ISSN 1332-7658 Zagreb, 47/2010, 1 VJESNIK franjevaca trećoredaca Iskustvo vjere Zbornik radova znanstvenog kolokvija u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde VJESNIK franjevaca trećoredaca Zagreb, 47/2010 broj 1 ISSN 1332-7658 Izdaje: Provincijalat franjevaca trećoredaca Jandrićeva 21 10000 Zagreb tel: 01/4673-393 fax: 01/4673-803 e-mail: [email protected] [email protected] http://www.franjevcitor.hr Iskustvo vjere Zbornik radova znanstvenog kolokvija u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde Uredio: fra Petar Bašić Redakcija teksta završena 4. ožujka 2010. Odgovara: fra Ivan Paponja provincijski ministar Sadržaj Iskustvo vjere. Zbornik radova znanstvenog kolokvija u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde Pozdravna riječ fra Ivana Paponje, provincijala Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša.................................5 Uvodno slovo prof. dr. Jure Zečevića, predstojnika Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić........7 Antun Badurina Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde (1954.-1989.).....................................8 Vlatko Badurina Slike iz Markova života. ............................................................................................13 Nedjeljko Mihanović Sjećanje na fra Marka Mišerdu...............................................................................16 Ivan Golub Moja sjećanja na Marka Mišerdu...........................................................................19 Tomislav Mrkonjić Marko Mišerda istraživač.........................................................................................26 Tomislav Begović Tri i pol godine zajedno u Tübingenu. Subjektivnost u vjeri – disertacija na Teološkom fakultetu u Tübingenu. ....................................................................29 Petar Bašić Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde. ..............................................31 Plenarna rasprava........................................................................................................42 Dodatci ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 47/2010, 1 Dodatak I: Napisi o Marku Mišerdi.......................................................46 Dodatak II: Ocjene/prikazi radova Marka Mišerde.....................................66 Riječ na kraju...............................................................................................87 3 Odjel za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša organiziraju znanstveni kolokvij «Iskustvo vjere» u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde Dvorana biskupa Srećka, Jandrićeva 21, Zagreb (Ksaver) 25. siječnja 2010. u 16 sati Program kolokvija Pozdravne riječi Ivan Paponja, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša Jure Zečević, predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Antun Badurina Život i djelo fra Marka Mišerde Vlatko Badurina Slike iz Markova života Nedjeljko Mihanović Marko Mišerda Poljičanin Ivan Golub Moja sjećanja na Marka Mišerdu Tomislav Mrkonjić Marko Mišerda istraživač Tomislav Begović Tri i pol godine zajedno u Tübingenu. Subjektivnost u vjeri – disertacija na Teološkom fakultetu u Tübingenu Petar Bašić Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde 4 Plenarna rasprava Prigoda za iznošenje osobnih sjećanja na Marka Mišerdu. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Pozdravna riječ fra Ivana Paponje, provincijala Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša Poštovana braćo i sestre u redovništvu, uvaženi sudionici ovog znanstvenog kolokvija, cijenjeni predavači, draga braćo i sestre! Na početku ovoga znanstvenog kolokvija sve vas srdačno pozdravljam u ime naše Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. Kako se 20. lipnja 2009. navršilo dvadeset godina od smrti fra Marka Mišerde, fra Petar Bašić je predložio da naša Provincija i Odjel za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zajednički organi‑ ziraju znanstveni kolokvij u spomen ovom vrlom fratru i nadasve obećavajućem znanstveniku. Evo nas danas ovdje na našem Ksaveru u dvorani biskupa Srećka sa željom da se zajedno s predavačima prisjetimo našega Marka koji nas je prerano napustio na početku svoga znanstve‑ noga djelovanja. S poštovanjem i sa zahvalnošću posebno pozdravljam sve predavače na ovom kolokviju želeći da nas svojim svjedočenjem i istraživanjima potaknete na razgovor u plenarnoj raspravi. Novicijat je posebna priča. Započeli smo ga u Krku, a završili na Ksaveru s drugim učite‑ ljem. To vrijeme nam je bilo koliko napeto toliko i zanimljivo. U svim tim novicijatskim previ‑ ranjima Marko je bio jedan od onih koji je i te kako znao smirivati napetosti među nama. Već tada se zapažalo da je živio jedan vrlo intenzivan odnos s riječju pisanom prvenstveno velikim početnim slovom. Sklon razumijevanju sustava vrijednosti, uvijek bi nas osvješćivao uputama na prioritete u svakodnevnom, a i ukupnom životu. Zahvaljujući i njemu, to burno razdoblje smo uspješno priveli kraju. No, već u prvim godinama bogoslovije uočili smo da je dotada blagi i staloženi, mirni Marko ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 5 47/2010, 1 Budući da sam zamoljen da uz ovaj pozdrav i sam kažem koju riječ o fra Marku, razmi‑ šljao sam što bih ja rekao uz današnje vrsne predavače koji će iscrpnije govoriti o fra Mar‑ kovu životu i postignuću. Mogu barem malo o onom vremenu o kojem neće nitko govoriti, a to je vrijeme od rujna 1968. do rujna 1980. To je vrijeme gimnazije, novicijata i fakulteta, to je vrijeme Odre, Krka i Ksavera. O godinama koje smo zajedno proveli, neki od nas gotovo stalno u istoj magarećoj klupi. Od 27 sjemeništaraca do ređenja smo došli samo nas trojica: fra Marko, fra Andrija i ja. Za naše prilike to je vrijeme pozamašnog broja sjemeništaraca u Odri. Vrijeme kada se puno radilo, ali i igralo i veselilo. To je vrijeme kada se za nas govorilo da smo odveć razigrani, pa i neobuzdani. I Marko je bio sudionik svega toga, na svoj način, ali uvijek zapažen po urednosti, maru i pažljivosti, te je izgledao kao da i nije pripadao za‑ jednici bezbrižnih srednjoškolaca. Za naše pojmove previše je učio i nepotrebno zavirivao u prašnjave knjige. Nije imao vremena za igru, razgovore i priče. A opet je bio dio nas. Nije bio po strani, svima nam je bio drag. iz dana u dan postajao sve buntovniji i nekako radikalniji. Posebno se to primjećivalo poslije povratka iz vojske. Bilo je očito da se spremao za svoju životnu misiju, misiju istraživačkog nemira. Postao je šutljiv, držeći se one Lecove: «Štedimo riječi jer nam svaka od njih može biti posljednja!» Nama, svojim kolegama nije predbacivao što smo se bavili samo svojim fakulte‑ tom, športom i zabavom. Nastojeći uzdići naš zajednički život, obogaćivao je i naše molitvene susrete. Tako smo uz psalme meditirali i nad stihovima mislilaca-patnika Ujevića, Milićevića, Šimića... Stoga naša generacija zahvaljuje Bogu što je imala ovakvog kolegu koji je svestrano uzdizao našu zajednicu. Ovim sjećanjem na školske dane našega fra Marka završavam svoj pozdrav ovomu skupu sa željom da naša svjedočenja pomognu fratrima vrjednovati svijetle primjere naše Provincije. Svim sudionicima ovog istraživačkog skupa želim uspješan i plodonosan rad. 6 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Uvodno slovo prof. dr. Jure Zečevića, predstojnika Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić” Poštovani, kao predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić” Kato‑ ličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu želim pozdraviti sve vas sudionike ovoga znanstvenog kolokvija posvećenog fra Marku Mišerdi o 20. obljetnici njegove smrti. Razumljivo je i normalno da žalimo što se fra Marko, po našim ljudskim očekivanjima, prerano preselio iz vremenitosti u vječnost. Kao osoba velikih potencijala, velike nadarenosti i radinosti toliko je toga još mogao dati svome Redu, svojoj Crkvi i svome narodu, teologiji i znanosti općenito. Ipak, radostan sam što održavanje ovoga znanstvenog kolokvija dokazuje da fra Marko Mišerda nije zaboravljen i da je u malo godina ostavio upečatljiv trag. Njegov život, njego‑ va osoba i njegovo djelovanje doista zavrjeđuju pomnije izučavanje i sačuvanje od zaborava. Ovim znanstvenim kolokvijem tomu dati svoj doprinos želi i Institut za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić”, preko svoga Odjela za hrvatski glagolizam. Raduje me što će radovi biti objavljeni u zasebnom zborniku te će tako moći dosegnuti i širi krug današnjih i budućih čitatelja. Fra Marka Mišerde se osobno sjećam kao nešto starijeg kolege sa studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kontaktirali smo za vrijeme nastajanja Hrvatske kršćanske bibliografije, koja je objavljena 1977. kao prvi svezak “Bibliografije ‘Spectrum’”, u čijem sam uredništvu bio tih godina. Doživljavao sam ga već tada kao čovjeka velikog elana, kreativnih ideja i inicijativa, kao osobu koja se nije štedjela i posve se predavala poslu koji bi započela. S oduševljenjem je govorio o povijesnoj i kulturnoj baštini svoga rodnog zavičaja – Poljica. Vijest o njegovoj smrti 1989. godine veoma me je iznenadila i pogodila, ne samo na razini ljudske empatije već i zbog toga što sam osjećao koliko je još vrijednoga bio kadar napraviti na brojnim poljima… Zahvaljujem Hrvatskoj provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, ocu provincijalu fra Ivanu Paponji i svim članovima Provincije za suorganizaciju kolokvija. Hvala svim izlagačima koji su prihvatili sudjelovanje na ovom znanstvenom kolokviju. Svo‑ jim prinosima Vi ćete zasigurno pridonijeti daljnjem osvjetljavanju i upoznavanju lika i djela fra Marka Mišerde. Osobiti “hvala” pripada prof. dr. sc. Petru Bašiću, pročelniku Odjela za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog “Juraj Križanić”, bez čijeg zalaganja ovoga znanstve‑ nog kolokvija ne bi bilo. 47/2010, 1 Hvala i svima Vama prisutnima koji ste svojom prisutnošću na kolokviju pokazali zanimanje za lik i djelo fra Marka Mišerde. Sve Vas srdačno pozdravljam i svima želim plodan i uspješan rad. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 7 Antun Badurina Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde (1954.-1989.) UVOD Pred dvadeset godina čitava Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša bila je pogođena neočekivanom smrću fra Marka Mišerde, u njegovoj 35. godini života, na pragu – prema ute‑ meljenim očekivanjima – blistave teološko-redovničke karijere. Žalili su za njim svi koji su ga poznavali: braća u Provinciji, predstavnici našega Reda, crkveni i kulturni krugovi u Hrvatskoj, a na osobit način obitelj i zavičajna poljička inteligencija, zatim prijatelji sa studija u Italiji i Njemačkoj itd. Kao tadašnji provincijal morao sam, u ime Provincije, i javno odbolovati tu smrt i suočiti se s njom, što sam tada nazvao „teškom dužnošću“. Osim govora na Mirogoju, u kojem sam nastojao sažeti bitne točke života, djela i osobnosti fra Marka, napisao sam, koji mjesec kasnije, jednu opširniju refleksiju o događaju i otajstvu njegove smrti s naslovom „A mi se nadasmo…“ Oba teksta objavljena su u provincijskom glasilu (VFT 1989, br. 3). Sada, o dvadesetoj obljetnici smrti, nemam nešto novo pridodati već rečenome – prisiljen sam uglavnom na ponavljanje. Uostalom protok vremena zamagljuje sjećanja i jasnoću obrisa svačijeg lika. A to dvadesetogodišnje vrijeme donijelo je krvavi i šokantni rat, poratno ozračje depresije, nove dužnosti i zauzetosti, pa se nisam imao prilike istraživački baviti fra Marko‑ vom osobom. Nije mi bila pri ruci ni njegova ostavština – knjižnica, kartoteka, bibliografija, pismohrana, nacrti predavanja, planovi-naznake budućih istraživanja - ostala je u samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri, na dohvat tamošnjoj braći. Makar sam, dakle, počašćen pozivom da, s drugim uglednim pozvanicima, obnavljam uspomenu na fra Marka, korisnije bi bilo da to čine njegovi kolege, odgojitelji, neposredni životni suputnici koji su izvorni svjedoci fra Markovih misli, postupaka i sazrijevanja. Unatoč spomenutim ogradama, dao sam se ipak nagovoriti na sudjelovanje u ovom spomenskupu zbog jednoga duga. Naime, 1990. imenovan je odbor za pripremu zbornika fra Markovih radova i priloga o njemu. Odbor su sačinjavali: vlč. Tomislav Begović iz Tübingena, dr. fra Petar Bašić i fra Antun Badurina. Inicijativa za to je došla iz Odjela za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog KBF-a sa sjedištem u odranskom samostanu, a ta inicijativa bila je u suglasju s istovremenom željom uprave trećoredske provincije da se nešto učini za fra Marka. Odbor se sastao spomenute godine dva puta i razdijelilo zadatke, ali do ostvarenja nije došlo. Među moje zadatke spadao je i opis lika fra Marka. Otplaćujem sada, eto, dio svoga duga. 1. OSNOVNI ŽIVOTOPISNI PODACI 8 Podsjetimo se na osnovne životne podatke. Fra Marko se rodio 5. listopada l954. u Rudina‑ ma u Dolcu Gornjem, u Poljicima. Roditelji Josip i Marija primili su od Boga dar osmero djece: dvije djevojčice i šest dječaka i odgojili ih u onom tradicionalnom duhu životne vjere i odanog domoljublja koji danas u velikoj mjeri sahne. Otac koji je preminuo 1981. i nad čijim je odrom fra Marko održao toplo i dirljivo posmrtno slovo, te dva brata – dvije također prerane smrti – VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 već su pretekli Marka svojim odlascima. Mislim da su te smrti snažno opečatile fra Markovo doživljavanje života i prolaznosti. U rodnoj župi je primio svete sakramente krštenja, pričesti, ispovijedi i krizme te završio osmogodišnju školu. Primljen je u provinciju franjevaca trećo‑ redaca 1968. U našoj gimnaziji u Odri završio je srednju školu kao izvrstan učenik. U Krku i Zagrebu (na Ksaveru) je prošao novicijat 1972/73. i položio prve zavjete. Vojsku je odslužio od 1973. do 1975. u Puli i Kumboru u Boki Kotorskoj. Bogosloviju je završio u Zagrebu diplomskim radom Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju. Rad je nagrađen i objavljen u studentskom časopisu Spectrum (br. 1-2, l979). Svečane zavjete položio je u Odri 1978., a za svećenika je zaređen 1980.u zagrebačkoj katedrali. Mladu misu je proslavio u Dolcu Gornjem 3. kolovoza iste godine i potom nastavio pastoralni praktikum u na‑ šoj župi sv. Obitelji u Splitu. Nakon godine prakse odlazi u Rim na studij biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu i završava ih 1984. licencijatom sa zapaženim radom: „Osobitost psalama prema Atanazijevu Pismu Marcelinu“. Nastavlja zatim studij dogmatike u Tübingenu koji dokončava 1988. opsežnim doktorskim radom „Subjektivnost u vjeri“ pod mentorstvom ve‑ likog teologa Waltera Kaspera. Ozbiljnom biografu bi svakako bila zanimljiva ova sedmogodišnja studijska etapa fra Markova života u Italiji i Njemačkoj jer ona ga je znanstveno i životno defini‑ tivno oblikovala. Makar nam manjkaju podaci o tom razdoblju, očito nije živio u nekoj sjajnoj i gospodskoj izolaciji već je istodobno surađivao, radio i održavao veze sa svima koji su ga trebali i zvali: u Redu, Provinciji, među braćom u Njemačkoj, sa svojim Poljičanima, s KBF-om, posebice u projektima dr. Ivana Goluba, s Kršćanskom Sadašnjosti itd. Dokazi i tragovi o tome nalaze se u njegovoj bibliografiji koja zrcali široki raspon njegovih interesa. O tome će govoriti upućeniji i pozvaniji. Želio bih tek usput napomenuti da je fra Markov pristup teološkim, povijesnim, li‑ terarnim i drugim temama specifičan. Njega zanimaju ljudi iznad svega. Proučava ih, razumije ih iznutra, sprijatelji se s njima, pa onda govori o njihovu radu upućeno i toplo. Melchior Cano, Bartol Kašić, Ivan Paštrić, Ivan Golub, Srećko Badurina, Josip Tandarić, neki su od tih prijatelja. Možemo li taj pristup nazvati personalističkom teologijom ili nekako drugačije, ne znam, ali to nije hladna, visoka teorija čija su uporišta u životu klimava, već samo pronicanje života.To se od‑ nosi i na zavičaj jer i zavičaj su ljudi. Zato su njegovi Spomenici Gornjih Poljica, s otprilike 1.200 dokumenata iz XV. do XIX. stoljeća, zapravo portretiranje jednog minulog ljudskog svijeta. Nje‑ govi Kalnovečki razgovori, samo u drugoj literarnoj vrsti. U takvom teološkom pristupu osjeća se i utjecaj učitelja dr. Ivana Goluba ili još više otkriva se tajna Fra Markove znanstvene i ljudske zrelosti: znao je biti dobar, poslušan i pažljiv učenik, zatim marljiv i odgovoran suradnik, i na kraju majstor. Prateći njegovo djelo možemo otkriti više učitelja kojima se priklonio, od proro‑ ka Jeremije, psalmista, sv. Augustina, Atanazija, sv. Tome, Möhlera, Scheebena itd. do živućih mentora.Po povratku u domovinu fra Marko je izabran za člana uprave svoje provincije sa svim pripadnim zadaćama, preuzeo je predavanja o sv. Pismu na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu, postao je tajnikom Odjela za glagolizam, a planovi i pozivi s njim i oko njega stalno su se umnažali. Ali „čovjek snuje, a Bog određuje“. Sve je drastično prekinula smrt 20. lipnja 1989. Laureatus in coelo – prokomentirao je kratko vijest o smrti o. dr. Bonaventura Duda. Otišao je u svibnju obraniti svoj doktorski rad i završio svoj zemaljski život. U Tuebingenu, u gradu u kojem su hrvatski glagoljaši 16. stoljeća sanjali svoje snove i tiskali knjige, dosanjao je svoj životni san jedan skromni glagoljaš dvadesetoga stoljeća, njihov sljedbenik u pregalaštvu. „Tek se na svom koncu spoznaje čovjek“, veli mudri Sirah (11,28). U nadgrobnom govoru dotaknuo sam neke crte fra Markova lika koje su mi se tada činile otprve vidljivima. Ne želim ih doslovno ponavljati već malo slobodnije prereći: ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 9 47/2010, 1 2. NAZNAKE DUHOVNOGA PROFILA a) Organizirana radišnost i temeljitost u poslu osposobile su ga za prvoklasnog i savjesnog znanstvenika. Tek se spremao na zreli rad nakon dovršetka napornog školovanja, a već je imao iza sebe preko pedeset bibliografskih jedinica raznovrsnih priloga od recenzija, prikaza knjiga, novinskih člančića do ozbiljnih znanstvenih radova i prinosa te prijevoda teoloških članaka, uglavnom za časopis Svesci-Kršćanska Sadašnjost. Intelektualni radnici s dužim stažom bili bi ponosni na takvu bilancu. Nije jedanput rečeno da radišnost donosi plodove, a ne samo talent. b) Tragalačka strast za istinom.U tom dosljednom poštovanju misterija istine i uvažavanju činjenica, ma kakve one bile, danas bi se, vjerujem, izvrsno slagao s papom Benediktom XVI. Fra Marko je govorio: Crkva može podnijeti svaku istinu. Ako ne može, onda nije zrela Crkva, onda joj ta istina i nije potrebna. Tvrdnja sv. Ivana: “Istina će vas osloboditi” (8,32) bila je njegov životni motto kojega varira i na pozivnici za mladu misu, ovaj puta riječima sv. Augu‑ stina, bila je, naime, iskustvo vlastitoga oslobađanja u nedoumicama rasta i uvjerenje da je to put ozdravljenja suvremene kulture, znanosti i javnoga života. Dok tu priču s istinom možemo dokumentiranije pratiti, šteta je ne zapaziti u njegovim nastojanjima težnju da unese estetski smisao, u teologiju da istinu ne pretvori u batinu, već da je prožme skladom i ljudskošću lje‑ potom i dobrotom. Tako se nalazimo pred klasičnim projektom otkrivanja svete trijade Istine, Dobrote i Ljepote koja vodi k Izvoru – Bogu. c) Čovjekoljubivost. Isijavao je neku pitomu i finu ljudskost. Pokazivao je značajke zrele osobe koja se ne nameće, dapače uvažava i promovira druge. Nedavno sam naišao na misao A. Einsteina koja glasi: „Dobro utrošen život je samo onaj u kojem smo živjeli za druge“. Prva asocijacija mi je bila: Marko! Stjecao se dojam – sportskim rječnikom rečeno – da više voli do‑ bru asistirati nego zabiti zgoditak. Nikakvo čudo da su ljudi željeli upravo njega za suradnika. Jedan subrat ga je jednostavno i točno ocrtao ovako: Marko je bio svoj, a opet svačiji. d) Dobar redovnik. Prihvatio je svoju provinciju kao obitelj i nije se držao na distanci. Pre‑ poznavali smo u njega brigu za opće, zauzetost za ljude, nezahtjevnost nenametljivost, neveza‑ nost za stvari, jednostavnost. Sva tri zavjeta ostvarivao je na iskren način, bez osobnih intere‑ snih interpretacija. Još jedno rijetko svojstvo: nije bio kritizer, defetist, zloguki prorok propasti što se nekako uvuklo u redovničku paraduhovnost i okrznulo mnoge, čak i bolje među nama. Živio je kršćanski optimizam, nadu, volju za stvaranjem i podržavanjem svake stvarne prilike i životne mogućnosti. U tom stilu – ovdje ću možda nešto potpunije – govorio sam pred dvadeset godina. Tražeći što bih ovdje mogao reći novo ili drugačije, čitao sam njegove člančiće, pa tako i spomenuti već govor na očevu pokopu. Učinio mi se poznat i blizak lik kojega fra Marko opisuje, makar ga nisam poznavao. Govorio je iz sebe iskreno i u velikoj mjeri o sebi. Rekao bi mudri Seneka: Imago animi sermo est – Govor je slika duše. Dozvolite da ponovim bar nešto od onoga što sam prepoznao kao Markov nesvjesni govor o sebi ili, opreznijim izrazom, što je naslijedio od oca: „Uvik je u tebi ostalo ništo od onoga zalaganja i življenja za zajedničku stvar. Ako ti to i nisu priznavali, ili nisu uvik za dobro uzimali, svi tvoji planovi, do kraja, uvik su gledali ne na uske tvoje vlastite, nego baš na širje interese… 10 Nisi trpija laž i pritvaranje, jer u ničem nisi ima svoji interesa…Nisi živija s predrasudan o bilo čem, pa ni o „velikin“ stvarin… Odviše si sličija ovoj poljičkoj zemlji koja te dala. Tvoj gotovo askecki život, čovik kojem je – što se njega i njegovi potriba tiče – sve bilo uvik do‑ bro, zapravo čovik kojem je tako malo ili ništa tribalo, ali čovik slobodan, koji je živija s nikin dostojanstvon, koji do zadnjeg časa nije dopušća da mu iko služi, no ne zato nesritan ili imalo nezadovoljan, pače uvik spreman na finu, bezazlenu šalu, uvik dobre volje. Nisu te bez razloga toliki zvali kolegon… Zna si šutit, puno je toga o čemu si nerado govorija i o čemu nisi da govorit VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 u svako doba, ono što je tebe pogađalo volija si primučat, jer nije ti bilo nikad do skandala… Tako si nan pridava tajnu ove poljičke, ove hrvacke zemlje. Dikod se upitan, ili se zadivin, kad vidin koliko je dražesti, koliko ljubavi u životu jednostavni ljudi. Znan da se cjelovitost života ne da izreć, da život triba živit…“ (VFT 1981, br. 6). Toliko o crtama fra Markova ljudskoga i duhovnoga lika. 3. „VEOMA MNOGO JE ZNAČIO, A JOŠ VIŠE OBEĆAVAO“ Toliko o značenju fra Marka, a da je još više obećavao to nakon svega rečenoga nije potreb‑ no elaborirati. Naišao sam na Poslušni list u kojem mu se, po povratku u domovinu, uredno nabrajaju zaduženja: Određeno Ti je prebivalište u samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri. Na‑ dam se da ćeš u toj specifičnoj našoj kući davati doprinos zajedništvu i skladnom suživotu sa subraćom… Na Kongregaciji si dobio dužnosti koordinatora za redovnički život, pomoćnika knjižničara Provincije, a ja Te imenujem također članom Izdavačkog vijeća Provincije…” Te dužnosti za njega nisu bile formalnost, on je za svaku od njih imao već planove i programe. Nabrojene su tu i dužnosti izvan Provincije, koje nije ni mogao primiti bez odobrenja provinci‑ jala, predavač Sv. pisma i član Odjela za hrvatski glagolizam. To je bio početak. Mislim da smo se uz Marka mi mnogi osjećali pametnijima, sigurnijima i perspektivnijima. Zato poslušni list ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 11 47/2010, 1 To je jedna od formula iz provincijalova pogrebnoga govora kojom je želio obuhvatiti i predstaviti dragocjenost fra Markove osobe i veličinu gubitka. U našoj Provinciji usporedba po‑ gođenosti asocirala je u starijih na osobu o. Alfonsa Crnkovića (1918.-1951.), koji je preminuo prerano u 33. godini, poštovan i žaljen od sviju. Njegov gojenac i jedan od poštovatelja o. Leonard Tandarić, koji je nažalost jedini pisao o njemu, reći će: „Kod svih onih koji su ga poznavali i danas je uspomena na njega svježa. Kao odgojitelj znao je nenametljivo i prijateljski izazvati zanimanje za različita pitanja i pomagati samoinicijativnost. Na zagrebačkom sveučilištu upravo je završa‑ vao studij psihologije i etnologije, a obolio je provodeći anketu u završnim razredima zagrebačkih gimnazija i skupljajući građu za diplomsku radnju o utjecajima na izbor zvanja.“ (Franjo među Hrvatima, zbornik, Zagreb 1976., 213). I on je preuzimao odgovorne dužnosti: dužnost prefekta i duhovnika u sjemeništu, provincijalnog tajnika, učitelja novaka i mnogo se od njega očekivalo. Poznati mučenik za Hrvatsku Ivo Mašina zabilježio je u svoj dnevnik tu smrt koja je i njega pogo‑ dila: „ 23. X., 1951., utorak, 22 sata – Sada su mi upravo telefonski javili sa Ksavera: o. Alfonso je umro. Čini mi se nevjerojatno, nemoguće. Ta još pred neki dan smijao se sa mnom tako zdravo i vedro… Bio je sama misao i smirena radost. Uviek je takav bio kadgod sam ga sreo, ali pri ovom posljednjem susretu bio je nekako osobito veseo i svečan. Bio je duhovit, bio je dobar…“ O. Leonard će ustvrditi, u drugom svom napisu: „O. Alfonsa već trideset godina nema među nama, i bojim se da smo zbog njegova nedostatka siromašniji za neke vrednote… Uspomena na njega često me je postidjela. Hvala mu i na tome“ (VFT 1981, 4, 35). Sličnost značenja tih osoba, svake za svoje vrijeme, nije ishitrena niti je doživljaj zajednice subjektivan ili ekskluzivan. Evo i nekih sudova izvan zajednice: O. general Jose Angulo Quillis govori o „velikoj osobnosti na‑ šega mladoga brata“, o „inteligenciji, zdravom razumu i jasnoći misli našega brata“ i tvrdi da „gubitak o. Marka ne pogađa samo Provinciju u Hrvatskoj već čitav Red“. „Njegova smrt je ve‑ lika šteta za Provinciju i za našu teologiju općenito“ (prof. dr. Marijan Valković). „On je prešao u bolji život, ali mi smo ostali siromašniji za jednog tako sposobna i zauzeta čovjeka, intelektu‑ alca i teologa“ (dr. Slavko Kovačić, rektor splitske teologije). „Smrt ovog intelektualno bistrog i mladog talenta doživljavamo kao nacionalni gubitak… On je svojim radovima obogaćivao našu hrvatsku teološku i povijesnu znanost“ (dr. Nedjeljo Mihanović). „Naša zajednica ostala je u nijemoj potresenosti. Marko se nakratko nalazio među nama, ali nepobitno s upečatljivom dojmljivošću“ (s. Judita Čovo, prov. predstojnica). Mogao bih još nizati, ali nije potrebno. optimistično završava: „Život, zalaganje, Tvoje mogućnosti, potrebe zajednice i Crkve otvarat će stranicu po stranicu Tvoje budućnosti. U tom strpljivom hodu želim Ti osobnu sreću i uspjeh te iskustvo naklonosti i zaštitničke dobrote Božje“. Na sva ta predviđanja i planiranja došao je definitivni pokrov smrti i ovozemnoga rastanka. Sada, nakon odmaka od dvadeset godina, ništa mudrije ni iskusnije ne možemo reći o toj smrti, nego što piše u jednoj sažalnici: „Božji su sudovi nedokučivi. On vas utješio skorom nadoknadom onoga čemu ste se nadali od pokojnika“ (don Pavao Badurina). ZAKLJUČAK Na kraju bih želio pridodati nekoliko osobnih sjećanja na fra Marka. Čovjek mora s nekim živjeti da bi ga mogao bar ponešto upoznati. Meni je bilo dano živjeti s fra Markom dosta kratko, za vrijeme njegova novicijatu na Ksaveru (1972/73.), kada sam kao bogoslov bio i neka vrsta poluslužbenog podmagistra sa zaduženjem upućivanja novaka u povijest redovništva, Reda i Pro‑ vincije. Znam da je to meni išlo dosta šepavo, ali se sjećam da su fra Markovi sastavi o zadanim temama bili najbolji. Osim intelektualne vrsnosti zapazio sam tada njegovu sustavnost i temelji‑ tost – ništa nije radio na pola ili započeo pa ostavio nedovršenim. Osobito sam se divio kada je samoinicijativno očistio i uredio golemi samostanski tavan, pun koječega, pa tako i starih knjiga i časopisa. Upoznao sam još jednu njegovu karakteristiku: tihu nenametljivost. Nije se ni trudio biti kao drugi, tj. glasniji, važniji, nego je svojim stilom obogaćivao cjelinu zajedništva. Narednih godina bili smo povremeno u pismenoj vezi, osobito u vrijeme njegova služenja vojnoga roka. Kao urednik Vjesnika franjevaca trećoredaca nastojao sam ga pridobiti za pismenu suradnju i u nekoliko navrata uspio. Tako sam dobio i njegov citirani govor na očevu pokopu. Sjećam se kako se nećkao i smijao – u stilu: što te spopalo – mojoj molbi da pošalje iz Rima vijest s ka‑ nonizacije sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983., a ipak je poslao lijepi i topli izvještaj koji je tiskan pod naslovom: „Bog je ljubav ili neobično društvo oca Leopolda“ (VFT 1983, br. 5). Iznenadio me praćenjem i moga povremenoga pisanja. Na moju polemiku u Glasu Koncila (1981.) s biskupom mariborskim Vekoslavom Grmičem, koju su neki crkveni ljudi nazvali balkanizmom, on je reagirao razglednicom iz Splita, na kojoj piše: „Izvrstan si, Ante, članak napisao! Zapravo dobro ti je Grmič došao da jednostavno i hrabro kažeš što o nekim stvarima misliš. Hajde iskoristi još koju sličnu priliku.