C. W. Gluck Ifigenija na Tauridi Subota, 26. veljače 2011., 19 sati Foto: Metropolitan opera C. W. Gluck Ifigenija na Tauridi Subota, 26. veljače 2011., 19 sati The Met: Live in HD series is made possible by a generous grant from its founding sponzor Neubauer Family Foundation global corporate sponsorship of The Met Live in HD is provided by The HD Brodcasts are supported by Christoph Willibald Gluck IPHIGÉNIE EN TAURIDE IFIGENIJA NA TAURIDI Tragédie lyrique / Opera u 4 čina Libreto: Nicolas-François Guillard prema istoimenoj drami Guymonda de la Touchea prema Euripidu. Subota, 26. veljače 2011. Početak u 19 sati. Praizvedba: Paris, Académie royale de musique, 18. svibnja 1779. Premijera ove izvedbe u Metropolitanu 27. studenoga 2007. Susan Graham Plácido Domingo Pilad Paul Groves Toant Gordon Hawkins Diana/Artemida Julie Boulianne Prva svećenica/Grkinja Lei Xu Druga svećenica Cecelia Hall Ministar/Skićanin David Won Ifigenija Orest Zbor i orkestar Metropolitana Zborovođa Donald Palumbo Dirigent Patrick Summers Redatelj Stephen Wadsworth Scenograf Thomas Lynch Kostimograf Martin Pakledinaz Oblikovatelj rasvjete Neil Peter Jampolis Koreograf Daniel Pelzig Foto: Metropolitan opera Želim glazbi vratiti njezino prvotno značenje, a to je služenje poeziji. Želim da ona pojača izraz osjećaja i poveća zanimljivost situacije a da pritom ne bude prekinuta radnja. Glas, instrumenti, zvukovi, pa čak i tišina, moraju biti usmjereni jedinom cilju - izrazu, a jedinstvo riječi tako blisko izrazu i melodiji da se stvara dojam kako je glazba u isto tolikoj mjeri usklađena s riječima, koliko i riječi s glazbom. Christoph Willibald Gluck Svršetak oko 21.30 sati. Stanka nakon drugoga čina. Tekst: francuski. Titlovi: engleski. Foto: Metropolitan opera Prije Trojanskoga rata Agamemnon, kralj Mikene, okupio je grčku flotu u luci Aulidi. Božica Diana poslala je nepovoljne vjetrove kako bi spriječila flotu da isplovi. Njezino proročanstvo izreklo je Agamemnonu uvjet: da bi krenuo u pohod na Troju, treba žrtvovati vlastitu kćer. Agamemnon je prihvatio uvjet i oltaru prinio za žrtvu svoju najstariju kćer, Ifigeniju. U drami Ifigenija na Tauridi Euripid je zamislio da je Diana otela Ifigeniju s oltara i prenijela je u svoj hram u dalekoj Tauridi. Ifigenija kao velika Dianina svećenica počela je služiti neprijatelju, Skićanima. Ona ne zna da je njezina mati Klitemnestra ubila svoga muža, a njezina oca, Agamemnona, a nju je ubio sin Orest. PRVI ČIN Prošle su godine. Oluja se obrušila na Dianin (na grčkom Artemidin) hram u Tauridi. Ifigenija i druge svećenice, odvedene iz Grčke, mole bogove da im podare mir i sigurnost pred olujom koja bjesni oko njih i u njihovim srcima. Ifigenija priča svoj san o nevoljama koje su zadesile njezinu obitelj u dalekoj zemlji. Sanjala je smrt oca i majke i kako je sama podigla žrtveni nož da ubije majku. Svećenice tuguju s njom, ali je potiču da ne gubi nadu u to da će vidjeti brata Oresta. U ariji “Ô toi qui prolongeas mes jours” Ifigenija moli Dianu da joj oduzme život. Ifigenijinu viziju rastjerat će neobuzdani ulazak skitskog kralja Toanta. Njegov je život 6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. u opasnosti koja vreba sa svih strana. Proročanstvo mu je naložilo da žrtvuje svakoga stranca ne bi li prestale njegove muke, i u ariji “De noirs presentiments” (Crne slutnje), koju bismo prije mogli smatrati recitativom uz pratnju orkestra, oštri ostinato ritam opisuje dramsku situaciju predosjećaja tragičnog kraja. More je izbacilo na obalu dva brodolomca, stranca, jedan je polulud, opsjednut zločinom koji je počinio, a drugi se suprotstavlja Toantu. Toant traži od Ifigenije i drugih svećenica da ih prinesu kao žrtvu. DRUGI ČIN Stranci su Ifigenijin brat Orest i njegov prijatelj Pilad. Oresta, koji je ubio vlastitu majku, progone furije, božice osvete Eumenide. Ludilo ga je potpuno obuzelo, osjeća TREĆI ČIN Treći čin opere događa se u Ifigenijinoj sobi. Odlučila je spasiti stranca koji uvelike sliči njezinu bratu (“D’une image, hélas!”) i prema kojemu osjeća posebnu naklonost. Tako će spasiti barem jednoga čovjeka od žrtve koju je zapovjedio Toant. Poslat će ga u Mikenu da odnese pismo njezinoj sestri Elektri. Ali Orest ne želi napustiti Pilada koji je bio podvrgnut mukama (tercet “Je pourrais du tyran”). Ni Orest ni Pilad ne žele slobodu za sebe ako bi ona povlačila za sobom smrt onoga drugog. Pilad je sretan što žrtvuje svoj život za Orestov (“Ah! mon ami”). Orest je odlučan da sam umre, grabi obredni nož i zaprijeti da će sebi oduzeti život ako Ifigenija ne spasi Piladov. Ifigenija daje Piladu pismo i pomaže mu u bijegu. Foto: Metropolitan opera se krivim za smrt koja prijeti Piladu (“Dieux qui me poursuivez”). U mračnoj tamnici hrama Pilad uzalud pokušava utješiti Oresta i obećava