close

Enter

Log in using OpenID

BORIS GODUNOV

embedDownload
M. P. Musorgski
BORIS GODUNOV
Subota, 23. listopada 2010., 18 sati
The Met: Live in HD series is made possible by a generous grant
from its founding sponzor
Neubauer Family Foundation
global corporate sponsorship of The Met Live in HD
is provided by
The HD Brodcasts are supported by
Foto: Metropolitan opera
M. P. Musorgski
BORIS GODUNOV
Subota, 23. listopada 2010., 18 sati
Modest Petrovič Musorgski
BORIS
GODUNOV
Opera u četiri čina s prologom
Libreto: Skladatelj prema istoimenoj povijesnoj
drami Aleksandra S. Puškina i Povijesti ruske
države Nikolaja M. Karamzina
Subota, 23. listopada 2010.
Početak u 18 sati.
Praizvedba: Sankt Peterburg, Marijinski teater,
27. siječnja / 8. veljače 1874.
Prva hrvatska izvedba u verziji N. RimskiKorsakova, Hrvatsko zemaljsko kazalište,
Zagreb, 23. prosinca 1918.
Premijera ove izvedbe u Metropolitanu 11. listopada 2010.
Svršetak oko 22 sata i 15 minuta.
Stanka nakon drugog i trećega čina.
Tekst: ruski. Titlovi: engleski.
Ekaterina Semenčuk
Nikitič Valerian Ruminski
Aleksandrs Antonenko Mitjuha Mihail Svetlov
Knez Šujski Oleg Balašov
Policijski pristav Genadij Bezubenkov
Rangoni Evgeny Nikitin
Černikovski Mark Schowalter
Boris Godunov René Pape
Lavicki Andrew Oakden
Pimen Mihail Petrenko
Zbor i orkestar Metropolitana
Varlaam Vladimir Ognovenko
Zborovođa Donald Palumbo
Ksenija Jennifer Zetlan
Dirigent Valerij Gergijev
Fjodor Jonathan A. Makepeace
Redatelj Stephen Wadsworth
Krčmarica Olga Savova
Scenograf Ferdinand Wögerbauer
Dadilja Larisa Ševčenko
Kostimografkinja Moidele Bickel
Misail Nikolaj Gassiev
Oblikovatelj rasvjete Duane Schuler
Koreografkinja Apostolia Tsolaki
Ščelkalov Aleksej Markov
Bezazleni/Jurodivi Andrej Popov
Marina Mnišek
Dimitrij Samozvanac
kov
er
er
Foto: Metropolitan opera
Postigo sam carstvo;
Već šesto ljeto carujem u miru,
Al nema sreće mojoj duši. Tako
Zaljubljuje se mladost i sve strepi
Za ljubavlju - no čim zadovoljiš
Svog srca glad časovitim užitkom,
Ohladio si, pa se presitio!...
Uzalud meni proriču gatari
Dug život, dugo, mirno carevanje -
Ni život ni vlast ne vesele mene;
Ja slutim zlo i pokoru nebesku,
Za mene nema sreće. Mislio sam,
Da narod smirim slavom, zadovoljstvom,
Darežljivošću da si ljubav steknem No punih sam okanio se snova:
Fukàra mrzi svaku živu vlast Mrtvace samo umije da ljubi.
Da, jadan taj, kom savjest nije čista.
A. S. Puškin: Boris Godunov, sedma slika
Preveo: Iso Velikanović, priredio: Dobriša Cesarić
Istina, ma kako bila gorka, smjelost, iskrena riječ upućena ljudima - to je moj cilj koji ne bih
želio promašiti... Dužnost je umjetnika da pronađe i ispita i najteže niti ljudske prirode i
ljudskih masa,te da njima ovlada. U masi, kao i u posebnoj ličnosti, ima mnogo netaknutog,
neispitanog i dragocjenog. Zapaziti to i proučiti bit toga, te hraniti čovječanstvo jednom
zdravom, još nekušanom hranom - to je moja umjetnost i moja ideja.
Modest Petrovič Musorgski
Povijest
Ruski carevi
dinastija Rurik
Ivan IV. Grozni, vladao od 26. siječnja 1547.
do 28. ožujka 1584.
Fjodor I. od 28. ožujka 1584. do 17. siječnja
1598.
dinastija Godunov
Boris Godunov od 3. ožujka 1598. do 23.
travnja 1605.
Fjodor II. od 23. travnja 1605. do 11. lipnja
1605.
uzurpatori
Lažni Dimitrij I. od 30. lipnja 1605. do 27.
svibnja 1606.
Vasilij IV. Šujski od 27. svibnja 1606. do 27.
srpnja 1610.
Lažni Dimitrij II. od 27. srpnja 1610. do 21.
prosinca 1610.
vrijeme bescarja
Savjet sedam boljara od 27. srpnja 1610. do
4. studenoga 1612.
Svezemaljsko vijeće od 17. travnja 1611. do
26. srpnja 1613.
dinastija Romanov
Mihail (1596-1645)od 26. srpnja 1613. do
14. srpnja 1645.
Boris Godunov
Boris Godunov (1551 ili 1552-1605), boljar
tatarskog podrijetla, bio je glavni ministar
slaboumnog cara Fjodora (1557-1598), sina
Ivana IV. Groznog (1530-1584). Fjodor je bio
i njegov šurjak, jer je Borisova sestra Irina
(1557-1603) bila Fjodorova žena. Godunov
je okrivljen za smrt Fjodorova polubrata i
nasljednika prijestolja Dimitrija (1582-1591).
Jedna je od najkontroverznijih ličnosti ruske
povijesti. Pripadao je tatarskom plemenu iz
Zlatne horde, zapadnog dijela mongolskog
carstva, koje je prešlo na pravoslavlje u
velikoj kneževini Moskvi nakon što je veliki
knez moskovski, budući car i vladar cijele
Rusije, Ivan III. Vasiljevič (1440-1505)
8 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Boris Godunov
pobijedio Tatare. Boris je odrastao na dvoru,
omilio je caru Ivanu Groznome i uspio se
oženiti kćeri careva ljubimca, jednog od
najomraženijih vođa okrutne privatne carske
vojske Opričnika koja je harala i palila gdje
god je stigla, Maljute Skuratova-Belskog
(?-1573). Nakon Ivanove smrti, za vladavine
njegova slaboumnog sina Fjodora, zapravo
je upravljao zemljom. Kad je i Fjodor umro,
nije odmah zasjeo na prijestolje, nego se dao
moliti, između ostalih i od velikog patrijarha
Joba, prvog patrijarha cijele Rusije (?-1607)
kojega je sam ustoličio 1589. godine.