“ Odmah je shvatio da polemiziram s vladajućom ideologijom, a ne toliko s osobom, još manje s biskupom. Bio je pronicljiv i bez predrasuda. Naša suradnja nastavila se oko komponiranja i uređivanja knjige „Prema novoj zrelosti“ no‑ voimenovanoga biskupa šibenskog Srećka i u novoizabranoj upravi Provincije, u kojoj je mene dopalo biti provincijal, zahvaljujući i njegovoj podršci koliko sam uočio, a njega vijećnikom. Iskreno sam se radovao toj suradnji i doživljavao sam ga pokatkad, zbog njegove mirne anali‑ tičnosti i zrelog razbora, kao starijeg a ne mlađeg brata na čiju prosudbu i podršku sam uvijek mogao računati. Možda bi prekapajući memoriju pronašao još kakvu uspomenu, ali bitno je to da je sjećanje na njega uvijek protkano vedrinom i zahvalnošću. Napisao je veliki francuski književnik F. Mauriac da su otisci koji ljudi ostavljaju na ljude vječni. Mislim da mi mnogi no‑ simo fra Marka otisnutoga u srce zauvijek do vječnosti, gdje ćemo nastaviti privremeno zamrle i vremenom zamagljene odnose. 12 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Vlatko Badurina Slike iz Markova života 1. Vjerujem da Marko ne bi bio sretan s ovakvim pristupom njemu i njegovu životu. On je volio, uostalom kao i velik dio teologa, više sintetički pristup stvarnosti, a manje analitič‑ ki ili, kako se to nekada govorilo, deduktivni za razliku od induktivnog. Često smo znali razglabati o teološkom i psihološkom pristupu stvarnosti. Ja sam prigovarao teološkom pristupu preopširan govor o načelnim stvarima, ostajanje na govoru o načelima, a kad se dođe do prakse, onda se brzo završi. On je psihologiji prigovarao sitničavost, uzimanje pojedinačnih činjenica, zapažanja i polagano građenje i oblikovanje slike o nekoj situaciji ili o nekom čovjeku. Prednost i nedostaci jednog i drugog pristupa bili su nam jasni. Možda je to najbolje došlo do izražaja u njegovim razmišljanjima o Teološko-pastoralnom tjednu, s čijom koncep‑ cijom održavanja nije bio previše zadovoljan. Smatrao je pristup stvarnosti previše su‑ stavnim, da ne kažem skolastičkim, pa se teško dolazi do konkretnih i važnih pitanja naše Crkve i društva. Predlagao je puno određenije teme i drugačiji pristup, vjerujući da bi bio puno učinkovitiji. Vjerojatno je imao u vidu stil njemačkih biskupijskih akademija koje su znale tretirati sasvim aktualne crkvene, političke, gospodarske, znanstvene i ine teme s različitih stajališta. Akademije su bile poprište razgovora i suradnje različitih struka. 2. Inače svemu je pristupao sa žarom, zauzetošću, sve je postavljao u pitanje. Na njegovu licu, na njegovu izričaju cijelog tijela zapažao sam neku vrstu upitnika. Sigurno, i sedamdese‑ te godine prošlog stoljeća tome su u mnogome pridonijele. Sjetimo se, bilo je to vrijeme završetka Koncila i studentskih nemira u Europi. Marko je svemu pristupao s određenim nemirom, užurbanošću, s uvjerenjem da je došlo vrijeme da se nešto učini, da se nešto po‑ duzme. Kako bi nam danas dobro došao ovakav Markov nemir kada stojimo pred pitanjem drugačijeg funkcioniranja društvenog, političkog, gospodarskog i crkvenog života. 3. Interesantan je bio dok se odlučivao o načinu svoga života u redovništvu. Hoće li više ići praktičnim ili teoretskim putem. Bio je spreman za jedan i drugi smjer. Na studij teologije, kao klerik, došao je s puno alata i znao je skakati svuda po kući gdje je trebalo. Kako se je odlučio za teoretski pravac, ne znam. Možda bi se moglo zaključiti iz jednog drugog njego‑ vog polazišta. Znao je govoriti idemo tamo nešto učiniti gdje se ništa ne događa. Redovniš‑ tvo bi prema njemu trebalo uskakati tamo gdje je potrebno, a nitko ništa ne poduzima, volio je tražiti nedovoljno ispunjene prostore gdje bi mogle doći do izražaja njegove inicijative. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 13 47/2010, 1 Prije svega dobro bi nam danas došao Markov nemir u propitkivanju redovničkog života. Volio je reflektirati o krizi redovništva pod utjecajem moderne i procesa sekularizacije. Bio je uvjeren u atraktivnost redovništva danas a istodobno je doživljavao i dodirivao njegove granice. Maštao je o redovništvu koje bi bilo sposobno nositi se sa svim zahtjevima sadaš‑ njeg trenutka. Valjda je uočio da će se praksom baviti njegovi drugi kolege, a bilo ih je kojima je to izvr‑ sno išlo, pa se je odlučio, prema svom načelu, za ovo deficitarno područje. Markova sklonost praktičnosti ostala je trajno prisutna, samo se je ona pretvorila u ljubav, opčinjenost životom. Silno je volio prirodu, ona bi ga razigrala. Šetnje prirodom izazivale su i razvijale svu širinu i dubinu njegove humanosti. Iza napornoga rada, radio je često do granica mogućega a i preko, uživao je u razgovoru s prijateljima, kolegama i kolegicama. Bio je svjestan, kako bismo mi danas rekli, potrebe i važnosti socijalne kompetencije. Znao je bratski pratiti čovjeka u svim njegovim stranputicama. Volio je ići tamo gdje je osjetio da se događa život. 4. Slijedeći ovo načelo izabrao je i smjer postdiplomskog studija. Izabrao je bibliju i dogmat‑ sku teologiju. Vjerovao je da će ga ta dva pravca u studiju cjelovito i najiscrpnije uputiti u događanja Boga i čovjeka. Biblija i dogmatska teologija na temeljima klasičnih njemačkih teologa 19. i 20. stoljeća. Išao je u širinu i dubinu tematike, kao i uvijek, htio je zahvatiti cjelinu. Međutim, on na svom području studija, koliko je bilo moguće, nije htio ostati sam, nego je želio što veći broj ljudi uključiti u područje svojih zanimanja. Htio je uspostaviti mrežu suradnika, svjestan da se samo tako može nešto vrijedno učiniti. To mogu posvje‑ dočiti mnogi kolege oko organizacije i rada na bibliografiji. Bio je to pravi pionirski rad. Mnogi, počevši od njegovih najbližih iz obitelji i šireg splitskog kruga, bili su uključeni u prikupljanje materijala o Poljicima dok to sve nije naraslo do zamašne bibliografske građe. Slobodno se može reći da je bio animator i organizator. Čak bi koji put u tom svom žaru or‑ ganizatora, prema mojem mišljenju, išao i predaleko. Tek se je bio vratio sa studija i počeo predavati, a već je maštao o knjizi koja, još i danas, manjka hrvatskoj teologiji. Planirao je pisati knjigu o metodama studija teologije, što mnogi rade na kraju svoga nastavničkog rada. On je bio neustrašiv. 5. Njegova sposobnost animatora očitovala se je i u vođenju molitve. Već sam spomenuo da je to bilo vrijeme iza Drugog vatikanskog sabora pa je bila prikladna klima za inovacije i različite inicijative. Simpatično je bilo pratiti koliko je truda ulagao dok bi pronašao pravu riječ da izrazi ono što je u njemu, a onda se je ta riječ čula i zapamtila. Bile su interesantne njegove refleksije o molitvi, možda bi se negdje mogle pronaći u njegovoj ostavštini. Naj‑ jači je bio u povezivanju riječi i djela... Kao što je bio inspirativan u molitvi, takav je bio i u praksi. Znao bi zamisliti, izložiti, načiniti plan izvedbe i podijeliti svakome dio. Znao je činiti ono što se danas zove umrežanje. Svakoga bi želio uključiti i u svakome probuditi energije. Današnjim rječnikom bismo rekli da je Marko bio empatičan. Znao se je uživjeti i približiti stanju svakoga čovjeka, znao je zaboraviti na sebe, a drugoga staviti u prvi plan. Uživao je tražiti pravu riječ da izrazi ono što se događa u sugovorniku. Tu je dolazila do izražaja njegova autentičnost i originalnost, njegova osjetljivost za riječ, pisanu malim i velikim slovom. 14 6. Zanimljiv je bio i Markov pristup nesporazumima, konfliktima. Zbog svoje određenosti i jasnoće znao je oneraspoložiti svoje kolege. U izglađivanju i rješavanju nesporazuma bio je neumoran. Vodio se je devizom: gdje je najteže, tamo treba najviše razgovarati. U našem pluralnom svijetu, ovo načelo bi svakako trebalo zapamtiti i primijeniti. Svjestan da je sve učinio, prihvatio bi stanje kakvo jest i s njime bi znao živjeti, što ne znači da se ne će ponovno vratiti problemu kad procijeni da je vrijeme i ponovno pokušati pronaći rješenje. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Nije se plašio konflikata i bio je svjestan njihova ljekovitog djelovanja. Primjećivao sam da su svi s njime voljeli biti u dobru, kao da su u njemu vidjeli vrijednosti zbog kojih bi bilo loše ne biti s njime u kontaktu. Ispravno je osjećao, a i znao, da konflikt prije svega služi produbljivanju tematike a onda i odnosa. Tko želi da bude mir, bez napetosti, riskira da dijalog, odnosi budu površni, da se ne ide dublje. Jasno mu je bilo da se mnoge stvari u Crkvi i redovništvu ne miču jer je vladala velika bojazan od sukoba s kojima se nismo znali nositi. Posljedice su uočljive: površnost i ravnodušnost, s čime se Marko nije htio miriti. 7. Još nešto treba istaknuti kod Marka, a to je njegovo poštivanje i uvažavanje svakoga. Kod svakoga je znao otkriti nešto pozitivno. To je na poseban način dolazilo do izražaja u nje‑ govom registriranju svačijeg doprinosa. Puno je čitao i zapažao bi svačiji prilog. Nije mu se događalo da je čitao i uvažavao samo strane autore. Domaći su imali svoje važno mjesto. Nedostaju nam ljudi koji će nam davati povratnu informaciju i koji će nas sokoliti. Marko se nije plašio dati i primiti povratnu informaciju. Za njega je bilo nezamislivo ne osvrnuti se i ne popričati s autorom nekog članka, ne izmijeniti iskustvo s nekim nakon javnog nastupa, propovijedi, predavanja, duhovnih vježbi i sl. Bio je svjestan da povratne informacije pospješuju proces učenja i potiču motivaciju. 8. Veselio sam se Markovu rastu i razvoju. Nisam bio zabrinut za budućnost redovničke zajed‑ nice. Nakon njegove smrti, znali su nam neki profesori govoriti da ćemo morati svi pomalo uzeti na svoja leđa nešto od onoga što smo očekivali od Marka. Puno se je toga iza njegove smrti u Hrvatskoj događalo što nam je ponekad zastiralo njegov lik. Možda će i ovaj današ‑ nji spomen otkriti neke njegove zaboravljenje vrjednote i potaknuti neke inicijative? 47/2010, 1 Ono što nikako ne bismo smjeli zaboraviti jest Markova odlučnost i određenost. Mi se, još i danas, nismo dogovorili hoćemo li ili ne ćemo nekoga poslati na studij kroatistike. Gla‑ goljaška crkvena književnost velikim dijelom pokriva identitet naše redovničke zajednice, a mi se neodgovorno ponašamo prema baštini i svojoj sadašnjosti. U ovo vrijeme kada je ponovno ušlo u modu propitkivanje vlastitog identiteta, moramo iz poštovanja prema mno‑ gima iz prošlosti, zauzetije se posvetiti glagolici i glagoljaškoj književnosti. Ne smijemo dozvoliti da prerane i neočekivane smrti, ovdje mislim na Leonarda i Marka, zaustave naš prepoznatljivi, narodu dragi i od njega priznati hod. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 15 Nedjeljko Mihanović Sjećanje na fra Marka Mišerdu Fra Marka Mišerdu sam upoznao u kolovozu godine 1981., u franjevačkom samostanu na Skalicama u Omišu. Boravio je tu nekoliko dana da se odmori i osvježi u plavome morskom azuru, u kojemu se odražavahu kameni obronci omiške Dinare i grane baršunastih zelenih ta‑ marisa na pješčanoj plaži. Došao je iz Rima gdje je polazio studij biblijskih znanosti na Pa‑ pinskom biblijskom institutu. Imao je dvadeset i sedam godina. Iz njega je zračio pozitivni reagens mladosti, pune lijepih planova i optimističnih nada. Izgledao je vedro, žustro, poletno, s rumenim obrazima na kojima su još cvjetale ruže mladosti. U izrazu lica dominiralo je viso‑ ko, ponosno i čedno čelo kao neposredan znak iskrene, plemenite i zdrave naravi. Iskazivao je beskrajni idealizam i zaljubljenost u svoje svećeničko zvanje u redu franjevaca trećoredaca. Godinu dana ranije bio je zaređen za svećenika. Obavljao je kratko vrijeme pastoralne vježbe u župi Sv. Obitelji u Splitu. Hodao je žustro, smjelo zagledan u svijet, siguran u svoje idealističko usmjerenje i pun redovničkog ponosa. Sav taj zanos, polet i entuzijazam odgovarali su njego‑ vu životnome dobu, prvim znanstvenim planovima i visokim idealima za koje je podesio svoj duh. Iz razgovora koje smo vodili u sjeni borovih stabala u franjevačkom vrtu, zračio je njegov polet i radoznalost da u području teološke znanosti sve sazna i da duhom zaroni u sve dubine. Upoznavao sam duh koji je težio da učini nešto neobično i sjajno. Sve fra Markove misli i idejni stavovi pokazivali su da iz njega izbija čedni franciskanski senzibilitet, odan krajnjoj jednostavnosti, evanđeoskom idealu siromaštva i praktičnoj namjeni evanđelja. U toj religioznoj čednosti resila ga je jednostavnost, poniznost, prostodušnost, be‑ zazlenost, prirodnost, pristupačnost, odricanje, ljubav prema bližnjemu i jedna qualitas oculta puna sabranosti duha, vedrine i optimizma ispunjena superiornim pouzdanjem u Boga i verti‑ kalom religioznog sadržaja. Njegovo gledanje na svijet i prirodu prožimao je doživljaj Pjesme o bratu Suncu, ili Pjesma o stvorovima njegova uzora sv. Franje Asiškoga. I on je u svome pročišćavanju doživljaja od tereta suvišnosti percipirao svijet i prirodu na način sv. Franje, koji je sunce, mjesec, zvijezde, zrak, vodu, vjetrove i smrt nazivao svojom braćom i sestrama. U njegovoj franciskanskoj per‑ cepciji Bog nije doživljen kao strogi Sudac. U duševnom podneblju i u ozračju vjere i ljubavi Boga je promatrao sa čednošću svoga intimnog senzibiliteta. Susretao ga je na svim duhovnim raskršćima, u svim stvorovima i metamorfozama oblika stvari, substancija i galaksija, u svakoj pojavi zbivanja i egzistiranja, rađanja i umiranja. 16 Mišerda je samo godinu dana prije našega susreta napisao raspravu Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613.-1652.) koju je objavio u časopisu “Croatica Christiana Periodica”, Zagreb, 1980. i njegovi prvi uspjesi datiraju od te rasprave. Ljudi od pera redo‑ vito očituju duh koji odgovara njihovoj životnoj dobi i stupnju zrelosti. Mišerda je u svemu nadmašivao samoga sebe. Zanos i prirođeni talent išli su jedan drugome pod ruku. Već od prvoga svoga nastupa u znanstvenom radu pokazivao je svježinu opažanja i istraživačku in‑ venciju. Iz rasprave se jasno osjećalo kako je sa žarom prionuo proučavanju stare poljičke VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 baštine i glagoljaške tradicije. Kao da je njegova franjevačka simplicitas pronalazila afinitet i plodotvorni dodir prema onoj pučkoj glagoljaškoj jednostavnosti, evanđeoskom siromaštvu i čistoći sadržaja svijesti u ispovijedanju vjere i biblijske istine. Podrijetlom Poljičanin, sve što je otkrivao u knjigama starodavnim bilježio je s emocijama kao da opisuje povijest vlastita doma i ognjišta. S ljubavlju je iznosio povijest drevne Poljičke župe, općine, kneževine i republike i njezino providnosno trajanje kroz sedam dugih stoljeća. Posebice spoznaja o fenomenu Poljičkog statuta obuzimala je Mišerdinu svijest. U Statutu je otkrivao simbol državotvorne misli, koji se zvao Kneževina, Republika, Sloboda. A u Po‑ ljičkoj republici je raspoznavao učiteljicu slobodarskog idealizma, energije, heroizma, ratničke slave, demokracije, socijalne pravednosti i jednoga od hrvatskih i europskih najstarijih oblika izravnoga referendumskog izjašnjavanja i građanskog odlučivanja. Poljički statut se odražavao u njegovoj svijesti kao rijedak pravni, zakonodavni propis načela i uredbi prirodne pučke ju‑ risprudencije, oštroumne pravne praktične mudrosti, zakonitosti, socijalne pravednosti, demo‑ kracije, vladavine općeg interesa i moralnoga društvenog vrjednovanja. Mišerda je postao zaljubljen u taj povijesni fenomen poljičke prošlosti, kojemu je i sam po svojemu podrijetlu pripadao. Zauzimao se da tu prošlost poveže u jedan zajednički okvir i u znanstvenoegzaktnom prikazu predoči i osvijetli. Njegov zavičajni impuls postao je prirodan povod da se pozabavi Poljicima. Antejski dodir s rodnom zemljom, omogućio mu je afinitet i prisnost s predmetom u koji se udubljivao. Želio je svojim historiografskim radom tu povijesnu pojavu, koja je u njemu budila slavne uspomene, oživjeti. Stoljeća su prohujala, no starina te slavne kneževine ostala je živjeti u obrednim gomilama, u stećcima, u sakralnom starohrvat‑ skom graditeljstvu, u pisanim dokumentima, u svjedočanstvima, u spomenicima kulture, u ar‑ hivskoj građi, u prijepisima i regestima, u povijesnim vrelima, u pravnim uredbama, ispravama, kupoprodajnim ugovorima, u obiteljskim ostavštinama, u izvornoj građi koja je dobrim dijelom pisana starohrvatskom poljičkom bosančicom te u starodavnim legendama i usmenoj predaji koja ostade zapretana u pepelu uspomena. Rezultat toga historiografskog proučavanja bila je njegova opsežna publikacija na četiristo i četrdeset stranica teksta Spomenici Gornjih Poljica (Split 1981). U svim komentarima i bilješkama otkrivamo na emocionalnoj razini dubok smisao za po‑ ljičku povijest, za potonulo sunce slobode, za staru starohrvatsku plemenitost zemlje toga ru‑ dimentarnog ostatka nekadanje kraljevske države Hrvatske. Trudio se da dočara duh naroda, religiju, politiku, običaje i da izvuče na vidjelo život težaka, pastira, ribara i moreplovaca, te svu onu bezvremenu starinu, koja nas po svojim herojskim podvizima zapanjuje i zadivljuje. U ponašanju fra Markovu nije moguće ne promatrati njegove osobine kao čovjeka. U sve je unosio plamen oduševljenja i vedrinu života. Vehementnost njegova karaktera vidljivo se odražavala u spektru njegovih zapažanja i prosuđivanja. Svemu je davao individualni pečat. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 17 47/2010, 1 U svojim povijesnim radovima Mišerda je u strukturi stila i izražaja strog, jednostavan i jasan. Stil mu je kao i sami podatci historiografski realističan. Premda ga materija oduševljava ne upušta se u artificijelnost i emfazu. U svim zaključcima ostaje realan, vjeran i istinit. On ima jasnoću i konciznost rečenice, koju je prije njega imao još samo solinski povjesnik don Lovre Katić u svome djelu Stopama hrvatskih narodnih vladara (1929.). U golemoj masi povijesne materije nastoji reproducirati točnu i ekvivalentnu sliku onoga što je postojalo i da ne ispusti iz vida pravu istinu. Ništa tu nije ishitreno niti s nekim mistifikacijama zamagljeno ili uljepšano. Sva ta svjedočanstva služe nam kao dragocjen dokaz kako naša narodna snaga ni pred kakvim zaprekama kad nas je sudbina bacala u najmračnije ponore povijesne katastrofe nije kapitulirala i kako je ta snaga kontinuirano očitovala svoju životnu volju za spasom i slobodom. Nije bio ni tajanstvena, ni zamršena osobnost, nego pun vedre otvorenosti i svećeničkog za‑ nosa. Nije imao sklonost za ležernost u radu. Žurio se, i kad bi stigao na vrh nekog problema, on je već prelazio na drugu stranu planine da nastavi novo uspinjanje i novo otkrivanje drugog pitanja. Gutao je literaturu i išao u svemu do iscrpljenja. Nije osjećao nemoć pred svojom in‑ stinktivnom težnjom za novim spoznajama. Smatrao je da u sebi ima snage da neke intelektual‑ no-izazovne misli spozna i veličajne zvjezdane duhovne istine dosegne. Kao da ga je motivirala unutarnja misao: Bog nam u svim svojim manifestacijama rječito govori i mi smo mu dužni odgovoriti. Ne smijemo ostati gluhi i bešćutni. Pri kraju ovih reminiscencija o znanstvenom i historiografskom djelu fra Marka Mišerde, iznova me obuzima nostalgično sjećanje na naše “tusculanae disputationes” u tišini i miru omiškoga franjevačkog samostana davne godine 1981. Čim se utopim u to prisjećanje, sijev‑ ne mi predodžba na fra Markov lik u onome samostanskom đardinu punom svjetlosti, mirisa mora, ružičaste boje rascvjetalih oleandara i svježine gorskog lahora što je silazio sa strme omiške Dinare. Dok smo razgovarali, često je bacao pogled na morsku pučinu kao na neku sli‑ ku vječnosti, u kojoj se odražavao samostanski crkveni zvonik u odsjaju predvečernjeg sunca. Pričinjalo mi se tada da u liku fra Marka gledam pojavu iz nekoga drugog prošlog vremena, davnog franciskanskog, glagoljaškog, a istodobno našega sadašnjeg, punog iskonske sabranosti i egzistencijalne suvremenosti. Tomu našem ljetnom susretu došao je kraj kad su se posljednje zrake večernjeg sunca počele gasiti na zapadu, za otocima Šolte i Drvenika. U vrtu su zamirale prve večernje sjene. Oprostili smo se pod vitkom palmom, da se više nikada ne sretnemo. U mene se uvlačila neka tiha sjeta. Je li to bila neka parapsihološka slutnja njegove prerane smrti ili je to bio sumor što se u meni javlja prije noći. Fra Marko je sa svojom serafskom dušom rano otputovao prema drugoj transcendentnoj obali. Napustio nas je na početku svoje stvaralačke snage i u tijeku svoga intelektualnog razvo‑ ja. Bio je na putu da stvori nova djela. Pred njim je stajalo uspješno uzdizanje u zvanju profeso‑ ra na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pred njim je stajala budućnost profesora i odgajatelja. Neke su smrti tako nepojmljive i apsurdne, koje možemo razumjeti i prihvatiti jedino tako da smrt u ozračju vjere promatramo kao proces transformacije, kao zbivanje nekoga novog misterijskog rođenja: dies natalis. Često sam se nakon prerane fra Markove smrti pitao: Zašto je bio u znanstvenom radu tako nestrpljiv? Zašto se žurio da sve odjednom doživi, da spozna, da prođe kroz sve Scile i Haribde života i misaonih udubljivanja? Je li to bila podsvjesna slutnja smrti? Svejedno, dugo nisam mogao prihvatiti činjenicu da mladi i poletni fra Marko sniva u skromnoj franjevačkoj grobnici na Mirogoju svoj vječni san i da iznad njegove sjene sja sunce i u brezama pjevaju kosovi i grli‑ ce. I zato sačuvajmo uspomenu na tog entuzijasta i poštujmo ono što je bilo najbolje u njegovoj duši, a to je zanos i vedrina duha. Oni koji su ga voljeli i koji će ga uvijek zbog toga njegova svećeničkog, redovničkog i profesorskog zanosa poštovati, ne smiju zaboraviti tu rijetku oso‑ binu njegova značaja. 18 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Ivan Golub Moja sjećanja na Marka Mišerdu U Poljicima, u mjestu Stara Podstrana, 5. kolovoza 2008., na dan Domovinske zahvalnosti, na svečanosti, gdje mi je, nakon pohvalnog slova ovdje prisutnoga dr. Nedjeljka Mihanovića, dodijeljena plaketa «Dobrojutro more za osobit doprinos hrvatskoj književnosti», u zahvalnom slovu s ganućem sam pozdravio prisutnu rodbinu vrlog svojega nekoć učenika neprežaljenoga Marka Mišerde, oduševljenoga Poljičanina, trećoredca glagoljaša, poljičkog istraživača.1 Nje‑ gov brat Mate, koji je okružen rodbinom, došao na svečanost, reče mi prije samoga početka: «Dogodine je 20. godišnjica smrti Markove. Trebalo bi nešto učiniti.» Došavši u Zagreb, tu sam riječ, pridruživši joj i svoju želju, prenio redovničkoj subraći Marka Mišerde. I danas smo se doista okupili na Kolokviju u spomen 20. godišnjice smrti Markove. U samostanu gdje je trag njegovih redovničkih godina. Iz rodnih Rudina, iz Poljica došla su Markova braća Nediljko, Vice i Mate te sestra Zdravka. Naslov mojega izlaganja je «Moja sjećanja na Marka Mišerdu». Neobično. Mogao bi glasiti: «Sjećanja učitelja na učenika.» Obično su naime «sjećanja učenika na učitelja». Razumjet ćete stoga kako mi je pri duši kao nekoć učitelju govoriti o pokojnom učeniku. Nedokučivi su putovi Gospodnji. Ispričat ću neka svoja sjećanja na svoga vrlog nekoć učenika.2 Kao franjevac trećoredac, student na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, obratio mi se Marko Mišerda ne jedanput za savjet.3 Prvi put, koliko se sjećam, i prije nego je došao u tečaj u kojemu sam mu predavao.4 Tražio je savjeta za život, ne za školu. Ja sam mu samo ukazivao na obzor, a ne ka‑ zivao što da radi. Drugom prilikom tražio je savjeta baš u vezi sa školom. Njegovi glavari bi ga poslali u Rim na studij. U nedoumici je što da učini. Čudio sam se nedoumici. Tko bi premišljao ići ili ne ići u Grad u koji vode svi putovi. Dakako, nisam mu toga rekao niti sam mu kazao što da učini. Tek sam mu proširio s nekoliko rečenica obzor: «U Rimu ima vrsnih profesora, i u Zagrebu ih ima ne manje vrsnih, kao što ih i ovdje i ondje ima osrednjih. Jedino što su u Rimu knjižnice bogatije, što je prilika za poznavanje stranih jezika veća, što se pruža prilika upoznati I. Golub, Kronika «Dobrojutro more» - 2008., u: Dobrojutro more 2009 (13. pjesnički sureti u Podstrani), 121127; N. Mihanović, Unutarnje promatranje svijeta. Pjesnički susreti u Podstrani, u: Hrvatsko slovo 14/2008, 698, 24‑25 (predstavljanje pjesništva I. Goluba prigodom dodjele plakete). 2 Na skupu Poljičana iz Poljica i iz Zagreba u Muzeju Mimara u Zagrebu 22. studenoga 2004. u 17,30. održao sam govor o 50. godišnjici rođenja Marka Mišerde: I. Golub, «Ovo neka se zna» - Pedeseta obljetnica rođenja Marka Mišerde, Vjesnik franjevaca trećoredaca 41/2004, 3, 207-212. Ovdje uz preinake i dopune prenosim ondje kazano. 3 U Katekizmu se nabrajaju «tjelesna djela milosrđa» i «duhovna djela milosrđa». Po njih pet. Među «duhovnim djelima milosrđa» kao prvo navodi se: «Dvojbena savjetovati». Kad stupim na prag vječnosti što ću donijeti u rukama. O jednome ne dvojim. O djelu naime duhovnog milosrđa «Dvojbena savjetovati.» Mnogi su me tražili i još me traže za savjet. Među prvima bio je Marko Mišerda. Zahvaljujući njemu i njima ne ću, bar što se tiče prvog djela duhovnog milosrđa stati praznih ruku pred dobrog Boga. 4 Franjevci trećoredci su mi kao mladom profesoru bili pri ruci u prepisivanju predavanja i priređivanju skripata. I sada kao profesoru emeritusu, reklo bi se doživotnom profesoru, koji još predaje, pomaže mi prepisivanjem nekoć učenik sada profesor franjevac trećoredac dr. Petrar Bašić. