close

Enter

Log in using OpenID

182 - HDS

embedDownload
Godišnja skupština Europskog saveza skladatelja (ECSA) održana u Zagrebu |
Intervjui: Mladen Tarbuk, Srećko Bradić, Katarina Krpan i Neno Belan | Ususret
60. Zagrebačkom festivalu: Ante Pecotić | Ljetna festivalizacija glazbe u
Hrvatskoj | Upute za snalaženje u svijetu publishinga | 25 godina novog vala
hrvatske tambure | in memoriam Franjo Bilić | Tko je uglazbio Krležu? | HR TOP 40
ISSN 1330–4747
NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 182 | LISTOPAD 2013. | CIJENA 22 kn
Trio Elogio u atriju Kneževa dvora
praizveo novo djelo
Krešimira Seletkovića
tekst na str. 8
I
J
Riječ urednice
Listajući naš časopis, zasigurno ćete pronalaziti dobre i loše
strane novog formata; kao što su
nam u vezi s prošlim brojem neki
čitatelji prigovorili, počeli smo
možda preambiciozno, s previše teksta po stranici i s presitnim
slovima.
To u ovom broju mijenjamo; povećali smo slova, dali prostor fotografijama i nadamo se da smo
čitkiji i pregledniji.
U svakom slučaju, otvoreni prema novim promjenama i poboljšanjima, pozivamo vas na uvijek
dobrodošle reakcije i komentare. Jer vi neke stvari vidite bolje
od nas.
Jana Haluza
2
U
A
G
I
R
A
N
Piše: Zlatan Srzić
E
za nas je dugo toplo
ljeto, ali i prvi mjesec
jeseni: prošlo je dovoljno vremena za još
jedan Cantus u vašim
rukama. Razdoblje su
obilježili ljetni festivali i početak redovitih koncertnih sezona s više
ili manje hrvatske glazbe. Pokušavamo pružiti realan pregled,
tako da iz ovih stranica možete
iščitati adekvatno stanje stvari.
No na međunarodnom planu
možemo biti sasvim zadovoljni!
Da se Hrvatsku smatra ozbiljnom članicom Europske unije,
ali i šire izvanpolitičke strukovne zajednice, otkrio nam je vrlo
uspješan susret skladatelja Europe u povodu godišnje skupštine
Europskog saveza skladatelja
(ECSA) koja se prvi put održala
u Zagrebu. Predstavljamo i laureate HDS–ovih nagrada, ugledne predstavnike naše glazbene
scene koji se ne odmaraju na
lovorikama i ne prestaju raditi na
promicanju hrvatskog stvaralaštva: skladatelji Srećko Bradić i
Mladen Tarbuk te pijanistica Katarina Krpan. Zavirili smo i u prošlost te u povodu 120. obljetnice
rođenja Miroslava Krleže istražili
tko je sve od hrvatskih skladatelja
pisao na predloške znamenitog
pisca. Pred nama je i Zagrebački
festival u novom ruhu i formatu,
pod novim vodstvom i uz nove
suradnike: jedan od glazbenih
urednika je i naš hitmejker Neno
Belan čiji intervju možete pročitati
u ovom broju.
R
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Dragi čitatelji Cantusa,
Odgovor maestru Mladenu Tarbuku na
Demanti demantija u novinama Cantus
br. 181, srpanj 2013.
Sjednice i koncerti
mjesto pristojne isprike za
nepreciznosti i
brzopletosti koju
sam priželjkivao,
maestro Mladen
Tarbuk (MMT) i dalje pokušava sve
bijelo pretvoriti u crno:
Za koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra (DSO) u Washingtonu
s novinskim naslovom DSO oduševio Washington kaže kako je čuo da
je na koncertu bilo petnaestak ljudi,
od čega polovica Hrvati, pa postavlja pitanje o kakvom se to oduševljenju radi? Na sreću, kritičar Washington Cronicla o istom koncertu piše
i sljedeće: Pred više od 700 posjetitelja DSO je u vrhunskoj formi blistavo izveo koncert u Kennedy Centeru.
MMT se pita o načinu dodjele Diplome Milka Trnina DSO–u, kao da ne
zna da je to jedna od rijetkih nagrada
koju isključivo vrhunski umjetnici dodjeljuju svojim kolegama za ostvarene umjetničke rezultate.
MMT tvrdi da je DSO teško nalazio
H
Prvog dana održane su sjednice triju komiteta (za
popularnu glazbu, za ozbiljnu glazbu i za primijenjenu/medijsku glazbu), a drugi dan održana je sjednica Upravnog odbora te skupština svih prisutnih članova. HDS je kao domaćin u VIP klubu organizirao i
Skupština svih prisutnih članova ECSA-e u dvorani HDS-a
HDS ugostio ECSA
Održana skupština Europskog saveza
skladatelja (ECSA) u Zagrebu
HDS kao vodeće društvo u regiji
Dubrovački simfonijski orkestar
zajednički jezik s upravom Dubrovačkih ljetnih igara. U vrijeme bivše
uprave DSO je svake godine na Igrama imao tri samostalna koncerta i
bio jedan od stupova glazbenog programa Igara. Danas kad imaju odlične odnose, ni traga od toga.
MMT ističe preuzevši početkom ove
godine umjetničko vođenje tog orke-
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
A
UVODNIK
rvatsko društvo skladatelja bilo
je domaćin skupštine Europskog
saveza skladatelja (European
Composers and Songwriters
Alliance) koja je 3. i 4. listopada
2013. održana u Zagrebu. Tom
prigodom okupilo se četrdeset izaslanika, predstavnika dvadeset devet društava skladatelja iz devetnaest europskih država.
Klub književnika: Psst! Govori Predsjednik!
stra. Znam da je u proteklih nekoliko
godina MMT dva puta pokušavao
preuzeti umjetničko vođenje, ali oba
puta DSO to nije dopustio.
Vjerujem da su čitatelji razumjeli što
sam želio reći. Nemam namjeru inspirirati MMT–a da izmišlja nove argumente te je za mene ova polemika
završena.
Natječaj i uvjeti za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek
Za skladateljsko djelo godine 2013.
Temeljem Pravilnika o dodjeli Nagrade Stjepan Šulek, Upravni odbor Fonda Stjepan Šulek donio je odluku o objavi natječaja
za dodjelu Nagrade Stjepan Šulek za skladateljsko djelo za 2013. godinu.
1. Skladatelji, kandidati za nagradu, moraju ispunjavati sljedeće uvjete:
a) da su rođeni poslije 1976. godine
b) da se natječu s jednom skladbom koja je prvi put javno izvedena ili snimljena (audio ili audio–video) između 1. rujna 2011. i
31. kolovoza 2013. godine
c) da su državljani Republike Hrvatske.
2. Kandidati se na natječaj mogu prijaviti sami, a mogu ih prijaviti i druge pravne ili fizičke osobe (ustanove, stručne udruge, pojedinci). U natječaju ne mogu sudjelovati skladatelji koji su već nagrađeni Nagradom Stjepan Šulek. Na natječaj treba poslati:
a) prijavu (osobni podaci, adresa, telefon za kontakt, naziv skladbe, vrijeme i mjesto prve izvedbe, izvođači, trajanje) b) partituru i audiosnimku skladbe kojom kandidat sudjeluje u natječaju
c) dokaz o vremenu i mjestu prve javne izvedbe ili snimanja (koncertni program, potvrda ustanove i sl.)
d) kratku pisanu informaciju o skladbi — do polovice tipkane stranice
e) životopis s opisom školovanja i umjetničkog rada (ne kraći od polovice tipkane stranice)
f) dokaz o hrvatskom državljanstvu — fotokopija domovnice
g) dokaz o danu rođenja — fotokopija Izvoda iz matične knjige rođenih.
3. Prijava se šalje preporučeno na adresu:
Hrvatsko društvo skladatelja, Fond Stjepan Šulek — za nagradu, Berislavićeva 9/I, 10 000 Zagreb, a može se i predati na toj adresi.
Rok za prijavu je 31. listopada 2013.
koncert za goste na kojem je nastupio nagrađeni jazz
sastav Jazziana Croatica udaraljkaša Borne Šercara, a svečanom prijemu u povodu održavanja skupštine pridružio se i predsjednik Republike dr. sc. Ivo
Josipović. HDS je jedan od utemeljitelja ECSA–e, a
naši su članovi vrlo aktivni u međunarodnim asocijacijama, kazao je Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik
HDS–a i dopredsjednik ECSA–e. Posljednjih godina
ECSA je aktivnostima svojih članova postala ugledna i važna organizacija, referentna točka u Bruxellesu za pitanja statusa autora kao nadarenih, aktivnih
pojedinaca koji stvaraju glazbu i druge umjetničke i
kulturne sadržaje i time bivaju temeljem kreativne industrije, dok istodobno stvaraju i njeguju kulturnu raznolikost svake europske nacije ili regije, pojasnio je
Šaban. Iako je brojem članova malen, HDS je među
europskim kolegama prepoznat kao vodeće društvo
koje svojim aktivnostima i programima stvara hrvatskim autorima uvjete za razvijanje stvaralačkih i poslovnih potencijala, po čemu je uzor mnogima u Europi. Čast nam je da smo imali priliku biti domaćini
ove skupštine, završio je Šaban.
Skupština je, osim redovitih poslova, poput izvješća
o poslovanju i plana aktivnosti za iduće razdoblje, raspravljala i o nizu aktualnih pitanja europske politike
koja se tiču skladatelja i njihove profesionalne djelatnosti. Izaslanicima su tako podnesena izvješća o
razvoju Globalne baze repertoara (GRD), o Direktivi
EK–a o kolektivnom ostvarivanju prava, o Preporuci EK–a o privatnom kopiranju, te o pripremama za
tužbu protiv prisilnih izdavačkih ugovora pred mjerodavnim tijelima za očuvanje tržišnog natjecanja. Raspravljalo se i o drugim temama.
ECSA je utemeljena 2007. godine u Belgiji kao neprofitna udruga, s temeljnom zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaralaca pred regulatornim tijelima
EU, pri nacionalnim vladama, te prema drugim zainteresiranim skupinama iz kulturnog života i kreativne
industrije. Danas je to savez četrdeset osam strukovnih društava iz dvadeset osam europskih država koji
okuplja više desetaka tisuća članova. (HDS)
Poziranje za anale
Sjednica komiteta za
primijenjenu (medijsku)
glazbu
Domaćini ECSA-e
u Zagrebu: Antun
Tomislav Šaban,
Zoran Juranić i
Ante Pecotić
Jake snage hrvatske glazbe srdačnom su zdravicom dočekivali goste: Miro Buljan,
Darko Bakić, Milan Majerović-Stilinović i Boris Đurđević
Jazziana Vip: glazbeni dio
programa
3
Razgovor: Alfons Karabuda, predsjednik ECSA–e, Europskog saveza skladatelja (European Composers and
Songwriters Alliance)
Otkako je 2007. u Belgiji utemeljena ECSA, skladatelji u Europi imaju zastupnika svojih interesa
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović
N
e treba
poštivati samo
komercijalni glas,
trebamo se potruditi
da sva glazbe bude
jednako tretirana.
Š
vedski skladatelj Alfons Karabuda od veljače je predsjednik Europskog saveza
skladatelja, ECSA–e. ECSA
je utemeljena 2007. godine u
Belgiji kao neprofitna udruga
s temeljnom zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaralaca pred regulatornim
tijelima Europske unije, pri nacionalnim
vladama, te prema drugim zainteresiranim
skupinama iz kulturnog života i kreativne
industrije. Danas je to savez četrdeset strukovnih društava iz dvadeset četiri europske
države i okuplja više desetaka tisuća članova. Karabuda je početkom listopada boravio u Zagrebu u povodu godišnje skupštine
ECSA–e.
Doista nas slušaju
Koliko je ECSA uspješna u svojem djelovanju
od osnutka?
ECSA je vrlo uspješna već i zbog činjenice
da je od prvog dana postala nešto što skladatelji nisu imali: njihov jedinstven europski glas. Prije nego što je osnovana, među
društvima nismo imali međusobni kontakt
koji bi svima upotpunio sliku o globalnim
događanjima i temama važnima za sve nas.
Kad biste se susreli s ključnim donositeljima
političkih odluka i zakona u EU, zastupali
ste jedno društvo, jednu zemlju, čak jedan
glazbeni žanr, a to nije bilo dovoljno. Također, prije je uvijek postojala mogućnost i da
netko drugi govori u ime skladatelja i »zastupa« naše interese. No sad, kad kao ECSA
dođete s mandatom zastupanja svih skladateljskih društava u svim zemljama Europe, u ime skladatelja svih glazbenih smjerova, sada je drukčije, sada nas doista slušaju. Oni koji imaju pitanja i namjere ili trebaju
odgovore vezane uz naše teme, znaju da
smo mi ti s kojima treba razgovarati.
Koji su glavni ciljevi ECSA–e u Vašem
mandatu?
Sasvim je jasno da skladatelj pojedinac, koliko god uspješan bio, nikad ne može biti
ni približno jak kao velika međunarodna
kompanija koja želi zaraditi na njegovu djelu. Zato nam je potrebna kontrola nad našim autorskim pravima jer samo tako imamo mogućnost pregovaranja. To je i jedini način da se osigura i sačuva raznolikost
glazbe; ne treba poštivati samo komercijalni glas, trebamo se potruditi da sva glazbe bude jednako tretirana. Ne kažem da će
sve vrste glazbe donositi jednak novac autorima,
ali svi oni trebaju imati jednaka prava kako bi
imali jednaku priliku.
Jačanje pozicije
skladatelja
Anastazija Vržina
Kao pojedincima, teško nam je paziti na načine korištenja naših djela i
zato su nam nužna društva za kolektivno ostvarivanje prava. Važno je da
smo kao kreativci uključeni u procese odlučivanja u tim društvima. To
jačanje pozicije skladatelja je osnovni cilj našeg
djelovanja — uz, naravno, promicanje glazbene
umjetnosti koncertima,
festivalima i različitim drugim događanjima kojima
se povezujemo s drugim
S Alfonsom Karabudom razgovarao je Milan Majerović–Stilinović
4
G
las društava koja imaju velik broj članova i više zarađuju,
u ECSA–i nije nimalo jači od glasa malih društava. Svi
smo jednaki i po tome što nema zemalja koje imaju stalno
mjesto u Upravnom odboru.
autorima. U veljači smo imali vrlo uspješnu
konferenciju Creators Conference. U lipnju
smo za njezinu organizaciju dobili nagradu Visit Brussels za najbolju međunarodnu
konferenciju, što znači da naš rad itekako
zanima i ostale.
Može li ECSA pomoći svojim članovima u takvim slučajevima?
Međunarodno udruženje društava ipak mora
orkestrirati velik broj raznovrsnih želja svojih raznovrsnih društava članova — kako to
pomiriti?
Koliko je ECSA demokratična u svojem odlučivanju i radu — jesu li manja društva iz manjih
europskih zemalja u ravnopravnom položaju?
Ideja o kontroli nad autorskim pravima jednako je važna i na sjeveru i na jugu Europe, neovisno o tome koliko su društva koja
to čine učinkovita. Našom suradnjom efikasnija društva potiču ostala na efikasnost.
Razlog postojanja društava za kolektivno
ostvarivanje prava, dakle, svuda je isti, kao
i težnja autora da ta društva obave što bolji posao.
U jačanju svijesti o poštivanju autorskog
prava važna je i uloga pojedinaca — mislite li da skladatelji previše zaziru od javnog istupanja u obranu svojih prava, možda
predviđajući negativan odjek u medijima i
javnosti?
Tako je, barem kod nas u Švedskoj, bilo prije. Samo je nekoliko skladatelja otvoreno
istupalo protiv internetskog piratstva, jasno
ističući kako im nelegalan download glazbe
nanosi izravnu štetu. Ipak, klima se rapidno mijenja jer se mijenjaju i navike korisnika glazbe. Manje je privlačno »skidati« nelegalno glazbu ako imate pristup legalnim
glazbenim servisima za razumnu cijenu. To
je mnogo lakši i bolji izbor i ljudi to sve više
čine. I mi smo imali zaista veliku stopu piratstva, ali u prošlih pet godina prihod od online glazbe i novih medija se udeseterostručio. U 2012. porastao je više od četrdeset
posto u odnosu na godinu prije. To je nevjerojatna promjena. Digitalna glazba postala
je ozbiljan posao za društvo za prikupljanje
naknada. Ne poznajem internetsku infrastrukturu u Hrvatskoj, ali je iz tog primjera
jasno da se morate boriti za svoja prava, ali
i biti proaktivni u traženju najboljih poslovnih
rješenja i modela koji će vaša prava ostvariti na najbolji mogući način.
Demokratično društvo
HDS i njegova služba ZAMP doista djeluju tako, ali unatoč nastojanjima, još na našem tržištu nisu zaživjeli neki od najvećih
takvih servisa poput iTunesa ili Spotifya.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Jedinstveni europski glas
Vjerujem da može — veći zbor se glasnije čuje
i mogućnost da se takvi planovi ostvare sigurno se povećava.
Veoma smo demokratični. Sva društva, sve
zemlje imaju jednako pravo glasa. Glas društava koji imaju velik broj članova i više zarađuju, u ECSA–i nije nimalo jači od glasa malih
društava. Svi smo jednaki i po tome što nema
zemalja koje imaju stalno mjesto u Upravnom
odboru. U njega može biti izabran svatko —
i nitko nema nikakvih jamstava da će ondje
ostati ako njegovo djelovanje nije dovoljno aktivno. Glavni tajnik vašeg društva Antun Tomislav Šaban je primjerice predstojnik Komiteta
za umjetničku glazbu i ujedno dopredsjednik
ECSA–e. Na te je pozicije odabran samo zahvaljujući svojoj sposobnosti.
Facebook vs. Twitter
Vi ste osobno prilično aktivni na nekim društvenim mrežama, uporno se njima koristite kao
alatom za promicanje autorskih prava. Koliko je
važan takav angažman, izvan društava?
Svijet je velik, društvene mreže su različite. Na
Facebooku, na primjer, imam samo nekoliko
prijatelja — samo članove obitelji. Twitter je
pak iznimno važan za moj javni rad: ljudi koji
me ondje prate su političari, novinari, skladatelji i kolege iz cijeloga svijeta. Samo nekoliko
dobro plasiranih tvitova može donijeti velik broj
reakcija s raznih strana, a to je iznimno važno.
Poznajete li i volite opus nekog hrvatskog
skladatelja?
Kao predsjednik ECSA–e, morat ću se suzdržati od odgovora kojim bih nekoga preferirao,
ali rado bih rekao da doista cijenim izvjesnog
Ivu Josipovića (smijeh). Žao mi je što zbog
predsjedničkih obaveza nema više vremena
za skladanje. Istodobno, vrlo je važno što on
kao kreativni pojedinac obavlja dužnost koju
obavlja u Hrvatskoj. Mislim da dodir s umjetnošću daje čovjeku i mnoge alate za vođenje
zemlje u pravom smjeru. Volio bih vidjeti još
više pripadnika raznih kreativnih industrija na
takvim odgovornim mjestima. Važno je da svi
budemo još aktivniji i preuzmemo proces odlučivanja o svojem radu i djelima u svoje ruke.
Alfons Karabuda
5
Glazbeno–poetsko
putovanje kroz
Marulićev život
Iako su naši skladatelji zastupljeni tek u malom opsegu, zadarski festival svake godine donese neuobičajene i
raritetne projekte
I
z godine u godinu Glazbene
večeri u Sv. Donatu potvrđuju se kao festival koji želi za
ljetnih mjeseci pružiti Zadranima i njihovim gostima ono
što im nedostaje tijekom godine — orkestralne koncerte i operne
predstave u izvedbi renomiranih domaćih i stranih umjetnika. Ove su godine Večeri pokazale da idu ukorak sa
zagrebačkim, ali i svjetskim glazbenim
zbivanjima, pa je publika za samo otvorenje mogla uživati u projektu Opera
pod zvijezdama u Zadru. Glazba Verdija i Wagnera mogla se čuti i na drugim
koncertima, čime se zadarski festival
pridružio svjetskoj proslavi 200. rođendana dvojice opernih velikana. Pozornost Zadrana privuklo je scensko uprizorenje Verdijeve opere Attila, iste one
koja se od 1858. izvodila u zadarskom
Teatru Nobile. To je kazalište bilo nekoć
hram umjetnosti i središte glazbenih
događanja. Danas takvog mjesta
u Zadru nema (izuzmemo
li Kazališnu kuću čija je
akustika loša, a veličina
pozornice ograničava nastupe
većih ansambala).
Željko Karavida
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
53. Glazbene večeri u Sv. Donatu (Zadar, 9. srpnja do 14. kolovoza 2013.)
Piše: Ivana Jurenec
Koncertna dvorana razrušena je u Domovinskom ratu, a svakako treba spomenuti da je nedavno pokrenuta inicijativa o njezinoj obnovi.
Za razliku od festivala na kojima se
izvode djela hrvatskih skladatelja, Večeri pružaju uvid u raznovrstan opus
mahom repertoarnih djela. Iako su naši
skladatelji zastupljeni tek u malom opsegu, zadarski festival svake godine
donese neuobičajene, pa i u Hrvatskoj
raritetne, nadasve zanimljive projekte.
Rukopisi iz zadarskih
arhiva
53. Glazbene večeri u Sv. Donatu održavale su se od 9. srpnja do 14. kolovoza i predstavile jedanaest koncerata (i jednu operu). Već nakon svečanog
otvorenja uslijedila su dva koncerta tematski drukčija od ostalih. U utorak, 16.
srpnja, u klaustru Sv. Frane pred pult
Zadarskog komornog orkestra (koncertni majstor Marco Graziani) stao je
Edo Mičić. Rodom iz Zadra, Mičić danas živi i djeluje u Grazu. Sa željom da
snimi diskografsko izdanje s djelima
skladatelja koji su u XIX. stoljeću djelovali u Zadru, prije nekoliko godina počeo je zavirivati u zadarske arhive. Na
otvorenju prošlogodišnjih Glazbenih
večeri u Sv. Donatu dirigirao je dvjema
skladbama koje je prethodno obradio
za modernu izvedbu. Bile su to uvertira operi La madre slava Nikole Strmića
i Motetto nella Messa per la Solenita di
S. Anastasia, 15. Genarro 1856. Luigija
Basinella. Ove je godine Edo Mičić Zadranima omogućio da čuju Pastorellu
iz pera Giovannija Cigale (1805.–1857.),
Talijana koji je višedesetljetnim djelovanjem kao voditelj zbora u Teatru Nobile
i maestro di cappella katedralne crkve
obilježio kulturni život Zadra u prvoj polovici XIX. stoljeća, o čemu saznajemo
iz knjige Glazbeni život Zadra u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća muzikologinje
Katice Burić. Cigalina Pastorella kraća
je trodijelna, po izrazu vrlo ljupka skladba. Vedri karakter te plesni idiom koji se
nazire iz glavne teme djela, kojom u variranom obliku ono i završava, izazvali su vrlo pozitivne reakcije slušatelja,
koji su imali priliku još jedanput čuti to
djelo, jer ga je Mičić odabrao kao dodatak koncertu. Njegovo zanimanje za
skladatelje koji su djelovali u Zadru time
ne prestaje, pa s veseljem iščekujemo
ostale skladbe koje će Edo Mičić oživiti.
6
Zadarski komorni orkestar na čelu s violinistom Marcom Grazianijem
željko karavida
Priča o Marku Maruliću
Drugi koncert na ovogodišnjim Večerima održao se 12. srpnja u crkvi Sv.
Donata, a donio je Priču o Marku Maruliću. To je naziv projekta premijerno
predstavljenog 2011. u sklopu Marulićevih dana u Splitu. Autor je Marin Kapor Kaporelo, član muškog vokalnog
kvarteta Cantores Maruli, u kojem su
još Zdravko Kraljević, Joško Perić i Blaženko Juračić, ujedno glazbeni voditelj
sastava. Za osobit doprinos očuvanju i
promidžbi hrvatske kulturne baštine u
2011. godini glazbenici su dobili nagradu Umjetnik naroda moga. O čemu je
u projektu riječ? U programskoj knjižici
umjetnici pišu da je cilj projekta prikazati život i djelo Marka Marulića prožimanjem odabranih stranica iz njegova
opusa i ugođajno i sadržajno srodnih
djela iz glazbene baštine. Pritom se nastoji obuhvatiti kronološki tijek pjesnikova života, ali se žele naznačiti i povijesna
zbivanja kojima je bio suvremenik. Stoga je projekt svojevrsna sinteza glazbenih (vokalnih i instrumentalnih) i poetskih slika. A ta je sinteza bila podijeljena u osam tematskih poglavlja (Prolog;
Evokacija: palača rodi grad; Upućivanje u čestit život; Pripovist o Juditi; Ovdi
usrid luke naša mlada plavca; Molitva
suprotiva Turkom; Ovi svit je osin i magla; Uzdahu mojemu priklon uši tvoje).
Pluralitet glazbenih
idioma
Ta su poglavlja predstavljala putovanje
kroz Marulićev život. Ono je ostvareno
izmjenjivanjem glazbenih i poetskih dijelova. Odabrane ulomke iz Marulićeva opusa vrlo su sugestivno interpretirali književnica Marina Čapalija i mladi student glume Stipe Radoja. Između
čitanja bili su umetani glazbeni brojevi,
čiji je odabir bio vrlo raznovrstan. Tako
su se ondje našla djela Marulićevih sunarodnjaka i suvremenika, poput Andrije Motovunjanina i Petra Hektorovića, ali i autora čije stvaralaštvo nema
ni vremenskih ni zemljopisnih doticaja
s Marulićem, primjerice John Dowland.
Našlo se tu i glagoljaškog pjevanja, instrumentalnih improvizacija na teme
anonimnih autora, gregorijanskih napjeva, duhovne glazbe Tomasa Luisa da Vittorije pa čak i duhovna skladba Igora Kuljerića! Iz svega navedenog
se (sasvim opravdano) može lako steći
dojam da je projekt heterogena smjesa oprečnih stilsko–žanrovskih iskaza.
No pogledamo li širi kontekst, a poznavajući pluralitet glazbenih idioma koji je
pratio područje Dalmacije u srednjem
vijeku i renesansi, jasno je da projekt
Priča o Marku Maruliću na jedinstven
način pruža uvid u širu sliku onodobne
poetsko–glazbene kulture.
Falsifikat povijesti
Ono što jest upitno u toj slici je način
njezine prezentacije. Za glazbeni dio bili
su zaduženi spomenuti članovi sastava Cantores Maruli te gitarist Petar Čulić, koji je instrumentalnim skladbama
pratio čitanja odabranih dijelova Marulićeva opusa ili je svirao samostalno
između vokalnih dijelova. Usprkos njegovoj besprijekornoj izvedbi, nismo se
mogli oteti dojmu da bi lutnja bila zvukovno prikladniji i umjetnički opravdaniji odabir. Vokalna izvedba nametnula je
još važnije pitanje: ako je namjera bila
predstaviti pluralitet umjetničkih promišljanja onoga vremena, zašto je izvedba sve stavila pod isti nazivnik? Glazbeni voditelj sastava Cantores Maruli,
bas Blaženko Juračić obradio je većinu glagoljaških napjeva projekta za četveroglasni muški sastav. Harmonizacija i njihova interpretacija uvelike je podsjećala na izvedbu klapskog pjevanja.
Iako ono korijene ima u bugaršćicama
i glagoljaškom pjevanju, njegov moderni tonalitetni izričaj uvelike odudara od
tih formi. Još bi se zbog njihova potpunog ili djelomičnog svjetovnog karaktera (sjetimo se da su svjetovni elementi u
duhovnu glazbu prodirali upravo preko
glagoljaškog pjevanja) takav način vo-
N
i približavanje daleke prošlosti
sadašnjosti ne može biti povod
da se srednjovjekovna glazba izvodi
u četveroglasnom akordičkom
slogu na način klapskog pjevanja.
Takva interpretacija može dovesti
jedino do bezrazložnog falsifikata
povijesti, a ne njezina prožimanja
sa sadašnjošću.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
L jetni f estivali 2 0 1 3 .
kalne interpretacije mogao razumjeti.
No to nikako ne može biti slučaj kod renesansnih moteta, a još manje gregorijanskih himana. Ni približavanje daleke
prošlosti sadašnjosti ne može biti povod da se srednjovjekovna glazba izvodi u četveroglasnom akordičkom slogu
na način klapskog pjevanja. Takva interpretacija može dovesti jedino do bezrazložnog falsifikata povijesti, a ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.
Razlučujući zamisao projekta Priča o
Marku Maruliću od njegove realizacije, možemo ustvrditi da mu nesumnjivo
pripada mjesto u prezentaciji hrvatske
kulture. U kojoj je mjeri ona autentično
predstavljena, možete prosuditi sami
ako poslušate istoimeno diskografsko
izdanje u nakladi Verbuma.
7
L jetni f estivali 2 0 1 3 .
Hrvatski skladatelji i izvođači na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama
U znaku 1813. i 1913.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
obiđen je kanon koji popunjava programe
koncertnih sezona, koji je široko otvorio
vrata glazbi druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, a posebno je važno to
što je publika, odslušavši odabrana djela,
uglavnom reagirala oduševljeno.
Najbrojniji domaći
U tako sastavljenom programu i nije moglo biti veće zastupljenosti hrvatskih skladatelja nego što je bilo (Dora Pejačević,
Jakov Gotovac, Anđelko Klobučar, Marko
Ruždjak i Krešimir Seletković), ali su zato
izvođači programa bili brojni hrvatski glazbenici–solisti (njih sedamnaest, što je nezabilježeno u povijesti Dubrovačkih ljetnih
igara). Svi su oni pokazali visoku profesionalnost i zrelu interpretaciju odabranog
djela.
Mladen Tarbuk i Krešimir Dolenčić
oduševljeno su dočekali svoje
prvo dubrovačko ljeto.
N
ovom je
programskom
koncepcijom učinjen
zaokret u glazbenom
programu festivala.
8
N
Piše: Ileana Grazio
a predstavljanju glazbenog pretprograma 64.
Dubrovačkih ljetnih igara
direktor za glazbu Mladen
Tarbuk najavio je zaokret u
koncipiranju glazbenih priredaba, ističući da će program biti u znaku godina 1813. i 1913., jer su one važne za povijest
glazbe... Svoju je najavu šire obrazložio u uvodu festivalske knjižice gdje je između ostalog
napisao: (...) Glazba se mijenjala zajedno sa
čovječanstvom pokušavajući izraziti ritam tih
mijena. U nekim trenucima te su promjene bile
prave male revolucije, a njihove posljedice su
znale zacrtati putove razvitka glazbe kroz cijelo
stoljeće. Zato sam odlučio odabrati dva takva
presudna trenutka koja su uvelike oblikovala i
glazbu današnjice — dvjesto godina rođenja
Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera te
stotu obljetnicu izvedbe Posvećenja proljeća
Igora Fjodoroviča Stravinskog. U te svjetionike
prošlosti ubraja se i Benjamin Britten, veliki zaljubljenik u Dubrovnik, koji je rođen prije stotinu
godina; sjetili smo se i Clauda Debussyja čija
će se Sonata za violončelo i klavir izvesti na
dan majstorova rođenja, 22. kolovoza (...) Takvom je programskom koncepcijom učinjen
zaokret u glazbenom programu festivala, za-
U prvoj ovogodišnjoj festivalskoj priredbi,
Mozartovoj operi Così fan tutte, ostvarenoj u suradnji s londonskom fondacijom
Music Without Frontiers, međunarodna
je pjevačka ekipa bila ispod razine naših
pjevača: mladog baritona Matije Meića
te glumački i pjevački briljantnog Giorgia
Suriana.
Koncert 1813. Verdi vs. Wagner, održan ispred
crkve Sv. Vlaha, imao je redateljsku manjkavost: moglo bi se reći da su projekt spasili pjevači, među kojima su bile i naše sopranistice
Lana Kos, Ilijana Korać i Adela Golac Rilović te
mezzosopranistica Ivana Srbljan.
Koncert Hommage á Milka Trnina mezzosopranistice Dubravke Šeparović–Mušović i pijanista Đorđa Stanettija prenesen je iz zagrebačkog ciklusa Molto cantabile u HGZ–u u dubrovački Knežev dvor. Program su činile skladbe Richarda Wagnera i Arnolda Schönberga,
a cijeli drugi dio večeri ispunile su pjesme Jakova Gotovca napisane na narodne stihove:
Žalba na zemlju, Mornareva ljubav i S dragim
u svijet. Pjesme su jedinstvenog ugođaja, ocrtavaju tugu djevojke za izgubljenim dragim, pri
čemu Gotovčeva glazba ne samo da ilustrira
sadržaj nego ga mjestimično i dopunjuje. Dubravka Šeparović–Mušović te je večeri ponudila suptilnu interpretaciju raskošnim glasom,
gradeći široku gradaciju emocija i za to je i nagrađena Nagradom Orlando, koju HRT dodjeljuje za najbolji koncert festivalske sezone
(istu je nagradu dobila prije trinaest godina). Iz
spomenutog zagrebačkog ciklusa u Kneževu
dvoru također smo čuli koncert Lijepa Magelona. No posebnost dubrovačkog programa
činilo je pet pjesama Anđelka Klobučara napisanih na stihove Dobriše Cesarića, nazvanih
Trenutci (Početak proljeća, Proljetna kiša, Tiho,
o tiho, Voćka poslije kiše i Kasna jesen). Klobučareva je glazba s puno profinjenosti obavila odabrane pjesme, a tako ih je i uz klavirsku pratnju Miháliya Menelosa Zeke otpjevao
bariton Krešimir Stražanac. Drugi je dio programa ispunio ciklus Brahmsovih pjesama Lijepa Magelona, no pjevač nije postigao uspjeh
s početka večeri. Bilo je predugo i dosadno.
Seletkovićeva praizvedba
Talijanski violončelist Enrico Dindo i pijanistica Monica Cattarossi Sonatom za violončelo i klavir 22. kolovoza obilježili su Debussyjev
rođendan, ali se na njihovu programu našla i
Sonata u e–molu Dore Pejačević, lako prihvatljivo djelo puno melodija koje zaslužuje da ga
češće izvode naši violončelisti.
Gitarski trio Elogio (Petrit Çeku, Pedro Ribeiro
Rodrigues i Tomislav Vukšić) u svoj program
uvrstili su dvije skladbe hrvatskih skladatelja.
Travanj je najokrutniji mjesec Marka Ruždjaka
predstavlja sve karakteristike autorova rukopisa: suptilnost, poetičnost i bogatstvo asocijacija na glazbu prošlih vremena u pažljivo oblikovanoj harmoniji. Umjetnici su, poštujući zapis do detalja, skladbi dali inventivan habitus.
Drugi hrvatski skladatelj, Krešimir Seletković,
po narudžbi Dubrovačkih ljetnih igara napisao
je skladbu za gitarski trio i nazvao je Per Pe
Tuum mobile; naziv djela dijeli početna slova
imena izvođača gitarskog trija Elogio. Skladba
je građena na specifičnom modusu koji u prvome dijelu uzlazi cijelim dijapazonom instrumenta, dok u drugome silazi, karakterističan je
ritamski aspekt koji u tri razine istodobno donosi različite ritamske elemente, što rezultira
prividnom promjenom metra. Gitarski trio Elogio je u ravnoj dinamičnoj liniji odsvirao skladbu bez veće angažiranosti.
Kontrolirana kakofonija
Dubrovački komorni zbor s dirigentom Franom Krasovcem u dominikanskoj je crkvi vrlo
dobro predstavio duhovne skladbe iz europske riznice, a izveli su i Beatus vir hrvatskog
skladatelja Vlade Sunka, profesora na odjelu
Glazbene umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji
Sveučilišta u Splitu. Skladba napisana na tekst
111. psalma odiše nebeskim mirom, što je istaknuo zbor s dirigentom Krasovcem.
Dubrovački simfonijski orkestar je imao tri nastupa: Mozartova opera Così fan tutte, koncert posvećen Brittenu kad im se priključio Zagrebački kvartet (Sergej Evseev, Davor Philips,
Hrvoje Philis i Martin Jordan) na autorskoj ve-
čeri Đele Jusića Ulicama moga grada
na kojem je sudjelovao i Mješoviti zbor
Libertas (voditelj Viktor Lenert). Svaki
nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra bio je korektan.
Dirigent Berislav Šipuš godinama sa
svojim Cantus Ansamblom gostuje
na Dubrovačkim ljetnim igrama i uvijek nudi veoma zanimljiv program.
Ovaj su put to bila djela Győrgyja Ligetija i Gustava Mahlera. Večer je bila
nazvana La cacophonie chantée,
a dobro uvježban orkestar pratio je
odlično pjevanje sopranistica Tamare Franetović Felbinger i Lidije Horvat, mezzosopranistice Ivane Srbljan
i basa Ivice Trubića. Dirigent Šipuš je
čvrsto, bez imalo kolebanja, cijeli sadržaj držao u rukama i u glavi.
N
a ovogodišnjim je Igrama
sudjelovalo čak sedamnaest
hrvatskih glazbenika–solista
i ansambala, što je najviše u
povijesti festivala.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
U tako sastavljenom programu i nije moglo biti veće zastupljenosti hrvatskih skladatelja nego što je bilo
Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu odgovorio
je zadatku sudjelujući na već spomenutoj večeri posvećenoj Verdiju i Wagneru. Komorni gudački orkestar Hrvatske glazbene mladeži bio je vrlo
uspješan u izvedbama programa Vivaldi vs. Piazzolla zajedno sa Zagrebačkim kvartetom saksofona, solisticama — violinisticom Đanom Kahriman i udaraljkašicom Ivanom Bilić,
pod vodstvom Pavla Zajceva.
Posebno zanimanje publike izazvalo
je gostovanje Simfonijskog orkestra i
zbora Mađarskog radija, ali i zbog izbora programa: Posvećenje proljeća
Igora Stravinskog i Daphnis et Chloé
Mauricea Ravela. Veliki izvođački
aparat bio je postavljen ispred bočnih
vrata dubrovačke katedrale, a publika
je ispunila prostor sve do Gradske kavane. Ispred izvođača stajao je hrvatski dirigent Mladen Tarbuk, s jasnom
predodžbom o izabranim partiturama
i bez teatralne geste nametnuo se autoritetom i znanjem te u velikom luku
rastvorio dva veličanstvena djela europske glazbe. Publika je izvanredno
reagirala i bila sretna da joj se na takav
način približila glazba prve polovice
20. stoljeća jer je takva glazba godinama u programima Dubrovačkih ljetnih igara uglavnom bila zapostavljena.
Ovogodišnji iskorak glazbenog programa nameće pitanje što će biti u
65. sezoni?
Trio Elogio u atriju Kneževa dvora praizveo je Per Pe Tuum
mobile Krešimira Seletkovića, djelo pisano na narudžbu
Dubrovačkih ljetnih igara
9
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Autorski koncert Đele Jusića 5. kolovoza
2013. na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama
Ulicama
moga
grada
Gdje završavaju »lake note« i počinje »ozbiljna
glazba«
Piše: Marija Grazio
N
a otvorenoj pozornici ispred Kneževa
dvora i Katedrale nismo čuli, osim u
dodatku, nijednu pjesmu koja ga je učinila
poznatim.
D
ubrovnik — grad od kamena, ružmarina i čempresa.
Grad–pjesnik.
Davno, kad je odlučio
nastati, zacrtao je svoju
vječnost. U njegovu kamenu tijelu žive spavači umorni od njegove nedostižne ljepote, odustali od izazova,
uglavnom ne uznemiravajući muze koje se
noću vuku ulicama i po Stradunu. Dio ipak
čuje njihov pjev i zapiše ono što Dubrovnik
jest. Sretnemo ih u djelima onih u kojima se
On zrcali i u kojima se prožima »umjeteonstvo« kamena, mora i duha.
Prepoznatljiv svijet
Grad kao polazna točka stvaranja bila je to
i skladatelju Đeli Jusiću. Iako na cjelovečernjem koncertu na 64. Dubrovačkim ljetnim igrama (5. kolovoza 2013. ispred Kneževa dvora i Katedrale) nismo čuli, osim u dodatku, nijednu pjesmu koja ga je učinila poznatim i prepoznatljivim na ovim prostorima,
onaj tko poznaje i drugi dio njegova skladateljskog rada nije ostao uskraćen za Jusićevu melodiku. Jednostavna, pitka, skladna,
pamtljiva. U sklopu istih parametara harmonije, melodije i ritma, a s malim nenametljivim
glazbenim potresima, Jusić uspijeva stvoriti
svoj prepoznatljivi svijet. Upravo na primjeru
takvih djela mogla bi se voditi duga rasprava
o tome gdje završavaju »lake note« i poči-
nje »ozbiljna glazba«. Jer sve što Jusić stvara proizašlo je iz nevjerojatne glazbene iskrenosti. Zato je ta glazba privlačna svima, pa i
onda kad ne zadovoljava onaj dio publike koji
je sklon intelektualnim spekulacijama i temeljitoj analizi djela. U njegovoj glazbi nema
iznenađenja, ali to kompenzira cjelovitošću
i logičnom gradnjom. Nikad se ne upušta u
nepoznate misli, već stvara akumulirajućim
iskustvom.
Iz opere u nastajanju Andaluzija (stihovi Džemaludin Latić) predstavio je nekoliko ulomaka, pa je to bila i svojevrsna praizvedba:
Uvertiru, te dvije arije (Prolog i Ah, Antonio).
Jusić se, barem nazivom toga djela, preselio na Iberski poluotok i slučajno ili namjerno
pokazao upravo glazbom povezanost Mediterana i Balkana. Arije je u dramatičnom stilu i angažirano interpretirala već proslavljena
Dubrovkinja, mezzosopranistica Dubravka
Šeparović–Mušović, koja je u slijedu programa izvela još i Oče naš te Slobodo, prijateljice moja iz oratorija Istina o Gradu (stihovi Luko Paljetak). U Prologu je sudjelovao i
zbor Libertas (voditelj Viktor Lenert), brojčano upotpunivši pozornicu i dajući večeri karakter spektakla.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
L jetni f estivali 2 0 1 3 .
Vječna inspiracija Gradom
Dubrovački simfonijski orkestar pod dirigentskom palicom samog Đele Jusića obavio je
Publika na autorskom koncertu Đele Jusića ispunila je prostor ispred Kneževa dvora
korektno svoj zadatak, iako je nažalost
svirao neangažirano. Možda je uzrok
bila vruća kolovoška noć i predug program ili neadekvatno reagiranje na (ne)
autoritet dirigenta. Našla su se tu mnogobrojna djela i stavci, kao što je Orkestralna suita (Obrisi nad Gradom, Igra
galebova, Dubrovački tanac) pa jedan
Intermezzo (koji nije bio najavljen) i orkestralna suita Dubrovački kantuni (jedan stavak preskočen), možda najcjelovitija i najujednačenija skladba u interpretaciji i skladateljskom pismu te večeri. Kantuni su pričali o zvonima Grada, dubrovačkim jutrima, đardinima,
svjetlu, tuzi, radosti i molitvi, opisujući
nam dragi osjećaj i ponos koji gajimo
za taj prostor.
10
Dubravka Šeparović–Mušović i Đelo Jusić pred Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i Zborom Libertas
Između arija i orkestralnih djela izveo
se i Koncert za gitaru i orkestar. Djelo
je praizvedeno u listopadu 1997. godine, a solist je tada bio, kao i ove večeri, ugledni dubrovački gitarist Maroje Brčić. Očito dobro poznavajući notni
tekst, predao se muziciranju bez velikih
opterećenja, pomalo lakonski, primjereno događanju, muzikalno i ležerno.
A samo djelo možda ima predug tok,
usprkos finoći invencije i muzičkih ideja.
Na samom kraju toga svečarskog koncerta zabavili smo se slušajući poznate melodije Johna Lennona i Paula
McCartneyja koje su predstavile Jusića
i kao vrsnog aranžera.
Tim je koncertom Đelo Jusić već tkozna koji put Gradu podario one melodije koje ga definiraju. U raznovrsnom
opusu ovjenčanom mnogobrojnim nagradama neprestano se proteže njegova vječna inspiracija, a to je ovaj
prostor. I onda kad bježi u neke druge konstrukcije, ne uspijeva odanost
Dubrovniku izostaviti iz vlastite glazbe. Naslonjen jednim dijelom na mediteransku tradiciju i folklor, a drugim na
univerzalniju projekciju proizašlu iz davnih vremena, iz svojeg mađioničarskog
laboratorija stvara dubrovačku, autentičnu glazbu. Đelo Jusić i Grad vole se
vječno.
Đelo Jusić zahvalan
je intendantu Igara
Krešimiru Dolenčiću
11
L jetni f estivali 2 0 1 3 .
38. Osorske glazbene večeri (Osor, otok Cres, od 19. srpnja do 25. kolovoza 2013.)
Osorski skladatelji 2013.
Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i novom je vodstvu u središtu programske koncepcije festivala
Lijepo vodstvo Osorskih glazbenih večeri:
umjetnička ravnateljica Ivana Kocelj i
izvršna direktorica Martina Lipovac
O
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
sor, slikovito mjestašce na otoku
Cresu, od 19. srpnja do 25. kolovoza ove je godine
trideset osmi put
privukao velik broj glazbenih umjetnika i znatiželjnika žednih istinske
umjetnosti. U središtu 38. Osorskih
glazbenih večeri, festivala jedinstvenog po umjetničkoj koncepciji koju
je njegov utemeljitelj Daniel Marušić zasnovao na vrijednoj tradiciji
promicanja hrvatskoga glazbenog
stvaralaštva, protekloga su ljeta bili,
po mišljenju mnogih, najpoznatija
hrvatska skladateljica Dora Pejačević, u povodu obilježavanja 90.
godišnjice njezine smrti, i još jedan
ugledni predstavnik moderne, Blagoje Bersa, u povodu 140. godišnjice
njegova rođenja. U Osoru su opusi
dvoje spomenutih skladatelja, koji su
stvaralaštvom u pravom smislu riječi
oplemenili hrvatsko glazbeno naslijeđe, predstavljeni izborom njihovih
najkvalitetnijih ostvarenja.
Divljenja vrijedan opus
Glazbenici u Osoru
12
Festival su dojmljivom izvedbom
Koncerta za klavir i orkestar u g–
molu, op. 33 Dore Pejačević, stoljeće nakon njegova nastanka, otvorili Martina Filjak i Simfonijski orkestar
HRT–a, pod dirigentskim vodstvom
Aleksandra Markovića. Uslijedili su
Gudački kvartet u C–duru, op. 58, na
koncertu Gudačkog kvarteta Tartini,
ciklus Četiri pjesme, op. 30, u izvedbi mezzosopranistice Marte Babić
i pijanistice Ane Čehil Peršinec te
dojmljiva Sonata za violončelo i klavir u e–molu, op. 35 na posljednjem
ovogodišnjem osorskom koncertu, u izvedbi Enrica Dinda i Monice
Grad Osor između otoka Cresa i Lošinja
Cattarossi. Divljenja vrijedan opus jednoga od najvažnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Blagoja Berse, također
je bio zastupljen već na prvome koncertu 38. Osorskih glazbenih večeri, i
to dvjema majstorski ostvarenim simfonijskim pjesmama, Sablasti i Sunčana polja. Nit Bersina stvaralaštva provlačila se i kroz festivalski program pa
je uslijedila njegova popularna Idila, u
obradi Pavla Dešpalja i izvedbi Varaždinskog komornog orkestra, a potom
i solo pjesme, od kojih su nesumnjivo
najpopularnije Seh duš dan i Robinjica,
s koncerta mezzosopranistice Renate
Pokupić i pijanistice Lede Parać.
Duhovni Detoni
Uz neupitnu vrijednost skladateljskih
opusa Dore Pejačević i Blagoja Berse
kao središnjih osobnosti ovogodišnjih
Osorskih glazbenih večeri, tri su koncertne večeri bile posvećene prerano preminulom hrvatskom skladatelju
Marku Ruždjaku. Njegove su osebujne
skladbe, Klasični vrt za gudački kvartet, Centone i Vitae arbor za orgulje te
La Frontera, poema en varios metros,
idiomas, y estilos za sopran i komorni
orkestar, predano izveli Gudački kvartet Porin, Ante Knešaurek te Davorka
Horvat i Cantus Ansambl, pod ravnanjem Berislava Šipuša. Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo predstavljeno je i nizom izvedbi važnih ostvarenja kojih se
uvijek vrijedno prisjetiti.