Prema mišljenju jednih, lukav je zločinac
koji se prijevarom i ubojstvom zakonitog
nasljednika domogao prijestolja i vladao
carstvom od 1598. do 1605. Drugi ga pak
smatraju mudrim i poštenim vladarom
lažno oklevetanim za umorstvo. Boris je
nedvojbeno bio vladar velikih sposobnosti,
želio je Rusiju voditi prema prosvjećenosti,
bio je dobar otac, ali mu je, prema ruskom
književnom kritičaru i esejistu, Vissarionu
Grigorjeviču Bjelinskom (1811-1848),
nedostajalo genijalnosti i hrabrosti u
djelovanju. Naslijedio ga je iznimno nadaren
sin Fjodor II. (1589-1605), ali je nakon samo
dva mjeseca vladanja svrgnut s prijestolja
i zajedno s majkom zadavljen. Kći Ksenija
Godunova (1582-1622) uspjela se spasiti.
Vrlo lijepa i obrazovana bila je dva puta
zaručena, ali zaruke su se razvrgnule pa je
umrla neudana. Nekoliko je mjeseci silom
bila priležnica prvoga Lažnog Dimitrija
(1581 ili 1582-1606).
Valja imati na umu i to da je slaboumni
Fjodor kao sin cara i njegove prve žene bio
zakoniti nasljednik prijestolja. Budući da su
se pravovaljanima smatrala samo tri braka,
Dimitrij, sin Ivana Groznog sa sedmom
ženom, smatran je nezakonitim. Carevićeva
naprasna smrt, ali i priča kako ga je majka
ipak uspjela spasiti, uzrokovali su pojavu
samozvanih lažnih Dimitrija. Najpoznatiji
takav lažni Dimitrij, tobožnji najmlađi sin
Ivana Groznog, bio je odbjegli monah
Grigorij Otrepjev, koji je najprije došao u
Krakov knezovima Adamu (1566-1622) i
Michaiju (-1616) Wisniowieckom, kod njih
je našao utočište i otkrio im svoj identitet.
Zatim je zatražio pomoć vojvode Jerzyja
Mniszecha od Sandomierza (1548-1613) i
oženio se njegovom kćeri, častohlepnom
pustolovkom Marinom (1588-1614). Javno
je prešao na katoličku vjeru. U lipnju
1605. slavodobitno je ušao u Moskvu,
ali je na vlasti ostao nepunu godinu.
Bliska suradnja s poljskim plemstvom,
čija je marioneta zapravo bio, dovela je
do nezadovoljstva. Ubijen je i spaljen, a
njegov pepeo topom ispaljen u zrak. Nakon
pokolja Poljaka sredinom svibnja 1606.
koji su počinili boljari na čelu s knezom
Vasilijem Ivanovičem Šujskim (1552-1612),
prijestolja se domogao sam Šujski i neko
je vrijeme vladao Rusijom kao Vasilij IV.
Marina se u međuvremenu, 1608., udala za
drugog lažnog Dimitrija (1582-1610). Drugi
izvori navode da je pala kao žrtva pokolja
Poljaka pod vodstvom Šujskog. Poljaci su
ponovno zauzeli Moskvu, a Dimitrij je nakon
petomjesečne vladavine pobjegao i također
bio ubijen, u lovu. Treći lažni Dimitrij
kratko je stolovao u vrijeme bescarja 1611.
u Novgorodu. Nakon razdoblja bescarja
na prijestolje je 1613. stupio prvi car iz
dinastije Romanovih, Mihail I. (1596-1645).
Važnu ulogu u njegovu stupanju na rusko
prijestolje imao je seljak Ivan Susanjin.
Prema nekim izvorima, Susanjin nije ni
nakon groznih muka kojima su ga podvrgli
Poljaci htio odati boravište Mihaila I., a
prema legendi koje se držao Mihail Glinka
(1804-1857) u svojoj operi Ivan Susanjin,
naknadno preimenovanoj u Život za cara,
Susanjin je Poljake doveo u gustu šumu
odakle nisu mogli naći put pa su se smrzli i
umrli. [O događanjima poslije smrti Borisa
Godunova pisao je između ostalih i veliki
njemački pjesnik Friedrich von Schiller
(1759-1805) u nedovršenoj drami Demetrius,
a glazbeno ih je uobličio češki skladatelj
Antonin Dvorák (1841-1904) u “velikoj
operi” Dimitrij, praizvedenoj 1882.].
Sadržaj
PROLOG
Prolog se događa 1598. i sastoji se od dviju
slika. U dvorištu novodjevičkog manastira
pokraj Moskve Strelci i stražari potiču narod
da moli Borisa da zasjedne na prijestolje.
Tajnik Dume, Ščelkalov, najavljuje da
Boris to odbija. Molba naroda postaje sve
upornija.
Druga slika je prizor krunidbe na trgu u
Kremlju. Uz zvonjavu zvona Boris stupa
pred narod i održava nastupni govor pun
strepnje. Kaže da njegovo srce muče tuga,
strah i predosjećaj velike nesreće. Narod
ga slavi.
PRVI ČIN
Prvi čin također je podijeljen u dvije slike.
U godini smo 1603. U ćeliji u čudovskom
manastiru stari ljetopisac Pimen piše
posljednje poglavlje ruske povijesti.
9 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
Uz njega drijema mladi monah Grigorij.
Kad se probudi, ispriča Pimenu svoj čudni
san: već treći put sanja kako gleda s visine
na Moskvu, a onda se strmoglavljuje.
Grigorij se raspituje o smrti carevića
Dimitrija u Ugliču. „Carević bi bio istih
godina kao ti i vladao“, kaže Pimen. Te riječi
duboko se doimaju Dimitrija i počnu mu
se rojiti misli da svrgne s prijestolja Borisa
Godunova i preuzme vlast.
U drugoj slici Grigorij s monasimaskitnicama Varlaamom i Misailom dolazi u
krčmu na litavskoj granici. Na putu je prema
Litvi u kojoj će tražiti potporu za svoj naum.
Grigorijevi prijatelji lako se prepuštaju
veselom ugođaju, ali on sam u tome ne
sudjeluje. Iz prikrajka razmišlja o ispunjenju
svoje misije. Želi otići u Litvu, i iz nje u
Moskvu pa se kod krčmarice raspituje za
put. Dolazi policijski pristav i traži bjegunca
koji je, kako kaže, opasan za Moskvu jer
se predstavlja kao car Dimitrij. Pristav
je nepismen i daje Grigoriju da pročita
10 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
uhidbeni nalog s opisom Samozvanca.
Grigorij mijenja bjegunčev opis i pokazuje
na Varlaama. Ali i Varlaam zna čitati, otima
mu pismo i raskrinkava ga. U nastalom
metežu Grigorij uspije pobjeći.
DRUGI ČIN
Drugi čin događa se na carskom trijemu
u Kremlju. Borisova kći Ksenija tuguje
za umrlim zaručnikom. Tješi je dadilja.
Prisutan je i Borisov sin Fjodor koji proučava
zemljopisnu kartu. Ulazi car. Prema djeci
je nježan ali i nespokojan. Nastoji naći
olakšanje u razgovoru sa sinom koji je
njegova zadnja nada, posljednji smisao
njegova života. Postigao je moć, vlast mu je
u rukama, ali osjeća da ga narod mrzi i da
nema načina da stekne njegovu ljubav.