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 19 47/2010, 1 1 sudrugove iz raznih zemalja i kultura. K tome u Rimu se upoznaje Rim u svoj svojoj vremen‑ skoj slojevitosti od antike do danas. Napose papinski Rim. Rimski dvor – kako bi rekli stari. A ti odluči sam.» Nakon nekoga vremena rekao mi je da je odlučio završiti redovni studij u Za‑ grebu, u domovini, a onda, ako ga budu slali glavari, ići u Rim. Stegnuo sam mu ruku. Čestitao na odluci. Nije se pomamio za Rimom, niti podcijenio domovinu. Upisao je akademske 1978./79. godine kod mene seminar iz dogmatike «Hrvatska teološka terminologija u 17. st. u djelima B. Kašića, J. Habdelića i I. Belostenca». I to jedini on. Rekoh mu neka nađe još nekoga. Doveo je Tomislava Mrkonjića, franjevca konventualca, koji će, na moj savjet, doktorirati u Rimu upravo disertacijom o Ivanu Paštriću (1636-1708),5 za kojega sam u arhivu Kongregacije za širenje vjere u Rimu našao podatak «Ivan Paštrić iz Poljica okolica Splita – Giovanni Pastrizio da Pogliza contado di Spalato»,6 a sada dr. Mrkonjić radi kao viso‑ ki dužnosnik u Tajnom vatikanskom arhivu. Bio je to seminar s dvojicom uzornih, založenih učenika. Ja sam kormilario, a oni crnčili. Rad sa seminara je tiskan u časopisu Bogoslovnog fakulteta «Bogoslovska smotra». I to pod imenom nas trojice.7 Bili su iznenađeni i obradovani što profesor nije objavio rad samo pod svojim imenom. Diplomski rad «Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju» Marko Mišerda izradio je pod mojim vodstvom 1978/79. Rad je dobio nagradu Fakulteta. Objavljen je u Spectrumu (13/1979, 1‑2, 6‑24). Prva riječ naslova rada je ključna. Kraj sve svoje spekulativne nadarenosti Marko Mišerda je stavljao težište na iskustvo. Ne samo u teologiji. U svemu. I na iskustvo rodnih Poljica. Jedva da sam sreo čovjeka koji je toliko volio svoj zavičaj kao Marko Poljica. Marko je napisao u «Svescima» lijep tekst o svojem studiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.8 Marko Mišerda je zaređen za svećenika 1980. Prije 30 godina. Pozvao me na mladu misu u Gornjem Dolcu 3. kolovoza 1980, u srcu Mosora, «Montis aurei». Propovijedao mu je njegov subrat, a moj razredni školski drug, prof. dr. Srećko Badurina, kasniji biskup šibenski. Biranim jezikom i pjesničkim poredbama smjestio je mladu misu u prošlost i sadašnjost Poljica. Mlado‑ misnik je u svom govoru kazao kako je ono ljudsko što združuje nad onim što razlikuje. Kod objeda su se čitali ulomci iz «Poštovanoga štatuta» Poljičke republike iz 15. stoljeća. A ja sam upoznao plemenitu obitelj Mišerda, i otkrivao Poljica kao oazu prirodnosti, spokoja, vedrine i mudrosti. Zapamtio sam do danas, kako u stara vremena nije poljička kuća koja nema pred kućom murvu, u kocu gudina i iz kuće popa. I sve sam to zapisao u Kani pod naslovom «Mlada misa u Poljičkoj republici» (Kana 1980, 9, 34-35), i poslije prenio u knjigu «Lice prijatelja» (Zagreb 2000, 79-81). Na moju radost za koji dan po izlasku mojeg zapisa dobio sam opširno rukopisno pismo akademika, sveučilišnog profesora i književnika Jure Kaštelana, Poljičanina. Ne može prešutjeti oduševljenje mojim doživljajem Poljica što ga je pročitao u Kani. Redovnički poglavari su naumili Marka Mišerdu poslati na studij u Rim. Preodabrano područ‑ je zanimanja mu je dogmatika, predmet koji sam ja predavao. Pripovijedao sam mu, kako sam ja, kao budući dogmatičar, izabrao i završio studij Svetoga pisma u Rimu na Papinskom biblijskom institutu. I to zato što je u to vrijeme postojao sraz između dogmatike i egzegeze. I da ne budem kao dogmatičar zavisan i nesiguran u egzegetskim biblijskim pitanjima, tražio sam od zagre‑ T. Mrkonjić, Il Teologo Ivan Paštrć (Giovanni Pastrizio) (1636-1708). Vita – Opere – Concezione della Teologia – Cristologia, Roma 1989. 6 I. Golub, Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius polihistor i teologi (1636-1708). Sabrana građa, Zagreb 1988, 12. 7 I. Golub – M. Mišerda – T. Mrkonjić, Hrvatski teološki termini “Rituala Rimskog” Bartola Kašića (1640), u: BS 49/1979, 3, 331‑357. 8 M. Mišerda, Moj studij teologije, u: SKS 36, 1980, 86‑89. 5 20 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 bačkog nadbiskupa Franje Šepera da mi dozvoli postići magisterij biblijskih znanosti. Marko je pošao mojim stopama. Studirao je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Kad je radio magistarski/licencijatski rad, profesor moderator iliti mentor, usmjeravao ga je nešto drugačije nego je on učio u Zagrebu. Marko, koji je vazda bio samostalan, rekao je profesoru da bi on ipak radio onako kako je u Zagrebu naučio. Profesor mu je dao na volju. Kad je rad bio gotov, pro‑ fesor mentor mu je rekao da je bio u pravu.9 To mi je radosno pripovijedao Marko. Stanovao je u srcu antiknoga Rima između zgrade Rimskoga senata i Colosseuma u generalnoj kuriji Reda franjevaca trećoredaca, jedinoj zgradi u velebnoj ulici Fori Imperiali 1. Ulica koja ima samo jedan kućni broj, broj 1. Sudrug iz Hrvatske bio mu je ovdje prisutni Ilija Živković. Kad sam kao pozvani profesor (docente invitato) boravio po cijeli semestar u Rimu, posjetio bih Marka i Iliju. Dr. Ilija će do nedavno biti u istoj kuriji kao general Reda. Doktorat međutim naumio je Marko Mišerda raditi ne u Rimu nego u Njemačkoj, pomalo osporavanoj. Neka čuje drugačija i druga zvona. Prijavio se profesoru Walteru Kasperu na Sve‑ učilištu u Tübingenu. Ovaj je, pripovijedao mi je Marko, bio vrlo izbirljiv u izboru kandidata koje će voditi do doktorata. Ispitivao im «srce i bubrege» kako bi rekla Biblija, tražio Indeks s ocjenama, tekst magistarske radnje i drugih radova, prije nego bi prihvatio nekoga za svojega doktoranda. Prof. Kasper je slovio kao zreli teolog, prevođen na mnoge jezike, pa i one egzotič‑ ne. Marko mi je natuknuo da bi Kasper mogao postati biskupom. Eklezijalan je i ne potpisuje nikakve prosvjede njemačkih teologa protiv Rima. Marko je bio prorok. Nakon savjetovanja s Markom predložio sam Vijeću Katoličkog bogoslovnog fakulteta u ime Dogmatske katedre, kojoj sam bio pročelnik, da se pozove profesora Waltera Kaspera da održi u Zagrebu na Fa‑ kultetu predavanje. Došavši u Zagreb, reče mi da mu je iznenada došla jedna važna stvar, no, ipak nije otklonio ni odgodio ovo zagrebačko predavanje. Nisam znao o čemu se radi. No prije samoga predavanja povjerio mi je, sub secreto, da ga je papa zatražio suglasnost na imenova‑ nje biskupom. (Vezan tajnom nisam mogao Marku reći kako je bio prorok, ono o Kasperovu mogućem biskupstvu.) Poslije predavanja dugo smo Kasper i ja šetali Kaptolom gore-dolje i razgovarali o teologiji danas. «Prošla su vremena genitivne teologije, teologije oslobođenja, te‑ ologije napretka, teologije ovoga i onoga, ostaje samo čista teologija, teologija Boga», govorio mi je Kasper. Nakon Zagreba, u pratnji Marka Mišerde, Kasper je otišao održati predavanje na Teologiji u Splitu. «Rekao mi je Kasper da se s prof. Golubom razumije kao da se znadu odva‑ jkada», kazao mi je poslije Marko Mišerda. Što se tiče konačnog uobličenja naslova doktorske disertacije koju je utanačio s prof. Kas‑ perom, sudjelovao sam, u razgovoru s Markom, oko kratke, jezgrovite formulacije, od svega tri riječi «Subjektivität im Glauben – Subjektivnost u vjeri». Tu se kao i iz naslova diplomskog rada vidi Mišerdina usmjerenost na osobno i iskustveno. Marko je uspješno završio doktorsku disertaciju.10 Vratio se u domovinu do obrane. Marko je još kao zagrebački student, pa poslije kao rimski i tübingenški student, radio na više razboja. Podastirao bi mi svoje zamisli. Podupirao sam ga, ali i upozoravao. On je imao zamisli i snage, ja zamisli, iskustva i položaj sveučilišnog profesora. Kao profesor naime na Fakultetu mogao sam promicati vrijedne naume. Nikad mu ne bih osporio radnu namjeru, za‑ mišljen pothvat, a uvijek bih mu ukazao na okolnosti i domete. Marko se također uključivao u Licencijatski rad pod naslovom La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio izradio je pod vodstvom prof. dr. Pierrea Proulxa na Papinskom biblijskom institutu u Rimu 1984 (80 str., strojopis). 10 Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jh. Inaugural‑Dissertation zur Erlangung des Doktorgrades der Katholisch‑theologischen Fakultät in Tübingen, Tübingen 1989 (475 str., strojopis). ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 21 47/2010, 1 9 pothvate Spectruma, časopisa studenata teologije11 koje sam ja 1967. utemeljio i vodio, a koji su njemu bili bliži, kao Hrvatska kršćanska bibliografija… U znanstvenoj suradnji nismo se u vrijeme uobličivanja rada uvijek slagali. Meni je odgovarao takav učenik koji je privržen i kritičan u isti čas. Kad smo utanačili znanstveni posao ili organizacijski pothvat, nakon odvagivanja razloga i sagledavanja izgleda, Marko se svom dušom dao na posao. Znao sam kada dođemo na čistac da se nešto radi, Marko će zdušno to činiti. Ni ja nisam dalje trebao brigu voditi. Od pothvata bih naveo «Hrvatsku sakralnu bibliografiju – Bibliographia sacra croatica»12, kojoj će on biti glavnim urednikom, Institut za ekumensku teologiju i dijalog, posebno «Odjel za hrvatski glagolizam», koji mu je kao franjevcu trećoredcu glagoljašu bio posebno blizak. Njegova je zamisao bila «Povijest hrvatske teologije» u deset svezaka. Na‑ pravio je nacrt. Iznenadio me temeljitim radom «Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenoga rada (Bio-bibliografski osvrt)», objelodanjen 1986. u Croatica christiana periodica (10/1986, 18, 180‑202). Marko je pomno pratio moj rad, očito čitao sve što je poteklo iz mojega «go‑ lubinjeg» pera. Iznenadio bi me kad sam našao njegovu prosudbu u časopisima. Zapamtio sam kako je uz moju knjigu, zapravo knjižicu «Darovana riječ» (Zagreb 1984), u prosudbi ustvrdio: «Nijemac bi napisao nekoliko svezaka što je prof. Golub rekao u jednoj knjižici.»13 Također je napisao tekst o mojim «Kalnovečkim razgovorima» (Zagreb 1979), pod duhovi‑ tim naslovom «Prisluškujući ‘Kalnovečke razgovore’» (Spectrum 13/1979, 1‑2, 70‑76). Bio je on prvi, ako se ne varam, koji je o zbirci pisao. Danas o njoj pišu da je najbolja zbirka kajkavske poezije u posljednjih pedeset godina. Prevedena je na talijanski i portugalski. To Časopis «Spectrum - pokušaji i prinosi studenata bogoslovije» utemeljio sam akademske 1964/65. na Kato‑ ličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio sam prvi glavni i odgovorni urednik. Prvi broj časopisa je izašao ciklostilom akademske 1966/67. u Zagrebu. Spectrum izlazi danas (2008), dakako, u knjigotisku. Utemeljen, kad završava Drugi vatikanski koncil, Spectrum predstavlja jedan od prvih Koncilom nadahnutih pothvata u Hrvat‑ skoj. Spectrum je spektar pokušaja/ogleda i prinosa studenata teologije iz svih teoloških disciplina kao i graničnih područja, filozofije, povijesti, prirodnih znanosti i umjetnosti. Njegovanje književnosti dobilo je povlašteno mjesto u časopisu. Studenti teologije u Spectrumu objavljuju najčešće svoje književne prvine prozne i stihovne. Neki od njih će izrasti u plodne pjesnike, neki u uvažene urednike. O 40. godišnjici utemeljenja Spectruma izašla je knjiga «Tonuća i praskozorja - Izabrani prozni i poetski tekstovi» (Zagreb 2004.), kao antologija književnih tekstova objavljivanih u Spectrumu. Svrha Spectruma je «da studenti bogoslovije imaju prilike svojim kolegama komunici‑ rati svoje pokušaje i prinose na teološkom polju, da imaju mogućnosti rasta i razvitka u pisanju - da se grade mo‑ stovi između katedre i ambona, između škole i života, između teorije i prakse» (Uvodna riječ glavnog urednika). Spectrum je neka vrsta uredničkog i spisateljskog vježbališta gdje se spremaju budući pisci i urednici. (Tako je Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, bio urednik Spectruma, nakladnik Franjo Kiš također…) Spectrum je časopis studenata teologije, bez obzira gdje oni teologiju studirali: Zagreb, Đakovo, Split, Rijeka, Sarajevo, Gregoriana i Urbaniana u Rimu… Časopis je pisanje časa. To se ostvaruje četiri desetljeća u časopisu Spectrum. U njemu se zrcali svijet naših studenata teologije. Od 1971. izlazi i niz «Biblioteka ‘Spectrum’» u kojem se objav‑ ljuju izvorna i prijevodna poglavito pedagoška, antropološka i psihološka djela. Prvo u nizu je: »Ivan Golub, Na putu po bogoslovijama Evrope», Zagreb 1971. Utemeljitelj Spectruma Ivan Golub osniva u sklopu Spectrumovih djelatnosti 1968. prvu sustavnu, stručnu teološku bibliografiju kod nas «Hrvatsku kršćansku bibliografiju», koja počinje s međašnim događajem novije kršćanske povijesti, sazivom naime II. vatikanskog koncila od strane pape Ivana XXIII. godine 1959. Pod utemeljiteljevim vodstvom bibliografiju su radili studenti teologije. Od pomoći su bili savjeti Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Prvi svezak bibliografije izlazi u Zagrebu 1977 «Hrvatska kršćan‑ ska bibliografija. Bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava, članaka za 1959». Uz Spectrum je djelovao od 1976. i «Tečaj stranih jezika». Spectrumu se pridružila 1968. «Bogoslovska tribina» koja se odlikuje pluralnošću tema i govornika. Objavljena su u «Spectrumovoj biblioteci» dva sveska radova Bogoslovske tribine: « Mi, Crkva i drugo» (Zagreb 1971) i «Jeke jednog Koncila» (Zagreb 1984). Spectrum je časopis i njegove djelatnosti… 12 Bibliographia sacra croatica (1981), u: BS 53/1983, 2‑3, 307‑382; Bibliographia sacra croatica (1982‑1984), u: BS 58/1988, 2‑3, 1‑310. 13 «Kalnovečki razgovori su pravi autorov poetski start, ali odmah tako neosporan rezultat i zauvijek prepoznat‑ ljiv osobni biljeg da su mnogi već ustvrdili kako je to najcjelovitija i najuspješnija knjiga kajkavskoga pjesništva objavljenja u zadnjih pola stoljeća» (T. Maroević, O cjelovitosti opusa Ivana Goluba, u: Ivan Golub, Sabrana blizina. Izbor i predgovor Tonko Maroević, Zagreb 2003, 11). 11 22 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 potvrđuje kako je Marko imao znanstvenog, estetskog i poetskog sluha. Prepoznavao je smje‑ sta što je kukolj, što pšenica. Kad smo prof. dr. Reinhold Olesch iz Njemačke, utemeljitelj niza „Biblia Slavica“, koji objavljuje protoprijevode Biblije svih slavenskih naroda, i ja utanačili da se kao prvi cjelo‑ vit prijevod Biblije na hrvatski objavi, u nizu, Biblija Bartola Kašića, predložio sam mu za priređivanje kritičkog izdanja dva trećoredca glagoljaša, Marka Mišerdu i Petra Bašića, dva vrla nekoć učenika, kojima ću u tom poslu biti na pomoć. Marko je otišao prije nego je rad na‑ kon pripremnog razdoblja krenuo. Prof. dr. Petar Bašić je, uz sudjelovanje supružnika Derossi, uzorno priredio kritičko izdanje Kašićeve Biblije, koje je izašlo 1999. i 2000. u Paderbornu pod urednikovanjem Oleschovog nasljednika prof. dr. Hansa Rothea, i s mojim udjelom u radu.14 Marko Mišerda je sa zanimanjem za znanost gajio ljubav prema rodnim Poljicima. Ne samo riječju nego i djelom. Djelom znanstvenim i spomeničkim. Zdušno smo radili na tome da se u Splitu o 300. godišnjici rođenja Ivana Paštrića Poljičanina održi znanstveni skup. Nastupili smo uz ostale ja, Marko Mišerda, Tomislav Mrkonjić i Vlado Košić,15 koji je pod mojim vodstvom izradio diplomski, magistarski (o Poljičaninu Ivanu Paštriću)16 i doktorski rad i koji će biti mo‑ jim asistentom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dok nije imenovan za zagrebačkog pomoćnog biskupa. Nedavno je imenovan biskupom uskrišene drevne sisačke biskupije. Govorilo se: «Golub sa svojim učenicima.» A Tomislav Mrkonjić će govoriti kasnije o znanstvenom «Golubovu krugu, Golubovoj školi». Marko Mišerda je na simpoziju u Splitu govorio o Paštrićevoj zamisli teologije i kao prilog objavio Paštrićevu latinsku raspravu o teo‑ logiji.17 Radi toga je iz Njemačke putovao u Rim, u Vatikansku apostolsku biblioteku, gdje se čuvaju rukopisi Poljičanina Ivana Paštrića, profesora dogmatske teologije na Urbanovu zavodu u Rimu, priređivača glagoljskih liturgijskih knjiga, izvrsnog hebrejiste, pjesnika i prvog Hrvata člana Akademije Arkadije u Rimu, čiji je sada posljednji i najmanji član iz Hrvatske ovaj koji vam ovdje sada govori.18 Zadivljen dosad neznanim otkrićima o Ivanu Paštriću, rekao mi je tada splitski nadbiskup i metropolita msgr. dr. Frane Franić: «Biti Hrvat znači biti zaboravljen.» Spomenička skrb Marka Mišerde ticala se sabiranja pisanih spomenika Gornjih Poljica. S oduševljenjem je skupljao Marko po kućama obiteljske listine, obijao, da tako rečem, pragove. I skupio omašan svežanj objavljen u Splitu 1981. pod naslovom «Spomenici Gornjih Poljica» ciklostilom, i u knjigotisku, izdan u Priku 2003.19 Bila je to izvorna Markova zamisao. Spasiti od propasti stare listine, koje su u isti mah izvor jezične i gospodarske povijesti Poljica. Marko Mišerda je nastojao i oko postavljanja u kamen klesanih spomenika u Poljicima. Na njegovu pobudu uklesana su slova u litici u kamenu u Dolcu Donjem o 300. godišnjici izgona Turaka iz toga kraja, gdje je pao i don Juraj Pezelj. Opisao sam to u Glasu Koncila i prenio u /Biblia Sacra./ Versio Illyrica selecta... Bartholomaei Cassii. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić, sv. I‑II, Paderborn... 1999-2000. 15 Radovi su objavljeni u zborniku Ivan Paštrić (1636-1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik radova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja, Split 1988: I. Golub, Život i djelo Ivana Paštrića (13-22); M. Mišerda, Paštrićevo poimanje teologije (33-47); V. Košić, Rukopisni traktat Ivana Paštrića «De libero arbitrio et de gratia» (49-62); T. Mrkonjić, Uvod u obradu korespondencije Ivana Paštrića (63-83). 16 Članak naveden u prethodnoj bilješci. 17 Paštrićevo poimanje teologije, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik radova znanstve‑ nog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 23‑47; Ivan Paštrić: Tractatus I. De natura theologiae, u: Isto, 181‑194 (priredio tekst i popratio ga bilješkama). 18 Usp. I. Golub, Ivan Paštrić ‑ Ioannes Pastritius polihistor i teolog (1636‑1708). Sabrana građa, Zagreb 1988. 19 M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807. (prijepisi, regesti), Split 1981 (cikl.); drugo, tiskom objavljeno izd. (Priko 2003) priredio Ivan Banić. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 23 47/2010, 1 14 knjigu «Lice prijatelja» (2000) pod naslovom «Dok pritegnem opanke».20 Naime, dok su tjerali Turke, što su glavom bez obzira bježali, priostavši reče pop Jure Pezelj: »Odite vi, dok prite‑ gnem opanke.» Otišli su. Potjeravši Turke, vratili se. Na onome mjestu gdje je priostao leži mrtav don Jure Pezelj i kraj njega puška. Misu u spomen 300. godišnjice vodio je pop Perica iz Poljica. Na oltaru, sjećam se, bio je glagoljski drevni misal, a podno oltara Pezeljeva puška. S udivljenjem sam pratio kako se Marko u Rimu i u Njemačkoj ukorijenio, a iz domovine se nije iskorijenio. Svake praznike hrlio bi doma, u domovinu. Dolazio je i nastavljao odnosno započinjao radove za našu kulturu. Istoga dana došao bi k meni pun osnova, da ne reknem i snova. Slušao bih pomno njegove domovinske zamisli koje su nikle ili dozrijevale i pod tuđim, inozemnim nebom. Radio je doista mnogo, i premnogo. Govorio sam mu, neka uspori rad. «Profesore, meni se žuri», odgovarao bi mi. «Marko, ako bi tko trebao reći da mu se žuri, onda bih to prije bio ja, a vidiš da mi se ne žuri», uzvratio bih. Kao da je slutio da mu predstoji malo dana. Onoga dana kada je trebao krenuti u Njemačku na obranu svoje doktorske disertacije, svratio je u zbornicu Fakulteta, gdje sam se nalazio. Predavao je, naime, na Katehetskom institutu u međuvremenu od svršetka disertacije do obrane, umjesto da se odmarao od napornog rada oko doktorske disertacije i spremao za obranu. Pozdravili smo se stiskom ruke. Zaželio sam mu «dobru kob» kod obrane i izrazio unaprijedne čestitke onako kako je moj moderator, mentor Bernard Schultze meni prije obrane iskazao «Unaprijedne čestitke - Auguri anticipati». Nisam slutio… I dok je čekao obranu disertacije, Marko Mišerda se razbolio. Liječnici ili/i njegov sudrug vlč. Tomislav Begović su pozvali njegovog mentora profesora Waltera Kaspera. On mu je podijelio sakramente umirućih. Marko posve pri svijesti vidio je gdje se nalazi. Drugi dan je, u 35. godini života, zauvijek zaklopio živahne oči. Umro je 20. lipnja 1989., na posljednji dan proljeća, na pra‑ gu ljeta. Znakovito. Umro je na kraju proljeća svojega života, na pragu ljeta svojega života. Prof. Walter Kasper postao je biskupom u Rottenburgu-Stuttgartu, a potom i kardinalom u Rimu. Po‑ svetio se ekumenizmu, stvari koja je danas u srcu Crkve, baš kao što je bila i Marku na srcu. I kad dođem u Rim, posjetim Waltera Kaspera. I kod prvog posjeta nakon što je učinjen kardinalom, na vratima, prije nego sam zaustio, reče, njemački: «Kako je lijepo da si došao – dass du gekommen bist». Stalo mu je bilo da ja ne počnem sa «vi», sa «uzoriti», jer smo na «ti». Znamo se spomenuti Marka Mišerde u razgovoru. On nas je uostalom upoznao. A neobranjena doktorska disertacija tiskana je u Njemačkoj.21 Poželjno bi bilo predstaviti je, u cjelini ili u izvodima, na hrvatskom. Marko Mišerda bio je nada svojega Reda, nada Katoličkog bogoslovnog fakulteta, poseb‑ no Katedre dogmatske teologije, ponos rodnih Poljica. No nadasve bio je čovjek od istine. U jednome mi je razgovoru povjerio da mu je opredjeljenje za istinu svagdje, svagda i po svaku cijenu misao vodilja. Kazao mi je da je ključni čas za nj bilo prosvjetljenje, opredjeljenje za istinu, samo istinu, nadasve istinu. Bila je to prekretnica, obrat, možda nešto kao obraćenje. Sve njegovo ponašanje i djelovanje razumljivo je iz tog njegovog životnog stava «Istina.» Bila je to istina spojena s ljubavlju. Ne zadrta istina, ne svadljiva istina. No ništa manje jasna i odlučna. Iz njegova opredjeljenja za istinu razumljiva je njegova smjelost i smjernost prema višima, snis‑ hodljivost prema nižima i prilagodljivost kao i neprilagodljivost prema jednakima. Dopuštao je rast u istini. Spominjem se s kojim oduševljenjem bi mi govorio o nekoj spoznaji, namisli ili I. Golub, “Dok pritegnem opanke“, GK 25/1986, 46, 6; Lice prijatelja, Zagreb 2000, 175. Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt am Mein... 1996. 20 24 21 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 zamisli. Kad bih mu kazao odnosno pokazao cijeli obzor stvari koji mu je bio izmaknuo oku, on bi novo saznanje ugradio u prethodno. Njegova »istina» je narasla. Njegov zanos i moje iskustvo predstavljali su izvrsnu znanstvenu suradnju. A ja sam vidio koliko se na Markovu primjeru obistinjuju Isusove riječi «Istina će vas oslo‑ boditi». On nije znao za zakulisne igre, zaplotnjačke čine, nije imao karte pod stolom, on se nije ustručavao izići s istinom ma koliko ga to stajalo; istina mu je dala krila slobode, koja se nije nikoga i ničega bojala, ni pred kim ili čim ustuknula ili prezala. S druge strane istina mu nije bila bodljikava niti sloboda opora. Bio je pažljiv, dovitljiv, velikodušan, uslužan, susretljiv, riječju bio je dobar. Bio je privržen i samostalan, kritičan i samokritičan. Resila ga je odanost i samostalnost. Bio je suradljiv. Posjedovao je i rijetku vrlinu: zahvalnost. Marko se nije dao mo‑ liti; sam bi se dovinuo što bi drugomu trebalo, čime bi ga mogao razveseliti. Umio je radosno iznenaditi. Namisao o bio-bibliografiji mojoj bila je njegova. Dolazi mi na um što sam stavio na svoju mladomisničku i nedavno i na zlatomisničku sličicu «Molite za nas da proslavimo Boga provodeći istinu u ljubavi». Marko je to činio. Ne znam da je ikada o kome rekao lošu riječ. Obazrivo bi u radu spomenuo kako tko (ne) radi. Sve je poštivao u njihovoj različitosti, posve u smislu besjede kod svoje mlade mise i bio poštovan od sviju, subraće, sudrugova studenata i profesora. Marko Mišerda bio je dobar kao kruh. Ne kao kruh kakav kupujemo u dućanima gnjecav, nalik spužvi, bez prave kore. Nego kao kruh ispod cripnje, mekan i s pravom korom, kakav je pekla Markova, upravo pred godinu dana (14. siječnja 2009.) preminula majka u Rudinama u Poljicima. Bio je pažljiv i samostojan, poučljiv, a ne povodljiv. Imao je svoj stav. Doista, dobar kao kruh. Nad grobom Marka Mišerde izrekao sam nadgrobni govor. Tiskan je u listu franjevaca tre‑ ćoredaca u Zagrebu. Dao sam mu naslov «Plač nad učenikom» (VFT 26/1989, 3, 52-61, ovdje str. 54). Upitali su moju majku – majku petnaestero, djece od kojih sam ja najmlađi – što joj je u životu bilo najteže, rekla je: «Pokapati svoju djecu.» Kao profesor moram, mutatis mutandis, i ja reći, najteže mi je bilo pokapati svoje učenike. Prvi je bio Marko Mišerda. Učenik i prijatelj, kako je ono nazvao svoje Isus, čiji smo svi i učitelji i učenici, samo učenici i prijatelji. Za Mar‑ ka Mišerdu bih rekao što je Pavao – danas je blagdan obraćenja sv. Pavla - naslovnicima jedne svoje poslanice pisao: «Gaudium meum et corona mea» «Radosti moja i vijenče moj» (Fil 4,1) s jednom preinakom: «Vijenče moj i tugo moja.» Tuga zbog prerana odlaska na drugu obalu. S predanjem u Božje ruke. Marko je otišao. Marko živi. Preporučim mu Spectrum, bibliografiju, Ekumenski institut, sve ono oko čega smo jednom zajednički radili. Ovaj Kolokvij neka bude poticaj da se sačini životopis Marka Mišerde. Kao pobudno štivo posebno mladim naraštajima. Možda pod spominjanim naslovom «A mi se nadasmo…» Navratim na Markov grob na Mirogoju ovdje u Zagrebu. A na svetkovinu Svih svetih vazda stanem uz Markov grob. Zapalim svijeću. Poželim mu pokoj i požalim, gotovo mu spočitnem, što je otišao tako rano «kud za vazda gre se». Danas sam odslužio svetu misu za plemenitu dušu Marka Mišerde. S vjerom u općinstvo svetih uvjeren sam da je i Marko sada s nama. 47/2010, 1 Zagreb, 25. siječnja 2010., obraćenje sv. Pavla ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 25 Tomislav Mrkonjić Marko Mišerda istraživač Sjećam se kao da je bilo jučer: zvoni telefon, pater Marijan Šegulja, tada generalni ekonom u kuriji kod Svetih Kuzme i Damjana u Rimu, pita me jesam li čuo da je Marko umro. Koji Marko, bilo je jedino moguće pitanje; teško je bilo povjerovati da čovjek tridesetih godina umre tako naglo. Slijedio je put onim jedinim noćnim vlakom zajedno s p. Marijanom u Zagreb, za‑ tim Mirogoj, sprovod, govori, misa i nabujale misli koje naviru još i danas. Nakon više od dvadeset godina nemoguće je pamtiti sve na čemu smo zajedno radili. Ipak ću pokušati sjetiti se i dati svoj mali prilog ovom kolokviju u Markovu čast. Moj prvi susret s Markom, osim redovitih viđanja po hodnicima kako to biva i s mnoštvom drugih studenata, a Marko je bio i dva semestra ispred mene, dogodio se kad sam na Bogoslov‑ nom fakultetu tražio koji seminar da upišem. Bilo je već kasno za bilo kakvo biranje. Kod prof. Goluba vidim na popisu samo jedno ime, upravo Markovo. Prije toga upisivao sam filozofski seminar kod prof. Josipa Ćurića. Radilo se o djelcu sv. Tome Akvinskog De ente et essentia gdje smo, kroz šalu nezaboravnog Travničanina i prelijepi bosanski jezik, dobro naučili znače‑ nje najvažnijih filozofskih termina kao što su ens, esse, essentia, existentia i njihove prijevode na hrvatski, talijanski i njemački. Upravo pitanje terminologije ostalo mi je zagonetno i nerije‑ šeno kad sam se počeo susretati s novim bogoslovnim temama i značenjima riječi u latinskim manualima koji su se sedamdesetih godina još nalazili na policama u našem klerikatu u Samo‑ stanu na Sv. Duhu. I slobodno mjesto u seminaru kod prof. Goluba i činjenica da se radilo o teološkim terminima u Ritualu Bartola Kašića prevagnuli su da se upišem u taj seminar. Slučaj je i ovaj put htio da me navede na dobar put. Teološka terminologija bila je prva tema i prvo polje rada i istraživanja koje nas je donekle po‑ vezalo. Pod vodstvom prof. Goluba, i s puno vremena na raspolaganju za vrijeme seminara, imali smo prilike najprije naučiti metodu i pojedine stupnjeve takvog, za mene sasvim novog studija. Trebali smo sami naći izvornik, stari Kašićev crveno-crno tiskan obrednik, zatim onaj takozvani »Kniewaldov« i uzeti Šetkinu terminologiju, te sve ostalo što se broji u literaturu te čitati i bilježi‑ ti. Ispisivali smo pojedine riječi na listiće istrgnute iz poznatih malih kvadratastih bločića koji su nam služili umjesto tvrđih kartonskih kartica koje sam upoznao tek kasnije. Ističem sve to, jer sam tada i tom prilikom shvatio da početni zanos koji se kod mladog čovjeka redovito pojavi prilikom izbora novog rada ubrzo splasne pred sivilom nezaobilaznog i naizgled samo pukog prepisivanja. Pojavio se isti osjećaj koji sam imao prilikom ozbiljnijeg učenja klavira i pisanja taktova na satu harmonije: ritam koji sam podijelio, note koje sam prepoznao i takt koji ima svoju dužinu nisam mogao skratiti na mjeru koja mi se vrtila u glavi, nego je taj posao postao moj gospodar. 