S.M.1, u suradnji sa N.S.2 PRAVNA NAPOMENA: Ovaj tekst nije

S.M.1,
u suradnji sa
N.S.2
PRAVNA NAPOMENA: Ovaj tekst nije pravni savjet u smislu odredbi o pružanju pravne
pomoći. Svatko može ovdje navedene činjenice koristiti na vlastitu odgovornost te se autori
ograđuju od mogućih posljedica takve uporabe.
ZAKONSKA (NE)OBAVEZA CIJEPLJENJA
U REPUBLICI HRVATSKOJ
UVOD:
Svrha ovoga rada je kritičko promišljanje dvoje pravnika o svim aspektima pravne regulative
koja se tiče zakonske (ne)obaveze cijepljenja u Republici Hrvatskoj.
Rad je rezultat višemjesečnog proučavanja propisa i njihove primjene koji se na posredan ili
neposredan način primjenjuju na aktualan fenomen “antivakcionalista”. Poseban naglasak
stavlja se na evenutualnu prekršajnu odgovornost roditelja koji iz različitih razloga ne žele da
njihovo dijete bude cijepljeno, dok na ovom mjestu neće biti govora o eventualnim
reperkusijama necijepljenja kod upisa djece u predškolske ustanove i škole, niti previše o
kaznenoj odgovornosti, s obzirom na to da ona bez prekršajne u ovakvoj pravnoj situaciji ne
može egzistirati. Samo bi spomenuli kako smatramo da uvjetovanje upisa djeteta u vrtiće i
škole cijepnom knjižicom nije pravno prihvatljivo, ali to je posebna tema.
U odnosu na kazneno sankcioniranje roditelja smatramo da je dovoljan jedan jedini argument,
kako bi se svaka primisao o tome otklonila. U Europskoj uniji 18 od 28 zemalja ima
opcionalno cijepljenje. Kako bi nešto što je skandinavskom roditelju demokratsko pravo,
moglo kod nas biti kazneno djelo? I to kazneno djelo čija obilježja čini da roditelj ne skrbi o
zdravlju svoga djeteta pa bi zbog toga trebao biti kažnjen mogućom zatvorskom kaznom te bi
mu u posebnom postupku mogla biti oduzeta roditeljska skrb. Naime, sve smo potpisnice iste
Konvencije o pravima djeteta (o kojoj više kasnije).
Povod ovome radu je činjenica da rijetko tko u Republici Hrvatskoj zna da je (ne)obaveza
cijepljenja regulirana s nizom propisa, a ne samo čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva od
zaraznih bolesti (NN, br. 60/92., 79/07., 113/08. i 43/09. nastavno: Zakon o zaštiti pučanstva),
koji se kao jednako vrijedni, ili u slučaju konvencija čak više vrijedni, trebaju primijeniti kod
ocjene da li roditelji nakon necijepljenja mogu i/ili trebaju biti u ijednom smislu
sankcionirani.
1 S.M. je majka Mihaela, koji je bio uredno procijepljen do drugog mjeseca života nakon kojeg cjepiva je dobio značajne nuspojave pa je krenula s istraživanjima o svrsishodnosti i pravnoj utemeljenosti njegovog daljnjeg cijepljenja.
2 N.S. je otac još jednog Mihaela, u početku uredno procijepljenoga i Mateja, čije cijepljenje odgađa od samog rodilišta. 1
Nažalost, praksa je pokazala da ovdje “nepoznavanje prava definitivno škodi” pa smo u
vrijeme pisanja ovog tekta u poziciji da neki djelatnici centara za socijalnu skrb prijete
roditeljima da će, ako ustraju u odbijanju cijepljenja, protiv njih biti podnijeta kaznena prijava
za zanemarivanje djeteta. S pravnog aspekta, groteskna je nedavna izjava jednog
oduševljenog i ushićenog roditelja nakon obavljenog razgovora u jednom CZSSu, kako ondje
kažu da roditelje više neće prekršajno sankcionirati, nego će se u buduće necijepjenje smatrati
“samo zanemarivanjem” djeteta.
Centri svoje prijetnje zasnivaju na mišljenjima, zapravo dopisima, određenih institucija
(opaska: ministarstvo nadležno za zdravstvo, ministarstvo nadležno za poslove socijalne
skrbi, Hrvatski zavod za javno zdravsti i dr.) kako je cijepljenje nužno i korisno, kako je rizik
od cjepiva zanemariv u odnosu na njihovu korist pa da odbijanje cijepljenja znači prekršajnju
odgovornost roditelja i indiciju za podnošenje daljnjih (kaznenih) prijava. Indicija negdje
postaje osnovana sumnja, kad nakon upozorenja djelatnika centara, roditelji ustraju u svojim
odlukama.
Ovakvim prijetnjama se svakako ostvaruje obilježje bića kaznenog djela prijetnje iz čl. 139.
Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12), jer je opasnost kojom se prijeti konkretna i stvarna, a
prouzročeni strah kod roditelja neupitan. Dok su dopisi na kojima se zasniva činjenje prijetnji
- poticanje, koje bi se isto trebalo sankcionirati po čl. 139. u vezi sa čl. 37. Kaznenog zakona,
kao da je djelo prijetnje počinio sam poticatelj. Iznijeto posebno kad se uzmu u obzir ostali
navodi ovoga teksta kako kaznenog djela, jedostavno ne može biti. Stoga bi eventualno
podnošenje kaznene prijave, predstavljalo drugo kazneno djelo iz čl. 304. Kaznenog zakona –
Lažno prijavljivanje kaznenog djela.
U odnosu na postojanje sumnje za zanemarivanje djeteta, koju je prijavio djelatnik Centra za
socijalnu skrb, kod obitelji iz Belog Manastira3 državno odvjetništvo se u veljači 2014. godine
oglasilo priopćenjem u nastavku:
3 http://udruga­kameleon.hr/tekst/5857/
2
Ne želeći ovdje ulaziti u potrebu i opravdanost masovnog, bespogovornog procjepljivanja sa
zdravstvenog aspekta, autori jedino žele naglasiti kako je sakaćenje jednog prava – roditelja
da skrbi o zdravlju svoga djeteta na način da na temelju dobro promišljenje odluke o tome što
je za njegovo dijete najprihvatljivije u kontekstu cijepljenja, u korist drugog prava – djeteta da
primi rizičnu medicinsku uslugu, pravno neutemeljeno i kao takvo nedopustivo. Ova
roditeljska odluka bi se svakako trebala temeljiti na upućenosti roditelja od strane pedijatara,
liječnika obiteljske medicine ili epidemiologa o svim blagodatima i rizicima koje može
donijeti.
1) Čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 60/92, 79/07, 113/08 i 43/09:
nastavno Zakon o zaštiti) propisuje sljedeće:
“Kada se obveza pridržavanja mjera zaštite pučanstva od zaraznih bolesti odnosi na
maloljetnu osobu, novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj
roditelj, odnosno skrbnik, ako ne izvrši obvezu imunizacije protiv bolesti utvrđenih
Programom obveznog cijepljenja djece školske i predškolske dobi.”
Članak 90. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01,
41/01, 55/01, 76/10, 85/10 u daljnjem tekstu: Ustav) kaže:
Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u »Narodnim
novinama«, službenom listu Republike Hrvatske.
Propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na
dostupan način u skladu sa zakonom.
Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito
opravdanih razloga zakonom drukčije određeno.
4 http://www.dorh.hr/OpcinskoDrzavnoOdvjetnistvoUOsijekuPriopcenje01
3
Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno
djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno
djelovanje.
Polazeći od članka 90. stavka 1. Ustava svaki akt koji jest drugi propis mora biti objavljen u
„Narodnim novinama“, a svako drukčije postupanje protivno je ne samo navedenom članku,
već i temeljnom načelu vladavine prava i pravne sigurnosti. O navedenom se u svojoj praksi u
više navrata izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske, a nedavno je upravo zbog ovog
„banalnog“ razloga neobjavljivanja u Narodnim novinama odluke o elementima i kriterijima
upisa u srednje škole Ustavni sud istaknuo da takav akt nije ni stupio na snagu, nije primjenjiv
i ne može se smatrati propisom.
U kontekstu navedenoga, NE POSTOJI Program obveznog cijepljenja djece školske i
predškolske dobi (u daljnjem tekstu: Program), jer u Republici Hrvatskoj nije objavljen u
Narodnim novinama. Odnosno taj program, ako uopće fizički postoji, kako nije objavljen u
skladu s ustavnim odredbama da bi imao obvezujuće djelovanje zbog njegovog
nepridržavanja se ne smije kažnjavati za prekršaj. Ukoliko se cijepljenje vrši po Programu
koji je u formi dopisa ili sličnoj formi proslijeđen nadležnim liječnicima, to ne opravdava
automatsko kažnjavanje osoba koje ne izvrše imunizaciju, jer zbog ovog formalnog
nedostatka, jednostavno nema prekršaja.
Premda na prvi pogled ovaj argument djeluje bezazlen i nebitan, on je jasno i nedvojbeno
formuliran i kroz načelo zakonitosti prekršajnog zakonodavstva iz čl. 2. Prekršajnog zakona
(NN 39/13, 157/13 u daljnjem tekstu: Prekršajni zakon)
St. (3) Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga
prekršajnopravna sankcija za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo zakonom
ili međunarodnim pravom ili odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave određeno kao prekršaj i za koji zakonom ili odlukom jedinice lokalne i
područne (regionalne) samouprave nije bilo propisano koja se vrsta i mjera
prekršajnopravne sankcije počinitelju može izreći, odnosno primijeniti.
Općenito načelo zakonitosti (nullum crimen,nulla poena sine lege) kako u kaznenom tako i u
prekršajnom zakonodavstvu zahtjeva:
da zakon mora bit pisan (nullum crimen sine lege scripta)
da zakonski opisi moraju biti određeni (nullum crimen sine lege certa)
zabrana analogije (nullum crimen sine lege stricta)
zabrana retoraktivnosti (nullum crimen sine lege praevia).
Dakle, ako svi od elemenata koji čine kazneno djelo ili prekršaj, ne udovoljavaju nabrojanim
pretpostavkama (lex scripta, certa, stricta, praevia) nema djela. Kako se Program, kao sastavni
dio zakonskog opisa prekršaja, nikako ne može podvesti pod sve elemente načela zakonitosti,
jednostavno - nema ni prekršaja, dakle niti ikakve odgovornosti roditelja za necijepljenje
budući Program nije pravno obvezujući.
Tako se Ustavni sud o neobveznatnosti propisa kojima nedostaje ova formalnost izjasnio,
između ostalog, u odluci od 15.04.2014. U-II-2168/13
4
Ustavni sud ocjenjuje da su za ustavnopravnuocjenu u konkretnom slučaju
mjerodavni članci 3. i 5. u vezi članka 90. stavka 1. Ustava, koji glase:
"Članak 3.
(...) vladavina prava (...) najviše su vrednote ustavnog poretka Republike
Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava."
"Članak 5.
U Republici
Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali
propisi i s Ustavom i sa zakonom.
Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike
Hrvatske."
"Članak 90.
Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi
državnih tijela objavljuju se
u 'Narodnim novinama', službenom listu Republike Hrvatske.
(...)"
....
1) Formalna neustavnost osporenih odluka
7.1.
Ustavni sud je uvidom u Odluku/12 utvrdio da ona ne sadržava odredbu o
objavi u "Narodnim novinama", a ni o bilo kakvoj drugoj objavi. Izvršivši provjeru na
mrežnim stranicama "Narodnih novina", Ustavni sud utvrdio je da Odluka/12 nikada nije
objavljena u"Narodnim novinama". Izvršivši daljnju provjeru na mrežnimstranicama
Ministarstva, Ustavni sud utvrdio je da je Odluka/12 neutvrđenog datuma
objavljena na tim mrežnim stranicama. Uvidom u Odluku/12 Ustavni sud je utvrdio I to da
ona ne sadržava nikakvu odredbu o tome kada stupa na snagu.
7.2.
