MUZIČKI BIENNALE ZAGREB / POVRATAK MILKa KELEMENa / OBljetnički koncert MLADENa TARBUKa / STIPENDIJE FONDA MATZ / ALFI KABILJO / JAZZ.HR / HRVOJE HEGEDUŠIĆ / MILJENKO PROHASKA / PORIN 2013. / CRNA KUĆA — MJUZIKL U BOJI NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 179 OŽUJAK 2013. CIJENA 22 kn ISSN 1330–4747 inside//OUTSIDE outside EU:eu:INSIDE Makrokozmos glazbene današnjice M uzički biennale Zagreb u svojoj dvogodišnjoj pojavnosti već odabirom naslova — EU: INSIDE / OUTSIDE — ne dopušta zaboraviti kako je kultura sveobuhvatni pojam koji u sebi, uz glazbenu komponentu, uključuje i političke, gospodarske i sociološke odnose, a oni su u današnjem svijetu vrlo kompleksni i premreženi. Rezonira li ova tvrdnja s nama, kolikogod neki mislili suprotno, Biennale se doista tiče svakoga od nas! U povijesni kontekst Opseg programa ovogodišnjeg festivala ponovo je impresivan. U samo osam dana sadržajna okosnica EU: INSIDE / OUTSIDE bit će ostvarena kroz 35 programa, unutar programskog okvira koji zaokružuju djela Igora Stravinskog. S početkom u ritualnom Posvećenju proljeća (balet) na putovanju ka duhovnom Slavuju (opera), u velikom festivalskom finalu očekuje nas susret u »solarnom pleksusu glazbe početka stoljeća«, kako je Stravinski nazvao Schönbergova Pierrota mjesečara. Jer, uvrštavanje koncertnog ciklusa Pierrot mjesečar Arnolda Schönberga u program Biennala više je od pukog obilježavanja 101. godišnjice njegova nastanka. Ono je prigoda da nam povijesni kontekst ekspresionističkog remek–djela, postavljen u suodnos ne samo sa Čekićem bez gospodara Pierrea Bouleza koji je također na rasporedu, nego i s djelima koje će na festivalu izvesti Vokalni ansambl Antiphonus, posluži kao ishodište za plodonosnu diskusiju o ulozi i odnosu prema glasu u suvremenoj vokalnoj glazbi. A diskusija na Biennalu i oko njega nikada nije nedostajalo. Prizor iz opere M. Kogoja »Crne maske« —Slovensko narodno gledališče Maribor PIETRO CINOTTI I z godine u godinu sve je teže organizirati festival koji je zanimljiv, a da ujedno služi nekoj stvarnoj svrsi. Ovo izdanje Muzičkog biennala Zagreb s novim umjetničkim vodstvom — skladateljima Krešimirom Seletkovićem, umjetničkim ravnateljem i Franom Đurovićem, umjetničkim savjetnikom — nastoji da Biennale i nadalje opravda pripadnost krugu malobrojnih festivala koji i dalje imaju opravdani razlog postojanja. Njegovo dugogodišnje značenje za posjetitelje iz svih dijelova Europe i svijeta možda je danas još važnije za Hrvatsku, jer u jednom politički jasno podijeljenom svijetu Biennale svojim programom drži kulturne granice otvorenima. Tiberiu Marta/SNG Maribor Prizor iz mariborske predstave Posvećenje proljeća u koreografiji Edwarda Cluga L’Imbalsamatore G. Battistellia Magična brojka 7 Sama tema najjasnije je predstavljena kroz dva programska ciklusa, podnevnom — EU OUTSIDE i poslijepodnevnom — EU INSIDE. Dramaturgija poslijepodnevnog, svojim posljednjim programom temeljito zasijeca u stvaralačku problematiku sadašnjice donoseći pejzaž suvremene hrvatske glazbe u sedam sedmominutnih djela pisanih za sastav septeta iz pera sedmorice hrvatskih autora: Srećka Bradića, Dalibora Bukvića, Sanje Drakulić, Vjekoslava Nježića, Berislava Šipuša, Zlatka Tanodija i Mladena Tarbuka. ImproGrafic Slagwerk Den Haag Orkestralni koncerti Na Biennalu su tradicionalno otvorena vrata svemu novome u suvremenoj glazbi, svaki stil ima mogućnost afirmacije, a iz programa koji je pred nama razvidno je kako je na festivalu još jednom omogućeno sudjelovanje glazbenicima različitih estetskih i umjetničkih koncepcija i pravaca. Tako će Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT–a, u koprodukciji s MBZ–om, u koncerte svojih redovitih ciklusa uvrstiti dio festivalskih događanja. I dok će Zagrebačka filharmonija praizvesti četiri nova opusa hrvatskih autora: Tromberija Milka Kelemena, Vacana Tomislava Olivera i Nebula Danijela Legina (sve narudžbe MBZ– a), Davorin Kempf svoje novo djelo Concerto corale, koncert za klavir i orkestar, skladat će kao prvi rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije. Djela će biti izvedena pod ravnanjem Luce Pfaffa, uz soliste Miju Elezović, pijanisticu, Ivanu Srbljan, sopranisticu te trubača Vedrana Kocelja. Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a, uz violončelisticu Moniku Leskovar, basa Gorana Jurića i dirigenta Aleksandra Kalajdžića, izvest će kantatu Jama Stanka Horvata, a u povodu 100. obljetnice rođenja poljskog skladatelja Witolda Lutosławskog na program su uvršte- ni Livre pour orchestre te Koncert za violončelo i orkestar. Glazba — neglazba Uz ove programe, tema ovogodišnjeg Biennala bit će tradicionalno predstavljena i kroz medije koji glazbu povezuju s neglazbenim oblicima ekspresije u interaktivnoj instalaciji Ivana Marušića Klifa, koja će biti realizirana u koprodukciji sa Studentskim centrom u Zagrebu — Kulturom promjene SC–a (Muzički salon SC–a i Galerija SC–a). Time će Muzički biennale Zagreb ostvariti i niz kasnovečernjih koncerata na kojima će se publici predstaviti Heather Roche i Pierre–Alexandre Tremblay, ansambli Slagwerk Den Haag i Klang, free jazz projekt ImproGraphic poljskog kvarteta Damas te pijanistički duo Matija Dedić — Bojan Zulfikarpašić. Ta koncertna linija za noćne ptice bit će nadopunjena koncertima pijanistice Katarine Krpan koja će izvesti skladbu Les Nuits (Noći, sedam klavirskih preludija) Berislava Šipuša za glasovir, recitatora (Rene Medvešek) i elektroniku (Krešimir Seletković, elektronička obrada autorova ciklusa), uz već spomenute nastupe ansambala Zeitfluss, Icarus i ART te Vokalnog ansambla Antiphonus. 27. Muzički biennale Zagreb, od 6. do 13. travnja 2013.! Vidimo se! CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS Priredio: MBZ tim LUTSKE VEENSTRA CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS 27. Muzički biennale Zagreb, 6. — 13. travnja 2013. Poštovani prijatelji glazbe TRIBINA BROJ 179, OŽUJAK 2013. Ima li boljega načina zaželjeti svima lijep početak proljeća od skretanja pozornosti na obilje koje donosi Muzički biennale Zagreb, festival koji po 27. put predstavlja »glazbeni makrokozmos današnjice«? Biennale će tradicionalno, osim otvaranja glazbenih granica, opet propitivati i one političke, gospodarske i sociološke. Tema EU: INSIDE / OUTSIDE jasno ocrtava polja svih novih izazova što se pojavljuju ulaskom (ili formalnim povratkom) Hrvatske u EU. Zahvaljujući Biennalu možemo najaviti i povratak Milka Kelemena, osnivača Muzičkog biennala Zagreb. On će sudjelovati u pripremi još jedne svoje praizvedbe na rasporedu 12. travnja u Lisinskom. Biennalskim povodom donosimo i razgovor s gitaristom Petritom Çekuom čijim se solističkim recitalom 7. travnja otvara ciklus INSIDE EU u Hrvatskom glazbenom zavodu. Tri dana kasnije u istoj dvorani očekuju vas klavirski duo Matija Dedić i Bojan Zulfikarpašić, bosanskohercegovački jazz glazbenik koji živi i djeluje u Parizu... Uz programsko bogatstvo, Muzički biennale Zagreb istovremeno propituje, ali i još jednom vrlo uvjerljivo dokazuje svrhovitost vlastitog postojanja. Proljeće je i doba Porina, nacionalne diskografske Nagrade koja počinje objavom imena dobitnika za životno djelo. Dvije od njih dodjeljuju se nažalost posthumno, Anđeli Potočnik, vrsnoj solistici Ansambla Lado i Ladarici te dr. Draženu Boiću, vrhunskom jazz pijanistu i skladatelju. Ostale Nagrade za životno djelo dodijelit će se Veljku Despotu, Rajku Dujmiću, Vladimiru Kranjčeviću, Stanku Selaku i Stjepanu Jimmyju Staniću na središnjoj večeri Porina u Rijeci. Donosimo razgovore i s Hrvojem Hegedušićem, dobitnikom Nagrade Adalbert Marković za doprinos afirmaciji i položaju skladatelja, Miljenkom Prohaskom, dobitnikom Nagrade Miroslav Sedak Benčić za životno djelo i sa skladateljem i dirigentom Mladenom Tarbukom, koji je imenovan na mjesto ravnatelja glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara i šefa dirigenta Dubrovačkog simfonijskog orkestra: treba li posebno naglasiti — dvije ključne funkcije u glazbenom životu Dubrovnika? Proljetnoj raskoši tu naravno nije kraj — prije je početak druženja uz novi broj novine Cantus. Antun Tomislav Šaban izabran za dopredsjednika Europskog saveza skladatelja U Bruxellesu je 21. veljače održana redovna godišnja Skupština Europskog saveza skladatelja (ECSA — European Composer and Songwriter Alliance) na kojoj je završena strukturna reforma Saveza i obavljen izbor predstavnika u Upravnom odboru. Hrvatsko društvo skladatelja predstavljali su glavni tajnik Antun Tomislav Šaban i Boris Đurđević, predsjednik Nadzornog odbora. Šaban je izabran za predstojnika Odbora za umjetničku glazbu te potom i za dopredsjednika Saveza. Za Predsjednika ECSA–e izabran je švedski skladatelj Alfons Karabuda, a za drugoga dopredsjednika Francuz Bernard Grimaldi. Dan prije Skupštine, ECSA je po treći put organizirala Stvaralačku konferenciju (Creators Conference) na kojoj su, uz brojne istaknute europske i američke autore, sudjelovali visoki dužnosnici EU–a te zastupnice u Europskom parlamentu: Doris Pack, Marielle Gallo, Helga Trüpel i Françosie Castex. Vrhunac konferencije dogodio se u tijeku rasprave o moralnim pravima autora i slobodi govora kada se iz Moskve video vezom javila uživo Jekaterina Samucevič, jedna od tri članice rock skupine Pussy Riot koje su osuđene na zatvorsku kaznu. Povodom izbora na novu dužnost, Antun Tomislav Šaban izjavio je da je doživljava kao priznanje svom dosadašnjem doprinosu aktivnostima Saveza, ali i međunarodnom ugledu i značaju matične organizacije, Hrvatskog društva skladatelja. »Iako je brojem članova malen, među europskim kolegama HDS je prepoznat kao vodeće društvo koje svojim aktivnostima i programima stvara hrvatskim autorima uvjete za razvoj stvaralačkih i poslovnih potencijala po čemu je uzor mnogima u Europi«, zaključio je Šaban koji 12 godina obnaša funkciju glavnog tajnika HDS–a. Dodao je da hrvatski skladatelji, članovi HDS–a, kroz djelovanje ECSA–e mogu zajedno s kolegama iz drugih zemalja utjecati na odluke administrativnih tijela EU–a na područjima od svojeg interesa. Za naše autore jednako je tako značajno da će Hrvatska, uskoro punopravna članica EU, moći ravnopravno koristiti predstavništvo ureda ECSA–e u Bruxellesu koji prati političke procese vezane uz život i rad autora. Naš čovjek u Europi NATJEČAJ UVODNIK 2 ECSA je utemeljena 2007. u Belgiji kao neprofitna udruga s temeljnom zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaratelja pred regulatornim tijelima EU, pri nacionalnim vladama i pred drugim zainteresiranim skupinama iz kulturnog života i kreativne industrije. Danas je to savez 48 strukovnih društava iz 28 europskih država koja okupljaju više desetaka tisuća članova. Iduća skupština ECSA–e održat će se početkom listopada u Hrvatskoj. (HDS) 53. Festival zabavne glazbe Split 2013. Zadovoljstvo nam je izvijestiti vas da je Koncertna direkcija Dalmacija koncert još jednom dobila priliku i čast organizirati Splitski festival na Prokurativama. Budite sigurni da će i tom prigodom naše dugogodišnje organizacijsko iskustvo i glazbeni kredibilitet, stjecan na svim domaćim priredbama zabavne glazbe, u konačnici polučiti priredbu dostojne razine. Ostat ćemo, budite uvjereni, na tragu pjesama koje su nas učinile značajnima, kulturološki odnjegovale, ali i zabavile, pjesmama prepoznatljive melodike, s umjetnicima koji publici uistinu imaju što poručiti. Nastojat ćemo vlastitom inventivnošću glorificirati Festival zabavne glazbe Split. Vremena nikad dosta, ponajprije u okolnostima kad nam je dobivenom koncesijom počelo neumitno teći vrijeme. Apeliramo na skladatelje i inventivne ljude od struke da je Split bio i bit će festival dobre glazbe, svima otvoren, pa utoliko svakoj kvalitetnoj pjesmi na njemu mora biti mjesta. Zato raspisani Natječaj držimo značajnim i važnim za kakvoću finalnog proizvoda, onoga na što ćemo se sutra pozivati, onoga što će za koje desetljeće postati glazbenom baštinom najraspjevanijeg grada na svijetu. Bilo je tako u zlatnim godinama festivala, pa i u njegovom ponovnom uzletu kad smo mu u teškim okolnostima vratili dignitet, bit će tako i sutra, bez sumnje zahvaljujući vašem i našem angažmanu. Splitski festival dobro je i vrednota grada. Toga smo svjesni, pa nas ta činjenica tim više i obvezuje. Za Dalmacija koncert Tomislav Mrduljaš, direktor Festivala zabavne glazbe Split 2013. NATJEČAJ ZA NOVE SKLADBE NA FESTIVALU ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2013. Uvjeti Natječaja: 1. Skladbe upućene na Natječaj moraju se temeljiti na izvorištima dalmatinskog (mediteranskog) melosa kao zabavna pjesma ili kao pjesma slobodnog glazbenog oblika, uz korištenje sredstava i postupaka svojstvenih suvremenoj zabavnoj, pop, rock ili folk glazbi. 2. Autori su dužni voditi računa o kvaliteti stihova jer se glazba i stihovi ocjenjuju kao jedinstveno djelo. Stihovi mogu biti pisani na čakavskom dijalektu i na standardnom književnom jeziku. 3. Autor je dužan dostaviti: – naziv skladbe – ime i prezime autora s točnom adresom te kontakt informacijama – tri primjerka stihova – ogledni kvalitetni radni snimak na CD–u 4. Skladbe koje selekcijska komisija odabere izvest će se na Festivalu zabavne glazbe Split 2013. (05.–07. srpnja 2013.) na Trgu Republike u Splitu, uz Festivalski orkestar i izvedbe uživo. 5. Natječaj je otvoren do 15. travnja 2013. godine, a radovi se dostavljaju preporučenom poštom na adresu: Dalmacija koncert d.o.o., Trg Republike 1, 21000 Split, s naznakom (ZA NATJEČAJ FZG SPLIT ’13.) ili na e–mail: [email protected] (mp3 + tekst) 6. Slanjem skladbi na Natječaj autori jamče da skladbe nisu ranije objavljene, javno izvođene i da su isključivi nositelji autorskih prava. U slučaju bilo kakvih sudskih sporova po tom pitanju, svu odgovornost i nanesenu štetu snosi autor. Autori nemaju pravo naknadnog povlačenja odabranih skladbi. 7. Autori odabranih skladbi dužni su prihvatiti sugestije u glazbi i stihovima, ako to organizator iz umjetničkih i programskih razloga bude zahtijevao. 8. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 15 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom nakladnički ugovor. Ukoliko to ne naprave organizator pridržava pravo diskvalificiranja predmetne skladbe. 9. Slanjem radova na Natječaj, autori prihvaćaju sve natječajne uvjete i prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe tiska u notnom izdanju, prvi put javno izvede, snimi na nosačima zvuka i slike, prenosi putem radija i TV te da ta prava prenese na treća lica. Sva ostala prava autor pridržava za sebe. Stjepan Balent Informacije: Tel: +385 21 322 111, +385 21 322 233 e–mail: [email protected] www.splitskifestival.hr IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Jana Haluza, Marina Ferić Jančić, Siniša Škarica, Stjepan Balent (glavni urednik) / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: [email protected], cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected] 3 BROJ 179, OŽUJAK 2013. 27. Muzički biennale zagreb RAZGOVOR 6-13/4/2013 Novi izazovi Milka Kelemena, osnivača Muzičkog biennala Zagreb uoči njegova 90. rođendana Uzbudljive praizvedbe od Bayreutha do Zagreba Piše: Branimir Pofuk Opera Tristan i Izolda najpoznatije je i najvažnije Wagnerovo djelo koje u mladosti gotovo uopće nisam razumio, iako je moja baka bila učenica Franza Liszta. O Wagneru zapravo nisam mogao ništa znati zato što mi je sva njegova glazba zapravo bila strana, pa čak i antipatična, što se i danas jedva usuđujem reći. Stvar je tome da čovjeku za razumijevanje Wagnera treba jako velika glazbena kultura, a prije slušanja trebalo bi, takorekuć’, napamet znati i čitav tekst. Ja sam ušao i otkrio taj čitav svijet tek u Njemačkoj. Kada se tekst dobro pročita i kada se točno vidi što se u njemu dešava, a treba znati i da je to zapravo jako čudan tekst na vrlo staromodnom jeziku, tek onda se može naslutiti i osjetiti koliko je ta neshvatljiva glazba zapravo duboka. Razlog više da posegnem upravo za Tristanom leži i u tome što se čitavo djelo bavi onim što je najvažnije, onim čemu su svi ljudi svog čitavog života podložni, a to je seksualna privlačnost. Nove narudžbe Skladba se, objašnjava nam autor, temelji na tri glavna elementa. Prvi je Wagnerova tema iz Tristana, drugi element su Kelemenove teme koje on sam naziva avangardnima i takvima da se nikako ne bi mogle složiti s H rvatski skladatelj Milko Kelemen doživio je u veljači ove godine veliku čast i uspjeh, čak i prema mjerilima njegova dugog života i vrlo uspješne umjetničke karijere. U samom srcu kulta Richarda Wagnera, u bavarskom gradiću Bayreuthu (gdje se nalaze Wagnerov Festspielhaus, vila Wahnfried i u njezinu parku skladateljev grob), u godini u kojoj cijeli svijet slavi 200. godišnjicu njegova rođenja, na poseban je način obilježen i dan 13. veljače kada se navršilo 130 godina od Wagnerove smrti. Wagneru u čast Tim je povodom na pozornici Stadthalle u Bayreuthu održan koncert Trija Parnassus, jednog od najnagrađivanijih njemačkih komornih sastava. Ansambl svjetskog ugleda, koji čine pijanist Chia Chou, violinistica Yamei Yu i violončelist Michael Gross, pripremili su prigodni program sastavljen od djela četvorice skladatelja: Ludwiga van Beethovena, Franza Liszta, Johannesa Brahmsa i Milka Kelemena. Na narudžbu, koja predstavlja čast kako za skladatelja, tako i za čitavu hrvatsku kulturu, maestro Ke- kreativnom i na marketinškom polju, vrlo bi brzo mogle uslijediti narudžbe takvih skladbi iz Hallea i Bonna. Arhetipovi i MBZ I tu smo došli do spomena onoga što je u svakom razgovoru s Kelemenom neizbježno, do onoga što je alfa i omega njegova umjetničkog vjerovanja i svjetonazora: do arhetipova. To su za Kelemena elementi u umjetnosti od najvećega značenja, a s kojima publika, prema njegovom tumačenju i osjećaju, u ovoj najnovijoj skladbi uspostavlja izravnu vezu. Kombinaciju poznatih tema iz glazbene prošlosti s avangardnim postupcima, Kelemen uz to smatra jako ugodnom za široku publiku »koja se tako ne mora mučiti samo s najstrašnijim modernim šumovima i kreštanjima«. Umjetnost u kojoj nisu prisutni arhetipovi i svijest o njima, Kelemen će bez oklijevanja nazvati dječjom prčkarijom. Na primjer, glazbu Johna Cagea. Ipak, upravo je Kelemen zaslužan za Cageove dolaske u Zagreb i upoznavanje hrvatske publike, ali i skladatelja, s njegovim djelom. Kelemen se za to pobrinuo kao glavni pokretač i utemeljitelj Muzičkog biennala Zagreb, a to je, nakon arhetipova, druga najvažnija tema do koje prije ili kasnije, bez obzira oda- B Ta autorska pomoć bit će vjerojatno vrlo potrebna i dobro došla dirigentu Luci Pfaffu, a osobito trubaču Vedranu Kocelju koji će biti solist u Kelemenovoj još nikada izvedenoj skladbi pod naslovom Tromberia. Bez drvene trompete U pripremi za skladanje solističkih koncerata Kelemen se uvijek, pa tako i ovaj put, postojano držao pouzdane metode: najprije bi našao idealnog izvođača koji bi mu onda pokazivao što sve može na svom instrumentu. Odabrani solist koji je na taj način sudjelovao u pripremi skladbe Tromberia bio je poznati njemački virtuoz na trubi Reinhold Friedrich. On je Kelemenu demonstrirao svoje umijeće na čitavom nizu glazbala iz vlastite kolekcije, uključujući i nekakvu drvenu trubu iz Norveške. No, te »proklete drvene trompete« neće biti u Zagrebu, jer neće biti ni Friedricha. »Njemačka je jedina država koja još ima novaca i spremna ih je davati za kulturu i glazbu, pa su zato i najbolji njemački glazbenici jako skupi, a kod nas je situacija puno teža i zato nismo imali dovoljno novca za Friedricha« — kaže Kelemen i lijepo je čuti kako o MBZ–u ponovo govori u prvom licu množine, osjećajući se u potpunosti njegovim dijelom i danas. ilo je godina kada Kelemen nije bio zadovoljan zastupljenošću ili izborom vlastitih djela za koja bi se odlučilo programsko vodstvo Muzičkog biennala Zagreb. Ovo nije jedna od tih godina. Naprotiv. S velikim uzbuđenjem i veseljem maestro najavljuje svoj skorašnji dolazak u Zagreb, pa makar i na štakama uz pomoć kojih trenutačno hoda, kako bi pomogao u pripremi još jedne svoje praizvedbe koja je na rasporedu 12. travnja na koncertu Zagrebačke filharmonije u Lisinskom. lemen odgovorio je skladbom Erinnerungen an Tristan (Sjećanja na Tristana) čija je praizvedba u Bayreuthu, prema pisanju tamošnjih novina, dočekana s oduševljenjem. Partitura, koju je već tiskao ugledni glazbeni izdavač Sikorski, nosi podnaslov Uz 200. rođendan Richarda Wagnera. U nekoliko telefonskih razgovora skladatelj nam je iz svoje obiteljske kuće u Stuttgartu vrlo rado i razdragano pričao o svom posljednjem djelu i kako ga je nedugo prije praizvedbe na zahtjev umjetnika i naručitelja dorađivao. — U skladbi je bilo više Wagnera nego Kelemena, pa su me zamolili da taj odnos malo izmijenim — ispričao nam je maestro Kelemen u čijem se zvonkom i vedrom glasu te silnom oduševljenju ne čuje da će i on sam za godinu dana doseći jednu visoku okruglu brojku, svoj devedeseti rođendan! Pitali smo ga zašto se u svom hommageu Wagneru odlučio baš za Tristana? Seksualna privlačnost Wagnerom, a treći element zapravo je susret, sinteza prvog i drugog: Tristanove teme prerađene tako da zvuče avangardno. — Koliko god to staromodno izgledalo, ideja da se bavimo idejama skladatelja prošlosti zapravo je avangardna, uvijek aktualna i važna — kaže maestro Kelemen, vrlo zadovoljan i odjekom svoje posljednje skladbe kod publike u Bayreuthu, a tako i kod kritičara. Kaže nam da je već dobio niz zahtjeva za novim izvedbama tog djela. Štoviše, skladateljski ogled s velikim prethodnikom iz prošlosti toliko mu se svidio da već razmišlja o čitavom nizu skladbi sličnog karaktera. Već je u pregovorima sa salzburškim Festivalom oko narudžbe skladbe koja bi bila hommage Mozartu, a volio bi nešto slično napraviti i na Händelovu i Beethovenovu temu. Poznavajući prodornu energiju maestra Kelemena na kle je krenula, stigne svaka priča Milka Kelemena. Tako ni u ovoj prigodi nisu ostali nespomenuti Vuljević, Stojanović, a bome ni Tito. Dolazak u Zagreb Bilo je godina kada Kelemen gotovo da nije želio čuti za Biennale ili se barem uspješno pretvarao da se oslobodio svake sentimentalne veze sa svojim najvažnijim projektom u domovini. Bile su to godine kada nije bio zadovoljan zastupljenošću ili izborom vlastitih djela za koja bi se odlučilo programsko vodstvo festivala. Ovo nije jedna od tih godina. Naprotiv. S velikim uzbuđenjem i veseljem maestro najavljuje svoj skorašnji dolazak u Zagreb, pa makar i na štakama uz pomoć kojih trenutačno hoda, kako bi pomogao u pripremi još jedne svoje praizvedbe koja je na rasporedu 12. travnja na koncertu Zagrebačke filharmonije u Lisinskom. Dobar predosjećaj Ali, ja sam zapravo jako sretan što će ponovo jedan hrvatski glazbenik, kako su mi rekli naš najbolji trubač Vedran Kocelj, praizvesti moje novo djelo. Snaći ćemo se i bez te »proklete norveške drvene trompete«. Solist će još uvijek imati jako puno posla na preostalim vrstama tog instrumenta, od piccolo do bas trompete. Riječ je zapravo o koncertu za razne vrste truba i pet trubača među kojima jedan, kao prvi među jednakima, ipak ima najistaknutiju ulogu. »Zajedno ćemo raditi dva–tri dana u Zagrebu, ja ću im sve rastumačiti, a za ovo svoje djelo imam jako dobar osjećaj, rekao bih čak da spada među deset najboljih koje sam ikada komponirao. Skladba je jedna velika passacaglia, ali ne u starinskom smislu, nego je to niz varijacija sa skrivenim arhetipovima koje ljudi ne moraju poznavati, ali će ih osjetiti, kako u najvišim, tako i u najdubljim tonovima trube« — završio je maestro vrativši se onome što mu je najvažnije, pri tome vrlo uspješno prenoseći i na sugovornika silno uzbuđenje zbog skorašnje zagrebačke praizvedbe. 4 BROJ 179, OŽUJAK 2013. 27. Muzički biennale zagreb RAZGOVOR 6-13/4/2013 Središnja zvijezda na ovogodišnjem biennalskom nebu Gitarist Petrit Çeku, razgovor s povodom Otkako je nakon diplome u klasi prof. Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nastavio studij kod Manuela Barreca na glazbenom Institutu Peabody u Baltimoreu, sve rjeđe ga vidimo u našoj sredini. Stoga s nestrpljenjem iščekujemo solistički recital vrhunskog kosovsko–hrvatskog gitarista kojim se 7. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu otvara ovogodišnji biennalski ciklus INSIDE EU. Priredio : MBZ tim Što Vam znači poziv na Muzički biennale Zagreb? vačke i Finske. Jedno od njih napisano je samo za lijevu ruku. Super je! Radi se o festivalu koji već više od pola stoljeća potiče i promovira kreativnost i inovaciju. Ovaj je festival tradicionalno moderan. Jako sam sretan što ću nastupiti na ovogodišnjem Biennalu jer ću konačno slobodno svirati novu glazbu. Moram priznati kako žudim za time da sviram novu glazbu na svim svojim koncertima, međutim, imam razumijevanja i za publiku koja je rezervirana u njezinu prihvaćanju, s obzirom da sam i sâm kasno shvatio da Zlatno doba nije prošlost te da i dan danas imamo jednako dobre skladatelje kao što su bili oni u 19. stoljeću. Problem je što je glazba danas nešto posve drugo, usporedimo li je s onom ranijom, kao što se tadašnja glazba razlikovala od one u 17. stoljeću. Nakon što je Beethoven uveo koncept u glazbenu umjetnost, njegova je ideja narasla do toga da glazbeno djelo može nastati isključivo na temelju koncepta. Današnja glazba nije sama po sebi razumljiva, već treba kustosa, poput likovne umjetnosti. Upravo je zbog toga prilika da sviram na Muzičkom biennalu Zagreb za mene jako dragocjena, jer festival poput vrsnog kustosa pruža mogućnost da se nova samozatajna glazba razgovijetno predstavi publici. S kojim ste skladateljem s Vašega repertoara u »najdužoj vezi« i jesu li određena djela poput knjiga, treba li ih svirati/ čitati svakih nekoliko godina jer se svaki put otkrije nešto novo ili ih se potpuno drukčije shvati? Cjelokupan repertoar svog proljetnog koncerta izvest ću prvi put. Nadam se da će se to u pozitivnom smislu odraziti na svježinu izvedbe. Većinu glazbenih djela treba prosviravati dosta dugo da bi izvedba bila idealna, ali pod uvjetom da se ne izgubi svježina s početaka rada na tom djelu. Nekoliko mi se puta dogodilo da sam neku skladbu izveo bolje na početku nego kasnije jer nisam zadržao svježinu s početka. No, ako se uspije zadržati ono početno uzbuđenje koje svaki glazbenik osjeća kad počinje raditi na novom djelu, rezultati mogu biti prekrasni. Upravo iz tog razloga volim starije umjetnike. Danas su sve manje prisutni jer je nastupio trend fascinacije mladima, pa je skoro sva pozornost usmjerena na njih. Naravno, mladost je zanimljiva, lijepa, uzbudljiva, profitabilna... Da se razumijemo, meni itekako odgovara taj trend jer pripadam mlađoj generaciji, ali mi jako, jako nedostaju stariji ljudi na pozornici, na radiju i na televiziji. Da se vratim glazbi, stariji umjetnici koji isto djelo sviraju desetljećima pružaju izvedbe kakve mladi mogu samo poželjeti. Njihov se odnos prema nekom glazbenom djelu razvijao tijekom vremena i taj je proces nemoguće imitirati. Nisam ovom digresijom želio skrenuti pozornost sa činjenice da lakše zaokružiti tonove u diskantu. Žice mijenjam prije svakog koncerta. Ukoliko ne nastupam, mijenjam ih tjedno. Koliko i kako vježbate? Vježbate li kada ste na turneji? Smatram da je vježbanje moj primarni posao, a koncert je tek njegov manji dio. Vježbam sporo i koncentrirano. Dok sam na putu, radim ono sto rade atletičari, na primjer skakači u vis kad ih u krupnom kadru vidimo na televiziji kako zatvorenih očiju simuliraju svoje pokrete. Tako i ja simuliram vježbanje i time glazbenu memoriju pretvaram u mišićnu memoriju. K Nastupali ste na mnogim natjecanjima, kakav je to osjećaj i želite li biti dio žirija? Glazbena i bilo kakva umjetnička natjecanja neglazbena su i neumjetnička. Neprirodna također. Ali u današnje vrijeme, ona su nužna poput ni — Remusica i Damfest. Volim ih jer na njima već znam jedan veliki dio publike kojoj se ne moram dokazivati, ne moram ih impresionirati, mi se već znamo — pa se prepuštam čistoj glazbi. Vrag na pozornici Koji Vam je prostor među onima u kojima ste svirali najdraži? Planirate li objaviti knjigu Fingerobics ili biste željeli na neki drugi način preporučiti mlađim kolegama kako usavršili sviračku tehniku? Imam jedan mali projekt — želim objaviti knjižicu u kojoj bih predstavio neke tehničke mogućnosti gitare koje se ne koriste, za koje smatram da bi poboljšale izvedbu mnogih djela. Ideja je da ih predstavim u obliku nepretencioznih etida, tako ću se okušati i u skladanju, što mi nije strano jer odmalena improviziram i potajno skladam. Koji je vaš omiljeni glazbeni sastav? Solo, duo, trio... Često nastupam kao član Trija Elogio, uz Pedra Rodriguesa i TomislaTema Biennala je EU: INSIDE va Vukšića. Obožavam taj sastav i mi/ OUTSIDE. Koja je Vaša prva slim da često sviramo jako dobro jer asocijacija? slično mislimo. Možda previše slično, ponekad jednostavno šutimo kad Barokna suita. Od umjetničkog vodismo zajedno jer mislimo iste stvatelja Biennala Krešimira Seletkovića ri (smijeh). Sviranje komorne glazbe dobio sam zadatak da prema vlastipruža mi istinski užitak, poput druženja ili igranja onačno ću slobodno svirati novu glazbu. Moram priznati neke društvene igre, kartakako žudim za time da je sviram na svim svojim koncertima, nja ili slično. Solo sviranje međutim, imam razumijevanja i za publiku koja je prema njoj ne predstavlja takav užitak rezervirana, a i sâm sam kasno shvatio da Zlatno doba nije prošlost te nego neku uzvišeniju rada danas, kao i u 19. stoljeću, imamo jednako dobre skladatelje. dost koja je ponekad i previše uzvišena, pa se sasvim zamjenjuje s drugim osjećatom izboru uvrstim u program skla- će za mene ta djela biti sasvim nova. jima, poput melankolije ili boli... datelje određenih europskih zemalja, Toga se ne bojim, naprotiv — radušto me odmah asociralo na baroknu jem se! Kvaliteta samoće suitu. Barokna suita nije ništa drugo Što Vam donosi solo izvedba, a što izvedveć kompilacija plesova raznih europ- Sretno doba ba u ansamblu? skih zemalja: njemački Allemande, Koje ste hrvatske skladatelje do sada francuski Courante, španjolske Sara- izvodili? Solo izvedba kako sama riječ sugebande i tako dalje. Tako promatrane rira, povezana je sa samoćom. Da bi suite imaju zanimljiv sociološki kon- Izvodio sam djela Željka Brkanovi- postao dobar solist, glazbenik mora tekst, kao da se u njima vide naznake ća, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, moći biti sam, osjetiti svoju samoću ideje ujedinjene Europe. Fascinantne Ive Josipovića, Borisa Papandopula, i naučiti koristiti se njome. Kvalitetsu i zato što su djelo jednog jedinoga Vjekoslava Nježića, Berislava Šipu- na samoća, po mome mišljenju, poskladatelja koji ponekad pripada, ali i ša, Gorana Listeša, Luke Sorkočevi- trebna je svim ljudima jer pojedincu ne mora pripadati jednom od naroda ća... Sada, kad gledam taj popis, doi- pruža upoznavanje sa samim sobom koji su »predstavljeni« u stavcima sui- sta sam na njega ponosan. Imao sam do čega je teško doći družeći se s drute, pa tako nalazimo francuskog skla- prigodu i osobno većinu njih upozna- gim ljudima u kojima ionako uvijek datelja koji je autor vrsno napisanog ti. A Sorkočevića sam svirao u obradi pokušavamo naći vlastiti odraz. No, njemačkog Allemandea ili njemač- moga profesora Xhevdeta Sahatxhije. ova teza o solistu i samoći stoji i bez kog skladatelja koji je napisao odlič- Bila su to sretna vremena. duhovne i filozofske dimenzije sani Courante. mim time što glazbenik, da bi postao Koje žice koristite i zašto? Koliko ih često dobar solist, jednostavno mora raditi Možete li nam nešto reći o repertoaru koji mijenjate (tjedno, na dan koncerta...)? puno sam sa svojim instrumentom ili ste odabrali? Koristim Savarez Alliance, Hard Ten- glasom. Izvedba u ansamblu, osim što Na repertoar sam uvrstio djela zani- sion prvenstveno jer mi pružaju dobar pruža zadovoljstvo, pomaže u razvimljivih skladatelja iz Bugarske, Nizo- otpor pod prstima, međutim, prva janju nekih ‘telepatskih’ sposobnosti. zemske, Portugala, Rumunjske, Slo- žica mi je D’Addario, njome uspijevam Nedavno je u Berlinu objavljen zani- EU kao barokna suita mljiv znanstveni rad u kojemu su zaključili da se mozgovi svirača sinkroniziraju tijekom sviranja u ansamblu. Gitarist Petrit Çeku mobitela i interneta. Danas se mnogo više ljudi bavi istom aktivnošću nego prije dvadeset godina, čak nekoliko tisuća puta više ljudi, a svima je cilj plasirati se na isto tržište. Zbog toga se radi uži izbor najjačih kandidata iz kojega se pak biraju opet najjači, a od tih najjačih uspjet će najjači. Danas pobjeda na najvećim natjecanjima ne garantira uspjeh kao što je to nekad bilo, izuzetak je slučaj Ive Pogorelića koji je, iako nije osvojio natjecanje, ostvario svjetsku karijeru dok je pobjednik pao u zaborav. Ali natjecanja i dalje pružaju mogućnost da glazbenik bude zapažen. Moram priznati da sam sav svoj uspjeh izgradio na njima. Dobitnik sam devet prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima i svaka od njih rezultirala je mnogim pozivima za koncerte. Tako imam popunjen kalendar, iako nikada nisam radio na promociji. Nemam čak ni web stranicu. Prošle sam godine dobio dva poziva da budem član žirija — jedan u gitarističkom natjecanju i jedan na filmskom festivalu. Naravno, odabrao sam filmski festival. Radi se o vrhunskom festivalu dokumentarnog filma Dokufest u mom rodnom gradu Prizrenu. Svake godine pozovu jednog domaćeg umjetnika za člana žirija. Bilo je veliko zadovoljstvo i čast biti član uz velike filmske majstore iz cijeloga svijeta, dobitnike velikih nagrada poput one na Sundance Film Festivalu, čak je jedan bio nominiran za Oscara. Nastupali ste i na mnogim festivalima. Koji je s najboljom atmosferom? Najradije sviram na festivalima na kojima sam na neki način »doma«, a to su Samoborska glazbena jesen, Dubrovačke ljetne igre, Polska Akademia Gitary i sjajni festivali u Prišti- Nemam poseban osjećaj prema prostorima, pozornicama pogotovo. Mislim da je Liszt rekao da se na pozornici nalazi vrag. Među mnogim nagradama postoji li neka koju biste izdvojili? Svjestan sam koliki sam sretnik što mi se uloženi trud priznaje i nagrađuje i na tome sam jako zahvalan. Sve dosadašnje nagrade prihvatio sam kao velike darove, nisam računao s njima. Nisam ni približno očekivao da ću doživjeti takav uspjeh kakav sam doživio kada sam na poziv profesora Sahatxhije doselio u Zagreb. Zamislite samo koliko mu dugujem, posebice jer sam većinu životnog obrazovanja dobio izravno od njega, u intenzivnom druženju s njime. Gdje se trenutno nalazite? Što tamo radite? Koja je Vaša iduća destinacija? Trenutno sam u avionu iz Berlina za Zagreb gdje ću ostati nekoliko dana prije odlaska u posjet mami u Prizren. Zatim imam zadnji koncert u 2012. u Istambulu, nakon čega imam mjesec dana odmora do sljedećeg koncerta u Baselu. Koji je Vaš sljedeći plan? Planiram povećati izražajnost jedne klasične fraze, sa smanjenim dinamičkim i ritmičkim eskalacijama. Moji su planovi uvijek vezani uz moj posao, za sve ostalo su zaduženi moji menadžeri u Americi. (smijeh) Koji je Vaš omiljeni čaj? Čaj od đumbira. Sve od đumbira meni je omiljeno. I za kraj, jesmo li nešto zaboravili pitati, a željeli biste reći? Hvala Vam na ugodnom razgovoru i vidimo se na Biennalu! 5 BROJ 179, OŽUJAK 2013. 27. Muzički biennale zagreb RAZGOVOR 6-13/4/2013 Regionalna suradnja Razgovor sa skladateljem Zoranom Juranićem u povodu praizvedbe njegove opere Posljednji ljetni cvijet Priredio: MBZ tim S lijedeći ideju prošlogodišnjeg izdanja festivala kada je ostvarena suradnja s nacionalnim kazališnim kućama, u suglasju s ovogodišnjom tematskom odrednicom EU INSIDE / OUTSIDE, 27. Muzički biennale Zagreb ostvarit će velike glazbeno– scenske koprodukcije s kazalištima izvan zemlje. S ansamblom Opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad (SNP) ostvarit će opernu fantaziju u jednom činu Posljednji ljetni cvijet hrvatskog skladatelja Zorana Juranića (prema istoimenome dramskom tekstu Luke Paljetka), dok će sa Slovenskim narodnim gledališčem Maribor, Biennale producirati balete skladateljsko–koreografskog tandema Sanda Majurec — Staša Zurovac te Borut Kržišnik — Edward Clug. Zagrebačka premijera operne fantazije Posljednji ljetni cvijet održat će se u cu. Luko je napisao tako sjajne stihove — tako je točno shvatio što želim, da sam bio oduševljen. Autorska sinergija snaga Kada sam pročitao njegov tekst (Posljednji ljetni cvijet) koji u sebi ima posebnu, zgodnu, transcendentalnu priču o težnji za nemogućim, o nekome za koga je nešto sve, a za drugoga ništa, odmah sam pomislio kako bi to bilo sjajno uglazbiti. Kad je čuo za moju ideju, odmah se složio. Rekao mi je da je već pomislio kako bi to bila sjajna opera! I opet je bilo jako lijepo surađivati. Opet je prema mojim zamislima napisao neke nove momente i scene — sugerirao sam jednu scenu u zatvoru gdje Bert govori o svom odnosu prema kocki i ljubavi. Sugerirao sam jednu rečenicu, rekao sam mu kako nemam snage napisati bît te K ada se događa ono što se događa najčešće, a to je da ste s pisanjem u cajtnotu i da lovite zadnje vlakove, onda bar nemate situaciju da vas naganja režiser koji traži partituru kako bi se i sam mogao pripremiti. Ne naganja vas ni dirigent, jer ste vi sve u jednom, tako da sve te probleme rješavate sami sa sobom, i to je jedan stres manje. ponedjeljak 8. travnja 2013. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u prigodi gostovanja ansambla SNP Novi Sad. Bio je to povod za razgovor sa Zoranom Juranićem, skladateljem, dirigentom i režiserom produkcije, koja će doživjeti svjetsku praizvedbu 28. ožujka u Novom Sadu. Kao predložak za libreto Posljednjeg imaginacije, ali nešto u smislu: za ruletom sam bio ljubavnik, a u ljubavi kockar. I on je to upotrijebio tako da smo zajedno formulirali novu scenu koje nema u dramskom tekstu. Moja je ideja zapravo bila da Bert u toj sceni pjeva dvije cjeline, ne strofe, jer nije rimovano i da se nakon prve čuje njezin glas gdje ona pjeva Nemoj me tra- Zoran Juranić čan odnos prema ljubavi i vezi. Naravno da on nije čekao da mu netko padne pod noge, nego se to, eto, dogodilo. Treba učiti kako bi se sve shvatilo kao posljednji ljetni cvijet. To je autoironična poruka čovjeka koji je prošao svoj emotivni zenit. Je li od vremena kada je napisan Posljednji ljetni cvijet do danas glavni lik postao više ciničan? Postao je i autociničan, rekao bih. Ovdje je riječ o jednom životnom razočaranju s kojim se treba znati nositi, a da se čovjek pritom bitno ne promijeni. To je nešto što nam je svima blisko i to je jedna od razina koje se dodiruju u ovom dramskom tekstu. Naravno, ona nije jedina. Kažite nam nešto o preostalom članu autorskog tima Posljednjeg ljetnog cvijeta — scenografu. Tenor Miljenko Đuran kao Bert i sopranistica Jelena Končar kao Gospođica N. N. ljetnog cvijeta poslužila Vam je istoimena drama Luke Paljetka. Kako ste se odlučili upravo za taj dramski predložak? Prije svega, Luko Paljetak jedan je od mojih najdražih, neću reći samo pjesnika, nego pisaca i hrvatskih intelektualaca. On je jedan od ponajboljih prevoditelja, sjajan versifikator — vjerojatno najbolji što smo ga ikad imali, a osim toga, on je divan čovjek s kojim je sjajno surađivati. Jednom davno prigodom naše prethodne suradnje kada sam počeo pisati glazbu na njegovu farsu Govori mi o Augusti, želio sam unijeti neke izmjene, želio sam da između slika budu interludiji, da iz mraka ženski glas pjeva pjesmice o Augusti te da zboristi na kraju, kad ubiju kralja pjevaju jednu posprdnu pjesmi- žiti, nećeš me naći, a nakon druge cjeline taj isti tekst iza scene pjeva cijeli ženski zbor. Dakle, da dignem to na jednu opću razinu. Inače, uvijek sâm pišem libreta (ali uvijek radim prema nečijem predlošku jer nemam dovoljno mašte da nešto izmišljam) jednostavno zato jer najbolje znam što želim postići glazbom, znam koji su mi tajminzi pojedinih scena i to mi se čini nekako spretno. Kakva je sudbina romantične priče u današnjem neromantičnom vremenu? Romantične priče najbolje zvuče u neromantičnom vremenu. Recimo, trenutak u kojemu Bert pjevuši recept za lasagne na Rossinijevu glazbu može se shvatiti kao prilično odmaknut, ironi- Žorž Draušnik moj je dragi suradnik s kojim će mi ovo biti treća suradnja u tandemu režiser–scenograf. On je čovjek s kojim se sve može dogovoriti, koji razumije što želim i koji je spreman napraviti nekoliko verzija scenografskog rješenja, pa onda zajedno izaberemo onaj pravi. Ovaj put svojim sjajnim rješenjem — klackalicom — utjecao je i na izbor režijskih postupaka kojih ću se držati kod predstave. Koja je razlika kad skladatelj daje vlastito glazbeno–scensko djelo nekom drugom da ga režira, u odnosu kad ga sam ima prigodu režirati? Opernu farsu Govori mi o Augusti režirala je Stephanie Jamnicky i sjajno je to napravila. Pingvine je režirao njemački režiser Andreas Bode koji je imao moderan pristup, što je rezultiralo vrlo zanimljivom predstavom. Ovaj put sam sâm svoj majstor. Prigodno za cajtnot Ima u tome velika prednost, jer kada se događa ono što se događa najčešće, a to je da ste s pisanjem u cajtnotu i da lovite zadnje vlakove, onda bar nemate situaciju da vas naganja režiser koji traži partituru kako bi se i sam mogao pripremiti. Ne naganja vas ni dirigent, jer ste vi sve u jednom, tako da sve te probleme rješavate sami sa sobom, i to je jedan stres manje. Naravno, drugi stres počinje kada čovjek počne raditi na predstavi i kada treba sve držati u šaci i glazbeni i scenski dio predstave. Dobro, posebno se rade glazbene probe, posebno režijske, ali kad dođete na scenu onda treba pripaziti bavite li se nečim što je glazbeno bitno, da vam ne promakne ono što je scenski bitno, dakle zahtijeva od vas posebnu vrstu koncentracije. Još je jedna stvar koja me privukla tekstu, a koja krije opasnost da je shvatimo kao površinsku, ali ništa manje važnu — mogućnost različitih scenskih događanja koja su imanentna poimanju opere: scena u Veneciji, scena u varijeteu, scena ludila lika koji maše kalašnjikovim, sve su to stvari koje vuku na zgodnu glazbenu obradu. Trudim se da ispadne što je moguće bolje. Na početku sam našao ključ i u tome što u krajnjoj liniji sve proizlazi motivički, vrlo široko shvaćeno, tako da iz jedne, praktički trivijalne pjesme koju Gđica N. N. pjeva o posljednjem ljetnom cvijetu, a koja u njezinu prvom pjevanju zvuči banalno, proizlazi i Bertova projekcija odnosa. Postupno, pjesma postaje sve romantičnija, sve dublja i, naravno, posljednji put kad je pjeva druga žena koju je on zabunom zamijenio za svoju gospođicu, ona ponovo ima sasvim banalnu konotaciju. Skladatelj kao redatelj Napravio sam još jednu promjenu u odnosu na dramski tekst — ulogu Berta podijelio sam na dva izvođača. Jedan je glumac koji je cijelo vrijeme na prosceniju za pisaćim stolom, a drugi je pjevač iza tila koji cijeloj radnji daje jedan pomalo nestvarni sfumato. Na kraju, kad sve maske padnu, pa se i til podigne, oni će zapravo posljednje riječi izgovarati zajedno negdje naprijed na prosceniju. Kako sam od početka znao da ću biti primoran operu i režijski postaviti, možda mi je upravo to pomoglo da neke stvari koje bi možda bile otvorenije u smislu redateljskog postupka, prilagodim onome što zamišljam kao redatelj, dakle možda sam − ako se još jednom netko negdje bude upustio u inscenaciju i izvedbu − nekome na taj način otežao posao, ali to ne mora biti tako, ljudi imaju toliko imaginacije da se čovjek vrlo često iznenadi na koje se sve načine može interpretirati jedno djelo. Što nam možete reći o nositeljima glavnih uloga? S dvoje najvažnijih imam veliku sreću. Oboje su jako dobri pjevači. Jedan je Miljenko Đuran, u predstavi Bert, s kojime me veže dugogodišnja profesionalna suradnja, od njegova debija s ulogom Pedrilla u Otmici iz Saraja Wolfganga Amadeusa Mozarta u osječkome HNK–u 1991. godine, preko rada u mojoj operi Govori mi o Augusti, do suradnje koju upravo ostvarujemo na Posljednjem ljetnom cvijetu. Nositeljica glavne ženske uloge je Jelena Končar, članica Opere u Novom Sadu, koju je zagrebačka publika imala prigode upoznati prije nepunih mjesec dana kada je na gostovanju novosadskog SNP–a s operom Mileva dobila najveće ovacije za interpretaciju Milevine shizofrene sestre. I s njom sam surađivao na više projekata: jako je kreativna, brzo uči i mislim da je pravi izbor za ovu ulogu. Zapravo, to su uloge koje nose predstavu, sve ostale su relativno male ili srednje, no i njih rade vrlo dobri pjevači. Promjena odnosa Kako ste surađivali s ansamblom Opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad? Želim reći da sam sretan i počašćen što radim upravo s tim ansamblom iz dva razloga — prvi je da ih dobro poznajem jer sam već pet, šest godina njihov stalni gost dirigent, a drugi je da su stvarno izvrstan ansambl koji s vrlo mnogo znatiželje i bez ikakvih predrasuda prilazi novim izazovima. Tako ću u poslu imati jednu brigu manje, neću morati nekoga uvjeravati u nešto što možda ne želi ili nešto slično što se kod nas znalo događati, poNastavak na sljedećoj stranici 6 BROJ 179, OŽUJAK 2013. 27. Muzički biennale zagreb Nastavak sa prethodne stranice gotovo s avangardnom glazbom gdje su glazbenici znali, svjesno ili nesvjesno, pomalo opstruirati neke nove projekte. No, to je vrijeme iza nas, ta profesionalno jako ružna stvar bila je činjenica jednog vremena, a danas toga ima sve manje i mislim da je upravo pluralizam i povratak, neću reći na staro, nego na nešto što više sliči glazbi, promijenio odnos interpreta prema glazbi. RAZGOVOR 6-13/4/2013 U sklopu suradnje koju ovogodišnji Muzički biennale Zagreb ostvaruje u programskoj cjelini INSIDE EU, zagrebačka će publika imati prigodu premijerno vidjeti i dva komorna baleta ostvarena u suradnji s Slovenskim narodnim gledališčem Maribor. Bez znatiželje se teško baviti bilo kojim oblikom umjetnosti. Bez obzira što nikada nisam pisao na tragu avangardnih skladbi, slušao sam ih i proučavao, tražio, gledao i tražio ono nešto — to vam je kao kad upoznate neku novu osobu pa uvijek tražite ono nešto za što biste se mogli uhvatiti, što bi moglo biti zajedničko. Napokon, imao sam prigodu dirigirati djela koja nikad ne bih napisao ni potpisao, ali kao interpret imaš obvezu upoznati djelo koje ćeš izvesti, a to je kao kad imate nečije tuđe dijete na brizi i trudite se više oko njega nego oko vlastitoga. Komorni balet hrvatske skladateljice Sande Majurec Nychthemeron / Niktemeron ostvaren je u suradnji s autorskim timom koji čine koreograf Staša Zurovac i Bjanka Adžić Ursulov, kostimografkinja i scenografkinja. Baletni ansambl mariborskog Slovenskog narodnog gledališča djelo će praizvesti 9. travnja 2013. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Postoji li danas avangarda? Postoji, ali imam dojam da je danas marginaliziranija nego ikada. U vrijeme glavnog procvata, avangarda je zapravo sociološki više nego glazbeno napravila nešto jedinstveno, unikum u povijesti čovječanstva − potpuno je getoizirala umjetničku glazbu. S druge strane, kroz cijelu povijest glazbe imali smo odnos, danas je to moderno reći, suživota između trivijalne i ozbiljne, umjetničke glazbe. Taj je suživot uvijek postojao i uvijek je trivijalna stilski bila blizu ozbiljne, dakle nije puno kaskala. U doba romantizma pisana je i romantična trivijalna glazba, ali je imala mnogo manje umjetničke prohtjeve. U 20. stoljeću dogodio se puno veći jaz između trivijalne i takozvane umjetničke, odnosno avangardne glazbe i taj jaz napravio je veliku štetu, zapravo, pridonio je getoiziranju ozbiljne glazbe. Ono što se događa posljednjih dvadeset, trideset godina povratak je, bez obzira na to kako se on nazivao, na novu jednostavnost, postmodernu ili, ako baš hoćete, na New Age (koji je vrlo banalan izraz). Skladati glazbu za balet višestruki je izazov, u prvom redu stoga jer se takva glazba drukčije percipira od one koja se sluša na koncertu. Kako je ovo moja prva skladba koja nije samo za slušanje, nego i za gledanje, bilo mi je zanimljivo baviti se drukčijim oblikovanjem vremena. Osim toga, u baletu glazba ne živi sama, ona je možda tek dio ukupnog kontrapunkta, pa sam pri skladanju pokušala ostaviti prostora plesnom izričaju. U svakom slučaju postoji tendencija povratka kojoj su se priklonili mnogi novi skladatelji avangardisti. Pogledajte, recimo, Pendereckog. Kod njega je očigledna tendencija da se glazba vrati onima za koje se piše. Naravno da je razvoj glazbe u 20. stoljeću potpuno dokinuo odnos između disonance i konsonance. Danas se nitko ne skandalizira nad Posvećenjem proljeća Igora Stravinskog kao prije 100 godina, neke su stvari u smislu percepcije riješene. Moje je uvjerenje da je sintaksa najvažnija, kao što u jeziku bez nje ne možete razgovijetno razgovarati, tako mislim i da bez sintakse ne možete stvarati glazbu koja će biti razumljiva. Grozim se kompozicija koje traju pet minuta, a pola sata morate objašnjavati što ste njima htjeli reći. Što će Vaša glazba ovom prigodom reći o Vama? To je nešto od čega ni jedan skladatelj ne može pobjeći čak i ako je eklektik. Ako je iskren, ne može pobjeći od sebe u glazbi, želio on to ili ne, ona govori o njemu. Moja glazba nikad nije bila avangardna, nikad nisam bio neki avangardist, što ne znači da pišem u C–duru. Ono što želim postići glazbom jest da se približim razini poezije koja postoji u tekstu Luke Paljetka, osobito u onim dijelovima koji su na prvi pogled potpuno nepoetični, ali u krajnjoj liniji stvaraju poetsku građevinu. Eh, sad, koliko ću u tome glazbom uspjeti, to ćemo saznati nakon premijere... Nakon Sanje Drakulić i Olje Jelaska, MBZ–ovu narudžbu za glazbeno–scensko djelo dobila je i skladateljica Sanda Majurec S kojim ste se izazovima susreli tijekom skladanja? Sintaksa prije svega Komorni sastav kao prednost Izazov sam pronašla i u skladanju za komorni sastav. U nekim trenucima, naime, poželjela sam određenu atmosferu i zvukovne boje dočarati orkestrom, no shvatila sam da upravo komorni sastav možda najbolje dočarava komornost cijele priče i baleta. KOMENTAR Vjerujem da je dosta dobra, od godine do godine ima nekih oscilacija, ali ovih pet, šest posljednjih godina moram reći da je bio priličan broj dobrih pjevača od kojih su neki, na našu žalost, već napravili karijere u inozemstvu, što ne znači da su zauvijek digli sidro jer će svi rado doći ili dolaze natrag. Kao dirigent sam, a nadam se da će tako biti i nadalje, uvijek nastojao mladima davati šansu i omogućiti im da poduzmu prve korake u profesionalnom životu. Pa, eto, spomenut ću basa Gorana Jurića koji je sa mnom u Osijeku prije tri godine ostvario ulogu Sarastra u Mozartavoj Čarobnoj fruli i oduševio publiku. Taj je dečko danas solist u münchenskoj Operi, sjajno mu je krenulo. Jako sam sretan zbog njega i zbog drugih koji su na taj način, kao nositelji značajnih uloga, ušli u profesionalni život. Razgovor sa skladateljicom Sandom Majurec u povodu praizvedbe njezina komornog baleta Nychthemeron / Niktemeron Priredio: MBZ tim Je li znatiželja za Vas važna? Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu vodite studij opernih uloga. Kakva je sudbina opere u Hrvatskoj u pogledu mladih interpreta koji tek dolaze? Regionalna suradnja Koliko je poticajno, a koliko ograničavajuće skladati glazbu za balet? Rekla bih da je ovdje sve poticajno, pa čak i određena »ograničenja« daju možda više poticaja nego »sloboda«. Smatram da su upravo »ograničenja« — možemo ih definirati kao glazbeni oblik, tehniku, metar, izvanglazbene elemente, ujedno sve što je unaprijed zadano — ono što daje poticaj skladatelju da bude kreativan, da nađe neko svoje zanimljivo rješenje. Možda su skladatelji ranijih epoha u tom pogledu bili sretniji nego mi. Sada, kad imamo svu »slobodu«, često smo prisiljeni sami nametati »ograničenja« kako bismo našli načina da ih srušimo. U ovom slučaju najviše »ograničenja« odredila sam sama, najčešće u obliku nekih formi i tehnika skladanja. Kako ste surađivali s koreografom Stašom Zurovcem? Smatram kako je važno da se skladatelj i koreograf što bolje povežu u svojim impresijama o djelu, da što tješnje urone u auru priče koju žele ispričati jer će tako kvalitetnije nadahnjivati jedan drugoga, a organizam glazbe i plesa bolje će zajednički oblikovati. Rađanje cjeline Staša Zurovac pružio mi je mnogo inspiracije i dao mi je punu slobodu u kreiranju glazbe. Svidjela mi se priča koju je zamislio. Mislim da je dobro osjetio ono što bi moglo odgovarati mojemu načinu skladanja i čini mi se da sam se uspjela uživjeti u tu ideju. Ono što mi je dalo mnogo poticaja bila je njegova otvorenost i vjera u to što radimo. Mogu reći da su moja dosadašnja iskustva samo pozitivna i sada, kada je snimka ugledala svjetlo dana, s uzbuđenjem iščekujem da vidim rađanje konačne cjeline... MBZ 2013. — EU: INSIDE / OUTSIDE Uključenost i isključenost — novi izazovi Piše: Jaka Primorac, sociologinja, znanstvena suradnica na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za međunarodne odnose T ema ovogodišnjeg 27. muzičkog biennala Zagreb naslovljena EU: INSIDE / OUTSIDE jasno se poziva na ovogodišnji planirani ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Prigodničarskim naslovom koristi se prilika da se pitanja »tvrđave Europe« u koju ulazimo, postavlja iz rakursa glazbenih umjetnika i umjetnica. Tematska okosnica ovogodišnjega Muzičkog biennala problematizira dinamiku između, s jedne strane, neupitne pripadnosti »uključenosti« Hrvatske europskoj glazbenoj sceni na sadržajnoj razini te, s druge strane, elemenata »isključenosti«, gledajući na »tehnička pitanja« vezana uz svakodnevne probleme s kojima se susreću umjetnici i umjetnice koji sudjeluju na međunarodnim kulturnim projektima, kao što su pitanja radnih dozvola, problematike isplate honorara i slično. Kreativna Europa I iako ulazimo u »projekt EU« u njegovu, može se reći, najkritičnijem razdoblju, kada mnogi postavljaju pitanja održivosti samog projekta, treba napomenuti da se ulaskom ipak povećavaju mogućnosti povezivanja i predstavljanja hrvatskih (glazbenih) umjetnika i umjetnica na europskoj kulturnoj sceni. U kulturnoj domeni, Europska unija oslanja se ponajprije na implementaciju programa poput Kultura 2007, Media, Media Mundus, koji će u skoroj budućnosti biti zamijenjeni jedinstvenim programom Kreativna Europa. Međutim, uz postojeće programe Europske unije koji su otvoreni za Republiku Hrvatsku u domeni kulture, potrebno je da instrumenti kulturne politike RH pružaju dodatnu potporu za bolju međunarodnu, pa samim time i europsku kulturnu suradnju hrvatskih umjetnika i umjetnica. To proizlazi iz činjenice da je kulturna politika država članica Europske unije utemeljena na načelu subsidijarnosti, što znači da je odlučivanje o kulturi ostavljeno u domeni odlučivanja država članica. Pitanja koja se tiču kulturne politike određuju same države članice te na taj način svaka zemlja daje svoj doprinos, čime se obogaćuje europska kulturna scena. Policy transfer Treba, međutim, također istaknuti da su pitanja koja se dotiču kulturne politike određena u međudjelovanju s ostalim javnim politikama — u tom se kontekstu u istraživanjima javnih politika govori o policy transferu. To znači da su pitanja, na primjer, gore spomenutih radnih dozvola, autorskih prava, PDV–a i slično, također pitanja koja djeluju na funkcioniranje kulturnog sektora te posljedično, djeluju na rad glazbenih umjetnika i umjetnica. U tom smislu »uključenost« u EU donijet će nove prednosti, ali i izazove koji će se reflektirati i u preispitivanju naše otvorenosti prema zemljama koje još nisu članice i prema njihovim umjetnicima i umjetnicama. (Komentar preuzet iz digitalnog Newslettera 5 Muzičkog biennala Zagreb 2013.) 7 Razgovor s Miljenkom Prohaskom, dobitnikom Nagrade Miroslav Sedak Benčić za životno djelo koju mu je dodijelilo Hrvatsko društvo skladatelja Dobili smo »nogu« jer smo svirali jazz U Hrvatskom društvu skladatelja, što je glavna svrha, čine se napori da se promovira naša, hrvatska glazba, ali i baština i suvremeni autori Razgovarao: Davor Hrvoj M iljenko Prohaska, kontrabasist, skladatelj, aranžer, dirigent i vođa jazz orkestra, ostavio je izniman trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Kontrabas je završio na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, a diplomirao na Teorijsko–nastavničkom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu. Krajem tridesetih godina prošloga stoljeća nastupao je kao član kvinteta Branka Kralja. Bio je članom Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra RTV Zagreb i Orkestra JRT te dugogodišnji šef dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba, današnjeg Jazz orkestra HRT–a, s kojim je došao na top ljestvice uglednih časopisa Down Beat i Jazz Forum. Svirao je u Zagrebačkom jazz kvartetu i Zagrebačkom jazz kvintetu. Utemeljio je i vodio više vlastitih sastava i orkestara. Nastupao je na brojnim koncertima i jazz festivalima diljem svijeta. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jazz skladatelja. Njegova je Intima najizvođenija jazz skladba hrvatskog autora. Surađivao je s brojnim slavnim jazzistima poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Slidea Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada između kojima su Nagrada Vladimir Nazor i Nagrada Porin, obje za životno djelo. Kakav imate stav prema nagradama, posebice onima za životno djelo? Bila bi poza kad bih rekao da mi nije drago što sam dobio nagradu, ali već sam dobio toliko društvenih i stručnih nagrada i odlikovanja, među njima i nagrada za životno djelo — kao što iz vica kažem »nedjelo«. No, nastavio sam puno raditi ne misleći na nagrade. Koji su događaji obilježili Vašu karijeru? Prvenstveno bih govorio o onima s područja jazza. Što je jazz? Jednom su postavili pitanje: »Što je to jazz?« Na dva, tri dana zatvorili su na vijećanje najveće svjetske stručnjake za jazz, kao kad u Vatikanu biraju novoga Papu. Kad su završili, svatko je rekao nešto drugo, dao je drukčiju definiciju jazza, prema tome kako on osjeća tu glazbu. Dugo su postojale predrasude da jazz nije jednako vrijedna glazba kao klasika, međutim pomalo zauzimao je svoje pravo mjesto i postao ravnopravan s ozbiljnom glazbom. Danas je službeno priznat te po zahtjevnosti spada u ozbiljnu glazbu. Ideološke komisije Jazz je kod nas dugo bio potisnut, a jazz glazbenici šikanirani. Kako ste izborili pravo da svirate jazz? Prije Drugoga svjetskog rata čudno se gledalo na jazz glazbenike. Morali su polagati ispit da bi mogli javno nastupati. I sam sâm polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetni angažmanima. Svi su profesionalni glazbenici bili uvedeni u policijski registar, zajedno s prostitutkama. Jazz sam pokušavao progurati tako što sam govorio da trebamo pomoći crncima, potlačenima, beračima pamuka. Govorio sam da ćemo im pomoći tako što ćemo izvoditi jazz, njihovu glazbu. Kod nas su uvijek bili strašni ekstremni. Poslije rata su radile ideološke komisije. Govorili su nam da ne sviramo ni jugoslavensku glazbu jer je pod utjecajem strane (glazbe). Smjeli smo izvoditi samo ruske skladbe. Na jednom smo koncertu izvodili isključivo djela ruskih skladatelja, ali orkestar je dobio nogu zato što smo svirali nešto što je mirisalo na jazz. Milutin »Krešo« Vandekar, tadašnji pijanist Plesnog orkestra Radio Zagreba, napravio je aranžman za skladbu Kozak išal na vojnu u kojemu je predvidio solo za bariton saksofon. To je netko shvatio kao izrugivanje ruskoj skladbi, telefonirao je na portu u Jurišićevoj ulici i nas su izbacili. Poslije nekoliko mjeseci orkestar se vratio, ali opet smo izletili. No, mi smo otišli na Kvaternikov trg i svirali »diksicu«. Na taj smo se način odupirali, kroz zafrkanciju. Svirali smo skladbu Caldonia u aranžmanu za orkestar Woodyja Hermana. Vladimir Bakarić odmah je intervenirao. Rekli su: »Caldonia? Woody Herman? Svi van! Noga!« Učenici iz partizanskih gimnazija, u Glazbenom su zavodu napadali članove orkestra, Milivoja i Ive Körblera, a oni su se iz protesta svi ošišali i nazvali se Ošiš Band. Kad smo, puno godina poslije, svirali na terasi Hotela Kvarner u Opatiji, a uz nas je nastupao Ivo Robić, stranci su nas pitali imamo li ploču. — »Od čega?« — »Pa od ove pjesme koju ste malo prije izveli.« Bila je to Kuntarićeva pjesma Ta tvoja ruka mala. Tada sam i ja već bio izbezumljen — prije toga smo imali sastanke na kojima su rekli da je to strano »jer je u ritmu begina, jer je orkestracija u stilu Glenna Millera, jer su u srednjem dijelu četvrtinske triole«. Rekli su da to nije karakteristično za jugoslavensku glazbu. Dakle, i mene su već razuvjerili, a sad dolaze stranci i pitaju imamo li snimku jer žele imati nešto od naše glazbe. To mi je bilo divan argument. No, tada je netko izjavio da turneja Big banda Bennyja Goodmana vrijedi više nego jedan tenk i porušilo se sve što smo do tada postigli. Morao sam iznova tumačiti — berba pamuka, crnci... Uvijek sam bio protiv zabrana i cenzura u bilo kojemu smislu, bez obzira radilo se o zabavnoj glazbi, jazzu ili nečemu drugom. Bio sam čak i protiv autocenzura — da se netko sam, iz straha pred nečim, ustručava napraviti nešto što želi. Nije li bilo i falsificiranja? Događalo se. Sjećam se jedne monografije o opatijskom Festivalu. Tada je Vice Vukov već bio u nemilosti. Na fotografiji, slikanoj na terasi Hotela Kvarner svi su potpisani, a Vice Vukov koji stoji u sredini, ima narisanu bradu i naočale i »nema« ga. Slično su radili Rusi. Kad je netko bio nepodoban, izbrisali su ga sa slike. Glazba »četvrte struje« Poznati ste po djelima u kojima spajate elemente ozbiljne glazbe, jazza i folklora. Kako ste i zašto počeli stvarati na taj način? Početkom šezdesetih upoznao sam Johna Lewisa koji je u to vrijeme djelovao na području treće struje — Third Stream Music. U tom je idiomu djelovao i kornist Gunther Schuller koji je došao iz ozbiljne glazbe i utjecao na Johna s ozbiljnom glazbom, dok je John na njega utjecao s jazzom. To nije bilo pomodno koketiranje, nego ravnopravno spajanje stilova u čemu jest DAVOR HRVOJ RAZGOVOR BROJ 179, OŽUJAK 2013. Miljenko Prohaska vrijednost te njihove akcije. To su primijenili u formi i u puno drugih elemenata. U to vrijeme počeli smo surađivati i ja sam se uključio u ta nastojanja, no to što sam radio nazvao sam »četvrta struja«, zato jer sam ubacio i element folklora. To je jako čudno — izmišljeni su pojmovi kao etno–jazz, etno ovo, etno ono, a mi smo to radili puno prije. Godine 1955., Plesni orkestar Radio Zagreba gostovao je u Kölnu u programu koji se zvao »Muzika ne poznaje granice« — »Musik kennt keine Grenzen«. Tada je Big band prvi put išao na gostovanje preko granice. Posebno za taj program napisao sam Koncert br. 1 koji sadrži elemente našega istarskog folklora. Kako to da su Vaše skladbe izvodili Modern Jazz Quartet, jedan od najvažnijih sastava u povijesti jazza, ali i drugi strani orkestri i što je to značilo za hrvatsku glazbu? Modern Jazz Quartet svirao je nekoliko obrada moje Intime kao kvartet ili u suradnji s All Stars bandom. Postoji nekoliko verzija te skladbe koje je priredio John Lewis, vođa Modern Jazz Quarteta. Nakon što je Leonard Feather napisao tekst, počele su se izvoditi vokalne verzije. Bilo je nekoliko varijanti s originalnim tekstom, što je čudno, jer govorimo o hrvatskom stvaralaštvu, a originalna vokalna verzija Intime na engleskom je jeziku. USA Orchestra izvodio je moje skladbe Concertino za jazz kvartet i gudače te Koncert br. 2. Za njih sam posebno pisao glazbu koju su izvodili u Carnegie Hallu, u Francuskoj i to s kakvim imenima! Kako ste dobili poziv da nastupite na čuvenom Monterey Jazz Festivalu? Na osnovu onoga što sam radio u Europi, brojnih kritika i osvrta. Bilo je to točno na moj rođendan, 17. rujna 1967. — koncert s Big bandom Dona Ellisa. Imali smo nekoliko proba. Jeste li Vi i dirigirali Ellisovim orkestrom? Ja sam dirigirao, a Ellis je dolazio na probe. Izvodili smo isključivo moje skladbe. Dizzy Gillespie, na bini u Montereyu, zajedno s alt saksofonistom Jamesom Moodyjem, svirao je moju Intimu i Opsesiju. Znam da Amerikanci pišu velike note te sam sve dao prepisati na veći format da mogu čitati, a Dizzyju sam morao posebno transponirati niže jer je on to čitao na neki čudan način, prilagođeno svojoj trubi in C. Rekao mi je da mu prije odbrojim, pa sam mu brojao osam taktova unaprijed i dao mu znak, ali je odsvirao takva sola da sam pao u nesvijest. Što je najvažnije što ste naučili surađujući s velikanima jazza? Velika prekretnica dogodila se kad je Zagrebački jazz kvartet svirao u stanu Boška Petrovića pred članovima Modern Jazz Quarteta. John je kleknuo na pod i pomno nas slušao. Svirali smo How High the Moon, a ja sam htio pokazati baš sve što znam. John nas je zaustavio i rekao da na početku sviram samo dvije note... To je pitanje timea. Pomogao nam je da steknemo taj osjećaj. Od tog momenta, nevjerojatno sam osjetljiv na to. Inicijativa za očuvanje hrvatskog stvaralaštva Nedugo sam našao nešto što sam radio s klavirskim triom u suradnji s pijanistom Davidom Gazarovim. Na jednom je mjestu snimka bila oštećena, pa smo to izrezali i spojili prvi i krajnji dio. Preslušavajući, ustanovili smo da se tempo nije nimalo promijenio. Poslije ste svoje iskustvo prenosili na mlađe glazbenike. Iako niste formalno djelovali kao glazbeni pedagog, odgojili ste naraštaje hrvatskih glazbenika. Koliko Vam je to važno? Pedagoški rad na području jazza nikada nisam uspio progurati u školama. Jednom me angažirao prof. Branimir Sakač i nekoliko sam mjeseci predavao jazz harmoniju, tu u Radićevoj ulici gdje je bio jedan Odjel Srednje muzičke škole. Počeli smo ispočetka. Prof. Sakač komentirao je kako je to zanimljivo. Koristio sam i knjižicu koju je napisao Milivoj Körbler. U njoj je fantastično obradio pitanje načina šifriranja koje se ne upotrebljava u ozbiljnoj glazbi nego u jazzu. No, ja sam taj način šifriranja pokušao spojiti tako da se može upotrebljavati i u ozbiljnoj glazbi. Željeli smo ljude naučiti najosnovnijem. Note su note, prema tome tu nema tajne. Kad sam počeo raditi s njima na harmonijama Frana Lhotke, a poslije i Natka Devčića, ljudi su po malo počeli odustajati. Više se nikad nisu pojavili i to je prestalo. Naime, željeli su za tjedan dana naučiti nešto što se ne može naučiti u tako kratkom vremenu. Više sam radio na Kazališnoj akademiji gdje sam dvije godine držao seminare o glazbi, nego na muzičkim školama, bez obzira radilo se o kontrabasu ili drugim predmetima. Niste li ipak najviše postigli u radu s članovima Orkestra koji ste vodili? Jedno od mojih glavnih pedagoških nastojanja bilo je iniciranje pisanja glazbe. Članovima Orkestra govorio sam da na probe donesu materijale — nije trebalo napisati cijeli aranžman — i u pauzi, da nekoga ne povrijedim, s tom sam osobom razgovarao i objašnjavao što je dobro, a što bi i na koji način trebalo popraviti. Nakon te inicijative pojavila se cijela plejada skladatelja i aranžera: Ozren Depolo, Zlatko Dvoržak, Damir Dičić, Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić i drugi. Uvijek ste poticali hrvatsko stvaralaštvo. Kako ste zadovoljni rezultatima? Stimulirao sam ljude da shvate da moramo očuvati naše vlastito. Objašnjavao sam da inozemne radio stanice, osim onih koje su emitirale isključivo stranu glazbu, prešutno ili uz dogovor izvode šezdeset posto domaćeg stvaralaštva, a četrdeset posto stranoga. Kod nas to nije nikad bilo tako. Zato smo se okupili — grupa ljudi koja je bila svjesna da se stvari trebaju razvijati u tom smislu. Inzistirali smo na tome i doživjeli kojekakve uvrede i čudne stvari. No, od toga razdoblja stasala je cijela plejada domaćih pjevača zabavne glazbe koji su postali poznati, kao Viki Glovacki, Marko Novosel, Zdenka Vučković, Zvonko Špišić i drugi koji nisu pjevali ni jednu stranu pjesmu, a postali su vrlo popularni. Dakle, od toga je bila velika korist, ali sad je sve to porušeno. Sviraju se uglavnom strana djela što je s jedne strane dobro jer ljudi upoznaju literaturu, ali gdje su tu domaće stvari, gdje su tu naša postignuća? Sad treba početi sve iznova, no pitanje je ima li netko snage za to. U Hrvatskom društvu skladatelja, što je glavna svrha, čine se napori da se promovira naša, hrvatska glazba, ali i baština i suvremeni autori. KONCERT 8 BROJ 179, OŽUJAK 2013. Autorski koncert u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, 23. listopada 2012., Muzej Mimara Dah odškrinutih prozora Uz 50. rođendan skladatelja i dirigenta Mladena Tarbuka Piše: akademik Nikša Gligo Program: 1) 12 invencija za klavir (praizvedba) 2) Sonata za tubu i klavir (praizvedba) 3) Medida del tiepo por diferentes relojes, pet pjesama na stihove Luisa de Góngore za sopran, marimbu i gudače Interpreti: Katarina Krpan, klavir (1); Krunoslav Babić, tuba (2) i Srebrenka Poljak, klavir (2); Lidija Horvat, sopran (3), Igor Lešnik, marimba (3), Ansambl Fronesis i Mladen Tarbuk, dirigent (3) K ada sam u ruke dobio program ovoga koncerta, moram priznati da me iznenadila njegova koncepcija. Uobičajeno je, držim, da se jubilarni koncerti, koji slave neku tako okruglu godišnjicu kao što je pedeseta godina života Mladena Tarbuka, koncipiraju kao pregled kroz cijeli glazbenikov opus. Višestruke poveznice Ovdje je, međutim, Tarbuk posegnuo za dvije praizvedbe i za jednom svojom slabije poznatom skladbom iz 1990. godine koja se, doduše, nakon praizvedbe u Beču (1991. godine), izvela 1993. i u Zagrebu na 17. MBZ–u, na koncertu kultnog bečkog ansambla Die Reihe pod ravnanjem njegova glasovitog suosnivača — još tamo davne 1958. godine — Friedricha Cerhe. No, ne bi se moglo tvrditi da je ta zagrebačka izvedba ostavila neki uvjerljivi trag: u programskoj knjižici Biennala čak je, primjeric, krivo naveden njezin naslov, nije naveden solist na marimbi Kurt Prihoda i tako dalje. Je li, dakle, Tarbuk tu skladbu uvrstio u program ovoga koncerta zato što drži da zavrjeđuje bolju izvedbu, a i opremu u programu bez pogrešaka? Možda je to jedan od razloga, no svakako ne jedini! Barem mi se tako čini. Budući da dobro poznajem Tarbukov opus (u to sam se još jednom uvjerio dok sam slagao popis njegovih skladbi za ovu publikaciju), koncepcija koncerta natjerala me na razmišljanje o eventualnim poveznicama skladbi na ovome programu s nekim drugim skladbama u Tarbukovu opusu. Odmah treba napomenuti da je takvo razmišljanje tek na prvi pogled opravdano, no istodobno je i riskantno zato što je Tarbukova glazba toliko kompleksno raznolika da bi uspostava ma kojih poveznica možda pretpostavljala začetak neke vrste klasifikacije koja bi prijetila zatvorenošću prema eventualnim novim, budućim odlikama te glazbe. Baš zato što je Tarbukov opus daleko od konačne zaokruženosti jer se zadnjih godina sve više otvara u nedogled, riskantno je neke kriterije klasifikacije uspostavljati i u postojećem opusu. No, svjestan rizika, ipak pokušavam iz posve subjektivne perspektive tematizirati ono što je do sada skladano. Tematski ciklusi Stara hrvatska glazba (1991.) za orkestar prethodi skladbi A Trip Around Austria (1994.), također za orkestar (premda postoji i u komornoj verziji), a obje su, uz još poneku, dijalog s temom takozvanog nacionalnog identiteta, ne bez primjese stanovite ironije. Posebnu temu artikuliraju na posve različite načine skladbe An die Gleichgestalteten (1994.) za mezzosopran, violinu, violončelo, altovski saksofon, trombon, bendžo, orgulje i udaraljke na stihove Bertolda Brechta, Die Todeskreise (1995.) za violu, tubu, udaraljke