mu da će zajedno umrijeti kao što su od najmlađih dana zajedno živjeli (“Unis dès la plus tendre enfance”). Pilada odvode, a Orest je na izmaku snaga. I u snu ga progone Eumenide, a pred očima mu je slika mrtve majke. Budi se od mòre i vidi pred sobom Ifigeniju. Ona mu ne otkriva tko je, ali ga zapitkuje o kraljevskoj obitelji u Mikeni. Ni on se ne odaje tko je, ali joj priča kako je Klitemnestra ubila Agamemnona, a sin Orest je ubio nju da bi osvetio očevu smrt, a zatim i samoga sebe. Od nekada velike obitelji ostala je samo kći, Elektra. Ifigenija ga uspijeva smiriti. Orest pjeva ariju o miru koji se vraća u njegovo srce, “La calme rentre dans mon cœur”, ali tremolo u orkestru jasno ističe njegov nemir. Svojim je pitanjima Ifigenija ublažila njegove muke, ali je to oboma donijelo novu bol. Ifigenija šalje stranca u okovima na oltar kao žrtvu, a sama, bez zemlje, obitelji i nade plače nad gubitkom svojega roda u najpoznatijem odlomku opere, ariji “O malheureuse Iphigénie!” (Zlosretna Ifigenijo!) ČETVRTI ČIN Četvrti čin donosi rasplet drame. U hramu se Ifigenija sprema izvesti obrednu žrtvu i u lijepoj ariji “Je t’implore et je tremble” (Molim ti se i strepim) zaziva božicu Dianu čija je svećenica. Dovode Oresta. Ganut Ifigenijinom tugom i zabrinutošću za njega (“Que ces regrets touchant”), pokušava je ohrabriti da obavi svoju dužnost, ali u posljednjem trenutku zavapi: “Ifigenijo, voljena sestro, tako si i ti stradala u Aulidi.” Brat i sestra shvaćaju istinu i svladani osjećajima padaju jedno drugome u zagrljaj. Za Oresta to znači oslobođenje od progona Eumenida. Razljućen, skitski kralj Toant nahrupi u hram. Otkriva Ifigenijinu namjeru i naređuje da Grci budu odmah ubijeni. Ifigenija izjavljuje da će umrijeti zajedno s bratom. Ali tada u hram provaljuje Pilad sa svojim sljedbenicima, grčkim vojnicima. Dolazi do borbe Grka i Skita u kojoj Toant biva ubijen. Pojavljuje se božica Diana. Prašta Orestu, oslobađa grčke žene, izjavljuje da njezin kip neće više biti umrljan ljudskom krvlju i kao zaštitnica Grka obećava sretan povratak kući Orestu i Ifigeniji. 7 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. Foto: Metropolitan opera Paul Groves, Susan Graham i Plácido Domingo Večerašnji interpreti “Američka mezzosopranistica miljenica” Susan Graham (1960.), kako ju je nazvao magazin Gramophone, jedna je od triju velikih američkih opernih zvijezda današnjice. Dobitnica počasnog doktorata na Manhattan School of Music i američka delegatkinja za UNESCO, trinaest je godina učila glasovir, pobijedila na Metropolitan Opera’s National Council Auditions i 1994. počela međunarodnu karijeru u Covent Gardenu kao Massenetov Cherubin. Časopis Musical America proglasio ju je Vokalistom godine 2004. Profinjena je interpretkinja francuske popijevke i dobitnica prestižnog francuskog odličja (2001. Chevalier, 2005. Comandeur dans l’ Ordre des Arts et des Lettres). Dobitnica je i nagrade Grammy 2004. godine za najbolju klasičnu vokalnu izvedbu pjesama američkog skladatelja Charlesa Ivesa (1874-1954). Danas je prva svjetska interpretkinja lika Gluckove Ifigenije koju je u siječnju zajedno s Plácidom Domingom tumačila u Madridu. Glasoviti španjolski tenor Plácido Domin- 8 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. go (1941.) obilježava peto desetljeće djelovanja u Metropolitanu kao pjevač, a u novije vrijeme i kao dirigent. Prvi put je nastupio 1968. uskočivši umjesto indisponiranog Franca Corellija u ulogu Maurizija u Cileinoj Adriani Lecouvreur. U Metu je ostvario oko 600 nastupa u 42 uloge, a na repertoaru ih ima 128. Skrbi se za mlade umjetnike i svake godine organizira natjecanje Plácido Domingo Operalia. Orest u Ifigeniji na Tauridi možda je njegov najuspjeliji izlet u baritonski repertoar. Pilada pjeva lirski tenor Paul Groves (1964.), pobjednik 1991. Metropolitan Opera National Council Auditions i 1995. dobitnik Nagrade Richard Tucker. Diplomirani student Julliard School of Music počeo je karijeru u Metropolitan Opera’s Young Artists Development Program. Istančan osjećaj za stil i profinjen vokalni i scenski nastup uvrstili su ga u uzak krug elitnih pjevača Mozarta i ranog talijanskog belkanta, koje interpretira u velikim svjetskim opernim kućama, i na festivalima, Scali, Bečkoj državnoj operi, Salzburškim sve- čanim igrama. Patrick Summers, rodom iz Indiane, poznat je kao dirigent iznimno širokog repertoara, od baroka do naših dana. Muzički je direktor Houston Grand Opera. Čest je gost Metropolitana od 1998., kad je prvi put u njemu nastupio ravnajući Šišmišem Johanna Straussa ml. Dirigirao je praizvedbama nekoliko suvremenih djela. Dobitnik je nagrade Grammy za CD Belcanto s Renée Fleming 2002. godine. Režiju potpisuje Stephen Wadsworth, književnik i redatelj glazbenog i dramskog kazališta. Ove