close

Enter

Log in using OpenID

(Ne)zavisni?

embedDownload
(NE)ODVISNI (NE)ZAVISNI INDEPENDENT
?
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja
Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja
Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development
Partnerji / Partneri / Partners:
Autonomni centar – ACT, Čakovec (HR)
Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, Maribor (SI)
ONEJ – društvo prekmurske pobude, Murska Sobota (SI)
Udruga mladih Varaždinski underground klub (V.U.K.), Varaždin (HR)
http://noborderculture.eu
Projekt Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja – NEW MEDIA CROSS
BORDER se izvaja v okviru Operativnega programa IPA SI-HR 2007–2013.
Projekt Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja – NEW MEDIA CROSS
BORDER se provodi u okviru Operativnog programa IPA SI-HR 2007–2013.
Project Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development – NEW MEDIA CROSS
BORDER is implemented within the Operational Programme IPA SI-HR 2007–2013.
Izdajatelji / Izdavači / Publishers:
KID / ACE KIBLA, Ulica kneza Koclja 9, Maribor, Slovenija
Zanjo / Zastupana po / Represented by:
Aleksandra Kostič
in / i / and
Autonomni centar – ACT, Dr. Ivana Novaka 38, Čakovec, Hrvatska
Zanjo / Zastupana po / Represented by:
Teodor Petričević
(NE)ODVISNI
(NE)ZAVISNI
INDEPENDENT
?
Edicija / Edition:
TOX – vozni red po tri tisočih / TOX – time table through tree thousand
leto 18, št. 42 / Year 18, No 42
Uredili / Urednici / Editors:
Snežana Štabi, Žiga Dobnikar, Dejan Pestotnik
Prevodi / Prijevodi / Translations:
Ana Flac, Helena Fošnjar, Snežana Štabi
Lektura / Proof reading:
Ana Jerković, Mirjana Predojevič, Cameron Bobro
Naslovnica / Cover:
Art intervencija / Art intervention, Beltinci,
1. 5. 2012. (foto / photo Zarja Ražman)
Koordinacija in asistenca /
Koordinacija i podrška /
Coordination and assistance:
Lidija Pačnik Awais,
Simon Sedmak,
Stjepan Mikec
Prelom / Prijelom / Layout:
Samo Lajtinger
Tisk / Tisak / Print:
Repro Point d. o. o.
Slovenija, 2013
Naklada / Copies: 500
CIP - Kataložni zapis o publikaciji
Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana
316.774
(NE)ODVISNI? = (Ne)zavisni? = Independent? /
[uredili Snežana Štabi, Žiga Dobnikar, Dejan Pestotnik
; prevodi Ana Flac, Helena Fošnjar, Snežana Štabi].
- Maribor : KID, ACE Kibla ; Čakovec : Autonomni
centar ACT, 2013. - (Zbirka Tox : vozni red po tri tisočih
= Edition Tox : time table through tree thousand ; letn.
18, št. 42)
ISBN 978-961-6304-30-6 (Kibla)
1. Vzp. stv. nasl. 2. Štabi, Snežana
265410560
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja
Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja
Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development
Maribor, 2013
Kazalo
Stjepan Mikec
Uvod....................................................................................................................... 6
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border............................................................................... 8
Martha Blassnigg, Michael Punt
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi
in priložnosti na pragu zgodovine...............................................................14
Marta Gregorčič
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie................28
Robert Posavec
Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept............48
Snežana Štabi
MARŠ v nove medije?.....................................................................................58
Peter Tomaž Dobrila
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost
in Multimedijski center KIBLA /
KIBLA 20 let, evropski projekti 10 let........................................................63
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarnost in novomedijske kulture
v razvoju čezmejnega sodelovanja.......................................................... 210
5
Smo štiri organizacije z različnimi izkušnjami, zgodovino, organizacijskim
razvojem, z različnimi načini dela in pozicijami v družbi. Skupno izhodišče
je delovanje na področju civilne družbe, aktivnost pri razvoju teh skupnosti,
pri čemer nam niso tuje nove tehnologije in mediji, pripravljenost na nove
izzive, eksperiment, izmenjavo znanj in izkušenj, pripravljeni smo ustvarjati
nekaj novega in naša družbena obveza je te novosti deliti s skupnostjo, da jih
dopolni, kritizira, razveja in razširi pod pogojem – “deli pod enakimi pogoji!”
Med kreativnim poletjem 2010 smo predstavnikom KIBLE – obkroženi z računalniki in v odblesku multimedijske razstave – sramežljivo skušali razložiti
idejo razvoja družbe skozi nove medije in kulturo deljenja znanj in informacij.
Idejo, ki se je v naših glavah v ACT-u kuhala od takrat, ko smo ugotovili, da
naša vloga ni izvajanje manjših aktivnosti in poskušanje reševanja problemov na terenu, temveč ustvarjanje hub-ov v skupnostih, vzpostavljanje platforme za podporo posameznikom in manjšim organizacijam, ki imajo ideje
in entuziazem, vendar so brez ustreznih virov. Platforma, ki lahko takšnim
ljudem, inovatorjem današnjega časa, zagotovi zatočišče znotraj okostenelega sistema, v katerem se ne morejo znajti. Gre za ustvarjanje pozitivnega
okolja za bottom-up – spodbude z dna navzgor, ki nastajajo od ljudi, iz civilne
družbe in se nadaljujejo s podporo večjih, že uveljavljenih organizacij, ki
lahko z raziskovanjem, mreženjem, projektnim upravljanjem in financiranjem
zagotovijo okoliščine za ustvarjanje in koriščenje rezultatov. Lahko bi rekli,
da gre za kombinacijo bottom-up in top-down modela. Za krepitev udeležencev v skupnosti in zagotavljanje podpore je pomembno začeti pri virih,
prednostih in potencialih lokalne skupnosti.
V klasičnem projektnem modelu je v izhodišču problem in iskanje rešitve, za
krajše obdobje zagotovljeno financiranje, sledi ustvarjanje rezultatov, ki so
na voljo ciljnim skupinam, projekt se zaključi, financiranje se konča, viri so
skromni in premajhni. Kako naprej? Smo avtonomni? Smo (ne)odvisni?
V kratkem je bil znan obris projekta New Media Cross Border. Čutili smo,
da je različnost naših organizacij prednost za obe. Zakaj ne bi projektnega
konzorcija razširili še za dve drugi organizaciji? Tako sta se pridružili ONEJ iz
Pomurja in VUK iz Varaždinske županije. Popolno partnerstvo: novomedijski
interdisciplinarni laboratorij, družbeno-podjetniško-kulturni center podpore,
eko-art rezidenčni center in združenje alternativne kulture. V avanturo smo
se spustili na začetku leta 2011, ko je bil projekt sprejet na drugem razpisu
6
Operativnega programa IPA Slovenija-Hrvaška 2007–2013. Naš pester
konzorcij se je znašel v družbi projektov, ki jih izvajajo izkušene razvojne
agencije, institucije, občine in mesta. Oni nas ne razumejo, mi ne razumemo
njih. Metode so različne, cilji isti.
Kot pri vseh aktivnostih na projektu je bil tudi pri nastajanju te knjige
odprt prostor za posameznike, ki imajo kaj povedati. Poziv za predlagane
prispevke je bil široko zastavljen: pišite o fenomenih v neodvisni kulturi, o
organiziranju posameznikov za delo v skupnosti, o novih medijih, transdisciplinarnosti, angažirani umetnosti, trajnostnem razvoju. Pred vami je zbornik
tekstov, v katerih boste prepoznali sebe, svoje okolje, probleme, strahove
in priložnosti. Prispevki so napisani zaradi vas, razmislite o njih, izrabite jih,
pojdite v akcijo za dobro svoje skupnosti. In “delite pod enakimi pogoji!”
Stjepan Mikec
Capacity-Building Model. Ranko Milić, [email protected], Eco Social Economy
Network South and East Europe, http://www.esensee.org
Uvod
Uvod 7
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border
Osnovni cilji projekta New Media Cross Border (NMCB) je krepitev sposobnosti organizacij in posameznikov v širši regiji, ki delujejo na področju
novomedijske kulture, saj bodo le-ti bodoči akterji na področju kulturnega in
družbenega razvoja ter sodelovanj na področju umetniške produkcije, izmenjave idej in projektov ter mobilnosti umetnikov in strokovnjakov. Ustvarja
se dinamično mednarodno področje z intenzivnim sodelovanjem razvojnih
akterjev in zainteresiranih subjektov na področju novomedijske kulture,
transdisciplinarne umetnosti, trajnega razvoja in novih modelov skupnega
ustvarjanja.
Svet umetnosti je izjemno močan svet, ki lahko odločno vpliva na lokalni,
regionalni in globalni razvoj. Gre za sektor rasti, ki najmočneje vpliva na
nastajanje kreativnih bazenov, novih delovnih mest, globalnih družbenih
gibanj, iniciativ in samoorganiziranih skupin.
Področje kulturno umetniške produkcije vpliva tudi na lokalne in globalne
ekonomske politike ter na razvoj kulturno umetniških organizacij kot virov
inovacij. Kulturna produkcija skozi projekte, kot je NMCB, lahko samo okrepi socialne integracije in zagotavlja kulturno teritorialno kohezijo.
Če se ozremo malce v zgodovino zadnjih dvajsetih let, so novi mediji močno
vplivali tudi na razvoj kulturne scene. V našem primeru geografsko definirane v srednje evropskem prostoru vzhodne Slovenije (Podravska in Pomurska regija) in Hrvaške (Varaždinska županija in Međimurska županija). O
tem priča tudi poglobljena raziskava, ki je bila izvedena v okviru projekta
NMCB leta 2011, na vzorcu 36 organizacij, kolektivov ter posameznikov,
katerih osnovni fokus je uporaba novih medijev in informacijskih tehnologij
v kulturno umetniški produkciji. Rezultati raziskave kažejo trend razvoja
organizacij in posameznikov, torej scene, ki je v okviru delovanja močno povezana s sorodnimi organizacijami in posamezniki v širšem mednarodnem
prostoru. Informacije, pridobljene v raziskavi, predstavljajo tudi strukturo
organiziranosti organizacij in posameznikov, strukturo financiranja, deleže
redno zaposlenih ali honorarnih sodelavcev in prostovoljcev ter tehnično
in prostorsko infrastrukturo posamezne organizacije in/ali posameznika.
Pregled nazorno kaže, kako je t. i. “novomedijska scena” organizirana in
usposobljena, in če to postavimo v širši družbeno ekonomski kontekst, lahko
8
hitro ocenimo potencial kulturno umetniške scene ter predvidimo pozitivne
vplive novomedijske kulture na lokalnih ravneh. Dejstvo je, da so neposredni
učinki (predvsem finančni) kulturno umetniške produkcije težko merljivi, a
ob tem ne gre zanemariti drugih, verjetno bolj vitalnih vplivov na kulturni
razvoj lokalnega okolja.
Danes lahko govorimo o novih medijih kot novi paranacionalni kulturi. Združuje globalno povezanost in lokalne specifičnosti, je fenomen, ki je odporen
na politični red posamezne države, meje, kulturne razlike, cenzuro v izražanju ... Govorimo o mreži individualizirane, interaktivne komunikacije.
V preteklih dveh desetletjih je prišlo do izjemno hitre fascinacije nad “globalnim fenomenom” – komuniciranje in distribucija informacij kolegom po celem svetu. Izmenjava izkušenj in idej so dobili povsem novo dimenzijo. Ne le
da je internet kot novi medij z razvojem podjetij odprl novo obdobje borznih
špekulacij in s tem nov tip finančnih in družbenih kriz (z razvojem podjetij, t.
i. dot-comov), katerih posledice od pričetka tretjega mileniuma so pogubne
za številne družbe in države (tudi številne visoko razvite države zahoda),
omogočil je tudi alternativne načine delovanja in organiziranja globalne
kulturne scene, temelječe na novomedijski ustvarjalnosti in sodobni umetniški produkciji. V relativno visoko razvitem srednje evropskem prostoru, z
močno kulturno umetniško zgodovinsko dediščino, so nastajale in še vedno
nastajajo nove kulturne institucije in organizacije, ki so zgradile platformo
sodobnih informacijskih tehnologij, dostopno praktično vsakomur. Način
komuniciranja se je iz “analognega” prelevil v “digitalnega”. Gre za močno
povezanost teh organizacij in posameznikov z globalno sceno. Posledično
je to povezovanje narekovalo nove oblike samoorganiziranja in povezovanja
– tudi v obliki dogodkov, kot so mednarodni festivali, konference, simpoziji,
strokovna srečanja ter ostale oblike druženja, prezentiranja in produciranja v
kulturi in umetnosti.
Partnerski konzorcij štirih organizacij iz Slovenije (KID KIBLA iz Maribora in
ONEJ iz Prosenjakovcev) in Hrvaške (ACT iz Čakovca in VUK iz Varaždina)
je v okviru projekta NMCB oblikoval skupno organizacijsko, infrastrukturno
in logistično platformo za izvajanje kulturno umetniških produkcij, skupno
organizacijo festivalov in dogodkov, izobraževalne module ter intenzivno
izmenjavo umetniških vsebin. Mednarodni festivali KIBLIX v povezavi z
Mednarodnim festivalom računalniških umetnosti (MFRU), ki je najstarejši
te vrste v Evropi(!), Maribor elektronska destinacija (MED) v Sloveniji ter
Slobodni festival (Mursko Središče), EEII – Eksperimentalne elektronske
intervencije in ACTFEST v Čakovcu na Hrvaškem ter ostali umetniški
projekti v letih od 2011 do 2013 so gostili več kot 200 umetnic in umetnikov,
strokovnjakov, znanstvenikov in organizacij s celega sveta.
New Media Cross Border 9
Vsi navedeni dogodki imajo od pet do desetletno tradicijo in so v globalnem smislu postali poligon za t. i. lovce na glave (head hunters) s strani IT,
medijske in marketinške industrije. Kaljenje potencialov pa se odvija prav na
sceni neodvisnih nadnacionalnih kulturnih organizacij in institucij. Predstavniki omenjenih industrij tako dobivajo praktično “vse na enem mestu”; nove
ideje, nove produkte, nove – alternativne pristope v ustvarjanju in predvsem
nove strokovnjake. Ker gre za t. i. neodvisno kulturno umetniško sceno (vsaj
po lastni definiciji), vrednosti te produkcije ni izračunal nihče, saj gre v tovrstnih kulturnih centrih intelektualne in ustvarjalne moči za neprekinjen proces ustvarjanja in produciranja. Prepoznana je zgolj ekonomska vrednost
znanja kot intelektualnega kapitala, ki lahko služi korporativnemu svetu.
Prav s prepoznavanjem ekonomske vrednosti posameznikov in njihovih idej
se zgodba o neodvisni, neprofitni sceni prevesi v etablirano kulturno umetniško produkcijo – main stream. Tehnične zmožnosti novih medijev so obstoječe stanje spreminjale v eno smer, medtem ko ekonomske in družbene
sile te premike zavirajo v nasprotni smeri. Priča smo evolucijskim procesom
brisanja meje med medosebnim in množičnim ter med javnim in zasebnim.
Prihaja do pojava oziroma problematike zaščite avtorstva in originalnosti.
Novomedijska scena predstavlja tudi neprecenljiv poligon za izobraževanje.
V projektu NMCB je bilo izvedenih več deset študijskih potovanj in strokovnih delavnic s področja kulturnega managementa, marketinga v kulturi
in kulturne produkcije, delavnice projektnega menedžmenta, mreženja in
transdisciplinarnosti. Torej govorimo o izjemno bogati kulturni dediščini in
produkciji zadnjih let, ki igra vedno bolj pomembno vlogo pri kreiranju družbenega sistema. Ne nazadnje je koncept največjega kulturnega projekta v
Evropi – Maribor, Evropska prestolnica kulture 2012, skupaj s partnerskimi
mesti Murska Sobota, Novo mesto, Slovenj Gradec, Ptuj in Velenje, nastal
prav na tej sceni, v KIBLI. Temelj koncepta je bilo povezovanje regij (partnerska mesta) in kultura kot generator razvoja. Izvajanje aktivnosti projekta
NMCB in programa Evropske prestolnice kulture 2012 je tako pridobilo
širšo mednarodno dimenzijo v koprodukcijah s številnimi partnerskimi organizacijami, šolami, univerzami v Sloveniji in tujini.
V umetnosti in kulturi ni mej. V tem kontekstu pa več ne moremo govoriti o
nekem geografskem prostoru, saj sega skupno delovanje prav na vse celine
sveta – predvsem je tu pomembna izmenjava znanja in vsebin ter mobilnost
umetnikov in strokovnjakov. Vzpostavitev odprtokodnih sistemov, “do it
yourself (DIY)” filozofije in razvoj kibernetičnih kultur ter samoorganiziranih
skupin so kot nove paradigme temelji novomedijske scene.
Kot posledica se formirajo globalne skupine in kolektivi, ki postajajo vedno
bolj utrujeni od globalnega virtualnega delovanja in vse bolj cenijo druženje
10
in delovanje posameznikov in skupin v lokalnih okoljih – nove oblike kulturnih in umetniških dogodkov, za katere velja, da so informacijske tehnologije
zgolj orodje informiranja, komuniciranja, promoviranja in organiziranja. Nekakšen retro princip. Na tem mestu se je dimenzija demokratičnosti močno
okrepila, saj strokovnjaki še vedno niso našli splošnega konsenza, kaj novi
mediji prinašajo. Večina pa se strinja, da novi mediji omogočajo potencial za
demokratično post-moderno družbeno sfero, v kateri lahko udeleženci – občinstvo – aktivno sodelujejo in so dobro informirani. Nove oblike organiziranosti lahko imenujemo kar nove vrste kulturnih in družbenih gibanj, kar za
nekatere, predvsem vladne in finančne elite, predstavlja nasprotje pozitivnim vplivom novih medijev, saj se ta nova gibanja nekontrolirano širijo,
udeleženci pa se združujejo na transnacionalnih ravneh, ki dosegajo izjemno
velik globalni vpliv, nepredstavljiv pred pojavom novih medijev.
Danes je jasno, kakšni so vplivi transnacionalnih samoorganiziranih gibanj
in združenj na lokalna okolja; oblikujejo se močne intelektualne celice na
lokalnih in nacionalnih ravneh, ki so sposobne rušiti lokalne oblasti in nacionalne vlade ter vplivati na širše javno mnenje o stanju duha v neki družbi in s
tem na razvoj kulturnih, političnih, ekonomskih in družbenih dogodkov.
Ob tem dejstvu se moramo zavedati, da se pri pojmovanju novih medijev vse
preveč osredotočamo na nove medije kot orodja in tehnologije, medtem ko
zanemarjamo novonastale kulturne prakse. Razumevanje našega odnosa
do medijev je ključnega pomena pri poskusu oblikovanja sposobnosti, ki jih
potrebujemo, da bi lahko sodelovali na polju participatorne kulture.
In prav projekti, kot je NMCB, raziskujejo in krepijo moč posameznikov ali
skupin, tako formalnih kot neformalnih, da aktivno sodelujejo v novo nastajajočih procesih organiziranja, združevanja in s tem posledično ustvarjanja
in prezentiranja ustvarjenega, kar predstavlja neomejeno polje novih idej,
inovacij, ki inspirirajo ter bogatijo naše znanje in s tem bivanje v realnem
času in prostoru. Iskanje novih paradigem, ki se kot posledica nezadovoljstva z obstoječim zahodnjaškim sistemom intenzivno krepi, bo rezultiralo v
prihodnjih dekadah 21. stoletja. Umetnost kot polje izražanja, iskanja nečesa
novega, neznanega, nezavednega se intenzivno spogleduje z znanostjo in
tehnološkim razvojem. Kot se je s pojavom novih medijev zabrisala meja
med zasebnim in javnim ali individualnim in množičnim, se brišejo meje med
umetnostjo in znanostjo. Kot je dejal Mark Twain: “zgodovina se ne ponavlja,
ampak se rima”.
New Media Cross Border 11
Jonas Ohrstorm: Digitalu Tranqulaisaao
KIBLIX 2011
Ebli: BikeKitchen, mobilna delavnica / mobilna radionica / mobile workshop
KIBLIX 2011
Nara Pfister & Mirzlekid: Shaking hands with things / Rokovanje s stvarmi, KIBLIX 2011
Martha Blassnigg, Michael Punt1
Transdisciplinarnost: izzivi,
pristopi in priložnosti na
pragu zgodovine
Septembra 2011 se je v centru ACT v Čakovcu odvijala delavnica na temo
transdisciplinarnosti. Pod vodstvom Michaela Punta in Kruna Jošta so
udeleženci obravnavali številne vidike transdisciplinarnosti v povezavi z
umetnostjo in kulturo. Z delavnico so želeli zagotoviti praktičen okvir za
potrebe čezmejnega kuratorstva in umetniških praks, znotraj katerega bi
uspešno prepoznali nove priložnosti, ki so se ponudile ob delnem razpadu
esencialistične paradigme v evropski umetnosti in literaturi. Posebno pozornost so namenili novim pospeševalcem (ter seveda tudi novim oviram), ki jih
s seboj prinaša rastoča vizija evropske kulture. Udeleženci delavnice so se
tako osredotočili predvsem na vprašanje razumevanja transdisciplinarnosti
kot rigoroznega in zahtevnega okvirja za delovanje, ki bi hkrati ustrezal zahtevam individualne ustvarjalnosti ter normam in standardom t. i. “srednjeatlantske” skupnosti umetnikov in kuratorjev, ki so se z zanimanjem pričeli
ozirati proti obrobju evropskega ozemlja, do nedavnega v senci preostale
Evropske unije.
Različico transdisciplinarnosti, ki je krojila delo v omenjeni delavnici, sta v
preteklih petih letih razvila avtorja pričujočega članka kot gonilo oddelka
Transtehnoloških raziskav Univerze v Plymouthu (Združeno Kraljestvo). Telo
skupine sestavljajo zgodovinarji, filozofi, antropologi, umetniki in oblikovalci,
ki želijo iz zgodovinske in teoretične perspektive razumeti znanost in tehnologijo kot manifestacijo vrste človeških želja in kulturnih zahtev. Cilj skupine
je zagotovitev primernega doktorskega in postdoktorskega študijskega
okolja za raziskovalce, katerih akademsko delo bodo usmerjale lastne in dru* Avtorji: dr. Martha Blassnigg (docentka antropologije medijev, Transtehnološke raziskave,
Univerza v Plymouthu), prof. dr. Michael Punt (profesor umetnosti in zgodovine, Transtehnološke
raziskave, Univerza v Plymouthu)
Svetovalci: prof. Jan Baetens (profesor kulturnih študij, univerza v Leuvenu), prof. Sue Denham
(profesorica kognitivne in računalniške nevroznanosti, univerza v Plymouthu), prof. Roger Malina
(znanstvenik na području umetnosti in tehnologije ter profesor fizike, univerza Texas v Dallasu),
Mark-Paul Meyer (višji kurator na filmskem inštitutu EYE, Nizozemska), dr. Martin Zierold (izvršni
odbor, mednarodni center za kulturne študije, univerza Justus Liebig, Giessen)
14
ge ustvarjalne prakse. V tem smislu se delo skupine prepleta s prizadevanji
in strokovnim znanjem skupnosti, ki jo je leta 2011 v centru ACT oblikoval
Kruno Jošt v okviru projekta New Media Cross Border.
V samem jedru Transtehnoloških raziskav leži predpostavka, da disciplinarne strukture, na katerih je temeljil modernizem – še posebej na področju
umetnosti – nimajo več nespornega vpliva na delovanje umetnikov in kuratorjev ter oblikovanje njihovih idej in praks. Mobilnost, sodelovanje, kulturne
migracije in intelektualna presečišča kličejo po novih strategijah; in naše
stališče je, da lahko kritična evalvacija diskurzov v povezavi s transdisciplinarnostjo ponudi alternativo “taktiki raztrganja”, kot jo favorizira avantgarda.
Svoje stališče smo oblikovali preko raziskovanja filozofskih vidikov znanosti
in tehnologije ter zgodovine popularnih umetnosti, saj so prav to teme, ki so
se še do nedavnega izogibale principom disciplinarnosti, posledično pa so
se morale v kontekstu premisleka o ustvarjalni dejavnosti boriti za prepoznavnost. Poleg tega najizrazitejši vpliv naraščajoče poroznosti disciplin ni
najbolj očiten v družboslovju in humanistiki, pač pa v trdih znanostih, kjer so
se prednosti in vrline interdisciplinarnih in multidisciplinarnih ekip pokazale
tako v realizaciji obsežnih kompleksnih projektov, kakor tudi v realizaciji
novih tem in vprašanj, ki so se dotlej izognile omejitvam disciplinarnosti. Verjamemo, da ravno tako, kot je ob koncu 19. stoletja poudarek na razlikovanju
med znanostjo, tehnologijo in zabavo ustvaril okvir rigidnih struktur znanja,
ki so prej ali slej postale nekakšni sistemski silosi, lahko na začetku 21. stoletja spremljamo, kako se zbliževanje teh starih zaveznikov v obliki preferenc
in intervencij manifestira v interpretaciji sodobnih tehnologij. Transdisciplinarnost torej, vsaj kakor jo skušamo razumeti na oddelku Transtehnoloških
raziskav, omogoča osvoboditev in temeljitost, le-ti pa lahko usmerjata razmišljanja o ustvarjalnosti v kontekstu radikalnih geopolitičnih sprememb, kar je
zagotovo izbira intelektualcev s področij umetnosti, humanistike in znanosti
ploskih organizacijskih struktur.
V času trajanja delavnice – septembra 2011 v Čakovcu – so se udeleženci
seznanili s transdisciplinarnostjo s pomočjo kontekstualnega predstavitvenega programa, vključno z orisom metod, ki jih je razvil Aby Warburg v
svojem delu Mnemosyne-Atlas. S tem pomembnim asociativnim procesom,
ki je skozi jukstapozicijo ponudil priložnost za pojav novih vprašanj in tematik, so umetniki in kuratorji vzpostavili novo, ne-hierarhično platformo za
intelektualno sodelovanje. S pomočjo miselnega eksperimenta, pri katerem
je šlo za oblikovanje nove vrste umetniške univerze, so uporabili lastne nove
ter že obstoječe podobe in gradivo iz knjižnice, kjer se je delavnica odvijala,
ter tako ustvarili tridimenzionalen kolaž v realnem času. Brez omejitev, ki jih
narekuje razlikovanje med disciplinami, dostavnimi sistemi in možnostmi
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 15
materialov, je nastali predlog, četudi ne popolnoma izčrpen, uspešno zagotovil okvir kritičnega mišljenja o tem, čemu bi takšna univerza pravzaprav
služila, upoštevajoč dejstvo, da bi bile nekatere tradicionalne univerzitetne
dobrine, kot so recimo knjižnice in centri odličnosti, sedaj porazdeljene po
mreži stičišč, ki pa jih ne bi določale geopolitične meje. Tako v enem izmed
zaključkov vidimo novo umetniško univerzo, ki temelji na predpostavki, da
morajo omrežja predstavljati edinstven dejavnik podpore transdisciplinarnim praksam.
Leto dni kasneje sem bil skupaj z dr. Martho Blassnigg povabljen k predstavitvi svojih idej na temo transdisciplinarnosti omrežju za znanost, inženiring
in oblikovanje, ob tem pa se mi je ponudila priložnost za razmislek o delu v
Čakovcu ter ostalih raziskavah, ki smo jih skupaj s sodelavci izvajali skoraj
desetletje. V znak prepoznavanja osrednjega žarišča delavnice ter v duhu
radodarnosti, ki zaznamuje bistvo transdisciplinarnosti, z veseljem delimo
tudi pričujoče besedilo v kontekstu projekta New Media Cross Border.
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti
na pragu zgodovine2
Še do nedavnega so imela področja znanosti, inženiringa, umetnosti in oblikovanja vsako svojo zgodovino. Danes pa nanje vedno bolj gledamo kot na
sestavne dele širokega spektra produkcije znanja, namenjenega dobrobiti
človeštva in obkrožajočega okolja. Najbolj prepričljiv dokaz tega se skriva
v spremenjeni zavesti od takojšnje in srednjeročne k dolgoročni trajnostni
naravnanosti zemlje kot negujočega okolja, npr. v pristopih do klimatskih
sprememb, vodnih virov, holističnih znanosti ter družbeno-političnega in
ekonomskega kot globalnih problemov. Gre za prepoznavanje medsebojnih
odnosov in vzajemne povezanosti doslej ločenih zgodovin kot pomembnih
pozivov k novim načinom interakcije, ki pa bodo več kot le preračunljivi,
priročni ali problemsko naravnani. Zato potrebujemo več strateških pristopov k transdisciplinarnosti kot organizacijskemu principu raziskovalnega
sodelovanja.
2 Izvirnik tega besedila je dostopen na omrežju za znanost, inženiring, umetnost in oblikovanje
(Network for Science, Engineering, Art and Design). Zahvale za komentarje, prispevke in svetovanje: prof. Jan Baetens (profesor kulturnih študij, Univerza Leuven), prof. Sue Denham (profesorica kognitivnih in računalniških nevroznanosti, Univerza Plymouth), prof. Roger Malina (častni
profesor umetnosti in tehnologije ter profesor fizike, Univerza Texas, Dallas, g. Mark-Paul Meyer,
višji kustos na EYE Film Institute Netherlands), dr. Martin Zierold (izvršni odbor, International
Graduate Center for the Study of Culture, Univerza Justus-Liebig, Giessen). Avtorja se prav tako
zahvaljujeta vsem, ki so sodelovali in prispevali na sestankih omrežja INTR v obdobju 2011/12.
Glej: http://trans-techresearch.net/intr
16
Teme raziskave
V zadnjih nekaj desetletjih so živahne debate okrog nove teme – transdisciplinarnosti povzročile naraščajoče zavedanje in uporabo v dejavnostih
bolj tradicionalnih interdisciplinarnih okvirjev. Na čelu s Helgo Nowotny
(2008, 2006, 1997; Nowotny idr. 2003), Michaelom Gibbonsom (Gibbons
idr. 1994) z družboslovnim fokusom ter Basarabom Niculescujem (Camus
in Niculescu 1997, Freitas idr. 1994, Niculescu 2008, 2002) z znanstvenim
in humanističnim fokusom nam naraščajoč obseg literature o teoretičnih
pristopih in metodoloških razmislekih3 kaže, da je transdisciplinarnost več
kot le modna muha ter da jo močno podpirajo povsem konkretna dejanja in
zahteve aktualnih raziskovalnih okvirjev.
Potreba po transdisciplinarnih strategijah se tako v zadnjih letih pojavlja zaradi vse bolj prepoznane kompleksnosti sodobnih problemov, vključno z eksponentno naraščajočo podatkovno in informacijsko obremenitvijo znotraj
segmentiranih področij in formatov; zahtevo po bolj vključujočem udejanjanju znotraj vseh družbenih sektorjev in slojev ter podrobnejšim soočenjem
in potrebo po integraciji množice obstoječih pojmovanj in modelov resničnosti. Takšna potreba po širši preglednosti in skupnih dogovorih, tako njeni
zagovorniki, pa zahteva preudarno utemeljitev znotraj disciplinarnih praks,
inovativne pristope k sodelovanju in produkciji znanja ter izmenjave znotraj
interdisciplinarnih okvirjev. Trdimo lahko torej, da se transdisciplinarnost
nujno ravna po komplementarnih podaljških tistih metod, vidikov, modelov
in konceptov, ki jih zagotavljajo samostojne discipline v svojih kanoničnih
okvirjih in specializacijah ter v izmenjavah med disciplinami v smislu interdisciplinarne prakse. Ravno tako nobena disciplina ni nikoli povsem izolirana;
zmeraj jo moramo razumeti v odnosu do drugih praks znanja. Vendar pa se s
3 Obsežno in predano udejstvovanje opazujemo v delu teoretičnega fizika in filozofa Basaraba
Nicolescuja na temo transdisciplinarnosti, ki se odmika od znanstvenega konteksta k družboslovnim vprašanjem, s posebnim poudarkom na filozofsko-religioznih vidikih. Na osnovi pionirskih
dogodkov (Kolokvij OECD Nica 1970; Kolokvij UNESCO Benetke 1986 in izhajajoča Beneška
deklaracija) je Nicolescu pričel svojo teoretično, diskurzivno udejstvovanje na področju transdisciplinarnosti in leta 1987 ustanovil Mednarodno središče za transdisciplinarne raziskave in študije
(International Center for Transdisciplinary Research and Studies (CIRET)). Družboslovka Helga
Nowotny, predsednica Evropskega raziskovalnega sveta (European Research Council) pa skupaj
z ekipo sodelavcev in Michaelom Gibbonsom poudarja še eno bistveno plat debate, ki izpostavlja
produkcijo ‘družbeno stabilnega znanja’, posebej pa jo zanimajo povezave med znanostjo in družbo v smeri problemsko-orientirane, uporabne modalnosti. Še en nepogrešljiv dejavnik zaznamuje
ameriška družboslovna akademičarka Julie Thompson Klein (2010, 2001), vodilna v debati okrog
interdisciplinarnosti, ki predstavlja temelje za številne vidike, po katerih se ravnajo diskusije na
temo transdisciplinarnosti. Med rastočimi manjšimi platformami naj omenimo td-net iz Švice (ta se
močno naslanja na delo Helge Nowotny) ter konvencijo THESIS iz leta 2003 v Göttingenu (Brand
idr. 2003), kjer je potekala izmenjava izkušenj in pristopov k transdisciplinarnosti z vseh področij
znanosti in družboslovja.
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 17
širšim zavedanjem samega izraza ‘transdisciplinarnost’ pojavlja tudi njegova
površna raba v kontekstu meddisciplinarnih sodelovanj. Ta kaže na nujno
potrebo po razjasnitvi in razrešitvi pripadajoče zmešnjave glede pomena in
vrednosti transdisciplinarnosti pri nekaterih izmed takšnih primerov, dokler
je za to še čas.
Navajamo nekatere izmed najpogostejših okoliščin, ki so privedle do napačnega razumevanja v trenutnih trendih rabe izraza ‘transdisciplinarnosti’:
– Pogosto zamenjevanje transdisciplinarnosti z inter- in multidisciplinarnostjo, ki izhaja iz posplošene in nerekonstruirane rabe izraza, posebej takrat,
kadar se nanaša na ‘globalne probleme’ in ‘globalno miselnost’.4
– Ekskluzivna uporaba transdisciplinarnosti za delovanja v krogu neakademskih nosilcev interesa kot zdravila za nepovezanost med produkcijo
znanja in družbenimi problemi, pri čemer izraz ‘disciplina’ povsem izgubi svoj
pomen in upravičenost.5
– Transdisciplinarnost zgolj kot mašilo med disciplinarnimi aktivnostmi in
mejami, ki služi premostitvi komunikacijskih vrzeli med tradicionalno definiranimi disciplinami.6
– Napačno razumevanje transdisciplinarnosti kot skupnega temelja raziskovanja, kot ‘skupnega imenovalca’, ki olajšuje izmenjavo znanja.7
4 Eden izmed ključnih problemov v debatah na temo disciplinarnosti je bila že v osnovi razmejitev
med multi-, inter- in transdisciplinarnostjo. Multidisciplinarnost razumemo kot akumulativno,
jukstapozicijsko multiperspektivno postavitev ločenih disciplin, ki so zbrane okrog skupne teme
ali vprašanja. Četudi se produkcija znanja pri tem kaže v obliki akumulativnega pregleda, pa tukaj
ne gre za nikakršno transformativno interakcijo ali križanje med disciplinami – te namreč obdržijo
originalno identiteto svojih elementov, pri čemer obstoječa struktura znanja ni postavljena pod
vprašaj. (Glej npr. Niculescu 2008: 2; Klein 2010: 17) Interdisciplinarnost namiguje na transfer
metod, spretnosti, konceptov ali paradigem iz ene discipline v drugo, kar lahko pripelje do dolgotrajnih transformacij disciplinarnih okvirjev. (Glej Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19)
Thompson Klein (2010: 18) opozarja na premik od multi- k interdisciplinarnosti, kadar “integracija
in interakcija postaneta proaktivni”, pri čemer se nanaša na Lattucino (2001: 81-3) pojmovanje
“povezovalnih vprašanj in vprašanj, ki niso značilna samo za posamezne discipline”.
5 To prepozna avtor spremne besede v delu Handbook of Transdisciplinary Research (uredil
Hirsch Hadorn idr., 2008), o tem pa govori tudi profil omrežja TD Network for Transdisciplinary
Research v Švici (http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), kjer je transdisciplinarnost
definirana kot pobuda odprtemu znanstvenemu znanju, sociološkim pristopom, širši javnosti in
družbenim vprašanjem.
6 Glej povzetek A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge
Dialogue (uredil Frédéric Darbellay idr. 2008)
7 Izraz transdisciplinarnost je bil skovan na podlagi prispevkov Jeana Piageta (1972) in Andrea
Lichnerowicza na konferenci OECD ter zasnovan kot “skupni sistem aksiomov”, ki presega
disciplinarne omejitve s pomočjo “vsezajemajoče sinteze” kot vrste univerzalnega medjezika
(interlanguage) z vpogledom v notranjo dinamiko znanosti (Thompson Klein 2010: 24). Odtlej je
debata napredovala in trenutno se transdisciplinarnost razume kot heterogeno in ne homogenizirajočo prakso, ki sprejema in spoštuje pluralnost in različnost. To vključuje tudi podobno kritičen
pogled na t. i. “holistične” pristope, ki zanemarjajo heterogenost.
18
V nasprotju s takšnimi precej ohlapnimi in nerekonstruiranimi odzivi na transdisciplinarnost se je v zadnjem času razvila preudarnejša in bolj kritična
debata, kar dojemamo kot bistvenega pomena, če ne želimo zapraviti priložnosti za nove pristope k usvajanju in razvoju znanja. Povzamemo lahko, da
transdisciplinarne raziskave za začetek prekašajo golo sodelovanje med disciplinami, znano kot multidisciplinarnost (Newell 2000: 230), prekašajo pa
tudi interdisciplinarne raziskave, saj vodijo k transformaciji same identitete
disciplin – identificirajo namreč nove teme in odpirajo nova vprašanja. Transdisciplinarnost razširja domet, metode in perspektive obstoječih disciplin,
hkrati pa spoštuje in uporablja obstoječe disciplinarne okvirje. V idealnih
razmerah bi tako nastajajoče nove prakse, metode, paradigme, posledično
pripeljale do ponovnega vrednotenja disciplinarnih orodij in vprašanj preko
interaktivne refleksije in izmenjave znanja, to pa lahko ima za posledico dolgoročen transformativni vpliv na razvoj disciplinarne prakse. V tem smislu je
transdisciplinarnost komplementarna praksa, ki dopolnjuje interdisciplinarne, multidisciplinarne in disciplinarne prakse.8 Njen namen ni nadomestitev
katerekoli izmed obstoječih disciplin, pač pa črpanje iz njihovih temeljev in
specializacij. Velikokrat je bilo poudarjeno, da se večina raziskovalcev, ki se
ukvarjajo z transdisciplinarnostjo, giblje med disciplinarnim, inter- ter multidisciplinarnim delovanjem in modalitetami. Priložnost za natančno definicijo
transdisciplinarnosti (ali celo množico njih) je omejena, zato gre pri tem za
takojšnjo potrebo po zrelem razumevanju in sintezi obstoječih pristopov, ki
se pogosto bistveno razlikujejo po svojem fokusu, včasih pa celo po svojih
ključnih ciljih in metodoloških podstavah.
Kljub močnemu zanašanju na tematsko-orientirane pristope je postalo
interdisciplinarno raziskovanje (ki ga razumemo kot integracijsko prakso in
izmenjavo znanja med dvema ali več disciplinami) uveljavljena praksa v akademskih krogih, pa tudi del strateške politike nacionalnih in mednarodnih
finančnih režimov raziskovalnih odborov. Vendarle pa bomo potrebovali bolj
sofisticirane strategije, če želimo olajšati in vzpostaviti bodoče tirnice za
raziskave svetovnega formata – tako v smislu akademske kvalitete, kakor
tudi v smislu njihovega vključevanja celovitih, etično uresničljivih in ustvarjalno inovativnih vprašanj, ki presegajo kulturne, ekonomske, geografske in
družbene meje.
Od leta 2010 združuje Mednarodno omrežje za transdisciplinarne raziskave (INTR – International Network for Transdisciplinary Research),
pod vodstvom prej omenjenega oddelka Univerze v Plymouthu, ugledne
raziskovalce v razmišljanju o natančnejših in uporabnejših razumevanjih
8 Glej tudi članek št. 3 v The Charter of Transdisciplinarity (Freitas idr. 1994).
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 19
transdisciplinarnosti kot odzivu na nujnost vrhunskih sodelovanj, ki jih
prinašajo takojšnje in hitro rastoče potrebe. Iz raziskovalnega dela so se
rodile vsakodnevne raziskovalne prakse na področju umetnosti, humanistike in znanosti; plod strokovnjakov, ki nenehno premišljajo svoje procese
produkcije znanja. Namen omrežja INTR je razvoj stabilnega okvirja, znotraj
katerega bo omogočena miselnost in dejanska transdisciplinarnost v praksi
(in ne le kot meta-teorija); ta se ločuje se od integracijskega modela delovanja, v katerem je prostor za razlike, paradokse in spekulativno raziskovanje.
Na podlagi povedanega menimo, da je eden ključnih ciljev transdisciplinarnosti olajševanje nastajajočega razumevanja, znanja in interakcije, ki jih ni
bilo mogoče vnaprej predvideti ali ustvariti v pričakovanju točno določenih
izidov ali rešitev problema.
Model transdisciplinarnosti, ki ga na tem mestu predlagamo, temelji na
skromnem pristopu, po katerem se pojav novega ali drugače zastavljenega
vprašanja, nepričakovan vidik ali perspektiva, ali povsem novo vprašanje,
popolnoma neodvisno od tekoče raziskave, vrednotijo sami zase in niso
postavljeni na stranski tir z običajnimi, problemsko-orientiranimi pristopi, ki
raziskovanje omejujejo s pritiski kratkoročnih oz. instantnih ekonomsko ali
materialno izvedljivih rezultatov. Zahteva torej razvoj teoretičnih, konceptualnih in praktično-orientiranih pristopov k transdisciplinarnosti kot obema,
post-hoc analitičnemu procesu za kvalitativno sintezo sodelovalnega
raziskovanja znotraj interdisciplinarnih okvirjev ter kot metodološkemu
okvirju za prodor inovativnih pristopov k raziskovalnemu sodelovanju, ki ga
bo poganjalo raziskovalno delo ter bo odpiralo nove teme in vprašanja. V
tem smislu je namen transdisciplinarnosti premostiti najrazličnejša področja
diskurza in raziskovalnih tematik, ne zgolj s preseganjem ali prestopanjem
disciplinarnih meja, ki obkrožajo problemsko-orientirane raziskave, pač pa s
tem, da dopušča raziskavam samim, da narekujejo metode, orodja in teoretične formacije ter tako spodbujajo identifikacijo novih vprašanj, razumevanj
in tem, ki nastajajo ob takšnem križanju temeljitih in domiselnih akademskih
raziskav.
Pri takšnem pristopu k transdisciplinarnosti poudarek leži zlasti na ‘transformaciji’, v smislu transformativnega potenciala transdisciplinarnosti: v rekurzivnosti reflektivnega vpliva na disciplinarno prakso, v dinamični interakciji
med raziskovalci in objekti študija, zasnovanimi kot integracijski procesi in
ne kot povsem ločene entitete, v posledično bolj ploskem organizacijskem
modelu, po katerem se sesujejo določene hierarhične strukture moči prevladujočih institucionaliziranih okvirjev ter v naključnih možnostih, ki dinamično
preoblikujejo izvorno raziskovalno vprašanje, iz katerega izvira nadaljnje
raziskovalno delo. V tem smislu transdisciplinarnosti ne gre razumeti izključ20
no kot težnje k premiku izven disciplinarnih okvirjev, pač pa jo lahko sprožijo
tudi nenamerna soočenja z uvidi in vprašanji, ki jih srečujemo pri disciplinarnih praksah - takšna soočenja pa spodbujajo ali včasih naravnost silijo k
ponovnemu definiranju njihovih uveljavljenih dometov, problemov in metod.
Ovire
Poleg nenatančne rabe izraza, ki prispeva k splošni skeptičnosti, obstajajo
tudi resnične ovire na poti k transdisciplinarnosti, ki si zaslužijo obravnavo.
To so:
1.
Ovira: Togost mobilnosti onkraj in med posameznimi institucionalnimi okvirji.
Prevladujoče mnenje, ki podpira prepustnost med industrijo in univerzami,
sicer spodbuja interdisciplinarnost, hkrati pa paradoksalno vodi k vse bolj
konservativni kulturi zagotavljanja, ki bolj ustreza obstoječemu (kot pa bodočemu) trgu dela.
Priložnost: Med prednostmi disciplinarnosti danes zlahka prepoznamo tudi,
da so bile številne pomembne in prispevne raziskovalne teme prezrte v
senci t. i. disciplinarnega silosa. To se kaže v številu hibridnih raziskovalnih
področij, ki so postala nujna za oblikovanje določenih koherentnih skupnosti, npr. biokemije, tehnoznanosti, astrofizike, računalniške nevroznanosti,
medijske antropologije, vizualne kulture, digitalne humanistike, tehnologije
in kulture, filozofije znanosti, antropologije mišljenja itd. Transdisciplinarnost
ponuja možnost za vzdrževanje prednosti posameznih disciplin, hkrati pa
raziskuje senčno stran ter se izogiba vzpostavitvi novih hibridnih disciplin,
saj se na ta način ponavlja dinamika silosa.
Predlog ukrepanja: Univerze naj se vidijo manj kot braniki uveljavljenega
znanja in bolj kot tisti, ki omogočajo dostop, s poudarkom na omrežjih in
sodelovanju, ter kot mesto, kjer se določajo kriteriji v odnosu do metodoloških praks.
Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, muzeji, arhivi, kulturne industrije,
finančne organizacije s področja kulture.
2.
Ovira: Nacionalno financiranje univerzitetnih raziskav prepoznava prednosti
transdisciplinarnosti/interdisciplinarnosti in multidisciplinarnosti, vendar se
kljub temu zanaša na evalvacijske procese, ti pa so odvisni od uveljavljenih
zahtev strokovnjakov iz disciplin, ki niso nujno na tekočem kar zadeva pristope izven njihovega specializiranega področja.
Priložnost: Naraščajoča osredotočenost na transparentnost in izmenjavo
znanja kot posledica naturalizacije multidisciplinarnega raziskovanja (tj.
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 21
Google učenjak, vpreženje množice ali t. i. “crowd-sourcing” in participatorno arhiviranje) se srečuje z enakovredno radikalnimi pristopi k založniškim
platformam. Gre za sledenje trendu v umetnosti in družboslovnih vedah
z večjim poudarkom na samem vplivanju, ki je do sedaj pokazalo učinek v
zapiranju vrzeli med univerzo in javnostjo.
Predlog ukrepanja: Če želijo finančni režimi kaj več kot samo verbalno podpreti idejo transdisciplinarnosti, bodo morali razmisliti o korenitih spremembah svojih ocenjevalnih procesov ter jo tako vključiti kot povsem enakovreden dejavnik. Tako bodo morda morali razmisliti tudi o drugačni vrednosti
omrežja, ne le takojšnjih rezultatih ter dvigniti prag tveganja v financiranju
raziskovalnega dela.
Nosilci interesa: finančni odbori, strokovni krogi, vlade, človekoljubne organizacije, kulturne industrije, finančne organizacije s področja kulture.
3.
Ovira: Kriteriji za obstoječe kariere in akademske pozicije v raziskovalnem
delu se ravnajo po standardih in pričakovanjih, vzpostavljenih v strokovnih
krogih. Posamezne kariere v transdisciplinarnosti so skrite niše v družboslovju in umetnosti, v znanstvenih krogih pa v najboljšem primeru ekskurzija izven mainstreama. Ambicijam trga s svojim kratko- in srednjeročnim
tveganjem bolj ustrezajo ločene discipline z ugodnejšimi dolgoročnimi
pozitivnimi bilancami donosa. Kar pa zadeva finančne strukture kulturnih
industrij, kulturnih fundacij in ministrstev, pa birokracija ali toga organiziranost kakšnega muzeja ali arhiva s strogimi ocenjevalnimi procesi pogosto
ovira usvajanje in širjenje novega znanja, hkrati pa marginalizira vrednotenje
in transfer ‘starega’ znanja.
Priložnost: Univerze in arhivi niso več edina možna pot do pridobljenega
znanja, zato prevetrijo svojo sestavo in funkcijo. Tako se ustvarijo nove priložnosti/izzivi za ponoven premislek o vlogi univerze (ravno tako arhivov in
muzejev) v odnosu do prepustnosti nacionalnih meja, masovnega transporta, elektronskih omrežij, jezikoslovne prevlade angleščine in zagotavljanja
novih priložnosti/izzivov za medsebojno izmenjavo in razumevanje.
Predlagani ukrepi: Investicije v tiste razvojne smeri raziskovalnih omrežij, ki
na transdisciplinarnost gledajo kot na pot k novim temam in interesom, na
kateri se bodo odstrla številna raziskovalna vprašanja, trenutno izgubljena
znotraj vrhunskih raziskav, v tradicionalnih organizacijskih silosih. Spodbuja
naj se hibrid javno-zasebnega spekulativnega financiranja raziskovalnega in
razvojnega dela.
Nosilci interesa: Univerze, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, zasebni vlagatelji, muzeji, arhivi, kulturne industrije,
finančne organizacije s področja kulture, medijske industrije.
22
4.
Ovira: Obstaja pristen in močan pomislek, da bo transdisciplinarnost (in
celo interdisciplinarnost) neizogibno pripeljala do izgube fokusa ter posledično do pomanjkanja doslednosti in avtoritete. To oviro torej predstavljajo
neizogibne težave v komunikaciji med strokovnjaki na eni in tekmovalnim
načinom financiranja na drugi strani.
Priložnost: Strukturne spremembe brez primere v produkciji, širjenju in shranjevanju znanja so posledica veliko bolj demokratičnega dostopa do podatkovnih baz, o katerem bi bilo treba dobro razmisliti. Inter- in multidisciplinarnost sta utrli pot primerjalni metodologiji, ki predstavlja okvir za upravljanje
z obsežnimi, med seboj zelo različnimi sklopi podatkov. Transdisciplinarnost
ponuja bolj sistematiziran način upravljanja, sinteze in evalvacije znanja.
Predlagano ukrepanje: Na polno priznanje, da transdisciplinarnost deluje v
duhu principa “z dna navzgor” (tako v smislu popularnosti kot podatkov), naj
se gleda kot na metodološko in družbeno intervencijo. Glas posoja intelektualno razvrednotenim, ki ravno tako stavijo na izide, kot taka pa odseva številna vprašanja, ki so preoblikovala družboslovne vede (še posebej zgodovino,
zgodovino umetnosti in študije literature) v preteklih treh desetletjih. Zato
zahteva transdisciplinarnost vso pozornost in pozitivno predanost, kot so je
bile deležne druge ideje v trenutkih nadzora ali ovir.
Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci
socialne politike.
5.
Ovira: Naraščajoča prekomerna modna raba izrazja pogosto briše ločnice
med multi-, inter- in transdisciplinarnostjo ter tako deluje v nasprotni smeri
– ali celo na škodo – tistih, ki se dosledno ukvarjajo s konceptualizacijo in
aplikacijo novega sklopa disciplinarnih praks, izvirajoč iz tekočega in aktualnega inovativnega raziskovalnega dela.
Priložnost: V tem smislu govori Julie Thompson Klein (2010: 24–26) o “trendovskih krivuljah” transdisciplinarnosti s pristopi, ki se v nekaterih primerih
reducirajo na precej ohlapne aplikacije. Veliko pozornosti je namenjeno
sami temi in vrhunskim raziskavam ter iniciativam (med drugim Niculescujev
CIRET, Nowotny idr., INTR).
Predlagano ukrepanje: Investicije v ponujene meta-pristope k transdisciplinarnosti, ki naj se ravnajo po utemeljenih raziskavah na področjih znanosti,
družboslovja in umetnosti. Odprt pristop in večja pozornost vprašanjem, ki
jih odstira transdisciplinarnost (pa tudi konceptu samemu).
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 23
Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, človekoljubne
organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci socialne politike, muzeji,
arhivi, finančne organizacije s področja kulture.
6.
Ovira: Transdisciplinarnost lahko od posameznega raziskovalca zahteva tudi
težke izzive, na primer podaljšanje raziskovalnega obdobja zato, da se nauči
novega jezika ali spretnosti. V trenutnih razmerah se zaradi takšnih časovnih
in drugačnih zamikov morda zdi, da so transdisciplinarne raziskave nujno
tudi dražje. Zato se kocka prevesi v prid disciplinarnega statusa quo.
Priložnost: Velike spremembe v demografiji prvega sveta (dolga življenjska
doba, distribucija, mobilnost in sorodnost) prinašajo nove priložnosti/izzive za izmenjavo, shranjevanje in transfer znanja kot človeškega kapitala.
Predvsem izobraževalne izkušnje naj zato podpirajo ‘vseživljenjsko učenje’,
ki lahko zagotovi bistveno intelektualno rast in transformacijo.
Predlog ukrepanja: Učiti se iz vseh možnosti in praks, ki se trenutno uporabljajo v reševanju težav in odzivov na nove oblike financiranja ter razširjevalne in raziskovalne prakse v družboslovju (digitalnem družboslovju), ter jih
dojemati kot način raziskovanja, na primer konceptualizirati problem velike
količine podatkov (big data) kot sorodnega reprezentaciji in arhiviranju na
področju družboslovja, ne pa kot izključno pripadajočega domeni podatkovnih baz.
Nosilci interesa: Univerze, finančni odbori, strokovni krogi, akademske revije, založniki, človekoljubne organizacije, kulturne organizacije in ustvarjalci
socialne politike, muzeji, arhivi, finančne organizacije s področja kulture,
medijske in kulturne industrije.
Viri
Brand, F., Schaller, F. in Voelker, H. (ur.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt.
Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52,
str. 27–32.
Camus, Michael in Nicolescu, Basarab (ur.) 1997. “Declaration of Locarno”. V
sklopu: Declaration and Recommendations of the International Congress
“Which University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the
University. Locarno, Švica, 30. april – 2. maj. V: Nicolescu, Basarab (ur.). 2008.
Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, str.
268–269.
Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. in Waldvogel, F. (ur.) 2008. A Vision of
Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue. Lozana,
Švica: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press.
Freitas, Lima de, Morin, Edgar in Nicolescu, Basarab (ur.). 1994. Charter of
Transdisciplinarity. Povzeto na: First World Congress of Trandisciplinarity,
24
Convento da Arrábida, Portugal, 2.-6. november. V: Nicolescu, Basarab (ur.). 2008.
Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press,
str. 261–265.
Na spletu: http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (zadnji
dostop 15. septembra 2012).
Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (ur.) 1994.
The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and Research in
Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage.
Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye,
D., Pohl, C., Wiesmann, U., in Zemp, E. (ur.) 2008. Handbook of Transdisciplinary
Research. Springer.
Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and
Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University
Press.
Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity?
V: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, uredila Margaret A.
Somerville in David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, str. 230–231.
Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press.
Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of
New York Press.
Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (prevod
Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press.
Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, na
spletu: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf str. 48–53.
Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf
die Wissensexplosion?’, v: Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs
Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, str. 177–195.
Nowotny, H., Scott, P. in Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The New
Production of Knowledge, Minerva, 41, str. 179–194.
Nowotny, H., Scott, P. in Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and the
Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press.
Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, v: Apostel
idr. (ur.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities.
Paris: OECD, str. 127–139.
Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. V: Frodeman, Robert,
Thompson Klein, Julie in Mitcham, Carl (ur.) 2010. The Oxford Handbook of
Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, str. 15–30.
Thompson Klein, Julie, idr. (ur.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving
among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser
Verlag.
Transdisciplinarnost: izzivi, pristopi in priložnosti na pragu zgodovine 25
Slovenske gorice, 2012: Mali pridelovalci ekološke in integrirane hrane, vključeni v Zadrugo Dobrina /
Mali proizvođači ekološke i integrirane hrane / Small producers of ecologic and integrated food, joined in
the Dobrina Cooperative. (foto / photo Vanja Bućan)
Maribor 2012, Urbane brazde / Urban Furrows
(foto / photo Vanja Bućan)
Maribor, 2012: Dnevni izobraževalni in družabni programi za otroke v Centru alternativne in avtonomne produkcije /
Dnevni obazovni i socialni programi za djecu u Centru alternativne i avtonomne produkcije / Daily educational and
social programs for children at the Center for Alternative and Autonomous Production. (foto / photo Andrej Cvetnič)
Marta Gregorčič
Proizvajajoči boji
samoorganiziranih
skupnosti – potencie
V pričujočem prispevku želimo spregovoriti o potencii, da bi lahko razgrnili
cel spekter še neimenovanih revolucionarnih bojev, ki vznikajo po vseh
kontinentih že štiri ali celo pet desetletij in kažejo tisto, kar gospodarsko in
tehnološko visoko razvite in izobražene družbe nočejo in ne zmorejo videti:
alternative neoliberalizmu. Pojem potencia, ki je zastavljen kot osrednji koncept tega besedila, opredeljuje različne principe in mehanizme rekonstrukcije ali poustvarjanja skupnosti, oziroma pojasnjuje, kako revolucionarni boji
s krepitvijo moči za politično, gospodarsko, družbeno in kulturno samoupravljanje skupnosti ustvarjajo procese samodoločanja in avtonomnosti.1
Kot družboslovci in humanisti smo dolžni razstirati alternative kapitalizmu.
Še več, dolžni smo začeti natanko s tistim, o čemer že petdeset let molčimo – z vreliščem, v katerem uporna ljudstva kljub brutalnemu zatiranju,
represiji, genocidom že desetletja vztrajajo in bržkone ustvarjajo najbolj
prodorne prakse bojev. Prav tako moramo spregovoriti drugače kot doslej,
in sicer v prvi osebi množine, preprosto zato, ker se tudi sami kot znanstveni
ali strokovni delavci zavoljo objektivnosti in nevtralnosti našega dela ne
smemo in ne moremo – ali nočemo – več izvzemati. In spregovoriti moramo
kot empobrecitos2 – prisilno obubožani – saj revščina ali pomanjkanje že
dolgo ne aludira več le na materialne pogoje življenja, pač pa pod diktatuto
1 Kot bomo videli v nadaljevanju, pa ima potencia še največ opraviti s povezovanjem in množenjem intuitivnosti, domišljije, spontanosti in ustvarjalnosti. Potencia je izpeljana iz antagonizma
med power-over ali oblastjo (moč-nad) in power-to (moč-za), ki je značilen za konstitucijo gibanja
ustvarjalne moči bojev in ga je dosledno predstavil John Holloway (2004).
2 Empobrecitos je skovanka, ki jo je v intervjuju uporabljal radijski voditelj Héctor Madera S tem
pojmom je poudaril razliko med ljudmi, ki se rodijo revni ali pa obubožajo zaradi lastnih odločitev,
in med tistimi, ki jih v revščino prisilijo, največkrat tisti, ki imajo v rokah kapital. Empobrecitos so
razlaščeni, zatirani, opeharjeni za svobodo, za življenje in ustvarjanje – in v to jih povsem naklepno
tlači kapital. Do tega niso prišli po svoji volji in v to niso privolili. Empobrecitos dobijo novo dimenzijo šele, ko se povežejo, priznajo svojo bedo, a jo hkrati tudi artikulirajo, s tem da razkrijejo in
razkrojijo strukture zatiranja. (S Héctorjem Maderom, radijskim voditeljem komunitarnega Radio
Negro Primero, sva se z Matejem Zonto pogovarjala v dveh intervjujih na sedežu radia v Caracasu, 7. in 9. maja 2008).
28
kapitalizma in demokracije siromaši svobodo, samorealizacijo, solidarnost,
avtonomnost, raznolikost, ustvarjalnost in spontanost – vse tiste silnice k
človečnosti, ki družbo sploh opredeljujejo.
Spregovoriti moramo o potencii preprosto zato, ker za zdaj le revolucionarni boji kažejo, kakšen svet hočejo, po kakšni poti ga hočejo doseči in tudi,
kako ga doseči. V nasprotju z drugimi zgodovinskimi revolucijami presegajo
pričakovanja svojih ustvarjalcev, saj ga ne sanjajo, motrijo, premišljujejo,
pač pa živijo, bojujejo, ustvarjajo. Niso utopije, ki bi nas tolažile, ki bi, če že
niso realne, vsaj potekale v čudovitem in popolnoma gladkem prostoru, pač
pa so heterotopije, ki stresajo tla pod našimi nogami. Če utopije omogočajo
“nastanek basni in diskurzov: potekajo v skladu z govorico in imajo bistvene
razsežnosti fabule” (Foucault 2010: 8), pa heterotopije “ohromijo govorjenje, zaustavijo besede in v osnovi spodnesejo sleherno možnost slovnice;
razvozlajo mite in povzročijo sterilnost stavčne lirike” (ibid.). Zato moramo
tudi sprejeti dejstvo, da je težko opisovati, analizirati in teoretizirati revolucionarne boje, saj nimamo orodij, s katerimi bi prepoznali samodoločujoče
težnje in vizije skupnosti.
Da bi se potencie lahko obdržale v boju, morajo ustvarjati svoje lastno pribežališče, svojo lastno heterotopijo, neke vrste razsežnost ali pa popoln prostor, ravno toliko natančen, urejen in prepusten prostor, kolikor je brez reda
in zaprt prostor sodobnih družb. Kajti potencie množično rastejo v razmerah
perifernosti in prav zaradi te svoje pozicije, položaja, teritorialnih in političnih
omejitev ter povezav ne morejo biti – nočejo biti – izvzete iz neoliberalizma.
Nimajo nikakršne možnosti, da bi ušle ali da bi smrtonosne procese globalnega plenjenja opazovale le od zunaj. Pri njih je teorija namreč del prakse
življenja in ne videnje ali opazovanje življenja, saj se je socializacijski korpus
– habitus – stoletja vpisoval skozi negotovost upiranj, skozi improviziranje
bojev za življenje in možnost delovanja, obstajanja, ustvarjanja.
Da lahko vztrajajo kot subjekti lastne zgodovine, politizirajo žalost (politicising sadness) in zrcalijo, kako irealna je utopija, ko deluje (Colectivo situaciones 2007). In samo med takimi kraji nemogočih srečevanj (heterotopije)
in med nezamisljivimi vsebinami življenja (potencie) se lahko ustvarja lepilo
bojev – humanizem 21. stoletja. Kako bomo to vezivo poimenovali, je pravzaprav nepomembno in prepuščeno človekovi domišljiji, ki definira, interpretira
in poimenuje. Za nas bodo to resonance, utripajoči pogledi, ki prehajajo, presegajo, prečijo čase in prostore, da bi povezali in gostili na videz nemogoče
reči, ne da bi pri tem izdali svojo umeščenost in da bi med tem odpirali horizonte in percepcije dojemanja bojev.3 Resonance so torej naše analitično
3 José Argüelles (1987: 54), ki je resonance ločil od odzvanjanja oziroma zvena, ter jim pripisal
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 29
orodje, ki je sposobno zaznati prizvene revolucionarnih bojev, s tem pa nove
vpoglede v različne realnosti, svetove, galaksije (Argüelles 1987: 54).
V sistemu, ki je pod pretvezo reda in uravnoteženosti vsakič znova in bolj
agresivno vržen s tečajev, si tudi perspektiv in resonanc, ki jih generirajo
potencie, ne moremo predstavljati drugače kot nered, a v primerjavi z
načrtno dezorganizacijo življenja so potencie, kot bomo videli na primerih
solidarnostne ekonomije v samodoločujočih skupnostih, najbolj kompleksna
organizacija življenja.4
raziskovanje prizvenov, poudarja, da moderna znanost teži k enodimenzionalnosti, k iskanju ene
realnosti, torej k zvenu; resonance v majevski znanosti pa predstavljajo prizven oziroma večdimenzionalnost – odzvanjanje različnih realnosti oziroma svetov (pri Majih galaksij). Táko razumevanje
resonanc je treba posebej poudariti predvsem zato, ker se v obstoječi literaturi o altermondialističnih gibanjih pojem resonanca uporablja izključno kot odzvanjanje, ne pa tudi kot analitično orodje.
politično subjektiviteto. To je bilo prvo gibanje v Indiji (morda celo na svetu),
ki je razprlo kategorije moči, s čimer je oblast (moč podjarmljenja) obravnavala kot antagonizem potencie (ustvarjalne moči).5
Čatisgarh mukti morča je desetletja generiralo upore proti kapitalu in boje
za rekonstrukcijo družbenega, za imaginarij samodoločujočih se skupnosti.