i harmoniku i Eschendorf. Ein kroatisches Märchen (2008.) za kvartet tuba. Zajednička im je neka vrsta angažmana koji, dakako, ne mora biti određen nikakvim tekstovno deklarativnim predloškom nego proizlazi iz specifične glazbenosti same (na primjer, naročito u skladbi Eschendorf. Ein kroatisches Märchen). Tarbukov Projekt Dubrovnik Razgovarala: Jana Haluza Ovoj »mračnoj« temi suprotstavljaju se »svijetle« skladbe koje počivaju na različitim vrstama ponajprije solističke virtuoznosti, recimo Koncert za flautu i orkestar (2002.) ili Kate’s Kiss (2007.) za klavir. Njegova najnovija skladba, 12 invencija za klavir, koje se večeras praizvode, svojim naslovima otkrivaju još jednu značajku Tarbukova opusa, koja je inače raspršena po mnogim njegovim skladbama, to jest, stilsko–žanrovski pluralizam koji ovdje konkretno predstavlja i svojevrstan dijalog s tradicijom jer osuvremenjenjem proširuje invenciju kao vrstu bogate i duge tradicije. Slavljenik nije skrivao oduševljenje umjetnicima i prijemom Nova zaduženja našeg istaknutog skladatelja i dirigenta Skladbe koje sam vezao uz drugu temu (uvjetno rečeno: uz angažman) također su primjer osobite vrste zvukovnosti koja je isto tako karakteristična za Tarbukovu glazbu. Tu nisu toliko bitni različiti nekonvencionalni sastavi nego ponajprije zvuk limenih puhača u njima. Vjerojatno će Sonata za tubu i klavir, koja se večeras praizvodi, također biti doprinos toj estetici »limene« puhačke zvukovnosti unatoč tomu što se skladatelj opet oslanja na sonatu kao na itekako tradicionalnu vrstu. Još bih usput pripomenuo da se i 12 invencija i Tuba–sonata oslanjaju na još jednu bitnu odliku Tarbukova skladanja, to jest na neposrednu suradnju s određenim izvođačima. Trenuci podsvijesti U takve onda ide i Lidija Horvat, a to nas opet vraća na ulogu skladbe Medida del tiempo por diferentes relojes na programu večerašnjega koncerta. Kada sam razmišljao o estetici te sjajne skladbe koja je toliko izrazita, tipična da je se ne može shvatiti tek usput, iz podsvijesti su mi se nametnuli Sanjači (2000.) za sopran i komorni ansambl na stihove Nikole Šopa, po mome sudu najbolje Tarbukove skladbe do sada. Ma koliko pjesnički predlošci bili različiti, Tarbuk je u Góngorinim stihovima još 1991. godine otkrio poticaj za traženje glazbenosti koji se očito nastavio sve do Sanjača, a vjerojatno će i dalje trajati. Ovdje dodirujem prostor neizvjesnosti koji se može osporiti onoga trenutka kada sam skladatelj racionalno opovrgne ovakvu vezu između ove dvije skladbe. No tu smo doista na tankom ledu. Odnosi skladatelja prema pjesničkim predlošcima zbivaju se na razini podsvijesti, već od trenutka kada skladatelj počne razmišljati o izboru predloška. Dakle, Tarbuk se možda doista mogao odlučiti za izvedbu skladbe Medida del tiempo por diferentes relojes zato što drži da zavrjeđuje bolju izvedbu, a i opremu u programu bez pogrešaka. No to mi se čini tek racionalnom odlukom. Daleko je dublja ona podsvjesna, to jest uspostavljanje mosta između te skladbe i Sanjača. O Sanjačima sam iscrpno pisao 2002. u Cantusu (br. 114, str. 36–37), a zatim i u komentaru za Tarbukov autorski kompaktni disk (Cantus– HRT–HDS, CD 968 984 9531 2, Zagreb, 2003., str. 6–8). Da bi se uočila razina podsvijesti pri izboru predloška, korisno se prisjetiti skladateljevih vlastitih riječi, najprije o Medidi..., onda o Sanjačima. O Medidi...: »Kao tekstualni predložak ciklusu pjesama o satovima [...] uzeo sam pet pjesama španjolskog pjesnika baroka, Luisa de Góngore. Teškim metrom odmjerava to pjesništvo čovjekovu prolaznost i blizinu smrti. Pjesnik kazuje kako vrijeme nećemo izmjeriti ni pješčanim satom, ni zvonom s crkvenog tornja, ni sunčanim satom; neće nam pomoći ni pjev pijetla, ni zvijezde. Vrijeme za nas ostaje nemjerljivim, neuhvatljivim. No, možda ipak glazba, najprolaznija i najneuhvatljivija od svih umjetnosti, može najbolje izmjeriti brzinu toka i kratkoću čovjekova života.« O Sanjačima: »Sanjači Nikole Šopa razmatraju odnose svjetova živih, snovitih i mrtvih. San kao prijelaz, kao jedino međustanje koje nam je svima iskustveno dano, razigrava maštu pjesnika. Svijet sanjača koji podsjeća na ovaj stvarni, a nagovještava onaj drugi nedohvatni svijet umrlih zadržava tragove izblijedjelih boja, okusa i mirisa. U tom međusvijetu postoji i glazba, beskrajno daleka i tiha, a ipak bliska.« I još bih se jednom htio vratiti na probleme klasifikacije Tarbukova opusa! Dakako, postoji niz drugih skladbi koje bi se dale svrstati pod ovdje izabrane teme. Ali — i to je daleko važnije — postoje i one koje su tek odškrinule prozor, na pimjer Martyre d’un jongleur (1990.) za jednog multiinstrumentalista u kojoj se Tarbuk, opet se oslanjajući na »svojega« izvođača (Ratka Vojteka) ili Fruits of passion (1993.) za afričku marimbu, basovski klarinet i plesače, ogleda s instrumentalnim teatrom. Ta se tema, čini se, nije dalje produbljivala. No za očekivati je da će biti i dalje još više tek odškrinutih prozora! (Esej iz popratne programske knjižice autorskog koncerta koja sustavnošću prikaza poprima dimenzije skladateljske monografije) Početkom godine Mladen Tarbuk imenovan je na dvije ključne funkcije u glazbenom životu Dubrovnika: na mjesto ravnatelja glazbenog programa 64. Dubrovačkih ljetnih igara i na mjesto šefa dirigenta Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Tim smo povodom svestranog glazbenika, glazbenog pedagoga, producenta i aktivnog društvenog djelatnika zamolili za kratki razgovor. Kako se poklopilo da ste iz perspektive javnosti gotovo istodobno preuzeli dva ključna mjesta u glazbenoj sceni Grada Dubrovnika? Rekao bih da je to posljedica promišljanja i dogovora između ljudi koji se bave kulturnom politikom Grada. Znamo načelno kakva je situacija s Igrama: imamo Dubrovačke ljetne igre kao festival te kao ustanovu u kulturi. Ustanova je pod ingerencijom i na plaći Grada Dubrovnika, a festival se većim dijelom, što se tiče programskih sredstava, pokriva iz državnih resursa. Čini se važnim da postoji dosluh između Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske, jer bi bez njega dosta toga pošlo po krivu. Do sada je to na neki način povezivao prethodni intendant festivala, dr. sc. Ivica Prlender, koji je istodobno bio i ravnatelj javne ustanove. Sada je to podijeljeno na dvoje ljudi — intendant festivala je Krešimir Dolenčić, a ravnateljica javne ustanove Ivana Medo Bogdanović. Kako je u prethodnoj inačici Prlender povezivao Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture, sada je to na jedan drugi način moguće ostvariti kroz moju dvostruku ulogu koja povezuje festival i središnji gradski Simfonijski orkestar. Time je moguća renesansa kulturnog života grada i izvan granica festivala, kao i u planiranju samog festivalskog programa. Moj je zadatak da nekako pokušam Igre proširiti na grad, i u fizičkom i u vremenskom smislu, tako da Dubrovnik bude cijele godine kontinuirano pun kulturnih sadržaja, a da festival bude vrhunac ili tek jedan od vrhunaca toga kulturnog vala. Znači li to da bi se festival dijelom proširio na cijelu godinu te time imao i dodatnog značaja za Dubrovčane, a ne samo za turiste u srpnju i kolovozu? Da, mislim da je ta veza prirodna i simbiotska. Vrlo teško možete zamisliti Dubrovačke ljetne igre bez grada, bilo kao fizičke vizure, bilo kao duha i cijele povijesti koju nam Dubrovnik ostavlja. Njegova tradicija dakako nisu samo zidine i crkve, samo ono što danas vidimo, već i zanimljiva duhovna baština. Kada se sjetimo one nemoguće situacije koju je Dubrovnik održavao kroz nekih 300 godina od trenutka kad su Turci osvojili cijelo zaleđe, Balkanski poluotok, Dubrovčani su majstorski uspijevali žonglirati između dvije, tri velesile: Osmanskog carstva, Mletaka i nadolazećih francuskih osvajača kojima se naposljetku pridružila i Rusija. To je možda neka paradigma današnje situacije u kojoj se nalazi Hrvatska, vjerujem da se naša zemlja može lijepo metaforički vidjeti u toj povijesnoj sudbini Dubrovnika. Zato mi se čini da je ta duhovna baština iznimno važna. Dubrovnik ne samo kao turistički proizvod, nego prije svega kao barokni grad, zaslužuje prije svega glazbu koja odgovara toj vizuri. Po meni bi on trebao biti barokni grad ispunjen baroknom glazbom. Glavni gorući problem koji povezuje sve elemente koncertnog života, pa tako i Igre i Orkestar, jest nedostatak odgovarajuće dvorane za simfonijske koncerte u Dubrovniku. Hoćete li na novim pozicijama prije svega pokušati utjecati na njezinu skorašnju izgradnju? Svakako, to je jedna bolna točka grada Dubrovnika već sasvim sigurno posljednjih 40, 50 godina, svako malo se to ponavlja i tematizira kroz medije i razne ravnatelje. Teško je nagovoriti političare na tako veliku investiciju kojoj oni ne vide neposredni razlog. Nemoguće je tražiti da se tako velika sredstva potroše radi festivala koji traje 45 dana. Ključno je u tome naglasiti ipak kulturni život grada kroz cijelu godinu. U proteklih osam godina Dubrovački simfonijski orkestar vodio je drukčiju politiku, trudio se biti što manje biti prisutan u Dubrovniku i nije bio prisutan na kvalitetan način, bez ikakve suradnje s ostalim kulturnim subjektima. Vodio je takozvanu izolacijsku politiku s jedne strane, a s druge je nastojao biti prisutan na nekim »čudnim« lokacijama poput Indonezije. Ono što vidim kao svoj prvi zadatak jest da Dubrovnik konačno dobije jaku i kvalitetnu koncertnu sezonu, najprije zbog Dubrovčana. Sami Dubrovčani nekoć su bili redovna koncertna publika i da ih se nije proteklih osam godina rastjeralo, ja vjerujem da bi oni i dalje bili veliki fanovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Moja prva ideja je vratiti ih natrag na njegove koncerte. Pokušat ćemo uvesti i neke operne produkcije u sezonu, u suradnji s Gradskim kazalištem Marina Držića, s Kneževim dvorom i ostalim kulturnim subjektima. Već smo razgovarali i s nizom crkvenih velikodostojnika, jer Dubrovnik ima niz predivnih sakralnih prostora koji zaslužuju daleko bolji i kvalitetniji glazbeni život. Na taj bi se način od Grada Dubrovnika ponovno mogao stvoriti jak kulturni centar, jako kulturno žarište. U postupku je i osnivanje Muzičke akademije Sveučilišta u Dubrovniku, tako da je sve povezano i s edukativnim aspektom. To su tek neke perspektive koje bismo mogli realizirati u gradu, ukoliko Dubrovčani budu za to zagrijani. 9 Ciklus Sfumato Zbora HRT–a u Muzeju Mimara, utorak, 12. ožujka 2013. Opus prožet baštinom Oratorij Božidara Širole Život i spomen slavnih učitelja, svete braće Ćirila i Metodija, apostola slavenskih izazvao je senzaciju svjetskih razmjera 1927. na Festivalu ISCM–a u Frankfurtu i 1939. u New Yorku In memoriam KONCERT BROJ 179, OŽUJAK 2013. Piše: Ana Vidić P raizvedba oratorija Život i spomen slavnih učitelja svete braće Ćirila i Metodija, apostola slavenskih Božidara Širole (1889.–1956.) prema tekstu Velimira Deželića Mlađeg (1888.–1976.), na Festivalu Međunarodnog društva za suvremenu glazbu u Frankfurtu 1927. godine, zahvaljujući izboru festivalskog žirija, bila je, čini se, senzacija gotovo svjet- izvornosti — partitura koja stapa elemente gregorijanskog i bizantskog pjevanja sa značajkama našega podneblja — očigledno se cijenila, o čemu svjedoče i dva izdanja izbora iz partiture nakladnika Universal Edition, ali i podatak da se djelo 1939. izvelo i u New Yorku. četiri glavne cjeline — U Solunu gradu, U carevu gradu Bizantu, Kod Slavena i U vječnom Rimu. One su također podijeljene na manje brojeve. Uz glavna lica, tumače ju govorni i pjevački glas, dok se zbor koristi višestruko, kao pokretač i tumač radnje, poprimajući različite oblike: »U muzici se izmjenjuju odlomci koncipirani na način solističkih napjeva iz gregorijanskog korala, homofono periodizirani zborovi, polifono tretirane epizode i drugo. Harmonijski govor odiše arhaičnim prizvukom (kvintni pomaci po uzoru na organum), a u melodici se — unatoč izrazito crkvenom karakteru — osjeća prizvuk hrvatskog melosa.« (K. Kovačević) Novi život oratorija Djelo koje je Lovro Županović ocijenio kao Širolino »najpoznatije, najosebujnije i najmarkantnije ostvarenje« svoj put ipak nije nastavilo slavno kako je početak dao naslutiti. Tek u prvoj polovici osamdesetih godina zabilježen je novi interes: Zborom RTZ–a, današnjim Zborom HRT–a, 1982. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu i dvije godine kasnije u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ravnao je Sergije Rainis, a djelo je tada i studijski snimljeno za fonoteku Hrvatskoga radija. Novi život najpoznatijeg ostvarenja Božidara Širole PRAIZVEDBA skih razmjera. Kritičar lista Daily Express nazvao ga je »značajnim dobitkom za glazbenu literaturu« koje »čini da većina moderne glazbe svojim intelektualističkim postupcima i visokom domišljatošću zvuči nevjerojatno glupo«. I tisak u domovini revno je pratio međunarodnu strku oko Širolina oratorija koji je u Frankfurtu »briljantno izveo hrvatski zbor«. Taj zbor bilo je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo koje je najesen iste godine krenulo i na turneju po tadašnjoj domovini. Izrazita crta Panonske legende Riječ je o drugom od čak sedam oratorija iz bogatog vokalnog opusa Božidara Širole, pisanom između 1923. i 1926. godine za soliste, mješoviti zbor i štioca a cappella u povodu 1100. obljetnice rođenja Sv. Ćirila. Opsežnu tekstualnu građu Širola i Deželić uobličili su »učeći starodavne panonske legende«, kako stoji na litografski tiskanoj partituri prvog izvođača, podijelivši priču formalno na Hrvatski glazbeni zavod, 24. listopada 2012. Gotovo tri desetljeća kasnije, Oratoriju su život ponovno udahnuli članovi Zbora HRT–a te neki od najvrsnijih naših solista — tenori Domagoj Dorotić i Stjepan Franetović, baritoni Vitomir Marof i Ljubomir Puškarić, bas Luciano Batinić i Branko Ozretić u ulozi recitatora. Izvedba pod vodstvom redovitog suradnika Zbora HRT–a, dirigenta Luke Vukšića, u nešto više od sat vremena izbora iz opsežnog ostvarenja, pružila je dostojan uvid u specifični izričaj Božidara Širole, potaknuvši možda i pitanje zanemarenosti njegova cjelokupnog, baštinom prožetog skladateljstva. Skladateljska večer u povodu 80. rođendana Bogdana Gagića Piše: Višnja Požgaj H rvatsko društvo skladatelja obilježilo je 80. rođendan svojega člana Bogdana Gagića, rođenog 30. kolovoza 1931. u Karlovcu, ugostivši ga 2011. na prigodnoj Tribini u dvorani u Berislavićevoj ulici. Godinu nakon toga, 24. listopada 2012., Hrvatski glazbeni zavod istim je povodom, ali s nešto zakašnjenja, organizirao Društveni koncert s programom Gagićevih klavirskih skladbi, kao sintezom njegova najopsežnijeg koncertnog opusa posvećenog crno–bijelim tipkama. Važno je spomenuti i Gagićev obimni rad na scenskoj i filmskoj glazbi, što ga je posebno privlačilo s obzirom na njegov dugogodišnji staž na mjestu profesora glazbe na filmu i u kazalištu na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Bogdan Gagić kao diplomirani student Milka Kelemena na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, usavršavao se u kompoziciji i filmskoj glazbi u Sieni i Rimu te na tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu u zlatno doba serijalizma, tako da njegove skladbe pripadaju svojevrsnom postserijalizmu. Taj stil na tragu Pierra Bouleza bio je prepoznatljiv i u programu izvedenom u HGZ–u. Bile su to njegove tri posljednje Sonate za klavir nastale u razdoblju od 1993. do 2001., pisane u sličnoj maniri »totalne organizacije«, a izvodilo ih je troje vrsnih zagrebačkih pijanista. Sedmu sonatu pod nazivom Gamme esercizi (nizovi etida) izveo je Damir Gregurić, Osmu sonatu Contrapuncti vari (različite polifone vježbe) interpretirao je Darko Domitrović, a Devetu sonatu, jedino višestavačno djelo na programu s opisnim naslovima stavaka (Introduzione–Soggetto con variazioni, Intermezzo rapsodico i Danza rustica), predstavila je Srebrenka Poljak. Bilo je dobro što je upravo ta iskusna interpretkinja suvremene glazbe imala potrebu da u nedostatku komentara u skromnoj programskoj cedulji kaže nekoliko riječi o toj kompleksnoj glazbi koju je teško razumjeti i voljeti, glazbu koju je pregazilo vrijeme, glazbu koja je pretežito neurotična, kratkih odrješitih motiva i akcenata, s rijetkim umirujućim predasima. Svi interpreti te su večeri uložili velik napor da svojim umijećem, predanošću i maštovitošću predstave, nažalost malobrojnoj publici Hrvatskog glazbenog zavoda, tu pretežito monotonu glazbu u što boljem svjetlu i da je što je više moguće učine zanimljivijom. Dražen Boić (1931.–2013.) ODLAZAK ČAROBNJAKA KLAVIRA Pijanist i skladatelj Dražen Boić umro 16. veljače u 82. godini Piše: Dubravko Majnarić D ražen Boić rođen je u Zagrebu 11. travnja 1931. godine. Nakon završene glazbene škole i gimnazije diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Iako po vokaciji liječnik, cijeli je život posvetio glazbi. Pedesetih godina osnovao je svoj prvi Trio i uz Mihajla Švarca jedan je od utemeljitelja klavirskih jazz trija u Hrvatskoj. Od 1954. do 1958. bio je pijanist u Plesnom orkestru Radio Zagreba, dok je s Trijom nastupao na mnogim međunarodnim jazz festivalima. Vodio je razne zabavne ansamble od kvinteta do noneta s kojima je pratio mnoge popularne pjevače u zemlji i inozemstvu. Od inozemnih gostovanja, uz koncerte u Australiji, značajni su nastupi u različitim klubovima američke vojske u Europi te brojni nastupi u bivšem Sovjetskom Savezu na koncertima »Melodije prijatelja« i »Zlatna jesen«. Kao pijanist vladao je ogromnim glazbenim repertoarom koji je obuhvaćao obrade djela klasične literature, jazz standarde, svjetske evergreene te skladbe hrvatske zabavne glazbe i jazza. Zavidna tehnika stečena klasičnim klavirskim obrazovanjem, apsolutni sluh i šezdesetgodišnje iskustvo solo nastupanja u koncertnim dvoranama i ambijentima najluksuznijih hotela, rezultat su zvjezdane karijere vrhunskog „lounge“ pijanizma. Boićev jazz pijanizam može se usporediti s velikanima klavira slične provenijencije kao George Shearing, Andre Previn i Michel Legrand. U njegovu skladateljskom opusu ističe se Concertino za klavir i orkestar iz 1956., uz koji je pisao i zabavne melodije (»Tiho i mirno« i mnoge druge) te scensku i filmsku glazbu. Bio je redoviti član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije. Velik dio Boićeve diskografske ostavštine nalazi se na ogromnom broju diskografskih izdanja i radio snimaka s orkestrima koji su pratili najveća pjevačka imena u zlatno doba glazbene industrije. Od njegovih izdanja treba spomenuti vinilsku ploču i kasetu Trija Dražena Boića u izdanju Jugotona (1985.) kojom se predstavlja kao skladatelj i vrhunski pijanist »easy listening jazza«. Croatia Records objavila je u digitalnom izdanju njegov album pod naslovom »Razmišljanja« 2010. godine koji sadrži 19 solo izvedbi jazz standarda snimljenih na koncertnom Steinway klaviru u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, najstarijoj glazbenoj instituciji u Hrvatskoj. Ta kompaktna ploča izuzetna je, rijetka, ako ne i jedina ploča solo klavira u hrvatskoj jazz diskografiji. Bila je to nažalost zadnja Boićeva glazbena ostavština. Glazbeni se Zagreb od izuzetnog glazbenika i čarobnjaka glasovira oprostio velikim ispraćajem na Krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj. Porin za životno Rajko Dujmić PORIN 10 BROJ 179, OŽUJAK 2013. Piše: Siniša Škarica Z a početak, Rajko Dujmić rođen je 7. kolovoza 1954. u Zagrebu. Roditelji su mu, otac Stjepan Dujmić, pomorski kapetan iz Sušaka kraj Rijeke, a majka Carlotta Streibelwierer iz Beča; završio je u Srednjoj muzičkoj violinu i apsolvirao na Pedagoškoj akademiji. Violinu je počeo svirati sa četiri godine, prvi bend bio je u šestom osmogodišnje (Gringo&Company) od kada nosi nadimak Lima, a prvi put je profesionalno zasvirao s trinaest, mijenjajući starijeg kolegu klavirista kao pratnja striptizu u Intim baru! Violina i klavijature donijet će mu angažman u Grupi Marina Škrgatića, rock sastavu koji je s fagotom, oboom, klarinetom i violinom pokazivao težnju avangardi, ali istodobno, alternativna klasična rock postava i singl ploče poput Beži Janke, Rokoko i Tina govorili su o spremnosti da se pokori diktatu tržišta i izdavača. Godine 1972. sa Zlatnim akordima, legendarnom beat grupom iz 60–ih i Grupom Marina Škrgatića godinu kasnije, prvi put će se okušati u studiju snimajući ploče. Oba sastava, kao i Klan, skupina kompetentnih glazbenika s kojima je jedno vrijeme pratio Josipu Lisac te zadnja verzija varaždinsko–zagrebačkih Crno bijelih, predstavljat će, uz ambicioznije projekte (vlastiti bend Ime) i ad hoc složene ekipe, poligon na kojima je kalio poziv glazbenika. Prvi skladateljski pokušaj, skladbu Smij se, pokazat će na prvom BOOM festivalu u Ljubljani 1972. upravo sa Grupom Marina Škrgatića. Druga, zabilježena na vinilu, bit će zaboravljena Vrijeme mladosti, sada već s Novim fosilima, negdje u proljeće 1977. godine. Novi fosili, legendarni sastav koji će 2006. dobiti priznanje Instituta hrvatske glazbene industrije (danas Instituta hrvatske glazbe) za »najtiražniju grupu u povijesti hrvatske diskografije«, dijele životni i profesionalni put Rajka Dujmića čemu bi pristajala sintagma poput one Hourine: »dani ponosa i slave«. Sastav koji je od svog rođenja 1969. tragao za pravim uspjehom, u jesen 1976., dolaskom Lime, počet će dobivati obrise pobjedničkog tima. Osnivač Novih fosila, svestrani i nadasve poduzetni bubnjar Slobodan Momčilović Moka zajedno s basistom Marinkom Colnagom i nakon sedam godina nije odustajao: trebala mu je dobra pjevačica, još dva vokala, dobar gitarist, klavijaturist i barem jedan hit maker! Slika idealnog benda zaokružena je do proljeća 1977. s Đurđicom Miličević (ubrzo Barlović), nekadašnjom članicom splitskih Batala i Vladimirom Kočišem Zecom, pjevačem, gitaristom iz tinejdžerske Prve ljubavi povući devetnaestogodišnju Sanju Doležal, svježeg vokala i mladenačkog poleta, neodoljive scenske radosti. Istodobno, stari će se lisac prihvatiti organizacije snimanja sarajevske Imoćanke Nede Ukraden i time zaključiti dugogodišnje lutanje ove iskusne, dojmljive pjevačice u čije se razloge za pjesmu uvijek vjeruje. Podjela skladateljskih uloga između Rajka i Đorđa Novkovića (potpomognutih uglavnom stihovima Marija Mihaljevića, a kasnije i Zrinka Tutića) otvorila je put prema novom diskografskom fenomenu koji će tijekom osamdesetih zavladati ženskom stranom estrade. Dujmićeve Vrati se s kišom i posebno Oči tvoje govore bit će putokazom Nedina spajanja popa i folka koji će sa Zorom 1985. kulminirati na posve Novkovićevom albumu Hoću tebe. ća; s prvim zapaženim stihovima za pop i rock otpadnike, Gečevićevu Regatu i Stanić–Dragojeve Neki to vole vruće. Bit će to Andrea i Reci da. S Dujmićem će se početi potpisivati kao S. Aufiderzen za Srebrna krila i pod prvi zajednički veliki hit Novih fosila, vjerojatno i njihov najveći uopće: Za dobra stara vremena! Do kraja osamdesetih skupa će napisati šezdesetak naslova, zaključno s Rock Me, kada su 1989. s Rivom, potpuno anonimnim Zadranima, osvojili eurovizijski vrh u Lausannei, nakon što su godinu za godinom prije toga, s Novim fosilima bili četvrti (Ja sam za ples) i sa Srebrnim krilima šesti (Mangup). To bodovanje svrstalo ih je na 13. mjesto najuspješnijih eurovizijskih autora svih vremena! Nekako istodobno Rajko će surađivati i s Nenom Ninčevićem, najproduktivnijim stihotvorcem sljedeća dva desetljeća te s D. M. Rusom i Farukom Buljubašićem Fayom, uvijek u potrazi za vještim pop rukopisom. Neke ajko Dujmić, dobitnik je Zlatne ptice 1985., priznanja što ga je davao Jugoton autorima za prodanih milijun primjeod spomenutih pjesama, poput Tutićeve Mileraka raznih nosača zvuka, a zaslužit će je i 2000. od strane Croatia Recordsa za zbroj od 100.000 primjeraka; ne, ući će u antologije primijenjena pjesništva. Budi uvijek