Ustavni sud je uvidom u Odluku/13 utvrdio da ni ona ne sadržava odredbu o
objavi u "Narodnim novinama", a ni o bilo kakvoj drugoj objavi te o stupanju na
snagu. Izvršivši provjeru na mrežnim stranicama "Narodnih novina", Ustavni sud utvrdio je
da Odluka/13 nikada nije objavljena u "Narodnim novinama". Izvršivši daljnju provjeru na
mrežnim stranicama Ministarstva, Ustavni sud utvrdio je da jeOdluka/13 neutvrđenog
datuma objavljena na tim mrežnim stranicama.
Odluku/13 izmijenila je OID Odluka/13. Ni OID Odluka/13 ne sadržava odredbu oobjavi u
"Narodnim novinama", a ni o bilo kakvoj drugoj objavi. Točka IV. OID
Odluke/13 određuje stupanje na snagu OID Odluke/13 danom donošenja. Izvršivšiprovjeru
na mrežnim stranicama "Narodnih novina", Ustavni sud utvrdio je da OID Odluka/13 nikada
nije objavljena u "Narodnim novinama". Izvršivši daljnju provjeru namrežnim stranicama
Ministarstva, Ustavni sud utvrdio je da je OID Odluka/13neutvrđenog datuma objavljena na
tim mrežnim stranicama.
6.2.
Člankom 90. stavkom 1. Ustava propisano je:
'Članak 90.
Prije nego što stupe na snagu (...) drugi propisi državnih tijela objavljuju
se u 'Narodnim novinama', službenom listu Republike Hrvatske.(...)'
5
Sukladno citiranoj ustavnoj odredbi, eksterni općenormativni i pravnoobvezujući akti
državnih tijela ne mogu stupiti na pravnu snagu ako prethodno nisu objavljeni u
'Narodnim novinama'. Aktom objave u službenom listu oni postaju javno dostupni, a zatim,
pod propisanim uvjetima stupaju na snagu, čime postaju primjenjivi, to jest stječu svojstvo
općeobveznosti i djeluju prema svim svojim adresatima.
Eksterni općenormativni akt državnog tijela koji nije objavljen u 'Narodnim novinama', stoga,
nije ni stupio na pravnu snagu, kao takav nije primjenjiv, nije općeobvezan i ne djeluje ni
prema kome. Slijedom navedenog, takav akt ne može se smatrati propisom (odnosno 'drugim
propisom') te ne može biti ni predmet ustavnosudske ocjene u smislu citiranog članka 125.
alineje 2. Ustava.
6.3.
Osporena Odluka-KZO/13-2 objavljena je isključivo na mrežnim stranicama MZOS-a i u
kratkom roku zamijenjena dokumentom jednakog sadržaja, ali bez službenih oznaka MZOS-a,
u svrhu provođenja javne rasprave. Osporena Odluka-KZO/13-2 nikada nije objavljena u
'Narodnim novinama', nije stupila na snagu, nije stekla svojstvo 'drugog propisa' i nije
proizvela nikakve pravne učinke te, stoga, nije 'drugi propis' čiju suglasnost s Ustavom i
zakonom bi Ustavni sud bio nadležan ocjenjivati na temelju članka 125. alineje 2. Ustava.
„Prihvaćanje načela zakonitosti u prekršajnom pravu tj. načela da se za prekršaj može kazniti
samo za djelo unaprijed predviđeno pravnom normom kao prekršaj i samo sankcijom koja je
unaprijed propisana za određeni prekršaj, rezultiralo je posljedicom da je razlika između
kaznenih djela i prekršaja samo formalna (kvantitativna). Činjenica je da su prekršaji blaže
povrede određenih društvenih vrijednosti od kaznenih djela i da ih prati blaža društvena osuda
(tj. blaža sankcija) nego kod kaznenog djela. „ 5
Zatim, prekršaji su „ponašanja kojima se tako povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena
disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske,
međunarodnim pravom i zakonima čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog
sankcioniranja“.
Prekršajni zakon čl. 1.
Određenje prekršaja
Prekršaji i prekršajnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako
povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti
zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima
čija zaštita nije moguća bez prekršajnopravnog sankcioniranja, a njihova se zaštita ne
ostvaruje kaznenopravnom prisilom.
Svrha zakona se može iščitati i na 32. stranici obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o
izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (u finalnom tekstu objavljenog u NN 39/2013):
„Sužavanjem definicije prekršaja traži se veći stupanj povrjeđivanja ili ugrožavanja
zaštićenog dobra koji opravdava prekršajno sankcioniranje njihovih počinitelja. Naime,
dosadašnja vrlo široka definicija po kojoj je prekršaj bio definiran kao svaka povreda
5 PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU Prof. dr. sc. Damir Aviani PREKRŠAJNO PRAVO Treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje Split, 2013., str.8. 6
javnog poretka, društvene discipline ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene
Kaznenim zakonom i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela dovela je do
prenormiranosti prekršaja propisanih u brojnim posebnim zakonima u kojima se svaka, pa
i najmanja povreda, propisuje kao prekršaj. Predloženom izmjenom utjecat će se na
predlagatelje propisa koji propisuju prekršajna djela da ne propisuju prekršajno kažnjivim
ona ponašanja koja po stupnju povrjeđivanja i ugrožavanja zaštićenog dobra to doista ne
zavrjeđuju.“6
Dvije su stvari ovdje osobito važne za istaknuti: 1. odgađanje/odbijanje cijepljenja ne
povređuje člankom 1. Prekršajnog zakona zajamčena i zaštićena dobra, nego je isto ponašanje
izravno zajamčeno i zaštićeno Ustavom, međunarodnim pravom i različitim zakonima (izuzev
čl. 77.) i 2. čak i kada bi netko želio i mogao zanemariti činjenice navedene pod 1. objektivno
se mora priznati da nije ostvaren drugi uvjet iz čl. 1. Prekršajnog zakona „čija zaštita nije
moguća bez prekršajnopravnog sankcioniranja“(to je evidentno i objektivno moguće već
letimičnim pregledom prakse u istovrsnim stvarima u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Španjolskoj,
Portugalu, Norveškoj, Nizozemskoj, Luksemburgu, Litvi, Irskoj, Islandu, Njemačkoj, Finskoj,
Estoniji, Danskoj, Cipru, Belgiji i Austriji).
2) Nadalje, da bi se izvršila zakonita i općenito pravilna obveza imunizacije, potrebno je
udovoljiti pretpostavkama iz Pravilnika o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse,
kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi
(NN 103/13-u daljnjem tekstu: Pravilnik), a ako one nisu ispunjene nema niti prekršajne
niti ikakve druge odgovornosti.
Članak 11.Pravilnika kaže:
(1) Kontraindikacije za imunizaciju protiv bilo koje od određenih zaraznih bolesti (opće
kontraindikacije) jesu:
1. akutne bolesti;
2. febrilna stanja;
3. preosjetljivost na komponente cjepiva;
4. teža nepoželjna reakcija pri prethodnom cijepljenju (anafilaktički šok, encefalopatija ili
konvulzije i sl.).
(2) Osim kontraindikacija iz stavka 1. ovoga članka, kontraindikacije za živa atenuirana
virusna cjepiva su još i:
1. stanje oslabljene imunosti (imunodeficijencija, stečena, prirođena, ili u toku malignih
bolesti, terapija antimetabolicima, kortikosteroidima – veće doze, alkilirajućim spojevima ili
uslijed zračenja);
2. trudnoća.
(3) Osim kontraindikacija iz stavka 1. i 2. ovoga članka, pri imunizaciji pojedinih zaraznih
bolesti postoje i posebne kontraindikacije za te bolesti, ako je to propisano ovim
Pravilnikom ili ako je to propisano od proizvođača cjepiva.
Ova izmjena gdje je decidirano rečeno kako pri imunizaciji treba voditi računa i o onome što
je propisano od proizvođača cjepiva, unijeta je u Pravilnik tek 2013. godine, iako je i do tada
jedino logično i pravno prihvatljivo bilo uvažavati takvu uputu.
6.https://infodok.sabor.hr/GetAlternativeDocument.aspx?ent_id=13664
7
Kontraindikacije utvrđuje liječnik, ali njegov propust da to učini se ne smije, niti može,
tumačiti kao odgovornost roditelja za prekršaj iz čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva
Također, da bi roditelj imao obavezu podvrgnuti svoje dijete cijepljenju moraju biti
udovoljeni svi uvjeti propisani od strane proizvođača na uputi o lijeku/cjepivu. Premda je
na svakoj uputi navedeno izričito upozorenje da se osoba/dijete ne smije cijepiti ako prije toga
nije sa sigurnošću ustanovljeno da na strani pacijenta ne postoje moguće kontraindikacije,
liječnici ne provode dodatna testiranja suprotno pravilima medicinske struke, a često i
osnovne preglede da bi se ustanovila podobnost djeteta za primitak cjepiva. Čast izuzecima,
ali jako često pedijatri prije cijepljenja jedva djecu pogledaju, a kamo li pregledaju. Uostalom
uvidom u sastav cjepiva (npr. fomaldehid – Pediacel, čija su otrovna i kancerogena svojstva
općepoznata-Formaldehid je bezbojan otrovan plin oštra mirisa, topljiv u vodi. Relativne
gustoće 0,815 (na -20°C), tališta -92°C, te vrelišta -21°C.Jako nadražuje sluzokožu (sluznice)
i izaziva taloženje bjelančevina. Otrovan je ako se udiše i ako se proguta, jer bi moglo doći do
vrlo teških i trajnih oštećenja. Kancerogen je. U dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost.
Koristi se obavezno u dobro prozračenim prostorijama i potrebno je nositi svu zaštitnu
opremu kad se radi s njim7) jasno je da se niti ne bi moglo provesti testiranje koje bi isključilo
njegovu potencijalnu opasnost koja ne bi bila obrnuto proporcionalna koristi od takvog
cjepiva. Zlobnici će reći da su štetne tvari u zanemarivim količninama, ali gdje su, primjerice
kod Pediacela, studije koje su dokazale što su zanemarive količine koje za nečije dijete nisu
potencijalno jako opasne? Dok američki Kongres diže uzbunu da se iz svakog cjepiva izbaci
živa, za koju je ondje izboreno da bude jedino u potpuno opcionalnim cjepivima protiv gripe,
kod nas se ona i dalje ubrizgava samo “starijoj djeci”. Za aluminij isto ne postoji nijedno
validno istraživanje o njegovim (mogućim) štetnim učinicima i kad je prisutan samo u
tragovima.
Na žalost, opisane propuste medicinske struke dodatno je osnažila odluka Ustavnog suda (NN
22/14 – RUSRH), koji de iure nije odlučio ništa značajno osim da se ne pokreće postupak
ocjene ustavnosti čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva zbog razloga koji su navedeni u
prijedlogu. Dakle, propisi ostaju onakvi kakvi su bili, a svi propisi koji se spominju u ovom
radu su bili takvi kakvi jesu i prije odluke Ustavnog suda. Unatoč tome pravni laici (nažalost,
ne uvijek samo laici) to tumače na način da je Ustavni sud odlučio kako je cijepljenja pravno
obvezatno pa ne postoji obveza liječnika da išta drugo čini, osim da cijepi dijete. Uostalom
Zakon o zaštiti pučanstva predviđa prekršajnu (pod dijelom kaznene odredbe) odgovornost
ukoliko liječnik ima pacijenta koji nije cijepljen sukladno Programu. Pritom Zakon o zaštiti
pučanstva uopće ne ulazi u nemogućnost liječnika da “natjera” sve roditelje na cijepljenje.
