6.12.2013. I. Temeljna Načela Profesionalne Etike • 1.1 Moral (moralna norma, moralni sud, moralna sankcija) - Etika (etički pluralizam) – Medicinska Etika - Bioetika, Medicinska Deontologija (liječnička etika, načela), Medicinsko pravo • 1.2 Promicanje dostojanstva osobe (i njenog biološkog materijala, podvrgnuta forenzičkoj istrazi) - Konkordacija temeljnih dokumenata, Konvencija, deklaracija i protokola zaštite ljudskih prava • 1.3 Osnovni Bio/etički principi u biomedicinskoj/istraživalačkoj praksi 1.3.1 Beauchampov i Childressov principalizam - načela poštivanja autonomije, princip dobročinstva, princip neškodljivosti, princip pravdnosti; 1.3.2 Kliničko-bioetički principi - neraspoloživost ljudskim životom, terapeutski totalitet, sloboda i odgovornost, socijalna supsidijarnost; 1.3.3. Bio/Medicinska povjerljivost, profesionalna tajnost podataka i pravo na privatnost (smjernice kodeksa medicinske etike i deontologije) 1 6.12.2013. Moral (moralna norma, moralni sud, moralna sankcija) “Ljudski život ima smisao samo ako se u njemu mogu ostvarivati duhovne i moralne vrijednosti“ (Sokrat) • Da bi smo mogli govoriti o forenzičkoj etici, moramo poći od temelja etike, a to je: Moral! • Moral - je konkretni oblik ljudske slobode, normiran određenim (pisanim ili nepisanim) kodeksom ponašanja i djelovanja. • Po svojoj biti, moral označava određeno ljudsko ili društveno opredjeljenje u odnosu na drugog čovjeka, na zajednički život pojedinca ili grupa, što rezultira specifičnim svijesnim htijenjem, djelovanjem, odnošenjem, postupcima, stavovima, vrednovanjem i prosuđivanjem. • Moral je uvijek moral određenog društva. On je uvijek odraz konkretnih materijalnih, društvenih i kulturnih uvjeta. • Budući da se ljudsko društvo mijenja, usavršava i pojavljuje u mnogobrojnim oblicima, mijenja se, usavršava i vrlo različito očituje i moral u povijesnom slijedu naraštaja. Tako i u razvijanju moralnih načela i etičkih teorija teži se za neprestanim usavršavanjem i ide se prema zasnivanu i ostvarivanju moralnih normi koje se neprestano dopunjuju, preoblikuju, razvijaju i usavršavaju, poprimaju nove kvalitete i zato ih smatramo novim moralnim postignućima. • U tom razvijanju, razvijaju se i usavršavaju shvaćanja ljudi o moralnim vrednotama. Kao što su: poštenje, iskrenost, istinoljubivost, principijelnost, nesebičnost, vjernost, dosljednost, ustrajnost, hrabrost, solidarnost… koje prezentiraju pozitivna moralna shvaćanja čovječanstva. • Zato čovjek postavlja sebi i svojim postupcima određene norme, okvire, granice, ograničenja, obveze i zahtjeve da bude pošten, iskren, pravedan, pažljiv, da vlada svojim željama i namjerama, da poštuje druge osobe, da se pozitivno odnosi prema radu, materijalnim i duhovnim vrednotama… Moralna norma – je zahtjev za ponašanjem na određeni način. Od moralne norme proizlazi svako moralno ocjenjivanje i donošenje moralnog suda. To je zapravo mjerilo na osnovi koje se sudi. Moralitet – (lat. moralitas=moralnost, ćudorednost, moralno shvaćanje), je izraz subjektivne svijesti, odnosno moralno shvaćanje koje je utemeljeno na skupu normi koje imaju svoje opravdanje. Da bi čovjek bio moralan, nije dovoljno da prihvati moralne norme, nego je nužno da moralnost bude načelo koje oblikuje moralnu volju. (poštenje, iskrenost, istinoljubivost, principijelnost, nesebičnost, vjernost, dosljednost, ustrajnost, hrabrost, solidarnost) Moralni sud – obuhvaća prosudbu ili ocjenjivanje nekog ili nečijeg postupka sa moralnog stanovišta. U moralnom suđenju, uzimaju se u obzir i postupci i posljedice. Moralna sankcija – je spontana reakcija društva na postupke pojedinca i grupe. Mogu biti moralni stav okoline ili vlastiti moralni stav. Moralno načelo je izraženo moralnim stavom prema kojem se slobodna volja opredjeljuje i određuje moralnu kompetenciju. Samo moralno kompetentni ljudi mogu imati i moralnu odgovornost. Javni moral odnosi se na moralno-etičke standarde koji su postignuti u društvu, putem zakona ili policijaskog reda ili socijalnog pritiska, te se odnose na javni život. “Pod moralnim odgojem razumijevamo proces moralnog oblikovanja ličnosti, kroz oblikovanje moralnih kvaliteta čovjeka: njegove moralne svijesti, pogleda i stavova, razvijanje moralnih čuvstava, pozitivnih svojstava volje i karaktera, oblikovanje umijeća, navika moralnog ponašanja i djelovanja u određenom društvu, u skladu s prihvaćenim moralno-etičkim shvaćanjima“. = Upravo taj stalni međuodnos morala i moralnosti stalni je predmet etičkog promišljanja. 