Kot novo politično telo je obudilo mukije, sisteme samodoločanja, ki so
jih nekdaj uporabljale skupnosti adivasijev, zdaj pa so v službi delavstva,
skupnosti in vseh članov gibanja. Gibanje ni uspelo le obvarovati naravno
okolje ter ustaviti prisilno izseljevanje adivasijev; neutrudno onemogočati
brutalne oblike izkoriščanja in podrejanja in preprečevati množične poboje
in izginotja, pač pa ga danes poznamo kot edino delavsko gibanje na svetu,
ki je visokotehnološkemu razvoju ponudilo tako inovativno alternativo –
delavski tehnološki razvoj –, da so se tuji investitorji in indijska vlada odločili,
da bodo zmanjšali kratkoročni pohlep po dobičku ter sprejeli dolgoročno,
manj tvegano, okoljsko in socialno vzdržnejšo alternativo (Gregorčič 2008;
2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal in Narm 1993).
S premišljenim združevanjem in dopolnjevanjem starih in novih tehnologij
in z vizijo dolgoročnega trajnostnega razvoja regije je gibanje dokazalo,
da je lahko industrija v Čatisgarhu, ki manj posega v okolje, bistveno bolj
učinkovita in donosna, kot so predvideli lastniki rudnikov, tuji investitorji
in indijska vlada. Prav tako je gibanje z delavskim tehnološkim razvojem in
redistribucijo bogastva, ki se je z višjimi plačami vračalo v lokalne skupnosti, postavilo vrsto alternativnih izobraževalnih, zdravstvenih, socialnih in
kulturnih institucij, alternativno blagovno menjavo ter inovativne oblike
delavskega menedžmenta, s čimer se je izrazito izboljšal razvoj regije, zlasti
pa sta se povečali pismenost in kakovost življenja prebivalk in prebivalcev,
ki so bili dotlej drugorazredni državljani. Zeleno-rdeča koalicija adivasijev in
rudniških delavcev se je skozi ves proces osvobajala tudi kastnih določenosti, verskih razhajanj, spolne diskriminacije, patriarhalnih ter vrste drugih
avtoritarnih mehanizmov zatiranja, ki so sicer značilni za indijsko družbo in
jih prenekatero gibanje ali boj ni zmogel preseči.
Podobno prodoren je tudi boj bolivijskih empobrecitos, zlasti staroselcev
Ajmarov in Kečujev, ki so vse od petdesetih let 20. stoletja bežali iz kolonialnih in imperialnih rudnikov zlata in srebra pred zatiranjem in suženjstvom,
kar slikovito opisujejo tudi Galeano v Odprte žile Latinske Amerike (Gale-
4 S pojmom samodoločanje pojasnjujemo vrsto prizadevanj, s katerimi člani zatiranih skupnosti
uveljavljajo avtonomno in neodvisno politiko za upravljanje lastnega razvoja skupnosti, ne pa tudi
teženj po odcepitvi, kot se ta pojem pogosto prevaja v domačem družboslovju. S self-determination (ang.) ali auto-determinación (špan.) sodobna gibanja poimenujejo tiste procese, s katerimi
vzpostavljajo politično emancipacijo od spodaj in v skupnosti, avtonomno določajo razvoj lastnih
skupnosti ter nove horizontalne prakse soodločanja kot alternativo avtoritarnim in hierarhičnim
principom političnega upravljanja skupnosti.
5 O gibanju sem prvič natančneje pisala v posebni številki Časopisa za kritiko znanosti, domišljijo
in novo antropologijo, z naslovom Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, let. XXXVI, št. 234, 2008,
str. 88–97, pozneje pa še v nekaterih drugih člankih. Pisanja so izhajala iz terenskih raziskav,
ki sem jih v Indiji opravljala v okviru podoktorskega raziskovalnega projekta med avgustom in
novembrom 2007.
Resonance samodoločujočih skupnosti
V Latinski Ameriki je v zadnjih dveh, treh desetletjih nastalo veliko literature
o alternativnih ekonomskih modelih, socialni ekonomiji, kooperativah, alternativnih tovarnah, saj so bili to najbolj prodorni produkcijski sistemi, ki so
vzniknili po vsesplošni ljudski vstaji revnih, leta 1989 v Venezueli, imenovani
caracazo, po zapatistični vstaji 1994 v Chiapasu v Mehiki ali pa po splošni
ljudski vstaji leta 2001 v Argentini, kjer so nastale najbolj odmevne reapropriirane in samoupravne tovarne brez šefov. Med njimi je najodmevnejše
gibanje brezposelnih delavcev iz Solana – Movimientos de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009; Colectivo situaciones
in MTD de Solano 2001). Danes lahko najdemo vrsto kooperativ in drugih
solidarnostnih politik v Boliviji, Ekvadorju, Gvatemali, Hondurasu, Mehiki itn.
Že vse od šestdesetih in sedemdesetih let 20. stoletja pa so nove ekonomije
revolucionarnih gibanj vznikale tudi v drugih državah Juga, ki jih teoretska in
znanstvena analiza do danes žal sploh še ni zaobjela.
Eno od najbolj progresivnih ekoloških in solidarnostnih ekonomij je že konec
sedemdesetih let 20. stoletja razvilo gibanje Čatisgarh mukti morča, Čatisgarhska osvobodilna fronta, najmočnejši revolucionarni boj v neodvisni
Indiji, ki je nastal kot izjemno ustvarjalna, revolucionarna in družbeno produktivna sinteza rudarskih, industrijskih delavcev in adivasijev (raznovrstnih
staroselskih skupnosti), malih kmetov in nabiralcev, samoorganiziranih v
30
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 31
ano 2010) ter ustvarili najvišje samoupravljano mesto na svetu – El Alto.
Skupnosti se samoupravljajo (autogestión), tako v alternativnih proizvodnih
procesih kot tudi pri organizaciji politike življenja. Ustvarili so enkratno,
kohezivno mesto z avtonomnim delavskim samoupravljanjem, ki ne pozna
nadrejenih in podrejenih, temveč se organizira in upravlja prek neformalnih
ekonomij družinskih podjetij in svoje člane vključuje in nagrajuje glede na
njihovo aktivno udeležbo v vseh strukturah samoupravljanja in političnega
boja (Zibechi 2005; Gregorčič 2011).
El Alto je postal izjemen zgled los microgobiernos barriales – mikrovlad revnih naselij (Mamani Ramírez 2005). Prebivalci, ki se ne udeležujejo rednih
mesečnih skupščin, sestankov, cestnih blokad in političnih akcij, s katerimi
gibanja nasprotujejo neoliberalnim procesom v državi, ne uživajo pridobitev,
ki jih tisti, ki so aktivni v skupnosti, ustvarjajo za mesto. Nagrajevana je participacija in solidarnost z boji. Čeprav individualizacija ni sankcionirana, pa
ne sme segati po sadovih, ki jih ustvarja skupnost. Urugvajski raziskovalec
Raúl Zibechi ugotavlja, da je prav zaradi odsotnosti hierarhične in centralizirane strukture politična mobilizacija gibanja prebivalcev El Alto veliko bolj
učinkovita in prodorna, kot so druga gibanja in upori proti neoliberalizmu v
Latinski Ameriki (Zibechi 2006; 2007; 2009). To mnogoterost in raznolikost
subjektivitet, ki so vstajale kot samoorganizirane skupnosti v Boliviji, je René
Zavaleta poimenoval sociedad abrigarrada – pisana, mnogotera družba
(Zavaleta 1983).
Drugod po Latinski Ameriki so kasneje nastale drugačne oblike organiziranja in samoupravljanja skupnosti. Najbolj so znane zapatistične juntas de
buen gobierno – sveti dobre vlade, kot tudi njihovi principi mandar obedeciendo – ubogljivo vladanje (Earle in Simonelli 2005; Gregorčič 2005). V
Hondurasu, edini državi na celini, ki je sprejela širšo antiimperialistično platformo šele konec 20. stoletja, so koalicijo gibanj proti politikam Združenih
držav in neoliberalnih sporazumov vzpostavile samoorganizirane staroselske skupnosti Lenca. Te od poletja 2009 zahtevajo nov proces ustavodajne
skupščine, katerega cilj je nova, ljudska oblast (poder popular). V Gvatemali
so se vzporedno z močnimi gverilskimi gibanji razvijale druge oblike uporov,
denimo, boji za zemljo, iz katerih so zrastle samoupravne kmečke skupnosti
staroselcev, mesticev in ladinov, združenih v Comité de Unidad Campesina
(CUC, Komite kmečke enotnosti), ki so se bojevale proti vojaškim diktaturam Romea Lucasa García med letoma 1978 in 1982 ter Efraína Ríosa Montta v letih 1982 in 1983. V času državljanske vojne so vzpostavljali avtonomne skupnosti, ki so po koncu šestintridesetletne morije leta 1996 dosegle
legalizacijo zasedene zemlje in odtlej še naprej razvijajo raznovrstne oblike
samodoločujočih politik in samoupravljanja (Gregorčič 2011).
32
Kubi pa se je znotraj same revolucije zgodila nanečrtovana revolucija in to
kljub (ali prav zaradi) trgovinskega, ekonomskega in finančnega embarga
Združenih držav Amerike ter kljub (ali pa prav zaradi) razpada Sovjetskega
bloka. Castro je obdobje po letu 1989 poimenoval “posebno obdobje”, saj je
bila Kuba premočno odvisna od Sovjetske zveze, ne le od nafte, pesticidov
idr. trgovine, tudi 64 odstotkov hrane so uvažali, zaradi česar je Kuba drvela
v neznosno lakoto. A Kuba je bolj spontano kakor načrtovano že do leta
1999 izpeljala najobsežnejši program organskega in trajnostnega kmetijstva
ter z novo ekonomijo – zeleno ekonomijo – dosegla zgodovinsko stopnjo
samozadostnosti (Ray 2007). To ni bil vladni program, ampak produkt naključnega in vzajemnega ustvarjanja raznih družbenih skupin, zlasti visoko
izobraženega kadra v večjih mestih, znanstvenikov, inženirjev, rokodelcev,
aktivistov iz drugih držav, učiteljev, farmacevtov, študentov, in njihovega
sodelovanja s kmeti in brezposelnimi v urbanih središčih.
Prav urbani deli Kube so prvi in najmočneje občutili posledice politik odvisnosti, na katerih je dotlej temeljilo kubansko gospodarstvo. Ker je bil zaradi
pomanjkanja fosilnih goriv omejen tudi transport hrane s podeželja, lakota
pa iz dneva v dan hujša, so prebivalci v mestih morali očistiti okolico, mestne
parke, vodo, igrišča itn. Vse neustrezno izkoriščene in zanemarjene zelene
površine so spremenili v urbane organske vrtove – organopónicos. Nepozidanih površin mest so se polastili eksperimentalni kolektivi biovrtnarstva
in permakulture, ki so se hitro razširili še na strehe hiš in začeli organsko
pridelovati hrano v betonskih koritih. Ker ni bilo umetnih gnojil in pesticidov,
so začeli razvijati alternativne organske metode polikulturne proizvodnje
hrane; zdravila so začeli pridelovati iz kubanskih avtohtonih zdravilnih rastlin, saj je Kuba pred kolonialno monokulturno proizvodnjo veljala za državo
z visoko biodiverziteto. Postala je prva država, ki z vložkom ene kalorije
energije pridela dvajset kalorij hrane (za Združene države Amerik, na primer,
velja prav obratno razmerje). Kubanci so agro-ekološke principe, nov način
trajnostnega razvoja in življenja v okviru naravnih virov otoka, vključili tudi v
izobraževalne načrte, alternativno medicino so vpeljali v zdravstvene domove in bolnišnice itn. Odkar Kuba z zdravstvenimi in izobraževalnimi programi
intenzivno sodeluje z Venezuelo in ima znova dostop do nafte, je že opustila
številne dosežke nenačrtovane revolucije in zelene ekonomije (Ray 2007;
Holloway 2010; Gregorčič 2011).
Številne potencie pa niso klonile kljub radikalnim političnim spremembam
v državi. Tak primer je Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa, Organizem kooperativne integracije. Cecosesola je kooperativa, ki je
nastala konec leta 1967 v politično in gospodarsko izjemno razburkanem
obdobju, ki so ga spremljala gverilska gibanja, splošna gospodarska kriza,
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 33
34
pomanjkanje, družbeni nemiri in upori. Prešla je več različnih faz produkcije
in storitvenih servisov, zdaj pa povezuje več kot osemdeset organizacij,
društev, podjetij in skupin v državah Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas in
Yaracuy. Z več kot tisoč svobodnimi pridruženimi delavci (trabajadores libre
asociado) oskrbuje okrog 30 odstotkov prebivalstva v Lari, nekaj manj pa
v drugih državah. Danes je Cecosesola največja kooperativa za pridelavo
hrane v državi, ki na teden proda več kot 450 ton kmetijskih pridelkov, kar je
pomembno, saj se globalna prehranska kriza vse bolj zaostruje. Čeprav se
je revščina, merjena po gospodinjstvu, od leta 2003 v Venezueli skoraj prepolovila, kupna moč pa podvojila, in kljub temu da se je proizvodnja hrane
z novo vlado povečala za 24 odstotkov, Venezuela še danes – podobno kot
Slovenija, uvozi 70 odstotkov hrane.
V zadnjem desetletju je Cecosesola vzpostavila tudi zdravstveno mrežo
šestih skupnostnih centrov in bolnišnico, ki oskrbi več kot 160 000 bolnikov
na leto za približno 60 odstotkov manj denarja, kot so cene zdravstvenih
storitev v zasebnih klinikah. Podobno kot v bolnici v Čatisgarhu tudi tu
zdravstveni delavci spodbujajo preventivno zdravljenje in si prizadevajo za
drugačen odnos do bolnikov, kot je značilen za javno zdravstvo. Organizirajo
vrsto izobraževalnih delavnic o zdravi, ekološki hrani, tečaje za porodnice,
pa vrsto drugih storitev – hidroterapijo, masažo, akupunkturo, preglede na
domu itn. Zdravstveni centri in bolnica so opremljeni z laboratoriji, imajo
radiološki in kirurški oddelek. Člani Cecosesole ne plačujejo zdravstvenih
storitev, pač pa od svoje plače redno prispevajo v zdravstveno blagajno
kooperative.
Kljub temu, da je vlada v zadnjih letih spodbudila na tisoče programov Barrio
Adentro – v katerih kubanski zdravniki usposabljajo venezuelske študente
in skupaj skrbijo za vse bolne, ki doslej zaradi plačljivih zdravstvenih storitev
niso imeli zdravstvene oskrbe –, je vedno več ljudi, ki si želijo zdravstvene
oskrbe v kooperativi Cecosesola. Ljudje imajo do vseh programov Cecosesole, ki jih tudi soustvarjajo, veliko zaupanje in spoštovanje, in ker vidijo učinke zdravljenja, si želijo v tej smeri tudi nadaljevati. Cecosesola je vzpostavila
tudi izjemno kompleksne sisteme solidarnosti. Denarno pomaga tistim, ki so
zaradi naravnih ali drugih nesreč ob pridelek, prihodke, stanovanje, službo,
zdravje. Ima mrežo kreditnih zadrug, socialne podpore, novih izobraževalnih
in zdravstvenih centrov in zastopa alternativno politiko samoupravljanja,
ki se je razvila brez bolivarskega procesa, dolgo pred njim in tudi naprej
vztraja mimo njega.6 Sicer ima tudi bolivarska vlada po letu 2003 obsežne
programe pomoči, vendar pa Cecosesola nudi veliko bolj celostne storitve,
podporo, pomoč, ki prežemajo celotne skupnosti.7
Na dinamiko uporov v Latinski Ameriki, Indiji in v drugih državah Juga
moramo torej gledati kot na nenehno spletanje osvobodilnih, gverilskih, maoističnih, magonističnih in komunističnih gibanj na eni strani ter samoniklih,
spontanih in nenačrtovanih potencij, ki rastejo kot samoupravne skupnosti
na odročnih območjih držav, v revnih naseljih in med ljudmi, ki so se organizirali v skupnosti. A za nove, odgovorne, zelene in solidarnostne pristope v
ekonomiji, ki jih uvajajo potencie, ni ključni pristop nova politična paradigma.
Pri vseh doslej nakazanih primerih sta bila glavna odločevalca želja po
avtonomnosti, odločenost, da kapitalizem ne bo več pogojeval njihovega
življenja in spontanost, s katero so se ljudje in ljudstva, ki so se pognali v boj,
izvili iz represije: tako pri caracazu v Venezueli nihče ni mogel predvideti,
da bo vsesplošno plenjenje empobrecitos že nekaj let kasneje pripeljalo do
samoorganiziranja revnih naselij, pa tudi do spremembe politične oblasti v
državi. Prav tako zapatistični borci ob zasedbi večjih mest v Chiapasu niso
pričakovali samoupravljanih skupnosti in buen gobierno, pač pa krvavo zatrtje upora s strani mehiške vojske. Spontanosti, intuitivnosti, zavezništvom,
samodoločanju idr. principom, ki so ves čas krepili potencie, moramo dodati
tudi vrsto drugih pristopov. Enega takih je gotovo oblikovala že nakazana
kooperativa Cecosesola, ki danes velja za enega najbolj prodornih primerov alternativne, avtonomne in solidarnostne ekonomije na celini, pa hkrati
vztraja na apolitičnosti svoje potencie.
6 Bolivarski proces opredeljuje usmeritve revolucionarnih trenj v Venezueli, ki so leta 1998
na oblast popeljale Huga Cháveza. Danes bolivarski proces pomeni tudi vrsto sprememb in
prizadevanj vlade, da je s pomočjo kubanskih strokovnjakov vpeljala vrsto programov, vendar ne
8 Intervju z Rolandom Denisom sva z Matejem Zontom naredila 8. maja 2008 v Caracasu. Je
eden vodilnih predstavnikov Movimiento 13 de Abril (Gibanje 13. april), ki je preprečilo državni
udar v Venezueli leta 2002, v letih 2002 in 2003 pa je bil tudi sekretar na ministrstvu za planiranje
Odgovorne, zelene, solidarnostne in druge ekonomije
“Kako ustvariti oblike skupnosti, ki se ne bi le upirale, pač pa tudi proizvajale? To je za nas vitalnega pomena (…)” je politolog in soustvarjalec potencij
v Venezueli, Roland Denis pojasnjeval v intervjuju, ko smo analizirali nove
korake bolivarskega gibanja.8 “Zato se veliko ukvarjamo s tematikami
za prenovo javnih servisov, pač pa za vzpostavitev paralelnih sistemov že obstoječim državnim
institucijam. Kajti bolivarska ideja socializma ne temelji na predpostavki, da je treba utrditi že
obstoječo institucionalno ureditev, pač pa vzporedno postavi novo izobraževalno, zdravstveno in
socialno infrastrukturo servisov, zlasti tam, kjer vlade niso nikdar ukrepale – v barriih, revnih predmestjih, v oddaljenih vaseh in zaselkih. Za razliko od bolivarskega procesa, ki teče pod okriljem
oblasti, pa potencie, ki jih obravnavamo v tem prispevku, nimajo nikakršnega drugega institucionalnega, pravnega, materialnega ali kakšnega koli drugega zatočišča, pribežališča, kot izključno
heterotopijo in rezultate, ki so jih same proizvedle prek revolucionarnih bojev.
7 Refleksijo delovanja novih kubanskih programov navezujem na raziskave, ki sva jih z Matejem
Zontom naredila v Venezueli med aprilom in junijem 2008.
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 35
proizvajajočega upora. Delavci, ki zasedajo tovarne, ljudje, ki zasedajo
stanovanjske hiše, ustvarjajo procese delavskega antirazreda. Kjer smo
imeli delavnice, so ljudje na vprašanje, ali so delavci, odgovarjali: ‘Ne, mi
nismo delavci.’ Nismo obreros (delavci), pač pa trabajadores libre asociado
(svobodni pridruženi delavci). Ljudje ne sprejemajo ne šefov ne birokratov.
Imamo nekaj izkušenj s samoupravljanjem v tovarnah mleka in cementarnah.
Mene ne zanima, če se temu, kar počnemo, reče socializem, mene zanima
democracia tamunangue9, mene zanima ljudski upor.”
Kaj počnejo empobrecitos v Venezueli, Argentini, Boliviji s tem, ko odstavljajo šefe in se na ravni ljudskih skupščin pogovarjajo o proizvajajočih uporih, o
democracii tamunangue? Kaj so principi produkcije, ki poustvarja samoorganizirane, samoupravljane in samodoločujoče skupnosti? Odgovore na ta
vprašanja smo nakazali že v prejšnjem poglavju, ko smo nakazali nekatere
izstopajoče primere potencij in njihove raznolike sprožilce, usmeritve in
ustvarjalce. Smo slepi očividci procesov, ki tečejo kot sociedades abrigarradas in microgobiernos barriales, kot alternative neoliberalnemu podjarmljenju. Kljub temu, da je tovrstne razprave v družboslovnih in humanističnih
spisih težko zaslediti, pa je v zadnjih dveh desetletjih vendarle nastalo nekaj
premislekov o proizvajajočih bojih, ki obravnavajo tudi nove ekonomske
pristope bojev.
O ekonomiji solidarnosti je že v začetku devetdesetih let 20. stoletja v delu
Los Caminos de la Economía de Solidaridad razmišljal čilski filozof Luis
Razeto Migliaro. Pri raziskovanju primitivnih ekonomij revnih (primitivno se
ne nanaša na ljudi, ampak na ekonomijo), ki so se organizirali, je odkrival
principe, ki bi lahko bili pomembni za prevladujočo globalno ekonomijo.
Te skupine so imele zanemarljive materialne stroške produkcije, saj so
uporabljale osnovna orodja ali pa (reciklirala) orodja ali tehnologije, ki so jih
drugi že odpisali. Ustvarjalci so poznali le temeljno tehnologijo dela, znanje
ali know how je bilo fragmentirano, zaostalo. Postali so nekakšni obrtniki
z malo intuitivnosti, pogosto niso imeli izkušenj o vodenju in upravljanju
gospodarskih dejavnosti. Uporabljali so vire in načine, za katere noben zasebni proizvajalec ne bi ocenil, da so toliko produktivni, da bi jih bilo vredno
spremeniti v posel. A vendarle so te alternativne gospodarske skupnosti
proizvajale in ustvarjale dohodek, s katerim so zadostile najnujnejšim potrebam svojih članov. To pa je bilo veliko več, kot je za njihove skupnosti kdaj
storila država (Razeto Migliaro 1993).
in razvoj v prvi Chávezovi vladi.
9 Tamunangue je fiesta in/ali ples temnopoltih v San Antoniu (Iz intervjuja z Rolandom Denisom,
ki sva ga z Matejem Zontom naredila 8. maja 2008 v Caracasu).
36
Razeto Migliaro je poskušal razumeti to nerazumljivo ekonomiko, ki bogati
skupnost. Tako je razkril vezivo moči, ki jo ustvarja gospodarstvo solidarnosti. Ugotovil je, da lahko tudi skupine, ki imajo majhne ali celo zanemarljive
vire, ki ne morejo najemati kreditov in tvegati velikih poslov, zgolj s solidarnostjo dosežejo pomembne gospodarske učinke. Ugotavljal je, da si ljudje
pri delu pomagajo in s tem večajo produktivnost, si izmenjujejo informacije,
veščine, znanja in s tem razvijajo know how in učinkovitejše tehnologije itn.
Vsi so bili vključeni v odločanje in upravljanje, vsi so delali vse in rotirali pri
opravilih. Ob vsakem dosežku, ki je z vidika sodobne ekonomije nepomemben, z vidika skupnosti pa ključen, so proslavili uspeh. Tako so laže premagovali tudi težave, ki jih je bilo veliko in so jih ovirale pri delu.
Brezposelni delavci, razlaščeni kmetje, gospodinje in drugi empobrecitos, ki niso imeli delovnih izkušenj – revni ljudje so enostavno “ustvarjali
ekonomijo” (hacer economía), od katere so imeli neposredne in materialne
koristi. Avtor je za solidarnostno ekonomsko silo, ki povečuje učinkovitost in
produktivnost dela, razvil koncept faktor C. Solidarnost je Razeto Migliaro
videl kot trajnostno in učinkovito silo, ki poganja produkcijo alternativne ekonomije. Zato je faktor C poimenoval po prvi črki besed, ki so bile največkrat
izrečene v heterotopiji alternativne ekonomije: compañerismo (tovarištvo,
prijateljstvo), comunidad (skupnost), cooperación, colaboración (sodelovanje), comunión (tovarištvo, skupnost, bratovščina), coordinación (usklajevanje) itn. Teh pet pojmov po njegovem definira solidarnostno ekonomijo.
Če strnemo, faktor C po Razetu Migliaru pomeni, da oblikovanje ali vzpostavljanje skupin, društev ali skupnosti, ki delujejo s sodelovanjem (kot
kooperative) in z usklajevanjem, prinaša članom skupine vrsto koristi. Kooperative so zmožne kombinirati socialne in kulturne vidike, zaradi katerih
pogosto sploh nastanejo, z gospodarskimi in ekološkimi vidiki razvoja. In vse
to počnejo veliko bolj celostno in premišljeno kot katera koli druga strategija
razvoja – za podjetja ali državo –, katere temeljni cilj ni polnomočenje10 sku10Na podlagi Hollowayeve izpeljave konstitucije gibanja ustvarjalne moči si lahko pomagamo
tudi z drugimi pojmi, ki smo jih v slovenščino nerodno ali celo napačno prevajali. Tako lahko
angleški empowerment oziroma španski empoderamiento, ki se sicer v slovenščino prevajata kot
opolnomočenje, pravilneje prevajamo kot polnomočenje. Kajti opolnomočenje je do nedavnega
v Sloveniji služil zgolj kot pravni diskurzu in sicer kot sinonim za pooblaščanje. Naša raba pojma
polnomočenje pa bo izvzeta iz vsakršnega oblastništva, torej vsakršne asociacije na oblast, ki je
vsebovana v sestavljanki glagola po-oblast-iti. Prav tako bi radi pojem polnomočenje ločili od danes prevladujoče rabe pojma opolnomočenje, ki ga civilno- družbene iniciative in nevladni sektor
razumejo pokroviteljsko in zato še vedno kot “pripustitev” ali “odobritev”, kot pomoč nemočnim, da
bi se okrepili, in ne kot sredstvo za zaganjanje uporov, bojev, osvobajanj in procesov samokrepitve. S tem ko uporabljamo polnomočenje skupine ali skupnosti, želimo poudarjati, kdo prepoznava
vzvode, preddispozicije in možnosti neke skupnosti, da bi samostojno in avtonomno razvijala
bodisi svoj razvoj, način življenja ali pa tudi boj in upiranje; in še bolj kot kdo, kako jih prepoznava.
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 37
pnosti, povezovanje vasi, povečevanje kakovosti življenja za vse prebivalce
skupnosti itn., pač pa so njen cilj veliko bolj partikularne in pogosto zgolj
gospodarske težnje.
Avtor, ki ugotavlja, kako močna sila je lahko solidarnost, se sprašuje, ali smo
kot družbe sposobni povečati socialno in ekonomsko solidarnost, vendar ne
v smislu “pomoči”, pač pa so-ustvarjanja, sodelovanja. Če bi faktor C vključili
v druge ekonomske modele in analize skupaj z indikatorji, kot so delo,
kapital, tehnologija ipd., bi dobili bistveno bolj učinkovito globalno gospodarstvo, trdi Razeto Migliaro. To trdi tako za trg, ki bi z večjo solidarnostjo postal
popoln trg dela, kot tudi za gospodarski razvoj držav, ki bi z večjo solidarnostjo dosegale večji napredek. Na neki način Razeto Migliaro aludira na
vprašanje, na katero so odgovorile že jugoslovanske zadruge – ime zadruga
je namreč zgolj pojasnilo, komu so take organizacije namenjene – tovarištvu
(za-druga ali za-tovariša) oziroma skupnosti. V čem se torej solidarnostna
ekonomija razlikuje od prevladujočih ekonomskih praks tipičnih poslovnih
subjektov, ki delujejo v kapitalizmu? V čem je moč faktorja C, o katerem
govori tudi Cecosesola in v zadnjih letih tudi vrsta drugih kooperativ, zadrug,
socialnih podjetij in alternativnih ekonomij?
Prva značilnost, s katero se alternativna ekonomija loči od prevladujoče
kapitalistične ekonomije, je, da najpogosteje nastane na robu in iz lokalnih
potreb članov skupnosti, ki jih kapital še ni našel ali pa tam ni imel interesa
pleniti. V Venezueli so gibanja ustvarila komunitarne radie, najbrž največjo
tako federacijo alternativnih radiev na svetu, kjer skupnosti iz revnih urbanih
in ruralnih naselij oglašujejo svoje boje, svoje želje, komunicirajo svoje
potrebe, svojo zgodovino.11 Še bolj očiten primer so komunitarne zasedbe
zemlje, kjer nastaja nova produkcija in nova, skupna ekonomija, saj končni
proizvod ne gre na trg – proizvede se na margini in uživajo ga ljudje, ki živijo
na obrobjih, ali pa ustvari alternativne menjave med skupnostmi. Gibanja v
Argentini so bila tudi s proizvodnjo v zasedenih tovarnah dovolj uspešna, da
je bila vlada zaradi povezovanja kooperativ, tovarn, alternativnih servisov itn.
in s tem povezanega množičnega izstopanja iz nacionalnega trga, primorana
dati državne subvencije samoupravnim organizacijam, da so se (vsaj nekatere) vrnile na nacionalni trg.
Produkcija, ki je zrastla na margini, je vzajemnostno povezala pomemben delež skupnosti in postala nekakšno avtarkično, samozadostno gospodarstvo
celih mestnih četrti, kjer so rastle avtonomne tovarne, pekarne, samoupravni vrtci in šole. Vse to je za kapital, ideologijo svobodne trga in globalno
11ANMCLA je federacija skupnostnih, svobodnih in alternativnih medijev v Venezueli, v Caracasu, kjer danes deluje več kot 600 radiev, televizij in internetnih portalov. Mediji so po državnem
udaru leta 2002 najbrž najpomembnejši člen samoorganiziranja revnih naselij v Caracasu.
38
ekonomijo, organizirano na monopolih, vsaj grožnja, če ne tudi zlo. Za tako
samopreskrbno skupnost, ki z bistveno večjo kakovostjo izdelkov in življenja
dviguje blaginjo vseh prebivalcev, lahko opredelimo kubansko zeleno ekonomijo. Ironično je, da se je tak koncept alternativne ekonomije lahko razvil
le v času velike gospodarske krize in pod gospodarskim embargom in da je,
ko je imel največ možnosti za razcvet, začel usihati.
Druga značilnost alternativnih ekonomij je, da izhajajo iz solidarnosti in vzajemnosti, da se organizacije upravljajo kot prijateljske skupine, kot družine,
kot visoko kompleksno povezane in samoupravne vaške ali četrtne skupnosti. Kot tak primer lahko služijo mikrovlade v bolivijskem mestu El Alto. Alternativna produkcija proizvaja izdelke in storitve, ki so potrebni za življenje in
ustvarjanje marginaliziranih družbenih skupin, neplačanih delavcev, brezposelnih, starostnikov, vedno diskriminiranih staroselskih skupnosti, migrantov
itn. Primera gibanj Čatisgarh mukti morča in zapatistične autogestión pokažeta, kako je zrastla alternativna ekonomija zdravstvenih, izobraževalnih in
drugih socialnih in kulturnih servisov, ki so po večini brezplačni za skupnosti
v boju, ponekod pa še za vse tiste, ki zavračajo neučinkovito državno zdravstvo ali pa neprimerno, nezadostno, plačljivo javno izobraževanje. Ker so
socialne ekonomije – v nasprotju z navadnimi ekonomijami na globalnem
trgu – pogosto zastavljene trajnostno, dolgoročno, ekološko in so sprejemljive za skupnosti, že same po sebi razvijajo popolnoma drugačne koncepte
razvoja skupnosti in regije, kot so sicer značilni za državo, regijo, občino.
Prav tako člani kooperativ ali skupnosti niso prikrajšani za udeležbo v procesu proizvodnje. V tem smislu alternativne ekonomije analizirajo možnosti
za razvoj in imajo pregled nad potrebami vseh članov skupnosti. Ker so
kooperative in druge oblike organizacij z alternativno produkcijo in ekonomijo navadno soupravne, je tudi dohodek vseh, ki v teh procesih sodelujejo,
skupen in se deli in investira egalitarno. Ponekod upravljavci kooperativ niso
plačani, pa jim za njihovo delo skupnost, ki storitve uporablja, priskrbi stanovanje in sredstva za življenje, kot to velja za Bolnico mučenika v Čatisgarhu,
spet drugod pa si delavci razdelijo ali enake plače ali pa imajo enak dostop
do proizvedenega, kar se v Chiapasu kaže pri kooperativah za koruzo, fižol,
čili in kavo, katerih glavna in odgovorna naloga je, da proizvedejo zadostno
količino hrane za vso skupnost. Socialna ekonomija zato temelji na spoštovanju vseh, ki so bodisi del kooperative bodisi del skupnosti, v katero je kooperativa vpeta. So pa tudi številne kooperative v Latinski Ameriki, Evropi,
Avstraliji in Združenih državah, kjer si delavci razdelijo dobiček. Natančno in
poglobljeno zastavljajo horizontalne strukture upravljanja in soodločanja ter
predvidijo delež za investicije in sisteme pomoči.
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 39
Socialno ali alternativno ekonomijo v Sloveniji pogosto enačijo z neformalno
ekonomijo ali delom na črno. Drugače od zasebnih legalnih ali ilegalnih del,
ki temeljijo na dobičku posameznika ali skupine, je za alternativno ekonomijo značilno, da uporablja drugačne načine generiranja, izmenjave in uporabe
znanj, da se pogosto ukvarja s simbolno produkcijo, da razvija komunikacijske in informacijske sisteme in nove tehnologije, zlasti na področju ekologije, zdravstva, šolstva, medijev, da pogosto izhaja iz lokalne, skupnostne
identitete in navad, predvsem pa, da se formira na podlagi bojev, bodisi
političnih, ekoloških, socialnih ali pa ekonomskih. Ustvarjalci solidarnostnih
ekonomij si morajo pri svojem delovanju zagotoviti svobodo in avtonomijo in
razviti različne oblike horizontalnega povezovanja in komunikacije, sisteme
odgovornosti.
A kot socialno, alternativno in avtonomno ekonomijo jo zdaleč najbolj
definira to, da se povsem ali pa vsaj delno izvzema iz kapitalistične gonje po
nenehni akumulaciji kapitala in dobička. Socialne ekonomije torej vodijo načela potreb, sobivanja, sodelovanja, vzajemnosti in ustvarjalnosti. Socialna
ekonomija je na neki način vedno vpeta v potencio ali v organizem grupos de
base, afinitetnih skupin itn. Alternativna ekonomija se podobno kot gibanja
ali grupos de base razvija od spodaj, da bi zagotovila socialno pravičnost
za vse, ki jim je odtujena, za vse “prisilno obubožane”, za vse empobrecitos,
kot jih je poimenoval Héctor Madera, ki so obubožali zaradi strukturnih
prisil kapitala, oligarhije, sodobnih hegemonov. Danes je med nami vse več
empobrecitos, krivce za razlaščene, zatirane in preganjane delavce, kmete in
druge družbene skupine pa lahko iščemo med glavnimi akterji globalne ekonomije, med izjemno poenostavljenimi globalnimi sistemi zatiranja ter med
neodgovornimi in nekaznovanimi upravljavci človeških teles, misli in življenj.
Alternativna ekonomija torej raste od spodaj, kot sistem socialne pravičnosti
in solidarnosti za vse, ki sanjajo, da bi lahko živeli bolje, drugače, in to kljub
realnosti. Kooperative ne poosebljajo gospodarskih konceptov hegemonije
in rivalstva na trgu, profita in napredka, pač pa jih definirajo oblike zavezništev in sodelovanj samoupravnih podjetij, ki so zmožna sodelovati in
prispevati za razvoj skupnosti.
Socialna ekonomija ali ekonomija solidarnosti, kot predstavniki kooperativ
ali teoretiki imenujejo alternativne oblike delovanja, je nedvomno teoretsko
in praktično vprašanje 21. stoletja. Poiskati moramo alternativne ekonomije,
katerih podlaga bosta delovanje (aktivna oblika dela) in solidarnost. Socialna ekonomija ponuja rešitve za najzahtevnejše probleme našega časa:
drsenje v vse večjo neenakost, revščino in marginalizacijo številnih skupin
po vsem svetu, splošen trend povečevanja brezposelnosti, prekarizacijo
dela in življenja, neobvladljivo rast socialne nepravičnosti, rasizem in spolno
40
diskriminacijo, razkrajanje skupnosti in družbenosti, uničevanje naravnega
ravnotežja itn. V tem smislu je Cecosesola kot nepolitični organizem kooperativne integracije morda lahko izziv tudi za vse tiste, ki jih politika, ki je sicer
temelj človekovega delovanja in sobivanja v skupnosti, bega, plaši ali jezi.
Sklep: dezorganizacija dezorganiziranja
Ena od najpogostejši tez, ki utemeljuje naše pasivno sprejemanje pričujočih
finančnih, gospodarskih, prehranskih, energetskih, političnih, kulturnih,
socialnih idr. kriz, je, da se bomo zatirani organizirali in uprli (šele) tedaj, ko
nam bo dovolj “hudo” – ko bodo revščina, lahkota, pomanjkanje in zatiranje
posegli v naše življenje tako neposredno, da se bomo morali soočiti s preživetvenimi diskurzi. Teza, krepko oprta na alienacijo, pasivizacijo in individualizacijo sodobnega neustvarjalnega in nesamorealiziranega človeka v neoliberalni družbi, seveda s tem sporoča naslednje: zahodne družbe, države
blaginje, ki so nekoč razvile razmeroma pravične redistribucijske sisteme,
ki zdaj na račun strukturnih in drugih po večini od zunaj vsiljenih reform vse
bolj odpovedujejo, še vedno nudijo preveč, da bi se ljudje uprli in zahtevali
radikalne spremembe. Najprej bodo morale zahodne in socialistične družbe
izgubiti vse pridobitve antifašističnih bojev, socialne, pravne in demokratične države in pravic, šele potem se bodo podobno kot ljudstva v državah
periferije kapitalizma, v državah Juga, spopadle z radikalno realnostjo, se
organizirale, povezale in začele bojevati procese za spremembe.
Pa bo temu res tako? Ko alternative neoliberalizmu lahko pokažejo najmanjši
med majhnimi, najrevnejši med revnimi – empobrecitos, tedaj bi se morale
visoko razvite, tehnološko in znanstveno opremljene in usposobljene družbe
vsaj zamisliti nad svojo usodo, če že ne aktivno poseči v svoje življenje. Eden
najbolj enigmatičnih romanopiscev 20. stoletja, za katerega se domneva,
da je po revoluciji na Bavarskem leta 1919 migriral v Mehiko in tam napisal
socialno in politično angažirane uspešnice, je v romanu Obiralci bombaža
zapisal: “Prisilili so me, da sem postal upornik in revolucionar. Revolucionar
iz ljubezni do pravičnosti, iz solidarnosti do potlačenih in razcapanih. Pogled
na nepravičnost in neusmiljenost rodi prav toliko revolucionarjev, kot nezadovoljstvo ali lakota.” (Traven 1981: 64–65)
Če pogled na zatirane rodi prav toliko revolucionarnih bojev kot zatiranje
samo, potem imamo pripadniki sodobne kapitalistične družbe v centru
sistema največjo težavo prav v samoorgranizaciji in prepoznavanju skupnosti – družbenega. Antisitemski teoretik Wallerstein trdi, da je za vladajoče
načelo družbene organiziranosti doslej veljala temeljna premisa kapitalističnega svetovnega gospostva – neskončna akumulacija kapitala –, pot k
legitimizaciji ideologije neogibnega napredka, pa je bila brezkompromisna,
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 41
brutalna dezorganizacija družbenosti, skupnosti. Samo tako je kapitalizem
lahko zares uspel. S pretvezo, da družbo reorganizira za večjo blaginjo, je
vzpostavljal vse bolj neprepustne (sistemske) mehanizme inherentne dezorganizacije družbenosti. Deruralizacija (Wallerstein 1995; 1999), tako kot
vrsta drugih globalnih procesov, je zato bolj posledica uspešne dezorganizacije družb in družbenosti. Vendar za spremembe ali premik iz nemogočih,
kaotičnih in vse bolj negotovih razmer ljudje ne potrebujejo nove vere, nove
ideologije, potrebujejo pa nove prostore in percepcije, v katerih se lahko
samorealizirajo, sodelujejo, ustvarjalno in kakovostno zadovoljujejo svoje
potrebe, želje, ostrijo domišljijo in preizkušajo sodelovanja. Potrebujemo
torej potencie in heterotopije, da bi ustvarili vezivo 21. stoletja in od ne-moči
stopili po poti ustvarjalne moči, novih prizvenov (resonanc) in samodoločujočih se skupnosti.
Teze, ki so jih razvili antisistemski ali pa drugi teoretiki na podlagi analiz
kapitalskih tokov, washingtonskih in drugih politik v okviru Mednarodnega
denarnega sklada, Svetovne trgovinske organizacije, Svetovne banke itn.,
nacionalnih politik in globalnih humanitarnih projektov, zlasti pa na podlagi
analize potrebe kapitalizma kot sistema, da neskončno akumulira kapital,
dokazujejo, kdo proizvaja globalno revščino, pomanjkanje in bolj množično
in bolj odvisno prebivalstvo, ne pa tudi, kako k temu prispevajo same družbe
ali njeni akterji. V središču takih obravnav so vseskozi analize globalne
ekonomije, čeprav bi tam moralo biti življenje v skupnosti. Neoliberalizmu
namreč ni uspelo le v homogeniziranju političnih agend s širjenjem globalnega trga, s homogenizacijo in hierarhizacijo prevladujočih jezikov, kultur,
političnih sistemov, gospodarstva, družbenih razmerij in percepcij – uspelo
mu je zlasti v tem, da je pri vseh procesih globalizacije po vnaprej določenih
političnih, gospodarskih, socialnih in kulturnih agendah intenzivno dezorganiziral družbe, skupnosti in skupine (s pretvezo, da jih organizira).
Prav ta obrat nas vedno postavlja pred dilemo, ali imajo sodobne družbe
zares visoko kompleksne sisteme ureditev, ali pa živimo in reproduciramo
linearen in prav nič zapleten in zahteven sistem družbenega sobivanja,
pravzaprav absurdno poenostavljen sistem – kar trdijo socialni ekologi.
Zato neoliberalizem v svojem temelju ni nič drugega kot popolna dezorganizacija, fragmentacija življenja – ljudi v skupnosti, posameznika v delovnem
procesu, družine, regije, celine itn. Predvsem pa seveda fragmentacija tega,
kar nas vzpostavlja kot globalno družbo – torej področja, o katerem bi morali
znati veliko povedati predvsem sociologija in antropologija.
Kapitalizem vsebuje protislovja, ki jih ni mogoče razrešiti v okvirih kapitalizma, trdijo tudi antisistemski teoretiki. Zato je rešitev samo konflikt, prvi
pogoj zanj pa je pogum, da namesto glajenja in umirjanja nevzdržnega
42
postanemo subjekt osvobajanja. A tega konflikta ni treba razumeti v Badioujevem smislu dogodka, ki bi se za nazaj prepoznal v posledicah. S konfliktom
tu mislimo na našo lastno participacijo v strukturah in mehanizmih razčlovečenja, na to, v kar smo tako ali drugače prisiljeni v vsakdanjem življenju,
v vsakdanjih dogodkih in situacijah. Samo z emancipacijskimi praksami, v
katerih najprej osvobajamo sebe, da bi lahko sodelovali z drugimi ter polnomočili skupnost, lahko stopimo na pot, ki pelje onkraj neoliberalizma. To
pa je tudi izhodiščna teza antisistemskih teoretikov, ki razlagajo kapitalizem
– da kapitalizem lastna protislovja razrešuje z mehanizmi, ki segajo onkraj
kapitalizma.
Odgovor na vprašanje, kako ravnati v času kriz, je tako rekoč na dlani. Povedal ga je že Engels v tekstu o turškem vprašanju: “Nič ni stabilnega – razen
nestabilnosti; nič ni negibnega – razen gibanja.” Kar lahko naredimo danes,
je, da ustvarjamo nestabilnost, da bi se približali stabilnosti; da ustvarjamo
gibanja – potencie – da bi se približali ravnovesju. Pri tem pa nismo sami,
nevedni, nezmožni, saj se pred nami razpira cel spekter že delujočih potencij,
heterotopij, nove metode bojev, drugačni principi in vpogledi, kot tudi
spoznanja o potrebi proizvajajočih bojev, ki poleg materialnih predpogojev
življenja prinašajo predvsem take simbolne, kulturne in družbene produkcije
življenja, ki nam bodo dovoljevali samouresničevanje, ustvarjanje, domišljijo
in spontanost. Za to pa potrebujemo boje, potencie gibanj od spodaj, aktivnosti in intenzivnosti bojev grupos de base, samoorganiziranega puebla,
ljudstva, ki se bojuje onkraj prežitkov starih in novih oligarhij.
Bibliografija
Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company,
Santa Fe, 1987.
Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, Bravest resistance. The struggle of
adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”,
http://www.antiimperialista.org/node/6325 (dostop 1. XII. 2011).
Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press,
Boston, 1990.
Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of
Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991.
Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007.
Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003.
Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela
Cooperativa, Lara, 2007.
Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009.
Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a
Journal of Social Ecology, let. I, št. 1, 1983.
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 43
Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998, http://www.social-ecology.
org/1998/09/education-for-social-change/ (dostop 1. XII. 2011).
Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2001.
Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2002.
Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, http://transform.eipcp.
net/transversal/0406/colectivosituaciones/es (dostop 1. II. 2006).
Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?, zbornik,
posebna številka Turbulence, PM Press, Oakland, 2007.
Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997.
Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la
rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005.
Earle, Duncan, in Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista Journey
to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005.
Foucault, Michel, “O drugih prostorih”, v: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi,
Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, prev. Jelka Kernev
Štrajn et al.
Foucault, Michel, Besede in reči. Arheologija humanističnih znanosti, Studia
humanitatis, Ljubljana, 2010, prev. Samo Tomšič in Ana Žerjav.
Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing
Group Inc., London, 2000.
Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London in New York, 2005.
Galeano, Eduardo, Odprte žile Latinske Amerike, Založba Sanje, Ljubljana, 2010,
prev. Gašper Kralj in Tina Malič.
Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in
novo antropologijo, let. XXXIV, št. 222, 2005.
Gregorčič, Marta (ur.), Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, let. XXXVI, št. 234, 2008.
Gregorčič, Marta, Potencia. Samoživost revolucionarnih bojev. Založba */cf,
Ljubljana, 2011.
Hardt, Michael, in Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press, Cambridge
Mass., 2009.
Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books,
London, 2010.
Holdren, Nate, in Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”, Ephemera,
let. V, št. 4, 2005.
Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes, posebna
izdaja Časopisa za kritiko znanosti, @Politikon, letnik II, št. 3, Ljubljana, 2004.
Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London in New York, 2010.
Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002.
Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto,
El Alto, Bolivija, 2005.
Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva:
Microgobiernos Barriales”, Ephemera, let. VI, št. 3, 2006.
44
Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones
Vivarium, Santiago de Chile, 1993.
Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”,
Editions of Catholic University Whistle Henríquez, št. 3, 2005. Nikjer našla!
Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011.
Sadgopal, Anil, in Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha
Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993.
Traven, B., Obiralci bombaža, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981.
Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage
des jeunes générations], prev. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press in Left Bank
Book, London, 1994.
Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995.
Wallerstein, Immanuel M., Utopistike ali Izbira zgodovinskih možnosti 21. stoletja.
Dediščina sociologije: obljuba družbenih ved, Ljubljana, Založba /*cf., 1999,
prev. Polona Mesec.
Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983.
Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento,
Letra Liber, Buenos Aires, 2003.
Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/
am/1622 (dostop 10. XII. 2011).
Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta
Limon, Buenos Aires, 2006.
Proizvajajoči boji samoorganiziranih skupnosti – potencie 45
Naslovnica fanzina Spleen br. 1, / cover by Sanja Tropp, Varaždin, 1995.
Ivana Špicer, Skupina / bend Bez Panike, Varaždin 1996.
(foto arhiv / photo archive Bez Panike, foto / photo: Neda Novak)
Robert Posavec
Neodvisnost kot sistem
vrednot in ne kot vsebinski
koncept
Med premišljevanjem o temi svojega prispevka sem se najprej vprašal, kaj je
neodvisna scena in katera scena bi to bila. Je to tisti del scene, ki se danes
imenuje neodvisna kulturna scena, javne razprave potekajo o njihovih virih
financiranja, spori med posameznimi akterji te scene pa so postali nepremostljivi? Seveda ne, iz dveh razlogov: prvič, neodvisna scena devetdesetih ni
bila nikoli del javnega diskurza, in drugič, ta scena ni imela svojih donatorjev
in financerjev. Naslednje vprašanje, ki človeku pride na misel, ko za potrebe
predstavitve skuša vsaj okvirno postaviti meje te scene, je, ali je na tej
sceni obstajal podjetniški impulz, ki označuje današnjo neodvisno kulturno
sceno. Tudi tukaj je odgovor negativen. Podjetniški impulz je v devetdesetih
obstajal samo pri politično primernih trgovcih, ki so za mesečno žepnino
kupovali nekoč uspešna podjetja in se potem zbirali na športnih srečanjih
ter na blagoslovih cerkva po lokalnih samotah. To nikakor ni scena, ki bi
skrbela za duhovno prenovo prebivalk in prebivalcev te, takrat še porušene,
dežele. Med iskanjem po dokumentaciji in artefaktih takratne scene, ki so
zaradi nenehnih selitev obtičali v škatlah v moji kleti, mi je postalo jasno, da
ne obstaja manifest, da ni nobenega razglasa, ni strateških dokumentov niti
javnih izjav. Številni dokazi pričajo o aktivnostih posameznikov, ki so s svojim
trudom, s svojo energijo, pogosto tudi z lastnimi sredstvi, ustvarjali nekaj,
kar je bilo zares avtonomno. Neodvisno v celotnem pomenu te besede od
donacij, države, enot lokalne samouprave, EU in vrste drugih dejavnikov, ki
danes omogočajo razvito civilno družbo in podpirajo vrsto koristnih združb
in projektov, ne nazadnje tudi to knjigo. Vendar so ti mehanizmi s časom
zbirokratizirali veliko dragocenih aktivističnih iniciativ in spremenili premišljevanje o neodvisni sceni v arhivsko delo.
Neodvisna scena, o kateri želim pisati, ne obstaja več.
S premikom pomena neodvisnega lahko danes razpravljamo o neodvisni
sceni na okroglih mizah ministrstva, na javnih soočenjih državnih medijev in
na javnih tribunah. Žal je ta premik definicije premestil pomen neodvisnega
na polje vsebine, tako da je danes neodvisno to, kar ni na programu HNK
48
(Hrvatsko narodno kazalište) ali neke druge uveljavljene institucije. Zanikovanje razlike med delovanjem akterjev, katerih razumevanje kulture se
omejuje na kategoriziranje in klasificiranje artefaktov, shranjenih v formalin
muzejskih postavitev, gledaliških repertoarjev ali literarnega kanona, in
tistih, ki kulturo razumejo kot nenehno družbeno gibanje, ki presprašuje postulate vsakdanjega na vseh področjih človeškega delovanja, bi bilo skrajno
ignorantsko. Prav tako kot bi bila skrajno neumestna trditev, da je vsako tako
prespraševanje neodvisno. Neodvisna scena, o kateri želim pisati, je scena,
ki ne pozna formalina, prav tako pa ne pozna projektnih predlogov in poročil
donatorjem. To je scena, ki je v devetdesetih nastala iz dela posameznikov
z različnimi motivacijami, ki je rasla od spodaj, brez sodelovanja državnih
institucij in prav tako brez kakršnekoli skupne vizije takrat aktivnih posameznikov in iniciativ. To je scena, ki jo temeljno označujejo samoorganizacija,
avtonomnost, solidarnost in končno upor proti vladajočemu sistemu.
Pionirji tovariša Tita (Druga Tita Pijoniri)
Pri poskusu inventarizacije in pri sprejemanju določenih sklepov o neodvisni sceni je nujen kratek opis vsebin te scene. Po številčnosti so vsekakor
izstopali bendi, glasbene skupine. Začetek razvoja te scene je povezan z
različnimi poslušalnicami in z nastankom vrste skupin, večinoma alternativnega glasbenega in tekstualnega izraza. Kar je bilo takrat razumljeno kot
alternativa, je bilo subverzivno na dveh ravneh. Prva raven subverzivnosti se
je kazala pri glasbenih žanrih – pank, hard core, ska, emo core, pop pank – ki
so s svojimi rifi in akordi kljubovali pop trashu, ki je prevladoval na hrvaški
estradi in v hrvaških medijih. Za razliko od danes, ko lahko na radijskih
valovih slišiš skupine, ki igrajo pank in govorijo o skorumpirani družbi, v
zgodnjih devetdesetih prisotnosti alternativnih bendov v javnem prostoru
ni bilo. Pravi glasbeni okus so ustvarjali tisti brez njega, vendar z obilico
čustev in pravilnega mišljenja. Vsak, ki je želel poslušati drugačno glasbo
ali pa ni užival v domoljubni in v elektro-pop-trash glasbi, je postal zavedno
ali nezavedno subverziven do oblik zabave, ki so jih razglašale državne
institucije (predvsem HTV). Zadoščalo je predvajanje nekaj pank pesmi, da
se je pojavil nekdo, ki je to utišal ali prepovedal. Tako so številni bendi, ki so
igrali na različnih prizoriščih na varaždinskem področju in po Međimurju,
pridobivali svojo publiko ne samo s svojimi pesmimi, temveč tudi kot posledico izražanja nezadovoljstva (publike) glede ponudbe v javnih prostorih.
Na koncerte lokalnih pank bendov niso prihajali samo pankerji. Prihajali
so pripadniki različnih subkulturnih skupin, katerim je bil skupen odmik od
glasbenega mainstreama.
Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 49
Drugi nivo subverzije je bil tekstovni. Medtem ko so se estradni glasbeniki ukvarjali z vrabci in komarji ali »petek – dan za metek«, so njihovi feni
kupovali mlečno proizvodnjo in kmetijske kombinate, odpirali banke in
blagoslavljali cerkve. Glasba je bila enako neumna in pogubna kot patetika,
ki je ljudi napeljevala k trkanju na prsi nacionalnega ponosa – in imenovanje
vasi za mesta, lopovov in prevarantov za podjetnike in partijskih uradnikov
za politike. To je bil čas, ko je bilo primerno poudarjati, da si nacionalist.
V takšnem liričnem kontekstu so vendarle obstajali bendi, ki so v svojih
besedilih govorili, da tukaj nekaj ni v redu. Čeprav je bila večina teh besedil
polna gesel in se je osredotočala na iste akterje – državo, sistem, policijo, množice in neizpolnjeno ljubezen, so bili to vendarle redki kriki upora
takrat nemega meščanstva. Čeprav na severu Hrvaške ni bilo skupin, kot
je bila Nula iz Šibenika, ki je s svojimi anarhističnimi besedili več let izzivala
reakcije različnih nadzornikov morale, so tukajšnje skupine prispevale k
občutenju drugačnega in drugega pri obiskovalcih koncertov. Ta glasbena
scena in njena subverzivnost je prispevala k vzgoji nekaj generacij. Videti
je, kakor da ima prav Igor Mandić, ko pravi, da je ulica korektiv vzgoje. Če
pogledam z razdalje petnajstih let, postane subverzivnost, o kateri govorim,
še bolj očitna – danes je javni prostor odprt za vse oblike potrošništva in
enako možno je, da na javni televiziji nastopajo tudi tisti, ki so proti sistemu,
kot tisti, ki milozvočno opevajo lepe barve metuljev. Z odpiranjem javnega
diskurza o subverzivnih oblikah govora je izginila vsa subverzivnost. Danes
se subverzivnost kaže na drugih področjih, in zdi se, da bi se v primeru,
ko bi hoteli biti subverzivni na tekstovni ravni, morali zateči k nekakšnemu
novemu dadaističemu jeziku oziroma k namernemu izogibanju sintaksi
standardnega jezika. Kar je vendar preveč za alternativne bende. V svetu,
kjer lahko vsak pove karkoli, dokler ima veljavno osebno izkaznico in EMŠO,
več sploh ni pomembno, kaj govorite, vsaj dokler plačujete davke. V času,
ko je govor nadzorovan ali vsaj skuša biti, je lahko glasbeni izraz in besedilo generator uporniške scene. Ni pomembno, čemu se upira. V trenutku,
ko govor prevzame različne disonantne tone in besede, gre alternativna
glasbena scena v dveh smereh: ali rodi kakšno mainstreamovsko skupino
ali se ukine, ko postane odveč – kot na primer varaždinska in međimurska
scena. V nekaterih zabeleženih besedilih in mnenjih protagonistov te scene
prevladuje ugotovitev, da je prišlo do menjave generacij, da so ljudje šli študirat v Zagreb, da je zmanjkalo kreativnega naboja na obrobju in podobno.
Zdi se mi, da vsi ti sklepi in analize ne upoštevajo subverzivnosti in upora
kot generatorjev scene (akterjev in publike) in da zanemarjajo širjenje javnih
prostorov ter odpiranje javnega diskurza o različnih oblikah govora; kar je
navsezadnje privedlo do tega, da nekdanje subverzivno postane samo eden
50
od artiklov, s čemer je vloga nekdanje neodvisne scene končana. Demokratizacija je opravila svoje – nekoč žgečkljivo ime DT Pijoniri je danes primerno
za marketing.
Prizorišča lažnega fokusa
Druga značilnost neodvisne scene devetdesetih, skozi katero se znova
kažejo vrednote samoorganizacije, avtonomnosti in solidarnosti, so prostori,
kjer so omenjene skupine nastopale. Drugače kot v bližnji Sloveniji, kjer so
obstajali klubi, v katerih so alternativni bendi redno nastopali, na severu
Hrvaške ni bilo stalnega prostora oziroma kluba. V Čakovcu in Varaždinu,
v dveh mestih, kjer se je zgodila večina koncertnega dogajanja, ni bilo niti
enega kluba, ki bi ga mladi vodili za mlade. Danes je situacija nekoliko drugačna in klubi obstajajo, vendar je njihova vsebina prazna kot čokolada brez
kakava. V devetdesetih so bili koncerti organizirani po mestnih in vaških
gostilnah, na igriščih, v gasilskih in društvenih domovih, na travnikih in v
zasebnih hišah. Najbolj pogosto so bila prizorišča izbrana glede na lokacijo
organizatorja ali zaradi pripravljenosti lastnika gostilne, da gosti pankerje in
tvega razbit WC za zaslužek, ki ni presegal tedenskega prometa osrednje
vaške gostilne. Vendar je v tem spremenljivem kolažu prostorov obstajalo
nekaj lokacij, ki so tekom dveh, treh ali petih let kontinuirano zagotavljale
najem prostorov, na katere se je navadila tudi publika. Takrat nismo preveč
premišljevali o navadah publike, bolj o tem, da se koncert izvede – čeprav
se mi danes zdi, da so bili koncerti, organizirani v klubu EX v Kuršancu pri
Varaždinu ali tisti v čakovškem Klubu in Pubu, med bolje obiskanimi. To so
bili prostori, kamor je publika prihajala, še posebno v klub EX.
Financiranje prostorov, kjer so se odvijali koncerti, je bilo prepuščeno
izključno organizatorjem. Sodelovanja z mestnimi oblastmi sploh ni bilo, ti
niso prispevali niti sredstev niti prostorov. Čeprav je potrebno poudariti, da
s strani akterjev neodvisne scene ni bilo nobenih pobud za sodelovanje, vsaj
kolikor jaz vem. Ni bilo negativnih odgovorov lokalnih oblasti, ker vprašanja
sploh niso bila postavljena, o prijavah na sredstva ministrstev ali raznih
fondov ni bilo niti govora. Morda je prav ta popolna finančna neodvisnost
tisto, kar je dalo kompaktnost tedanji sceni, kakršne današnji zbirokratizirani načini zagotavljanja in zagovarjanja sredstev ne morejo spodbuditi.
Solidarnost je cvetela. Čeprav zveni patetično, je bila solidarnost na visoki
ravni. Publika je prihajala na koncerte in plačevala vstopnino z zavestjo, da
je to edini način za zagotavljanje naslednjega koncerta. Dogajalo se je tudi,
ko je bilo potrebno, da se je zbiral denar tudi po prodaji vstopnic, ker je bilo
z vstopnicami zbrano premalo, da bi organizator pokril stroške. Takrat je
priskočila na pomoč publika in tako pridemo do ključne točke, ko govorimo
Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 51
o neodvisni sceni na severu Hrvaške. Publiko so sestavljali ljudje, ki so bili
medsebojno povezani na deset tisoč načinov: poslovno, glasbeno, zasebno,
ljubezensko, tovariško ... in ki so v bistvu delili vsaj neke skupne vrednote. Za
to trditev ne obstajajo vprašalniki ali ankete, temveč spomini, ki nedvoumno
prikličejo možno identifikacijo pripadnikov takratne neodvisne scene z neko
od vrednot, ki nikjer niso bile zapisane; ki pa so kot kakšen proglas odločale
o tem, kdo je del scene in kdo ni. Identifikacija je bila perpetuum mobile
vseh dogajanj (o tem sem govoril v delu o subverzivnosti in uporu oziroma
o jezikovni dopustnosti in prepovedi). Glede na to, da je bila prav identifikacija temelj, je možno zgodbo o neodvisni sceni v Međimurju in v Varaždinu
povezati s sklepom, da so bili prostori, o katerih sem pisal, popolnoma
nepomembni za delovanje scene. Več kot deset let ni bilo stalnega prostora
dogajanj, temveč so bile to v glavnem enodnevne subverzije običajnega
klubskega programa ali enodnevni dogodki v sicer praznih gostilnah. V teh
desetih letih ni bilo formalne ali civilne iniciative, ki bi se ukvarjala z vprašanjem prostorov in z njihovo rešitvijo, ves ta čas pa je živela močna glasbena,
fanzinska in radijska scena na zavidljivi ravni. Na podlagi tega sklepam, da
vprašanje prostora takrat ni bilo tako pomembno, pomembno v eksistenčnem smislu, čeprav vsi ne delijo tega mnenja. Pogoste primerjave z nam
bližnjo slovensko situacijo, kjer so klubi nenehno delovali in bili tudi eden
od nosilcev neodvisne scene, se tukaj izkažejo kot zgrešena tlaka. Menim,
da je zgrešeno postavljati vprašanja o tem, zakaj ni bilo stalnih prostorov
in zakaj se niso obdržali kot v Sloveniji (kar se pogosto sprašuje). Tukaj so
bile pomembnejše druge zadeve, da ne rečem fenomeni. Če kljub temu
želimo postavljati vprašanja o stalnih prostorih neodvisne scene, jih lahko
postavimo danes. Zdaj prostori obstajajo, njihov zagon in akterje financira
lokalna uprava, različne formalizirane strukture dobijo svoj prostor in košček
proračuna, vendar pa je vsebina njihovih programov še najbolj podobna
izobraževalnemu programu RTL televizije.
Zdi se mi, da se polemike glede vloge prostora v devetdesetih lažno fokusirajo na sodobni problem in da se pri tem zaobidejo pomembni fenomeni, kot
so identifikacija z vrednotami solidarnosti in zaupanja, nagnjenost k subverzivnosti proti vladajočemu sistemu, odkrito javno nasprotovanje, samoorganizacija, avtonomnost, politična in ekonomska neodvisnost, vrednote, ki
so danes v stalnih prostorih na severu Hrvaške tako pogoste kot veganske
restavracije v Dalmatinski Zagori.
