close

Enter

Log in using OpenID

179 - HDS

embedDownload
MUZIČKI BIENNALE ZAGREB / POVRATAK MILKa KELEMENa / OBljetnički koncert
MLADENa TARBUKa / STIPENDIJE FONDA MATZ / ALFI KABILJO / JAZZ.HR / HRVOJE
HEGEDUŠIĆ / MILJENKO PROHASKA / PORIN 2013. / CRNA KUĆA — MJUZIKL U BOJI
NOVINE
HRVATSKOGA
DRUŠTVA
SKLADATELJA
BROJ 179
OŽUJAK 2013.
CIJENA 22 kn
ISSN 1330–4747
inside//OUTSIDE
outside
EU:eu:INSIDE
Makrokozmos glazbene današnjice
M
uzički biennale Zagreb u svojoj dvogodišnjoj pojavnosti već odabirom naslova
— EU: INSIDE / OUTSIDE — ne dopušta zaboraviti kako je kultura sveobuhvatni
pojam koji u sebi, uz glazbenu komponentu, uključuje i političke, gospodarske i
sociološke odnose, a oni su u današnjem svijetu vrlo kompleksni i premreženi. Rezonira li
ova tvrdnja s nama, kolikogod neki mislili suprotno, Biennale se doista tiče svakoga od nas!
U povijesni kontekst
Opseg programa ovogodišnjeg festivala ponovo je impresivan. U samo
osam dana sadržajna okosnica EU:
INSIDE / OUTSIDE bit će ostvarena kroz 35 programa, unutar programskog okvira koji zaokružuju
djela Igora Stravinskog. S početkom
u ritualnom Posvećenju proljeća (balet) na putovanju ka duhovnom Slavuju (opera), u velikom festivalskom
finalu očekuje nas susret u »solarnom pleksusu glazbe početka stoljeća«, kako je Stravinski nazvao
Schönbergova Pierrota mjesečara.
Jer, uvrštavanje koncertnog ciklusa
Pierrot mjesečar Arnolda Schönberga u program Biennala više je od
pukog obilježavanja 101. godišnjice
njegova nastanka. Ono je prigoda da
nam povijesni kontekst ekspresionističkog remek–djela, postavljen u suodnos ne samo sa Čekićem bez gospodara Pierrea Bouleza koji je također
na rasporedu, nego i s djelima koje
će na festivalu izvesti Vokalni ansambl Antiphonus, posluži kao ishodište za plodonosnu diskusiju o
ulozi i odnosu prema glasu u suvremenoj vokalnoj glazbi. A diskusija
na Biennalu i oko njega nikada nije
nedostajalo.
Prizor iz opere M. Kogoja »Crne maske«
—Slovensko narodno gledališče Maribor
PIETRO CINOTTI
I
z godine u godinu sve je teže organizirati festival koji je zanimljiv,
a da ujedno služi nekoj stvarnoj svrsi. Ovo izdanje Muzičkog biennala
Zagreb s novim umjetničkim vodstvom — skladateljima Krešimirom Seletkovićem, umjetničkim
ravnateljem i Franom Đurovićem,
umjetničkim savjetnikom — nastoji da Biennale i nadalje opravda
pripadnost krugu malobrojnih festivala koji i dalje imaju opravdani
razlog postojanja. Njegovo dugogodišnje značenje za posjetitelje iz svih
dijelova Europe i svijeta možda je
danas još važnije za Hrvatsku, jer u
jednom politički jasno podijeljenom
svijetu Biennale svojim programom
drži kulturne granice otvorenima.
Tiberiu Marta/SNG Maribor
Prizor iz mariborske predstave Posvećenje proljeća u koreografiji Edwarda Cluga
L’Imbalsamatore G. Battistellia
Magična brojka 7
Sama tema najjasnije je predstavljena kroz dva programska ciklusa, podnevnom — EU OUTSIDE
i poslijepodnevnom — EU INSIDE. Dramaturgija poslijepodnevnog, svojim posljednjim programom
temeljito zasijeca u stvaralačku problematiku sadašnjice donoseći pejzaž suvremene hrvatske glazbe u
sedam sedmominutnih djela pisanih za sastav septeta iz pera sedmorice hrvatskih autora: Srećka Bradića, Dalibora Bukvića, Sanje Drakulić, Vjekoslava Nježića, Berislava
Šipuša, Zlatka Tanodija i Mladena
Tarbuka.
ImproGrafic
Slagwerk Den Haag
Orkestralni koncerti
Na Biennalu su tradicionalno otvorena vrata svemu novome u suvremenoj glazbi, svaki stil ima mogućnost
afirmacije, a iz programa koji je pred
nama razvidno je kako je na festivalu još jednom omogućeno sudjelovanje glazbenicima različitih estetskih
i umjetničkih koncepcija i pravaca.
Tako će Zagrebačka filharmonija i
Simfonijski orkestar HRT–a, u koprodukciji s MBZ–om, u koncerte svojih redovitih ciklusa uvrstiti
dio festivalskih događanja. I dok će
Zagrebačka filharmonija praizvesti
četiri nova opusa hrvatskih autora:
Tromberija Milka Kelemena, Vacana Tomislava Olivera i Nebula Danijela Legina (sve narudžbe MBZ–
a), Davorin Kempf svoje novo djelo Concerto corale, koncert za klavir
i orkestar, skladat će kao prvi rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije. Djela će biti izvedena
pod ravnanjem Luce Pfaffa, uz soliste Miju Elezović, pijanisticu, Ivanu
Srbljan, sopranisticu te trubača Vedrana Kocelja. Zbor i Simfonijski
orkestar HRT–a, uz violončelisticu
Moniku Leskovar, basa Gorana Jurića i dirigenta Aleksandra Kalajdžića, izvest će kantatu Jama Stanka
Horvata, a u povodu 100. obljetnice
rođenja poljskog skladatelja Witolda
Lutosławskog na program su uvršte-
ni Livre pour orchestre te Koncert za
violončelo i orkestar.
Glazba — neglazba
Uz ove programe, tema ovogodišnjeg Biennala bit će tradicionalno
predstavljena i kroz medije koji glazbu povezuju s neglazbenim oblicima
ekspresije u interaktivnoj instalaciji
Ivana Marušića Klifa, koja će biti realizirana u koprodukciji sa Studentskim centrom u Zagrebu — Kulturom promjene SC–a (Muzički salon
SC–a i Galerija SC–a). Time će Muzički biennale Zagreb ostvariti i niz
kasnovečernjih koncerata na kojima
će se publici predstaviti Heather Roche i Pierre–Alexandre Tremblay, ansambli Slagwerk Den Haag i Klang,
free jazz projekt ImproGraphic poljskog kvarteta Damas te pijanistički
duo Matija Dedić — Bojan Zulfikarpašić. Ta koncertna linija za noćne ptice bit će nadopunjena koncertima pijanistice Katarine Krpan koja će
izvesti skladbu Les Nuits (Noći, sedam
klavirskih preludija) Berislava Šipuša
za glasovir, recitatora (Rene Medvešek) i elektroniku (Krešimir Seletković, elektronička obrada autorova ciklusa), uz već spomenute nastupe ansambala Zeitfluss, Icarus i ART te
Vokalnog ansambla Antiphonus.
27. Muzički biennale Zagreb, od 6.
do 13. travnja 2013.! Vidimo se!
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
Priredio: MBZ tim
LUTSKE VEENSTRA
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
27. Muzički biennale Zagreb, 6. — 13. travnja 2013.
Poštovani prijatelji
glazbe
TRIBINA
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Ima li boljega načina zaželjeti svima
lijep početak proljeća od skretanja
pozornosti na obilje koje donosi
Muzički biennale Zagreb, festival
koji po 27. put predstavlja »glazbeni
makrokozmos današnjice«? Biennale će
tradicionalno, osim otvaranja glazbenih
granica, opet propitivati i one političke,
gospodarske i sociološke. Tema EU:
INSIDE / OUTSIDE jasno ocrtava
polja svih novih izazova što se pojavljuju
ulaskom (ili formalnim povratkom)
Hrvatske u EU. Zahvaljujući Biennalu
možemo najaviti i povratak Milka
Kelemena, osnivača Muzičkog biennala
Zagreb. On će sudjelovati u pripremi
još jedne svoje praizvedbe na rasporedu
12. travnja u Lisinskom. Biennalskim
povodom donosimo i razgovor s
gitaristom Petritom Çekuom čijim se
solističkim recitalom 7. travnja otvara
ciklus INSIDE EU u Hrvatskom
glazbenom zavodu. Tri dana kasnije u
istoj dvorani očekuju vas klavirski duo
Matija Dedić i Bojan Zulfikarpašić,
bosanskohercegovački jazz glazbenik
koji živi i djeluje u Parizu... Uz
programsko bogatstvo, Muzički
biennale Zagreb istovremeno propituje,
ali i još jednom vrlo uvjerljivo dokazuje
svrhovitost vlastitog postojanja.
Proljeće je i doba Porina, nacionalne
diskografske Nagrade koja počinje
objavom imena dobitnika za životno
djelo. Dvije od njih dodjeljuju se
nažalost posthumno, Anđeli Potočnik,
vrsnoj solistici Ansambla Lado
i Ladarici te dr. Draženu Boiću,
vrhunskom jazz pijanistu i skladatelju.
Ostale Nagrade za životno djelo
dodijelit će se Veljku Despotu, Rajku
Dujmiću, Vladimiru Kranjčeviću,
Stanku Selaku i Stjepanu Jimmyju
Staniću na središnjoj večeri Porina u
Rijeci.
Donosimo razgovore i s Hrvojem
Hegedušićem, dobitnikom Nagrade
Adalbert Marković za doprinos
afirmaciji i položaju skladatelja,
Miljenkom Prohaskom, dobitnikom
Nagrade Miroslav Sedak Benčić
za životno djelo i sa skladateljem i
dirigentom Mladenom Tarbukom,
koji je imenovan na mjesto ravnatelja
glazbenog programa Dubrovačkih
ljetnih igara i šefa dirigenta
Dubrovačkog simfonijskog orkestra:
treba li posebno naglasiti — dvije
ključne funkcije u glazbenom životu
Dubrovnika?
Proljetnoj raskoši tu naravno nije kraj
— prije je početak druženja uz novi broj
novine Cantus.
Antun Tomislav Šaban izabran za
dopredsjednika Europskog saveza skladatelja
U
Bruxellesu je 21. veljače održana redovna godišnja Skupština Europskog saveza skladatelja (ECSA — European Composer and
Songwriter Alliance) na kojoj je završena strukturna reforma Saveza
i obavljen izbor predstavnika u Upravnom odboru. Hrvatsko društvo
skladatelja predstavljali su glavni tajnik Antun Tomislav Šaban i Boris
Đurđević, predsjednik Nadzornog odbora. Šaban je izabran za predstojnika Odbora za umjetničku glazbu te potom i za dopredsjednika Saveza.
Za Predsjednika ECSA–e izabran je švedski skladatelj Alfons Karabuda, a za drugoga dopredsjednika Francuz Bernard Grimaldi. Dan prije
Skupštine, ECSA je po treći put organizirala Stvaralačku konferenciju
(Creators Conference) na kojoj su, uz brojne istaknute europske i američke autore, sudjelovali visoki dužnosnici EU–a te zastupnice u Europskom parlamentu: Doris Pack, Marielle Gallo, Helga Trüpel i Françosie
Castex. Vrhunac konferencije dogodio se u tijeku rasprave o moralnim
pravima autora i slobodi govora kada se iz Moskve video vezom javila
uživo Jekaterina Samucevič, jedna od tri članice rock skupine Pussy Riot
koje su osuđene na zatvorsku kaznu.
Povodom izbora na novu dužnost, Antun Tomislav Šaban izjavio je da
je doživljava kao priznanje svom dosadašnjem doprinosu aktivnostima
Saveza, ali i međunarodnom ugledu i značaju matične organizacije, Hrvatskog društva skladatelja. »Iako je brojem članova malen, među europskim kolegama HDS je prepoznat kao vodeće društvo koje svojim
aktivnostima i programima stvara hrvatskim autorima uvjete za razvoj
stvaralačkih i poslovnih potencijala po čemu je uzor mnogima u Europi«, zaključio je Šaban koji 12 godina obnaša funkciju glavnog tajnika
HDS–a. Dodao je da hrvatski skladatelji, članovi HDS–a, kroz djelovanje ECSA–e mogu zajedno s kolegama iz drugih zemalja utjecati na odluke administrativnih tijela EU–a na područjima od svojeg interesa. Za
naše autore jednako je tako značajno da će Hrvatska, uskoro punopravna
članica EU, moći ravnopravno koristiti predstavništvo ureda ECSA–e u
Bruxellesu koji prati političke procese vezane uz život i rad autora.
Naš čovjek u Europi
NATJEČAJ
UVODNIK
2
ECSA je utemeljena 2007. u Belgiji kao neprofitna udruga s temeljnom
zadaćom zastupanja interesa glazbenih stvaratelja pred regulatornim tijelima EU, pri nacionalnim vladama i pred drugim zainteresiranim skupinama iz kulturnog života i kreativne industrije. Danas je to savez 48
strukovnih društava iz 28 europskih država koja okupljaju više desetaka
tisuća članova. Iduća skupština ECSA–e održat će se početkom listopada u Hrvatskoj. (HDS)
53. Festival zabavne glazbe Split 2013.
Zadovoljstvo nam je izvijestiti vas da je Koncertna direkcija Dalmacija koncert još jednom dobila priliku i čast organizirati Splitski festival na Prokurativama. Budite
sigurni da će i tom prigodom naše dugogodišnje organizacijsko iskustvo i glazbeni kredibilitet, stjecan na svim domaćim priredbama zabavne glazbe, u konačnici
polučiti priredbu dostojne razine. Ostat ćemo, budite uvjereni, na tragu pjesama koje su nas učinile značajnima, kulturološki odnjegovale, ali i zabavile, pjesmama
prepoznatljive melodike, s umjetnicima koji publici uistinu imaju što poručiti.
Nastojat ćemo vlastitom inventivnošću glorificirati Festival zabavne glazbe Split. Vremena nikad dosta, ponajprije u okolnostima kad nam je dobivenom koncesijom
počelo neumitno teći vrijeme. Apeliramo na skladatelje i inventivne ljude od struke da je Split bio i bit će festival dobre glazbe, svima otvoren, pa utoliko svakoj kvalitetnoj pjesmi na njemu mora biti mjesta. Zato raspisani Natječaj držimo značajnim i važnim za kakvoću finalnog proizvoda, onoga na što ćemo se sutra pozivati, onoga
što će za koje desetljeće postati glazbenom baštinom najraspjevanijeg grada na svijetu. Bilo je tako u zlatnim godinama festivala, pa i u njegovom ponovnom uzletu
kad smo mu u teškim okolnostima vratili dignitet, bit će tako i sutra, bez sumnje zahvaljujući vašem i našem angažmanu.
Splitski festival dobro je i vrednota grada. Toga smo svjesni, pa nas ta činjenica tim više i obvezuje.
Za Dalmacija koncert Tomislav Mrduljaš, direktor Festivala zabavne glazbe Split 2013.
NATJEČAJ
ZA NOVE SKLADBE
NA FESTIVALU ZABAVNE GLAZBE SPLIT 2013.
Uvjeti Natječaja:
1. Skladbe upućene na Natječaj moraju se temeljiti na izvorištima dalmatinskog (mediteranskog) melosa kao zabavna pjesma ili kao pjesma slobodnog glazbenog
oblika, uz korištenje sredstava i postupaka svojstvenih suvremenoj zabavnoj, pop, rock ili folk glazbi.
2. Autori su dužni voditi računa o kvaliteti stihova jer se glazba i stihovi ocjenjuju kao jedinstveno djelo. Stihovi mogu biti pisani na čakavskom dijalektu i na standardnom književnom jeziku.
3. Autor je dužan dostaviti:
– naziv skladbe
– ime i prezime autora s točnom adresom te kontakt informacijama
– tri primjerka stihova
– ogledni kvalitetni radni snimak na CD–u
4. Skladbe koje selekcijska komisija odabere izvest će se na Festivalu zabavne glazbe Split 2013. (05.–07. srpnja 2013.) na Trgu Republike u Splitu, uz Festivalski
orkestar i izvedbe uživo.
5. Natječaj je otvoren do 15. travnja 2013. godine, a radovi se dostavljaju preporučenom poštom na adresu:
Dalmacija koncert d.o.o., Trg Republike 1, 21000 Split, s naznakom (ZA NATJEČAJ FZG SPLIT ’13.) ili na e–mail: [email protected] (mp3 + tekst)
6. Slanjem skladbi na Natječaj autori jamče da skladbe nisu ranije objavljene, javno izvođene i da su isključivi nositelji autorskih prava. U slučaju bilo kakvih sudskih
sporova po tom pitanju, svu odgovornost i nanesenu štetu snosi autor. Autori nemaju pravo naknadnog povlačenja odabranih skladbi.
7. Autori odabranih skladbi dužni su prihvatiti sugestije u glazbi i stihovima, ako to organizator iz umjetničkih i programskih razloga bude zahtijevao.
8. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 15 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom nakladnički ugovor. Ukoliko to ne naprave
organizator pridržava pravo diskvalificiranja predmetne skladbe.
9. Slanjem radova na Natječaj, autori prihvaćaju sve natječajne uvjete i prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe tiska u notnom izdanju, prvi put javno
izvede, snimi na nosačima zvuka i slike, prenosi putem radija i TV te da ta prava prenese na treća lica. Sva ostala prava autor pridržava za sebe.
Stjepan Balent
Informacije:
Tel: +385 21 322 111, +385 21 322 233
e–mail: [email protected]
www.splitskifestival.hr
IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /
UREDNIŠTVO: Jana Haluza, Marina Ferić Jančić, Siniša Škarica, Stjepan Balent (glavni urednik) / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /
E–mail: [email protected], cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa 
Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected]
3
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
27. Muzički biennale zagreb
RAZGOVOR
6-13/4/2013
Novi izazovi Milka Kelemena, osnivača Muzičkog biennala Zagreb uoči njegova 90. rođendana
Uzbudljive praizvedbe od
Bayreutha do Zagreba
Piše: Branimir Pofuk
Opera Tristan i Izolda najpoznatije je
i najvažnije Wagnerovo djelo koje u
mladosti gotovo uopće nisam razumio, iako je moja baka bila učenica
Franza Liszta. O Wagneru zapravo
nisam mogao ništa znati zato što mi je
sva njegova glazba zapravo bila strana,
pa čak i antipatična, što se i danas jedva usuđujem reći. Stvar je tome da čovjeku za razumijevanje Wagnera treba jako velika glazbena kultura, a prije slušanja trebalo bi, takorekuć’, napamet znati i čitav tekst. Ja sam ušao i
otkrio taj čitav svijet tek u Njemačkoj.
Kada se tekst dobro pročita i kada se
točno vidi što se u njemu dešava, a treba znati i da je to zapravo jako čudan
tekst na vrlo staromodnom jeziku, tek
onda se može naslutiti i osjetiti koliko
je ta neshvatljiva glazba zapravo duboka. Razlog više da posegnem upravo
za Tristanom leži i u tome što se čitavo
djelo bavi onim što je najvažnije, onim
čemu su svi ljudi svog čitavog života
podložni, a to je seksualna privlačnost.
Nove narudžbe
Skladba se, objašnjava nam autor, temelji na tri glavna elementa. Prvi je
Wagnerova tema iz Tristana, drugi element su Kelemenove teme koje
on sam naziva avangardnima i takvima da se nikako ne bi mogle složiti s
H
rvatski skladatelj Milko Kelemen doživio je u veljači ove godine veliku čast i uspjeh, čak i prema
mjerilima njegova dugog života i vrlo
uspješne umjetničke karijere. U samom srcu kulta Richarda Wagnera,
u bavarskom gradiću Bayreuthu (gdje
se nalaze Wagnerov Festspielhaus, vila
Wahnfried i u njezinu parku skladateljev grob), u godini u kojoj cijeli svijet
slavi 200. godišnjicu njegova rođenja,
na poseban je način obilježen i dan 13.
veljače kada se navršilo 130 godina od
Wagnerove smrti.
Wagneru u čast
Tim je povodom na pozornici
Stadthalle u Bayreuthu održan koncert Trija Parnassus, jednog od najnagrađivanijih njemačkih komornih sastava. Ansambl svjetskog ugleda, koji
čine pijanist Chia Chou, violinistica
Yamei Yu i violončelist Michael Gross, pripremili su prigodni program sastavljen od djela četvorice skladatelja:
Ludwiga van Beethovena, Franza Liszta, Johannesa Brahmsa i Milka Kelemena. Na narudžbu, koja predstavlja čast kako za skladatelja, tako i za
čitavu hrvatsku kulturu, maestro Ke-
kreativnom i na marketinškom polju,
vrlo bi brzo mogle uslijediti narudžbe
takvih skladbi iz Hallea i Bonna.
Arhetipovi i MBZ
I tu smo došli do spomena onoga što
je u svakom razgovoru s Kelemenom
neizbježno, do onoga što je alfa i omega
njegova umjetničkog vjerovanja i svjetonazora: do arhetipova. To su za Kelemena elementi u umjetnosti od najvećega značenja, a s kojima publika,
prema njegovom tumačenju i osjećaju, u ovoj najnovijoj skladbi uspostavlja izravnu vezu. Kombinaciju poznatih tema iz glazbene prošlosti s avangardnim postupcima, Kelemen uz to
smatra jako ugodnom za široku publiku »koja se tako ne mora mučiti samo
s najstrašnijim modernim šumovima i
kreštanjima«. Umjetnost u kojoj nisu
prisutni arhetipovi i svijest o njima,
Kelemen će bez oklijevanja nazvati
dječjom prčkarijom. Na primjer, glazbu Johna Cagea. Ipak, upravo je Kelemen zaslužan za Cageove dolaske
u Zagreb i upoznavanje hrvatske publike, ali i skladatelja, s njegovim djelom. Kelemen se za to pobrinuo kao
glavni pokretač i utemeljitelj Muzičkog biennala Zagreb, a to je, nakon
arhetipova, druga najvažnija tema do
koje prije ili kasnije, bez obzira oda-
B
Ta autorska pomoć bit će vjerojatno
vrlo potrebna i dobro došla dirigentu
Luci Pfaffu, a osobito trubaču Vedranu Kocelju koji će biti solist u Kelemenovoj još nikada izvedenoj skladbi pod
naslovom Tromberia.
Bez drvene trompete
U pripremi za skladanje solističkih
koncerata Kelemen se uvijek, pa tako
i ovaj put, postojano držao pouzdane metode: najprije bi našao idealnog
izvođača koji bi mu onda pokazivao
što sve može na svom instrumentu.
Odabrani solist koji je na taj način sudjelovao u pripremi skladbe Tromberia
bio je poznati njemački virtuoz na trubi Reinhold Friedrich. On je Kelemenu demonstrirao svoje umijeće na čitavom nizu glazbala iz vlastite kolekcije, uključujući i nekakvu drvenu trubu iz Norveške. No, te »proklete drvene trompete« neće biti u Zagrebu, jer
neće biti ni Friedricha.
»Njemačka je jedina država koja još
ima novaca i spremna ih je davati za
kulturu i glazbu, pa su zato i najbolji
njemački glazbenici jako skupi, a kod
nas je situacija puno teža i zato nismo
imali dovoljno novca za Friedricha« —
kaže Kelemen i lijepo je čuti kako o
MBZ–u ponovo govori u prvom licu
množine, osjećajući se u potpunosti
njegovim dijelom i
danas.
ilo je godina kada Kelemen nije bio zadovoljan zastupljenošću ili
izborom vlastitih djela za koja bi se odlučilo programsko vodstvo
Muzičkog biennala Zagreb. Ovo nije jedna od tih godina. Naprotiv. S
velikim uzbuđenjem i veseljem maestro najavljuje svoj skorašnji dolazak
u Zagreb, pa makar i na štakama uz pomoć kojih trenutačno hoda, kako
bi pomogao u pripremi još jedne svoje praizvedbe koja je na rasporedu 12.
travnja na koncertu Zagrebačke filharmonije u Lisinskom.
lemen odgovorio je skladbom
Erinnerungen an Tristan (Sjećanja na Tristana) čija je praizvedba u Bayreuthu, prema pisanju
tamošnjih novina, dočekana s
oduševljenjem. Partitura, koju je
već tiskao ugledni glazbeni izdavač Sikorski, nosi podnaslov Uz 200. rođendan Richarda Wagnera.
U nekoliko telefonskih razgovora skladatelj nam je iz svoje obiteljske kuće u
Stuttgartu vrlo rado i razdragano pričao o svom posljednjem djelu i kako ga
je nedugo prije praizvedbe na zahtjev
umjetnika i naručitelja dorađivao.
— U skladbi je bilo više Wagnera nego Kelemena, pa su me zamolili da taj odnos malo izmijenim —
ispričao nam je maestro Kelemen u
čijem se zvonkom i vedrom glasu te
silnom oduševljenju ne čuje da će i on
sam za godinu dana doseći jednu visoku okruglu brojku, svoj devedeseti
rođendan!
Pitali smo ga zašto se u svom
hommageu Wagneru odlučio baš za
Tristana?
Seksualna privlačnost
Wagnerom, a treći element zapravo
je susret, sinteza prvog i drugog: Tristanove teme prerađene tako da zvuče
avangardno.
— Koliko god to staromodno izgledalo, ideja da se bavimo idejama skladatelja prošlosti zapravo je avangardna,
uvijek aktualna i važna — kaže maestro Kelemen, vrlo zadovoljan i odjekom svoje posljednje skladbe kod publike u Bayreuthu, a tako i kod kritičara. Kaže nam da je već dobio niz zahtjeva za novim izvedbama tog djela.
Štoviše, skladateljski ogled s velikim
prethodnikom iz prošlosti toliko mu
se svidio da već razmišlja o čitavom
nizu skladbi sličnog karaktera. Već je
u pregovorima sa salzburškim Festivalom oko narudžbe skladbe koja bi
bila hommage Mozartu, a volio bi nešto slično napraviti i na Händelovu i
Beethovenovu temu. Poznavajući prodornu energiju maestra Kelemena na
kle je krenula, stigne svaka priča Milka Kelemena. Tako ni u ovoj prigodi
nisu ostali nespomenuti Vuljević, Stojanović, a bome ni Tito.
Dolazak u Zagreb
Bilo je godina kada Kelemen gotovo
da nije želio čuti za Biennale ili se barem uspješno pretvarao da se oslobodio svake sentimentalne veze sa svojim najvažnijim projektom u domovini. Bile su to godine kada nije bio
zadovoljan zastupljenošću ili izborom vlastitih djela za koja bi se odlučilo programsko vodstvo festivala. Ovo
nije jedna od tih godina. Naprotiv. S
velikim uzbuđenjem i veseljem maestro najavljuje svoj skorašnji dolazak
u Zagreb, pa makar i na štakama uz
pomoć kojih trenutačno hoda, kako
bi pomogao u pripremi još jedne svoje praizvedbe koja je na rasporedu 12.
travnja na koncertu Zagrebačke filharmonije u Lisinskom.
Dobar
predosjećaj
Ali, ja sam zapravo jako sretan što će
ponovo jedan hrvatski glazbenik, kako
su mi rekli naš najbolji trubač Vedran
Kocelj,
praizvesti
moje novo djelo. Snaći ćemo se i bez
te »proklete norveške drvene trompete«. Solist će još uvijek imati jako puno
posla na preostalim vrstama tog instrumenta, od piccolo do bas trompete.
Riječ je zapravo o koncertu za razne
vrste truba i pet trubača među kojima
jedan, kao prvi među jednakima, ipak
ima najistaknutiju ulogu. »Zajedno
ćemo raditi dva–tri dana u Zagrebu, ja
ću im sve rastumačiti, a za ovo svoje
djelo imam jako dobar osjećaj, rekao
bih čak da spada među deset najboljih
koje sam ikada komponirao. Skladba
je jedna velika passacaglia, ali ne u starinskom smislu, nego je to niz varijacija sa skrivenim arhetipovima koje ljudi
ne moraju poznavati, ali će ih osjetiti, kako u najvišim, tako i u najdubljim
tonovima trube« — završio je maestro
vrativši se onome što mu je najvažnije, pri tome vrlo uspješno prenoseći i
na sugovornika silno uzbuđenje zbog
skorašnje zagrebačke praizvedbe.
