Spomenik Ruđeru Boškoviću u zvjezdarnici u Breri
Portreti Ruđera Boškovića
KLASJE naših ravni 11-12, 2011.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 11-12, 2011.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik
Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 11. – 12., 2011.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Gdje je što
3-26
UZ 300. OBLJETNICU ROĐENJA
STIPE KUTLEŠA, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
O PJESNIČKOM I ZNANSTVENOM RADU MILOŠA MILOŠEVIĆA
27-29
30-32
33-34
35-36
37-39
SRETEN PEROVIĆ, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut
JELENA ANTOVIĆ, Miloš Milošević i arhivistika
GRACIJELA ČULIĆ, Poezija Miloša Miloševića
JOVAN MARTINOVIĆ, Miljenik muza
ILIJA RADOVIĆ, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice
40-49
TOMISLAV KETIG, Damin gambit V.
ROMAN
TV DRAMA
50-67
STJEPAN BARTOŠ, 1937. godina
68-71
VLADAN ČUTURA, Shakespeareov Caliban i problem antizapadnjaštva u Srbiji
MILOVAN MIKOVIĆ, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva –
O pjesništvu Vojislava Sekelja
SANJA VULIĆ, Uloga školskoga predmeta Narodopis u promicanju
nacionalnoga identiteta manjinskih zajednica u Mađarskoj (na primjeru bugarske i hrvatske manjine)
ROBERT HAJSAN, Ikavica Balinta Vujkova u usporedbi s južnogradišćanskohrvatskim govorima
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, Odnos pjesnika i kraja
JUDITHA PLANKOS, U traganju za vlastitim granicama
JAKOV BASCH, Ukanjižen
ZVONKO SARIĆ, Putujući prema kraju noći
MILOVAN MIKOVIĆ, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
BARBARA PANIĆ, Sinagoga
72-81
82-85
86-90
91-95
96-100
101-102
103-104
105-109
110-111
112-118
119-120
MOTRIŠTA
BAŠTINA
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
IN MEMORIAM
JASNA MELVINGER, Sjećanje na Vladimira Milarića
LIKOVNI PRILOZI
DUŠICA BRGULJAN, 12., 13. i 16.
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
3-26
Tko je zapravo Ruđer Bošković?
STIPE KUTLEŠA
Nedvojbeno je da Ruđer Josip Bošković spada
ne samo među najznamenitije hrvatske znanstvenike i filozofe nego i među najznamenitije
ličnosti sveukupne hrvatske povijesti ali i sveukupne svjetske znanstvene povijesti. O tome
svjedoče brojna mišljenja svjetskih autoriteta u
znanosti i filozofiji. Njegove su mnoge ideje bile
ispred svoga vremena pa nisu bile ni shvaćene
u svojoj punini. Tek ih je kasnije doba otkrilo
kao važne. Stoga je Bošković danas aktualniji
nego je bio u svoje doba. Bio je univerzalni um
renesansnog tipa: književnik, diplomat, arheolog, znanstvenik, filozof, a prije svega katolički
svećenik i pripadnik Isusovačkog reda. U mnogim znanstvenim područjima udario je temelje
nekim kasnijim znanstvenim postignućima kao
u astronomiji, geoznanostima, statistici, optici,
matematici i dr. Njegov je ipak najpoznatiji i
najizvorniji znanstveni doprinos njegova teorije privlačno-odbojnih sila i strukture tvari u
mikrosvijetu.
BOŠKOVIĆ I NJEGOVA OBITELJ – Obitelj
mu s očeve strane potječe iz Hercegovine,
župe Ravno u Popovu polju, iz katoličkog sela
Orahova Dola1. Ruđerov pradjed zvao se Boško Pokrajčić (ili Podkrajčić) i po svom imenu
dao je lozi, koja se odvojila od plemićke loze
Pokrajčića, prezime Bošković. Ruđer je isticao svoje plemićko podrijetlo osobito kada je
bio imenovan u državnu službu francuskoga
kralja Luja XV. Ruđerov djed također se zvao
Boško, a njegov sin Nikola kao dječak otišao
je u Dubrovnik i dobio zaposlenje kod trgovca
Rade Gleđevića, koji je Nikolu, kao pouzdanu
osobu, poslao u Novi Pazar, jednu od važnih
dubrovačkih trgovačkih kolonija. Zbog turskog
napada na Novi Pazar Nikola je sa svojim bratom morao bježati te se naselio u Dubrovnik.
Oženio se s Pavlom Bettera, čiji je djed bio trgovac podrijetlom iz Bergama u sjevernoj Italiji.
Nakon što se obogatio doselio se u Dubrovnik.
Njegov sin Baro pisao je pjesme na hrvatskom
jeziku te je tako postao poznat i cijenjen u Dubrovniku. Barina kći Pavla u braku s Nikolom
Bošković imala je devetero djece: tri kćeri i šest
sinova od kojih je samo najstarija kći Marija
Ruse zasnovala obitelj, dok je Marija Dumna
bila časna sestra u samostanu sv. Katarine Sijenske u Dubrovniku. Najmlađa sestra Anica, s
kojom je Ruđe, kako su ga zvali u obitelji, bio
najprisniji, također se nije udavala. Bila je poznata kao vrsna pjesnikinja. Brat Božo (Natalis)
ostao je u Dubrovniku i nije se ženio, Bartolomej Ignacije ili Baro bio je svećenik isusovac, a
Ivan Dominik dominikanac. Braća Petar (Pero)
i Marko Antonije umrli su mladi.
Ruđer2 je bio pretposljednje dijete Nikole i
Pavle Bošković. Rodio se 18. svibnja 1711, a
kršten je 26. svibnja u katoličkoj crkvi. Obrazovao se u isusovačkom Dubrovačkom kolegiju, a 1725. odlazi na studij u isusovački Rimski
kolegij koji je kasnije preimenovan u papinsko
sveučilište Gregorijana. Još tijekom studija držao je nastavu, a kasnije je dobio katedru matematike na tom sveučilištu gdje je ostao sve do
1760. godine. Kao svećenik bio je oslobođen
redovničkih dužnosti da bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi. Godine 1742.
papa Benedikt XIV. povjerio mu je da ispita i
sanira pukotine na bazilici sv. Petra u Rimu. Riješivši problem stekao je ugled u Rimu. U ljeto
1747. Bošković je došao u Dubrovnik i to je bilo
jedini put nakon što je kao dječak iz njega otišao. U svrhu određivanja oblika Zemlje i izrade zemljopisnih karata isti papa Benedikt XIV.
angažirao ga je da izmjeri u Papinskoj državi
duljinu meridijanskog stupnja između Rima i
Riminija.Taj su posao napravili Bošković i irski
isusovac Christopher Maire (1750-52.) i rezultate mjerenja objavili u djelu O znanstvenom
putovanju po Papinskoj državi (1755.). U sporu
između republike Luke (Lucca) i vojvodine Toskane oko poplavljivanja Bošković je uspješno
riješio problem na zadovoljstvo Luke od koje
1 Usp. lit. br. 2, 7, 10, 13, 14, 16, 17, 18, 20.
2 Usp. lit. br. 3, 5, 12.
3
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković
3-26
Dubrovnik u XVIII. stoljeću
Spomen ploča na rodnoj kući Ruđera Boškovića
4
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković
3-26
Spis o Boškovićevu krštenju
Collegium Ragusinum u kojemu je Ruđer Bošković započeo školovanje
Crkva Marije Podone u Milanu gdje je sahranjen Ruđer Bošković
5
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
je dobio plemićku titulu. Putovao je s markizom Michelangelom Romagnolijem po Italiji,
Francuskoj i Engleskoj. U Parizu se upoznao s
francuskim akademicima, a rješavao je i diplomatsko pitanje u vezi s francuskim konzulom
u Dubrovniku (1760). U svibnju iste godine
došao je u London i već početkom slijedeće
godine postao je član Britanske akademije
znanosti (Royal Society). U Londonu je objavio astronomski spjev O pomrčinama Sunca i
Mjeseca (1760.). Royal Society mu je povjerio
da promatra prolaz Venere ispred Sunca koji
se trebao dogoditi 6. lipnja 1761. i koji bi bio
dobro vidljiv iz Carigrada. Bošković nije zbog
prometnih poteškoća mogao stići u Carigrad
do 6. lipnja, ali je na putu za Carigrad ispitivao
je ostatke ruševina Troje. U Carigradu je zbog
bolesti ostao nekoliko mjeseci i nakon oporavka krenuo u svibnju 1762. s engleskim veleposlanikom preko Bugarske, Moldavije i Poljske.
Na tom je putu vodio dnevnik, koji je poslije
objavio kao Dnevnik putovanja iz Carigrada u
Poljsku. Još jednom ga je bolest dulje zadržala u Varšavi gdje se sprijateljio s budućim poljskim kraljem Stanislavom Poniatowskim koji će
mu kasnije pomoći da se spasi Dubrovnik od
ruske opsade. Nakon povratka u Rim ponuđena mu je katedra matematike na sveučilištu
u Paviji što je Bošković prihvatio. Projektirao
je, vodio radove i djelom financirao izgradnju
zvjezdarnice u Breri kraj Milana a preuzeo je
i predavanja iz astronomije i optike u Milanu
te je dobio dužnost upravitelja zvjezdarnice u
Breri. Kasnije su se pojavile teškoće oko upravljanja i vođenja zvjezdarnice u Breri (tzv. brerska afera) i Bošković je odustao od upraviteljstva i od predavanja u Milanu. Kada je ukinut
isusovački red (1773.), Bošković se namjeravao
vratiti u rodni Dubrovnik, ali je ponuda iz Pariza bila primamljivija i zbog znanstvenih i financijskih razloga. Došavši u Francusku 1774.
dobio je francusko državljanstvo i mjesto upravitelja Optike za pomorstvo s visokim primanjima. To je radno mjesto bilo osnovano upravo
za njega, što pokazuje kakav je ugled uživao
u francuskim znanstvenim krugovima. Imao je
među velikim znanstvenicima dosta prijatelja i
suradnika, ali i neprijatelja, posebno među enciklopedistima, koji su njemu kao isusovcu bili
vrlo neskloni, primjerice poznati enciklopedist
3-26
i znanstvenik Jean Le Rond d’ Alembert, a i
neki drugi. Vratio se privremeno u Italiju radi
objavljivanja svojih djela ali mu se zdravstveno
stanje sve više pogoršavalo tako da je ostao u
Italiji sve do smrti 13. veljače 1787. Pokopan je
u crkvi Marije Podone u Milanu, ali mu se za
grob ne zna. Njemu u čast Dubrovački je senat
postavio u dubrovačkoj prvostolnici spomenploču koja i danas postoji, a tekst na ploči sastavio je Boškovićev prijatelj i redovnički subrat
latinist Brno (Bernard) Zamanja (Džamanjić) .
BOŠKOVIĆEVA TEORIJA SILA I STRUKTURA
TVARI – Bošković je u svijetu znanosti, posebno suvremene, poznat i slavan po svojoj teoriji
prirodne filozofije ili po teoriji sila i strukture
tvari koju je izlagao u nekoliko svojih djela a
konačan oblik teoriji dao je u svom djelu Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini
zakon sila koje postoje u prirodi ili skraćeno Teorija prirodne filozofije.3 Najvažniji su elementi
te teorije da su osnovni elementi tvari jednostavni, neprotežni i točkasti (tj. bez dimenzija)
i da među njima djeluju ne samo privlačne sile
nego i odbojne ovisno o udaljenosti među
česticama. Netočna je česta tvrdnja da su sile
među bliskim česticama odbojne a među dalekim privlačne. Sila se može više puta mijenjati
iz privlačne u odbojnu i pri malim i pri većim
udaljenostima. Svoj je zakon privlačno-odbojnih sila Bošković prikazao poznatom krivuljom
nazvanom Boškovićevom krivuljom (curva
Boscovichiana).
Bošković je svoju krivulju sila primijenio na
poseban slučaj triju čestica i ustanovio da se
čestice mogu kretati samo po «dopuštenim»
elipsama te da postoje i «zabranjene» elipse
po kojima kretanje nije moguće. U suvremenoj kvantnoj fizici se kaže da su staze gibanja
kvantizirane. Ta Boškovićeva krasna teorija
(elegans theoria), kako ju sam Bošković naziva,
uvodi ideju kvantizacije i predstavlja Boškovićev «model atoma», do čega su kasnije došli
začetnici kvantne teorije nobelovci Max Planck
(1900.), Niels Bohr (1913.) i drugi. „Boškovićev
model atoma izravni je nasljednik Boškovićeva
zakona sila između čestica razmaknutih mikroskopskim udaljenostima» (Henry Gill, 1941.).
Oblik Boškovićeve sile vrlo je sličan krivuljama
koje prikazuju sile između atoma u molekuli ili
3 Usp. lit. br. 5, 12, 15, 17.
6
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
čvrstom tijelu te nuklearnim silama među nukleonima (protonima, neutronima). U današnjoj znanosti svojstva Boškovićevih materijalnih točaka ili Boškovićevih «atoma» mogu se
povezati s kvarkovima i leptonima (elektron,
neutrino) od kojih su sastavljene, prema današnjim spoznajama, sve druge složenije elementarne čestice. U današnjoj znanosti kvarkovi i
antikvarkovi odgovarali bi Boškovićevim česticama prvog reda, nukleoni (protoni i neutroni)
česticama drugog reda, atomske jezgre česticama trećeg reda, atomi česticama četvrtog
reda, molekule česticama petog reda i tako
dalje.
Boškovićeva je teorija prva prava dinamističkoatomistička teorija koja je ponudila novi pojam
stvarnosti i dala novu sliku svijeta (Boškovićev
«novi svijet») te se s pravom može govoriti o
«bošković/ij/anskom obratu» u shvaćanju
stvarnosti. Tako je njemački filozof Friedrich
Nietzsche kazao da je Boškovićeva teorija
«najveći trijumf nad osjetilima koji je dosad na
Zemlji postignut», a Bošković i Poljak Nikola
Kopernik su «dva najveća protivnika pričina.»
Boškovićeva teorija ne odnosi se samo na sile
i strukturi tvari nego i na prostor i vrijeme. Po
Boškoviću se ništa ne može znati o tzv. apsolutnom prostoru nego prostor i vrijeme spoznajemo samo onako kako nam se oni prikazuju. S
obzirom na to može se kod Boškovića govoriti
o promjeni prostora i vremena što je kasnije
tvrdio Einstein u teoriji relativnosti. Bošković je
tvrdio da se duljina predmeta (npr. šipke) mijenja kada se ona prenosi na drugo mjesto. Tu
je ideju kasnije izričito izrekla teorija relativnosti. Prema njoj promjena se događa u duljini.
Skraćivanje ovisno o brzini gibanja dok je kod
Boškovića načelno moguća promjena u sve tri
dimenzije i to kako skraćivanje tako i produljenje. Boškovićevi su zaključci kvalitativnog karaktera, a Lorenzovi i Einsteinovi kvantitativno
su iskazani matematičkom formulom.
BOŠKOVIĆEVA FILOZOFIJA – Iako je Bošković najpoznatiji kao tvorac teorije sila i strukture
tvari, tj. kao filozof prirode kod njega se može
govoriti i o metafizici, o spoznajnoj teoriji, o
filozofiji znanosti pa čak uvjetno i o teologiji,
iako on nikada nije izričito tematizirao teološka
pitanja.4
3-26
Može se slobodno reći da čitava Boškovićeva
prirodna filozofija proizlazi iz njegove metafizike. Zanimljivo je da u to doba njegova teorija
nije mogla niti nastati zahvaljujući eksperimentalnim poticajima niti je mogla biti eksperimentalno provjerena. Začuđujuće je kako se ona
dobro slaže sa znanošću 20. i 21. stoljeća. Ona
predstavlja novi obrat u shvaćanju stvarnosti (kasnije nazvanim bošković/ij/anski obrat).
Kao što postoji tzv. kopernikanski obrat, koji je
Sunce stavio u središte tako slično je s Boškovićevim obratom jer je Bošković u shvaćanju
stvarnosti posve odbacio materijalističko-korpuskularnu teoriju materije. Njegov je obrat još
radikalniji od Kopernikova jer se još više udaljava od osjetilne predočivosti svijeta.
Po pitanju naše spoznaje Bošković je smatrao
da mi neposredno ne spoznajemo samu stvarnost nego naše ideje o toj stvarnosti koje do
naše svijesti dopiru ne kao slike stvarnosti (teorija odraza) nego kao učinci te stvarnosti (kauzalna teorija). Smatrao je da građa dobivena
osjetilima ne može imati apsolutnu spoznajnu
vrijednost. Ali u duhu postoji urođena moć razuma koja može doprijeti do naravi, podrijetla
i načina povezanosti ideja i koja vodi do istine,
a koju Bošković naziva refleksija ili dosljedno
razmišljanje i/ili ispravno umovanje. Spoznaja
je utemeljena više na hipotetsko-deduktivnom
pristupu i na mislenom eksperimentu nego na
indukciji i eksperimentalnoj verifikaciji. Indukcija nikada ne može ispitati sve slučajeve (nesavršena indukcija) te da ne može biti posve
pouzdana i ne može imati snagu dokaza. Kao
takva, svojstvena prirodnim znanostima, ipak
je nezamjenjiva u istraživanju prirodnih zakona
i svojstava tijela i ponekad nema drugog načina osim toga. Gdje indukcija ne zadovoljava,
dolazi dedukcija i misleni eksperiment.
Po shvaćanju znanstvenih teorija koje se ne
mogu empirijski verificirati nego samo falsificirati prethoduio je filozofu Karlu Raimundu
Popperu u 20. st. (načelo opovrgljivosti ili falsifikacije). Za prihvatljivost teorije isticao je njezinu prikladnost. Ta je Boškovićeva ideja slična
kasnijoj ideji francuskog zna stvenika i filozofa
Henrija Poincaréa.
BOŠKOVIĆ KAO KNJIŽEVNIK – Manje je
poznato da je Bošković uz znanost i filozofiju
doprinio i nekim drugim područjima života.
4 Usp. lit. br. 5, 15.
7
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković
3-26
Pogled na Vatikan
Papinsko sveučilište Gregorijana u Rimu
8
Klasje naših ravni
Spomjenik Ruđeru Boškoviću Tome Rosandića
Spomjenik Ruđeru Boškoviću Marijana Gajšaka
Spomjenik Ruđeru Boškoviću Stjepana Divkovića
Spomjenik Ruđeru Boškoviću Ivana Meštrovića
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković
Klasje naših ravni
3-26
9
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
3-26
Nadarenost za književnost5 naslijedio je od
djeda s majčine strane Bare Bettere. Ruđer je
bio član tada ugledne akademije Arkadije i pisao je pjesme na latinskom, ali i na hrvatskom.
Njegovu pjesmu Djevica bez grijeha začeta
iz 1780. na hrvatski je prevela njegova sestra
Anica. Bio je poznat i po svojim epigramima,
duhovitim prigodnim stihovima koje bi na licu
mjesta spjevao u društvu uglednika. Elegije je
posvećivao papi, carici Mariji Tereziji, kardinalima i sl. Prema običajima toga doba Bošković je
u stihovima opisao jedan znanstveni problem.
Tako je nastao Boškovićev spjev Pomrčine Sunca i Mjeseca, koji je objavljen u Londonu 1760.,
a francuski prijevod kao Les Éclipses (1779.) posvećen je francuskom kralju Luju XVI. Bošković
je tim spjevom postao slavan među europskim
pjesnicima kao što je već bio poznat među europskim znanstvenicima.
BOŠKOVIĆ DIPLOMAT – Ali bio je poznat i
cijenjen među mnogim politički utjecajnim
ljudima tadašnje Europe kao što su pape Benedikt XIV. i Klement XIV., carica Marija Terezija, francuski kraljevi Luj XV. i Luj XVI., grofovi,
knezovi, ministri, veleposlanici i sl. S nekima je
bio u prijateljskim vezama kao s kardinalom i
državnim tajnikom Papinske države Silvijem
Valentijem Gonzagom, s poljskim kraljem
Poniatowskim, francuskim ministrom Vergenesom, s mnogim tadašnjim znanstvenicima
i ljudimaod ugleda. Susreo se s Benjaminom
Franklinom i drugim velikim znanstvenicima.
Sva ta poznanstva i ugled pomogla su mu da
od poznanika i prijatelja zatraži pomoć u diplomatskim poslovima za Dubrovnik6. Tako je za
vrijeme rusko-turskog rata (1768–74.) posredovanjem njegova prijatelja poljskog kralja Stanislava Poniatowskog kod ruske carice Katarine
II. Velike, Bošković uspio spasiti Dubrovnik od
ruskog bombardiranja. Piše Poniatowskom i
moli: « ... premoćno Vaše posredovanje u velike vladarice Rusije u korist jadne moje domovine Dubrovnika ... Koji bi predmet mogao više
biti na srcu od ovoga u kome se radi da se očuva od propasti sama moja domovina? ... Ondje
su moji a među njima majka još živa i svježa
u dobi od 98 godina ... A kakvi li osjećaji obuzimaju moju dušu radi same plovidbe koja je
zastala i oduzela glavni izvor opstanka tolikih
mojih rođaka i prijatelja?» Boškovićevo posredovanje urodilo je sklapanjem ugovora između Dubrovnika i Rusije (1775.), prema kojemu
se Dubrovnik obvezao na neutralnost u slučaju
rata Rusije s drugim zemljama. Na zahtjev Rusije Dubrovnik se obvezao da će unutar zidina
grada dopustiti da se sagradi pravoslavna crkva
koja i danas postoji. Zahvaljujući Boškovićevu
prijatelju C. G. de Vergennesu, francuskom
ministru vanjskih poslova, sklopljen je trgovački ugovor između Dubrovnika i Francuske
(1776.) prema kojemu Francuzi moraju plaćati sve pristojbe kao i drugi te da dubrovačka
luka više neće biti smatrana kao luka Levanta
nego luka zapadnog Mediterana, što je značilo ravnopravnost s lukama Italije i pripadnost
Dubrovnika zapadnom svijetu. Svom rodnom
gradu Bošković je pomagao i u drugim prilikama i na druge načine, prije svega šaljući Senatu
obavijesti o političkim zbivanjima u svijetu i savjetima o raznim pitanjima. Nema dvojbe da je
sav svoj diplomatski posao Bošković obavljao
iz duboko rodoljubnih motiva. O dužnosti prema domovini kaže: «Kad god sam imo štogod
odlučiti nijesam nigda na brvi stavljao moj interes ili moj inkomod, ma samo ono što hoće od
mene ono što zovemo talijanski il mio dovere
(moja dužnost)». On je svoju širu pripadnost
iskazao više puta. Kada su hrvatske čete prolazile pored Beča 1757. idući u borbu protiv Prusa, Bošković ih pozdravlja: «Dobar put i sreću»,
a nakon pobjede bratu izražava oduševljenje
kada kaže: «Živio Haddich i naši Hrvati.»
BOŠKOVIĆ ARHEOLOG – U 18. stoljeću arheologija nije postojala u današnjem smislu riječi kao posebna znanost. Arheološkim su se
problemima ljudi u to doba bavili amaterski, ali
su sve sustavnijim prikupljanjem postavili temelje za arheologiju kao znanost, koja će se uspostaviti u 19. stoljeću. Bošković je dublje ulazio u
arheološku problematiku.7 No nije se arheologijom bavio sustavno, nego samo kada se za to
ukazala prigoda. Tako je 1743. u blizini Frascatija (drevni Tuscul) otkriven mozaik s mnoštvom
geometrijskih motiva i druge vrste arheološke
građe: natpisi, kipovi, zidovi, vodovodne cijevi,
ostatci ceste i dr. Rad o tome objavili su M. Giacomelli i isusovac Ivan Luka Zuzorić na osnovi
podataka dobivenih od Boškovića. Radilo se o
5 Usp. lit. br. 5.
6 Usp. lit. br. 18.
7 Usp. lit. br. 5.
10
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
3-26
antičkoj vili iz doba careva Antonina, tj. o znamenitu Ciceronovu Tusculumu.
Za obelisk iskopan 1750. na Marsovoj poljani
u Rimu utvrdio da je on imao astronomsku
svrhu. O tom je nalazu Angelo Maria Bandini
napisao djelo u koje je uvrstio i Boškovićevo
mišljenje o obelisku kao sunčanom satu.
Putujući 1761. u Carigrad ispitivao je ostatke
ruševina za koje se vjerovalo da su ruševine
Troje i ustanovio da se njezine ruševine ne
nalaze na tome mjestu, nego da je stara Troja
u unutrašnjosti, gdje u to doba nije bilo nikakvih pronađenih ostataka ruševina. Raspravu o
tome Bošković je napisao 1784. kao dodatak
Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku pod
naslovom Izvještaj o ruševinama Troje. Boškovićevu je pretpostavku dokazao Heinrich Schliemann (1874.).
GRADITELJSTVO I TEHNIKA – Boškovića se
može smatrati «pionirom graditeljske statike»
jer je postao znamenit po statičkim proračunima i rješenjima za kupolu bazilike sv. Petra u
Rimu (1742–43.), po ispitivanju stabilnosti carske knjižnice i njezine kupole u Beču (1763.) i
po prosudbi stabilnosti piramidalnog šiljka na
kupoli milanske katedrale (1765.). Rješavanjem
takvih problema na osnovi teorije započelo je
novo doba u građevinskoj statici. Od hidrotehničkih radova Bošković je, opet po nalogu
pape Benedikta XIV., proveo analizu plovnog
rukavca rijeke Tiber, a potom su slične poslove od njega naručili gradovi Rimini, Genova,
Lucca, Piacenza, Perugia. Također je rješavao
probleme luka u Terracini, Riminiju, Savoni,
Anconi i drugdje. Najpoznatiji je Boškovićev
hidrotehnički posao isušivanje pontinskih močvara. Probleme šteta u lukama i rješenja tih
problema kao i druge vrste tehničkih poslova
Bošković je uvijek zasnivao na znanstvenim
analizama, što je bilo neuobičajeno u to doba.
BOŠKOVIĆ I ASTRONOMIJA – Bošković je u
tadašnjoj astronomiji dao nekoliko važnih rezultata.8 Određivao je staze kometa i planeta.
Predložio je novu metodu određivanja parabolične staze komete iz triju bliskih opažanja
kometova položaja. Pri određivanju staze nebeskog tijela odredio je kriterij o obliku staze
(eliptična, parabolična ili hiperbolična staza).
Metodu određivanja staza planeta Bošković
je usavršio kada je engleski astronom William
Herschel otkrio novo nebesko tijelo (1781.).
Bošković je tvrdio da je to nebesko tijelo novi
planet. Prema Boškovićevoj metodi francuski astronom Pierre Méchain među prvima je
odredio stazu planeta poslije nazvanog Uran .
Bošković se bavio i drugim pitanjima teorijske
pitanjma kao što su perturbacije Saturna i Jupitera (1756.), struktura Saturnova prstena, prolazak Merkura (1737.) i Venere ispred Sunca,
Sunčeve pjege (1736.), postojanje Mjesečeve i
Sunčeve atmosfere i dr. Iz opažanja promjene
položaja Sunčeve pjege odredio je vrijeme vrtnje Sunca oko osi. Smatrao je da Mjesec nema
atmosferu sličnu Zemljinoj dok Sunce ima i
pripada joj svijetli prsten (korona). Smatrao je
da se udaljenost zvijezda ne može odrediti na
osnovi usporedbe njihove svjetlosne jakosti sa
Sunčevom svjetlošću.
U praktičnoj astronomiji provjeravao je pouzdanost instrumenata. Smatrao je da se i lošom
spravom mogu izvesti dobra mjerenja ako se
poznaju granice njezinih pogrešaka. Jedan je
od najvažnijih Boškovićevih pothvata u praktičnoj astronomiji osnivanje zvjezdarnice u Breri
kraj Milana. Na zvjezdarnici su provedena opažanja pomrčine Sunca, Mjeseca i Jupiterovih
satelita.
BOŠKOVIĆEV RAD NA PODRUČJU OPTIKE
– O prirodi svjetlosti Bošković je pisao u više
djela9. Važan je njegov zaključak o gustoći
svjetlosti. Prvi je objavio zakon rasvjete, a to se
otkriće u povijesti optike pripisuje švicarskom
matematičaru, fizičaru i astronomu Johanu
Heinrichu Lambertu i naziva se Lambertov zakon rasvjete. Bio je u to doba jedini koji se usudio kritizirati Newtonove stavove o odbijanju,
lomu, interferenciji i ogibu svjetlosti. Pokušao
je dati teoriju emisije svjetlosti. Iako je pristajao
uz Newtonovu korpuskularnu teoriju svjetlosti,
ipak su njegovi argumenti protiv pravocrtnog
širenja svjetlosti pomogli engleskom fizičaru
Thomasu Youngu, koji je poznavao Boškovićevu teoriju, da dođe do valne teorije svjetlosti.
U praktičnoj optici dao je važan prinos istraživanju leća i njihovih pogrešaka, što je bilo
važno za poboljšanje astronomskih instrumenata. Konstruirao je razne optičke, astronomske, geodetske instrumente. Neke su njegove
ideje o svjetlosti vrlo slične kasnijim znanstvenim dostignućima fizike 20. stoljeća. On kaže
8 Isto.
9 Isto.
11
Klasje naših ravni
Drvena sinagoga u Zabludovu (Poljska), sredina XVII. stoljeća
Sinagoga u Pragu, druga polovica XIII. stoljeća
Dušica Brguljan
12-16
12
Klasje naših ravni
12-16
Sinagoga u Novom Sadu
Sinagoga u Segedinu
Dušica Brguljan
13
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
da u proizvoljno malom prostoru može biti ma
kako velik broj «svjetlosnih točaka» (danas bismo kazali fotona). To se može tumačiti kao
naslućivanje Bose-Einsteinove statistike u kvantnoj fizici. Kako se na tom načelu zasniva rad
lasera, Boškovića se neizravno može smatrati
idejnim prethodnikom lasera. Bošković je, prema mišljenju ruskog znanstvenika S. R. Filonoviča, razvio prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije.
MATEMATIKA U BOŠKOVIĆA – Bošković se
istakao i kao matematičar10 koji je djelovao na
katedrama matematike na sveučilištima u Rimu
(1740–60.), Paviji (1764–69.) i Milanu (1770–
73.). Raspravljao je o problemu jednostavnosti
pravca i tvrdio je da pravac nije najjednostavniji nego da su sve neprekidne krivulje jednako
jednostavne. Smatrao je da se Euklidov postulat o paralelama (usporednicama) ne može
izvesti iz ostalih aksioma. Postojanje nekih
drugih geometrija različitih od euklidske u to je
doba bila vrlo smiona pretpostavka, pogotovo
što se vjerovalo da je euklidska geometrija urođena ljudskom umu (Immanuel Kant).
Sustavno je iznio teoriju čunjosječnica i teoriju
transformacija geometrijskih mjesta, razradio
pojam neprekidnosti (kontinuiteta) u geometriji i prirodi i došao do formulacije kontinuuma
realnih brojeva te je tako prethodio njemačkim
matematičarima J. W. R. Dedekindu i G. Cantoru, predvidio je probleme geometrije prirode
davši naputak za konstrukciju fraktalnih struktura, tj. krivulja koje nemaju tangente ni u jednoj točki. Na tome se upravo zasniva matematička teorija fraktala otkrivena u 20. stoljeću.
BOŠKOVIĆEV DOPRINOS GEOZNANOSTIMA – Među najvažnije Boškovićeve doprinose znanostima pripadaju zaključci o obliku
Zemlje što je u to doba bio jedan od aktualnih
znanstvenih problema. Da bi se odredio oblik i
veličina Zemlje, uz teorijska razmatranja trebalo je provesti mjerenja. Ako je Zemlja savršena
kugla, onda svakom meridijanskom stupnju
odgovara luk jednake duljine. Također bi i akceleracija sile teže (g), koja se može odrediti s
pomoću sekundnog njihala, trebala na svakom
mjestu Zemlje biti jednake vrijednosti. Razne
su europske znanstvene institucije poslale svoje ekspedicije u razne krajeve svijeta da provedu mjerenja duljine luka koji odgovara jednom
10 Isto.
3-26
meridijanskom stupnju ili da odrede akceleraciju sile teže (gravitaciju) na različitim mjestima
na Zemlji s pomoću sekundnog njihala. Sam
Bošković namjeravao je otići u Brazil 1750., na
poziv portugalskoga kralja Ivana V. (Joao V),
obavi geodetska i zemljopisna mjerenja u svrhu izrade zemljovida. Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Silvije Valenti Gonzaga, smatrao
je da bi bilo dobro takva mjerenja obaviti u Papinskoj državi te je dobio dopuštenje od pape
Benedikta XIV da se provedu mjerenja meridijanskog stupnja. Na temelju svojih mjerenja i
mjerenja drugih znanstvenika Bošković je zaključio da je Zemlja spljoštena na polovima i
izračunao je prilično točno njezinu spljoštenost. Njegov redovnički subrat, irski isusovac
Ch. Maire je prema podacima koje su dobili
na osnovi geodetskih i astronomskih mjerenja
izradio prvi egzaktan zemljovid Papinske države što je jako utjecalo na razvitak kartografije
u Italiji.
Što se točnog oblika Zemlje tiče Bošković je
izražavao sumnju u to da se sa sigurnošću može
odrediti njezin oblik. Smatrao je da Zemlja nije
pravilan elipsoid, nego da zbog nepravilna rasporeda masa u njoj odstupa od toga oblika, što
je poslije i dokazano, a taj oblik Zemlje kasnije
je nazvan geoid (J. B. Listing, 1873.).
Na osnovi gravimetrijskih mjerenja (mjerenja
akceleracije sile teže) zaključio je kako i zašto
nastaju planine te kakva je unutrašnja struktura
Zemlje i postavio je teoriju o tome. Tada nije
bilo nikakvhie eksperimentalnih istraživanja
unutrašnje strukture Zemlje. Kasnije su u 19. i
20. st. znanstvenici razradili slične teorije i nazvali ih teorijama izostazije. Gledišta o unutrašnjoj strukturi Zemlje kakva je imao Bošković
pokazala su se točnim u otkriću plohe diskontinuiteta između Zemljine kore i plašta (MOHO)
hrvatskog znanstvenika svjetskog glasa Andrije
Mohorovičića (1910.).
Obrađujući statistički rezultate mjerenja Bošković je u povijesti znanosti dao prvu metodu
(teoriju) izravnavanja pogrešaka mjerenja postavivši tri uvjeta koja je kasnije Pierre Simon
Laplace izrazio u matematičkom obliku pa je
ta metoda nazvana Laplaceova metoda (u novije se vrijeme koristi izraz Bošković–Laplaceova metoda). Tako je Boškovićeva izvorna metoda ušla u povijest statistike kao prvi pokušaj
izravnavanja pogrešaka mjerenja.
14
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
3-26
BOŠKOVIĆ I NJEGOVI SUVREMENICI11 –
Kada je Bošković postao dopisni član Akademije znanosti u Parizu, francuski znanstvenik
Joseph Nicolas Delisle (De l’Isle) (1688-1768.)
želi se dopisivati s Boškovićem. «Premda nemam možda časti da znate za mene, ipak sam
vidio koliko ste u časti u Akademiji ... pa sam
mislio da ćete biti dobri i dopustiti mi kao Vašem kolegi da Vam predložim dopisivanje o
stvarima astronomije kojom se bavim kao zvanjem već 34 godine otkako sam u Akademiji.»
Austrijski ministar za Lombardiju grof Firmian piše o Boškoviću: «Ne može se poreći da
njegovo ime i opći ugled što ga svagdje uživa
čine čast (Dvorskim školama)... Primjećujem
čistoću istine kojom govori; a što bi bilo kod
drugih preveliki zanos, u njemu se čini da je
dalmatinska ćud koja po prirodi kao da ne nastoji baš ništa oko toga da zavije stvari u birane fraze.»
Francuski znanstvenik Louis Lagrange nije se
s Boškovićem najbolje slagao, ali je ipak priznao: «Ja nemam ni pronicavi duh ni visoki
um velikoga tog čovjeka... Što se tiče transcendentnog dijela geometrije i analize, rekao
sam već i ne bojim se ponoviti da je ono što
ja mogu pružiti u tom pogledu daleko ispod
onoga što može o. Bošković.»
A d’Alembert, koji je također prema Boškoviću bio neprijateljski raspoložen, ponekad se
o njemu pozitivno izražava: «Međutim vrlo
se dobro zna da je Prečasni o. Bošković bio
uvijek smatran i poštivan u svojoj Družbi kao
jedan od najdostojnijih njezinih članova i kao
čovjek napose zaslužan u svakom smislu.»
Francuski znanstvenik Lalande o Boškoviću
kaže: «Ma što govorili o tome geometri koji
ga nisu voljeli (na primjer d’Alembert), bio je
to genijalan čovjek. Iznalazački duh što se nalazio u njegovim djelima dovoljan je da ga se
stavi iznad mnogih kojima je integralni račun
pronio glas» ... «Ali treba da ga čovjek napose
poznaje pa da se zna koliko ima u njemu genija ... njegova konverzacija zanimljiva, a njegove misli uzvišene u svim područjima» ... «Teško
je razumjeti s kojom je lakoćom izricao u stihovima najapstraktnije teorije astronomije pa
i računa.»
Poznati francuski znanstvenik Clairaut piše
Francoisu Jacquieru (1711-1788.) (u pismu
od 6. svibnja 1760.) o Boškoviću: «To je jedan
od najljubaznijih ljudi koje sam upoznao.» A
predsjedniku Royal Society Lordu Georgeu
Parkeru Macclesfieldu (1695. ili 1697-1764.)
Clairaut piše da Bošković «udružuje sve kvalitete društvenog života s onima velikog filozofa.»
U aktu o francuskom državljanstvu, što ga je
potpisao sam kralj Luj XV. a koje Bošković dobiva u prosincu 1773., stoji: «... naš dragi i vrlo
ljubljeni Ruđer Bošković iz grada Dubrovnika
u Dalmaciji, svećenik ukinute Družbe Isusove,
potomak stare obitelji dalmatinske i plemić
Republike Lucce, ispovijedajući katoličku,
apostolsku i rimsku vjeru, izložio nam je da
je u njegovoj namjeri da se nastani u našem
kraljevstvu i da u njemu uživa povlastice naših
prirodnih podanika; vrlo je ponizno podnio
molbu da mu se podijele isprave o državljanstvu.»
Boškovićeva je teorija još za njegova života
doživjela dobar prijem, posebno na sveučilištu u Edinburghu. Škotski filozof i znanstvenik
John Robison (1739-1805.) njegovu je teoriju predavao na tom sveučilištu. O njoj kaže:
«Njegova teorija prirodne filozofije bit će
uvijek smatrana ... jednim od najdomišljatijih istraživanja tajni prirode ... Usuđujem se
reći da, ako ikada budemo imali pravu teoriju,
tada će ona nalikovati Boškovićevoj u mnogim njezinim osnovama.»
BOŠKOVIĆ U OČIMA KASNIJIH ZNANSTVENIKA I FILOZOFA12 – Engleski znanstvenik Humphry Davy (1778-1829.) kaže: «Pretpostavljajući da među molekulama djeluju
privlačne i odbojne sile, kao što to radi Bošković, mogu se objasniti sve kemijske pojave.»
Engleski znanstvenik Michael Faraday (17911867.) kaže (1844.): «Njegovi su atomi, ako
pravo razumijem, prava središta sila ili moći a
ne čestice tvari u kojima se nalaze moći. Čini
mi se da su Boškovićevi atomi u velikoj prednosti pred uobičajenim pojmovima.»
Ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834-1907.) kaže (1870.): «Bošković
zajedno s Kopernikom ponos je zapadnih Sla-
11 Isto.
12 Isto.
15
Klasje naših ravni
Dušica Brguljan
12-16
Sinagoga u Budimpešti, druga polovica XIX. stoljeća
Sinagoga u Amsterdamu, s kraja XIX. stoljeća
Sinagoga u Zagrebu, druga polovica XIX. stoljeća
Sinagoga u Subotici, početak XX. stoljeća
16
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
vena; on se smatra utemeljiteljem modernog
atomizma.»
Škotski znanstvenik James Clark Maxwell
(1831-1879.) kaže (1877.): «Najbolje što možemo učiniti jest da napustimo krutu jezgru i da
je nadomjestimo Boškovićevim atomima.»
Škotski znanstvenik William Thomson (Lord
Kelvin) (1824-1907.) sigurno je najviše učinio
za promicanje Boškovićevih ideja u svijetu znanosti. Godine 1889. rekao je «da su Boškovićeve ideje zastarjele i da je njegova teorija beskonačno nevjerojatna», ali je poslije promijenio
stav i 1905. rekao: «Moja sadašnja pretpostavka je čisto i jednostavno bošković/ij/anstvo ...
Hookeovo izlaganje oblika kristala ... Navierova i Poissonova teorija elastičnosti čvrstih tijela,
Maxwellov i Clausiusov rad u kinetičkoj teoriji
plinova i Taitov najnoviji rad o istoj stvari – sve
razvoji Boškovićeve čiste i jednostavne teorije.»
Engleski znanstavenik John Henry Poynting
(1852-1914.) rekao je o Boškovićevoj teoriji:
«Moram priznati da, kao fizičar, ne mogu prihvatiti ovu teoriju, ovaj pokušaj da se ukine
dvojstvo tvari i sile ... Njegova sila, uvjeren sam,
fizički je odgovarala volji. Njegovi su atomi
postali središta oko kojih djeluje Božja Volja.
Za njega ne postoji mrtva tvar koju druga tvar
pokreće tamo amo, nego je sam svemir snaga Božja. To je sigurno jedno od najuzvišenijih
razmišljanja koje je ljudski um ikada iznio.» Pointing također kaže: «Što god fizikalnoj teoriji
bila krajnja sudbina Boškovićevih atoma, shvaćanje jedinstva tvari i sile ... trajni je doprinos
filozofskim idejama.»
H. V. Gill (1941.) rekao je da je Bohrov atom
«izravni nasljednik Boškovićeva zakona sila
između čestica razmaknutih mikroskopskim
udaljenostima ... Kada se bude pisala povijest
atomske teorije, pravo je da se uloga koju je
igrao otac Ruđer Bošković ne bi smjela previdjeti.»
Za njemačkog filozofa Ernsta Cassirera (18741945.) Boškovićeva je Teorija «glavno prirodnofilozofijsko djelo epohe.»
Danski fizičar nobelovac Niels Bohr (18851962.) kazao je (1958) da je Bošković «jedan
od najistaknutijih likova među filozofima prirode 18. stoljeća.»
Njemački fizičar nobelovac Werner Heisenberg (1901-1976.), koji je Boškovića nazvao
3-26
«hrvatski Leibniz», kaže: «Među istraživačima
prirode 18. stoljeća zauzima Ruđer Bošković
posebno mjesto.»
Za ruskog znanstvenika S. R. Filonoviča (1978.)
pak «prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije razvio je u 18. stoljeću hrvatski učenjak Ruđer Bošković. Ta teorija zasnivala se na modelu
(koji se) u nekom stupnju slaže sa suvremenim
pojmovima o metastabilnim stanjima atoma i
molekula.»
Američki nobelovac za fiziku (1988.) Leon
Lederman (1922.) u poglavlju «Dalmatinski
prorok» u knjizi: Leon Lederman, Dick Teresi:
Božja čestica: ako je svemir odgovor, što je pitanje? o Boškoviću kaže: «Fraza ‘išao je ispred
vremena’ često se i prečesto rabi. Ali ja ću je
ipak upotrijebiti. Ne govorim o Galileju niti o
Newtonu. Obojica su stigli baš u pravo vrijeme, ni prerano ni prekasno…Galilei, Kepler,
Brahe i Newton bili su prihvaćeni – čak slavljeni uz fanfare! – u vlastitom vremenu zato što
su stigli sa zamislima koje je znanstvena zajednica bila spremna prihvatiti. Nisu bili svi te sreće. Ruđer Josip Bošković, Dubrovčanin [...] je
tvrdio da je Newtonov zakon gravitacije ‘gotovo savršeno točan, ali da određena odstupanja
od zakona obrnute razmjernosti s kvadratom
udaljenosti, premda vrlo malena, ipak postoje’.
Nagađao je da će se taj klasični zakon morati srušiti u atomskim razmjerima gdje se sile
privlačenja zamjenjuju privlačnim i odbojnim
silama koje se naizmjence smjenjuju ovisno
o udaljenosti. Nevjerojatna zamisao za znanstvenika osamnaestog stoljeća. [...] Bošković
je imao još jednu zamisao, potpuno luđačku
za osamnaesto stoljeće (a možda i za bilo koje
drugo vrijeme). Materija je građena od nevidljivih i nedjeljivih atoma, rekao je. Dobro, to
nije posve novo, s tim bi se složili i Leukip, Demokrit, Galilei, Newton i drugi. Ali čujte novu
stvar: Bošković je tvrdio da te čestice nemaju
veličinu, naime da su geometrijske točke… Bez
dimenzija. Tvrdi, ni manje ni više, da je materija građena od čestica koje nemaju dimenziju!
Mi smo, evo prije dvadesetak godina, pronašli
česticu koja odgovara tom opisu. Nazvali smo
je kvark.»
Stoga je Boškovića engleski fizikalni kemičar
Sir Harold Hartley smatrao da je Bošković «jedan od najvećih intelektualaca svih vremena.»
17
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
SVOJATANJA BOŠKOVIĆA13 – Još u Boškovićevo doba postojali su sporovi oko njegove etničke i narodnosne pripadnosti. Kada je
jednom francuski enciklopedist d’Alembert
napisao za Boškovića da je on talijanski matematičar, Bošković mu je odgovorio da je on
«Dalmatinac, i iz Dubrovnika, a ne Talijan...»14
I kasnije se sve do danas provlači formulacija
o Boškoviću kao Talijanu. Dio talijanske historiografije svoje teze o Boškoviću kao Talijanu
temelji na njegovu talijanskom podrijetlu s
majčine strane, na činjenici da je Bošković najveći dio života proveo u Italiji te na uvjerenju
da je Dalmacija (pa tako i Dubrovnik) dio Italije15. Nema uopće dvojbe da Bošković pripada
i talijanskoj kulturi ali je sasvim drugo pitanje
njegove etničke i narodnosne pripadnosti. Dio
srpske historiografije svoje teze o navodnom
srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića izvodi iz
stalno ponavljane Petronijevićeve teze iz 1922.
godine da je Boškovićev otac Nikola bio pravoslavni seljak koji se, došavši u Dubrovnik,
pokatoličio ili iz još ranije, ali i sadašnje teze
da je Dubrovnik i Dalmacija srpska zemlja16.
Ni jedno ni drugo nije točno. Poznato je na
osnovi arhivske građe da je selo Orahov Dol
(rodno mjesto Boškovićeva oca Nikole) od
početka 17. st. bilo samo katoličko17. Tek se
1885. u selu nailazi na 12 pravoslavnih stanovnika uz 183 katolika. Uz to je selo dalo deset
katoličkih svećenika, jednog biskupa i jednog
nadbiskupa. Ilija Bošković, brat Nikolin i stric
Ruđerov bio je katolički svećenik. Što se etničke pripadnosti i jezika Dubrovnika tiče postoji
dokument kojega navode i srpski povjesničari
da su se prilikom trgovačkih poslova trgovački
ugovori prevodili «ex lingua serviana in hanc
nostram illyricam» («sa srbijanskog u ovaj naš
ilirski») što znači da se nikako ne može uzeti
da su srpski i ilirski sinonimi nego upravo suprotno, tj. da su sinonimi ilirski jezik i hrvatski
jezik. Osim toga, sam Bošković je izričito odgovorio d’Alembertu da on nije Talijan. Ime Srbin,
srpski jezik ili nešto slično nikada nije ni spomenuo, a u mnoštvu prigoda govori o svom
jeziku ilirskom, o «našim Hrvatima» i sl. Bez
13 Usp. lit. br. 6.
14 Usp. lit. br. 1.
15 Usp. lit. br. 8, 12.
16 Usp. lit. br. 6, 9, 14, 17.
17 Usp. lit. br. 6, 7, 13, 16, 20.
3-26
obzira na to srpska historiografija, uključujući
i najnoviju, Boškovića sustavno stavlja unutar
srpske filozofije. O tome svjedoče i novije knjige Slobodana Žunjića (Istorija srpske filozofije,
2009.) koji navodi da je Bošković «jezuita srpskog porekla» (str. 90) i Ilije Marića (O srpskoj
filosofiji, 2003.) (str. 10, 12, 13, 15, 97-100). Za
neke srpske autore Bošković je po nacionalnosti «Sloven» ili «Jugoslaven.» Teško je razumjeti
što bi to danas značilo. Neki srpski autori priznaju da je Bošković Hrvat. Tako je povodom
200-te obljetnice Boškovićeve smrti (1987.)
«Jugomarka» iz Beograda izdala poštansku
markicu i razglednicu na poleđini koje izričito
piše da je Bošković «najveći hrvatski naučnik
svoga vremena.»
SPOROVI OKO BOŠKOVIĆA – S obzirom na
Boškovićev prinos svjetskoj znanstvenoj baštini
ne postoje sporovi premda je u svoje vrijeme
sam Bošković bio uključen u neke znanstvene
sporove i rasprave s nekim znanstvenicima kao
što su J. Priestley, P. S. de Laplace, A. M. de
Rochon, L. Lagrange i dr. Ipak su svi koji su,
od Boškovićeva doba do danas, procjenjivali
njega kao znanstvenika izricali najpohvalnije
ocjene o njegovu znanstvenom radu. Ali su
postojali sporovi oko njegove etničke i/ili nacionalne pripadnosti. Oni svoje korijene vuku
već od Boškovićeva doba. Kada ga je poznati
francuski znanstvenik i enciklopedist D’ Alembert nazvao talijanskim učenjakom točnije geometrom (tj. matematičarem) Bošković mu je
odgovorio u svom djelu Voyage astronomique
et geographique dans l’état de l’église (Astronomsko i zemljopisno putovanje po crkvenoj
državi) (1770.) da on nije Talijan nego Dalmatinac iz Dubrovnika, tj.: «Ovdje ćemo u prvom
redu upozoriti da je naš autor Dalmatinac i iz
Dubrovnika, a ne Talijan; i to je razlog zašto
ga M. Mazucheli, u novom djelu o talijanskim
autorima, ne spominje» . Boškovića su i neki
drugi autori njegova doba svrstavali među talijanske učenjake što nije nimalo čudno jer je
najveći dio svog živora proveo u Italiji i njima
je bio poznat po svojim djelima objavljenim
pretežito na latinskom, ali i na talijanskom jeziku. Drugi su ga suvremenici označavali kao
Dalmatinca i/ili Dubrovčanina. U kasnijoj su se
literaturi uvriježile te dvije kvalifikacije, ali su se
pojavile i nove, a često se etnička i/ili nacionalna kvalifikacija izostavljala.
18
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
POVIJEST PRISVAJANJA BOŠKOVIĆA – U
18. i velikom dijelu 19. st. nije bilo velikih sporova oko Boškovićeve etničke i(li) nacionalne
pripadnosti. U drugoj polovici 19. st. pod utjecajem formiranja europskih nacija u modernom smislu riječi i nacionalnog osvještavanja
i to pitanje intenzivnije dolazi na dnevni red.
Hrvatska historiografija smatra da su Bošković
i njegovi preci Hrvati, a talijanska da je Talijan
dijelom po majci a dijelom po svom obrazovanju i kulturi kojoj je pripadao te jeziku kojim je
pisao svoja djela. Pod utjecajem velikosrpskih
ideja Vuka Stefanovića Karadžića18 Ilije Garašanina i drugih krajem 19. st. ističe se da je Ruđer Bošković (ali i svi Dubrovčani) Srbin.
Kada se 1987. proslavljala 200-ta obljetnica
Boškovićeve smrti onda su neki od srpskih
autora prihvatili mišljenje o Boškoviću kao hrvatskom znanstveniku tako da je «Jugomarka»
iz Beograda izdala poštansku marku i razglednicu na poleđini koje piše: «Ruđer Bošković
(Dubrovnik, 1711 – Milano 1787), fizičar, matematičar, astronom i filozof. Najveći hrvatski naučnik svog vremana. Preteča moderne
fizike. Jedan od poslednjih univerzalnih ljudi
evropske humanističke tradicije (između ostalog bio arhitekta, arheolog i pesnik). Bavio se takođe primenjenom matematikom, geofizikom
i geodezijom. Na maksimum karti prikazan je
portret Ruđera Boškovića i njegova metoda za
ispitivanje ravnine kvadranta u vertikalnom položaju, kao i faksimil potpisa»19.
Raspadom Jugoslavije opet su se intenzivnije
počeli pojavljivati tekstovi o srpstvu Dubrovnika i srpskom podrijetlu Ruđera Boškovića i dubrovačkih književnika (J. D. Mitrović, R. Milošević i dr.). Kriteriji na osnovi kojih se određivala
Boškovićeva etnička i/ili nacionalna te vjerska
pripadnost bili su prije svega mjesto rođenja,
tj. uži zavičaj, zatim šira etnička i/ili nacionalna,
društvena, politička, kulturna, vjerska sredina
te jezik kojim je pisao. Zaključci su se temelji18 Usp. J. Brković: Vuk Karadžić kao posrbitelj Balkana,
http://montenegrohisto.takeforum.com/2007/06/28/
jevrem-brkovic-vuk-karadzic-kao-posrbitelj...
19 V. Pozaić (ur.): Filozofija znanosti Ruđera
Boškovića, Radovi simpozija Filozofsko-teološkog
instituta DI, Zagreb 1987; englesko izdanje: The
Philosophy of Science of Ruđer Bošković, Proceedings
of the Symposium of the Institute of Philosophy and
Theology S.J., Zagreb 1987 (korice knjige).
3-26
li na istraživanju arhivske građe, izjava samog
Boškovića i njegovih suvremenika ili kasnijih
autora te na narodnoj predaji. Pojedini autori
su više isticali poneki od ovih kriterija ovisno
o tome koji im se argument činio najjačim. Iz
analize tvrdnji pojedinih autora i nacionalnih
historiografija vidi se koje su razlike među njima tj. koji se «dokazi» ističu kao najvažniji.
ANALIZA TVRDNJI O BOŠKOVIĆEVU PODRIJETLU – Uz opće vukovske velikosrpske
teze o srpstvu svih štokavaca javljaju se od
19. do 21. st. «dokazi» o srpskom podrijetlu
istaknutih ličnosti hrvatske povijesti, pa tako
i Ruđera Boškovića. Srpski autor Kosta T. Stojanović u svom djelu Atomistika, jedan deo iz
filozofije Ruđera Josifa Boškovića (1891.) ističe srpstvo Dubrovnika, Boškovićevih predaka i samoga Ruđera Boškovića. On kaže: «U
Dubrovniku su bile dve familije pod imenom
Bošković poznate. Jedna od tih, koja nije bila u
srodnim familijarnim vezama sa drugom, dala
je srpskom narodu čuvenog Boškovića ... Preci jedne od ovih dveju familija behu iz Dola,
sela u stonskom primorju, a druga uz Orahova
sela u Hercegovini; i ovi poslednji behu preci
Boškovićevi» . Govoreći o Boškovićevu rodnom gradu i njegovim istaknutim ljudima ističe
da je cvijet tadašnje dubrovačke inteligencije
podigao srpsku čitaonicu koja je osnovana sa
svrhom borbe za održavanje svoje narodnosti
te da «jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani
onog vremena, kao i B. (tj. Bošković – S. K.) dojivali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od
Dubrovčana ništa drugo do Srbe; jer društvo,
okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska. Ta
ista okolina uticala je i na B. te je on, ... ostao
Srbin uvek …»20
U trećem desetljeću 20. st. poznati srpski filozof Branislav Petronijević u uvodnom tekstu latinsko-engleskog izdanja Boškovićeva glavnog
djela Teorija prirodne filozofije pod naslovom:
«Life of Roger Joseph Boscovich» izričito navodi tvrdnju o Boškovićevu srpskom podrijetlu.
On kaže: «S očeve strane Boškovićeva je obitelj čisto srpskog podrijetla, njegov djed Boško
bio je pravoslavni srpski seljak iz sela Orahova
u Hercegovini. Njegov otac, Nikola, kasnije je
preselio u Dubrovnik ... gdje je postao rimokatolik21. Što se jezika tiče navodi da je Bošković
20 Isto, str. 4.
21 B. Petronijević: «Life of Roger Joseph Boscovich», u:
19
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
poznavao nekoliko jezika: latinski, talijanski,
francuski, «kao i svoj rođeni jezik srpsko-hrvatski» . Premda se taj jezik 18. st., koji je Bošković
naučio kao dijete, ne može zvati srpsko-hrvatski, jer takvu jezičnu konstrukciju ne navodi nijedan izvor iz 18. st.
Petronijevićev je prvotni cilj «dokazati» da
Bošković nije Talijan. Kada navodi Boškovićev odgovor D’Alembertu da on nije Talijan
nego Dalmatinac iz Dubrovnika s namjerom
da pokaže kako Bošković nije Talijan onda se
pogrešno poziva na jednog talijanskog autora
Francesca Marucellija (umjesto na Giovanni
Mariu Mazzuchellija) koji Boškovića nije uvrstio u svoje djelo o talijanskim autorima. Talijan
B. Marini mu s pravom prigovara da ga Marucelli nije mogao navesti jednostavno zato jer je
umro prije nego se Bošković rodio. On ukazuje na Petronijevićevu površnost u ovom slučaju
(inače je Petronijević vjerojatno najveći srpski
filozof uopće) i na ideologijsku komponentu
da se «dokaže» apriori postavljena tvrdnja22.
Petronijevićevu tvrdnju o srpskom podrijetlu
Ruđera Boškovića kritizirao je i hrvatski matematičar Vladimir Varićak, po rođenju Srbin,
koji je Petronijeviću prigovorio da za svoje
tvrdnje nema dokumentirane dokaze jer ne navodi nijedan izvor tomu u prilog23. Petronijeviću to i nije bilo stalo nego samo «dokazati» da
Bošković nije Talijan, kako se često navodilo u
engleskim (ali i drugim europskim) sredinama.
Također je potrebno napomenuti da je Petronijevićev tekst naručen i financiran od tadašnje
Jugoslavenske vlade. Njemu nije bilo stalo da
svoje zaključke izvede iz dokumentirane građe, niti, što je još banalnije, da provjeri činjenice iz Boškovićeva teksta, nego samo ponuditi
čitatelju poluistinu ili neistinu, kao «pouzdanu»
istinu. Sve to pokazuje s koliko je znanstvene
savjesti i znanstvenog poštenja, te s kojim premisama, Petronijević pristupio pisanju toga naručenoga, kratkoga životopisa. Njegovu površnost potvrđuje i navođenje pogrešnog datuma
A theory of natural philosophy, Chicago/London 1922;
Cambridge, Mass./London, England 1966, str. VII.
22 Isto.
23 V. Varićak: U povodu državnog izdanja Boškovićeva
djela «Theoria philosophiae naturalis», u: Rad JAZU,
knj. 230, Zagreb 1925, str. 161-226, posebno str. 268.
3-26
Boškovićeva rođenja 18. rujna («on September
18th») umjesto 18. svibnja24.
Na osnovi toga kratkog Petronijevićevog uvodnog teksta na engleskom jeziku u svijet je
prodrla (dez)informacija o srpskom podrijetlu
Boškovićevu što je kao rezultat imalo (i još uvijek ima) činjenicu da poneki strani autori, koji
pišu o Boškoviću, njega navode kao srpskog
znanstvenika. Englesko izdanje Boškovićeve
teorije pretiskano je 1966. i do danas je jedini
prijevod Boškovićeva djela na engleski sa spomenutim Petronijevićevim uvodnim tekstom.
Ipak je veći broj onih koji Boškovića navode
kao talijanskoj znanstvenika. Kao hrvatskog
znanstvenika navode ga, također, mnogi autori
dok se neki sustežu od bilo kakvog određenja
njegove pripadnosti.
