ANDRIJA ŠULJAK, Glasnik/Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije

UREDNICI I SURADNICI GLASNIKA / VJESNIKA
ĐAKOVAĈKE I SRIJEMSKE BISKUPIJE
OD 1873. DO DANAS
-----------------Marin SRAKIĆ, Đakovo
Malo je biskupija u svijetu koje se mogu pohvaliti dijecezanskim glasilom koje kontinuirano izlazi više od 125 godina, kao što se to moţe pohvaliti Đakovaĉko-osjeĉka
nadbiskupija sa svojim “Glasnikom” odnosno “Vjesnikom” koji je poĉeo izlaziti 1873.
i izlazi do danas. Svakako da su tome doprinijeli i njegovih 19 urednika, koji su svojom sposobnošću i koncepcijom te umješnim pronalaţenjem suradnika davali sliku
ovom ĉasopisu. Njima je ovaj ĉlanak posvećen. Ova revija imala je svoju oscilaciju u
sadrţaju, aktualnosti, znanstveno-pastoralnoj razini, no uvijek je bila revija na koju su
se pretplaćivali i svećenici izvan granica biskupije. Vjesnik su uglavnom ureĊivali profesori Ċakovaĉke teologije, danas Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, bilo
kao pojedinci ili kao uredništvo. Nekada je on bio jedina revija uopće na podruĉju Crkve u Hrvatskoj, a danas kad postoji velika konkurencija ova revija spada u vrh revija za
pastoralnu orijentaciju.
“Opjevajmo slavne muţeve, pretke naše po njihovim pokoljenjima... ime im ţivi za sva pokoljenja; mudrost njihovu objavljuju puci, i slavu njihovu naviješta općina” (Sir 44, 1. 14-15).
Te rijeĉi starozavjetnog mudraca moţemo primijeniti na urednike i suradnike Glasnika odnosno Vjesnika Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije i Srijemske biskupije, jer za kontinuirano izlaţenje našega glasila, osim Boţjoj providnosti koja nas je tijekom tih godina vodila, imamo u
prvom redu zahvaliti zasluţnim i sposobnim urednicima koji su s brojnim, vrijednim i spremnim suradnicima pronalazili teme koje su odgovarale pojedinom vremenu i omogućili da naše
biskupijsko glasilo izlazi tako dugi niz godina.
Dva su razdoblja ovog ĉasopisa, jedno je razdoblje Glasnika od 1873. do 1945. /s kratkim razdobljem u kojem su izlazile samo okruţnice i obavijesti Biskupskog ordinarijata od 1945. 1947./, a drugo razdoblje Vjesnika, od 1948. do danas. Njegovo se ime mijenjalo, ali se nije
mijenjala osnovna zamisao osnivaĉa i izdavaĉa. Evo naziva prvog razdoblja: “Glasnik Biskupije Djakovaĉko-Sriemske” (1873. - 1879.), od br. 4. 1879. “Glasnik Biskupija Bosanske i
Sriemske” (1879. - ). Postoji nedosljednost: na naslovnoj stranici pojedinog broja ostaje taj
naslov, a na naslovu pojedinoga godišta “Glasnik Biskupije Bosanske i Sriemske”, od 1917.
do 1945. “Glasnik Biskupija Bosanske i Srijemske”.
2
Kroz sve ove godine bilo je devetnaest odgovornih i nekoliko glavnih urednika.1 U ovom radu
slijedit ćemo Glasnik odnosno Vjesnik kroz njegove urednike. Oni su, naime, svojom sposobnošću i koncepcijom te umješnim pronalaţenjem suradnika davali sliku ovom ĉasopisu. Suradnika je bilo nekoliko stotina. Naţalost, u nekim razdobljima, kao npr. u onom od godine
1945. - 1979. godine, autori su ostali anonimni. Njihova imena nije moguće otkriti ni iz rukopisa saĉuvanih u arhivu.
I. UREDNICI GLASNIKA BISKUPIJE DJAKOVAĈKO-SRIEMSKE
1873. - 1945.
1. Dr. Julije Liebbald-Ljubojević (1873.)
Prvi urednik bio je dr. Julije Liebbald-Ljubojević, ”profesor u Djakovu”. Rodio se u Dombovaru (MaĊarska) 14. 2. 1839. Studije zapoĉeo u domaćem sjemeništu, a nastavio i završio u
Centralnom sjemeništu u Budimpešti. Za svećenika je zareĊen 1862. godine. Bio je profesor
crkvenoga prava i povijesti (1863. - 1873.), suplent moralne teologije, pastoralne teologije i
katehetike (1865. - 1873.). On je objavio “Katoliĉko ţenitbeno pravo” koje je doţivjelo dva
izdanja, zatim “Groblje i pokop” (1865.) i “Prisega u našem narodu” (1871.). Imenovan je Tajnim komornikom. Ţupnikom u Bošnjacima postavljen je (1873. - 1899.). Umro je u Vinkovcima 1. 10. 1904., u 65. godini ţivota i 42. godini misništva.2On je uredio 21 broj u 1873.
godini, ali je iste godine imenovan ţupnikom u Bošnjacima. Njegovo ime nije navedeno na
stranici Sadrţaja toga godišta, pa mnogi i ne znaju da je bio urednik. Opraštajući se prizano je
“predplatnici sa svih krajeva ne samo trojednice već i Bosne i Istre jamstvom su mi, da sam
nastojao u smislu svoga programa Glasnik ureĊivati”.3
Prigodom odlaska za ţupnika u Bošnjake dr. Liebbald je izrazio zahvalnost Jakovu Greguriĉeviću, duhovnom pomoćniku u Osijeku i kasnijem duhovniku u Bogoslovnom sjemništu, koji mu je “pri korigovanju lista prijateljski pomagao”.4
2. Dr. Ivan Koharić (1873. -1874.)
Dr. Ian Koharić, “obrednik preuzvišenoga gospodina biskupa”, ureĊivao je Glasnik od broja
22. 1873. godine do broja 18. 1874. godine. On se rodio u Viljevu, 27. prosinca 1845. godine,
otac mu je bio uĉitelj. Osnovnu školu pohaĊao je uz oca najprije u Viljevu, potom u Petrijevcima, gimnaziju u Osijeku, a zadnja dva razreda, tj. 7. i 8. u biskupskom liceju u Đakovu.
Bogoslovske nauke uĉio je na peštanskom sveuĉilištu (1864. - 1868.). Za svećenika zareĊen je
poĉetkom 1869. godine, nakon ĉega je postao duhovnim pomoćnikom u Vinkovcima. Godinu
1
Podatke o autorima nalazimo u Dijecezanskom arhivu u Đakovu i u ĉlancima u drugima izvorima i objavljenim
djelima, kao što su: M. PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806. - 1906., Preštampano iz Glasnika, Tisak
Bisk. tiskare u Djakovu, 1911. - E. GAŠIĆ, Brevis conspectus historicus Dioecesium Bosnensis-Diakovenis et
Sirmiensis e fontibus historicis concinnatus curriculisque vitarum auctus, Essekini 1944, Sumptibus auctoris. M. SRAKIĆ, Stolni kaptol Bosanski ili Đakovaĉki i Srijemski u Đakovu, u Diacovensia. Teološki prilozi, Đakovo god. III, br. 1, 1995. - ISTI, Odgojitelji u Bogoslovnom sjemništu i profesori na Teologiji u Đakovu od 1806. 1996. u Diacovensia. Teološki prilozi, Đakovo, god. IV, br. 1, 1996., str. 167 - 254.
2
Usp. M. SRAKIĆ, Odgojitelji u Bogoslovnom sjemništu i profesori na Teologiji u Đakovu od 1806. - 1996. u
Nav. ĉl. str. 183.
3
Usp. J. LIEBBALD-LJUBOJEVIĆ, Oproštaj, u GBĐS, 1, 1873, br. 21, str. 168.
4
Ondje.
3
dana nakon toga poslan je u Augustineum u Beĉ, gdje je na bogoslovnom fakultetu Beĉkog
sveuĉilišta pohaĊao posebna predavanja iz ţenidbenog prava (1870. - 1872.). Tu je promoviran u ĉast doktora bogoslovlja 31. prosinca 1872. godine. Vrativši se u Đakovo, postao je obrednikom (ceremonijarom) biskupa Strossmayera i uĉiteljem pedagogike na ţenskoj preparandiji u Đakovu. Imenovan je prosinodalnim ispitateljem. Kad je otvoreno sveuĉilište u Zagrebu, podnio je molbu za profesora prava ili moralke, i tu je 5. rujna 1874. godine imenovan
prvim izvanrednim, a 19. studenoga 1879. godine redovitim profesorom na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Umro je u 35. godini ţivota, nakon teške operacije 25. lipnja 1880., sahranjen u Zagrebu.5
3. Dr. Mijat Kuĉera (1874.)
Treći urednik bio je dr. Mijat Kuĉera, “profesor crkvenog prava i poviesti”. RoĊen je u Dubokoj kraj Velike 27. 10. 1840. godine. Za svećenika zareĊen 1864. godine. Poloţio doktorat
iz teologije u Budimpešti 1873. Bio je profesor filozofije 1869. - 1873., crkvenoga prava i
crkvene povijesti (1873. - 1875.), kateheta u Vinkovcima (1875.). Postao ţupnik ţupe Nijemci
(1882.). Umro je u Nijemcima 11. 7. 1895., u 55. godini ţivota i 31. svećeništva. On je uredio
samo dva broja Glasnika, tj. br. 19 i 20 u godini 1874.
4. Dr. Josip Paus (1874. - 1876.)
Njega je na uredništvu naslijedio dr. Josip Paus, “profesor bibliĉkog študija u Đakovu”. Rodio se u Osijeku 16. 2. 1842. Za svećenika zareĊen 23. 7. 1865. Nakon reĊenja studirao je u
Augustineumu. Imenovan je katehetom Osijeka I. (1869. - 1873.), potom profesorom biblijskih znanosti (1873. - 1876.). Nakon toga postao je upraviteljem ţupe u Golubincima (1876.
- 1885.), zatim ţupnikom ţupe Ruma (1885. - 1904.). Godine 1895. imenovan je zaĉasnim
kanonikom. Umro je u Marienbadu (u Ĉeškoj) 9. 7. 1904. godine, u 62. godini ţivota i 39.
misništva. On je ureĊivao Glasnik do kraja 1875. godine, nakon ĉega je imenovan ţupnikom
ţupe Golubinci.
U prve dvije godine Glasnik je promijenio pet odgovornih urednika. Uz urednika postojalo je
i “Uredniĉtvo Glasnika”, iako ne znamo od koliko se ĉlanova sastojalo. Ono se nalazilo
najprije u biskupskom dvoru, a potom u Bogoslovnom sjemeništu. U prvim godinama
urednici su nailazili na velike poteškoće, meĊu kojima je na prvom mjestu udaljenost
uredništva od mjesta tiskanja. Naime, Glasnik se tiskao u Osijeku. Josip Paus piše: “Daljina
od Djakova do Osieka neiznaša istina više od kakovih 5-6 milja; ali tko pozna šlavonske ceste
uobće, a u našoj ţupaniji napose, taj će si moći predstaviti cestu izmeĊu Djakova i Osieka u
zimsko doba, reknemo mu: ovo je jedna od najgorjih cesta u trojedinoj kraljevini! Pa koliko
puta moradosmo po takovoj cesti u Osiek ići da za urednost lista shodne mjere poprimimo.
Što više, jednom moradosmo ĉitav u više stotina odtisaka dotiskani i u Djakovo već prispjeli
list sbog nevještine ili neopreznosti slagarove - uništiti, pa iznova tiskati dati!”6
5
Usp. L. M., + Dr. Janko Koharić. (Iz “Nar. Nov.), u Katoliĉki list, 31, 1880., br. 29, str. 231 - 231 (sic!). - Usp.
J. JURAJ, /STROSSMAYER/, Okruţnica, u GBS, 8, 1880, br. 12, str. 109. - K. VOJNOVIĆ, Prepis, Nav. mj.
str. 109- 110. - I sam je Strossmayer uz obavijest o njegovoj smrti iznio divan lik ovog svećenika koji je
preminuo u ranoj dobi svoga svećeniĉkog ţivota.
6
Usp. GBĐS 3, 1875., br. 24, str. 216.