4
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
27. Muzički biennale zagreb
RAZGOVOR
6-13/4/2013
Središnja zvijezda na ovogodišnjem biennalskom nebu
Gitarist Petrit Çeku, razgovor s povodom
Otkako je nakon diplome u klasi prof. Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nastavio studij kod Manuela Barreca na glazbenom Institutu
Peabody u Baltimoreu, sve rjeđe ga vidimo u našoj sredini. Stoga s nestrpljenjem iščekujemo solistički recital vrhunskog kosovsko–hrvatskog gitarista
kojim se 7. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu otvara ovogodišnji biennalski ciklus INSIDE EU.
Priredio : MBZ tim
Što Vam znači poziv na Muzički biennale Zagreb?
vačke i Finske. Jedno od njih napisano je samo za lijevu ruku. Super je!
Radi se o festivalu koji već više od
pola stoljeća potiče i promovira kreativnost i inovaciju. Ovaj je festival tradicionalno moderan. Jako sam sretan
što ću nastupiti na ovogodišnjem Biennalu jer ću konačno slobodno svirati novu glazbu. Moram priznati kako
žudim za time da sviram novu glazbu
na svim svojim koncertima, međutim,
imam razumijevanja i za publiku koja
je rezervirana u njezinu prihvaćanju, s
obzirom da sam i sâm kasno shvatio
da Zlatno doba nije prošlost te da i dan
danas imamo jednako dobre skladatelje kao što su bili oni u 19. stoljeću.
Problem je što je glazba danas nešto
posve drugo, usporedimo li je s onom
ranijom, kao što se tadašnja glazba razlikovala od one u 17. stoljeću. Nakon
što je Beethoven uveo koncept u glazbenu umjetnost, njegova je ideja narasla do toga da glazbeno djelo može
nastati isključivo na temelju koncepta. Današnja glazba nije sama po sebi
razumljiva, već treba kustosa, poput
likovne umjetnosti. Upravo je zbog
toga prilika da sviram na Muzičkom
biennalu Zagreb za mene jako dragocjena, jer festival poput vrsnog kustosa pruža mogućnost da se nova samozatajna glazba razgovijetno predstavi
publici.
S kojim ste skladateljem s Vašega repertoara u »najdužoj vezi« i jesu li određena djela poput knjiga, treba li ih svirati/
čitati svakih nekoliko godina jer se svaki put otkrije nešto novo ili ih se potpuno
drukčije shvati?
Cjelokupan repertoar svog proljetnog koncerta izvest ću prvi put. Nadam se da će se to u pozitivnom smislu odraziti na svježinu izvedbe. Većinu glazbenih djela treba prosviravati dosta dugo da bi izvedba bila idealna, ali pod uvjetom da se ne izgubi
svježina s početaka rada na tom djelu.
Nekoliko mi se puta dogodilo da sam
neku skladbu izveo bolje na početku
nego kasnije jer nisam zadržao svježinu s početka. No, ako se uspije zadržati ono početno uzbuđenje koje svaki
glazbenik osjeća kad počinje raditi na
novom djelu, rezultati mogu biti prekrasni. Upravo iz tog razloga volim
starije umjetnike. Danas su sve manje prisutni jer je nastupio trend fascinacije mladima, pa je skoro sva pozornost usmjerena na njih. Naravno,
mladost je zanimljiva, lijepa, uzbudljiva, profitabilna... Da se razumijemo, meni itekako odgovara taj trend
jer pripadam mlađoj generaciji, ali mi
jako, jako nedostaju stariji ljudi na pozornici, na radiju i na televiziji. Da se
vratim glazbi, stariji umjetnici koji
isto djelo sviraju desetljećima pružaju
izvedbe kakve mladi mogu samo poželjeti. Njihov se odnos prema nekom
glazbenom djelu razvijao tijekom vremena i taj je proces nemoguće imitirati. Nisam ovom digresijom želio skrenuti pozornost sa činjenice da
lakše zaokružiti tonove u diskantu.
Žice mijenjam prije svakog koncerta. Ukoliko ne nastupam, mijenjam
ih tjedno.
Koliko i kako vježbate? Vježbate li kada
ste na turneji?
Smatram da je vježbanje moj primarni posao, a koncert je tek njegov manji
dio. Vježbam sporo i koncentrirano.
Dok sam na putu, radim ono sto rade
atletičari, na primjer skakači u vis kad
ih u krupnom kadru vidimo na televiziji kako zatvorenih očiju simuliraju svoje pokrete. Tako i ja simuliram
vježbanje i time glazbenu memoriju
pretvaram u mišićnu memoriju.
K
Nastupali ste na mnogim natjecanjima, kakav je to osjećaj i želite li biti dio
žirija?
Glazbena i bilo kakva umjetnička natjecanja neglazbena su i neumjetnička. Neprirodna također. Ali u današnje vrijeme, ona su nužna poput
ni — Remusica i Damfest. Volim ih
jer na njima već znam jedan veliki dio
publike kojoj se ne moram dokazivati, ne moram ih impresionirati, mi se
već znamo — pa se prepuštam čistoj
glazbi.
Vrag na pozornici
Koji Vam je prostor među onima u kojima ste svirali najdraži?
Planirate li objaviti knjigu Fingerobics
ili biste željeli na neki drugi način preporučiti mlađim kolegama kako usavršili
sviračku tehniku?
Imam jedan mali projekt — želim
objaviti knjižicu u kojoj bih predstavio neke tehničke mogućnosti gitare
koje se ne koriste, za koje smatram da
bi poboljšale izvedbu mnogih djela.
Ideja je da ih predstavim u obliku nepretencioznih etida, tako ću se okušati i u skladanju, što mi nije strano
jer odmalena improviziram i potajno
skladam.
Koji je vaš omiljeni glazbeni sastav?
Solo, duo, trio...
Često nastupam kao član Trija Elogio, uz Pedra Rodriguesa i TomislaTema Biennala je EU: INSIDE
va Vukšića. Obožavam taj sastav i mi/ OUTSIDE. Koja je Vaša prva
slim da često sviramo jako dobro jer
asocijacija?
slično mislimo. Možda previše slično, ponekad jednostavno šutimo kad
Barokna suita. Od umjetničkog vodismo zajedno jer mislimo iste stvatelja Biennala Krešimira Seletkovića
ri (smijeh). Sviranje komorne glazbe
dobio sam zadatak da prema vlastipruža mi istinski užitak,
poput druženja ili igranja
onačno ću slobodno svirati novu glazbu. Moram priznati
neke društvene igre, kartakako žudim za time da je sviram na svim svojim koncertima,
nja ili slično. Solo sviranje
međutim, imam razumijevanja i za publiku koja je prema njoj
ne predstavlja takav užitak
rezervirana, a i sâm sam kasno shvatio da Zlatno doba nije prošlost te
nego neku uzvišeniju rada danas, kao i u 19. stoljeću, imamo jednako dobre skladatelje.
dost koja je ponekad i previše uzvišena, pa se sasvim
zamjenjuje s drugim osjećatom izboru uvrstim u program skla- će za mene ta djela biti sasvim nova. jima, poput melankolije ili boli...
datelje određenih europskih zemalja, Toga se ne bojim, naprotiv — radušto me odmah asociralo na baroknu jem se!
Kvaliteta samoće
suitu. Barokna suita nije ništa drugo
Što Vam donosi solo izvedba, a što izvedveć kompilacija plesova raznih europ- Sretno doba
ba u ansamblu?
skih zemalja: njemački Allemande, Koje ste hrvatske skladatelje do sada
francuski Courante, španjolske Sara- izvodili?
Solo izvedba kako sama riječ sugebande i tako dalje. Tako promatrane
rira, povezana je sa samoćom. Da bi
suite imaju zanimljiv sociološki kon- Izvodio sam djela Željka Brkanovi- postao dobar solist, glazbenik mora
tekst, kao da se u njima vide naznake ća, Frane Paraća, Marka Ruždjaka, moći biti sam, osjetiti svoju samoću
ideje ujedinjene Europe. Fascinantne Ive Josipovića, Borisa Papandopula, i naučiti koristiti se njome. Kvalitetsu i zato što su djelo jednog jedinoga Vjekoslava Nježića, Berislava Šipu- na samoća, po mome mišljenju, poskladatelja koji ponekad pripada, ali i ša, Gorana Listeša, Luke Sorkočevi- trebna je svim ljudima jer pojedincu
ne mora pripadati jednom od naroda ća... Sada, kad gledam taj popis, doi- pruža upoznavanje sa samim sobom
koji su »predstavljeni« u stavcima sui- sta sam na njega ponosan. Imao sam do čega je teško doći družeći se s drute, pa tako nalazimo francuskog skla- prigodu i osobno većinu njih upozna- gim ljudima u kojima ionako uvijek
datelja koji je autor vrsno napisanog ti. A Sorkočevića sam svirao u obradi pokušavamo naći vlastiti odraz. No,
njemačkog Allemandea ili njemač- moga profesora Xhevdeta Sahatxhije. ova teza o solistu i samoći stoji i bez
kog skladatelja koji je napisao odlič- Bila su to sretna vremena.
duhovne i filozofske dimenzije sani Courante.
mim time što glazbenik, da bi postao
Koje žice koristite i zašto? Koliko ih često
dobar solist, jednostavno mora raditi
Možete li nam nešto reći o repertoaru koji mijenjate (tjedno, na dan koncerta...)?
puno sam sa svojim instrumentom ili
ste odabrali?
Koristim Savarez Alliance, Hard Ten- glasom. Izvedba u ansamblu, osim što
Na repertoar sam uvrstio djela zani- sion prvenstveno jer mi pružaju dobar pruža zadovoljstvo, pomaže u razvimljivih skladatelja iz Bugarske, Nizo- otpor pod prstima, međutim, prva janju nekih ‘telepatskih’ sposobnosti.
zemske, Portugala, Rumunjske, Slo- žica mi je D’Addario, njome uspijevam Nedavno je u Berlinu objavljen zani-
EU kao barokna suita
mljiv znanstveni rad u kojemu su zaključili da se mozgovi svirača sinkroniziraju tijekom sviranja u ansamblu.
Gitarist Petrit Çeku
mobitela i interneta. Danas se mnogo više ljudi bavi istom aktivnošću
nego prije dvadeset godina, čak nekoliko tisuća puta više ljudi, a svima
je cilj plasirati se na isto tržište. Zbog
toga se radi uži izbor najjačih kandidata iz kojega se pak biraju opet najjači, a od tih najjačih uspjet će najjači.
Danas pobjeda na najvećim natjecanjima ne garantira uspjeh kao što je to
nekad bilo, izuzetak je slučaj Ive Pogorelića koji je, iako nije osvojio natjecanje, ostvario svjetsku karijeru
dok je pobjednik pao u zaborav. Ali
natjecanja i dalje pružaju mogućnost
da glazbenik bude zapažen. Moram
priznati da sam sav svoj uspjeh izgradio na njima. Dobitnik sam devet prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima i svaka od njih rezultirala je
mnogim pozivima za koncerte. Tako
imam popunjen kalendar, iako nikada nisam radio na promociji. Nemam
čak ni web stranicu.
Prošle sam godine dobio dva poziva
da budem član žirija — jedan u gitarističkom natjecanju i jedan na filmskom festivalu. Naravno, odabrao
sam filmski festival. Radi se o vrhunskom festivalu dokumentarnog filma Dokufest u mom rodnom gradu
Prizrenu. Svake godine pozovu jednog domaćeg umjetnika za člana žirija. Bilo je veliko zadovoljstvo i čast
biti član uz velike filmske majstore iz
cijeloga svijeta, dobitnike velikih nagrada poput one na Sundance Film Festivalu, čak je jedan bio nominiran za
Oscara.
Nastupali ste i na mnogim festivalima.
Koji je s najboljom atmosferom?
Najradije sviram na festivalima na
kojima sam na neki način »doma«,
a to su Samoborska glazbena jesen,
Dubrovačke ljetne igre, Polska Akademia Gitary i sjajni festivali u Prišti-
Nemam poseban osjećaj prema prostorima, pozornicama pogotovo. Mislim da je Liszt rekao da se na pozornici nalazi vrag.
Među mnogim nagradama postoji li
neka koju biste izdvojili?
Svjestan sam koliki sam sretnik što
mi se uloženi trud priznaje i nagrađuje i na tome sam jako zahvalan. Sve
dosadašnje nagrade prihvatio sam kao
velike darove, nisam računao s njima.
Nisam ni približno očekivao da ću
doživjeti takav uspjeh kakav sam doživio kada sam na poziv profesora Sahatxhije doselio u Zagreb. Zamislite
samo koliko mu dugujem, posebice
jer sam većinu životnog obrazovanja
dobio izravno od njega, u intenzivnom druženju s njime.
Gdje se trenutno nalazite? Što tamo radite? Koja je Vaša iduća destinacija?
Trenutno sam u avionu iz Berlina za
Zagreb gdje ću ostati nekoliko dana
prije odlaska u posjet mami u Prizren.
Zatim imam zadnji koncert u 2012.
u Istambulu, nakon čega imam mjesec dana odmora do sljedećeg koncerta u Baselu.
Koji je Vaš sljedeći plan?
Planiram povećati izražajnost jedne klasične fraze, sa smanjenim dinamičkim i ritmičkim eskalacijama.
Moji su planovi uvijek vezani uz moj
posao, za sve ostalo su zaduženi moji
menadžeri u Americi. (smijeh)
Koji je Vaš omiljeni čaj?
Čaj od đumbira. Sve od đumbira
meni je omiljeno.
I za kraj, jesmo li nešto zaboravili pitati,
a željeli biste reći?
Hvala Vam na ugodnom razgovoru i
vidimo se na Biennalu!
5
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
27. Muzički biennale zagreb
RAZGOVOR
6-13/4/2013
Regionalna suradnja
Razgovor sa skladateljem Zoranom Juranićem u povodu praizvedbe njegove opere Posljednji ljetni cvijet
Priredio: MBZ tim
S
lijedeći ideju prošlogodišnjeg izdanja festivala kada je ostvarena
suradnja s nacionalnim kazališnim
kućama, u suglasju s ovogodišnjom
tematskom odrednicom EU INSIDE
/ OUTSIDE, 27. Muzički biennale
Zagreb ostvarit će velike glazbeno–
scenske koprodukcije s kazalištima
izvan zemlje. S ansamblom Opere
Srpskog narodnog pozorišta Novi
Sad (SNP) ostvarit će opernu fantaziju u jednom činu Posljednji ljetni
cvijet hrvatskog skladatelja Zorana
Juranića (prema istoimenome dramskom tekstu Luke Paljetka), dok će
sa Slovenskim narodnim gledališčem
Maribor, Biennale producirati balete
skladateljsko–koreografskog tandema
Sanda Majurec — Staša Zurovac te
Borut Kržišnik — Edward Clug.
Zagrebačka premijera operne fantazije Posljednji ljetni cvijet održat će se u
cu. Luko je napisao tako sjajne stihove
— tako je točno shvatio što želim, da
sam bio oduševljen.
Autorska sinergija snaga
Kada sam pročitao njegov tekst (Posljednji ljetni cvijet) koji u sebi ima posebnu, zgodnu, transcendentalnu priču o težnji za nemogućim, o nekome za koga je nešto sve, a za drugoga ništa, odmah sam pomislio kako
bi to bilo sjajno uglazbiti. Kad je čuo
za moju ideju, odmah se složio. Rekao
mi je da je već pomislio kako bi to bila
sjajna opera! I opet je bilo jako lijepo
surađivati. Opet je prema mojim zamislima napisao neke nove momente i scene — sugerirao sam jednu scenu u zatvoru gdje Bert govori o svom
odnosu prema kocki i ljubavi. Sugerirao sam jednu rečenicu, rekao sam
mu kako nemam snage napisati bît te
K
ada se događa ono što se događa najčešće, a to je da ste
s pisanjem u cajtnotu i da lovite zadnje vlakove, onda bar
nemate situaciju da vas naganja režiser koji traži partituru kako
bi se i sam mogao pripremiti. Ne naganja vas ni dirigent, jer ste vi sve u
jednom, tako da sve te probleme rješavate sami sa sobom, i to je jedan
stres manje.
ponedjeljak 8. travnja 2013. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu
u prigodi gostovanja ansambla SNP
Novi Sad. Bio je to povod za razgovor
sa Zoranom Juranićem, skladateljem,
dirigentom i režiserom produkcije,
koja će doživjeti svjetsku praizvedbu
28. ožujka u Novom Sadu.
Kao predložak za libreto Posljednjeg
imaginacije, ali nešto u smislu: za ruletom sam bio ljubavnik, a u ljubavi kockar. I on je to upotrijebio tako da smo
zajedno formulirali novu scenu koje
nema u dramskom tekstu. Moja je
ideja zapravo bila da Bert u toj sceni
pjeva dvije cjeline, ne strofe, jer nije rimovano i da se nakon prve čuje njezin glas gdje ona pjeva Nemoj me tra-
Zoran Juranić
čan odnos prema ljubavi i vezi.
Naravno da on nije čekao da
mu netko padne pod noge,
nego se to, eto, dogodilo. Treba učiti kako bi se sve shvatilo
kao posljednji ljetni cvijet. To je autoironična poruka čovjeka koji je prošao
svoj emotivni zenit.
Je li od vremena kada je napisan Posljednji ljetni cvijet do danas glavni lik
postao više ciničan?
Postao je i autociničan, rekao bih. Ovdje je riječ o jednom životnom razočaranju s kojim se treba znati nositi, a
da se čovjek pritom bitno ne promijeni. To je nešto što nam je svima blisko
i to je jedna od razina koje se dodiruju
u ovom dramskom tekstu. Naravno,
ona nije jedina.
Kažite nam nešto o preostalom članu autorskog tima Posljednjeg ljetnog cvijeta
— scenografu.
Tenor Miljenko Đuran kao Bert i sopranistica Jelena Končar kao Gospođica N. N.
ljetnog cvijeta poslužila Vam je istoimena drama Luke Paljetka. Kako ste se odlučili upravo za taj dramski predložak?
Prije svega, Luko Paljetak jedan je od
mojih najdražih, neću reći samo pjesnika, nego pisaca i hrvatskih intelektualaca. On je jedan od ponajboljih
prevoditelja, sjajan versifikator — vjerojatno najbolji što smo ga ikad imali,
a osim toga, on je divan čovjek s kojim
je sjajno surađivati. Jednom davno prigodom naše prethodne suradnje kada
sam počeo pisati glazbu na njegovu
farsu Govori mi o Augusti, želio sam
unijeti neke izmjene, želio sam da između slika budu interludiji, da iz mraka ženski glas pjeva pjesmice o Augusti te da zboristi na kraju, kad ubiju
kralja pjevaju jednu posprdnu pjesmi-
žiti, nećeš me naći, a nakon druge cjeline taj isti tekst iza scene pjeva cijeli
ženski zbor. Dakle, da dignem to na
jednu opću razinu. Inače, uvijek sâm
pišem libreta (ali uvijek radim prema
nečijem predlošku jer nemam dovoljno mašte da nešto izmišljam) jednostavno zato jer najbolje znam što želim postići glazbom, znam koji su mi
tajminzi pojedinih scena i to mi se čini
nekako spretno.
Kakva je sudbina romantične priče u današnjem neromantičnom vremenu?
Romantične priče najbolje zvuče u neromantičnom vremenu. Recimo, trenutak u kojemu Bert pjevuši recept za
lasagne na Rossinijevu glazbu može se
shvatiti kao prilično odmaknut, ironi-
Žorž Draušnik moj je dragi suradnik
s kojim će mi ovo biti treća suradnja u
tandemu režiser–scenograf. On je čovjek s kojim se sve može dogovoriti,
koji razumije što želim i koji je spreman napraviti nekoliko verzija scenografskog rješenja, pa onda zajedno
izaberemo onaj pravi. Ovaj put svojim
sjajnim rješenjem — klackalicom —
utjecao je i na izbor režijskih postupaka kojih ću se držati kod predstave.
Koja je razlika kad skladatelj daje vlastito glazbeno–scensko djelo nekom drugom
da ga režira, u odnosu kad ga sam ima
prigodu režirati?
Opernu farsu Govori mi o Augusti režirala je Stephanie Jamnicky i sjajno
je to napravila. Pingvine je režirao njemački režiser Andreas Bode koji je
imao moderan pristup, što je rezultiralo vrlo zanimljivom predstavom.
Ovaj put sam sâm svoj majstor.
Prigodno za cajtnot
Ima u tome velika prednost, jer kada
se događa ono što se događa najčešće,
a to je da ste s pisanjem u cajtnotu i da
lovite zadnje vlakove, onda bar nemate situaciju da vas naganja režiser koji
traži partituru kako bi se i sam mogao
pripremiti. Ne naganja vas ni dirigent,
jer ste vi sve u jednom, tako da sve te
probleme rješavate sami sa sobom, i to
je jedan stres manje. Naravno, drugi
stres počinje kada čovjek počne raditi na predstavi i kada treba sve držati u
šaci i glazbeni i scenski dio predstave.
Dobro, posebno se rade glazbene probe, posebno režijske, ali kad dođete na
scenu onda treba pripaziti bavite li se
nečim što je glazbeno bitno, da vam
ne promakne ono što je scenski bitno,
dakle zahtijeva od vas posebnu vrstu
koncentracije. Još je jedna stvar koja
me privukla tekstu, a koja krije opasnost da je shvatimo kao površinsku,
ali ništa manje važnu — mogućnost
različitih scenskih događanja koja su
imanentna poimanju opere: scena u
Veneciji, scena u varijeteu, scena ludila lika koji maše kalašnjikovim, sve su
to stvari koje vuku na zgodnu glazbenu obradu. Trudim se da ispadne što je
moguće bolje. Na početku sam našao
ključ i u tome što u krajnjoj liniji sve
proizlazi motivički, vrlo široko shvaćeno, tako da iz jedne, praktički trivijalne pjesme koju Gđica N. N. pjeva
o posljednjem ljetnom cvijetu, a koja
u njezinu prvom pjevanju zvuči banalno, proizlazi i Bertova projekcija odnosa. Postupno, pjesma postaje sve romantičnija, sve dublja i, naravno, posljednji put kad je pjeva druga žena
koju je on zabunom zamijenio za svoju gospođicu, ona ponovo ima sasvim
banalnu konotaciju.
Skladatelj kao redatelj
Napravio sam još jednu promjenu u
odnosu na dramski tekst — ulogu
Berta podijelio sam na dva izvođača. Jedan je glumac koji je cijelo vrijeme na prosceniju za pisaćim stolom, a
drugi je pjevač iza tila koji cijeloj radnji
daje jedan pomalo nestvarni sfumato.
Na kraju, kad sve maske padnu, pa se
i til podigne, oni će zapravo posljednje
riječi izgovarati zajedno negdje naprijed na prosceniju. Kako sam od početka znao da ću biti primoran operu i režijski postaviti, možda mi je upravo to
pomoglo da neke stvari koje bi možda bile otvorenije u smislu redateljskog postupka, prilagodim onome što
zamišljam kao redatelj, dakle možda
sam − ako se još jednom netko negdje
bude upustio u inscenaciju i izvedbu − nekome na taj način otežao posao, ali
to ne mora biti tako, ljudi imaju toliko imaginacije da se čovjek vrlo često
iznenadi na koje se sve načine može
interpretirati jedno djelo.
Što nam možete reći o nositeljima glavnih uloga?
S dvoje najvažnijih imam veliku sreću. Oboje su jako dobri pjevači. Jedan je Miljenko Đuran, u predstavi
Bert, s kojime me veže dugogodišnja profesionalna suradnja, od njegova debija s ulogom Pedrilla u Otmici
iz Saraja Wolfganga Amadeusa Mozarta u osječkome HNK–u 1991. godine, preko rada u mojoj operi Govori mi o Augusti, do suradnje koju upravo ostvarujemo na Posljednjem ljetnom
cvijetu. Nositeljica glavne ženske uloge
je Jelena Končar, članica Opere u Novom Sadu, koju je zagrebačka publika
imala prigode upoznati prije nepunih
mjesec dana kada je na gostovanju novosadskog SNP–a s operom Mileva dobila najveće ovacije za interpretaciju Milevine shizofrene sestre. I s
njom sam surađivao na više projekata: jako je kreativna, brzo uči i mislim
da je pravi izbor za ovu ulogu. Zapravo, to su uloge koje nose predstavu, sve
ostale su relativno male ili srednje, no i
njih rade vrlo dobri pjevači.
Promjena odnosa
Kako ste surađivali s ansamblom Opere Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad?
Želim reći da sam sretan i počašćen
što radim upravo s tim ansamblom
iz dva razloga — prvi je da ih dobro
poznajem jer sam već pet, šest godina njihov stalni gost dirigent, a drugi
je da su stvarno izvrstan ansambl koji
s vrlo mnogo znatiželje i bez ikakvih
predrasuda prilazi novim izazovima.
Tako ću u poslu imati jednu brigu
manje, neću morati nekoga uvjeravati
u nešto što možda ne želi ili nešto slično što se kod nas znalo događati, poNastavak na sljedećoj stranici 
6
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
27. Muzički biennale zagreb
Nastavak sa prethodne stranice 
gotovo s avangardnom glazbom gdje su glazbenici znali,
svjesno ili nesvjesno, pomalo opstruirati neke nove projekte. No, to je vrijeme iza nas, ta profesionalno jako ružna stvar bila je činjenica jednog vremena, a danas toga
ima sve manje i mislim da je upravo pluralizam i povratak, neću reći na staro, nego na nešto što više sliči glazbi,
promijenio odnos interpreta prema glazbi.
RAZGOVOR
6-13/4/2013
U
sklopu suradnje
koju ovogodišnji
Muzički biennale Zagreb ostvaruje u programskoj cjelini INSIDE EU, zagrebačka
će publika imati prigodu premijerno vidjeti
i dva komorna baleta
ostvarena u suradnji s
Slovenskim narodnim
gledališčem Maribor.
Bez znatiželje se teško baviti bilo kojim oblikom umjetnosti. Bez obzira što nikada nisam pisao na tragu avangardnih skladbi, slušao sam ih i proučavao, tražio, gledao
i tražio ono nešto — to vam je kao kad upoznate neku
novu osobu pa uvijek tražite ono nešto za što biste se mogli uhvatiti, što bi moglo biti zajedničko. Napokon, imao
sam prigodu dirigirati djela koja nikad ne bih napisao ni
potpisao, ali kao interpret imaš obvezu upoznati djelo
koje ćeš izvesti, a to je kao kad imate nečije tuđe dijete
na brizi i trudite se više oko njega nego oko vlastitoga.
Komorni balet hrvatske skladateljice Sande
Majurec Nychthemeron
/ Niktemeron ostvaren
je u suradnji s autorskim timom koji čine
koreograf Staša Zurovac i Bjanka Adžić
Ursulov, kostimografkinja i scenografkinja. Baletni ansambl
mariborskog Slovenskog narodnog gledališča djelo će praizvesti
9. travnja 2013. u Zagrebačkom kazalištu
mladih.
Postoji li danas avangarda?
Postoji, ali imam dojam da je danas marginaliziranija nego ikada. U vrijeme glavnog procvata, avangarda je
zapravo sociološki više nego glazbeno napravila nešto jedinstveno, unikum u povijesti čovječanstva − potpuno je
getoizirala umjetničku glazbu. S druge strane, kroz cijelu povijest glazbe imali smo odnos, danas je to moderno reći, suživota između trivijalne i ozbiljne, umjetničke
glazbe. Taj je suživot uvijek postojao i uvijek je trivijalna stilski bila blizu ozbiljne, dakle nije puno kaskala. U
doba romantizma pisana je i romantična trivijalna glazba, ali je imala mnogo manje umjetničke prohtjeve. U
20. stoljeću dogodio se puno veći jaz između trivijalne i
takozvane umjetničke, odnosno avangardne glazbe i taj
jaz napravio je veliku štetu, zapravo, pridonio je getoiziranju ozbiljne glazbe. Ono što se događa posljednjih dvadeset, trideset godina povratak je, bez obzira na to kako
se on nazivao, na novu jednostavnost, postmodernu ili,
ako baš hoćete, na New Age (koji je vrlo banalan izraz).
