ISSN 1332-7658
Zagreb, 47/2010, 1
VJESNIK
franjevaca trećoredaca
Iskustvo vjere
Zbornik radova
znanstvenog kolokvija
u spomen 20. godišnjice smrti
fra Marka Mišerde
VJESNIK
franjevaca trećoredaca
Zagreb, 47/2010
broj 1
ISSN 1332-7658
Izdaje:
Provincijalat franjevaca trećoredaca
Jandrićeva 21
10000 Zagreb
tel: 01/4673-393
fax: 01/4673-803
e-mail: [email protected]
[email protected]
http://www.franjevcitor.hr
Iskustvo vjere
Zbornik radova
znanstvenog kolokvija
u spomen 20. godišnjice smrti
fra Marka Mišerde
Uredio:
fra Petar Bašić
Redakcija teksta završena 4. ožujka 2010.
Odgovara:
fra Ivan Paponja
provincijski ministar
Sadržaj
Iskustvo vjere. Zbornik radova znanstvenog kolokvija
u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde
Pozdravna riječ fra Ivana Paponje,
provincijala Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša.................................5
Uvodno slovo prof. dr. Jure Zečevića,
predstojnika Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić........7
Antun Badurina
Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde (1954.-1989.).....................................8
Vlatko Badurina
Slike iz Markova života. ............................................................................................13
Nedjeljko Mihanović
Sjećanje na fra Marka Mišerdu...............................................................................16
Ivan Golub
Moja sjećanja na Marka Mišerdu...........................................................................19
Tomislav Mrkonjić
Marko Mišerda istraživač.........................................................................................26
Tomislav Begović
Tri i pol godine zajedno u Tübingenu. Subjektivnost u vjeri – disertacija
na Teološkom fakultetu u Tübingenu. ....................................................................29
Petar Bašić
Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde. ..............................................31
Plenarna rasprava........................................................................................................42
Dodatci
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
47/2010, 1
Dodatak I: Napisi o Marku Mišerdi.......................................................46
Dodatak II: Ocjene/prikazi radova Marka Mišerde.....................................66
Riječ na kraju...............................................................................................87
3
Odjel za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog
Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
i
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša
organiziraju
znanstveni kolokvij «Iskustvo vjere»
u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde
Dvorana biskupa Srećka, Jandrićeva 21, Zagreb (Ksaver)
25. siječnja 2010. u 16 sati
Program kolokvija
Pozdravne riječi
Ivan Paponja, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša
Jure Zečević, predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog
Antun Badurina
Život i djelo fra Marka Mišerde
Vlatko Badurina
Slike iz Markova života
Nedjeljko Mihanović
Marko Mišerda Poljičanin
Ivan Golub
Moja sjećanja na Marka Mišerdu
Tomislav Mrkonjić
Marko Mišerda istraživač
Tomislav Begović
Tri i pol godine zajedno u Tübingenu. Subjektivnost u vjeri – disertacija
na Teološkom fakultetu u Tübingenu
Petar Bašić
Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde
4
Plenarna rasprava
Prigoda za iznošenje osobnih sjećanja na Marka Mišerdu.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Pozdravna riječ fra Ivana Paponje,
provincijala Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša
Poštovana braćo i sestre u redovništvu,
uvaženi sudionici ovog znanstvenog kolokvija,
cijenjeni predavači, draga braćo i sestre!
Na početku ovoga znanstvenog kolokvija sve vas srdačno pozdravljam u ime naše Provincije
franjevaca trećoredaca glagoljaša.
Kako se 20. lipnja 2009. navršilo dvadeset godina od smrti fra Marka Mišerde, fra Petar
Bašić je predložio da naša Provincija i Odjel za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku
teologiju i dijalog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zajednički organi‑
ziraju znanstveni kolokvij u spomen ovom vrlom fratru i nadasve obećavajućem znanstveniku.
Evo nas danas ovdje na našem Ksaveru u dvorani biskupa Srećka sa željom da se zajedno s
predavačima prisjetimo našega Marka koji nas je prerano napustio na početku svoga znanstve‑
noga djelovanja. S poštovanjem i sa zahvalnošću posebno pozdravljam sve predavače na ovom
kolokviju želeći da nas svojim svjedočenjem i istraživanjima potaknete na razgovor u plenarnoj
raspravi.
Novicijat je posebna priča. Započeli smo ga u Krku, a završili na Ksaveru s drugim učite‑
ljem. To vrijeme nam je bilo koliko napeto toliko i zanimljivo. U svim tim novicijatskim previ‑
ranjima Marko je bio jedan od onih koji je i te kako znao smirivati napetosti među nama. Već
tada se zapažalo da je živio jedan vrlo intenzivan odnos s riječju pisanom prvenstveno velikim
početnim slovom. Sklon razumijevanju sustava vrijednosti, uvijek bi nas osvješćivao uputama
na prioritete u svakodnevnom, a i ukupnom životu. Zahvaljujući i njemu, to burno razdoblje
smo uspješno priveli kraju.
No, već u prvim godinama bogoslovije uočili smo da je dotada blagi i staloženi, mirni Marko
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
5
47/2010, 1
Budući da sam zamoljen da uz ovaj pozdrav i sam kažem koju riječ o fra Marku, razmi‑
šljao sam što bih ja rekao uz današnje vrsne predavače koji će iscrpnije govoriti o fra Mar‑
kovu životu i postignuću. Mogu barem malo o onom vremenu o kojem neće nitko govoriti, a
to je vrijeme od rujna 1968. do rujna 1980. To je vrijeme gimnazije, novicijata i fakulteta, to
je vrijeme Odre, Krka i Ksavera. O godinama koje smo zajedno proveli, neki od nas gotovo
stalno u istoj magarećoj klupi. Od 27 sjemeništaraca do ređenja smo došli samo nas trojica:
fra Marko, fra Andrija i ja. Za naše prilike to je vrijeme pozamašnog broja sjemeništaraca u
Odri. Vrijeme kada se puno radilo, ali i igralo i veselilo. To je vrijeme kada se za nas govorilo
da smo odveć razigrani, pa i neobuzdani. I Marko je bio sudionik svega toga, na svoj način,
ali uvijek zapažen po urednosti, maru i pažljivosti, te je izgledao kao da i nije pripadao za‑
jednici bezbrižnih srednjoškolaca. Za naše pojmove previše je učio i nepotrebno zavirivao u
prašnjave knjige. Nije imao vremena za igru, razgovore i priče. A opet je bio dio nas. Nije bio
po strani, svima nam je bio drag.
iz dana u dan postajao sve buntovniji i nekako radikalniji. Posebno se to primjećivalo poslije
povratka iz vojske. Bilo je očito da se spremao za svoju životnu misiju, misiju istraživačkog
nemira. Postao je šutljiv, držeći se one Lecove: «Štedimo riječi jer nam svaka od njih može biti
posljednja!» Nama, svojim kolegama nije predbacivao što smo se bavili samo svojim fakulte‑
tom, športom i zabavom. Nastojeći uzdići naš zajednički život, obogaćivao je i naše molitvene
susrete. Tako smo uz psalme meditirali i nad stihovima mislilaca-patnika Ujevića, Milićevića,
Šimića... Stoga naša generacija zahvaljuje Bogu što je imala ovakvog kolegu koji je svestrano
uzdizao našu zajednicu.
Ovim sjećanjem na školske dane našega fra Marka završavam svoj pozdrav ovomu skupu
sa željom da naša svjedočenja pomognu fratrima vrjednovati svijetle primjere naše Provincije.
Svim sudionicima ovog istraživačkog skupa želim uspješan i plodonosan rad.
6
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Uvodno slovo prof. dr. Jure Zečevića, predstojnika
Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić”
Poštovani, kao predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić” Kato‑
ličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu želim pozdraviti sve vas sudionike ovoga
znanstvenog kolokvija posvećenog fra Marku Mišerdi o 20. obljetnici njegove smrti.
Razumljivo je i normalno da žalimo što se fra Marko, po našim ljudskim očekivanjima,
prerano preselio iz vremenitosti u vječnost. Kao osoba velikih potencijala, velike nadarenosti
i radinosti toliko je toga još mogao dati svome Redu, svojoj Crkvi i svome narodu, teologiji i
znanosti općenito.
Ipak, radostan sam što održavanje ovoga znanstvenog kolokvija dokazuje da fra Marko
Mišerda nije zaboravljen i da je u malo godina ostavio upečatljiv trag. Njegov život, njego‑
va osoba i njegovo djelovanje doista zavrjeđuju pomnije izučavanje i sačuvanje od zaborava.
Ovim znanstvenim kolokvijem tomu dati svoj doprinos želi i Institut za ekumensku teologiju i
dijalog “Juraj Križanić”, preko svoga Odjela za hrvatski glagolizam. Raduje me što će radovi
biti objavljeni u zasebnom zborniku te će tako moći dosegnuti i širi krug današnjih i budućih
čitatelja.
Fra Marka Mišerde se osobno sjećam kao nešto starijeg kolege sa studija na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kontaktirali smo za vrijeme nastajanja Hrvatske
kršćanske bibliografije, koja je objavljena 1977. kao prvi svezak “Bibliografije ‘Spectrum’”, u
čijem sam uredništvu bio tih godina. Doživljavao sam ga već tada kao čovjeka velikog elana,
kreativnih ideja i inicijativa, kao osobu koja se nije štedjela i posve se predavala poslu koji bi
započela. S oduševljenjem je govorio o povijesnoj i kulturnoj baštini svoga rodnog zavičaja
– Poljica. Vijest o njegovoj smrti 1989. godine veoma me je iznenadila i pogodila, ne samo
na razini ljudske empatije već i zbog toga što sam osjećao koliko je još vrijednoga bio kadar
napraviti na brojnim poljima…
Zahvaljujem Hrvatskoj provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, ocu provincijalu fra
Ivanu Paponji i svim članovima Provincije za suorganizaciju kolokvija.
Hvala svim izlagačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom kolokviju. Svo‑
jim prinosima Vi ćete zasigurno pridonijeti daljnjem osvjetljavanju i upoznavanju lika i djela
fra Marka Mišerde.
Osobiti “hvala” pripada prof. dr. sc. Petru Bašiću, pročelniku Odjela za hrvatski glagolizam
Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić”, bez čijeg zalaganja ovoga znanstve‑
nog kolokvija ne bi bilo.
47/2010, 1
Hvala i svima Vama prisutnima koji ste svojom prisutnošću na kolokviju pokazali zanimanje
za lik i djelo fra Marka Mišerde.
Sve Vas srdačno pozdravljam i svima želim plodan i uspješan rad.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
7
Antun Badurina
Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde (1954.-1989.)
UVOD
Pred dvadeset godina čitava Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša bila je pogođena
neočekivanom smrću fra Marka Mišerde, u njegovoj 35. godini života, na pragu – prema ute‑
meljenim očekivanjima – blistave teološko-redovničke karijere. Žalili su za njim svi koji su ga
poznavali: braća u Provinciji, predstavnici našega Reda, crkveni i kulturni krugovi u Hrvatskoj,
a na osobit način obitelj i zavičajna poljička inteligencija, zatim prijatelji sa studija u Italiji i
Njemačkoj itd. Kao tadašnji provincijal morao sam, u ime Provincije, i javno odbolovati tu
smrt i suočiti se s njom, što sam tada nazvao „teškom dužnošću“. Osim govora na Mirogoju,
u kojem sam nastojao sažeti bitne točke života, djela i osobnosti fra Marka, napisao sam, koji
mjesec kasnije, jednu opširniju refleksiju o događaju i otajstvu njegove smrti s naslovom „A mi
se nadasmo…“ Oba teksta objavljena su u provincijskom glasilu (VFT 1989, br. 3).
Sada, o dvadesetoj obljetnici smrti, nemam nešto novo pridodati već rečenome – prisiljen
sam uglavnom na ponavljanje. Uostalom protok vremena zamagljuje sjećanja i jasnoću obrisa
svačijeg lika. A to dvadesetogodišnje vrijeme donijelo je krvavi i šokantni rat, poratno ozračje
depresije, nove dužnosti i zauzetosti, pa se nisam imao prilike istraživački baviti fra Marko‑
vom osobom. Nije mi bila pri ruci ni njegova ostavština – knjižnica, kartoteka, bibliografija,
pismohrana, nacrti predavanja, planovi-naznake budućih istraživanja - ostala je u samostanu sv.
Franje Asiškoga u Odri, na dohvat tamošnjoj braći. Makar sam, dakle, počašćen pozivom da, s
drugim uglednim pozvanicima, obnavljam uspomenu na fra Marka, korisnije bi bilo da to čine
njegovi kolege, odgojitelji, neposredni životni suputnici koji su izvorni svjedoci fra Markovih
misli, postupaka i sazrijevanja.
Unatoč spomenutim ogradama, dao sam se ipak nagovoriti na sudjelovanje u ovom spomenskupu zbog jednoga duga. Naime, 1990. imenovan je odbor za pripremu zbornika fra Markovih
radova i priloga o njemu. Odbor su sačinjavali: vlč. Tomislav Begović iz Tübingena, dr. fra
Petar Bašić i fra Antun Badurina. Inicijativa za to je došla iz Odjela za hrvatski glagolizam
Instituta za ekumensku teologiju i dijalog KBF-a sa sjedištem u odranskom samostanu, a ta
inicijativa bila je u suglasju s istovremenom željom uprave trećoredske provincije da se nešto
učini za fra Marka. Odbor se sastao spomenute godine dva puta i razdijelilo zadatke, ali do
ostvarenja nije došlo. Među moje zadatke spadao je i opis lika fra Marka. Otplaćujem sada, eto,
dio svoga duga.
1. OSNOVNI ŽIVOTOPISNI PODACI
8
Podsjetimo se na osnovne životne podatke. Fra Marko se rodio 5. listopada l954. u Rudina‑
ma u Dolcu Gornjem, u Poljicima. Roditelji Josip i Marija primili su od Boga dar osmero djece:
dvije djevojčice i šest dječaka i odgojili ih u onom tradicionalnom duhu životne vjere i odanog
domoljublja koji danas u velikoj mjeri sahne. Otac koji je preminuo 1981. i nad čijim je odrom
fra Marko održao toplo i dirljivo posmrtno slovo, te dva brata – dvije također prerane smrti –
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
već su pretekli Marka svojim odlascima. Mislim da su te smrti snažno opečatile fra Markovo
doživljavanje života i prolaznosti. U rodnoj župi je primio svete sakramente krštenja, pričesti,
ispovijedi i krizme te završio osmogodišnju školu. Primljen je u provinciju franjevaca trećo‑
redaca 1968. U našoj gimnaziji u Odri završio je srednju školu kao izvrstan učenik. U Krku i
Zagrebu (na Ksaveru) je prošao novicijat 1972/73. i položio prve zavjete. Vojsku je odslužio od
1973. do 1975. u Puli i Kumboru u Boki Kotorskoj.
Bogosloviju je završio u Zagrebu diplomskim radom Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju.
Rad je nagrađen i objavljen u studentskom časopisu Spectrum (br. 1-2, l979). Svečane zavjete
položio je u Odri 1978., a za svećenika je zaređen 1980.u zagrebačkoj katedrali. Mladu misu je
proslavio u Dolcu Gornjem 3. kolovoza iste godine i potom nastavio pastoralni praktikum u na‑
šoj župi sv. Obitelji u Splitu. Nakon godine prakse odlazi u Rim na studij biblijskih znanosti na
Papinskom biblijskom institutu i završava ih 1984. licencijatom sa zapaženim radom: „Osobitost
psalama prema Atanazijevu Pismu Marcelinu“. Nastavlja zatim studij dogmatike u Tübingenu
koji dokončava 1988. opsežnim doktorskim radom „Subjektivnost u vjeri“ pod mentorstvom ve‑
likog teologa Waltera Kaspera. Ozbiljnom biografu bi svakako bila zanimljiva ova sedmogodišnja
studijska etapa fra Markova života u Italiji i Njemačkoj jer ona ga je znanstveno i životno defini‑
tivno oblikovala. Makar nam manjkaju podaci o tom razdoblju, očito nije živio u nekoj sjajnoj i
gospodskoj izolaciji već je istodobno surađivao, radio i održavao veze sa svima koji su ga trebali i
zvali: u Redu, Provinciji, među braćom u Njemačkoj, sa svojim Poljičanima, s KBF-om, posebice
u projektima dr. Ivana Goluba, s Kršćanskom Sadašnjosti itd. Dokazi i tragovi o tome nalaze se
u njegovoj bibliografiji koja zrcali široki raspon njegovih interesa. O tome će govoriti upućeniji
i pozvaniji. Želio bih tek usput napomenuti da je fra Markov pristup teološkim, povijesnim, li‑
terarnim i drugim temama specifičan. Njega zanimaju ljudi iznad svega. Proučava ih, razumije
ih iznutra, sprijatelji se s njima, pa onda govori o njihovu radu upućeno i toplo. Melchior Cano,
Bartol Kašić, Ivan Paštrić, Ivan Golub, Srećko Badurina, Josip Tandarić, neki su od tih prijatelja.
Možemo li taj pristup nazvati personalističkom teologijom ili nekako drugačije, ne znam, ali to
nije hladna, visoka teorija čija su uporišta u životu klimava, već samo pronicanje života.To se od‑
nosi i na zavičaj jer i zavičaj su ljudi. Zato su njegovi Spomenici Gornjih Poljica, s otprilike 1.200
dokumenata iz XV. do XIX. stoljeća, zapravo portretiranje jednog minulog ljudskog svijeta. Nje‑
govi Kalnovečki razgovori, samo u drugoj literarnoj vrsti. U takvom teološkom pristupu osjeća se
i utjecaj učitelja dr. Ivana Goluba ili još više otkriva se tajna Fra Markove znanstvene i ljudske
zrelosti: znao je biti dobar, poslušan i pažljiv učenik, zatim marljiv i odgovoran suradnik, i na
kraju majstor. Prateći njegovo djelo možemo otkriti više učitelja kojima se priklonio, od proro‑
ka Jeremije, psalmista, sv. Augustina, Atanazija, sv. Tome, Möhlera, Scheebena itd. do živućih
mentora.Po povratku u domovinu fra Marko je izabran za člana uprave svoje provincije sa svim
pripadnim zadaćama, preuzeo je predavanja o sv. Pismu na Katehetskom institutu KBF-a u
Zagrebu, postao je tajnikom Odjela za glagolizam, a planovi i pozivi s njim i oko njega stalno
su se umnažali. Ali „čovjek snuje, a Bog određuje“. Sve je drastično prekinula smrt 20. lipnja
1989. Laureatus in coelo – prokomentirao je kratko vijest o smrti o. dr. Bonaventura Duda.
Otišao je u svibnju obraniti svoj doktorski rad i završio svoj zemaljski život. U Tuebingenu, u
gradu u kojem su hrvatski glagoljaši 16. stoljeća sanjali svoje snove i tiskali knjige, dosanjao je
svoj životni san jedan skromni glagoljaš dvadesetoga stoljeća, njihov sljedbenik u pregalaštvu.
„Tek se na svom koncu spoznaje čovjek“, veli mudri Sirah (11,28). U nadgrobnom govoru
dotaknuo sam neke crte fra Markova lika koje su mi se tada činile otprve vidljivima. Ne želim
ih doslovno ponavljati već malo slobodnije prereći:
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
9
47/2010, 1
2. NAZNAKE DUHOVNOGA PROFILA
a) Organizirana radišnost i temeljitost u poslu osposobile su ga za prvoklasnog i savjesnog
znanstvenika. Tek se spremao na zreli rad nakon dovršetka napornog školovanja, a već je imao
iza sebe preko pedeset bibliografskih jedinica raznovrsnih priloga od recenzija, prikaza knjiga,
novinskih člančića do ozbiljnih znanstvenih radova i prinosa te prijevoda teoloških članaka,
uglavnom za časopis Svesci-Kršćanska Sadašnjost. Intelektualni radnici s dužim stažom bili bi
ponosni na takvu bilancu. Nije jedanput rečeno da radišnost donosi plodove, a ne samo talent.
b) Tragalačka strast za istinom.U tom dosljednom poštovanju misterija istine i uvažavanju
činjenica, ma kakve one bile, danas bi se, vjerujem, izvrsno slagao s papom Benediktom XVI.
Fra Marko je govorio: Crkva može podnijeti svaku istinu. Ako ne može, onda nije zrela Crkva,
onda joj ta istina i nije potrebna. Tvrdnja sv. Ivana: “Istina će vas osloboditi” (8,32) bila je
njegov životni motto kojega varira i na pozivnici za mladu misu, ovaj puta riječima sv. Augu‑
stina, bila je, naime, iskustvo vlastitoga oslobađanja u nedoumicama rasta i uvjerenje da je to
put ozdravljenja suvremene kulture, znanosti i javnoga života. Dok tu priču s istinom možemo
dokumentiranije pratiti, šteta je ne zapaziti u njegovim nastojanjima težnju da unese estetski
smisao, u teologiju da istinu ne pretvori u batinu, već da je prožme skladom i ljudskošću lje‑
potom i dobrotom. Tako se nalazimo pred klasičnim projektom otkrivanja svete trijade Istine,
Dobrote i Ljepote koja vodi k Izvoru – Bogu.
c) Čovjekoljubivost. Isijavao je neku pitomu i finu ljudskost. Pokazivao je značajke zrele
osobe koja se ne nameće, dapače uvažava i promovira druge. Nedavno sam naišao na misao
A. Einsteina koja glasi: „Dobro utrošen život je samo onaj u kojem smo živjeli za druge“. Prva
asocijacija mi je bila: Marko! Stjecao se dojam – sportskim rječnikom rečeno – da više voli do‑
bru asistirati nego zabiti zgoditak. Nikakvo čudo da su ljudi željeli upravo njega za suradnika.
Jedan subrat ga je jednostavno i točno ocrtao ovako: Marko je bio svoj, a opet svačiji.
d) Dobar redovnik. Prihvatio je svoju provinciju kao obitelj i nije se držao na distanci. Pre‑
poznavali smo u njega brigu za opće, zauzetost za ljude, nezahtjevnost nenametljivost, neveza‑
nost za stvari, jednostavnost. Sva tri zavjeta ostvarivao je na iskren način, bez osobnih intere‑
snih interpretacija. Još jedno rijetko svojstvo: nije bio kritizer, defetist, zloguki prorok propasti
što se nekako uvuklo u redovničku paraduhovnost i okrznulo mnoge, čak i bolje među nama.
Živio je kršćanski optimizam, nadu, volju za stvaranjem i podržavanjem svake stvarne prilike
i životne mogućnosti.
U tom stilu – ovdje ću možda nešto potpunije – govorio sam pred dvadeset godina. Tražeći
što bih ovdje mogao reći novo ili drugačije, čitao sam njegove člančiće, pa tako i spomenuti
već govor na očevu pokopu. Učinio mi se poznat i blizak lik kojega fra Marko opisuje, makar
ga nisam poznavao. Govorio je iz sebe iskreno i u velikoj mjeri o sebi. Rekao bi mudri Seneka:
Imago animi sermo est – Govor je slika duše. Dozvolite da ponovim bar nešto od onoga što sam
prepoznao kao Markov nesvjesni govor o sebi ili, opreznijim izrazom, što je naslijedio od oca:
„Uvik je u tebi ostalo ništo od onoga zalaganja i življenja za zajedničku stvar. Ako ti to i nisu
priznavali, ili nisu uvik za dobro uzimali, svi tvoji planovi, do kraja, uvik su gledali ne na uske
tvoje vlastite, nego baš na širje interese…
10
Nisi trpija laž i pritvaranje, jer u ničem nisi ima svoji interesa…Nisi živija s predrasudan o
bilo čem, pa ni o „velikin“ stvarin… Odviše si sličija ovoj poljičkoj zemlji koja te dala. Tvoj
gotovo askecki život, čovik kojem je – što se njega i njegovi potriba tiče – sve bilo uvik do‑
bro, zapravo čovik kojem je tako malo ili ništa tribalo, ali čovik slobodan, koji je živija s nikin
dostojanstvon, koji do zadnjeg časa nije dopušća da mu iko služi, no ne zato nesritan ili imalo
nezadovoljan, pače uvik spreman na finu, bezazlenu šalu, uvik dobre volje. Nisu te bez razloga
toliki zvali kolegon… Zna si šutit, puno je toga o čemu si nerado govorija i o čemu nisi da govorit
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
u svako doba, ono što je tebe pogađalo volija si primučat, jer nije ti bilo nikad do skandala…
Tako si nan pridava tajnu ove poljičke, ove hrvacke zemlje. Dikod se upitan, ili se zadivin, kad
vidin koliko je dražesti, koliko ljubavi u životu jednostavni ljudi. Znan da se cjelovitost života
ne da izreć, da život triba živit…“ (VFT 1981, br. 6). Toliko o crtama fra Markova ljudskoga i
duhovnoga lika.
3. „VEOMA MNOGO JE ZNAČIO, A JOŠ VIŠE OBEĆAVAO“
Toliko o značenju fra Marka, a da je još više obećavao to nakon svega rečenoga nije potreb‑
no elaborirati. Naišao sam na Poslušni list u kojem mu se, po povratku u domovinu, uredno
nabrajaju zaduženja: Određeno Ti je prebivalište u samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri. Na‑
dam se da ćeš u toj specifičnoj našoj kući davati doprinos zajedništvu i skladnom suživotu sa
subraćom… Na Kongregaciji si dobio dužnosti koordinatora za redovnički život, pomoćnika
knjižničara Provincije, a ja Te imenujem također članom Izdavačkog vijeća Provincije…” Te
dužnosti za njega nisu bile formalnost, on je za svaku od njih imao već planove i programe.
Nabrojene su tu i dužnosti izvan Provincije, koje nije ni mogao primiti bez odobrenja provinci‑
jala, predavač Sv. pisma i član Odjela za hrvatski glagolizam. To je bio početak. Mislim da smo
se uz Marka mi mnogi osjećali pametnijima, sigurnijima i perspektivnijima. Zato poslušni list
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
11
47/2010, 1
To je jedna od formula iz provincijalova pogrebnoga govora kojom je želio obuhvatiti i
predstaviti dragocjenost fra Markove osobe i veličinu gubitka. U našoj Provinciji usporedba po‑
gođenosti asocirala je u starijih na osobu o. Alfonsa Crnkovića (1918.-1951.), koji je preminuo
prerano u 33. godini, poštovan i žaljen od sviju. Njegov gojenac i jedan od poštovatelja o. Leonard
Tandarić, koji je nažalost jedini pisao o njemu, reći će: „Kod svih onih koji su ga poznavali i danas
je uspomena na njega svježa. Kao odgojitelj znao je nenametljivo i prijateljski izazvati zanimanje
za različita pitanja i pomagati samoinicijativnost. Na zagrebačkom sveučilištu upravo je završa‑
vao studij psihologije i etnologije, a obolio je provodeći anketu u završnim razredima zagrebačkih
gimnazija i skupljajući građu za diplomsku radnju o utjecajima na izbor zvanja.“ (Franjo među
Hrvatima, zbornik, Zagreb 1976., 213). I on je preuzimao odgovorne dužnosti: dužnost prefekta
i duhovnika u sjemeništu, provincijalnog tajnika, učitelja novaka i mnogo se od njega očekivalo.
Poznati mučenik za Hrvatsku Ivo Mašina zabilježio je u svoj dnevnik tu smrt koja je i njega pogo‑
dila: „ 23. X., 1951., utorak, 22 sata – Sada su mi upravo telefonski javili sa Ksavera: o. Alfonso
je umro. Čini mi se nevjerojatno, nemoguće. Ta još pred neki dan smijao se sa mnom tako zdravo
i vedro… Bio je sama misao i smirena radost. Uviek je takav bio kadgod sam ga sreo, ali pri ovom
posljednjem susretu bio je nekako osobito veseo i svečan. Bio je duhovit, bio je dobar…“ O.
Leonard će ustvrditi, u drugom svom napisu: „O. Alfonsa već trideset godina nema među nama,
i bojim se da smo zbog njegova nedostatka siromašniji za neke vrednote… Uspomena na njega
često me je postidjela. Hvala mu i na tome“ (VFT 1981, 4, 35). Sličnost značenja tih osoba,
svake za svoje vrijeme, nije ishitrena niti je doživljaj zajednice subjektivan ili ekskluzivan. Evo
i nekih sudova izvan zajednice: O. general Jose Angulo Quillis govori o „velikoj osobnosti na‑
šega mladoga brata“, o „inteligenciji, zdravom razumu i jasnoći misli našega brata“ i tvrdi da
„gubitak o. Marka ne pogađa samo Provinciju u Hrvatskoj već čitav Red“. „Njegova smrt je ve‑
lika šteta za Provinciju i za našu teologiju općenito“ (prof. dr. Marijan Valković). „On je prešao
u bolji život, ali mi smo ostali siromašniji za jednog tako sposobna i zauzeta čovjeka, intelektu‑
alca i teologa“ (dr. Slavko Kovačić, rektor splitske teologije). „Smrt ovog intelektualno bistrog
i mladog talenta doživljavamo kao nacionalni gubitak… On je svojim radovima obogaćivao
našu hrvatsku teološku i povijesnu znanost“ (dr. Nedjeljo Mihanović). „Naša zajednica ostala
je u nijemoj potresenosti. Marko se nakratko nalazio među nama, ali nepobitno s upečatljivom
dojmljivošću“ (s. Judita Čovo, prov. predstojnica). Mogao bih još nizati, ali nije potrebno.
optimistično završava: „Život, zalaganje, Tvoje mogućnosti, potrebe zajednice i Crkve otvarat
će stranicu po stranicu Tvoje budućnosti. U tom strpljivom hodu želim Ti osobnu sreću i uspjeh
te iskustvo naklonosti i zaštitničke dobrote Božje“. Na sva ta predviđanja i planiranja došao je
definitivni pokrov smrti i ovozemnoga rastanka.
Sada, nakon odmaka od dvadeset godina, ništa mudrije ni iskusnije ne možemo reći o toj
smrti, nego što piše u jednoj sažalnici: „Božji su sudovi nedokučivi. On vas utješio skorom
nadoknadom onoga čemu ste se nadali od pokojnika“ (don Pavao Badurina).
ZAKLJUČAK
Na kraju bih želio pridodati nekoliko osobnih sjećanja na fra Marka. Čovjek mora s nekim
živjeti da bi ga mogao bar ponešto upoznati. Meni je bilo dano živjeti s fra Markom dosta kratko,
za vrijeme njegova novicijatu na Ksaveru (1972/73.), kada sam kao bogoslov bio i neka vrsta
poluslužbenog podmagistra sa zaduženjem upućivanja novaka u povijest redovništva, Reda i Pro‑
vincije. Znam da je to meni išlo dosta šepavo, ali se sjećam da su fra Markovi sastavi o zadanim
temama bili najbolji. Osim intelektualne vrsnosti zapazio sam tada njegovu sustavnost i temelji‑
tost – ništa nije radio na pola ili započeo pa ostavio nedovršenim. Osobito sam se divio kada je
samoinicijativno očistio i uredio golemi samostanski tavan, pun koječega, pa tako i starih knjiga
i časopisa. Upoznao sam još jednu njegovu karakteristiku: tihu nenametljivost. Nije se ni trudio
biti kao drugi, tj. glasniji, važniji, nego je svojim stilom obogaćivao cjelinu zajedništva. Narednih
godina bili smo povremeno u pismenoj vezi, osobito u vrijeme njegova služenja vojnoga roka.
Kao urednik Vjesnika franjevaca trećoredaca nastojao sam ga pridobiti za pismenu suradnju
i u nekoliko navrata uspio. Tako sam dobio i njegov citirani govor na očevu pokopu. Sjećam se
kako se nećkao i smijao – u stilu: što te spopalo – mojoj molbi da pošalje iz Rima vijest s ka‑
nonizacije sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983., a ipak je poslao lijepi i topli izvještaj koji
je tiskan pod naslovom: „Bog je ljubav ili neobično društvo oca Leopolda“ (VFT 1983, br. 5).
Iznenadio me praćenjem i moga povremenoga pisanja. Na moju polemiku u Glasu Koncila
(1981.) s biskupom mariborskim Vekoslavom Grmičem, koju su neki crkveni ljudi nazvali
balkanizmom, on je reagirao razglednicom iz Splita, na kojoj piše: „Izvrstan si, Ante, članak
napisao! Zapravo dobro ti je Grmič došao da jednostavno i hrabro kažeš što o nekim stvarima
misliš. Hajde iskoristi još koju sličnu priliku.“ Odmah je shvatio da polemiziram s vladajućom
ideologijom, a ne toliko s osobom, još manje s biskupom. Bio je pronicljiv i bez predrasuda.
Naša suradnja nastavila se oko komponiranja i uređivanja knjige „Prema novoj zrelosti“ no‑
voimenovanoga biskupa šibenskog Srećka i u novoizabranoj upravi Provincije, u kojoj je mene
dopalo biti provincijal, zahvaljujući i njegovoj podršci koliko sam uočio, a njega vijećnikom.
Iskreno sam se radovao toj suradnji i doživljavao sam ga pokatkad, zbog njegove mirne anali‑
tičnosti i zrelog razbora, kao starijeg a ne mlađeg brata na čiju prosudbu i podršku sam uvijek
mogao računati. Možda bi prekapajući memoriju pronašao još kakvu uspomenu, ali bitno je to
da je sjećanje na njega uvijek protkano vedrinom i zahvalnošću. Napisao je veliki francuski
književnik F. Mauriac da su otisci koji ljudi ostavljaju na ljude vječni. Mislim da mi mnogi no‑
simo fra Marka otisnutoga u srce zauvijek do vječnosti, gdje ćemo nastaviti privremeno zamrle
i vremenom zamagljene odnose.
12
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Vlatko Badurina
Slike iz Markova života
1. Vjerujem da Marko ne bi bio sretan s ovakvim pristupom njemu i njegovu životu. On je
volio, uostalom kao i velik dio teologa, više sintetički pristup stvarnosti, a manje analitič‑
ki ili, kako se to nekada govorilo, deduktivni za razliku od induktivnog. Često smo znali
razglabati o teološkom i psihološkom pristupu stvarnosti. Ja sam prigovarao teološkom
pristupu preopširan govor o načelnim stvarima, ostajanje na govoru o načelima, a kad se
dođe do prakse, onda se brzo završi. On je psihologiji prigovarao sitničavost, uzimanje
pojedinačnih činjenica, zapažanja i polagano građenje i oblikovanje slike o nekoj situaciji
ili o nekom čovjeku.
Prednost i nedostaci jednog i drugog pristupa bili su nam jasni. Možda je to najbolje došlo
do izražaja u njegovim razmišljanjima o Teološko-pastoralnom tjednu, s čijom koncep‑
cijom održavanja nije bio previše zadovoljan. Smatrao je pristup stvarnosti previše su‑
stavnim, da ne kažem skolastičkim, pa se teško dolazi do konkretnih i važnih pitanja naše
Crkve i društva. Predlagao je puno određenije teme i drugačiji pristup, vjerujući da bi bio
puno učinkovitiji. Vjerojatno je imao u vidu stil njemačkih biskupijskih akademija koje
su znale tretirati sasvim aktualne crkvene, političke, gospodarske, znanstvene i ine teme s
različitih stajališta. Akademije su bile poprište razgovora i suradnje različitih struka.
2. Inače svemu je pristupao sa žarom, zauzetošću, sve je postavljao u pitanje. Na njegovu licu,
na njegovu izričaju cijelog tijela zapažao sam neku vrstu upitnika. Sigurno, i sedamdese‑
te godine prošlog stoljeća tome su u mnogome pridonijele. Sjetimo se, bilo je to vrijeme
završetka Koncila i studentskih nemira u Europi. Marko je svemu pristupao s određenim
nemirom, užurbanošću, s uvjerenjem da je došlo vrijeme da se nešto učini, da se nešto po‑
duzme. Kako bi nam danas dobro došao ovakav Markov nemir kada stojimo pred pitanjem
drugačijeg funkcioniranja društvenog, političkog, gospodarskog i crkvenog života.
3. Interesantan je bio dok se odlučivao o načinu svoga života u redovništvu. Hoće li više ići
praktičnim ili teoretskim putem. Bio je spreman za jedan i drugi smjer. Na studij teologije,
kao klerik, došao je s puno alata i znao je skakati svuda po kući gdje je trebalo. Kako se je
odlučio za teoretski pravac, ne znam. Možda bi se moglo zaključiti iz jednog drugog njego‑
vog polazišta. Znao je govoriti idemo tamo nešto učiniti gdje se ništa ne događa. Redovniš‑
tvo bi prema njemu trebalo uskakati tamo gdje je potrebno, a nitko ništa ne poduzima, volio
je tražiti nedovoljno ispunjene prostore gdje bi mogle doći do izražaja njegove inicijative.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
13
47/2010, 1
Prije svega dobro bi nam danas došao Markov nemir u propitkivanju redovničkog života.
Volio je reflektirati o krizi redovništva pod utjecajem moderne i procesa sekularizacije. Bio
je uvjeren u atraktivnost redovništva danas a istodobno je doživljavao i dodirivao njegove
granice. Maštao je o redovništvu koje bi bilo sposobno nositi se sa svim zahtjevima sadaš‑
njeg trenutka.
Valjda je uočio da će se praksom baviti njegovi drugi kolege, a bilo ih je kojima je to izvr‑
sno išlo, pa se je odlučio, prema svom načelu, za ovo deficitarno područje.
Markova sklonost praktičnosti ostala je trajno prisutna, samo se je ona pretvorila u ljubav,
opčinjenost životom. Silno je volio prirodu, ona bi ga razigrala. Šetnje prirodom izazivale
su i razvijale svu širinu i dubinu njegove humanosti. Iza napornoga rada, radio je često do
granica mogućega a i preko, uživao je u razgovoru s prijateljima, kolegama i kolegicama.
Bio je svjestan, kako bismo mi danas rekli, potrebe i važnosti socijalne kompetencije. Znao
je bratski pratiti čovjeka u svim njegovim stranputicama. Volio je ići tamo gdje je osjetio
da se događa život.
4. Slijedeći ovo načelo izabrao je i smjer postdiplomskog studija. Izabrao je bibliju i dogmat‑
sku teologiju. Vjerovao je da će ga ta dva pravca u studiju cjelovito i najiscrpnije uputiti u
događanja Boga i čovjeka. Biblija i dogmatska teologija na temeljima klasičnih njemačkih
teologa 19. i 20. stoljeća. Išao je u širinu i dubinu tematike, kao i uvijek, htio je zahvatiti
cjelinu. Međutim, on na svom području studija, koliko je bilo moguće, nije htio ostati sam,
nego je želio što veći broj ljudi uključiti u područje svojih zanimanja. Htio je uspostaviti
mrežu suradnika, svjestan da se samo tako može nešto vrijedno učiniti. To mogu posvje‑
dočiti mnogi kolege oko organizacije i rada na bibliografiji. Bio je to pravi pionirski rad.
Mnogi, počevši od njegovih najbližih iz obitelji i šireg splitskog kruga, bili su uključeni u
prikupljanje materijala o Poljicima dok to sve nije naraslo do zamašne bibliografske građe.
Slobodno se može reći da je bio animator i organizator. Čak bi koji put u tom svom žaru or‑
ganizatora, prema mojem mišljenju, išao i predaleko. Tek se je bio vratio sa studija i počeo
predavati, a već je maštao o knjizi koja, još i danas, manjka hrvatskoj teologiji. Planirao
je pisati knjigu o metodama studija teologije, što mnogi rade na kraju svoga nastavničkog
rada. On je bio neustrašiv.
5. Njegova sposobnost animatora očitovala se je i u vođenju molitve. Već sam spomenuo da
je to bilo vrijeme iza Drugog vatikanskog sabora pa je bila prikladna klima za inovacije i
različite inicijative. Simpatično je bilo pratiti koliko je truda ulagao dok bi pronašao pravu
riječ da izrazi ono što je u njemu, a onda se je ta riječ čula i zapamtila. Bile su interesantne
njegove refleksije o molitvi, možda bi se negdje mogle pronaći u njegovoj ostavštini. Naj‑
jači je bio u povezivanju riječi i djela... Kao što je bio inspirativan u molitvi, takav je bio
i u praksi. Znao bi zamisliti, izložiti, načiniti plan izvedbe i podijeliti svakome dio. Znao
je činiti ono što se danas zove umrežanje. Svakoga bi želio uključiti i u svakome probuditi
energije.
Današnjim rječnikom bismo rekli da je Marko bio empatičan. Znao se je uživjeti i približiti
stanju svakoga čovjeka, znao je zaboraviti na sebe, a drugoga staviti u prvi plan. Uživao
je tražiti pravu riječ da izrazi ono što se događa u sugovorniku. Tu je dolazila do izražaja
njegova autentičnost i originalnost, njegova osjetljivost za riječ, pisanu malim i velikim
slovom.
14
6. Zanimljiv je bio i Markov pristup nesporazumima, konfliktima. Zbog svoje određenosti i
jasnoće znao je oneraspoložiti svoje kolege. U izglađivanju i rješavanju nesporazuma bio
je neumoran. Vodio se je devizom: gdje je najteže, tamo treba najviše razgovarati. U našem
pluralnom svijetu, ovo načelo bi svakako trebalo zapamtiti i primijeniti. Svjestan da je
sve učinio, prihvatio bi stanje kakvo jest i s njime bi znao živjeti, što ne znači da se ne će
ponovno vratiti problemu kad procijeni da je vrijeme i ponovno pokušati pronaći rješenje.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Nije se plašio konflikata i bio je svjestan njihova ljekovitog djelovanja. Primjećivao sam da
su svi s njime voljeli biti u dobru, kao da su u njemu vidjeli vrijednosti zbog kojih bi bilo
loše ne biti s njime u kontaktu.
Ispravno je osjećao, a i znao, da konflikt prije svega služi produbljivanju tematike a onda
i odnosa. Tko želi da bude mir, bez napetosti, riskira da dijalog, odnosi budu površni, da
se ne ide dublje. Jasno mu je bilo da se mnoge stvari u Crkvi i redovništvu ne miču jer je
vladala velika bojazan od sukoba s kojima se nismo znali nositi. Posljedice su uočljive:
površnost i ravnodušnost, s čime se Marko nije htio miriti.
7. Još nešto treba istaknuti kod Marka, a to je njegovo poštivanje i uvažavanje svakoga. Kod
svakoga je znao otkriti nešto pozitivno. To je na poseban način dolazilo do izražaja u nje‑
govom registriranju svačijeg doprinosa. Puno je čitao i zapažao bi svačiji prilog. Nije mu
se događalo da je čitao i uvažavao samo strane autore. Domaći su imali svoje važno mjesto.
Nedostaju nam ljudi koji će nam davati povratnu informaciju i koji će nas sokoliti.
Marko se nije plašio dati i primiti povratnu informaciju. Za njega je bilo nezamislivo ne
osvrnuti se i ne popričati s autorom nekog članka, ne izmijeniti iskustvo s nekim nakon
javnog nastupa, propovijedi, predavanja, duhovnih vježbi i sl. Bio je svjestan da povratne
informacije pospješuju proces učenja i potiču motivaciju.