Ostajući vjerna temeljnoj zadaći poti-
canja umjetničke kreacije, programska
koncepcija festivala i ove je godine u
središte pozornosti stavila nove skladbe, naručivši od petorice hrvatskih
skladatelja nova djela. Prva u nizu bila
je Ma(d)ri(g)alesca, za zbor i udaraljke
Dubravka Detonija, koju je na svojem
koncertu 21. srpnja praizveo sve prisutniji Vokalni ansambl Antiphonus, pod
umjetničkim vodstvom Tomislava Fačinija. Budući da je skladba, prema autorovim riječima, trebala biti praizvedena
na blagdan Velike Gospe, a on sam se
prvi put na svojem stvaralačkom putu
susreo s duhovnom tematikom, djelo je
postupno preraslo u posvetu njegovoj
majci. Sastavljena od niza povezanih
kraćih odjeljaka, utemeljenih na ulomcima iz crkvenih, ali i svjetovnih tekstova, skladba sadrži elemente moteta i
madrigala, a u svojoj je osebujnoj srži
neka vrsta lirskoga ronda, s brojnim tipično polifonim obilježjima. Članovi Vokalnog ansambla Antiphonus vješto su
»prošarali« glazbeni sadržaj tog filigranski satkanog djela pastoralnim ugođajem, praćeni nenametljivom, ali zamjetnom potporom udaraljkaša.
Koloristični Kabiljo i
Slaviček
Alfi Kabiljo sam je istaknuo kako posljednjih desetak godina intenzivno
sklada komornu glazbu pa je tako za
koncert Trija Osor, 23. srpnja, napisao
efektnu Liburnijsku suitu za flautu, violončelo i klavir, skladbu nadahnutu
istarskim koloritom i tematikom drevnih
moreplovaca koji su u vrijeme vladavine Rimljana bili dijelom rimske provincije Dalmacije. U članovima Trija Osor,
flautistici Renati Penezić, violončelistu
Petru Kovačiću i pijanistici Zariji Alajbeg
Galuf, to je kontrastno trostavačno ostvarenje, koje seže od pokretnog Preludija, preko sentimentalne Legende, do
plesnog Finala, dobilo uvjerljive, dinamične i predane tumače.
Pet dana poslije, vrsni violinist Martin
Draušnik i uigrani Cantus Ansambl, pod
vodstvom Berislava Šipuša, s uvjerenjem su praizveli Komsomolkinu suzu,
za violinu i komorni orkestar Marka Slavičeka, mladog hrvatskog skladatelja i ovogodišnjeg dobitnika potpore za
stvaralaštvo mladih skladatelja iz Fon-
da Rudolf i Margita Matz. Mladi je autor
skladbu napisao u proljeće 2012. godine, pronašavši nadahnuće u proznoj poemi Moskva–Petruški Venedikta Vasiljeviča Jerofejeva. Maštovito djelo, čiji logično osmišljen glazbeni sadržaj na trenutke podsjeća na filmsku glazbu, ugođajem se vrlo prikladno uklopilo u prostor
osorske katedrale. Uvod i završnica u
prvi plan stavljaju pjevnu, ali odlučnu melodiju koju iznosi violina, dok je središnji
dio skladbe, ujedno i njezina kulminacija, umjereno dramatičan i prošaran živopisnim orkestralnim koloritom. Suradnja
zrelog solista, violinista Martina Draušnika i uvijek domišljatih članova Cantus
Ansambla, u Slavičekovu je djelu ostvarena na zavidnoj razini.
K
omsomolkina suza
za violinu i komorni
orkestar maštovito je djelo
Marka Slavičeka, mladog
hrvatskog skladatelja i
ovogodišnjega dobitnika
potpore za stvaralaštvo mladih
skladatelja iz Fonda Rudolf i
Margita Matz.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
D
ora Pejačević i
Blagoje Bersa kao
središnje skladateljske
osobnosti, tri večeri
posvećene opusu Marka
Ruždjaka i čak pet
praizvedbi novih djela
hrvatskih skladatelja.
Foretićeva Buba i
Knešaurekova Nada
Svoj neodoljivi VW kvintet Silvio Foretić
napisao je u povodu 200. rođendana
Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera,
izmiješavši motive i dijelove melodija iz
popularnih ostvarenja dvojice obljetničara, koji ipak nikad ne zazvuče do kraja. Iako je djelo koje nazivom namjerno asocira i na Volkswagen, kao svojevrsno glazbeno vozilo, prvotno namijenjeno orkestralnoj izvedbi uz pratnju
orgulja, uvijek domišljati skladatelj nikad
ga nije do kraja ostvario u tome obliku,
ali ga je naposljetku, potaknut narudžbom Osorskih glazbenih večeri, preradio u verziju za kvintet limenih puhača.
Tako je Foretićev VW kvintet 6. kolovoza praizveo izvrstan talijanski kvintet Gomalan, nesumnjivo prodrijevši u
skladateljevu izvornu zamisao.
Posljednja u nizu festivalskih praizvedbi
bila je ona delikatne i do detalja razrađene skladbe Nada, orguljaša i skladatelja Ante Knešaureka. Prema skladateljevim riječima, osjećaji iščekivanja,
povjerenja, privrženosti, ljubavi i nadanja, koji rezultiraju interakcijom duše,
srca i uma, pretočeni su u glazbeni sadržaj djela koje orkestar tretira izrazito
koloristički. U članovima Komornoga
gudačkog orkestra HGM–a, pod pomnim vodstvom Pavla Zajceva, Knešaurekova je Nada pronašla svježe i entuzijastične interprete koji su se istinski
potrudili prodrijeti u svaki njezin, pa i
najskriveniji kutak.
Dojmljiva završnica
Kao šećer na kraju ovogodišnjih Osorskih glazbenih večeri bilo je gostovanje
izvrsnog talijanskog violončelista Enrica Dinda i pouzdane pijanistice Monice Cattarossi, u završnici festivala, 25.
kolovoza. Velikom zanimanju publike
za koncert dvoje umjetnika koji su četiri dana prije nastupili na Dubrovačkim
ljetnim igrama, neupitan je doprinos
dao odabir programa, sastavljen od triju sonatnih bisera Claudea Debussyja,
Dore Pejačević i Sergeja Rahmanjinova, koji su pratila i dva efektna dodatka. S osobitom je pozornošću dvoje
temperamentnih glazbenika izvelo zrelo komorno ostvarenje Dore Pejačević,
zahtjevnu Sonatu za violončelo i klavir
u e–molu, op. 35. Jedina skladateljičina sonata za violončelo i klavir stara je
cijelo stoljeće, a njezin se glazbeni sadržaj gotovo potpuno temelji na tradicionalnim postulatima, što su iskusni Enrico Dindo i Monica Cattarossi posve
prepoznali, prepustivši se usklađenom
i senzibilnom, ali nimalo pretencioznom
muziciranju. U svakom slučaju, bio je
to vrlo prikladan završetak još jednog
atraktivnog izdanja festivala koji će zacijelo i nadalje spajati tradiciju i suvremene tekovine, izvodeći i promičući hrvatsku glazbenu umjetnost.
13
L jetni f estivali 2 0 1 3 .
N
Novi eksperimentalni ansambl na horizontu suvremene glazbe u znaku Cageova naslijeđa
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
U
Piše: Karolina Rugle
sklopu nedavno
održanog festivala
Breakthrough, u
Muzeju suvremene umjetnosti u
Zagrebu, pod intrigantnim naslovom Slučaj MSU, zagrebačkoj se publici prvi put predstavio APU Postmodern Art Ensemble.
Tom je prigodom središnji, kružni dio
APU ansambl ispred lastovske crkve Sv. Kuzme i Damjana
Spiritus movens APU-a: Neven Radaković
pozornice dvorane Gorgona ustupljen
publici, a okružili su je članovi ansambla, glazbeni i video »eksperimentatori« koji već nekoliko godina djeluju
u sklopu APU–a. Spiritus movens i
umjetnički voditelj sastava je Neven
Radaković, akademski glazbenik i dirigent, koji je imao priliku i povlasticu
odabrati suradnike za taj avanturistički
projekt. Među njima su se našli glazbenici, većina porijeklom iz Istre, koji
su već svojim prethodnim umjetničkim
radom i raznolikošću interesa te svo-
jom otvorenošću za novo i neobično
ostavili dojam potencijalno dobrih suradnika u osnivanju ansambla. Svi su
oni prije svega akademski obrazovani
glazbenici, uglavnom izdanci Muzičke
akademije u Zagrebu (Luka Žužić, Iva
Štefančić, Vinka Burić, Milan Grbić,
Branko Nikolić, Hrvoje Štimac, Fabio
Jurić i Kaja Farszky), a u ansamblu
djeluju i neki od istaknutijih hrvatskih
video umjetnika, zaokružujući tako
dio osnovne ideje o multimedijskom
ansamblu.
Početni imPuls
Iz umjetničkog koncepta i inicijative koju
su u ljeto 2010. počeli Ivan Dobron i Neven
Radaković, razvila se jezgra APU ansambla. Naime, u sklopu ljetnog glazbenog
festivala na Lastovu, okupljen je ad hoc
puhački ansambl koji je održao radionicu
Minimalizam i aleatorika u djelima američkog skladatelja Terryja Rileyja i koncert u
tamošnjoj crkvi Sv. Kuzme i Damjana koja
je ujedno bila i dio kulise za mapping/stop
animaciju koja je pratila izvedbu. U prvome dijelu programa izveli su standardni
klasični repertoar za taj instrumentalni sastav, a za drugi dio koncerta predviđena je
izvedba poznate skladbe začetnika američkog minimalizma Terryja Rileyja In C.
Odlučili su se za eksperimentalni pristup
djelu i pomalo netipično tretiranje minimalističke partiture, proširujući tako opseg
sloboda koje Riley daje izvođačima u tekstu koji prati notni zapis. Ignorirajući ulogu
metronoma koju preuzimaju instrumenti i fokusirajući se ponajprije na jedan od
mogućih interpretacijskih načina tretiranja građe koji su navedeni u naputcima za
izvođenje (augmentaciju), na svojevrstan
su način manipulirali glazbenom građom.
Poštujući sam zapis, no vodeći se drukčijim smjernicama pri izvedbi, u svojem
istraživanju na toj pionirskoj skladbi minimalizma, apuovci su rastakanjem ritmičkih pulsacija ključnih za minimalizam promijenili zvučnu teksturu djela i dobili vrlo
zanimljiv rezultat.
Slučaj zvuka i tišine
Instrumentarij APU-a izravna je aluzija na doba Johna Cagea
14
Na taj intrigantni početak nastavile su se
radionice, performansi i koncerti koji su
2011. uslijedili u Puli, Pazinu i Poreču. Dijelom koncepcije ansambla je i zajedničko promišljanje glazbenog djelovanja skupine, pa svakome od nastupa nerijetko
prethode dani ili čak tjedni zajedničkog
boravka i rada cijele skupine u mjestu u
kojem će poslije nastupiti. U 2012. godini,
koju su obilježili brojni koncerti u čast stote
obljetnice smrti Gustava Mahlera, APU je
također toj velikoj skladateljskoj osobnosti upriličio hommage vlastitim glazbenim
projektom koji je dekonstrukcijom glazbenog materijala (obraćajući se motivu Mahlerove 1. simfonije Titan) težio zvučno
ocrtati psihološke promjene koje su pratile
skladateljev život.
P
oput nekih od
ansambala i glazbenika
s početka sedamdesetih, ovo
»neokejdžovsko« promišljanje
glazbe i zvuka nudi vlastitu
reinterpretaciju skupa ideja
u glazbi.
U protekle dvije godine težnja s reinterpretacije (prethodno) skladanih djela prešla je
potpuno na eksperimentalnu glazbu, ponajviše pod utjecajem glazbe, skladateljske poetike i umjetničke filozofije Johna
Cagea, što je i eksplicitno izraženo u naslovima nekih projekata, poput prošlogodišnjeg Cage in a Case. Upravo Cageovo
shvaćanje eksperimentalne glazbe glavno je polazište za brojne projekte, izvedbe i radionice koje se bave promišljanjem
i osluškivanjem zvuka i njegova stvaranja,
te shvaćanjem tišine kao izvora zvuka i
važnog konstitutivnog dijela glazbe. Jedinstvenost svakoga od APU–ovih projekata ističu i naslovi (Slučaj sv. Franje, Slučaj novigradske arterije, Slučaj MSU itd.),
aludirajući na Cageov slučaj, ali i neponovljivost umjetničkog »obraćanja« samom
prostoru, povodu ili situaciji.
S obzirom na to da na hrvatskoj glazbenoj sceni, a osobito među profesionalnim ansamblima i glazbenicima, trenutačno izostaju slični ansambli koji bi se
prije svega bavili eksperimentalnom glazbom i/ili slobodno improviziranom glazbom, teško je usporediti i u tom smislu
smjestiti dosadašnje djelovanje APU ansambla u neki postojeći umjetnički krug
ili smjer. Poput nekih ansambala i glazbenika s početka sedamdesetih, to »neokejdžovsko« promišljanje glazbe i zvuka nudi vlastitu reinterpretaciju skupa ideja u glazbi koje su nastajale sredinom prošloga stoljeća i koje se i danas iščitavaju i »čuju« na različite načine.
Ipak, u nedostatku »zraka s drugih planeta« u većem dijelu suvremenog hrvatskog
glazbenog stvaralaštva, ostaje pozamašan (barem umjetnički) prostor za takvu
mladu glazbeno–istraživačku inicijativu.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
U nedostatku »zraka
s drugih planeta«
acionalna smotra
tradicijske
vokalne
baštine Hrvatske pod
nazivom Zarozgajmo na Ćićariji
održala se šesti put u nedjelju, Zarozgala je i ženska vokalna skupina Lanišće
9. lipnja 2013. u istarskom Lanišću na Ćićariji, podno planinskog vrha Orljaka. Sve je počelo u podne svetom misom s tradicijskim napjevima, a nastavilo se besplatnom
degustacijom jela s ćićskog menija, otvaranjem izložbe Kamen, drvo,
boje Zorka Ziralda, predstavljanjem zbirke pjesama Suita mediterranea
Vladimira Pernića te popratnim predavanjima i izložbama rukotvorina i
slika. Središnji dio manifestacije počeo je u 17 sati pokraj župne crkve Sv.
Kancija, Kancijana i Kancijanile; u petnaestak skupina nastupilo je oko
sto pedeset izvođača. Ljubitelji tradicijske kulture mogli su na jednom
mjestu pratiti bogatstvo narodnih nošnji, običaja te raznoliko vokalno
tradicijsko blago čiji se dio nalazi i na UNESCO–voj listi nematerijalne
kulturne baštine. Zabugarile su tako domaće članice Ženske vokalne
skupine Lanišće, a bugarenje su predstavila i Tri Ćića nakon koje se čula
ćićska tamburica ili cindra, kanat na tanko i na debelo, starinski paški
kanat, zatim orcanje ili ojkanje, bodulsko i vlaško dvoglasno pjevanje te
drugi zanimljivi arhaični narodni napjevi. Na istrorumunjskom zakantali su
i Žejanci, a program su zaključili članovi KUD–a Glavice Sinjskim kolom,
još jednim zaštićenim kulturnim dobrom s UNESCO–ve liste svjetske
nematerijalne kulturne baštine. Nositelj projekta i organizator je Općina
Lanišće, producent udruga Histriart, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture
RH, Hrvatsko društvo skladatelja — ZAMP te Matica hrvatska — ogranak Lanišće. (Bruno Krajcar)
David Ivić
Zarozgajmo na Ćićariji
APU 23. lipnja 2013. na festivalu Breakthrough u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu
Uspješno ljeto Alfija Kabilja
... počelo je svečanom sjednicom Hrvatskoga sabora uoči ulaska
u Europsku uniju. Mješoviti zbor HRT–a pod vodstvom maestra
Tončija Bilića prije hrvatske himne otpjevao je Kabiljevu i Britvićevu pjesmu Tvoja zemlja. Također uoči ulaska u EU na festivalu mjuzikla u Opatiji ansambl Kazališta Komedija izveo je Jaltu,
Jaltu pred više od tisuću gledatelja. Pjesmom Neka cijeli ovaj
svijet ovacijama smo ušli u Europsku uniju. Uslijedio je koncert
na Osorskim glazbenim večerima 27. srpnja 2013. na kojemu
je Trio Osor (Renata Penezić, flauta, Petar Kovačić, violončelo i
Zarija Alajbeg Galuf, klavir) praizveo skladateljevu novu Liburnijsku suitu. Njihova izvanredna interpretacija pobuđuje ovacije i na
kraju ponavljanje zadnjeg stavka, kao i reprizu na Pagu na kojem direktor
festivala ne dopušta upotrebu klavira, pa pijanistica svira na crkvenom
sintesajzeru (!?) Djelo će se u njihovoj interpretaciji izvoditi u još nekoliko
gradova diljem zemlje, ali i u inozemstvu. Upravo ga sprema jedan bečki
trio i bit će izveden sljedeće godine u Beču na trećem Kabiljevu autorskom koncertu komorne glazbe. Zatim opet na Sinjskoj alki silne ovacije
pjesmi Tvoja zemlja u izvedbi Đanija Stipaničeva. Posljednjih kolovoških
dana u studiju vrsnog glazbenog producenta i programera Aleksandra
Valenčića skladatelj završava glazbu za film A Patriot Man poznatog finskog sineasta Arta Halonena. Producenti filma su na internetu pronašli
njegovu glazbu, a posebice ih je oduševila Voda i vatra za GF Händela,
djelo napisano na narudžbu HRT–a za 250. godišnjicu Händelove smrti
za EBU razmjenu, u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT–a pod vodstvom
maestra Mladena Tarbuka. I posljednji dan ljeta u dvorani zagrebačke
Židovske općine upriličen je Kabiljov autorski koncert s praizvedbama
njegovih dviju skladbi za violinu i klavir (2 Chagaleske i 3 Sefardeske, nadahnute bosanskim sefardskim pjesmama) u maestralnom tumačenju
Anđelka Krpana i Renate Hil. Koncert je počeo skladateljevom suitom za
violinu solo Fiddler on the Street objavljenom u Ediciji Spiller koja je trenutačno na repertoaru mlade ruske violinističke zvijezde Alene Baeve na
dragocjenom Stradivariju u vlasništvu ruske vlade. Uspjesi Alfija Kabilja
nastavljaju se i u jesenskoj sezoni: nakon što je prošle godine proslavio
600. izvedbu svojega mjuzikla Jalta, Jalta, Kazalište Komedija 9. listopada uprizorilo je 150. predstavu, u novoj produkciji iz 2010. godine. (HDS)
Jalta, Jalta
upravo je
proslavila
150. izvedbu u
novoj Komedijinoj podjeli
15
Rijeka — grad rocka
Neobičan je spoj ambijenta stare, napuštene tvornice papira smještene u klancu Rječine, simfonijskog orkestra glazbenika serio-
Riječki rockeri
ispred HNK
Ivana pl. Zajca
znog izgleda i glazbenog karaktera i kolorita
poznatih riječkih rock–vokala. Spoj je ugodno
iznenadio novim zvukom, povukavši u ritmove
nekih laganijih glazbenih priča orkestralni korpus izvrsno prilagodljivih glazbenika klasičnog
izraza, dajući novu boju izvedbi riječkih rokera
po kojima je poznat grad na Rječini. U toj vrlo
dobro i efektno zamišljenoj glazbenoj partituri, čiji je glazbeni producent i aranžer mnogih
izvedenih skladbi još jedan riječki glazbenik,
Olja Dešić, izmjenjivale su se vječne operne
arije i veliki hitovi riječke rock–scene kroz naraštaje onih koji su voljeli i vole riječki glazbeni image.
Prlja u novoj ulozi
Koncert je počeo izvedbom skladbe Hvala
tebi, Kriste u kojoj se publici u jednoj posve
novoj ulozi predstavio Zoran Prodanović Prlja
iz Leta 3 uz pratnju Mješovitog zbora Jeka Primorja i Riječke filharmonije. Pjevač, roker, zahvaljujući kojem je i Let 3 postao prepoznatljiv
i izvan granica Hrvatske, Prlja je plijenio pozornost i scenskim nastupom, kao što je to činio
i na svojim nastupima s Letovcima, provocirajući odjećom, glasovnim izrazom i glumačkim
16
Dean Škaljac iz grupe Grad riječkoj je publici
poklonio autorske pjesme Ljudi i Nebo koje je
otpjevao uz riječku filharmoniju i članove svojega benda, a onda je zagrizao veliki zalogaj,
ariju Toreadora iz Bizetove opere Carmen koja
je u snažnom, oporom vokalu rocka dobila žestinu i posve novu dimenziju. Zanimljivo,
s puno je truda sav svoj rokerski duh unio u
operni hit pa iako bi se moglo pronaći podosta
zamjerki, bilo je iznenađujuće privlačno. Publika je, osjetivši taj pozitivni naboj, bogatim pljeskom nagradila njegove napore.
Najsvjetlija točka
Roker s klasičnom glazbenom naobrazbom, nekadašnji violist orkestra Opere riječkog HNK–a Ivana pl. Zajca, bivši pjevač grupa Jersy, Divlje jagode i Aqua, Žanil Tataj Žak
iznenadio je vokalnim sposobnostima u klasičnom opernom repertoaru, sjajno interpretirajući zahtjevnu ariju Nessun dorma iz Puccinijeve opere Turandot, pa je to bila i najsvjetlija točka koncerta, što se tiče klasičnog dijela repertoara. Uz tu ariju, otpjevao je i hit grupe Fit Zaboravit ću sve i baladu Budi tu grupe
Denis&Denis.
Damir Urban bio je siguran i svoj jer se predstavio samo vlastitim autorskim skladbama,
što je šteta, jer bi njegov osebujan glazbeni
izraz i mekoća baršuna u boji njegova glasa bili
neka nova glazbena stranica klasičnog opernog repertoara. Tako je publika čula samo njegove uspješnice, poput Odlučio sam da te volim, Kasno je za ljubav i Mjesto za mene uz instrumentalnu pratnju četvorice glazbenika iz
svojega benda.
Neprimjereno ozvučenje
Glazbena večer i izvrsna atmosfera ne bi bili
potpuni, i šaroliki program tako uigrano izveden, bez energičnog, nasmijanog i poletnog
dirigenta, mladog maestra Igora Vlajnića koji
je »disao« s orkestrom i izvođačima, koji ih je
sigurnom rukom vodio kroz glazbene nepoznanice i koji je znao naći mjeru u ravnovjesju
dvaju glazbenih smjerova. Možda bi jedina zamjerka toj zanimljivoj izvedbi bila neprimjereno
rokersko ozvučenje i stoga neusklađenost vokala i orkestra.
Ipak, bila je to večer za pamćenje, filharmoničari su poprimili boju rocka, a rokeri su se ogrnuli plaštom klasike; sve je bilo tako jednostavno, tečno i zadivljujuće emocionalno. Za kraj
— očekivani bis uz oduševljenu publiku: četiri
rokera izvela su pjesmu grupe Cacadou look
Baum bam bam, što je svima bilo prekratko.
Željeli su još. Možda sljedeći put, jer ovo je bila
izvrsna ideja koja bi trebala biti putokaz za buduće slične projekte.
Zašto izvoditi hrvatske autore?
Dubrovnik u pozno ljeto
Pitanje smo postavili dobitnicima posebne nagrade HDS–a za najbolju
izvedbu domaćeg djela
Nova prigoda za kvalitetna glazbena
događanja i predstavljanje kulturnog turizma
P
D
Od 27. kolovoza do 20. rujna održano je trinaest koncerata, atrij
Kneževa dvora svake je večeri bio prepun. Programe su činila razna djela iz europske glazbene riznice, a izvodili su se i hrvatski
skladatelji: Anđelko Klobučar, Željko Brkanović, Bruno Vlahek,
Slavko Fumić, Ivan Padovec i Luka Sorkočević.
Nakon festivala Dubrovački je simfonijski orkestar u zamahu svojih
nastupa, pa ćemo se samo osvrnuti na nedavnu izjavu aktualne
ministrice kulture koja bez pravih argumenata u medijima kritizira
rad i kvalitetu orkestra. Uostalom, svi hrvatski orkestri imaju uspone i padove, a upravo je ovim festivalom dubrovački ansambl
sada u usponu.
ubilarni, 60. međunarodni skup
radijskih producenata International
Rostrum of Composers IRC, ove
se godine održavao od 28. do 31.
svibnja u Pragu pod okriljem Češkog radija. Predstavnici trideset
radijskih postaja iz cijelog svijeta ocjenjivali su
pedeset jednu skladbu nastalu protekle godine.
Glasovalo se u dvije kategorije: općoj ili glavnoj,
te u kategoriji mladih skladatelja do trideset godina. Hrvatska je predstavila dva djela: Koncert za
violinu i komorni ansambl Krešimira Seletkovića
(1974.) te Četiri krokija za zbor flauti Sare Glojnarić
(1991.).
Leon Košavić — 1. Nagrada
Papandopulo 2013. solo pjevanje
Petar Klasan
Sara Glojnarić
Leon Košavić i Ruža Pospiš–Baldani
U drugom izlučnom krugu pjevao je djelo Borisa Papandopula Grana od bora pala kraj mora. Ta mi je
pjesma među dražima, stvarno je prekrasna, kaže
Leon, često pjevam skladbe domaćih skladatelja jer
ih imamo zadane u propozicijama ispita na Akademiji. Imamo i izborni predmet — hrvatsku vokalnu liriku — u kojoj upoznajemo bogatu hrvatsku literaturu.
Uz Papandopulove, volim i skladbe Lhotke-Kalinskoga i Detonija.
Petar Klasan — 1. Nagrada
Papandopulo 2013. klavir
Dubravka Šeparović–Mušović
Piše: Đurđa Otržan
osebno priznanje za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja na 2.
Natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo koji je organizirao
Institut hrvatske glazbe dobili su bariton Leon Košavić za skladbu Borisa
Papandopula Grana od bora pala kraj mora, pijanist
Petar Klasan za skladbu Davorina Kempfa Mariposa
de luz te trubač Igor Mrnjavčić za Sonatu Stjepana
Šuleka. Čestitamo im i želimo da im ubuduće još više
djela domaćih skladatelja postane dijelom repertoara!
ubrovnik se obogatio još jednim festivalom, pod
nazivom Dubrovnik u pozno ljeto koji je odmah
nakon zatvaranja 64. Dubrovačkih ljetnih igara
organizirao Dubrovački simfonijski orkestar. Cilj
festivala je ponuditi građanima i turistima kvalitetna glazbena događanja, ali i pridonijeti promidžbi
Dubrovnika kao međunarodnog odredišta kulturnog turizma.
Prvim koncertom obilježilo se šezdeset godina od nastupa prvog
austrijskog dirigenta s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom pa je
festival otvorio dirigent iz Austrije Christoph Campestrini, a kao
solist je nastupio sjajni američki pijanist James Dick. Jednu večer su popunili polaznici Akademije Laus. Dobitnica ovogodišnje
Nagrade Orlando, Dubrovkinja Dubravka Šeparović–Mušović uz
Dubrovački simfonijski orkestar kojim je dirigirao maestro Campestrini, otpjevala je pjesme RichardaWagnera. Ljubitelje gitarskog
zvuka svojim je recitalom obradovao Srđan Bulat. Mezzosopranistica Katja Markotić uz gitarista Maroja Brčića održala je zanimljiv
recital. Laureatkinja raznih međunarodnih natjecanja, klarinetistica Marija Pavlović vrlo je dojmljivo izvela Mozartov Koncert za klarinet i orkestar uz Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem
Harija Zlodre. Dubrovački gitarski trio (Skaramuca, Brčić i Matušić)
jednu su festivalsku večer iskoristili za proslavu dvadesete godišnjice svojega rada, uspješno predstavivši popularna djela za gitaru i gitarski trio. Pijanistica Naira Asatrian održala je humanitarni
koncert za Društvo distrofičara i invalida celebralne i dječje paralize Dubrovnik. Posebno je zanimljivo da su kao solisti nastupili
mladi dubrovački glazbenici koji djeluju izvan rodnoga grada. Svi
su nastupom pokazali vrsne kvalitete: violinisti Marin Maras i Đana
Kahriman, te violist Šimun Končić. Festival su zaključili Dubrovački simfonijski orkestar i dirigent Robert Homen, a solistica Marija
Grazio virtuozno je i muzikalno izvela Ravelov Koncert za klavir i
orkestar u G–duru.
J
Piše: IHG
Piše: Ileana Grazio
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
vogodišnje, desete, Riječke
ljetne noći ponudile su bogat i raznovrstan glazbeni
program koji ni neki poznatiji hrvatski festivali nisu imali
na svojem repertoaru. Uz
neobične ansamble, zanimljive spojeve klasike i jazza, trebalo bi posebno istaknuti koncert
naziva Riječka filharmonija i riječki rokeri koji je
održan u bivšoj riječkoj tvornici papira Harteri.
Bio je to izuzetan spoj zvuka riječkog filharmonijskog orkestra i vokalnog izraza solista riječke rock–scene koji je oduševio publiku željnu
novih glazbenih nadahnuća.
gardom. Tijekom koncerta publika je osjetila
njegov tamni, duboki glas u pjesmi Serenada
s albuma Jedina, a riječka je publika čula i Ciklamu Leta 3 u nesvakidašnjem zvuku riječkih
filharmoničara i zbora Jeka Primorja.
Anastazija Vržina
O
Piše: Gloria Fabijanić Jelović
Uspjeh Sare
Glojnarić na
međunarodnom
natjecanju Rostrum
2013.
Ne sviram puno djela hrvatskih skladatelja, ali u svakom se repertoaru obavezno nađe jedno djelo hrvatskog skladatelja. S tim sam Kempfovim djelom posebno zadovoljan. Iznenadila me kvaliteta i neograničeni potencijal, ostavlja potpunu slobodu interpretu
i to me se jako dojmilo, to što smo zapravo svi mogli
imati drukčije izvedbe. Nemam omiljenu skladbu, a i
ako bih trebao birati između domaćeg ili stranog skladatelja, ne bih mogao nikoga posebno odabrati jer
posebno mjesto uvijek zauzimaju Bach i Beethoven...
Mogli bismo reći da su oni Biblija, ali se na repertoa-
Anastazija Vržina
Riječka filharmonija i riječki rockeri
2. Natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo
(23. rujna — 1. listopada 2013.)
Novi festival u Dubrovniku, u doba nekadašnjeg
festivala komorne glazbe Rachlin i prijatelji
Anastazija Vržina
10. Riječke ljetne noći, 8. srpnja 2013., Hartera (bivša tvornica papira)
Igor Mrnjavčić
ru treba naći djelo i domaćeg skladatelja zbog čuvanja naše kulture.
Igor Mrnjavčić — 2. Nagrada
Papandopulo 2013. truba
Omiljena skladba domaćeg skladatelja mi je, naravno, Šulekova Sonata. Priuštila mi je vrijedno priznanje, ali i glazba je izvrsna, ima mnogo lijepih trenutaka i prilika da truba zvuči nježno i pjevno. Skladba
mi odgovara, bila mi je draga i prije natjecanja, nakon priznanja je naravno još draža. Moram zahvaliti
profesoru koji mi je mnogo pomogao oko same ideje
izvođenja i oko mnogih detalja koji su bitni da bi moja
izvedba bila drugačija od ostalih, a opet da sadrži sve
što je skladatelj zapisao i da ne odudara od zapisanog materijala.
U
vrlo jakoj konkurenciji opće kategorije, kao prva
skladba izabrana je Not I Poljakinje Agate Zubel
prema tekstu Samuela Becketta, a slijede izuzetna ostvarenja, primjerice skladba Hansa Abrahamsena u izvedbi sir Simona Rattlea, i desetak
drugih.
U konkurenciji mladih skladatelja i dvanaest predstavljenih djela, od dvadeset devet zemalja, koliko ih je osim Hrvatske glasovalo, skladba Sare
Glojnarić osvojila je 28 glasova: 21 glas u svojoj
kategoriji i 7 glasova u općoj, što omogućavaju
pravila. Ako članovi komisije drže skladbu zrelom
da uđe u glavno natjecanje, glasuju za nju u općoj
kategoriji. Međutim, proturječnost pravila ne dopušta zbrajanje glasova pa je Sari nedostajao jedan glas u kategoriji mladih da bude nagrađena,
u protivnom bi osvojila tri glasa više od nominalno
pobjedničke skladbe So very strange Islanđanina
Ulfura Hanssona (1988.). Tako se dogodio paradoks Rostruma 2013.: skladbi Sare Glojnarić, apsolutnoj pobjednici ovogodišnjeg radijskog skladateljskog natjecanja s najviše osvojenih glasova,
prevelike simpatije glasača donijele su tek četvrto
mjesto. Međutim, tako dobro prihvaćeno djelo
zasigurno će biti emitirano u svim zemljama, što
je i cilj te međunarodne skladateljske tribine pod
okriljem Međunarodnog glazbenog savjeta (IMC)
u sklopu UNESCO–a.
17
Najava novog početka u
gradu pod Marjanom
kao i neki submotivi iz prvog dijela postaju providniji i uobličeniji, a elementarna snaga ritma, bogatstvo akcentuacije te opća zrelost i produhovljenost fakture ostaju odlike koje Sunkov skladateljski stil čine sasvim osobitim.
Vježbanje kreativnosti
ki put (prije su nastupali pod nazivom
New Sax Quartet). Aludirajući na slikarski žanr jednostavnijih sredstava i brze
izrade, Papandopulo bilježi niz trenutaka; boje i detalji više nisu bitni. Skicirani,
bez fotografske točnosti, to su zapravo
trenuci–sjećanja izronili iz sna impresije koje maštoviti skladatelj ozvučuje u
miksturi stilskih usmjerenja, od neona-
Želimo da se takvom metaforikom novih stvaranja, novih fantazija i vizija zakorači u osmišljavanje budućih
izvaninstitucionalnih MAGfestivala koji će izgraditi prepoznatljivu vlastitost
O
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Ivana Tomić Ferić
zvučujući svojevrsno
glazbeno zatišje između Splitskoga ljeta i nadolazeće koncertne sezone, i ove
je godine u organizaciji Udruge mladih akademskih glazbenika (MAG) i Muzeja grada Splita od
28. kolovoza do 6. rujna 2013. održan
Festival komorne glazbe. U intimnom
prostoru gotičke dvorane Papalićeve
P
osebno veseli to što je u sklopu
četvrte koncertne večeri u
velebnoj gotičkoj palači u svoj
punoći odjeknula glazba hrvatskih
skladatelja.
ćaja i prizora — od pitoresknih krajolika
(Borodin) i svakodnevnih prizora mizanscene (Sunko, Papandopulo, Leclair),
preko svjetonazornih ideja (Beethoven,
Britten) do strukturalnih elemenata
postmodernizma (Tudor, Đurović).
Čarobnjakov učenik
Svečanost otvorenja 4. MAGfestivala
pripala je Zagrebačkom puhačkom triju (Dario Golčić, oboa, Domagoj Pavlović, klarinet i Žarko Perišić, fagot) koji
je u punini zrelog muziciranja predstavio djela koja stoje, kako je najavljeno u
programskoj knjižici, u odnosu Čarobnjaka i učenika.
U simboličnosti naziva koncerta, Čarobnjakov učenik, ogleda se u vremenskome slijedu evolutivni odmak koji
ukazuje na to kako godine samostalnog »šegrtovanja« i neprekidnog skladanja Čarobnjakova učenika pretvaraju u novoga i moćnoga Čarobnjaka.
S aspekta domaće glazbene produkcije posebno su zanimljive skladbe A
tre nedavno preminulog zagrebačkog
profesora glazbenih oblika i kompozicije Marka Ruždjaka i trostavačna Rozeta
dirnuta odlaskom voljenoga profesora,
Olja je dala »emotivan osvrt na ‘nekad
i sad’«, kad se ponovno posjećuju uspomene iz prošlosti te ih se interpretira kroz prizmu protekloga vremena. Uz
prepoznatljiv osobni pečat glazbenoga jezika, skladateljica je u tri boje/stavka (narančasto–ljubičasto–crveno) na
rafiniran način dočarala duh mudrog
Čarobnjaka — pozitivnog i zaigranog,
neprestano tragajućeg duha. Odabrani program i besprijekorna izvedba zrcalila je visoke dosege međunarodno uglednog ansambla, odišući jednostavnošću, šarmom i ljupkošću koji
ne dolaze ni iz čega izvanjskog nego
su utkani u sadržaj ponizno izvedenog.
Sjajni gudači
U duhu europske integracije, ovogodišnji festival ugostio je i ansambl iz
inozemstva — Gudački kvartet HIP4tet. Riječ je o španjolskom gudačkom
kvartetu sastavljenom od članova Jeune Orchestre Atlantique Formation Superior koji je u sklopu druge festivalske
večeri s gitaristom Josipom Dragnićem
predstavio djela europske (pret)klasike i
vrlo autentično dočarao način onodobnog komornog muziciranja u građanskim salonima (sviranje na glazbalima s
crijevnim žicama i gudalima iz toga vremena). Treća koncertna večer pod nazivom Zemlja snova pripala je nastupu
Hrvatskog gudačkog kvarteta (Marco
Graziani, violina, Alina Gubajdulina, violina, Aleksandar Jakopanec, viola, Smiljan Mrčela, violončelo) i oboistice Katarine Grubić. Spojivši snage i prepustivši
se jednoj od najljepših, najsuptilnijih, ali
i najzahtjevnijih disciplina u umjetničkoj
glazbi — gudačkom kvartetu, vrsni su
mladi glazbenici svirkom pokazali sinergiju i muzikalnost kakvom se mogu
podičiti tek rijetki komorni sastavi.
Tri kvarteta
Hrvatski gudački kvartet na MAG festivalu
18
palače predstavljen je doista raznovrstan program u pet koncertnih večeri
s djelima koja zrcale široku paletu osje-
splitske skladateljice Olje Jelaske, Ruždjakove negdašnje studentice. Duboko
Posebno veseli što je u sklopu četvrte koncertne večeri u velebnoj gotičkoj
palači u svoj punoći odjeknula glazba
hrvatskih skladatelja, afirmiravši pritom i i vrhunsko interpretativno umijeće
Mandolinskog kvarteta Da Capo (Ivana
Kenk–Kalebić, Sandra Katunarić, Tomislav Kalebić, Stipan Popović), Split-
skog gitarističkog kvarteta (Kajo Milišić, Josip Dragnić, Goran Cetinić Koća,
Martin Andrijašević) i Kvarteta flauta Image (Marija Bašić Markotić, Mila
Lapov, Ana Mimica, Antonija Mikas).
Uz djelo prvog hrvatskog simfoničara
Luke Sorkočevića čija Simfonija u D–
duru asimilira tekovine lepršave glazbe
europskog rokokoa i, nasuprot polifoničko–konstruktivnim težnjama kasnog
baroka, osvaja novi instrumentalni i homofoni slog te novi metro–ritamski način artikulacije glazbenoga protoka blizak klasicizmu, u kompaktnoj i skladnoj
suigri četiriju flauta zazvučala je i trostavačna Mala suita Frana Lhotke čija se
glazba oživotvoruje u bogatstvu ritmičkih pokreta i kolorističkih efekata u maniri glazbenih neonacionalista. Predstavljena su, međutim, na Večeri hrvatskih skladatelja i djela naših suvremenika: Vlade Sunka, Tomislava Kalebića i
Gordana Tudora. Melankoličnom ugođaju recepcijski dojmljivog Cervala Tomislava Kalebića suprotstavljena je vrlo
efektna, programski oblikovana Sunkova peterostavačna skladba Maškare
(Povorka /Arlekin/Krnje/ Vatromet/Maskenbal). Nezapretena nekim odredbenim prostorom estetike, Sunkova je
skladateljska imaginacija neposredna,
uvijek izvorna i svježa, njegova glazbena intuicija nije apstraktna, nego se
opredmećuje u sasvim konkretnom
području glazbene kombinatorike što
je nazivamo talentom.
Umjetnički potpuno predana izvedba
Splitskog gitarističkog kvarteta udahnula je život još jednoj Sunkovoj partituri vrlo jasnog naslova — Iščekivanje
i dolazak. Kontrastnost dvaju dijelova
eksplicitna je u svim sredstvima glazbene izražajnosti: statičnost i fragmentarnost oblika pretežito u slobodnom ritmu odlika je prvog dijela skladbe kojim
autor pokušava skicirati različita psihološka stanja koja se nepredvidivo izmjenjuju u iščekivanju nekoga ili nečega. Misli se roje, mijenjaju, ponavljaju i
rastu, ali ne vode nikamo, a snaga napetosti sadržana je u intervalu tritonusa
koji uokviruje motiv (h–a–f). U drugom
dijelu diptiha, ono što smo nesvjesno ili
polusvjesno osluškivali i priželjkivali poprima jasnije obrise, dolazi nam sve bliže te postupno ali prodorno i nezadrživo obuhvaća cijelu svijest. Glavni motiv
Kvartet saksofona Papandopulo
Dosljedno svojem umjetničkom habitusu koji je predstavio u nekim prijašnjim djelima, Gordan Tudor u Stavku
za kvartet flauta vježba vlastitu skladateljsku kreativnost. Inspiriran vožnjom
podzemnom željeznicom kojoj je, kako
ističe, trebalo vrlo malo vremena da iz
najužeg središta milijunskog grada stigne u prirodu, Tudor je glazbom nastojao dočarati osjećaj postupnog opuštanja koji je pratio njegovo putovanje
i promjene u gustoći ljudske prisutnosti koje je promatrao. Shodno tome,
zgusnutost i punoća glazbene fakture
ustupila je mjesto oslobođenom glazbenom prostoru i reduciranom, minimalističkom glazbenom izrazu.
Završna večer, Koncert za kraj jednog
festivala, s nastupom Kvarteta saksofona Papandopulo (Nikola Fabijanić,
Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak) darovala je rijetku prigodu
slušateljskog užitka. Četiri saksofona,
a zapravo jedan! Životna punina, radost, energija, neodoljivi šarm premrežen emotivnim nabojem i zajedničkim
treptajima duha, silnice su koje taj kvartet izdvajaju u red najboljih sastava tog
tipa. Iznimnu fleksibilnost tona u prebogatoj paleti dinamičkih i agogičkih nijansi, kao i sklonost motoričkim kompozicijama koje obiluju virtuoznim elementima, predstavili su izvedbom samostalnih kratkih komada, ali i cikličnih djela s
potpisom domaćih i inozemnih autora.
Poslije vatrometne ekstaze Rossinijeva potpurija s poznatim skladateljevim
temama i s nizanjem motiva što poput kaleidoskopa okreću tako raskošan i pun boja, senzualan svijet opere
19. stoljeća, glazbenici su nas odveli
u intimniju prostoriju, galeriju Šest krokija Borisa Papandopula, u ozračju čijeg imena su odlučili nastaviti zajednič-
kako to obično biva u noćnim morama/
horor–filmovima, planira pojesti svoju žrtvu. U utrobi spomenutog užasa,
međutim, iako je potrebno određeno
vrijeme za navikavanje, uopće nije tako
loše kako se isprva činilo. Nadovezivanjem, prelijevanjem i dopunjavanjem
boja srodnih instrumenata, istraživanjem njihova zvučanja, timbra, ritmičnosti i uopće izvedbenih mogućnosti,
Mirela je kreirala neizmjerno zanimljivo
glazbeno tkivo koje je u nadasve muzikalnim instrumentalistima dobilo vjerodostojne tumače njezinih skladateljskih
zamisli. Svladavši noćnu moru, uočivši
nestvarnost užasa, san se okreće na
redoslijed apsurdističkih aluzija, strukturalnih raspada, poigravanja simbolima... Iz tog hipertekstualnog vrtloga
prenuo nas je zvuk Đurovićeva Kvarteta za kraj radnog vremena koji se naslovom duhovito referira na Kvartet za
kraj vremena Oliviera Messiaena, jednu od kapitalnih skladbi komorne glazbe 20. stoljeća, ali i pomalo samoironično komentira stvaralačku stvarnost
skladatelja. Zaigranost naslova prenosi
se i na glazbeni materijal prvog stavka
(on je jedino i izveden) koji pohranjuje
lako prepoznatljive reference na popularne teme i odiše ritmičnošću, kombiniranom s ponekim situacijama izražene melodičnosti. Postimpresionističkim djelom francuskog skladatelja Eugena Bozze Andante et Scherzo koje u
glazbenom materijalu sadrži citat Debussyjeve teme, saksofonisti su zaokružili formalni dio svojeg izvanrednog
nastupa. Dubokim, nježnim solom na
početku Andantea, dah tenor–saksofona raspršuje san. Sve je osjenčano,
sfumatno, jedan po jedan pridružuju mu se i ostali glasovi, dok se prvim
zvucima Scherza ne najavi novi početak, novi dan. Može se zaželjeti da se
takvom metaforikom novih stvaranja,
novih fantazija i vizija zakorači u osmišljavanje budućih MAG festivala koji će
izgraditi prepoznatljivu vlastitost kao
bitni pokretači izvaninstitucionalne kulturne aktivnosti u gradu, nastavljajući
započet put ostvarivanja visokih umjetničkih i kreativnih dosega.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
4. Festival komorne glazbe MAG Split, 28. kolovoza — 6. rujna 2013.
cionalnog do ekspresionističkog, potvrđujući se kao glazbenik neiscrpne
i svježe inspiracije, besprijekornog talenta i nepogrešivog osjećaja za glazbeno–vremenski tijek, logički i estetički. Zaronivši
u san još dublje, saksofonisti
su nas odveli u noćni posjet
središnjem Meksiku. Pun
raskošnih vrtova, hipnotiziran mjesečevim sjajem, idiličan grad Cuernavacu doživjeli smo u
briljantnoj izvedbi prvog stavka suite Davida Boarija Luna e
Cuernavaca.
Labirint
strave
U stvaralačkom smislu, apsolutno najlucidnija rješenja uz bogatstvo glazbene asocijativnosti ponudile su
skladbe Goldspell 1 i 2
Mirele Ivičević, prvi put
izvedene u skladateljičinu rodnome gradu. Prema autoričinoj zamisli,
Goldspell je kopanje po
anatomiji straha od nepoznatog kroz sound–
seeing tipične noćnomorne/hororfilmne scene, poput one s kraja filma The Skeleton
Key. Početna pozicija:
labirint strave. Očajnički, na neuspjeh
osuđeni pokušaj bijega pred utjelovljenjem užasa koje,
Kvartet flauta
19
19. Dani Milka Kelemena, Slatina, 3. — 6. listopada 2013.
Očuvani i obogaćeni »kaj«
I kada nemaju na rasporedu samo djela nositelja festivala, njegov se pozitivan utjecaj odražava na širenje glazbene
kulture u regiji, u većim i u manjim mjestima županije
Na festivalu su nastupili i interpreti iz drugih hrvatskih krajeva, poput klape Maslina i Tereze Kesovije
Milko Kelemen
P
rvi put u Hrvatskoj čuli
smo Sjećanja na Tristana
(Erinnerungen an Tristan) za
klavirski trio, djelo koje je uz 200.
rođendan Richarda Wagnera od
skladatelja naručio grad Bayreuth.
D
Piše: Višnja Požgaj
ani Milka Kelemena
(DMK), istaknutog
hrvatskog skladatelja i pedagoga
svjetskoga ugleda,
održali su se 19. put
od 3. do 6. listopada u skladateljevoj
rodnoj Slatini. Uvod u taj tradicionalni
međunarodni glazbeni festival uteme-
Još je veće zanimanje pokazala publika za središnja festivalska događanja.
Zanimljivo je bilo otvaranje izložbe Od
carske željeznice do održivog razvoja
turizma područja Slatina — Szentlorinc
— Našice u Zavičajnom muzeju. Ti gradovi su danas uključeni u program IPA
prekogranične suradnje u ta tri prijateljska grada, iako DMK već od 2001. redovito i organizirano posjećuje publika
šire regije i susjedne Mađarske. Svečano otvorenje Dana u slatinskom Domu
kulture uveličao je nazočnošću počasni građanin rodnoga grada, ugledni
skladatelj Milko Kelemen. Iako u visokoj, devedesetoj godini, još je iznimno
aktivan u skladanju, pa je koncert posvećen u prvom dijelu njegovim skladbama počeo praizvedbom skladbe Die
Marketenderin za sopran solo. Nastala 2009. na stihove Henricha Heinea
koji opisuju takozvane marketenderice,
žene koje su pratile, voljele i u svakom
pogledu opsluživale vojnike u vrijeme
tridesetogodišnjeg rata u Njemačkoj.