Borisova razmišljanja prekida dolazak
kneza Šujskog. On s velikom zluradošću
obavještava Borisa da se Dimitrij
Samozvanac pojavio u Litvi te da uživa
potporu Poljaka i samoga pape. Spomen
Foto: Metropolitan opera
imena carevića Dimitrija uznemiri Borisa.
Naređuje Šujskom da utvrdi litavsku granicu
i traži od njega da mu potvrdi carevićevu
smrt. Šujski opisuje umorstvo do najsitnijih
pojedinosti. Iznenađen i prestrašen, Boris
izbacuje Šujskog. Pričinja mu se da vidi
duh umorenog djeteta, pa gubi prisebnost.
Prizor Borisa i Šujskog, pun otrovne zlobe i
odvratne zluradosti jedan je od najsnažnijih
takvih prizora u cjelokupnoj opernoj
literaturi.
TREĆI ČIN
Treći, tzv. poljski čin događa se u
Sandomirskom, na poljskom sandomierzkom
dvorcu. Grigorij se otvoreno predstavlja
kao Dimitrij i udvara se kćeri moćnog
sandomierzkog vojvode, Marini Mniszech.
No i Marina želi to vjenčanje ne bi li postala
ruska carica. Najviše ga pak želi njezin
ispovjednik, jezuit Rangoni. On smatra da
Marina treba zavesti Dimitrija i njihovom
vezom preobratiti Rusiju na katoličku
vjeru. U perivoju dvorca Dimitrij očekuje
Marinu. Rangoni ga je uspio uvjeriti u
njezinu ljubav. On će je osvajati, a ona će
ga najprije odbijati. No kad se uvjeri da je
odlučan u naumu da postane car, pristat će
biti mu ženom.
ČETVRTI ČIN
Četvrti čin ima tri slike. U prvoj pred
saborskom crkvom Vasilija Blaženog u
Moskvi gladni narod prosi i raspravlja je li
doista carević Dimitrij živ, kad dolaze vijesti
da se njegove postrojbe približavaju Moskvi.
Boris s boljarima izlazi iz hrama. Narod
moli moćnike da udijele bar malo kruha.
Bezazleni/Jurodivi/„sveti luđak“ plačući se
obraća Borisu. Djeca su mu ukrala posljednji
novčić, neka naredi da ih ubiju kao što je
naredio da se ubije carević Dimitrij. Svi su
užasnuti, Šujski hoće dati uhititi Bezazlenog,
ali Boris mu daje novčić i kaže da se moli za
njega. Bezazleni mu odgovara da se ne može
moliti za ubojicu i plače nad nesretnom
budućnošću Rusije. Njegovo proročanstvo
potpuno je djelo Musorgskog.
Druga slika događa se u Dumi. Duma
zasjeda i izriče smrtnu kaznu buntovniku,
samozvancu Dimitriju koji se približava
Moskvi. Boljari se svađaju. Šujski najavljuje
dolazak cara kojega muče halucinacije.
Boris dolazi i pokušava se sabrati. Šujski
dovodi Pimena koji pripovijeda o čudu koje
se dogodilo u Ugliču - slijepac je progledao
na grobu umorenog carevića Dimitrija. Za
Borisa je to previše. Naređuje boljarima da
se udalje, poziva sina, oprašta se od njega
i ukazuje na njega kao na budućeg cara. Iz
daljine dopire pogrebni zbor.
U posljednjoj slici na šumskoj čistini u
Kromima razjareno mnoštvo izruguje se
nekom boljaru. Pridružuju im se Varlaam
i Misail koji izriču Borisovu krivnju. Kad
se pojave dva jezuita kao prethodnica
napredovanja katoličkih poljskih postrojbi,
gomila svoj bijes iskaljuje na njima. Lažni
Dimitrij dolazi s Marinom, Rangonijem i
svojom vojskom, oslobađa boljara i jezuite
te poziva narod da ga slijedi u pohodu na
Moskvu Bezazleni plače nad sudbinom
Rusije.
11 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
Réne Pape
Večerašnji interpreti
U naslovnoj ulozi nastupa njemački bas
nazvan bas crni dijamant, Réne Pape
(1964.). Rođen u Dresdenu i školovan
u glasovitom Dresdner Kreuzchoru i na
tamošnjem Konzervatoriju, debitirao je
1988. u berlinskoj Državnoj operi i postao
njezin član. Međunarodni ugled stekao je
1995. kad ga je sir Georg Solti odabrao
za Sarastra u Čarobnoj fruli. Iste je godine
prvi put nastupio u Metropolitanu i od tada
je stalno u njemu, ostvario je 18 uloga i
više od 160 nastupa. Časopis Opera News
nazvao ga je najkarizmatičnijim svjetskim
basom, a njemačka kritika proglasila ga
je 2006. umjetnikom godine za kreaciju
Borisa Godunova (danas je vodeći svjetski
interpret te uloge).
Valerij Gergijev (1935.) ponovno se
susreće s Borisom u Metropolitanu - 1997.
dirigirao je prvom izvedbom opere u
redakciji Igora Buketova (1915-2001) sa
Samuelom Rameyjem u naslovnoj ulozi.
12 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Moskovljanin, rodom iz Sjeverne Osetije,
Gergiev je umjetnički i generalni direktor
Marijinskog kazališta u Petrogradu,
današnjem Sankt Peterburgu, glavni
dirigent Londonskog simfonijskog orkestra
i umjetnički ravnatelj festivala „Zvijezde
bijelih noći“ u Petrogradu. Nakon studija
na petrogradskom, tada lenjingradskom
Konzervatoriju od 1972. do 1977., debitirao
je 1978. ravnajući njemu osobito dragom
operom Rat i mir Sergeja Prokofjeva.
Ravnatelj Marijinskog postao je 1988.
Međunarodnu afirmaciju počeo je stjecati
1991. Borisom Godunovim u Münchenu.
U Metropolitanu je prvi put dirigirao 1994.
Otella, a od 1997. Metov je glavni gostdirigent. Godine 2006. dobio je njemačku
nagradu Karajan.
Gergijev je za ostale uloge u operi
odabrao uglavnom mlade pjevače,
soliste Marijinskog teatra. U ulozi
Varlaama nastupa nešto stariji bas,
Vladimir Ognovenko, student Uralskog
konzervatorija, koji je također solistom
Marijinskog postao još 1989. Većina njih
prvi put nastupila je u Metropolitanu 2002.
na premijeri opere Rat i mir. Marina je
diplomantica petrogradskog Konzervatorija
Rimski-Korsakova, pobjednica Prvog
međunarodnog natjecanja Elena Obrazcova
za mlade umjetnike i članica Marijinskog
teatra od 2007., Bjeloruskinja Ekaterina
Semenčuk (1976.). Bariton iz Murmanska,
Evgenij Rakitin pjeva Rangonija. Pimen
je bas Mihail Petrenko, pobjednik 2005.
natjecanja Plácido Domingo Operalia.