26 Ali bilo je sve to zapravo dobro, zapravo samo nužan prag koji se morao prijeći, mala ka‑ tarza, nezaobilazna pratilica svakog ljudskog djela i nastojanja, pa tako i učenja uopće. Od redovite nastave, slušanja, pisanja po zadatku koje je kao i svaki nalog mrsko, pomalo se prešlo na drugi način učenja, kada posao povuče i postane radost i lakoća. Ubi amatur non laboratur, quia ipse labor amor fit, ponavljao sam sam sebi. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Rad na skupljanju, oblikovanju i sistematizaciji teološke terminologije na hrvatskom jeziku, više puta od naših starijih profesora bogoslovlja samo uočen kao potreba i predlagan kao zada‑ tak, prihvatio je ozbiljnije prof. Golub i započeo to ostvarivati zajedno sa studentima u semi‑ naru, ali dijelom već i prije u okviru suradnje osobito s trećoredskim bogoslovima sa Ksavera. Naš seminarski rad o terminologiji bio je na koncu objavljen u »Bogoslovskoj smotri«. Marko je imao već više objavljenih radova, dok je za mene to bilo prvo pojavljivanje u jednom znan‑ stvenom časopisu, odnosno svojevrsna znanstvena inicijacija, iako u društvu i drugih autora. Izrada hrvatskog teološkog rječnika, uklapala se u veći projekt pisanja povijesti dogmatske katedre u okviru povijesti teologije u Hrvata. Prof. Golub, kao što je poznato, objavio je svo‑ jevremeno strojopisno malu sintezu hrvatskog bogoslovlja s kratkim životopisima pojedinih teologa, dok je rad na teološkim terminima pripadao tek jednom od prethodnih analitičkih istra‑ živanja za buduće cjelovitije i sustavnije djelo. Druga vrsta sličnih prethodnih radova bile su i planirane monografije o pojedinim profesori‑ ma, posebno na katedri dogmatske teologije u Zagrebu. U tom smislu već je, isto tako u semi‑ naru prof. Goluba, bogoslov trećoredac Ivan Milanović obradio život i djelo Antona Frankija, Krčanina iz Omišlja, profesora crkvene povijesti i dogmatike u Zagrebu. Slijedeći isti plan, prof. Golub je meni predložio da napišem monografiju o još jednom od njegovih prethodnika na istoj učiteljskoj stolici Ivanu Bujanoviću, svećeniku iz moje Đakovačke biskupije. Prilikom skupljanja bibliografije, arhivskih izvora, Bujanovićevih objavljenih radova i svega što bi mi moglo pomoći u kompletiranju slike o njemu i njegovu radu, Golubove i Markove opaske i upute bile su dragocjene. Prelazio sam isti put koji su oni, svako u svojoj mjeri i načinu već prešli, tako da sam se u tada njihovu društvu osjećao nekad kao šegrt nekad kao kalfa. Istraživanje života i djela Ivana Bujanovića bio je zapravo moj diplomski rad čiji je samo sintetički dio objavljen u »Bogoslovskoj smotri«; danas mi je žao što nisam poslušao savjete Marka i prof. Goluba da objavim i sve regeste i same dokumente koje sam skupio o Bujanoviću. Tada mi se to činilo samo tehničko pitanje i nepotrebno ponavljanje, jer sam sve podatke ionako iskoristio u prvom dijelu. Danas kada bolje poznajem metodu prepisivanja i uopće objavljiva‑ nja izvora, mislim da bi i ti regesti i cijeli dokumenti, bili itekako korisni, jer neposredan uvid u originale ima uvijek prednost pred interpretacijom pisca. Marko je imao već to iskustvo jer se bavio skupljanjem izvora za povijest svojih Poljica. Povijest hrvatske teologije i povijest Poljica drugo je polje rada koje me je povezalo s Mar‑ kom i prof. Golubom. Kao što rekoh, Marko je već duže vremena istraživao arhive svoga kraja, a prof. Golub već objavio više radova o Poljičaninu Ivanu Paštriću. Moj odlazak u Rim 1981. značio je i početak pisanja najprije magistarskog rada, zatim i disertacije o Paštriću. Za bio‑ grafski dio dobro mi je poslužila dokumentacija koju je Marko već objavio a odnosila se na dokumente o Paštrićevu podrijetlu i zavičaju. Upravo ti izvori bili su najuvjerljiviji i najbolje objašnjenje onima koji su predmnijevali da je Paštrić neslavenskog podrijetla i da se zapravo zvao Patrizio, kako se može naći kod nekih pisaca. Ono što nas je ponovno usmjerilo na zajednički rad bila je obljetnica Paštrićeva rođenja 1986. godine. Splitska nadbiskupija, prof. Drago Šimundža kao urednik Crkve u svijetu, ali zapravo prof. Golub i Marko potakli su održavanje znanstvenog skupa o svom sunarodnjaku. Povod je bila i Paštrićeva knjižnica koju je on darovao splitskom sjemeništu i koja je zavrijedila ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 27 47/2010, 1 Marko je tada upisao Biblicum, a ja dogmatiku, odnosno kristologiju na našem Seraphicumu, jer je to bilo uvjetovano mogućnostima i odnosom naše redovničke Provincije prema potrebama i zahtjevima generalne uprave Reda. da se istrgne iz zaborava. (Tom prilikom otišli smo i u Markova Poljica i s mnoštvom svijeta slavili glagoljsku misu.) Moj prilog odnosio se na Paštrićevu korespondenciju. Već sam, nai‑ me, provodio dane i dane u rukopisnom odjelu Vatikanske knjižnice i prelistao sve Paštrićeve kodekse iz fonda Borgiano Latino gdje su čuva većina njegovih rukopisa. Pregledao sam sva pisma koja sam mogao naći i o tome izvijestio na spomenutom skupu u Splitu. Tada se u Splitu pojavilo veliko zanimanje za ta pisma i predlagalo njihovo objavljivanje. Poznati književnik Živko Jeličić iz splitskog Književnog kruga bio je za to osobito zainteresiran i dugo mi nije dao mira. Kasnije sam već skupljenim podacima dodao nove, ali budući da su ta pisma sačuvana u prilično lošem stanju, cjelovito objavljivanje pokazalo se gotovo nemogućim. Glagoljica i naše takozvano glagoljsko bogoslužje ili kako se pojednostavljeno pisalo u vati‑ kanskim dokumentima »lingua« i »liturgia glagolitica« još je jedna tema koja me je povezala s Markom Mišerdom i još više s drugim trećoredcem, p. Markom Japundžićem. On je još uvijek bio »de familia« kod Svetih Kuzme i Damjana u Rimu i često dolazio u Vatikansku knjižnicu. Početkom osamdesetih godina zajedno s Aksinijom Džurovom pripremao je katalog slavenskih rukopisa koji se čuvaju u toj biblioteci pa je i to bio razlog čestog dolaženja. Mene je, međutim, tadašnji rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu mons. Ratko Perić predložio za suradnika na pripremi izložbe »Tre alfabeti per gli Slavi« koja se kasnije, 1985. godine, po‑ vodom obljetnice 11 stoljeća od smrti sv. Metodija, priredila u Sikstinskom salonu Vatikanske knjižnice. I to je bio samo slučaj, budući da organizatori izložbe nisu imali nikoga na raspola‑ ganju tko bi znao čitati glagoljicu i mogao preuzeti dotični dio posla. Navodim sve to jer sam tada često razgovarao ne samo s Japundžićem, nego ponekad i s Mišerdom koji su bolje od mene poznavali i glagoljicu i povijest našeg glagoljanja i davali mi korisne sugestije i savjete. Hrvatska kršćanska bibliografija bio je još jedan veći projekt na kojem je Marko najviše radio. Ja sam bio samo jedan od suradnika, ali i ta skromna suradnja prekinuta je odlaskom u inozemstvo i nadolaženjem drugih obveza i teškoća koje se nužno javljaju u svijetu tuđeg jezika i drugih običaja. Naše druženje i suradnja završili su mojim sudjelovanjem u pripremi još jedne izložbe koja se istodobno pripremala u Vatikanu i Heidelbergu. Rad na prije spomenutoj izložbi o alfabetima za Slavene i razgovori s profesoricom Alizom Cohen Muslin, koja je u Jeruzalemu predavala paleografiju, a posebno se bavila Biblijom iz Wormsa, bili su povod da me Elmar Mittler po‑ zvao da obradim nekoliko kataloških jedinica za izložbu »Bibliotheca Palatina« koja je iste go‑ dine, 1985., bila otvorena u »Heiliggeist Kirche« u Heidelbergu. Radilo se zapravo o nekoliko hrvatskih i slovenskih glagoljskih knjiga tiskanih u protestantskoj tiskari u Urachu, a koje se čuvaju u knjižnom fondu Palatine u Vatikanu. I tom prilikom pater Marko Japundžić bio mi je uvijek na usluzi, dok sam Marka Mišerdu koji je već bio u Tübingenu mogao manje pitati za mišljenja i savjete. Koristim ovu priliku da barem dijelom spasim od zaborava ne samo plodnu i lijepu suradnju s Markom Mišerdom, Markom Japundžićem i prof. Golubom, nego i da se zahvalim za svu onu brigu i pažnju koju ju pater Marijan Šegulja pokazivao prema nama studentima kao generalni ekonom i, iznad svega, kao dobar čovjek i redovnik. 28 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Tomislav Begović Tri i pol godine zajedno u Tübingenu Marko Mišerda predao je svoju disertaciju u veljači 1989. Nakon toga je otišao u Zagreb da bi se pripremio za tzv. „rigorosum“, završni ispit. Kad se 10. lipnja vratio u Njemačku, bio je iscrpljen i umoran. Nismo ni on ni ja slutili da će već za deset dana biti spreman za susret sa svojim Stvoriteljem. 20. lipnja oko 9 sati primio je od biskupa Waltera Kaspera sakrament bolesničkog pomazanja i sat kasnije je umro. Kada je Marko Mišerda 1985. došao u Tübingen da bi na Teološkom fakultetu kod dogma‑ tičara prof. dr. Kaspera doktorirao, imao je već iza sebe položen magisterij na Biblijskom in‑ stitutu u Rimu. Već prije dogovora s mentorom oko teme buduće radnje, znao je da će se raditi o pojmu vjere, o iskustvu vjere kao i o njezinu svjedočenju. Taj rad nije doduše, i to svjesno, u prvom redu sadržajne, nego prije metodološke i epistemološke naravi. Marko Mišerda je htio svoj raspoloživi teološki alat predstaviti i provjeriti. Znanstvenim istraživanjem bavio se konsekventno, bez ikakvih tendencija, težeći samo za jednim ciljem – za istinom, bila ona poželjna ili ne bila. Motto mu je bio: “Kakva bi to bila vjera kad ne bi mogla podnijeti istinu?” I po Ivanovom evanđelju: „Samo će vas istina osloboditi” (Iv 8, 32). To je če‑ sto u razgovoru spominjao. Preuzeta zadaća nije bila ni jednostavna ni laka, jer se pojam ‚sen‑ sus fidei‘ u naše vrijeme rabi doduše rado, ali često vrlo nediferencirano. Nerijetko se u jednom dahu izgovaraju dva različita pojma i brkaju, kao da se radi o istom, naime sensus i consensus fidei. Ako se pritom i osjećaj vjere u laika uvede u raspravu, i na nj gleda kao na suprotnost učiteljstvu, sve se onda nekako nakrivi i krene u krivom smjeru. Iz pistološkog iskaza nastane sumnjiva ekleziološka teza. Na taj se način često stvara iz subjektivnog doživljavanja vjere – što je i kod laika i kod nositelja službe isto – crkvenopolitički predmet rasprave. M. Mišerda ne traži početak rasprave, kako je to često slučaj, kod crkvenih otaca i kod sv. Tome Akvinskog ili u baroknoj skolastici. Tu on vidi samo pokoju točku. Bavljenje tom temom počinje s Giovannijem Perroneom (1794.-1876.), i to u vezi s objavom dogme o bezgrješnom začeću. Na njega je pak imao značajan utjecaj tübingenski teolog Johann Adam Möhler (1796.1838.), koji često u kontekstu refleksije o subjektivnosti govori o nutarnjem smislu (Sinn), o osjećaju (Gefühl) i o raspoloženju (Gemüt), što je doduše sastavni dio onovremene filozofije, ali se o tome još nije dovoljno bilo razmišljalo. Perrone se u nedostatku teoloških argumenata rado pozivao na osjećaj vjernika, iako je njegovo osobno poimanje teologije i ekleziologije bilo juridičko-pozitivistički nadahnuto. Upravo zato u načinu kako ga je Newman razumijevao ima nesporazuma. Vjera i dogma spadaju za Perronea u kategoriju činjenica. Slično se pokazalo i kod njegova učenika Passaglie, koji se slabo zanimao za subjektivnost u vjeri; pravac u nje‑ govoj teologiji je dosta pozitivno-autoritativan, zbog čega pokazuje više interesa za consensus fidelium. Franzelin će doduše pojam svojih obaju učitelja ‚sensus fidei‘ sistematizirati, ali neće napustiti njihovo razumijevanje tog pojma, nego će ostati u jurističko-ekleziološkom okviru. U njegov se sustav ne uklapa razumijevanje neposrednosti duha, što njegovu načinu razmišljanja ne dopušta drukčiji način razumijevanja vjere osim juridičkog (vjera kao poslušnost/pristanak). ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 29 47/2010, 1 Subjektivnost u vjeri – disertacija na Teološkom fakultetu u Tübingenu Potpuno drukčiji pristup teologiji ima John Henry Newman (1801.-1890.). On kod njega poprima ne-sistematski i ne-tehnički karakter, nošen željom za konkretnošću u odnosu prema situaciji. Za njega nije samo Crkva subjekt, nego postoje i subjekti unutar nje. Iz toga se razloga njegov nauk o sensus fidei smije tumačiti ne samo ekleziološki i tradicionalno-teološki, štoviše on pripada području nauka o vjeri, odnosno vjerskog uvjerenja. Vrlo sustavno i posebno diferencirano predstavlja M. Mišerda bit nauka o sensus fidei i sensus fidelium uz pomoć Scheebenove teologije, koja ima dosta jak mističko-pneumatološki karakter, koji se nužno suprostavlja autoritativnom razumijevanju Crkve, ili će u najmanju ruku dovesti do napetosti. Scheeben traži ravnotežu u razumijevanju Crkve gledajući na nju kao na organizam. On ju pozicionira između Božje objave i konkretnog čovjeka i dodjeljuje joj posredničku funkciju. Takvo razumijevanje Crkve kao subjekta-objekta temeljna je struktura Scheebenove ekleziologije. Zato on može nauk o sensus fidei razvijati s jedne strane u okviru svoje pistologije i s druge strane u okviru ekleziologije, i pritom ozbiljno uzimati u obzir ne samo subjektivnost Crkve nego i subjektivinost unutar nje. U svojoj završnoj riječi ukazuje M. Mišerda – pored refleksije istraženog materijala 19. sto‑ ljeća – na značenje subjektivnosti u vjeri i subjekata u Crkvi. On pokazuje dobar, pače izrazit smisao za pitanja našega vremena i vidi ujedno nužnost prihvaćanja novovremenog zaokreta prema subjektu. Takav bi način razmišljanja unio nešto više jasnoće kako u razumijevanje vjere tako i u poimanje ekleziologije. Budući da upravo u tome postoje u Crkvi strahovi od dodira, kostatiramo usmjerenost prema natrag, u nastojanju da osiguramo autoritet. Šteta, jer samo osobno prihvaćena i doživljena vjera posjeduje snagu svjedočenja, koje ima iza sebe neosporiv autoritet. Pitanje istine bio je pokretač u razmišljanjima Marka Mišerde – njegova ophođenja s teolo‑ gijom i s konkretnim čovjekom. Budući da ta istina nije ništa apstraktno ili čak strano, ne treba je pred čovjeka stavljati kao ogledalo da bi u njemu otkrio svoje pogreške i zablude. Budući da je Bog izvor i mjerilo istine, s njom je povezana i estetika njezina doživljavanja i njezino prihvaćanje u ljubavi. Biva li ona čovjeku predstavljana bez ljubavi, automatski gubi dio svoga bića. Istina bi htjela čovjeka pridobiti, oduševiti i oplemeniti. Upravo takav je bio Marko Mi‑ šerda: uvjeren u istinu, oduševljen, istančano osjetljiv i plemenit. 30 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Petar Bašić Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde Marko Mišerda (1954.-1989.) vrlo je osebujna osobnost. U kratkom životnom vijeku ostva‑ rio je mnogo. Ovdje će biti govora o njegovim pisanim djelima, objavljenima i neobjavljenima, a prije toga kratko o njegovu životnom tijeku. 1. Životopis Marko Mišerda rodio se 5. listopada 1954. u Dolcu Gornjem. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba 1972. God. 1972./73. završio je novicijat u Krku i Zagrebu te položio privremene zavjete. Sve‑ čane zavjete položio je 1978. u Odri, a za svećenika je zaređen 1980. u Zagrebu, nakon što je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao teologiju (diplomski rad na katedri dogmatske teologije kod prof. I. Goluba: Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju). Godinu pasto‑ ralnog praktikuma obavio je u župi Svete Obitelji u Splitu. Od 1981. do 1984. studirao je bi‑ blijske znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, gdje je postigao magisterij (završni pismeni rad: La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio). Od jeseni 1984. nastavio je studij u Tübingenu, gdje je izradio doktorsku disertaciju iz dogmatske teologije pod vodstvom prof. dr. Waltera Kaspera. Tijekom studija napisao je više stručnih i znanstvenih radova te prikaza i recenzija. Naj‑ zamašniji je njegov rad doktorska disertacija, koju nije stigao braniti, ali je ona nakon njego‑ ve smrti ipak objavljena: Subjektivität im Glauben (1996.). Među druge najznačajnije radove spadaju: Spomenici Gornjih Poljica (1981.) i Paštrićevo poimanje teologije (1988.), a njegov bibliografski rad Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenog rada (Bio‑bibliografski osvrt) zna‑ čajan je i uzoran u svakom pogledu. Bio je jedan od najzauzetijih inicijatora za osnivanje Instituta za ekumensku teologija i dija‑ log u Zagrebu i njegova Odjela za hrvatski glagolizam, a ugradio je mnogo u stvaranje Odjela koji je formalno osnovan nakon njegove smrti: Odjel za sakralnu bibliografiju. Godine 1988. započeo je predavati biblijsku teologiju na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iznenadna smrt zatekla ga je 20. lipnja 1989. u Tübingenu dok se spremao za obranu dok‑ torske disertacije. Gubitak zbog njegove prerane smrti primjereno je izrazio njegov tadašnji provincijal fra Antun Badurina samim naslovom uvodnika u Vjesniku franjevaca trećoredaca (1989, 3, 42‑43): A mi se nadasmo... ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 31 47/2010, 1 Godine 1988. postao je članom provincijskog vijeća svoje redovničke zajednice, Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša. 2. Bibliografija Uvodne napomene Bibliografija Marka Mišerde odražava vjernu sliku njegovih teoloških interesa, ali ne i nje‑ gova znanstvenoga i uopće spisateljskog ostvarenja. Mnogo je ostalo u projektima ‑ više ili manje domišljenima, s više ili manje bilježaka i prikupljene građe. Za potpuniju sliku njegova rada i njegovih zanimanja potrebno je barem spomenuti i te projekte (gotovo svi su vezani za Institut za ekumensku teologiju i dijalog). ‑ Rad na bibliografiji. Nije slučajno što je prva jedinica njegove vlastite bibliografije upravo bibliografija. Bibliografija zauzima uistinu važno mjesto u njegovim planovima. Najprije se uključio u rad na bibliografiji koju su radili studenti KBF-a u Zagrebu, no njegov je udio znatno veći u stvaranju sustavne teološke bibliografije (Bibliographia sacra croatica). Sljedeći korak bio bi rad na retrospektivnoj bibliografiji, koja bi obuhvatila razdoblje od 1850. Zamisao je u njemu godinama sazrijevala i građu je već prikupljao (ispisao je mnogo kartica). ‑ S bibliografijom, kao i sa svakim temeljitijim teološkim istraživanjem, povezano je uređe‑ nje stručne teološke knjižnice. O tome je s mnogima razgovarao i izradio je projekt o uređenju sadašnje Metropolitane (“Metropolitana ‑ knjižnica zagrebačke Crkve”). Među pripremne projekte treba uvrstiti i zamišljeni zbornik “Teološka učilišta u ‹ondašnjoj› Jugoslaviji”. ‑ Odjel za hrvatski glagolizam. Osim zauzetosti u cjelokupnom organiziranju Odjela, bavio se uglavnom biblijskim vidom rada u Odjelu; dugo je radio na povijesti hrvatskih prijevoda (prvi projekt: Biblija u hrvatskim prijevodima, a u planu su bila i različita kritička izdanja starih hrvatskih Biblija ‑ Dubrovačka Biblija već je bila u pripremi). Sudjelovao je i u početnim pri‑ premama na priređivanju kritičkog izdanja Kašićeva prijevoda Svetoga pisma (djelo objavljeno 1999‑2000). ‑ Novija hrvatska teologija (1880‑1980). Projekt je iz 1982, s razrađenim načelima; od tada je prikupljao građu, u prvom redu bibliografske preglede, zatim fotokopije teže dostupnih čla‑ naka s tog područja i različite kataloge, naše i inozemne; sačuvane su mnoge korisne bilješke. ‑ Hrvatski ‹teološki› biografski leksikon. ‑ Uvod u teologiju (izrađen osnovni koncept ‑ dorađivan u više navrata ‑ i skupljena bogata dokumentacija s tog područja). ‑ Teologija u Hrvata (izborom radova pregled u 10 knjiga). ‑ Nacrt teologije Novoga zavjeta. ‑ Vjera i uvjerenje. ‑ Socijalizam i religija. ‑ “Moj studij teologije II” (nacrt s bilješkama za članak, vjerojatno analogan članku “Moj studij teologije” u SKS l980). ‑ Hrvatski biblijski komentari (o tome je povremeno govorio, a kratko je to opisao u pismu naslovljenom na predsjednika hrvatskog Instituta za biblijski pastoral – v. ovdje str. 37). 32 ‑ Napokon, značajno mjesto u njegovu radu zauzimaju istraživanja vezana za različite pro‑ jekte o Poljicima. U tome se, koliko mi je poznato, otišlo najdalje. Sve je radio zajedno s Iva‑ nom Banićem. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Upotrijebljene kratice BS Bogoslovska smotra, Zagreb CCP Croatica Christiana Periodica, Časopis Instituta za crkvenu povijest KBF u Zagrebu CuS Crkva u svijetu, Split GK Glas Koncila, Novo lice Crkve, Katolički tjednik, Zagreb HKB Hrvatska kršćanska bibliografija 1959‑ (Zagreb 1977‑) SKS Svesci‑Communio ‑ Kršćanska sadašnjost, Zagreb VB Vlastita bibliografija: Marko Mišerda, Bibliografija. Popis objavljenih radova / Objavljeni prijevodi (pisano rukom, u posebnoj bilježnici) VFT Vjesnik franjevaca trećoredaca, Zagreb 1977 Bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava, članaka za 1959, Zagreb 1977, XIV + 77. Revizija, dopune, redaktura, izradio autorsko i predmetno kazalo. 1979 Bibliografija “Svezaka” od br. 1‑33, u: SKS 34, 1979, 107‑144. Ispravci: SKS 35, 1979, 106. Bibliografija ‹i teologija›, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 77‑78. Uz HKB 1; nepotpisano. ‑ Ispravak naslova: Spectrum 13/1980, 1, 78. Freiburg, u: VFT 16/1979, 5‑6, 63. Kratka vijest s tečaja njemačkog jezika. Hrvatski teološki termini “Rituala Rimskog” Bartola Kašića (1640), u: BS 49/1979, 3, 331‑357. Zajedno s I. Golubom i T. Mrkonjićem (izrađeno u seminaru). Inventar poljičke škrinje obćene iz godine 1776, u: Poljica 4/1979, 90‑92. Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 6‑24. Diplomski rad na Katedri dogmatske teologije na KBF u Zagrebu (nagrađen). Ivan Milanović: Dokumenti disciplinskog postupka protiv Antona Frankija, u: CCP 3/ 1979, 4, 79‑105. Mišerda je ovako opisao svoj udio: „Ovaj članak napravljen je po diplomskoj radnji (‘Anton Franki /1844-1908/. Prinos za životopis’) koju je Ivan Milanović izradio 1971. godine kod prof. Ivana Goluba. Radnja obuhvaća 56 tipkanih stranica, ne računajući Priloge-dokumente (koji su tamo priloženi a ovdje ih sve objavljujemo). – Članak je za tisak priredio Marko Mišerda“ (str. 79, bilj. 1). Prisluškujući “Kalnovečke razgovore”, u: Spectrum 13/1979, 1‑2, 70‑76. O zbirci pjesama I. Goluba (Zagreb 1979). 1980 Hrvatska kršćanska bibliografija za 1976, Zagreb 1980, KBF; XIV + 313, 17 x 24 (=HKB, 18). Bio suradnik. – U VB uz ovu jedinicu donosi opasku: Staviše me, bez pravog razloga, među suradnike; najavio sam redaktorima poslati svoj osvrt – poslao sam i koštalo me, više nego sam mislio (3.2.1981.). Moj studij teologije, u: SKS 36, 1980, 86‑89. Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613‑1652), u: CCP 4/1980, 5, 79‑107. Među Prilozima 2 reprodukcije; izostavljeno Kazalo imena (usp. rukopis!); Kazalo imena dodano u separatima. Poljička elegija, u: Poljica 5/1980, 84. U rukopisu ime stavljeno u zagrade na kraju opaske, a urednik stavio: priredio. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 33 47/2010, 1 Osobno svjedočanstvo, dojmovi i iskustva. – U VB opaska: Kad su se bojali u Spectrumu…, stigoše Svesci u Split 20. veljače 1981. 1981 Josip (Jozo) Mišerda (1911‑1981), u: VFT 18/1981, 6, 30‑31. Govor nad očevim odrom. Pet svezaka “Poljica”, u: CCP 5/1981, 7, 73-77. Prikaz dekanatskog časopisa (1976‑80). Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807. (prijepisi, regesti), Split 1981, XVIII + 422, 21 x 29.5 (cikl.). Oko 1200 dokumenata iz XV‑XIX st., s uvodom i kazalom (zbirka sadrži više dok. iz crkvene prošlosti). - Recenzije i prikazi: GK 20/1981, 21, 13 = VFT 18/1981, 5, 24 (I. Golub: Ovo neka se zna); CuS 16/1981, 4, 379‑380 (S. Kovačić: Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica; AKSA 1981, 40, 4 (Izašla zbirka dokumenata o Poljicima); Marulić 15/1982, 1, 49‑57 (T. Heres: Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka glagoljskoga pisma). 1982 Bibliografija pedeset godišta Bogoslovske smotre, u: BS 52/1982, 1‑2, 1‑324. Surađivao. Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835‑1940, Knjiga 1: A‑Bel (Zagreb 1982), u: BS 52/1982, 4, 639‑640. Recenzija. Zapisnik Sabora. Odra, 21‑22. rujna 1982, u: VFT 19/1982, 5, 258‑263. Sabor Provincije franjevaca trećoredaca. 1983 Bibliographia sacra croatica (1981), u: BS 53/1983, 2‑3, 307‑382. Suradnik, gl. urednik i urednik te napisao uvod Bibliographia sacra croatica (n.m. 310‑312). “Bog je ljubav” ili neobično društvo oca Leopolda (Rim, 16. listopada 1983.), u: VFT 20/1983, 5, 197‑198. Vijest s kanonizacije. “Crkva je domovina u tuđini”. Deset godina Hrvatske katoličke misije u Gelsenkirchenu, u: VFT 20/1983, 4, 143‑145. Tekst u skraćenu obliku objavljen u GK 22/1983, 15, 10. O. Ilija Živković završio studij u Rimu, u: VFT 20/1983, 6, 256‑257. Prezimena Gornjih Poljica, u: Poljica 8/1983, 69‑77. 1984 Arhivska zbirka Gornjih Poljica, u: Poljica 9/1984, 82‑83. Bibliografija hrvatske knjige, u: CCP 8/1984, 14, 168‑169. Recenzija knjige Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga: 1835‑1940, Knjiga 1: A‑Bel; Knjiga 2: Belj‑Ca (Zagreb 1982‑83). Bibliografski priručnik o religiji, u: CuS 19/1984, 1, 97‑99. Recenzija knjige: B. Milinković: Bibliografija radova o religiji, crkvi i ateizmu ‑ objavljenih u Jugoslaviji od 1945. do 1981. godine (Zagreb 1982). La particolarità dei salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di Sant’Atanasio. Lavoro scritto eseguito sotto la guida del Prof. P. Pierre Proulx nel seminario ‘Studia exegetica in scripta Patrum’, Rim 1984 (80 str., strojopis). Magistarski (licencijatski) rad na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. 