U srpskoj historiografiji u zadnje vrijeme opet
se sve više govori o «srpskom podrijetlu» Boškovićevu, ali prvenstveno u kontekstu «srpstva Dubrovnika» i drugih hrvatskih krajeva.
Radoslav Milošević i Jeremija D. Mitrović više
su nego izričiti. Iz analize Miloševićeva teksta vidi se krajnja površnost, nedosljednost i
protuslovnost njegovih iskaza. Uz to su neke
tvrdnje, naprosto, izmišljene jer se nigdje drugdje i nikada ne spominju; u protivnom bi bilo
korektno navesti izvor informacije. Kada hoće
pokazati da Bošković nije Talijan onda se, kao
i mnogi drugi, poziva na sam Boškovićev, već
prije spomenuti, tekst. Milošević navodi ovako:
«Kad ga je jednom Delembart (trebalo bi biti
D’Alembert – S. K.) nazvao Talijanom, odlučno je to odbio izjavom da je Dubrovčanin» .
Navod je samo polovična istina jer je Bošković rekao da je Dalmatinac i iz Dubrovnika25.
Zašto se ispušta dio izjave da je Dalmatinac
posve je jasno iz ove tvrdnje: «Očigledna je
zabluda da je Ruđer Bošković Hrvat, jer se pouzdano zna da je sin od oca Srbina i majke Talijanke» . Kao «dokaze» za to kaže: «U engleskoj
enciklopediji postoji lična izjava Ruđera Boškovića da je srpskog porijekla koju je zabilježio
njegov biograf kada je poznati naučnik priman
u kraljevsko naučno društvo u Londonu» . Ovdje se autor poziva na bibliografsku jedinicu
koja ovako glasi: «BOŽIĆ rukopis u knj. ostav.
Boškovićevoj» . Bilo bi svakako korisno znati u
24 B. Petronijević: isto, str. VII.
25 Usp. R. J. Bošković: Voyage astronomique et
georaphique dans l’état de l’église, Paris 1770, str. 449.
20
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
kojoj to engleskoj enciklopediji navedeno, iz
koje godine i na kojoj stranici. Tko je taj njegov biograf s imenom i prezimenom i koje je
to djelo u kojem je tako što navodno zabilježeno? Također bi bilo korisno imati više podataka
o «bibliografskoj jedinici» koju Milošević navodi. On dalje sa žaljenjem utvrđuje da: «Bogata stručna u naučna literatura nije eksplicitno
isticala ove pouzdane podatke o srpskom porijeklu slavnog naučnika Ruđera Boškovića ... » .
Je li stvar zapravo takva kako tvrdi Milošević?
Da jest onda bi vjerojatno Encyclopaedia Britanica to i navodila u svojim prvim izdanjima.
U dodatku trećeg izdanja te enciklopedije iz
1801. u dvostupčanom enciklopedijskom članku na nešto više od 14,5 stranica (str. 92-107.)
stoji: «BOŠKOVIĆ (Ruđer Josip), jedan od najznačajnijih matematičara i filozofa sadašnjeg
doba, rođen, od čestitih i pobožnih roditelja ...
u gradu Dubrovniku, glavnom gradu male republike istog imena ... Na krštenju mu je dano
ime Ruđer kojemu je dodao ime Josip kada
je primio sakrament potvrde» . Ovaj je članak
napisan i objavljen zaslugom jednog časnog
klerika rimske Crkve koji je bio omiljeni Boškovićev učenik. Ime mu se ne navodi. Malo je vjerojatno da tako blizak Boškovićev učenik ne bi
znao o Boškovićevu «srpskom porijeklu». Ovdje se prvi puta (koliko je autoru ovog teksta
poznato) javlja objašnjenje drugog Boškovićeva imena Josip. U četvrtom izdanju Britanske
enciklopedije iz 1823. u vrlo opsežnom članku
o Boškoviću (18 dvostupčanih stranica) ponavljaju se osnovni biografski podaci iz prijašnjih
izdanja, a za roditelje se navodi: «znamo tako
malo o njegovim roditeljima» («We know so little of his parents»)26. U kasnijim se izdanjima
Encyclopaediae Britanicae Boškovića navodilo
kao talijanskog, jugoslavenskog, dubrovačkog,
hrvatskog znanstvenika, ili jednostavno bez
kvalifikacije njegova podrijetla.
Miloševiću je, ipak, ponajviše stalo da pobije
Boškovićevo hrvatsko podrijetlo. Kao «dokaz»
srpskog podrijetla njegova oca Nikole Boškovića autor navodi da «on je, naime, na molbu
Ričeputija, svoje srpsko porijeklo, ‘stalan dodir
sa mnogim guslarima’ i česte pohode pravo26 Encyclopaedia Britanica, or, a Dictionary of arts,
sciences, and miscellaneous literature; enlarged and
improved. The sixtht edition., vol. IV., Edinburgh 1823,
str. 41-59, posebno str. 41.
3-26
slavnim manastirima, pred kraj života pretočio
u tzv. Staroraška sjećanja ... U njima je osamdesetogodišnji starac na svega nekoliko strana hartije zabilježio, ili – pošto je već odavno
bio ‘oduzet’ – vjerovatnije, pomenutom jezuiti ‘kazao u pero’ zanimljive opise Sopoćana,
Đurđevih Stupova, Studenice, Dečana, Pećke
patrijaršije i drugih srpskih svetinja i starina od
Kosova do Hercegovine»27.
Kada Milošević jezik slovinski i ilirski naziva srpskim onda, čini se, nije posve svjestan da sam
sebe demantira navodeći kako su se u Dubrovniku dokumenti prepisivali «ex lingua serviana
in hanc nostram illyricam» («sa srpskog jezika u
naš ilirski»)28. Što bi to moglo značiti nego da
su srpski i ilirski dva jezika. Ilirski je, naime, sinonim za hrvatski. U Dubrovniku je, dakle, «naš
jezik» ilirski ili hrvatski.
Autoru ipak ništa ne smeta da na osnovi svojih
«argumenata» zaključi: «Na osnovu ovog primjera o Ruđeru Boškoviću i njegovim precima
može se induktivno proširiti i poopštiti istraživanje o srpskom porijeklu Hrvata u velikom
broju» .
Milošević za isticanje Boškovića kao Hrvata
optužuje Katoličku crkvu kad kaže: «O porijeklu Ruđera Boškovića najviše zabune i zablude
je uvela katolička crkva (trebinjska biskupija)
za vrijeme obilježavanja dvjestote godišnjice
smrti Ruđera Boškovića 1987. godine. U tadašnjim novinama ‘Crkva na kamenu’, pastoralno-informativni list hercegovačkih biskupija,
godina 8, broj 3, 769, Mostar, od marta 1987.
godine piše: «... velikom sinu hrvatskog naroda svećeniku i učenjaku Ruđeru Boškoviću ...» .
Može se steći, naravno pogrešan, dojam kao
da prije postavljanja te spomen ploče u literaturi nije bilo spomena o hrvatskom podrijetlu
Ruđera Boškovića.
U nedostatku sigurnijeg dokaza za jednog drugog srpskog autora, Mitrovića jedno sjećanje
Nikole Boškovića na boravak u tadašnjoj Srbiji
dovoljan je «dokaz» za srpstvo Ruđerova oca.
«No, trgujući Nikola Bošković ne samo da je
kao katolik ‘srpski pisao’, već se kao Srbin interesovao i za srpsku prošlost, svoje srpsko poreklo i to je prenosio na svoju decu, i na Ruđera.
Stalan dodir sa mnogim guslarima i česti pohodi srpskim manastirima u Nikoli su razvili široko
27 Milošević: nav. dj., str. 240.
28 Isto, str. 248.
21
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
interesovanje za prošlost svojih predaka. Baš
zbog ovog interesovanja za srpsku prošlost,
Rićeputi, koji je sa Farlatijem i Koletijem izdavao čuveno delo u 8 svezaka Illyricum sacrum,
zamoli Nikolu da mu opiše srpske starine koje
je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj
zemlji. Tako je nastao Nikolin spis Relazioni dei
Monasterij della Provincia di Rassia – Staroraška sećanja ... Ovaj spis Ruđerova oca Nikole
svedoči nam ‘u kojim je oblicima svest o našoj
prošlosti živjela na određenim prostorima i u
određenim trenucima našega života’. Eto, iz takve srpske kuće potiču deca Nikole Boškovića i
sin mu Ruđer»29. Nikola Bošković je umro kada
je Ruđeru bilo deset godina. Za Ruđerovu sestru Anicu Mitrović kaže da « ... se dopisivala
sa svojim bratom i u dubokoj starosti umrla u
Dubrovniku čuvajući uspomene na srbovanje
u domu Boškovića, srbovanje kome dubrovačko katoličanstvo još nije smetalo» .
Neki su srpski i strani autori više naglašavali
Boškovićevo jugoslavenstvo pa čak i sveslavenstvo. Elizabeth Hill govoreći o Boškovićevu podrijetlu s puno kompromisa zaključuje:
«Srbi ističu njegovo srpsko podrijetlo ... Hrvati
o njemu više misle kao Hrvatu ... Danas ga se
praktički može opisati kao Jugoslavena jer je
neupitno on rođen u granicama sadašnje Federacije Nacionalnih Republika Jugoslavije ...
Ruđer Bošković pripada široj međunarodnoj
zajednici. Francuzi nas mogu podsjetiti da mu
je 1774. Luj XV. dao francusko državljanstvo.
Talijani znaju da je Ruđer Josip Bošković ne
samo pola Talijan, po majci, nego također još
šire Talijan i po kulturi i po životnom putu, a
neke ga enciklopedije navode kao talijanskog znanstvenika» . No ipak s nesigurnošću i
dozom pristranosti kaže o Nikoli Boškoviću i
njegovu kratkom spisu: «Možda bi ton njegova djela mogao pružiti neki dokaz o podrijetlu
Ruđerova oca»30. Ako je kriterij nečije (ovdje
Boškovićeve) nacionalnosti trenutna granica
države (tj. Jugoslavije u trenutku kada Hill piše
svoj članak) unutar koje se nalazi nečije rodno
mjesto onda se, za E. Hill, postavlja pitanje
koje bi nacionalnosti bio Bošković danas?
Dušan Nedeljković govoreći o Boškovićevoj pripadnosti označava ga kao «naš» znanstvenik, govori o njegovom rodnom gradu ili
29 J. Mitrović: Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992, str. 55.
30 E. Hill: nav. dj., str. 24.
3-26
«otadžbini» Dubrovniku, o njegovoj «sopstvenoj zemlji», materinski mu je jezik «slovinski»
ili «slovenski». Ta neodređenost i suzdržanost
u određivanju Boškovićeve pripadnosti kompenziraju se tzv. Boškovićevim sveslavenskim
osjećajima jer «Bošković nije tuđio slovenske
narode, već ih toplim, zaista bratskim srcem
osećao svojim sopstvenim ... njegovo toplo
osećanje bratstva i jedinstva sa teško porobljenim bugarskim seljacima, što ih je izrazio
u svome delu ‘Dnevnik sa puta iz Carigrada
u Poljsku’» . Jezikom bugarskih seljaka on naziva «isti onaj ‘slovinski jezik’ kojim je govorio
njegov rodni Dubrovnik» . Ne radi se uopće o
istom jeziku kako to misli Nedeljković nego o
jeziku koji je samo sličan Boškovićevu materinjem jeziku. Bošković kaže: «Jezik toga kraja je
dijalekt slavenskoga jezika, koji je i moj materinji iz Dubrovnika, pa sam mogao postići, da
me razumiju, a i ja sam razumio nešto od njihova govora» . Bošković očito govori «svojim
jezikom» koji nije talijanski po čemu se jasno
vidi koji jezik smatra svojim.
Iz Nedeljkovićevih tumačenja jasno se vidi
kako se ideološkim govorom može zaključiti
i opravdati sve. Njemu Boškovićev «Dnevnik»
služi kao dokaz Boškovićeva jugoslavenstva
(južnoslavenstva), te bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda. «Tako bratski jedan sa
bugarskim narodom se osećao još veliki naš ...
Ruđer Bošković još pre dvesta godina, ... a danas ... otuđuje se ne samo današnja herojska,
socijalistička Jugoslavija, već se tuđi i ignoriše
i ponos ne samo naše nauke i filozofije, već i
ponos bratstva i jedinstva južnoslovenskih naroda, Ruđer Bošković»31. Malo dalje isti autor
kaže da se «ništa ne može učiniti da Ruđer
Bošković nije pisac najtoplijih stranica bratstva
i jedinstva Južnih Slovena ... »
Što se talijanskih autora tiče u razmatranje su
uzeta mišljenja B. Marinija i G. Paolija32. Osnovno pitanje na koje Marini želi odgovoriti nije u
tome koje je nacionalnosti Bošković nego koje
su nacionalnosti svi Dalmatinci33. Iz toga se
31 D. Nedeljković: nav. dj. (1961), str. 143.
32 B. Marini: La nazionalità di Ruggiero Boscovich, Roma
1970; G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza e nella storia del ‘700, Accademia nazionale delle
scienze detta dei XL, Scritt e documenti VIII, Documenti
Boscovishiani II, Roma 1988.
33Usp. B. Marini: nav. dj., str. 7.
22
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
deduktivno vrlo jednostavno izvodi zaključak
koje je nacionalnosti i sam Bošković (i svaki
drugi Dalmatinac). Evo nekoliko navoda koje
Marini koristi da bi «dokazao» Boškovićevo talijanstvo. «Bošković je uvijek nalazio u Italiji onu
ljubljenu majku», «za vrijeme čestih boravaka u
stranim zemljama osjećao je uvijek čežnju za
Italijom»34, «kao i svi u Francuskoj (i drugdje)
znali su da je Talijan»35, a «Bošković nije prigovorio protiv kvalifikacije da je talijanski pisac»36
i sl. Marini, također, navodi ona mjesta iz Boškovićevih djela na kojima je on upotrijebio riječ Italija, talijanski i sl. da bi «dokazao» kako
je Bošković Talijan37. Kada Marini govori o
Boškovićevu jeziku tumači njegov izraz «lingua
illirica» ili «idioma Illyricum quo domo utimur»
(hrvatski jezik kojim se koristimo kod kuće) ili
«vernacula nostra lingua» («naš domaći jezik»),
onda zaključuje: «Znamo da je takav jezik u
Dubrovniku bio talijanski»38.
Marini je u zaključku sasvim izričit: «Nema
onoga tko ne vidi kako ... spomen Italije i jezika
‘nekoć svog latinskog’ također onoga ‘sadašnjeg talijanskog’ obuhvaća čitavu ‘latinsku’ naciju bez obzira na granice ‘zemljopisne Italije’.
Prema tome su ‘svi Talijani ili Latini, ne isključujući Sicilijance, Sardinjane, Korzikance i Latine
Dalmacije, shvaćajući pod tim i Dubrovčane,
to jest gdje god su klasični i vulgarni latinski bili
zajednički ‘jezik domovine’ kojeg god narječja
bili»39.
Je li Bošković Talijan jer je pisao talijanskim jezikom i, po Mariniju, smatrao ga svojim. Bošković opisujući jednu proslavu u visokom društvu
o tome piše sestri: «Ne znam, kako sam i ovo
izrekao malo naški, a malo talijanski, jer sam se
veće zaboravio od našega jezika iza šeset godišta, da sam odtamo izišô ... ». Jasno je smatra
li Bošković svoj («naški») jezik talijanski ili ne.
Marinijeve premise posve su jasne: Dalmacija i Dubrovnik spadaju u Italiju. Prema tome,
i zaključak bi, prema Mariniju, mogao biti na
mjestu: Ruđer Bošković je Talijan. U biti se iste
premise nalaze i kod G. Paolija. On navodi pri34 Isto, str. 11.
35 Isto, str. 17.
36Isto, str. 18.
37 Usp. isto, str. 51-54.
38 Isto, str. 28.
39 Usp. isto, str. 72.
3-26
mjere nacionalne (točnije etničke) pripadnosti
nekih poznatih osoba europske povijesti i njihova mjesta rođenja kao npr.: Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu ali je Talijan, Descartes
u Flandriji a francuski je filozof, Napoleon na
Korzici a jedan je od najvećih francuskih vojskovođa, Garibaldi je rođen u Nizi u Francuskoj, a talijanski je vojskovođa, Franz Kafka je
rođen u Pragu a pisao je samo njemački. Po
analogiji i Bošković je rođen u Dalmaciji, točnije u Dubrovniku tj. u stoljećima neovisnoj
republici, a navodi se da je hrvatske, srpske,
turske čak i jugoslavenske nacionalnosti40.
Dalmacija, prema Paoliju, nema nikakve veze
s Hrvatskom jer ima svoje ime i autonomnu
povijest preko dvije tisuće godina, a Hrvatska
ima ime i povijest jedva tisuću godina41. Prema
tome, Bošković nikako ne može biti Hrvat. Ne
može biti ni Srbin jer «nikada nije pisao poeziju ili pisma na srpskom»42. No, posvjedočeno
je da je taj Bošković, kada se nalazio u Beču
1757., izvještavajući brata Bartolomeja (Baru)
o hrvatskim postrojbama, napisao: «Danas su
prošli naši Hrvati»43. Hrvatskim postrojbama
koje su prolazile idući u borbu protiv Prusa
Bošković je doviknuo: «Sretan put i sreću», a
nakon pobjede javlja bratu Bari i kaže: «Živio
Hadich i naši Hrvati». Bošković riječ Srbi nigdje
nije upotrijebio a kamoli da bi se izričito izjasnio o srpskoj etničkoj pripadnosti.
Paoli, također, u svrhu «dokaza» da je Bošković
Talijan, navodi pojedine svjetske enciklopedije,
leksikone i neke autore koji Boškovića navode
kao Talijana44 bez obzira što postoje i oni izvori koji ga nazivaju Hrvatom, Jugoslavenom i sl.
Kako stvari stoje što se tiče hrvatske historiografije o Boškovićevu podrijetlu? Ona je prilično obilna, a za ovu svrhu dovoljno je navesti
samo nekoliko autora. Justin V. Velnić je problematizirao pitanja Boškovićeva podrijetla,
rodnog mjesta Ruđerova oca Nikole Boškovića, te njegovu etničku i religijsku pripadnost.
On uz Varićakovu reakciju (1925.) na Petroni40 G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza
e nella storia del ‘700, Accademia nazionale delle scienze detta dei XL, Scritt e documenti VIII, Documenti
Boscovishiani II, Roma 1988, str. 499.
41 Usp. isto, str. 503.
42 Isto, str. 500.
43 Usp. isto.
44 Usp. isto, str. 504-511.
23
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
jevićev tekst o Boškovićevu srpskom podrijetlu spominje još oštriju reakciju koja dolazi od
isusovca Miroslava Vanina koji je 1937. utvrdio da Boškovićev otac Nikola i njegovi preci
potječu iz hercegovačkog sela Orahovi Dol,
koje je uvijek bilo katoličko selo. To svjedoče
povijesni dokumenti koji datiraju od 1622 godine45. Potvrde za tu tvrdnju iznijeli su godinu
dana kasnije (1938.) Josip Zovko, župnik u selu
Ravno (pod koje spada Orahov Dol) na osnovi
župnih knjiga koje navode Krstiće i Tomičiće
kao nasljednike Boškovićeva roda te Branimir
Truhelka i Bazilije Pandžić (De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Romae 1959.)46. Zbog
čega župne knjige ne daju izravan odgovor na
mjesto rođenja Nikole Boškovića? Radi toga
što te knjige prije 1804. ne postoje tako da se
ne može sa sigurnošću potvrditi usmena predaja da su Boškovići u Orahov Dol doselili iz
Bosne. Ali se može pretpostaviti njihova prisutnost u Orahovu Dolu od početka 17. st. jer ih i
srpski autori M. S. Filipović i Lj. Mićević (Popovo u Hercegovini, Sarajevo 1959.) navode kao
jednu od najstarijih obitelji47. Mićević u drugom dijelu knjige navodi samo naziv Orahovi
Dol48. Zna se, također, da je 19. srpnja 1653.
kršten Ilija, sin Boška i Damjane Bošković, kako
navodi Branimir Truhelka (Koleno Ruđera Boškovića, rukopis u arhivu HAZU)49. Taj je Ilija
kasnije bio svećenik u Orahovu Dolu (ubijen
je prema B. Pandžiću 1684.)50.
U literaturi se često javlja neslaganje oko imena rodnog sela Nikole Boškovića: Orahovo ili
Orahov(i) Dol? Srpski autori uglavnom navode
naziv Orahovo smatrajući ga drugim selom
koje nije isto što i Orahov Dol. Time žele pokazati da je Bošković srpskog podrijetla jer je
navodno Orahovo pravoslavno selo. Istina je
da se u dokumentima javljaju oba spomenuta
naziva kao mjesto rođenja Nikole Boškovića.
Povijesni dokumenti Dubrovnika nisu precizni
45 Usp. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković»,
Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa
o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. /
Proceedings of the international symposium on Ruđer
Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb
1991., str. 241-246, posebno str. 245.
46 Usp. isto, str. 244-245.
47 Usp. isto.
48 Usp. isto, str. 244, bilj 26.
49 Usp. isto, str. 244, bilj. 25.
50 Usp. isto, str. 245.
3-26
jer navode nekoliko različitih naziva: Orahovo,
Orahovi Dol, Popovo. Tako npr. mjesto Popovo uopće ne postoji u Popovu polju iako ga dokumenti navode. Bazilije Pandžić je utvrdio da
se u dokumentima najčešće navodi isključivo
katoličko selo Orahovo kao mjesto župe Ravno, ali se navodi i Orahovi Dol i Val de Noce
(talijanski naziv za Orahovi Dol spominje se u
izvješću iz 1622.)51.
O vjerskoj pripadnosti stanovnika toga sela
izvješća biskupa i svećenika Trebinjsko-Mrkanske biskupije Kongregaciji za nauk vjere
(Congregatio de Propaganda Fide) navode
slijedeće: 1624. u selu Orahovo ima 19 kuća
sa 100 duša (stanovnika) od kojih su sve rimokatoličke, 1639. ima 14 kuća, 1684. ima
16 kuća, 1703. također 16 kuća, 1733. čitavo
je selo katoličko, 1771. selo ima 18 obitelji sa
194 žitelja katoličke vjeroispovijesti, 1776. postoji 15 katoličkih i jedna muslimanska obitelj
(u istom se izvješću spominje Mate Bošković,
rođak Ruđera Boškovića), 1879. u selu je 23
obitelji sa 180 katolika (čitavo je selo katoličko), 1959. sve su obitelji katoličke, a samo je
jedna pravoslavna52. U selu se prvi put nailazi
na pravoslavno stanovništvo i to prema AustroUgarskom popisu stanovništva iz 1885. godine53. Izvješća o imenu sela i i njegovoj vjerskoj
pripadnosti potječu od biskupa franjevaca:
Benedikta Medvjedovića i Dominika Andrijaševića (rođenih u tom istom selu Orahovi Dol)
i dubrovačkog biskupa Sigismunda Tudizića54.
Andrijaševićeva sestra bila je majka Nikole, tj.
baka Ruđera Boškovića, a u Orahovu Dolu je
rođen i Ruđerov suvremenik franjevac Vital sin
Tome Natalisa Boškovića («P. Vitalis, filius Thomae Natalis Boscovich in Oroovi Do»)55. Još i
prije toga (tj. u 17. ali i u 18. st.) bilo je katoličkih
svećenika iz roda Boškovića56.
51 Usp. isto, str. 244.
52 Usp. isto, str. 245.
53 M. Marić: «Katoličko stanovništvo i rodovi Orahova
Dola i Zavale. Rod Ruđera Josipa Boškovića», u:
I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave
do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera
Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011, str. 111-168,
posebno str. 125-126.
54 Usp. J. Velnić: nav. dj., str. 244.
55 Usp. isto, str. 244, 246).
56 Usp. R. Perić: «Biskupijski svećenici Boškovići iz
Orahova Dola», u: I. Puljić (prir.): Humski zbornik
XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu
24
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
Što se prisutnosti prezimena Bošković u Orahovu Dolu tiče ono postoji od prve polovice
17. stoljeća kako su utvrdili Sivrić i Vekarić. Godine 1622. spominje se Ivan Bošković, 1642.
Marko Bošković, 1649. Mate Bošković, 1653.
Ilija Bošković, sin Boška Boškovića, a u 18. st.
Boškovići su se podijelili u dvije loze: Kristići i
Tomičići57.
Sve to pokazuje da je Orahovi Dol rodno mjesto Boškovićevih predaka, kako su potvrdili M.
Vanino, J. Zovko, B. Truhelka, M. S. Filipović, Lj.
Mićević te da su Orahovo i Orahovi Dol dva
imena za isto mjesto58. Filipović i Mićević nazivaju Boškoviće iz Orahova Dola kao hrvatske doseljenike59. No, srpska je historiografija
očigledno podložnija «narodnoj predaji» pa u
istom djelu Filipović i Mićević kažu da je «po
narodnoj predaji rod iz Orahova Dola, nekoć
zvan Boškovići (sada Krstić i drugi) bio pravoslavni i da je Nikola Bošković, otac Ruđera Boškovića, otišao u Dubrovnik kao pravoslavac60.
Ova je «narodna predaja» očito izmišljena jer
joj među stanovnicima Orahova Dola ni traga
nisu našli ni J. Zovko, ni T. Jakić., a M. Sivrić je
utvrdio da Ruđerov otac Nikola nije promijenio vjeru dolaskom u Dubrovnik61.
Što se nacionalne pripadnosti tiče teško je u 18.
stoljeću govoriti o naciji u današnjem smislu riječi, ali se može govoriti o etničkoj pripadnosti.
U zemljama pod turskom vlašću običavalo se
rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011.,
str. 239-254,
57 Usp. M. Sivrić, N. Vekarić: «A genealogical presentation of the Bošković family«, Zbornik radova
međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru
Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings
of the international symposium on Ruđer Bošković,
Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991., str.
247-258, posebno str. 248, 250-252, 254-257.
58 Usp. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković»,
Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa
o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7 listopada 1987/
Proceedings of the international symposium on Ruđer
Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb
1991, str. 241-246, posebno str. 244.
59 Usp. isto, 246.
60 Usp. isto; usp. M. S. Filipović, Lj. Mićević: Popovo
u Hercegovini, Sarajevo 1959, str. 63.
61 Usp. Velnić: nav. dj., str. 246; M. Sivrić: «Dokumenti
o obitelji Nikole Boškovića: podrijetlo, vjerska pripadnost i obiteljsko ime (istina i mit)», u: I. Puljić (prir.):
Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika.
Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, NeumDubrovnik 2011, str. 81-107, posebno str. 84-87.
3-26
navoditi samo religijsku ali ne i etničku pripadnost. Na području Balkana svi su muslimani nastali od etničkih skupina koje su tu živjele. Stanovništvo pod Turcima isključivo se razlikovalo
po religijskoj pripadnosti ali koja je odraz etničkog podrijetla. Katolici su bili etnički Hrvati,
pravoslavci etnički Srbi, a muslimani uglavnom
poturčeni ili islamizirani etnički Hrvati i Srbi bili
su Turci.
Kao Hrvat Bošković je bio povezan s Hrvatskom bratovštinom u Rimu (osnovana 1453.)
koja je imala za svrhu pomoć hrvatskim hodočasnicima u Rimu i onima koji su se našli ili
su živjeli u vječnom gradu. Mijo Korade je na
temelju podataka iz dosad nepoznatih dokumenata Generalnog arhiva Družbe Isusove i
Bratovštine sv. Jeronima u Rimu utvrdio da je
Ruđer Bošković bio dobročinitelj te Bratovštine
jer joj je, za vrijeme dok je predsjednik Bratovštine bio Benedikt Stay, Boškovićev sugrađanin i prijatelj, ustupio, uz suglasnost generala
Isusovačkog reda, novac koji je zaradio izvodeći tehničke poslove u lukama Riminiju i Savoni,
a za uzvrat Bratovština će njemu i bratu mu
Bartolomeju davati godišnju mirovinu. Članovi Bratovštine (Congregazione / Conftaternità
illirica / degli Schiavoni) bili su istaknuti Hrvati. «A da su stari nazivi illirico i degli Schiavoni
označavali hrvatsku instituciju, pokazuje podatak da su se za kanonike i članove Bratovštine
primali samo oni koji govore hrvatski i potječu
iz hrvatskih krajeva. Bratovština je često tražila
podršku Hrvatskog sabora, koji joj je od 1609.,
bio i pokrovitelj»62. O Boškovićevu stavu prema Hrvatskom zavodu u Rimu svjedoči on
sam u pismu iz godine 1753. kada Bošković
javlja kući vijest o smrti njegova zemljaka: «Izgubismo velikog prijatelja, čovjeka kome nije
bilo premca, koji je bio dika i uzdanica našega
naroda u Rimu, dobroga našega nadsvećenika
Sigismondija (koji je bio na čelu) našeg narodnog (Zavoda sv. Jeronima)».
ZAKLJUČAK – Pitanje Boškovićeve nacionalne (i etničke) pripadnosti teško je rješivo u smislu da bi bilo općeprihvaćeno sve dotle dok to
62 M. Korade: «Ruđer Bošković i bratovština sv.
Jeronioma u Rimu», Zbornik radova međunarodnog
znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7
listopada 1987. / Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october
1987, Zagreb 1991., str. 259-263., posebno str. 260.
25
Klasje naših ravni
Stipe Kutleša, Tko je zapravo Ruđer Bošković?
pitanje nije primarno znanstveno nego je intonirano ideološki, politički (točnije politikantski)
i nacionalistički. Za one koji zastupaju bilo talijanske iredentističke, bilo velikosrpske stavove
rješenje je posve jasno: Bošković je Talijan odnosno Srbin iako za te tvrdnje nema znanstvenih potvrda. Oni koji su bili bliski Boškovićevu
jugoslavenstvu ili sveslavenstvu danas nemaju
uporišta za svoje nategnute tvrdnje. Jugoslavije
više nema, ni njezina jezika, a sveslavenstvo je
slabo definirana kategorija. Neće li možda Bošković uskoro prestati biti sve ono kako su ga
imenovali u literaturi i postati Europljaninom?
Oni koji smatraju da je Bošković Hrvat imaju,
sa stajališta ovih drugih spomenutih stajališta,
nedostatak jer Bošković nije nikada, koliko je
poznato, izričito izjavio da je Hrvat. Ali je govorio o «našim Hrvatima», o svom ilirskom jeziku, o Dubrovniku i sl. Svi drugi elementi govore u prilog da je Bošković Hrvat. Posve je,
međutim, jasno da se izjasnio da nije Talijan,
a riječ Srbin nije nikada, koliko je poznato, izgovorio ili zapisao u pisanim dokumentima.
Njegovo srpsko podrijetlo nije utemeljeno čak
ni kao ideološka i nacionalistička kategorija.
Kada je postao francuski državljanin Bošković
je pisao bratu 8. veljače 1774.: «Premda sam
sada postao Francuz i službenik francuskog
kralja, uvijek ću imati na umu prvu svoju prirodnu domovinu». Francuzi ga međutim nikada nisu prisvajali koliko Talijani i Srbi, osim što
ponekad postoje formulacije o Boškoviću kao
naturaliziranom Francuzu zbog državljanstva
koje je od Francuske dobio. Strani znanstvenici
ga u posljednje vrijeme sve više imenuju kao
Hrvata. Bilo bi poželjnije baviti se više Boškovićevim originalnim idejama koje su aktualne u
današnjoj znanosti i filozofiji, nego «dokazivati» s ideoloških pozicija ono što se već a priori
pretpostavilo.
Literatura:
1. R. J. Boscovich: Voyage astronomique et georaphique dans
l’état de l’église, Paris 1770, str. 449.
2. M. S. Filipović, Lj. Mićević: Popovo u Hercegovini, Sarajevo
1959.
3. E. Hill: «Roger Boscovich. A Biographical Essay» u: Roger
Joseph Boscovich S.J., F. R. S., 1711-1787. Studies of His Life and
Work on the250th Anniversary of His Birth, London 1961, str.
17-101.
4. M. Korade: «Ruđer Bošković i bratovština sv. Jeronioma u
Rimu», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o
3-26
Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings
of the international symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik,
5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 259-263.
5. S. Kutleša: Ruđer Josip Bošković, Tehnički muzej, Zagreb 2011.
6. S. Kutleša: «Sporovi oko Boškovića», Od Dubrave do Dubrovnika, Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Humski
zbornik XIII, Neum-Dubrovnik, 2011, str. 27-51.
7. M. Marić: «Katoličko stanovništvo i rodovi Orahova Dola i
Zavale. Rod Ruđera Josipa Boškovića», u: I. Puljić (prir.): Humski
zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika. Uz 300-godišnjicu
rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik 2011, str. 111-168.
8. B. Marini: La nazionalità di Ruggero Boscovich, Roma 1970.
9. R. Milošević: «O srpskom porijeklu Ruđera Boškovića», Vidoslov 14 (2007) 41.
10. J. Mitrović: Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992.
11. D. Nedeljković: «Ruđer Bošković i bratstvo južnih Slovena», u:
D. Nedeljković: Ruđer Bošković u svom vremenu i danas, Beograd 1961, str. 139-143 (Rad je objavljen u Slovenskom bratstvu,
Beograd 1949).
12. G. Paoli: Ruggiero Giuseppe Boscovich nella scienza e nella
storia del ‘700, Accademia nazionale delle scienze detta dei XL,
Scritt e documenti VIII, Documenti Boscovishiani II, Roma 1988.
13. R. Perić: «Biskupijski svećenici Boškovići iz Orahova Dola», u:
I. Puljić (prir.): Humski zbornik XIII. Od Dubrave do Dubrovnika.
Uz 300-godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića, Neum-Dubrovnik
2011, str. 239-254,
14. B. Petronijević: «Life of Roger Joseph Boscovich», u: A theory
of natural philosophy, Chicago / London 1922; Cambridge,
Mass. / London,England 1966, str. VII.
15. V. Pozaić (ur.): Filozofija znanosti Ruđera Boškovića, Radovi
simpozija Filozofsko-teološkog instituta DI, Zagreb 1987; englesko izdanje: The Philosophy of Science of Ruđer Bošković,
Proceedings of the Symposium of the Institute of Philosophy and
Theology S.J., Zagreb 1987 (korice knjige).
16. M. Sivrić, N. Vekarić: «A genealogical presentation of the
Bošković family», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog
skupa o Ruđeru Boškoviću, Dubrovnik 5-7. listopada 1987. /
Proceedings of the international symposium on Ruđer Bošković,
Dubrovnik, 5th-7th october 1987, Zagreb 1991, str. 247-258.
17. K. T. Stojanović: Atomistika. Jedan deo iz filozofije Ruđera
Josifa Boškovića, Niš 1891, str. 3.
18. S. Špoljarić: «Ruđer Bošković u službi diplomacije Dubrovačke Republike», Diplomatska akademija, Zagreb 2011.
19. V. Varićak: «U povodu državnog izdanja Boškovićeva djela
‘Theoria philosophiae naturalis’», u: Rad JAZU, knj. 230, Zagreb
1925, str. 161-226.
20. J. Velnić: «Ancestory of Ruđer Bošković», Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa o Ruđeru Boškoviću,
Dubrovnik 5-7. listopada 1987. / Proceedings of the international
symposium on Ruđer Bošković, Dubrovnik, 5th-7th october
1987, Zagreb 1991, str. 241-246.
26
Klasje naših ravni
Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut
27-29
Miloš Milošević, pjesnik i
kulturološki institut
SRETEN PEROVIĆ
Kao najrazvijeniji i po svojoj konfiguraciji najuzbudljiviji dio Crne Gore, oslonjena na Lovćen
i njegovu stjenovitu okolinu, Boka Kotorska je
oduvijek predstavljala izazov i nadahnuće i za
domaće i za inostrane književne stvaraoce,
jednako kao i za znatiželjne putnike i namjernike sa svih strana svijeta. U Boki su se kroz
povijest ukrštale, pa i međusobno oplođavale i
amalgamirale mnoge kulturne tradicije – Ilira,
Grka, Mlečana, Turaka, Francuza, Austrijanaca
i Austro-Ugara – odavno sa predominacijom
slovenske populacije i njene mitologije. A u
Kotoru i njegovom najbližem okruženju, dakle
u tom najvitalnijem arealu današnjeg Crnogorskog primorja, usprkos volji i nadzoru brojnih
okupatora, održavao se i oplemenjivao mediteranski duh, koji je prožimao i svakodnevni
život i literarne fikcije, kojima su se u najboljem
smislu nadahnjivali ne samo Petar Prvi i Petar
Drugi Petrović Njegoš. Tom intelektualnom,
emotivnom i etničko-etičkom soju pripada naš
ugledni i zaslužni suvremenik, doktor Miloš
Milošević, zaslužni historiograf, suptilni pjesnik,
uvaženi kulturolog i prevoditelj, muzičko-interpretativni i muzikološki zaljubljenik, moderni
nasljednik renesansnih multidisciplinarnih tradicija. Ova potonja formulacija može nekome
izgledati preslobodna, ali ona je, uvjeren sam,
metaforična slika suštine jednog izuzetnog i
danas veoma rijetkog, svestrano obdarenog,
duboko zainteresiranog i istrajnog stvaraoca,
autora veoma složenog kreativnog korpusa,
koji je bitno obogatio riznicu crnogorske kulture, autora koji bi imponirao i mnogo bogatijim
kulturnim sredinama.
Dugo je moje pamćenje, a kako se i sam iskazujem u više stvaralačkih disciplina, pa i kao
književni kritičar i urednik Crnogorske enciklopedije, mislim da imam pravo konstatirati
– da na Crnogorskom primorju, pored brojnih
sakralnih i drugih spomenika kulture vanredne
ljepote, neizbrisiv utisak ostavljaju i dva živa,
aktivna i veoma značajna personalna instituta – akademik Radoslav Rotković iz HercegNovog i doktor Miloš Milošević iz Kotora! Da,
za Crnogorsku kulturu ili, ako hoćete, za crnogorsku multikulturu – te dvije veoma značajne
personalne institucije! S dozom uznemirenja
i žaljenja možemo konstatirati da ta dva naša
vrsna stvaraoca (dr. Milošević i dr. Rotković) u
svojoj sredini zasad nemaju dostojnih nasljednika. Jer su moderna vremena i na našem
Primorju u prvi plan istakli biznis, animiranje
turista, te elemente lakšeg, ne uvijek i lakog
života. Ipak, ne može biti slučajnost to što je u
XX. stoljeću najveći dio crnogorske moderne
literature nastao od autora iz tzv. nerazvijenog
dijela Crne Gore, sa njenog sjevera, pa i sjeverozapada. U Primorju, gdje se živi bogatije,
raznovrsnije, zanimljivije, lagodnije, dakle –
bolje, ljudi se sve manje bave intelektualnim
stvaralaštvom. Ali i to «pravilo» ima izuzetaka.
No, vratimo se pjesniku Milošu Miloševiću koji
svojim ukupnim djelom, pa i svojom lirikom,
relativizira mnoge od ovih mojih zaključaka,
najprije kao časni izuzetak, a znamo, izuzeci
ne negiraju već potvrđuju pravilo.
Izbor iz poluvjekovnog pjesničkog stvaralaštva
Miloša Miloševića teško je predstaviti u jednom ovakvom susretu pjesnikovih prijatelja,
poštovalaca i čitalaca. Njegova poezija zaslužuje studiozno razmatranje suptilnih poredbi,
metafora i sintagmi, odabranog pjesničkog
jezika, strukture misli i kompozicijskih odlika
pjesme, te – autorova odabira motiva kojima
posvećuje pažnju, reklo bi se – jednako sa
kulturološke, povijesne i poetološke ravni. Da
li će se netko od mlađih analitičara posvetiti tako kompleksnom zadatku, pitanje je
na koje ja ne mogu odgovoriti. Ali, ma tko
27
Klasje naših ravni
Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut
se prihvatio zadatka da ozbiljnije govori o
lirici Miloša Miloševića – neće moći izbjeći
sučeljavanje sa njegovom širokom kulturom
koja je često mimikrijski utkana u njegovo
poluvjekovno, sasvim osobeno pjesništvo. Da,
pjesnik Milošević duboko vjeruje u magičnu
privlačnost bokokotorskog geografskog i povijesnog miljea, ali on ne prilazi tom miljeu na
romantičan način. Složenost njegovog odnosa
prema zavičaju čini ga apartnim, moglo bi se
reći na izvjestan način objektivnim promatračem onih naših primorskih vrijednosti koje
smatramo univerzalnim. Ali ne samo prema
materijalnom nasljeđu, već i prema ljudima,
našim duhovnicima i kulturnim pregaocima,
koje smo osobno poznavali i veoma uvažavali
– kao što su don Gracija Brajković, don Niko
Luković, don Gracija Ivanović, zauvijek povezani s kotorskom Katedralom, Kotorskim ciborijem, Gospom od Škrpjela – pjesnik Miloš
Milošević prožima svoje visoko poštovanje
sjenkom kritičke svijesti, sumnje, neminovne
prolaznosti ...
Pjesnik Miloš Milošević, pri posjeti Pompeji,
s obrisima iskonske tuge i primjetne jetkosti
saopćava:
Ako sutra hidrogen i kobalt
raznesu ovu planetu,
nigdje neće ostati utisnut
pečat žurbe i straha,
grč surovosti i neurastenije
i radost veličine
sa naših lica.
I tako se kod Miloša Miloševića, kako to primjećuje i kolega Tonko Marojević, zaista često
smjenjuju sjenke i blaga svjetlost, vjere i nevjerovanje, zapravo obrisi optimizma i neprikriveni pesimistički tonovi. Metafora «kreč života»
možda je najtvrđa sintagma u onom tamnije
ozračenom dijelu Miloševićeve poezije.
Život ima svoje zenitê i svoja usijanja
i cijeli se čovjek u njima može istopiti.
Ali od jedne do druge luke,
od jednog do drugog otkucaja srca,
razlila se pučina.
Prije nekoliko dana na prijestolnom Cetinju
otkrivena je impozantna bista pjesnika-bana
27-29
Ivana Mažuranića – u okviru trodnevnog
znanstvenog skupa sa više od četrdeset sudionika, najviše iz Hrvatske. Bilo je mnogo riječi o
međuutjecaju i kontaktima hrvatske i crnogorske kulture, računajući u hrvatsku kulturu sve
ono što obuhvaća sadašnja samostalna Republika Hrvatska, a isto tako u crnogorsku kulturu – stvaralačko naslijeđe u okviru današnje
Države Crne Gore. Sa zadovoljstvom sjećam
kako smo, sedamdesetih godina XX. stoljeća
surađivali s doktorom Milošem Miloševićem
i don Gracijom Brajkovićem, koji su uložili
veliki napor i u toku dvije godine priredili za
«Luču» – antologijsku biblioteku crnogorske
književnosti – dvije kapitalne knjige: POEZIJU
BAROKA (1976.) i PROZU BAROKA (1978.).
U «Prozu baroka», naglašava u predgovoru
doktor Miloš Milošević, su još uvrštena i pisma
vladika crnogorsko-primorskih Danila, Save
i Vasilija i popa Radula, jer su neposredni
raznovrsni kontakti sa stanovništvom Primorja
i mletačkim vlastima, unijeli u njihov jezik i
stil dosta romantizma i izvjesne barokne elemente. To je i prirodno, jer se za vrijeme duge
mletačke vlasti u Boki, kulturni život Kotora
razvijao po uzorima venecijanske kulture, u
njenom moćnom asimilacijskom zagrljaju, što
je i na književno stvaralaštvo u čitavom Crnogorskom primorju i slobodnom dijelu Crne
Gore ostavilo trajne, ne samo jezične tragove, bez obzira na konfesionalne razlike. Pa
ipak, današnja Italija, kao nasljednica mletačke
kulture, ne može smatrati svojom kulturnom
baštinom ono što je stvarano u Boki, kao što
nijedan suvremeni civilizirani povjesničar ne
može istočno-pravoslavno naslijeđe u našem
Primorju smatrati srpskim, niti sve ono što su
stvarali Bokelji rimokatoličke provenijencije –
pripada hrvatskoj kulturi. Ne samo što je taj
areal integralni dio Crnogorske Države, već
je to kulturno, posebno književno blago po
mnogim suštinskim osobinama, a prije svega
po mentalnoj, jezičnoj, narodnosnoj (crnogorsko-«slovinskoj»!) komponenti, zajedno sa svim
svojim mediteranskim specifičnostima, bitno
djelovalo na razvoj i na razrastanje crnogorske
kulture, pa i crnogorske književnosti u cjelini
– kao njen nesumnjivi poticajni i osobeni fundamentalni dio. Svjedoci smo da još ima onih
koji osporavaju postojanje i integralnost crnogorske kulture (pogotovo crnogorske multikul-
28
Klasje naših ravni
Sreten Perović, Miloš Milošević, pjesnik i kulturološki institut
ture), pa i Njegošev «Gorski vijenac» pridodaju
srpskoj kulturi – samo zato što je u tom spjevu
na više mjesta pjevano i o Srbima i o srpstvu.
Po toj iskrivljenoj logici – mi bismo mogli
u crnogorsku kulturu ubrojiti najprije Ivana
Mažuranića i njegov genijalni spjev «Smrt Smail-age Čengića» – zato što je isključivo veličao
Crnogorce, crnogorstvo i crnogorsku slobodu.
I ne samo njega: Po toj iskrivljenoj logici crnogorskoj kulturi mogli bi simbolično pripadati
i Mêrime, Puškin, Tenison, i naš suvremenik
Visocki, kao i mnogi drugi; između ostalih i
Grigor Prličev, nešto mlađi od Njegoša, veliki
makedonski pjesnik koji je pisao na grčkom i u
svom spjevu «Skenderbeg» pjevao o Crnogorcima kao o polubogovima. Pa ipak, danas je
svakome jasno da se pripadnost jednoj kulturi
ne može svoditi na konfesionalnu, pa ni na
nacionalnu provenijenciju određenog autora. Tako ni Njegoš ne pripada srpskoj, kao ni
Mažuranić crnogorskoj kulturi, a jesu zaslužili,
Latinsko izdanje Boškovićeve Teorije prirodne filozofije
27-29
kao velikani pjesničkog izraza i pjesničke misli
– da ih proučavaju i drugi, ne samo južnoslavenski i slavenski narodi. Ali to je danas već
aksioma, iako se još mogu sresti (u Srbiji znatno više nego u Hrvatskoj) prisvajanja onoga
što je nesumnjivo trokonfesionalno i multiligvalno naslijeđe crnogorske kulture.
Ukupno djelo historiografa i pjesnika dr. Miloša Miloševića pokazuje s koliko suptilnosti
i istinoljublja se prilazi i onim temama koje
mogu iritirati manje upućene ili sasvim neupućene konzumente. Ja mu kao nešto mlađi kolega zahvaljujem za to bogatstvo intelektualnih,
povijesnih, pjesničkih i ljudskih djela.
Englesko izdanje Boškovićeve Teorije prirodne filozofije
29
Klasje naših ravni
Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika
30-32
Miloš Milošević i arhivistika
JELENA ANTOVIĆ
Više je širih i kraćih biografija i bibliografija
o Milošu Miloševiću napisano i objavljeno, i
o njegovom životu i radu govoreno s raznih
aspekata, raznim povodima. Mi ga večeras
predstavljamo kroz znanost i umjetnost, njihova najrazuđenija područja do kojih je njegov
istraživački duh dostizao – predstavljamo ga
i kroz poeziju. A ja sam, kao predstavnik
aktualne generacije arhivista Historijskog arhiva Kotor odabrana da govorim o njegovom
prinosu arhivistici. Sasvim ste ispravno uočili:
prethodni sugovornici uvelike su se dotakli
te teme, jer, prosto je nemoguće govoriti o
Milošu Miloševiću s bilo kog aspekta a ne spomenuti arhiv, ne spomenuti arhivski dokument
... on je nekako, čini se, u osnovi svih njegovih
raznorodnih ostvarenja, ili gotovo svih. Skoro
cjelokupni, ne samo radni, već i životni vijek
provodi u druženju s dokumentom, sintetizira
najskrivenije tajne i mirise prohujalih vjekova
sa sadašnjim trenutkom skenirajući njihove
svjetlosti i tame u podjednakoj rezoluciji –
dakle, krajnje objektivno. To je radio u Arhivu
Kotora od 1953. do 1985. godine, a evo, to
radi i danas u 92. godini: u iščekivanju je da
štamparija «Obod» obavi završne radove na
izlasku iz tiska srednjovjekovnog Statuta grada
Kotora – kome je kao član Stručne redakcije
zajedno sa najeminentnijim stručnjacima bližeg okruženja i arhivistima Kotorskog arhiva
dao prepoznatljivu, njemu svojstvenu, dimenziju, a prije desetak dana u Dubrovniku je,
kao jedan od priređivača, promovirao Statut
Bratovštine sv. Nikole mornara u Kotoru iz 1463.
godine kao i Zbornik radova sa Međunarodnog
naučnog skupa XII vjekova Bokeljske mornarice čiji je jedan od članova redakcije i jedan
od autora, priprema monografiju XII vjekova
Bokeljske mornarice u svojstvu urednika i jednog od redaktora i autora itd, itd.
A tokom rada u Historijskom arhivu Kotor
prošao je sve faze: od arhivista, višeg arhivista,
arhivskog savjetnika i direktora – završio arhivsku specijalizaciju u Parizu (Stage tehnique).
Svoja saznanja do kojih je dolazio baveći se
pored praktičnog rada i arhivističkom teorijom, o čemu svjedoči bogata lepeza bibliografskih jedinica iz područja arhivistike, iz
svog arhiva se veoma rano plasirao u glavne
tokove arhivističke teorije i prakse ondašnje
II. Jugoslavije, ali i svijeta, i time značajno pridonio ugledu Kotorskog arhiva u zemlji i inozemstvu: bio je predsjednik Društva arhivskih
radnika Crne Gore, potpredsjednik Saveza
arhiviskih radnika Jugoslavije, član Izvršnog
odbora, a zatim predsjednik Saveza arhivskih
radnika Jugoslavije; bio član Arhivskog savjeta
Jugoslavije i član Redakcije stručnog jugoslavenskog časopisa Arhivist; sudjelovao na više
međunarodnih kongresa arhivista: u Bruxellesu, Madridu, Moskvi, Washingtonu, Londonu
i Bonu, u svojstvu diskutanta, paneliste ili
koautora plenumskih referata; od uključivanja
Jugoslavije u aktivnost UNESCO-a i Međunarodnog arhivskog savjeta na izdavanju Vodiča
izvora za istoriju nacija (Bliski Istok, Afrika, Azija
i Latinska Amerika), zastupa Jugoslaviju na
sastancima u Beču, Bergenu, Rimu, Dubrovniku i Kotoru, i jedno vrijeme bio tajnik i član
jugoslavenske redakcije za Vodič izvora za istoriju nacija; na Međunarodnom okruglom stolu
u Kaljariju zastupao Jugoslaviju pri rješavanju
problema restitucije arhivske građe i odabran
za predstavnika na sastanku Međunarodnog
arhivskog savjeta u Bruxellesu za pitanja arhivističkih odnosa na Balkanu; na Međunarodnom kongresu u Londonu izabran za predsjednika Sekcije profesionalnih društava arhivista
Međunarodnog arhivskog savjeta pri UNESCO-u u četverogodišnjem mandatu i odmah
na početku pokrenuo međunarodnu anketu
među arhivističkim asocijacijama u svijetu, i
na osnovu njenih podataka radio na stvaranju
međunarodne redakcije za izdavanje posebnog biltena Sekcije pa u Nizozemskoj izlazi
prvi programski broj biltena Sekcije Janus.
Kako to obično i biva u manjim kolektivima kao
što je Kotorski arhiv, prošao je i sve faze arhivi-
30
Klasje naših ravni
Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika
stičkog rada u njemu, od osnovnog sređivanja
i inventarizacije građe pa do najviših: izrade
znanstveno-obavještajnih sredstava i publiciranja građe što je, pored bavljenja teorijskim
problemima, sasvim sigurno i najvažniji aspekt
njegove arhivističke djelatnosti. Učestvovao je
u izradi prvog jugoslavenskog Rječnika arhivske terminologije, Priručnika iz arhivistike, Priručnika za zaštitu arhivske građe van arhiva,
inicirao ili surađivao na izradi više znanstvenoobaveštajnih sredstava rađenih sa arhivistima
Hstorijskog arhiva ili udruženim snagama više
arhivskih ustanova. Tako je nastao Vodič kroz
arhivsku građu Istorijskog arhiva u Kotoru i Arhiv
i nauka, zbornik arhivske građe Hajduci u Boki
Kotorskoj 1648-1718 i Ujedinjenje Crne Gore
i Boke Kotorske 1813-1814. godine, Statut Bratovštine sv. Nikole mornara u Kotoru iz 1463.
godine, Statut grada Kotora. Nepubliciranu ili
nepoznatu arhivsku građu također je objavljivao ili prikazivao, spomenimo onu o: Vicku
Bujoviću, Frančesku Kabjanki, Tripu Kokolji,
Krstu Ivanoviću, zemljotresima u Kotoru i
okolini kroz stoljeća, crkvi sv. Luke, Božidaru
i Vicku Vukoviću, Marku Maruliću, Andriji Paltašiću, Đurđu Crnojeviću; opisao cjelokupni
fond inkunabula i postinkunabula biblioteke
Biskupije u Kotoru, analiste, kroničare, biografe kroz stoljeća itd, itd.
Naravno da je ovo trenutak kada Miloševićeve
arhivističke rezultate treba objediniti i biobibliografski posebno naglasiti, ali, kako to večeras
prosto vremenski nije izvodljivo, ono što je
meni interesantnije da vam pokažem, kao arhivisti koji je radio jedno vrijeme istovremeno
ali i znatno vrijeme nakon njegovog odlaska
iz Arhiva, je kako te bibliografske jedinice
funkcioniraju kada se primijene u praksi na
svakodnevnim, konkretnim arhivskim poslovima. Jednostavnim riječima rečeno, gotovo
da nema djelića puta u našoj arhivskoj struci
gdje se ne bi prepoznao njegov korak: ako
želimo da znamo što Arhiv posjeduje poslužit
će nam Vodič kroz arhivsku građu; da objavljujemo arhivsku građu – Načela izdavanja arhivske građe; najvrednija dokumenta iz različitih
oblasti života u Kotoru kroz stoljeća – Arhiv
i nauka; da obučimo pripravnika i uđemo u
srž arhivističkog posla – Priručnik iz arhivistike,
izučimo neku tematsku cjelinu poslužit će nam
zbirke dokumenata. A pitanje je koliko bi i
30-32
samo bavljenje znanošću u vlastitim arhivskim
prostorima bilo dopušteno arhivistima da nije
njegovog ozbiljnog zalaganja kao, recimo, u
radu Na granici struke i nauke, koje je, srećom
po znanost, urodilo plodom. Pomislimo samo
koliko bi siromašnija bila povijest Kotora i
Boke da nije znanstvenog prinosa arhivista
Historijskog arhiva Kotor – ranijih i sadašnjih
generacija. Svoj nevjerojatan osjećaj za nadolazeću modernu kompjuterizaciju u arhivima izražava još davne 1958. u Tendencijama
razvoja nekih naučnoobavještajnih sredstava
i 1960. u radu pod nazivom Za savremeniju
primjenu nekih naučno-obavještajnih sredstava,
a prije 34 godine – a Arhiv Kotora je svoj prvi
kompjuter nabavio tek 1996. i to među prvim
institucijama u Kotoru – Milošević piše, citiram: «U ovom je trenutku ipak najznačajnije
sigurno saznanje da će se mnogo šta od već
izloženog klasičnog sistema naučnoobavještajnih sredstava moći koristiti za tezauruse
i kodiranje. A zato je baš posebno aktuelno
pitanje da se na najvišem nivou odredi što sve
treba uraditi, pa da se i naš nacionalni sistem
naučnoobavještajnih sredstava uklopi u međunarodni svijet informatike. I o tome su već
obavljene određene pripreme. Ako se to ne bi
uradilo, arhivi bi mogli ostati na sporednom, ili
mrtvom, kolosijeku razvoja savremene nauke i
savremenog svijeta u cjelini» (završen citat). A
u jednoj diskusiji, nešto kasnije, u Crnogorskoj
akademiji nauka i umjetnosti kaže, citiram:
«A kada bi se svi podaci iz Vodiča i kartoteka
unijeli u kompjuter, jednostavnim pritiskom
na taster došli bi do podataka npr. koji su bili
notari, ljekari, učitelji itd. u Kotoru XIV vijeka,
ali gdje je sve spomenut npr. Risan, Prčanj,
Podgorica, Cetinje itd. Uz to je, razumije se, i
podatak u kojem arhivskom svesku i na kojoj
je stranici original gdje se taj podatak nalazi. To
se, naravno, odnosi samo na onu građu, koja
je na takav krajnje detaljan način obrađena u
arhivu. Jedino takav, mukotrpan rad arhivista
dovodi do toga da građa doista postaje izvor
informacija, a ne depozit starog papira.» (završen citat) ... A danas je na našim arhivskim stolovima ove generacije arhivista zbirka registra
prve Upravno-političke rukopisne sveske koju
je baš Milošević arhivistički obradio, s pripadajućom kartotekom, i njeni podaci se ukucavaju
u kompjuter. Prijepisi njegovih regesta s karto31
Klasje naših ravni
Jelena Antović, Miloš Milošević i arhivistika
tekom, ali i skeniranim originalima koji će biti
u prilogu publikacije na CD-u, priređuju se za
objavljivanje. Ova informacija večeras novost
je i za Miloševića!
Ono što ne bi moglo da se podvuče pod
bibliografsku jedinicu je prvenstveno njegov
osobni odnos, oduševljenje i zanos prema
svom poslu ali i umijeće da sa nevjerojatnom
lakoćom svoje znanje prenosi na mlađe kolege, širi zainteresiranost i razvija ljubav prema
arhivima i arhivskoj djelatnosti uopće – rado
se i danas u Arhivu podsjećamo na taj smijeh
zadovoljni da smo zajedničkim snagama realizirali ozbiljne projekte koje ostavljamo budućim generacijama ... Ono što se ne bi moglo
podvući pod bibliografsku jedinicu je odjek
koji on i danas u našim kontaktima s bližim
okruženjem i svijetom ima – jedno od prvih
pitanja naših inozemnih kolega je:
– Kako je Miloš?
Neobična je simbolika i mjesta i naziva održavanja ove večeri posvećene Milošu Miloševiću
– Bazilika – Arhiv – Pod zvonicima bazilike. Vi,
uvaženi prijatelji, gledate u Baziliku, našu katedralu sv. Tripuna za koju je Milošević istražio
bezbroj dokumenata da bi nam ostavio više
Boškovićeva rasprava O zakonu sila
30-32
znanja o njenim freskama, grčkim slikarima,
srebrnoj pali, orguljama, njenoj osamstogodišnjici, palim zvoncima u zemljotresu 1667.
godine i ... mnogo, mnogo toga drugog; pa
konačno je i urednik i jedan od recenzenata
monumentalnog znanstvenog zdanja – monografske publikacije pod nazivom Katedrala sv.
Tripuna koja je među nama tek par mjeseci.
Mi, učesnici programa, gledamo u Arhiv –
Historijski arhiv Kotor koji je prije zemljotresa
imao već jednu zgradu namijenjenu za Arhiv
van zidina grada da bi nakon zemljotresa,
njegovim zalaganjem, Arhiv dobio najljepše
mjesto u gradu, baš na ovom trgu.
A sve to da nije uradio, već samo da je izmijenio sudbinu jedne prazne vaze, kao što će to
učiniti večeras, vrijedilo je pa i cijelog jednog
života od 91 godine, složit ćete se, uvjerena
sam! Vidim u publici neke velike i male, neke
Miloševe, s ružama u rukama, njih tridesetipet
sa tridesetipet narančastih ruža. Ja imam dvije.