Skladati glazbu za balet višestruki je izazov, u
prvom redu stoga jer se takva glazba drukčije percipira od one koja se sluša na koncertu.
Kako je ovo moja prva skladba koja nije samo
za slušanje, nego i za gledanje, bilo mi je zanimljivo baviti se drukčijim oblikovanjem vremena. Osim toga, u baletu glazba ne živi sama,
ona je možda tek dio ukupnog kontrapunkta,
pa sam pri skladanju pokušala ostaviti prostora
plesnom izričaju.
U svakom slučaju postoji tendencija povratka kojoj su se
priklonili mnogi novi skladatelji avangardisti. Pogledajte, recimo, Pendereckog. Kod njega je očigledna tendencija da se glazba vrati onima za koje se piše. Naravno da
je razvoj glazbe u 20. stoljeću potpuno dokinuo odnos između disonance i konsonance. Danas se nitko ne skandalizira nad Posvećenjem proljeća Igora Stravinskog kao
prije 100 godina, neke su stvari u smislu percepcije riješene. Moje je uvjerenje da je sintaksa najvažnija, kao
što u jeziku bez nje ne možete razgovijetno razgovarati,
tako mislim i da bez sintakse ne možete stvarati glazbu
koja će biti razumljiva. Grozim se kompozicija koje traju pet minuta, a pola sata morate objašnjavati što ste njima htjeli reći.
Što će Vaša glazba ovom prigodom reći o Vama?
To je nešto od čega ni jedan skladatelj ne može pobjeći čak i ako je eklektik. Ako je iskren, ne može pobjeći
od sebe u glazbi, želio on to ili ne, ona govori o njemu.
Moja glazba nikad nije bila avangardna, nikad nisam bio
neki avangardist, što ne znači da pišem u C–duru. Ono
što želim postići glazbom jest da se približim razini poezije koja postoji u tekstu Luke Paljetka, osobito u onim
dijelovima koji su na prvi pogled potpuno nepoetični, ali
u krajnjoj liniji stvaraju poetsku građevinu. Eh, sad, koliko ću u tome glazbom uspjeti, to ćemo saznati nakon
premijere...
Nakon Sanje Drakulić i Olje Jelaska, MBZ–ovu narudžbu za glazbeno–scensko djelo dobila je i skladateljica Sanda Majurec
S kojim ste se izazovima
susreli tijekom skladanja?
Sintaksa prije svega
Komorni sastav kao prednost
Izazov sam pronašla i u skladanju za komorni sastav. U nekim trenucima, naime, poželjela sam određenu atmosferu i zvukovne boje
dočarati orkestrom, no shvatila sam da upravo
komorni sastav možda najbolje dočarava komornost cijele priče i baleta.
KOMENTAR
Vjerujem da je dosta dobra, od godine do godine ima nekih oscilacija, ali ovih pet, šest posljednjih godina moram reći da je bio priličan broj dobrih pjevača od kojih
su neki, na našu žalost, već napravili karijere u inozemstvu, što ne znači da su zauvijek digli sidro jer će svi rado
doći ili dolaze natrag. Kao dirigent sam, a nadam se da
će tako biti i nadalje, uvijek nastojao mladima davati šansu i omogućiti im da poduzmu prve korake u profesionalnom životu. Pa, eto, spomenut ću basa Gorana Jurića
koji je sa mnom u Osijeku prije tri godine ostvario ulogu
Sarastra u Mozartavoj Čarobnoj fruli i oduševio publiku.
Taj je dečko danas solist u münchenskoj Operi, sjajno mu
je krenulo. Jako sam sretan zbog njega i zbog drugih koji
su na taj način, kao nositelji značajnih uloga, ušli u profesionalni život.
Razgovor sa skladateljicom Sandom Majurec u povodu praizvedbe njezina komornog baleta Nychthemeron /
Niktemeron
Priredio: MBZ tim
Je li znatiželja za Vas važna?
Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu vodite studij opernih uloga. Kakva je sudbina opere u Hrvatskoj u pogledu mladih interpreta koji tek dolaze?
Regionalna suradnja
Koliko je poticajno, a koliko ograničavajuće skladati glazbu za balet?
Rekla bih da je ovdje sve poticajno, pa čak i
određena »ograničenja« daju možda više poticaja nego »sloboda«. Smatram da su upravo »ograničenja« — možemo ih definirati kao
glazbeni oblik, tehniku, metar, izvanglazbene
elemente, ujedno sve što je unaprijed zadano
— ono što daje poticaj skladatelju da bude kreativan, da nađe neko svoje zanimljivo rješenje.
Možda su skladatelji ranijih epoha u tom pogledu bili sretniji nego mi. Sada, kad imamo
svu »slobodu«, često smo prisiljeni sami nametati »ograničenja« kako bismo našli načina da
ih srušimo. U ovom slučaju najviše »ograničenja« odredila sam sama, najčešće u obliku nekih formi i tehnika skladanja.
Kako ste surađivali s koreografom Stašom
Zurovcem?
Smatram kako je važno da se skladatelj i koreograf što bolje povežu u svojim impresijama o
djelu, da što tješnje urone u auru priče koju žele
ispričati jer će tako kvalitetnije nadahnjivati jedan drugoga, a organizam glazbe i plesa bolje
će zajednički oblikovati.
Rađanje cjeline
Staša Zurovac pružio mi je mnogo inspiracije i dao mi je punu slobodu u kreiranju glazbe.
Svidjela mi se priča koju je zamislio. Mislim
da je dobro osjetio ono što bi moglo odgovarati mojemu načinu skladanja i čini mi se da sam
se uspjela uživjeti u tu ideju. Ono što mi je dalo
mnogo poticaja bila je njegova otvorenost i vjera u to što radimo. Mogu reći da su moja dosadašnja iskustva samo pozitivna i sada, kada
je snimka ugledala svjetlo dana, s uzbuđenjem
iščekujem da vidim rađanje konačne cjeline...
MBZ 2013. — EU: INSIDE / OUTSIDE
Uključenost i isključenost — novi izazovi
Piše: Jaka Primorac, sociologinja, znanstvena suradnica na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za međunarodne odnose
T
ema ovogodišnjeg 27. muzičkog biennala Zagreb naslovljena EU: INSIDE /
OUTSIDE jasno se poziva na ovogodišnji
planirani ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Prigodničarskim naslovom koristi se prilika
da se pitanja »tvrđave Europe« u koju ulazimo, postavlja iz rakursa glazbenih umjetnika i
umjetnica. Tematska okosnica ovogodišnjega
Muzičkog biennala problematizira dinamiku
između, s jedne strane, neupitne pripadnosti
»uključenosti« Hrvatske europskoj glazbenoj
sceni na sadržajnoj razini te, s druge strane,
elemenata »isključenosti«, gledajući na »tehnička pitanja« vezana uz svakodnevne probleme s kojima se susreću umjetnici i umjetnice
koji sudjeluju na međunarodnim kulturnim
projektima, kao što su pitanja radnih dozvola,
problematike isplate honorara i slično.
Kreativna Europa
I iako ulazimo u »projekt EU« u njegovu,
može se reći, najkritičnijem razdoblju, kada
mnogi postavljaju pitanja održivosti samog
projekta, treba napomenuti da se ulaskom
ipak povećavaju mogućnosti povezivanja i
predstavljanja hrvatskih (glazbenih) umjetnika i umjetnica na europskoj kulturnoj sceni.
U kulturnoj domeni, Europska unija oslanja
se ponajprije na implementaciju programa poput Kultura 2007, Media, Media Mundus, koji
će u skoroj budućnosti biti zamijenjeni jedinstvenim programom Kreativna Europa. Međutim, uz postojeće programe Europske unije koji su otvoreni za Republiku Hrvatsku u
domeni kulture, potrebno je da instrumenti
kulturne politike RH pružaju dodatnu potporu za bolju međunarodnu, pa samim time i
europsku kulturnu suradnju hrvatskih umjetnika i umjetnica. To proizlazi iz činjenice da
je kulturna politika država članica Europske
unije utemeljena na načelu subsidijarnosti, što
znači da je odlučivanje o kulturi ostavljeno u
domeni odlučivanja država članica. Pitanja
koja se tiču kulturne politike određuju same
države članice te na taj način svaka zemlja
daje svoj doprinos, čime se obogaćuje europska kulturna scena.
Policy transfer
Treba, međutim, također istaknuti da su pitanja koja se dotiču kulturne politike određena u međudjelovanju s ostalim javnim politikama — u tom se kontekstu u istraživanjima javnih politika govori o policy transferu. To
znači da su pitanja, na primjer, gore spomenutih radnih dozvola, autorskih prava, PDV–a i
slično, također pitanja koja djeluju na funkcioniranje kulturnog sektora te posljedično,
djeluju na rad glazbenih umjetnika i umjetnica. U tom smislu »uključenost« u EU donijet će nove prednosti, ali i izazove koji će se
reflektirati i u preispitivanju naše otvorenosti
prema zemljama koje još nisu članice i prema
njihovim umjetnicima i umjetnicama.
(Komentar preuzet iz digitalnog Newslettera 5
Muzičkog biennala Zagreb 2013.)
7
Razgovor s Miljenkom Prohaskom, dobitnikom Nagrade Miroslav Sedak Benčić za životno djelo koju mu je dodijelilo Hrvatsko društvo skladatelja
Dobili smo »nogu« jer smo svirali jazz
U Hrvatskom društvu skladatelja, što je glavna svrha, čine se napori da se promovira naša, hrvatska glazba, ali i baština i suvremeni autori
Razgovarao: Davor Hrvoj
M
iljenko Prohaska, kontrabasist,
skladatelj, aranžer, dirigent i
vođa jazz orkestra, ostavio je izniman
trag u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Kontrabas je završio na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, a diplomirao na Teorijsko–nastavničkom odjelu
Muzičke akademije u Zagrebu. Krajem tridesetih godina prošloga stoljeća
nastupao je kao član kvinteta Branka
Kralja. Bio je članom Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog
orkestra RTV Zagreb i Orkestra JRT
te dugogodišnji šef dirigent Plesnog
orkestra Radio Zagreba, današnjeg
Jazz orkestra HRT–a, s kojim je došao na top ljestvice uglednih časopisa
Down Beat i Jazz Forum. Svirao je u
Zagrebačkom jazz kvartetu i Zagrebačkom jazz kvintetu. Utemeljio je i
vodio više vlastitih sastava i orkestara.
Nastupao je na brojnim koncertima i
jazz festivalima diljem svijeta. Jedan
je od najznačajnijih hrvatskih jazz
skladatelja. Njegova je Intima najizvođenija jazz skladba hrvatskog autora. Surađivao je s brojnim slavnim
jazzistima poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Slidea
Hamptona i drugih te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja
Mulligana i Clarka Terryja. Dobitnik
je brojnih priznanja i nagrada između
kojima su Nagrada Vladimir Nazor i
Nagrada Porin, obje za životno djelo.
Kakav imate stav prema nagradama,
posebice onima za životno djelo?
Bila bi poza kad bih rekao da mi nije
drago što sam dobio nagradu, ali već
sam dobio toliko društvenih i stručnih
nagrada i odlikovanja, među njima i
nagrada za životno djelo — kao što
iz vica kažem »nedjelo«. No, nastavio
sam puno raditi ne misleći na nagrade.
Koji su događaji obilježili Vašu karijeru?
Prvenstveno bih govorio o onima s
područja jazza.
Što je jazz?
Jednom su postavili pitanje: »Što je to
jazz?« Na dva, tri dana zatvorili su na
vijećanje najveće svjetske stručnjake za
jazz, kao kad u Vatikanu biraju novoga Papu. Kad su završili, svatko je rekao nešto drugo, dao je drukčiju definiciju jazza, prema tome kako on osjeća tu glazbu. Dugo su postojale predrasude da jazz nije jednako vrijedna
glazba kao klasika, međutim pomalo
zauzimao je svoje pravo mjesto i postao ravnopravan s ozbiljnom glazbom. Danas je službeno priznat te po
zahtjevnosti spada u ozbiljnu glazbu.
Ideološke komisije
Jazz je kod nas dugo bio potisnut, a jazz
glazbenici šikanirani. Kako ste izborili
pravo da svirate jazz?
Prije Drugoga svjetskog rata čudno
se gledalo na jazz glazbenike. Morali su polagati ispit da bi mogli javno
nastupati. I sam sâm polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetni angažmanima. Svi su profesionalni glazbenici bili
uvedeni u policijski registar, zajedno s
prostitutkama.
Jazz sam pokušavao progurati tako što
sam govorio da trebamo pomoći crncima, potlačenima, beračima pamuka. Govorio sam da ćemo im pomoći tako što ćemo izvoditi jazz, njihovu
glazbu. Kod nas su uvijek bili strašni
ekstremni. Poslije rata su radile ideološke komisije. Govorili su nam da ne
sviramo ni jugoslavensku glazbu jer je
pod utjecajem strane (glazbe). Smjeli
smo izvoditi samo ruske skladbe. Na
jednom smo koncertu izvodili isključivo djela ruskih skladatelja, ali orkestar je dobio nogu zato što smo svirali nešto što je mirisalo na jazz. Milutin »Krešo« Vandekar, tadašnji pijanist Plesnog orkestra Radio Zagreba,
napravio je aranžman za skladbu Kozak išal na vojnu u kojemu je predvidio
solo za bariton saksofon. To je netko
shvatio kao izrugivanje ruskoj skladbi, telefonirao je na portu u Jurišićevoj
ulici i nas su izbacili. Poslije nekoliko
mjeseci orkestar se vratio, ali opet smo
izletili. No, mi smo otišli na Kvaternikov trg i svirali »diksicu«. Na taj smo
se način odupirali, kroz zafrkanciju.
Svirali smo skladbu Caldonia u aranžmanu za orkestar Woodyja Hermana. Vladimir Bakarić odmah je intervenirao. Rekli su: »Caldonia? Woody
Herman? Svi van! Noga!« Učenici iz
partizanskih gimnazija, u Glazbenom su zavodu napadali članove orkestra, Milivoja i Ive Körblera, a oni
su se iz protesta svi ošišali i nazvali se
Ošiš Band.
Kad smo, puno godina poslije, svirali
na terasi Hotela Kvarner u Opatiji, a
uz nas je nastupao Ivo Robić, stranci
su nas pitali imamo li ploču. — »Od
čega?« — »Pa od ove pjesme koju ste
malo prije izveli.« Bila je to Kuntarićeva pjesma Ta tvoja ruka mala. Tada
sam i ja već bio izbezumljen — prije
toga smo imali sastanke na kojima su
rekli da je to strano »jer je u ritmu begina, jer je orkestracija u stilu Glenna
Millera, jer su u srednjem dijelu četvrtinske triole«. Rekli su da to nije karakteristično za jugoslavensku glazbu. Dakle, i mene su već razuvjerili,
a sad dolaze stranci i pitaju imamo li
snimku jer žele imati nešto od naše
glazbe. To mi je bilo divan argument.
No, tada je netko izjavio da turneja
Big banda Bennyja Goodmana vrijedi više nego jedan tenk i porušilo se
sve što smo do tada postigli. Morao
sam iznova tumačiti — berba pamuka, crnci...
Uvijek sam bio protiv zabrana i cenzura u bilo kojemu smislu, bez obzira radilo se o zabavnoj glazbi, jazzu ili
nečemu drugom. Bio sam čak i protiv autocenzura — da se netko sam, iz
straha pred nečim, ustručava napraviti
nešto što želi.
Nije li bilo i falsificiranja?
Događalo se. Sjećam se jedne monografije o opatijskom Festivalu. Tada je
Vice Vukov već bio u nemilosti. Na
fotografiji, slikanoj na terasi Hotela
Kvarner svi su potpisani, a Vice Vukov koji stoji u sredini, ima narisanu
bradu i naočale i »nema« ga. Slično su
radili Rusi. Kad je netko bio nepodoban, izbrisali su ga sa slike.
Glazba »četvrte struje«
Poznati ste po djelima u kojima spajate
elemente ozbiljne glazbe, jazza i folklora. Kako ste i zašto počeli stvarati na taj
način?
Početkom šezdesetih upoznao sam Johna Lewisa koji je u to vrijeme djelovao na području treće struje — Third
Stream Music. U tom je idiomu djelovao i kornist Gunther Schuller koji
je došao iz ozbiljne glazbe i utjecao
na Johna s ozbiljnom glazbom, dok je
John na njega utjecao s jazzom. To nije
bilo pomodno koketiranje, nego ravnopravno spajanje stilova u čemu jest
DAVOR HRVOJ
RAZGOVOR
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Miljenko Prohaska
vrijednost te njihove akcije. To su primijenili u formi i u puno drugih elemenata. U to vrijeme počeli smo surađivati i ja sam se uključio u ta nastojanja, no to što sam radio nazvao sam
»četvrta struja«, zato jer sam ubacio i
element folklora. To je jako čudno —
izmišljeni su pojmovi kao etno–jazz,
etno ovo, etno ono, a mi smo to radili
puno prije. Godine 1955., Plesni orkestar Radio Zagreba gostovao je u Kölnu u programu koji se zvao »Muzika
ne poznaje granice« — »Musik kennt
keine Grenzen«. Tada je Big band prvi
put išao na gostovanje preko granice.
Posebno za taj program napisao sam
Koncert br. 1 koji sadrži elemente našega istarskog folklora.
Kako to da su Vaše skladbe izvodili Modern Jazz Quartet, jedan od najvažnijih sastava u povijesti jazza, ali i drugi
strani orkestri i što je to značilo za hrvatsku glazbu?
Modern Jazz Quartet svirao je nekoliko obrada moje Intime kao kvartet ili
u suradnji s All Stars bandom. Postoji
nekoliko verzija te skladbe koje je priredio John Lewis, vođa Modern Jazz
Quarteta. Nakon što je Leonard Feather napisao tekst, počele su se izvoditi vokalne verzije. Bilo je nekoliko
varijanti s originalnim tekstom, što
je čudno, jer govorimo o hrvatskom
stvaralaštvu, a originalna vokalna verzija Intime na engleskom je jeziku.
USA Orchestra izvodio je moje skladbe Concertino za jazz kvartet i gudače
te Koncert br. 2. Za njih sam posebno
pisao glazbu koju su izvodili u Carnegie Hallu, u Francuskoj i to s kakvim
imenima!
Kako ste dobili poziv da nastupite na čuvenom Monterey Jazz Festivalu?
Na osnovu onoga što sam radio u Europi, brojnih kritika i osvrta. Bilo je
to točno na moj rođendan, 17. rujna
1967. — koncert s Big bandom Dona
Ellisa. Imali smo nekoliko proba.
Jeste li Vi i dirigirali Ellisovim orkestrom?
Ja sam dirigirao, a Ellis je dolazio na
probe. Izvodili smo isključivo moje
skladbe. Dizzy Gillespie, na bini u
Montereyu, zajedno s alt saksofonistom Jamesom Moodyjem, svirao
je moju Intimu i Opsesiju. Znam da
Amerikanci pišu velike note te sam
sve dao prepisati na veći format da
mogu čitati, a Dizzyju sam morao posebno transponirati niže jer je on to
čitao na neki čudan način, prilagođeno svojoj trubi in C. Rekao mi je da
mu prije odbrojim, pa sam mu brojao osam taktova unaprijed i dao mu
znak, ali je odsvirao takva sola da sam
pao u nesvijest.
Što je najvažnije što ste naučili surađujući s velikanima jazza?
Velika prekretnica dogodila se kad je
Zagrebački jazz kvartet svirao u stanu Boška Petrovića pred članovima
Modern Jazz Quarteta. John je kleknuo na pod i pomno nas slušao. Svirali smo How High the Moon, a ja sam
htio pokazati baš sve što znam. John
nas je zaustavio i rekao da na početku
sviram samo dvije note... To je pitanje
timea. Pomogao nam je da steknemo
taj osjećaj. Od tog momenta, nevjerojatno sam osjetljiv na to.
Inicijativa za očuvanje
hrvatskog stvaralaštva
Nedugo sam našao nešto što sam radio
s klavirskim triom u suradnji s pijanistom Davidom Gazarovim. Na jednom je mjestu snimka bila oštećena,
pa smo to izrezali i spojili prvi i krajnji
dio. Preslušavajući, ustanovili smo da
se tempo nije nimalo promijenio.
Poslije ste svoje iskustvo prenosili na mlađe glazbenike. Iako niste formalno djelovali kao glazbeni pedagog, odgojili ste
naraštaje hrvatskih glazbenika. Koliko
Vam je to važno?
Pedagoški rad na području jazza nikada nisam uspio progurati u školama.
Jednom me angažirao prof. Branimir
Sakač i nekoliko sam mjeseci predavao jazz harmoniju, tu u Radićevoj
ulici gdje je bio jedan Odjel Srednje
muzičke škole. Počeli smo ispočetka. Prof. Sakač komentirao je kako je
to zanimljivo. Koristio sam i knjižicu koju je napisao Milivoj Körbler. U
njoj je fantastično obradio pitanje načina šifriranja koje se ne upotrebljava
u ozbiljnoj glazbi nego u jazzu. No, ja
sam taj način šifriranja pokušao spojiti
tako da se može upotrebljavati i u ozbiljnoj glazbi. Željeli smo ljude naučiti najosnovnijem. Note su note, prema
tome tu nema tajne. Kad sam počeo
raditi s njima na harmonijama Frana
Lhotke, a poslije i Natka Devčića, ljudi su po malo počeli odustajati. Više
se nikad nisu pojavili i to je prestalo.
Naime, željeli su za tjedan dana naučiti nešto što se ne može naučiti u tako
kratkom vremenu.
Više sam radio na Kazališnoj akademiji gdje sam dvije godine držao seminare o glazbi, nego na muzičkim
školama, bez obzira radilo se o kontrabasu ili drugim predmetima.
Niste li ipak najviše postigli u radu s članovima Orkestra koji ste vodili?
Jedno od mojih glavnih pedagoških
nastojanja bilo je iniciranje pisanja
glazbe. Članovima Orkestra govorio sam da na probe donesu materijale — nije trebalo napisati cijeli aranžman — i u pauzi, da nekoga ne povrijedim, s tom sam osobom razgovarao i objašnjavao što je dobro, a što bi i
na koji način trebalo popraviti. Nakon
te inicijative pojavila se cijela plejada
skladatelja i aranžera: Ozren Depolo,
Zlatko Dvoržak, Damir Dičić, Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić i drugi.
Uvijek ste poticali hrvatsko stvaralaštvo.
Kako ste zadovoljni rezultatima?
Stimulirao sam ljude da shvate da moramo očuvati naše vlastito. Objašnjavao sam da inozemne radio stanice,
osim onih koje su emitirale isključivo stranu glazbu, prešutno ili uz dogovor izvode šezdeset posto domaćeg
stvaralaštva, a četrdeset posto stranoga. Kod nas to nije nikad bilo tako.
Zato smo se okupili — grupa ljudi
koja je bila svjesna da se stvari trebaju
razvijati u tom smislu. Inzistirali smo
na tome i doživjeli kojekakve uvrede
i čudne stvari. No, od toga razdoblja
stasala je cijela plejada domaćih pjevača zabavne glazbe koji su postali poznati, kao Viki Glovacki, Marko Novosel, Zdenka Vučković, Zvonko Špišić i drugi koji nisu pjevali ni jednu
stranu pjesmu, a postali su vrlo popularni. Dakle, od toga je bila velika korist, ali sad je sve to porušeno. Sviraju
se uglavnom strana djela što je s jedne
strane dobro jer ljudi upoznaju literaturu, ali gdje su tu domaće stvari, gdje
su tu naša postignuća? Sad treba početi sve iznova, no pitanje je ima li netko snage za to. U Hrvatskom društvu
skladatelja, što je glavna svrha, čine se
napori da se promovira naša, hrvatska
glazba, ali i baština i suvremeni autori.
KONCERT
8
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Autorski koncert u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, 23. listopada 2012., Muzej
Mimara
Dah odškrinutih prozora
Uz 50. rođendan skladatelja i dirigenta Mladena Tarbuka
Piše: akademik Nikša Gligo
Program:
1) 12 invencija za klavir (praizvedba)
2) Sonata za tubu i klavir (praizvedba)
3) Medida del tiepo por diferentes relojes, pet pjesama na stihove
Luisa de Góngore za sopran, marimbu i gudače
Interpreti: Katarina Krpan, klavir (1); Krunoslav Babić, tuba
(2) i Srebrenka Poljak, klavir (2); Lidija Horvat, sopran (3), Igor
Lešnik, marimba (3), Ansambl Fronesis i Mladen Tarbuk, dirigent (3)
K
ada sam u ruke dobio program ovoga koncerta, moram
priznati da me iznenadila njegova koncepcija. Uobičajeno
je, držim, da se jubilarni koncerti, koji slave neku tako okruglu
godišnjicu kao što je pedeseta godina života Mladena Tarbuka,
koncipiraju kao pregled kroz cijeli glazbenikov opus.
Višestruke poveznice
Ovdje je, međutim, Tarbuk posegnuo za dvije praizvedbe i za
jednom svojom slabije poznatom skladbom iz 1990. godine
koja se, doduše, nakon praizvedbe u Beču (1991. godine), izvela
1993. i u Zagrebu na 17. MBZ–u, na koncertu kultnog bečkog
ansambla Die Reihe pod ravnanjem njegova glasovitog suosnivača — još tamo davne 1958. godine — Friedricha Cerhe. No,
ne bi se moglo tvrditi da je ta zagrebačka izvedba ostavila neki
uvjerljivi trag: u programskoj knjižici Biennala čak je, primjeric, krivo naveden njezin naslov, nije naveden solist na marimbi
Kurt Prihoda i tako dalje. Je li, dakle, Tarbuk tu skladbu uvrstio u program ovoga koncerta zato što drži da zavrjeđuje bolju
izvedbu, a i opremu u programu bez pogrešaka? Možda je to
jedan od razloga, no svakako ne jedini! Barem mi se tako čini.
Budući da dobro poznajem Tarbukov opus (u to sam se još jednom uvjerio dok sam slagao popis njegovih skladbi za ovu publikaciju), koncepcija koncerta natjerala me na razmišljanje o
eventualnim poveznicama skladbi na ovome programu s nekim
drugim skladbama u Tarbukovu opusu. Odmah treba napomenuti da je takvo razmišljanje tek na prvi pogled opravdano,
no istodobno je i riskantno zato što je Tarbukova glazba toliko
kompleksno raznolika da bi uspostava ma kojih poveznica možda pretpostavljala začetak neke vrste klasifikacije koja bi prijetila zatvorenošću prema eventualnim novim, budućim odlikama te glazbe. Baš zato što je Tarbukov opus daleko od konačne
zaokruženosti jer se zadnjih godina sve više otvara u nedogled,
riskantno je neke kriterije klasifikacije uspostavljati i u postojećem opusu. No, svjestan rizika, ipak pokušavam iz posve subjektivne perspektive tematizirati ono što je do sada skladano.
Tematski ciklusi
Stara hrvatska glazba (1991.) za orkestar prethodi skladbi A
Trip Around Austria (1994.), također za orkestar (premda postoji i u komornoj verziji), a obje su, uz još poneku, dijalog s temom takozvanog nacionalnog identiteta, ne bez primjese stanovite ironije.
Posebnu temu artikuliraju na posve različite načine skladbe An
die Gleichgestalteten (1994.) za mezzosopran, violinu, violončelo, altovski saksofon, trombon, bendžo, orgulje i udaraljke na
stihove Bertolda Brechta, Die Todeskreise (1995.) za violu, tubu,
udaraljke i harmoniku i Eschendorf. Ein kroatisches Märchen
(2008.) za kvartet tuba. Zajednička im je neka vrsta angažmana koji, dakako, ne mora biti određen nikakvim tekstovno deklarativnim predloškom nego proizlazi iz specifične glazbenosti same (na primjer, naročito u skladbi Eschendorf. Ein kroatisches Märchen).