Posebno pomembno je izpostaviti fenomen, ki je zaznamoval celotno neodvisno sceno, ta pankersko-hipijevski-hardcore-naredi-sam, to pa so dobrodelni koncerti. Dobrodelni koncerti niso bili tako pogosti kot na primer v
Zagrebu, vendar so bili dokaj pogost pojav na tem področju in v glavnem so
52
bili tudi dobro obiskani. Težko se je zdaj spomniti, kateri dobrodelni koncerti
so se zgodili v devetdesetih, spomnim pa se enega s konca devetdesetih, ko
smo v klubu EX blizu Varaždina pripravljali anti-mcdonald’s koncert, ki je bil
hkrati dobrodelen v korist zagrebškega anarhističnega gibanja, natančneje
za tisk prevoda esejev Emme Goldman. Na ta koncert so brezplačno prišle
nastopat pank skupine iz Zagreba, Požege, iz Kutine in iz okolice Varaždina.
Uporabljali smo lastne telefone za organizacijo in da bi zbrali morda nekaj
sto kun (pri čemer so naši starši plačevali telefonske račune), izposojali smo
si opremo in ozvočenje, med publiko na anti-mcdonald’s koncertu pa so bili
tudi nekateri akterji nedavno odprte varaždinske McDonald’s restavracije.
Takšen je bil družbeno-politični kontekst. Nepregleden kolaž iskanja, upiranja, organiziranja, zabave, akcij in protesta. In ta danes nepredstavljiv kolaž,
relikt časa, v katerem je bilo vse možno, je v lastni stiski prispeval k temu,
kar je veljalo za pomembno in dragoceno. Doplačali so ceno vstopnice, ko
ni bilo dovolj za kritje stroškov, plačali so višjo ceno, ko so se tiskale knjige,
igrali so brezplačno, izposojala se je oprema in trošil bencin in denar staršev
za lastne ideje. Potrebno je poudariti, da ni šlo za dobrodelne koncerte, kakršnih smo vajeni z državne televizije, na katerih razne zvezde z zagrebških
pločnikov dvigujejo telefon in z milim glasom pozdravljajo gledalce, ki prispevajo na račun nekega fonda. Gre za čisto nasproten pristop, ki se začne od
spodaj, od iniciative posameznika ali neformalne skupine, ki vlaga energijo
in čas za ustvarjanje oziroma podporo zgodbi, katere vrednote so prav tiste,
na katerih je temeljila cela neodvisna scena devetdesetih.
Kot eno od pomembnih, čeprav slabše zastopanih vsebin, je potrebno
izpostaviti radijske oddaje, ki so na programih lokalnih radijskih postaj
živele nekaj mesecev, morda tudi leto, dve. To so bile večinoma polurne
oddaje, v katerih so voditelji, ki so bili člani ene ali več skupin ali pa so delali
fanzin, predvajali glasbene želje poslušalcev. Bolj poredko so v teh radijskih
oddajah gostovali sami glasbeniki, še bolj redko avtorji fanzinov, umetniki
pa skoraj nikoli. Morda prav vsebina teh radijskih oddaj ponazarja dogajanje – ne glede na to, kako se danes trudimo rekonstruirati in najti neodvisno
umetniško sceno v devetdesetih v Varaždinu in Međimurju, te umetniške
scene ni bilo. Ne pravim, da ni bilo posameznikov, naklonjenih intervencijam, vendar ni bilo scene v obsegu, ki bi bil podoben glasbeni ali fanzinski.
Gledališke skupine in poskusi gledališča se pojavijo šele kasneje, o teh pa
ne morem pisati, ker sem bil v času, odkar tukaj deluje gledališče in občasna
ulična provokacija, na zagrebških ulicah in študiral aktivizem.
Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 53
Samizdat
Fanzini so bili morda največja vrednota ali temelj te neodvisne scene. Varaždin in še posebno Međimurje sta bila eno od središč hrvaške fanzinske
scene, ki je bila v drugi polovici devetdesetih na svojem vrhuncu. Vsebinsko
so se fanzini razlikovali med sabo glede na to, ali so pokrivali sceno ali je šlo
za emo-fanzine, ki so prinašali kolumne in avtorske zgodbe, najpogosteje o
temah, ki so se pojavljale v besedilih bendov, ki so bili prav tako del scene.
Ne glede na vsebino pisanja, o anarhizmu, seksualnosti, lovu, prijateljih, sistemu, politiki ali grehih, o veganskih receptih ali štopu po Evropi, so fanzini
omrežili vse udeležence scene. Avtorji fanzinov so pisali in delali intervjuje
z domačimi in tujimi bendi, nekateri gostujoči kolumnisti so objavljali svoje
videnje tem, pomembnih za sceno, medtem ko je publika – kar je najpomembnejše – kupovala fanzine in jih brala. Težko je natančno določiti, koliko
fanzinov je bilo prodanih, večina avtorjev fanzinov pa jih je tudi menjavala
z drugimi avtorji. To ni samo zagotavljalo trajnega prenosa informacij in
izmenjave mnenj, temveč so bili vzpostavljeni kontakti, ki so kasneje omogočali realizacijo številnih koncertnih, izdajateljskih, protestnih in političnih
akcij. Prav komunikacija s fanzini je ustvarila trdno mrežo fluidnih povezav,
ki se pozneje niso več pojavljale. Seveda moč zgodbe leži v dramski lepoti.
V tistem koncu na samem vrhuncu, brez katerega pozneje ni nostalgije in
sklicevanja na boljše prejšnje čase. Številni pojavi se pojasnjujejo z menjavo
generacij, z odhodom na študij, z vojno, s politično klimo in drugimi razlogi,
ki so neizpodbitni, ne pa tudi vedno bistveni. Pri fanzinih lahko rečemo, da je
bila njihova močna mreža povezav načeta z uporabo interneta. S časom je
poštar zvonil vse redkeje, kupi pisem in pošiljk so postajali manjši, vse bolj
pa je se je oglašal modem. Prednost hitre množične komunikacije je dobesedno sesekala vso romantiko pošiljanja in čakanja na pisma, in nekako v
istem času je začela slabeti tudi fanzinska scena.
Tako kot predhodno opisane vsebine neodvisne scene, je bil tudi fanzinski del postavljen na ideji samozaložništva in samoorganizacije in je živel
popolnoma avtonomno od ostale založniške industrije. Vse tiste vrednote,
solidarnost, samoorganiziranost, samoupravljanje, pravična delitev, ki so
nam jih priskutili novokapitalistični desničarji devetdesetih, so bile nosilec
fanzinske in celotne neodvisne scene devetdesetih. To je bilo bistvo, ki je
med seboj združevalo toliko zelo različnih ljudi, katerim HRT, Minea, Gojko
Sušak in NK Croatia niso bili vodniki zdravega življenja. In to je razlog,
zaradi katerega je vreden hvale vsak poskus dokumentiranja, opisovanja in
priklica te zgodnje neodvisne scene v spomin. To je tudi razlog, zakaj ima ta
knjiga smisel in prav tako razlog, da v tem tekstu namenoma nisem popisal
imen, temveč sem skušal opisati gibala udeležencev te scene. Čeprav je
54
zagotovo potrebno popisati in poudariti imena vseh tistih, ki so sodelovali na
sceni (kar prav dobro počne Kulturpunkt v Zagrebu v sodelovanju s klubom
Boksa), menim, da je prav tako nujno jasno opisati vrednote in gibala scene,
ki so bile v direktnem nasprotju z uradno razglašenimi vrednotami takratne
nacionalistične družbe. In čeprav neodvisna scena, o kateri pišem, ne obstaja več od konca devetdesetih, izginila je nekje po Seattleu, vendar so se
njene vrednote ohranile in so še vedno motiv in gibalo družbenih dogajanj
na drugih ravneh. Sledilo je nekaj let močne politične aktivnosti, najprej na
zagrebških ulicah, udeleženci pa so prihajali večinoma iz Zagreba in ostalih
središč pankerske neodvisne scene na Hrvaškem. Približno istočasno,
morda nekaj mesecev prej ali pozneje, so številni udeleženci scene začeli
delati v civilno družbenih aktivnostih in spreminjati svoje skupnosti z delom
v zadrugah. Nekateri so pozneje končali v podjetniških vodah, kjer prav tako
razširjajo iste temeljne vrednote, zaradi katerih so se iz čistega nasprotovanja pred petnajstim leti barvali lasje, danes pa se pišejo projekti, zaposlujejo
deprivilegirani in se dekonstruirajo umetniški, politični ali koncepti rodnosti.
Neodvisnost kot sistem vrednot in ne kot vsebinski koncept 55
Naslovnica / cover fanzin KRN, Maribor 1985
MARŠ logo, 1990
Snežana Štabi
MARŠ v nove medije?
V poznih osemdesetih in zgodnjih devetdesetih, ko je z rednim oddajanjem
začel radijski program Mariborskega radia študent na frekvenci 95,9 MHz
UKV stereo z Meljskega hriba, smo se sodelavci radia soočali z radijsko tehnologijo z začetka stoletja in radiodifuzijo iz petdesetih let. Kar je bilo novo,
je bila možnost samostojnega upravljanja, urejanja in ustvarjanja programa
elektronskega medija in dostop do javnosti preko radijske frekvence (seveda je šlo za omejeno področje pokrivanja Maribora z okolico, je pa signal
segel tudi preko meje z Avstrijo in do Ptuja, slabše do Slovenske Bistrice, in
celo v Mariboru so bile sive lise za betonskimi stavbami).
Ampak, prva vožnja z avtoradiem, ki je bil nastavljen na frekvenco radia
Marš in je predvajal glasbo in avizo Marša iz studia na Gosposvetski, je bila
nepozabno doživetje in evforija, ki nas je prevzemala, ni imela meja. Veliko
so nam pri tem vele dogodku pomagali tehniki in drugi iz nam bratskega Radia Študent v Ljubljani, vse ostalo pa je bila samoorganizacija, voluntarizem,
ambicioznost in dolga leta prizadevanj za drugačno glasbo, medij in vsebine
na štajerskem koncu.
V poklon radiu in tehnologiji smo takoj na začetku rednega oddajanja pripravili serijo oddaj z naslovom “Ata Marš”, ki je bila posvečena zgodovini radia
na Slovenskem – in še posebno smo bili ponosni na Maribor v zgodnjih dvajsetih, ko se je v salonu Hotela Zamorc zbrala takratna mestna smetana – k
poslušanju radia. Ti začetki so popisani in dokumentirani na uradnih straneh
javne RTV kot zgodba o boju med Ljubljano in Zagrebom za prvo radijsko
oddajno postajo; Maribor pa je kot obmejno mesto potegnil bolj kratko in bil
kljub velikemu znanju in zagonu izločen iz igre. Drugače kot v osemdesetih,
ko je spet inventivno postavljal in razširjal kabelsko distribucijo za televizijske programe – ali ko je mariborski RCUM (Računalniški center Univerze v
Mariboru) povezoval knjižnice in fakultete v računalniško mrežo.
Eno so tehnologije, drugo pa vsebine, smo kaj kmalu ugotavljali v programu, ki ga je bilo treba ustvarjati 24 ur dnevno, 7 dni na teden – bolj ali manj
uspešno. In seveda smo se pri tem povezovali, z vsemi, ki bi lahko zapolnili
del programa, tudi s satelitsko distribuiranimi radijskimi programi čez noč.
Program na Maršu je sicer nastajal v živo – s tremi ljudmi na programu oziroma v studiu: tehnik, moderator in glasbeni opremljevalec so bili obvezna pro-
58
gramska trojka. Zato je bila priprava programske sheme “jako siten posel”,
zagotoviti je bilo potrebno programsko pestrost in izvedbo načrtovanega
programa, redne dnevne in tedenske oddaje ter vsakodnevno informiranje o
temah, o katerih je bilo treba govoriti.
Nekaj bi morala tukaj povedati o arhivu in arhiviranju oddaj – kot javni medij
smo imeli zakonsko obveznost arhiviranja programa: 7 ali 8 dni smo ga
morali imeti za morebitne tožbe in prijave. Zato smo ves program snemali na
kasete (ki so bile običajno 60 ali 90 minutne) po dnevih; po osmih ali desetih
dneh pa smo jih presnemavali. Nekaj malega je šlo na studijske trakove za
kolutne magnetofone – ki smo jih v glavnem uporabljali za aviza, radijske
jingle in (redke) reklame. Tak 45 minutni 4 stezni trak je takrat stal 100
mark (pomembni zneski so bili v nemških markah), za običajno tritedensko
potovanje po Evropi pa je zadoščalo 700 do 1.000 mark. Sicer pa je studio
razen mešalne mize premogel še dva gramofona (za predvajanje LP-jev)
in dva kolutarja, kasetofon za arhiv, telefonsko linijo in mikrofon v studiu s
spikerjem … skromna oprema v primerjavi s tisto za distribucijo signala: link
s strehe študentskega doma do Meljskega hriba, tam (pri kmečkem turizmu)
pa hišica z oddajnikom in stolp z antenami.
Povezovali smo se predvsem z drugimi mediji in s sceno v mestu: študentsko in neštudentsko, MKC-jem, po zasedbi vojašnice s Pekarno, Univerzo,
nam bližnjimi mediji, Katedro, ljubljanskim RŠ-em, radiem 101 iz Zagreba,
beograjskim B-92, sicer pa je vse, ki so karkoli počeli v Mariboru, slej ko prej
zaneslo do obrobja mesta in študentskega naselja, kjer je domoval studio v
kleti dijaškega stolpiča (še danes je tam). Seveda nas je vleklo čez meje in iz
klateških popotovanj (z Marševimi novinarskimi izkaznicami in akreditivi) po
celi Evropi so redkeje prihajali programski prispevki kot kontakti s scenami
drugod – od etabliranih do alternativnih. Zaradi Soroševe fundacije, ki se
je zelo spogledovala z neodvisnimi mediji pri nas in drugod in se je po Beogradu in New Yorku institucionalizirala tudi v Ljubljani in drugih republikah
bivše Juge, smo bili vpleteni v številne dogodke, kamor so nas “vabili” ter
plačevali potne stroške in prenočišča (v zameno za poročanje v programu).
Med drugim smo bili tudi povabljeni v avdienco k samemu Georgu Sorosu
med njegovim obiskom v Sloveniji v protokolarno vilo Podrožnik. Nadebudni
novinarki študentskega radia nikakor nisva šli nepripravljeni na avdienco,
opremljeni samo z radijskim snemalnikom za intervju z velikim finančnim mogotcem in špekulantom – opremljeni sva bili z mapo in natiskanimi stranmi,
ki so ponazarjale izmenjavo podatkov po telefonskih linijah s pomočjo BBSov (bulletin board system) za izmenjavo elektronske pošte: v našem primeru
izmenjavo datotek Tolpe Bumov ljubljanskega Radia študent in Marševih
Ultrazvočnih erozij. Seveda nihče ni vedel, kaj naj bi si gospod Soros počel
MARŠ v nove medije? 59
z našo mapo (leta 1992), je pa med obleganjem Sarajeva nekaj let pozneje
(1995 ali 96) financiral satelitsko internetno povezavo in prenos.
Na programu radia Marš so gostovali tudi “pirati” iz Gradca, v avstrijski
Železni Kapli smo spoznali predstavnike neke komune, ki so si prizadevali
za slovenski radio v Avstriji, v Pragi smo spoznali neodvisni one-man-bandradio … povezali smo se v mrežo AIM za izmenjavo informacij na področju
razkosane Juge. Zdi se mi, da smo vse to počeli na 286 in 386-kah s turbo
pogonom za igranje Tetrisa. O tehnologijah nismo premišljevali, prav so
prišli tudi odsluženi in odpisani električni pisalni stroji z Univerze, ki so nam
jih darovali – šlo je za cilj, ne sredstvo. Njujorški headquarter Soroševih izpostav za zmanjševanje njegovih davčnih obveznosti za finančne špekulacije je
nakazal na nek švicarski bančni račun 20.000 švicarskih frankov, kolikor je
stala rabljena studijska oprema, ki so jo prodajali v Zuerichu, in naši tehniki
so po ogledu rekli, da prav to potrebujemo na Maršu. Prva studijska oprema
je bila financirana iz samoprispevka mestnih in univerzitetnih ZSMS-jev – iz
članarin in prostovoljnih prispevkov članov mladinske organizacije (sic!).
Rekli bi lahko, da nam je šlo prav vse od rok in nazaj gledano bi lahko pritrdili. Na avdicije se je prijavljalo več kot sto kandidatov, ki jih je po preskusu
in po skoku na glavo v program najprej bilo potrebno podučiti, da kletvica
v eter ni edino komunikacijsko sredstvo … Težko bi opredelila, kako smo
razumeli svojo alternativo. Najbolj izrazito pač pri glasbi – in glasbeno uredništvo radia Marš ima zasluge za celo generacijo, ki je odraščala z njihovim
glasbenim izborom in razgledanostjo. In seveda “špikerji”, ti so bili gonilo
programa, pozitivne in negativne identifikacije s poslušalci – in roko na srce,
takrat nas poslušalci sploh niso zanimali, mi smo bili tisti, ki smo kreirali
program, vsi so bili k temu izzvani, agencij za rejtinge in merjenje poslušanosti pa še ni bilo na obzorju. Občasno je spiker nagovoril “oba poslušalca” ali
kot nagrado podelil “enoletno brezplačno poslušanje radijskega programa”
… ekipa HBDJKV je v svojem rednem nedeljskem terminu po okrogli mizi
z naslovom “Ali bo Slovenija samohranilka?” izvedla nagradno žrebanje
glasovnic z rezultati referenduma, v bazen hale Tivoli je na glavo skakal naš
olimpionik in žrebal pravilne odgovore.
Izleti na Ars Electronico v Linz in na graško Štajersko jesen, ogledi razstav
na Dunaju in Pragi so bile skoraj obveznost za enourni Kulturni Sabat vsako
soboto ob petih. Oddaja je bila preskusni kamen (spotike) za vse spikerje in
tisti, ki so se prebili čez skladovnico CD-jev, knjig, brošur, katalogov, letakov
(v vseh mogočih jezikih) in knjig z zataknjenimi listki z opozorilom: beri od
tu dalje … do tu, potem sledi komad 5 … in zagotovo je bil problem vsakega
uredniškega sestanka tedenski urnik in sobotna ekipa, ki bo zmogla (in znala
izvesti) sobotni program.
60
Naj še nekaj povem o glasbenih željah – upoštevali smo jih seveda samo
načelno, zato da smo imeli telefonske kontakte v programu; ampak ko so
Nirvano začeli predvajati na MM2 (em-em-cvaj, program, ki so ga pripravljali
v hiši Radia Maribor v nemškem jeziku in je bil komercialno izjemno uspešen
na avstrijskem štajerskem, potem je iz njega nastal “turistični radio” in nato
RSI), je bila Nirvana izgnana iz Marševih glasbenih oprem: “Mi smo to
lansirali, zdaj pa več ne bomo vrteli!” Alternativa? Da. Drža. Ki je usposobila
večino ljudi za komercialne radijske postaje, ki so začele nastajati v devetdesetih, ob začetku lova na frekvence in ob komercializaciji oziroma propadu
lokalnih radijskih postaj. Marš sedaj oddaja večinoma z računalnika in
glasba na radiu je seznam glasbenih datotek, ki se predvajajo po takšnih ali
drugačnih pravilih – razen na Maršu, kjer je možen izbor iz 10.000 komadov
mesečno, se večina programov zadovolji z 2.000 komadi, ki jih reciklirajo v
skladu z navodili programskih gurujev, ki vedo, kaj poslušalci potrebujejo v
določenem delu dneva.
Info
Full bomba
Godrnjanja
Govorni termin
Ponedeljkov salon
Vrelišče
Dobesedno
Mali oglasi
Alpinizem
RŠ
MARŠ
Marš plastika
Skini me
Godbe
12 x na noč
Pritrkavanja
Blue mango cafe
Scumšalter
Slavček
Dr. Elvis
lestvica MARŠ
MARŠ koncert
To je seznam govornih in glasbenih oddaj na Maršu, za katere smo v
nekem obdobju imeli avizo oziroma zvočni začetek/konec oddaje iz devetdesetih, posnet na 4 stezni studijski magnetofonski trak.
MARŠ v tistem času ni bil edina “scena”, vzporedno smo se družili in obenem ustvarjali časopis Katedro, v stolpiču študentskega doma na Tyrševi
(kjer so s pisarnami sledili SPEM in folkolora KUDa Študent); na Slomškovem trgu je za splošno zgražanje mesta deloval noč in dan MKC, nekdanji
klub mladih že iz šestdesetih, ter Galerija 88 in potem Media Nox v kletnih
prostorih, čez cesto smo se drenjali pri Tijeku na par kvadratnih metrih
površine, veliko večerov so nas pogoltnile stopnice, ki so vodile v klet UGM
in je s polno paro deloval klub Satchmo z jazzovskimi koncerti pod Fusotovo
nogo, po zasedbi Pekarne so se prostori alternativne produkcije naselili
MARŠ v nove medije? 61
tudi na drugi strani Drave v Gustavu, Hladilnici, Hiški Galeriji, v Lubadarju
… v pritličju Narodnega doma se je naselila KIBLA, MKC pa je bil pregnan
iz mesta in iz zgradbe univerze, ki se je naselila na Slomškovem trgu, na
drugo stran Drave, kamor bi se naj organizirano naselila vsa alternativa in
se po vojaško “postrojila” po dejavnostih, barvah in preferencah na tleh
bivše vojašnice, kjer so skvoterji in producenti sami poskrbeli za minimalne
možnosti in uporabnost (tudi stranišč, ki jih ni bilo – občina pa se je ukvarjala
s “postrojavanjem”, preštevanjem in potencialnim upravljanjem kompleksa.
Na obrobju mesta so nastajale diskoteke, ljudje so množično postajali pripadniki plemena rejverjev in poslušalcev oddaje Rejvolušn na Maršu, svet se je
začel digitalizirati po segmentih, danes samoumevnih, takrat pa kot logična
posledica vsega razvoja v duhu “več, višje, bolje” – stvari so se merile samo
v presežnikih. Dobili smo Windowse na računalnikih, DTP – s katerim smo
delali prelom časopisa Katedra na “gem” Venturi (prodajno geslo programa pa je bilo WYSIWYG, vi-zi-vik ali What You See Is What You Get, kar je
ponazarjalo revolucionarno novost: belo podlago na računalniškem ekranu
s črnimi črkami namesto črnega ozadja z belimi znaki) - je postal profesionalna storitev in kdor je dal kaj nase, si je omislil spletno stran. Decembra
94 smo na disketah izdali VEST 0.0 – prvi elektronski časopis, s teksti v html
formatu. Leta 96 je Mobitel lansiral SMS storitev in imel 100.000 uporabnikov GMT omrežja, v Mariboru sta začela oddajati radio City in RKM, KIBLA
pa je imela Kiblix Linux IT festival – poligon za head hunterje mladcev, ki so
spali s tipkovnico v naročju in s kabli v žepih. Prehodi med scenami so bili
možni, če si le imel dovolj energije in volje. Neodvisna scena pa je postajala
vedno bolj očitno odvisna od virov financiranja, od svoje vpetosti v sistem,
od iznajdljivosti posameznikov, da zagotovijo vsaj delno kontinuiteto projektov; druga rešitev je bila iskanje rešitve lastne eksistence znotraj spreminjajočega se družbenega in ekonomskega ustroja: zaposlitev v propadlih
industrijskih gigantih ni bilo več; šola življenja na sceni pa je odpirala vrata
agencij, komercialnih in podjetniških podvigov s kratko ali celo daljšo sapo
in s scene smo sestopili v družbo kapitalskega konzuma in pogoltnosti.
62
Peter Tomaž Dobrila
Računalniška,
novomedijska,
intermedijska umetnost in
Multimedijski center KIBLA
KIBLA 20 let, evropski projekti 10 let
O začetkih vedno vse dobro. Spomladi leta 1992 sem se po izletu v čezmejni
Gradec, kjer smo se na simpoziju dobili kibernetični zanesenjaki iz Avstrije
in Slovenije – če štejem Igorja Krambergerja in sebe, ki sva sedla v Zastavo
101 in se zapeljala preko meje –, prvikrat soočil z informacijsko-komunikacijskimi zmožnostmi novih medijev, ki so jih opredelili kot računalniško umetnost. Simpozij, predstavitve, razprave, pomenki v premorih, nekaj primitivnih eksponatov s prikazi računalniške grafike in predvajanjem računalniško
generiranega ali modificiranega zvoka, bolj igrače kot karkoli drugega, entuziastične debate in razmisleki mimogrede in obvezen pogled v prihodnost so
nas pripeljali do vrhunca ob zaključku celodnevne seanse, avdio-vizualnega
dogodka, ki je s pomočjo takrat sodobnih IKT povezal violinista v New Yorku, videastko v Tokiu in plesalko v Gradcu v enovit scenski nastop.
Toda publika je začela čez čas postopoma zapuščati prizorišče, ker – nevajena takšnih ali podobnih dogodkov – ni zdržala vedno novih poskusov
vzpostavljanja linije med tremi lokacijami, takrat seveda še preko telefona
in modema, po bakrenih žicah. Ko je že kazalo, da je uspelo in sta se najprej
oglasili dve lokaciji in so nas le še trenutki ločili od tretje, se je nenadoma
vse sesulo in začeti je bilo treba znova. Minila je kaka ura in več, ostali smo
najbolj vztrajni, in to dobesedno. Najprej smo morali potrpežljivo čakati na
vzpostavljanje linije, nakar smo ob končnem uspehu zadovoljni, da smo le
med izbranci pomembnega spektakla, na začetku slišali in videli dokajšnjo
kakofonijo zvoka in slike, čemur je seveda sledila plesna improvizacija, a
sčasoma so se le zlili s plesalko v eno, da smo pozabili na vse okoliščine in
začeli spremljati umetnost.
Vendar vse bi bilo preveč lepo, če ne bi v tem zlivanju enega v drugo spet
pričele linije delati po svoje in je včasih kak signal zamrznil, slika se je
ustavila, dokler se ni ponovno celoten sistem sesul in ga je bilo potrebno
vzpostavljati znova. In je delovalo in se je sesuvalo. No, in po nekaj poskusih,
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 63
uspešnih in neuspešnih, so se tudi organizatorji odločili, da smo se seznanili
z neomejenimi širinami novih tehnologij, in da se ni več treba truditi, da bi
zamišljeno pripeljali čisto do konca, zato so zaključili ob prvi priložnosti, ki
se jim je ponudila. Plesalka se je priklonila in po telefonu so obvestili tudi
ostala dva udeleženca, da bomo končali in se zahvalili. Ob tem niso pozabili
pribiti, da je dogodek uspel in da smo še v prihodnje vabljeni k udeležbi in
sodelovanju, če nas zanima tovrstna umetnost. Čeprav daleč od popolnosti,
sem s tem doživel svoje prvo bližnje srečanje s tistim, kar sem kmalu počel, a
najprej zasnoval kot multimedijski center za umetnost.
Nemara bi svoje srečanje z računalniško umetnostjo postavil še dlje nazaj,
spet v Gradec, kamor sva se s takrat še študentom Dejanom Flaškerjem in
mano, pravkar diplomirancem, redno vozila na Festival Štajerska jesen, ki
je bila leta 1989 posvečena Kaosu. Teorija kaosa, Mandelbrotova množica,
fraktali kot hit sveta in našega pogleda nanj, z najinega stališča informatikov pa nove rešitve računalniške grafike in modularnega programiranja, ki
zahteva mnogo manj procesorskega časa in pomnilniškega prostora. Tudi
razstava natisov teh fraktalnih geometrij narave je navdajala z umetniškimi
občutki, dasiravno je iz nje vela neka tehnološka hladnost in se je zdela
kot natečaj oblikovanja nekih novih geometričnih likov in teles. Barvito in
razvejano je bilo fascinantno, toda hkrati je opozarjalo na drugo plat, ne
toliko umetniško, ampak bolj kičasto plat novo medijske umetnosti in njene
pojavnosti. Danes ugotavljam, da je šlo za uporabno umetnost, ki nas je še
dolga leta zatem gledala iz časopisov, z naslovnic revij, s platnic knjig, plakatov, televizijskih ekranov.
Kot nazaj v preteklosti, ko smo v Prvi gimnaziji, pri pouku fizike za nadarjene, hodili na Univerzo v Mariboru, kjer so imeli na Tehniški fakulteti prvi
računalnik. Takšnega na kartice, ki je za 4 kB spomina zasedal celotno sobo
in se razvejal tudi na hodnik. Takrat sem naredil svoj prvi računalniški algoritem in se soočil z višjim programiranjem, ko so mi inženirji kazali na papir
natisnjene podobe znanih ljudi, filmskih igralk in igralcev idr. in poudarjali
neslutene zmožnosti računalništva. Četudi se s temi podobami nisem sam
nikdar ukvarjal in nikoli sprogramiral ali natisnil niti ene, mi je očitno ostalo
v podzavesti, saj se še danes ukvarjam z umetnostjo v okviru novih medijev,
IKT ali računalnika. Pa tudi z drugo. Šele mnogo let kasneje sem prvič slišal
in videl Edvarda Zajca, enega svetovnih pionirjev računalniške umetnosti, ki
se je z njo začel ukvarjati koncem 60. let 20. stoletja.
Čez poletje leta 1992 se je v okviru Dokumente 9 v Kasslu, Nemčija,
dogajala Van Gogh TV: Piazza Virtuale, poseben projekt, ki so ga avtorji
tega umetniškega dogodka, enega največjih in najpomembnejših na svetu,
poimenovali Televizija prihodnosti in se je v 100 dneh, kolikor manifestacija
64
traja, 24 ur dnevno, na kanalu 3 SAT odvijal program interaktivne umetniške
televizije, v katero so se povezovali umetniki, umetnice in umetniške skupine
z vsega sveta – iz Slovenije naj omenim Egon March Inštitut z Markom Košnikom na čelu – in s pomočjo različnih prispevkov sodelovali pri demonstraciji platforme bodočnosti. Ker sem program tudi sam spremljal, se spomnim
nenavadnega in po televizijskih kanonih težko gledljivega in poslušljivega
medija, na katerem se je izpisovalo besedilo, ki je bilo še najbolj razločno,
saj je bilo linearno, in izrisovala slika, pravzaprav se je sestavljal skupek slik,
nastalih iz raznih prispevkov, ki je bila bolj podoba, medtem ko so se v ozadju
slišali šumi, včasih pa se je skozi nadzorovano kakofonijo zvokov prebil tudi
kak govor oz. pogovor ali je zacingljal tisti nekoč znani zvok modema in takratnih komunikacijskih naprav, ko so vzpostavljale zvezo. Ob tem se je tudi
nemalokrat zgodilo, da se je sistem sesul ali zamrznil, zato so bili primorani
prekiniti program s klasičnim obvestilom, kot smo ga bili vajeni ob spremljanju drugih oddaj, in ga čez čas, ko so se sklopili, nadaljevali.
Verjetno so bili to zame ključni dogodki, da sem se še istega leta, 1992,
odločil spisati koncept za umetniški center, temelječ na sodobnih IKT. Takrat
sem delal na Mariborskem radiu Študent – MARŠ kot urednik za kulturo in
informativni program in avtor tedenske oddaje Kulturni sabat, ki se je v eni
uri odvrtela vsako soboto med 17.00 in 18.00, in to rednih 5 let. Ob tem sem
delal še pogovore z umetniki in umetnicami, glasbeniki in glasbenicami, tujimi in domačimi, snemal, pisal novice, napovedi in poročila o kulturnih prireditvah, pripravljal glasbeno opremo. Skratka pisal. Ker je bil MARŠ eden od
dveh neodvisnih medijev v Sloveniji, poleg Radia Študent – RŠ v Ljubljani,
smo seveda v novi državi imeli težave s financiranjem. Stare sheme so se
sesule, novih pa ni bilo. Zato smo bili primorani v iznajdljivost in iskanje, kako
preživeti, če smo želeli še naprej delati, kar smo hoteli.
Kaj kmalu sem izvedel, da v Slovenijo prihaja tuj kapital, ki ga nek ameriški
multimilijonar namenja za podporo svobodnim medijem. Zatem sem izvedel
še ime: George Soros, zagovornik odprte družbe, želi v celotni vzhodni
Evropi vzpostaviti demokracije, v katerih bo enakovredno sodelovala civilna
družba. Ukrepali smo hitro, se povezali s kolegi v Ljubljani in izvedeli, da
je res, in da so prvi obiski njegove ekipe iz New Yorka že napovedani, zato
lahko pričakujemo obisk tudi v Mariboru. Zanimali naj bi jih zlasti Katedra,
študentski časopis, ki se je po burnih 80-tih letih 20. stoletja, ko sem ga pomagal od leta 1983 revitalizirati po prejšnjem viharju in bil urednik in pisec,
utrudil in imel podobne težave s financiranjem, in MARŠ. Po sestanku s slom
Amerike je radio dobil denar za nov studio in oddajnik ter nekaj programskih
sredstev, da smo lahko sploh delali in oddajali.
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 65
In leta 1993 sva se s Snežano Štabi, glavno in odgovorno urednico MARŠ,
znašla v skladu z odpiranjem in povezovanjem na neki mednarodni radijski
delavnici, pri koroškem radiu Agora, blizu Železne Kaple, po kateri smo se
odpeljali na Dunaj, na svetovni vrh za človekove pravice Organizacije združenih narodov. Prvikrat sem povohal ves svet na kupu in ta vonj mi je ostal
do danes: premaknil me je na globalno raven. Že dodobra vzhičena sva se
odločila nadaljevati potovanje v Linz, na Festival Ars Electronica, kjer je bil
napovedan koncert Kraftwerk. Prvo soočenje s festivalom, ki je nosil naslov
Genetska umetnost – Umetno življenje (Genetische Kunst – Künstliches
Leben / Genetic Art – Artificial Life), me je navdalo z nečim do takrat nevidenim in neslišanim, od razstav na raznih lokacijah, performansov in glasbe in
nepozabnega koncerta, predstavitev in debat na konferenci ter družabnosti
v nekem novem, spremenjenem okolju, kot vstop v novo dimenzijo, v kateri
živim še danes.
Ker se je zaradi poslovanja in finančnih tokov morala pri nas odpreti poslovalnica Zavoda za odprto družbo, smo kmalu dobili tudi ljubljanski naslov,
kam smo lahko pošiljali naše prošnje. Nekega dne leta 1993 sem natisnil
zasnovo svojega multimedijskega centra, ki bi omogočal umetnicam in
umetnikom ustvarjanje z novimi tehnologijami, dokumentiranje in arhiviranje ter tudi promocijo na mednarodni ravni in sodelovanje z drugimi po
vsem svetu: kako bi slovensko umetnost postavili na svetovno prizorišče,
povezali organizacije in institucije in vzpostavili kontinuirano, vsakodnevno
izmenjavo in vključevanje v svetovne dogodke. Za to je potrebna tehnologija, ki je bila draga in nedostopna, in vstop v informacijsko-komunikacijsko
omrežje, takrat še v zgodnji internetni dobi. Na OSI, kot smo popularno rekli
Open Society Institute Slovenia, sem se dogovoril za sestanek z Bratkom
Bibičem. Rekel je, odlična ideja, vendar jo bomo najprej izpeljali v Ljubljani,
ker Maribor nima dovolj kritične mase. Odvrnil sem mu, da s tem nimam
težav, le da naj tudi Maribor pride na vrsto. Tako je leta 1994 kot pobuda
nastala Ljudmila in 4. julija 1996 se je slavnostno odprl Multimedijski center
KiberSRCeLab oz. KIBLA kot projekt, ki ga je pod streho vzel Narodni dom
Maribor z direktorjem Vladimirjem Rukavino, financiral pa Zavod za odprto
družbo Slovenije z direktorico Aljo Brglez.
KIBLA je fascinirala že na samem odprtju s prostranostjo prostora, arhitekturo, ki sta jo prispevala Borut Wenzel in Dejan Štampar, umetniško
akcijo, ki jo je za otvoritev prispevala skupina ProvokArt, in konceptom, ki
je združeval umetniški del s prostorom za razstave, koncerte, performanse,
gledališke predstave, delavnice, predstavitve, predavanje itd., kibernetični
del, v katerem sta se odvijala programa SRCe – Študentski informacijskosvetovalni center in Kiber, občasno pa tudi umetniške akcije in postavitve,
66
ter družabni del z glasbeno poslušalnico in ponudbo za pod in na zob. Pri
podpori programom so pomagali sodelavca in sodelavka OSI Aldo Milohnič,
Mitja Doma in Sonja Dular. V načrtu smo imeli še knjigarno za družboslovje
in humanistiko in z vso potrebno sodobno tehnologijo opremljeno galerijo, ki
bi omogočala predstavljanje novomedijske umetnosti in postavljanje sodobnih razstav, česar nista premogla ne Maribor ne Slovenija.
KIBLA je bila prvi tovrstni center in tudi največji multimedijski center v Evropi. Danes je še vedno največji multimedijski center v Sloveniji ter v vzhodni
in srednji Evropi, medtem ko sta nas drugod prehitela center Ars Electronica – Muzej prihodnosti (Ars Electronica Center – Museum der Zukunft)
v Linzu, Avstrija, ki so ga odprli septembra 1996, in Center za umetnost in
medijske tehnologije (Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM)
Karlsruhe, Nemčija, odprt aprila 1997; sta večja, ampak po zasnovi enaka. V
Sloveniji je KIBLA postala prva Soroseva odprta hiša / Soros Open House
– SOHO kot prostor odprte družbe in leta 1997 so po našem vzoru odprli
center PINA v Kopru, ki je postala druga odprta hiša.
Nekje konec leta 1994 je Jože Slaček, sodelavec Mladinskega kulturnega
centra Maribor – MKC, povabil Aleksandro Kostič, kuratorico Umetnostne
galerije Maribor – UGM, in mene k snovanju 1. mednarodnega festivala
računalniške umetnosti, ki se je realiziral leta 1995 in bil prvi tovrstni festival
pri nas. Odvijal se je na raznih prizoriščih, v institucijah in zunaj, v odprtem,
javnem prostoru. Nastal je po neki naravni kontinuiteti dogodkov, ki so
obravnavali umetnost in nove medije in so na njih sodelovali vidni teoretiki in
teoretičarke ter umetniki in umetnice z raznih koncev sveta. Errki Huhtamo,
Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc, ki sem ga imel prvič priliko
v živo spremljati na Festivalu Štajerska jesen, oktobra 1995 v Gradcu, s
performansom “Deljeno telo / Skenirajoči robot” (“Split Body / Scanning
Robot”) idr., od naših pa Virtualna baza Intima, projekt ATOL idr., v Galeriji
Media Nox, ki jo je vodila Nadja Čobal.
Poleg tega je bila njena želja, da bi izdajali tudi časopis za umetnost, kulturo
in nove medije in nastal je TOX – vozni red po devetdesetih, lična revija
žepnega, A6 formata, ki je imela namen reflektirati takrat zelo živahno mariborsko sceno; prispeval sem tudi ime, Samo Lapajne pa logo. Ta 0-ta številka
je nastajala v Zrcalu, ki sta ga ustanovila Snežana Štabi in Rajko Majcen,
eden IKT pionirjev in BBS začetnikov, ki je prednosti novih sistemov razlagal
uradnim medijem, a ga niso dovolj razumeli, bil je pač nekaj let pred časom,
še ena slovenska strateška in razvojna napaka; oblikoval jo je Miha Grobler,
besedila in slikovni material pa so prispevali mnogi.
Nekaj konča, nekaj nastane, tako smo v tistem času, tudi s TOX branili metanje MKC iz stavbe na Slomškovem trgu, kamor se je vseljevala, vsiljevala
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 67
Univerza v Mariboru, ki ni želela sprejeti sobivanja, če bi se prostor samo
vsebinsko definiral kot študentski kulturni center. V podporo sem jim ponudil, da bi tam locirali nastajajoči center KIBLA, a je takratno vodstvo MKC
pobudo zavrnilo. Sledila je ideja o namestitvi centra KIBLA v UGM, ki je to ni
zanimalo, in v Pekarni Magdalenske mreže, ki se ni odločila za nove vsebine,
sprejel pa nas je Narodni dom, kjer je bilo v spodnjih prostorih skladišče.
Še danes menim, da je bila izselitev MKC z Orožnove oz. iz današnjega
Rektorata napaka v strategiji razvoja mesta, ki se pozna še danes, saj je z
njo bila iz centra Maribora izgnana mladinska oz. študentska kultura. Kot
ena ključnih bi lahko v teh letih študentska populacija soustvarjala mestno
življenje, a so jo raje odrinili na obrobje mesta, v kampus na Gosposvetski,
ob parku pa pustili le spalno študentsko naselje. Nato teoretiki mariborske
družbe in univerzitetniki razglabljajo, kje je težava in kako je to mariborska
specifika, naš problem, da se študentarije ne čuti v mestnem življenju, obenem pa jih izganjajo. Nemara je danes spet priložnost, da to popravimo in v
zgradbi nekdanjega dispanzerja na Tyrševi, ki je v lasti univerze, vzpostavimo študentski kulturni center.
Leta 1994 se je zgodila zasedba Pekarne, leta 1995 so izgnali MKC s
Slomškovega trga, leta 1996 smo ustanovili MMC KIBLA in že septembra je
bila osrednje prizorišče 2. mednarodnega festivala računalniških umetnosti,
dvojna, 1./2. številka revije TOX – vozni red po devetdesetih, ki jo je oblikoval Samo Lapajne, pa je bila katalog festivala z nekaj dodatki. Leta 1997 je
izšel Beli TOX, konceptualna izdaja v beli barvi, ki smo jo razposlali na razne
naslove in zapisali, naj vsak napolni svoj osebni izvod, ki nam ga naj potem
vrne, nakar pošljemo novega. Iz prispelih avtorskih revij smo nameravali izdati naslednjo številko, vendar smo dobili nazaj samo 3 izvode. Tako smo se
leta 1998 odločili, da TOX – vozni red po tri tisočih redefiniramo kot zbirko za
sodobno kulturo, umetnost in znanost, družbo in tehnologijo in kot založbo.
Do leta 2012 je izšlo preko 50 naslovov, od knjig, umetniških katalogov,
brošur, revij, glasbenih in večpredstavnostnih zgoščenk, zbornikov itd.
Leta 1998 nas je 11 sodelavk in sodelavcev ustanovilo Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, saj smo potrebovali pravni okvir za delovanje, ki se je do
takrat že razbohotilo, odprli smo Knjigarno za družboslovje in humanistiko
Za:misel in gostili smo ekipo umetnic in umetnikov iz Beograda, pod naslovom Živi akt. Januarja 1999 se je z otvoritvijo razstave slik Marka Jakšeta
začela KiBela – prostor za umetnost in poleti smo se soočili z največjim
mednarodnim projektom MMC KIBLA do takrat, festivalom samoorganiziranih kulturnih oblik hEXPO, ki se je na pobudo Inštituta Egon March dogajal
v Mariboru, Ljubljani in Kopru in predvidoma naj bi trajal 1 mesec. Izredno
gosto vsakodnevno delovanje je bil ognjeni test za nas, kakor tudi za ostale
68
sodelujoče organizacije in institucije, ki smo se morali soočiti z veliko novega, priliko pa sem imel spoznati tudi avtorje Van Gogh TV, ki smo jih gostili.
Leta 1999 sem dal na takratno Ministrstvo za informacijsko družbo (MID)
in Ministrstvo za kulturo (MK) pobudo za ustanovitev mreže multimedijskih
centrov Slovenije. Kot pilotni projekt sem predlagal povezavo slovenske
transverzale, kjer je tudi najmočnejša Arnesova IKT hrbtenica, diagonale
Maribor – Ljubljana – Koper, s centri KIBLA – LJUDMILA – PINA. A projekt
je ostal za nekaj let v predalu, prej smo dobili še Info točke, ki so po vsej Sloveniji nastale s financiranjem MID (oprema) in MK (program) ter sodelovanjem lokalnih skupnosti, v našem primeru Mestne občine Maribor, ki je dala
na razpolago prostor in kritje obratovalnih stroškov. KIBLA je bila izbrana
na javnem razpisu za upravljanje in nastala je Komunikacijsko-informacijska
točka – KIT.
Leta 2000 smo bili prvič povabljeni k sodelovanju v mednarodnih projektih
in šele leta 2002 smo lahko prvič kot institucija iz Slovenije prejeli sredstva
Programa Kultura Evropske unije (EU) in v tem sodelovanju smo ostali do
danes. Leta 2004 smo dočakali, da je projekt Mreža multimedijskih centrov
Slovenije – M3C, po petih letih bil s strani EU spoznan kot izjemen na nivoju
Evrope, zato je kot edini v Sloveniji na področju sodobne kulture in umetnosti prejel sofinanciranje Evropskega sklada za regionalni razvoj, od 2004
do 2006. Takrat se nas je prijavilo 9 centrov iz raznih regij Slovenije, v letu
2012 je v mreži M3C preko 20 centrov in še zmerom velja za edino tovrstno
nacionalno omrežje v Evropi in na svetu.
Od leta 2006 smo mrežo želeli razširili na evropsko raven in leta 2008 nam je
uspelo z večletnim projektom EU programa Kultura X-OP – eXchange of art
Operators and Producers / Izmenjava operaterjev in producentov umetnosti, katerega koordinator je bila KIBLA. Vanj smo združili 10 organizacij in
institucij iz 9 držav ter umetnice in umetnike, umetniške skupine in festivale
ter razne pobude in projekte iz vse Evrope. Prvič se je zgodilo, da je slovenska organizacija postala koordinator EU kulturnega projekta in leto 2008
smo z dvema projektoma – drugi je bil Hallerstein, sodelovanje EU s in v 3.
državah, ki je bil edini uspešno zaključeni projekt sodelovanja s Kitajsko –
končali kot najuspešnejša organizacija v EU programa Kultura.
In taistega leta smo ustanovili Znanstveno raziskovalno združenje za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo EPEKA, v katerem
smo se povezali ustvarjalke in ustvarjalci kulturnih, umetniških, izobraževalnih, znanstvenih in tehnoloških vsebin projekta Evropska prestolnica kulture
2012. S ciljem interdisciplinarnosti raznih panog umetnosti in raziskovanja
načinov realizacije kulturnih programov in projektov ter vzpostavljanje
platforme, na kateri se združujejo umetniška ustvarjalnost, znanstvena
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 69
raziskovalnost in tehnološka paradigma v sodobnem okolju, ki izhaja iz preteklih dognanj in odpira prihodnja spoznanja. Paradigma je povezovanje in
sodelovanje na lokalnem, medmestnem, regionalnem, nacionalnem in mednarodnem nivoju, v EU in globalno. Svet je globalen in umetnost in znanost
enako, sodobna IKT pa je mreža vzpostavljanja te multipolarne celovitosti.
Pred tem smo leta 2005 prvič uradno predstavljali Slovenijo v Evropski prestolnici kulture – Cork 2005, na Irskem, in isto leto na poziv Ministrstva za
kulturo izdelali projektno nalogo, kako si v Sloveniji predstavljamo izvedbo
tega največjega kulturnega projekta v Evropi in verjetno tudi na svetu. Leta
2006 nas je MO Maribor na javnem razpisu izbrala za izdelavo kandidature
za Evropsko prestolnico kulture 2012 za Maribor in partnerska mesta – Murska Sobota, Novo mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – iz t. i. vzhodne kohezijske regije. Izhajali smo iz našega delovanja in si zastavili mrežni projekt
v vseh ozirih: organizacijskem, institucionalnem, programskem, finančnem,
saj nam je bila taka zasnova edina izvedljiva. Mednarodna ekspertna komisija je izbrala predlog KID KIBLA pod sloganom Čista energija za najboljšega.
Multimedijski center KIBLA je danes najstarejši novomedijski center v
Evropi (vsaj), ki se ukvarja z umetnostjo in znanostjo, kulturo in izobraževanjem, raziskovanjem in tehnologijo, zajemajoč različna področja delovanja s
humanistiko in družbenimi znanostmi in skozi informacijsko-komunikacijske
tehnologije (IKT). Še vedno raste – ne samo prostorsko ampak kakovostno
– v programih, ki jih razvija. S številnimi pobudami, ki jih gosti, in projekti, ki
jih razvija z institucijami in organizacijami vseh vrst, javnimi in zasebnimi, je
KIBLA postala verjetno najpomembnejša institucija za sodobno umetnost
v regiji in ena od najpomembnejših v Evropi tlakujoč lastno pot v globalno
sceno umetnosti in znanosti skozi vso svojo zgodovino. Zatorej je treba
spoštljivo čakati na 20. obletnico nečesa, kar se ni vdalo pred ničemer in
nikomer, in je negovalo vse, kar je posebnega. Še več, vse to je bilo storjeno
na odprtem viru in za javno rabo, in tako ni bila zgolj organizacija in institucija, ampak preprosto ustvarjalna platforma za 21. stoletje, ki ni zanemarila
svoje vloge socialnega korektiva.
70
Dejan Štampar: Mini kino, KiBela 2001
IT Linux Festival KIBLIX 2001
Louis-Philippe Demers, The Tiller Girls, KIBLIX 2012, Soft Control
IT Linux Festival KIBLIX 2001
KIBLIX 2012, Soft Control, razstava / izložba / exhibition
Sadržaj
Stjepan Mikec
Uvod.....................................................................................................................76
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border.............................................................................78
Martha Blassnigg, Michael Punt
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi
i mogućnosti na povijesnom vrhuncu........................................................84
Marta Gregorčič
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie..........98
Robert Posavec
Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept.............. 118
Snežana Štabi
MARŠ u nove medije?................................................................................. 126
Peter Tomaž Dobrila
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost
i Multimedijski centar KIBLA /
KIBLA 20 godina, europski projekti 10 godina................................... 131
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarnost i novomedijske kulture
u razvoju prekograničnog područja........................................................ 210
NMCB intervencija / intervention, Maribor 2011
Računalniška, novomedijska, intermedijska umetnost in Multimedijski center KIBLA 75
Četiri smo organizacije s različitim iskustvom, poviješću, organizacijskim
razvojem, načinom rada, svojom pozicijom u zajednici. Ono što nam je svima
zajedničko je da smo sa scene civilnog društva, aktivni u razvoju naših zajednica, da nam nove tehnologije i mediji nisu strani i da smo uvijek spremni
na izazov, eksperiment, razmjenu znanja i iskustava, da smo spremni stvarati
nešto novo i da nam je društvena obaveza to novo dati zajednici na doradu,
kritiku, grananje, multipliciranje, pod jednim jedinim uvjetom – “dijeli pod
istim uvjetima!”.
U to kreativno proljeće 2010. godine, okruženi računalima i odbljescima
multimedijske izložbe, sramežljivo smo pokušali Kiblinim predstavnicima
predstaviti ideju razvoja društva kroz nove medije i kulturu dijeljenja znanja
i informacija. Ideju koja se kuhala u našim glavama u ACT-u od trenutka
kad smo shvatili da naša uloga nije parcijalno odrađivanje malih aktivnosti i
pokušaj rješavanja problema na terenu, nego na stvaranju hub-ova u zajednicama, platformi koje će pružati podršku pojedincima i malim organizacijama
koji imaju ideju i entuzijazam, ali nemaju resurse. Platformi koje će takvim
ljudima, inovatorima današnjeg doba, pružati utočište pred uniformiranim
sustavom u kojem se ne mogu snaći. Radi se o stvaranju pozitivnog okruženja za bottom-up sustav koji kreće od malih ljudi, od civilnog društva, nastavlja se na podršku većih etabliranih organizacija koje mogu istraživanjem,
umrežavanjem, projektnim upravljanjem i financijski stvoriti uvjete za proces
stvaranja i korištenja rezultata. Možemo reći da je to kombinacija bottom-up
i top-down modela. Važno je krenuti od resursa, prednosti i potencijala lokalne zajednice, osnaživati dionike u zajednici i pružati im podršku. U klasičnom
projektnom modelu gdje krećemo od problema, rješavamo problem, financirani smo od donatora kratki vremenski period, stvorimo rezultate koje damo
na korištenje ciljanim skupinama, projekt završava, financiranje prestaje,
resursi su oskudni i preslabi. Što dalje? Koliko smo autonomni? Koliko smo
(ne)zavisni?
Ubrzo su napravljeni obrisi projekta New Media Cross Border. Osjećali
smo da je različitost naših organizacija prednost za obje strane. Zašto ne
bismo u projektni konzorcij pozvali još dvije potpuno različite organizacije? Pridružili su nam se ONEJ iz Pomurja i VUK iz Varaždinske županije.
Savršeno partnerstvo: novomedijski interdisciplinarni laboratorij, društvenopoduzetničko-kulturni centar podrške, eko-art rezidencijalni centar i udruga
76
alternativne kulture. U avanturu smo krenuli početkom 2011. godine nakon
odobravanja projekta na 2. natječaju Operativnog programa IPA SlovenijaHrvatska 2007-2013. Naš šareni konzorcij našao se u društvu projekata koje
su provodile iskusne razvojne agencije, institucije, općine i gradovi. Oni ne
razumiju nas, mi ne razumijemo njih. Metode su različite, ciljevi isti.
Kao i u svim aktivnostima na projektu, u izradi ove knjige je otvoren prostor
pojedincima koji imaju što za reći. Okvir u pozivu za predlaganje tekstova
je bio jako širok: pišite o fenomenima u nezavisnoj kulturi, o organiziranju
pojedinaca za rad u zajednici, o novim medijima, transdisciplinarnosti, angažiranoj umjetnosti, održivom razvoju. Pred vama je zbornik tekstova u kojima
ćete prepoznati sebe, svoju okolinu, probleme, strahove i prilike. Tekstovi
su napisani radi vas, promislite ih, iskoristite ih, krenite u akciju za dobrobit
svoje zajednice. I “dijelite pod istim uvjetima!”.
Stjepan Mikec
Kruno Jošt: Kritika projektnega prijavnega sistema / Kritika projektnog prijavnog sistema
/ Critique on project proposal applying system, ACT 2012
Uvod
Uvod 77
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border
Osnovni cilj projekta New Media Cross Border (NMCB) je jačanje sposobnosti organizacija i pojedinaca u široj regiji koji djeluju na području novomedijske kulture, a koji će biti budući akteri na području kulturnog i društvenog
razvoja, suradnje na području umjetničke produkcije, razmjene ideja i
projekata te mobilnosti umjetnika i stručnjaka. Stvara se dinamičko međunarodno područje s intenzivnom suradnjom razvojnih aktera i zainteresiranih
subjekata na područjima novomedijske kulture, transdisciplinarne umjetnosti, održivog razvoja i novih modela zajedničkog stvaranja.
Svijet umjetnosti je izuzetno moćan i može utjecati na lokalni, regionalni i
globalni razvoj. Radi se o sektoru rasta koji snažno utječe na nastajanje kreativnih bazena, novih radnih mjesta, globalnih društvenih pokreta, inicijativa
i samoorganiziranih grupa.
Područje kulturno-umjetničke produkcije utječe i na lokalne i globalne
ekonomske politike te na razvoj kulturno-umjetničkih organizacija kao izvora
inovacija. Kulturna produkcija kroz projekte kao što je NMCB osnažuje
društvene integracije i osigurava kulturno-teritorijalnu koheziju.
Ako se osvrnemo u povijest zadnjih dvadeset godina, novi mediji su jako
utjecali i na razvoj kulturne scene. U našem primjeru, scene geografski
definirane u srednjoeuropskom prostoru istočne Slovenije (Podravska i
Pomurska regija) i Hrvatske (Varaždinska i Međimurska županija). O tome
govori i istraživanje koje je bilo provedeno u okviru projekta NMCB u 2011.
godini, na uzorku od 36 organizacija, kolektiva i pojedinaca kojima je osnovni fokus upotreba novih medija i informacijskih tehnologija u kulturno-umjetničkoj produkciji. Rezultati istraživanja pokazuju trend razvoja organizacija
i pojedinaca, dakle scene, koja je u okviru svog djelovanja jako povezana
sa srodnim organizacijama i pojedincima u širem međunarodnom prostoru.
Informacije prikupljene u istraživanju predstavljaju i strukturu organiziranosti organizacija i pojedinaca, strukturu financiranja, udio stalno zaposlenih,
honorarnih suradnika i volontera te tehničku i prostornu infrastrukturu
svake pojedine organizacije ili pojedinca. Pregled temeljito pokazuje kako
je tzv. “novomedijska scena” organizirana i osposobljena te ako to postavimo u širi društveno-ekonomski kontekst, možemo brzo ocijeniti potencijal
kulturno-umjetničke scene te predvidjeti pozitivne utjecaje novomedijske
78
kulture na lokalnoj razini. Činjenica je da su neposredni učinci kulturnoumjetničke produkcije, prije svega financijski, teško mjerljivi, a pri tome se ne
smiju zanemariti drugi, vjerojatno vitalniji utjecaji na kulturni razvoj lokalne
zajednice.
Danas možemo govoriti o novim medijima kao o novoj paranacionalnoj kulturi. Ujedinjavanju globalne povezanosti i lokalnih specifičnosti. Fenomen otporan na politički ustroj pojedine države, granice, kulturne razlike, cenzure u
izražavanju... Govorimo o mreži individualizirane, interaktivne komunikacije.
U protekla dva desetljeća je došlo do izuzetno brze fascinacije “globalnim
fenomenom” komuniciranja i distribucije informacija kolegama po cijelom
svijetu. Razmjena iskustava i ideja je dobila sasvim novu dimenziju. Internet,
kao novi medij, ne samo da je s razvojem poduzeća (tzv. dot-com-ova) otvorio novo razdoblje burzovnih špekulacija i s tim novi tip financijskih i društvenih kriza, čije su posljedice od početka trećeg milenija pogubne za brojne
zajednice i države (također i za brojne visokorazvijene države Zapada), nego
je omogućio i alternativne načine djelovanja i organiziranja globalne kulturne scene, temeljene na novomedijskom stvaralaštvu i suvremenoj umjetničkoj produkciji. U relativno visokorazvijenom srednjoeuropskom prostoru, s
jakim kulturno-umjetničkim povijesnim nasljeđem, nastajale su i još uvijek
nastaju nove kulturne institucije i organizacije koje su izgradile platformu
suvremenih informacijskih tehnologija dostupnu praktički svakome. Način
komuniciranja se iz analognog transformirao u digitalni. Radi se o snažnoj
povezanosti organizacija i pojedinaca s globalnom scenom. To povezivanje
je posljedično diktiralo nove oblike samoorganiziranja i povezivanja, također
u obliku događanja kao što su međunarodni festivali, konferencije, simpoziji,
stručni susreti, te ostale oblike druženja, prezentacija i produkcije u kulturi i
umjetnosti.
Partnerski konzorcij četiriju organizacija, iz Slovenije (KID KIBLA iz
Maribora i ONEJ iz Prosenjakovaca) i Hrvatske (ACT iz Čakovca i VUK iz
Varaždina), u okviru projekta NMCB oblikovao je zajedničku organizacijsku,
infrastrukturnu i logističku platformu za provođenje kulturno-umjetničkih
produkcija, zajedničku organizaciju festivala i događanja, edukacijske
module te intenzivnu razmjenu umjetničkog sadržaja. Međunarodni festival
KIBLIX povezan s Međunarodnim festivalom računalnih umjetnosti (MFRU),
koji je najstariji te vrste u Europi (!), Maribor elektronska destinacija (MED),
zatim Slobodni festival, EEII i ACTFEST u Čakovcu te ostali umjetnički
projekti od 2001. do 2013. ugostili su više od 200 umjetnica i umjetnika,
stručnjaka, znanstvenika i organizacija iz cijeloga svijeta.
Sva navedena događanja imaju tradiciju dugu pet do deset godina i u
globalnom smislu su postali poligoni za tzv. lovce na glave (head hunters)
New Media Cross Border 79
od strane IT, medijske i marketinške industrije. Kaljenje potencijala se odvija
upravo na sceni neovisnih nadnacionalnih kulturnih organizacija i institucija.
Predstavnici spomenutih industrija tako dobivaju praktički “sve na jednom
mjestu”: nove ideje, nove prozvode, nove/alternativne pristupe stvaranju i,
prije svega, nove stručnjake. S obzirom da se radi o tzv. nezavisnoj kulturnoumjetničkoj sceni (barem po vlastitoj definiciji), vrijednosti takve produkcije
nije nitko izračunao. U tim kulturnim centrima intelektualne i stvaralačke
moći događa se neprekinut proces stvaranja i produciranja. Prepoznata je
samo ekonomska vrijednost znanja kao intelektualnog kapitala koji može
služiti svijetu korporacija. Upravo s prepoznavanjem ekonomske vrijednosti
pojedinaca i njihovih ideja, priča o nezavisnoj, neprofitnoj sceni prelazi u
etabliranu kulturno-umjetničku produkciju – mainstream. Tehničke mogućnosti novih medija postojeće stanje mijenjaju u jednom smjeru, dok ekonomske
i društvene sile te pomake usporavaju i vuku u suprotnom smjeru. Svjedočimo evolucijskim procesima brisanja granice između interpersonalnog i
masovnog te između javnog i privatnog. Dolazi do pojave odnosno problematike zaštite autorstva i originalnosti.
Novomedijska scena predstavlja i neprocjenjiv poligon za izobrazbu. U
projektu NMCB je bilo provedeno više od deset studijskih putovanja i
stručnih radionica iz područja kulturnog menadžmenta, marketinga u kulturi
i kulturne produkcije, projektnog menadžmenta, umrežavanja, transdisciplinarnosti. Govorimo o izuzetno bogatom kulturnom nasljeđu i produkciji
zadnjih godina koja igra sve važniju ulogu u kreiranju društvenog sustava.
Uostalom, koncept najvećeg kulturnog projekta u Europi – Maribor, Europska prijestolnica kulture 2012, s partnerskim gradovima Murska Sobota,
Novo Mesto, Slovenj Gradec, Ptuj i Velenje, nastao je upravo na toj sceni,
u KIBLI. Temelj koncepta je bilo povezivanje regija (partnerskih gradova)
i kultura, povezivanje kao generator razvoja. Provedba aktivnosti projekta
NMCB, usporedno s programom Europske prijestolnice kulture 2012, je
dobila širu međunarodnu dimenziju u koprodukcijama s brojnim partnerskim
organizacijama, školama i sveučilištima u Sloveniji i inozemstvu.
U umjetnosti i kulturi nema granica. U tom kontekstu više ne možemo
govoriti o nekom geografskom prostoru jer zajedničko djelovanje seže na
sve kontinente svijeta. Tu je prije svega važna razmjena znanja i sadržaja te
mobilnost umjetnika i stručnjaka. Uspostavljanje sustava otvorenog koda,
Do It Yourself (DIY) filozofije te razvoj kibernetičkih kultura i samoorganiziranih grupa nove su paradigme temelja novomedijske scene.
Kao posljedica toga, formiraju se globalne grupe i kolektivi koji postaju
sve umorniji od globalnog virtualnog djelovanja i sve više cijene druženje i
djelovanje pojedinaca i grupa u lokalnim sredinama. Stvaraju se novi oblici
80
kulturnih i umjetničkih događaja kod kojih vrijedi da su informacijske tehnologije samo oruđe informiranja, komuniciranja, promoviranja i organiziranja.
Pri tome je dimenzija demokratičnosti snažno ojačala, a stručnjaci još uvijek
nisu našli opći konsenzus o tome što donose novi mediji. Većina ih se slaže
da novi mediji omogućavaju potencijal za demokratičnu post-modernu društvenu sferu, u kojoj sudionici mogu aktivno sudjelovati i gdje su dobro informirani. Nove oblike organiziranja možemo nazvati novim vrstama kulturnih
i društvenih pokreta. Neki, prije svega vladine i financijske elite, se protive
utjecaju novih medija jer se novi pokreti nekontrolirano šire, a sudionici se
udružuju na transnacionalnoj razini i postižu izuzetno velik globalni utjecaj
koji je bio nezamisliv prije pojave novih medija.
Danas je jasno kakvi su utjecaji transnacionalnih samoorganiziranih pokreta
i udruženja na lokalne sredine; oblikuju se moćne intelektualne ćelije na
lokalnom i nacionalnom nivou koje su sposobne rušiti lokalne vlasti i nacionalne vlade te utjecati na šire javno mnijenje o stanju duha u nekoj zajednici i
time na razvoj kulturnih, političkih, ekonomskih i društvenih događanja.
Moramo biti svjesni činjenice da se pri pojmovnom određenju novih medija
previše usredotočujemo na nove medije kao oruđa i tehnologije, pritom
zanemarujući novonastale kulturne prakse. Razumijevanje našeg odnosa
prema medijima ima ključno značenje u pokušaju oblikovanja sposobnosti
koje su nam potrebne da bismo mogli sudjelovati na polju participativne
kulture.