Šujskog tumači diplomant Konzervatorija
Čajkovski u Moskvi, od 1999. član
Marijinskog, tenor Oleg Balašov. I on
je prvi put u Metu nastupio na premijeri
Rata i mira. Dimitrija pjeva letonski tenor
Aleksandrs Antonenko (1975.). Diplomirao
je puhaće instrumente i pjevanje na
Konzervatoriju u Rigi i 1998. debitirao kao
Oberto u Händelovoj Alcini. Dopunjujući
repertoar sve težim i zahtjevnijim ulogama,
došao je 2008. do Otella na Salzburškim
svečanim igrama pod ravnanjem Riccarda
Mutija. U Metropolitanu je prvi put nastupio
2009. kao Knez u Rusalki.
Nakon što je predviđeni redatelj Peter Stein
pet tjedana prije premijere otkazao zbog
osobnih razloga, umjesto njega uskočio je
Stephen Wadsworth, književnik i redatelj
glazbenog i dramskog kazališta. Nikada
prije nije režirao Borisa, ali ga dobro
poznaje i već 40 godina voli pa je prihvatio
izazov. Francuski Vitez odličja umjetnosti i
književnosti (Chevalier de l’ Ordre des Arts
et des Lettres) čime ga je 2004. odlikovala
francuska vlada, pročelnik odjela dramskih
studija pri Metropolitan Opera’s Lindemann
Young Artist Development Program
(Lindemannov program za razvoj mladog
umjetnika) i ravnatelj opernog studija na
Julliard School of Music, debitirao je 1985.
u Seattleu režirajući Janáčekovu Jenufu.
Preveo je niz scenskih djela, napisao operu
u suradnji s Leonardom Bernsteinom,
majstor je klasičnog stila i poznat po
dubokom poniranju u psihologiju lika.
O skladatelju
Modest Petrovič Musorgski rođen je
21. ožujka 1939. u Karevu u Pskovskoj
guberniji u bogatoj plemićkoj posjedničkoj
obitelji koja potječe od dinasije Rurik. Prve
spoznaje o glazbi i poduku iz glasovira
dobio je u dobi od šest godina od majke.
Prema obiteljskoj tradiciji stupio je kao
desetogodišnjak s bratom u elitnu školu za
rezervne gardijske časnike u Petrogradu.
Usporedno je s uspjehom koncertirao po
aristokratskim salonima. Prvu skladbu za
glasovir napisao je 1852. i počeo se zanositi
mišlju da sklada operu na vlastiti libreto.
Zatim stupa u Preobražensku pukovniju
ruske carske garde. U vojnoj bolnici
upoznaje liječnika i skladatelja Aleksandra
Borodina (1833-1887 ) i sprijateljuje se s
M. P. Musorgski
13 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
njim. Upoznaje i tada vodećeg skladatelja
Aleksandra Dargomižskog (1813-1869),
skladatelja Césara Cuija (1835-1918), koji
je bio časnik kao i on, kritičara Vladimira
Stasova (1824-1906) te Milija Balakirjeva
(1837-1910) kod kojega 1858. počinje učiti
glazbu. Društvu se pridružuje Nikolaj Rimski
Korsakov (1844-1908). Zajednički im je cilj
da umjetnost odražava život i društvo u
kojem nastaje, a zadaća - stvaranje izvorno
ruske umjetničke glazbe. Nazivaju se Moćna
gomilica ili Petorica i zauzimaju važno
mjesto u ruskom glazbenom i umjetničkom
životu. Godine 1859. Musorgski napušta
vojničko zanimanje i potpuno se posvećuje
glazbi. Godine 1860. ukinuće kmetstva
znatno osiromašuje njegovu obitelj, ostaje
bez sredstava za život, prihvaća činovničku
službu i u slobodno se vrijeme bavi
skladanjem. Tada nastaju njegove prve
solo pjesme i počinje trogodišnji rad na
nikada dovršenoj operi Salammbô. Nakon
majčine smrti 1865. živi kod brata, a zatim
kod jednog prijatelja. Sve više se odaje
alkoholu, no 1867. ipak uspijeva završiti
orkestralnu verziju skladbe Noć na pustoj
gori. Balakirjev ju je odbio dirigirati, i ona
nije izvedena za skladateljeva života.
Godine 1868. Musorgski je počeo raditi
na operi Ženidba prema ocu modernog
ruskog realizma, Nikolaju Vasiljeviču
Gogolju (1809-1852) i baviti mišlju da
sklada Borisa Godunova prema drami,
po mnogim mišljenjima, najvećeg ruskog
pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina
(1799-1837). Nakon mnogo peripetija
Boris Godunov doživljava praizvedbu u
siječnju 1874. i skladatelju donosi neupitnu
umjetničku afirmaciju. Iste godine počinje
raditi na operi Mlada. Nastaju tada i ciklusi
pjesama Bez sunca i Pjesme i plesovi smrti
na stihove njegova sobnog druga, pjesnika
Arsenija Goleniščeva-Kutuzova (1848-
14 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
1913). Stasov mu predlaže da napiše operu
iz razdoblja vladavine Petra Velikog. Privlači
ga svijet Strelaca, raskoljnika (odmetnika),
šarolik pano na kojem su se zbivala
prijelomna događanja za Rusiju. Sam je
napisao libreto i operu nazvao Hovanščina.
Radio je na njoj takoreći do kraja života,
ali ju nije dovršio pa je to učinio RimskiKorsakov. Nastaje tada i suita za glasovir
Slike s izložbe u spomen na prijatelja
arhitekta i slikara Viktora Hartmanna (18341873), koja je golemu popularnost stekla u
orkestralnoj verziji Mauricea Ravela (18751937). Prihvatio je poziv operne pjevačice
Darije Leonove (1835-1896) za mjesto
korepetitora u njezinoj pjevačkoj školi.
Zdravlje mu se pogoršalo, smješten je u
bolnicu u kojoj je umro 28. ožujka 1881.,
tjedan dana nakon 42. rođendana. Upravo
iz tih posljednjih dana skladateljeva života
je i njegov glasoviti portret, djelo velikog
ruskog slikara Ilje Repina (1844-1930).
Nastanak opere
O događajima u kojima je Boris Godunov
glavni lik, Puškin je napisao istoimenu
tragediju. Prema njoj i crpeći iz Povijesti
ruske države u 11 knjiga istaknutog
ruskog povjesničara Nikolaja Mihailoviča
Karamzina (1766-1826), Musorgski je
sastavio libreto za svoju glazbenu dramu
u četiri čina s prologom, djelo iznimne
dramske i realistične snage izraza, gotovo
šekspirskih dimenzija. Dvadeset tri slike
Puškinove Dramatične kronike o caru
Borisu i Griški Otrepjevu sveo je na sedam.