2 6.12.2013. Javni moral odnosi se na moralno etičke standarde koji su postignuti u društvu, putem zakona ili policijskog reda ili socijalnog pritiska, te se odnose na javni život, kroz sadržaj masovnih medija te ponašanja na javnim mjestima. “Pod moralnim odgojem razumijevamo proces moralnog oblikovanja ličnosti, proces izgrađivanja pojedinca u društvenu ličnost. To je proces oblikovanja moralnih kvaliteta čovjeka, njegove moralne svijesti, pogleda i stavova, razvijanje moralnih čuvstava, pozitivnih svojstava volje i karaktera, oblikovanje umijeća i navika moralnog ponašanja i djelovanja u određenom društvu, u skladu s prihvaćenim moralno-etičkim shvaćanjima“. 1. Formiranje moralne spoznaje/svijesti (označava moralno obrazovanje, usvajanje moralnih pojmova i kategorija, poznavanje moralnih normi i stavova, moralnih pravila i načela, izgrađivanje znanstvenog pogleda na svijet i upoznavanja općenito prihvaćenih sustava moralnih vrijednosti=nije potpuno jamstvo za moralno djelovanje) 2. Formiranje moralnih uvjerenja (kad moralni pojmovi i načela nisu formalno naučeni podaci, nego se oblikovao unutrašnji aktivan odnos kroz oblikovanje moralnih uvjerenja za pokretačke snage ponašanja i djelovanja) 3. Formiranje moralnog ponašanja i djelovanja (smisao je moralne spoznaje i moralnih uvjerenja da osmisle i potpomognu oblikovanje moralnog ponašanja i djelovanja) Cilj moralnog odgoja mora odražavati temeljne moralne stavove i postignuća etike kao znanosti, mora pridonijeti da se na još veću razinu podigne dostojanstvo čovjeka, mora potpomoći daljnje usavršavanje i humaniziranje međuljudskih odnosa. Etika (etički pluralizam) "Ja, ovakav kakav jesam, s tugom pozdravljam moj ja kakav bi trebao biti“ • Etika – je znanost o ljudskom djelovanju za koje se čovjek slobodno opredjeljuje. Tj. nauka o moralu; koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. • ===> Etika nas poučava o čovjekovoj biti. Ona je antropologija koja čovjeka promatra ne onakvog kakvog jest, nego onakvog kakav bi trebao biti. • Etika ima tijesne interdisciplinarne suodnose s: filozofijom, antropologijom, sociologijom, teologijom, moralom i pravom, budući da se oni bave pitanjima i idejom pravednosti kao najvišeg principa • Pluralizam Etika: U pluralističkom svijetu postoje različite postavke etike. Živimo u pluralističkom društvu, u pluralizmu mišljenja, stajališta, političkih opcija, ideoloških opredjeljenja i usmjerenja u kojem nemaju svi ljudi ista moralna usmjerenja niti prihvaćaju iste moralne zasade o poštovanju i zaštiti ljudskog života i njegovih vrijednosti. U tom kontekstu su i različita poimanja, tumačenja i shvaćanja uloge savjesti u konkretnom biomedicinskom djelovanju. To što u suvremenom pluralističkom • Etičke teorije, uglavnom se dijele u 2 skupine: deontološke teorije (etičke koncepcije) konzekvencionalne/posljedične teorije (utilitarsitičke teorije) • • • • • Individualizam – Subjektivizam (ja-jedini kriterij prosuđivanja ispravnosti etičkog djelovanja) Liberalizam (subjektivan-autonoman izbor u kojem je sloboda=mjesto odlučnosti etičnosti) Pragmatični Utilitarizam (vođen načelom korisnosti /cost-benefit logika) Neokontraktualizam (sklapanje ugovora garantira tek etički minimum) Personalistički Model (osoba je referentna točka ne/dopuštenog) i sekularnom društvu ne postoji opći konsenzus glede nekih temeljnih etičkih načela, normi i vrijednosti, to još ne znači da ta načela, norme i vrijednosti, uopće ne postoje. 3 6.12.2013. Suodnos Etike i Bioetike • U središtu etike jesu norme, koje su bitne, neovisno o pozivu, za svako odgovorno postupanje s ljudima. • Svako profesionalno djelovanje istodobno je i etička prosudba • Pod profesionalnu nadležnost spada oblikovanje praktičnog znanja i nadležnost u etičkom razmišljanju, koja osposobljuje, da se uvidi konkretna situacija djelovanja, njih vrednuje i na tim temeljima donosi odgovorne odluke. • Moralne dileme proizašlih iz konkretne profesionalne prakse. “Bioetika je nastala kao moralno razmišljanje o novim mogućnostima biotehnoloških napredaka i nastojala je pronaći sintezu među suprotstavljenim potrebama s obzirom na pragmatičnost i kulturni pluralizam suvremenih društava, a u ime tolerancije i demokracije“. Bioetika je nastala na poticaj negativnih i neželjenih učinaka na polju prirodnih znanosti. U pozadini njena nastanka, krije se duboka društvena kriza, kriza morala i vrijednosti: problema povezanih s opasnostima samo/uništenja, s nesavladivim posljedicama tehničkog napretka… Bioetika • • “Bioetika je znanost koja ravna ljudskim ponašanjem na području života u svjetlu moralnih racionalnih vrijednosti i načela“. „Bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija-uključujući moralnu viziju, odlučivanje, ponašanje