Upravo projekti kao što je NMCB istražuju i osnažuju moć pojedinaca ili
grupa, formalnih i neformalnih, da aktivno sudjeluju u novonastalim procesima organiziranja, udruživanja i posljedično na stvaranje i prezentiranja
stvorenog. To je neograničeno polje novih ideja, inovacija, koje inspiriraju i
bogate naše znanje i time život u realnom vremenu i prostoru. Traženje novih
paradigmi, što kao posljedica nezadovoljstva postojećim zapadnjačkim sustavom intenzivno jača, imat će rezultat u narednim dekadama 21. stoljeća.
Umjetnost kao polje izražavanja, traženja nečeg novog, nepoznatog, intenzivno koketira sa znanošću i tehnološkim razvojem. Isto kao što se pojavom
novih medija izbrisala granica između osobnog i javnog ili individualnog i
masovnog, brišu se granice između umjetnosti i znanosti. Kao što je rekao
Mark Twain: “Povijest se ne ponavlja, rimuje se”.
New Media Cross Border 81
Grejpfrut kolektiv / collective, KIBLA 2001
Grejpfrut: razstava / izložba / exhibition; Sanja Grcić & Iztok Hrga: modna revija / fashion show, KiBela 2001
KIBLA 2001
Martha Blassnigg, Michael Punt1
Transdisciplinarnost:
Izazovi, pristupi i
mogućnosti na povijesnom
vrhuncu
U rujnu 2011. održana je radionica na temu transdisciplinarnosti u Autonomnom centru (ACT) u Čakovcu. Pod vodstvom Michaela Punta i Kruna
Jošta radionica se bavila mnoštvom aspekata transdisciplinarnosti u odnosu na umjetnost i kulturu. Njezina svrha je bila stvaranje praktičnog okvira
za njegovanje prekogranične suradnje i umjetničku praksu koja prepoznaje
nove mogućnosti koje je otvorio djelomičan neuspjeh temeljne paradigme u
europskoj umjetnosti i književnosti. To je posebice bila reakcija na nove akceleratore (doduše i nove kočnice) koje je omogućila rastuća vizija europske
kulture. Na toj radionici se radilo o razumijevanju transdisciplinarnosti kao
strogog i zahtjevnog okvira za djelovanje koji bi mogao susresti imperative
individualne kreativnosti te norme i standarde ‘srednjeatlantske’ zajednice umjetnika i kuratora, čija je pozornost bila usmjerena prema rubovima
europskog kontinenta koji su prije bili u sjeni Europske unije.
Za oblikovanje radionice izabrana je varijanta transdisciplinarnosti koju su
za vođenje Transtehnološkog istraživanja na Sveučilištu u Plymouthu (VB)
u posljednjih pet godina razvijali autori ovog članka. Članovi te grupe, koju
čine povjesničari, filozofi, antropolozi, umjetnici i dizajneri, polaze od povijesne i teoretske perspektive s ciljem razumijevanja znanosti i tehnologije kao
manifestacije cijelog niza ljudskih želja i kulturnih imperativa. Njihov cilj je
stvoriti doktorsko i post-doktorsko okruženje namijenjeno istraživačima koji
moraju provesti akademsko istraživanje oblikovano vlastitom ili tuđom kre* Autori: dr. Martha Blassnigg (profesorica iz Antropologije medija, Transtehnološka istraživanja,
Sveučilište u Plymouthu), prof. dr. Michael Punt (profesor umjetnosti i tehnologije, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u Plymouthu)
Savjetnici: prof. Jan Baetens (profesor kulturalnih studija, Sveučilište u Leuvenu), prof. Sue Denham (profesor kognitivne i računalne neuroznanosti, Sveučilište u Plymouthu), prof. Roger Malina
(istaknuti znanstvenik na području umjetnosti i tehnologije i profesor fizike, Sveučilište u Dallasu,
Texas), g. Mark-Paul Meyer (viši kurator na EYE Filmskom Institutu u Nizozemskoj), dr. Martin Zierold (izvršni odbor, Međunarodni centar za kulturne studije, Justus Liebig Sveučilište u Giessenu)
84
ativnom praksom. Kao takvi isprepleli su se s težnjama i znanjima zajednice
koju je okupio Kruno Jošt u ACT-u 2011. kao dio New Media Cross Border
projekta.
U središtu Transtehnološkog istraživanja nameće se pretpostavka da
disciplinarne strukture koje podržavaju modernizam – osobito u području
umjetnosti – nisu više imale neosporan utjecaj na to kako bi umjetnici i
kuratori trebali oblikovati svoje mišljenje i praksu. Mobilnost, suradnja,
kulturna migracija i intelektualna sjecišta zahtijevaju nove strategije, a mi
smo mišljenja da kritička evaluacija diskursa, kojima je transdisciplinarnost
okružena, može ponuditi alternativu taktici raspada popularnu u avangardi.
Ovaj odgovor iz istraživanja smjestili smo u filozofske aspekte znanosti
i tehnologije te povijest popularne umjetnosti budući da su to teme koje
su donedavno izbjegavale ograničenja disciplinarnosti te se tako borile
za priznanje s obzirom na kreativnu djelatnost. Štoviše, najvidljiviji utjecaj
na progresivnu poroznost disciplina bio je najevidentniji ne u liberalnoj
umjetnosti i humanističkim znanostima, već u egzaktnim znanostima. Vrline
i dobrobiti interdisciplinarnih i multidisciplinarnih timova postale su jasne
u realizaciji velikih, složenih projekata te novih tema i problematika koje su
izbjegle disciplinarna ograničenja. Smatramo da, baš kao što je na kraju 19.
stoljeća nastali naglasak na razlici između znanosti, tehnologija i zabavnih
sadržaja proizveo okvir krutih struktura znanja koje su u određeno vrijeme
postale silosi, na početku 21. stoljeća možemo vidjeti da se težnje ovih starih
saveznika u preferencijama i intervencijama manifestiraju u interpretaciji suvremenih tehnologija. Transdisciplinarnost, barem kako smo je mi nastojali
shvatiti u Transtehnološkom istraživanju, pruža oslobođenje i čvrstoću koji
mogu potaknuti razmišljanja o kreativnosti protiv radikalnih geopolitičkih
promjena, favorita intelektualaca iz područja umjetnosti, humanističkih
znanosti i znanosti za ravne strukture.
Za vrijeme održavanja radionice u Čakovcu u rujnu 2011., sudionici su se s
transdisciplinarnošću upoznali kroz prezentacije kontekstualnih programa
koje su uključivale prikaz metoda koje je usvojio Abya Warburga u njegovom
Mnemosyne Atlasu. Važnost tog asocijativnog procesa u kojem su kroz usporedbu mogle izranjati nove teme i problematike, omogućila je umjetnicima
i kuratorima nehijerarhijsku platformu za intelektualnu suradnju. Upoznati sa
zamišljenim pokusom projektiranja nove vrste sveučilišta za široko područje
umjetnosti, upotrijebili su svoje i postojeće slike i knjige iz knjižnice u kojoj se
radionica održavala kako bi se izgradio trodimenzionalan kolaž u stvarnom
vremenu. Bez ograničenja zbog razlika između disciplina, dostavnih sustava
i materijalnih mogućnosti, posljedična ponuda iako ne sveobuhvatna,
postavila je okvir za kritičko razmišljanje o namjeni takvog sveučilišta, sada
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 85
kad je većina tradicionalne imovine sveučilišta, kao što su knjižnica i centri
izvrsnosti, raspoređena po mreži koju nisu odredile geopolitičke granice. Jedan od naših zaključaka je zaista da bi se novo sveučilište za široko područje
umjetnosti trebalo izgraditi na pretpostavci da se mreže smatraju pojedinačnim sredstvom za podršku transdisciplinarnih praksi.
Godinu dana kasnije bio sam pozvan zajedno s Dr. Marthom Blassnigg da
Mreži za znanost, inženjering i dizajn održim prezentacije o nekim promišljanjima o transdisciplinarnosti te sam tako bio u mogućnosti osvrnuti se na
rad u Čakovcu zajedno s ostalim istraživanjima koje smo proveli s kolegama
za veći dio desetljeća. S ciljem prepoznavanja fokusa kojeg je omogućila
radionica te velikodušnosti koja se nalazi u srcu transdisciplinarnosti, sretni
smo što možemo podijeliti ovaj članak u kontekstu New Media Cross Border projekta.
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti
na povijesnom vrhuncu
Znanost, inženjering, umjetnost i dizajn su donedavno imali svoju zasebnu povijest. Sada ih se sve više počinje razmatrati kao sastavnim dijelom
širokog vala proizvodnje znanja za dobrobit čovječanstva i njegovu okolinu.
To najuvjerljivije dokazuje pomak u problematici iz izravne i srednjoročne
do dugoročne održivosti zemlje kao hranjivog okoliša, tj. pristupi klimatskim
promjenama, zalihama vode, holističkoj znanosti te društveno-političkom i
ekonomskom kao globalnom problemu. Priznavanje važnosti međuodnosa i međuovisnosti dosadašnjih zasebnih povijesti poziva na nove načine
interakcije koji su više od oportunističkih, pogodnih ili problemskih. To pak
poziva na naglašeno strateške pristupe ka transdisciplinarnosti kao organizacijskom načelu istraživačke suradnje.
Problematike istraživanja
Bučna rasprava oko nove teme transdisciplinarnosti u posljednjih je nekoliko desetljeća dovela do povećane svjesnosti i praktične primjene tradicionalnijih interdisciplinarnih okvira. Pod vodstvom Helge Nowotny (2008.,
2006., 1997.; Nowotny et al. 2003.) i Michaela Gibbonsa et al. (1994.) s
naglaskom na društvenu znanost te Besaraba Niculescua (Camus and Niculescu 1997., Freitas et al. 1994., Niculescu 2008., 2002.) sa znanstvenim
i humanističkim naglaskom, povećanje literature o teoretskim pristupima i
metodološkim razmatranjima2 pokazuje da je transdisciplinarnost više od
2 Dug i kontinuiran angažman vidljiv je u radu i transdisciplinarnim mrežama teorijskog fizičara
i filozofa Basaraba Nicolescua (CIRET) koji odstupaju od znanstvenog konteksta spajajući se s
problematikom humanističkih znanosti s posebnim naglaskom na filozofsko-religijsku perspektivu.
86
puke pomodne prekretnice koja ima jaku podršku konkretnih pothvata i
zahtjeva unutar aktualnih istraživačkih okvira.
Potreba za transdisciplinarnim strategijama posljednjih godina raste iz sve
priznatije složenosti problema današnjice, uključujući eksponencijalno
rastuće opterećenje podacima i informacijama u razdijeljenim poljima i
formatima, potreba za inkluzivnijim bavljenjem svim sektorima i slojevima
društva, kao i bliže suočavanje i potreba za integracijom mnoštva zamijećenih koncepcija i modela stvarnosti. Ta potreba za širim osvrtima i zajedničkim angažmanima, kako se raspravlja, zahtijeva postavljanje čvrstih temelja
u disciplinarnim praksama i inovativnim pristupima suradnji te proizvodnji
i razmjeni znanja unutar interdisciplinarnih okvira. Stoga se može tvrditi da
transdisciplinarnost po potrebi oblikuju komplementarni ogranci tih metoda,
vidika, modela i koncepata koji omogućuju pojedinačne discipline unutar
svojih kanonskih okvira i specijaliziranosti te razmjene unutar disciplina
putem interdisciplinarnog angažmana. Isto tako, nijedna disciplina nikada
nije potpuno izolirana te ih se uvijek mora razmatrati u odnosu na ostale
znanstvene prakse. Sa širenjem svijesti o transdisciplinarnosti, ipak dolazi
do pogrešne upotrebe pojma u kontekstu međudisciplinarne suradnje. To
ukazuje na promptno razjašnjavanje nejasnoća u značenju i vrijednosti transdisciplinarnosti kod nekih od tih intervencija.
Neki od najčešćih slučajeva koji su doveli do pogrešnog shvaćanja aktualne
upotrebe pojma transdisciplinarnosti su:
– Uobičajena zbrka oko transdisciplinarnosti u kombinaciji s među- i
multidisciplinarnošću koja nastaje iz uopćene i neprepravljene upotrebe
pojma, posebice artikuliranog u odnosu na ‘globalne probleme” i ‘globalno
razmišljanje’.3
Oslanjajući se na nastajuća događanja (OECD Konferencija u Nici 1970.; UNESCO-va Konferencija u Veneciji 1986. na kojoj je usvojena Venecijanska deklaracija), Nicolescu je vodio teoretski
diskurzivni pothvat na području transdisciplinarnosti te je 1987. osnovao Međunarodni centar za
transdisciplinarna istraživanja i studije (CIRET). Sociologinja Helga Nowotny, predsjednica Europskog istražnog vijeća, zajedno s grupom suradnika, među ostalima i s Michaelom Gibbonsom,
vodila je još jednu temeljnu nit u raspravi kojom se naglašavala proizvodnja ‘društveno robusnog
znanja’ te se posebno osvrnula na spajanje znanosti i društva usmjereno prema primijenjenom
problemskom modalitetu. Drugi snažni nositelj debate bila je znanstvenica humanističkih znanosti
s prebivalištem u SAD-u, Julie Thompson Klein (2010., 2001.), koja je vodila raspravu o interdisciplinarnosti, koja predstavlja ključnu osnovu aspekata koji su oblikovali diskurse o transdisciplinarnosti. Manje platforme u nastanku uključuju td-mrežu u Švicarskoj (s oslanjanjem na rad Helge
Nowotny) te THESIS Konvenciju 2003. u Göttingenu (Brand et al. 2003.) za razmjenu iskustava i
pristupa ka transdisciplinarnosti kroz znanosti i humanističke znanosti.
3 Jedan od ključnih problema oslovljenih u debatama o disciplinarnosti je prije svega bio razgraničavanje multi-, inter- i transdisciplinarnosti. Multidisciplinarnost je shvaćena kao akumulativan,
usporedan, multiperspektivan poredak disparatnih disciplina koje su okupljene oko zajedničke
teme ili problematike. Iako proizvodnja znanja dovodi do kumulativnog osvrta, ne postoji nikakva
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 87
– Isključiva primjena pojma transdisciplinarnosti u komunikaciji s neakademskim dionicima za ublažavanje nepovezanosti između proizvodnje znanja i
društvenih problema, pri čemu pojam ‘disciplina’ gubi svoj smisao i opravdanost.4
– Transdisciplinarnost kao puki izraz za ‘popunjavanje praznina’ između
disciplinarnog djelovanja i granica s ciljem uspostavljanja veze između tradicionalnih definicija disciplina.5
– Krivo shvaćanje transdisciplinarnosti kao zajedničke osnove istraživanja,
kao ‘zajedničke podloge’ za razmjenu znanja.6
Za razliku od ovih prilično labavih i neoblikovanih odgovora na transdisciplinarnost, nedavno se razvila nešto glasnija i važnija debata; tu činjenicu smatramo presudnom da se ne bi potratile mogućnosti novih pristupa usvajanja
i razvoja znanja. Sažeto se može reći da, u najmanju ruku, transdisciplinarno
istraživanje prelazi puku suradnju među disciplinama identificiranih kao
multidisciplinarnost (Newell 2000:230) te prelazi interdisciplinarno istraživanje čime dovodi do transformacije samog identiteta disciplina otkrivanjem
novih tema i problematika. Transdisciplinarnost širi djelokrug, metode i
perspektive postojećih disciplina dok istovremeno uvažava i upotrebljava
već postojeće disciplinarne okvire. U najboljem slučaju, novonastajuće
prakse, metode i paradigme vode ka ponovnom vrednovanju disciplinarnih
alata i problematika putem interaktivnog razmatranja i razmjene znanja,
koje pak može dovesti do dugotrajnog transformativnog utjecaja na razvoj
transformacijska interakcija ili međusobno obogaćivanje disciplina koje zadržavaju izvorni identitet svojih elemenata te je postojeća struktura znanja neupitna. (Za primjer vidi: Niculescu 2008: 2;
Klein 2010: 17) Interdisciplinarnost upućuje na transfer metoda, vještina, koncepata ili paradigma
iz jedne discipline u drugu, što može voditi ka dugotrajnim transformacijama disciplinarnih okvira.
(Vidi: Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19). Thompson Klein (2010: 18) ukazuje na pomak
iz multidisciplinarnosti ka interdisciplinarnosti kada “integracija i interakcija postanu proaktivne”,
upućujući na Latuccinu (2001: 81-3) zamisao “povezanih tema i pitanja koja nisu karakteristična za
individualne discipline”.
4 Kao što je, na primjer, ustanovljeno u predgovoru Priručnika za transdisciplinarna istraživanja
(urednika Hirscha Hadorna et al., 2008) ili na profilu TD Mreže za transdisciplinarna istraživanja u
Švicarskoj (TD Network for Transdisciplinary Research – http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), gdje je transdisciplinarnost prikazana kao katalizator za otvaranje znanstvenih spoznaja
sociološkim pristupima, širim javnim i društvenim problematikama.
5 Vidi kratki sažetak Vizije transdisciplinarnosti. Postavljanje temelja za dijalog svjetskog znanja
(urednika Frédérica Darbellaya et al. 2008.).
6 Oslanjajući se na doprinose Jeana Piageta (1972.) i Andrea Lichnerowicza na OECD konferenciji, početno kovanje pojma transdisciplinarnosti započelo je kao “aksiomatski sustav” koji
prelazi granice disciplinarnosti kroz “sveobuhvatnu sintezu” kao vrstu univerzalnog međujezika
s osvrtom na internu dinamiku znanosti. (Thompson Klein 2010: 24) Otada je debata krenula
dalje te trenutno razmatra transdisciplinarnost više kao heterogenu nego homogenu praksu koja
prihvaća i poštuje pluralitet i raznovrsnost. To uključuje i kritički osvrt na tzv. “holističke” pristupe
koji zanemaruju heterogenost.
88
disciplinarne prakse. Na taj način je transdisciplinarnost komplementarna
uz inter-, multi- i disciplinarne prakse.7 Bez namjere da nadomjesti ijednu od
postojećih disciplina, transdisciplinarnost se uvelike oslanja na njihove temelje i specijalizirana područja. Često se naglašava da se istraživači, koji se
bave transdisciplinarnošću, kreću između disciplinarnih, interdisciplinarnih i
multidisciplinarnih pothvata i modaliteta. Jedinstvena prilika za precizno definiranje transdisciplinarnosti (ili čak transdisciplina) je ograničena te postoji
neposredna potreba za zrelim shvaćanjem i sintezom postojećih pristupa
koji se često bitno razlikuju po svom težištu, a nekad i po svojim ključnim
namjerama i metodološkim osnovama.
Iako se uvelike pouzda u tematske pristupe, interdisciplinarno istraživanje (definirano kao integrativna praksa i razmjena znanja između dvije ili
više disciplina) je postalo ustaljena praksa u akademskom svijetu, kao i u
strateškim politikama nacionalnog i međunarodnog režima financiranja
istraživačkih odbora. Međutim, potrebne su sofisticiranije strategije kako
bi se olakšale i oformile buduće trajektorije za istraživanja svjetskog ranga
u smislu znanstvene kvalitete, kao i uključivosti integralne, etički održive i
kreativno-inovativne problematike koja prelazi kulturne, ekonomske, geografske i društvene granice.
Međunarodna mreža za transdisciplinarno istraživanje (INTR) pod vodstvom Transtehnološkog istraživanja Sveučilišta u Plymouthu, od 2010.
godine okuplja eminentne istraživače s ciljem razmatranja preciznijeg i
upotrebljivijeg poimanja transdisciplinarnosti kao odgovora na nužnost
uspostavljanja visokokvalitetnih suradnji slijedom neposrednih i rastućih
potreba. Transdisciplinarnost je pomoću stručnjaka, koji kontinuirano promišljaju o svom procesu proizvodnje znanja u području umjetnosti, humanističkih znanosti i znanosti, prešla s istražne aktivnosti u dnevnu praksu
istraživanja. Namjera INTR-a jest razvijanje čvrstih okvira promišljanja i
provođenja transdisciplinarnosti u praksi (prije nego kao meta-teorije) koji
odstupaju od integrativnog modela pothvata koji podrazumijeva razliku, paradoks i spekulativno istraživanje. Polazeći od toga, smatramo da je ključni
cilj transdisciplinarnosti omogućavanje spontanog uvida, znanja i interakcije koji se nisu mogli predvidjeti ni oblikovati u očekivanju određenog ishoda
ili rješenja problema.
Ovdje predloženi model transdisciplinarnosti zauzima skroman pristup, u
smislu kojeg se novo ili drugačije postavljeno pitanje, neočekivani vid perspektive ili sasvim nova tema u potpunosti neovisna od tekućeg istraživanja
vrednuju sami po sebi i nisu marginalizirani uobičajenim problemskim pristu7 Također vidi članak 3 u Povelji o transdisciplinarnosti (Freitas et al. 1994.)
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 89
pima koji istraživanje ograničavaju kratkoročnim ili neposrednim ekonomskim ili materijalno održivim ishodima. To iziskuje razvoj teoretskih, konceptualnih i empirijskih pristupa transdisciplinarnosti kao post-hoc analitičkog
procesa za kvalitativnu sintezu suradničkog istraživanja unutar interdisciplinarnih okvira, kao i metodološkog okvira za osmišljavanje inovativnih
pristupa za istraživačku i ispitivačku suradnju trudeći se pronaći nove teme
i problematike. Na taj način, transdisciplinarnost je u potrazi za spajanjem
različitih područja diskursa i istraživačkih tema, ne prelazeći ili prestupajući
samo disciplinarne granice problemskih istraživanja već pustivši istraživanje
da samo upravlja metodama, alatima i teoretskim oblikovanjem kako bi se
potaknula identifikacija novih problematika, uvida i tematika koje nastaju
međuoplodnjom strogih i maštovitih znanstvenih istraživanja.
Naglasak kod ovog pristupa transdisciplinarnosti je na ‘transformaciji’ u
smislu transformativnog potencijala transdisciplinarnosti: u rekurzivnom
reflektivnom utjecaju na disciplinarnu praksu, dinamičnoj interakciji između
istraživača i predmeta istraživanja, zamišljenih više kao integrativni proces
nego kao nepovezani entiteti. Također, u smislu posljedično ravnijeg modela
koji razbija hijerarhijske strukture moći dominantnih institucionaliziranih
okvira, kao i nepredviđenosti koje dinamički oblikuju izvorno istraživačko
pitanje od kojeg je ispitivanje odstupilo. U tom smislu, transdisciplinarnost
se ne shvaća isključivo kao težnja izlaska iz disciplinarnih okvira, već se
jednako tako može isprovocirati neželjenim suočavanjem s uvidima i problematikama upadajući u disciplinarne prakse koje stimulira, a nekad i prisiljava
na redefiniciju njihovih utemeljenih djelokruga, problema i metoda. Nalazimo
se na povijesnom vrhuncu odakle imamo priliku ozbiljno shvatiti transdisciplinarnost te je promatrati kao poziv za prihvaćanjem novih mogućnosti
rješavanja postojećih i stalno prisutnih prepreka.
Prepreke:
Pored nepravilne upotrebe pojma koji pridonosi općem skepticizmu, postoje
stvarne prepreke u području transdisciplinarnosti koje se trebaju spomenuti. One su:
1.
Prepreka: Neprilagođena mobilnost izvan i između institucionalnih okvira.
Pojačan osjećaj koji potiče propusnost industrije i sveučilišta potakao je
interdisciplinarnost, ali je paradoksalno doveo do povećano konzervativne
kulture snabdijevanja koja više nalikuje postojećem (prije negoli budućem)
tržištu rada.
Prilika: Među vrijednostima disciplinarnosti sada je općepriznato da su
važne i plodonosne istraživačke teme i problematike skrivene u sjeni discipli90
narnih silosa. To je vidljivo u brojnim hibridnim poljima istraživanja koja su
postala nužna za oblikovanje koherentnih skupina poput biokemije, tehnološke znanosti, astrofizike, računalne neuroznanosti, medijske antropologije,
vizualne kulture, digitalnih humanističkih znanosti, tehnologije i kultura,
filozofije znanosti, antropologija uma itd. Istraživajući neotkrivena područja
i izbjegavajući uspostavu novih hibridnih disciplina koje imitiraju dinamiku
silosa, transdisciplinarnost nudi mogućnost održavanja svojstava disciplina.
Prijedlog djelovanja: Sveučilišta bi se manje trebala smatrati utvrdama postojećih korpusa znanja, a više osposobljivačima s naglaskom na mrežama i
suradnjama te krivuljama kriterija u odnosu na metodološke prakse.
Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje istraživanja, strukovna udruženja,
akademski časopisi, izdavači, filantropske organizacije, muzeji, arhivi, kulturne industrije, organizacije za financiranje kulture.
2.
Prepreka: Nacionalno financiranje sveučilišnih istraživanja potvrđuje
valjanost transdisciplinarnosti/interdisciplinarnosti i mutlidisciplinarnosti,
ali još uvijek ovisi o evaluacijskim procesima koji se oslanjaju na utemeljene
odredbe stručnjaka disciplina ne nužno u funkciji pristupa izvan njihovog
područja specijalizacije.
Prilika: Pojačan fokus na transparentnost i razmjenu znanja kao posljedice
naturalizacije multidisciplinarnog istraživanja (tj. google znalac, crowdsourcing i participativno arhiviranje) susreće se s jednako radikalnim pristupima
ka izdavačkim platformama. U umjetnosti i humanističkim znanostima navedeno prati trend usredotočavanja na učinak, što je utjecalo na popunjavanje
praznina između sveučilišta i javnosti.
Prijedlog djelovanja: Ako režimi financiranja žele transdisciplinarnosti ponuditi više od praznih obećanja, morat će poduzeti radikalne promjene u svojim
analitičkim postupcima kako bi se transdisciplinarnost uravnotežila. Za to
bi trebali razmotriti vrijednost mreže izvan neposrednih rezultata te dignuti
prag rizika istraživačkog financiranja.
Dionici: Odbori za financiranje istraživanja, strukovna društva, vlade, filantropske organizacije, kulturne industrije, organizacije za financiranje kulture.
3.
Prepreka: Kriterije za postojeću karijeru i put do redovnog profesora u
trajnom zvanju na sveučilištu u području istraživanja određuju standardi i
očekivanja koja su utemeljila strukovna društva. Individualni put profesionalne karijere u području transdisciplinarnosti je prikladan put u području
društvenih znanosti i umjetnosti te u najboljem slučaju odmak od glavne
struje u znanosti. Težnje tržišta s kratkoročnim i srednjoročnim rizikom uskla-
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 91
92
đenije su sa samostalnim disciplinama s postojanim dugotrajnim rezultatima
prihoda od istraživanja. Što se tiče strukture financiranja kulturnih industrija,
fondova za kulturu i ministarstava, birokracije, strogih muzejskih ili arhivnih
organizacija s ograničenim postupkom kontrole, ona često koče usvajanje i
širenje novog znanja dok istovremeno marginaliziraju vrednovanje ‘starog’
znanja.
Prilika: Sveučilišta i arhive više ne predstavljaju otvorena vrata stečenom
znanju već za posljedicu preispituju svoje sljedbenike i funkciju. To omogućuje nove prilike/izazove za razmatranje uloge sveučilišta (kao i arhiva/
muzeja) u odnosu na propusne državne granice, masovni transport, elektroničke mreže, lingvističku prevlast engleskog jezika te stvarajući nove prilike/
izazove za razmjenu i razumijevanje.
Prijedlog djelovanja: Trebalo bi se ulagati u razvoj istraživačkih mreža
čime transdisciplinarnost postaje put ka novim idejama i problematikama,
oslobađajućim istraživačkim pitanjima koja su trenutno zatvorena unutar
visokokvalitetnog istraživanja u tradicionalnim silosima. Trebalo bi poticati
mješovito javno/privatno špekulativno financiranje istraživanja i razvoja.
Dionici: Sveučilišta, strukovna društva, akademski časopisi, izdavači,
filantropske organizacije, ulagači u privatni sektor, muzeji, arhivi, kulturne
industrije, organizacije za financiranje kulture, medijske industrije.
Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna društva, akademski
časopisi, izdavači, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori
društvenih politika
4.
Prepreka: Postoji iskrena i izrazita zabrinutost da transdisciplinarnost (čak
i interdisciplinarnost) vodi ka gubitku fokusa i posljedičnom nedostatku
strogosti i autoriteta. Ta prepreka je sastavljena od neizbježnih poteškoća u
komunikaciji između stručnjaka i konkurentnog financiranja.
Prepreka: Postoji strukturalna promjena bez presedana u proizvodnji, širenju i pohranjivanju znanja za koju su zaslužni demokratski pristupi bazama
podataka oko kojih bi se trebalo pregovarati. Interdisciplinarnost, multidisciplinarnost je omogućila nastajanje komparativnih metodologija koje su pak
stvorile okvir za upravljanje velikim, različitim zapisima podataka. Transdisciplinarnost nudi sistematiziraniji način upravljanja, sinteze i evaluacije znanja.
Prijedlog djelovanja: Potpuno priznanje transdisciplinarnog optimističnog
duha (i popularnog i podatkovnog) trebalo bi razmatrati kao metodološku
i društvenu intervenciju. To skreće pažnju na intelektualno obespravljene
koji imaju udjela u ishodima te su kao takvi odraz mnogih činjeničnih stanja
koja su preoblikovala humanističke znanosti (posebice povijest, povijest
umjetnosti i studije književnosti) u posljednja tri desetljeća. To posljedično
zahtijeva oprez i pozitivnu obvezu koji su se primjenjivali drugdje kad su
nadzor i zatvaranje bili potvrđeni.
6.
Prepreke: Ono što transdisciplinarnost zahtijeva od istraživača može biti jednako zahtjevno kao, na primjer, produljivanje roka istraživanja radi usvajanja
novog jezika ili kompetentnosti. Nužni zastoji i odlaganja koja nosi sa sobom,
trenutno može činiti transdisciplinarno istraživanje skupljim. Posljedično,
ovo pokreće priču u korist disciplinarnog status quo stanja.
Prilika: Značajna promjena u demografiji zemalja Prvog svijeta (dugovječnost, distribucija, mobilnost i srodstvo) stvara nove prilike/izazove za
razmjenu, pohranjivanje i transfer znanja kao ljudskog kapitala. Obrazovno
iskustvo bi posebno trebalo uključivati ‘cjeloživotno učenje’, koje može ponuditi značajan intelektualni rast i transformaciju.
Prijedlog djelovanja: Učenje iz nepredvidivih situacija i svrsishodnosti koja
se trenutno primjenjuju u rješavanju problema ovog tipa i reakcijama na
nove oblike financiranja, te u širenju i istraživačkoj praksi u humanističkim
znanostima (digitalne humanističke znanosti). Također, promatranje istih
kao način istraživanja npr. za konceptualizaciju poteškoća s velikim podacima kao koekstenzivnima s radom na reprezentaciji i arhiviranju u humanističkim znanostima prije negoli isključivu domenu zapisa podataka.
5.
Prepreka: Pretjerana popularna upotreba često zamagljuje razlikovanje
multi-, inter- i transdisciplinarnosti te radi nauštrb, ako ne i na štetu, onih koji
se strogo bave konceptualizmom i primjenom novih praksi kroz discipline
koje nastaju iz tekućih inovativnih postupaka istraživanja.
Prilika: U tom pogledu Julie Thompson Klein (2010: 24-26) govori o ‘trendu’
transdisciplinarnosti s pristupima koji se u nekim slučajevima razrjeđuju tim
nevaljalim primjenama. Trenutno se velika pozornost usmjerava na tematsko
i visokokvalitetno istraživanje i inicijative (prije svega Niculescov CIRET,
Nowotny et al., INTR).
Prijedlog djelovanja: Potrebna je investicija u primamljive meta-pristupe
transdisciplinarnosti oblikovanima utemeljenim istraživanjima u području
znanosti, humanističkih znanosti i umjetnosti. Potrebno je otvoreno istražiti
probleme koje izlaže transdisciplinarnost (ako ne i unutar samog koncepta).
Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna udruženja, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori društvenih politika, muzeji,
arhivi, organizacije za financiranje kulture.
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 93
Dionici: Sveučilišta, odbori za financiranje, strukovna udruženja, akademski
časopisi, izdavači, filantropske organizacije, kulturne organizacije i kreatori
socijalnih politika, muzeji, arhivi, organizacije za financiranje kulture, medijske i kulturne industrije.
Bibliografija:
Brand, F., Schaller, F. and Voelker, H. (eds.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt.
Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52,
pp. 27–32.
Camus, Michael and Nicolescu, Basarab (eds.) 1997. “Declaration of Locarno”.
As part of: Declaration and Recommendations of the International Congress
“Which University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the
University. Locarno, Switzerland, April 30-May 2. In: Nicolescu, Basarab (ed.).
2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp.
268–269.
Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. and Waldvogel, F. (eds.) 2008. A Vision of
Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue.
Lausanne, Switzerland: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press.
Freitas, Lima de, Morin, Edgar and Nicolescu, Basarab (eds.). 1994. Charter of
Transdisciplinarity. Adopted at the First World Congress of Trandisciplinarity,
Convento da Arrábida, Portugal, November 2–6. In: Nicolescu, Basarab (ed.).
2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press, pp.
261–265.
Online at http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (accessed
15 September 2012).
Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (eds.)
1994. The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and
Research in Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage.
Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye, D.,
Pohl, C., Wiesmann, U., and Zemp, E. (eds.) 2008. Handbook of Transdisciplinary
Research. Springer.
Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and
Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University
Press.
Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity?
In: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, edited by Margaret A.
Somerville and David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, pp. 230-231.
Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press.
Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of
New York Press.
Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (transl.
Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press.
Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, online
at: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf pp. 48–53.
94
Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf
die Wissensexplosion?’, in Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs
Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, pp. 177–195.
Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The
New Production of Knowledge, Minerva, 41, pp. 179–194.
Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and
the Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press.
Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, in Apostel
et al. (eds.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities.
Paris: OECD, pp. 127–139.
Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. In: Frodeman, Robert,
Thompson Klein, Julie and Mitcham, Carl (eds.) 2010. The Oxford Handbook of
Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, pp. 15–30.
Thompson Klein, Julie, et al. (eds.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving
among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser
Verlag.
Transdisciplinarnost: Izazovi, pristupi i mogućnosti na povijesnom vrhuncu 95
Zapatistična samoupravna skupnost / Samoupravna zajednica Zapatista / Zapatista self-governed
communities. Mehika / Meksiko / Mexico, Chiapas, 2005. (foto / photo: Matej Zonta)
Mehika / Meksiko / Mexico, Chiapas, 2005.
(foto / photo: Marta Gregorčič)
Marta Gregorčič
Proizvođačke borbe
samoorganiziranih
zajednica – potencie
U ovom radu želimo govoriti o potenciji, s namjerom da rasprostremo cijeli
spektar još neimenovanih revolucionarnih borbi, koje niču na svim kontinentima već četiri ili čak pet desetljeća i pokazuju ono što gospodarski i
tehnološki visoko razvijena i obrazovana društva ne žele i ne mogu vidjeti:
alternative neoliberalizmu. Pojam potencia, koji je postavljen kao središnji
koncept ovog teksta, definira različite principe i mehanizme rekonstrukcije
ili ponovnog stvaranja zajednice, odnosno objašnjava kako revolucionarne
borbe, jačanjem moći političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog
samoupravljanja zajednice, ostvaruju procese samoodređenja i autonomije.1
Kao sociolozi i humanisti dužni smo pružati alternative kapitalizmu. I više od
toga, dužni smo započeti baš onime o čemu već pedeset godina šutimo –
vrelištem u kojem uporna ljudstva, unatoč brutalnom ugnjetavanju, represiji,
genocidima, već desetljećima ustraju i ostvaruju vjerojatno najprodornije
prakse borbi. Također, moramo progovoriti drugačije nego dosad, i to u
prvom licu množine, jednostavno zato što se i sami kao znanstveni ili stručni
radnici u ime objektivnosti i neutralnosti našeg rada više ne smijemo i ne možemo – ili ne želimo – izuzimati. I moramo progovoriti kao empobrecitos2 –
prisilno osiromašeni – jer siromaštvo ili nestašica već dugo ne aludira samo
na materijalne uvjete života, nego pod diktaturom kapitalizma i demokracije
1 Kako ćemo vidjeti u nastavku, potencia ima najviše posla u povezivanju i množenju intuitivnosti,
mašte, spontanosti i kreativnosti. Potencia je izvedena iz antagonizma između power-over ili vlasti
(moć-nad) i power-to (moć-za), koji je značajan za konstituciju pokreta kreativne snage borbi i
kojeg je dosljedno predstavio John Holloway (2004).
2 Empobrecitos je kovanica koju je u intervjuu koristio radijski voditelj Héctor Madera. Tim
pojmom je istaknuo razliku među ljudima koji se rađaju siromašni ili pak osiromaše radi vlastitih
odluka, i onima koje u siromaštvo prisile, najčešće oni, koji imaju kapital u rukama. Empobrecitos
su razvlašteni, potlačeni, prevareni za slobodu, za život i stvaranje – i u to ih potpuno s predumišljajem pritišće kapital. Do toga nisu došli svojom voljom i na to nisu pristali. Empobrecitos dobivaju
novu dimenziju tek kada se povežu, priznaju svoju bijedu, ali je istovremeno i artikuliraju, s time
da razotkriju i razlože strukture ugnjetavanja. (S Héctorom Maderom, radijskim voditeljem radija
zajednice Radio Negro Primero, Matej Zonta i ja smo razgovarali u dvama intervjuima na sjedištu
radija u Caracasu, 7. i 9. svibnja 2008).
98
osiromašuje slobodu, samorealizaciju, solidarnost, autonomiju, raznolikost,
kreativnost i spontanost – sve te silnice ka čovječnosti, koje zapravo definiraju društvo.
Moramo progovoriti o potenciji jednostavno zato što zasad samo revolucionarne borbe pokazuju kakav svijet žele, kojim putem ga žele postići i,
također, kako ga postići. Nasuprot drugim povijesnim revolucijama, prelaze
očekivanja svojih stvaratelja, jer ga ne sanjaju, ne motre, ne promišljaju,
nego ga žive, bore se za njega, stvaraju ga. Nisu utopije koje bi nas tješile, i
koje bi, ako već nisu realne, barem prolazile u čudesnom i potpuno glatkom
prostoru, nego su to heterotopije koje tresu tlo pod našim nogama. Ako
utopije omogućuju “nastanak basni i diskursa: prolaze u skladu s govorom
i imaju osnovne dimenzije fabule” (Foucault 2010: 8), onda heterotopije
“paraliziraju govor, zaustavljaju riječi i u osnovi ruše svaku mogućnost gramatike; raspetljavaju mitove i uzrokuju sterilitet rečenične lirike” (ibid). Zato
i moramo prihvatiti činjenicu da je teško opisivati, analizirati i teoretizirati
revolucionarne borbe, jer nemamo alat kojim bismo prepoznali samoodređujuće težnje i vizije zajednice.
Da bi se potencie održale u borbi, moraju ostvariti svoje vlastito pribježište,
svoju vlastitu heterotopiju, neku vrstu dimenzije ili savršenog prostora, točno
toliko određenog, uređenog i propustljivog prostora, koliko je bez reda i
zatvoren prostor suvremenih društava. Budući da potencie masovno rastu u
uvjetima perifernosti i upravo zbog te svoje pozicije, položaja, teritorijalnih i
političkih ograničenja i veza ne mogu biti – ne žele biti – izuzete iz neoliberalizma. Nemaju nikakve mogućnosti bijega ili promatranja smrtonosnih procesa globalnog pljačkanja samo izvana. Kod njih je, naime, teorija dio prakse
življenja, a ne viđenje ili promatranje života, jer socijalizacijski se korpus
– habitus – stoljećima upisivao kroz nesigurnost otpora, kroz improviziranje
borbi za život i mogućnost djelovanja, postojanja, stvaranja.
Da bi ustrajale kao subjekti vlastite povijesti, politiziraju žalost (politicising
sadness) i zrcale kako je utopija nerealna kad djeluje (Colectivo situaciones
2007). I samo se među takvim mjestima nemogućih sretanja (heterotopije) i
među nezamislivim sadržajima života (potencie) može stvoriti ljepilo borbi –
humanizam 21. stoljeća. Kako ćemo imenovati to vezivo zapravo je nevažno
i prepušteno ljudskoj mašti koja definira, interpretira i imenuje. Za nas će to
biti rezonance, pulsirajući pogledi koji prelaze, premašuju, priječe vremena
i prostore, da bi povezali i ugostili naizgled nemoguće stvari, ali pritom ne
izdaju svoju poziciju i u isto vrijeme otvaraju horizonte i percepcije shvaćanja
borbi.3 Rezonance su, dakle, naše analitičko oruđe koje je sposobno opažati
3 José Argüelles (1987: 54), koji je razlikovao rezonance od odzvanjanja odnosno zvuka te im
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 99
znakove revolucionarnih borbi, a time i nove uvide u različite realnosti, svjetove, galaksije (Argüelles 1987: 54).
U sustavu, koji pod izlikom reda i uravnoteženosti biva svaki put iznova i sve
agresivnije izbačen sa svog kursa, čak si ni perspektive i rezonance koje
su generirane od potencia ne možemo predstavljati na nijedan drugi način
nego kao nered, ali u usporedbi s namjernom dezorganizacijom života,
potencie su, kao što ćemo vidjeti na primjerima solidarne ekonomije u samoodređujućim zajednicama, najkompleksnija organizacija života.4
pripisao istraživanje prizvuka, naglašava da moderna znanost teži jednodimenzionalnosti, traženju
jedne realnosti, dakle zvuku; dok rezonance u majskoj znanosti predstavljaju prizvuk, odnosno
višedimenzionalnost – odzvanjanje različitih realnosti odnosno svjetova (kod Majskih galaksija).
Takvo je razumijevanje rezonanci potrebno posebno naglasiti, prije svega zato što se u postojećoj
literaturi o altermondijalnim pokretima pojam rezonanca upotrebljava isključivo kao odzvanjanje, a
ne i kao analitičko oruđe.
produktivna sinteza rudara, industrijskih radnika i adivasija (raznovrsnih
starosjedilačkih zajednica), malih poljoprivrednika i sakupljača, samoorganiziranih u politički subjektivitet. To je bio prvi pokret u Indiji (možda čak i u
svijetu) koji je raskinuo kategorije moći, tretirajući autoritet (moć podjarmljenja) kao antagonizam potencie (kreativne moći).5
Čatisgarh mukti morča je desetljećima generirao otpore protiv kapitala
i borbe za rekonstrukciju društvenoga, za imaginarij samoodređujućih
zajednica. Kao novo političko tijelo ponovno je oživjelo mukije, sustave
samoodređenja koje su nekad upotrebljavale zajednice adivasija, a sad su u
službi radništva, zajednice i svih članova pokreta. Pokret je uspio ne samo
sačuvati prirodni okoliš i zaustaviti prisilno iseljavanje adivasija, neumorno
onemogućavajući brutalne oblike iskorištavanja i podređenosti i sprečavajući masovna ubojstva i nestanke, nego je danas poznat i kao jedini radnički
pokret u svijetu koji je visokotehnološkom razvoju ponudio tako inovativnu
alternativu – radnički tehnološki razvoj – da su se strani investitori i indijska
vlada odlučili smanjiti kratkoročnu pohlepu za profitom i prihvatiti dugoročnu, manje riskantnu, okolišno i socijalno održiviju alternativu (Gregorčič
2008; 2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal i Narm 1993).
Promišljenim udruživanjem i dopunjavanjem starih i novih tehnologija i vizijom dugoročnog održivog razvoja regije, pokret je dokazao da bi industrija u
Čatisgarhu, koja manje poseže u okoliš, mogla biti znatno učinkovitija i unosnija nego što su to predvidjeli vlasnici rudnika, strani investitori i indijska
vlada. Isto tako, pokret je s radničkim tehnološkim razvojem i redistribucijom
bogatstva, koje se većim plaćama vraćalo u lokalne zajednice, postavio neku
vrstu alternativnih obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih institucija,
alternativnu razmjenu dobara i inovativne oblike radničkog menadžmenta,
čime se izrazito poboljšao razvoj regije, a osobito se povećala pismenost i
kakvoća življenja stanovnica i stanovnika koji su dotad bili drugorazredni
državljani. Zeleno-crvena koalicija adivasija i rudara se kroz cijeli proces
oslobađala i kastinskih određenosti, vjerskih podjela, spolne diskriminacije,
patrijarhalnih i niza drugih autoritarnih mehanizama ugnjetavanja, koji su
inače karakteristični za indijsko društvo, a koje dotad nisu uspjeli nadjačati
brojni drugi pokreti i borbe u prošlosti.
Isto tako prodorna je i borba bolivijskih empobrecitosa, naročito starosjedioca Ajmara i Kečua, koji su još od pedesetih godina 20. stoljeća bježali iz
4 Pojmom samoodređenje pojašnjavamo niz nastojanja kojima članovi potlačenih zajednica
učvršćuju autonomnu i neovisnu politiku upravljanja vlastitim razvojem zajednica, ali ne i težnje za
odcjepljenjem, kako se taj pojam često prevodi u domaćoj sociologiji. Sa self-determination (eng.)
ili auto-determinación (španj.) suvremeni pokreti nazivaju one procese pomoću kojih uspostavljaju
političku emancipaciju odozdo i u zajednici, autonomno određuju razvoj vlastitih zajednica i nove
horizontalne prakse suodlučivanja kao alternativu autoritarnim i hijerarhijskim principima političkog upravljanja zajednice.
5 O pokretu sam prvi put podrobnije pisala u posebnom broju Časopisa za kritiko znanosti,
domišljijo in novo antropologijo, u tekstu Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, god. XXXVI,
br. 234, 2008, str. 88–97, a kasnije i u nekim drugim člancima. Pisanja su proizlazila iz terenskih
istraživanja koja sam u Indiji radila u okviru postdoktorskog istraživačkog projekta u razdoblju od
kolovoza do studenog 2007.
Rezonance samoodređujućih zajednica
U Latinskoj Americi je u posljednja dva, tri desetljeća nastalo mnogo literature o alternativnim ekonomskim modelima, društvenoj ekonomiji, kooperativama, alternativnim tvornicama, jer su to bili najprodorniji produkcijski
sustavi koji su nastali poslije sveopćeg narodnog ustanka siromašnih 1989.
godine u Venezueli, nazvanog caracazo, poslije zapatističkog ustanka 1994.
u Chiapasu u Meksiku ili pak poslije sveobuhvatnog narodnog ustanka
2001. godine u Argentini, gdje su nastale najzvučnije reaproprijacijske i
samoupravne tvornice bez šefova. Među njima je najviše odjeknuo pokret
nezaposlenih radnika iz Solana – Movimientos de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009; Colectivo situaciones in
MTD de Solano 2001). Danas možemo naći značajan broj kooperativa i drugih solidarnih politika u Boliviji, Ekvadoru, Gvatemali, Hondurasu, Meksiku
itd. Već su od šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća nove ekonomije
revolucionarnih pokreta nicale i u drugim državama Juga, ali ih do danas
teoretska i znanstvena analiza nažalost još nije obuhvatila.
Jednu od najprogresivnijih ekoloških i solidarnih ekonomija je već krajem
sedamdesetih godina 20. stoljeća razvio pokret Čatisgarh mukti morča,
Čatisgarška oslobodilačka fronta, najsnažnija revolucionarna borba u neovisnoj Indiji koja je nastala kao iznimno kreativna, revolucionarna i društveno
100
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 101
kolonijalnih i imperijalnih rudnika zlata i srebra pred zatiranjem i ropstvom,
što slikovito opisuje i Galeano u Odprte žile Latinske Amerike (Galeano
2010), i ostvarili najviši samoupravljani grad na svijetu – El Alto. Zajednice
se samoupravljaju (autogestión) kako u alternativnim proizvodnim procesima, tako i u organizaciji politike življenja. Ostvarili su jedinstven kohezivan
grad s autonomnim radničkim samoupravljanjem, koji ne poznaje nadređene
i podređene, nego se organizira i upravlja preko neformalnih ekonomija
obiteljskih poduzeća i svoje članove uključuje i nagrađuje u odnosu na
njihovo aktivno učešće u svim strukturama samoupravljanja i političke borbe
(Zibechi 2005; Gregorčič 2011).
El Alto je postao izniman primjer los microgobiernos barriales – mikro-vladâ
siromašnih naselja (Mamani Ramírez 2005). Stanovnici koji ne sudjeluju u
redovnim mjesečnim skupštinama, sastancima, blokadama cesta i političkim
akcijama, pomoću kojih se pokreti suprotstavljaju neoliberalnim procesima u
državi, ne uživaju u postignućima koje oni koji su aktivni u zajednici ostvaruju za grad. Nagrađuje se participacija i solidarnost s borbom. Iako individualizacija nije sankcionirana, ona ne smije posezati za voćem koje ostvaruje
zajednica. Urugvajski istraživač Raúl Zibechi utvrđuje da je, upravo radi
odsutnosti hijerarhijske i centralizirane strukture, politička mobilizacija pokreta stanovnika El Altoa mnogo učinkovitija i prodornija od drugih pokreta i
otpora protiv neoliberalizma u Latinskoj Americi (Zibechi 2006; 2007; 2009).
Tu mnogostrukost i raznolikost subjektiviteta, koji su nicali kao samoorganizirane zajednice u Boliviji, René Zavaleta je nazvao sociedad abrigarrada
– slikovito, raznoliko društvo (Zavaleta 1983).
Drugdje u Latinskoj Americi kasnije su nastali drukčiji oblici organiziranja
i samoupravljanja zajednica. Najpoznatija su zapatistička juntas de buen
gobierno – vijeća dobre vlade, kao i njihovi principi mandar obedeciendo –
poslušno vladanje (Earle i Simonelli 2005; Gregorčič 2005). U Hondurasu,
jedinoj državi na kontinentu koja je prihvatila širu antiimperijalističku platformu tek krajem 20. stoljeća, koaliciju pokreta protiv politika Sjedinjenih Američkih Država i neoliberalnih sporazuma uspostavile su samoorganizirane
starosjedilačke zajednice Lenca. Od proljeća 2009. zahtijevaju novi proces
ustavotvorne skupštine čiji je cilj nova vlast, vlast ljudi (poder popular). U
Gvatemali su se usporedno s jakim gerilskim pokretima razvijali i drugi oblici
otpora, npr. borbe za zemlju iz kojih su izrasle samoupravne zemljoradničke
zajednice starosjedilaca, mestika i Ladinosa udruženih u Comité de Unidad
Campesina (CUC, Odbor seljačkog jedinstva), i koje su se borile protiv
vojnih diktatura Romea Lucasa García u razdoblju između 1978. i 1982.
godine te Efraína Ríosa Montta 1982. i 1983. godine. U vrijeme građanskog
rata uspostavljali su autonomne zajednice koje su na kraju tridesetšestogo102
dišnjeg krvoprolića 1996. godine ostvarile legalizaciju zaposjednute zemlje
i otada pa do danas razvijaju raznovrsne oblike samoodređujućih politika i
samoupravljanja (Gregorčič 2011).
Kubi se pak unutar same revolucije dogodila neplanirana revolucija i to
unatoč (ili možda baš zbog) trgovačkog, ekonomskog i financijskog embarga Sjedinjenih Američkih Država te unatoč (ili pak upravo zbog) raspada
Sovjetskog bloka. Castro je razdoblje poslije 1989. godine nazvao “posebno
razdoblje”, jer je Kuba bila previše ovisna o Sovjetskom Savezu, ne samo
zbog nafte, pesticida, trgovine i dr., nego se i 64 posto hrane uvozilo odande,
što je Kubu odvelo u nesnosnu glad. A Kuba je, više spontano nego planirano, još od 1999. godine počela provoditi najopsežniji program organske
i održive poljoprivrede i s novom ekonomijom – zelenom ekonomijom –
postigla povijesnu stopu samodostatnosti (Ray 2007). To nije bio vladin
program nego produkt slučajnog i uzajamnog stvaranja raznih društvenih
skupina, naročito visoko obrazovanog kadra iz većih gradova, znanstvenika,
inženjera, obrtnika, aktivista iz drugih država, učitelja, farmaceuta, studenata, i suradnje tih društvenih skupina sa seljacima i nezaposlenima iz urbanih
središta.
Upravo su urbani dijelovi Kube prvi i najsnažnije osjetili posljedice politika
ovisnosti, politika na kojima se dotad temeljilo kubansko gospodarstvo.
Budući da je zbog pomanjkanja fosilnih goriva bio ograničen i transport
hrane sa sela, a glad se iz dana u dan pogoršavala, stanovnici gradova su
bili primorani očistiti okoliš, gradske parkove, izvore vode, igrališta itd. Sve
neodgovarajuće iskorištene i zanemarene zelene površine pretvorili su u
urbane organske vrtove – organopónicos. Nerazvijene gradske površine
prisvojili su eksperimentalni kolektivi biovrtlarstva i permakulture, koji su
se brzo proširili i na krovove kuća i počeli proizvoditi organsku hranu u
betonskim koritima. Budući da nije bilo umjetnih gnojiva i pesticida, počeli
su razvijati alternativne organske metode polikulturne proizvodnje hrane;
lijekove su počeli proizvoditi iz kubanskog autohtonog ljekovitog bilja, jer
Kuba se prije kolonijalne monokulturne proizvodnje i smatrala državom s visokim biodiverzitetom. Postala je prva država koja je utroškom jedne kalorije
energije proizvela dvadeset kalorija hrane (za Sjedinjene Američke Države,
npr., vrijedi upravo obrnuti omjer). Kubanci su agro-ekološke principe, nov
način održivog razvoja i življenja u okviru prirodnih resursa otoka, uključili i
u obrazovne planove, uveli su alternativnu medicinu u zdravstvene domove i
bolnice itd. Otkad Kuba u zdravstvenim i obrazovnim programima intenzivno
surađuje s Venezuelom i ponovno ima pristup nafti, već je napustila brojna
dostignuća neplanirane revolucije i zelene ekonomije (Ray 2007; Holloway
2010; Gregorčič 2011).
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 103
Unatoč radikalnim promjenama u državi, brojne potencie ipak nisu klonule.
Takav primjer je Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa,
Organizam kooperativne integracije. Cecosesola je kooperativa nastala
krajem 1967. godine u politički i gospodarski iznimno burnom razdoblju,
praćenom gerilskim pokretima, općom gospodarskom krizom, nestašicom,
društvenim nemirima i otporima. Prošla je više različitih faza produkcije i
uslužnih servisa, a sada povezuje više od osamdeset organizacija, društava,
poduzeća i grupa u državama Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas i Yaracuy.
S više od tisuću slobodnih pridruženih radnika (trabajadores libre asociado)
opskrbljuje otprilike 30 posto stanovnika u Lari, a nešto manje u drugim
državama. Danas je Cecosesola najveća kooperativa za proizvodnju hrane u
državi, koja tjedno prodaje više od 450 tona poljoprivrednih proizvoda, što je
važno, budući da se globalna prehrambena kriza sve više zaoštrava. Iako se
siromaštvo, mjereno po domaćinstvu, od 2003. u Venezueli skoro prepolovilo, a kupovna moć udvostručila, i unatoč tome što se proizvodnja hrane
s novom vladom povećala za 24 posto, Venezula još i danas – slično kao i
Slovenija – uvozi 70 posto hrane.
U zadnjem je desetljeću Cecosesola uspostavila i zdravstvenu mrežu od
šest društvenih centara te bolnicu koja godišnje liječi više od 160 000 bolesnika za približno 60 posto manje novca u usporedbi s cijenama zdravstvenih usluga u privatnim klinikama. Slično kao u bolnici u Čatisgarhu, i ovdje
zdravstveni radnici potiču preventivno liječenje i teže drugačijem odnosu
prema bolesniku od onog koji je tipičan za javno zdravstvo. Organiziraju niz
obrazovnih radionica o zdravoj, ekološkoj hrani, tečajeve za trudnice, kao i
niz drugih usluga – hidroterapiju, masažu, akupunkturu, kućne posjete itd.
Zdravstveni centri i bolnica su opremljeni laboratorijem, imaju radiološki i kirurški odjel. Članovi Cecosesole ne plaćaju zdravstvene usluge, ali redovno
doprinose iz svoje plaće u zdravstvenu blagajnu kooperative.
Unatoč tome što je vlada zadnjih godina potakla na tisuće programa Barrio
Adentro – u kojima kubanski liječnici osposobljavaju venezuelske studente
i zajedno s njima skrbe za sve bolesne koji dosad, zbog plaćanja zdravstvenih usluga, nisu imali zdravstveno osiguranje, ima sve više ljudi koji žele
zdravstveno osiguranje u kooperativi Cecosesola. Ljudi imaju veliko povjerenje i poštovanje u sve programe Cecosesole, koje također i sukreiraju, i,
budući da vide učinke liječenja, žele i nastaviti u tom smjeru. Cecosesola je
uspostavila i iznimno kompleksne sustave solidarnosti. Novčano pomaže
onima koji su zbog prirodnih ili drugih nepogoda ostali bez uroda, prihoda,
stanovanja, posla, zdravlja. Ima mrežu kreditnih zadruga, socijalne potpore, novih obrazovnih i zdravstvenih centara, i zastupa alternativnu politiku
samoupravljanja koja se razvila bez bolivarskog procesa, puno prije njega, te
104
i nadalje ustrajava mimo njega.6 Iako i bolivarska vlada nakon 2003. godine
ima opsežne programe pomoći, ipak Cecosesola nudi cjelovitije usluge,
potporu, pomoć koja prožima čitave zajednice.7
Na dinamiku otpora u Latinskoj Americi, Indiji i drugim državama Juga
moramo, dakle, gledati kao na neprestano ispreplitanje oslobodilačkih,
gerilskih, maoističkih, magonističkih i komunističkih pokreta na jednoj strani
te, na drugoj strani, samoniklih, spontanih i neplaniranih potencia, koje rastu
kao samoupravne zajednice u zabačenim područjima države, u siromašnim
naseljima i među ljudima koji su se organizirali u zajednice. Kako bilo, nova
politička paradigma nije ključan pristup za nove, odgovorne, zelene i solidarne pristupe u ekonomiji koje uvode potencie. U svim dosad demonstriranim
primjerima glavni faktori odlučivanja su bili želja za autonomijom, odlučnost
da kapitalizam neće više uvjetovati njihov život i spontanost kojom su se ljudi
i ljudstva koji su se pokrenuli u borbu uzdigli iz represije: tako kod caracaza
u Venezueli nitko nije mogao predvidjeti da će sveopće pljačkanje empobrecitosa tek nekoliko godina kasnije dovesti do samoorganiziranja siromašnih
naselja, pa i do promjene političke vlasti u državi. Isto tako, prilikom okupacije većih gradova u Chiapasu, zapatistički borci nisu očekivali samoupravljane zajednice i buen gobierno, nego krvavo ugušivanje otpora od strane
meksičke vojske. Spontanosti, intuitivnosti, savezništvu, samoodređenju i
drugim principima koji su cijelo vrijeme krijepili potencie moramo dodati i
brojne druge pristupe. Jednog takvog oblikovala je kooperativa Cecosesola, o kojoj je već bilo riječi, a koja danas slovi za jednog od najprodornijih
primjera alternativne, autonomne i solidarne ekonomije na kontinentu, dok
istovremeno ustraje na apolitičnosti svoje potencie.
Odgovorne, zelene, solidarne i ostale ekonomije
“Kako stvoriti oblike zajednica koje se ne bi samo odupirale, nego bi i proizvodile? To je za nas od vitalnog značenja (…)” objašnjavao nam je politolog
6 Bolivarski proces definira usmjerenja revolucionarnih trenja u Venezueli koja su 1998. godine
na vlast povela Huga Chàveza. Danas bolivarski proces označava i niz promjena i nastojanja
vlade, koja je uz pomoć kubanskih stručnjaka uvela brojne programe, ali ipak ne u svhu reforme
javnih servisa, nego kao uspostavljanje paralelnih sustava već postojećim državnim institucijama. Budući da se bolivarska ideja socijalizma ne temelji na pretpostavci da bi trebalo utvrditi
postojeće institucionalno uređenje, usporedno postavlja novu obrazovnu, zdravstvenu i socijalnu
infrastrukturu servisa, naročito tamo gdje vlade nisu nikad reagirale – u barriima, siromašnim
predgrađima, u udaljenim selima i zaseocima. Za razliku od bolivarskog procesa koji se odvija pod
okriljem vlasti, potencie, koje obrađujemo u ovom radu, nemaju nikakvo institucionalno, pravno,
materijalno ili bilo koje drugo utočište, pribježište, osim isključivo heterotopiju i rezultate koje su
same proizvele kroz revolucionarne borbe
7 Refleksiju djelovanja novih kubanskih programa vezujem na istraživanja koja smo Matej Zonta i
ja proveli u Venezueli u razdoblju od travnja do lipnja 2008.
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 105
i sukreator potencia u Venezueli Roland Denis u intervjuu prilikom analiziranja novih koraka bolivarskog pokreta.8 “Zbog toga se puno bavimo tematikama proizvođačkog otpora. Radnici koji preuzimaju tvornice, ljudi koji nastanjuju stambene kuće, oni su koji stvaraju procese radničke antiklase. Tamo
gdje smo imali radione, ljudi su na pitanje ‘jesu li radnici’ odgovarali: ‘Ne, mi
nismo radnici.’ Nismo obreros (radnici), nego trabajadores libre asociado
(slobodni pridruženi radnici). Ljudi ne prihvaćaju niti šefove niti birokrate.
Imamo nešto iskustva sa samoupravljanjem u tvornicama mlijeka i cementarama. Ne zanima me ako se to što radimo naziva socijalizmom, zanima me
democracia tamunangue9, zanima me narodni otpor.”
Što rade empobrecitos u Venezueli, Argentini, Boliviji, kada miču šefove i
kada na razini narodnih skupština razgovaraju o proizvođačkim otporima, o
democracii tamunangue? Koji su principi produkcije koja stvara samoorganizirane, samoupravljane i samoodređujuće zajednice? Odgovore na ta pitanja
smo naznačili još u prethodnom poglavlju kada smo naznačili neke istaknute
primjere potencia i njihove raznolike okidače, usmjerenja i kreatore. Slijepi
smo očevici procesa koji teku kao sociedades abrigarradas i microgobiernos
barriales, kao alternative neoliberalnom podjarmljivanju. Unatoč tome što
je rasprave te vrste teško naći u sociološkim i humanističkim radovima, u
zadnja dva desetljeća je ipak nastalo nešto promišljanja o proizvođačkim
borbama, koja se bave i novim ekonomskim pristupima borbi.
O ekonomiji solidarnosti je već početkom devedesetih godina 20. stoljeća,
u djelu Los Caminos de la Economía de Solidaridad, razmišljao čileanski
filozof Luis Razeto Migliaro. Prilikom istraživanja primitivnih ekonomija
siromašnih (primitivno se ne odnosi na ljude, nego na ekonomiju), koji su
se organizirali, otkrivao je principe koji bi mogli biti važni za prevladavajuću
globalnu ekonomiju. Te grupe su imale zanemarive materijalne troškove produkcije, upotrebljavale su osnovna oruđa ili (reciklirana) oruđa ili tehnologije
koje su drugi već otpisali. Stvaratelji su poznavali samo temeljnu tehnologiju
rada, znanje ili know-how je bilo fragmentirano, zaostalo. Postali su neka
vrsta obrtnika s malo intuitivnosti, često nisu imali iskustva o vođenju i
upravljanju gospodarskim djelatnostima. Upotrebljavali su izvore i načine za
koje ni jedan privatni proizvođač ne bi ocijenio da su toliko produktivni da bi
ih bilo vrijedno transformirati u posao. Ali ipak su te alternativne gospodar8 Intervju s Rolandom Denisom sam zajedno s Matejem Zontom napravila 8. svibnja 2008. u Caracasu. On je jedan od vodećih predstavnika pokreta Movimiento 13 de Abril (Pokret 13. travanj),
koji je spriječio državni udar u Venezueli 2002. godine. 2002. i 2003. je bio i ministar u Ministarstvu
za planiranje i razvoj u prvoj Chávezovoj vladi.
9 Tamunangue je fiesta i/ili ples tamnoputih u San Antoniu (Iz intervjua s Rolandom Denisom,
kojeg sam zajedno s Matejem Zontom napravila 8. svibnja 2008. u Caracasu).