Sa skladanjem je počeo 1868. godine i
završio razmjerno brzo, za nepunu godinu
i pol. Djelo je 1870. ponudio ravnateljstvu
Carskih kazališta, ali ono ga je odbilo,
jer u djelu nije bilo glavne ženske uloge
ni ljubavnog zapleta. Boris se zatim u
odlomcima izvodio na mnogim privatnim
A. S. Puškin
koncertima, a sam je autor pjevao većinu
uloga. Naposljetku ga je Musorgski ipak
odlučio prepraviti, promijenio je prizor u
carskim odajama, dodao poljske scene i
prizor u Kromima te izbacio prizor pred
crkvom Vasilija Blaženog.
„Ja shvaćam narod kao veliku ličnost,
kao živo biće jedinstvene ideje. Eto
mojega zadatka. Pokušat ću ga prenijeti
u operu.“ Tu važnu posvetu napisao je
Musorgski na glasovirskom izvodu Borisa
Godunova u godini njegove prve izvedbe.
Boris Godunov značio je tako rođenje
novog opernog žanra - narodne muzičke
drame. Uloga naroda dovedena je u njoj
do vrhunca. Na početku opere pokoran,
poslušan i ponizan, na kraju postaje silan
i snažan. Usporedno s tim događa se
tragedija Borisa Godunova, koji u operi
dobiva novu psihološku dubinu. Proturječja
u njegovu karakteru su osnažena, i dok
je Puškinov Boris uvjeren u svojoj vlasti,
kod Musorgskog je izmučen duševnom
borbom.
Tema proturječnosti cara i naroda postala
je osobito popularna u Rusiji u doba općeg
zanosa šezdesetih godina devetnaestog
stoljeća. Tadašnji vodeći umjetnici
proučavali su povijest seljačkih ustanaka ne
bi li na temelju tih spoznaja mogli razumjeti
i osjetiti suvremena zbivanja. „Prošlost u
sadašnjosti“, tako je svoju zadaću shvaćao
Musorgski i u Puškinovu Borisu Godunovu
našao je svoju veliku i dugo željenu temu.
Prihvatio se zadaće, sam je napisao libreto
i uz Borisa Godunova postavio je drugog
protagonista - narod.
Opsežnost građe Borisa Godunova
bila bi teško premostiva zadaća i
najvještijim skladateljima, a kad se uzme
u obzir da Musorgski nije savršeno vladao
skladateljskom tehnikom, postaje posve
shvatljivo da je muzička drama Boris
Godunov djelo osobite intuicije i iznimnih
nastojanja. Mnoštvo likova, od kojih svaki
ima svoju funkcionalnu ulogu u kontekstu
cjeline, prikazano je reljefno, jednostavno
a istodobno jasno profilirano; svi ostavljaju
neobično jak dojam i ostaju prepoznatljivi
ne samo po svojim glazbenim obilježjima
nego i po funkciji koju imaju u slijedu
događanja. Narod je predstavljen u
početku patnički, a tijekom radnje razvija se
u kaotičnu i prijeteću snagu. Boris je već od
nastupnog prizora opsjednut grizodušjem i
tjeskobom, koja je u početku neodređena
ali vrlo istaknuta, ne samo u solističkoj
basovskoj dionici nego i u orkestru da bi se
poslije razvila u do fizičke boli prepoznatljivu
duševnu patnju zbog trajne nesigurnosti.
U privatnoj tragediji grizodušjem načetog
Borisa očituje se sudbinski motiv pamćenja
i pravde koji je zastupljen u smirenom liku
kontemplativnog ljetopisca, starca Pimena,
koji u svojoj mračnoj samostanskoj ćeliji
bilježi dobro i zlo. Svojevrsni simbolički
misticizam isprepleten je s krutim realizmom
15 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
izraza, pa izmjenjivanje i prožimanje jednog
i drugog karakterizira specifičnu strukturu
Borisa Godunova. Dvije slike trećega
čina, tzv. poljske slike, djeluju kao manje
uspješan umetak u cjelinu muzičke drame
Musorgskog, ali privlače glazbenom
ljepotom u kojoj prednjači eufonični ljubavni
duet ohole kćeri sandomieržskog vojvode i
častohlepnog samozvanca, pa i ne čudi što
se u nekim današnjim uprizorenjima Borisa
Godunova izostavljaju.
Praizvedba
Zanimanje za djelo koje se čulo u dijelovima
postajalo je sve veće. Redatelj Marijinskog
teatra Genadij Kondratjev izveo je 1873.
tri slike: prizor u krčmi na litavskoj granici
i poljske scene, zatim su se za nj počeli
zanimati i glazbeni krugovi, čak se tiskao
i glasovirski izvod. Omiljena petrogradska
operna diva Julija Platonova, koja je željela
ulogu Marine, uporno je tražila da se Boris
Godunov postavi na scenu i zaprijetila
raskidom ugovora ako do toga ne dođe. I
16 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Boris Godunov je naposljetku praizveden
na sceni Marijinskog teatra u Petrogradu
27. siječnja (po novom kalendaru 8.
veljače) 1874. Dirigirao je slavni češki
dirigent Eduard Nápravnik (1839-1916) koji
se četrdesetogodišnjim djelovanjem kao
prvi dirigent Marijinskog kazališta duboko
utkao u ruski glazbeni život. Protagonist je
bio slavni Ivan Melnikov (1832-1906).
Uspjeh je bio velik kod publike, skladatelj
je doživio dvadesetak poziva pred zastor,
no kritika nije bila istog mišljenja, a
skladateljevi prijatelji, i sami skladatelji,
pripadnici Moćne gomilice razilazili su se u
stavovima. Rimski-Korsakov je izjavio da se
„novina i neobičnost glazbe neće svidjeti“.
Čak je i prijatelj Musorgskog - Cui, pisao da
je „glazba gruba, a harmonizacija nevješta,
da je sve pretjerano, neotesano, ponegdje
čak i nemuzikalno“. S takvim se mišljenjima
slagao i predvodnik Petorice - Balakirjev.
Jedino je Borodin osjetio njegovu veličinu.
Ali možda najcjenjeniji ruski kritičar svojega
doba, Stasov, izjavio je da je praizvedba
Foto: Metropolitan opera
Borisa Godunova bila “velik praznik
ruske umjetnosti”, a jedan od najvažnijih
rusko-ukrajinskih povjesničara, Nikolaj
Kostomarov (1817-1885) s ushićenjem je
rekao Musorgskom: “Da, to je stranica
povijesti.” Za skladateljeva života djelo je
izvedeno 21 put, a poslije njegove smrti
1881. pet puta, zatim je 1882. povučeno
s repertoara.
U moskovskome Boljšoj teatru Boris
Godunov prvi put izveden je u prosincu
1888. u reviziji iz 1872. Naslovnu ulogu
pjevao je slavni ruski bariton Bogomir
Bogomirovič Korsov (1845-1920), pravim
imenom Gottfried Göring.