8. Veselio sam se Markovu rastu i razvoju. Nisam bio zabrinut za budućnost redovničke zajed‑
nice. Nakon njegove smrti, znali su nam neki profesori govoriti da ćemo morati svi pomalo
uzeti na svoja leđa nešto od onoga što smo očekivali od Marka. Puno se je toga iza njegove
smrti u Hrvatskoj događalo što nam je ponekad zastiralo njegov lik. Možda će i ovaj današ‑
nji spomen otkriti neke njegove zaboravljenje vrjednote i potaknuti neke inicijative?
47/2010, 1
Ono što nikako ne bismo smjeli zaboraviti jest Markova odlučnost i određenost. Mi se, još
i danas, nismo dogovorili hoćemo li ili ne ćemo nekoga poslati na studij kroatistike. Gla‑
goljaška crkvena književnost velikim dijelom pokriva identitet naše redovničke zajednice,
a mi se neodgovorno ponašamo prema baštini i svojoj sadašnjosti. U ovo vrijeme kada je
ponovno ušlo u modu propitkivanje vlastitog identiteta, moramo iz poštovanja prema mno‑
gima iz prošlosti, zauzetije se posvetiti glagolici i glagoljaškoj književnosti. Ne smijemo
dozvoliti da prerane i neočekivane smrti, ovdje mislim na Leonarda i Marka, zaustave naš
prepoznatljivi, narodu dragi i od njega priznati hod.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
15
Nedjeljko Mihanović
Sjećanje na fra Marka Mišerdu
Fra Marka Mišerdu sam upoznao u kolovozu godine 1981., u franjevačkom samostanu na
Skalicama u Omišu. Boravio je tu nekoliko dana da se odmori i osvježi u plavome morskom
azuru, u kojemu se odražavahu kameni obronci omiške Dinare i grane baršunastih zelenih ta‑
marisa na pješčanoj plaži. Došao je iz Rima gdje je polazio studij biblijskih znanosti na Pa‑
pinskom biblijskom institutu. Imao je dvadeset i sedam godina. Iz njega je zračio pozitivni
reagens mladosti, pune lijepih planova i optimističnih nada. Izgledao je vedro, žustro, poletno,
s rumenim obrazima na kojima su još cvjetale ruže mladosti. U izrazu lica dominiralo je viso‑
ko, ponosno i čedno čelo kao neposredan znak iskrene, plemenite i zdrave naravi. Iskazivao je
beskrajni idealizam i zaljubljenost u svoje svećeničko zvanje u redu franjevaca trećoredaca.
Godinu dana ranije bio je zaređen za svećenika. Obavljao je kratko vrijeme pastoralne vježbe u
župi Sv. Obitelji u Splitu. Hodao je žustro, smjelo zagledan u svijet, siguran u svoje idealističko
usmjerenje i pun redovničkog ponosa. Sav taj zanos, polet i entuzijazam odgovarali su njego‑
vu životnome dobu, prvim znanstvenim planovima i visokim idealima za koje je podesio svoj
duh. Iz razgovora koje smo vodili u sjeni borovih stabala u franjevačkom vrtu, zračio je njegov
polet i radoznalost da u području teološke znanosti sve sazna i da duhom zaroni u sve dubine.
Upoznavao sam duh koji je težio da učini nešto neobično i sjajno.
Sve fra Markove misli i idejni stavovi pokazivali su da iz njega izbija čedni franciskanski
senzibilitet, odan krajnjoj jednostavnosti, evanđeoskom idealu siromaštva i praktičnoj namjeni
evanđelja. U toj religioznoj čednosti resila ga je jednostavnost, poniznost, prostodušnost, be‑
zazlenost, prirodnost, pristupačnost, odricanje, ljubav prema bližnjemu i jedna qualitas oculta
puna sabranosti duha, vedrine i optimizma ispunjena superiornim pouzdanjem u Boga i verti‑
kalom religioznog sadržaja.
Njegovo gledanje na svijet i prirodu prožimao je doživljaj Pjesme o bratu Suncu, ili Pjesma
o stvorovima njegova uzora sv. Franje Asiškoga. I on je u svome pročišćavanju doživljaja od
tereta suvišnosti percipirao svijet i prirodu na način sv. Franje, koji je sunce, mjesec, zvijezde,
zrak, vodu, vjetrove i smrt nazivao svojom braćom i sestrama. U njegovoj franciskanskoj per‑
cepciji Bog nije doživljen kao strogi Sudac. U duševnom podneblju i u ozračju vjere i ljubavi
Boga je promatrao sa čednošću svoga intimnog senzibiliteta. Susretao ga je na svim duhovnim
raskršćima, u svim stvorovima i metamorfozama oblika stvari, substancija i galaksija, u svakoj
pojavi zbivanja i egzistiranja, rađanja i umiranja.
16
Mišerda je samo godinu dana prije našega susreta napisao raspravu Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613.-1652.) koju je objavio u časopisu “Croatica Christiana
Periodica”, Zagreb, 1980. i njegovi prvi uspjesi datiraju od te rasprave. Ljudi od pera redo‑
vito očituju duh koji odgovara njihovoj životnoj dobi i stupnju zrelosti. Mišerda je u svemu
nadmašivao samoga sebe. Zanos i prirođeni talent išli su jedan drugome pod ruku. Već od
prvoga svoga nastupa u znanstvenom radu pokazivao je svježinu opažanja i istraživačku in‑
venciju. Iz rasprave se jasno osjećalo kako je sa žarom prionuo proučavanju stare poljičke
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
baštine i glagoljaške tradicije. Kao da je njegova franjevačka simplicitas pronalazila afinitet i
plodotvorni dodir prema onoj pučkoj glagoljaškoj jednostavnosti, evanđeoskom siromaštvu i
čistoći sadržaja svijesti u ispovijedanju vjere i biblijske istine. Podrijetlom Poljičanin, sve što je
otkrivao u knjigama starodavnim bilježio je s emocijama kao da opisuje povijest vlastita doma
i ognjišta. S ljubavlju je iznosio povijest drevne Poljičke župe, općine, kneževine i republike i
njezino providnosno trajanje kroz sedam dugih stoljeća.
Posebice spoznaja o fenomenu Poljičkog statuta obuzimala je Mišerdinu svijest. U Statutu
je otkrivao simbol državotvorne misli, koji se zvao Kneževina, Republika, Sloboda. A u Po‑
ljičkoj republici je raspoznavao učiteljicu slobodarskog idealizma, energije, heroizma, ratničke
slave, demokracije, socijalne pravednosti i jednoga od hrvatskih i europskih najstarijih oblika
izravnoga referendumskog izjašnjavanja i građanskog odlučivanja. Poljički statut se odražavao
u njegovoj svijesti kao rijedak pravni, zakonodavni propis načela i uredbi prirodne pučke ju‑
risprudencije, oštroumne pravne praktične mudrosti, zakonitosti, socijalne pravednosti, demo‑
kracije, vladavine općeg interesa i moralnoga društvenog vrjednovanja.
Mišerda je postao zaljubljen u taj povijesni fenomen poljičke prošlosti, kojemu je i sam po
svojemu podrijetlu pripadao. Zauzimao se da tu prošlost poveže u jedan zajednički okvir i u
znanstvenoegzaktnom prikazu predoči i osvijetli. Njegov zavičajni impuls postao je prirodan
povod da se pozabavi Poljicima. Antejski dodir s rodnom zemljom, omogućio mu je afinitet i
prisnost s predmetom u koji se udubljivao. Želio je svojim historiografskim radom tu povijesnu
pojavu, koja je u njemu budila slavne uspomene, oživjeti. Stoljeća su prohujala, no starina te
slavne kneževine ostala je živjeti u obrednim gomilama, u stećcima, u sakralnom starohrvat‑
skom graditeljstvu, u pisanim dokumentima, u svjedočanstvima, u spomenicima kulture, u ar‑
hivskoj građi, u prijepisima i regestima, u povijesnim vrelima, u pravnim uredbama, ispravama,
kupoprodajnim ugovorima, u obiteljskim ostavštinama, u izvornoj građi koja je dobrim dijelom
pisana starohrvatskom poljičkom bosančicom te u starodavnim legendama i usmenoj predaji
koja ostade zapretana u pepelu uspomena. Rezultat toga historiografskog proučavanja bila je
njegova opsežna publikacija na četiristo i četrdeset stranica teksta Spomenici Gornjih Poljica
(Split 1981).
U svim komentarima i bilješkama otkrivamo na emocionalnoj razini dubok smisao za po‑
ljičku povijest, za potonulo sunce slobode, za staru starohrvatsku plemenitost zemlje toga ru‑
dimentarnog ostatka nekadanje kraljevske države Hrvatske. Trudio se da dočara duh naroda,
religiju, politiku, običaje i da izvuče na vidjelo život težaka, pastira, ribara i moreplovaca, te
svu onu bezvremenu starinu, koja nas po svojim herojskim podvizima zapanjuje i zadivljuje.
U ponašanju fra Markovu nije moguće ne promatrati njegove osobine kao čovjeka. U sve
je unosio plamen oduševljenja i vedrinu života. Vehementnost njegova karaktera vidljivo se
odražavala u spektru njegovih zapažanja i prosuđivanja. Svemu je davao individualni pečat.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
17
47/2010, 1
U svojim povijesnim radovima Mišerda je u strukturi stila i izražaja strog, jednostavan i
jasan. Stil mu je kao i sami podatci historiografski realističan. Premda ga materija oduševljava
ne upušta se u artificijelnost i emfazu. U svim zaključcima ostaje realan, vjeran i istinit. On ima
jasnoću i konciznost rečenice, koju je prije njega imao još samo solinski povjesnik don Lovre
Katić u svome djelu Stopama hrvatskih narodnih vladara (1929.). U golemoj masi povijesne
materije nastoji reproducirati točnu i ekvivalentnu sliku onoga što je postojalo i da ne ispusti iz
vida pravu istinu. Ništa tu nije ishitreno niti s nekim mistifikacijama zamagljeno ili uljepšano.
Sva ta svjedočanstva služe nam kao dragocjen dokaz kako naša narodna snaga ni pred kakvim
zaprekama kad nas je sudbina bacala u najmračnije ponore povijesne katastrofe nije kapitulirala
i kako je ta snaga kontinuirano očitovala svoju životnu volju za spasom i slobodom.
Nije bio ni tajanstvena, ni zamršena osobnost, nego pun vedre otvorenosti i svećeničkog za‑
nosa. Nije imao sklonost za ležernost u radu. Žurio se, i kad bi stigao na vrh nekog problema,
on je već prelazio na drugu stranu planine da nastavi novo uspinjanje i novo otkrivanje drugog
pitanja. Gutao je literaturu i išao u svemu do iscrpljenja. Nije osjećao nemoć pred svojom in‑
stinktivnom težnjom za novim spoznajama. Smatrao je da u sebi ima snage da neke intelektual‑
no-izazovne misli spozna i veličajne zvjezdane duhovne istine dosegne. Kao da ga je motivirala
unutarnja misao: Bog nam u svim svojim manifestacijama rječito govori i mi smo mu dužni
odgovoriti. Ne smijemo ostati gluhi i bešćutni.
Pri kraju ovih reminiscencija o znanstvenom i historiografskom djelu fra Marka Mišerde,
iznova me obuzima nostalgično sjećanje na naše “tusculanae disputationes” u tišini i miru
omiškoga franjevačkog samostana davne godine 1981. Čim se utopim u to prisjećanje, sijev‑
ne mi predodžba na fra Markov lik u onome samostanskom đardinu punom svjetlosti, mirisa
mora, ružičaste boje rascvjetalih oleandara i svježine gorskog lahora što je silazio sa strme
omiške Dinare. Dok smo razgovarali, često je bacao pogled na morsku pučinu kao na neku sli‑
ku vječnosti, u kojoj se odražavao samostanski crkveni zvonik u odsjaju predvečernjeg sunca.
Pričinjalo mi se tada da u liku fra Marka gledam pojavu iz nekoga drugog prošlog vremena,
davnog franciskanskog, glagoljaškog, a istodobno našega sadašnjeg, punog iskonske sabranosti
i egzistencijalne suvremenosti.
Tomu našem ljetnom susretu došao je kraj kad su se posljednje zrake večernjeg sunca počele
gasiti na zapadu, za otocima Šolte i Drvenika. U vrtu su zamirale prve večernje sjene. Oprostili
smo se pod vitkom palmom, da se više nikada ne sretnemo. U mene se uvlačila neka tiha sjeta.
Je li to bila neka parapsihološka slutnja njegove prerane smrti ili je to bio sumor što se u meni
javlja prije noći.
Fra Marko je sa svojom serafskom dušom rano otputovao prema drugoj transcendentnoj
obali. Napustio nas je na početku svoje stvaralačke snage i u tijeku svoga intelektualnog razvo‑
ja. Bio je na putu da stvori nova djela. Pred njim je stajalo uspješno uzdizanje u zvanju profeso‑
ra na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pred njim je stajala budućnost
profesora i odgajatelja.
Neke su smrti tako nepojmljive i apsurdne, koje možemo razumjeti i prihvatiti jedino tako
da smrt u ozračju vjere promatramo kao proces transformacije, kao zbivanje nekoga novog
misterijskog rođenja: dies natalis.
Često sam se nakon prerane fra Markove smrti pitao: Zašto je bio u znanstvenom radu tako
nestrpljiv? Zašto se žurio da sve odjednom doživi, da spozna, da prođe kroz sve Scile i Haribde
života i misaonih udubljivanja? Je li to bila podsvjesna slutnja smrti? Svejedno, dugo nisam
mogao prihvatiti činjenicu da mladi i poletni fra Marko sniva u skromnoj franjevačkoj grobnici
na Mirogoju svoj vječni san i da iznad njegove sjene sja sunce i u brezama pjevaju kosovi i grli‑
ce. I zato sačuvajmo uspomenu na tog entuzijasta i poštujmo ono što je bilo najbolje u njegovoj
duši, a to je zanos i vedrina duha. Oni koji su ga voljeli i koji će ga uvijek zbog toga njegova
svećeničkog, redovničkog i profesorskog zanosa poštovati, ne smiju zaboraviti tu rijetku oso‑
binu njegova značaja.
18
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Ivan Golub
Moja sjećanja na Marka Mišerdu
U Poljicima, u mjestu Stara Podstrana, 5. kolovoza 2008., na dan Domovinske zahvalnosti,
na svečanosti, gdje mi je, nakon pohvalnog slova ovdje prisutnoga dr. Nedjeljka Mihanovića,
dodijeljena plaketa «Dobrojutro more za osobit doprinos hrvatskoj književnosti», u zahvalnom
slovu s ganućem sam pozdravio prisutnu rodbinu vrlog svojega nekoć učenika neprežaljenoga
Marka Mišerde, oduševljenoga Poljičanina, trećoredca glagoljaša, poljičkog istraživača.1 Nje‑
gov brat Mate, koji je okružen rodbinom, došao na svečanost, reče mi prije samoga početka:
«Dogodine je 20. godišnjica smrti Markove. Trebalo bi nešto učiniti.» Došavši u Zagreb, tu sam
riječ, pridruživši joj i svoju želju, prenio redovničkoj subraći Marka Mišerde. I danas smo se
doista okupili na Kolokviju u spomen 20. godišnjice smrti Markove. U samostanu gdje je trag
njegovih redovničkih godina. Iz rodnih Rudina, iz Poljica došla su Markova braća Nediljko,
Vice i Mate te sestra Zdravka.
Naslov mojega izlaganja je «Moja sjećanja na Marka Mišerdu». Neobično. Mogao bi glasiti:
«Sjećanja učitelja na učenika.» Obično su naime «sjećanja učenika na učitelja». Razumjet ćete
stoga kako mi je pri duši kao nekoć učitelju govoriti o pokojnom učeniku. Nedokučivi su putovi
Gospodnji.
Ispričat ću neka svoja sjećanja na svoga vrlog nekoć učenika.2 Kao franjevac trećoredac,
student na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, obratio mi se Marko Mišerda ne
jedanput za savjet.3 Prvi put, koliko se sjećam, i prije nego je došao u tečaj u kojemu sam mu
predavao.4 Tražio je savjeta za život, ne za školu. Ja sam mu samo ukazivao na obzor, a ne ka‑
zivao što da radi. Drugom prilikom tražio je savjeta baš u vezi sa školom. Njegovi glavari bi ga
poslali u Rim na studij. U nedoumici je što da učini. Čudio sam se nedoumici. Tko bi premišljao
ići ili ne ići u Grad u koji vode svi putovi. Dakako, nisam mu toga rekao niti sam mu kazao što
da učini. Tek sam mu proširio s nekoliko rečenica obzor: «U Rimu ima vrsnih profesora, i u
Zagrebu ih ima ne manje vrsnih, kao što ih i ovdje i ondje ima osrednjih. Jedino što su u Rimu
knjižnice bogatije, što je prilika za poznavanje stranih jezika veća, što se pruža prilika upoznati
I. Golub, Kronika «Dobrojutro more» - 2008., u: Dobrojutro more 2009 (13. pjesnički sureti u Podstrani), 121127; N. Mihanović, Unutarnje promatranje svijeta. Pjesnički susreti u Podstrani, u: Hrvatsko slovo 14/2008, 698,
24‑25 (predstavljanje pjesništva I. Goluba prigodom dodjele plakete).
2
Na skupu Poljičana iz Poljica i iz Zagreba u Muzeju Mimara u Zagrebu 22. studenoga 2004. u 17,30. održao sam
govor o 50. godišnjici rođenja Marka Mišerde: I. Golub, «Ovo neka se zna» - Pedeseta obljetnica rođenja Marka
Mišerde, Vjesnik franjevaca trećoredaca 41/2004, 3, 207-212. Ovdje uz preinake i dopune prenosim ondje kazano.
3
U Katekizmu se nabrajaju «tjelesna djela milosrđa» i «duhovna djela milosrđa». Po njih pet. Među «duhovnim
djelima milosrđa» kao prvo navodi se: «Dvojbena savjetovati». Kad stupim na prag vječnosti što ću donijeti u
rukama. O jednome ne dvojim. O djelu naime duhovnog milosrđa «Dvojbena savjetovati.» Mnogi su me tražili i
još me traže za savjet. Među prvima bio je Marko Mišerda. Zahvaljujući njemu i njima ne ću, bar što se tiče prvog
djela duhovnog milosrđa stati praznih ruku pred dobrog Boga.
4
Franjevci trećoredci su mi kao mladom profesoru bili pri ruci u prepisivanju predavanja i priređivanju skripata. I
sada kao profesoru emeritusu, reklo bi se doživotnom profesoru, koji još predaje, pomaže mi prepisivanjem nekoć
učenik sada profesor franjevac trećoredac dr. Petrar Bašić.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
19
47/2010, 1
1
sudrugove iz raznih zemalja i kultura. K tome u Rimu se upoznaje Rim u svoj svojoj vremen‑
skoj slojevitosti od antike do danas. Napose papinski Rim. Rimski dvor – kako bi rekli stari. A
ti odluči sam.» Nakon nekoga vremena rekao mi je da je odlučio završiti redovni studij u Za‑
grebu, u domovini, a onda, ako ga budu slali glavari, ići u Rim. Stegnuo sam mu ruku. Čestitao
na odluci. Nije se pomamio za Rimom, niti podcijenio domovinu.
Upisao je akademske 1978./79. godine kod mene seminar iz dogmatike «Hrvatska teološka
terminologija u 17. st. u djelima B. Kašića, J. Habdelića i I. Belostenca». I to jedini on. Rekoh mu
neka nađe još nekoga. Doveo je Tomislava Mrkonjića, franjevca konventualca, koji će, na moj
savjet, doktorirati u Rimu upravo disertacijom o Ivanu Paštriću (1636-1708),5 za kojega sam
u arhivu Kongregacije za širenje vjere u Rimu našao podatak «Ivan Paštrić iz Poljica okolica
Splita – Giovanni Pastrizio da Pogliza contado di Spalato»,6 a sada dr. Mrkonjić radi kao viso‑
ki dužnosnik u Tajnom vatikanskom arhivu. Bio je to seminar s dvojicom uzornih, založenih
učenika. Ja sam kormilario, a oni crnčili. Rad sa seminara je tiskan u časopisu Bogoslovnog
fakulteta «Bogoslovska smotra». I to pod imenom nas trojice.7 Bili su iznenađeni i obradovani
što profesor nije objavio rad samo pod svojim imenom.
Diplomski rad «Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju» Marko Mišerda izradio je pod mojim
vodstvom 1978/79. Rad je dobio nagradu Fakulteta. Objavljen je u Spectrumu (13/1979, 1‑2,
6‑24).
Prva riječ naslova rada je ključna. Kraj sve svoje spekulativne nadarenosti Marko Mišerda je
stavljao težište na iskustvo. Ne samo u teologiji. U svemu. I na iskustvo rodnih Poljica. Jedva
da sam sreo čovjeka koji je toliko volio svoj zavičaj kao Marko Poljica. Marko je napisao u
«Svescima» lijep tekst o svojem studiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.8
Marko Mišerda je zaređen za svećenika 1980. Prije 30 godina. Pozvao me na mladu misu u
Gornjem Dolcu 3. kolovoza 1980, u srcu Mosora, «Montis aurei». Propovijedao mu je njegov
subrat, a moj razredni školski drug, prof. dr. Srećko Badurina, kasniji biskup šibenski. Biranim
jezikom i pjesničkim poredbama smjestio je mladu misu u prošlost i sadašnjost Poljica. Mlado‑
misnik je u svom govoru kazao kako je ono ljudsko što združuje nad onim što razlikuje. Kod
objeda su se čitali ulomci iz «Poštovanoga štatuta» Poljičke republike iz 15. stoljeća. A ja sam
upoznao plemenitu obitelj Mišerda, i otkrivao Poljica kao oazu prirodnosti, spokoja, vedrine
i mudrosti. Zapamtio sam do danas, kako u stara vremena nije poljička kuća koja nema pred
kućom murvu, u kocu gudina i iz kuće popa. I sve sam to zapisao u Kani pod naslovom «Mlada
misa u Poljičkoj republici» (Kana 1980, 9, 34-35), i poslije prenio u knjigu «Lice prijatelja»
(Zagreb 2000, 79-81). Na moju radost za koji dan po izlasku mojeg zapisa dobio sam opširno
rukopisno pismo akademika, sveučilišnog profesora i književnika Jure Kaštelana, Poljičanina.
Ne može prešutjeti oduševljenje mojim doživljajem Poljica što ga je pročitao u Kani.
Redovnički poglavari su naumili Marka Mišerdu poslati na studij u Rim. Preodabrano područ‑
je zanimanja mu je dogmatika, predmet koji sam ja predavao. Pripovijedao sam mu, kako sam ja,
kao budući dogmatičar, izabrao i završio studij Svetoga pisma u Rimu na Papinskom biblijskom
institutu. I to zato što je u to vrijeme postojao sraz između dogmatike i egzegeze. I da ne budem
kao dogmatičar zavisan i nesiguran u egzegetskim biblijskim pitanjima, tražio sam od zagre‑
T. Mrkonjić, Il Teologo Ivan Paštrć (Giovanni Pastrizio) (1636-1708). Vita – Opere – Concezione della Teologia
– Cristologia, Roma 1989.
6
I. Golub, Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius polihistor i teologi (1636-1708). Sabrana građa, Zagreb 1988, 12.
7
I. Golub – M. Mišerda – T. Mrkonjić, Hrvatski teološki termini “Rituala Rimskog” Bartola Kašića (1640), u: BS
49/1979, 3, 331‑357.
8
M. Mišerda, Moj studij teologije, u: SKS 36, 1980, 86‑89.
5
20
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
bačkog nadbiskupa Franje Šepera da mi dozvoli postići magisterij biblijskih znanosti. Marko
je pošao mojim stopama. Studirao je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Kad je radio
magistarski/licencijatski rad, profesor moderator iliti mentor, usmjeravao ga je nešto drugačije
nego je on učio u Zagrebu. Marko, koji je vazda bio samostalan, rekao je profesoru da bi on ipak
radio onako kako je u Zagrebu naučio. Profesor mu je dao na volju. Kad je rad bio gotov, pro‑
fesor mentor mu je rekao da je bio u pravu.9 To mi je radosno pripovijedao Marko. Stanovao je
u srcu antiknoga Rima između zgrade Rimskoga senata i Colosseuma u generalnoj kuriji Reda
franjevaca trećoredaca, jedinoj zgradi u velebnoj ulici Fori Imperiali 1. Ulica koja ima samo
jedan kućni broj, broj 1. Sudrug iz Hrvatske bio mu je ovdje prisutni Ilija Živković. Kad sam
kao pozvani profesor (docente invitato) boravio po cijeli semestar u Rimu, posjetio bih Marka
i Iliju. Dr. Ilija će do nedavno biti u istoj kuriji kao general Reda.
Doktorat međutim naumio je Marko Mišerda raditi ne u Rimu nego u Njemačkoj, pomalo
osporavanoj. Neka čuje drugačija i druga zvona. Prijavio se profesoru Walteru Kasperu na Sve‑
učilištu u Tübingenu. Ovaj je, pripovijedao mi je Marko, bio vrlo izbirljiv u izboru kandidata
koje će voditi do doktorata. Ispitivao im «srce i bubrege» kako bi rekla Biblija, tražio Indeks s
ocjenama, tekst magistarske radnje i drugih radova, prije nego bi prihvatio nekoga za svojega
doktoranda. Prof. Kasper je slovio kao zreli teolog, prevođen na mnoge jezike, pa i one egzotič‑
ne. Marko mi je natuknuo da bi Kasper mogao postati biskupom. Eklezijalan je i ne potpisuje
nikakve prosvjede njemačkih teologa protiv Rima. Marko je bio prorok. Nakon savjetovanja
s Markom predložio sam Vijeću Katoličkog bogoslovnog fakulteta u ime Dogmatske katedre,
kojoj sam bio pročelnik, da se pozove profesora Waltera Kaspera da održi u Zagrebu na Fa‑
kultetu predavanje. Došavši u Zagreb, reče mi da mu je iznenada došla jedna važna stvar, no,
ipak nije otklonio ni odgodio ovo zagrebačko predavanje. Nisam znao o čemu se radi. No prije
samoga predavanja povjerio mi je, sub secreto, da ga je papa zatražio suglasnost na imenova‑
nje biskupom. (Vezan tajnom nisam mogao Marku reći kako je bio prorok, ono o Kasperovu
mogućem biskupstvu.) Poslije predavanja dugo smo Kasper i ja šetali Kaptolom gore-dolje i
razgovarali o teologiji danas. «Prošla su vremena genitivne teologije, teologije oslobođenja, te‑
ologije napretka, teologije ovoga i onoga, ostaje samo čista teologija, teologija Boga», govorio
mi je Kasper. Nakon Zagreba, u pratnji Marka Mišerde, Kasper je otišao održati predavanje na
Teologiji u Splitu. «Rekao mi je Kasper da se s prof. Golubom razumije kao da se znadu odva‑
jkada», kazao mi je poslije Marko Mišerda.
Što se tiče konačnog uobličenja naslova doktorske disertacije koju je utanačio s prof. Kas‑
perom, sudjelovao sam, u razgovoru s Markom, oko kratke, jezgrovite formulacije, od svega
tri riječi «Subjektivität im Glauben – Subjektivnost u vjeri». Tu se kao i iz naslova diplomskog
rada vidi Mišerdina usmjerenost na osobno i iskustveno. Marko je uspješno završio doktorsku
disertaciju.10 Vratio se u domovinu do obrane.
Marko je još kao zagrebački student, pa poslije kao rimski i tübingenški student, radio na
više razboja. Podastirao bi mi svoje zamisli. Podupirao sam ga, ali i upozoravao. On je imao
zamisli i snage, ja zamisli, iskustva i položaj sveučilišnog profesora. Kao profesor naime na
Fakultetu mogao sam promicati vrijedne naume. Nikad mu ne bih osporio radnu namjeru, za‑
mišljen pothvat, a uvijek bih mu ukazao na okolnosti i domete. Marko se također uključivao u
Licencijatski rad pod naslovom La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio
izradio je pod vodstvom prof. dr. Pierrea Proulxa na Papinskom biblijskom institutu u Rimu 1984 (80 str., strojopis).
10
Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jh. Inaugural‑Dissertation zur Erlangung des Doktorgrades der
Katholisch‑theologischen Fakultät in Tübingen, Tübingen 1989 (475 str., strojopis).
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
21
47/2010, 1
9
pothvate Spectruma, časopisa studenata teologije11 koje sam ja 1967. utemeljio i vodio, a koji
su njemu bili bliži, kao Hrvatska kršćanska bibliografija… U znanstvenoj suradnji nismo se
u vrijeme uobličivanja rada uvijek slagali. Meni je odgovarao takav učenik koji je privržen
i kritičan u isti čas. Kad smo utanačili znanstveni posao ili organizacijski pothvat, nakon
odvagivanja razloga i sagledavanja izgleda, Marko se svom dušom dao na posao. Znao sam
kada dođemo na čistac da se nešto radi, Marko će zdušno to činiti. Ni ja nisam dalje trebao
brigu voditi. Od pothvata bih naveo «Hrvatsku sakralnu bibliografiju – Bibliographia sacra
croatica»12, kojoj će on biti glavnim urednikom, Institut za ekumensku teologiju i dijalog,
posebno «Odjel za hrvatski glagolizam», koji mu je kao franjevcu trećoredcu glagoljašu bio
posebno blizak. Njegova je zamisao bila «Povijest hrvatske teologije» u deset svezaka. Na‑
pravio je nacrt. Iznenadio me temeljitim radom «Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenoga
rada (Bio-bibliografski osvrt)», objelodanjen 1986. u Croatica christiana periodica (10/1986,
18, 180‑202). Marko je pomno pratio moj rad, očito čitao sve što je poteklo iz mojega «go‑
lubinjeg» pera. Iznenadio bi me kad sam našao njegovu prosudbu u časopisima. Zapamtio
sam kako je uz moju knjigu, zapravo knjižicu «Darovana riječ» (Zagreb 1984), u prosudbi
ustvrdio: «Nijemac bi napisao nekoliko svezaka što je prof. Golub rekao u jednoj knjižici.»13
Također je napisao tekst o mojim «Kalnovečkim razgovorima» (Zagreb 1979), pod duhovi‑
tim naslovom «Prisluškujući ‘Kalnovečke razgovore’» (Spectrum 13/1979, 1‑2, 70‑76). Bio
je on prvi, ako se ne varam, koji je o zbirci pisao. Danas o njoj pišu da je najbolja zbirka
kajkavske poezije u posljednjih pedeset godina. Prevedena je na talijanski i portugalski. To
Časopis «Spectrum - pokušaji i prinosi studenata bogoslovije» utemeljio sam akademske 1964/65. na Kato‑
ličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio sam prvi glavni i odgovorni urednik. Prvi broj časopisa je izašao
ciklostilom akademske 1966/67. u Zagrebu. Spectrum izlazi danas (2008), dakako, u knjigotisku. Utemeljen, kad
završava Drugi vatikanski koncil, Spectrum predstavlja jedan od prvih Koncilom nadahnutih pothvata u Hrvat‑
skoj. Spectrum je spektar pokušaja/ogleda i prinosa studenata teologije iz svih teoloških disciplina kao i graničnih
područja, filozofije, povijesti, prirodnih znanosti i umjetnosti. Njegovanje književnosti dobilo je povlašteno mjesto
u časopisu. Studenti teologije u Spectrumu objavljuju najčešće svoje književne prvine prozne i stihovne. Neki od
njih će izrasti u plodne pjesnike, neki u uvažene urednike. O 40. godišnjici utemeljenja Spectruma izašla je knjiga
«Tonuća i praskozorja - Izabrani prozni i poetski tekstovi» (Zagreb 2004.), kao antologija književnih tekstova
objavljivanih u Spectrumu. Svrha Spectruma je «da studenti bogoslovije imaju prilike svojim kolegama komunici‑
rati svoje pokušaje i prinose na teološkom polju, da imaju mogućnosti rasta i razvitka u pisanju - da se grade mo‑
stovi između katedre i ambona, između škole i života, između teorije i prakse» (Uvodna riječ glavnog urednika).
Spectrum je neka vrsta uredničkog i spisateljskog vježbališta gdje se spremaju budući pisci i urednici. (Tako je
Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, bio urednik Spectruma, nakladnik Franjo Kiš također…) Spectrum
je časopis studenata teologije, bez obzira gdje oni teologiju studirali: Zagreb, Đakovo, Split, Rijeka, Sarajevo,
Gregoriana i Urbaniana u Rimu… Časopis je pisanje časa. To se ostvaruje četiri desetljeća u časopisu Spectrum.
U njemu se zrcali svijet naših studenata teologije. Od 1971. izlazi i niz «Biblioteka ‘Spectrum’» u kojem se objav‑
ljuju izvorna i prijevodna poglavito pedagoška, antropološka i psihološka djela. Prvo u nizu je: »Ivan Golub, Na
putu po bogoslovijama Evrope», Zagreb 1971. Utemeljitelj Spectruma Ivan Golub osniva u sklopu Spectrumovih
djelatnosti 1968. prvu sustavnu, stručnu teološku bibliografiju kod nas «Hrvatsku kršćansku bibliografiju», koja
počinje s međašnim događajem novije kršćanske povijesti, sazivom naime II. vatikanskog koncila od strane pape
Ivana XXIII. godine 1959. Pod utemeljiteljevim vodstvom bibliografiju su radili studenti teologije. Od pomoći su
bili savjeti Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Prvi svezak bibliografije izlazi u Zagrebu 1977 «Hrvatska kršćan‑
ska bibliografija. Bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava, članaka za 1959». Uz Spectrum je djelovao od
1976. i «Tečaj stranih jezika». Spectrumu se pridružila 1968. «Bogoslovska tribina» koja se odlikuje pluralnošću
tema i govornika. Objavljena su u «Spectrumovoj biblioteci» dva sveska radova Bogoslovske tribine: « Mi, Crkva
i drugo» (Zagreb 1971) i «Jeke jednog Koncila» (Zagreb 1984). Spectrum je časopis i njegove djelatnosti…
12
Bibliographia sacra croatica (1981), u: BS 53/1983, 2‑3, 307‑382; Bibliographia sacra croatica (1982‑1984),
u: BS 58/1988, 2‑3, 1‑310.
13
«Kalnovečki razgovori su pravi autorov poetski start, ali odmah tako neosporan rezultat i zauvijek prepoznat‑
ljiv osobni biljeg da su mnogi već ustvrdili kako je to najcjelovitija i najuspješnija knjiga kajkavskoga pjesništva
objavljenja u zadnjih pola stoljeća» (T. Maroević, O cjelovitosti opusa Ivana Goluba, u: Ivan Golub, Sabrana
blizina. Izbor i predgovor Tonko Maroević, Zagreb 2003, 11).
11
22
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
potvrđuje kako je Marko imao znanstvenog, estetskog i poetskog sluha. Prepoznavao je smje‑
sta što je kukolj, što pšenica.
Kad smo prof. dr. Reinhold Olesch iz Njemačke, utemeljitelj niza „Biblia Slavica“, koji
objavljuje protoprijevode Biblije svih slavenskih naroda, i ja utanačili da se kao prvi cjelo‑
vit prijevod Biblije na hrvatski objavi, u nizu, Biblija Bartola Kašića, predložio sam mu za
priređivanje kritičkog izdanja dva trećoredca glagoljaša, Marka Mišerdu i Petra Bašića, dva
vrla nekoć učenika, kojima ću u tom poslu biti na pomoć. Marko je otišao prije nego je rad na‑
kon pripremnog razdoblja krenuo. Prof. dr. Petar Bašić je, uz sudjelovanje supružnika Derossi,
uzorno priredio kritičko izdanje Kašićeve Biblije, koje je izašlo 1999. i 2000. u Paderbornu pod
urednikovanjem Oleschovog nasljednika prof. dr. Hansa Rothea, i s mojim udjelom u radu.14
Marko Mišerda je sa zanimanjem za znanost gajio ljubav prema rodnim Poljicima. Ne samo
riječju nego i djelom. Djelom znanstvenim i spomeničkim. Zdušno smo radili na tome da se u
Splitu o 300. godišnjici rođenja Ivana Paštrića Poljičanina održi znanstveni skup. Nastupili smo
uz ostale ja, Marko Mišerda, Tomislav Mrkonjić i Vlado Košić,15 koji je pod mojim vodstvom
izradio diplomski, magistarski (o Poljičaninu Ivanu Paštriću)16 i doktorski rad i koji će biti mo‑
jim asistentom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dok nije imenovan
za zagrebačkog pomoćnog biskupa. Nedavno je imenovan biskupom uskrišene drevne sisačke
biskupije. Govorilo se: «Golub sa svojim učenicima.» A Tomislav Mrkonjić će govoriti kasnije
o znanstvenom «Golubovu krugu, Golubovoj školi». Marko Mišerda je na simpoziju u Splitu
govorio o Paštrićevoj zamisli teologije i kao prilog objavio Paštrićevu latinsku raspravu o teo‑
logiji.17 Radi toga je iz Njemačke putovao u Rim, u Vatikansku apostolsku biblioteku, gdje se
čuvaju rukopisi Poljičanina Ivana Paštrića, profesora dogmatske teologije na Urbanovu zavodu
u Rimu, priređivača glagoljskih liturgijskih knjiga, izvrsnog hebrejiste, pjesnika i prvog Hrvata
člana Akademije Arkadije u Rimu, čiji je sada posljednji i najmanji član iz Hrvatske ovaj koji
vam ovdje sada govori.18 Zadivljen dosad neznanim otkrićima o Ivanu Paštriću, rekao mi je
tada splitski nadbiskup i metropolita msgr. dr. Frane Franić: «Biti Hrvat znači biti zaboravljen.»
Spomenička skrb Marka Mišerde ticala se sabiranja pisanih spomenika Gornjih Poljica. S
oduševljenjem je skupljao Marko po kućama obiteljske listine, obijao, da tako rečem, pragove.
I skupio omašan svežanj objavljen u Splitu 1981. pod naslovom «Spomenici Gornjih Poljica»
ciklostilom, i u knjigotisku, izdan u Priku 2003.19 Bila je to izvorna Markova zamisao. Spasiti
od propasti stare listine, koje su u isti mah izvor jezične i gospodarske povijesti Poljica.
Marko Mišerda je nastojao i oko postavljanja u kamen klesanih spomenika u Poljicima. Na
njegovu pobudu uklesana su slova u litici u kamenu u Dolcu Donjem o 300. godišnjici izgona
Turaka iz toga kraja, gdje je pao i don Juraj Pezelj. Opisao sam to u Glasu Koncila i prenio u
/Biblia Sacra./ Versio Illyrica selecta... Bartholomaei Cassii. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravit atque apparatu
critico instruxit Petar Bašić, sv. I‑II, Paderborn... 1999-2000.
15
Radovi su objavljeni u zborniku Ivan Paštrić (1636-1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik radova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja, Split 1988: I. Golub, Život i djelo Ivana Paštrića (13-22); M. Mišerda,
Paštrićevo poimanje teologije (33-47); V. Košić, Rukopisni traktat Ivana Paštrića «De libero arbitrio et de gratia»
(49-62); T. Mrkonjić, Uvod u obradu korespondencije Ivana Paštrića (63-83).
16
Članak naveden u prethodnoj bilješci.
17
Paštrićevo poimanje teologije, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik radova znanstve‑
nog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 23‑47; Ivan Paštrić: Tractatus I. De natura theologiae, u: Isto,
181‑194 (priredio tekst i popratio ga bilješkama).
18
Usp. I. Golub, Ivan Paštrić ‑ Ioannes Pastritius polihistor i teolog (1636‑1708). Sabrana građa, Zagreb 1988.
19
M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine
1807. (prijepisi, regesti), Split 1981 (cikl.); drugo, tiskom objavljeno izd. (Priko 2003) priredio Ivan Banić.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
23
47/2010, 1
14
knjigu «Lice prijatelja» (2000) pod naslovom «Dok pritegnem opanke».20 Naime, dok su tjerali
Turke, što su glavom bez obzira bježali, priostavši reče pop Jure Pezelj: »Odite vi, dok prite‑
gnem opanke.» Otišli su. Potjeravši Turke, vratili se. Na onome mjestu gdje je priostao leži
mrtav don Jure Pezelj i kraj njega puška. Misu u spomen 300. godišnjice vodio je pop Perica
iz Poljica. Na oltaru, sjećam se, bio je glagoljski drevni misal, a podno oltara Pezeljeva puška.
S udivljenjem sam pratio kako se Marko u Rimu i u Njemačkoj ukorijenio, a iz domovine
se nije iskorijenio. Svake praznike hrlio bi doma, u domovinu. Dolazio je i nastavljao odnosno
započinjao radove za našu kulturu. Istoga dana došao bi k meni pun osnova, da ne reknem i
snova. Slušao bih pomno njegove domovinske zamisli koje su nikle ili dozrijevale i pod tuđim,
inozemnim nebom.
Radio je doista mnogo, i premnogo. Govorio sam mu, neka uspori rad.
«Profesore, meni se žuri», odgovarao bi mi.
«Marko, ako bi tko trebao reći da mu se žuri, onda bih to prije bio ja, a vidiš da mi se ne
žuri», uzvratio bih. Kao da je slutio da mu predstoji malo dana.
Onoga dana kada je trebao krenuti u Njemačku na obranu svoje doktorske disertacije, svratio
je u zbornicu Fakulteta, gdje sam se nalazio. Predavao je, naime, na Katehetskom institutu u
međuvremenu od svršetka disertacije do obrane, umjesto da se odmarao od napornog rada oko
doktorske disertacije i spremao za obranu. Pozdravili smo se stiskom ruke. Zaželio sam mu
«dobru kob» kod obrane i izrazio unaprijedne čestitke onako kako je moj moderator, mentor
Bernard Schultze meni prije obrane iskazao «Unaprijedne čestitke - Auguri anticipati». Nisam
slutio…
I dok je čekao obranu disertacije, Marko Mišerda se razbolio. Liječnici ili/i njegov sudrug vlč.
Tomislav Begović su pozvali njegovog mentora profesora Waltera Kaspera. On mu je podijelio
sakramente umirućih. Marko posve pri svijesti vidio je gdje se nalazi. Drugi dan je, u 35. godini
života, zauvijek zaklopio živahne oči. Umro je 20. lipnja 1989., na posljednji dan proljeća, na pra‑
gu ljeta. Znakovito. Umro je na kraju proljeća svojega života, na pragu ljeta svojega života. Prof.
Walter Kasper postao je biskupom u Rottenburgu-Stuttgartu, a potom i kardinalom u Rimu. Po‑
svetio se ekumenizmu, stvari koja je danas u srcu Crkve, baš kao što je bila i Marku na srcu. I kad
dođem u Rim, posjetim Waltera Kaspera. I kod prvog posjeta nakon što je učinjen kardinalom, na
vratima, prije nego sam zaustio, reče, njemački: «Kako je lijepo da si došao – dass du gekommen
bist». Stalo mu je bilo da ja ne počnem sa «vi», sa «uzoriti», jer smo na «ti». Znamo se spomenuti
Marka Mišerde u razgovoru. On nas je uostalom upoznao. A neobranjena doktorska disertacija
tiskana je u Njemačkoj.21 Poželjno bi bilo predstaviti je, u cjelini ili u izvodima, na hrvatskom.