je sezone, kad je Peter Stein pet tjedana prije premijere otkazao režiju Borisa Godunova zbog osobnih razloga, uskočio umjesto njega i postigao velik uspjeh. Francuski Vitez odličja umjetnosti i književnosti (Chevalier de l’ Ordre des Arts et des Lettres), čime ga je 2004. odlikovala francuska vlada, pročelnik odjela dramskih studija pri Metropolitan Opera’s Lindemann Young Artist Development Program (Lindemannov program za razvoj mladog umjetnika) i ravnatelj opernog studija na Julliard School of Music, debitirao je 1985. u Seattleu režirajući Janáčekovu Jenufu. Preveo je niz scenskih djela, napisao operu u suradnji s Leonardom Bernsteinom, majstor je klasičnog stila i poznat po dubokom poniranju u psihologiju likova. O skladatelju Osamnaesto stoljeće koje je počelo vladavinom Kralja Sunca, Louisa XIV. (16381715), a završilo Francuskom revolucijom koja je stubokom izmijenila Europu, donijelo je možda najveće promjene u cjelokupnom načinu mišljenja i doživljavanja. Obilježilo ga je nekoliko divovskih ličnosti. Jedna od najvećih bio je na području glazbe njemački skladatelj Christoph Willibald Gluck. Sam njegov život obuhvaća razvoj duhovne misli tog iznimno zanimljivog stoljeća. Christoph Willibald Gluck Gluck je rođen 2. srpnja 1714. u Eresbachu, a djetinjstvo je proveo u Češkoj. U Pragu se upisao na Pravni fakultet. Nastavio je stjecati znanje u Beču i Milanu, gdje je izvedena njegova prva opera, Artaserse, za kojom je slijedilo još sedam. Godine 1745. dobio je narudžbu iz Londona, u kojemu mu je izvedena opera La caduta dei Giganti (Propast divova). Godine 1752. vratio se u Beč i otada je živio između Beča i Pariza, dvaju velikih europskih središta. U Beču je skladao za dvor. Njegova učenica i poslije u Parizu zaštitnica bila je Marija Antoaneta - Marie Antoinette (1755-1793), kći Marije Terezije i buduća francuska kraljica. U Beču je 1761. posredovanjem svojega zaštitnika, veleposlanika na dvoru i ravnatelja carskih kazališta, utjecajnog grofa Giacoma Durazza (1717-1794) iz đenoveške duždevske obitelji, upoznao talijanskoga libretista Ranierija de’ Calzabigija (17141795). Calzabigi se upravo bio vratio iz Pariza gdje je došao u doticaj s naprednim idejama francuskih enciklopedista koji su i u glazbi željeli napredak, htijući u operi sjediniti ono najbolje iz talijanske i francuske tradicije. Susret Glucka i Calzabigija bio je jedan od onih susreta koji ulaze u povijest 9 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. glazbe kao presudni događaj u njezinu razvoju. Calzabigi je Glucku ponudio libreto svoje “azione teatrale” Orfeo ed Euridice (Orfej i Euridika). Gluck je do tada bio poznat i priznat kao skladatelj briljantnih vokalnih partitura u najčišćem stilu onoga doba - a to je značilo udovoljavati samovolji mušičavih pjevača, najčešće kastrata. Za njim je bilo više od dvadeset opera skladanih uglavnom na librete božanskog Metastasija (1698-1782), uzvišene ljepote pjesničkog stiha, ali plošne i bezizražajne u recitativima praćenima samo čembalom. Calzabigi je smatrao da bi dramskom pjesništvu bila prikladna samo ona glazba koja bi se najviše približila prirodnoj deklamaciji, živahnoj i snažnoj, a mit o Orfeju bio je kao stvoren da se ostvare te težnje, da se postigne divna jednostavnost. Ali najteže je biti jednostavan i to mogu samo najveći. A Gluck je bio jedan od najvećih, ne samo kao glazbenik nego i kao čovjek, i s pravom kaže francuski dramatičar, esejist i povjesničar Romain Rolland (1866-1944) da jedna od tajni neodoljivog zanosa njegove umjetnosti leži u njegovoj moralnoj plemenitosti, čestitosti i vrlini pa zaključuje: “On je velik čovjek čista srca.” Svoje su ideje Calzabigi i Gluck zajedno opširno izložili 1767. u predgovoru kasnijem zajedničkom djelu - operi Alceste prema Euripidu. Alceste je u talijanskom izvorniku praizvedena u Burgtheatru u prosincu 1767. Ona je možda najuzvišeniji izraz Gluckove težnje divnoj jednostavnosti. I treća Gluckova reformna opera, također na Calzabigijev libreto, Paride ed Elena (Paris i Helena), praizvedena je 1770. u Burgtheatru. Osjećajući da je Beč pretijesan za njegove poglede na operu i glazbu uopće, Gluck je 1774. otišao u Pariz. Počeo je raditi na dvama djelima - Ifigeniji u Aulidi i preradi Orfeja i Euridike. Namjera mu je bila da sve zamisli koje su on i Calzabigi proveli u 10 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. djelo u operama nastalima u Beču, ostvare i potvrde u Parizu. U tu je svrhu Gluck zadržao neke elemente francuske operne tradicije, ustrajao na zborskoj i baletnoj glazbi kao neodvojivom dijelu cjeline, na kratkim i slobodno koncipiranim vokalnim odlomcima i znatnom udjelu orkestra. Praizvedbom opere Iphigénie en Aulide prema Racineu, godine 1774. počele su izvedbe njegovih opera u pariškoj Académie Royale