i razborito vladanje-znanosti o životu, primjenjujući različite etičke metodologije s interdisciplinarnom impostacijom“. • Uzroci nastanka: Ljudska prava ili prava čovjeka – bioetika se pojavljuje nakon Nürberškog procesa (1948. godine) – procesi istraživanja sa znanstvenicima u doba II. svjetskog rata i zarobljeništva; dolazi do kodifikacije ljudskih prava: Deklaracija o ljudskim pravima, 1948.godine, Deklaracija o slobodi, 1950. godine (Rim); nakon toga izlazi mnoštvo dokumenata i deklaracija; 1949. godine kodeks o medicinskoj etici (Ženeva) –postavlja se pitanje na čemu se temelje prava čovjeka i dokuda ona sežu? Biomedicinski napredak – nova otkrića kontekstualno propadaju na područje biomedicine (antibiotici za vrijeme rata; napredak na području kirurgije–; reanimacija 1954. godine; 1959. godine u Belgiji se rađa prvo dijete začeto umjetnom oplodnjom; Engleska, transplantacija organa; genetske manipulacije; genetski inženjering - novi pomaci) – ova i slična otkrića zahvaćaju ljudski život u njegovim najranijim fazama (genetski kod osobe) – zadiranje u sam čovjekov život (embrij) – potreba za promišljanje o samom čovjeku – filozofsko-etičko promišljanje. Nove Potrebe i Mogućnosti – povijesni trenutak u kojem živimo govori nam o urgentnosti promišljanja (1. kritika eksperimentalnih znanosti; 2. svijest o čovjekovim mogućnostima; 3. nedostatak pravne normative... Pravna strana stavljena na tešku kušnju – staro pravo je postalo neadekvatno, dok je novo pravo pod velikim pritiskom javnosti i 'dnevne politike'; čini se da se građanski zakon zadovoljava 'snimanjem' stvarnosti i drži se zakona da se čini što manje zlo. Porastao interes za etičke aspekte medicine – problematičan i dvoznačan problem – sama socijalizacija medicine mora biti prožeta jednom etičkom instancom. 4 6.12.2013. Bioetika, kao specijalni tip etičke refleksije, zauzima se za buđenje etičke svijesti i vraćanje povjerenja postmodernog čovjeka u etiku i etičnost, posebno na polju biomedicinskih znanosti. Bioetika proučava moralnost ljudskog ponašanja na polju znanosti koje se bave životom, ona uključuje medicinsku etiku, ali s druge strane rješava klasične moralne probleme u medicini, budući da se bavi i etičkim problemima koji se pojavljuju u biološkim znanostima koji nisu biomedicinske naravi. “Bioetika proučava i vrednuje ljudsko djelovanje na području znanosti o životu i brizi za zdravlje, u svjetlu moralnih vrednota i načela; obuhvaća područje nastajanja života, rađanja, zdravlja, bolesti, umiranja, smrti, kvalitete života, istraživanja i pokusa, kao i njihovog pravnog i društvenog normiranja“. Zadaća joj je prosuđivati između tehničkih dostignuća i moralno dopustivoga: biologija, filozofska antropologija i etika proizvode kriterije koji se ne mogu obezvređivati – nije samo pitanje morala, radi se i o zakonodavstvu (međunarodni sudovi i ustavi moraju se izjasniti) – problem odnosa između etike i prava (civilnog i moralnog zakona) Temeljna načela koja trebaju voditi bioetičko ponašanje u poštivanju dostojanstva ljudske osobe su: 1) APSOLUTNA VRIJEDNOST LJUDSKE OSOBE I NJEZINA NEPOVREDIVOST – Ljudski život nije samo organski proces, već je to život osobe, koja vrijedi sama po sebi, nije sredstvo drugima, te ima vlastito dostojanstvo i prava. 2) NERASKIDIVA VEZA IZMEĐU ŽIVOTA/SLOBODE/ISTINE – neodvojivih vrijednosti. Odvojiti slobodu od objektivne istine čini nemogućim temeljenje prava osobe na čvrstom racionalnom temelju i uspostavlja preduvjete za svojevoljno i totalitarno ponašanje, bilo pojedinca, bilo ustanove. 3) UPOZNATI DA BI SE doprinjelo kvaliteti ljudskog življenja, A NE DA BI SE MANIPULIRALO Prirodni, primarni cilj medicine i tehničko-znanstvenog napretka je obrana i zaštita ljudskog života, a ne njegova manipulacija i eliminacija. Nedopušteno je svako ponašanje koje odudara od načina na koje ljudska priroda upućuje za postizanje takvog razvoja (neprirodna intervencija). 4) SVE ONO ŠTO JE TEHNIČKI MOGUĆE NIJE I MORALNO DOPUSTIVO – Sloboda znanstvenog razvoja i dostojanstvo ljudske osobe idu zajedno. Ne radi se o nepovjerenju, a još manje o protivljenju tehničko-znanstvenom razvoju, nego o tome da on bude u službi čovjeka, a ne u službi njegove manipulacije ili uništenja. 5) DRŽAVNI ZAKONI MORAJU ŠTITITI DOBRO LJUDI – Oni imaju kao cilj zaštitu dobra ljudi i zaštitu najslabijih i nevinih od nepravedne agresije. Stoga, nijedan civilni zakon koji ugrožava izvorno pravo na život, neće moći se smatrati moralno legitimnim, čak ni onda kad je plod glasanja većine. Sve bi u tom slučaju bilo podložno pregovaranju. 