Marko Mišerda bio je nada svojega Reda, nada Katoličkog bogoslovnog fakulteta, poseb‑
no Katedre dogmatske teologije, ponos rodnih Poljica. No nadasve bio je čovjek od istine. U
jednome mi je razgovoru povjerio da mu je opredjeljenje za istinu svagdje, svagda i po svaku
cijenu misao vodilja. Kazao mi je da je ključni čas za nj bilo prosvjetljenje, opredjeljenje za
istinu, samo istinu, nadasve istinu. Bila je to prekretnica, obrat, možda nešto kao obraćenje. Sve
njegovo ponašanje i djelovanje razumljivo je iz tog njegovog životnog stava «Istina.» Bila je to
istina spojena s ljubavlju. Ne zadrta istina, ne svadljiva istina. No ništa manje jasna i odlučna. Iz
njegova opredjeljenja za istinu razumljiva je njegova smjelost i smjernost prema višima, snis‑
hodljivost prema nižima i prilagodljivost kao i neprilagodljivost prema jednakima. Dopuštao
je rast u istini. Spominjem se s kojim oduševljenjem bi mi govorio o nekoj spoznaji, namisli ili
I. Golub, “Dok pritegnem opanke“, GK 25/1986, 46, 6; Lice prijatelja, Zagreb 2000, 175.
Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt am Mein... 1996.
20
24
21
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
zamisli. Kad bih mu kazao odnosno pokazao cijeli obzor stvari koji mu je bio izmaknuo oku,
on bi novo saznanje ugradio u prethodno. Njegova »istina» je narasla. Njegov zanos i moje
iskustvo predstavljali su izvrsnu znanstvenu suradnju.
A ja sam vidio koliko se na Markovu primjeru obistinjuju Isusove riječi «Istina će vas oslo‑
boditi». On nije znao za zakulisne igre, zaplotnjačke čine, nije imao karte pod stolom, on se
nije ustručavao izići s istinom ma koliko ga to stajalo; istina mu je dala krila slobode, koja se
nije nikoga i ničega bojala, ni pred kim ili čim ustuknula ili prezala. S druge strane istina mu
nije bila bodljikava niti sloboda opora. Bio je pažljiv, dovitljiv, velikodušan, uslužan, susretljiv,
riječju bio je dobar. Bio je privržen i samostalan, kritičan i samokritičan. Resila ga je odanost i
samostalnost. Bio je suradljiv. Posjedovao je i rijetku vrlinu: zahvalnost. Marko se nije dao mo‑
liti; sam bi se dovinuo što bi drugomu trebalo, čime bi ga mogao razveseliti. Umio je radosno
iznenaditi. Namisao o bio-bibliografiji mojoj bila je njegova. Dolazi mi na um što sam stavio na
svoju mladomisničku i nedavno i na zlatomisničku sličicu «Molite za nas da proslavimo Boga
provodeći istinu u ljubavi». Marko je to činio. Ne znam da je ikada o kome rekao lošu riječ.
Obazrivo bi u radu spomenuo kako tko (ne) radi. Sve je poštivao u njihovoj različitosti, posve
u smislu besjede kod svoje mlade mise i bio poštovan od sviju, subraće, sudrugova studenata i
profesora.
Marko Mišerda bio je dobar kao kruh. Ne kao kruh kakav kupujemo u dućanima gnjecav,
nalik spužvi, bez prave kore. Nego kao kruh ispod cripnje, mekan i s pravom korom, kakav je
pekla Markova, upravo pred godinu dana (14. siječnja 2009.) preminula majka u Rudinama u
Poljicima. Bio je pažljiv i samostojan, poučljiv, a ne povodljiv. Imao je svoj stav. Doista, dobar
kao kruh.
Nad grobom Marka Mišerde izrekao sam nadgrobni govor. Tiskan je u listu franjevaca tre‑
ćoredaca u Zagrebu. Dao sam mu naslov «Plač nad učenikom» (VFT 26/1989, 3, 52-61, ovdje
str. 54). Upitali su moju majku – majku petnaestero, djece od kojih sam ja najmlađi – što joj je u
životu bilo najteže, rekla je: «Pokapati svoju djecu.» Kao profesor moram, mutatis mutandis, i
ja reći, najteže mi je bilo pokapati svoje učenike. Prvi je bio Marko Mišerda. Učenik i prijatelj,
kako je ono nazvao svoje Isus, čiji smo svi i učitelji i učenici, samo učenici i prijatelji. Za Mar‑
ka Mišerdu bih rekao što je Pavao – danas je blagdan obraćenja sv. Pavla - naslovnicima jedne
svoje poslanice pisao: «Gaudium meum et corona mea» «Radosti moja i vijenče moj» (Fil 4,1)
s jednom preinakom: «Vijenče moj i tugo moja.» Tuga zbog prerana odlaska na drugu obalu. S
predanjem u Božje ruke. Marko je otišao. Marko živi. Preporučim mu Spectrum, bibliografiju,
Ekumenski institut, sve ono oko čega smo jednom zajednički radili.
Ovaj Kolokvij neka bude poticaj da se sačini životopis Marka Mišerde. Kao pobudno štivo
posebno mladim naraštajima. Možda pod spominjanim naslovom «A mi se nadasmo…»
Navratim na Markov grob na Mirogoju ovdje u Zagrebu. A na svetkovinu Svih svetih vazda
stanem uz Markov grob. Zapalim svijeću. Poželim mu pokoj i požalim, gotovo mu spočitnem,
što je otišao tako rano «kud za vazda gre se». Danas sam odslužio svetu misu za plemenitu dušu
Marka Mišerde. S vjerom u općinstvo svetih uvjeren sam da je i Marko sada s nama.
47/2010, 1
Zagreb, 25. siječnja 2010., obraćenje sv. Pavla
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
25
Tomislav Mrkonjić
Marko Mišerda istraživač
Sjećam se kao da je bilo jučer: zvoni telefon, pater Marijan Šegulja, tada generalni ekonom
u kuriji kod Svetih Kuzme i Damjana u Rimu, pita me jesam li čuo da je Marko umro. Koji
Marko, bilo je jedino moguće pitanje; teško je bilo povjerovati da čovjek tridesetih godina umre
tako naglo. Slijedio je put onim jedinim noćnim vlakom zajedno s p. Marijanom u Zagreb, za‑
tim Mirogoj, sprovod, govori, misa i nabujale misli koje naviru još i danas.
Nakon više od dvadeset godina nemoguće je pamtiti sve na čemu smo zajedno radili. Ipak ću
pokušati sjetiti se i dati svoj mali prilog ovom kolokviju u Markovu čast.
Moj prvi susret s Markom, osim redovitih viđanja po hodnicima kako to biva i s mnoštvom
drugih studenata, a Marko je bio i dva semestra ispred mene, dogodio se kad sam na Bogoslov‑
nom fakultetu tražio koji seminar da upišem. Bilo je već kasno za bilo kakvo biranje. Kod prof.
Goluba vidim na popisu samo jedno ime, upravo Markovo. Prije toga upisivao sam filozofski
seminar kod prof. Josipa Ćurića. Radilo se o djelcu sv. Tome Akvinskog De ente et essentia
gdje smo, kroz šalu nezaboravnog Travničanina i prelijepi bosanski jezik, dobro naučili znače‑
nje najvažnijih filozofskih termina kao što su ens, esse, essentia, existentia i njihove prijevode
na hrvatski, talijanski i njemački. Upravo pitanje terminologije ostalo mi je zagonetno i nerije‑
šeno kad sam se počeo susretati s novim bogoslovnim temama i značenjima riječi u latinskim
manualima koji su se sedamdesetih godina još nalazili na policama u našem klerikatu u Samo‑
stanu na Sv. Duhu. I slobodno mjesto u seminaru kod prof. Goluba i činjenica da se radilo o
teološkim terminima u Ritualu Bartola Kašića prevagnuli su da se upišem u taj seminar. Slučaj
je i ovaj put htio da me navede na dobar put.
Teološka terminologija bila je prva tema i prvo polje rada i istraživanja koje nas je donekle po‑
vezalo. Pod vodstvom prof. Goluba, i s puno vremena na raspolaganju za vrijeme seminara, imali
smo prilike najprije naučiti metodu i pojedine stupnjeve takvog, za mene sasvim novog studija.
Trebali smo sami naći izvornik, stari Kašićev crveno-crno tiskan obrednik, zatim onaj takozvani
»Kniewaldov« i uzeti Šetkinu terminologiju, te sve ostalo što se broji u literaturu te čitati i bilježi‑
ti. Ispisivali smo pojedine riječi na listiće istrgnute iz poznatih malih kvadratastih bločića koji su
nam služili umjesto tvrđih kartonskih kartica koje sam upoznao tek kasnije. Ističem sve to, jer sam
tada i tom prilikom shvatio da početni zanos koji se kod mladog čovjeka redovito pojavi prilikom
izbora novog rada ubrzo splasne pred sivilom nezaobilaznog i naizgled samo pukog prepisivanja.
Pojavio se isti osjećaj koji sam imao prilikom ozbiljnijeg učenja klavira i pisanja taktova na satu
harmonije: ritam koji sam podijelio, note koje sam prepoznao i takt koji ima svoju dužinu nisam
mogao skratiti na mjeru koja mi se vrtila u glavi, nego je taj posao postao moj gospodar.
26
Ali bilo je sve to zapravo dobro, zapravo samo nužan prag koji se morao prijeći, mala ka‑
tarza, nezaobilazna pratilica svakog ljudskog djela i nastojanja, pa tako i učenja uopće. Od
redovite nastave, slušanja, pisanja po zadatku koje je kao i svaki nalog mrsko, pomalo se prešlo
na drugi način učenja, kada posao povuče i postane radost i lakoća. Ubi amatur non laboratur,
quia ipse labor amor fit, ponavljao sam sam sebi.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Rad na skupljanju, oblikovanju i sistematizaciji teološke terminologije na hrvatskom jeziku,
više puta od naših starijih profesora bogoslovlja samo uočen kao potreba i predlagan kao zada‑
tak, prihvatio je ozbiljnije prof. Golub i započeo to ostvarivati zajedno sa studentima u semi‑
naru, ali dijelom već i prije u okviru suradnje osobito s trećoredskim bogoslovima sa Ksavera.
Naš seminarski rad o terminologiji bio je na koncu objavljen u »Bogoslovskoj smotri«. Marko
je imao već više objavljenih radova, dok je za mene to bilo prvo pojavljivanje u jednom znan‑
stvenom časopisu, odnosno svojevrsna znanstvena inicijacija, iako u društvu i drugih autora.
Izrada hrvatskog teološkog rječnika, uklapala se u veći projekt pisanja povijesti dogmatske
katedre u okviru povijesti teologije u Hrvata. Prof. Golub, kao što je poznato, objavio je svo‑
jevremeno strojopisno malu sintezu hrvatskog bogoslovlja s kratkim životopisima pojedinih
teologa, dok je rad na teološkim terminima pripadao tek jednom od prethodnih analitičkih istra‑
živanja za buduće cjelovitije i sustavnije djelo.
Druga vrsta sličnih prethodnih radova bile su i planirane monografije o pojedinim profesori‑
ma, posebno na katedri dogmatske teologije u Zagrebu. U tom smislu već je, isto tako u semi‑
naru prof. Goluba, bogoslov trećoredac Ivan Milanović obradio život i djelo Antona Frankija,
Krčanina iz Omišlja, profesora crkvene povijesti i dogmatike u Zagrebu. Slijedeći isti plan,
prof. Golub je meni predložio da napišem monografiju o još jednom od njegovih prethodnika
na istoj učiteljskoj stolici Ivanu Bujanoviću, svećeniku iz moje Đakovačke biskupije. Prilikom
skupljanja bibliografije, arhivskih izvora, Bujanovićevih objavljenih radova i svega što bi mi
moglo pomoći u kompletiranju slike o njemu i njegovu radu, Golubove i Markove opaske i
upute bile su dragocjene. Prelazio sam isti put koji su oni, svako u svojoj mjeri i načinu već
prešli, tako da sam se u tada njihovu društvu osjećao nekad kao šegrt nekad kao kalfa.
Istraživanje života i djela Ivana Bujanovića bio je zapravo moj diplomski rad čiji je samo
sintetički dio objavljen u »Bogoslovskoj smotri«; danas mi je žao što nisam poslušao savjete
Marka i prof. Goluba da objavim i sve regeste i same dokumente koje sam skupio o Bujanoviću.
Tada mi se to činilo samo tehničko pitanje i nepotrebno ponavljanje, jer sam sve podatke ionako
iskoristio u prvom dijelu. Danas kada bolje poznajem metodu prepisivanja i uopće objavljiva‑
nja izvora, mislim da bi i ti regesti i cijeli dokumenti, bili itekako korisni, jer neposredan uvid
u originale ima uvijek prednost pred interpretacijom pisca. Marko je imao već to iskustvo jer se
bavio skupljanjem izvora za povijest svojih Poljica.
Povijest hrvatske teologije i povijest Poljica drugo je polje rada koje me je povezalo s Mar‑
kom i prof. Golubom. Kao što rekoh, Marko je već duže vremena istraživao arhive svoga kraja,
a prof. Golub već objavio više radova o Poljičaninu Ivanu Paštriću. Moj odlazak u Rim 1981.
značio je i početak pisanja najprije magistarskog rada, zatim i disertacije o Paštriću. Za bio‑
grafski dio dobro mi je poslužila dokumentacija koju je Marko već objavio a odnosila se na
dokumente o Paštrićevu podrijetlu i zavičaju. Upravo ti izvori bili su najuvjerljiviji i najbolje
objašnjenje onima koji su predmnijevali da je Paštrić neslavenskog podrijetla i da se zapravo
zvao Patrizio, kako se može naći kod nekih pisaca.
Ono što nas je ponovno usmjerilo na zajednički rad bila je obljetnica Paštrićeva rođenja
1986. godine. Splitska nadbiskupija, prof. Drago Šimundža kao urednik Crkve u svijetu, ali
zapravo prof. Golub i Marko potakli su održavanje znanstvenog skupa o svom sunarodnjaku.
Povod je bila i Paštrićeva knjižnica koju je on darovao splitskom sjemeništu i koja je zavrijedila
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
27
47/2010, 1
Marko je tada upisao Biblicum, a ja dogmatiku, odnosno kristologiju na našem Seraphicumu, jer je to bilo uvjetovano mogućnostima i odnosom naše redovničke Provincije prema
potrebama i zahtjevima generalne uprave Reda.
da se istrgne iz zaborava. (Tom prilikom otišli smo i u Markova Poljica i s mnoštvom svijeta
slavili glagoljsku misu.) Moj prilog odnosio se na Paštrićevu korespondenciju. Već sam, nai‑
me, provodio dane i dane u rukopisnom odjelu Vatikanske knjižnice i prelistao sve Paštrićeve
kodekse iz fonda Borgiano Latino gdje su čuva većina njegovih rukopisa. Pregledao sam sva
pisma koja sam mogao naći i o tome izvijestio na spomenutom skupu u Splitu. Tada se u Splitu
pojavilo veliko zanimanje za ta pisma i predlagalo njihovo objavljivanje. Poznati književnik
Živko Jeličić iz splitskog Književnog kruga bio je za to osobito zainteresiran i dugo mi nije dao
mira. Kasnije sam već skupljenim podacima dodao nove, ali budući da su ta pisma sačuvana u
prilično lošem stanju, cjelovito objavljivanje pokazalo se gotovo nemogućim.
Glagoljica i naše takozvano glagoljsko bogoslužje ili kako se pojednostavljeno pisalo u vati‑
kanskim dokumentima »lingua« i »liturgia glagolitica« još je jedna tema koja me je povezala s
Markom Mišerdom i još više s drugim trećoredcem, p. Markom Japundžićem. On je još uvijek
bio »de familia« kod Svetih Kuzme i Damjana u Rimu i često dolazio u Vatikansku knjižnicu.
Početkom osamdesetih godina zajedno s Aksinijom Džurovom pripremao je katalog slavenskih
rukopisa koji se čuvaju u toj biblioteci pa je i to bio razlog čestog dolaženja. Mene je, međutim,
tadašnji rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu mons. Ratko Perić predložio
za suradnika na pripremi izložbe »Tre alfabeti per gli Slavi« koja se kasnije, 1985. godine, po‑
vodom obljetnice 11 stoljeća od smrti sv. Metodija, priredila u Sikstinskom salonu Vatikanske
knjižnice. I to je bio samo slučaj, budući da organizatori izložbe nisu imali nikoga na raspola‑
ganju tko bi znao čitati glagoljicu i mogao preuzeti dotični dio posla. Navodim sve to jer sam
tada često razgovarao ne samo s Japundžićem, nego ponekad i s Mišerdom koji su bolje od
mene poznavali i glagoljicu i povijest našeg glagoljanja i davali mi korisne sugestije i savjete.
Hrvatska kršćanska bibliografija bio je još jedan veći projekt na kojem je Marko najviše
radio. Ja sam bio samo jedan od suradnika, ali i ta skromna suradnja prekinuta je odlaskom u
inozemstvo i nadolaženjem drugih obveza i teškoća koje se nužno javljaju u svijetu tuđeg jezika
i drugih običaja.
Naše druženje i suradnja završili su mojim sudjelovanjem u pripremi još jedne izložbe koja
se istodobno pripremala u Vatikanu i Heidelbergu. Rad na prije spomenutoj izložbi o alfabetima
za Slavene i razgovori s profesoricom Alizom Cohen Muslin, koja je u Jeruzalemu predavala
paleografiju, a posebno se bavila Biblijom iz Wormsa, bili su povod da me Elmar Mittler po‑
zvao da obradim nekoliko kataloških jedinica za izložbu »Bibliotheca Palatina« koja je iste go‑
dine, 1985., bila otvorena u »Heiliggeist Kirche« u Heidelbergu. Radilo se zapravo o nekoliko
hrvatskih i slovenskih glagoljskih knjiga tiskanih u protestantskoj tiskari u Urachu, a koje se
čuvaju u knjižnom fondu Palatine u Vatikanu. I tom prilikom pater Marko Japundžić bio mi je
uvijek na usluzi, dok sam Marka Mišerdu koji je već bio u Tübingenu mogao manje pitati za
mišljenja i savjete.
Koristim ovu priliku da barem dijelom spasim od zaborava ne samo plodnu i lijepu suradnju
s Markom Mišerdom, Markom Japundžićem i prof. Golubom, nego i da se zahvalim za svu onu
brigu i pažnju koju ju pater Marijan Šegulja pokazivao prema nama studentima kao generalni
ekonom i, iznad svega, kao dobar čovjek i redovnik.
28
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Tomislav Begović
Tri i pol godine zajedno u Tübingenu
Marko Mišerda predao je svoju disertaciju u veljači 1989. Nakon toga je otišao u Zagreb
da bi se pripremio za tzv. „rigorosum“, završni ispit. Kad se 10. lipnja vratio u Njemačku, bio
je iscrpljen i umoran. Nismo ni on ni ja slutili da će već za deset dana biti spreman za susret
sa svojim Stvoriteljem. 20. lipnja oko 9 sati primio je od biskupa Waltera Kaspera sakrament
bolesničkog pomazanja i sat kasnije je umro.
Kada je Marko Mišerda 1985. došao u Tübingen da bi na Teološkom fakultetu kod dogma‑
tičara prof. dr. Kaspera doktorirao, imao je već iza sebe položen magisterij na Biblijskom in‑
stitutu u Rimu. Već prije dogovora s mentorom oko teme buduće radnje, znao je da će se raditi
o pojmu vjere, o iskustvu vjere kao i o njezinu svjedočenju. Taj rad nije doduše, i to svjesno, u
prvom redu sadržajne, nego prije metodološke i epistemološke naravi.
Marko Mišerda je htio svoj raspoloživi teološki alat predstaviti i provjeriti. Znanstvenim
istraživanjem bavio se konsekventno, bez ikakvih tendencija, težeći samo za jednim ciljem – za
istinom, bila ona poželjna ili ne bila. Motto mu je bio: “Kakva bi to bila vjera kad ne bi mogla
podnijeti istinu?” I po Ivanovom evanđelju: „Samo će vas istina osloboditi” (Iv 8, 32). To je če‑
sto u razgovoru spominjao. Preuzeta zadaća nije bila ni jednostavna ni laka, jer se pojam ‚sen‑
sus fidei‘ u naše vrijeme rabi doduše rado, ali često vrlo nediferencirano. Nerijetko se u jednom
dahu izgovaraju dva različita pojma i brkaju, kao da se radi o istom, naime sensus i consensus
fidei. Ako se pritom i osjećaj vjere u laika uvede u raspravu, i na nj gleda kao na suprotnost
učiteljstvu, sve se onda nekako nakrivi i krene u krivom smjeru. Iz pistološkog iskaza nastane
sumnjiva ekleziološka teza. Na taj se način često stvara iz subjektivnog doživljavanja vjere –
što je i kod laika i kod nositelja službe isto – crkvenopolitički predmet rasprave.
M. Mišerda ne traži početak rasprave, kako je to često slučaj, kod crkvenih otaca i kod sv.
Tome Akvinskog ili u baroknoj skolastici. Tu on vidi samo pokoju točku. Bavljenje tom temom
počinje s Giovannijem Perroneom (1794.-1876.), i to u vezi s objavom dogme o bezgrješnom
začeću. Na njega je pak imao značajan utjecaj tübingenski teolog Johann Adam Möhler (1796.1838.), koji često u kontekstu refleksije o subjektivnosti govori o nutarnjem smislu (Sinn), o
osjećaju (Gefühl) i o raspoloženju (Gemüt), što je doduše sastavni dio onovremene filozofije,
ali se o tome još nije dovoljno bilo razmišljalo. Perrone se u nedostatku teoloških argumenata
rado pozivao na osjećaj vjernika, iako je njegovo osobno poimanje teologije i ekleziologije bilo
juridičko-pozitivistički nadahnuto. Upravo zato u načinu kako ga je Newman razumijevao ima
nesporazuma. Vjera i dogma spadaju za Perronea u kategoriju činjenica. Slično se pokazalo i
kod njegova učenika Passaglie, koji se slabo zanimao za subjektivnost u vjeri; pravac u nje‑
govoj teologiji je dosta pozitivno-autoritativan, zbog čega pokazuje više interesa za consensus
fidelium. Franzelin će doduše pojam svojih obaju učitelja ‚sensus fidei‘ sistematizirati, ali neće
napustiti njihovo razumijevanje tog pojma, nego će ostati u jurističko-ekleziološkom okviru. U
njegov se sustav ne uklapa razumijevanje neposrednosti duha, što njegovu načinu razmišljanja
ne dopušta drukčiji način razumijevanja vjere osim juridičkog (vjera kao poslušnost/pristanak).
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
29
47/2010, 1
Subjektivnost u vjeri – disertacija na Teološkom fakultetu u Tübingenu
Potpuno drukčiji pristup teologiji ima John Henry Newman (1801.-1890.). On kod njega
poprima ne-sistematski i ne-tehnički karakter, nošen željom za konkretnošću u odnosu prema
situaciji. Za njega nije samo Crkva subjekt, nego postoje i subjekti unutar nje. Iz toga se razloga
njegov nauk o sensus fidei smije tumačiti ne samo ekleziološki i tradicionalno-teološki, štoviše
on pripada području nauka o vjeri, odnosno vjerskog uvjerenja.
Vrlo sustavno i posebno diferencirano predstavlja M. Mišerda bit nauka o sensus fidei i
sensus fidelium uz pomoć Scheebenove teologije, koja ima dosta jak mističko-pneumatološki
karakter, koji se nužno suprostavlja autoritativnom razumijevanju Crkve, ili će u najmanju ruku
dovesti do napetosti. Scheeben traži ravnotežu u razumijevanju Crkve gledajući na nju kao
na organizam. On ju pozicionira između Božje objave i konkretnog čovjeka i dodjeljuje joj
posredničku funkciju. Takvo razumijevanje Crkve kao subjekta-objekta temeljna je struktura
Scheebenove ekleziologije. Zato on može nauk o sensus fidei razvijati s jedne strane u okviru
svoje pistologije i s druge strane u okviru ekleziologije, i pritom ozbiljno uzimati u obzir ne
samo subjektivnost Crkve nego i subjektivinost unutar nje.
U svojoj završnoj riječi ukazuje M. Mišerda – pored refleksije istraženog materijala 19. sto‑
ljeća – na značenje subjektivnosti u vjeri i subjekata u Crkvi. On pokazuje dobar, pače izrazit
smisao za pitanja našega vremena i vidi ujedno nužnost prihvaćanja novovremenog zaokreta
prema subjektu. Takav bi način razmišljanja unio nešto više jasnoće kako u razumijevanje vjere
tako i u poimanje ekleziologije. Budući da upravo u tome postoje u Crkvi strahovi od dodira,
kostatiramo usmjerenost prema natrag, u nastojanju da osiguramo autoritet. Šteta, jer samo
osobno prihvaćena i doživljena vjera posjeduje snagu svjedočenja, koje ima iza sebe neosporiv
autoritet.
Pitanje istine bio je pokretač u razmišljanjima Marka Mišerde – njegova ophođenja s teolo‑
gijom i s konkretnim čovjekom. Budući da ta istina nije ništa apstraktno ili čak strano, ne treba
je pred čovjeka stavljati kao ogledalo da bi u njemu otkrio svoje pogreške i zablude. Budući
da je Bog izvor i mjerilo istine, s njom je povezana i estetika njezina doživljavanja i njezino
prihvaćanje u ljubavi. Biva li ona čovjeku predstavljana bez ljubavi, automatski gubi dio svoga
bića. Istina bi htjela čovjeka pridobiti, oduševiti i oplemeniti. Upravo takav je bio Marko Mi‑
šerda: uvjeren u istinu, oduševljen, istančano osjetljiv i plemenit.
30
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Petar Bašić
Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde
Marko Mišerda (1954.-1989.) vrlo je osebujna osobnost. U kratkom životnom vijeku ostva‑
rio je mnogo. Ovdje će biti govora o njegovim pisanim djelima, objavljenima i neobjavljenima,
a prije toga kratko o njegovu životnom tijeku.
1. Životopis
Marko Mišerda rodio se 5. listopada 1954. u Dolcu Gornjem. Osnovnu školu završio je u
rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba
1972. God. 1972./73. završio je novicijat u Krku i Zagrebu te položio privremene zavjete. Sve‑
čane zavjete položio je 1978. u Odri, a za svećenika je zaređen 1980. u Zagrebu, nakon što je na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao teologiju (diplomski rad na katedri
dogmatske teologije kod prof. I. Goluba: Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju). Godinu pasto‑
ralnog praktikuma obavio je u župi Svete Obitelji u Splitu. Od 1981. do 1984. studirao je bi‑
blijske znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, gdje je postigao magisterij (završni
pismeni rad: La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio). Od
jeseni 1984. nastavio je studij u Tübingenu, gdje je izradio doktorsku disertaciju iz dogmatske
teologije pod vodstvom prof. dr. Waltera Kaspera.
Tijekom studija napisao je više stručnih i znanstvenih radova te prikaza i recenzija. Naj‑
zamašniji je njegov rad doktorska disertacija, koju nije stigao braniti, ali je ona nakon njego‑
ve smrti ipak objavljena: Subjektivität im Glauben (1996.). Među druge najznačajnije radove
spadaju: Spomenici Gornjih Poljica (1981.) i Paštrićevo poimanje teologije (1988.), a njegov
bibliografski rad Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenog rada (Bio‑bibliografski osvrt) zna‑
čajan je i uzoran u svakom pogledu.
Bio je jedan od najzauzetijih inicijatora za osnivanje Instituta za ekumensku teologija i dija‑
log u Zagrebu i njegova Odjela za hrvatski glagolizam, a ugradio je mnogo u stvaranje Odjela
koji je formalno osnovan nakon njegove smrti: Odjel za sakralnu bibliografiju.
Godine 1988. započeo je predavati biblijsku teologiju na Katehetskom institutu Katoličkoga
bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Iznenadna smrt zatekla ga je 20. lipnja 1989. u Tübingenu dok se spremao za obranu dok‑
torske disertacije. Gubitak zbog njegove prerane smrti primjereno je izrazio njegov tadašnji
provincijal fra Antun Badurina samim naslovom uvodnika u Vjesniku franjevaca trećoredaca
(1989, 3, 42‑43): A mi se nadasmo...
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
31
47/2010, 1
Godine 1988. postao je članom provincijskog vijeća svoje redovničke zajednice, Hrvatske
provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša.
2. Bibliografija
Uvodne napomene
Bibliografija Marka Mišerde odražava vjernu sliku njegovih teoloških interesa, ali ne i nje‑
gova znanstvenoga i uopće spisateljskog ostvarenja. Mnogo je ostalo u projektima ‑ više ili
manje domišljenima, s više ili manje bilježaka i prikupljene građe. Za potpuniju sliku njegova
rada i njegovih zanimanja potrebno je barem spomenuti i te projekte (gotovo svi su vezani za
Institut za ekumensku teologiju i dijalog).
‑ Rad na bibliografiji. Nije slučajno što je prva jedinica njegove vlastite bibliografije upravo
bibliografija. Bibliografija zauzima uistinu važno mjesto u njegovim planovima. Najprije se
uključio u rad na bibliografiji koju su radili studenti KBF-a u Zagrebu, no njegov je udio znatno
veći u stvaranju sustavne teološke bibliografije (Bibliographia sacra croatica). Sljedeći korak
bio bi rad na retrospektivnoj bibliografiji, koja bi obuhvatila razdoblje od 1850. Zamisao je u
njemu godinama sazrijevala i građu je već prikupljao (ispisao je mnogo kartica).
‑ S bibliografijom, kao i sa svakim temeljitijim teološkim istraživanjem, povezano je uređe‑
nje stručne teološke knjižnice. O tome je s mnogima razgovarao i izradio je projekt o uređenju
sadašnje Metropolitane (“Metropolitana ‑ knjižnica zagrebačke Crkve”).
Među pripremne projekte treba uvrstiti i zamišljeni zbornik “Teološka učilišta u ‹ondašnjoj›
Jugoslaviji”.
‑ Odjel za hrvatski glagolizam. Osim zauzetosti u cjelokupnom organiziranju Odjela, bavio
se uglavnom biblijskim vidom rada u Odjelu; dugo je radio na povijesti hrvatskih prijevoda
(prvi projekt: Biblija u hrvatskim prijevodima, a u planu su bila i različita kritička izdanja starih
hrvatskih Biblija ‑ Dubrovačka Biblija već je bila u pripremi). Sudjelovao je i u početnim pri‑
premama na priređivanju kritičkog izdanja Kašićeva prijevoda Svetoga pisma (djelo objavljeno
1999‑2000).
‑ Novija hrvatska teologija (1880‑1980). Projekt je iz 1982, s razrađenim načelima; od tada
je prikupljao građu, u prvom redu bibliografske preglede, zatim fotokopije teže dostupnih čla‑
naka s tog područja i različite kataloge, naše i inozemne; sačuvane su mnoge korisne bilješke.
‑ Hrvatski ‹teološki› biografski leksikon.
‑ Uvod u teologiju (izrađen osnovni koncept ‑ dorađivan u više navrata ‑ i skupljena bogata
dokumentacija s tog područja).
‑ Teologija u Hrvata (izborom radova pregled u 10 knjiga).
‑ Nacrt teologije Novoga zavjeta.
‑ Vjera i uvjerenje.
‑ Socijalizam i religija.
‑ “Moj studij teologije II” (nacrt s bilješkama za članak, vjerojatno analogan članku “Moj
studij teologije” u SKS l980).
‑ Hrvatski biblijski komentari (o tome je povremeno govorio, a kratko je to opisao u pismu
naslovljenom na predsjednika hrvatskog Instituta za biblijski pastoral – v. ovdje str. 37).
32
‑ Napokon, značajno mjesto u njegovu radu zauzimaju istraživanja vezana za različite pro‑
jekte o Poljicima. U tome se, koliko mi je poznato, otišlo najdalje. Sve je radio zajedno s Iva‑
nom Banićem.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Upotrijebljene kratice
BS
Bogoslovska smotra, Zagreb
CCP
Croatica Christiana Periodica, Časopis Instituta za crkvenu povijest KBF u Zagrebu
CuS
Crkva u svijetu, Split
GK
Glas Koncila, Novo lice Crkve, Katolički tjednik, Zagreb
HKB
Hrvatska kršćanska bibliografija 1959‑ (Zagreb 1977‑)
SKS
Svesci‑Communio ‑ Kršćanska sadašnjost, Zagreb
VB
Vlastita bibliografija: Marko Mišerda, Bibliografija. Popis objavljenih radova / Objavljeni prijevodi (pisano rukom, u posebnoj bilježnici)
VFT
Vjesnik franjevaca trećoredaca, Zagreb
1977
Bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava, članaka za 1959, Zagreb 1977, XIV + 77.
Revizija, dopune, redaktura, izradio autorsko i predmetno kazalo.
1979
Bibliografija “Svezaka” od br. 1‑33, u: SKS 34, 1979, 107‑144.
Ispravci: SKS 35, 1979, 106.
Bibliografija ‹i teologija›, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 77‑78.
Uz HKB 1; nepotpisano. ‑ Ispravak naslova: Spectrum 13/1980, 1, 78.
Freiburg, u: VFT 16/1979, 5‑6, 63.
Kratka vijest s tečaja njemačkog jezika.
Hrvatski teološki termini “Rituala Rimskog” Bartola Kašića (1640), u: BS 49/1979, 3, 331‑357.
Zajedno s I. Golubom i T. Mrkonjićem (izrađeno u seminaru).
Inventar poljičke škrinje obćene iz godine 1776, u: Poljica 4/1979, 90‑92.
Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 6‑24.
Diplomski rad na Katedri dogmatske teologije na KBF u Zagrebu (nagrađen).
Ivan Milanović: Dokumenti disciplinskog postupka protiv Antona Frankija, u: CCP 3/ 1979, 4,
79‑105.
Mišerda je ovako opisao svoj udio: „Ovaj članak napravljen je po diplomskoj radnji (‘Anton Franki /1844-1908/.
Prinos za životopis’) koju je Ivan Milanović izradio 1971. godine kod prof. Ivana Goluba. Radnja obuhvaća 56
tipkanih stranica, ne računajući Priloge-dokumente (koji su tamo priloženi a ovdje ih sve objavljujemo). – Članak
je za tisak priredio Marko Mišerda“ (str. 79, bilj. 1).
Prisluškujući “Kalnovečke razgovore”, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 70‑76.
O zbirci pjesama I. Goluba (Zagreb 1979).
1980
Hrvatska kršćanska bibliografija za 1976, Zagreb 1980, KBF; XIV + 313, 17 x 24 (=HKB, 18).
Bio suradnik. – U VB uz ovu jedinicu donosi opasku: Staviše me, bez pravog razloga, među suradnike; najavio
sam redaktorima poslati svoj osvrt – poslao sam i koštalo me, više nego sam mislio (3.2.1981.).
Moj studij teologije, u: SKS 36, 1980, 86‑89.
Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613‑1652), u: CCP 4/1980, 5, 79‑107.
Među Prilozima 2 reprodukcije; izostavljeno Kazalo imena (usp. rukopis!); Kazalo imena dodano u separatima.
Poljička elegija, u: Poljica 5/1980, 84.
U rukopisu ime stavljeno u zagrade na kraju opaske, a urednik stavio: priredio.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
33
47/2010, 1
Osobno svjedočanstvo, dojmovi i iskustva. – U VB opaska: Kad su se bojali u Spectrumu…, stigoše Svesci u Split
20. veljače 1981.
1981
Josip (Jozo) Mišerda (1911‑1981), u: VFT 18/1981, 6, 30‑31.
Govor nad očevim odrom.
Pet svezaka “Poljica”, u: CCP 5/1981, 7, 73-77.
Prikaz dekanatskog časopisa (1976‑80).
Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica
godine 1807. (prijepisi, regesti), Split 1981, XVIII + 422, 21 x 29.5 (cikl.).
Oko 1200 dokumenata iz XV‑XIX st., s uvodom i kazalom (zbirka sadrži više dok. iz crkvene prošlosti). - Recenzije
i prikazi: GK 20/1981, 21, 13 = VFT 18/1981, 5, 24 (I. Golub: Ovo neka se zna); CuS 16/1981, 4, 379‑380 (S.
Kovačić: Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica; AKSA 1981, 40, 4 (Izašla zbirka dokumenata o Poljicima);
Marulić 15/1982, 1, 49‑57 (T. Heres: Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka glagoljskoga pisma).
1982
Bibliografija pedeset godišta Bogoslovske smotre, u: BS 52/1982, 1‑2, 1‑324.
Surađivao.
Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835‑1940, Knjiga 1: A‑Bel (Zagreb
1982), u: BS 52/1982, 4, 639‑640.
Recenzija.
Zapisnik Sabora. Odra, 21‑22. rujna 1982, u: VFT 19/1982, 5, 258‑263.
Sabor Provincije franjevaca trećoredaca.
1983
Bibliographia sacra croatica (1981), u: BS 53/1983, 2‑3, 307‑382.
Suradnik, gl. urednik i urednik te napisao uvod Bibliographia sacra croatica (n.m. 310‑312).
“Bog je ljubav” ili neobično društvo oca Leopolda (Rim, 16. listopada 1983.), u: VFT 20/1983,
5, 197‑198.
Vijest s kanonizacije.
“Crkva je domovina u tuđini”. Deset godina Hrvatske katoličke misije u Gelsenkirchenu, u:
VFT 20/1983, 4, 143‑145.
Tekst u skraćenu obliku objavljen u GK 22/1983, 15, 10.
O. Ilija Živković završio studij u Rimu, u: VFT 20/1983, 6, 256‑257.
Prezimena Gornjih Poljica, u: Poljica 8/1983, 69‑77.
1984
Arhivska zbirka Gornjih Poljica, u: Poljica 9/1984, 82‑83.
Bibliografija hrvatske knjige, u: CCP 8/1984, 14, 168‑169.
Recenzija knjige Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835‑1940, Knjiga 1: A‑Bel; Knjiga 2:
Belj‑Ca (Zagreb 1982‑83).
Bibliografski priručnik o religiji, u: CuS 19/1984, 1, 97‑99.
Recenzija knjige: B. Milinković: Bibliografija radova o religiji, crkvi i ateizmu ‑ objavljenih u Jugoslaviji od 1945.
do 1981. godine (Zagreb 1982).
La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio. Lavoro scritto
eseguito sotto la guida del Prof. P. Pierre Proulx nel seminario ‘Studia exegetica in scripta
Patrum’, Rim 1984 (80 str., strojopis).
Magistarski (licencijatski) rad na Papinskom biblijskom institutu u Rimu.
34
Srakić, M.: Bibliografija svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije (1527.‑1981.) (Đakovo
1982), u: CCP 8/1984, 13, 105‑106.
Recenzija.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
1985
Bašćina, u: Poljica 10/1985, 41‑46.
Stihovi iz starih poljičkih zapisa.
Glagoljaštvo trećoredaca jučer i danas, u: AKSA 1985, 44, 4‑5.
O Saboru Provincije u Odri (1985); skraćen tekst objavljen u GK 24/1985, 45, 13.
Stari zavjet u novom prijevodu Silvija Grubišića, u: CuS 20/1985, 1, 99‑103.
O izdanju: Hrvatska Biblija: Stari zavjet, sv. I‑VIII (Chicago itd. 1973‑1984). ‑ Na nekoliko usputnih opaski o
komentaru Pj odgovara Štambuk u CuS 20/1985, 4, 408‑411.
Zapisnik Sabora, u: VFT 22/1985, 4‑5, 148‑155.
Sabor Provincije 1985.
Zur literarischen Struktur des Athanasius’ Briefes an Marcellinus (45 str., strojopis).
Članak je prerađen rad “La particolarità dei salmi...” (1984), namijenjen časopisu Vigiliae Christianae.
1986
Disertacija o hrvatskoj smrti, u: CCP 10/1986, 17, 162‑163.
Erberova Povijest Poljica sto godina poslije, u: Poljica 11/1986, 45‑50.
O djelu Poljička knežija (Zadar 1886).
Glagoljica kao naša konkretna kulturno‑teološka obaveza, u: VFT 22/1985, 6, 200‑204.
Predavanje održano na Saboru Provincije (1985).
Golubova poetsko‑estetska teologija, u: SKS 63, 1986, 65‑67.
Osvrt na Golubovu knjigu Darovana riječ (Zagreb 1985); tekst objavljen i u BS 56/1986, 1‑2, 127‑129 (bez po‑
sebnog naslova).
Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenog rada (Bio‑bibliografski osvrt), u: CCP 10/1986, 18,
180‑202.
Kellerov uvod u Vlačićevo tumačenje Biblije, u: CCP 10/1986, 17, 160‑162.
“Spomen sveti roda dragog”, u: Odjeci (Lovret) 17/1986, 4, 12.
Osvrt na izvedbu istoimenog recitala Judite Čovo u povodu spomena na Ivana Paštrića.
1987
Iz političke aktivnosti Poljica god. 1797/99. (Rukopis NSB R 5751), u: Poljica 12/1987, 25‑35.
Paštrićevi nacrti za traktat “De natura theologiae”, u: CuS 22/1987, 4, 341‑355; 23/1988, 1,
42‑56.
Portreti poljičkih dekana 1957‑1987), u: Poljica 12/1987, 12‑21.
Napisao i uvod Trideset godina Poljičkog dekanata (5).
1988
Bibliographia sacra croatica (1982‑1984), u: BS 58/1988, 2‑3, 1‑310.
Suradnik, gl. urednik, urednik te napisao uvodne napomene (3‑4).
Ivan Paštrić: Tractatus I. De natura theologiae, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i su‑
vremenici. Zbornik radova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 181‑194.
Paštrićevo poimanje teologije, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik ra‑
dova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 23‑47 = CuS 23/1983, 3, 229‑253.
Srećko Badurina: fratar, teolog i biskup, u: VFT 25/1988, 2, 43‑54.
Tekst pročitan na provincijskoj komemoraciji biskupskog imenovanja održanoj u Odri 27. siječnja 1988.
‹Tomislav Begović› novi doktor teologije, u: GK 27/1988, 11, 14.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
35
47/2010, 1
Priredio tekst i popratio ga bilješkama; usp. također intervente u diskusiji (170‑175).
1989
Abschied von Pater Marko Mišerda, u: Der Gemeinde. Amtsblatt der Gemeinde Kirchentellin‑
sfurt 49/1989, 15, 6.
Oproštajna riječ nakon završetka studija i povratka u domovinu.
Nada u novu zrelost (ili o značaju teološke refleksije S. Badurine), u: S. Badurina, Prema novoj
zrelosti. Razmišljanja i razgovori o vjeri i Crkvi, biskupstvu i redovništvu (Zagreb 1989), 226‑228.
Vodio također tamo objavljeni razgovor (17‑54), napisao Riječ čitatelju (7‑8; potpisano: Priređivači) i ujedno je
supriređivač knjige.
Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion
über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jh. Inaugural‑Dissertation zur
Erlangung des Doktorgrades der Katholisch‑theologischen Fakultät in Tübingen, Tübingen
1989 (475 str., strojopis).
1993
Tandarić, Josip Leonard: Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi, Za‑
greb 1993, KS (=Djela Instituta za ekumensku teologiju i dijalog); 342, 17 x 24.
Supriređivač te napisao biografski prilog Josip Leonard Tandarić (1935‑1986) (7‑8).
1996
Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über
den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt am Mein...
1996, Lang (=Europäische Hochschulschriften, Reihe 23: Theologie, Bd. 569); 575, 15 x 21.
Doktorska disertacija. Vorwort Walter Kasper (5); Geleitwort Tomas Begović (6‑8). - Ocjene i prikazi: BS 69/1999,
2‑3, 485‑486 (P. Bašić) = VFT 36/1999, 1‑3, 68.
2003
Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807. (prijepisi, regesti), priredio Ivan Banić, Priko 2003, Udruga Poljičana «Sveti
Jure» (= Biblioteka «Gradac», knj. 2); XIX + 659, 17 x 24.
Prvom izdanju (1981) dodan Proslov Slavka Kovačića (V-VII; neznatno preinačen tekst njegove recenzije prvog
izdanja, objavljene u CuS 16/1981, 4,379-380); u Prilogu (569-658) objavljeno je nekoliko Mišerdinih članaka s
tematikom vezanom za Poljica, a koji su bili objavljeni drugdje. Na kraju Priloga objavljen je tekst: O životu i djelu
Marka Mišerde (647-658, P. Bašić). – Prikazi/ocjene: HS 9/2003, 423, 24 (P. Bašić)
Prijevodi
1979
Bandler, Georg: Sretno djetinjstvo ‑ sretan život, u: SKS 36, 1979, 12‑17.
Elchinger, Léon Arthur: Ima li naša vjera uopće budućnost? u: SKS 36, 1979, 18‑22.
Zinnhobler, Rudolf: Nacionalsocijalizam kao religija, u: SKS 36, 1979, 42‑49.
1980
Hammerle, Klaus: Stvaranje i interpretacija, u: Spectrum 13/1980, 1, 71‑77.
Opaska u VB: Potpisano, makar ja prijevod nisam potpisao; izričito sam u popratnom pismu zaželio neka ne pot‑
pisuju!
Rahner, Karl: Neprolazno značenje II. vatikanskog koncila, u: SKS 37, 1980, 2‑7.
Potpis izostavljen.
36
1981
Sudbrack, Josef: Traženje Boga - služenje Bogu. Benediktinski i ignacijanski redovnički ideal,
u: SKS 41, 1981, 31‑34.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
1989
Homilija oca generala prigodom uvođenja u službu nove provincijalne uprave (Zagreb ‑ Sv.
Ksaver, 29. srpnja 1988), u: VFT 25/1988, 3, 90‑93.
Prev. zajedno sa Stj. Mamićem.
1992
Uvod i bilješke za Poslanicu Efežanima, Poslanicu Filipljanima i Poslanicu Kološanima, u:
Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Zagreb 1992, KS.
3. Literatura o Marku Mišerdi
Napomena: Odnosni osvrti, prikazi i ocjene radova navedeni su uz pojedini rad.
Golub, Ivan. Mlada misa u Poljičkoj Republici, u: Kana 1980, 9, 34-35 [ovdje, str. 44-46].
B[rusač], Zvonimir. Vrijeme mladih misa, u: VFT 17/1980, 3-4, 33-37 [ovdje, str. 46].
Bašić, Petar. Završio studij u Rimu, u: VFT 21/1984, 6, 261 [ovdje, str. 46-47].
Begović, Tomas. Zum Tode von Pater Marko Miserda, u: Der Gemeindebote Amtsblatt der
Gemeinde Kirchentellinsfurt, 24. Juni 1989, 6 [ovdje, str. 48].
Badurina, Antun. A mi se nadasmo..., u: VFT 26/1989, 3, 42-43 [ovdje, str. 48-50].
+ O. Marko Mišerda (5. 10. 1954 ‑ 20. 6. 1989), u: VFT 26/1989, 3, 52‑61 [ovdje, str. 50-58].
O smrti i pokopu; govori: A. Badurina, I. Golub, N. Mihanović, J. Baričević, B. Lončar, M. Barun, Urednikova
napomena ‹liječničko izvješće iz bolnice›. - ‹U Poljica 14/1989, 233‑247, preuzeta većina tih tekstova. Dodane
dvije fotografije sa sprovoda, a smrti M. Mišerde posvećen je i veći dio uvodnika, n.m. 3›.
Brusač, Zvonimir. Moji susreti s Markom, u: VFT 27/1990, 2‑3, 59‑60 [ovdje, str. 58-59].
Golub, Ivan. Putopis od Omiša do Rudina, u: Mosorska vila. Tromjesečni časopis za kulturu
(Omiš) 1991, 2, 156‑158 [ovdje, str. 59-60].
Brusač, Zvonimir. Peta godišnjica smrti fra Marka Mišerde, u: VFT 31/1994, 2, 49‑50 [ovdje,
str. 60].
Bašić, Petar. Deseta obljetnica smrti fra Marka Mišerde, u: VFT 36/1999, 1‑3, 49‑51[ovdje, str.
60-62].
Golub, Ivan. “Ovo neka se zna”. Pedeseta obljetnica rođenja Marka Mišerde, u: VFT 41/2004,
3‑4, 207‑212 [ovdje, str. 62-63].
Bašić, Petar. Ostavio je dubok trag. Znanstveni kolokvij u spomen fra Marka Mišerde, u: GK
49/2010, 6, 26 [ovdje, str. 63].
4. Zaključna razmišljanja
a) Bibliografija
U bibliografiji Mišerdinih radova prva jedinica odnosi se na bibliografiju. Ako promotrimo
popis njegovih radova u prvih nekoliko godina, zapazit ćemo da je jako težište stavljeno upravo
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
37
47/2010, 1
Iz navedene građe mogli bi se izvoditi mnogi zaključci o Mišerdinim interesima, prio‑
ritetima, pristupima. To je zapisano pa se može nad tim dalje reflektirati kada god se hoće.
Ovo je skup Marku Mišerdi u spomen, gdje važno mjesto zauzimaju osobna sjećanja pa ću i
ja svoja sjećanja povezati uz neke njegove radove koji su karakteristični i koji zajedno daju
zaokruženu sliku.
Slijedit ću kronološki red, u njemu ima mnogo znakovitosti.
na bibliografiju: ukupno ima 12 jedinica – nešto su bibliografije koje je on sam izradio, nešto
teorijske rasprave o toj temi, nešto pak njegove ocjene/prikazi radova drugih. Svaki od tih ra‑
dova po nečem je specifičan, ali ako treba koji izdvojiti, onda bih izdvojio ovaj: «Ivan Golub:
Dvadeset godina znanstvenog rada. Bio-bibliografski osvrt.» Rad je objavljen u časopisu KBFa Croatica christiana periodica 1986. U uvodu, prve dvije rečenice glase: «Kada jedanput netko
bude pisao o sadašnjim nastojanjima na području teološkoga rada u Hrvata, zacijelo će prof.
Ivanu Golubu pripasti osobito mjesto, jer nitko kao on nije došao tako daleko u povezivanju
teološkoga s raznolikim kulturološkim radom, i to opet ne tek na razini pisanja već i na razini
svestranoga približavanja. On je već svojim dosadašnjim teološkim, teološkopovijesnim, gra‑
ničnoteološkim, te književnim radom uvelike prekoračio postojeće ustaljene okvire mišljenja i
vrednovanja.»
To je napisano prije 25 godina.
Sam rad je ovako podijeljen: I. Biografski podaci. II. Akademska djelatnost na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu. III. Inicijative, službe, predavanja, gostovanja i članstva. IV. Spisatelj‑
stvo. Sve je napisano vrlo koncizno, informativno, biranim i dobro odvagnutim riječima. U tom
uvodnom, biografskom dijelu sve što je trebalo rađeno je na temelju arhivske građe.
Zatim slijedi bibliografija, ovako razdijeljena: 1. Teološki priručnici (22 jedinice). 2. Znan‑
stvenoteološke rasprave (34 jedinice). 3. Graničnoteološki ogledi (14 jedinica). 4. Odgojnoformacijski radovi (9 jedinica). 5. Radovi o Jurju Križaniću (51 jedinica). 6. Radovi o Ivanu
Paštriću (20 jedinica). 7. Radovi o Juliju Kloviću (5 jedinica). 8. Povijesna i teološka vrela i
prinosi (11 jedinica). 9. Književni radovi i likovni ogledi (22 jedinice).
Zaključujući ovaj sloj, može se reći da je za Marka Mišerdu bibliografija bila vrlo kreativan
i visoko stručan posao i da ju je u određenom pogledu smatrao preduvjetom za sustavan znan‑
stveni rad.
b) Drugo područje Mišerdinih osobitih interesa vremenski je blisko tom prvom, ili je čak
s njime isprepleteno, a vezano je za njegov rodni kraj, za Poljica. Još prije glasovite knjige
Spomenici Gornjih Poljica (1981. i 2003.) objavio je 4 rada s tog područja. A knjiga Spomenici
Gornjih Poljica, kako napisa jedan recenzent (S. Kovačić), pravi je spomenik. O njoj je mnogo
napisano, izdvojit ću samo ponešto. Slavko Kovačić napisao je recenziju najprije u CuS, a za‑
tim malo preinačen tekst objavio je kao Proslov u 2. izdanju knjige (2003.). O knjizi je dvaput
pisao Ivan Golub (1982), a Tomislav Heres (=Mato Marčinko) napisao je o knjizi i nadahnut
knjigom poduži članak u Maruliću 1982: Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka
glagoljskoga pisma.
Slavko Kovačić piše u svojoj recenziji: «On je na uvodnim stranicama zabilježio ukratko, ali
pomno, dosadašnje takve planove i ostvarenja od sredine 19. stoljeća do naših dana.» A Mišerda
je to znao: napisati sažet i pouzdan pregled.
Te dalje: «Mišerda u svojoj knjizi donosi, što u kratkom regestu, a što u cijelosti, gotovo
1.200 raznih dokumenata. Važno je napomenuti da je većina tih spisa u privatnom posjedu ra‑
znih pojedinaca i prema tomu na najboljem putu da se rasprše kojekuda ili zbog nezaštićenosti
propadnu. Što je ušlo u ovu zbirku, pa makar i samo u kratkom regestu, u bitnome je spašeno i
osigurano za sadašnje i buduće istraživače.
38
Tko se nije bavio sličnim poslom jedva može zamisliti koliki je trud priređivač uložio, dok je
ovako opsežnu, a raspršenu građu pronašao, pročitao, pobilježio, prepisao, proučio, kronološki
poredao, obradio.»
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Tomislav Heres još je precizniji: «U Mišerdinoj zbirci prikupljene su ukupno 1.184 isprave,
dakle tri puta više od do sada objavljenih, pa ta brojka govori sama za sebe o zasluzi Mišerdinoj.
Postidio je profesionalne povjesničare i službene institucije koji u prigodničarskim zgodama
pjevaju slavopojke o Poljičkoj Republici, a ne čine ništa da mladim naraštajima prikažu poljič‑
ku prošlost i slavu.»
U vezi s ovom Mišerdinom knjigom možemo spomenuti još jednu zanimljivost: Naišao sam
na članak Milka Brkovića «Zadarsko-poljičke isprave iz XVII. stoljeća», objavljen u Radu
Zavoda povij. znan. u Zadru 2005, 247-289, i kategoriziran kao izvorni znanstveni rad, a citira
samo Mišerdinu knjigu. S time u vezi, najprije bi mogla doći sumnja u izvornost takvoga znan‑
stvenog rada, no moguć je i drugi zaključak: to je zapravo više pohvala Mišerdinoj knjizi, koja
može biti dostatan izvor za mnoge druge radove.
I uz ovo nekoliko zaključnih riječi. Ova vrsta rada, kao i bibliografija, dobro ocrtava Mi‑
šerdine prioritete. On se usredotočivao na ono što nije obrađeno ni istraženo i što će otvoriti
perspektive i drugima.
Ovdje dolazi u sjećanje jedan kratak Mišerdin tekst. Naime, pišući o Starom zavjetu Silvija
Grubišića izrekao je nekoliko usputnih opaski o Štambukovu komentaru Pj, na što Štambuk vrlo
opširno odgovara. Vidi se da je u Mišerdi našao dostojna sugovornika. Štambuk između ostaloga
piše: «Mišerdine su sugestije prilično kratke i sažete, ali zaslužuju svaku pažnju, jer su pune sa‑
držaja.» I analizira pojednačno svaku primjedbu i na nju odgovara. Za jednu kaže: «Druga se pri‑
mjedba odnosi na prijevod i na naše dosadašnje biblijske komentare. Prijevod mora imati u vidu
sve dosadašnje hrvatske prijevode, dotične knjige: Mišerda spominje i starohrvatske prijevode,
objelodanjene u »Slovu« br. 6-8, 1957. Treba voditi računa o egzegetskom radu dosadašnjih hr‑
vatskih biblicista» i odgovara: «Primjedba je sasvim na svome mjestu. To je i učinjeno prigodom
komentara Pjpj, iako to nije izneseno.» I na kraju zaključuje Ivan Štambuk: «Zaključit ću istica‑
njem da me veseli zanimanje koje pobuđuje HZB. Neka bude i dobronamjernih osvrta i bratskih
sugestija, a najviše dobre stručne suradnje. Bude li toga i bude li shvaćanja i prihvaćanja sa strane
naše hrvatske javnosti, započeti će se rad oko izdanja HZB moći nastavati s uspjehom.»
Uz ovo ide i jedno pismo koje mnogo govori o Mišerdi i o njegovim zanimanjima. To je
pismo od 6. lipnja 1989. u kojem čestita novoizabranom predsjedniku Instituta za biblijski
pastoral (IBP) Jerku Fućaku, ali pismo je mnogo više od čestitke. Evo toga pisma u cijelosti:
Poštovani prof. Fućak!
S obzirom da je do sada u nas vrlo malo u tom pogledu učinjeno, trebalo bi dobro promisliti
i dogovoriti kriterije oko izrade niza «Hrvatskih biblijskih komentara» (Duda), kako bi oni u što
većoj mjeri bili naši, tj. nastali iz naših nastojanja i odgovarali našim potrebama. Osim komentara trebalo bi pokrenuti i paralelni dodatni niz koji bi morao obuhvatiti neophodne popratne
priručnike (sinopsu, apokrife, možda i rječnike itd.). Ne bi trebalo predugo čekati da Zovkić i
Dugandžić izrade prvi nacrt, te da se on dostavi svim članovima, nakon čega bi se moglo zajednički o tome razgovarati. Možda bi bilo uputno već sada razmišljati o internom povremenom
biltenu koji bi bio posvećen ovoj problematici a gdje bi se mogli donositi dotični materijali,
vijesti, liste traženih knjiga koje bismo možda između sebe izmjenjivali itd.
Toliko za početak. Lijep pozdrav
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
39
47/2010, 1
Još jedanput čestitam na izboru za predsjednika IBP. Mislim da je opći dojam bio kako je naš
nekidašnji sastanak bio vrlo uspješan. Ja bih se ovdje samo kratko osvrnuo na pitanje komentara.
Makar može izgledati kako je to bila samo jedna od točaka, ova svakako zaslužuje osobitu pažnju.
Što je dosad rečeno vezano je pretežno za pomoćne znanosti. A Mišerda se htio baviti i te‑
ologijom u najstrožem smislu riječi i na najizravniji način. I tu se njegov razvoj može pratiti
prema njegovoj vlastitoj bibliografiji. No i tu kao da je najprije htio razjasniti neka metodološka
pitanja. To se može vidjeti i po knjigama i člancima koje je skupljao. Godine 1979. objavio je
članak Bibliografija i teologija, a sljedeće godine Moj studij teologije. Na Saboru Provincije
jako ga je zaokupljala tema glagoljaštva i redovničkog identiteta njegove redovničke zajednice.
I održao je zapaženo izlaganje o tome (Glagoljica kao naša konkretna kulturno‑teološka obaveza, u: VFT 22/1985, 6, 200‑204).
Sa zajedničkog studija u Rimu najviše mi je ostalo u sjećanju njegovo traženje u vezi s jed‑
nim seminarskim radom koji je, proširen, poslužio za magistarski rad (uzeo je naime moguć‑
nost da se naglasak s pisanog rada djelomično prenese na usmeni ispit). Tema je bila Posebnost
psalama prema Poslanici Marcelinu svetog Atanazija. Koliko se sjećam, radilo se ponajprije o
pjevanju psalama. Mišerda je naslutio nešto važno u Atanazijevu govoru. Radio je vrlo zdušno
i htio je otkriti i znanstveno obrazložiti to što je naslutio. Ne znam je li našao sve što je tražio,
ali znam da je uložio dosta napora da rezultate toga svoga dugotrajnog truda priopći znanstve‑
noj javnosti. Prilagodio je tekst i preveo na njemački te poslao nizozemskom časopisu Vigiliae
christianae, no njihov odgovor nije bio pozitivan, odgovorili su, ne sjećam se točno, ili da su
imali nešto slično ili da je nešto slično u pripremi.
c) Doktorska je disertacija Mišerdin ponajzamašniji rad i trebalo bi ga temeljito proučiti. Za
ovo zgodu prenijet ću napis što sam ga objavio u BS 1999.:
Marko Mišerda: Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische
Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie
des 19. Jahrhunderts, Frankfurt... 1996, 575 str.
Knjiga o kojoj je ovdje riječ doktorska je disertacija izrađena 1989. na teološkom fakultetu u
Tübingenu pod vodstvom prof. Waltera Kaspera, biskupa rottenburškoga. Disertacija nije bra‑
njena jer je Marko Mišerda iznenada preminuo desetak dana prije dana određenoga za obranu.
Knjiga je objavljena sedam godina kasnije u nizu Europäische Hochschulschriften. Reihe 23,
Theologie 569, zahvaljujući nesebičnom zalaganju i trudu njegova kolege i prijatelja Tomislava
Begovića, kojemu doista treba odati priznanje i zahvalnost za taj veliki pothvat.
Predgovor knjizi napisao je mentor Walter Kasper (str. 5), a popratnu riječ (Geleitwort) To‑
mislav Begović (str. 6‑8). Slijedi dugačak uvod (Hinführung zum Thema, str. 9‑45), a središnji
dio knjige razdijeljen je na dva dijela: Nastanak rasprave o „sensus fidelium“ (Die Entstehung
der Sen­sus‑Fidelium‑Diskussion /Möhler, Perrone, Passaglia/, str. 47‑223) i Širenje rasprave i
prva usustavljenja (Erweiterung der Diskussion und erste systematische Einordnungen /Newman, Franzelin, Scheeben/, str. 249‑529). Ta dva dijela na neki način povezuje ekskurs O temi
„osjećaj vjere“ u srednjem vijeku i u skolastici baroka (Zum Thema Glaubenssinn im Mittelalter und in der Barockscholastik, str. 224‑247). U posljednjem je poglavlju vrlo vrijedna sinteza
rezultata do kojih se došlo i dragocjene naznake o aktualnosti obrađene teme: Subjektivnost u
vjeri i subjekti u Crkvi (Subjektivität im Glauben und die Subjekte in der Kirche /Ein Ausblick/,
str. 530‑550), a na samom kraju donesena je dobro probrana literatura o toj temi (str. 553‑568).
40
Sadržaj knjige vrlo je aktualan. Pozivanje na osjećaj vjere/osjećaj vjernika (sensus fidei/
sensus fidelium) danas je vrlo često, ali nerijetko i nedovoljno određeno. Autor je sebi postavio
kao cilj istraživanja u prvom redu smjestiti raspravu o tome u povijesni kontekst (prvi dio, mo‑
glo bi se reći povijesni), zatim izložiti prve pokušaje usustavljenja (drugi dio) i skicirati status
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
quaestionis, dodajući i nemalen vlastiti doprinos i dajući poticaje da se istraživanje nastavi.
Osim teme koju obrađuje autor neprestano pokazuje da mu je jako stalo i do teološke metode, i
zacijelo je i u tome značajan doprinos ovoga djela. Rad je u svim pojedinostima temeljit i domi‑
šljen, metodološki uzoran, govor jezgrovit i iznijansiran, bez ičega suvišnog. Može se sa svom
sigurnošću reći da je ovo uistinu značajan prinos proučavanju izabrane teme (što je „osjećaj
vjere“ i koje mu teološko značenje treba dati), a rad može biti poticajan i za proučavanje drugih
teoloških pitanja.
Marko Mišerda TOR rođen je 1954. Teologiju je završio na Katoličkom bogoslovnom fa‑
kultetu u Zagrebu, zatim magisterij na Biblijskom institutu u Rimu, a nakon toga je otišao u
Tübingen na specijalizaciju iz dogmatske teologije. Umro je pred 10 godina, točnije 20. lipnja
1989. u Tübingenu. Još kao student bio je zapažen po znanstvenoistraživačkim radovima i dru‑
gim inicijativama, a predavački rad tek je bio započeo ‑ na Katehetskom institutu u Zagrebu.
(Bogoslovska smotra i VFT)
Mentor disertacije prof. dr. Walter Kasper u predgovoru je poželio knjizi “dobar prijam u stručnome svijetu”.
Bilo bi zanimljivo istražiti kakav je prijam ta knjiga imala. Internet u tome može vrlo mnogo pomoći, ali to bi ipak
nadilazilo okvire ovoga članka.
1
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
41
47/2010, 1
Tko Marka Mišerdu pozna i tu njegovu knjigu samo prolista, bit će mu jasno o kakvu je djelu
riječ i koliko je energije i vještine u nju uloženo.1 Po opsegu i po postignutim rezultatima to je
njegovo najzamašnije djelo, ali ni opsegom mnogo neznatniji njegovi napisi nisu zanemarivi,
svi imaju svoju vrijednost, a ona nije uvijek proporcionalna njihovoj dužini i mjestu objavlji‑
vanja.
Plenarna rasprava
U programu Kolokvija najavljena je kao posebna točka Plenarna rasprava u kojoj se pruža
prigoda za iznošenje osobnih sjećanja na Marka Mišerdu. U popratnom pismu uz program/po‑
zivnicu spomenuta je i mogućnost onima koji ne mogu doći da svoja sjećanja i drugo što imaju
priopćiti za ovu prigodu dostave u pisanom obliku. Tako je učinio Markov prijatelj dr. Ivan Ću‑
belić, generalni vikar Splitske nadbiskupije. Na samom Kolokviju izlaganja su bila iscrpna pa
je vjerojatno i to pridonijelo da intervenata bude manje nego bi se očekivalo. Govorili su Mar‑
kov kolega iz Rima, subrat i prijatelj fra Ilija Živković, zatim Markov magistar iz novicijata,
prijatelj i kolega s Katehetskog instituta KBF-a u Zagrebu fra Josip Baričević te na kraju u ime
rodbine Markov brat Nediljko. Intervent koji su dostavljeni u pisanom obliku ovdje se donose.
Pozdravna riječ don Ivana Ćubelića
„…Rado bih poslušao svjedočanstva o dragom čovjeku fra Marku i podsjetio se lijepih su‑
sreta i srdačnih razgovora s njim. Nažalost, toga sam dana zauzet jer predvodim slavlje na
splitskoj župi Obraćenja sv. Pavla. Siguran sam da Marko zaslužuje ovakvu pažnju jer je svom
dušom živio za svoju Crkvu i domovinu Hrvatsku. Kao marljiv radnik i studiozan znanstvenik
može i danas biti primjer i poticaj svećenicima kako je u našem zvanju važno družiti se s knji‑
gom, izgrađivati kulturu i skrbiti za povijesnu kulturnu ostavštinu našega hrvatskog naroda.
Istina, Marko je posebnu ljubav iskazivao prema glagoljskoj baštini i rodnim Poljicima, koja
su nepresušni izvor inspiracije za raznovrsno proučavanje. Ipak, nije se zaustavljao samo na
lokalnim temama. Rado se je uključivao u šire projekte od nacionalnog značaja. Osobno me s
Markom najviše vežu ugodni susreti u krugu njegove obitelji dok sam bio župnik u župi Sri‑
jane-Dolac Gornji. Markova je obitelj izgrađena kršćanska i hrvatska korenika i uvijek je bila
radost osjetiti inspirativno ozračje pri svakom susretu.
Srdačan pozdrav… svim sudionicima ovog skupa. A našemu dragom fra Marku mir i radost
nebeske domovine!“
Riječ fra Josipa Baričevića
Vrlo mi je drago što je, iako sa stanovitim zakašnjenjem, održan ovaj znanstveno-stručni
skup našemu fra Marku Mišerdi u spomen. Pozorno sam i rado slušao sva izlaganja, koja nam,
svako na svoj način, osvježuju, proširuju i produbljuju sadržaj dragocjene baštine koju nam
je fra Marko ostavio. Organizatorima ovoga Kolokvija stoga, posebice fra Petru Bašiću, pro‑
čelniku Odjela za hrvatski glagolizam i Odjela za hrvatsku sakralnu bibliografiju Instituta za
ekumensku teologiju i dijalog KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, pripadaju zahvalnost i čestitka za
njegovo održavanje.
42
Ovo naše spomen-druženje, međutim, doživljavam u prvom redu kao uvjerljiv i djelotvoran
poticaj za još mnogo dublju i višestraniju prouku Markove sveukupne ostavštine, osobito one
izrazito teološke. Mislim, naime, da je njegov doprinos novijoj (hrvatskoj, pa u stanovitom
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
smislu i svjetskoj) teologiji još uvijek nedovoljno otkriven i široj (teološkoj) javnosti gotovo
potpuno nepoznat – doprinos u sadržajnom i metodološkom pogledu.
Zato konkretno predlažem da se već sada počnemo pripremati za što primjerenije obilje‑
žavanje spomena 25. obljetnice Markove smrti i 60. obljetnice njegova rođenja u lipnju 2014.
godine. U tu bi se svrhu mogao, primjerice, održati bar jednodnevni znanstveni simpozij. Osim
toga, smatram potrebnim i mogućim za tu prigodu objaviti bar dvije Markove knjige: 1) izbor
iz njegovih objavljenih i neobjavljenih radova; 2) prijevod njegove doktorske disertacije Subjektiviät im Glauben. Eine theologische Untersuchung zur Diskussion über den »GlaubensSinn« in der katholischen Theologie des 19. Jh.
U spomenutim sam pripremama osobno spreman sudjelovati.
Pozdravno obraćanje u ime obitelji Mišerda
Štovani skupe,
u ime obitelji našeg pokojnog brata mi smo radosni što se na ovakav način, dvadeset godi‑
na nakon njegove smrti, govori o Marku kao da je sve to bilo jučer ili ovih dana. Hvala svim
izlagačima koji su na različite načine vratili sjećanja. Govoriti o Marku a ne govoriti o našim
i njegovim Poljicima bio bi grijeh, jer ona su vazda bila dio njega. Na kraju, kad pogledamo
ovoliki broj okupljenih, čovjek ne može ne zamijetiti da on, dvadeset godina nakon smrti, ima
veću snagu okupiti ljude nego neki za nekoliko života.
Još jednom hvala svima koji su doprinijeli ovom događaju.
U ime obitelji
47/2010, 1
Nediljko Mišerda
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
43
Dodatci
Dodatak I: Napisi o Marku Mišerdi
Kana 1980, 9, 34-35:
Ivan Golub
Mlada misa u Poljičkoj Republici.
Prvi put sreo sam Poljica na požutjeloj li‑
stini u daleku Rimu. Na listini iz 17. stolje‑
ća pisalo je: »Ivan Paštrić iz Poljica okolica
Splita - Giovanni Pastrizio da Pogliza contado
di Spalato«. Gdje li su ta Poljica i kakva li
su - nisam prestajao pitati se. Tko je taj Ivan
Paštrić, nisam odustajao tražiti.
I našao sam osamdesetak rukopisnih svezaka što su ostali iza Ivana Paštrića, saznao
sam da je Ivan bio ponajbolji znalac židovskog
jezika i rabinske književnosti, da je filozof Leibniz u pismu jednom svom prijatelju žalio što
za svog boravka u Rimu nije pitao Paštrića o
nekim jezičnim pitanjima, saznao sam da je
Paštrić zbog svojih pjesničkih dostignuća bio
viđenim članom još danas postojeće književne akademije Arkadija, da je priredio za tisak
glagoljske liturgijske knjige, da je bio profe‑
sor teologije u Rimu, da je, makar mu je prija‑
telj pos­tao papom, otklanjao časti, da je Splitu
darovao biblioteku za koju je tadanji nadbi‑
skup Cosmi pisao kako ona Split pretvara u
Atenu, da su se za ukop njegova tijela (1708.)
sporile dvije rimske crkve i da je sam papa
odlučio da Paštrić bude pokopan u hrvatskoj
nacionalnoj crkvi sv. Jeronima.
Kad sam jednom pri potpisivanju indeksa
po običaju okrenuo prvu stranicu da vidim
otkuda je slušač, doznao sam da je Marko
Mišerda iz Poljica. Moja znatiželja o Poljicima nije bila mala, a njegova je za prošlost
46
zavičaja velika. Pozvao me na mladu misu u
Poljica. U nedjelju 3. kolovoza 1980. u Gornjem Docu, u srcu Mo­sora, okružen hridima i
vrtlovima, hridovitim mještanima i srdačnim
rekao je mladu misu. Na­kon kraćih pozdrava mladomisniku znalački je čitana Elegija za
moje mrtve Nikole Milićevića, Poljičanina:
Ovdje su moji mrtvi. Tražim ih
u snu i kamenu. Prstima kopam zemlju
da nađem svoj korijen, svoju jezgru
u njihovu pepelu.
Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.
I niste posve iščezli. Smrt je jaka,
ali život je jači...
I jedan glas: radosni plač rođenja
probija noći i traje u olujama,
nad ovom izdržljivorn zemljom,
u kojoj svojom smrću živite,
mrtvi.
Vi živite u meni. Nitko vas ne vidi,
ali znam, ovdje ste i mučite me
svojom prisutnošću, svojom mračnom
opomenom, koja prodire
iz ove zemlje, iz vas, nestalih,
iz vašeg ukrućenog znoja, iz vaše
krvi, koja još teče obnovljena,
kroz vene godina...
Ispeći kruh pod cripnjom«
ovdje zvuči još svakidašnjim
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Mladomisnik Marko Mišerda s roditeljima i najbližom rodbinom
A propovjednik dr. Srećko Badurina, izvor‑
nim leksikom i poetskim poredbama smjestio
je mladu misu u prošlòst i sadašnjost Poljica,
povezao je s franjevcima trećorecima, kojima
mladomisnik pripada. A bio je iz istog roda i
istog imena i don Marko Lukačević, štednik
(ekonom) a Pustinji Blaca na Braču prije dva
stoljeća..
Na svečanu ručku u mladomisnikovim
rodnim Rudinama domoroci su, neprevarlji‑
vim naglaskom i nesusetgnutim žarom, čitali
ulomke iz starih zapisa i iz Statuta - isprav‑
ljam se, veli se Poštovanog Štatuta Poljičke
republike. Bar od 15. stoljeća, na površini od
250 km2 u trokutu Cetina-Žr­novnica-more, pa
sve do Napoleona (1807.) protezala se mala
seo­ska republika Poljica. Imala je svoga kne‑
za kojeg se biralo na Jurjevo na Gracu, svoj
jedinstveni Poštovani Štatut, sačuvan u prije‑
pisu iz 1440., koji je studiran i prevođen na
strane jezike kao društveno i državnopravni
i jezični spomenik, koji je čini se, jedan od
izvora Utopije Tome Moora. A mladomisnik
je u govoru kojim je htio .obrazložiti zašto je
izabrao ovaj poziv rekao kako je ono ljudsko
što združuje nad onim što razlikuje.
Na večer je mladomisnik imao misu na Ru‑
dinama u lijepoj ka­menoj crkvi sv. Frane. Pri
dnu crkve iznenađuje grobni spome­nik nekog
Krešije sa zvijezdom. Mladomisnik služi misu
za svog djeda koji je s dvadeset kuća komši‑
luka gradio ovu crkvu spominje Krešiju čiji je
spomenik sa zvijezdom pri dnu crkve, bez čije
zasluge, veli, ova pred rat građena crkva ne bi
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
47/2010, 1
Ako je Cetina čovjeku, i čovjek
je Cetini upisao svoj znamen:
mlinicu - kamen, samo kamen
i voda i po koji visoki jablan:
jedinstven ugođaj.
47
bila tako velika, i moli za nj. A meni svanu
jedna od. tajni Poljica: sloga i suradnja kad
se radi o Poljicima, bez obzira, bez obzira . . .
Iskrao sam se i odlutao u selo, nabasao na psa
koji se zove Vezir, naišao na kravu zvanu Zeka.
vidio kako se peče brašenica, podpepelni kruh
pod cripnjom i okusio ga, i nema mu prem‑
ca, otrgnuo mirisave murtelice; u mladomi‑
snikovu domu, vođen mužem njegove sestre,
razgledao sam komaštra, vidio lisu od šiblja
na kojoj se suši pršut (koji se tih dana obilno
križao), uzeo sam u ruke ožeg i puvaljku. Pro‑
šetah pod noćnim nebom, gdje sjaju zvijezde,
mjesec i kamen u Mosoru i cvitnjak u obali
(tj. krijsanica u gromači). O Rudine podno
Medvijaka!
Prošli smo kosom Mosora gdje je svaki
kamen neponovljivo jedini i nesvedivo svoj
zakićen kitama rascvale kadulje, i slušali Ce‑
tinu i mlinicu na njoj. Na večer sjedimo pod
zvijezdama. Kruži bukara od smrekova drva,
nema u njoj čavla ni željeza i pripovijedaju
Mari Lekšić koja je ubila jednog Turčina a
dva zarobila, o Mili Gojsalić, o Vranceu koji
je rekao da ne može dozvolit državu u državi
i kojem su se Poljičani oprli, o kugi; o onoj
iz 1743. zapisa tadanji knez: »I bi knezom ja
Dadija Guljević u to vrime: vidija sam čudo
žalosti od stra od bolesti i od gospode.« »A
jeste li, profesore, čuli kletve poljičke? Kroz
kamiš se vera u luli noge grija. Na mravu jaši‑
ja, a zemlje se ne dotica. - Tanji bija nego ko‑
nac a crnji nego lonac.“ I bukara opet krenu,
a njoj se i tepa:
O bukaro maloga si kroja
kamo sreće da si malo veća
I pripovijeda se kako u stara vremena nije
poljička kuća koja ne­ma murvu, gudina i
popa. I pripovijeda se o sušičavu čovjeku koji
je kamenu oteo zemlju.
A bukara opet krenu i Aron nazdravi: Mar‑
ko, živija! A Marko odzdravi: Bog te živija,
ujače Aro­ne.
48
Poželjeh mladomisniku da mu ne ponestane
ljubavi za kamen i drevna zavičajna pismena
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
(skupio je rukovet starih poljičkih listina), da
se ne zaboravi i da se nastavi trag što ga uti‑
snu - ljeta su tome - »Ivan Paštrić iz Poljica
okolica Splita“.
VFT 17/1980, 3-4, 33-37:
Zvonimir Brusač
Vrijeme mladih misa
U članku se najprije govori o ređenju petorice
franjevaca trećoredaca, među kojima je bio i Marko
Mišerda, te o mladim misama te godine u Provinciji.
Zatim se izvješćuje pojedinačno o mladomisničkim
slavljima. O mladoj misi Marka Mišerda zapisano je:
Još su preostale dvije mlade mise, Marko‑
va i Ikina.
Opet prema moru. MARKO Mišerda, sin
Marije i Joze, rođen u Rudinama, proslavio je
mladu misu 3. kolovoza u župnoj crkvi župe
Srijane – Dolac Gornji u Poljicima. U crkvi,
oazi pod nemilosrdnim kolovoškim suncem,
Marko je predvodio slavlje Euharistije. Sav u
tome. O. Srećko Badurina je zdušno govore‑
ći crtao sliku duše toga kraja i u nj ucrtavao
lik mladomisnika. A trebalo se za to vrijeme
okrenuti oko sebe, pogledati lica ljudi, žena,
mladih, baciti pogled kroz otvorena vrata cr‑
kve bez bojazni da će se izgubiti nit...
Osjetilo se – ljudi su skupa oko oltara, u
molitvi i pjesmi, na putu prema Rudinama,
u čestitkama... A i Marko, u riječima koje je
govorio na kraju, misli da je “ono ljudsko što
združuje nad onim što razlikuje”. I prof. dr. I.
Golub, koji je bio s nama i Markom u Rudina‑
ma, jasno je to – i oko toga – zamijetio i ispri‑
povijedao u rujanskoj “Kani” (str. 34-35).
VFT 21/1984, 6, 261:
Petar Bašić
Završio studij u Rimu
Na koncu lipnja ove godine [1984.] zavr‑
šio je svoj studij na Papinskom biblijskom in‑
stitutu u Rimu fra Marko Mišerda i postigao
stupanj licencijata (magisterija) iz biblijskih
47/2010, 1
(adresa: Marko Mišerda, c/o Mack, Im Stein‑
riegel 8, 7400 Tübingen 4, tel. 07472/8896),
gdje je započeo spremati disertaciju iz do‑
gmatske teologije kod prof. Waltera Kaspera.
Po njegovu sadašnjem pred­viđanju, teško da
to može potrajati manje od tri godine. Time je
broj naših fratara u Rimu sveden na minimum
(samo o. Marijan), dok je broj u južnoj Nje‑
mačkoj porastao.
Čestitamo fra Marku dosadašnji uspjeh i
želimo mu isto u daljnjem studiju.
47/2010, 1
znanosti, prvi u našoj Provinciji. Studij je
trajao šest semestara, a obuhvaćao je uz stu‑
dij biblij­skih (hebrejski, grčki, aramejski) i
orijentalnih (kop­tski) jezika, niz pomoćnih
disciplina te niz (od 12) posebnih egzeget‑
skih, odnosno egzegetsko-teoloških kolegi‑
ja. Pismeni rad što je u okviru studija izradio
hermeneutske je naravi, a nosi naslov: “La
particolarità dei Salmi secondo la ‘Lettera
a Marcellino’ di sant’Atanasio” (Osobitost
Psalama prema Atanazijevu “Pismu Marce‑
linu”), 80 str.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
49
Der Gemeindebote. Amtsblatt der Gemeinde Kirchentellinsfurt,
Nummer 44, Samstag, 24. Juni 1989, 49. Jahrgang, S. 6:
Zum Tode von Pater Marko Miserda
Er kam aus Zagreb hierher, um seine Abs‑
chlußprüfung zu machen, um mich in den
Ferien zu vertreten und um sich von der Ge‑
meinde feierlich zu verabschieden. Ein richti‑
ger Abschied sollte es ja nicht werden, da er
aufgrund unserer Freundschaft immer wieder
hierher kommen wollte. Viele Pläne waren
uns gemeinsam. Aber die Lebenserfahrung,
wie sie sich im Psalm 39 niederschlägt, lehrt
uns auch dies: »Wie ein Schatten vergeht der
Mensch... und Du, Herr, zerstörst sein Lieb‑
stes wie eine Motte das Kleid... ein Hauch nur
ist jeder Mensch.« Und dann folgt die Bitte:
»Hör mein Gebet, Herr, vernimm mein Fle‑
hen, schweig nicht zu meinen Tränen.« Die‑
se Erfahrung hat Pater Marko - der aus einer
Gegend in Kroatien kommt, wo das Leben
immer mühsam erkämpft werden mußte und
ständiger Bedrohung aus­gesetzt war – zutiefst
geprägt. Aber sein Gemüt wurde dadurch ni‑
cht pessimistisch gestimmt, sondern getragen
von großer Gelassenheit. Denn als tiefgläuber
Mensch und echter Franziskaner hat er sich
die Worte Jesu zu eigen gemacht: »Die Wahr‑
heit wird euch freimachen« (Joh 8, 32). Auch
wenn es wahr ist, daß das Leben weitergeht,
kann im eigentlichen Sinne niemand ersetzt
werden, erst recht nicht jemand, dessen La‑
chen so froh und dessen Freundlichkeit so
echt war. Dafür mächte ich ihm jetzt danken,
auch im Namen derjenigen, denen er sehr viel
bedeutet und geschenkt hat. Ich empfehle ihn
in Ihr Gebet.
Am Freitag wird Pater Marko Miserda
nach Zagreb überführt, wo er dann voraussi‑
chtlich am Montag auf dem Zagreber Fried‑
hof Mirogoj bestattet wird.
50
Jesus sprach: Water, die Stunde ist da: ver‑
herrliche Deinen Sohn, damit der Sohn Dich
verherrlicht. Denn Du hast ihm die Macht
über alle Menschen gegeben, damit er allen,
die Du ihm gegeben hast, ewiges Leben
schenkt.«
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
In dieser Zuversicht nehmen wir Abschied,
wenn auch mit Schmerzen, von unserem lie‑
ben Pater Marko Miserda.
Pfarrer Dr. Tomas Begović
VFT 26/1989, 3, 42-43:
Uvodnik
Fra Antun Badurina
A mi se nadasmo...
Ova godina bit će pamćena po nekim
važnim događajima za život Provincije (107.
generalni kapitul Reda, temeljita obnova ksaverskog samostana i drugi radovi, odlazak u
Južnu Afriku itd.), ali najdublje ju obilježava
iznenadna smrt o. Marka Mišerde. To je jedna
od onih neobičnih smrti koja zaokuplja, ojađuje, potresa i postavlja pitanja onom Nečem
s onu stranu razumijevanja.
Uskoro će treći mjesec kako nam je Mar‑
ko ugrabljen (20. lipnja). Prva reakcija bila je
osjećaj nevjerice i praznine, prvi doživljaj da
svima nedostaje. Neki su toga svjesni življe
i neposrednije, neki opet posrednije i opće‑
nitije. Mlađoj subraći, osobito njegovoj ge‑
neraciji, nedostaje stvarnije negoli starijima,
ali čitava je zajednica drastično osiromašena:
pojedinačno (osobno) i kolektivno. Reče jedan
subrat: Marko je bio svoj, a opet svačiji. Teži‑
na i neobičnost ove smrti nisu toliko u tome
što je neočekivana »kao grom iz vedra neba«,
nevjerojatna i u prvi mah prejeftina i nekako
»glupa«, nisu čak ni u tome što se radi o mla‑
dom čovjeku i o dragom subratu. One se kriju
u spoznaji i osjećaju svih nas kako s Markom
gubimo mnogo više od vrijednog člana zajed‑
nice. On je bio čitavo jedno bogatstvo za trećo‑
rece (ne samo za Provinciju već i za Red, kako
su ustvrdili u svojim sažalnicama npr. o. gene‑
ralni ministar i provincial indijske provincije
o. Theodore Baa), za domaću Crkvu (tog su
mišljenja mnogi naši ugledni teolozi - njegovi
profesori i suradnici), a usudio bih se reći prema njegovim projektima, razmišljanjima i
sposobnostima - i za međunarodnu teologiju.