Za moju mamu Irenu i sebe. Tata, pogledaj kakav je to buket! To je naš poklon TEBI, našem
tati, svekru, tastu, đedu i prađedu, jer smo sretni što te imamo!!!1
1 Večer posvećena Milošu Miloševiću, Kotor, pred
katedralom sv. Tripuna, 5. 6. 2011
Boškovićeva rasprava O živim silama
32
Klasje naših ravni
Gracijela Čulić, Poezija Miloša Miloševića
33-34
Poezija Miloša Miloševića
GRACIJELA ČULIĆ
Tri zbirke Miloša Miloševića: Ex voto, Sam
na palubi i Za ruke se držimo, u vremenu od
1995. do 2009. godine, prožimaju se svojom lirskom – meditativnom i egzistencijalnom tematikom. Originalnost njegove poetske palete, svojom raznolikošću i suštinskim
saznanjima, dotiče prošlost i sadašnjost mediteranske Boke, njen identitet u vremenskim
mijenama koje je nisu uništavale, već gradile i
oblikovale njen kozmopolitski, kulturni profil.
Miloševićeva poetika apostrofira bokeljski
mikrokozmos kroz njenu povijest, arhitekturu, muziku, bogatu tradiciju koje su u sinesteziji i svojevrsno se oblikuju na prostorima
obala malog zaljeva uvijek otvorenog širokim
morima Mediterana i njegovim polivalentnim
kulturama.
Poetsko putovanje započeto s Ex votom na
otoku svete hridi Gospe od Škrpjela koja
svojim mističnim vizurama oblikuje kamen
u nadu, a nadu u svjetionik, zatiče nas u
nedosanjanom snu na sidrištima nemilosrdnih
mora i otuđenih vremena. Misao autora u
transpoziciji intimnih impresija u riječi i metafore, pulsira između monologa i dijaloga,
sluti apsolutno u relativnom, oblikuje vječnu
disonancu u strukturi ljudske drame opstanka
u sukobu privida i slutnji, kaosa i istine i tajanstvenog smisla poetskih poruka.
U Boki sve upućuje i na smisao vječnih
poruka i uzbudljivu nadu kada čovjek u sebi
prepozna hrid i obalu. Tada se svi znakovi i
poruke čitaju s lakoćom i radošću.
Ex voto su «sunčana praskozorja smirenja
i nade», jer votum «feci – gratiam accepi».
Zavjet pjesnika je ispunjen, a u milosrdnoj
prisutnosti «predjeli bića plove» «ka svježim
vodama apsolutnog», riječi su pjesnika.
Ex voto sublimira poetsku misao do osmišljene katarze. Nemir traganja je i nemir trajanja.
Sva lutanja i avanture susreta i rastanaka odnijeli su iščezli jedrenjaci u svojim odlascima
bez povratka, u sjenama plavih dubina mora.
Poneki, kao uspomene, ostaju na uljanim
slikama u tajanstvenim baroknim salonima
pomoraca. Prihvatili su život u jednoj dimenziji zabilježenog trenutka i sjećanje zauvijek
ukroćenog mora.
«Sam na palubi» ostaje samo pjesnik koji u
maglama godina, kroz razapetu mrežu prošlosti traži smisao svim prošlim i sadašnjim
plovidbama i sidrištima.
Pjesnik Milošević odavno je shvatio da samoće palube najbolje prepoznaju mornari, a
samoću mora, obale. Stoga su stoljećima
obale Boke bile i polazište i sidrišta, bitve
opstanka i «napukli život zacijeljivali smislom». Poruka je i pouka to znaju mornari i
pjesnik u samoći na palubi.
Raznolika znanja i osebujne spoznaje pjesnik
transponira u poetske vizije, znakove i zvukove, boje i odjeke, slike u baroknim ogledalima
koje su doplovile sa venecijanskih i drugih
obala. Sve je sjećanje i tiha sjeta, sklopljene
ruke na otoku Santa Maria della Salute, rijeke Bachovih fuga kroz kontinuitet vremena
i tegobno zaustavljanje tišine u odajama
praznih palača i kamenih obala, koje umjesto
jedrenjaka dočekuju samo dah vremena koje
prolazi mimo njih i dotiče ih samo u ravnodušnosti. U samoći stvarne i imaginarne palube prilaze slike života Boke, njene ranjivosti,
njenih nestalih jedrenjaka. Ipak ostaje misao i
pjesma, a sa njom i želja za trajanjem. Zato u
ekstazi pjesnik zaključuje da treba:
Zaključati relikvije
u pretince stiha,
za dane tuga,
za plime radosti.
Mozaik burne povijesti Boke opominje u pjesničkoj meditaciji svakim kamenom i svakom
slikom, posebno u Kokoljinim dramatičnim
baroknim vizijama. Vertikala jarbola na nestalim jedrenjacima, vertikala je samoće na palu-
33
Klasje naših ravni
Gracijela Čulić, Poezija Miloša Miloševića
bama, slutnja nade u povratak Zvijezde mora.
Meditirajući o jedrima sa kojima vjetar vodi
dijalog u pjesmi o bokeljskoj mornarici, Miloš
Milošević u njoj vidi simbol pomorstva koje
je nosilo prosperitet Boke. Navigare necesse
est, vivere non est necesse. Ponavljana i ispunjavana zakletva. Ploviti se mora, živjeti ne.
Smisao života je u plovidbi, a plovidba jest
samoća, ali i etički nauk da se naučimo boriti,
prihvatiti izazove života, ukrotiti ili prkositi
stihiji zla. Plovidba je drama, drama čovjeka
i mora, samoće i ljudskog bratimljenja. Stoga
pjesnik napominje
Samoća me prati, prokletstvo pomorca,
Ravnodušno kuca njeno viječno bilo.
Samac u oluji i sam na pučini,
Pod bezbrojem zvijezda, samac uz kormilo.
U zbirci Sam na palubi poetske ispovijesti
Miloša Miloševića korespondiraju s iskrenim,
autentičnim emocijama i filozofskim refleksijama čovjeka čija je pomorska genetika generirala iz mediteranskog senzibiliteta, iz života
i uspomena predaka i poruka jedrenjaka.
Stoga pjesnik svoje emotivne i meditativne
itinerere oplemenjuje i kroz osobne vizije i
vlastito vrijeme. Upravo to vrijeme Boka čuva
kao svoje relikvije, svoje neprocjenjivo blago
u škrinjama uspomena, svoje povijesno pamćenje i svoj kulturni i duhovni identitet.
Tematske, poetske orijentacije u trećoj zbirci
Za ruke se držimo okosnica su lirskih i meditativno-socioloških dometa gdje se dimenzije
lirskog i individualnog transponiraju u jedinstveni, fenomenološki aspekt obnovljenih
nada i novih poruka života.
Za ruke se držimo nije folklorna gesta dobro
koncipirane igre. Pjesnik u svojoj zbirci ističe
iskonsku, iskrenu opredijeljenost stanovnika
zaljeva Boke za suživotom, multietničnost i
multikonfesionalnost koje su vjekovima gradili i osmišljavali.
Zaljev je samo privid zatvorenosti, nametljivost kamenih granica i tjeskoba izgubljenih
horizonata. Međutim, simbolika dalekosežnih, susretljivih ruku koje pokreću brodove
nade i prepuštaju se dobrim vjetrovima osmišljavaju duboku suštinu bića ljudi Boke. To
biće u svojim duhovnim dimenzijama uvijek
je bilo otvoreno različitostima kao fenome-
33-34
nu radoznalosti i ljepote, težilo susretima i
oblikovalo svoja estetska htjenja, boreći se sa
svim zabludama duha i smisla, tražeći stoljećima dokaze istine i ljepotu prepoznavanja.
Boka i danas ostaje misao i ljubav kamena i
mora, sidrište nakon dugih putovanja beskraj
zaustavljen u ljepoti isprepletenih ruku koje
se prepuštaju radosti susreta.
Ruke prepoznaju ljepotu, očaj, zablude i
okrutnost. Ruke se oplemenjuju kamenom
kojeg oblikuju u traženju ljepote.
Naš dragi i poštovani Miloš u svojoj poetskoj poruci kaže nam da se za ruke držimo
u ljubavi i prijateljstvu kao i u bratskom kolu
slavne Bokeljske mornarice.
To je najjača i najljepša kadena, kadena od
ljudskih ruku kojoj ritam daje sam život, koji
se u toj kadeni obnavlja pjesmom starom
stoljećima i lijepom kao ljudi koji joj vjeruju:
«Rukama ruke pružimo» ... i to je poruka pjesnika u svakom trenutku kad pjesma postaje
život.
Boškovićevo pismo francuskom ministru vanjskih poslova
de Vergennesu
34
Klasje naših ravni
Jovan Martinović, Miljenik muza
35-36
Miljenik muza
JOVAN MARTINOVIĆ
Kotorski humanistički pjesnik XVI vijeka Ivan
Bona Bolica u svome «Opisu grada Kotora»
pjevao je da su ga na pisanje nadahnule «Ilirske
muze» što žive u ovom od Boga blagoslovljenom a od ljudi zapostavljenom kraju. Koje li
su onda muze nadahnule Nestora crnogorske
povijesne misli, doktora Miloša Miloševića, da
čitav svoj život posveti znanosti i umjetnosti?
Po svoj prilici, najmanje pet od devet poznatih kćerki boga Zeusa, vladara nad bogovima
na Olimpu, a prije svih Klio, muza zaštitnica
povijesti.
Jer kad netko kao ovaj krhki izdanak stare
dobrotske obitelji provede tri četvrtine svoga
života nad knjigama i nad tastaturom strojopisa ili kompjutera, kada u svojoj istraživačkoj
strasti provodi dane i noći nad prašnjavim listinama dešifrirajući njihove sadržaje i suštinu,
a pored toga nađe vremena baviti se lirskom
kontemplativnom poezijom, aktivno sudjelovati u glazbenom životu grada, svoje bogato
znanje i iskustvo bez oklijevanja prenoseći
na mlade, a da istovremeno zasnuje i stvori
skladnu i naprednu obitelj – tada se sam po
sebi nameće zaključak da se sve to graniči s
genijalnošću. No možda je u tome odlučujuću ulogu igrao prst sudbine koji ga je uputio
ka nepresušnom vrelu kotorskih arhivalija, na
sreću spašenih od propadanja, a posebno
bogatom fondu od oko 200 knjiga srednjevjekovnog kotorskog notarijata, koje počinju
1326. godine i teku gotovo in continuo do
naših dana. Sadržaj notarskih isprava je izuzetno raznovrstan i zahvata sve oblasti života
i društva srednjevjekovnog Kotora. Zapravo su
ti unesci minijaturni isječci svakodnevnog života visoko razvijene gradske komune Kotora u
jednom relativno ograničenom periodu, nešto
poput kockica mozaika koje se mogu složiti
u suvisle cjeline, da bi se dobila jedinstvena i
višeslojna slika života svih staleža kotorskog
društva, odnosno, presjek svih vidova i manifestacija života u njihovoj ukupnosti.
Svoj radni vijek započeo je u Kotoru 1949.
godine kao sudski pripravnik i nastavnik muzike, a od 1953. godine prelazi na rad u tadašnji
Državni arhiv gdje se kao arhivista počinje
baviti arhivističkim i povijesnih istraživanjima,
a širina studija (pravo, romanska filologija,
muzika, arhivistička specijalizacija, povijesna
disertacija) omogućila mu je da se bavi dugotrajnim, raznovrsnim i plodonosnim istraživanjima raznih oblasti povijesti Boke Kotorske,
koja su ga svrstala u red naših najistaknutijih znanstvenih i kulturnih stvaralaca. U tom
razdoblju također su posebno bili zapaženi
njegovi nastupi na predavanjima nekadašnjih
aktivnih a danas nažalost ugašenih institucija
grada Kotora, kao što su Narodni univerzitet
Boke Kotorske, Klub javnih radnika i kotorska
Sekcija društva istoričara Crne Gore.
Na Filozofskom fakultetu u Zadru obranio je
1974. godine doktorsku disertaciju pod naslovom: «Boka Kotorska za vrijeme mletačke
vladavine (1420. – 1797.)», u kojoj je ova regija
obrađena i proučavana sa pomorsko-ekonomskog i političkog aspekta, a obuhvata i duhovnu kulturu: povijest umjetnosti, književnu i
glazbenu povijest.
Posebno se ističe proučavanjem povijesti
pomorstva kao «izvora života na kamenu»,
zatim razvojem pojedinih primorskih pomorskih naselja sa svim njihovim specifičnostima,
životopisima pojedinih istaknutih pomoraca
pišući oko dvadesetak posebnih knjiga i studija. U svom dugom i plodnom radnom vijeku
objavio je preko dvjesta radova, publikacija,
studija, članaka, rasprava i priloga iz povijesti
književnosti, pomorske i političke povijesti,
arhivistike, povijesti umjetnosti te povijesti
glazbe i muzikologije.
Kao direktor Istorijskog arhiva Kotor s puno
elana i umijeća prenosi je na mlađe kolege
svoje bogato znanje, širio njihovu zainteresiranost i razvijao ljubav prema arhivskoj djelatnosti uopće. Iako u mirovini, i dalje je ostao
35
Klasje naših ravni
Jovan Martinović, Miljenik muza
aktivan i vezan za svoj matični Arhiv, tako da
je nedavno završio rad na prevođenju, obradi
komentiranju i redigiranju kapitalnog projekta
kritičkog izdanja «Statuta grada Kotora» prema
mletačkom izdanju iz 1616. godine, a u sklopu
proslave 1200 godina translacije relikvija patrona Kotora, sv. Tripuna, priredio je fototipsko
izdanje s prijepisima, prijevodima i regestima
«Statuta Bratovštine svetog Nikole mornara
u Kotoru» iz 1463. Godine (sa alegatima do
1807. godine).
Odmah nakon katastrofalnog zemljotresa
1979. godine učestvovao je kao član tima na
pisanju posebnog elaborata za upis povijesnog i geografskog područja Kotora u Listu
dobara svjetske prirodne i kulturno-povijesne
baštine UNESCO u listopadu 1979. godine.
Na skupštini Bokeljske mornarice dana 5. rujna
1991. godine izabran je za doživotnog admirala ove starodrevne bratovštine pomoraca
Kotora, po tradiciji iz IX vijeka. Dosta davne
1954. godine kao koautor sa uglednom profesoricom klavira Vidom Matjan dobio je za
dječju scensku bajku «Besana šumska noć»
Boškovićevo rasprava Konstrukcija sferne trigonometrije
35-36
prestižno republičko priznanje «Trinaestojulska
nagrada», a sigurni smo da je ukupnim svojim
djelovanjem zaslužio i nagradu za životno
djelo. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim
vijencem, a dobio je i druga priznanja kao što
su Povelja Predsjedništva Bokeljske mornarice,
povelje Saveza društva konzervatora Jugoslavije i Društva za proučavanje i unapređenje
pomorstva Jugoslavije, te nagrade «Ivo Visin»
Pomorskog muzeja Crne Gore za 2004, i
nagrade «21. novembar» Skupštine općine
Kotor za 2005. godinu. Njegova djelatnost
je bila zapažena i u inostranstvu, pa ga je
predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić
dana 8. jula 2008. godine odlikovao visokim
odlikovanjem reda Danice Hrvatske sa lentom
i likom Katarine Zrinske.
Za sve nas mlađe bio je uvijek uzor beskompromisnog borca za unapređenje struke,
vrhunskog naučnika i plodnog stvaraoca, te
smo ponosni što se možemo nazivati njegovim učenicima1.
1 Večer dr. Miloša Miloševića, 5. srpnja 2011. godine
Boškovićevo rasprava O upotrebi beskonačno velikih
i beskonačno malih veličina
36
Klasje naših ravni
Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice
37-39
Znanstvenik i admiral
Bokeljske mornarice
ILIJA RADOVIĆ
Zadržali bi se posebno na bibliografiji, jer
je ona zbog svoje raznovrsnosti i brojnosti skrenula posebnu pozornost na Miloša
Miloševića. Zato je od akademika Sretena
Perovića 1999. godine nazvan, pjesnikom i
kulturološkim institutom, a Veselin Kljajić ga
u svojoj knjizi «Bokeljski kaleidoskop» naziva
«Renesansnim čovjekom» (str. 51.-65.). Dr.
Stjepo Mijović Kočan ga je nazvao «kulturnom vertikalom» u Kotoru, Boki, Crnoj Gori
pa i šire. Kada se ta bibliografija pažljivije
poprati, otkriće se važne tematske cjeline,
npr. «Posebne publikacije i knjige», «Pomorska historija», «Istorija muzike i muzikologija»,
«Istorija umjetnosti», «Politička historija», «Istorija književnosti» i «Razno».
Ukupno ima izdanih, 14 knjiga i preko 240
pojedinačnih radova. Priređivač je zajedno s
Jelenom Antović fototipskog izdanja «Statuta
Bratovštine Svetog Nikola mornara u Kotoru iz 1463. sa alegatima do 1807. godine»
izdat 2009, god. povodom jubileja proslave
1200 godina od prijenosa moći sv. Tripuna
iz Carigrada u Kotor, i postojanja Bokeljske
mornarice. Također, 2009. godine, izdana je u
Zagrebu njegova zbirka pjesama «Za ruke se
držimo». Recenzent je Zbornika međunarodnog znanstvenog skupa «Dvanaest vjekova
Bokeljske mornarice» održanog 2009. god,
povodom proslave 1200 godina postojanja
Bokeljske mornarice, izdanog 2010. godine. Urednik je i recenzent kapitalnog djela
«Katedrala Svetog Tripuna u Kotoru» izdana u
Beograd 2010. godine, a govori o restauraciji
iste nakon katastrofalnog zemljotresa 1979.
god. U kompjuterskoj pripremi je nova monografija «Dvanaest vjekova Bokeljske mornarice 809 – 2009» čiji je urednik. Jedan je od
stručnih redaktora «Statuta Kotora» koji je u
štampi.
Rođen je u Splitu 4. svibnja 1920. godine,
gdje završava osnovnu školu i dva razreda klasične gimnazije. Na Cetinju nastavlja
realnu gimnaziju, a u Subotici 1938. godine
maturira. Pravni fakultet studira u Subotici i
Padovi (Italija), a diplomu nostrificira u Beogradu 1947. godine. Na Filozofskom fakultetu
u Beogradu diplomira na romanskoj grupi
1948. godine.
Prvo zaposlenje kao sudski pripravnik dobio
je kod Okružnog suda u Kotoru 1944. godine, a zatim u raznim muzičkim tijelima i školama (Radio-Beograd, Orkestar Vojvođanske
opere u Novom Sadu, Muzička škola Kotor
i kasnije, povremeno honorarno, Simfonijski
orkestar u Kotoru i Simfonijski orkestar iz
Titograda).
U tom periodu aktivan je u muzičkim predavanjima, komentiranju koncerata i javnih
istupanja s Vidom Matjan (duo violina – klavir). Posebno treba istaći njihovu suradnju u
dječjim scenskim bajkama i drugim manjim
kompozicijama za koje je povremeno pisao
stihove, pa je «Besana šumska noć» nagrađena 13-to julskom nagradom.
Kao nadareni jezikoslovac morao je doći u
dodir sa velikim blagom novoosnovanog i
kadrovski deficitarnog kotorskog Državnog
arhiva, pa je, pošto se kraće vrijeme angažirao u Muzičkoj školi 1953. godine, stupio
na rad u tu ustanovu. Tadašnja uprava mlade
ustanove sa bogatim fondovima građe na
latinskom i talijanskom jeziku ušla je na ruku
rijetkim znalcima romanskih jezika, tako da
je Miloš Milošević vrlo brzo došao u priliku
da se bavi istraživačkim kao i redovnim radnim vremenom. Upravo ga je ta mogućnost
čvrsto vezala za Arhiv i on je čitav svoj radni
vijek – do umirovljenja 1985. god. proveo u
Istorijskom arhivu u Kotoru, prelazeći vremenom sve stepenice u zvanjima i položajima.
Godine 1965. Unaprijeđen je u zvanje višeg
37
Klasje naših ravni
Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice
arhivista, i nedugo zatim arhivskog savjetnika.
1970. godine završio je specijalizaciju iz arhivistike u Parizu, a 1978. godine je izabran za
direktora Arhiva, na kojem mjestu je ostao
do umirovljenja, ostavši uz Arhiv i dalje vezan
neraskidivim vezama. Može se reći da je
Arhivu dao snažan osobni pečat i da je bitno
doprinio njegovom ugledu kako u zemlji tako
i inozemstvu.
Sedamdesetih godina Miloš Milošević zaokružuje svoja istraživanja o Boki u mletačkom
razdoblju, studijom «Boka Kotorska za vrijeme mletačke vladavine» da bi 1974. god. kao
doktorsku disertaciju, obranio na Filozofskom
fakultetu u Zadru. Osnovna tema njegovog zanimanja, proučavana s više aspekata;
pomorsko-ekonomskog, političkog i kulturnog, a obuhvata i povijest umjetnosti ovog
kraja, književnu i muzičku povijest. Svojim
istraživanjima i objavljivanjem radova iz povijesti Boke Kotorske od XIV. do kraja XVIII.
stoljeća, Milošević je dao suvremenu sintezu
obogaćenu novim arhivskim istraživanjima,
naročito iz kotorskog arhiva. Boku Kotorsku
obrađuje sažeto, i kao enciklopedijsku jedinicu za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije.
Posebno mjesto u proučavanju daje povijesti
pomorstva, tom, kako Milošević poetski kaže
„izvoru života na kamenu” kako po pitanjima
pomorske trgovine i privrede, razvoju pojedinih pomorskih naselja sa svim njihovim specifičnostima, pojavi piraterije, također i o životu
pojedinih znamenitih pomoraca, njihovom
učlanjenju u srednjovjekovnu bratovštinu, njihovom školovanju.
Usporedo s bavljenjem pomorstvom uočava
da je u Boki, na jasan i sugestivan način uočljiva najuža veza između porasta pomorskog
prosperiteta i umjetničkih realizacija, i da
su skoro sva krupna umjetnička ostvarenja
prožeta tom vezom. Brojni radovi iz povijesti
umjetnosti afirmiraju ga na međunarodnom
planu.
U radu na polju likovnih umjetnosti dokumentarno je osvijetlio djelovanje poznatog
talijanskog skulptora Francesca Cabianka u
Kotoru i neobično zanimljivu suradnju slikara
Tripa Kokolja i mecene nadbiskupa Andrije
Zmajevića. Dao je iscrpan pregled znanja o
kotorskoj katedrali i opis umjetničkog inventara prije otkrića do kojih je došao poslije
37-39
zemljotresa 1979. godine, iznio je uvjerljivu
hipotezu o četrnaestostoljetnoj srebrnoj pali
u Katedrali, prije postojeće, iz XV. stoljeća,
osvijetlio pitanje sukcesije sakralnih objekata
u Boki na primjeru crkve Sv. Petra u Bogdaićima i sintetički je prikazao stilske oblike baroka u Boki Kotorskoj.
Njegovo poznavanje monumentalnih zidina
Kotora, sakralnih objekata, brojnih palača,
kipova u mramoru kamenu i drvetu, značajnih radova u srebru i zlatu, fresaka, slika
raznih epoha, dragocjenog tekstila, čipki,
stilskog namještaja – „duše” starog Kotora
i Boke posebno je došlo do izražaja poslije katastrofalnog zemljotresa 1979. godine,
kada Miloš Milošević nalazi puno snage, volje
pa i vremena da se uključi u obnovi porušenog grada, kroz razne komisije, savjete, ekipe
i razna druga tijela koja su oformljena radi
konstatacije šteta i spašavanjem kulturnog
blaga. Veliki lični doprinos dao je pri izradi
dokumentacije za UNESCO povodom upisa
kulturno-povijesnog područja Kotora u listu
svjetske baštine.
Muzičar po vokaciji, veliki dio svojih radova
je posvetio povijesti glazbe i muzikologiji.
Njegov rad o kotorskim orguljama iz XV. i
XVI. stoljeća, bitno pridonosi poznavanju
povijesti europskog orguljaštva. Obradio je
najstariji sačuvani melografski zapis narodne
pjesme u Boki Kotorskoj, koja predstavlja
jedinu sačuvanu melodiju bugarštice na južnoslavenskom prostoru. Posebno je obrađivao pojedine stare i suvremene glazbenike,
muzičke pedagoge, skladatelje i dirigente
(De Sarno, Fiorelli, Tripo Tomas, Vida Matjan,
Antun Homen).
Bio je članom mnogih domaćih i inozemnih
znanstvenih institucija, gdje je s izuzetnim
autoritetom prihvaćan i govorio o povijesti
grada Kotora, Boke i svom Arhivu. Učestvovao je na mnogim međunarodnim kongresima od 1964. do 1984. god. (Bruxelles,
Madrid, Moskva, Washington, London i Bon),
bilo kao sudionik u raspravi, ili koautor plenumskih referata. Na međunarodnom kongresu u Londonu 1980. godine, izabran je za
predsjednika Sekcije profesionalnih društava
Međunarodnog arhivskog savjeta pri UNESCO-u za četiri godine. To je moćna organizacija vrsnih intelektualaca, koji su izuzetno
38
Klasje naših ravni
Ilija Radović, Znanstvenik i admiral Bokeljske mornarice
37-39
poznavali materiju arhivistike.
Znanstveno-istraživački opus Miloša Miloševića izuzetno je golem. Njegovi rukopisi
i knjige su Kotor i njegovu povijest približili
mnogim našim ljudima kao i onima van naših
granica, o čemu govore i dobivena priznanja
Orden rada sa zlatnim vijencem, Trinaestojulska nagrada, Orden Republike Hrvatske «Red
Danice Hrvatske s lentom i likom Katarine
Zrinske» 8. 7. 2008, Povelje: Bokeljske mornarice, Saveza društava konzervatora Jugosla-
vije i Društva za proučavanje i unapređenje
pomorstva Jugoslavije, kao i nagrada «Ivo
Visin» Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor,
i Nagradu «21. novembar» grada Kotora, te
druga vrijedna priznanja i pohvale.
Jedno, njemu od najdražih priznanja, je imenovanje za admirala Bokeljske mornarice, na
Skupštini 1. rujna 1991. godine, jer je Bokeljskoj mornarici posvetio veliki dio svojega
rada i života1.
MILOŠEVIĆ Miloš (Split, 1920), arhivista,
istoričar. Gimnaziju učio u Splitu, na Cetinju,
u Kotoru, maturirao u Subotici. Pravo studirao u Subotici, završio u Padovi (1947). Diplomirao i na Filozofskom fakultetu (romanska
grupa) u Beogradu (1948). Za vrijeme školovanja sticao i muzičko obrazovanje. Doktorsku disertaciju Boka Kotorska za vrijeme
mletačke vladavine (1420-1797) odbranio
je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1974).
Završio je arhivsku specijalizaciju u Parizu
(1970). Najveći dio radnog vijeka proveo
je u Istorijskom arhivu u Kotoru, gdje je
bio arhivist (1953-1965), viši arhivist (19651978) i direktor (1978-1985). Naučni savjetnik (1983). Radove iz istorije (pomorske,
privredne, kulturne), arhivistike, književnosti, muzike objavljivao u mnogim serijskim
publikacijama i zbornicima. Saradnik Enciklopedije Jugoslavije, 2. izd. Učestvovao u
radu naučnih skupova. Bio je predsjednik
Društva arhivskih radnika Crne Gore (19671969), predsjednik Saveza arhivskih radnika
Jugoslavije (1968-1972), predsjednik Sekcije
profesionalnih društava arhivista pri Unesku
(1980-1984). Predstavljao je Jugoslaviju u
akciji Uneska za izdavanje Vodiča za istoriju nacija na sastancima u Beču, Bergenu,
Rimu, Dubrovniku, Kotoru. Admiral Bokeljske mornarice (1991). Predsjednik Odbora
za muzičku umjetnost CANU. Član Matice crnogorske. Dobitnik je Trinaestojulske
nagrade (1965) i drugih priznanja.
BIBL.: Poezija baroka: XVII i XVIII vijeka:
antologija, izbor, komentari, predgovor i
prevodi, koautor Gracija Brajković, Titograd,
1976; Vodič kroz arhivsku građu sa sumar-
nim inventarom muzejskih i crkvenih fondova i zbirki, redaktor i koautor, Kotor, 1977;
Proza baroka: XVII i XVIII vijeka, antologija,
izbor tekstova, komentari, predgovor, bibliografija i rječnik, sa Gracijom Brajkovićem,
Titograd, 1978; Muzičke teme i portreti, Titograd, 1982; Studije iz književne i kulturne
prošlosti, Titograd, 1987; Testament Đurđa
Crnojevića: kritičko izdanje sa komentarom,
Podgorica-Cetinje, 1994; Andrija Paltašić
Kotoranin, Cetinje, 1994; Analisti hroničari biografi, izbor, predgovor, napomene i
redakcija prevoda, Cetinje, 1996; Pomorski
trgovci, ratnici i mecene, Podgorica, 2003;
zbirke pjesama: Sam na palubi, Titograd,
1987; Ex voto, Perast, 1995.1
1 Kap. Ilija Radović je viceadmiral Bokeljske mornarice
1 Nikola Racković, LEKSIKON CRNOGORSKE
KULTURE, Podgorica DOB 2009.
39
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
40-49
Damin gambit VI.
TOMISLAV KETIG
42.
Sljedećeg dana popodne javio se Ivan:
– Inženjer Mirković pri telefonu, gospođo Politeo. Gospodin Morgenstern mi je naložio
dnevno se raspitivati je li kod vas sve u redu.
– Jeste.
– Treba li vam što?
– Pištolj. – Da, o tome je prethodne noći mislila do u kasne sate. Tražila je rezervno rješenje
ako bi unatoč Zdenkovoj intervenciji nešto
pošlo po zlu. I to joj se činilo jedinom alternativom.
– Pretpostavljam da ste na oružje mislili kao
na sredstvo za samoobranu. Ali između nužne obrane i ubojstva u afektu je vrlo tanka crta
razdvajanja. Bolje bi bilo da i vaš dom stavimo
pod nadzor.
Magda je razmišljala. Onda pristade.Upita,
međutim:
– Jeste li imali u vidu zaštititi i moju svekrvu u
Stuttgartu?
– Radimo na tome.
– Radite brže, molim vas! Ona ima preko
osamdeset godina i dostatno je...
– Znam – upade joj Ivan u riječ. – Nećemo
oklijevati.
I tada, već na rubu živaca, Magda izbaci i posljednji adut kojim je raspolagala, a koji se skoro zaklela da ga neće koristiti:
– Gospodine Mirkoviću, znate li s kim u ovom
trenutku zapravo razgovarate?
– Ali, gospođo Politeo...dakako da znam. Sa
bivšom suprugom Zdenka Morgensterna... između ostalog.
– I sa svojom prvom djevojkom Magdalenom
Baumann.
Čim je to izgovorila odmah se pokajala. Ivan
je isprva šutio kao zaliven, ne vjerujući da je
čuo to što je upravo čuo. Onda je mucajući i
nekako promuklo izustio:
– Magda...vi...ti...
Nije imala kud. Prešla je granicu, koju nije tre-
bala prijeći i sada je valjalo upravljati konverzacijom tako da izbjegne dvije podvodne hridine: obnavljanje familijarnosti, koja bi bila nedvojbeno mučna i njoj i njemu i dojma kako na
ime te pradavne epizode očekuje više no što
joj je Ivan ponudio. Jer znala je: njegove relacije sa Zdenkom ostat će i dalje glavni motiv njegovog angažiranja i tu to malo emocionalnog
začina neće tom zalaganju ništa dodati.
– Oprosti. Bilo je to tako spontano i...i posve
neumjesno – rekla je. – Poslije cijelog života
koji smo proživjeli svatko na svoj način to je
samo jedno blago sjećanje i...neka naši životi,
kada se ovaj mučni problem u koji si se upleo
kao Zdenkov prijatelj okončaju, ponovo produže svojim tijekom. Nakon što ti budem zahvalila na onomu što mi činiš i što ćeš još učiniti
kao prijatelj mog bivšeg muža, od kojeg me je
razdvojila samo različitost motrišta na neke životne principe, što je ipak bilo premalo da ugasi osjećanja koja nas i dalje spajaju kao odane
prijatelje.
– Ne bi li ipak...
– Ne, Ivane.
Pauza. Onda:
– Dobro, Magda. Hoću samo da znaš kako
sam se ubrzo pokajao što sam te ostavio.
– To pokajanje je kratko trajalo, zar ne? Mladost se ne kaje na duge staze.
Opet pauza.
– Kad sam došao na letnje ferije saznao sam
da si se udala. Nisam se raspitivao za koga.
– I onda si se i ti oženio?
– Nisam. Nastavio sam studije. Oženio sam se
kada sam diplomirao.
Sada je Magda neko vrijeme šutjela, tražeći
načina da prekine Ivanovu neželjenu ispovijed.
– Pa...to bi, mislim, bilo sve što mi je bilo drago
saznati. Ne ljutiš se, zar ne?
– Ne, Magda. Odlično te razumijem. I drago
mi je što je naša priča dobila svoj lijepi kraj. A
glede mog angažmana u tvom problemu...sve
će biti kako sam ti obećao.
40
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
– Nisam ni sumnjala u to, dragi, nanovo pronađeni prijatelju. Jesi li mi to?
– Jesam, Magda.
«Dobro je ipak što sam mu to otkrila», razmišljala je Magda. «Idem pozvati Karla. Moram
saznati na čemu smo!»
Nije bio doma.
«Moram večeras biti s nekim», odlučila je i nazvala Blanku.
– Ne mogu ti doći – ispričavala se Blanka. –
Osjećam se loše. Imam fibru. Izmjerila sam:
trideset osam sa četiri. Bit će sam zaradila grip.
Ne bi bilo ni čudo, jer počela je epidemija. Moj
liječnik mi je rekao da se čuvam, ali ja sam kao
i svi drugi koji umišljaju da im se ništa ne može
dogoditi...čak kada im usud pokaže da im se
itekako može dogoditi. – Uzdahnula je. – Kockam se sa životom.
– Svi se kockamo sa životom – umirivala ju je
Magda. – Možda i nije grip nego banalna nahlada. Mogu ja doći k tebi...
– Bolje ostani doma da se i ti ne zaraziš. Manja
je šteta ako sada napravimo poveći telefonski
račun. Kreni! Nešto te muči?
– Otkud znaš?
– Ti se nikada ne javljaš tek tako. Šta te pritiska?
– Obiteljski problemi. Nikako da ih riješim.
– I nećeš. Dokle god ih smatraš svojim osobnim problemima.
– Kako da ih ne smatram? Radi se o mojoj djeci, Blanka.
– Tvoja djeca će imati probleme i kada ih ti više
ne budeš mogla rješavati. Dođe trenutak kada
se svatko mora brinuti sam o sebi.
– Znam. A ja sam od onih roditelja, koji taj trenutak neprestano odlažu.
– Jesi. Pričaj mi to o tome, ako će ti biti lakše.
– Neću, jer meni neće biti lakše, a tebi će, kao
pravoj prijateljici biti teže.
– Pričajmo onda o nečemu drugom.
– To sam i htjela. Jesi li se navikla biti u stanu
sama?
– To što sam brinula da mama u određeni
sat uzme svoj lijek za srce, što sam provodila
s njom popodnevne sate i namještala joj postelju, to me nije spasavalo od samoće ni dosad. Znaš, Magda, ma kako to surovo zvučalo,
moram priznati da smo mama i ja još od tatine
smrti ...odjednom je taj trokut obiteljske ljubavi pukao, preostale dvije stranice nisu mogle
sastaviti nikakvu zajedničku sliku i ja sam se su-
40-49
očila s činjenicom da je između nas dvije...što
još od tog odnosa postoji? Možda je u mojoj
majci još ostalo roditeljskih osjećaja, ali ja sam
nastavila samo izvršavati svoje obveze prema
njoj, a naši razgovori uz objed ili popodnevni
čaj...ponekad sam čula moje riječi kako prazno
zvone, jer samo udaraju o zid šutnje i pretvaraju se u jeku bez smisla...Bože, Magda, je li moguće da se vremenom sve kruni, otpada pozlata koju smo tako pobožno čuvali...iluzije, koje
smo tako brižljivo njegovale, nestaju jedna za
drugom...život postane ružno biološko otaljavanje a da ga ništa nije nije ugrozilo...tako, sam
od sebe.
– Hajde, prestani kukati, Blanka! Ako je tako
kao što govoriš, onda se odlaskom tvoje mame
u tvom životu ništa bitno nije izmijenilo. Imaš
svoje prijevode, život u velikom gradu nikad
nije dosadan, ako ga sam dosadnim ne učiniš.
Imaš i mene, zar ne? – Ovo je sačuvala za kraj,
kao završni i najjači udarac Blankinoj mrzovolji.
– Da, imam i tebe. – Blanki se odjednom vratilo dobro raspoloženje. – Imam i grip! – nasmijala se. – Pokušat ću brzo ozdraviti da bih te
imala ne samo na riječima.
Magda reče samo jedno mlako «naravno».
Blankine aluzije na njihovu fizičku bliskost počela je osjećati kao nelagodnu obvezu, koja joj
je godila kao sredstvo za povremeno održavanje psihičke ravnoteže, ali je sada, u Blankinom nastojanju da poseže za tim svako malo,
vidjela opasnost da se topla uzajamna simpatija i prijateljska odanost pretvori u posesivnu
žudnju njezine prijateljice, žudnju u kojoj bi,
po standardnoj, banalnoj shemi vrlina i porok
zamijenili mjesta.
Ta misao je samo sijevnula kao jasna opomena
njezinim umom, dok je već čula kako Blanka
počinje pričati o svom splitskom dočeku nove
godine, o mirisu prženih saruna, srdela i skuša,
koji se širio rivom sa užarenih gradela, o tomu
kako joj je trogirski rođak predlagao da se
tamo vrati, jer oni razvijaju hotelijerstvo, te bi
im dobrodošla povjerljiva osoba, koja uz to govori engleski kao i hrvatski, te kako mu je ona
nejasno obećala kako će o tomu razmisliti čim
završi s terapijom.
Odjednom osjeti kako je hvata san. Sudila je to
po tomu, što su joj Blankine riječi počele dopirati do uha iz sve veće udaljenosti, bivajući sve
nerazgovjetnije i ona, uplašivši se kako će Blan-
41
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
ka zamijetiti da njezino povremeno «da» više
prikriva odsustvo pozornosti no što dokazuje
da Magda prati njen solilokvij, iskoristi Blankin
predah da joj saopći kako je na kratko bila u
katedrali na polnoćki te kako se tiho u sebi pomolila, a onda se progurala van kroz gomilu
žena i muškaraca koji su poslušno ponavljali
riječi svećenikove molitve.
– Gušio me je miris upaljenih svijeća i, osim
toga, shvatila sam da ta kolektivna mrmljanja
Bogu, ako ga ima, ne mogu značiti apsolutno
ništa. Moj pokojni Zvonko bio je u pravu: kontakt sa onim što definiramo pojmom «natprirodno», govorio je, moguć je samo u obliku
dijaloga. Zastala sam, duboko udisala, pogleda
uperenog ga ozvjezdanom nebu i najednom
imala osjećaj kako me moj um izvlači iz moga
tijela put tih ledenih visina, kako sam samo
bestjelesna crta, koja spaja točku na kojoj se
nalaze moja stopala i treperavu plavu zvijezdu
u koju gledam. Sljedeći tren bila sam opet sva
u sebi, ali sam znala da sam u onom djeliću
sekunde probila zastor koji nas sve dijeli od
prostora koji istodobno i slutimo i poričemo. A
ti? Kakav je tvoj odnos prema tim onostranim
spoznajama?
– Moj Zlatko je govorio da je sve to u nama
a ne izvan nas. I ja mu vjerujem. Znači da postoji. Hoćeš još da pričamo ili si se dostatno
smirila da se prepustiš snu?
– Mislim da jesam. I hvala ti. – Magda je bila
sretna što je Blanka odlučila okončati razgovor.
Pohitala je da skrati proceduru pripreme za
noć i s olakšanjem se ispružila na postelji, povukavši prekrivač do brade, trudeći se da sačuva svaki dah topline, koja je, zbog isključenih
radijatora u spavaonici, polako jenjavala.
Onda je zazvonio telefon.
Magda mrzovoljno dohvati slušalicu i prinese
je uhu.
– Stan Politeo. Izvolite.
– Tražila si me?
– Jesam, Karlo. I prvi put te nisam našla kada si
mi bio jako potreban.
– Znao sam. Inače te ne bih ovako dockan
uznemiravao. Što se događa?
– Isto što i dosad: obiteljski problemi čije se rješavanje oteže u nedogled.
– Mogu li...
– Ne možeš. Htjela sam samo doznati da li sam
te one noći pred mojim vratima povrijedila. Ja
40-49
ne umijem uvijek umotati istinu u slatku oblandu.
– I ne trebaš. Tko ne umije podnijeti ogoljenu
istinu taj i ne vrijedi mnogo kao čovjek. Ne, nisi
me povrijedila.
– Ti si i dalje moj prijatelj, Karlo, je li da jesi? –
glas joj je zvučao mazno i zadovoljno.
– Jesam, Magda i lijepo spavaj. Javi se kada budeš raspoložena za druženje.
– Hoću.
Spustila je slušalicu i odjednom joj je senula
misao:
«Svi moji muškarci stoje čvrsto uz mene.»
43.
– Zvao je – rekla joj je Ksenija jednog popodneva. Disala je duboko i ubrzano.
– Kada? – Magda skide kaput i sjede kraj nje.
– Malo prije. Pitao je jesam li se predomislila.
– A ti?
– Nisam – rekla sam mu. – I neka me ostavi
na miru.
– A on?
– Nasmijao se zajedljivo i odgovorio da hoće i
da si sada ti na redu. – Pitala sam što time misli. – Možeš joj poručiti da drži u ruci praznu
pušku. Za razliku od mene. I neka mi se nada
– rekao je.
– Tako? – Magda se trudila da izgleda kako je
se to uopće nije dojmilo. Ali osjetila je kako se
u njoj budi zebnja.
– Kazao je da se, ako u međuvremenu ubijediš
baku Milicu da mu da novac, možda još može
sve mirno riješiti, a ako ne, ono što je učinio
meni bit će šala spram onoga što će učiniti tebi.
– To su prazne prijetnje – nasmija se Magda.
Molila se da njezin smijeh ne zvuči Kseniji tako
kako je zvučao njoj: afektirano i šuplje. Ona je
sve učinila da zaštiti svoju kćer, ali tko će sada
njoj pomoći? O, imala je itekako koga zvati u
pomoć, ali ju je ponos u tome spriječavao. «Inteligentan zlikovac», mislila je. «Uvijek točno
napipa slabu točku.»
Vrativši se doma pozvala je Zdenka.
– Rekao si da taj probisvijet ništa više neće učiniti – glas joj je zvučao prijekorno. – A ipak je
učinio.
Potom mu je ispričala sve. – Oprosti što te zovem, kad si već Mirkoviću dao odriješene ruke,
ali ti si moj, a on nije. Umalo nije dodala «više»,
42
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
ali se suspregnula. «Ako ne računam onih nekoliko davnih večernjih šetnji i poljubaca, nije
ni bio» pomislila je.
– Naplatit ćemo mu i te udarce – odgovorio
je. – Vrati se u svoj život i budi sigurna da kada
budeš spustila slušalicu ja ću je ponovno dići.
Jer neki ljudi, čini se, nisu točno razumjeli što
sam im rekao. Sada će razumjeti.
«Čekati...dokle čekati? Izludjet ću od čekanja»
mislila je koračajući nervozno po dnevnom
boravku. Onda sjede i poče se igrati prstima.
Zatim dohvati telefon i pozva Katarinu.
– Očekivala sam da si još doma – rekla je, začuvši kćerin glas. – Šest je i rano je za izlazak.
– Nisam ni planirala izići.
– Onda će Luka doći k tebi?
– Neće.
– Zauzet je?
– Ne, slobodan je. Ja sam ga oslobodila.
– Stani malo! Što to govoriš?
– Dobio je premještaj za Kijev. «Moraš li?» pitala sam ga. «Ne», odgovorio mi je. «Mogu dati
otkaz i naći neki skromniji posao ovdje.»
«Pa učini to», predložila sam mu. «Skupa ćemo
još uvijek dobro zarađivati, zar ne?»
«Karijera mi je u pitanju», rekao je. «Unaprijeđuju me i smiješi mi se kroz koju godinu mjesto direktora za Istočnu Europu. Ali mogla bi ti
poći sa mnom.»
«I ostaviti posao?»
«Moja plaća bi nam tamo bila dostatna» – ubijeđivao me je.
«Ne želim biti kućanica, Luka», rekla sam mu.
«I ne želim nikamo na Istok. A ti idi i neka ti je
sa srećom.»
Magda je šokirana šutjela. Onda upita:
– Jesi li dovoljno preboljela da bi mogla izići iz
svoje samoće i doći k meni?
– Trebam li ti takva, majko?
– Trebaš mi, a trebam i ja tebi.
– Tako sam vjerovala da si našla pravog .
– I ja. Možda je Luka pravi za neku drugu, kojoj
je brak cijeli životni smisao.
Magda ne odgovori odmah.
– Rekla si kako te podsjeća na mog oca.
– Jeste u početku.
– Oliver te nije zvao da pođeš s njim u Pariz.
Luka je mene zvao u Kijev.
– Možda bi i Oliver zvao mene da nisam imala
40-49
troje djece. Ali pustimo što bi bilo da je bilo!
–Nasmija se jetko. – Imamo svoju slobodu s
kojom ne znamo što bismo počeli. A ja imam i
Branka Rudića na vratu.
– Dugo ga nisi spominjala pa sam mislila da se
to privodi kraju.
– Privodi se nekom kraju, samo ne znam kakvom.
– Pomoći ću ti ako ikako mogu.
– Ne mogu ni ja sama sebi pomoći. A hoću da
spasem Kseniju od tog nitkova.
– Kako ćeš...
– Ima tko će. Barem vjerujem da može. A
znam da hoće.
– Tajanstvena si.
– Nisam. Možda sam sujeverna, ali ne volim
govoriti o neokončanim stvarima.
– Nisi rekla ni Andrijani?
– Nisam. Znala sam da ni ti ni ona ne možete
tu učiniti ništa.
– Ja možda mogu. Hajdemo podijeliti uloge:
ja preuzimam Kseniju a tebi ostavljam Branka,
pošto ti vjerujem da tu ne mogu učiniti ništa. A
sada hajdemo nešto pojesti. Gladna sam.
– Naravno da si gladna – Magdi se popravi raspoloženje – kad objeduješ tu užasnu «brzu»
hranu.
– I ostat ću dok ne zamijetim da te hvata san.
– Raspoložena sam za druženje, Karlo – rekla
je kada se on odazvao. Bilo je to sljedećeg popodneva, nakon što je cijeloga jutra govorila
sebi: «Vjeruj Zdenku. I poslušaj ga: živi svoj život.»
– Večeras? Na uobičajenom mjestu?
– Tvoj klub ne radi?
Karlo se nasmijao: – Radi. Dobro. Dolazim po
tebe!
U klubu su bila zauzeta samo dva stola. Za jednim je sjedio jedan sredovječni par. Muškarac
je nešto tiho govorio, ali je žena pokraj njega
samo zamišljeno zurila u vinsku čašu pred sobom. Za drugim su sjedila tri muškarca. Pred
svakim od njih bila je mala bilježnica i olovka, a
jedan je upravo svoj trojici dijelio karte.
– Igraju preferans – odgovori, također tiho,
Karlo na Magdin upitni pogled. – To je najelegantniji način da se ubije vrijeme ako ti ničemu
korisnom ne služi. Ova trojica izgledaju kao da
ga ovako ubijaju već godinama. Bjelodano nemaju jedni drugima već davno ništa reći, a uz
43
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
karte se najbolje šuti. Ako izuzmemo termine
kojima se služe pri igri.
– Je li često tako tiho?
– Kako kad. – Karlo pogleda na svoj sat. – Klavirist će doći svakog časa, ali njegovo prebiranje
po klavijaturi samo tišini daje dodatni ugođaj.
– Ti je voliš?
– Sve više. Umorio sam se od buke koja me
okružuje kamo god kročim. Da večeramo?
– Ja bih nešto sasvim lagano. Neku paštu.
– I ja ću isto. I dobro bijelo vino?
– Može.
Ušutjeli su. Za susjednim stolom konobar je
naplaćivao račun. Iz kuta gdje se kartalo dopro
je žamor. Jedan od trojice je ljutito bacio karte
na stol. Onda je uzeo pisaljku i zadubio se u
brojke pred njim.
– Pao je na kontri.
– Na čemu?
Karlo se osmjehnu i odmahnu rukom.
– Jedan od izraza kada se neočekivano gubi.
Kako tvoji obiteljski problemi?
– Stoje u mjestu.
– I nema načina da ti pomognem pomjeriti ih?
– Nema, Karlo. Za to su potrebni oni koji se
razumiju u grube igre. Ti si esteta, povjesničar,
publicist.
Hoćeš reći da sam od onih koji nastupaju kada
oni koje si netom spomenula raščiste prostor
od ljudskog smeća?
Magda pruži ruku preko stola i dodirnu njegovu.
– Da, Karlo. A ženi s problemima, ali i željom
da kada ih se oslobodi ispuni život nečim lijepim potrebni su i jedni i drugi. Zahtjevna sam a
trebala bih biti skromna, je li?
– Skromni izgrade svoj kutak i onda zaustave
vrijeme. A ti hitaš naprijed.
– Trenutno stojim.
– Da, to si već rekla. Ali postaje nemaju samo
vlakovi. Imaju ih i ljudi. Krenut ćeš ti, Magda,
krenut ćeš!
Šutjela je. Onda naglo upita:
– U ovom tvom klubu, kako vidim, između
blagdanskih slavlja, uglavnom se jede, pijucka,
sluša glasovir i karta. Radi li se još nešto ili si se
i ti učlanio zbog te četiri stvari?
– Nisam se učlanio. Tako to, naime, ne ide.
– Nego?
– Pozvan sam. Zbog... «pete stvari».
Opet šutnja. Duga. Onda Magda:
40-49
– Samo moj prvi muškarac nije imao tajni. Svi
ostali jesu.
– I ja sam tvoj muškarac?
– Jesi. Prijatelj si mi. A ja zovem «mojim muškarcima» sve koji su mi bili bliski prijatelji. Neki
su mi bili muževi, s nekima sam spavala, s nekima nisam. Postelja ne čini prijateljstvo bližim.
– Mudra si, Magda. Jako si mudra. Ali zašto mi
to govoriš?
– Počinju me zaokupljati slutnje, Karlo. Ne
mogu ih opisati ni kao loše ni kao dobre. Naprosto slutnje promjena koje mi predstoje. Pa
ako bi nas te promjene uputile na različite strane voljela bih te zadržati za sebe time što ćeš
dopustiti da saznam mnogo više o tebi. Znam
da svatko ima granicu do koje se otvara i najbližima, pa ću i kod tebe poštivati tu crtu. Ali
dovedi me do nje, ako možeš i ako želiš.
– Želim i dovest ću te. Znao sam da nisi tražila da se nađemo tek tako i, kako ćeš se ubrzo
uvjeriti, pripremio sam se za ovaj razgovor. Ali
prethodno pojedimo tu izvrsnu pašta šutu i pustimo da razgovor uz vino bolje klizi.
U međuvremenu je i klavirista sjeo na svoj stolac, otklopio klavijaturu, prešao po dirkama,
nježno, kao da ih miluje i navodi da ga slušaju.
Onda je, započevši s melodijom iz filma «Put
oko svijeta za osamdeset dana», najavio večer
filmske evergreen glazbe.
Magda ga je, zalijevajući špagete gutljajima
vina, promatrala s divljenjem. Uvijek je bezmjerno poštivala zaljubljenike u svoj posao, nepogriješivo ih zamijećujući među ravnodušnim
rutinerima. Promatrajući mu vitke i dugačke
pijanističke prste, na kojima su godine nanijele
bore, opazila je odsustvo vjenčanog prstena
na domalom prstu lijeve ruke. Da, glasovir je
njegova ljubav i njegova družica, koja ga ne
želi dijeliti ni sa kim. Doma ga čeka...što? Najvjerojatnije komad jučer kupljenog kruha, naresci u hladnjaku, neraspremljen stol i postelja
i gladne oči kućnog ljubimca...ptice? Ne. Kanarince imaju usamljene žene. Dakle mačak. Siva
samoća, malena odana životinja i božanstvena
glazba – to je njegov život.
Trgla se, osjetivši kako je Karlo sa zanimanjem
gleda.
– Jesi ga izanalizirala? – upita. – Genijalni jadničak, toliko puta naslikan u melodramama.
– Da. – Magdin glas je zvučao odsutno.
– Gdje si? – upita je Karlo.
44
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
Magda ga pogleda i nasmiješi se.
– U predvorju tvoje duše. I čekam.
– Onda da počnem. – On se nekako stidljivo
osmjehnu. – Nema tu bogzna što. Dakle, kada
su mi moji bečki Kertneri sredili austrijsko državljanstvo i kada mi je u austrijskom veleposlanstvu u Zagrebu uručena njihova putovnica,
konzul koji me je primio predao mi je i pismo
koje je nosilo obiteljski grb Kertnerovih, a na
moj upit što bi to imalo značiti odgovorio je da
određene privilegije donose i stanovite obveze. Bio je napadno ljubazan, a onda me je pitao kamo se po Zagrebu krećem i zalazimo li
u iste kavane. Pomenuo sam Gradsku i Kavkaz.
«A Club A?» Rekao sam kako za njega nisam
čuo. «Dat ću vam moju posjetnicu i napisat ću
vam na njoj adresu kluba. A pismo vašeg poštovanog rođaka objasnit će vam ostalo.»
«...Došavši doma pročitao sam ga. A predosjećajući kamo bi nas mogao odvesti večerašnji
razgovor, ponio sam njegov prijepis i umjesto
prepričavanja koje je obično i netočnije i nejasnije, pročitat ću ti ga: «Dragi rođače», piše mi...
– Oprosti što te prekidam, ali tko ti piše? I u
kom svojstvu?
Karlo je pogleda. – Ne vidim neku važnost u
tom podatku za tebe. Ali dobro. Piše mi Gerhard Kertner, predsednik korporacije „Kertner
a de.“. A sada dozvoli da ti pročitam to pismo
do kraja! «Vrijeme je da se i oni među Kertnerima,“ piše Gerhard Kertner dalje, „koje su što
zbivanja, što ideje udaljili te su pošli nekim drugim putovima, razmisle o ponovnom prijanjanju uz obiteljsko stablo. Nema nas više mnogo
na ovome svijetu, napose među nama, mlađima a dolazi doba obnove onih vrijednosti
koje nam je kao oporuku ostavio utemeljitelj
naše loze barun Abraham Kertner de Teletschka. Tvoj pradjed nije odolio svojoj sklonosti
romantičnom shvaćanju života, a onda se to
prenijelo dalje slabeći obiteljske veze i tek smo
u razgovorima s tvojim ocem osjetili prevagu
realističnog shvaćanja, što nas je ponovno počelo približavati jedne drugima. A u kontaktu s
tobom prepoznali smo probuđeni kertnerovski
duh i stoga ti kao obiteljsku poruku upućujemo poziv da preuzmeš svoj dio obiteljske odgovornosti te istodobno pristupiš onim časnim
i plemenitim ljudima koji kroz stoljeća održavaju živim veze čiji je trajni cilj pronositi slobodoumlje kroz nevremena i kušnje kojih je od onih
40-49
davnih dana kada se naš predak i nedvojbeno
najugledniji među nama barun Abraham Kertner priključio tim pronositeljima slobodnog
duha bilo na pretek.
...Ne moraš se truditi tražiti ih. Oni će naći tebe.
Samo poslušaj ono što će ti reći uručitelj ovog
pisma. Tvoja austrijska dokumenta i dosad su
potvrđivala kako pripadaš slobodnom, civiliziranom svijetu. To je jedina privilegija koju ćeš
imati. Sve ostalo u tvom životu i dalje će ovisiti
o tebi, a jedina je razlika što će tvoje vrijednosti
i eventualni uspjesi biti praćeni i nagrađeni.»
Karlo presavi pismo i vrati ga u unutarnji džep.
– To je to. Ali želim tu pružiti i jedno moje
osobno dopunsko objašnjenje. Radi se o one
četiri stvari koje si zamijetila da se događju
ovdje, u klubu: jede se, pijucka..tako si rekla?..
sluša glazba i karta. Klub mora pružiti članovima i neka zadovoljstva. Osim toga, članstvo
ovog kluba, kao dio mnogo šire organizacije,
nije skup svetaca i moralnih veličina. Većinom
su to posve prosječni ljudi, prosječnih vrlina i
prosječnih mana, koji vode prosječan, što znači, kad mogu, pošten i častan život, za organizaciju ih vezuju plemenita uvjerenja ili barem
spremnost da se za ta uvjerenja, ako to iziskuje
trenutak, založe i iza njih čvrsto stanu. Od njih
se, dakle ne traži mnogo. Ali oni su ona čvrsta
moralna ploča na kojoj stoji sva ta višestoljetna
duhovna građevina. Od mene se očekuje više
i ja se trudim ta očekivanja opravdati.
Gledala ga je dugo, fascinirana njegovom ispoviješću.
– Duboko si me pustio u sebe – progovorila
je potom. –Do crte do koje se puštaju samo
oni u koje imaš potpuno povjerenje. Činiš mi
čast takvom gestom. – Uzdahnula je. – A ja...Ja
nemam nikakvih velikih tajni za uzdarje. Imam
samo osjećanja, a i njih nisam uspjela iskazati drukčije do onim poljupcem na rastanku u
novogodišnjoj noći. Ali, odista sam jako, jako
sretna što nas je slučaj sastavio!
– Ne vjeruj u slučaj, Magda. Mi smo u onoj
jeruzalemskoj restauraciji mogli završiti naše
poznanstvo pukim predstavljanjem za stolom. Tako bi bilo da je to bio slučaj. Ali onda
se umiješala tvoja intuicija, te moje umijeće
prepoznavanja bića koje ne smijem pustiti da
tek tako išeta iz mog života. A to više nije bilo
u nadležnosti slučaja. To je na djelu bila tvoja i
moja sposobnost upravljanja vlastitim životom.
45
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
– I ja nedvojbeno posjedujem to umijeće prepoznavanja dragocjenih bića. Jer ni ja tebe nisam pustila da se, kako si to formulirao, «tek
tako išetaš iz mog života». Ostat ćeš dio njega,
ma što nam se ubuduće događalo.
44.
A tjedan dana nakon toga događaji su se počeli nizati. Život Magdalene Baumann ubrzavao
se sve dok se nije pretvorio u vrtlog.
Prvo joj se paničnim glasom jednog popodneva javila Blanka:
– Nisam dobro, ljubavi – jecala je.
– Što je, moja hrabra prijateljice? – bodrila ju
je Magda.
– U bolnici sam. Rekao mi je moj liječnik da
me moraju operirati. Cijelo plućno krilo mora
van, veli.
– Ako mora, mora, dušo. Ti nisi sportaš, pa ćeš
i s jednim normalno disati.
– Lako je to reći...
– Nije mi lako reći, Blanka.
– Znam. Oprosti. Omaklo mi se. Operirat će
me sutra ujutru.
– Ostanite kod nje samo desetak minuta. Moramo je pripremiti – rekla joj je glavna sestra
kada je stigla na odjel.
– Mogu li poslije razgovarati s kirurgom? Ja
sam joj najbliža koju ima.
– Dobro. Odvest ću vas k njemu.
Blanki kao da se vratilo nešto prisebnosti kad
ju je ugledala.
– Isjeći će me kao repu – pokušala se našaliti.
– I zakrpati te kao vreću. Daj ne govori gluposti!
– Magda sjede na rub Blankine postelje, naže
se k njoj, poljubi je i priljubi obraz uz njezin.
Oslušnula je šum Blankinih pluća: isprekidan,
čas jači, čas slabiji i piskav, kao da se zrak, putujući Blankinim bronhijama, svako malo probija
kroz pregrade. – Znam da te je strah. Ali stisni
srce. Što mogu ja da učinim?
Blanka joj steže ruku. – Da ne kažeš nikome
dok ne bude gotovo.
Kirurg ponudi Magdu sjesti i pogleda je preko
naočala.