blizu, treći album njegovih Novih fosila iz 1981., s rekordnom nakladom od pola milijuna prodanih plo- R ča i kaseta već u prvoj godini, donijet će im dijamantnu ploču u diskografiji bivše države (preko 200.000 primjeraka), priznanje koje će Fosilima pripasti za još šest albuma tijekom 80–ih; godine 1986. na Međunarodnom festivalu u Dresdenu osvojit će nagradu publike i 3. nagradu stručnog žirija, istodobno, njihov sedmi studijski album Za dobra stara vremena dobiva grand prix JRT–a za najbolji pop album godine. Različito od diskografskih priznanja, ne može se reći da su Rajko Dujmić i Novi fosili bili pretplaćeni na festivalske nagrade, tamo gdje su bili najzapaženiji, na onom Splitskom, osvojili su u dva navrata prva mjesta žirija: 1978. za Neka vali gingolaju male barke Marka Demichellija i 1980. s Dujmićevom i Popadićevom Čuješ li me je l’ ti drago; četiri puta na jugoslavenskim izborima za Euroviziju, takozvanoj Jugoviziji, zauzimali su nezahvalno 2. mjesto, sve do 1987. kada su s Dujmićevom i Cvikićevom Ja sam za ples izborili vizu za Bruxelles; također 1987., Rajko će svoju prvu europsku nagradu — i to najvišu! — osvojiti na natječaju propagandnih spotova za reklamu Topsi–keksi, a 1989. u Lausannei, kao što već i vrapci znaju (valjda!), s Rock Me i zadarskom Rivom zasjest će na europski eurovizijski vrh! i kompozitorom renomiranih zagrebačkih Bisera. Autoritetom oca benda, Moka je sve učinio u Rajkovu bildanju toliko potrebitog samopouzdanja. Kratkovidi div, pazeći ga kao dragocjenu kap vode na dlanu, otkrio je u njemu vodopad glazbe! Prva uspješnica, koja će otkriti skladateljski talent mladog Dujmića, došla je kao Sanjaj me s druge strane festivalskog singla Zagreba ‘77., napisana je na stihove pjesnikinje koju nije poznavao. Dea Volarić obilježit će ranu fazu velikih uspjeha Novih fosila i tog malog Mozarta hrvatskog popa: Sanjaj me, Da te ne volim, Najdraže moje, Tako je malo riječi palo, Šuti moj dječače plavi, Sklopi oči, Saša, Majčine oči... Baš tada, 1982., kada snimaju svoj četvrti album Za djecu i odrasle, naslovom što sugerira tajnu uspjeha Rajka i Novih fosila kao ultimativne obiteljske pop grupe, Đurđica je odustala. Obitelj Barlović postala je važnija. Brzo će Moka Ali tada, Dujmić i Moka već će iza sebe imati stotine tisuća primjeraka Skitnice, longplejke s istoimenim hitom Velolučanke Jasne Zlokić, pjevačice u svojim tridesetima koja je na ozbiljnoj pop sceni debitirala samo tri godine ranije na Splitskom festivalu. Suradnja s ovim velikim, možda najuzbudljivijim ženskim glasom hrvatskog popa, nastavit će se uspješno sljedećih pet godina do albuma Vrijeme je uz nas 1989. godine. Tomu je kumovao Jasnin susjed, pjesnik, esejist i novinar, Blaćanin Momčilo Popadić Pop koji je uz Moku postao Rajkova srodna duša, stariji brat i čvrst oslonac još od 1979. i zajedničke im splitske uspješnice Reci mi tiho, tiho. Može se reći da su Pop, a potom Mario Mihaljević i Zrinko Tutić nastavili tijekom osamdesetih tamo gdje Rajkova suradnja s Deom Volarić posustala. A onda, nekako sredinom osamdesetih javlja se Stevo Cvikić, nerealizirani roker i gorljivi fan Branimira Štuli- Njegov muzički promiskuitet nije imao granica i, prije ili poslije, morao se primijetiti zamor radoholična masterminda. Na samom kraju desetljeća udaljio se čak i od matičnoga benda koji je također počeo pokazivati znakove posustajanja. Godine 1991., raspadom države, kao da i članovi, svaki za sebe traži svoju slobodu. Prvi će biti, de facto, drugi čovjek sastava, skladatelj, gitarist i pjevač Vladimir Kočiš Zec. On će započeti dugu i solidnu solističku karijeru, a ni Sanji neće biti teško uvjeriti izdavače kako ima puno pravo otisnuti vlastiti zvijezdu na diskografskoj matrici. Rajko će tako turbulentne godine rata dočekati s ambivalencijom pobjednika i gubitnika! Iz znatno reducirana kruga suradnika (Nedu Ukraden, Jasnu Zlokić u potpunosti će preuzeti Novković) izdvojit će se pred sam kraj dekade naizgled ležerni, ali komercijalno vrlo uspješan projekt pjevača–zabavljača Jasmina Stavrosa, alias Mila Vasića. Umoran sam, hit toga darovitog perkusionista, u jednom trenutku ozbiljnih sviračkih namjera, prešao je i granice tada već bivše države. Nama, što smo doma živjeli od Liminih nota, ovaj pseudo sirtaki iz Dujmić–Cvikićeve radionice govorio je ponajviše o raspoloženju našeg laureata. I onda, nizat će se nove nedaće. Nakon Mokine smrti 1985., umrijet će 1990. njegov pjesnik Pop, pa iznenada 1992. od zatajenja srca Đurđica Barlović, a godinu dana poslije, Rajkova mama Carlotta. Objavit će kontemplativ- o djelo 2013. 11 ni solo album Nizvodno od raja. Zajedno s Hourom predstavit će mladu Ninu Badrić na prvoj Dori 1993. skladbom Ostavljam te. Vratit će se s trećom postavom Novih fosila koja će 1999. albumom simbolična naziva Jesen završiti kao vokalni kvartet: Rajko Dujmić, Nataša Belošević, Jelena Foršner i Vladimir Pavelić Bubi i objaviti prestanak rada velike grupe, nakon punih 30 godina. U 90–ima, nemiran i kreativan kao uvijek, nastavit će surađujući na albumima brojnih imena s hrvatske pop scene; pisao je za tamburaške sastave Gazde i Ex Panoniju, filmsku glazbu (Cijena života), scensku glazbu surađujući na Dolenčićevom Dundu Maroju, glazbu za reklamne spotove, a između ostalog sa Cvikićem i uvodnu temu za popularnu televizijsku emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Skladao je i glazbenu kulisu za autorske albume pjesnika Duška Gruborovića i Željka Krznarića. Vlado Kalember nagovorio ga je za povratak na pozornicu kroz zamisao o 4 Asa: Kalember, Alan Islamović, Jurica Pađen i Rajko kao putujući festival njihovih uspješnica i hitova grupa kojima su pripadali, ali 2005. i Novi fosili ponovno se okupljaju. Godine 2012. sa Željkom Ogrestom publici dariva mjuzikl Za dobra stara vremena. Koncipiran na bendovskim evergrinima, trebao je biti dodatni poticaj za njihov novi život. Nažalost, plan potpunog povratka odložila je još jedna iznenadna smrt: 2012. umire Nenad Šarić Brada, bubnjar i Sanjin suprug. Zrinko Tutić tada će, gotovo terapeutski, konačno popustiti pred Rajkovim učestalim navalama da pokrenu Muziku zabavnu, da sami pjevaju ono što su napisali za druge: sve svoje »naručene pjesme«. Novo zajedništvo podsjetit će nas na jedan od klimaksa njihove suradnje, onaj emocionalni trenutak kada su združili cijelu estradu, 150 glasova domoljubnim apelom za mir zvanim Hrvatski Band Aid, pokušavajući Mojom domovinom zaglušiti zlokobne zvuke opće opasnosti. Kada se prima Nagrada za životno djelo, kada se rade velike inventure poput ove, kao rezultat priznanja okoline da si obavio (uglavnom) svoju životnu zadaću, reakcije mogu biti posve različite: od uzbuđenja na granici euforičnog do filozofskog mira i zadovoljstva. Njegov Porin čist je k’o suza i ne znam kako će reagirati, ali ne vjerujem da će priznati kako je rekao svoju zadnju. On teško bilo što priznaje, osim da je ovisan o glazbi. A tomu nema lijeka i ne vidi se kraja! Muzika zabavna i pjesme koje se ponovno rađaju u Liminoj glavi poput Kad Bog sve zbroji, Lagano, lagano i Ti si čudo, daleko su od spomenika i velikih riječi kojih se naš mali veliki čovjek oduvijek klonio. Vladimir Kranjčević PORIN BROJ 179, OŽUJAK 2013. Piše: Erika Krpan J edan uvaženi hrvatski skladatelj često zna kazati kako ne bi bilo stvaralaca kada ne bi bilo umjetnika interpreta koji bi tumačili njihova djela i time postali sudionici u stvaranju umjetničkog čina. utjecala na koncertni repertoar koji je — obogaćen mnogim poznatim, ali i nepoznatim djelima pisanim za velike sastave — tih godina neprestance privlačio u Lisinski sve veći broj slušatelja. Hrvatska se glazbena umjetnost diči s umjetnicima koji su opravdali tu misao, čitava svog stvaralačkog vijeka pomno njegujući suptilne spone što se isprepliću i povezuju hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i njegov ozvučeni lik — njegovu interpretaciju. Jedan od istaknutih umjetnika u toj ne suviše dugoj ali za hrvatsku glazbu posebno dragocjenoj koloni takvih posvećenih glazbenika je dirigent Vladimir Kranjčević. Ipak, u umjetničkom sazrijevanju Vladimira Kranjčevića, iako važna, bila je to samo epizoda, koja je težila daljnjem umjetničkom rastu kakav se dogodio osamdesetih godina kada preuzima najprije Zbor, a potom i Simfonijski orkestar Radio Zagreba; poslije djeluje u Muzičkoj produkciji Radio Beograda, a devedesetih je godina prošlog stoljeća u dva mandata direktor Opere HNK u Zagrebu. Službeni je radni vijek Kranjčević zaključio 2007. godine kada kao redovni profesor u trajnom zvanju nakon tri desetljeća rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odlazi u mirovinu. Rođen 1936. u Zagrebu, gdje se školovao i završio studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Kranjčević je studirao dirigiranje kod Slavka Zlatića u Zagrebu i Igora Markeviča u Monte Carlu, a magistrirao je kod Vojislava Ilića na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Kroz mnoga desetljeća svoga radnog vijeka Kranjčević je uz neprestanu i dinamičnu umjetničku aktivnost stalno bio i društveno angažiran. Podugačka bi lista njegovih dužnosti onemogućila da se naglasi ono uistinu bitno u njegovu umjetničkom životopisu. Stoga tek podsjetnik na najbitnije: bio je dugogodišnji direktor Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i jedan od utemeljitelja, umjetnički voditelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri od utemeljenja 1971. do 2006.; usto je obavljao i niz drugih funkcija, koje su sve ispreplitale znanje i erudiciju glazbenika s neupitnom sposobnošću rukovođenja ansamblima, ustanovama, manifestacijama, udrugama… Jedan od važnijih trenutaka ne samo za njegov umjetnički životopis nego i za hrvatski glazbeni život u cjelini dogodio se 1974. kada je Kranjčević preuzeo Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i ubrzo ga uzdigao do visoke kvalitativne razine tražene i izvan granica ondašnje države, razine koja je mogla iznijeti i najzahtjevnija djela svjetske vokalno– instrumentalne baštine. Dogodilo se to samo godinu dana poslije otvorenja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, pa su te činjenice — jedna uz drugu — izmijenile lik koncertnog života Zagreba. Mogućnost velikih vokalno–instrumentalnih izvedbi s izvrsnim zborom blistavog potencijala znatno je Prirodno je pitanje danas što posebno krasi tu složenu i bogatu karijeru? Što je čini iznimnom? Što treba posebno naglasiti, a da se pritom ne zanemari nešto možda podjednako vrijedno isticanja? Vratimo li se na početak i na tvrdnju kako je glazbeno djelo u trenutku izvedbe podjednako ostvarenje autora kao i njegova tumača, prizvat ćemo u sjećanje golem broj praizvedbi i izvedbi djela hrvatskih autora svih razdoblja koja je Kranjčević neumorno tijekom čitave karijere studirao i uvrštavao u svoje koncertne programe, odnoseći se prema hrvatskom repertoaru s velikom umjetničkom odgovornošću i angažmanom. Taj je angažman okrunio višegodišnjom suradnjom sa Slovenskim komornim zborom s kojim je — pored dvadesetak LP ploča i desetak kompaktnih diskova ostvarenih sa simfonijskim i zborskim ansamblima s kojim je u različitim razdobljima rukovodio — snimio deset CD–ova pod zajedničkim naslovom Antologijska djela hrvatske zborske glazbe, ostvarivši time jedinstven izvodilački i kulturološki pothvat kojim je omogućen uvid u istinske vrijednosti hrvatske zborske glazbe. Nagrađivan brojnim uglednim nagradama, Vladimir Kranjčević i danas neumorno i s istinskom ljubavlju za glazbu i svoj poziv s koncertnog podija plijeni podjednako svježinom i potrebom za novim glazbenim obzorima, kao i mudrošću umjetnika kojemu su bogato iskustvo, znanje i erudicija ne samo trajni nego i jedini važeći ulozi u neku buduću stvarnu ili željenu interpretaciju. Neka tako i ostane! BROJ 179, OŽUJAK 2013. Tko su autori nekih od najizvođenijih pjesama u hrvatskom radijskom eteru? Prema listi singlova HR TOP 40, otkrivamo neka od imena koja stoje iza najčešće emitiranih skladbi Piše: Tomislav Vuković TOP 40 projekt je Instituta hrvatske glazbe realiziran u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i ostalim sestrinskim udrugama čija je namjera javnosti, medijima i glazbenicima predočiti svježe i relevantne podatke o pjesmama koje su doista hitovi koje sluša cijela zemlja. Iako su izvođači hitova uglavnom poznati u javnosti, pitanje je tko su kreativci koji stoje iza njih? Premda se za svih 40 singlova može reći da idu u vrh slušanosti, zbog ograničenog prostora ipak izdvajamo samo par koji su po nečemu specifični. Massimo je imao 3 »ulaza« na listu sa skladbama trojice različitih autora s kojima uspješno surađuje — to su Sandro Bastiančić, Dragan Brnas i Predrag Martinjak. Lea Dekleva imala je, pak, najbolji novi »ulaz« na top listu, dok su Mayalesi najavili povratak vrlo uspješnoj suradnji s Yayom. Mladi par Ivana Radovniković i Stjepan Marković uspjeli su se probiti singlom na prvu poziciju. Kreativni trio: Bastiančić, Brnas, Martinjak, Dragan Brnas i Eni Kondić autori su pjesme »Gdje smo sad?«, Predrag Martinjak skladbe »Sretan put«, a Sandro Bastiančić »Tišine«. Publiku bi sigurno moglo zanimati kako su uopće nastali ovi Massimovi hitovi? »Nekako od samog početka skladanja pjesme ‘Gdje smo sad?’ usredotočio sam misli na Massima i na način na koji bi je on otpjevao. Znao sam da je to pjesma za njega. Kad otpočetka imate jasnu viziju, k tome još i sreću da Massimova supruga Eni Kondić piše divne tekstove, uspjeh je Jesu li autori očekivali tako dobar prolaz kod hrvatske publike? Može li se hit predvidjeti? Predrag Martinjak, kako kaže, zadovoljan je presudom publike: »Pomalo sam očekivao dobar prijem kod hrvatskih slušatelja i to isključivo zato jer se radi o brzoj pjesmi kakvih Massimo nema puno, što ju izdvaja iz ostatka albuma. Međutim, ono što mi autori očekujemo ništa ne mora značiti. Konačni sud, bolje reći presudu, uvijek donose slušatelji — u ovom slučaju, priznajem, vrlo sam zadovoljan presudom.« »Inspiracija za pjesme dolazi sama i nepozvana u određenom momentu. Ne može se kupiti ni zatražiti prema potrebi, ona jednostavno dođe, a to ovisi i o bogatstvu našeg duhovnog i emotivnog života. Ako je to prazno, smatram da nema ništa od dobre glazbe.« prošla’ pa je završila u ladici, tko zna do kada bi tamo ostala da je producent Coki nije ‘izvukao’ upravo za ovaj povratnički album«, nadovezuje se Beluhan. »Što se tiče suradnje s Yayom, umišljam da su Jinxi iz tog istog obiteljskog kruga kao i Mayalesi, pa je nekako prirodno došlo i do ove suradnje«, objašnjava. Povratak Mayalesa: Naš aktualni singl nudili smo i drugima, no nitko ga nije htio Grupa se vratila s novim albumom jednostavnog naziva ‘2’ koji su predstavili trenutnim singlovima ‘Virtual Baby’ i ‘Ti dobro znaš kome pričam’. Na potonjem gostuje Yaya za koju mirne duše možemo reći da ne stari, to jest, što je starija to je bolja. Iako je tijekom duge pauze došlo do nekih promjena u sastavu grupe, kreativni dinamični duo ostao je isti, pa smo Petra Beluhana i Vladimira Mirčetu zamolili da nam objasne u čemu je tajna i jesu li nakon toliko vremena očekivali tako dobar prijem kod publike. Dragan Brnas »Bio bih lažno skroman, a vjerujem da bi se većina autora složila sa mnom, da to nisam priželjkivao. Sve što ostali autori i ja radimo, na kraju treba potvrdu slušatelja i publike koja tu glazbu sluša, živi i na kraju svega, odrasta uz nju. Morate biti sretni kada nešto dobro napravite, kada toliko vremena odvojite skupa sa svim glazbenicima i aranžerima koji sudjeluju u procesu, jer tada znate da vaš trud nije bio uzaludan i da negdje, sada, netko sluša vašu pjesmu i uživa u njoj«, priznaje Dragan Brnas svoja očekivanja. Lea Dekleva: Ako je duhovni i emotivni život prazan, nema ništa od dobre glazbe Iako Lee Dekleva možda nema u radijskom i televizijskom eteru onoliko koliko ima nekih drugih glazbenika, ali svaki put kad se pojavi privuče pažnju medija i slušatelja. Tako je bilo i ovaj Vlado & Pjer »Nismo ništa očekivali, no producent Coki (Goran Muratović, vođa Jinx–a, op.a.) otpočetka je govorio o singl potencijalu — s obzirom na ovu Top listu ispada da je opet bio u pravu«, skromni su dečki. S obzirom da sve ideje za pjesme najčešće snimim na mobitel, iznenadio sam se da je pjesma nastala u svibnju 2011. i to kao melodija odsvirana uz gitaru. Tekst smo Ivana i ja zajedno krenuli pisati i mislim da smo pogodili ono bitno. Odmah sam je zamislio u modernom country aranžmanu, pa sam se uz pomoć Ivana Škunce odlučio izraditi čitav aranžman, od početka do kraja po nekoj svojoj viziji. Drago mi je da smo ovako uspješno prenijeli poruku dalje. Ne bježim od raznovrsnosti, dapače mislim da se glazbom treba igrati i okušati u svim područjima i izričajima. Mislim da sam u poziciji ponuditi nešto novo i kvalitetno svojom glazbom i tekstovima i da je hrvatskoj glazbi potreban odmak od masovne produkcije kratkoročnih hitova i poskočica, a volio bih surađivati s osobama iz glazbene zajednice koji u svom radu daju dio sebe u svaku kompoziciju i time stvore nešto novo i posebno. Kako je uopće nastala skladba »Ti dobro znaš kome pričam« i kako je došlo do suradnje s Yayom? »U vrijeme kad je pjesma nastajala, Petar Be- Lea Dekleva »Super je da uopće imamo top listu kao što je HR TOP 40, jer trenutno, nažalost, ne postoji nešto tako relevantno s informacijama o emitiranjima na 80 radio postaja. Naravno, u interesu je nas glazbenika i autora, s obzirom da nam može poslužiti kao dobra referenca«, komentira Lea. zaštitnik grada Rijeke. Skladbu, koja je lokalnog karaktera, napisao sam još 2007. za festival Melodije Istre i Kvarnera. Pjesma je nakon festivala ostala u ladici, a Massimo je ponudio suradnju i prepjev, pa je pjesma tako dobila jednu novu dimenziju.« Stjepan Marković vjerojatno nije toliko poznato ime na hrvatskoj skladateljskoj sceni, ali je zato definitivno ime koje dolazi. Njegova skladba »Tako rijetko si tu« za koju je zajedno s partnericom Ivanom Radovniković napisao tekst, probila se na prvo mjesto najrelevantnije hrvatske top liste singlova — HR TOP 40. Evo što Stjepan kaže o aktualnom singlu, svojem autorskom radu i uzorima... Postoje li određeni žanrovi glazbe koje autorski preferirate ili ste otvoreni za sve? put, a riječ je o novom singlu iz njene kreativne radionice pod nazivom »Gdje ne vidiš očima«. Predrag Martinjak Stjepan Marković : Najvažnije je ostati iskren, publika će to znati prepoznati Planirate li u budućnosti možda proširiti autorsko djelovanje te raditi skladbe i za druge izvođače? S kim biste voljeli raditi? Sandro Bastiančić zagarantiran. Znali smo što želimo i na kraju svega stvorili smo lijepu pjesmu«, objašnjava Dragan Brnas. »Što se tiče pjesme ‘Sretan put’, sve je krenulo od remiksa za jednu sasvim pedesetu pjesmu. U procesu rada nadošla mi je nova melodija i tekst, da bi na kraju napravio i totalno novi aranžman«, opisuje svoj put Predrag Martinjak. Od trojice autora, Sandro Bastiančić, široj publici možda najpoznatiji kao frontmen grupe En Face, ima zanimljivu pričicu vezanu uz svoju skladbu: »Pjesma ‘Tišina’ u originalu je na talijanskom jeziku i zove ‘San Vito’, to jest Sveti Vid, »Coki je u toku snimanja predložio da ona otpjeva pjesmu, a krajnjim rezultatom svi smo više nego zadovoljni«, dodaje Mirčeta. Kako je nastala skladba »Tako rijetko si tu«? : Saša Zinaja HR Radislav Jovanov Gonzo ZAMP 12 »Što se tiče skladbe ‘Gdje ne vidiš očima’, poželjela sam nešto malo otvorenije, za razliku od mojih klasičnih skladbi, da ima neki neopterećen soundtrackovski pristup, tim više što bi se pjesma trebala naći i u jednom novom filmskom ostvarenju. Ideja je bila da melodija zvuči lepršavo, neplanirano i tako je u konačnici realizirana cijela skladba, nadam se na zadovoljstvo slušatelja«, opisuje stvaranje nove skladbe i nastavlja: luhan i ja radili smo pjesme gomilajući materijal za drugi album Mayalesa (kojega smo godinama bezuspješno pokušavali realizirati). Nudili smo tu pjesmu i drugim imenima s estrade, međutim nitko nije pokazao preveliki interes, na svu sreću«, objašnjava Vlado Mirčeta. »Stvar smo zapravo napisali za Tinu (ex Rupčić, op.a.) prije dosta godina, međutim ‘nije Stjepan Marković Ja sam nekakav čudan spoj dečka koji je odrastao na Zeppelinima i Purpleovcima, bio metalac, punker, a istovremeno završavao Srednju glazbenu školu kao violinist. Danas slušam apsolutno sve i učim od boljih — mogao bih nabrojati 50– ak bendova i izvođača, ali na kraju jedino je bitno da ono što nosite u sebi prenesete drugima. Voljeli to drugi ili ne, to ste vi... barem ste iskreni. 13 ZAMP HDS ZAMP–u dodijeljena Nagrada za razvoj urbane kulture u Hrvatskoj ZAMP BROJ 179, OŽUJAK 2013. Piše: Tomislav Vuković N agrada za specijalan doprinos razvoju urbane kulture u Hrvatskoj, uručena tijekom finalne večeri 6. Demo festivala u organizaciji Art Scene Zaprešić, održala se 6. ožujka 2013. u poznatom rockerskom i bikerskom okupljalištu — klubu Route 66. Irena Škrinjar, autorica statue pod imenom Demos, akademska je slikarica iz Zaprešića, inače predsjednica Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić. Europski skladatelji Deklaracijom o kolektivnoj zaštiti stali uz svoja autorska društva Nagradu je primio glavni tajnik Antun Tomislav Šaban koji je, zahvaljujući na priznanju, u toj posebnoj prigodi izjavio kako je Hrvatsko društvo skladatelja unatoč tome što ga se uglavnom vezuje uz klasičnu glazbu i jazz, od početaka uvijek podupiralo i urbani izričaj. Glavni tajnik također je istaknuo otvorenost HDS ZAMP–a prema suradnji s mladim kreativcima i autorima urbanog ili alternativnog izričaja te pozvao sve zainteresirane da prijave svoje projekte na idući BTL natječaj. Hrvatsko društvo skladatelja i njegova Služba ZAMP, temeljem BTL natječaja kojim se financiraju nezavisni projekti iz sredstava prikupljenih iz naknada na prazne medije, već niz godina iznosom od pola milijuna kuna podupiru projekte u rasponu od tradicionalne do popularne i alternativne glazbe. utori i skladatelji iz više od 20 europskih zemalja okupljenih u Europskom savezu skladatelja (ECSA), izdali su Deklaraciju u kojoj se referiraju na izazove s kojima se susreće kolektivna zaštita autorskih prava te digitalna distribucija glazbe u Europi. Mala delegacija HDS ZAMP–a i ‘Demos’ Ove je godine glavnu nagradu primila grupa Deda i ostatak pod vodstvom Milka Kiša Dede, inače poznatijeg kao klavijaturista Hladnoga piva. Zanimljivosti tog Dedinog side projekta pridonosi i njegov 14–godišnji sin koji u grupi svira bas gitaru. Grupa je inače osvojila snimanje kompletnog albuma u profesionalnom studiju te snimanje video spota. Po ocjeni organizatora, nagrađena je grupa Nosači pacijenata, a dečki su osvojili snimanje singla i video spota. ZAMP ZAMP HDS ZAMP tako je prepoznao i kvalitetan program udruge Art Scena Zaprešić kojoj se već treću godinu dodjeljuju financijska sredstva za ostvarenje Demo festivala čiji je cilj afirmacija mladih i nepoznatih bendova. Festival je specifičan jer nagrađuju tri grupe i to po principu glavne nagrade, nagrade organizatora i nagrade publike. A SONAR ulazi u finale, predstavljena nova generacija mladih autora Piše: Tomislav Vuković U četiri mjeseca trajanja, projekt SONAR opravdao je očekivanja te pokazao da u Hrvatskoj postoje i djeluju mladi kvalitetni autori koje je samo potrebno prepoznati. Kaže se da na mladima svijet ostaje, a hrvatska glazbena scena po tom pitanju zasigurno nema briga. Projekt SONAR specifičan je po tome što struka bira svoje nasljednike, a završnu riječ ima publika. Dakle, unutar svakoga kruga publici se predstavlja nekoliko mladih autora koje je među mnoštvom pristiglih kandidata odabrao stručni žiri sastavljen od uglednih hrvatskih autora, glazbenika i producenata. U prva dva kruga žiri su sačinjavali Nikša Bratoš, Miro Buljan, Ante Pecotić, Neno Belan, Mirela Priselac Remi i Damir Martinović Mrle. U trenutku pisanja ovoga članka, u tijeku je treći krug SONARA, a žiri sačinjavaju Massimo, Ivan Dečak i Aljoša Šerić. Ivan Dečak pritom je izjavio kako smatra da je SONAR odlična odskočna daska mladim autorima te dodao: »Mislim da svatko ima svoj put i mora ga proći na svoj način. Bitno je da budeš svoj, vjeruješ u to što radiš, budeš iskren i ne ideš s pretjeranim kalkulacijama u glazbu, jer glazba nije matematika i fizika, moraš ići iz srca. Vjerujem da oni koji tako rade kad tad uspiju.