47/2010, 1
Mnogoj subraći nametnula se sama od
sebe usporedba s naglim i preranim odlaskom
tridesettrogodišnjeg o. Alfonsa Crnkovića
(+1951.) iz Novalje, čiju svijetlu i bratsku uspomenu s dirljivom svježinom čuvaju oni koji
su ga znali: i stariji i onodobni dječaci kojima
je tek postao učiteljem. I on je zračio bogatstvom osobnosti, znanja i duha i on je, nakon
izvrsnog završetka studija psihologije na Zagrebačkom sveučilištu, počeo preuzimati zadatke i bio je doživljavan kao velika nada, kao
čitav jedan projekt i garancija budućnosti.
Razmišljajući o Markovoj smrti i njezinom
značenju, pala su mi na pamet dvojica razočaranih učenika na putu u Emaus. Shvatljivija
mi je njihova ranjena, dapače razorena nada
nakon nasilne i prerane smrti prijatelja i Rabbija Isusa. Imali su ipak jedinstveno iskustvo
da su se mogli potužiti Onome zbog kojega su
tužni i jadni: A mi se nadasmo... (Lk 24,21) i
biti utješeni novim, neslućenim nadama.
Marko je bio čovjek za koga su se vezale
mnoge nade i očekivanja pojedinaca i institucija. Možda ga je čak valjalo zaštititi od njih
i brinuti se zauzetije za njegovu izdržljivost
nakon dugog i samozatajnog studija. No on
je sam, bez protivljenja i s nekom lakoćom,
hitao ususret takvim nadama i planovima te
bio za njih otvoren, pokazujući istovremeno i
određenu kritičku selektivnost. Pripadam također onima koji su se nadali i veselili budućoj suradnji jer ono malo što smo ostvarili od
nje (npr. oko knjige Prema novoj zrelosti, oko
daljnjih izdavačkih planova ili u radu provincijalne uprave) spada u moja ponajbolja iskustva te vrste. Osjećao sam da je u mnogočemu
»stariji« i bio sam zahvalan za tiho uvažavanje
i dragocjenu podršku.
Još će nas dugo, neke možda i do kraja
života, salijetati pitanje: zašto? Čemu sve
ove i ovolike smrti zadnjih godina u našoj
zajednici (trinaest u šest godina), a napose
ova Markova?
Psiholog će reći: »Smrt je u našoj podsvijesti vezana na strašno nedjelo, koje vapije za
odmazdom i kaznom« (Kübler-Ross). Nikakvo stoga čudo da se javi i poneki glas i komentar straha, zlogukosti, samokažnjavalačkog moraliziranja o zajednici.
Umjesto dosta jeftinog (makar i efektnog)
baratanja s podsviješću, mislim da valja skromno preuzeti na se Isusov prijekor: O bezumni i srca spora da vjerujete... (Lk 24, 25). O
vjeri je ovdje riječ: ona je karika koja nedostaje našem shvaćanju. Nalazimo se pred otajstvom vjere. Kada je Markova majka Marija
čula sve što se o njemu govori na dan pogreba
26. lipnja, na Mirogoju, rekla je: Sada tek vidim kakvoga mi je sina Bog povjerio i odlučila
sam da bar danas neću plakati. Pridometnula je jednostavno: s vama je bio duže nego sa
mnom - vi ga znate bolje.
U razgovoru s njegovom rastuženom bra‑
ćom i nevjestom spontano se oblikovao za‑
ključak da smrt i vjera idu zajedno, a da naše
stare mame i bake imaju življu, snažniju i
osobniju vjeru od nas školovanih probisvije‑
ta kojima je nesigurnost postala neki duhovni
zavičaj.
Marko je bio redovnik i znanstvenik dubo‑
ko vezan s istinitošću Riječi Božje. Zato se u
vezi s događajem njegove smrti ne mogu for‑
mulirati drugačiji stavovi od onih koje nudi ta
Riječ. Bar bi »pristalicama Riječi« to trebalo
biti prirodno i jasno. Što se njega osobno tiče,
vjerujem da je kroz svoj religiozni razvoj do‑
sezao mudrost nesebičnog zrna koje prihvaća
osobno raspadanje ili rastakanje da bi doni‑
jelo rod (Iv 12, 24). Vjerujem i u taj rod. Što
se tiče nas, dovoljno nam je rječito Isusovo
vladanje prigodom smrti prijatelja Lazara (Iv
11, 35. 40): nije mogao izbjeći potre­senost i
suze, ali i u tragediji vjere vidi (ili bar sluti)
slavu Božju.
Oni koji Marka znaju bolje vele da je za
svoj životni motto (a i smrt je dio života) uzeo
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
51
47/2010, 1
Dr. Nedjeljko Mihanović ustvrdio je u nad‑
grobnom slovu da je Markova smrt gubitak ne
samo za intelektualnu Hrvatsku već da pred‑
stavlja nacionalni gubitak te citirao pritom
poznatu Matoševu misao da »hrvatska smrt
ima više ukusa od hrvatskog općinstva«.
misao Ivana evanđelista, s kojim je prisno
drugovao: »Ako ostanete u mojoj riječi, ui‑
stinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i
istina će vas osloboditi« (Iv 8, 31-32). Neka
bude, dakle, po njegovu.
Sve ove mnoge riječi koje mi nameće pri‑
goda Markove smrti sažeo je jedan od mnogih
koji su izrazili pismenu sućut u kratku formu‑
lu vjere i preobražene nade: »Božji su sudovi
nedokučivi. On vas utješio skorom nadokna‑
dom onoga čemu ste se nadali od pokojnika.«
Sve mislim da i onaj neobični osjećaj da
Marko nije ni umro, nego je odsutan te će
odjednom izbiti ispred nas onim svojim ne‑
čujnim, lebdećim korakom, izvire iz pravrela
nade da je život neuništiv.
VFT 26/1989, 3, 52-61:
Naši pokojnici
Z[vonimir] B[rusač]
+ O. Marko Mišerda
(5. 10. 1954 - 20. 6. 1989)
Znali smo da će Marko radi obrane svoje
doktorske disertacije potkraj lipnja ponovno u
Tübingen. No nekoliko dana poslije njegova
odlaska stigla nam je vijest da je bolestan. “S
Markom sam iz Rima razgovarao u subotu 17.
lipnja“, govorio nam je provincijal fra Antun
Badurina dan kasnije, vrativši se na Ksaver
s Generalnog kapitula. Klonulost povezana s
bolešću Marka je bila iznenadila, no u razgo‑
voru s fra Antunom bio je, kao obično, živ i
konkretan.
Marko je u vrlo teškom stanju - saznali
smo telefonom u ponedjeljak ujutro. Vijest je
zbog velike udaljenosti zvučala još tjeskobni‑
je. Pokušavali smo se približiti novom sazna‑
nju o njemu.
52
U utorak 20. lipnja 1989. došla je do nas
vijest. Umro je Marko. U bolnici u Tübinge‑
nu. Vijest je bila presnažna da bismo je toga
dana mogli primiti, prihvatiti. Nismo mogli
vjerovati. U samostanu na Ksaveru, u Odri, u
drugim našim kućama našli smo se okupljeni,
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
u muku, bez riječi, pod dojmom iznenadne vi‑
jesti, u mislima na Marka.
U srijedu ujutro zajedno su bila braća sa
Ksavera s provincijalom i s fra Božom Rim‑
cem, gvardijanom samostana u Odri gdje je
Marko živio poslije povratka sa studija. Još
jedan zajednički trenutak, još jedan susret s vi‑
ješću koja je duboko pogodila svakoga od naše
braće, svaku našu zajednicu, sve nas. Marko
je svojom osobnošću i djelovanjem bio izražaj
života naše zajednice, njezina bića. Zato smo
nenadani završetak njegova života doživjeli i
primili tako teško, neposredno, životno. Te sri‑
jede razgovarali smo o onome što treba učiniti.
Kako će tu vijest primiti Markova obitelj.
U petak 23. lipnja braći u Odri pridružila
su se braća sa Ksavera, sestre, susjedi samo‑
stana i nekoliko prijatelja da budu tu, uz po‑
kojnog fra Marka. Da ga dočekaju i pozdrave.
U rano poslijepodne običnog, tihog dana vra‑
tio se fra Marko među nas. Uz lijes u kojem
počiva, torba s njegovim knjigama i imenom.
Cvijeće.
Iz Njemačke je doputovao fra Alojzije Duv‑
njak, i sam donedavno u ovom samostanu.
U šutnji što je djelovala snažno pošli smo u
povorci prema samostanskoj kapeli. Osjećalo
se da je svatko imao nešto reći opraštajući se
s Markom. Ta šutnja bila je dubok razgovor.
I svatko je slušao ne bi li razabrao riječ što je
ostavlja Markova nazočnost. Marka smo pri‑
hvaćali i svatko ga je na svoj način poštovao
i volio.
Zajedno smo molili večernju molitvu.
Predvodio ju je fra Antun, provincijal.
Poslije smo slavili euharistiju. Čitali evan‑
đelje o zrnu što pavši u zemlju donosi rod. Fra
Božo Rimac govorio je ganut o Markovoj pri‑
sutnosti u životu kuće, o spremnosti da uradi
što je bilo potrebno, o vedrini što je s njim
ušla u samostan.
Oprostili smo se s Markom, pratili njegov
odlazak ne vjerujući da se nešto tako teško,
veliko, ozbiljno događa običnog dana, tu,
među nama.
47/2010, 1
Poslije sprovoda bila je na Ksaveru misa
zadušnica koju je predvodio o. provincijal.
Homiliju je održao prof. Ivan Golub. Po zavr‑
šetku mise nazočni su, posebno Markovi naj‑
bliži i oni što su na sprovod došli iz Poljica,
bili primljeni u samostanu. U susretu, pogledu,
pitanju, riječi ponovno se ogledalo ono što se
posljednjih dana događalo u skrovitosti srca i
misli svih koji su bili i živjeli s Markom.
U riječima kazanim i slušanim na sprovo‑
du, na oproštaju to je sačuvano najiskrenije,
kao dio života.
Antun Badurina: Posljednji ispraćaj
o. Marka Mišerde
Pripala mi je teška dužnost da govorim na
posljednjem ispraćaju subrata i prijatelja o.
Marka Mišerde u ime zajednice franjevaca
trećoredaca i u ime njegove obitelji – majke,
sestara i braće.
Marko je nedavno otišao u Njemačku, u
Tübingen, s dvije torbe knjiga i osobnih stvari
da u dogovoru sa svojim mentorom, novopo‑
svećenim stuttgartskim biskupom msgr. Walte‑
rom Kasperom obrani doktorski rad, a vraćen
nam je ovako u kovčegu s iste dvije torbe. Lau‑
reatus in coelo – tako je prokomentirao njegov
poštovalac i profesor o. Bonaventura Duda.
Krhki organizam nije izdržao napad otrov‑
nih bakterija koje su nesmetano vršile svoj
smrtonosni posao. Nevjerojatna i neočekiva‑
na smrt koja je potresla i zatekla u nevjerici
i čudu sve koji su ga poznavali prekinula je
jedan osobit životni put, koji je za nas veoma
mnogo značio, a još više obećavao.
Život i djelo. Taj životni put počeo je 5.
listopada 1954. u Rudinama u Dolcu Donjem,
dijelu ponosne poljičke republike, u obitelji
Josipa i Marije kojima je Bog darovao osmero
djece. Smrt ni dosada nije štedjela ovu obitelj.
Otac i dva brata dočekali su svoga Marka u
slavi nebeskoj.
U rodnoj je župi kršten, krizman i završio
osnovnu školu. U zajednicu franjevaca trećo‑
redaca primljen je 1968. i u Odri je završio
Srednju školu za spremanje svećenika. God.
1972/73. završio je novicijat u Krku i Zagre‑
bu te položio privremene zavjete.
Vojsku je služio u Puli i Kumboru (Boka
Kotorska) od 1973. do ožujka 1975.
Bogosloviju je završio diplomskim radom
»Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju« koji je
bio nagrađen i objavljen u časopisu Spectrum
1979, br. 1-2.
Svečane zavjete položio je 1978. u Odri, a
zaređen je za svećenika u Zagrebu 1980.
Iste je godine slavio mladu misu u rodnom
mjestu. Prve mladomisničke godine obavlja
pastoralni praktikum u Splitu.
1981. odlazi u Rim na studij biblijskih zna‑
nosti, a 1984. postiže licencijat zapaženim ra‑
dom »Osobitost psalama prema Atanazijevu
‘Pismu Marcelinu’«. Prelazi zatim u Tübin‑
gen na studij dogmatske teologije gdje je izra‑
dio opsežnu doktorsku tezu »Subjektivnost u
vjeri«.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
53
47/2010, 1
Markov sprovod je bio u ponedjeljak 26.
lipnja na groblju Mirogoj. Iz Poljica su došli
majka Markova, braća i sestra, rodbina i prija‑
telji. Iz naše Provincije svi koji su mogli doći,
većina naše braće. Iz grada velik broj subra‑
će redovnika i svećenika, posebno redovnica,
prijatelji, suradnici Markovi. Iz Tübingena, iz
župe u kojoj je fra Marko boravio, došli su žu‑
pnik gosp. Tomislav Begović, Markov doma‑
ćin i prijatelj, i predstavnica župne zajedni‑
ce. Obred je predvodio fra Srećko Badurina,
a prisutan je bio i mons. Josip Bozanić, novi
krčki biskup. Uz njih fra Antun Badurina, fra
Božo Rimac i župnik Markove rodne župe.
Na početku je u ime naše zajednice govorio
provincijal. Govorio je o Marku i o odjecima
ovog trenutka među nama. Kod groba je opro‑
štajne riječi izrekao prof. Ivan Golub. Marko
je s njim surađivao od studija u Zagrebu. U
ime Katehetskog instituta na kojem je Marko
predavao govorili su ravnatelj fra Josip Bari‑
čević i s. Blagoslava Lončar, polaznica Insti‑
tuta, a u ime doma i nazočnih iz Markova za‑
vičaja govorio je gosp. Nedjeljko Mihanović.
Usporedo sa studijem radio je i druge po‑
slove, sudjelujući u mnogim projektima, oso‑
bito u suradnji s prof. dr. Ivanom Golubom.
Jedan od prvih bio je »Hrvatski teološki termi‑
ni ‘Rituala rimskog’ Bartola Kašića« (1640),
jedan od zadnjih pripreme oko izdanja Biblije
Bartola Kašića.
Veoma je vrijedan njegov organizatorski i
pionirski posao oko stvaranja hrvatske teološ‑
ke biblio­grafije. Najprije je to bila Hrvatska
kršćanska bibliografija, koju su pokrenuli i
izrađivali studenti KBF u Zagrebu, no znatno
će se više angažirati na drugom projektu: Bi‑
bliographia sacra croatica (dosad objavljeno
za god. 1981-84), projekt koji bi imao okupiti
suradnike koji se teologijom i srod­nim disci‑
plinama bave profesionalno i stručno. I sam
je izradio nekoliko bibliografija koje, između
ostalog, mogu služiti za uzor za takav posao:
50 godina Bogoslovske smotre, 10 godina ča‑
sopisa Svesci itd.
Pisao je članke, recenzije (npr. o američkoj
Bibliji u Crkvi u svijetu, Pet svezaka Polji‑
ca itd.) i razne priloge te prevodio teološke
članke u Svescima, Crkvi u svijetu, Poljicima,
Vjesniku franjevaca trećoredaca itd.
Njegova vezanost za zavičaj rezultirala je
velikom zbirkom dokumenata »Spomenici
Gornjih Poljica do 1807. Prijepisi i regesti«
(Split 1981). Nastojao je sudjelovati u svemu
što se ticalo Poljica (o čemu će više znati Druš‑
tvo Poljičana). Zapaženo je njegovo sudjelo‑
vanje na simpoziju o Ivanu Paštriću 1986, s
referatom o »Paštrićevu poimanju teologije«.
Svome profesoru dr. Ivanu Golubu odužio
se iscrpnom bibliografijom radova i nadahnu‑
tom analizom njegove teološke refleksije i li‑
terarnih radova. Zadnja pisana djela su razgo‑
vor s novoimenovanim šibenskim biskupom
o. Srećkom Badurinom koji je objavljen u
knjizi »Prema novoj zrelosti« i pokušaj ana‑
litičke refleksije o biskupovu djelu i životu (u
navedenoj knjizi i u Vjesniku franjevaca tre‑
ćoredaca).
54
Pred godinu dana Marko je izabran čla‑
nom uprave svoje Provincije i malo-pomalo
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
preuzimao je razne zadatke i ulazio u sve pore
života zajednice. Pri povratku iz inozemstva
postao je članom zajednice Samostana sv.
Franje Asiškoga u Odri, započeo je predavati
Sv. pismo na Katehetskom institutu, planira‑
ti nove poslove u okviru Odjela za hrvatski
glagolizam novog Instituta za ekumensku te‑
ologiju i dijalog pri KBF u Zagrebu. Njego‑
va je budućnost – toga je bio svjestan – bila
okrenuta Zagrebu. Njegovi razgovori i njego‑
va soba bili su puni planova i projekata koji
su ostali tek u obrisima ili u nepouzdanom
sjećanju sugovornika. Osobito ga je zanima‑
la metodologija teološkoga rada i želio je na
samom početku već napisati i formulirati novi
pristup teologiji. Nacrt »Teologija u Hrvata«
stoji u fasciklu, s ispisanim naslovima po‑
glavlja i tek ponekom bilješkom. Želio se ba‑
viti osobito onim čime se nitko ne bavi. Nije
ga zanimala niti konkurencija oko istoga niti
predavačka karijera. Želio je živu teologiju,
okrenutu čovjeku, humanu i svjedočansku.
Crte profila. Sada kad je smrt povukla svo‑
ju zbrajateljsku crtu, uočavamo riječi, geste i
stavove o kojima ćemo još dugo morati raz‑
mišljati. Marko je postao vrstan znanstvenik
koji bi, uvjereni smo, da mu je bilo darova‑
no vrijeme i zdravlje, stekao i međunarodni
ugled. No Markova znanost to je nešto drugo.
Nije to postizavanje titule, već osobno moti‑
virano istraživanje istine i propitkivanje vla‑
stitoga bića, bilo da se radi o skupljanju do‑
kumenata o poljičkim korijenima, o uranjanju
u dubine Riječi, bilo o zanimanju za osobe s
kojima ga je vezao osjećaj duga, zahvalnosti
i prijateljstva.
Doučen u školi vrsnih učitelja, od kojih se
s nekima trajno družio, kao što su prorok Jere‑
mija, psalmisti, Ivan evanđelist, sv. Atanazije,
neizbježni Toma Akvinski, Melchior Cano,
Paštrić, Kašić, Newman, Moehler, Schoeben
i drugi - da o živima ne govorimo – stekao je
zavidan i čist duhovni profil, kome smo se ra‑
dovali kao učiteljskom i usmjeravateljskom...
1. Čvrsta i strastvena konstanta toga pro‑
fila jest traganje za osobnom i općeljudskom
istinom. Od bogoslovskih dana zaokupila ga
47/2010, 1
2. Iskustvo s istinom razvilo je u njemu
autentičnu humanost. Vrlo je brzo prošao put
mladenačkog nezadovoljstva sa starijima i
drugačijima i razvio je sposobnost uživlja‑
vanja, razumijevanja i prihvaćanja drugih.
Nije imao ambicija mijenjati druge jer ih je
umio opravdati. Umjesto toga nudio je tiho
svjedočenje životom bez nametanja i svoja‑
tanja. Umio je slušati i savjetovati, pomagao
je vidjeti realnost bez pristranosti. Oni koji ga
bolje znaju reći će da je stigao do opuštene
realnosti pune istine, ljubavi i brige za druge.
Pristajalo mu je ime: dušobrižnik!
3. Marko je pokazivao zrele crte odličnog
redovnika. On je prošao svoj razvoj – bon‑
hoefferovski rečeno od otpora do predanja.
Imao je osobna pitanja, krize, hod. Još u voj‑
sci zaokupila ga je dramatična istinitost moli‑
telja 39. psalma: »Ti čovjeku sve najdraže kao
moljac rastačeš.« To rastakanje dovelo ga je
do ozbiljnog iskustva prolaznosti te mu misao
na smrt nije bila strana. Pojedini znakovi, od
slike smrti nad krevetom u maniri baroknih
svetaca do recenzije studije na njemačkom o
»hrvatskoj smrti«, to potvrđuju. Jednako je
tako očitovao svoju nenavezanost na stvari i
svoju nezahtjevnost. Bio je siromah.
4. Može se reći i to da je Marko bio nosilac
nade. Ne mislim prvenstveno na činjenicu da
su brojni ljudi i institucije polagali u nj vlastita
očekivanja i doživljavali ga kao sasvim kon‑
kretnu i opravdanu nadu. Mislim na to da je on
isijavao nadu, optimizam, duševno bogatstvo
i životne mogućnosti i nije imao vremena biti
kritizer, defetist, prorok propadanja...
Mnogi će znati zapaziti i druge crte nje‑
gove produhovljene osobe koja je ponekad
ostavljala dojam kao da lebdi ili hoda u ne‑
materijalnom prostoru...
Pitanje o smrti. Na ovu se smrt nadvio naš
veliki i bolni zašto. U optici vjere u Provid‑
nost sve ima neki svoj očiti ili skriti smisao,
neku poruku i značenje.
Teško je nama pogođenima i malovjerni‑
ma otkriti ovih dana značenje smrti našega
brata Marka.
- Očito je tek da Bog pokazuje svoju moć‑
nu ruku koja je ponekad tako teška i nerazu‑
mljiva.
- Možda nas ovaj događaj okreće jedne k
drugima da bismo bolje shvatili kako je sva‑
ki čovjek dragocjen baš onakav kakav jest,
sa svojim granicama i mogućnostima, a ne
onakav kakvim ga »po svoju« zamišljamo ili
kakvim ga projektiraju razni društveni, poli‑
tički, moralistički i drugi projekti.
- Možda Bog želi osiromašiti i ponizi‑
ti naše nade i planove do jednostavne istine
ma kakva ona bila. Želi da računamo s njime
iznad i ispred svega i svakoga...
Stojimo s nerazumijevanjem i gorčinom
zbog gubitka našega brata, ali istodobno u
nama se rađa također iskonsko pristajanje
uz neobjašnjivi misterij volje Božje i preda‑
nje puno strahopoštovanja: Ti si nam, Bože,
Marka darovao – Ti si ga uzeo. On je tvoje
vlasništvo, Stvoritelju, on je tvoje dijete, Oče.
Želimo se osjećati, makar ranjeni, počašćeni‑
ma što si iz vrta njegove drage poljičke obitelji
i naše trećoredske zajednice ubrao ponajljepši
cvijet. Naša jedina i unisona molitva i želja
jest: da on bude dio tvoje slave zauvijek...
Zahvala. Dužan sam na kraju izreći riječi
zahvale svima koji su nam izrazili sućut zbog
Markove smrti.
Zahvaljujem liječnicima koji su se brinuli
za nj u Sveučilišnoj klinici u Tübingenu.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
55
47/2010, 1
je Ivanova rečenica: »Istina će vas oslobodi‑
ti« (8, 31). Taj motto varirat će Augustinovim
iskustvom što ga je tiskao na pozivnici za
mladu misu: »Svi koji nešto vole žele da je
istina ono što vole i kako se ne žele prevariti,
ne žele ni da se pokaže kako nemaju pravo.
I tako mrze istinu zbog onoga što ljube kao
istinu« (Ispovijesti, X, 23). Marko je vjerovao
u terapiju istinom i dobro je razlikovao istinu
od ideologije. Zato se u njemu razvio osobiti
oblik razumnosti i jednostavnosti, bez traga
namještenosti, koji je mogao zbuniti koliko je
bio običan, nenametljiv i čist.
Posebna hvala Markovu prijatelju vlč. To‑
mislavu Begoviću koji je bio svjedokom nje‑
govog tako brzog nestajanja i ustrajao uza nj
do posljednjeg časa.
Hvala msgr. Walteru Kasperu koji mu je
podijelio bolesničko pomazanje i župljanima
Nijemcima koji su Marka prigrlili kao svoga i
pratili ga molitvom i suzama.
Hvala njegovoj obitelji koja u svom veli‑
kodušnom darivanju sina i brata Bogu i nama
ustraje do kraja. Mi ćemo u ovom hrvatskom
središtu čuvati uspomenu na Marka i preda‑
vati je mladima na ponos i uzor.
Smrću onih koji su nam životom bliski i
dragi umire i dio nas samih. To se događa i
ovom prigodom.
Brate Marko, izmoli i nama sretni doviđe‑
nja kod Oca. Amen!
Plač nad učenikom. Nadgrobno slovo
Ivana Goluba
Prijatelji!
Marko je išao u Njemačku. Pohodio me pri‑
je toga. Stavio sam preda nj knjigu. O Ivanu
Paštriću. Njemu dragom, domorocu i teologu.
Zastao sam načas. Što da mu napišem na na‑
slovnici? Posegnuo sam za riječi što ju je Ivan
Paštrić zapisao o sebi: »Živ kao plamen.«
Ako Markov život treba staviti u jednu ri‑
ječ, onda bi možda ta riječ bila upravo – »živ
kao plamen«. Onda bi ta riječ bila – gorlji‑
vost. Marko je bio gorljiv. Gorljiv kada je pi‑
sao i kada je razgovarao. Gorljiv kada je čitao
i kada je molio. Gorljiv kada je istraživao i
kad se sretao. Gorljiv kada se opraštao, gor‑
ljiv u svemu.
56
Jednoga dana reče mi: »Meni se žuri.« Ni‑
sam tada razumio taj govor. Danas ga razumi‑
jem. Bila je to ona čudesna i tajnovita, nedoku‑
čiva pronicljivost koja je nazirala da joj ne pre‑
ostaje mnogo dana. Bila je to ona slutnja koja
je prepoznavala drugu obalu. Zato je Marko,
kako veli Pismo, u malo vremena ispunio puno
godina. Upisao se u ovu zemlju, u ovu Crkvu,
u ovu zajednicu. Upisao se u ova srca.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Marko nije otišao u Njemačku. On je oti‑
šao kući, otišao je u onu kuću o kojoj govori
evanđelje što ga upravo čusmo, u kojoj su –
kako Isus reče – mnogi stanovi. Tamo je oti‑
šao Marko.
Kad sam ono pred nekoliko dana na na‑
slovnici knjige o Paštriću napisao »živ poput
plamena«, nisam slutio da ću te riječi izgovo‑
riti kao epitaf, kao nadgrobno slovo Marku.
Ovo nije govor. Ovo je plač nad učenikom.
Nedjeljko Mihanović: Posljednji oproštaj
od prof. fra Marka Mišerde
U ovome tužnom trenutku opraštam se u
ime zavičajne postojbine fra Markovih drevnih
Poljica i svih njemu dragih Poljičana. S ovom
iznenadnom smrću našega dragog fra Marka,
Poljičani gube ne samo iznimno dobrog čo‑
vjeka i plemenitu dušu, nego i intelektualnu
darovitost vrsnog znanstvenika, koji je svojim
radovima obogaćivao našu hrvatsku teološku i
povijesnu znanost. Uza sve svoje znanstveno
bogoslovno usmjerenje, fra Marko je nalazio
vremena i za proučavanje prošlosti starohrvat‑
ske Republike Poljica, pa je ex propria diligentia objavio vrijednu knjigu povijesne građe pod
naslovom Spomenici Gornjih Poljica (Split
1981). Ta se knjiga u »poljiciani« odlikuje kao
zreo plod njegovih proučavanja poljičke stari‑
ne, glagoljaške baštine i naše starohrvatske na‑
rodne tradicije. U svojim povijesnim konklu‑
zijama fra Marko je izražavao izvorni narodni
duh i široku spoznajnu univerzalnost, pa smrt
ovoga intelektualno bistrog i mladog talenta
doživljavamo kao nacionalni gubitak.
I u ovome neumoljivom pohodu smrti po‑
kazuje se istinitom ona Matoševa duhovita
misao, da »hrvatska smrt ima više ukusa od
hrvatskog općinstva«. Tako nam je, eto, i ova
kobna smrt prerano iz naše sredine otela jed‑
nu finu i blagu osobu, jedno dobro i pleme‑
nito hrvatsko srce, čovjeka istak­nute duhovne
superiornosti i franciskanske jednostavnosti,
prirođene uglađenosti i otmjena vladanja. Ne‑
umoljivo su prekinute njegove životne osnove,
intelektualne zamisli i njegovi visoki ideali.
47/2010, 1
Manibus date lilia plenis (Vergilije) – pu‑
nim rukama prospite ljiljane na svježi odar
ovoga neporočnog mladog fratra, čista, uzor‑
na svećenika i časnoga glagoljaša.
Molimo smjerno, neka njegova duša poput
feniks-ptice pristupi svome Gospodinu, Kra‑
lju kojemu sve živi.
Neka mu u ovom panteonskom mirogoj‑
skom počivalištu, u kojemu doživljavamo
suzu bola i tajanstvo Vječnosti, neka mu u
ovome gaju sna i zaborava bude laka naša hr‑
vatska domaća gruda.
Oproštajni govor Josipa Baričevića
Dragi Marko,
Pred sedamnaest dana, neposredno pred
Tvoj odlazak u Tübingen, dogodio se naš
posljednji nedovršeni razgovor. Jedan od
mnogih kakvi su se događali prije Tvojih od‑
laženja tijekom sedamnaest godina našega
poznavanja. Zaželio sam da Ti bude sretno i
radovao se što ćeš nam se brzo vratiti. Da bi‑
smo nastavili razgovarati o tome što bi i kako
bi bilo dobro i potrebno misliti, govoriti, čini‑
ti i pisati: na Katehetskom institutu, u Odjelu
za hrvatski glagolizam, u Ekipi Symbolon, u
našoj redovničkoj zajednici, u našoj Crkvi...
Znam da bih u ovim trenucima najbolje
učinio da se u šutnji predam neshvatljivoj
tajni Tvoga posljednjeg odlaska te da se sa
strahopoštovanjem poklonim pred neiskazi‑
vim misterijem Božjega nauma s Tvojim i
našim životima. Ipak, ne mogu a da Ti, oso‑
bito u ime Katehetskog instituta, ne kažem
riječ dubokog poštovanja, prijateljstva i za‑
hvalnosti.
Hvala Ti, Marko, za Tvoju spremnost ko‑
jom si prihvatio da budeš profesor Svetoga pi‑
sma na našem Institutu. Hvala Ti za stručnost,
savjesnost, čovječnost te za diskretno i vedro
vjerničko svjedočenje, koje su u Tvome krat‑
kom profesorskom radu doživljavali studenti
i Tvoji kolege profesori koji su Te imali prili‑
ke u tom radu bolje upoznati.
Hvala Ti i za »odabrane teme« iz Novoga
zavjeta koje si mi dvadesetak dana prije svo‑
ga odlaska radosno predao da ih ugradimo u
program postdiplomskog studija na Institutu.
Među Tvojim dra­gim, posebno odabranim te‑
mama – o kojima si s našim budućim postdi‑
plomantima od jeseni ove godine želio razmi‑
šljati – jest i Tvoja najdraža tema kojom si traj‑
no, osobito posljednjih petnaestak godina, sve
dublje, sve potpunije i sve predanije bio obuzet
u svome razmišljanju, u svome govorenju i pi‑
sanju, u svome djelovanju: u cijelom svojem
življenju. To je tema VJERE kao osobnog iskustva: vjere kao osobnog iskustva povjerenja i
predanja ISTINI/misterijskoj zbilji Boga i čo‑
vjeka; vjere kao osobnog iskustva spoznanja
tako shvaćene Istine, spoznanja kojim bivamo
»pogođeni« i prožeti u cijelome svome biću i
u cijelome svome postojanju; vjere kao osob‑
nog iskustva svjedočenja, kao dosljednog i ne‑
sebičnog življenja onoga čime smo u cijelome
sebi prožeti, »pogođeni«, pokretani i nošeni.
Marko, kolega, subrate i prijatelju! Hvala
Ti za sve ono što si govorio, činio i bio, i za
ono što će od Tebe svjetlom i snagom Duha
uskrsloga Krista – u nama i među nama i dalje
živjeti.
Blagoslava Lončar: Zahvalno slovo
pokojnom profesoru Marku Mišerdi
Dragi naš profesore Marko!.
U ime studentica Katehetskog inistituta
opraštam se od Vas s ovih nekoliko riječi.
Teško nam je shvatiti da Vaš vedri i nasmi‑
jani pogled neće nikada više prošetati našom
predavaonicom.
Imali smo priliku i čast provesti s Vama je‑
dan semestar. Hvala Vam za svaki korak koji
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
57
47/2010, 1
Kao izdanak stare i plemenite poljičke
loze i baštinik starohrvatske, čakavske i gla‑
goljaške tradicije, fra Marko je u sebi duboko
osjećao duh naše hrvatske nacionalne misli i
kulture. U tome smislu on ulazi u onu časnu
plejadu poljičkih popova glagoljaša i prosvje‑
titelja, koji su u borbi pro aris et focis – za žr‑
tvenike i ognjišta, ulagali svoje životne ideale
i snagu duha.
ste učinili za nas, i za Božju Riječ koju ste
nam s ljubavlju prenosili kao profesor, sveće‑
nik i redovnik.
Isus je govorio i tumačio Lazarovu smrt.
Rekao je da će se Bog proslaviti. I ova smrt,
Markova, ima tumačenje u Isusovoj besjedi.
Pojavili ste se kao meteor. Zabljesnuli i ne‑
stali. Ali ostavili ste nam dio svoga znanja i
oduševljenja za Božju Riječ. Često ste nam
ponavljali: »Riječ Božja je zahtjevna i ozbilj‑
na. Ona je život, na nju se može osloniti.«
Braćo, sestre i prijatelji! Isus je stao nad
Lazarovim grobom i pozvao ga: »Ustani,
iziđi!« Stat će i nad Markov grob u onaj dan
pred kojim više neće biti ni jednog dana. U
onaj dan iza kojega će biti svi dani.
Vaš nagli odlazak velika je tajna za sve
nas. Rješenje je moguće naći jedino u Kristu,
koji je za sebe rekao: »Ja sam USKRSNUĆE
i ŽIVOT.«
U onaj dan stat će Isus nad grob i reći: »Izi‑
đi!« Reći će.
Prave smrti i nema za one koji su ispunje‑
ni vjerom u Uskrsloga Gospodina. Zato ćemo
umjesto tuge razlijevati nadu. Umjesto jecaja
pjevati Uskrslomu.
Uživaj u punini ljubavi Božje i milini doma
Gospodnjega, dragi naš profesore Marko!
U miru tvoga Mirogoja i spokoju tvoga
humka, dragi Pokojniče, Gospodin Ti bio
MIR i USKRSNUĆE!
Homilija Ivana Goluba na misi zadušnici
Majko, braćo, sestre, subraćo, prijatelji!
»I zaplaka Isus«, čuli smo, pisano je. I za‑
plaka u ono davno vrijeme nad jednim gro‑
bom, nad grobom prijatelja, Lazara.
»Gle, kako ga je ljubio«, rekli su oni koji
su se našli u Betaniji. Onaj tko bi danas vi‑
dio nas zaplakane zbog Marka rekao bi isto:
»Gle, kako su ga ljubili!«
A gdje je danas Isus? Danas kada se je
zatvorio jedan grob, kada se zaklopila jedna
raka – pokojnog Marka. Gdje su Isusove suze
danas? Vidim ih. Vidim ih na vašim obrazi‑
ma. U vašim i svojim očima. Naše suze Isu‑
sove su suze. Naš plač Isusov je plač. Danas,
kao nekoć nad Lazarom, zaplakao je Isus.
58
A ovom trenutku vjere ne mogu sakriti i
ne mogu ne kazati kako sam jutros potresen
pristupio Markovoj majci: »Majko!« Rekla je
samo jednu riječ: »Bogu hvala!« To se zove
vjera.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Miroslav Barun: Sjećanje na pokojnog
o. Marka Mišerdu
Pojavio se posljednji put u Njemačkoj. Ja‑
vio se nekolicini subraće. I nestao. Nismo se
pravo ni susreli. Ni ispričali – što je on volio.
Eto, pod tim dojmom živimo mi koji smo za‑
dnjih nekoliko godina živjeli u njegovoj blizi‑
ni. Teško nam je vjerovati da neće opet doći
za Božić, za Uskrs... Kao što je običavao, a mi
na to navikli i tome se veoma radovali.
Živoga ga je susreo samo pisac ovih reda‑
ka. Čuvši da je o. Marko ozbiljnije bolestan
– kao najbliži subrat – otišao sam ga oba‑
ći. Usput sam poveo sa sobom i svoga stri‑
ca Borisa, župnika u Gründringen-Nagoldu,
nedaleko od Tübingena. Bilo je to 19. lipnja
poslije podne. Svratili smo k vlč. Tomislavu
Begoviću. On nas je poveo do Marka. Prizor
je nevjerojatan. U sobi za intenzivnu njegu.
Leži na krevetu nepomičan, prikopčan za naj‑
modernije aparate. Imao sam dojam: odvojen
od pojavnoga svijeta. Ne usuđujem se stoga
remetiti mu sveti mir. Da ne bi Tomislava, ne
bih znao kako bih se ponašao. On mi reče:
»Javi mu se, prepoznat će te.« Priđoh bliže.
Uhvatih ga oprezno i koliko sam mogao njež‑
nije za ruku i izgovorih njegovo ime – Marko!
On otvori oči, zadnjom snagom se malo okre‑
nu prema glasu koji ga zove i prepozna me.
»Miroslave, ti si«, mogao sam još dobro čuti.
»Da, ja sam. Došao sam te vidjeti. Čuo sam
da si bolestan, a mi se nadali da ćemo kod
našega gvardijana Alojzija u srijedu slaviti
njegov imendan. Budi hrabar. Ti si mlad, nad‑
vladat ćeš uz Božju pomoć ovu bolest. Gdje te
47/2010, 1
Prepuštali smo mjesto u sobi liječnicima,
sestrama, braći. Željeli su mu pomoći. To se
vidjelo. Onda bi oni opet prepuštali prostor
oko kreveta nama. Gledali ga, potiho molili.
Što? Pa čudo ozdravljenja, jer se ne želimo
pomiriti s rastankom.
Ipak, rastali smo se. Pokušao sam opet
prići mu na isti način kao i na početku ovog
susreta. I ponovilo se isto. Marko je mogao i
vidjeti nas i još po koju riječ izgovoriti. Rekao
sam mu na rastanku: »Bilo bi mi najdraže da
možeš i ti s nama na naš zajednički sastanak u
srijedu na Alojzijev imendan.« I još jedan, uz
veliku muku, pogled prema nama te još veću
muku posljednje riječi koje sam čuo od pok.
Marka: »Pozdravi braću i čestitaj Alojziju.«
Tomislav je ostao. Ostao i nadao se. Nas
skoro svakog sata obavještavao. I glas mu je
bio sve slabiji. I vijesti o Marku sve slabije.
Da! Drugačije se i ne može ponašati prijatelj.
On mu bijaše zaista prijatelj. »Veliki« je ov‑
dje suvišno. Dosta je biti prijatelj.
Javljao sam svoj subraći po Njemačkoj o
Marku. Nitko mi nije htio, ili nije mogao vje‑
rovati. Odmah sam javio i o. provincijalu. Ni
on se nije odmah snašao. Vijest je proslijedio
Markovoj rodbini, no bolest je napredovala
takvom brzinom da vijest o njoj nije ni stigla
do sve bliže rodbine: uspjelo se javiti samo
braći, a drugima je vijest o smrti bila ujedno
i prva vijest.
Ivica i ja smo se uputili prije podne k Mar‑
ku. Nadali smo se da ćemo imati sreću još
koju riječ s njim izmijeniti. Ali i strepili smo.
Jer vijesti su dolazile od vlč. Tomislava, od
Ćipe preko njegove rodice i hrvatskih sestara
koje tamo rade, da je Marko na umoru. Prekr‑
cane ceste i munjevita i nemilosrdna agresija
bakterije staphilococus aureus nisu nam do‑
zvolile da ga više živa vidimo. Vidjeli smo ga
potpuno utonulog u mir: mir s Bogom.
I liječnik je bio na muci kako nam obrazlo‑
žiti da Marko nije mogao ostati živ nakon tako
opake zaraze. Rekao sam liječniku: »Doktore,
zar od bakterija u Evropi, u Tübingenu umire
mlad čovjek?« - »Tragedija, ali nažalost i to
se dogodi«, bio je kratak odgovor.
Tomislavu, Ivici i meni liječnik je pokušao
i šire obrazlagati kako se to sve kod pok. Mar‑
ka zadnjih dana, pa i nekoliko tjedana odvi‑
jalo.1 Odrazgovarali smo još o nekim tehnič‑
kim i proceduralnim pitanjima i uputili se u
Kirchentellinsfurt da uredimo sve za prijevoz
posmrtnih ostataka u Zagreb - u odmovinu Hrvatsku na vječni počinak. Bili smo u stal‑
nom kontaktu s Provincijom u vezi s time. S
vlč. Tomislavom smo dogovorili i liturgijski
oproštaj od pok. Marka. Bilo je to u četvrtak
u 17 sati u župnoj crkvi u Kirchentellinsfurtu.
S nama su pošle iz Baden-Badena i s. Ve‑
drana i s. Jelena. Priredile su vrlo lijep buket
cvijeća i svijeću s natpisom oproštaja subra‑
će iz Njemačke. Kao delegat provicijala za
Njemačku predvodio sam misno slavlje u
Urednikova napomena: Bolnica je poslala kratak
liječnički izvještaj (22.6.1989.), u kojem se kaže: »Oko
14 dana prije smrti pacijent je zadobio ubod nekog kukca u
leđa.
Prije 5-6 dana pojavila se oteklina na lijevom koljenu,
a malo nakon toga i visoka temperatura. Pacijent je
18.6.1989. uvečer primljen u našu Kliniku sa znako‑
vima akutnih otkazivanja bubrega pri miolizi.
Kad je broj leukocita pao na 2000/mikrolitar i nastu‑
pila izrazitija trombopenija i periferna krvna slika s
pomakom nalijevo i gnojenje koštane srži, odmah je izvršeno
kulturiranje svih tjelesnih izlučevina.
Stanje pacijenta naglo se pogoršavalo te se moralo
početi s pomaganjem disanja i primijeniti katekolan‑
tine. Započeta je antibiotička terapija tetraciklinom,
sumnjajući da se radi o leptospirozi. 12 sati kasnije
dodan je imipiem i gentamycin.
Usprkos svim mogućim intenzivnim medicinskim
mjerama, pacijent je umro 20. 6. 1989. Patološkoanatomski nalaz pokazao je septikopiemiju s apsce‑
sima u svim organima. Pola sata iza smrti pacijenta te‑
lefonski je priopćen prvi nalaz krvi staphylococcus aureus.
Pacijent je umro usljed staphylococcus aureus. Nisu jasni
počeci i razvitak sepse i nije pronađen uzrok nestanka imu‑
niteta.«
1
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
59
47/2010, 1
najviše boli?« Eto, to sam uspio reći i vidjeh
da se bolje osjeća u svom miru, u koji je od‑
mah utonuo. Moj stric Boris još uvijek je pod
dojmom onoga što vidi i obrati se meni i vlč.