Tarbukov
Projekt Dubrovnik
Razgovarala: Jana Haluza
Ovoj »mračnoj« temi suprotstavljaju se »svijetle« skladbe koje počivaju na različitim vrstama ponajprije solističke virtuoznosti, recimo Koncert za flautu i orkestar
(2002.) ili Kate’s Kiss (2007.) za klavir. Njegova najnovija skladba, 12 invencija za klavir, koje se večeras praizvode, svojim naslovima otkrivaju još jednu značajku
Tarbukova opusa, koja je inače raspršena po mnogim
njegovim skladbama, to jest, stilsko–žanrovski pluralizam koji ovdje konkretno predstavlja i svojevrstan dijalog s tradicijom jer osuvremenjenjem proširuje invenciju kao vrstu bogate i duge tradicije.
Slavljenik nije skrivao oduševljenje umjetnicima i prijemom
Nova zaduženja našeg istaknutog skladatelja i
dirigenta
Skladbe koje sam vezao uz drugu temu (uvjetno rečeno: uz angažman) također su primjer osobite vrste
zvukovnosti koja je isto tako karakteristična za Tarbukovu glazbu. Tu nisu toliko bitni različiti nekonvencionalni sastavi nego ponajprije zvuk limenih puhača
u njima. Vjerojatno će Sonata za tubu i klavir, koja se
večeras praizvodi, također biti doprinos toj estetici »limene« puhačke zvukovnosti unatoč tomu što se skladatelj opet oslanja na sonatu kao na itekako tradicionalnu vrstu.
Još bih usput pripomenuo da se i 12 invencija i Tuba–sonata oslanjaju na još jednu bitnu odliku Tarbukova skladanja, to jest na neposrednu suradnju s određenim izvođačima.
Trenuci podsvijesti
U takve onda ide i Lidija Horvat, a to nas opet vraća na ulogu skladbe Medida del tiempo por diferentes relojes na programu
večerašnjega koncerta. Kada sam razmišljao o estetici te sjajne
skladbe koja je toliko izrazita, tipična da je se ne može shvatiti
tek usput, iz podsvijesti su mi se nametnuli Sanjači (2000.) za
sopran i komorni ansambl na stihove Nikole Šopa, po mome
sudu najbolje Tarbukove skladbe do sada. Ma koliko pjesnički predlošci bili različiti, Tarbuk je u Góngorinim stihovima
još 1991. godine otkrio poticaj za traženje glazbenosti koji se
očito nastavio sve do Sanjača, a vjerojatno će i dalje trajati. Ovdje dodirujem prostor neizvjesnosti koji se može osporiti onoga
trenutka kada sam skladatelj racionalno opovrgne ovakvu vezu
između ove dvije skladbe. No tu smo doista na tankom ledu.
Odnosi skladatelja prema pjesničkim predlošcima zbivaju se na
razini podsvijesti, već od trenutka kada skladatelj počne razmišljati o izboru predloška. Dakle, Tarbuk se možda doista mogao odlučiti za izvedbu skladbe Medida del tiempo por diferentes
relojes zato što drži da zavrjeđuje bolju izvedbu, a i opremu u programu bez pogrešaka. No to mi se čini tek racionalnom odlukom. Daleko je dublja ona podsvjesna, to jest
uspostavljanje mosta između te skladbe i Sanjača. O Sanjačima
sam iscrpno pisao 2002. u Cantusu (br. 114, str. 36–37), a zatim
i u komentaru za Tarbukov autorski kompaktni disk (Cantus–
HRT–HDS, CD 968 984 9531 2, Zagreb, 2003., str. 6–8). Da
bi se uočila razina podsvijesti pri izboru predloška, korisno se
prisjetiti skladateljevih vlastitih riječi, najprije o Medidi..., onda
o Sanjačima.
O Medidi...:
»Kao tekstualni predložak ciklusu pjesama o satovima [...] uzeo
sam pet pjesama španjolskog pjesnika baroka, Luisa de Góngore. Teškim metrom odmjerava to pjesništvo čovjekovu prolaznost i blizinu smrti. Pjesnik kazuje kako vrijeme nećemo
izmjeriti ni pješčanim satom, ni zvonom s crkvenog tornja, ni
sunčanim satom; neće nam pomoći ni pjev pijetla, ni zvijezde. Vrijeme za nas ostaje nemjerljivim, neuhvatljivim. No, možda ipak glazba, najprolaznija i najneuhvatljivija od svih umjetnosti, može najbolje izmjeriti brzinu toka i kratkoću čovjekova
života.«
O Sanjačima:
»Sanjači Nikole Šopa razmatraju odnose svjetova živih, snovitih
i mrtvih. San kao prijelaz, kao jedino međustanje koje nam je
svima iskustveno dano, razigrava maštu pjesnika. Svijet sanjača
koji podsjeća na ovaj stvarni, a nagovještava onaj drugi nedohvatni svijet umrlih zadržava tragove izblijedjelih boja, okusa i
mirisa. U tom međusvijetu postoji i glazba, beskrajno daleka i
tiha, a ipak bliska.«
I još bih se jednom htio vratiti na probleme klasifikacije Tarbukova opusa! Dakako, postoji niz drugih skladbi koje bi se dale
svrstati pod ovdje izabrane teme. Ali — i to je daleko važnije —
postoje i one koje su tek odškrinule prozor, na pimjer Martyre
d’un jongleur (1990.) za jednog multiinstrumentalista u kojoj se
Tarbuk, opet se oslanjajući na »svojega« izvođača (Ratka Vojteka) ili Fruits of passion (1993.) za afričku marimbu, basovski klarinet i plesače, ogleda s instrumentalnim teatrom. Ta se tema,
čini se, nije dalje produbljivala. No za očekivati je da će biti i dalje još više tek odškrinutih prozora!
(Esej iz popratne programske knjižice autorskog koncerta koja sustavnošću prikaza poprima dimenzije skladateljske monografije)
Početkom godine Mladen Tarbuk imenovan je
na dvije ključne funkcije u glazbenom životu
Dubrovnika: na mjesto ravnatelja glazbenog
programa 64. Dubrovačkih ljetnih igara i na mjesto
šefa dirigenta Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Tim smo povodom svestranog glazbenika,
glazbenog pedagoga, producenta i aktivnog
društvenog djelatnika zamolili za kratki razgovor.
Kako se poklopilo da ste iz perspektive javnosti gotovo istodobno preuzeli dva ključna mjesta u glazbenoj sceni Grada Dubrovnika?
Rekao bih da je to posljedica promišljanja i dogovora između ljudi koji se bave kulturnom politikom Grada. Znamo načelno kakva je situacija s Igrama: imamo Dubrovačke ljetne igre kao festival te kao ustanovu u kulturi. Ustanova je pod ingerencijom i na
plaći Grada Dubrovnika, a festival se većim dijelom, što se tiče
programskih sredstava, pokriva iz državnih resursa. Čini se važnim da postoji dosluh između Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske, jer bi bez njega dosta toga pošlo po krivu. Do sada je to
na neki način povezivao prethodni intendant festivala, dr. sc. Ivica Prlender, koji je istodobno bio i ravnatelj javne ustanove. Sada
je to podijeljeno na dvoje ljudi — intendant festivala je Krešimir
Dolenčić, a ravnateljica javne ustanove Ivana Medo Bogdanović.
Kako je u prethodnoj inačici Prlender povezivao Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture, sada je to na jedan drugi način moguće ostvariti kroz moju dvostruku ulogu koja povezuje festival i
središnji gradski Simfonijski orkestar. Time je moguća renesansa
kulturnog života grada i izvan granica festivala, kao i u planiranju samog festivalskog programa. Moj je zadatak da nekako pokušam Igre proširiti na grad, i u fizičkom i u vremenskom smislu,
tako da Dubrovnik bude cijele godine kontinuirano pun kulturnih
sadržaja, a da festival bude vrhunac ili tek jedan od vrhunaca toga
kulturnog vala.
Znači li to da bi se festival dijelom proširio na cijelu godinu te time imao
i dodatnog značaja za Dubrovčane, a ne samo za turiste u srpnju i
kolovozu?
Da, mislim da je ta veza prirodna i simbiotska. Vrlo teško možete zamisliti Dubrovačke ljetne igre bez grada, bilo kao fizičke vizure, bilo kao duha i cijele povijesti koju nam Dubrovnik ostavlja.
Njegova tradicija dakako nisu samo zidine i crkve, samo ono što
danas vidimo, već i zanimljiva duhovna baština. Kada se sjetimo
one nemoguće situacije koju je Dubrovnik održavao kroz nekih
300 godina od trenutka kad su Turci osvojili cijelo zaleđe, Balkanski poluotok, Dubrovčani su majstorski uspijevali žonglirati između dvije, tri velesile: Osmanskog carstva, Mletaka i nadolazećih
francuskih osvajača kojima se naposljetku pridružila i Rusija. To
je možda neka paradigma današnje situacije u kojoj se nalazi Hrvatska, vjerujem da se naša zemlja može lijepo metaforički vidjeti
u toj povijesnoj sudbini Dubrovnika. Zato mi se čini da je ta duhovna baština iznimno važna. Dubrovnik ne samo kao turistički
proizvod, nego prije svega kao barokni grad, zaslužuje prije svega
glazbu koja odgovara toj vizuri. Po meni bi on trebao biti barokni
grad ispunjen baroknom glazbom.
Glavni gorući problem koji povezuje sve elemente koncertnog života, pa
tako i Igre i Orkestar, jest nedostatak odgovarajuće dvorane za simfonijske koncerte u Dubrovniku. Hoćete li na novim pozicijama prije svega
pokušati utjecati na njezinu skorašnju izgradnju?
Svakako, to je jedna bolna točka grada Dubrovnika već sasvim sigurno posljednjih 40, 50 godina, svako malo se to ponavlja i tematizira kroz medije i razne ravnatelje. Teško je nagovoriti političare
na tako veliku investiciju kojoj oni ne vide neposredni razlog. Nemoguće je tražiti da se tako velika sredstva potroše radi festivala
koji traje 45 dana. Ključno je u tome naglasiti ipak kulturni život
grada kroz cijelu godinu. U proteklih osam godina Dubrovački
simfonijski orkestar vodio je drukčiju politiku, trudio se biti što
manje biti prisutan u Dubrovniku i nije bio prisutan na kvalitetan
način, bez ikakve suradnje s ostalim kulturnim subjektima. Vodio
je takozvanu izolacijsku politiku s jedne strane, a s druge je nastojao biti prisutan na nekim »čudnim« lokacijama poput Indonezije.
Ono što vidim kao svoj prvi zadatak jest da Dubrovnik konačno
dobije jaku i kvalitetnu koncertnu sezonu, najprije zbog Dubrovčana. Sami Dubrovčani nekoć su bili redovna koncertna publika i
da ih se nije proteklih osam godina rastjeralo, ja vjerujem da bi oni
i dalje bili veliki fanovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Moja
prva ideja je vratiti ih natrag na njegove koncerte. Pokušat ćemo
uvesti i neke operne produkcije u sezonu, u suradnji s Gradskim
kazalištem Marina Držića, s Kneževim dvorom i ostalim kulturnim subjektima. Već smo razgovarali i s nizom crkvenih velikodostojnika, jer Dubrovnik ima niz predivnih sakralnih prostora koji
zaslužuju daleko bolji i kvalitetniji glazbeni život. Na taj bi se način
od Grada Dubrovnika ponovno mogao stvoriti jak kulturni centar, jako kulturno žarište. U postupku je i osnivanje Muzičke akademije Sveučilišta u Dubrovniku, tako da je sve povezano i s edukativnim aspektom. To su tek neke perspektive koje bismo mogli
realizirati u gradu, ukoliko Dubrovčani budu za to zagrijani.
9
Ciklus Sfumato Zbora HRT–a u Muzeju Mimara, utorak, 12. ožujka 2013.
Opus prožet baštinom
Oratorij Božidara Širole Život i spomen slavnih učitelja, svete braće Ćirila i Metodija, apostola slavenskih
izazvao je senzaciju svjetskih razmjera 1927. na Festivalu ISCM–a u Frankfurtu i 1939. u New Yorku
In memoriam
KONCERT
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Piše: Ana Vidić
P
raizvedba oratorija Život i spomen slavnih
učitelja svete braće Ćirila i Metodija, apostola slavenskih Božidara Širole (1889.–1956.)
prema tekstu Velimira Deželića Mlađeg
(1888.–1976.), na Festivalu Međunarodnog
društva za suvremenu glazbu u Frankfurtu
1927. godine, zahvaljujući izboru festivalskog
žirija, bila je, čini se, senzacija gotovo svjet-
izvornosti — partitura koja stapa elemente
gregorijanskog i bizantskog pjevanja sa značajkama našega podneblja — očigledno se
cijenila, o čemu svjedoče i dva izdanja izbora
iz partiture nakladnika Universal Edition,
ali i podatak da se djelo 1939. izvelo i u New
Yorku.
četiri glavne cjeline — U Solunu gradu, U carevu gradu Bizantu, Kod Slavena i U vječnom
Rimu. One su također podijeljene na manje
brojeve. Uz glavna lica, tumače ju govorni i
pjevački glas, dok se zbor koristi višestruko,
kao pokretač i tumač radnje, poprimajući različite oblike: »U muzici se izmjenjuju odlomci koncipirani na način solističkih napjeva iz
gregorijanskog korala, homofono periodizirani zborovi, polifono tretirane epizode i drugo.
Harmonijski govor odiše arhaičnim prizvukom (kvintni pomaci po uzoru na organum),
a u melodici se — unatoč izrazito crkvenom
karakteru — osjeća prizvuk hrvatskog melosa.« (K. Kovačević)
Novi život oratorija
Djelo koje je Lovro Županović ocijenio kao
Širolino »najpoznatije, najosebujnije i najmarkantnije ostvarenje« svoj put ipak nije nastavilo slavno kako je početak dao naslutiti. Tek u
prvoj polovici osamdesetih godina zabilježen
je novi interes: Zborom RTZ–a, današnjim
Zborom HRT–a, 1982. godine u Hrvatskom
glazbenom zavodu i dvije godine kasnije u
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ravnao je Sergije Rainis, a djelo je tada i studijski snimljeno za fonoteku Hrvatskoga radija.
Novi život najpoznatijeg ostvarenja Božidara Širole
PRAIZVEDBA
skih razmjera. Kritičar lista Daily Express
nazvao ga je »značajnim dobitkom za glazbenu literaturu« koje »čini da većina moderne
glazbe svojim intelektualističkim postupcima
i visokom domišljatošću zvuči nevjerojatno
glupo«. I tisak u domovini revno je pratio međunarodnu strku oko Širolina oratorija koji je
u Frankfurtu »briljantno izveo hrvatski zbor«.
Taj zbor bilo je Hrvatsko pjevačko društvo
Kolo koje je najesen iste godine krenulo i na
turneju po tadašnjoj domovini. Izrazita crta
Panonske legende
Riječ je o drugom od čak sedam oratorija iz
bogatog vokalnog opusa Božidara Širole, pisanom između 1923. i 1926. godine za soliste, mješoviti zbor i štioca a cappella u povodu 1100. obljetnice rođenja Sv. Ćirila. Opsežnu tekstualnu građu Širola i Deželić uobličili su »učeći starodavne panonske legende«, kako stoji na litografski tiskanoj partituri
prvog izvođača, podijelivši priču formalno na
Hrvatski glazbeni zavod, 24. listopada 2012.
Gotovo tri desetljeća kasnije, Oratoriju su život ponovno udahnuli članovi Zbora HRT–a
te neki od najvrsnijih naših solista — tenori
Domagoj Dorotić i Stjepan Franetović, baritoni Vitomir Marof i Ljubomir Puškarić, bas
Luciano Batinić i Branko Ozretić u ulozi recitatora. Izvedba pod vodstvom redovitog suradnika Zbora HRT–a, dirigenta Luke Vukšića, u nešto više od sat vremena izbora iz
opsežnog ostvarenja, pružila je dostojan uvid
u specifični izričaj Božidara Širole, potaknuvši možda i pitanje zanemarenosti njegova cjelokupnog, baštinom prožetog skladateljstva.
Skladateljska večer u povodu 80.
rođendana Bogdana Gagića
Piše: Višnja Požgaj
H
rvatsko društvo skladatelja obilježilo je 80. rođendan svojega
člana Bogdana Gagića, rođenog 30. kolovoza 1931. u Karlovcu,
ugostivši ga 2011. na prigodnoj Tribini u dvorani u Berislavićevoj ulici. Godinu nakon toga, 24. listopada 2012., Hrvatski glazbeni zavod
istim je povodom, ali s nešto zakašnjenja, organizirao Društveni koncert s programom Gagićevih klavirskih skladbi, kao sintezom njegova
najopsežnijeg koncertnog opusa posvećenog crno–bijelim tipkama.
Važno je spomenuti i Gagićev obimni rad na scenskoj i filmskoj glazbi,
što ga je posebno privlačilo s obzirom na njegov dugogodišnji staž na
mjestu profesora glazbe na filmu i u kazalištu na Akademiji dramske
umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Bogdan Gagić kao diplomirani student Milka Kelemena na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji,
usavršavao se u kompoziciji i filmskoj glazbi u Sieni i Rimu te na tečajevima za Novu glazbu u Darmstadtu u zlatno doba serijalizma, tako
da njegove skladbe pripadaju svojevrsnom postserijalizmu. Taj stil na
tragu Pierra Bouleza bio je prepoznatljiv i u programu izvedenom u
HGZ–u. Bile su to njegove tri posljednje Sonate za klavir nastale u
razdoblju od 1993. do 2001., pisane u sličnoj maniri »totalne organizacije«, a izvodilo ih je troje vrsnih zagrebačkih pijanista. Sedmu sonatu
pod nazivom Gamme esercizi (nizovi etida) izveo je Damir Gregurić,
Osmu sonatu Contrapuncti vari (različite polifone vježbe) interpretirao
je Darko Domitrović, a Devetu sonatu, jedino višestavačno djelo na
programu s opisnim naslovima stavaka (Introduzione–Soggetto con variazioni, Intermezzo rapsodico i Danza rustica), predstavila je Srebrenka
Poljak. Bilo je dobro što je upravo ta iskusna interpretkinja suvremene glazbe imala potrebu da u nedostatku komentara u skromnoj programskoj cedulji kaže nekoliko riječi o toj kompleksnoj glazbi koju je
teško razumjeti i voljeti, glazbu koju je pregazilo vrijeme, glazbu koja
je pretežito neurotična, kratkih odrješitih motiva i akcenata, s rijetkim
umirujućim predasima. Svi interpreti te su večeri uložili velik napor da
svojim umijećem, predanošću i maštovitošću predstave, nažalost malobrojnoj publici Hrvatskog glazbenog zavoda, tu pretežito monotonu
glazbu u što boljem svjetlu i da je što je više moguće učine zanimljivijom.
Dražen Boić (1931.–2013.)
ODLAZAK
ČAROBNJAKA
KLAVIRA
Pijanist i skladatelj Dražen Boić
umro 16. veljače u 82. godini
Piše: Dubravko Majnarić
D
ražen Boić rođen je u Zagrebu 11.
travnja 1931. godine. Nakon završene
glazbene škole i gimnazije diplomirao je na
Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Iako po
vokaciji liječnik, cijeli je život posvetio glazbi. Pedesetih godina osnovao je svoj prvi Trio
i uz Mihajla Švarca jedan je od utemeljitelja
klavirskih jazz trija u Hrvatskoj. Od 1954. do
1958. bio je pijanist u Plesnom orkestru Radio
Zagreba, dok je s Trijom nastupao na mnogim međunarodnim jazz festivalima. Vodio je
razne zabavne ansamble od kvinteta do noneta s kojima je pratio mnoge popularne pjevače
u zemlji i inozemstvu.
Od inozemnih gostovanja, uz koncerte u Australiji, značajni su nastupi u različitim klubovima američke vojske u Europi te brojni nastupi u bivšem Sovjetskom Savezu na koncertima »Melodije prijatelja« i »Zlatna jesen«.
Kao pijanist vladao je ogromnim glazbenim
repertoarom koji je obuhvaćao obrade djela klasične literature, jazz standarde, svjetske
evergreene te skladbe hrvatske zabavne glazbe i jazza.
Zavidna tehnika stečena klasičnim klavirskim obrazovanjem, apsolutni sluh i šezdesetgodišnje iskustvo solo nastupanja u koncertnim dvoranama i ambijentima najluksuznijih
hotela, rezultat su zvjezdane karijere vrhunskog „lounge“ pijanizma.
Boićev jazz pijanizam može se usporediti s
velikanima klavira slične provenijencije kao
George Shearing, Andre Previn i Michel Legrand. U njegovu skladateljskom opusu ističe
se Concertino za klavir i orkestar iz 1956., uz
koji je pisao i zabavne melodije (»Tiho i mirno« i mnoge druge) te scensku i filmsku glazbu. Bio je redoviti član Hrvatskog društva
skladatelja i Hrvatske glazbene unije.
Velik dio Boićeve diskografske ostavštine nalazi se na ogromnom broju diskografskih izdanja i radio snimaka s orkestrima koji su
pratili najveća pjevačka imena u zlatno doba
glazbene industrije. Od njegovih izdanja treba
spomenuti vinilsku ploču i kasetu Trija Dražena Boića u izdanju Jugotona (1985.) kojom
se predstavlja kao skladatelj i vrhunski pijanist
»easy listening jazza«. Croatia Records objavila je u digitalnom izdanju njegov album pod
naslovom »Razmišljanja« 2010. godine koji
sadrži 19 solo izvedbi jazz standarda snimljenih na koncertnom Steinway klaviru u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, najstarijoj
glazbenoj instituciji u Hrvatskoj. Ta kompaktna ploča izuzetna je, rijetka, ako ne i jedina
ploča solo klavira u hrvatskoj jazz diskografiji. Bila je to nažalost zadnja Boićeva glazbena
ostavština. Glazbeni se Zagreb od izuzetnog
glazbenika i čarobnjaka glasovira oprostio velikim ispraćajem na Krematoriju zagrebačkog
groblja Mirogoj. Porin za životno
Rajko Dujmić
PORIN
10
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Piše: Siniša Škarica
Z
a početak, Rajko Dujmić rođen je 7. kolovoza 1954.
u Zagrebu. Roditelji su mu, otac Stjepan Dujmić,
pomorski kapetan iz Sušaka kraj Rijeke, a majka Carlotta Streibelwierer iz Beča; završio je u Srednjoj muzičkoj
violinu i apsolvirao na Pedagoškoj akademiji. Violinu je
počeo svirati sa četiri godine, prvi bend bio je u šestom
osmogodišnje (Gringo&Company) od kada nosi nadimak
Lima, a prvi put je profesionalno zasvirao s trinaest, mijenjajući starijeg kolegu klavirista kao pratnja striptizu u
Intim baru!
Violina i klavijature donijet će mu angažman u Grupi Marina Škrgatića, rock sastavu koji je s fagotom, oboom, klarinetom i violinom pokazivao težnju avangardi, ali istodobno, alternativna klasična rock postava i singl ploče poput Beži Janke, Rokoko i Tina govorili su o spremnosti da se
pokori diktatu tržišta i izdavača. Godine 1972. sa Zlatnim
akordima, legendarnom beat grupom iz 60–ih i Grupom
Marina Škrgatića godinu kasnije, prvi put će se okušati u
studiju snimajući ploče. Oba sastava, kao i Klan, skupina
kompetentnih glazbenika s kojima je jedno vrijeme pratio Josipu Lisac te zadnja verzija varaždinsko–zagrebačkih
Crno bijelih, predstavljat će, uz ambicioznije projekte (vlastiti bend Ime) i ad hoc složene ekipe, poligon na kojima je
kalio poziv glazbenika. Prvi skladateljski pokušaj, skladbu
Smij se, pokazat će na prvom BOOM festivalu u Ljubljani
1972. upravo sa Grupom Marina Škrgatića. Druga, zabilježena na vinilu, bit će zaboravljena Vrijeme mladosti, sada
već s Novim fosilima, negdje u proljeće 1977. godine.
Novi fosili, legendarni sastav koji će 2006. dobiti priznanje Instituta hrvatske glazbene industrije (danas Instituta hrvatske glazbe) za »najtiražniju grupu u povijesti hrvatske diskografije«, dijele životni i profesionalni put Rajka Dujmića čemu bi pristajala sintagma poput one Hourine: »dani ponosa i slave«. Sastav koji je od svog rođenja
1969. tragao za pravim uspjehom, u jesen 1976., dolaskom
Lime, počet će dobivati obrise pobjedničkog tima. Osnivač Novih fosila, svestrani i nadasve poduzetni bubnjar
Slobodan Momčilović Moka zajedno s basistom Marinkom Colnagom i nakon sedam godina nije odustajao: trebala mu je dobra pjevačica, još dva vokala, dobar gitarist,
klavijaturist i barem jedan hit maker! Slika idealnog benda zaokružena je do proljeća 1977. s Đurđicom Miličević (ubrzo Barlović), nekadašnjom članicom splitskih Batala i Vladimirom Kočišem Zecom, pjevačem, gitaristom
iz tinejdžerske Prve ljubavi povući devetnaestogodišnju
Sanju Doležal, svježeg vokala i mladenačkog poleta, neodoljive scenske radosti. Istodobno, stari će se lisac prihvatiti organizacije snimanja sarajevske Imoćanke Nede Ukraden i time zaključiti dugogodišnje lutanje ove iskusne, dojmljive pjevačice u čije se razloge za pjesmu uvijek vjeruje.
Podjela skladateljskih uloga između Rajka i Đorđa Novkovića (potpomognutih uglavnom stihovima Marija Mihaljevića, a kasnije i Zrinka Tutića) otvorila je put prema
novom diskografskom fenomenu koji će tijekom osamdesetih zavladati ženskom stranom estrade. Dujmićeve Vrati
se s kišom i posebno Oči tvoje govore bit će putokazom Nedina spajanja popa i folka koji će sa Zorom 1985. kulminirati na posve Novkovićevom albumu Hoću tebe.
ća; s prvim zapaženim stihovima za pop i rock otpadnike, Gečevićevu Regatu i Stanić–Dragojeve Neki to vole
vruće. Bit će to Andrea i Reci da. S Dujmićem će se početi
potpisivati kao S. Aufiderzen za Srebrna krila i pod prvi
zajednički veliki hit Novih fosila, vjerojatno i njihov najveći uopće: Za dobra stara vremena! Do kraja osamdesetih
skupa će napisati šezdesetak naslova, zaključno s Rock Me,
kada su 1989. s Rivom, potpuno anonimnim Zadranima,
osvojili eurovizijski vrh u Lausannei, nakon što su godinu
za godinom prije toga, s Novim fosilima bili četvrti (Ja
sam za ples) i sa Srebrnim krilima šesti (Mangup). To bodovanje svrstalo ih je na 13. mjesto najuspješnijih eurovizijskih autora svih vremena! Nekako istodobno Rajko će
surađivati i s Nenom Ninčevićem, najproduktivnijim stihotvorcem sljedeća dva desetljeća te s D. M.
Rusom i Farukom Buljubašićem Fayom, uvijek u potrazi za vještim pop rukopisom. Neke
ajko Dujmić, dobitnik je Zlatne ptice 1985., priznanja što ga je davao Jugoton autorima za prodanih milijun primjeod spomenutih pjesama, poput Tutićeve Mileraka raznih nosača zvuka, a zaslužit će je i 2000. od strane Croatia Recordsa za zbroj od 100.000 primjeraka;
ne, ući će u antologije primijenjena pjesništva.
Budi uvijek blizu, treći album njegovih Novih fosila iz 1981., s rekordnom nakladom od pola milijuna prodanih plo-
R
ča i kaseta već u prvoj godini, donijet će im dijamantnu ploču u diskografiji bivše države (preko 200.000 primjeraka), priznanje koje će Fosilima pripasti za još šest albuma tijekom 80–ih; godine 1986. na Međunarodnom festivalu u Dresdenu
osvojit će nagradu publike i 3. nagradu stručnog žirija, istodobno, njihov sedmi studijski album Za dobra stara vremena
dobiva grand prix JRT–a za najbolji pop album godine.