– Došli ste po istinu, zar ne?
– Da, doktore.
– U ovakvim slučajevima, gospođo, istina je
40-49
upravo ono s čime se hvatamo u koštac. Gospođici Derrosi morat ćemo izvršiti radikalni zahvat, dakle cijelo plućno krilo, ali i okolni limfni
sustav. Potom, dakako, nastaviti sa zračenjem.
– A kemoterapija koju je primala?
– Ona je, na žalost, donijela samo privremeno
poboljšanje.
Magda je neko vrijeme šutjela a onda upitala:
– Izvršićete, koliko sam shvatila, ono što će joj
produljiti život, ali ne i izliječiti je. Koliko će joj
godina donijeti podvrgavanje toj torturi?
– Ako se ne pojave metastaze, onda koliko joj
taj smanjeni disajni kapacitet bude služio. A on
umije poslužiti i desetljeće– dva.
– A ako se metastaze pojave, što onda?
– Gospođo...
– Politeo...
– Gospođo Politeo, onda se borimo sa zlom,
moleći se Bogu.
Magda ustade.
– I ja ću se i moliti s vama. Hvala vam, doktore.
Blanka umire. Bilo je samo pitanje vremena
koje su joj ostavile te lude zloćudne stanice,
koje, ubijajući Blanku, ubijaju i same sebe.
Blanka umire i nepovratno je napušta. A tako
malo vremena je proteklo od njihovog prvog
susreta u toj istoj jeruzalemskoj restauraciji...
stresla se od pomisli kako se tu začelo i njezino prijateljstvo sa Karlom. Ne, Magda, ne pravi
usporedbe! Isti počeci ne rezultiraju istim krajevima! Sjedila je na fotelji u dnevnom boravku, toj svojoj fotelji koju je najviše voljela i pred
njom je bila, ne čaša, boca «martela» je bila
pred njom! To nikada dosad nije činila. Natočila bi u čašu s prsta, dobro, ponekad i s dva,
tog njenog omiljenog pića, ali bi bocu vratila u
sekreter. Piće joj je služilo bolje i bistrije misliti
o važnim stvarima. A ona nikad u takvim stvarima za razmišljanje nije oskudijevala. Ali ostaviti
bocu pred sobom...misliš li se ti to, Magda, opiti? Hoćeš li kada se rastrijezniš biti manje tužna
nego što si sada? Bila je odjednom svjesna koliko će joj život bez Blanke biti prazniji, koliko će
joj ta njezina prijateljica... Koliko će je Blankin
odlazak boljeti.
Ona živi, a njezin svijet je napušta, pomislila je.
Ona živi i još taj život u njoj pulsira u svoj svojoj
punoći. Druži se s prijateljima i djecom, putuje,
jede omiljena jela, pije omiljena pića, doskora
je i u fizičkoj ljubavi doživljavala neusporedi-
46
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
va blaženstva. Šeta, ide na Dolac i pogledom
miluje plodove žumberačkih vrtova, šestinskih
farmi, plodove Jadranskog mora. Navečer odlazi u kazalište. Sada sa Karlom tiho razgovara
o pametnim temama u tom njegovom tajanstvenom klubu, dok onaj nad glasovirom nagnuti pijanista iz instrumenta izvlači melodije
koje bi mogla ne satima nego danima slušati. A
njezini bliski odlaze...Jedan po jedan.
Trgla se. Ne luduj, Magda! Tvoja djeca su tu,
živa i zdrava, dobro s Ksenijom stvari se odvijaju nešto traljavije, ali poći će i s njom po dobru.
A to je najvažnije. Neka te tuge vezuju s onima
s kojima se to može očekivati, jer je logično
i neminovno, samo što si ti od nekih tebi po
godinama , a ne samo po duši bliskih vitalnija i cesta kojom hodiš svome koncu ti je dulja.
Naglo je ustala, uzela bocu i vratila je na mjesto. Potom je pogledala na zidni sat. Jedanaest.
Vrijeme ti je za postelju. Lezi, zatvori oči i pusti
da ti se san prikrade i odnese žalost, zamjenjujući je onim šašavim kombinacijama o kojima
ujutru, ako ih upamtiš, razmišljaš što bi mogle
značiti i kakvu ti poruku njima podsvjest nosi.
Pozvat ću još jednom moje kćeri!
Ksenija joj je rekla kako je sve normalno, jedino su je obavijestili iz suda da ročište za brakorazvodnu parnicu nisu zakazali jer tuženog
Branka Rudića uručitelj poziva nije našao na
naznačenoj adresi. Andrijana joj je rekla kako
će ona i Mladen odvesti dječake u Ulcinj. Sada,
kada se stanje na granici s Crnom Gorom normaliziralo, treba tu kamenu kuću dovesti u red,
a i dječaci će se nadisati morskoga zraka. Magda se i njoj i Kseniji ispričala zbog kasnog pozivanja, ali odjednom naprosto nije mogla čekati
jutro. Onda je konstatirala da je skoro ponoć i
odustala od toga da zove i Katarinu.
Bila je već u postelji kada je zazvonio telefon.
– Ja sam, majko – začula je Katarinin glas.–
Znam da si ti obično u ove sate još budna.
Upravo sam gledala ponoćne vijesti. Bila je i
crna kronika. Javili su da je na zavoju autoceste
na izlazu iz Rijeke jedan «opel astra» sletio s ceste u provaliju i pri prevrtanju vozač je poginuo
na licu mjesta. Bio je sam u automobilu.
Pauza. Onda Magda:
– Ako me zoveš u ponoć da mi to javiš, mogu
li pretpostaviti tko je vozio?
– Da, majko. Vozio je Branko Rudić.
40-49
Odjednom se potpuno razbudila. Da li se moralo baš tako okončati? Iz sjećanja su joj iskrsli
davni dani kada je Branko bio sasvim drugi čovjek. Ksenija joj se hvalila kako , kada bi dolazio s posla iz «Plive», nikada ne bi propustio
da je poljubi i kako se znao po cijelo popodne
zabavljati s djevojčicama.
Istina, pamtila je Magda i negativne crte njegova karaktera, ispoljene još na početku, ali
uglavnom prema njoj: proračunatost i koristoljubivost. Pripisivala je to, međutim, njegovom teškom djetinjstvu, jer takvo djetinjstvo
u čovjeku, u borbi za opstanak, umije razviti
te osobine. Nadala se dugo kako će kod njega
te crte vremenom izbledjeti, tijekom dobrog i
sređenog obiteljskog života. Umjesto toga one
su se pojačavale, sve dok se Branko na koncu
nije pretvorio u moralno čudovište.
Osjeti da mora odmah saopćiti Zdenku tu vijest. Svejedno što je prošla ponoć! Ako je zadržao stare navike noćnog radnika, onda je on
sigurno još budan.
Bio je. I šutke ju je saslušao. A kada je završila
sa: – Bog mu je sudio.– rekao je mirno:
– Nije Bog, Magda. Sudili su mu njegovi s kojima se upetljao.
– Hoćeš reći...
– Da, Magda. I smiri se. Nemoj da te grize savjest, jer ti ništa nisi tomu doprinijela. To se naprosto moralo tako završiti.
– Ipak...
– Važno je, Magda, da je pobijedilo dobro, što
se obično rjeđe događa.
Pauza. Onda Magda:
– Ti si tom dobru ipak pomogao, jesi.
– Neizravno. Ja nisam tražio način kojim će se
ta nemoguća situacija rješiti. Rješenje su našli
njegovi.
– Učinio si veliku stvar za moju obitelj. Ona ti
to nikada neće zaboraviti.
Sada je on šutio. Onda reče:
– Znaš, Magda, kada si mi se prvi put javila i zatražila pomoć osjetio sam kako je tvoja obitelj
na neki način još uvijek i moja.
– Hvala ti, dragi čovječe.
– Dobro je, Magda, Definitivno je dobro. A
sada pusti snu da čini svoje. I još, prije nego ti
poželim laku noć, hoću te obavijestiti kako su
ovdje, kod mene, dani sve ljepši.
– Upamtit ću to. Laku noć, dragi.
– Laku noć, draga.
47
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
45.
Hoće li Kseniju to potresti? I koliko? Njezin
odnos prema Branku iz ljubavi i jalove nade
pretvorio se u emocionalnu otupjelost, da,
otupjelost! I u strah. Do mržnje nije ni stigla da
bi likovala. Najviše što je mogla osjećati bit će
olakšanje. Ostalo će doći samo po sebi. Ali trebat će za to vremena, znala je Magda.
Sada joj je najpreče bilo saopćiti Marini i Renati očevu smrt. Ma koliko ih je Brankov odnos
prema Kseniji udaljio od njega, uvijek negdje
u dnu srca ostanu netaknute one primalne
biološke spone iz kojih su se tako često kroz
barijere počinjenih im nepravdi, bola i patnji
ostavljenih i zaboravljenih potomaka, kroz humus pokajanja znali probiti lastari praštanja povrijeđene djece.
Okupili su se svi: Andrijana, Mladen i njihovi
dječaci. I Katarina. Šutnja, koju su povremeno
remetile samo tihe rečenice. O tome kako dalje. Brankovi roditelji su, po izvješću policije,
izrazili želju da bude pokopan u rodnom mjestu, te da troškove prijevoza u Bosnu preuzme
osiguravajući zavod. I tada se dogodilo ono
što je Magda i predvidjela: Marina i Renata su
izjavile kako je njihov otac, dok mu nerealne
ambicije nisu pomutile razum, bio dobar otac
te, u znak uspomene na te godine žele da mu
grob bude tu, gdje mu mogu donijeti cvijeće,
zapaliti svijeću i pomoliti se.
Magda ih je promatrala. Vidjela je pred sobom
dvije odrasle osobe. Tragedija brzo i potpuno
pretvara djecu u ljude.
Ksenija je za sve to vrijeme šutjela. Šutke je
iznijela piće na stol, skuhala kavu. Kretala se
kao robot od kuhinje do dnevne sobe i nazad.
Bilo je razvidno da, pozorno slušajući tihi razgovor oko sebe, razmišlja kako treba postupiti.
Onda, kada je procijenila da su svi nazočni rekli što su imali, sjela je među njih, položila ruke
u krilo, pogledala kćeri i rekla:
– Zakazat ću oproštaj za tri dana. Toliko će
trebati za naći grobno mjesto na Miroševcu.
Vama, djeco, kupit ću sutra crninu, jer vi ćete
ispratiti oca. Ja neću, jer nemam koga.
– Ja ću odvesti svoje unuke na groblje – izjavi
Magda. – Ne želim da ostanemo dužni javnom
mnjenju, ma što inače mislila o njemu. A tvoju
odluku podržavam.
40-49
Sipila je hladna ožujska kiša. Na poklopcu sanduka bilo je samo njihovo cvijeće. U zakazani sat ukopnici su podigli sanduka na kolica i
iznijeli pod strehu. Svećenik je prišao i počeo
monotonim glasom govoriti uobičajene rečenice, kojima se, po ustaljenom ritualu, trudio
molitvom uspostaviti pokidane veze pokojnika
s Bogom.
Onda su krenuli ka dalekom grobnom mjestu
na periferiji ovog zagrebačkog grada mrtvih.
Ukopnici, gurajući kolica sa sandukom, za sandukom svećenik i za njim Magda, držeći pod
ruku Marinu i Renatu. Nisu izmijenile niti riječ.
Tek kada se sve okončalo i sanduk prekriven
nasutom zemljom, Magda reče:
– Hajdemo, djeco. Svi u životu imamo ovakve
trenutke. Ali pred vama su lijepi i sretni dani.
– Hoćemo li odista otići s mamom u Njemačku?
– Hoćete. Čim završite ovu školsku godinu. I za
to vrijeme naučite pristojno govoriti njemački.
– Ti ćeš nam pomoći?
– Hoću. Dok ne stignete kod prabake Milice.
Prednost vam je što ste dvije, a konverzacija je
najbrži način da se nauči jezik.
Tu noć provela je s njima. Ksenija nije htjela
uzeti novac, koji joj je ponudila, rekavši kako
je dosta to što je snosila troškove pokopa, da
su joj Andrijana i Katarina posudile svaka po
pet tisuća te da će joj to biti dosta do sljedeće
plaće. Ujutro je Magda pošla doma s mirom u
srcu. Gotovo je, govorila je sebi. Sve će ponovno biti dobro. I ja ću biti slobodna, dodala je.
Došavši doma skinula je sa sebe crninu, koju je
bila obukla da ne bi stršala kao bijela vrana na
pokopu, potom je čitav sat provela u kupaonici, veći dio vremena pod tušem, kao da hoće
sa znojem sprati i sve ostalo što joj se nataložilo ne na tijelu već na srcu. Polako joj se vraćalo
i uobičajeno raspoloženje i kada je, umotana
u jutarnji haljetak, sjela s velikom šalicom vrele
kave pred sobom i pozvavši Stuttgart, dobila
Milicu Darmanović, glas joj je bio zvonak:
– Gotovo je s brigama, majko Milice – rekla je.
– Branka Rudića više nema.
– Što...što se dogodilo?
Magda joj sažeto prepriča sve.
Njezina bivša punica je malo premišljala, a
onda upitala:
– Poslat ćeš mi Kseniju i njezinu djecu?
– Dogovorile smo se o tome, zar ne? Negdje
48
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit VI.
u lipnju. Moraju naučiti malo njemački, ako će
tamo nastaviti školovanje.
– Nauči ih samo ono osnovno,a za ostalo ću se
pobrinuti ja. Poslat ću ti novac za njih. Istrošile
ste se i ti i Ksenija. Ali vrijedilo je.
– Da, vrijedilo je.
«Vrijedilo je». Ta suha, poslovna rečenica zvučala joj je, kada je prekinula vezu, kao ironični
epitaf. Niti tjedan dana od kako joj je je Katarina javila tu vijest, ona se pretvorila u spoznaju
lišenu svih emotivnih naboja. Žaljenje, radovanje, osjećaj zadovoljstva – sve se to, kako se
čovjek udaljava kroz vrijeme od točke kada je
netko kojega je znao, volio, mrzio, svejedno
što, prestao disati, sasuši u ravnodušnu konstataciju.
I sada od te konstatacije valja krenuti dalje. U
uobičajenu svakodnevicu iz koje je onaj što ju
je remetio otišao zauvijek.
Treba se iz generacijski izmješanog obiteljskog
svijeta vratiti u svoj. Pun odlazaka, nestanaka,
smrti, bolesti i panične žudnje da se doživi još
ovo, osjeti još ono...
Ta žudnja ju je u njezin svijet vraćala nezaustavljivo.
A u njemu ju je prvo dočekala Blanka.
Ležala je u intenzivnoj, kraj prozora. Dalje prema sobnim vratima bile su još dvije postelje i u
njima također žene u postoperativnoj fazi.
Blanka je bila budna, u nosnice su joj bile udenute cijevčice, za venu joj je bila prikopčana infuzija, na ormariću zaklopljena knjiga i na njoj
naočale.
– Šašav položaj – požalila se uz slab smiješak.
– Pročitam nekoliko stranica, onda me zaboli
vrat. A misli ne zabavljaju.
– Ne, ne zabavljaju – složi se Magda. – Ne
više.
– Zabavljale su nas kada smo bile mlade –
Blanka je govorila tiho, s dosta napora. – Bile
su usmjerene unaprijed. A sada su usmjerene
unazad.
– Nisam ti sem cvijeća ništa donijela. Ne znam
što smiješ.
– Još ništa. Kako tvoji problemi?
– Dobro. Najzad.
– Imat ćeš znači više vremena za prijatelje?
– Imat ću.
40-49
Ušao je dežurni liječnik u popodnevni obilazak. Magda ustade.
– Doći ćeš mi opet? – Blanka joj steže prste.
– Hoću. Sutra ako ti to godi.
– Još ne znam što mi godi. Radujem se kada te
vidim. Ali me brzo savlada umor.
– Bit će ti lakše kada povade ovu instalaciju iz
tebe. Kada prođe vizita pročitaj opet nekoliko
stranica. I što to čitaš?
– «Foucaultovo klatno».
– Nisi našla nešto vedrije?
– To sam prvo dohvatila s police kada sam polazila ovamo.
Magda kimnu glavom.
– Vidimo se. Uostalom, mobilni ti je kraj knjige.
Kad me poželiš, zovi me.
Magda u hodniku sačeka liječnika. Na njezin
upitan pogled on sliježe ramenima.
– Uklonjeno je sve suspektno – rekao je. – Dalje ćemo raditi skupa: njezin organizam i mi.
Magda je znala da je to sve što joj je mogao
reći. Kao liječnik. Kao čovjeku, umjesto znanja
na raspolaganju stajala mu je samo nada.
– Zvao sam te. Nekoliko puta. Kada ćeš početi
koristiti svoj mobilni?
– Nikako da se naviknem nositi ga uz sebe.
Oprosti. Popravit ću se.
– Idem na tjedan dana u Beč, pa mi je žao što
ne vrijedi pozvati te, kad ti tvoji obiteljski problemi...
– Moji obiteljski problemi više ne postoje –
upala mu je u reč. – Ali svejedno ne bih mogla
poći s tobom. Mada bi mi bilo drago poslije
toliko vremena opet biti tamo. Znaš i sam kako
se i iza riješenih problema vuku repovi. E, pa te
repove moram ukloniti.
– Hoćeš li uspjeti dok se vratim?
– Možda. Prilično su dugački. Putuj sretno.
49
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
1937. godina
STJEPAN BARTOŠ
1937. godina. Bolnica. U jednu od bolničkih
soba pokušava ući novinar. On je mlad, u kišnom mantilu, sa šeširom na glavi i notesom u
ruci. Bolničarka ga pokušava zadržati i spriječiti u njegovu naumu.
BOLNIČARKA: – Molim vas, ovo su teški bolesnici! Plućni! Ne smijete ih uznemiravati!
NOVINAR: – Moram! Ovdje je Danica
Dimitrijević! Ovo je vijest mjeseca!
BOLNIČARKA: – Ma, što vam ona može ... Ovdje je pune dvije godine, teško bolesna ...
NOVINAR: – Njezina obitelj je u središtu pozornosti! Ljepojko, ‘ajde, molim vas!
BOLNIČARKA: – Zvat ću ravnatelja!
NOVINAR: – Samo minutu! Molim vas!
BOLNIČARKA:
–
Ne!
Ne
možete!
NOVINAR: – Pet sekundi!? Moram!
Shvatite, ostat ću bez posla ... Imam troje
male djece ... I jedno od mojih je bolesno ...
Istina, ne baš kao ta djevojka, ali ..
BOLNIČARKA: – Bog vam oprostio!
Bolničarka ga propušta. Novinar ulazi. Bolnička soba je poprilično zapuštena. U posteljama,
ispod pokrivača, izviruje nekoliko preplašenih
ženskih lica.
NOVINAR: – Tko je Danica Dimitrijević?
DANICA: – Ja ...
NOVINAR: – Moja sućut! Što imate izjaviti o
Mili Dimitrijević? Kako vi vidite vezu vaše sestre s ing. Stojanovićem?
DANICA: – Zašto sućut?
NOVINAR: – Pa, vi ne znate?! Baš ništa?! Ja sam
iz «Žurnala» i pokušavam otkriti istinu o ovom
slučaju ...
DANICA: – Istinu?! Slučaju?! (plače) Što vi to govorite?
Danica histerično plače. Ulazi bolničarka i
hoće izgurati novinara van.
NOVINAR: – Vaša
Što mislite, zašto?
Novinar izlazi.
BOLNIČARKA: – Van! Hajde, van! Kako se
samo usuđujete!?
NOVINAR: – Je li to bilo zato što ju je ing. Stojanović ostavio?
BOLNIČARKA (dere se): – Van! V a n!
NOVINAR: Ja sam htio samo čuti istinu ... istinu!
Danica plače, rukama mulja posteljinu. Dobiva
injekciju za smirenje.
NEKI GLAS (OFF): – Divljak!
BOLNIČARKA (OFF): – Ja to nisam znala ... rekao je, samo hoće malo popričati sa njom ...
sestra
se
ubila!
50
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Š P I C A
Bolnica. Danicu umivaju i hrane. Sunce ulazi
u sobu. Prostorija postaje svjetlija. Bolničarke
izlaze. Danica polako ustaje iz kreveta i viri kroz
prozor. U bašči radi Milan, bolnički poslužitelj.
Milan klima glavom u znak pristanka.
DANICA: – Milane, mogu li te nešto zamoliti?
MILAN: – Izvolite gospođice!
DANICA: – Bolesna sam, ali ne bih te htjela opterećivati.
MILAN: – Izvolite, slobodno mi recite ...
DANICA: – Voljela čitati nešto iz tiska … U «Žurnalu» je, kažu, ovih dana izlazio nekakav roman
u nastavcima ... Bi li mogao donijeti što više
brojeva ... unazad? Vjerojatno sam propustila
mnogo toga ... donesi mi što više možeš brojeva
… tih nastavaka ... a i ubuduće mi ih donosi ...
Hoćeš li?
MILAN: – Oh, vrlo rado, gospođice!
DANICA: – Ali, molila bih te, za ovo nitko ne
smije znati!
MILAN: – Shvaćam! O n e su priče, možda
malo ... golicave ...
DANICA: – Da, baš tako, golicave su! Zato neka
nitko ne zna!
Milan pretura po nekoj šupi. Na prozor sobe
u kojoj je Danica donosi dva primjerka novina. Danica izviruje s prozora.
MILAN: – Gospođice! Poslije ću donijeti još ...
Danica uzima novine, sakriva ih pod spavaćicu, odlazi u toalet i ondje prelistava stranice.
GLAS SPIKERA (OFF, dramatičnim glasom,
nalik starim filmskim novostima ili filmovima
poput «Građanina Kejna»):
Mila Dimitrijević izlazi iz automobila, načini
dva-tri koraka, vadi pištolj iz taške i puca sebi
u glavu.
– Pištolj je uzela iz ladice stola u dnevnoj sobi,
gdje je gospodin Dimitrijević držao ovo opasno oružje nezaključano. Eto, opomena svim
roditeljima da im se ovo oružje koje, navodno
treba poslužiti za zaštitu, na kraju se okreće
protiv njih i njihove djece same!
Obitelj Dimitrijević je očajna. Ogorčeno protestira protiv opasnog zavodnika i svu krivicu
pripisuje upravo njemu i njegovu opaku karakteru.
Žika i Anka Dimitrijević, ljudi od blizu šezdeset godina. Tužni su i ogorčeni.
Mila Dimitrijević izlazi iz automobila, načini
dva-tri koraka, vadi pištolj iz taške i puca sebi
u glavu.
SPIKER (nastavlja): – I treći dan nakon
poznatog tragičnog događaja. obitelji
Dimitrijević i dalje pristižu pisma s izrazima
sućuti i osudom postupaka Bate Stojanovića.
51
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Raznosač novina raznosi novine i viče.
RAZNOSAČ NOVINA: – Uhićen zavodnik!
Od jutros – Bata Stojanović iza rešetaka! Zavodnik – konačno uhićen!
SPIKER: – Istraga će pokazati istinu o njegovu
udjelu u samoubojstvu Mile Dimitrijević ...
Danica lista novine.
SPIKER: – S m r t Mile Dimitrijević!
Prekjučer, oko devet sati noću, na križanju
između Kalićeve i Ohridske, jedna mlada
djevojka je završila svoj život.
Scena samoubojstva i očevid.
Samo nekoliko trenutaka pošto je napustila automobil u kom se nalazila sa svojim
zaručnikom, ne časeći časa izvukla je pištolj
iz taške i ispalila hitac u glavu ... Smrt nesretne
Mile Dimitrijević je bolno odjeknula među
njenim brojnim prijateljima i poštovaocima
obitelji... Istraga će naknadno ustanoviti razloge za taj čin.
Danica grozničavo prevrće stranice novina i
čita ih.
SPIKER: – Narod je ogorčen ulogom Bate
Stojanovića. Taj čovjek je zaveo mladu djevojku i ostavio je, a ona je jadna, slomljena
srca, izabrala ono posljednje utočište – smrt!
Nije mogla da podnese sramotu izgubljenog
djevojaštva, nije mogla da pogleda svom ocu
i svojoj majci u oči, već je uradila ono jedino
što je mladom izgubljenom srcu preostalo ne
bi li održala ono ljudsko u sebi.
Danica, ojađena leži u krevetu. Bolničarka joj
donosi razne poklone: kolače, sličice, figurice.
RAZNOSAČI: – Z a v o d n i k!
V e l i k a a f e r a!... Z a v o d n i k!
Ulica. Raznosači novina šire novine i viču.
SPIKER: – Ovaj događaj je vijest tjedna. O
njemu bruji čitav grad. Javljaju se mnogi
koji su poznavali ovaj par i svi se slažu
– ing. Bata Stojanović je problematičan
čovjek! Bez sumnje, on je kadar da nešto
ovako opako uradi. Nesretna djevojka je
krišom uzela očev pištolj, njime nije naudila
pravom krivcu već sebi – kao svi oni koji ne
mogu da drugome čine zlo. U ovoj galeriji
tajni, mnogo štošta će ostati nerazjašnjeno.
Ali, to neće nikomu pomoći – ni jadnoj nesretnoj djevojci, ni njezinoj obitelji ... Pokop
Mile Dimitrijević će se obaviti sutra u 15 sati
... Ing. Stojanović je vodio svoju zaručnicu na
pregled kod ginekologa – vjerojatno zbog
trudnoće.
52
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
SLUČAJ
MILE
DIMITRIJEVIĆ
I
AFERA DR. PAJEVIĆA U SVEZI! Priča se da
je ing. Stojanović vodio i druge djevojke kod
dr. Pajevića na ginekološki pregled. Ali, u
svezi s dr. Pajevićem teško je zaboraviti onu
aferu koja je prije samo pet mjeseci uzdrmala
javnost – aferu o tajnim pobačajima za koju
je bio optužen dr. Pajević, a posredno se
produžila i na vinovnika ove najnovije afere –
Batu Stojanovića.
Bolnica sa ulice.
Plava žena se pakuje i sprema za odlazak.
Mila podiže slušalicu telefona.
Mlađa kćerka Anke i Žike Dimitrijevića se nalazi u bolnici, u sanatoriju, teško bolesna na
plućima, sa malim izgledima da preživi. Od nje
kriju ovaj tragičan događaj... Žika Dimitrijević
je pozajmio novac za liječenje mlađe kćerke
Danice, koja teško bolesna leži u nekom
sanatoriju, ali će ga, nažalost potrošiti na
pokop starije kćeri ... Priča se, također, da je
Stojanovićevu prljavu zavodničku strast osjetilo već nekoliko žena. Bila je tu i jedna
Njemica iz Beča koju je ovaj zavodnik upoznao
i zaveo u Beču dok je bio na studijama i doveo
je u roditeljsku kuću. No, nikako je nije ženio.
I tko zna koliko bi tako živjela i čekala da nije
dobila poziv od kuće da se vrati pošto
joj je otac bio teško bolestan. Otišla je
sa obećanjem da će se vratiti, ali je više nitko nikada nije vidio ... Čulo se da je na samo
nekoliko dana pred tragičan događaj neki
ženski glas nazvao telefonom gđicu Milu
Dimitrijević i rekao:
– Željela si uhvatiti bogatog muža, ali
ti si samo za provod. Ona p r a v a će
uskoro biti Stojanovićka!
Samo tjedan dana ranije, ing. Stojanović je
obećao da će doći u prošnju. Ali, nije stigao.
Anka, Žika i Mila Dimitrijević lijepo obučeni
sjede u svom domu i nešto iščekuju, vidno
uzrujani.
ŽIKA: – Mani ga se, ne vrijedi čekati.
ZVONI ZVONO NA ULAZNIM VRATIMA.
MILA: – Neka majka otvori vrata!
Mila se trza.
ŽIKA: – Neka sluškinja otvori vrata.
53
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
Sluškinja otvara vrata. Jedan dječak pruža cvijeće.
50-67
SPIKER: – Ali, umjesto njega stigao je
samo buket cvijeća.
Javno mnijenje je ustalo u osudu obitelji
Stojanović. Posebna «zasluga» za ovaj nemio
događaj pripisuju Zorki, majci ing. Stojanovića.
Zorka i Mila se prepiru.
PRETAPANJE.
Dana, tužna, sa suzama u očima gleda kroz
prozor.
PRETAPANJE.
Scena sprovoda odvija se gotovo u sumrak
budući da je kraj studenoga.
Metež i galama. Neki ljudi udaraju jednu
ženu.
Ljudi nose baklje, viču i bacaju kamenje na
kuću.
Prikaz luksuzno uređenih kuća, hotela, ergele
konja, automobila, umjetničkih slika i dr. Starac leži u krevetu. Starac je mrtav.
Na vratima krupno ispisano: BANKROT
Ponovo scena kada Mila izlazi iz automobila,
načini nekoliko koraka, vadi pištolj iz tašne i
puca si u glavu.
ZORKA: – Znam da ti je oduzeto djevojaštvo,
ali pusti na miru moga sina.
MILA: – Kako onda, uopće, možete tako
nešto tražiti od mene!?
(SPIKER: – Da ga ostavi ...)
ZORKA: – Ti si ga uplela u svoje mreže!
SPIKER: – Pokopana Mila Dimitrijević! Pred
više tisuća sugrađana, rođaka i prijatelja pokopana je Mila Dimitrijević. Bio je to tužan
ispraćaj. Mlada i lijepa djevojka je skončala
prije nego je osjetila ljepotu života; prekinula
ga je duboko razočarana u ono što joj je taj
život ponudio! Plakali su svi, ali ni ovo nije
moglo proći bez incidenta. Na sprovodu se
pojavila i neka rođaka Stojanovićevih ... Nekim ljudima je njezina pojava zasmetala. Bila
je to kap koja je prevršila mjeru pa su je fizički
napali i premlatili ...! Preksinoć, masa od nekoliko stotina ljudi pred kućom Stojanovićevih je
zahtijevala linč. Ljudi su se stali pitati kako su
se Stojanovići tako naglo obogatili. Otkud tolike kuće, silni hoteli, imanja, automobili? Pa,
gospodin Jefta Stojanović je bio samo sitan
trgovac. Priča se da se on obogatio na jedan
volšeban način: otvorio je tvrtku na ime nekog bolesnog starca, zadužio je na veliku sumu
i pokupio novac ... Starac je ubrzo umro – nije
mogao odgovarati ili obeštetiti oštećene. Vjerojatno ovako spretnom čovjeku nije bilo
teško nešto ovako ponoviti ...
SPIKER: – Stojanović je vodio Milu kod
ginekologa ... Dr. Mijović je rekao da ga profesionalna tajna obavezuje da ništa ne govori
o ovome. Jedino će govoriti ako ga sud oslobodi profesionalne tajne ... Kolala je i glasina
da Mila još nije umrla, a da su je već odnijeli
u mrtvačnicu.
54
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
Bata u krevetu sa nekom mladom djevojkom.
Bata kleči pred Milom i drži je za ruku.
50-67
Bata Stojanović je vodio mnoge žene kod
ginekologa. Kažu da mu je posebna strast bila
da zavodi mlade i nevine djevojke koje je sa
uživanjem upropaštavao ... A, nesretna Mila
je to i glavom platila ... Kažu da je ona svog
vrlo ružnog zaručnika izbjegavala; u početku
joj se nije svidio ... Ali, bio je dosadan, do
nasrtljivosti i bezobzirnosti ... Salijetao je nesretnu Milu sve dok njezino srce, nažalost nije
popustilo. Ovo pokazuje da su ljudi mekog
srca često lak plijen za vrlo problematične
ljude.
Pekar Milan Višnjić stoji ispred svoje pekare.
SPIKER: – Pekar Milan Višnjić odbio ubuduće
otpremati kruh i pecivo obitelji Stojanović!
I to nakon što ih je punih petnaest godina svakodnevno snabdijevao ... Revoltiran
postupkom obitelji Stojanović odbio im dalje
prodavati kruh i pecivo …
Zorka Stojanović.
SPIKER (nastavlja): – Svi se slažu, glavni je krivac, uz Batu Stojanovića, njegova majka, žena
koja ima veliki utjecaj na svog sina. Ona je
glavni protivnik vjenčanja dvoje mladih. Ona
je danomice vršila pritisak na svoga sine, neka
raskine ove zaruke, jer po njenu sudu Mila
Dimitrijević nije bila ona koju je vidjela svojim
snahom. Govori se kako joj je najviše smetalo
što Mila nije iz bogate obitelji, te da joj je već
preko glave siromašnih krojačica i sličnih …
Pri tom se svi slažu kako Mila, možda nije bila
dovoljno bogata, ali je bila i lijepa i poštena,
što za jednu Zorku Stojanović … (možeš misliti!) … nije bilo dovoljno. Zar je ta surova žena
zaboravila odakle je i kako je ona počela i što
je bila ...
Zorkini roditelji u kući u vrlo lošim higijenskim
uvjetima.
Nije li i sama ponikla u siromašnoj obitelji, uz
bolesne roditelje i sestru, i tek je nakon udaje
(bez miraza!) postala ono što je sada. Zar je
ta surova žena zaboravila da je njihovo bogatstvo skorašnje! I zar se nisu dovoljno već obogatili? Zar im je, doista, potrebna još i bogata
snaha? Ali kakva je, zapravo, ta Zorka može
se vidjeti i po tome što je svoje stare i bolesne roditelje prepustila krajnjoj bijedi, sramno
lošim uvjetima života ... Govori se kako ih se
stidi i gnuša i više ih uopće i ne obilazi … Sramota! O nekim je ljudima dosita izlišno
Zorka nadgleda poslugu kako radi, ne prestaje (bezglasno) izricati primjedbe, osorna je i
puna gnjeva …
55
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
Odvjetnik dr. Jezerkić.
50-67
trošiti riječi, jer ih onih svojim postupcima i
ponašanjem ne zaslužuju … Osim kao pouka
drugima i nada da im se ne nađu na putu...
Branilac na sudu Bate Stojanovića, gospodin
dr. Jezerkić, odbio je braniti ga!!!
JEZERKIĆ: – Nemam obraza pred svijetom
braniti takvu osobu. Svijetu ću bolje pomoći
ako bilo koga drugoga uzmem braniti, osim
ing. Stojanovića!
SPIKER: – Dr. Milenković prihvatio obranu
gospodina Bate Stojanovića! On je izjavio pri
preuzimanju ove, ne baš zavidne dužnosti:
Odvjetnik dr. Milenković.
DR. MILENKOVIĆ: – Javnost prejudicira stvar.
Tek ćemo poslije suđenja moći dati osudu.
Tražit ću od suda da se gospodin Stojanović
pusti iz pritvora, uz kauciju.
Truplo u nekoj prostoriji. Isljednici su usred
očevida.
SPIKER
(KRAJNJE
DRAMATIČNO):
–S m r t Žike Dimitrijevića! Žika Dimitrijević
je pokušao da ubije Batu Stojanovića (krivca
za smrt kćerke Mile) ali ga je samo ranio, a
potom je izvršio samoubojstvo ... Tragedija je
dobila svoj novi čin ... Ucviljeni otac, koji je
dan ranije pokopao svoju nesretnu kćerku, nije
mogao izdržati. Ušao je u jednu sobu u sudu
gdje je istražni sudac g. Dr. Jančić ispitivao ing.
Stojanovića i ispalio u optuženog četiri hica. Tri
su potpuno promašila, a jedan je samo lakše
ranio u ruku nadmenog zavodnika.
Žika ulazi u sobu gdje ispituju Batu Stojanovića i ispaljuje četiri hica. Bata je pogođen u
ruku. Potom, Žika puca u sebe.
Bata leži u bolnici, a Žika Dimitrijević u mrtvačnici.
Danica Dimitrijević leži u bolničkom krevetu.
Vrlo loše izgleda. Daju joj injekcije.
Zavodnik leži u zatvorskoj bolnici, a otac
nesretne Mile u mrtvačnici gradske bolnice
... Tako se pokazalo da jedna nesreća ne ostaje sama i rađa drugu ... Grad oplakuje nesretnu obitelj Dimitrijević. Majka, gđa Anka
Dimitrijević sada je ostala sama, jer je mlađa
kćerka teško bolesna u jednom sanatoriju, i,
govori se, kako joj život visi o koncu.
SPIKER: – Gospođa Jeftić, udova bojnika
Jeftića je izjavila da je pokojni Žika u mladosti
bio dobar strijelac.
Gospođa Jeftić.
GOSPOĐA JEFTIĆ: – Pogoci duboki, sigurni,
točni, strijelac kakvog nikada nisam vidjela u
životu.
SPIKER: – Ali, gle užasa, nije pogodio! Svijet
koji ga je poznavao pitao se kako ga nije pogodio. Objašnjenje: bio je uzbuđen! Oproštajno
56
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
Pokazuje se pismo Žike Dimitrijevića.
50-67
pismo gospodina Žike Dimitrijevića! To
oproštajno pismo je pokojnik počeo da piše
od samog vrha lista. Znak da je nesretni
čovjek htio mnogo da kaže se vidi po tome
što je prva dva reda počeo pisati pribrano, a
onda sve nesigurnije i sa krupnijim slovima ...
«Obećanjima i nečastivim prevarama
upropašteno je moje dijete koje je i svoj život
izgubilo. Upropašten sam i ja i život svoj gubim. Teško mojoj ženi i kćerki Dani. Bog neka
ih čuva i neka im pomogne! Neka nas zadrže u
lijepoj uspomeni. Za sve zlo koje je moju kuću
zadesilo krivim obitelj Stojanović, naročito
izvršioca, nasrtljivca i nevaljalca Batu!»
Pištolj, uvećanje drške, cijevi, metaka u spremištu …
SPIKER (nastavlja): – Javnost je ogorčena
ovakvim razvojem događaja. Tko će biti
sljedeća žrtva, ako se sličnim zavodnicima kao
što je Bata Stojanović ne stane na put?! Mnogi
žale zato što su meci mimoišli pravog krivca i
pogodili one koji su bili n j e g o v e žrtve.
Ciganka Azra gleda Mili u dlan.
Ciganka Azra Hadž gledala je Mili u dlan još
prije nekoliko godina i prorekla joj nasilnu smrt.
Mila Dimitrijević.
Mila je bila lijepa kao košuta, ali je imala i dušu.
Ne zna se što čovjek nosi u duši. Može on to
vječno skrivati, ali odlaskom u smrt sve je isplivalo, sva njezina bolna osjetljivost.
Mila i Bata razgledaju namještaj.
U prodavaonici namještaja «Micković» saznajemo, kako su im Mila Dimitrijević i Bata Stojanović, pali u oči upravo zbog rasprava o kupnji
namještaja ... Gospodin Vujaković je izjavio,
Mila je stalno govorila:
– Naša soba, naš krevet, naš namještaj ...
U bolničkoj sobi leži Danica. Čuju se jauci neke žene sa kreveta do njezinog. Dolazi
Anka Dimitrijević u crnini. Anka i Danica se
grle i ljube. Danica se pridiže.
ANKA: – Kćeri, kako si?
DANICA: – Mnogo bolje! Kako taja i seja?
ANKA: – Dobro su! Zaposleni su ... Ona je
otišla da radi kao učiteljica u Stojčevac ... a on
stalno radi, danonoćno ...
DANICA: – Da! (na silu vedra.)
Danica gleda u crninu koju Anka nosi na sebi.
ANKA: – Umrla je tetka Zlata ...
DANICA: – Bog neka joj se smiluje! Vidiš, bolje sam! Sada se već dnevno šećem po dva–tri
sata ... Kažu mi, mogla bih uskoro izaći ... Evo,
mogu ustati!
57
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Danica se smiješi.
ANKA: – Legni samo, legni čedo moje!
Bata Stojanović leži u bolničkoj
postelji i jede sa uživanjem.
SPIKER: – Ing. Bata Stojanović uspješno se oporavlja u bolnici ... o državnom trošku ... Javnost
je zbog toga ogorčena ... Ali, zakon je zakon.
A, on kaže, zatvorenici nisu dužni plaćati troškove liječenja već ono pada na pleća države
pa tako i u slučaju prebogatog Stojanovića ...
Grupa žena iz visokog društva okupljena je
oko okruglog stola.
U redovima članica ženskih udruga nikla je
ideja da se osnuje zaklada koji ima za zadatak
da štiti djevojke od zavodnika i da posrnule
djevojke pomogne i podigne ... Zaklada će da
nosi ime Žike Dimitrijevića ...
SENZACIONALNA VIJEST: Kao saznajemo, sanatorij «Duša» mogao bi uskratiti bolesnički krevet Danici Dimitrijević, pošto je, kako se govori,
skoro potpuno sigurno da udovica Žike Dimitrijevića nije u stanju snositi troškove liječenja ...
Ponavlja se scena kada Mila izlazi iz automobila, napravi nekoliko koraka, vadi pištolj iz
taške i puca sebi u glavu.
SPIKER: – Ovaj događaj i dalje ne gubi na
aktualnosti iako je od njega prošlo punih
deset dana ... Za nekoliko dana će započeti
suđenje ing. Bati Stojanoviću ... Tužilac se sprema dokazati da je ovaj čovjek odgovoran za
samoubojstvo Mile Dimitrijević, te da ju je, čak
svjesno potaknuo na taj tragičan korak ...
Gospođa Ninković govori.
Gospođa Melanija Ninković kaže da je obitelj
Dimitrijević porodica za primjer ... Ljubav gajena u njoj prema djeci može da posluži za primjer. Roditelji su žrtvovali sva svoja zadovoljstva za ljubav djece.
SPIKER: Dr. Veljković oštro demantira da će
Danicu isključiti iz sanatorija zbog neplaćenih
troškova liječenja.
Doktor Veljković.
Slika Velje pl. Lazičića.
Prizori iz bolnice.
Gospodin Velja pl. Lazičić je dao prilog
od pet tisuća dinara za troškove liječenja
Danice Dimitrijević.
SPIKER: – Grumen kamene sode u mlijeku za
bolnicu!!! U zadnji čas spriječena je tragedija
većih razmjera. Netko je u Gradsku bolnicu, uz
ostale, isporučio kantu s mlijekom, u kojoj je
pronađen grumen žive sode ... Jedna od kuharica, gđa Marija Trifunović, raspoređujući mlijeko, uočila je u kanti grumen opasne. Istraga je
u tijeku ... Pronijela se vijest kako je zatrovano
mlijeko bilo namijenjeno glasovitom zavodniku ing. Bati Stojanović!
58
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Ali, tko bi u to mogao povjerovati? Uostalom,
kako bi između tolikih bolesnika zatrovano mlijeko bilo ponuđeno samo Bati Stojanoviću?!
Scene sa sprovoda u sumrak.
Ponovo scena kada se čitaoci podsjećaju na
cijeli događaj. Mila izlazi iz automobila. Pošto
napravi nekoliko koraka vadi pištolj iz taške i
puca si u glavu ... Bata pritrči i podiže je. Drži je
u naručju dok ona umire ...
Dr. Milenković u pokretu i razgovoru.
Dana krišom okreće listove novina. Donose joj
trešnje.
Bata izlazi iz bolnice u pratnji zaštitara.
SPIKER: Pokop Žike Dimitrijevića! Po zakonu
«sloge» tisuće i tisuće ljudi i mlado i staro, svih
klasa i profesija digoše se protiv oholosti i brutalnosti jednog čovjeka i jedne obitelji i gromkim glasom zatražiše kaznu za tpga gnusnog,
profesionalnog zavodnika ... Trebalo bi mijenjati zakon, prema našim uvjetima. Mi smo presadili tuđe zakone u naše uvjete, ali mi imamo
svoju ljubav koja se identificira sa ponosom i
časti ... Pokazalo se da je čast važnija od života
...
SPIKER: – Dr. Milenković, odvjetnik ing. Bate
Stojanovića uvjeren je u nedužnost svoga branjenika. Prema njegovu mišljenju Ona ga je
iskoristila i uvukla u svoje pandže, a kada je
htio usprotiviti joj se i pokušao stvari nekako
vratiti na svoje mjesto ... Ona mu je tada počela prijetiti ... i tako, u konačnici, zapravo, postala
je žrtvom vlastite prijetnje ... Oružje je opalilo,
makar Ona to, možda, i nije htjela ... Na ovome
će, kako saznajemo, dr. Milenković, zasnovati
obranu svoga klijenta. Pojedini pravni stručnjaci ne mogu skriti iznenađenje što ugledni i
cijenjeni odvjetnik, kani graditi obranu s toliko
dozom naivnosti, gotovo dječje lakomislenosti,
premda je svima jasno kako je upravo ing. Bata
Stojanović prototip zavodnika i nasilnika, te da
javnost sada teško može povjerovati u nešto
drugo … Uostalom, između lijepe i osjetljive
djevojke, koja je svoju čestitost platila glavom i
bogatog, ružnog i u zlu ogrezlog parazita, koji
mirno promatra što se dešava … svi će stati na
stranu nesretne djevojke …
SPIKER: – Zavodnik se oporavio! Ing. Bata Stojanović je toliko oporavljen da će u ponedjeljak stati pred optuženičku klupu.
59
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Prodavači novina mašu novinama i izvikuju
naslove.
PRODAVAČI NOVINA: – Počelo suđenje! Zavodnik pred Sudom!.
SPIKER: – Ni rat u Abisiniji, ni devalvacija franka, ni pad cijene žita za našu javnost ne znače
tako mnogo kao ovaj slučaj... Ono što se tu
dešava je suviše osobno, duboko, da to može
da osjeti samo naš čovjek... Događa se nešto
veliko, ali svijet će se i dalje okretati i ovakvih
slučajeva bit će još.
Puna sudnica.Tužilac Voja Sladojević govori.
SLADOJEVIĆ: – Tko ukrade kokoš kazni
se robijom do deset godina! A, član 276.
kaže da ko ukrade djevičanstvo, djevojačku
čast jedne maloljetne djevojke samo zatvorom
do pet godina! Zar ovo nije cinik koji se cerio i
živima i mrtvima?
Davaoci krvi odmahuju glavom.
SPIKER: – Tužitelj Voja Sladojević je započeo
svoju optužnicu ovim riječima: «Puna sudnica
nepodijeljenog je mišljenja, ona s očito velikom pozornošću prati ovaj proces i očekuje –
osudu zavodnika. A kakva je osoba tuženi vidi
se i po tome što mu nisu htjeli siroti davatelji
koji prodaju krv za pare, prodati krv dok je ležao u bolnici ...» Branilac je na to, kao krunski
dokaz prikazao jedno Milino pismo u kojem
ona navodi: «Bolesna sam, ništa me ne boli,
a ipak sam bolesna. Moje misli su samo kod
tebe. Sada bih te zvala telefonom, ali neću da
na tebe prenesem tužne misli ... Strašan život!
Naša kuća je pakao; mama me brani, tata je
grubijan. Bato moj, htjela bih umrijeti. Teško mi
je, umrijet ću! Ja nemam nikog – do tebe. Za
mene je smrt, ali ti si tu da me braniš. Kako bi
samo mogli biti sretni da svijet nije tako zloban
i da naši roditelji nisu takvi».
Milino pismo. Branilac čita.
Branilac dr. Milenković.
MILENKOVIĆ: – Eto! Sada je bjelodano, otac
je kriv za samoubojstvo kćerke! Zbog njega se
ona ubila, a ne zbog g. Bate Stojanovića! A otac
se ubio jer je postao svjestan svoje krivnje!
SPIKER: – Ali, ni tužilac nije ostao dužan...
Tužilac, Voja Sladojević.
Sladojević maše hrpom pisama.
VOJA SLADOJEVIĆ: – O kakvom se čovjeku
radi, uostalom o tipičnom i čestom slučaju,
može nam potkrijepiti povijest zavodničkih
«uspjeha» optuženog. Ovdje, u mojim rukama je hrpa ljubavnih pisama koje je poslao, na
60
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
spisak žena koje je unesrećio. No, sve su one,
srećom, smogle snage, za razliku od Mile Dimitrijević, nadvladati tu bol i zatomiti je u sebi,
skrivajući od javnosti svu gorčinu koju im je on
nanio. Mila je bila osjetljiva i u tome nije uspjela. Ona je uporno, kao svaka poštena djevojka
uspijevala da odbija još upornije napade i udvaranja ove osobe ... I onda, kada je njezino
srce popustilo, više mu nije bila važna. Uspjeh
je postignut, recka udarena ... On ju je pred
svijetom držao za ruku, nosio sve u plavom (jer
plava je bila njezina boja) obećavao joj brak ...
Jer, što je to nego zajednička kupovina namještaja?! I onda, teško razočarenje, bol, sramota
pred svijetom pred sredinom koja djevojke cijeni po poštenju i po tome da li udaju ili ne...
Mnogi čvrsti ljudi ne bi izdržali, a kamoli nježna
krhka i osjetljiva kao košuta gospođica Mila. Situacija je jasna kao dan. Želio sam da pozovem
kao svjedoke sve te prevarene i ucviljene žene,
ali bi to bilo nehumano prema njima... Ali, njihova bol i patnja neka budu za nauk svima što
se nalaze na putu takvim ljudima. Mogu samo
da apeliram, jer protiv zakona ne mogu ništa ...
SPIKER: – Da, a zakon je takav da bolje štiti
imovinu i čast od uvrede riječima nego od ovakvih djela ...
GOSPODIN ŽIVA VASIĆ.
Slika bolnice i mrtvačnice.
Maturska slika Mile Dimitrijević.
SPIKER: «Mila je bila tip žene koja je vjerna,
da joj kažem ubila bi se!» Ovo je, navodno, na
mjesec dana pred tragediju Bata Stojanović
izjavio svom prijatelju Živi Vasiću. Nije li on to
zaista tražio od nje? Zbog svega ne čudi nas
trač koji odnedavna kružiti gradom, Premda
u njega nitko razuman ne bi povjerovao i ma
koliko bio nevjerojatan dobrano je uzeo maha.
Objavit ćemo ga radi mogućnosti demantija.
Naime, govori se kako su Milu teško ranjenu
odnijeli u mrtvačnicu, a ne u bolnicu, a ocu su
rekli da je u bolnici. Tako je izgubljeno dragocjeno vrijeme, a nesretna djevojka je izgubila
priliku za pravovremenu pomoć, što se pokazalo kobnim... da je u bolnici. Tako je izgubljeno
dragocjeno vrijeme i djevojka bi inače, možda i
ostala živa, izgubila svaku mogućnost za pravovremenu liječničku intervenciju, što se pokazalo
kobnim...
Ovo, međutim, nije točno jer po mišljenju dr.
Vojvodića rana je bila takva da je smrt bila go
61
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
Nevenka Jovanović.
50-67
tovo, trenutačna. Nije bilo nikakve šanse da bi
se nekom intervencijom nešto dalo popravit i
... Smrt Mile Dimitrijević, svršene maturantice
gimnazije, među učenicama njezinog nekadašnjeg razreda izazvalo je veliku žalost. Gospođica Nevenka Jovanović je izjavila:
Danica leži u bolničkom krevetu. Osjeća se
bolje. Štrika ili hekla. Gleda u list novina koji
izviruje iz jastuka. Gura list novina dublje, ispod jastuka da se ne vidi.
NEVENKA JOVANOVIĆ: – Bila je Mila dobra i
život je bio pred njom ...
SPIKER: – A, onda je naišao Bata Stojanović i
sve to zaustavio ...
Ponovno scena kojom svakodnevno započinju vijesti u novinama. Mila izlazi iz automobila, pravi nekoliko koraka, vadi pištolj iz taške i
puca si u glavu.
SPIKER: – Drugog dana suđenja je svjedočio i
optuženi Bata Stojanović ...
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ:
Kažu da ste u društvu rekli da biste se oženili
Milom da ima veću platu?
Suđenje. Tužilac ispituje Batu Stojanovića.
Komešanje u sudnici.
Nemir i komešanje u sudnici.
BATA STOJANOVIĆ: – Nije istina! To nisam
mogao reći jer imam sasvim pristojna primanja.
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – A za ženidbu?
BATA STOJANOVIĆ: – Ja nisam ništa obećao!
SUDIJA: – M i r !
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ako niste mislili ozbiljno što ste joj davali povoda za to?
BATA STOJANOVIĆ: – Nisam!
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Vodili ste je
kod zubara, vodili ste je kod ginekologa, kupovali ste namještaj ...
BATA STOJANOVIĆ: – To je ona kupovala za
sebe!
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Zar niste govorili: naš namještaj, naša soba, naš krevet ...
BATA STOJANOVIĆ: – Ne! Ja sam rekao: Tvoja soba, tvoj namještaj, tvoj krevet ...
SPIKER: – Zvižduci u sudnici. Gledalište je postalo nemirno. Sudcu nije bilo lako zavesti red
... Sudac je odriješio profesionalne tajne dr. Mijovića i on je svjedočio ...
Dr. Mijović.
DOKTOR MIJOVIĆ: – Bata Stojanović je doveo Milu na pregled ... Kod nje nisam vidio nikakve tragove bolesti niti gubitka djevojaštva ...
Sudnica.
SPIKER: – Sudnica je zanijemjela. Čuo se
samo poneki jecaj ... Dakle, ni govora o
nekoj bebi ... U jednom pismu Mila je napomenula Bati Stojanoviću «tvoja bebica»!
62
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
BATA STOJANOVIĆ: – Pa to je mislila na ženicu ... Nikakva bebica nije bila u pitanju ...
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ali, gospodine Stojanoviću, vi ste obećali zaruke ... svi su
vas čekali, a vi ste poslali samo cvijeće ... Zar to
nije cinizam?!
BATA STOJANOVIĆ: – To je moja stvar!
Publika izlazi.
SPIKER: – Tada je publika skočila sa mjesta!
Oni nisu bili samo publika, to je bila i njihova
stvar! Svatko od njih je na neki način, ako ne
rodbinskim vezama, ono bar sa dubokim pijetetom mislio na Milu ...
Rođak.
Jedan njen rođak po završetku suđenja je rekao:
ROĐAK: – Ako Žika nije uspio, ja ću! Čim izađe iz zatvora, ubit ću ga!
Bolnica. Dana krišom čita novine. Raznosači
novina mašu novinama.
RAZNOSAČI: – Zavodnik! Zavodnik Mile Dimitrijević na sudu! Zavodnik n a s u d u!
Ponavlja se scena samoubojstva Mile Dimitrijević, a potom i ranjavanje Bate Stojanovića i
samoubojstva Žike Dimitrijevića.
SPIKER: – Suđenje kao posljedica ovih događaja se nastavlja ...
Suđenje. Tužilac i Bata Stojanović.
TUŽILAC VOJA SLADOJEVIĆ: – Ali, vas su vidjeli kako se držite za ruke, kako se pripijate
jedno uz drugo ...
BATA STOJANOVIĆ: – Naša veza nije bila ljubavna. Bilo je to druženje. Prije bi se moglo
reći da smo brat i sestra. O braku, ni govora...
BATA STOJANOVIĆ: – Pa to ne čine samo ljubavni parovi već nekad i roditelji i djeca ... braće i sestre ...
Komešanje u sudnici. Jedan čovjek je pljunuo,
odmahnuo rukom i izašao.
SPIKER: – To je uskomešalo publiku. Svi su fućkali, galamili, jedan čovjek je pljunuo, odmahnuo rukom i izašao. Ali, Stojanoviće je vodio
Milu i kod drugog ginekologa. (Nije vjerovao
liječnicima!)
BATA STOJANOVIĆ: – Ne! Nisam! Tko je taj
liječnik? Neka se javi!
SPIKER: – Međutim, priča se da je Milu vodio
kod onih liječnika što ilegalno rade i koji se ni
za živu glavu nisu javljali jer bi to za njih značilo
nekoliko godina robije. Da u tome ima nešto
postoje svjedoci koji su ga vidjeli (a iz razumlji
63
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
vih razloga se ni neće javiti), kako vodi razne
djevojke na preglede kod ginekologa i to ne
samo kod onih što otklanjaju neželjeni porod
već i kod onih što su kadri da od žena ponovno
prave djevojke! Nije li i Milu vodio kod nekog
takvog liječnika? Najvjerojatnije, pravu istinu
nikada nećemo moći saznati ...
Tužilac Voja Sladojević.
VOJA SLADOJEVIĆ: – Izreka našeg naroda
«bolje crkvu zapaliti nego djevojku obeščastiti» govori o mentalitetu našeg čovjeka, o njegovim vrijednostima ... Ovaj slučaj treba biti
razlog i poticaj za izmjenu i dopunu Krivičnog
zakonika ... Zakon kažnjava za krađu pokretne
i nepokretne imovine, a za onog tko licu ženskog pola oduzme nevinost Zakon ne predviđa sankcije, osim ako je to urađeno sa djetetom ispod 14 godina ...
Publika u sudnici i Bata Stojanović
SPIKER: – Koliko ovaj slučaj ukazuje na izopačenost jedne gubave savjesti i prazninu jedne
duše, toliko je istaknuo i anomalije Krivičnog
zakon ... radi čega mi vapimo za jednim novim
Zakonom koji bi odlučno stao na put svim profesionalnim zavodnicima ... Budući da njima
lijepa riječ, drama i literatura nisu dovoljni i ne
pomažu im. Budući da ne mogu sami zaprti
vrata svojih sadistički duša, tada smo dužni Zakonom urediti uvjete pod kojima će od tih divljaka nastati civilizirane osobe. Bata je osjetio
prazninu Zakona, raskorak između željenog
prava i postojeće zakonitosti … Nepotpuno
pravo je praktičan zločin. Rađa demonstracije
i unutarnji nemir. Donese li se ovakva odredba
protiv zavodnika nevinih djevojaka možemo
vjerovati da je sa pokojnim Žikom Dimitrijevićem pokopana i jedna praznina i anomalija
našeg Krivičnog zakonika, a i nada svih profesionalni zavodnik koji će i ubuduće nesmetano
nastaviti stari zanat.
Danica leži u bolničkom krevetu. Na krevetima
do njenog leže teške bolesnice. Na komodi pored njezinog kreveta je korpa zrelih, rumenih
jabuka. Ona pokušava ustati.
Ponovno scena samoubojstva Mile Dimitrijević, ranjavanje Bate Stojanovića i samoubojstva Žike Dimitrijevića. Potom slijedi kratak prikaz sprovoda gdje dominira Anka Dimitrijević.
SPIKER: –Gospođa Anka Dimitrijević, majka
Mile Dimitrijević i supruga Žike Dimitrijevića je
64
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
Ponovo sudnica. Suđenje.
juče govorila na sudu... Govorila je dugo, izoboličila je fantaziju zavodnika... Svaka njezina
riječ je bila uspomena, a svaka uspomena je
izazivala suze... Srce, nervi, hrabrost – sve je to
u jednom trenutku izdalo. Pozlilo joj je, pala je
sa stolca... Potom su je izveli vani, jer nije bilo
nade da će se oporaviti.
Anka Dimitrijević svjedoči.
Anka Dimitrijević pada sa stolice. Prilaze joj i
iznose je.
Bolnica. Anka sjedi pored Daničina kreveta.
Danica ustaje iz kreveta, pokazuje jednu baletsku figuru. Nježno se smiješi sa suzama u
očima.
Ponovno se u kratkim crtama, ali mnogo brže
ponavljaju scene proteklih događaja.
Sudnica. Nastavlja se suđenje Bati Stojanoviću.
Čovjek staje pred automobil šireći ruke. Farovi
ga osvjetljavaju.
DANICA: –Evo, vidi!
GOSPOĐA DIMITRIJEVIĆ: – Divno! Kažu da
se brzo oporavljaš... Sjajno! Mila i tata nisu mogli doći... ali su oduševljeni time kako napreduješ...
SPIKER: – Jučer, riječ je imala obrana ...
BRANILAC DR. MILENKOVIĆ: – Svijet nije
pomislio da je samoubojstvo jedan neoprostivi
grijeh očajnika koji gubi svijest o borbi i iskušenjima ljudske sudbine i dezertira, i koji izgubivši
smisao života, tone u malodušnost.