Ali Boris Godunov koji je upoznao svijet
nije onaj koji je vidio i čuo Petrograd. Kad
se poslije smrti Musorgskog opera počela
sve rjeđe izvoditi, Rimski-Korsakov mislio je
da je uzrok tome njezina, kako je govorio,
nedovoljno sjajna orkestracija i “pogrešna”
kompozicijska tehnika. I prihvatio se
reorkestracije. U prvoj orkestraciji 1896.
dosta ga je kratio i ublaživši sve oštrine i
disonance, stvorio je bogat i raskošan zvuk.
Sve je postalo na neki način zaobljeno.
Takav je Boris izveden u privatnoj
opernoj družini Mamontova, također u
Moskvi, u prosincu 1898. Borisa je pjevao
dvadesetpetogodišnji umjetnik koji će
steći najveću svjetsku slavu upravo tom
svojom interpretacijom - Fjodor Šaljapin
(1873-1938). Šaljapin ostaje u povijesti kao
najveći tumač Borisa Godunova.
Korsakov je od 1906. do 1908. radio na
drugoj orkestraciji. Vratio je sve prizore
koje je prije izbacio, i ta je verzija iz 1908.
do danas najpoznatija i najizvođenija,
premda se posljednjih desetljeća djelo u
toj orkestraciji uglavnom ne izvodi. U toj
je verziji, sa Šaljapinom u naslovnoj ulozi,
Boris Godunov 1908. krenuo u Pariz u
osvajanje svjetskih pozornica. Nikolaj Rimski-Korsakov nije bio jedini koji
se prihvatio reorkestracije Borisa Godunova.
Kad se s vremenom poželjelo izvesti i prizor
pred crkvom Vasilija Blaženog, kojega u njoj
nema, reorkestracije te slike prihvatio se
17 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
1926. Mihail Ippolitov-Ivanov (1859-1935).
U težnji da djelu vrati sumorniji, mukliji i
okrutniji karakter i polazeći od izvornog
glasovirskog izvoda i autorove partiture,
godine 1940. reorkestracije se prihvatio
Dmitrij Šostakovič (1906-1975). Njegova
verzija prvi je put izvedena u Teatru Kirov
u tadašnjem Lenjingradu 1959. godine.
Naslovnu je ulogu pjevao jedan od najvećih
ruskih basova dvadesetoga stoljeća, Boris
Štokolov (1930-2005). Jedan od najvećih
interpreta Borisa uopće bio je bugarski bas
Boris Hristov. A bilo ih je još: Aleksandar
Kipnis, Aleksandar Pirogov, Ivan Petrov,
Nikolaj Gjaurov, Aleksandar Vedernikov,
Evgenij Nesterenko, Anatolij Kočerga.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća
Boris Godunov se gotovo sustavno
počeo izvoditi u originalnoj autorovoj
premijernoj verziji, u njegovoj, kako je
govorio Korsakov, oporoj orkestraciji punoj
disonanca. Takvog je Borisa u koncertnom
obliku Lovro pl. Matačić predstavio u
zagrebačkom Lisinskom u veljači 1975.
Snimka te izvedbe 27. veljače objavljena
je na CD-u Orfej/HRT.
Moramo, međutim, napomenuti da je već
1928. ruski muzikolog Pavel Lamm vratio
na scenu original, i u tom se obliku djelo
izvodilo 1928. i 1929. u Lenjingradu i
Moskvi. U Državnom akademskom teatru
opere i baleta u Lenjingradu naslovnu je
ulogu tumačio veliki Mark Reizen (18951992). Originalna verzija kakva se uglavnom
danas izvodi, temelji se na kritičkom izdanju
Davida Lloyda Johnsona iz 1975. godine.
Danas nisu rijetke ni izvedbe prve verzije
Musorgskog iz godine 1869. bez poljskih
scena. Glazbeni će stručnjaci zacijelo
danas smatrati jedino prihvatljivim original
Musorgskog, s poljskim scenama ili bez
njih.
18 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
BORIS GODUNOV u
Metropolitanu
Prva izvedba opere u Metropolitanu i u
Sjedinjenim Američkim Državama bila je
19. ožujka 1913. na talijanskom jeziku pod
ravnanjem slavnog Artura Toscaninija
(1867-1957) u režiji Julesa Specha s
glasovitim poljskim basom veličanstvena
glasa, koji je četvrt stoljeća bio jedan
od najcjenjenijih prvaka Metropolitana,
Adamom Didurom (1873-1946) u
naslovnoj ulozi. U brojnoj solističkoj
podjeli isticali su se francuski bas koji je
trideset godina nastupao u Metropolitanu,
Léon Rothier (1874-1951) i američka
kontraaltistica Louise Homer (1871-1947)
u ulogama Pimena i Marine. U prosincu
1921. djelo se još izvodilo na talijanskom
jeziku. Naravno, tumač naslovnog lika,
Fjodor Šaljapin, pjevao ga je na ruskom.
Šaljapin je u početku zapanjivao svojom
interpretacijom Borisa i trebalo je proći
neko vrijeme da se shvati njegova veličina.
U ožujku 1953. opera se počela izvoditi na
engleskom pod ravnanjem Fritza Stiedryja
s još jednim velikim Borisom - Georgeom
Londonom. Naposljetku, u novoj produkciji
u prosincu 1974. djelo je izvedeno na
originalnom, ruskom jeziku i u originalnoj
verziji Musorgskog. Dirigirao je Thomas
Schippers, a režirao August Everding.
Još jedan veliki Boris bio je nezaboravni
finski bas Martti Talvela. Posljednja obnova
bila je 23. siječnja 2004. pod ravnanjem
Semjona Biškova s Jamesom Morrisom u
naslovnoj ulozi. Do te najnovije premijere
opera je izvedena 264 puta. Najčešće su
Borisa tumačili redom: Didur - 49 puta,
Talvella - 39, Šaljapin - 38, Jerome Hines
- 30, Ezio Pinza - 25, London - 18 i Cesare
Siepi - 17 puta.
BORIS GODUNOV u
Hrvatskoj i Hrvati u
njemu
Krešimir Baranović predstavio je hrvatskoj
publici Borisa Godunova u Korsakovljevoj
verziji 23. prosinca 1918. u Hrvatskom
zemaljskom kazalištu u Zagrebu. Redatelj je
bio Ivo Raić, scenograf Tomislav Krizman,
a naslovnu je ulogu interpretirao jedan od
najvećih umjetnika hrvatske opere Josip
Križaj. Marinu je pjevala Štefa Rodanne,
Grigorija Josip Rijavec, Šujskoga Sanislav
Jastrzebski, Pimena Svetozar Pisarević,
Rangonija Robert Primožič, Varlaama
Tošo Lesić. Veličanstven glazbenoscenski umjetnik, Križaj je bio i protagonist
Adamo Didur
obnova 1934. također pod Baranovićevim
ravnanjem, ali u režiji Branka Gavelle, i
1946. pod ravnanjem Milana Sachsa u režiji
Tita Strozzija. Do kraja tridesetih godina u
naslovnoj je ulozi gostovalo još nekoliko
poznatih ruskih umjetnika - Georgij
Baklanov, Zygmunt Zalewski i Georgij
Jurenjev. Zagrebačka je publika imala
sreću da u toj ulozi doživi 7. studenoga
1935. Fjodora Šaljapina, i to je zacijelo bilo
jedno od najvećih gostovanja u njezinoj
povijesti.