Smatra se da ih liječnik nije dovoljno obrazovao o koristi cjepiva, jer da jest, roditelji bi se
predomislili. Dakle, pogriješio je pa taj liječnik treba biti sankcioniran. Kako ovdje inspekcije
revno rade svoj posao, liječnicima jedino preostaje da “neposlušne” roditelje što prije prijave
daljnjim instancama pa da na taj način zaštite svoj posao. Svjedočimo i brojnim predajama
zdravstvenih kartona s molbama ili prijetnjama da si roditelji nađu drugo mjesto za skrb o
zdravlju njihove djece. Pojedini roditelji u strahu da će biti daljnje prijavljivani i maltretirani
7 http://hr.wikipedia.org/wiki/Formaldehid
8
zbog cijepljenja, izbjegavaju djecu voditi liječnicima u slučajevima u kojima bi to doista
trebali npr. kod febrilnih stanja. Na taj način riskiraju realnu ugrozu zdravlja djeteta. Odnos
povjerenja liječnika i pacijenta, na kojem se bazira učinkoviti sustav zdravstva, u kontekstu
cijepljenja, dobiva sasvim novu dimenziju i uglavnom je potpuno uništen. Opet,čast
izuzecima. Druga priča su odredbe o informiranom pristanku na medinske tretmane, ali kao
što je u početku rada navedeno, u Hrvatskoj “postoji” jedino čl. 77. U posljednje vrijeme
malobrojni pacijenti, odnosno njihovi zakonski zastupnici, sakupljaju informacije o tome
kako sankcionirati liječnika koji im apsolutno ništa, na njihovo izričito traženje, nije rekao o
cjepivu koje njihovo dijete treba primiti, da zažive i kaznene odredbe Zakona o pravima
pacijenata. Nisu malobrojni u smislu da su doživjeli potpunu ignoranciju od liječnika, nego
malobrojni koji bi se odvažili procesuirati liječnike koji ne postupe u skladu sa zakonskom
obavezom. Opet kažemo, čast izuzecima među liječnicima koji, unatoč različitim pritiscima,
profesionalno i u skladu sa Hipokratovom zakletvom (prvenstveno “primum non nocere”)
obavljaju svoj poziv.
Ovdje imamo crno na bijelo očitovanje rodilišta kojem je zabrinuta majka (koja sigurno upit
upućuje s namjerom da jednog dana “zanemaruje” svoje dijete), prije poroda uputila upit
ovakvog sadržaja:
Sukladno čl. 5. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu
primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini (NN MU
13/2003), te čl. 6., čl. 8., st. 1., t. 2., 3., 4. i st. 2., čl. 9., Zakona o zaštiti prava pacijenata (NN
37/08) temeljem kojih proizlazi zakonsko pravo na obaviještenost o cjepivu, molim odgovornu
osobu da ispuni Upit i pismeno mi odgovori na niže navedena pitanja kako bih bila u stanju
donijeti ispravnu i odgovornu odluku koja se tiče dobrobiti, života i zdravlja mog djeteta.
1. Da li je cjepivo s kojim želite cijepiti moje dijete sto posto dugoročno učinkovito protiv
bolesti koju bi trebalo spriječiti? Postoji li klinička studija o učinkovitosti istog cjepiva na
osnovi zbira svih kliničkih pokusa na predmetnu temu temeljem koje ste donijeli svoj
punovrijedni zaključak? Mogu li je dobiti na uvid?
2. Od kojih tvari se sastoji predmetno cjepivo?
3. Na koji način su dobivene te tvari? Kojom tehnikom je proizvedeno predmetno cjepivo?
4. Da li predmetno cjepivo sadrži neke od ovih sastojaka: thimerosal (Hg)/Merthiolate,
aluminij, neomicin (potencira oštećenje živčanih stanica u kombinaciji s Hg i/ili Al), skvalen,
formaldehid, glutaraldehid, fenol, olovo, antifriz (etilen-glikol), glicerol, polisorbat 80 i/ili
druge biokumulativne neurotoksične i/ili kancerogene i/ili toksične tvari koje znanstveno
dokazano izazivaju kronične bolesti imunološkog i nervnog sustava pogotovo kod unosa
cijepljenjem u organizam beba i male djece, čiji nedovoljno razvijen imunološki sustav još
nije u stanju nositi se s mnogim kontaminantima, toksičnim konzervansima i adjuvansima u
cjepivima koji isti uništavaju stvaranjem nepotrebno povišenih titara antitijela? Koje?
9
5. Da li predmetno cjepivo sadrži viruse, životinjska tkiva i stanice? Koje?
Nakon ubrizgavanja sadržaja cjepiva, brzo cirkulirajući krvotok nosi cijelu kolekciju
kemikalija i virusa iz cjepiva i brzo razdvaja kemikalije od virusa koje su iste držale u
oslabljenom stanju. Iz stručne literature razvidno je kako kemikalije slabe imunološki sistem,
a virusi se aktiviraju i razmnožavaju nađu li se u idealnoj sredini za rast. Sve ovisi u kome će
smjeru većina ubrizganih, oslabljenih virusa krenuti prije (kemikalije – ''stabilizatori'' virusa u
cjepivu mogu virus deaktivirati, degenerirati, aktivirati) i nakon ubrizgavanja
(kontaminiranost materijala – tkiva i životinjskih stanica iz kojih su virusi uzeti), o općem
zdravlju djeteta i njegovoj prehrani, o njegovoj dobi, o broju cjepiva koje dobiva u datom
trenutku, te radi li se o prvom cijepljenju ili trećoj ili četvrtoj seriji.
6. Možete li mi garantirati čistoću predmetnog cjepiva, odnosno kako cjepivo nije zagađeno
kontaminantima (životinjskim virusima i mikoplazmama)?
Npr. majmunskim virusom SV40, acanthamoebm, tzv. «ameba koja jede mozak »,
majmunskim citomegalovirusom (cjepivo protiv dječje paralize), raznim kokošjim virusima
(cjepivo protiv ospica), virusom ptičjeg raka, Pestivirusom (MMR cjepivo), potencijalno
opasnim inhibitorima enzima, mikoplazmama, raznim pačjim, pasjim, zečjim virusima
(cjepivo protiv rubeole), Rous Sarcoma Virusom (cjepivo protiv hepatitisa B), virusima
leukemije, AIDS-a, raka i dr.? Jedan od najvećih znanstvenih autoriteta Professor Garth L.
Nicolson (Ph.D., Biochemistry / Cell Biology, B.S., Chemistry), koji je objavio je više od 600
medicinskih i znanstvenih radova, uredio više od 14 knjiga i editirao za 28 medicinskih i
znanstvenih časopisa tvrdi da svi imamo oštećenja od primljenih cjepiva, koja su sva
kontaminirana mikoplazmom. Mikoplazme mogu uzrokovati katastrofalne posljedice na
eukariotskim stanicama i mogu mijenjati svaki parametar stanica što dovodi do nepouzdanih
eksperimentalnih rezultata i potencijalno opasnih bioloških proizvoda. Molim uvid u neoboriv
dokaz na osnovi kojeg ste izveli svoj punovrijedni zaključak ako isti postoji.
7. Da li je sprovedeno kliničko istraživanje o učincima na dječji organizam bilo kojeg
sastojka predmetnog cjepiva i postoji li klinička studija o istom koja neoborivo dokazuje
izostanak štetnih učinaka sastojaka cjepiva na dječji organizam? Ako postoji, mogu li istu
dobiti na uvid?
8. Svjesna sam da u cjelokupnoj populaciji cijepljene djece statistički postoji skupina na koju
su cjepiva ostavila negativne posljedice. Dokaz: talijanski i američki sud potvrdili da cjepivo
MMR uzrokuje autizam, neke od presuda: SAEID B. MOJABI and PARIVASH VAHABI, as
legal representatives of their minor son, RYAN B. MOJABI, v. SECRETARY OF THE
DEPARTMENT OF HEALTH AND HUMAN SERVICES, (06-227V), HANNAH POLING, a
minor, by her Parents and Natural Guardians, TERRY POLING...v. SECRETARY OF
HEALTH AND HUMAN SERVICES (02-146V), BAILEY BANKS, by his father, KENNETH
BANKS v. SECRETARY OF HEALTH AND HUMAN SERVICES (02-0738V), KIENAN
FREEMAN, by his Mother and Next Friend, REBEKAH SMOTHERS v. SECRETARY OF
HEALTH AND HUMAN SERVICES (01-390V), VALENTINO BOCCA dai suoi genitori,
10
Antonella e Maurizio BOCCA v ITALIA DEL MINISTERO DELLA SALUTE (Il Tribunale di
Rimini, Sezione Lavoro, con LA SENTENZA N. 148/2012 del 15.3.2012, ha riconosciuto in
capo al minore B.V. il nesso di causalità tra la vaccinazione ed l'autismo, ed i benefici di
indennizzo di cui alla Legge n. 210/1992. Sono state accolte tutte le richieste difensive).
Američki Kongres je 1986. temeljem zakona National Childhood Vaccine Injury Act (1986
Law) donio kompenzacijski program za ozljede inducirane cjepivom VICP (the Vaccine
Injury Compensation Program) preko kojeg je isplaćeno DVIJE TISUĆE I PETSTO (2.500)
odšteta roditeljima djece koja trpe od posljedica encefalopatije i epileptičkih napada, te
oštećenja mozga koja uključuju autizam i poremećaje autističnog spektra, poremećaje govora,
te poremećaje u društvenoj komunikaciji i ponašanju dokazano uzrokovanih cjepivom pred
Saveznim sudom (the Court of Federal Claims). Kolika je stvarna štetnost cjepiva govori
činjenica da je Program bio pod dvogodišnjom istragom zbog korumpiranosti i zataškavanja
istine (Pace Environmental Law Review, vol. 28, no. 2, 2011). Pedijatrijska cjepiva, naime,
sadrže brojne sastojke koji su potencijalno toksični za mozak u razvoju (formaldehid,
aluminij, živa itd). Individualno neki od tih sastojaka, primjerice živa, dokazano uzrokuju
razvojne poremećaje u životinja slične autizmu i u količinama koje su direktno ekvivalentne
onima koje djeca primaju cijepljenjem. Usprkos tome, kompletni sastav svih cjepiva kojima
su djeca izložena prilikom cijepljenja nikad nije adekvatno testiran na toksičnost. Ovaj jaz u
našem znanju o sigurnosti cjepiva je dakle zamijenjen znanstveno neutemeljenom
pretpostavkom da su cjepiva sigurna. Treba dalje naglasiti da tipično cjepivo sadrži sve
potrebne komponente za izazivanje neuroloških i autoimunih poremećaja. Na primjer, cjepiva
sadrže antigene infektivnih čestica koji mogu u nekim segmentima sličiti vlastitim proteinima
(tzv. molekularna mimikrija). U tom slučaju, antitijela stvorena putem cjepiva mogu pokazati
reaktivnost prema vlastitom tkivu. Nadalje, aluminij koji se dodaje kao adjuvans i živa koja se
dodaje kao konzervans su neurotoksini i iznimno jaki stimulatori imunološkog sustava. U
skladu s tim činjenicama, znanstveno je dokazano da su toksični učinci cjepiva posljedica
abnormalne hiperstimulacije imunološkog sustava koja je posredovana djelovanjem proupalnih citokina. Produljena hiperstimulacija imunološkog sustava je jedan od osnovnih
preduvjeta za razvoj autoimunih bolesti. (Lucija Tomljenović, Ph.D, Molecular Biology /
Biochemistry, PhD Letter regarding H.527 [2]Tomljenovic L, Shaw CA. Do aluminum
vaccine adjuvants contribute to the rising prevalence of autism? J Inorg Biochem. 2011;
105(11):1489-99., [3] Tomljenovic L, Shaw CA. Aluminum Vaccine Adjuvants: Are they Safe?
Curr Med Chem. 2011; 18(17): 2630-7., [4] Tomljenovic L, Shaw CA. "One-size" fits all?
Vaccine. 2012; 30(12):2040). Objavljeni radovi u: Annals of Medicine, Journal of Internal
Medicine, JAMA, Current Pharmaceutical Design, Current Medicinal Chemistry, Vaccine and
Lupus. Lucija Tomljenović je i stručni recenzent za Vaccine, Journal of Inorganic
Biochemistry, Lupus, PLOS One, Autoimmunity Reviews and Surgical Neurology
International.
Postoji li metoda koja će mi sto posto garantirati da se moje dijete neće naći u skupini djece
kojoj su cjepiva ostavila negativne posljedice?