Ti osebujni i duboko dojmljivi stihovi
bili su dugo zabranjeni u Njemačkoj,
što je Kelemenu upravo i bio izazov te
ih je sjajno uglazbio na svoj prepoznatljiv avangardni način, bogatom paletom
vokalnih izražajnih mogućnosti, koje je
predstavila mlada sopranistica Nikolina Pinko s diplomom Muzičke akademije u Zagrebu iz razreda profesorice
Snježane Bujanović–Stanislav. Lijepim
i uzorno školovanim glasom velikog
volumena i opsega sugestivno je i sa
šarmom interpretirala to novo Kelemenovo djelo uz dugotrajno odobravanje
publike.
Sjećanja na Tristana
Slijedile su dvije ranije reprezentativne
skladbe: Musica amorosa za violončelo i Incanto za violinu u intimističnoj
interpretaciji Ljerke Končar–Gamulin i
strastvenoj izvedbi Gorana Končara. A
na kraju tog Kelemenova bloka, prvi put
u Hrvatskoj čuli smo Sjećanja na Tristana (Erinnerungen an Tristan) za violinu,
violončelo i glasovir. To je djelo koje je
uz 200. rođendan Richarda Wagnera od skladatelja naručio grad Bayreuth. Uz Kelemena koji je bio počašćen
tim priznanjem kao »klasik avangarde«,
narudžbe su još dobili Wolfgang Rihm
i Julija Gubajdulina. Kelemenovu je
skladbu na 130. godišnjicu Wagnerove
smrti 13. veljače ove godine u Bayreuthu praizveo njemački Trio Parnassus
s reprizama u Stuttgartu, Nürnbergu i
Düsseldorfu. Vrlo dobra prva hrvatska
izvedba Kelemenovih Sjećanja na Tristana u realizaciji violinista Gorana Končara, violončelistice Ljerke Končar–Gamulin i pijanistice Renate Karše otkrila
nam je veliku vrijednost skladbe koja
suptilno, osmišljeno i inspirativno sažima originalni Kelemenov izričaj i karakteristične motive iz opere Tristan i Izolda
u iznimnom ozračju dostojnom posvete
velikom Wagneru.
U drugom dijelu dojmljivog koncerta
svečanog otvorenja DMK–a predstavila se ugledna japanska violinistica Kimiko Nakazawa iz Tokija. U suradnji s vrsnom osječkom pijanisticom Renatom
Karšom oduševila je sjajnom izvedbom
Franckove Sonate u A–duru. Bio je to
uistinu velik doživljaj, zahvaljujući nadasve zreloj, sugestivnoj i uzbudljivoj interpretaciji u skladnoj suradnji s pijanisticom, oplemenjenoj prekrasnim tonom
plemenitog instrumenta Da Vinci Antonija Stradivarija. Bila je to idealna prigoda da se i slatinskoj festivalskoj publici predstavi još jedna posebna violina
koja pod imenom Tsunami putuje svijetom kako bi nježnošću zvuka podsjetila
na veliku japansku tragediju, čuvajući je
od zaborava. Taj je osebujni instrument
od naplavljenog otpada smrtonosnog
velikog vala izradio umjetničin suprug,
dr. Muneyuki Nakazawa. U njegovoj je
nazočnosti glazbalo predstavio Goran
Končar, a u rukama suptilne umjetnice
Kimiko dirljivo je zazvučala jedna sjetna
japanska melodija.
Iz mladenačkih dana
U sklopu 19. Dana Milka Kelemena
održan je i okrugli stol Folklorni elemen-
ti u skladbama hrvatskih autora na kojem su govorili Milko Kelemen i Goran
Končar uz moderatora Zdravka Drenjančevića. Koncert svečanog otvorenja DMK–a ponovljen je uz neke izmjene i u Osijeku, na prvom koncertu
DMK–a u tom gradu. U vrlo lijepoj i prikladnoj dvorani atrija Arheološkog muzeja Slavonije u Tvrđi koja raspolaže
vrlo kvalitetnim koncertnim klavirom, u
sklopu ciklusa Osječka muzejska glazbena srijeda čuli smo uz ostalo Kelemenovu Temu s varijacijama, njegovo
zahtjevno studentsko djelo za klavir u
odličnoj izvedbi Renate Karše. Pod
utjecajem svojega profesora Stjepana
Šuleka, daroviti je Kelemen u romantičnom stilu ali sasvim originalno, nadahnuto i virtuozno napisao vrlo kvalitetno i
dojmljivo djelo.
Iste je večeri u Slatini nastupio sjajni bjeloruski pijanist Konstantin Krasnitsky, profesor klavira na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, koji je dobitnik
niza nagrada i pobjednik na 1. Međunarodnom natjecanju pijanista EPTA u
Zagrebu. Na programu njegova recitala bila je Kelemenova skladba Tango. No kako je autor te večeri bio na
osječkom koncertu, nije mogao čuti tu
efektnu skladbu koja je ponovljena uz
ovacije. Stoga je umjetnik zamoljen da
na kraju posljednjeg festivalskog koncerta u slatinskom Hrvatskom domu,
nakon nastupa brass kvinteta iz udruge hrvatskih trombonista i tubista Busina, tu izvedbu ponovi pred autorom.
Prethodno su u sklopu programa širokog stilskog raspona glazbenici izveli i
2. etidu iz Kelemenova ciklusa Etudes
Contrapuntiques (1959.) u preradi za
limene puhače. Strastvena je izvedba
Tanga na zahtjev oduševljene publike i
ovom prigodom ponovljena, tako da je
prvi put u povijesti festivala jedna Kelemenova skladba izvedena čak četiri
puta, a zadovoljni je autor rekao: Nisam
ni znao da je to tako dobra stvar. Ovogodišnji su Dani Milka Kelemena završeni spektakularno u organizaciji Udruge DMK i Zavičajnog muzeja Slatina, uz
financijsku potporu Ministarstva kulture RH, Virovitičko–podravske županije
i gradova Osijeka i Slatine. Voditeljica
Dana Jadranka Srdoč zahvalila je svima i predstavila bogati program idućeg
festivala koji će biti u znaku dviju obljetnica: 90. rođendana Milka Kelemena i
20. godišnjice festivala DMK, a počet
će 30. ožujka 2014. (točno na Kelemenov rođendan) otvorenjem stalnog postava Zbirke Milka i Mele Kelemen u
prostoru Zavičajnog muzeja Slatina.
P
Piše: Mladen Magdalenić
odizanjem festivalske
zastave na Trgu Ljudevita Gaja i izvođenjem festivalske himne
Popevke sem slagal i
rožice bral u izvođenju
grupe Vilina, počeo je u Krapini tradicionalni Tjedan kajkavske kulture. Bilo
je to 48. izdanje najstarije zagorske
kulturne, gospodarske i zabavne priredbe, održano od 8. do 14. rujna u organizaciji Društva za kajkavsko kulturno
stvaralaštvo Krapina pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike
Hrvatske. Kako se time nastoji sačuvati
i obogatiti kajkavski jezik i običaji Zagorja, organizatori su se pobrinuli da
Tjedan bude bogat raznovrsnim kulturnim, gospodarskim, sportskim i zabavnim događanjima.
Najvažniji dio Tjedna svakako je 48. Festival kajkavskih popevki Krapina 2013.
u dvije festivalske večeri: u petak, 13.
rujna Popevke za navek i u subotu, 14.
rujna Nove popevke. Pokrovitelj Festivala je predsjednik Republike Hrvatske
Ivo Josipović, koji je nazočnošću uveličao svečanost u Krapini.
Mali i veliki kaj
Dan prije, u četvrtak, 12. rujna održana
je Mala Krapina ili Mali kaj — tradicionalna 28. priredba Kaj u riječi, pjesmi,
slici i plesu na kojoj nastupaju učenici
osnovnih škola iz Krapinsko–zagorske,
Varaždinske i Međimurske županije, a s
dosadašnjih su festivala izveli dvadesetak kajkavskih popevki. Uslijedio je prvi
program kajkavskih popevki Popevke zanavek na kojemu je izvedeno devetnaest antologijskih pjesama s dosadašnjih festivala. Neke od njih izvedene su u izvornim oblicima s originalnim
izvođačima, a neke su u novim aranžmanima uvježbali novi mladi interpreti.
Dirigenti su bili Siniša Leopold (ujedno
i umjetnički ravnatelj Festivala), Stjepan
Mihaljinec i Krešimir Batinić. Koncert su
otvorili Adalbert Turner Juci i Ilirci skladbom Vivat nostra Krapina Siniše Leopolda. Slijedila je skladba A Sutla teče
Nikice Kalogjere u izvođenju Gordane
Ivanjek, Duška Modrinića i zbora Ilirci.
Roža, moja rožica Miroslava Berte osjećajno je interpretirala Barbara Suhodolčan, Tu mi je zemla, tu mi je dom Julija
Njikoša i Nikice Kalogjere izveo je Božimir Lovrić, a Tihomir Kožina otpjevao je
skladbu Pij, Andraš Zvonka Presečkog.
Nezaobilazni zagorski evergreen Suzu
za zagorske brege Zvonka Špišića u
sasvim su novom aranžmanu odlično
izveli Groovy a Cappella. Sjajan Tomislav Brajša nastupio je s pjesmom Zagorec je vsaki planinar Siniše Doronjge.
Nakon toga nastupila je Anita Hudek sa
skladbom Snočka kesno Đorđe Novkovića, pjesmu Veseli smo Zagorci Ivice Pepelka čuli smo u izvedbi Nenada
Kumriča Charlija, Renate Kos i zbora
Ilirci, dok nam je Barbara Othman nadahnuto donijela popevku Čez trnje rož
dišečih Rozike Othman. Bio je tu i Sandi Cenov s Prolaze cajti Zvonka Presečkog, a popevku V Krapinskim toplicama otpjevala je Tajana Tolić uz zbor
Ilirci. Nocturno Tonija Glowackog otpjevao je pak Bojan Jambrošić, a dojmljiva Elvira Voća čiji se mnogobrojni nastupi upravo pamte s Krapinskog festivala, ovaj se put odlučila za Zasvirajte
polku, muzikaši Miše Doležala. Kvartet
Gubec također je kvalitetno interpretirao Ružičevu popevku Ne bum vre pil iz
daleke 1971. godine. Autor Ivan Mikulić sam je uz grupu Fiole otpjevao svoju popevku Zagorje, Zagorje. Još jedna
rado viđena gošća Krapinskog festivala, Vera Svoboda, sjajno je interpretirala Zagorski cug Julija Njikoša. Mirko
Švenda Žiga i Antonija Šola izveli su Kaj
nam pak moreju Nikice Kalogjere. Max
Hozić i Kvartet Gubec podsjetili su nas
na još jedan hit iz davne 1967., popularnu popevku Vužgi, a svi su izvođači na
kraju zajedno s publikom otpjevali Vse
počinja v Zagorju.
Večer je završila dodjelom priznanja za
dugogodišnje sudjelovanje na Festivalu, kao i za vrijedan doprinos promicanju glazbenog stvaralaštva kajkavskog govornog područja koje je u povodu 48. Festivala kajkavskih popevki
dodijelilo Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina: Veri Svobodi,
Terezi Kesoviji, Boži Potočniku, Zlatku Crncu, Krunoslavu Cigoju i Štefici
Malinac.
Dvadeset novih skladbi
Drugog dana festivala održana je večer
Novih popevki: stručno je povjerenstvo
na čelu s umjetničkim ravnateljem Festivala Sinišom Leopoldom odabralo
dvadeset novih skladbi koje su otpjevali domaći zagorski izvođači, ali i gosti
izvan kajkavskog govornog područja.
Nove popevke otvorile su mlađe snage: Barbara Suhodolčan i Vatroslav
Maltar uz zbor Ilirci, skladbom Zagorje
moje, dragi moj dom doajena Festiva-
Edo Zajec
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
ljen na Kelemenovu inicijativu 1995.
bila su dva, odnosno tri koncerta u obližnjim mjestima Virovitičko–podravske
županije. Tako je 20. rujna u Glazbenoj
školi Vlašinski u Virovitici nastupio violinist Goran Končar iz Zagreba uz suradnju pijanista Evgenija Zarafiantsa iz
Novosibirska, a 29. rujna je Gudački
kvartet Rucner održao dva koncerta
s istim programom: u podne u župnoj
crkvi Pohođenja BDM u Voćinu, a
predvečer i u crkvi Presvetog Trojstva
u Čačincima. Iako su ti koncerti klasičnog repertoara prošli bez ijedne Kelemenove skladbe, privukli su velik broj
publike, što samo potvrđuje pozitivan
utjecaj DMK na širenje glazbene kulture ne samo u većim nego i u manjim
mjestima županije. Proteklih je godina
u festivalskim programima uživalo više
od dvadeset šest tisuća posjetilaca.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Ljubav prema ljudima i svijetu
Praizvedba na otvorenju
20
48. Festival kajkavskih popevki Krapina 13. — 14. rujna 2013.
Svi sudionici Krapine 2013.
la Viktora Crneka. Slijedio je još jedan
duet: Marija Borić i Duško Modrinić
čiji je izbor bila popevka Kaj čakaš, daj
me ženi Romana Grossa. Roland Braus izveo je pjesmu Andreje Vidović Još
jedna popevka, Gordana Ivanjek skladbu Zagorje me vleče Marijana Jergovića, a kantautor Max Hozić predstavio
je svoju pjesmu Ne bi te smel senjati.
Uvijek rado viđena Paula Jusić izvela
je popevku Đele Jusića Juniora Zimska, Tomislav Goluban uz grupu Viline
donio je zanimljivu interpretaciju pjesme Tam de luč gori Bože Potočnika
uz odličan zagorski country solo na
usnoj harmonici, dok je kao debitant
na Krapini nastupio mladi Dino Jelusić
skladbom Došel bum joj v sejne Marka
Tomasovića. Pravo iznenađenje večeri bila je klapa Maslina, pojavivši se na
krapinskoj pozornici sjajnom izvedbom
skladbe Još su navek odškrinuta vrata Tonija Eterovića, premda se pomalo
boreći s kajkavskim narječjem. Mateja
Bunčić napisala je skladbu Zvezdica, a
izvela ju je prošlogodišnja pobjednica
Prvog glasa Zagorja Lucija Jelusić. Kao
stalni gost Festivala, iz Međimurja nam
je stigao Bojan Jambrošić da bi otpjevao popevku Nedela Zdravka Šljivca.
Nastup Kavalira iz Bednje skladbom
Europa vu Bednji Danijela Češnjaja
oduševio je publiku, makar su samo rijetki u dvorani mogli razumjeti specifičan bednjanski govor. Naše brege Željena Klašterke izveo je popularni Davor
Radolfi, ženska je skupina Kirjales otpjevala Pucice se zestale Ivice Pepelka,
a Danijela Pintarić predstavila se skladbom Za se kaj si dal Luke Udjbinca. Miljenik publike Miro Ungar nastupio je s
Milostiva skladateljice Adele Dobrić Jelače, Renata Sabljak otpjevala je Zaigraj
popevku Hrvoja Herčeka, a Ivan Miku-
lić nastupio je sa skladbom Tam pod
bregom Nenada Kukovačeca. Uvijek
veseli i kvalitetni kvartet Gubec otpjevao je Da vinčekov kod skladatelja Tonija Marinovića. Kako se kaže da konac djelo krasi, na sveopće zadovoljstvo publike za kraj je nastupila naša
proslavljena umjetnica Tereza Kesovija
s pjesmom Nalukni se autora Božidara
Božeka. U završnici su se svi izvođači večeri udružili u Popevke sam slagal.
Obje je večeri sve pjevače pratio Festivalski orkestar Hrvatske radiotelevizije
u kombinaciji glazbenika Simfonijskog
i Tamburaškog orkestra HRT–a pred
kojim su se drugoga dana festivala izmjenjivali dirigenti Siniša Leopold i Tomislav Uhlik uz zanimljivu moderaciju
voditelja — Petke Coner i Marija Sedmaka, što je prenosila Hrvatska radiotelevizija. Prigodno je objavljen i album
Festival kajkavske popevke — Krapina 2013. — Nove popevke te knjižica s
notnim zapisima.
I jedna zanimljivost za kraj. Prvi pisani
dokumenti Krapinu spominju 1193. godine, a sam se naziv grada povezuje
s nazivom rijeke u kojoj je nekada bilo
puno šarana.
Na kajkavskom narječju šaran se naziva krap, no glazbena povijest Krapine seže u daleku prošlost, jer su na
obližnjem brdu Hušnjakovu pronađeni
ostaci krapinskog pračovjeka. Među
ljudskim kostima bilo je i mnogo životinjskih; između ostaloga, pronađena je
i jedna šuplja životinjska kost s nekoliko
rupa. Ta prasvirala upućuje na to da je
već taj neandertalac, Homo krapiniensis ili kako ga domaći zovu Dedek Kajbumščak, poznavao glazbu.
21
16. Večeri dalmatinske šansone Šibenik
Visoko podignuta letvica
Od kalete
do arene, od
lokalnoga do
globalnoga
Šarac–Viljac, tandem utemeljitelja popularnih Večeri, nikad nije robovao formi, rušio je žanrovske barijere i 1998.
otvorio šibenski festival kao večer pisme, one prave dalmatinske, koja se ne odriče šlagerskog, ali teži
šansoni–pismi čiji je glavni izričaj stih.
K
Piše: Siniša Škarica
Arhiv Šibenskog FESTIVALA/foto: Jozica Krnić
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
ad vam novine objave osvrt s netom
završenih
Večeri
dalmatinske šansone, šesnaestih
već, pod naslovom:
Trijumf klapa Cambi i Brodarice, nikad
više Šibenčana među pobjednicima, a
novine se zovu Šibenski list, mora vam
se pojaviti zrno sumnje: ne pretvara
kraljica popa — Nine Badrić, bili su ondje među ostalima i nezaobilazni Neno
Belan, Đani Maršan (Prozor prema
zalazu), Davor Pekota s Cutugnovom
pobjedničkom, zagrebačkom, In sieme (Eurosong ‘90.), atraktivna Poljakinja Teresa Werner, Slovenka Nuška
Drašček (Dan ljubezni, Eurosong ‘75.)
te Liam O’ Maonlaia i Peter O’ Toole,
formativni članovi irskih znanih nam
rokera Hothouse Flowersa (izostao je
bučno najavljivani Eros Ramazzotti).
ci davnog kolovoza 1998. — kao večer
pisme, one prave dalmatinske, koja se
ne odriče šlagerskog, ali teži šansoni–
pismi čiji je glavni izričaj stih. Nisu se oni
odrekli ni šlagerskog, a ni poperskog
ni rokerskog; nije nužno sve davalo na
Dalmaciju, niti je stih uvijek bio glavna
snaga pjesme, ali rukovođeni vlastitim
osjećajem i kriterijima za »pravu pismu«
uspjeli su nas uvjeriti da ni upitan naziv »dalmatinska šansona« nije više bio
važan. Uostalom, zagovornici te sintagme, kao i pobornici tzv. zagrebačke
škole šansone pedeset godina prije,
ustvrdit će da je šansona kod nas postala metaforom za ambicioznije i poetskije rime. I mjesto gdje »nema mjesta
za Jolu ili Rozgu«, kako je zadovoljno
uskliknuo jedan od viđenih sudionika
Večeri dalmatinske šansone. (Premda,
nikad ne reci nikad!)
U znaku klapa?
U svakom slučaju, u znaku klapa ili ne,
ovogodišnja finalna večer opravdala je
izvornu težnju za visoko podignutom
letvicom kvalitete. Upravo novi klapski
izraz širokog je raspona: od apsolutnih
pobjednika, klape Cambi s prvim na-
Klapa Cambi
22
li se i taj redovito hvaljeni festival — s
hrpom nominacija i Porina u kategorijama festivalskih i kompilacijskih albuma
— u mjesnu feštu? Premda bi iz mene
mogao progovoriti lokal–patriot koji će
kampanilistički a priori odbaciti takvu
sumnju, za to neće biti potrebe. Iako
se u svemu i ne slažem s odabirom ili
redoslijedom nagrađenih (makar su
kaštelanski Cambi s efektnom Oprosti
mi, jube zaslužili vrh), a bilo je tu i neizbježnog navijanja publike, to nikako
neće umanjiti ukupnu ocjenu ovogodišnje finalne priredbe, po mojem sudu
jedne od ponajboljih u proteklih šesnaest godina. Kažem finalne, jer je večer
prije, koja se od početka zvala Večer
starih skladbi, što je posljednjih godina s talijanskom kanconom postala
Večer internacionalne glazbe, katkada
u prošlosti ovog festivala i uspjelija od
natjecateljskih večeri, ipak ostala u sjeni
završne fešte. Premda smo svjedočili
prvom festivalskom ukazanju jedne od
Mjesni odbor
Rušenje žanrovskih
granica
Možda je naslov izvješća s finalne večeri mogao glasiti i U znaku klapa; jednak onom pod kojim nam se u prošlom
broju Cantusa novinarka Mirela Goreta osvrnula na netom završeni Festival
zabavne glazbe Split 2013. Ali imajući
u vidu u što je posljednjih godina mutirao klapski akord (o tome više čitajte na
ovim stranicama u tekstu maestra Joška Ćalete), i taj naslov mogao bi nam
sugerirati pogrešnu zvučnu sliku šibenske šansone. Uostalom, Šarac-Viljac,
danas već glasoviti tandem utemeljitelja popularnih Večeri, nikad nije robovao formi. Među prvima su srušili žanrovske barijere i otvorili festival — kako
su najavili u prvoj promidžbenoj knjiži-
gradama publike i žirija za spomenutu
Oprosti mi, jube (Duško Rapotec Ute,
glazba; Vjeko Alilović, tekst; Ivan Popeskić, instr. arr.; Vinko Didović i Sveto Popović, vok. arr.), do bivše klape
Libar (sada grupe) koja s Vrhom Siniše Jakelića (nagrada za tekst) pokušava približiti dotad manje poznate idiome
klapskog i rock univerzuma pripadnicima suprotnih populacija (kako glasi njihov pregalački manifest). Uklopio se tu
i šibenski rap lokalnih hip–hopera Grupe 022 u Za tebe pivan šansonu (nagrada za najbolje kantautorsko djelo i
druga nagrada publike) i Rock and roll
na stini klape Sebenico (prošle godine
nominiranih za Porin). Klapa Iskon, koja
se u Šibeniku prvi put pojavila 2002. s
Lukyjem u porinovskoj Ti si more, sada
kao kvartet zvukom između Belanovih
Đavola i legendarnih 4 M dobili su nagradu za interpretaciju pjesme To je ljubav; Đani Stipaničev sa Čovikom s dušom maestrala, a Giuliano s Da sam pisma osvojili su drugu i treću nagradu
žirija. Goran Karan za Serenadu u ponoć nije
dobio priznanje, ali pričekajte da se domaće klape dohvate te dopadljive mediteranske balade, u tradiciji ponajboljih napolitanskih...! Bio je tu i vrlo dobri Mario Huljev, koji je nakon Porina
za najboljeg novog izvođača osvojio i
dalmatinskog Šansonijera za najboljeg
debitanta (Pusti zmaja da leti; Silvijo Pasarić — najbolji aranžman), a zapaženi
su i nastupi Lucasa, Maxa Hozića, Dalibora Prohazke, povratnika Zorana Jelenkovića i festivalskog inventara i čestog laureata Deana Dvornika.
Brass rokeri
Dame su vrlo dobro zastupale već udomaćena Helena Bastić, te mlade Ema
Kuzmanić i Ksenija Varvodić Periš, dok
je tenor eurovizijske Klape s mora Marko Škugor pokazao da mu predstoji
izgledna solistička budućnost. Pozive
za prve nastupe na šansoni opravdale su bez sumnje i nove snage: Frane
Brajković, Krešimir Perović i Ivan Županović. (Zanimljivo, sve susjedi Zadrani!)
Ako ste pomislili da će večer proći bez
Nene Belana, prevarili ste se! Sudionici
Belanove renesansne fuzije autorskog
rocka i klapskog suzvuka klape More
izvela je njegovu More je klapa s autorom kao pratećim glazbenikom. Još
jedni veterani, klapski klasičari, zagrebačka Nostalgija i mlađahna Brodarica (za Kondiciju treća nagrada publike i priznanje za najizvođeniju šansonu
prema željama slušatelja Radio Dalmacije) govore o velikom dijapazonu festivalskog zvuka. Da, potvrda o rušenju
žanrovskih granica bila je šoltanska vesela skupina brass–rockera Mjesni odbor; zagrijali su publiku i podsjetili je
na bogatu tradiciju šibenskog brassa.
(Šibenska narodna glazba upravo slavi 165 godina od osnutka, dakle davne 1848.!)
Pregled scene nekad i danas: na koji način funkcionira klapski
pokret
S
Piše: Joško Ćaleta
U
tjecaji koje u današnje vrijeme u klapski
glazbeni svijet donose novi naraštaji
polako ujednačavaju izvedbenu sliku različitih
lokalnih i regionalnih osobnosti stila klapskog
pjevanja te ga istodobno približavaju globalnim
glazbenim izričajima.
pomenete li danas riječ
klapa bilo gdje u Hrvatskoj, većina će upitanih
prepoznati o čemu se
u osnovi radi. Prosječni
Hrvat odmah će pomisliti na skupinu dalmatinskih pjevača koji pjevaju uglavnom s pratnjom
glazbala ili bez nje. Bit će tu i onih koji
će vam pokušati objasniti kakvo je to
pjevanje, povezati ga sa svojim ljetovanjem, suncem, morem, vinom, maslinama i ribom... E, tu ih morate zaustaviti, jer način na koji klapski pokret
danas funkcionira zaista nije jednostavno opisati.
Klapsko pjevanje danas nije isključivo tradicijska svojina, ono pripada široj
zajednici, posebno pjevačima koji će
prakticirajući tu glazbu uživati u pjevanju i rezultatima svojega rada. Pozitivan
po svojoj prirodi, trend klapskog pjevanja postaje novi identitet širih područja, prolazeći pri tome složene glazbene
procese — od tradicijskog do modernog, od lokalnog do globalnog. Folkloristi su tu pojavu nazvali klapizacija hrvatske tradicijske glazbe, a još je zanimljiviji izraz Arsena Dedića da je trenutačno na snazi strahovlada klapa. Iznesene tvrdnje upućuju na pomisao da se
sve ono što klapa pjeva i naziva klapskom pjesmom. No situacija nije tako
jednostavna, dapače, vrlo je složena. Klape u pravilu pjevaju vrlo raznolik repertoar, kojem je klapski repertoar
(samo) osnova. U današnje doba, moramo priznati, čak sve manje i manje.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Klapa i klapsko pjevanje
Ukratko, reklo bi se da ovogodišnje
dalmatinske šansone zapravo nisu
imale slabu točku, mjesta zbog kojeg
bi se Šarcu i Viljcu moglo prigovoriti da
su izdali vlastite programske i organizacijske postulate.
Klapa Šufit
23
Tijekom vremena brojni su jezikoslovci i etnomuzikolozi pokušali utvrditi
korijene i podrijetlo riječi koja nije tako
dugo u upotrebi na ovim područjima.
Jezikoslovci poput Radovana Vidovića i Bratoljuba Klaića korijene riječi klapa (capulata) nalaze u sjevernotalijanskom tršćanskom šatrovačkom dijalektu, odakle je termin usvojen diljem
Jadranske obale oko polovice 19. stoljeća. Riječ označava družbu, družinu,
skupinu ili kliku, izrazito čvrsto povezanu. Riječ družina najbliže bi označavala
pojam »klapa«. Iako je termin »klapa« i
danas moguće čuti kao naziv za družinu malonogometaša ili pjevača gange i
rere, moramo se složiti da pojam »klapa« najčešće asocira upravo na organizirane pjevačke skupine sa specifičnim (a cappella) repertoarom dalmatinskih napjeva. Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je dakle datuma.
U stručnoj (etnomuzikološkoj) glazbenoj terminologiji uveden je tek potkraj
1970–ih. Rezultat je suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvog Festivala dalmatinskih klapa, osnovanog
1967. u Omišu. Pojam je u stručnu literaturu i glazbenu praksu uveo akademik Jerko Bezić. U svojem članku
Dalmatinske klapske pjesme kroz deset godina omiškog festivala određuje
klape precizno ih definirajući u odnosu na cjelokupnu dalmatinsku urbanu
pjesmu. Pojam klapa uključuje glazbene elemente tog fenomena ističući pritom posebni a cappella repertoar koji
pjevaju isključivo klape, ali i socijalni aspekt koji nosi porijeklo i značenje izraza klapa.
A cappella i vokalno–
instrumentalni napjevi
Ako se osvrnemo na prisutnost toga
glazbenog fenomena u medijskom
javnom prostoru, morat ćemo se vratiti u pedesete godine 20. stoljeća. U
to vrijeme, prve komercijalne uspjehe
klapskog načina pjevanja bilježe skupine pjevača podrijetlom iz Dalmacije,
uglavnom članova zbora tadašnje Radiotelevizije Zagreb, koje su pedesetih
i šezdesetih godina 20. stoljeća djelovale u Zagrebu. Prva je takva uspješna vokalna skupina, kojoj osnovu repertoara čine tradicijski dalmatinski a
cappella i vokalno–instrumentalni napjevi, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića. Toj vokalnoj skupini Jugoton, tada
vodeća diskografska kuća na ovim
prostorima, do 1963. izdaje niz od od
šest EP–a, pet singlova i tri LP–ja. Od
te godine i Jugoton i konkurentski PGP
RTB (osnovan 1959.) forsiraju sve bolji
Ansambl Dalmacija koji predvodi sjajni
pedagog i tenor, bivši član Grupe Dalmatinaca, Sergije Rainis. Mario Nardelli, uskoro novi voditelj toga sastava, unapređuje uporabu instrumenata
te, u suradnji s uglednim aranžerima,
piše aranžmane koji su osuvremenili
dotadašnje dalmatinsko (klapsko) pjevanje. Rezultat je 1966. izdani LP Dalmatian Songs (Dalmatinske pjesme),
koji postiže zlatnu nakladu na prostorima bivše Jugoslavije. Treba primijetiti da klape tog vremena nisu u svojem
naslovu sadržavale taj danas uvriježeni
pojam. Sljedeće, 1967., osniva se Festival dalmatinskih klapa u Omišu koji
potiče nastanak brojnih klapa festivalskog modela.
Festivalske klape
U boljem razumijevanju razvoja festivalske klape pomoći će nam primjer diskografske produkcije jedne od vodećih
klapa toga razdoblja, klape Trogir. Klapa osnovana 1964. (pod nazivom Oktet Trogir) zapaženom ulogom pobjednika na omiškom Festivalu postaje jedna od vodećih klapa. U izdanju Jugotona na vinilu se javljaju 1970., na prvom nosaču zvuka omiškog Festivala,
uz ostale pobjednike Festivala. Zahvaljujući poduzetnosti festivalske direkcije
i časopisa Arena, u produkciji Jugotona
zabilježene su izvedbe klapa Trogir, Srdele iz Makarske, Vela Luke, dubrovačkog Maestrala te imena njihovih voditelja: Ljube Stipišića, Joška Buble, Perice Miroševića i Krešimira Magdića. U
prvoj fazi izdavaštva klapa Trogir predstavlja repertoar trogirskih klapskih napjeva (tri LP ploče u izdanju Jugotona i
PGP RTB–a) koje su prikupili i obradili sami pjevači i njihovi tadašnji voditelji.
Sljedeće izdanje, LP More ti si čežnja
predstavilo je klapske napjeve uz pratnju mandolinskog sastava. Pokazalo
se da su i pobjednici omiškog Festivala
dolazili do najšire publike prema načelu
izmjenjivanja vokalno–instrumentalnog
i a cappella repertoara, formulom ko-
jom je primjerice i višestruki omiški laureat, klapa Šibenik, stizao do zlatnih
naklada svojih LP izdanja Šibenska balada i Rodija se sin. Iduće izdanje klape Trogir, LP Ćale moj (1978.), donosi
obrade uspješnih hitova s festivala popularne glazbe (Festival zabavne glazbe Split) na klapski način. Većina predstavljenih obrada i danas je dio standardnog repertoara brojnih klapa. Popularnost novog repertoara i brojni nastupi naveli su klapu na izdavanje prvog
live klapskog albuma, LP Klapa Trogir u
Lisinskom (1980.), kojim su utemeljili još
jedan danas čest način diskografskog
predstavljanja klapskog pjevanja. Godine 1986. klapa izdaje LP Tragurium, na
kojem uz klapske uspješnice predstavlja repertoar različitih svjetskih tradicija
a cappella pjevanja, što također inspirira brojne klape na slične pokušaje uvrštavanja raznovrsnog repertoara. Svojim posljednjim LP–jem Povratak iskonu (1989.) klapa se vraća korijenima —
izvornom klapskom pjevanju od kojeg
su davne 1964. i počeli. Upravo taj album postaje jedan od temeljnih izvora
brojnim pjevačima modernog klapskog
pokreta započetog 1990–ih pojavom
klape Cambi i njezine izuzetne popularnosti izazvane izvedbama a cappella
obrada Gibonnijevih hitova.
Hitmejkeri današnjice,
komercijalni i tradicijski zvuci
Zanimljiv je zaokret u tekstovima modernih klapa u izvedbama uz instrumentalnu pratnju. Tekstovima se žele
zadovoljiti parametri popularne prepoznatljive izvedbe koja će se rado emitirati na valovima lokalnih i regionalnih radiopostaja. Hitmejkeri današnjice za moderne klape pišu tekstove u
strofnom obliku s refrenima koji obiluju prepoznatljivim idiomima idealnog
dalmatinskog života — maslina, more,
sunce, vino ili ljubav prema Dalmaciji. Maslina je neobrana, Da te mogu
pismom zvati, Croatio, iz duše te ljubim, Zora bila, samo su neke uspješnice koje ćete imati prilike češće čuti na
valovima lokalnih radiopostaja, ali i na
bilo kojem neformalnom after partyju, s
klapskim pjevačima ili bez njih. S druge
strane, ne bi bilo pravedno ne spome-
nuti brojnu scenu klapa koje gotovo isključivo izvode klapske pjesme, prema
definiciji UNESCO–a o spomenicima
nematerijalne baštine čovječanstva.
Manje zastupljeni u medijima i javnosti,
klape poput Grdelina, Pinguentuma,
Bunara, Dišpeta ili Neverina nastavljaju na ustanovljenim glazbenim tradicijama svojih prethodnika, klapa Trogir, Šibenik, DC Vranjic, Lučica, Ošjak...
Sve navedene današnje klape — klape vokalno–instrumentalno komercijalnog pristupa i klape okrenute a cappella izričaju — vode brigu o svojem medijskom predstavljanju, što podrazumijeva redovito izdavanje nosača zvuka.
Na tržištu je velik broj CD–a snimanih
u različitim uvjetima (studio, akustični
prostori, live koncerti), s vrlo različitim
repertoarima u izdanjima brojnih hrvatskih izdavača. U »poplavi« izvođača i izdavača moguće je pronaći i vrlo zanimljive načine predstavljanja. Tako ćete,
nađete li se ljeti kao turist u Splitu ili Dubrovniku, imati prilike uživati u neformalnim uličnim nastupima a cappella
klapa koje često sponzorira Turistička
zajednica. Nakon otpjevanog nastupa
u akustički zanimljivom prostoru, klapa će vas ponuditi jednim od svojih izdanja, u pravilu »preprženim« CD–om
svojeg ili kompiliranog repertoara, šireći na taj način glas o svojoj glazbenoj
tradiciji, poboljšavajući u isto vrijeme
osobni budžet. Upravo su kompilacijski
albumi postali jedan od čestih načina
predstavljanja klapskog pjevanja, bilo
da se radi o kompilaciji repertoara poznate, dugovječne klape, bilo o kompi-
H
itmejkeri današnjice
za moderne klape pišu
tekstove u strofnom obliku
s refrenima koji obiluju
prepoznatljivim idiomima
idealnog dalmatinskog života —
maslina, more, sunce, vino ili
ljubav prema Dalmaciji.
lacijama klapskih festivala ili klapskih hitova. Jedan od takvih je i 101 dal matinska na kojoj je predstavljena povijest
razvoja dalmatinske urbane pjesme iz
1950–ih i 1960–ih koju danas javnost
naziva klapskom, ma što to značilo!
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Kako je zapravo sve počelo? Fenomen
klapskog pjevanja kontinuirana je i relativno stara pojava na koju su upozorili istraživači i muzikolozi potkraj 19. st.
(Kuba, Kuhač). To razdoblje poznato
kao preporodno doba, vrijeme je nastanka prvih organiziranih crkvenih i
svjetovnih pjevačkih zborova, gradskih
limenih glazbi i tamburaških sastava i
orkestara koji su izravno utjecali na formiranje klapskog glazbenog izričaja. U
početku su to bile manje skupine pjevača koje je, uz prisno prijateljstvo, zajedničke poslovne i druge interese, vezala i ljubav prema pjesmi. Ribari i težaci pjevali su uz bok trgovcima i obrtnicima, učenicima i studentima, najviše
u konobama u kojima se uz jednostavno jelo konzumiralo vino. Pjevali su za
svoju dušu po uskim kaletama, tražeći skrivene kutke u kojima glas najbolje rebatije — odzvanja, na zadovoljstvo
družine pjevača. Pjevali su i za druge,
posebno za voljene drage, kojima bi
skupina pjevača pjevala podoknice,
serenade, sve dok se ukućani ne bi
smilovali i otvorili vrata i portune, pustili
pjevače u kuću i počastili ih jelom i pićem. Isto zadovoljstvo imale su prilike
poslije doživljavati i brojne turistice kojima su svoj pjev podarili dalmatinski galebovi, šireći i na taj način dalmatinsku
turističku ponudu.
Klapa Cambi
Utjecaji na formiranje današnjeg repertoara i stila pjevanja modernih klapa
uključuju nove varijable potrebne za razumijevanje novih pristupa kojima moderne klape formiraju repertoar. Globalizacija i dostupnost informacija omogućuju današnjim pjevačima vrlo jednostavan pristup golemoj datoteci podataka (You Tube) u kojoj se, uz brojne
klapske izvedbe, nalaze najrazličitiji primjeri izvedbene prakse tradicijskih i popularnih glazbi svijeta. Jednostavnim
klikom miša u današnje vrijeme klapski
pjevač vrlo jednostavno čuje izvedbu
tradicijskog pjevača u Africi ili Mongoliji, odnosno dobar reggae sastav s Jamajke ili taiko bubnjare iz Japana, gruzijsko ili sardinijsko (tenores) višeglasje.
Sve drugo je mašta voditelja, obrađivača i volja i upornost klapskih pjevača.
Na isti način klikovi pregleda klapskih
video uradaka govore o zainteresiranosti posjetitelja sa svih kontinenata. Isto
tako valja napomenuti da suprotno sta-
rijim načinima razmišljanjima postoje i
progresivniji načini harmoniziranja i ritmiziranja (sinkopa), koje podsjećaju na
moderne svjetske načine harmoniziranja, od Barbershop kvarteta do modernih boy bandova, poput projekta
koji nas je prošle godine pod nazivom
Klapa s mora predstavljao na Eurosongu. Utjecaji koje u današnje vrijeme u
klapski glazbeni svijet donose novi naraštaji polako ujednačavaju izvedbenu sliku različitih lokalnih i regionalnih
osobnosti stila klapskog pjevanja te ga
istodobno približavaju globalnim glazbenim izričajima.
Tomislav Bralić
i klapa Intrade
Novi izdavači i novi stilovi
klapskog pjevanja
Nastankom hrvatske države i novih tržišnih uvjeta pojavio se niz novih diskografskih kuća koje su klapama pružale
nove mogućnosti za objavljivanje. Croatia Records, bivši Jugoton, naslijedila
je impozantnu arhivu snimki za čije je
izdavanje imala vlasnička prava. Stoga
su se odlučili za reizdavanje arhivskih
materijala od kojih su najpoznatiji ciklusi Da te mogu pismom zvati i O jubavi klapa piva. Danas su najveći izdavači
klapskih albuma, uz Croatiu Records,
još i Scardona te Aquarius Records.
Njihovo se poslovanje temelji na potpu-
Klapa Maslina
25
Igor CC Kelčec
24
Kratka povijest klape i
klapskog pjevanja
no različitim pristupima. Scardona, jedan od organizatora klapskog spektakla na Poljudu, u pravilu objavljuje izrazito komercijalna izdanja svojih najtiražnijih pulena — Intrade, Maslina, Cambi. Njihova su live izdanja stadionskih
koncerata najprodavaniji klapski CD–
ovi. S druge strane, Aquarius Records, uz antologijska kompilacijska izdanja u povodu 40. obljetnice klape Trogir
i klape Linđo–N, okrenuo se uglavnom
mladim, kvalitetnim, nekomercijalnim
klapama i izdanjima koja se ne prodaju
u velikim nakladama, ali donose nove,
zanimljive klapske audio uratke.
Igor CC Kelčec
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
G
lobalizacija i dostupnost
informacija omogućuju
današnjim pjevačima vrlo
jednostavan pristup golemoj
datoteci podataka (You Tube)
u kojoj se uz brojne primjere
klapskih izvedbi nalaze
najrazličitiji primjeri izvedbene
prakse tradicijskih i popularnih
glazbi svijeta.
N
Bosanskohercegovačka grupa Teška industrija postoji već četiri desetljeća
Rokerskih
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Pastirskom rocku u Sarajevu
suprotstavio se koncept
stilizirane sirovosti
Piše: Siniša Škarica
T
eška industrija na neki je
način doživjela sudbinu brojnih
pionira sličnih pop–prijelomnica:
veliki snovi raspršili su se u
prostoru zasjenjenom tuđim
vrhuncima.
K
Teška industrija nekad...
26
ad se u Sarajevu
drugi put rodio
rock ‘n’ roll —
desetak godina
nakon
onoga
prvog električarskog booma s Indexima na početku
— novorođeno Bijelo dugme izazvat
će pravu senzaciju stotinama tisuća
prodanih ploča i koncertnim nastupima ozračenim masovnom euforijom.
Protresavši glazbenu scenu i svekoliki društveni reljef, do tada na ovim
prostorima neviđenim načinom i snagom, praćeni budnim okom kulturnih
i političkih elita, poprimili su dimenzije
društvenog fenomena. Tako su neizbježno izazvali usporedbe s onom
svjetskom erupcijom i tektonskim po-
remećajima već posvećenih Beatlesa. Uostalom i najudaljeniji zakutci na
zemaljskoj kugli otkrivali su u vlastitoj
sredini svoje Sinatre, Presleyje, Beatlese... a svaki od tih Beatlesa imali
su, pogađate, i svoje Rolling Stonese!
Teški ovisnici o glazbi
U bivšoj državi mnogi su to pokušavali biti. Prihvaćajući tu igru, stereotipima najbliži bosanskohercegovački odgovor, dapače, sarajevski, mogli bismo naći u grupi teških ovisnika
o glazbi, kao što i pristoji, kosmatijih
i angažiranijih od mogućih takmaca;
grupi koja poput stvarnih Stonesa ni
u kom smislu nije pristajala biti pu-
Sastav promjena i
povrataka
Nije malo preživjeti na estradnoj vjetrometini četrdeset godina — duži
prekidi i česte promjene članstva
upravo potkrepljuju tu tvrdnju, k tomu
u ambijentu izrešetanom rafalima
seksa, droge i rock ‘n’ rolla. Nećemo
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
40!
kim epigonom, već
prije
svojevrsnim
antipodom vodećoj senzaciji. Pastirskom rocku suprotstavio se koncept
Teške
industrije.
Kao što je razvidno iz naziva grupe,
ideja vodilja bila je
težnja stiliziranoj sirovosti što se može
s današnje povijesne distance interpretirati kao izvorište kasnijeg novog
primitivizma, napisat će doajen domaće rock–kritike i
povjesničar umjetnosti, pokojni Darko Glavan u bilješci
za Karavan — Izvorne snimke 1975./76.
iz 2002. godine. No
istini za ljubav, ako
Dugme i možemo
u ravni fenomenologije i stvarnih učinaka na pop–glazbu ovih prostora vidjeti kao yu Beatlese, Industrijalcima
se nije posrećilo postati našim Stonesima. (Bliži su tomu, u
ovome kontekstu,
recimo Parni valjak
ili koju godinu poslije Riblja čorba.) Teška industrija na neki
je način doživjela
sudbinu brojnih pionira sličnih pop–prijelomnica: veliki snovi
raspršili su se u prostoru zasjenjenom tuđim vrhuncima. Ali
isto tako rijetkom snagom, poput Feniksa (ili Rolling Stonesa!) vraćat će se
na scenu — uostalom kako im, kao
onoj ekipi mladića s etiketom teških
ovisnika o glazbi, i priliči, i to — nekoliko puta.
ije malo preživjeti na estradnoj
vjetrometini četrdeset godina —
duži prekidi i česte promjene članstva
potkrepljuju tu tvrdnju, k tomu u
ambijentu izrešetanom rafalima seksa,
droge i rock ‘n’ rolla. Jednom sam rekao
da je svaka godina u rocku poput one
pseće!
... i danas
pretjerivati, možda ničeg od spomenutog nije bilo previše, ali svejedno. Jednom sam rekao da je svaka godina u
rocku poput one pseće!
Teška industrija će, obilježavajući svoju obljetnicu ambicioznim diskografskim
paketom (i već ozbiljnom d(r)ugom karijerom), bez sumnje zaslužiti titulu viceprvaka domaćeg iliti regionalnog rock maratona, odmah iza Yu grupe koja je četrdeset ljeta obilježila prije dvije godine.
No na kraju treba reći, priča o Teškoj
industriji, sastavu promjena i povrataka, sasvim sigurno je priča o njezinu
neuništivom dvojcu gitarista: Vedadu
Hadžiavdiću i Ivici Propadalu. Ali nikako
prema onoj spala knjiga na dva slova,
jer je uz njih mlađahan tercet glazbenika jamac da se ima itekako što listati ili
bolje rečeno — slušati. O budućnosti
da i ne govorimo: vokalistica Lea Mijatović, klavijaturist Fran Šokić i bubnjar
Robert Domitrović po onom bi se starom mjerilu — do navršenih dvadeset
sedam godina! — još zvali omladincima! Ipak, kao što smo istaknuli, jubilej
pripada Vedi, jednom od utemeljitelja
grupe (drugi je originalni klavijaturist i
skladatelj Gabor Lengyel), gitarističkoj
konstanti od prvih do ovih najnovijih
taktova, i Ivici, koji je prije točno četrde-
set godina počeo s Vedom (ali u Codu,
još jednom sastavu iz drugog sarajevskog rock–vala); basistu na diskografskom početku Teške industrije, koji je
sada, bez ikakve dvojbe, i njezin spiritus movens!
Ponovno s vama
Vedo je prolazio sve bendovske mijene
pa i onda kada su svi odustajali; vraćao se u osamdesetima s LP–jem naslova koji je postao i svojevrsni lajtmotiv
dugog i nestalnog puta grupe: Ponovo s vama. Svojedobno u sjeni Lengyela (inače zaljubljenog u prog–rock Kor-
ni grupe), samozatajnom gitarističkom
heroju davno je pripalo mjesto glazbenog lidera svojeg ansambla. Ivica je
pak bio prvi od onih koji su odustali, ali
ako se igdje može bjelodano posvjedočiti istina o onoj jednom roker, zauvijek
roker! onda je to u njegovu slučaju. Poigramo li se opet ikonama pop–kulture, Propadalo je kao neprijeporni multimedijski aktivist zapravo domaći Andy
Warhol! On je taj koji se vratio i snagom
svoje volje, poduzetničke i umjetničke
erudicije — i naravno pozicije dežurnog kulturnog celebritija par exellence — sastavu osigurao novi život koji
upravo slavimo.
27
NAGRADE HDS –a
NAGRADE HDS –a
Razgovor s pijanisticom i pedagoginjom Katarinom Krpan, dobitnicom Nagrade HDS–a Vatroslav Lisinski za
doprinos na polju izvodilaštva
Osamljeni u borbi
Umijeće sukreacije
glazbenog djela
U obrazloženju Nagrade HDS–a Vatroslav Lisinski navodi se da je na Vašem repertoaru impozantan broj od
čak 107 djela hrvatskih skladatelja.