34 Srakić, M.: Bibliografija svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije (1527.‑1981.) (Đakovo 1982), u: CCP 8/1984, 13, 105‑106. Recenzija. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 1985 Bašćina, u: Poljica 10/1985, 41‑46. Stihovi iz starih poljičkih zapisa. Glagoljaštvo trećoredaca jučer i danas, u: AKSA 1985, 44, 4‑5. O Saboru Provincije u Odri (1985); skraćen tekst objavljen u GK 24/1985, 45, 13. Stari zavjet u novom prijevodu Silvija Grubišića, u: CuS 20/1985, 1, 99‑103. O izdanju: Hrvatska Biblija: Stari zavjet, sv. I‑VIII (Chicago itd. 1973‑1984). ‑ Na nekoliko usputnih opaski o komentaru Pj odgovara Štambuk u CuS 20/1985, 4, 408‑411. Zapisnik Sabora, u: VFT 22/1985, 4‑5, 148‑155. Sabor Provincije 1985. Zur literarischen Struktur des Athanasius’ Briefes an Marcellinus (45 str., strojopis). Članak je prerađen rad “La particolarità dei salmi...” (1984), namijenjen časopisu Vigiliae Christianae. 1986 Disertacija o hrvatskoj smrti, u: CCP 10/1986, 17, 162‑163. Erberova Povijest Poljica sto godina poslije, u: Poljica 11/1986, 45‑50. O djelu Poljička knežija (Zadar 1886). Glagoljica kao naša konkretna kulturno‑teološka obaveza, u: VFT 22/1985, 6, 200‑204. Predavanje održano na Saboru Provincije (1985). Golubova poetsko‑estetska teologija, u: SKS 63, 1986, 65‑67. Osvrt na Golubovu knjigu Darovana riječ (Zagreb 1985); tekst objavljen i u BS 56/1986, 1‑2, 127‑129 (bez po‑ sebnog naslova). Ivan Golub: dvadeset godina znanstvenog rada (Bio‑bibliografski osvrt), u: CCP 10/1986, 18, 180‑202. Kellerov uvod u Vlačićevo tumačenje Biblije, u: CCP 10/1986, 17, 160‑162. “Spomen sveti roda dragog”, u: Odjeci (Lovret) 17/1986, 4, 12. Osvrt na izvedbu istoimenog recitala Judite Čovo u povodu spomena na Ivana Paštrića. 1987 Iz političke aktivnosti Poljica god. 1797/99. (Rukopis NSB R 5751), u: Poljica 12/1987, 25‑35. Paštrićevi nacrti za traktat “De natura theologiae”, u: CuS 22/1987, 4, 341‑355; 23/1988, 1, 42‑56. Portreti poljičkih dekana 1957‑1987), u: Poljica 12/1987, 12‑21. Napisao i uvod Trideset godina Poljičkog dekanata (5). 1988 Bibliographia sacra croatica (1982‑1984), u: BS 58/1988, 2‑3, 1‑310. Suradnik, gl. urednik, urednik te napisao uvodne napomene (3‑4). Ivan Paštrić: Tractatus I. De natura theologiae, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i su‑ vremenici. Zbornik radova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 181‑194. Paštrićevo poimanje teologije, u: Ivan Paštrić (1636‑1708). Život, djelo i suvremenici. Zbornik ra‑ dova znanstvenog skupa o 350. obljetnici rođenja (Split 1988), 23‑47 = CuS 23/1983, 3, 229‑253. Srećko Badurina: fratar, teolog i biskup, u: VFT 25/1988, 2, 43‑54. Tekst pročitan na provincijskoj komemoraciji biskupskog imenovanja održanoj u Odri 27. siječnja 1988. ‹Tomislav Begović› novi doktor teologije, u: GK 27/1988, 11, 14. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 35 47/2010, 1 Priredio tekst i popratio ga bilješkama; usp. također intervente u diskusiji (170‑175). 1989 Abschied von Pater Marko Mišerda, u: Der Gemeinde. Amtsblatt der Gemeinde Kirchentellin‑ sfurt 49/1989, 15, 6. Oproštajna riječ nakon završetka studija i povratka u domovinu. Nada u novu zrelost (ili o značaju teološke refleksije S. Badurine), u: S. Badurina, Prema novoj zrelosti. Razmišljanja i razgovori o vjeri i Crkvi, biskupstvu i redovništvu (Zagreb 1989), 226‑228. Vodio također tamo objavljeni razgovor (17‑54), napisao Riječ čitatelju (7‑8; potpisano: Priređivači) i ujedno je supriređivač knjige. Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jh. Inaugural‑Dissertation zur Erlangung des Doktorgrades der Katholisch‑theologischen Fakultät in Tübingen, Tübingen 1989 (475 str., strojopis). 1993 Tandarić, Josip Leonard: Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi, Za‑ greb 1993, KS (=Djela Instituta za ekumensku teologiju i dijalog); 342, 17 x 24. Supriređivač te napisao biografski prilog Josip Leonard Tandarić (1935‑1986) (7‑8). 1996 Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt am Mein... 1996, Lang (=Europäische Hochschulschriften, Reihe 23: Theologie, Bd. 569); 575, 15 x 21. Doktorska disertacija. Vorwort Walter Kasper (5); Geleitwort Tomas Begović (6‑8). - Ocjene i prikazi: BS 69/1999, 2‑3, 485‑486 (P. Bašić) = VFT 36/1999, 1‑3, 68. 2003 Spomenici Gornjih Poljica. Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807. (prijepisi, regesti), priredio Ivan Banić, Priko 2003, Udruga Poljičana «Sveti Jure» (= Biblioteka «Gradac», knj. 2); XIX + 659, 17 x 24. Prvom izdanju (1981) dodan Proslov Slavka Kovačića (V-VII; neznatno preinačen tekst njegove recenzije prvog izdanja, objavljene u CuS 16/1981, 4,379-380); u Prilogu (569-658) objavljeno je nekoliko Mišerdinih članaka s tematikom vezanom za Poljica, a koji su bili objavljeni drugdje. Na kraju Priloga objavljen je tekst: O životu i djelu Marka Mišerde (647-658, P. Bašić). – Prikazi/ocjene: HS 9/2003, 423, 24 (P. Bašić) Prijevodi 1979 Bandler, Georg: Sretno djetinjstvo ‑ sretan život, u: SKS 36, 1979, 12‑17. Elchinger, Léon Arthur: Ima li naša vjera uopće budućnost? u: SKS 36, 1979, 18‑22. Zinnhobler, Rudolf: Nacionalsocijalizam kao religija, u: SKS 36, 1979, 42‑49. 1980 Hammerle, Klaus: Stvaranje i interpretacija, u: Spectrum 13/1980, 1, 71‑77. Opaska u VB: Potpisano, makar ja prijevod nisam potpisao; izričito sam u popratnom pismu zaželio neka ne pot‑ pisuju! Rahner, Karl: Neprolazno značenje II. vatikanskog koncila, u: SKS 37, 1980, 2‑7. Potpis izostavljen. 36 1981 Sudbrack, Josef: Traženje Boga - služenje Bogu. Benediktinski i ignacijanski redovnički ideal, u: SKS 41, 1981, 31‑34. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 1989 Homilija oca generala prigodom uvođenja u službu nove provincijalne uprave (Zagreb ‑ Sv. Ksaver, 29. srpnja 1988), u: VFT 25/1988, 3, 90‑93. Prev. zajedno sa Stj. Mamićem. 1992 Uvod i bilješke za Poslanicu Efežanima, Poslanicu Filipljanima i Poslanicu Kološanima, u: Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Zagreb 1992, KS. 3. Literatura o Marku Mišerdi Napomena: Odnosni osvrti, prikazi i ocjene radova navedeni su uz pojedini rad. Golub, Ivan. Mlada misa u Poljičkoj Republici, u: Kana 1980, 9, 34-35 [ovdje, str. 44-46]. B[rusač], Zvonimir. Vrijeme mladih misa, u: VFT 17/1980, 3-4, 33-37 [ovdje, str. 46]. Bašić, Petar. Završio studij u Rimu, u: VFT 21/1984, 6, 261 [ovdje, str. 46-47]. Begović, Tomas. Zum Tode von Pater Marko Miserda, u: Der Gemeindebote Amtsblatt der Gemeinde Kirchentellinsfurt, 24. Juni 1989, 6 [ovdje, str. 48]. Badurina, Antun. A mi se nadasmo..., u: VFT 26/1989, 3, 42-43 [ovdje, str. 48-50]. + O. Marko Mišerda (5. 10. 1954 ‑ 20. 6. 1989), u: VFT 26/1989, 3, 52‑61 [ovdje, str. 50-58]. O smrti i pokopu; govori: A. Badurina, I. Golub, N. Mihanović, J. Baričević, B. Lončar, M. Barun, Urednikova napomena ‹liječničko izvješće iz bolnice›. - ‹U Poljica 14/1989, 233‑247, preuzeta većina tih tekstova. Dodane dvije fotografije sa sprovoda, a smrti M. Mišerde posvećen je i veći dio uvodnika, n.m. 3›. Brusač, Zvonimir. Moji susreti s Markom, u: VFT 27/1990, 2‑3, 59‑60 [ovdje, str. 58-59]. Golub, Ivan. Putopis od Omiša do Rudina, u: Mosorska vila. Tromjesečni časopis za kulturu (Omiš) 1991, 2, 156‑158 [ovdje, str. 59-60]. Brusač, Zvonimir. Peta godišnjica smrti fra Marka Mišerde, u: VFT 31/1994, 2, 49‑50 [ovdje, str. 60]. Bašić, Petar. Deseta obljetnica smrti fra Marka Mišerde, u: VFT 36/1999, 1‑3, 49‑51[ovdje, str. 60-62]. Golub, Ivan. “Ovo neka se zna”. Pedeseta obljetnica rođenja Marka Mišerde, u: VFT 41/2004, 3‑4, 207‑212 [ovdje, str. 62-63]. Bašić, Petar. Ostavio je dubok trag. Znanstveni kolokvij u spomen fra Marka Mišerde, u: GK 49/2010, 6, 26 [ovdje, str. 63]. 4. Zaključna razmišljanja a) Bibliografija U bibliografiji Mišerdinih radova prva jedinica odnosi se na bibliografiju. Ako promotrimo popis njegovih radova u prvih nekoliko godina, zapazit ćemo da je jako težište stavljeno upravo ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 37 47/2010, 1 Iz navedene građe mogli bi se izvoditi mnogi zaključci o Mišerdinim interesima, prio‑ ritetima, pristupima. To je zapisano pa se može nad tim dalje reflektirati kada god se hoće. Ovo je skup Marku Mišerdi u spomen, gdje važno mjesto zauzimaju osobna sjećanja pa ću i ja svoja sjećanja povezati uz neke njegove radove koji su karakteristični i koji zajedno daju zaokruženu sliku. Slijedit ću kronološki red, u njemu ima mnogo znakovitosti. na bibliografiju: ukupno ima 12 jedinica – nešto su bibliografije koje je on sam izradio, nešto teorijske rasprave o toj temi, nešto pak njegove ocjene/prikazi radova drugih. Svaki od tih ra‑ dova po nečem je specifičan, ali ako treba koji izdvojiti, onda bih izdvojio ovaj: «Ivan Golub: Dvadeset godina znanstvenog rada. Bio-bibliografski osvrt.» Rad je objavljen u časopisu KBFa Croatica christiana periodica 1986. U uvodu, prve dvije rečenice glase: «Kada jedanput netko bude pisao o sadašnjim nastojanjima na području teološkoga rada u Hrvata, zacijelo će prof. Ivanu Golubu pripasti osobito mjesto, jer nitko kao on nije došao tako daleko u povezivanju teološkoga s raznolikim kulturološkim radom, i to opet ne tek na razini pisanja već i na razini svestranoga približavanja. On je već svojim dosadašnjim teološkim, teološkopovijesnim, gra‑ ničnoteološkim, te književnim radom uvelike prekoračio postojeće ustaljene okvire mišljenja i vrednovanja.» To je napisano prije 25 godina. Sam rad je ovako podijeljen: I. Biografski podaci. II. Akademska djelatnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. III. Inicijative, službe, predavanja, gostovanja i članstva. IV. Spisatelj‑ stvo. Sve je napisano vrlo koncizno, informativno, biranim i dobro odvagnutim riječima. U tom uvodnom, biografskom dijelu sve što je trebalo rađeno je na temelju arhivske građe. Zatim slijedi bibliografija, ovako razdijeljena: 1. Teološki priručnici (22 jedinice). 2. Znan‑ stvenoteološke rasprave (34 jedinice). 3. Graničnoteološki ogledi (14 jedinica). 4. Odgojnoformacijski radovi (9 jedinica). 5. Radovi o Jurju Križaniću (51 jedinica). 6. Radovi o Ivanu Paštriću (20 jedinica). 7. Radovi o Juliju Kloviću (5 jedinica). 8. Povijesna i teološka vrela i prinosi (11 jedinica). 9. Književni radovi i likovni ogledi (22 jedinice). Zaključujući ovaj sloj, može se reći da je za Marka Mišerdu bibliografija bila vrlo kreativan i visoko stručan posao i da ju je u određenom pogledu smatrao preduvjetom za sustavan znan‑ stveni rad. b) Drugo područje Mišerdinih osobitih interesa vremenski je blisko tom prvom, ili je čak s njime isprepleteno, a vezano je za njegov rodni kraj, za Poljica. Još prije glasovite knjige Spomenici Gornjih Poljica (1981. i 2003.) objavio je 4 rada s tog područja. A knjiga Spomenici Gornjih Poljica, kako napisa jedan recenzent (S. Kovačić), pravi je spomenik. O njoj je mnogo napisano, izdvojit ću samo ponešto. Slavko Kovačić napisao je recenziju najprije u CuS, a za‑ tim malo preinačen tekst objavio je kao Proslov u 2. izdanju knjige (2003.). O knjizi je dvaput pisao Ivan Golub (1982), a Tomislav Heres (=Mato Marčinko) napisao je o knjizi i nadahnut knjigom poduži članak u Maruliću 1982: Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka glagoljskoga pisma. Slavko Kovačić piše u svojoj recenziji: «On je na uvodnim stranicama zabilježio ukratko, ali pomno, dosadašnje takve planove i ostvarenja od sredine 19. stoljeća do naših dana.» A Mišerda je to znao: napisati sažet i pouzdan pregled. Te dalje: «Mišerda u svojoj knjizi donosi, što u kratkom regestu, a što u cijelosti, gotovo 1.200 raznih dokumenata. Važno je napomenuti da je većina tih spisa u privatnom posjedu ra‑ znih pojedinaca i prema tomu na najboljem putu da se rasprše kojekuda ili zbog nezaštićenosti propadnu. Što je ušlo u ovu zbirku, pa makar i samo u kratkom regestu, u bitnome je spašeno i osigurano za sadašnje i buduće istraživače. 38 Tko se nije bavio sličnim poslom jedva može zamisliti koliki je trud priređivač uložio, dok je ovako opsežnu, a raspršenu građu pronašao, pročitao, pobilježio, prepisao, proučio, kronološki poredao, obradio.» VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Tomislav Heres još je precizniji: «U Mišerdinoj zbirci prikupljene su ukupno 1.184 isprave, dakle tri puta više od do sada objavljenih, pa ta brojka govori sama za sebe o zasluzi Mišerdinoj. Postidio je profesionalne povjesničare i službene institucije koji u prigodničarskim zgodama pjevaju slavopojke o Poljičkoj Republici, a ne čine ništa da mladim naraštajima prikažu poljič‑ ku prošlost i slavu.» U vezi s ovom Mišerdinom knjigom možemo spomenuti još jednu zanimljivost: Naišao sam na članak Milka Brkovića «Zadarsko-poljičke isprave iz XVII. stoljeća», objavljen u Radu Zavoda povij. znan. u Zadru 2005, 247-289, i kategoriziran kao izvorni znanstveni rad, a citira samo Mišerdinu knjigu. S time u vezi, najprije bi mogla doći sumnja u izvornost takvoga znan‑ stvenog rada, no moguć je i drugi zaključak: to je zapravo više pohvala Mišerdinoj knjizi, koja može biti dostatan izvor za mnoge druge radove. I uz ovo nekoliko zaključnih riječi. Ova vrsta rada, kao i bibliografija, dobro ocrtava Mi‑ šerdine prioritete. On se usredotočivao na ono što nije obrađeno ni istraženo i što će otvoriti perspektive i drugima. Ovdje dolazi u sjećanje jedan kratak Mišerdin tekst. Naime, pišući o Starom zavjetu Silvija Grubišića izrekao je nekoliko usputnih opaski o Štambukovu komentaru Pj, na što Štambuk vrlo opširno odgovara. Vidi se da je u Mišerdi našao dostojna sugovornika. Štambuk između ostaloga piše: «Mišerdine su sugestije prilično kratke i sažete, ali zaslužuju svaku pažnju, jer su pune sa‑ držaja.» I analizira pojednačno svaku primjedbu i na nju odgovara. Za jednu kaže: «Druga se pri‑ mjedba odnosi na prijevod i na naše dosadašnje biblijske komentare. Prijevod mora imati u vidu sve dosadašnje hrvatske prijevode, dotične knjige: Mišerda spominje i starohrvatske prijevode, objelodanjene u »Slovu« br. 6-8, 1957. Treba voditi računa o egzegetskom radu dosadašnjih hr‑ vatskih biblicista» i odgovara: «Primjedba je sasvim na svome mjestu. To je i učinjeno prigodom komentara Pjpj, iako to nije izneseno.» I na kraju zaključuje Ivan Štambuk: «Zaključit ću istica‑ njem da me veseli zanimanje koje pobuđuje HZB. Neka bude i dobronamjernih osvrta i bratskih sugestija, a najviše dobre stručne suradnje. Bude li toga i bude li shvaćanja i prihvaćanja sa strane naše hrvatske javnosti, započeti će se rad oko izdanja HZB moći nastavati s uspjehom.» Uz ovo ide i jedno pismo koje mnogo govori o Mišerdi i o njegovim zanimanjima. To je pismo od 6. lipnja 1989. u kojem čestita novoizabranom predsjedniku Instituta za biblijski pastoral (IBP) Jerku Fućaku, ali pismo je mnogo više od čestitke. Evo toga pisma u cijelosti: Poštovani prof. Fućak! S obzirom da je do sada u nas vrlo malo u tom pogledu učinjeno, trebalo bi dobro promisliti i dogovoriti kriterije oko izrade niza «Hrvatskih biblijskih komentara» (Duda), kako bi oni u što većoj mjeri bili naši, tj. nastali iz naših nastojanja i odgovarali našim potrebama. Osim komentara trebalo bi pokrenuti i paralelni dodatni niz koji bi morao obuhvatiti neophodne popratne priručnike (sinopsu, apokrife, možda i rječnike itd.). Ne bi trebalo predugo čekati da Zovkić i Dugandžić izrade prvi nacrt, te da se on dostavi svim članovima, nakon čega bi se moglo zajednički o tome razgovarati. Možda bi bilo uputno već sada razmišljati o internom povremenom biltenu koji bi bio posvećen ovoj problematici a gdje bi se mogli donositi dotični materijali, vijesti, liste traženih knjiga koje bismo možda između sebe izmjenjivali itd. Toliko za početak. Lijep pozdrav ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 39 47/2010, 1 Još jedanput čestitam na izboru za predsjednika IBP. Mislim da je opći dojam bio kako je naš nekidašnji sastanak bio vrlo uspješan. Ja bih se ovdje samo kratko osvrnuo na pitanje komentara. Makar može izgledati kako je to bila samo jedna od točaka, ova svakako zaslužuje osobitu pažnju. Što je dosad rečeno vezano je pretežno za pomoćne znanosti. A Mišerda se htio baviti i te‑ ologijom u najstrožem smislu riječi i na najizravniji način. I tu se njegov razvoj može pratiti prema njegovoj vlastitoj bibliografiji. No i tu kao da je najprije htio razjasniti neka metodološka pitanja. To se može vidjeti i po knjigama i člancima koje je skupljao. Godine 1979. objavio je članak Bibliografija i teologija, a sljedeće godine Moj studij teologije. Na Saboru Provincije jako ga je zaokupljala tema glagoljaštva i redovničkog identiteta njegove redovničke zajednice. I održao je zapaženo izlaganje o tome (Glagoljica kao naša konkretna kulturno‑teološka obaveza, u: VFT 22/1985, 6, 200‑204). Sa zajedničkog studija u Rimu najviše mi je ostalo u sjećanju njegovo traženje u vezi s jed‑ nim seminarskim radom koji je, proširen, poslužio za magistarski rad (uzeo je naime moguć‑ nost da se naglasak s pisanog rada djelomično prenese na usmeni ispit). Tema je bila Posebnost psalama prema Poslanici Marcelinu svetog Atanazija. Koliko se sjećam, radilo se ponajprije o pjevanju psalama. Mišerda je naslutio nešto važno u Atanazijevu govoru. Radio je vrlo zdušno i htio je otkriti i znanstveno obrazložiti to što je naslutio. Ne znam je li našao sve što je tražio, ali znam da je uložio dosta napora da rezultate toga svoga dugotrajnog truda priopći znanstve‑ noj javnosti. Prilagodio je tekst i preveo na njemački te poslao nizozemskom časopisu Vigiliae christianae, no njihov odgovor nije bio pozitivan, odgovorili su, ne sjećam se točno, ili da su imali nešto slično ili da je nešto slično u pripremi. c) Doktorska je disertacija Mišerdin ponajzamašniji rad i trebalo bi ga temeljito proučiti. Za ovo zgodu prenijet ću napis što sam ga objavio u BS 1999.: Marko Mišerda: Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt... 1996, 575 str. Knjiga o kojoj je ovdje riječ doktorska je disertacija izrađena 1989. na teološkom fakultetu u Tübingenu pod vodstvom prof. Waltera Kaspera, biskupa rottenburškoga. Disertacija nije bra‑ njena jer je Marko Mišerda iznenada preminuo desetak dana prije dana određenoga za obranu. Knjiga je objavljena sedam godina kasnije u nizu Europäische Hochschulschriften. Reihe 23, Theologie 569, zahvaljujući nesebičnom zalaganju i trudu njegova kolege i prijatelja Tomislava Begovića, kojemu doista treba odati priznanje i zahvalnost za taj veliki pothvat. Predgovor knjizi napisao je mentor Walter Kasper (str. 5), a popratnu riječ (Geleitwort) To‑ mislav Begović (str. 6‑8). Slijedi dugačak uvod (Hinführung zum Thema, str. 9‑45), a središnji dio knjige razdijeljen je na dva dijela: Nastanak rasprave o „sensus fidelium“ (Die Entstehung der Sensus‑Fidelium‑Diskussion /Möhler, Perrone, Passaglia/, str. 47‑223) i Širenje rasprave i prva usustavljenja (Erweiterung der Diskussion und erste systematische Einordnungen /Newman, Franzelin, Scheeben/, str. 249‑529). Ta dva dijela na neki način povezuje ekskurs O temi „osjećaj vjere“ u srednjem vijeku i u skolastici baroka (Zum Thema Glaubenssinn im Mittelalter und in der Barockscholastik, str. 224‑247). U posljednjem je poglavlju vrlo vrijedna sinteza rezultata do kojih se došlo i dragocjene naznake o aktualnosti obrađene teme: Subjektivnost u vjeri i subjekti u Crkvi (Subjektivität im Glauben und die Subjekte in der Kirche /Ein Ausblick/, str. 530‑550), a na samom kraju donesena je dobro probrana literatura o toj temi (str. 553‑568). 40 Sadržaj knjige vrlo je aktualan. Pozivanje na osjećaj vjere/osjećaj vjernika (sensus fidei/ sensus fidelium) danas je vrlo često, ali nerijetko i nedovoljno određeno. Autor je sebi postavio kao cilj istraživanja u prvom redu smjestiti raspravu o tome u povijesni kontekst (prvi dio, mo‑ glo bi se reći povijesni), zatim izložiti prve pokušaje usustavljenja (drugi dio) i skicirati status VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 quaestionis, dodajući i nemalen vlastiti doprinos i dajući poticaje da se istraživanje nastavi. Osim teme koju obrađuje autor neprestano pokazuje da mu je jako stalo i do teološke metode, i zacijelo je i u tome značajan doprinos ovoga djela. Rad je u svim pojedinostima temeljit i domi‑ šljen, metodološki uzoran, govor jezgrovit i iznijansiran, bez ičega suvišnog. Može se sa svom sigurnošću reći da je ovo uistinu značajan prinos proučavanju izabrane teme (što je „osjećaj vjere“ i koje mu teološko značenje treba dati), a rad može biti poticajan i za proučavanje drugih teoloških pitanja. Marko Mišerda TOR rođen je 1954. Teologiju je završio na Katoličkom bogoslovnom fa‑ kultetu u Zagrebu, zatim magisterij na Biblijskom institutu u Rimu, a nakon toga je otišao u Tübingen na specijalizaciju iz dogmatske teologije. Umro je pred 10 godina, točnije 20. lipnja 1989. u Tübingenu. Još kao student bio je zapažen po znanstvenoistraživačkim radovima i dru‑ gim inicijativama, a predavački rad tek je bio započeo ‑ na Katehetskom institutu u Zagrebu. (Bogoslovska smotra i VFT) Mentor disertacije prof. dr. Walter Kasper u predgovoru je poželio knjizi “dobar prijam u stručnome svijetu”. Bilo bi zanimljivo istražiti kakav je prijam ta knjiga imala. Internet u tome može vrlo mnogo pomoći, ali to bi ipak nadilazilo okvire ovoga članka. 1 ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 41 47/2010, 1 Tko Marka Mišerdu pozna i tu njegovu knjigu samo prolista, bit će mu jasno o kakvu je djelu riječ i koliko je energije i vještine u nju uloženo.1 Po opsegu i po postignutim rezultatima to je njegovo najzamašnije djelo, ali ni opsegom mnogo neznatniji njegovi napisi nisu zanemarivi, svi imaju svoju vrijednost, a ona nije uvijek proporcionalna njihovoj dužini i mjestu objavlji‑ vanja. Plenarna rasprava U programu Kolokvija najavljena je kao posebna točka Plenarna rasprava u kojoj se pruža prigoda za iznošenje osobnih sjećanja na Marka Mišerdu. U popratnom pismu uz program/po‑ zivnicu spomenuta je i mogućnost onima koji ne mogu doći da svoja sjećanja i drugo što imaju priopćiti za ovu prigodu dostave u pisanom obliku. Tako je učinio Markov prijatelj dr. Ivan Ću‑ belić, generalni vikar Splitske nadbiskupije. Na samom Kolokviju izlaganja su bila iscrpna pa je vjerojatno i to pridonijelo da intervenata bude manje nego bi se očekivalo. Govorili su Mar‑ kov kolega iz Rima, subrat i prijatelj fra Ilija Živković, zatim Markov magistar iz novicijata, prijatelj i kolega s Katehetskog instituta KBF-a u Zagrebu fra Josip Baričević te na kraju u ime rodbine Markov brat Nediljko. Intervent koji su dostavljeni u pisanom obliku ovdje se donose. Pozdravna riječ don Ivana Ćubelića „…Rado bih poslušao svjedočanstva o dragom čovjeku fra Marku i podsjetio se lijepih su‑ sreta i srdačnih razgovora s njim. Nažalost, toga sam dana zauzet jer predvodim slavlje na splitskoj župi Obraćenja sv. Pavla. Siguran sam da Marko zaslužuje ovakvu pažnju jer je svom dušom živio za svoju Crkvu i domovinu Hrvatsku. Kao marljiv radnik i studiozan znanstvenik može i danas biti primjer i poticaj svećenicima kako je u našem zvanju važno družiti se s knji‑ gom, izgrađivati kulturu i skrbiti za povijesnu kulturnu ostavštinu našega hrvatskog naroda. Istina, Marko je posebnu ljubav iskazivao prema glagoljskoj baštini i rodnim Poljicima, koja su nepresušni izvor inspiracije za raznovrsno proučavanje. Ipak, nije se zaustavljao samo na lokalnim temama. Rado se je uključivao u šire projekte od nacionalnog značaja. Osobno me s Markom najviše vežu ugodni susreti u krugu njegove obitelji dok sam bio župnik u župi Sri‑ jane-Dolac Gornji. Markova je obitelj izgrađena kršćanska i hrvatska korenika i uvijek je bila radost osjetiti inspirativno ozračje pri svakom susretu. Srdačan pozdrav… svim sudionicima ovog skupa. A našemu dragom fra Marku mir i radost nebeske domovine!“ Riječ fra Josipa Baričevića Vrlo mi je drago što je, iako sa stanovitim zakašnjenjem, održan ovaj znanstveno-stručni skup našemu fra Marku Mišerdi u spomen. Pozorno sam i rado slušao sva izlaganja, koja nam, svako na svoj način, osvježuju, proširuju i produbljuju sadržaj dragocjene baštine koju nam je fra Marko ostavio. Organizatorima ovoga Kolokvija stoga, posebice fra Petru Bašiću, pro‑ čelniku Odjela za hrvatski glagolizam i Odjela za hrvatsku sakralnu bibliografiju Instituta za ekumensku teologiju i dijalog KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, pripadaju zahvalnost i čestitka za njegovo održavanje. 