Fjodor Šaljapin
19 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Josip Križaj
Veliko razdoblje hrvatskoga Borisa
Godunova počinje premijerom 27.
studenoga 1960. u prigodi svečane
proslave stogodišnjice HNK-a. Ponovno
je korištena verzija Rimski-Korsakova.
Dirigirao je Samo Hubad, redatelj je bio
Vlado Habunek, scenograf Boško Rašica,
kostimografkinja Vanda Pavelić, a naslovnu
je ulogu tumačio jedan od najpoznatijih
tumača Borisa u drugoj polovini 20.
stoljeća, Miroslav Čangalović. Poslije je
Borisa pjevao i Tomislav Neralić. Iznimno
impresivan Šujski bio je Franjo Paulik.
Boris je bio blistava predstava zagrebačke
Opere s kojom je odlazila na gostovanja
po svijetu. Počelo je 1961. s Teatrom nacija
20 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
u Parizu, slijedili su 1962. Berlin, 1963.
Napulj, 1964. nastupi na Holland festivalu
u Amsterdamu, Haagu, Rotterdamu i
Utrechtu. Godine 1965. zagrebačkog je
Borisa upoznala i japanska publika u Tokiju
i Osaki. Godine 1967. Zbor zagrebačke
Opere i neki solisti sudjelovali su u
izvedbama opere na Salzburškim svečanim
igrama. Izvornu verziju djela u koncertnom
obliku predstavio je Lovro pl Matačić u
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog
u veljači 1975. Sudjelovali su Zagrebačka
filharmonija i Zbor tadašnje Radiotelevizije
Zagreb, a brojnu solističku ekipu predvodio
je ruski bas Vladimir Kinjajev.
Boris Godunov prvi je put izveden u
Rijeci 18. travnja 1948. Dirigirao je Boris
Papandopulo, režirao Tito Strozzi a Borisa
je tumačio Milan Pihler.
Opera je prvi put izvedena u Splitu u
suradnji sa zagrebačkim HNK-om 10.
svibnja 1968. pod ravnanjem Nikše Bareze
u režiji Koste Spaića. Naslovnu je ulogu na
premijeri i prvoj reprizi pjevao Miroslav
Čangalović, a u kasnijim je izvedbama
nastupao Duško Kukovec.
Najnovija premijera Borisa Godunova
u Zagrebu u redakciji Rimski-Korsakova
bila je 28. veljače 2002. pod ravnanjem
Vladimira Kranjčevića u režiji Georgija
Para s poznatim gruzijskim basom Paatom
Burchuladzeom u naslovnoj ulozi.
Ruža Pospiš-Baldani pjevala je Marinu.
Na Salzburškim svečanim igama 1965. u
produkciji Herberta von Karajana Sena
Jurinac pjevala je Marinu.
Foto: Metropolitan opera
SUMMARY
On Saturday, October 23, at 6 p.m. the
Metropolitan in HD is introducing us to a
new production of the four-act opera with
prologue of Modest Petrovich Mussorgsky
Boris Godunov, the libretto for which was
written by the composer himself after
a historical drama of the same name by
Pushkin and the History of the Russian State by
Nikolay Karamzin. The German bass René
Pape, with the sobriquet Black Diamond Bass
and the world’s most charismatic bass sings the
title role. In 2006, his Boris won him the
title of Artist of the Year from the German
Critics’ Association. Conductor Valery
Gergiev, a Muscovite of North Ossetian
descent, is artistic and general director of
the Mariinsky Theatre in St Petersburg.
He is principal conductor of the London
Symphony Orchestra, founder and artistic
director of the Saint Petersburg Stars of
the White Nights Festival. Since 1997 he
has been principal guest conductor of the
Metropolitan. In 2006 he won Germany’s
Karajan Prize. For the other roles in the
opera, Gergiev chose on the whole young
singers who are soloists of the Mariinsky
Theatre. Most of them appeared in the
Metropolitan for the first time in 2002
at the first production of the opera War
and Peace. Marina is sung by Ekaterina
Semenchuck from Belarus, Evgeni Rakitin,
a baritone from Murmansk, sings Rangoni,
Pimen is Mikhail Petrenko, prize winner of
the Plácido Domingo Operalia of 2005.
Dimitry is sung by Latvian tenor Aleksander
Antonenko, who in 2008 sang Otello at the
Salzburg Festival.
After the planned director Peter Stein
had cancelled only five weeks before the
first night, Stephen Wadsworth agreed to
take his place. A stage director and writer
who divides his time between opera and
21 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
spoken theatre and received the decoration
Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres
in 2004, he is head of dramatic studies at the
Metropolitan Opera’s Lindemann Young
Artist Development Program and director
of opera studies at the Julliard School.
Wadsworth is a master of the classical
style and is renowned for his psychological
insight.
Boris Godunov (1551 or 1552 to 1605),
a boyar of Tartar origin, first minister of
the feeble-minded Tsar Fyodor, accused
of the death of Fyodor’s half-brother and
heir apparent Dimitry, is one of the most
controversial figures in Russian history.
In the opinion of some, he was a crafty
criminal who through fraud and murder of
the legal heir climbed to the throne, while
others consider him a wise and honest ruler
who wanted to take Russia in the direction
of enlightenment, the charge of murder
being a mere slander. The sudden death
of Tsarevich Dimitry and the story that his
mother had nevertheless managed to save
22 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
him produced the appearance of self-styled
false Dimitrys.
The action of the opera starts in 1598 when
the people, forced by the Streltsy police
beg Boris to accept the crown, which he at
length does.
In 1603 a monk at the Chudov Monastery,
Grigory, finds from the chronicler Pimen
that the murdered Tsarevich Dimitry was
the same age as him, and starts to think
of deposing Boris and assuming power. He
flees to Lithuania, and then to Poland, takes
refuge at the Polish court in Sandomierz, and
woos the daughter of the powerful Duke,
Marina Mniszech. Marina also wishes for
such a marriage so she can become Tsarina,
and even more so does her confessor, the
Jesuit Rangoni, who thinks that the marriage
will result in the conversion of the Russian
people to Catholicism. In the Kremlin, Boris
is tormented by agitation, and asks Prince
Vasily Shuisky for confirmation of the death
of Tsarevich Dimitry. His personality begins
to break down. Completely devastated, Boris
dies. The false Dimitry calls the people to
follow him on a march on Moscow. The
Holy Fool laments Russia’s bleak, uncertain
fate.