11
9. Navedite puni naziv proizvođača predmetnog cjepiva, potpuni sastav cjepiva na osnovi
ovjerene Izjave proizvođača cjepiva (molim istu na uvid) kojom jamči pod materijalnom i
kaznenom odgovornosti da se u predmetnom cjepivu nalazi samo ono što je navedeno u uputi
o lijeku pod ''sastav cjepiva'', zemlju porijekla, godinu proizvodnje i dobavljača ili uvoznika
cjepiva s kojim želite cijepiti moje dijete. Garantira li proizvođač da je predmetno cjepivo sto
posto učinkovito i sigurno za uporabu? Odgovara li kazneno i materijalno u suprotnom,
odnosno u slučaju pojave bolesti protiv koje je dijete cijepljeno nakon sprovedenog cijepljenja
i/ili ugrožavanja života i zdravlja i/ili nastupanja zdravstvenih ili trajnih zdravstvenih
oštećenja uzrokovanih cjepivom (čl. 186., st. 1. i 3. kvalificiran čl. 192., st. 1., 2. i 3.
Kaznenog zakona NN 144/12)? Koji sud je nadležan u slučaju spora?
10. Navedite puni naziv državne institucije koja pred Zakonom preuzima materijalnu i
kaznenu odgovornost (čl. 188. kvalificiran čl. 192., st. 1., 2. i 3. Kaznenog zakona NN
144/12) i jamči za visoki standard učinkovitosti, kakvoće i sigurnosti predmetnog cjepiva.
Koji sud je nadležan u slučaju spora?
11. Da li je cjepivo s kojim želite cijepiti moje dijete klinički ispitano? Postoji li klinička
studija o učinkovitosti i dugoročnoj sigurnosti predmetnog cjepiva na osnovi koje možete
pouzdano tvrditi i koja je ujedno neoboriv dokaz kako je predmetno cjepivo s kojim želite
cijepiti moje dijete dugoročno sto posto učinkovito i sigurno za uporabu tj. da će ga
dugoročno gledano sto posto zaštiti od bolesti protiv koje ga želite cijepiti, te mu neće ugroziti
život i/ili zdravlje, odnosno prouzročiti zdravstvena i/ili trajna zdravstvena oštećenja? Mogu li
dobiti predmetnu studiju na uvid ako postoji?
12. Da li predmetno cjepivo sadrži diploidne ljudske stanice, odnosno tkiva abortiranih fetusa
(mogu sadržavati fragmente bakterija i virus dječje paralize) i/ili je proizvedeno tehnikom
genetskog inžinjeringa (rekombinantna vakcina), odnosno sadrži li genetski modificiran
mikrobiološki protein i/ili toksine bakterija?
Stanični biolog i specijalist za infektivne bolesti B. A. Waisbren upozorava da genetski
modificirana vakcina protiv hepatitisa B (Engerix B, GalaxoSmithKline) sadrži polipeptidnu
sekvencu mielin, koja je prisutna i u ljudskom nervnom tkivu. Mehanizmom molekalarne
mimikrije ovaj polipeptid može djelovati kao autoantigen i izazvati bolesti autoimune
demielinizacije mozga poput multiple skleroze i niza poteškoća u razvoju. Štoviše tijekom
protekle dekade u međunarodnoj medicinskoj literaturi sve su brojniji navodi znanstvenika o
kroničnim imunološkim i neurološkim oboljenjima uzrokovanim vakcinacijom protiv VBHa s
tim da se bilježi preko 16 tisuća izvješća o smrti novorođenčadi u SADu (klasificirane kao
SIDS, iznenadna smrt novorođenčeta) starosti do mjesec dana nakon vakcinacije protiv
VBHa, a suspektira se kako je to samo 10% registriranih slučajeva (Dr.sc. Marijan Jošt umirovljeni sveučilišni profesor – područje genetika i Dr.sc. Eugen Šooš - umirovljeni docent
– područje virologija: ''Lice i naličje vakcinacije'').
Prema navodima istraživača cjepiva, neke serije cjepiva opasnije su od drugih serija istog
cjepiva, ali zaključno sva cjepiva su opasna jer uključuju ljudski imunološki sustav u proces
12
koji teži ugrožavanju imunosti. Cjepiva zapravo mogu izazvati bolest koju bi trebala spriječiti
ili s vremenom, razne simptome i ozbiljne probleme koji izlaze iz opsega bolesti protiv koje je
osoba bila cijepljena, a mogu izazvati i upalu mozga, oštećenje mozga i smrt kao što je slučaj
i s DTP cjepivom. Cijelo stanično pertusis cjepivo sadrži B. Pertusisa bakterije, njezini toksini
(egzotoksin i endotoksin) su jedni od najsmrtonosnijih u prirodi i uzrokuju visoku upalu u
cijelom tijelu, a sama činjenica da se hripavac pojavljuje i kod cijepljenih osoba dokazuje
da cjepiva nisu pouzdana u prevenciji oboljenja.
13. Proizvodnjom, uvozom i distribucijom cjepiva obrće se enorman kapital. Nepravlinosti,
ako postoje, nastoje se sakriti od javnosti što potvrđuju i navedene sudske presude (točka 9.) u
kojima je dokazan kauzalni neksus između cjepiva i bolesti prouzročene istim. Smatram
relevantne informacije u vezi cjepiva teško dostupnima, a pogotovo informacije o djeci koja
pate od trajnih posljedica uzrokovanih cijepljenjem kao i smrtnim slučajevima gdje je
naknadno potvrđeno da je isključivi uzrok smrti cjepivo (jedan od najpoznatijih slučajeva
Alan Yurko). Znamo da pravosuđe u razvijenim zemljama svijeta po nekim priznatim
kriterijima jasno i transparentno štiti Ustav i zakone te zemlje, a kada netko odluči tužiti
najviše državne instance te zemlje sigurno mora podastrijeti neoborive dokaze za svoje
tvrdnje i uz to još dodatno računati na malu naklonost suda prema tuženim državnim
institucijama. Kada i u takvim korelacijama uspijete dokazati odnosno službeno potvrditi
svoje tvrdnje i dobiti spor, štetnost predmetnog proizvoda ne bi smijela biti upitna. Temeljem
sveg navedenog, postavljam Vam pitanje da li će moje dijete biti dugoročno sto posto
zaštićeno od bolesti protiv koje bi trebalo biti cijepljeno, te dugoročno sigurno od negativnog
učinka predmetnog cjepiva, odnosno možete li svojim znanjem, dostojanstvom, ugledom i
časti garantirati kako neće dugoročno gledano biti štetnih poslijedica po život i zdravlje mog
djeteta nakon izvršenog cijepljenja, tj kako postupate suprotno odredbi čl. 181. Kaznenog
zakona (NN 144/12)?
14. Da li ste kao liječnik koji sprovodi cijepljenje svjesni kako sukladno čl. 41., st. 1., t. 1. i st.
2., čl. 42. st. 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata (NN 37/08) prekršajno i materijalno
odgovara zdravstvena ustanova, odgovorna osoba u zdravstvenoj ustanovi i zdravstveni
radnik koji izravno sprovodi cijepljenje u slučaju da mi se uskrati pravo na potpunu
obaviještenost o cjepivu?
Vaše odgovore tražim u dobroj vjeri i namjeri. Smatram da dostupnost informacija
unaprjeđuje društvo. Unaprijed zahvaljujem.
Ukoliko mi niste u mogućnosti argumentirano odgovoriti u pozitivnom smislu na većinu
postavljenih pitanja vezanih za učinkovitost, kakvoću i sigurnost, tj. neštetnost cjepiva
sukladno smjernicama Lisabonskog ugovora određenim čl. 168., st. 1., t. 1. i st. 4., t. c. bit ću
prisiljena pozvati se na prigovor savjesti iz osobnog uvjerenja radi mogućih nuspojava
cjepiva temeljem čl. 40. Ustava RH (NN 85/10) i čl. 4. st. 1., t. 3. i čl. 6. Zakona o zaštiti
prava pacijenata (NN 37/08), te na osnovi čl. 23., st. 1., Ustava RH (NN 85/10),
Međunarodne Klasifikacije Bolesti, Revizija 10, Knjiga 1, čl. Z28.0 i Z28.1 Svjetske
Zdravstvene Organizacije i čl. 16., st. 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata (NN 37/08) odbiti
cijepljenje mog djeteta. Kao majci savjest mi nalaže da čuvam zdravlje i život svog djeteta od
13
nedovoljno provjerenih i potencijalno opasnih i opasnih proizvoda koji bi mu mogli oštetiti
mentalno i fizičko zdravlje i/ili prouzročiti smrt.
Napomena: Ovim Upitom privremeno suspendiram cijepljenje mog djeteta, do dobivanja
pismenog odgovora na postavljena pitanja o predmetnom cjepivu na osnovi kojeg ću donijeti
odluku o cijepljenju. Ukoliko mi se dijete cijepi da odgovorna osoba koja sprovodi cijepljenje
ne izvrši svoju zakonsku obvezu i ne ispuni moje zakonsko pravo na potpunu obaviještenost o
cjepivu i/ili mi se dijete cijepi bez znanja i/ili privole i nastupe štetne posljedice po njegovo
zdravlje i/ili život, biti ću prisiljena zaštiti njegova prava i interese i podnijeti kaznenu i
prekršajnu prijavu protiv odgovornog počinitelja.
DH
___________________________
U _____________________, _____________________,
(Mjesto)
(Datum)
______________________________
(Sukladno čl. 9. Zakona o zaštiti prava pacijenata (NN 37/08)
odgovorna osoba koja sprovodi cijepljenje)
M. P.
14
15
Zaključak je, Ustavni sud kaže da je cijepljenje obavezno (odluka je bila privitak odgovora
bolnice), mi nismo dužni odgovarati na vaša pitanja. Ne samo to. U širem smislu bi se moglo
tumačiti i kao: zašto bi vas uopće upoznali s potencijalnim nuspojavama, odnosno reakcijama
na cjepivo pa da znate kako trebate biti pažljivi i svaka neuobičajna ponašanja koja mogu
imati veze sa lijekom, prijaviti (napomena: dijete je u konačnici ipak cijepljeno BSGom). U
opisanom slučaju gospođe D.H., nakon cjelodnevnog vijećanja u toku poroda o tome što će se
učiniti s upitom, liječnici su propustili primjetiti da djetetu skoro više uopće ne kuca srce, a
komplikaciju je primijetio liječnik u drugoj smjeni koji se nije uspio informirati o tome da
majka “pravi probleme oko cijepljenja” pa je majka hitno i uspješno porođena. Tužno i
strašno, ali istinito.
16
Je li ovo, u državi koja u svojem Ustavu ima deklaraciju da je demokratska, prihvatljivo?
Slučajevi s rodilištima postaju dodatno pravno “zanimljivi” jer je nedavno Prekršajni sud u
Zagrebu (03.09.2014.), okrivljenicu oslobodio optužbe za prekršaj iz čl. 77. Zakona o zaštiti
pučanstva jer joj dijete nije cijepljeno u rodilištu, niti prilikom pregleda s navršenih mjesec
dana. Iz obrazloženja proizlazi da čak sam Program dozvoljava odgodu do navršenih godinu
dana. Solomonsko rješenje za suca u konkretnom predmetu, ali presuda je pravomoćna i
oslobađajuća, pa je kompletni pravni put iscrpljen. Dakle, u jednom rodilištu postoji jedan
Program, a u drugom drugi? Teoretski je ova situacija moguća, kad već Program nije
objavljen u Narodnim novinama.
U situaciji u kojoj je dijete ranije imalo ikakve nuspojave, cijepljenje naprosto nije dozvoljeno
te se kao “nadzakon” ima primijeniti poziv na izričitu uputu proizvođača lijeka, a što je
uostalom navedeno i u Pravilniku.
Ovome u prilog postoji i pravomoćna oslobađajuća presuda Prekršajnog suda u Zagrebu Posl.
br. 63PpG-_______/09, okr. V.P., stara nekoliko godina, gdje je institut oslobađanja iskorišten
primjenom pravila in dubio pro reo, budući ovlašteni tužitelj nije isključio mogućnost
uzročno-posljedične veze između cjepiva i nuspojava kod mldb. djeteta okrivljenog.
Napominje se da je ova presuda donijeta prije stupanja na snagu Pravilnika o načinu
provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama
koje se moraju podvrgnuti toj obvezi.