Što Vas je potaknulo na bavljenje (i)
tim repertoarom?
ijanistica i pedagoginja
Katarina
Krpan zaslužna je
dobitnica Lisinskog
koja je tijekom dosadašnje karijere s
velikim uspjehom praizvela i snimila
neka od najsloženijih i interpretacijski najzahtjevnijih djela autora kao
što su Milko Kelemen, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk,
Frano Đurović ili Krešimir Seletković. Mnogi su za svoje skladbe u
Do te je brojke došlo zbog moje znatiželje i želje da sudjelujem u onome
u čemu bismo svi mi trebali sudjelovati. Interpreti bi trebali napokon
shvatiti da moraju komunicirati sa
skladateljima i da jedni bez drugih
jednostavno ne mogu. Nažalost,
nas koji se bavimo hrvatskom glazbom je vrlo malo. Željela bih pridonijeti širenju svijesti da je to naša dužnost. Ako se ta svijest proširi, poglavito među mladim umjetnicima,
moja je svrha ispunjena.
U
kontaktu sa suvremenim
autorima, studenti su
počeli drukčije promišljati
djela koja su nastala i prije
današnjeg dana
Suradnja sa
skladateljima
S obzirom na to da je interpret i sukreator glazbenoga djela, nužna je —
ili barem poželjna — i izravna suradnja sa skladateljima, a ne samo posredna, preko notnoga zapisa. Kakva
su Vaša iskustva u tom dvosmjernom
odnosu s autorima?
Moja su iskustva fantastična i upravo sam zbog toga krenula u tom
smjeru. Smatram se zaista počašćenom što sam u poziciji sukreirati određeno djelo. Jasno je da jednoj praizvedbi prethodi velik broj
sati provedenih u komunikaciji s autorom, ali sva su mi ta iskustva vrlo
pozitivna. Uvijek se uzima u obzir što
ja mislim, ja uzimam u obzir što skladatelji misle, i to je zaista zajednički posao.
njezinim interpretacijama dobivali
nagrade, a dojam kod slušatelja
ne bi bio isti bez njezine uživljene
su–kreacije pri oglazbljenju partitura. Uz to, sustavno bavljenje
novijom domaćom glazbom u
sklopu svoje pijanističke klase na
Muzičkoj akademiji, dovelo ju je
i do zamisli o utemeljenju takozvanog HR projekta kojim
motivira mla-
Katarina Krpan
28
Anastazija Vržina
U spomenutom broju od 107 djela hrvatskih skladatelja — koji je u međuvremenu zacijelo i povećan — sigurno postoje djela koja su Vam posebno draga. Možete li neka izdvojiti?
Mnogo je skladbi kojima se rado
vraćam, ali ovom bih prilikom izdvojila nekoliko skladatelja čija su
mi djela emocionalno vrlo bliska.
Ne mogu izostaviti Mladena Tarbuka, zatim Krešimira Seletkovića i njegove Invencije, koje još nisu na pravi način ugledale svjetlo dana, ali nadam se da hoće, te Antu Knešaureka, čija je jedna Invencija zaista pravi
mali biser.
Vaša se suradnja s hrvatskim skladateljima nastavlja. Što će sljedeće
ugledati svjetlo dana?
Prva će sljedeća praizvedba biti 7. listopada. Riječ je o etidama koje se
svake godine pišu za natjecanje koje
se prije zvalo Etide i skale, a sad se
zove Mladi virtuozi. Ove je godine na
redu Krešimir Seletković, koji piše
pet etida, a praizvest ću ih u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja.
Među tim etidama je još jedan pravi biser.
Dalekosežni HR projekt
Osim što sâmi izvodite djela hrvatskih autora, osmislili ste i HR projekt,
u kojem ta djela sviraju mladi glazbenici — i to ne samo pijanisti. Kako
ti glazbenici reagiraju na suvremena
hrvatska djela?
HR projekt je već prešao granice onoga što sam mislila će biti.
Smatrala sam da, unutar moje klase, studenti moraju imati uvid u ono
što se danas događa. S druge strane, najprirodniji način da im se približi ta vrsta glazbe je izravan kontakt sa skladateljima. To je u konačnici imalo tako dalekosežne posljedice da su studenti sâmi, u kontaktu s autorima, vidjeli što im to znači i
u klasičnoj literaturi. Tako su počeli
drukčije promišljati djela koja su nastala i prije današnjeg dana. U cijelom je tom procesu posebno dragocjeno to što su oni sâmi počeli naručivati djela svojih kolega s Odsjeka za kompoziciju — dakle, studenti
sviraju djela studenata. A sad se to
proširilo i na mlađe naraštaje — na
srednje i na osnovne škole. Vjerujem
da će se mladi glazbenici, ako se
što ranije približe toj glazbi, drukčije
razvijati i da je taj proces već sada
nezaustavljiv.
ako da skladatelji
naplate svoj rad?
O tome se brine
Mladen
Tarbuk,
skladatelj i dirigent,
ravnatelj glazbenog
dijela Dubrovačkih ljetnih igara, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i
mnogo toga drugoga. Svojim brojnim
angažmanima dodao je novi zadatak
— predsjedanje autorsko–pravnom
odboru HDS–a. Taj odbor, proširen i
ojačan na izborima održanima na prošlogodišnjoj skupštini HDS–a, usklađuje
rad službe za zaštitu malih autorskih
prava s interesima skladatelja. Stoga
smo ga za početak upitali o korijenima
borbe za njihova autorska prava.
Problem je vrlo dubok i seže daleko u
prošlost, do razmeđe 16. i 17. stoljeća.
Iz kakvih se uopće ideja razvila potreba
za zaštitom autorstva i autorskih prava?
U tom trenutku u zapadnoj su se Europi
počeli kristalizirati novi društveni odnosi, koji su davali prednost stjecanju kapitala i razvoju znanosti. Upravo su izumi
stvarali goleme uštede u proizvodnim
lancima i ubrzavali bogaćenje građanstva. Svijet ideja dobio je opipljiv ekvivalent u materijalnom svijetu. Ni umjetnost
nije bila izuzeta od takvog prevrednovanja svih društvenih vrijednosti. Skladatelji potkraj 18. stoljeća kidaju postupno
spone sa svojim feudalnim gospodarima i okušavaju sreću na slobodnom tržištu ideja. Haydn prodaje svoje simfonije brojnim filharmonijskim društvima,
a Beethoven ulazi u povijest kao prvi
sponzorirani skladatelj, slobodan pisati što želi i kako želi. Sredinom 19. stoljeća dolazi do udruživanja skladatelja
na nacionalnim temeljima, u svrhu promicanja glazbe i zaštite autorskih prava. U korijenu se do današnjih dana nije
ništa promijenilo — skladateljske udruge i agencije za zaštitu autorskih prava zapadne Europe i Amerike djeluju u
biti na isti način kao i prije stotinjak godina, jedino su se percepcija izvedenih
i emitiranih djela i reparticija (razdioba
prikupljenih sredstava) usavršile u želji
da sustignu eksploziju novih medijskih
tehnologija.
Nered na tržištu
I što sada nakon gotovo dva stoljeća?
Na početku je sustav bio osmišljen u
svrhu zaštite autorskih prava skladatelja izvođenih u koncertnim dvoranama. Nered na tržištu zabavne glazbe,
na kojem su s pojavom jazza organizatori raznih priredbi ostvarivali enormne
zarade, polako je kopnio pod pritiskom
skladatelja i izvođača koji su tražili pravednu naknadu za svoja djela. Taj proces se znatno ubrzao pojavom snimanja glazbe i naglim usponom glazbene
industrije. Među najizvođenijim skladateljima tog prvog razdoblja zaštite podsjetio bih na Richarda Straussa i njegova imenjaka Johanna, te na Mauricea
Ravela koji je svojim Bolerom zaradio
u oštroj konkurenciji s Paulom McCartneyjem i Michaelom Jacksonom više
nego bilo koji skladatelj do danas. Taj
uspjeh je sigurno i posljedica činjenice
da se zaštita autorskih prava protegnula s pedeset na sedamdeset godina od
skladateljeve smrti.
Prema tome što govorite, najviše koristi
imaju, čini se, nasljednici?
Kad govorimo o klasičnoj glazbi, to je sigurno pravilo, jer se razdoblje recepcije
njezinih djela produljuje i na stotinu godina od skladateljeve smrti. U zabavnoj
glazbi recepcija je trenutačna i često se
već danas nećemo sjetiti što smo pjevušili prethodne godine. No kad govorimo o zaštiti općenito, valja spomenuti da
postoje u javnosti i drugi glasovi, osobito
među kompjutorašima. Oni smatraju da
sva glazba prezentirana preko interneta
mora trenutačno postati vlasništvo cijelog čovječanstva. Taj stav prenosi autorsko pravo i novac u ruke providera i grubo krši autorova prava. Mi na globalnom
planu vodimo tešku bitku s moćnicima
internetske industrije iza kojih stoji veliki kapital. U konačnici, to što je skladatelj učinio svoju glazbu medijski dostupnom ne daje nikome za pravo da
se njome koristi, a pogotovo ne da je
zloupotrebljava.
Ostvarivanje prava
Koju ulogu u zaštiti ima HDS ZAMP?
Mala autorska prava podrazumijevaju izvedbe skladbi na koncertima, javnim priredbama, te njihovo snimanje i
emitiranje putem medija. Njihovu prisutnost percipiramo raznim metodama, koje moraju biti ne samo precizne
nego i isplative. Novac prikupljen na taj
način distribuiramo na temelju percepcije i bodovnog sustava koji prati strukturu djela. Valja istaknuti da ZAMP ne
štiti velika autorska prava koja proizlaze
iz neposrednog dogovora skladatelja s
organizatorom izvedbe.
nu globalnog glazbenog stvaralaštva.
Postoji i drugi pristup: želite li se koristiti
nečijom glazbom, ljubazno ga upitajte
za posudbu. Ako možete dobro objasniti svrhu posudbe, obično stiže potvrdan odgovor.
U
zabavnoj glazbi recepcija
je trenutačna i često se već
danas nećemo sjetiti što smo
pjevušili prethodne godine.
Što učiniti u slučaju glazbene
krađe, kad primjerice jedan
skladatelj upotrijebi tuđi, već
poznati glazbeni sklop?
HDS ZAMP nije prava adresa za taj problem. U konačnici
se krađa utvrđuje sudskim putem. Međutim, autorsko–pravni odbor u svrhu zaštite naše
profesije razmatra pritužbe i
pokušava spor riješiti dogovorom. Drugim riječima, utvrdimo
li da je krađe bilo, od kradljivca
tražimo da prizna autorsko pravo
pokradenome. Taj cilj katkada
nije lako postići, osobito
imajući u vidu današnju konfekcijsku
razi-
Anastazija Vržina
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
P
de glazbenike na studij i izvođenje
novijih hrvatskih djela.
K
Razgovarala: Maja Stanetti
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Čudno je to što smo zasada u ovoj borbi prilično osamljeni, trebali bi nam se pridružiti pisci, pjesnici, znanstvenici...
Interpreti bi trebali napokon shvatiti da moraju komunicirati sa skladateljima i da jedni bez drugih jednostavno ne mogu
Razgovarao: Trpimir Matasović
Razgovor sa skladateljem, dirigentom i profesorom kompozicije Mladenom Tarbukom, dobitnikom Nagrade HDS–a
Adalbert Marković za doprinos afirmaciji položaja skladatelja i autorskih prava
Kako tome doskočiti?
Teškim i mukotrpnim pregovorima s vlasnicima Youtubea, Facebooka i drugih siteova koji žive od
glazbe. No nešto možemo učiniti i u
vlastitoj okolini, stalnim upozoravanjem na vrijednosti stvorenog djela i općenito intelektualnog vlasništva. Čudno je to što smo zasada u
ovoj borbi prilično osamljeni, trebali bi nam se pridružiti pisci, pjesnici,
znanstvenici...
Mladen Tarbuk
29
Razgovor sa skladateljem i profesorom kompozicije Srećkom Bradićem, dobitnikom Nagrade HDS–a Boris
Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području tzv. ozbiljne glazbe u protekloj godini
Svaka je skladba novi izazov
S kakvim ste zamislima prije tri godine preuzeli
vodstvo Samoborske glazbene jeseni? Što ste zadržali od svojeg prethodnika, saksofonista Gorana
Merčepa, a što ste uveli novo?
Odabrala me izvršna direktorica Renata Glojnarić. Festival je uistinu bio već etabliran, bio je to
Nisam pristalica linije manjeg otpora pa sam išao težim putem, ne želeći iznevjeriti vlastitu ideju od pet stavaka
svoje Prve simfonije
D
Razgovarala: Jana Haluza
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
ok se na narudžbu
Muzičkog biennala
tu i tamo još pokoji
autori odlučuju za
pisanje opera, kad
dobiju prigodu stvarati za veliki simfonijski orkestar, radije
pribjegavaju kraćim jednostavačnim
formama, očito prilagođenijim suvremenom dobu, nego što se upuštaju u
ciklične višestavačne oblike kasnoro-
bila je dugo očekivana praizvedba tog
djela izvorno pisanog još za prethodni
Muzički biennale Zagreb 2011. na kojemu zbog niza razloga tehničke naravi
Simfonija nije uvrštena u program. Uz
to, Srećko Bradić vrijedni je promicatelj
hrvatske glazbe, sada već treću godinu
kao umjetnički ravnatelj Samoborske
glazbene jeseni. I ove je godine festival
zadržao sličnu preglednu programsku
koncepciju: skladateljska i izvođačka
izvrsnost, tjedan marimbe Ivane Bilić,
Međunarodno natjecanje mladih glazbenika do 26 godina Ferdo Livadić i
drugo izdanje Međunarodnog skladateljskog natjecanja New Note bez dobnog
ili ikakvog drugog ograničenja. Od ove je godine Srećko Bradić počeo predavati
kompoziciju na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu.
Na samom početku zanima
nas kako ste, nakon višegodišnjih previranja i mijenjanja smjerova, na kraju »završili« u klasi kompozicije
slavnog skladateljskog pedagoga Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu,
gdje danas i sami predajete
kompoziciju?
Anastazija Vržina
Ha, ni sam ne znam. Bilo mi
je to sudbinski predodređeno, čemu sam se dugo opirao. Imao sam mnogo pokušaja i pogrešaka prije nego
što se ispostavilo da je moje
iskreno htijenje i želja upravo
kompozicija. Tome je prethodio studij na tzv. Osmom
odsjeku MA pa prijelaz na
kompoziciju pa odustajanje i povratak
na Osmi odsjek te napokon završni
trajni prelazak na kompoziciju. Trnovito i zavojito. No ne treba odustati. Život je protkan udarcima koje treba znati
amortizirati. Koliko god ideja vodilja bila
skrivena, uvijek je negdje tinjala, pa se
postupno osvještavala.
S
Postao sam skladatelj nakon mnogo pokušaja i pogrešaka
kladatelji se moraju zadovoljiti
i lošom izvedbom, a kad dožive
onu dobru, to je ushit i skok prema
nebu.
mantičnih obrisa. Tim je težim putem
krenuo Srećko Bradić, stvarajući prema narudžbi Zagrebačke filharmonije
svoju polusatnu peterostavačnu Prvu
simfoniju. Središnjica koncertne večeri koja je u redovitoj sezoni orkestra 2.
ožujka 2012. u Dvorani Lisinski okupila
mnoge poklonike suvremene glazbe,
30
Spektakl Bradić–Bukvić
U kojem ste trenutku dobili potvrdu svoje prave odluke?
To je sigurno bilo 1995. godine na drugoj godini studija, u klasi akademika
Stanka Horvata, kad smo kolega Da-
libor Bukvić i ja imali glazbeno–scenski autorski spektakl u Dvorani Lisinski.
Najveće je zadovoljstvo za autora kad
se njegova skladba čuje u vrhunskoj
izvedbi. Tu se osjeti »ono nešto« i kaže
se: »Da, to je to!«
Bile su tu mnoge silnice koje su Vam išle
u prilog. Nikada prije ni poslije nijedan
student kompozicije imao takvu prigodu za plasman: Vaša su djela izvodili
Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a u svojem Majstorskom ciklusu u Lisinskom i
u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, uz
sudjelovanje niza zagrebačkih glumaca.
Da, imali smo sreću što smo ulovili taj
trenutak, ali bilo je to žalosno i turbulentno vrijeme, potkraj Domovinskog
rata. Veliku je ulogu u tome igrala činjenica da sam tada bio zaposlen na
HRT–u kao član Tamburaškog orkestra pa sam u komunikaciji s ravnateljima lakše kucao na vrata. Zaista mi je
pomogao ondašnji ravnatelj Glazbene
proizvodnje HRT–a Stanislav Mlinar koji
je vjerovao u nas. To je na kraju premašilo okvire klasičnog koncerta i pretvorilo se u nešto sasvim neočekivano, uz
golišavu voditeljicu i fotografije Stefana
Lupina.
Bila je to uistinu neviđena promidžba u
medijima za skladatelje ozbiljne glazbe.
Malo smo namjerno »napuhali« situaciju jer su nam organizatori dali uvjet
da napunimo dvoranu. Ukratko, dobro
smo se zabavljali, išli od kafića do kafića, upoznavali ljude i došli na kraju do
tadašnjeg ministra kulture Zlatka Viteza koji nam je dao za to zeleno svjetlo.
Snimka je ovjekovječena i na diskografskom projektu, CD–u tvrtke Orfej. Nakon
tog hepeninga bili ste poznati javnosti i
očekivanja su bila vrlo visoka. Je li bilo
teško nastaviti?
Trebalo je znati stati na loptu, a imao
sam sreću da sam bio student profesora Horvata koji je jako dobro znao
kanalizirati viškove energije mladosti
prema konkretnim učincima i učenju.
Znate i sami da kad se doživi neki veliki
uspjeh, da se vrlo lako i brzo pada i tresne o pod. Profesor Horvat me spasio
od toga i naučio da je jednako vrijedno pisati i za manje eksponirane prigode, za komorne ansamble i slično, da je
svaka kompozicija novi izazov.
U bespućima digitalije
Sljedeće takvo u javnosti eksponirano
iskustvo bilo je pisanje opere Crux Dissimulata za Muzički biennale Zagreb
2009. Kakve ste izazove u tome našli?
Ukratko, bio je to horor, jer sam imao
nesreću s računalom. Kako se nisam
baš snalazio u računalnom svijetu, bio
sam jedan od rijetkih koji su još uvijek
pisali rukom i olovkom, a brisali gumicom. No u povodu pisanja opere dao
sam si u zadatak svladati računalne
tehnike pa sam sve izravno unosio u
računalo, no jednog mi se dana potkraj
srpnja 2008. cijeli sustav srušio i nestala je svaka nota. Sve sam imao u sjećanju, nikome nisam ništa rekao i 1. kolovoza počeo sam sve iznova, za probe
koje su počinjale u siječnju 2009. Cijelu
sam operu tako napisao u pet mjeseci,
ali ovaj sam se put zaštitio raznim backupovima. Zato je to bio horor, inače je
pisanje opere prekrasno iskustvo kojem ću se zasigurno brzo vratiti jer opera je postala moja strast. Već imam ideje za novo djelo, očekujem samo novu
prigodu.Rijetko se naručuju velika djela, opere, ali i djela za velike simfonijske
sastave. No u slučaju simfonijskog orkestra, skladatelji češće posežu za jednostavačnim kraćim formama u skladu
s ritmom modernoga doba.
Vi se i tu odlučujete za teži put i neoromantičnu peterostavačnu simfoniju.
Kako to?
Da, mogao sam to elegantnije i lakše
izvesti, ali nisam pristalica linije manjeg
otpora, pa sam išao težim putem. Imao
sam ideju o velikoj simfoniji koju je godinu prije na Muzičkom biennalu trebao
praizvesti veliki Krzysztof Penderecki, no do dogovorenog datuma nisam
stigao napraviti sve što sam zamislio,
a nisam želio iznevjeriti vlastitu ideju od
pet stavaka. Unatoč velikoj časti koja
mi se ukazala s Pendereckim kao dirigentom, nisam želio dati djelu život dok
nije bilo sasvim gotovo. Sad sam zadovoljan svojom prvom simfonijom, no nisam zadovoljan izvedbom Zagrebačke
filharmonije i gostujućeg rumunjskog
dirigenta Ignata Mihnee. No skladatelji
se moraju zadovoljiti i lošom izvedbom,
a kad dožive onu dobru, to je ushit i
skok prema nebu. Nadam se da će do
toga doći u nekoj drugoj prigodi.
Opera Crux Dissimulata na MBZ–u 2009.
veliki izazov pa sam mnogo razmišljao. Na kraju
sam prihvatio i mislim da sam u tome našao veliko zadovoljstvo. Zadržao sam mnogo toga dobroga, prije svega kontakt s vrhunskim umjetnicima.
Osnovna je ideja pozivati ponajbolje profesionalne glazbenike koje predstavljamo mladima. Uzeli
smo si u zadatak i predstavljati novo hrvatsko, ali i
svjetsko stvaralaštvo. Od prošle godine organiziramo anonimno međunarodno skladateljsko natjecanje koje je bitan dio festivala, a novost je i radionica glazbene kritike koju vodi vaš kolega Trpimir
Matasović.
New Note jedino je skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj. Je li vam i to bila inicijalna ideja za njegovo
osmišljavanje?
Da, to mi je svakako bila odskočna daska u promišljanju, a sjeme koje smo posijali jako se dobro
primilo. Odjek natjecanja u svijetu je zaista velik pa
očekujemo da će biti još veći. Već na prvom natjecanju kad je zadatak bio pisati za puhački kvintet Berlinske filharmonije odziv je bio nevjerojatan;
pristiglo je čak četrdeset prijava. Ove smo godine kao kategoriju zadali gudački sekstet u izvedbi
članova Minhenske filharmonije, za što se prijavilo
čak pedeset šest skladatelja. Očekujemo da će taj
broj još rasti.
Što mislite da je najveći mamac za skladatelje iz raznih dijelova svijeta?
Osnovna je ideja spojiti najbolje svjetske ansamble
i, prema izboru ocjenjivačkog suda, najbolju svjetsku skladbu. Sam novčani iznos prve nagrade i
nije toliko bitan. Materijalna strana priče je svakako
u drugom planu.
Razvikani Berlinčani
No, nažalost, prošlogodišnjem se pobjedniku prvog
natjecanja New Note nije posrećilo da mu, kao što
je najavljeno, pobjedničku skladbu izvede Puhački
kvintet Berlinske filharmonije. Naime, ansambl je u
posljednji trenutak odbio izvesti to djelo (službena
je verzija za publiku bila isprika da je partitura stigla prekasno, a neslužbena da se ansamblu djelo
jednostavno nije svidjelo) pa ste za to angažirali Za-
grebački puhački ansambl. Jeste li se nakon toga
bolje zaštitili od takvih neočekivanih preokreta?
Kad smo počeli s tim, bili smo još malo »zeleni«, a
sam dodir s tim svjetskim veličinama, u ovom slučaju mislim na članove Berlinske filharmonije, tražio
je oprez u pregovaranju i potpisivanju ugovora. Budući da su oni »stari lisci«, uvjetovali su nam neke
stvari u ugovoru protiv kojih mi nismo mogli, kao
što je bila stavka da oni mogu
odbiti skladbu ako ne zadovolji
njihove kriterije, što god ti kriteriji bili. Stoga smo voditelju tog
ansambla i ponudili članstvo
u žiriju natjecanja, no on je to
zbog svojih obaveza odbio. Mi
nismo zakasnili, čak smo uranili s pobjedničkom skladbom,
poslali smo partituru dva tjedna ranije. Puno sam očekivao
od tog ansambla s obzirom na
njegovu međunarodnu reputaciju, no koncert i nije bio nešto. U uvodnom je djelu Zagrebački puhački kvintet na čelu s
flautistom Danijem Bošnjakom
izveo pobjedničku skladbu s
nevjerojatnom energijom i entuzijazmom, što je zasjenilo kasniju izvedbu vrlo neobičnog izbora djela razvikanih Berlinčana.
Kako je prošlo ovogodišnje natjecanje? U vezi s
prošlim, zatekla nas je činjenica da nije bilo nijednog hrvatskog kandidata.
Ove je godine od pedeset šest pristiglih prijava čak
sedam stiglo iz Hrvatske, na što sam jako ponosan. Nisam zadovoljan općenitom razinom kvalitete zbog čega ocjenjivački sud nije dodijelio prvu
nagradu. Druga je pripala mladom Slovencu Davidu Veberu (za njegov Opus Palladianum), a trećeplasirana je pedesetogodišnja Ruskinja Elena
Nikolajevna Samarina iz Ekaterinburga (za njezin
130. Psalam Iz dubine vapijem tebi, Gospodine).
Unutar žirija također su se dogodine promjene:
predsjednik je sada Davorin Kempf koji je zamijenio Ivu Maleca. Ove smo godine imali u članstvu i
predstavnika izvođača: voditelj Gudačkog seksteta Minhenske filharmonije Sreten Krstić zamijenio
je dirigenta Uroša Lajovica. Preostalo se članstvo
nije mijenjalo; s nama su i dalje slovenski akademik
Lojze Lebič, britanski dirigent i skladatelj Alun Francis i moja malenkost.
Što pripremate za sljedeće, treće natjecanje New
Note?
Upravo potpisujemo ugovor s Gudačkim kvartetom Arditti koji će biti nositelj sljedećeg natjecanja,
a njegov osnivač i koncertni majstor Irvine Arditti
bit će član žirija. Samim time njihova agencija iz
Berlina postaje naš partner. Očekujemo da će se
to dodatno razviti u lijepu međunarodnu suradnju,
a možda i potaknuti HDS na uključenje.
Uz to Samoborska glazbena jesen svake godine naručuje novo djelo hrvatskog autora za pobjednika
Natjecanja za mlade izvođače Ferdo Livadić. Ove je
godine pobjednica Tanja Sonc praizvela Etidu za violinu i gudački kvintet Anđelka Klobučara. Tko će
pisati iduće godine za ovogodišnjeg pobjednika?
Dubravko Detoni, koji će biti prisutan na proglašenju. Upoznat će se i razmijeniti kontakte s pobjednikom za njihovu buduću suradnju.
Što hrvatski
skladatelji misle o
natjecanjima
Je li važno sudjelovati?
Skladatelj i dirigent Ivan
Josip Skender rekao
nam je samo da on još
nije sudjelovao ni na kakvim natjecanjima. Njegova kolegica Ivana Kiš,
koja danas živi i radi u
Izraelu, odgovorila je
ovako: Velika natjeca- Ivana Kiš
nja dobro su reklamirana i svatko ih zna, dok se
za većinu manjih teško čuje (na primjer, nisam čula za
spomenuta natjecanja Lisinski subotom i New Note, a
iz Samobora sam i moje internetske veze s Hrvatskom
nisu loše). Problem s natjecanjima je što većina ima
striktno zadanu instrumentaciju i minutažu, što znači
da treba pisati kompoziciju samo za to određeno natjecanje, bez sigurnosti da će biti izvedena. Čini mi se da
većina skladatelja (među kojima sam i ja) jednostavno
nema vremena za takve eksperimente. Druga su stvar
narudžbe, kada znamo da će kompozicija sigurno biti
izvedena. Iz mog iskustva, na natjecanja se prijavljuju
najviše studenti i mlađi autori bez obitelji (svi koji imaju višak vremena i manjak obaveze prehranjivati djecu).
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Skladateljsko natjecanje
NAGRADE HDS –a
Problem je informiranje
Skladateljica Sanja Drakulić izrazila je veliko zanimanje za natjecanja, ali i upozorila na manjak informacija koje stižu do skladatelja: Zainteresirana sam za oba
Sanja Drakulić
spomenuta natjecanja! Koliko znam, natjecanja Dvorane Lisinski više nema, ali da sam znala da postoji, javila
bih se sigurno. Isto tako o samoborskom natjecanju nisam znala ništa. Dakle, problem je informiranje. Mislim
da nas skladatelja nema tako mnogo, pa nam se možda
mogao javiti netko iz samoborskog natjecanja. Stvarno
je bez veze da sudjeluju samo stranci. Mislim da svi redom nismo dovoljno umreženi. U HDS–u postoje i producenti koji se bave skladateljima. Možda da nas je netko podsjetio...
Srđan Dedić ističe dobra iskustva: Skladateljska natjecanja su pozitivna, jer su prigoda za međunarodne
izvedbe, uključujući i one orkestralne, što je inače izuzetno teško ostvariti. Naročito bi mladi skladatelji u natjecanjima trebali vidjeti jednu od obaveza, ali i priliku skladateljskog zanata. Pritom je bitna kvantiteta; što više pošaljete — veće su šanse. U godini kad sam osvojio jedno
natjecanje u SAD–u, što mi je donijelo izvedbu s Orkestrom iz Louisvillea, sudjelovao sam na desetak njih, da
bih osvojio jedno — dakle, isplati se. Mladi skladatelji,
šaljite! (Dina Puhovski)
31
U novoj umjetničkoj strukturi vodstva festivala, Belan je jedan od novih elemenata kao glazbeni urednik
N
Razgovarao: Josip Radić
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
eno i ja dugo smo
dogovarali intervju.
Na kraju smo ga
odradili na Autocesti Rijeka — Zagreb. S obzirom na
broj svirki i na to koliko puta godišnje
prijeđe tu dionicu, Hrvatske autoceste
trebale bi mu izaći u susret s nekakvim
popustom. Ili barem s certifikatom za
strpljenje. Pitam ga usput što najviše
sluša u autu.
Neno Belan: Uglavnom je to radio, Drugi program ili nešto slično, dakle, neka-
N
ova renesansa karijere Nene
Belana, nakon Đavola s
kojima je snimio i svirao sve što se
snimati i snimati moglo, počela je
prije točno deset godina kada je na
šibenskim Večerima dalmatinske
šansone s klapom More izveo Srce
od leda.
kav koktel vijesti i glazbe koja mi odgovara. Znam poslušati i neki zanimljiv album koji mi se nađe na CD–u ili sticku.
Ove godine me oduševio Daft Punk.
Kad sam čuo »Get lucky«, odmah sam
skužio da je to to i onda sam nabavio
cijeli album koji je zanimljiv spoj elektronike i akustike, retra i popa, ali sve
je vrlo ukusno i odmjereno. Ma nešto
fenomenalno! Ipak još ima nade za dobru glazbu.
Belanovski pop
32
Nova renesansa karijere Nene Belana,
nakon Đavola s kojima je snimio i svirao
sve što se snimati i snimati moglo, počela je prije točno deset godina kada
je na šibenskim Večerima dalmatinske
šansone s klapom More izveo Srce od
leda, baladu koja ga je ponovno vratila u radijski eter i koja je pomogla skovati ono što danas nazivamo »belanovski pop«. Slijedili su novi hitovi poput
Divojka sa juga, Galeb i Kad plima se
diže.S Rijekom snova (2007.) mediji su
ga smjestili u sam vrh hrvatske glazbe.
Belanova publika, pak, znala je i prije
da on pripada samom vrhu, no njegove
sjajne pjesme iz devedesetih (Ponoćna
zvona, Dolazi ljubav...) jednostavno nisu
išle ukorak s tim ludim vremenima.
Bilo kako bilo, nakon uspjeha s Rijekom
snova slijedili su brojni uspjesi i svirke,
mnoge čak i izvan granica države. Za
atraktivnost koncerata uvelike je zaslužan i Belanov prateći bend Fiumens
(Leo Rumora — bubnjevi, Olja Dešić
— bas i Vedran Križan — klavijature)
za čije se usluge otimaju brojni hrvatski izvođači. Zajedno su jedan od rijetkih domaćih bendova koji uživo zvuči
možda i bolje nego na snimkama, grupa sjajnih muzičara koji s lakoćom izvode zahtjevne četveroglasne vokalne
aranžmane i prenose dobre vibracije
s pozornice na publiku. Uostalom, u to
se i sami možete uvjeriti bacite li uho na
njihovu Tvornicu snova, dvostruki live
album snimljen na rasprodanim koncertima u zagrebačkoj Tvornici 2008.
Nakon niza uspješnica, ni posljednjih
godina Belanu ne manjka radiofoničnih
hitova koji u pravilu postaju i koncertni
zgodici. Kiša (za koju je spot snimljen u
Pučišćima na otoku Braču) donijela mu
je još jedno priznanje na šibenskom Festivalu, a s Oceanima ljubavi postao je
najizvođeniji autor za 2012. prema podacima HDS ZAMP–a.
Singl po singl
Kako je nastala pjesma Oceani ljubavi,
koja se inspiracija krije iza nje?
Dakle, ja već godinama izdajem singl po singl, a onda ih najčešće predstavljam na šibenskom Festivalu dalmatinske šansone. Kako se svake godine bliži termin, onda »poludim« i dobijem inspiraciju potkraj proljeća (smijeh).
Tako je bilo i s Oceanima ljubavi. Izvorno, melodija te pjesme nastala je godinu dana prije za potrebe predstave Buratino na Međunarodnom dječjem festivalu. Redateljica me nazvala i pitala
bih li radio glazbu za tu predstavu, što
je meni bio veliki izazov, s obzirom na to
da dosad nisam imao takvih iskustava.
Inače, Buratino je ruska inačica Pinoki-
ja, a moj bend i ja napravili smo kompletan soundtrack za predstavu koji
smo izvodili uživo. U svakom slučaju,
melodija koja je postala Oceani ljubavi bila je zapravo završni song u predstavi, a u originalu se zvala Kazalište, to
je tajna (pjeva refren). Bilo mi je žao da
propadne, pa sam se bacio na pisanje
novog teksta i prearanžiranje, a rezultat
je, eto, ljubavna pjesma kao i sve moje
druge pjesme, osim Ka’vanne (smijeh).
Pjesmi je ipak trebalo neko vrijeme da
se »ušulja« u radijski eter...
Točno. To nije neki prvoloptaški instant–
hit koji je zanimljiv samo mjesec dana.
Radi se o jednoj od onih pjesama kojoj
treba neko vrijeme da zaživi, ali onda
ostaje zauvijek. Sličan slučaj bio je i s
Rijekom snova — nekoliko mjeseci nitko nije reagirao na nju, a onda u Tvornici cijela dvorana pjeva i danas na Youtubeu ima više od dva i pol milijuna klikova! Nitko to ne može predvidjeti. Svojevremeno me čak i Sunny day iznenadila. Kad smo je snimili, mislili smo da
nije ništa više nego dobra pop stvar, a
onda odjednom ludilo, čak i izvan granica Hrvatske. Doduše, bilo je i pjesama za koje sam bio uvjeren da su hit,
ali ih na kraju nitko nije ni primijetio...
Jednostavno, danas pokušavam napraviti dobru pjesmu kojom ću biti prije
svega zadovoljan ja, a onda i moja publika. Razmišljanje da mora biti hit nije
mi ni presudno ni u prvom planu.
Već godinama izdaješ singl po singl koje
poslije objediniš u kompilacijske albume. Kakvom se u međuvremenu pokazala ta odluka?
To se pokazalo kao odličan potez. Jako
sam ponosan na svoju trenutačnu poziciju iza koje stoji kontinuitet, kvaliteta i
velik terenski rad s bendom. Iz godine u
godinu postizali smo sve bolje rezultate, a posljednjih pet godina u svakom je
slučaju »najjačih« pet godina moje karijere. Uzme li se u obzir razvoj interneta i
neki novi klinci s mp3cama, downloadima i sličnim, stvorili su se izuzetno povoljni uvjeti za izdavanje singla po singl. Isto tako volim izdavati albume, odnosno kolekcije pjesama koje su već
vani, uz dodatak nekoliko novih stvari.
To sam napravio i s posljednjih nekoliko izdanja jer ako danas odlučiš izdavati potpuno novi album, postoji šansa
da ispliva samo jedna do dvije pjesme,
a ostale kao da ne postoje. Dakle, uzalud vam trud, svirači! (smijeh)
Nadahnuće ukuleleom
Na koji način onda ti konzumiraš glazbu, kupuješ li i dalje ploče i CD–ove ili...?
Konzument sam starog kova koji se
polako prilagođava novome. Kod kuće
imam kolekciju od nekoliko stotina
CD–ova koje volim poslušati iako mi je,
u posljednje vrijeme, najpraktičniji medij zapravo radio. Tu se prepuštam izboru glazbenih urednika. A diskografija je u velikoj krizi, albumi polako izumiru i singlovi zapravo preuzimaju primat
u nekom novom obliku. Čini mi se da
se tako polako zatvara krug započet
još u doba Elvisa Presleyja kada format
LP–ja nije ni postojao, glazba je izlazila
samo na singlicama.
Kad smo već kod singlica, tvoja Pjesma
sreće (Ulicama grada) postigla je velik
uspjeh osvojivši i Porina za pjesmu godine 2013. Kako je nastala pjesma i kako
je došlo do suradnje s Ljetnim kinom?
Pa, najprije sam kupio ukulele (smijeh).
To je bio početak svega, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako ga svira onaj Havajac
na Youtubeu, a zatim i Max iz Ljetnog
kina. Učeći i istražujući ukulele, došla mi je na pamet tema koja je zapravo početak te pjesme. Poslije je došao
i tekst koji zapravo potpuno odgovara
»filozofiji« ukulelea. Riječ je o pozitivnom instrumentu na kojem je teško napisati tužnu pjesmu, tako da ga nekako
svrstavam u durski instrument, za razliku od recimo violine koja je, mislim, nekako više molska. Budući da živim na
relaciji Rijeka — Zagreb — Split, doista po Splitu često šećem i »sretnem
drage ljude, prijatelje svoje« pa se može
reći da je pjesma nastala po istinitoj priči, uostalom kao i sve moje pjesme.
— Ista pjesma zadržala se i na HR
TOP 40, nacionalnoj top–listi radijskih
singlova, toliko dugo da su zbog tebe
morali primijeniti pravilo o maksimalnom vremenu koje jedna pjesma može
provesti na top–listi. Komentar?
Samo postavljanje top–liste je, prije
svega, pozitivan pomak koji svakako
podupirem. No ne slažem se s detaljem da se singlovi skidaju nakon godinu dana jer onda to nije relevantna lista. Moj prijedlog je stvaranje još jedne
manje top–liste koja će okupljati potpuno nove singlove posljednjih mjeseci,
uz nacionalnu top–listu koja će biti baš
nacionalna top–lista, bez obzira na to
jesu li pjesme stare jednu godinu ili tri
Festival kao televizijski šou
Od ove godine sudjeluješ i u radu Zagrebačkog festivala. Što je točno tvoja uloga i u kojem smjeru
ide Festival?
Ja sam jedan od glazbenih urednika Festivala. Iz
Hrvatskog društva skladatelja stigla je inicijativa
da se pokuša revitalizirati i modernizirati Zagrebački festival, a njihov poziv zazvučao mi je kao
pravi izazov, budući da se time nikad nisam bavio pa sam rado pristao. No s festivalima općenito imam dosta iskustva, još od Đavola i Splitskog festivala preko Melodija i Zadarfesta, pa do
šibenskih Večeri dalmatinske šansone, stoga se
nadam da će to moje festivalsko iskustvo pridonijeti i kvaliteti Zagrebačkog festivala. Osnovna
ideja je vratiti ugled domaće pop–glazbe, u najširem smislu riječi. Smanjit ćemo broj pjesama
kako bismo pokušali izvući što kvalitetnije pjesme, a ciljamo na najeminentnije hrvatske izvođače i autore. Želimo napraviti festival kao televizijski šou. Dat ćemo priliku i mladima koji će
na posebnom natjecanju imati priliku izravno ući
na Festival koji će se održati u siječnju. No prije
toga održat će se 60. jubilarno retrospektivno izdanje na kojem će nastupiti mnogi od originalnih izvođača, a ikona Festivala, gospodin Hrvoje Hegedušić i ostali kolege urednici pomogli su
mojoj malenkosti odabrati osamnaest skladbi od
više od tisuću koliko ih se izvelo u ovih šezdeset godina.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Život u petoj brzini
godine. Ako ih ljudi slušaju, vole i vrte, onda te
pjesme zaslužuju da se nađu na listi.
Za jesen je najavljen i izlazak live albuma s akustičnog koncerta snimljenog u Tvornici ove
godine?
Još uvijek radim na tome. Planirao sam to puno
prije završiti, ali me onda uhvatilo ljeto i ljetna turneja. No ovih dana ću se vratiti u studio i nadam
se to završiti za mjesec dana. Inače, radi se o
snimkama dvaju fenomenalnih nastupa u Tvornici u veljači ove godine. Uz Fiumense, bilo je dosta gostiju, tako da nas je u jednom trenutku na
pozornici bilo čak dvadeset jedan — gudački
kvartet, klapa, udaraljke, gitara, mandolina i tako
dalje... Radi se o unplugged varijanti pjesama iz
svih trideset godina moje karijere, obukli smo im
novo ruho i to vrlo zanimljivo zvuči. Stvarno sam
sretan što smo to snimili i što će to imati priliku
čuti i oni koji nisu bili na koncertu. Odsvirali smo
čak i nekoliko pjesama koje inače nisu dio mojeg
standardnog koncertnog repertoara poput Mojoj ljubavi, A gdje si ti i Uspomene, tako da bi to
zaista moglo zvučati zanimljivo.
U arhivi se krije i antologijska snimka koncerta
Đavola u zagrebačkom Kulušiću. Hoće li to ikada
ugledati svjetlo dana?
Prava na te snimke polaže diskografska kuća
Croatia Records, glazbena urednica otišla je na
rodiljski, a ja na turneju (smijeh), no jako mi je stalo do toga da taj koncert izađe van, s obzirom
da se radi o povijesnom nastupu. Đavoli su sada
već dio baštine hrvatske pop–kulture i kako više
ne postoji nijedna službena live snimka, svakako ću se potruditi da to izdamo što prije. U arhivi
su još i neke nedovršene pjesme, pa se jednog
dana možda uhvatim i toga...
Anastazija Vržina
Neno Belan, intervju u povodu priprema za jubilarni 60. Zagrebački festival
Neno Belan
33
Osamdesete i devedesete: vrijeme
promjena i programskih eksperimenata
Ususret šezdesetom rođendanu Zagrebačkog festivala 6. prosinca 2013.
Rasadnik glazbenih zimzelena
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Što bi se trebalo znati o festivalu koji je mijenjao zvučnu sliku i imidž popularne kulture na ovim prostorima
P
Piše: Nenad Marjanović Zulim
rema najavama iz Hrvatskoga društva skladatelja, Zagreb bi trebao dostojno obilježiti
jedan od najvažnijih jubileja u povijesti hrvat-
ske zabavne glazbe: 60.
obljetnicu našeg najstarijeg zabavnoglazbenog
festivala. Jer 6. prosinca
ove godine navršit će se
šezdeset godina otkako
je, zahvaljujući angažmanu i upornosti šačice
entuzijasta, u Koncertnoj
dvorani Istra pod geslom
Izaberite najbolje plesne
melodije l953. održan prvi zagrebački zabavnoglazbeni festival: Zagreb
53. A naš je zagrebački festival, koji
će od 1984. godine i službeno postati
Zagrebfest, tek dvije i pol godine mlađi od sanremskog Festivala kancone,
ali, što je manje poznato no u najmanju
ruku podjednako važno, čak dvije i pol
godine stariji od prvog
Eurosonga, održanog
u švicarskome Luganu, 24. svibnja 1956.
godine.
Pedesete — autori
u prvom planu
V
34
Zanimljivo je da je inicijativa za održavanje takve zabavnoglazbene
smotre natjecateljskoga karaktera potekla
od zagrebačkoga glazbenoga nakladnika, dr.
Ivo Robić je uz Rajku Vali otpjevao sve
Fedora Kopse, a još je
pjesme 1. Zagrebačkog festivala
možda zanimljivije to da
je u jeku Tršćanske krize
kao kulminacije jugoslavensko–talijanskog spora o granici te
priprema za Treći plenum CK SKJ koji
će se radikalno obračunati s Đilasovim
liberalizmom, inicijativa naišla na bezrezervnu potporu urednika zagrebačkih
Novina mladih, Milivoja Matošeca, kao
i tadašnjeg predsjednika CK omladine
Hrvatske Mike Tripala.
eć potkraj pedesetih, a
naročito šezdesetih godina
20. stoljeća Zagrebfest doživljava
zvjezdane trenutke: svake
godine lansira barem nekoliko
hitova koji će postati glazbeni
zimzeleni pa ih se i danas može
čuti u evergrinskim programima
naših radiopostaja, a vokalni ih
solisti i sastavi mlađih naraštaja
snimaju u novom, produkcijski
osvježenom ruhu.
Na natječaj Muzičke naklade Horizont,
objavljen u listu Novine mladih u travnju 1953., do njegova je zaključenja
u rujnu pristiglo sto osam dotad neobjavljenih i neizvedenih skladbi koje su
umjesto autorskog potpisa nosile šifru
autora, tako da ni stručni žiri nije znao
o kome se radi. U žiriju su bili, uz utemeljitelja i prvog direktora festivala Fedora Kopsu, dotad široj glazbenoj javnosti uglavnom manje poznati skladatelji na pragu kreativne zrelosti: Marjan
Marjanović Maić, Zlatko Černjul, Rudolf
Mahalup, Dragiša Dukić, Miroslav Killer,
Ivo Koerbler i Aleksandar Šanji Ujhelyi,
te u tom trenutku mladi student zagrebačkog Medicinskog fakulteta s izraženim afinitetom prema zabavnoj glazbi:
Nikica Kalogjera. Na samom festivalu publici se predstavilo tek dvoje vokalnih solista — Ivo Robić i Rajka Vali,
kojima je žiri ravnomjerno podijelio na
natječaj pristigle skladbe. Pjevače je na
pozornici pratio Plesni orkestar Radio–
Zagreba kojim je ravnao njegov tadašnji šef–dirigent Zlatko Černjul. Jedna
od temeljnih značajki prvog, a i nekoliko sljedećih zagrebačkih festivala bilo
je da publika nije glasovala za pjevača,
nego za pjesmu, odnosno njezina skladatelja (čemu je kumovala i činjenica da
je svatko, od samo nekoliko izvođača,
izvodio više pjesama) pa su s obzirom
na to i nagrade bile uručivane isključivo
skladateljima. Tako je temeljem glasova publike u Dvorani Istra prva nagrada pripala skladatelju Ljubi Kuntariću
za pjesmu Ta tvoja ruka mala skladanu na stihove Blanke Chudobe, druga
Nenadu Grčeviću za Plavi dim, a treća Miroslavu Birou i Fedoru Kopsi za
Rumbanu. Zanimljiv je podatak da se u
tom trenutku skladatelj–laureat Kuntarić, uvojačen zbog spomenute Tršćanske krize, nalazio u blatnim rovovima
iznad Muje (Muggia), uz samu granicu
s Italijom!
Šezdesete — uspon
festivala
Unatoč činjenici da biva obavijen potpunom medijskom šutnjom, Zagreb 53
zahvaljujući iznimnom odzivu publike
već u siječnju 1954. doživljava reprizu,
da bi od iduće, l955., postao tradicionalna zabavnoglazbena manifestacija
koja iz godine u godinu pobuđuje sve
veće zanimanje glazbenog metjea, kao
i sve znatniju medijsku pozornost. Istodobno, međutim, istinske zvijezde festivalske pozornice postaju interpreti
— pjevačice i pjevači — pa se manifestacija postupno od smotre skladateljskih postignuća pretvara u glamuroznu
priredbu s izvođačima u glavnim ulogama, omogućujući u prvome redu pjevačkim zvijezdama prodor na naslovnice revijalnih novinskih izdanja, ali i potpisivanje ekskluzivnih ugovora, nerijetko i za ugledne diskografske kuće sa
sjedištem izvan naših granica.
Već potkraj 1950–ih, a naročito šezdesetih godina, Zagrebfest doživljava
zvjezdane trenutke: svake godine lan-
sira barem nekoliko hitova koji će postati glazbeni zimzeleni pa ih se i danas može čuti u evergrinskim programima naših radiopostaja, a vokalni ih
solisti i sastavi mlađih naraštaja snimaju u novom, produkcijski osvježenom
ruhu. Jubilarni Zagreb 63 koji se održava u dvorani Studentskog centra protegnut će se na punih pet večeri, a prema
ocjeni radijskih i televizijskih urednika i
diskografa iz nekoliko europskih zemalja bit će proglašen Europskim festivalom godine.