4
Tisak Glasnika najprije je bio povjeren tiskari Ignacija Mederšicky (1873.), no sljedeće godine uredništvo je moralo potraţiti drugu tiskaru.7Tada je tiskanje povjereno J. Franku (1874. 1876. br. 21), potom Juliju Pfeifferu (1876.), zatim Dragutinu Sandoru (I. V. Hamannu)
(1877.), Dragutinu Sandoru (Ant. Gosser) (1878.). Godine 1879. opet se vraća u tiskaru Julija
Pfeiffera, da bi od prvog broja 1881. godine do zadnjeg broja 1945. godine bio tiskan Tiskom
biskupijske tiskare u Đakovu.8
Ĉetvorica urednika ostvarivala su namjeru “Uredniĉtva” izraţenu u prvom broju Glasnika, tj.
“razglašivati po biskupiji naredbe i okruţnice Preĉ. Ordinarijata... promicati praktiĉno obrazovanje svećenika... Duboka bogoslovna istraţivanja, suhoparne prepirke, gole i neplodne teorije leţe mu izvan kruga. Nasuprot u praktiĉni ţivot svećenstva što dublje posegnuti, pastirsko uredovanje što poukom, što savjetom olahkotiti”. 9Temeljne teme bile su svećeniĉki ţivot
i pastirsko djelovanje te praktiĉna pastoralna pitanja. Zanimljivo je da je Glasnik odmah na
poĉetku izlaţenja iznosio “gibanje puĉanstva” u ţupama naše biskupije, zato ne stoji prigovor
da su naši svećenici to vaţno pitanje zanemarili. Povremeno se javljaju i povijesni ĉlanci.
Glasnik tu i tamo ulazi u polemike, kao što je ona o pitanju sveuĉilišta i bogoslovnog sjemeništa.
U tom razdoblju suradnici su bili uglavnom Ċakovaĉki svećenici, ali su se vrlo brzo ukljuĉili i
drugi. Sam biskup Josip Juraj Strossmayer najrevniji je suradnik Glasnika od prvog broja kada je dao objaviti odluku Prvog vatikanskog koncila od. 18. srpnja 1870.,10 pa do smrti 1905.
godine. Uz njega su Aleksandar Tomić, Vilim Korajac, dr. Janko Koharić, dr. AnĊelo Voršak,
te ţupnici: Ferdo Filipović, Tomislav Benko, Šišman Bunjik, Antun Ittlinger, Stjepan Serkulj,
Ţivko Odţić, Josip Vallinger, Ivan Mihaljević. Njima se pridruţuju i drugi, kao što su franjevci o. Martin Nedić OFM, o. Euzebije Fermendţin OFM, o. Marijan Šunjić OFM te dr. Martin Štiglić (Zagreb), profesor pastorala na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
5. Dr. Josip Kuhner (1876. -1890.)
Uredniĉka sluţba ustalila se tek kad ju je preuzeo dr. Josip Kuhner, profesor crkvenoga prava u Đakovu. On ju je obavljao od 1876. - 1890. godine. Dr. Josip Kuhner rodio se u Jarmini
9. 7. 1847. godine. Svećenikom je postao 14. 9. 1872. godine. Imenovan je kapelanom u Zemunu, zatim poslan u Augustineum u Beĉ na studije, gdje je poloţio doktorat iz teologije.
(1875.). Bio je profesor crkvenoga prava i povijesti (1875. - 1890.). Imenovan je ţupnikom u
Gradištu (1891.). Umro je i sahranjen u Jarmini 20. 10. 1902., u 55. godini ţivota i 30. svećeništva. 11
Sam urednik je kao pravnik objavljivao ĉlanke s podruĉja svoje struke, a bilo je ĉlanaka s podruĉja kateheze i pastorala, svećeniĉke i puĉke, naroĉito marijanske poboţnosti, te svećeniĉke
duhovnosti i osobne izgradnje svećenika općenito, kao npr. “o pravilima pristojnosti” (1881.).
Ĉlanci s podruĉja kateheze koji se objavljuju od prvih brojeva Glasnika pokazuju da je kateheza trajno obiljeţje naše biskupije još od vremena prvog slavonskog katekizma što ga je na7
O prvoj tiskari piše Uredništvo piše: “Javljamo našim prijateljem, da smo se pobrinuli kako će “Glasnik odsele
urednije izlaziti. Dosadanjem neredu nebijasmo mi krivi, nego tiskar koga baš toga radi bijasmo prisiljeni
ostaviti te tiskanje lista drugoj tiskarni povjeriti”, Dopisnica uredniĉka, u GBDS 2, 1874, br. 1. str. 8.
8
Vidi naslovne stranice pojedinih godišta i brojeva od 1873. do 1881.
9
UREDNIŠTVO, 1, 1873., br. 1. str. 1.
10
Usp. Odluke od 18. Srpnja 1870., u GBDB 1, 1873., br. 1, str. 5-6, br. 2. str. 11-12.
11
Usp. M. SRAKIĆ, Odgojitelji u Bogoslovnom sjemništu i profesori na Teologiji u Đakovu od 1806. - 1996. u
Nav. mj., str. 181.
5
pisao Ivan Grliĉić, prvi Ċakovaĉki ţupnik iz redova dijecezanskog klera. 12 S mnogim naslovima i temama te njihovim sadrţajima ne bismo se morali stidjeti ni danas. Glasnik prati ţivot
u biskupiji, biskupa na njegovim pastirskim pohodima ţupama i pohodu “ad limina” ili pohodu Rimu nekom drugom zgodom, ali i vaţnije dogaĊaje u pojedinim ţupama. U njemu se objavljuje okruţnice, ali i nekrolozi prigodom smrti pojedinih svećenika. Jasno, poĉasno mjesto imaju papinske poslanice. Osim toga, nije prošao nijedan biskupov roĊendan ili imendan
odnosno godišnjica njegovog svećeniĉkog ili biskupskog reĊenja a da nije bio spomenut i obiljeţen u Glasniku. Od 1876. godine, svake godine treći broj je Glasnika rezerviran za biskupove korizmene poslanice, koje su koji puta zauzimale i do 60 stranica.
Od domaćih svećenika suradnici su bili: dr. Josip Kuhner, dr. Ivan Bujanović, Nikola Tordinac, kanonik sv. Jeronima u Rimu i glasnogovornik biskupa Strossmayera, dr. Alojzije Vincetić, Izidor Paulić, ţupnik, Ilija Okrugić Srijemac, pjesnik i knjiţevnik, te Stanko Matijević,
ţupnik i autor brojnih ĉlanaka s podruĉja katehetike, Antun Bogetić, ţupnik Ĉerevića, Milko
Cepelić, biskupov ceremonijar. Iz drugih biskupija javljaju se Cvjetko Gruber, ţupnik laĊevaĉki, Josip Rieger (Zagreb), nekadašnji urednik Katoliĉkog lista i neko vrijeme profesor povijesti u Đakovu, te Vjekoslav Manzoni (Zagreb).
6. Matija Pavić (1890. - 1895.)
Dr. Josipa Kuhnera naslijedio je Matija Pavić (1890. - 1895.), “profesor sjemeništa u Djakovu”. Rodio se u Đakovu 31. 1. 1859. godine. Licej i bogosloviju završio je u Đakovu, a za
svećenika je zareĊen 1882. godine. Nakon reĊenja poslan je na studije u Beĉ, ali zbog potreba
u biskupiji pozvan je u Đakovo, gdje je postavljen za profesora crkvene povijesti i apologetike. Tu je sluţbu obnašao do 1895. godine. Od 1895. do 1911. godine bio je ţupnik u Semeljcima. Biskup Ivan Krapac imenovao ga je kanonikom u Đakovu (1911.). Tada je ponovno
preuzeo sluţbu profesora iz apologetike i crkvene povijesti. Istakao se kao pisac brojnih ĉlanaka, osobito iz domaće crkvene povijesti koje je objavio u Glasniku. Zajedno s Milkom Cepelićem izdao je monumentalno djelo Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovaĉki i
sriemski god. 1850 - 1900. Ĉlanke o Bogoslovnom sjemeništu objavljene u Glasniku izdao je
kao zasebnu knjigu Biskupijsko sjemenište u Djakovu 1806-1906.13 S pravom ga moţemo nazvati najvećim povjesniĉarom Đakovaĉke i Srijemske biskupije. Matija Pavić je bio vrlo ugledan svećenik, po naravi vedar, plemenit, tijesno vezan uz sjemenište i klerike koji su rado
slušali njegova ţiva i zanimljiva predavanja iz teologije i crkvene povijesti. Ostavio je mnogo
biljeţaka i graĊe za povijest Đakovaĉke i Srijemske biskupije. Bio je generalni vikar, odlikovan je ĉašću apostolskog protonotara i opata Blaţene Djevice Marije od Petrovaradina. Umro
u Đakovu kao veliki prepozit 25. 11. 1929. godine, u 71. godini ţivota i 47. misništva. Sahranjen je u kaptolskoj grobnici.14
Osim sluţbenih okruţnica i naredaba objavljuju se rasprave i ĉlanci iz liturgijskog, teološkog,
pravnog i pouĉnog podruĉja. Vijesti iz biskupije, Hrvatske i svijeta su obilnije, a pojavljuju se
i recenzije, odnosno prikazi i reklame knjiga. I sam urednik je mnogo objavio, dok je u isto
vrijeme angaţirao brojne svećenike sa ţupa da mu šalju vijesti, ali i ĉlanke s pastoralnog podruĉja. Glasnik prati ţivot i domaće i opće Crkve, zbivanja i previranja. U to vrijeme urednik
objavljuje svoje prve, izuzetno vrijedne ĉlane iz povijesti naše biskupije, kao što su “Kaptoli
12
Put nebeski... To jest nauk karstjanski, Venetiis M. DCCVII, Apud Hieronymum Albriccium.
Objavljena djela vidi u M. SRAKIĆ, Bibliografija svećenika Ċakovaĉke i srijemske biskupije (1527.- 1981.), u
Izdanju Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, Đakovo, 1982. /autograf/., br. 466, 844, 1168, 1202, 1283.
14
Usp. A. SPILETAK, + Monsignor Matija Pavić, u GBBS 57, 1929, br. 22, str. 178-180. 13
6
bosanski i sriemski u srednjem vieku” (1893.), “Josip A. Ĉolnić, biskup bosanskodjakovaĉki” (1895.), i sl., koje će nastaviti i onda kad ne bude više urednik.
Suradnici iz Đakova bili su dr. Julije Liebbald-Ljubojević, s prilozima iz crkvenoga prava, dr.
AnĊelko Voršak, Josip Šestak, dr. Josip Horvat, dr. Ivan Kraljević, dr. Jakša Pliverić, autor
ĉlanaka o poboţnosti prema Presvetom Srcu Isusovu; iz redova pastoralnoga klera: Ivan
Tombor, knjiţevnik i ţupnik, Matej Babogredac, ţupnik, J. Krbavac, M. Relić, Ivan Becić,
Augustin Lobmayer, A. Ambrinac, Tomislav Benko, Aleksandar Anet, Antun Baraĉ, Radonić,
Stjepan Kellek, kasnije kanonik u Đakovu, Mato Ivanišević, te o. Mladen Barbarić, franjevac.
7. Dr. dr. Alojzije Vincetić (1896. - 1911.)
Nakon Matije Pavića uredništvo je preuzeo dr. Alojzije Vincetić, profesor bibijskih znanosti
u Bogoslovnom sjemništu. Rodio se u Štajerskoj, u Zreĉju 11. 6. 1862. godine. Za svećenika
je zareĊen 14. rujna 1886. Bio je duhovni pomoćnik u Brodu, zatim prebendar stolne crkve.
Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na Gregorijani. Po povratku sa studija predavao je filozofiju (1891. - 1892.), zatim biblijske znanosti (1892. - 1911.). Od godine 1911. do 1930.
bio je ţupnik u Zemunu. Objavio je mnogo ĉlanaka napose s podruĉja biblijskih znanosti, ali i
iz drugih podruĉja, kao što je dugaĉka studija iz povijesti zemunske ţupe. Umro je u Zemunu
15. srpnja 1930. u 69. godini ţivota i 44. godini misništva.15
Dr. Alojzije Vincetić je bio urednik u vrijeme velikih jubileja biskupa Josipa Jurja Strossmayera, utemeljitelja Glasnika, 80. obljetnice njegova ţivota, pedestgodišnjice biskupske sluţbe,
u vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, u godini smrti biskupa (1905.), i imenovanja i nastupa
njegovog nasljednika biskupa Ivana Krapca (1910.), te otvaranja Djeĉaĉkog sjemeništa u Osijeku (1899.) i 100. obljetnice Bogoslovnog sjemeništa. Sam urednik je objavljivao ĉlanke s
podruĉja biblijskih znanosti, a bivši urednik Pavić objavio je ĉlanke iz povijesti biskupije
“Bakić Petar” i “Pataĉić Gjuro” (1896), “Biskupija sriemska” (1897.). Osim ĉlanaka s podruĉja dogmatike, liturgike i pastorala ima ih znaĉajan broj ĉlanaka za osobnu svećeniĉku izgradnju. U to vrijeme Glasnik je pratio socijalna pitanja koja su iznikla neposredno prije i poslije
enciklike Pape Lava XIII. “Rerum novarum”. Neposredno pred kraj stoljeća biskup je organizirao duhovnu obnovu biskupije, napose kroz puĉke misije, koje su vodili isusovi, dominikanci i franjevci te posvetu Presvetom Srcu Isusovu.
U tom razdoblju u Glasniku su suraĊivali dr. Stjepan Babić, profesor rektor i prorektor, autor
brojnih izvornih ĉanaka i prijevoda s podruĉja svećeniĉkog ţivota, pedagogije, dr. AnĊelo Ruspini, profesor prava u Đakovu a kasnije u Zagrebu, dr. Svetozar Rittig, dr. Vilko Anderlić,
ceremonijar biskupa Ivana Krapca, koji je bio revan suradnik objavivši mnogo ĉlanaka vrijednih napose s podruĉja sociologije; zatim Antun Akšamović, profesor, Marinko Lacković,
Grgur Galović, duhovnik sjemeništa. Svoje su priloge objavljivali ţupnici: Ivan Lakajnar,
Karlo Pavić, dr. Matej Novosel, Ivan Radić, Josip Lovretić, naš poznati etnolog, Ferdo Gerstner, katehetiĉar i voditelj ketehetske obnove u prvoj polovici ovog stoljeća na podruĉju naše
biskupije, Stjepan DunĊerović, Dominik Šarĉević, dr. Mijo Kuhner, Vladoje Holik, Josip
Vraţić, Karlo Pavliĉić, Marijan Galović, Ivan Cvrković. Od stranih dr. Ljudevit Lauš, o. Stjepan Babunović, DI, dr. Franjo Belaj.
15
Usp. A. ŢABAROVIĆ, Uspomeni blagopokojnog prelata i ţupnika dr. A Vincetića, u GBBS, 58, 1930, br. 14,
str. 121-122.
7
8. Marinko Lacković (1912. - 1917.)
Od 1912. godine pojavljuje se novost, naime dijeli se sluţba odgovornog od glavnog urednika. Te godine odgovornim urednikom imenovan je Marinko Lacković, prebendar stolne
crkve, a glavnim dr. Andrija Spiletak. Lacković se rodio u Starim Jankovcima 23. 10. 1876.
godine. Bogoslovske škole uĉio u Đakovu. Za svećenika zareĊen 1. 7. 1900. godine. Imenovan kapelanom u Mitrovici (1900. - 1903.), privremenim upraviteljem ţupe (1902. - 1903.),
prebendarom stolne crkve (1903. - 1918.), aktuarom biskupskog ordinarijata (1905. - 1918.).
Kroz to vrijeme svojim krasopisom sastavio je katalog Biskupijske knjiţnice. Osim toga bio
je upravitelj biskupske tiskare (1906. - 1918.). Ţupnik u Nijemcima (1931. - 1940.). Kratko
vrijeme predavao je moralnu teologiju (1. 10. - 15. 10. 1902.). Obnašao je sluţbu rektora Bogoslovnog sjemeništa (1940. - 1946.). Nakon umirovljenja ostao je ţivjeti u sjemeništu, gdje
je i umro 20. 5. 1955. godine, u 79. godini ţivota i 55. svećeništva.
Od tog vremena do 1943. godine na naslovnoj stranici Glasnika stoji: “Uredio: profesorski
zbor Bogoslovnog sjemeništa djakovaĉkog”. Naţalost, nije navedeno, a i ne zna se, jesu li
profesori imali kakvo uredniĉko vijeće, no, time je istaknuta uloga cjelokupnog profesorskog
zbora. Za vrijeme mandata tog urednika srušena je stara zgrada franjevaĉke/sjemenišne crkve
i zgrada sjemeništa te izgradila nova zgrada. To je vrijeme Prvog svjetskog rata, pa se pojavljuju i ĉlanci o ratu i miru.16 Nije ostao ne zabiljeţen ni veliki dogaĊaj u Crkvi tj. izdanje
crkvenog zakonika “Codex iuris canonici” (1917.). Kroz te dvije godine istiĉu se ĉlanci s podruĉja pastorala i izvještaji o ţivotu domaće Crkve, što ih je ureĊivao odgovorni urednik te
znanstveno-teološki ĉlanci kojima je autor bio glavni urednik. Socijalna pitanja obraĊuje dr.
Vilko Anderlić, autor prvog udţbenika za katoliĉku društvenu nauku na hrvatskom jeziku.17
Dekreti pape Pija X. o ĉestoj i svagdašnjoj priĉesti već su snaţno zahvatili katoliĉki svijet, a u
našoj je biskupiji bilo nekoliko “pionira” koji su svojim ĉlancima preko Glasnika širili novu
euharistijsku disciplinu. Ovaj urednik otpratio je na zemaljski poĉinak i biskupa Ivana Krapca
koji je svega šest godina vodio biskupiju, ali je mnogo uĉinio za nju.18
Suradnici su bili: biskup Ivan Krapac, sa svojim poslanicama, dr. Andrija Spiletak, s ĉlancima
s podruĉja biblijskih znanosti, a kasnije s podruĉja povijesti, zatim dr. Franjo Herman, profesor prava u Đakovu, dr. Andrija Ţivković, Antun Mitrović, ţupnik, Josip Sokol, prebendar, dr.
Franjo Didović, Franjo Perĉić, ţupnik, Ivan Berti, autor brojnih ĉlanaka sa svih podruĉja svećeniĉkog ţivota i djelovanja. Tomislav pl. Pracny, nositelj papinog odlikovanja, bio je prvi
laik koji se javio u Glasniku (1914.).
.
9. Dr. Andrija Živković (1918. - 1920.)
Dr. Andrija Živković, u trenutku kad je bio imenovan glavnim i odgovornim urednikom, obnašao je sluţbu tajnika biskupije i profesora filozofije i sociologije na Visokoj bogoslovnoj
školi u Đakovu. Već tada je, kao mlad svećenik i profesor, oĉitovao ozbiljnost znanstvenog
radnika. Rodio se u Sikirevcima 23. 11. 1886. godine. U Rimu na Gregorijani postigao je do16
Usp. A. PROHASKA, Rat i vjera, Govor biskupa dra. Prohaske. Preveo Msgr. dr. Anderlić, u GBBS, 43,
1915, br. 5, str. 43 - 44, br. 6, str. 54-56. Tih godina napisati: “Rat zovu u svjetskoj povijesti, u ţivotu naroda ultima ratio i kategorijom nasilja; ali je jasno, da u toj ultima ratio nema niĉesa od racije i da ta kategorija nije kategorija razbora, nego kategorijom šake”, doista je bilo hrabro i napredno. - M. IVANIŠEVIĆ (priopćio), Religija, kultura, mir, u GBBS, 44, 1916, br. 1, str. 56.
17
Usp. V. ANDERLIĆ, Sociologija, Djakovo, Biskupijska tiskara u Djakovu 1912.
18
Usp. Izvanredni broj Glasnika, od 22. srpnja 1916., posvećen je pokojnom biskupu, osim toga i br. 14, 1916.
godine.
8
ktorat iz filozofije (1909.) i teologije (1913.). Za svećenika zareĊen u Rimu 28. 10. 1912. godine. Vrativši se sa studija obnašao je sluţbu kapelana u Nuštru (1913.), profesora na Liceju
(1913. - 1914.), tajnika biskupije (1914. - 1920.), profesora filozofije i sociologije na Bogosloviji (1914. - 1925.), prvoga prefekta u Sjemeništu (1914. - 1918.), prebendara (1917. 1918.), pravog ĉlana konzistorija (1920. - 1925.), profesora morala (1923.), biskupskoga kancelara (1920. - 1925.), profesora retorike i hodegetike (1923. - 1924.). Prijavio se u natjeĉaju
za profesora Sveuĉilišta u Zagrebu, gdje je postao redovni profesor na Katoliĉkom bogoslovnom fakultetu (1925). Obnašao i sluţbu dekana Bogoslovnog fakulteta i rektora Zagrebaĉkoga Sveuliĉišta (1938.). Umro je u Zagrebu, 10. 1. 1957., u 71. godini ţivota i 45. svećeništva. Bio je veliki znanstveni radnik objavivši niz samostalnih djela.19 SuraĊivao je u brojnim
listovima, teološkim i drugim struĉnim ĉasopisima, kao što su Luĉ, Hrvatska straţa, Vrhbosna, Glasnik, Hrvatska Prosvjeta, Bogoslovska smotra, Za vjeru i dom, Vjesnik ţupe sv. Marka, Nedjelja. Zajedno s dr. Matijom Belićem osnovao u Đakovu “Đakovaĉke puĉke novine”
(tjednik), koji je kasnije izlazio pod imenom “Narodna obrana”.20
U tom razdoblju prevladavaju ĉlanci s podruĉja katehetike, pastorala i prava, a znaĉajno mjesto imaju i oni iz podruĉja biblijskih znanosti (autor im je dr. Spiletak). Glasnik prati zbivanja
u domaćoj i općoj Crkvi. U drţavi SHS nastaju novi problemi: pokret niţega klera koji se djelomiĉno izrodio u starokatoliĉki pokret u nas, te pitanja Katoliĉke Crkve u novoj drţavi. Naši
u svjetskim razmjerima mali gradovi poĉinju se širiti i izazivati pastoralne probleme kojima
posvećuje paţnju i naš Glasnik. U zadnjoj godini uredništva uz ime urednika stoji da je urednik bio i biskupski kancelar i tajnik, te je godine, naime, imenovan biskupom Mons. Antun
Akšamović, vicerektora sjemeništa.
Suradnici su uglavnom tadašnji profesori Visoke bogoslovne škole u Đakovu, a od Ċakovaĉkog pastoralnog klera javljaju se Stjepan Flodin i Karlo Grimm, kapelani koji su kasnije prešli u Druţbu Isusovu, dr. Josip Gunĉević, kateheta, ţupnik i ravnatelj brodske gimnazije, pisac
polemiĉkih i pouĉnih ĉlanaka, koji je od partizana stradao kraj Krapine u Maceljskoj gori zajedno s drugim svećenicima, zatim, Marijan Jelenĉić, Pavao Matijević, Franjo Martinĉević,
Stevo Kokanović. Od stranih tu su don Frane Bulić, poznati arheolog, Josip Feikus, M. Padovan, OP, dr. Fran Grivec (Ljubljana), poznati slovenski teolog, dr. Dragutin Kniewald (Zagreb), Massner - Sporšić A., Antun Mahnić, biskup (Krk). Pjesme objavljuju Ljuboje Dlustuš
(Osijek) i Šprio Petranović (Kriţevci).
10. Dr. Andrija Spiletak (1921.- 1927.)
Kroz sljedećih šest godina bio je urednikom Glasnika Dr. Andrija Spiletak, profesor biblijskih znanosti u Bogoslovnom sjemeništu. Rodio se u Mokošici kraj Dubrovnika 8. 1. 1879.