106
ske zajednice proizvodile i stvarale prihod kojim su zadovoljavale najnužnije
potrebe svojih članova. To je pak bilo više nego je za njihove zajednice ikad
napravila država (Razeto Migliaro 1993).
Razeto Migliaro je pokušao shvatiti tu nerazumljivu ekonomiju koja obogaćuje zajednicu. Otkrio je vezivno tkivo moći koje stvara gospodarstvo
solidarnosti. Utvrdio je da i male grupe, koje imaju male ili čak zanemarive
izvore, koje ne mogu uzimati kredite i riskirati s velikim poslovima, mogu
samo sa solidarnošću postizati važne gospodarske učinke. Otkrivao je da si
ljudi u radu pomažu i time povećavaju produktivnost, da izmjenjuju informacije, vještine, znanja i time razvijaju know-how i učinkovitije tehnologije. Svi
su bili uključeni u odlučivanje i upravljanje, svi su radili sve i rotirali se po
zadacima. Kod svakog postignuća, koje je sa stajališta suvremene ekonomije nevažno, ali sa stajališta zajednice ključno, proslavili su uspjeh. Tako su i
lakše prevladavali poteškoće kojih je bilo puno i koje su ih priječile u radu.
Nezaposleni radnici, razvlašteni seljaci, domaćice i drugi empobrecitos koji
nisu imali radnog iskustva – ovi siromašni ljudi su jednostavno ”stvarali
ekonomiju“ (hacer economía), od koje su imali neposrednu i materijalnu
korist. Autor je za solidarnu ekonomsku silu, koja povećava učinkovitost i
produktivnost rada, razvio koncept pod nazivom ‘faktor C’. Razeto Migliaro je solidarnost vidio kao trajnu i učinkovitu silu koja pokreće produkciju
alternativne ekonomije. Zbog toga je faktor C nazvao po prvom slovu
riječi koje su bile najčešće korištene u heterotopiji alternativne ekonomije:
compañerismo (kolegijalnost, prijateljstvo), comunidad (zajednica), cooperación, colaboración (suradnja), comunión (kolegijalnost, zajedništvo, bratstvo), coordinación (usklađivanje) itd. Tih pet pojmova po njemu definiraju
solidarnu ekonomiju.
Ako sumiramo, faktor C prema Razetu Migliaru znači da oblikovanje ili uspostavljanje grupa, društava ili zajednica, koje djeluju po principima suradnje
(kao kooperative) i usklađivanja, donosi članovima grupe niz prednosti. Kooperative su u mogućnosti kombinirati društvene i kulturne perspektive, zbog
kojih često zapravo i nastaju, s gospodarskim i ekološkim perspektivama
razvoja. I sve to rade puno cjelovitije i smislenije od bilo koje druge strategije
razvoja – one od poduzeća ili države – kojoj temeljni cilj nije osnaživanje
(autorica uvodi pojam polnomočenje10, op. prev.) zajednice, povezivanje
10Na temelju Hollowayeve derivacije konstitucije kretanja stvaralačke snage, možemo koristiti
druge pojmove koje smo na slovenski prevodili nespretno ili čak pogrešno. Tako možemo engleski
empowerment odnosno španjolski empoderamiento, što se na slovenski prevodi kao opolnomočenje, pravilnije prevesti kao polnomočenje. Jer opolnomočenje je donedavno u Sloveniji služilo
samo kao pravni diskurs i to kao sinonim za ovlašćenje. Naša upotreba pojma polnomočenje će
biti izuzeta iz svake vrste ovlašćivanja, dakle svake asocijacije na vlast koja je sadržana u slaganju
glagola po-oblast-iti. Isto tako bismo rado pojam polnomočenje razlikovali od danas prevladavajuće
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 107
sela, povećanje kvalitete života za sve stanovnike zajednice itd., nego ciljevi
tih strategija imaju puno više partikularne i često samo gospodarske težnje.
Autor, koji utvrđuje koliko je solidarnost moćna sila, se pita jesmo li kao
društva sposobni povećati socijalnu i ekonomsku solidarnost, ali ne u smislu
”pomoći“, nego sukreiranja, suradnje. Ako bismo faktor C uključili u druge
ekonomske analize i modele zajedno s indikatorima kao što su rad, kapital,
tehnologija itd., u osnovi bismo dobili učinkovitije globalno gospodarstvo,
tvrdi Razeto Migliaro. To tvrdi za tržište koje bi s većom solidarnošću postalo
potpuno tržište rada, kao i za gospodarski razvoj država koje bi većom
solidarnošću postizale veći napredak. Na neki način, Razeto Migliaro
aludira na pitanje na koje su već odgovorile jugoslavenske zadruge – sam
naziv zadruga je naime objašnjenje kome su namijenjene takve organizacije – drugarstvu (za-druga), odnosno zajednici. Po čemu se dakle solidarna
ekonomija razlikuje od prevladavajućih ekonomskih praksi tipičnih poslovnih subjekata koji djeluju u kapitalizmu? U čemu je snaga faktora C o kojem
govori i Cecosesola te zadnjih godina niz kooperativa, zadruga, društvenih
poduzeća i alternativnih ekonomija?
Prva značajka kojom se alternativna ekonomija razlikuje od dominantne
kapitalističke ekonomije je da najčešće nastane na rubu i iz lokalnih potreba
članova zajednice koje kapital još nije našao ili gdje nije imao interesa harati.
U Venezueli su pokreti stvorili radije zajednice, vjerojatno najveću federaciju
alternativnih radija na svijetu, gdje zajednice iz siromašnih urbanih i ruralnih
naselja promiču svoje borbe, svoje želje, komuniciraju svoje potrebe, svoju
povijest.11
Još očitiji primjer su zaposjedanja zemljišta od strane zajednica gdje nastaje
nova proizvodnja i nova zajednička ekonomija, konačni proizvod ne ide na
tržište – proizvede se na margini i koriste ga ljudi koji žive na periferijama
ili proizvod ostvaruje alternativne razmjene među zajednicama. Pokreti u
Argentini su također s proizvodnjom u zauzetim tvornicama bili dovoljno
uspješni da je vlada zbog povezivanja kooperativa, tvornica, alternativnih
servisa itd. te s tim povezanog istupanja mnoštva s nacionalnog tržišta, bila
upotrebe pojma opunomoćiti kojeg civilno-društvene inicijative i nevladin sektor razumijevaju
pokroviteljski i zbog toga još uvijek kao “dopuštenje” ili “odobrenje”, kao pomoć nemoćnima da
bi ojačali, a ne kao sredstvo za pokretanje pobuna, borbi, oslobođenja i procesa samojačanja.
Kad upotrebljavamo polnomočenje grupe ili zajednice, želimo naglašavati tko prepoznaje poluge,
predispozicije i mogućnosti neke zajednice da bi samostalno i autonomno razvijala ili svoj razvoj,
način života ili pak borbu i otpor; i još više od tko, kako ih prepoznaje.
11ANMCLA je federacija slobodnih i alternativnih medija iz zajednice u Venezueli, u Caracasu,
gdje danas djeluje više od 600 radija, televizija i internet portala. Mediji su nakon državnog udara
2002. vjerojatno najvažniji dio samoorganiziranja siromašnih naselja u Caracasu.
108
primorana dati državne subvencije samoupravnim organizacijama, tako da
su se (barem neke) vratile na nacionalno tržište.
Proizvodnja koja je izrasla na margini međusobno je povezala bitan dio zajednice i postala neka vrsta autarkičnog, samodostatnog gospodarstva cijelih mjesnih četvrti gdje su rasle autonomne tvornice, pekare, samoupravljajući vrtići i škole. Sve je to za kapital, ideologiju slobodnog tržišta i globalnu
ekonomiju organiziranu na monopolima barem prijetnja, ako ne i zlo. U takvu
samoopskrbljujuću zajednicu, koja pomoću veće kakvoće proizvoda i života
diže blagostanje svih stanovnika, možemo uvrstiti kubansku zelenu ekonomiju. Ironija je da se takav koncept alternativne ekonomije mogao razviti
samo u vrijeme velike gospodarske krize i pod gospodarskim embargom te
da se, kad je imao najviše mogućnosti da se rascvjeta, počeo sušiti.
Druga značajka alternativnih ekonomija je da proizlaze iz solidarnosti i
uzajamnosti, da su organizacije upravljane kao prijateljske grupe, kao
obitelji, kao visoko kompleksno povezana i samoupravna sela ili kvartovske
zajednice. Kao primjer mogu poslužiti mikrovlade u bolivijskom mjestu El
Alto. Alternativna produkcija stvara proizvode i usluge koje su potrebne za
život i stvaralaštvo marginaliziranih društvenih skupina, neplaćenih radnika,
nezaposlenih, starih, uvijek diskriminiranih starosjedilačkih zajednica,
migranata itd.
Primjeri pokreta Čatisgarh mukti morča i zapatističkog autogestión pokazuju
kako je izrasla alternativna ekonomija zdravstvenih, obrazovnih i drugih
društvenih i kulturnih servisa koji su uglavnom besplatni zajednicama u
borbi, a negdje i za sve one koji odbijaju neučinkovito državno zdravstvo ili
neprimjereno, nedostatno javno obrazovanje koje se plaća. Budući da su
društvene ekonomije – u suprotnosti s uobičajenim ekonomijama na globalnom tržištu – često postavljene održivo, dugoročno, ekološki i prihvatljive su
za zajednice, već same po sebi razvijaju potpuno drugačije koncepte razvoja
zajednice i regije, od onih koji su inače tipični za državu, regiju, općinu.
Isto tako članovi kooperativa ili zajednica nisu uskraćeni za sudjelovanje
u procesu proizvodnje. U tom smislu, alternativne ekonomije analiziraju
mogućnosti za razvoj i imaju pregled nad potrebama svih članova zajednice.
S obzirom da su kooperative i drugi oblici organizacija s alternativnom proizvodnjom i ekonomijom obično suupravljane, dohodak svih koji sudjeluju u
tim procesima je zajednički i dijeli se i investira egalitarno. Negdje upravitelji
kooperativa nisu plaćeni, pa im za njihov rad zajednica koja koristi usluge
pribavi stanovanje i sredstva za život, kao što to vrijedi za Bolnicu Mučenika
u Čatisgarhu. Drugdje pak radnici razdijele jednake plaće ili imaju jednak
pristup proizvedenom, što je u Chiapasu vidljivo kod kooperativa za kukuruz, grah, čili i kavu, čiji je glavni i odgovorni zadatak da proizvedu količinu
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 109
hrane dostatnu za cijelu zajednicu. Društvena ekonomija je stoga temeljena
na poštovanju svih koji su ili dio kooperative ili dio zajednice u koju je uključena kooperativa. Također, postoje brojne kooperative u Latinskoj Americi,
Europi, Australiji i Sjedinjenim Državama gdje radnici dijele dobit. Precizno i
produbljeno postavljaju horizontalne strukture upravljanja i suodlučivanja i
predviđaju udio za investicije i sustave pomoći.
Društvenu ili alternativnu ekonomiju u Sloveniji često izjednačavaju s
neformalnom ekonomijom ili radom na crno. Za razliku od privatnih legalnih
ili ilegalnih poslova, koji se temelje na dobiti pojedinca ili grupe, za alternativnu ekonomiju je svojstveno da upotrebljava drugačije načine generiranja,
razmjene i uporabe znanja, da se često bavi simboličkom produkcijom, da
razvija komunikacijske i informacijske sustave i nove tehnologije, osobito na
područjima ekologije, zdravstva, školstva, medija, da često izlazi iz lokalnih
identiteta i običaja zajednice, a, prije svega, da se formira na temelju borbi,
bilo političkih, ekoloških, društvenih ili ekonomskih. Kreatori solidarnih
ekonomija moraju si u svojoj aktivnosti osigurati slobodu i autonomiju te
razviti različite oblike horizontalnog povezivanja i komunikacije, sustave
odgovornosti.
Kao društvenu, alternativnu i autonomnu ekonomiju daleko najbolje je
definira to da se potpuno ili barem djelomično isključuje iz kapitalističke
težnje za stalnom akumulacijom kapitala i profita. Društvene ekonomije su,
prema tome, vođene načelima potreba, subivanja, surađivanja, uzajamnosti
i kreativnosti. Društvena ekonomija na neki je način uvijek učvršćena u
potenciu ili u organizam grupos de base, afinitetnih grupa itd. Alternativna
ekonomija se, slično kao i pokreti ili grupos de base, razvija odozdo, kako
bi osigurala socijalnu pravdu za sve kojima je ona otuđena, za sve “prisilno
osiromašene”, za sve empobrecitos, kako ih je nazvao Héctor Madera, one
koji su osiromašili zbog strukturnih prisila kapitala, oligarhije, suvremenih
hegemona. Danas je među nama sve više empobrecitosa, a krivce za razvlaštene, ugnjetavane i progonjene radnike, seljake i druge društvene skupine
možemo potražiti među glavnim akterima globalne ekonomije, među iznimno
pojednostavljenim globalnim sustavima ugnjetavanja i među neodgovornim
i nekažnjenim upraviteljima ljudskih tijela, misli i života.
Alternativna ekonomija, dakle, raste odozdo, kao sustav društvene pravednosti i solidarnosti za sve one koji sanjaju da bi mogli živjeti bolje i drugačije,
i to unatoč realnosti. Kooperative ne utjelovljuju gospodarske koncepte
hegemonije i tržišnog rivalstva, profita i napretka, ono što njih definira su
oblici savezništva i surađivanja samoupravnih poduzeća koja su sposobna
surađivati i doprinositi razvoju zajednice.
110
Društvena ekonomija ili ekonomija solidarnosti, kako predstavnici kooperativa ili teoretici nazivaju alternativne oblike djelovanja, nedvojbeno je teoretsko i praktično pitanje 21. stoljeća. Moramo potražiti alternativne ekonomije
čija će osnova biti djelovanje (aktivni oblici rada) i solidarnost. Društvena
ekonomija nudi rješenja za najzahtjevnije probleme našeg vremena: klizanje
u sve veću nejednakost, siromaštvo i marginalizaciju brojnih skupina po
cijelom svijetu, opći trend povećanja nezaposlenosti, prekarizaciju rada i
života, nesavladiv rast socijalne nepravde, rasizam i spolnu diskriminaciju,
razgrađivanje zajednice i društvenosti, uništavanje prirodne ravnoteže itd. U
tom bi smislu Cecosesola kao nepolitički organizam kooperativne integracije mogla poslužiti kao izazov za sve one koje politika, koja je inače temelj
ljudskog djelovanja i subivanja u zajednici, zbunjuje, plaši ili ljuti.
Zaključak: dezorganizacija dezorganiziranja
Jedna od najčešćih teza koja utemeljuje naše pasivno prihvaćanje postojećih financijskih, gospodarskih, prehrambenih, energetskih, političkih, kulturnih, socijalnih i drugih kriza je da ćemo se zatirani organizirati i pobuniti
(tek) tada kada nam bude dovoljno “loše” - kada siromaštvo, glad, nestašica
i zatiranje posegnu u naš život tako neposredno da ćemo se morati suočiti s
diskursima preživljavanja. Takva teza, koja se značajno oslanja na alijenaciju,
pasivizaciju i individualizaciju suvremenog nekreativnog i nesamorealiziranog čovjeka u neoliberalnom društvu, time naravno poručuje sljedeće:
zapadne države, države blagostanja, koje su nekad razvijale razmjerno
pravedne redistribucijske sustave, a kojih se sada na račun strukturnih i
drugih, većinom izvana nametnutih reformi sve više odriču, još uvijek nude
previše da bi se ljudi pobunili i zahtijevali radikalne promjene. Najprije bi zapadna i socijalistička društva morala izgubiti sva dostignuća antifašističkih
borbi, socijalne, pravne i demokratske države i prava, i tek tada bi se, slično
kao i ljudstva u državama periferije kapitalizma, u državama Juga, sukobila
s radikalnom realnošću, organizirala se, povezala i počela boriti procese
promjena.
Ali da li će se to stvarno dogoditi? Kad alternative neoliberalizmu pokazuju
najmanji među malima, najsiromašniji među siromašnima – empobrecitos,
tada bi se visoko razvijena, tehnološki i znanstveno opremljena i osposobljena društva morala barem zamisliti nad svojom sudbinom, ako već ne i
aktivno posegnuti u svoj život. Jedan od najenigmatičnijih romanopisaca
20. stoljeća, za kojeg se smatra da je poslije revolucije u Bavarskoj 1919.
godine migrirao u Meksiko i tamo napisao socijalno i politički angažirane
uspješnice, zapisao je u romanu Berači pamuka: “Prisilili su me da postanem pobunjenik i revolucionar. Revolucionar iz ljubavi prema pravednosti,
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 111
iz solidarnosti prema potlačenima i odrpancima. Pogled na nepravednost i
nemilosrdnost rađa upravo toliko revolucionara, koliko i nezadovoljstvo ili
glad.” (Traven 1981: 64–65)
Ukoliko pogled na potlačene rađa upravo toliko revolucionarnih borbi kao i
samo ugnjetavanje, tada mi, pripadnici suvremenog kapitalističkog društva
u centru sustava, imamo najveću poteškoću upravo u samoorganizaciji
i prepoznavanju zajednice – onog društvenog. Antisistemski teoretičar
Wallerstein tvrdi da je za vladajuće načelo društvene organiziranosti dosad
vrijedila temeljna premisa kapitalističkog svjetskog plemstva – beskonačna akumulacija kapitala, a put prema legitimizaciji ideologije neminovnog
napretka je bila beskompromisna, brutalna dezorganizacija društvenosti,
zajednice. Samo tako je kapitalizam mogao zaista uspjeti. Pod izlikom da
reorganizira društvo za veće blagostanje, uspostavljao je sve nepropusnije
(sustavne) mehanizme inherentne dezorganizacije društvenosti. Deruralizacija (Wallerstein 1995; 1999) je zato, kao i velik broj drugih globalnih procesa, ponajviše posljedica uspješne dezorganizacije društava i društvenosti.
Ipak, za promjene ili pomak iz nemogućih, kaotičnih i sve nesigurnijih uvjeta,
ljudi ne trebaju novu vjeru, novu ideologiju; ono što trebaju su novi prostori i
percepcije u kojima bi se mogli samorealizirati, u kojima bi mogli surađivati,
kreativno i kvalitativno zadovoljavati svoje potrebe i želje, oštriti maštu i
iskušavati suradnje. Dakle, potrebne su nam potencie i heterotopije da bismo
kreirali vezivo 21. stoljeća i od nemoći krenuli po putu kreativne moći, novih
prizvuka (rezonanca) i samodređujućih zajednica.
Teze, koje su razvili antisistemski ili neki drugi teoretičari na osnovu analiza
tokova kapitala, washingtonskih i drugih politika u okviru Međunarodnog
monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke itd.,
nacionalnih politika i globalnih humanitarnih projekata te naročito na osnovu
analize potrebe kapitalizma kao sustava da beskonačno akumulira kapital, dokazuju tko proizvodi globalno siromaštvo, nestašicu i sve brojnije i
ovisnije stanovništvo, ali ne i to kako tome pridonose sama društva ili njihovi
akteri. U središtu takvih diskusija uvijek su analize globalne ekonomije premda bi to morao biti život u zajednici. Neoliberalizam, naime, nije uspio samo
u homogenizaciji političkih agenda širenjem globalnog tržišta, homogenizacijom i hijerarhizacijom prevladavajućih jezika, kultura, političkih sustava,
gospodarstva, društvenih odnosa i percepcija, već je uspio naročito u tome
da je kod svih procesa globalizacije po unaprijed određenim političkim,
gospodarskim, socijalnim i kulturnim agendama intenzivno dezorganizirao
društvo, zajednice i grupe (pod izlikom da ih organizira).
I upravo nas taj obrat uvijek postavlja u dilemu imaju li zaista suvremena
društva visoko kompleksne sustave uređenja ili pak živimo i reproduciramo
112
linearan i nimalo zamršen i zahtjevan sustav društvenog subivanja, zapravo apsurdno pojednostavljen sustav – kako tvrde socijalni ekolozi. Zato
neoliberalizam u svom temelju nije ništa drugo nego potpuna dezorganizacija, fragmentacija života – ljudi u zajednici, pojedinaca u radnom procesu,
obitelji, regije, kontinenta itd. Ali prije svega, naravno, fragmentacija onoga
što nas uspostavlja kao globalno društvo – dakle, područja koja bi detaljno
mogle opisati ponajviše sociologija i antropologija.
Kapitalizam sadrži proturječja koja nije moguće razriješiti u okvirima
kapitalizma, kao što tvrde antisistemski teoretičari. Stoga je jedino rješenje
konflikt, a prvi je uvjet za konflikt hrabrost da, umjesto glađenja i umirivanja
neizdrživoga, postanemo subjekt oslobađanja. Međutim, taj konflikt ne treba
razumijevati u Badiouovom smislu događaja koji bi bio prepoznat unatrag,
u posljedicama. Pod konfliktom ovdje mislimo na našu vlastitu participaciju
u strukturama i mehanizmima raščovječenja, referirajući se na ono što smo
prisiljeni učiniti, na ovaj ili onaj način, u svakodnevnom životu, u svakodnevnim događajima i situacijama. Samo pomoću emancipacijskih praksi,
u kojima najprije oslobađamo sebe da bismo mogli surađivati s drugima i
osnažiti zajednicu, možemo stupiti na put koji vodi izvan neoliberalizma. A
to je i ishodišna teza antisistemskih teoretičara koji tumače kapitalizam –
da kapitalizam vlastita proturječja razrješuje mehanizmima koji sežu izvan
kapitalizma.
Odgovor na pitanje ‘kako postupati u trenutku kriza’ takoreći je na dlanu.
Već ga je Engels istaknuo u svom tekstu o turskom pitanju: “Ništa nije
stabilno – osim nestabilnosti; ništa nije nepokretno – osim pokreta.” Ono
što možemo učiniti danas je kreirati nestabilnost kako bismo se približili
stabilnosti; stvarati pokrete – potencie – da bismo se približili ravnoteži.
Ali u tome nismo sami, neuki, nemoćni, jer pred nama se širi cijeli spektar
već djelujućih potencia, heterotopija, nove metode borbi, drugačiji principi i
uvidi, kao i spoznaje o potrebi proizvođačkih borbi, koje, pored materijalnih
preduvjeta života, donose prije svega takve simboličke, kulturne i društvene
produkcije života koje će nam dopustiti samorealizaciju, kreativnost, maštu
i spontanost. I zato trebamo borbe, potencie pokreta odozdo, aktivnosti i
intenzitete borbi grupos de base, samoorganiziranog puebla, ljudstva koje
se bori onkraj ostavština starih i novih oligarhija.
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 113
Bibliografija
Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company,
Santa Fe, 1987.
Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, Bravest resistance. The struggle of
adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”,
http://www.antiimperialista.org/node/6325 (pristup 1. XII. 2011).
Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press,
Boston, 1990.
Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of
Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991.
Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007.
Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003.
Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela
Cooperativa, Lara, 2007.
Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009.
Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a
Journal of Social Ecology, god. I, br. 1, 1983.
Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998 http://www.social-ecology.
org/1998/09/education-for-social-change (pristup 1. XII. 2011).
Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2001.
Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2002.
Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, (pristup 1. II. 2006).
Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?, zbornik,
posebno izdanje Turbulence, PM Press, Oakland, 2007.
Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997.
Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la
rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005.
Earle, Duncan, i Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista Journey
to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005.
Foucault, Michel, “O drugih prostorih”, v: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi,
Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, prev. Jelka Kernev
Štrajn et al.
Foucault, Michel, Besede in reči. Arheologija humanističnih znanosti, Studia
humanitatis, Ljubljana, 2010, prev. Samo Tomšič i Ana Žerjav.
Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing
Group Inc., London, 2000.
Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London i New York,
2005.
Galeano, Eduardo, Odprte žile Latinske Amerike, Založba Sanje, Ljubljana, 2010,
prev. Gašper Kralj i Tina Malič.
Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in
novo antropologijo, god. XXXIV, br. 222, 2005.
114
Gregorčič, Marta (ur.), Indija, dežela protislovnih strasti, ČKZ, god. XXXVI, br. 234,
2008.
Gregorčič, Marta, Potencia. Samoživost revolucionarnih bojev. Založba */cf,
Ljubljana, 2011.
Hardt, Michael, i Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press, Cambridge
Mass., 2009.
Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books,
London, 2010.
Holdren, Nate, i Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”, Ephemera,
god. V, br. 4, 2005.
Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes,
posebno izdanje Časopisa za kritiko znanosti, @Politikon, god. II, br. 3, Ljubljana,
2004.
Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London i New York, 2010.
Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002.
Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto,
El Alto, Bolivija, 2005.
Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva:
Microgobiernos Barriales”, Ephemera, god. VI, br. 3, 2006.
Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones
Vivarium, Santiago de Chile, 1993.
Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”,
Editions of Catholic University Whistle Henríquez, br. 3, 2005.
Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011.
Sadgopal, Anil, in Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha
Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993.
Traven, B., Berači pamuka, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981.
Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage
des jeunes générations], prev. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press i Left Bank
Book, London, 1994.
Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995.
Wallerstein, Immanuel M., Utopistike ali Izbira zgodovinskih možnosti 21. stoletja.
Dediščina sociologije: obljuba družbenih ved, Ljubljana, Založba /*cf., 1999,
prev. Polona Mesec.
Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983.
Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento,
Letra Liber, Buenos Aires, 2003.
Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/
am/1622 (pristup 10. XII. 2011).
Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta
Limon, Buenos Aires, 2006.
Proizvođačke borbe samoorganiziranih zajednica – potencie 115
Naslovnica / cover fanzin KRN, Maribor 1986
Naslovnica fanzina Eržikej br. 2./ cover by Neda Novak, Ivan Gregorec, Vlatka Mislović, Čakovec, 1996.
Robert Posavec
Nezavisnost kao skup
vrijednosti, a ne sadržajni
koncept
Razmišljajući o temi ovog teksta, najprije sam se zapitao što je to nezavisna
scena i koja bi to scena bila? Je li to onaj dio scene koji se danas naziva
nezavisnom kulturnom scenom i oko čijih se izvora financiranja organiziraju javne rasprave, a prijepori između pojedinih aktera te scene postali su
nepremostivima? Naravno da nije. Nije iz dva razloga: prvo, nezavisna scena
od devedesetih godina naovamo nije nikad bila dio javnog diskursa, i drugo,
ta scena nije imala svoje donatore ni financijere. Sljedeće što čovjeku padne
na pamet kad pokušava za potrebe teksta barem maglovito uobličiti granice
te scene jest pitanje je li na toj sceni postojao poduzetnički impuls koji
obilježava današnju nezavisnu kulturnu scenu? I ovdje se odmah nadaje negativan odgovor. Poduzetnički je impuls u devedesetima bio prisutan samo
kod politički podobnih trgovaca koji su za mjesečni džeparac kupovali nekad
uspješne tvrtke, a zatim se okupljali na sportskim susretima i krštenjima crkava po lokalnim zabitima. Dakle, to nije ni scena koja je brinula o duhovnoj
obnovi građanki i građana ove tada još porušene zemlje. Prelistavanjem
dokumentacije i proizvoda tadašnje scene, zaostalih po kutijama moga podruma usred neprestanih seljakanja, postalo mi je jasno da nema manifesta,
nema proglasa, nema pozicijskih dokumenata ni javnih očitovanja. Postoji
samo ogroman broj dokaza o aktivnostima pojedinaca koji su svojim trudom,
svojom energijom, vrlo često i svojim novcem radili na stvaranje nečega što
je zaista bilo nezavisno, dakle autonomno u punom smislu te riječi i od donacija, države, jedinica lokalne samouprave, EU i niza drugih čimbenika koji
danas omogućuju razvijeno civilno društvo, koji podupiru čitav niz korisnih
udruga i projekata, naposljetku i ovu knjigu, ali koji su s vremenom birokratizirali mnogo vrijednih aktivističkih inicijativa, a razmišljanja o nezavisnoj
sceni pretvorili u arhivsku rabotu. Nezavisna scena o kojoj ovdje želim pisati
više ne postoji. Pomakom u definiciji nezavisnog, mi danas o nezavisnoj
sceni možemo raspravljati na okruglim stolovima ministarstava, panelima
državnih medija i gradskim tribinama. Nažalost, taj pomak u definiciji premjestio je značenje nezavisnog u polje sadržaja, tako da je danas nezavisno ono
118
što nije na repertoaru HNK-a ili neke druge etablirane institucije. Premda bi
bilo krajnje ignorantski negirati razliku između djelovanja onih aktera čije se
poimanje kulture svodi na kategorizaciju i klasifikaciju artefakata spremljenih u formalin muzejskih postava, kazališnih repertoara ili pak književnog
kanona i onih aktera koji kulturu doživljavaju kao permanentno društveno
gibanje koje propituje postulate svakidašnjice na svim područjima ljudskog
djelovanja, bilo i krajnje neumjesno tvrditi da je svako to propitivanje nezavisno. Nezavisna scena o kojoj ovdje želim pisati jest scena koja ne poznaje
formalin, ali koja ne poznaje ni projektne prijedloge ni izvještaje donatorima.
To je scena koja je devedesetih nikla iz rada pojedinaca različitih motivacija,
ali koja je izrastala odozdo, bez suradnje s državnim institucijama, ali bez
bilo kakve zajedničke vizije tada aktivnih pojedinaca i inicijativa. To je scena
kojoj su temeljna obilježja bila samoorganizacija, autonomnost, solidarnost i
naposljetku bunt prema vladajućem sustavu.
Druga Tita Pijoniri
Na početku pokušaja inventarizacije, a zatim i donošenja određenih zaključaka o nezavisnoj sceni, potrebno je ukratko opisati sadržaje te scene. Ono
što je po brojnosti svakako odskakalo jesu bendovi. Početak razvoja scene
povezan je sa s različitim slušaonicama i nastankom niza bendova uglavnom
alternativnog muzičkog i tekstualnog izričaja. Ono što se tad smatralo alternativnim bilo je zapravo subverzivno na dvije razine. Prva se razina subverzije očitovala u muzičkim žanrovima – punk, hard core, ska, emo core, pop
punk – koji su svojim rifovima i akordima prkosili pop trashu koji je dominirao
hrvatskom estradom i hrvatskim medijima. Za razliku od danas kada je na
radiovalovima moguće slušati bendove koji sviraju punk i pričaju o korumpiranom društvu, tih je ranih devedesetih prisutnost alternativnih bendova u
javnom prostoru bila nepostojeća. Ispravan je glazbeni ukus bio upravljan od
onih bez imalo ukusa, ali s puno emocija i ispravnog mišljenja. Svatko tko je
želio slušati drukčiju muziku ili tko nije uživao u domoljubnoj ili elektro-poptrash glazbi postajao je svjesno ili nesvjesno subverzivan prema oblicima zabave proklamiranih od strane državnih institucija (ponajprije mislim na HTV).
Bilo je dovoljno pustiti nekoliko punk pjesama i već bi se javio netko tko bi
to utišao ili zabranio. Tako je zaista nebrojeno mnogo bendova koji su svirali
po različitim prostorima u varaždinskoj i međimurskoj županiji dobivalo svoju
publiku ne samo zbog svojih pjesama već i kao iskaz nezadovoljstva prema
onome što im se nudi u javnom prostoru. Na koncerte lokalnih punk bendova nisu dolazili samo punkeri. Bilo je tu pripadnika različitih supkulturnih skupina kojima je zajednički odmak od muzičkog mainstreama. Druga se razina
subverzije događala na tekstualnoj razini. Dok su se estradni muzičari bavili
Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 119
vrapcima i komarcima ili pak metkom u petak, za to su vrijeme njihovi fanovi
kupovali industrije mlijeka i poljoprivredne kombinate, otvarali banke i krstili
crkve. Muzika je bila jednako glupava i pogubna kao i patos koji je tjerao
ljude da se busaju u svoja nacionalna prsa, da sela proglašavaju gradovima,
lopovi i prevaranti poduzetnicima, a partijski činovnici državnicima. Bilo je
to vrijeme u kojem je bilo poželjno isticati da si nacionalist. U takvom lirskom
kontekstu postojali su bendovi koji su u svojim tekstovima govorili da ovdje
ipak nešto ne štima. Premda je većina tih tekstova bila parolaška i usmjerena na iste protagoniste – državu, sustav, policiju, masu i neostvarenu ljubav
– bili su to ipak rijetki krici pobune tada nemuštog građanstva. Premda
na sjeveru Hrvatske nije bilo bendova poput šibenske Nule, koja je svojim
anarhističkim tekstovima godinama izazivala reakcije različitim nadzornika
morala, bendovi koji su ovdje postojali doprinijeli su razvoju osjećaja drukčijeg i drugog kod posjetitelja njihovih koncerata. Cijela ta muzička scena i
njezina subverzivnost doprinijela je odgoju nekoliko generacija. Izgleda da
je Igor Mandić u pravu kad kaže da je ulica korektiv odgoju. Kada napravim
petnaestogodišnji odmak, subverzivnost o kojoj govorim postaje još očitijom
– danas je javni prostor otvoren svim oblicima potrošnje pa je tako jednako
moguće da na javnoj televiziji nastupaju i oni koji pjevaju protiv sustava,
kao i oni koji milozvuče da leptiri su lijepe boje. Otvaranjem javnog diskursa
prema subverzivnim oblicima govora sva je subverzivnost nestala. Danas
se ona očituje na drugim područjima, a čini mi da ukoliko bismo željeli biti
subverzivni na tekstualnoj razini da bismo morali pribjeći nekakvom novom
dadaističkom govoru, odnosno namjernom podrivanju sintakse standardnog jezika. A to je ipak previše za alternativne bendove. U svijetu u kojem
svatko može reći sve tako dugo dok posjeduje važeću osobnu iskaznicu i
OIB više uopće nije važno što govorite sve dok na taj govor platite porez. U
trenucima u kojima je govor reguliran ili pak pokušava biti, muzički izričaj i
tekst mogu biti generatorima scene koja se protivi. Nije važno čemu. Onog
trenutka kada govor prigrli različite disonantne tonove i riječi, tad alternativa
muzička scena ide u dva smjera: ili izrodi pokoji mainstream bend ili se, kao
u slučaju varaždinske i međimurske scene, dokine kad postane suvišnom.
Po nekolicini tekstova i mišljenja protagonista te scene koja su zabilježena
prevladava zaključak da je došlo do smjene generacija, da su ljudi otišli studirati u Zagreb pa je periferija ostala manjkava kreativnim nabojem i slično.
Meni se čini da svi ti zaključci i analize ne uzimaju u obzir subverzivnost i
protivljenje kao generatore scene (aktera i publike) te da zanemaruju širenje
javnog prostora i otvaranje javnog diskursa prema različitim oblicima govora, što je naposljetku dovelo do toga da nekad subverzivno postane samo
jedan od artikala, a samim time je uloga tadašnje nezavisne scene dovršena.
120
Demokratizacija je učinila svoje – nekad škakljivo ime DT Pijoniri (Druga Tita
Pijoniri) danas je pogodno za marketing.
Prostori lažnog fokusa
Drugo obilježje nezavisne scene devedesetih, a kroz koje se opet prostiru
vrijednosti samoorganizacije, autonomnosti i solidarnosti , jesu prostori
u kojima su spomenuti bendovi svirali. Za razliku od susjedne Slovenije
koja je imala klubove u kojima su alternativni bendovi redovito nastupali,
na sjeveru je Hrvatske postojanje bilo kakvog stalnog prostora odnosno
kluba bilo kronično odsutno. Čakovec i Varaždin, kao dva grada u kojima
se većina koncertnih zbivanja odigrala, nisu imali nijedan klub koji bi mladi
vodili za mlade. Danas je situacija ponešto drukčija pa klubovi postoje, ali
im je sadržaj bezličan poput čokolade koja ne poznaje kakao. Devedesetih
su koncerti bili organizirani po gradskim i seoskim birtijama, na igralištima,
u vatrogasnim i društvenim domovima, na livadama i u privatnim kućama.
Prostori su birani najčešće prema lokaciji bliskoj organizatoru ili prema spremnosti vlasnika birtije da ugosti punkere i riskira razbijen wc zbog zarade
koja teško da je mogla nadmašiti tjedni promet osrednje seoske krčme. Ipak
je u tom promjenjivom kolažu prostora postojalo nekoliko lokaliteta koji su
u kontinuitetu od godinu, dvije, tri ili pet pružali uslugu najma prostora, a na
koje se publika navikla. Tada nismo previše razmišljali o navikama publike,
već samo o tome da se napravi koncert, ali danas mi se čini da su koncerti
organizirani u klubu EX u Kuršancu pokraj Varaždina ili pak oni u čakovečkim Klubu i Pubu bili među posjećenijima. To su bila mjesta na koja je publika
dolazila, posebno u klub EX.
Financiranje prostora u kojima su se odvijali koncerti bilo je prepušteno
isključivo organizatorima koncerata. Nije postojala baš nikakva suradnja s
gradskim vlastima – niti su dali novac niti prostor. Ipak, potrebno je istaknuti
da koliko je meni poznato ta suradnja nije ni bila poticana od strane aktera
nezavisne scene. Nije se nailazilo na negativne odgovore lokalnih vlasti, već
pitanja nisu ni bila postavljana, a o apliciranju na sredstva ministarstava ili
raznih fondova nije bilo ni govora. Možda ta potpuna financijska neovisnost
je ono što je tadašnjoj sceni dalo kompaktnost koju današnji birokratizirani
mehanizmi pribavljanja i opravdavanja sredstava ne mogu potaknuti. Solidarnost je cvjetala. Premda to zvuči patetično, solidarnost je bila na visokoj
razini. Publika je dolazila na koncerte i plaćala ulaznice svjesna da je to jedini
način da se održi idući koncert. Kada je bilo potrebno, a bilo je i toga, skupljao se novac nakon što su ulaznice već bile plaćene, ali ih je bilo premalo
prodano i organizator nije mogao pokriti troškove. Tu je u pomoć priskakala
publika i tu dolazimo do ključnog momenta kada govorimo o nezavisnoj
Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 121
sceni na sjeveru Hrvatske. Publiku su činili ljudi koji su međusobno bili povezani ma mirijadu načina: poslovno, muzički, privatno, ljubavno, drugarski…
i koji su u temelju dijelili barem neke zajedničke vrijednosti. Za ovu tvrdnju
naravno ne postoje ispitivanja ni anketiranja, već sjećanja koja nedvojbeno prizivaju snažnu identifikaciju pripadnika tadašnje nezavisne scene s
nekom od vrijednosti koje nigdje nisu bile zapisane, ali koje su poput kakva
proglasa odlučivale tko je dio scene, a tko ne. Identifikacija je bila perpetuum mobile svih zbivanja (o tome sam govorio gore kod dijela o subverziji i
protivljenju, odnosno o jezičnom propuštanju i zabrani). Budući da je upravo
identifikacija bila temelj, priču o nezavisnoj sceni u Međimurju i Varaždinu
moguće je ispričati uz zaključak da su prostori o kojima sam gore pisao potpuno nevažni za funkcioniranje scene. Iako ima onih koji se ne slažu s ovim
stajalištem, imajući na umu da desetak i više godina nije postojao nikakav
stalni prostor događanja, već su to bile uglavnom jednodnevne subverzije
uobičajenog klupskog programa, ili pak jednodnevna događanja u inače
praznim birtijama, da u tih desetak godina nije bilo formalne niti građanske
inicijative koja bi smjerala baviti se pitanjem prostora i naposljetku ga riješiti,
a da cijelo to vrijeme živi snažna muzička, fanzinska i zavidna radijska scena,
nema mi druge nego zaključiti da pitanje prostora tada nije bilo važno. Važno
u esencijalnom smislu. Česte usporedbe s bliskom nam slovenskom situacijom, gdje su klubovi neprestano radili i bili jedan od nositelja nezavisne
scene, ovdje se nadaju kao promašena rabota. Mislim da je pogrešno danas
postavljati pitanja o tome zašto nije bilo stalnih prostora i zašto se oni nisu
održali kao u Sloveniji (a ta se pitanja često postavljaju). Ovdje su neki drugi
momenti, da ne kažem fenomeni bili važniji. Ako već želimo postavljati suvišna pitanja o prostorima nezavisne scena, onda ta pitanja možemo postavljati
danas kad takvi prostori postoje, kad lokalna uprava financira i hladni pogon
i djelatnike, kad različite formalizirane strukture dobivaju prostor i komadić
proračuna, kad sadržaj njihovih programa podsjeća na obrazovni program
na RTL-u.
Čini mi se da se polemike oko uloge prostora devedesetih lažno fokusiraju
na suvremeni problem, a da se pritom preskaču važni fenomeni, a to su
identifikacija s vrijednostima solidarnosti i povjerenja, sklonost subverzivnosti spram vladajućeg sustava, otvoreno protivljenje na proklamativnoj razini,
samoorganizacija, autonomnost, politička i ekonomska nezavisnost, sve
odreda vrijednosti kojih danas u stalnim prostorima na sjeveru Hrvatske ima
koliko i veganskih restorana Dalmatinskoj zagori.
Posebno je važno istaknuti fenomen koji je obilježio cijelu nezavisnu scenu,
ovu punkersko-hipijevsko-hardkoraško-uradisam, a to su benefit koncerti.
Benefit koncerti nisu bujali možda poput onih u Zagrebu, ali su bili relativno
122
česta pojava na ovim prostorima te su uglavnom bili dobro posjećeni. Teško
se sada prisjetiti kojih je sve benefit koncerata bilo tih devedesetih godina,
ali sjećam se jednog s kraja devedesetih kad smo u klubu EX pokraj Varaždina radili anti-mcdonald’s koncert, ujedno benefit za Zagrebački anarhistički
pokret, točnije za tiskanje prijevoda nekoliko eseja Emme Goldman. Na taj
su koncert besplatno došli punk bendovi iz Zagreba, Požege, Kutine i okolice VŽ-a, mi smo trošili vlastite telefone da bi sve organizirali i prikupili možda
nekoliko stotina kuna (pritom su nam roditelji plaćali telefonske račune),
posuđivali opreme i razglas, a među publikom na anti-mcdonald’s koncertu
bili su i neki od djelatnika nedavno otvorenog varaždinskog McDonald’s
restorana. Takav je bio sociološko-politički kontekst. Nepregledan kolaž lutanja, protivljenja, organiziranja, zabave, akcije i protesta. I taj danas nezamislivi kolaž, relikt vremena u kojem je sve bilo moguće, taj je kolaž otkidao od
vlastite oskudice da bi doprinio nečemu što je smatrao važnim i vrijednim.
Taj je kolaž doplatio ulaznicu kad je trebalo dati više da se pokriju troškovi,
plaćao veću cijenu kad su se tiskale knjige, svirao besplatno, posuđivao
opremu i trošio benzin i novac roditelja na vlastite ideje.
Ovdje je važno istaknuti da se ne radi o humanitarnim koncertima kakve
smo navikli gledati na državnoj televiziji na kojima kojekakve zvijezde
zagrebačkih trotoara podižu telefonsku slušalicu i milim glasom pozdravljaju
gledatelje koji pune račun neke zaklade. Radi se upravo suprotnom pristupu
– onom koji kreće odozdo, od inicijative pojedinaca ili neformalne skupine,
koja ulaže energiju i vrijeme ne bi li ostvarila/poduprla neku od priča kojih je
vrijednosna osnova upravo ona na kojoj se temeljila cijela nezavisna scena
devedesetih.
Kao još jedan od važnih, premda slabo zastupljenih sadržaja, valja istaknuti
radio-emisije koje su u programima lokalnih radio postaja živjele po nekoliko
mjeseci, možda godinu, dvije. To su bile najčešće polusatne emisije tijekom
kojih su voditelji, koji su opet najčešće bili članovi nekog ili nekoliko bendova
ili su pak radili fanzin, dakle, tijekom kojih su ti voditelji ispunjavali glazbene
želje slušatelja. Rijetko su u tim radijskim emisijama gostovali glazbenici, još
rjeđe autori fanzina, a umjetnici gotovo nikada. Možda baš i sadržaj radijskih
emisija odražava ono što se događalo – koliko god mi danas pokušavali
rekonstruirati i tražili nezavisnu umjetničku scenu devedesetih u Varaždinu
i Međimurju, toliko te umjetničke scene nije bilo. Ne kažem da nisu postojali pojedinci skloni intervencijama, ali nikakva scena u obimu nalik ovoj
muzičkoj ili fanzinaškoj nije postojala. Kazališne se skupine i razni pokušaji
teatra javljaju tek kasnije, no o njima ne mogu pisati jer sam u to vrijeme, dok
na ovim prostorima postoje teatar i eventualno ulična provokacija, bio na
zagrebačkim ulicama i studirao aktivizam.
Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 123
Samizdat
Možda najveća vrijednost ili temeljni stup cijele te nezavisne scene bili su
fanzini. Varaždin i posebice Međimurje bili su jedno od središta hrvatske
fanzinske scene koja je u drugoj polovici devedesetih bila na svom vrhuncu.
Sadržajno su se fanzini razlikovali temeljno prema tome jesu li pokrivali
scenu ili je bila riječ o emo-fanzinima, koji su donosili kolumne i priče autora,
najčešće o temama koje su se provlačile kroz pjesme bendova koji su
također bili dio scene. Svejedno je li se pisalo o anarhizmu, seksualnosti,
lovu, prijateljima, sustavu, politici ili preljubništvu, o veganskim receptima ili
stopiranju Europom, fanzini su premrežili sve sudionike scene na neraskidiv
način. Autori fanzini su pisali i pravili intervjue s domaćim i stranim bendovima, poneki gosti kolumnisti iznosili su svoja viđenja tema važnih za scenu,
dok je, publika, što je najvažnije, fanzine kupovala i čitala. Teško je točno
odrediti koliki je broj fanzina bio prodan, ali većina ljudi koja je radila fanzin
mijenjala ga je s drugim autorima. Na taj je način osiguran ne samo permanentni protok informacija i razmjena mišljenja već su stvoreni kontakti koji
su kasnije omogućili realizaciju mnoštva koncertnih, izdavačkih, protestnih
i političkih akcija. Upravo je fanzinaška komunikacija stvorila čvrstu mrežu
fluidnih poveznica kakve se kasnije nisu pojavile. Naravno, snaga priče
leži u dramskoj ljepoti. U onom prekidu na vrhuncu bez kojeg kasnije nema
nostalgije i zazivanja boljih prošlih vremena. Mnoge od pojava objašnjavaju
se smjenom generacija, odlaskom na fakultet, ratom, političkom klimom i
drugim razlozima koji su nepobitni, ali ne uvijek i krucijalni. Međutim, kod
fanzina se slobodno može reći da se ta čvrsta mreža poveznica počela
dokidati onog dana kad je sve više nas počelo koristiti Internet. S vremenom
je poštar sve rjeđe zvonio, gomile pisama i pošiljki su postajale laganijima, a
sve je više zvrndao modem. Prednost brze masovne komunikacije doslovno
je sasjekla svu romantiku slanja i čekanja pisanja, a nekako je u isto vrijeme i
fanzinaška scena počela slabjeti.
Kao i kod prethodno opisanih sadržaja nezavisne scene, tako je i ovaj
fanzinaški dio bio sazdan na ideji samoizdavaštva i samoorganizacije, te je
živio posve autonomno od ostatka bilo kakve izdavačke industrije. Sve one
vrijednosti koje su nam ogadili novokapitalistički desničari devedesetih – a
to su upravo solidarnost, samoorganizacija, samoupravljanje, pravična
raspodjela – upravo su te vrijednosti nosile kako fanzinašku scenu tako i cjelokupnu nezavisnu scenu devedesetih. To je bila srž koja je okupljala toliko
mnogo različitih ljudi kojima Hrvatska radio-televizija, Minea, Gojko Šušak
i NK Croatia nisu bili niti vodilje u zdravom životu. To je razlog zbog kojeg
je hvalevrijedan svaki koncept i svaki pokušaj dokumentiranja, opisivanja i
prizivanja te rane nezavisne scene. To je razlog zbog kojeg i ova knjiga ima
124
smisla, jednako kao što je i razlog tome da namjerno nisam u ovom tekstu
popisivao imena, već pokušao opisati ono što je pokretalo sudionike te
scene. Iako je prijeko potrebno popisati i jasno istaknuti sva imena koja su
na sceni sudjelovala (a taj posao dobro radi Kulturpunkt iz Zagreba u surdnji
s klubom Booksa), mislim da je nužno i jasno opisati vrijednosti koje su pokretale scenu, a koje su bile izravno suprotstavljene službeno proklamiranim
vrijednostima ondašnjeg nacionalističkog društva. I premda je nezavisna
scena, ova o kojoj pišem, izdahnula i nema je tamo od kraja devedesetih,
nestala je negdje nakon Seattlea, njezine su vrijednosti preostale i nastavile
motivirati i pokretati društvena događanja na drugima razinama. Prvo je tu
slijedilo nekoliko godina snažne političke aktivnosti, ponajprije na ulicama Zagreba (a sudionici su dolazili mahom iz Zagreba i ostalih sredina u
Hrvatskoj u kojima je ova punkerska nezavisna scena postojala), a nekako u
isto vrijeme, možda ranije ili nekoliko mjeseci kasnije, veliki je broj sudionika
scene počeo aktivno raditi u civilnom društvu i mijenjati svoje zajednice kroz
rad u udrugama. Neki su pak kasnije završili u poduzetničkim vodama, gdje
također šire iste one temeljne vrijednosti na kojima se iz pukog protivljenja
prije petnaest godina farbala kosa, a danas se pišu projekti, zapošljavaju
deprivilegirani, dekonstruiraju ustaljeni umjetnički, politički i rodni koncepti.
Nezavisnost kao skup vrijednosti, a ne sadržajni koncept 125
Snežana Štabi
MARŠ u nove medije?
U kasnim osamdesetima i ranim devedesetima, kada je s redovnim emitiranjem počeo radijski program Mariborskog radija študent na frekvenciji 95,9
MHz UKV stereo s Meljskog hriba, mi, suradnici radija, suočili smo se s radijskom tehnologijom s početka stoljeća i radiodifuzijom iz pedesetih godina.
Novost je bila mogućnost nezavisnog upravljanja, uređivanja i kreiranja programa elektronskog medija te put do javnosti putem radijske frekvencije (naravno da se radilo o ograničenom području pokrivanja Maribora s okolicom,
ali je signal ipak sezao i preko granice s Austrijom i do Ptuja, a nešto slabije
do Slovenske Bistrice, a čak i u Mariboru je bilo sivih zona iza betonskih građevina). Ipak, prva vožnja uz autoradio, koji je bio postavljen na frekvenciju
radija Marš i puštao glazbu i avizu Marša iz studija na Gosposvetskoj, bila
je nezaboravno iskustvo, a euforija koja nas je obuzimala nije imala granica.
U tom su nam velikom događaju puno pomagali tehničari i drugi s našeg
bratskog Radija Študent u Ljubljani, a sve ostalo je bila samoorganizacija,
volonterstvo, ambicioznost i mnogo godina nastojanja na drugačijoj glazbi,
mediju i sadržaju na ovom kraju Štajerske.
U čast radiju i tehnologiji, odmah na početku redovnog emitiranja smo
pripremili seriju emisija pod naslovom “Ata Marš” koja je bila posvećena
prošlosti radija u Sloveniji – a naročito smo bili ponosni na Maribor u ranim
dvadesetima kada se u salonu hotela Zamorc okupila tadašnja krema grada
– s ciljem slušanja radija. Ti začeci su popisani i dokumentirani na službenim
stranicama javne RTV kao priča o borbi Ljubljane i Zagreba za prvom radijskom odašiljačkom stanicom. Maribor je, kao pogranični grad, izvukao deblji
kraj i bio, usprkos velikom znanju i elanu, isključen iz igre. Drugačije nego
u osamdesetima, kada je ponovno inventivno postavljao i širio kabelsku
distribuciju za televizijske programe, ili kada je mariborski RCUM (Računalniški center Univerze v Mariboru) povezivao knjižnice i fakultete u računalnu
mrežu.
Da su tehnologije jedno, a sadržaj drugo, ubrzo smo otkrivali u programu
kojeg je trebalo stvarati 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, što smo radili
više ili manje uspješno. I, naravno, pri tome smo se povezivali sa svima koji
bi mogli popuniti dio programa, pa i sa satelitski distribuiranim radijskim
programima kroz noć. Program na Maršu je inače nastajao uživo – s troje
126
ljudi na programu, odnosno u studiju: tehničar, voditelj i glazbeni urednik su
bili obavezna programska trojka. Stoga je priprema programske sheme bila
“jako sitan posao” – bilo je potrebno osigurati programsku raznovrsnost i
izvedbu planiranog programa, redovite dnevne i tjedne emisije te svakodnevno informiranje o temama o kojima je trebalo govoriti.
Ovdje bih trebala nešto reći o arhivu i arhiviranju emisija. Kao javni medij,
imali smo zakonsku obvezu arhiviranja programa: 7 ili 8 dana smo ga morali
držati zbog moguće tužbe ili prijave. Zbog toga smo sav program snimali
po danima na kasete (koji su obično bile 60- ili 90-minutne); nakon osam
ili deset dana smo ih presnimavali. Nešto malo je išlo na studijske trake za
kolutne magnetofone – koje smo uglavnom upotrebljavali za avize, radijske
jingleove i (rijetke) reklame. Takva 45-minutna 4-kanalna traka je tada stajala
100 maraka (značajniji iznosi su bili u njemačkim markama), a za uobičajeno
trotjedno putovanje po Europi je bilo dovoljno 700 do 1.000 maraka. Inače,
uz mikser zvuka, studio je nabavio dva gramofona (za sviranje LP-eva) i dva
kolutna magnetofona, kasetofon za arhiv, telefonsku liniju i mikrofon za spikera u studiju. Skromna oprema u usporedbi s onom za distribuciju signala:
link s krova studentskoga doma do Meljskog hriba, a tamo (kod seoskog
turizma) kućica s odašiljačem i stup s antenama.
Povezivali smo se prije svega s drugim medijima i scenom u gradu: studentskom i nestudentskom, MKC-om, po zauzimanju vojarne s Pekarnom,
Sveučilištem, nama bliskim medijima, Katedrom, ljubljanskim RŠ-om, Radijem 101 iz Zagreba, beogradskim B-92, a inače je sve koji su nešto radili u
Mariboru prije ili kasnije put odveo do ruba grada i studentskog naselja gdje
je živio studio u podrumu đačkoga paviljona (još i danas je tamo). Naravno,
vuklo nas je preko granice i kao rezultat skitničarskih putovanja (s Marš
novinarskim iskaznicama i akreditacijama) po cijeloj Europi, rjeđe su dolazili
programski prilozi, a češće kontakti sa scenama drugdje – od etabliranih do
alternativnih. Uslijed Soroševe fondacije, koja je jako koketirala s neovisnim
medijima kod nas i drugdje i koja se nakon Beograda i New Yorka institucionalizirala i u Ljubljani te drugim republikama bivše Juge, bili smo upleteni
u brojna događanja na koja su nas “pozivali” i plaćali nam putne troškove i
noćenja (u zamjenu za izvještavanje u programu). Između ostalog, bili smo
također pozvani na audijenciju samom Georgeu Sorosu za vrijeme njegovog
posjeta Sloveniji, u protokolarnu Vilu Podrožnik. Kao nadobudne novinarke
studentskoga radija, nikako nismo išle nepripremljene na audijenciju, opremljene samo radijskim snimačem za intervju s velikim financijskim magnatom i špekulantom – opremljene smo bile mapom i isprintanim stranicama
koje su ilustrirale razmjenu podataka na telefonskim linijama uz pomoć
BBS-ova (Bulletin Board System) za razmjenu elektronske pošte: u našem
MARŠ u nove medije? 127
primjeru razmjenu datoteka emisije Tolpa Bumov ljubljanskoga Radija Študent i Maršove emisije Ultrazvočne erozije. Naravno, nitko nije znao što bi
gospodin Soros s našom mapom, a niti on sam (1992. godine), no za vrijeme
opsade Sarajeva nekoliko godina kasnije (1995. ili 1996.) je financirao satelitsku internetsku vezu i prijenos.
U programu radija Marš su gostovali i “pirati” iz Graza, u austrijskom mjestu
Železna Kapla smo upoznali predstavnike komune koji su tražili slovenski
radio u Austriji, u Pragu smo upoznali neovisni one-man-band-radio. Povezali
smo se u mrežu AIM za razmjenu informacija na području raskomadane
Juge. Čini mi se da smo sve to radili na 286- i 386-icama s turbo pogonom za
igranje Tetrisa. O tehnologijama nismo razmišljali, sa Sveučilišta su nam u to
vrijeme donirani rabljeni i otpisani električni pisači strojevi, radilo se o cilju,
ne o sredstvu. Njujorško sjedište Soroševih podružnica je radi smanjenja
njegovih poreznih obveza za financijske špekulacije doznačilo na švicarski
bankovni račun 20.000 švicarskih franaka. Toliko je stajala rabljena studijska
oprema koju su prodavali u Zürichu, a naši tehničari su nakon pregleda rekli
da baš to trebamo u Maršu. Prva studijska oprema je bila financirana iz samodoprinosa gradskih i sveučilišnih ZSMS-ova – iz članarina i dobrotvornih
priloga članova omladinske organizacije (sic!).
Mogli smo reći da nam je baš sve polazilo za rukom, a, kad gledamo unatrag,
možemo to potvrditi. Na audicije se prijavljivalo više od 100 kandidata, koje
je nakon probnog rada i skoka na glavu u program najprije trebalo podučiti
da psovka u eter nije jedino komunikacijsko sredstvo. Teško bih definirala
na koji način smo razumijevali svoju alternativu. Najizraženija je bila u glazbi,
i glazbeno uredništvo radija Marš ima zasluge za cijelu generaciju koja je
odrastala uz njihov glazbeni izbor i sofisticiranost. I, naravno, “spikeri” – koji
su bili pokretačka snaga programa i pozitivne i negativne identifikacije sa
slušateljima. I, ruku na srce, tada nas slušatelji uopće nisu zanimali, mi smo
bili ti koji smo kreirali program, svi su bili izazvani programom, agencija za
rejtinge i mjerenje slušanosti još nije bilo na obzoru. Povremeno se spiker
obraćao “obama slušateljima” ili kao nagradu udijelio “jednogodišnje besplatno slušanje radijskog programa”. Ekipa HBDJKV je u svom redovnom
nedjeljnom terminu, nakon okruglog stola pod nazivom “Hoće li Slovenija
biti samohrana majka?”, izvela nagradno izvlačenje listića sa rezultatima referenduma, u bazen dvorane Tivoli je na glavu skakao naš olimpijac i izvlačio
pravilne odgovore.
Izleti na Ars Electronicu u Linz i na Štajersku jesen u Graz, razgledavanje
izložbi u Beču i Pragu skoro da su bili obaveza za jednosatni Kulturni Sabat
svake subote u pet. Emisija je bila probni kamen (spoticanja) za sve spikere
i one koji su se probili kroz gomilu CD-ova, knjiga, brošura, kataloga, letaka
128
(na svim mogućim jezicima) i knjiga u koje su bili zataknuti listići s upozorenjem: čitaj odavde, dovde, zatim slijedi komad 5. I zasigurno je problem
svakog uredničkog sastanka bio tjedni raspored i subotnja ekipa koja će
napraviti (i znati izvesti) subotnji program.
Željela bih još nešto reći o glazbenim željama – ispunjavali smo ih, naravno,
samo načelno, kako bismo imali telefonske kontakte u programu; ali kad su
Nirvanu počeli emitirati na MM2 (em-em-cvaj, program koji su pripremali u
kući Radija Maribor na njemačkom jeziku i koji je bio komercijalno iznimno
uspješan u austrijskoj Štajerskoj, poslije je iz njega nastao ”turistički radio” i
zatim RSI), izbacili su je iz Marševih glazbenih uređaja: “Mi smo to lansirali,
sada više nećemo vrtjeti!” Alternativa? Da. Stav. Koji je osposobio većinu
ljudi za komercijalne radijske postaje koje su počele nastajati u devedesetima, na početku lova na frekvencije i prilikom komercijalizacije odnosno
propasti lokalnih radijskih postaja. Marš danas uglavnom emitira s računala.
Glazba na radijima je lista glazbenih datoteka koje se puštaju po takvim ili
drugačijim pravilima – osim na Maršu, gdje je moguć izbor od 10.000 komada mjesečno. Većina drugih programa se zadovoljava s 2.000 komada, koje
recikliraju u skladu s uputama programskih gurua koji znaju što slušatelji
trebaju u određenom dijelu dana.
Info
Full bomba
Godrnjanja
Govorni termin
Ponedeljkov salon
Vrelišče
Dobesedno
Mali oglasi
Alpinizem
RŠ
MARŠ
Marš plastika
Skini me
Godbe
12 x na noč
Pritrkavanja
Blue mango cafe
Scumšalter
Slavček
Dr. Elvis
Lestvica MARŠ
MARŠ koncert
To je kratka lista govornih i glazbenih emisija na Maršu za koje smo u jednom razdoblju imali avizu odnosno zvučni početak/kraj emisije karakterističan za devedesete, snimljenu na studijskoj 4-kanalnoj magnetofonskoj
traci.
Marš u to vrijeme nije bio jedina “scena”. Družili smo se i u isto vrijeme
stvarali časopis Katedra u paviljonu studentskog doma u Tyrševoj (gdje su
slijedili uredi SPEM i folklor KUD-a Študent). Na Slomškovom trgu je, na
opće zgražanje grada, noću i danju djelovao MKC, nekadašnji klub mladih
MARŠ u nove medije? 129
još iz šezdesetih, zatim Galerija 88 i Media Nox u podrumskim prostorima.
Preko ceste smo se, na par kvadratnih metara površine, gužvali kod Tijeka,
za mnogih večeri su nas progutale stepenice koje su vodile u podrum UGM,
a punom parom je djelovao klub Satchmo s jazz koncertima pod Fusovim
upravljanjem. Po zauzimanju Pekarne su se prostori alternativne produkcije
naselili i na drugoj strani Drave u Gustavu, Hladilnici, Hiški Galeriji, Lubadaru. U prizemlju Narodnog doma se smjestila KIBLA, a MKC je bio protjeran
iz grada, iz zgrade sveučilišta na Slomškovom trgu, na drugu stranu Drave.
Tamo se organizirano trebala smjestiti sva alternativa i vojnički se “postrojiti”
po djelatnostima, bojama i orijentaciji na tlo bivše vojarne gdje su se skvoteri
i producenti sami pobrinuli za minimalne uvjete i upotrebljivost (i toaleta,
kojih nije bilo), dok se Općina bavila “postrojavanjem”, prebrojavanjem i
potencijalnim upravljanjem kompleksom. Na periferiji grada su nastajale
diskoteke, ljudi su masovno postajali pripadnici plemena rejvera i slušatelja
emisije Rejvolušn na Maršu, svijet se počeo digitalizirati po segmentima, danas očiglednima, a tada kao logična posljedica općeg razvoja u duhu “brže,
više, jače” – stvari su se mjerile samo u superlativima. Dobili smo Windowse
na računalima, DTP – s kojim smo radili prijelom časopisa Katedra na “GEM”
Venturi (prodajni slogan programa je bio WYSIWYG, vi-zi-vik ili What You
See Is What You Get, što je ilustriralo revolucionarnu novinu: bijelu podlogu
računalnog ekrana s crnim slovima umjesto crne pozadine s bijelim slovima)
– postao je profesionalna usluga, a tko je držao do sebe poželio je web-stranicu. U prosincu 1994. smo na disketama izdali VEST 0.0 – prvi elektronski
časopis s tekstovima u HTML formatu. 1996. je Mobitel lansirao uslugu
SMS i imao 100.000 korisnika GMT mreže, u Mariboru su počeli emitirati
radio City i RKM, KIBLA je imala Kiblix Linux IT festival – poligon za head
huntere mlađarije koja je spavala s tipkovnicom u naručju i kablovima u džepovima. Prijelazi između scena su bili mogući ako si imao dovoljno energije i
volje. Neovisna scena pak postajala je sve očitije ovisna o izvorima financiranja, o svojoj integraciji u sustav, o snalažljivosti pojedinaca da osiguraju
barem djelomični kontinuitet projekata. Druga opcija je bila traženje rješenja
vlastite egzistencije unutar promjenjivog društvenog i ekonomskog ustroja:
zaposlenja u propalim industrijskim gigantima više nije bilo, a škola života
na sceni je otvarala vrata agencija, komercijalnih i poduzetničkih podviga s
kratkim ili duljim dahom, i sa scene smo sišli u društvo kapitalističkog konzumerizma i pohlepe.