Avangardnost Zagrebfesta:
električari i šansona
Avangardnost Zagrebfesta ogleda se i
u činjenici da već 1963., kao naš prvi
festival u povijesti, na pozornicu poziva jedan vokalno–instrumentalni sastav tek stasalog rokerskog naraštaja
— zagrebačke »električare«, Bijele strijele — koji debitira s vedrom pjesmom
Ti si moje proljeće, skladatelja Branka
Mihaljevića te s legendarnim kvartetom
4M izvodi Krajačevu pobjedničku Platno, boje, kist i... twist.
Od samog početka šezdesetih, u festivalski program bivaju uvrštene i skladbe koje se, zahvaljujući suptilnosti stihova, ali i glazbenoj fakturi te načinu
interpretacije približavaju žanru autorske pjesme. To se prije svega odnosi na Meštrovićev zdenac Dragutina
Britvića i Vilibalda Čakleca, Dođi olujo i Bolero noći Alke Ruben i Milutina
Vandekara, Jesenji dažd Milana Lentića te Zadnji fijaker Dragutina Britvića, Pere Zlatara i Stjepana Mihaljinca
u maestralnoj izvedbi Vikija Glovackog. Na tom će tragu u siječnju 1964.
skupina pjesnika, skladatelja i interpreta kao Studio 64 (Dedić, Golob, Krajač,
Gotovac, Lentić, Hegedušić, Kalogjera,
Špišić) pod pokroviteljstvom Zagrebfesta, iako na marginama središnjih festivalskih zbivanja (ali, recimo, uz potporu moćnog Vjesnika), u Zagrebačkom
dramskom kazalištu, koje će tek poslije
ponijeti ime velikog kazališnog redatelja
Branka Gavelle, upriličiti revijalnu smotru novih postignuća s područja autorske pjesme. Večer šansona u aktualnome tisku bit će opisana kao večer za
pamćenje, a u povijesti hrvatske popularne glazbe ostati prepoznata kao nukleus poetsko–glazbene vrste koja će
s vremenom prerasti u tzv. Zagrebačku
školu šansone.
Kasnijih desetljeća zagrebački će zabavnoglazbeni festival zdušno mijenjati dvorane i termine održavanja,
kao i broj revijalnih i natjecateljskih večeri; uvodit će, istina, u program nove kategorije za jednokratnu ili višekratnu uporabu, poput Ličkog prela, Večeri rodoljubne
i revolucionarne pjesme, Hit–parade, Večeri lakih orkestralnih formi te pjesama posvećenih Zagrebu i Univerzijadi, a na prijelazu iz osamdesetih u devedesete u
program će integrirati i završnicu emisije Radio Zagreba
Demo X, urednika Bahrije Golubovića.
Ti programski eksperimenti, međutim, u vremenu koje
i inače pamtimo po opadanju zanimanja za opću festivalsku produkciju koja je hipertrofirala sedamdesetih
godina, neće pomoći u borbi za primat pokraj, recimo,
stabilnog i diskografski uspješnijeg Splitskog festivala.
Naprotiv! Urodit će paradoksalnim ishodom: programski bilteni pojedinih festivalskih godišta bit će voluminozniji od ukupnih festivalskih recenzija u dnevnom i revijalnom tisku. A unatoč konjunkturi novih skladbi, u jedinoj dosad objavljenoj antologiji Zagrebfesta u nakladi
podetikete Croatia Recordsa — Perfekt Music, najveći broj uspješnica datira upravo iz razdoblja omeđenog
sredinom pedesetih i početkom sedamdesetih. Iz današnje perspektive, Večer retrospektive je, poput kakve
zle slutnje, u festivalski program uvedena još 1961. godine. Isto će se ponoviti l969. i 1974., a jubilarni će Zagrebfest 2003. radijski prijenos početi razgovorom komentatora prijenosa s prvim direktorom festivala, dr. Fedorom Kopsom i prvim festivalskim laureatom, Ljubom
Kuntarićem.
Novi putovi ili tempi passati?
Poput svih naših zabavnoglazbenih festivala, i Zagrebfest je odavno prestao biti ključnim poligonom za
darovite debitante, najvažnijim izvorom novih pjesama
za osvježenje radijskih programa i spektaklom kojim
defiliraju zvijezde pozirajući fotoreporterima. Tako je neminovno izostalo i zanimanje publike koju je festival nekada hranio ne samo dobro upakiranim pjesmama talentiranih generacija s početka zagrebačke priče nego
i jedinstvenim i tada rijetkim glamurom, a mediji, od
dnevnog i revijalnog tiska do radija i televizije, u svojem
fastfood novinarstvu izgubili su i najmanje zanimanje (i
strpljenje) za teme koje ne mirišu na instant–senzacije.
Kani li opstati i nastaviti tradiciju, Zagrebfest će, suočen
s izazovima modernih sredstava komunikacije i posve
novih načina predstavljanja diskografskih proizvoda,
baš poput diskografa, ali na sebi svojstven način, morati pronaći dorasle putove do publike, ne prepuštajući
se odveć nostalgiji te ne zazirući od borbe s modusima
kojima u traženju novih hrvatskih zvijezda pribjegavaju
neke radijske i televizijske postaje.
Uostalom, Zagrebfest je pokrenuo jedan nakladnik notnih izdanja, u vrijeme kad je samo u Zagrebu i njegovoj okolici djelovalo čak šezdesetak malih ansambala;
u zlatno festivalsko doba njime su dominirale pjevačke zvijezde; možda je napokon došlo vrijeme da uistinu
ponovno pripadne skladateljima, uključujući sve rizike
kojima će biti izvrgnut. Jer prvorazredni medijski događaj koji je nekad mijenjao zvučnu sliku i imidž popularne kulture na ovim prostorima, teško da će ikada više
to biti.
Štono bi rekli naši prekomorski susjedi Talijani — čiji
uzor–festival Sanremo također progone slike prošlosti
— možda su to ipak tempi passati.
Petak
8. studenoga 2013.
Dubravko Detoni:
Zaboravljene muzike
10:30, Hotel Imperijal
Povijesna videoteka
Voditelji:
Nikša Gligo, Seadeta Midžić
16:00, Hotel Imperial
Glazbena
tribina
Opatija
7.—10.
studenoga
2013.
Četvrtak
7. studenoga 2013.
13:00, Sušak, Rijeka
Otvorenje Memorijalne
sobe Lovre pl. Matačića
Fond Lovro i Lilly Matačić
u suradnji sa Zakladom
dr. Viktor Ružić i Rotary Clubom Rijeka
17:00, Villa Angiolina,
Opatija
Otvorenje retrospektivne
izložbe Šetnja kroz prošlih 50
Autorica: Petra Pavić
Pavica Gvozdić, glasovir
Davorin Kempf:
Tri preludija za glasovir
Ivo Josipović:
Jubilus, za glasovir
Stanko Horvat:
Sonnant za glasovir
Boris Papandopulo:
Četiri studije iz Osam studija za
glasovir
Vladimir Krpan, glasovir
Boris Papandopulo:
Treća sonata za glasovir
Natko Devčić:
Mikrosuita za glasovir
Stjepan Šulek:
Prva sonata za glasovir u c-molu
Zbor Hrvatske
radiotelevizije
Tonči Bilić, dirigent
Petar Bergamo:
Spiriti eccellenti, sedam madrigala za djevojački zbor i obligatne instrumente
Igor Kuljerić:
Galeotova pesan, za mješoviti
zbor i timpane
Marko Ruždjak:
Ubu, za mješoviti zbor a capella
Milko Kelemen:
Daniel, za dvostruki zbor a
cappella (hrvatska praizvedba)
Ivo Lhotka-Kalinski: Svijetleći grad. Muzička farsa
zatočenika apsurda
Prva suvremena rekonstrukcija
opere u povodu 100. obljetnice
rođenja skladatelja
Sudjeluju: Robert Kolar, Nataša
Antoniazzo, Sergej Kiselev, Voljen Grbac, Davor Lešić, Vanja
Zelčić, Nenad Vukelić
Redateljica:
Saša Broz
Dirigentica:
Nada Matošević
U koprodukciji s HNK Ivana pl.
Zajca, i Studentskim centrom u
Zagrebu (Teatar &TD)
19:30, Hotel Imperial
Zagrebački solisti
Krešimir Fribec:
Lamento za gudače
Stanko Horvat:
Passacaglia i fuga za gudače
Ivo Malec:
Lumina za gudače i elektroniku
Srđan Dedić:
Concerto grosso za gudače
22:00, Hotel Imperijal
20:00, Hotel Imperial
SVEČANO OTVORENJE
50. Glazbene tribine
Opatija
20:00, HNK Ivana pl. Zajca,
Rijeka
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Z AGREBAČKI FESTIVAL
Borna Šercar’s Jazziana
Croatica
Subota
9. studenoga 2013.
22:00, HNK Ivana pl. Zajca,
Rijeka
Matija Dedić, glasovir
Nedjelja
10. studenoga 2013.
11:00, Hotel Imperial
Povijesna videoteka
Voditelji:
Nikša Gligo, Seadeta Midžić 10:30, Hotel Imperial
Povijesna videoteka
Voditelji:
Nikša Gligo, Seadeta Midžić 16:00, Hotel Imperial
Zagrebački kvartet
Branimir Sakač:
Doppio, za gudački kvartet
Igor Kuljerić:
Song, za gudački kvartet
Frano Parać:
Gudački kvartet
50. Glazbena tribina Opatija
ostvarena je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada
Zagreba
35
Ante Pecotić, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, otkriva svoju programsku koncepciju
Zagrebački festival će u popularni grad vratiti
popularnu glazbu
Festival ćemo voditi respektirajući baštinu koju nasljeđujemo, ali i uvažavajući nove trendove i diktat vremena u
kojem živimo
H
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
itmejker Ante Pecotić uz predan
autorski rad sve se više uključuje i u društvene i organizacijske
strukture naše glazbene scene.
Od 2011. je dopredsjednik Hrvatskog društva skladatelja, član
stručnog povjerenstva za zaštitu autorskih prava pri
HDS ZAMP–u, član predsjedništva Instituta hrvatske
glazbe (IHG), član upravnog odbora Porina, a od ove
godine i novi umjetnički ravnatelj Zagrebačkog festivala, priredbe koja se od 1984. održavala pod nazivom Zagrebfest. Taj najstariji festival zabavne glazbe u
ovom dijelu Europe održava se neprekidno od 1953. i
ove će godine navršiti šezdeset godina.
Novi ste umjetnički direktor Zagrebačkog festivala, a
okupili ste i novu ekipu suradnika. Kako ćete voditi najstariji festival zabavne glazbe u Hrvatskoj?
Surađujem s ljudima koji imaju sjajne reference: skladatelji Miro Buljan i Boris Đurđević, skladatelj i kantautor
Neno Belan, skladatelj i zamjenik glavnog tajnika HDS–
a Darko Bakić kao članovi stručnog tima te direktorica
Cantusa Mirjana Matić kao izvršna direktorica festivala.
U projekt je uključeno još nekoliko stručnih ljudi s kojima blisko surađujemo. Festival ćemo voditi respektirajući baštinu koju nasljeđujemo, ali i uvažavajući nove
trendove i diktat vremena u kojem živimo.
Anastazija Vržina
Bez revolucije
M
Ante Pecotić: Otvaramo platformu za nove singlove pop-rock produkcije
ladi su jednostavni i motivirani zato
što su mladi. Veći je problem s nama
starima, jer imamo komplicirane predodžbe
o sudbini svijeta koja, vjerujemo, ovisi samo o
nama.
36
Što želite promijeniti u svojem mandatu, kakva je vaša
vizija Zagrebačkog festivala?
Nemam revolucionarne ideje ni sredstva da ih ostvarim, ali imam veliku želju vratiti popularnu glazbu u
popularni grad. Volio bih dokinuti stereotip o tome
da uvijek moramo putovati nekamo da bismo doživjeli nešto lijepo i vrijedno spomena. Zagreb je glavni grad glazbene industrije u Hrvatskoj, i na njegovu
bih se mjestu već ozbiljno naljutio na sve one koji to
ignoriraju.
U kratkom razmaku održat će se dva Zagrebačka festivala: u listopadu se slavi 60. obljetnica festivala, a
već u siječnju iduće godine slijedi 61. izdanje festivala. Kako će izgledati jubilarno 60. izdanje, tko su autori
i izvođači koji će na njemu nastupiti i prema kojim su
kriterijima odabrani?
Jubilarni 60. Zagrebački festival zamišljen je kao retrospektiva najvećih hitova u povijesti festivala. Golem posao selekcije velikog broja pjesama odradio je
Neno Belan uz svesrdnu pomoć Hrvoja Hegedušića.
Izvođači koji će nastupiti dijelom su originalni interpretatori pjesama, a dijelom njihovi mlađi kolege: Arsen
Dedić, Zorica Kondža, Đani Stipaničev, Boris Novković, Petar Grašo, Neno Belan i mnogi drugi. To izdanje
festivala održat će se u Studiju 10 HRT–a kako bi fe-
stival imao kvalitetno uprizorenje produkcije, u smislu
televizijske emisije.
Pojačana medijska platforma Što publika može očekivati od »novog« izdanja Zagrebačkog festivala, onog 61. u siječnju 2014.?
Za buduća izdanja festivala, uključujući i ono 61. u
siječnju sljedeće godine, stvaramo ozbiljnu medijsku
platformu za prezentaciju novih singlova pop–rock
produkcije. Želimo okupiti što veći broj priznatih autora i izvođača, što nam za sada i polazi za rukom. Nakon što stručni tim odabere pjesme, slijedi njihovo pojačano radijsko emitiranje, a zatim u siječnju scenski
spektakl za koji vjerujemo da će i uživo potvrditi kvalitetu odabranih pjesama. Cijeli projekt radimo u koprodukciji s HTV–om. Idemo u jaku medijsku kampanju, s već dogovorenim medijskim pokroviteljima: uz
spomenutu suradnju s HRT–om, preko najutjecajnijih
dnevnih novina i najslušanijih radiopostaja, sve do internetskih portala i billboard kampanje.
e
r
g
a
60. z
i
k
c
a
b
festi
val
2013.
8.11. u 20.00 h
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Z AGREBAČKI FESTIVAL
2 program HTV-a
Mnogi hrvatskoj zabavnoj glazbi prigovaraju manjak
kvalitete i originalnosti — mislite li da je to točno i da
se moglo osjetiti i u prošlim izdanjima Zagrebačkog
festivala?
Moje se mišljenje očito ne podudara s mišljenjem
»mnogih«. Možda u proteklim izdanjima festivala kvaliteta pjesama nije bila na željenoj razini, ali to govori samo o lošem odzivu jačih autora i izvođača, što
nimalo ne umanjuje trud mojega kolege prethodnika Hrvoja Hegedušića. To je ionako taj ključni dio koji
sada nastojimo promijeniti nabolje.
Što se tiče popularne glazbe u Hrvatskoj, »dosadna«
je koliko i činjenica da smo bili i ostali vodeći u široj regiji na razini ideje, originalnosti, raznolikosti i na razini
kvalitete i produkcije zvuka. To što smo izgubili medijsku bitku protiv korporativnog ustroja novog doba,
to što nas piratiziraju i kradu preko interneta, to što
pojedini mediji ne ispunjavaju ni minimalne, zakonom
propisane odredbe o količini emitiranja hrvatske glazbe — sve je to, u naravi, druga strana medalje pa se
laiku može činiti da nismo dovoljno glasni i dobri kao
nekad. I to je jedan od razloga da Zagrebački festival
ponovno postane mjesto na kojem će se svaki skladatelj željeti natjecati s najboljom pjesmom.
Zagrebački festival poznat je i po tome što daje priliku
mladim izvođačima. Kako ćete motivirati mlade autore da ga shvate kao ozbiljnu priliku za predstavljanje
svojeg talenta i rada?
To su slatke brige. Mladi su jednostavni i motivirani
zato što su mladi. Veći je problem s nama starima, jer
imamo komplicirane predodžbe o sudbini svijeta koja,
vjerujemo, ovisi samo o nama.
Berislavićeva 9, 10000 Zagreb
T. 01/ 4872 370, F. 01/ 4872 372
E. [email protected], www.hds.hr
37
S K L A DAT E L J I I P U B L I S H I N G
Je li posao publishera ulaganje u autora?
Skladatelji i publishing —
načelo spojenih posuda
P
ublisher je u cijeloj priči i trgovac. Zahvaljujući
mreži kontakata i posjedovanju glazbene baze
podataka, često je ključan u pregovorima kad se
glazba nudi.
Prvo i osnovno jest da je autor svjestan da ulazi u partnerski odnos i da taj odnos zahtijeva dozu povjerenja, ali i
dozu opreza
N
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Zoran Stajčić
ajvažniji
dijelovi
svakog ugovora
obično su napisani
najsitnijim slovima.
Uvijek je riječ o
onim klauzulama
napisanima kao fusnote. Iako gotovo
neprimjetne, sadrže cijeli mehanizam
ugovorenog odnosa. Jednako je u
glazbenom poslu. Gotovo da nema
glazbenika današnjice koji još u svojoj
inicijalnoj, tinejdžerskoj fazi obožavatelja nije pomno proučio omote albuma
omiljenih glazbenika i primijetio da svi
obično na poleđini pri dnu imaju sitnim
slovima otisnute kratke informacije uz
dva zaokružena slova — »C« i »P«.
Upravo su te dvije jedva primjetne ‘fusnote’ svakog objavljenog glazbenog
djela glavni mehanizam cjelokupnog
glazbenog biznisa. Sadrže informaciju
o vlasništvu i pravima, tj. o svakoj raspodjeli prihoda.
Fusnote glazbenog
biznisa
Riječ je o copyrightu i publishingu —
dva pravna pojma od izuzetne važnosti
za svakoga tko se bavi glazbom u bilo
kojem obliku, bilo da je izvodi ili sklada,
bilo da je u nekoj grani glazbenog posla. Ta dva pojma imaju različita uporišta i načela funkcioniranja. S obzirom
na to da će ovdje biti riječ o publishingu, copyright će biti objašnjen u kratkim crtama.
Copyright je intelektualno vlasništvo.
N
ije mali broj glazbenika, i to
onih etabliranih, koji su se
opekli kad je u pitanju publishing,
upravo zbog netransparentnosti
koja ostavlja dosta prostora za
makinacije.
38
To je legalni koncept koji kreatoru originalnog (u ovom slučaju glazbenog)
djela daje ekskluzivna prava, obično na
ograničeni rok (za autorova života i sedamdeset godina nakon njegove smrti). Vlasništvo copyrighta može se prenositi i dijeliti na više pravnih i fizičkih
osoba, a vlasnik (ili vlasnici) imaju pravo umnožavanja, pravo da se vlasnik ili
autor uvijek imenuje uz djelo, kao i pravo određivanja načina adaptacije za različite forme, tko ga može izvoditi i na
kraju imati pravo na korist od toga. Copyright je ukratko neotuđivo pravo autora, jer je intelektualno vlasništvo jedan od kamena temeljaca zapadnjačke civilizacije. U neku je ruku to glazbenikov »mirovinski fond« koji može i ne
mora biti iskorišten, kao što jedino autor može odlučiti kome ta prava ustupa,
dijeli ili prodaje, nakon čega je kompletna eventualna dobit u budućnosti razdijeljena prema ugovorenom obrascu
ili je pak potpuno dobiva strana koja je
kupila ta prava ili su joj ustupljena.
Publishing je možda najlakše objasniti kao aktivnu brigu za povećanje vrijednosti autorova »mirovinskog fonda«.
Publishing je »rad na terenu« — vođenje računa o pravnim, administrativnim,
promotivnim, kao i trgovačkim aspektima bavljenja glazbom. U Hrvatskoj se
za mala i mehanička prava autora, naravno, brine HDS ZAMP, surađujući s
više od šezdeset društava za kolektivno ostvarivanje prava u gotovo sto sedamdeset zemalja svijeta.
Publisher se bavi prikupljanjem prava
za autore koja nisu kolektivna i ne idu
preko kolektivnih društava, već ih autor
ostvaruje individualno; brine se o registraciji pjesama i kataloga domaćih autora izvan granica Hrvatske, bez čega
u praksi autori otežano ostvaruju inozemni prihod; bavi se eventualnim pravnim sporovima, kontrolira emitiranja u
medijima, primljena izvješća itd. To je
segment u kojem autor jednostavno ne
može sam, jer je riječ o poslu koji kontinuirano uzima mnogo vremena, bilo da
je riječ o administrativnim zadacima prikupljanja prihoda, bilo da se radi o pregovorima i pozicioniranju na tržištu.
Donedavno je publishing rađen unutar diskografske kuće, ali je opseg posla i zahtjeva nužno doveo do profilira-
nja samostalnih agencija za publishing.
Publisheri rade za proviziju, stoga se
svaki autor koji im pristupi mora odreći
dijela ‘kolača’, ali time povećava mogućnost da i taj ‘kolač’ bude veći, jer
je upravo zadatak publishera skupljanje
prihoda. Neki od njih su i međunarodno povezani i svakako će se potruditi
doznati je li neki autor slučajno »big in
Japan« i to naplatiti. Hrvatska još uvijek nije dio svjetskog sustava skupljanja tantijema za digitalna prava, tako
da domaći publisheri prikupljanje sredstava od njih obavljaju preko inozemnih
publishing agencija i kompanija.
Praksa na Zapadu pokazuje kako je
D
iskografi pregovaraju
za izvođače i njihove
interese, a publisheri za
autore.
u partnerstvu autor — publisher transparentnost izuzetno važna. Ne samo
zbog povjerenja, jer je riječ o suradnjama koje se planiraju na duže razdoblje,
nego i zbog uvida samog autora na kojim tržištima prolazi, u čemu je uspješan, i time dobivanja nužnih informacija za kreiranje budućeg rada. Zahvaljujući blagodatima internetskog doba,
u SAD–u i nekim državama zapadne
Europe softverski je ta transparentnost
dovedena gotovo do savršenstva jer
autori mogu provjeravati rad publishera i učinkovitost gotovo prema sustavu
internetskog bankarstva (izvor prihoda,
tip prihoda, količina, s kojeg je teritorija došao prihod, razdoblje skupljanja,
iznosi...).
Stvari u razvoju
No treba ponovno istaknuti: stvari tako
funkcioniraju na razvijenom Zapadu,
dok su u Hrvatskoj još uvijek u razvo-
ju. Stoga nije mali broj glazbenika, i to
onih etabliranih, koji su se opekli kad je
publishing u pitanju, upravo zbog netransparentnosti koja ostavlja dosta
prostora za makinacije publishera prema autoru.
Publisher je u cijeloj priči i trgovac. Zahvaljujući mreži kontakata i naravno
posjedovanju glazbene baze podataka, često je ključan u pregovorima kad
se glazba nudi televizijama, oglašivačima, filmskoj industriji i industriji kompjutorskih igara, a tada su zarade mnogostruko veće od onih koje donose mehanička i mala prava. Naravno da je i
tu riječ o inozemnoj praksi, s obzirom
na veličinu tržišta, dok je hrvatski specifikum gotovo obrnuto proporcionalan
za velik broj autora koji najveći udio godišnjeg honorara primaju upravo iz malih prava (izvođenje i emitiranje u radijskom i televizijskom eteru).
Što se tiče diskografije, s publisherom
koji nije unutar kuće također se znatno
mijenjaju stvari. Kako navodi Tomo Johannes In Der Mühlen, vlasnik međunarodne tvrtke za autorska prava IDM
Music: Diskografija i publishing su oduvijek bili potpuno odvojeni u cijelom svijetu, osim naravno kod nas jer su diskografi u socijalizmu, a i poslije, automatski potpisivali sva prava. Dakle, praksa je išla po inerciji, a osnovna razlika
je u tome što diskografi pregovaraju za
izvođače i njihove interese, a publisheri za autore. Sve uključene strane imaju zajednički interes u plasiranju i boljoj
eksploataciji pjesama i shodno tome
može se i zajednički pregovarati u interesu što boljeg plasmana snimke i pjesme u interesu svih, tvrdi Ana Škarica
Lesić koja je zadužena za publishing u
Dancing Bearu. Navodi kako je potpuno normalno da autor ima različitog publishera i izdavača.
Što konkretno treba
znati prilikom pristupanja
publisheru?
Prvo i osnovno jest da je autor svjestan
da ulazi u partnerski odnos i da taj odnos zahtijeva dozu povjerenja, ali i dozu
opreza. Povjerenje je potrebno zato što
treba vjerovati da će se publisher pobrinuti za što veću iskoristivost autorova potencijala, a oprez kako bi se zadr-
žala kontrola nad djelom i utvrdili svi
mehanizmi kontrole rada publishera.
Također treba znati da u Hrvatskoj
udjeli uglavnom ne prelaze 25 posto za mala i 50 posto za mehanička prava u korist izdavača publishera. Za inozemstvo ti udjeli mogu biti i
veći, no tu treba uzeti u obzir i veličinu tržišta.
Penc: Kratkoročniji
ugovori
Na upite svojih članova o potpisivanju ugovora o publishingu, u HDS
ZAMP–u savjetuju da se pri svakom
dvostrano–obveznom pravnom odnosu, kakav je i publisherski ugovor, mora voditi računa o jednakosti
onoga što se takvim ugovorom daje i
onoga što se dobiva.
Takva dobit ili gubitak ne smije nikada pasti na »teret« samo jedne strane, već obje strane trebaju biti ravnomjerno raspoređene. Drugim riječima, publisherski ugovori u kojima
autor prenosi svoja mala i mehanička
prava u izrazito visokom postotku, i to
za sve vrijeme trajanja zakonske zaštite prava (što je najčešći slučaj kod
nas) mora biti u razmjeru s koristima
koje će prema tom ugovoru publisher za autora ostvariti. Nažalost, brojni primjeri iz naše prakse ne govore
tome u prilog. Naime, česti su slučajevi kad se autori s pravom osjećaju
prevarenima, smatrajući da je publisher temeljem međusobnog ugovora
ostvario neznatnu ili nikakvu korist za
njih. S druge strane, oni su se ugovorom u korist publishera odrekli znatnog dijela naknada s osnove malih i
mehaničkih prava, i to za cijelog svojeg života, kao i sedamdeset godina poslije svoje smrti. Kod uspješnijih autora to može biti golem novac,
kaže Davorin Penc, pravni savjetnik u
HDS ZAMP–u. Upravo zbog otežane mogućnosti donošenja objektivne procjene koliko će koja ugovorna
strana steći i ustupiti publisherskim
ugovorom, čini mi se poštenim, a to
preporučujem autorima, da ugovore
najprije zaključuju na kraće razdoblje
(npr. tri godine), uz ustupanje manjeg
udjela malih i mehaničkih prava (manje od 25% za mala i 50% za meha-
nička prava), dodaje Penc.
Pokaže li se nakon proteka navedenog razdoblja da je navedeni oblik
suradnje bio uspješan te da je opravdao autorova očekivanja, oni mogu
odlučiti nastaviti takvu poslovnu suradnju ustupajući publisheru i više
postotke malih i mehaničkih prava. U
protivnom, autori zbog nepromišljenosti pri potpisivanju publisherskog
ugovora mogu samo lupati glavom o
zid kad im kod svake godišnje specifikacije honorara postane jasno koliko su novca (i) te godine «prepustili”
publisherima, a da od njih nisu dobili ništa.
Povjerenje je najvažnije
Različiti publisheri imaju različite poslovne modele, no većina se drži načela kako se trajanje ugovora dogovara od slučaja do slučaja, ovisno
o »jačini« autora, kataloga te količini
ulaganja. Dakle, oni koji ulaze u posao kao novi autori, zasigurno neće
dobiti jednake uvjete kao etablirani
autori, no svaki autor glazbe treba
imati na umu da ima prava kojih se
ne treba lako odreći. Općenito, autori moraju razumjeti da ugovor ne
može biti jednostran, da oni sve daju
publisheru, a on u ugovor ne stavlja
svoje obveze kao što su izvještaji, trajanje i definicija što će zapravo raditi.
Jer opcije usluga mogu biti različite
— od kompletnog vođenja managementa do administrativnih poslova.
Tomo In Der Mühlen (IDM Music): Naravno da jest, što ne znači da je to uvijek novac, dapače vrlo često su to veze ili plasman autora. IDM Music je već više puta
imao autore broj jedan u Hrvatskoj upravo na osnovi plasmana autora u TV produkcije ili reklame. Avanse autorima smatramo zastarjelom metodom, jer je to zapravo
samo vrlo skup zajam autorima i osim ako oni to ne investiraju u nešto profitabilno,
na kraju im je to ipak preskupo.
Plasiranje na svjetsko tržište
Ana Škarica Lesić (Dancing Bear): Klijent obično ne traži samo jednu, točno određenu pjesmu, već često želi više opcija, u čemu mu pomaže publisher svojim katalogom, idejama i prijedlozima. Nedavno smo primjerice postigli da se pjesma autora
Dalibora Pavičića i njegovih The Bambi Molestersa pojavi u finalnoj sezoni megapopularne američke serije Breaking Bad, kao i pjesma grupe Goribor (autor Aleksandar Stojković) u britanskoj seriji Top Boy.
Prvi profesionalni publisher u Hrvatskoj
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Upute za snalaženje u svijetu pojmova funkcioniranja vlasništva i prava, tj. raspodjele prihoda
Zdenko Runjić
Prva prava publisherska agencija u nas bila je Skalinada koju je osnovao pokojni
Zdenko Runjić te je ujedno bio inovator i u tome.
Što su sustavi za prikupljanje digitalnih prava
(streaming, pregledi na video/glazbenim servisima)?
Tomo In Der Mühlen (IDM Music): Sami tantijemi su vrlo mali, otprilike sedam američkih dolara za 500.000 klikova, tako da reklame na tim videima nose znatno veću
zaradu. Novost koju nudi IDM Music je skupljanje prava od reklama na YouTube
servisu za naše autore, što je znatno više nego tantijemi od televizijskih i radijskih
reklama.
Kakav je poslovni model ako autor koji ima ugovor s publisherom
odluči dati pjesme/album na besplatni download?
Ana Škarica Lesić (Dancing Bear): Takve stvari autori dogovaraju sa svojim publisherima. Ako je to autorov interes, onda je i publisherov.
Diskografija vs. publishing:
Tomo In Der Mühlen, IDM Music: Danas je publishing industrija u stalnom rastu, za
razliku od diskografije koja je nažalost u stagnaciji.
Prilikom sklapanja ugovora treba
imati na umu da autori mogu za svaki
ciljani teritorij ili državu koristiti usluge
drugog publishera, dakle nije isključeno da se može potpisati više ugovora s lokalnim publishing agencijama i jednom za ostatak svijeta, kao
što se cjelokupni worldwide posao
može dati u ruke i samo jednom publisheru ili diskografskoj kući.
I uvijek treba imati na umu da je povjerenje najvažnije jer publisher i autor trebaju funkcionirati poput načela spojenih posuda zbog obostrane
i po mogućnosti dugoročne koristi.
Tomo In der Mühlen
39
HR TOP 40
Softverski sustav PlayKontrol prati emitiranje na osamdeset radijskih postaja u Hrvatskoj
K
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Robert Urlić
oliko su danas popularne i važne
top–liste glazbenih izdanja, bez
obzira na to je li riječ o singlovima,
albumima ili videospotovima? Koliko se zapravo u današnje vrijeme
novih tehnologija može na pravi
način formirati top–lista, bilo da se radi o prodaji, bilo
o samom emitiranju na radiopostajama, kad znamo
da nam internet omogućuje i tzv. nelegalno »skidanje« pjesama i albuma za koje se ni približno ne može
utvrditi u kojoj mjeri? Naravno, kao i nekada, i danas
se, barem dio top–lista temelji na onim službenim ili
barem poluslužbenim podacima o prodaji i emitiranju, a način slaganja tih lista različit je, od postaje do
postaje, od časopisa do časopisa (naravno, mislimo
na one inozemne, jer domaćih nažalost i nema). Što
se tiče glazbenih top–ljestvica, vratit ćemo se malo
— ili bolje reći — poprilično u prošlost. Nekada su se
nazivale i ljestvice popularnosti i to je možda najtočniji naziv jer nekada davno, kao na kraju krajeva i danas, top–liste nisu odražavale listu glazbene kvalitete,
nego trenutačne popularnosti, tako da se uspjesima i
tzv. Number One hitovima mogu pohvaliti brojni izvo-
đači koji ne samo da nisu ostavili traga u glazbenoj
povijesti nego nikada nakon toga i nisu napravili ništa
što bi ponovo svratilo pozornost na njih. Za većinu takvih mnogi nisu nikada čuli.
Prve top–liste
Prva glazbena top–lista objavljena je u časopisu
Billboard 1936. godine, a već od 1940. ona se stvara
prema zbrajanju glasova, emitiranju i prodaji. U prvo
su vrijeme u Americi postojale čak tri liste: prema emitiranju na radiopostajama, prodaji i sviranju na tada
popularnim Jukeboxima, da bi se sve to 1958. objedinilo u tzv. Hot 100 — i danas aktualnu i službenu
američku top–listu singlova. Britanska top–lista pokrenuta je 1952. godine u New Musical Expressu i na
samim počecima postojalo ih je nekoliko, a onda je
uskoro »otočnu« top–listu pod svoje uzeo UK Chart
Company. Dok se američka top–lista temelji na zbroju
prodanih singlova i emitiranju na najvažnijim radijskim
stanicama, u Britaniji se računa samo tjedna prodaja singlova, naravno danas i legalni download. Osim
tih dviju, još uvijek najvažnijih svjetskih top–lista, na
ovim prostorima je bila važna i ona popularnog Radio
Luxemburga koja se stvarala već potkraj četrdesetih
godina prošloga stoljeća.
07. listopada – 13. listopada 2013. (tjedan 41/2013.)
40
1. Zar malo to je
2. Suze nam stale na put
3. Prokleta ljubav
4. Anđele
5. Ljubav čuvaj
6. 1000 milja
7. Lako je tebi
8. Vrijeme
9. Ljubomorni ljudi
10. Tiho dolazi plima
Tony Cetinski
Massimo
Elemental
Colonia
Goran Karan
Vanna
Boris Novković
Massimo
Jasmin Stavros
Dalmatino
Aquarius Records
Aquarius Records
Menart
Menart
Scardona
Mediteran film
Hit Records
Aquarius Records
Scardona
Dancing Bear
11. Oprosti mi jube
12. U mom zagrljaju
13. Traje noć
14. Grijeh
15. Samo da znaš
16. Tanki živci
17. Woody
18. Rođendan
19. Imam neke fore
20. Bilo je dobro dok je trajalo
Klapa Cambi (K. Kambelovac)
Oliver Dragojević
Ivana Radovniković
Natali Dizdar
Parni valjak
Parni valjak
Ivana Kindl
Crvena jabuka
Crvena jabuka
Vatra
Scardona
Aquarius Records
Dallas Records
Agapa
Croatia Records
Croatia Records
Menart
Croatia Records
Croatia Records
Dallas Records
21. Ljubav
22. Srce veliko
23. Dobro došla mi u sjećanje
24. Godina još sto
25. Sada kasno je
26. Gdje sam bio
27. Nizbrdo od ljubavi
28. Isti kao ti
29. A onda dođe ljubav
30. Dolazi trideseta
Quasarr feat. Josipa Lisac
Detour
Baruni
Igor Delač
Marko Tolja
Željko Bebek
Davorin i Bogovići
Magazin
Vladimir Kočiš Zec
Begini
Croatia Records
Aquarius Records
Hit Records
Dancing Bear
Aquarius Records
Aquarius Records
Croatia Records
Croatia Records
Croatia Records
Menart
31. S tobom sve je savršeno
32. TS Mejaši
33. Nima šoldi e pa ća
34. Da mogu biti njen
35. Još jednom
36. Čovik s dušom maestrala
37. Obožavam
38. Ja sam rojen da mi bude lipo
39. Tako rijetko si tu
40. Tulum
Songkillers faet. Vedran
Bolji nego ikad
Ivana Kovač
Sandi Cenov
Silente
Đani Stipaničev
Jelena Rozga
Tonči Huljić & Madre Badessa
Ivana Radovniković
Giuliano
Aquarius Records
Croatia Records
Croatia Records
Hit Records
Aquarius Records
Dancing Bear
Croatia Records
Croatia Records
Dallas Records
Croatia Records
Prva glazbena top–lista u bivšoj državi objavljivana je u beogradskom glazbenom mjesečniku Džuboks i zvala se
Novi Top 30. Prve takve liste u Hrvatskoj
izlazile su svaka dva tjedna u Plavom
Vjesniku, svaka dva mjeseca u Pop
expressu, te svakoga tjedna u Studiju.
Temeljile su se na poluslužbenim podacima koje su tadašnji diskografi (Jugoton, PGP RTB, Suzy...) slali urednicima
tih izdanja, koji su top–listu još slagali i
prema nekom svojem praćenju emitiranja na radiju. Naravno da tako slagane liste nisu odražavale pravo stanje, no
bile su kakav–takav pokazatelj popularnosti pojedinih pjesama i izvođača. U
kasnijim vremenima, kada govorimo o
samostalnoj Hrvatskoj, najpopularnija
je bila top–lista HTV–a Hit depo koja se
emitirala čak četrnaest godina, a i mnoge su radijske postaje imale svoje liste
popularnosti, prema glasovima slušatelja i — naravno — samih urednika.
Top of the Shops i HR TOP
40
Tek je 2006. Hrvatska diskografska
udruga pokrenula Top of the Shops,
službenu top–listu prodanih domaćih i
stranih albuma koja se temelji na stvarnoj prodaji, prema podacima šesnaest
ovlaštenih CD shopova. Vjerojatno najvažniji događaj, što se tiče ljestvica popularnosti, jest ovogodišnje pokretanje
HR TOP 40 na inicijativu Instituta hrvatske glazbe. Kako nam je rekao tadašnji
voditelj odnosa s javnošću IHG–a, Milan Majerović–Stilinović, svrha kreiranja
takve liste bila je želja da se utvrdi učestalost nove domaće glazbe, tj. singlova, u radijskom eteru. Uz pomoć softverskog sustava PlayKontrol prati se emitiranje na osamdeset radijskih postaja u Hrvatskoj i
posebnim sustavom bodovanja sastavlja tjedna top–
lista. Kako bi objašnjavanje sustava bodovanja zauzelo dosta mjesta, recimo samo da se u obzir uzima
i doseg postaje, a osim svih onih s nacionalnom i regionalnom koncesijom, uključene su i lokalne postaje
koje imaju većinom zastupljenu domaću glazbu. Naravno, ni takav zbroj nije idealan i točan, no daje sliku
onoga što preferiraju urednici, ali i ono što želi publika. Kako se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više
tzv. formatiranih radijskih programa koji »vrte« određeni fundus pjesama, ne možemo govoriti ni o pravoj
ni o stvarnoj procjeni glazbenih urednika, ni o kvaliteti pjesama, ali i takav sustav na neki način pokazuje
što publika želi slušati. Iako volimo reći da se kod nas
ponajviše sluša tzv. šund, prateći posljednjih nekoliko
mjeseci pjesme i izvođače koji su osvajali vrh HR TOP
40, to se i nije pokazalo točnim. Najslušaniji su bili pop
i rock izvođači poput Parnog valjka, Massima, Nine,
Hladnog piva i Ivane Radovniković, što ipak daje sasvim drukčiju sliku publike, barem one radijske. Naravno da plasmani tih glazbenika i njihovih pjesama
postaju dobar pokazatelj i diskografima, iako samo
emitiranje na radiju ne utječe previše na prodaju pjesama i albuma.
Za buduće naraštaje
Za HR TOP 40 možemo reći da je prvi pravi pokušaj formiranja glazbene liste popularnosti u Hrvatskoj,
ne samo za one koji to prate »danas i sada«, nego i
za budućnost, jer nažalost pisanih tragova o popularnim pjesmama u povijesti gotovo i nema. Vrlo je teško doći do podataka kada je nešto snimljeno, odnosno koliko je i kada bilo popularno. Američka i britanska top–lista na neki nam način kroz svoju povijest
daju dobar pregled evolucije popularne glazbe, mijenjanja stilova i popularnosti kroz desetljeća. Ako sada
ne možemo kliknuti mišem i vidjeti što je bilo slušano
i popularno pedesetih ili šezdesetih godina kod nas,
HR TOP 40 pomoći će da budući naraštaji vide i čuju
što se danas slušalo i što je bilo popularno, a to je već
velika stvar za povijest naše glazbene industrije. Kad
bi se nekim futurističkim strojem vrijeme moglo vratiti, da nam postanu dostupni podaci iz naše glazbene
prošlosti, bila bi to prigoda za novi projekt Instituta hrvatske glazbe. Ako već znamo da je potkraj 1959. Ivo
Robić hitom Morgen stigao na 13. mjesto Billboarda
i 23. mjesto britanske top–liste, bilo bi lijepo kada bismo, bez odlaska u arhive, znali koje su domaće pjesme bile popularne i slušane nekih davnih godina. Zahvaljujući ljestvici HR TOP 40 to će biti moguće u budućnosti, što je pravi razlog za čestitku tome projektu,
bez obzira na to koliko je precizan sustav izračuna. I
u postojbinama popularne glazbe ta su se načela mijenjala tijekom godina i desetljeća, tako da je bitno da
se nešto pokrenulo, a vrijeme će pokazati kakve su
korekcije moguće i potrebne. Tko je najslušaniji, tko je
slušan i koji novi singl ima potencijal budućeg hita, sve
nam to sada donosi HR TOP 40. Dobro i za urednike, publiku, diskografe, ali i same glazbenike, zar ne?
O prvih osam mjeseci prve hrvatske službene ljestvice HR TOP 40
Hermetičan hrvatski eter u
iskrivljenom ogledalu
U
Piše: Dubravko Jagatić
siječnju ove godine
Institut hrvatske
glazbe pokrenuo
je prvu oficijelnu
top–listu
popularnih pjesama u
hrvatskom eteru, odnosno HR TOP
40 — službenu nacionalnu listu radijskog emitiranja domaćih singlova. Popis emitiranja sastavlja se za program
osamdeset radijskih postaja, uključujući najveće i najutjecajnije nacionalne
i regionalne, ali i velik broj lokalnih radijskih postaja. Sastavljanje pouzdane
top–liste moguće je zahvaljujući inovativnom sustavu Playkontrol tvrtke
Informacija d.o.o. koji upotrebljava napredne softverske algoritme za prepoznavanje zvučnih zapisa. Hvalevrijedna
ideja i potez. Naročito za zemlju koja
gotovo nikada u svojoj kratkoj povijesti
nije imala službenu top–listu najpopularnijih pjesama ili barem top–listu najprodavanijih izdanja. Navodno je bilo
nemoguće takvo što sastaviti. Zar i u
posljednjih dvadeset godina?
Gdje su nova imena?
Ok, kakva god bila, dobili smo kakvu–
takvu top–ljestvicu pjesama koje se
najčešće emitiraju u hrvatskom eteru.
Oduševljenje je bilo opravdano, glazbenici zadovoljni, skladatelji još više, a
ni publika se nije bunila. I tako je bilo
dok nakon nekoliko tjedana nije postalo evidentno da HR TOP 40 čine izvođači koji su prisutni u domaćem eteru već barem trideset godina, ako ne i
više. Tako su se recimo u posljednjem
tjednu kolovoza 2013. godine među
prvih deset mjesta sa svojim aktualnim
singlovima našli Massimo, Vanna, Oliver Dragojević, Crvena jabuka, Hladno pivo, Magazin i Parni valjak. Daleko
od toga da je riječ o lošim pjevačima i
izvođačima, naprotiv! Sve redom prvorazredni izvođači, ali gdje su novi? Gdje
su nove zvijezde? Zar se ništa ne događa na sceni? Zar nitko ne ulaže u mlade izvođače? Usporedbe radi, potkraj
2012. godine Međunarodno udruženje
glazbene industrije (IFPI — International Federation of the Phonographic Industry) objavilo je izvješće u kojemu je
očigledno da se unatoč krizi i recesiji i
dalje neumorno ulaže u nove izvođače.
Štoviše, 2011. godine na nove izvođače
potrošeno je više od četiri i pol milijarde dolara. U tom istom izvješću piše da
je svaki četvrti izvođač novi. Za Hrvatsku bi se moglo napisati da svaki četvrti izvođač odustaje od karijere zbog
nemogućnosti promocije i zatvorenosti
medija prema njihovoj glazbi, ma kakva
ona bila. Najgore je što dobar dio tih
istih izvođača dobiva istodobno priznanje za svoj rad u inozemstvu, pa čak
ostvaruje i zaradu, frustriran činjenicom
što nikoga kod kuće uopće ne zanima.
Na njihovu sreću i našu žalost, novi naraštaji više i ne računaju na promociju i popularnost u matičnoj državi, već
se okreću globalnoj sceni i publici koja
je danas u svijetu uglavnom žanrovski
usustavljena, pa je do publike preko interneta puno jednostavnije doći.
Zatvoreni krug
Jednolična žanrovska ponuda na aktualnoj top–ljestvici HR TOP 40 ne govori ništa o trenutačnom stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni, nego isključivo
o glazbenom ukusu i nekompetenciji
glazbenih urednika koji puštaju samo
provjereno jer znaju da njihovi slušatelji to najviše vole. A slušatelji to najviše vole jer nemaju drugog izbora, kad
već dvadeset godina slušaju jedne te
iste izvođače. Pokušajte na prste jedne
ruke nabrojiti barem pet domaćih izvođača koji su se pojavili na sceni i ostvarili neku popularnost unatrag deset godina. Nema ih baš puno, je l’ da? Zapravo, domaća scena nikada nije bila
bogatija, kako žanrovski, tako i kvantitetom, ali i kvalitetom. Postoji niz vrhunskih mladih glazbenika koji su odrasli
na globalnim hitovima, slušajući omiljene izvođače koji pjevaju uglavnom na
engleskom jeziku i ne kopirajući ih, već
nastavljajući sa svojom skladateljskom
kreativnošću tamo gdje su njihovi uzori stali. Isti ti mladi izvođači danas nemaju gotovo nikakve prilike pojaviti se u
eteru domaćih radijskih postaja. Štoviše, dobar dio njih može se pohvaliti da
se češće »vrti u eteru« izvan Hrvatske
nego kod kuće, što automatski znači i
nastupe u inozemstvu. Nažalost, i stariji izvođači koji su se ‘«usudili« izaći iz
okvira mainstreama više ne nalaze prostor za svoje žanrovske izlete i skladateljsku maštovitost.
Moćna nevidljiva scena
Drugim riječima, ušli smo u zatvoreni
krug u kojem urednici na radijskim postajama ne emitiraju glazbu novih izvođača jer im nije poznata, ne shvaćajući
da su upravo oni ti koji će pomoći da se
etablira neko novo ime. Iz istog razloga diskografi sve manje ulažu u nove
zvijezde jer ih je teško promovirati. Pritom radijske postaje gube na važnosti i popularnosti, a gube i diskografi, sami izvođači, a ponajviše slušatelji, odnosno potencijalna publika koja
bi pak »odriješila kesu« i kupila novi album, otišla na nečiji koncert i tražila od
tih istih urednika u željama i pozdravima
neke nove pjesme. Na službenim stranicama Instituta hrvatske glazbe piše:
Budući da je radio i dalje medij koji najviše utječe na promociju i popularnost
glazbe, lista HR TOP 40 javnosti, medijima i glazbenicima predočava svježe
i relevantne podatke o tome koje pjesme doista jesu hitovi koje sluša cijela zemlja, što do sada nije bilo moguće pouzdano znati. Sada znamo da se
ništa nije promijenilo punih dvadeset i
više godina.
Usporedno s tim, ona »nevidljiva scena« moćna je i diše punim plućima.
Ona ista na kojoj se nalaze izvođači
koje nećete čuti u hrvatskom eteru, ali
ćete se iskreno začuditi dospije li do vaših ušiju njihova glazba, uz pitanje kako
takav izvođač ne ostvaruje popularnost
u Hrvatskoj. Izvođači se trude svim
sredstvima doprijeti do slušatelja i publike, a internet je omogućio mnogim
kreativnim skladateljima, izvođačima i
glazbenim umjetnicima da odustanu i
od diskografskih kuća, koje uglavnom
obavljaju ulogu PR agencija, te sami
postaju svoji izdavači.
Nažalost, hrvatski je eter istodobno zatvoren za izvođače koji pjevaju na engleskom ili nekom drugom jeziku koji
nije hrvatski. Mračno doba u vrijeme
globalne povezanosti kad se engleskim jezikom koristi barem devedeset
posto izvođača popularne glazbe. Ti
isti izvođači koji su popularni i u svojoj
državi u kojoj engleski jezik nije matični.