Za svećenika je zareĊen 1901. godine. Nakon reĊenja imenovan je nadstojnikom studija u
centralnom sjemeništu u Zadru. God. 1903. bio je kratko vrijeme upravitelj ţupe u PridvorjuKonavle. Odatle polazi na visoke teološke studije u Augustineum u Beĉ, gdje je postigao doktorat iz teologije. Nakon povratka u domovinu imenovan je direktorom biskupske kancelarije
u Dubrovniku, biskupskim tajnikom i vjerouĉiteljem na višoj gimnaziji i ĉlanom društva
"Zbor popova". Pozvan i zamoljen došao je 1911. godine u Đakovo i preuzeo sluţbu profesora biblijskih nauka u Bogoslovnom sjemeništu (1911. - 1935.). Godine 1913. imenovan je zaĉasnim prisjednikom duhovnog stola, kasnije postaje prosinodalnim ispitateljem, braniteljem
ţenidbenog veza i predsjednikom Ţenidbenog suda, kanonikom magistrom (1926.), kancela19
20
Usp. M. SRAKIĆ, Bibliografija.., br. 126, 185, 210 - 215, 278, 550 - 553, 562, 740, 876, 890, 904, 1231.
Usp. N. N., Msgr. Dr. Andrija Ţivković, u VĐB, 10, 1957, br. 2, str. 24 - 26.
9
rom biskupske kancelarije, generalnim vikarom. Odlikovan je ĉašću Komornika Njegove Svetosti, prepozita Sv. Duha od Monoštora. Bio je i veliki prepozit stolnoga kaptola. U Bogoslovnom sjemništu obavljao je i sluţbu: duhovnika (1912. - 1913.), profesora morala i liturgike
(1923. - 1924.), kasnije rektora (1934. - 1937.) i prodirektora (1929. - 1941.). U biskupiji je
uţivao izuzetno visok ugled što ga je stekao jakim umom, visokom inteligencijom i znanstvenim radom, nadasve plemenitim srcem. Zbog govora što ga je odrţao "Poklonicima sjene
Strossmayerove" u kojem je jasno poruĉio "Sluţbenom Beogradu": "Narodi se ne odgajaju
bajunetama i Glavnjaĉama, nego vjerom i prosvjetom", bio je maknut sa sluţbe generalnog
vikara. Andrija Spiletak je bio vrlo plodan pisac, posebno u Glasniku Đakovaĉke i Srijemske
biskupije i u Katoliĉkom listu. Bio je izvrstan poznavalac ţivota i rada biskupa Strossmayera.
Pred kraj ţivota ĉesto je pobolijevao. Umro je nenadano u Lipiku, 29. 11. 1941. godine u 63.
godini ţivota i 41. misništva. Sahranjen je u kaptolskoj grobnici. 21 Kao urednik objavljivao je
ĉlanke iz podruĉja biblijskih znanosti, ali je poznatiji kao povjesniĉar Đakovaĉke i Srijemske
biskupije.
Uz njega objavljuju svoje ĉlanke iz raznih podruĉja teološke znanosti u prijašnjem razdoblju
spomenuti profesori i ţupnici. U novonastaloj drţavi SHS Katoliĉka crkva se našla bliţe (politiĉki) pravoslavnoj, pa nije ĉudo što se u Glasniku objavljuju ĉlanci o tim pitanjima (J. Gunĉević, F. Herman). Javio se i nekadašnji urednik Glasnika dr. Alojzije Vincetić, tada ţupnik
zemunski. U vrijeme previranja mlaĊega klera objavljeni su ĉlanci o svećeniku i svećeniĉkom
ţivotu, i sluţbi (G. Galović, J. Pliverić). Za vrijeme A. Spiletka navršilo se pedeset godina izlaţenja Glasnika, o ĉemu je pisao njegov nekadašnji urednik Matija Pavić. Na podruĉju kateheze javlja se nova metoda i to ne moţe ostati nezapaţeno u ţivotu Ċakovaĉke Crkve. U našem društvu i Crkvi niĉu laiĉka udruţenja, u prvom redu Katoliĉka Akcija i njoj Glasnik posvećuje mnogo prostora.
Od Ċakovaĉkog klera u Glasniku su suraĊivali: dr. Ivan Rogić, profesor prava, dr. Zvonimir
Marković, profesor moralne teologije u Đakovu, Matija Pavić, ml., Ivan Berti, Josip Bertić,
ţupnik, Josip Šafran, ţupnik, Adam Iviĉić, bogoslov, Dr. Karlo Schwerer, kateheta, dr. Mato
Novosel, ţupnik, Ivan Seĉkar, prebendar i kateheta, Josip Sokol, prebendar, Antun Ĉordašić,
dekan i ţupnik, Ivan Kukula, bogoslov, kasnije ĉlan Druţbe Isusove, Antun Milfajt, ţupnik,
Dominik Šarĉević, ţupnik, Emerik Gašić, bogoslov i kasnije ţupnik, Adam Iviĉić, kateheta,
Mato Kretonić, kapelan, Augustin Wolf, duhovnik. Bilo je i suradnika izvan biskupije, kao što
su dr. Josip Cenkić, ţupnik, dr. Aleksandar Gahs, profesor iz Zagreba, prof. Franjo Lasman,
dr. Josip Lang, pomoćni biskup zagrebaĉki, o. Gj. Bencetić, OFM, Mladen Barbarić, OFM,
Laik A. Metzger, major u m., dr. Matija Belić, odvjetnik iz Đakova, Antun Matasović, bankovni direktor.
11. Dr. Zvonimir Marković (1928. - 1940.)
Dr. Zvonimir Marković, profesor moralne teologije, bio je dva puta urednik biskupijskoga
glasila, prvi puta od 1928. - 1940. godine. RoĊen je u Piškorevcima 15. 9. 1897. Visoke bogoslovske nauke s doktoratom filozofije i teologije svršio u Innsbrucku (1918. - 1919.) i Rimu
(1921. - 1924.), gdje je (u San Pastore) 23. 10. 1923. zareĊen za svećenika. Bio je profesor
moralne i pastoralne teologije od 1924. do 1966. godine, a predavao je i filozofiju (1926. 1932. i 1949. - 1952.), sociologiju (1926.), katehetiku (1929. - 1938.), retoriku (1948. 1954.), homiletiku (1949. - 1954.), crkveno pjevanje (1928. - 1935.). Imenovan je i prefektom
21
Usp. Necrologium, u DAĐSK, str. 18 - 19. Tekst nekrologa pisao Rudolf Šverer, kanonik arhiĊakon. Usp. Z. MARKOVIĆ, + Dr Andrija Spiletak, u GBĐS 69, 1941., br. 23, str. 198 - 200.
10
studija (1924. - 1929.). Godine 1939. imenovan je kanonikom, a 1959. godine tajnim komornikom Njegove Svetosti. Bio je uĉen, drag i odliĉan predavaĉ, metodiĉar i pedagog, kao i autor po kome je predavao (Noldin). Kao kanonik punih 30 godina napose se isticao kao kustos
u brizi za katedralu. Isticao se i kao vrsni organizator raznih sveĉanosti u katedrali. Godinama
je bio "arhiprezbiter", voditelj ceremonija i liturgije u katedrali. Obavljao je i druge sluţbe kao: prosinodalni ispitatelj, rektor crkve Presv. Srca Isusova, upravitelj Marijine kongregacije
djevojaka, Cenzor za izdanje knjiga, sudac dijecezanskog sudišta, regens chori u katedrali,
ĉlan permanentnog odbora za euharistijske kongrese, tajnik biskupskog ordinarijata. Umro je
u Đakovu, 15. 8. 1969., u 72. godini ţivota i 46. svećeništva, na blagdan Velike Gospe. 22
U ovom razdoblju u Glasniku prvi puta se javlja jedna ţena Eva Marošević sa svojim prilogom “Djelovanje katoliĉke ţene” (1928.). Glasnik je bio bogat vijestima, a od 1938. godine
bio je i službeno glasilo Beogradske nadbiskupije (1938. 1941). Biskup Antun Akšamović,
po uzoru na biskupa Josipa Jurja Strossmayera, objavljivao je svoje korizmene poslanice. U
Glasniku nalaze mjesto i “naredbe drţavnih vlasti”. Dakako, ĉasno mjesto zauzimaju papinske
poslanice. Ĉitajući danas Glasnik toga vremena moţemo pratiti ţivot u biskupiji i izvan nje.
Za vrijeme uredništva dr. Zvonimira Markovića suradnici u profesorskom zboru bili su dr.
Andrija Spiletak, dr. Alojzije Vincetić, dr Franjo Herman, dr. Pero Ivanišić, dr. Matija Petlić,
dr. Ivan Rogić, dr. AnĊelo Ruspini, dr. Andrije Ţivković, de. Emil Mayer, dr. Rudolf Schütz
(sve doktori u teološkim disciplinama!). Suradnici iz ostalog dijela Ċakovaĉkoga klera su: Rudolf Šverer, dr. Đuka Marić, Ivan Berti, Ferdo Gerstner, Marijan Jelenĉić, Marijan Galović,
Emreik Gašić, povjesniĉar biskupije, Pavao Matijević, Martin Baumšabl, Petar Pejakić, Stjepan Uroić, Ivan Šalovac, dr. Pavao Gjelatović, Theodor Klein, Franjo Perĉić, Adam Ţabarović, Stjepan Bäuerlein, Stjepan Csizmadia, Stjepan Biĉanić, Stjepan Bogutovac, Stjepan Djaković, Josip Šimunović, Stjepan Limburger, Antun Milfajt, Ferdo Schwerer, Josip Ivić, Vjekoslav Kreneis, Josip Pavlović, Đuro Baloković, Franjo Jungert, Antun Milfajt, ţupnik, Viktor Pospišil i Ivan Nikšić, bogoslov. Redovnici: o. Ivan Kukula DI.. Zagrebaĉki svećenik Milan Beluhan. Objavljen je prijevod ĉlanka kardinala M. Faulhabera. Njima se pridruţuju laici
prof. M. Potoĉnjak, Gjuro Szabo, Stanislav Preprek, kompozitor, dr. Velimir Deţelić.
12. Dr. Pero Ivanišić (1941. - 1942.)
Dr. Pero Ivanišić bio je urednik Glasnika svega godinu dana. Rodio se u Vrbici 21. 6. 1900.
godine. Roditelji su mu bili porijeklom iz Ĉrnkovaca, filijale ţupe Podravski Podgajci, zato su
ih u selu zvali "Crnkovaĉki", a i on je sebi uzeo taj nadimak kao pseudonim. Nakon ispita zrelosti upisao se na Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, gdje je studirao slavistiku. Dobio
je mjesto profesora na gimnaziji u Sisku, ali odmah potom otišao je u Rim kao pitomac Germanicuma (1925. - 1931.), a poslije i Zavoda Svetog Jeronima (1931. - 1932.). Doktorao je iz
filozofije (1928.) i teologije (1931.). Za svećenika zareĊen u Rimu 25. 10. 1931. Nakon povratka iz Rima 1932. godine imenovan je prefektom sjemeništa i profesorom filozofije (1932.
- 1935.) te prebendarom stolne crkve, profesorom specijalne teologije (dogmatike) (1934. 1946.) i crkvenoga pjevanja (1932. - 1946.). Od 1935 - 1946. godine bio je regens chori stolne
crkve. Vjerouĉitelj je i graĊanske škole u Đakovu, katedralni propovjednik, prosinodalni ispitivaĉ, kanonik magister. Uz svoj teološki studij i profesorsku sluţbu objavio je više struĉnih
ĉlanaka i samostalnih većih radova. SuraĊivao je u ĉasopisima: Luĉ, Hrvatska Prosvjeta, Duhovni ţivot, Sv. Cecilija, Bogoslovska Smotra, Glasnik, i dr. Osobito se isticao na polju crkve22
Usp. Necrologium, u DAĐSK, str. 31 - 33. Tekst nekrologa pisao Mons. Ćiril Kos, kanonik. - Usp. R.
ŠVERER, In piam memoriam, u VĐB, 22, 1969., br. 9, str. 165 - 166.
11
ne glazbe. Ostavio je više svojih kompozicija, meĊu njima i nekoliko Misa. Zadnje tri godine
pobolijevao je na srcu, i toj je bolesti podlegao u Vukovaru 1. 9. 1946., u 46. godini ţivota i
15. svećeništva. Sahranjen je u kaptolskoj grobnici.23
Drugi svjetski rat i proglašenje Nezavisne Drţave Hrvatske nametnuli su nova pitanja koja su
naišla odjeka i u našem Glasniku. Urednik je uveo novu rubriku pod naslovom “Uvodnici”
kojima je on sam i autor. To su tekstovi duhovnog sadrţaja a u naslovu je bila neka izreka
Svetoga pisma. Glasnik se te godine oprostio od svoga nekadašnjeg urednika i revnog suradnika dr. Andrije Spiletka. Glasnik Beogradske nadbiskupije objavljuje Okruţnice i vijesti.