130
Peter Tomaž Dobrila
Računalna, novomedijska,
intermedijska umjetnost i
Multimedijski centar KIBLA
KIBLA 20 godina, europski projekti 10 godina
Počeci su uvijek najbolji. U proljeće 1992., nakon posjete Grazu, gradu smještenom blizu granice i domaćinu simpozija austrijskih i slovenskih cyberentuzijasta – uključujući i mene i Ivana Krambergera, vozeći se Zastavom
101 preko granice – prvi put sam se susreo s informacijsko-komunikativnim
mogućnostima novih medija definirane kao računalne umjetnosti. Simpozij,
prezentacije, diskusije; razgovori u pauzama; neki zastarjeli izložbeni primjerci prikazivali su kompjutersku grafiku te oblikovali kompjuterski generirane
ili modificirane zvukove – koji su više bili nalik igračkama; entuzijastične
debate i prilike za refleksiju neminovno popraćene pogledom u budućnost,
dosegli su svoj vrhunac pri kraju cjelodnevne seanse: audio-vizualni događaj
isprepleten nastupom suvremenog IKT violinista iz New Yorka, video umjetnice iz Tokya i plesačice iz Graza u cjelovit scenski nastup.
Nakon nekog vremena publika je ipak počela napuštati mjesto zbivanja.
Nenaviknuta na takve događaje, nije uspjela izdržati mnoge pokušaje održavanja veza između tri lokacije koje su se u to vrijeme, naravno, uspostavljale
upotrebom telefonskih linija, modema i bakrenih žica. I dok se činilo da smo
u potpunosti spremni, na vezi s prvom i drugom lokacijom i čekajući treću da
se pridruži, sve se srušilo te smo morali početi sve ispočetka. Prošlo je već
više od sat vremena i ostali su samo najuporniji. Opet smo iznova morali strpljivo čekati na ponovno uspostavljanje veze i kada se to konačno dogodilo,
bilo nam je drago što smo među odabranom nekolicinom koja će sudjelovati
u tako važnom događaju. Slušajući i gledajući prvu značajnu kakofoniju
zvuka i slike popraćene plesnom improvizacijom koja se na kraju sjedinila s
plesačem, lako smo mogli zaboraviti na nesretne okolnosti i usredotočiti se
na umjetnost.
Ipak, bilo je predobro da bi trajalo: tijekom pripajanja, linije su opet počele
raditi po svom – signal bi se zamrznuo, slika se zaustavila i na kraju se opet
cijeli sustav srušio te se morao ponovno uspostavljati. I tako se nastavilo
nizati – sistem je funkcionirao, pa se opet rušio. Međutim, nakon nekoliko
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 131
pokušaja, uspješnih i neuspješnih, i organizatori su zaključili da smo se
dovoljno upoznali s bezgraničnim širinama moderne tehnologije te da nema
potrebe truditi se prvotno zamišljeni performans privoditi do planiranog kraja, pa su iskoristili prvu priliku da ga završe. Plesačica se naklonila, a druga
dva sudionika telefonom su nas obavijestila da završavamo zahvalivši se na
suradnji. Organizatori naravno nisu zaboravili naglasiti kako je događaj bio
uspješan te da smo ubuduće svi pozvani na sudjelovanje i suradnju ukoliko
nas taj oblik umjetnosti zanima. Iako daleko od savršenstva, ovo je bio moj
prvi susret s budućom profesijom, no prije svega morao sam kreirati ideju za
multimedijski umjetnički centar.
Možda bih se čak usudio staviti trenutak svog prvog susreta s računalnom
umjetnošću još dalje u prošlost – u Graz, gdje smo Dejan Flašker, tada još
student, i ja, svježi diplomant, redovno posjećivali godišnji festival Štajerska
jesen, koji je 1989. godine bio posvećen Kaosu. Teorija kaosa, Mandelbrotov
skup, fraktali kao svjetski hit i naš pogled informatičara na njih – rješenja
nove kompjuterske grafike i modularnog programiranja koja podrazumijevaju mnogo manje vremena procesuiranja i memorije. Čak i izložba tih
fraktalnih geometrija prirode potaknula je neke umjetničke emocije iako je
razotkrivala određenu tehnološku hladnoću i uvelike se činila kao natjecanje
u dizajnu između nekih novih geometrijskih oblika i tijela. Boje i raznolikost
bile su fascinantne, ali su istovremeno upozoravale i na drugu stranu, ne
toliko umjetničku koliko kičastu stranu novomedijske umjetnosti i njenu
manifestaciju. Danas uviđam da se zapravo radilo o primijenjenoj umjetnosti
koja nas je još mnogo godina nakon toga promatrala samo iz novina, časopisa, knjiga, plakata, televizijskih ekrana.
To me vraća u srednjoškolske dane provedene u Prvoj gimnaziji Maribor
koja je nadarene učenike fizike vodila na Sveučilište u Maribor gdje je na
Tehničkom fakultetu postojalo pravo računalo. Računalo je bilo na punch
kartice te je za samo 4 kB memorije zauzimalo cijelu prostoriju prostirući
se još i na hodnik. U to vrijeme napravio sam svoj prvi računalni algoritam
te se upoznao s naprednijim programiranjem. Inženjeri su nam na isprintanom papiru pokazivali slike poznatih osoba, filmskih glumica i glumaca
i sl. naglašavajući pritom beskrajne mogućnosti računalstva. I iako nikad
osobno nisam imao koristi od tih slika, niti sam ikad koju od njih programirao
ili printao, očito su se zadržale u mojoj podsvijesti pošto do dana današnjeg
radim u području umjetnosti u okviru novih medija, IKT-a ili računala. Kao i s
drugim oblicima umjetnosti. Tek mnogo kasnije prvi puta sam čuo i upoznao
Edvarda Zajca, jednog od svjetski poznatih pionira računalne umjetnosti koji
se njome počeo baviti krajem 60-ih godina 20. stoljeća.
132
Tijekom ljeta 1992. u sklopu izložbe Dokumenta 9 u Kasselu u Njemačkoj,
postojao je poseban projekt pod imenom Van Gogh TV: Piazza Virtuale.
Autori tog umjetničkog događaja, jednog od najznačajnijih na svijetu, nazvali
su ga “Televizija budućnosti”. U sto dana koliko je trajala cijela manifestacija, 24 sata dnevno na programu 3 SAT prikazivao se program interaktivne
umjetničke televizije na kojoj su gostovali umjetnici, umjetnice i umjetničke
skupine iz cijeloga svijeta – spomenut ću slovenski Institut Egon March
pod vodstvom Marka Košnika – te pomoću raznih doprinosa sudjelovali u
demonstraciji platforme budućnosti. Prisustvujući i sam cijelom programu,
sjećam se tog nekonvencionalnog i prema televizijskim kanonima teško
gledljivog i slušljivog medija na kojem je ispisani tekst bio najčitljiviji iz
razloga što je bio linearan. Međutim, slika koju je zapravo činilo mnoštvo
isječaka, više je nalikovala na prikaz sa šumovima u pozadini. Ponekad je
kroz tu kontroliranu kakofoniju zvukova iscurio koji razgovor ili dijalog ili onaj
poznati zvuk modema i ondašnjih komunikacijskih uređaja za uspostavljanje
veze. Sustav se prilično često zamrzavao i rušio te su bili primorani prekinuti
program s klasičnom obavijesti koju smo bili navikli viđati na kraju emisija
koje bi se nastavljale emitirati nakon što se ponovno uspostavila veza.
Za mene su vjerojatno ti događaji bili ključni u namjeri da još iste 1992. godine napravim koncept umjetničkog centra koji bi se temeljio na suvremenim
informacijsko-komunikacijskim tehnologijama (IKT). U to vrijeme radio sam
na mariborskom studentskom radiju – MARŠ kao urednik kulturno-informativnog programa te autor tjedne emisije Kulturni sabat koja se emitirala
svake subote između 17 i 18 sati. I tako 5 godina za redom. Uz to sam vodio
intervjue s domaćim i inozemnim umjetnicima i muzičarima, snimao, pisao
vijesti, najave i osvrte s kulturnih događanja te pripremao glazbenu opremu.
Jednom riječju, pisao. Budući da je radio postaja MARŠ, uz Radio Študent
(RŠ), u Ljubljani bila jedan od dva nezavisna državna medija, očito je da smo
u novoj državi imali financijskih poteškoća. Jer stari obrasci su se raspali, a
novih nije bilo.
Ubrzo sam saznao da u Sloveniju dolazi strani kapital kojeg je neki američki
multi-milijunaš namijenio za podršku slobodi medija. Saznao sam njegovo
ime: George Soros, zagovornik otvorenog društva koji želi u cijeloj Istočnoj
Europi uspostaviti demokraciju u kojoj civilno društvo vrlo ravnopravno
sudjeluje. Brzim djelovanjem i povezivanjem s kolegama u Ljubljani saznali
smo da je informacija točna i da je prvi posjet njegove ekipe iz New Yorka
već najavljen te ga možemo očekivati i u Mariboru. Osobito ih je zanimala Katedra, studentski časopis, koji je zbog turbulentnih ´80. godina 20.
stoljeća, kojeg sam od 1983. godine pokušao revitalizirati i kojemu sam bio
urednik i pisac, koji me iscrpljivao i s kojim sam imao sličnih problema u
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 133
financiranju, te MARŠ. Nakon sastanka s poslanikom iz Amerike, radio je dobio novac za novi studio, odašiljač i neka programska sredstva kako bismo
mogli započeti s radom i emitiranjem.
Godine 1993. zajedno sa Snežanom Štabi, glavnom i odgovornom urednicom radio postaje MARŠ, našao sam se na otvaranju i povezivanju neke
međunarodne radijske radionice u organizaciji koroškog radija Agora, u
neposrednoj blizini Železne Kaple, nakon čega smo nastavili put do Beča
na Svjetski samit za ljudska prava Organizacije Ujedinjenih naroda. Po prvi
put sam imao osjećaj da je čitav svijet na jednom mjestu i taj osjećaj ostao
je u meni do dana današnjeg: osjetio sam globalnu razinu. Iznimno ushićeni
odlučili smo nastaviti putovanje u Linz na Festival Ars Electronica, gdje je bio
najavljen koncert grupe Kraftwerk. Prvi kontakt s festivalom, koji je nosio
naziv Genetska umjetnost – Umjetni život (Genetische Kunst – Künstliches
Leben/Genetic Art – Artificial Life), pružio mi je do tada nešto neviđeno
i nečuveno – od izložbi na različitim lokacijama, performansa i glazbenih
nastupa te nezaboravnog koncerta, prezentacija i rasprava na konferenciji i
društvenih događanja u novom obliku, promijenjenom okruženju, predstavljalo je za mene ulazak u jednu novu dimenziju u kojoj živim još i danas.
Budući da se u Sloveniji trebao otvoriti Institut za otvoreno društvo zbog poslovanja i financijskih transakcija dobili smo ljubljansku adresu na koju smo
mogli slati naše zahtjeve. Jednog dana 1993. godine ispisao sam plan svog
multimedijalnog centra koji bi omogućio umjetnicima stvaranje pomoću
novih tehnologija, dokumentiranje i arhiviranje kao i promociju na međunarodnoj razini te rad s drugim umjetnicima i organizacijama diljem svijeta
kako bismo slovensku umjetnost postavili na svjetsku pozornicu, povezali
organizacije i institucije te uspostavili kontinuiranu, svakodnevnu razmjenu
i integraciju u svjetska zbivanja. Projekt je zahtijevao skupu tehnologiju
koja nam je samim time bila nedostupna te pristup informacijsko-komunikacijskim mrežama, tada još u ranim razvojima interneta. Na OSI, kako smo
popularno zvali Open Society Institute Slovenia, dogovorio sam sastanak s
Bratkom Bibićem. Smatrao je to odličnom idejom, ali ju je prvo trebalo realizirati u Ljubljani, jer u Mariboru nije bilo dovoljno kritične mase. Rekao sam
mu da nemam ništa protiv toga, ali da očekujem da i Maribor dođe na red.
Tako je 1994. godine osnovana inicijativa Ljudmila i 4. srpnja 1996. službeno
je otvoren Multimedijski centar KiberSRCeLab ili KIBLA kao projekt, a pod
svoj krov preuzeo ga je Narodni dom Maribor s ravnateljem Vladimirom Rukavinom, financiranim od Instituta za otvoreno društvo tada pod vodstvom
izvršne direktorice Alje Brglez.
KIBLA je odmah na samom otvorenju oduševila velikom prostranošću,
arhitekturom na kojoj su radili Borut Wenzel i Dejan Štampar, umjetničkom
134
akcijom kojoj je na otvorenju doprinijela skupina ProvokArt, konceptom koji
je ujedinio umjetnički dio s prostorom za izložbe, koncerte, performanse,
kazališne predstave, radionice, prezentacije, predavanja itd., kibernetičkom
prostoru u kojem su se odvijali programi SRCe – Študentski informacijskosvetovalni center (Studentski centar za informiranje i savjetovanje) i Kiber te
povremene umjetničke akcije, prostor za druženje s glazbenom slušaonicom
i malom ponudom za pod zub. Pomoć i podrška programu stigla je od tri
suradnika iz OSI-a, Alda Milohnića, Mitje Doma i Sonje Dular. U planu je bilo
otvaranje knjižare za društvene i humanističke znanosti te galerije opremljene modernom tehnologijom koja bi omogućila prezentacije medijske umjetnosti i postavljanje suvremenih izložbi, nešto što do tada nije bilo moguće
naći ni u Mariboru ni u Sloveniji.
KIBLA je prvi centar takve vrste, a ujedno i najveći medijski centar u Europi.
Danas je još uvijek najveći medijski centar u Sloveniji te u istočnoj i srednjoj
Europi, a u ostalim dijelovima sustigli su nas Ars Electronica Center – Muzej
budućnosti (Ars Electronica Center – Museum der Zukunft) u Linzu u
Austriji, otvoren u rujnu 1996. i Centar za umjetnost i medijske tehnologije
(Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM) u Karlsruhe u Njemačkoj, otvoren u travnju 1997. koji jesu veći, ali u osnovi su identični. KIBLA
je u Sloveniji postala prva Sorosova otvorena kuća/Soros Open House –
SOHO kao prostor otvorenog društva, a 1997. godine su po našem modelu
otvoreni centar PINA u Kopru, koji kasnije postaje druga po redu Otvorena
kuća.
Negdje krajem 1994. godine Jože Slaček, suradnik Omladinskog kulturnog
centra Maribor (Mladinski kulturni centra Maribor – MKC) pozvao je Aleksandru Kostič, kustosicu Umjetničke galerije Maribor (Umetnostne galerije
Maribor – UGM) da zajedno sa mnom dizajnira koncept prvog Međunarodnog festivala računalne umjetnosti osnovanog 1995. godine koji je bio
prvi festival takve vrste u našoj zemlji. Odvijao se na različitim mjestima, u
institucijama i izvan njih, na otvorenom, javnom prostoru. Nastajao je ustaljenim slijedom događaja koji se bave umjetnošću i novim medijima te su na
njima sudjelovali poznati teoretičari i umjetnici iz raznih dijelova svijeta. Errki
Huhtamo, Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc koje sam imao prilike
prvi puta pratiti uživo na festivalu Štajerska jesen u listopadu 1995. godine
u Grazu, predstavljali su se performansom “Podijeljeno tijelo/Skenirajući
robot” (“Split Body/Scanning Robot”) i dr., a od domaćih tu je bila Virtualna
baza Intima, projekt ATOL i dr. i to u galeriji Media Nox na čelu s Nadjom
Čobal.
Osim ovog angažmana, njezina želja bila je izdavati časopis za umjetnost,
kulturu i nove medije pa je tako nastao TOX – vozni red kroz devedesete,
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 135
prikladna džepna revija, format A6, čiji je cilj u to vrijeme bio reflektirati vrlo
živahnu mariborsku scenu; ja sam bio zadužen za ime, a za logotip tu je bio
Samo Lapajne. Ta nulta edicija nastala je u Zrcalu koji su osnovali Snežana
Štabi i Rajko Majcen, jedan od pionira IKT-a i začetnik BBS-a. On je nastojao
prednost novih sustava objasniti javnim medijima, ali bezuspješno, nisu ga
razumjeli, jednostavno je bio nekoliko godina ispred svojeg vremena što je
još jedna slovenska strateška i razvojna greška. Ediciju je dizajnirao Miha
Grobler, dok su tekstualnom i slikovnom materijalu pridonijeli mnogi.
Nešto se gasi, nešto se rađa, tako smo se i tada TOX-om suprotstavljali
izbacivanju MKC-a iz zgrade na Slomškovom trgu, u čije se prostore htjelo
useliti Sveučilište u Mariboru (Univerza v Mariboru) te je odbijalo prihvatiti
suživot, čak i ako bi prostor sadržajno definirali samo kao studentski kulturni
centar. Kao znak suradnje nudio sam da se tamo smjesti centar u nastajanju
– KIBLA no tadašnje vodstvo MKC-a je tu inicijativu odbilo. Uslijedila je ideja
postavljanja centra KIBLA u UGM koji nije pokazao interes ili u Pekarni Magdalenske mreže, koji se također nisu odlučili za nove sadržaje. Na kraju nas
je primio Narodni dom u skladišni prostor koji se nalazio na najdonjoj etaži.
Čak i danas vjerujem da je iseljenje MKC-a iz Orožnove, odnosno sadašnjeg rektorata, pogreška u strategiji razvoja grada, što se kao posljedica
osjeća do današnjeg dana, s njom je iz središta Maribora protjerana mladež
odnosno studentska kultura. Ključna činjenica jest da je studentska populacija mogla tijekom svih tih godina aktivno sudjelovati u životu grada, ali
su je potisnuli na sam rub grada, u kampus na Gosposvetskoj, a kod parka
ostavili samo studentske domove. Pa nakon svega sveučilišni profesori i
analitičari mariborskog društva debatiraju o tom problemu te spominju kako
je mariborski problem, naš problem i kako se studentski život ne osjeća u
životu grada, a s druge strane ih protjeruju. Možda je upravo sada prilika da
to ispravimo i da u zgradu bivše ambulante na Tyrševoj, koja je u vlasništvu
sveučilišta, postavimo studentski kulturni centar.
Godine 1994. zauzeta je Pekarna, 1995. protjerali su MKC sa Slomškovog
trga, 1996. godine osnovali smo MMC KIBLA, a već u rujnu u središte
pozornosti dolazi 2. međunarodni festival računalne umjetnosti, dvobroj 1/2
časopisa TOX – vozni red kroz devedesete, koji je dizajnirao Samo Lapajne, koji je ujedno bio katalog festivala s nekoliko dodataka. Godine 1997.
objavljen je Beli TOX, konceptualno izdanje u bijeloj boji koji smo poslali na
razne adrese i zamolili da svatko ispuni svoj primjerak koji nam zatim vrati, a
mi ćemo poslati novi primjerak. Iz pristiglih autorskih časopisa namjeravali
smo izraditi sljedeći primjerak, ali smo natrag dobili samo tri primjerka. Tako
smo 1998. odlučili da TOX – vozni red kroz 3000 – redefiniramo kao zbirku
suvremene kulture, umjetnosti i znanosti, društva i tehnologije, i kao naklad136
nika. Do godine 2012. objavljeno je više od 50 naslova, knjiga, umjetničkih
kataloga, brošura, časopisa, glazbenih i multimedijalnih CD-a, zbirki i sl.
Godine 1998. zajedno s 11 suradnika osnovali smo kulturno edukacijsko
društvo KIBLA, trebao nam je zakonski okvir za rad, koji je do tada procvao,
otvorili smo Knjižaru društvenih i humanističkih znanost Za:misel i ugostili
ekipu umjetnika iz Beograda pod naslovom Živi akt. U siječnju 1999. je
s otvorenjem izložbe slika Marka Jakšeta započela KiBela – prostor za
umjetnost, a po ljeti smo se pozabavili s najvećim međunarodnim projektima
MMC KIBLA, festivalom samoorganiziranih kulturnih formi hEXPO, koji se
na inicijativu Instituta Egon March odvijao u Mariboru, Ljubljani i Kopru i trajao jedan mjesec. Učestalo, gotovo svakodnevno djelovanje bilo je pravi test
za nas, kao i za ostale organizacije i institucije koje su sudjelovale, suočavali
smo se s mnogo novih stvari. Upoznao sam autora Van Gogh TV-a kojeg
smo tada imali priliku ugostiti.
Godine 1999. Ministarstvu za informatičko društvo (Ministrstvo za informacijsko družbo – MID) i Ministarstvu kulture (Ministrstvo za kulturo – MK)
ponudio sam inicijativu za uspostavu mreže multimedijskih centara u Sloveniji. Kao pilot projekt predložio sam povezivanje slovenske transverzale,
u kojoj je najjača Arnesova ICT okosnica – dijagonala Maribor – Ljubljana
– Koper, s centrima KIBLA – LJUDMILA – PINA. Projekt je nekoliko godina
stajao u ladici i prije nego je krenuo u realizaciju, oformljene su tzv. Info točke, koje su u cijeloj Sloveniji nastajale kao rezultat financijske podrške Ministarstva za informatičko društvo (oprema) i Ministarstva kulture (program)
i sudjelovanjem lokalne zajednice, u našem slučaju Općine Maribor, koja je
na raspolaganje dala prostor te pokrila troškove poslovanja. KIBLA je bila
izabrana na javnom natječaju za upravljanje i tako je nastala Komunikacijskoinformacijska točka – KIT.
Godine 2000. prvi put smo bili pozvani na sudjelovanje u međunarodnim
projektima, a 2002. prvi put smo primili sredstva Programa Kulture Europske unije (EU) kao institucija iz Slovenije i s tom suradnjom nastavili smo
do danas. Godine 2004. dočekali smo da je projekt Mreža multimedijskih
centara Slovenije (Mreža multimedijskih centrov Slovenije – M3C), nakon
pet godina priznat od EU kao izuzetan projekt na europskim razinama, pa je
iz tog razloga jedini u Sloveniji iz područja suvremene umjetnosti i kulture
dobio sufinanciranje Europskog fonda za regionalni razvoj za razdoblje od
2004. do 2006. godine. U to vrijeme prijavilo se devet centara iz različitih
regija u Sloveniji. U 2012. M3C mreža sadržavala je preko dvadeset centara
i još uvijek slovi za jedinu takvu nacionalnu mrežu u Europi i svijetu.
Od 2006. mrežu smo željeli proširiti na europsku razinu, a 2008. uspjeli smo
s višegodišnjim projektom EU programa Kulture X-OP – eXchange of art
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 137
Operators and Producers/Razmjena operatora i proizvođača umjetnosti
čiji je koordinator bila KIBLA. Uključili smo deset organizacija i institucija iz
devet zemalja te umjetnike, umjetničke skupine i festivale, kao i razne inicijative i projekte iz cijele Europe. Po prvi puta slovenska je organizacija postala
kulturni koordinator projekta EU i godine 2008. smo s dva projekta – drugi
je bio Hallerstein, ostvarili suradnju EU s i u trećim zemljama, te je projekt bio
jedini uspješno završen zajednički projekt s Kinom – završili kao najuspješnija organizacija u Programu EU Kulture.
Te iste godine osnovali smo Znanstveno istraživačku udrugu za umjetnost,
kulturu i obrazovne programe i tehnologiju (Znanstveno raziskovalno
združenje za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo –
EPEKA) u kojoj smo se povezali umjetnici i kreatori kulturnih, umjetničkih,
obrazovnih, znanstvenih i tehnoloških sadržaja Europske prijestolnice kulture 2012. s ciljem interdisciplinarnosti različitih grana umjetnosti i istraživanja
načina realizacije kulturnih programa i projekata te uspostavom platforme
na kojoj će se kombinirati umjetničko stvaralaštvo, znanstvene i tehnološke
paradigme istraživanja u suvremenom okruženju, a koja proizlaze iz prošlih
spoznaja i otvaraju buduće spoznaje. Paradigma je integracija i suradnja na
lokalnoj, regionalnoj, međugradskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini u
Europskoj uniji i globalno. Svijet je globalan, podjednako kao i umjetnost i
znanost, a moderni IKT je mreža uspostave te multipolarne cjelovitosti.
Prije toga, 2005. prvi puta smo službeno predstavljali Sloveniju u Europskoj
prijestolnici kulture – Cork 2005 u Irskoj, a iste godine, na poziv Ministarstva
kulture izrađena je projektna dokumentacija, budući da u Sloveniji predstavljamo provedbu najvećeg kulturnog projekta u Europi, a vjerojatno i u svijetu.
Godine 2006. MO Maribor nas je putem javnog natječaja odabrala za izradu
kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2012 za Maribor i partnerske
gradove – Murska Sobota, Novo Mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – tzv.
kohezija istočnih regija. Ishodištem smo definirali naše djelovanje te smo
postavili mrežni projekt na svim razinama: organizacijskoj, institucionalnoj,
programskoj, financijskoj, jer takav koncept nam je bio jedina opcija za izvedbu. Međunarodno stručno povjerenstvo je odabralo najboljim prijedlog KID
KIBLA-e sa sloganom Čista energija.
Multimedijski centar KIBLA danas je najstariji novomedijski centar u Europi
koji se bavi umjetnošću i znanošću, kulturom i obrazovanjem, istraživanjem i
tehnologijom, obuhvaćajući različita područja djelovanja u domeni humanistike i društvenih znanosti kroz informacijsko-komunikacijske tehnologije
(IKT). Još uvijek raste, i to ne samo prostorno, nego i kvalitetom programa
koje razvija, u brojnim inicijativama koje ugošćuje te u projektima koje razvija
s raznim vrstama institucija i organizacija, javnih i privatnih. KIBLA je postala
138
vjerojatno najvažnija institucija za suvremenu umjetnost u regiji i jedna od
najvažnijih u Europi popločavajući svoj vlastiti put u globalnu scenu umjetnosti i znanosti kroz svu svoju prošlost. Zato bismo s poštovanjem trebali
čekati dvadesetu obljetnicu nečega što se nije predalo ničemu i nikome i
što je njegovalo sve ono što je posebno. Još više, sve to je bilo stvoreno na
otvorenom izvoru i za javno korištenje te tako ona nije bila samo organizacija
i institucija, nego jednostavno kreativna platforma za 21. stoljeće koja nije
zanemarila svoju ulogu društvenog korektiva.
Računalna, novomedijska, intermedijska umjetnost i Multimedijski centar KIBLA 139
Slovenski strip 90 / Slovenian comics 90, razstava / izložba / exhibition, KiBela 1999
Contents
Stjepan Mikec
Introduction.................................................................................................... 144
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border.......................................................................... 146
Martha Blassnigg, Michael Punt
Transdisciplinarity: challenges, approaches
and opportunities at the cusp of history................................................ 151
Marta Gregorčič
The producing struggles of self-organized
communities – potencias............................................................................ 164
Robert Posavec
Independence as a set of values
as opposed to a concept of content........................................................ 184
Snežana Štabi
MARŠ (marching) into new media?........................................................ 193
Peter Tomaž Dobrila
KIBLA 20 years, European projects 10 years...................................... 199
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarity and new media culture
in cross-border area development........................................................... 210
NMCB intervencija / intervention: Seed bombing, Prosenjakovci 2012 (foto arhiv / archive Onej)
Preface 143
Preface
We are four organizations with different experience, history, organizational
development, working methods and the position in the community. What we
have in common is that we come from the civil society scene, we are active
in the development of our communities, we are familiar with new technologies and media and always up for the challenge, experimenting, sharing
knowledge and experience. We are ready to create something new and our
social obligation is offer it to the community to be given a refinement, criticism, branching and expansion, under a single condition – “share alike”.
In the creative spring of 2010, surrounded by computers and reflections of
a multimedia exhibition, we shyly tried to introduce the idea of the development of society through new media and culture of sharing knowledge and
information to KIBLA representatives. The idea was being born in ACT and
we realized that our role is to create hubs in communities, the platform that
will support individuals and small organizations, which have the idea and
enthusiasm, but lack the resources, rather than partially participate in minor
activities and attempt to solve problems on the field. This platform would
provide a refuge to such people, innovators of our time, from the uniform
system in which they cannot cope. It’s about creating a positive environment for the bottom-up system, which starts with ordinary people and civil
society and it is supported by established larger organizations that can
also create the financial conditions for the process of creating and using
results by researching, networking and project management. We can say
that it is a combination of bottom-up and top-down models. It is important to
start with the resources, strengths and the potential of local community, to
empower participants in the community and provide them with support. In
the classic project model, we start with the problem, we solve the problem,
we are funded by donors for a short period of time, we create the results
that we give to the use to target groups, the project ends, the funding stops,
resources are scarce and weak. What next? How are autonomous? How are
we (in) dependent?
Soon the outlines of the project New Media Cross Border were made. We
felt that the diversity of our organization is for the benefit of both sides. Why
don’t we invite two completely different organizations to join the project
consortium? ONEJ from Pomurje and VUK from the Varaždin County
joined. A perfect partnership: an interdisciplinary new media lab, a socio-
144
cultural-entrepreneurial support center, an eco-art residential center and
an alternative culture association. We embarked on the adventure in early
2011 after the project had been approved in the second tender IPA Operational Programme Slovenia-Croatia 2007–2013. Our colourful consortium
found itself surrounded by projects implemented by experienced development agencies, institutions, municipalities and cities. They didn’t understand
us, we didn’t understand them. The methods were different, the goal was the
same.
As with all activities in the project, so in the making of this book the door
was left open for individuals who have something to say. The call for
proposal text had a very broad framework: write about the phenomena in
the independent culture, organizing individuals to work in the community,
new media, transdisciplinarity, engaged art and sustainable development.
Before you there is a collection of articles in which you can identify yourself,
your environment, problems, fears and opportunities. The articles are written for you, think about them, use them and take action for the benefit of
your community. And share alike!
Stjepan Mikec
NMCB delavnica / radionica / workshop, Negova 2012
Preface 145
Dejan Pestotnik, Žiga Dobnikar
New Media Cross Border
The fundamental goal of the New Media Cross Border (NMCB) project is to
strengthen the abilities of organizations and individuals inside the extended
region, working in the field of new media culture, for they represent the
future key agents in the field of cultural and social progress, as well as in
the field of collaborative efforts inside artistic production, idea- and project
exchanges, and artist- and expert mobility. We are creating a dynamic
international field of interest characterized by an intense collaboration of
development actors and all interested parties in the field of new media
culture, transdisciplinary art, sustainable development and new models of
shared creation.
The world of art is an extremely powerful world, with a possible decisive
influence over the local, regional and global development. It is a sector of
growth, which has the single most powerful influence on the emergence of
creativity pools, new jobs, global social movements, initiatives and selforganized groups.
The influence of production in the field of arts also stretches onto local and
global economy politics, and affects the development of culture and artconcerned organizations as sources of information. Through projects like
the NMCB, the artistic production can but benefit in terms of strengthening
social integration and providing a cultural territorial cohesion.
Looking back at the history of the past two decades, we find that new media
have also importantly shaped the development of the arts and culture in
general (in our case geographically defined as the central European space
of eastern Slovenia (the Podravje and Pomurje regions) and Croatia (the
Varaždin and Čakovec County). To support this claim, we have conducted
an in-depth research as part of the NMCB project in 2011, based on a
sample of 36 organizations, collectives and individuals whose main focus
lies in the use of new media and information technologies inside the field of
artistic production. The results of the investigation demonstrate a tendency
in the development of organizations and individuals, i.e. the scene that is,
in terms of its range of activity, strongly connected to related organizations
and individuals in a wider international context. The information acquired
in the research also point to the organizational structure of individuals/
146
organizations, the structure of financing, the share of full-time or part-time
employees and volunteers, as well as the technical and spatial infrastructure
of an organization and/or individual. An overview clearly demonstrates
how the so-called “new media scene” is organized and qualified, and once
transposed into a broader social-economic context, we can quickly estimate
the potential of the arts and culture scene and predict positive influences
of the new media culture on local levels. The fact remains that the direct effects (mainly the financial ones) of the arts and culture production are hard
to measure, notwithstanding other, probably more vital influences on the
cultural development of the local environment.
Today, we can speak about the new media as a new, para-national culture. It
combines global connection and local specifics; it is a phenomenon immune
to the political arrangement of any individual country, immune to borders,
cultural differences, expression censorship … We are talking about a network of individualized and interactive communication.
The past twenty years have witnessed an extremely speedy fascination with
the “global phenomenon” – information communication and distribution to
colleagues around the globe. The exchange of experiences and ideas was
given an entirely new dimension. The internet – as the new medium – did
not only open the gates to a new era of stock market speculation, and by
that a new type of financial and societal crises (by developing companies,
the so-called dot-coms), whose consequences from the onset of the third
millennium have proven devastating for numerous firms and states (even for
a number of highly developed countries of the west), it also enabled alternative ways of functioning and organizing the global culture scene founded on
new media creativity and contemporary artistic production. Inside the relatively highly developed middle-European space with its powerful cultural,
artistic and historical heritage, there was – and still is – a great number of
new cultural institutions and organizations that have built a platform of modern information technologies, accessible to virtually everyone. The manner
of communication has turned from “analog” to “digital”. There is a powerful
connection between these organizations and individuals, and the global
scene. As a consequence, such a connection has dictated new forms of selforganization and connecting – often in the form of events like international
festivals, conferences, symposiums, experts meetings, and other forms of
socializing, presenting and production in the field of arts and culture.
As part of the NMCB project, a partner consortium of four organizations
from Slovenia (ACE KIBLA, Maribor and Onej, Prosenjakovci) and Croatia
(ACT, Čakovec and VUK, Varaždin) has designed a shared organizational,
infrastructural and logistic platform for the execution of cultural-artistic proNew Media Cross Border 147
duction, shared organization of festivals and events, educational modules,
and an intense exchange of artistic contents. Thus, in the years 2011–2013,
the international festivals KIBLIX, linked to the International Festival of
Computer Arts (IFCA) – the oldest of its kind in Europe (!), Maribor Electronic Destination (MED) in Slovenia, Slobodni Festival (Free fest, Mursko
Središče), EEII (Eksperimental Electronics Interventions) and ACTFEST in
Čakovec, Croatia, as well as other art projects, have hosted over 200 artists,
experts, scientists and organizations from around the world.
All of the stated events have a five to ten-year-old tradition and have
become, in the global sense, a polygon for the so-called “head hunters” on
the part of IT, media and marketing industry. But is precisely on the scene
of these independent supra-national cultural organizations and institutions
that such forging of potentials takes place. Representatives of the said
industries thus receive “everything in one place”; new ideas, fresh products,
new, alternative approaches to creativity and above all, new experts. However, since this concerns the so-called independent arts and culture scene
(at least by its own definition), no one has ever calculated the value of this
production – because in such cultural centers of intellectual and creative
power we are concerned with a continuous process of creation and production. What was recognized was the mere economic value of knowledge as
intellectual capital, which may be used to serve the corporate world. It is precisely the recognition of the economic value of individuals and their ideas
that turns the story of an independent, non-profit scene into an established
arts and culture production – the main stream. The technical possibilities
of new media have been pushing the existing condition to one side, while
the economic and social forces are putting a break on these shifts in the
opposite direction. We are witnessing evolutionary processes of blurring
the borders between the interpersonal and the mass, as well as between the
public and the private. Issues have emerged, which concern the protection
of authorship and originality.
The new media scene also represents a priceless educational polygon.
In the framework of the NMCB project there have been tens and tens of
study travels and expert workshops from the fields of cultural management,
marketing in the arts, and cultural production, project management workshop, networking and transdisciplinary workshops. We are thus speaking
about an exceptionally rich cultural heritage and production over the past
few years, which play an increasingly influential role in the creation of the
social system. After all, the concept of the largest culture project in Europe –
Maribor, European Capital of Culture 2012, together with the partner cities
of Murska Sobota, Novo mesto, Slovenj Gradec, Ptuj and Velenje was de148
signed inside this very scene, at KIBLA. The basis of the concept was connecting the regions (partner cities) and placing culture as the generator of
progress. Conducting some of the NMCB project activities simultaneously
with European capital of culture program thus gained a wider international
dimension, in terms of co-productions with numerous partner organizations,
schools, and universities from home and abroad.
The arts and culture know no boundaries. However, in this respect we can
no longer talk about a certain geographical space, because our shared
efforts stretch out to all continents of the world – what matters above all is
the exchange of knowledge and contents, and the mobility of artists and
experts. The establishment of open source systems, DIY philosophy and
the development of cyber-cultures and self-organized groups as the new
paradigms, serve as the building blocks of the new media scene.
Accordingly, global groups and collectives are being formed; drained by
the course of global virtual functioning, they are becoming increasingly
appreciative of socializing and functioning of individuals/groups inside their
respective local environments, i.e. new forms of cultural and artistic events
to which information technologies serve as a mere tool of informing, communicating, promoting and organizing. Some sort of a retro principle. At this
point the dimension of democracy has become quite reinforced, as experts
have still not agreed upon a general consensus about what the new media
mean. Nonetheless, most of them agree that the new media are a potential
to the democratic post-modern social sphere, in which the participants –
the audience – can actively cooperate and be well informed. New forms of
organization can be termed simply as the new kind of cultural and social
movements, which to some, mostly government and financial elites, represents the opposite to the positive influences of new media, because they
are spreading uncontrollably, with their participants uniting on transnational
levels and acquiring an immense global influence, unprecedented before
the occurrence of the new media.
It is obvious today, what the effects are of these transnational self-organized
movements and associations on the local environments: we see the formation of strong intellectual cells on both, local and national levels, which are
capable of overthrowing local authorities and national governments, affecting the wider public opinion about the state of mind inside a certain society,
and thereby exerting an influence over the development of cultural, political,
economic and social events.
Taking this fact into consideration, we must still be aware that with the concept of new media we have focused all too much on the new media in terms
of tools and technologies, while we have been neglecting the newly created
New Media Cross Border 149
cultural practices. Understanding our attitude towards the media is crucial
in the light of our attempt to formulate the abilities needed to be able to take
part in the field of participatory culture.
And it is precisely projects like the NMCB that will explore and strengthen
the power of individuals or groups, both formal and non-formal ones, to actively participate in the newly created processes of organization, unification
and consequently creation and presentation of the created – all of which
represents an endless new ground for ideas and innovations that inspire
and enrich our knowledge, and thereby our existence inside real time and
space. The search for new paradigms, which grows stronger day by day due
to the dissatisfaction with the existing western system, will lead to results
during the following decades of the 21st century. The arts as a field of expression, of searching for something new, unknown, and unconscious, have
been flirting heavily with science and technological development. Just as
the occurrence of new media has blurred the border between the public and
the private or between the individual and the mass, the borders between art
and science are disappearing as well. Or, in Mark Twain’s words: “History
does not repeat itself, but it does rhyme”.
Martha Blassnigg, Michael Punt1
Transdisciplinarity:
challenges, approaches and
opportunities at the cusp of
history
Until relatively recently science, engineering, art and design each had their
own history. Increasingly they are becoming to be understood as components in the broad sweep of the production of knowledge for the good of humankind and the supporting environment. The most convincing evidence of
this is in the shift in concern for the immediate and medium-term to the longterm sustainability of the earth as a nurturing environment e.g. approaches
to climate change, water resources, holistic science, the socio-political and
economic, as a global problem. The recognition of the interrelation and interdependence of hitherto discrete histories as important calls for new modes
of interaction that are more than opportunist, convenient or problem-driven.
This calls for more strategic approaches to transdisciplinarity as the organizing principle for research collaboration.
In September 2011 a workshop was held at ACT in Čakovec on transdisciplinarity. Led by Michael Punt and Kruno Jost the workshop dealt with
a number of aspects of transdisciplinarity in relation to art and culture. Its
purpose was to provide a practical framework for cross-border curation and
art practice that recognized the new opportunities that the partial collapse
of the essentialist paradigm in European art and literature had opened up. In
particular it responded to the new accelerators (and indeed the new brakes)
that a widening vision of European culture has enabled. At stake in this
workshop was the understanding of transdisciplinarity as a rigorous and
* Authors: Dr. Martha Blassnigg (Reader in the Anthropology of Media, Transtechnology Research, Plymouth University), Prof. dr. Michael Punt (Professor of Art and Technology, Transtechnology Research, Plymouth University)
Advisors: Prof. Jan Baetens (Professor of Cultural Studies, University of Leuven), Prof. Sue
Denham (Professor in Cognitive and Computational Neuroscience, Plymouth University), Prof.
Roger Malina (Distinguished Chair of Arts and Technology and Professor of Physics, University
of Texas at Dallas), Mr. Mark-Paul Meyer, (Senior Curator at EYE Film Institute Netherlands), Dr.
Martin Zierold (Executive Board, International Graduate Center for the Study of Culture, Justus
Liebig University Giessen)
150
Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 151
demanding framework for action that could meet the imperatives of individual creativity and the norms and standards of a “Mid-Atlantic” community
of artists and curators whose attention was turning towards the fringes of
the European landmass that were formerly in the shadows of the European
Union.
The version of transdisciplinarity that was chosen to shape this workshop
was one developed over the last five years to drive Transtechnology Research at the Plymouth University (UK) by the authors of this article. The
constituency of this group is drawn from historians, philosophers, anthropologists, artists and designers and is led from a historical and theoretical
perspective with the objective of understanding science and technology as
a manifestation of a range of human desires and cultural imperatives. Its aim
is to provide a doctoral and post-doctoral environment for researchers who
need to undertake academic research informed by their own and others
creative practice. As such it meshed with the aspirations and expertise of
the community that Kruno Jost brought together in ACT in 2011 as part of
the New Media Cross Border project.
At the core of Transtechnology Research is the premise that the disciplinary
structures that underpinned Modernism – especially in the arts – no longer
held an uncontested sway in how artists and curators should shape their
thinking and practice. Mobility, collaboration, cultural migration and intellectual intersection demand new strategies, and we take the view that a critical
evaluation of the discourses that surround transdisciplinarity may offer an
alternative to the tactic of rupture favoured by the avante-garde. We have
situated this response in an enquiry into the philosophical aspects of science and technology and the history of popular arts since these are topics
that, until recently, evaded the strictures of disciplinarity and, consequently
struggled for recognition in the consideration of creative agency. Moreover
the most visible impact of the progressive porosity of disciplines was most
evident to us not in the liberal arts and Humanities but in the hard sciences
as the virtues and benefits of interdisciplinary and multidisciplinary teams
became apparent in both the realization of large-scale complex projects and
also in the realization of new topics and concerns that had evaded disciplinary constraints. We take the view that, just as at the close of the nineteenth
century the emerging emphasis on the distinction between science, technology and entertainment produced a framework of rigid knowledge structures
that eventually became silos, as we begin the twenty first century we can
see the convergence of these old allies in the preferences and interventions
manifest in the interpretation of contemporary technologies. Transdisciplinarity, at least as we have tried to understand it at Transtechnology
152
Research, provides the liberation and rigour that can drive thinking about
creativity against the backdrop of radical geopolitical change, a preference
amongst intellectuals in the Arts, Humanities and Sciences for flat structures.
During the workshop in Čakovec in September 2011 participants were
introduced to transdisciplinarity through a contextual programme of presentations which included an outline of the methods adopted by Aby Warburg
in his Mnemosyne Atlas. The importance of this as an associative process,
in which new concerns and topics could emerge through juxtaposition,
provided artists and curators with a non-hierarchical platform for intellectual
collaboration. Presented with the thought experiment of designing a new
kind of university of the arts they used their own and existing images and
the books in the library in which the workshop was held to build a three-dimensional collage in real time. Freed from the constraints of distinguishing
between disciplines, systems of delivery and material possibility, the resulting proposal, whilst not comprehensive, did open up a framework for critical
thinking about what such a university might be for, now that most of the traditional assets of a university such as the library and centres of excellence
were now distributed across a network of nodes that were not determined
by geopolitical borders. Indeed one of our conclusions was that the new
university of the arts should be built on the premise that networks should be
regarded as the singular asset to support transdiciplinary practices.
A year later I was invited, along with Dr Martha Blassnigg, to present some
thoughts on transdisciplinarity to the network for Science, Engineering and
Design and was able to reflect on the work in Čakovec along with other
research that we had undertaken with colleagues for the better part of a
decade. In recognition of the focus that the workshop provided and the
spirit of generosity that is at the heart of transdisciplinarity we are happy to
share this paper in the context of the New Media Cross Border project.
Transdisciplinarity: Challenges, Approaches and
Opportunities at the Cusp of History2
Until relatively recently science, engineering, art and design each had their
own history. Increasingly they are becoming to be understood as compo2 The original version of this paper has been submitted to the Network for Science, Engineering, Art and Design. We are grateful for the comments, contributions and advice on this paper
from Prof. Jan Baetens (Professor of Cultural Studies, University of Leuven), Prof. Sue Denham
(Professor in Cognitive and Computational Neuroscience, Plymouth University), Prof. Roger
Malina (Distinguished Chair of Arts and Technology and Professor of Physics, University of Texas
at Dallas, Mr. Mark-Paul Meyer, Senior Curator at EYE Film Institute Netherlands), Dr. Martin
Zierold (Executive Board, International Graduate Center for the Study of Culture, Justus-Liebig
Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 153
nents in the broad sweep of the production of knowledge for the good of humankind and the supporting environment. The most convincing evidence of
this is in the shift in concern for the immediate and medium-term to the longterm sustainability of the earth as a nurturing environment e.g. approaches
to climate change, water resources, holistic science, the socio-political and
economic, as a global problem. The recognition of the interrelation and interdependence of hitherto discrete histories as important calls for new modes
of interaction that are more than opportunist, convenient or problem-driven.
This calls for more strategic approaches to transdisciplinarity as the organizing principle for research collaboration.
Survey concerns
In the last couple of decades voiced discussion around the new topic of
transdisciplinarity has led to a growing awareness and application in the
practice of more traditional interdisciplinary frameworks. Spearheaded
by Helga Nowotny (2008, 2006, 1997; Nowotny et al. 2003) and Michael
Gibbons et al. (1994) with a social science focus and by Basarab Niculescu
(Camus and Niculescu 1997, Freitas et al. 1994, Niculescu 2008, 2002)
with a science and humanities focus, the increasing literature on theoretical
approaches and methodological reflections,3 shows transdisciplinarity to be
more than a fashionable turn and is strongly supported by concrete actions
and requirements in current research frameworks.
The need for transdisciplinary strategies arises in recent years from the
increasingly recognised complexity of contemporary problems, including
the exponentially growing data- and information load in segmented fields
University Giessen). The authors are also grateful for the support and collaboration of all those
who contributed to the INTR meetings during 2011/12. See: http://trans-techresearch.net/intr
3 A long and sustained engagement is evident in the theoretical physicist and philosopher
Basarab Nicolescu’s work and networks (CIRET) of transdisciplinarity, which departed from a
scientific context bridging to Humanities concerns, with special interest in philosophical-religious
perspectives. Building on seeding events (OECD colloquium Nice 1970; UNESCO Colloquium
of Venice 1986 leading to the Venice declaration), Nicolescu has spearheaded a theoretical,
discursive engagement with transdisciplinarity and in 1987 founded the International Center for
Transdisciplinary Research and Studies (CIRET). The social scientist Helga Nowotny, president
of the European Research Council, together with a team of collaborators, a.o. Michael Gibbons,
have been leading another core strand in the debate, which emphasises the production of
‘socially robust knowledge’ and is particularly concerned with the bridging between science and
society geared toward a problem-oriented, applied modality. Another strong vector in the debate
is marked by the US-based Humanities scholar Julie Thompson Klein (2010, 2001) who has been
leading the debate around interdisciplinarity, which provides a core foundation for many aspects
that have been informing the discussions around transdisciplinarity. Emerging smaller platforms
include the td-net in Switzerland (with a strong leaning on Nowotny’s work), and the THESIS
convention in 2003 in Goettingen (Brand et al. 2003) to exchange experiences and approaches to
transdisciplinarity across the sciences and humanities.
154
and formats, the demand for a more inclusive engagement with all sectors
and strata of society as well as a closer confrontation and need for integration of the multiplicity of perceived conceptions and models of reality.
This need for larger overviews and shared engagements, so it has been
argued, requires a robust foundation in disciplinary practices and innovative
approaches to collaboration and knowledge production and exchanges in
interdisciplinary frameworks. Therefore it can be stated that transdisciplinarity is by necessity informed by the complementary extensions of those
methods, views, models and conceptions that the single disciplines in their
canonical frameworks and specialisation, and their exchanges among disciplines through interdisciplinary engagement, provide. By the same token,
no discipline is ever completely isolated and has to be understood always in
relation to other knowledge practices. With the broader awareness of the
term transdisciplinarity, however, there occurs a slack use of the term in the
context of cross-disciplinary collaborations. It points to an urgent need to
seek clarity and to unravel some of the inherent confusions of the meaning
and value of transdisciplinarity of some of these interventions if the moment
is not to be lost.
Some of the most frequent conflations that have led to misunderstandings
in the current trend in the usage of transdisciplinarity are:
– Common confusion of transdisciplinarity with cross- and multi-disciplinarity arising from a generalized and unreconstructed use of the term, particularly as articulated with reference to ‘global problems’ and ‘global thinking’.4
– Exclusive application of transdisciplinarity to engagements with non-academic stakeholders as a remedy for the disconnection between knowledge
production and societal problems, whereby the term ‘discipline’ loses its
meaning and justification.5
4 One of the key problems addressed in the debates around disciplinarity has first of all been
the demarcation between multi-, inter- and transdisciplinarity. Multi-disciplinarity is understood
as an accumulative, juxtaposed multi-perspectival arrangement of disparate disciplines that are
brought together around a shared topic or concern. Although the knowledge production results in
an accumulative overview, there is, however, no transformational interaction or cross-fertilisation
between the disciplines which retain the original identity of their elements and the existing
structure of knowledge is not questioned. (See for example Niculescu 2008: 2; Klein 2010:
17) Interdisciplinarity implies the transfer of methods, skills, concepts or paradigms from one
discipline to another, which can lead to long-lasting transformations of disciplinary frameworks.
(See Niculescu 2008: 2; Thompson Klein 2010: 19) Thompson Klein (2010: 18) indicates the shift
from multi- to interdisciplinarity when “integration and interaction become proactive”, referring
to Lattuca’s (2001: 81-3) notion of “linking issues and questions that are not specific to individual
disciplines”.
5 As for example identified in the foreword to the Handbook of Transdisciplinary Research
(edited by Hirsch Hadorn et al., 2008) or in the profile of the TD Network for Transdisciplinary Research in Switzerland (http://www.transdisciplinarity.ch/e/index.php), wherein transdisciplinarity
Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 155
– Transdisciplinary as mere ‘gap-filler’ between disciplinary activities and
boundaries in order to bridge communication gaps between the traditionally
defined disciplines.6
– Misunderstanding of transdisciplinarity as shared fundament of inquiry,
as ‘common ground’ to facilitate knowledge exchange.7
In contrast to these rather loose and unreconstructed responses to transdisciplinarity, the more robust and critical debate has been developed recently;
we see this as crucial in order to ensure that the opportunity of new approaches to knowledge acquisition and development are not squandered. It
can be summarised that at the very minimum, transdisciplinary research exceeds a mere cooperation among disciplines identified as multi-disciplinarity (Newell 2000: 230) and exceeds interdisciplinary research in that it leads
to the transformation of the very identity of disciplines by identifying new
topics and concerns. Transdisciplinarity extends the scope, methods and
perspectives of existing disciplines whilst at the same time respecting and
using the existing disciplinary frameworks. Ideally, emerging new practices,
methods, paradigms consequently lead to a re-evaluation of disciplinary
tools and concerns through interactive reflection and knowledge exchange,
which can lead to transformative long-term impact on the development of
disciplinary practice. In this way transdisciplinarity is a complementary practice in addition to inter, multi- and disciplinary practices.8 Without aiming at
replacing any of the existing disciplines, it rather draws significantly on their
foundations and specialisms. It has been frequently pointed out that most
researchers engaged with transdisciplinarity move between disciplinary,
inter- and multi-disciplinary engagements and modalities. The window of
opportunity to define transdisciplinarity (or even transdisciplinarities) with
precision is limited and there is an immediate need for a mature understanding and synthesis of the existing approaches that often substantially differ
is identified as catalyst to open scientific knowledge to sociological approaches, the broader
public and societal concerns.
6 See the abstract for A Vision of Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge
Dialogue (edited by Frédéric Darbellay et al. 2008)
7 The initial coinage of transdisciplinarity, building on Jean Piaget (1972) and Andre Lichnerowicz’ contributions at the OECD conference, was conceived as a “common system of axioms” that
transcends disciplinary boundaries through an “overarching synthesis” as a kind of universal interlanguage with view to the internal dynamics of science. (Thompson Klein 2010: 24) Since then
the debate has moved on and currently understands transdisciplinarity as heterogeneous rather
than homogenizing practice, which accepts and respects plurality and diversity. This includes a
similar critical view on so-called “holistic” approaches that neglect heterogeneity.
8 See also article 3 in The Charter of Transdisciplinarity (Freitas et al. 1994).
156
in their focus and sometimes even in their key aims and methodological
underpinnings.
Although heavily reliant on topic-led approaches, interdisciplinary research
(understood as integrative knowledge practice and exchange among two or
more disciplines) has become an established practice in academia and also
in the strategic policies of the research councils’ national and international
funding regimes. However, more sophisticated strategies are required in
order to facilitate and build future trajectories for world-class research in
terms of scholarly quality and also in term of their inclusivity of integral,
ethically viable and creatively innovative concerns that transcend cultural,
economic, geographical and social boundaries.
Since 2010 the International Network for Transdisciplinary Research
(INTR) led by Transtechnology Research, Plymouth University, has brought
together eminent researchers to consider more precise and useable understandings of transdisciplinarity in response to the urgency of high-grade collaborations led by immediate and burgeoning needs. It has proceeded from
an enquiry into the daily practices of research in the Arts, Humanities and
Sciences by experts who habitually reflect on their processes of knowledge
production. The intention of INTR is to develop a robust framework to think
and practice transdisciplinarity in action (rather than as a meta-theory),
which departs from an integrative model of engagement that accommodates difference, paradox and speculative research. Proceeding from this
we take the view that a key aim of transdisciplinarity is to facilitate emergent insight, knowledge and interaction that could not have been foreseen
or designed in anticipation of a specific outcome or solution to a problem.
The model of transdisciplinarity proposed here takes a modest approach, in
which the emergence of a new or differently posed question, an unexpected
facet of perspective or an entirely new question completely independent
of the inquiry in process, are valued in their own right and not sidelined
through the common problem-driven approaches that limit the inquiry
through the pressures on short-term, or immediately economically or materially viable, outcomes. It calls for the development of theoretical, conceptual
and practice-oriented approaches to transdisciplinarity as both, a post-hoc
analytical process for the qualitative synthesis of collaborative research in
interdisciplinary frameworks, and as methodological framework to forge
innovative approaches to research collaboration that is inquiry-driven and
seeks to identify new topics and concerns. In this way transdisciplinarity
is sought to bridge disparate areas of discourse and research topics not
merely by transcending or transgressing disciplinary boundaries around
problem-driven inquiries, but by letting the inquiry in itself drive the methTransdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 157
ods, tools and theoretical formation in order to stimulate the identification of
new concerns, insights and topics that emerge from this cross-fertilisation
of rigorous and imaginative scholarly research.
An emphasis in this approach to transdisciplinarity lies on ‘transformation’
in the sense of the transformative potential of transdisciplinarity: in the
recursive reflective impact on disciplinary practice, the dynamic interaction
between researchers and objects of study that are conceived as integrative
processes rather than disparate entities, the consequential flatter model
that breaks down certain hierarchical power-structures of the dominant institutionalised frameworks, as well as in the contingencies that dynamically
shape the original research question from which the inquiry departed. In this
sense transdisciplinarity is not exclusively to be understood as an aspiration
to move outside disciplinary frameworks, but can just as well be provoked
by an involuntary confrontation with insights and concerns intruding into
disciplinary practices which stimulates, or in cases forces, the redefinition of
their established scopes, problems and methods.
Roadblocks
Aside from imprecise use of the term, which contributes to a general
skepticism, there are real roadblocks to transdisciplinarity that need to be
addressed. These are:
1.
Roadblock: Inflexibility of mobility beyond and between institutional frameworks. The increasing sentiment encouraging permeability between industry and universities has encouraged interdisciplinarity but has paradoxically
led to an increasingly conservative culture of provision which more closely
matches the existing (rather than future) employment market.
Opportunity: Amidst the virtues of disciplinarity it is now widely recognized
that important and contributory research topics and concerns have been
obscured in the shadow of disciplinary silos. This is evident in the number
of hybrid research fields that have become necessary to form coherent
communities e.g. biochemistry, techno-science, astrophysics, computational neuroscience, media-anthropology, visual culture, digital humanities,
technology and culture, philosophy of science, anthropology of mind, etc.
Transdisciplinarity offers the opportunity to maintain the virtues of the disciplines whilst exploring the shadows and avoiding the establishment of new
hybrid disciplines which repeat the dynamics of the silos.
Proposed Action: Universities should consider themselves less as bastions
of established bodies of knowledge and more as enablers with an emphasis
158
on networks and collaborations and a locus for criteria in relation to methodological practices.
Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organisations, museums, archives,
cultural industries,
cultural funding organizations.
2.
Roadblock: National funding for university research recognizes the virtues
of transdisciplinarity/interdisciplinarity and multi-disciplinarity but still
depends upon evaluation processes that rely on established fiats of experts
in disciplines not necessarily fluent in approaches beyond their area of
specialism.
Opportunity: The increasing focus on transparency and knowledge exchange as a consequence of the naturalization of multi-disciplinary research
(i.e. the google scholar, crowd-sourcing and participatory archiving) is being
met by equally radical approaches to publishing platforms. This follows a
trend in the Arts and Humanities to focus more on impact, which has had the
effect of closing the gap between the university and the public.
Proposed Action: If funding regimes wish to pay more than lip-service to
transdisciplinarity they will need to consider radical changes to their review
processes in order to include equal weighting for transdisciplinarity. For this
they may need to consider the value of the network beyond its immediate
results and raise the threshold of risk in funding research.
Stakeholders: Funding councils, professional societies, governments, philanthropic organizations, cultural industries, cultural funding organizations.
3.
Roadblock: Criteria for existing career and tenure tracks in research are
informed by standards and expectations established by professional societies. Individual career tracks in transdisciplinarity are niche pathways in the
social sciences and the arts and at best an excursion from the mainstream
in the sciences. The ambitions of the market with its short- to medium-term
risk are more comfortable with discrete disciplines with substantial longterm track-records of research return. As to the funding structures of the
cultural industries, cultural foundations and ministries, bureaucracy or rigid
organization of a museum or archive with its restricted review processes
often inhibit the acquisition and dissemination of new knowledge whilst at
the same time marginalizing the appraisal and transfer of ‘old’ knowledge.
Opportunity: Universities and archives are no longer unchallenged gateways to acquired knowledge as a consequence they are reexamining their
Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 159
constituency and function. This provides new opportunities/challenges for
rethinking the role of the University (and the archives/museums) in relation
to permeable national boundaries, mass transport, electronic networks,
linguistic dominance of English, providing new opportunities/challenges for
exchange and comprehension.
Proposed Action: There should be investment in research network developments that regard transdisciplinarity as a pathway to new topics and
concerns, liberating research questions currently locked within high-grade
research in traditional silos. Hybrid public/private speculative funding of
research and development should be encouraged.
Stakeholders: Universities, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, private sector investors, museums, archives, cultural industries, cultural funding organizations, media industries.
4.
Roadblock: There is a genuine and significant anxiety that transdisciplinarity (and even interdisciplinarity) will necessarily lead to a loss of focus and
a consequent lack of rigour and authority. This roadblock is compounded
by the inevitable difficulties of communications between specialists and
competitive funding.
Opportunity: There is an unprecedented structural change in the production,
dissemination and storage of knowledge brought about by a more democratic access to databases that need to be negotiated. Interdisciplinarity,
multi-disciplinarity has facilitated comparative methodologies which have
provided a framework for the management of large, disparate data-sets.
Transdisciplinarity offers a more systematized way of management, synthesis and evaluation of knowledge.
Proposed Action: The full acknowledgement of transdisciplinarity’s bottomup spirit (both popular and data driven) should be regarded as both a
methodological and social intervention. It gives voice to the intellectually
disenfranchised who have a stake in the outcomes and as such mirrors
many of the issues that have reshaped the Humanities (especially History,
Art-History and Literature Studies) in the last three decades. Consequently
it demands the vigilance and positive commitment that have been applied
elsewhere when oversight and occlusion have become acknowledged.
Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, cultural organizations and social policy makers
160
5.
Roadblock: An increasing fashionable over-usage frequently blurs the
distinctions between multi-, inter- and transdisciplinarity and works at the
disadvantage of, if not damaging to, those who rigorously engage with the
conceptualisation and application of a new set of practices across disciplines that emerges from ongoing and current innovative research investigations.
Opportunity: In this regard Julie Thompson Klein (2010: 24–26) speaks of
“trendlines” of transdisciplinarity with approaches that in some cases are
thinning out to rather loose applications. There is now serious attention to
the topic and high-grade research and initiatives (among others Niculescu’s
CIRET, Nowotny et al., INTR).
Proposed Action: There should be investment in soliciting meta-approaches
to transdisciplinarity informed by grounded research in the Sciences, Humanities and Arts. Greater attention to dealing with the issues exposed by
transdiciplinarity (if not in the concept itself) should be explored openly.
Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, philanthropic organizations, cultural organizations and social policy makers,
museums, archives, cultural funding organizations.
6.
Roadblocks: The requirements that transdisciplinarity places on a researcher can be as demanding as, for example, extending the research period in
order to acquire a new language or competence. The necessary delays and
deferments that this entails currently can be perceived to make transdisciplinary research more expensive. As a consequence this loads the dice in
favour of the disciplinary status quo.
Opportunity: A significant change in first world demographics (longevity,
distribution, mobility and kinship) provides new opportunities/challenges
for knowledge exchange, storage and transfer as human capital. In particular the educational experience should include ‘life-long learning’ which can
accommodate significant intellectual growth and transformation.
Proposed Action: To learn from the contingencies and expediencies currently applied in dealing with these problems and responses to new forms of
funding and dissemination and research practices in the Humanities (digital
Humanities) and to see them as a mode of inquiry for example to conceptualize the big data problem as one coextensive with work in the Humanities on representation and archiving rather than as an exclusive domain of
datasets.
Stakeholders: Universities, funding councils, professional societies, academic journals, publishers, philanthropic organizations, cultural organizaTransdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 161
tions and social policy makers, museums, archives, cultural funding organizations, media and cultural industries.
References:
Brand, F., Schaller, F. and Voelker, H. (eds.) 2003. ‘Inter- und Transdisziplinarität erlebt.
Impressionen von der Göttinger Arbeitstagung “Transdisziplinarität”’, These, 52,
pp. 27–32.
Camus, Michael and Nicolescu, Basarab (eds.) 1997. “Declaration of Locarno”. As
part of: Declaration and Recommendations of the International Congress “Which
University for Tomorrow?” Towards a Transdisciplinary Evolution of the University.
Locarno, Switzerland, April 30–May 2. In: Nicolescu, Basarab (ed.). 2008.
Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press,
pp. 268–269.
Darbellay, F., Cockell, M., Billotte, J. and Waldvogel, F. (eds.) 2008. A Vision of
Transdisciplinarity. Laying Foundations for a World Knowledge Dialogue.
Lausanne, Switzerland: Swiss Federal Institute of Technology Press & CPC Press.
Freitas, Lima de, Morin, Edgar and Nicolescu, Basarab (eds.). 1994. Charter of
Transdisciplinarity. Adopted at the First World Congress of Trandisciplinarity,
Convento da Arrábida, Portugal, November 2–6. In: Nicolescu, Basarab (ed.).
2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Cresskill, NJ: Hampton Press,
pp. 261–265.
Online at http://basarab.nicolescu.perso.sfr.fr/ciret/english/charten.htm (accessed
15 September 2012).
Gibbons, M., Limoges, C., Nowotny, H., Schwartzman, S., Scott, P., Trow, M. (eds.)
1994. The New Production of Knowledge. The Dynamics of Science and
Research in Contemporary Societies. London/Thousand Oaks/New Delhi: Sage.
Hirsch Hadorn, G., Hoffmann-Riem, H., Biber-Klemm, S., Grossenbacher, W., Joye, D.,
Pohl, C., Wiesmann, U., and Zemp, E. (eds.) 2008. Handbook of Transdisciplinary
Research. Springer.