« Prva dva kruga iznjedrila su dva mlada autora i dvije perspektivne grupe. To su autor i pjevač Berin Buturović, kantautorica Sonja Agata Biščan te grupe Genova i Baby Blue, a svi su dobili pismo preporuke Hrvatskog društva skladatelja prema diskografskim kućama (osim Baby Blue koji već imaju diskografski ugovor). Po završetku trećega kruga, odabrani finalisti okupit će se 21. ožujka u Klubu Sax gdje će se održati okrugli stol o autorskim pravima u okviru kojega će stariji kolege davati savjete mlađima i prenijeti osobno iskustvo upravljanja pravima te zajednički koncert. Bit će to dodatna prilika da se mladi autori predstave publici što je zasigurno vrijedno iskustvo koje će im pomoći u daljnjem razvoju karijere. Nagrada publike pripala je grupi Antigen — snimanje demo CD–a u produkciji Art Scene Zaprešić. Art scena Zaprešić neprofitna je udruga čiji cilj je promicanje, razvitak i unapređenje umjetnosti, a djeluje na području Grada Zaprešića, Zagrebačke županije i cijele Hrvatske. Cilj udruge također je poboljšanje kvalitete kulturnog i društvenog života mladih. Održan tematski sastanak »(Ne)djeljivost složenog autorskog djela?« J edna od aktualnih tema — korištenje autorskog djela u komercijalne svrhe — u posljednje vrijeme izaziva zanimanje hrvatskih skladatelja. Naime, kod komercijalnog korištenja djela koje se sastoji od glazbe i teksta, problem često nastaje kad zainteresirana strana treba samo glazbu ili samo tekst. U takvim slučajevima postavlja se pitanje — je li autorsko djelo djeljiva ili nedjeljiva cjelina, to jest, je li moguće koristiti određene dijelove djela bez dopuštenja svih autora koji su ga stvorili? Na tu temu u dvorani HDS–a održan je 7. ožujka 2013. tematski sastanak »(Ne)djeljivost složenog autorskog djela?«. Dr. sc. Romana Matanovac Vučković, asistentica na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, održala je kratku prezentaciju u kojoj je objasnila najvažnije aspekte toga problema. Uz uvodno predstavljanje navedeno je nekoliko primjera. Pravni savjetnik Službe ZAMP–a, Davorin Penc, izdvojio je slučaj korištenja skladbe Kalifornija grupe »Neki to vole vruće« kada je naručitelj, kompanija TELE2, u svojoj reklami koristio glazbu uz dopuštenje skladatelja glazbe, a bez dozvole autora teksta. Tematskom sastanku prisustvovalo je dvadesetak članova Društva, stručnih službi i drugih zainteresiranih te se povela zanimljiva debata s mnoštvom primjera koje su prema vlastitim iskustvima iznijeli okupljeni. Zanimljiva rasprava i interes članstva potvrda su potrebe organiziranja takvih tematskih sastanaka ili tribina na slične teme u budućnosti. (ZAMP) U Deklaraciji se traži stabilan i transparentan pravni okvir koji će služiti na korist svim autorima. Njime se ukazuje na potrebu da autorska društva i dalje imaju prvenstvo u zaštiti autora s obzirom na: cjelovitost repertoara jer društva za kolektivnu zaštitu znaju da štite cijeli katalog djela svojih članova što uvelike olakšava poslovanje i autora i korisnika djela, nadalje — transparentnost bez obzira na činjenicu da društva variraju u kvaliteti svojih usluga — ona su ipak i dalje puno transparentnija od publishera i drugih subjekata i na koncu, jednaki tretman repertoara — sva djela plaćaju se jednako za iste oblike korištenja, bez obzira jesu li objavljena u velikoj izdavačkoj kući, nezavisnoj ili samostalno. Ukoliko bi društva izgubila prvenstvo u zaštiti autorskih prava, to bi značilo da bi dobivanje licenci za korištenje repertoara određenog autora bilo puno kompliciranije s obzirom na gubitak cjelovite zaštite; također, pojava drugih dominantnih faktora (poput publishera) koji bi se natjecali za veći udio, kontrolu i zaštitu autorskih prava dovela bi do znatnog smanjenja autorske naknade; autori bi izgubili kontrolu nad svojim djelima, što u konačnici dovodi do manipulacije. Uz sve to bila bi povećana dominacija anglo–američkog repertoara te smanjenje kulturne raznolikosti. (ZAMP) Hrvatsko društvo skladatelja i Služba ZAMP–a aktivni i na Facebooku »Danas više nije pitanje hoćemo li koristiti društvene mreže nego kako ćemo ih koristiti«, jedna je od popularnih uzrečica stručnjaka za komunikaciju i marketing. Evidentno je da su društvene mreže postale u posljednjih nekoliko godina nezaobilazni dio naše svakodnevice, pa je HDS ZAMP odlučio obogatiti vlastitu komunikacijsku strategiju. Naime, uz web stranice, riječ je o jedinom kanalu iza kojeg doista stoji Društvo i na kojemu možete pronaći relevantne informacije iz prve ruke. HDS na Facebooku djeluje već više od godinu dana, a stranica je nedavno osvježena novim vizualnim izgledom i informacijama koje se odnose na autorska prava i na rad Službe ZAMP–a. Tako se sada mogu pronaći sveobuhvatne informacije vezane uz različite djelatnosti HDS–a, glazbena događanja, kao i razgovori s autorima. Ukoliko već imate svoj Facebook profil, povežite se s nama, kako bi i na društvenim mrežama uistinu bili zajednica (društvo) autora, skladatelja i muzikologa. Lajkajte, navratite, čitajte i budite u toku s najsvježijim informacijama iz svijeta glazbe, glazbene industrije i autorskih prava u Hrvatskoj i u svijetu. (ZAMP) STIPENDIJE 14 BROJ 179, OŽUJAK 2013. Jedan od troje stipendista Fonda Matz nakon diplome iz arhitekture studira kompoziciju u klasi akademika Frane Paraća Marko Slaviček Piše: Ivana Jurenec F inancijska potpora iz Fonda može mnogo pomoći mladim umjetnicima ukoliko znaju što žele i kako raspodijeliti novac. Nije stvar u količini, već u načinu na koji se njime raspolaže. Važno je novac pametno ulagati i zato ću otići u inozemstvo na daljnje usavršavanje. Nezavidna situacija koja već dulje vrijeme potresa glazbenu scenu koči ne samo interpretativne, već i stvaralačke umjetnike. Pred »gorućim« problemima Lijepe naše, ulaganja u kulturu čine se mnogima suluda. Čemu skladati nova djela, uz toliki broj već postojećih, pitaju se mnogi izvan glazbene struke, ali zasigurno i sami skladatelji svaki put kad se nađu u situaciji da njihovo stvaranje, koje zahtjeva mnogo uloženog znanja i truda, nije odgovarajuće vrednovano. Fond kao pomoć Hrvatski glazbenici Rudolf i Margita Matz odlučili su sav prihod od autorskih prava oporučno ostaviti mladim skladateljima (do 30 godina starosti) koji tek čekaju afirmaciju. Temeljem oporuke bračnog para Matz, 2009. godine utemeljen je Fond Rudolf i Margita Matz koji kroz novčane potpore svake godine pomaže mladim i perspektivnim skladateljima. Ove je godine na natječaj pristiglo devet molbi. Stručno povjerenstvo u sastavu Silvio Foretić (predsjednik), Zoran Juranić i Alfi Kabiljo predložilo je tri kandidata na temelju uspješnosti priloženih skladbi, preporuka profesora i dosadašnjih postignuća. Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja u ožujku je prihvatilo odluku Stručnog povjerenstva i odlučilo nagraditi Ivanu Kovač, Marka Slavičeka i Bruna Vlaheka. Njihov ćemo rad predstaviti u tri izdanja novine Cantus. Č ast mi je biti stipendist Fonda Matz jer on nije samo financijska stimulacija, već i svojevrsni pokazatelj da se trud i disciplina u konačnici isplate. Na sveukupnom putu stvaralaštva, možda je on tek jedna u nizu postaja, ali zasigurno je odskočna daska i velika motivacija za daljnji rad. vak školovanja. U kojemu će on obliku biti nema još potpuno jasnu ideju, no u ovome ga trenutku najviše zanima rad profesora Tristana Muraila, koji sada djeluje u Salzburgu. Pomoću spektralne analize zvuka dobiva sve one elemente na kojima temelji svoja djela. Spektralizam je, čini se istodobno u suprotnosti i istoznačnosti s drugom Markovom strukom — arhitekturom. Kompozicija i arhitektura S friško stečenom titulom magistra inženjera arhitekture i urbanizma, Marko Slaviček ipak ističe kako mu je glazba na prvom mjestu te kako mu je želja u budućnosti profilirati se kao glazbenik. Za nekoliko godina vidi se kao skladatelj i pedagog. Skladanjem se ni u kom slučaju ne želi prestati baviti, a pedagogija je racionalan izbor, jer u Hrvatskoj (a i drugdje) nije moguće živjeti isključivo od skladanja. Arhitekturu pritom doživljava tek kao »plan B«, odnosno honorarni izvor zarade. Na pitanje hoće li u budućnosti ostati u Hrvatskoj ili posao potražiti u inozemstvu, Marko kaže da ga obje ideje jednako privlače, a izbor će ovisiti o situaciji i mogućnostima koje mu se pruže. Za dobivenu financijsku pot- poru iz Fonda tvrdi da ona može mnogo pomoći mladim umjetnicima ukoliko znaju što žele i kako raspolagati s novcem. Nije stvar u količini, već načinu kako se njime raspolaže. Pametno ulaganje pritom je vrlo bitno, a ono u Markovu slučaju uključuje daljnji rad na svojim vještinama i razvoju talenta. Razmišljajući o tome što nedostaje na sadašnjoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj, Slaviček ističe dvije stvari. Prva (o kojoj, čini se, pjevaju i vrapci na grani) jest nedostatak financijskih sredstava. Postoji dovoljno talentiranih i ambicioznih ljudi s izvrsnim idejama koje nažalost moraju čekati neku pogodniju situaciju. Druga je stvar nedostatak prostora za izvođenje glazbe. S obzirom da je tema njegova diplomskog rada na Arhitektonskom fakultetu bila kazališni prostori u Hrvatskoj, proučavao je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, ali i neka druga mjesta glazbene umjetnosti, kao što je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. S gledišta arhitekta i glazbenika, njegova je opća primjedba manjak prostora u kojemu bi razni ansambli (suvremene, ali i klasične glazbe) mogli vježbati i nastupati. »Od velikih ansambala Zagreb raspolaže sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom HRT–a. Do prije nekoliko godina oba su sastava iznajmljivala Dvoranu Lisinskog za potrebe proba. Izgradnja još jedne dvorane svakako ne bi bila višak! Još jedan primjer pruža Novi Zagreb. Nema nijednu dvoranu toga tipa, a ima dovoljno praznih parcela na kojima bi se moglo nešto takvog predložiti i izgraditi«, kaže Marko Slaviček koji se, zasad, neće javiti s takvim prijedlozima nekoj od nadležnih institucija. Dva su razloga tome: vjeruje da Gradu to nije od primarnog interesa, a ni njemu osobno. Planovi za budućnost Nakon uspješnog završetka studija arhitekture u veljači ove godine, sada napokon sve vrijeme može posvetiti skladanju. Sljedeći projekt na kojemu radi završni je rad na preddiplomskom studiju kompozicije — bit će to Koncert za klavir i orkestar. Djelo će u sljedećoj kalendarskoj godini izvesti Zagrebački orkestar mladih. Osim toga, okušat će se i u skladanju za limeni orkestar, što mu je ispitni zahtjev. Prije daljnjeg školovanja u inozemstvu u kojem će mu od velike pomoći biti osvojena potpora iz Fonda Rudolf i Margita Matz, Marka čeka diplomska skladba. Ideja mu je skladati djelo za veliki simfonijski orkestar i mješoviti zbor, sastav za koji još dosad nije skladao. U tim, ali i drugim projektima želimo mu puno sreće! Marko Slaviček (Zagreb, 1986.) završava XI. gimnaziju i Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, smjer glasovir, u klasi prof. Lidije Lovrić–Vidiš. Godine 2005. upisuje studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu stječe titulu sveučilišnog magistra inženjera arhitekture i urbanizma. Godine 2009. upisao je studij klasične kompozicije na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Frane Paraća koji će završiti 2014. godine. U ljeto 2012. pohađa ljetni seminar iz kompozicije u Mürzzuschlagu u Austriji u klasi prof. Nigela Osbornea, gdje je na skladateljskom natjecanju dobio prvu nagradu. Dodijeljene potpore iz Fonda Rudolf i Margita Matz U dvorani Hrvatskog društva skladatelja, 14. ožujka 2013. održana je svečana dodjela potpora mladim skladateljima koji su temeljem Natječaja dobili sredstva iz Fonda Rudolf i Margita Matz za 2013. godinu. Stručno povjerenstvo u sastavu Silvio Foretić (predsjednik), Zoran Juranić i Alfi Kabiljo odabralo je tri prijave između devet pristiglih, a nagrađeni skladatelji su Ivana Kovač, Marko Slaviček i Bruno Vlahek. Potpore iznose 20.000,00 kuna. Sredstva za Fond osigurana su kroz naknade za autorska prava Rudolfa Matza, hrvatskog skladatelja, violončelista, glazbenog pedagoga i dirigenta koja su supružnici Matz oporučno ostavili HDS–u, uz obvezu da se prikupljena sredstva namijene mladim autorima do 30 godina za njihove stipendije i skladateljske projekte. U ime Hrvatskog društva skladatelja, nagrade dobitnicima uručili su Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDSa i Sivio Foretić, predsjednik Stručnog povjerenstva. (HDS) Ivana Kovač, Marko Slaviček i Bruno Vlahek Mala dvorana Vatroslava Lisinskog, 11. veljače 2013. Slobodan izbor djela za dobre umjetnike Koncert u sezoni Cantus Ansambla: Solo–tutti Piše: Maja Stanetti N a svom posljednjem koncertu Solo–tutti, Cantus Ansambl raznolikim je izborom programa dao oduška ponajprije vještinama i znanjima svojih članova. Koncert je otvorio Trio za trubu, rog i trombon Borisa Papandopula s kraja osamdesetih godina, djelo nastalo na poticaj istovjetnog splitskog Trija kojega je majstor tada čuo. U potrazi za izgubljenim skladbama, zapis je pronašao muzikolog Davor Merkaš, pa se ukazala prilika za ponovnu izvedbu. Živahni i zaigrani karakter Trija za limene puhače, s kontrapunktski razvedenom teksturom u okvirnim stavcima, posvećeno je predstavio novi postav Trija — trubač Vedran Kocelj, hornist Bank Harkay i trombonist Mario Šincek. Pijanist kao skladatelj Nažalost, vrlo dobar finski pijanist Olli Mustonen manje se uspješno odao i skladateljskom poslu. Musto- nenova Sonata za klavir Jehkih livana (pijanistica Srebrenka Poljak) nadahnuta je umjetnošću jednoga od posljednjih i najcjenjenijih pjevača runa. Oslanjajući se i na tradiciju zapadnjačke umjetničke glazbe, od Prokofjeva do Debussyija i mnogih drugih, Mustonen plete svoju asocijativnu mrežu na putovanju nejasna cilja. Pijanist, kao skladatelj, očito svoja nadahnuća nalazi u literaturi koju svira. I njegove Sinuhe za obou solo (Branko Mihanović), prema povijesnom romanu Sinuhe Egipćanin, jedan su od takvih primjera. Skladba sumnjive sadržajnosti, repetitivnih motiva u dvoglasju istoga instrumenta, samo zadaje muke izvođaču, a namjera i sadržaj ostaju upitni. A o samome Sinuhei da ni ne govorimo. Na programu su bile i dvije (od četiri) Invencije za klavir i udaraljke francuskog skladatelja Michela Calsa (Srebrenka Poljak i Marko Mihajlović). U preopširnom predstavljanju pojedinačnih članova Cantus Ansambla, u programu bez jasne koncepcijske okosnice, ishod je bio bolji u drugom djelu večeri. Puno maštovitiji događaj uslijedio je u Dvostrukom koncertu u kombinaciji za solističke alt i bas flautu Danija Bošnjaka i rog Banka Harkaya, uz 10 instrumentalista i obogaćujuću elektroniku Belgijanca Luca Brewaeysa, pod pažljivim vodstvom Ivana Josipa Skendera. nazvanu Koncert za violinu i komorni ansambl. Ansambl solistu (Ivan Novinc) u pravoj borbi, kao iz kakvih glazbenih Ratova zvijezda, kontrastira svojim odrješitim nastupom. Svi odreda itekako imaju posla u primjeni i istraživanju različitih violinskih tehnika u srazu sa skupinom u izazovnoj, zbitoj koncentriranoj formi intenzivnih izričaja. Seletkovićeva praizvedba I na kraju ono što se najviše očekivalo — praizvedba novoga djela Krešimira Seletkovića. Opširna i virtuozna osamljenička kadenca violine uvodi u trodijelnu skladbu bez već opterećujućih zagonetnih imena, skladbu jednostavno MIRO MARTINIĆ KONCERT Svi su dobitnici nagrada talentirani i marljivi mladi glazbenici koji su itekako svjesni da napredak (osobni, pa naposljetku i društva u cjelini) nije moguć bez neprestanog učenja i daljnjeg usavršavanja. Upravo je to bio glavni razlog zbog kojega se na natječaj za stipendiranje prijavio Marko Slaviček (1986.). Redovni student četvrte godine preddiplomskog studija kompozicije u klasi Frane Paraća za svoj je rad već u više navrata primio nagrade. Pritom svakako treba izdvojiti prošlogodišnje međunarodno priznanje s ljetnog seminara iz kompozicije koji je pohađao u Mürzzuschlagu u Austriji u klasi prof. Nigela Osbornea. Na završnom skladateljskom natjecanju podijelio je prvu nagradu. Takvi su mu tečajevi dragocjeno iskustvo, jer smatra da je upravo to što mladim skladateljima u Hrvatskoj nedostaje. Budući da na Muzičkoj akademiji ne postoji postdiplomski studij iz kompozicije, stjecanje daljnjih znanja trebaju potražiti na studiju u inozemstvu u trajanju jednog ili dva semestra ili nekog tečaja. Želja za nadograđivanjem znanja potakla ga je da se prijavi na Fond. Dobitak stipendije svakako će mu olakšati daljnji nasta- Dani Bošnjak, Ivan Josip Skender i Bánk Harkay uz Cantus Ansambl 15 Sjaj u tami — 30 godina? Piše: Siniša Škarica P No, ostao je u zraku visjeti i jedan kuriozum. Naime, Sjaj u tami, hvaljeni prvijenac grupe Dorian Gray, suprotno uvjerenju da je objavljen u prosincu 1983., povodom čega se, kao što smo uvodno rekli slavila njegova 30. obljetnica, objavljen je trinaestog veljače 1984., dakle prije 29 godina! Zapravo, 28. prosinca 1983. na tržištu se pojavio najavni singl istoga naslova: Sjaj u tami (na strani B: Zovi me). On je, po- Mario Krištofić redvečer sedmoga veljače, u Malom pogonu Tvornice kulture priređena je izložba fotografija i vizuala kultnog Doriana Graya povodom 30 godina od objavljivanja njihova hvaljena prvijenca, albuma »Sjaj u tami«. Autori izložbe bili su bračni par Bachrach — Krištofić, od prvih dana nositelji bendovskog imidža, potpomognuti Aquariusom, izdavačem, uz kojega je Massimo već »Gdje smo ono stali? Dvadeset i devet ili trideset godina?« PRAIZVEDBA godinama ekskluzivno vezan. Gosti u zamišljenoj panel–diskusiji, sami autori izložbe, Massimo Savić, fotograf Milisav Vesović, novinar Dubravko Jagatić, Davorin Bogović, Aquariusov šef Boris Horvat i moja malenkost, trebali su odgovoriti moderatoru Draženu Turini Šajeti na pitanje: »Kako je to bilo nekad?«. Teško da smo u tomu uspjeli, ali ono što jest bilo uspješno upravo je izvedba »Sjaja u tami«, jedne od najsnažnijih aviza 80–ih, kojom su Massimo i prijatelji na kraju gotovo zatekli nazočne i definitivno im zasladili večer. malo neočekivanim razmjerima svog uspjeha, zatamnio superlative namijenjene debitantskom albumu jedne od najvećih nada drugog ešalona jugoslavenskog Novoga vala. Ne samo to, posljedice neodoljive privlačnosti snimke i solidan komercijalni efekt kojega grupa više nije mogla ponoviti, bili su pogubne za njenu karijeru pretvorivši Sjaj u tami zapravo u blještavi epitaf. Sama pjesma inače je prepjev The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore, velike uspješnice iz sredine 60–ih američkog trija s londonskom adresom Walker Brothersa (u jednom trenutku među tinejdžerima najozbiljnijih rivala i samim Beatlesima), koju je potpunim novacima na kraju snimanja tog prvog albuma sugerirao, u ulozi muzičkog urednika, autor ovih redaka, uvjeren da među do tada snimljenim skladbama nedostaje ona prava. „Ovi su zreli za album« Sve je počelo 1982. kada se grupa zagrebačkih studenata pristiglih iz raznih sredina pojavila na novovalnoj sceni pod imenom Dorian Gray. Od prvog nastupa u jesen iste godine, inzistirajući na različitosti, slijedeći različite uzore poput Davida Bowiea, Talking Headsa, Roxy Music, Joy Division ili grupe Japan, potpomognuti entuzijazmom i total–dizajnom mladog bračnog para Bachrach — Krištofić, pratila ih je fama art–rock benda. U proljeće 1983., nakon polugodišnjeg dokazivanja na zagrebačkoj klupskoj sceni i povremenih gostovanja izvan glavnog grada SR Hrvatske, Dražen Vrdoljak, tada radijski urednik i nesporni autoritet yu–rock kritike, donio mi je njihove live snimke iz Kulušića s komentarom »ovi su zreli za album«, znakovitim u vremenu kada je singl još uvijek bio relevantan diskografski proizvod. Dražen, koji se inače nije razbacivao komplimentima, bio je u pravu. Godinu dana poslije prvog nastupa, Dorian Gray našao se u studiju J. M. Sound Janka Mlinarića Trulog s radnim nalogom mamutskog Jugotona. Istina, njihovom nedotjeranom zvuku trebao je producent s razumijevanjem za »simbolizam« i »art–rock«. Našao sam ga u Aleksandru Habiću, producentu s reputacijom jednoga od ponajboljih, provjerenog u suradnji na sličnim projektima grupa U škripcu (O, je) i Beograd (Sanjaš li u boji?). Na koncu, nedostajao je hit! Glas gitarista Massima Savića — koji inače nije bio jedini, ni prvi pjevač grupe — taj bogati, snažni bariton, tražio je pjesmu dugih, pijevnih nota, kakve nije bilo među snimljenim naslovima. Massimov glas odzvanjao mi je timbrom velikog Scota Walkera, solista Walker Brothersa iz doba moje glazbene karijere, na koga je sve više podsjećao i David Bowie (ali prije toga i Arsen Dedić!). The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore, njihov najveći hit, bio je stoga logičnim izborom. Preslušavajući singl u prosincu 1983., Oliver Mandić, svojevremeni wunderkind i jedan od enfant terriblea domaće pop scene, koji je patio za zvukom što će ga čuti na Sjaju u tami, uzviknuo je: »Pa ovo je fantastično, ovo je poput Bowiea i Heroes!« Da, Sjaj u tami možda je postao epitaf Dorianu Grayu, ali je otkrio nekoga koga ćemo upoznati kao Massima! S druge strane, albumu će sačuvati slavu njegov omot! Dizajn Sanje Bachrach i Marija Krištofića ostat će zabilježen kao jedan od ponajboljih u povijesti naše diskografije i, de facto, svojim umjetničkim izrazom, podupirući bendovski flert s estetikom androginog, kao jedina prava spona s originalnim izazovima ugašene grupe. Mario Krištofić OBLJETNICA BROJ 179, OŽUJAK 2013. Urednik i umjetnici Koncertno predstavljanje notnog izdanja ulomaka iz opere Casanova u Istri Alfija Kabilja Arije i prizori za svaku prigodu Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, 26. veljače 2013. Piše: Višnja Požgaj Z animljiv koncert studenata Odsjeka za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu s arijama iz komične opere Casanova u Istri Alfija Kabilja održan je 26. veljače u dvorani Hrvatskog društva skladatelja. Tom je prigodom predstavljen i notni album opere u izdanju Edicije Spiller / Alfi Kabiljo Collection (Hrvatski skladatelji / Croatian Composers) što je vrlo važno u daljnjoj promociji tog vrijednog djela. Premijera Casanove u Istri, prve opere plodnog i svestranog skladatelja koji se sedamdesetih godina prošloga stoljeća proslavio sjajnim mjuziklima, prvenstveno Jaltom, Jaltom u suradnji s Milanom Grgićem, s uspjehom je održana 3. listopada 2009. u Operi HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci pod dirigentskim vodstvom Ive Lipanovića i u režiji Krešimira Dolenčića, a u produkciji intendantice Nade Matošević– Orešković i direktora Opere Ozrena Prohića. Glavne uloge pjevali su Ivica Čikeš i Kristina Kolar. Predlošci za nove izvedbe Kritika je mahom pozitivno ocijenila operu Casanova u Istri Alfija Kabilja, koji je u suradnji s Dragom Orlićem sastavio i libreto, ali je nakon svega dvanaest izvedbi skinuta s repertoara. Bilo bi međutim vrijedno zadržati je, možda čak obnoviti s drugim protagonistima te čuti i u različitim produkcijama drugih kazališta. Opsežna partitura bogate orkestracije vrlo je zahtjevna i iziskuje od svih izvođača mnogo truda, novca i pripreme u realizaciji, što danas nije jednostavno. Stoga je u svakom slučaju dobro došao notni album s ulomcima iz opere uz glasovirsku pratnju. Bit će to mogućnost da se djelo prikaže i u skromnijim prostorima i manjim izvedbenim mogućnostima, kao što su to predstavili daroviti studenti solo pjevanja Muzičke akademije iz razreda profesora Giorgija Suriana, Martine Zadro i Vlatke Oršanić u dvorani HDS–a, uz glasovirsku pratnju prof. Lane Bradić i u jednostavnoj, prilagođenoj i duhovitoj režiji Krešimira Dolenčića, redatelja praizvedbe. Skladatelj Alfi Kabiljo uz studente pjevanja u dvorani HDS–a Slavnog Venecijanca Casanovu tumačio je bariton Leon Košavić, njegova slugu Le Duca tenor Ivan Jelić, porečkog biskupa Raimonda bariton Krešo Dujmić, njegovu nećakinju Dorinu, sopranistica Ilijana Korać, a njezina zaručnika, siromašnog plemića Stefana tenor Bože Jurić–Pešić. Gostioni- čarku i vlasnicu krčme u Vrsaru, Šjoru Katu, igrala je mezzosopranistica Iva Krušić, a doktora Valerija, vrsarskog liječnika tumačio je bariton Teo Visintin. Uz osam arija i tri dueta, prikazana je i video projekcija Bakanala i Finala riječke predstave u izvedbi An- sambla Riječke opere HNK Ivana pl. Zajca. Sudeći prema oduševljenju i poletu mladih pjevača koji su vrlo studiozno i znalački izveli ulomke iz Casanove u Istri, uz iskreno odobravanje publike, toj komičnoj operi Alfija Kabilja smiješi se lijepa budućnost na malim i na velikim pozornicama. Jer već je izražena želja da se najnovija komorna produkcija »zavrti« još koji put, kao što je to uspješno učinjeno i s njegovim mjuziklom Jalta, Jalta u komornoj produkciji obitelji Surian. MJUZIKL 16 BROJ 179, OŽUJAK 2013. Crna kuća — mjuzikl u boji skladatelja Darka Hajseka i libretista Ladislava Prežigala, 1. veljače 2013., Dvorana Studentskoga centra Snaga hrvatskog mjuzikla Nakon senzacionalnog uspjeha s broadwayskim standardom Footloose, novi samostalni projekt producentske kuće B Glad donio praizvedbu novoga hrvatskog mjuzikla Piše: dr. sc. Irena Paulus »One su Magdalena i Monika, dvije naivne Gričanke. Nakon ukidanja ‘viznog režima’ dotrčale su na susjedni Kaptol u šoping kako bi Magdalena upoznala svog idola, kaptolskog vladara. Nisu ni slutile što ih čeka...