Različito od diskografskih priznanja, ne može se reći da su Rajko Dujmić i Novi fosili bili pretplaćeni na festivalske nagrade, tamo gdje su bili najzapaženiji, na onom Splitskom, osvojili su u dva navrata prva mjesta žirija: 1978. za Neka vali
gingolaju male barke Marka Demichellija i 1980. s Dujmićevom i Popadićevom Čuješ li me je l’ ti drago; četiri puta na jugoslavenskim izborima za Euroviziju, takozvanoj Jugoviziji, zauzimali su nezahvalno 2. mjesto, sve do 1987. kada su s
Dujmićevom i Cvikićevom Ja sam za ples izborili vizu za Bruxelles; također 1987., Rajko će svoju prvu europsku nagradu
— i to najvišu! — osvojiti na natječaju propagandnih spotova za reklamu Topsi–keksi, a 1989. u Lausannei, kao što već i
vrapci znaju (valjda!), s Rock Me i zadarskom Rivom zasjest će na europski eurovizijski vrh!
i kompozitorom renomiranih zagrebačkih Bisera. Autoritetom oca benda, Moka je sve učinio u Rajkovu bildanju
toliko potrebitog samopouzdanja. Kratkovidi div, pazeći
ga kao dragocjenu kap vode na dlanu, otkrio je u njemu
vodopad glazbe!
Prva uspješnica, koja će otkriti skladateljski talent mladog
Dujmića, došla je kao Sanjaj me s druge strane festivalskog
singla Zagreba ‘77., napisana je na stihove pjesnikinje koju
nije poznavao. Dea Volarić obilježit će ranu fazu velikih
uspjeha Novih fosila i tog malog Mozarta hrvatskog popa:
Sanjaj me, Da te ne volim, Najdraže moje, Tako je malo riječi palo, Šuti moj dječače plavi, Sklopi oči, Saša, Majčine oči...
Baš tada, 1982., kada snimaju svoj četvrti album Za djecu
i odrasle, naslovom što sugerira tajnu uspjeha Rajka i Novih fosila kao ultimativne obiteljske pop grupe, Đurđica je
odustala. Obitelj Barlović postala je važnija. Brzo će Moka
Ali tada, Dujmić i Moka već će iza sebe imati stotine tisuća primjeraka Skitnice, longplejke s istoimenim hitom Velolučanke Jasne Zlokić, pjevačice u svojim tridesetima koja
je na ozbiljnoj pop sceni debitirala samo tri godine ranije
na Splitskom festivalu. Suradnja s ovim velikim, možda
najuzbudljivijim ženskim glasom hrvatskog popa, nastavit
će se uspješno sljedećih pet godina do albuma Vrijeme je uz
nas 1989. godine. Tomu je kumovao Jasnin susjed, pjesnik,
esejist i novinar, Blaćanin Momčilo Popadić Pop koji je uz
Moku postao Rajkova srodna duša, stariji brat i čvrst oslonac još od 1979. i zajedničke im splitske uspješnice Reci mi
tiho, tiho. Može se reći da su Pop, a potom Mario Mihaljević i Zrinko Tutić nastavili tijekom osamdesetih tamo gdje
Rajkova suradnja s Deom Volarić posustala.
A onda, nekako sredinom osamdesetih javlja se Stevo
Cvikić, nerealizirani roker i gorljivi fan Branimira Štuli-
Njegov muzički promiskuitet nije imao granica i, prije ili poslije, morao se primijetiti zamor
radoholična masterminda. Na samom kraju desetljeća udaljio se čak i od matičnoga benda koji
je također počeo pokazivati znakove posustajanja. Godine 1991., raspadom države, kao da i
članovi, svaki za sebe traži svoju slobodu. Prvi
će biti, de facto, drugi čovjek sastava, skladatelj, gitarist i pjevač Vladimir Kočiš Zec. On će
započeti dugu i solidnu solističku karijeru, a ni
Sanji neće biti teško uvjeriti izdavače kako ima
puno pravo otisnuti vlastiti zvijezdu na diskografskoj matrici.
Rajko će tako turbulentne godine rata dočekati s ambivalencijom pobjednika i gubitnika! Iz znatno reducirana
kruga suradnika (Nedu Ukraden, Jasnu Zlokić u potpunosti će preuzeti Novković) izdvojit će se pred sam kraj
dekade naizgled ležerni, ali komercijalno vrlo uspješan
projekt pjevača–zabavljača Jasmina Stavrosa, alias Mila
Vasića. Umoran sam, hit toga darovitog perkusionista, u
jednom trenutku ozbiljnih sviračkih namjera, prešao je i
granice tada već bivše države. Nama, što smo doma živjeli od Liminih nota, ovaj pseudo sirtaki iz Dujmić–Cvikićeve radionice govorio je ponajviše o raspoloženju našeg
laureata.
I onda, nizat će se nove nedaće. Nakon Mokine smrti
1985., umrijet će 1990. njegov pjesnik Pop, pa iznenada
1992. od zatajenja srca Đurđica Barlović, a godinu dana
poslije, Rajkova mama Carlotta. Objavit će kontemplativ-
o djelo 2013.
11
ni solo album Nizvodno od raja. Zajedno s Hourom predstavit će mladu Ninu Badrić na prvoj Dori 1993. skladbom Ostavljam te. Vratit će se s trećom postavom Novih
fosila koja će 1999. albumom simbolična naziva Jesen završiti kao vokalni kvartet: Rajko Dujmić, Nataša Belošević,
Jelena Foršner i Vladimir Pavelić Bubi i objaviti prestanak
rada velike grupe, nakon punih 30 godina.
U 90–ima, nemiran i kreativan kao uvijek, nastavit će surađujući na albumima brojnih imena s hrvatske pop scene;
pisao je za tamburaške sastave Gazde i Ex Panoniju, filmsku glazbu (Cijena života), scensku glazbu surađujući na
Dolenčićevom Dundu Maroju, glazbu za reklamne spotove, a između ostalog sa Cvikićem i uvodnu temu za popularnu televizijsku emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Skladao
je i glazbenu kulisu za autorske albume pjesnika Duška
Gruborovića i Željka Krznarića. Vlado Kalember nagovorio ga je za povratak na pozornicu kroz zamisao o 4 Asa:
Kalember, Alan Islamović, Jurica Pađen i Rajko kao putujući festival njihovih uspješnica i hitova grupa kojima su
pripadali, ali 2005. i Novi fosili ponovno se okupljaju. Godine 2012. sa Željkom Ogrestom publici dariva mjuzikl
Za dobra stara vremena. Koncipiran na bendovskim evergrinima, trebao je biti dodatni poticaj za njihov novi život.
Nažalost, plan potpunog povratka odložila je još jedna
iznenadna smrt: 2012. umire Nenad Šarić Brada, bubnjar
i Sanjin suprug. Zrinko Tutić tada će, gotovo terapeutski,
konačno popustiti pred Rajkovim učestalim navalama da
pokrenu Muziku zabavnu, da sami pjevaju ono što su napisali za druge: sve svoje »naručene pjesme«. Novo zajedništvo podsjetit će nas na jedan od klimaksa njihove suradnje, onaj emocionalni trenutak kada su združili cijelu
estradu, 150 glasova domoljubnim apelom za mir zvanim
Hrvatski Band Aid, pokušavajući Mojom domovinom zaglušiti zlokobne zvuke opće opasnosti. Kada se prima Nagrada za životno djelo, kada se rade velike inventure poput ove, kao rezultat priznanja okoline da
si obavio (uglavnom) svoju životnu zadaću, reakcije mogu
biti posve različite: od uzbuđenja na granici euforičnog do
filozofskog mira i zadovoljstva. Njegov Porin čist je k’o
suza i ne znam kako će reagirati, ali ne vjerujem da će priznati kako je rekao svoju zadnju. On teško bilo što priznaje, osim da je ovisan o glazbi. A tomu nema lijeka i ne
vidi se kraja!
Muzika zabavna i pjesme koje se ponovno rađaju u Liminoj glavi poput Kad Bog sve zbroji, Lagano, lagano i Ti si
čudo, daleko su od spomenika i velikih riječi kojih se naš
mali veliki čovjek oduvijek klonio.
Vladimir Kranjčević
PORIN
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Piše: Erika Krpan
J
edan uvaženi hrvatski skladatelj često zna kazati kako ne bi bilo stvaralaca kada ne bi bilo
umjetnika interpreta koji bi tumačili njihova djela i
time postali sudionici u stvaranju umjetničkog čina.
utjecala na koncertni repertoar koji je — obogaćen
mnogim poznatim, ali i nepoznatim djelima pisanim za velike sastave — tih godina neprestance privlačio u Lisinski sve veći broj slušatelja.
Hrvatska se glazbena umjetnost diči s umjetnicima koji su opravdali tu misao, čitava svog stvaralačkog vijeka pomno njegujući suptilne spone što se
isprepliću i povezuju hrvatsko glazbeno stvaralaštvo
i njegov ozvučeni lik — njegovu interpretaciju. Jedan od istaknutih umjetnika u toj ne suviše dugoj
ali za hrvatsku glazbu posebno dragocjenoj koloni
takvih posvećenih glazbenika je dirigent Vladimir
Kranjčević.
Ipak, u umjetničkom sazrijevanju Vladimira Kranjčevića, iako važna, bila je to samo epizoda, koja je
težila daljnjem umjetničkom rastu kakav se dogodio
osamdesetih godina kada preuzima najprije Zbor, a
potom i Simfonijski orkestar Radio Zagreba; poslije djeluje u Muzičkoj produkciji Radio Beograda, a
devedesetih je godina prošlog stoljeća u dva mandata direktor Opere HNK u Zagrebu. Službeni je
radni vijek Kranjčević zaključio 2007. godine kada
kao redovni profesor u trajnom zvanju nakon tri desetljeća rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odlazi u mirovinu.
Rođen 1936. u Zagrebu, gdje se školovao i završio
studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu,
Kranjčević je studirao dirigiranje kod Slavka Zlatića u Zagrebu i Igora Markeviča u Monte Carlu, a
magistrirao je kod Vojislava Ilića na Muzičkoj akademiji u Beogradu.
Kroz mnoga desetljeća svoga radnog vijeka Kranjčević je uz neprestanu i dinamičnu umjetničku aktivnost stalno bio i društveno angažiran. Podugačka
bi lista njegovih dužnosti onemogućila da se naglasi
ono uistinu bitno u njegovu umjetničkom životopisu. Stoga tek podsjetnik na najbitnije: bio je dugogodišnji direktor Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i jedan od utemeljitelja, umjetnički voditelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri od utemeljenja 1971. do 2006.; usto je obavljao i
niz drugih funkcija, koje su sve ispreplitale znanje i
erudiciju glazbenika s neupitnom sposobnošću rukovođenja ansamblima, ustanovama, manifestacijama, udrugama…
Jedan od važnijih trenutaka ne samo za njegov
umjetnički životopis nego i za hrvatski glazbeni
život u cjelini dogodio se 1974. kada je Kranjčević
preuzeo Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i ubrzo ga uzdigao do visoke kvalitativne razine tražene
i izvan granica ondašnje države, razine koja je mogla iznijeti i najzahtjevnija djela svjetske vokalno–
instrumentalne baštine. Dogodilo se to samo godinu dana poslije otvorenja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, pa su te činjenice — jedna uz drugu
— izmijenile lik koncertnog života Zagreba. Mogućnost velikih vokalno–instrumentalnih izvedbi
s izvrsnim zborom blistavog potencijala znatno je
Prirodno je pitanje danas što posebno krasi tu složenu i bogatu karijeru? Što je čini iznimnom? Što
treba posebno naglasiti, a da se pritom ne zanemari
nešto možda podjednako vrijedno isticanja?
Vratimo li se na početak i na tvrdnju kako je glazbeno djelo u trenutku izvedbe podjednako ostvarenje
autora kao i njegova tumača, prizvat ćemo u sjećanje golem broj praizvedbi i izvedbi djela hrvatskih
autora svih razdoblja koja je Kranjčević neumorno
tijekom čitave karijere studirao i uvrštavao u svoje
koncertne programe, odnoseći se prema hrvatskom
repertoaru s velikom umjetničkom odgovornošću i
angažmanom. Taj je angažman okrunio višegodišnjom suradnjom sa Slovenskim komornim zborom
s kojim je — pored dvadesetak LP ploča i desetak
kompaktnih diskova ostvarenih sa simfonijskim i
zborskim ansamblima s kojim je u različitim razdobljima rukovodio — snimio deset CD–ova pod
zajedničkim naslovom Antologijska djela hrvatske
zborske glazbe, ostvarivši time jedinstven izvodilački i kulturološki pothvat kojim je omogućen uvid
u istinske vrijednosti hrvatske zborske glazbe. Nagrađivan brojnim uglednim nagradama, Vladimir
Kranjčević i danas neumorno i s istinskom ljubavlju za glazbu i svoj poziv s koncertnog podija plijeni
podjednako svježinom i potrebom za novim glazbenim obzorima, kao i mudrošću umjetnika kojemu
su bogato iskustvo, znanje i erudicija ne samo trajni
nego i jedini važeći ulozi u neku buduću stvarnu ili
željenu interpretaciju. Neka tako i ostane!
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Tko su autori nekih od najizvođenijih pjesama u
hrvatskom radijskom eteru?
Prema listi singlova HR TOP 40, otkrivamo neka od imena koja stoje iza najčešće emitiranih skladbi
Piše: Tomislav Vuković
TOP 40 projekt je Instituta hrvatske
glazbe realiziran u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i ostalim sestrinskim
udrugama čija je namjera javnosti, medijima i
glazbenicima predočiti svježe i relevantne podatke o pjesmama koje su doista hitovi koje sluša
cijela zemlja. Iako su izvođači hitova uglavnom
poznati u javnosti, pitanje je tko su kreativci koji
stoje iza njih?
Premda se za svih 40 singlova može reći da idu
u vrh slušanosti, zbog ograničenog prostora ipak
izdvajamo samo par koji su po nečemu specifični. Massimo je imao 3 »ulaza« na listu sa skladbama trojice različitih autora s kojima uspješno
surađuje — to su Sandro Bastiančić, Dragan
Brnas i Predrag Martinjak. Lea Dekleva imala je, pak, najbolji novi »ulaz« na top listu, dok
su Mayalesi najavili povratak vrlo uspješnoj suradnji s Yayom. Mladi par Ivana Radovniković
i Stjepan Marković uspjeli su se probiti singlom
na prvu poziciju.
Kreativni trio: Bastiančić, Brnas,
Martinjak, Dragan Brnas i Eni
Kondić autori su pjesme »Gdje smo
sad?«, Predrag Martinjak skladbe
»Sretan put«, a Sandro
Bastiančić »Tišine«. Publiku bi sigurno moglo zanimati kako su uopće
nastali ovi Massimovi hitovi?
»Nekako od samog početka skladanja pjesme
‘Gdje smo sad?’ usredotočio sam misli na Massima i na način na koji bi je on otpjevao. Znao sam
da je to pjesma za njega. Kad otpočetka imate jasnu viziju, k tome još i sreću da Massimova supruga Eni Kondić piše divne tekstove, uspjeh je
Jesu li autori očekivali tako dobar prolaz kod hrvatske publike? Može li se hit predvidjeti?
Predrag Martinjak, kako kaže, zadovoljan je presudom publike: »Pomalo sam očekivao dobar prijem kod hrvatskih slušatelja i to isključivo zato
jer se radi o brzoj pjesmi kakvih Massimo nema
puno, što ju izdvaja iz ostatka albuma. Međutim,
ono što mi autori očekujemo ništa ne mora značiti. Konačni sud, bolje reći presudu, uvijek donose slušatelji — u ovom slučaju, priznajem, vrlo
sam zadovoljan presudom.«
»Inspiracija za pjesme dolazi sama i nepozvana u
određenom momentu. Ne može se kupiti ni zatražiti prema potrebi, ona jednostavno dođe, a to
ovisi i o bogatstvu našeg duhovnog i emotivnog
života. Ako je to prazno, smatram da nema ništa
od dobre glazbe.« prošla’ pa je završila u ladici, tko zna do kada bi
tamo ostala da je producent Coki nije ‘izvukao’
upravo za ovaj povratnički album«, nadovezuje
se Beluhan. »Što se tiče suradnje s Yayom, umišljam da su Jinxi iz tog istog obiteljskog kruga
kao i Mayalesi, pa je nekako prirodno došlo i do
ove suradnje«, objašnjava.
Povratak Mayalesa: Naš aktualni
singl nudili smo i drugima, no nitko
ga nije htio
Grupa se vratila s novim albumom jednostavnog
naziva ‘2’ koji su predstavili trenutnim singlovima ‘Virtual Baby’ i ‘Ti dobro znaš kome pričam’. Na potonjem gostuje Yaya za koju mirne duše
možemo reći da ne stari, to jest, što je starija to je
bolja. Iako je tijekom duge pauze došlo do nekih
promjena u sastavu grupe, kreativni dinamični
duo ostao je isti, pa smo Petra Beluhana i Vladimira Mirčetu zamolili da nam objasne u čemu
je tajna i jesu li nakon toliko vremena očekivali
tako dobar prijem kod publike. Dragan Brnas
»Bio bih lažno skroman, a vjerujem da bi se većina autora složila sa mnom, da to nisam priželjkivao. Sve što ostali autori i ja radimo, na kraju
treba potvrdu slušatelja i publike koja tu glazbu
sluša, živi i na kraju svega, odrasta uz nju. Morate biti sretni kada nešto dobro napravite, kada toliko vremena odvojite skupa sa svim glazbenicima i aranžerima koji sudjeluju u procesu, jer tada
znate da vaš trud nije bio uzaludan i da negdje,
sada, netko sluša vašu pjesmu i uživa u njoj«, priznaje Dragan Brnas svoja očekivanja.
Lea Dekleva: Ako je duhovni i
emotivni život prazan, nema ništa od
dobre glazbe
Iako Lee Dekleva možda nema u radijskom i televizijskom eteru onoliko koliko ima nekih drugih glazbenika, ali svaki put kad se pojavi privuče pažnju medija i slušatelja. Tako je bilo i ovaj
Vlado & Pjer
»Nismo ništa očekivali, no producent Coki (Goran Muratović, vođa Jinx–a, op.a.) otpočetka je
govorio o singl potencijalu — s obzirom na ovu
Top listu ispada da je opet bio u pravu«, skromni su dečki. S obzirom da sve ideje za pjesme najčešće snimim na mobitel, iznenadio sam se da je pjesma
nastala u svibnju 2011. i to kao melodija odsvirana uz gitaru. Tekst smo Ivana i ja zajedno krenuli
pisati i mislim da smo pogodili ono bitno. Odmah sam je zamislio u modernom country aranžmanu, pa sam se uz pomoć Ivana Škunce odlučio izraditi čitav aranžman, od početka do kraja
po nekoj svojoj viziji. Drago mi je da smo ovako
uspješno prenijeli poruku dalje.
Ne bježim od raznovrsnosti, dapače mislim da
se glazbom treba igrati i okušati u svim područjima i izričajima. Mislim da sam u poziciji ponuditi nešto novo i kvalitetno svojom glazbom i
tekstovima i da je hrvatskoj glazbi potreban odmak od masovne produkcije kratkoročnih hitova i poskočica, a volio bih surađivati s osobama iz glazbene zajednice koji u svom radu daju
dio sebe u svaku kompoziciju i time stvore nešto
novo i posebno.
Kako je uopće nastala skladba »Ti dobro znaš kome
pričam« i kako je došlo do suradnje s Yayom? »U vrijeme kad je pjesma nastajala, Petar Be-
Lea Dekleva
»Super je da uopće imamo top listu kao što je
HR TOP 40, jer trenutno, nažalost, ne postoji
nešto tako relevantno s informacijama o emitiranjima na 80 radio postaja. Naravno, u interesu je
nas glazbenika i autora, s obzirom da nam može
poslužiti kao dobra referenca«, komentira Lea. zaštitnik grada Rijeke. Skladbu, koja je lokalnog
karaktera, napisao sam još 2007. za festival Melodije Istre i Kvarnera. Pjesma je nakon festivala ostala u ladici, a Massimo je ponudio suradnju i prepjev, pa je pjesma tako dobila jednu novu
dimenziju.«
Stjepan Marković vjerojatno nije toliko poznato
ime na hrvatskoj skladateljskoj sceni, ali je zato
definitivno ime koje dolazi. Njegova skladba
»Tako rijetko si tu« za koju je zajedno s partnericom Ivanom Radovniković napisao tekst, probila se na prvo mjesto najrelevantnije hrvatske
top liste singlova — HR TOP 40. Evo što Stjepan kaže o aktualnom singlu, svojem autorskom
radu i uzorima... Postoje li određeni žanrovi glazbe koje autorski preferirate ili ste otvoreni za sve?
put, a riječ je o novom singlu iz njene kreativne
radionice pod nazivom »Gdje ne vidiš očima«. Predrag Martinjak
Stjepan Marković : Najvažnije je
ostati iskren, publika će to znati
prepoznati
Planirate li u budućnosti možda proširiti autorsko
djelovanje te raditi skladbe i za druge izvođače? S
kim biste voljeli raditi?
Sandro Bastiančić
zagarantiran. Znali smo što želimo i na kraju svega stvorili smo lijepu pjesmu«, objašnjava Dragan Brnas. »Što se tiče pjesme ‘Sretan put’, sve
je krenulo od remiksa za jednu sasvim pedesetu
pjesmu. U procesu rada nadošla mi je nova melodija i tekst, da bi na kraju napravio i totalno novi
aranžman«, opisuje svoj put Predrag Martinjak.
Od trojice autora, Sandro Bastiančić, široj publici možda najpoznatiji kao frontmen grupe
En Face, ima zanimljivu pričicu vezanu uz svoju
skladbu: »Pjesma ‘Tišina’ u originalu je na talijanskom jeziku i zove ‘San Vito’, to jest Sveti Vid,
»Coki je u toku snimanja predložio da ona otpjeva pjesmu, a krajnjim rezultatom svi smo više
nego zadovoljni«, dodaje Mirčeta. Kako je nastala skladba »Tako rijetko si tu«?
: Saša Zinaja
HR
Radislav Jovanov Gonzo
ZAMP
12
»Što se tiče skladbe ‘Gdje ne vidiš očima’, poželjela sam nešto malo otvorenije, za razliku od
mojih klasičnih skladbi, da ima neki neopterećen soundtrackovski pristup, tim više što bi se
pjesma trebala naći i u jednom novom filmskom
ostvarenju. Ideja je bila da melodija zvuči lepršavo, neplanirano i tako je u konačnici realizirana cijela skladba, nadam se na zadovoljstvo slušatelja«, opisuje stvaranje nove skladbe i nastavlja:
luhan i ja radili smo
pjesme gomilajući
materijal za drugi album Mayalesa (kojega smo godinama bezuspješno pokušavali realizirati). Nudili
smo tu pjesmu i drugim imenima s estrade, međutim nitko
nije pokazao preveliki interes, na svu sreću«, objašnjava Vlado Mirčeta. »Stvar
smo zapravo napisali za Tinu (ex Rupčić,
op.a.) prije dosta godina, međutim ‘nije
Stjepan Marković
Ja sam nekakav čudan spoj dečka koji je odrastao
na Zeppelinima i Purpleovcima, bio metalac,
punker, a istovremeno završavao Srednju glazbenu školu kao violinist. Danas slušam apsolutno
sve i učim od boljih — mogao bih nabrojati 50–
ak bendova i izvođača, ali na kraju jedino je bitno
da ono što nosite u sebi prenesete drugima. Voljeli to drugi ili ne, to ste vi... barem ste iskreni.
13
ZAMP
HDS ZAMP–u dodijeljena Nagrada za razvoj
urbane kulture u Hrvatskoj
ZAMP
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Piše: Tomislav Vuković
N
agrada za specijalan doprinos razvoju
urbane kulture u Hrvatskoj, uručena
tijekom finalne večeri 6. Demo festivala u
organizaciji Art Scene Zaprešić, održala se
6. ožujka 2013. u poznatom rockerskom i
bikerskom okupljalištu — klubu Route 66.
Irena Škrinjar, autorica statue pod imenom
Demos, akademska je slikarica iz Zaprešića,
inače predsjednica Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić.
Europski skladatelji
Deklaracijom o
kolektivnoj zaštiti
stali uz svoja autorska
društva
Nagradu je primio glavni tajnik Antun Tomislav Šaban koji je, zahvaljujući na priznanju, u toj posebnoj prigodi izjavio kako je
Hrvatsko društvo skladatelja unatoč tome
što ga se uglavnom vezuje uz klasičnu glazbu i jazz, od početaka uvijek podupiralo i
urbani izričaj. Glavni tajnik također je istaknuo otvorenost HDS ZAMP–a prema suradnji s mladim kreativcima i autorima urbanog ili alternativnog izričaja te pozvao sve
zainteresirane da prijave svoje projekte na
idući BTL natječaj.
Hrvatsko društvo skladatelja i njegova Služba ZAMP, temeljem BTL natječaja kojim
se financiraju nezavisni projekti iz sredstava prikupljenih iz naknada na prazne medije, već niz godina iznosom od pola milijuna
kuna podupiru projekte u rasponu od tradicionalne do popularne i alternativne glazbe.
utori i skladatelji iz više od 20 europskih zemalja okupljenih u Europskom savezu skladatelja
(ECSA), izdali su Deklaraciju u kojoj se referiraju na
izazove s kojima se susreće kolektivna zaštita autorskih
prava te digitalna distribucija glazbe u Europi.
Mala delegacija HDS ZAMP–a i ‘Demos’
Ove je godine glavnu nagradu primila grupa Deda i ostatak pod vodstvom Milka Kiša
Dede, inače poznatijeg kao klavijaturista
Hladnoga piva. Zanimljivosti tog Dedinog
side projekta pridonosi i njegov 14–godišnji sin koji u grupi svira bas gitaru. Grupa
je inače osvojila snimanje kompletnog albuma u profesionalnom studiju te snimanje video spota. Po ocjeni organizatora, nagrađena je grupa Nosači pacijenata, a dečki su osvojili snimanje singla i video spota.
ZAMP
ZAMP
HDS ZAMP tako je prepoznao i kvalitetan program udruge Art Scena Zaprešić kojoj se već treću godinu dodjeljuju financijska
sredstva za ostvarenje Demo festivala čiji je
cilj afirmacija mladih i nepoznatih bendova.
Festival je specifičan jer nagrađuju tri grupe
i to po principu glavne nagrade, nagrade organizatora i nagrade publike.
A
SONAR ulazi u finale,
predstavljena nova generacija
mladih autora
Piše: Tomislav Vuković
U
četiri mjeseca trajanja, projekt SONAR opravdao je očekivanja te pokazao da u Hrvatskoj postoje i djeluju mladi kvalitetni autori koje je
samo potrebno prepoznati. Kaže se da na mladima svijet ostaje, a hrvatska
glazbena scena po tom pitanju zasigurno nema briga.
Projekt SONAR specifičan je po tome što struka bira svoje nasljednike, a završnu riječ ima publika. Dakle, unutar svakoga kruga publici se predstavlja
nekoliko mladih autora koje je među mnoštvom pristiglih kandidata odabrao
stručni žiri sastavljen od uglednih hrvatskih autora, glazbenika i producenata. U prva dva kruga žiri su sačinjavali Nikša Bratoš, Miro Buljan, Ante Pecotić, Neno Belan, Mirela Priselac Remi i Damir Martinović Mrle.
U trenutku pisanja ovoga članka, u tijeku je treći krug SONARA, a žiri sačinjavaju Massimo, Ivan Dečak i Aljoša Šerić. Ivan Dečak pritom je izjavio
kako smatra da je SONAR odlična odskočna daska mladim autorima te dodao: »Mislim da svatko ima svoj put i mora ga proći na svoj način. Bitno je da
budeš svoj, vjeruješ u to što radiš, budeš iskren i ne ideš s pretjeranim kalkulacijama u glazbu, jer glazba nije matematika i fizika, moraš ići iz srca. Vjerujem da oni koji tako rade kad tad uspiju.«
Prva dva kruga iznjedrila su dva mlada autora i dvije perspektivne grupe. To
su autor i pjevač Berin Buturović, kantautorica Sonja Agata Biščan te grupe Genova i Baby Blue, a svi su dobili pismo preporuke Hrvatskog društva
skladatelja prema diskografskim kućama (osim Baby Blue koji već imaju diskografski ugovor). Po završetku trećega kruga, odabrani finalisti okupit će se
21. ožujka u Klubu Sax gdje će se održati okrugli stol o autorskim pravima u
okviru kojega će stariji kolege davati savjete mlađima i prenijeti osobno iskustvo upravljanja pravima te zajednički koncert. Bit će to dodatna prilika da
se mladi autori predstave publici što je zasigurno vrijedno iskustvo koje će im
pomoći u daljnjem razvoju karijere.