Nitko ne bi ni pomislio da jedna mlada, lijepa
i od Boga obdarena djevojka, umjesto jasnih i
zračnih putova i staza koji su se pred njom prostrli, zgrčena tone u mrak, te da se više nikad
ne povrati ... I onda se počinje tražiti krivac! Ali,
krivac nije bila mlada djevojka koja je izgubila
kuražu, pod obmanom ili zabludom, jer ubiti se
– jeste zabluda! – nego čovjek koji je njezinom
smrću pogođen. Kako se moglo dogoditi da se
za samoubojstvo Mile Dimitrijević hoće učiniti odgovornim moj branjenik koji je pokojnicu
dopratio do mjesta tragedije poljupcem i mahanjem ruke – znat će samo demon zablude,
spletke i neznanja ... Poteglo se odnekud, da je
on to, tobože i htio. Sjedio je u limuzini hladan
i ne, molim (pokazuje prstom uz malu pauzu),
čekao taj strašni čin! A kada se okončao, dao
je gas motoru i poletio uz olakšanje – «sa njom
je svršeno!» (karikira) i ponovno – «sve je svršeno!» ... Ali, usput ga je zadržala ruka osvetnika.
I on stade kao ukopan. Pred auto mu staje
65
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
jedan čovjek s očima punim mržnje. Širi ruke
i sprečava Bati prolaz ... Pritrčao je, prinio je
ruku prostrijeljenom srcu ... Opet krik: «Svršeno!» I mefistofelski zasićen zločinom ode
u noć ... davši ponovno gas svojoj limuzini...
Scenarij je tu ... Još je samo trebalo prikladno
pojašnjenje i tekst ...
BRANILAC NASTAVLJA: – I došle su priče o
siromašnoj djevojci i bogatom zavodniku, čini,
hipnoze, sugestije, jer zaboga, mladić nije lijep!
Samo bogat! Ali ... nije istina da je on sjedio u
limuzini, ledeno, nego je zaljubljeno pratio hod
djevojke koju je volio ... Nije istina da je on poslije pucnja htio pobjeći u noć, nego je poletio
k mjestu nesreće, podigao voljenu djevojku i
zavapio «Mila! ... Mila!» i vidjevši tragediju odlučio se povesti je limuzinom svojom i zatraži
postaju za spašavanje ... pa kada su mu prisutni
kazali neka je ostavi, on je odletio u kvrat, izvijestio postaju za spašavanje ... Ali, avaj, spasa
već nije bilo! Voljena djevojka je bila mrtva!
On je, tada, učinio ono što je najrazumnije u
takvim slučajevima; potražio je sklonište u vlastitoj kući!
Danica u svom skrovištu prelistava novine, Posle dužeg traženja pronalazi jednu vijest.
Čuli ste što je bilo tu! Zar mislite da ima na svijetu roditelja (sestre, brata) koji bi jednom očajniku pružio revolver da se ubije u ovakvim prilikama? Vi koji imate djecu, odgovorite! Zar prva
pomisao vaša ne bi bila da pištolj uklonite? To
su, naravno učinili i ukućani Bate Stojanovića
... Smirili su ga, a da to nisu učinili, i on bi se
jamačno za sat-dva kasnije i sam ubio. Kako bi
tek tada zatreperile žice dnevnog tiska? I prolili
bi se potoci suza, kako kaže pjesnik, i možda,
zajednički grob Bate i Mile, bio bi mjesto za
nesretnih ljubavnika, poput groba Romea i Julijete u Veroni ... Na sreću, on to nije učinio!
Raznosači mašu novinama. Bata sa osmijehom
napušta zatvor.
RAZNOSAČI NOVINA: – Bata Stojanović pušten uz jamčevinu od 500.000 dinara!
Z a v o d n i k p u š t e n!
Jutro. Bolnica. Danica se oprašta od liječnika.
Više nije u bolničkoj odjeći.
LIJEČNIK: – Baš mi je drago što se ovako
završilo ... Moram priznati bio sam doista
66
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, 1937. godina
50-67
skeptik ... Nade su bile slabašne i vrlo male ...
zapravo, nikakve! ... Čudo! To je, kažem, pravo
čudo! Naročito poslije onoga što se dešavalo u
vašoj obitelji.
DANICA: – Morala se oporaviti ... morala je do
toga doći ... Hvala vam! (grli ga) Samo čovjek
poput vas može načiniti ovakvo čudo ...
Danica i liječnik se okreću potaknuti bukom.
Bolničarka pokušava zaustaviti novinara iz
prve scene.
Novinar gleda u Danicu, ali je ne prepoznaje.
Liječnik prilazi novinaru i bolničarki.
Novinar zadovoljan, kreće k bolničkoj sobi.
Ruke mu se tresu kao kockaru. U njima ima
notes. Danica mu pokušava prepriječiti put,
natjerati ga da su u nju zagleda, ali, on ulazi
u bolničku sobu ni ne zamijetivši Danicu, koja
čuje kroz poluzatvorena vrata.
Danica ugleda majku, gospođu Dimitrijević
kako dolazi po nju. Radosne, jedna drugoj padaju u zagrljaj.
NOVINAR (OFF): – Oprostite, molim vas! Morao bih ući ...
NOVINAR: – Moram razgovarati sa Jelom
Rudić! ... Ja sam iz «Politike»!
BOLNIČARKA: – Znate, to je zabranjeno. Ovo
su veoma teške bolesnice ...
NOVINAR: – Ona je naslijedila imovinu Koste
Stankovića! To je vijest mjeseca! Niste čuli za
to? Niste?! Zašto je ostavio imovinu samo njoj?
Molim vas, ljepotice, molim vas!
LIJEČNIK: – Pustite ga, ali samo na pet
minuta ... i molim vas, tiho ...
NOVINAR (OFF): – Kažite mi nešto o Kosti
Stankoviću, uglednom tvorničaru i bivšem ministru građevine i saobraćaja...
67
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem...
68-71
Shakespearov Caliban
i problem antizapadnjaštva
u Srbiji
VLADAN ČUTURA
PROSPERO: Come on;
We’ll visit Caliban my slave, who never
Yields us kind answer.
MIRANDA: ‘Tis a villaint, sir,
I do not love to look on.
PROSPERO: But, as ‘tis,
We cannot miss him: he does make our fire,
Fetch in our wood; and serves in offices
That profit us.
W. Shakespeare The Tempest
I. CALIBAN KAO ROB – ZAPADNJAČKA KRITIKA ZAPADA – Pojam «antizapadnjaštvo»
možemo definirati kao diskurzivnu, političku
i ideološku platformu kritike ideologije imperijalizma i njegove prakse kolonijalizma,
koji su nam danas poznatiji «presvučeni» u
termine globalizam i neokolonijalizam. Kritika imperijalnih i kolonijalnih aktivnosti seže
do njihovih početaka zbog čega će okosnica
ovoga rada biti Shakespearova drama Oluja,
nastala 1610/11. godine. Osobito zanimljivo
u ovoj drami i nije Shakespearova kritika na
račun ondašnje aktualne osvajačke politike,
već prakse otpora potčinjenih i potlačenih –
jedna nasilna, a druga politička, koje su predstavljene kroz djelovanje lika roba Calibana i
zračnog duha Arijela.
U Oluji, Caliban predstavlja lik zarobljen u
tuđim pravilima, točnije pravilima svrgnutog
napuljskog vojvode Prosera. On je prikazan
kao primitivni divljak, čudovišne vanjštine,
koji je prisiljen govoriti jezikom kolonizatora
i predstavlja «arhetip» koloniziranog čovjeka,
koji vlastitu sudbinu može proklinjati samo
jezikom kolonizatora, dok Prospero i njegova
kći Miranda vladaju i «ekonomski» ga izrabljuju (We cannot miss him: he does make our fire,
Fetch in our wood; and serves in offices. That
profit us). Caliban, u pobuni protiv Prospera,
staje na stranu mornara, koji su zbog oluje i
brodoloma dospjeli na otok u Bermudskom
trokutu, te se, poput mnogih koloniziranih naroda, pobuni, ali ne uspijeva u toj pobuni. Caliban, s pravom, smatra da otok ipak u većoj
mjeri pripada njemu, budući da je na nj stigao
prvi sa svojom majkom, vješticom Sikoraks,
koja je pobjegla iz Alžira, dakle zemlje Magreba, čime se dodatno potvrđuje Calibanova autsajderska pozicija. S druge strane, slučaj
nasilno svrgnutog milanskog vladara Prospera – koji je završio na otoku, uspio podčiniti
Calibana i lokalne duhove i olujnim nevremenom izazvati brodolom posade njegovog brata Antonia, koji ga je dvanaest godina ranije
svrgnuo s prijestolja, a kojemu na ovaj način
priređuje osvetu – navodi na promišljanje o
pitanjima moći, vlasti i prosvijećene alternativne vladavine. Ariel, zračni duh, za razliku
od buntovnog Calibana, djeluje politički, smatrajući da pregovori i partnerstvo prije vode
putu do slobode od kolonizatora.
Da Shakespeare u Oluji nudi dublju raspravu
o moralnosti kolonijalizma, dokazuju literarne
strategije kojima se služi. Već je Calibanovo
ime simptomatično mjesto, a koje je gotovo
anagram od «kanibal» što je (prema Aschroft,
Griffits, Tiffin, 2000, 29) izvorno ime ljudoždera s karipskih Antila (!) Takva vrsta identifikacije Drugog kao kanibala govori o činjenici
da je kolonizator na taj način označio i ujedinio u taj pojam kombinaciju osjećaja strave,
gnušanja i (moralne) nadmoći, što mu je isto-
68
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem...
68-71
dobno pružilo moralno opravdanje da s njim
postupa kao s bićem koje ne zaslužuje ravnopravan tretman s pripadnikom svoje rase. Termin «kanibal» je postao dio retoričke aparature imperijalista i kolonijalista u opravdavanju
vladavine nad drugima, ne bi li im «pomogli»
u kulturnom, tehnološkom i drugim oblicima
napretka koje uživa stanovnik zapadne Zemljine hemisfere.
Druga, bitnija činjenica, na tragu Foucaultove
tvrdnje da onaj tko ima jezik i diskurz posjeduje i moć, jest strategija kojom je Prospero
uspio pokoriti i napraviti roba od Calibana
naučio ga je govoriti i misliti svojim jezikom.
O činu epistemiološkog nasilja eksplicitno
progovara Miranda, Prosperova kći kada
kaže:
Ja sam te sažalijevala, mučila se da te ponukam
govoriti, učila te svaki čas jedno ili drugo; kada
nisi znao, divljače, ni vlastite misli, nego bi torokao kao neko najživinskije stvorenje, tvoje sam
naume obdarivala riječima koje su ih obznanjivale. Ali tvoja prosta ćud, premda si doista
naučio, imala je u sebi ono s čime dobre naravi
ne bi mogle podnijeti da budu; zbog toga si zasluženo zatočen u stijenu, ti što si zaslužio više
od tamnice. (Shakespeare, 2007, 839)
Na to joj Caliban odgovara:
Vi ste me naučili jezik; a moja je dobit od toga
da znam kako se proklinje. Crvena vas kuga
pomorila što ste me vježbali svoj jezik! (Shakespeare, 2007, 840)
Ovim se pokazuje da su spoznaja vlasti nad
diskurzom i vladanje pomoću njega, prije svega nametanje kulturnog svjetonazora i trijumf
nad prirodom u korist kulture, od najranijih kolonijalnih osvajanja bili prepoznati kao ključne
strategije porobljavanja. Takvim pogledom na
jezik autor daje primjer na koji su način ideologija i svjetonazor kolonizatora djelovali u cilju
podčinjavanja koloniziranog, brišući granice
materijalne stvarnosti i ideološkog «naboja»
prikaza iskustva te iste stvarnosti, privilegiranjem zapadnjačkog, «emancipiranije» ustrojenoga jezika. Drugim riječima, uvijek hijerarhijski pogled na jezik znači i otkriva hijerarhijsku
percepciju svijeta (npr. danas anglofonu).
Važna spoznaja do koje su došli postkolonijalni teoretičari, a koja se spominje u Shakespearovu djelu, jest i trajna internalizacija osjećaja
subalternosti (up. Wisker, 2010, 92). Naime,
Caliban u pobuni i pokušaju svrgavanja Prospera ne djeluje samostalno, već uz pomoć
zalutalih mornara s posade broda Prosperova
brata Alonsa i to na način da od njih traži da
mu postanu novi gospodari:
Pokazat ću ti svaki plodni pedalj ovoga otoka; I
ljubit ću ti noge; molim te, budi moj bog. (Shakespeare, 2007, 869).
Zapravo, Caliban samo još jednom ponavlja
istu pogrešku kao i s Prosperom kojemu je,
također, pokazao sve osobine otoka, izvore,
slane bunare, plodna i «jalova» mjesta.
Colon je, između ostalog, i paradigma potlačenog stanovništva svedenog na puku seksualnu funkciju i dovedenog u inferiorni položaj,
civilizacijski niži stupanj evolucije. To potvrđuje uzrok sukoba s Prosperom, koji tvrdi, ali i
potvrđuje opreku priroda/kultura, odnosno
snošaj/jezik:
S tobom sam, kakva god si gnusoba, postupao
ljudski skrbno; I nastanio te u vlastitoj kolibi,
dok nisi pokušao oskvrnuti čast moga djeteta.
(Shakespeare, 2007, 839)
Kolonijalizam se (Leksikon savremene kulture,
2008, 322-323) smatrao i pogodnim načinom
ujedinjenja nacije duboko podijeljene staležima, vlasničkim odnosima i životnim izgledima, što se i događa na kraju Oluje kada se
nakon «orgijanja» po tuđem otoku milanska
i napuljska vojvodska obitelj ponovno ujedinjuju i razrješavaju svoju političku sudbinu u
činu vjenčanja sina napuljskoga kralja, koji je
pomogao Prosperovu bratu u svrgavanju, i
Prosperove kćeri.
Za kraj valja spomenuti način na koji posada
broda milanskoga vojvode i napuljskog kralja
promatra otok, reprezentacijski ga «pojednostavljujući» u vidu stvaranja egzotičnih slika o
istom, kao npr. konstatacija da je «pun čudnih
šumova i zvukova miloglasja koji čuvaju užitak» i sl.
Konačno, sudbina Calibana ostaje nejasna,
nakon razotkrivanja pobune i kazne zbog pokušaja «puča», što je na neki način i očekivano, s obzirom da su «kalibani» doživeli proces
dekolonizacije nakon više od 300 godina od
kada je napisana ova drama, ali je zanimljivo
da je duh Ariel svoju slobodu uspio otkupiti
«diplomatskim» sredstvima, suradnjom s gospodarom Prosperom.
Dovoljno je dokaza da Shakespeare u Oluji
69
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem...
68-71
gotovo školski pobrojava i oprimjeruje sve
stereotipe o kolonijama i njihovim stanovnicima, koje su upravo i uzroci antieuropeizma
od 16. stoljeća, kao ksenofobne reakcije na
misionare, trgovce i osvajače koji su za vrijeme i nakon doba otkrića sprovodili europsku
kolonizaciju novootkrivenih kontinenata i
ostalih područja. U 20. stoljeću, u doba nakon dekolonizacije u zemljama Trećeg svijeta, antieuropeizam/antizapadnjaštvo se često
odlikuje radikalnim odbacivanjem zapadne
kulture, a u nekim slučajevima, npr. arapskim
zemljama, čak i odbacivanjem dostignuća europskih tehnologija. Jedan od primjera predstavlja Iran gdje je nakon islamske revolucije
odbačeno nošenje «europske» kravate kao
simbola prevladane podčinjenosti Zapadu.
ri «cementiraju», dok s druge strane još jače
potpiruju stereotipe o divljem i primitivnom
Drugom s Istoka s kojim treba biti na oprezu
u svakom trenutku (povijesti).
Riječ je naprosto o činjenici da su neoliberalne ideologije globalizacije, prvenstveno kao
epigoni prijašnjih sličnih ideološko-povijesnih
paradigmi kao što su imperijalizam i kolonijalizam, proizvele svojega «dvojnika» u obliku
vjersko-političkog fundamentalista. Nezaobilazna je i činjenica, kada govorimo o ovako gruboj, «blokovskoj» podjeli svjet(onazor)
a, da se iznimno rijetko imenuje određena
nacija, barem na prostorima koje obuhvata
«geografski» prostor okcidenta. Na Zapadu
se, ipak, kao glavna hegemonijska sila prepoznaju SAD, dok bi se moglo reći da je «s
druge strane» riječ o disperziranom političkom subjektu, koji nije posve jasno geografski centriran. On može biti u Iraku, Pakistanu,
Indiji, Palestini, Afganistanu, Sjevernoj Koreji
ili Kubi, pa čak i u zračnom prostoru iznad
New Yorka i Washingtona. Ovakva prostorna
disperziransot Drugog možda je potvrda da
mržnja ne nastaje primarno iz nacionalne netrpeljivosti i antagonizama, koliko proizilazi iz
religijskog fanatizma, tribalizma1 ili radikalnih
političkih ideologija i teorija, povijesno ukorijenjenih stereotipa i sl., koje se mogu aktivirati
u pogodnim političkim i dr. okolnostima.
Svi protivnici okcidenta i pripadajuće mu globalne neoliberalne i neokolonijalne ideologije priznaju njegovu tehnološku nadmoć koja
danas u velikoj mjeri predstavlja upravo onaj
jezik, doduše u virtualnom obliku, kakav je
Prospero «podario» Calibanu prije no što će
ga porobiti. S druge strane, postoji još jedna
činjenica koju Zapadu mnogi i ne priznaju,
a koja je, barem što se (neo)nacionalističkog
diskursa u nas tiče, naša «neuralgična točka»
i kamen spoticanja, a ta je da Zapad u procesu globalizacije, prije svega tržišne, ipak premošćuje oprečnost orijentalizma / okcidentalizma, te usred unutarnje «kulture otpora»
(feminizam, LGBT pokreti, ekološki aktivizam,
etničke manjine i dr.) u velikoj mjeri tolerira
sve moguće kulturne razlike.
II. OSLOBOĐENI CALIBAN – ODRAZ ISTOKA
U ZRCALU ZAPADA – Reakcija na stoljetni tre-
tman podčinjenosti i ugnjetavanosti naroda i
zemalja Trećeg svijeta neminovno je proizvela dijametralno suprotan svjetonazorski sklop.
Samorefleksija Istoka kao mjestu sklada, duhovnosti, prirodnosti, izvorišta morala i sl., odnosno kao alternativnom mjestu zapadnjačke
degeneracije, licemjerja, izopačenosti i fast
food kulture, ali ipak sa sviješću o tehnologijski nadmoćnijoj kulturi. Slika Istoka, kakva
se stoljećima održava, vidimo još od vremena Shakespearea, i ovakve slike Zapada nisu
ništa drugo do bastardne kulturne figure iz
dvaju kutova suprotstavljenih svjetova. Sve
ovo govori u prilog činjenici da su i okcident
i orijent «tek» imaginarni i ideološki konstrukti
prije negoli konkretni geografski prostori.
Najveći problem otpora zapadnoj homogenosti i odgoju da tuđu kulturu cijene iznad svoje – locus classicus hegemonističkog procesa
(Ashcroft, Griffiths i Tiffin, 2000, 63) stvorilo
je plodno tlo za ideološku manipulaciju s druge strane. To se ogleda u činjenici odsustva
značajnije samokritike Istoka, čak i nakon 11.
rujna 2001. – «neuralgične točke» orijentalne
ideološke histerije ispoljenje u činu najkrvavijega terorističkog napada ikada, odnosno kojega je televizijski medij zabilježio. Upravo se
na toj, za nas sve zajedničkoj, “neuralgičnoj
točki” postmoderne kulture jasno prepoznaje da procesi oslobađanja od kolonizatora ne
znače i oslobađanje od vlastitih sablasnih i čudovišnih ideologija, nego ih čak u nekoj mje-
1 Pojam tribalizam se najčešće odnosi na posjedovanje snažnoga kulturnog ili etničkog identiteta koji
dijeli jednog člana skupine od članova druge skupine
70
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Shakespearov Caliban i problem...
68-71
Društvenih, kulturnih i dr. antagonizama na
globalnom polju svjesni smo i živimo ih i na
našem lokalnom i nacionalnom planu, u stanju dubokoga društvenog jaza, dobrim dijelom proizvedenog «kalibanskom» internalizacijom podčinjenosti, lutajući od jednoga do
drugog «gazde» (EU/Rusija), ali i «kalibanske»
vrste otpora. Kako god, govorili o Srbiji ili šire,
čini se da nismo u stanju uvidjeti da je borba
za identitete borba za priznavanje Drugog u
nama, ali tako da ga razobličimo od pojmova i vrijednosti Istoka i Zapada kako bismo
uspjeli sačuvati duhovni i ljudski iskon. Ipak,
da ne bismo otišli predaleko, utopistički, možda bismo, za početak, trebali sami prepoznati
Calibana u nama i krenuti putem arielovske
strategije diplomatskog «otpora», s obzirom
da smo svjesni koliko nam naš «kalibanski»
lik, baš kao i samom liku drame, produžava
agoniju potrage mjesta pod suncem Istoka,
odnosno Zapada.
Literatura:
Aschroft, Bill, Gareth Griffiths, Helen Tiffin
(2000) The Empires Wreites Back, London:
Routledge
Leksikon savremene kulture (2008) Beograd:
Plato Books
Paić, Žarko (2007) Traume imaginarnog
zemljopisa I Prevladavanje Zapada?; u: Traume
razlika, Zagreb: Meandar
Shakespeare, Wiliam (2007) Romance i poezija, Zagreb, Matica hrvatska
The Complete Works of William Shakespeare
(1999), Oxford: Wordsworth Edition
Wisker, Gina (2010) Ključni pojmovi postkolonijalne književnosti, Zagreb: AGM
Iz Boškovićeve pjesme Virgo sine labe concepta
u prijevodu na hrvatski njegove sestre Anice
Apoteoza poljskom kralju Stanislavu I.
71
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
72-81
Jezičnost osobnog i
povijesnog iskustva
MILOVAN MIKOVIĆ
O PJESNIŠTVU VOJISLAVA SEKELJA
OMA TU UPOPRIKO – Govoreći o pjesničkom opusu Vojislava Sekelja (1946.), pjesnika, romanopisca, dramskog pisca, esejista,
kritičara i publicista, treba podsjetiti, prve
je književne radove objavio sedamdesetih
godina XX. stoljeća, kada su mu tiskane pjesničke zbirke: Djetinjstvo (1972.) i Sad znadeš
sve (1979.). Desetljeće kasnije, uslijediti će
Poljubac izdaje (1989.), zatim Rič fali (1991,
1993, 2003.), zbirka MMV I, II (2005.) i knjiga U izmučenim riječima (2005.). Dodajmo,
neka, od ovih djela doživjela su po dva i više
izdanja (Rič fali i U izmučenim riječima). Ipak,
posebno mu je zapažena zbirka Rič fali,. U
njoj Sekelj zauzima stvaralački odnos prema
zavičajnoj, bačkoj bunjevačkoj, ikavici, unutar
koje propituje neistražene jezično-pjesničke
mogućnosti i dosege vlastita poetskoga govora, rasprostirući ga od intime, do univerzalnih
ljudskih tema i dvojbi.
Namjesto ontološke zaokupljenosti egzistencijom, središnjim mjestom u trima, do tada
nastalim zbirkama, što su napisane u standardnom jeziku – Djetinjstvo, Sad znadeš sve i Poljubac izdaje – Sekelj se početkom devedesetih, u vrijeme raspada Jugoslavije, uz obnovu
prijašnjih i nastanak novih zemalja, u atmosferi sveopće nesigurnosti, neskrivenih prijetnji,
pa i otvorenih ugroza manjina i neistomišljenika, poput i drugih pjesnika ovoga podneblja,
okreće dijalekatnom pjesništvu. Ovaj je čin
bio njihov znak odgovora, ali su za ikavskim
idiomom, zacijelo, posegnuli i radi svojevrsne
provjere vlastite stvaralačke opstojnosti.
Promišljeno okretanje jednom od dijalekata
hrvatskoga jezika, do tada zamjetno potisnutom, poput, uostalom, i samoga standardnoga
jezika, i njegovo uzdignuće u pjesnički medij,
unutar kojega se suvereno ispituje upravo suvremeni senzibilitet, neočekivano vodi i pje-
snika i čitatelja prema nedovoljno ispitanom
poetičkom potencijalu ikavskoga idioma, što
zadobiva snagu znaka, istodobno i poruke
upućene, prije svega većinskom okruženju,
ali na stanovit način i samome sebi, odnosno
vlastitu narodu. Ta i takva, u pjesničke nakane,
rabljena ikavica, pokazuje se i te kako vitalnim, rukopisnim izdankom, nastalim na izmaku XX. stoljeća, premostivši vjekove, o čemu
pjesnik ostavlja traga u pjesmi pod naslovom
«Drljačom priko zvizda»:
daleko
zdravo daleko
a oma tu upopriko
penzla pante
lagacko u dolu
ditinstva
čeprka
i u živac života
dira
a kecelja stara
ispod roljke sagu
banka razigrava
dok sićanje salaša
kroz odžak
zvizde gustira
sve je već daleko
a oma tu upopriko1
Upravo u trenu kada se ovdje – kako pjesnik
veli: «oma tu upopirko» – preklapa i presijeca
osobno i povijesno, vrijeme individue i kolektiviteta kojemu je dio, on započinje svjedočiti
i ocrtavati mjeru zagonetne povezanosti mišljenja i jezika, što se očituje i kao neprekoračiva jezična shema svijeta. A budući da su
rezultat svjesne odluke pjesničkoga subjekta
«pokazuje se kao primarna posredovanost
1 Rič fali, 1991., 5.
72
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
svakoga pristupa svijetu2». Učvršćujući «primat jezičnosti našega iskustva svijeta3», što će
pjesnik iskazati i u stihovima pod naslovom
«Tarana mora»:
di je
kadgod
bilo
more
rasulo se
more
tarana mora
i talasa u kastroni
kičma onog istog
talasa i klasa
koji odnosi
i pod toran
varoške kuće
kad-tad
al
uvik
još jedared
na obranci
donosi4.
Možemo se, i dapače trebamo, upitati: A što
nam se to «na obranci» donosi? Možda ponajviše ono što ispred svega spada u prinos
pjesničkoga subjekta i svodi se na pokušaj
odgonetanja svega što je pred očima svih, a
iz nekoga je razloga, možda upravo pod teretom svakodnevice, postalo dijelom nevidljiva
svijeta, budući da je nekamo, u neko more
potopljeno gdje bi zauvijek trebalo nestati?
Upravo radi toga pjesnik nije pozvan samo na
puku interpretaciju «jezičnosti», već i na unošenje smisla, razgrtanjem korijenja, kao u pjesmi «Ponoćnica»:
te godine
kad je
ranko
iz galicije
odjedared
i iznenada
na salaš
za božić banio
gadži se
2 H. G. Gadamer, Čitanka, 2002., 174.
3 Isto
4 Rič fali, 1991., 6.
72-81
od dragosti
ajer u grlu
upačo
U ovoj slici psa koji se raduje povratku gospodara, gadže kojemu se pod uplivom dragosti
ajer u grlu upačao, nije iskazana tek nesvakidašnja manifestacija pseće odanost, već je
neizravno pružena i neiskorištena čovjekova
dijaloška, možemo reći i sposobnost sporazumijevanja s cjelokupnošću svijeta koji nas
okružuje. U njoj, stoga, kulminira potencijal
višestrukih interpretacijskih mogućnosti, iz
čega se, među ostalim, oduvijek razlistava
i moć predmnijevanja. O tome u pjesmi naslovljenoj «Pod ambetušom», čitamo:
pregaču je pripasala
astal prostrla
somun iznela
divenice donela
fićok metnila
a ja
a ja sam
sidio
ko bičalje
slomljeno
sidio
i u vrataca
gledo5.
A kamo se to mogao zagledati, onaj koji se
iz velikoga rata vratio, onoj koja ga je čekala,
poput Penelope, očito slomljen razornim djelovanjem povijesti, radi čega sjedi skrhan i duhovno zamjetno odsutan, «ko bičalje slomljeno»? Izbjegavajući zamku pružanja izravnog
odgovora, ili (nedajbože), kakvog razjašnjenja,
pjesnik nas stihovima pod naslovom «Paperje
lipote» poziva neka se, radije, pouzdamo u nepotrošivu, ljekovitu, snagu ljepote, jedinog svekolikog odgovora svijetu, jer njome zaogrnuti,
možda se možemo oporaviti od udaraca što ih
trpimo u ovom okruženju, ma bili i najteži:
viruj
viruj
u hamišnu
moć lipog
viruj
5 Isto, 8.
73
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
kad lipo
kažem
da iza
života
ničeg nema
ni lanjskog sniga
ni mirisa
od kiseljaka
ni ničeg
tamo više nema
sve je uzorala
lipota postojanja
viruj
sve je
drveni
poljubac
zemlje
i neba
u kamari
trulog sićanja6.
Važnost sintagme, poput onih, o «lipoti postojanja» i «trulom sićanju», posebice dolazi do
izražaja u pjesmi «Put šinšoka» tvoreći ondje
metaforički govor, snagom povezivanja ideja
o različitim stvarima i njihovim srazom. Na taj
način toponimi što se u pjesmi spominju, zajedno s impulsima i svojstvima što iz stihova
izviru, povezani sa značenjima «čiste sobe»,
«slimena», «zelenim zerdelijama», napose «šinšoka što iz očivi izbija» – polučuju nove i posve neočekivane rezultante i znake. Njihova
dinamika dotiče i druga polja značenja, otvarajući i pružajući novu mnogoznačnost, stvarajući slikovitiji, izražajniji, uzbudljiviji izraz,
uvećavajući resurse izgradnje jezika.
priko dižona
lozane milana sežane
erduta lemeša
i bajmaka
za jedne materice
u aptikama
na salaš stigo
sustanut
još od puta
a nana već s praga
čega si se dite
uželio
kaži derane divani
6 Isto, 9.
72-81
ta već jedared gukni
krezavo sam se u slime
čiste sobe zagledo
pa onako iz dubine lanio
riči lipi riče
i zerdelija zeleni
sam se nane
zdravo zaželio
a iz očivi
šinšok mi izbio7.
I premda taj «šinšok», što iz «očivi izbija», nisu
emocije koje će donijeti suze olakšanja, važnost ovoga metaforčkoga govora je znatna,
što je svojedobno još zamijetio Aristotel kada
je zapisao: «I jasnoću, i dražest, i svježinu u
najvećoj mjeri ima metafora kao malo što drugo; njezinu upotrebu nije moguće naučiti od
drugoga8». U njoj je povezano različito, intuitivnom, nenadanom spoznajom podudarnosti. Uspjela nas metafora uvijek uči nečemu
novom. Ona nije samo čin uspoređivanja, niti
je puki pjesnički ukras, već način poimanja.
O čemu svjedoči i pjesma pod naslovom «Te
dragosti»:
hodili
brodili
salašima
leventali
i onda priko
mirgeša
jednog lugavog
lita
u tavankutu
za proštenje
svete ane
banili
ti slikom
ja pismom
a nismo ni
šnjotali
da će pulin
od dragosti
repom
zalajati9.
No, uz ovu dragost, i nove navještaje meta7 Isto, 10.
8 Retorika, 1405a
9 Rič fali, 12.
74
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
foričnosti što se očituje u dijalekatnoj poeziji, hoće li, i u kojoj mjeri, «rič što smo je lani
obaško zasadili u grlu», sve i ako urodi plodom, uspjeti izmijeniti brojne posljedice višestoljetne zbilje ugnjetavanja, kojemu smo bili
podvrgnuti? O tome se pjesnik pita u pjesmi
pod naslovom «Strnika mozga»:
dal je rič
što smo je lani
obaško
zasadili u grlu
nikla
rodila plod
donela sime
unela u boje
nemir
raspuzane ravnice
izjogunila pisnika
el je sve to
tek
surutka
zagorenog
mozga
u badnju
uspomena10.
A onkraj svake pastoralnosti, metaforičnog
konteksta ili i metafizičkih naznaka, što može
biti, i, često, jeste stvaralački učinak jezika samog, Sekelj će u pjesmi pod naslovom «Bunjevački salaš», obznaniti svoja strahovanja, i
ne samo njegove, bolno, surovo jednostavne
spoznaje o nestajanju bunjevačkohrvatskoga
puka, zajedno s ruralnim aspektom njegove
kulture. Premda je možda, ipak, riječ o tek
kulturnom preslagivanju. Ukoliko je tako,
treba postaviti i naredno pitanje: poprima li
ono samo urbani, ili još i kakav drugi karakter.
Ukoliko nam je stalo do odgovora, poslušajmo najprije pjesnika:
sam salaš
bunja prazna
ni buva u njoj
više nema
u karmiću odavno
paučine nema
pod dudom drimaju koraće
mekano
10 Isto, 26.
72-81
zakuvanu
pilu klape
ničeg nema
ni vaške ne laju
ni zunzare se ne čuju
tek ledina izakuće
bolesno poderana
žednom odžaku
namigiva11.
DIJALOG PJESNIKA I NJEGOVA OKRUŽJA – Stihozbirke pod naslovom: Djetinjstvo (1972.) i
Sad znadeš sve (1979.), nastajale su tijekom
sedamdesetih godina XX. stoljeća, kada je
hrvatsko stihotvoraštvo već uvelike prošlo
kroz razdoblje raskida s tzv. modernističkim
pjesništvom i književnošću, što se ogleda u
obratu glede korištenja i shvaćanja jezika,
imaginacije, autorstva, pa i književne komunikacije. Novi naraštaji stvaralaca počinju
drukčije promatrati pjesništvo i njegovo mjesto. Pjesnički glas se u tom razdoblju veže
ne samo uz poetička nego i stanovita društvena i politička pitanja, počinje se motriti
na to tko govori, s kojom namjerom, pa i s
kakvom dozom društvene moći. I mimo ove
distribucijske uloge, na prvom mjestu se uz
pitanje jezika, sve češće otvara funkcija identiteta. Ovo je unekoliko vidljivo i u dvama
spominjanim naslovima Vojislava Sekelja, pa
tako u prvoj zbirci Djetinjstvo, u kojoj pjesnik
tragom vlastite upitanosti nad smislom svijeta
u kojem je ponikao, u pjesmi «Rez», posve
neuvijeno i jezgrovito ovako progovara:
Nožem
Nevješto rasporiš
Grudvu zemlje.
I pogledaš pažljivije
Vidjet ćeš psovku
U obliku koji je najbliži Bogu12.
Dočim, tražeći vlastito mjesto u tom svijetu,
u kojem ispod površine, u nutrini i uže, i šire,
društvene zajednice, uvelike traje, ili bolje reći
nikada i ne prestaje, proces preslagivanja, radi
čega u pjesmi pod naslovom «Obale», lirski
subjekt zapaža:
11 Isto, 27.
12 Djetinjstvo, 1972., str. 8.
75
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
Između mene i žabe
Civilizacija
Puna žabokrečine
i obale smrdljive
Obale nevidljive13.
I premda je na tim «obalama nevidljivim», još
uvijek egzistiralo «jugoslavensko prostranstvo», mnogi su već bili uvjereni kako su mu
dani odbrojeni, o čemu će se pjesnik neizravno, ovako očitovati («Prostranstvo»):
Ogromno je tvoje
Crvljevstvo
A lijep je tvoj raj
U molitvenicima
ishlapjelih žena14.
Moglo bi se reći, unatoč očitoj ovoj višeznačnoj uskomešanosti, koja i u njemu počinje
ključati, i Sekelj, poput i drugih pjesnika, i prije
njega (primjerice A. Zolnaić u «Ostani ovdje»),
u stihovima pod naslovom «Ostati ovdje» (jamačno misleći, valjda, i na Šantića i njegovu
pjesmu «Ostajte ovdje …»), možda samo u naznakama, ali ipak traga i za njihovom širom, ili
tek arhi-vezom, dok pjeva:
I posta zemlja
A gnjila misao
Među zvijezdama
Kruži kao vlažna magla
Što goni na kašalj
i ispljuvke vruće.
A ipak, ipak ovdje bih,
Ovdje bih15.
U tom kontekstu, većina hrvatskih pjesnika u
naznačenom razdoblju, kako zapaža Goran
Rem, postupno stvara prostor za izbjegavanje iskazivanja lojalizma, ili se čak odlučuje
za njegovo ismijavanje16, a dio toga možemo
prepoznati u pjesmi pod naslovom «Sreća»:
13 Isto, str. 19.
14 Isto, str. 20.
15 Isto, str. 21.
16 Goran Rem, Silnice mimo tranzicije, tekstualnost i
izvantekstualnost suvremenog hrvatskog pjesništva i
proze
72-81
Tog jutra
Kada se sunce borilo sa hrapavim kašljem
Ove jadne ali po mnogo čemu jedine zemlje
Istog onog jutra kada su kapi rose sazrijevale
A trešnje pod prozorom bile rascvjetane
Tog jutra nestrpljivo sam očekivao svoj
dolazak na svijet
I mada mi je suđeno da dođem kao čovjek
Ja sam bio sretan17
Ovo, očito, autocinično stajalište pjesnika, sve
se češće preklapa sa predmetnom stvarnošću, socijalnom i onom sa margine, a također
i sa postmodernim senzibilitetom, s uracima
fanzinske kulture, o čemu Sekelj ostavlja traga
u pjesmi pod naslovom «Bez traga»:
Iz žutih gaća
Moga životarenja
Ispale dvije noge
Stale u cipele
U svijet pošle
I njuše i traže
Parče ljudske kože
Đonove da pođone
Da u božjem bespuću
Ni slučajno trag ne
Ostave18.
Druga Sekeljeva stihozbirka, iz toga razdoblja, objavljena je 1979. godine, a sačinjavaju je dva ciklusa pjesama – prvi ima znakovit
naslov «Oda nuli», a drugi je nastao u bjelodanom (auto)ironijskom ozračju: «Sad znadeš
sve», prema kojemu je naslovljena i cijela zbirka. U njoj je prepoznatljiv sve snažniji autorski individualizam, zaokupljenost metaforom,
te je vidljivo pjesnikovo traganje za mjestom
susreta fizičko-metafizičke tjelesnosti-duhovnosti. Tih se godina, općenito, u hrvatskom
pjesništvu uspostavlja prostor pustolovine, otkrivanja onoga što se mislilo da je zaboravljeno, ili je iz drugih razloga ostalo neotkriveno
u umjetničkim praksama većeg dijela XX. stoljeća. Pored toga, bilo je naglašeno zanimanje
za teorijsku i kritičku misao, što je utjecalo na
mnoge poetike, ali i na antagoniranje pjesničkog mišljenja. No, budući da se ne može neprekidno otkrivati novo, sve češće se počinje
17 Isto, str. 28.
18 Isto, str. 24.
76
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
stvarati prostor za dijalog između pjesnika i
njegova okružja, pogotovu preko časopisnoga prostora, u čemu je uz ostale bio zapažen i
učinak subotičkog časopisa «Rukovet», i pojedinih njegovih suradnika koji su pripadali «Subotičkom književnom krugu19»:
Kardinalna nulo brojeva inih
što strpljivo skrivena čučiš
u malom velikom slovu O
razmnožavaš se na sve četiri strane svijeta
bivaš sveta bezbožna prašina
sočna kruška
a ipak prazna kao utroba beskonačne trake
nulo
kožu vučeš
po mnogo grješnom sistemu tom i vičeš
dajte dajte
mi još
da se osovim da broj nad brojevima budem
I OSTANEM
komedija SPASA da budem
jer ja sam NULA
velika i MALA omega i ALFA
u glavama svim bunjište imam
glupost praznina šupljina
ne ja sam NULA i hosana brojeva svih
koliko nas na okruglastoj zemlji
bijaše
ima
i bit će
tvorcu se jalovom utrobom rugam
jer ja sam samo nula
a kad bi na svijetu bilo dovoljno nula
uvijek bi jedna bila suvišna
ali to ne bih bila JA
a ima i mudrih ćelavih glava
oni to ispod koljena dobro misle i znaju i
osjećaju
kako faustovska praznina klizi i dolazi
a ipak posla se laćaju tog
Nulo plodna sredino parnog i neparnog
sa onu stranu svih strana
na sredini puta od prije i poslije
s desne strane sebe same
između pepela i vatre molitve i borbe
u sjećanju svom njišeš zaborave20
19 Doc. dr. sc. Sanja Vulić ga naziva «Subotičkim
hrvatskim književnim krugom». O tome vidi: Sanja
Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, 2009.
20 Sad znadeš sve, 1979., str. 7.-8.
72-81
Tražeći odgovor pred fenomenima zaboravljanja, pražnjenja i/li praznine, pjesnički joj subjekt u zaključnom, završnom obraćanju Nuli
– kojoj je do tada već pripisao sva svojstva
nepostojećega subjekta – veli:
NULO
Nikada
pa ni u povoljnim za to okolnostima
ni onda
čak ni onda
Nećemo saznati
DA LI SI TI NULO ZAISTA N U L A
ili tek obična n u l a
slučajni pronalazak dragoga mi roda.
Dolaziš li iz dubina kozmosa
Ili izranjaš mutno iz prepona
Kao ono nešto
što bi se moglo dogoditi
onako kako se dogodilo.
Pa smo zaboravili
Stavljajući imaginarni znak jednakosti
Između primanja i davanja
Spoznavši plodni ostatak
zaspalog sna.
Dobro i Zemlja planeta je lopta
Ali Nulo
Čuvaj se znanja
i
Martovskih Ida
Jer i broju nad brojevima
Među brojevima
O okruglom se radi
Nulo
Čudni i ne-dokučivi
zakoni dijeljenja i množenja
su čudni21.
Sa labavljenjem stega jugoslavenskoga društveno-političkoga pejzaža, krajem osamdesetih godina XX. stoljeća, i u hrvatskoj književnosti postaju zamjetni stilsko-estetski preokreti i nova traganja. A izvikana i zlorabljena
«hrvatska šutnja» više nije do boli doslovna,
kada se pokušava s njezinom metamorfozom
u poetički kod, ili u generirajuće estetske
silnice koje će ubrzo postati vodeće na književnoj sceni:
21 Isto, 15.
77
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
Ne ne znam.
Da li je u početku bila riječ
Ili je to bio kraj, odnosno krajolik
Pun magle, čulnosti i sumpornih isparenja
Kozmička tišina ili moćna eksplozija šutnje
Zbilja ne znam
Ipak
Već na početku ponovimo
Uluda Vam gospo
Sva vjernost
Kad Odiseja umnog
Na pragu prepozna
Samo pas njegov
VODA
VATRA
ZEMLJA
ZRAK
rijeka
more
jezero
lokvanj
pa i obična bara zelene žabokrečine puna je
neartikuliranog
drhtaja
smisla22
I ni malo slučajno, tih godina i kritičari i pjesnici ne prestaju sebi i drugima postavljati
pitanje; koliko je i kakvih svjetonazorskih temeljenih kamenova postavljeno ispod zgrade
hrvatskog pjesništva. Premda je uvijek bilo
onih koji su ustrajavali u tvrdnji kako pjesnici
nisu ničiji, te da bi u tom kontekstu mogli biti i
preci sami sebi:
TREBA!
Došli smo da živimo novi život
nije lako
jer u nama zri još staro blato
zri
u kori velikog mozga zri
budućnost je naša
ALI
Čuju se i zvona
čuju se i trube
i doboš se čuje
prijatelju
da li je to pjesma cvijeća?
tako je mutno moje sjećanje ruku
22 Isto, 19.-20.
prijatelju
a rekao sam svima
jesam
72-81
i to rekao jesam
rekao svima
svima rekao
jesam
spremajmo se za skok
neka traje simfonija početka
rekao i to jesam
u svima nama ima još dovoljno staroga mraka
i to reka jesam mislim dovoljno glasno
za jedan drugačiji svršetak
voda zemlja vatra zrak
zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja zemlja
zemlja zemlja zemlja23.
POVJEROVATI BEZ VJERE – Ali taj pjesnički vapaj, pače krik za zemljom, što se raspada u
osam zemalja, ipak neće biti dostatan. U godinama koje će uslijediti, tek će se pokazati na
što je sve mislio, i koliko je bio u pravu, Vlado
Gotovac kada je jednom od naših najslabijih
točaka, označio tzv. «državnog Hrvata», toga
bijednoga «mutanta svih hrvatskih mana», kojega se možemo osloboditi tek poticanjem
originalnosti, budući da su svi glupani jednaki, radi čega samo postojanje duha može uspostaviti različitosti bez koje nema opstanka.
Samo se u slobodnom čovjeku uspostavlja
univerzalno, govorio je Gotovac, dok nasuprot njemu u svim društvenim uređenjima
i društvima traju – provincijski kič i njegova
nepodnošljiva bezobzirnost. Do danas smo
već ovo, nebrojeno puta, ili ako tko hoće, danomice, osjetili na vlastitoj koži. Stihozbirka
pod naslovom: Poljubac izdaje, objavljena je
1989. godine. U njoj pjesnik, na tragu fenomena izdaje traži obuhvatnu, znakovitu, zahtjevnu, ali i suvremenošću upotpunjenu sliku
svijeta, budući da se doima kako je upravo
izdaja – od Kristovih do naših dana – a i prije
je jamačno bila, i ostala, kroz više nego dvije
tisuće godina, trajan čovjekov odnos ne samo
prema drugima, nego neizbježno prema sebi.
O tome se Sekelj ovako očituje u pjesmi pod
naslovom «Godina prva izgubljeni put»:
23 Isto, 41.-42.
78
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
Treba se približiti
treba ljeti o ponoći
odreći se roda
oca majke žene djece
malenih
odreći se knjige
tijela riječi neba
odreći se svega
udobnosti vina kruha i ruha
pa onda kostrijet pripasati
i poći
pri tom biti odvratno pun sebe
približiti se izdaji
i povjerovati
povjerovati bez vjere
i grča na licu
iskreno povjerovati
u vječnu prolaznost trenutka
molitve i seksa
orgazma i smrti
trebalo bi se približiti
molitvom pjesmom
tijelom se testerom se
riječi približiti24.
Potrebno je, također zapaziti, kako je početkom devedesetih godina XX. stoljeća u hrvatskom pjesništvu učestalo razmatranje njegove prirode, u nazočnosti Boga. Uz događanja sa turbulentne dnevne scene, ovome
je pogodovala razvedenost naše pjesničke
tradicije, počevši od pjevanja Silvija Strahimira Kranjčevića, preko dojmljivih europskih
pjesničkih uzleta između dva svjetska rata,
uključujući i njegov katolički odvjetak, konzistentnu književnu formaciju, koja je u vrijeme
totalitarizma ostala gotovo posve prešućena
i skrajnuta, premda su katolička književnost i
pjesništvo, neodvojivi od cjeline hrvatske književnosti i pjesništva, hrvatske kulture i duhovnosti. U tom kontekstu, o pitanjima ljubavi i
prijeziru, o lažima i prividu, o sljedbeništvu
izdaje, u pjesmi pod naslovom «Godina treća
izdajnički put», Sekelj zapaža:
72-81
istine
da i istine
a ima i smušenosti i drskosti
i vjere u bolje jučer
u njima malo ima
ali ne i mržnje
ništa mržnje
a poljubac
kao znak raspoznavanja
kao veliki simbol izdaje
ostaje do daljnjeg rezerviran
za vjerne izdajnike
prave sljedbenike
i izabrane učenike njegove
toliko o lovini
o ljubavi
o pjesmi
toliko o nama
a toliko i o kružnoj
pili neba u meni25.
Sustavno uznoseći pitanje izdaje, u pjesničku
prispodobu, Sekelj će ovako o tome pjevati
u stihovima pod naslovom «Put poljupca
izdaje»:
Ima ovdje
ovdje u ovim
nazovi pjesmama
malo ljubavi malo prijezira
malo laži dosta ironije i
U toj tzv. pijanoj noći pospanih pijetlova
sva trojica u jednom bili smo još uvijek
pristojno živi
i još uvijek za toplim stolom
i to dobrano živi i spasitelj i izdajnik
i ja – iskušenik
a onda sam ja jedan od njegovih malenih
bez vidljivog razloga i pravog povoda
odlučio se za put
za nov put izdaje
da u ime ove pomalo umorne i takozvane
civilizacije
izdam
trideset i tri pjesme
a sve u ime neke nadnaravne moći
jedne jedine riječi
kojoj nitko drugi osim mrtvih
dokučiti smisao neće
mislim smisao nikad neizgovorene riječi
koja trajno grebe pila para
grlo gužva i srce goni
da povjeruje u izdaju u spas putem izdaje
ta svi smo mi nepopravljivi i neponovljivih
pomisli
24 Poljubac izdaje, 1989., str. 34
25 Isto, 36.
79
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
izdajnici
i to nije skrivena nedokučiva poruka
niti moguće mistično tumačenje ove
zbirke – ne
ovo je nakon skoro dva milenija
tek jedan malo drugačiji
poljubac izdaje!
u početku u temelju ne bijaše riječ
ipak i usprkos svemu u početku bijaše
poljubac izdaje26.
Ako su pjesnici sedamdesetih i osamdesetih
godina XX. stoljeća, kako zapaža Krešimir
Bagić, «na različite načine iskušavali … poziciju autsajderstva», onda pjesnici devedesetih
prema svemu «iskazuju ravnodušnost27» ... ne
rijetko hinjenu, a njihova se naracija doima
komunikativnom, zavodljivom i privlačnom,
gdjekada svedenom na niz, u stihove složenih pričica, dijaloga, monologa i anegdotskog poentiranja. Dočim je u zadnja dva
desetljeća u hrvatskom pjesništvu prevladalo
razmišljanje o samomu sebi. Samorefleksija
postaje temeljni kod, ma kako i koliko bujna
bila sama poetska praksa. Ova je autoreferencijalnost pridonijela zamjetnoj kvantiteti,
a potiče i nastanak mnoštva ogleda, studija
i drugih radova posvećenih suvremenu pjesništvu, također, antologijama i pregledima u
kojima naprosto vri od diskursa i razmatranja.
Nakon «Ispitivanja izdaje» Vojislavu Sekelju
je objavljena zbirka pjesama «U izmučenim
riječima», koja je doživjela dva izdanja (2005.
i 2010.), gdje pozornost privlače oni stihovi koji se doimaju odbljescima sjećanja na
herojsko doba vlastita hedonistička trošenja u
svijetu, u kojem jedina stalnost, uistinu, jeste
nestalnost.
72-81
ta nije sve u nogama
a ni u međunožju
vrućih usana.
Uostalom čemu na put
i poći28.
U navedenim stihovima pjesnik se bez ostatka, beskompromisno upušta u obračun sa
samim sobom, na način što ga čitatelj nužno
shvaća upravo onako kako pjesnik želi, kao
izvanosobni postupak, možda i mučan, ali
nadasve nužan proces samopropitivanja i
preokretanja osobne, ili zajedničke promašenosti, nevolje, uskraćenosti, nesreće – u
pjesničku temu, u knjigu pjesama, koja činom
zaboravljanja može izgubiti osobnost:
Odvest će Vas
jednog dana
na razna stratišta
i poslagati na police
među ostale knjige.
Onda će jednoga dana
spremačica nježno
obrisati načitanu prašinu
sa Vaših korica.
Bit će to bezbolna operacija.
i neće zamijetiti
da ste obezglavljene.
Pjesme moje jadne i drage29.
A kada, ipak, odmjereno (samo)ironiziranje,
smijeni naboj autentična i neretuširana straha,
kada pjesnik ogoli svoju vlastitost u stihovima,
kada oni postanu sinonim intime, čujemo ga
kako sebi govori:
Do tebe
nepostojana ženo
obilaznim putom
treba mi pola sata.
U oba smjera.
Hladnog hoda.
Smiri se srce
smiri
ubrzaj otkucaje
Plašim se zime!
Zime koju neću doživjeti.
Strah je velik!
Zimski kaput iskrzan.
Drveni ničemu ne služi
truljenje je upornije
od nedoživljene zime.
I sve to nježno
pokriva vječna bjelina snijega.
U prolazu maglovita nadahnuća
Sunce se rađa30.
26 Isto, str. 39.
27 Krešimir Bagić, Zavođenje običnošću (Hrvatski
pjesnički naraštaj devedesetih),
28 U izmučenim riječima, XII, 18
29 N. dj., II, 8.
30 N. dj., 12, 44.
80
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Jezičnost osobnog i povijesnog iskustva...
Zapažamo, također, kako se Sekelj, za razliku
od mnogih pjesnika, udaljio od narcisoidnog
orgijanja, i u tom kontekstu njega već, uistinu, mrzi izravno pokazati što zapravo misli o
nadriučenim poznavateljima tipova ispisivanja
stihova u ovom podneblju i poetsko-modelskog propitivanja jezika, koji i kada, najčešće
grješkom zašute, ne prestaju govoriti o sebi:
Opasno je
nagnuti se kroz
pjesmu van
ostatak značenja
riječi ujeda.
Neoprezni čitatelji
uvijek nešto dodaju
ili oduzimaju.
Sole31.
S ovom zbirkom, makar nevelika obujma
Sekelj, kao da je stao pred javnog bilježnika,
i što bi se reklo; pri punoj svijesti, i svjestan
svojih postupaka, izjavljuje kako ostavlja trag
koji odmah, preventivno, proglašava ne-tragom! Potvrđujući i opovrgavajući mučaljivu i
lomnu povijest ljudsku! Koja i ako je temeljna
razočaranost čovjekom ostaje stalni pjesnički
poticaj.
Kada ste već svojom voljom drsko
bez valjanog iskustva opskrbljene
u pustolovinu polja pjesme pošli
vladajte se dostojanstveno
kao da vas se ovaj svijet jezika
ništa ne tiče.
Trudite se stihovima koje pletete
da nitko ne nađe traga
tuge, bola, ljubavi, patnje
i ostalih ukrasnih trica
pa ni tvorac vaš.
Neka revnosni čitatelj
oblizuje obale
poput uznemirena vala.
A ni val, ni čitatelj, ni tvorac
o dubini mora jezika
ništa ne zna.
One, dubine mudro šute.
Nađe se tu i tamo tek po koji
kritičar što uzvišeno piše o sebi.
31 N. dj. XI, 17.
72-81
Riječi, grješne riječ.
Pune ste sebe32.
Najvažnije, dakle, pjesnikovo iskustvo je ono
s riječima. Istina, one znaju biti i nepredvidljive, pa se hoće i nedolično ponijeti, a kada
se to, nedajbože dogodi u polju intimnosti
između pjesnika i riječi, procvjeta, tu i tamo
gdjekoji prijekor, ublažen očinskim razumijevanjem:
Prostituirale ste se
cijele noći. I duže!
Uz žarulju malu
po knjigama mnogim i raznim.
Sada ste k meni došle!
Nije ni to način!
Trebam i ja cigaretu sna
na miru popušiti33.
I ne samo što ih upozorava, ako je, pače,
ljutit pjesnik ih, grdi, izaziva ih, sprda im se,
odričući im najvažnije svojstvo – njihovu moć
srastanja u jezik:
Riječi!
Sve moguće riječi!
Svih rječnika!
Uozbiljite se!
Ujedinite se!
Bauk pjesme
Kruži!
Orječite se!
Osovite se već jednom!
To je XII. teza
o propasti
još ne postojeća jezika34.
A taj tko nema jezika, koji je ostao bez riječi,
nema podlogu na koju bi se mogao osoviti. S
gubitkom vlastite vertikale, gubi ne samo sebe,
već i druge, a budući da nije zadobio sposobnost komuniciranja, ispada iz sustava, te više
ne sudjeluje u traženju odgovora na izazove
suvremenog svijeta. Prestaje postojati. Poput
svih koji se vlastite riječi – odriču. Ili je i niječu35.
32 N. dj., 21, 53.
33 N. dj. IV, 10.
34 N. dj. XXII, 28
35 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u
Vojvodini, od najstarijih vremena –ulomak iz rukopisa.
81
Klasje naših ravni
Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis...
82-85
Uloga školskoga predmeta Narodopis
u promicanju nacionalnoga identiteta
manjinskih zajednica u Mađarskoj
(na primjeru bugarske
i hrvatske manjine)
SANJA VULIĆ
Godine 1999. Savez Hrvata u Mađarskoj osnovao je u Budimpešti svoju vlastitu manjinsku
nakladničku kuću, nazvanu Croatica. Istaknuvši
se kvalitetom među manjinskim zajednicama u
Mađarskoj, već od g. 2000. u Croatici se počinju tiskati školske knjige za djecu drugih nacionalnih manjina: najprije za Nijemce i Rumunje,
zatim za Slovence, a 2005. svoje im povjerenje
daju Grci i Bugari.
Veliki broj školskih knjiga tiskanih u Croatici
odnosi se na jedan specifičan i iznimno važan
predmet koji imaju djeca u okviru manjinskoga školstva u Mađarskoj, a to je predmet Narodopis. Kvalitetna nastava iz toga predmeta
tijekom čitavoga školovanja, omogućuje djeci
da već od prvoga razreda osnovne škole pa
nadalje stječu temeljita znanja o svojoj matičnoj domovini i matičnom narodu te sukladno
tomu razvijaju svoju ljubav i općenito svoj odnos prema njima.
Bugarska je nacionalna manjina u Mađarskoj
tu mogućnost maksimalno iskoristila već udžbenikom iz narodopisa za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole. Autorica toga udžbenika
je Asja S’beva-Juričkaj, a tiskan je u budimpeštanskoj Croatici.
Asja S’beva-Juričkaj važno je mjesto u svom
udžbeniku dala bugarskim državnim simbolima. Djecu se podučava da je Bugarska njihova
matična domovina, s prikladnim objašnjenjem
što je to matična domovina. Ta je nastavna jedi-
nica popraćena pjesmom Petka R. Slavejkova
o domovini Bugarskoj.
Velika se pozornost u udžbeniku posvećuje
bugarskoj zastavi. Uz sliku zastave i pjesmu
Mite Mitova o državnoj bijelo-zeleno-crvenoj
zastavi, objašnjava se djeci da je bijela boja
znak moralne čistoće i svetosti bugarskih junaka i bugarske zemlje, zelena boja simbolizira
prostrana bugarska zelena polja, a crvena krv
koju su bugarski junaci prolili za slobodu domovine. Objašnjava se i da je motiv lava tipičan
za bugarsko državno znakovlje jer lav simbolizira snagu i hrabrost bugarske vojske. Također
se djecu podučava kako se današnji bugarski
državni grb sastoji od znakova preuzetih sa
starijih narodnih grbova, pa zato ima lavove,
ali i krunu koja simbolizira trinaeststoljetnu bugarsku državnost, te listove hrasta kao simbol
vitalnosti. Nakon te nastavne jedinice djeca za
domaću zadaću trebaju nacrtati bugarsku državnu zastavu te pokušati nacrtati grb.
No manjinska se djeca uče zdravu rodoljublju
te se ne zaboravlja ni domovina Mađarska.
Zbog toga usporedno s tim zadatkom, dobijaju zadatak da nacrtaju i mađarsku zastavu kao
zastavu domovine u kojoj žive te pokušaju nacrtati mađarski državni grb.
Na jednom nastavnom satu iz Narodopisa djeca uče napamet bugarsku državnu himnu. Dio
je pak nastavnih sati posvećen državnim praznicima i blagdanima u Republici Bugarskoj.
82
Klasje naših ravni
Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis...
82-85
Mali učenici trebaju znati da se državnim praznikom 3. ožujka slavi oslobođenje od turskoga jarma, a 24. svibnja da je Dan bugarske kulture i slavenske pismenosti. Djeca također uče
da se u Zalavaru u Mađarskoj nalazi spomenik
sv. Ćirila i Metoda te da svake godine njihova
škola organizira tamo izlet s polaganjem cvijeća pred spomenik i prigodnim programom.
Dalje se izdvaja 6. rujna kao dan ujedinjenja
bugarskih zemalja te 22. rujna kao Dan nezavisnosti u spomen na g. 1908. kada je Bugarska objavila nezavisnost nakon oslobođenja
od turskoga ropstva i postala međunarodno
priznata država.
Već tako mala djeca počinju se podučavati o
bugarskoj dijaspori, o autohtonim bugarskim
manjinskim zajednicama u Rumunjskoj, Makedoniji, Srbiji, Grčkoj, Turskoj i Albaniji, te o
novijem iseljeništvu u SAD-u, Kanadi, Argentini, Australiji i drugdje. Djeca dobivaju domaći
zadatak da istraže podrijetlo vlastite obitelji i
vrijeme njihova doseljavanja u Mađarsku.