Suradnici u Đakovu su ostali isti, većinom ĉlanovi profesorskog zbora, a od pastoralnog svećenstva javljaju se Fran Martinĉević s povijesnom temom i Pavao Matijević, zatim Matija Pavić, Josip Pavlović, J. Vraţić, B. Ţic, Antun Ţivković, Ilija Ţivković. Od stranih svećenika tu
je dr. Karlo Doĉkal (Zagreb). Javlja se suradnim pod pseudonimom “Magister”. Od klerika
javlja se Ćiril Kos.
13. Dr. Rudolf Schütz (1942. - 1945.)
Novi urednik Glasnika bio je dr. Rudolf Schütz, profesor biblijskih znanosti. Rodio se u Budimpešti 17. 2. 1907. Za svećenika zareĊen 30. 6. 1929. Studirao u Strassbourgu. Bio je profesor specijalne dogmatike i apologetike (1933. - 1934.), biblijskih znanosti (1935. - 1960.),
filozofije (1944.), te filozofije na Liceju (1949.), zatim urednik novina Istina i Narodna obrana. Objavljivao je ĉlanke u Bogoslovskoj smotri, Glasniku, Vjesniku i Istini i svoja skripta.
Obnašao sluţbu Rektora Bogoslovnog sjemeništa i VBŠ-e (1946. - 1948.). Umro u Đakovu 6.
8. 1960., u 53. godini ţivota i 31. svećeništva. 24
Drugi svjetski rat nije omeo izdavanje Glasnika, jer su mu ostali vjerni dosadašnji suradnici.
Pojavljaju se i ĉlanci s podruĉja povijesti (Emerik Gašić, Trux dr. D., Ţic B.,). U zadnjoj godini uredništva dr. Rudolfa Schütza (1945.) do 31. srpnja izašlo je pet brojeva Glasnika, a otada pa sve do 1948. izašle su samo Obavijesti biskupskog ordinarijata.
Suradnici: Fran Martinĉević, Pavao Matijević, Matija Pavić, Josip Pavlović, Franjo Perĉić,
Viktor Pospišil, Dr. R. Schütz, B. Ţic, dr. Andrija Ţivković, dr. Ilija Ţivković, Marijan Galović, Emerik Gašić, dr. Pero Ivanišić, dr. Đuka Marić, dr. Zvonimir Marković, Ferdo Schwerer,
dr. D. Tux, Stjepan Bulat, Mitar Dragutinac, dr. Josip Gunĉević, Fran Martinĉević, Marijan
Oblak (Zadar), Adam Ţabarović, Marinković Lacković.
Nakon Drugog svjetskog rata komunistiĉke vlasti su konfiscirale ili nacionalizirale sve crkvene i biskupijske tiskare, a novine i ĉasopise zabranile. Biskupijska tiskara u Đakovu još je neko vrijeme objavljivala knjige i tiskala novine te “Obavijesti” i “Okruţnice” Biskupskog Ordinarijata. Najprije su izdane “Odredbe i upute biskupijskog ordinarijata” (1945.), potom “Odredbe i obavijesti Biskupskog ordinarijata (1946. i 1947.). Osim toga mjesto dotadašnjega
Glasnika Biskupija je poĉela izdavati ĉasopis Istinu. Rješenjem Vlade Narodne Republike
23
Usp. Necrologium, u DAĐSK, str. 22 - 23. Tekst nekrologa pisao Rudolf Šverer, kanonik arhiĊakon. Usp. Dr. ĐUKA MARIĆ, Naš nekadašnji profesor katedralin (sic) kompozitor, u VĐB, 19, 1966, br. 9, str. 163
- 165. - Bibliografiju djela i kompozicija vidi u: M. SRAKIĆ, Nav. dj., br. 156, 157, 172, 174, 236, 845, 1312,
1377 - 1434, 1460 - 1476.
24
N.N., + Profesor dr Rudolf Schütz, u VĐB 13, 1960. br. 9, str. 128. - 131.
12
Hrvatske, od 30. lipnja 1948., koju je potpisao dr. Vladimir Bakarić, predsjednik vlade, strojevi Biskupijske tiskare postali su vlasništvom crnogorske vlade, koja ih je predala Novinskoizdavaĉkom poduzeću Pobjeda iz Cetinja.25 Paradoksalno! Biskup Josip Juraj Strossmayer,
osnivaĉ Biskupijske tiskare, darovao je 1863. godine Crnogorcima 3000 for. za tiskaru u Cetinju. Sad je njegova tiskara u Đakovu oteta, demontirana i poslana u Cetinje.26
II. UREDNICI I SURADNICI VJESNIKA ĐAKOVAĈKE BISKUPIJE
OD 1948. DO 2001. GODINE
Biskup Antun Akšamović okruţnicom br. 1903/1947. odredio je i objavio izdavanje biskupijskog glasila pod imenom “Vjesnik biskupije Ċakovaĉke” (1948. - 1953.). Glasilo je kasnije
promijenilo naziv u “Vjesnik Ċakovaĉke biskupije” (1954 - 1983.), a od 1984. godine u “Vjesnik Ċakovaĉke i srijemske biskupije”. Naţalost, u arhivu ne postoji tekst te okruţnice, pa ne
znamo kako je došlo do te odluke i koje su je okolnosti pratile.
14. Dr. Zvonimir Marković (1948. - 1959.)
Za glavnog i odgovornog urednika Vjesnika Ċakovaĉke biskupije imenovan je dr. Zvonimir
Marković, profesor i kanonik, koji je tu duţnost obnašao i prije rata. Od 1951. godine on je
samo “odgovorni urednik”, a glavni i stvarni je Ćiril Kos, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa,
iako to, naţalost, nigdje nije zabiljeţeno. Ćiril Kos rodio se u Ribiĉ Bregu (ţupa Ivanec) u
Hrvatskom zagorju 19. 11. 1919. Za svećenika zareĊen je 9. 7. 1944. Nakon reĊenja imenovan je ţupnim vikarom u Hrvatskoj Mitrovici (1944. - 1946.), zatim upraviteljem ţupe u
Trnjanima (1946. - 1951.). Biskup Stjepan Bäuerlein imenovao ga je duhovnikom sjemeništa
(1951. - 1959.). Kroz to vrijeme predavao je u Bogoslovnom sjemeništu svjetovnu povijest,
ascetiku, mistiku, liturgiku. Kao duhovnik mnogo je preveo i izdao duhovne litarature. 27 Godine 1959. uhićen je zajedno s drugim profesorima i klericima i osuĊen na 7 godina strogog
zatvora.28 Nakon dvije i po godine amnestiran je i imenovan biskupskim tajnikom, prebendarom stolne crkve, generalnim ceremonijarom katedrale, katedralnim penitencijarom. Kanonikom arhi-Ċakonom imenovan je 1966., a kasnije je promaknut u sluţbu kanonika kustosa. Za
vrijeme bolesti biskupa Bäuerleina postavljen je za generalnog (1973.), a poslije njegove
smrti i za kapituralnog vikara (1973. - 1974.). Sljedeće godine (9. 2. 1974.) imenovan je i (17.
3. 1974.) posvećen za biskupa Ċakovaĉkog i srijemskog. Katoliĉki bogoslovni fakultet dodijelio mu je doktorat iz teologije "honoris causa" (23. 2. 1989.). Bio je apostolski administrator
Vrhbosanske nadbiskupije (od 19. 4. 1990. do 19. 1. 1991.). Papa Ivan Pavao II. prihvatio je
6. veljaĉe 1997. njegovu zahvalu na sluţbi biskupa i stavio ga u stanje mira.29
U tom trenutku Glasnik je jedini teološki-pastoralni ĉasopis kao i ĉasopis za svećeniĉku izgradnju na cijelom podruĉju tadašnje Jugoslavije. U novoj situaciji list je dobio novo ime i
25
Usp. K. PAVIĆ, Poijest Ċakovaĉkih tiskara, Izd. Muzej Đakovštine Đakovo, Đakovo, 1987., str. 86 - 89.
Usp. /M. PAVIĆ - M. CEPELIĆ/, Josip Juraj Strossmayer biskup bosansko-djakovaĉki i sriemski. god 1850. 1900., Zagreb, Tisak Dioniĉke tiskare 1900. -1904., str. 931.
27
Bibliografiju izdanih djela vidi u M. SRAKIĆ, Bibliografija, br. 56, 221 - 226, 259, 276, 277, 417 - 419, 514,
521, 522, 525, 533, 588.
28
Usp. M. SRAKIĆ, "U ime naroda". Proces protiv profesora, svećenika i bogoslova Bogoslovnog sjemeništa
u Đakovu 1959 - 1960, u Diacovensia, God. II, br. 1, 1994, str. 23 - 57.
29
Usp. VĐB 122, 1994, br. 6. i br. 9. Cijeli broj 6 je posvećen biskupu Ćirilu Kosu.
26
13
novi oblik. Iz sadrţaja razabiremo da prevladavaju rubrike: Okruţnice Biskupskog ordinarijata, Ĉlanci, Upute i obavijesti, te Vijesti. Nastavljaju se objavljivati uvodnici s latinskim naslovima, koji su izuzetno vrijedni ĉlanci za osobnu izgradnju svećenika. Kako se moţe razabrati
iz saĉuvanih rukopisa, autor im je uglavnom tadašnji profesor katehetike i kasnije Ċakovaĉki
biskup Stjepan Bäuerlein. Sadrţaj je prilagoĊen svećeniĉkoj osobnoj izgradnji i pastoralnom
djelovanju. Od 1953. godine Biskupski ordinarijat Đakovo poĉeo je izdavati ciklostilom “Obavijesti i okruţnice” i tako je Vjesnik prestao biti sluţbeno biskupijsko glasilo. To je trajalo
do 1994. godine kad se obavijesti i vijesti vraćaju u Vjesnik.
Nastala je i poteškoća s obzirom na tisak Vjesnika, naime 1954. godine radnici Gradske tiskare u Đakovu nisu ga htjeli tiskati, pa je uredništvo bilo prisiljeno potraţiti drugu tiskaru. Taj
posao preuzelo je Grafiĉko preduzeće “Jovan Popović” u Beogradu, u kojem je Vjesnik tiskan
od 5. broja 1954. do 2. broja 1955. godine, kada ga je preuzela prijašnja tiskara koja je promijenila ime u “Obrtno poduzeće Đakovo”.30
Pretplatnika i suradnika bilo je sa svih strana, od Ohrida do Jesenica, od Subotice do Dubrovnika. Naţalost, od 1948. pa sve do 1963. godine autori ĉlanaka su ostali nepotpisani. Razlog
je razumljiv, uredništvo ih je htjelo zaštiti od mogućih progona od strane komunistiĉkih vlasti.