Nagrada publike pripala je grupi Antigen
— snimanje demo CD–a u produkciji Art
Scene Zaprešić.
Art scena Zaprešić neprofitna je udruga čiji
cilj je promicanje, razvitak i unapređenje
umjetnosti, a djeluje na području Grada Zaprešića, Zagrebačke županije i cijele Hrvatske. Cilj udruge također je poboljšanje kvalitete kulturnog i društvenog života mladih.
Održan tematski
sastanak
»(Ne)djeljivost
složenog
autorskog djela?«
J
edna od aktualnih tema — korištenje
autorskog djela u komercijalne svrhe
— u posljednje vrijeme izaziva zanimanje
hrvatskih skladatelja. Naime, kod komercijalnog korištenja djela koje se sastoji od
glazbe i teksta, problem često nastaje kad
zainteresirana strana treba samo glazbu ili
samo tekst. U takvim slučajevima postavlja
se pitanje — je li autorsko djelo djeljiva ili
nedjeljiva cjelina, to jest, je li moguće koristiti određene dijelove djela bez dopuštenja
svih autora koji su ga stvorili? Na tu temu u
dvorani HDS–a održan je 7. ožujka 2013.
tematski sastanak »(Ne)djeljivost složenog
autorskog djela?«. Dr. sc. Romana Matanovac Vučković, asistentica na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu,
održala je kratku prezentaciju u kojoj je
objasnila najvažnije aspekte toga problema.
Uz uvodno predstavljanje navedeno je nekoliko primjera. Pravni savjetnik Službe ZAMP–a, Davorin Penc, izdvojio je slučaj korištenja skladbe Kalifornija grupe »Neki to
vole vruće« kada je naručitelj, kompanija
TELE2, u svojoj reklami koristio glazbu
uz dopuštenje skladatelja glazbe, a bez dozvole autora teksta. Tematskom sastanku
prisustvovalo je dvadesetak članova Društva, stručnih službi i drugih zainteresiranih
te se povela zanimljiva debata s mnoštvom
primjera koje su prema vlastitim iskustvima
iznijeli okupljeni. Zanimljiva rasprava i interes članstva potvrda su potrebe organiziranja takvih tematskih sastanaka ili tribina
na slične teme u budućnosti. (ZAMP)
U Deklaraciji se traži stabilan i transparentan pravni okvir koji će služiti na korist svim autorima. Njime se ukazuje na potrebu da autorska društva i dalje
imaju prvenstvo u zaštiti autora s obzirom na: cjelovitost repertoara jer društva za kolektivnu zaštitu znaju da štite cijeli katalog djela svojih članova što uvelike
olakšava poslovanje i autora i korisnika djela, nadalje
— transparentnost bez obzira na činjenicu da društva
variraju u kvaliteti svojih usluga — ona su ipak i dalje puno transparentnija od publishera i drugih subjekata i na koncu, jednaki tretman repertoara — sva djela
plaćaju se jednako za iste oblike korištenja, bez obzira
jesu li objavljena u velikoj izdavačkoj kući, nezavisnoj
ili samostalno.
Ukoliko bi društva izgubila prvenstvo u zaštiti autorskih prava, to bi značilo da bi dobivanje licenci za korištenje repertoara određenog autora bilo puno kompliciranije s obzirom na gubitak cjelovite zaštite; također,
pojava drugih dominantnih faktora (poput publishera)
koji bi se natjecali za veći udio, kontrolu i zaštitu autorskih prava dovela bi do znatnog smanjenja autorske naknade; autori bi izgubili kontrolu nad svojim djelima,
što u konačnici dovodi do manipulacije. Uz sve to bila
bi povećana dominacija anglo–američkog repertoara te
smanjenje kulturne raznolikosti. (ZAMP)
Hrvatsko društvo
skladatelja i Služba
ZAMP–a aktivni i na
Facebooku
»Danas više nije pitanje hoćemo li koristiti društvene
mreže nego kako ćemo ih koristiti«, jedna je od popularnih uzrečica stručnjaka za komunikaciju i marketing. Evidentno je da su društvene mreže postale u
posljednjih nekoliko godina nezaobilazni dio naše svakodnevice, pa je HDS ZAMP odlučio obogatiti vlastitu komunikacijsku strategiju. Naime, uz web stranice,
riječ je o jedinom kanalu iza kojeg doista stoji Društvo
i na kojemu možete pronaći relevantne informacije iz
prve ruke.
HDS na Facebooku djeluje već više od godinu dana, a
stranica je nedavno osvježena novim vizualnim izgledom i informacijama koje se odnose na autorska prava i na rad Službe ZAMP–a. Tako se sada mogu pronaći sveobuhvatne informacije vezane uz različite djelatnosti HDS–a, glazbena događanja, kao i razgovori s autorima. Ukoliko već imate svoj Facebook profil,
povežite se s nama, kako bi i na društvenim mrežama uistinu bili zajednica (društvo) autora, skladatelja i
muzikologa. Lajkajte, navratite, čitajte i budite u toku
s najsvježijim informacijama iz svijeta glazbe, glazbene industrije i autorskih prava u Hrvatskoj i u svijetu.
(ZAMP)
STIPENDIJE
14
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Jedan od troje stipendista Fonda Matz nakon diplome iz arhitekture studira kompoziciju u klasi akademika Frane Paraća
Marko Slaviček
Piše: Ivana Jurenec
F
inancijska potpora iz Fonda može mnogo
pomoći mladim
umjetnicima ukoliko znaju što žele
i kako raspodijeliti
novac. Nije stvar u
količini, već u načinu na koji se njime
raspolaže. Važno
je novac pametno
ulagati i zato ću
otići u inozemstvo
na daljnje usavršavanje.
Nezavidna situacija koja već dulje vrijeme potresa glazbenu scenu koči ne samo interpretativne,
već i stvaralačke umjetnike. Pred »gorućim« problemima Lijepe naše, ulaganja u kulturu čine se
mnogima suluda. Čemu skladati nova djela, uz
toliki broj već postojećih, pitaju se mnogi izvan
glazbene struke, ali zasigurno i sami skladatelji
svaki put kad se nađu u situaciji da njihovo stvaranje, koje zahtjeva mnogo uloženog znanja i
truda, nije odgovarajuće vrednovano.
Fond kao pomoć
Hrvatski glazbenici Rudolf i Margita Matz odlučili su sav prihod od autorskih prava oporučno
ostaviti mladim skladateljima (do 30 godina starosti) koji tek čekaju afirmaciju. Temeljem oporuke bračnog para Matz, 2009. godine utemeljen
je Fond Rudolf i Margita Matz koji kroz novčane potpore svake godine pomaže mladim i perspektivnim skladateljima. Ove je godine na natječaj pristiglo devet molbi. Stručno povjerenstvo
u sastavu Silvio Foretić (predsjednik), Zoran Juranić i Alfi Kabiljo predložilo je tri kandidata na
temelju uspješnosti priloženih skladbi, preporuka profesora i dosadašnjih postignuća. Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja u ožujku je
prihvatilo odluku Stručnog povjerenstva i odlučilo nagraditi Ivanu Kovač, Marka Slavičeka i
Bruna Vlaheka. Njihov ćemo rad predstaviti u
tri izdanja novine Cantus.
Č
ast mi je biti stipendist
Fonda Matz jer on nije samo
financijska stimulacija, već
i svojevrsni pokazatelj da se trud
i disciplina u konačnici isplate. Na
sveukupnom putu stvaralaštva,
možda je on tek jedna u nizu
postaja, ali zasigurno je odskočna
daska i velika motivacija za daljnji
rad.
vak školovanja. U kojemu će on obliku biti nema
još potpuno jasnu ideju, no u ovome ga trenutku
najviše zanima rad profesora Tristana Muraila,
koji sada djeluje u Salzburgu. Pomoću spektralne analize zvuka dobiva sve one elemente na kojima temelji svoja djela. Spektralizam je, čini se
istodobno u suprotnosti i istoznačnosti s drugom
Markovom strukom — arhitekturom.
Kompozicija i arhitektura
S friško stečenom titulom magistra inženjera arhitekture i urbanizma, Marko Slaviček ipak ističe kako mu je glazba na prvom mjestu te kako
mu je želja u budućnosti profilirati se kao glazbenik. Za nekoliko godina vidi se kao skladatelj i
pedagog. Skladanjem se ni u kom slučaju ne želi
prestati baviti, a pedagogija je racionalan izbor,
jer u Hrvatskoj (a i drugdje) nije moguće živjeti isključivo od skladanja. Arhitekturu pritom
doživljava tek kao »plan B«, odnosno honorarni izvor zarade. Na pitanje hoće li u budućnosti
ostati u Hrvatskoj ili posao potražiti u inozemstvu, Marko kaže da ga obje ideje jednako privlače, a izbor će ovisiti o situaciji i mogućnostima
koje mu se pruže. Za dobivenu financijsku pot-
poru iz Fonda tvrdi da ona može mnogo pomoći mladim umjetnicima ukoliko znaju što žele i
kako raspolagati s novcem. Nije stvar u količini, već načinu kako se njime raspolaže. Pametno
ulaganje pritom je vrlo bitno, a ono u Markovu
slučaju uključuje daljnji rad na svojim vještinama
i razvoju talenta.
Razmišljajući o tome što nedostaje na sadašnjoj
glazbenoj sceni u Hrvatskoj, Slaviček ističe dvije stvari. Prva (o kojoj, čini se, pjevaju i vrapci na
grani) jest nedostatak financijskih sredstava. Postoji dovoljno talentiranih i ambicioznih ljudi s
izvrsnim idejama koje nažalost moraju čekati
neku pogodniju situaciju. Druga je stvar nedostatak prostora za izvođenje glazbe. S obzirom
da je tema njegova diplomskog rada na Arhitektonskom fakultetu bila kazališni prostori u Hrvatskoj, proučavao je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, ali i neka druga mjesta glazbene
umjetnosti, kao što je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. S gledišta arhitekta i glazbenika, njegova je opća primjedba manjak prostora u
kojemu bi razni ansambli (suvremene, ali i klasične glazbe) mogli vježbati i nastupati. »Od velikih ansambala Zagreb raspolaže sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom
HRT–a. Do prije nekoliko godina oba su sastava iznajmljivala Dvoranu Lisinskog za potrebe
proba. Izgradnja još jedne dvorane svakako ne bi
bila višak! Još jedan primjer pruža Novi Zagreb.
Nema nijednu dvoranu toga tipa, a ima dovoljno
praznih parcela na kojima bi se moglo nešto takvog predložiti i izgraditi«, kaže Marko Slaviček koji se, zasad, neće javiti s takvim prijedlozima nekoj od nadležnih institucija. Dva su razloga tome: vjeruje da Gradu to nije od primarnog
interesa, a ni njemu osobno.
Planovi za budućnost
Nakon uspješnog završetka studija arhitekture
u veljači ove godine, sada napokon sve vrijeme
može posvetiti skladanju. Sljedeći projekt na kojemu radi završni je rad na preddiplomskom studiju kompozicije — bit će to Koncert za klavir i
orkestar. Djelo će u sljedećoj kalendarskoj godini
izvesti Zagrebački orkestar mladih. Osim toga,
okušat će se i u skladanju za limeni orkestar, što
mu je ispitni zahtjev. Prije daljnjeg školovanja
u inozemstvu u kojem će mu od velike pomoći
biti osvojena potpora iz Fonda Rudolf i Margita
Matz, Marka čeka diplomska skladba. Ideja mu
je skladati djelo za veliki simfonijski orkestar i
mješoviti zbor, sastav za koji još dosad nije skladao. U tim, ali i drugim projektima želimo mu
puno sreće!
Marko Slaviček (Zagreb, 1986.) završava XI. gimnaziju i Srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, smjer glasovir, u klasi prof. Lidije
Lovrić–Vidiš. Godine 2005. upisuje studij arhitekture
na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
na kojemu stječe titulu sveučilišnog magistra inženjera arhitekture i urbanizma. Godine 2009. upisao
je studij klasične kompozicije na Muzičkoj akademiji
Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Frane Paraća koji
će završiti 2014. godine. U ljeto 2012. pohađa ljetni
seminar iz kompozicije u Mürzzuschlagu u Austriji
u klasi prof. Nigela Osbornea, gdje je na skladateljskom natjecanju dobio prvu nagradu.
Dodijeljene
potpore iz Fonda
Rudolf i Margita
Matz
U
dvorani Hrvatskog društva skladatelja,
14. ožujka 2013. održana je svečana
dodjela potpora mladim skladateljima koji
su temeljem Natječaja dobili sredstva iz Fonda Rudolf i Margita Matz za 2013. godinu.
Stručno povjerenstvo u sastavu Silvio Foretić
(predsjednik), Zoran Juranić i Alfi Kabiljo
odabralo je tri prijave između devet pristiglih,
a nagrađeni skladatelji su Ivana Kovač, Marko Slaviček i Bruno Vlahek. Potpore iznose
20.000,00 kuna. Sredstva za Fond osigurana
su kroz naknade za autorska prava Rudolfa
Matza, hrvatskog skladatelja, violončelista,
glazbenog pedagoga i dirigenta koja su supružnici Matz oporučno ostavili HDS–u,
uz obvezu da se prikupljena sredstva namijene mladim autorima do 30 godina za
njihove stipendije i skladateljske projekte.
U ime Hrvatskog društva skladatelja, nagrade dobitnicima uručili su Antun Tomislav
Šaban, glavni tajnik HDSa i Sivio Foretić,
predsjednik Stručnog povjerenstva. (HDS)
Ivana Kovač, Marko Slaviček i Bruno Vlahek
Mala dvorana Vatroslava Lisinskog, 11. veljače 2013.
Slobodan izbor djela za dobre umjetnike
Koncert u sezoni Cantus Ansambla: Solo–tutti
Piše: Maja Stanetti
N
a svom posljednjem koncertu
Solo–tutti, Cantus Ansambl raznolikim je izborom programa dao
oduška ponajprije vještinama i znanjima svojih članova. Koncert je otvorio
Trio za trubu, rog i trombon Borisa
Papandopula s kraja osamdesetih godina, djelo nastalo na poticaj istovjetnog splitskog Trija kojega je majstor
tada čuo. U potrazi za izgubljenim
skladbama, zapis je pronašao muzikolog Davor Merkaš, pa se ukazala prilika za ponovnu izvedbu. Živahni i zaigrani karakter Trija za limene puhače,
s kontrapunktski razvedenom teksturom u okvirnim stavcima, posvećeno
je predstavio novi postav Trija — trubač Vedran Kocelj, hornist Bank Harkay i trombonist Mario Šincek.
Pijanist kao skladatelj
Nažalost, vrlo dobar finski pijanist
Olli Mustonen manje se uspješno
odao i skladateljskom poslu. Musto-
nenova Sonata za klavir Jehkih livana
(pijanistica Srebrenka Poljak) nadahnuta je umjetnošću jednoga od posljednjih i najcjenjenijih pjevača runa.
Oslanjajući se i na tradiciju zapadnjačke umjetničke glazbe, od Prokofjeva
do Debussyija i mnogih drugih, Mustonen plete svoju asocijativnu mrežu
na putovanju nejasna cilja. Pijanist,
kao skladatelj, očito svoja nadahnuća
nalazi u literaturi koju svira. I njegove
Sinuhe za obou solo (Branko Mihanović), prema povijesnom romanu Sinuhe Egipćanin, jedan su od takvih primjera. Skladba sumnjive sadržajnosti,
repetitivnih motiva u dvoglasju istoga
instrumenta, samo zadaje muke izvođaču, a namjera i sadržaj ostaju upitni.
A o samome Sinuhei da ni ne govorimo. Na programu su bile i dvije (od
četiri) Invencije za klavir i udaraljke
francuskog skladatelja Michela Calsa (Srebrenka Poljak i Marko Mihajlović). U preopširnom predstavljanju
pojedinačnih članova Cantus Ansambla, u programu bez jasne koncepcijske okosnice, ishod je bio bolji u drugom djelu večeri. Puno maštovitiji događaj uslijedio je u Dvostrukom
koncertu u kombinaciji za solističke alt i bas flautu Danija Bošnjaka i rog Banka Harkaya, uz 10 instrumentalista i
obogaćujuću elektroniku Belgijanca Luca Brewaeysa, pod
pažljivim vodstvom Ivana Josipa Skendera.
nazvanu Koncert za violinu i komorni ansambl. Ansambl solistu (Ivan
Novinc) u pravoj borbi, kao iz kakvih
glazbenih Ratova zvijezda, kontrastira svojim odrješitim nastupom. Svi
odreda itekako imaju posla u primjeni
i istraživanju različitih violinskih tehnika u srazu sa skupinom u izazovnoj,
zbitoj koncentriranoj formi intenzivnih izričaja.
Seletkovićeva
praizvedba
I na kraju ono što se najviše
očekivalo — praizvedba novoga djela Krešimira Seletkovića. Opširna i virtuozna
osamljenička kadenca violine
uvodi u trodijelnu skladbu bez
već opterećujućih zagonetnih
imena, skladbu jednostavno
MIRO MARTINIĆ
KONCERT
Svi su dobitnici nagrada talentirani i marljivi
mladi glazbenici koji su itekako svjesni da napredak (osobni, pa naposljetku i društva u cjelini) nije moguć bez neprestanog učenja i daljnjeg usavršavanja. Upravo je to bio glavni razlog
zbog kojega se na natječaj za stipendiranje prijavio Marko Slaviček (1986.). Redovni student četvrte godine preddiplomskog studija kompozicije u klasi Frane Paraća za svoj je rad već u više
navrata primio nagrade. Pritom svakako treba
izdvojiti prošlogodišnje međunarodno priznanje
s ljetnog seminara iz kompozicije koji je pohađao
u Mürzzuschlagu u Austriji u klasi prof. Nigela
Osbornea. Na završnom skladateljskom natjecanju podijelio je prvu nagradu. Takvi su mu tečajevi dragocjeno iskustvo, jer smatra da je upravo
to što mladim skladateljima u Hrvatskoj nedostaje. Budući da na Muzičkoj akademiji ne postoji postdiplomski studij iz kompozicije, stjecanje daljnjih znanja trebaju potražiti na studiju
u inozemstvu u trajanju jednog ili dva semestra
ili nekog tečaja. Želja za nadograđivanjem znanja potakla ga je da se prijavi na Fond. Dobitak
stipendije svakako će mu olakšati daljnji nasta-
Dani Bošnjak, Ivan Josip Skender i Bánk Harkay uz Cantus Ansambl
15
Sjaj u tami — 30 godina?
Piše: Siniša Škarica
P
No, ostao je u zraku visjeti i jedan kuriozum. Naime, Sjaj u tami, hvaljeni
prvijenac grupe Dorian Gray, suprotno uvjerenju da je objavljen u prosincu
1983., povodom čega se, kao što smo
uvodno rekli slavila njegova 30. obljetnica, objavljen je trinaestog veljače
1984., dakle prije 29 godina! Zapravo,
28. prosinca 1983. na tržištu se pojavio najavni singl istoga naslova: Sjaj u
tami (na strani B: Zovi me). On je, po-
Mario Krištofić
redvečer sedmoga veljače, u
Malom pogonu Tvornice kulture priređena je izložba fotografija i vizuala kultnog Doriana Graya
povodom 30 godina od objavljivanja
njihova hvaljena prvijenca, albuma
»Sjaj u tami«. Autori izložbe bili su
bračni par Bachrach — Krištofić,
od prvih dana nositelji bendovskog
imidža, potpomognuti Aquariusom,
izdavačem, uz kojega je Massimo već
»Gdje smo ono stali? Dvadeset i devet ili trideset godina?«
PRAIZVEDBA
godinama ekskluzivno vezan. Gosti u
zamišljenoj panel–diskusiji, sami autori izložbe, Massimo Savić, fotograf
Milisav Vesović, novinar Dubravko
Jagatić, Davorin Bogović, Aquariusov
šef Boris Horvat i moja malenkost,
trebali su odgovoriti moderatoru Draženu Turini Šajeti na pitanje: »Kako je
to bilo nekad?«. Teško da smo u tomu
uspjeli, ali ono što jest bilo uspješno
upravo je izvedba »Sjaja u tami«, jedne
od najsnažnijih aviza 80–ih, kojom su
Massimo i prijatelji na kraju gotovo
zatekli nazočne i definitivno im zasladili večer.
malo neočekivanim razmjerima svog
uspjeha, zatamnio superlative namijenjene debitantskom albumu jedne od
najvećih nada drugog ešalona jugoslavenskog Novoga vala. Ne samo to, posljedice neodoljive privlačnosti snimke i solidan komercijalni efekt kojega
grupa više nije mogla ponoviti, bili su
pogubne za njenu karijeru pretvorivši Sjaj u tami zapravo u blještavi epitaf. Sama pjesma inače je prepjev The
Sun Ain’t Gonna Shine Anymore, velike
uspješnice iz sredine 60–ih američkog
trija s londonskom adresom Walker
Brothersa (u jednom trenutku među
tinejdžerima najozbiljnijih rivala i samim Beatlesima), koju je potpunim
novacima na kraju snimanja tog prvog
albuma sugerirao, u ulozi muzičkog
urednika, autor ovih redaka, uvjeren
da među do tada snimljenim skladbama nedostaje ona prava.
„Ovi su zreli za album«
Sve je počelo 1982. kada se grupa zagrebačkih studenata pristiglih iz raznih sredina pojavila na novovalnoj
sceni pod imenom Dorian Gray. Od
prvog nastupa u jesen iste godine, inzistirajući na različitosti, slijedeći različite uzore poput Davida Bowiea, Talking Headsa, Roxy Music, Joy Division ili grupe Japan, potpomognuti entuzijazmom i total–dizajnom mladog
bračnog para Bachrach — Krištofić,
pratila ih je fama art–rock benda. U
proljeće 1983., nakon polugodišnjeg
dokazivanja na zagrebačkoj klupskoj
sceni i povremenih gostovanja izvan
glavnog grada SR Hrvatske, Dražen
Vrdoljak, tada radijski urednik i nesporni autoritet yu–rock kritike, donio
mi je njihove live snimke iz Kulušića
s komentarom »ovi su zreli za album«,
znakovitim u vremenu kada je singl još
uvijek bio relevantan diskografski proizvod. Dražen, koji se inače nije razbacivao komplimentima, bio je u pravu.
Godinu dana poslije prvog nastupa,
Dorian Gray našao se u studiju J. M.
Sound Janka Mlinarića Trulog s radnim nalogom mamutskog Jugotona.
Istina, njihovom nedotjeranom zvuku
trebao je producent s razumijevanjem
za »simbolizam« i »art–rock«. Našao
sam ga u Aleksandru Habiću, producentu s reputacijom jednoga od ponajboljih, provjerenog u suradnji na sličnim projektima grupa U škripcu (O, je)
i Beograd (Sanjaš li u boji?). Na koncu,
nedostajao je hit! Glas gitarista Massima Savića — koji inače nije bio jedini, ni prvi pjevač grupe — taj bogati,
snažni bariton, tražio je pjesmu dugih,
pijevnih nota, kakve nije bilo među
snimljenim naslovima. Massimov glas
odzvanjao mi je timbrom velikog Scota Walkera, solista Walker Brothersa iz doba moje glazbene karijere, na
koga je sve više podsjećao i David
Bowie (ali prije toga i Arsen Dedić!).
The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore,
njihov najveći hit, bio je stoga logičnim
izborom. Preslušavajući singl u prosincu 1983., Oliver Mandić, svojevremeni wunderkind i jedan od enfant terriblea domaće pop scene, koji je patio za
zvukom što će ga čuti na Sjaju u tami,
uzviknuo je: »Pa ovo je fantastično,
ovo je poput Bowiea i Heroes!«
Da, Sjaj u tami možda je postao epitaf Dorianu Grayu, ali je otkrio nekoga koga ćemo upoznati kao Massima!
S druge strane, albumu će sačuvati slavu njegov omot! Dizajn Sanje
Bachrach i Marija Krištofića ostat će
zabilježen kao jedan od ponajboljih
u povijesti naše diskografije i, de facto, svojim umjetničkim izrazom, podupirući bendovski flert s estetikom
androginog, kao jedina prava spona s originalnim izazovima ugašene
grupe.
Mario Krištofić
OBLJETNICA
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Urednik i umjetnici
Koncertno predstavljanje notnog izdanja ulomaka iz opere Casanova u Istri Alfija Kabilja
Arije i prizori za svaku prigodu
Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, 26. veljače 2013.
Piše: Višnja Požgaj
Z
animljiv koncert studenata Odsjeka za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu s arijama iz komične
opere Casanova u Istri Alfija Kabilja
održan je 26. veljače u dvorani Hrvatskog društva skladatelja. Tom je
prigodom predstavljen i notni album
opere u izdanju Edicije Spiller / Alfi
Kabiljo Collection (Hrvatski skladatelji
/ Croatian Composers) što je vrlo važno u daljnjoj promociji tog vrijednog
djela. Premijera Casanove u Istri, prve
opere plodnog i svestranog skladatelja
koji se sedamdesetih godina prošloga
stoljeća proslavio sjajnim mjuziklima,
prvenstveno Jaltom, Jaltom u suradnji
s Milanom Grgićem, s uspjehom je
održana 3. listopada 2009. u Operi
HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci pod dirigentskim vodstvom Ive Lipanovića i
u režiji Krešimira Dolenčića, a u produkciji intendantice Nade Matošević–
Orešković i direktora Opere Ozrena
Prohića. Glavne uloge pjevali su Ivica
Čikeš i Kristina Kolar.
Predlošci za nove izvedbe
Kritika je mahom pozitivno ocijenila
operu Casanova u Istri Alfija Kabilja,
koji je u suradnji s Dragom Orlićem
sastavio i libreto, ali je nakon svega
dvanaest izvedbi skinuta s repertoara. Bilo bi međutim vrijedno zadržati
je, možda čak obnoviti s drugim protagonistima te čuti i u različitim produkcijama drugih kazališta. Opsežna partitura bogate orkestracije vrlo je
zahtjevna i iziskuje od svih izvođača
mnogo truda, novca i pripreme u realizaciji, što danas nije jednostavno.
Stoga je u svakom slučaju dobro došao
notni album s ulomcima iz opere uz
glasovirsku pratnju. Bit će to mogućnost da se djelo prikaže i u skromnijim
prostorima i manjim izvedbenim mogućnostima, kao što su to predstavili
daroviti studenti solo pjevanja Muzičke akademije iz razreda profesora Giorgija Suriana, Martine Zadro i Vlatke Oršanić u dvorani HDS–a, uz glasovirsku pratnju prof. Lane Bradić i u
jednostavnoj, prilagođenoj i duhovitoj
režiji Krešimira Dolenčića, redatelja
praizvedbe.
Skladatelj Alfi Kabiljo uz studente pjevanja u dvorani HDS–a
Slavnog Venecijanca Casanovu tumačio je bariton Leon Košavić, njegova
slugu Le Duca tenor Ivan Jelić, porečkog biskupa Raimonda bariton Krešo
Dujmić, njegovu nećakinju Dorinu,
sopranistica Ilijana Korać, a njezina
zaručnika, siromašnog plemića Stefana tenor Bože Jurić–Pešić. Gostioni-
čarku i vlasnicu krčme u Vrsaru, Šjoru
Katu, igrala je mezzosopranistica Iva
Krušić, a doktora Valerija, vrsarskog
liječnika tumačio je bariton Teo Visintin. Uz osam arija i tri dueta, prikazana je i video projekcija Bakanala i
Finala riječke predstave u izvedbi An-
sambla Riječke opere HNK Ivana pl.
Zajca.
Sudeći prema oduševljenju i poletu
mladih pjevača koji su vrlo studiozno
i znalački izveli ulomke iz Casanove
u Istri, uz iskreno odobravanje publike, toj komičnoj operi Alfija Kabilja
smiješi se lijepa budućnost na malim
i na velikim pozornicama. Jer već je
izražena želja da se najnovija komorna produkcija »zavrti« još koji put, kao
što je to uspješno učinjeno i s njegovim mjuziklom Jalta, Jalta u komornoj
produkciji obitelji Surian.