Različite podatke iz bugarske povijesti, ali i zemljopisa djeca uče i pamte preko zanimljivih
priča, kao što je npr. priča o caru koji je htio
doznati koliko ima jezera na Pirin planini. No
djecu se ipak jasno upozorava da valja razlikovati legende i predaje od stvarnih činjenica.
Tu su i simpatični, tako maloj djeci lako razumljivi putopisi preko kojih se upoznaju s različitim kulturnim spomenicima diljem Bugarske.
Opisuje se putovanje dječaka Borisa i djevojčice Ralice od mjesta do mjesta, a preko razgovora koji to dvoje djece putem vode, stalno se
razvija i jača nacionalni ponos bugarske djece
u Mađarskoj, koja iz toga udžbenika uče. Kad
npr. dođu do Madarskoga konjanika, Boris pripovijeda: “To je velik i svet spomenik za nas Bugare. Pogledaj kako je konjanik probo kopljem
lava. To je prabugarski car iz vremena Prvoga
bugarskoga carstva. Pogledaj kako je hrabar. U
stijeni je uklesan natpis u kojem se spominju
Krum i Omurtag.” Kako bi to dvoje djece bili
malim učenicima još bliži, oni su prikazani kao
brat i sestra koji su rođeni u Mađarskoj i tu s
roditeljima žive, ali su s velikim veseljem otišli
na put po svojoj matičnoj domovini. U okviru
te priče djecu se s ponosom podučava o Prabugarima koji su gradili prekrasne kamene gradove i koji su, nakon dolaska iz Azije na Balkan,
utemeljili jednu od u to vrijeme najmoćnijih
europskih država, služili se kalendarom koji zadivljuje postotkom svoje točnosti te imali svoje
vlastito pismo. Velika se pozornost posvećuje
dijelu povijesti kada je osnovano Prvo bugarsko carstvo. Djeca također uče pjesme o caru
Simeonu te o zlatnom dobu bugarske književnosti i kulture.
U poglavlju o pokrštavanju u doba kneza Borisa te o Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, ne zaboravlja se bugarska crkva svetoga Ćirila i Metoda u Budimpešti. Ali, naravno, djeca uče i o
glasovitim manastirima u Bugarskoj, pa i o čudotvornoj slici Marijina Uznesenja koja potječe
iz Gruzije, a nalazi se u manastiru Bačkovo.
Pjesme o caru Simeonu te o zlatnom dobu
bugarske književnosti i kulture pomažu im da
se emocionalno jače povežu s naučenim gradivom. Djeci se pripovijeda i o Drugom bugarskom carstvu. Svakomu se pojedinomu caru
pristupa na zanimljiv način.
Posebnu pak nastavnu i odgojnu cjelinu predstavljaju lekcije o vrijednosti i važnosti ljudskoga rada, o životu na selu, tradicionalnim
narodnim nošnjama te osobito o važnosti poljoprivredne djelatnosti, a sve je popraćeno prigodnim pjesmama. Djeca dobivaju zadatke da
potraže, nacrtaju ili opišu pojedine predmete.
Posebna je nastavna jedinica narodna umjetnost: drvorezi, keramika, glazba, plesovi, narodna poezija i proza, opet s brojnim motivima
iz bugarske tradicije.
Također je posebna nastavna cjelina obitelj,
ljubav i međusobna odanost članova pojedine
obitelji, važnost obitelji. Valja napomenuti da
su nastavne jedinice o obitelji prve u udžbeniku iz Narodopisa. Važnost ljubavi prema obitelji i unutar obitelji, zatim ljubav prema zavičaju,
poslužile su kao uvodne nastavne jedinice koje
vode do onih o ljubavi prema matičnoj domovini Bugarskoj i vlastitomu narodu. To je, naravno, metodički najprikladniji pristup.
Takav u svakom pogledu afirmativan pristup,
pun ljubavi, poštivanja i idealiziranja vlastitoga naroda i matične domovine prikladan je za
djecu u prva četiri razreda osnovne škole koja
tako od rane dobi nauče voljeti i cijeniti svoj
narod i svoju matičnu domovinu, kao što vole
i idealiziraju svoju obitelj i svoj zavičaj. Djeca
se obično svojim roditeljima nekritički dive.
U tom nema ništa loše. Teško će se u psihički
stabilnu osobu, punu samopouzdanja, razviti
83
Klasje naših ravni
Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis...
82-85
dijete koje ne voli i(li) ne cijeni svoje roditelje
i svoju obitelj. Kritičnost se razvija u kasnijoj
fazi razvoja, od puberteta pa nadalje, a odrasla osoba i te kako zna cijeniti sve dobro koje
je primila od roditelja i obitelji. Isto vrijedi i za
odnos prema zavičaju, vlastitomu narodu i domovini.
Ukratko, ovaj detaljan opis sadržaja udžbenika
iz Narodopisa za bugarsku djecu u Mađarskoj
od 1. do 4. razreda osnovne škole, poslužio
nam je da pokažemo kako drugi narodi doživljavaju i prenose svojoj djeci zdravo rodoljublje,
bez kompleksa i straha da će ih netko zbog toga
okarakterizirati nacionalistima s pejorativnim
predznakom, ili ih još gore etiketirati. Bugarska
nacionalna manjina u Mađarskoj nedvojbeno
ima oslonac u svojoj matičnoj domovini i matičnom narodu, pa u skladu s tim i postupa.
Hrvatska pak nacionalna manjina u Mađarskoj,
koja ni približno nema takvu podršku svoje matične domovine, često je prisiljena oslanjati se
isključivo na vlastite snage. Tako je bilo stoljećima u tijeku kojih, zbog nepostojanja samostalne hrvatske države, bili su prepušteni sebi samima, a tako je djelomice i danas. To se stanje
odražava i u školskoj knjizi iz Narodopisa, koja
je bitno različita od one za bugarsku djecu u
Mađarskoj. Jedinu poveznicu bugarske i hrvatske školske knjige iz Narodopisa, za djecu od
1. do 4. razreda, predstavljaju nastavne cjeline
o vjerskim blagdanima i godišnjim običajima
te o narodnoj književnosti. Umjesto udžbenika, hrvatska djeca imaju čitanku iz Narodopisa. Dok je u bugarskom udžbeniku tek jedan
manji dio školskoga gradiva posvećen vjerskim
blagdanima, godišnjim običajima i narodnoj
književnosti, u hrvatskoj čitanci za djecu od 1.
do 4. razreda to je jedino gradivo. Ta je čitanka
zapravo svojevrsna zbirka pjesmica, pitalica i
simpatičnih zagonetki prikladnih za dječju dob.
Svoje su mjesto u njoj našle i narodne poslovice
i pripovijetke, a posebna je pozornost posvećena običajima vezanim uz pojedine blagdane. Međutim, nema ni traga bilo kakvoj poduci o hrvatskim državnim simbolima, o zastavi,
grbu, himni, o hrvatskim državnim praznicima
ili važnim datumima, ličnostima i događajima
iz nacionalne povijesti. Samo se recitira, pleše,
pjeva i veseli. Tek su u čitanci iz Narodopisa za
hrvatske učenike 7. i 8. razreda predstavljeni
neki hrvatski velikani iz prošlosti i sadašnjosti,
od književnika, političara, teologa i muzikologa
do etnologa, slikara i jezikoslovaca, ali ne sustavno. Nešto je određenija čitanka iz Narodopisa za 9. i 10. razred (tj. za srednju školu), koja
upoznaje hrvatske učenike s hrvatskim srednjovjekovnim, renesansnim i baroknim gradovima, pavlinskim i franjevačkim samostanima,
crkvama, utvrdama, dvorcima i ljetnikovcima.
Također ih upoznaje s hrvatskim slikarstvom,
kiparstvom, arhitekturom i hortikulturom, ali
opet sve je to lišeno državnih okvira, a također
izostaje i snažna odgojna komponenta u nacionalnom pogledu, kakvu ima bugarski udžbenik. Pritom je važno naglasiti da odgovornost
za sadržaj pojedinih školskih knjiga nipošto se
ne može pripisati isključivo autorima tih knjiga,
jer su se autori načelno držali zadanih okvira.
Tako su npr. prije izradbe hrvatskih školskih
knjiga iz narodopisa, hrvatski prosvjetni djelatnici u Mađarskoj načelno utvrdili sadržaj
pojedinih predmeta, pa tako i dragocjenoga
predmeta nazvanoga Narodopis. Iz knjige “Bez
njega si bez imena”. Smjernice i zahtjevi hrvatskoga odgojnoobrazovnog sustava u Mađarskoj,
tiskane 1998., doznajemo da predmet Narodopis, koji je obvezan u hrvatskom manjinskom
školstvu u Mađarskoj, gradivom treba obuhvatiti temeljna znanja iz kulture, povijesti, tradicije i sadašnjosti hrvatske nacionalne manjine u
Mađarskoj, ali i matičnoga naroda u Hrvatskoj.
Uz normirani književni jezik, preporučuje se da
se posebna pozornost u nastavnom programu
iz toga predmeta posveti dijalektima, likovnoj i
filmskoj umjetnosti, glazbenoj i plesnoj kulturi
te običajima općenito, a posebice pučkim običajima vezanim uz pojedine katoličke blagdane. Autori školskih knjiga iz narodopisa uglavnom su i postupali u skladu s tim smjernicama,
koje su očito bitno različite od onih koje su dobili autori udžbenika iz Narodopisa za bugarsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj.
Uzroke golemoj razlici u programu iz predmeta Narodopis za male bugarske učenike, u
odnosu na hrvatske, vjerojatno valja tražiti i u
mladosti hrvatske države te u nerazvijenoj tradiciji slobodnoga isticanja vlastite nacionalne
samobitnosti, ponosa, ljubavi i poštivanja vlastite matične držve, naroda, nacionalnih simbola,
državnih praznika i važnih događaja iz nacionalne povijesti. Zbog neiskustva, ali i zbog trajnoga straha od negativnoga etiketiranja, svega
84
Klasje naših ravni
Sanja Vulić. Uloga školskog predmeta Narodopis...
82-85
toga nedostaje i u matičnoj Hrvatskoj, a to se
onda logično odražava i u manjinskim zajednicama.
Možemo samo zaključiti kako bi bilo dobro
kada bi nam u tom pogledu Bugarska poslužila
kao uzor.
Heka, Ladislav (2001): Narodopis. Čitanka za
učenike od 9. do 10. razreda škole, Croatica,
Budapest
S’beva-Juričkaj, Asja (2003): Dobra srešta.
Učebnik po narodoznanie za učenicite ot I do
IV klas, Croatica, Budapest (ćir.)
IZVORI:
LITERATURA:
Blažetin, Stjepan, ur. (1998): «Bez njega si bez
imena». Smjernice i zahtjevi hrvatskoga odgojnoobrazovnog sustava u Mađarskoj, izd. Hrvatskoga glasnika, tjednika Hrvata u Mađarskoj
Franković, Đuro (2001): Narodopis. Čitanka
za učenike od 7. do 8. razreda osnovne škole,
Croatica, Budapest
Franković, Đuro (2002): Narodopis. Čitanka
za učenike od 1. do 4. razreda osnovne škole,
Croatica, Budapest
Vulić, Sanja (1999): Hrvatsko školstvo u Mađarskoj: Bez njega si bez imena, ur. Stipan Blažetin, Budimpešta 1998., Matica 5, Zagreb, svibanj 1999., str. 51-52.
Vulić, Sanja (2004): Nakladništvo Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski iseljenički zbornik 2005, ur. Vesna Kukavica, Zagreb, str. 33-42.
Boškovićeva pjesma posvećena carici Mariji Tereziji
Naslovnica Boškovićeve pjesme posvećene
carici Mariji Tereziji
85
Klasje naših ravni
Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi...
86-90
Jezik Balinta Vujkova u usporedbi
s južnogradišćanskohrvatskim
govorima
ROBERT HAJSAN
Za sastavljanje ovoga rada služio sam se knjigom «Razlinkavi zec», a kasno (naime u Rovinju) doznao sam od dr. Sanje Vulić za popratni
rječnik u Vujkovoj studiji «Cvjetovi mećave»,
koja sadrži istraživanja po Gradišću, a meni
nije bila dostupna.
Ako želimo usporediti jezik Balinta Vujkova
s južnogradišćansko-hrvatskim govorima neophodno je potrebno koristiti se realizacije
starocrkvenoslavenskoga jata. I Balint Vujkov i
južnogradišćanski Hrvati realiziraju spomenuti glas na «i».
Južnogradišćanski Hrvati žive poslije dolaska
u 16. stoljeću (doseljenje je proveo grof Ferenc
Batthyány na svoja vlastelinstva Németújvár /
Novi Grad / Güssing i Rohonc / Rohunac /
Rechnitz) u dva kotara zemlje Gradišća, naime, Novi Grad i Borta / Oberwart. Hrvati u
kotaru Borta dijele se na Vlahe i Štoje, a Hrvati
u Novom Gradu su takozvani južnogradišćanskohrvatski čakavci s tim da imaju i Nova Gora
/ Neuberg i Pinkovac / Güttenbach i štokavskih i čakavskih elemenata u svojem govoru.
To možemo dokazati ako uspoređujemo neke
jezične značajke:
što, zašto
na stolu(6.)
vekši
pivac/pijetao
protuliće
veselje
kod nas
po nimšku
zubatica
puagar
JUŽNI ČAKAVCI
- (ča, zač)
- (na stoli)
- (veći)
- (peteh)
- (premaliće)
- (pir/svadba)
+
+
+
+
PINKOVAC
+
+
+
+
+
+
+
+
+
ŠTOKAVCI
+
+
+
+
+
+
- (pri nas)
- (po ni/m/ški)
- (brana)
- (paur)
učit
tieg
lapat
oni su tili
kucak
ločest
prvi dan
lin
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
+
- (vučit)
- (žito)
- (polje)
- (štili)
- (cucak)
- (poredan)
- (pa/o/ndiljak)
- (taman)
86
Klasje naših ravni
Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi...
Docentica dr. Sanja Vulić precizira gore rečeno u svojem prilogu «Gradišćanskohrvatski
govori unutar hrvatske dijalektologije» (Panonski ljetopis 2001., str. 491.-492.) i kaže doslovno: «Pritom valja napomenuti da se samo
u sedam južnogradišćanskih čakavskih govora
rabi ili se prije asimilacije rabila zamjenica ČA
(Stinjaki, Stinjački Vrh, Veliki Medveš, Žamar,
Jezerjani, Žarnovica, Santalek), a u ostalih
osam govora ŠTO, ali zbog inače čakavskoga
jezičnog sustava ti se govori smatraju čakavskima.» (završen citat).
Što se tiče štokavskih govora u južnom Gradišću opet će nam tabela pokazati da imaju
i Vlasi i Štoji zajedničkih elemenata u svojim
govorima, ali da se ipak razlikuju u nekim značajkama:
Vlah
lapat
po niški
cucak
ć= č
oni su štili
česa
što
zašto/začto
na stolu
doma
bi(j)a
Bog; zec
vrebac
kresti
firlen
sprigniti
Poglej ga!
(dite/Kind)
toga nož
Štoji
Schandorf
polje
po niski
cucak
ć= č
štili
česa
što
zašto
stolu
domuan
bil
uo; ie
vriebac
krasti
čegljen
-nu-ti
je
Dürnbach
polje
po nimčki/
po niški
cucak
ć= č
štili
česa
što
zašto
stolu
domuon
bi
uo; ie
vriebac
kras
čegljen
-nu-ti
ga
toga
ta
Schachendorf Prostrum
Güttenbach
polje
po niški
zemlja/polje
po ni/m/ški
lapat
po ni/m/šku
cucak
ć=č
štili
česa
cucak
ć=č
tili
česa
kucak
ć=č
kanili
česa
86-90
što
zašto
na stolu
domuan
bi(l)
uo: ie
vriebac
(u)kras
čedljen
-nu-t
ga/je
ta
što
zašto
stolu
domuan
bil
uo; ie
vriebac
kras
-nu-ti
je
ta
što
zašto/zač
stolu
domu
bi
uo; ie
riebac
kras
čedlen
-ni-ti
je
ta
U uvodu sam već rekao da je realizacija starocrkvenoslavenskoga jata zajednička značajka
između jezika Balinta Vujkova i južnogradišćanskohrvatskih govora. I u Pinkovcu i kod
Balinta Vujkova naći ćemo riječi poput cista,
dida, misto, zvizda, strila (strija u Pinkovcu strijela u gradišćansko-hrvatskom književnom
jeziku /blijesak, munja/), sikira, cilu noć, doli-gori, tirati, vridan, sime – simena, mišat se,
svića, uvik, srića, ritko, svit, dičica, dite, dica,
lipo, vitar, tirati, sime – simena, vridan, misto
umjesto mjesto, divojka, namistiti gnjizdo, što
bi ti siko (sikao – sjekao) na komade (kusiće),
kako triba, lipa, viditi, nesrića, natirat, rič, pobiliti, zapovid, politi, umiriti, brig, nije prošlo vrimena, ja sam tila (htjela/kanila), zdila (zdjela);
u Pinkovcu i kod štokavaca ima još lito (ljeto,
godina), po nimšku (njemački), lin (lijen)
Kod Balinta Vujkova ima još daljnjih realizacija
poput: kolivka, bis (bijes, jad), virujem, isprid
nosa, prid njim, sidi prid kraljom, prid to (pred
tim), prid njeg (pred njega) stao razlinkav zec,
priko sedam gora, primetniti se /premetnuti
se/ (einen Purzelbaum schlagen), pritvoriti umjesto pretvoriti, di umjesto kade, gdje,
kako, nji umjesto nje/njih, tičija pisma, priselila umjesto preselila, ja sam tila (htjela/kanila), sidi prid kraljom, pribivat, privrtat, privrnit,
sitit se (sjetiti se), otela se kralju naposlitku rič,
pivati im nike zečije pisme (u Gradišću: jačiti
jačke), bisni kralj (bjesniti, bjesnjeti), niki (neki
– također u Gradišću) kralj, sve mete (mesti)
prid sobom (u Gradišću pred sobom), krene
prid nepretelja (neprijatelja), virna (vjerna) keruša, naditi – nadjeti (stopfen) ... Mogli bismo
reći da je kod njega IKAVICA markantnija odnosno izražajnija, što u Gradišću nije slučaj
87
Klasje naših ravni
Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi...
86-90
ni kod „najikavskijih“ ikavaca; ali piše nemaju
umjesto nimaju! Dok mi matere nemamo, ni
ti nemaš nas ... jel (jer) ona bližeg (bližjega)
nema (nima) ... Otpremit u šumu; (srpskohrvatski utjecaj!?)
voga) niko ni čuo nije.
Piše korice od kruva umjesto kruha, suva tikva
umjesto suha tikva, šta umjesto što, ćuti umjesto šuti (muči!), baćo (oče), starat se (skrbiti
se),
Kod Balinta Vujkova naići ćemo i na nove tvorevine poput metlicati /metlicati zecovog (zečevog) oca/; bome mora krajčit (ići kraj) od
žene; nazlobrzan kralj – vidi kod SRASLICA!;
Izostavlja «h» poput selo Stinjaki: od nji umjesto od njih (također u Pinkovcu), piše umjesto
hoće samo oće, oćeš umjesto hoćeš, umjesto
nahraniti samo naraniti, rana umjesto hrana,
neotice umjesto nehotice, odranit umjesto
odhraniti, odmanio rukom umjesto odmahnuo, polili su ga ladnom (mrzlom) vodom; na
Stinjacima kažu za uho «uo»!
Rabi germanizme poput vandizati – već je istrčala prid kralja pa se sva vandiže
Stavlja «d»-protezu ispred učiti – dučiti; stavlja «s»-protezu ispred igrati – sigrati; stavlja «n»
ipred uz - nuz
Kad smo već kod specijalnih gramatičkih stvari moramo ustanoviti, da kod Balinta Vujkova
izostaje promjena «o» u «e» iza palatala. Na
primjer: s derančićom umjesto s derančićem,
kraljov umjesto kraljev, u kraljove dvore, da ga
ocom zovu, prid konjom sidi razlinkavi zec; u
Gradišću se rabi promjena «o» u «e» iza palatala (s učiteljem, s mužem, s konjem, nima
učiteljev)
Izostavlja grafeme u riječima poput lad umjesto hlad, tica umjesto ptica, čovik umjesto
človik – zanimljivo da je u Pinkovcu također
lad i tica! – donela umjesto donesla, ilo umjesto jilo, manite se (maknite se od maknuti se),
uvati se za nos umjesto uhvati; izostavlja «k»
u ćer
Zanimljive su kontrakcije poput vezo umjesto
vezao/privezao, dopo umjesto dopao/dopadao, oma umjesto odmah, maćva umjesto
maćeha, maćaha (gh), ko umjesto tko ili gdo,
niko umjesto nitko, odvo umjesto odveo/otpeljao, našo (našao), mogo (mogao), staro
(starao), ko umjesto kao, doće = doći će, raso
(rasao), stigo (stigao), pomogo (pomogao),
ponela (ponesla), odrasto (odrastao), stigo
(stigao), kazo (kazao), počo – počeo, ušo –
ušao, kazo – kazao, prošo – prošao, siko – sikao, mogo – mogao, poviko – povikao, izdo
– izdao, poslo – poslao, razaslo – razaslao,
digo – digao, došo – došao, pogledo – pogledao, kralj se samo trgo – trgao, tribo – tribao, mogo – mogao, čeko – čekao, omilovo
– omilovao, kazo – kazao, sagledo – sagledao, izašo – izašao, ugledo – ugledao, natrčo
– natrčao, poviko – povikao, zapinušo od bisa
(zapinušao), potuko – potukao, ratovo – ratovao, iskazo – iskazao-.
Ima riječi, natuknice i pojmove iz standardnoga jezika koji se u Gradišću ne rabe poput žeđ
(žeda/žaja), zaboraviti (zabiti), kaže (reče,
veli), iza žene (za ženom), curica (divičica),
šuma (loza, gora), za njima (za njimi), naići
(auf etwas stoßen), lupati o drvo (udariti u drivo), oni će oca vikat (ćedu), koja – odnosna
zamjenica (ka), kojem (kom), šuplji, čitav (cijel, cil u Pinkovcu), iznenaditi (presenetiti), oni
misle (mislu), oni žive srićno (živu), drvo (drivo), udesiti (anpassen, herrichten, zurechtmachen), spleten (durcheinander, verwirrt), latiti
se posla – latiti se spremat i sredjivat, mana
(greška, falinga), jalova (unfruchtbar, gelt –
nerodovita, nerodna, neplodna), narasle joj
zazubice (das Wasser läuft ihr im Mund zusammen), bašća (vrt), rat (boj), ošteniti (welpen), zagušiti (zadaviti), zakukati (zu jammern
beginnen, wehklagen), posrnuti (fehltreten,
stolpern, straucheln), komad (kusić), uzalud
(zaman), oteti se, zec samo prkosi (suprotstaviti se, biti tvrdoglavan, trucati se), i prcka (prčka) kralju isprid nosa, zainatiti se (sich etwas in
den Kopf setzen, nicht nachgeben, halsstarrig
sein).
Izostavlja «v» u take svatove umjesto takve
(u Gradišću takove, jer je starocrkvenslavenski poluglas postao puni vokal), kad je ovaka
(ovakva – ovakova), (ne)kake nečiste sile (ka- Piše «srpskohrvatsku» konstrukciju: otić da na
kve – kakove), zec za kakog (kakvog – kako- siče drva umjesto otići nasići drva – u Gradi88
Klasje naših ravni
Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi...
86-90
šću hrvatska varijanta: projti nasić drva!
Ima riječi s nekim drugim značenjem – pitanje semantike: zdravo = jako; čudo = jako/
vrlo/veoma; kad ne slušaš moj svit (savjet, /
gh/ tanač).
njati se), ružiti (grditi, psovati), gledaju kako
će (ćedu) napakostit (jemandem etwas aus
Bosheit antun, gegen jemanden boshaft vorgehen), graja (larma), kaljati ruke (zamuckati
ruke), sagniti se (sagnuti se – sprigniti se/sprignuti se), dreknuti (aufschreien, kreischen,
gellen), đipati (skakati), duvar – zid, komarnjik – komarnik (Mückennetz, Moskitonetz),
konabiti: Nećeš valjda sirotu ženu konabit (kazniti – kaštigat) kad je ovaka?, sunuti: sunio
na zeca – sunuti (plötzlich einfallen, in den
Kopf fahren), suvaja: melje baba ko stara suvaja; stamanuti: samo to je baš (upravo) tvoja
srića što (da) me ne možeš (moreš) stamanit,
makar (akoprem, premda) si tako nazlobrzan; tarmati: pa tarmaju i nju i njezinog oca
(u Gradišću «nje» oca); krvati: zeko krva po
nosu; gukati (girren, gurren – također u Gradišću): oni guču kralju; krnuti/krhnuti: a još ga
se kralj krne po nosu – a još kada kralja krnu
po nosu; potamaniti (vernichten, ausrotten);
ubardati: nikako nisi ubardo (ubardao) da bi
bolje bilo da nisi tako hitar na zlo; on se zblenio (zblenuo); silesija (Unmenge, ungeheure
Menge, große Anzahl), zamanjivaju na zeca
... mrnđa on sam sebi ... kralj to i neotice (nehotice) mrnđa, pa misli ...
Gramatičke i ortografske posebnosti u jeziku
B. Vujkova. Naći ćemo riječi, izraze, pojmove
i natuknice poput brez umjesto bez ili prez,
kučka umjesto kuja ili umjesto kucak (pas),
snaja umjesto snaha, ić umjesto ići, doć umjesto doći, brat je očo za svojom srićom, puštila umjesto pustila, divija umjesto divlja, malo
lipi očivi umjesto ružne, gadne, mrazne oči,
sad el nikad (jetzt oder nie!) umjesto ili (u Pinkovcu ali)! uštma umjesto ušima, u zeke korak
umjesto zečji korak, iđe umjesto ide, iđi umjesto idi, blizo umjesto blizu, zecovi umjesto zečevi (po Aniću etnološki dozvoljeno i zecovi),
omilovati se o zeca, milovati oko razlinkavog
zeca, vazdan – cijeli dan, prija umjesto prije;
keruša očla (otišla) tamo; Vokativa u Gradišću
nema kako je to slučaj kod B. Vujkova, na primjer: luda i nazlobrzna glavo,
Zanimljiva je sraslica: nazlobrzan = na – zlo
- brz
Upadljive su skupne riječi kao tanjir, čerez
(kroz – zbog), mrvice ranjen, okripiti, a zajednički su i glagoli na –niti. U Pinkovcu sprigniti
se (prignuti se, sagnuti se), kod Vujkova pisnit
- pisnuti (pišćati/zischen), podmetnit štence,
metnit, prignit, jauknit, buknit, sagnit, iđe (ide)
sad poginit (poginuti), podmetnili – podmetnuli, tisnio u smrt (tisnuo); on se zblenio (zblenuo); nadalje: ko naručeno (kao naručeno),
ona je rodila dvojke, hitar – brz, brig – brdo,
izmed (između)
Razlika je u leksiku. U južnogradišćanskih Hrvata nema izraza poput budžak (kut, ugao),
deran – derančić (dičak), razlinkav zec, keruša (kera, kuja, kuzla), bućurić (čutura?, čuturica?), zečija bunja (Hasenloch, Hasenversteck), koterac, otsele (odsada?), guja (zmija,
kača), tumarnit/tumarati (herumirren), pendžer (oblok, prozor), bepča, kolivka = zipka,
(na)jedared = jedanput, bogovetni dan, i kralju se počelo razgaljivat u glavi (razgaliti), mrnđati, svanjivat – svanuti, štence – štene (Welpe), kotarica (košarica), stanjit/i/ (verdünnen,
dünner machen), proja – prosa, žuto proso
(Hirse, Maisbrei), pritajiti se (shraniti se – shra-
U morfologije ima isto odstupanja. U deklinaciji u grad. Hrvata nema u množini sinkretizma –ama (stražnjim nogama /zadnjimi nogami/), jedva (kumaj) se vuče na nogama; -ima
(u kraljevskim dvorima /u kraljevski dvori/),
približama se dvorima (dvorom), trči on konjima izmed noga, tuče po svojim ljudima (po
svoji ljudi); u Gradišću nema ni dugi oblik u
muškom rodu množine: -ov- (stvorovi; uplićeš
se u poslove; kerove ranit – hraniti; na umetak
-ev- valjda nećemo naići, jer nema promjene
«o» u «e» iza palatala
Izričaji nepoznati u Gradišću: ... kad su se nji
(nje) dvi ušikale dvora ..., a ova o tom ni ne
klapi (sanjati) ... one će sad babit i mladu kraljicu dvorit; Ko zna šta si se naučia u toj divijačini i di si se i sad kerila! Gdo zna što si se naučila u toj divljini i gde si se i sad ..............! Al’ se
sad kobojage iznenadila (presenetila); pa sve
skiči; al šta mož (ali što moreš); čitavog života
suv kruv ist (cili žitak suhi kru jis); Al sad je
divanu (pričanju) kraj! ... i puštio korak i bio u
kraljevskim dvorima (i pustio korak i bio u kra89
Klasje naših ravni
Robert Hajsan, Jezik Balinta Vujkova u usporedbi...
86-90
ljvski dvori); pukac po nosu (udarac po nosu);
... bole te ne (one?) ile? ... pa se uvati (uhvati)
za nos; krvati po nosu; tako su prodžedžile
cilu noć; užegurile se sad maćva i njezna ćer
(........ se sad maćeha i njezina kćer /maćaha i
nje kći/); bome mora krajčit od žene; kad se
kralj KRNE po nosu; otela se kralju naposlitku
rič; nećeš valjda (morebit) sirotu ženu KONABIT; melje baba ko stara SUVAJA, pa je kralja
zbunila; na komade bi ga isiko; tisnit u smrt; u
divenice nadio (naditi – nadjeti, nadjenuti, nadijevati /stopfen, vollstopfen/), u njeg se srce
steglo (stegnuti se – zusammenschrumpfen)
Što se tiče brojeva razlika je između B. Vujkova i Gradišća. Na primjer: vodi dva kerića
– pelja dva kuciće
Konačno nema ni grafema «đ» kod južnogradišćanskih Hrvata, a ni u ostalom Gradišću!
Zanimljiv bi bio Vujkov popratni rječnik koji
je sadržan u njegovoj knjizi «Cvjetovi meća-
ve» što ga je komentirala Sanja Vulić u svojoj
studiji «Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj».
U vezi s tim ona veli doslovno: «Iz gradišćanskohrvatskih su govora u rječnik uvršteni primjeri tipa curi godina – pada kiša, dugovanje
– stvar, jačiti – pjevati, krajspraviti – uništiti
...». Za ovo moje priopćenje mi taj spomenuti
dodatni dijalekatni rječnik nije stajao na raspolaganje. Bavljenje njime bit će mi posao na
nekom narednom skupu.
Rezimirajući možemo ustanoviti da realizacija starocrkvenoslavenskoga jata na «i» u jezičnom pogledu s jedne strane spaja Balinta
Vujkova i govornike južnogradišćanskohrvatskoga dijalekta, a da s druge strane Vujkov
leksik i lokalkolorit pripadnicima spomenutih
govora u južnom Gradišću otežavaju čitanje
njegovih tekstova.
Boškovićeva matematička analiza pukotina na kupoli bazilike
sv. Petra u Rimu
90
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja
91-95
Odnos pjesnika i kraja
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
UVOD – U svojemu ću se izlaganju, zbog specifičnosti vlastitoga iskustva, usporedno osvrnuti na odnos pjesnika i kraja – u kojem živi i
onoga iz kojega je otišao. No, zbog tragedije
koju je doživio moj zavičaj, radi informacije
šire javnosti na esperantu, više ću se zadržati
na svojoj vezanosti za rodni kraj i neprekidnoj
čežnji za povratkom.
Veza čovjeka za rodni kraj ostaje trajna do
njegova povratka u zavičaj ili do završetka
ovozemaljskog života, što potvrđuju bezbrojni
primjeri tijekom povijesti. Ljudi se sele iz različitih razloga: ekonomskih; u težnji za boljim životom, političkih; zbog neslaganja s vladajućim
režimom svoje države, radi školovanja ili napredovanja u zvanju, a osobito su teški odlasci
izbjeglica i prognanika zbog ratnih strahota.
Napuštanjem zavičaja, vezanost sa svime što
je ostalo u rodnom kraju, opterećena bolom
te snažnom čežnjom za povratkom, ne smanjuje se vremenskim odmakom. Često se čak i
pojačava, stoga se mnogi iseljenici i u dubokoj
starosti vrate u stari kraj.
Odnos pjesnika i kraja, isprepleten je neraskidivim nitima od kojih su izatkani biseri svjetske
literature. Kao umjetnika i kao društveno biće,
pjesnika ne može mimoići ništa što se zbiva
u njegovu kraju. I radost i bol, sve društvene
promjene, razvoj i napredak, a osobito velike
tragedije njegova su snažna motivacija i inspiracija.
Iz neprekidne čežnje, kao iz nepresušnog izvora s kojega se umjetnik napaja, nastaju veličanstvene simfonije, zadivljujuće slike, vrhunska
književna djela.
Na ovom uvaženom skupu1 govorit ću o svojemu odnosu prema zavičaju s dva motrišta:
1 Hrvatski esperantski savez, Međunarodni skup,
«Mali jezici – bogato literarno stvaralaštvo» Zagreb,
1.- 2. prosinca 2011.
1. O čežnji koju sam osjetila odlaskom na školovanje i koju sam iskazala u intimnoj poeziji, te
kratkim pričama i lirskim minijaturama.
2. O osjećaju boli i nemoći pjesnika da učini
nešto za svoj kraj u njegovim najtežim povijesnim trenucima, kojima i sam može i mora
svjedočiti.
POJAŠNJENJE – za one, kojima nije poznata
hrvatska povijest: Srijem je pripadao Hrvatskoj
s kojim je 1918. godine ušla u bivšu zajedničku državu. Raspadom stare države u krvavom
ratu, Hrvatska gubi Srijem, kao i još neke svoje dijelove. I još nekoliko potrebnih podataka
o meni kao autorici ovoga izlaganja: Rođena
sam u mjestu Kukujevci za vrijeme Drugog
svjetskog rata (1942.) i nakon završene osnovne škole, na daljnje školovanje odlazim u Hrvatsku, svoju matičnu domovinu. Završavam
vinkovačku gimnaziju, a u Rijeci Pedagošku
akademiju, gdje cijeli radni vijek u istoj osnovnoj školi predajem hrvatski jezik.
1.
Emotivno neraskidivim nitima vezana za Srijem i jednakom ljubavlju prema Hrvatskoj, živim «na stalnom putovanju» između zavičaja i
domovine. Nikada se nisam mogla otrgnuti od
rodnog mjesta, pokidati nevidljive lance koji
nas vežu.
Zašto se nisam vratila? Više je razloga zbog kojih sam ostala i koji potiskuju čežnju za povratkom. Neizmjerno sam voljela svoj učiteljski poziv i hrvatski jezik koji nisam mogla predavati
u zavičaju, a ljubav prema domovini Hrvatskoj
jednako je jaka kao i ona prema zavičaju. Osjećaj osamljenosti svladavala sam pišući pjesme
SAMA SAM, A PROLAZE LJUDI:
Sama sam …
Oko mene prolaze ljudi.
Razgovarati bih htjela, prijatelja sresti,
stati na cesti
91
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja
i dobar dan poželjeti znancu.
Strancu se ne mogu nasmiješiti, Ne će me razumjeti.
U ovom gradu
nepoznat je meni svijet.
Leptir je poljubio cvijet,
vjetar je otkinuo laticu ruže.
Oni se dugo druže.
Moji prijatelji
prve igre i prvi koračaji
tamo su preko brijega.
Ispod snijega
duboko skriveni,
a čežnja u meni
teška je. Umorna sam od traženja dugih,
sama sam, a prolaze ljudi.
Također i pjesmom SA SAMOĆOM SAMUJEM i minijaturom:
Tako često u osami
Plačemo ja i srce
Plačemo tiho sami.
Godinama sam samu sebe uvjeravala kako
sam na privremenom radu između zimskih i
ljetnih praznika koje sam redovito provodila
kod kuće. Sigurna da ću se jednoga dana zauvijek vratiti, radovala sam se kao dijete zagrljaju majke. A ono «kod kuće» imalo je za mene
sveto značenje, zbog kojega, kada u Domovinskom ratu ostajem bez zavičaja, moja bol za
izgubljenim krajem postaje gotovo neizdrživa.
Što osjeća pjesnik odlaskom iz rodnog kraja,
ispisala sam u zbirkama poezije i mnogim neobjavljenim rukopisima, te u mnoštvu pisama/
priča majci, kojima sam objema olakšavala život. Sve proživljeno u djetinjstvu ostalo je netaknuto u sjećanju i stalno se isprepliće s doživljajima u novom mjestu boravka. U stalnom
procjepu između stvarnog boravišta i onoga
što sam ostavila na odlasku, usporedno sam
živjela dva života. PUTUJEM SVAKE NOĆI:
Tamo, gdje pripadam sva,
tamo, gdje u čežnji živim,
tamo…
jer ne mogu da se smirim,
putujem svake noći.
Ujutro vraćam se JA.
91-95
Želja za povratkom dugo je bila toliko jaka da
su se san i stvarnost izmjenjivali poput dana i
noći. Dolasci i odlasci, rastanci s onima koje
sam ostavila, stajali su ispred mene kao zla sudbina s pitanjima bez odgovora. Zašto se ne vratim? I kamo ustvari pripadam? Živim li u novom
kraju ili tamo, gdje mi je ostalo djetinjstvo? I
KAMEN OVAJ VOLIM:
Zovu me jutra tvoja, zemljo,
mole me sutoni da se ponovno vratim,
srce iz grudi hoće.
Ne pita
mogu li ostaviti novi dom
i otići ognjištu starom.
Ali kako, kako da odem?
I ovdje je domovina moja.
Ova ulica moga grada,
ulica je i moja.
Kako da odem
kad kamen ovaj volim
i more, ravnicu plave boje.
Kroz valove mlada žita mi mašu,
a stijene šapću:
Ostani
i mi smo tvoje.
Život i snove neprekidno sam pretakala u pjesme:
San o povratku
Otišla sam kao lahor
Kao sužanj vraćam se.
A moja bol
Koju ostavih na odlasku.
San je ili pjesma.
Koliko god se snašao i uspio u novom mjestu
življenja, duša pjesnika ostaje zauvijek zarobljena u nekom kutku najranijeg djetinjstva. Teret čežnje nosit će kao naramak sijena s livada
zavičaja:
Iščupano stablo
ne pušta nove grane.
Tužno uvene.
Moji odlasci iz rodne kuće bili su uvijek bolni.
U večernjim satima potpune osamljenosti i u
mislima na svoje bližnje u daljini, nastaju pjesme: Ravnico moja, Tri djetinjstva, Pod starom
voćkom, Žitno polje, Miriše zemlja, Jesenske
noći, Proljeće tražim, U daljini, Bit ću sretna, Ze-
92
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja
mljo, čekaj, Sama sam, a prolaze ljudi, Jasmin,
Ako se ne vratim i druge, te ciklus lirskih proza,
od kojih smatram najsnažnijom, onu naslovljenu s Moja najtoplija zima, gdje sam iskazala svoje najdublje i najbolnije osjećaje prema
majci i našim rastancima.
Motivi čežnje i ljubavi prema rodnom kraju
utkani su u zbirke poezije: – Raskrižje (Rijeka,1983.); – Sva u srcu (Zagreb,1985.); – Vratit
ću se, Zemljo (Zagreb,1991.); – Stazama jutra
(Rijeka, 1995.); – Ususret svojoj zvijezdi (Austrija, 2010.), te u pričama: – Uz baku je raslo
moje djetinjstvo (Zagreb, 1997., 2010. i Subotica, 2011.).
Uz sve teškoće mojih roditelja, u njihovoj silnoj
brizi za nas djecu, bila sam vrlo sretna djevojčica. I čitav život u svemu što me okružuje tražim
iskru radosti. Pišem pjesme za djecu (mnoge su
uglazbljene) pune radosti i ljubavi prema ljepoti i životu. U slikovnicama – S vjetrom kroz godinu (1999.); – Od proljeća do proljeća (2003.
i 2004.); – Izašli iz priče (2005.); – Ja se mraka
ne bojim (2010. i 2011.); – Pjesma o zmajevima
(2011.), te u izabranim pjesmama za djecu: –
Igrajmo se radosti (2006. i 2007.) uz duboko
poznavanje dječjeg svijeta, koji sam spoznala
dugogodišnjim učiteljskim radom, ispisujem i
svoje sretno djetinjstvo, te na taj način nastavljam prekinuti život u zavičaju.
Za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu 2006. godine dobila sam
GODIŠNJU NAGRADU GRADA RIJEKE. Za
puno ljepote zahvaljujem Rijeci, gradu dobrih
ljudi, gradu moje djece i mojih divnih učenika.
2.
Pripremajući izlaganje, neprekidno razmišljam
o temi skupa «Mali jezici – velika literarna djela», ponesena i ohrabrena temom jednog od
sudionika, velikana hrvatske poezije, profesora
emeritusa Ivana Goluba – «Pjesma neka nam
bude disanje».
Moram pisati kao što moram disati, znala sam
govoriti kao da se opravdavam.
Neka bude glasna pjesma! Neka je čuje cijeli
svijet! Hrvatski je jezik malenoga naroda s dugom, često veoma teškom poviješću, bogate
tradicije i kulture, velikih književnih djela.
91-95
Kada se 1990. raspada bivša država, a ubrzo
započinje srpska agresija na Hrvatsku, nedvojbeno i jasno ustajem protiv ratnih strahota,
koje su se nadvile nad moju domovinu. Ljubav
prema mojemu narodu koji pati i bol zbog ratnih strahota, iskazujem pjesmama antiratnog
sadržaja: Molitva za Hrvatsku, Hrvatski vojnik,
Novo jutro,Molitva za poginule hrvatske ratnike,
U suncu ćeš sjati …
Više mojih pjesama uglazbljuje doajen hrvatske glazbe Ljuboslav Ljubo Kuntarić od kojih
se ističu: Hrvatskoj majci, Molitva za Hrvatsku i
Vukovare spomeniče.
Nacionalna svijest, koju sam ponijela iz roditeljskoga doma, snažan osjećaj pripadnosti
hrvatskom narodu i vjerski odgoj u katoličkom
duhu, od rane mladosti stavlja me na stranu
istine i pravde, što će u ovom periodu mojega
stvaranja osobito doći do izražaja.
U srpskoj agresiji na Hrvatsku od 1991. do
1995. godine posebnu tragediju doživjet će
moj rodni kraj. Pod strašnim pritiskom, mučenjem i prijetnjama smrću, protjeran je veliki
broj Hrvata iz Bačke i Banata, a najviše iz Srijema, moga užeg zavičaja.
Ovdje bih se zadržala na tragediji Kukujevaca,
za koju smatram da se nije smjela dogoditi, u
tim razmjerima, na početku 21. stoljeća, a patnje Kukujevčana počele su davno. Zar samo
zato što su Hrvati i što su živjeli na prostoru,
za kojim su osvajači dugo težili? Ako nisam u
pravu, neka me se opovrgne. Daj Bože, da Kukujevci budu onakvi kakvi su stoljećima bili!
U pisanim dokumentima mjesto se spominje
još od 1227. godine, a od 1990. do 1995. prognano je gotovo cjelokupno, stopostotno hrvatsko stanovništvo. Nadaleko su poznati po
velebnoj crkvi, posvećenoj Presvetom Trojstvu, koju je dala sagraditi austrijska nadvojvotkinja, češka i hrvatsko-ugarska kraljica Marija
Terezija.
U 19. stoljeću u mjesto se naseljavaju Nijemci, koji će biti istjerani poslije drugog svjetskog
rata. Tada je minirana crkva, porušen zvonik i
krov, a ostali su samo ogromni zidovi kao opomena na strašan zločin. Osiromašeni u ratnim
93
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja
strahotama i mučeni od nove vlasti, mještani
će nakon dugih i teških godina uspjeti popraviti
svoju crkvu.
Kada su iz mjesta istjerani Nijemci, u njihove
bogate kuće naseljeni su kolonisti srpske nacionalnosti. Odmah su zauzeli vlast, mučili i tukli
naše ljude. Počinje tjeranje u zadruge, kulacima se oduzima zemlja i proglašava ih se državnim neprijateljima. Selo se potpuno uništava.
Glad je u tim godinama na mene ostavila neizbrisiv trag.
Ostali smo bez zemlje i bez svega, što je potrebno za život, a novi vlastodršci dolaze svakodnevno tražeći da im damo hrane, govoreći
da su sigurni kako smo sve sakrili i da ćemo
im dati, milom ili silom. Među ljude se uvukao
neizmjeran strah. Pamtim kako se u kući često
šaputalo. Govorilo se da su «ovi» (vlastodršci)
došli iz šume i da to zlo ne može zauvijek trajati. Bila je to velika nada i utjeha, koja ih je održala u tom gotovo neizdrživom životu. Majka
je skupljala vlati pšenice po njivama da nam
baka ispeče malo kruha.
Nakon propasti seljačkih zadruga i očitog neslaganja s domaćim stanovništvom (bili su nam
nametnuti gospodari), kolonisti odlaze, a doselit će se Dalmatinci i Hercegovci i tako Kukujevci ponovno postaju čisto hrvatsko i katoličko
mjesto. Vrijedni i neumorni Srijemci obnavljaju
imanja, grade se nove kuće, ekonomski napreduju.
No, polako i vrlo perfidno, ostajemo bez prava
na svoj jezik. Kukujevci su poput nekih mjesta
u Bačkoj, bili prava oaza čiste ikavice, a u školi
učimo hrvatski standardni jezik. O tome sam
pisala u zbirci priča Uz baku je raslo moje djetinjstvo.
Sada su iz mjesta otjerani učitelji Hrvati, izbacuju se hrvatski udžbenici, dolaze srpski učitelji i naša djeca više ne uče hrvatski jezik. Znakovito i bolno za starije naraštaje, iz uporabe
se za dvadesetak godina potpuno gubi naš
ikavski govor, a zamjenjuje ga neka mješavina
ekavskog s melodijom našega govora. Hrvatski jezik čuvaju naši svećenici, a ikavski govor
stariji ljudi, ali državna je vlast jača i pobjeđuje
nemoćan narod.
91-95
Pod neizdrživim pritiskom, veliki broj obitelji
iz Vojvodine mijenja kuće i zemlju te odlazi u
Hrvatsku, a poslije redarstvene akcije oluja u
moje selo Kukujevce upada srpska vojska i tjera sve, ostaje tek desetak obitelji. Mjesto doživljava potpuni etnocid i kulturocid.
Dok sam slušala o takozvanom humanom preseljenju i vjerovala da se tako nešto ipak ne
može dogoditi, duboko potresena poručujem:
Ako odete,
zemlja će biti žedna,
a vi ćete na tuđim njivama plakati …
Nadajući se poput djeteta da se molbom može
zaustaviti zločin. U stihove sam izlila svu nemoć, vapaj i bol za otetim zavičajem.:
Ne dajte naša stoljeća
pred ovo straha pred njima!
Zavapite Gospodinu!
Kao u ljetnim žegama
kada ste kišu molili.
Zavapite Gospodinu!
I za vapaj će biti kasno
ako odete.
Dvadeset godina je prošlo, a ja više nikada nisam otišla KUĆI. U znakovitoj priči KUĆA NA
PRODAJU (Hrvatsko slovo, i Književna Rijeka,
2011.) pišem kako želim kupiti očevu / svoju kuću. Nadala sam se da se zlokobni naum
osvajača ne može ostvariti i vjerovala, kada rat
prođe, da će se svatko vratiti svojoj kući. PISMO OCU:
… Kad odeš na groblje, reci majci da ću doći
čim ovo prođe.
Rat mora završiti, već predugo traje.
Često sanjam
kako sjedim na pragu
obasjana suncem.
O protjerivanju Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata godinama se šutjelo. Ne izvješćuje se o
mučenim, zastrašivanim i ubijenim Hrvatima.
Kad sam na VII. i VIII. (2009. i 2010.) SUSRETIMA KNJIŽEVNIKA u Rovinju progovorila
o protjerivanju naših ljudi iz Srijema, izazvala
sam veliko zgražanje sudionika, jer su mnogi
tada prvi put čuli da je iz mjesta Kukujevci pro-
94
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Odnost pjesnika i kraja
tjerano cjelokupno stanovništvo, pitajući se je
li moguće da se tako nešto dogodilo na početku 21. stoljeća.
Poslije drugog svjetskog rata iz mjesta su istjerani Nijemci, a nakon 50 godina i Hrvati. Samo
ogromna crkva, osamljena i ruševna, tužno
svjedoči da su ovdje stoljećima živjeli katolici.
Težnja za tuđim vlasništvom, za tuđom Zemljom za sada je ostvarena.
Poslije svih ratova kroz povijest, izbjeglice su se
uvijek vraćale kući. Samo su Hrvati iz Vojvodine pod prijetnjom smrti prisiljeni ZAMIJENITI
kuće, zemlju i imanja, te nepovratno istjerani
sa svojih ognjišta. Židovi su dvije tisuće godina
pjevali i molili:
– Dogodine u Jeruzalemu!
I mi ćemo pjevati, plakati i moliti:
– Dogodine u Srijemu!
O protjerivanju Hrvata iz zavičaja pišem i u redovitoj kolumni U pohode zavičaju u listu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i
Banata «Zov Srijema».
U izmijenjenom drugom i trećem izdanju zbirke priča za djecu Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 2010. i Subotica, 2011.) objavila
sam još deset priča u kojima začudnim pitanjima glavnoga lica, djevojčice Zlatice otvoreno
progovaram o istini srijemskih Hrvata:
– «Zavičaj nije kišobran ni dječja igračka da se
može izgubiti… »
U poemi Vratite mi zavičaj pored opisa ljepote i bogatstva Srijema, poručujem osvajaču da
ćemo se jednoga dana vratiti u zavičaj.
Na ovom cijenjenom skupu veoma je važno
istaknuti obnovu crkve Presvetoga Trojstva u
Kukujevcima, koju je pokrenuo župnik Nikica Bošnjaković. Za takav pothvat potrebna su
velika materijalna sredstva, koja se ne će moći
prikupiti bez prijatelja Kukujevaca i Srijema.
O nečovječnosti jednog vremena govori i podatak da je crkva novom stanovništvu služila i
kao pilana, zapisala sam u priči MOĆ PRESVETOGA TROJSTVA. Planira se da bi crkva kao
spomenik kulture bila otvorena 2020. godine
na 250. obljetnicu početka gradnje. Daj Bože,
91-95
da se ostvari naš san i da na blagdan Presvetoga Trojstva te 2020. godine zazvone sva zvona
i pozovu vjernike – kao što je bilo od starina
– na svetu misu, da velika crkva u Kukujevcima
opet bude pretijesna za sve vjernike, Kukujevčane i njihove prijatelje, koji će nastaviti život,
prekinut krvavom rukom i zločinačkom agresijom. Kada s obnovljene crkve budu zazvonila
naša zvona, uz pjesmu «Do Nebesa nek’ se ori
…» neka odjeknu riječi Psalma:
Išli smo plačući
noseći sjeme sjetveno,
vraćamo se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
Neka se začuje i himna «Zajednice protjeranih
Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata», koju je na
moj tekst uglazbio Josip pl. degl Ivellio i neka
se smire čežnje onih, koji su morali otići.
Bez krivnje smo protjerani,
vraćamo se rodna grudo.
Sav od svile, sva od zlata
Otvori nam širom vrata!
Vratimo se zaključno na početak izlaganja,
onim neraskidivim nitima pjesnika i kraja, kojima su međusobno vezani i kojima su izatkani
biseri svjetske literature.
I ovdje ću se poslužiti svojim stihovima:
Nanižimo sretne trenutke
kao bisere.
I manje i veće.
I život će nam biti
ogrlica od sreće.
Ako sam i maleni broj najsitnijih bisera nanizala
u ogrlicu hrvatskoga pjesništva, vrativši dug zavičaju iz kojega sam otišla i domovini koja me
je primila, zahvaljujem pjesmi:
Pjesma
Iz bola si izrasla,
nad patnju se nadnijela
i poletjela u svijet.
95
Klasje naših ravni
Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama
96-100
U traganju za vlastitim granicama
JUDITHA PLANKOS
POETSKO PAMĆENJE STVARNOSTI U DJELU MILOVANA MIKOVIĆA
Književnik, publicist, istraživač, dugogodišnji
urednik novina i većeg broja književnih časopisa, Milovan Miković (1947.) do sada je na više
načina obilježio značajnu epohu u kulturnom
životu Subotice.
Bio je jedan od utemeljivača «Radio Subotice»,
gdje je karijeru počeo (1968.) kao spiker–novinar, da bi kasnije zauzeo mjesto urednika, te
glavnog i odgovornog urednika Redakcije na
srpskohrvatskom jeziku. Nakon toga, dugogodišnji je kolumnist «Subotičkih novina» i od
1983. urednik Časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja «Rukovet», te izdavačke djelatnosti NIP «Subotičke novine». Potom
je glavni i odgovorni urednik, a nešto kasnije
i direktor «Subotičkih novina». Od godine
2005. urednik je Nakladničke djelatnosti NIU
«Hrvatska riječ» i urednik Časopisa za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni»,
glasila ogranka Matice hrvatske u Subotici.
Paralelno sa ovakvim angažiranjem, od samog
početka redovito se bavi književnim radom, te
je zapaženi pripadnik srednjeg naraštaja hrvatskih pisaca u Vojvodini, odnosno Subotičkog
književnog kruga, između ostalog, moglo bi se
reći, jedan je od pjesnika za koje je Radomir
Babin govorio da pišu «ravničarsku poeziju».
Radove u književnim časopisima objavljuje od
1967. godine. Piše stihove, pripovijetke, romanesknu prozu, kritiku, eseje, studije, rasprave a
bavi se i istraživačkim radom neophodnim za
priređivanje raznih bibliografija.
Do 90-tih piše na srpskom, a od tada stvara na
hrvatskom jeziku.
Između ostalog, objavljene su mu zbirke pjesama Ispitivanje izdaje (1989.), Iza ne (1990.), Avaške godine (1991. u dva izdanja, 1992., 1993.
2005.), Metež (1992.), Praznina (1993.), Koreni
stvari (1996.), Slušaj, zemlja, riječi (2007.), te knjige proznih tekstova Grad je reč (1996.), Život i
smrt u gradu (1999.), i Iznad žita nebo (2003.).
U Osijeku mu je (2008.) objavljena antologija
priređena pod nazivom Roman u književnosti
Hrvata u Vojvodini, koja obuhvaća djela objavljena između 1875. i 2008. Od dovršenih rukopisa valja istaći: Antologiju hrvatskog pjesništva
u Vojvodini od najstarijih vremena (počevši od
Mihovila Subotičkog iz XVI. stoljeća, pa dalje)
i studiju Navodi o subotičkom kazalištu 1747.–
1997. (Klasje, 2007.-2011.)., te Antologiju hrvatskih pripovijetki u Vojvodini, koja je u pripremi.
Djela su mu zastupljena u mnogim domaćim
ili inozemnim zbornicima i antologijama i prevođena su na mađarski, njemački, engleski i
ruski. U kulturnom životu našeg grada odigrao
je značajnu ulogu kao nakladnik – prva knjiga
koju je (1967.) uredio i izdao bila je zbirka pjesama Vladimira Stevanova, Modri krug. Uredio
je i/li priredio i izdao preko 130 knjiga drugih
pisaca. Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na projektu Hrvatske književne
enciklopedije i Vojvođanske akademija nauka
i umetnosti, na projektu Enciklopedije Vojvodine. Za ostvarenja mnogih subotičkih pisaca
čitalačka publika saznala je zahvaljujući njegovim interpretacijama.
Za ovu prigodu, namjera mi je iznijeti nekoliko
svojih zapažanja o pojedinim aspektima poezije koju piše i za koju mislim da stoji u vrhu
njegovog stvaralaštva.
Sam sebe i prirodu svog djela Miković je na autentičan način odredio stihom kojim kaže da
u svojoj pjesmi definitivno proverava sopstvene
granice1, imajući pri tom u vidu kompletno duhovno područje koje je spreman da doživi kao
slobodu. Uz skoro dosljedno poetsko potvrđivanje ovakve naznake, u stihovima mu dominira izvjestan nespokoj motiviran različitim, po1 M. Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja, 2),
Subotica, 1996, str 9.
96
Klasje naših ravni
Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama
96-100
nekad jasnim ponekad prikrivanim razlozima.
Po unutrašnjem ritmu nekom, neizvjesnost
ljudske sreće, tragovi uznemirujuće stvarnosti, u kojoj «i vreme ćuti nije za ovo vreme»2,
neprekidno se smjenjuju sa otiscima čežnje
za minulim, za uzvišenim, tek slučajno prokradenim fragmentima onog što je za pjesnika
opojno, nečeg neuhvatljivog što izmiče racionalnom poimanju. Uz poneku aluziju, može se
nazreti nametljivi pritisak aktualnih događanja,
koji su tokom posljednjih dvadesetak godina
obilato davali povoda za strepnju i zebnju, ali
su u svoj svojoj prizemnosti ujedno upućivali
na nadmoćnost poetskog pamćenja. Za pojedine segmente njegovog stvaralaštva mogle bi
se ponoviti riječi koje je sam izrekao u povodu
poezije svog prijatelja, pjesnika i psihijatra Ivana Pančića. I kod njega pjesma nastaje tako da
u osjetljivom trenutku «običnost prelijeva u književni diskurs»3. Fragmenti doživljene i dugo
promišljane realnosti, pročitane literature, godinama usvajanog znanja, međutim, prožimaju se i isprepliću sa pjesnikovom unutarnjom
stvarnošću. Gubeći pri tom vlastiti identitet oni
funkcioniraju kao dobro utemeljena literarna
građa umjetničkog izraza.
Ljudi skloni kontemplaciji uvijek uživaju u izvjesnoj prednosti ali su ujedno izloženi i opasnosti
zahvaljujući tome što vide više, što opažaju i
u stanju su unaprijed odgonetnuti znakove
nadolazeće bure nemilih zbivanja. Miković
nesumnjivo spada među njih i ima neodoljivu potrebu o svemu što mu je na vidiku ili na
umu ostaviti trag. Tako stečene intelektualne
i emocionalne senzacije ume odjenuti u neočekivanu lirsku formu sposobnu da ublaži i na
bezbroj načina preobrazi tjeskobne misli, dopuštajući da se misaoni sadržaji izmjene do neprepoznavanja, zaogrnu i intenziviraju promišljenim izražajnim sredstvima svemoćne lirike,
te da se nađu u višedimenzionalnoj stvarnosti,
koja ponekad može djelovati i hermetično. U
proznom stvaranju u kojem se on također rado
ogleda, riječi gube svoj povlašteni položaj i na
taj način prezentirani nemir počinje dobivati
eksplicitnije forme, samim tim što je izazivan
manje-više dnevnim zbivanjima i potrebom da
nešto od svega ostane zapisano kako bi moglo
poslužiti kao dokument.
Ponekad je dovoljno da se u središtu pjesnikove pozornosti nađe sama ustrojenost svijeta,
ono univerzalno «tragično osećanje života», ili
na trenutak zatečenost posebnošću življenja
nas sklonih zamišljanju da prebivamo na dnu
nekadašnjeg mora i spremnih na mahanje arheološkim, naučnim dokazima za takvu tvrdnju ili, još više, spremnih za učešće u stvaranju
mitologije koja se oko svega toga stvara ukrštena fragmentima realnosti: «Moja endemska samoća brže zakuca / čim stignu rode sa Nila / u
svakoj po pola srca Panonije / tvrdoglave limes
/ domovine / između domovina drugih / lišena straha / od Polumeseca i Krune», ili «odavde je uvek moguć iskorak / u maglu početka»,
ali i «odavde se svakoj stvarnosti oduzima draž
/ čim se grlato rasprodaju iluzije»4.