« Ovako u šarenoj programskoj knjižici, što je postao tipičan oblik izdanja za producentsku kuću B Glad, započinje tekst o sadržaju mjuzikla Crna kuća — mjuzikl u boji tekstopisca Ladislava Prežigala i skladatelja Darka Hajseka. Mjuzikl je razveselio elitnu publiku pozvanu na pretpremijeru prvoga veljače 2013. u obnovljenu dvoranu Studentskoga centra. Producirala ga je, kao nešto ranije Footloose, nezavisna kuća B Glad, pa su ga, poput Footloosea, izveli zaljubljenici u žanr među kojima je bilo ponešto profesionalaca, ali mnogo više glazbenika–amatera. Stara zagrebačka legenda Kada je mjuzikl prvi puta predstavljen na press konferenciji početkom listopada prošle godine, činilo se da je stara zagrebačka legenda o biskupu Stjepanu Orkoviću s Kaptola koji odlazi u rat s Turcima, preozbiljna za komičnu obradu. Tim više što priča u nastavku kaže da je ambiciozni biskup Hudi odbio platiti otkupninu, pa je Stjepan, saznavši za to, prešao na tursku stranu. U znak odmazde, Hudi je odlučio Stjepanovu kuću obojiti u crno. To je zapravo sve što se u listopadu saznalo o sadržaju mjuzikla. No unatoč sumnjičavosti u mogućnost »aranžiranja« ozbiljnog sadržaja u komičan, već je tada bilo jasno da je u mjuzikl uloženo mnogo truda i vremena. Skladatelj Hajsek i libretist Prežigalo pripremali su ga oko godinu dana, a da ne govorimo o radionicama na kojima su provizorno postavljeni neki glazbeni brojevi među kojima su neki, poput songa Za uzdah te prosim, predstavljenoj na riti u komediju. Naime, Prežigalo je legendu postavio samo kao okosnicu tako da se o njoj tijekom predstave saznaje iz druge ruke preko priče o dvjema Gričankama s početka, Magdaleni (Antonia Barišić) i Moniki (Dunja Fajdić). Biskup Stjepan se ne pojavljuje, a kada se na kraju doista treba pokazati na pozornici, uz standardno odbrojavanje, publiku i izvođače prema starom kazališnom pravilu obavije mrak. Isto tako se Stjepanova kuća iz naslova ne vidi, ali se o njoj govori, kao što se tijekom predstave govori o Stjepanu koji je, uostalom, izabranik Magdaleninog srca, pa prema tome i razlog zbog kojega su se dvije Gričanke usudile pojaviti na Kaptolu gdje, zahvaljujući Hudom, počinje progon vještica. S druge strane, tekst je prepun dosjetki, šala i aluzija na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, tako da je već sam dramski dio do suza nasmijavao sve koji su sjedili u dvorani Studentskoga centra. Snazi mjuzikla doprinijela je i glazba Darka Hajseka. O duhovitosti skladatelja govori činjenica da je u svakoj situaciji našao mjesto za pjesmu, a to je išlo tako daleko da se u tamnici plesao step, da je biskup s vješticom izveo tango, da su svećenici pod Hudijevim »presingom« postali karate– borci i da se na »tematskim večerima« na Kaptolu postavljao indijski ples koji je pogrešno shvaćen kao turski. Bend umjesto orkestra Glazbu je svirao sastav glazbenika koji su činili voditelj benda, klavijaturist Filip Gjud, bas gitarist Denis Marijanović, gitarist Dinko Pasini te bubnjar Marko Duvnjak. Na žalost, nedostatak većeg broja glazbenika–instrumentalista bio je veliki problem za kreativni tim omogućavao da neke trenutke urnebesnog smijeha poprate odgovarajućom glazbom ili tipično pretjeranim zvučnim efektima. S druge strane, teško je nabrojati što se sve događalo tijekom izvrsne praizvedbe Crne kuće u Studentskom centru, ali je bilo jasno da je sve viđeno i odslušano bilo rezultat uske suradnje autora s izvođačima, prije svega s redateljem i koreografom Igorom Barberićem koji je Crnu kuću (kao i ranije Footloose) pretvorio u rasplesano–raspjevanu predstavu s izuzetno inventivnom koreografijom i pomno osmišljenom režijom. Nije bilo teško uočiti kreativnu energiju i trud mladih ljudi, ljubitelja glazbe i plesa iz najrazličitijih profesija, koji su u stvaranju mjuzikla Crna kuća toliko uživali da su u njega unijeli sve: svoje slobodno vrijeme, glas, tijelo i, ukratko, svoju dušu. Talentirani Kedžo Jedna od najuspjelijih glumačko–pjevačko–plesnih izvedbi bila je Damira Kedže, nekadašnjeg sudionika showa Story Super Nova Music Talents, koji je glumio biskupa Hudija. Budući da je cjelokupno zbivanje okrenuto na šalu, a usporedo s time svi su likovi više ili O duhovitosti skladatelja Darka Hajseka govori činjenica da je u svakoj situaciji našao mjesto za pjesmu, a to je išlo tako daleko da se u tamnici plesao step, da je biskup s vješticom izveo tango, da su svećenici pod Hudijevim presingom postali karate–borci i da se na »tematskim večerima« na Kaptolu postavljao indijski ples koji je pogrešno shvaćen kao turski. manje »smotani« ili neobični ili po bilo čemu drugome smiješni, trebala im je dobra protuteža, a upravo je takvu dao Damir Kedžo. Da nije njegova čvrstog i odlučnog nastupa koji se očitovao u glumi i u pjesmi, a koji je među likovima zapravo bio jedini vođen »zdravim razumom« (premda su njegovi pravi pokretači bili ambicija i pohlepa), mjuzikl je mogao lako kolabirati na stranu pretjeranog inzistiranja na smijehu. Hrvoje Foretić kao čvrsti ‘pozitivac’ Juraj Orković u prizoru Na Dolcu dotičnoj pressici. Također je bilo jasno da je radno–entuzijastička atmosfera rezultirala poletom i velikim optimizmom u produkciju (koreograf i redatelj Igor Barberić već je tada u glavi postavljao pojedine brojeve), a taj su optimizam na pressici prenijeli autori i producenti, ali i izvođači među kojima je tada bila renomirana kazališna umjetnica Mila Elegović. Mudri kazališni manevri Sve se to naposljetku vidjelo i na premijeri prvoga veljače, gdje je postalo jasno da se mudrim »manevrima« s tekstom priča o biskupima Stjepanu i Hudom i te kako može pretvo- iz B Glad produkcije. Glazba je, naime, u Hajsekovoj prvobitnoj zamisli bila mišljena za veliki simfonijski orkestar, ali tako nešto nije bilo izvedivo ne samo zbog financijskih (ne)mogućnosti, nego i zbog arhitektonike samog prostora. Unatoč tome što je upravo producentska kuća B Glad uložila znatna sredstva za obnovu dvorane Studentskoga centra, nije bilo načina (barem za prvu ruku) da se riješi problem orkestralne »rupe« koju dvorana, prvenstveno namijenjena prikazivanju filmova, na žalost nema. Zato su glazbenici, kao i u Footlooseu, svirali iza scene, a s njom su bili povezani preko zvučnika i video–zida koji im je Damir Kedžo oduševio kao zli biskup Hudi da manje upečatljivo od Damira Kedže. Foretić je dao niz dobrih izvedbi glazbenih brojeva među kojima je u sjećanju ostao glasovno–pjevački duel s Damirom Kedžom/Hudijem u pjesmi Naš dom/Moj grad. Blistavi fratri U sporednim ulogama zablistali su Damir Worda Ćiković i Matija Škvorc u ulozi franjevaca Pere i Mucavog. Njih su se dvojica očigledno dobro zabavljali u ulogama Hudinih slugu, sasvim nesposobnih obaviti i najjednostavniji zadatak (primjerice, potplatiti čovjeka koji oglašava novosti ili zadržati vješticu u zatvoru). Oni su gotovo preuzeli primat Magdaleni i Moniki koje su na početku priče predstavljene kao glavne junakinje. No sim koju je otpjevala u duetu s Hrvojem Foretićem, nije doživljena sasvim onako kako je zamišljena. No sigurno će se početne pogreške tijekom rutine sljedećih izvedbi ispraviti. U ostalim ulogama pojavljuju se ne manje važni: Vesna Ravenšćak kao Veronika, Siniša Vidović kao Beg Mustafa Karabeg, Miro Tomić u trostrukoj ulozi Patera, mesara i sultana, Philip Cowlish kao Zvonko i nezaboravni Igor Baksa u ulozi uvijek pijanog Mrkog. Kreativni tim, uz autore Hajseka i Prežigala te redatelja i koreografa Barberića, činili su glazbeni ravnatelj Seth Weinstein, dramaturg Igor Weidlich te producenti Branko Glad i Tadija Kolovrat. Za šarolike i raznovrsne Njegova »partnerica« s »mračne strane« bila je Marija Kolb u ulozi »vještice« Rose. Odlično odabrana, odskakala je od ostalih likova upravo zbog specifično tamne boje glasa ali i odličnog izgleda, čime je doista privukla pažnju ne samo biskupa Hudija (koji je, jasno, potajice u nju zaljubljen), nego i gledatelja ispred scene. Ako se biskup Stjepan na sceni nikada nije pojavio, njome je s druge strane, dominirao njegov brat Juraj Orković. No on je, za razliku od navodno ozbiljnog i odgovornog biskupa, simpatičan, ali »smotan« i to do te mjere da odlazak u rat prespava. Ali u njemu postoji i neka odlučnost, sposobnost da se suprotstavi. Ovaj je lik zapravo bio iznimno zahtjevan za glumačku izvedbu, no na pozornici ga je Hrvoje Foretić utjelovio čvrsto, premda mož- Marija Kolb kao ‘vještica’ Rosa, među fratrima ipak, Gričanke, Antonia Barišić kao Magdalena, koja se već dokazala kao Wendy Jo u Footlooseu i Dunja Fajdić kao Monika, dobro su se držale. Pri tome je Fajdić pjevački bila nešto slabija od A. Barišić, ali glumački sasvim dosljedna. Šteta što zbog Antonijinog intonativnog poskliznuća (vjerojatno uslijed treme) pjesma Za uzdah te pro- kostime, koji su izrađeni na Tekstilno–tehnološkom fakultetu u Zagrebu bile su zaslužne Nevena Balen, Slavica Motušić i Sanja Jakupec. Jednostavnu, ali efektnu scenografiju potpisala je Marta Crnobrnja, a tehničku ekipu činili su dizajneri svjetla Miljenko Bengez i Dario Novosel te inspicijent Goran Naranđa. 17 CD IZDANJA BROJ 179, OŽUJAK 2013. Reizdanja kultne zagrebačke rock trilogije: Gubec–beg, Grička vještica i Crna kraljica Tri mjuzikla Ivice Krajača Piše: dr. sc. Irena Paulus na nosačima zvuka (tada pločama). No, novija CD izdanja albuma Gubec–beg do sada nisu sadržavala brojeve Ljubavna pjesma, Balada o nesretnoj ljubavi, Bratska zakletva i Naricaljka nad obješenima koji su, međutim, objavljeni na trećem CD–u Antologije Josipe Lisac (Vol. III) kao dio vrhunaca njezina cjelokupnog stvaralaštva. Izdanje albuma Gubec–beg napokon donosi i ta četiri broja (dodana sa singlica SY 22870 i SY 22871), tako da se napokon može reći kako je album potpun. Radi se, dakle, o reizdanju čuvene izvorne postave rock opere iz sedamdesetih na kojemu se ponovno može uživati u glasovima Branka Blaće, Tomislava Borića, Josipe Lisac, Radojke Šverko, Ive Pattiere, Mire Ungara, Đanija Šegine, K rajem prošle godine izdavačka kuća Croatia Records objavila je tri hvalevrijedna izdanja. Riječ je o zagrebačkoj pop–trilogiji koju čine dvije rock opere: Gubec–beg i Grička vještica Karla Metikoša, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske te glazbena legenda Crna kraljica Zlatka Tanodija i Ivice Krajača. Obljetnica Seljačke bune Gubec–beg jedna je od prvih rock opera u svijetu, a temelji se na predlošku koji obnavlja sjećanje na slavnu Seljačku bunu 1573. godine. Kako je rock opera nastala sedamdesetih, njome se s jedne strane »ciljalo« proslaviti četiristotu obljetnicu Seljačke bune (obljetnica je, međutim, »promašena« zbog dugotrajnih i pomnih priprema, pa je Gubec praizveden 5. ožujka 1975. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog), s druge, to je bio način da se autori Krajač i Metikoš alegorijski oglase o Hrvatskom proljeću, a s treće, to je bio njihov odjek glazbeno–scenskih zbivanja iz sedamdesetih godina koja su, tada još u povojima, iznjedrila nekoliko djela iz žanra rock opere. Među njima su najslavniji bili Tommy grupe The Who (1969.) i Jesus Christ Superstar »oca mjuzikla« Andrewa Lloyda Webbera (1971.). Nedostajali brojevi Zagorkin roman Nakon velikog uspjeha Gupca, trojac Metikoš–Krajač–Prohaska uhvatio se novoga zadatka. Odlučili su uglazbiti slavni roman Grička vještica Marije Jurić Zagorke. Premijera je bila četiri godine nakon Gubec–bega, 1979., a u glavnim su ulogama ponovno nastupili Radojka Šverko i Branko Blaće. Uz standardni ansambl Kazališta Komedija (da nije njega, ne bi vjerojatno bilo tih izvedbi kao ni ovih CD izdanja u kojima danas možemo uživati), koji je uključivao Sandu Langerholz, Richarda Simonellija, Borisa Pavlenića i brojne druge istaknute glazbenike, treba kao kuriozitet istaknuti i nastup autora Ivice Krajača, koji se u broju Das böse Weib pojavljuje kao inkvizitor, a u broju Eko: azarak, eko: zomeljak kao demon. I ovo djelo nose brojni i izrazito poletni songovi koji su danas objavljeni na dvostrukom CD albumu snimljenom u ondašnjem studiju Jugotona u Zagrebu tijekom 1979. godine. Slušanje Gričke vještice pravo je otkriće, pa bi bilo izvrsno da je se, možda uz male dramaturške promjene, Komedija ili neki drugi ansambl ponovno prisjete i ponovno je izvedu. Barbara Celjska Borisa Pavlenića, Vlade Kovača i drugih. Djelo rese snažni songovi u kojima rock nije uvijek dramatičan (kao u Uvertiri, U Tahijevom zamku) ili himničan (kao u Bratskoj zakletvi i Gupčevoj zakletvi maču), nego je i lirski (nezaboravna Ave Maria), pa čak i grubo komičan (Pijanci), a i pun očaja (Legenda o Dori Arlandovoj, Janino Ludilo). Gubec–beg u međuvremenu je (od tada je doista prošlo gotovo četrdeset godina) postao i ostao iznimno popularan, pa ga s radošću pjevaju i slušaju nove generacije pjevača i slušatelja (upravo je na repertoaru zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija). I zato je (uz sve druge razloge, od ko- Nakon Metikoševe prerane smrti, Krajačev kreativan duh nije mogao stati. Prepun ideja i želje za radom, on je tijekom devedesetih godina kontaktirao skladatelja Zlatka Tanodija s namjerom da uobliči ideju koju im je dao Niko Pavlović, ravnatelj zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija: stvoriti glazbeno–scensko djelo prema staroj (i zapravo iznimno složenoj) legendi o Crnoj kraljici. Bile su to i ratne godine koje su ponovno navele autore da se alegorijski oglase pričom o strašnoj Barbari Celjskoj koja živi podno Medvedgrada. »Legenda o Crnoj kraljici živi već stoljećima u sjećanju hrvatskog puka... jedna od mogućih priča o ‘crnoj’ Barbari Celjskoj, drugoj supruzi kralja Sigismunda je i priča o zlu... zlu koje tinja u svakome od nas skriveno u najdu- bljoj tami naših duša«, napisao je Krajač za programsku knjižicu CD–a. Rezultat je bila glazbena legenda Crna kraljica koja je 1995. praizvedena u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u režiji autora Ivice Krajača. Uloge su pjevali i glumili Senka Bulić, Dubravka Ostojić, Jasna Bery, Jasna Bilušić, Barbara Rocco, Jasna Palić, Nikita, Mila Elegović, Sanja Marin, Branko Blaće, Dado Topić, Mario Mirković, Mateo Cetinski... Opet se, dakle, radilo o praksi Kazališta Komedija da uz svoje redovne pjevače zapošljava i pjevače najčešće zabavne glazbe, koji glasom i likom odgovaraju određenim ulogama. Glazba je taj puta bila drukčija, jer ju je skladao Zlatko Tanodi, majstor glazbene elektronike. Tako da je i Crna kraljica dobila svoje elektroničko ruho koje u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća nije bilo samo u skladu sa stilskim kretanjima u zabavnoj i u klasičnoj glazbi, nego je bilo i iznimno praktično. Naime, glazbenu pratnju Crne kraljice nije svirao orkestar, nego ju je elektronički realizirao i producirao skladatelj. Tako je Crna kraljica glazbeno i tekstualno vrlo zanimljivo, ali i vrlo zahtjevno štivo. Ona je bliža poznavateljima elektroničke glazbe i ljubiteljima tekstova prepunim spletki i složenih odnosa među likovima, što krug njezine publike čini suženijim, ali elitnijim. A to bi joj u nekim budućim scenskim izvedbama mogla biti prednost. Ciklus Jazz.hr 2012./2013. u organizaciji Jazz kluba Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog Jazz sezona u znaku pijanista Piše: Davor Hrvoj P rvi dio sezone Jazz.hr 2012./2013. što ju organiziraju Jazz klub Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, obilježili su nastupi pijanista. U skladu s nastojanjima organizatora da predstavlja recentnu europsku i svjetsku jazz scenu, svoje su nove projekte predstavili renomirani glazbenici koji su u Malu dvoranu privukli mnogobrojnu publiku. Svi djeluju na polju suvremenog jazza, ne mareći za konvencije i stilsko čistunstvo. Yaron Herman, izraelski pijanist koji živi i djeluje u Francuskoj, sa svojim je Kvartetom nastupio 29. studenoga. U suradnji s francuskim sopran i tenor saksofonistom Emileom Parisienom i kontrabasistom Stephaneom Kereckim te izraelskim bubnjarom Zivom Ravitz, predstavio je svoj novi CD–a Alter Ego. Iako je poznat po izvedbama skladatelja raznih stilova, od Aleksandra Skrjabina i Gabriela Faurea, preko Georgea Gershwina i Michela Legranda do Stinga, Leonarda Cohena i Björk, na ovom je koncertu svirao isključivo vlastite skladbe. Radi se o jazz izvedbama začinjenima elementima klezmera i šansone koje ostvaruju kroz spontane interakcije. U drugom koncertu sezone, 14. siječnja, nastupio je Trio talijanskog pijanista koji također živi u Parizu, Giovannija Mirabassija. Uz njega su nastupili talijanski kontrabasist Gianluca Renzi koji živi u New Yorku i kubanski bubnjar Lukmil Perez, nastanjen u Parizu. Poput Hermanova kvarteta i oni svoje izvedbe zasnivaju na međusobnom osluškivanju i upuštanju u nepripremljene avanture nadahnute trenutkom, ugođajem, međusobnom ili komunikacijom s publikom. Iako se radi o vrlo zahtjevnom pristupu koji iziskuje glazbenu potkovanost, poznavanje raznih stilova i iznimnu usredotočenost, Trio je djelovao opušteno kao da je to što sviraju nešto najjednostavnije i najprirodnije. Američki pijanistički duo Brad Mehldau i Kevin Hays nastupio je 16. veljače u trećem koncertu sezone. Svirajući bez ozvučenja, predstavili su glazbu sa svojeg albuma Modern Music — vlastite skladbe i one Patricka Zimmerlija koji je napisao aranžmane za sva djela na CD–u, ali i djela drugih autora koja su tek uvrstili na repertoar, primjerice Well, You Needn’t slavnog jazz pijanista Theloniousa Monka kojom su oduševili u dodatku koncerta. Mehldau i Hays svoju glazbu temelje DAVOR HRVOJ KONCERT Veliki uspjeh rock opere Gubec–beg doveo je do toga da je ona u nekoliko navrata objavljivana jih prvi uključuje izuzetno glazbeno i tekstualno rješenje) ovo izdanje Gubec–bega za svaku pohvalu. Yaron Herman Kvartet u Lisinskom na spoju jazza i klasike u kojoj je improvizacija na prvome mjestu, a predložak se javlja tek u tragovima. Ponekad jasnije naznačuju citate nekih jazz standarda nego same teme. Takva sloboda u pristupu omogućila im je da ostvare iznenadne promjene smjera, neplanirane interakcije, spontanost u glazbenom razgovoru. Nastup toga glasovirskog dua bio je uvod u koncert što će ga 10. trav- nja u Hrvatskom glazbenom zavodu u okviru Muzičkog biennala Zagreb održati Matija Dedić i Bojan Zulfikarpašić, bosanskohercegovački jazz glazbenik koji živi i djeluje u Parizu. BROJ 179, OŽUJAK 2013. ži veću disciplinu i podređenost aranžmanima. Nije to njegovo prvo bigbendovsko iskustvo. Osim što je nastupio i objavio album s Boilers Big Bandom, već je surađivao s Jazz orkestrom HRT–a. Naime, na snimanju njihova albuma 45 godina HR / 45 godina TV, tada Big banda HRT–a, Dedić je svirao u tri izvedbe, a jedna od njih je njegov Family u aranžmanu Silvija Glojnarića koji je tada dirigirao Big bandom. Piše: Rajko Suhodolčan Kavaliri Šuoštor (SBS Music) N ovi album Kavalira drži se stare, provjerene i uspješne formule na tragu njihova prethodna četiri studijska albuma s etno glazbom autohtonog bednjanskog dijalekta, jednoga od bisera kajkavske govorne baštine pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i UNESCO–a. Dvadeset i jedna skladba presjek je njihova rada u zadnjih nekoliko godina, s naglaskom na brojne suradnje i festivalske izvedbe u kombinaciji s Revijskim orkestrom HRT–a pod ravnanjem dirigenta Siniše Leopolda, ujedno i umjetničkog direktora festivala Kajkavske popevke u Krapini. Glazbeni sastav Kavaliri vlastitim glazbenim izričajem njeguje tradicijsku kulturu svog kraja — Bednje. Prošlost se ocrtava u sastavu glazbala koje koriste, a koji je moguće na prostoru Hrvatskog zagorja pratiti unatrag više od stotinu godina: prva i druga violina na kojoj se izvodi melodija, treća svira pratnju (kontra), bas (koji se najčešće svira gudalom) i cimbal. No najveća povezanost s tradicijom i krajem ocrtava se u korištenju lokalnog bednjanskog govora koje su autori, većinom članovi sastava čija se jezgra okupila 1996. u Kulturno umjetničkom društvu »Franjo Sert« iz Bednje, crpili iz iskustva starijih izvođača Zvonka Češnjaja i Mije Dravinskog. Od tada djeluju samostalno kao sastav koji se repertoarom na lokalnom govoru pojavljuje u raznim prigodama i na raznim pozornicama diljem Hrvatske, a izdali su četiri samostalna albuma: Baurico, Prelijepi moj kroj, Pelnico te Nujlijepši kemauček svieto. U čitavom tom razdoblju glazbeni sastav Kavaliri predstavlja Općinu Bednja i bednjanski govor širom Lijepe naše, ali i izvan domovine te su tako česti gosti u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, pa čak i kod naših iseljenika u Kanadi. S ovog albuma možemo izdvojiti naslovnu popevku Šuoštor, kao i njihov veliki hit Baurico, jer su obje pjesme obrađene u malo drukčijoj maniri, s elementima hip–hopa ili rapa, naravno, uz nezaobilazni etno aranžman. Također i popevku Na Verškevemu briegu koju su Kavaliri obradili u klapskom ruhu u suradnji s višestrukim dobitnicima Porina — Kvartetom Gubec. U suradnji s vokalnim Kvartetom Gubec, u 2012. osvojena je i diskografska Nagrada Porin za najbolju folklornu skladbu s pjesmom Pod brajde autora Rajka Suhodolčana u zajedničkom koncertu s Tamburaškim orkestrom HRT u Lisinskom. Ona se također nalazi na ovom albumu, kao i dvije pjesme s krapinskog Festivala: Zogerje i Zogerko i Vyžgi prijautelj, izvedene u suradnji s Revijskim orkestrom HRT–a, što sve skupa stvara pomak kajkavske etno glazbe prema drukčijim glazbenim pravcima, ne stvarajući pritom nikakav odmak od tradicije i autohtonog izričaja bednjanskoga kraja. Uz goste, već spomenuti Kvartet Gubec, Davora Dretara — Dreleta, Vida Baloga, Adama Končića, Adalberta Turnera — Jucija, Sinišu Miklaužića, Filipa Mikšu i Revijski orkestar HRT–a, novi album Kavalira svim će ljubiteljima izvorne kajkavske folklorne glazbe pružiti vrhunski užitak. Rajko Suhodolčan Zagorje vu srcu (SBS Music) N ovi album Rajka Suhodolčana u stvari je kompilacija njegovih