42 Ovo naše spomen-druženje, međutim, doživljavam u prvom redu kao uvjerljiv i djelotvoran poticaj za još mnogo dublju i višestraniju prouku Markove sveukupne ostavštine, osobito one izrazito teološke. Mislim, naime, da je njegov doprinos novijoj (hrvatskoj, pa u stanovitom VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 smislu i svjetskoj) teologiji još uvijek nedovoljno otkriven i široj (teološkoj) javnosti gotovo potpuno nepoznat – doprinos u sadržajnom i metodološkom pogledu. Zato konkretno predlažem da se već sada počnemo pripremati za što primjerenije obilje‑ žavanje spomena 25. obljetnice Markove smrti i 60. obljetnice njegova rođenja u lipnju 2014. godine. U tu bi se svrhu mogao, primjerice, održati bar jednodnevni znanstveni simpozij. Osim toga, smatram potrebnim i mogućim za tu prigodu objaviti bar dvije Markove knjige: 1) izbor iz njegovih objavljenih i neobjavljenih radova; 2) prijevod njegove doktorske disertacije Subjektiviät im Glauben. Eine theologische Untersuchung zur Diskussion über den »GlaubensSinn« in der katholischen Theologie des 19. Jh. U spomenutim sam pripremama osobno spreman sudjelovati. Pozdravno obraćanje u ime obitelji Mišerda Štovani skupe, u ime obitelji našeg pokojnog brata mi smo radosni što se na ovakav način, dvadeset godi‑ na nakon njegove smrti, govori o Marku kao da je sve to bilo jučer ili ovih dana. Hvala svim izlagačima koji su na različite načine vratili sjećanja. Govoriti o Marku a ne govoriti o našim i njegovim Poljicima bio bi grijeh, jer ona su vazda bila dio njega. Na kraju, kad pogledamo ovoliki broj okupljenih, čovjek ne može ne zamijetiti da on, dvadeset godina nakon smrti, ima veću snagu okupiti ljude nego neki za nekoliko života. Još jednom hvala svima koji su doprinijeli ovom događaju. U ime obitelji 47/2010, 1 Nediljko Mišerda ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 43 Dodatci Dodatak I: Napisi o Marku Mišerdi Kana 1980, 9, 34-35: Ivan Golub Mlada misa u Poljičkoj Republici. Prvi put sreo sam Poljica na požutjeloj li‑ stini u daleku Rimu. Na listini iz 17. stolje‑ ća pisalo je: »Ivan Paštrić iz Poljica okolica Splita - Giovanni Pastrizio da Pogliza contado di Spalato«. Gdje li su ta Poljica i kakva li su - nisam prestajao pitati se. Tko je taj Ivan Paštrić, nisam odustajao tražiti. I našao sam osamdesetak rukopisnih svezaka što su ostali iza Ivana Paštrića, saznao sam da je Ivan bio ponajbolji znalac židovskog jezika i rabinske književnosti, da je filozof Leibniz u pismu jednom svom prijatelju žalio što za svog boravka u Rimu nije pitao Paštrića o nekim jezičnim pitanjima, saznao sam da je Paštrić zbog svojih pjesničkih dostignuća bio viđenim članom još danas postojeće književne akademije Arkadija, da je priredio za tisak glagoljske liturgijske knjige, da je bio profe‑ sor teologije u Rimu, da je, makar mu je prija‑ telj postao papom, otklanjao časti, da je Splitu darovao biblioteku za koju je tadanji nadbi‑ skup Cosmi pisao kako ona Split pretvara u Atenu, da su se za ukop njegova tijela (1708.) sporile dvije rimske crkve i da je sam papa odlučio da Paštrić bude pokopan u hrvatskoj nacionalnoj crkvi sv. Jeronima. Kad sam jednom pri potpisivanju indeksa po običaju okrenuo prvu stranicu da vidim otkuda je slušač, doznao sam da je Marko Mišerda iz Poljica. Moja znatiželja o Poljicima nije bila mala, a njegova je za prošlost 46 zavičaja velika. Pozvao me na mladu misu u Poljica. U nedjelju 3. kolovoza 1980. u Gornjem Docu, u srcu Mosora, okružen hridima i vrtlovima, hridovitim mještanima i srdačnim rekao je mladu misu. Nakon kraćih pozdrava mladomisniku znalački je čitana Elegija za moje mrtve Nikole Milićevića, Poljičanina: Ovdje su moji mrtvi. Tražim ih u snu i kamenu. Prstima kopam zemlju da nađem svoj korijen, svoju jezgru u njihovu pepelu. Mir vašim ranama i vašim krikovima! Mir vašim rukama! Mir i pokoj vašoj dobroti i vašoj patnji, što ostade u kamenu upisana, čudesnim pismenima, koja nitko više ne zna pročitati. I niste posve iščezli. Smrt je jaka, ali život je jači... I jedan glas: radosni plač rođenja probija noći i traje u olujama, nad ovom izdržljivorn zemljom, u kojoj svojom smrću živite, mrtvi. Vi živite u meni. Nitko vas ne vidi, ali znam, ovdje ste i mučite me svojom prisutnošću, svojom mračnom opomenom, koja prodire iz ove zemlje, iz vas, nestalih, iz vašeg ukrućenog znoja, iz vaše krvi, koja još teče obnovljena, kroz vene godina... Ispeći kruh pod cripnjom« ovdje zvuči još svakidašnjim VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Mladomisnik Marko Mišerda s roditeljima i najbližom rodbinom A propovjednik dr. Srećko Badurina, izvor‑ nim leksikom i poetskim poredbama smjestio je mladu misu u prošlòst i sadašnjost Poljica, povezao je s franjevcima trećorecima, kojima mladomisnik pripada. A bio je iz istog roda i istog imena i don Marko Lukačević, štednik (ekonom) a Pustinji Blaca na Braču prije dva stoljeća.. Na svečanu ručku u mladomisnikovim rodnim Rudinama domoroci su, neprevarlji‑ vim naglaskom i nesusetgnutim žarom, čitali ulomke iz starih zapisa i iz Statuta - isprav‑ ljam se, veli se Poštovanog Štatuta Poljičke republike. Bar od 15. stoljeća, na površini od 250 km2 u trokutu Cetina-Žrnovnica-more, pa sve do Napoleona (1807.) protezala se mala seoska republika Poljica. Imala je svoga kne‑ za kojeg se biralo na Jurjevo na Gracu, svoj jedinstveni Poštovani Štatut, sačuvan u prije‑ pisu iz 1440., koji je studiran i prevođen na strane jezike kao društveno i državnopravni i jezični spomenik, koji je čini se, jedan od izvora Utopije Tome Moora. A mladomisnik je u govoru kojim je htio .obrazložiti zašto je izabrao ovaj poziv rekao kako je ono ljudsko što združuje nad onim što razlikuje. Na večer je mladomisnik imao misu na Ru‑ dinama u lijepoj kamenoj crkvi sv. Frane. Pri dnu crkve iznenađuje grobni spomenik nekog Krešije sa zvijezdom. Mladomisnik služi misu za svog djeda koji je s dvadeset kuća komši‑ luka gradio ovu crkvu spominje Krešiju čiji je spomenik sa zvijezdom pri dnu crkve, bez čije zasluge, veli, ova pred rat građena crkva ne bi ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 47/2010, 1 Ako je Cetina čovjeku, i čovjek je Cetini upisao svoj znamen: mlinicu - kamen, samo kamen i voda i po koji visoki jablan: jedinstven ugođaj. 47 bila tako velika, i moli za nj. A meni svanu jedna od. tajni Poljica: sloga i suradnja kad se radi o Poljicima, bez obzira, bez obzira . . . Iskrao sam se i odlutao u selo, nabasao na psa koji se zove Vezir, naišao na kravu zvanu Zeka. vidio kako se peče brašenica, podpepelni kruh pod cripnjom i okusio ga, i nema mu prem‑ ca, otrgnuo mirisave murtelice; u mladomi‑ snikovu domu, vođen mužem njegove sestre, razgledao sam komaštra, vidio lisu od šiblja na kojoj se suši pršut (koji se tih dana obilno križao), uzeo sam u ruke ožeg i puvaljku. Pro‑ šetah pod noćnim nebom, gdje sjaju zvijezde, mjesec i kamen u Mosoru i cvitnjak u obali (tj. krijsanica u gromači). O Rudine podno Medvijaka! Prošli smo kosom Mosora gdje je svaki kamen neponovljivo jedini i nesvedivo svoj zakićen kitama rascvale kadulje, i slušali Ce‑ tinu i mlinicu na njoj. Na večer sjedimo pod zvijezdama. Kruži bukara od smrekova drva, nema u njoj čavla ni željeza i pripovijedaju Mari Lekšić koja je ubila jednog Turčina a dva zarobila, o Mili Gojsalić, o Vranceu koji je rekao da ne može dozvolit državu u državi i kojem su se Poljičani oprli, o kugi; o onoj iz 1743. zapisa tadanji knez: »I bi knezom ja Dadija Guljević u to vrime: vidija sam čudo žalosti od stra od bolesti i od gospode.« »A jeste li, profesore, čuli kletve poljičke? Kroz kamiš se vera u luli noge grija. Na mravu jaši‑ ja, a zemlje se ne dotica. - Tanji bija nego ko‑ nac a crnji nego lonac.“ I bukara opet krenu, a njoj se i tepa: O bukaro maloga si kroja kamo sreće da si malo veća I pripovijeda se kako u stara vremena nije poljička kuća koja nema murvu, gudina i popa. I pripovijeda se o sušičavu čovjeku koji je kamenu oteo zemlju. A bukara opet krenu i Aron nazdravi: Mar‑ ko, živija! A Marko odzdravi: Bog te živija, ujače Arone. 48 Poželjeh mladomisniku da mu ne ponestane ljubavi za kamen i drevna zavičajna pismena VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA (skupio je rukovet starih poljičkih listina), da se ne zaboravi i da se nastavi trag što ga uti‑ snu - ljeta su tome - »Ivan Paštrić iz Poljica okolica Splita“. VFT 17/1980, 3-4, 33-37: Zvonimir Brusač Vrijeme mladih misa U članku se najprije govori o ređenju petorice franjevaca trećoredaca, među kojima je bio i Marko Mišerda, te o mladim misama te godine u Provinciji. Zatim se izvješćuje pojedinačno o mladomisničkim slavljima. O mladoj misi Marka Mišerda zapisano je: Još su preostale dvije mlade mise, Marko‑ va i Ikina. Opet prema moru. MARKO Mišerda, sin Marije i Joze, rođen u Rudinama, proslavio je mladu misu 3. kolovoza u župnoj crkvi župe Srijane – Dolac Gornji u Poljicima. U crkvi, oazi pod nemilosrdnim kolovoškim suncem, Marko je predvodio slavlje Euharistije. Sav u tome. O. Srećko Badurina je zdušno govore‑ ći crtao sliku duše toga kraja i u nj ucrtavao lik mladomisnika. A trebalo se za to vrijeme okrenuti oko sebe, pogledati lica ljudi, žena, mladih, baciti pogled kroz otvorena vrata cr‑ kve bez bojazni da će se izgubiti nit... Osjetilo se – ljudi su skupa oko oltara, u molitvi i pjesmi, na putu prema Rudinama, u čestitkama... A i Marko, u riječima koje je govorio na kraju, misli da je “ono ljudsko što združuje nad onim što razlikuje”. I prof. dr. I. Golub, koji je bio s nama i Markom u Rudina‑ ma, jasno je to – i oko toga – zamijetio i ispri‑ povijedao u rujanskoj “Kani” (str. 34-35). VFT 21/1984, 6, 261: Petar Bašić Završio studij u Rimu Na koncu lipnja ove godine [1984.] zavr‑ šio je svoj studij na Papinskom biblijskom in‑ stitutu u Rimu fra Marko Mišerda i postigao stupanj licencijata (magisterija) iz biblijskih 47/2010, 1 (adresa: Marko Mišerda, c/o Mack, Im Stein‑ riegel 8, 7400 Tübingen 4, tel. 07472/8896), gdje je započeo spremati disertaciju iz do‑ gmatske teologije kod prof. Waltera Kaspera. Po njegovu sadašnjem predviđanju, teško da to može potrajati manje od tri godine. Time je broj naših fratara u Rimu sveden na minimum (samo o. Marijan), dok je broj u južnoj Nje‑ mačkoj porastao. Čestitamo fra Marku dosadašnji uspjeh i želimo mu isto u daljnjem studiju. 47/2010, 1 znanosti, prvi u našoj Provinciji. Studij je trajao šest semestara, a obuhvaćao je uz stu‑ dij biblijskih (hebrejski, grčki, aramejski) i orijentalnih (koptski) jezika, niz pomoćnih disciplina te niz (od 12) posebnih egzeget‑ skih, odnosno egzegetsko-teoloških kolegi‑ ja. Pismeni rad što je u okviru studija izradio hermeneutske je naravi, a nosi naslov: “La particolarità dei Salmi secondo la ‘Lettera a Marcellino’ di sant’Atanasio” (Osobitost Psalama prema Atanazijevu “Pismu Marce‑ linu”), 80 str. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 49 Der Gemeindebote. Amtsblatt der Gemeinde Kirchentellinsfurt, Nummer 44, Samstag, 24. Juni 1989, 49. Jahrgang, S. 6: Zum Tode von Pater Marko Miserda Er kam aus Zagreb hierher, um seine Abs‑ chlußprüfung zu machen, um mich in den Ferien zu vertreten und um sich von der Ge‑ meinde feierlich zu verabschieden. Ein richti‑ ger Abschied sollte es ja nicht werden, da er aufgrund unserer Freundschaft immer wieder hierher kommen wollte. Viele Pläne waren uns gemeinsam. Aber die Lebenserfahrung, wie sie sich im Psalm 39 niederschlägt, lehrt uns auch dies: »Wie ein Schatten vergeht der Mensch... und Du, Herr, zerstörst sein Lieb‑ stes wie eine Motte das Kleid... ein Hauch nur ist jeder Mensch.« Und dann folgt die Bitte: »Hör mein Gebet, Herr, vernimm mein Fle‑ hen, schweig nicht zu meinen Tränen.« Die‑ se Erfahrung hat Pater Marko - der aus einer Gegend in Kroatien kommt, wo das Leben immer mühsam erkämpft werden mußte und ständiger Bedrohung ausgesetzt war – zutiefst geprägt. Aber sein Gemüt wurde dadurch ni‑ cht pessimistisch gestimmt, sondern getragen von großer Gelassenheit. Denn als tiefgläuber Mensch und echter Franziskaner hat er sich die Worte Jesu zu eigen gemacht: »Die Wahr‑ heit wird euch freimachen« (Joh 8, 32). Auch wenn es wahr ist, daß das Leben weitergeht, kann im eigentlichen Sinne niemand ersetzt werden, erst recht nicht jemand, dessen La‑ chen so froh und dessen Freundlichkeit so echt war. Dafür mächte ich ihm jetzt danken, auch im Namen derjenigen, denen er sehr viel bedeutet und geschenkt hat. Ich empfehle ihn in Ihr Gebet. Am Freitag wird Pater Marko Miserda nach Zagreb überführt, wo er dann voraussi‑ chtlich am Montag auf dem Zagreber Fried‑ hof Mirogoj bestattet wird. 50 Jesus sprach: Water, die Stunde ist da: ver‑ herrliche Deinen Sohn, damit der Sohn Dich verherrlicht. Denn Du hast ihm die Macht über alle Menschen gegeben, damit er allen, die Du ihm gegeben hast, ewiges Leben schenkt.« VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA In dieser Zuversicht nehmen wir Abschied, wenn auch mit Schmerzen, von unserem lie‑ ben Pater Marko Miserda. Pfarrer Dr. Tomas Begović VFT 26/1989, 3, 42-43: Uvodnik Fra Antun Badurina A mi se nadasmo... Ova godina bit će pamćena po nekim važnim događajima za život Provincije (107. generalni kapitul Reda, temeljita obnova ksaverskog samostana i drugi radovi, odlazak u Južnu Afriku itd.), ali najdublje ju obilježava iznenadna smrt o. Marka Mišerde. To je jedna od onih neobičnih smrti koja zaokuplja, ojađuje, potresa i postavlja pitanja onom Nečem s onu stranu razumijevanja. Uskoro će treći mjesec kako nam je Mar‑ ko ugrabljen (20. lipnja). Prva reakcija bila je osjećaj nevjerice i praznine, prvi doživljaj da svima nedostaje. Neki su toga svjesni življe i neposrednije, neki opet posrednije i opće‑ nitije. Mlađoj subraći, osobito njegovoj ge‑ neraciji, nedostaje stvarnije negoli starijima, ali čitava je zajednica drastično osiromašena: pojedinačno (osobno) i kolektivno. Reče jedan subrat: Marko je bio svoj, a opet svačiji. Teži‑ na i neobičnost ove smrti nisu toliko u tome što je neočekivana »kao grom iz vedra neba«, nevjerojatna i u prvi mah prejeftina i nekako »glupa«, nisu čak ni u tome što se radi o mla‑ dom čovjeku i o dragom subratu. One se kriju u spoznaji i osjećaju svih nas kako s Markom gubimo mnogo više od vrijednog člana zajed‑ nice. On je bio čitavo jedno bogatstvo za trećo‑ rece (ne samo za Provinciju već i za Red, kako su ustvrdili u svojim sažalnicama npr. o. gene‑ ralni ministar i provincial indijske provincije o. Theodore Baa), za domaću Crkvu (tog su mišljenja mnogi naši ugledni teolozi - njegovi profesori i suradnici), a usudio bih se reći prema njegovim projektima, razmišljanjima i sposobnostima - i za međunarodnu teologiju. 47/2010, 1 Mnogoj subraći nametnula se sama od sebe usporedba s naglim i preranim odlaskom tridesettrogodišnjeg o. Alfonsa Crnkovića (+1951.) iz Novalje, čiju svijetlu i bratsku uspomenu s dirljivom svježinom čuvaju oni koji su ga znali: i stariji i onodobni dječaci kojima je tek postao učiteljem. I on je zračio bogatstvom osobnosti, znanja i duha i on je, nakon izvrsnog završetka studija psihologije na Zagrebačkom sveučilištu, počeo preuzimati zadatke i bio je doživljavan kao velika nada, kao čitav jedan projekt i garancija budućnosti. Razmišljajući o Markovoj smrti i njezinom značenju, pala su mi na pamet dvojica razočaranih učenika na putu u Emaus. Shvatljivija mi je njihova ranjena, dapače razorena nada nakon nasilne i prerane smrti prijatelja i Rabbija Isusa. Imali su ipak jedinstveno iskustvo da su se mogli potužiti Onome zbog kojega su tužni i jadni: A mi se nadasmo... (Lk 24,21) i biti utješeni novim, neslućenim nadama. Marko je bio čovjek za koga su se vezale mnoge nade i očekivanja pojedinaca i institucija. Možda ga je čak valjalo zaštititi od njih i brinuti se zauzetije za njegovu izdržljivost nakon dugog i samozatajnog studija. No on je sam, bez protivljenja i s nekom lakoćom, hitao ususret takvim nadama i planovima te bio za njih otvoren, pokazujući istovremeno i određenu kritičku selektivnost. Pripadam također onima koji su se nadali i veselili budućoj suradnji jer ono malo što smo ostvarili od nje (npr. oko knjige Prema novoj zrelosti, oko daljnjih izdavačkih planova ili u radu provincijalne uprave) spada u moja ponajbolja iskustva te vrste. Osjećao sam da je u mnogočemu »stariji« i bio sam zahvalan za tiho uvažavanje i dragocjenu podršku. Još će nas dugo, neke možda i do kraja života, salijetati pitanje: zašto? Čemu sve ove i ovolike smrti zadnjih godina u našoj zajednici (trinaest u šest godina), a napose ova Markova? Psiholog će reći: »Smrt je u našoj podsvijesti vezana na strašno nedjelo, koje vapije za odmazdom i kaznom« (Kübler-Ross). Nikakvo stoga čudo da se javi i poneki glas i komentar straha, zlogukosti, samokažnjavalačkog moraliziranja o zajednici. Umjesto dosta jeftinog (makar i efektnog) baratanja s podsviješću, mislim da valja skromno preuzeti na se Isusov prijekor: O bezumni i srca spora da vjerujete... (Lk 24, 25). O vjeri je ovdje riječ: ona je karika koja nedostaje našem shvaćanju. Nalazimo se pred otajstvom vjere. Kada je Markova majka Marija čula sve što se o njemu govori na dan pogreba 26. lipnja, na Mirogoju, rekla je: Sada tek vidim kakvoga mi je sina Bog povjerio i odlučila sam da bar danas neću plakati. Pridometnula je jednostavno: s vama je bio duže nego sa mnom - vi ga znate bolje. U razgovoru s njegovom rastuženom bra‑ ćom i nevjestom spontano se oblikovao za‑ ključak da smrt i vjera idu zajedno, a da naše stare mame i bake imaju življu, snažniju i osobniju vjeru od nas školovanih probisvije‑ ta kojima je nesigurnost postala neki duhovni zavičaj. Marko je bio redovnik i znanstvenik dubo‑ ko vezan s istinitošću Riječi Božje. Zato se u vezi s događajem njegove smrti ne mogu for‑ mulirati drugačiji stavovi od onih koje nudi ta Riječ. Bar bi »pristalicama Riječi« to trebalo biti prirodno i jasno. Što se njega osobno tiče, vjerujem da je kroz svoj religiozni razvoj do‑ sezao mudrost nesebičnog zrna koje prihvaća osobno raspadanje ili rastakanje da bi doni‑ jelo rod (Iv 12, 24). Vjerujem i u taj rod. Što se tiče nas, dovoljno nam je rječito Isusovo vladanje prigodom smrti prijatelja Lazara (Iv 11, 35. 40): nije mogao izbjeći potresenost i suze, ali i u tragediji vjere vidi (ili bar sluti) slavu Božju. Oni koji Marka znaju bolje vele da je za svoj životni motto (a i smrt je dio života) uzeo ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 51 47/2010, 1 Dr. Nedjeljko Mihanović ustvrdio je u nad‑ grobnom slovu da je Markova smrt gubitak ne samo za intelektualnu Hrvatsku već da pred‑ stavlja nacionalni gubitak te citirao pritom poznatu Matoševu misao da »hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva«. misao Ivana evanđelista, s kojim je prisno drugovao: »Ako ostanete u mojoj riječi, ui‑ stinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Iv 8, 31-32). Neka bude, dakle, po njegovu. Sve ove mnoge riječi koje mi nameće pri‑ goda Markove smrti sažeo je jedan od mnogih koji su izrazili pismenu sućut u kratku formu‑ lu vjere i preobražene nade: »Božji su sudovi nedokučivi. On vas utješio skorom nadokna‑ dom onoga čemu ste se nadali od pokojnika.« Sve mislim da i onaj neobični osjećaj da Marko nije ni umro, nego je odsutan te će odjednom izbiti ispred nas onim svojim ne‑ čujnim, lebdećim korakom, izvire iz pravrela nade da je život neuništiv. VFT 26/1989, 3, 52-61: Naši pokojnici Z[vonimir] B[rusač] + O. Marko Mišerda (5. 10. 1954 - 20. 6. 1989) Znali smo da će Marko radi obrane svoje doktorske disertacije potkraj lipnja ponovno u Tübingen. No nekoliko dana poslije njegova odlaska stigla nam je vijest da je bolestan. “S Markom sam iz Rima razgovarao u subotu 17. lipnja“, govorio nam je provincijal fra Antun Badurina dan kasnije, vrativši se na Ksaver s Generalnog kapitula. Klonulost povezana s bolešću Marka je bila iznenadila, no u razgo‑ voru s fra Antunom bio je, kao obično, živ i konkretan. Marko je u vrlo teškom stanju - saznali smo telefonom u ponedjeljak ujutro. Vijest je zbog velike udaljenosti zvučala još tjeskobni‑ je. Pokušavali smo se približiti novom sazna‑ nju o njemu. 52 U utorak 20. lipnja 1989. došla je do nas vijest. Umro je Marko. U bolnici u Tübinge‑ nu. Vijest je bila presnažna da bismo je toga dana mogli primiti, prihvatiti. Nismo mogli vjerovati. U samostanu na Ksaveru, u Odri, u drugim našim kućama našli smo se okupljeni, VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA u muku, bez riječi, pod dojmom iznenadne vi‑ jesti, u mislima na Marka. U srijedu ujutro zajedno su bila braća sa Ksavera s provincijalom i s fra Božom Rim‑ cem, gvardijanom samostana u Odri gdje je Marko živio poslije povratka sa studija. Još jedan zajednički trenutak, još jedan susret s vi‑ ješću koja je duboko pogodila svakoga od naše braće, svaku našu zajednicu, sve nas. Marko je svojom osobnošću i djelovanjem bio izražaj života naše zajednice, njezina bića. Zato smo nenadani završetak njegova života doživjeli i primili tako teško, neposredno, životno. Te sri‑ jede razgovarali smo o onome što treba učiniti. Kako će tu vijest primiti Markova obitelj. U petak 23. lipnja braći u Odri pridružila su se braća sa Ksavera, sestre, susjedi samo‑ stana i nekoliko prijatelja da budu tu, uz po‑ kojnog fra Marka. Da ga dočekaju i pozdrave. U rano poslijepodne običnog, tihog dana vra‑ tio se fra Marko među nas. Uz lijes u kojem počiva, torba s njegovim knjigama i imenom. Cvijeće. Iz Njemačke je doputovao fra Alojzije Duv‑ njak, i sam donedavno u ovom samostanu. U šutnji što je djelovala snažno pošli smo u povorci prema samostanskoj kapeli. Osjećalo se da je svatko imao nešto reći opraštajući se s Markom. Ta šutnja bila je dubok razgovor. I svatko je slušao ne bi li razabrao riječ što je ostavlja Markova nazočnost. Marka smo pri‑ hvaćali i svatko ga je na svoj način poštovao i volio. Zajedno smo molili večernju molitvu. Predvodio ju je fra Antun, provincijal. Poslije smo slavili euharistiju. Čitali evan‑ đelje o zrnu što pavši u zemlju donosi rod. Fra Božo Rimac govorio je ganut o Markovoj pri‑ sutnosti u životu kuće, o spremnosti da uradi što je bilo potrebno, o vedrini što je s njim ušla u samostan. Oprostili smo se s Markom, pratili njegov odlazak ne vjerujući da se nešto tako teško, veliko, ozbiljno događa običnog dana, tu, među nama. 47/2010, 1 Poslije sprovoda bila je na Ksaveru misa zadušnica koju je predvodio o. provincijal. Homiliju je održao prof. Ivan Golub. Po zavr‑ šetku mise nazočni su, posebno Markovi naj‑ bliži i oni što su na sprovod došli iz Poljica, bili primljeni u samostanu. U susretu, pogledu, pitanju, riječi ponovno se ogledalo ono što se posljednjih dana događalo u skrovitosti srca i misli svih koji su bili i živjeli s Markom. U riječima kazanim i slušanim na sprovo‑ du, na oproštaju to je sačuvano najiskrenije, kao dio života. Antun Badurina: Posljednji ispraćaj o. Marka Mišerde Pripala mi je teška dužnost da govorim na posljednjem ispraćaju subrata i prijatelja o. Marka Mišerde u ime zajednice franjevaca trećoredaca i u ime njegove obitelji – majke, sestara i braće. Marko je nedavno otišao u Njemačku, u Tübingen, s dvije torbe knjiga i osobnih stvari da u dogovoru sa svojim mentorom, novopo‑ svećenim stuttgartskim biskupom msgr. Walte‑ rom Kasperom obrani doktorski rad, a vraćen nam je ovako u kovčegu s iste dvije torbe. Lau‑ reatus in coelo – tako je prokomentirao njegov poštovalac i profesor o. Bonaventura Duda. Krhki organizam nije izdržao napad otrov‑ nih bakterija koje su nesmetano vršile svoj smrtonosni posao. Nevjerojatna i neočekiva‑ na smrt koja je potresla i zatekla u nevjerici i čudu sve koji su ga poznavali prekinula je jedan osobit životni put, koji je za nas veoma mnogo značio, a još više obećavao. Život i djelo. Taj životni put počeo je 5. listopada 1954. u Rudinama u Dolcu Donjem, dijelu ponosne poljičke republike, u obitelji Josipa i Marije kojima je Bog darovao osmero djece. Smrt ni dosada nije štedjela ovu obitelj. Otac i dva brata dočekali su svoga Marka u slavi nebeskoj. U rodnoj je župi kršten, krizman i završio osnovnu školu. U zajednicu franjevaca trećo‑ redaca primljen je 1968. i u Odri je završio Srednju školu za spremanje svećenika. God. 1972/73. završio je novicijat u Krku i Zagre‑ bu te položio privremene zavjete. Vojsku je služio u Puli i Kumboru (Boka Kotorska) od 1973. do ožujka 1975. Bogosloviju je završio diplomskim radom »Iskustvo vjere u Četvrtom evanđelju« koji je bio nagrađen i objavljen u časopisu Spectrum 1979, br. 1-2. Svečane zavjete položio je 1978. u Odri, a zaređen je za svećenika u Zagrebu 1980. Iste je godine slavio mladu misu u rodnom mjestu. Prve mladomisničke godine obavlja pastoralni praktikum u Splitu. 1981. odlazi u Rim na studij biblijskih zna‑ nosti, a 1984. postiže licencijat zapaženim ra‑ dom »Osobitost psalama prema Atanazijevu ‘Pismu Marcelinu’«. Prelazi zatim u Tübin‑ gen na studij dogmatske teologije gdje je izra‑ dio opsežnu doktorsku tezu »Subjektivnost u vjeri«. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 53 47/2010, 1 Markov sprovod je bio u ponedjeljak 26. lipnja na groblju Mirogoj. Iz Poljica su došli majka Markova, braća i sestra, rodbina i prija‑ telji. Iz naše Provincije svi koji su mogli doći, većina naše braće. Iz grada velik broj subra‑ će redovnika i svećenika, posebno redovnica, prijatelji, suradnici Markovi. Iz Tübingena, iz župe u kojoj je fra Marko boravio, došli su žu‑ pnik gosp. Tomislav Begović, Markov doma‑ ćin i prijatelj, i predstavnica župne zajedni‑ ce. Obred je predvodio fra Srećko Badurina, a prisutan je bio i mons. Josip Bozanić, novi krčki biskup. Uz njih fra Antun Badurina, fra Božo Rimac i župnik Markove rodne župe. Na početku je u ime naše zajednice govorio provincijal. Govorio je o Marku i o odjecima ovog trenutka među nama. Kod groba je opro‑ štajne riječi izrekao prof. Ivan Golub. Marko je s njim surađivao od studija u Zagrebu. U ime Katehetskog instituta na kojem je Marko predavao govorili su ravnatelj fra Josip Bari‑ čević i s. Blagoslava Lončar, polaznica Insti‑ tuta, a u ime doma i nazočnih iz Markova za‑ vičaja govorio je gosp. Nedjeljko Mihanović. Usporedo sa studijem radio je i druge po‑ slove, sudjelujući u mnogim projektima, oso‑ bito u suradnji s prof. dr. Ivanom Golubom. Jedan od prvih bio je »Hrvatski teološki termi‑ ni ‘Rituala rimskog’ Bartola Kašića« (1640), jedan od zadnjih pripreme oko izdanja Biblije Bartola Kašića. Veoma je vrijedan njegov organizatorski i pionirski posao oko stvaranja hrvatske teološ‑ ke bibliografije. Najprije je to bila Hrvatska kršćanska bibliografija, koju su pokrenuli i izrađivali studenti KBF u Zagrebu, no znatno će se više angažirati na drugom projektu: Bi‑ bliographia sacra croatica (dosad objavljeno za god. 1981-84), projekt koji bi imao okupiti suradnike koji se teologijom i srodnim disci‑ plinama bave profesionalno i stručno. I sam je izradio nekoliko bibliografija koje, između ostalog, mogu služiti za uzor za takav posao: 50 godina Bogoslovske smotre, 10 godina ča‑ sopisa Svesci itd. Pisao je članke, recenzije (npr. o američkoj Bibliji u Crkvi u svijetu, Pet svezaka Polji‑ ca itd.) i razne priloge te prevodio teološke članke u Svescima, Crkvi u svijetu, Poljicima, Vjesniku franjevaca trećoredaca itd. Njegova vezanost za zavičaj rezultirala je velikom zbirkom dokumenata »Spomenici Gornjih Poljica do 1807. Prijepisi i regesti« (Split 1981). Nastojao je sudjelovati u svemu što se ticalo Poljica (o čemu će više znati Druš‑ tvo Poljičana). Zapaženo je njegovo sudjelo‑ vanje na simpoziju o Ivanu Paštriću 1986, s referatom o »Paštrićevu poimanju teologije«. Svome profesoru dr. Ivanu Golubu odužio se iscrpnom bibliografijom radova i nadahnu‑ tom analizom njegove teološke refleksije i li‑ terarnih radova. Zadnja pisana djela su razgo‑ vor s novoimenovanim šibenskim biskupom o. Srećkom Badurinom koji je objavljen u knjizi »Prema novoj zrelosti« i pokušaj ana‑ litičke refleksije o biskupovu djelu i životu (u navedenoj knjizi i u Vjesniku franjevaca tre‑ ćoredaca). 54 Pred godinu dana Marko je izabran čla‑ nom uprave svoje Provincije i malo-pomalo VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA preuzimao je razne zadatke i ulazio u sve pore života zajednice. Pri povratku iz inozemstva postao je članom zajednice Samostana sv. Franje Asiškoga u Odri, započeo je predavati Sv. pismo na Katehetskom institutu, planira‑ ti nove poslove u okviru Odjela za hrvatski glagolizam novog Instituta za ekumensku te‑ ologiju i dijalog pri KBF u Zagrebu. Njego‑ va je budućnost – toga je bio svjestan – bila okrenuta Zagrebu. Njegovi razgovori i njego‑ va soba bili su puni planova i projekata koji su ostali tek u obrisima ili u nepouzdanom sjećanju sugovornika. Osobito ga je zanima‑ la metodologija teološkoga rada i želio je na samom početku već napisati i formulirati novi pristup teologiji. Nacrt »Teologija u Hrvata« stoji u fasciklu, s ispisanim naslovima po‑ glavlja i tek ponekom bilješkom. Želio se ba‑ viti osobito onim čime se nitko ne bavi. Nije ga zanimala niti konkurencija oko istoga niti predavačka karijera. Želio je živu teologiju, okrenutu čovjeku, humanu i svjedočansku. Crte profila. Sada kad je smrt povukla svo‑ ju zbrajateljsku crtu, uočavamo riječi, geste i stavove o kojima ćemo još dugo morati raz‑ mišljati. Marko je postao vrstan znanstvenik koji bi, uvjereni smo, da mu je bilo darova‑ no vrijeme i zdravlje, stekao i međunarodni ugled. No Markova znanost to je nešto drugo. Nije to postizavanje titule, već osobno moti‑ virano istraživanje istine i propitkivanje vla‑ stitoga bića, bilo da se radi o skupljanju do‑ kumenata o poljičkim korijenima, o uranjanju u dubine Riječi, bilo o zanimanju za osobe s kojima ga je vezao osjećaj duga, zahvalnosti i prijateljstva. Doučen u školi vrsnih učitelja, od kojih se s nekima trajno družio, kao što su prorok Jere‑ mija, psalmisti, Ivan evanđelist, sv. Atanazije, neizbježni Toma Akvinski, Melchior Cano, Paštrić, Kašić, Newman, Moehler, Schoeben i drugi - da o živima ne govorimo – stekao je zavidan i čist duhovni profil, kome smo se ra‑ dovali kao učiteljskom i usmjeravateljskom... 