de Musique, tj. Velikoj operi, koje će u tolikoj mjeri uzbuditi pariške duhove da će se stvoriti dva ratoborna tabora - pristaša i protivnika njemačkog majstora. Protivnici su se opredijelili za talijanskog skladatelja Niccolòa Piccinnija (1728-1800). Autor uspjele komične opere La Cecchina ossia la buona figliuola došao je u Pariz 1776. na poziv Gluckovih protivnika, pristaša talijanske opere. Svojim pjevnijim talijanskim jezikom trebao se suprotstaviti Gluckovu dramatiziranom opernom stilu. I tako se, ni kriv ni dužan, trebao postaviti na čelo tabora koji se borio da zadrži postojeće stanje, Ancient Regime, neprirodno u glazbi i neprirodno u društvu. U Ifigeniji u Aulidi Gluck je opet odabrao antičku temu, u čijem je središtu žrtva, ali ne u korist jedinke, nego cijele zajednice. U Parizu se morao boriti protiv kazališnih običaja onoga doba, opće samovolje i nediscipline, ali je ostajao neumoljiv i nije dopustio izvedbu dok nije bila potpuno spremna. U Académie Royale de Musique 2. kolovoza 1774., s naslovom Orphée et Eurydice izveden je Orfej i postigao pun uspjeh. Gluck ga je preradio za Pariz. Pariška publika nije podnosila kastrate, i ulogu Orfeja, u Beču skladanu za kastrataalta Gaetana Guadagnija (1728-1792), morao je prilagoditi tenoru Josephu Legrosu. Slavni Jean-Jacques Rousseau (1712-1778) izjavio je tom prigodom kako “život ipak nešto vrijedi kad čovjek može dva sata toliko uživati”. Sukobi gluckista i piccinista bili su tako snažni da su se održavali i dvoboji. Naravno, nisu oni bili samo umjetničke naravi. Pristaše, odnosno protivnici Glucka, bili su i politički protivnici i suparnici na društvenoj ljestvici. Kraljica Marie Antoinette štitila je svojega nekadašnjeg učitelja, a još moćna milosnica Louisa XV. (1710-1774), Madame Dubarry (1743-1793), opredijelila se za talijanskog opernog majstora. Gluck je zatim skladao Armidu, posluživši se epizodom iz Oslobođenog Jeruzalema (La Gerusalemme liberata) talijanskog pjesnika Torquata Tassa (1544-1595), praizvedenu u rujnu 1777. Priča o fatalnoj čarobnici, koju je 1686. glazbeno ispričao francuski skladatelj talijanskog podrijetla Jean-Baptiste Lully (1632-1687), bila je Gluckov izlet u fantastiku, u maštovito oblikovanje vanjskog sjaja scenskih efekata, što dokazuje njegovo zanimanje za francusku operu-balet. Nakon Armide sukob gluckista i piccinnista dosegnuo je vrhunac. Stanovitu presudu trebala je donijeti opera istog naslova Iphigénie en Tauride (Ifigenija na Tauridi). Piccinnijevi pristaše očekivali su da će pobijediti talijanski skladatelj. No to je bio loš izbor, jer je Piccinni ubrzo uvidio veličinu Gluckova genija i njegovu umjetničku nadmoć. Duboko mu se divio i govorio da je Gluck zadužio operu koliko i veliki Corneille (1606-1684) francusku dramu. Nakon Gluckove smrti predlagao je da se priređuju godišnji festivali u njegovu čast. Gluck je za Pariz skladao još operu Echo et Narcisse (Eho i Narcis), praizvedenu 1779., i nakon njezina neuspjeha vratio se razočaran u Beč, u kojemu je umro 15. studenoga 1787. godine. O djelu Gluck se vratio antici i odabrao drugi dio priče o Ifigeniji koja veliča bratsku ljubav i prijateljstvo. Svoju je junakinju obdario četirima izvanrednim kontrastnim arijama, a Oresta impresivnim prizorom ludila. Stjecajem okolnosti, dok su se u Parizu održavali pokusi za Gluckovo remek-djelo, drugi veliki njemački stvaralac završavao je dramu istog naslova, temeljenu također na Euripidovoj tragediji. Šest mjeseci prije praizvedbe Gluckove opere, Ifigenija na Tauridi Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832) prikazana je prvi put u Weimaru. Dva velika umjetnika prišla su tom sadržaju na sebi svojstven i različit način. Dok je Goetheva duhovna drama posve unutarnjeg karaktera s minimumom vanjskih događanja usredotočena na sukob barbarskih krvožednih običaja i Ifigenijine iskrene i duboke čovjekoljubivosti i rješava se na višem ljudskom i etičkom planu, Gluckova je opera drama ljudskih strasti, premda bez elemenata erotike. Goetheov Toant pobjeđuje time što prestaje biti barbar i postaje civilizirano ljudsko biće s plemenitim razmišljanjima, dok Gluckov istoimeni lik ostaje divljak koji će to platiti životom. Pa ipak, i kod Glucka suprotstavljanje uljuđenog i neuljuđenog, velikodušne i izmučene kreposti i grubosti, valja promatrati kao odraz unutarnjih iskustava. U skladu s mitom, Gluck daje djelu sretan završetak. Glas Artemide zamjenjuje rimskim imenom Diane. I unatoč tim razlikama, Gluckova je muzička drama prožeta duhom klasičnog humanizma koji je očit u snazi samoobuzdavanja, toplini i jasnoći misli. Sam tekst libreta jedan je od najljepših u cjelokupnoj klasičnoj opernoj literaturi, tako lijep da mu se nekoliko desetljeća davala prednost pred Goetheom. Sastavio ga je mladi Nicolas François Guillard (1752-1814), jedan od najpoznatijih libretista svojega doba. Gluck ga je najprije odbio, a zatim su zajednički radili na libretu da bi ne samo bio prikladan za Gluckove umjetničke želje nego da bi se mogao 11 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. prilagoditi glazbi koju je Gluck u radu na operi posudio iz svojih prijašnjih djela, ali i od nekih drugih skladatelja. Tim se sadržajem bavio još od godine 1775. Izvor je, naravno, istoimena tragedija velikog grčkog dramatičara Euripida (oko 480.