Tek kod nekih prijevoda stoji naznaĉeno tko je autor (npr. Bliekast, Papini, kard. Suhard). Urednik je odgovornost preuzeo na sebe, i kroz to vrijeme bio je jedanput pozvan na saslušanje
zbog jednog uvodnika, ali se ni suvremenici ne sjećaju o kojem je uvodniku rijeĉ. Iz Urudţbenog zapisnika saznajemo imena tek nekih autora. To su: Mitar Dragutinac, s ĉlancima o srijemskim muĉenicima, Josip Ivić, ţupnik, o. Martin Kirigin, benediktinac s ĉlancima s podruĉja liturgijske obnove, Franjo Jungert, ţupnik, Stjepan Bulat, Varga Gejza, o. Ante Crnica
OFM, dr. Dinko Dubrović, dr. Ivan Škreblin (Zagreb), Antun Specijarić, Vojko Devetak, Ţarko Brzić, Mario Oblak (Zadar), Vladimir Dumbović, dr. Srećko Bošnjak, Msgr. Ivan Vlašić
(Banja Luka), Ivan Ţufić (Labin), Budislav Benvin (Split), Ivan Kujundţić (Subotica), Srećko
Bezić (Makarska), dr. Emanuel Krajnović (Letnica), Josip Pašić (Pakrac), dr. Ĉedomil Ĉekada
(Sarajevo), koji je neko vrijeme pisao uvodnike, Ivan Benlić (Kali). Korizmene poslanice biskupa Antuna Akšamovića objavljuju se do 1950. godine kao i pastirska pisma Biskupa Jugoslavije te enciklike i poruke papa. Od 1952. godine poĉinje se objavljivati graĊa za propovijedi, što je postalo omiljeno štivo svih svećenika. Naroĉito su vrijedni ĉlanci s podruĉja liturgijskog ţivota. Vjesnik je budno pratio liturgijsku obnovu, najprije onu malu za vrijeme Pija
XII. a poslije veliku za vrijeme i poslije Drugog vatikanskog koncila.
15. Vilim Hirschenhauser (1960. - 1984.)
Nakon uhićenja duhovnika Bogoslovnog sjemeništa vlĉ. Ćirila Kosa, 5. listopada 1959. godine, prestao je biti odgovornim urednikom dr. Zvonimir Marković, a glavnim i odgovornim urednikom imenovan je vlĉ. Vilim Hirschenhauser, aktuar Biskupskog ordinarijata, “regens
chori”, nastavnik pjevanja u Bogoslovnom sjemeništu. Rodio se u Ogulinu 14. 5. 1925. godine, gdje je završio osnovne škole i prvi razred gimnazije, ostale razrede završio je u Banja Luci na trapistiĉkoj klasiĉnoj gimnaziji. Filozofsko-teološke studije zapoĉeo je kod trapista, a
završio u Đakovu, gdje je i zareĊen za svećenika 8. 7. 1951. Nakon reĊenja imenovan je aktuarom Biskupskog ordinarijata. Tu je sluţbu vršio dugi niz godina (1952. - 1974.). U isto
vrijeme bio je imenovan ţupnim vikarom u Đakovu, uĉiteljem pjevanja na Visokoj bogoslovnoj školi, redovitim propovjednikom u stolnoj crkvi, prebendarom i penitencijarom. Kao
30
Usp. spomenute brojeve Vjesnika navedenih godišta.
14
"regens chori" od prvih godina svećeništva vodi katedralni zbor. Kao dobar poznavatelj njemaĉkog jezika dugi niz godina obavljao sluţbu referenta za Internacionalni Caritas i druge
meĊunarodne karitativne ustanove. Biskup Ćiril Kos imenovao ga je (1974.) kanonikom kustosom i tu sluţbu u kaptolu obnašao je do svoje smrti 2003. godine. Osim toga imenovan je
kanonikom penitencijarom. Odlikovan je ĉašću Kapelana Njegove Svetosti (1983.).31
Vilim Hirschenhauser je sluţbu urednika obnašao punih 25 godina. Kroz to vrijeme bio je
ĉetiri puta pozvan na saslušanje u Sekretarijat Unutrašnjih poslova (SUP), najviše radi ĉlanaka
o pastoralu mladih, ali nikad nije bio osuĊivan. U to vrijeme Koncil je najavljen, odrţan i
krenuo u ostvarenje zakljuĉaka i smjernica. Tada su se na našim prostorima pojavili novi teološki ĉasopisi, odnosno obnovili stari koji su zabranjeni 1945. godine. Slovenija je krenula
svojim putem sa ĉasopisima na slovenskom jeziku. Broj pretplatnika je opao, a suradnici su i
dalje ostali anonimni.
Nakon Koncila naša se teološka javnost okupila oko dva centra: Đakovaĉkog Vjesnika i Zagrebaĉkih revija i novina. Vjesnikovi su više naginjali ĉuvanju staroga, drugi su “krenuli naprijed”. Dolazilo je povremeno i do polemike, naroĉito u vezi s ĉlancima i stavovima dr. Ĉedomila Ĉekade.32 Neki su se ustruĉavali pisati u Vjesniku da ih se ne svrsta u “konzervativne”.
Urednik se neko vrijeme morao boriti za dovoljan broj suradnika. Prigodom 100. obljetnice
izlaţenja tadašnje Uredništvo je skromno priznalo: “I u ovo naše, poslije koncila vrijeme,
“Vjesnik” nije na glasu “modernog”, “suvremenog” lista. Ima i prigovora, koji - u ime naglašene slobode - ne ţelimo prigušiti. Ali smo uvjereni, da on nije izdao Sabor. Niti bilo koje njegove nauke. Nije rušio staro, nego nadograĊivao. Nije negirao prijašnje, nego produbljivao.
Nije prezirao stare vidove problema i ţivota, nego naglašavao nove”. 33 Od prvog broja 1969.
Vjesnik ima podnaslov Revija za pastoralnu orijentaciju svećenika. U vrijeme tog urednika
Vjesnik je obiljeţio 100. obljetnicu izlaţenja i tom zgodom primio je priznanje i od Drţavnog
tajništva u Rimu.34
Suradnici u to vrijeme bili su dr. Ĉedomil Ĉekada (Sarajevo), dr. Dragutin Kniewald (Zagreb), J. B. Marušić, Marko Perić (Mostar), o. Stjepan Schmidt (Rim), dr. Mako Peloza (Rijeka), Msgr. Franjo Kuharić (Zagreb), dr. Ivan Kopić (Đakovo), o. Aleksandar Barbalić DI, o.
Petar Ribinski DI, Mons. Gracija Ivanović (Kotor), dr. Rudolf Römer (Đakovo-Sarajevo),
Mato Bešlić, Antun Pilepić (Split), Ivan Dugi, o. Josip Badalić DI, o. Bono Mazić TOR, Josip
Ivić (Đakovo), Gejza Varga, o. Mirko Polgar DI, Ivan Šešo (Đakovo), o. Stanko Weissgerber
DI, Ţarko Brzić, o. F. Carev OFM, o. Mijo Škvorc DI, dr. Robert Paulović, laik (Petrovaradin), dr. Josip Kribl (Zagreb), dr. Ivan Rogić (Đakovo), dr. Srećko Bošnjak (Mostar), Ivan
Vlašić (Banja Luka), dr. Đuka Marić (Đakovo), Spectator (pseudonim), dr. Josip Buturac
(Zagreb), Mato Bogišić (Cavtat), dr. Jordan Kuniĉić OP, Hrvoje Bošnjanin (pseudonim),
Franjo Gruić (Đakovo), Rudolf Šverer, o. Augustin Pavlović OP, Branko Krilić OFM, Mato
Zovkić (Sarajevo), o. Gvido Lebret DI, (prijevod), dr. Ivan Zirdum (Đakovo), Nikola Paviĉić
SDB, Uskok (psudonim), Stjepan Bulat (Đakovo), Jonatan (psudonim), Ante Draĉevac (Dubrovnik), Roman Miz (Kriţevci), Vladimir Pavlinić (Zagreb), Marijan Kovaĉ OFMConv., Ţ31
Usp. M. SRAKIĆ, Stolni kaptol bosanski ili Ċakovaĉki i srijemski u Đakovu, u Nav. dj. str. 294.
Usp. Ĉ. ĈEKADA, Kuća na kamenu. Koncilski problemi Crkve. Ĉlanci i rasprave, Izdaje i odgovara don S.
BATINIĆ, Đakovo, 1970. U tom izdanju autor je objavio svoje ĉlanke što ih je objavljivao u Vjesniku i u drugim
ĉasopisima i novinama.
33
Jubilej našega “Vjesnika” (1873. - 1973), u VĐB XXVI (CI) 1973, br. 1, str. 3.
34
DRŢAVNO TAJNIŠTVO, Kardinal Villot “Vjesniku Đakovaĉke biskupije”, “Ovaj znaĉajan jubilej je zaista
zgoda da se dostojno proslavi i istakne dugi vijek toga pothvata, a ujedno da se spomene i bez sumnje velika korist, koju je to glasilo obilno donosilo već od vremena Biskupa Strossmayera i Ċakovaĉkom kleru i svemu Boţjem narodu”, u VĐB 26(101), 1973, br. 1, str.. 5.
32
15
eljko Pavliĉić (Đakovo), Damjan Raguţ (Mostar), dr. Teleki Bela (Subotica), o. Albin Škrinjar DI, Marko Majstorović (Đakovo), Mirko Validţić (Zagreb), Matija Nikolin (Đakovo), o.
Rajko Radišić OFM, o. Ivan Kukula DI, dr. Ivan Pavić (Pazin), Mirko Novak (Đakovo), o.
Zlatan Plenković OP, o. Martin Kirigin, o. Vladimir Pribanić DI, Franjo Zubak, Zvonko Paţin
(Đakovo), dr. Pero Araĉić (Đakovo), Pavao Madţarević (Đakovo), Mons. Ćiril Kos, Marin
Srakić, don Cvitan Radišić (Mostar), Ratko Perić (Mostar), Lojzika Ulman (laik), Antun Jovanovac, o. Josip Antolović DI, o. Mato Rusan DI, o. Tomo Vereš OP, o. Jurica Šalić OFM,
o. Ladislav Marković OCD, dr. Nikola Škalabrin, Vladimir Merćep (Rim), Josip Franulić
(Hvar), mr. Antun Kolarević (Đakovo), M. V. Ĉelkanović, o. Robert Bacsvary DI, Juraj Lonĉarević (laik), Josip pelc (Đakovo), o. Ivan Cindori DI, Mirko Mihalj (Split), dr. Zvonko Baotić (Sarajevo), Ţivan Bezić (Split), dr. Nikola Dogan, Radovan Grgec (laik), Slavko Vranjković (Đakovo), Tadija Pranjić (Đakovo). Posebnu paţnju izazvali su prilozi pod pseudonimom
Uskok i Tikić-Takić sa svojim “bockavim” (svadljivim) tonom.
16. Dr. Nikola Dogan (1985. - 1990.)
Nakon 25 godina uredništva sluţbu glavnog i odgovornog urednika preuzeo je dr. Nikola
Dogan, profesor fundamentalne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Rodio se u
Hrtkovcima 2. 1. 1944. godine, gdje je završio osnovnu školu. Bogoslovne nauke zapoĉeo je u
Đakovu, a potom je poslan u Germanicum u Rim. Tamo je na Gregorijani završio teološke
studije i postigao doktorat iz fundamentalne teologije. Nakon studija imenovan je profesorom
fundamentalne teologije (1979.), crkvene glazbe na Visokoj bogoslovnoj školi i Gimnaziji "J.
J. Strossmayer" u Đakovu, prebendarom, prefektom Malog sjemeništa - Liceja (1980. 1989.). Obnašao je sluţbu prefekta Bogoslovnog sjemeništa (1983. - 1984.), prorektora VBŠe (1981. - 1982.) i Teologije (1995. - 1998.), direktora Gimnazije "J. J. Strossmayer" (1990.),
generalnog vikara (1999.-2001.) i predstojnika Teologie (2003.-2005.). Kanonikom kantorom
imenovan je 1983. godine. Promicatelj je crkvene glazbe na podruĉju Đakovaĉke i Srijemske
biskupije. Bio je prvi urednik ĉasopisa "Diacovensia". Sudjelovao je na više znanstvenih skupova i objavio niz ĉlanaka s podruĉja teologije.35 Uspostavom Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu 2005. godine izabran je za prvoga dekana i tu je sluţbu obnašao do svoje
smrti 2007. godine. Odlikovan je ĉašću Kapelana Njegove Svetosti (2000.).
Uz njega je osnovano i uredniĉko vijeće s još ĉetiri ĉlana: dr. Pero Araĉić, Antun Jarm, dr.
Marin Srakić, dr. Andrija Šuljak. Kasnije se broj ĉlanova uredniĉkog vijeća povećao. Osim
njih tu je i dvadesetak stalnih suradnika sa svih strana. Urednik je odmah obavijestio ĉitalaĉku
javnost da “Vjesnik ţeli biti pomoć, ohrabrenje i odah u ĉasovima napora. Naša je ţelja da
Vjesnik uĊe u sve pore svećeniĉkog ţivota, da istraţi i one mogućnosti koje su moţda već i
zaboravljene. Vjesnik bi ţelio biti i poziv na suradnju, izmjenu misli i iskustava”.36 U Vjesnik
su ušle nove stalne rubrike: Listajmo s urednikom, u kojoj je urednik svaki puta ukratno proveo ĉitatelja kroz pojedini broj i upozorio na pojedine ĉlanke. Zatim, “Pokucajmo na svoja
vrata” (rijeĉ biskupa). U Vjesniku se pojavljuju veći ĉlanci, razgovori, kraći prilozi, zatim neizostavno “Rijeĉ” kao homiletska graĊa, razmišljanja.