Lattuca, Lisa. 2001. Creating Interdisciplinarity: Interdisciplinary Research and
Teaching Among College and University Faculty. Nashville: Vanderbilt University
Press.
Newell, William H. 2000. How Do We Research and Evaluate Transdisciplinarity?
In: Transdisciplinarity: Recreating Integrated Knowledge, edited by Margaret A.
Somerville and David J. Rapport. Oxford: EOLSS Publishers, pp. 230–231.
Nicolescu, Basarab. 2008. Transdisciplinarity: Theory and Practice. Hampton Press.
Nicolescu, Basarab. 2002. Manifesto of Transdisciplinarity. Albany: State University of
New York Press.
Nowotny, Helga. 2008. Insatiable Curiosity. Innovation in a Fragile Future. (transl.
Mitch Cohen). Cambridge, Massachusetts; London, England: The MIT Press.
Nowotny, Helga. 2006. The Potential of Transdisciplinarity. In Interdisciplines, online
at: www.interdisciplines.org/medias/confs/archives/archive_3.pdf pp. 48–53.
162
Nowotny, Helga. 1997. ‘Transdisziplinäre Wissensproduktion – eine Antwort auf
die Wissensexplosion?’, in Stadler, F. (ed.) Wissenschaft als Kultur. Österreichs
Beitrag zur Moderne. Wien/New York: Springer, pp. 177–195.
Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2003. Introduction, ‘Mode 2’ Revisited: The
New Production of Knowledge, Minerva, 41, pp. 179–194.
Nowotny, H., Scott, P. and Gibbons, M. 2001. Re-Thinking Science. Knowledge and
the Public in an Age of Uncertainty. Cambridge: Polity Press.
Piaget, Jean. 1972. ‘The Epistemology of Interdisciplinary Relationships’, in Apostel
et al. (eds.) Interdisciplinarity. Problems of Teaching and Research in Universities.
Paris: OECD, pp. 127–139.
Thompson Klein, Julie. 2010. A Taxonomy of Interdisciplinarity. In: Frodeman, Robert,
Thompson Klein, Julie and Mitcham, Carl (eds.) 2010. The Oxford Handbook of
Interdisciplinarity. Oxford: Oxford University Press, pp. 15–30.
Thompson Klein, Julie, et al. (eds.) 2001. Transdisciplinarity: Joint Problem Solving
among Science, Technology and Society. Basel, Boston, Berlin: Birkhaeuser
Verlag.
Transdisciplinarity: challenges, approaches and opportunities at the cusp of history 163
Marta Gregorčič
The producing struggles of
self-organized communities
– potencias
This paper wishes to discuss potencia, in order to be able to unfold an entire
spectrum of the yet unnamed revolutionary struggles that have been appearing across continents for four, perhaps five decades, showing us what
the economically and technologically advanced and educated societies
will not and cannot see: an alternative to neoliberalism. The term potencia
as the core concept of the present text determines the various principles
and mechanisms of reconstruction or recreation of the community; i.e. it
explains how revolutionary struggles, by means of reinforcing the power for
a political, economic, social and cultural self-government of the community,
are creating processes of self-determination and autonomy.1
As humanities’ and social scientists we have an obligation to unfold alternatives to capitalism. Moreover, we have an obligation to commence precisely
what we have been silent about for fifty years – the flash point in which
defiant peoples, despite the brutal oppression, repression and genocides,
have persisted for decades, creating probably the most piercing struggle
practices. We must also learn to speak in a different manner than we have
so far, using the first person plural, simply because as scientists or experts,
for the sake of objectivity and neutrality of our work, we should not and
cannot – or will not – exempt ourselves any more. And we must speak out
as the empobrecitos2 – the forcibly impoverished – as poverty or want has
1 As we are about to see, potencia is really about connecting and multiplying intuitivity, imagination, spontaneity and creativity. Potencia derives from an antagonism between power-over – or
authority, and power-to, characteristic of constituting the movement of the creative power of
struggles, which has been consistently presented by John Holloway (2004).
2 Empobrecitos is a coinage used by radio host Héctor Madera in his interviews. The term was
used to emphasize the difference between people who were born poor or turn poor because of
their own decisions, and the people who have been pushed into poverty, mainly by those in possession of capital. Empobrecitos stands for the expropriated, the oppressed, people cheated out
of their freedom, lives and creativity – driven to such a state entirely and deliberately by the capital. They have not come to this by their own free will and have not agreed to this. The empobrecitos
gain a new dimension only when they become connected and admit their misery, yet at the same
time articulate it by revealing and dissolving the structures of oppression. (Together with Matej
164
long since stopped to allude only to the material conditions for life, but have,
under a dictatorship of capitalism and democracy, impoverished liberty, selfrealization, solidarity, autonomy, diversity, creativity and spontaneity – all
those field lines towards humanity that even define society.
We need to address potencia simply because for now, revolutionary struggles are the only ones to point out what kind of world they want, the kind of
path to achieve it, and also how to achieve it. Unlike other historical revolutions they exceed the expectations of their creators, for they do not dream it,
ponder it, think it, but rather live it, fight for it, and create it. Potencias are not
utopias designed to offer us consolation or, if unreal, to be happening inside
a wonderful, flawless locality, but rather heterotopias, shaking the ground
underneath our feet. If utopias “permit fables and discourse: they run with
the very grain of language and are part of the fundamental dimension of the
fabula” (Foucault 2010: 8), then heterotopias “desiccate speech, stop words
in their tracks, contest the very possibility of grammar at its source; they
dissolve our myths and sterilize the lyricism of our sentences” (ibid.). This
is why we have to accept the fact that it is difficult to describe, analyze and
theorize revolutionary struggles, because we have no tools to recognize the
self-determining tendencies and visions of the community.
For potencias to be able to persist in their struggle, they have to create their
own sanctuary; their own heterotopia; some sort of dimension or a perfect
space characterized by the same precision, order and permeability that
is lacked in the spaces of contemporary societies. Potencias are growing
massively in conditions of peripherality and it is precisely because of this
position, situation, and the territorial and political restraints and connections
that they cannot be – will not be – exempt from neoliberalism. They have no
possibility of escaping or watching the deadly processes of global plundering just from the outside. Theory, namely, forms part of their life practice,
it is not their vision or observation of life, because the socialization corpus
– habitus – has been inscribing itself for centuries through the insecurity of
revolts, through the improvisation of struggles for life and a possibility of
action, existence, creation.
To be able to persist as subjects of their own history, they are politicizing
sadness and reflecting how unreal a utopia is when it works (Colectivo
situaciones 2007). And it is only in such places of impossible encounters
(heterotopias) that the glue of struggles can be created – the 21st century
humanism. However we choose to label this binder is actually irrelevant and
Zonta we have interviewed Héctor Madera, a radio host at the community radio station Radio
Negro Primero, on two occasions in Caracas, 7 and 9 May 2008).
The producing struggles of self-organized communities – potencias 165
up to the human imagination, which defines, interprets, and names. We shall
be calling them resonances, pulsating insights that cross, transcend and
traverse times and spaces to connect and host seemingly impossible matters, without betraying their position and at the same time opening horizons
and perceptions of struggle-comprehension.3 Resonances, then, are our
analytical tools, capable of perceiving tokens of revolutionary struggles, and
thereby new insights into a variety of realities, worlds, galaxies (Argüelles
1987: 54).
In a system that is being, under the pretence of order and balance, thrown
out of its course time and again, each time more aggressively, even the
perspectives and resonances generated by the potencias cannot be
imagined in any other way than as chaos, but compared to the deliberate deorganization of life, potencias are, as we are about to see in the examples of
solidarity economy inside self-determining communities, the most complex
organization of life.4
The resonances of self-determining communities
Over the period of the past two or three decades, Latin America has
produced a great deal of literature about alternative economic models,
social economy, cooperatives and alternative factories, because these were
the most cutting production systems brought about by the general uprising of the poor in 1989 in Venezuela, called the Caracazo, the Zapatista
uprising in 1994 in Chiapas, Mexico, or the general people’s uprising in
2001 in Argentina, which resulted in the most notable re-appropriated and
self-management factories with no bosses. The most far-reaching among
them is the movement of unemployed workers from Solano – Movimientos
de Trabajadores Desocupados de Solano (Zibechi 2003; Retamozo 2009;
3 José Argüelles (1987: 54), who distinguished resonances from reverberating, i.e. sounding,
and attributed to them the exploration of overtones, emphasizes that modern science generally
assumes that there is only one dimension of reality – the tones; while resonance in the Mayan
science is based on the principle of overtones, or multidimensionality – the resonating of different
realities or worlds (in Mayan terms, galaxies). Such an understanding of resonances needs to
be emphasized mainly because in the existing literature on altermondialist movements the term
resonance is used exclusively in the sense of reverberation, but not as an analytical tool.
4 Self-determination is a term used to explain a number of efforts used by the members of
oppressed communities to assert an autonomous and independent policy for the management
of their own community development; it is not used to describe secession tendencies, as it is
often being translated inside domestic humanistic studies. The expression self-determination or
auto-determinación (Spanish) is used by contemporary movements to label the processes used
to establish a bottom-up political emancipation, one that comes from within the community; and
to autonomously determine the development of their own communities as well as new, horizontal
practices of co-deciding as an alternative to the authoritarian and hierarchical principles of political community management.
166
Colectivo situaciones in MTD de Solano 2001). Today, we can find a number
of cooperatives and other solidarity policies in Bolivia, Ecuador, Guatemala, Honduras, Mexico, and so on. Already from the 1960s and 70s, new
economies of revolutionary movements have sprouted also in other states
of the South, which unfortunately remain out of the grasp of theoretical and
scientific analysis to this day.
One of the most progressive ecological and solidarity economies was
developed as early as the end of the 1970 by the Chhattisgarh Mukti
Morcha, Chhattisgarh Liberation Front, the strongest revolutionary struggle
in independent India, which was created as an exceptionally creative, revolutionary and socially productive synthesis of miners, industrial workers and
the Adivasi (diverse indigenous communities), small farmers and gatherers,
self-organized into a political subjectivity. It was the first movement in India
(perhaps even in the world) to break up the categories of power, treating
authority (the power of subjugation) as the antagonism of potencia (creative
power).5
For decades, the Chhattisgarh Mukti Morcha generated revolts against
capital and struggles to reconstruct the social, the imaginarium of selfdetermining communities. As the new political body it revived mukhis,
systems of self-determination once used by the Adivasi communities, and
now in the service of the working class, the community, and all members
of the movement. The liberation front not only succeeded in preserving the
natural environment and stopping the forced emigration of the Adivasi; tirelessly disabling brutal forms of exploitation and subjugation and preventing
mass killings and disappearings, but is known today as the only working
class movement in the world to offer such an innovative alternative to the
advanced technological development – the working class technological
development, which caused foreign investors and the Indian government to
opt for a reduction of their short-sighted greed for profit and accept a longterm, less risky and environmentally and socially more endurable alternative
(Gregorčič 2008; 2011; Bharadwaj 2011; Sadgopal in Narm 1993).
With a judicious combining and complementation of the old and new
technologies, and a vision of a long-term sustainable development of the
region, the movement proved that the Chhattisgarh industry, less intrusive
to the environment, can be significantly more effective and profitable than
5 I initially wrote about the movement in detail in a special edition of the Journal for the Critique
of Science, for Imagination and New Anthropology, the article entitled “India, the Land of Antagonistic Passions”, ČKZ, year XXXVI, nr. 234, 2008, pp. 88–97, as well as later in some other articles.
The writings were based on field research conducted in India as part of my post-doctoral research
project between August and November 2007.
The producing struggles of self-organized communities – potencias 167
was predicted by the coalmine owners, foreign investors and the Indian
government. With its working class technological development and a redistribution of the wealth, which began to return to the local communities as a
result of higher salaries, the movement also set up a number of alternative
educational, health care, social and cultural institutions, alternative barter
and innovative forms of working class management, which all contributed
to a significant developmental boost in the region, influencing particularly
the literacy and quality of life of its inhabitants, who lived as second-class
citizens until then.
Throughout the entire process, the green-red coalition between the Adivasi
and the mine workers also liberated itself from the caste divisions, religious
splits, sexual discrimination, and patriarchal and other forms of authoritarian mechanisms of oppression, so typical of the Indian society and unable to
overcome by many other movements or struggles in the past.
Another similarly piercing struggle is that of the Bolivian empobrecitos,
particularly the indigenous Aymara and Quechua who were, from the 1950s
onwards, running from the colonial and imperial silver- and gold mines to
escape oppression and slavery, the vivid account of which is offered by
Galeano in his work The open veins of Latin America (Galeano 2010),
and created the highest located self-governing city in the world – El Alto.
The communities are self-governed (autogestión), both in terms of alternative production processes as well as the organization of the policy of life.
They created a unique, cohesive city with an autonomous working-class
self-management that knows no superiors or inferiors, but is organized and
managed by means of informal economies of family businesses, including
and rewarding its members according to their active involvement in all structures of self-government and political struggle (Zibechi 2005; Gregorčič
2011).
El Alto became a spectacular example of los microgobiernos barriales –
neighborhood micro-governments (Mamani Ramírez 2005). The inhabitants
that do not attend regular monthly assemblies, meetings, roadblocks and
political actions used to confront the neoliberal processes in the country,
cannot enjoy the benefits created for the city by the active members of the
community. What is being awarded is participation, and struggle solidarity.
Although individualization is not sanctioned, it cannot reach for the fruits
created by shared community efforts. Uruguayan researcher Raúl Zibechi
establishes, that it is precisely the absence of a hierarchical and centralized structure that makes the political mobilization of the movement of the
inhabitants of El Alto much more effective and trenchant compared to other
movements and revolts against neoliberalism in Latin America (Zibechi
168
2006; 2007; 2009). This manifoldness and diversity of subjectivities, which
rose as self-organized communities in Bolivia, was termed by René Zavaleta
as sociedad abigarrada – a colorful, motley society (Zavaleta 1983).
Elsewhere in Latin America, different forms of organization and selfmanagement of communities were formed later. The most famous are
the Zapatista juntas de buen gobierno – councils of good government,
as well as their principles mandar obedeciendo – lead by obeying (Earle
and Simonelli 2005; Gregorčič 2005). In Honduras, the only country on
the continent that accepted a wider anti-imperialist platform only towards
the end of the 20th century, a coalition of movements against the US and
other neoliberal agreement policies was established by the self-organized
indigenous communities called Lenca. Since the summer of 2009, they
have been demanding a new process of constitutional assembly, aiming at
a new people’s power (poder popular). In Guatemala, parallel to the strong
guerrilla movements, other forms of revolt have developed, such as fights
for land, which gave way to the creation of self-governing rural indigenous
communities, populated by the mestizo and ladino peoples, who joined to
form the Comité de Unidad Campesina (CUC, Committee of Peasant Unity)
and fight against the military dictatures of Romeo Lucas García between
1978 and 1982, and Efraín Ríos Montto between 1982 and 1983. During the
civil war they established autonomous communities, reaching the legalization of occupied land in 1996, after the end of a thirty-six-year-long slaughter, and continuing to develop various forms of self-determining policies and
self-government ever since (Gregorčič 2011).
Cuba, however, was faced with an unplanned revolution inside the revolution itself, even despite (or perhaps precisely because of) the USA trade,
economic and financial embargo and even despite (or perhaps precisely because of) the collapse of the Soviet Bloc. Castro named the period following
1989 “a special period”, since Cuba depended too heavily upon the Soviet
Union – not only for the oil, pesticides, trading, etc., but also for the 64% rate
of Soviet-imported food, which forced Cuba to slip into unbearable famine.
Nevertheless, more spontaneously than deliberately, Cuba conducted the
most extensive program of organic and sustainable farming already by 1999
and with its new economy – a green economy – reached a historical level of
self-sufficiency (Ray 2007). This was no government-imposed program, but
a product of coincidental and mutual creation of a number of different social
groups, especially the highly educated population from big cities, scientists,
engineers, craftsmen, activists from other countries, teachers, pharmacists,
students, and their cooperative efforts with the farmers and the unemployed
from urban centers.
The producing struggles of self-organized communities – potencias 169
It was these urban parts of Cuba where the first and strongest consequences of the policies of dependence were being felt most, policies that have
thus far represented the foundations of the Cuban economy. Since due to
a shortage of fossil fuel, transport of food from the rural areas had been
limited, and famine grew stronger by the day, the city population was forced
to clean the environment, the city parks, water sources, playgrounds, etc. All
inappropriately used and neglected green surfaces have been turned into
urban organic gardens - organopónicos. Undeveloped city surfaces became
subject to experimental bio-gardening collectives and permacultures,
quickly spreading onto house roofs as well, and began growing organic
food inside concrete troughs. Since no artificial fertilizers and pesticides
were available, they began developing alternative organic methods for a
poly-cultural food production; and gaining medicines from autochthonous
Cuban medicinal plants, as Cuba before the colonial monocultural production was considered a country with a high level of biodiversity. It went on to
become the first country to gain twenty calories of food at an input of a single one (the USA, for example, have the exact opposite ratio). The Cubans’
agro-ecological principles, their new way of sustainable development and
life in the framework of the island’s natural resources, soon became part of
their educational planning – they introduced alternative medicine into health
centers and hospitals, and so on. Ever since it began to cooperate extensively with Venezuela in terms of health care and educational programs,
and with its new-found oil access, Cuba has already abandoned a number
of achievements brought about by the unplanned revolution and the green
economy (Ray 2007; Holloway 2010; Gregorčič 2011).
Numerous potencias, however, did not succumb despite radical political
changes in the country. One such example is the Cecosesola – Organismo de Integración Cooperativa, Organism for Cooperative Integration.
Cecosesola is a cooperative created at the end of 1967 in a politically and
economically extremely tumultuous period accompanied by guerrilla movements, a general economic crisis, want, social unrest and revolts. It underwent numerous production and service stages and is today connecting over
eighty organizations, associations, companies and groups in the states of
Lara, Portuguesa, Trujillo, Barinas and Yaracuy. With over a thousand free
associated workers (trabajadores libre asociado) it supplies around 30
percent of the population in Lara, and a bit less in the other states. Today,
Cecosesola is the single largest food-producing cooperative in the country,
selling over 450 tons of farm produce per week, which is important as the
global food crisis is increasing. Although poverty in Venezuela, measured
by household, has nearly been split in half since 2003, and the purchas170
ing power nearly doubled, and despite the fact that food production has
increased by 24 percent in times of the new government, Venezuela still –
much like Slovenia, imports 70 percent of its food today.
Over the last decade, Cecosesola also established a health care network of
six community centers and a hospital, treating over 160 000 patients every
year, for costs around 60 percent lower compared to the prices of health
care services in private clinics. Very much like the Chhattisgarh hospital,
health care workers are encouraging preventive treatment and are striving
for a different attitude towards patients than is typical of public health care
services. They organize a number of educational workshops on the topic of
healthy, ecological food; childbirth classes, and a number of other activities – hydrotherapy, massage, acupuncture, home visiting doctors, etc. The
health care centers and the hospital are equipped with laboratories; they
have radiology and surgical departments. Members of the Cecosesola are
not paying for their health care services, but contribute regularly to its cooperative health care fund from their salaries.
Even though over the past few years the government has incited thousands
of the so-called Barrio Adentro programs, in which Cuban doctors are training Venezuelan students and together taking care of all the sick that have
not been entitled to health care services because they were payable, there
is an increasing number of people who wish to be treated at the Cecosesola
cooperative. All of its programs also inspire great trust and respect in the
people, who are its co-creators; and seeing the effects of the services, they
wish also to continue in that direction. Another success of the Cecosesola
is in establishing highly complex systems of solidarity: it offers financial help
to those who suffered a loss of produce or income or lost their apartments,
jobs or health due to a natural or other disaster. It has a network of credit
unions, welfare services, newly-founded educational and health care centers, and advocates an alternative self-governing policy, developed outside
of the Bolivar process, long before it, and keeping up without it to this day.6
Indeed, the Bolivar government as well introduced extensive aid programs
6 The Bolivar process defines the directions of the Venezuelan revolutionary frictions that led to
the rule of Hugo Chávez in 1998. Today, the Bolivar process also stands for the number of government changes and incentives to introduce a multitude of programs with the help of the Cuban
expertise - not to reform the public services, but to establish parallel systems to the existing state
institutions. The Bolivar concept of socialism, namely, is not based on the assumption that the
existing institutional order should be reinforced, but rather sets up a new educational, health care
and social service infrastructure parallel, especially where the governments have never taken
measures – in barrios, poor suburbs, and remote villages and hamlets. Unlike the Bolivar process
that runs under the patronage of authority, the potencias dealt with in this paper have no form of
institutional, legal, material or any other kind of sanctuary other than heterotopia and the results
they created themselves through the revolutionary struggles.
The producing struggles of self-organized communities – potencias 171
after 2003, but Cecosesola continues to offer much more integral services,
support, and help that pervade entire communities.7
The dynamic of struggles in Latin America, India and other countries of
the South should therefore be perceived as a continuous intertwinement
of liberation, guerrilla, Maoist, Magonist and communist movements on
one side, and self-sprouted, spontaneous and unplanned potencias on the
other, growing in the form of self-regulated communities in remote areas
of the countries, in poor neighborhoods and among the people, who have
organized themselves into communities. However, a new political paradigm
is not the key approach to these new, responsible, green and solidarity approaches in economy, introduced by the potencias. In all the cases demonstrated so far, the major decisive factors were their desire for autonomy,
the determination that capitalism will no longer condition their life, and the
spontaneity by which the people and the peoples who plunged into the
struggle, have climbed out of the repression: as in the case of Caracazo in
Venezuela, where no one could predict that the overall general plundering
of the empobrecitos will have led them to a self-organization of poor neighborhoods, and even to a change of political power inside the country, only
a couple of years later. Just as well, the Zapatista fighters occupying large
towns in Chiapas did not expect self-governed communities and the buen
gobierno, but rather a revolt drowned in blood by the Mexican army. To the
spontaneity, intuitiveness, allegiances, self-determination and other principles that have been strengthening potencias for the whole time, we must
add a number of other approaches. One such has definitely been formed
by the mentioned Cecosesola cooperative, which is considered today to be
one of the most piercing examples of alternative, autonomous and solidarity
economy on the continent, yet at the same time insists on the apoliticalness
of its potencia.
7 A reflection on the operation of the new Cuban programs refers to the research carried out
together with Matej Zonta in Venezuela between April and June of 2008.
lot of time on the topic of productive rebellion. The workers occupying the
factories, the people inhabiting houses – are the creators of the processes
of the working anti-class. Wherever our workshops were held, people would
answer the question of whether they consider themselves as workers by
‘No, we are not workers.’ We are not obreros (workers), we are trabajadores
libre asociado (free associated workers). People will not accept bosses or
bureaucrats. We have some experience with self-government in dairies and
cement factories. I do not care if what we are doing is being called socialism;
I am interested in democracia tamunangue9, the people’s rebellion.”
What are the empobrecitos in Venezuela, Argentina, Bolivia doing by dismissing their bosses and discussing on the level of peoples’ assemblies the
producing revolts, the democracia tamunangue? Which are the principles of
production that recreates self-organized, self-governing and self-determined
communities? The answers to these questions have already been implied
in the previous chapter, when we referred to some of the most prominent
examples of potencias and the diversity of their triggering, directions,
and creators. We are the blind eyewitnesses to the processes running as
sociedades abrigarradas and microgobiernos barriales, as alternatives to
the neoliberal subjugation. Despite the fact that such discussions are rather
difficult to come across in social studies’ and humanist documents, the past
two decades have nonetheless offered some reflections about the producing struggles, which also deal with the new economic approaches of the
struggles.
Solidarity economy was the subject of a work by Chilean philosopher Luis
Razeto Migliaro, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, already at
the beginning of the 1990s. In researching the primitive economies of the
poor (primitive here refers not to the people, but to the economy), who
organized themselves, he discovered the principles that could turn out
valuable to the prevailing global economy. These groups were characterized by negligible material production costs, using basic tools or (recycling)
tools and technologies already discharged by the others. The creators were
only familiar with the elementary technology of the work; the knowledge
and the know-how were fragmented and outdated. They became some sort
of tradesmen with a hint of intuition and often with no experience about
the leadership and management of economic activities. They used certain
sources and manners that no private producer would ever consider productive enough to be worth turning into business. But still these alternative
8 The interview with Roland Denis was conducted with Matej Zonta on 8 May 2008 in Caracas.
Denis is one of the leading representatives of the Movimiento 13 de Abril (The April 13 Movementl), which prevented the coup d’état in Venezuela in 2002; and was a secretary at the ministry
of planning and development during the first Chávez government in 2002 and 2003.
9 Tamunangue is a fiesta and/or the dance of the colored in San Antonio (taken from the interview with Roland Denis, conducted with Matej Zonta on 8 May 2008 in Caracas).
Responsible, green, solidarity and other economies
“How to create a form of community that would not only revolt, but also
produce? This is a vital issue to us (…) ” explained Roland Denis, political scientist and co-creator of the Venezuelan potencias, in an interview
analyzing the new steps of the Bolivar movement.8 “This is why we spend a
172
The producing struggles of self-organized communities – potencias 173
economic communities produced and created enough profit to provide for
the basic needs of their members. This, however, was much more than the
state had ever done for their communities (Razeto Migliaro 1993).
Razeto Migliaro tried to understand this incomprehensible economic that
enriches the community. He thus unraveled the binder of power created by
a solidarity economy. He found that even groups with little or at times negligible resources, unable to obtain credits and risk big businesses, achieve
significant economic effects solely by means of solidarity. He found that
people help themselves during the work, thereby increasing the productivity, exchanging information, skills, knowledge; developing the necessary
know-how, more effective technologies, etc. Everyone was included in
the decision-making and management; everyone did everything, rotating
between tasks. Every achievement, insignificant from the point of view
of modern economy, but crucial from the community’s perspective, was
celebrated. This was also a way of struggling with the difficulties that were
many, and were an obstacle to the work.
The unemployed workers, expropriated farmers, housewives and other empobrecitos without working experience – these poor people simply “created
economy” (hacer economía), which brought them direct and material benefits. To describe the solidarity economy force that increases the efficiency
and productivity of the work, the author developed the concept of ‘Factor
C’. Razeto Migliaro saw solidarity as a sustainable and effective force that
drives the production of alternative economy. This is why he named the
theory factor C, after the first letter of the words that were most often used
in the heterotopia of alternative economy: compañerismo (companionship),
comunidad (community), cooperación, colaboración (cooperation/collaboration), comunión (communion), coordinación (coordination) etc. According
to him, the five expressions are what defines solidarity economy.
To sum up, according to Razeto Migliaro the factor C means that the formation or establishment of groups, associations or communities, based on collaboration (as cooperatives) and coordination, brings a number of benefits
to the members of that group. Cooperatives have the ability to combine the
social and cultural aspects, which are often the reason they are created in
the first place, with the economic and ecological perspectives of development. And they are doing all of this in a much more integrated and thoughtout way than any other development strategy – of a company or state
– whose basic goal is not the empowerment10 of community, connecting
10On the basis of Holloway’s derivation of the constitution of the creative power movement, we
can also benefit from other expressions that have been awkwardly or even wrongly translated
into Slovene. Thus the English empowerment, or Spanish empoderamiento, regularly translated to
174
the villages, increasing the quality of life for all members of the community,
etc. – but its goal consists of much more specific and often just economic
tendencies.
The author, who establishes what a powerful force solidarity can be,
wonders whether we as societies are capable of increasing the social and
economic solidarity, not in the sense of “helping” but in terms of co-creation
and cooperation. Including the factor C into other economic models and
analyses alongside indicators like work, capital, technology, etc., would
provide a significantly more effective global economy, claims Razeto
Migliaro. His claims refer both to the market, which would become the
perfect labour market by means of greater solidarity, as well as to the economic development of countries, which, by the same token, would achieve
greater progress. In a way Razeto Migliaro alludes to the question already
answered by the Yugoslavian zadrugas – the term zadruga is actually just an
explanation of whom such organizations are really intended for – the companionship or community (za-druga or za-tovariša; for-the-companion, i.e.
designating their attempt at collective farming). What is it, then, that makes
solidarity economy any different from the predominant economic practices
of the typical business subjects operating in capitalism? What is the power
of factor C, discussed also by the Cecosesola and lately a number of other
cooperatives, zadrugas, social companies and alternative economies?
The first characteristic to distinguish alternative economy from the predominant capitalist economy is that the former is most often formed on the
periphery, and out of the local needs of the members of community, which
have not yet been located by capitalism, or was not part of its interest. In
Venezuela the movements have created communitarian radios, probably the
largest federation of alternative radio stations in the world, where communities from poor urban and rural neighborhoods advertise their struggles,
their desires, and communicate their needs and their history.11 An even
Slovene as opolnomočenje, are more appropriately translated as polnomočenje. Until recently, the
former was used in Slovenia only inside legal discourses, as a synonym for pooblaščanje (authorization). However, our own use of the term polnomočenje will be exempt from any kind of, or any
association to, authority. We also wish to make a distinction between the term polnomočenje and
the today widely predominant use of the term opolnomočenje, which the civil-society initiatives
and the non-government sector understand in a patronizing manner, and thus still in the sense
of ‘endorsement’ and ‘approval’, as the help for the needy, and not as a means of revolt, struggle,
liberation and processes of self-strengthening. By using polnomočenje, then, we wish to emphasize the agent, one that recognizes the levers, predispositions and possibilities of a community to
independently and autonomously develop its progress, its way of life, or its struggle and rebellion;
more than who, we think it is important how they recognize them.
11ANMCLA is a federation of communitarian, free and alternative media in Caracas, Venezuela,
where over 600 radio stations, televisions and internet portals are operating today. After the
The producing struggles of self-organized communities – potencias 175
more evident example are communitarian land occupations, forming a new
production and a new, shared economy, since the final products are not
sent to the market – they are produced on the margin and consumed by the
people living in the periphery, or they create alternative exchanges between
communities. The movements in Argentina have also been successful
enough with the production in occupied factories, so that the government
– due to the interconnection of the cooperatives, factories, alternative services, etc., and the related massive exiting from the national market – was
forced to provide state subventions to the self-governing organizations, so
that they (at least some) would return to the national market.
The production that appeared on the margin has mutually connected a significant part of the community and became a sort of autarkic, self-sufficient
economy of entire city districts, with growing autonomous factories, bakeries, self-governing kindergartens and schools. To the capital, the ideology
of the free market and the global economy, all of the above is a threat, if
not evil. The Cuban green economy can also be defined as such a selfsufficient community, raising the welfare of all the inhabitants by means of a
significantly higher quality of products and life. What is ironic is that such a
concept of alternative economy could only be developed in a time of great
economic crisis and under an economic embargo, and that, once it gained
enough momentum to be able to really blossom, it started to wither.
Another characteristic of alternative economies is their reliance on solidarity and mutuality, their management organization as friendly groups, as
families, as highly complex, interconnected and self-governing village or district communities. One such example are the micro-governments in El Alto,
Bolivia. Alternative production manufactures products and creates services,
needed for the life and creation of marginalized social groups, the unpaid
workers, the unemployed, the elderly, the ever discriminated indigenous
communities, migrants, etc. The cases of Chhattisgarh Mukti Morcha and
the Zapatista autogestión demonstrate the growth of an alternative economy of health care, educational and other social and cultural services, which
are mostly free for the struggling communities, and occasionally also for all
those who reject the ineffective state health care system or the inappropriate, insufficient, payable public education. Since these social economies
– unlike regular economies on the global market – are often designed as
sustainable, long-term, ecological, and acceptable to the communities, they
coup d’état in 2002, the media are probably the most important link of self-organization of poor
neighborhoods in Caracas.
176
are inherently developing entirely different concepts of community- and
regional development, than are usually typical of a state, region, county.
Just as well, members of the cooperatives or communities are not deprived
of their participation in the productive process. In this sense alternative
economies analyze the possibilities for development and have an overview
of the needs of all community members. Because cooperatives and other
forms of organization with an alternative production and economy are
usually co-managed, the income of everybody that collaborates in these
processes is also collective; it is shared and invested in an egalitarian way.
There are cases where cooperative mangers are not paid for their work,
but the community using their services provides them with a roof over their
heads and means for living – such is the story of the Chhattisgarh Shaheed
(Martyrs’) Hospital; still elsewhere the workers divide equal salaries, or
have an equal access to the produce – as seen in the Chiapas’ corn-, beans-,
chili- and coffee cooperatives, whose principle and responsible task is
to produce enough food for the entire community. The social economy is
therefore based on the respect of all, who are either part of the cooperative,
or part of the community that entails it. There are also a number of cooperatives in Latin America, Europe, Australia and the United States, where the
workers simply share the profits. These plan their horizontal management
and co-decision structures carefully and in detail, and predict the shares for
investment and systems of help.
In Slovenia, the social or alternative economy is often being equated with
informal economy, or moonlighting. Unlike the private legal or illegal jobs,
based on the individual’s or group profit, the alternative economy typically
uses different ways of generating, exchanging and using knowledge; often
employs symbolic production; develops communication and information
systems and new technologies – particularly in the fields of ecology, health
care, education and the media; often derives from the local, communitarian identity and habits; and first and foremost, it is formed on the basis of
struggles, either political, ecological, social, or economic. The creators of
solidarity economies must ensure freedom and autonomy in their work, and
develop various forms of horizontal connection and communication, i.e.
systems of responsibility.
But as a social, alternative and autonomous economy, it is by far the most
defined by its complete, or at least partial exemption from the capitalist pursuit of a continuous accumulation of capital and profit. The social
economies are therefore led by principles of need, co-existence, collaboration, mutuality and creativity. Social economy, in a way, is always entailed in
potencias or the organism of grupos de base, affinity groups, etc. Much like
The producing struggles of self-organized communities – potencias 177
movements or grupos de base, alternative economy is also being created
from the bottom up, to ensure social justice for everyone who has been deprived of it, for all the “forcibly impoverished”, the empobrecitos, as Héctor
Madera named them – who were impoverished by the structural constraints
of the capital, the oligarchy, the contemporary hegemons. There are more
and more empobrecitos among us today, and the blame for the expropriated, the oppressed and the persecuted workers, farmers and other social
groups, is to be sought among the leading actors of global economy, among
the extremely simplified global systems of oppression, and among the irresponsible and unpunished managers of human bodies, minds, and lives.
Alternative economy, then, is created from the bottom up, as a system of
social justice and solidarity for everyone that dreams of a better and different life, in spite of reality. Cooperatives do not personify the economic
principles of hegemony and market rivalry, of profit and progress, but are
defined by forms of allegiances and collaborations of self-managing companies, which are able to cooperate and contribute to the development of the
community.
Social economy or solidarity economy, as such alternative forms of engagement are being referred to by cooperative representatives and theoreticians, is undoubtedly the theoretical and practical issue of the 21st century.
We must search for alternative economies, founded on engagement (an
active form of work) and solidarity. Social economy is the answer to the
most compelling problems of our time: sliding into ever greater inequality,
poverty and marginalization of countless groups across the globe, a general
trend of increasing unemployment, the precariousness of work and life, an
uncontrollable growth of social injustice, racism and sexual discrimination,
the disintegration of community and sociality, the destruction of natural
equilibrium, etc. In this sense, the Cecosesola as an non-political organism of cooperative integration may well serve as a challenge to all those
confused, scared or angered by politics, which is otherwise the foundation
of man’s engagement and his co-existence inside the community.
Conclusion: the disorganization of disorganization
One of the most frequent theses substantiating our passive acceptance of
the existing financial, economic, food- and energy-related, political, cultural,
social and other crises, is that the oppressed will (only) become organized
and rebel once we “hit the bottom” – when poverty, famine, want and oppression will have interfered with our lives so directly, that we will be forced
to confront survival discourses. Such a thesis, leaning significantly on the
alienation, passivization and individualization of the modern uncreative
178
and non-self realized man inside the neoliberal society, naturally conveys
the following message: the western societies, the state welfares who have
once developed some fairly just redistribution systems, which are now failing increasingly due to the structural and other, mostly externally imposed
reforms, are still offering too much for the people to revolt and demand
radical changes. First the western and socialist societies will have to lose
all the achievements of the anti-fascist struggles, as well as the social, legal
and democratic states and rights – only then will they, much like the peoples
in the countries on the periphery of capitalism, the countries of the South,
confront with the radical reality, organize themselves, connect, and begin
fighting the processes of change.
But will this truly happen? When alternatives to neoliberalism are exhibited
by the smallest of the small, the poorest of the poor – the empobrecitos,
then the highly developed, technologically and scientifically equipped and
qualified societies should at least reflect on their fate, if not actively interfering into their lives. One of the most enigmatic novelists of the 20th century,
who is presumed to have migrated to Mexico after the Bavarian revolution
of 1919, where he wrote the socially and politically committed best-sellers,
says in his novel The Cotton Pickers: “I was forced to become a rebel and
a revolutionary, a revolutionary out of love of justice, out of a desire to help
the wretched and the ragged. The sight of injustice and cruelty makes as
many revolutionaries as do privation and hunger. ” (Traven 1981: 64–65)
If the sight of the oppressed bears as many revolutionary struggles as oppression itself, then the biggest problem of us, members of the contemporary capitalist society at the system’s core, is precisely the self-organization
and recognition of community – the social. Anti-systemic theoretician
Wallerstein claims that the dominant principle of social organization until
now has been the fundamental premise of the capitalist global nobility – an
infinite accumulation of capital, whereas the path towards a legitimization of the ideology of inevitable progress was an uncompromising, brutal
disorganization of sociality and community. It was the only way that capitalism could truly succeed. Under the pretence of reorganizing the society
for a greater welfare, it established increasingly impermeable (systemic)
mechanisms of inherent disorganization of sociality. The deruralization
(Wallerstein 1995; 1999), much like a number of other global processes, is
therefore largely a consequence of a successful disorganization of societies
and sociality. But to change or shift the impossible, chaotic and increasingly
uncertain conditions, the people do not need a new religion or a new ideology; what they need are new spaces and new perceptions inside which they
can become self-realized, collaborate, fulfill their needs and desires creaThe producing struggles of self-organized communities – potencias 179
tively and qualitatively, sharpen their imagination and test their collaborative
efforts. What we need are potencias and heterotopias, to be able to create
the binder of the 21st century, and move from non-power onto the path of
creative power, new overtones (resonances) and self-determining societies.
The theses developed by the anti-systemic or other theoreticians on the
basis of capital flow analyses, the Washington and other policies in the
framework of the International monetary fund, the World trade organization,
the World bank etc., the national policies and global humanitarian projects,
and especially on the basis of analyzing the need of capitalism as a system
to endlessly accumulate capital, demonstrate as to who produces global
poverty, want, and a massively and increasingly dependent population,
however, they fail to demonstrate how the societies themselves, or their
leading agents, contribute to these conditions. Global economies continue
to appear at the center of such discussions, but what should appear there is
life inside the community. The neoliberalism, namely, did not succeed only in
the homogenization of political agendas by expanding the global market, by
homogenizing and hierarchizing the dominant languages, cultures, political
systems, economy, social relations and perceptions – it succeeded mostly,
by means of every globalization process, following certain preordained
political, economic, social and cultural agendas, in achieving an intense
disorganization of the society, the community and the group (under the
pretence that is in fact organizing them).
It is this turn that always confronts us with the dilemma of whether contemporary societies truly do possess highly complex systems of order, or are
we living and reproducing a linear, rather uncomplicated and undemanding
system of social co-existence, actually an absurdly simplified one – as suggested by social ecologists. This is why neoliberalism at its core is nothing
but a complete disorganization, a fragmentation of life – of the people in
society, of the individual inside a working process, of the family, the region,
the continent, etc. But mostly, of course, it is a fragmentation of what establishes us as a global society – i.e. the area that could be discussed in detail
mainly by sociologists and anthropologists.
Capitalism contains contradictions which cannot be resolved in the framework of capitalism – such are the claims of anti-systemic theoreticians.
Hence the only solution lies in conflict, and the first condition for conflict
is the courage to become the subject of liberation instead of smoothing
and calming the unbearable. But we need not understand this conflict in
the sense of Badiou’s event that would be recognized for the past, in the
consequences. By conflict we are referring to our own participation in the
structures and mechanisms of dehumanization, referring to what we are
180
forced to do, one way or the other, in our everyday lives, in the everyday
events and situations. Only by means of emancipation practices, where we
first liberate ourselves, to be able to collaborate with others and empower
the community, we can step on the path that leads beyond neoliberalism.
And this is what constitutes the starting thesis of the anti-systemic theoreticians and their explanation of capitalism – that capitalism resolves its own
contradictions by means of mechanisms beyond capitalism.
The answer to the question of how to act in a time of crisis is virtually
already there. It has been pointed out by Engels in his text on the Turkish
question: “Nothing is stable but instability, nothing constant but change.”
What we can do today is create instability to come closer to stability; create
movements – potencias – to come closer to balance. But in doing so we
are not alone, ignorant or unable, because there is a whole spectrum of
already existing potencias, heterotopias, new methods of struggle, different
principles and insights, as well as discoveries about the need for producing
struggles, bringing to us – apart from the material preconditions for life –
also such symbolic, cultural, and social productions of life that will permit
self-realization, creativity, imagination and spontaneity. This is why we need
struggles, potencia bottom-up movements, activities and intensities of
grupos de base struggles, of the self-organized pueblo, a people fighting
beyond the remains of the old and the new oligarchies.
Bibliography
Argüelles, José, The Mayan Factor: Path Beyond Technology, Bear and Company,
Santa Fe, 1987.
Bharadwaj, Sudha, “Gravest displacement, bravest resistance. The struggle of
adivasis of Bastar, Chhattisgsgarh against Imperialist Corporate Landgrab”,
http://www.antiimperialista.org/node/6325 (access 1 December 2011).
Bookchin, Murray, Remaking Society: Pathways to a Green Future, South End Press,
Boston, 1990.
Bookchin, Murray, The Ecology of Freedom: The Emergence and Dissolution of
Hierarchy, Black Rose Books, Montréal, 1991.
Burley, Ray, Cuba: the Accidental Revolution, Bullfrog Films, 2007.
Cecosesola, Buscando una convivencia armónica, Escuela Cooperativa, Lara, 2003.
Cecosesola, Construyendo aquí y ahora el Mundo que queremos, Escuela
Cooperativa, Lara, 2007.
Cecosesola, ¿Hacia un cerebro colectivo?, Escuela Cooperativa, Lara, 2009.
Chodorkoff, Daniel, “The Utopian Impulse: Reflections on a Tradition”, Harbinger: a
Journal of Social Ecology, year I, nr. 1, 1983.
Chodorkoff, Daniel, “Education for Social Change”, 1998, http://www.social-ecology.
org/1998/09/education-for-social-change/ (access 1 December 2011).
The producing struggles of self-organized communities – potencias 181
Colectivo situaciones in MTD de Solano, Contrapoder: una introduccion, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2001.
Colectivo situaciones, Apuntes para el Nuevo Protagonismo Social, De Mano en
Mano, Buenos Aires, 2002.
Colectivo situaciones, “Sobre el Militante Investigador”, 2003, http://transform.eipcp.
net/transversal/0406/colectivosituaciones/es (access 1 December 2006).
Colectivo situaciones, »Politicising sadness«: What Would it Mean to Win?,
miscellany, special edition of Turbulence, PM Press, Oakland, 2007.
Denis, Roland, Reflexiones políticas, Editorial Primera Línea, Caracas, 1997.
Denis, Roland, Rebelion en proceso: Dilemas del movimiento popular luego de la
rebelion del 13 de Abril, Ediciones Nuestra America Rebelde, Caracas, 2005.
Earle, Duncan, and Jeanne Simonelli, Uprising of Hope: Sharing the Zapatista
Journey to Alternative Development, Altamira Press, California, 2005.
Foucault, Michel, “Of other spaces”, in: Življenje in prakse svobode: izbrani spisi,
Založba ZRC, Philosophica, ZRC SAZU, Ljubljana, 2007, transl. Jelka Kernev
Štrajn idr.
Foucault, Michel, Order of Things. An Archaeology of the Human Sciences, Studia
humanitatis, Ljubljana, 2010, transl. Samo Tomšič and Ana Žerjav.
Freire, Paul, Pedagogy of the Oppressed, The Continuum International Publishing
Group Inc., London, 2000.
Freire, Paul, Education for Critical Consciousness, Continuum, London and New
York, 2005.
Galeano, Eduardo, Open Veins of Latin America, Založba Sanje, Ljubljana, 2010,
transl. Gašper Kralj and Tina Malič.
Gregorčič, Marta, “Caracol – pu’y – školjka”, Journal for the Critique of Science, for
Imagination and New Anthropology, year XXXIV, nr. 222, 2005.
Gregorčič, Marta (ed.), India, land of antagonistic passions, ČKZ, year XXXVI, nr. 234,
2008.
Gregorčič, Marta, Potencia. Autogenous revolutionary struggles. Založba */cf,
Ljubljana, 2011.
Hardt, Michael, and Antonio Negri, Comonwelth, Harvard Univesity Press,
Cambridge Mass., 2009.
Harvey, David, The Enigma of Capital and the Crises of Capitalism, Profile Books,
London, 2010.
Holdren, Nate, and Sebastian Touza, “Introduction to Colectivo Situaciones”,
Ephemera, year. V, nr. 4, 2005.
Holloway, John, Spreminjajmo svet brez boja za oblast. Pomen revolucije danes,
special edition of Journal for the Critique of Science, @Politikon, year II, nr. 3,
Ljubljana, 2004.
Holloway, John, Crack Capitalism, Pluto Press, London and New York, 2010.
Illich, Ivan, Deschooling society, Marion Boyars Publishers Ltd., New York, 2002.
Ramírez, Pablo Mamani, Los microgobiernos barriales en el laventamiento de El Alto,
El Alto, Bolivia, 2005.
182
Ramirez, Pablo Mamani, “Territorio y Estructuras de Acción Colectiva:
Microgobiernos Barriales”, Ephemera, year VI, nr. 3, 2006.
Razeto Migliaro, Luis, Los Caminos de la Economía de Solidaridad, Ediciones
Vivarium, Santiago de Chile, 1993.
Razeto Migliaro, Luis, “Latin American Critical Thought. Fundamental concepts”,
Editions of Catholic University Whistle Henríquez, nr. 3, 2005.
Roy, Arundhati, Walking with the Comrades, Penguin Books India, 2011.
Sadgopal, Anil, and Shyam Bahadur Narm, Sangharsh aur Nirman: Sankar Guha
Niyogi aur Unka naje Bharat ka Sapna, Rajkamal Publications, New Delhi, 1993.
Traven, B., The Cotton pickers, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1981.
Vaneigem, Raoul, The Revolution of Everyday Life [Traite de savoir-vivre à l’usage
des jeunes générations], transl. Donald Nicholson-Smith, Rebel Press and Left
Bank Book, London, 1994.
Wallerstein, Immanuel M., After liberalism, New Press, New York, 1995.
Wallerstein, Immanuel M., Utopism. The Heritage of Sociology, The Promise of Social
Science, Ljubljana, Založba /*cf., 1999, transl. Polona Mesec.
Zavaleta, René, Las masas en noviembre, Juventud, La Paz, 1983.
Zibechi, Raúl, Genealogia de la Revuelta. Argentina: La Sociedad en Movimento,
Letra Liber, Buenos Aires, 2003.
Zibechi, Raúl, “El Alto: A World of Difference”, 2005, http://americas.irc-online.org/
am/1622 (access 10 December 2011).
Zibechi, Raúl, Despersar El Poder: los movimientos como poderes antistatales, Tinta
Limon, Buenos Aires, 2006.
The producing struggles of self-organized communities – potencias 183
Robert Posavec
Independence as a set of
values as opposed to a
concept of content
While pondering on the subject of this text, I first asked myself what the
independent scene really was, and which scene in particular would be
referred to. Would it, perhaps, be that part of the scene which, nowadays,
we call the independent culture scene, whose financing sources are talking
points of public discussion, and where differences between its particular
protagonists have become irreconcilable? Certainly not. There are two
reasons why: firstly, since the Nineties, the independent scene has not been
a part of public discourse at all, and secondly, it has not had the benefit of its
own sponsors or financiers.
When attempting to even vaguely sketch the borders of this scene, for the
sake of this text’s clarity, one immediately thinks of the question: “Has there
ever been an entrepreneurial impulse in this scene which we can see today
in the independent culture scene?” The answer to this question is, again,
negative. The entrepreneurial impulse of the Nineties was only present
among politically suitable marketers, who used to acquire once-successful
companies for a sum of a monthly allowance, and would gather at sporting events and church-christenings at local backwater villages afterwards.
Therefore, the scene which was never concerned about the spiritual reconstruction of a war-torn country’s citizens will not be the subject of this text.
Leafing through the scene’s documents and products from back in the day,
which were left in my basement, stacked in boxes due to endless moving
from one place to another, it became clear to me that there was no manifest,
no proclamation, no positional documents or public disclosures. There was,
however, plenty of evidence about various activities of individuals, who,
through their efforts, their energy, and often their money as well, worked on
creating something which truly was independent, hence autonomous, in the
full sense of the word, from donations, the state, local self-governing units,
the EU, and plenty of other factors which today make a well-developed civil
society possible, who support a variety of useful associations and projects,
including this book, after all, but who also, over time, bureaucratized a lot of
184
worthy activist initiatives, and turned ponderings on the independent scene
into an archivist’s work.
The independent scene which I want to write about is nonexistent today.
With a shift in the definition of “independent”, we can discuss the independent scene at round tables of various Ministries, panels of the state media,
and the cities’ forums. Sadly, this definition shift transferred the meaning
of the independent into the field of content, so when we say something is
independent today, it simply means it is not a part of the Croatian National
Theatre’s (or a similar institution’s) repertoire. Though it would be rather
ignorant to negate the differences between the workings of those players
whose understanding of culture consists of categorization and classification of artefacts chucked away into the formaldehyde of museum exhibits,
theatre repertoires, or literature canon, and those who view culture as a
permanent social motion which challenges daily postulates in all areas of
human activity, it would also be quite out of place to state that all such challenges are independent. The independent scene I wish to write about today
is the scene which is unfamiliar with formaldehyde, but also with project
proposals and financial reports. It is the scene which arose in the Nineties,
out of the efforts of individuals with differing motivations, but grew from below, without cooperating with state institutions, without any common vision
of the then-active individuals and initiatives. It is the scene whose primary
features were self-organization, autonomy, solidarity and finally, a revolt
against the governing system.
Comrade Tito’s Pioneers
It is necessary to describe the content of this independent scene before
attempting to explore its inventory and come to certain conclusions about
it. What certainly stood out from the rest, scale-wise, were the bands. The
beginning of the scene’s development is connected to various music nights
and the arrival of a multitude of bands, mostly alternative, both musically
and lyrically.
What was considered alternative back then was actually subversive on two
levels. The first level of subversive expression was the choice of genre –
punk, hard core, ska, emo core, and pop punk – which used their riffs and
chords to spite the pop trash dominating the Croatian mainstream and the
media. Unlike today, where it is perfectly possible to turn on the radio and
hear punk bands singing about a corrupted society, the public presence of
alternative bands in the early Nineties was nonexistent. The proper musical
taste was directed by those who had no taste to speak of, but had a lot of
emotion and proper thought. Anyone who wanted to listen to a different
Independence as a set of values as opposed to a concept of content 185
sort of music, or who didn’t enjoy patriotic or electro-pop-trash music, would
become (on purpose or not) subversive towards the forms of entertainment
proclaimed by the state institutions (primarily the Croatian Television). It
was enough to play a couple of punk songs, and someone would emerge to
suppress or prohibit it. Quite a few bands that would play at various venues
in the Varaždin County and Međimurje County would get their audience not
only because of their songs, but also because their attendance was a show
of displeasure toward what was being offered in the public media space. Local punk gigs were attended not by punks only, but by members of various
subcultures who shared a common bond – the detachment from the music
mainstream.
The second level of subversion was textual. While the mainstream musicians were writing songs about sparrows and mosquitoes, or a “bullet” on
a Friday, their fans were purchasing big dairy companies and agriculture
mills, opening banks and christening churches. The music was as inane and
disastrous as the pathos encouraging people to thump their national chests,
giving city statuses to villages, calling thieves and cheaters “entrepreneurs”
and the Party’s officials “statesmen”. It was a time where calling oneself a
nationalist was encouraged. In this lyrical context, there appeared bands
who wrote in their lyrics that something was off over here. Even though the
majority of these lyrics was akin to slogans and directed towards the same
protagonists – the state, the system, the police, the masses, and unfulfilled
love, they were still the rare cries of revolt of the then-inarticulate citizenry.
Despite the fact that in the north of the country there were not many bands
such as Nula (from Šibenik), who had been provoking reactions from various moral guardians with their anarchistic lyrics for many years, the bands
which existed here still contributed to the development of the sense of “different” and “the other” in the attendants of their shows.
This whole music scene and its subversive efforts contributed to the upbringing of several generations. It would seem Igor Mandić was right when
he said “the street was the corrective element of education”. When I view it
from a distance of fifteen years, the subversion I am writing about becomes
even clearer – today the public space is open to all forms of consumption,
therefore it is as possible to turn on the TV and see those singing against
the system, as it is to see those who sing how butterflies are really nicely
coloured. By opening the public discourse to subversive forms of speech, all
the subversion disappeared. Today it is reflected in other areas, and I think
if we wished to be subversive on a textual level, we would have to resort to
some new, Dadaistic speech, i.e., the deliberate undermining of the syntax
of standard language. This is, however, a little too much for alternative
186
bands. In a world where anyone can say anything, as long as they have a
valid ID card and a personal identity number, it matters nothing what one
speaks, as long as one pays proper taxes on it. When speech is being regulated, or attempts to be, musical and lyrical expressions can be the generators of the scene which would oppose something about it, no matter what.
The moment speech embraces various dissonant tones and words, the
alternative music scene can diverge into two directions: it either brings out a
mainstream band, or, as in the case of the Varaždin and Međimurje County,
it is abolished when it becomes redundant.
According to several texts and recorded opinions of this scene’s protagonists, the dominant conclusion is that there appeared a change of generations, or that people went to study at Zagreb University so the periphery
lacked creative charge, etc. I believe all these conclusions and analyses
fail to take into account the subversion and the opposition as the scene’s
generators (the players and the audience), and that they neglect to mention the expansion of public space and opening of the public discourse
toward various forms of speech, which, in the end, led to the fact that the
once-subversive became just one of the products, and with this, the role
of the then-independent scene ended. Democratization has done its part;
the once-provocative name DT Pijoniri (Druga Tita Pioniri / Comrade Tito’s
Pioneers), is very fit for marketing today.
Areas of false focus
The other feature of the Nineties’ independent scene, permeated by the
values of self-organization, autonomy and solidarity, were the venues hosting the bands. Unlike the neighbouring Slovenia, where there were clubs
with regular alternative gigs, the north of Croatia constantly lacked any
kind of permanent venue or club. Neither Čakovec, nor Varaždin, as the two
cities in north Croatia where most concert activities took place, had any sort
of “for the youth, by the youth” club. Today, the situation is a little different,
so there are some clubs, though their repertoire is as bland as cocoa-free
chocolate.
During the Nineties, gigs were organized in city bars and village pubs,
playgrounds, firehouses, meadows, and personal homes. Locations were
chosen mostly on grounds of the organizer’s familiarity, or the readiness
of the pub’s owner to host a number of punks, risking a broken toilet for a
profit hardly surpassing the weekly earnings of a mediocre rural tavern. Yet,
in this mutable collage of areas, there were a few spots which in a year, two,
three or five, served as rented spaces, and to which the audience got used
to. Back then we did not care too much about the audience’s habits, as long
Independence as a set of values as opposed to a concept of content 187
as a gig would be done, but today I think the gigs in the EX club in Kuršanec,
near Varaždin, or those in the Klub and the Pub in Čakovec were among
the most frequented. These were the places where people would go to,
especially the EX.
The financing of these spaces was solely in the hands of the gig organizers.
There was no cooperation at all with the city authorities – they provided
neither funds nor space. Still, I would like to mention that as far as I know,
cooperation was never encouraged by the main players of the independent
scene anyway. Not because the local authorities would give them a negative
answer, but because the questions were never asked at all, and to apply
for funding from the Ministries or various foundations was completely out
of the question. Perhaps it is this complete financial independence is what
gave that scene a compactness, which today’s bureaucratized mechanisms
of acquisition and justification of funding just cannot inspire. Solidarity
bloomed. Though it may sound pathetic, solidarity was on a high level.
The audience would come to gigs and pay the entrance fee because they
were aware of the fact that it was the only way to have the next one made
possible. When needed, funds were being raised even after the entrance
fees were paid (in the case where there were too few tickets sold and the
organizer was not able to cover the expenses). The audience would help
out in these cases, and this is where we come to the key moment when
speaking of the independent scene in the north of Croatia. The audience
consisted of people connected together in a myriad of ways: professionally,
privately, or romantically, or through camaraderie…and who shared in their
foundations at least some common values. This statement is, of course, not
supported by any research or poll results, but by memories which undoubtedly evoke strong feelings of identification of the scene’s members, with
some of the values which never got written down, but had still, as in some
sort of proclamation, decided who was a part of the scene and who was not.
This identification was the perpetuum mobile of all events (I wrote about this
earlier, in the part about subversion and opposition, i.e., about the language
filters and bans). Since this very identification was the scene’s foundation,
the story of the independent scene in Međimurje and Čakovec can be told
with the conclusion that the venues mentioned earlier are completely irrelevant to the functioning of the scene. Although there are some who would
disagree with this position, having in mind that there was no permanent
venue for events for over ten years, but merely one-day subversions of the
usual club repertoires, or one-day events in otherwise empty pubs, and also,
that in these ten years there was never a formal or citizen-wide initiative
to care about and solve the problem of venues, while still having a strong
188
music, fanzine and radio scene, I cannot but conclude that the problem of
venues was, in essence, irrelevant back then. The frequent comparisons
to the Slovenian situation, where clubs were constantly open and active,
and were one of the carriers of their independent scene, seem out of place
here. I believe it is wrong to ask today why there were no permanent venues
back then and why they had not been able to hold their own as was the case
in Slovenia (and questions such as these are still often being brought up).
Here, some other moments, or phenomena, were more important. If we wish
to ask redundant questions about the independent scene’s venues, we can
ask them today, when we do have such venues, when the local government
finances both the overhead and the workers, when various formalized structures are given spaces and some of the budget, when the content of their
programmes remind one of the educational shows on RTL television.
It appears to me that controversies about the role of venues in the Nineties
are falsely focused on the contemporary problem, while skipping important
phenomena such as the identification with the values of solidarity and trust,
the propensity to subversion of the governing system, the open opposition
on the proclamatory level, as well as self-organization, autonomy, political
and financial independence – all these being values which are as common
in north Croatia’s permanent venues as vegan restaurants in Dalmatian
Zagora.
It is important to highlight one phenomenon which marked the whole
independent scene, this punk-hippie-hardcore-DIY scene, which was the
organization of benefit gigs. Benefit gigs did not, perhaps, flourish as those
in Zagreb, but were relatively frequent in these areas, and were usually wellattended. It is difficult to remember today which benefit gigs took place back
in the Nineties, but I recall one in the late Nineties, where we worked on an
anti-McDonald’s gig in the EX club near Varaždin. It was also a benefit gig
for the Zagreb Anarchist Movement, rather for the printing of several translated essays by Emma Goldman. We had punk bands from Zagreb, Požega,
Kutina and the surroundings of Varaždin come in and perform for free, we
racked up our own phone bills to organize the whole thing and raise perhaps
several hundred kunas (our parents were still paying our phone bills back
then), we borrowed equipment and the PA system, and among the audience
of this anti-McDonald’s gig there were even some of the people employed in
the newly opened McDonald’s restaurant in Varaždin. Such was the social
and political context back then, an immense collage of wandering, defiance,
organizing, having fun, actions and protests. This collage, impossible to
imagine today, a relic of the time when anything was possible, took away of
its own destitution in order to contribute to something regarded important
Independence as a set of values as opposed to a concept of content 189
and worthy. This collage would pay extra for the ticket when it was needed
to give more to cover expenses, it would pay a higher price when books
were being printed, it would play for free, borrow equipment, and spend the
parents’ gas and money on its own ideas.
We need to stress that these were not “charity” gigs that we are used to
seeing on national television where all sorts of Zagreb’s sidewalk stars pick
up the phone and greet the viewers in a sweet voice while raising funds
for some foundation. Our approach was completely the opposite – the one
starting from underneath, from the initiative of individuals or an informal
group, who would invest their time and energy in order to accomplish or
support some of the stories whose value basis was exactly the one forming
the foundations of the whole independent scene of the Nineties.
As another important, though not strongly represented form, we also need
to mention radio shows which would air from the local radio stations for
several months, maybe a year or two. These were mostly half-hour shows,
during which the hosts, who would mostly be members of some or several
bands or were creating a fanzine, would take song requests from the listeners. Musicians would rarely appear as guests in these shows. Fanzine creators were even rarer guests, and artists the rarest. Perhaps the very content
of these radio shows reflects what was going on – as much as we try to
reconstruct and look for the Nineties’ independent art scene of Međimurje
and Varaždin today, there was none. I am not saying there weren’t any individuals prone to “interventions”, but there was no art scene comparable to
the music scene or the fanzine scene. Theatre groups and various attempts
at theatre appeared later, but I am not in the position to write about those, as
I was on the streets of Zagreb studying activism, while theatre and eventual
street-level provocations were taking place over here.
Samizdat
Perhaps the most valuable or founding pillar of this whole independent
scene was the fanzine phenomenon. Varaždin and especially Međimurje
were one of the centres of the Croatian fanzine scene which peaked in the
latter half of the Nineties. Content-wise, the fanzines basically differed from
one another based on whether they covered the scene, or were emo-fanzines, featuring columns and stories of the writers, mostly on subjects covered in songs of the bands which were another part of the scene. Regardless of whether they wrote about anarchism, sexuality, hunting, friendship,
the system, politics, adultery, vegan recipes or hitchhiking through Europe,
the fanzines formed a network of all the scene’s participants in an inextricable way. The authors of fanzines would write and interview local and
190
foreign bands, guest columnists would comment on subjects important to
the scene, while the audience, this part being the most important, would buy
and read the fanzines. It is hard to be certain in the number of issues sold, as
most of the people involved in fanzine production would trade their fanzines
with other authors. This approach not only insured a permanent flow of
information and exchange of opinion, but created contacts which would
later make possible a multitude of gigs, publications, protests and political
actions. The fanzine-based communication made a firm network of fluid
bonds, the likes of which would never appear again. Of course, the strength
of this story lies in its dramatic beauty, in that ending right at the peak,
without which there would be no nostalgia, or evoking some earlier, better
times later. A lot of the phenomena are explained with generation shifts,
going to college, the war, the political climate and other reasons, often irrefutable, but not always crucial. However, regarding fanzines, we can freely
say this firm network of bonds started to erode the day we started using
the Internet. In time, the mailman would ring the bell less and less often, the
sacks of letters and packages became lighter and lighter, and the modem
would buzz more and more often. The advantage of quick mass communication basically put a quick end to all the romance in sending letters, as well as
in waiting to receive them, and somehow at the same time, the fanzine scene
started to wane as well.
As in the various forms of the independent scene described earlier, the fanzine part was founded on the idea of self-publishing and self-organization,
and lived completely autonomously from the rest of the publishing industry.
All the values made disgusting by the neo-capitalist right-wingers of the
Nineties – those being solidarity, self-organization, self-government, fair
distribution – were exactly the same values on which both the fanzine scene
and the whole independent scene of the Nineties in general were built upon.
This was the core that gathered so many different people who were not led
by the Croatian radio and television, Minea, Gojko Šušak and FC Croatia
in their healthy, daily lives. This is the reason why every concept and every
attempt to document, describe and evoke this early independent scene is
praiseworthy. This is the reason why this book makes sense, just as it is the
reason I deliberately omitted any names of the scene’s participants, but
rather tried to describe what it was that moved them.