Tomislavu riječima: »On umire! Podijelite vi
njemu svete sakramente! On umire, što ne vi‑
dite?« Makar i vidjeli, nismo htjeli vjerovati.
Radije smo se još nadali životu. Boris je opet
ponavljao isto, kao iskusan svećenik koji je
uz tolike bolesničke postelje ostajao do kraja.
koncelebraciji s našom subraćom fra Ivanom
Baduri­nom, fra Alojzijem Duvnjakom i fra
Božom Bugarijom. Koncelebraciji su se pri‑
družili i vlč. Ivan Plješa, vlč. Stipe-Ćipa Dukić,
vlč. Mihael Rodić, salezijanac, i, naravno, do‑
maćin vlč. Tomislav Begović. Na svetoj misi
se okupila mala hrvatska zajednica koja živi u
toj župi. Čuvši za smrt pok. Marka, na misu
je došao i naš Ratko Badurina iz Stuttgarta te
Nada Kolić, pastoralna suradnica iz Vaiblinge‑
na. Homiliju je održao fra Ivan Badurina. Nije
krio pred Bogom neshvaćanje za ovakav gubi‑
tak naše fratarske zajednice. A kako drugačije
možemo i smijemo odgovoriti Bogu nego: Ti
znaš najbolje. Neka bude volja Tvoja!
Ja sam zahvalio njemačkoj župi i župljani‑
ma za sve što su za pok. Marka učinili. Puna
crkva na oproštaju bila je dokaz da su ga volje‑
li. Zahvalio sam i njegovim bližim prijateljima.
Posebno sam se obratio vlč. Tomislavu i za‑
hvalio mu za sve, a najviše za prijateljstvo koje
ga je vezalo s Markom. Rekao sam: »Izgubili
smo Marka, a dobili smo tebe za prijatelja cije‑
le naše zajednice.« Dao mi je znak da je tako.
Iza našeg hrvatskog oproštaja crkvu je po‑
punila njemačka zajednica. Došao je i Mar‑
kov profesor biskup Kasper. Predmolio je
molitvu za pok. Marka i izgovorio nekoliko
toplih riječi o svom đaku.
Iza molitve prišao sam mu i zahvalio mu u
ime Provincije i u ime naše zajednice u Nje‑
mačkoj što je naš Marko mogao biti njegov
učenik, posebno za sakramente umirućih koje
mu je podijelio i za pažnju koju je pokazao
došavši i na oproštaj od pok. Marka. S bisku‑
pom smo se zadržali još nekoliko minuta i
oprostili se od našeg Marka.
Po dogovoru fra Alojzije je ostao u Tübin‑
genu i iste noći u pratnji pok. Marka su pove‑
zli u domovinu.
60
Kao mlad teolog želio je upoznati Boga da
bi ga i drugima pokazao. Vjerujem da se sada
i on slaže s neumrlim Augustinom koji reče:
»Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno
je naše srce dok ne otpočine u tebi.«
Neka dobri Bog bude njegov mir!
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Petar Bašić: Bibliografija radova Marka
Mišerde
[Izostavlja se jer je sve integrirano u noviji prilog, v. str. 2939]
VFT 27/1990, 2-3, 59-60:
Zvonimir Brusač
Moji susreti s Markom
Prigodom prve obljetnice smrti
fra Marka Mišerde
Prvi moj susret s Markom bio je za moga
školovanja, u Odri. Bio sam novi sjemeništarac. On je, u mornaričkom odijelu, razgovarao s nekim u predvorju samostana. “To je naš
bogoslov”, rekli su mi. Nisam odgovorio ništa.
Činilo mi se da mu odijelo lijepo stoji.
Nekoliko godina kasnije, u jesen 1979., postao sam bogoslov na Ksaveru. Marko je bio
među mladomisnicima. Bogoslovska zajednica velika. Prvih mjeseci jutarnju su predvodili
stariji. U Markovu tjednu naučio sam od njega
novu riječ. Religioznost. Stavljao je u pitanje
tu, meni se onda tako činilo, tako razumljivu
temu. Tog jutra molili smo, po njegovu izboru, “Gospodine, nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.” Svako moje kasnije moljenje ovih stihova pratilo je sjećanje na
Markovu jutarnju.
Iz te godine ostala mi je u sjećanju Markova soba na mansardi. Govorila mi je i kad njega ne bih zatekao u njoj. Iznenadio sam se kad
sam prvi put vidio Marka kako, u radničkoj
odjeći, rukuje strojnom pilom u našem parku.
Što je to književna večer potpuno sam,
čini mi se, spoznao te godine na Ksaveru. Bila
je večer poezije Nikole Milićevića. Marko je
predstavljao “Ruke pune mošta”. Poseban
ugođaj u staroj blagovaonici.
Sljedeće, 1980. godine bila je Markova
mlada misa u Poljicima. Prvi put sam bio u
tom kraju, s tim ljudima. Slavonac u kamenjaru. Prije mise govorila se Milićevićeva
“Elegija za moje mrtve”. Tada sam prvi put
osjetio da je poezija živa riječ. Bilo mi je dra47/2010, 1
U Markovoj kući nove impresije. Uza svu
zauzetost oko priprave pitaju me trebam li što,
kako me se doima njihov kraj. Ušao sam načas
u kuću. U predsoblju polica s Markovim knjigama. Godinu kasnije, u svibnju, bio sam zapisničar na sastanku koji je on pripremio i na kojem
je utemeljena “Bibliographia sacra croatica”.
Iste godine, ujesen, umro je Markov otac.
Došli smo iz Zagreba. Marko je govorio opro‑
štajnu riječ. Plakao sam. Divio sam se Mar‑
kovoj hrabrosti. Markove su riječi zabilježene
u našem glasilu, no dugo poslije toga nisam
ih imao snage čitati. Te jeseni Marko je već
bio u Rimu. Koji put sam ga ljeti zatekao na
Ksaveru, u hladu samostana, nešto proučava.
Iz Njemačke je dolazio češće. Jedne večeri
govorio je o problemu koji obrađuje u svojoj
diser­taciji. Shvatio sam: da ga bolje razumijem, trebao bih čitati njegov rad s Fakulteta u
Zagrebu, o „iskustvu vjere u Četvrtom evanđelju“. U njegovoj nazočnosti bivalo mi je jasnije kakav sam, da imam drukčiji odnos prema radu, prema vremenu, da nemam...
Bonaventura Duda. Govorio nam je o svojim
susretima s Markom. “Nedavno sam bio s njim
u Odri. Razgovarali smo o njegovoj disertaciji.
Radovao sam se Markovu povratku. Marko govori jednostavno a jasno, bez poze, suvereno.”
Mosorska vila. Tromjesečni časopis za kulturu (Omiš) 1991, 2,
156‑158:
Ivan Golub
Putopis od Omiša do Rudina
Sjeni Marka Mišerde
Omiš
Sjemenište u Priku
SEMINARIVM HOD ILLYRICVM
AD MDCCLXI EXC.
I zastava ona vrh hridi Babljače.
Pucali su na ljude
nisu je mogli skinuti
u davno vrime ono.
Među inima učio ovdje Don Frane Bulić.
Jednom zgodom pozvali smo ga, kao našeg svećenika-studenta, na susret sa sjemeništarcima. „Moje druženje s knjigom počelo je
davno“, započeo je.
Dolazimo na Pavića most.
Alfonzo je znao da je iz Dalmacije
i doznao i sišao s konja
i poljubio zemlju rodnu,
napisao i povijest Poljica.
Vrhdol
Blato na Cetini
Odavde je knjižar Strižić.
Odatle Jozo Laušić.
Ljeti 1988. molio me da surađujem u bibliografiji. Ujesen me, kao vijećnik, pitao bih li
bio članom komisije za redovnički život. Pristao sam. „Za život“, rekao sam u sebi poslije
razgovora.
Loza u kamenu
Povorka jablana uz Cetinu
Odrazuju se u rijeci jablani
Gledaju se u vodi ljepotani
Loza njegovana
Lani, u proljeće, svratio sam u Odru. Marko je dovršavao svoj novi dom. Iznenadila me
brižljiva uređenost njegove sobe. Na policama, s poštovanjem, miruju knjige. Jedna na
stolu. Sjedo­smo. Pohvalih mu stan, za razgovor se nisam osjećao spremnim.
Pohodili smo Svetog Franu na
Rudinama
i dom Mišerdinih u sjeni zvonika
Našli majku sa sinovima, unucima i
Marka popa glagoljaša.
Prije godinu dana, ha dan tužne vijesti, na‑
pisao sam: “Marko. Realan a temperamentan,
vidovit, marijiv i drag. Vjernik i intelektualac.”
Marko je volio Pismo,
knjige i listine,
mosorske planine.
Volio je lica
Uvečer toga dana posjetio nas je, tužne, o.
Post scriptum:
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
47/2010, 1
go što sam o mladoj misi za Vjesnik mogao
iskreno napisati: “Marko je predvodio slavlje
Euharistije. Sav u tome.”
61
ali da li išta više
nego Poljica?
Prilog: Homilija provincijala fra Bože
Sučića na misi zadušnici
Nisu znala onog vrućeg ljeta
da će Marko do dva ljeta
otić s ovog svijeta
nisu znala dva putnika
Slavko Kovačić i az Ivan.
Draga majko, braćo i sestro našega fra
Marka! Draga redovnička raćo!
Omiš – Rudine, 1. kolovoza 1987.
VFT 31/1994, 2, 49‑50:
Zvonimir Brusač
Peta godišnjica smrti fra Marka Mišerde
Prigodom pete godišnjice smrti u Zagreb
su u samostan u Odri došli fra Markova maj‑
ka, sestra i dva brata. Posljednji su put bili pri‑
je rata, 1990.
Na spomendan 20. lipnja poslijepodne
održana je na fra Markovu grobu na Mirogoju
molitva u kojoj su uz njegove sudjelovali pro‑
vincijal fra Božo Sučić, fra Vlatko Badurina,
fra Anto Garić i fra Zvonimir Brusač. Uvo‑
deći u molitvu fra Zvonimir je kazao: “Peta
je godina kako fra Marko nije među nama i
s nama u ovom vremenu, na sadašnjem putu.
Pet ljeta od onih lipanjskih dana potresenosti,
zapitanosti, žalosti. No Marko je ostao jedna‑
ko blizak i jednako rječit porukom svog duha,
djelovanja i žara. Danas smo mu opet došli
da budemo ovdje s njegovim najbližima, da
se sjetimo njega i svega što nas s njim veže.
Želimo se susresti u vjeri i molitvi i čuti Božju
riječ rasvjetljenja i utjehe.”
62
Čuli smo u evanđelju kako dva učenika do‑
živješe Isusovu muku i smrt. Rekoše: “Bijaše
on prorok silan na riječi i djelu... mi se nada‑
smo...”
Imajući u vidu osobine fra Markova ka‑
raktera i talente kojima ga je Bog obdario a
koje je on tako marljivo razvijao i umnažao,
svi smo s pravom u njega polagali nade i oče‑
kivali plodove njegova spremanja i rada. No
Bog je imao svoje planove i, kako u oproštaj‑
noj riječi kaza tadašnji provincijal fra Antun
Ba­durina, «iz vrta njegove drage poljičke
obite­lji i naše trećoredske zajednice ubra po‑
najljepši cvijet».
Okupili smo se da u obiteljskom krugu ob‑
novimo uspomenu na život i smrt našeg fra
Marka. Ovdje je njegova obitelj u kojoj se ro‑
dio i mi, njegova redovnička obitelj. Marko je
živio i za jednu i za drugu obitelj. Jedni i drugi
smo mu se radovali, ponosni što smo ga imali.
Ovim mu susretom iskazujemo svoje poštova‑
nje. Marko nas i sada povezuje i zbližava. Ne
možemo sve svoje osjećaje pretočiti u riječi.
Znamo da i šuteći slično mislimo i osjećamo.
Čuli smo, dva su učenika poslije svojih ja‑
dikovki prepoznali Isusa u lomljenju kruha.
Želimo u ovoj euharistiji, u ovom lomljenju
kruha moliti za fra Marka i u njegovu životu i
ranoj smrti prepoznati Božju dobrotu.
Spomen je završio molitvom: “Gospodine
Isuse Kriste, Spasitelju i Učitelju, tvoje je srce
gorjelo od ljubavi prema Bogu i braći ljudi‑
ma. Tvoja ljubav u poslušnosti Ocu vodila
te do muke i smrti. Molimo te danas za na‑
šeg dragog sina i brata Marka, tvog učenika i
svjedoka. On je bio tvoj prijatelj i tražio tvoju
blizinu: neka se u svoj punini i radosti ostvari
njegov susret s Tobom.”
Molimo također da se i nama otvore oči te
osmislimo svoj život u radu, zalaganju, ljuba‑
vi i predanosti i povjerenju u Boga.
Poslije molitve slavila se u Odri misa za‑
dušnica koju je predvodio provincijal fra
Božo Sučić, a nakon mise bila je samostanska
večera s fra Markovom obitelji.
20. lipnja 1999. navršilo se 10 godina
od smrti našega fra Marka Mišerde. Na pri‑
jedlog Markove rodbine uobičajeni spomen
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
VFT 36/1999, 1‑3, 49‑51:
P[etar] B[ašić]
Deseta obljetnica smrti fra Marka Mišerde
47/2010, 1
Nakon pohoda grobu na Mirogoju, pro‑
slavljena je euharistija za pok. Marka u samo‑
stanskoj kapeli u Odri. Predsjedao je i održao
kratku prigodnu homiliju provincijal fra Petar
Grubišić. Koncelebrirali su još domaći fratri
iz Odre fra Josip Baričević, fra Petar Bašić
i fra Ilija Živković te sa Ksavera fra Vlatko
Badurina i fra Joso Živković. Od fratara su
sudjelovali još fra Krsto Sikirić i fra Paško
Redovniković te dvije redovnice, s. Mladen‑
ka Matić i s. Miranda Škopljanac‑Mačina. Na
kraju mise prigodna sjećanja na Marka iznio
je fra Petar Bašić. Nakon euharistijskog slav‑
lja bio je zajednički objed i prijateljsko dru‑
ženje.
Prilog: Neka sjećanja na fra Marka Mišer‑
du (fra Petar Bašić)
Pojam sjećanja ili spomena u Bibliji je je‑
dan od ključnih pojmova pa je i za nas kršćane
važan ‑ to je nešto što je duboko ukorijenjeno
u naše ljudsko iskustvo. Današnji brzi ritam
života međutim ugrožava mnoge vrijednosti
pa je i ova u opasnosti.
Danas smo se okupili još jedanput radi sje‑
ćanja na pok. Marka, ovaj put prigodom 10.
obljetnice njegove smrti. Marko je bio dovolj‑
no uočljiv u svemu što je radio pa je sjećanje
na nj lakše podržavati da ostane trajnije nego
je to inače.
Ovo što ću iznijeti svima je više ili manje
poznato, ali kad je riječ o sjećanju, mi se i
sjećamo poznatih stvari: sjećamo se prošlih
događaja i osoba s kojima smo bili povezani.
Odavno je bio zamišljen zbornik Markovih
radova, a tu bi onda došao i pregled njego‑
va života i rada ‑ ovo su upravo neke crtice
o tome.
Prije toga podsjećam da je o Marku govo‑
reno i pisano: najcjelovitije u našem Vjesniku
prigodom njegova pokopa (VFT 1989, br. 3;
v. ovdje str. 50-58):
Uvodnik pod naslovom “A mi se nadasmo”
napisao je ondašnji provincijal fra Antun Ba‑
durina, a prigodne govore tijekom pokopnih
obreda i mise zadušnice održali su: Antun
Badurina, Ivan Golub, Nedjeljko Mihanović,
Josip Baričević i Bogoslava Lončar, a Miro‑
slav Barun poslao je pisani prilog za Vjesnik.
Na kraju je i cjelovita bibliografija Markovih
radova (sastavio Petar Bašić). Iz našega Vje‑
snika valja još spomenuti prilog Zvonimira
Brusača prigodom prve obljetnice Markove
smrti “Moji susreti s Markom” (VFT 1990,
2‑3, 59‑60; v. ovdje str. 58).
U spomenutim napisima govoreno je o
Markovu životu i radu. Jasno mi je da nekoga
ne treba vrednovati samo po onome što radi
ili što je uradio. To za Marka još više vrije‑
di. On je djelovao i na druge načine, naprosto
svojom prisutnošću.
Ovdje se ipak ograničavam na neka sjeća‑
nja o njegovu znanstvenoistraživačkom radu.2
Od Markovih pisanih radova podsjetio bih
na tri ‑ svaki od njih na svoj način govori o
Marku:
1. Spomenici Gornjih Poljica (Split 1981).
Tu se donosi, što u kratkom regestu, što u cije‑
losti, gotovo 1200 raznih dokumenata. Većina
je tih spisa u privatnom posjedu raznih poje‑
dinaca i prema tome na putu da se rasprše i da
nezaštićeni propadnu, a što je ušlo u ovu zbirku
spašeno je i stavljeno na raspolaganje istraživa‑
čima. Tko se nije bavio sličnim poslom jedva
može zamisliti kolik je trud trebalo uložiti da
se ta opsežna raspršena građa pronađe, prepiše
i obradi. Nakon svega toga nastalo je skromno
izdanje, knjiga umnožena ciklostilom u 280
primjeraka. Ali svrha je ipak postignuta.
2. Zatim bih spomenuo jedan članak ko‑
jemu se zapravo ne sjećam točno naslova.
2
Cjelovitiji prikaz trebalo bi napisati, a dotle neki uvid može se
steći iz Uvodnih napomena uz Bibliografiju Mišerdinih radova,
v. str. 30
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
63
47/2010, 1
obilježen je sutradan, u ponedjeljak 21. 6.
Kako je riječ o 10. obljetnici, iz njegova su
kraja došli u većem broju: uz majku Maru
braća Vice, Nediljko i Mate te sestra Zdravka
i druga rodbina i prijatelji. Markova rodbina
dala je izraditi za ovu prigodu posebnu ukrsnu
vazu, izrađenu od kamena iz rodnoga kraja.
Spominjem ga samo zato što je i to za Marka
karakteristično. Tema je tumačenje psalama
kod sv. Atanazija. U vezi s tom temom Mar‑
ko je nešto naslutio i znam koliko je knjiga i
članaka pretražio da bi to mogao provjeriti i
znanstveno obrazložiti.
3. Na trećem mjestu spominjem doktorsku
disertaciju koju nipošto ne valja zaobići. Tu
je bez ikakve dvojbe uložio najviše energije,
a uloženo je vrlo mnogo. Dosta je samo proli‑
stati knjigu i vidjeti što je sve trebalo proučiti,
a onda i sve informacije koje se donose kao
rezultat istraživanja. Pročitat ću odlomak iz
jednog prikaza te knjige (prikaz je predan za
tisak):
“Sadržaj knjige vrlo je aktualan. Poziva‑
nje na osjećaj vjere/osjećaj vjernika (sensus
fidei/sensus fidelium) danas je vrlo često, ali
nerijetko i nedovoljno određeno. Autor je sebi
postavio kao cilj istraživanja u prvom redu
smjestiti raspravu o tome u povijesni kontekst
(prvi dio, moglo bi se reći povijesni), zatim
izložiti prve pokušaje usustavljenja (drugi
dio) i skicirati status quaestionis, dodajući
i nemalen vlastiti doprinos i dajući poticaje
da se istraživanje nastavi. Osim teme koju
obrađuje autor neprestano pokazuje da mu je
jako stalo i do teološke metode, i zacijelo je
i u tome značajan doprinos ovoga djela. Rad
je u svim pojedinostima temeljit i domišljen,
metodološki uzoran, govor jezgrovit i iznijan‑
siran, bez ičega suvišnog. Može se sa svom
sigurnošću reći da je ovo uistinu značajan pri‑
nos proučavanju izabrane teme (što je “osje‑
ćaj vjere” i koje mu teološko značenje treba
dati), a rad može biti poticajan i za proučava‑
nje drugih teoloških pitanja.”
Ovdje bih naglasio dvije pojedinosti koje
se prepoznaju u knjizi, ali i u cjelokupnom
Markovu radu: 1) Marku je jako stalo do
teološke metode i 2) njegov rad otvara vra‑
ta drugima, stvara preduvjete i daje poticaje
drugima.
64
Marko je shvaćao brzo i djelovao brzo. U
svemu što je radio gledao je daleko naprijed.
To se jasno vidi i po izboru knjiga i članaka
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
koje je skupljao, po bilješkama koje je zapi‑
sivao, po projektima koje je razrađivao. I na
samom kraju kazao bih da je znakovit i sam
izbor studija koji je završio: magisterij iz bi‑
blijskih znanosti (na Biblijskom institutu u
Rimu) i doktorat iz dogmatske teologije (u
Tübingenu). Marko je zapravo u svemu što je
radio bio prepoznatljiv i zato je svaka pojedi‑
nost zanimljiva i korisna za ocrtavanje njego‑
va lika.
VFT 41/2004, 3‑4, 207‑212:
Ivan Golub
“Ovo neka se zna”
O pedesetoj obljetnici rođenja Marka Mišerde
Napomena: Taj je tekst uključen u noviji prilog (v.
str. 19.-25.) pa se ovdje izostavlja. A evo kako se u bilješci na dnu stranice objašnjava njegov nastanak:
* Ovo je govor, nešto proširen, što ga je
održao red. prof. emeritus dr. Ivan Golub na
Sastanku Poljičana iz Poljica i iz Zagreba u
Muzeju Mimara u Zagrebu 22. studenoga
2004. u 17,30.
Tom prilikom su predstavljene dvije knjige
o Poljicima. Jedna je Marka Mišerde «Spome‑
nici Gornjih Poljica». O knjigama su govorili
akademik Josip Bratulić, dr. Jure Krišto, a o
Poljicima i slavnim Poljičanima čl. suradnik
Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti dr.
Nedjeljko Mihanović. Slijedila je priredba bi‑
ranja kneza Poljica, igrokaz, kolo i zakuska.
Uvod je prilagđen okolnostima, pa evo i toga dijela:
Časni i počasni dični Poljičani!
«Ovo neka se zna». Tim bi riječima započi‑
njale pojedine isprave pisane u Poljicima, što
ih je Marko Mišerda marno skupljao po po‑
ljičkim kućama. Dr. Petar Bašić, profesor na
Katedri Ekumenske teologije Katoličkog bo‑
goslovnoga Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Markov subrat, suradnik i prijatelj netom mi je
dao zatraženi list sa životopisnim podacima o
Marku Mišerdi. Bacio sam pogled na list. Pro‑
čitao na početku da se je Marko Mišerda rodio
5. listopada 1954. u Rudinama (Dolac Gornji).
List sam spremio u džep, dalje ne čitam, više
47/2010, 1
GK 49/2010, 6, 26:
Petar Bašić
Ostavio je dubok trag
Znanstveni kolokvij
u spomen fra Marka Mišerde
Dana 25. siječnja 2010. održan je u sa‑
mostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru
u Zagrebu znanstveni kolokvij u spomen 20.
obljetnice smrti fra Marka Mišerde. Kolokvij
su organizirali Odjel za hrvatski glagolizam
Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Ka‑
toličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu i Hrvatska provincija franjevaca tre‑
ćoredaca glagoljaša kojoj je fra Marko Mišer‑
da pripadao.
U ime organizatora pozdravnu riječ uputili
su provincijal fra Ivan Paponja i pročelnik In‑
stituta Jure Zečević. Slijedilo je šest izlaganja,
sve odreda Mišerdine redovničke subraće,
prijatelja, suradnika i učitelja: Antun Baduri‑
na, Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde;
Vlatko Badurina, Slike iz Markova života;
Nedjeljko Mihanović, Marko Mišerda Poljičanin; Ivan Golub, Moja sjećanja na Marka
Mišerdu; Tomislav Mrkonjić, Marko Mišerda
istraživač te Petar Bašić, Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde. U plenarnoj
raspravi na kraju bila je prigoda za iznošenje
osobnih sjećanja na Marka Mišerdu.
Marko Mišerda rodio se 5. listopada 1954.
u Dolcu Gornjem. Osnovnu školu završio je u
rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u sje‑
meništu franjevaca trećoredaca u Odri kraj
Zagreba 1972. God. 1973. završio je novicijat
i položio privremene zavjete u Provinciji fra‑
njevaca trećoredaca glagoljaša, a svečane za‑
vjete položio je 1978. Za svećenika je zaređen
1980. u Zagrebu, nakon što je na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomi‑
rao teologiju. Godinu pastoralnog praktiku‑
ma obavio je u župi Svete Obitelji u Splitu.
Od 1981. do 1984. studirao je na Papinskom
biblijskom institutu u Rimu, gdje je postigao
licencijat biblijskih znanosti. Od jeseni 1984.
nastavio je studij u Tübingenu, gdje je izradio
doktorsku disertaciju iz dogmatske teologije
pod vodstvom prof. dr. Waltera Kaspera. Dok
se spremao za obranu doktorske disertacije,
zatekla ga je iznenadna smrt 20. lipnja 1989.
u Tübingenu. Gubitak zbog njegove prerane
smrti primjereno je izrazio njegov tadašnji
provincijal fra Antun Badurina samim naslo‑
vom uvodnika u Vjesniku franjevaca trećore‑
daca (1989, 3): A mi se nadasmo...
Marko Mišerda vrlo je osebujna osobnost.
On je u svome kratkom životnom vijeku osta‑
vio dubok trag na različitim područjima svo‑
ga djelovanja. Vrijedni su spomena nadasve
njegov pregalački rad na bibliografiji, zatim
rad vezan za rodni kraj - nezaobilazna zbirka
poljičkih isprava (Spomenici Gornjih Poljica,
Split 1981, Priko 22003) te temeljita i poza‑
mašna doktorska disertacija Subjetkivnost u
vjeri (Subjektivität im Glauben, Frankfurt am
Mein... 1996, 575 str.).
Ovaj znanstveni skup svestrano je osvije‑
tlio Mišerdin lik i djelo. Osim intelektualne
darovitosti te znanstvene marljivosti i proni‑
cavosti, Mišerda je imao mnoge druge kva‑
litete, ljudske i kršćanske, koje su poželjne
u svakom vremenu, a u našem današnjem na
poseban način. U predavanjima su istaknute
mnoge njegove kvalitete: organizirana radiš‑
nost i temeljitost u poslu, tragalačka strast za
istinom, čovjekoljubivost, redovnička dobro‑
ta i jednostavnost, oduševljenost i životna
vedrina u zapažanjima i prosuđivanjima.
Svemu je davao osobni pečat. Nije bio ni
tajanstvena, ni zamršena osobnost, nego
pun vedre otvorenosti i zanosa.
Fra Marko Mišerda mnogo je značio, a još
više obećavao.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
65
47/2010, 1
mi od ovoga i ne treba. Tisuću devetsto pedeset
i četvrta. Stao sam brojiti godine do 2004. Pa
Marku je pedeseta godišnjica rođenja. Nitko
nije toga znao. Niti smo ovaj susret Poljičana
u tom znaku spremali. Znao je to i upriličio
Onaj koji stoluje na nebesima. Izveo ovu ču‑
desnu podudarnost.
Dodatak II: Ocjene/prikazi radova Marka
Mišerde
A) Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica
CuS 16/1981, 4, 379‑380:
Slavko Kovačić
Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica
[Izostavlja se jer je sve integrirano u noviji prilog, v.
str. 74-76.]
Marulić 15/1982, 1, 49‑57:
Tomislav Heres
Poljički spomenici i neka pitanja podrije‑
tla i razvitka glagoljskoga pisma
66
Mladi i nadareni radišnik na polju pomoć‑
nih povijesnih znanosti Marko Mišerda sku‑
pio je i objavio nezaobilaznu zbirku poljičkih
isprava pod naslovom »Spomenici Gornjih
Poljica« i podnaslovom »Pisani spomenici na
području Gornjih Poljica do propasti Poljica
godine 1807 (prijepisi, regesti)«. Zbirka je
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
umnožena ciklostilom (Split 1981, 420 stra‑
nica), a izdao ju je, pod pokroviteljstvom li‑
sta »Poljica«, Odbor za organiziranje skupa o
500. obljetnici primanja (adopcije) nekih obi‑
telji iz Gornjih Poljica među poljičke didiće.
Izdanjem ove zbirke Gornja Poljica na najdo‑
stojniji i na najbolji mogući način proslavljaju
svoju 500. obljetnicu, a list Poljičkoga deka‑
nata »Poljica« petu godišnjicu izlaženja.
Iako u Hrvatskoj ima podosta mjesta pod
nazivom Poljica (Imotska Poljica, Poljica na
otoku Krku i dr.), kad se govori i piše o Polji‑
cima, uvijek ili barem najčešće misli se na ne‑
kadašnju slobodnu Poljičku Republiku, koja
se, prema Poljičkom Statutu iz god. 1482,
prostirala jugoistočno od Splita, oko gore Mo‑
sora i njezinih primorskih ogranaka Sridivice
i Vršine, »od strane počimljući od zapada i od
mora, gdi sticaet se rika Žrnovica, ...gori uz
riku Vrilo Žrnovice, zatim... Ce­tina pod Gar‑
dun. Pak niz Cetinu, sve niz riku... prid grad
Omiš. Pak uz more, a niz more do Stobreča
aliti uz riku Žrnovicu«. Područje Poljica, koje
samo za sebe čini jednu naravnu cjelinu, di‑
jeli se na tri manja područja koja opet unutar
veće cjeline čine sama za sebe manje prirodne
cjeline: Gornja, Srednja i Primorska Poljica.
Gornja ili zagorska Poljica, koja zahvaćaju
sjeverni hrbat Mosora i omeđena su s jed‑
ne strane rijekom Cetinom, a s druge vrhom
Mosora, imaju malo obradiva tla i nedovolj‑
no površinskih voda, pa tu ljudi žive i uvijek
su živjeli teže nego u srednjim i primorskim
Poljicima. I upravo na tim prirodnim moguć‑
nostima nebogatu području Gornjih Poljica
(nekadašnji katuni Donjega i Gornjega Doca)
M. Mišerda je uspio prikupiti bogatu zbirku
isprava (1.184 isprave).
U uvodu Mišerda s punim pravom i oprav‑
danjem ističe da su poljičke listine višestruko
veoma zanimljivi hrvatski povijesni i jezični
spomenici. Jer povijest Poljičke Republike,
toga »ostatka Hrvatskoga kraljevstva«, hrvat‑
ska je povijest u malom. Poljički Statut, koji
sve više privlači pažnju svjetske znanosti, uz
Vinodolski zakon najstariji je naš pravnopovijesni spomenik na hrvatskom jeziku i
47/2010, 1
Marko Mišerda odazvao se pozivu odvjet‑
nika V. M. (vjerojatno Vicko Mihaljević) iz
god. 1879, Jurja Kapića iz god. 1881, Bene‑
dikte Zelić-Bučan iz god. 1968. i Petra Šimu‑
novića iz god 1974. za prikupljanje i objavlji‑
vanje poljičkih isprava u kojima se »sačuvala
zgoljna hrvaština« (V. M.) i »povjestničko
blago, što miševi ćopte, i gagrice šupljaju u
naših Poljicih« (J. Kapić), jer je doista po‑
sljednji čas »da se još preostali spomenici
poljičke prošlosti spase od daljega uništava‑
nja i učine dostupni naučnom ispitivanju« (B.
Zelić-Bučan), kako ta »prvorazredna vrela za
proučavanje hrvatske povijesti: one stvarne
i one jezične« (P. Šimunović) ne bi zauvijek
presušila. Poslušao je i savjet Ante Škobalja
da poljičke obiteljske isprave treba »sakupiti
i obraditi kao izvore za povijest Poljica«. Za‑
ključak iz god. 1969. da će JAZU utemeljiti
»odsjek Historijskog instituta za proučavanje
Poljičke Republike« nije se do danas ostva‑
rio. God. 1980. slavila se 900. obljetnica ute‑
meljenja crkve i samostana Sv. Petar u Selu
(današnje Jesenice) i nastanka glasovitoga
Supetarskoga kartulara, najslavnijega poljič‑
koga i najznamenitijega povijesnog spome‑
nika hrvatskog naroda napisanoga latinskim
jezikom. Tu velevažnu obljetnicu JAZU ni
na koji način nije obilježila. Ostalo je da osa‑
mljeni poje­dinci vlastitim trudom i troškom
ostvare ono što su dužne obaviti institucije
kojima je to zadatak i koje su za to plaćene.
Prema Mišerdinoj gruboj procjeni do da‑
nas je za posljednjih devedeset godina objav‑
ljeno oko 300 ili možda najviše 500 poljičkih
isprava (uključivši u taj broj i ponovljena iz‑
danja pojedinih isprava). U Mišerdinoj zbirci
prikupljene su ukupno 1.184 isprave, dakle tri
puta više od do sada objavljenih, pa ta brojka
govori sama za sebe o zasluzi Mišerdinoj. Po‑
stidio je profesionalne povjesničare i službe‑
ne institucije koji u prigodničarskim zgodama
pjevaju slavopojke o Poljičkoj Republici, a ne
čine ništa da mladim naraštajima prikažu po‑
ljičku prošlost i slavu.
U prikupljanju isprava Mišerda se ogra‑
ničio na popisivanje rukopisnih spomenika
(isprava, pisama, oporuka, zapisa, kodeksa i
dr. - bez obzira na sadržaj) na području Gor‑
njih Poljica, koje je područje najmanje istra‑
ženo. U zbirci je objavio sve te prikupljene
isprave, kako one koje se odnose na Gornja
Poljica tako i one koje je na tom području
našao, a odnose se na druga poljička područ‑
ja ili su vrijedne za poljičku povijest uopće,
pa i one isprave koje su već objavljene. Sam
posao prikupljanja bio je mukotrpan (išao je
od kuće do kuće) jer mu se na pismeni oglas
o suradnji nitko nije javio (možda i zato što
narod ima loše iskustvo: s povjerenjem je da‑
vao isprave pojedincima, a nisu mu vraćene,
niti su objavljene niti pohranjene na javnom
mjestu).
Mišerdin pristup ispravama jest povijestan.
On svaku ispravu nastoji što točnije datirati i
odrediti mjesto gdje je napisana. Svaka ispra‑
va ima matični broj i uz njega je označeno ime
vlasnika. Također je označeno da li je isprava
izvorna ili u prijepisu, ili se radi o prijevodu.
Neke su isprave objavljene cjelovito, a neke
u više ill manje pokraćenu izvatku. Iako je u
izvacima sačuvao najbitnije i najvažnije (na‑
zivi .mjesta, osobna imena, najzanimljiviji
dio sadržaja), ipak je šteta što sve isprave nisu
objavljene cjelovito. Posebno mi je žao što
cjelovito nije objavljena pjesma »Lipo ti je
od naravi, od svitlosti vičnje zraka« (str. 157,
mat. br. 429). Kod svake je isprave naznače‑
no kakvim je pismom napisana (poljičkim
pismom, tzv. poljičicom, ili latinicom), da li
je izvorno napisana na hrvatskom jeziku ili je
prijevod (s talijanskoga na hrvatski ili obrat‑
no). Bilješke uz tekst svedene su na najmanju
mjeru jer Mišerda nije imao namjeru napravi‑
ti strogo kritično izdanje, već da tekst što više
približi čitatelju. U ovom slučaju bilo bi bolje
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
67
47/2010, 1
u njemu je sačuvano i uzakonjeno prastaro
hrvatsko običajno pravo doneseno iz zakar‑
patske, odnosno vislanske pradomovine, a
možda još i iz staroiranske prapostojbine. Već
stoga je Mišerdin trud nenaplativ, jer isprave
koje je prikupio osvjetljuju značenje Poljič‑
koga Statuta i njegovu primjenu u društvenu
životu Poljica.
da je mogao prirediti kritično izdanje isprava,
jer bi to znanosti više koristilo. Za širi krug
čitatelja mogao se kasnije načiniti prikladan
izbor. Tekst napisan poljičkim pismom Mi‑
šerda je transkribirao na svoj način (koji on u
uvodu obrazlaže), smatrajući sustav translite‑
racije Šime Jurića u ovom slučaju nepriklad‑
nim, a ne pokušavajući uspostaviti tekst kako
to u ovakvim slučajevima radi Anica Nazor.
68
Pismo kojim je napisana većina isprava u
gornjopoljičkoj zbirci Mišerda naziva poljič‑
kim pismom ili bosančicom. Poljičko pismo
(poljiška azbukvica) razvilo se izravno iz gla‑
goljice. Glagoljsko pak pismo, po mišljenju
mnogih stranih i nekih naših znanstvenika (a
i po mojem skromnom mišljenju), nastalo je
davno prije Konstantina-Ćirila Solunskoga
kojemu legenda pripisuje izum toga pisma.
Već je učenik Konstantina-Ćirila Črnorizac
Hrabar ustvrdio da su se Slaveni prije Kon‑
stantina-Ćirila u pismenu saobraćaju služili
»črtami i rjezami«. Pod tim Hrabrovim »čr‑
tami i rjezami« neki su razumijevali rovaše
koji su služili za brojenje i gatanje, dok su
drugi u njima vidjeli prapočetno glagoljsko
pismo. Danas sasvim sigurno možemo reći
da je Črnorizac Hrabar pod »črtami i rjeza‑
mi« razumijevao slova, odnosno pismo. Da
»črte« znače slova, odnosno pismo, potvrđuje
nam i jedan natpis iz prve pol. 15. st. napisan
glagoljičicom (hrvatskom ćirilicom ili bosan‑
čicom), koji je objavio Marko Vego (Historija
Broćna od najstarijih vremena do turske oku‑
pacije, Sarajevo 1961, str. 90). Natpis se nala‑
zi na jednoj kamenoj grobnoj ploči kneza Pa‑
vla Komlinovića (umro između 1423. i 1434.)
koja je služila kao postolje njegovu nadgrob‑
nu biligu (stećku). Bilig s tom grobnom plo‑
čom nalazio se na sredovječnom groblju zap.
Hercegovine u Visočici (Bakrima), koja je
nekada bila baština porodice Komlinovića i
zvala se Prozračac (Komlinovići su bili žu‑
pani nekadašnje sredovječne župe Broćno, a
Prozračac je bio njihovo sjedište). Natpis gla‑
si: »A se leži knez Pavao Komlinović na svoi
plemenitoi na Prozračcu u dni voevode San‑
dala koi ga počteno i virno služaše. Učr’to,
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
učr’to na plemenitei.« Pisar (ili kovač, kako
su se tada na bilizima nazivali pisci nadgrob‑
nih natpisa) riječima »učr’to, učr’to« želio je
naglasiti da je on na ploči urezao slova od‑
nosno tekst natpisa. Učrtati je, znači, isto što
i urezati odnosno napisati, a črta je isto što i
slovo, odnosno pismo. Ovakvih potvrda ima i
na drugim bilizima. Poznato je da su se u Po‑
ljicima glagoljska slova urezivala na rovaši‑
ma i na pragovima kuća, što također dokazuje
da se pod črtama i rjezama Črnorisca Hrabra
imaju razu­mijevati slova, odnosno pismo. Po
Petru Skoku, riječ je črta indoeuropskoga,
odnosno baltoslavenskoga podrijetla i znači
potez perom, odnosno slovo ili pismo (črčka‑
ti = pisati, črčkar = polygraphus). Mladenov
pristaje uz Miklošićevo izvođenje riječi rovaš
od baltoslavenskoga ryti i tu riječ uspoređuje
s graphum = slovo (od grč. grapho = urezati
u kamen ili vosak, pisati; sastavljati knjige;
napisati). Ovo, naravno, nisu i jedini dokazi
o predćirilovskom podrijetlu glagoljice (vidi
o tome moje rasprave objavljene u listu »Po‑
ljica« br. 1 (2)/1977, 1 (3)/1978, 1 (4)/1979, 1
(5)/1980. i 1 (6)/1981).
Polazeći od pogrešne pretpostavke da su
glagoljicu Hrvatima donesli učenici sv. bra‑
će Ćirila i Metoda, koji su se tobože sklonili
u onaj primorski dio Hrvatske nad kojim je
Bizantsko Carstvo imalo nominalno vrhov‑
ništvo, neki su mislili (a neki misle i danas)
da se glagoljica širila s jadranske obale u unu‑
trašnjost, pa i takvim neutemeljenim zaklju‑
čivanjem dokazuju ćirilovsko podrijetlo gla‑
goljice. Bizant je, kažu, za razliku od Rimske
crkve dopuštao na svom području uporabu i
drugih narodnih jezika i pisama osim grčko‑
ga. Zaboravlja se da su glagoljicu najčešće
progonili upravo probizantski biskupi s po‑
dručja tzv. Bizantske Dalmacije. Naprotiv,
sačuvani spomenici dokazuju da se glagoljica
najprije pojavila i rabila u unutrašnjim kraje‑
vima Hrvatske, »a ne najranije na obali i na
otocima« (Ante Šupuk, Šibenski glagoljski
spomenici, Zagreb 1975, str. 9). Zaboravlja se
također da su Bugari baš pod pritiskom grč‑
koga svećenstva morali napustiti glagoljicu i
47/2010, 1
Od oble i uglate glagoljice počevši od 11.
st. razvilo se jednostavnije pismo, ko­je se da‑
nas u znanosti obično naziva hrvatskom ćiri‑
licom ili bosančicom. Ovo pojednostavljeno
pismo ne samo da se nije razvilo izravno iz
grčkoga pisma, već nema nikakve veze ni s
crkvenom ćirilicom koja je, kako rekosmo u Bugarskoj, napravljena izvorno i izravno iz
grčkoga pisma. Hrvatska ćirilica ili bosančica
bila je, kako kaže jezikoslovac Mate Tentor,
pismo hrvatskih katolika, bogumila i musli‑
mana u Bosni i okolišnim krajevima. Od po‑
četka 12. st. njome u Bosni pišu samo katolici
i takozvani bogumili ili patareni (u stvari pra‑
vovjerni krstjani, koji su zbog slabih veza s
Rimom bili posebna narodna crkva), a od pro‑
pasti bosanskoga kraljevstva do našega vre‑
mena njome se služe i Muslimani. U nekim
katoličkim samostanima gaji se sve do 19.
st. Nisu je izbjegavali ni franjevci trećoreci,
inače »tvrdi glagoljaši«. Bosanski franjevac
Stipan Margitić Markovac (oko 1650-1714),
pisac »Ispovidi karstjanske« u narodu popu‑
larno zvane »Stipanuša«, za hrvatsku ćirilicu,
odnosno bosančicu, zabilježio je god. 1704.
da »u ova slova umiju čtiti i pastiri po Bosni,
po Ercegovini, po Dalmaciji«. Hrvatskom ći‑
rilicom, odnosno bosančicom, piše se ne samo
na hrvatskom jugu (Poljica, Split, Brač, Ma‑
karska, na jugu do Dubrovnika i Boke, na za‑
padu do Zadra i Bihaća; njome pišu i knezovi
cetinski i kliški, banovi Dalmacije i Hrvatske
Hanž Frankapan i Petar Talovac; njome je
napisan statut za Vlahe iz okolice Sinja koji
je 1436. dao napisati Hanž Frankapan), već i
na hrvatskom sjeveru (slavni branitelj Kise‑
ga Nikola Jurišić pisao je samo na hrvatskom
jeziku, i to hrvatskom ćirilicom; hrvatskodalmatinsko-slavonski ban Petar Keglević
potpisivao se i hrvatskom ćirilicom i glago‑
ljicom; oporuka Jurja Keglevića, najstarijega
sina Petra Keglevića, napisana je hrvatskom
ćirilicom; crkva sv. Kuzme i Damjana u Vr‑
hovcu, kotar jastrebarski, u drugoj pol. 17. st.
imala je od knjiga jedan glagoljski misal i
dva misala napisana hrvatskom ćirilicom; u
jednoj njemačkoj ispravi iz Bihaća god. 1582.
spominje se neki inventar »der Cierulickha
oder Crabatischen sprache«).