Šteta je i što šira javnost nije upoznata da je Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju
Hrvatskog liječničkog zbora, na svojoj sjednici jednoglasno donijelo sljedeće zaključke, pa se
donose ovdje:
3. Nadalje, Zakon o zaštiti prava pacijenata (NN 169/04, 37/08) kao lex specialis po
pitanju pojedinačnih prava pacijenata, derogira odredbu čl. 77. Naime taj zakon propisuje:
Pravo na suodlučivanje
Članak 6.
17
Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na
prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.
Iznimka od prava na suodlučivanje
Članak 7.
Pacijentovo pravo na suodlučivanje može se iznimno ograničiti samo kada je to opravdano
njegovim zdravstvenim stanjem u slučajevima i na način posebno određenim ovim Zakonom.
Članak 16.
Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak,
osim u slučaju neodgodive!!! medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i
zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.
Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava
potpisivanjem suglasnosti.
Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno
terapijskog postupka pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo (u daljnjem
tekstu: ministar).
Upravo je obrazac Izjave o odbijanju, koju pedijatri daju roditeljima za potpis ukoliko ne žele
da njihovo dijete ne bude cijepljeno, sastavljen temeljem čl. 16.st.3. Zakona o zaštiti prava
pacijenata. Dakle, ako ovlaštenje na odbijanje proizlazi iz čl.16.st.1., a Izjava je potpisana
temeljem st. 3. istog članka, ne može se kažnjavati temeljem čl. 77. Zakona o zaštiti. Ako
postoji ovlaštenje, odnosno pravo na izbor za nešto, a očito je da postoji u čl. 16., nema načina
da se odbijanje cijepljenja, čak ako bi isto bilo „pogrešan izbor“, sankcionira. Tim više jer je
ovdje riječ o prevenciji, a cijepi se, odnosno po Pravilniku bi se trebalo cijepiti, potpuno
zdravo dijete.
18
19
Već sam tekst izjave sugerira da nema informiranog pristanka ili informiranog odbijanja, nego
iznuđenog priznanja nečega s čime se nitko imalo racionalan ne bi mogao složiti, kada bi
detaljno i promišljeno proučio izjavu. Uostalom, ako prihvaćamo teoriju da su roditelji koji
ne cijepe krivi za prekršaj, zašto bi uopće trebali potpisati Izjava o odbijanju, kad ide
automatsko kažnjavanje po zakonu.
Izrazi kao što su "svjestan sam/razumijem da moje dijete zbog necijepljenja neće moći ovo,
ono, da ugrožavam zdravlje svih i sl.", su puko zastrašivanje i formulirane tako da roditelji
misle da je nešto što je prirodno i logično, zapravo šteta koja će nužno nastati ako njihovo
dijete ne bude cijepljeno. Prirodno i logično bi bilo da dijete koje ima zaraznu bolest ne smije
pohađati školu ili ići u druge javne ustanove, neovisno o tome da li se radi o bolesti koja se
mogla „spriječiti“ cijepljenjem. Ove formulacije su otprilike kao da se roditeljima daje da
potpišu izjavu "Razumijem da će moje dijete jednog dana umrijeti" pa bi zaista trebali
povjerovati da će potpisivanje takvoga papira osvijestiti roditelje i uputiti ih da bolje obnašaju
svoje dužnosti, jer uvijek može bolje. Takvo nešto, može unijeti kontraproduktivan strah kod
roditelja, koji i bez toga ionako svakodnevne brige muče oko najispravnijeg odgoja i
podizanja svoje djece. Na žalost, nečija cijepljena djeca iz drugih objektivnih razloga neće
moći putovati u strane zemlje, unatoč tome što su vakcinirana po propisima zemalja u koje bi
rado otputovali. Međutim od roditelja se nigdje ne traži da potpišu: Razumijem da moje dijete,
unatoč tome što jest cijepljeno, možda neće imati dovoljno financijskih sredstava za putovati
u strane zemlje, Razumijem da moje dijete može oboljeti od bolesti protiv kojih se ne može
cijepiti, koje mogu izazvati trajne posljedice i smrt, a posebno bi bilo uputno staviti
Razumijem da moje dijete isključivo zbog primljenog cjepiva može dobiti komplikacije koje
mogu izazvati teške i trajne posljedice i smrt!!!. To ionako piše u (skoro) svakoj uputi o lijeku
pa se valjda pošlo od pretpostavke da ih (neuki) roditelji samoinicijativno redovito čitaju.
Kad je riječ o maloljetnom pacijentu, o njegovim pravima proizašlim iz Zakona o zaštiti prava
pacijenata odluku donosi zakonski zastupnik tj. u najvećem broju slučajeva roditelj. Za
istaknuti je da u Zakonu o zaštiti prava pacijenata ne postoji iznimka iz njegovog članka 7.
koja bi se mogla podvesti pod ograničavanje prava na samoodlučivanje kad je riječ o
preventivnom cijepljenju protiv zaraznih bolesti. U slučaju cijepljenja pacijent je uži pojam od
djeteta, pa je u odnosu na Zakon o zaštiti pučanstva, Zakon o zaštiti prava pacijenata, lex
specialis.
Zatim, nadležni liječnik/pedijatar treba postupiti, sukladno čl. 22. točki broj 6. Zakona o
zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12,
144/12, 82/13, 159/13, 22/14)
koji kaže:
U ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba u skladu s odredbama ovoga Zakona i
propisima obveznoga zdravstvenog osiguranja ima pravo na:
6. odbijanje pregleda i liječenja, osim u slučaju kada bi odbijanjem ugrozila zdravlje drugih,
uključujući tu i pravo da tijekom liječenja pisanim putem zatraži promjenu doktora medicine,
odnosno doktora dentalne medicine iz razloga koji ne mora šire obrazlagati,
te čl. 8. i 9. Zakona o zaštiti prava pacijenata,
Pravo na obaviještenost
Članak 8.
Pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o:
20
– svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda
određenoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka,
– preporučenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za njihovo obavljanje,
– mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i
zahvata,
– svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima,
– mogućim zamjenama za preporučene postupke,
– tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite,
– daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite,
– preporučenom načinu života,
– pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava.
Pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob,
obrazovanje i mentalne sposobnosti.
Pacijenti s invaliditetom imaju pravo dobiti obavijesti u njima pristupačnom obliku.
Članak 9.
Obavijesti iz članka 8. stavka 1. ovoga Zakona na usmeni zahtjev pacijenta obvezan je dati
zdravstveni radnik visoke stručne spreme koji pacijentu izravno pruža određeni oblik
zdravstvene usluge.
U vezi s institutom informativnog pristanka u pravnoj teoriji s refleksijom iste na
zakonodavstvo, citirati će se prof. dr. sc. Kseniju Turković, stručnjakinju kaznenog prava,
koja između ostalog predaje i izborni predmet „Medicina i pravo“, a trenutno je sutkinja
Europskog suda za ljudska prava, a citati su iz njezinog stručnog rada „Informirani pristanak i
pravo na odbijanje tretmana u RH“8
„Informirani pristanak ima pravnu, etičku i kliničku dimenziju. Pravno gledano institut
informiranog pristanka traži od liječnika priopćiti pacijentu određene informacije kako bi
dobio njegov pristanak za provođenje liječničkog postupka, i to bilo kojeg liječničkog
postupka. S etičkog aspekta institut informiranog pristanka pridonosi poštovanju
autonomije osobe pri donošenju medicinski relevantnih odluka. Pacijent je taj koji mora
donijeti odluku i potom s tom odlukom živjeti. Iz kliničke perspektive informirani pristanak
otvara mogućnost za suradnju liječnika i pacijenta glede utvrđivanja bolesti i odabira
odgovarajućeg tretmana. Informirani pristanak i zajedničko donošenje odluke poboljšavaju
odnos liječnika i pacijenta, povećavaju njihovu suradnju i smanjuju rizik pokretanja sudskih
postupaka zbog nesavjesnog postupanja liječnika. No glavna svrha informiranog pristanka
je potvrditi autonomiju pacijenta, promovirati njegovo prava na samoodređenje i osigurati
poštovanje pacijenta kao ljudskog bića. Donošenje odluka i sudjelovanje u donošenju odluka
o vlastitom zdravlju priznaju se danas kao pacijentovo ljudsko pravo.“
Stručna i pravna teorija također potvrđuje navedeno, pa tako Amnon Carmi,
predstojnik UNESCO-ve Katedre Sveučilišta u Haifi, u uvodu knjige Informirani pristanak9
navodi sljedeće:
"Temeljna prava čovjeka zasnivaju se na priznanju čovjekova statusa kao ljudskog bića,
nepovredivosti njegova života i činjenici da je rođen slobodan i da će uvijek biti slobodan.
8 https://www.google.hr/search?q=turkovi%C4%87+informizirani+pristanak&ie=utf­8&oe=utf­8&rls=org.mozilla:en­
US:official&client=firefox­a&channel=sb&gfe_rd=ctrl&ei=pboeU8TiMcfa8gfIyICACg&gws_rd=cr#channel=sb&q=turkovi
%C4%87+informirani+pristanak&rls=org.mozilla:en­US:official&spell=1
9 INFORMIRANI pristanak / urednik Amnon Carmi ; urednice hrvatskog izdanja Ksenija Turković, Sunčana Roksandić Vidlička. Zagreb : Sveučilište, 2009.
21
Uvažavanje vrijednosti i želja pojedinca dužnost je koja postaje čak i jačom ukoliko
pojedinac postane ranjiv.
Budući da su autonomija i odgovornost svake osobe, uključujući i one kojima je potrebna
zdravstvena skrb, prihvaćene kao važne vrijednosti, donošenje ili sudjelovanje u donošenju
odluka koje se tiču vlastitog tijela ili zdravlja (opaska - ili osobe za koju mi skrbimo i
odgovaramo - npr. dijete) mora biti opće priznato kao pravo."
Nastavno: “Pravo pacijenta na suodlučivanje je regulirano i na međunarodnoj razini kao i na
nacionalnoj. Međunarodni ugovor koji regulira to pravo pacijenta je Konvencija o ljudskim
pravima i biomedicini koja je donesena u okviru Vijeća Europe u Oviedu 4. travnja 1997.
godine. Na nacionalnoj razini je ista materija uređena Zakonom o zaštiti prava pacijenata
dok se na osobe s duševnim smetnjama odnosi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Također je tu važan i Kodeks medicinske etike i deontologije kojeg je donijela Skupština
Hrvatske liječničke komore.Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini (u okviru temeljnih
odredbi) već u čl. 1. navodi da će štititi dostojanstvo svih ljudskih bića te jamčiti svakome
poštovanje, bez diskriminacije, njihovog identiteta, ljudskih prava i temeljnih sloboda. U
čl. 2. navodi da interesi i dobrobit ljudskog bića moraju prevagnuti nad interesima društva i
znanosti. U daljnjim člancima Konvencija razrađuje pojedina prava pacijenata u skladu sa
preambulom i temeljnim odredbama. Čl. 5. Postavlja opće pravilo koje kaže da se medicinski
zahvat može provesti samo nakon što je pacijent dao slobodan i informiran pristanak. Pojam
informiranog pristanka se definira u istom članku koji navodi da pacijent mora biti
obaviješten o svrsi i prirodi postupka kao i mogućim posljedicama i rizicima. Važno je
napomenuti da osoba može u svakom trenutku povući svoj pristanak”.10
Naravno ovdje je riječ o pristanku na medicinske intervencije od strane zakonskih zastupnika
maloljetnih osoba, ali su ista pravila o odbijanju takvih zahvata ukoliko su oni bespotrebni ili
rizični pa čak i (potencijalno) štetni za pacijenta.
4. Nadalje, kao što je već prethodno spomenuto, u RH je na snazi i Zakon o potvrđivanju
Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene
biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini (NN MU 13/2003) –
poznatija pod nazivom KONVENCIJA OVIEDO
Navedene odredbe su sukladno čl. 134. Ustava RH po pravnoj snazi iznad zakona, pa tako i u
slučaju eventualne kolizije, iznad čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.