Although it is of utmost importance to list and clearly distinguish all the
names participating in the scene (which Zagreb’s Kulturpunkt, in cooperation with the Booksa club does a very fine job of), I believe it is also necessary to clearly describe the values setting the scene in motion, which were
directly opposed to the officially proclaimed values of the nationalistic
Independence as a set of values as opposed to a concept of content 191
society of the Nineties. And even though the independent scene, the one
I am writing about, has expired and ceased to exist somewhere in the late
Nineties, sometime after Seattle, its values remained and continued to
motivate and inspire social activities on other levels. At first, there followed
several years of strong political activity, mainly on the streets of Zagreb
(its participants mostly coming from Zagreb and other places in Croatia
with a local punk/independent scene), and somehow at the same time,
perhaps earlier, or a couple of months later, a great number of the scene’s
participants started to work actively in the civil society field and change
their communities through working in associations. Some even ended up in
entrepreneurial waters, where they keep spreading the same basic values,
on which fifteen years ago, for the sake of defiance, they dyed their hair,
and on which, today, they write proposals, employ the underprivileged, and
deconstruct the established artistic, political and gender concepts.
192
Snežana Štabi
MARŠ into new media?
In the late 1980s and the early 1990s, as the Maribor Radio Student (Marš)
program began to air on the frequency of 95,9 MHz UKV stereo from the
local Melje hill, the collaborators of the radio station were faced with early
20th century technology and radio-diffusion from the 1950s. What was new
was the possibility of independent management, editing and creation of an
electronic medium program, and an access to the public via radio frequency
(naturally, this concerned a limited coverage area of Maribor and its surroundings, although the signal did reach across the Austrian border and all
the way to Ptuj, somewhat less to Slovenska Bistrica, with a couple of grey
spots even in Maribor, behind some of the concrete walls). However, the
first drive with a car radio set to the frequency of radio Marš, playing music
and the Marš intro from the studio on Gosposvetska Street was truly an
unforgettable experience and the euphoric state that overwhelmed us was
endless. A lot of the help with this major event came from the technical team
and others at our kindred Radio Student in Ljubljana, while the rest was
simply self-organization, volunteerism, ambition and many years of striving
for a different music, a different medium and different contents back at the
Styrian end of the country.
As soon as the broadcasting began, we launched a series of shows as a
tribute to the station and the technology. Entitled “Ata Marš” (“Marš Dad”),
it paid homage to the history of radio on Slovenian soil – and we were especially proud of Maribor during the early 1920s, when the cream of the then
town gathered at the salon of the Zamorc hotel – only to listen to the radio.
These early beginnings have been described and documented officially by
the public broadcasting service (RTV) as a struggle between Ljubljana and
Zagreb to win the first radio transmission show, while Maribor as a border
town was left more or less empty-handed and was eliminated from the
game despite the great knowledge and enthusiasm it possessed. Unlike the
1980s, where once again it was setting up and expanding the cable distribution for television programs – or when the local RCUM (Computer Center of
the University of Maribor) connected libraries and faculties into a computer
network.
MARŠ into new media? 193
It soon became clear that technologies are one thing and contents are
another – we were confronted with a program that needed to be created
24 hours a day, 7 days a week – more or less successfully. Of course, we
reached out to everyone who was able to fulfill a part of the program, even
the satellite-distributed nightly radio programs. Other than that, the Marš
program was being created live – with a minimum of three people working
at the studio: a technician, a presenter and a music selector. Preparing the
program scheme, therefore, was quite a handful: we needed to provide the
required program diversity and execute the planned program, work on the
regular daily and weekly shows, and inform the listeners on the topics that
had to be addressed on a daily basis.
At this point, I should also say a few words about the archive and the process of storing (and documenting) the shows – as a public medium we had a
legal obligation to do it, there were 7 or 8 days prescribed to keep everything archived, for any possible complaints and reports. This meant that we
taped the entire program onto cassettes (usually 60 or 90 minute ones) by
days; and after 8 or 10 days we would re-record them. A few things were
also recorded to studio tapes for reel tape recorders – which were mostly
used for the intros, announcements, jingles and (the few) commercial ads.
One such 45 minute 4-track reel tape cost 100 Deutschmark at that time (all
the important expenses were given in German mark currency), while the
costs of a regular three-week travel inside Europe would amount to around
700 to 1000 Deutschmark. Apart from the soundboard the studio also
owned two LP record players and two reel-to-reel tape recorders, an archive
recorder, a phone line and a microphone in the speaker’s booth … modest
equipment compared to that of signal distribution: a link from the roof of the
student dormitory to the local Melje hill, and there (next to the agritourism),
the little transmitter-equipped house and the antenna tower.
We mostly connected with the other media and the happening in the city:
in student and non-student circles, with MKC (the local youth center), with
Pekarna after the occupation of the former military complex, as well as the
University and the related media, Katedra (a critical student paper), the student radio station RŠ from Ljubljana, radio 101 from Zagreb, the Belgrade
B-92 – and anyway, it happened sooner or later that anyone who ever did anything in Maribor, found their way to the outskirts of the town, where the student dorm hosted the studio in the basement of the high school residence
block (it’s still there to this day). Naturally, we were drawn across borders
and fewer vagabond journeys (using Marš’s press cards and accreditations)
from across Europe resulted in program contributions than in contacts from
the surrounding scene – including both the established and the alternative
194
ones. Because we were involved with the Soros foundation, which flirted
heavily with the independent media here and abroad, and which, after Belgrade and New York, became institutionalized in Ljubljana and the rest of
the ex-Yugoslavian territory as well, we were also part of a number events,
to which we were “invited”, covering our travel and accommodation costs
(in return for our journalistic reports). Among other things we were even
invited to an audience with George Soros himself, at the protocol facility Vila
Podrožnik during his visit to Slovenia. We were a couple of aspiring journalists from the student radio station, and there was no way we would walk into
that audience unprepared, or carrying just that tape recorder to interview
the financial magnate and speculator – no, we also carried a folder and
printed material documenting data exchange through phone lines using the
BBS (bulletin board system), which served to exchange e-mails: in our case
the mail between the Tolpa Bumov team at the Ljubljana RŠ station and
the Ultrazvočne Erozije team from Marš, Maribor. Of course, nobody had
any idea what Mr. Soros should do with it (it was 1992), but he did finance a
satellite internet connection and transfer a couple of years later (in 1995 or
1996) in Sarajevo during the siege of the city.
Among others, the Marš program also hosted the so-called “pirates” from
Graz, while some of our other endeavors included meeting community
representatives at the Austrian town of Železna Kapla (Eisenkappel), who
focused their efforts on creating a Slovenian radio station on Austrian soil;
we met an independent one-man-band-radio in Prague … and connected
into the AIM (Alternative Information Network) to exchange information on
the territory of the now dismembered Yugoslavia. I think we did it all on 286
and 386 PCs, with a turbo drive for Tetris. We wasted no time thinking about
more advanced technologies – we made good use even out of the worn
out, overused electrical typewriters that came as a gift from the University:
it was all about the goal, not the means. Soros’ New York headquarters,
which looked after reducing the taxes for their financial speculations, made
a transfer of 20.000 francs to some Swiss bank account – which was the
cost of some used studio equipment on sale in Zurich, and after seeing it
our technicians declared that it was just what we needed at Marš. The first
studio equipment was financed out of the voluntary contributions of the
ZSMS (The Socialist Youth League of Slovenia), i.e. out of the membership
fees and contributions of the members of the youth organization (sic!).
We can safely say we were good at everything, and in retrospective, we can
confirm that. Hundreds of candidates were applying to our auditions. After
the initial tests and their dive straight into the program, they first needed
to be taught that on-air swearwords were not the only available commuMARŠ into new media? 195
nication means… It is still sort of hard to define the way we understood
our alternative. Mostly it was in terms of music – Marš’s music editorship
can take the credit for an entire generation that was raised by their music
selection and their worldliness. And of course, the hosts, they were the true
driving force behind the program, behind the positive/negative listener-identification – and in all honesty, we weren’t even interested in listeners back
then; we were the ones to create the program, it was a challenge for all of us,
while rating and audience measurement agencies were still nowhere to be
seen. From time to time a host would address “both our listeners” or award
a “one-year free tuning in to the radio program” … in its regular Sunday term,
following a round-table discussion entitled “Will Slovenia become a single
mother? ”, the HBDJKV team (HBDJKV stands for ‘Thank God The Weekend Is Over’) proceeded with a draw of the referendum ballots: our Olympic
champion diving into the Hall Tivoli pool and drawing the correct answers.
Our trips to the Ars Electronica in Linz and the Styrian Fall festival in Graz,
as well as exhibitions in Vienna and Prague, were practically a must for the
hour-long Kulturni Sabat (Cultural Sabbath) show every Saturday at five.
The show was a (crash) test for all the hosts, only the best finding their way
through the pile of CDs, brochures, catalogues, leaflets (in every possible
language) and books with post-it instruction notes: read from here on … stop
here, then play number 5… – and a guaranteed problem of each of our editorial meetings was managing the weekly schedule and finding the Saturday
team that will have the ability (and the knowledge) to carry out the Saturday
program.
To add a few words about the music requests – naturally, they were only
ever considered as a principle, to provide call contacts in the program; but
as soon as Nirvana started to be heard on the MM2 (a program hosted
by the local Radio Maribor in German, a great commercial success in the
Austrian region of Styria, it later became the so-called “tourist radio” and
finally the RSI), it was cast out forever out of the Marš musical repertoire:
“We launched it, but now we draw the line!” An alternative? Yes. An attitude.
One that qualified most of the staff for all the commercial radio stations that
sprouted in the nineties with the start of the hunt for frequencies and with
the commercialization, or ruin of the local radio stations. Today, most of
Marš’s program is being aired via computers, with the music as a list of files,
played by a set of some or other rules – but apart from Marš, which offers
a list of some 10.000 pieces per month, most programs settle for 2.000, all
recycled according to the instructions of their program gurus, who know
exactly what the listeners need in a certain part of the day.
196
Info
Full bomba (Full bomb)
Godrnjanja (Grumblings)
Govorni termin (Speaking term)
Ponedeljkov salon (Monday salon)
Vrelišče (Boiling point)
Dobesedno (Literally)
Mali oglasi (Classifieds)
Alpinizem (Alpinism)
RŠ (RS – Radio Student)
MARŠ (MAribor Radio Student)
Marš plastika (Marš plastic)
Skini me (Remake me)
Godbe (Bands)
12 x na noč (12 times a night)
Pritrkavanja (Knocks)
Blue mango cafe
Scumšalter (Scumswitch)
Slavček (Nightingale)
Dr. Elvis
lestvica MARŠ (MARŠ chart)
MARŠ koncert (MARŠ concert)
This is a short list of talk and music shows on radio Marš, which in a
certain period had their own respective intros/outros from the nineties,
recorded on a 4-track studio reel tape.
MARŠ wasn’t the only “hit scene” at that time, we were also hanging out and
at the same time creating the Katedra paper in the turret of the student dorm
on Tyrševa street (their offices later occupied by SPEM Communications
ltd. and the Academic Folkdance Group Student); to the general dismay of
the public there was the MKC youth center operating day and night on the
Slomšek square – a former youth club dating all the way back to the 1960s;
there was Gallery 88 and then Media Nox in the basement; across the road
you would find us packed like sardines on a few square meters owned by
Tijek; on countless nights we would disappear down the staircase that led
to the basement of the Maribor Art Gallery, where the jazz club Satchmo
operated at full speed, guided by the hand (or leg) of Fusa (Fuß (Ger.) – leg);
after the occupation of Pekarna some of the alternative production locations
were moved to the right-side bank of the Drava river, to places like Gustaf,
Hladilnica, Hiška Galerija, Lubadar, etc.; the ground floor of the Narodni dom
building became KIBLA’s residence, while the MKC youth center was cast
out of the city and out of the university offices building, now occupying the
Slomšek square, to the other side of the river, where all the alternative was
supposed to settle down in a most organized way, lining up “army-style”
according to their activities, colors, and preferences on the premises of
the ex army complex, where squatters and producers invested their own
energy to provide some minimum facilities and usefulness (referring even to
the restrooms, which were not there at all – but the city officials were busy
“lining up”, counting, and potentially managing the complex). Discotheques
MARŠ into new media? 197
sprouted on the outskirts of the town, masses of people adhering to the
newborn rave tribes and listening to the Raveolution show on Marš, the
world becoming increasingly digitalized by segments – which we take for
granted today, but at that time they were still considered a logical consequence of the whole progress in that “more, better, higher” spirit – back
then, things were only ever expressed in superlatives. Windows came to our
computers, as well as DTP – which we used to create the layout of Katedra
paper on a “gem” Ventura (the program was launched as WYSIWYG or
What You See Is What You Get, which stood for a revolutionary invention:
a white background computer screen with black characters instead of a
black background with white characters) – it became a professional service
and anyone who was anything had their own web site. In December 1994
we released VEST 0.0 on a floppy disk – the first electronic newspaper with
texts in the html format. In 1996, the largest Slovenian mobile operator Mobitel launched the SMS service and reached a number of 100.000 users of
the GMT network, the City and RKM radio stations began to air in Maribor,
and KIBLA hosted the Kiblix Linux IT festival – a polygon for all the youth
head-hunters who slept with keyboards in their arms and with cables in their
pockets. Crossings between the scenes were quite possible, if only you had
the energy and the will. But the independent scene was becoming increasingly and evidently dependent on financial sources, on its integration with
the system, on the resourcefulness of individuals to provide at least a partial
continuity of projects; another option was searching for means of existence
inside the changing social and economic structure: there were no more jobs
in the fallen industrial giants, while the school of life on the scene was opening the doors to agency, commercial and business efforts of a short or even
longer life span, and down from the scene we descended into a society of
consumer capitalism and greed.
198
Peter Tomaž Dobrila
Computer art, new media
& intermedia art and the
Multimedia centre KIBLA
KIBLA 20 years, European projects 10 years
Always positive about the beginnings. In the spring of 1992, after a visit to
the cross-border town of Graz, which hosted a symposium for Austrian and
Slovenian cyber-enthusiasts – and counting Ivan Kramberger and myself,
jumping into a Zastava 101 and driving across the border – I was met for the
first time with the information-communication possibilities of new media,
labelled as computer arts. The symposium, presentations, discussions;
conversations during the breaks; some primitive exhibition pieces demonstrating computer graphics and featuring computer-generated or modified
sounds – resembling toys rather than anything else; enthusiastic debates
and chance reflections, accompanied by an obligatory look into the future,
reached their peak at the end of the day-long session, an audio-visual event
that connected through the use of the then-contemporary ICT a violinist
from New York, a videoist from Tokyo, and a dancer from Graz into an integral scenic performance.
After some time, however, the audience started leaving the venue. Unaccustomed to such events, they did not manage to sit through the many attempts
of establishing a line between three locations, which at that time, naturally,
were still being conducted using phone lines, modems, and copper wires.
Just as it appeared that we were all set, with a response from two of the locations and waiting for the third to join in, everything suddenly crashed, and
we had to start from scratch all over. An hour had passed, even more, and
only the most persistent remained, literally. At first we had to wait patiently
for the connection to become operational, then, once it finally happened, we
were glad to be the chosen few to participate in such a momentous event,
hearing and seeing what was at first a considerable cacophony of sound
and image, followed by a dance-improvisation, but eventually merging into
one with the dancer, so that we were finally able to forget about the unfortunate circumstances and started concentrating on the art.
Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 199
Still, it was too good to be true: during this merger of one into the other, the
lines started to go their own way again; the signal would freeze; the picture
stopped moving, and eventually the entire system crashed again, and had
to be re-established. So it went, working and crashing, on and off. Well then,
after a couple of attempts, successful and unsuccessful, the organizers too
decided that we have been introduced to the endless scope of modern technology, and that there was no need to insist on bringing the performance to
the conclusion they originally imagined, so they took the first opportunity
and wrapped up the event. The dancer bowed, while the other two participants were notified by phone that we were finishing up, and were thanked
for their cooperation. Of course the organizers did not forget to mention
that the event was a success, and that we were all invited to participate and
cooperate in the future as well, if we were interested in this kind of art. As far
from perfection as it was, this was my first close encounter with what would
soon become my own work, but first I would have to design the idea for a
multimedia art centre.
I might even venture to set the date of my first encounter with computer
arts further back in the past, once more to Graz, to where Dejan Flašker (a
student at that time) and myself (a fresh graduate) drove regularly to attend
the annual festival Štajerska jesen (Styrian Autumn), which in 1989, was
dedicated to Chaos. The Chaos Theory, the Mandelbrot set, fractals as a
global (attitude) hit; or – from the point of view of us as information scientists – new computer graphics and modular programming solutions, which
require a lot less of processing time and storage space. Even the exhibition
of these fractal nature-geometries inspired some artistic emotion, though it
disclosed a certain technological coldness and seemed much like a competition in the design of some new geometric shapes and objects. The colours
and the diversity added to the fascination, but at the same time they warned
about another side of the new media art and its manifestation, not so much
an artistic but a tackier side. Today I can see it was in fact applied art, which
was there for many years to come, watching us from the papers, magazine
and book covers, posters, TV screens.
It takes me back to my high school days at I. Gimnazija Maribor, where the
most talented physics students were taken to the University of Maribor,
which kept their first computer on the premises of the Technical faculty.
It used punch cards and had a 4 kB memory, but it occupied the entire
room and even stretched out into the hall. It was then that I created my first
computer algorithm and met with advanced programming: I remember the
engineers from the faculty showing to me paper-printed images of famous
people – actors, actresses, and the like, and stressing the undreamed-of
200
possibilities of computer sciences. And even though I have personally never
made much use of such images, nor have I ever programmed or printed a
single one, they obviously remained imprinted in my subconscious, as I am
to this day working in the field of art, in the framework of new media, the ICT
or computers. As well as other forms of art. It wasn’t until years later that I
first heard about and met Edvard Zajc, one of the world pioneers of computer arts, who started to engage in it towards the end of the 1960’s.
During the summer of 1992, as part of the exhibition Documenta 9 in
Kassel, Germany, there was a special project called Van Gogh TV: Piazza Virtuale. The authors of this artistic event, one of the greatest in the
world, have named it ‘The Television of the Future’. In the 100 days that the
manifestation lasted, it featured a round-the-clock interactive art television programme on channel 3 SAT, which hosted individual artists and art
groups from around the world – I should mention the Slovenian Egon March
Institute led by Marko Košnik – and participated in the demonstration of
the platform of the future by means of a variety of contributions. Having
watched the programme myself, I can remember this unconventional and,
by television cannons, a difficult medium to watch or listen to. The text that
was written out was by far the most legible, because it was linear, but the appearing picture, which was really a construction of a multitude of story clips,
was more of an image, with some background noises. Occasionally, this
controlled cacophony of sounds leaked an instance of speech or dialogue,
or that forgotten ringing sound of the modem and the then communication
devices establishing a connection. It happened quite frequently that the system crashed or froze, and they were forced to interrupt the programme with
a traditional error message, just like we knew it from the other programmes;
then continued to broadcast after they had re-established the connection.
These events were probably the key to my decision to write a concept for an
art centre that would be based on contemporary internet-communication
technologies (ICT), which happened in the same year, 1992. At that time
I was spending my fifth year with the local student radio station, MARŠ
(Mariborski radio Študent), as editor of the cultural and news programme,
and author of the weekly show called Kulturni sabat (Cultural Sabbath) that
aired between 5 pm and 6 pm every Saturday. My work also included talks
with artists and musicians from home and abroad, recordings, news writing,
announcements and reports of cultural events, and music equipment. In
short, writing. Since MARŠ radio station was one of the two independent
media in the country, the other being Radio Študent (RŠ) from Ljubljana,
it was obvious that we stumbled upon financial problems in our new-born
state. The old schemes fell apart, and there were no new ones. We were
Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 201
thus forced to become resourceful and to search for new ways to survive, if
we wanted to continue working – which we did.
It wasn’t long before I found out that fresh capital was coming to Slovenia,
from the hands of an American multi-millionaire, who wanted to support
the free media. The next thing I learned was his name: George Soros, an
advocate of open society with a desire to contribute to the establishment
of democracies throughout the Eastern Europe, which will involve an equal
participation of the civil society. We acted fast, contacted our friends in
Ljubljana and found out it was all true, and that the dates of his New York
team’s first visits have already been set, so we could also expect to see them
in Maribor. The main interest of Soros’ team was expected to be in Katedra,
a student paper that had become ran down and was facing financial problems after a turbulent 1980’s decade, and after my attempts to revitalize
it in 1983 – and where I have been working as editor and writer. The other
interest of the foreign investor’s team was in radio MARŠ. Following a meeting with the messenger from America, the radio station was provided with
a financial boost, which allowed us to buy a new studio, a receiver, and left
us with some programme funding so that we were able to continue working
and broadcasting.
In 1993, together with Snežana Štabi, editor-at-large at MARŠ radio station,
by way of our participation in an international radio-workshop organized
by the Agora radio station from the Koroška region, close to the town of
Železna kaplja, followed by a trip to Vienna, we found ourselves at the
United Nations’ Organization world summit. For the first time, I felt the scent
of the entire world in one place, and that scent lasts with me to this day: it
shifted me to the global level. Excited as we were, we decided to continue
our trip to Linz, to the Ars Electronica Festival and a concert by the Kraftwerk. My first encounter with the festival, entitled Genetische Kunst – Künstliches Leben (Genetic Art – Artificial Life), filled me with the yet unseen
and unheard, from the exhibitions on various locations, the performances,
the music and the unforgettable concert, to the presentations and discussions at the conference, and a sociability inside a new, changed environment; it was like a gateway to a new dimension, in which I reside to this day.
Since an Open Society Institute office had to be opened in Slovenia,
because of business and financial flows, we soon received an address from
Ljubljana, where we were able to send our requests to. One day, it was
1993, I printed an outline for my multimedia centre, one that would enable
artists to employ new technologies in their creations, to document, archive
and promote their work on an international level, and to collaborate with
other artists and organizations from around the globe: it was a question of
202
placing Slovenian art on the world map, connecting organizations and institutions and establishing a continuous exchange and integration of events
from all over the world on a daily basis. The project required a lot of technology, at that time expensive and inaccessible, and access to the informationcommunication network in those early stages of the internet era. I arranged
a meeting with Bratko Bibič from the Open Society Institute Slovenia, or
OSI, as it was popularly being called. He thought it was an excellent idea,
but it should first be carried out in Ljubljana, because Maribor wasn’t reaching the critical mass. I said it was alright by me, as long as Maribor eventually had its turn. Thus, in 1994, Ljudmila was formed as an initiative, followed
by a festive opening of the Multimedia centre KiberSRCeLab – i.e. KIBLA
on 4 July 1996. Project KIBLA was welcomed on the premises of Narodni
dom in Maribor by director general Vladimir Rukavina, and financed by the
Open Society Institute Slovenia, led by Alja Brglez.
KIBLA fascinated from the very beginning with its vastness of space, its
architecture – conceived by Borut Wenzel and Dejan Štampar, - its artistic
action, the opening performance of ProvokArt - its concept – a combination
of an art space and a venue for exhibitions, concerts, performances, theatre
shows, workshops, presentations, lectures, etc., its cyber space – hosting
two programmes, SRCe (Student Information-Counselling Centre) and
Kiber (Cyber), and occasional artistic actions and set-ups, and finally its
function as a place of socializing, with a musical corner and a snack & beverage bar. To help support the programmes there were three other colleagues
from OSI: Aldo Milohnič, Mitja Doma and Sonja Dular. Plans for the future
included a social studies and humanities’ bookstore and a gallery equipped
with state-of-the-art technology, which would allow the presentation of new
media arts and setting up contemporary exhibitions, something that neither
Maribor nor Slovenia had owned.
KIBLA was the first of its kind, and it was also the biggest multimedia
centre in Europe. Even today it still holds the spot of the largest multimedia
centre in Slovenia, and the Eastern and Middle Europe, although it was
surpassed elsewhere by the Ars Electronica centre – Museum of the Future
(Ars Electronica Center - Museum der Zukunft) from Linz, Austria, opened
in September 1996, as well as the Centre for Art and Media Technologies
(Zentrum fur Kunst und Medientechnologie – ZKM) from Karlsruhe, Germany, opened in April 1997; they are bigger, but based on the same concept.
In Slovenia, KIBLA became the first Soros Open House – SOHO, an open
society space, followed by PINA in Koper, which became the second open
house in 1997, following our example.
Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 203
Somewhere towards the end of 1994, Jože Slaček, working with the youth
cultural centre Maribor (the MKC), invited Aleksandra Kostič, a curator at
the Maribor Art Gallery (the UGM) and myself, to design the first international festival of computer arts, realized in 1995 as the first festival of its
kind in Slovenia. It occupied a number of different venues, inside and outside of institutions, as well as open, public spaces. The festival was created
following some natural course of events, related to art and the new media,
and hosted some of the most visible theoreticians and artists from around
the globe: Errki Huhtamo, Machiko Kusahara, Nina Czegledy, Stelarc (whom
I first saw live at the festival Štajerska jesen (Styrian Autumn) in October
1995 in Graz, with a performance entitled “Split Body / Scanning Robot”)
and others; and Slovenian participants like Intima Virtual Base, project
ATOL and so on, at the Media Nox Gallery, led by Nadja Čobal.
One of her wishes was to publish a magazine for art, culture and the new
media, and so TOX was born – “Time-table through nineties” in a neat, pocket-size A6 format with the purpose of reflecting the then quite lively local
Maribor scene. My own contribution was the name, while the logo was the
work of Samo Lapajne. This zero-edition was created as part of Zrcalo (The
Mirror), conceived by Snežana Štabi and Rajko Majcen, one of the pioneers
of ICT and beginners of BBS, who tried to enlighten the formal media about
the advantages of new systems, but was never understood – he was simply
ahead of his time, and so happened another in the line of Slovenia’s strategic and development mistakes. The design was the work of Miha Grobler,
while the texts and visual materials were contributed by different authors.
One thing ends, and another comes to life: it was at that time that we tried
to use TOX to prevent the MKC youth centre being kicked out of the office
building in Slomškov trg, to where the University of Maribor was being
transposed, or imposed – refusing any kind of co-existence, even if the
premises were only defined as a student cultural centre in terms of content.
As a sign of support, I offered to locate the emerging KIBLA centre there,
but the management declined it. Our next idea was to set up KIBLA at the
Maribor Art Gallery, but they were not interested, or in Pekarna Magdalenske mreže (another local cultural venue), who also passed on the opportunity for a content revival; until finally, we were welcomed in the building of
Narodni dom, whose ground floor spaces were being used as a storage.
To this day I believe that moving the MKC youth centre out of Orožnova
Street, i.e. today’s Rector’ office, was a mistake in the town’s development
strategy, one that has consequences even today, as it caused the banishment of the youth, or student culture out of the Maribor city centre. The
student population could be playing a crucial role in the life of our town
204
today, but they chose to push it to the outskirts of the city, to a campus on
Gosposvetska Street, leaving only a student dormitory near the city park.
The commentary of the local theoreticians and university intelligentsia are
endless contemplations about what the problem really is, how it’s “such a
typical Maribor thing”, what a problem the lack of student life in the city centre is – but at the same time, they are evicting the students. Perhaps today
offers a new chance to make things right – by creating a student cultural
centre on the premises of the former clinic on Tyrševa Street, owned by the
University of Maribor.
1994 saw the takeover of Pekarna; in 1995 the MKC youth centre was
deported from Slomškov trg; in 1996 we formed the MMC KIBLA, and by
September that same year it was already the venue of the 2nd International
Festival of Computer Arts, with a double edition of TOX magazine 1-2
“Time-table through nineties”, designed by Samo Lapajne, as the festival’s
official catalogue with some additional contents. In 1997 the White TOX
was released, a conceptual edition in white, sent to a number of addresses
with a request to each of the addressees to fill out their personal copy,
then return it to us and receive a new one. We were planning to publish the
next issue using the returned personal copies; however, we only received
three. In 1998 we therefore decided to redefine TOX “Time-table through
three thousand” – as a collection for contemporary culture, art and science,
society and technology; and as a publishing house. By 2012, over 50 publications have been released, ranging from books, art catalogues, booklets,
magazines; to music- and multimedia CDs, collected texts, etc.
In 1998, 11 co-workers joined together to form KIBLA - Association for
Culture and Education, to meet the legal requirements for all the activities,
which have flourished by then and included the opening of a social studies’
and humanities’ bookstore called Za:misel. In the same year we hosted a
team of artists from Belgrade under the title of Živi akt (Live Act). In January 1999 another activity came to life – KiBela, space for art, which hosted
the opening of a painting exhibition by Marko Jakše; and that summer we
were faced with the largest international project so far, the hEXPO, a festival
of self-organizing cultural forms, which was going on the initiative of the
Egon March Institute in Maribor, Ljubljana and Koper, and was supposed
to last for a month. The extremely dense and frequent everyday activities
were a true fire test for all of us at KIBLA, as well as for the other participating organizations and institutions. All of us were faced with a lot of new
challenges, and I got the chance to meet our guests - the authors of the Van
Gogh TV.
Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 205
In 1999, I proposed an initiative to the then Ministry of Information Society
and the Ministry of Culture, to form a network of multimedia centres of Slovenia. As the pilot project I suggested connecting the Slovenian transversal,
which is also the track of the strongest Arnes’ ICT backbone – the diagonals
Maribor – Ljubljana – Koper to the centres KIBLA – LJUDMILA – PINA.
However, the project was left inside a drawer for a couple of years: before
it was realized we founded the so-called ‘Info Points’, a project operational
across the entire country with financing from the Ministry of Information Society (equipment) and the Ministry of Culture (programme), with additional
support from the local communities, in our case the Municipality of Maribor,
which provided the space and covered the operational costs. KIBLA was
selected at a public call for management, and KIT (Communication-Information Point) was created.
In 2000 we were invited for the first time to become part of international
projects, but it wasn’t until 2002 that we – as an institution from Slovenia
– were able to receive funds from the EU program Culture, a collaboration
that remains active to this day. In 2004, after five years, we awaited the
project Multimedia Centres Network of Slovenia – M3C to be recognized
on behalf of the EU as exceptional on the European level, which is why it
was the only Slovenian project in the field of contemporary art and culture
that received co-funding from the European Regional Development Fund,
for a period of two years, 2004–2006. Nine centres from different Slovenian
regions applied at that time; in 2012 the M3C network is hosting over 20
centres, and is still the only national network of this kind, in Europe and
globally.
Since 2006 we aimed to expand this network onto the European level, succeeding in 2008 with a three-year-long project of the EU program Culture,
the X-OP – eXchange of Operators and Producers, coordinated by KIBLA.
It joined together 10 organizations and institutions from 9 countries, as well
as artists, artist groups, festivals, and a number of initiatives and projects
from across Europe. For the first time it happened that a Slovenian organization became a coordinator of a EU cultural project, and we managed to end
2008, with two projects – the second one being Hallerstein, a EU cooperation with third countries and the only successfully finalized collaboration
project with China – as the most successful organization inside the EU
programme Culture
During the same year we founded the Scientific and Research Association for Art, Cultural-Educational programmes and Technology EPEKA to
integrate the creators of contents from the fields of culture, art, education,
science and technology, for the project European Capital of Culture 2012.
206
The main aim of the association is the interdisciplinarity of various fields of
art and research into ways of realising cultural programmes and projects,
and establishing a platform to integrate artistic creativity, scientific research
and the technological paradigm inside a contemporary setting, yet based on
past knowledge and opening up future findings. Its paradigm is integration
and cooperation, in local, inter-city, regional, national, international, EU and
global contexts. The world is global, and so are art and science, while the
contemporary ICT network is the network of establishing such a multipolar
integration.
Before that, in 2005, we had our first opportunity to officially represent Slovenia in another European capital of culture – Cork 2005, Ireland. In the same
year the Ministry of culture called upon us to design a project assignment of
how we imagined the Slovenian realization of this largest cultural project in
Europe, and probably even in the world. In 2006 the Municipality of Maribor
chose us at a public call to create a candidature for the European Capital of
Culture 2012, for Maribor and the partner cities of Murska Sobota, Novo
mesto, Ptuj, Slovenj Gradec, Velenje – i.e. the so-called East Cohesion
Region. Our proposal was based on our own work, and we conceived a
networking project in every aspect: the organizational, institutional, programme, and financial aspect, because such was the only realisable plan. An
international expert committee chose the proposal of ACE KIBLA under the
slogan ‘Pure Energy’, as the best one.
Multimedia Centre KIBLA is today the oldest new-media centre in Europe
(at least) dealing with arts and science, culture and education, research
and technology embracing various fields of activities with humanistics and
social sciences including information-communication technologies (ICT). It
is still growing not only space-wise, but in the quality of programs is evolving. Numerous initiatives, hosting and projects are developing with all kinds
of institutions and organisations, public and private. KIBLA has become
probably the most important contemporary art institution in the region and
one of the most important in Europe by paving its own path in the global artand-science scene through all its history. Therefore we should eagerly await
the 20th anniversary of something that hasn’t surrendered before anything
and anyone, and has been nurturing everything special. Even more, all this
has been done as open source and for public use, being not only an organisation and an institution, but plainly a creative platform for the 21st Century
without forgetting its role as a social corrective.
Computer art, new media & intermedia art and the Multimedia centre KIBLA 207
Kruno Jošt: How much Anonymous ..., 2012
Teodor Petričević, Igor Bistrović, stojnica / štand / stand You & Me distribution, Tabor Festival 2003, Kumrovec,
2003. (foto / photo: Boris Strahija)
NMCB intervencija / intervention: EKO grafit Prekmurje, 2012 (foto / photo: Društvo Prekmurske pobude)
Radovan Železnjak: No Border, 2012
NMCB mapiranje / mapping
Leta 2011 je bila v okviru projekta NMCB izvedena raziskava, v
kateri je sodelovalo 36 organizacij,
kolektivov ter posameznikov, katerih
osnovni fokus je uporaba novih
medijev in informacijskih tehnologij
v kulturno umetniški produkciji.
Rezultati raziskave kažejo trend
razvoja organizacij in posameznikov,
torej scene, ki je v okviru delovanja močno povezana s sorodnimi
organizacijami in posamezniki v
širšem mednarodnem prostoru.
Informacije, pridobljene v raziskavi,
predstavljajo tudi strukturo organiziranosti organizacij in posameznikov,
strukturo financiranja, deleže redno
zaposlenih ali honorarnih sodelavcev in prostovoljcev ter tehnično in
prostorsko infrastrukturo posamezne organizacije in/ali posameznika.
2011. godine je u okviru projekta
NMCB provedeno istraživanje, u
kome je sudjelovalo 36 organizacija, kolektiva i pojedinaca kojima
je osnovni fokus upotreba novih
medija i informacijskih tehnologija
u kulturno-umjetničkoj produkciji.
Rezultati istraživanja pokazuju trend
razvoja organizacija i pojedinaca,
dakle scene, koja je u okviru svog
djelovanja jako povezana sa srodnim organizacijama i pojedincima
u širem međunarodnom prostoru.
Informacije prikupljene u istraživanju predstavljaju i strukturu organiziranosti organizacija i pojedinaca,
strukturu financiranja, udio stalno
zaposlenih, honorarnih suradnika
i volontera te tehničku i prostornu
infrastrukturu svake pojedine organizacije ili pojedinca.
We have conducted an in-depth research as part of the NMCB project in
2011, based on a sample of 36 organizations, collectives and individuals
whose main focus lies in the use of new media and information technologies inside the field of artistic production. The results of the investigation
demonstrate a tendency in the development of organizations and individuals, i.e. the scene that is, in terms of its range of activity, strongly connected
to related organizations and individuals in a wider international context.
The information acquired in the research also point to the organizational
structure of individuals/organizations, the structure of financing, the share
of full-time or part-time employees and volunteers, as well as the technical
and spatial infrastructure of an organization and/or individual.
210
NMCB mapiranje
občina, regija delovanja
16%
3%
28%
6
Međimurska
1
Varaždinska
10
Pomurska
19
Podravska
53%
NMCB mapiranje
organizacije in posamezniki
22
Organizacije
14
Posamezniki
39%
61%
NMCB mapiranje / mapping 211
Organizacija / posameznik, regija
NMCB mapiranje
status
25%
39%
8%
6%
14
Posamezniki
7
Zavod
1
Ustanova
2
Udruga
3
Javni zavod
9
Društvo
3%
19%
MNCB mapiranje
zaposlitev
2%
26%
10%
62%
212
110
Honorarni sodelavci
266
Prostovoljci
44
Zaposleni
10
Ni podatka
Društvo za glasbeno umetnost
Arsana, Podravska
Kulturno umetniško društvo
Artstays, Podravska
Nataša Berk, Podravska
Luka Bunić, Međimurska
Smiljana Bunić, Međimurska
Cezam – klub Prostor,
Međimurska
KUD Dom KULTure, Podravska
Znanstveno raziskovalno
združenje za umetnost,
kulturno-izobraževalne
programe in tehnologijo
EPeKa, Podravska
Dušan Fišer, Podravska
Filmska praksa Plan 9,
Pomurska
Galerija Murska Sobota,
Pomurska
Emil Herceg, Varaždinska
Kristina Horvat, Međimurska
Mario Jakšić, Međimurska
Kulturno izobraževalno društvo
KIBLA, Podravska
Matej Končan – Kleemar,
Pomurska
Javni zavod Krajinski park
Goričko, Pomurska
Vesna Krebs, Podravska
Milivoj Kuhar - Mimi,
Međimurska
Kulturno turistično društvo
Ljutomer, Pomurska
MMC Kulturni inkubator, MKC
Maribor, Podravska
Zavod Kultivacija Ruše, Matej
Modrinjak, Podravska
MIKK - Mladinski informativni in
kulturni klub Murska Sobota,
Pomurska
Mladinski kulturni center
Maribor, MKC, Podravska
Mladinski center Prlekije –
Pokrajinski center NVO,
Pomurska
Ana Pečar, Podravska
Galerija PEKMEZ, Podravska
Plesna izba Maribor, Podravska
Maja Prettner, Pomurska
Mirjana Rukavina, Podravska
Fundacija SONDA, Podravska
SPARK - Institut za raziskave in
razvoj, Černelavci, Pomurska
Ludvik Štefko, Pomurska
Zavod UDARNIK, Podravska
uho; oko:, zavod za umetnost in
tehnologijo Maribor,
Podravska
Združenje za promocijo in
soustvarjanje urbane kulture
Vinilija, Podravska
213
Vprašanje svobode izražanja – je vedno pogojeno s političnimi dejstvi in miljejem. Svoboda
je največje bogastvo, kar ga lahko izkusimo.
Ambivalentna pozicija predpostavlja da je
podrejanje slabo, sodelovanje pa potrebno.
Vedeti moramo, kako funkcionira skupnost –
če želimo doseči miroljubno, aktivno sobivanje
z visoko stopnjo upoštevanja obstoječih
okoliščin. (Milivoj Kuhar – Mimi)
Želja pokazati vsem skupinam ljudi, da kultura
ni samo preskakovanje ovir s konji, lunapark
in ringišpil.
(Mario Jakšić)
Potrebni sta sinergija in način dela, ki bo
ljudem omogočil, da drug drugemu odpirajo
možnosti, s stabilnimi in močnimi omrežji, kjer
bodo ljudje zavezani plemenitim idejam.
(Milivoj Kuhar – Mimi)
Ni denarja – ni festivala.
(Kulturno turistično društvo Ljutomer)
KIBLA je že od vsega začetka v procesu
intermedializacije in digitalizacije kulture in
umetnosti. Intenzivno spodbujamo eksperimentalne in specifične projekte na področju
intermedije, vpeljujemo kreativno in praktično
rabo sofisticiranih tehnologij na področju
kulture, katere končni (in hkrati utopični) cilj
je funkcionalna podpora delujočim mrežam,
ki digitalizirajo, prezentirajo in decentralizirajo
kulturno Slovenijo in Evropo.
(Kulturno izobraževalno društvo KIBLA)
Pomembni se nam osebni stiki, spontanost in
improvizacija.
(KUD Dom KULTure)
Želimo si vzpostaviti mrežo evropskih in mednarodnih likovnih akademij, ki bi predstavljale
neko alternativo obstoječim likovnim akademijam s povabljenimi profesorji teh akademij.
Profesorji gostje bi delali v drugem okolju in na
drug način, kot znotraj institucije.
(Kulturno umetniško društvo Artstays)
Potrebno bi bilo ustvariti trg in nacionalni
program odkupovanja del umetnikov.
(Mirjana Rukavina)
V svojem ustvarjalnem procesu se pogosto
srečam s pomanjkanjem informacij. Povezovanje in izmenjava tako igrata ključno vlogo.
Ustvarjalcem znotraj novih medijev bi bilo
potrebno zagotoviti zadostno mero podpore
s strani drugih strokovnjakov, s področij, ki se
prepletajo z določenim ustvarjalnim konceptom. V dobi interneta nam je to seveda že dosti
olajšano. (Vesna Krebs)
Rezidenc je premalo. Zelo pomembno in
ključno je, da gre ustvarjalec ven, da odpre
horizont, ki ga tukaj doma ne moreš prebit.
(Dušan Fišer)
Holistični management je osnova delovanja
– prepletanje narave in kulture, trajnostno
sobivanje je možno le na ta način, s pomočjo
prepletanja različnih vrednot; preko estetike se
vzpostavljajo etike.
(Javni zavod Krajinski park Goričko)
Lokalni birokratski sistem prijav na razpise hromi kreativnost in ni sposobno slediti potrebam
sodobnega časa in ne živi s potrebami ljudstva,
kjer kultura nosi eno izmed temeljnih vrednot
prihodnosti.
(Društvo za glasbeno umetnost Arsana)
Delujemo v razširjenem območju avdiovizualnega polja, fokus našega delovanja je na
prepletu vidnega in slišnega, interakcije med
človekom in strojem.
(uho; oko:, zavod za umetnost in tehnologijo
Maribor)
Pomembno se mi zdi zapolnjevanje manjših
geografskih prostorov s kulturo in umetnostjo.
(Ana Pečar)
Umetnikom lahko novi prostori in pogoji
odpirajo nove poglede v ustvarjalnem procesu.
Mesto pa je, preko tujega umetnika in njegovega ustvarjalnega procesa, deležno vpogleda
in refleksije domačega prostora iz perspektive
gostujočega avtorja. (Galerija PEKMEZ)
214
Tako kot je zanimivo in nujno mešati discipline,
je za posameznika zanimivo in nujno mešati
lokalna in globalna območja, spoznavati nove
kontekste in načine življenja. (FUNDACIJA
SONDA )
Iščemo in primerjamo plesne trende na nacionalni in mednarodni ravni, kar je zelo dober in
pomemben izziv. Mednarodno sodelovanje je
velik kreativni izziv.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
Decentralizacija se upošteva samo na papirju.
Kot institucija smo znotraj tega politično
aktivni. Na to temo smo celo izvedli umetniški
projekt. To je bila turneja Davida Zambrana,
mednarodno priznanega venezuelskega
performerja in koreografa. Obiskal je 10
manjših slovenskih krajev in izvajal predstavo,
performans na ulici. Izvajali smo socializacijo
plesa v manjših krajih.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
Holističko upravljanje je osnova djelovanja
– preplitanje prirode i kulture; održivi suživot
je moguć jedino na taj način, uz pomoć preplitanja različitih vrijednosti; preko estetike se
stvaraju etike.
(Javni zavod Krajinski park Goričko)
Pomanjkanje mecenskih zgodb temelji na
premajhnem zavedanju, da se tudi z majhno
pomočjo, da veliko naredit.
(FUNDACIJA SONDA )
Djelujemo u proširenom području audiovizualnog polja, fokus našeg djelovanja je na
preplitanju vizualnog i slušnog, interakcije
čovjeka i stroja.
(uho; oko:, zavod za umetnost in tehnologijo
Maribor)
Interdisciplinarnosti je platforma, kjer se mešajo različne stroke in pogledi, kar stvari krepi.
Celotna družba je nekako zgrajena na interdisciplinarnosti. Interdisciplinarnost je nekaj kar
ta družba je in kar je umetnost vedno bila.
(FUNDACIJA SONDA )
Izmenjava in pretok omogočata večjo kreativnost. Ptuj kot umirjeno mesto omogoča drug
ustvarjalen proces napram večjemu mestu.
(KUD Dom KULTure )
Logika dojemanja umetnosti se spreminja. To
je ključno. (Dušan Fišer )
*
Pitanje slobodne izražavanja – ona je uvijek
uvjetovana političkim činiocima i miljeom.
Sloboda je najveće bogatstvo koje entko
može sikusiti. Ambivalentni stav je da je loše
podređivanje, ali da je suradnja potrebna. Potrebno je znati kako funkcionira zajednica – za
miroljubivu aktivnu koegzistenciju sa visokim
stupnjem uvažavanja postojećih okolnosti.
(Milivoj Kuhar – Mimi)
Želja da se svim grupama ljudi pokazati da
nije kultura samo skakanje s konjima preko
prepona, lunapark i ringišpil.
(Mario Jakšić)
Nema novca – nema festivala.
(Kulturno turistično društvo Ljutomer)
KIBLA je još od samoga začetka u procesu
intermedijalizacije i digitalizacije kulture i
umjetnosti. Intenzivno potičemo eksperimentalne i specifične projekte na području
intermedije, uvodimo kreativnu i praktičnu
upotrebu sofisticiranih tehnologija na području
kulture, koje je konačni (i istodobno utopijski)
cilj, funkcionalna potpora djelatnim mrežama
koje digitaliziraju, prezentiraju i decentraliziraju
kulturnu Sloveniju i Europu.
(Kulturno izobraževalno društvo KIBLA)
Novi prostori i uvjeti mogu umjetnicima
otvarati nove poglede u stvaralačkom procesu.
Grad, preko stranog umjetnika i njegovog stvaralačkog procesa, sadrži shvaćanje i refleksije
domaćeg prostora iz perspektive gostujućeg
autora.
(Galerija PEKMEZ)
Kao što je zanimljivo i nužno miješati discipline,
je za pojedinca zanimljivo i nužno miješati
lokalna i globalna područja, spoznavati nove
kontekste i načine života. (FUNDACIJA
SONDA )
Važni su nam osobni kontakti, spontanost i
improvizacija.
(KUD Dom KULTure )
Želimo uspostaviti mrežu europskih i međunarodnih likovnih akademija koje bi predstavljale
neku vrstu alternative postojećim likovnim
akademijama, a uz pomoć pozvanih profesora
tih akademija. Gostujući profesori bi radili u
drugoj okolini i na drugačiji način od onog
unutar institucije.
(Kulturno umetniško društvo Artstays)
Potrebno bi bilo stvoriti tržište i nacionalni
program otkupa djela umjetnika.
(Mirjana Rukavina)
U svojem stvaralačkom procesu se često
susrećem s pomanjkanjem informacija. Zato
povezivanje i razmjena igraju ključnu ulogu.
Stvarateljima unutar novih medija bi bilo
potrebno osigurati dovoljnu mjeru potpore
od strane drugih stručnjaka, iz područja koja
se isprepliću sa određenim stvaralačkim
konceptom.
(Vesna Krebs)
Rezidencijalnih programa je premalo. Jako je
važno i ključno da stvaratelj ide van, da otvori
215
horizont, koji ovdje doma ne možeš probiti.
(Dušan Fišer)
Lokalni birokratski sustav prijava na natječaje
paralizira kreativnost, nije sposoban slijediti
potrebe suvremenog vremena i ne živi s potrebama ljudi, gdje kultura nosi jednu od temeljnih
vrijednosti budućnosti.
(Društvo za glasbeno umetnost Arsana)
Potrebna je sinergija i način rada da ljudi
otvaraju mogućnosti jedni prema drugima, sa
čvrstim i snažnim mrežama gdje su ljudi vezani
za plemenite ideje.
(Milivoj Kuhar – Mimi)
Čini mi se važnim punjenje manjih geografskih
prostora kulturom i umjetnošću.
(Ana Pečar)
Tražimo i uspoređujemo plesne trendove na
nacionalnoj i međunarodnoj razini što je vrlo
dobar i važan izazov. Međunarodna suradnja je
veliki kreativni izazov.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
Decentralizacija se uzima u obzir samo na
papiru. Kao institucija smo u tome politički
aktivni. Na tu temu smo proveli umjetnički
projekt. Radilo se o turneji Davida Zambrana,
međunarodno priznatoga venezuelanskoga
performera i koreografa. Posjetio je 10 manjih
slovenskih krajeva i izvodio predstavu, performans na ulici. Provodili smo socijalizaciju plesa
u manjim krajevima.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
Nedostatak pokroviteljskih priča vuče temelje
iz preslabe svjesnosti da se i sa malom pomoći
može puno napraviti.
(FUNDACIJA SONDA)
Interdisciplinarnost je platforma gdje se miješaju različite struke i gledišta, što jača stvari.
Cijelo društvo je na neki način izgrađeno na
interdisciplinarnosti. Interdisciplinarnost je
nešto što to društvo je i što je umjetnost uvijek
bila.
(FUNDACIJA SONDA)
Razmjena i protok omogućavaju veću kreativnost. Ptuj, kao miran grad, omogućava drugačiji stvaralački proces nasuprot većem gradu.
(KUD Dom KULTure )
Logika shvaćanja umjetnosti se mijenja. To je
ključno. (Dušan Fišer)
216
*
The question of freedom of expression – is always conditioned by political facts and milieu.
Freedom is the greatest wealth that anyone
can experience. An ambivalent stand suggests
that submission is bad, but collaboration is
necessary. We need to know how the community works – to achieve a peaceful, active
co-existence with a high level of respect for the
existing circumstances.
(Milivoj Kuhar – Mimi)
visiting author.
(PEKMEZ Gallery)
noble ideas.
(Milivoj Kuhar – Mimi)
Just as it is interesting and necessary to mix
and combine disciplines, to an individual it
is interesting and necessary to merge local
and global environments, and to meet new
contexts and ways of living. (SONDA FOUNDATION)
I think it’s important to fill up smaller geographical spaces with arts and culture.
(Ana Pečar)
The desire to demonstrate to any group of people that culture is more than just hurdle racing,
amusement parks and merry-go-rounds.
(Mario Jakšić)
We wish to establish a network of European
and international fine arts’ academies that
would represent some sort of alternative to the
existing ones, but would host their professors
and lecturers. The visiting professors would
thus work in a different environment and in a
different way than they do inside their institutions.
(Cultural Arts Society Art Stays)
No money – no festival.
(Culture and tourism association Ljutomer)
From the very beginning, KIBLA has been
involved in the processes of intermedialization
and digitalization of arts and culture. We are
passionately encouraging experimental and
specific projects in the field of intermedia,
and introducing a creative and practical use
of sophisticated technologies in the field of
culture, whose final (as well as utopian) goal is
a functional support to the existing networks
that digitalize, present and decentralize the
culture of Slovenia and Europe. (Association
for Culture and Education KIBLA)
Holistic management is the basis of functioning – the intertwinement of nature and culture
and a sustainable co-existence are only
possible in such a way, by means of interlacing different values; ethics are established
through esthetics.
(Public institute Goričko Nature Park)
We are operating inside an extended area
of the audio-visual field; the focus of our
endeavors lies at the crossing of the visible
and the audible, the interaction between man
and machine.
(uho; oko:, Institute for Art and Technology
Maribor)
To the artists, new spaces and new conditions
can open up new perspectives in their creative
processes. The city, on the other hand, through
foreign artists and their creative processes,
receives an insight and a reflection on the
local environment from the perspective of the
What matters to us are personal approaches,
spontaneity, and improvisation.
(Cultural Arts Society Dom KULTure)
It would be necessary to create a market and
a national program of buying the artworks.
(Mirjana Rukavina)
In my creative process I often come across
a lack of information. It is therefore crucial
to connect and to exchange. The creative
forces from the field of new media should be
provided with sufficient support on behalf of
other experts – from areas that mingle with a
particular creative concept. Naturally, in the
internet age, it has all been made easy for us.
(Vesna Krebs)
We are searching and comparing dance
trends on a national and international level,
which is a fantastic and important challenge.
International collaboration is a tremendous
creative challenge.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
Decentralization is only considered on paper.
As an institution, we are politically active inside it. We have even performed an art project
on the topic. It was the David Zambrano tour,
one internationally acknowledged Venezuelan
performer and choreographer. He visited ten
smaller Slovenian towns with a street performance – we were conducting a socialization of
dance in these small places.
(PLESNA IZBA MARIBOR)
The absence of patrons of art is founded on a
lack of awareness that even a small contribution can make a great difference. (SONDA
FOUNDATION)
Interdisciplinarity is a platform where various
expert disciplines and perspectives merge
– which makes the whole thing stronger. The
entire society is somehow built on the idea of
interdisciplinarity. Interdisciplinarity is something that our society is, and something that
art always was. (SONDA FOUNDATION)
There aren’t enough residencies. It is most
important, in fact crucial, that an artist should
go abroad, to broaden his/her horizons –
something you can’t do here, at home. (Dušan
Fišer)
Exchange and flow will allow for a greater
creativity. Ptuj, as a quiet, calmer town, will
enable a different creative process compared
to a larger town.
(Cultural Arts Society Dom KULTure)
The local red tape system for applying to
tenders is an impediment to creativity; it is not
capable to keep up with the needs of its time,
and it does not breathe with the needs of a
people, whose culture represents one of the
fundamental values of the future. (Music Arts
Association Arsana)
The logic of art perception is changing. This is
vital. (Dušan Fišer)
We need synergy, and an approach to work
that will enable people to open up opportunities to one another; with firm and strong
networks where people will be committed to
217
ACTFEST 2012
Eva Aguila & Brock Fansler: Experimental 1/2 Hour, Slobodni festival 6,
Mursko Središće, 2012. (foto arhiv / photo archive Autonomni centar)
Borut Savski (Ljudmila, Ljubljana) delavnica / radionica / workshop Make a Theremidi Orchestra, Slobodni
festival 6, Mursko Središće, 2012. (foto arhiv / photo archive Autonomni centar)
Martha Blassnigg je docentka antropologije medijev, Transtehnološke raziskave, na Univerzi v
Plymouthu.
Michael Punt je profesor umetnosti in zgodovine, Transtehnološke raziskave, na Univerzi v
Plymouthu.
Marta Gregorčič je docentka kulturologije in doktorica sociologije, ki trenutno ustvarja program
Urbanih brazd v okviru Evropske prestolnice kulture – Maribor 2012.
Peter Tomaž Dobrila je inženir elektrotehnike – računalništva in glasbenik, ki se osredotoča
na kreativno rabo novih tehnologij. Predstavljal, prikazoval in predaval je širom sveta. Je
član Evropske akademije za digitalne medije (EADIM). Od 2008 je predsednik Znanstveno
raziskovalnega združenja za umetnost, kulturno-izobraževalne programe in tehnologijo EPEKA.
Snežana Štabi je bila urednica govornega programa radia MARŠ od začetka delovanja leta 1990.
Uredila in pripravila za tisk različne publikacije in knjige (Katedra, Znanstvena revija, Založba KRT,
Založba Obzorja). Več kot desetletje je delala na področju oglaševanja. Sodelavka pri programih
in urednica različnih publikacij in knjig v KID KIBLA (časopis Folio, spletne objave in druge tiskane
publikacije).
Dejan Pestotnik – od leta 2004 podpredsednik Kulturno izobraževalnega društva KIBLA. Deluje
kot producent, koordinator in menedžer na področju promocije sodobne umetnosti (razstave
in predstavitve, sodobne umetnosti, odnosi z javnostmi in kulturni marketing – sponzorstva) na
mednarodni ravni.
Žiga Dobnikar je umetnostni zgodovinar in kurator.
Robert Posavec je profesor informacijskih znanosti in hrvaščine. Dela kot bibliotekar in voditelj
javne in kulturne dejavnosti v Centru za vzgojo in izobraževanje v Čakovcu. Raziskuje, piše in dela
na področju novih medijev, informacijskih znanosti in družbenih gibanj.
Stjepan Mikec je vodja projekta New Media Cross Border. V Avtonomnem centru v Čakovcu
dela na pripravi in izvedbi razvojnih projektov, povezanih s kulturo, novimi tehnologijami in civilno
družbo. Trener in konzultant za projektni management, IT orodja za sodelovanje, promocijo
neprofitnih organizacij. V središču njegovega interesa so novi modeli sodelovanja in trajnostnega
razvoja, vpliv odprtokodnih programov pri razvoju družbe, spletne komunikacije.
*
Martha Blassnigg je profesorica Antropologije medija, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u
Plymouthu.
Michael Punt je profesor umjetnosti i tehnologije, Transtehnološka istraživanja, Sveučilište u
Plymouthu.
Marta Gregorčič je docentica kulturologije i doktorica sociologije, trenutno provodi program
Urbanih brazda u okviru Europske prijestolnice kulture – Maribor 2012.
Peter Tomaž Dobrila je inženjer elektrotehnike - računarstva i glazbenik, usredotočen na kreativnu
upotrebu novih tehnologija. Prezentirao je, prikazivao i predavao širom svijeta. Član je Europske
akademije za digitalne medije (EADiM). Od 2008. je predsjednik Znanstveno istraživačkoga
udruženja za umjetnost, kulturno-obrazovne programe i tehnologiju EPEKA.
Snežana Štabi je bila urednica govornog programa radija MARŠ od začetka djelovanja 1990.
Uredila je i pripremila za tisak različite publikacije i knjige (Katedra, Znanstvena revija, Naklada
KRT, Naklada Obzorja). Više od desetljeća je radila na području oglašavanja. Suradnica u
programima i urednica različitih publikacija i knjiga u KID KIBLA (časopis Folio, objave na
Internetu i razne tiskane publikacije).
220
Dejan Pestotnik – od 2004. podpredsjednik Kulturno obrazovnog društva KIBLA. Radi kao
producent, koordinator i menađer na području promocije suvremene umjetnosti (izložbe i
prezentacije, suvremena umjetnost, odnosi s javnošću i kulturni marketing – sponzorstva) na
međunarodnoj razini.
Žiga Dobnikar je povjesničar umjetnosti i kurator.
Robert Posavec je profesor informacijskih znanosti i hrvatskog jezika. Radi kao knjižničar i voditelj
javne i kulturne djelatnosti u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec. Istražuje, piše i radi na
područjima novih medija, informacijskih znanosti, socijalnih pokreta.
Stjepan Mikec, voditelj projekta New Media Cross Border. U Autonomnom centru u Čakovcu
radi na pripremi i provedbi razvojnih projekata vezanih uz slobodnu kulturu, nove tehnologije i
civilno društvo. Trener i konzultant za projektni menadžment, IT alate za kolaboraciju, promociju za
neprofitne organizacije. U središtu njegovog interesa su novi modeli suradnje i održivog razvoja,
utjecaj slobodnog softvera na razvoj zajednice, web komunikacije.
*
Dr. Martha Blassnigg (Reader in the Anthropology of Media, Transtechnology Research,
Plymouth University)
Prof. dr. Michael Punt (Professor of Art and Technology, Transtechnology Research, Plymouth
University)
Marta Gregorčič is a docent of culturology with a PhD in sociology, currently creating the Urban
Furrows program as part of the European Capital of Culture - Maribor 2012.
Peter Tomaž Dobrila is an electronic and IT engineer and a musician who focuses on the creative
use of the new technologies. He was presenting, showing and lecturing all over the world. He’s a
member of the European Academy for Digital Media (EADiM). Since 2008 he’s a President of the
Scientific and Research Association for Arts, Cultural Educational Programmes and Technology
EPEKA.
Snežana Štabi was editor of the talk program at radio MARŠ since its beginnings in 1990. Has
edited and prepared the layout for a number of publications and books (Katedra, Znanstvena
revija, KRT Publishing, Obzorja Publishing). Has worked in the field of advertisement for over
a decade. Works on programs and as editor of publications and books at ACE KIBLA (Folio
magazine, web announcements, and other printed publications).
Dejan Pestotnik – since 2004 vice president of Association for Culture and Education KIBLA,
working as producer, coordinator and promotion manager of contemporary art production
(contemporary art exhibitions, presentations PR and cultural marketing – sponsorships) on an
international level.
Žiga Dobnikar is an art historian and curator.
Robert Posavec, professor of information sciences and Croatian. Works as librarian and head of
public and culture&arts activities at the Center for Education in Čakovec. Works as a researcher
and writer in the field of new media, information sciences and social movements.
Stjepan Mikec, head of the New Media Cross Border project. Works at the Autonomous
center in Čakovec on the preparation and execution of development projects linked to the
fields of arts&culture, new technologies, and the civil society. Trainer and consultant for project
management, IT cooperation tools, and non-profit organization promotion. The central focus of
his interests includes new models of collaboration and sustainable development, the influence of
open source programs on the development of society, and web communications.
Avtorji / Autori / Authors 221
NEW MEDIA CROSS BORDER
Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja
Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja
Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development
Vodilni partner / vodeći partner / Leading partner:
Autonomni centar – ACT, Čakovec (HR)
Partnerji / Partneri / Partners:
Kulturno izobraževalno društvo KIBLA, Maribor (SI)
ONEJ – društvo prekmurske pobude, Murska Sobota (SI)
Udruga mladih Varaždinski underground klub (V.U.K.), Varaždin (HR)
http://noborderculture.eu
REPUBLIKA SLOVENIJA
MINISTRSTVO ZA GOSPODARSKI
RAZVOJ IN TEHNOLOGIJO
Projekt Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja – NEW
MEDIA CROSS BORDER se izvaja v okviru Operativnega programa IPA SI-HR 2007–2013.
Projekt Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja – NEW
MEDIA CROSS BORDER se provodi u okviru Operativnog programa IPA SI-HR 2007–2013.
Project Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development – NEW MEDIA CROSS BORDER is implemented within the Operational Programme IPA SI-HR 2007–2013.
Projekt delno financirajo / Projekt djelomično financiraju / Project is partially funded by:
Republika Slovenija, Ministrstvo za gospodarski razvoj in tehnologijo / Republic of Slovenia,
Ministry of economic development and technology
Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture / Republic of Croatia, Ministry of Culture
Vlada Republike Hrvatske, Ured za udruge / Government of the Republic of Croatia, Office for
Zavod Republike Slovenije
Cooperation with NGOs
za zaposlovanje
Grad Varaždin / City of Varaždin
Republika Slovenija, Ministrstvo za izobraževanje, znanost, kulturo in šport / Republic of Slovenia,
Ministry of Education, Science, Culture and Sport
Mestna občina Maribor / Municipality of Maribor
S pomočjo programa javnih del Zavoda Republike Slovenije za zaposlovanje / With support of
Employment Service of Slovenia (public works).
Stališča, objavljena v tej publikaciji, ne izražajo mnenj donatorjev.
Stajališta iznesena u ovoj publikaciji ne moraju nužno odražavati stajališta donatora.
The views expressed in this publication do not necessariliy reflect those of the donors.
Knjiga govori o fenomenih “neodvisne” kulture v preteklosti
in sedanjosti in jih skuša pojasniti. Opisuje kulturno in
družbeno sceno. Izraz odvisno-neodvisno ni vedno uporabljen,
vendar se pojavlja kot rdeča nit skozi prispevke, prav tako
kot avtonomija, samoodločanje, sodelovanje, v nasprotju z
glavnimi tokovi in kapitalizmom. Vprašanje je, koliko smo
odvisni, zakaj smo ali nismo, zakaj več nismo aktivisti, kako
smo sprejeli pravila sistema in podobno, kje je naš projekt v
tej zgodbi.
Stjepan Mikec
NMCB je deloval na čezmejnih projektih z uporabo
transdisciplinarnih metod – zagotavljanjem sredstev
na odvisno-neodvisne načine, z inovativnimi metodami
prikazovanja del in sodelovanjem umetnikov in znanstvenikov,
s čezmejnim sodelovanjem, umetnostjo, ki se zajeda v socialo,
z metodami dela pa tudi raziskovanja, ki ga lahko izvajajo
združenja, z razvijanjem partnerstva organizacij, z razvojem
sodelovanja med več sektorji – akademskega, izdajateljskega,
raziskovalnega, umetniškega, tehnološkega in socialnega. Vse
to kaže na transdisicplinarnost.
Kruno Jošt
In prav projekti, kot je NMCB, raziskujejo in krepijo moč
posameznikov ali skupin, tako formalnih kot neformalnih, da
aktivno sodelujejo v novo nastajajočih procesih organiziranja,
združevanja in s tem posledično ustvarjanja in prezentiranja
ustvarjenega, kar predstavlja neomejeno polje novih idej,
inovacij, ki inspirirajo ter bogatijo naše znanje in s tem bivanje
v realnem času in prostoru.
Dejan Pestotnik
NEW MEDIA CROSS-BORDER
Transdisciplinarnost in novomedijske kulture v razvoju čezmejnega sodelovanja
Transdisciplinarnost i novomedijske kulture u razvoju prekograničnog područja
Transdisciplinarity and new media culture in cross-border area development
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
30
File Size
5 262 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content