U Hrvatskoj se takvi autori gotovo uopće ne priznaju. Kao da ne postoje. Nažalost, jednako je stajalište i nepisano
pravilo da susjedi ne mogu doprijeti do
hrvatskog etera. I dok neki srpski, slovenski ili makedonski glazbenici dobivaju hvalospjeve diljem Europe, glazbeni urednici i urednici hrvatskih radijskih
postaja kao da ne priznaju glazbu naših susjeda i njihov jezik. I to u isto vri-
jeme kad te iste zvijezde pune klubove i dvorane samo nekoliko stotina kilometara od nas. O zatvorenosti prema
izvođačima iz Europe da i ne govorimo,
no to je već globalni problem ili možda
prije europski problem.
Biti glazbeni urednik
I ponovo se moramo vratiti na HR TOP
40 i hrvatski eter. Preciznije, na urednike na domaćim radijskim postajama
koji očito nisu svjesni činjenice da oni
sami kroje ukus svojih slušatelja i da
oni sami mogu itekako pomoći mladim
izvođačima i skladateljima da dođu do
izražaja; da ih čuju slušatelji, da dobiju
potencijalnu publiku i u krajnjem slučaju da netko doživi takav uspjeh u eteru da se probude i diskografi »njušeći«
potencijalnu zaradu. Domaću glazbenu scenu danas ne čine samo službena izdanja diskografskih kuća registriranih u Hrvatskoj. Domaću glazbu čini
cijeli niz kreativnih mladih autora koji
svoju glazbu sve više poklanjaju putem besplatnog downloada na svojim
web, bendacmp, facebook, myspace
i sličnim internetskim stranicama, želeći dobiti kakvu–takvu povratnu informaciju od slušatelja, i to im sve češće
polazi za rukom. Jesu li toga svjesni
diskografi, pitanje je. Domaću glazbenu scenu danas čine autori koji pune
klubove zbog svoje iznimne kvalitete i
čija se glazba prenosi od usta do usta,
od mp3–ce do mp3–ce. Do domaće
glazbene scene treba doći, treba se
potruditi otkriti što se sve na njoj nalazi
i tu istu glazbu ponuditi slušateljima da
sami odaberu što valja a što ne, pružajući istodobno svima podjednaku priliku. Biti glazbeni urednik ne znači samo
birati glazbu, nego otkriti nove izvođače, slušati dobre i loše te biti svojevrsni
selektor sa stavom. Glazbeni urednici
i urednici radijskih postaja trenutačno
pokazuju veliku dozu nekompetencije,
lijenosti i aljkavosti. Oni su moćniji nego
što misle i mogu učiniti izuzetno mnogo
za bolje dane hrvatske popularne glazbe. Mladi će autori doći do slušatelja,
izvođači do publike, diskografi do novih
izvođača, mediji do potencijalnih zvijezda, publika do novih idola, vlasnici klubova do boljeg prometa, a radijski program postat će sadržajniji i zanimljiviji.
I na kraju, HR TOP 40 počet će prikazivati doista pravo stanje popularnosti.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Hrvatska revolucija u svijetu top–ljestvica u organizaciji Instituta hrvatske glazbe
41
Mikrokozmosi i makrokozmosi
U povodu prve hrvatske izvedbe novog projekta Okamenjeni glasi — rituali i pučke pobožnosti srednjovjekovne
Bosne i Hercegovine, 10. rujna 2013. u Korčuli
S
Razgovarao: Trpimir Matasović
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
tariji repertoari srednjovjekovne glazbe još
žive ruku pod ruku s
usmenom
predajom
— u tom su smislu na
rubu između tradicijske
i umjetničke glazbe. Katarina Livljanić,
ta Zadranka s pariškom adresom, profesorica je na slavnoj Sorbonni, glazbena arheologinja i skladateljica koja
sve svoje projekte uvijek zaogrće prepoznatljivim autorskim ruhom. Nakon
Dalmacije i priobalja, njezinu je znatiželju zaintrigirala baština susjedne zemlje,
P
iz izvora koji većinom ne sadrže i glazbu. Koliko je taj program rekonstrukcija pretpostavljene, postojeće, ali izgubljene glazbe, a koliko posve nova
konstrukcija?
Još od prvih programa Dialogosa uvijek bi se na programu znala naći barem jedna skladba koja u izvorima nije
imala glazbenog zapisa. To je onda išlo
sve dalje i dalje, pri čemu su najizrazitiji primjeri Judita te Barlaam i Josaphat.
Takav se način rada u krugovima »tvrde linije« rane glazbe u početku ljudima činio neobičnim. Sjećam se da mi
je nakon jednog koncerta u Francuskoj
prišao jedan gospodin i rekao: »Pa tu
Katarina Livljanić i Klapa Kantaduri Joška Ćalete ove su godine na Korčuli predstavili projekt Okamenjeni glasi
restala sam govoriti o
»rekonstrukcijama«, otvoreno
pišem da je riječ o glazbi koju sam
sâma priredila na temelju starih
izvora
a novi je program predstavila sa svojim
ansamblom Dialogos i klapom Kantaduri, kolege etnomuzikologa Joška
Ćalete. Korčula i njezin 2. Festival barokne glazbe Korkyra pruža pogled na
stijene Svetog Ilije na Pelješcu kao idealno mjesto za to glazbeno–duhovno
putovanje u srednjovjekovna vjerovanja
i pobožnosti Bosne i Hercegovine.
42
Projekt Okamenjeni glasi kao polazište
uzima natpise sa srednjovjekovnih stećaka, ali i niz drugih tekstovnih zapisa
ste vi i nešto svoje dali!« kao da je to nešto sramotno. Nakon toga sam prestala govoriti o »rekonstrukcijama«, otvoreno pišem da je riječ o glazbi koju sam
sâma priredila na temelju starih izvora.
Taj je termin »glazbene rekonstrukcije« sad moderno koristiti u ranoj glazbi,
jer dosta voditelja ansambala poseže
za nadopisivanjem nečega čega više
nema. Da bismo ostali nekako draži muzikolozima i »autentičniji«, to smo
potpisivali kao »rekonstrukcije«. Međutim, ponekad ta granica ode tako daleko da treba pošteno reći da smo se
koristili izvorima, elementima i fragmentima, ali da smo naposljetku ipak stvorili
nešto novo. Nakon koncerta u Korčuli
prišao mi je jedan skladatelj i rekao da
bi to mogla biti i rana glazba, ali i suvremena glazba; i bilo mi je drago što taj
projekt može biti i tako doživljen.
Iz usmene predaje
Već su i neki Vaši prethodni projekti
otvorili pitanje postavljanja granice iz-
među »umjetničke« i »tradicijske« glazbe, a u Okamenjenim glasima to je posebno razvidno u nizu ulomaka koji su
jasno prepoznatljivi upravo iz tradicijskoga konteksta. Gdje, dakle, postaviti tu granicu? Je li to razgraničenje
moguće, a, u krajnjoj liniji, je li uopće i
potrebno?
To je vrlo krhka granica. Uzmimo kao
primjer neki gregorijanski koral, neku
polifonu skladbu ili čak neku skladbu
iz 11. ili 12. stoljeća. Tadašnja glazbena notacija — čak i kad su ljudi uopće htjeli zapisati glazbu — još uvijek nije
mogla iskazati sve one elemente koji bi
nam bili dovoljni da te zapise pročitamo bez neke dvoznačnosti.
Dakle, riječ je o glazbi koja
je tada funkcionirala s usmenom predajom — a to je nešto što danas spominjemo
kad govorimo o tradicijskoj
glazbi. Stariji repertoari srednjovjekovne glazbe još žive
ruku pod ruku s usmenom
predajom. U tom su smislu
oni zaista na rubu tradicijske
i umjetničke glazbe. A, kao
što znamo, tradicijska glazba
može biti izuzetno sofisticirana i zahtjevna za izvođače —
nipošto nije riječ o nečem jednostavnom i lakom.
Usprkos podnaslovu Rituali i pučke pobožnosti srednjovjekovne Bosne i Hercegovine,
izvori kojima ste se koristili u Okamenjenim glasima — i tekstovni i glazbeni — obuhvaćaju zemljopisno mnogo
širi prostor. Kako ste i zašto odabrali sastavnice koje su iznimno raznolike, čak
i ako zanemarimo geografske okvire?
Znamo da su franjevci bili vrlo bitan
čimbenik u Bosni. Međutim, oni su i
jaka poveznica s Hrvatskom. Zatim su
tu bosanski kršćani — ili krstjani — o
kojima nekad doznajemo iz tekstova
koji nisu nužno iz Bosne. Recimo, na
njih se referira jedan ulomak iz Dušanova zakonika. Sljedeća je važna nit vodilja bila tema programa — jedan bi pristup bio pronaći kolekciju odlomaka iz
bosanskih izvornika, možda čak i samo
s jednog lokaliteta. Moglo se i to napraviti, ali tada bismo došli do rezultata koji
bi bio samo filološki odrađen posao i
koji bi sigurno bio zanimljiv. Međutim,
kao rezultat smo trebali dobiti koncertni program, a tu treba prirediti scenarij koji će imati nit vodilju, temu i kulminaciju. Joško Ćaleta i ja smo temu zajednički fiksirali kad sam sve te teksto-
ve skupila na jednom mjestu — nekako
se iskristaliziralo da je riječ o programu
koji se bavi početkom i krajem, stvaranjem i razaranjem. Pritom se promatra i
mikrokozmos i makrokozmos — čovjekov početak i kraj, ali ujedno i početak
i kraj svijeta, od stvaranja do apokalipse. Da bismo dobili u tom smislu dobar
programski lûk, u obzir su došli i neki
tekstovi koji nisu nužno iz Bosne, ali su
dobro ilustrirali tu temu.
Bez slatkoće i ružica
Slušatelji koji su upoznati s nekim Vašim prethodnim projektima mogli su u
Okamanjenim glasima prepoznati niz
njima već poznatih elemenata, od nekih
sličnih tekstova do specifičnoga zvuka muškoga vokalnoga ansambla te instrumentalnoga sastava u kojem sudjeluju viella i flauta. Je li riječ o svjesnoj
autoreferencijalnosti?
Tu je riječ o osobnom rukopisu, ukusu i afinitetima. U mojim ćete programima vrlo rijetko naći neke slatke pjesme o Djevici Mariji i ružicama, ali ćete
naći nekakve ekskomunikacije i »žešće« tekstove. Jasno je da će i u nekom
rukopisu iz Montecassina i u nekom iz
Bosne ili Hrvatske moje oko radije poletjeti na takav tekst, nego na neku uspavanku malom Isusu ili nešto slično. Što
se tiče zvukovne boje ansambla, riječ
je o nečemu što svaki ansambl razvija. Pogledajte, recimo, neke engleske
ansamble — što god pjevali, to će uvijek zvučati kao upravo taj ansambl, bez
obzira na to je li riječ o gregorijanici, engleskoj polifoniji ili Arvu Pärtu. To je potpuno normalno, jer, budući da radimo
zajedno, počinjemo razvijati boje koje
nam odgovaraju, u kojima uživamo, i to
je sigurno prepoznatljiv element. Toga
smo potpuno svjesni i drago mi je zbog
toga, jer se stvara kontinuitet. Nedavno
sam u Francuskoj imala premijeru još
jednog novog programa, s polifonijom
desetoga stoljeća iz Winchestera, u kojem se namjerno pojavljuje jedna kompozicija koja je bila i u jednom prethodnom programu. Ona je tu jedan mali
mig, koji će prepoznati možda nekoliko ljudi u publici, a možda ga neće nitko prepoznati — ali to je slojevitost koja
program čini zanimljivijim. Publici koja
ne zna ništa o tome djelovat će kao nešto posve novo i nevino, a nekome tko
zna više, ti će migovi i signali omogućiti
povezivanje tih stvari u cjelinu koja nadilazi pojedinačne programe.
I n memoriam
Franjo Bilić (Strumica, 7. rujna 1940. — Zagreb, 4. kolovoza 2013.)
Skromni i samozatajni Franc
Naš ugledni član cijeli je život posvetio glazbi u neprekidnom znatiželjnom istraživanju.
H
Piše: Višnja Požgaj
rvatsko
društvo
skladatelja izgubilo
je početkom kolovoza istaknutog
člana, profesora
Franju Bilića, povjesničara glazbe, muzikologa i glazbenog pisca te autora i voditelja brojnih
emisija klasične glazbe na Hrvatskome
radiju tijekom više od pedeset godina.
Zagrepčanin iz
Makedonije
Taj skromni i samozatajni čovjek posvetio je cijeli život glazbi u neprekidnom znatiželjnom istraživanju i stjecanju znanja koje je strastveno i nesebično prenosio svojim slušateljima i čitateljima pod imenom Franc Bilić. Rođen je
7. rujna 1940. u makedonskoj Strumici,
gdje je njegov otac, časnik iz Hercegovine, bio kraće vrijeme u službi. Međutim, studij glazbe i cijeli radni vijek, sve
do smrti u 73. godini, proveo je u Zagrebu. Posljednja njegova emisija emitirana je kao In memoriam Francu Biliću neposredno nakon tužne vijesti o
njegovu odlasku. Unatoč uspješnom
i bogatom profesionalnom djelovanju,
život Franca Bilića nije bio nimalo lak.
U ranoj mladosti ostao je bez majke i
obolio od progresivne distrofije mišića
zbog koje je prvotno učenje violine u
srednjoj glazbenoj školi zamijenio klarinetom, a zatim se usmjerio na studij
povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1967.
u posljednjoj generaciji prof. Josipa Andreisa. Iako se teško kretao, redovito je
dolazio na predavanja i upijao znanja,
odbijajući svaku pomoć kolega u svladavanju fizičkih napora. Bio je ponosan
i uporan u nastojanju da se sam izbori
za svoje mjesto pod suncem.
Radijsko naslijeđe
Još kao student počeo je surađivati s
tadašnjim Radio Zagrebom te od 1962.
redovito piše tekstove za različite emisije. Najviše na Prvom programu (npr. Riječ je o muzici), a zahvaljujući uredniku
Branku Poliću, 1978. počeo je raditi i na
Trećem programu. Nažalost, bilo je otpora prigodom njegova zaposlenja na
Radiju, i to zbog zdravstvenih poteškoća, a ne zbog iznimnih stručnih kvaliteta koje su srećom napokon prevagnule
i nakon prijema se potvrdile njegovim sijama davalo posebnu neposrednost i
iznimno savjesnim i predanim radom, uvjerljivost. Rana glazba bila je za Frankojim je nadmašio mnoge zdravije ko- ca novi izazov u vrijeme kad se ona tek
lege. Iskusni Branko Polić bio je u po- počela istraživati u svijetu. Pratio je nočetku dragocjen mentor Francu Biliću, vosti na tom području zahvaljujući emidok mu je urednica dr. sc. Eva Sedak sijama BBC–ja i Austrijskog radija šezdesetih godina
pružala nove
prošloga stoljeizazove u
ća (albumi anistraživanju
sambla Akadenedovoljmije St. Martin–
no poznatih
in–the–Fields),
detalja iz žia posebno su
vota i stvaga radovali poralaštva počeci autentičjedinih aunog izvođenja
tora. Franc
rane glazbe na
Bilić je velinašim prostoriku popularma. Bio je danost stekao
kle prvi koji je to
dugogodišprenosio slušanjim ciklusiteljima, stekavši
ma emisija
brojne zahvalFonotribina
ne prijatelje i sui Fonoarhiv,
radnike. Zahvauz ne manje
ljujući gostovažne Solo–
primstvu svotutti, Musije sestre Mire
ca rediviva, Franjo Bilić cijeli je život posvetio glazbi
Herljević, neko
Pro musica,
je vrijeme boravio
Dokumenta,
Život glazbe, Veliki orkestri i interpreti, u Londonu, a još dulje (godinu dana) u
Glazbene lamentacije, emisije za ljubi- Kanadi, gdje je također pratio aktualne
telje rane glazbe i razne prigodne emi- glazbene događaje, snimao razgovore
sije vezane uz obljetnice i blagdane. i uspostavljao veze s našim iseljenicima
Često je predstavljao i glazbene teme (Hrvatski pjevački zbor u Kanadi).
povezane s književnošću. Osim pri- Franc Bilić bio je vrlo skroman i samopremanja emisija, bio je i stalni surad- zatajan čovjek, unatoč velikom znanju
nik časopisa za kulturu i umjetnost 15 i erudiciji. Bio je nadasve marljiv i pun
dana te je objavljivao radove u muzi- životne energije, dubokog, iskrenog i
kološkom časopisu Arti musices (Život blagog pogleda, uvijek nasmijan i naAntuna Vancaša, Povijesno značenje dasve prožet duhovnošću koja ga je
arhivskih zbirki HGZ–a u Zagrebu, Hr- snažila u nesebičnom pružanju znavatska glazbena tradicija u nizu od 15 nja slušateljima radija čiji je ukus oblikočlanaka i sl.).
vao pažljivo odabranim i često raritetnim snimkama. Stekao je tako brojne
poklonike i prijatelje, što se očitovalo u
Topao i sugestivan glas
bezbroj prilika. Prije svega valja spoZnatiželjan, sistematičan i silno zalju- menuti česte posjete u Domu za starije
bljen u glazbu, Franc Bilić redovito je i nemoćne osobe Sv. Josip na Svetom
pratio stručne časopise, posuđivao Duhu u tijesnoj, ali funkcionalno opreknjige i gramofonske ploče, te uz ne- mljenoj i ugodnoj sobi ispunjenoj slikamale napore nabavljao nove snimke iz ma, cvijećem, raznim uspomenama, a
inozemstva. Tako je svojim slušateljima nadasve brojnim knjigama, CD–ovima
nastojao što vjernije i stručnije pred- i radnom opremom koja mu je omostavljati vrijedna a nedovoljno pozna- gućavala nesmetano kreiranje emisita djela svjetske literature uz dragocje- ja uz pomoć kolega urednika koji su ih
ne komentare. Oblikujući svoje emisije, finalizirali.
učio je u početku od lektora, spikera i
glumaca koji su uređivali i interpretiraProslava 70. rođendana
li njegove tekstove, te je s vremenom i
sam počeo voditi svoje emisije blagim, Kako je imao pravo prijevoza od Doma
toplim i sugestivnim glasom, što je emi- do koncertnih dvorana, često smo ga
I
ako se teško kretao, redovito je
dolazio na predavanja i upijao
znanja, odbijajući svaku pomoć
kolega pri svladavanju vlastitih
fizičkih napora.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Razgovor s muzikologinjom, pjevačicom i umjetničkom voditeljicom ansambla Dialogos Katarinom Livljanić
susretali, najčešće u Lisinskom, kako u
kolicima sluša birane programe, a u pauzama razgovara s prijateljima koji su
mu prilazili u želji da ga barem nakratko
pozdrave i čuju »uživo«. Nezaboravna
je bila i proslava njegova 70. rođendana koju su priredile prof. Višnja Mažuran i dr. Nada Bezić uz koncert mahom
mladih glazbenika, među kojima je bio i
njegov imenjak, pijanist Franjo Bilić.
Glazba ga je ispratila i na posljednji počinak 12. kolovoza na Mirogoju u nazočnosti obitelji, prijatelja te znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnika,
u čije je ime govorio prof. Alojzije Seder, dok je urednica Redakcije ozbiljne
glazbe Hrvatskoga radija Đurđa Otržan pročitala dirljive pjesme Tina Ujevića (Notturno) i Nade Iveljić (Sjetite se
nas). Crkveni je obred vodio kapelan
Željko Klarić iz župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, uz biranu glazbu Johanna Sebastiana Bacha
(ulomak iz kantate Gottes Zeit ist die
allerbeste Zeit BWV 106, Preludij u es–
molu iz prve knjige Dobro ugođenog
klavira i koral iz Muke po Ivanu). I kao
što stihovi Bachove posmrtne kantate
Gottes Zeit ist die allerbeste Zeit govore i pjevaju o tome kako je Božje vrijeme najbolje vrijeme u kojem živimo,
krećemo se i postojimo dokle god On
to želi, tako je i Franc Bilić živio u dubokoj vjeri dozivajući Gospodina kao utjehu u svojoj nevolji. On mu je dao snage
da istraje i dugo poživi pa mu je u znak
zahvalnosti Franc posvetio mnoge lijepe stihove i glazbu u svojim nezaboravnim emisijama, koje će zacijelo ostati u
trajnom sjećanju svih ljubitelja glazbene umjetnosti i biti uzorni poticaj novim
naraštajima.
43
MEĐUNARODNI USPJESI
MEĐUNARODNI USPJESI
Nova hrvatska zvijezda na svjetskom glazbenom nebu
Juranićev Posljednji
Novi uspjesi osječkih pjetlića
ljetni cvijet
7. listopada 2013. u
Segedinu
Ulazak u završnicu natjecanja londonske internetske stranice
Supajam
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Međunarodni plasman najnovije hrvatske opere
N
akon velikog uspjeha na ovogodišnjem Muzičkom
biennalu kao koprodukcija Hrvatskog društva skladatelja i Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, opera
Posljednji ljetni cvijet hrvatskog skladatelja Zorana Juranića izvedena je 7. listopada u Mađarskom narodnom kazalištu u Segedinu na međunarodnom festivalu Armel. Posljednji ljetni cvijet narudžba je ovogodišnjeg 27. Muzičkog
biennala Zagreb u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog
Sada. Libreto potpisuju Zoran Juranić i Luko Paljetak, scenografiju Žorž
Draušnik, a autor rasvjete je Deni Šesnić. Opera je praizvedena 28. ožujka
ove godine u Novom Sadu, a zagrebačku je izvedbu imala 8. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u sklopu programa Muzičkog biennala. Na
prestižnom opernom festivalu Armel najnovija je hrvatska opera postavljena u natjecateljskoj selekciji. Izvedbom je ravnao autor, a uz orkestar, zbor
i soliste opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, u glavnim su ulogama nastupili francuski tenor Christophe Poncet (umjesto hrvatskog tenora
Miljenka Đurana na novosadskoj praizvedbi i jedinoj zagrebačkoj izvedbi) i
srpska mezzosopranistica Jelena Končar. Festival Armel posvećen je suvremenoj operi, a koncipiran je natjecateljski kako za djela, tako i za operne
pjevače. Ove su godine do finala stigli pjevači glavnih uloga opere Posljednji ljetni cvijet: mezzosopranistica Jelena Končar (Gospođica N.N.) i francuski tenor Christophe Poncet (Bert). Opera Srpskog narodnog pozorišta
iz Novog Sada i prošle je godine sudjelovala na festivalu Armel s operom
Mileva Aleksandre Vrebalov, čiju je glavnu ulogu pjevala Viktorija Markarjan, koja je za tu ulogu dobila nagradu za najboljeg ženskog izvođača.
Posebna je zanimljivost da je izvedbu Juranićeva Cvijeta snimila francusko–njemačka televizijska kuća Arte TV i izravno emitirala na internetu, a
odgođeno i na kanalu te međunarodne postaje specijalizirane za umjetničke i kulturne sadržaje. Internetski prijenos izvedbe opere Posljednji ljetni
cvijet mogao se pratiti i na stranicama Instituta hrvatske glazbe. (HDS)
Najnovija izvedba opere Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića još se šest mjeseci
može pogledati na internetskoj stranici Arte TV
44
Č
isti entuzijazam i energija njihovih nastupa, ali i
stil glazbe koji izvode od
samih je početaka bilo
ono što osječki rock’n’roll
bend The Red Roosters
izdvaja iz mase neafirmiranih mladih bendova. Sve je počelo 2004. godine kada je
bend osnovan, a osim obrada davno zaboravljenih hitova njihovih uzora: Jamesa
Browna, Raya Charlesa, Beatlesa i Stonesa, od početka
sviraju i autorske skladbe.
Razvijali su se i gradili polako
i temeljito. Najprije su osvojili
domaću publiku u Osijeku
i Slavoniji, a kad su prvi put
došli u Zagreb, dobar glas o
njima pročuo se po cijeloj Hrvatskoj. Godine 2009. bend
je dobio još jedno priznanje: nagradu Mega muzike i
HGU–a kao najperspektivniji
mladi sastav, a 2010. stiže
im poziv iz Londona. Nakon
čak tri odrađena nastupa u
jednom londonskom klubu,
bend se vratio u Hrvatsku sa
sjajnim dojmovima i kritikama
engleske publike, a nedavno
im je pružena prigoda da pred
tom istom publikom ponovno
zasviraju u sklopu natječaja Red Roosters
internetske stranice Supajam.
Supajam je portal za predstavljanje mladih neafirmiranih bendova koji
često organizira natječaje, a jedan od posljednjih bio je natječaj za nastup na festivalu Benicassim u Španjolskoj. Zadovoljiti kriterije natječaja i nije bilo tako lako, s
obzirom na to da je osim dovoljnog broja
glasova publike bilo nužno dobiti i potvrdno mišljenje žirija. Taj kriterij uveden je zato
da bi se zadržala kvaliteta, budući da se
glasovima publike može lako manipulirati.
Među više od tisuću prijavljenih bendova,
The Red Roosters ušli su u drugi krug s još
trinaest bendova koji su u jednoj od dviju polufinalnih večeri dobili prigodu predstaviti se u londonskom Power’s baru. Nastupi ukupno četrnaest grupa koje su ušle
u polufinale održali su se 1. i 3. srpnja, a
The Red Roosters zasvirali su u sklopu
druge večeri pred punim klubom. Kako
je Power’s bar relativno mali klub, važnost
svirke za sve bendove u konkurenciji daleko je premašila njegove dimenzije. Iako je
to bila svirka natjecateljskog tipa, atmosfera među izvođačima bila je zaista pozitivna i prijateljska te je omogućila Roostersima da se iz Londona vrate s brojnim kontaktima te pozitivnim kritikama britanske
publike.
Još na početku Roostersi su bili svjesni da
stil glazbe koji oni sviraju nije baš česta pojava u našim krajevima. Tada su mislili da
je to lokalna pojava, jer nitko u Osijeku nije
bio sličnog usmjerenja, a tek nakon odrađenih brojnih nastupa ostali su iznenađeni time što takvih bendova baš nema ni u
ostatku Hrvatske, ali i šire. Za budućnost
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Ljudevit Laušin
The Red Roosters imaju velike planove.
Na njihovoj listi prioriteta je snimanje spota
za prvi singl Send Her Back, nakon čega
se dečki vraćaju u studio gdje će snimiti
sve pjesme koje imaju u demo verzijama,
ali i tek nastale stvari. S kompletnim materijalom dečki će krenuti u potragu za izdavačem s najboljom ponudom i vizijom za
prezentaciju.
Osim povratka u studio, bend već ima u
planu i nekoliko nastupa pa se i sami možete uvjeriti u to što Roosterse čini drugačijima od drugih. Dečki smatraju da je ključna stvar upravo to što zaista uživaju u repertoaru koji izvode te što taj osjećaj uspijevaju podijeliti s publikom, jer kako kažu,
kemija s publikom nikada ih nije iznevjerila. Posebne zahvale ovim putem prenose
gradu Osijeku i Hrvatskom društvu skladatelja koji su im financijski omogućili odlazak u London. Hvala na velikoj potpori i
promicanju čak i izvan naše države.
45
U povodu 120. obljetnice rođenja Miroslava Krleže
Krleža i glazba
U hrvatskoj glazbi nema uglazbljenijeg pisca
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Jagoda Martinčević
Š
ta je muzika? Muzika
je
lirska
paučina između srca
i mozga.
Njene zvučne niti, to je
tkivo nečeg što je između
nas i naše pameti i naših crijeva negdje neshvatljivo duboko
u nama, oko nas, nad nama, nad
zvijezdama, koprena u oku, slutnja u
primozgu.
Ove je riječi 1915. godine zapisao
tada dvadesetdvogodišnji Miroslav
Krleža čija se 120. obljetnica rođenja
obilježava ove godine. Kazališne predstave Krležinih drama kao i višednevna manifestacija održana na Krležinu
Gvozdu ovoga ljeta te dakako književnički susreti i brojni medijski zapisi pa i
polemike, podsjetili su na opus
i značenje jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca. Tko je htio
mogao je dobiti kakav–takav uvid
u djelo toga književnika i
leksikografa bez kojega bi
hrvatska kulturna riječ bila
jamačno drukčija. Ipak,
netko je, čini se, točno zamijetio: Krleža jest nezaobilazna kulturološka činjenica u Hrvata, no Hrvati ga
sve manje čitaju. A mi se
pitamo slušaju li ga uopće, s obzirom na brojnost
glazbenih uradaka naših
skladatelja prema njegovim tekstovima, o čemu
se u ovim obljetničkim danima uopće nije prozborilo, a kamoli nešto i odsviralo ili otpjevalo. Čudnije je
to utoliko više što, barem
koliko je autorici ovoga
teksta poznato, u hrvatskoj glazbi nema uglazbljenijeg pisca od Miroslava Krleže!
46
Bez namjere da ovaj tekst
utvrdi točan broj skladbi
nastalih prema Krležinim
tekstovima, činjenice uka-
zuju na opseg od pedesetak djela, i to u rasponu od solo pjesama, komorne glazbe, zborova, vokalno–instrumentalnih skladbi, glazbeno–scenskih djela, orkestralnih kompozicija te scenske, filmske i televizijske glazbe. U svemu tome najviše su, dakako, sudjelovali hrvatski autori, no Krleža je inspirirao i srpske,
slovenske i makedonske skladatelje, dapače čak i jednog njemačkog, Wolfganga Fortnera, koji je u skladbu Immagini za sopran i 13 gudača uvrstio stavak Nenadejano bogčije zveličenje!
u prijevodu Ine Jun Broda.
Tko je sve uglazbio Balade?
Najveće zanimanje skladatelja izazivale su, dakako, Balade Petrice Kerempuha (1936.), djelo koje je već vlastitim muzikalno–
dramatskim izričajem bivalo posebnim izazovom. Uglazbljivali
su ih kao solo pjesme i šansone, među mnogima, Ivo Lhotka–
Kalinski, Marko Tajčević, Milan Arko, Hrvoje Hegedušić i drugi.
Stric vujc Krste Odaka iz 1938. pripada antologiji hrvatske popijevke. Puntarski je Petričin glas osobito našao izazov u vokalno–instrumentalnim djelima kao što su kantate Balade Petrice
Kerempuha za mješoviti zbor i dva klavira (također i verzija za
orkestar) Anđelka Klobučara, zatim Petrica i galženjaki za bariton, mezzosopran, muški zbor i ansambl svirača Milana Arka,
Balade Petrice Kerempuha za tri grupe zbora, tri grupe orkestra i glumca Igora Kuljerića, Ni med cvetjem ni pravice, poema za bariton i orkestar Nikole Hercigonje, Balade Petrice Kerempuha, glazbeno–poetski recital za vokalne soliste, recitatora, mješoviti zbor i simfonijski orkestar Emila Cossetta i dr., dok
su zborove posvećene Petrici Kerempuhu među ostalima pisali
i Vladimir Špoljarić (Baba cmizdri pod galgama), Emil Cossetto
(Galženjačka, Bogečka, Khevenhiller, Gumbelium roža i Galge),
Igor Kuljerić (V megli), Tomislav Uhlik (Ciganska) i drugi. Od ostalih djela inspiriranih Baladama valja još istaknuti orkestralnu suitu Komendrijaši Ive Lhotke–Kalinskog, glazbeno–scensku viziju
Planetarijom Nikole Hercigonje i Tri balade Petrice Kerempuha
za sopran, engleski rog i harfu Borisa Papandopula.
No unatoč dominaciji tekstova i motiva iz Balada, i neka druga Krležina djela našla su glazbeni izraz u skladbama hrvatskih
skladatelja. Među najranije datiranima je solo pjesma Smrt karnevala iz Tri pjesme za bas i glasovir op. 29 Božidara Kunca
(1936.).
Poema za orkestar i govorni zbor Plameni vjetar Silvija Bombardellija koja počinje stihovima Jednog će dana krvavo jutro
svanuti... zbog cenzure je 18. lipnja 1940. praizvedena na beogradskom radiju samo u orkestralnim ulomcima, s autorom kao
dirigentom koji je tom prigodom i debitirao. U posve drukčijem
ugođaju sedamnaest godina poslije Krešimir Baranović sklada
simfonijsku poemu Pan za soliste, recitatore, zbor i orkestar u
adaptaciji teksta Nede Depolo. Poetika prirode miješa se u tom,
prema kritikama, posve iznimnom djelu s Krležinim dvojbama
vezanim uz religiju i nedvojbeno pripada opusu Baranovićeva
i Krležina izričaja koji zavređuje recentnu interpretaciju. Tome
dijelu hrvatskoga skladateljstva na Krležine teme treba svakako dodati još i Podnevnu simfoniju za sole, recitatora i mješoviti
zbor a cappella Borisa Papandopula iz 1980. godine.
Krleža na glazbenoj sceni
I napokon — glazbena scena, dakle kazalište, opera i balet u
Miroslav Krleža
kojima je Krleža zaživio kao nijedan
drugi hrvatski književnik. Možda bi bilo
prirodno očekivati da će naši skladatelji
posegnuti barem za jednim naslovom
glembajevskog ciklusa čiji se likovi, zapleti i dramaturgija čine gotovo idealnima za operni libreto. No autori su se
odlučili za posve druge naslove i drukčiju tematiku. Kao da su čuli duhovitu
rečenicu koju je bard hrvatske opere
Jakov Gotovac izgovorio autorici ovog
teksta: Osjećam i snagu Krležinu, iako
su njegovi tipovi meni kao Mediterancu
potpuno strani. Što ćete, kad ja u životu
nisam sreo niti jednog Glembaja!
Na Krležine tekstove nastale su čak tri
hrvatske opere i tri baleta. Od triju opera, prema mladenačkim Legendama
na sceni je zaživjela samo jedna, i to
Adam i Eva Silvija Bombardellija, praizvedena 1967. u Zagrebu, dok su opere Kristofor Kolumbo (1989.) i Kraljevo
(1993.) Emila Cossetta ostale neizvedene. Godine 1981. Bruno Prister također je posegnuo za jednom od Legendi i skladao simfonijske prizore za
Michelangela Buonarrotija koji također
nisu izvedeni. Baleti su, međutim, imali više sreće. Sva tri su praizvedena, i
to sa zamjetnim uspjehom. Najprije je
1976. Boris Papandopulo posegnuo
za pripovijetkom Tri kavalira (kavaljera u izvorniku) frajle Melanije i prema
scenariju Branke Rakić skladao glazbu
za »staromodnu« priču koju su režirale
i koreografirale Nevenka Biđin i Sonja
Kastl s Vesnom Butorac–Blaće u naslovnoj ulozi, pod ravnanjem skladatelja. Čini se da je i Krleža bio vrlo zadovoljan svojom baletnom Melanijom, sudeći po fotografiji u garderobi i galantnom
rukoljubu našoj primabalerini. Godine
1985. praizvedeno je u HNK–u u Zagrebu plesno djelo Carmina Krležiana,
put u 14 slika, s glazbom Frane Paraća,
u dramatizaciji, režiji i koreografiji Milka
Šparembleka. Bila je to iznimna predstava uzbudljive Paraćeve glazbe, Šparemblekove eruditske inteligencije i Krležinih tekstova (Khevenhiller, Podnevna simfonija, Pan i dr.) s nezaboravnom
Majom Srbljenović–Turcu u sekvenci
Ples barunice koja je mogla postati i
plesna barunica Castelli! Praizvedbom
je ravnao Vjekoslav Šutej, a predstavu
je na gostovanju ansambla vidjela i publika Moskve i Kijeva. Treći balet prema Krleži, također u HNK–u u Zagrebu, nastao je 1990. Bilo je to fantazmagorično Kraljevo Borisa Papandopula
u koreografiji i režiji Drage Boldina pod
ravnanjem Angela Šureva s izvrsnom
likovnom opremom scenografa Drage
Turine i kostimima Ike Škomrlj, na tragu legendarne dramske predstave Kazališta Gavella u režiji Dine Radojevića.
Scenske i filmske glazbe
U skladateljskom izrazu nadahnutom
Krležom, važnu ulogu imaju i scenske,
televizijske i filmske glazbe. Najsvježija
u pamćenju svakako je ona Arsena De-
Ovim nabrajanjem popis glazbi skladanih na tekstove Miroslava Krleže nije,
dakako, iscrpljen. On je tek letimičan
uvid u skladateljstvo koje se htjelo baviti Krležom, njegovim riječima, mislima, idejama... Pitanje je zbog čega se
ta glazba ne izvodi, jer u brojnosti naslova svakako ima onih koji bi zavrijedili nove izvedbe i provjeru ovoga vremena. To više jer se i sam pisac povremeno bavio glazbom, pisao je o njoj,
doduše ne toliko koliko se posvećivao
likovnim umjetnostima, no neki njegovi mini eseji pokazuju da je glazbu poznavao i volio, na svoj osebujan način.
Pisao je o Bachu, Mozartu, Bruckneru, Lisztu, Händelu, Wagneru, Bartóku,
Stravinskom, Bersi, Lisinskom, Šuleku,
a najviše je pozornosti posvetio Chopinu, Berliozu i Beethovenu.
B
ilo bi prirodno očekivati da
će naši skladatelji posegnuti
barem za jednim naslovom
glembajevskog ciklusa, no to
se nije dogodilo. Možda baš
zbog sugestivne filmske glazbe
Arsena Dedića za Vrdoljakovu
ekranizaciju.
Na početku ovoga teksta citirali smo
Krležine misli o glazbi iz 1915., kad su
mu bile samo dvadeset dvije godine.
Završit ćemo riječima iz 1963., kad je
navršio sedamdeset godina:
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
dića za film Gospoda Glembajevi Antuna Vrdoljaka. Nezaboravnima će ostati
scenske glazbe Pere Gotovca za dubrovačke predstave Kristofor Kolumbo i Aretej u režiji Georgija Para. Isti je
autor skladao i glazbu za Krležinu dramu Vučjak, kao i za glazbeno–dramski
kolaž Gartlic kajkavski. Igor Savin bio je
autor glazbe za Krležine Zastave, a njegov otac Dragutin Savin za Areteja. Ladislav Tulač skladao je scensku glazbu
za predstave Hrvatska rapsodija i Povratak Filipa Latinovicza, Bogdan Gagić za Vučjaka i Put u raj, a Elvis Stanić
za Ledu. Osim spomenutog njemačkog skladatelja Fortnera, na Krležine su
tekstove skladali i autori iz bivše države:
Miloje Milojević napisao je zbor Pir iluzija, a Aleksandar Obradović ciklus za
bariton i orkestar Plameni vjetar, Marjan Kozina skladao je kantatu Balade
Petrice Kerempuha, Zoran Hristić balet Adam i Eva, a Toma Prošev operu
Aretej.
OBLJETNICE
Što je muzika?
Da li je muzika samo igra mutnih osjećaja ili noćni šum Guadalquivira što kao
poplava nosi uspomene i rutinu, ukuse,
mode i konvencije, ili duboko skrivena
chopinska misao, tko bi mogao reći
da je tako ili da je samo tako, jer muzika je, nema sumnje, goblenska dekoracija ove pozornice na kojoj glumimo
sve što se zove »život čovjeka«, sa svim
svojim slabostima, zanosima, brigama,
srećama i nesrećama, a zapravo, ipak,
tematika u muzici na prvi je pogled potpuno sporedna.
Krleža o Lisinskom
Putokaz
N
eposredno poslije napoleonskih ratova i okupacije, kada
je Sava pod Zagrebom bila granicom francuskog carstva,
sve do Bečkog kongresa, javljaju se kod nas poslije duge
i gluhe stanke od nekoliko stoljeća ponovno prvi simptomi rađanja poezije, slikarstva i muzike. Prohtjelo se hirovitoj igri povijesti da upravo muzika postane ona, u okviru
koje će se smisao za razvoj lijepih vještina objaviti u svom najpunijem obliku,
i tako se dogodilo da je predstavnik ilirske muzike, Lisinski, ime kod nas najevropskije, ime koje kao simbol predstavlja nerazmjerno manju provincijalnu
kulturnohistorijsku zaostalost, nego Karasove slike, Jelačićeva politika ili sve
ono što se u Danici zove literatura. Lisinski je ime koje je visoko natkrililo sve
pojave između Vraza i Trnskoga, sve do pokoljenja osamdesetih godina. Lisinski anticipira mnogobrojne muzičke poticaje, kojima će kasnije muzički folklor
očaravati naše kompozitore do Dobronića i Baranovića. Lisinski je zaista jedno
od najtragičnijih lica ove nesretne povorke talenata, koja simbolično predstavlja
sve naše napore od Šuleka, Kukuljevića, Račkoga i Jagića, do Natka Nodila i
Frana Supila. Tu na raskršću, sa melankoličnim pogledom u porinske davnine,
muzika Lisinskoga bila je propaganda i svjetionik, romantičarski vidovita nada
u vedrije horizonte, u iluzije, koje se upravo u opusu Lisinskoga ocrtavaju kao
san i kao putokaz za sretnija pokoljenja. (Krleža, 1957.)
47
Dvadeset pet godina novog vala hrvatske tambure
Josip Ivanković — umjesto
spomen–ploče neznanom pjesniku
Tragom prvog albuma Zlatnih dukata Nek zvone tambure
P
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Siniša Škarica
riča kaže: jedan mladić iz Čađavice, tomu
je sad već prilično
davno, tražio je sreću
pjesnika. Važno je reći
— nije samo vješto slagao rime, umio je uz gitaru i skladati,
a i glas mu je zvučao skladno. U jednom trenutku činilo se da će mu ime
svijetliti visoko uz druga svijetla imena
glazbe koju je zavolio, poput junaka u
pjesmi slavnoga Chucka Berryja (što
je, gotovo još slavnija, otplovila u svemir
kao poruka dobre namjere nepoznatim
svjetovima).
Protestni pjesnik
Recimo na samom početku da su veliki plakati najavljivali: Prvi put pred beogradskom publikom Bijelo dugme iz
Sarajeva i Josip Ivanković iz Zagreba.
Bilo je to u studenome 1974. Da, gotovo da smo zaboravili, on, pjesnik iz Čađavice, preselivši se u hrvatsku metropolu, neupitnu glazbenu prijestolnicu bivše države, želeći postati naš
Bob Dylan, Jacques Brel, Johnny
B. Goode ili možda drugi Arsen
Dedić, otkrio se — onako kako
to čine pjesnici, i k tomu doslovno! — mnogo prije onog legendarnog performansa Toma
G o to v-
ca, te zamalo postade protestni pjesnik, šansonijer Josip Ivanković!
Ali ni to, a ni pjesme koje je pisao ili
skladao (ili jedno i drugo) za Parni valjak, Miru Ungara, Nedu Ukraden, Prvu
ljubav (u njoj su tada bili i Sanja Doležal i Mate Matišić i Tomislav Šojat), kao
ni one za Zagrebfest, ni Dinamova himna, ni Klinci Mandolinci, ni pjesme
sa Zlatnih žica Slavonije, ni
zvuk prvih Dukata (ni poslije
Pađen
...i onda 1988., u veljači, kada se rađaju vodenjaci i ribe,
pjesnici i umjetnici (J. I. je vodenjak, rođen 24. siječnja
1949.) pojavio se Josip Ivanković s novim Zlatnim dukatima
i albumom koji je nazvao Nek zvone tambure. Taj naslov
postao je prevratničkom parolom, nekom vrstom proglasa
slavonskog prkosa, a njegova uspješnica »Zbog tebe« prvim
novim velikim tamburaškim evergrinom.
banda!) nisu ga približili onoj zlatnoj žici
koju nalaze tek rijetki sretnici.
U potrazi za novim
Ni sokaci nisu kao što su nekad bili ranih
Zlatnih dukata zvučalo je empirijski ispravno, ali zalud: dogodilo se nije ništa! Baš je
veliki Dylan zbog odmetništva od tradicije
morao objašnjavati kako on ne može zvučati kao što je zvučao njegov djed! To bi
bilo neprirodno, nazadnjaštvo, kao da se
odijevate ili jedete onako kako su se nosili
ili kako su jeli naši stari. Može to proći, ali
u etno muzeju ili na feštama koje su počele nicati svuda uokolo kako bi nas možda
podsjetile na to tko smo i što smo (bili). (I
ne bi to trebalo doživjeti kao nekakav Rousseuov »povratak prirodi«.)
Poput Boba mislio je i Josip. U tamburi je
čuo ritam i udaljene bubnjeve. A i primijetio je da od Pjevat će Slavonija tambura nije donijela »ništa povijesno«, istodobno kad su Dalmaciju od Proplakat će zora
pjevali svi: od Miše Kovača do Mikija Jevremovića i Pepel in kri.
Taj namčorasti hipi očiju boje različka, koji
kao da je iskočio iz slikovnica ruskih bajki
ili same Šume Striborove, nikad odrastao
dječak, hedonist i roker u duši, shvatio je
da je ipak bliži Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću nego Dylanu, Brelu i Johnnyju B.
Goodeu; bećarcu i slavonskoj elegičnosti,
nego rock ‘n’ rollu i sentimentalizmu pop–
balada; radije je birao Milovo sam garave i
plave nego Ne me quitte pas.
T
aj namčorasti hipi očiju
boje različka, koji kao da je
iskočio iz slikovnica ruskih bajki
ili same Šume Striborove, nikad
odrastao dječak, hedonist i roker
u duši, shvatio je da je ipak bliži
Kozarcima, Teni i Đuki Begoviću
nego Dylanu, Brelu i Johnnyju
B. Goodeu; bećarcu i slavonskoj
elegičnosti, nego rock ‘n’ rollu i
sentimentalizmu pop–balada;
radije je birao Milovo sam garave
i plave nego Ne me quitte pas.
48
Josip Ivanković
I onda 1988., u veljači, kada se rađaju vodenjaci i ribe, pjesnici i umjetnici (J. I. je vodenjak, rođen 24. siječnja 1949.) pojavio
se Josip Ivanković s novim Zlatnim dukatima i albumom koji je nazvao Nek zvone tambure. Taj naslov postao je prevratničkom parolom, nekom vrstom proglasa
slavonskog prkosa, a njegova uspješnica
Zbog tebe prvim novim velikim tamburaškim evergrinom. Znalo se to već onoga
trenutka sljedeće 1989. kada se u Petrovaradinu odavala počast pokojnom kralju tambure Janiki Balažu. Njegovi svirci
smjesta su posvojili Zbog tebe kao jednu od vlastitih himni. Bilo je to gotovo istodobno kada su se čuli udaljeni zvuci onih
drugih zabranjivanih i prešućivanih himni,
budnica i davorija: Vilo Velebita, Ustani,
bane!, Živila Hrvatska (ali i zloslutni zveket
neželjena oružja). Odnekuda je njihov zov
prvi čuo Ivanković. Hrvatska pjesmarica,
U meni Hrvatska, Ne dirajte mi ravnicu (u
onom ultraemotivnom videoklipu sa Zlatnim dukatima i Fabijanom Šovagovićem
prvi je predstavio tu Škorinu domoljubnu) i
Vukovar, Vukovar probudile su i raspjevale
Lijepu Našu do te mjere da su ih, svjedočili smo tomu, i omiške klape listale i pjevale za svoj gušt i na radost drevnoga gusarskog grada u zapaljivo ljeto 1992.
A Zlatni dukati postali su bakljonoše novog pokreta; slovili su kao bend bez kojeg se nije mogla pjevati Hrvatska. Zvuk
tamburice postao je sinonim nacionalnog
ponosa, rijetko zabilježen u povijesti patriotskog bunta s kojim je, pada nam na um,
možda jedino usporediv onaj brđanskih
Škota i zvučni zid njihovih teških gajda.
Ali na stranu nesigurna memorija ili varljive emocije, činjenice ukazuju na to da su
prije Josipa Ivankovića i njegovih Zlatnih
dukata u hrvatskoj diskografiji zabilježena samo tri tamburaška ansambla: osječki Slavonski bećari, Zagrebački mužikaši i
KUD Tamburica iz Petrova Sela. A devedesetih — poput one »električarske rock
‘n’ roll revolucije« s početka šezdesetih —
nije im bilo kraja! To nas opravdava da ih
ne nabrajamo, jer kao što znate, to bi potrajalo. Priča bez happy enda
Ali priča o bardu i njegovim svircima ostaje bez happy enda. Zlatni dukati, sjajni,
neponovljivi i nezamjenjivi, kao da su htjeli kruha preko pogače, postali su Najbolji hrvatski tamburaši. A Josipu Ivankoviću, kako to obično i biva, narod posesivan kakav jest, »oteo« je pjesme, pomalo ga zaboravljajući kao prvog slavonskog
outlawa, kao ime koje je, slično onom u
ranoj nam uzor–pjesmi, visoko zasjalo na
početku tamburaškog novog vala. U jednu ruku to je kompliment njegovu djelu,
a u drugu — teško je prihvatiti nepravedan zaborav. Kao da pred tobom živim i
zdravim otkrivaju spomen–ploču na kojoj
piše: u slavu i sjećanje — neznanom pjesniku. Ispraviti to, ambiciozan je zadatak,
u konačnici najčešće i uzaludan, jer popularni zvuci na putu u zimzelen u pravilu
na kraju izgube autora. Ipak, ovi reci, vraćajući se na početke, pokušavaju barem
na tren pjesniku vratili ime i pravo na njegove pjesme.