Konvencija tj. na viši pravni akt koji jasno uređuje predmetno pitanje i potpuno odbacuje
mogućnost da zakonski zastupnik djeteta prekršajno ili kako drugačije odgovara ako država
smatra da ima prednost u odlučivanju o ovom pitanju.
Navedena konvencija ima primat u primjeni a sukladno čl. 118. i 141. Ustava RH.
Članak 118. Ustava RH
Sudbenu vlast obavljaju sudovi.
Sudbena vlast je samostalna i neovisna.
Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora
prava.
Članak 141.
10 http://klinika.pravo.unizg.hr/content/pravo­pacijenta­na­suodlucivanje
22
Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su
na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su
snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način
koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.
U vezi s naprijed spomenutim
KONVENCIJA O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I DOSTOJANSTVA LJUDSKOG BIĆA U
POGLEDU PRIMJENE BIOLOGIJE I MEDICINE: KONVENCIJA O LJUDSKIM
PRAVIMA I BIOMEDICINI (NN MU 13/2003 - na snazi od 09.08.2003.) u svojoj Preambuli
kaže
Države članice Vijeća Europe, druge države i Europska zajednica, koje su potpisnice ove
Konvencije,
Imajući na umu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je proglasila Opća skupština
Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948,
Imajući na umu Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga
1950.,
...
Također imajući na umu Konvenciju o pravima djeteta od 20. studenoga 1989.,
Smatrajući da je cilj Vijeća Europe postići veće jedinstvo među svojim članicama te da je
jedan od načina kojim valja postići taj cilj očuvanje i daljnje ostvarivanje ljudskih prava i
temeljnih sloboda,
...
Uvjerene u potrebu da se ljudsko biće poštuje kao pojedinac i kao pripadnik ljudske vrste, te
priznajući važnost osiguranja dostojanstva ljudskog bića,
Odlučujući da poduzmu takve mjere kakve su potrebne za zaštitu ljudskog dostojanstva
i temeljnih prava i sloboda pojedinca u pogledu primjene biologije i medicine,
Dogovorile su se kako slijedi:
I. Poglavlje
OPĆE ODREDBE
Članak 1.
SVRHA I PREDMET
Stranke ove Konvencije štite dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i jamče svima,
bez diskriminacije, poštovanje njihova integriteta i drugih prava i temeljnih sloboda u
pogledu primjene biologije i medicine.
...
Članak 2.
PRIMAT LJUDSKOG BIĆA
Interesi i dobrobit ljudskog bića imaju prednost nad samim interesom društva ili
znanosti.
...
Članak 4.
PROFESIONALNI STANDARDI
Svaki zahvat na području zdravstva, uključujući istraživanje, mora se provoditi u skladu s
relevantnim profesionalnim obvezama i standardima.
II. Poglavlje
PRISTANAK
Članak 5.
OPĆE PRAVILO
Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se
zahvat odnosi o njemu informirana i dala slobodan pristanak na njega.
23
Toj se osobi prethodno daju odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i
njegovim posljedicama i rizicima.
Dotična osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak.
...
VIII. Poglavlje
KRŠENJA ODREDBI KONVENCIJE
Članak 23.
KRŠENJE PRAVA ILI NAČELA
Stranke su dužne u kratkom roku osigurati odgovarajuću sudsku zaštitu kako bi spriječile ili
zaustavile nezakonito kršenje prava i načela izloženih u ovoj Konvenciji.
...
Kada bi prihvatili stajalište da se autonomija pojedinca može oskvrnuti radi zaštite djece i
cijele zajednice, to bi se možda sukladno konvencijskim obavezama moglo učiniti jedino
koliko je u demokratskom društvu nužno i opravdano radi zaštite zdravlja i to samo zakonom.
Ako pak smatramo da uvjeti nužnosti i opravdanosti nisu ispunjeni, možemo primijeniti
jedino konvencije. Ovdje, ako prihvatimo stajalište da je čl. 77. Zakona o zaštiti pučanstva
obvezujući za svoje adresate imamo apsurdnu situaciju da su temeljna ljudska prava
derogirana Programom koji nije objavljen u Narodnim Novinama. S druge strane, ne postoji
niti obaveza da se prava derogiraju jer je to nužno.
Donosimo nekoliko primjera.
U Hrvatskoj se djeca odmah u rodilištu cijepe protiv hepatitisa B 11 i tuberkuloze12. U odnosu
na hepatitis B iz polu javnih izjava osoba koje su odlučivale o njegovom uvrštavanju u
Program 2007. godine, proizlazi kako je uvedeno radi pritiska nekih lobija, a ne isključivo iz
zdravstveno opravdanih razloga. Uostalom, niti blizu ne postoji općeniti stav medicinske
struke o potrebi cijepljenja tim cjepivom tek rođene djece. Navedeno je i logično, uzmemo li
u obzir na koji način se taj virus prenosi (spolnim putem, zaraženom krvlju). Ako prihvatimo
stav nekih kako postoji realna opasnost da se dijete može u rodilištu zaraziti primjerice
transfuzijom krvi, tu već imamo puno veći zdravstveni problem u "lijepoj našoj". Vezano za
cjepivo protiv hepatitisa B upućujemo na izvrstan članak:
Lice i naličje cijepljenja protiv hepatitisa B (Ovo bi svakako trebali pročitati budući roditelji)
- Marijan Jošt, prof. dr. sci., Eugen Šooš, dr. sc. 13
Njegovi autori, sasvim korektno, ne daju sami zaključke, nego upućuju čitatelje da ih izvuku.
Čudno je kako su ovi autori kod nas rijetki koji su se usudili postaviti upitnik nad nekim
cjepivom, a barem dosad nisu proglašeni hereticima od strane kolega. Još ima vremena da se i
njih grubo diskreditira, kao što je to u javnosti učinjeno sa brojnim poznatim i priznatim
znanstvenicima koji su provodili neovisna istraživanja i pisali neovisne radove. Iznijeto je
razlog zašto znanstvenici i liječnici u startu izgube volju za istupima kojima bi htjeli na bilo
koji način zaštititi roditeljsko pravo na izbor o odlučivanju o ovom važnom pitanju koje se
tiče zdravlja njihove djece.
11http://www.almp.hr/upl/lijekovi/PIL/UP­I­530­09­06­02­273.pdf
12 http://www.halmed.hr/upl/lijekovi/PIL/UP­I­530­09­08­02­107.pdf
13 http://hrcak.srce.hr/22341
24
Tako će čitatelji ovoga rada iz njega sami izvući zaključak. Sigurno nismo mi ti koji bi trebali
nekome kazati da li bi njegovo dijete trebalo biti cijepljeno, ali smo ti koji ukazujemo da
osporavanje prava na roditeljski izbor predstavlja značajno zadiranje u temeljna ljudska prava
i slobode i u konačnici njihovo, ne kršenje, nego gaženje.
U odnosu na BCG cjepivo. Mi smo jedna od nekoliko zemalja koja i dalje cijepi i to odmah u
rodilištu. Primjerice u SAD-u spomenuto cjepivo nikada nije korišteno te broj zaraženim
nikada nije bio veći od toga broja u Hrvatskoj. Roditelje koji u rodilištu odgađaju ili odbijaju
cijepljenje inspekcije kasnije prekršajno gone. Štoviše, prije mjesec dana (krajem rujna 2014.
godine), radi odbijanja/odgađanja cijepljenja opisanim cjepivima u jednom hrvatskom
rodilištu, naposredno nakon 14 satnog kompliciranog poroda, liječnica je u rodilište pozvala
kriminalističku policiju i dodatno prijetila roditeljima "da će zvati istražnog suca koji će im
oduzeti dijete (prenosimo izjave oca)". Da apsurd cjepiva protiv tuberkuloze dosegne globalne
razmjere, bilo je potrebno da se u Hrvatskoj desi nestašica BSGa. Početkom listopada 2014.
godine rodilišta su ostala bez cjepiva, a Hrvatska u potrazi za novim dozama. Da se smiri
javnost, bolest koja je do listopada 2014. godine bila nešto najstrašnije i najopasnije za tek
rođeno dijete u Republici Hrvatskoj, zaključak izveden posebno zbog maloprije spomenute
intervencije kriminalističke policije, postaje„općenito niski rizik od tuberkuloze u dječjoj
dobi u Hrvatskoj“14u skladu sa priopćenjem HZJZa. Pa gdje je tu onda nužnost i opravdanost
ograničenja temeljenih ljudskih prava i sloboda koju Hrvatskoj nameću konvencije???
Argument da se cijepljenjem štiti zajednica, pada u vodu odmah kod cjepiva protiv tetanusa,
koje bi trebalo pružati samo individualnu zaštitu, a koje je isto inkorporirano u Program. Taj
argument bi eventualno bio aplikabilan jedino kada bi se strancima (uključujući naravno i
djecu) onemogućio slobodan ulazak i nastanjivanje u RH ukoliko se ne podvrgnu cijepljenju
barem cjepivima iz Programa. Ovako u situaciji u kojoj sve zemlje zapadne Europe (18 od 28
zemalja članica EU) imaju neobavezno cijepljenje nije održiv.
Roditelji sve više pušu i na hladno. Izjave političara o tome kako su u Program uvrštena samo
sigurna cjepiva više nisu dovoljne. Roditelji i djeca koja su cijepljena tim sigurnim cjepivima
diljem svijeta dobivaju višemilijunske odštete. Prije mjesec dana (rujan 2014. godine) u Siriji
najmanje 34 djece umire zbog cjepiva protiv ospica koje je bilo velikodušna donacija
UNICEFA 15 S druge strane obimne studije zaključuju da su necijepljena djeca puno zdravija,
a dovodi se u ozbiljno pitanje i teorija o imunizaciji krda16.
Roditelji neovisno o potencijalnim sankcijama sve više žele čuti odgovore na brojna pitanja,
na koja nesumnjivo imaju pravo. Okorjeli zagovornici cijepljenja kažu da su ti roditelji
“antivakcionalisti”, da nemaju argumenata i znanja, a ne žele im, ili zbog vlastitog neznanja
ili zbog “praktičnih razloga” pružiti znanje koje im je nužno potrebno da donesu ispravnu
odluku.
“U Hrvatskoj se provodi kontrola svake serije cjepiva koja se pušta u promet. Klinička
ispitivanja se ne provode od strane zdravstvenih institucija RH za svako cjepivo prije uvoza i
puštanja u promet, jer se uvoze i puštaju u promet samo ona cjepiva kod kojih su već
provedena potrebna klinička istraživanja”-kaže HZJZ.
14 http://narod.hr/zdravlje/hzjz­interventni­uvoz­bcg­cjepiva­za­novorodencad/
15 http://www.theguardian.com/world/2014/sep/17/syrian­children­die­contaminated­measles­vaccine
16 http://www.neosante.eu/en/la­bonne­sante­des­enfants­non­vaccines­2
25
Vitamin K koji se prima u rodilištu koji nema niti odobrenje HALMEDa, jer navodno nije
potrebno, je pak posebna priča, ali ovdje se nećemo posebno osvrtati, s obzirom da se roditelji
za to ne procesuiraju, odnosno još uvijek nisu bili gonjeni (U Republici Hrvatskoj nije
odobren lijek koji sadrži vitamin K za primjenu u djece. Međutim HALMED je davao
suglasnost za interventno unošenje iz inozemstva vitamina K u farmaceutskom obliku oralnih
kapi jačine 20 mg/1ml i u farmaceutskom obliku ampula (za oralnu, intramuskularnu i
intravensku primjenu) jačine 2 mg/0,2 ml.).
Pitanje je gdje su klinička ispitivanja za cjepiva za koja se kod nas ne provode i ako postoje
da li su rađena sukladno pravilima struke. Pitanje je i što znači kontrola? Koliko je
istraživanja i studija napravljeno pa da bi se moglo zaključiti o sigurnosti i učinkovitosti?
Pitanje da li je s pravnog aspekta postoji značajan propust RH za nepostupanje po
Smjernicama Europske unije za klinička ispitivanja medicinskih proizvoda u djece
(CPMP/ICH/2711/99)? Najvažnije je pak pitanje zašto su i dalje normalan sastavni dio
cjepiva u RH štetni sastojci kojima propisi brane da i u tragovima budu prisutni u hrani za
novorođenčad, dojenčad i djecu? Pitanja su, mahom, retorička.