2 M. Miković «Iza ne» (Badnje veče), str. 25.
3 M. Miković «Život i smrt u gradu» (Pisma drži sve
kajase), Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović» i HAD, Subotica, 1999, str. 164.
4 M. Miković «Iza ne» (Grenzeri), Subotica, 1990, str. 30.
Pjesme zbirke Metež, možda više od drugih,
svjedoče o napetosti za koju je u trenutku njihova nastanka dakako postojalo razloga. Publikacija obuhvata poeziju pisanu između 1988. i
1992. godine, pa nije ni čudno što se u njoj kao
najrealnija želja čita «neka više ne bude kako
jeste / zbog predugo zaboravljanih slika ... /
pravdi koje su bile nepravde». Također nije neobično što su za budućnost tu ostavljena sjećanja o usavršavanju neprijateljstva o radosti
stvaranja i porazu stvorenog, o nezasitosti pretvorenoj u nestvarnost5, sjećanja na neizostavne i mučne TV prenose ili na pitanja bez očekivanog odgovora «kako iz ovog u neko drugo
ja / da se strmeknem»6. Ali zbirka se završava i
učenjem «onaj koji ima snage / da iskorakne iz
đubrišta ... neće postati suučesnik / pravičnosti
/ nadmetanja u patriotizmu / nije novčić bačen u mutnu vodu / kad hoće može iz legla /
više nije učenik / ni učitelj ni sveštenik».
Na samom početku knjige Koreni stvari, u poemi Sveta bačka zemlja, pored već spomenutog
stiha koji bi mogao da posluži i kao svojevrsna
5 M. Miković «Metež» (Tamnik), Subotica, 1992, str. 60.
6 M. Miković «Metež» (Sancta simplicitas), Subotica,
1992, str. 21.
97
Klasje naših ravni
Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama
96-100
ars poetika, autor jasno određuje i neke druge koordinate svojih preokupacija, koordinate
među kojima se i ranije kretao na drukčiji, zamagljeniji način. «Ovo što pišem može biti pesma / posvećena svima koji su gazili svetu bačku zemlju / u njoj bih želeo da zabeležim sve
njene mene / čije tragove nalazim na platnima
konjovića i beneša / u balintovim pričama u
tekstovima kostolanjija i čata / o čemu nisam
prozborio s hamvašem ali jesam sa savom ...
ovom pesmom umišljam i sam ću dodati nešto dugovečnoj i dotrajaloj zemlji bačkoj koja
stalno propada i neosetno se obnavlja» . Kako i
naslov zbirke, pa posle naslov jednog od ciklusa u njoj7 sugerišu, uz neprekidnu percepciju
zla, ponekad u zavadi sa prošlošću, ponekad
u zavadi sa svetom, uz neprekidno traganje za
onim zbog čega vredi izdržati i ići napred, on
je u stalnom traganju za korenima, sopstvenim
i svih onih koji su se našli s njim na istom tlu,
za korenima i pratvarima za koje je zanimanje
pokazivao i u knjizi poezije Iza ne. Urbani svijet, međutim, u kojem živi udaljava se od svega
toga i nudi sama iskušenja i more izazova. Prinose se žrtve «e da bismo ostale obavestili o
klopci sudbine od bogova raspetoj»8.
Kazivanje «rečima iz nenapisanog rečnika» pesniku polazi za rukom naročito u poemi Avaške
godine, čijoj leksici bi se mogla posvetiti ozbiljnija rasprava, samim tim što, kao ikavski iskaz,
predstavlja osvježenje u hrvatskoj literaturi i u
neku ruku mogla bi dobiti mjesto uz Krležine
Balade Petrice Kerempuha ili Domjanićevu poeziju, pisane kajkavskim narječjem. Bez obzira
na osvježeni štimung, on se u ovoj poemi sa
strašću vraća izvoru s kojeg se još od djetinjstva napaja, nadograđujući ga novim smislom
i novim sjajem. Nema sumnje, on voli riječima
izazvati dojam, smisliti nove ili postojećima
nove oblike, nove kontekste, sve to radi nijansiranja rečenog, radi proširivanja mogućnosti da
se kaže više ili prodre dublje.
I upravo ovdje, u redovima spomenute pjesme
Sveta bačka zemlja, nailazimo na potvrdu nečega o čemu se možemo osvjedočiti u mnogim
stihovima drugih zbirki. Posebnu brigu autor
posvećuje jeziku kojim se obraća i nikako ne
pristaje na stereotipnost bilo kakve vrste. To
čini na sebi svojstven način ne ustručavajući
se da poetski uokviri čak i poneku tajnu vlastite pjesničke radionice. Između ostalog, on ne
dozvoljava da mu jezik bude sterilan: «s molitvama upućenim bogu čuće se i rogata psovka
/ a sve bih da kažem rečima iz nenapisanog
rečnika» , ili kasnije: «svet je zaboravio na njih
/ nema ih ni u jednom rečniku / dospele su
u zemljane krčage činije i lonce / isparavaju
sa zemnim zadahom otkopanog groba / reči
koje traže sitničavu srditost gnev / pokopavaju
sporove spašavaju gradove od uništenja». Moć
riječi je nepojmljivo razgranata, samo može da
bude dovedena u pitanje mogućnost poimanja svih njenih značenja.
Rado prebire po starim sintagmama, ili dijalekatskim izrazima. Prilikom ispisivanja očigledno je da jednako ima na umu njihove aktualne
prizvuke i izvorno značenje iz kojeg bi kad-tad
mogao da iskrsne trag iskonske poruke. Prilikom pažljivog izbora, ne izbjegava ni grube,
opscene, niti suviše intelektualne riječi. Čak
uspijeva stvoriti poetsko okruženje i za one
što pripadaju užoj terminologiji manje popularnih znanstvenih disciplina. Iznad svega
toga, posebnu draž ima kad ih počne uvlačiti u
svoje ozbiljne igre. Tako u Svetoj bačkoj zemlji
još veli: «ovde do jeseni svaka biljka u čauru
zarobi po jednu reč / sposobnu da oponaša
jednoćelijske praživotinje i bičare / sunđere i
dupljare / pljosnate valjkaste i člankovite gliste
... / pitekantropusa zgrčenog homo erecktusa
i solo čoveka»9, ili «mnogo ređe biljke ovog
podneblja hvataju reči iz vazduha / i odlažu ih
u seme što se ispod ledenog snega migolji /
čeka skriveno ispod tvrdog pločnika ukradenih
gradova / da šapat rođen pre usta istera do pupoljka i plodova / iznad metalnih kovčega što
ih rđa glođe besciljno / s vojnicima neznanim
i s inima pobijenim jeftino / zadnjim se tramvajem prebacuju iz šuma i gajeva / u prostor s
vokalima gde zauvek nestaju / odakle nas bez
zazora pipaju okatim prstima»10. Ima stihova
u kojima sa zadovoljstvom i ironijom demonstrira istrošenost riječi, sintagmi ili rečeničnih
obrta.
7 M. Miković «Koreni stvari» (Pratvari), Subotica, 1996.
8 M. Miković «Koreni stvari» (Pratvari), Subotica, 1996, str. 37.
9 Ibid, str. 13.
10 Ibid, str. 14.
98
Klasje naših ravni
Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama
96-100
I ne samo kao pjesnik, on se svojoj opsesiji riječima vraća na različitim nivoima. Njihovom
prirodom on se s mnogo pijeteta bavi i kao
istraživač, pa ima nekoliko ozbiljnih i zapaženih rasprava posvećenih ovoj temi, a kao korisnik je stalno opčinjen opet onim na što podsjećaju korijeni i uz to otvoren prema svemu
novom što mu njegova poetska ličnost diktira.
Pri tom, trudi se da izbjegne «letristička nova
pisma / koketeriju s muzama konkretne i vizuelne poezije»11
Ma koliko mu svakodnevica odvlači pažnju
ka dnevnim zbivanjima, ma koliko je okrenut
drugim temama poput ljubavi, Boga, odnosa svog i drugih prema Bogu, odnosa prema
majci, prema dragoj, on zauvijek i neizlječivo
ostaje uhvaćen u klopku poezije snalazeći se
savršeno i u estetskim stegama koje zahtijeva
sonet na primjer da bi upravo uz njih otvorio
najšire mogućnosti poetskom izrazu bez granica. Ponovno se odvažio na pisanje sonetnog
vijenca, čijim tajnama je ovladao još u zbirci
Koreni stvari. Igrajući se dalje riječima i njihovim prikrivenim značenjima, te aludirajući na
održavanje tradicionalne Književne kolonije
koja se organizira u Kanjiži, novom sonetnom
vijencu nadjenuo je naslov – Ukanjižen12.
se mnogo čega mora odreći i otresti. Mora se
odreći i onog što djeluje privlačno i onog što
mu je mrsko. Jasno mu je da u kolikoj meri boginje osvete, isto toliko pogubni mogu da budu
i istomišljenici i on ih svrstava pod istu kapu:
«kloniću se zatvorenog kruga istomišljenika i
erinija / mada vidim naokolo tragedija baš grabi velikim koracima». No, već sama opredijeljenost da se piše o svemu ovome ukazuje na
to da je pjesnik daleko od ravnodušnosti ili još
dalje od bilo kakve otuđenosti. Naprotiv, da je
nezainteresiran ne bi se s toliko žara upuštao
u lirsku obradu svojih panonskih tema. Naravno, daje se naslutiti i mogućnost izlječenja od
bolesti čovječanstva «možda će ipak sve nas
zarasle u ovu spljoštenu tamnicu jednom /
spojiti toplina božića užasno same zaogrnute
karpatskim vetrovima»13.
Uz sudbinu tiskog cveta, «skriven smisao uzleta
i pada», uz Nietzschova Boga koji trune «riječnim muljem skrit» odigrava se dalje ono što on
naziva Panonski dramolet. «U kapljama gustog
znoja cijeli se kozmos tiska / I čovjek se neki, u
čaši, priprema na špiritni let / s jatom polarnih
gusaka, / iznad mrzle vode sniti / med kliktavim svijetom tuđih, dugovratih riječi / – ni beznadni zvjezdani sjaj neće da ga spriječi! / O,
baš ovdje gdje je oprostivo i drugačiji biti! / Tu
rijeka u granju, u paukovoj mreži, blista, hodi /
tu najbolja šutnja u pospanoj kanjiškoj tišini /
tu se jutrom, iz nje iz kapi kiše, blagoslov rodi».
I za ove nove pjesme poetske cjeline i dalje se
zahvaća iz riznice svega onoga što je za pjesnika važno.
Da bi bio u stanju u punoj mjeri posvetiti se
onom što smatra načinom života – poetskom
poimanju i interpretaciji svijeta oko sebe, autor
11 M.Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja),
Subotica, 1996, str 10.
12 V.: str. 101.-102.
«Zavisnost dijaspore od povijesnih trenutaka»
svakako je nešto što se ne nameće samo njemu osjetljivom «na sve pritajenosti / lebdeće
pojedinosti», što strast prema riječima praznine iza riječi pita: «šta znači ako sam / i Slaven i
Mađar i Nemac / sveti Bože odakle sam reci mi
/ zašto sve jesam i ništa nisam / otkud u meni
toliko nepogode»14. Sve ovo u nekoj latentnoj
formi postoji, izgleda, od ranije i vjerojatno će
još dugo opstati kao predmet promišljanja. Pitanja za samog sebe tipa «znaš li gde si se noćas skrivao / na kojem si jeziku preživeo san»15
javljaju se još u zbirci Metež, ne očekuju odgovor i dobivaju univerzalno značenje naročito u
podneblju poput našeg, za koje su imanentne
sve prednosti i zamke koje za svoje poklonike i
podanike čuva kula babilonska.
Kao i u ranijoj i u najnovijoj poeziji, kojom,
kako veli polako dovršava «kroniku svoje odbačenosti16», tragovi nezadovoljstva nisu nestali,
naprotiv, izrečeni su s duhovitom ironijom, sa
čak pomalo grotesknim prizvukom. Dok su
«pohlepe vidljive, smisao zaturen17», nije teško
13 M. Miković «Koreni stvari» (Sveta bačka zemlja),
Subotica, 1996, str 10.
14 M. Miković «Iza ne» (Brod na pesku), Osvit
Subotica, 1990, str. 31, 32.
15 M. Miković «Metež» (Nešto više), Osvit Subotica,
1992, str. 19.
16 Klasje naših ravni, 5-6, 2010, str. 31.-33.
17 Ibid.
99
Klasje naših ravni
Juditha Plankos, U traganju za vlastitim granicama
96-100
prisjetiti se vremena «Kada je još bila sramota /
zarađivati više / nego što ti za život treba18», a
pored ostalog usput se, uz razne druge, javljaju i «ovisnici bakšiša19».
menuta rasprava potkrijepljena je mnogim podacima do kojih je dolazio iz različitih, uvijek
navođenih, izvora i predstavlja zbir dragocjenih informacija i stavova o području umjetnosti
koja u ovim krajevima od davnina važi za bitan
segment organiziranog kulturnog života.
Promišljanje fenomena grada i mnogo čega
na što njegovo postojanje obavezuje ili za što
nas često uskraćuje, žal za salašima koji polako
nestaju sa scene, a u duši ostavljaju neizbrisiv
trag, sve su to teme koje na tisuću načina pronalaze mjesto u Mikovićevu djelu. Pojedinim
stihovima ono obuhvata vezu između povijesti, minulih događaja, odavno iščezlih lokaliteta
i nepostojećih objekata s jedne strane i sadašnjosti neslavne koja tinja i u snove stare slike
priziva: «Kada u snu siđeš s tramvaja / iza Kalvarije – ondje zastaneš zatečen / lagano se zaputiš Bajskom groblju / gdje pokopan leži cijeli
jedan grad / kakvoga nad zemljom više nema
/ – i tiho korakneš u svoj izgubljen, poraženi
zavičaj»20.
Mada mu je u poeziji posvećeno znatno manje prostora, mada ipak u naznakama ima riječi o njemu, velika strast, kojoj se Miković
posvetio također na više načina, jeste kazalište.
Dok je bio zaposlenik u Subotičkim novinama
(1983.–2005.) redovito je pisao prikaze i eseje
o kazališnim predstavama i novim knjigama, a
u Klasju naših ravni u nastavcima izlazio je njegov tekst o prošlosti teatra u Subotici21. Spo18 Ibid.
19 Ibid.
20 Ibid.
21 M. Miković, Navodi o kazalištu od 1747. – Klasje
naših ravni (u nastavku KNR), 7-8, 2007, 67-88; – KNR
9-10, 2007, 85-105; – KNR 11-12, 2007, 103-120; –
KNR 1-2, 2008, 83-103. – KNR 3-4, 2008, 89-105;
Valja imati u vidu da je u navedenim knjigama
eseja i drugim raspravama Miković s izuzetnom pažnjom nastojao predstaviti mnoge mahom zavičajne književne poslenike, naročito
one koji stvaraju na hrvatskom jeziku. U tom
pogledu od velikog su značaja i tri njegove
antologije (roman, pjesništvo, pripovijetke) za
koje je brižno sakupljao, odabirao i priređivao
tekstove. Pored ostalog bavi se prevođenjem
sa mađarskog i njemačkog jezika, a u svojstvu
scenarista i autora televizijskih emisija «Detinjstvo» (TV NS), gledaocima je na uzbudljiv način predstavio portrete poznatih Subotičana.
Član je Društva književnika Vojvodine i Društva
hrvatskih književnika. Dobitnik je «Antušove
nagrade» i «Nagrade dr. Ferenc Bodrogvári»
za književna postignuća, te «Nagrade Dušan
Lopašić» za uređivanje časopisa «Klasje naših
ravni», i dr22.
– KNR 5-6, 2008, 88-103; – KNR 7-8, 2008, 92-112;
– KNR 9-10, 2008, 103-113; – KNR 11-12, 2008, 108114; – KNR 1-2, 2009, 98-109; – KNR 3-4., 2009, 101110; – KNR 5-6, 2009, 110-114; – KNR 7-8, 2009, 110114; – KNR 9-10, 2009, 106-113; – KNR 11-12, 2009,
110-113; – KNR 1-2, 2010, 109-120; – KNR 3-4, 2010,
111-120; – KNR 5-6, 2010, 113-120; – KNR 7-8, 2010,
115-120; – KNR 9-10, 2010, 116-120; – KNR 11-12,
2010, 110-120; – KNR 1-2, 2011, 112-120; – KNR 3-4,
2011, 102-117.
22 Pročitano na književnoj večeri u subotičkoj
Gradskoj knjižnici, 2. prosinca 2011.
100
Klasje naših ravni
Jakov Basch, Ukanjižen
101-102
Ukanjižen
JAKOV BASCH
7. O vrsti u zimu dugu
9. O kćerima sumraka
Tu Sin je ispunjen duhom njegovim od ljudi odrt.
Talog tuge u ženama, kožu i krv gleda, tih slugu,
djeca im smežurana mru cijelu zimu ubogu, dugu
– lovačkom stazom niz korito hitaju čovjek i hrt.
Iz nje se roji tiskih leptirica voden cvijet.
Bezgraničan netko nagnut je granjem do vode
tu sinovi i kćeri sumraka krilima se mole, hode
snuju, trepte, smiruju se, tu će u raskoši mrijet
Praznom ulicom kopitaju rogate sjene promenade
u mraku, iz studi jalove hrle, za oporavkom žude
život njihov, uz jednu osobu, nije u interesu vrste
sve dok se rađaju, iz krvavog kaosa i ludila nade.
a smrt bliza, na čas, uljepšat će sumoran svijet.
Na putovanja daleka poziva nerješiva zagonetka
sred sreće procvjetava skrivena tajna svršetka.
Njome neugasive zrake u žitnu polju pale snijet
Zorom, udovi, iz kutija igračke cvile ispotiha
slijed bijelih i nijemih sudionika usnule bune:
Jedan nikuda, dva natrag, pjev je šuplja stiha.
– ispod tiša lastavica razgara se otrovna gljiva.
Let njin duž glatke vode tamno sjaji u nutrini
vjetar sa zvijezda usnulih, iza najdaljih njiva.
Sjena sa dna sna u dvorcu kisne, napuštena trune
sve dok ne uslijedi pad, nečujan, bezbolnost tiha.
Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune.
Plamni zalazak sunca utopljen u hladnoj dubini
pupoljke dodirne, odredi im smjer, hitro otkriva.
Sa Sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini.
8. O snovima i tijelu
10. O zubatoj vodi
Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune.
Noću razdjeljuje snove od tijela, sluša vijesti
uzdiše za nečim čega odavna nema ne želi jesti
svakoga pozna, Rimljanin ga u prepone mune.
Sa sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini
tijelo ostave viru, ribama, korijenju, bez vriska
– u tami nestaju, gdje strah se sa strahom tiska
duž spruda. Sunce škrguće, gnjili, blješte rubini
Barbarin pljune, briga me snim li, umuje umnik.
Nestabilni, obojica u pokretu i riječi. Sad gaziti!
Krv po putu! Bježeći od tebe! Zar se žrtvovati?
Imati zeleno oko u travi. Biti svemir. I skrbnik .
omorinu razbuđuje tešku da ljude mori u nizini
– skrita u mjesečini tu riba se praćakne skliska
tminom i hladnim vjetrom uzburkana smrt bliska
dok između čamaca i mreža suši krljušt u tišini.
Trpjet ću za tebe. Gdje si? Meka. Plaha. Tiha.
Otarak. Ni svoje ime na znam dok izdišem laži.
Kasno je ili rano? Ti si moj glas ili igračka?
Korake nad grobovima bez križa zapljusne trava
val jesenskog kestenja, skriva ih snjegova smet
ledenom kišom tjerana na ugašene prozore. Glava
Duž druge obale dan i ja, tiho, prolazimo svijet
Mamci za mušicu. Riječi su to nije sve podvala.
Iz nje se roji tiskih leptirica voden cvijet.
noću, u čunu bez vesla, pluta, grdobnu usni vrlet
– uči voda je zubata, a u postelji se ovdje spava!
U njenoj će struji skončati svadbeni smrtni let.
101
Klasje naših ravni
Jakov Basch, Ukanjižen
11. O gnijezdu
U njenoj će struji skončati svadbeni smrtni let
pohrliti put zvijezda dalekih u prozirnoj magli
zaboravljajući život buran, slijep, kraj mu nagli
skriven smisao uzleta, pada. Panonski dramolet!
Dok bezgraničan netko širi krila, tih se gnijezdi
u galebu ponad rijeke, u srni, u oku mrtvih riba,
kroz spomenar između zgnječenih ljubičica šiba
tkan od tajne i trepeta, raspiruje šutnju – jezdi,
kroz samotnu stepu. Divljih pasa otužno lajanje.
Nad rijekom ljeto mre, u mrtvu vodu zagledano
sa svakim danom tu netko briše moje postojanje.
Disanje škripom guščjeg pera u slova poredano
i moje lice otvoreno, tim burama sluša pjevanje.
Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini.
12. O žitkom blatu
Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini
zgrčen od mukle boli je, skrite u pjesmi drugoj
– iz te se, i slijepac jedan, smiješi djeci ubogoj
riječima reskim, pogreben duž panonske širine.
Vjerom oslonjen je u ludilo, istaljeno u silini
pjeni se praćaka, mrijesteći se u dogmi strogoj
ondje svi naši vapaji pristignu u žurbi ubogoj
a mrke obale zelene rijeke vrebaju ih u nizini.
Iz sjaja žitkog blata tama s/lijepog oka motri;
Jutro s mirisom rijeke razgovara, sprema uzlet
jauk zasvjetluca, priziva sjeverac ljutit, oštri.
Niz obronak iznad rijeke smrt nam nadzire let
u nju uviru sve staze uz rijeku, mrklina tu zri.
Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet.
13. O šutnji
Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet.
Lijena valja se, banjskih gostiju, pjana vriska.
U kapljama gustog znoja cijeli se kozmos tiska
I čovjek se neki, u čaši, priprema na špiritni let.
S jatom polarnih gusaka, iznad mrzle vode sniti
med kliktavim svijetom tuđih, dugovratih riječi.
Ni beznadni, zvjezdani sjaj neće da ga spriječi!
O, baš ovdje gdje je oprostivo i drugačiji biti!
101-102
Tu rijeka u granju, u paukovoj mreži, blista, hodi
tu najbolja je šutnja u pospanoj ukažinjenoj tišini,
gdje jutrom se, u njoj iz kapi kiše, blagoslov rodi.
Tu umornima od laži, cvijete tiski, lance skini!
A nadležni za krletke i čudna zbivanja na vodi
slučaj će potanko razjasniti toj poetry jazbini.
14. O izgladnjeloj moruni
Slučaj će potanko razjasniti toj poetry jazbini
u tomu logu isto dršću mladci i ostarjeli vuci,
bježeći od počela i svršetka jednako su u muci.
Ondje odsvakud skupljeni pjesnici plameno fini
kad im konjak iz ždrijela sune, netom postaju ini
– po kanjiškim perivojima trunu im sad slavoluci
dok ih duž rijeke snose nebeskih pjesama zvuci.
Između devet korova anđeoskih postahu kerubini.
U rafinadi im se lagano tanji i nestaje grešno tijelo
iz Tise u Dunav kada tonu da ih ne motre morune.
Možda bi te radije njino, cirozom uvećano, djelo?
Očas tu vjetar iz krune i duž muljevita dna puhne,
dižuć tiski cvjetni prah. Tad presahnut će i to vrelo.
Nekoć u Karpatima izgubljen pramen zlatne vune.
15. O Tisi
Nekoć u Karpatima izgubljen pramen zlatne vune.
Postaje blatnjav plavi bašče kanjiški grad, vrt.
Usput zeleno dlićkavi trag kljukane guske, smrt.
Povrjeđuje dame banjski se gosti zgroze i bune.
Tu riječnim muljem skrit Nietzscheov Bog trune.
U azurno sukno pjesničkim obrtom tkan je satrt.
Tu Sin je ispunjen duhom njegovim od ljudi odrt.
Duž prašnog raskrižja visi iz bodljikave krune.
Iz nje se roji tiskih leptirica voden-cvijet.
Sa Sotonom se zaigravaju venu na riječnoj bini.
U njenoj će struji skončat svadbeni smrtni let.
Tad učeni zakonoznalac stiže ovdašnjoj tazbini.
Dok mu i poljubac jurodive ne zatrese skelet.
Slučaj će potanko razjasnit toj poetry jazbini.
102
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić, Putujući prema kraju noći
103-104
Putujući prema kraju noći
ZVONKO SARIĆ
Često se postavlja pitanje »koliko« se poezija
čita, čitaju li se knjige poezije, koliko se kupuju
knjige poezije? Uvijek sam govorio da nije bitno
»koliko« se poezija čita, nego kakva se poezija
čita. Meni je drago što smo večeras zajedno i
mislim da možemo fino komunicirati, kao što
i književnost jest komunikacija, jer ako nema
komunikacije nema ni književnosti. O Milovanu
Mikoviću nije lako govoriti. Iza njega je jedna
bogata književna i profesionalna karijera. Razmišljao sam kako to sve sublimirati, budući da
je čovjek toliko uradio i kad je iza njega toliko
djela, rada i uspjeha. Negdje tu, 1987. godine,
upoznao sam Milovana Mikovića kada sam otišao u redakciju književnog časopisa Rukovet. On
je u to vrijeme bio urednik časopisa i tada sam ja
odnio neke moje prve uratke, poeziju koju sam
pisao. Bio sam, razumije se, pomalo zbunjen,
hajde možemo i tako reći i malo uplašen, kako
će reagirati urednik kada pročita te neke moje
prve stihove. Milovan je bio posve, kako bi se
danas reklo – cool, opušten, i rekao je da će to
pogledati, pa ćemo vidjeti, bože moj. Otišao
sam nakon nekog vremena ponovno kod njega i
on je rekao da će objaviti te pjesme u časopisu.
Naravno da danas znam kako ti prvi stihovi i nisu
bili baš »sjajni«n, ali Milovan je tako dao šansu i
ohrabrenje mladom čovjeku da pokuša krenuti u
nekom smjeru s pisanjem, dakle, da nastavi, siguran sam da je kao vrstan urednik pretpostavljao
da od mog pisanja u godinama koje slijede može
»nešto ispasti«.
Moja prva knjiga poezije Operi zube i kreni objavljena je 1989. godine, Milovan je tada bio urednik nakladničke edicije Osvit, a tada je Milovan,
te godine, dao šansu za objavljivanje književnih
prvijenaca i još troje mladih pisaca je objavilo
svoje prve knjige. To je bitna činjenica. Milovan
je inače uvijek davao šanse mladim piscima da
objavljuju u časopisu, da objave knjige, da krenu
dalje na književnom putu, a bože moj, poslije će
vrijeme pokazat što će od toga biti, kako će biti
i hoće li biti tih pisaca, pjesnika, u književnom
polju, hoće li se nastaviti iskazivati kvalitetom. I
dan danas se sjećam tadašnje redakcije Rukoveti. Volio sam tamo navratiti. U redakciju sam upoznao subotičke književnike Lazara Merkovića,
Vojislava Sekelja, Ivana Pančića i druge, znači to
su ljudi koji su pisali, i naravno da se to druženje
nastavilo i to su za mene bili jako bitni razgovori,
ja sam bio mlađi od njih i taj koji sam počinjao u
književnosti i oni su mi ukazivali na neke stvari,
na knjige i knjižnice, relacije između povijesnih
činjenica, slikare, kazališne redatelje za koje ja
nisam znao. To su dragocjene stvari.
Te davne 1989. godine, objavljena je i knjiga
Milovana Mikovića, prva njegova zbirka pjesama
Ispitivanje izdaje. Ako dobro pamtim podatke,
Milovan je još početkom 1967. godine objavio
svoje prve pjesme u Rukoveti. Znači, iza njega
je već bilo jedno dugo razdoblje pisanja, to je
jedan jako dug period. Pričam vam sada kako
sam ja upoznao njega i upoznavao njegov rad.
Dakle, imao sam priliku da ga upoznam i kroz
život redakcije i putem knjiga koje je vremenom
objavljivao. Živi sam sudionik jednog perioda
života Subotičkog književnog kruga. Jako je puno
ostvarenja iza Milovana, a naravno da sam s protokom vremena upoznavao sve što je on uradio.
Milovan je tada već, prije nego što sam ga upoznao, imao jako puno rada iza sebe. Od osnutka
Radio Subotice bio je u toj redakciji, radio je kao
novinar, kasnije je bio i glavni urednik, a poslije
toga je, od 1983. godine, bio urednik Rukoveti
i nakladničke djelatnosti Subotičkih novina, a
danas je urednik časopisa Klasje naših ravni i
nakladničke djelatnosti NIU Hrvatska riječ. Iza
njega je i mnogo autorskih knjiga, dvadesetak,
što poezije, što esejistike. Za svoj književni rad
dobio je Antuševu nagradu, i dobio je i Nagradu
dr. Ferenc Bodrogvári. Znači, dobivao je i značajna priznanja za svoj književni rad.
Ono što hoću istaknuti, jest da je tijekom svog
književnog djelovanja Milovan Miković jako
puno uradio za druge pisce i ja mislim da je to
dragocjeno, mislim pri tome na njegov rad kao
urednika, kao i na to da je u svojim knjigama
promovirao rad drugih pisaca i to je sjajno, to
je plemenito. Ovo je kod malo ljudi prisutno,
da pomažu drugim ljudima, da ih pomažu i
promoviraju, a bez da od toga izvlače i neku
vlastitu korist, pogotovo u ovim pasjim vremenima, koja traju već više od dvadeset godina u
ovome podneblju. Što se tiče književnosti, tu je
103
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić, Putujući prema kraju noći
Milovan odigrao zaista veliku ulogu. Naravno da
ću spomenuti da je to jedan kontinuitet koji je
on plemenito nastavio nakon rada književnika
Lazara Merkovića, koji je kao urednik ostavio
značajan trag u životu Rukoveti, a koji je večeras
prisutan na ovoj književnoj večeri.. Znači imamo
taj kontinuitet. Bojim se hoće li se taj kontinuitet
nastaviti, to je za diskusiju i to je već pitanje za
budućnost koja treba uslijediti.
Što se tiče poezije Milovana Mikovića, a treba
da nas se tiče, ovaj autor stvara i objavljuje u
epohi koju zovemo postmodernom. Trebamo
znati da autor stvara u takvome kontekstu, znači
u vremenu kada se ljudske vrednote pokušavaju
i, nažalost, uspijevaju devalvirati. Milovanova tekstualna potraga je putovanje prema kraju noći,
nastojanje i traženje makar tračka svjetla, kao što
svjetlo traže i sve one sjene u Platonovoj pećini,
svi oni koji su privezani, okovani za zidove, koji
su nemoćni, ali oni gledaju ka tom tračku svjetlosti koji dopire u pećinu.
Bez obzira što Milovan Miković u svojim knjigama puno promišlja o mučnini, izdaji, nevjerstvima, gadostima, metežu i opsjenama, ipak u
svim tim njegovim knjigama pročitavam težnju
svjetlosti i dobrome. Bez obzira što živimo u ova
vremena, kada se kategorički imperativi istine i
etike nastoje staviti van snage, poništiti, izmjestiti
van ljudskih života, izmijesiti iz svijeta ideja u
bezidejno, ljudi će i dalje težiti nečem što je trajno, što je nekvarljivo, što je nepotrošno. A mislim
da Milovan upravo u svojim tekstualnim potragama upravo teži ka tome. Znači, on jest za mene u
svojim tekstualnim potragama, u svojim jezičnim
umjetninama tragalac za dobrim, za ljudskim.
Napisao sam ne tako davno tekst o jednoj od
njegovih knjiga, taj tekst se zove Potraga bez
placebo efekta1, a riječ je o djelu, knjizi poezije
Milovana Mikovića Ispitivanje izdaje. Sad, u tome
tekstu, pišem kako postoji mogućnost da svaka
knjiga može biti čitana iznova i iznova i naravno
tu odmah postavljam pitanje. Dragi moji prijatelji
i prijateljice čitamo li mi neke knjige iznova i
iznova? Postoje li u našim knjižnicama, knjižnicama u našim sobama, neke knjige koje mi
rado skidamo s police iznova i iznova?. Mislim
da postoje i mislim da je to divno kad se vraćamo nekim knjigama, nekim idejama, tim nekim
ljudima, piscima s kojima komuniciramo kroz
ta djela. Napisao sam u spominjanom tekstu
da tek kada u tekstualnoj asocijativnoj mreži
interpersonalizirano komuniciramo s pjesnikom
1 Z. Sarić, Tri suvremena hrvatska djela, Klasje naših ravni, 1.-2., 2010., 79.-83.
103-104
i ostvarimo pretpostavku, a pod pretpostavkom
podrazumijevam zajedničko traganje za istinom,
i kada iz tog dijaloga, znači ja stalno ponavljam
da je to dijalog, između pisca i čitatelja, nastane
nova vrijednost, tada znamo da poetika tog djela
ne zastarijeva. Meni to nije problem reći, kada
pišem svoje tekstove, a upravo sam sada usred
pisanja svoje nove knjige, primjerice, uzmem
knjigu Lazara Merkovića i pročitam njegove stihove i oni me onda asociraju na štošta u korelaciji s onim što pišem i ponekad onda osjećam da
treba onamo, u moj rukopis nešto pridodati, i ja
onda nešto tamo dodam, nešto izmijenim, nešto
izbrišem i dopišem i to jest vid komunikacije s
drugim pjesnikom, piscem.
Gradeći svoju poeziju Milovan iskazuje da dobro
poznaje tradiciju, povijest, književnost i on na toj
tradiciji, na tom postojećem iskustvu, gradi nove
stvari, gradi svoju osobnost. To svi pisci rade,
nastoje napraviti sljedeći korak sagledavajući i
promišljajući određene tematike i ideje iz svog
kuta. Znači, nitko se od nas ne probudi ujutro i
ne napiše genijalno djelo i ne izmisli nanovo cijeli
svijet. Jednostavno, nastavljamo ono što su ljudi
radili prije nas. Komuniciramo sa njima, nastavljamo taj razgovor sa njima i nadopunjujemo veliki
mural književnosti, možda nekad promašimo,
možda ponekad ubodemo dobro, u pitanju je
književni hod. Vraćam se spominjanom tekstu,
gdje kažem da je upravo jedan od razloga čitateljskoga užitka u tom djelu, zbirki Ispitavanje
izdaje, taj što je Mikovićeva tekstualna praksa
to potentno mjesto koje omogućuje jezičnim
znakovima komunikacijski čin. Znači, ponovo
govorim o tom što sam i maločas govorio, kako
Milovanova poezija omogućuje dinamiku produktivne čitateljske prakse, a ne tek reproduktivnog sudjelovanja u tekstualnim standardima.
Milovan Miković u svojim djelima ispunjava
jedan čitateljski obzor očekivanja, ali on znalački
u svoju tekstualnu praksu uvodi oneobičavanje
i tako pravi taj iskorak, kojim omogućuje i potiče daljnju avanturu asocijativnog slijeda kod
čitatelja. Milovan Miković poznaje, vrlo dobro
poznaje tradiciju, povijest, poznaje vrlo dobro
stvari koje su bile prije i to je dragocjeno i on na
tome gradi, propitujući mjesto čovjeka i kakav
je čovjek u ovom našem aktualnom vremenu,
propitujući i promišljajući o bolu, nesigurnosti,
posrnućima, lažima, ali i o nadi, željama, ushitima
i radostima2.
2 Svjedočenje izgovoreno na književnoj večeri u subotičkoj Gradskoj knjižnici, 2. prosinca 2011.
104
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
105-109
O ZNAČAJKAMA HRVATSKE
KNJIŽEVNOSTI U VOJVODINI
MILOVAN MIKOVIĆ
PRETHODNE NAPOMENE – Hrvatska književnost u
Vojvodini, skup je pjesama i drugih pjesničkih djela, kratkih priča, novela i romana, te ostalih uradaka
jezične umjetnosti, što su nastali na hrvatskom jeziku i svojim ozračjem pripadaju hrvatskoj kulturi
u Vojvodini, napose Bunjevcima, Šokcima i svim
drugim vojvođanskim Hrvatima. Ova književnost
obuhvaća sve stvaraoce koji su pisali i pišu na hrvatskom jeziku, uključivši i njegove dijalekte, bačku bunjevačku i šokačku ikavicu, a podrijetlom su
iz Vojvodine, ili ovdje žive i stvaraju, te su svoje
djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti,
iz nje crpući paradigmatske i sadržajno-izražajne
oblike, nacionalno se ćuteći Hrvatima.
1.
Svako je književno djelo nastalo radi susreta i komunikacije, utvrđivanja vlastita i mjesta drugih – i
kada pisac i njegovi čitatelji imaju svijest o tome,
i ako je ona neartikulirana, potisnuta u drugi plan,
ili u još koji dublji sloj. Književno djelo nije samo
poziv na razgovor, nego je unekoliko i njegova
provjera, a također i identiteta onoga koji ga piše
i onih kojima je namijenjeno, i koji ga prihvaćaju,
ili odbacuju, čitaju ili ignoriraju – određujući se na
taj način i prema cijeloj gami vlastitih identitetskih,
ali i kolektivnih supstrata i sastavnica. Utoliko se
književnim djelom mogu provjeravati receptivni,
intelektualni, napose, kulturološki i uljudbeni kapaciteti svih sudionika u relaciji pisac-knjiga-čitatelj, ali
jednako tako i pisac-knjiga-nacionalna zajednica,
kao i pisac-knjiga-šire okruženje. Svako književno
djelo sadrži u manjoj ili većoj mjeri (najčešće implicite), mnoga pitanja svoga autora i razdoblja kojemu pripada. Njegove prijepore, strahove, skrivene
želje ili očekivanja, njegova razočaranja, ali jednako tako je dragocjeni i plemeniti amalgam iskustva
što ga je stekao. Ono nije samo puki zbroj, već je
nadasve sraz potpore i udaraca što ih je zadobio.
S razlogom, ili bezrazložno. Međutim, izravnog se
odgovora – zašto je tomu tako – obazrivo i mudro
kloni svaki književni stvaralac, ukoliko drži do sebe,
svoga djela i svojih čitatelja. Uvjeren kako govoreći
o minulom – predmnijeva ono što dolazi.
Iz do sada navedenih razloga, pojedini se aspekti
relacije pisac-knjiga-recipijent, trebaju uzeti i kao
nezaobilazan prilog u razmatranju nacionalnog i
kulturnog, a u stanovitoj mjeri i političkog, identiteta bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Vojvodini.
2.
Književna produkciji NIU Hrvatska riječ, u razdoblju 2005.–2011. obuhvaća 47 naslova. Moglo ih
je biti objavljeno, barem još toliko, ako je suditi
prema raspoloživim, kvalitetnim rukopisima. Ili, još
i mnogo više, pridodamo li sva relevantna djela
iz književne prošlosti ovoga podneblja, koja smo
dužni poznavati, pomno proučiti i ostaviti nanovo
otisnuta, naraštajima koji dolaze. O objavljenim
djelima očitovali su se mnogi ugledni pisci, stručna kritika i drugi kompetentni sudionici književne
javnosti, te drugi nakladnici, koji dobro poznaju
sve teškoće, izazove i iskušenja uspostave – konzistentne nakladničke djelatnosti, pogotovu u manjinskoj zajednici, u kojoj je mnogo toga, iz različitih razloga, postavljeno mimo knjige, a ne rijetko
i protiv nje! Upravo radi toga dužan sam istaknuti
kako je 2009. za okruglim stolom poznavalaca spisateljstva, knjige, kritike i nakladništva, u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, na zagrebačkom 32.
Interliberu – Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska
riječ, proglašena za najbolju, u cjelokupnom izvandomovinstvu. Ne samo glede brojnosti objavljenih
naslova, već i njezine profiliranosti. U lokalnom
okruženju ovo priznanje, koje je došlo od znalaca, uglavnom je prošlo nezapaženo! Izuzmu li se
uobičajeno nekorektni i maliciozni ispadi onih koji
s nepodnošljivom lakoćom iznose stavove o ovome i onome, ili o bilo čemu! Priznanje je također,
neizravno potaknulo i prepoznatljivu već sklonost
izmišljanju sve novih i novih, a u biti nepostojećih
pogrešaka i krivnji, i u tom smislu provedenih mrcvarenja o nečemu što je za pisce, čitatelje i književnost – posve nevažno. I utoliko nije vrijedno
podrobnijeg spomena.
3.
Sadašnji trenutak hrvatske književnosti u Vojvodini
samo je aktualni odsječak u dugom, višestoljetnom
hodu s otvorenom knjigom u ruci, u potrazi za
njenim mjestom u hrvatskoj kulturu i uljudbi, kako
u panonskom podneblju gdje ova knjiga nastaje,
105
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
tako i u prostoru matične književnosti1. U prilog
ove tvrdnje navodim dva djela Ivana Kujundžića2,
dvije antologije Geze Kikića3, troknjižje Ante Sekulića4 u kojem autor skreće pozornost na pojavu
stotinjak književnih imena od XVII. do XX. stoljeća,
bibliografiju časopisa Rukovet i Klasja naših ravni
Lazara Merkovića5, zatim na dvije knjige Tomislava
Žigmanova, bibliografiju i traganja za identitetom6,
ddva kapitalna djela: jezikoslovno istraživanje Sanje Vulić7 i povjesnicu dr. Matije Evetovića8 napose
uz svoje tri knjige eseja i razgovora o književnosti, i
na vlastitu antologiju romana u književnosti Hrvata
u Vojvodini9. Također potrebno je skrenuti pozornost na pojedine radove Roberta Skenderovića,
Krešimira Bušića i Stevana Mačkovića, u kojima se
ocrtava odnos Bunjevaca i Šokaca prema knjizi, u
kontekstu kulturne povijesti Hrvata u Vojvodini.
Hrvatska književnost u Vojvodini tijekom XIX. i XX.
stoljeća, gotovo beziznimno nastaje u Subotici10, ili
1 Okrugli stol: Izazovi nakladništva hrvatskih manjina i
europska kulturna raznolikost – Interliber, 32. međunarodni sajam knjiga i učila, Zagreb 2009.
2 Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata,
Zagreb, 1968. i Bunjevačko-šokačka bibliografija,
Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata,
Jazu, Rad 355, Zagreb 1969.
3 Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971. i
Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Zagreb 1971.
4 Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju, od početka do
kraja XVIII. stoljeća, Hrvatska preporodna književnost u
ugarskom Podunavlju, Zagreb, 1994. Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996.
5 Bibliografija časopisa Rukovet, maj 1955.– april 1990., u:
Rukovet, 5, 1990; – Bibliografija Klasja naših ravni, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kulturu
1935.–1944., u: Klasje naših ravni, 9.-10., 2009.
6 Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990.-2002., Pula,
2005. i Hrvati u Vojvodini danas, Zagreb, 2006.
7 Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, Subotica 2009.
8 Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata,
Subotica, 2010.
9 Život i smrt u gradu, Subotica-Zagreb, 1999;
– Iznad žita nebo, Subotica, 2003; – Razgovori s
Antom Sekulićem, (zajedno s Andrijom Kopilovićem),
Subotica, 2008; – Roman u književnosti Hrvata u
Vojvodini, (antologija, obuhvaćeni su hrvatski romanopisci u Vojvodini od 1875. godine), Osijek, 2008.
10 Premda Subotica kroz više stoljeća, s razlogom,
slovi «metropolom bunjevštine», odnosno hrvatstva –
budući da je i grad s najviše Hrvata (v. rezultate popisa!)
– i danas ima onih, uvijek na isti kalup štancanih, trećerazrednih trbuhozboraca, koji torbareći s političkim tricama i kučinama, zagovaraju «desubotizaciju» hrvatske
književnosti i kulture u ovom podneblju. Na taj se način
ovi likovi izravno stavljaju u službu rušenja kulturnog,
književnog, obrazovnog, jezičnog, pa i svakog drugog,
središta hrvatske zajednice u Vojvodini. Razumije se,
nije teško zaključiti prema čijoj se narudžbi ovo u kon-
105-109
je uz nju vezana, a tako je i danas11, što potvrđuju
Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ i časopis
Klasje naših ravni, a prije toga, osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća Izdavačka delatnost
NIP Subotičke novine i časopis Rukovet. O tome
na svoj način svjedoči vrijeme nastanka i početak
uporabe sinonimskih sintagmi: Subotički književnik
krug, i kasnije Subotički hrvatski književni krug. Po
svom biću i bitku hrvatski su stvaraoci zainteresirani i upućeni na vrijednosti proizašle iz (srednjo)europske raznolikosti, stoga je potrebno podsjetiti na
još nešto: u Subotici su rođeni ili su jedno vrijeme
u njoj stvarale mnoge veličine, primjerice glasoviti
mađarski pisci Dezső Kosztolányi12 (1885.–1936.),
Géza Csath13 (1887.–1919.), mađarsko-hrvatski
pisac židovskog podrijetla Ervin Sinkó (1898.–
1967.), nešto kasnije i srpski pisci poput Stevana
Raičkovića (1928.–2007.) i Radomira Konstantinovića (1928.–2011.), dok ima i onih koji nastoje
i stvaralaštvo Danila Kiša (1935.–1989.) vezati uz
subotičko podneblje ... U Subotici je izlazilo više
zapaženih književnih i drugih časopisa, pa ona i u
tom pogledu zauzima značajno mjesto u hrvatskoj,
mađarskoj i srpskoj književnoj topografiji.
Radi toga, uz književna i umjetnička djela koja pripadaju vrhunskoj kulturi, u ovoj rasvjeti, potrebno
je promatrati i aktualnu hrvatsku časopisnu produkciju, nastalu u kontekstu društvenoga realiteta. Ona
nije ostvarena negdje neznano gdje, u kakvoj oazi
ili na pustom otoku. Časopisi i knjige bačkih Hrvata
niti su kada bili, niti su sada urednički hir dokonih, u
sinekuri ogrezlih intelektualaca u službi pobjesnelih skribomana, niti je priroda ovih tiskovina nebesko-meteoritska (eda bi periodično padali na glave
nedužnim i čestitim ljudima), već je njihova pojava
uvjetovana nacionalnim, kulturnim, vjerskim i uljudbenim razlozima i interesima, te potrebama puka
i od početka su u funkciji preporodnih nastojanja
bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Južnoj Ugarskoj,
pa i danas imaju nedvojbenu i nezamjenjivu ulogu
tinuitetu protura, i u čiju korist djeluju zagovornici tzv.
«desubotizacije»! Što će reći brisanja hrvatskog identiteta iz identiteta Subotice! Dobro je poznato tko je ovo
provodio do 1918. godine, a tako na tome ustrajava
– od tada, do danas.
11 Također izdanjima Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, Hrvatskog
akademskog društva, Hrvatske čitaonice, Zavoda za
kulturu vojvođanskih Hrvata i dr.
12 Thomas Mann ga je u predgovoru prijevoda na
njemački svrstao među deset najvažnijih europskih
romanopisaca.
13 Nakon što je sedamdesetih godina XX. stoljeća
objavljen izbor iz njegovih pripovijetki u SAD, dio književne kritike i povjesničara književnosti proglašava ga
spisateljskim otkrićem i svrstava među rodonačelnike
avangardne priče.
106
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
u procesu uspostave kulturne i političke identifikacije, (samo)prepoznavanja i (samo)predstavljanja
Hrvata u Vojvodini, i prema vani i prema unutra14.
O razmjerima kontinuirane novinske, časopisne,
književne i druge produkcije Bunjevaca i Šokaca,
u poslijepreporodnom razdoblju, svjedoči i djelo
Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata, podnaslovljen kao; Popis izdanja od 1901. do 2007. u kojem
autor navodi 1.132 naslova15. Njime nas, među
ostalim, hoće upozoriti i na postojanje stanovitih
propusta u procesu naše samospoznaje – nastalih
nenamjerno, kao rezultat manjkavog saznanja, ili
zbog nepotpunog uvida u bibliografsku građu –
budući da nažalost možemo govoriti i o «propustima» koji su rezultat nametnutih ili «samonametnutih» ograničenja za koje je teško pronaći racionalno
objašnjenje16.
4.
Naišavši na razumijevanje i potporu pojedinaca iz
ondašnjeg čelništva hrvatske zajednice17, pokrenuo sam i osmislio rujna 2005. godine Nakladničku
djelatnost unutar NIU Hrvatska riječ18. Njome su
(za sada u 47 naslova) obuhvaćena mnoga djela
koja su od ne malog značaja za Hrvate u Vojvodini, upravo onako, kako sam se na početku ovog
pothvata – obvezao19. Kada je u pitanju književno
stvaralaštvo koje smo baštinili od naših predšasnika
to su tri djela Balinta Vujkova (Krilati momak, Šaljive
narodne pripovijetke i Bunjevačke narodne pripovijetke), nadalje tri knjige izabranih drama Matije
Poljakovića, a privedena je kraju priprema i četvrte
knjige, njome su obuhvaćeni svi igrokazi o Bolti,
glasovitom scenskom liku, koji i danas živi u svijesti
ljubitelja kazališta.
Uzgred, teatarska scena, također, spada među institucije od životnog značaja za opstanak Hrvata,
očuvanje i razvoj našega jezika i kulture, ali ona
još uvijek nije uspostavljena, niti ima bilo kakvih
relevantnih naznaka kada bi do toga moglo doći. I
hoće li Hrvati ovdje, ikada, imati svoju scenu, premda je u Subotici od 1945. do 1951. djelovalo profe14 V.: Milovan Miković, Hrvatska književna panorama
– danas, Klasje naših ravni, 7.-8., 2009., 60.-62.
15 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. –
Zagreb, 2009. – 230 str.
16 V.: Milovan Miković, Hrvatska književnost iz
Vojvodine, u dvama ozračjima – književno-kritičke
prakse i bibliografske neosviještenosti, Klasje naših
ravni, 9.-10., 2011., 93.-98.
17 Zvonimir Perušić, Neka se država očituje o našim
zahtjevima, Hrvatska riječ, 121, 3. lipnja 2005., 16.-19.
18 H.R., Široka podrška za nakladnički program,
Hrvatska riječ, 135., 9. rujna 2005., 8.-9..
19 Milovan Miković, Osam edicija čuva identitet ,
Hrvatska riječ, 135., 9. rujna 2005., 10.-11
105-109
sionalno ustrojeno Hrvatsko narodno kazalište, iz
kojega je nikla Opera s baletom, podarivši mnoge
vrsne umjetnike – glumce, operne pjevače, glazbenike, skladatelje, dirigente, redatelje, scenografe,
dramaturge, pisce, kritičare, teatrologe, kazališne
pedagoge ...
Nadalje, objavili smo pet knjiga posvećenih Iliji
Okrugiću Srijemcu, što ih je temeljem vlastitih istraživanja u srpskim i hrvatskim nacionalnim knjižnicama, pismohranama i drugim institucijama kulture
provela prof. dr. sc. Jasna Melvinger. U pripremi je
nastavak ovoga niza.
Izdvajam, također, traženo djelo akademika Ante
Sekulića Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata (tiskano u dva izdanja 2006. i 2010.),
među ostalim i radi toga što je ono posvjedočilo
kako su osobna imena, prezimena i nadimci bačkih
Hrvata, dio cjeline hrvatskog onomastičkog sustava.
Posebno mjesto pripada Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata, dr. Matije Evetovića. Ovim
je djelom po prvi put na znanstveno utemeljen i
cjelovit način pokazano da su Bunjevci i Šokci dio
hrvatskog naroda, a to je i odgovor na pitanje; zbog
čega je rukopis dr. Evetovića, od njegova okončanja 1941. godine, bio desetljećima daleko od očiju
javnosti. Ova je povjesnica, zakratko, rasprodana i
bilo bi višestruko korisno ponovno je tiskati, budući
da ju čitatelji i nadalje stalno traže.
U tom kontekstu potrebno je ukazati na znanstveno djelo, naše suvremenice, docentice dr. sc. Sanje Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, budući
da je ono opis jezičnih značajki pisaca iz Bajskog
trokuta i Subotičkog hrvatskog književnog kruga, a
koje pokazuje da jezik autora tih krugova i u XIX. i u
XX. stoljeću «sadrži sve bitne jezične i duhovne sastavnice hrvatskog književnog makrosustava» kako
zapaža prof. dr. sc, Silvana Vranić.
Glede suvremene književne produkcije, također
treba istaknuti da pisci hrvatske zajednice u Vojvodini, poput i onih u matičnoj književnosti, očito s
razlogom, preferiraju roman, tu veliku proznu fikcionalnu književnu vrstu kojom se obraćaju svojim
čitateljima. Jamačno ovo nije plod slučajnosti, već
izraz potrebe da se najopsežnijim i najsloženijim
proznim oblikom propituju stvarnost, mjesto pojedinaca i kolektiviteta kojemu pripada.
Do sada je Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska
riječ objavila sedam romana. To su: Dražen Prćić,
Wild card, (2005.), Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća, (2006.), Željka Zelić, Bezdan, (2006.),
Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje, (2006.), Tomislav Ketig, Velebitski orao, (2007.), Lazar Merković, U ime pravde, (2007.) i Zvonko Sarić, Prosjački
banket, (2007.). pored toga, časopisu Klasje naših
107
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
ravni, u nastavcima je objavljen roman Šesta grana
Vladimira Bošnjaka, a u tijeku je objavljivanje romana Damin gambit, Tomislava Ketiga, romanopisca
kojemu se djela prevode na njemački jezik, a za jedan od svojih romana Duga senka svitanja, nedavno je u Njemačkoj dobio Grand prix za književnost.
ZAKLJUČNO ZAPAŽANJE – Oslanjajući se na brojne
niti kojima su povezane kulturna i književna prošlost i sadašnjica, u djelima kako starijih, tako i suvremenih hrvatskih pisaca, čije vrijeme tek dolazi,
nastalim u prepoznatljivom kulturno-geografskom
prostoru, u dogovoru s članovima Nakladničkog
vijeća NIU Hrvatska riječ, u sastavu: Lazar Merković, Jasna Melvinger i Petko Vojnić Purčar, ponudio sam takav izbor ostvarenja hrvatskih pisaca iz
Vojvodine, koji će svojom jezično-stilskom i općeknjiževnom vrijednošću zacijelo trajati, mimo svih
nasilno i umjetno postavljenih ograda i granica, u
realnom i književnom prostoru, unatoč umišljenih
pojedinaca, ma koliko se oni (tu i tamo) napuhavali, dajući sebi na značaju.
NASLOVI OBJAVLJENI OD 2005. DO 2011.
2005.
1. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima
2. Jasna Melvinger, Vaga s anđelima
3. Petko Vojnić Purčar, Kult kornjače
4. Milivoj Prćić, I nakon desetljeća
5. Balint Vujkov, Krilati momak
6. Dražen Prćić, Wild card
2006.
7. Ljubica Kolarić-Dumić, Igrajmo se radosti
8. Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća
9. Željka Zelić, Bezdan
10. Milivoj Prćić, Južno od tranšeja
11. Andrija Kopilović, Okom svećenika I.
12. Andrija Kopilović, Okom svećenika II.
13. Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje
14. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci
bačkih Hrvata
15. Lazo Vojnić Hajduk, Andrija Kopilović, Alojzije
Stantić, Dužijanc
2007.
16. Tomislav Ketig, Velebitski orao
17. Lazar Merković, U ime pravde
18. Zvonko Sarić, Prosjački banket
19. Branko Jegić, Ja, hodočasnik
20. Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke
21. Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame
22. Stjepan Bartoš, Upoznavanje
23. Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić
24. Marija Šeremešić, Tragovi sjećanja
25. Ruža Silađev, Divani iz Sonte
2008.
105-109
26.
27.
28.
29.
30.
Matija Poljaković, Izabrane drame
Ivan Pančić, Natpivavanja
Balint Vujkov, Šaljive narodne pripovijetke
Andrija Kopilović, Okom svećenika III.
Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, drugo izdanje
31. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, drugo izdanje
2009.
32. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj
33. Antun Kovač, Na dvoru Pašinog Tune
2010.
34. Matija Poljaković, Izabrane drame II.
35. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i
šokačkih Hrvata
36. Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme
37. Stjepan Bartoš, Igra opasnih pojedinosti
38. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci
bačkih Hrvata
39. Balint Vujkov, Bunjevačke narodne pripovijetke
40. Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke
u srednjem vijeku
2011.
41. Matija Poljaković, Izabrane drame III.
42. Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi
43. Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija
44. Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje djetinjstvo
45. Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji
46. Jasna Melvinger, O Iliji Okrugiću Srijemcu
47. Ruža Silađev, Šokica pripovida
OBJAVLJENI NASLOVI RASVJETOM KNJIŽEVNIH RODOVA (LIRIKA, EPIKA, DRAMA) I ZNANASTVENE PUBLICISTIKE
Poezija
1. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, (2005.)
2. Jasna Melvinger, Vaga s anđelima, (2005.)
3. Ljubica Kolarić-Dumić, Igrajmo se radosti, (2006.)
4. Branko Jegić, Ja, hodočasnik, (2007.)
5. Ilija Okrugić Srijemca, Glasinke, (2007.)
6. Ivan Pančić, Natpivavanja, (2008.)
7. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, drugo izdanje, (2008.)
8. Antun Kovač, Na dvoru Pašinog Tune, (2009.)
9. Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme, (2010.)
Narodna pripovijetka
1. Balint Vujkov, Krilati momak, (2005.)
2. Balint Vujkov, Šaljive narodne pripovijetke,
(2008.)
3. Balint Vujkov, Bunjevačke narodne pripovijetke
(2010.)
Priča, novela
1. Petko Vojnić Purčar, Kult kornjače, (2005.)
2. Milivoj Prćić, Južno od tranšeja, (2006.)
3. Stjepan Bartoš, Upoznavanje, (2007.)
4. Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi (2011.)
108
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O značajkama hrvatske književnosti u Vojvodini
5. Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje djetinjstvo (2011.)
Roman
1. Dražen Prćić, Wild card, (2005.)
2. Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća, (2006.)
3. Željka Zelić, Bezdan, (2006.)
4. Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje, (2006.)
5. Tomislav Ketig, Velebitski orao, (2007.)
6. Lazar Merković, U ime pravde, (2007.)
7. Zvonko Sarić, Prosjački banket, (2007.)
Dramski tekst
1. Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame (2007.)
2. Matija Poljaković, Izabrane drame, (2008.)
3. Matija Poljaković, Izabrane drame II., (2010.)
4. Stjepan Bartoš, Igra opasnih pojedinosti, (2010.)
5. Matija Poljaković, Izabrane drame III. (2011.)
6. Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija
(2011.)
Znanost (jezikoslovlje, onomastika, književna povijest, povijest umjetnosti i dr.)
1. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2006.)
2. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj,
(2009.)
3. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i
šokačkih Hrvata (2010.)
4. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2010.)
5. Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku (2010.)
6. Jasna Melvinger, O Iliji Okrugiću Srijemcu (2011.)
Etnografija
1. Lazo Vojnić Hajduk, Andrija Kopilović, Alojzije
Stantić, Dužijanca, (2006.)
2. Marija Šeremešić, Tragovi sjećanja, (2007.)
3. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, (2007.)
4. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, drugo izdanje,
(2008.)
5. Ruža Silađev, Šokica pripovida, (2011.)
Monografija
1. Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić, (2007.)
Duhovna razmatranja
1. Andrija Kopilović, Okom svećenika I., (2006.)
2. Andrija Kopilović, Okom svećenika II., (2006.)
3. Andrija Kopilović, Okom svećenika III., (2008.)
Kolumne
1. Milivoj Prćić, I nakon desetljeća, (2005.)
2. Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji
(2011.)
105-109
AUTORI NAKLADNIČKE DJELATNOSTI NIU
HRVATSKA RIJEČ
1. Bartoš, Stjepan (Srijemska Mitrovica, 24. prosinca 1960.)
2. Bošnjak, Vladimir (Zemun, 20. ožujka 1962.)
3. Jegić, Branko (Subotica, 13. travnja 1944. – 19.
ožujka 2002.)