Izabrani laureati 20.
Susreta hrvatskih
tamburaških orkestara i
sastava
U
organizaciji Hrvatskog sabora kulture i Zajednice
kulturno–umjetničkih udruga Zagrebačke županije, Grada Dugog Sela i KUD–a Preporod, u Dvorani
Preporod u Dugom Selu 5. listopada 2013. održan je
jubilarni 20. Susret hrvatskih tamburaških orkestara
i sastava, kojim se obilježila 65. obljetnica djelovanja
Hrvatskog sabora kulture. Nastupilo je devet najboljih tamburaških orkestara iz Samobora, Mihovljana, Draganića, Čakovca, Virovitice, Male
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
OBLJETNICE
Nagrađeni orkestar Centra tradicijske kulture Varaždin
Subotice, Starog Petrovog Sela, Zagreba i Varaždina te četiri najbolja
tamburaška sastava iz Laza Bistričkog, Cirkvene, Dugog Sela i Beretinca
s ukupno tristotinjak izvođača. Kao gosti nastupili su tamburaši iz Cirkulana, iz Slovenije. Ove se godine prijavilo i u programu aktivno sudjelovalo
pedeset pet tamburaških orkestara i sastava iz devet hrvatskih županija.
Prema odluci stručnog povjerenstva koje su činili Siniša Leopold (predsjednik), Željko Bradić i Ivan Potočnik, u kategoriji koncertnih orkestara, 1.
nagrada Hrvatskog sabora kulture dodijeljena je Tamburaškom orkestru
Centra tradicijske kulture iz Varaždina pod umjetničkim vodstvom Tibora Büna.
Druga je nagrada dodijeljena Tamburaškom orkestru Ferdo Livadić iz Samobora, a treća Tamburaškom orkestru KUD–a Mihovljan. U kategoriji
koncertnih tamburaških sastava, 1. nagradu osvojio je Tamburaški sastav
KUD–a Preporod iz Dugog Sela. U istoj kategoriji, druga nagrada pripala
je Tamburaškom sastavu KUD–a Ježek iz Beretinca, a treća Tamburaškom sastavu KUD–a Laz iz Laza Bistričkog. Predstavnik Hrvatskog društva skladatelja, maestro Siniša Leopold dodijelio je Nagradu HDS–a za
najbolje izvedenu skladbu hrvatskog skladatelja Tamburaškom orkestru
KUD–a Gaj iz Zagreba za izvedbu Varijacija za tamburaški orkestar Emila
Cossetta pod umjetničkim ravnanjem Krešimira Račića. Ekskluzivni sponzor, Glazbarski obrt Mario Žmegač dodijelio je brač najuspješnijem orkestru, a bisernicu najuspješnijem sastavu 20. Susreta. Željko Andričević
u ime Društva za promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija–Zagreb
darovao je prvonagrađenom varaždinskom orkestru Hrvatski tamburaški
brevijar Mihaela Ferića. (Hrvatski sabor kulture)
49
Jazz na sicilijanski način
Luka Belani & She Loves Pablo
Solistički recital talijanskih glazbenika:
saksofonist Francesco Cafiso i pijanist Mauro
Schiavone
O
snik i skladatelj. No možda mu malo bahatosti
ne bi škodilo, tek toliko da ga šira javnost više
percipira, jer takav bi glazbenik u Velikoj Britaniji već imao na polici dva Brit Awarda.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
blačna srijeda navečer,
neka tuga zbog kraja ljeta,
taman da se ostane pod
dekicom uz knjigu. No
beštija u meni tugu uvijek
drmne nogom u guzu pa
me izvuče van. Pa čak i srijedom uz naoblaku. Ponuda? Novi program u Vintage industrial baru: mlade snage alter rock scene.
Kupljeno!
Ako ikada Kings of Leon dođu u Hrvatsku,
Luka Belani i njegov bend trebali bi biti predgrupa. Iako »predgrupa« kao takva većinom
nema pozitivne konotacije, sluša se na pola
uha, štopaš vrijeme kad će više odsvirati kraj,
a Luku treba slušati potpuno uživljen, zatvorenih očiju. Iako je u njegovu slučaju šteta zatvoriti oči... a da sa sjajnim bendom, sastavljenim od Marka Levanića na basu, Adrijana
Valpatića na gitari i Tina Ostreša na bubnjevima, podsjećaju na sjajne KOL, Luka skromno odgovara: Hm, oni su veliki bend! Lukini dosadašnji albumi B–side on my mind i
Changing chapters dobit će uskoro nasljednika. Jedva čekamo.
Glazbenik, a ne showman
Luka Belani i She loves Pablo iste večeri na
istom mjestu. Križevački kantautor odrastao
na lektiri Neila Younga versus zagrebački
groove stoneri She loves Pablo koji kao da
Anastazija Vržina
Svi vole Nju koja voli Pabla!
Luka Belani
su se k’o djeca igrali u pustinjama Nevade?
Zašto ne!
I baš svim u čuđenju dignutim obrvama
usprkos , i Lukina publika, ali i ona dečki iz
She loves Pablo dobro se spojila, baš kao
Cola i vino u bambusu. Uostalom, ja nekako
među današnjom mlađarijom ne raspoznajem glazbena razgraničenja u vizualnom smislu — naizgled rockeri, hardcoraši, hipsteri —
svi su oni ista publika istog benda... a Luka
se, kaže, prilagodio situaciji pa je malo požestio set–listu. Posebice pri kraju nastupa, kad
nas je svojim melodičnim ali čvrstim glazbenim nagonom bacio u neki pulsirajući trans.
50
Otvoriti večer prvog izdanja alter rock programa Good vibrations u zagrebačkom Vintage industrial baru možda i nije najzahvalnija
uloga na svijetu, ali su je Luka i dečki odsvirali besprijekorno, postupno bildajući naboj.
Luka nije jedan od onih kojima treba pljesak
publike i zaljubljeni pogled neke djevojke da bi
bio bolji. Osim sramežljivih hvala između pjesama, Luka ne komunicira s publikom govorom, on to radi svojom glazbom. Sve ostalo
je suvišno. On nije showman, on je glazbenik.
Za one koji ne znaju, multiinstrumentalist, pje-
A onda je nakon deserta uslijedilo glavno jelo!
I to mesina na naglo. Zagrebački groove/stoner bend She Loves Pablo (SLP) je bend za
glazbene karnivore kojima muška dominacija ne smeta. Nisu bend za »curice«... pritom
mislim na karakternu osobinu obaju spolova.
No ako ih niste imali prilike još slušati uživo,
ne dajte da vas zavaraju moje »krvoločne« riječi: oni su sjajan bend i jako sam ponosna
na njih, ako moj ponos kao old school stonerice išta znači. Hrvatska napokon ima stoner rock bend, iako tu ima još mnogo drugih
utjecaja, no glazbenom terminologijom neka
se bave drugi. Godinama su se mogle na prste nabrojiti ekipe koje bi iz Zagreba rentale
neki mini bus da bi otišle do Beča na koncert Monster magneta. Davnih dana u Jabuci petkom kad bi DJ pustio Kyuss, u transu bi
nas bilo dvoje–troje. A danas, sudeći prema
prepunom Vintage industrial baru te večeri, mladi su Zagrepčani stoneri do jaja! Kako
je moguće da jedna takva scena živi punim
plućima a da nitko od onih koji imaju pravo
glasa ne upre prstom u njih. Svi vole Nju koja
voli Pabla!
Domagoj Šimek ima moćan, muževan vokal
od kojeg svakoj djevojci drhte koljena, a dečki kimaju glavom u znak odobravanja. Gušt
ga je gledati kako uživa u glazbi, svaka mu
se emocija vidi na licu. Ostatak benda mu
je savršena pratnja, iako bi prema verbalnoj
domišljatosti duhoviti glasnogovornik mogao slobodno biti i drugi gitarist, klavijaturist
i vokalist Dimitrije Đokić. Mother of all i Burn
and Levitate albumi su SLP–a koje svakako
ne smijete zaobići, a možda bi bilo vrijeme
i da se takvo nešto pohvali na višem nivou.
Hard’n’heavy kategorija na Porinu? Izvrsnih
teškosvirajućih bendova u Hrvata u posljednje se vrijeme baš naredalo. Ako ih želite čuti
uživo, srijeda u Vintage industrial baru vaš je
dan...
Novi natječaj za HR demo klub i novi glazbeni sadržaji u programima Hrvatske radiotelevizije Što nam donosi povratak Željka Mesara u glazbene
strukture HRT–a?
U
Dolaskom na funkciju rukovoditelja Odjela glazbenih sadržaja HRT–a, Mesar je uredničku palicu prepustio
kolegama koji su upravo raspisali treći ciklus emisija HR demo kluba, poštujući već definirane visoke standarde.
Piše: Tomislav Vuković
prvom ovosezonskom koncertu iz ciklusa Jazz.
hr koji organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja
i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 20.
rujna u Maloj dvorani Lisinski nastupili su mladi talijanski virtuozni glazbenici: alt–saksofonist
Francesco Cafiso i pijanist Mauro Schiavone.
Na koncertu koji je ostvaren u suradnji s Talijanskim institutom za
kulturu u Zagrebu, Cafiso i
Schiavone zagrebačkoj su se
publici predstavili
u intimnijem izdanju, svirajući
vrhunski jazz na
«sicilijanski način”. Pomalo sramežljivo stupivši
na
pozornicu,
Cafiso je sa smiješkom na licu zahvalio publici na
pozdravnom plje- Mauro Schiavone i Francesco Cafiso
sku jednim Hvala!
te ekspresno prikupio simpatije.
Ne znam mnogo hrvatskog, ali znam svirati, objasnio je. I doista,
sljedećih sedamdeset minuta prisutni su mogli vidjeti zašto je Cafiso
svojevrsna inačica wunderkinda kojega je i slavni Wynton Marsalis
primio u svoju grupu.
U opuštenom ozračju
Koncert je otvoren skladbom Waltz for Ruth jednog od najvećih jazz
majstora današnjice, kontrabasista Charlija Hadena, koju glazbenici
izvode na sebi svojstven način, uz bogatstvo improvizacija i zanimljivih pasaža. Nakon početnog zagrijavanja uslijedile su vlastite skladbe, tijekom kojih je saksofonsko umijeće 24–godišnjeg Cafisa predstavljeno u punoj raskoši, a publiku su posebno zaintrigirale skladbe
16 Minutes of Happines i Banda u kojima se uz niz zanimljivih melodičnih kombinacija stječe dojam kako u izvedbi sudjeluje veći broj
glazbenika. Vrlo zanimljiva bila je sekvenca u kojoj je Cafiso pratio
improvizaciju pijanista Schiavonea, dopunjujući je ritmičkim figurama koje je stvarao udarcima o vlastito tijelo. Skladno se dopunjujući
sa Schiavoneom, Cafiso stvara zanimljivu jazz priču i toplo, opušteno ozračje južnih mediteranskih krajeva.
Obećanje skorog povratka
Iako relativno mlad, na pozornici djeluje zaigrano i potpuno predano, a u Schiavoneu, koji je svojim pijanističkim umijećem ugodno iznenadio sve prisutne, pronašao je sjajnog suradnika. Njihove
je izvedbe publika pozdravljala čestim pljeskom pa je koncert završen izlaskom na bis, uz obećanje skorog povratka. Ciklus Jazz.
hr–a 2013./2014. nastavlja se 20. studenoga, kad će u Maloj dvorani Lisinski nastupiti dobitnik dviju nagrada Grammy, američki jazz
i rhythm&blues glazbenik, tenor–saksofonist, sopran–saksofonist i
flautist Ernie Watts.
H
Piše: Branka Muvrin
rvatski radio ima
drugu tradiciju otkrivanja i predstavljanja
mladih i darovitih
pop–rock glazbenika, još s početka
osamdesetih u Demo X–u urednika Bahrije Golubovića u kojemu su prve nastupe u Kulušiću imali Psihomodo pop,
Vanna, Severina i Emilija Kokić... Svi oni
danas imaju istaknuta mjesta na domaćem glazbenom nebu, a HRT je nekako
s vremenom počeo gubiti tu neizmjerno
važnu funkciju na zabavnom glazbenom
području predvodnika koji otkriva i promiče. Upravo je zato bilo važno ponovno
postaviti snažni projekt kojim Hrvatska
radiotelevizija ispunjava javni interes i
objedinjava svoje resurse. Urednik Željko
Mesar autorski je osmislio i 2011. godine
pokrenuo projekt HR demo klub u kojemu su stasale nove glazbene snage. U
spomenutoj je HRT–ovoj tradiciji Drugom
programu Hrvatskoga radija ponudio
projekt koji ispunjava visoka programska
načela u proizvodnji emisije namijenjene
glazbenom odgoju i obrazovanju mladeži, te je realizirao ciklus odličnih emisija
zabavnog sadržaja.
Tragom Radio Aktiva
HR demo klub otkriva mlade i talentirane glazbenike i što je najvažnije — pruža
im prigodu za afirmaciju u izravnim živim
koncertnim nastupima. Na dosad održane natječaje prijavilo se petstotinjak skupina različitih stilskih orijentacija iz cijele Hrvatske. I ove će godine najbolje od
prijavljenih sastava odabrati stručni sud
glazbenih urednika HRT–a kako bi najbolje grupe, pjevači i autori dobili prigodu za svoju promociju, što predstavljanjem u radijskom eteru, što koncertnom
aktivnošću. U obzir dolaze samo glazbenici, odnosno sastavi koji do sada nisu
objavljivali profesionalne snimke, odnosno nosače zvuka. Natječaj je otvoren do
kraja sezone emitiranja emisija u ožujku,
nakon čega u svibnju 2014. slijedi finale najboljih sastava mjeseca. Izlučna natjecanja održavat će se jedanput na tjedan u jednom zagrebačkom klubu gdje
će tri sastava predstavljati svoj tridesetominutni program. Na kraju večeri stručni
sud odabire po jedan sastav koji će posljednje srijede u mjesecu uživo svirati u
jednosatnoj emisiji na Drugom programu Hrvatskoga radija, u maloj završnici u
kojoj će se odabrati pobjednik mjeseca.
Iz mjeseca u mjesec doći ćemo do velike završnice kad će pet najboljih sastava (pobjednika mjeseca) nastupiti na velikom finalu u Zagrebu, uz izravan prijenos
na Drugom programu Hrvatskoga radija.
Podsjetimo, pobjednik prvog serijala HR
demo kluba je pulska skupina Radio Aktiv koja je ove godine bila u nominacijama
mladih snaga za Porin. Vjerujemo da isto
dogodine očekuje i pobjednike druge sezone — !ndigo7 iz Zagreba koji kao i drugi
finalisti dosadašnjih sezona (Luft, Mangora, Louder, D´Gump, Darkwood i Punčke) sve snažnije zauzimaju svoje mjesto
na hrvatskoj glazbenoj sceni, čak objavljuju i prve albume.
Dolaskom na funkciju rukovoditelja Odjela glazbenih sadržaja HRT–a, Željko Mesar je uredničku palicu prepustio kolegama koji su upravo raspisali treći ciklus emisija HR demo kluba, poštujući
već definirane visoke standarde. U novoj sezoni i dalje će se njegovati, poticati i razvijati takvi oblici domaćega glazbenog stvaralaštva koji pridonose razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave. Tim je povodom Mesar izjavio:
Veliko mi je veselje što za nekoliko tjedana
počinje novi ciklus HR demo kluba jer je
Hrvatska radiotelevizija svakako pozvana
pomoći mladim glazbenicima u njihovu
autorskom stvaralaštvu i muziciranju te ih
na najbolji način, u mediju radija i televizije, predstaviti hrvatskoj publici. Nedavno
mi je stigla vijest da su prvoplasirani u našoj prvoj sezoni, pulski bend Radio Aktiv,
u povodu proslave 10. obljetnice nagrade
Fender (što je jedna od vodećih glazbenih
nagrada u Hrvatskoj) odabrani kao mladi
sastav u sjajnu skupinu izvođača u rasponu od Vedrana Božića, preko Marija Mavrina, Nevena Frangeša, Massima i Ratka Divjaka, sve do Parnog valjka. U trećoj
sezoni očekujem najmanje deset sastava
koji će nastaviti glazbenim stazama jer se
upravo u tom projektu koji je sjajno počeo, pokazalo da ima snage za nastavak.
U njemu naravno nisam sudjelovao sam,
tu je bila potpora sjajnih kolega koji su vrijedno radili — voditeljice Martine Validžić
i članova stručnog suda (Davora Medakovića, Branka Vurušića, Tibora Benkovića...), ali i tadašnjeg glavnog urednika
Hrvatskoga radija, Duška Radića koji je
zdušno podupro projekt.
Pregled svih žanrova
Za Vaš autorski projekt HR demo klub u
svibnju ste 2013. primili i Godišnju nagradu HRT–a. Iako ste u svojoj karije-
ri bili šef Glazbene proizvodnje
HRT–a te Glazbenog programa Hrvatskoga radija, kao i direktor Orfeja, to je vjerujem bila još jedna
stepenica prema tome da Vas prepoznaju kao rukovoditelja Odjela
glazbenih sadržaja HRT–a.
Što se tiče samih glazbenih sadržaja HRT–a, to sam novo odgovorno mjesto preuzeo u srpnju 2013.
Najvažnije je da se sada na jednom
mjestu mogu definirati svi uvjeti naših javnih sadržaja — i radija i televizije. Bez obzira na to što su to
različiti mediji, ima puno prednosti
u tome da s jednog mjesta imamo
pregled svih žanrova, od tzv. zabavne glazbe preko narodne sve
do ozbiljne glazbe, s tendencijom
njegovanja naše kulture, poticanja
hrvatskog stvaralaštva i naše kulturne baštine, snimanja ansambala koji njeguju pučku i predajnu
kulturu, kreiranja i snimanja djela
hrvatskih autora, zalazaka u vode Željko Mesar dobitnik je Godišnje nagrade HRT-a za HR demo klub
zabavne glazbe gdje je cilj osmisliti,
od iduće godine ih, u suradnji s glavnim
osuvremeniti, malo iščupati iz neke
okoštalosti taj žanr u koji je, nažalost, urednicima tih kanala, svakako planiramo
ušao zbog nekih drugih trendova i utje- vratiti u emitiranje. Na HTV2 koji je orijencaja. Hrvatska zabavna glazba bila je jed- tiran na mlađe gledateljstvo bit će specino vrijeme vrlo jasno definirana, a sada jaliziranih emisija pop–rock glazbe i moje pomalo otišla na krivu stranu. Spome- dernih glazbenih izričaja (indie, rock...) koji
nuo bih i jazz jer u sklopu HRT–a imamo danas zaokupljaju mlade, a šira publika
izvrsni Jazz orkestar koji je europski po- nerijetko i ne zna mnogo o tome pa ćemo
znat, a ti sjajni glazbenici iz godine u go- im tako predstaviti nove trendove. Na
dinu u svojim matičnim sastavima i u ne- HTV1 ćemo za starije gledateljstvo vrakim drugim jazz ansamblima stvaraju i na titi starogradsku glazbu s našim Tamburepertoaru imaju naše skladatelje i njiho- raškim orkestrom koje zasad nije bilo na
ve vrlo kvalitetne skladbe. Za televizijski programu, a upravo emitiramo glazbeprogram u planu je snimanje i emitiranje no–dokumentarnu seriju o Zagrebačkoj
više od dvadeset domaćih jazz koncera- školi šansone Takvim sjajem može sjata, dok će više od sto koncerata klasične ti urednika Zvonka Varošanca i redatelja
glazbe prenijeti radio na svojim nacional- Miljenka Bukovčana. Imamo sjajnih sklanim mrežama (HR3, HR2 ili HR1). Na radi- datelja i kantautora koji su dali mnogo za
ju i televiziji je, dakako, različita koncepcija našu glazbenu kulturu i treba im glazbeglazbenih sadržaja, što je definirano razlino–dokumentarnim sadržajima posvetiti
čitošću medija. Međutim, postoji i mnogo
pozornost kako bi i drukčijim vidom pozajedničkih stvari, a to je i naša strategija.
javnosti našim gledateljima omogućili da
Što ćemo, dakle, raditi na radiju i na televiziji a da budemo u njihovoj javnoj funk- ih upoznaju na potpuno drukčiji način od
ciji i na usluzi našim građanima koji svaki TV spotova i ostalih formata. Imamo sjajmjesec za sadržaje koji vole gledati i koje ne resurse, treba ih percipirati i uključiti u
smo im spremni prirediti plaćaju mjeseč- programe radija i televizije. Također, iako
nu pristojbu — znači da ne smijemo izo- se uvijek govori o manjim gledanostima/
staviti ni one koji žive na selu, u grado- slušanostima među mladim naraštajem
vima, zaseocima i na planinama. Signal okrenutim nekim drugim oblicima dobiradija i televizije dostupan je na svim mje- vanja informacije, i njima treba na drukčistima i mi, u tom glazbenom dijelu, mora- ji, primjereniji način (i multimedijom) pružiti
mo biti apsolutno na usluzi našim građa- glazbene sadržaje da bi se osjećali dijenima. Na Hrvatskoj televiziji su se unatrag lom našeg društva i svakodnevice. I njideset godina ugasile neke emisije koje su ma treba udovoljiti u dijelu glazbenih sabile konstanta naše glazbene scene, ali držaja HRT–a. BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Dobre vibracije
Piše: Martina Validžić
I Z S V I J E TA M E D I J A
Prvi koncert ciklusa Jazz.hr u organizaciji HDS–a
i Dvorane Lisinski 20. rujna 2013. u MDVL
Anastazija Vržina
Koncert u programu Good vibrations Vintage industrial bara u
Zagrebu, 18. rujna 2013.
51
Reizdanje gramofonske ploče dvoje dubrovačkih
pijanista u četveroručnom muziciranju
Puljanin Edi Cukerić jedan je od najcjenjenijih glazbenih producenata u Hrvatskoj
Ono što mi se ne sviđa — ne radim
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Nakon Gustafa, Hladnog piva, Bambi Molestersa i Darka Rundeka, na red su došli Jelena Radan i Kawasaki 3P
Edi Cukerić
P
Razgovarao: Marijan Cukon
uljanin Edi Cukerić (40)
jedan je od najcjenjenijih glazbenih producenata u Hrvatskoj. Ove
je godine osvojio i petog Porina, i to za vrijedan i slojevit projekt dvostrukog CD–a
1947 — Hommage à Sergio Endrigo,
koji je punih pet godina radio s renomiranim pulskim dizajnerom i redateljem
Mauricijem Ferlinom. Na tom dvostrukom albumu posvećenom velikom
kantautoru koji je kao 14–godišnjak
rodnu Pulu napustio traumatske 1947.,
uz Arsena Dedića i Massima, sudjelovalo je čak dvjesto pulskih izvođača
različitih naraštaja i glazbenih stilova.
Širok spektar produkcije
Bitno utječući svojim studijskim kreacijama na konačan zvuk, boju, emociju djela i benda, Cukerić je producirao Gustafe, Hladno pivo, Bambi Molesters, Goribor, Darka Rundeka, Francija Blaškovića i Gori Ussi Winnetou,
Nolu, Dogmu, One Piece Puzzle, The
Chweger, My Buddy Moose, Viktoriju Novosel, Manofon i mnoge druge.
Upravo je u izdanju Menarta objavljen
profinjeni pop–album Jelene Radan,
stvaran također pod Cukerićevom producentskom palicom. S njim razgovaramo dok u Zagrebu završava rad na
novom albumu grupe Kawasaki 3P.
Što je uloga glazbenog producenta?
52
Ključan je producentov individualni pristup svakom bendu. Treba prepoznati
što tko želi, otkriti jeste
li uopće na istoj valnoj
duljini i razumijete li se.
Kreće se s psihologijom, a završava u kreativnom činu koji je već
lagana psihijatrija. Krajnji cilj svakog projekta mi je pozitivna destrukcija, a usput pazim da ne oskvrnem
autora i njegov rad. Ali
isto tako, ne možeš od
ničega napraviti nešto,
zato bend, da bi uspio,
mora biti autorski jak.
Ti samo dodaješ začine i uklanjaš ono što
ne valja; u toj selekciji i
jest najveća umjetnost.
Producent je peti član
benda. Neki očekuju da ćeš im napraviti pjesmu, dok drugi ne žele da im se
itko, pa ni producent, miješa u stvaralaštvo. Tu producent treba znati balansirati; nema pravila, ovisi od benda do
benda. Filmskim žargonom rečeno,
tonski tehničar je kamerman, a producent je redatelj.
Taština je ponekad vražja stvar koja ide
često na štetu onoga koji misli da zna
najbolje. Kako to rješavate?
Bitna je komunikacija, treba znati prihvaćati sugestije i tu nema mjesta za
ego tripove. Bend mora vjerovati meni
i ja njemu. Jedan od mojih idola, Brian Eno, kaže da ponekad jednostavno
treba baciti novčić pa kako padne.
Album u celofanu
Koliko se emotivno dajete u svojem
poslu?
Kad sam u nekom projektu, unutra
sam sto posto. Najgore mi je kad tek
završim neki album. Budem prazan,
bez energije i iscrpljen. Išao bih ga najradije iznova raditi. Ali kad vidim kako
ljudi reagiraju ili kad ga nakon nekog
vremena čujem u eteru, shvatim da je
u redu, ali ne u tolikoj mjeri da bih prestao stvarati i istraživati glazbu. Nikad u
životu nisam preslušao album u svojoj
produkciji nakon što je objavljen jer ga
doživljavam kao dovršenu priču. Album
ostaje na polici u celofanu.
Pretpostavljam da niste prihvatili sve
ponude za suradnju.
Neke sam projekte odbio. Ne radim
ono što mi se ne sviđa. Ali to nije pitanje drskosti ili elitizma. Vodim se ljubavlju prema glazbi i poštivanjem autorstva, pa bio posrijedi i mali, lokalni,
nepoznat ali dobar sastav.
sti slušatelji koji ne mare za strukturu, interpretaciju, boju i aranžmanska
rješenja.
Kako tumačite nedostatak autorstva
i novih kvalitetnih bendova u novije
vrijeme?
U posljednje vrijeme često slušam klasičnu glazbu. Za podizanje raspoloženja tu je uvijek Vivaldi, a često posegnem i za Bachom. Intenzivno slušam
i afro beat bendove. Imam razne faze,
od Johna Cagea preko Briana Ena do
imena s elektroničke scene kao što su
Mount Kimbie, Portico Quartet, Nicolas Jaar i Four Tet.
Čini mi se da su bendovi zatvoreni prema hrabrom poetskom izrazu, a onda
to često nadomještaju bukom. Većina bendova se, jednostavno, ne zna
opustiti; previše su racionalni, a malo je
emocije, umjesto da je obratno. Taj ih
racio koči u stvaralaštvu. S druge strane, mnogi bendovi nemaju širinu, pravocrtni su, zakače se na sebe, svoj instrument i uski žanrovski smjer, a dosta ih je i zakopano u prošlost. Čast
iznimkama koji do većeg auditorija, nažalost, ne mogu doći prije svega zbog
vlasničkih monopola koji drže radijski
eter, forsirajući samo nekoliko domaćih provjerenih imena, ne dajući medijski prostor novim autorima. Zato bih
pohvalio neke specijalizirane glazbene
emisije Drugog programa Hrvatskoga
radija. Da se vratim autorima... dojam je
da ih uopće ne zanima razmjena ideja
i komunikacija s ostalim bendovima, a
u svijetu smo moderne tehnologije koja
bi nas trebala povezivati.
Opuštanje uz klasiku
Koliko je bendovima u nezavidnoj ekonomskoj situaciji i nepostojećem tržištu (zanemariva prodaja CD–ova, bez
klubova i svirki) uopće smisleno ulaziti
u studio?
Uvijek je smisleno kad nešto radiš i
stvaraš, a u većini slučajeva i isplativo.
Glazba je kod nas pretežito part time
job. Bendovi snimaju albume uz veliku
ljubav prema glazbi i vjeru u svoj rad.
Na sreću, još uvijek ima entuzijasta koji
kreiraju dobru glazbu, ali su nezamijećeni i ostaju na marginama.
Uspijevate li se ikad opustiti i kao »običan« slušatelj uživati u cjelovitosti glazbe ili je impuls za analizom jači?
Ovisi u kakvom sam raspoloženju, ali
da, često raščlanjujem odslušano do
najsitnijeg detalja. To je možda hendikep nas koji se profesionalno bavimo
glazbenom produkcijom, da se nikad
ne možemo do kraja opustiti. Nekad
mi, doduše rijetko, to uspije, i u tim trenucima shvatim u kolikoj su predno-
Uz koju se glazbu opuštate?
Koliko pratite recentnu glazbu?
Volim pratiti aktualnu svjetsku scenu.
Čitam važnije inozemne časopise, jer
domaćih nažalost i nema. Kupujem
godišnje trideset do pedeset CD–ova,
a kupovao bih i više da im je cijena niža.
Do nezavisnih izdanja dolazim preko
neta jer ih nema u trgovinama.
Radijski background
Na Radio Puli ste od 1990. do 2003. radili kao tonski snimatelj. Koliko je to iskustvo bilo korisno za naknadni producentski rad?
Godinama sam snimao lokalne smotre
i susrete, što mi je usadio pokojni Renato Pernić koji je desetljećima bio u tome
»alfa i omega«, te s Brankom Pajićem
bilježio tradicijsku glazbu, stare kante i
svirke. S Renatom i Brankom odlazio
sam na terene kad nitko tu tradicijsku
narodnu glazbu nije htio slušati. To je
bio underground, i to kvalitetan. To desetogodišnje iskustvo rada s Renatom i
Brankom za mene je neprocjenjivo.
Tko su vam producentski uzori?
Uzora imam mnogo, ali na Brianu Enu
sam odrastao. Taj čovjek nije samo
producent, nego se iz njegovih knjiga
može naučiti ponešto i o poimanju i filozofiji života, kao što to u novije vrijeme
čini Dave Friedmann (The Flaming Lips,
MGMT, Mogwai). Volim i rad Marija Caldata (Beastie Boys), Daniela Lanoisa
(Bob Dylan, Neil Young, Peter Gabriel, U2) te neizostavnog Stevea Lilliwhitea (The Rolling Stones, U2, Talking
Heads, The Pouges) koji je sedamdesetih i osamdesetih bio nezaobilazan.
Tu su još i Nigel Godrich (Radiohead),
Dan Auerbach (The Black Keys), Damon Alborn (Gorillaz), Mitchell Froom
(Los Lobos, Latin Playboys), David Sitek, Beck, David Holmes...
Novi samostalni album uglednoga gitarista i
profesora, člana Zagrebačkog gitarskog trija
Topla struja koja ne traži ništa Dojmljivi obrisi i izvrsna izvedba
Njegujući glazbenu kulturu najprije u vlastitoj sredini,
pijanisti su nebrojeno puta muzicirali pred domaćom i
inozemnom publikom, nastojeći sroditi slušateljstvo s
prirodom i glazbenim karakterom Dubrovnika
O
Piše: Đurđa Otržan
vo reizdanje iz 1982.
ondašnjeg Jugotona,
a današnjeg Croatia
Recordsa, u godini
kada je dvoje dubrovačkih pijanista dobilo Plaketu grada Dubrovnika za zasluge
u podizanju ugleda »groda«, prikladno
nosi naziv U počast Dubrovniku jer su
na njemu skladbe dubrovačkih skladatelja, a u njih se ubraja i član klavirskog
dua Ferdo Grazio.
K
Piše: Đurđa Otržan
tekstom skladatelja i pisca Dubravka
Detonija, djeluje poput otvorenog prozora palače Sponza, gdje u predvečerje možemo kroz venecijanske bifore zamijetiti dvoje predanih glazbenika kako
oživljavaju zvuke nastale u gradu i oko
njega.
Pred nama se izvijaju fantazije, ronda
i teme Ivana Mane Jarnovića, Antuna
Sorkočevića, Đorđa Murattija, Nikše Njirića i naravno, ne manje Dubrovčanina
među nabrojenima, Ferde Grazija.
Otmjena dokolica
Takav redoslijed govori ponajprije o
povijesnom kontinuitetu od 18. stoljeBrat i sestra, Marija i Ferdo, djeca su s ća do danas i karakteru tog kontinuiteprijelaza 19. u 20. stoljeće i bili su, kako ta. Premda drugačijih životnih odrednii priliči već stoljećima članovima patri- ca i sudbina, ti su skladatelji ponajviše
cijskih obitelji Dubrovvoljeli sklad i ljupkost,
nika, visoko obrazovauklopljenost u tradiciju i
ni, upućeni u europska
Dubrovački
— cantilenu. Običaj čeglazbena zbivanja i naklavirski duo
tveroručnog muziciranja
dasve rodoljubi i estettipičan je za građanske
ski privrženici ljepotama
Marija i
i aristokratske salone,
i značenju svoga grada,
druželjubiv je i komuniFerdo
Grazio:
njegove prošlosti i njekativan, nadasve zabavgova živog modernog
U
počast
na vrsta otmjenog kraživota. Njegujući glazćenja vremena. A tanka
benu kulturu najprije u
Dubrovniku
i nevidljiva granica izmevlastitoj sredini, Marija i
đu trivijalnog i umjetničCroatia records
Ferdo Grazio nebrojeno
kog za svakoga je druksu puta muzicirali pred
čija, no jednostavna,
domaćom i inozemnom
bezbrižna ljupkost koja
publikom, nastojeći srokrasi minijature dubroditi slušateljstvo s privačkog podrijetla, svorodom i glazbenim kajina je Mediterana, sunrakterom Dubrovnika.
cem okupane jadranStoga su na repertoaru
ske obale i jakodušnog
imali i umjetničku glaznačina života, koji svom
bu Dubrovnika, a Ferdo
je rado skladao na folsnagom vjeruje u jedklorne i građanske teme
nostavnu ljepotu. Izograda, primjerice konbrazivši publiku i sebe
tradance i linđo.
za vlastiti vid umjetničkog
djelovanja,
klavirski duo Marija i
Stoga je ovo reizdanje, dvadesetak godina nakon LP–ja i desetak godina na- Ferdo Grazio i dalje poklanjaju društvu
kon njihove smrti, čast tradicije koju je esenciju umjetničke glazbe u Dubrovto dvoje pijanista ostavilo nama da je niku, koja ne priča toliko o moru, sunnjegujemo i da s toplim i iskrenim sen- cu i oleandrima, koliko o umjetnosti zvutimentom primimo u ruke ploču, poput ka koju je oblikovao Dubrovnik i njegoneke davno poslane razglednice s lije- vi ljudi.
poga Jadrana, nama u unutrašnjost, na A to je živo bìlo grada i dokaz kako je i
kopno. A ta razglednica stiže uvijek kad
u 20. stoljeću, pa i poslije, iz Dubrovnije se sjetimo.
ka uvijek stizala neka nova topla mediUkusno oblikovana, ta modernizirana teranska struja koja je, ne tražeći ništa,
ploča s popratnim, iscrpnim i znalačkim uvijek puno davala.
Dubrovački gospari
Početna i završna skladba kao da čine uski, patinirani
mediteranski okvir s pozlatom iz 18. stoljeća, a slika
koju uokviruju predstavlja naše današnje vrijeme
a s druge strane da pridonese uočavanju perspektive gitarističke literature
danas. Na taj se način pobuđuje dublji
interes kojim se bolje memorira odslušano. Interaktivno se možemo poigravati smjernicama kojima nas skladbe
odvode u neoimpresionizam: Amfora Ive Josipovića i Potonuli križ Srećka Bradića prema nježnoj lirici košljunskog zapisa nekoliko stoljeća prije pa
opet drugim putem od Jazz sonate
Dušana Bogdanovića, sa čak četiri
ozbiljna stavka, natrag u prošlost kada
je Antunov sin Luka osmišljavao u Dubrovniku i na europskim putovanjima
oblike kojima će izraziti melodijske misli osamnaestostoljetnog zaljubljenika
u glazbu.
ao da je znao što
će slušatelj pitati
kad u ruke uzme
nosač zvuka i kad
bude pregledavao
raspored snimljenih
skladbi, gitarist István Römer preduhitrio je nedoumicu prvim rečenicama
u popratnoj knjižici: Četiri sonate, a
samo tri minijature? Točno tako, jer zadnja je skladba rasporeda ujedno i sonata i minijatura. Taj odgovor valja uzeti
u obzir pri prosudbi koncepcije skladbi
na ploči. Konceptualno, taj nosač zvuka zamišljen je moderno i likovno, audiovizualno, rekla bih. Početna i završna skladba kao da čine uski, patinirani To su zreli plodovi dugotrajnog i premediteranski okvir s pozlatom iz 18. danog profesionalnog rada, a István
stoljeća, a slika koju uokviruju pred- Römer je u Zagrebačkom gitarskom
stavlja naše današnje vrijeme, skla- triju i svojoj karijeri predstavio publici
datelje i stil kojim pišu.
gotovo sve što je u HrOkvir su sonata Luke
vatskoj za gitaru napiSorkočevića, začetIstván Römer
sano pa ne iznenađuje
nika te forme u nas,
što je uzorak njegova
i sonata–minijatura
4 sonate & 4
iskustva predočen na
nepoznatog autora iz
ovom CD–u istodobminijature
rukopisa pronađenog
no visoko perfekcioniu franjevačkom saBeSTMUSIC
stičan, a ujedno i prismostanu u Košljunu
tupačno očaravajući.
na otoku Krku.
Takav sonatni okvir
sadrži poruku o tome
kako se rađala sonata u Hrvatskoj, koliko
je srodna svojim talijanskim uzorima i široj
i jasnijoj formi simfonije te služi kao refencijalni, komparativni
okvir s kojim možemo
uspoređivati današnji oblik sonate u djelima Srećka Bradića
(1963.), Ive Josipovića (1957.) i Dušana
Bogdanovića (1955.), dakle, skladateljima koji prethode Römerovoj (1962.)
glazbenoj generaciji. Lijepa zamisao i
povijesno taktičan pristup našeg priznatog solističkog virtuoza i komornog
glazbenika, inače profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Osim dotjeranog osmišljavanja albuma, tu je i strukovni razlog u odabiru
i filtriranju gitarističke literature u hrvatskoj glazbi. S jedne se strane može
shvatiti u pohvalnom smislu didaktički, s jasnom namjerom da se slušatelja
uputi u pristup gitari i glazbi za gitaru,
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
U L A B O R AT O R I J U G L A Z B E N E P R O D U KC I J E
Ploču je Romer posvetio svojoj profesorici Margi Bäumi–
Klasinc, na čijoj je gitari, prema priznanju
u knjižici, i snimio sve
skladbe. Gitara je,
inače, Hermann Hauser II iz 1972. godine.
Je li do gitare ili do
umjetničkog
dara,
zvuk ovog CD–a je
više nego obojen povijesnim mogućnostima, pa se pretapaju lutnjističke
vizure sa čembalističkim i kitarističkim,
uvijek kristalno čistog trzaja i minuciozno primijenjene dinamike. U klasičnim skladbama–minijaturama Sorkočevića i košljunskog svirača, zvuk gitare poprima gotovo univerzalni timbar
pa nam se čini da čujemo i koji god
barokni, galantni ili antikni instrument ili
ansambl ili pak neke strune još nepoznatog izvora. U cjelini gledano, ploča
je umjetničko djelo dojmljivih obrisa i
izvrsne izvedbe, a nadasve veliko uživanje u slušanju.
53
U
Sisačko zvučno blago
Piše: Marijan Cukon BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Dario Marušić
IstradMarusic — [3 = 1 = n
(Glazba za
manjine i
gubitnike)]
Celinka.si
pućenima u plodno stvaralaštvo Darija Marušića
ne treba ga posebno predstavljati, dok će ostalima ostati nepoznanica ili u najbolju ruku – kako
sebe voli ironično titulirati — luzer. Glazbenik i
etnomuzikolog, prije trideset godina voditelj kultnog sastava Istranova, Marušić je nedavno sa
suradnicima u izdanju male slovenske kuće
Celinka objavio odličan album kompleksnog
naslova IstradMarusic — [3 = 1 = n (Glazba
za manjine i gubitnike)].
Brojke predstavljaju tri političke Istre (talijansku/slovensku/hrvatsku) koje rezultiraju jednom nedjeljivom, a ta Istra sadrži ‘n’ mikro
kultura i realnosti. Album sadrži petnaest što
autorskih Marušićevih skladbi, što ingenioznih obrada starih istarskih tradicijskih skladbi, a može se u cijelosti poslušati na Marušićevoj internetskoj stranici www.dariomarusic.
com.
Iako bez ikakva medijskog odjeka, mimo fokusa domaćih kritičara, taj je glazbeni dragulj
raritetno blago puno topline, dirljivih ljubavnih narodnih pjesama, ali i razigranosti, vedrine i kreativnosti, uz gotovo najistaknutiji i
najsugestivniji element u snažnim i harmoničnim dvoglasjima preuzetima iz narodnog naslijeđa od Galižane do Buja i Ćićarije. Album
je iznimno visoke produkcijske kvalitete, zgusnuta multijezičnog izraza obogaćenog lokalnim dijalektom, k tome bitno nadograđenog duhovitim i oporim satiričnim društveno–političkim uvidima u pet autorskih Marušićevih skladbi, a najviše se ističe sjajna posljednja pjesma na albumu Yorasik park,
koja osvaja na prvo slušanje.
Igor Zirojević
Premda se napaja na lokalnom naslijeđu, Marušić je na albumu ostvario i univerzalnost u toplim emotivnim narodnim pjesmama poput dirljive O, jini fanti i u veselima poput Mama, Piero me toca, ali i u političkim Dojde vrah kao i u
spomenutoj Yorasik park, u kojoj Marušić kritizira bahate političke elite u Zagrebu i Ljubljani koje
ne razumiju život na granici. Mi ih, kaže Dario
Marušić, prelazimo krijumčareći kulturu i snove,
bivajući stalno na gubitničkoj strani. Na albumu, uz Darija na brojnim instrumentima, sviraju još i Goran Farkaš, Gorast Radojevič, Saša Farkaš, Ljuban Rajić i Rachelle Colombo. Marušićevo glazbeno i ne samo
glazbeno (tri vrijedne knjige) bavljenje etno glazbom, iako ne voli previše taj pojam, nimalo ne čudi, s obzirom na to da je odrastao u sjevernom, međugraničnom području Istre, u izravnom doticaju s istarskom
tradicijskom glazbom. Priznatiji u inozemstvu nego kod nas, glazbeno
je stasao početkom sedamdesetih, tada još kao petnaestogodišnjak
(!) u Francuskoj i Engleskoj. Poslije je surađivao s mnogobrojnim umjetnicima i sastavima. Na hrvatskoj sceni dubok je trag ostavio na nagrađivanom albumu Bura tramuntana u tandemu s Livijom Morosinom
(1999.), na albumu Tamare Obrovac Transhistria (Cantus, 2001.) te aktivnom suradnjom na albumu Orihi orihi Rade Šerbedžije i Livija Morosina (2002.). Unatoč izostanku kritičke percepcije i šire medijske pozornosti (usput, pripadnik je naraštaja kojemu je autopromocija i guranje u medije vrijedno prezira), Marušić je godinama radio na novom albumom, zaoravši pritom duboke umjetničke brazde. Plod je vrijedan
pomnog konzumiranja glazbenih gurmana.
54
E
Piše: Đurđa Otržan
dmund Andler–Borić (Zadar, 1975.), zagrebački
orguljski đak i predani
istraživač sisačke orguljske
baštine, objavio je nosač
zvuka u cijelosti posvećen
temi dugogodišnjeg bavljenja regijom u kojoj svestrano djeluje. Njegov sveobuhvatni
rad uključuje dobro poznavanje terena oko
grada Siska i okolice, Sela, Petrinje, Žažine i
drugdje, u mjestima gdje se od 18. stoljeća
mogu naći instrumenti uporabne liturgije u
župnim crkvama.
Kraljičino novo ruho
Idući sve bliže našem vremenu, najzvučniji dragulj je svakako instrument u crkvi Sv.
Nikole biskupa i Sv. Vida u mjestu Žažina,
iza kojeg se odvajaju putovi: jedan za Sisak,
drugi za Petrinju. Švicarski graditelj Kuhn sagradio je orgulje u Žažini između dva svjetska rata, koristeći se i naprednijom tehnologijom kojom je ipak očuvao stari karakter
kraljice instrumenata, dodajući joj novo ruho.
Takav je instrument zato i zaslužio vrhunski
repertoar pa je na njemu Edmund Andler–
Borić svirao i snimio dva djela Johanna SeNjegov je rad još vredniji i zapaženiji zato što bastiana Bacha: Koncert u a–molu prema
je Domovinski rat naškodio kraljicama in- Vivaldiju i koral Tebe zovem, Gospodine i
strumenata, kao i samim žiteljima toga kra- time dokazao temeljnu ugođenost instruja, pa je više nego dragocjeno sviračko svje- menta da se objavi i najzahtjevnijom literadočanstvo o kapacitetima i zvučnom blagu turom. Orguljaško umijeće Edmunda Anpohranjenom u nekoliko biranih instrumena- dlera–Borića tako se ne pokazuje samo u
ta na kojima je Andler–Borić
sviračkoj i izvedbenoj vještisvirao za ovaj nosač zvuka.
ni kombiniranja zvukovnih
Edmund Andler–
ploha samih instrumenata,
Borić, orgulje
Postbarokni
nego i u odabiru materijala
kojim će predstaviti orgulje u
četverolist
Sisačka
najboljem svjetlu.
Tu je na prvom mjestu inorguljska
Novije doba zastupljeno je
strument u crkvi Sv. Marije
na nosaču zvuka orguljama
Magdalene u mjestu Sela,
baština
Winterhalter iz 1973., u nopredgrađu Siska. Orgulje su
voj crkvi Sv. Kvirina u Sisku
iz 1777. godine, djelo češCroatia Records
s kojega se mogu vinuti pod
kog graditelja Franciscusa
svodove tog novog zdanja
Jenecheka. Za njih je Anpalete orguljskih slapova Fedler–Borić odabrao skladlixa Mendelssohna u Sonati
be prikladne epohi u kojoj su
u A–duru, a potom na istim
nastale, kako bi njihov sreorguljama možemo upoznabrnkasti sloj zvučne patine
ti novu facetu skladbi Frane
najviše došao do izražaja;
Paraća (Varijacije na temu
svojstvo naslijeđeno od staiz Pavlinske pjesmarice) te
rih majstora koje se i danas
triptih Anđelka Klobučara
može čuti na starim orgulja(Intrada, Pastorala i Toccama, primjerice u Salzburgu.
ta). Za orgulje su najčešće i
Tako iznimno originalno i prinajbolje pisali sami orguljaši,
rodno na tom instrumentu
to je neosporno, jer oni najponešto ograničenih mogućnosti u uspo- bolje poznaju dušu instrumenta na kojem
redbi s današnjim obilnim i raskošnim zvu- sviraju i nastoje i skladbu potpuno opremiti
kom kasnijih orgulja, krasno zvuče sklad- svom potrebnom zvučnošću, ali i iskoristiti
be Girolama Frescobaldija, Baldassarea mogućnosti registriranja i pedaliziranja koliko
Galuppija, Johanna Pachelbela i Jana Kr- im pojedini instrument dopušta. Rizičan je to
titela Kuchara uz dodatak iz naših krajeva, posao, ali je zasigurno i sladak, kad svirač i
sonatom anonimnog majstora iz 18. stolje- instrument zajedno surađuju na istom rezulća, skladbom kakve se sve češće nalaze po tatu: »zadovoljnoj« skladbi. Uz to, zanimljivo
sjevernim kontinentalnim krajevima Hrvat- je čuti skladbe onako kako su ih autentično
ske, Posavine i Hrvatskoga zagorja.
stvarali skladatelji na instrumentima kakvi su
bili u njihovo doba i kako su ih mogli slušati
Nakon tog skladnog postbaroknog četvepučani u župnim crkvama u njihovo vrijeme.
rolista, gotovo profesionalno zvuče orgulje
tvrtke Heferer iz 1882. u crkvi Sv. Martina bi- Obilan glazbeni materijal na ovom zanimljiskupa u mjestu Martinska Ves. S njima ulazi- vom i rijetko uspjelom nosaču zvuka traje
mo u razdoblje klasike, a nju počasno pred- gotovo sat i pol, ali zove na ponovno slušastavlja sonata splitskog orguljaša Julija Baja- nje, jer je Edmundu Andleru–Boriću uspjelo
montija te još jedna sonata nepoznatog nam da svakim orguljama prida neku novu magiHrvata iz istog razdoblja.
ju koja ih čini privlačnima za ponovljeno uživanje u svečanom, ali intimnom i svestranom
instrumentu koji ne zovemo bez razloga kraljicom instrumenata.