35
Usp. M. SRAKIĆ, Odgojitelji u bogoslovnom sjemeništu i profesori na teologiji u Đakovu od 1806. - 1996,,
nav, dj., str. 209 - 210.
36
N. DOGAN, Izazov nepoznatog, u VĐSB 38(113), 1985, br. 1. str. 1.
16
U Uredniĉkom vijeću posebno mjesto ima Antun Jarm,37koji je stvarno preuzeo sluţbu tehniĉkog urednika koju obavlja i danas. Vjesnik je dobio novi vanjski izgled, a unutrašnjost je
“oplemenjena” vinjetama, slikama i sl. Već u prvoj godini novog urednika slavi se “Metodova
godina” s meĊunarodnim simpozijem i proslavom u Đakovu. Vjesnik prati tu godinu i dogaĊanja, a 1989. godine Đakovaĉka ili Bosanska i Srijemska biskupija slavi 750. obljetnicu
prvog spomena imena grada Đakova. Već sljedeće godine obiljeţava se 175. godišnica roĊenja biskupa Josipa Jurja Strossmayera kojoj Vjesnik posvećuje znaĉajan prostor. Iste godine
(1990.) imenovan je za pomoćnog biskupa Marin Srakić, jedan od ĉlanova uredništva.
S novim uredništvom stari suradnici ostaju, a javljaju se i novi i u Đakovu i izvan njega. To su
dr. Nikola Dogan, Ćiril Kos, dr. Marin Srakić, dr. Andrija Šuljak, Antun Jarm, dr. Pero Araĉić, Đuro Hranić, dr. Zvonko Paţin, mr. Ivan Šešo, Luka Vincetić, Slavko Vranjković, Mirko
Novak, mr. Marko Tomić, mr. Luka Marijanović, Ţeljko Pavliĉić, Gejza Varga, Đuro Gašparović, Vlatko Poljiĉak, Ivan Zirdum, Vinko Dubravac, Luka Strgar, Franjo Gruić, mr. Josip
Majdandţić, Tadija Pranjić, Nikica Mihaljević, Vlatko Dugalić, prof. Petar Strgar, mr. Antun
Kolarević, Marinko Boţić.
Strani suradnici su: kard. Franjo Kuharić, dr. Nikola Hohnjec (Zagreb), dr Tomislav Ivanĉić
(Zagreb), dr. Stjepan Kušar (Zagreb), mo. Izak Špralja TOR, o. Bono Zvonimir Šagi OFMCap., dr. Mato Zovkić (Sarajevo), dr. Ţelimir Puljić (Mostar), o. Antun Weissgerber D.I.,
s. Hijacinta Hoblaj, s. Deodata Koĉonda, dr. Marin Barišić (Split), dr. Ivan Golub (Zagreb),
dr. Frane Franić (Split), mr. Metod Pirih (Koper), dr. Alojzije Šuštar (Ljubljana), dr. Josip
Jakšić (Zagreb), Andrija Kopilović (Subotica), mr. Ivan PrenĊa (Zadar), dr. Vladeta Jerotić
(Beograd), o. Marijan Kovaĉ OFMConv., dr. Miha Ţuţek (Ljubljana), dr. Ivo Hladek (Njemaĉka), dr. Mijo Škvorc (Zagreb), dr. Felix Višnjić (pseudonim dr. Srećka Bošnjaka), o.
Bonaventura Duda OFM, o. Marijan Gajšak DI., s. Maneta Mioĉ, s. Sneţana Veĉko, mr.
Mirko Bulat (Osijek), Ivan Došlin (Zagreb), Josip Klarić (Zagreb), dr. Ive Maţuran (Zagreb),
dr. France Oraţem (Ljubljana), dr. Antun Škvorĉević, o. Jure Šimunović OFM, dr. Marijan
Ţagar (Rijeka), o. Mato Rusan DI, Luka Vuco (Split), don Ţarko Brzić (Zadar), Slavko Kovaĉević (Zagreb), dr. Rudi Paloš SDB, dr. Josip Baloban (Zagreb), dr. Josip Kribl (Zagreb), dr.
Emanuel Hoško OFM, dr. Mijo Korade DI, s. Edita Marić, s. Alda Blaţek, s. Marija Babić, s.
Kasilda Vidović, s. Terezija Sapun, s. Julijana Parić, s. Lucija Marinović, s. Egidija Galić, o.
Bogdan Cvetković OFM, o. Pero Sabolić DI, s. Zorka Kojaković, dr. Lush Gjergji (Priština),
s. M. Edith Budin, s. Klaudija Đuran, Jakov Jukić (Split), dr. Vinko Potoĉnjak (Ljubljana),
dr. Alfred Schneider, dr. Tonĉi Trstenjak DI,, dr. Drago Šimundţa (Split), dr. sci. med. Pal
Ungar (Subotica), dr. Divna Zeĉević (Zagreb), don Boţidar Medvid, s. Augustuna
Dominković, Ratko Šešan, s. Mariangela Ţigrić.
17. Mr. Marko Tomić (1990. - 1994.)
Od 9. broja 1990. uredništvo Vjesnika je preuzeo mr. Marko Tomić, profesor biblijskih
znanosti. RoĊen je u Harkanovcima 28. 11. 1952. godine. Teološke studije pohaĊao je u
Đakovu, gdje je i zareĊen 29. 6. 1977. godine. Nakon reĊenja postao je kapelan u Osijeku I.
37
Rodio se u Gundincima 12. 6. 1935. godine. Teološke škole završio je u Đakovu, za svećenika zareĊen 6. 3.
1960. Bio je kapelan u Ĉepinu (1960.), upr. ţup. u Rokovcima-Andrijaševcima (1960. - 1963.), upravitelj ţupe
Cerna (1963.), ţupnik u Osijeku VI. (Retfala) (1961. - 1971.), ravnatelj ekonomata biskupije (1971. - 1989.), rektor samostanske crkve (1974. - 1985.). Bio je ĉlan Administrativnog vijeća, ĉlan Zbora savjetnika u više mandata. Predavao je crkveno pjevanje (1978. - 1979.), ţupnu administraciju od 1978. do danas. Preveo je i izdao niz
knjiga duhovnoga sadrţaja.
17
(1977. - 1978.). U Rimu je upisao i magistrirao biblijsku teologiju (1978. - 1984.). Nakon
povratka postaje profesor grĉkog jezika (1984.), traktata De Mysterio Christi (1985.), sada je
profesor biblijskih znanosti. Od drugih sluţbi bio je tajnik VBŠ-e (1989. - 1991.), rektor
samostanske crkve (1985. - 1987.).38
Bila su to vrlo teška vremena. Nakon oduševljenja zbog samostalnosti domovine brzo dolaze
dani, meseci i godine rata i poraća. U Hrvatskoj se nešto dogodilo, krenulo se putem demokracije, zato je i urednik pozvao da ne ostanemo na starome, nego da iskoristimo šansu. U
Vjesniku se pojavljuju doista nove, u komunistiĉko doba nezamislive teme, kao npr. Svećenik
i politka. Zbog ratnih opasnosti Bogoslovno sjemenište zajedno sa Školom odlaze u Austriju,
u Mattersburg. Rat je poremetio suradnju, mogućnost redovitog izlaţenja, odnosno on izlazi
povremeno kao dvobroj. Ratni vihor onemogućio je slanje Vjesnika nekim pretplatnicima, a
njima mogućnost plaćanja pretplate.
Sve više su se javljale i poteškoće s Grafiĉkim poduzećem “Tipografija” u Đakovu, u kojem
se - kao nasljedniku Biskupijske tiskare - Vjesnik tiskao, uz spomenuti mali izuzetak, od 1948.
godine. Uredništvo povjerava 1993. godine tiskanje Vjesnika MC “Glas Slavonije” dd Osijek,
i tako se on ponovno vraća u Osijek gdje su tiskana prva godišta Glasnika.
S novim urednikom javljaju se i novi suradnici iz Ċakovaĉkoga klera: mr. Ivan Ćurić, Josip
Kalmar, dr. Nikola Škalabrin, Draţen Kušen, Josip Antolović, Ivan Jurić, mr. Mato Bešlić, Ivica Šola, Marin Kneţević, Marko Kljajić, Florijan Kvetek, Robert Farkaš, Stjepan Bogdanić,
Antun Dević, Stjepan Maroslavac, Ante Mihaljević, Ivan Lenić, Tomislav Kovaĉić, Ivica Rebić, Vinko Brezovar.
Njima se pridruţuju suradnici iz drugih krajeva: kard. Joseph Ratzinger (prijevod), dr. Anton
Stres (Ljubljana), dr. Milan Šimunović (Rijeka), kard. Franjo Kuharić, Ante Sekulić (Zagreb),
Juraj Klarić, dr. Marijan Jerko Fućak OFM, dr. Boţo Odobašić (Sarajevo), dr. Ivan Šporĉić
(Rijeka), dr. Karlo Višaticki (Banja Luka), dr. France Rozman, Boţica Valenĉić (Osijek),
Franc Cerar DI, Josip Beljan, dr. Bonaventura Duda OFM, Josip Prološĉić, Stanko Radić
OFM, dr. Mato Zovkić (Sarajevo), s. Meri Gotovac, s. Ankica Tomas, s. Lucila Zovak, o.
Martin Kirigin OSB.
18. Dr. Đuro Hranić (1994. -2001.)
Od 1994. godine uredništvo je preuzeo dr. Đuro Hranić, profesor dogmatike. Rodio se u Ceriću (ţupa Nuštar) 20. 3. 1961. godine. Teološke škole uĉio je u Đakovu na VBŠ-i. Za svećenika je zareĊen 29. 6. 1986. godine. Bio je ţupni vikar u Osijeku 3 (1986. - 1987.), asistent
studija za laike (1993.). Studirao teologiju na Gregorijani u Rimu gdje je stekao doktorat iz
dogmatske teologije (1987. - 1993.). Bio je prefekt discipline i studija u Bogoslovnom sjemeništu (1993. - 1996.), profesor dogmatike (od 1993. do danas) te prorektor Teologije u Đakovu. Objavljivao je ĉlanke teološkog sadrţaja najviše u Vjesniku. 39 Godine 1997. imenovan je
tajnikom Druge biskupijske sinode Ċakovaĉke i srijemske, a 2001. pomoćnim biskupom Ċakovaĉkim i srijemskim, danas Ċakovaĉko-osjeĉkim.
Novi urednik je najavio da Vjesnik ţeli biti revija ne samo za pastoralnu orijentaciju svećenika, nego “onih krštenika koji se aktivno ukljuĉuju u pastoralno poslanje Ċakovaĉke i srijem38
39
Usp. M. SRAKIĆ, Odgojitelji..., nav. mj. str. 234.
Ondje, str. 213.
18
ske Crkve”. Ţeli biti izraz zajedniĉke suodgovornosti. On ostaje otvoren i svim pastoralnim
djelatnicima izvan Đakovaĉke i Srijemske biskupije.40
Iz tog vremena Vjesnik dobiva ne samo veći broj stranica - od nekadašnjih 200 stranica narasta na 800 - nego i veću vrijednost sadrţaja, a iz broja u broj on sve snaţnije ostvaruje svoj
plan: pruţati pastoralnu orijentaciju. Moramo priznati da pohvale koje ĉujemo o Vjesniku zasluţuje u prvom redu glavni i odgovorni urednik, koji izmeĊu ostaloga dosta lako nalazi suradnike, a priloga ima toliko da ih ne moţe sve uvrstiti.