- 406. pr. K.), ali je libreto nastao prema istoimenoj drami Guymonda de la Touchea (17291760), izvedenoj 1757. Guillard je vješto pet činova drame zgusnuo u četiri. Ifigenija na Tauridi logičan je zaključak Gluckove operne reforme, sažetak umjetničkih ideala kojima je težio cijeloga života. Recitativi su kraći i uz pratnju orkestra. Glazbenim jezikom koji je na određen način objektiviziran, Gluck napokon prekida sa starim krutim svijetom opere serie i stvara pravu muzičku tragediju te tako dovršava načela koja je izrazio u predgovoru svojoj Alcesti u želji da stvori opernu dramu. Tako je potpuno ostvario svoj cilj. Talijanskoj operi seriji udahnuo je nov život, Ifigenijom u Aulidi udahnuo je nov život i francuskoj “lirskoj tragediji”, a Ifigenijom na Tauridi stvorio je novu “muzičku tragediju” po uzoru na grčku tragediju. Važnu je ulogu dao zboru i plesovima. Zbor aktivno sudjeluje u radnji, a plesovi izviru iz nje. Tako su pitoreskni zborovi i baleti u prvome činu utkani u radnju, potječu iz nje i pridonose stilskom jedinstvu opere. Potresne su ljepote kao u odlomcima Ifigenije i grčkih žena ili snažni i puni boja u skitskim prizorima. U najpoznatijem odlomku opere, ariji “O malheureuse Iphigénie!” glavna junakinja pokazuje se kao stroga i plemenita osoba, ali topla srca koje shvaća bol. I upravo je ta arija sinteza Gluckova doživljavanja te klasične teme: tragedija i ljepota spajaju se u opću i ljudsku istinu. Kao da je birajući univerzalne teme za sadržaj svojih opera Gluck potvrđivao vlastitu univerzalnost. Cijelo europsko kulturno naslijeđe, nove tekovine, sve iskustvo i sve novine sadržane su u djelima toga skladatelja 12 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. koji je isto toliko Nijemac koliko i Talijan ili Francuz, s obzirom na njegov udio u glazbi svih naroda na tim govornim područjima. Uostalom, skladao je na talijanske, francuske i njemačke librete znajući uvijek glazbu prilagoditi zahtjevima tih jezika. Učinio je to s Orfejem i Alcestom, a poslije i s Ifigenijom na Tauridi. S njom je stvorio djelo koje mnogi smatraju najboljim u njegovu opusu, ističući stilsko jedinstvo, savršeno prožimanje lirskog i dramskog, bogatstvo nadahnuća te psihološku razradu likova i situacija. Ne nazivaju ga bez razloga “opernim Racineom” zbog njegova glazbenog jezika koji je istodobno jednostavan, prirodan i uzvišen. Praizvedba Nacrt za praizvedbu Pierrea Adriena Parisa (prizor u tamnici) Ifigenija na Tauridi praizvedena je u Académie Royale de Musique u Parizu 18. svibnja 1779. Ifigeniju je pjevala Rosalie Lavasseur, Oresta Henri Larrivée, o kojima ne znamo ništa, ali znamo da je Pilad bio slavni Joseph Legros (1739-1793), pjevač i skladatelj, najprominentniji hautecontres svoje generacije. Nakon praizvedbe jedan je suvremenik primijetio da ima mnogo lijepih odlomaka u operi. “Samo je jedan”, odgovorio je veliki Gluckov za- govornik, književnik i pjesnik Abbé Arnaud (1718-1784), “cijelo djelo!” U siječnju 1781. kulminirao je sukob gluckista i piccinnista. Piccinni je morao iznijeti sudu javnosti svoje djelo istog naziva. I praizvedba je bila jedna od onih kazališnih večeri koje ulaze u povijest, ali ne zbog kvalitete, nego zbog neobičnih događaja. Primadona je malo dublje zagledala u čašicu i u jednom je trenutku jedan gledatelj uzviknuo: “Ifigenija na Tauridi? Ma dajte, molim vas. To je Ifigenija na šampanjcu.” Prolomio se smijeh i pobjednik je bio poznat. Bio je to Gluck. Za izvedbu u bečkom Dvorskom kazalištu 23. listopada 1781. u prigodi posjeta ruskog velikog kneza Pavla, sina Katarine II., budućeg cara Pavla I. (1754-1801), Gluck je u suradnji s bečkim piscem Johannom Baptistom von Alxingerom (1755-1797) dvije godine radio na preradbi opere mijenjajući neke melodije i ritmove kako bi udovoljio zahtjevima njemačkog teksta, i prema njima usklađivao instrumentaciju. Nastala je tako Iphigénie auf Tauris. Ulogu Oresta prenamijenio je za tenora, a u dramaturškom pogledu dopustio je varijantu da Orest bude taj koji će ubiti tiranina. Opera je u talijanskom prijevodu, prema nekim izvorima iz pera Lorenza Da Pontea, izvedena u Londonu 1796. Hector Berlioz bio je njome oduševljen. Poznata Ifigenija u 19. stoljeću bila je slavna njemačka sopranistica Wilhelmine Schröder-Devrient (1804-1860). Richard Strauss je operu 1899. preradio za izvedbe u Dvorskom kazalištu u Weimaru, pokušavši je osuvremeniti (kao što je Wagner učinio s Ifigenijom u Aulidi). Za prvu izvedbu djela u Metropolitanu 1916. izmijenio je finale prvoga i četvrtog čina i dodao baletnu glazbu iz Orfeja i Armide. Dva desetljeća su prošla do izvedbe opere u Scali 1937. pod ravnanjem Victora de Sabate s Mariom Canigliom u naslovnoj ulozi. U Berlinu je izvedena 1941. s Mariom Müller, Setom Svanholmom i Willijem Domgraf-Fassbänderom. Carlo Maria Giulini ravnao je 1952. izvedbom u Aix-en-Provenceu. Maria Callas kao Ifigenija na medalji koju je 1978. izradio Giacomo Manzu Maria Callas bila je 1957. protagonistica izvedbe u Scali u režiji Luchina Viscontija, i njezin lik u toj ulozi izabran je 1978. za prigodnu medalju Scale o njezinoj dvjestogodišnjici. Opera je izvedena 1961. u Covent Gardenu s Ritom Gorr u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Georga Soltija, a pariška Opera uvrstila ju je 1965. na repertoar s Regine Crespin kao Ifigenijom. Nas će posebno zanimati snimka opere u njemačkoj verziji, također iz 1965., nastala u suradnji zbora i orkestra Bavarskog radija pod ravnanjem Rafaela Kubelika, objavljena u izdanju Myto 915.44 sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi. Sudjeluju Hermann Prey, Fritz Wunderlich i Kieth Engen. Sena Jurinac je poslije, u studenome 1969. bila protagonistica premijere opere u Bečkoj državnoj operi pod ravnanjem Horsta Stei- 13 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. IFIGENIJA NA TAURIDI U METROPOLITANU Sena Jurinac kao Ifigenija na u režiji Gustava Rudolfa Sellnera. Ulogu je pjevala 13 puta. Pjevala ju je i 1973. u Covent Gardenu pod ravnanjem Johna Eliota Gardinera. Godine 1992. objavljen je CD Sony 52 492 izvedbe ansambla Scale pod ravnanjem Riccarda Mutija na kojoj Giorgio Surjan pjeva Toanta. Ifigenija na Tauridi u Hrvatskoj nije izvedena. 14 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. Prva izvedba Ifigenije na Tauridi u Metropolitanu u obradi Richarda Straussa i u njegovu njemačkom prijevodu koji se temelji na djelu Petera Corneliusa bila je 25. studenoga 1916. Dirigirao je austrijskoamerički dirigent Artur Bodanzky (18771939), asistent Gustava Mahlera u bečkoj Dvorskoj operi, od 1915. u Metropolitanu. Režirao je Jan Heythekker. Naslovnu je ulogu pjevala austrijska sopranistica prekrasna glasa, dugogodišnja članica berlinske Državne opere, Melanie Kurt (1880-1941), koja je karijeru počela kao pijanistica. Oresta je pjevao Hermann Weil, Pilada Johannes Sembach, a Toanta Carl Braun. U rujnu 2006. operu je na scenu postavila Lyric Opera u Chicagu sa Susan Graham u naslovnoj ulozi. Susan Graham bila je protagonistica nove produkcije u Metropolitanu 27. studenoga 2007. Plácido Domingo pjevao je baritonsku ulogu Oresta, a Paul Groves Pilada. Dirigirao je Louis Langrée, a režirao Stephen Wadsworth. Opera se izvodi u koprodukciji s Operom u Seattleu. Do ovogodišnje obnove izvedena je trinaest puta. Ovo je njezina sedamnaesta izvedba. Foto: Metropolitan opera SUMMARY On Saturday, February 26, 2011 starting at 7 p.m., the Metropolitan in HD presents us Iphigénie en Tauride, tragédie lyrique.Opera in four acts by Christoph Willibald Gluck based on the play of the same name by Guymond de la Touche after Euripides with the libretto of Nicolas-François Guillard. Susan Graham and Plácido Domingo reprise their starring roles in Gluck’s nuanced and elegant interpretation of this primal Greek myth. Susan Graham (1960), America’s favourite mezzo, according to The Gramophone, Musical America 2004 vocalist of the year, a US delegate at UNESCO, and winner of the 2004 Grammy for the Best Classical Vocal Programme, is today the most celebrated interpreter of Gluck’s Iphigénie. The famous Spanish tenor Plácido Domingo, who has had more than 40 roles at the Metropolitan, where he has appeared on stage more than 600 times, sings what is perhaps his best baritone role, Orestes. Paul Groves, winner of the 1995 Richard Tucker Foundation Award, sings Pylades. His style and grace in lyric roles have won him a place in the elite group of refined artists in Mozart and the bel canto repertory. Patrick Summers is known as a conductor of an exceptionally broad repertoire, from Baroque to the current time. He has been music director of the Houston Grand Opera and since 1998 is a frequent guest at the Metropolitan. He has conducted the first productions of a number of contemporary pieces; in 2002 he won a Grammy for the CD Belcanto with Renée Fleming. The direction has been confided to Stephen Wadsworth, a stage director and writer who divides his time between opera and spoken theatre and received the decoration Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres in 2004. He is head of dramatic studies at the Metropolitan Opera’s Lindemann Young Artist Development 15 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. Foto: Metropolitan opera Program and director of opera studies at the Julliard School. Wadsworth is a master of the classical style and is renowned for his psychological insight. For Iphigénie en Tauride Gluck chose the second part of the story of Iphigenia, daughter of king of Mycenae Agamemnon and his wife Clytemnestra, which magnifies sibling love and friendship. He gave his heroine four outstanding contrasting arias, and Orestes an impressive scene of madness. Gluck’s opera is a drama of human passions, although without any elements of the erotic, a juxtaposition of the civilised and the barbaric, magnanimous and anguished virtue and severity. It is permeated with the spirit of classical humanism, obvious in the self-restraint, the warmth and clarity of thinking. The actual words of the libretto are some of the finest in the whole of the classical opera literature and apt for Gluck’s artistic desires. According to Euripides, Agamemnon did not sacrifice his daughter at the behest 16 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. of the goddess Diana for her to give fair winds for the Greek fleet to be able to set sail from Aulis. Diana transported Iphigenia to Tauris where she became her high priestess. To Tauris came two shipwrecked sailors, Orestes and Pylades; the king of Scythia, Thoas, demanded they be sacrificed. In the end, they are all rescued, and Diana enables Iphigenia and her brother Orestes to return to their home. Iphigénie en Tauride is a logical conclusion to Gluck’s reform of the opera, a condensation of the artistic ideals to which he had aspired the whole of his life. The recitatives are shorter and accompanied by the orchestra. He gave an important role to the choir and to dances. The choir takes an active part in the action, from which the dances also well. Many believe this opera his finest work, citing its stylistic unity, the perfect merging of the lyrical and the dramatic, the richness of inspiration and the psychological elaboration of characters and situations. Its musical language is at once simple, natural and sublime. Iphigénie en Tauride was first performed at the Académie Royale de Musique in Paris on May 18, 1779. Iphigenia was sung by Rosalie Lavasseur, Orestes by Henri Larrivée and Pylades was taken by famed singercomposer Joseph Legros, the most prominent of the hautes-contres of his generation. After the first night, one contemporary remarked that there were many fine passages in the opera. “Just the one”, replied a great Gluck champion, the writer and poet Abbé Arnaud: “the whole work!” For a performance in the Vienna Court Theatre on October 23, 1781, on the occasion of the visit of Russian Grand Duke Paul, son of Katerina II, future Emperor Paul I, in collaboration with the Viennese writer Johann Baptist von Alxinger, Gluck worked for two years reworking the operating, modifying some of the melodies and rhythms in order to meet the requirements of the German wording, and adjusted the instrumentation accordingly. Thus Iphigénie auf Tauris was created. In 1796, the opera was performed in an Italian translation in London. Hector Berlioz was enthralled. In 1957, Maria Callas was the lead in a performance in La Scala, directed by Luchino Visconti. In 1978, her likeness in this role was chosen for a medal struck to commemorate the double centenary of this theatre. We in Croatia are particularly interested by recordings of the opera in the German version of 1965, a cooperative effort by the choir and orchestra of Bavarian Radio, conducted by Rafael Kubelik, with Sena Jurinac in the title role. After that, in 1969, Sena Jurinac was the lead in the new production in the Vienna State Opera. She also sang it in 1973 in Covent Garden, where John Eliot Gardiner conducted. In 1992 a CD was issued with a Scala ensemble performance conducted by Riccardo Muti, with Giorgio Surian singing Thoas. Iphigénie en Tauride has never been performed in Croatia. The first performance of Iphigénie en Tauride at the Metropolitan was on November 25, 1916, in an arrangement by Richard Strauss of his own German translation. It was conducted by the Austrian-American conductor Artur Bodanzky, the assistant of Mahler at the Vienna Court Opera, who had been at the Met since 1915. It was directed by Jan Heythekker. The title role was sung by the Austrian soprano Melanie Kurt. Hermann Weil was Orestes, Johannes Sembach Pylades. In September 2006, the opera was staged by the Lyric Opera in Chicago, with Susan Graham in the lead. She was also the protagonist of a new production in the Metropolitan on November 27, 2007. Plácido