Tomislav Ivčić nije s nama dvadeset godina, no njegove pjesme daleko su od zaborava.
Počast glasu iz naroda
Četverostruki box–set otkriva Ivčićev glazbeni put, preciznije i obuhvatnije od
dosad objavljenih postumnih kompilacija
D
Piše: Bojan Mušćet
talijanskih i jedne s obradama francuskih standarda.
vadeset
godina
Tri profila
nakon
tragične
pogibije, Croatia Zapravo, Tomislav Ivčić je usporedno
Records
objav- gradio barem tri profila. Prvi se odnosi
ljuje četverostruki na osnovni šlageraški, zabavnoglazbox–set Tomislava beni izraz, gdje se svojim baršunastim
Ivčića s odabranim skladbama koje glasom nastojao držati skladateljskih i
zorno pokazuju njegovo značenje produkcijskih standarda bliske mu tau doba kad je djelovao (od 1974. do lijanske kancone. Kod njega nije bilo
1993.), ali i širok raspon njegovih glaz- nekih velikih, sudbinskih pjesama;
benih interesa. Otišao je na vrhuncu svaka je njegova pjesma vrlo odmjekarijere i svojih kreativnih mogućnosti, rena, s temom iz svakodnevice, pa se
no box–set otkriva Ivčićev glazbe- zato ni eventualni promašaji nisu doni put, preciznije
imali fatalnima. Upravo
i obuhvatnije od
takvim pristupom naniTomislav Ivčić
dosad objavljenih
zao je kolekciju hitova
postumnih kompina kojima su mnoge raSve moje
lacija I onda kad ne
dijske postaje gradile rebude nas bilo, The
pertoarnu politiku (Čekaj
ljubavi
/
Platinum Collection
me, Silvija; Gdje si sad,
i Najljepše ljubavne
Antologija
moj anđele; Sve moje
pjesme.
Voljena, vrati se;
1974. — 1993. ljubavi;
Gorka rijeka; Ćao, bambina, ćao...), a njegova
Kralj etera
Croatia Records
diskografija svoj raison
Premda je karijed’etre.
ru gradio i na festivalskim pozorniciPisme iz konobe
ma, može se reći
da je Tomislav Ivčić
Druga linija odnosi se
bio jedan od kraljena »pisme iz konobe«,
va etera u kategoodnosno dalmatinske
riji zabavne glazbe
suvremene napitnice
te prije svega vrlo
koje su se instantno
uspješan
diskoucijepile u puk. Za razligrafski izvođač i auku od splitskih autora,
tor. Od 1977. i hita
Ivčić je razradio osebujNeka, neka, nek
ni stil uz nešto minornise zna do zaključju uporabu mandolina i
ne uspješnice Stop The War in Cro- stihovlja gdje se vječno susreću stina
atia, izbor radijskih urednika uvijek je i maslina, mrva duše i vitar koji puše.
bio predvidiv, Ivčićeve su pjesme, uz Tako je nastao i evergreen Večeras je
uspješnice Đorđa Novkovića, Zdenka naša fešta koji je 1979. festivalska koRunjića, Rajka Dujmića, Zrinka Tutića misija Splitskog festivala odbila, što je
i Tončija Huljića u različitim interpreta- propust gotovo ravan katastrofalnoj
cijama bile apsolutni favoriti u emisija- odluci Diskotona da ne angažira Bijelo
ma u kojima se glazba bira po željama dugme. Toj liniji pripadaju i uspješnice
slušatelja. Tome je Zadraninu Đorđe Kalelarga, Zapivajmo noćas u konobi,
Novković i pomogao u početku kari- Šjor Bepo Bagulin (izvedena na Splitjere (autor je njegove prve uspješnice skom festivalu s braćom Vedranom
Neka, nek, nek se zna pa se parale- i Đanijem Maršanom), Roko i ostale.
la može uspostaviti s karijerom Novih Specifičan pristup dalmatinskoj pjefosila, za koje je Zdenko Runjić napi- smi na taj način nastavio je Mladen
sao jedan od njihovih prvih hitova Diri- Grdović, inače njegov sudrug u »anodonda, a onda je glazbeno autorstvo nimnom« Duu Pegla koji se proslavio
potpuno preuzeo Rajko Dujmić). No poigravši se »meksikanskim« zvukom
poslije se Tomislav Ivčić profilirao kao i imidžem u hitu Mi imamos mnogos
singer–songwriter, prepuštajući autor- problemos.
stvo drugim skladateljima tek na dvije
iznimno popularne ploče s obradama Treći rukavac njegove karijere odno-
si se na inicijalno off–projekte poput
navedenog albuma Dua Pegla, na
projekte koji su se pokazali iznimno
uspješnima. Takve su prije navedene
dvije talijanske i jedna francuska ploča (Tu, Soltano, Tu s Ivankom Luetić
i Monia s Danijelom Popovićem neusporedivo su se na radijskim postajama emitirali više od originala), vjerski
album Međugorje Songs, kao i kompilacijski kasetni album s domoljubnom himnom Stop the War in Croatia, s pjesmom koja je prikupila milijun
maraka humanitarne pomoći i ponajviše odjeknula izvan granica Hrvatske.
Više od glazbe
Kombinirajući raznovrsnost svojih
glazbenih interesa, bez stanke, i prodavši više od dva i pol milijuna ploča, Tomislav Ivčić nadrastao je i vlastite glazbene okvire. Ne odnosi se to
samo na činjenicu da je obrijao prepoznatljivi brk, nego i na činjenicu da se
politički angažirao i bez problema bio
izabran u jedan od prvih saziva Hrvatskoga sabora. Pritom je osnovao i
vlastitu produkcijsku kuću (što je početkom devedesetih bilo prilično popularno, pa je tako Zrinko Tutić djelovao u Tuticu, Tonči Huljić u Tonici, Rajko Dujmić i Đorđe Novković u jednom
trenutku zajedno s Tutićem osnovali su i Trio...). Ivčićeva tvrtka zvala se
Zlatna palma i da nije bilo tragične
prometne nesreće, zacijelo bi imao
iznimno važnu ulogu, ne samo u korpusu hrvatske zabavne glazbe nego i
mnogo šire.
Četverostruka antologija koju je vrsno uredila Dijana Tičić sadrži njegove najbolje uratke, uključujući tri pjesme s repertoara Dua Pegla, kao i instrumental Davna pjesma, a bogato
je opremljena grafičkim materijalom,
isječcima iz raznih novina i fotografijama iz obiteljskog albuma. Sadrži i
emotivnu bilješku njegove kćeri Kristine, kao i rafinirani biografski zapis
Siniše Škarice. Ta antologija zapravo
na doličan način odaje počast autoru
čije pjesme svi znaju, čiji je glas svima
prepoznatljiv, ali se jednostavno u dijelu slučajeva misli da je to glas iz naroda, da su posrijedi neke pučke pjesme zaživjele i izvan vremena u kojem
su nastale. I u pravu su, donekle. Tomislav Ivčić nije s nama dvadeset godina, no njegove pjesme daleko su od
zaborava.
Novi bend sa ženskim
vokalom i indie rock zvukom
Osvježenje i
nova dimenzija
Adut je odlična pjevačica,
flautistica i autorica tekstova
Ivana Pavlović
P
Piše: Dubravko Jagatić
roteklih nekoliko godina
pojavilo se nekoliko bendova koji su izraz temeljili
na ženskom vokalu i indie
rock zvuku (Moskva, Markiz, Cry Babies, Silente,
Žanamari & J’Animals itd.). Očito ohrabreni
i potaknuti relativno dobrim uspjehom spomenutih izvođača i grupa, Gump se odvažila i otkrila svoje adute na debitantskom
albumu Gump 2013.
I dobro da su to napravili jer su već prvim
Gump
korakom stali rame uz
Gump 2013.
rame sa spomenutim
izvođačima. Čak na
Dallas Records
trenutke i žešći od konkurencije s odličnim
gitarskim aranžmanima, Gump povremeno
podsjeća na Guano
Apes i Skunk Anansie.
I koliko je Skin adut
grupe Skunk Anansie,
toliko je Gumpov adut
Ivana Pavlović, koja
potpisuje i tekstove
svih pjesama, a povremeno zasvira i flautu.
Znalački se koristi malo
dubljim vokalom, dodajući pjesmama onaj
potrebni začin. Odlična
je pjevačica pred kojom je sjajna karijera, odluči li se nastaviti
baviti tim poslom. Na žalost, Gump se, kao
i većina početnika, povremeno gubi u jednoličnim pjesmama i odlazi u laganu dosadu, ali na svu sreću prevladavaju ipak nešto
zahtjevnije i aranžmanski bogate pjesme.
Zanimljivo je da se među deset pjesama
nalazi i obrada pjesme Par godina za nas
grupe Ekatarina Velika koja zvuči jednako
svježe i zanimljivo kao i sam original, osim
što je Ivana dala pjesmi novu dimenziju.
Valja spomenuti da se na naslovnicu postavio Brian Costello kao producent (produced by) albuma, no zapravo se radi o
Branku Kostelniku, nekadašnjem članu
grupe Roderick, a današnjem producentu
u MSU, koji se zapravo pojavio u ulozi svojevrsnog voditelja grupe u bespućima domaće rock–scene dajući im naputke što i
kako. Ukratko, vrlo zanimljiv debitantski album sa sjajnim momentima i s odličnom
novom pjevačicom na domaćoj sceni.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Tri političke Istre
Zadranin sa zagrebačkom adresom predani je istraživač
sisačke orguljske baštine
55
Jelena Radan
Voyage
Jači od Jugoslavije
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
D
U
Piše: Bojan Mušćet
izvrsnoj analizi o
slušanosti određene vrste glazbe
na hrvatskim radijskim postajama koju je Martin
Milinković nedavno objavio u Lideru,
nameće se činjenica kako je dobar dio
radijskog programa prepun pjesama iz
osamdesetih godina prošlog stoljeća. I
letimično prebiranje po megahercima
dokazuje tu tezu; hitovi iz osamdesetih,
štoviše, dominiraju u odnosu na recentnu produkciju.
Paradoksi velikog benda
No među njima rijetko će se čuti kakav uradak Bijelog dugmeta, premda
je uvriježeno mišljenje da je posrijedi
najveći bend na ovim prostorima, s kolekcijom hitova kojih se svi rado sjećaju.
56
Menart
Bijelo dugme je zauvijek ugrađeno u kulturni identitet ovih prostora, bez obzira na nacionalna i državna razgraničenja
ražen Vrdoljak i Darko
Glavan: Da bi rock (kao i
bilo koji fenomen) ušao u žarište
sveopće pozornosti neke sredine,
morao se pojaviti izravan poticaj
iz te sredine. U našem konkretnom
slučaju, poticaj je došao u obliku
Bijelog dugmeta.
Jesu li na ovim prostorima pjesme Dugmeta iščezle u javnosti i puštaju se
samo na vrhuncima tuluma sredovječnih generacija ili na koncertima Željka
Bebeka, Mladena Vojičića Tife i Alena
Islamovića? Odgovor je vjerojatno potvrdan, no uvjeren sam — kad bi se Bijelo dugme nekim slučajem opet okupilo, kao što je to učinilo prije osam godina, dugmemanija bi opet zatresla
ove prostore. Kad su se 2005. provodile ankete s pitanjem Zašto dolazite
na koncert Dugmeta?, većina ispitanika je odgovarala: Pa zato što je to glaz-
ba moje mladosti. Pritom u prvom planu nije glazba, nego mladost. Jer Bijelo
dugme više je fenomen negoli band s
glazbenim naslijeđem (možda je stih iz
pjesme Pristao sam bit ću sve što hoće
— »Po meni se ništa neće zvati«– proročanski) pa je glazba benda zapravo
soundtrack za taj fenomen, a ne obratno. I to je de facto tek jedan od paradoksa koji je pratio karijeru benda od
njegovih početaka pod nazivom Jutro
do povratnička tri koncerta na kojima
se okupilo više od pola milijuna ljudi u
tri grada.
Dugmemanija je tad nekontrolirano zatresla ne samo Zagreb; cijelu je bivšu
Jugoslaviju pljunula i zapjevala s trojicom pjevača koji su od 1974. do 1989.
bili glavne glazbene zvijezde u ovom
dijelu svijeta. Mnogi su tada pokazali da se o Bijelom dugmetu uglavnom
sve zna, no njihovi albumi nikad nisu
bili uvrštavani u osobne izbore najboljih ostvarenja istaknutijih rock–kritičara.
To ne treba čuditi, jer osim što je Dugme funkcioniralo ponajprije kao singl–band, idealu albuma bez promašaja
Bregović i družina približili su se ponajviše na drugom (od njihovih triju live albuma) 5. april ‘81. snimljenom na malom koncertu u zagrebačkom Kulušiću.
Štoviše, o Bijelom dugmetu je valjda
napisano više knjiga i prigodnih specijalnih izdanja nego što je bend nanizao
singlova i albuma zajedno.
‘Veseli Bosanci’
Najznačajnija je prva od njih, Ništa mudro Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka s predgovorom Veselka Tenžere iz
1981. godine. Posrijedi je prva ukoričena rock–analiza o nekom rock–bandu
na ovim prostorima, u kojoj su vrlo precizno definirani korijeni dugmemanije i
važnost pojavnosti ‘veselih Bosanaca’:
Moglo bi se zaključiti da je Jugoslavija otkrila rock–glazbu dvadesetak godina nakon njezina nastanka. To nas ne
treba začuditi. Naime, da bi rock (kao i
bilo koji fenomen) ušao u žarište sveopće pozornosti neke sredine, morao se
pojaviti izravan poticaj iz te sredine. U
našem konkretnom slučaju, poticaj je
došao u obliku Bijelog dugmeta, istaknuo je legendarni dvojac. Spominju
da se, dakako, rock svirao i prije Bijelog
dugmeta, no Dugme ga je omasovilo:
Izlazak jedne grupe iz strogo rokerskih
zabrana na nacionalnu pozornicu nužno je, pod ovakvim svjetlom, izazvao i
dodatne nesporazume. Iznimno djelo-
tvoran i prodoran koncept folklornog dučke česme i 5. april ‘81. i četiri komrocka dovodi Bijelo dugme u položaj pilacije na CD–u), pa će sada onima
da, i bez svjesne namjere, postane pri- koji su propustili nabaviti nešto od stujelomnim događajem u poimanju rock– dijskog materijala sa Željkom Bebekom
glazbe u Jugoslaviji. Međutim, Glavan kao glavnim vokalnim solistom biti jedi Vrdoljak precizno odnostavnije kompletivajaju kvalitetu uradaka
rati diskografiju; ostaBijelo dugme
Bijelog dugmeta i razli studijski albumi plus
mjere njihove percepcilive album Mramor, kaOriginal
je: Jasno je da pozivamen i željezo objavljeni
nje na masovnost dusu na box setu 1974. —
Album
gmaškog sljedbeniš2004. Posrijedi je tzv.
Collection
tva ne može biti dokalow budget izdanje, što
zom kvalitete pjesama
dokazuje oprema: iako
Croatia Records
iz repertoara grupe. Ali
box–set uključuje replinema nikakve sumnje
ke izvornih ovitaka, vidi
da su one izmamile ause da su se omoti sketentično zadovoljstvo
nirali, a nisu se koristila
mlade publike (i njeoriginalna rješenja, pa
zine »zelene pameti«),
se na poleđini albuma
što im je, otprilike, bilo
Doživjeti stotu vidi i naprvenstvenom ambiciljepnica s cijenom origijom i postalo najvećom
nalnog vinilnog izdanja
prednošću.
iz dućana. Bilo bi vrijedno na takvom izdaZa Bijelo dugme i danju vidjeti izvorno cennas vrijedi činjenica
zurirano grafičko rješeda je najveći jugoslanje Dragana S. Stefavenski bend svih vrenovića za album Bitanga i princeza koji
mena, no rijetki su posegnuli u njegoprikazuje ženski udarac štiklom u mušvo naslijeđe i obradili neku njihovu pjeke prepone; možda čuti koju drukčiju
smu. Virusi su obradili vjerojatno najboverziju neke od pjesama kao bonus ili
lju Bregovićevu rock–skladbu Izgledala
pogledati motive s dodatne knjižice
je malo čudno u kaputu žutom krojekoju je sadržavao album Šta bi dao da
nom bez veze, Lea Dekleva je solidno
si na mom mjestu, zbog čega u doba
izvela Ipak poželim neko pismo, Moby
izlaska, 1976. godine, nije stajao 63,
Dick je dao funk nadgradnju pjesmi Na
nego basnoslovnih 95 dinara. No možzadnjem sjedištu moga auta, a Seveda su to ideje za neki budući box–set;
rinina obrada pjesme Ne spavaj, mala
ovaj sadrži, prije svega, long play matemoja, muzika dok svira srećom nije izarijal koji je Bijelo dugme ustoličio kao ulzvala memorijski efekt. Bilo je i nekoliko
timativni rock standard na ovim prostoobrada pjesme Loše vino, no originalrima. Štoviše, kao što je prikazano u filno, tu je Bregovićevu i Dedićevu skladmu Sretno dijete i istoimenoj knjizi Igora
bu prvi objavio Zdravko Čolić. Možda je
Mirkovića, jugoslavenski je novi val nanajdojmljivija obrada Zabranjenog pustao kao reakcija na navedeni folkloršenja najvećeg hita Bijelog dugmeta
ni, odnosno, pastirski rock Bijelog duTako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac
gmeta s implementiranim meketanjem
na njihovu live albumu Hapsi sve!, sniovaca i pripadajućim ubacivanjem rumljenom na spektakularnom koncerralnog stihovlja u rokersko tkivo. Pa
tu u maloj dvorani zagrebačkog Doma
ipak, kao što pokazuje inicijalnih šest
sportova.
Dugmetovih studijskih albuma, vezivanje njihova izraza isključivo uz mnogiUltimativni rock standard
ma blasfemičan spoj rocka i narodnjaka bila bi iznimno površna rabota.
Sve se te pjesme originalno mogu čuti
na box setu Original Album Collecti- Prva dva albuma — Kad bi bio bijelo
on — Bijelo dugme (Croatia Recor- dugme i Šta bi dao da si na mom mjeds, 2013.) koji uključuje remasterirane stu koji su na tržište stizali s dodatkom
verzije prvih šest albuma benda, reali- singlova s pjesmama kojih nema na alziranih za ondašnji Jugoton. U izdanju bumu (Top, Ima neka tajna veza, Da mi
Croatia Recordsa već su pojedinač- je znati koji joj je vrag, Glavni junak jedno objavljeni svi ti albumi (s dodatkom ne knjige...) uistinu su definirali njihov
dvaju live albuma — Koncert kod Haj- megauspjeh i vješto spajanje folklornih
vremenom naoblakom s elegantnom ljubavnom
i istaknuto intimnom lirikom nameće se kao jedan od najšarmantnijih i najboljih hrvatskih i regionalnih debitantskih albuma posljednjih nekoliko godina. Zbog toga autorski sazrelim Punčkama valja poželjeti da što prije postanu važan pa
i popularan bend, jer su posve ravnopravne sa
ženskim londonskim post–punk kvartetom Savages, čiji je prvijenac Silence Yourself nedavno nominiran za Mercury Prize, a i kvalitetnije od
niza razvikanih svjetskih imena post–punk scene
21. stoljeća. (Aleksandar Dragaš)
motiva s rokerskim izričajem. No sljedeća dva
albuma — Eto! Baš hoću! i Bitanga i princeza (ponajbolji studijski album benda) pokazuju otklon od takvog pristupa. Tek dvije pjesme
na trećem albumu — Dede bona, sjeti se, de,
tako ti svega i Slatko li je ljubit tajno zaviruju u
»meketavo« naslijeđe, dok ostale svjedoče o
najboljim Bregovićevim autorskim dosezima.
Ta dva albuma, kao i prijašnji Šta bi dao da si
na mom mjestu, producirao je Neil Harison,
inače kućni producent grupe Cockney Rebel,
a albumi su snimani u Londonu.
Kulturni identitet regije
U međuvremenu, nakon što je posredno izazvao pojavu novog vala, Bregović je odlučio
priključiti se surfanju, pa je tako objavljen njihov pop–album Doživjeti stotu koji je vjerojatno iznjedrio najviše hitova s jednog albuma
Bijelog dugmeta, no u odnosu na novovalnu
konkurenciju, bend se doimao pomalo nezgrapnim. Ipak, pokazao je kako se Bregović
može vrlo dobro snaći i na gostujućem terenu. Uspavanka za Radmilu M. početak je političkih preokupacija Gorana Bregovića (pjesma na albanskom jeziku Kosovska došla je
u doba velikih političkih i ratnohuškačkih previranja na Kosovu), ali i uvod u posljednja tri albuma grupe, gdje su pjesme u molu razrađene i dojmljive, a one u duru očito napravljene s
puno ideja, ali malo inspiracije. Da je tako dokazuje kasniji najveći hit Bijelog dugmeta Lipe
cvatu, sve je isto ko i lani koji nije ništa drugo
nego obrada pjesme Šta ću nano, dragi mi je
ljut koju je Bregović napisao za Biseru Veletanlić. Kako će vrijeme pokazati, Bregović se
iznimno izvještio u preradama vlastitih skladbi, štoviše, stekao je globalnu slavu s novim
verzijama vlastitih uradaka, s pjevačkim doprinosom izvođača od Iggyja Popa preko Cesarije Evore do Davida Byrnea.
Šest albuma u ovoj kolekciji pokazuju razvoj
Gorana Bregovića kao autora i glazbeno sazrijevanje benda, no u mnogo manjoj mjeri
iskazuju veličinu i relevantnost njihova djelovanja. Štoviše, o tome na neki način više govore live albumi: Koncert kod Hajdučke česme — prvi veliki koncert na otvorenom u
bivšoj Jugoslaviji koji je okupio sto tisuća ljudi
— i nadahnuti nastup u Kulušiću na albumu
5. april ‘81. (zanimljivo, na vinilu je objavljen u
ograničenoj nakladi od 20.000 primjeraka,
a svaki album bio je numeriran), gdje se vidi
kako je posrijedi iznimno uvježban, kompaktan i žestok bend.
Takvoga ga zapravo i pamtimo, jer bez obzira
na glazbene dosege pojedinačnih studijskih
albuma, Bijelo dugme je zauvijek ugrađeno u
kulturni identitet ovih prostora, bez obzira na
nacionalna i državna razgraničenja.
Nenametljiv i nepretenciozan, stvoren s puno srca i
hrabrosti, novi album Jelene Radan Voyage najveći je
iskorak u njezinoj dosadašnjoj karijeri. Tim akustičnim
pop–draguljem nadrasla
je epitet tek festivalske pjevačice i interpretatorice portugalskog fada. Jelenin suptilan kantautorski
pop–izraz idealno se spojio s autorstvom Anite
Valo i Meri Jamen iz grupe Meritas, koje potpisuju glazbu za sve pjesme, osim jedne (Goran
Bošković). To intimno glazbeno putovanje puno
nježnosti nudi četrnaest ljubavnih skladbi otpjevanih na četiri jezika (hrvatski, portugalski, francuski i engleski). Album je producirao Edi Cukerić, a na njemu gostuju još i Aljoša Šerić, Cinkuši, Pedro Abreu, Robster Martin, Meri Trošelj,
Dean Trdak, Ines Prajo i Arjana Kunštek, Nenad
Sinkauz, Luka Žužić i Ivan Arnold, koji su svi redom oplemenili Jelenine neupitne vokalne sposobnosti i pomogli joj da pronađe svoju nišu na
glazbenoj sceni. Dobro je što se ističu upravo
skladbe na hrvatskom jeziku – Voljet ću te sutra, Blagoslov (otpjevana u duetu s Aljošom Šerićem) i Čudo. Lijepa je i The Device pa i ne čudi
što je izabrana za singl, a zarazna je i francuska
Comme un bel amour à taire, kao i odjavna Love
test dummies. Album je ilustrirao i likovno oblikovao Boris Sekulić. (Marijan Cukon)
Dražen Franolić i Kamenko Ćulap
Bujrum
Geenger Records/ IDM
Punčke
Sunčano s povremenom
naoblakom
bandcamp.com Počele su 2007. godine kao
sastav od šest srednjoškolki iz Vinkovaca, a onda su se
tijekom vremena, uz izmjene
sastava, svele na ženski trio
na studiju u Zagrebu i, posve
izvjesno, na jedan od najzanimljivijih mladih bendova u
Hrvatskoj i regiji. Nakon više
od stotinu koncerata i prošlogodišnjeg EP–a Mehanizmi obrane koji su objavile same, nedavno su samostalno objavile i debitantski album Sunčano s povremenom naoblakom na kojem još uvjerljivije stapaju post–
punk s razdjelnice sedamdesetih i osamdesetih i
odbljeske noise i stoner–rocka, grungea i onoga
što se danas neprecizno zove indie–rock.
U biti, Punčke prilično vješto u funkcionalnoj produkciji Hrvoja Nikšića, unatoč depresivnim tonovima i relativno monotonom ritmu, svako malo
iznenade uzletima radosti, izljevima buke, katarzičnim i ekstatičnim pop–melodijama — iskombinirale su odlike Joy Divisiona, Sonic Youtha,
Pixiesa, PJ Harvey i L7, ali postale i samosvojne i prepoznatljive. Prostora za poboljšanja ima,
posebice u segmentu vokala, ali Sunčano s po-
Dražen Franolić manje je poznat od proslavljenog Edina
Karamazova, ali je bez sumnje jednako dobar ako ne i
veći virtuoz na svojem omiljenom instrumentu oudu, odnosno arapskoj lutnji. I dok je
Karamazov lutnjom i klasičnom gitarom osvojio svijet,
Franolić samozatajno gradi
karijeru svirajući sebi za dušu
i za »gušt« svima koji su prepoznali neospornu
kvalitetu toga virtuoza.
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Razmatranje fenomena Bijelog dugmeta u povodu izlaska šesterostrukog CD boxa
Karijeru je počeo još sredinom osamdesetih svirajući s Vesnom Gorše na saksofonu i pokojnim
Juricom Ugrinovićem na udaraljkama (Vesna
Gorše, Dražen Franolić, Jurica Ugrinović — LP
Wonderland (P) 1990. Jugoton). S vremenom je
prešao na oud te objavio nekoliko albuma u duetu s Nimaijem Royem na tabli, kao i s Viktorom
Daldonom na didgeridoou. Nastavljajući suradnju s udaraljkašem Kamenkom Ćulapom (bendir, tar, dombek, udu) započetu na prethodnom
albumu Česma, Franolić i Ćulap Bujrum su potpuno posvetili glazbenoj ostavštini Bosne i Hercegovine, točnije Balkana, izvlačeći tradicionalne
melodije iz prašine, dajući im novi život povratkom u prošlost. Nije to sevdah za široke narodne
mase, ali će ga svaki ozbiljan poznavatelj sevdaha prepoznati i već pri prvim taktovima zamumljati tekst. Da su Franolić i Ćulap dvorski svirači
nekog turskog Osmana, bili bi obasipani dragim
kamenjem i zlatom te slavljeni diljem Orijenta.
Bujrum je vrhunsko ostvarenje meditativne
atmosfere u kojem je taj specifični spoj ouda i
udaraljki privlačno hipnotičan, zahvaljujući i vrhunskoj, nadahnutoj izvedbi. Svakako je zanimljiv i podatak da je Bujrum objavila etiketa Geenger Records specijalizirana za nezavisna indie
i metal izdanja koja preko globalnih društvenih
mreža ima tržište diljem svijeta pa se može vjerovati da je objavljivanje tog albuma možda i presudan korak Dražena Franolića za izlazak na svjetsko tržište. Kao što se Sting oduševio Karamazovim, tako se možda neka druga globalna zvijezda oduševi Franolićem. Bilo bi to s razlogom!.
(Dubravko Jagatić)
57
Izdanje za američkog nakladnika
P
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Piše: Davor Hrvoj
ijanist i skladatelj Matija Dedić ostvario je
iznimnu međunarodnu
karijeru, što je teško
postići ako se djeluje s
male i nedovoljno poznate hrvatske jazz scene. No zahvaljujući zdravom načinu poimanja glazbe,
uspio je ostvariti suradnje s jazzistima
svjetskoga glasa, a novi album, što ga
je objavio za američku diskografsku
kuću, dokaz je da one nisu samo jednokratna avantura.
Solo i trio
Naime, kao i s nekima od glazbenika
s kojima je prije snimao, i s poznatim
kontrabasistom Scottom Colleyjem i
bubnjarom Antonijem Sanchezom s
kojima je snimio CD Sentiana, nastavio je suradnju. Trio je ovog ljeta održao
uspješne koncerte na Dubrovačkim
ljetnim igrama i na Ljetnoj kazališno–
glazbenoj sceni Amadeo u Zagrebu,
Osebujni izraz
kojima je Dedić, kao i ovim albumom,
Oduševljeni Dedićeobilježio dvadesetu govim skladbama, podišnjicu aktivnog bavMatija Dedić
znati su glazbenici potljenja jazz glazbom.
puno uronili u njegov
Prema riječima glazbeSentiana
osebujni svijet i pridrunika, ta će se suradnja
žili mu se u spontanim
Bamboo Music
i nastaviti. Uz izvedbe
glazbenim maštarijas triom, neke je ostvama. Poslije zagrebačrio solo. Osim stankog koncerta nisu skridarda Green Dolphin
vali zadovoljstvo tom
Street, to su odreda
suradnjom, a posebice
Dedićeve skladbe iz
su hvalili Dedićev sklaraznih razdoblja karijedateljski rad. Colley je
re, neke i posve nove.
rekao: U Matijinu mi
Dok je za solo izvedbe
se skladanju sviđa to
odabrao uglavnom bašto svako njegovo djelade: stariju Freerony i
lo odiše izrazitim, druknove Plan B, Stella by
čijim karakterom. Sve
Skylark, 6 Umbrella’s i
više tragam, u bilo koHelia, za komunikaciju
joj vrsti glazbe, za nes Colleyjem i Sanchečim što će me povesti
zom predložio je uglavu određenom smjeru i
nom one koje zahtijestvoriti osnove na kojivaju energičnije izvedbe, otprije poznatu Uncle M i nove (Sentiana, Coutlett, ma se može ostvarivati komunikacija, a
što je posebice važno za improvizatore.
Deep i Bremen).
To pronalazim u njegovim djelima koja
su karakterna, puna zanimljivih melodija i linija, omogućuju sviranje improvizacija, ali i olakšavaju zajedništvo sastava
u izvedbi skladbe. U pohvalama nije zaostao ni Sanchez: Matijine skladbe su
sjajne jer sadrže mnogo građe iz koje
možemo crpsti, a nema previše zadanih dijelova koji bi sputavali. Svirajući
ih, možemo činiti mnogo toga; možemo ih otvarati, možemo swingati, možemo ih napuštati... Pisane su na način
koji omogućuje raznovrsno izvođenje,
koji nam ostavlja mnogo mogućnosti. To nas je potaknulo da na nastupima eksperimentiramo. Volim njegove
skladbe. Smatram da su cool. Kao i na
spomenutim koncertima, i na izvedbama uvrštenim na album osjeća se koliko se Dedić, svirajući s tom dvojicom
glazbenika, osjeća sigurnim, nesputanim i opuštenim, kao nikad dosad. No
možemo ustvrditi da velik dio zasluge
pripada upravo njemu, njegovoj sviračkoj vještini, ali i naslušanosti, osjećaju za estetiku te autorskoj maštovitosti.
Gitarist Ratko Zjača u vrhu europskog jazza
Glazba između redaka
G
Piše: Davor Hrvoj
itarist i skladatelj
Ratko Zjača jedan je
od rijetkih hrvatskih
glazbenika koji karijeru ostvaruje izvan
domovine. Budući
da je nakon studija na Konzervatoriju
u Rotterdamu nastavio živjeti u Nizozemskoj, lakše je ostvarivao suradnje
sa svjetskim jazz uglednicima. Mnogi
od njih svirali su na snimanjima njegovih albuma. No ZZ Quartet, koji vodi s
talijanskim harmonikašem Simoneom
Zanchinijem, a u kojem uz njih sviraju makedonski kontrabasist Martin
Gjakonovski i slavni američki bubnjar
Adam Nussbaum, zauzima posebno
mjesto u njegovoj karijeri.
Dosadašnji albumi
58
Naime, više od četiri godine djeluju u
nepromijenjenoj postavi s kojom su
održali niz koncerata i 2010. snimili album The Way We Talk. Objavili su ga
za cijenjenu njemačku diskografsku
kuću IN+OUT Records za koju je Zjača ostvario i prethodni album, Conti-
Kao i na prethodnom albumu, Zjača
i Zanchini su i na ovom ravnopravno
Brajde
The Love Collection
Kartulina
Croatia Records
Menart i Istra Sub
Serijal kompilacija Croatia Recordsa The
Love Collection nedavno je obogaćena
zbirkama dvojice Zadrana — Duška Lokina i Đanija Maršana. Premda su oni danas
daleko od vrhunaca svojih karijera i njihove se pjesme na kompilacijama regrutiraju
uglavnom iz bolje prošlosti, činjenica je da
glazba koja je vladala džuboksima u sedamdesetima (a veći dio je ovih izdanja) i
danas ima svoje poklonike.
Duško Lokin nanizao je nekoliko ljubavnih
hitova s potpisom Đorđa Novkovića, dok
uvodnu uspješnicu Jedna žena čeka brod
potpisuje Vladimir Delač. Na kompilaciji je
nekoliko prepjeva i to je najbolji dio. Izdvajaju se dvije country pjesme — Before The
Next Teardrop Falls, Freddyja Fendera i It
Must Be Love, Alana Jacksona. Đani Maršan, pak, gotovo je sve pjesme s kompilacije napisao sam (po jednu su skladali
Đorđe Novković i Stjepan Mihaljinec), a uspješnice su kronološki rastezljivije od uradaka Duška Lokina, jer je Maršan bio
uspješan i na festivalima devedesetih, što dokazuje uvodna
pjesma Prozor prema zalazu i duet s Amendom Stošić Kad
mendule procvitaju. Današnji generalni konzul Republike Hrvatske u Milanu tako ima zanimljivu kolekciju ljubavnih pjesma iz različitih razdoblja svoje pjevačke karijere. Premda su
kompilacije »korporativna« ostvarenja, ipak ukazuju na svojevrstan osebujan stil zadarskih izvođača koji ostaju favoriti generacija koji su ih upoznavali na singl–pločama na 45 okretaja. (Bojan Mušćet)
Kemal Monteno
nental Tak, što ga je snimio sa svojim zastupljeni autori, no ovom prigodom
dugogodišnjim suradnikom, saksofoni- skladateljski su doprinos dali i Gjakostom Stanislavom Mitrovićem i slavnim novski i Nussbaum, svaki jednim djejazzistima: trubačem Randyjem Brec- lom. Plodan autor, Zjača je u novim
skladbama otišao korak dalje, prošikerom, kontrabasistom
rivši spektar nadahJohnom Patituccijem
nuća, što je rezultiralo
i bubnjarom Steveom
ZZ Quartet
djelomičnim udaljavaGaddom. Isti je izdavač
njem od čvrste jazz forBeyond The
objavio i Zjačin kompime, ali je ostao vjeran
lacijski album Now &
Lines
prepoznatljivom zvuThen koji donosi snimku sastava. Riječ je o
ke što ih je, osim sa
IN+Out Records
suvremenim djelima s
spomenutima, ostvadopadljivim temama i
rio s drugim poznatim
mnogo predviđenog
jazz glazbenicima, priprostora za improvimjerice s kontrabasizacije i komunikaciju
stima Reggiejem Wormeđu glazbenicima. O
kmanom i Miroslavom
tome kako su nastale
Vitousom. Veliko je
neke od skladbi, Zjača
olakšanje za umjetnika
je rekao: Uoči snimanja
kad zna da će se njeovog albuma napisao
govo stvaralaštvo u rasam petnaestak skladznim razdobljima kabi, tako da sam morao
rijere dokumentirati i
selektirati. Nije mi bilo
predstaviti diljem svijevažno koje su mi bitne
ta, kao u ovom slučaju.
ili bolje, već sam birao
Ravnopravnost izraza
Duško Lokin i Đani Maršan
one koje se bolje uklapaju u koncept
albuma. Odabrali smo potpuno drukčije skladbe od onih koje smo snimili
za prethodno izdanje, kao što je Voglio
Una Donna, skladba koju sam posvetio velikom Federicu Felliniju i napisao
je nadahnut jednom scenom iz njegova filma Amarcord, koja donosi puno
metričkih i melodijskih promjena, obrata, kontrasta. Skladbu The Judge Says
You Are Innocent posvetio sam Simoneu. Naime, svirali smo na jednom festivalu u Hrvatskoj, a promotor nije prijavio bend. Zato je policija njemu i Martinu oduzela putovnice. Došlo je do suđenja i tek nakon jedanaest sati proglašen je nevinim. Skladba je na početku
kaotična, u jednom dijelu atonalitetna,
s mnogo kromatskih tonova, napeta, s
dosta dramaturgije, dok u drugom dijelu prelazi u optimističniji ugođaj. Jednostavno, htio sam tu epizodu preslikati u
glazbeno djelo. I ostale skladbe imaju
svoju priču te se razlikuju prema karakteru. Primjerice, River Spirit je melankolična, melodijska skladba, Freak In Freak Out je »boperska paljevina«, a The
Lost Call donosi straight ahead jazz i
pomalo mističan ugođaj. Zahvaljujući
brojnim zajedničkim nastupima, kvartet je na ovom albumu potpuno uigran,
a neke su interakcije, iako se radi o studijskoj snimci, spontane i nadahnute,
kao da su ih odsvirali pred publikom.
Šta je život
Croatia Records
Nakon četiri godine Kemal Monteno realizirao je novi studijski album s provjerenom
formulom — pola albuma čine dueti s prijateljima, a druga, uglavnom kantautorska polovica odiše sugestivnim emotivnim
vokalnim pristupom, pa kvalitativna razina jednoga od najpoznatijih pjevača i autora s ovih prostora ni u jednom trenutku
ne dolazi u pitanje. Tradicionalno, udružio
se s Crvenom jabukom, ovaj put u skladbi
Crveni poljupci (koja je i na posljednjem albumu benda Nek’
bude ljubav), a surađuje i s Teškom industrijom. Očito više voli
duete sa ženama, jer album uključuje i duete s Paulom Jusić
(naslovna pjesma TV serije Bella biondina), Riječankom Ondinom Delmestre, Nedom Ukraden i izvrsnu suradnju s Hankom Paldum u pjesmi Sofra. Riječ je, dakle, o kompilaciji pjesama nastalih u različitim razdobljima i studijima. Šta je život,
doduše, nije album koji bi Kemala Montena mogao predstaviti u drukčijem svjetlu od onoga u kakvom ga mi već vidimo, no očit je trud da se ne realizira samo još jedan album
za koncertno proširenje repertoara, bez obzira na to je li riječ
o rokerskijoj skladbi Majke kiše, u duetu s pjevačicom Teške
industrije, ili donekle orijentalnim pristupom u skladbi Sofra. I
dalje s ucijepljenom nostalgijom i snažnom emocijom u glasu, Kemal Monteno zvuči izvanvremenski, kao na početku
karijere. Njegovi gosti na albumu oplemenjuju taj dojam, no i
da snimi klapski album, Kemal Monteno ne bi mogao promašiti. (Bojan Mušćet)
Nakon gotovo dvogodišnjeg predanog
rada tijekom kojega su na Radio Puli od
dvjesto pedeset preslušanih terenskih
snimki iz arhive Renata Pernića odabrali dvanaest narodnih pjesama (među kojima su i one najpoznatije: Puna je Pula, Ča
je more, Tri naranče, Zaspal Pave i možda najljepša Cviće mi poje), porečka ženska vokalna skupina Brajde nedavno je
objavila svoj prvi album istarske zavičajne glazbe Kartulina. Izdanje je predstavljeno u punoj Istarskoj sabornici u Poreču.
Brajde čine mlade Porečanke: Đana Šegon (koja je i pjevačica ponovno okupljenog porečkog rock–benda Kultura), Klaudia Kovačić–Žigante
(jedina na albumu svira mih), Denis Mikatović–Jugovac i Dorijana Čitar, a posebno ih je povezala ljubav prema istarskoj
tradicionalnoj glazbi i pjevanju »na tanko i na debelo«. Kako
ističu cure, sve su to stihovi puni ljubavi koji pokazuju kako
je istarski čovjek jednostavan i skroman. Poštujući tradiciju i
autentičnost, a želeći zadržati toplinu glasa te kvalitetno snimiti izvedbe koje će potpuno poštovati izvorni način tradicijskog pjevanja, cure su pod vodstvom producenta Roberta
Nappholza u zagrebačkom studiju otpjevale pjesme uživo
u cjelini, bez nadosnimavanja, bez digitalne tehnike i modernih aranžmana; mastering se radio u analognoj tehnologiji te
je namjerno ostavljen popratni »šum trake«. (Marijan Cukon)
Septica
Klub usamljednih srdaca narednika
Pedera
Croatia Records
Smisao za humor Dubravka Matakovića besprijekorno funkcionira u genijalnim
strip tablama koje objavljuje posljednjih trideset godina. U vinkovačkoj Septici u kojoj za mikrofonom nastupa pod imenom
Govnar smrti, taj smisao za humor nije
tako briljantan. Dapače, mjestimice je na
drugom albumu Klub usamljenih srdaca
narednika Pedera homofobičan, što unutar duha hrvatske nacije baš i nije neka
fora, osim ako posrijedi nije ironija, jer Mataković se «sprda” i s nevraćanjem oružja u MUP i s bajkerima. Ajmo pristati na to da je sve to ironija na račun hrvatsko–
euroskeptičnog i ognjištarskog karaktera s natruhama patrijarhalnih nazora i nabožnog ozračja, kako to sugerira i spinaltapovski imidž Septice. No problem je što se njezin hibrid
metala, hard rocka, rapa i punka ne izdiže iznad klišeja. Kad
ga se cijepi klapsko–narodnjačkim ornamentima, kao što to
čine Brkovi i Živo blato (koji su ipak stepenicu iznad), onda je
i prilično upitan za sve koji nisu odrasli na Vatrenom poljupcu,
Nervoznom poštaru i Vatrogascima.
Septica je tek jedan iz plejade takvih bendova pa se može zaključiti kako je Matakovića zanimljivije i smislenije čitati nego
slušati. Septicin neukusni vic, naime, nije zabavan kad ga čujete drugi ili treći put, dok vas Matakovićevi stripovi mogu i stoti put natjerati na smijanje do suza i pucanja trbušnih mišića.
(Aleksandar Dragaš)
IZDAVAČI
Hrvat­­­­­­­­­sko društvo
skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb,
Berislavićeva 9,
Cantus d.o.o., Zagreb,
Baruna Trenka 5
ZA IZDAVAČE
Antun Tomislav Šaban
Mirjana Matić
UREDNIŠTVO
Darko Bakić
Marina Ferić Jančić
Milan Majerović-Stilinović
Siniša Škarica
Jana Haluza
(glavna urednica)
LEKTURA
Rosanda Tometić
FOTOGRAFIJA
Anastazija Vržina
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
Matija Dedić obilježava dvadesetu obljetnicu bavljenja jazzom
GRAFIČKO
OBLIKOVANJE
Luka Gusić
TISAK
Studio Flyer,
Aleja Seljačke bune 7a
10090 Zagreb
E–mail: [email protected]
cijena: 22 kuna
(za članove HDS–a
besplatno)
ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA
ZA CANTUS
1/1 CIJELA STRANICA
6.000,00 kn
1/2 STRANICE 3.000,00
kn
1/3 STRANICE 2.000,00
kn
1/4 STRANICE 1.500,00
kn
Cijene oglasa izražene su
bez PDV–a
i ne uključuju dizajn oglasa
Oglasi na vanjskom ovitku
novina navedenih formata
naplaćuju se dodatnih 30%
od izražene cijene
Dodatne informacije
o smještaju oglasa,
posebnim formatima te
pogodnostima uputiti na
[email protected]
59
SEZONA
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
13 | 14
14.10.2013.
SRETAN ROĐENDAN,
ZYGMUNT!
Ivan Josip Skender, dirigent
Zygmunt Krauze, skladatelj, klavir
Nightmare Tango, za klavir
One Piano Eight Hands, za
neugođeni pianino i 4 muzičara
Klavirski kvintet
Quatuor pour la naissance, za
klarinet, violinu, violončelo i klavir
Tableau Vivant, za komorni ansambl
25.11.2013.
DRUGA FRANCUSKA ŠKOLA
Pascal Rophé, dirigent
Pascal Dusapin, Hop’
Bruno Mantovani, Komorni koncert br. 1
&
Koncertna dvorana | 20.00 sati
Vatroslava Lisinskog | Mala dvorana
03.03.2014.
12.05.2014.
02.06.2014.
Dian Čobanov, dirigent
Ivan Josip Skender, dirigent
Lidija Horvat, sopran
Srebrenka Poljak, klavir
Nikša Bobetko, kontrabas
Vedran Kocelj, truba
Marko Mihajlović, udaraljke
Branko Mihanović, oboa
Žarko Perišić, fagot
Zrinka Ivančić, klavir
Tanja Sonc, violina
Ivan Šverko, harmonika
KLANG Quartet
5. koncert koncertnog ciklusa
Cantus & Lisinski
sezona 2013./2014.
Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog
Mala dvorana / 20.00 sati
SOLO - TUTTI
Enno Poppe, Holz, za fagot
Zoltán Kodály, 7 epigrama,
za kontrabas i klavir
Ruben Radica, Tri melodije,
za sopran i gudački trio
Tibor Szirovicza, novo djelo,
za obou, elektroniku i ansambl
György Ligeti, Mysteries of the
Macabre, za trubu i komorni
orkestar
IZ SAMOBORA S LJUBAVLJU
Frano Đurović, Fantazija,
za klavir i orkestar
Anđelko Klobučar, Etida,
za violinu i gudački kvintet
Berislav Šipuš, …un viaggio verso
le luci di Amaraath, la stella del
ritorno…, za 2 klavira, udaraljke i
komorni ansambl
Mladen Tarbuk, Estancias,
za harmoniku i komorni ansambl
Philippe Manoury, Portrait of the
Artist as a Young Man
Tristan Murail, L’Espirit des Dunes,
za 11 instrumenata, elektroniku
i video
1914.!
Ivan Josip Skender, dirigent
Dora Ruždjak, redateljica
Krešimir Mikić, glumac
Srebrenka Poljak, klavir
Ivan Novinc, violina
Jasen Chelfi, violončelo
Charles Ives, Sonata za violinu, br. 3
Anton Webern, Sonata za
violončelo i klavir
Igor Stravinski, Priča o vojniku
Berislav Šipuš, počasni umjetnički voditelj
Ivan Josip Skender, stalni dirigent
Nina Čalopek, producentica
f Pratite nas na Facebooku !
www.cantus-ansambl.com
[email protected] / T. +385 (01) 4872 370
Ulaznice: 50 kn; Pretplata: 150 kn 50% popusta: učenici, studenti, umirovljenici, osobe
s invaliditetom uključujući i osobe u pratnji, pretplatnici ciklusa u organizaciji KDVL-a.
60
Koncertna djelatnost Cantus Ansambla ostvaruje se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba i Hrvatskog
društva skladatelja. Suorganizator ciklusa Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.
Ulaznice se prodaju na blagajni KD Vatroslava Lisinski
T. +385 (0)1 6121 166, www.lisinski.hr
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1 099
File Size
6 022 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content