4. Ketig, Tomislav (Nova Gradiška, 17. rujna
1932.)
5. Kolarić-Dumić, Ljubica (Kukujevci, Srijem 7.
kolovoza 1942.)
6. Kopilović, Andrija (Bajmok, 10. svibnja 1941.)
7. Kovač, Antun (Bački Monoštor, 4. travnja
1945.)
8. Melvinger, Jasna (Petrovaradin, 26. svibnja
1940.)
9. Merković, Lazar (Subotica, 14. lipnja 1926.)
10. Okrugić Srijemac, Ilija (S. Karlovci, 12. svibnja
1827. – 30. svibnja 1897.)
11. Pančić, Ivan (Subotica, 11. prosinca 1933.–16.
lipnja 1992.)
12. Poljaković, Matija (Subotica, 23. studenoga
1909.– Zagreb, 15. ožujka 1973.)
13. Prćić, Dražen (Subotica, 1. studenog 1967.)
14. Prćić, Milivoj, (Subotica, 1. listopada 1942.)
15. Sarić, Zvonko (Subotica, 8. ožujka 1963.)
16. Sekelj, Vojislav (Subotica, 1946.)
17. Sekulić, Ante (Tavankut, 16. studenoga 1920.)
18. Silađev, Ruža r. Miloš (Sonta, 23. listopada 1949.)
19. Szabó Zsombor (Subotica, 23. srpnja 1946.)
20. Šeremešić, Marija (B. Monoštor )
21. Vojnić Hajduk, Lazo ( Subotica, 1942.)
22. Vojnić Purčar, Petko (Subotica, 1939.)
23. Vujkov, Balint (Subotica, 27. svibnja 1912. –
23. travnja 1987.)
24. Vulić, Sanja (Split, 1. svibnja 1957.)
25. Zelić, Naco (Subotica, 5. listopada 1930.)
26. Zelić, Željka (Subotica, 7. lipnja 1980.)
Već samo letimičan pregled navedenih stvaralaca
– doima se dovoljnom referencom. Bez udubljivanja u njihovu bio-bibliografiju, mimo bilo kakvog
navođenja i nabrajanja njihovih djela, bez pokušaja proučavanja i uspoređivanja obujma i značaja, stručnih, znanstvenih, književnih ili umjetničkih
dosega njihovih dosadašnjih ostvarenja. Uz dobro
poznata i priznata imena (Ketig, Melvinger, Merković, Poljaković, Sekulić, Vojnić Purčar, Vujkov, Vulić) zapažamo i nekoliko mlađih (Bartoš, Bošnjak,
Ž. Zelić). Dodajem, polovica objavljenih spisatelja,
podrijetlom je izvan Subotice, iz drugih hrvatskih
sredina. Nekome ovo, možda može predstavljati
kriterij, a za potpisnika je, u zadanom kontekstu,
više u domeni stjecaja okolnosti.
109
Klasje naših ravni
Barbara Panić, Sinagoga
110-111
Sinagoga
BARBARA PANIĆ
Poslije Jeruzalemskog hrama, sinagoga predstavlja najvažniju instituciju judaizma. Riječ potiče od
grčke riječi synagogē koja znači skupština. Iako
nema povijesnih podataka o točnom vremenu
nastanka i porijeklu sinagoge, smatra se da prve
potječu iz VI. stoljeća prije n. e., odnosno iz doba
babilonskog sužanjstva. Udaljeni od hrama, živeći
u rasuću (hebr. galut), Židovi su stvorili novo mjesto okupljanja, a zajednička molitva svećenstva i
vjernika postala je supstitucija ritualu prinošenja
žrtve (hebr. pl. Korbanot) koji se odvijao jedino
u hramu. Po povratku u zemlju, za vrijeme perzijske vladavine, i pored obnove razrušenog hrama
516. god. prije n. e., praksa gradnje sinagoga više
nije bila svojstvena samo dijaspori, već su one
podizane kako u unutrašnjosti, tako i u samom
Jeruzalemu. Nakon potpunog uništenja Drugog
hrama 70. god. n. e., sinagoga zauzima središnje
mjesto, služeći prije svega kao dom molitve (hebr.
bet tefila), učenja (hebr. bet midraš) i okupljanja
(hebr. bet kneset).
Židovski zakon (hebr. halaha) propisuje određene odredbe koje se moraju poštivati pri gradnji
sinagoge. One se odnose na njenu orijentaciju,
lokaciju, visinu, unutrašnje osvjetljenje i izgled,
ali ne i na njezinu vanjštinu. Samim tim, tokom
povijesti, nije stvoren jedinstven tip sinagogalne
arhitekture, već su se one gradile pod utjecajem
vladajućih stilova.
Najstarije sinagoge, nađene u Izraelu, a nastale do
4. stoljeća, očitavaju jasan pravokutni plan, jednostavnu unutrašnjost s kamenim klupama i galerijama. Ulazna strana bila je okrenuta ka Jeruzalemu.
Za smještaj kovčega sa svicima Tore, koji je u
razdoblju ranih sinagoga još uvijek bio pokretni
objekt donošen na službu, zidani su aneksi. Neke
od sinagoga su imale s vanjske strane portik koji
je služio kao mjesto odmora tijekom službe, ili
kao konačište za putnike. U narednim stoljećima,
sinagoge su se gradile pod utjecajem kršćanskih
crkava bazilikalnog plana. Ulaz je bio uglavnom
na zapadnoj strani, dok je niša ili apsida sa mjestom za Sveti ormar (hebr. aron hakodeš) u koji su
smješteni svici Tore, bila premještena na istočnu
stranu, u pravcu Jeruzalema. Također su i vjernici,
koji su za vrijeme molitve bili u središnjem dijelu
građevine odvojenom od ostatka prostora stupo-
vima, bili okrenuti ka istoku. U istom prostoru, a
između molitvenog dijela i Svetog ormara, nalazila se uzdignuta platforma (hebr. bima) sa koje se
čitala Sefer Tora u vrijeme javnog bogosluženja
i pred kojom je stajao predvodnik sinagogalnog
bogosluženja (hebr. hazan). Vanjske dekoracije
nije bilo, dok je unutrašnjost ukrašavana mozaicima.
Srednjovjekovne židovske zajednice, brojčano
vrlo male, podizale su sasvim skromne jednobrodne ili dvobrodne sinagoge po uzoru na
profane romaničke i gotske građevine. Život u
stalnom strahu i podređenom položaju u odnosu
na većinsko kršćansko stanovništvo određivao je
izgled bogomolje. Odredba iz halahe, po kojoj
sinagoga treba biti viša u odnosu na ostale građevine, nije se mogla poštivati u srednjem vijeku.
Crkvene vlasti su zabranjivale obnovu sinagoga, a
pogotovo gradnju novih, koje bi svojom ljepotom
i veličinom zasjenile kršćanske crkve. Na Iberijskom poluotoku, umjetnost Židova je bila pod
snažnim maurskim utjecajem, posebno vidljiva
u unutrašnjoj mudehar dekoraciji. Minuciozni
stil ispisivanja biblijskih stihova je podsjećao na
odjeljke Kurana u džamijama. Tzv. španjolske
sinagoge donose novinu u pozicioniranju bima,
odnosno teva, riječ koju su Sefradi koristili za
platformu s koje se čitala Tora. Ona nije bila na
istočnom kraju, ispred aron hakodeša, već je zauzela suprotan položaj u odnosu na njega. Ovakav unutrašnji raspored je prenijet nakon izgona
Židova iz Španjolske i u Italiju. U doba renesanse
i baroka, gradnja pultova dostiže svoj vrhunac
monumentalnosti, poput crkvenih predikaonica.
Vanjski izgled sinagoge je zadržao određen stupanj nepretencioznosti prethodnih stoljeća.
Izolacija Židova od okruženja u istočnoj Europi je
dovela do toga da kreiraju svijet za sebe. Stvorili
su svoju lokalnu, folklornu umjetnost, a poseban
fenomen proistekao iz ove jedinstvenosti su drvene sinagoge građene u Poljskoj i Litvi od sredine
17. stoljeća. Tip jednostavnih sinagoga, često
soba malih dimenzija (jidiš, štibl), lišenih unutarnje
dekoracije, sa stolovima umjesto klupa, gradili su i
Hasidi, ortodoksni Židovi, čiji je pokret svoj nagli
razvoj doživio u 18. stoljeću. Tijekom molitve, oni
su naglašavali zanos i ushićenje.
110
Klasje naših ravni
Barbara Panić, Sinagoga
Emancipacija europskih Židova dovela je do toga
da su velike židovske zajednice polako izlazile
iz svoje zatvorenosti, želeći pokazati ne samo
bogatstvo i raskoš svojih hramova, već i novostečeni građanski status. Sinagoge su građene u neostilovima karakterističnim za period istoricizma.
Odlika modernih sinagoga 20. stoljeća, pogotovo
onih iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata je
jednostavnost, bez pretjeranog arhitektonskog
i ornamentalnog ukrasa, a prije svega njihova
funkcionalnost. Arhitekte su se našle pred novim
zadatkom. Trebalo je uskladiti teološke potrebe
sakralne građevine sa gotovo neograničenom
stilskom slobodom umjetnika, omogućenom
upotrebom novih tehnologija gradnje. Potrebe
suvremenog društva uvjetovale su da sinagoga,
pored osnovne funkcije kao mjesto okupljanja
i molitve, zauzme širu ulogu u životu moderne
židovske zajednice. Pri sinagogama se sada grade
dodatne prostorije poput košer kuhinje dvorane
za okupljanje i razne proslave, škole, biblioteke i
kancelarije.
Židovske zajednice koje su živjele na području
Srbije i Austro-Ugarske su predstavljale dvije povijesno i kulturološki zasebne cjeline. Nazočnost
Židova u Srbiji može se pratiti od 16. stoljeća,
o čemu svjedoči njihovo naseljavanje u Beogradu, Nišu i Pirotu, a od 19. stoljeća u Leskovcu,
Šapcu, Smederevu, Požarevcu. To su, većinom,
bile sefardske zajednice koje su sa sobom donijele naslijeđe španjolske kulture. Najbolji primjer
sakralne arhitekture predstavlja beogradska sinagoga Bet Jisrael. Sagrađena je 1908. u maurskom
stilu redovima opeke i kamena, što je pojačavalo
dekorativnost vanjštine. Nad zabatom glavne
fasade nalazile su se dvije kupole. Za travanjskog
bombardiranja Beograda, bila je znatno oštećena, da bi je Nijemci konačno srušili 1944. Na tom
mjestu se danas nalazi Galerija fresaka.
Veća nazočnost Židova u Vojvodini bilježi se tek
od 18. stoljeća. Brojčano ih je bilo više nego u
Srbiji. Naseljavali su sve veće gradove, a gotovo
nije ni bilo mjesta u kojem nisu živjeli. Vojvođanski Židovi su bili aškenaske provenijencije koji
su sa sobom donijeli kulturu istočne i središnje
Europe. Od oko 80 molitvenih domova koliko
ih je bilo na ovom teritoriju, samo nekoliko je
sačuvano do današnjih dana. U selima su to bile
skromne, male bogomolje smještene u kuće,
dok su u većim mjestima podizane impozantne
građevine koje su pratile stilove epohe u kojoj su
nastajale. Među najljepše primjere sinagoglane
arhitekture u Vojvodini spadaju porušene sinago-
110-111
ge u Adi, Pančevu, Starom Bečeju, Zrenjaninu,
Senti, Kikindi, Vrbasu, kao i još uvijek postojeće u
Novom Sadu i Subotici.
DUŠICA BRGULJAN je rođena u Beogradu.
Studirala je arhitekturu. Dugo godina je radila
kao samostalni projektant i suradnica na projektiranju. Keramikom se počinje baviti 2001.
godine. Obučavala se kod akademskih slikara i
keramičara Marice Jovičević-Petrović i Mihajla
Petrovića, gdje ulazi u tajne obrade i oblikovanja
gline. Za prve radove našla je inspiraciju u renesansno-baroknom ambijentu Perasta. Opčinjena
ljepotom ovog malog bokokotorskog mjesta, njegovim ulicama, starim kućama i crkvama, Dušica
je u obradi gline otišla korak dalje i počela stvarati
trodimenzionalne slike. Ravnotežu između ljubavi
prema arhitekturi i potrebe za umjetničkim izražavanjem postiže u domenu bojenih keramičkih
reljefa. Tijekom desetljeća stvaralaštva, predmet
njezina zanimanja bile su znamenite građevine,
manastirska zdanja Srbije i Rusije, gradska utvrđenja, obiteljske kuće, ulice zaboravljenog Beograda, a od 2010. godine sinagoge1.
Izložbe Dušice Brguljan
2003. «Perast, niska bisera», Galerija Most, Podgorica,
«Perast, niske bisera», Galerija muzeja u Perastu, «Šolja
2003.», Cvijeta Zuzorić, Beograd, Međunarodni trijenale
keramike
2004. «Bokeljski suveniri», Galerija biblioteke Bore Stanković, Beograd
2006. «Razgovor s večnošću», Manakova kuća, Beograd, izložba keramičke kolonije «Dragačevska terakota»,
Guča, Treći festival žena stvaraoca regiona dva mora –
Sredozemnog i Crnog, UNESKO centar, Solun
2008. «15. Beogradski salon», Beograd
2009. «Uspomenama u pohode», Galerija Euro centar,
Beograd
2010. «Nasleđe jevrejske kulture, Jevrejska opština Novi Sad
1 Prema tekstu Barbare Panić, autorice izložbe Dušice
Brguljan «Sinangoga, keramički reljefi», što ju je 12.
rujna 2011. u galeriji OSTAVŠTINAzaBUDUĆNOST»
artCENTRA, Beograd, priredila u organizaciji Jevrejskog
istorisjkog muzeja Saveza jevrejskih opština Srbije, gdje
su bili izloženi sljedeći radovi: Sinagoga Bet Jisrael u
Beogradu, početak 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u
Novom Sadu, početak 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u
Zrenjaninu, kraj 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Subotici,
početak 20. stoljeća (57x49), Sinagoga u Sarajevu, prva
polovina 20. stoljeća, (57x49), Sinagoga u Zagrebu, druga
polovina 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga, Grčka, (57x49),
Sinagoga u Sofiji, početak 20. stoljeća (57x49), Sinagoga u
Budimpešti, druga polovina 19. stoljeća, (57x49), Sinagoga
u Segedinu, početak 20. stoljeća (57x49), Drvena sinagoga u Zabludovu (Poljska), sredina 17. stoljeća (57x49),
Sinagoga u Pragu, druga polovina 13. stoljeća, (57x49),
Sinagoga u Amsterdamu, kraj 19. stoljeća, (57x49),
Sinagoga u Berlinu, druga polovina 19. stoljeća, (57x49)
111
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
112-118
Lemeš u osimu plemenitog
ravničarskog drača
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
Gaja Alaga – Rođen je 3. lipnja 1924. godine
u Lemešu, u uglednoj bunjevačkoj plemićkoj
obitelji oca Martina i majke Stane rođene Vujević. Kršten je kao Gaja Ivan. Osnovnu školu je polazio u rodnom mjestu, a gimnaziju
u Somboru. Studij je otpočeo na Tehničkom
fakultetu u Budimpešti, a nastavio u Zagrebu
na Tehničkom i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu gdje je diplomirao 1950. Godine 1951. izabran je za aistenta na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od
1952. do 1954. boravi na specijalizaciji u Institutu «Niels Bohr» u Kopenhagenu, jednom od
najuglednijih svjetskih središta teorijske fizike.
Godine 1955. je doktorirao, a 1958. izabran
je za docenta, 1961. za izvanrednog profesora i 1966. za redovitog profesora u Zavodu
za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Od 1952. sudjelovao je i u znastvenom radu na Institutu «Ruđer Bošković».
Odmah po dolasku u kreativnu znanstvenu
atmosferu u Kopenhagenu, Alaga se pridružio
mladim znanstvenicima Aage Bohru i Benu
Mottelsonu koji su upravo razvijali kolektivnu
teoriju atomske jezgre. U glasovitoj publikaciji u časopisu Danske akademije znanosti iz
1955., Alaga, Alder, Bohr i Mottelson otkrili
su K-izborna pravila intenziteta za beta i gama
prijelaze u deformiranim atomskim jezgrima.
To je otkriće postalo jedan od temeljaca u
razvitku kolektivnog modela nuklearne strukture za koji su 1975. A. Bohr i B. Mottelson
dobili Nobelovu nagradu.Nakon tog velikog
otkrića Alaga je ubrzo i sam otkrio jedan novi
asimptomski tip izbornih pravila u deformiranim jezgrama i objavio ga u američkom znanstvenom časopisu «Physical Review». Ova
dva znanstvena rada su među najcitiranijim
publikacijijama jugoslavenskih znanstvenika
u svjetskoj znanstvenoj literaturi.
Pravila intenziteta i izborna pravila za deformirane jezgre postaju značajnim elementom
svjetske znanstvene baštine pod općeprihvaćenim nazivom «Alaga rules». U svom kasnijem dugogodišnjem znanstvenom radu Alaga
je ostvario svjetski značajne znanstvene prodore i na drugim područjima. Posebno treba
istaknutii teorijsko istraživanje pseudoskalarne i tenzorske interakcije u beta raspadu i otkriće teorijskog modela nukleonskih grozdova i vibracija.
Osim nuklearne strukture kao konstanta znanstvenog interesa Gaje Alaga su i fundamentalni problemi interpretacije kvantne mehanike.
Za svoj znanstveni rad Alaga je primio i mnoga priznanja i obavljao brojne dužnosti. Godine 1968. izabran je za izvanrednog člana
JAZU. Dobitnik je Republičke nagrade «Ruđer
Bošković» za značajno znanstveno otkriće,
nositelj visokih odlikovanja, dobitnik počasne
medalje Sveučilišta u Bruxellesu, počasni član
Mađarskog fizikalnog društva. Bio je dekan
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predstojnik Zavoda za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, predstojnik Znanstvenog vijeća Instituta «Ruđer Bošković»,
pročelnik odjela za teorijsku fiziku na istom
Institutu, predsjednik Društva matematičara i
fizičara Hrvatske, predsjednik sekcije nuklearnih fizičara Jugoslavije, predsjednik Zajednice
za fiziku Hrvatske, glavni i odgovorni urednik
«Fizike», znanstvenog časopisa Saveza udruženja matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije, član Komisije Europskog fizikalnog
društva, član uredništva «Physics Letters» jednog od vodećih svjetskih znanstvenih časopisa, predsjednik Matične komisije za fiziku i
nosilac brojnih drugih stručnih funkcija.1
1 V. Paar “Gaja Alaga 1924-1988”, Ljetopis
Jugoslavenske Akademije za godinu 1988, knjiga 92,
Zagreb, 1989, 573-575.
112
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
Za mnoge Lemešane, laike, ovi podaci su nepoznati. Većina je znala kako je «pripoznat
čovik» i daleko više od nabrajanja uspjeha
i titula, sjećaju ga se kao skromnog, tihog,
bunjevačkoj ikavici pričljivog čovjeka. Kada
bi došao u mjesto, a bilo je to onoliko često
koliko su mu obveze dopuštale, a za Martina i Stanu, Gašine roditelje, nikada dovoljno
često, obuvao bi kožne papuče, one što su i
lijeva i desna jednake i tako obuven najradije
hodao po mjestu, obilazio njive i vinograde,
razgovarao sa sumještanima na ulici. Na autoricu ovog teksta prvi je prenio ljubav prema
ikavici i što je još bitnije činjenicu kako je nikada se ne smije uzimati «zdravo za gotovo»???.
Jezik treba govoriti, njegovati i čuvati, često je
to govorio. U dugim večernjim satima znale
su se igrati društvene igre «tko zna više bunjevačkih riči». Postoji jedna zanimljiva anegdota
vezana uz Gašu Alagu koja možda više nego
svi profesionalni rezultati i sve riječi koje bi se
mogle napisati o njemu, govori o njemu, obitelji u kojoj je odrastao, gledištima i odnosu
prema široj obitelji. Vezana je za mene osobno, pa ću je prenijeti u prvome licu.
Dakle, imala sam u sedmom razredu osmogodišnje škole problema s fizikom (ispravnije bi bilo reći s nastavnikom, koji je tada kao
partijski sekretar našao za shodno proganjati
bivšu kulačku djecu – za rubriku vjerovali ili
ne, ali to je danas manje bitno, ostanimo radije pri prvobitnoj konstataciji kako sam imala
problema s fizikom). Moja prabaka, Marcela
Petronela Knezi, rođ. Knezi, a zvana Perka i
Anastazija – Stana Alaga rođ. Vidaković, Gašina majka, inače sestre, prošetale su svoje
paorske dugačke suknje i papuče s jednog
konca ulice na drugi i zaključile kako one moraju uzeti «stvar u svoje ruke». Imati fizičara
u familiji, a imati dijete koje može «buktiti»2
zbog fizike (pri tome stanje nije bilo tako alarmantno), sa stajališta opće brige o familiji,
bilo je neprihvatljivo. Dakle, vijeće najstarijih
majki u familiji odlučilo je tajno pisati Gaši
koji je tada baš bio u Zagrebu. Nikada nisam
saznala što su točno napisale, ali je Gašo već
idućeg vikenda bio u Lemešu. Došao je kod
mene, uzeo moje udžbenike i tražio dan-dva
kako bi se upoznao s gradivom. Ne bismo ni2 Buktiti, pok. ponavljati razred u školi.
112-118
kada saznali da su ga majke zvale da su one
same izdržale šutjeti. Međutim, tko bi mogao
zadržati u sebi komentare tipa: “Znale smo mi
kako je s curom sve u redu, čudo jedno što
traže u škuli od te dice, kad ni Gašo ne zna,
triba prvo on da nauči kako bi objasnio curi.”
Prof. dr. Gaja Alaga preminuo je 7. rujna 1988.
godine u Zagrebu. Po svojoj želji, donesen je
u rodni Lemeš i pokopan iz obiteljske kuće
koja se i danas nalazi u Velikom bunjevačkom sokaku (danas Vladimira Nazora). Kako
su to bile godine koje su nagovještavale skori
raspad države, bilo je problema s dozvolama
za ulazak koje je rješavao tadašnji predsjednik Savjeta Mjesne zajednice i predsjednik
DSHV-a Stipan Knezi Šimeta. Dok se nije isposlovala dozvola za ulazak, akademik, hrvatski i jugoslavenski, Gaja Alaga mirno je čekao
u seoskoj kapeli u Santovu. Bilo je i problema
oko samog ukopa i obreda koji je trebao biti
na hrvatskom jeziku, i općenito, moralo se
jako paziti i šutjeti, jer na ukopu je prisutno
bilo puno svijeta koji su tu bili po službenoj
dužnosti. Tako je na koncu veliki čuvar i njegovatelj bunjevačke riječi pokopan obredom
koji je na latinskom jeziku predvodio prečasni
Strilić, a prije nego li je zemlja pokrila tijelo
pokojnika, komunističkom rukom razbaštinjeni pripadnici obitelji morali su saslušati i govor Milenka Beljanskog, gimnazijskog kolege
pokojnika koji je veličao partizansku borbu
i komunističku ideologiju. Samo po sebi to
i ne bi bilo čudno jer je i otac Gaje, Martin,
bio sudionik Oktobarske revolucije, a i sam je
Gaja kao gimnazijalac sudjelovao u borbama
na Batinskoj bici. Da se govornik zadržao na
tome, ali je počeo govoriti o poslijeratnoj obnovi zemlje i uspjesima komunističke vlasti. O
tempora, o mores.
Mirko Vidaković – Rođen je 29. listopada
1924. u Lemešu od oca Imre (obiteljski nadimak Batini) i majke Viktorije rođ. Horvat (obiteljski nadimak Đenini). Kršten je kao Imro
Mate. Nakon svršene gimnazije u Somboru
odlazi u Zagreb gdje je 1949. diplomirao na
Šumarskom fakultetu. Doktorirao je 1953. i
predavao dendrologiju i šumarsku genetiku
na Zagrebačkom sveučilištu. Tri godine je
proveo kao ekspert FAO u Pakistanu. Vodio
je odsjek za genetiku Jugoslavenskog instituta
113
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
za četinare. Bio je prodekan Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Napisao je 107 znanstvenih
radova s kojima je sudjelovao na mnogim međunarodnim skupovima. Znanstveni radovi
obuhvaćaju izučavanje taksonomske pripadnosti, primarnog radioaktivnog zračenja na
stimulaciju rasta i dobivanje mutacija, nasljeđivanje i oplemenjivanje pojedinih svojstava
kod šumskog drveća, međuvrsnu hibridizaciju
i problem inkopatibilnosti i izučavanje problema sjemenarstva. Umro je u Zagrebu 2002.
godine, gdje je kremiran i pokopan. Mirko
Vidaković za sobom nije ostavio potomstvo.3
Pero Crnković – Pero Crnković, legenda kasačkih krugova, rođen je u Tavankutu 6. listopada 1934. godine u velikoj obitelji kao jedno
od osmoro djece. Obitelj se vrlo brzo doseljava u Lemeš gdje je Pero proveo dječaštvo i
mladost naslijedivši od svog oca Grge ljubav
prema konjima. Godine 1951. učlanio se u KK
“Vojvodina” u mjestu gdje je do 1961. vozio
očeve konje: Drenku, Dagru, Divnu i Dolinu.
Godine 1962. kupuje svog prvog konja Mlažnjaka s kojim odnosi pobjedu na prestižnom
Jugoslavenskom derbiju u Beogradu. Ubrzo nakon ženidbe, s obitelji se preseljava u
Osijek gdje od 1. ožujka 1968. godine radi
kao trener u KK “Drava”. Jedanaest godina
kasnije, 1 listopada 1979. prelazi u konjičko
društvo Zagreb gdje nastavlja trenersku i vozačku karijeru. Godine 1983. dobiva diplomu
trenera kasača. Nakon derbija 1987. odlazi
s konjem Calypsom u Sloveniju, u Ljubljanu
odakle nakon tri godine odlazi u konjički klub
“Brdo” kraj Bleda gdje radi sve do umirovljenja 1995. godine. Po odlasku u mirovinu
vraća se u Zagreb i ovdje nastavlja trenirati
kasače. Crnković je osvojio preko 270 pobjeda i 600 plasmana, od čega s kobilama Ally
Bitter Oak i Atena Bitter Oak čak 23 starta,
9 pobjeda i 11 plasmana u sezoni 1970.; s
Mlažnjakom s kojim je pobijedio na derbiju
1964. osvojio je 12 pobjeda, 10 drugih i 8 trećih mjesta; s Calypsom s kojim je pobijedio u
dvogodačkom i trogodačkom prvenstvu i bio
drugi na derbiju 1987. osvojio je ukupno 22
pobjede, 5 drugih, 1 treće i 1 četvrto mjesto.
3 A. Krstinić, “Akademik dr. Mirko Vidaković”, Ljetopis
Jugoslavenske akademije za godinu 1981, knjiga 85,
Zagreb, 1981, 420-426.
112-118
Spomenuti treba i Crnkovićevu pobjedu na
Hrvatskom kasačkom derbiju 2002. godine
sa konjem Akki Bitter Oakom. Pero Crnković
se proslavio i kao trener i vozač. Njegovi konji
su uspješno nastupali u derbiju i osvajali plasmane. Takmičio se i u trkama dvoprega gdje
je 11 puta pobijedio, a pet puta je bio drugi.4
Stevan Horvat – Rođen 1932. godine u Lemešu, gdje je radio kao postolar. Od 1947.
trenira hrvanje u somborskom sportskom
klubu “Radnički”. Jedanaest je puta bio prvak Jugoslavije. Trenira za “Partizan”. Između
1961. i 1966. godine najbolji je hrvač na svijetu u kategoriji 70 kg. Na Olimpijskim igrama
u Meksiku 1968. osvojio je srebrnu medalju.
Živi u Novom Sadu i radi kao docent za borilačke sportove na Fakultetu fizičke kulture u
Novom Sadu.
Tereza Kočiš – Rođena je u Somboru 1934.
godine, ali je obitelj podrijetlom iz Lemeša
gdje Tereza i danas živi. Vrlo rano se počela
baviti gimnastikom te je bila članicom jugoslavenske reprezentacije od svoje 15. godine, a
boje zemlje zastupala je čak 28 puta. Još kao
juniorka postala je prvakinjom države dva
puta uzastopce, 1948. i 1949. godine, a kao
seniorka čak pet puta (1950., 1951., 1956.,
1957. i 1958.). Sudjelovala je na svjetskim
prvenstvima u Bazelu (1950.) gdje je osvojila drugo mjesto u vježbama na tlu (parter
gimnastika) i u Moskvi (1958.) gdje je osvojila srebrnu palmu za osvojenih preko 90%
bodova. Sudionicom je dviju Olimpijada, u
Helsinkiju 1952. i u Rimu 1960., a sudjelovala
je i na tri europska kupa u Leipzigu (1956.),
Krakowu (1959.) i Parizu (1963.). Osvojila je
jednu brončanu (greda) i dvije srebrne medalje (parter i razboj).
Josip Ivanković Ćole – Profesionalno, životopis Josipa Ivankovića je vrlo bogat. Od 1938.
godine kada se rodio na obiteljskom salašu
na Ivankoviću od oca Ivana koji se nikada nije
vratio iz “munkasa”, s prisilnog rada kamo su
ga odveli Mađari 1941. godine i majke Ane
4 S. Stegmayer Lučić, Pero Crnković, Kasački sport,
veljača/ožujak 2005., 46-47; U. Bregar, Več kot pol
stoletja na kasačkih stezah, Kasaštvo, revija o konjih,
Ljubljana, febuar 2005., 15-16.
114
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
koja je čitav svoj život podredila brizi o sinu
jedincu. Gimnaziju je završio u Somboru,
onako kako nova pokoljenja ne mogu niti
zamisliti: pješačeći od salaša do željezničkog
kolodvora (gencije) pa zatim vlakom do Sombora (kasnije i do Subotice) i nazad. Po završetku Gimnazije upisao je Ekonomski fakultet
u Beogradu koji je ondje završio.
Prvo zaposlenje dobiva u Lemešu u tadašnjem poljoprivrednom kombinatu. Vrlo brzo,
kao uspješan djelatnik angažira se u raznim
privrednim udrugama kao: delegat u Skupštini Privredne komore, predsjednik grane Regionalne privredne komore za poljoprivredu,
delegat u Internoj zajednici Vojvodine i Jugoslavije za ekonomske odnose s inozemstvom,
član republičkog odbora za zakonodavnu i
normativnu djelatnost, delegat u Skupštini
Poljoprivredne banke u Novom Sadu. Aktivan je bio i na području sindikalne djelatnosti
na općinskoj i pokrajinskoj razini i u organima SSRNV i SK u područjima koja su se ticala poljoprivrede i ekonomije. Uz redovit
posao, devet godina radio je kao predavač
na Višoj političkoj školi iz predmeta raspodjela dohotka, međunarodni ekonomski odnosi
s inozemstvom te iz područja osobnog rada
sa sredstvima u svojini građana. Angažiran je
bio i u tijelima Skupštine općine Sombor: sedam godina vijećnik, predsjednik Savjeta za
privredu, član Komisije za propise, član Izvršnog odbora Fonda zajedničkih rezervi, zatim
član Izvršnog vijeća općine u prvom sazivu
i kao takav predsjednik raznih komisija za
gospodarstvo, poljoprivredu i međunarodne
odnose s inozemstvom. Svoje ogromno iskustvo i znanje uložio je i u rad u tijelima Mjesne
zajednice kao član Skupštine u više navrata,
član Izvršnog odbora te predsjednik i član raznih stručnih komisija. Jedan je od osnivača
mjesne kulturno-prosvjetne zajednice i njezin
aktivni član. Ivanković je bio i istaknuti sportaš: član nogometne momčadi u mjestu u vrijeme kada su bili prvaci općine, natjecao su u
Bačkoj ligi što je bio najbolji plasman lemeškog nogometnog kluba. Kao aktivni natjecatelj atletske momčadi Spartak iz Subotice sudjelovao je na prvoj atletskoj ligi Jugoslavije,
prvenstvu Vojvodine i Jugoslavije te na međunarodnim atletskim mitinzima. Osnovao je
i aktivno sudjelovao u odbojkaškom timu u
112-118
mjestu, a kasnije je u svim navedenim, ali i u
Konjičkom klubu te Lovačkom društvu u više
navrata bio predsjednik, tajnik ili još uvijek aktivni član.
Bavio se i žurnalistikom kao dopisnik Somborskih novina i Radio Sombora. Spisak aktivnosti je ogroman, a sigurno puno toga nije
navedeno. Ono što je vrlo značajno jest da
je Josip Ivanković cijeli svoj život i sve svoje
radne potencijale posvetio svome mjestu, njegovom napretku i boljitku. Život često umije
biti nepravedan. Postoje ljudi koji sami sebe
ne ističu u prvi plan, koji se ne nameću već
kao vrijedni djelatnici rade svoj posao, rade
ga, a zasluge preuzima netko dugi, a oni i
dalje vrijedno rade, bilježe svaki značajan
događaj i svaku osobu. U bogatoj arhivi koju
posjeduje zapisane su povijesne činjenice poljoprivrednog kombinata, nogometnog kluba,
lovačkog društva..., a tek što je zapisano u sjećanju... Puno toga ispisano je i na stranicama
ove knjige, samo što to, onako “znanstveno
korektno” ne odaje pravu sliku. Iz puke primjedbe “zabilježeno prema kazivanju” ne da
se zaključiti kako je baš to kazivanje ne samo
upotpunilo knjigu, napose za razdoblje poslijeratnog zbivanja, nego je knjizi dalo i karakterističnu notu. Zahvaljujući upravo tim pričama s čika Josom do kasno u noć, zapisane
su osobe koje, prema nekim znanstvenim ili
opće društvenim mjerilima, možda ne bi bile
spomenute, osobe čiji životopisi su ispisani
samo na nadgrobnim pločama jednog od lemeških groblja, ali osobe bez kojih ne bi bilo
Lemeša u priči o Lemešu.
Ono što izdvaja Josipa Ivankovića iz plejade
“znamenitih” i što mu daje pravo nositi titulu
“znamenitog među znamenitima” jest činjenica da je sav svoj intelektualni (ali i drugi)
potencijal stavio na raspolaganje svom mjestu. Uvijek, a napose onda kada je odbijao
profesionalno se angažirati van mjesta bilo
kao predsjednik OK SSRNV, stručni suradnik
u OK SSRNV, tajnik SO Sombor za privredu,
pomoćnik generalnog direktora PK “Sombor” i dr.
I danas vrijedno bilježi svaki događaj značajan za mjesto, sudjeluje u radu mnogih društvenih, kulturnih i sportskih institucija, nesebično pruža svoje ogromno znanje i iskustvo
svakome tko mu se obrati sigurno ušuškan u
115
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
ogromnom i bogatom fondu knjiga i druge
dokumentacije smještene u njegovoj obiteljskoj kući. Gotovo sve od tog bogatog fonda
dokumentacije predstavlja značajnu arhivsku
građu, a njegovi detaljni zapisi i referati o povijesti privrede, nogometnog kluba, lovačkog
društva i dr. mogu biti osnova jedne nove knjige.
Stipan Knezi (Šimeta) – Rođen je 26. prosinca 1950. godine u Lemešu. Po okončanju
osmogodišnje škole u rodnom mjestu, svršio
je Gimnaziju u Vukovaru. Studira srpski jezik
i književnost na Filozofskom fakultetu na katedri za južnoslavensku književnost u Novom
Sadu. Nekoliko godina je radio kao nastavnik
po osnovnim školama, uglavnom na zamjenama i s obzirom da nikada nije uspio dobiti posao u struci vratio se u rodno mjesto i počeo
se baviti poljodjelstvom na onome što je ostalo u posjedu nekada vrlo imućnih roditelja,
Grge i Ilonke rođene Litvai. Na prvim višestranačkim izborima već kao predsjednik Demokratskog Saveza Hrvata Vojvodine (DSHV)
izabran je za predsjednika Mjesne zajednice, kneza sela kako je to rado sam za sebe
govorio, što je bio nekoliko mandata. Vrlo
uspješno je radio na poboljšanju infrastrukture u mjestu: sređivanje vodovoda, uvođenje
telefonskih linija (Stanišić je nekako u isto vrijeme kada i Lemeš kupio centralu, ali telefoni
još nisu uvedeni ni 2002. godine); asfaltiranje
cesta, pokrivanje tržnice i ograđivanje tržišnog prostora, izgradnja kapele – mrtvačnice,
sređivanje i uvođenje ulične rasvjete, i drugo.
Osnivač je DSHV-a čiji je i član od 1990. godine. Od 1992. pa do svoje smrti bio je vijećnik
DSHV-a u Skupštini općine Sombor. Preminuo je iznenada, nakon kraće, ali teške bolesti
u svojoj 47. godini života, 16. studenog 1997.,
a pokopan je u mjestu 18. studenog iste godine.
Ksenija Fallend – Rođena Vidaković, nije rođena u Lemešu nego u Zagrebu 10. ožujka
1958. godine, ali je više od pola svog životnog vijeka provela u Lemešu, rodnom mjestu
njezinog oca Ljudevita Vidakovića od Kajtinih, odvjetnika i čovjeka koji je dao vrlo velik
i nesumnjivo značajan doprinos proučavanju
povijesti Lemeša. Osnovnu školu i gimnazi-
112-118
ju svršila je u Somboru. Nakon toga pohađa
studij engleske i španjolske književnosti u
Zagrebu i Madridu. Diplomirala je 1984. godine. Doktorsku disertaciju obranila je 1993.
Predavač je španjolske književnosti na sveučilištu u Salzburgu. Od 1981. do 1984. nalazi se
na studijskom boravku u Španjolskoj. Godine
1995. izašla joj je knjiga o pojmu vremena u
trilogiji suvremenog španjolskog književnika
i esejista Juana Goytisola. Težište njezinog
znanstvenog rada je španjolska književnost
XX. stoljeća i srednjeg vijeka. U pripremi je
knjiga “Melankonija u španjolskom kasnom
srednjem vijeku.” Objavljeni su joj brojni članci i recenzije. Živi i radi u Salzburgu.
Poglavlje o znamenitim Lemešanima ne može
ovako okončati, pukim nabrajanjem životopisa ljudi koji su već napisani u raznim enciklopedijama ili leksikonima. Mnogo više, od
većine ovdje navedenih znamenitih ljudi dušu
mjestu dali su oni čija imena ne možemo naći
po leksikonima i drugim enciklopedijskim izdanjima. Neki od njih su ugrađeni u poglavlja
ove knjige, a neki čije se životne priče prenose s koljena na koljeno odavno su legenda mjesta. Za ove ljude nije bitno kada su se
rodili niti gdje su se školovali. Oni su vječni. I
dok Lemeška čitaonica nema niti jednu knjigu s potpisom autora, znamenitog Lemešana,
a mnogi Lemešani su izdavali svoje knjige u
prošlosti, iz generacije u generaciju, usmenom predajom ostat će zapamćeno, uz spomenuta, ime Adama Vidakovića Bigana čije
ime je postalo sinonimom za onoga tko brzo
hoda i dugo pješači. Bio je slabog zdravlja te
je još prije rata išao u Sloveniju radi oporavka.
U ono vrijeme njegov je otac prodao nekoliko lanaca zemlje kako bi mu to omogućio.
Ljutio se doduše, kada su prije Adama, iz Slovenije stigle novine s čije naslovne stranice se
smješio Adamov lik i veliki naslov: “Bačvanin u
papučama osvaja Triglav”. Sličan je i lik Józsefa Horvata, Szluzsi koji je teško bolestan, sa
samrtne postelje “nanjušio” rakiju koju je njegova žena spremila za “daću7“ i popio je. Ljubav prema kapljici bila je jača i od smrti. Njegovo ime neće velikim slovima biti upisano u
povijesti, ali je na njegov ukop došlo gotovo
cijelo mjesto. Nepravedno bi bilo zaboraviti
glasovitog mjesnog inovatora, sastavljača ra-
116
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
znih strojeva i uređaja koji je sam načinio i
automobil od dijelova traktora, automobila,
motocikla, pa i bicikla. Njegovo ime je Antun
Knezi – Braca, ali ga se svi u mjestu sjećaju
kao “Brace Kušnjira”. Tu je i Antunova supruga, Veronka koja je “namještala” polomljene
kosti, kažu oni koji su imali prilike odlaziti kod
nje na “terapiju”, bezbolno, za razliku od “Pali
bačike” koji je to radio, kažu uspješno, ali toliko bolno da je bio strah i trepet djeci. “Ne budeš li pazio vodiću te kod Pali bačike”, česte
su bile prijetnje djeci. Odavno je umro i Imre
Varga, “Cimbalmoš bači”. Nekada je kažu bio
dobar pjevač i svirač na ovom glazbalu. Pod
stare dane se odao piću, pa je često, donijevši
sa sobom svoje glazbalo svirao u nekoj od birtija, za čašu pića dok se birtija ne zatvori. Ako
bi ga neki, odviše revnosni konobar izbacio,
Cimbalmoš bači je nastavio svirku na autobusnom kolodvoru. Njegov sin, András Varga je
danas doktor znanosti i predaje elektrotehniku na jednom institutu u Heidelbergu.5 Krupnim slovima katkada nemilosrdne povijesti
promaknut će i ime Marije Sekulić, nastavnice koja je cijeli svoj životni vijek provela učeći
djecu u lokalnoj školi, ali i odgajajući svojih
desetero djece koje je rodila, a koji su danas
svi “svršeni” ljudi. Tko je bio čič’ Luka Poljak,
ili kako se zvao, možda se sjeća tek netko, ali i
mladi znaju za njegovu prijeku narav. Kada bi
skrenuo kolima s ceste, po načinu skretanja,
njegova žena je znala treba li se ili ne skrivati u kukuruze. Priča se kako se znala “zavaliti” u žito odakle ju je Čič’ Luka “ključom” za
slamu znao vaditi. Znao je čovjeka povesti
svojim kolima ako bi ga zatekao gdje pješači.
No ova “plemenita” gesta mu nije smetala da
istog tog mučenika prebije “korbačom” nekoliko puta po leđima ukoliko se sporječkaju,
tek onako usput, da se zna. Priča se kako je u
Subotici utjerao konje u izlog hotela “Zlatno
jagnje”. Uvijek je imao dobre i lijepe konje, je
li se baš morao toliko dičiti s njima, vjerojatno
ne, ali priča je ostala. Je li kazneno odgovaro
zbog toga ili ne, ne zna se, ali se zna kako je
obitelj Đure Knezija Bucinog morala prodati
jednu od kuća i dobar “komad od zemlje” jer
je objesni Đuro utjerao konja u Bajmočku crkvu. Poslije je sam sebe proglasio vizionarom,
jer kada su došla nemila vremena, njima je
5
112-118
vrlo malo ostalo za “općenarodnu imovinu”,
pa je često znao govoriti “probećario Đuro
il’ otela državaJe li tko ostao zaboravljen, sigurno jest, a sigurno neće ni zamjeriti. Oni
su vječni i sjećat će ih se Lemešani još dugo,
dugo.
SAŽETAK – Lemeš (Svetozar Miletić) je nastao
u vrijeme kada je feudalno vlasništvo bilo
osnova tadašnjeg prava, a vrhovni vladar,
kome su Lemešani bili podložni bio je kralj.
Plemići koji su naselili mjesto dobili su zemljište u zajednički posjed. Upravo stoga, mjesto
je imalo i svoj specifičan položaj za razliku od
komorskih mjesta, trgovišta i slobodnih kraljevskih gradova. U to vrijeme Lemešani su
bili još aktivni vojnici u službi vladara, zemlju
su držali i obrađivali kao baštinu, a većina ih
je obnašala i značajne dužnosti u županiji čije
sjedište je bilo u Somboru, kao i u svome plemićkom selu. Zemlja je kao zajedničko vlasništvo, bila podijeljena između 36 rodova s
tim da je određena količina zemlje pripadala
i plemićkom posjedu, kao općinska. U to vrijeme su bila česta naseljavanja pa vjerojatno
i pokušaji zauzimanja zemlje o čemu govore česte pritužbe i sporovi među plemićima.
Samo rijetki od pridošlica su mogli dobiti zemlju na uživanje, pa su mnogi i napuštali mjesto. Ostajali bi samo kmetovi, rijetki obrtnici i
trgovci, ali se ovi javljaju mnogo kasnije.
Plemićki posjed Lemeša iznosio je 1826. godine 11.435 jutara. Budući da su Lemešani bili
vojnici za pretpostaviti je da je količinu zemlje
koju su dobili na uživanje određivao vojni čin,
ali ni zauzimanje zemlje po principu “gdje se
sretnemo” nije isključeno. Za Lemeš se nisu
odnosili urbarijalni ugovori kao na spahiluke.
Na čelu mjesnih vlasti bio je kapetan, odnosno poručnik koji je preko izabranih osoba,
od strane, za pretpostaviti je, skupštine plemića, obnašao neku vrstu javne vlasti i skrbio
za javne interese mahom rješavajući sporove
između samih plemića, izdavajući općinsko
zemljište u zakup radi lova i brinući se o prvoj zajedničkoj tečevini samih plemića, a to
je bila crkva. Vlasništvo plemenite općine bio
je i tzv. Veliki bircuz (Nagykocsma) za koju se
pretpostavja da je u mjestu postojao 1720.
godine, a sigurno od 1745. jer iz te godine
zemljopisna karta koju je načinio Karlsmid.
117
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu...
Kada je izgrađena općinska zgrada – sjedište
plemenite općine, nažalost nije poznato. Prvi
pouzdan podatak o njezinom postojanju je iz
prvih godina XIX. stoljeća.
Kako je izgledao javni život mjesta u prvih pedesetak godina od njezinog osnivanja može
se samo pretpostaviti, ali daje se zaključiti
kako je morao biti, za ono vrijeme dobro organiziran jer je dosta rano otpočeto s brigom
o zdravstvenom stanju (prvi kirurg je iz 1800.
godine, ali su i ranije postojali ranari i vidari),
školovanju (prvi učitelj u mjestu 1768.), siročadi (siročadski otac je postavljen 1752.) i
drugo. No, pouzdano se zna kako je veliku
prekretnicu u nesumnjivo dobro organiziran javni život unijela 1803. godina kada su
lemeški plemići uvedeni u posjed, odnosno
kada su otkupili vlasništvo nada zemljom koju
su do tada koristili. U to vrijeme je već i crkva
imala općinskog zemljišta (oko 100 kj) koje
je služilo za izdržavanje župnika koji je imao
rang dekana i brojne kapelane koji su služili
pri plemićkoj crkvi. To je vrijeme kada počinje
i intenzivniji razvitak poljodjelstva općenito, a
napose zemljodjelstva. Trgovina je relativno
slabo razvijena, samo oni najkrupniji veleposjednici mogu plasirati svoje proizvode u Austriji do koje vode rijetke i loše ceste. Vlasnički
status plemića, s jedne strane je potvrđen, ali
istodobno dolazi, s druge strane, do ekonomskog propadanja mnogih plemića i njihovog
“pretvaranja” u kmetove, odnosno najamne
radnike. Plemićki privilegiji lagano gube na
značaju.
Osiromašenje jednih, omogućava drugima
da uvećavaju svoje posjede. Kmetova i drugih bezemljaša je u mjestu sve više, ali njihov
položaj nije morao biti težak jer građanska revolucija 1848. godine nije imala taj karakter u
samom mjestu. Dok su u obližnjim mjestima
napadana veleposjednička imanja, to nije bio
slučaj u Lemešu. Iako su u mjestu, već tada
Mađari bili većinski živalj revolucionarnim idejama su se priključili i bunjevački Hrvati privučeni Kossuthovim nastojanjima da oko sebe
okupi više liberalnih plemića nego plebejaca.
Nakon događaja 1848./49. Lemeš kao mjesto
koje se kompromitiralo u ustanku, jedno vrijeme biva pod prismotrom tadašnjih vlasti. No,
tada već kreće nezaustavljivo k građanskom
razvitku gdje sve više nestaju plemićke “pravi-
112-118
ce” napose ako iza njih ne stoji čvrst imetak.
Javni život se organizira preko općine. Sada
su utemeljene pojedine službe, stalni liječnik,
škola je preseljena u novu zgradu, građani se
udružuju i osnivaju institucije, knjižnice, kasine i drugo, gradi se željeznička pruga, ceset
– mjesto ulazi u novu etapu svog razvitka koja
je prekinuta izbijanjem Prvog svjetskog rata
u kome su mnogi mještani poginuli, a stvaranjem nove države nakon njegovog okončanja
i materijalno osiromašili (propašću banaka,
promjenom novca i sl.).
Po agrarnom pitanju i u novoj državi, od 1918.
situacija je morala biti ujednačena. Većina
plemića imala je manje ili srednje posjede,
broj bezemljaša je rastao, a svega nekolicina
mještana imala su status veleposjednika. Nije
sačuvan podatak koliki su bili njihovi posjedi,
ali pod udar prve agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji došli su privatni posjedi Tibora Alföldija (Mađar), Đule Dekera (Židov) i
Jelene Körmendi (Mađarica). Pod udar ove
agrarne reforme došlo je i vlasništvo političke
općine Lemeš od koje je oduzeto 185 kj i 262
četvornih hvati poljoprivrednog zemljišta. Zemlja je podijeljena unutrašnjim agrarnim interesentima. Tada su neki veleposjednici propali
kao npr. Alföldijevi koji nakon toga i napuštaju mjesto, kao i Baići (u to vrijeme Bajcsy) čija
obiteljska kuća je postala općinsko vlasništvo
i pretvorena u zdravstvenu ustanovu i liječnički stan. Mnogi od tzv. srednjih zemljoposjednika kupovinom zemlje, postaju sada krupniji
veleposjednici čime učvršćuju i svoj politički
položaj mnogo više nego li temeljem plemićkih diploma koje, iako sada beznačajne, još
uvijek pomno čuvaju. U to vrijeme značajnije
se mijenja i arhitektura mjesta, zidaju se kuće
koje arhitektonski podsjećaju na vile, nekolicina i s kupaonama što je u ono vrijeme bila
rijetkost i u gradovima, a po selima ih nije bilo.
Dolazi i do izrazitijeg društvenog razvitka,
gradi se više građevina koje i danas predstavljaju jedine turističke lokacije u mjestu: lemeška banja, kalvarija i dr.
118
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Sjećanje na Vladimira Milarića
119-120
Sjećanje na
Vladimira Milarića
JASNA MELVINGER
Vladimir Milarić rođen je 9. X 1930. u Petrovaradinu. Nakon duge i teške bolesti, koja ga
je onemoćalog oborila na postelju, preminuo
je u Petrovaradinu 25. VIII. 2011. u 81. godini
života.
Vladimir Milarić jedan je od znamenitih,
zaslužnih, Petrovaradinaca, ali nije od onih
koji su otišli iz rodnog grada i proslavili se u
kojoj drugoj sredini. Cijeli svoj život proveo
je u Petrovaradinu, profesionalno angažiran
kao prosvjetar, ili kao kulturni djelatnik, što u
Petrovaradinu, što u Novom Sadu. To, dabome, ne znači da je njegov intelektualni prostor bio lokalno omeđen. Naprotiv, imao je
itekako široki vidokrug i bio prijemčiv za sva
moderna strujanja u području svoga zanimanja, kako u nas, tako i u svijetu.
Moja generacija, koja je ranih pedesetih prošlog stoljeća pohađala petrovaradinsku školu,
što se onda još nazivala Šesta osmoletka,
pamti s poštovanjem svog omiljenog mladog
nastavnika koji nam je predavao, kako se
nekad nazivalo taj predmet, srpskohrvatski
jezik, a koji svoj autoritet nije temeljio na
strogim i krutim pedagoškim mjerama, nego
je uvijek bio spreman da učenike podrži
u izražavanju njihovih vlastitih zanimanja,
napose ako su za koje područje bili posebno
nadareni. Na podjednako pristupačan i zanimljiv način Vladimir Milarić nam je tumačio i
kako gradivo koje se odnosilo na književnost,
tako i ono, za učenike obično teže savladivo,
iz područja gramatike. Da bi nam olakšao
učenje, pomagao nam je i raznim mnemotehničkim sredstvima, koja i danas pamtim. A
kao voditelj školske literarne sekcije, nastavnik Milarić učio me je razgovijetnom govoru i
lijepoj dikciji. Napose, pripremajući me da na
školskoj godišnjoj priredbi, kakve su se nekad
održavale u Petrovaradinu, odrecitiram jednu
od ranih svojih pjesama. U istoj petrovaradinskoj školi, u doba kad je već nosila naziv
Vladimir Nazor, Milarić je prihvatio i dužnost
direktora. Zahvaljujući njegovom svesrdnom
zalaganju u tom je periodu ova ustanova
postigla lijepe rezultate i mogla se dičiti uspjesima, kako u nastavnoodgojnom radu, tako i
u slobodnim aktivnostima.
Od svoje rane mladosti Milarić se bavio, ne
samo književnim i likovnim stvaralaštvom,
nego i sportom. Kao atletičar bio je prvak
Vojvodine na utrkama s preponama na 220
metara, a bio je i vrstan šahist. Upravo zato je
na svim tim poljima, na najbolji mogući način
usmjeravao rad s učenicima.
Još koncem pete decenije prošlog stoljeća
Milarić se afirmirao kao književnik, te postao
poznat na cijelom kulturnom prostoru nekadašnje Jugoslavije. Debitirao je kao pjesnik,
neomodernist, možda pod stanovitim utjecjajem, tada, za mnoge, još tako provokativnih
stihova Vaske Pope. No, ubrzo je kod njega
prevladala vokacija književnog kritičara. Pisao
je o novoobjavljenim zbirkama poezije suvremenih pjesnika. Zanimljivo je upozoriti na
njegov esej o prvoj stihozbirci Komorna muzika, tih ranih pedesetih još manje poznatog
hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića. Naime,
Milarić je s nepogrešivim senzibilitetom za
vrednovanje književnih djela već u toj prvoj
Mihalićevoj stihozbirci prepoznao književnu veličinu ovog autora. Taj Milarićev esej
objelodanjen je i 2002. godine u Zagrebu, u
zborniku Branimira Donata, Književna kritika
o Slavku Mihaliću. Vladimir Milarić je pisao i o
drugim modernim hrvatskim pjesnicima, primjerice, o Vladi Gotovcu, te o Bori Pavloviću.
Nije zanemarivo ni pjesnike mlađe generaci-
119
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Sjećanje na Vladimira Milarića
je. Ja sam mu osobno zahvalan za esej Poezija Jasne Melvinger, objavljen 1963. godine u
novosadskim Poljima.
No, glavno područje zanimanja Vladimira
Milarića uvijek je bila književnost za djecu, te
dječje književno stvaralaštvo. Pisao je o antologijama poezije za djecu Aleksandra Vuča,
te Desanke Maksimović, a osobito isticao
ulogu Dušana Radovića u procesu obnove
srpske književnosti za djecu. I kao kritičar,
i kao antologičar, podržavao je modernu
poetiku u stvaralaštvu srpskih pjesnika za
djecu – npr. Dragana Lukića, Miroslava Antića, Milovana Danojlića, Ljubivoja Ršumovića,
Radeta Obrenovića, Pere Zupca, Raše Perića
i drugih. Milarić se zalagao za obnovu dječje
poezije kao za novi pjesnički pokret koji u
fokus svog govora stavlja magične predjele
autentične dječje imaginacije, oslobođene
didaktizma i pedagoškog pragmatizma. A
kao teoretičar dječjeg jezičnog stvaralaštva,
manje se zanimao za psihološku i pedagošku
stranu dječjih sastava, a više za onu estetičku,
koja, prije Milarića, i nije na sustavniji način
bila istraživana.
Rado je surađivao s novosadskim književnim
glasilima, te objavljivao u Poljima, Letopisu
Matice srpske ili Stražilovu, no (također) i u
Književnoj reči u Beogradu, u Izrazu i Životu u
Sarajevu, u banjalučkim Putevima, te u zagrebačkoj Republici. Nerijetko su se njegove
književne kritike, u prijevodu, mogle čitati i u
Sloveniji, i u Makedoniji.
Bibliografiju Vladimira Milarića, koju registriraju i nekadašnji jugoslavenski književni leksikoni, a i novije enciklopedije, čine ovi naslovi:
Vreme kao igračka, eseji, 1967., Strada jocului
(Ulica igre), panorama srpske proze za decu
na rumunjskom, 1969., Dečje jezičko stvaralaštvo, studija, 1969., Zeleni bregovi detinjstva,
antologija srpske poezije za djecu, 1970.,
Novi dečji pesnici, panorama 1972., Mora prva
knjiga, ( D. S. Janjušević i B. Timotijevićem)
1972., Interpretacija dečje pesme, interpretacija, 1975., Detinjstvo / Poezija, književni projekt, 1975., Signali sunca eseji i kritike, 1977.,
Roža čudnovata (Čudnovata ruža) antologija
na slovenačkom, 1985.
119-120
Sukladan s Milerićevim književnim preokupacijama bio je i njegov novi profesionalni
angažman. Od 1975. godine djelovao je kao
glavni i odgovorni urednik časopisa za djecu,
Detinjstvo. A pri NIŠRO Dnevnik u Novom
Sadu. Također, godinama je bio i stručni
suradnik Zmajevih dečjih igara, pridonoseći
svojim znanjem i iskustvom programskim
sadržajima ove ugledne kulturne institucije.
Još 1955. godine, Milarić je posvjedočio o
svojoj nadarenosti i za likovnu umjetnost,
sudjelujući kao gost na godišnjoj izložbi
ULUV-a. A u novije vrijeme s njegovim slikama i monotipijama bilo je moguće upoznati
se na dvjema samostalnim izložbama. U
Galeriji DKV izlagao je 2002. u Novom Sadu,
a 2010. u Likovnoj galeriji Jelačić u donjem
gradu Petrovaradinu. Obje izložbe otvorio
je književnik Petko Vojnić Purčar, koji veoma
cijeni Milarićevo slikarstvo i smatra ga suptilnim, a u isti mah i snažnim. Esej Lirska apstrakcija Vladimira Milarića unio je Vojnić Purčar i
u svoju knjigu Otvoreni atelje iz 2004. godine
koja sadrži eseje članke i zapise o uglednim
likovnim umjetnicima, što ih je, kao likovni kritičar, prezentirao u Novom Sadu, Beogradu
i Parizu. Vojnić Purčar je Milarićeve likovne
radove odabrao i za kolektivnu izložbu Pisci
Vojvodine, likovni umetnici, koju je organizirao
i koja je imala lijep odjek i u novosadskim, i u
beogradskim medijima kao značajni likovni
događaj.
Na svjetske uzore Milarićeva apstraktnog
slikarstva upućuje, pokraj ostalog, i nazivi
njegovih slika, Omaž Mirou i Neokubitam.
Našem likovnom umjetniku bile su bliske
Miroove biomorfne varijacije, a kad je riječ o
kubizmu, Milarićevo slikarstvo ne korespondira toliko s ostvarenjima Piccasoa ili Braqua,
nego više s rafiniranim apstraktnim kolažima
Pieta Mondriana, u odnosu na njegovu paradoksalnu ravnotežu u asimetriji. Citirat ću još
samo poznatu maksimu Ars longa, vita brevis
est, tj. Život je kratak, no umjetnost dugo
traje. Djelo Vladimira Milarića ostaje živjeti.
On će komunicirati i dalje, i s nama, i s budućim generacijama.
120
Klasje naših ravni

повратак хероја

ovdje - Ferata

18. GODIŠNJI SASTANAK HRVATSKOG MIKROSKOPIJSKOG

Znanstveno-tehnologijski projekti Fonda „Jedinstvo uz - UKF-a

80 VIKTORIJANSKO DOBA (DOBA ARSENA ILI 19

Sažetak zapisnika s 1. sjednice ZO za zdravlje i dobrobit životinja

Elaborat stanja okoliša na području buduće plaže na području bivše

K L A S J E n a š ih ra v n i 9-10, 2011.

HNB Hrvate NIJE ostavio bez kuna.pdf

O NAMA - Moje Tezoro - Antikvarijat i galerija