Ovdje treba dodati i 2 odluke Vrhovnog suda RH, kao suda Ustavom ovlaštenog za osiguranje
jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana, u predmetu gdje je tužitelj obolio od
dječje paralize nakon primljenog cjepiva protiv iste,17:
“Trećetuženica Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koja je nastala tužiteljima po
kriteriju krivnje. To iz razloga što činjenica da prije stavljanja u promet nisu bila
provedena ispitivanja cjepiva!!!, nije u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, jer
kvaliteta cjepiva tijekom cijelog postupka nije niti u jednom trenutku dovedena u sumnju.
Međutim, u pravu je drugostupanjski sud kada smatra da 3.tuženica odgovara za štetu koja je
nastala tužiteljima po kriteriju uzročnosti. Trećetuženica Republika Hrvatska je Zakonom o
zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“ broj 60/92) propisala obvezno
cijepljenje između ostalog i protiv dječje paralize (poliomyelitis anterior acuta).”
Za primijetiti je da kao i u brojnim nabrojenim primjerima iz ovog teksta da i u citiranoj
odluci nalazimo na apsurd kada Republika Hrvatska svoju ekskulpaciju traži u činjenici da
prije puštanja u promet nisu bila provedena ispitivanja cjepiva.
Vrhovni sud je zauzeo stav, temeljem na odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je
cijepljenje opasna djelatnost što u vidu naknade štete znači da je ako dođe do ikakvih
posljedica koje bi se mogle podvesti pod nuspojave, krivnja RH se presumira. Ta odluka je i
dokaz o mogućnostima enormne štete koju uzrokuje cjepivo, jer je tužitelju dosuđen znatan
novčani iznos upravo zbog nuspojava cjepiva. Druga Presuda VSRH (Rev 785/05-2) odražava
slično stanje.
Kad je u cijepljenju riječ, u Hrvatskoj su se nekoliko puta priznali propusti. Pored spomenute
presude VSRH i zastrašujućeg očitovanja državnog odvjetništva, HALMED (Hrvatska
agencija za lijekove i medicinske proizvode) priznaje da je kvaliteta još jednom dovedena u
pitanje. Ujedno je 2010. godine i MoPaRu cjepivo nakon brojnih nuspojava povučeno iz
17presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 79/07­2
26
uporabe. Spomenuto cjepivo je na samom odlasku sa liste 111 djece "počastilo"
zaušnjacima18.
Pametnome dosta, koliko doista postoji nužnost da se u RH isključe konvencijska, temeljna
roditeljska prava, radi zaštite zdravlja, javnog morala i sl.
Da naprosto nije moguće, propise koji su u vezi cijepljenja na snazi u RH, tumačiti na uštrb
prava roditelja na slobodan izbor, dokazuje sljedeći izvadak:
„Ujedno, Pravo na fizički integritet je apsolutno pravo zajamčeno člankom 3. Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Jednako tako, Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2010. godine utemeljila je
pravo na osobni integritet kako bi svaka pojedinačna osoba imala pravo na poštivanje
njezinog ili njenog fizičkog i psihičkog integriteta. Također, na temelju članka 3. utvrđena
je obveza poštivanja gore navedenog prava na polju medicine i biologije, posebno kada je u
pitanju dobrovoljni pristanak informirane osobe, sukladno procedurama propisanima
zakonom.
Na temelju članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (napomena:
u RH na snazi temeljem - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10), pravo na
poštivanje privatnog i obiteljskog života zaštićeno je od ometanja javne vlasti, a iznimku je
moguće napraviti samo ako je to u skladu sa zakonom i potrebno u okviru demokratskog
društva, a sve u interesu zaštite zdravlja.
Kršenje odredbi fizičkog integriteta strogo osuđuju Europska konvencija o ljudskim
pravima koja zabranjuje mučenje (članak 3.) i Međunarodni pakt o ekonomsko-socijalnim
i kulturnim pravima (članak 12.). Pojam povrede fizičkog integriteta potrebno je tumačiti u
širem smislu. To pokriva sakaćenje bilo kakve vrste, bilo kakve ozljede ili bolesti uzrokovane
primjenom ili bez primjene nasilja te se ova definicija proteže i na psihički integritet osobe.
Povelja o temeljnim pravima Europske unije (napomena vezana za RH kao punopravnu
članicu Europske unije: Poveljom o temeljnim pravima određuju se temeljna prava koja
Europska unija i države članice moraju poštovati pri provedbi prava EU-a. Riječ je o pravno
obvezujućem instrumentu koji je donesen kako bi se izričito priznala i osigurala
transparentnost uloge koju temeljna prava imaju u pravnom poretku Unije.Povelju o
temeljnim pravima Europske unije svečano su proglasili Europski parlament, Vijeće i
Komisija u Nici 2000. Nakon unesenih izmjena, ponovno je proglašena 2007.No svečano
proglašenje Povelju nije učinilo pravno obvezujućom. Usvajanje nacrta Ustava za Europu,
potpisanog 2004., dalo bi joj obvezujuću snagu. Zbog neuspjelog postupka ratifikacije (1.1.4),
Povelja je sve do donošenja Ugovora iz Lisabona i dalje bila samo deklaracija o pravima.
Povelja je postala pravno obvezujućom 1. prosinca 2009. Člankom 6. stavkom 1. Ugovora o
Europskoj uniji (UEU) predviđa se da „Unija priznaje prava, slobode i načela određena
Poveljom Europske unije o temeljnim pravima […], koja ima istu pravnu snagu kao
Ugovori.” Povelja stoga čini primarno zakonodavstvo EU-a. Kao takva, ona predstavlja
18 http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=0CCEQFjAA&url=http%3A
%2F%2Fwww.novilist.hr%2FVijesti%2FHrvatska%2FCjepivo­MoPaRu­na­odlasku­111­ero­djece­pocastilo­
zausnjacima&ei=l89HVLj4NImHPemqgNAG&usg=AFQjCNH8brnZRfo0Hru0Jo8gQv­H­gz70Q&bvm=bv.77880786,d.ZWU
27
parametar prema kojemu se ispituje valjanost sekundarnog zakonodavstva EU-a i nacionalnih
mjera)
u Članku 3. navodi sljedeće:
“Članak 3.
Pravo na osobni integritet
1. Svatko ima pravo na poštivanje njegovog ili njezinog fizičkog i mentalnog integriteta.
2. Na polju medicine i biologije, potrebno je posebice poštivati sljedeće:
(a) slobodni i informirani pristanak dotične osobe, u skladu s procedurama propisanima
zakonom;
(b) zabrana eugeničkih praksi, osobito onih čiji je cilj odabir osoba;
(c) zabrana korištenja ljudskog tijela i njegovih dijelova kao izvora financijske dobiti;
(d) zabrana reproduktivnog kloniranja ljudskih bića."
Pravo na fizički integritet odražava načelo nepovredivosti ljudskog tijela. Ovo načelo ima
dva aspekta: zabranu trećim stranama po pitanju intervencija na tijelu osobe te
ograničavanje njihove moći da raspolažu tijelom te osobe.
Sva prava koja zakon mora osigurati svim ljudskim bićima predstavljaju viši standard koji je - u
nekom smislu - iznad zakona i kojega se potrebno pridržavati. Ljudska prava predstavljaju skup
pravila koje nijedna vlast ne bi smjela zanemariti niti ga na bilo koji način ugrožavati.
Zaštita fizičkog integriteta je apsolutno pravo zajamčeno člancima 3. i 4. Europske
konvencije o ljudskim pravima, člancima koji ne podliježu bilo kakvom obliku iznimke. U
prvom redu, njihov je cilj spriječiti napade koje javne vlasti organiziraju na ljude u ranjivim
stanjima“. 19
Prethodnih nekoliko odlomaka je citat iz izvrsnog rada Zaštita fizičkog integriteta i načelo
nepovredivosti ljudskog tijela u pogledu obveznih cijepljenja (prijevod učinjen od strane
članova građanske inicijative Cijepljenje-pravo izbora), belgijskog odvjetnika Philippe A. P.
M VanLangendoncka, koji analizira pravne aspekte cijepljenja u kontekstu međunarodnih
konvencija, europskog i belgijskog zakonodavstva. Za istaknuti je da je pravna regulativa u
Belgiji (koja čak nije implementirala Oviedo konvenciju, već su njeni članci bili inspiracija
za izradu Zakona o zaštiti pacijenata) slična kao u Hrvatskoj.
Već smo vidjeli, putem upita gđe. DH i odgovora bolnice, kako u Hrvatskoj može završiti
pokušaj realiziranja prava na informativni pristanak, odnosno uopće na pristup informaciji
koja je krucijalna za nečije zdravlje. Ako smo možda u krivu, pa informirani pristanak u
Hrvatskoj doista pravno ne postoji, apeliramo da to jasno i glasno bude artikulirano, ali ne od
strane liječnika kako je to dosad bilo, nego od strane pravnika specijaliziranih za ljudska
prava, jer je nedvojbeno da su prava pacijenata, ljudska prava.
5. Jednom prilikom su novinari roditeljima „antivakcionalistima“ prišili da u nedostatak
drugih argumenata, slamku spasa traže u vjerskim argumentima.
19 Zaštita fizičkog integriteta i načelo nepovredivosti ljudskog tijela u pogledu obveznih cijepljenja ­ Philippe A. P. M VanLangendonck, odvjetnik, Brussels, Belgija, http://udruga­kameleon.hr/tekst/6258/
28
Mislimo da smo dovoljno rekli o navodnoj nestašici drugih argumenata, ali vjera je svakako
nešto što bi se u demokratskim državama trebalo respektirati. Uzmemo li u obzir da države
kod kojih je cijepljenje obavezno (npr. SAD) redovito dopuštaju ekskulpaciju iz vjerskih
razloga, shvaćamo da argument nije zanemariv.
Na žalost, kod nas vjerski argumenti nisu primjenjivi sami po sebi, ali nisu niti za odbaciti
prilikom razmatranja o opravdanosti obveze cijepljenja.
Naime, u cjepivima Mmr, MoPaRu, Priorix 20i dr. se koriste MRC5 stanice što su fibroblasti
porijeklom iz pluća abortiranog fetusa starog 14 tjedana. Dobivaju se održavanjem i
propagiranjem staničnih linija proizvedenih 1966. Koriste se između ostaloga, za uzgajanje
virusa potrebnih za proizvodnju cjepiva rubele. Sukladno nauku katoličke crkve, kojoj po
statističkim podacima pripada većina Hrvata pa se njen stav navodi kao primjer, abortus je
ubojstvo koje se ne može pravdati nekim višim razlogom ili nalogom. “Česti su primjeri
liječnika koji zbog prigovora savjesti ne žele sudjelovati u postupcima pobačaja, umjetne
oplodnje i eutanazije. Usput spomenimo da je pobačaj za osobe kršćanske vjeroispovijesti
neprihvatljiv. Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za
svakoga tko se s njime suglasi - ističe kardinal Alfonso López Trujillo “ 21 U odnosu na
korištenje životinjskog genetskog materijala za medicinske svrhe gdje dolazi do izravnog
miješanja DNA, katolička crkva se izjasnila putem Kongregacije za nauk vjere - Dostojanstvo
osobe i kaže sljedeće: Gledano iz etičke perspektive, takvi i slični postupci povreda su
dostojanstva ljudskog bića zbog toga što miješanje genetskih elemenata životinja i ljudi može
narušiti osobiti identitet čovjeka 22. Na istom mjestu (str. 49.) nalazimo na dodatni stav vezan
za upotrebu ljudskog “biološkog materijala” nedopuštenog podrijetla “Nadasve je potrebno
podsjetiti kako »moralno vrednovanje pobačaja treba primijeniti i na sadašnje oblike
intervencije na ljudskim zamecima koji, premda smjerajući po sebi zakonitim ciljevima,
neizbježno dovode do ubojstva. To je slučaj vršenja na zamecima što je u sve većoj ekspanziji
na biomedicinskom području, a zakonom je dopušteno u nekim državama ... “.