Svijest o glagoljskom podrijetlu hrvatske
ćirilice, odnosno bosančice, tolika je da je Po‑
ljičani u dodatku svoga Statuta (iz god. 1665,
toč. 4) nazivaju arvackim pismom. U najsta‑
rijima spomenicima hrvatskoga jezika napisa‑
nima hrvatskom ćirilicom, odnosno bosanči‑
com (Humačka ploča iz 10. ili 11. st., natpis
bana Kulina iz 1185. i Kulinova povelja iz
1189., povaljski prag s kraja 12. st. i povalj‑
ska listina iz 1250. - vezani za benediktinski
samostan sv. Ivana u Povljima na otoku Bra‑
ču, nadgrobni natpis kneza Miroslava iz roda
Kačića u Omišu iz prve pol. 13. st., isprava
bosanskoga bana Mateja Ninoslava iz 1234.,
list omiškoga kneza Jurja Kačića iz 1276.),
miješaju se stara glagoljska slova s novogla‑
goljskim slovima hrvatske ćirilice, odnosno
bosančice, grafija tih spomenika pod utjeca‑
jem je sta­rije glagoljske grafije. S vremenom
se razvilo više tipova hrvatske ćirilice, odno‑
sno bosančice: poljički (neki ga još nazivaju
i poljičko-splitski), samostanski, begovski i
dubrovački. Jedan oblik hrvatske ćirilice, tzv.
poluustav, od 15. st. nadalje preoblikovao se
u čistu brzopisnu minuskulu (kakvu poznaje‑
mo u spomenicima hrvatske ćirilice od 15. do
19. st.), kojom je napisan najstariji sačuvani
rukopis Poljičkoga Statuta iz 15. st. U Polji‑
cima, kao i na području splitske i makarske
biskupije, gdje je bio najviše u porabi, ovaj
tip pisma bio je isključivo pismo hrvatskoga
jezika u javnom i privatnom životu, dok je
u bogoslužju to bilo staro glagoljsko pismo.
Svijest o glagoljskom podrijetlu poljičkoga
pisma nije potvrđena samo u Poljičkom Sta‑
tutu (»arvacki, da se bolje razumi«), već i u
drugim javnim i privatnim poljičkim ispra‑
vama, uključujući i gornjopoljičke (arvaska
slova naša, jazik rvaski, rvaska slova, pismo
hrvatsko) kao i u razgovornu jeziku (hrvači‑
ca). Sam jezik također se u ispravama naziva
hrvatskim (arvaski, arvaski jezik, naš jezik
arvacki slavni). Zbog znanstvene jasnoće i
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
69
47/2010, 1
dati si načiniti ćirilicu, koju su oblikovali po
uzoru na grčka slova.
70
neprevarljive određenosti najprikladnije bi
bilo da sve tipove i oblike hrvatske ćirilice,
odnosno bosančice (bosanice, bosanske az‑
bukve), općenito nazivamo općim imenom
glagoljičica, a njezine podvrste poljičkoga,
odnosno poljičko-splitskoga tipa, poljičicom,
begovskoga tipa begovčicom, a samostansko‑
ga tipa i ostalih posebno neizraženih tipova
hrvatčicom.
svoj Statut koji je za njih jedini i vrhovni za‑
kon i po kojemu se vladaju u svom javnu i
privatnu životu.
Prva je isprava u Mišerdinoj gornjopoljič‑
koj zbirci iz god. 1524. a posljednja iz god.
1807. U zbirci nisu objavljene sve sačuvane
isprave s gornjopoljičkoga područja, ima ih
kod privatnika do kojih Mišerda još nije mo‑
gao doći. U bilješkama zbirke objavljene su
i dvije isprave iz 15. st., jedna iz 1404. (sa‑
čuvana u prijepisu) i jedna iz 1480. (za koju
se misli da je krivotvorena, ali je zanimljiva
zbog povijesnih imena). U razdoblju od god.
1404. do 1807. Poljica su priznavala pet vi‑
še-manje nominalnih vrhovništava: hrvatskougarskih kraljeva (1102.-1444.), bo­sanskih
vladara (1444. do sredine 15. st.), mletačko
(od sredine 15. st. do 1540), tursko (1540.1699.), pa opet mletačko (1699.-1797.) i na‑
pokon austrijsko 1797.-1807.). Slobodna Po‑
ljička Republika prestala je postojati i Poljica
se »prosuše« god. 1807., »kad porobi Vrancez
Poljica«. Poslije odlaska Francuza Austrija ne
samo da nije obnovila Poljičku Republiku i
vratila stare poljičke slobode već je poljičku
cjelinu zauvijek razdijelila i dijelove pripoji‑
la drugim područjima. Kada su u pojedinim
razdobljima nominalna vrhovništva postajala
i stvarna, to se uvijek negativno odrazilo na
život Poljičana jer »pritisnuše daće i zla vri‑
mena«. Posljedica toga bilo je opadanje mo‑
rala, narušavanje jedinstva i društvene svijesti
i povezanosti, raspad obitelji, prijelaz na dru‑
gu vjeru sa svim posljedicama neizbježivim
u tadašnje doba, iseljavanje, prodaja zemlje
strancima, razbojstva, krađe, otimačine, obi‑
teljske i međupoljičke svađe. No i u takvim
vremenima Poljičani samosvjesno ističu u
ispravama svoju nezavisnost i slobodu, po‑
nose se svojom mnogoštovanom Poljičkom
Daržavom, priznaju u poslovima pravde samo
Znanost još nije dovoljno obradila pitanje
i značaj proteze u hrvatskom jeziku. U dopo‑
vijesnom razdoblju jezika neki samoglasnici
nisu mogli stajati na početku riječi, pa su re‑
dovito ispred sebe dobivali tzv. protezu i tek s
njom su se mogli izgovoriti (npr. vuzeti-uzeti,
vuzda-uzda, vučitel-učitelj, joko-oko, hetoeto, Jandrija-Andrija, Jana-Ana, Jaga-Agata;
od lat. aurora nastalo je zora, od astacus ja‑
stog, od agnus janje i dr.). Koliko je proteza
značajna za odgonetavanje nekih neodgonet‑
nutih zagonetki, pokazuje rasprava dr. Matije
Peraka »Odakle potječe ime grada Zagreba?«,
objavljena u Sisku 1977. (Peraki su davnim
podrijetlom Poljičani, Peraka i danas ima u
Omišu.) U toj raspravi dr. Perak pomoću pro‑
tetskoga slova Z uvjerljivo dokazuje (obilato
navodeći primjere) da je ime grada Zagreba
nastalo od latinskoga Agria. U starijim su je‑
zičnim razdobljima i drugi samoglasnici, koji
su mogli stajati na početku riječi, često do‑
bivali protezu. U starijem hrvatskom jeziku
česta je bila proteza J (ostatak protetskoga
slova J ispred samoglasnika iz starijih razdo‑
blja sačuvan je npr. u jesam - od esm’, Josip
- od Osip’, jutro - od utro-sutra). U gornjo‑
poljičkoj zbirci pojavljuju se mnogi primjeri
protetskoga J (Jivan-Ivan, jih-ih, jaspra-aspra,
jeminov-eminov, juzmako-uzmako, jisti-isti,
jizbroji-izbroji, jučiniše-učiniše, jim-im, jo‑
tiđe-otiđe, joporučujem-oporučujem, jiziliizili, jumijući-umijući, jimate-imate, jistan‑
cija-istancija, Jalilović-Alilović, jogan-oganj,
jučinismo-učinismo, jorij-orij - orah, judriudri, jimadući-imadući, jortaci-ortaci, ji-i,
jostavlam-ostavljam, jovo-ovo, jimenova‑
nim-imenovanim, jostale-ostale, jopet- opet,
jotijući-otijući, jim-im, joni-oni, jimaju-imaju,
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Zbirka gornjopoljičkih isprava i posebno
pojedine isprave popraćene su nužnim bilješ‑
kama. Na koncu zbirke dodano je dragocjeno
kazalo koje obuhvaća imena osoba i mjesta,
neke pojmove i najiscrpniji popis prezimena
koja se spominju u ispravama.
47/2010, 1
Zbirka gornjopoljičkih isprava bogati je
izvor za proučavanje državno-pravnog polo‑
žaja i ustrojstva Poljičke Republike, naziva i
položaja njezinih ustanova, običaja i svagdaš‑
njega života njezinih stanovnika. Bolje no u
ikakvu romanu ogleda se u njima život i smrt,
bogatstvo i siromaštvo, radost i žalost, ponos i
poraz i neuništivo slobodoljubije Poljičana. U
njima se zrcale strahote ratnih stradanja, užasi
kuge i glada, otpor i klonuće, ljudska nevo‑
lja i bijeda, očaj žena i djece koja su ostala
bez svoga skrbnika i zaštitnika, tuga rastanka
s rodnim krajem. »Mojoj nevisti Kati ostav‑
ljam kravu, i pušku i ćordu« (oporuka iz god.
1692.). »Pušku i ćordu i dolamu ostavljam
Luciji« (oporuka iz god. 1700.). »Budući da
je došla velika potriba od glada, onaj koga je
stega veliki glad odlučija je prodati sve svo‑
je.« »Umrlo je od gladi puno čeladi i pošlo je
puno čeladi u drugo kraljevstvo.« »Pritisnuše
dacie i zla vrimena.« Ove oporučne ostavštine
i ovaj jauk gladnih i nevoljnih govore više za
svoje doba od učenih rasprava. Kao što rječito
o svojem doba govori jedna isprava iz god.
1694. u kojoj se pojavljuju Luka Mandić i
Smajo Mandić, vjerojatno dva brata rođena.
Ali u ovim ispravama očituje se i slobodarski
duh poljički, duh prkosa i samosvijesti, gla‑
goljaški duh ukorijenjenosti u svojoj zemlji, u
svom jeziku i u svom narodu. Isti onakav gla‑
goljaški duh kakav zrači iz poruke Bašćanske
ploče i koji se tužnom i veselom poskočni‑
com javlja u zvuku krčkih sopela, toga tajno‑
vita »glazbala iz vrimena Kira perzijskoga i
Aleksandra Velikoga« (Ivo Braut) koje Hrvati
donesoše iz svoje iranske zemlje Hara­hvatiš.
POLJIČKA REPUBLIKA (Slobodna Op‑
ćina Poljica) u gornjopoljičkim ispravama na‑
ziva se Župa poljička, općina poljička, Darža‑
va Poljička, provincija poljička, općina župa
poljička, nahija Poljica (»koja su carski has«,
krunsko dobro), župa poljička za Mosorom,
dobrostojna provincija, gospodstvo poličko,
arvatska provincija Polica (god. 1807.). I
uvijek pred svakim od tih naziva stoji »po‑
štovana« ili »mnogo poštovana«.
STATUT poljički u ispravama se naziva
zakon polički, naš zakon, zakon stari č. j. m.,
zakon i običaj poljički, zakon općine provin‑
cije poljičke.
SKUPŠĆINA, poljički sabor, najviša za‑
jednička i vrhovna naredbodavna vlast, koja
se u Poljičkom Statutu spominje pod raznim
nazivima (čitava općina poljička, Poljica ku‑
pno, zbor podimni, svi za jedno, sva općina
poljička, svi jedino), u gornjopoljičkim ispra‑
vama naziva se skupšćina, sva općina poljič‑
ka, sav puk provincie poljičke, puk od Poljic,
sav zbor poštovane općine poljičke. Odluci
skupšćine bili su podvrgnuti svi Poljičani, bez
obzira na stalešku pripadnost i položaj na lje‑
stvici vlasti.
OBĆENI KUPAN ZBOR POLJICA, vr‑
hovni organ vlasti, koji je, kad nije trebalo
sazvati skupšćinu, 23. travnja svake godine
u selu Gata ispod Gradca (u sredini Poljičke
Republike) odlučivao o najvažnijim javnim
poslovima (izbor ustanova vlasti zajednič‑
kih za sva Poljica: poljičkoga Stola ili Banka
- poljičke vlade, velikoga poljičkoga kneza,
vojvode, kančelira i prokuratora ili sudaca;
primopredaja dužnosti; ispitivanje kako su
dosadašnje izvršne ustanove obavile svoju
dužnost; davanje razrješnice dosadašnjim iz‑
vršiteljima vlasti), naziva se u gornjopoljič‑
kim ispravama Skupni zbor poljički, zbor
općeni, zbor poljiški, Skupni zbor dvora po‑
ljičkoga. Bio je to zbor svih poljičkih plemi‑
ća s dvanaest knezova katunskih i svim tzv.
bosanskim (didići) i tzv. ugarskim plemstvom
(vlastela), koji su bili »naznačeni od puka da
čine njegov veliki zbor«. U tom zboru bilo je i
pučana jer predstavnici dvanaest poljičkih ka‑
tuna (mali knezovi, katunari) nisu morali biti
plemići. Ni vlastela ni didići nisu u Obćeni
kupan zbor ulazili po svom stališkom pravu,
nego su bili birani od puka kao predstavnici
plemića. Vlastela i didići nisu bili plemstvo
u feudalnom smislu, ti stališki nazivi označa‑
vali su više podrijetlo i starinu roda, u svom
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
71
47/2010, 1
jizmire-izmire, jumijući-umijući, jotiđoše-oti‑
đoše, jispliva-ispliva, jogradu-ogradu, jalitialiti, jokrajak-okrajak).
svagdašnjem životu nisu se mnogo razlikova‑
li od ostalog puka.
POLJIČKI STOL ili BANKA bio je za sva
Poljica najviši izvršni i sudski organ vlasti,
koji je obavljao najviše, odnosno najvažni‑
je, upravne i sudske poslove; bila je to dakle
poljička vlada i poljički vrhovni sud. Stol se
birao svake godine na godišnjem obćem sku‑
pnom zboru, a sastojao se od velikoga kneza,
vojvode, kančelira i četiri prokuratora (praka‑
tura) ili suca. Pomoćni organi Stola bili su pri‑
stavi i pisari. Sve svoje poslove i ovlasti Stol
je obavljao kolegijalno, a pojedinačno su nje‑
gove upravne poslove obavljali samo kančelir
i pristavi prema odredbama i pod nadzorom
Stola. Stol je izvršenje pojedinih svojih po‑
slova mogao povjeriti pojedinom svom članu,
ali je odluke uvijek donosio u vijeću. Rad i
ovlasti Stola opisani su u mnogim gornjopo‑
ljičkim ispravama, u kojima se Stol naziva
najčešće Bank polički, Banka poljička, Banak
poljički, Bank provincije poljičke.
72
VELIKI KNEZ POLJICA bio je najvi‑
ši izborno-predstavnički službenik Poljičke
Republike i njezin najviši pojedinačni izvrš‑
ni i pravosudni organ. Velikoga kne­za birao
je Obćeni kupni zbor Poljica s mandatom od
jedne godine. Birali su ga većinom glasova na
godišnjem svetojurjevskom zboru podno brda
Gradca, bacajući kamen okrugljak na ogrtač
svoga kandidata prostrt na mjestu zborovanja.
On nije donosio zakonske odluke za Poljica,
ali je predsjedavao Obćenom kupnom zboru
Poljica i Skupšćini. Morao je barem tri puta
godišnje obići područje Poljičke Republike
i »činiti pravdu«. Bio je ujedno i druga pri‑
tužbena instancija jer je odlučivao o utoci‑
ma protiv odluka Obćenoga kupnoga zbora.
U gornjopoljičkim ispravama naziva se knez
poljički, knez veliki, knez veliki od provinci‑
je Polica (poličke), knez od Polic, p. knez od
provincije poličke, knez veliki od Poljic(a). U
pojedinim stvarima odlučivao je ili sam (»s
oblašću našega zakona i našem, zapovidamo
tebi, mi, veliki knez od provincije Poljica«) ili
u vijeću (»Prid nas, Ivana Čovića, kneza ve‑
likoga od Poljica, vojvodu Ivana Jerončića, i
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
ostale glavare Banka poljičkoga...«). Ivan Čo‑
vić, posljednji poljički veliki knez, »bi knez
od Poljica, kad se prosuše Poljica«.
VOJVODA je bio visoki poljički dosto‑
janstvenik, prvi iza velikoga kneza, zadužen
za red i mir. Dužnost mu je bila brinuti se za
obrambenu snagu Poljičke Republike i zapo‑
vijedati njenom obrambenom silom. Vojvoda
nije morao biti plemić (vlastelin ili didić), već
je to mogao biti i pučanin. Vojvoda se u gor‑
njopoljičkim ispravama naziva poštovani voj‑
voda, vojvoda od Polica, vojvoda provincije
poličke.
KANČELIR je bio vrhovni izvršni službe‑
nik koji je izvršavao odluke Skupšćine, Obće‑
noga kupnoga zbora i velikoga kneza Poljica.
Oblikovao je odluke vrhovnih ustanova vlasti
i pomagao velikom knezu pri uskladi odno‑
sa između Poljičke Republike i susjednih dr‑
žavnih vlasti. U ispravama se naziva kančilir,
kančelir poštovane obćine poljičke, kančelir i
prokurator od m. p. provincije poljičke, kan‑
čilir od provincije Polica, kančilir p. obćine
župe poljičke, kančelir od provincije poljičke,
kančelir polički, kančilir od p. obćine Polic,
kančilir od m. p. provincije Polica. Kančiliri
su obično bili poljički svećenici glagoljaši, jer
su oni gotovo jedini pismeni i školovani.
PROKURATORA (PRAKATURA) ili
SUDACA bilo je dvije vrste: jedni su bili čla‑
novi poljičkoga Stola i ujedno suci vrhovnoga
suda, a drugi odvjetnici pojedinih parničara.
Poslovi pravosuđa na području Poljica obav‑
ljali su se kolegijalno, u svim instancijama
sudilo se u vijeću, pa i u konačnoj oblasti
(kada je sudio veliki knez Poljica.). U gornjo‑
poljičkim ispravama prokuratori se nazivaju:
prokaratur p. općine župe poljičke, p. suci od
provincije poljičke, sudac poljički, prokaratu‑
ri Skupna zbora poljičkoga, prokaratur poljič‑
ke provincije, prokuratori Banka poljičkoga,
prokaratur sve općine poljičke, prokaratur p.
općine poljičke, prokaratur Blažene Gospe.
Od pomoćnih službenika poljičkoga Stola
u ispravama se spominje čauš PRISTAV od
Poljica (pristav je bio izvršni službenik vlasti,
47/2010, 1
Najvažnije isprave i pečat Poljičke Repu‑
blike pohranjivali su se i čuvali u SKRINJI
OPĆENOJ. Prema ispravi iz god. 1776. »u
skrini poličkoj obćenoi čuvale su se dukale
s medaljama (pečatima) zlatnim, srebrnim i
olovnim, ateštati na pergameni, latinske i ar‑
vacke potvrde od inkvižitura, karte latinske,
arvaske i turske, zakon (statut) stari i novi,
dva pečata, barjak razdrt«. Posljednja isprava
u gornjopoljičkoj zbirci iz god. 1807. opisuje
potragu za škrinjom kad su Francuzi zauzeli
Poljica. Poljičani tada škrinju dobro sakriše i
odlučiše »pria izgubit glavu nego kazat skri‑
nju«.
Poljica su bila savezna demokratska zajed‑
nica selskih općina s decentraliziranim ustro‑
jem vlasti i republikanskim oblikom vladavi‑
ne. Samostalna prema su­sjednim državama, u
nuždi su samo nominalno priznavala njihovo
vrhovništvo. Poljičani su svoju samostalnost
ljubomorno čuvali, ne prihvaćajući ni mletač‑
ki ni turski poziv »da smo njihovi«, već su
radije bili »na naših kuća i u našem zakonu«.
Poljičkim poslovima upravljali su samo do‑
maći ljudi, stranci nisu dolazili u obzir, vlast
je pripadala samo Poljičanima. Poljica su sa‑
činjavala jedinstveno područje i u gospodar‑
skom i u političkom pogledu. Bila su od dav‑
nine podijeljena na dvanaest sela zvanih KA‑
TUNI (što simbolično podsjeća na dvanaest
povijesnih hrvatskih plemena). Na jednom
mjestu u ispravama katun se naziva i »mala
knežija«. Svako je selo za svoje mjesne po‑
slove predstavljalo posebnu upravno-područ‑
nu jedinicu koja je imala svoj gospodarski
temelj (pašnjake, gajeve i dr.) i svoje vlastite
mjesne organe vlasti. Katuni su ipak bili me‑
đusobno povezani tako da su istupali kao di‑
jelovi jedinstvene cjeline - čitavoga područja
Poljičke Republike. Na čelu svakoga katuna
bio je MALI KNEZ ili KATUNAR. Sve se
ovo potvrđuje i u gornjopoljičkim ispravama.
O poljičkim SVEĆENICIMA u svjetlu gor‑
njopoljičkih i uopće poljičkih isprava trebalo
bi napisati posebnu raspravu. Neocjenjive su
njihove goleme zasluge za očuvanje glagolj‑
skoga pisma i hrvatskoga jezika u bogoslužju
i za promicanje poljičice i pučkoga jezika u
javnom i privatnom životu. Oni su bili duša
poljičkih slobodarskih ustanova, branitelji
pravde i istine, čuvari zakona i predaje. Nisu
oni bili siromašni neznalice, kako mnogi tvr‑
de i misle, već školovani umnici koji su doista
u punom smislu riječi služili narodu i njegovu
dobru. Živjeli su s narodom i za narod, dije‑
lili su s njim dobro i zlo, glad i nevolju, tugu
i veselje. Kada je kuga harala Poljicima, oni
nisu pobjegli, ostali su sa svojim narodom
»zatvoreni s morbanima«, tješeći i »ispovi‑
jedajući čeljad bolesnu«, uz opasnost da se i
sami zaraze (što se često i događalo). Ako je
trebalo, zajedno s drugima branili su slobo‑
du. Gornjopoljičke isprave nazivaju ih »kler
arvatski«. Da uz motiku nisu zaboravili ni na
knjigu, dokazuju njihove oporuke. U njima su
popisane knjige kojima su se u životu služili:
Dilo od vire, Dilo od uvana, Dilo od lubavi,
Dilo od skrušena izvrsnoga, molitvenici, kni‑
ge svarh vanđelja, Ogledalo misničko, Nauk
duhovni, Svitlost duše.
POLJIČKI IZVANJSKI VIKAR crkvena
je posebnost i neobičnost poljička. Bio je on
nešto kao poljički biskup. Poljica su u crkve‑
nom pogledu potpadala pod splitsku bisku‑
piju, odnosno nadbiskupiju. Smatra se da je
poljički vikarijat utemeljen oko god. 1590. jer
su Turci splitskom nadbiskupu onemogućili
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
73
47/2010, 1
prije svega poljičkih sudova, i to kod sudskih
poziva, kod ustanovljivanja javnih poslova
gdje je nužno izraziti vjerodostojnost ugledom
vlasti, u javnim poslovima u vezi s prometom
nekretnina, kod izvršenja oporučnih odredbi
i sl.). U gornjopoljičkim ispravama spominju
se i POROTNICI (conjuratores, suprisežnici,
ljudi koji polažu prisegu zajedno s optuženim
ili tužiteljem; oni jamče za stranku-povodca,
iako kod čina ne pribivaju kao svjedoci i oče‑
vici, jamče za čovjeka kao ličnost, a ne za dje‑
lo kao i ROTNICI-RISEŽNICI (to su po svoj
prilici bili zakleti vijećnici po selima koji su
rješavali manje sporove). Spominje se i neki
SAVJET STARACA (»pisa po naredbi gospo‑
dina kneza i starac od sela«), ustanova koja
nije još dovoljno proučena.
kre­tanje po Poljicima. Međutim, valja se i pri‑
sjetiti da ni Poljičani nisu rado gledali splitske
biskupe na svom području jer su im ovi poku‑
šali prisvojiti zemljišta i ispaše. Poznato je što
se dogodilo splitskom nadbiskupu Arniru koji
je svojatao neke poljičke zemlje na temelju
krivotvorene isprave iz god. 1165./66. Njo‑
me je tobože hrvatsko-ugarski kralj Koloman
darovao splitskom nadbisku­pu i njegovim
nasljednicima između ostaloga i poljička sela
Srinjine, Tugare, Osić i Gata. Kad je, kako
opisuje Toma Arciđakon u svom Ljetopisu,
nadbiskup Arnir pošao u Poljica da zatraži
za splitsku crkvu rečena imanja, zaustave ga
»Nikola s braćom i rođacima svojim, koji su
bili iz roda Kačića« i nakon žestoke svađe za‑
tuku Arnira kamenjem (god. 1180.). Splitska
crkva proglasila je nadbiskupa Arnira blaže‑
nim, a Poljičani mu, tko zna zašto, posvetiše
jednu crkvu nedaleko od sela Dubrave. Bilo
kako bilo, tek Poljičani su dobili posebnoga
crkvenoga poglavara. Pod izvanjskoga vikara
je, osim Poljica, potpadala i Radobilja (Rado‑
bilju je činilo pet sela koja graniče s Poljici‑
ma). Tako su Poljica pored političke stekla i
crkvenu samostalnost. Izvanjski vikar nije u
Poljicima uređivao samo crkvene stvari nego
i općenito društvene (moralne). Svake godine
pribiva izboru velikoga kneza poljičkoga, pa
u slučaju neodlučnoga broja gla­sova odlučuje
tko će biti velikim knezom. Vodi tromjesečne
svećeničke skupštine. Najčešće se predstavlja
kao kapelan nekoga sela. Vikar ima svoga taj‑
nika, pratnju kad obavlja vizitaciju i vlastiti
pečat. Ugledna je i veoma značajna osoba u
poljičkom društvenu životu. Izvanjski vikar
naziva se u gornjopoljičkim ispra­vama: vi‑
karji Poljic i Radobilje, vikar obćeni, vikarji
izvanjski splicke daržave, Skupa Arvatsko‑
ga Daržave Splitske Vikar izvanjski, vikarji
izvanski Polic i države izvanjske, namisnik
izvanjski.
74
Od NOVČANIH VRIJEDNOSTI gornjo‑
poljičke isprave spominju ove novce: muce‑
nig ili mucunig (vjerojatno nazvan po mletač‑
kom duždu Alvižu Mucenigo, koji je jedno
vrijeme bio mletački general od Dalmacije i
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Albanije), tolor (austrijski taler, srebrni no‑
vac, teško mu je odrediti vrijednost), groš, ja‑
spra (aspra, sitan srebrni novac, novac uopće),
libra (mletačka libra, tal. lira, u koju ide 20
solda po 12 din), bolenač (bolanča, mlet. ba‑
lanza, tal. bilancia, sitan novac koji je vrijedio
manje od dinara), soldin (ili sold, dvadeseti
je dio mlet. libre), zlam (zlatni?) kular, orlak
(orljak ili orlica, austr. novac nazvan po liku
orla, vrijedio je nešto više od 5 beča), dvitac
ili dvizac, dukat, cekin, pijašter, taljir (talir) u
srebru (prema ispravama vrijedio je 24 libre),
gazet(a), dinar (u juž. Hrvatskoj dvanaesti dio
soldina), pinez (vjerojatno isto što i dinar),
beč (tal. bezzo, sitan mletački novac u vrijed‑
nosti pola soldina).
Od MJERA spominju se kaba (kabao),
oka, kvarat, šestakinja, uborčić, varićak.
Od ŽENSKOGA RUHA I OPREME spo‑
minju se: suknja, zubun, svitan, oplečina, ru‑
bina, kanica, marama vezena, srebrni priba‑
dač, pandija, brnjica (i barnjica od postave),
tanga od sukna, konac otangati, postav, trama,
sadak od pana modroga paduvana, pregljača,
pasovi, torba, obuća, pandila s bubakom, tra‑
versa, oplečina aliti košula bila ženska, šudar
tanki.
Od BLAGA, HRANE i PIĆA spominju se:
ovce, koze, kokoši, pulastra (pilići) brašno,
sir, paršut, kobasice, pleće prašće, pogača.
Gornjopoljičke isprave obiluju još i mno‑
gim drugim zanimljivostima. Obavješćuju
nas o sporu između Poljica i Omiša. O kupnji
i prodaji zemlje »u vrime gladno« i u vrijeme
negladno. O kupi ili plemenšćini (nasljedno
dobro, zemlja). O imenima poljičkim u tur‑
sko doba, o turskim propusnicama, o efendiji
kliškom i poljičkom i o Turcima koji nose
hrvatska prezimena. O didini, bašćini, ku‑
povšćini i prodavšćini. O didićima i puku od
Poljic. O privrednome principu mletačko‑
me. O biblijskim rodoslovljima: Lovre i Ana
rode Lovru, Lovre Ivana, Ivan Lovru, Lovre
rodi Barnu Barnabu. O blizu rodu (bližik,
bližika). O broje­nju: jedanajest, drugonaj‑
est, trećanajest, četarnajest. O glagoljaškom
47/2010, 1
Kada je Austrija pridobivala Poljičane za
borbu protiv Francuza, umiljavala im se je
ljubazno i preljubazno: »Kuratom i kapela‑
nom, da se dostoje... i nastoje puk sebi pod‑
ložan uzbuditi na svako dobro dilo i molitve
za mir i dobro obćeno cesara i kralja naše‑
ga... da se čine prosesjun prid s. misu u vrime
rata. Gospodo kurati i kapelani odma skočite
sarcem gorućim, dilom viđenim... za da Bog
dade mir i blagoslov našem svetom kralju i
cesaru i njegovoj vojsci, da more odoliti i pri‑
dobiti svoje neprijatelje.« U pogledu poljič‑
ke slobode i njihovih stoljetnih prava dana
je »sveta odluka od priuzvišenoga kralja, da
stvari imadu stati u stanju u komu se nađoše
u čas čestita ulazišća cesara kralja«. A kada
je Austrija god. 1813. stvarno i na Bečkom
kongresu god. 1815. i pravno dobila Poljica,
ukinula je odmah poljičke slobode. Tako su
vjerna Poljica za nagradu dobila ono što drugi
dobivaju za kaznu.
Marko Mišerda već se uspješno okušao
u ovakvoj vrsti posla kao što je ovo izdanje
zbirke gornjopoljičkih isprava. U listu »Polji‑
ca« (god. IV, broj 1(4), Gata 1979) objavio
je članak »Inventar poljičke škrinje obćene iz
godine 1776«. U časopisu »Croatica christia‑
na periodica« (god. VI, broj 5, Zagreb 1980)
objavio je »Osamnaest dokumenata o poljič‑
kim glagoljašima (1613-1652)«. Nadajmo se
da neće sustati u tako važnu poslu. Očekuje‑
mo da će nas ponovno obradovati novim dje‑
lom o Poljicima. Jer svakome od nas dužnost
je umnožiti talente koji su nam darovani.
GK 20/1981, 21, 13:
Ivan Golub
»Ovo neka se zna«
Marko Mišerda: Spomenici Gornjih Poljica.
(Pisani spomenici na području Gornjih
Poljica do propasti Poljica god. 1807 prijepisi, regesti) Split 1981. Narudžbe kod
autora: Trumbićeva 13, Split. Cijena 500
din.
Riječima »Ovo neka se zna« započinju
mnoge listine iz drevnih Poljica, seljačke
republike što se stere od Cetine preko
Mosora do mora. Mnoge isprave, često
imovinske prirode, što su ostale po poljičkim
obiteljima, postale su neznane. Do nedavna,
Marko Mišerda se, naime, dao na bilježenje
rukopisnih spomenica na području gornjih
Poljica (a Gornja se Pol.jica prostiru od
Cetine do vrha Mosora). Propitkivao se kod
koga ima starih pisama i sam obišao gotovo
cijelo to područje, dokumente posuđivao,
prepisivao (transliterirao s bosančice) i
vraćao vlasnicima. Te i još neke druge listove
objelodanio je u omašnu svesku od 420
stranica. Izdavač je »Odbor za organiziranje
skupa o 500. obljetnici primanja nekih obitelji
među poljičke didiće« pod pokroviteljstvom
lista »Poljica«, Donji Dolac.
Ova zbirka dokumenata, koja ide od 16.
do 19. st., nije samo povijesna građa nego
i jezični spomenik. Iz listina se vidi kako
se razvijao život minulih vremena među
stanovnicima poljičke republike. Od
osobitog je značenja izraz, domaći jezični
izraz. Bogata je hrvatska terminologija, a
pojedine isprave pravi su književni biseri.
Kneževi zapisi o kugi zapravo su pjesma
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
75
47/2010, 1
utjecaju na slog isprava (»Počelo skazanje iz
ujme parnice...«). O ispravama koje su napi‑
sane u razgovornu dramatskom obliku, pravi
sočni životni dramoleti. O pravu žena »kako
Statut zapovida, da nisu mužovi gospodari
ženstvom zaminiti, ni prodati, ni darovati brez
njihove volje«. O receptu za liječenje sljezom
i maslom. O kugi u Poljicima »koja je donese‑
na iz turske zemlje iz Skoplja«. O zdravstve‑
nim propusnicama za odlazak s područja za‑
raženoga kugom. O popisima umrlih od kuge.
O banu Mladenu Šubiću. O tome kako su se
sastala »sva plemenita gospoda bosanska po‑
lička, didići, na zboru za gospodstva poličko‑
ga (1772)«. O beštimadurima (psovačima) i
o strogim naredbama protiv beštimadura. O
proglašenju naredbi puku u crkvi za velike
mise. I još o mnogočemu drugom što je vri‑
jedno pročitati i proučiti. »Pisa pravo u viru.
Ovo neka se zna.«
tužaljka, a molbe zakinutih sirotica da ih
zaštite pravi su književni plač. Hoteći listine
učiniti čitljivima, Mišerda ih je dostupno
transliterirao i, kako sam veli, nije »išao za
tim da napravi kritičko izdanje dokumenata
u strogom smislu riječi«. Posredovao nam
je dragocjene poljičke listine »Ovo neka se
zna«.
AKSA 1981, 40, 4:
[Ivan Golub]
Izašla zbirka dokumenata o Poljicima
Mnoge isprave, često imovinske prirode,
što se nalaze po poljičkim obiteljima, ostale
su do sada neznane. Marko Mišerda se me‑
đutim dao na bilježenje rukopisnih spomeni‑
ka na području Gornjih Poljica (a Gornja se
Poljica prostiru od Cetine do vrha Mosora).
Propitkivao se kod koga ima starih pisama
i sam obišao gotovo čitavo područje, doku‑
mente posuđivao, prepisivao (transliterirao s
bosančice) vraćao vlasnicima. Te i još neke
druge listine objelodanio je u omašnu svesku
od 240 stranica:
Marko Mišerda, Spomenici Gornjih Po‑
ljica, Pisani spomenici na području Gornjih
Poljica do propasti Poljica godine 1807. (pri‑
jepisi, regesti), Split 1981.
Izdavač je Odbor za organiziranje skupa o
500. obljetnici primanja nekih obitelji među
poljičke didiće, pod pokroviteljstvom lista
“Poljica”, Donji Dolac.
Ova zbirka dokumenata, koja ide od 16. do
19. stoljeća, nije samo povijesna građa nego
i jezični spomenik. Iz listina se vidi kako se
odvijao život minulih vremena među stanov‑
nicima ove republike. Bogata je također hr‑
vatska pravna i crkvena terminologija.
76
Hoteći listine učiniti čitljivima Mišerda
ih je s bosančice transliterirao na latinicu. I,
kako sam veli, nije “išao za tim da napravi
kritičko izdanje dokumenata u strogom smi‑
slu riječi”. Prikupio je, posredovao je rasprše‑
ne listine poljičke.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Slavko Kovačić
Proslov
Prerano preminuli i nikad prežaljeni fra
Marko Mišerda, svećenik redovničke zajed‑
nice III. samostanskog reda sv. Franje, teolog
i zaljubljenik zavičajne povijesti, nije bio prvi
u traženju, proučavanju i objavljivanju poljič‑
kih dokumenata, vrela za povijest proslav‑
ljene “poštovane župe Poljic” kojoj poslije
zalaza njezina specifičnog nutarnjeg uređenja
neki nostalgično dadoše naslove “republike”
i “seljačke knežije”. On je na uvodnim stra‑
nicama zabilježio ukratko, ali pomno, dosa‑
dašnje takve planove i ostvarenja od sredine
19. stoljeća do naših dana. Nanizao je imena
zaljubljenika u stare požutjele listove ispisane
ponajviše slovima poljičke bosančice, a sta‑
rim hrvatskim govorom svoga krševitog kra‑
ja: Andrije Stazića, don Petra Škarice, Alfon‑
za Pavića, don Ivana Pivčevića, don Mirosla‑
va Vulića i drugih kojima su se u drugoj po‑
lovini 20. stoljeća pridružili Vladimir Mošin i
Benedikta Zelić-Bučan.
47/2010, 1
Historiografija se danas ne može zaustaviti
na zanimanju za careve, kraljeve, vojskovođe,
velikaše, pape, biskupe itd., o kojima pišu sta‑
re kronike, ljetopisi, dnevnici, uspomene, čija
se imena pojavljuju u diplomatičnoj građi i na
natpisima uklesanim na njihovim spomenici‑
ma i javnim zgradama. Nju i te kako zanima
život i položaj srednjih i nižih slojeva društva,
kakvi su bili i naši poljički težaci i pastiri, ma‑
kar su i oni u velikom broju nosili plemićki
naslov primjeren odvjetcima starih hrvatskih
obitelji slobodnih seljaka. Historijski podaci
o životu, radu, običajima, uredbama itd. tih
“nižih” slojeva mogu čak biti zanimljiviji i
važniji od davno proučenih i upotrijebljenih
o “velikima”. U slučaju Poljica to se očito po‑
kazuje u velikom znanstvenom zanimanju za
uredbe Poljičkog statuta i za cijeli kompleks
pitanja iz poljičke prošlosti, o kojima su u no‑
vije vrijeme raspravljali i inozemni učenjaci
na raznim stranama svijeta.
Naravno, i kad je riječ o poljičkim doku‑
mentima, treba razlikovati one koji su od op‑
ćeg značenja od drugih koji imaju samo lokal‑
no, važnije od manje važnih, i dati prvenstvo
najvažnijima: ali spasiti treba sve, a proučiti
što više. Mišerda u svojoj knjizi donosi, što
u kratkom regestu, a što u cijelosti, gotovo
1.200 raznih dokumenata. Važno je napome‑
nuti da je većina tih spisa u privatnom posjedu
raznih pojedinaca i prema tomu na najboljem
putu da se rasprše kojekuda ili zbog nezašti‑
ćenosti propadnu. Što je ušlo u ovu zbirku, pa
makar i samo u kratkom regestu, u bitnome
je spašeno i osigurano za sadašnje i buduće
istraživače.
Tko se nije bavio sličnim poslom jedva
može zamisliti koliki je trud priređivač ulo‑
žio, dok je ovako opsežnu, a raspršenu gra‑
đu pronašao, pročitao, pobilježio, prepisao,
proučio, kronološki poredao, obradio, te za
prvo ciklostilsko izdanje još i otipkao na ma‑
trice (umnažanje na ciklostilu obavili su don
Ivan Dagelić i s. Stela Mijić). Trud je oko
toga skromnog izdanja bio tako velik, da ga
je mogla poduzeti i nadvladati samo isto tako
velika zanesenost za starine rodnoga kraja. To
više što su i Mišerda i njegovi tehnički po‑
magači radili dobrovoljno i posve besplatno.
“Odbor za organiziranje skupa o 500. obljet‑
nici primanja nekih obitelji među poljičke di‑
diće..., Donji Dolac 1482-1982”, kao izdavač
toga prvog izdanja, odlučio se u tom trenutku
na takvo, jer nije bilo moguće namaći novčani
iznos za tiskanje!
Ovo novo izdanje tiskom hvalevrijedan je
pothvat, napose ako ga shvatimo kao trajan i
zaista primjeren spomenik autoru, tomu neo‑
bičnom ljubitelju znanosti, koji u svom mla‑
denačkom zanosu i snazi nije ni opažao da su
ljudske sile ograničene pa ih je prebrzo i pre‑
rano, nažalost, istrošio, a toliko se od njega s
pravom očekivalo.
U knjizi se najprije u Uvodu obrazlaže po‑
treba izdanja, način obrade i transkripcije. Za‑
tim su donesene kratice vlasnika spisa, kratice
vrela i literature i ostale kratice. Dokumenti
su raspoređeni kronološki po stoljećima, go‑
dinama, mjesecima i danima. Svaki od njih
ima svoj redni broj, oznaku vremena i mjesta
i oznaku (siglu) vlasnika. Na kraju je u dva
dodatka doneseno još dvadesetak dokume‑
nata koji su u dugom nizu od 1 160 dokume‑
nata glavnog dijela pri tipkanju bili slučajno
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
77
47/2010, 1
Dok su prijašnji izdavači priređivali ve‑
ćinom samo probrane dokumente od osobite
važnosti za povijest Poljica kao cjeline, pa i
za hrvatsku povijest općenito, Mišerda je su‑
zio područje na Gornja Poljica, a izbor do‑
kumenata proširio, ili bolje reći išao za tim
da barem u kratkom sažetku, regestu, donese
bitni sadržaj što većeg broja gornjopoljičkih
spisa. Da je to bilo fizički moguće, bili bi u
taj izbor ušli svi postojeći. U ovom slučaju
mora mu se dati pravo. Kamo sreće da je to
netko i davno prije učinio za Gornja Poljica i
za sve druge dijelove Poljica i nekadašnjih su‑
sjednih “knežija-župa” Radobilje i Primorja.
Koliko je i vrlo vrijednih dokumenata s vre‑
menom odatle nestalo (pa i samo u II. svjet‑
skom ratu!), a s njima krupnijih i sitnijih, ali
uvijek dragocjenih kamenčića za mozaik naše
prošlosti.
preskočeni. U transkripciji i obradi Mišerda
se s pravom odlučio na jednostavniji postu‑
pak i znanstveno-popularnu metodu. Tako je
izdanje pristupačnije većem broju čitatelja, a
ne gubi znanstvenu razinu, jer je postupak ja‑
san, dosljedan i točan.