5 6.12.2013. Bio/Medicinska Deontologija • • • • Budući da se u svom radu, forenzičari, susreću s obradom humanog biološkog materijala/osobama, oni moraju poštivati temeljne norme etičkog postupanja, tzv. Pravila biomedicinske deontologije. Medicinska deontologija proučava i uspostavlja dužnosti i obveze biomedicinskih radnika. Medicinska deontologija pokriva moral i pravne dužnosti zdravstvenih djelatnika. Medicinska etika prekriva ne samo bioetičke principe, nego također jurisprudencijske norme i pravila što reguliraju rad na biomedicinskom polju. • Medicinska se praksa u svjetlu deontologije promatra u svrhu određivanja dužnosti na polju znanstveno-medicinskog istraživanja, konkretne biomedicinske prakse i odnosa profesionalnih djelatnika prema drugima. • ----- U nastojanjima da se usklade etičke norme u dilemama bioetičkih izazova, nekako i ujedine u rješenjima, te da se smanje razlike između razvijenih i manje razvijenih zemalja, u traženju načina da se globaliziraju etičke, edukacijske, prave i društvene norme, izglasane su Internacionalno važeće deklaracije i kodeksi obvezne primjene.Razvijaju se I formuliraju deklaracije o pravima čovjeka I postupno se proglašavaju medicinski deontološki kodeksi od raznih tijela međunarodne zajednice: • Medicinska etika pokriva: – bioetičke principe, – jurisprudencijske norme – pravila što reguliraju rad na biomedicinskom polju. POVIJEST RAZVITKA PROPISA O LIJEČNIČKOJ ODGOVORNOSTI • • • • • • • • • • • • • • • • Ženevska formulacija Hipokratove zakletve (1948. na inicijativu WHO) Nürnberški kodeks iz 1947. god. Opća/ Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (10. prosinca 1948.); Kodeks medicinske etike objavljen u Ženevi 1948. god., a sadrži Ženevsku zakletvu koju polaze Svjetsko udruženje liječnika. Konvencija zaštite I prava čovjeka I temeljnih sloboda (Rim, 4. studenog 1950.) - Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda s 11 Protokola (1952.-1994.); Evropska socijalna povelja, 1961. i obnovljena 1996., s Dodatnim protokolom o sistemu kolektivne žalbe, 1995. (ETS No 158) Helsinška deklaracija o pokusima I o biomedicinskim istraživanjima, objavljenima 1962-2002. god. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, UN, 1966. Deklaracija o pravima osoba s posebnim potrebama, UN , 1975. Principi zaštite osoba s duševnim bolestima i poboljšanja zdravstvene zaštite mentalnog zdravlja Preporuka Vijeća Europe: br. 79/1976 o pravima bolesnih I umirućih. Načela Europske medicinske etike, objavljenima u Parizu 6. siječnja 1987. godine. Svjetska liječnička udruga (World Medical Association) usvojila je 1981. (Lisabon) te 1995 (Bali): Deklaraciju o pravima pacijenata Konvencija o ljudskim pravima I biomedicini koju je odobrio Komitet ministara Vijeća Europe (16. studenog 1996.), Oviedo. Univerzalna deklaracija o ljudskom genomu i ljudskim pravima UN, 1997. Preporuka No R(2000) 5 Komiteta ministara zemljama članicama VE za razvoj struktura za participaciju građana i pacijenata u odlučivanju o zdravstvenoj zaštiti. Europska deklaracija o unapređivanju prava pacijenata donesena u Amsterdamu 1994. godine. 6 6.12.2013. U nastojanjima da se usklade etičke norme u dilemama bioetičkih izazova, nekako i ujedine u rješenjima, te da se smanje razlike između razvijenih i manje razvijenih zemalja, u traženju macina da se globaliziraju etičke, edukacijske, prave i društvene norme, izglasane su Internacionalno važeće deklaracije i kodeksi obvezne primjene. Suvremenu etiku čine razne prigodne svečane izjave i brojne deklaracije, konvencije i slični dokumenti koje nemaju svi istu obveznost zakona, već apeliraju na moralnu savijest i savjest onih kojima su namijenjeni. Traktati označavaju bilateralan odnos, dok su multilateralni odnosi (između više država). Pravni je sadržaj u oba slučaja isti. Radi se o obvezujućim ugovorima po završetku dugog i složenog postupka. Konvencije predviđaju 2 temeljne stvari: 1) potpisivanje od strane predstavnika države; 2) ugrađivanje traktata ili konvencije od strane svake pojedine države u vlastiti pravni poredak. To obvezuje pojedine parlamente putem zakona o ratifikaciji. Ukoliko su traktat ili konvencija sastavljeni kao „opći zakon“/opća normativa „tabela“ svaka se država brine za njihovo primjereno ugrađivanje u vlastiti nacionalni poredak. Direktive su norme koje su izgradila nadnacionalna tijela i koje obvezuju države članice općim zakonom, bez potrebe da ih kao članice moraju ratificirati. Preporuke, deklaracije i rezolucije, su kulturološki i etički čin bez apsolutne obveze primjene. Iz ovog proizlazi poštivanje temeljnih ljudskih prava u svim forenzičkim istragama IDEJA LJUDSKIH PRAVA Ljudska prava su zajamčena svakom čovjeku na temelju njegova postojanja kao čovjeka i ona su neotuđiva, što znači da ne mogu nikome biti oduzeta. Dvije su tipične definicije ljudskih prava: 1) Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati. Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih, prava pripadaju: - dostojanstvo čovjeka, - pravo na razvoj osobe, - jednakost pred zakonom i ravnopravnost, - sloboda religije i rasuđivanja, sloboda učenja, - sloboda mišljenja, - sloboda tiska i informacija, - sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja, - sloboda izbora zanimanja i sloboda rada, - nepovredivost stana, jamstvo privatnog vlasništva, jamstvo prava na nasljedstvo, - pravo na azil i peticiju... 2) U političkom rječniku pojam 'ljudska prava' označava cjelokupnost prava na slobodu koja pojedinac može zahtijevati na temelju svog postojanja kao čovjeka i koja mu zajednica mora pravno jamčiti iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o ‘prirodnim’, ‘nedržavnim’, ‘urođenim’ ili ‘neotuđivim’ pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje legitimira neka politička zajednica (...) Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka. 7 6.12.2013. Ljudska prava obuhvaćaju mnogo različitih područja ljudskog suživota. Zato ih se može podijeliti u više grupa: • Grupa 1: Osobna prava (Osobnim pravima pripadaju prava čovjeka na zaštitu od napada svake vrste i na to da njegovo ljudsko dostojanstvo ostane netaknuto. Primjer za to je pravo na život, što je osnova za sva ostala prava, i pravo na slobodan razvoj osobe. • Grupa 2: Politička i civilna prava (Ona bi svakom čovjeku trebala jamčiti neometano sudjelovanje u političkom životu u sklopu njegove zajednice, bez straha da će zbog toga biti neopravdano kažnjen). • Grupa 3: Socijalna i ekonomska prava (osiguravaju da svaki čovjek bude opskrbljen barem osnovnim stvarima, da bi u najmanju ruku mogao preživjeti). • Grupa 4: Prava treće generacije (pravo na razvoj, koje bi trebalo pomoći smanjenju jaza koji vlada između bijede i bogatstva diljem svijeta. Osnovna prava su prava koja svaka država jamči svojim građanima i prava koja su sadržana u ustavima pojedinih država. Na temelju njih građanin se može obratiti sudu. Ljudska prava su u izvjesnoj mjeri osnovna ideja koja leži iza osnovnih prava. Dakle, ljudska prava su prirodna prava. 8 6.12.2013. Povrede ljudskih prava Ljudska prava ne poštuju se uvijek. Tko ispunja ovaj teški zadatak? Sudac su Ujedinjeni narodi (United Nations, UN), unija praktično svih država svijeta, osnovana 1945. Ta svjetska organizacija stvorena je nakon strahota Drugog svjetskog rata, da bi preuzela funkciju očuvanja mira i poštivanja ljudskih prava. Tu dužnost obavljaju i međunarodne nevladine organizacije (INGOs = International NonGovernmental Organizations). One održavaju mreže zaštitnika ljudskih prava svuda po svijetu i objavljuju izvještaje o kršenju ljudskih prava.Veoma su cijenjene diljem svijeta i od njih strahuju mnoge vlade. UN su radi nadgledanja ljudskih prava formirali različite komisije, potkomisije i odbore. Zbog kršenja ljudskih prava moguće je nekoga izvesti pred sud. U slučaju pojedinaca za to su zaduženi posebno osnovani sudovi za ratne zločine. Ako su prekršaje pak počinile države, za njih je zadužen međunarodni tribunal u Den Haagu. Budući da je u sklopu UN-a toliko različitih institucija koje se bave ljudskim pravima, 1993. uvedena je funkcija visokog povjerenika za ljudska prava. Njegov je zadatak da što više ljudi i država uvjeri u ispravnost ideje o ljudskim pravima. Osnovni Bio/etički principi Beauchampov i Childressov principalizam Principi I klinički normativni sadržaji su nam važni I u forenzičkoj etici, zato što uključuju poštivanje nekih općih/temeljnih prava, koja su čovjeku inherentna I moraju se poštovati u svakom kliničkom/patološkom pregledu. (žrtve, ophođenje s biološkim materijalom humanog porijekla, pregled, intimna pretraga, uzimanje uzoraka tjelesnih fluida/usna šupljina, sjemene tekućine, vaginalni obrisi…) Prema Beauchampu i Childressu, specifična pravila za etiku istraživanja mogu se svrstati unutar četiri grupe načela: • 1) Poštivanje autonomnosti (načelo koje zahtijeva poštivanje sposobnosti donošenja odluka samostojnih osoba. Subjekt ne smije biti podvrgnut prisilnoj kontroli, već se mora poštovati njegova sloboda odlučivanja. • 2) Neškodljivost (U temeljima tradicionalne etike, čime se zapravo ne dozvoljavaju postupci koje subjekt ne prihvaća ili koji bi mu mogli škoditi. Načelo koje zahtjeva da se drugima ne nanosi zlo. Skup načela koje traži da nastojimo spriječiti štetu). • 