In 1870 Mussorgsky offered Boris Godunov
to the directorate of Tsarist theatres, but
it refused, since there was no main female
role and no love plot. Mussorgsky repaired
this and added the Polish scenes. Boris
Godunov meant the origin of a new operatic
genre - the national music drama. Finally
it was produced in the Mariinsky Theatre
in St Petersburg on January 27 (in the new
calendar on February 8) in 1874. It was
conducted by the famed Czech conductor
Eduard Nápravnik. The lead was taken by
the celebrated Ivan Melnikov. It was a big
hit with the public, but the reviewers did
not have the same opinion, and the views
of the composer’s friends diverged. Nikolai
Rimsky-Korsakov thought the orchestration
Foto: Metropolitan opera
was not good enough and agreed to do the
re-orchestration. In the first orchestration
he shortened it and by palliating all the
sharpness and dissonances created a rich
and opulent sound. This Boris was produced
in the Mamontov Private Opera, in Moscow,
in 1898. Boris was sung by the twenty-five
year old artist who would achieve enormous
worldwide fame with his interpretation Fyodor Chaliapin. Chaliapin has remained
the greatest interpreter of Boris in history.
The second Rimsky-Korsakov orchestration
of 1908 is today the best known and most
performed, although in the last few decades
the work has on the whole not been staged
in it. In this version, with Chaliapin in the
main role, Boris Godunov set off for Paris to
take the world’s stages by storm.
In 1940, Dmitry Shostakovich also agreed
to re-orchestrate the work. His version was
first performed in the Kirov Theatre in
what was then Leningrad in 1959. In the
1970s, Boris Godunov was more or less
systematically performed in the composer’s
own original version. This was the Boris that
was presented in a concert form by Lovro
Matačić in Zagreb’s Lisinski Hall in 1975.
A recording of this version of February 27
was issued on an Orfej/HRT CD.
But as early as 1928, the Russian musicologist
Pavel Lamm had restored the original to
the stage. The original version that is on
the whole performed today is based on the
critical edition of David Lloyd Johnson of
1975. Today the first Mussorgsky version
of 1869 without the Polish scenes is quite
frequently performed too.
The first performance of Boris Godunov in
the Metropolitan in the USA was in 1913
in Italian, conducted by Arturo Toscanini
with famed Polish bass Adamo Didur in the
title role. In 1921 the work was still being
performed in Italian, only Chaliapin singing
it in Russian. In 1953 the opera started
to be performed in English with another
great Boris - George London. Finally, in
a new production of 1974, the work was
performed in Russian, Boris being taken
by the unforgettable Finnish bass Martti
Talvela. The final revival was in 2004,
23 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
conducted by Semyon Bychkov, with James
Morris in the title role. By the time of the
most recent new production, the opera had
been performed 264 times.
In 1918 the Zagreb public saw the Boris
Godunov in the Korsakov version in the
Croatian National Theatre in Zagreb; it was
conducted by Krešimir Baranović, directed
by Ivo Raić and the title role was interpreted
by one of the greatest artists of the Croatian
opera, Josip Križaj. Križaj was also the lead of
a 1934 revival, also conducted by Baranović
but directed by Branko Gavella and in 1946
conducted by Milan Sachs, directed by Tito
Strozzi. The Zagreb audience was able to
see Fyodor Chaliapin in the title role on
November 7, 1935.
The great period of the Croatian Boris
Godunov started with a new production
of the opera in 1960 marking the great
celebration of the centenary of the Croatian
National Theatre. The Rimsky-Korsakov
version was used again; it was conducted
by Samo Hubad, and the direction was by
24 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Vlado Habunek; the title role was taken
by one of the best known interpreters of
Boris in the second half of the 20th century,
Miroslav Čangalović. Later, Boris was also
sung by Tomislav Neralić. Franjo Paulik was
an extremely impressive Shuisky. Boris was
a brilliant production of the Zagreb Opera,
which took it around the world. This started
in 1961 with the Theatre of the Nations
in Paris; in 1962 came Berlin, in 1963
Naples, in 1964 there were appearances in
the Holland Festival in Amsterdam, The
Hague, Rotterdam and Utrecht. In 1965 the
Japanese audiences in Tokyo and Osaka also
got to know the Zagreb Boris. In 1967 the
choir of the Zagreb Opera and some of the
soloists took part in performances of the
opera at the Salzburg Festival.
Boris Godunov was first performed in Rijeka
in 1948. Boris Papandopulo conducted,
Tito Strozzi directed and Boris was sung
by Milan Pihler. It was first put on in Split
in 1968, conducted by Nikša Bareza and
directed by Kosta Spaić. The title role at
Foto: Metropolitan opera
the first performance was sung by Miroslav
Čangalović and in later performances Duško
Kukovec appeared.
The most recent new production of Boris
Godunov in Zagreb, in the Rimsky-Korsakov
edition, was in 2002 conducted by Vladimir
Kranjčević and directed by Georgij Paro
with the well-known Georgian bass Paata
Burchuladze in the title role. Ruža PospišBaldani sang Marina.
In Karajan’s production of the opera at
Salzburg Festival in 1965 Sena Jurinac sang
Marina.
Modest Petrovich Mussorgsky was born
on March 21, 1839, in Karevo in the
province of Pskov in a rich aristocratic
family. Following family tradition, he
entered the Preobrazhensky Regiment
of the Imperial Guard. He got to know
members of the “mighty handful” or “the
Five” who occupied a very important
place in the musical and artistic life of
Russia. They included Alexander Borodin,
Alexander Dargomyzhsky, César Cui, and
Mily Balakirev, from whom, in 1858, he
stated to learn more about music. In 1859
Mussorgsky left the army and dedicated
himself completely to music. He wrote his
first solo songs, and started work on the
never finished opera Salammbo. After his
mother’s death in 1865 he took even more
to drink but managed to finish the orchestral
version of Night on a Bare Mountain.
In 1868 he started to work on the opera
The Marriage after the father of modern
Russian realism, Gogol. Boris Godunov
had its first performance in 1874 and
brought the composer unquestioned
artistic reputation. He started to work on
the opera Mlada and composed a cycle of
songs Without a Sun and Songs and Dances
of Death. His attention was occupied by an
opera set in the period of Peter the Great,
Khovanshchina. Also at that time the piano
suite Pictures from an Exhibition was created.
His health deteriorated, and he was placed
in a hospital in which he died on March 28,
1881, a week after his 42nd birthday.
25 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Nakladnik
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
Za nakladnika
Dražen Siriščević, ravnatelj
Voditeljica marketinga
Metoda Lhotka
Urednica
Ivana Kostešić
Tekst
Marija Barbieri
Oblikovanje i grafička priprema
Igor Zirojević, Studio Stožer
Lektorica
Rosanda Tometić
Prijevod na engleski
Graham McMaster
Tisak
Intergrafika d.o.o.
Naklada
550 kom.
www.lisinski.hr
Gaetano Donizetti
DON PASQUALE
Subota, 13. studenoga 2010., 19 sati
medijski pokrovitelji:
Sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
6
File Size
1 925 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content