Knjiga Spomenici Gornjih Poljica i sama
je za sebe pravi spomenik i svom autoru, kako
već rekosmo, ali i daleko šire, jer će u mnogim
obiteljima Dočana, kako popularno zovemo
žitelje Gornjih Poljica, a zacijelo i u privatnim
i javnim bibliotekama izvan Poljica čuvati us‑
pomenu na tisuće unutra poimence spomenu‑
tih naših marljivih težaka i njihovih poljičkih
dužnosnika: velikih i malih knezova, vojvoda,
prokaratura, kančelira, župnika i kapelana, go‑
tovo sve od reda također žilavih i ponositih
težaka, samo nešto istaknutijih, pismenijih i u
javnim poslovima okretnijih. Čuvat će uspo‑
menu na tolika imena, prezimena i “pridivke”,
davno nestale i još postojeće, na njihove kuće,
“gore i vode”, “podvornice i krajca”, “gajeve”,
“pasike”, “oranice i vrtle”, “vlake”, “drvo i ka‑
men”. Sve kad se i ne bi radilo o povijesnim
izvorima, nego o samo unutra sadržanom je‑
zičnom i onomastičkom blagu, ovo bi izdanje
imalo svoje potpuno opravdanje.
Split, na blagdan sv. Klementa 23. studenoga 2002.
HS 9/2003, 423, 24
Petar Bašić
Pisani spomenici Gornjih Poljica
Marko Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica,
Priko 2003., XIX + 659 str.
78
Knjiga Marka Mišerde (1954.-1989.) “Spo‑
menici Gornjih Poljica”, prvotno objavljena ci‑
klostilom (Split 1981.) i u ograničenom broju
primjeraka (280), pojavila se nedavno, u po‑
nešto proširenom obliku, i u tiskanom izdanju.
To novo izdanje priredio je Ivan Banić, koji je
i urednik niza u kojem se knjiga pojavljuje kao
druga po redu: Biblioteka “Gradac”, izd. Udru‑
ga Poljičana “Sv. Jure” ‑ Priko.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Prvo je izdanje u više navrata predstavlje‑
no hrvatskoj javnosti pa je zato ovdje dosta
kratko podsjetiti o čemu je riječ, a više se za‑
držati na novostima novog izdanja. No da bi
zainteresirani mogli saznati i više, spomeni‑
mo i prikaze/ocjene prvog izdanja: Ivan Go‑
lub, Ovo neka se zna, Glas Koncila 20/1981,
21, 13; Slavko Kovačić, Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica, Crkva u svijetu 16/1981,
4, 379‑380; Izašla zbirka dokumenata o Poljicima, AKSA 1981, 40, 4; Tomislav Heres,
Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i
razvitka glagoljskog pisma, Marulić 15/1982,
1, 49‑57.
Novo izdanje prenosi u cijelosti sadržaj pr‑
vog izdanja, a to su kratak autorov Predgovor
(str. VIII), zatim Uvod (IX‑XVII), u kojem
vrlo precizno i pomno smješta svoj rad u kon‑
tekst dotadašnjih nastojanja i tumači vlastiti
pristup. Zatim dolazi središnji dio: oko 1200
dokumenata s područja Gornjih Poljica iz
XV.‑XIX. st. poredanih kronološkim redom.
Nakana je autorova bila uzeti u razmatranja
sve pisane spomenike do kojih dođe, bez ob‑
zira na njihov sadržaj, i donijeti ih u prijepisu
ili barem u kratkom sažetku (regestu). Pristup
je sasvim ispravan jer svi ti spisi odražavaju
život toga kraja, a osim povijesti i druge će
struke naći u njima zanimljivih podataka, po‑
najprije jezikoslovlje.
Dva dodatka (24 dokumenta) prenesena su
onako kako je bilo u prvom izdanju. Priređi‑
vač se, očito, nije usudio dirati u ustrojstvo
knjige, premda su se ti tekstovi mogli staviti
ondje gdje dolaze po kronološkom redu (mo‑
gla se samo zadržati numeracija sa «a» i ništa
se ne bi remetilo). Te je dokumente naime au‑
tor naknadno uvrstio pa je u već složeni tekst
mogao samo umetnuti naznaku “Vidjeti Do‑
datak /na kraju/”, a za neke dokumente nije
mogao ni to pa je uz Dodatak 2 to naznačeno
u bilješci (novo izdanje međutim prenosi i tu
napomenu ‑ str. 505).
A sada i o novostima novog izdanja.
Proslov knjizi (V‑VII) napisao je povjesni‑
čar Slavko Kovačić. To je neznatno izmije‑
47/2010, 1
U Prilogu (569-658) objavljeno je nekoli‑
ko Mišerdinih članaka s tematikom vezanom
za Poljica, a koji su bili objavljeni drugdje.
Izostala je naznaka o prvom objavljivanju pa
će, tko to ne zna, zacijelo misliti da je sve to
kao “Prilog” objavljeno već u prvom izdanju.
Zato ovdje navodim te članke s naznakom
gdje su prvotno objavljeni (u novom izd. ti su
tekstovi na str. 571‑646): Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613‑1652),
Croatica Christiana Periodica 1980, 5,
79‑107; Inventar poljičke škrinje obćene iz
godine 1776., Poljica 4/1979, 90‑92; Prezimena Gornjih Poljica, Poljica 8/1983, 69‑77;
Erberova Povijest Poljica sto godina poslije,
Poljica 11/1986, 45‑50; Iz političke aktivnosti
Poljica god. 1797/99. (Rukopis NSB R 5751),
Poljica 12/1987, 25‑35.
Kao svojevrstan pogovor i ujedno zadnji
tekst u Prilogu objavljen je tekst Petra Bašića
O životu i djelu Marka Mišerde (647‑658) ‑ o
životu kratko, ali sa svim bitnim podacima, a
bibliografija je cjelovita.
Kad se u novom izdanju ništa nije htjelo
mijenjati, opravdano je upitati je li tekst, pri‑
premajući ga za tisak, trebalo iznova prepisa‑
ti ili je radije trebalo tražiti neki drugi način,
neku vrstu preslikavanja. U točnost prijepisa
ne treba unaprijed sumnjati, ali imamo li na
umu preobilnost građe i prezahtjevnost teksta
za prepisivanje te loša iskustva i s mnogo ma‑
nje zahtjevnim tekstovima, određena dvojba
neizbježno ostaje.
Nesavršenosti koje su spomenute ne uma‑
njuju ovaj veliki izdavački pothvat, a novo
izdanje i više od dvadeset godina nakon prvo‑
ga ima svoje opravdanje. Knjiga će sada biti
dostupna širem krugu znanstvene i kulturne
javnosti, a zadržava i svoju prvotnu nakanu:
s jedne strane da smanji oskudicu objavljenih
vrela i s druge da predusretne zbiljsku opa‑
snost od uništenja i onih ostataka što se još
uvijek čuvaju (usp. autorov Predgovor, str.
VIII.).
P.S. (21. siječnja 2010.): U Mišerdinoj
ostavšitni sačuvana su dva primjerka ciklostil‑
skog izdanja, jedan je posve čist, a na drugom
je autor rukom nešto ispravljao i dodavao. Na
tom se primjerku nije potpisao, što je redovito
činio na knjigama koje je kupovao. Samo je
napisao na hrptu kemijskom olovkom:
M. MIŠERDA Spomenici Gornjih Poljica
Ostalo mi je u sjećanju da je ispravaka bilo
više te da bi to morao biti neki drugi primje‑
rak. Sjećam se također da sam o tim isprav‑
ljanjima govorio priređivaču izdanja za tisak
Ivanu Baniću, no nisam siguran, a nije ni on,
jesam li mu taj primjerak i dostavio. Kad se
bolje pokušam prisjetiti, čini mi se vjerojat‑
nijim da nisam i da je ovaj primjerak koji mi
je pri ruci treba smatrati autorskim. Iz njega
su pogrješke ispravljene u tiskanom izdanju,
a većina nije. Zato ću ovdje navesti sve autor‑
ve vlastoručne zapise (nisu uvijek po srijedi
pogrješke, često su to i dopune; sve je pisano
običnom olovkom, a ovdje se prenosi podcr‑
tavanjem):
Str. VIII (2XIV), u odlomku «Iza datiranja…» Iznad
riječi «datiranja» zabilježeno: nije vođeno računa o
mletačkom načinu, čini se da o tom ni Poljičani nisu
vodili računa
Iz zabilješke na margini na str. X možemo zaljučiti da
su tehničke mogućnosti diktirale uporabu nekih znako‑
va: umjesto vodoravne crte upotrijebilo bi se, čini se,
znak za dugosilazni naglasak nad slovima o i z j
Str. X, r. 15. od kraja (2XV, r. 4. od kraja) ispravljeno:
navodnicima – navodnici > zagradama – zagrade
Str. X, r. 9. od kraja (2XVI, 1), iza «cinac» dodano:
«intimacija/intimati».
Str. XVII, u bilješci 35 (2XVI, bilj. 36) iza /Luč/ doda‑
no: -> 631
Str. XVII, na kraju bilješke 37 (2XVII, bilj. 39) dodano:
-> Slavkov rad
Str. 2, br. 4: Jurjevića > Jurkovića (ovo popraljeno i u
2. izd.)
Str. 25, br. 67, napomena, r. 1: Objavio + cjelovito
(ispr. i u 2. izd.)
Iza br. 70 72 75 116 dodano rukom: 70a 72a 75a 116a:
Dod. 2 (u 2. izd. to nije uneseno)
Uz br. 159 opaska: apokrif «Život Adama i Eve» (?) ->
Hercigonja, Sred. knjiž. 320ss HKSVijeka 161ss
Br. 196, predzadnji red: III > II (i u 2. izd.)
Uz br. 260 dopisano s lijeve str. 239
Br. 470, zadnji red: Pispisan > Potpisan (u 2. izd. pre‑
pisano s tom pogr.)
Br. 522 posve prerađen. Umjesto «XVIII. st. POLJI‑
CA» napisano: «18.5.1755. Mleci»; umjesto «anoni‑
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
79
47/2010, 1
njen tekst njegove recenzije objavljene u CuS
16/1981, 4, 379‑380.
mni svećenik» napisano «don Tadija Čotić»; uz «piše»
precizirano «don Luki Bašiću» (kod obojice u Kazalu
unesen ovaj broj, 522). Na kraju jedinice upućuje: ->
F. IVANIŠEVIĆ, Poljica (1987) 718-21 (uvod i tekst
spisa)
Kod br. 523: ->526
Br. 530, r. 3: starac ovo > starac ovo: (u 2. izd. pogr.
ispravljeno - starac: ovo)
Br. 560-561: za nadnevak 17 u br. 561 upućuje na pret‑
hodni broj, tj. u br. 561 spominje se dokument br. 560
U br. 596, zadnji red: podcretano -> podcrtano (u 2.
izd. preuzeta i ta pogrješka).
Br. 602, r. 3: godine 1482. > (godine 1482. upisani!)
U br. 622 ispred oznake II opaska: -> napraviti ovdje
registar tih prijepisa
Kod br. 631 upućuje na bilj. 35. U istom br. za Pili‑
pa (Mišetića) bilježi na margini: valjda zbog Pilipović
= Mišetić / ako je to točno, onda Mišetić = Milošić
[->Bosna]
Na kraju br. 646 opaska:
- nisu doneseni posebno (!)
U br. 711 za god. 1780 stavljeno 79(?)
Uz br. 818 na rubu opaska: u bilj. identificirati knjige!
Br. 831, na kraju: in Caratere Serviano/ (olovkom pod‑
crtao ‘Serviano’)
Uz br. 982 napomena: račun (trošak) SGP 905
U Kazalu: BOŽANOVIĆ > BOŽANOV (tako i u 2.
izd.)
Za ČOTIĆ – don Tadija: dodan br. 522
Dodana natuknica: HRVATSKI [jezik] 352 818 (tako
i u 2. izd.)
Kod LEKIĆ precrtan broj 278, a kod LETIĆ dodan
(tako i u 2. izd.)
U br. 1040 uz Dodatak na rubu napisano NAŠI; druga
opaska nejasna na što se odnosi
U Kazalu (str. 385-) ARSOVIĆ dodan br. 63
Uz ATMAČA dodano = Akmačić?
Uz BAŠIĆ – don Luka dodan br. 522
Kod DOMJANOVIĆ dodan br. 232, a kod DUJ‑
MOVIĆ izbrisan
U PAVIĆ-STRIČEVIĆ dodan br. 1121
Dodana natuknica: Poljica – rkp. Statut 430
Druga ispravljanja nejasna.
Slobodna Dalmacija 16.3.2004.:
Ivan Ugrin
Spašeni od zaborava
80
Kad sam, znatiželjan, počeo pregledavati
ono što je o Poljicima napisano, nisam ni slu‑
tio kako će me put odvesti. Tako je još 15.
lipnja 1981. u mjestu Dolac Gornji - Rudine
zapisao dr. fra Marko Mišerda, kad je u ci‑
klostilskom izdanju prvi put objavio opsežno
djelo Spomenici Gornjih Poljica. Prošle je go‑
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
dine ta knjiga u izdanju Udruge Poljičana Sv.
Jure - Priko izišla tvrdo ukoričena na više od
650 stranica. Riječ je o pisanim spomenici‑
ma na području Gornih Poljica do propasti
Poljičke kneževine 1807. godine (prijepisi,
regesti), koje je za tisak priredio mr. don Ivan
Banić, dugogodišnji prijatelj fra Marka Mišer‑
de, kojeg je iznenadna smrt zatekla 20. lipnja
1989. u Tübingenu dok se spremao za obra‑
nu doktorske disertacije kod prof. dr. Waltera
Kaspera, danas kardinala Svete rimske crkve.
Mišerda se rodio u Rudinama 5. listopada
1954. Osnovnu školu pohađao je u rodnom
kraju, a klasičnu gimnaziju završio je kod fra‑
njevaca trećoredaca u Odri. U Zagrebu je na
KBF-u diplomirao teologiju i tu je zaređen za
svećenika 1980. godine. Tri je godine studi‑
rao na Papinskom biblijskom institutu u Rimu
i postigao magisterij.
Nakon smrti objavljeno mu je njegovo
najzamašnije djelo, doktorska disertacija pod
naslovom Subjektivität im Glauben. Među
najznačajnije radove spada i ova knjiga o ko‑
joj je ovdje riječ. Predstavljajući Mišerdine
Spomenike Gornjih Poljica u Splitu, crkveni
povjesničar dr. don Slavko Kovačić kazao
je kako se radi o hvalevrijednom pothvatu u
koji je autor, motiviran ljubavlju prema rod‑
nom kraju, uložio mnogo truda i vremena u
osvjetljavanju i očuvanju pisanih dokumena‑
ta na području Gornjih Poljica. Fra Marko je
sakupio oko 1200 raznih dokumenata, neke u
cijelosti, neke u regestu. Mukotrpno je pro‑
nalazio raspršene spise u privatnom posjedu
poljičkih obitelji, pročitao ih, proučio, pobi‑
lježio, prepisao, kronološki poredao i priredio
za tisak. Prema Kovačićevim riječima, na taj
su način brojni dokumenti spašeni od zabora‑
va te postali nezaobilazan temelj i polazište za
neka buduća istraživanja.
Prvi je u knjizi prijepis dokumenta iz Do‑
njeg Doca, kako Vladika, žena Šimuna Goji‑
ća prodaje zemlju don Martinu Jurkoviću. “U
ime Bož’že. Lit Gospodinovi tisuću i petsat i
dvadeset i četvarto tekući”, dakle iz 1524. go‑
dine. Tu je, među ostalim, i prijevod isprave
mletačkog providura Marka Antonija Dieda,
47/2010, 1
Ukratko, riječ je o zaokruženom djelu ko‑
jim je autor podigao spomenik svome rodnom
kraju, ili kako je napisao don Slavko Kovačić
u Proslovu, knjiga je pravi spomenik svome
autoru, koji je na svjetlo dana izložio uspome‑
nu na brojne marljive poljičke težake i poljič‑
ke dužnosnike: knezove, kančelire, župnike ...
“Čuvat će uspomenu na tolika imena, prezi‑
mena i pridivke, davno nestale i još postoje‑
će, na njihove kuće, gore i vode, podvornice
i krajca, gajeve, pasike, oranice i vrtle, vlake,
drvo i kamen ...”
47/2010, 1
koji 15. listopada 1723. iz Zadra potvrđuje
Mocenigovo izuzimanje Poljičana od pla‑
ćanja brodarine pri prelaženuu Cetine da bi
obradili svoju novu zemlju. I tako redom do
posljednjeg dokumenta datiranog 25. svibnja
1803. u Srijanama, u kojem “Ivan Žuljević za‑
vni Šipalo i njegova žena Mande prodaju nje‑
zinoj braći Antonu i Petru Tadiću 5 kom ze‑
mlje za 96 groša i libru, sve njezina dijela...”
Uz precizna kazala, u knjizi je i nekoliko pri‑
loga, među kojima i popis vlastelinskih i di‑
dićih obitelji, popis katuna i njihovih župnih
crkvi, te popis poljičkih Velikih kneževa od
1537. do 1799. godine.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
81
CuS 20/1985, 1, 102-103:
Ivan Štambuk
Hrvatska znanstvena Biblija
(Uz osvrt Marka Mišerde, CuS, br. 1,
1985, str. 102-103)
U prikazu Grubišićeva »Starog Zavjeta«
Mišerda se osvrnuo s nekoliko rečenica na
pokrenuti niz HZB (Hrvatske Znanstvene Bi‑
blije), pozdravio ga je i dao nekoliko sugesti‑
ja: Veseli me što on smatra HZB zajedničkom
stvari čitave naše hrvatske javnosti. On bi že‑
lio da ona zainteresira što veći broj suradnika,
od kojih će svaki dati svoj doprinos prema
svojim mogućnostima, te da bi odgovarala
svom nazivu i svojim ciljevima - da bude pra‑
va hrvatska znanstvena Biblija.
Mišerdine su sugestije prilično kratke i sa‑
žete, ali zaslužuju svaku pažnju, jer su pune
sadržaja. On primjećuje na prvome mjestu
da bi nam trebalo »najprije dobro razmisliti
kakvi bi nam komentari - i prijevodi - danas
trebali«. Ja sam dao glavne smjernice HZB u
listiću koji je priključen komentaru Pjpj. Mi‑
šerda smatra da tih »nekoliko vrlo općenitih
načela... kao i uzorak niza nisu u tom smislu
dovoljni«.
Moja prva smjernica traži da komentar
bude na visini današnjih biblijskih znanstve‑
nih komentara drugih naroda. Iako je smjerni‑
ca sasvim kratka i općenita, ona ipak određuje
sasvim jasno kakav komentar može doći u niz
HZB. Time je, naime, rečeno mnogo, da ne
rečem sve. Ona nameće biblijskome znan‑
stvenom suradniku vrlo težak zadatak i ozbi‑
ljan posao.
82
Druga se smjernica odnosi na uvjete kato‑
ličke znanstvene Biblije. Komentar mora ima‑
ti u vidu smjernice katoličke egzegeze, javno
priznate od katoličke Crkve. Treća smjernica
ima u vidu naše pastoralne potrebe: komen‑
tar mora biti takav da bi ga svećeník mogao
na prvi mah koristiti. Moramo mu dati u ruke
autentični smisao Božje poruke, sadržane u
svetom tekstu, tako jasno i razgovjetno da ga
može prenijeti puku bez velike poteškoće.
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
Uz ove tri smjernice postoji još jedna koja
nije izričito formulirana, ali koja se očito po‑
drazumijeva. HZB mora biti specifično hrvat‑
ska. Komentar pojedine svetopisamske knjige
ne smije biti prijevod nekog tuđeg komenta‑
ra ili njegova prerada. Ne može biti ni samo
iznošenje različitih mišljenja i pogleda na po‑
jedine dijelove svetog teksta. Mora biti osob‑
ni, originalni rad. Suradnik mora pristupiti
osobno svetom tekstu, ući u nj i stvoriti svoje
mišljenje o njemu koje će onda izraziti u tu‑
maču. Na taj će način HZB postati specifično
hrvatska. Ona će, drugim riječima, dati svoj
vlastiti doprinos općem svjetskom nastojanju
kojim vjernici cijeloga svijeta idu za tim da
prodru u pravi smisao Božje poruke.
Mišerda ima pred očima moj komentar
Pjpj i uzima ga »kao uzorak niza«. Na temelju
toga upućuje na neke njegove nedostatke koje
bi trebalo ukloniti. Zapravo on pokazuje na
ono što bi trebalo nadodati da HZB postigne
još bolje svòj cilj. Prvi nedostatak: u uvodu
komentara Pjpj nedostaje »posebno poglavlje
u kojem bi trebalo prikazati povijest istraživa‑
nja i sadržaj (poruku, teologiju) knjige«.
U uvodu pod naslovom: SADRŽAJ, str.
16-23, izneseni su glavni rezultati tzv. bi‑
blijskog istraživanja Pjpj i doneseni glavni
zastupnici svakoga pojedinog načina njezina
tumačenja. A tokom analize teksta ukazano je
također kako se svaki odlomak svetog teksta
tumači u svjetlu posebnog gledanja na cjelo‑
kupnu pjesničku tvorevinu. Držim da je to do‑
voljno. Dublje i opširnije treti­ranje tog pred‑
meta spada na posebne studije koje ne mogu
ući u okvire redovitog komentara, pa neka je i
izrazito znanstven.
Isto tako smatram da je dovoljno prikaza‑
na poruka Pjpj i s čisto naravnog gledišta i
s gledišta objavljene istine na str. 24-25: radi
se o idealu naravne plemenite ljubavi koji
treba sprovesti u djelo i u bračnome životu i
u zaručničkim odnosima. Predočivanjem te
ljubavi nadahnuti pisac nastoji dočarati ka‑
kav se odnos vjernosti i prave ljubavi mora
uspostaviti između stvora i Stvoritelja te iz‑
47/2010, 1
S obzirom na hrvatske prijevode, neki za‑
služuju osobito pažnju, na primjer Sovićev
stručni prijevod SZ i Zagodin NZ. Zaslužu‑
je pažnju i Škarićev uz filološke bilješke. Tu
je osobni doprinos vidljiv. Stručni hrvatski
prevodilac, zato, ne može prijeći olako preko
njih. No, mnogi naši prijevodi imaju u vidu
više manje strane prijevde pa od njih može‑
mo imati, uglavnom, jedino jezični doprinos.
- I Mišerda upozorava na potrebu proučava‑
nja sadržaja svetopisamskog teksta za do‑
bar i stručan prijevod. Vidi njegov navedeni
prikaz, str. 101, pri dnu. Sve je to korišteno,
iako je rijetko kad navedeno. Svi su ti prije‑
vodi mogli doći u obzir u većoj mjeri da nije
bio korišten u cijelosti Milićevićev iz poseb‑
nih razloga. Kada sam se odlučio prihvatiti
njegov prijevod gdje god je to bilo moguće,
nisam se mogao obilnije koristiti ostalima za
sam prijevod.
Druga se primjedba odnosi na prijevod i
na naše dosadašnje biblijske komentare. Pri‑
jevod mora imati u vidu sve dosadašnje hrvat‑
ske prijevode, dotične knjige: Mišerda spomi‑
nje i starohrvatske prijevode, objelodanjene u
»Slovu« br. 6-8, 1957. Treba voditi računa o
egzegetskom radu dosadašnjih hrvatskih bi‑
blicista.
Mišerda daje i jednu sugestiju u pogledu
dosadašnjih hrvatskih prijevoda i komentara:
stručni bi autor imao dati svoj sud o svim tim
prijevodima i komentarima, jer je on najpo‑
zvaniji za to. On kaže: »U uvodnom dijelu za‑
sebno bi poglavlje trebalo posvetiti dosadaš‑
njim nastojanjima kod nas. To ne tek usput i
za ukras, već zauzimajući kritički stav, dakle,
posve ozbiljno, jer, tko je pozvaniji ocijeniti
nečiji prevodilački ili komentatorski rad od
samoga komentatora koji studira tekst uzduž
i poprijeko?«
Primjedba je sasvim na svome mjestu. To
je i učinjeno prigodom komentara Pjpj, iako
to nije izneseno. Autor je imao neprestano
u vidu i dosadašnje hrvatske prijevode Pjpj,
osim starohrvatskih koji mu nisu bili pozna‑
ti, i dosadašnje egzegetske radove o njoj. U
popisu autora, str. 27, doneseni su i hrvatski
ne iz nekog ukrasa, nego zato što su bili svje‑
sno konzultirani. Na žalost, specifično osob‑
nih stavova nema na pretek. To su većinom
iznijeli već strani autori. Nije se moglo zato
nešto napose isticati kao posebno hrvatsko
dostignuće. No, Mišerdino načelo ipak ostaje:
suradnik mora imati u vidu i sažete prikaze
o dotičnoj svetopisamskoj knjizi, i popularne
radove u nas. Osobito mora voditi računa o
učenim raspravama i studijama o pojedinim
pitanjima dotične knjige i o njihovim rezul‑
tatima.
Prema toj sugestiji, trebalo bi pretvoriti
komentar u kritiku o dosadašnjim hrvatskim
prijevodima i komentarima. Mislim da taj
posao s jedne strane ne bi mnogo pridonio
ispravnom shvaćanju svetog teksta i poruke
sadržane u njemu, a s druge to nije nimalo
ugodan zadatak. Sa svoje strane uzimam u
obzir i prijevode i komentare, ako ih ima, i
podlažem ih kritici, i to ne samo naše nego
i strane koje imam pri ruci. U bilješkama
donosim mišljenja drugih, a u prijevodu i
tumaču svoj kritički rezultat. Svaki čitatelj
može vidjeti iz toga što odobravam a što od‑
bacujem. Kritičke je osvrte bolje prepustiti
posebnim raspravama i studijama. Tu im je
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
83
47/2010, 1
među starozavjetnog i novozavjetnog Božjeg
puka s jedne strane i Boga s druge. Cijeli je
tumač usredotočen u tom smjeru. Smatram da
je mnogo bolje upućivati na poruku nadah‑
nute knjige o neposrednom dodiru sa svetim
tekstom negoli teoretski raspravljati o njemu.
To je moja metoda. Osim toga nakon analize
nadahnutog teksta dolazi primjena Pjpj na bl.
Djevicu Mariju. To ne treba smatrati kao ne‑
što arbitrarno nadodano ili kao nešto suvišno.
U primjeru bl. Dj. Marije sasvim je vidljivo
prema kakvom dostignuću ide svaka duša
koja prihvaća Božju ponudu, sadržanu u Pjpj.
Poruka je Pjpj time jasno prikazana. No, traži
li neki znanstveni biblijski suradnik opširnije
prikaze o povijesnom razvoju egzegeze i još
dublje teološko tretiranje Božje poruke sadr‑
žane u svetopisamskoj knjizi, slobodno mu je
da to i učini u posebnim poglavljima u uvodu
na dotičnu knjigu, kako to predlaže Mišerda.
zgodnije i pogodnije mjesto, uz uvjet da se
rasprava vodi sine ira et studio.
mentar i prijevod kakvi nam trebaju, a što nam
tuđi komentari i prijevodi nikad neće dati.«
S obzirom na naše prijevode, osobito ne‑
stručne, rekao bih da ih ne smijemo krstiti
nekim standardima, još manje napola nadah‑
nutim prijevodima. Stručnjak mora biti slobo‑
dan u svom radu i u rezultatima svoga rada.
A oni koji odlučuju o liturgijskim tekstovima
morali bi biti najprije dobri biblijski stručnja‑
ci, zatim bi morali staviti na stranu sve usko‑
grudne razloge, koji su najčešće predrasude.
Pri tome treba imati obzira i prema starijim
hrvatskirn tekstovima, osobito liturgijskim,
s ciljem da se sačuvaju što je više moguće.
Tada bi prevladao razum, a ne strančarstvo ili
neka druga strast. Tako bismo mogli imati do‑
bre liturgijske tekstove.
Prvo: nije jasno koji bi to bili tuđi komen‑
tari? Drugo: da li bi se mogli pisati stručni
hrvatski komentari u kojima se autor ne bi
osvrtao na svjetska dostignuća?
Toliko o liturgijskim tekstovima. Što se
pak tiče samih stručnih prijevoda, čini mi se
da Mišerda, a i mnogi drugi, ističe previše
njihovu važnost. Prijevod je rezultat znan‑
stvenog biblijskog istraživanja koji zaslužuje
svaku pažnju, ali nije glavni dio u znanstve‑
nom komentaru, pogotovo nije sve, kako se to
nekima čini. Mnogo je važnije shvatiti u pra‑
vome svjetlu smisao Božje poruke u orginalu
i prikazati je što jasnije i pristupačnije. A za to
treba dosta rada i stručne spreme.
Zaključit ću isticanjem da me veseli za‑
nimanje koje pobuđuje HZB. Neka bude i
dobronamjernih osvrta i bratskih sugestija, a
najviše dobre stručne suradnje. Bude li toga i
bude li shvaćanja i prihvaćanja sa strane naše
hrvatske javnosti, započeti će se rad oko izda‑
nja HZB moći nastavati s uspjehom. Ne mogu
reći da je prihvaćanje uslijedilo stopostotno.
Malen je broj primjeraka Pjpj tiskan, a nisu
još svi rasprodani. Da li će rad upravo tu za‑
stati?
Mišerda drži da je najbolji dio mog rada
sadržan u filološkim bilješkama. Taj je rad
nužno potreban, jer je temelj i stručnom prije‑
vodu i istraživanju pravog smisla Božje poru‑
ke, sadržane u svetom tekstu. Veća je ipak ori‑
ginalnost osobni pristup svetom tekstu, osob‑
no istraživanje pravoga smisla Božje poruke
i osobno prikazivanje te poruke. To je glavni
cilj svega biblijskog rada i istraživanja. Samo
onaj koji je kadar uočiti i shvatiti taj osobni
doprinos u stanju je ocijeniti komentar i dati
svoj stručni sud o njemu.
84
Osvrnuo bih se još na jednu Mišerdinu
izreku. On kaže: »Smatram kako bi prednost
trebalo dati stručno pisanim komentarima i
pomno revidiranim popratnim prijevodima.
Ako ništa više, takvim ćemo radovima u sva‑
kom slučaju napraviti ono što nam treba, ko‑
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Vorwort
Predgovor
Die Berufung auf den Glaubenssinn (sensus
fidei) ist gegenwärtig ebenso häufig wie un‑
geklärt. Oft werden dabei sensus fidei und
consensus fidei in einem Atemzug genannt
und als mehr oder weniger gleichbedeutend
behandelt. Wenn dann noch vom Glaubens‑
sinn der Laien im Unterschied zum Lehramt
gesprochen wird, kommt die Diskussion
leicht in eine Schieflage. Aus einer pisto‑
logischen Aussage wird eine fragwürdige
ekklesiologische These, aus einer Aussage
über den Bereich des subjektiven Glaubens‑
vollzugs, der bei Laien und Amtsträgern
grundsätzlich derselbe ist, wird oft ein kir‑
chenpolitisches Argument. Eine Klärung,
was Glaubenssinn meint, wie er theologisch
zu interpretieren und wie diese Lehre theolo‑
gisch einzuordnen ist, steht weitgehend noch
aus.
Pozivanje na osjećaj vjere (sensus fidei) tre‑
nutno je koliko često toliko i nerazjašnjeno.
Nerijetko se pritom sensus fidei i consensus
fidei spominju u istom dahu i tretirani su
više-manje kao istoznačnice. Ako se pritom
ujedno govori i o consensus fidei kod laika
za razliku od onoga kod učiteljstva, rasprava
lako može zaći na krivi put. Od jednoga pi‑
stološkog iskaza nastane upitna ekleziološka
teza, iz jednog iskaza s područja subjektivno‑
ga ostvarivanja vjere, koje je kod laika i kod
nositelja službe u načelu isto, nerijetko biva
crkvenopolitičko pitanje. Objašnjenje o tome
što znači sensus fidei, kako ga valja teološki
tumačiti i kako to učenje treba teološki svr‑
stati, još u velikoj mjeri nedostaje.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
85
47/2010, 1
Marko Mišerda: Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische
Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie
des 19. Jahrhunderts, Frankfurt... 1996 (str. 5):
Die vorliegende Arbeit von Marko Mišerda
TOR zur Diskussion über den “Glau‑
bens‑Sinn” in der katholischen Theologie
des 19. Jahrhunderts leistet einen hilfreichen
Beitrag zur Klärung dieses schwierigen Be‑
griffs. Sie bietet eine sehr gute Analyse des
Topos sensus fidei bzw. sensus fidelium bei
Johann Adam Möhler, Vertretern der neu‑
scholastischen Schule, John Henry Newman
und Matthias Scheeben.
Es war Marko Mišerda nicht mehr vergönnt,
seine Studie zu veröffentlichen. Am 20. Juni
1989 ereilte ihn völlig unerwartet der Tod.
Es ist das Verdienst von Dr. Tomas Begovi},
daß das Werk meines liebenswerten Schülers
nun doch noch der Öffentlichkeit zugänglich
gemacht werden kann. Hierfür danke ich
ihm von Herzen. Ich wünsche dem Werk,
das Marko Mišerda uns hinterlassen hat, eine
gute Aufnahme in der Fachwelt.
Ovaj rad Marka Mišerde TOR, posvećen
raspravi o sensus fidei u katoličkoj teologiji
19. st., pruža dobrodošao prinos pojašnjenju
toga teškog pojma. On donosi vrlo dobru ra‑
ščlambu toposa sensus fidei, odnosno sensus
fidelium kod Johanna Adama Möhlera, pred‑
stavnika novoskolastičke škole, kod Johna
Henrya Newmana i Matthiasa Scheeebena.
Marku Mišerdi nije bilo dano da svoju studi‑
ju objavi. 20. lipnja 1989. zatekla ga je posve
neočekivano smrt. Zasluga je dr. Tomislava
Begovića da djelo mojega dragoga učenika
sada ipak može biti dostupno javnosti. Za to
mu zahvaljujem od srca. Djelu što ga je za
sobom ostavio Marko Mišerda želim dobar
prijam u stručnome svijetu.
Rottenburg am Neckar, dan iza svetkovine Uskrsnuća
Gospodinova
+Walter Kasper
Rottenburg am Neckar, am Tag nach dem Hochfest der
Auferstehung des Herrn
+ Walter Kasper
86
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1
Ono što se kao prvo nameće na kraju jest
izraziti zahvalnost svima koji su na bilo koji
način pridonijeli održavanju ovoga znanstve‑
nog kolokvija u spomen 20. godišnjice smrti
fra Marka Mišerde.
Posebna zahvalnost pripada onima koji su
sudjelovali izlaganjima ili drugim interven‑
tima i dali vidljiv prinos ovom pothvatu. U
nabrajanju možda je dobro poći onim redom
kako su pojedinci nastupili na samom Kolo‑
kviju.
Markov školski kolega, a sada provinci‑
jal fra Ivan Paponja vrlo je rado prihvatio i
svesrdno podržao da Provincija bude suorga‑
nizator kolokvija. Zauzeo se ponajprije za to
da se tehnički omogući održavanje, a o svome
kolegi Marku iznio je i osobne uspomene u
svojoj pozdravnoj riječi.
Prof. dr. Jure Zečević, predstojnik Instituta
za ekumensku teologiju i dijalog te pročelnik
Katedre ekumenske teologije na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, u ime dru‑
gog suorganizatora, Instituta za ekumensku
teologiju i dijalog, toplim je riječima pozdra‑
vio skup i poželio mu uspješan rad. I on je
izrekao nešto svojih sjećanja na Marka Mišer‑
du iz studentskih dana.
Prvi od izlagača bio je fra Antun Baduri‑
na, Markov posljednji provincijal, kojemu je,
kako sam reče, pripala teška dužnost da go‑
vori na Markovu posljednjem ispraćaju. On
je tom prilikom sažeto, ali vrlo plastično
ocrtao život, djelo i osobnost Marka Mišer‑
de pa je za to isto zamoljen i u ovoj prigodi.
Fra Vlatko Badurina bio je dugogodišnji
Markov odgojitelj pa ga je dobro poznavao
te je, i kao psiholog, mjerodavno govorio
o Markovu duhovnom profilu. Izlaganje je
naslovio Slike iz Markova života, no bilo je
mnogo više od toga, prikaz je bio cjelovit.
Akademik Nedjeljko Mihanović, bivši
predsjednik Hrvatskog sabora, član Matice
hrvatske i član Uredničkog odbora biblioteke
Stoljeća hrvatske književnosti, dao je svomu
izlaganju naslov Sjećanje na fra Marka Mišerdu. On se s Markom susreo samo u jednoj
prigodi, a kakav je dojam Marko na nj osta‑
vio, može se lako iščitati iz njegove oproštaj‑
ne riječi na Markovu pokopu i još više iz izla‑
ganja na ovom kolokviju.
Akademiku Ivanu Golubu, profesoru eme‑
ritusu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu
u Zagrebu i nekoć Markovu profesoru, pri‑
pada posve osobita zasluga za organiziranje
i ostvarenje ovoga kolokvija. Sudjelovao je
zdušno u svim fazama, od početnih razmi‑
šljanja i razrade programa kolokvija do same
završne faze uređenja ovog zbornika. U svo‑
je izlaganje također je uložio mnogo pažnje,
tekst je brižljivo brusio do posljednjeg dana.
Dr. Tomislav Mrkonjić, franjevac konven‑
tualac i sada visoki dužnosnik vatikanskoga
Tajnog arhiva, blisko je s Markom surađivao
u različitim znanstvenim istraživanjima. On
je iznio svoja sjećanja upravo s toga područja.
Dr. Tomislav Begović, Markov prijatelj i
sudrug u posljednje tri i pol godine u Tübin‑
genu, bio je svjedok tijeka cjelokupnoga rada
oko Markove doktorske disertacije kao i po‑
sljednjih dana Markova života. Zato njegove
riječi imaju posebnu vrijednost.
Fra Petar Bašić, profesor na Katedri eku‑
menske teologije Katoličkog bogoslovnog
fakulteta u Zagrebu i pročelnik Odjela za hr‑
vatski glagolizam i Odjela za hrvatsku sakral‑
nu bibliografiju, inicijator je ovog kolokvija.
On je s Markom blisko surađivao u različi‑
tim projektima, započetima i planiranima. U
svome izlaganju obradio je Markova objav‑
ljena i neobjavljena djela, građu s kojom se
neposredno upoznao. Dao je cjelovit pregled
koji može biti podloga za daljnje procjene i
istraživanja.
Za plenarnu raspravu svoj prilog prvi je
poslao Markov prijatelj dr. Ivan Ćubelić, ge‑
neralni vikar Splitske nadbiskupije. Iznio je
ponajprije svoja sjećanja na susrete u krugu
fra Markove obitelji.
ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE
87
47/2010, 1
Riječ na kraju
Za riječ se na samom kolokviju prvi javio
Markov bliski prijatelj i kolega sa studija iz
Rima fra Ilija Živković. Govorio je vrlo osob‑
no i sugestivno o značajkama Markovim koje
su manje poznate. Dočarao je da Marko nije
bio samo ozbiljan mislilac i istraživač, nego
je znao biti i u opuštenu druženju.
Fra Josip Baričević osvrnuo se ovaj skup i
iznio neke prijedloge za obilježavanje Marko‑
ve 25. obljetnice smrti i 60. rođenja.
Markov brat Nediljko izrekao je riječi po‑
zdrava u ime obitelji Mišerda. Bila je to iskre‑
na, autentična riječ, riječ zahvale i ponosa što
su sjećanja na Marka tako živa.
Drugi dio zbornika naslovljen je sa «Do‑
datci». Tu su najprije prepoznatljive dvije
velike cjeline: Dodatak I: Napisi o Marku
Mišerdi; Dodatak II: Ocjene/prikazi radova
Marka Mišerde.
U prvoj od tih cjelina napisi su poredani
kronološki: izvješća o Markovoj mladoj misi
(Ivan Golub, Zvonimir Brusač), vijest o za‑
vršetku školovanja u Rimu (Petar Bašić) te,
najopširnije, vijesti o smrti (Tomislav Bego‑
vić, Zvonimir Brusač), govori vezani za po‑
kop (Antun Badurina, Ivan Golub, Nedjeljko
Mihanović, Josip Baričević, Bogoslava Lon‑
čar, Ivan Golub, Miroslav Barun, Petar Bašić)
i odjek poslije (Antun Badurina, uvodnik A mi
se nadasmo...). Slijede napisi vezani za prvu
(Zvonmir Brusač), petu (Zvonimir Brusač,
Božo Sučić) i desetu obljetnicu smrti (Petar
Bašić) te za 50. obljetnicu rođenja (Ivan Go‑
lub). Tu je i putopisni zapis Ivana Goluba Putopis od Omiša do Rudina. Sjeni Marka Mišerde, a na samom završetku poduža vijest o
ovom netom održanom kolokviju objavljena
u Glasu Koncila (Petar Bašić).
U drugoj cjelini sadržani su prikazi/ocjene
pisanih radova Marka Mišerde. Najveću po‑
zornost privukli su Spomenici Gornjih Poljica. Opširnu recenziju prvog izdanja (1981.)
objavio je splitski crkveni povjesničar prof.
dr. Slavko Kovačić, a tekst je s neznatnim
promjenama preuzet za Proslov 2. izdanju
(2003.). Osvrte na 1. izd. objavio je i Ivan
Golub u Aksi i u Glasu Koncila, a opširan
članak u povodu izlaska te knjige i tom knji‑
gom potaknut objavio je pred malo vremena
preminuli Tomislav Heres [=Mato Marčinko]
(Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla
i razvitka glagoljskoga pisma). Uz 2. izdanje
već je spomenut tekst Slavka Kovačića, a po‑
duži osvrt objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji
(Ivan Ugrin) i Hrvatskom slovu (Petar Bašić).
Pozornost zavrjeđuje i poduži članak Ivana
Štambuka Hrvatska znanstvena Biblija (Uz
osvrt Marka Mišerde, CuS, br. 1, 1985, str.
102-103), objavljen u Crkvi u svijetu 1985.
O Markovoj disertaciji govoreno je na dva
mjesta. Na samom koncu donosi se i riječ nje‑
gova mentora, prof. dr. Waltera Kaspera, koju
je napisao kao predgovor knjizi/disertaciji.
Riječ odmjerena i mjerodavna.
***
U podnaslovu Kolokvija navedena je riječ
‘spomen’ pa je to dobrim dijelom odredilo i
njegov sadržaj. Višestrano je osvijetljen lik i
djelo Marka Mišerde, a učinili su to sve odre‑
da neposredni svjedoci i Markovi poznavaoci.
P. B.
88
VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA
47/2010, 1

POLJICKO - OMISKI KRAJ U PROSLOSTI I DANAS.pdf

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

Suvremena pitanja broj 10

Idite i vi u vinograd

Na dobro Vam došao Božić i Sveto porođenje Isusovo!

- Svjetlo riječi

Mir i dobro 1-2011.pdf - Hercegovačka franjevačka provincija

tragovi

1_mir 1_2013.pdf - Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja

HZ CARBD - Svijet Osiguranja

BILTEN BR:8/2012g Izvestaj Takmicarske komisije STSV

Žene u vatrogastvu.pdf - Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Produkcija Radionice kreativnog pisanja 2013.

RIJEČ UREDNIŠTVA - Služavke Malog Isusa

Prevedeni tekstovi sa Tekira