Od domaćih suradnika svećenika i klerika: mr. Marko Tomić, Marin Srakić, Ćiril Kos, Antun
Jarm, Ivan Matijević, mr. Ivan Šešo, dr. Zvonko Paţin, mr. Vladimir Dugalić, dr. Nikola Dogan, Peter Fischer, Marko Kljajić, mr. Josip Majdandţić, Ilija Martinović, Andrija Vrbanić,
Mirko Jokić, Josip Kalmar, Ante Markić, Stjepan Belobrajdić, Vinko Brezovar, Stjepan Podboj, Slavko Vranković, Mirko Novak, mr. Josip Bernatović, Draţen Kušen, Ivan Lenić, Petar
Ćorluka, Martin Radman, Ivica Rebić, dr. Pero Araĉić, Robert Farkaš, Luka Strgar, Stjepan
Maroslavac, mr. Marko Jerković, mr. Ivan Ćurić, mr. Luka Marijanović, dr. Slavko Platz, Ivica Šola, Antun Baĉić, Adam Bernatović, Tadija Crnjak, Marin Kneţević, Stjepan Radić, dr.
Nikola Škalabrin, dr. Andrija Šuljak, Zlatko Rajĉevac, Ivica Ĉatić, Marko Milinković, Ivan
Jurić, Dinko Kalmar, Markan Kormanjoš, Mario Spajić, Ivo Andrić, Drago Tukara, Andrija
Đaković, mr. Antun Kolarević, Ivan Tunjić, Petar Vidović, Jozo Duspara, mr. Đuro Gašparović, Ivan Lukaĉević. Ivica Paţin, David Sluganović, Froq Zefiq, Tomislav Ćorluka, Ivo Dţinić,
Josip Ivešić, Ţeljko Tovilo, mr. Franjo Gruić, dr. Ivan Zirdum, Adam Tabak, Marko Bubalo,
Nedjeljko Ĉutura, Pavao Madţarević, Ivica Raguţ, Mato Gašparović, Fabijan Svalina, Mirko
Bingula, Ivan Tunjić, Mato Lešić, Antun Drenjanĉević, Josip Plavšić, Boško Rimac, Gejza
Varga.
Suradnici iz drugih biskupija, redovniĉkih zajednica i laici: mr. Slavko Zec (Krk), dr. Tomislav Ivanĉić (Zagreb), Ţarko Brzić (Zadar), Tonĉi Jelinĉić (Hvar), Franjo kard. Kuharić, nadb.
Ivan PrenĊa i Marijan Oblak (Zadar), dr. Adalbert Rebić (Zagreb), dr. Bernardin Škunca
OFM, dr. Stjepan Baloban (Zagreb), s. Marija Bajić, dr. Josip Baloban (Zagreb), dr. Zvonimir
Kureĉić (Zagreb), dr. Stjepan Kušar (Zagreb), Danijel Labaš Jr. (Zagreb), o. Špiro Marasović
OFMConv,, o. Bono Zvonimir Šagi OFMCap., Ivan Šaško (Zagreb), dr. Milan Šimunović
(Rijeka), dr. Milan Špehar (Rijeka), dr. Tomislav Zdenko Tenšek OFMCap., dr. Anton Benvin (Rima), dr. Mile Bogović (Rijeka), mr. Jure Bosanĉić D.I., s. Hijacinta Marija Hoblaj, o.
Stjepan Novoselec OFMCap., s. Beata Prkaĉin, dr. Ţelimir Puljić (Dubrovnik), s. Estera Radiĉević, s. Ignacija Ribinski, dr. Antun Škvorĉević (Zagreb), dr. Mato Zovkić (Sarajevo), Valter Ţupan (Krk), Vladimir Šeremeta (Ukrajina), dr. Tomislav Bondulić (Zadar), dr. Josip
Grbac (Rijeka), Mijo Nikić, dr. Ivan Šarĉević (Sarajevo), s. Mari Gotovac, s. Ksenija Majstorović, s. Ankica Tomas, o. Albert Thielmeier (Podvinje), dr. Ivan Dugandţić OFM., dr. Nikola Hohnjec (Zagreb), o. Martin Kirigin, dr. Ante Mateljan (Split), dr. Ivan Šporĉić (Rijeka), s.
Marijangela Ţigrić, dr. Vlatko Badurina TOR, dr. Marijan Biškup OP, s. Valentina Mandarić,
s. Ljiljana Radošević, dr. Manda Svirac, dr. Tomislav Šagi-Bunić OFMCap., dr. Marinko Vidović, Josip Šimić, Slavko Topić, s. Terezija Zemljić, s. Deodata Koĉonda, mr. Anton i Ivanka Peranić (Krk), s. Kata Zadro, s. Edith (Branka) Budin, Marijan Galeković, s. Mariangela
Galić, s. Terezita Kalinić, o. Josip Koren OFM., Ivan Miklenić (Zagreb), Jozo Milanović, Ivan Milovĉić, mo. Izak Špralja TOR., Vesna Mala s., Matija Stepinac (Zagreb), s. Rastislava
Ralbovsky, Sneţana Veĉko, Ivo Maroević, Josip Prološĉić, Mato Artuković, Miro Sirovina,
Ernest Henau, Jakov Jukić, Krunoslava Kujavec, Perković Đurica, ak. Ivan Supek, Hrvoje Še40
Usp. Đ. HRANIĆ, Povratak izvorima, u VĐSB 122, 1994., br. 4, str. 73.
19
rić, Vanesa Đurakić, Josipa Domaćinović, Monika Šimek, Krešimir Veselić, Suzana Vrhovski, Sabina Kiš, Snjeţana Majdandţić, Krunoslav Boras, Jadranka Ĉiĉak, Marija Matoković,
Tonka Odobašić, Mato Batorović, Ratimir Sabo, Anto Škraba, Stjepan Androić, Ljiljana
Bamburaĉ, Gordan Ĉrpić, dr. Vladimir Gruden, Marijan Jakubin, Vine Mihaljević, Ante
Mrvelj, dr. Ana Pintarić, dr. Drago Šimundţa (Split), Alica Wertheimer-Baletić, Sabina Kiš,
Davor Jurĉić, Elza Jurun, Marina Marinović, dr. med. Draţen Švagelj, A. Tomasović, Ana
Volarić-Mršić, Josip Vrbošić, Suzana Ţupan, Krešimir Sever, AnĊelko Akrap, Andreja Brajša-Ţganec, mo. Josip Jerković, Mihalj Mirko (Split), Migotti Branka, dr. Nimac Stipe OFM.,
Tomo Šalić, Boţica Štumfol, s. Terezija Zemljić, Draţen Ţivić, Maja Bišĉan-Nushol, dr. Josip
Kuhtić, Ivan Albrecht, Drago Iliĉić, Darko Tot, Andrija Lukinović.
Prijevodi: E. Victor Frankl, Elisabeth Lukas, Oskar Seiler, Karl Lehmann, Walter Kasper,
Bernhard Wenisch, Karl Rahner, Willy Bünter-Mäder, Lino Ciccone, Godfried Danneels, Avery Dulles, Gotthard Fuchs, Klemens Deinzer, James V. Shall, Katalin Balthasar, Szolt Balthasar, Mario i Marta Essert, Nela Williams, Edgard Josef Korherr, Jakob Sint, Paul Post,
Helmut Renöckl, Leo Scheffczyk, Gabriel Maria Steinschulte, Giulio Einaudi, Joţe Golinĉik,
Giuseppe Pellegrino, Asztrik Verszegi.
19. Dr. Vladimir Dugalić (2002.- )
Od sijeĉnja 2002. godine do danas, glavni urednik je dr. Vladimir Dugalić. RoĊen je 12. veljaĉe 1965. godine u Osijeku. Osnovnu i prva dva razreda srednje škole završava u rodnome
gradu, a treći i ĉetvrti razred na Biskupijskoj gimnaziji “Josip Juraj Strossmayer” u Đakovu,
gdje maturira 1983. godine. Filozofsko-teološki studij pohaĊao je na Visokoj bogoslovnoj
školi u Đakovu te, nakon poloţenoga propisanoga programa studija, diplomirao 1989. godine.
Iste godine zareĊen je za svećenika i nakon jedne godine pastoralnog rada u ţupi Sv. Mihaela
arkanĊela u Donjem Miholjcu te ţupi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku III. odlazi u Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu na poslijediplomski studij iz moralne teologije.
Specijalizaciju iz moralne teologije pohaĊao je na Papinskom lateranskom sveuĉilištu - Akademiji Alfonzijani, gdje je 1993. godine magistrirao, a 2001. godine i doktorirao.
Od jeseni 1995. zapoĉeo je predavati kolegije iz moralne teologije i socijalnog nauka Crkve
za potrebe Teologije u Đakovu. Od uspostave Katoliĉkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu
2005. godine obnaša sluţbu prodekana (od 2005. do 2010. za nastavu, a od 2010. za znanost)
te predsjednika Katedre moralne teologije. Ĉlan je brojnih vijeća i etiĉkih povjerenstava meĊu
kojima je vrijedno istaknuti ĉlanstvo u Upravnom odboru Centra za promicanje socijalnog
nauka Crkve HBK kao i ĉlanstvo u Vijeću za katehizaciju i Komisiji „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije te ĉlanstvo u Društvu socijalnih etiĉara Srednje Europe sa sjedištem u Beĉu. U Đakovaĉko-osjeĉkoj nadbiskupiji voditelj je Ureda za promicanje socijalnog
nauka Crkve i društvena pitanja. Od 2000. do 2008. godine bio je glavni urednik znanstvenog
ĉasopisa Diacovensia KBF-a u Đakovu. Godine 2009. Sveti Otac Benedikt XVI. imenovao ga
je kapelanom Njegove Svetosti, a od 2010. godine kanonik je Prvostolnoga kaptola Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije.
ZAKLJUĈAK
Kad bismo htjeli saţeti, tko je to sve suraĊivao u Vjesniku od njegovih poĉetaka do danas, tada bismo mogli ustvrditi da su u znatnoj mjeri to bili profesori Teologije u Đakovu, danas
KBF-a u Đakovu, napose u nekim razdobljima njegova izlaţenja, a uz njih ostali ĉlanovi pre-
20
zbiterija Đakovaĉke (danas Đakovaĉko-osjeĉke nadbiskupije) i Srijemske biskupije. Njima su
se pridruţili brojni drugi suradnici: iz Zagreba, Splita, Rijeke, Sarajeva, Ljubljane, Subotice,
Mostara, Krka, Poreĉa i Prištine, zatim ĉlanovi brojnih redovniĉkih muških zajednica, kao što
su franjevci, isusovci, salezijanci, kapucini, benediktinci, a u novije vrijeme redovnice. Sudjelovali su brojni biskupi: Josip Juraj Strossmayer, o. Marijan Šunjić, AnĊelko Voršak, Ivan
Krapac, Antun Akšamović, Stjepan Bäuerlein, Ćiril Kos, Marin Srakić, Đuro Gašparović, Josip Lang, kard. Franjo Šeper, kard. Franjo Kuharić, Mijo Škvorc, Antun Škvorĉević, Ţelimir
Puljić, Frane Franić, Metod Pirih, Alojz Šuštar, Marijan Oblak, Ivan PrenĊa, Marin Barišić. U
novije vrijeme sve ĉešći suradnici su laici.
Iako je bilo oscilacija u vrijednosti sadrţaja, ipak njezina razina nije padala, nego rasla, kao
što je to priznalo uredništvo ĉasopisa “Cerkev v sedanjem svetu” prigodom 20. obljetnice Vjesnika,41 i kao što to moţemo ĉuti i danas sa svih strana. Svojom znanstvenom razinom ali i suradništvom i tematikom ovaj ĉasopis je prerastao ne samo svoj naslov nego i granice biskupije. On je kroz više desetljeća bio interdijecezanskog i internacionalnog karaktera ne samo u
doba kad nakon drugog svjetskog rata nije imao konkurencije. On je to i danas.
41
“Ţe 20. leto prihaja med nas ta odliĉni Glasnik zdravega duhovnišega ţivljenja in tesne povezave s Cerkvijo.
Ko ni bilo še nikogar, ki bi mogel ali si upal usmerjavati v tisku pastoralno delo duhovnikov, je iz Djakova prihajal Vjesnik, ki nas je budil k prisnemu kršĉanstvu in resnemu prizadevanju za delo v Gospodovem vinogradu. Ob
jubileju smo mu hvaleţni. Z veseljem ugotovljamo, da njegov nivo ni padal ampak je rastel...” usp. Cerkev v sedanjem svetu, br. 1-3/1967. V. F.