1. Čvrsta i strastvena konstanta toga pro‑ fila jest traganje za osobnom i općeljudskom istinom. Od bogoslovskih dana zaokupila ga 47/2010, 1 2. Iskustvo s istinom razvilo je u njemu autentičnu humanost. Vrlo je brzo prošao put mladenačkog nezadovoljstva sa starijima i drugačijima i razvio je sposobnost uživlja‑ vanja, razumijevanja i prihvaćanja drugih. Nije imao ambicija mijenjati druge jer ih je umio opravdati. Umjesto toga nudio je tiho svjedočenje životom bez nametanja i svoja‑ tanja. Umio je slušati i savjetovati, pomagao je vidjeti realnost bez pristranosti. Oni koji ga bolje znaju reći će da je stigao do opuštene realnosti pune istine, ljubavi i brige za druge. Pristajalo mu je ime: dušobrižnik! 3. Marko je pokazivao zrele crte odličnog redovnika. On je prošao svoj razvoj – bon‑ hoefferovski rečeno od otpora do predanja. Imao je osobna pitanja, krize, hod. Još u voj‑ sci zaokupila ga je dramatična istinitost moli‑ telja 39. psalma: »Ti čovjeku sve najdraže kao moljac rastačeš.« To rastakanje dovelo ga je do ozbiljnog iskustva prolaznosti te mu misao na smrt nije bila strana. Pojedini znakovi, od slike smrti nad krevetom u maniri baroknih svetaca do recenzije studije na njemačkom o »hrvatskoj smrti«, to potvrđuju. Jednako je tako očitovao svoju nenavezanost na stvari i svoju nezahtjevnost. Bio je siromah. 4. Može se reći i to da je Marko bio nosilac nade. Ne mislim prvenstveno na činjenicu da su brojni ljudi i institucije polagali u nj vlastita očekivanja i doživljavali ga kao sasvim kon‑ kretnu i opravdanu nadu. Mislim na to da je on isijavao nadu, optimizam, duševno bogatstvo i životne mogućnosti i nije imao vremena biti kritizer, defetist, prorok propadanja... Mnogi će znati zapaziti i druge crte nje‑ gove produhovljene osobe koja je ponekad ostavljala dojam kao da lebdi ili hoda u ne‑ materijalnom prostoru... Pitanje o smrti. Na ovu se smrt nadvio naš veliki i bolni zašto. U optici vjere u Provid‑ nost sve ima neki svoj očiti ili skriti smisao, neku poruku i značenje. Teško je nama pogođenima i malovjerni‑ ma otkriti ovih dana značenje smrti našega brata Marka. - Očito je tek da Bog pokazuje svoju moć‑ nu ruku koja je ponekad tako teška i nerazu‑ mljiva. - Možda nas ovaj događaj okreće jedne k drugima da bismo bolje shvatili kako je sva‑ ki čovjek dragocjen baš onakav kakav jest, sa svojim granicama i mogućnostima, a ne onakav kakvim ga »po svoju« zamišljamo ili kakvim ga projektiraju razni društveni, poli‑ tički, moralistički i drugi projekti. - Možda Bog želi osiromašiti i ponizi‑ ti naše nade i planove do jednostavne istine ma kakva ona bila. Želi da računamo s njime iznad i ispred svega i svakoga... Stojimo s nerazumijevanjem i gorčinom zbog gubitka našega brata, ali istodobno u nama se rađa također iskonsko pristajanje uz neobjašnjivi misterij volje Božje i preda‑ nje puno strahopoštovanja: Ti si nam, Bože, Marka darovao – Ti si ga uzeo. On je tvoje vlasništvo, Stvoritelju, on je tvoje dijete, Oče. Želimo se osjećati, makar ranjeni, počašćeni‑ ma što si iz vrta njegove drage poljičke obitelji i naše trećoredske zajednice ubrao ponajljepši cvijet. Naša jedina i unisona molitva i želja jest: da on bude dio tvoje slave zauvijek... Zahvala. Dužan sam na kraju izreći riječi zahvale svima koji su nam izrazili sućut zbog Markove smrti. Zahvaljujem liječnicima koji su se brinuli za nj u Sveučilišnoj klinici u Tübingenu. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 55 47/2010, 1 je Ivanova rečenica: »Istina će vas oslobodi‑ ti« (8, 31). Taj motto varirat će Augustinovim iskustvom što ga je tiskao na pozivnici za mladu misu: »Svi koji nešto vole žele da je istina ono što vole i kako se ne žele prevariti, ne žele ni da se pokaže kako nemaju pravo. I tako mrze istinu zbog onoga što ljube kao istinu« (Ispovijesti, X, 23). Marko je vjerovao u terapiju istinom i dobro je razlikovao istinu od ideologije. Zato se u njemu razvio osobiti oblik razumnosti i jednostavnosti, bez traga namještenosti, koji je mogao zbuniti koliko je bio običan, nenametljiv i čist. Posebna hvala Markovu prijatelju vlč. To‑ mislavu Begoviću koji je bio svjedokom nje‑ govog tako brzog nestajanja i ustrajao uza nj do posljednjeg časa. Hvala msgr. Walteru Kasperu koji mu je podijelio bolesničko pomazanje i župljanima Nijemcima koji su Marka prigrlili kao svoga i pratili ga molitvom i suzama. Hvala njegovoj obitelji koja u svom veli‑ kodušnom darivanju sina i brata Bogu i nama ustraje do kraja. Mi ćemo u ovom hrvatskom središtu čuvati uspomenu na Marka i preda‑ vati je mladima na ponos i uzor. Smrću onih koji su nam životom bliski i dragi umire i dio nas samih. To se događa i ovom prigodom. Brate Marko, izmoli i nama sretni doviđe‑ nja kod Oca. Amen! Plač nad učenikom. Nadgrobno slovo Ivana Goluba Prijatelji! Marko je išao u Njemačku. Pohodio me pri‑ je toga. Stavio sam preda nj knjigu. O Ivanu Paštriću. Njemu dragom, domorocu i teologu. Zastao sam načas. Što da mu napišem na na‑ slovnici? Posegnuo sam za riječi što ju je Ivan Paštrić zapisao o sebi: »Živ kao plamen.« Ako Markov život treba staviti u jednu ri‑ ječ, onda bi možda ta riječ bila upravo – »živ kao plamen«. Onda bi ta riječ bila – gorlji‑ vost. Marko je bio gorljiv. Gorljiv kada je pi‑ sao i kada je razgovarao. Gorljiv kada je čitao i kada je molio. Gorljiv kada je istraživao i kad se sretao. Gorljiv kada se opraštao, gor‑ ljiv u svemu. 56 Jednoga dana reče mi: »Meni se žuri.« Ni‑ sam tada razumio taj govor. Danas ga razumi‑ jem. Bila je to ona čudesna i tajnovita, nedoku‑ čiva pronicljivost koja je nazirala da joj ne pre‑ ostaje mnogo dana. Bila je to ona slutnja koja je prepoznavala drugu obalu. Zato je Marko, kako veli Pismo, u malo vremena ispunio puno godina. Upisao se u ovu zemlju, u ovu Crkvu, u ovu zajednicu. Upisao se u ova srca. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Marko nije otišao u Njemačku. On je oti‑ šao kući, otišao je u onu kuću o kojoj govori evanđelje što ga upravo čusmo, u kojoj su – kako Isus reče – mnogi stanovi. Tamo je oti‑ šao Marko. Kad sam ono pred nekoliko dana na na‑ slovnici knjige o Paštriću napisao »živ poput plamena«, nisam slutio da ću te riječi izgovo‑ riti kao epitaf, kao nadgrobno slovo Marku. Ovo nije govor. Ovo je plač nad učenikom. Nedjeljko Mihanović: Posljednji oproštaj od prof. fra Marka Mišerde U ovome tužnom trenutku opraštam se u ime zavičajne postojbine fra Markovih drevnih Poljica i svih njemu dragih Poljičana. S ovom iznenadnom smrću našega dragog fra Marka, Poljičani gube ne samo iznimno dobrog čo‑ vjeka i plemenitu dušu, nego i intelektualnu darovitost vrsnog znanstvenika, koji je svojim radovima obogaćivao našu hrvatsku teološku i povijesnu znanost. Uza sve svoje znanstveno bogoslovno usmjerenje, fra Marko je nalazio vremena i za proučavanje prošlosti starohrvat‑ ske Republike Poljica, pa je ex propria diligentia objavio vrijednu knjigu povijesne građe pod naslovom Spomenici Gornjih Poljica (Split 1981). Ta se knjiga u »poljiciani« odlikuje kao zreo plod njegovih proučavanja poljičke stari‑ ne, glagoljaške baštine i naše starohrvatske na‑ rodne tradicije. U svojim povijesnim konklu‑ zijama fra Marko je izražavao izvorni narodni duh i široku spoznajnu univerzalnost, pa smrt ovoga intelektualno bistrog i mladog talenta doživljavamo kao nacionalni gubitak. I u ovome neumoljivom pohodu smrti po‑ kazuje se istinitom ona Matoševa duhovita misao, da »hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva«. Tako nam je, eto, i ova kobna smrt prerano iz naše sredine otela jed‑ nu finu i blagu osobu, jedno dobro i pleme‑ nito hrvatsko srce, čovjeka istaknute duhovne superiornosti i franciskanske jednostavnosti, prirođene uglađenosti i otmjena vladanja. Ne‑ umoljivo su prekinute njegove životne osnove, intelektualne zamisli i njegovi visoki ideali. 47/2010, 1 Manibus date lilia plenis (Vergilije) – pu‑ nim rukama prospite ljiljane na svježi odar ovoga neporočnog mladog fratra, čista, uzor‑ na svećenika i časnoga glagoljaša. Molimo smjerno, neka njegova duša poput feniks-ptice pristupi svome Gospodinu, Kra‑ lju kojemu sve živi. Neka mu u ovom panteonskom mirogoj‑ skom počivalištu, u kojemu doživljavamo suzu bola i tajanstvo Vječnosti, neka mu u ovome gaju sna i zaborava bude laka naša hr‑ vatska domaća gruda. Oproštajni govor Josipa Baričevića Dragi Marko, Pred sedamnaest dana, neposredno pred Tvoj odlazak u Tübingen, dogodio se naš posljednji nedovršeni razgovor. Jedan od mnogih kakvi su se događali prije Tvojih od‑ laženja tijekom sedamnaest godina našega poznavanja. Zaželio sam da Ti bude sretno i radovao se što ćeš nam se brzo vratiti. Da bi‑ smo nastavili razgovarati o tome što bi i kako bi bilo dobro i potrebno misliti, govoriti, čini‑ ti i pisati: na Katehetskom institutu, u Odjelu za hrvatski glagolizam, u Ekipi Symbolon, u našoj redovničkoj zajednici, u našoj Crkvi... Znam da bih u ovim trenucima najbolje učinio da se u šutnji predam neshvatljivoj tajni Tvoga posljednjeg odlaska te da se sa strahopoštovanjem poklonim pred neiskazi‑ vim misterijem Božjega nauma s Tvojim i našim životima. Ipak, ne mogu a da Ti, oso‑ bito u ime Katehetskog instituta, ne kažem riječ dubokog poštovanja, prijateljstva i za‑ hvalnosti. Hvala Ti, Marko, za Tvoju spremnost ko‑ jom si prihvatio da budeš profesor Svetoga pi‑ sma na našem Institutu. Hvala Ti za stručnost, savjesnost, čovječnost te za diskretno i vedro vjerničko svjedočenje, koje su u Tvome krat‑ kom profesorskom radu doživljavali studenti i Tvoji kolege profesori koji su Te imali prili‑ ke u tom radu bolje upoznati. Hvala Ti i za »odabrane teme« iz Novoga zavjeta koje si mi dvadesetak dana prije svo‑ ga odlaska radosno predao da ih ugradimo u program postdiplomskog studija na Institutu. Među Tvojim dragim, posebno odabranim te‑ mama – o kojima si s našim budućim postdi‑ plomantima od jeseni ove godine želio razmi‑ šljati – jest i Tvoja najdraža tema kojom si traj‑ no, osobito posljednjih petnaestak godina, sve dublje, sve potpunije i sve predanije bio obuzet u svome razmišljanju, u svome govorenju i pi‑ sanju, u svome djelovanju: u cijelom svojem življenju. To je tema VJERE kao osobnog iskustva: vjere kao osobnog iskustva povjerenja i predanja ISTINI/misterijskoj zbilji Boga i čo‑ vjeka; vjere kao osobnog iskustva spoznanja tako shvaćene Istine, spoznanja kojim bivamo »pogođeni« i prožeti u cijelome svome biću i u cijelome svome postojanju; vjere kao osob‑ nog iskustva svjedočenja, kao dosljednog i ne‑ sebičnog življenja onoga čime smo u cijelome sebi prožeti, »pogođeni«, pokretani i nošeni. Marko, kolega, subrate i prijatelju! Hvala Ti za sve ono što si govorio, činio i bio, i za ono što će od Tebe svjetlom i snagom Duha uskrsloga Krista – u nama i među nama i dalje živjeti. Blagoslava Lončar: Zahvalno slovo pokojnom profesoru Marku Mišerdi Dragi naš profesore Marko!. U ime studentica Katehetskog inistituta opraštam se od Vas s ovih nekoliko riječi. Teško nam je shvatiti da Vaš vedri i nasmi‑ jani pogled neće nikada više prošetati našom predavaonicom. Imali smo priliku i čast provesti s Vama je‑ dan semestar. Hvala Vam za svaki korak koji ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 57 47/2010, 1 Kao izdanak stare i plemenite poljičke loze i baštinik starohrvatske, čakavske i gla‑ goljaške tradicije, fra Marko je u sebi duboko osjećao duh naše hrvatske nacionalne misli i kulture. U tome smislu on ulazi u onu časnu plejadu poljičkih popova glagoljaša i prosvje‑ titelja, koji su u borbi pro aris et focis – za žr‑ tvenike i ognjišta, ulagali svoje životne ideale i snagu duha. ste učinili za nas, i za Božju Riječ koju ste nam s ljubavlju prenosili kao profesor, sveće‑ nik i redovnik. Isus je govorio i tumačio Lazarovu smrt. Rekao je da će se Bog proslaviti. I ova smrt, Markova, ima tumačenje u Isusovoj besjedi. Pojavili ste se kao meteor. Zabljesnuli i ne‑ stali. Ali ostavili ste nam dio svoga znanja i oduševljenja za Božju Riječ. Često ste nam ponavljali: »Riječ Božja je zahtjevna i ozbilj‑ na. Ona je život, na nju se može osloniti.« Braćo, sestre i prijatelji! Isus je stao nad Lazarovim grobom i pozvao ga: »Ustani, iziđi!« Stat će i nad Markov grob u onaj dan pred kojim više neće biti ni jednog dana. U onaj dan iza kojega će biti svi dani. Vaš nagli odlazak velika je tajna za sve nas. Rješenje je moguće naći jedino u Kristu, koji je za sebe rekao: »Ja sam USKRSNUĆE i ŽIVOT.« U onaj dan stat će Isus nad grob i reći: »Izi‑ đi!« Reći će. Prave smrti i nema za one koji su ispunje‑ ni vjerom u Uskrsloga Gospodina. Zato ćemo umjesto tuge razlijevati nadu. Umjesto jecaja pjevati Uskrslomu. Uživaj u punini ljubavi Božje i milini doma Gospodnjega, dragi naš profesore Marko! U miru tvoga Mirogoja i spokoju tvoga humka, dragi Pokojniče, Gospodin Ti bio MIR i USKRSNUĆE! Homilija Ivana Goluba na misi zadušnici Majko, braćo, sestre, subraćo, prijatelji! »I zaplaka Isus«, čuli smo, pisano je. I za‑ plaka u ono davno vrijeme nad jednim gro‑ bom, nad grobom prijatelja, Lazara. »Gle, kako ga je ljubio«, rekli su oni koji su se našli u Betaniji. Onaj tko bi danas vi‑ dio nas zaplakane zbog Marka rekao bi isto: »Gle, kako su ga ljubili!« A gdje je danas Isus? Danas kada se je zatvorio jedan grob, kada se zaklopila jedna raka – pokojnog Marka. Gdje su Isusove suze danas? Vidim ih. Vidim ih na vašim obrazi‑ ma. U vašim i svojim očima. Naše suze Isu‑ sove su suze. Naš plač Isusov je plač. Danas, kao nekoć nad Lazarom, zaplakao je Isus. 58 A ovom trenutku vjere ne mogu sakriti i ne mogu ne kazati kako sam jutros potresen pristupio Markovoj majci: »Majko!« Rekla je samo jednu riječ: »Bogu hvala!« To se zove vjera. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Miroslav Barun: Sjećanje na pokojnog o. Marka Mišerdu Pojavio se posljednji put u Njemačkoj. Ja‑ vio se nekolicini subraće. I nestao. Nismo se pravo ni susreli. Ni ispričali – što je on volio. Eto, pod tim dojmom živimo mi koji smo za‑ dnjih nekoliko godina živjeli u njegovoj blizi‑ ni. Teško nam je vjerovati da neće opet doći za Božić, za Uskrs... Kao što je običavao, a mi na to navikli i tome se veoma radovali. Živoga ga je susreo samo pisac ovih reda‑ ka. Čuvši da je o. Marko ozbiljnije bolestan – kao najbliži subrat – otišao sam ga oba‑ ći. Usput sam poveo sa sobom i svoga stri‑ ca Borisa, župnika u Gründringen-Nagoldu, nedaleko od Tübingena. Bilo je to 19. lipnja poslije podne. Svratili smo k vlč. Tomislavu Begoviću. On nas je poveo do Marka. Prizor je nevjerojatan. U sobi za intenzivnu njegu. Leži na krevetu nepomičan, prikopčan za naj‑ modernije aparate. Imao sam dojam: odvojen od pojavnoga svijeta. Ne usuđujem se stoga remetiti mu sveti mir. Da ne bi Tomislava, ne bih znao kako bih se ponašao. On mi reče: »Javi mu se, prepoznat će te.« Priđoh bliže. Uhvatih ga oprezno i koliko sam mogao njež‑ nije za ruku i izgovorih njegovo ime – Marko! On otvori oči, zadnjom snagom se malo okre‑ nu prema glasu koji ga zove i prepozna me. »Miroslave, ti si«, mogao sam još dobro čuti. »Da, ja sam. Došao sam te vidjeti. Čuo sam da si bolestan, a mi se nadali da ćemo kod našega gvardijana Alojzija u srijedu slaviti njegov imendan. Budi hrabar. Ti si mlad, nad‑ vladat ćeš uz Božju pomoć ovu bolest. Gdje te 47/2010, 1 Prepuštali smo mjesto u sobi liječnicima, sestrama, braći. Željeli su mu pomoći. To se vidjelo. Onda bi oni opet prepuštali prostor oko kreveta nama. Gledali ga, potiho molili. Što? Pa čudo ozdravljenja, jer se ne želimo pomiriti s rastankom. Ipak, rastali smo se. Pokušao sam opet prići mu na isti način kao i na početku ovog susreta. I ponovilo se isto. Marko je mogao i vidjeti nas i još po koju riječ izgovoriti. Rekao sam mu na rastanku: »Bilo bi mi najdraže da možeš i ti s nama na naš zajednički sastanak u srijedu na Alojzijev imendan.« I još jedan, uz veliku muku, pogled prema nama te još veću muku posljednje riječi koje sam čuo od pok. Marka: »Pozdravi braću i čestitaj Alojziju.« Tomislav je ostao. Ostao i nadao se. Nas skoro svakog sata obavještavao. I glas mu je bio sve slabiji. I vijesti o Marku sve slabije. Da! Drugačije se i ne može ponašati prijatelj. On mu bijaše zaista prijatelj. »Veliki« je ov‑ dje suvišno. Dosta je biti prijatelj. Javljao sam svoj subraći po Njemačkoj o Marku. Nitko mi nije htio, ili nije mogao vje‑ rovati. Odmah sam javio i o. provincijalu. Ni on se nije odmah snašao. Vijest je proslijedio Markovoj rodbini, no bolest je napredovala takvom brzinom da vijest o njoj nije ni stigla do sve bliže rodbine: uspjelo se javiti samo braći, a drugima je vijest o smrti bila ujedno i prva vijest. Ivica i ja smo se uputili prije podne k Mar‑ ku. Nadali smo se da ćemo imati sreću još koju riječ s njim izmijeniti. Ali i strepili smo. Jer vijesti su dolazile od vlč. Tomislava, od Ćipe preko njegove rodice i hrvatskih sestara koje tamo rade, da je Marko na umoru. Prekr‑ cane ceste i munjevita i nemilosrdna agresija bakterije staphilococus aureus nisu nam do‑ zvolile da ga više živa vidimo. Vidjeli smo ga potpuno utonulog u mir: mir s Bogom. I liječnik je bio na muci kako nam obrazlo‑ žiti da Marko nije mogao ostati živ nakon tako opake zaraze. Rekao sam liječniku: »Doktore, zar od bakterija u Evropi, u Tübingenu umire mlad čovjek?« - »Tragedija, ali nažalost i to se dogodi«, bio je kratak odgovor. Tomislavu, Ivici i meni liječnik je pokušao i šire obrazlagati kako se to sve kod pok. Mar‑ ka zadnjih dana, pa i nekoliko tjedana odvi‑ jalo.1 Odrazgovarali smo još o nekim tehnič‑ kim i proceduralnim pitanjima i uputili se u Kirchentellinsfurt da uredimo sve za prijevoz posmrtnih ostataka u Zagreb - u odmovinu Hrvatsku na vječni počinak. Bili smo u stal‑ nom kontaktu s Provincijom u vezi s time. S vlč. Tomislavom smo dogovorili i liturgijski oproštaj od pok. Marka. Bilo je to u četvrtak u 17 sati u župnoj crkvi u Kirchentellinsfurtu. S nama su pošle iz Baden-Badena i s. Ve‑ drana i s. Jelena. Priredile su vrlo lijep buket cvijeća i svijeću s natpisom oproštaja subra‑ će iz Njemačke. Kao delegat provicijala za Njemačku predvodio sam misno slavlje u Urednikova napomena: Bolnica je poslala kratak liječnički izvještaj (22.6.1989.), u kojem se kaže: »Oko 14 dana prije smrti pacijent je zadobio ubod nekog kukca u leđa. Prije 5-6 dana pojavila se oteklina na lijevom koljenu, a malo nakon toga i visoka temperatura. Pacijent je 18.6.1989. uvečer primljen u našu Kliniku sa znako‑ vima akutnih otkazivanja bubrega pri miolizi. Kad je broj leukocita pao na 2000/mikrolitar i nastu‑ pila izrazitija trombopenija i periferna krvna slika s pomakom nalijevo i gnojenje koštane srži, odmah je izvršeno kulturiranje svih tjelesnih izlučevina. Stanje pacijenta naglo se pogoršavalo te se moralo početi s pomaganjem disanja i primijeniti katekolan‑ tine. Započeta je antibiotička terapija tetraciklinom, sumnjajući da se radi o leptospirozi. 12 sati kasnije dodan je imipiem i gentamycin. Usprkos svim mogućim intenzivnim medicinskim mjerama, pacijent je umro 20. 6. 1989. Patološkoanatomski nalaz pokazao je septikopiemiju s apsce‑ sima u svim organima. Pola sata iza smrti pacijenta te‑ lefonski je priopćen prvi nalaz krvi staphylococcus aureus. Pacijent je umro usljed staphylococcus aureus. Nisu jasni počeci i razvitak sepse i nije pronađen uzrok nestanka imu‑ niteta.« 1 ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 59 47/2010, 1 najviše boli?« Eto, to sam uspio reći i vidjeh da se bolje osjeća u svom miru, u koji je od‑ mah utonuo. Moj stric Boris još uvijek je pod dojmom onoga što vidi i obrati se meni i vlč. Tomislavu riječima: »On umire! Podijelite vi njemu svete sakramente! On umire, što ne vi‑ dite?« Makar i vidjeli, nismo htjeli vjerovati. Radije smo se još nadali životu. Boris je opet ponavljao isto, kao iskusan svećenik koji je uz tolike bolesničke postelje ostajao do kraja. koncelebraciji s našom subraćom fra Ivanom Badurinom, fra Alojzijem Duvnjakom i fra Božom Bugarijom. Koncelebraciji su se pri‑ družili i vlč. Ivan Plješa, vlč. Stipe-Ćipa Dukić, vlč. Mihael Rodić, salezijanac, i, naravno, do‑ maćin vlč. Tomislav Begović. Na svetoj misi se okupila mala hrvatska zajednica koja živi u toj župi. Čuvši za smrt pok. Marka, na misu je došao i naš Ratko Badurina iz Stuttgarta te Nada Kolić, pastoralna suradnica iz Vaiblinge‑ na. Homiliju je održao fra Ivan Badurina. Nije krio pred Bogom neshvaćanje za ovakav gubi‑ tak naše fratarske zajednice. A kako drugačije možemo i smijemo odgovoriti Bogu nego: Ti znaš najbolje. Neka bude volja Tvoja! Ja sam zahvalio njemačkoj župi i župljani‑ ma za sve što su za pok. Marka učinili. Puna crkva na oproštaju bila je dokaz da su ga volje‑ li. Zahvalio sam i njegovim bližim prijateljima. Posebno sam se obratio vlč. Tomislavu i za‑ hvalio mu za sve, a najviše za prijateljstvo koje ga je vezalo s Markom. Rekao sam: »Izgubili smo Marka, a dobili smo tebe za prijatelja cije‑ le naše zajednice.« Dao mi je znak da je tako. Iza našeg hrvatskog oproštaja crkvu je po‑ punila njemačka zajednica. Došao je i Mar‑ kov profesor biskup Kasper. Predmolio je molitvu za pok. Marka i izgovorio nekoliko toplih riječi o svom đaku. Iza molitve prišao sam mu i zahvalio mu u ime Provincije i u ime naše zajednice u Nje‑ mačkoj što je naš Marko mogao biti njegov učenik, posebno za sakramente umirućih koje mu je podijelio i za pažnju koju je pokazao došavši i na oproštaj od pok. Marka. S bisku‑ pom smo se zadržali još nekoliko minuta i oprostili se od našeg Marka. Po dogovoru fra Alojzije je ostao u Tübin‑ genu i iste noći u pratnji pok. Marka su pove‑ zli u domovinu. 60 Kao mlad teolog želio je upoznati Boga da bi ga i drugima pokazao. Vjerujem da se sada i on slaže s neumrlim Augustinom koji reče: »Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je naše srce dok ne otpočine u tebi.« Neka dobri Bog bude njegov mir! VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Petar Bašić: Bibliografija radova Marka Mišerde [Izostavlja se jer je sve integrirano u noviji prilog, v. str. 2939] VFT 27/1990, 2-3, 59-60: Zvonimir Brusač Moji susreti s Markom Prigodom prve obljetnice smrti fra Marka Mišerde Prvi moj susret s Markom bio je za moga školovanja, u Odri. Bio sam novi sjemeništarac. On je, u mornaričkom odijelu, razgovarao s nekim u predvorju samostana. “To je naš bogoslov”, rekli su mi. Nisam odgovorio ništa. Činilo mi se da mu odijelo lijepo stoji. Nekoliko godina kasnije, u jesen 1979., postao sam bogoslov na Ksaveru. Marko je bio među mladomisnicima. Bogoslovska zajednica velika. Prvih mjeseci jutarnju su predvodili stariji. U Markovu tjednu naučio sam od njega novu riječ. Religioznost. Stavljao je u pitanje tu, meni se onda tako činilo, tako razumljivu temu. Tog jutra molili smo, po njegovu izboru, “Gospodine, nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Svako moje kasnije moljenje ovih stihova pratilo je sjećanje na Markovu jutarnju. Iz te godine ostala mi je u sjećanju Markova soba na mansardi. Govorila mi je i kad njega ne bih zatekao u njoj. Iznenadio sam se kad sam prvi put vidio Marka kako, u radničkoj odjeći, rukuje strojnom pilom u našem parku. Što je to književna večer potpuno sam, čini mi se, spoznao te godine na Ksaveru. Bila je večer poezije Nikole Milićevića. Marko je predstavljao “Ruke pune mošta”. Poseban ugođaj u staroj blagovaonici. Sljedeće, 1980. godine bila je Markova mlada misa u Poljicima. Prvi put sam bio u tom kraju, s tim ljudima. Slavonac u kamenjaru. Prije mise govorila se Milićevićeva “Elegija za moje mrtve”. Tada sam prvi put osjetio da je poezija živa riječ. Bilo mi je dra47/2010, 1 U Markovoj kući nove impresije. Uza svu zauzetost oko priprave pitaju me trebam li što, kako me se doima njihov kraj. Ušao sam načas u kuću. U predsoblju polica s Markovim knjigama. Godinu kasnije, u svibnju, bio sam zapisničar na sastanku koji je on pripremio i na kojem je utemeljena “Bibliographia sacra croatica”. Iste godine, ujesen, umro je Markov otac. Došli smo iz Zagreba. Marko je govorio opro‑ štajnu riječ. Plakao sam. Divio sam se Mar‑ kovoj hrabrosti. Markove su riječi zabilježene u našem glasilu, no dugo poslije toga nisam ih imao snage čitati. Te jeseni Marko je već bio u Rimu. Koji put sam ga ljeti zatekao na Ksaveru, u hladu samostana, nešto proučava. Iz Njemačke je dolazio češće. Jedne večeri govorio je o problemu koji obrađuje u svojoj disertaciji. Shvatio sam: da ga bolje razumijem, trebao bih čitati njegov rad s Fakulteta u Zagrebu, o „iskustvu vjere u Četvrtom evanđelju“. U njegovoj nazočnosti bivalo mi je jasnije kakav sam, da imam drukčiji odnos prema radu, prema vremenu, da nemam... Bonaventura Duda. Govorio nam je o svojim susretima s Markom. “Nedavno sam bio s njim u Odri. Razgovarali smo o njegovoj disertaciji. Radovao sam se Markovu povratku. Marko govori jednostavno a jasno, bez poze, suvereno.” Mosorska vila. Tromjesečni časopis za kulturu (Omiš) 1991, 2, 156‑158: Ivan Golub Putopis od Omiša do Rudina Sjeni Marka Mišerde Omiš Sjemenište u Priku SEMINARIVM HOD ILLYRICVM AD MDCCLXI EXC. I zastava ona vrh hridi Babljače. Pucali su na ljude nisu je mogli skinuti u davno vrime ono. Među inima učio ovdje Don Frane Bulić. Jednom zgodom pozvali smo ga, kao našeg svećenika-studenta, na susret sa sjemeništarcima. „Moje druženje s knjigom počelo je davno“, započeo je. Dolazimo na Pavića most. Alfonzo je znao da je iz Dalmacije i doznao i sišao s konja i poljubio zemlju rodnu, napisao i povijest Poljica. Vrhdol Blato na Cetini Odavde je knjižar Strižić. Odatle Jozo Laušić. Ljeti 1988. molio me da surađujem u bibliografiji. Ujesen me, kao vijećnik, pitao bih li bio članom komisije za redovnički život. Pristao sam. „Za život“, rekao sam u sebi poslije razgovora. Loza u kamenu Povorka jablana uz Cetinu Odrazuju se u rijeci jablani Gledaju se u vodi ljepotani Loza njegovana Lani, u proljeće, svratio sam u Odru. Marko je dovršavao svoj novi dom. Iznenadila me brižljiva uređenost njegove sobe. Na policama, s poštovanjem, miruju knjige. Jedna na stolu. Sjedosmo. Pohvalih mu stan, za razgovor se nisam osjećao spremnim. Pohodili smo Svetog Franu na Rudinama i dom Mišerdinih u sjeni zvonika Našli majku sa sinovima, unucima i Marka popa glagoljaša. Prije godinu dana, ha dan tužne vijesti, na‑ pisao sam: “Marko. Realan a temperamentan, vidovit, marijiv i drag. Vjernik i intelektualac.” Marko je volio Pismo, knjige i listine, mosorske planine. Volio je lica Uvečer toga dana posjetio nas je, tužne, o. Post scriptum: ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 47/2010, 1 go što sam o mladoj misi za Vjesnik mogao iskreno napisati: “Marko je predvodio slavlje Euharistije. Sav u tome.” 61 ali da li išta više nego Poljica? Prilog: Homilija provincijala fra Bože Sučića na misi zadušnici Nisu znala onog vrućeg ljeta da će Marko do dva ljeta otić s ovog svijeta nisu znala dva putnika Slavko Kovačić i az Ivan. Draga majko, braćo i sestro našega fra Marka! Draga redovnička raćo! Omiš – Rudine, 1. kolovoza 1987. VFT 31/1994, 2, 49‑50: Zvonimir Brusač Peta godišnjica smrti fra Marka Mišerde Prigodom pete godišnjice smrti u Zagreb su u samostan u Odri došli fra Markova maj‑ ka, sestra i dva brata. Posljednji su put bili pri‑ je rata, 1990. Na spomendan 20. lipnja poslijepodne održana je na fra Markovu grobu na Mirogoju molitva u kojoj su uz njegove sudjelovali pro‑ vincijal fra Božo Sučić, fra Vlatko Badurina, fra Anto Garić i fra Zvonimir Brusač. Uvo‑ deći u molitvu fra Zvonimir je kazao: “Peta je godina kako fra Marko nije među nama i s nama u ovom vremenu, na sadašnjem putu. Pet ljeta od onih lipanjskih dana potresenosti, zapitanosti, žalosti. No Marko je ostao jedna‑ ko blizak i jednako rječit porukom svog duha, djelovanja i žara. Danas smo mu opet došli da budemo ovdje s njegovim najbližima, da se sjetimo njega i svega što nas s njim veže. Želimo se susresti u vjeri i molitvi i čuti Božju riječ rasvjetljenja i utjehe.” 