3)Dobročinstvo (Temeljna odrednicaetike. Obvezuje profesionalca na korištenje postupka koji vode dobru subjekta.Njome se želi omogućiti i odmjeriti dobrobit ljudske osobe sposobne da razumski odabere; dobro u subjektivnom doživljavanju). • 4) Pravednost (skup načela koja zahtijevaju ravnomjernu i poštenu raspodjelu dobrobiti. Sadrži u sebi elemente društvene pravednosti za ravnomjernom i poštenom raspodjelom dobrobiti sa svrhom da se izbjegnu diskriminacije i političke nepravde). Postoje još mnoge nadopune načela: 5) Načelo dopustivosti – znači neophodnost da se za svaku aktivnost traži i dobije informirani pristanak “informed consent” subjekta koji može odlučiti prihvaća li ili ne postupke, smatra li ih korisnim ili ne po svoj život. 6) Načelo vlasništava – proizlazi iz načela dopustivosti i njime se savjetuje uzajamno poštovanje između osoba koje ulaze u dogovor. 7) Načelo pravednosti – obvezuje profesionalca da se prema svakom odnosi jednako. 9 6.12.2013. Vezano uz paradigmu načela = Sukob načela. Načela su nekonzistentna na razini elaborata etičkih teorija: imperativne (deontologije) i svrhovitosti (teleologije) elemenata u etičkoj argumentaciji. Osim toga, načela pate i od antropološke nedorečenosti… Gotovo svakodnevno, događa se konflikt između autonomije subjekta i savjesti profesionalnog autoriteta. Autonomija podrazumijeva da se nešto osobno upravlja, samoregulira, ona je slobodan izbor. No, danas je problem što se sloboda - samoopravdava. Autonomija je dovedena u pitanje, posebno u nekim forenzičkim slučajevima: intoksiciranihnarkomana-osoba s procjepom ličnosti-psihološki labilni-restriktivno mentalnih-poremećenihzatvorenika!!!! Neškodljivost---dovedena u pitanje prisilom ispitivanja; „brain-washing“, psihološkim i tjelsnim torturama za priznavanjem tajne“... U analizi većine etičkih problema, teorijska podloga trebala bi biti šira od klasičnog pristupa etike i analiza bi se trebala provoditi s aspekta primijenjene etike. Kliničko-bioetički principi - neraspoloživost ljudskim životom, terapeutski totalitet, sloboda i odgovornost, socijalna supsidijarnost Drugi važni principi, nužni poštovanja i uvaženosti su: Kliničko-bioetički principi: - neraspoloživost ljudskim životom, - terapeutski totalitet, - sloboda - odgovornost - socijalna supsidijarnost -pravo samoodređenja u kontekstu subjektova raspolaganja - bioetički vidovi edukacije i informiranja subjekta 10 6.12.2013. Povjerljivost, profesionalna tajnost podataka i pravo na privatnost • U temeljna prava svake osobe ubraja se zaštita privatnosti i povjerljivosti. • Pravo na povjerljivost Liječnici i drugi zdravstveni djelatnici (forenzični stručnjaci), zanimanja su čije predstavnike tradicionalno prati povjerenje u realizaciji konkretnih zadaća vezanih uz saznanja i tretiranje podataka i informacija privatne naravi. Poštivanje privatnosti nameće se, kao uvjet za uspostavljanje i razvijanje povjerenja. • Pravo na privatnost - fizička privatnost (potreba čovjeka da bude zaštićen/privatan = Izlaganje osobe javnosti, obavljanje pregleda/dodirivanje tijela žrtve/zločinca bez objašnjenja zašto su potrebni, uzimanje krvi ili neke druge izlučevine s ciljem testiranja, kao i uključivanje a u istraživanje bez suglasnosti - početni su oblici nebrige i neuvažavanja fizičke privatnosti). - informacijska privatnost (skrivanje podataka čije bi odavanje upućivalo na otkrivanje osobe koja se iza tih podataka "krije“. To je privatnost o kojoj trebaju brinuti policajci u slučajevima zaštite podataka koji se vode u različitim evidencijama, bankarski službenici radi zaštite podataka o novčanoj sposobnosti svojih klijenata, kreditiranju i drugim bankarskim uslugama). U tu skupinu podataka spadaju svi oni podaci koji se unose u "karton„/dokumentacije, kao i oni koji se koriste za prezentaciju slučajeva, objašnjenje tijeka i obrade u nastavi, stručnim i znanstvenim skupovima, sudskim vještaćenjima i svjedočenjima u javnosti. - privatnost pri odlučivanju (Razumijeva se kao slobodan odabir u svezi s osobnim i intimnim konstitutivnim dijelovima svakog privatnog života osobe. To je privatnost koja upućuje na slobodu osobe da odluči u skladu s njezinim vlastitim shvaćanjem sebe, oslobođene od bilo kojeg oblika prisile ili utjecaja "sa strane". Izražava se kao dopuštenje subjektu da slobodno odluči o prihvaćanju ili neprihvaćanju određenog tretmana, intervencije, postupaka, te sudjelovanju u istraživanju). Profesionalna Tajna Tajna se obično shvaća u svom trostrukom obliku: naravna, profesionalna i povjerena: - Pod naravnom tajnom – podrazumijeva se ona tajna kod koje se tajnost shvaća po samoj