Domingo took Orestes, and Paul Groves Pylades. Louis Langrée conducted, and Stephen Wadsworth took on the direction. The opera was produced as a coproduction with the Seattle Opera. This is its 17th production. Christoph Willibald Gluck was born on July 2, 1714, in Erasbach. He acquired his initial musical training in Prague, continuing in Vienna and Milan, where his first opera, Artaserse /Ataxerxes, was performed, to be followed by another seven. After a short stay in London, in 1752 he returned to Vienna, and from then on lived alternately in Vienna and Paris, the two great European centres. In 1761 in Vienna he became acquainted with Ranieri de’ Calzabigi, who had just returned from Paris, in which he had come into contact with the advanced ideas of the French Encyclopaedists, who wanted progress in music too, aiming to unite the best of the French and the Italian traditions in the opera. The encounter of Gluck and Calzabigi was one of those meetings that go down in the history of music as a crucial event in its development. Calzabigi offered Gluck the libretto of his “azione teatrale” Orfeo ed Euridice / Orpheus and Eurydice. They expressed their ideas jointly in the 1767 preface to a later joint work, the opera Alceste, perhaps the most elevated expression of Gluck’s aspiration to “marvellous simplicity”. The third reforming opera Paride ed Elena / Paris and Helen (1770) was also scored to a Calzabigi libretto. Feeling that Vienna was too restricting for his views on opera and music in general, in 1774 Gluck left for Paris. The first staging of the opera Iphigénie en Aulide / Iphigenia in Aulis after Racine (1774) started a series of performances of Gluck operas in the Parisian Académie Royale de Musique, i.e. the Grand Opera, which were to a great measure to arouse the spirits of Paris. Two 17 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. belligerent camps came into being - the adherents and the adversaries of the German master. The opponents opted for Italian composer Niccolò Piccinni, who arrived in Paris in 1776 at the invitation of the anti-Gluck camp, admirers of Italian opera. With his more cantabile Italian, he was meant to be a counterbalance to the dramatic German operatic style of Gluck. After that Gluck composed Armida (1777) making use of an episode from La Gerusalemme liberata / Jerusalem Delivered by Torquato Tasso. This was his excursion into the fantastic, into an imaginative shaping of the external brilliance of the stage effects, which shows his interest 18 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. in the French opera-ballet. After Armida he returned to antiquity and in 1779 composed Iphigénie en Tauride / Iphigenia in Tauris. After Armida, the conflict between the Gluck-ites and the Piccinni-ites reached its pinnacle. A kind of culminating judgement was supposed to be precipitated by the opera of the same name, Iphigénie en Tauride. But Piccinni soon recognised the greatness of Gluck’s genius and his artistic superiority, and Gluck came out the winner. Also for Paris, in 1779 Gluck composed Echo et Narcisse / Echo and Narcissus, but when this did not achieve success he returned in disappointment to Vienna, where he died on November 15, 1787. G. Donizetti Lucia di Lammermoor Subota, 19. ožujka 2011., 18.30 sati J. Adams Nixon u Kini Subota, 26. ožujka 2011., 19 sati 20 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. Ne propustite Nixona u Kini! Air Force One napokon je sletio na pozornicu Meta - zajedno s najboljom američkom operom u posljednjih pola stoljeća! Još od Porgy i Bess američka operna scena nije doživjela takav međunarodni uspjeh. Susret Nixona i Maoa u komunističkoj Kini 1972. mitološki je trenutak u svjetskoj povijesti, a skladatelj John Adams i proslavljeni redatelj te dugogodišnji Adamsov suradnik, Peter Sellars, pretočili su jezik politike u jezik glazbe. Prema riječima Petera Sellarsa, “Nixon u Kini pokazuje utjecaj opere na percepiju povijesti čovječanstva - otkriva nam njezine suptilinije nijanse i misteriozne kutke”. “Nixon je glazbeno uzbudljiva i kazališno očaravajuća opera”. The New York Times John Adams; Kathleen Kim, Janis Kelly, Robert Brubaker, Russell Braun, James Maddalena, Richard Paul Fink 21 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011. Nakladnik Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Za nakladnika Dražen Siriščević, ravnatelj Voditeljica marketinga Metoda Lhotka Urednica Ivana Kostešić Tekst Marija Barbieri Oblikovanje i grafička priprema Igor Zirojević, Studio Stožer Lektorica Rosanda Tometić Prijevod na engleski Graham McMaster Tisak Intergrafika d.o.o. Naklada 500 kom. www.lisinski.hr medijski pokrovitelji: Sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog
© Copyright 2024 Paperzz