najboljih glazbenih uradaka u zadnjih desetak godina, većinom izvođenih na festivalima tamburaške glazbe kajkavskog kulturnog podneblja. Od četrnaest pjesama, trinaest su njegova autorskih ostvare- nja i jedna koju izvodi s Kvartetom Gubec — Spoved (Ak sem ti srčeko ranil) autora Miroslava Gavrilovića i Norberta Neugebauera, inače veliki hit prije desetak godina i naslovna pjesma s istoimenog albuma koji je 2006. zaradio 3 nominacije za diskografsku Nagradu Porin. Na dodjeli u Makarskoj, album je osvojio Porina za najbolji album folklorne glazbe. Uz tu legendarnu popevku, još je jedna izašla iz anonimnosti i postala veliki hit, popevka Pod brajde koja je ušla u nezaobilazni repertoar svadbi, veselica i druženja svih vrsta. Godine 2012. na dodjeli Porina u Rijeci, ona je u izvedbi Kavalira iz Bednje i Kvarteta Gubec, dobila Porina za najbolju folklornu skladbu. Spomenimo i Još jenu putnu. Popevka opisuje lijepi vinski i bratski običaj ispijanja putne kupice prije odlaska doma, a u zadnje vrijeme ulazi na mala vrata na repertoar sastava koji njeguju narodnu glazbu. Sve su autorske popevke pomalo i autobiografske, poput Stare hiže koja opisuje autorovu rodnu hižu iz davnih vremena koje više nema, ali živi u sjećanjima, a sada i u pjesmi. Iz naslovne s albuma — Zagorje vu srcu — progovara autorova povezanost s rodnim krajem i ljubav prema kajkavštini. Suradnju s Glojnarićem ostvario je i u pripremi prvoga programa u kojemu se kao autor i solist, uz Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića, predstavio cjelovečernjim programom. Upravo zbog poznavanja Dedićevih skladbi i glazbenih afiniteta, Glojnarić je priredio aranžmane koji mu u potpunosti leže, koji ostavljaju dovoljno prostora za njegova klavirska sola, iako su ona u toj situaciji manje ekstravagantna nego inače, ali i ističu svu raskoš orkestralnog zvuka. Na CD Family uvrštena je snimka koncerta što su ga održali 9. studenoga 2011. u Studiju Bajsić HRT–a. Upravo koncertni ugođaj donosi pravi karakter jazza, polet i uzbudljivost izvedbe koju je puno teže postići u uvjetima studijskog snimanja, a Dedić, Nestorović i članovi Orkestra toliko su uvjerljivo i precizno svirali tako da ništa nije trebalo popravljati ni nasnimavati. Uz jazz standarde na programu su bile i Dedićeve skladbe koje su izvorne izvedbe doživjele u izvedbama malih sastava: naslovna te Slawenskaya, Popey Wopey, Chekee Chicks i posebice dojmljiv Last Exit. Taj primjereni izbor djela koja su obilježila njegovu karijeru, sjajan su rezime njegova dosadašnjeg skladateljskog stvaralaštva. I u izvedbama s orkestrom ona odaju Dedićevu glazbenu osobnost, sklonost suvremenom jazz izrazu, romantičnom pristupu, ali i hardbop groovu. Od domoljublja i ponosa, do ljubavi i melodioznosti koja je tako svojstvena kajkavskom narječju, možda najbolje o sadržaju u predgovoru albuma piše poznati tamburaški znalac i dirigent tamburaškog orkestra HRT Siniša Leopold: »Rajko Suhodolčan jedan je od onih koji — prije svega — voli pjevati na svome jeziku, narječju ili dijalektu — zagorskome. Zagorje vu srcu — donosi 14 živopisnih priča dragog nam zagorskog kraja, pretočenih u 14 popevki. Divno je imati svoj zavičaj, pripadati mu, živjeti u njemu i još o njemu pjevati«. azz orkestar HRT–a nikad nije objavio toliko izdanja u kratkom razdoblju kao u posljednjih godinu, dvije, bez obzira radi li se samostalnim projektima ili o suradnji s renomiranim hrvatskim skladateljima i solistima. Posebice je važna činjenica da je na većini tih albuma dokumentirano hrvatsko glazbeno stvaralaštvo. GIIPUJA (Aquarius Records) T (Croatia Records) P ijanist i skladatelj Matija Dedić jedan je od rijetkih hrvatskih jazz glazbenika koji je uspio na diskografskim izdanjima dokumentirati veći dio vlastitoga stvaralaštva. Na CD–ima što ih je objavio za hrvatske i strane izdavačke kuće zabilježene su njegove izvedbe s kvartetom Boilers, Boilers All Stars i Boilers Big Band, ali i solo te s vlastitim triom ili u suradnji s uglednim hrvatskim i inozemnim glazbenicima. Tek neke od vrijednih koncertnih suradnji nije uspio dokumentirati, primjerice one u triju (to je uvijek formacija glasovir–kontrabas–bubnjevi) sa stranim glazbenicima kao što su Martin Gjakonovski i Dean Terzić, Ron McClure i Jimmy Madison, Buster Williams i Lenny White te Harvie S i Gene Jackson s kojima je 18. ožujka nastupio u Maloj dvorani V. Lisinskog na prvoj večeri festivala Jazz.hr/proljeće. Kao svestrani glazbenik koji je verziran u sviranju raznih stilova, Matija Dedić s lakoćom se prilagođuje glazbenom kontekstu pojedinoga projekta. Tako se ovom prigodom sjajno uklopio u karakter bigbandovskih izvedbi koji tra- WITH EVERY BREATH J Damjans FAMILY Lela & Joe Kaplowitz / Jazz orkestar HRT–a (Aquarius Records) CD izlog Davora Hrvoja Matija Dedić & Jazz orkestar HRT–a hvatom koji je rezultirao organskim spojem, stvaranjem prirodnog amalgama. Logičan je i izbor glazbenika koji čine njegovu skupinu Damjans. Uz Grpca, koji svira kontrabas i koji je priredio sve aranžmane, to su bubnjar i udaraljkaš Tonči Grabušić (obojica jazzisti, dobro upoznati s vlastitom tradicijskom baštinom), etnomuzikolog Dario Marušić na sopeli, dvojnicama i cindru, ali i pjevač (donosi autohtoni narodni zvuk i izvedbu) te Nijemac Klaus Gesing na sopran saksofonu i bas klarinetu (glazbenik klasične i jazz naobrazbe koji se sjajno stopio s njemu dosad stranim idiomom). Grbac nije zadirao u autohtonost izvornih narodnih napjeva koje je odabrao i koje je Marušić vjerno interpretirao, već ih je tek obogatio elementima jazza i na taj način predstavio u novom svjetlu. Tek je u vlastitim skladbama Noć, što ju izvodi u duu s Grabušićem i Mess, koju svira solo, ostvario prožimanje spomenutih idioma, potvrdivši skladateljsku nadarenost i sposobnost pretakanja vizije u zanimljivo i uzbudljio glazbeno djelo. radicija, autohtonost, osebujnost izraza — elementi su koji današnje glazbene projekte čine zanimljivim i prihvaćenim na globalnoj glazbenoj sceni. Uobičajeno je da se u njih upuštaju zreli glazbenici, oni s bogatim iskustvom i poznavanjem raznih stilova i različitih modela predstavljanja glazbe. Upravo je zato album GIIPUJA, prvijenac mladog riječkog glazbenika Damjana Grpca, izazvao čuđenje i iznenađenje u jazz krugovima. Naime, riječki kontrabasist i skladatelj nije, poput većine drugih mladih glazbenika, podlegao napasti odmah pokazati sve što zna nego se posvetio određenom tematskom okviru — izučavanju istarske i kvarnerske narodne glazbe te pronalaženju načina kako ju interpretirati u okviru općepoznatog jazz idioma. Ideja nije nova, uspješno je to radio Boško Petrović, primjerice suitom Istra u mom srcu što ju je ostvario s Matom Špadom i Martinom Glavašom, koji su svirali mih i roženice, a tema je zaokupljala i neke mlađe jazz glazbenike, ne nužno iz podneblja za koje je karakteristična ta tradicija. No, rijetki su oni koji su poput Tamare Obrovac veći dio stvaralaštva posvetili suvremenom viđenju istarske ili kvarnerske autohtone glazbe. Svjestan da se ne radi o komercijalnom pothvatu, Grbac je odlučio narodni izričaj predstaviti jezikom suvremenog jazza, u nekim dijelovima ultra suvremenog, apstraktnog free jazza. Zašto ne? Nisu li apstraktne kolektivne improvizacije kojima su se dičili slavni free–jazz glazbenici, bile odlike ranoga jazza: New Orleans jazza i dixielanda, naravno u drukčijem glazbenom kontekstu? Posezanje za ekstremima — arhaična tradicijska glazba u srazu sa suvremenim improviziranim jazzom — pokazalo se logičnim glazbenim za- Jedan od njih je With Every Breath koji su uz Orkestar, pod ravnanjem Saše Nestorovića, snimili supružnici Kaplowitz: pjevačica Lela i pijanist Joe. Oboje su svestrani umjetnici, iznimno traženi na našoj glazbenoj sceni. Lela je jazz pjevačica, ali i mjuzikla i ostalih stilova, glazbena pedagoginja, skladateljica i pjesnikinja, a Joe pijanist, orguljaš, tubist, skladatelj i aranžer, jednako uvjerljiv svirajući jazz i klasičnu glazbu. Nakon albuma Love Me or Leave Me i Little Boy With a Big Heart koje su snimili s malim sastavima, ovo je njihov prvi CD ostvaren s big bandom. I u tom okružju sjajno se snalaze — uvjerljive izvedbe, raznovrsne skladbe, sjajni aranžmani i big band, siguran vokal, puno boja, dinamika... Jednako su uzbudljivi i njihovi koncerti s Jazz orkestrom HRT–a, primjerice onaj na kojemu su 28. veljače ove godine u zagrebačkom Vip Clubu promovirali ovaj CD. Osim što je osebujna i prepoznatljiva, glazbenica iznimnih vokalnih sposobnosti, bez obzira pjeva li stihove u temama, vokalize ili scat improvizacije, Lela se na ovom izdanju predstavlja kao kompletna autorica. Naime, za osam od deset skladbi napisala je glazbu i tekstove. Radi se o djelima raznolika karaktera koja odlikuje maštovitost, osjećaj za jazz i poznavanje tradicije u svoj svojoj raznolikosti. Značajni su i tekstovi koji govore o vrijednosti života, univerzalnoj ljubavi, važnosti pozitivnog stava, zahvalnosti prema onome što imamo i što smo dobili u nasljeđe, samopoštovanju, poštovanju prema predšasnicima. Dvije instrumentalne skladbe napisao je Joe koji je, osim što svira glasovir, priredio sve aranžmane, ostvarivši sjajan sklad između pjevačice, orkestra i solista. Kao stalni suradnik Jazz orkestra HRT–a, s kojim je kao pijanist nastupio u raznim programima, Joe je dobro upoznat s njegovim mogućnostima, ali i sklonosti članova, posebice onih koji poduzimaju improvizacije. Zato je, osim što je vodio računa o karakteru Lelina glasa i njezinoj interpretativnoj osobnosti, u aranžmanima predvidio solističke dionice za mnoge od njih, što glazbi na ovom albumu daje karakteristični jazzistički štih. CD IZLOG CD IZLOG 18 CD IZLOG se u svakoj pjesmi može osjetiti topao zvuk tamburaškog orkestra. CD izlog Bojana Mušćeta Zamjetan je doprinos sestara Husar iz nekadašnjeg kvarteta Divas — Marija je urednica izdanja, a Ivana autorica dvije pjesme, dok se obje pojavljuju u ulozi interpreta, što je očiti primjer da svjetovna i duhovna glazba mogu ići pod ruku kad se osjeti iskreni pristup jednom i drugom tipu glazbenog izričaja. Gustafi KANIBALKANSKA (Gustafi) V rativši se osnovnim postulatima samizdata kad su početkom osamdesetih kao Gustaphy, njegovi dobri duhovi, ostvarili tri sjajne kasete (da te snimke postoje na nekoj magnetofonskoj vrpci isplatilo bi ih se kompilirati i podastrijeti slušateljstvu: riječ je o izvrsnom svevremenskom materijalu), Gustafi su i aktualni album izdali u svojoj produkciji. Oslonili su se na medijsku podršku Jutarnjeg lista, no danas je očito kako bi veće promotivne rezultate napravili da su se i dalje vezali uz nekog diskografa. Jer, Kanibalkanska možda je njihov najkomercijalniji album nakon prvijenca Tutofato, snažan, prpošan, bogato aranžiran i produciran, s pjesmama koje duboko zalaze u world music, šire od njihove klasične istrijansko–teksmeksičke pržione. Gotovo svaka skladba zadire u neki drugi glazbeni idiom, a osobito je zanimljiva posveta Tomu Waitsu u skladbi Gadna kuja, što je prepjev njegove raštimane skladbe I Don’t Wanna Grow Up, koju su efektno obradili Ramonesi i s kojom su zaključili svoju diskografsku karijeru. Karijera Gustafa s ovim albumom može imati i dodatni zamah, osobito na njihovim spektakularnim nastupima. Bogati instrumentarij, specifični vokal Edija Maružina, vrsna glasovna potpora Barbare Munjas i iznimno potentna svirka, Gustafe još jedanput etablira kao izvođače koji snažno šire kvalitativne dosege hrvatske popularne glazbe. My Buddy Moose SHINE! SHINE! SHINE! (Dancing Bear) K ad su početkom devedesetih bandovi panično pokušavali napraviti uspješnice na engleskom jeziku, sve dok Laufer nije napravio megahit Svijet za nas, takav se jezični eskapizam mogao nazvati trendom. Je li posrijedi odraz povemašnje krize ili ne, no najkreativniji albumi koji se danas mogu čuti i ovdje uopće nisu otpjevani na hrvatskome književnom jeziku (hommage Sergiju Endrigu na talijanskom, albumu Gustafa na čakavskom dijalektu i trećem albumu My Buddy Moosea na engleskom jeziku). My Buddy Moose, posve utopljeni u americanu i sasvim izvan osnovnih tijekova riječke rock scene (ne računajući gostovanje prekaljenoga gitarista Vlade Simcicha Vave), na trećem albumu naglašenim stilskim izdvajanjem od onoga što su napravili na prva dva albuma i vožnjom paralelnim kolosijekom s garage rockom, napravili su jedan od najupečatljivijih albuma na ovim prostorima u posljednjih nekoliko godina. Štoviše, s pjesmama koje čak zazivlju i Beatlese (Love Like Ours...), riječki Američani hrabro zakoračuju u posve ravnopravnu bitku na međunarodnom planu. Ne čudi stoga što je Chris Eckman iz Walkaboutsa producirao album i to bez suvišnih zašto. Mayales Jurica Pađen & Aerodrom (Aquarius) (Menart) S U MAYALES 2 vojedobno se u glazbenom magazinu Q pojavila vremenska crta koja je predočavala određena vremenska razdoblja — tako je pet godina Drugoga svjetskog rata uspoređivano s osam godina koje su protekle između dva albuma Stereo MCs–a. Što bi se onda trebalo reći za razdoblje između prvog i drugog albuma Mayalesa — 13 godina? Štošta se u tih 13 godina promijenilo, pa Mayalesi na drugom albumu djeluju sasvim drukčije od prvoboraca Lagano, lagano revolucije. Na neki način kao da zaključuju to razdoblje koje je iznjedrilo mnoge vrsne bandove poput Yammata, ali i osiguralo solo albume Valerije Nikolovske i Kristijana Beluhana koji su ujedinjavali vokale na prvijencu Mayalesa. Sada su oni samo gosti, dok su glavni vokali povjereni lideru banda Petru Beluhanu i Ivani Rushaidat, koji s gitaristom Vladom Mirčetom čine okosnicu banda. Tu je i Viktor Lipić, sukreator najvećih hitova toga vala (od Yammata do solo albuma Valerije Nikolovske), pa kad se sve zbroji u produkcijskoj kuhinji Coca Mosqita rezultat je više nego dojmljiv i, ruku na srce, neodoljiv. Ako je Mayalesima trebalo 13 godina za ostvarenje tako dobrog albuma, onda bi valjalo čekati još 13 da naprave još bolji. Jednostavno, Mayales su standard snenoga popa koji nezaustavljivo širi horizonte i postavlja nove vrijednosne kriterije suvremene hrvatske pop glazbe. TAKTIKA NOJA nastojanju da nekako produlji status vrsnog instrumentalista, prekaljenog autora i prepoznatljive figure novoga vala (od sviranja u Grupi 220 preko Parnog valjka i Aerodroma do Azre), Jurica Pađen nanizao je seriju diskografskih izdanja promjenjive kvalitete. Tri albuma Pađen Banda trebali su pokazati kako bi Aerodrom mogao zvučati u devedesetima, no album Na travi povampirenog Aerodroma bio je napadno odmaknut od stvaralaštva Pađen banda i izvornog line–upa. Bilo je to 2001., dok je pod imenom Jurica Pađen & Aerodrom 2007. objavljen jedan live i jedan studijski album (osim Pađena, konstanta u bandu je Tomislav Šojat iz Pađen Banda). Postave koje su to snimile mnogo su više stremile originalnom zvuku Aerodroma — nota bene, prilično nekonzistentno i različito od albuma do albuma, no Pađenov gitarski manirizam prilično ga objedinjuje. Album Taktika noja kao da se više vraća onome što je radio Pađen band, a kombinacija angažiranih i ljubavnih pjesama s novog izdanja, znak su da je Pađen ispucao svoj kvalitativni stihovni arsenal jer tekstovi koji se mogu čuti nekako nisu čak ni za citiranje. To je, zapravo, bjelodani dokaz da je najbolje što je Pađen napravio, od raspada originalne linije Aerodroma i Azre početkom devedesetih, njegov solo album Žicanje s instrumentalima u kojemu možemo osjetiti radost stvaranja pjesama. Taktika noja vjerojatno bi bio sasvim solidan album (skladba Ostani sjajan je primjer novovalnog retro–popa) da većina tekstova ne zvuči kao pokušaj Jurice Pađena da dokaže kako se i s nesuvislim stihovima mogu napraviti megahitovi poput Gangnam Style. Nola PIANO (Menart) I ako s vremena na vrijeme počašćeni ponekim unplugged albumom, u konačnici oni funkcioniraju samo kod izvođača koji će se svjesno lišiti prepoznatljiva dijela buke koju proizvode. Ostali ipak moraju koristiti malo struje za pokoji instrument i trend koji je bio iznimno popularan u devedesetima, što je danas uglavnom izlika da se još jednom prepakiraju stari hitovi. Grupa Nola mogla je mirne duše objaviti live–album, kolekciju najvećih hitova i unplugged album, no podarili su minimalistički Piano na kojemu sudjeluju samo pjevačica Gabrijela Galant Jelenić i klavijaturist Leon Benko. Intimistički, ponekad i komorni ugođaj u svome minimalizmu otkriva iskonske vrijednosti Nolinih skladbi, a to su vrsne melodijske linije, upečatljivi tekstovi i sjajan vokal Gabrijele Galant Jelenić. Dakako, Marijan Jelenić, druga polovica udarnog tandema banda, pobrinuo se za aranžmane i za produkciju, tako da sve ostaje unutar obitelji, odnosno banda. Ogoljeli pristup razrađenim skladbama znači da nema kalkulacija, pa najveći hit Dio tebe služi tek kao uvod u akustičnu retrospektivu Nole koja se zaustavila na jednoznamenkastom broju skladbi. Sasvim dovoljno za one koji vole band u punom formatu i za one koji će se kroz ovaj vrsni album tek zaljubiti u njihovu glazbu. Razni izvođači BONOFEST 2012. (Laudato) F estivali duhovne glazbe nisu više kuriozum namijenjen sve brojnijem korpusu izvođača — vukovarski sedmi Bonofest izdignuo se iz sličnih manifestacija. Prije svega pozornost plijene istaknuti glazbenici poput Matije Dedića, Jelene Radan, Giuliana, sestara Husar ili Vinka Coce koji izvode teme religijskog karaktera. Pjesme zabilježene na albumu snimljene su uživo. Još jedanput se pokazala vokalna nadmoćnost izvođača kršćanske glazbe koji ne samo da se mogu mjeriti s profesionalnim kolegama, nego su u mnogim elementima uvjerljiviji od njih. Bonofest je bio poprištem zanimljivog dueta dvije operne pjevačice — Martine Tomčić i Sandre Bagarić u pop–kontekstu, a sve to ne bi tako dobro zvučalo da nema Tamburaške filharmonije Glazbene škole iz Požege koja je besprijekorno iznijela instrumentalni teret pjesama; pritom je zanimljiva funkcionalna uporaba žičanih instrumenata, decentna i nenametljiva, tako da se u skladbama ne koriste tradicionalni tamburaški manirizmi, a ipak Razni izvođači 1947 (HOMMAGE Á SERGIO ENDRIGO) (Menart) P ovremeni tribute albumi koji se pojave na hrvatskom diskografskom tržištu uglavnom imaju dokumentarističku vrijednost: ili je posrijedi live zapis jednokratno okupljene družine koja je uglazbila radove određenog autora/izvođača (na primjer, live albumi posvećeni Azri, EKV, Karlu Metikošu i Zdenku Runjiću) ili su posrijedi projekti koji iskazuju napor obrađivača ili ideju autora projekta više nego što uistinu odaju počast skladatelju/izvođaču (na primjer tribute album posvećen Ivi Robiću, klapski albumi s pjesmama Tome Bebića i Gibonnija). Istarska posveta velikom Sergiju Endrigu, rođenom Puležanu koga su osobne tragedije razdvajale, ali i vezivale neraskidivim prijateljstvima za ove krajeve (osobito s Arsenom Dedićem), nadilazi sve dosadašnje tribute projekte i postaje standard koji u mnogo čemu valja slijediti. Projekt Mauricija Ferlina i Edija Cukerića nastao je 2005. nakon dogovora s Endrigom da rade na njegovom novom albumu. Nažalost, veliki je umjetnik umro, pa je nastala ideja o hommageu. Tako je skupljena iznimno snažna istarska reprezentacija, od bandova kao što su Popeye i Dogma, preko Gustafa i svih njihovih bivših i valjda budućih članova u raznim kombinacijama (Tatiana & Mauro Giorgi, Livio Morosin, Nola...) te raznih zborova i orkestara do književnika (Milan Rakovac, Daniel Načinović...), slikara i drugih. Sa svima njima Ferlin i Cukerić očito su pomno radili, jer Endrigove skladbe, od onih dječjih do međunarodno proslavljenih (Canzone per te, L’arca di Noe), ne samo da su dobile novu dimenziju nego bez problema mogu ući u best of svakoga izvođača. Ako se tome pridoda da su glazbenici sve odradili na jeziku na kome se inače uglavnom ne izražavaju, onda sve dobiva još jednu kvalitativnu dimenziju. Uvodna skladba na hrvatskom je Arsenov prepjev Mani bucate (Rasipne ruke), a zaključna njegov evergreen Kud plovi ovaj brod izveden 1970. u alternaciji s Radojkom Šverko na Splitskom festivalu kada je Tereza otpjevala Nono, moj dobri nono, a alternativnu verziju Claudio Villa kao Il Tuo Mondo. Tako postavljen raspored 31 pjesme iz repertoara Sergija Endriga govori o iznimno precizno promišljenom projektu koji velikog kantautora još jednom dovodi na ove obale Jadranskog mora. Ili izravnije: album je najvažniji artefakt zbližavanja dvaju prekomorskih zemalja još od Osimskih sporazuma. A u diskografskom smislu — prvi ovogodišnji kandidat za album godine! CD IZLOG 19 BROJ 179, OŽUJAK 2013. 20 sat BROJ 179, OŽUJAK 2013. 6/4/2013 subota 12.00 17.00 Hnk balet Hnk u Zagrebu, Edward Clug, koreograf; Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko, klaviri Claude debussy: 19.30 6 Epigraphes Antiques / 6 antičkih epigrafa; En blanc et noir / U bijelome i crnom igor stravinski: Le Sacre du Printemps / Posvećenje proljeća 7/4/2013 nedjelja Studio BajSić bing bang, udaraljkaški ansambl projekt MusMa Darijan Ivezić, dirigent MM outside eu Hr projekt HGZ inside eu petrit Çeku, gitara Zkl lutkarski ansambl Zkl-a, Cantus ansambl; Rene Medvešek, režiser; Berislav Šipuš, Ivan Josip Skender, dirigenti; Martina Gojčeta Silić, Martina Matić Borse, vokalne solistice arnold Schönberg: Pierrot lunaire / Pierrot mjesečar Pierre Boulez: Le marteau sans maître / Čekić bez gospodara 21.30 &td pd 22.00 Heather roche, klarineti i elektronika 8/4/2013 ponedjeljak 9/4/2013 utorak MM outside eu Hr projekt 10/4/2013 srijeda 11/4/2013 četvrtak 12/4/2013 petak 13/4/2013 subota MM outside eu Hr projekt MM outside eu GNG Gu elly Bašić Josip Nalis, dirigent HGZ HGZ inside eu inside eu Monika Cerovčec, sopran; Zagreb trio Filip Fak, klavir HGZ inside eu Zagrebački kvartet HGZ inside eu Zagrebački puhački ansambl HGZ HGZ inside eu inside eu Festivalski seksteti Festivalski septet Ivan Josip Skender, dirigent Hnk opera snp-a novi sad; Zoran Juranić, dirigent i redatelj Zoran juranić: Posljednji ljetni cvijet*, operna fantazija prema istoimenom dramskom tekstu Luka Paljetka ZkM balet snG-a Maribor; Edward Clug, Staša Zurovac, koreografi Borut kržišnik: Songs for the Mating Season / Pjesme za sezonu parenja, komorni balet Sanda Majurec: Nychthemeron*, komorni balet Hnk opera snG-a Maribor; Marko Hribernik, dirigent Janez Burger, redatelj Marij kogoj: Črne maske / Crne maske, opera kdvL simfonijski orkestar i Zbor Hrt-a; Aleksandar Kalajdžić, dirigent Goran Jurić, bas; Monika Leskovar, violončelo kdvL Zagrebačka filharmonija; Luca Pfaff, dirigent Mia Elezović, glasovir, Vedran Kocelj, truba; Ivana Srbljan, mezzosopran &td ansambl icarus; Paolo Longo, dirigent Giulio Ciabatti, redatelj; Francesca Franzil, sopran; Riccardo Massai, glumac Giampaolo Coral: Demoni e fantasmi notturni della citta di Perla / Noćni demoni i duhovi grada Perle &td ansambl icarus; Marco Angius, dirigent Riccardo Massai, glumac Giorgio Battistelli: L’Imbalsamatore / Balzamar MdvL ansambl Zeitfluss; Edo Mičić, dirigent Đuro Živković, viola MdvL ansambl art nrW; Miro Dobrowolny, dirigent &td &td kdvL Ma, adu, alu, ttF Mladen Tarbuk, dirigent Dora Ruždjak Podolski, redateljica igor Stravinski: Le rossignol / Slavuj &td ansambl slagwerk den Haag Michael Gordon: Timber Csb vokalni ansambl antiphonus; Tomislav Fačini, dirigent 23.00 HGZ bojan Z. & Matija dedić, klavirski duo kvartet damas Projekt ImproGraphic Hdlu katarina krpan, klavir; 00.00 rene Medvešek, recitator Berislav Šipuš: Les Nuits / Noći ansambl klang 6.-13.4. Međunarodni festival suvremene glazbe International Festival of Contemporary Music www.mbz.hr РОДНО ПОЗ НА О RB N AT R E SE IA više informacija o programu, ulaznicama i lokacijama: Е ШТ РИ СРП СК О iZLoŽBe: ivan Marušić klif, 5 - 13 / 4, Galerija SC; Grupa CoNtra: Les Nuits, autor koncepta: Žorž draušnik, 6 / 4 – 13 / 4 HdLu | *praizvedba 2013. N ATI N AL T H O E Glazbena proizvodnja
© Copyright 2024 Paperzz