Za primjer životinjskog materijala se navodi da se u cjepivu Pediacel nalazi goveđi serumski
albumin 23 , dok je npr. Priorix proizveden na stanicama pilećih embrija 242526
6. Također, Republika Hrvatska stranka je Konvencije o pravima djeteta od 6. listopada
1991. godine (usvojena na 44. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 20. studenoga
1989. godine (rezolucija br. 44/25) stupila na snagu 2. rujna 1990. godine) prema Odluci o
objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na
temelju notifikacija o sukcesiji. Tu odluku donijela je Vlada Republike Hrvatske 30. rujna
1993. godine (Narodne novine -Međunarodni ugovori, br. 12/1993.) Prema odredbi II. te
20 uputa o lijeku Priorix http://www.almp.hr/upl/lijekovi/PIL/UP­I­530­09­06­02­137.pdf
21http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=11891
22 Kongregacija za nauk vjere ­ Dostojanstvo osobe str. 48. 23 uputa o lijeku Pediacel http://www.almp.hr/upl/lijekovi/PIL/UP­I­530­09­12­02­75.pdf
24 uputa o lijeku Priorix
25 http://www.halmed.hr/upl/lijekovi/PIL/UP-I-530-09-12-02-452_.pdf
26 http://www.roditeljski.info/magazin/wp-content/uploads/2012/10/pentaxim.pdf
29
Odluke "Tekstovi mnogostranih međunarodnih ugovora iz točke I. ove Odluke, objavljeni u
službenim glasilima država sljednica, važe i primjenjuju se kao službeni tekstovi do objave
službenih tekstova tih međunarodnih ugovora na hrvatskom jeziku u Narodnim novinama Međunarodni ugovori." Službeni tekst Konvencije o pravima djeteta objavljen je u Službenom
listu SFRJ, br. 15/1990., i još uvijek je jedini službeni prijevod.
Čl. 24. Konvencije o pravima djeteta:
Članak 24.
Države stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i na korištenje olakšica za ozdravljenje i oporavak. Države stranke će nastojati osigurati da nijednom
djetetu ne bude uskraćeno njegovo pravo na korištenje zdravstvenih usluga.
U travnju 2013. godine, UN-ov Odbor za prava djeteta (tijelo odgovorno za nadzor
usklađenosti zemalja potpisnica s Konvencijom o pravima djeteta) je objavio smjernice o
tome kako treba interpretirati i primjenjivati pravo na zdravstvenu skrb normirano
Konvencijom. Naglasili su važnost cijepljenja i naveli kako vlade "moraju osigurati da
dobrobiti dopru do sve djece koja ih trebaju". Međutim, za razliku od čl. 77. Zakona o zaštiti
pučanstva od zaraznih bolesti, eminentni pravni stručnjaci se slažu da nije u skladu s njenom
svrhom nametanje ikakve obveze odnosno potenciranje sankcija roditeljima koji iz različitih,
primjerice vjerskih, moralnih, etičkih, zdravstvenih ili sl., razloga ne žele da njihovo dijete
bude podvrgnuto programu vakcinacije. Također, zapadne, demokratski, pravno i slično,
znatno razvijenije zemlje u odnosu na RH, upravo na odredbama ove Konvencije temelje
slobodu izbora prava roditelja u pogledu cijepljenja bez prekršajnog, kaznenog ili sličnog
gonjenja. Budući je Konvencija o pravima djeteta potpisana i ratificirana, njena snaga je
pravno obvezujuća za sve države članice uključujući Republiku Hrvatsku a s obzirom na čl.
118. i 141. Ustava RH po pravnoj snazi je iznad zakona. Autori ovoga rada nisu uspjeli
pronaći hrvatski prijevod Smjernica.27
„Iako odbor nije jasno naveo kako to vlade trebaju osigurati, ne bi bilo u skladu s pravilima
Konvencije o pravima djeteta kada bi se vlade prihvatile postizanja ovog cilja
kažnjavanjem roditelja koji odluče da njihova djeca neće iskoristiti prednosti pruženih
zdravstvenih usluga. Vlasti trebaju nastojati osigurati da sva djeca postignu najviši
standard zdravlja putem poticanja i edukacije, a ne zastrašivanjem i diskriminacijom, a
korištenje kaznenih mjera u pokušaju povećanja procijepljenosti krši osnovne principe
Konvencije o pravima djeteta“. Ovakav stav, između ostalih, ima Dr. sc. Paule Gerber28
koja je izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta Monash University Law
School u Australiji i zamjenica ravnatelja tamošnjeg Centra za ljudska prava, kroz koje
promiče obrazovanje o ljudskim pravima. Ističe se da je u Australiji uzeto u razmatranje da li
27 http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCcQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww2.ohchr.org%2Fenglish%2Fbodies%2Fcrc%2Fdocs%2FGC%2FCRC­C­GC­
15_en.doc&ei=UOFMU4y5La3b7Aa9r4DYCw&usg=AFQjCNGHNkkDvUsvNs2g8xi5M4UePKqxRw&bvm=bv.64764171,d.ZGU
28 http://www.crikey.com.au/2013/05/23/the­ethics­of­enforced­child­vaccinations/, a prijevod teksta http://udruga­
kameleon.hr/tekst/6015/
30
necijepljenoj djeci treba uskratiti vrtić ili školu pa je donesen zaključak sukladno mišljenju
dr.sc. Gerber.
Pravno gledajući ova cijela situacija je vrlo jasna i nedvojbena, te sprječava bilo kakav
„represivni teror“ pojedinih organa kao i prisiljavanje roditelja na donošenje bilo kakvih
odluka glede njihove djece, u ispravnost kojih odluka oni kao skrbnici iz bilo kojeg razloga
sumnjaju. Dugi niz godina Obiteljski zakon je u članku 91. također bio vrlo jasan po istom
pitanju:
„(1) Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, s ciljem zaštite dobrobiti
djeteta, osobnih i imovinskih interesa.
(2) Roditelj se ne može odreći roditeljske skrbi.
(3) Roditeljska skrb može se ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela iz razloga i
na način propisan ovim Zakonom.“
Novi Obiteljski zakon (NN 73/2014 i 85/2014) također jasno uređuje navedeno:
„Pojam roditeljske skrbi
Članak 91.
(1) Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, u svrhu zaštite i promicanja
djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti. Roditeljsku skrb roditelji su dužni
ostvarivati u skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima.
(2) Roditelj se ne može odreći prava na roditeljsku skrb. ...
Zastupanje djeteta
Članak 99.
(1) Roditelji koji ostvaruju roditeljsku skrb imaju dužnost i pravo sporazumno zastupati svoje
dijete u odnosu prema trećima u osobnim i imovinskim pravima. ... “
U pojedinim svojim odredbama novi Obiteljski zakon još jasnije potvrđuje rješavanje
konkretne situacije i postavlja jasne preduvjete (tako npr. ako medicinski sustav iz bilo kojeg
razloga ne uvjeri roditelje da je pojedino cjepivo korisno za dijete ili da koristi istoga cjepiva
premašuju rizike i potencijalne štete, isti taj medicinski sustav će pod propisanim uvjetima
moći dobiti informirani pristanak djeteta na neko cjepivo najranije nakon što dijete navrši 16
godina):
„Informirani pristanak djeteta na medicinske zahvate
Članak 88.
(1) Dijete koje je navršilo šesnaest godina i koje je prema ocjeni doktora medicine dovoljno
zrelo za donošenje odluke o preventivnom, dijagnostičkom ili terapijskom postupku u vezi sa
31
svojim zdravljem ili liječenjem, može samostalno dati pristanak na pregled, pretragu ili
medicinski zahvat (u daljnjem tekstu: informirani pristanak).
(2) Ako se radi o medicinskom zahvatu koji je povezan s rizicima teških posljedica za fizičko
ili psihičko zdravlje djeteta pacijenta, uz pristanak djeteta iz stavka 1. ovoga članka potrebno
je i odobrenje djetetovih roditelja ili drugog zakonskog zastupnika.
(3) U slučaju spora između djeteta i roditelja o poduzimanju medicinskog zahvata iz stavka 2.
ovoga članka odluku donosi sud u izvanparničnom postupku.“
Dakle, nedvojbeno je da isključivo roditelji, mogu donijeti konkretnu odluku glede svojeg
djeteta, na način za koji isti ti roditelji smatraju da je u najboljem interesu djeteta
Stoga svako tumačenje relevantnih odredbi o cijepljenju a vezano za pravo djetetna na
zdravstvenu skrb, ako se poziva na tumačenje prema odredbama Konvencije o pravima
djeteta, treba tumačiti isključivo u duhu ovoga što je naprijed navedeno od dr.sc. Paule
Gerber.
7. U odnosu na prekršajnu odgovornost pored već ranije rečenog, u prekršajnom postupku bi
se moglo primijeniti još nekoliko instituta za donošenje oslobađajuće presude.
Npr. čl. 19. Prekršajnog zakona – krajnja nužda, čl.30.st.3. Prekršajnog zakona putativna
krajnja nužda - zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost, čl.24.a Prekršajnog
zakona – beznačajno djelo, isključenje protupravnosti nastali izvan materijalnog (prekršajnog)
zakonodavstva itd.
ZAKLJUČAK:
Ustavna i konvencijska prava kod (obveznog) cijepljenja, svakako treba sagledati u širem
smislu od onoga o čemu je donekle odluku donio Ustavni sud Republike Hrvatske, a u širem
smislu od onoga što je dosada činjeno treba sagledati i sve zakone i druge propise, koji nisu
konvencijske naravi. Ako to ne učinimo, broj sličnih primjera kao što je u ovom tekstu, a gdje
je kršenje ljudskih prava nedvojbeno, će biti sve veći.
Sretni smo što je Republika Hrvatska potpisnica brojnih međunarodnih konvencija, a koje su
po pravnoj snazi iznad (hrvatskih) zakona, koje reguliraju pitanja zaštite zdravlja, dobrobiti
djece, zaštite obiteljskog i privatnog života, očuvanja i zaštite autonomije pojedinca od
nepotrebnog ili zabranjenog zadiranja, zaštite prava pacijenata itd. Pritom je znatan dio
konvencijskih odredbi već utkan u hrvatsko zakonodavstvo (primjerice Zakon o zaštiti prava
pacijenata), ali svjesni smo da još uvijek u tom smislu postoje propusti. Stoga aspekt
(odbijanja) cijepljenja prvenstveno treba proučiti sa gledišta konvencija i prava koja se njima
štite, a koja su jasno formulirana kroz Ustav Republike Hrvatske. Za razliku od Ustava, čije
odredbe nemaju izravnu primjenu na pojedine slučajeve kod kolizije njegovih odredbi sa
drugim propisima, konvencije su te koje bi određene propuste u zakonodavstvu trebale
sanirati, budući je njihova primjena izravna i obvezna za sve (slučaj Habulinec i Filipović c/a
Hrvatska i dr.).
32
Zato bi svima trebalo postati jasno, da (ne)cijepljenje nije problem zbog kojeg bi roditelj
trebao platiti kaznu od 2.000,00 kuna i dalje šutjeti, jer unatoč teškoj gospodarskoj situaciji,
plaćanje novčane kazne je najmanja briga roditelja koje se pogrdno naziva
"antivakcionalistima". Još manje bi roditelji trebali šutjeti nakon prijetnji djelatnika centara da
će biti kazneno prijavljeni. Ako su "antivakcionalisti" zbog toga što žele da im dijete bude
cijepljeno jedino kada su ispunjene sve pretpostavke pa da sa zdravljem svoga djeteta "ne
igraju ruski rulet", onda bi svima drugima koji nisu "antivakcionalisti" trebalo oduzeti
roditeljsku skrb.
Iz svega navedenog proizlazi da cijepljenje nije (više) problem kojeg se u Republici Hrvatskoj
može držati "po ladicama" i kod kojeg nitko nije odgovoran ako se kroz nepromišljene
postupke, prilikom poduzimanja radnji ili prilikom nečinjenja, kolateralno povrijedi nečije
temeljno ljudsko pravo.
Navedeno posebno jer sam Ustav Republike Hrvatske kaže:
Članak 20. Ustava RH
Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je
odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom!!!
33