MJUZIKL
16
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Crna kuća — mjuzikl u boji skladatelja Darka Hajseka i libretista Ladislava Prežigala, 1. veljače 2013., Dvorana Studentskoga centra
Snaga hrvatskog mjuzikla
Nakon senzacionalnog uspjeha s broadwayskim standardom Footloose, novi samostalni projekt producentske kuće B Glad donio praizvedbu novoga
hrvatskog mjuzikla
Piše: dr. sc. Irena Paulus
»One su Magdalena i Monika, dvije
naivne Gričanke. Nakon ukidanja ‘viznog režima’ dotrčale su na susjedni
Kaptol u šoping kako bi Magdalena
upoznala svog idola, kaptolskog vladara. Nisu ni slutile što ih čeka...«
Ovako u šarenoj programskoj knjižici,
što je postao tipičan oblik izdanja za
producentsku kuću B Glad, započinje
tekst o sadržaju mjuzikla Crna kuća
— mjuzikl u boji tekstopisca Ladislava Prežigala i skladatelja Darka Hajseka. Mjuzikl je razveselio elitnu publiku pozvanu na pretpremijeru prvoga veljače 2013. u obnovljenu dvoranu
Studentskoga centra. Producirala ga
je, kao nešto ranije Footloose, nezavisna kuća B Glad, pa su ga, poput Footloosea, izveli zaljubljenici u žanr među
kojima je bilo ponešto profesionalaca,
ali mnogo više glazbenika–amatera.
Stara zagrebačka legenda
Kada je mjuzikl prvi puta predstavljen
na press konferenciji početkom listopada prošle godine, činilo se da je stara zagrebačka legenda o biskupu Stjepanu Orkoviću s Kaptola koji odlazi u
rat s Turcima, preozbiljna za komičnu
obradu. Tim više što priča u nastavku kaže da je ambiciozni biskup Hudi
odbio platiti otkupninu, pa je Stjepan,
saznavši za to, prešao na tursku stranu. U znak odmazde, Hudi je odlučio
Stjepanovu kuću obojiti u crno. To je
zapravo sve što se u listopadu saznalo
o sadržaju mjuzikla. No unatoč sumnjičavosti u mogućnost »aranžiranja«
ozbiljnog sadržaja u komičan, već je
tada bilo jasno da je u mjuzikl uloženo mnogo truda i vremena. Skladatelj
Hajsek i libretist Prežigalo pripremali
su ga oko godinu dana, a da ne govorimo o radionicama na kojima su provizorno postavljeni neki glazbeni brojevi među kojima su neki, poput songa
Za uzdah te prosim, predstavljenoj na
riti u komediju. Naime, Prežigalo je
legendu postavio samo kao okosnicu
tako da se o njoj tijekom predstave saznaje iz druge ruke preko priče o dvjema Gričankama s početka, Magdaleni (Antonia Barišić) i Moniki (Dunja
Fajdić). Biskup Stjepan se ne pojavljuje, a kada se na kraju doista treba pokazati na pozornici, uz standardno
odbrojavanje, publiku i izvođače prema starom kazališnom pravilu obavije mrak. Isto tako se Stjepanova kuća
iz naslova ne vidi, ali se o njoj govori,
kao što se tijekom predstave govori o
Stjepanu koji je, uostalom, izabranik
Magdaleninog srca, pa prema tome i
razlog zbog kojega su se dvije Gričanke usudile pojaviti na Kaptolu gdje,
zahvaljujući Hudom, počinje progon
vještica.
S druge strane, tekst je prepun dosjetki, šala i aluzija na aktualnu situaciju u
Hrvatskoj, tako da je već sam dramski dio do suza nasmijavao sve koji su
sjedili u dvorani Studentskoga centra.
Snazi mjuzikla doprinijela je i glazba
Darka Hajseka. O duhovitosti skladatelja govori činjenica da je u svakoj situaciji našao mjesto za pjesmu, a to je
išlo tako daleko da se u tamnici plesao step, da je biskup s vješticom izveo
tango, da su svećenici pod Hudijevim »presingom« postali karate–
borci i da se na »tematskim večerima« na Kaptolu postavljao indijski
ples koji je pogrešno shvaćen kao
turski.
Bend umjesto orkestra
Glazbu je svirao sastav glazbenika
koji su činili voditelj benda, klavijaturist Filip Gjud, bas gitarist Denis Marijanović, gitarist Dinko
Pasini te bubnjar Marko Duvnjak.
Na žalost, nedostatak većeg broja glazbenika–instrumentalista bio
je veliki problem za kreativni tim
omogućavao da neke trenutke urnebesnog smijeha poprate odgovarajućom glazbom ili tipično pretjeranim
zvučnim efektima.
S druge strane, teško je nabrojati što
se sve događalo tijekom izvrsne praizvedbe Crne kuće u Studentskom centru, ali je bilo jasno da je sve viđeno i
odslušano bilo rezultat uske suradnje
autora s izvođačima, prije svega s redateljem i koreografom Igorom Barberićem koji je Crnu kuću (kao i ranije Footloose) pretvorio u rasplesano–raspjevanu predstavu s izuzetno inventivnom koreografijom i pomno osmišljenom režijom. Nije bilo teško uočiti
kreativnu energiju i trud mladih ljudi,
ljubitelja glazbe i plesa iz najrazličitijih
profesija, koji su u stvaranju mjuzikla
Crna kuća toliko uživali da su u njega unijeli sve: svoje slobodno vrijeme,
glas, tijelo i, ukratko, svoju dušu.
Talentirani Kedžo
Jedna od najuspjelijih glumačko–pjevačko–plesnih izvedbi bila je Damira
Kedže, nekadašnjeg sudionika showa
Story Super Nova Music Talents, koji je
glumio biskupa Hudija. Budući da je
cjelokupno zbivanje okrenuto na šalu,
a usporedo s time svi su likovi više ili
O
duhovitosti skladatelja
Darka Hajseka govori
činjenica da je u svakoj
situaciji našao mjesto za
pjesmu, a to je išlo tako daleko
da se u tamnici plesao step, da je
biskup s vješticom izveo tango,
da su svećenici pod Hudijevim
presingom postali karate–borci i
da se na »tematskim večerima« na
Kaptolu postavljao indijski ples koji
je pogrešno shvaćen kao turski.
manje »smotani« ili neobični
ili po bilo čemu drugome smiješni, trebala im je dobra protuteža, a upravo je takvu dao
Damir Kedžo. Da nije njegova čvrstog i odlučnog nastupa koji se očitovao u glumi i
u pjesmi, a koji je među likovima zapravo bio jedini vođen
»zdravim razumom« (premda
su njegovi pravi pokretači bili
ambicija i pohlepa), mjuzikl je
mogao lako kolabirati na stranu pretjeranog inzistiranja na
smijehu.
Hrvoje Foretić kao čvrsti ‘pozitivac’ Juraj Orković u prizoru Na Dolcu
dotičnoj pressici. Također je bilo jasno da je radno–entuzijastička atmosfera rezultirala poletom i velikim optimizmom u produkciju (koreograf i redatelj Igor Barberić već je tada u glavi postavljao pojedine brojeve), a taj su
optimizam na pressici prenijeli autori
i producenti, ali i izvođači među kojima je tada bila renomirana kazališna
umjetnica Mila Elegović.
Mudri kazališni manevri
Sve se to naposljetku vidjelo i na premijeri prvoga veljače, gdje je postalo jasno da se mudrim »manevrima«
s tekstom priča o biskupima Stjepanu i Hudom i te kako može pretvo-
iz B Glad produkcije. Glazba je, naime, u Hajsekovoj prvobitnoj zamisli
bila mišljena za veliki simfonijski orkestar, ali tako nešto nije bilo izvedivo ne samo zbog financijskih (ne)mogućnosti, nego i zbog arhitektonike
samog prostora. Unatoč tome što je
upravo producentska kuća B Glad uložila znatna sredstva za obnovu dvorane Studentskoga centra, nije bilo načina (barem za prvu ruku) da se riješi
problem orkestralne »rupe« koju dvorana, prvenstveno namijenjena prikazivanju filmova, na žalost nema. Zato
su glazbenici, kao i u Footlooseu, svirali iza scene, a s njom su bili povezani
preko zvučnika i video–zida koji im je
Damir Kedžo oduševio kao zli biskup Hudi
da manje upečatljivo od Damira Kedže. Foretić je dao niz
dobrih izvedbi glazbenih brojeva među kojima je u sjećanju
ostao glasovno–pjevački duel s
Damirom Kedžom/Hudijem
u pjesmi Naš dom/Moj grad.
Blistavi fratri
U sporednim ulogama zablistali su Damir Worda Ćiković
i Matija Škvorc u ulozi franjevaca Pere
i Mucavog. Njih su se dvojica očigledno dobro zabavljali u ulogama Hudinih slugu, sasvim nesposobnih obaviti
i najjednostavniji zadatak (primjerice,
potplatiti čovjeka koji oglašava novosti ili zadržati vješticu u zatvoru). Oni
su gotovo preuzeli primat Magdaleni i
Moniki koje su na početku priče predstavljene kao glavne junakinje. No
sim koju je otpjevala u duetu s Hrvojem Foretićem, nije doživljena sasvim
onako kako je zamišljena. No sigurno
će se početne pogreške tijekom rutine
sljedećih izvedbi ispraviti.
U ostalim ulogama pojavljuju se ne
manje važni: Vesna Ravenšćak kao
Veronika, Siniša Vidović kao Beg
Mustafa Karabeg, Miro Tomić u trostrukoj ulozi Patera, mesara i sultana,
Philip Cowlish kao Zvonko i nezaboravni Igor Baksa u ulozi uvijek pijanog
Mrkog.
Kreativni tim, uz autore Hajseka i
Prežigala te redatelja i koreografa
Barberića, činili su glazbeni ravnatelj
Seth Weinstein, dramaturg Igor Weidlich te producenti Branko Glad i Tadija Kolovrat. Za šarolike i raznovrsne
Njegova »partnerica« s »mračne strane« bila je Marija Kolb
u ulozi »vještice« Rose. Odlično odabrana, odskakala je
od ostalih likova upravo zbog
specifično tamne boje glasa ali
i odličnog izgleda, čime je doista privukla pažnju ne samo biskupa Hudija (koji je, jasno, potajice u nju zaljubljen), nego i gledatelja ispred scene.
Ako se biskup Stjepan na sceni nikada nije pojavio, njome je s druge strane, dominirao njegov brat Juraj Orković. No on je, za razliku od navodno
ozbiljnog i odgovornog biskupa, simpatičan, ali »smotan« i to do te mjere
da odlazak u rat prespava. Ali u njemu
postoji i neka odlučnost, sposobnost
da se suprotstavi. Ovaj je lik zapravo
bio iznimno zahtjevan za glumačku
izvedbu, no na pozornici ga je Hrvoje
Foretić utjelovio čvrsto, premda mož-
Marija Kolb kao ‘vještica’ Rosa, među fratrima
ipak, Gričanke, Antonia Barišić kao
Magdalena, koja se već dokazala kao
Wendy Jo u Footlooseu i Dunja Fajdić
kao Monika, dobro su se držale. Pri
tome je Fajdić pjevački bila nešto slabija od A. Barišić, ali glumački sasvim
dosljedna. Šteta što zbog Antonijinog
intonativnog poskliznuća (vjerojatno
uslijed treme) pjesma Za uzdah te pro-
kostime, koji su izrađeni na Tekstilno–tehnološkom fakultetu u Zagrebu
bile su zaslužne Nevena Balen, Slavica
Motušić i Sanja Jakupec. Jednostavnu, ali efektnu scenografiju potpisala
je Marta Crnobrnja, a tehničku ekipu činili su dizajneri svjetla Miljenko
Bengez i Dario Novosel te inspicijent
Goran Naranđa. 17
CD IZDANJA
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
Reizdanja kultne zagrebačke rock trilogije: Gubec–beg, Grička vještica i Crna kraljica
Tri mjuzikla Ivice Krajača
Piše: dr. sc. Irena Paulus
na nosačima zvuka (tada pločama). No,
novija CD izdanja albuma Gubec–beg do
sada nisu sadržavala brojeve Ljubavna
pjesma, Balada o nesretnoj ljubavi, Bratska
zakletva i Naricaljka nad obješenima koji
su, međutim, objavljeni na trećem CD–u
Antologije Josipe Lisac (Vol. III) kao dio
vrhunaca njezina cjelokupnog stvaralaštva. Izdanje albuma Gubec–beg napokon
donosi i ta četiri broja (dodana sa singlica SY 22870 i SY 22871), tako da se
napokon može reći kako je album potpun. Radi se, dakle, o reizdanju čuvene
izvorne postave rock opere iz sedamdesetih na kojemu se ponovno može uživati u glasovima Branka Blaće, Tomislava
Borića, Josipe Lisac, Radojke Šverko, Ive
Pattiere, Mire Ungara, Đanija Šegine,
K
rajem prošle godine izdavačka kuća Croatia Records objavila je tri hvalevrijedna
izdanja. Riječ je o zagrebačkoj pop–trilogiji koju
čine dvije rock opere: Gubec–beg i Grička vještica
Karla Metikoša, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske te glazbena legenda Crna kraljica Zlatka
Tanodija i Ivice Krajača.
Obljetnica Seljačke bune
Gubec–beg jedna je od prvih rock opera u svijetu,
a temelji se na predlošku koji obnavlja sjećanje
na slavnu Seljačku bunu 1573. godine. Kako je
rock opera nastala sedamdesetih, njome se s jedne strane »ciljalo« proslaviti četiristotu obljetnicu Seljačke bune (obljetnica je, međutim, »promašena« zbog dugotrajnih i pomnih priprema,
pa je Gubec praizveden 5. ožujka 1975. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog), s druge,
to je bio način da se autori Krajač i Metikoš alegorijski oglase o Hrvatskom proljeću, a s treće, to
je bio njihov odjek glazbeno–scenskih zbivanja iz
sedamdesetih godina koja su, tada još u povojima, iznjedrila nekoliko djela iz žanra rock opere.
Među njima su najslavniji bili Tommy grupe The
Who (1969.) i Jesus Christ Superstar »oca mjuzikla« Andrewa Lloyda Webbera (1971.).
Nedostajali brojevi
Zagorkin roman
Nakon velikog uspjeha Gupca, trojac Metikoš–Krajač–Prohaska uhvatio se novoga
zadatka. Odlučili su uglazbiti slavni roman Grička vještica Marije Jurić Zagorke. Premijera je bila četiri godine nakon
Gubec–bega, 1979., a u glavnim su ulogama ponovno nastupili Radojka Šverko
i Branko Blaće. Uz standardni ansambl
Kazališta Komedija (da nije njega, ne bi
vjerojatno bilo tih izvedbi kao ni ovih CD
izdanja u kojima danas možemo uživati),
koji je uključivao Sandu Langerholz, Richarda Simonellija, Borisa Pavlenića i brojne druge istaknute glazbenike, treba
kao kuriozitet istaknuti i nastup autora Ivice Krajača, koji se u broju Das böse
Weib pojavljuje kao inkvizitor, a u broju Eko:
azarak, eko: zomeljak kao demon. I ovo djelo
nose brojni i izrazito poletni songovi koji su
danas objavljeni na dvostrukom CD albumu snimljenom u ondašnjem studiju Jugotona u Zagrebu tijekom 1979. godine. Slušanje Gričke vještice pravo je otkriće, pa bi
bilo izvrsno da je se, možda uz male dramaturške promjene, Komedija ili neki drugi ansambl ponovno prisjete i ponovno je
izvedu.
Barbara Celjska
Borisa Pavlenića, Vlade Kovača i drugih. Djelo rese snažni songovi u kojima rock nije uvijek
dramatičan (kao u Uvertiri, U Tahijevom zamku)
ili himničan (kao u Bratskoj zakletvi i Gupčevoj
zakletvi maču), nego je i lirski (nezaboravna Ave
Maria), pa čak i grubo komičan (Pijanci), a i pun
očaja (Legenda o Dori Arlandovoj, Janino Ludilo).
Gubec–beg u međuvremenu je (od tada je doista
prošlo gotovo četrdeset godina) postao i ostao
iznimno popularan, pa ga s radošću pjevaju i slušaju nove generacije pjevača i slušatelja (upravo
je na repertoaru zagrebačkog Gradskog kazališta
Komedija). I zato je (uz sve druge razloge, od ko-
Nakon Metikoševe prerane smrti, Krajačev
kreativan duh nije mogao stati. Prepun ideja
i želje za radom, on je tijekom devedesetih
godina kontaktirao skladatelja Zlatka Tanodija s
namjerom da uobliči ideju koju im je dao Niko
Pavlović, ravnatelj zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija: stvoriti glazbeno–scensko djelo
prema staroj (i zapravo iznimno složenoj) legendi o Crnoj kraljici. Bile su to i ratne godine koje
su ponovno navele autore da se alegorijski oglase
pričom o strašnoj Barbari Celjskoj koja živi podno Medvedgrada. »Legenda o Crnoj kraljici živi
već stoljećima u sjećanju hrvatskog puka... jedna
od mogućih priča o ‘crnoj’ Barbari Celjskoj, drugoj supruzi kralja Sigismunda je i priča o zlu...
zlu koje tinja u svakome od nas skriveno u najdu-
bljoj tami naših duša«, napisao je Krajač za programsku knjižicu CD–a.
Rezultat je bila glazbena legenda Crna kraljica
koja je 1995. praizvedena u Koncertnoj dvorani
Vatroslava Lisinskog u režiji autora Ivice Krajača. Uloge su pjevali i glumili Senka Bulić, Dubravka Ostojić, Jasna Bery, Jasna Bilušić, Barbara Rocco, Jasna Palić, Nikita, Mila Elegović,
Sanja Marin, Branko Blaće, Dado Topić, Mario Mirković, Mateo Cetinski... Opet se, dakle,
radilo o praksi Kazališta Komedija da uz svoje redovne pjevače zapošljava i pjevače najčešće
zabavne glazbe, koji glasom i likom odgovaraju
određenim ulogama.
Glazba je taj puta bila drukčija, jer ju je skladao
Zlatko Tanodi, majstor glazbene elektronike.
Tako da je i Crna kraljica dobila svoje elektroničko ruho koje u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća nije bilo samo u skladu sa stilskim
kretanjima u zabavnoj i u klasičnoj glazbi, nego
je bilo i iznimno praktično. Naime, glazbenu
pratnju Crne kraljice nije svirao orkestar, nego ju
je elektronički realizirao i producirao skladatelj.
Tako je Crna kraljica glazbeno i tekstualno vrlo
zanimljivo, ali i vrlo zahtjevno štivo. Ona je bliža poznavateljima elektroničke glazbe i ljubiteljima tekstova prepunim spletki i složenih odnosa među likovima, što krug njezine publike čini
suženijim, ali elitnijim. A to bi joj u nekim budućim scenskim izvedbama mogla biti prednost.
Ciklus Jazz.hr 2012./2013. u organizaciji Jazz kluba Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog
Jazz sezona u znaku pijanista
Piše: Davor Hrvoj
P
rvi dio sezone Jazz.hr 2012./2013.
što ju organiziraju Jazz klub Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, obilježili su nastupi pijanista. U
skladu s nastojanjima organizatora da
predstavlja recentnu europsku i svjetsku jazz scenu, svoje su nove projekte
predstavili renomirani glazbenici koji
su u Malu dvoranu privukli mnogobrojnu publiku. Svi djeluju na polju
suvremenog jazza, ne mareći za konvencije i stilsko čistunstvo.
Yaron Herman, izraelski pijanist koji
živi i djeluje u Francuskoj, sa svojim
je Kvartetom nastupio 29. studenoga. U suradnji s francuskim sopran i
tenor saksofonistom Emileom Parisienom i kontrabasistom Stephaneom Kereckim te izraelskim bubnjarom Zivom Ravitz, predstavio je svoj
novi CD–a Alter Ego. Iako je poznat
po izvedbama skladatelja raznih stilova, od Aleksandra Skrjabina i Gabriela Faurea, preko Georgea Gershwina i Michela Legranda do Stinga,
Leonarda Cohena i Björk, na ovom
je koncertu svirao isključivo vlastite skladbe. Radi se o jazz izvedbama
začinjenima elementima klezmera i
šansone koje ostvaruju kroz spontane
interakcije.
U drugom koncertu sezone, 14. siječnja, nastupio je Trio talijanskog pijanista koji također živi u Parizu, Giovannija Mirabassija. Uz njega su nastupili talijanski kontrabasist Gianluca Renzi koji živi u New Yorku i
kubanski bubnjar Lukmil Perez, nastanjen u Parizu. Poput Hermanova
kvarteta i oni svoje izvedbe zasnivaju
na međusobnom osluškivanju i upuštanju u nepripremljene avanture nadahnute trenutkom, ugođajem, međusobnom ili komunikacijom s publikom. Iako se radi o vrlo zahtjevnom
pristupu koji iziskuje glazbenu potkovanost, poznavanje raznih stilova i
iznimnu usredotočenost, Trio je djelovao opušteno kao da je to što sviraju
nešto najjednostavnije i najprirodnije.
Američki pijanistički duo Brad Mehldau i Kevin Hays nastupio je 16. veljače u trećem koncertu sezone. Svirajući
bez ozvučenja, predstavili su glazbu sa
svojeg albuma Modern Music — vlastite skladbe i one Patricka Zimmerlija koji je napisao aranžmane za sva
djela na CD–u, ali i djela drugih autora koja su tek uvrstili na repertoar,
primjerice Well, You Needn’t slavnog
jazz pijanista Theloniousa Monka kojom su oduševili u dodatku koncerta.
Mehldau i Hays svoju glazbu temelje
DAVOR HRVOJ
KONCERT
Veliki uspjeh rock opere Gubec–beg doveo je do
toga da je ona u nekoliko navrata objavljivana
jih prvi uključuje izuzetno glazbeno i tekstualno rješenje) ovo izdanje Gubec–bega
za svaku pohvalu.
Yaron Herman Kvartet u Lisinskom
na spoju jazza i klasike u kojoj je improvizacija na prvome mjestu, a predložak se javlja tek u tragovima. Ponekad jasnije naznačuju citate nekih jazz
standarda nego same teme. Takva sloboda u pristupu omogućila im je da
ostvare iznenadne promjene smjera,
neplanirane interakcije, spontanost u
glazbenom razgovoru.
Nastup toga glasovirskog dua bio
je uvod u koncert što će ga 10. trav-
nja u Hrvatskom glazbenom zavodu
u okviru Muzičkog biennala Zagreb
održati Matija Dedić i Bojan Zulfikarpašić, bosanskohercegovački jazz
glazbenik koji živi i djeluje u Parizu.
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
ži veću disciplinu i podređenost aranžmanima.
Nije to njegovo prvo bigbendovsko iskustvo.
Osim što je nastupio i objavio album s Boilers
Big Bandom, već je surađivao s Jazz orkestrom
HRT–a. Naime, na snimanju njihova albuma
45 godina HR / 45 godina TV, tada Big banda
HRT–a, Dedić je svirao u tri izvedbe, a jedna
od njih je njegov Family u aranžmanu Silvija
Glojnarića koji je tada dirigirao Big bandom.
Piše: Rajko Suhodolčan
Kavaliri
Šuoštor
(SBS Music)
N
ovi album Kavalira drži se stare, provjerene i uspješne formule na tragu njihova prethodna četiri studijska albuma s etno
glazbom autohtonog bednjanskog dijalekta,
jednoga od bisera kajkavske govorne baštine
pod zaštitom Ministarstva kulture Republike
Hrvatske i UNESCO–a. Dvadeset i jedna
skladba presjek je njihova rada u zadnjih nekoliko godina, s naglaskom na brojne suradnje
i festivalske izvedbe u kombinaciji s Revijskim
orkestrom HRT–a pod ravnanjem dirigenta
Siniše Leopolda, ujedno i umjetničkog direktora festivala Kajkavske popevke u Krapini.
Glazbeni sastav Kavaliri vlastitim glazbenim
izričajem njeguje tradicijsku kulturu svog kraja — Bednje. Prošlost se ocrtava u sastavu glazbala koje koriste, a koji je moguće na prostoru
Hrvatskog zagorja pratiti unatrag više od stotinu godina: prva i druga violina na kojoj se izvodi melodija, treća svira pratnju (kontra), bas (koji
se najčešće svira gudalom) i cimbal. No najveća povezanost s tradicijom i krajem ocrtava se
u korištenju lokalnog bednjanskog govora koje
su autori, većinom članovi sastava čija se jezgra
okupila 1996. u Kulturno umjetničkom društvu »Franjo Sert« iz Bednje, crpili iz iskustva
starijih izvođača Zvonka Češnjaja i Mije Dravinskog. Od tada djeluju samostalno kao sastav
koji se repertoarom na lokalnom govoru pojavljuje u raznim prigodama i na raznim pozornicama diljem Hrvatske, a izdali su četiri samostalna albuma: Baurico, Prelijepi moj kroj, Pelnico
te Nujlijepši kemauček svieto. U čitavom tom razdoblju glazbeni sastav Kavaliri predstavlja Općinu Bednja i bednjanski govor širom Lijepe naše,
ali i izvan domovine te su tako česti gosti u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, pa čak i
kod naših iseljenika u Kanadi.
S ovog albuma možemo izdvojiti naslovnu popevku Šuoštor, kao i njihov veliki hit Baurico, jer
su obje pjesme obrađene u malo drukčijoj maniri, s elementima hip–hopa ili rapa, naravno, uz nezaobilazni etno aranžman. Također
i popevku Na Verškevemu briegu koju su Kavaliri obradili u klapskom ruhu u suradnji s višestrukim dobitnicima Porina — Kvartetom Gubec. U suradnji s vokalnim Kvartetom Gubec,
u 2012. osvojena je i diskografska Nagrada Porin za najbolju folklornu skladbu s pjesmom Pod
brajde autora Rajka Suhodolčana u zajedničkom
koncertu s Tamburaškim orkestrom HRT u
Lisinskom. Ona se također nalazi na ovom albumu, kao i dvije pjesme s krapinskog Festivala: Zogerje i Zogerko i Vyžgi prijautelj, izvedene u
suradnji s Revijskim orkestrom HRT–a, što sve
skupa stvara pomak kajkavske etno glazbe prema drukčijim glazbenim pravcima, ne stvarajući
pritom nikakav odmak od tradicije i autohtonog
izričaja bednjanskoga kraja.
Uz goste, već spomenuti Kvartet Gubec, Davora Dretara — Dreleta, Vida Baloga, Adama
Končića, Adalberta Turnera — Jucija, Sinišu
Miklaužića, Filipa Mikšu i Revijski orkestar
HRT–a, novi album Kavalira svim će ljubiteljima izvorne kajkavske folklorne glazbe pružiti vrhunski užitak.
Rajko Suhodolčan
Zagorje vu srcu
(SBS Music)
N
ovi album Rajka Suhodolčana u stvari je
kompilacija njegovih najboljih glazbenih
uradaka u zadnjih desetak godina, većinom
izvođenih na festivalima tamburaške glazbe
kajkavskog kulturnog podneblja. Od četrnaest
pjesama, trinaest su njegova autorskih ostvare-
nja i jedna koju izvodi s Kvartetom Gubec —
Spoved (Ak sem ti srčeko ranil) autora Miroslava
Gavrilovića i Norberta Neugebauera, inače
veliki hit prije desetak godina i naslovna pjesma s istoimenog albuma koji je 2006. zaradio
3 nominacije za diskografsku Nagradu Porin.
Na dodjeli u Makarskoj, album je osvojio Porina za najbolji album folklorne glazbe.