naravi stvari, a odnosi se na one činjenice i istinu o njima čije bi priopćavanje značilo povredu pravednosti. Ne smijemo ju otkriti drugome, jer subjektu tajne uzrokuju štetu ili barem tešku neugodu. - Povjerena/obečana tajna – je ona tajna koja se mora čuvati zbog danog obečanja o tajnosti. Ako bi tajkva tajnost bila lišena svoga značenja (svi već znaju ili pričaju) ili bi njen sadržaj bio u sukobu s većim dobrom ili nekim pravom drugoga, obaveza tajnosti prestaje. Razotkrivanje podataka skupljenih "pod obećanjem" djelo je protiv časti, poštenja i iskrenosti. - Profesionalna tajna – obuhvaća ono poznavanje činjenica koje proizlazi iz vršenja određene službe ili zvanja i koje po svojoj naravi zahtijevaju tajnost: liječnik, sudski istražitelj, policajac, odvjetnik, javni bilježnik, ispovjednik i sl. Razvoj brojnih zanimanja, čiji su predstavnici dolazili i dolaze u kontakt s subjektima podvrgnutima istragama, koji se kose s njihovom privatnošću i podacima tajne naravi zahtijevali su da se i njihovi predstavnici obvežu čuvanjem informacija, podataka i činjenica do kojih dolaze obavljajući svoju djelatnost. (Ukoliko te profesije još uvijek nisu usvojile svoje etičke kodekse obvezu čuvanja povjerljivih podataka preuzimaju iz etičkog kodeksa liječnika, te iz odrednica dokumenata koje su na međunarodnoj razini donijele i usvojile udruge njihovih profesija). 11 6.12.2013. Razni načini kršenja strukovne – profesionalne tajne Profesionalnu tajnu je danas iznimno teško čuvati, jer je ona danas više administrativna, nego li personalna. Odrednice Kaznenog zakona Republike Hrvatske o osobnoj, profesionalnoj i službenoj tajnu te ispravama koje imaju značenje tajne dodnose sljedeće odredbe: - Službenu tajnu čine podaci koje upravna tijela službi svojim pravnim aktima ili zakonom proglase službenom tajnom. Odavanje službene tajne regulira članak 351.: tko neovlašteno drugom priopći, preda ili na drugi način učini pristupačnim podatke koji su službena tajna ili pribavi takve podatke s ciljem da ih preda nepozvanoj osobi kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. - U poslovnu tajnu spadaju podaci koji se kao poslovna tajna određuju zakonom, ili drugim pravnim propisom vezani uz proizvodnju, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge dijelove rada i stvaranja čijem otkrivanjem neovlaštenoj osobi mogu nastupiti štetne posljedice za instituciju ili ustanovu o kojoj se podaci odaju. - Profesionalna tajna sadrži podatke koje o osobnom ili obiteljskom životu stranaka u obavljanju svoga zvanja i djelatnosti saznaju odvjetnici, branitelji, javni bilježnici, doktori medicine/stomatologije, psiholozi, djelatnici skrbništva te druge osobe u obavljanju svoga zvanja. Za neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne zakon određuje: Osoba koja neovlašteno otkrije tajnu koju je saznala u obavljanju svoga zvanja kaznit će se novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Pri tome nema kaznenog djela ako je otkrivanje tajne počinjeno u općem interesu ili interesu druge osobe koji je pretežniji od interesa čuvanja tajne. - Osobnu tajnu čine podaci o osobi koji su zakonom utvrđeni kao osobna tajna; - Isprava sa sadržajem tajnosti u smislu ovog Zakona je povjerljiva činjenica, podatak, pisani sastavak, predmet, usmeno priopćenje povjerljive naravi iznesen u radu tijela državne vlasti, državnim upravnih tijela i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima te činjenica prikupljena prigodom registriranja osobnih podataka građana. Razlozi za odavanje privatnosti i zdravstvene tajne Kada određenu informaciju iz života jedne osobe može utjecati na život/zdravlje ostalih članova obitelji ili društva tada je opravdano da profesionalni djelatnik prekrši obvezu povjerljivosti. Iako se u modernom dobu tajnost podataka promatra kao jedno od temeljnih prava subjekata, postoje životne situacije koje profesionalne djelatnike ne obvezuju apsolutno. Za područje sudske medicine interesantna su tri razloga: 1. pristanak osobe, 2. zajedničko dobro 3. šteta trećim osobama. Ad 1 - Djelatnik je oslobođen šutnje u svim slučajevima u kojima subjekt pristaje na iznošenje njegovih podataka privatne naravi. Pod njom se podrazumijeva da je pristanak za odavanje vlastitih podataka dao svjestan, punoljetan i duševno zdrav subjekt. Ovaj vid odavanja tajne svoje uporište ima u pravu svakog čovjeka da raspolaže svojim vlastitim dobrom. Ad 2 - odnosi se na situacije u kojima šutnja i neodavanje podataka o pojedincima predstavlja opasnost i rizik za zajednicu. Međutim, i u tim slučajevima, djelatnici ne odaju podatke izravno u javnost nego se obraćaju odgovarajućim institucijama i službama koje mogu pomoći u rješavanju određenog problema. Najčešće je riječ o socijalnoj skrbi, policiji, odvjetništvu, sudovima institucijama i službama čije članove isto tako obvezuje profesionalna tajna, onih koji su od društva zaduženi za zaštitu zajedničkog i društvenog dobra. Ad 3 -prepoznajemo u slučajevima i situacijama u kojima šutnja nanosi štetu nedužnim trećim osobama. 