Uz tu legendarnu popevku, još je jedna izašla iz anonimnosti i postala veliki hit, popevka
Pod brajde koja je ušla u nezaobilazni repertoar svadbi, veselica i druženja svih vrsta. Godine 2012. na dodjeli Porina u Rijeci, ona je
u izvedbi Kavalira iz Bednje i Kvarteta Gubec, dobila Porina za najbolju folklornu skladbu. Spomenimo i Još jenu putnu. Popevka opisuje lijepi vinski i bratski običaj ispijanja putne kupice prije odlaska doma, a u zadnje vrijeme ulazi na mala vrata na repertoar sastava
koji njeguju narodnu glazbu. Sve su autorske
popevke pomalo i autobiografske, poput Stare
hiže koja opisuje autorovu rodnu hižu iz davnih vremena koje više nema, ali živi u sjećanjima, a sada i u pjesmi. Iz naslovne s albuma — Zagorje vu srcu — progovara autorova
povezanost s rodnim krajem i ljubav prema
kajkavštini.
Suradnju s Glojnarićem ostvario je i u pripremi prvoga programa u kojemu se kao autor i
solist, uz Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem
Saše Nestorovića, predstavio cjelovečernjim
programom. Upravo zbog poznavanja Dedićevih skladbi i glazbenih afiniteta, Glojnarić
je priredio aranžmane koji mu u potpunosti
leže, koji ostavljaju dovoljno prostora za njegova klavirska sola, iako su ona u toj situaciji manje ekstravagantna nego inače, ali i ističu svu
raskoš orkestralnog zvuka.
Na CD Family uvrštena je snimka koncerta što
su ga održali 9. studenoga 2011. u Studiju Bajsić
HRT–a. Upravo koncertni ugođaj donosi pravi
karakter jazza, polet i uzbudljivost izvedbe koju
je puno teže postići u uvjetima studijskog snimanja, a Dedić, Nestorović i članovi Orkestra
toliko su uvjerljivo i precizno svirali tako da ništa
nije trebalo popravljati ni nasnimavati.
Uz jazz standarde na programu su bile i Dedićeve skladbe koje su izvorne izvedbe doživjele u izvedbama malih sastava: naslovna te
Slawenskaya, Popey Wopey, Chekee Chicks i posebice dojmljiv Last Exit. Taj primjereni izbor
djela koja su obilježila njegovu karijeru, sjajan
su rezime njegova dosadašnjeg skladateljskog
stvaralaštva. I u izvedbama s orkestrom ona
odaju Dedićevu glazbenu osobnost, sklonost
suvremenom jazz izrazu, romantičnom pristupu, ali i hardbop groovu.
Od domoljublja i ponosa, do ljubavi i melodioznosti koja je tako svojstvena kajkavskom narječju, možda najbolje o sadržaju u predgovoru
albuma piše poznati tamburaški znalac i dirigent tamburaškog orkestra HRT Siniša Leopold: »Rajko Suhodolčan jedan je od onih koji
— prije svega — voli pjevati na svome jeziku,
narječju ili dijalektu — zagorskome. Zagorje
vu srcu — donosi 14 živopisnih priča dragog
nam zagorskog kraja, pretočenih u 14 popevki. Divno je imati svoj zavičaj, pripadati mu,
živjeti u njemu i još o njemu pjevati«.
azz orkestar HRT–a nikad nije objavio toliko
izdanja u kratkom razdoblju kao u posljednjih godinu, dvije, bez obzira radi li se samostalnim projektima ili o suradnji s renomiranim
hrvatskim skladateljima i solistima. Posebice je
važna činjenica da je na većini tih albuma dokumentirano hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.
GIIPUJA
(Aquarius Records)
T
(Croatia Records)
P
ijanist i skladatelj Matija Dedić jedan je
od rijetkih hrvatskih jazz glazbenika koji
je uspio na diskografskim izdanjima dokumentirati veći dio vlastitoga stvaralaštva. Na
CD–ima što ih je objavio za hrvatske i strane
izdavačke kuće zabilježene su njegove izvedbe
s kvartetom Boilers, Boilers All Stars i Boilers Big Band, ali i solo te s vlastitim triom
ili u suradnji s uglednim hrvatskim i inozemnim glazbenicima. Tek neke od vrijednih
koncertnih suradnji nije uspio dokumentirati, primjerice one u triju (to je uvijek formacija glasovir–kontrabas–bubnjevi) sa stranim
glazbenicima kao što su Martin Gjakonovski i
Dean Terzić, Ron McClure i Jimmy Madison,
Buster Williams i Lenny White te Harvie S i
Gene Jackson s kojima je 18. ožujka nastupio
u Maloj dvorani V. Lisinskog na prvoj večeri
festivala Jazz.hr/proljeće.
Kao svestrani glazbenik koji je verziran u sviranju raznih stilova, Matija Dedić s lakoćom se
prilagođuje glazbenom kontekstu pojedinoga
projekta. Tako se ovom prigodom sjajno uklopio u karakter bigbandovskih izvedbi koji tra-
WITH EVERY BREATH
J
Damjans
FAMILY
Lela & Joe Kaplowitz / Jazz
orkestar HRT–a
(Aquarius Records)
CD izlog Davora Hrvoja
Matija Dedić & Jazz orkestar HRT–a
hvatom koji je rezultirao organskim spojem,
stvaranjem prirodnog amalgama. Logičan je i
izbor glazbenika koji čine njegovu skupinu Damjans. Uz Grpca, koji svira kontrabas i koji je
priredio sve aranžmane, to su bubnjar i udaraljkaš Tonči Grabušić (obojica jazzisti, dobro upoznati s vlastitom tradicijskom baštinom), etnomuzikolog Dario Marušić na sopeli, dvojnicama i cindru, ali i pjevač (donosi autohtoni narodni zvuk i izvedbu) te Nijemac Klaus Gesing
na sopran saksofonu i bas klarinetu (glazbenik
klasične i jazz naobrazbe koji se sjajno stopio s
njemu dosad stranim idiomom). Grbac nije zadirao u autohtonost izvornih narodnih napjeva koje je odabrao i koje je Marušić vjerno interpretirao, već ih je tek obogatio elementima
jazza i na taj način predstavio u novom svjetlu. Tek je u vlastitim skladbama Noć, što ju
izvodi u duu s Grabušićem i Mess, koju svira
solo, ostvario prožimanje spomenutih idioma,
potvrdivši skladateljsku nadarenost i sposobnost pretakanja vizije u zanimljivo i uzbudljio
glazbeno djelo.
radicija, autohtonost, osebujnost izraza —
elementi su koji današnje glazbene projekte
čine zanimljivim i prihvaćenim na globalnoj
glazbenoj sceni. Uobičajeno je da se u njih upuštaju zreli glazbenici, oni s bogatim iskustvom
i poznavanjem raznih stilova i različitih modela predstavljanja glazbe. Upravo je zato album
GIIPUJA, prvijenac mladog riječkog glazbenika Damjana Grpca, izazvao čuđenje i iznenađenje u jazz krugovima. Naime, riječki kontrabasist i skladatelj nije, poput većine drugih
mladih glazbenika, podlegao napasti odmah
pokazati sve što zna nego se posvetio određenom tematskom okviru — izučavanju istarske
i kvarnerske narodne glazbe te pronalaženju
načina kako ju interpretirati u okviru općepoznatog jazz idioma. Ideja nije nova, uspješno
je to radio Boško Petrović, primjerice suitom
Istra u mom srcu što ju je ostvario s Matom Špadom i Martinom Glavašom, koji su svirali mih
i roženice, a tema je zaokupljala i neke mlađe
jazz glazbenike, ne nužno iz podneblja za koje
je karakteristična ta tradicija. No, rijetki su oni
koji su poput Tamare Obrovac veći dio stvaralaštva posvetili suvremenom viđenju istarske ili
kvarnerske autohtone glazbe.
Svjestan da se ne radi o komercijalnom
pothvatu, Grbac je odlučio narodni izričaj
predstaviti jezikom suvremenog jazza, u nekim dijelovima ultra suvremenog, apstraktnog
free jazza. Zašto ne? Nisu li apstraktne kolektivne improvizacije kojima su se dičili slavni
free–jazz glazbenici, bile odlike ranoga jazza:
New Orleans jazza i dixielanda, naravno u
drukčijem glazbenom kontekstu? Posezanje
za ekstremima — arhaična tradicijska glazba
u srazu sa suvremenim improviziranim jazzom — pokazalo se logičnim glazbenim za-
Jedan od njih je With Every Breath koji su
uz Orkestar, pod ravnanjem Saše Nestorovića, snimili supružnici Kaplowitz: pjevačica
Lela i pijanist Joe. Oboje su svestrani umjetnici, iznimno traženi na našoj glazbenoj sceni. Lela je jazz pjevačica, ali i mjuzikla i ostalih stilova, glazbena pedagoginja, skladateljica i pjesnikinja, a Joe pijanist, orguljaš, tubist,
skladatelj i aranžer, jednako uvjerljiv svirajući jazz i klasičnu glazbu. Nakon albuma Love
Me or Leave Me i Little Boy With a Big Heart
koje su snimili s malim sastavima, ovo je njihov prvi CD ostvaren s big bandom. I u tom
okružju sjajno se snalaze — uvjerljive izvedbe, raznovrsne skladbe, sjajni aranžmani i big
band, siguran vokal, puno boja, dinamika...
Jednako su uzbudljivi i njihovi koncerti s Jazz
orkestrom HRT–a, primjerice onaj na kojemu
su 28. veljače ove godine u zagrebačkom Vip
Clubu promovirali ovaj CD. Osim što je osebujna i prepoznatljiva, glazbenica iznimnih
vokalnih sposobnosti, bez obzira pjeva li stihove u temama, vokalize ili scat improvizacije, Lela se na ovom izdanju predstavlja kao
kompletna autorica. Naime, za osam od deset
skladbi napisala je glazbu i tekstove. Radi se o
djelima raznolika karaktera koja odlikuje maštovitost, osjećaj za jazz i poznavanje tradicije
u svoj svojoj raznolikosti. Značajni su i tekstovi koji govore o vrijednosti života, univerzalnoj ljubavi, važnosti pozitivnog stava, zahvalnosti prema onome što imamo i što smo
dobili u nasljeđe, samopoštovanju, poštovanju
prema predšasnicima.
Dvije instrumentalne skladbe napisao je Joe
koji je, osim što svira glasovir, priredio sve aranžmane, ostvarivši sjajan sklad između pjevačice,
orkestra i solista. Kao stalni suradnik Jazz orkestra HRT–a, s kojim je kao pijanist nastupio
u raznim programima, Joe je dobro upoznat s
njegovim mogućnostima, ali i sklonosti članova, posebice onih koji poduzimaju improvizacije. Zato je, osim što je vodio računa o karakteru
Lelina glasa i njezinoj interpretativnoj osobnosti, u aranžmanima predvidio solističke dionice
za mnoge od njih, što glazbi na ovom albumu
daje karakteristični jazzistički štih.
CD IZLOG
CD IZLOG
18
CD IZLOG
se u svakoj pjesmi može osjetiti topao zvuk
tamburaškog orkestra.
CD izlog Bojana Mušćeta
Zamjetan je doprinos sestara Husar iz nekadašnjeg kvarteta Divas — Marija je urednica
izdanja, a Ivana autorica dvije pjesme, dok se
obje pojavljuju u ulozi interpreta, što je očiti
primjer da svjetovna i duhovna glazba mogu
ići pod ruku kad se osjeti iskreni pristup jednom i drugom tipu glazbenog izričaja.
Gustafi
KANIBALKANSKA
(Gustafi)
V
rativši se osnovnim postulatima samizdata
kad su početkom osamdesetih kao Gustaphy, njegovi dobri duhovi, ostvarili tri sjajne
kasete (da te snimke postoje na nekoj magnetofonskoj vrpci isplatilo bi ih se kompilirati i
podastrijeti slušateljstvu: riječ je o izvrsnom svevremenskom materijalu), Gustafi su i aktualni
album izdali u svojoj produkciji. Oslonili su se
na medijsku podršku Jutarnjeg lista, no danas je
očito kako bi veće promotivne rezultate napravili da su se i dalje vezali uz nekog diskografa. Jer,
Kanibalkanska možda je njihov najkomercijalniji
album nakon prvijenca Tutofato, snažan, prpošan, bogato aranžiran i produciran, s pjesmama
koje duboko zalaze u world music, šire od njihove klasične istrijansko–teksmeksičke pržione. Gotovo svaka skladba zadire u neki drugi
glazbeni idiom, a osobito je zanimljiva posveta
Tomu Waitsu u skladbi Gadna kuja, što je prepjev njegove raštimane skladbe I Don’t Wanna
Grow Up, koju su efektno obradili Ramonesi i s
kojom su zaključili svoju diskografsku karijeru.
Karijera Gustafa s ovim albumom može imati
i dodatni zamah, osobito na njihovim spektakularnim nastupima. Bogati instrumentarij,
specifični vokal Edija Maružina, vrsna glasovna
potpora Barbare Munjas i iznimno potentna
svirka, Gustafe još jedanput etablira kao izvođače koji snažno šire kvalitativne dosege hrvatske
popularne glazbe.
My Buddy Moose
SHINE! SHINE! SHINE!
(Dancing Bear)
K
ad su početkom devedesetih bandovi
panično pokušavali napraviti uspješnice na engleskom jeziku, sve dok Laufer nije
napravio megahit Svijet za nas, takav se jezični eskapizam mogao nazvati trendom. Je
li posrijedi odraz povemašnje krize ili ne, no
najkreativniji albumi koji se danas mogu čuti
i ovdje uopće nisu otpjevani na hrvatskome
književnom jeziku (hommage Sergiju Endrigu na talijanskom, albumu Gustafa na čakavskom dijalektu i trećem albumu My Buddy
Moosea na engleskom jeziku). My Buddy
Moose, posve utopljeni u americanu i sasvim
izvan osnovnih tijekova riječke rock scene (ne
računajući gostovanje prekaljenoga gitarista
Vlade Simcicha Vave), na trećem albumu naglašenim stilskim izdvajanjem od onoga što su
napravili na prva dva albuma i vožnjom paralelnim kolosijekom s garage rockom, napravili
su jedan od najupečatljivijih albuma na ovim
prostorima u posljednjih nekoliko godina.
Štoviše, s pjesmama koje čak zazivlju i Beatlese (Love Like Ours...), riječki Američani hrabro
zakoračuju u posve ravnopravnu bitku na međunarodnom planu. Ne čudi stoga što je Chris
Eckman iz Walkaboutsa producirao album i
to bez suvišnih zašto.
Mayales
Jurica Pađen & Aerodrom
(Aquarius)
(Menart)
S
U
MAYALES 2
vojedobno se u glazbenom magazinu Q
pojavila vremenska crta koja je predočavala određena vremenska razdoblja — tako je pet
godina Drugoga svjetskog rata uspoređivano s
osam godina koje su protekle između dva albuma Stereo MCs–a. Što bi se onda trebalo
reći za razdoblje između prvog i drugog albuma Mayalesa — 13 godina? Štošta se u tih 13
godina promijenilo, pa Mayalesi na drugom
albumu djeluju sasvim drukčije od prvoboraca
Lagano, lagano revolucije. Na neki način kao
da zaključuju to razdoblje koje je iznjedrilo
mnoge vrsne bandove poput Yammata, ali i
osiguralo solo albume Valerije Nikolovske i
Kristijana Beluhana koji su ujedinjavali vokale
na prvijencu Mayalesa. Sada su oni samo gosti, dok su glavni vokali povjereni lideru banda
Petru Beluhanu i Ivani Rushaidat, koji s gitaristom Vladom Mirčetom čine okosnicu banda.
Tu je i Viktor Lipić, sukreator najvećih hitova
toga vala (od Yammata do solo albuma Valerije Nikolovske), pa kad se sve zbroji u produkcijskoj kuhinji Coca Mosqita rezultat je više
nego dojmljiv i, ruku na srce, neodoljiv. Ako
je Mayalesima trebalo 13 godina za ostvarenje
tako dobrog albuma, onda bi valjalo čekati još
13 da naprave još bolji. Jednostavno, Mayales
su standard snenoga popa koji nezaustavljivo
širi horizonte i postavlja nove vrijednosne kriterije suvremene hrvatske pop glazbe.
TAKTIKA NOJA
nastojanju da nekako produlji status vrsnog instrumentalista, prekaljenog autora
i prepoznatljive figure novoga vala (od sviranja
u Grupi 220 preko Parnog valjka i Aerodroma
do Azre), Jurica Pađen nanizao je seriju diskografskih izdanja promjenjive kvalitete. Tri albuma Pađen Banda trebali su pokazati kako bi
Aerodrom mogao zvučati u devedesetima, no
album Na travi povampirenog Aerodroma bio
je napadno odmaknut od stvaralaštva Pađen
banda i izvornog line–upa. Bilo je to 2001.,
dok je pod imenom Jurica Pađen & Aerodrom
2007. objavljen jedan live i jedan studijski album (osim Pađena, konstanta u bandu je Tomislav Šojat iz Pađen Banda). Postave koje su
to snimile mnogo su više stremile originalnom
zvuku Aerodroma — nota bene, prilično nekonzistentno i različito od albuma do albuma,
no Pađenov gitarski manirizam prilično ga
objedinjuje. Album Taktika noja kao da se više
vraća onome što je radio Pađen band, a kombinacija angažiranih i ljubavnih pjesama s novog izdanja, znak su da je Pađen ispucao svoj
kvalitativni stihovni arsenal jer tekstovi koji se
mogu čuti nekako nisu čak ni za citiranje. To
je, zapravo, bjelodani dokaz da je najbolje što
je Pađen napravio, od raspada originalne linije Aerodroma i Azre početkom devedesetih,
njegov solo album Žicanje s instrumentalima
u kojemu možemo osjetiti radost stvaranja
pjesama. Taktika noja vjerojatno bi bio sasvim
solidan album (skladba Ostani sjajan je primjer
novovalnog retro–popa) da većina tekstova ne
zvuči kao pokušaj Jurice Pađena da dokaže
kako se i s nesuvislim stihovima mogu napraviti megahitovi poput Gangnam Style.
Nola
PIANO
(Menart)
I
ako s vremena na vrijeme počašćeni ponekim unplugged albumom, u konačnici oni
funkcioniraju samo kod izvođača koji će se
svjesno lišiti prepoznatljiva dijela buke koju
proizvode. Ostali ipak moraju koristiti malo
struje za pokoji instrument i trend koji je bio
iznimno popularan u devedesetima, što je danas uglavnom izlika da se još jednom prepakiraju stari hitovi. Grupa Nola mogla je mirne
duše objaviti live–album, kolekciju najvećih
hitova i unplugged album, no podarili su minimalistički Piano na kojemu sudjeluju samo
pjevačica Gabrijela Galant Jelenić i klavijaturist Leon Benko. Intimistički, ponekad i komorni ugođaj u svome minimalizmu otkriva
iskonske vrijednosti Nolinih skladbi, a to su
vrsne melodijske linije, upečatljivi tekstovi i
sjajan vokal Gabrijele Galant Jelenić. Dakako,
Marijan Jelenić, druga polovica udarnog tandema banda, pobrinuo se za aranžmane i za
produkciju, tako da sve ostaje unutar obitelji,
odnosno banda.
Ogoljeli pristup razrađenim skladbama znači
da nema kalkulacija, pa najveći hit Dio tebe služi tek kao uvod u akustičnu retrospektivu Nole
koja se zaustavila na jednoznamenkastom broju skladbi. Sasvim dovoljno za one koji vole
band u punom formatu i za one koji će se kroz
ovaj vrsni album tek zaljubiti u njihovu glazbu.
Razni izvođači
BONOFEST 2012.
(Laudato)
F
estivali duhovne glazbe nisu više kuriozum
namijenjen sve brojnijem korpusu izvođača — vukovarski sedmi Bonofest izdignuo se
iz sličnih manifestacija. Prije svega pozornost
plijene istaknuti glazbenici poput Matije Dedića, Jelene Radan, Giuliana, sestara Husar
ili Vinka Coce koji izvode teme religijskog
karaktera. Pjesme zabilježene na albumu snimljene su uživo. Još jedanput se pokazala vokalna nadmoćnost izvođača kršćanske glazbe
koji ne samo da se mogu mjeriti s profesionalnim kolegama, nego su u mnogim elementima
uvjerljiviji od njih.
Bonofest je bio poprištem zanimljivog dueta dvije operne pjevačice — Martine Tomčić
i Sandre Bagarić u pop–kontekstu, a sve to
ne bi tako dobro zvučalo da nema Tamburaške filharmonije Glazbene škole iz Požege koja
je besprijekorno iznijela instrumentalni teret pjesama; pritom je zanimljiva funkcionalna uporaba žičanih instrumenata, decentna i
nenametljiva, tako da se u skladbama ne koriste tradicionalni tamburaški manirizmi, a ipak
Razni izvođači
1947 (HOMMAGE Á
SERGIO ENDRIGO)
(Menart)
P
ovremeni tribute albumi koji se pojave
na hrvatskom diskografskom tržištu
uglavnom imaju dokumentarističku vrijednost: ili je posrijedi live zapis jednokratno
okupljene družine koja je uglazbila radove
određenog autora/izvođača (na primjer, live
albumi posvećeni Azri, EKV, Karlu Metikošu i Zdenku Runjiću) ili su posrijedi projekti
koji iskazuju napor obrađivača ili ideju autora
projekta više nego što uistinu odaju počast
skladatelju/izvođaču (na primjer tribute album posvećen Ivi Robiću, klapski albumi s
pjesmama Tome Bebića i Gibonnija).
Istarska posveta velikom Sergiju Endrigu,
rođenom Puležanu koga su osobne tragedije razdvajale, ali i vezivale neraskidivim prijateljstvima za ove krajeve (osobito s Arsenom Dedićem), nadilazi sve dosadašnje tribute projekte i postaje standard koji u mnogo čemu valja slijediti. Projekt Mauricija Ferlina i Edija Cukerića nastao je 2005. nakon
dogovora s Endrigom da rade na njegovom
novom albumu. Nažalost, veliki je umjetnik
umro, pa je nastala ideja o hommageu. Tako
je skupljena iznimno snažna istarska reprezentacija, od bandova kao što su Popeye i
Dogma, preko Gustafa i svih njihovih bivših
i valjda budućih članova u raznim kombinacijama (Tatiana & Mauro Giorgi, Livio Morosin, Nola...) te raznih zborova i orkestara
do književnika (Milan Rakovac, Daniel Načinović...), slikara i drugih.
Sa svima njima Ferlin i Cukerić očito su pomno radili, jer Endrigove skladbe, od onih
dječjih do međunarodno proslavljenih (Canzone per te, L’arca di Noe), ne samo da su dobile novu dimenziju nego bez problema mogu
ući u best of svakoga izvođača. Ako se tome
pridoda da su glazbenici sve odradili na jeziku na kome se inače uglavnom ne izražavaju, onda sve dobiva još jednu kvalitativnu
dimenziju.
Uvodna skladba na hrvatskom je Arsenov
prepjev Mani bucate (Rasipne ruke), a zaključna njegov evergreen Kud plovi ovaj brod izveden 1970. u alternaciji s Radojkom Šverko na
Splitskom festivalu kada je Tereza otpjevala Nono, moj dobri nono, a alternativnu verziju Claudio Villa kao Il Tuo Mondo. Tako postavljen raspored 31 pjesme iz repertoara Sergija Endriga govori o iznimno precizno promišljenom projektu koji velikog kantautora
još jednom dovodi na ove obale Jadranskog
mora. Ili izravnije: album je najvažniji artefakt zbližavanja dvaju prekomorskih zemalja
još od Osimskih sporazuma. A u diskografskom smislu — prvi ovogodišnji kandidat za
album godine!
CD IZLOG
19
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
20
sat
BROJ 179, OŽUJAK 2013.
6/4/2013
subota
12.00
17.00
Hnk
balet Hnk u Zagrebu,
Edward Clug, koreograf;
Andrey Gugnin i Vadym
Kholodenko, klaviri
Claude debussy:
19.30 6 Epigraphes Antiques
/ 6 antičkih epigrafa;
En blanc et noir / U bijelome
i crnom
igor stravinski:
Le Sacre du Printemps /
Posvećenje proljeća
7/4/2013
nedjelja
Studio BajSić
bing bang, udaraljkaški ansambl
projekt MusMa
Darijan Ivezić, dirigent
MM
outside eu
Hr projekt
HGZ
inside eu
petrit Çeku, gitara
Zkl
lutkarski ansambl Zkl-a,
Cantus ansambl;
Rene Medvešek, režiser; Berislav
Šipuš, Ivan Josip Skender,
dirigenti; Martina Gojčeta Silić,
Martina Matić Borse, vokalne
solistice
arnold Schönberg:
Pierrot lunaire / Pierrot mjesečar
Pierre Boulez:
Le marteau sans maître /
Čekić bez gospodara
21.30
&td pd
22.00 Heather roche,
klarineti i elektronika
8/4/2013
ponedjeljak
9/4/2013
utorak
MM
outside eu
Hr projekt
10/4/2013
srijeda
11/4/2013
četvrtak
12/4/2013
petak
13/4/2013
subota
MM
outside eu
Hr projekt
MM
outside eu
GNG Gu elly Bašić
Josip Nalis, dirigent
HGZ
HGZ
inside eu
inside eu
Monika Cerovčec, sopran; Zagreb trio
Filip Fak, klavir
HGZ
inside eu
Zagrebački kvartet
HGZ
inside eu
Zagrebački puhački
ansambl
HGZ
HGZ
inside eu
inside eu
Festivalski seksteti Festivalski septet
Ivan Josip Skender, dirigent
Hnk
opera snp-a novi sad;
Zoran Juranić, dirigent i
redatelj
Zoran juranić:
Posljednji ljetni cvijet*,
operna fantazija prema
istoimenom dramskom
tekstu Luka Paljetka
ZkM
balet snG-a Maribor;
Edward Clug, Staša
Zurovac, koreografi
Borut kržišnik:
Songs for the Mating
Season / Pjesme za
sezonu parenja,
komorni balet
Sanda Majurec:
Nychthemeron*,
komorni balet
Hnk
opera snG-a
Maribor;
Marko Hribernik,
dirigent
Janez Burger,
redatelj
Marij kogoj:
Črne maske /
Crne maske,
opera
kdvL
simfonijski orkestar i
Zbor Hrt-a;
Aleksandar Kalajdžić,
dirigent
Goran Jurić, bas;
Monika Leskovar,
violončelo
kdvL
Zagrebačka
filharmonija;
Luca Pfaff, dirigent
Mia Elezović,
glasovir, Vedran
Kocelj, truba;
Ivana Srbljan,
mezzosopran
&td
ansambl icarus;
Paolo Longo, dirigent
Giulio Ciabatti, redatelj;
Francesca Franzil, sopran;
Riccardo Massai, glumac
Giampaolo Coral:
Demoni e fantasmi
notturni della citta di
Perla / Noćni demoni i
duhovi grada Perle
&td
ansambl icarus;
Marco Angius, dirigent
Riccardo Massai, glumac
Giorgio Battistelli:
L’Imbalsamatore /
Balzamar
MdvL
ansambl Zeitfluss;
Edo Mičić, dirigent
Đuro Živković, viola
MdvL
ansambl art nrW;
Miro Dobrowolny,
dirigent
&td
&td
kdvL
Ma, adu, alu, ttF
Mladen Tarbuk, dirigent
Dora Ruždjak Podolski,
redateljica
igor Stravinski:
Le rossignol / Slavuj
&td
ansambl slagwerk den Haag
Michael Gordon: Timber
Csb
vokalni ansambl
antiphonus;
Tomislav Fačini, dirigent
23.00
HGZ
bojan Z. & Matija
dedić, klavirski duo
kvartet damas
Projekt ImproGraphic
Hdlu
katarina krpan, klavir;
00.00 rene Medvešek, recitator
Berislav Šipuš:
Les Nuits / Noći
ansambl klang
6.-13.4.
Međunarodni festival
suvremene glazbe
International Festival
of Contemporary Music
www.mbz.hr
РОДНО ПОЗ
НА
О
RB
N
AT
R
E
SE
IA
više informacija o programu, ulaznicama i lokacijama:
Е
ШТ
РИ
СРП
СК
О
iZLoŽBe: ivan Marušić klif, 5 - 13 / 4, Galerija SC; Grupa CoNtra: Les Nuits, autor koncepta: Žorž draušnik, 6 / 4 – 13 / 4 HdLu | *praizvedba
2013.
N ATI N AL T H
O
E
Glazbena
proizvodnja
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
6
File Size
2 962 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content