12 6.12.2013. Na kraju treba reći da postoji stajalište po kojem obveza šutnje prestaje odlukama sudova ili javnim izjavama predstavnika službi koje brinu o javnoj sigurnosti zajednice. Budući da navedene institucije iznose samo jedan dio privatnosti i tajnosti pacijenata, onaj najnužniji, vezan uz odgovarajuću odluku ili izjavu za očekivati je da će sve ono što nije izrečeno, a ima razinu zaštite privatnosti i neodavanja tajne ostati obvezom šutnje medicinskih i zdravstvenih djelatnika. BIBLIOGRAFIJA I. Temeljna Načela Profesionalne Etike • - Beauchamp, T.L., «Načela u Bioetici», u: Društvena istraživanja 5 (1996) ¾, str. 533-544. • - Bošković, Z., Medicina i pravo, Pergamena, Zagreb 2007. • - Comporti, M. – Lorè, C., «Decisione medica e diritti del malato: l’informazione e il consenso», u: FedMed 37 (1984), str. 606-613. • - Curran, W. J., Ethical standards. Modern Legal Medicine, psychiatry and Forensic Science, F. A. Davis Co., Philadelphia 1980. • - Čizmić, J., «Pravo pacijenata na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta», u: Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (2008.), 1-50. • - Id., «Bioetika i medicinsko pravo», u: Medicina 44 (2008.)2, 171-185. • - Dunstan, G. R. -E. A. Shinebourne, Doctors’ Decisions: ethical conflicts in medical practice, Oxford 1989. • - Folnegović-Šmalc, V., «Moralnost, poštenje, pravednost ili primum non nocere», u: Nova prisutnost V72 (2007.), 245-256. • Frankel, M. S., «Ethics and Forensic Science: Professional autonomy in the criminal justice», u: Journal of Forensic Science 34 (1989) 3, str. 763771. • - Frković, A., Informirani pristanak u teoriji i praksi kliničke bioetike, Doktorska disertacija, Rijeka 2004. • - Frković, A., Medicina i bioetika, Pergamena, Zagreb 2010. • - George, M., «Bioetika i sukobljeni etički kriteriji», u: Filozofska istraživanja 22 (2002) 2/3, str. 531-539. • Hrvatska Liječnička Komora, «Kodeks medicinske etike i deontologije», u: Liječničke Novine 11 (2002). • - Jonsen, «Casuistry and Clinical Ethics», u: Theoretical Medicine (1986), str.54-65. • Lukas, D. M., «The ethical responsibilities of the forensic scientist: Exploring the limits», u: Journal of Forensic Science 34 (1989) 3, str. 719-729. • - Marasović, I., «Znanstvena etika i zlouporaba znanstvenih podataka», u: Odgovornost za život, Franjevački Institut za kulturu mira, Split 2000., 143-145. • - Matulić, T., «Problem pluralizma i moralna autonomija: izazovi religijske i filozofske fondacije etike u bioetici », Filozofska istraživanja 24 (2004) 94/95; str. 977-1000. • - Mc. Lay, W. D. S. (Ed.), Clinical Forensic Medicine, Cambridge University Press, Cambridge 20093. • - Mužić, J., «Etika-umijeće življenja», u: Metodički Ogledi 10 (2003.)1, 49-60. • Peterson, J. L., «Teaching ethics in Forensic Science Curriculum», u: Journal of Forensic Science 33 (1988) 4, str. 1081-1085. • Plueckhahn, V. D., Ethics, Legal Medicine and Forensic Pathology, Melbourne University Press, Melbourne 1983. • Proso, M., «Neka pravna pitanja informiranog pristanka u Hrvatskoj legislativi i praksi», u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 2 (2006.)43, 103-114. • Rich, B. A., How Medical Jurisprudence Has Influenced Medical Ethics and Medical Practice, Kluwer Academic-plenum publishers, New-YorkBoston-Dodrecht-london-Moscow 2001. • Robinson, S. P., Principles of Forensic Medicine, Cambridge University Press, Cambridge1996. • Romanucci, L. – Tancredi R. and L., When Law and Medicine Meet: A Cultural View, Springer, U.S.A. 2007. • Saks, M. J., «Prevalence and impact of ethical problems in Forensic Science» Journal of Forensic Science 34 (1989) 43 str. 772-793. • - Santosuosso A. - Tamburini M., «Dire la verità al paziente. Alcuni motivi psicologici e giuridici», u FedMed 43 (1990), str. 503-507. • - Shiffman, M., Ethics in forensic science and medicine, Charles C. Thomas Publisher, Springfield-Illinois 2000. • - Šegota, I., «Informed consent», u: Bioetički svesci 20 (1999). • - Veatch, R. M., Case Studies in Medical Ethics, Cambridge-London 1977. • - Žitinski, M., «Izazovi moralnoj prosudbi u medicinskoj etici», u: Obnovljeni Život 3 (2008.) 63, 324-334. 13
© Copyright 2024 Paperzz