62 Čuli smo u evanđelju kako dva učenika do‑ živješe Isusovu muku i smrt. Rekoše: “Bijaše on prorok silan na riječi i djelu... mi se nada‑ smo...” Imajući u vidu osobine fra Markova ka‑ raktera i talente kojima ga je Bog obdario a koje je on tako marljivo razvijao i umnažao, svi smo s pravom u njega polagali nade i oče‑ kivali plodove njegova spremanja i rada. No Bog je imao svoje planove i, kako u oproštaj‑ noj riječi kaza tadašnji provincijal fra Antun Badurina, «iz vrta njegove drage poljičke obitelji i naše trećoredske zajednice ubra po‑ najljepši cvijet». Okupili smo se da u obiteljskom krugu ob‑ novimo uspomenu na život i smrt našeg fra Marka. Ovdje je njegova obitelj u kojoj se ro‑ dio i mi, njegova redovnička obitelj. Marko je živio i za jednu i za drugu obitelj. Jedni i drugi smo mu se radovali, ponosni što smo ga imali. Ovim mu susretom iskazujemo svoje poštova‑ nje. Marko nas i sada povezuje i zbližava. Ne možemo sve svoje osjećaje pretočiti u riječi. Znamo da i šuteći slično mislimo i osjećamo. Čuli smo, dva su učenika poslije svojih ja‑ dikovki prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Želimo u ovoj euharistiji, u ovom lomljenju kruha moliti za fra Marka i u njegovu životu i ranoj smrti prepoznati Božju dobrotu. Spomen je završio molitvom: “Gospodine Isuse Kriste, Spasitelju i Učitelju, tvoje je srce gorjelo od ljubavi prema Bogu i braći ljudi‑ ma. Tvoja ljubav u poslušnosti Ocu vodila te do muke i smrti. Molimo te danas za na‑ šeg dragog sina i brata Marka, tvog učenika i svjedoka. On je bio tvoj prijatelj i tražio tvoju blizinu: neka se u svoj punini i radosti ostvari njegov susret s Tobom.” Molimo također da se i nama otvore oči te osmislimo svoj život u radu, zalaganju, ljuba‑ vi i predanosti i povjerenju u Boga. Poslije molitve slavila se u Odri misa za‑ dušnica koju je predvodio provincijal fra Božo Sučić, a nakon mise bila je samostanska večera s fra Markovom obitelji. 20. lipnja 1999. navršilo se 10 godina od smrti našega fra Marka Mišerde. Na pri‑ jedlog Markove rodbine uobičajeni spomen VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA VFT 36/1999, 1‑3, 49‑51: P[etar] B[ašić] Deseta obljetnica smrti fra Marka Mišerde 47/2010, 1 Nakon pohoda grobu na Mirogoju, pro‑ slavljena je euharistija za pok. Marka u samo‑ stanskoj kapeli u Odri. Predsjedao je i održao kratku prigodnu homiliju provincijal fra Petar Grubišić. Koncelebrirali su još domaći fratri iz Odre fra Josip Baričević, fra Petar Bašić i fra Ilija Živković te sa Ksavera fra Vlatko Badurina i fra Joso Živković. Od fratara su sudjelovali još fra Krsto Sikirić i fra Paško Redovniković te dvije redovnice, s. Mladen‑ ka Matić i s. Miranda Škopljanac‑Mačina. Na kraju mise prigodna sjećanja na Marka iznio je fra Petar Bašić. Nakon euharistijskog slav‑ lja bio je zajednički objed i prijateljsko dru‑ ženje. Prilog: Neka sjećanja na fra Marka Mišer‑ du (fra Petar Bašić) Pojam sjećanja ili spomena u Bibliji je je‑ dan od ključnih pojmova pa je i za nas kršćane važan ‑ to je nešto što je duboko ukorijenjeno u naše ljudsko iskustvo. Današnji brzi ritam života međutim ugrožava mnoge vrijednosti pa je i ova u opasnosti. Danas smo se okupili još jedanput radi sje‑ ćanja na pok. Marka, ovaj put prigodom 10. obljetnice njegove smrti. Marko je bio dovolj‑ no uočljiv u svemu što je radio pa je sjećanje na nj lakše podržavati da ostane trajnije nego je to inače. Ovo što ću iznijeti svima je više ili manje poznato, ali kad je riječ o sjećanju, mi se i sjećamo poznatih stvari: sjećamo se prošlih događaja i osoba s kojima smo bili povezani. Odavno je bio zamišljen zbornik Markovih radova, a tu bi onda došao i pregled njego‑ va života i rada ‑ ovo su upravo neke crtice o tome. Prije toga podsjećam da je o Marku govo‑ reno i pisano: najcjelovitije u našem Vjesniku prigodom njegova pokopa (VFT 1989, br. 3; v. ovdje str. 50-58): Uvodnik pod naslovom “A mi se nadasmo” napisao je ondašnji provincijal fra Antun Ba‑ durina, a prigodne govore tijekom pokopnih obreda i mise zadušnice održali su: Antun Badurina, Ivan Golub, Nedjeljko Mihanović, Josip Baričević i Bogoslava Lončar, a Miro‑ slav Barun poslao je pisani prilog za Vjesnik. Na kraju je i cjelovita bibliografija Markovih radova (sastavio Petar Bašić). Iz našega Vje‑ snika valja još spomenuti prilog Zvonimira Brusača prigodom prve obljetnice Markove smrti “Moji susreti s Markom” (VFT 1990, 2‑3, 59‑60; v. ovdje str. 58). U spomenutim napisima govoreno je o Markovu životu i radu. Jasno mi je da nekoga ne treba vrednovati samo po onome što radi ili što je uradio. To za Marka još više vrije‑ di. On je djelovao i na druge načine, naprosto svojom prisutnošću. Ovdje se ipak ograničavam na neka sjeća‑ nja o njegovu znanstvenoistraživačkom radu.2 Od Markovih pisanih radova podsjetio bih na tri ‑ svaki od njih na svoj način govori o Marku: 1. Spomenici Gornjih Poljica (Split 1981). Tu se donosi, što u kratkom regestu, što u cije‑ losti, gotovo 1200 raznih dokumenata. Većina je tih spisa u privatnom posjedu raznih poje‑ dinaca i prema tome na putu da se rasprše i da nezaštićeni propadnu, a što je ušlo u ovu zbirku spašeno je i stavljeno na raspolaganje istraživa‑ čima. Tko se nije bavio sličnim poslom jedva može zamisliti kolik je trud trebalo uložiti da se ta opsežna raspršena građa pronađe, prepiše i obradi. Nakon svega toga nastalo je skromno izdanje, knjiga umnožena ciklostilom u 280 primjeraka. Ali svrha je ipak postignuta. 2. Zatim bih spomenuo jedan članak ko‑ jemu se zapravo ne sjećam točno naslova. 2 Cjelovitiji prikaz trebalo bi napisati, a dotle neki uvid može se steći iz Uvodnih napomena uz Bibliografiju Mišerdinih radova, v. str. 30 ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 63 47/2010, 1 obilježen je sutradan, u ponedjeljak 21. 6. Kako je riječ o 10. obljetnici, iz njegova su kraja došli u većem broju: uz majku Maru braća Vice, Nediljko i Mate te sestra Zdravka i druga rodbina i prijatelji. Markova rodbina dala je izraditi za ovu prigodu posebnu ukrsnu vazu, izrađenu od kamena iz rodnoga kraja. Spominjem ga samo zato što je i to za Marka karakteristično. Tema je tumačenje psalama kod sv. Atanazija. U vezi s tom temom Mar‑ ko je nešto naslutio i znam koliko je knjiga i članaka pretražio da bi to mogao provjeriti i znanstveno obrazložiti. 3. Na trećem mjestu spominjem doktorsku disertaciju koju nipošto ne valja zaobići. Tu je bez ikakve dvojbe uložio najviše energije, a uloženo je vrlo mnogo. Dosta je samo proli‑ stati knjigu i vidjeti što je sve trebalo proučiti, a onda i sve informacije koje se donose kao rezultat istraživanja. Pročitat ću odlomak iz jednog prikaza te knjige (prikaz je predan za tisak): “Sadržaj knjige vrlo je aktualan. Poziva‑ nje na osjećaj vjere/osjećaj vjernika (sensus fidei/sensus fidelium) danas je vrlo često, ali nerijetko i nedovoljno određeno. Autor je sebi postavio kao cilj istraživanja u prvom redu smjestiti raspravu o tome u povijesni kontekst (prvi dio, moglo bi se reći povijesni), zatim izložiti prve pokušaje usustavljenja (drugi dio) i skicirati status quaestionis, dodajući i nemalen vlastiti doprinos i dajući poticaje da se istraživanje nastavi. Osim teme koju obrađuje autor neprestano pokazuje da mu je jako stalo i do teološke metode, i zacijelo je i u tome značajan doprinos ovoga djela. Rad je u svim pojedinostima temeljit i domišljen, metodološki uzoran, govor jezgrovit i iznijan‑ siran, bez ičega suvišnog. Može se sa svom sigurnošću reći da je ovo uistinu značajan pri‑ nos proučavanju izabrane teme (što je “osje‑ ćaj vjere” i koje mu teološko značenje treba dati), a rad može biti poticajan i za proučava‑ nje drugih teoloških pitanja.” Ovdje bih naglasio dvije pojedinosti koje se prepoznaju u knjizi, ali i u cjelokupnom Markovu radu: 1) Marku je jako stalo do teološke metode i 2) njegov rad otvara vra‑ ta drugima, stvara preduvjete i daje poticaje drugima. 64 Marko je shvaćao brzo i djelovao brzo. U svemu što je radio gledao je daleko naprijed. To se jasno vidi i po izboru knjiga i članaka VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA koje je skupljao, po bilješkama koje je zapi‑ sivao, po projektima koje je razrađivao. I na samom kraju kazao bih da je znakovit i sam izbor studija koji je završio: magisterij iz bi‑ blijskih znanosti (na Biblijskom institutu u Rimu) i doktorat iz dogmatske teologije (u Tübingenu). Marko je zapravo u svemu što je radio bio prepoznatljiv i zato je svaka pojedi‑ nost zanimljiva i korisna za ocrtavanje njego‑ va lika. VFT 41/2004, 3‑4, 207‑212: Ivan Golub “Ovo neka se zna” O pedesetoj obljetnici rođenja Marka Mišerde Napomena: Taj je tekst uključen u noviji prilog (v. str. 19.-25.) pa se ovdje izostavlja. A evo kako se u bilješci na dnu stranice objašnjava njegov nastanak: * Ovo je govor, nešto proširen, što ga je održao red. prof. emeritus dr. Ivan Golub na Sastanku Poljičana iz Poljica i iz Zagreba u Muzeju Mimara u Zagrebu 22. studenoga 2004. u 17,30. Tom prilikom su predstavljene dvije knjige o Poljicima. Jedna je Marka Mišerde «Spome‑ nici Gornjih Poljica». O knjigama su govorili akademik Josip Bratulić, dr. Jure Krišto, a o Poljicima i slavnim Poljičanima čl. suradnik Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti dr. Nedjeljko Mihanović. Slijedila je priredba bi‑ ranja kneza Poljica, igrokaz, kolo i zakuska. Uvod je prilagđen okolnostima, pa evo i toga dijela: Časni i počasni dični Poljičani! «Ovo neka se zna». Tim bi riječima započi‑ njale pojedine isprave pisane u Poljicima, što ih je Marko Mišerda marno skupljao po po‑ ljičkim kućama. Dr. Petar Bašić, profesor na Katedri Ekumenske teologije Katoličkog bo‑ goslovnoga Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Markov subrat, suradnik i prijatelj netom mi je dao zatraženi list sa životopisnim podacima o Marku Mišerdi. Bacio sam pogled na list. Pro‑ čitao na početku da se je Marko Mišerda rodio 5. listopada 1954. u Rudinama (Dolac Gornji). List sam spremio u džep, dalje ne čitam, više 47/2010, 1 GK 49/2010, 6, 26: Petar Bašić Ostavio je dubok trag Znanstveni kolokvij u spomen fra Marka Mišerde Dana 25. siječnja 2010. održan je u sa‑ mostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu znanstveni kolokvij u spomen 20. obljetnice smrti fra Marka Mišerde. Kolokvij su organizirali Odjel za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Ka‑ toličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatska provincija franjevaca tre‑ ćoredaca glagoljaša kojoj je fra Marko Mišer‑ da pripadao. U ime organizatora pozdravnu riječ uputili su provincijal fra Ivan Paponja i pročelnik In‑ stituta Jure Zečević. Slijedilo je šest izlaganja, sve odreda Mišerdine redovničke subraće, prijatelja, suradnika i učitelja: Antun Baduri‑ na, Osvrt na život i djelo fra Marka Mišerde; Vlatko Badurina, Slike iz Markova života; Nedjeljko Mihanović, Marko Mišerda Poljičanin; Ivan Golub, Moja sjećanja na Marka Mišerdu; Tomislav Mrkonjić, Marko Mišerda istraživač te Petar Bašić, Objavljeni i neobjavljeni radovi Marka Mišerde. U plenarnoj raspravi na kraju bila je prigoda za iznošenje osobnih sjećanja na Marka Mišerdu. Marko Mišerda rodio se 5. listopada 1954. u Dolcu Gornjem. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u sje‑ meništu franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba 1972. God. 1973. završio je novicijat i položio privremene zavjete u Provinciji fra‑ njevaca trećoredaca glagoljaša, a svečane za‑ vjete položio je 1978. Za svećenika je zaređen 1980. u Zagrebu, nakon što je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomi‑ rao teologiju. Godinu pastoralnog praktiku‑ ma obavio je u župi Svete Obitelji u Splitu. Od 1981. do 1984. studirao je na Papinskom biblijskom institutu u Rimu, gdje je postigao licencijat biblijskih znanosti. Od jeseni 1984. nastavio je studij u Tübingenu, gdje je izradio doktorsku disertaciju iz dogmatske teologije pod vodstvom prof. dr. Waltera Kaspera. Dok se spremao za obranu doktorske disertacije, zatekla ga je iznenadna smrt 20. lipnja 1989. u Tübingenu. Gubitak zbog njegove prerane smrti primjereno je izrazio njegov tadašnji provincijal fra Antun Badurina samim naslo‑ vom uvodnika u Vjesniku franjevaca trećore‑ daca (1989, 3): A mi se nadasmo... Marko Mišerda vrlo je osebujna osobnost. On je u svome kratkom životnom vijeku osta‑ vio dubok trag na različitim područjima svo‑ ga djelovanja. Vrijedni su spomena nadasve njegov pregalački rad na bibliografiji, zatim rad vezan za rodni kraj - nezaobilazna zbirka poljičkih isprava (Spomenici Gornjih Poljica, Split 1981, Priko 22003) te temeljita i poza‑ mašna doktorska disertacija Subjetkivnost u vjeri (Subjektivität im Glauben, Frankfurt am Mein... 1996, 575 str.). Ovaj znanstveni skup svestrano je osvije‑ tlio Mišerdin lik i djelo. Osim intelektualne darovitosti te znanstvene marljivosti i proni‑ cavosti, Mišerda je imao mnoge druge kva‑ litete, ljudske i kršćanske, koje su poželjne u svakom vremenu, a u našem današnjem na poseban način. U predavanjima su istaknute mnoge njegove kvalitete: organizirana radiš‑ nost i temeljitost u poslu, tragalačka strast za istinom, čovjekoljubivost, redovnička dobro‑ ta i jednostavnost, oduševljenost i životna vedrina u zapažanjima i prosuđivanjima. Svemu je davao osobni pečat. Nije bio ni tajanstvena, ni zamršena osobnost, nego pun vedre otvorenosti i zanosa. Fra Marko Mišerda mnogo je značio, a još više obećavao. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 65 47/2010, 1 mi od ovoga i ne treba. Tisuću devetsto pedeset i četvrta. Stao sam brojiti godine do 2004. Pa Marku je pedeseta godišnjica rođenja. Nitko nije toga znao. Niti smo ovaj susret Poljičana u tom znaku spremali. Znao je to i upriličio Onaj koji stoluje na nebesima. Izveo ovu ču‑ desnu podudarnost. Dodatak II: Ocjene/prikazi radova Marka Mišerde A) Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica CuS 16/1981, 4, 379‑380: Slavko Kovačić Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica [Izostavlja se jer je sve integrirano u noviji prilog, v. str. 74-76.] Marulić 15/1982, 1, 49‑57: Tomislav Heres Poljički spomenici i neka pitanja podrije‑ tla i razvitka glagoljskoga pisma 66 Mladi i nadareni radišnik na polju pomoć‑ nih povijesnih znanosti Marko Mišerda sku‑ pio je i objavio nezaobilaznu zbirku poljičkih isprava pod naslovom »Spomenici Gornjih Poljica« i podnaslovom »Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807 (prijepisi, regesti)«. Zbirka je VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA umnožena ciklostilom (Split 1981, 420 stra‑ nica), a izdao ju je, pod pokroviteljstvom li‑ sta »Poljica«, Odbor za organiziranje skupa o 500. obljetnici primanja (adopcije) nekih obi‑ telji iz Gornjih Poljica među poljičke didiće. Izdanjem ove zbirke Gornja Poljica na najdo‑ stojniji i na najbolji mogući način proslavljaju svoju 500. obljetnicu, a list Poljičkoga deka‑ nata »Poljica« petu godišnjicu izlaženja. Iako u Hrvatskoj ima podosta mjesta pod nazivom Poljica (Imotska Poljica, Poljica na otoku Krku i dr.), kad se govori i piše o Polji‑ cima, uvijek ili barem najčešće misli se na ne‑ kadašnju slobodnu Poljičku Republiku, koja se, prema Poljičkom Statutu iz god. 1482, prostirala jugoistočno od Splita, oko gore Mo‑ sora i njezinih primorskih ogranaka Sridivice i Vršine, »od strane počimljući od zapada i od mora, gdi sticaet se rika Žrnovica, ...gori uz riku Vrilo Žrnovice, zatim... Cetina pod Gar‑ dun. Pak niz Cetinu, sve niz riku... prid grad Omiš. Pak uz more, a niz more do Stobreča aliti uz riku Žrnovicu«. Područje Poljica, koje samo za sebe čini jednu naravnu cjelinu, di‑ jeli se na tri manja područja koja opet unutar veće cjeline čine sama za sebe manje prirodne cjeline: Gornja, Srednja i Primorska Poljica. Gornja ili zagorska Poljica, koja zahvaćaju sjeverni hrbat Mosora i omeđena su s jed‑ ne strane rijekom Cetinom, a s druge vrhom Mosora, imaju malo obradiva tla i nedovolj‑ no površinskih voda, pa tu ljudi žive i uvijek su živjeli teže nego u srednjim i primorskim Poljicima. I upravo na tim prirodnim moguć‑ nostima nebogatu području Gornjih Poljica (nekadašnji katuni Donjega i Gornjega Doca) M. Mišerda je uspio prikupiti bogatu zbirku isprava (1.184 isprave). U uvodu Mišerda s punim pravom i oprav‑ danjem ističe da su poljičke listine višestruko veoma zanimljivi hrvatski povijesni i jezični spomenici. Jer povijest Poljičke Republike, toga »ostatka Hrvatskoga kraljevstva«, hrvat‑ ska je povijest u malom. Poljički Statut, koji sve više privlači pažnju svjetske znanosti, uz Vinodolski zakon najstariji je naš pravnopovijesni spomenik na hrvatskom jeziku i 47/2010, 1 Marko Mišerda odazvao se pozivu odvjet‑ nika V. M. (vjerojatno Vicko Mihaljević) iz god. 1879, Jurja Kapića iz god. 1881, Bene‑ dikte Zelić-Bučan iz god. 1968. i Petra Šimu‑ novića iz god 1974. za prikupljanje i objavlji‑ vanje poljičkih isprava u kojima se »sačuvala zgoljna hrvaština« (V. M.) i »povjestničko blago, što miševi ćopte, i gagrice šupljaju u naših Poljicih« (J. Kapić), jer je doista po‑ sljednji čas »da se još preostali spomenici poljičke prošlosti spase od daljega uništava‑ nja i učine dostupni naučnom ispitivanju« (B. Zelić-Bučan), kako ta »prvorazredna vrela za proučavanje hrvatske povijesti: one stvarne i one jezične« (P. Šimunović) ne bi zauvijek presušila. Poslušao je i savjet Ante Škobalja da poljičke obiteljske isprave treba »sakupiti i obraditi kao izvore za povijest Poljica«. Za‑ ključak iz god. 1969. da će JAZU utemeljiti »odsjek Historijskog instituta za proučavanje Poljičke Republike« nije se do danas ostva‑ rio. God. 1980. slavila se 900. obljetnica ute‑ meljenja crkve i samostana Sv. Petar u Selu (današnje Jesenice) i nastanka glasovitoga Supetarskoga kartulara, najslavnijega poljič‑ koga i najznamenitijega povijesnog spome‑ nika hrvatskog naroda napisanoga latinskim jezikom. Tu velevažnu obljetnicu JAZU ni na koji način nije obilježila. Ostalo je da osa‑ mljeni pojedinci vlastitim trudom i troškom ostvare ono što su dužne obaviti institucije kojima je to zadatak i koje su za to plaćene. Prema Mišerdinoj gruboj procjeni do da‑ nas je za posljednjih devedeset godina objav‑ ljeno oko 300 ili možda najviše 500 poljičkih isprava (uključivši u taj broj i ponovljena iz‑ danja pojedinih isprava). U Mišerdinoj zbirci prikupljene su ukupno 1.184 isprave, dakle tri puta više od do sada objavljenih, pa ta brojka govori sama za sebe o zasluzi Mišerdinoj. Po‑ stidio je profesionalne povjesničare i službe‑ ne institucije koji u prigodničarskim zgodama pjevaju slavopojke o Poljičkoj Republici, a ne čine ništa da mladim naraštajima prikažu po‑ ljičku prošlost i slavu. U prikupljanju isprava Mišerda se ogra‑ ničio na popisivanje rukopisnih spomenika (isprava, pisama, oporuka, zapisa, kodeksa i dr. - bez obzira na sadržaj) na području Gor‑ njih Poljica, koje je područje najmanje istra‑ ženo. U zbirci je objavio sve te prikupljene isprave, kako one koje se odnose na Gornja Poljica tako i one koje je na tom području našao, a odnose se na druga poljička područ‑ ja ili su vrijedne za poljičku povijest uopće, pa i one isprave koje su već objavljene. Sam posao prikupljanja bio je mukotrpan (išao je od kuće do kuće) jer mu se na pismeni oglas o suradnji nitko nije javio (možda i zato što narod ima loše iskustvo: s povjerenjem je da‑ vao isprave pojedincima, a nisu mu vraćene, niti su objavljene niti pohranjene na javnom mjestu). Mišerdin pristup ispravama jest povijestan. On svaku ispravu nastoji što točnije datirati i odrediti mjesto gdje je napisana. Svaka ispra‑ va ima matični broj i uz njega je označeno ime vlasnika. Također je označeno da li je isprava izvorna ili u prijepisu, ili se radi o prijevodu. Neke su isprave objavljene cjelovito, a neke u više ill manje pokraćenu izvatku. Iako je u izvacima sačuvao najbitnije i najvažnije (na‑ zivi .mjesta, osobna imena, najzanimljiviji dio sadržaja), ipak je šteta što sve isprave nisu objavljene cjelovito. Posebno mi je žao što cjelovito nije objavljena pjesma »Lipo ti je od naravi, od svitlosti vičnje zraka« (str. 157, mat. br. 429). Kod svake je isprave naznače‑ no kakvim je pismom napisana (poljičkim pismom, tzv. poljičicom, ili latinicom), da li je izvorno napisana na hrvatskom jeziku ili je prijevod (s talijanskoga na hrvatski ili obrat‑ no). Bilješke uz tekst svedene su na najmanju mjeru jer Mišerda nije imao namjeru napravi‑ ti strogo kritično izdanje, već da tekst što više približi čitatelju. U ovom slučaju bilo bi bolje ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 67 47/2010, 1 u njemu je sačuvano i uzakonjeno prastaro hrvatsko običajno pravo doneseno iz zakar‑ patske, odnosno vislanske pradomovine, a možda još i iz staroiranske prapostojbine. Već stoga je Mišerdin trud nenaplativ, jer isprave koje je prikupio osvjetljuju značenje Poljič‑ koga Statuta i njegovu primjenu u društvenu životu Poljica. da je mogao prirediti kritično izdanje isprava, jer bi to znanosti više koristilo. Za širi krug čitatelja mogao se kasnije načiniti prikladan izbor. Tekst napisan poljičkim pismom Mi‑ šerda je transkribirao na svoj način (koji on u uvodu obrazlaže), smatrajući sustav translite‑ racije Šime Jurića u ovom slučaju nepriklad‑ nim, a ne pokušavajući uspostaviti tekst kako to u ovakvim slučajevima radi Anica Nazor. 68 Pismo kojim je napisana većina isprava u gornjopoljičkoj zbirci Mišerda naziva poljič‑ kim pismom ili bosančicom. Poljičko pismo (poljiška azbukvica) razvilo se izravno iz gla‑ goljice. Glagoljsko pak pismo, po mišljenju mnogih stranih i nekih naših znanstvenika (a i po mojem skromnom mišljenju), nastalo je davno prije Konstantina-Ćirila Solunskoga kojemu legenda pripisuje izum toga pisma. Već je učenik Konstantina-Ćirila Črnorizac Hrabar ustvrdio da su se Slaveni prije Kon‑ stantina-Ćirila u pismenu saobraćaju služili »črtami i rjezami«. Pod tim Hrabrovim »čr‑ tami i rjezami« neki su razumijevali rovaše koji su služili za brojenje i gatanje, dok su drugi u njima vidjeli prapočetno glagoljsko pismo. Danas sasvim sigurno možemo reći da je Črnorizac Hrabar pod »črtami i rjeza‑ mi« razumijevao slova, odnosno pismo. Da »črte« znače slova, odnosno pismo, potvrđuje nam i jedan natpis iz prve pol. 15. st. napisan glagoljičicom (hrvatskom ćirilicom ili bosan‑ čicom), koji je objavio Marko Vego (Historija Broćna od najstarijih vremena do turske oku‑ pacije, Sarajevo 1961, str. 90). Natpis se nala‑ zi na jednoj kamenoj grobnoj ploči kneza Pa‑ vla Komlinovića (umro između 1423. i 1434.) koja je služila kao postolje njegovu nadgrob‑ nu biligu (stećku). Bilig s tom grobnom plo‑ čom nalazio se na sredovječnom groblju zap. Hercegovine u Visočici (Bakrima), koja je nekada bila baština porodice Komlinovića i zvala se Prozračac (Komlinovići su bili žu‑ pani nekadašnje sredovječne župe Broćno, a Prozračac je bio njihovo sjedište). Natpis gla‑ si: »A se leži knez Pavao Komlinović na svoi plemenitoi na Prozračcu u dni voevode San‑ dala koi ga počteno i virno služaše. Učr’to, VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA učr’to na plemenitei.« Pisar (ili kovač, kako su se tada na bilizima nazivali pisci nadgrob‑ nih natpisa) riječima »učr’to, učr’to« želio je naglasiti da je on na ploči urezao slova od‑ nosno tekst natpisa. Učrtati je, znači, isto što i urezati odnosno napisati, a črta je isto što i slovo, odnosno pismo. Ovakvih potvrda ima i na drugim bilizima. Poznato je da su se u Po‑ ljicima glagoljska slova urezivala na rovaši‑ ma i na pragovima kuća, što također dokazuje da se pod črtama i rjezama Črnorisca Hrabra imaju razumijevati slova, odnosno pismo. Po Petru Skoku, riječ je črta indoeuropskoga, odnosno baltoslavenskoga podrijetla i znači potez perom, odnosno slovo ili pismo (črčka‑ ti = pisati, črčkar = polygraphus). Mladenov pristaje uz Miklošićevo izvođenje riječi rovaš od baltoslavenskoga ryti i tu riječ uspoređuje s graphum = slovo (od grč. grapho = urezati u kamen ili vosak, pisati; sastavljati knjige; napisati). Ovo, naravno, nisu i jedini dokazi o predćirilovskom podrijetlu glagoljice (vidi o tome moje rasprave objavljene u listu »Po‑ ljica« br. 1 (2)/1977, 1 (3)/1978, 1 (4)/1979, 1 (5)/1980. i 1 (6)/1981). Polazeći od pogrešne pretpostavke da su glagoljicu Hrvatima donesli učenici sv. bra‑ će Ćirila i Metoda, koji su se tobože sklonili u onaj primorski dio Hrvatske nad kojim je Bizantsko Carstvo imalo nominalno vrhov‑ ništvo, neki su mislili (a neki misle i danas) da se glagoljica širila s jadranske obale u unu‑ trašnjost, pa i takvim neutemeljenim zaklju‑ čivanjem dokazuju ćirilovsko podrijetlo gla‑ goljice. Bizant je, kažu, za razliku od Rimske crkve dopuštao na svom području uporabu i drugih narodnih jezika i pisama osim grčko‑ ga. Zaboravlja se da su glagoljicu najčešće progonili upravo probizantski biskupi s po‑ dručja tzv. Bizantske Dalmacije. Naprotiv, sačuvani spomenici dokazuju da se glagoljica najprije pojavila i rabila u unutrašnjim kraje‑ vima Hrvatske, »a ne najranije na obali i na otocima« (Ante Šupuk, Šibenski glagoljski spomenici, Zagreb 1975, str. 9). Zaboravlja se također da su Bugari baš pod pritiskom grč‑ koga svećenstva morali napustiti glagoljicu i 47/2010, 1 Od oble i uglate glagoljice počevši od 11. st. razvilo se jednostavnije pismo, koje se da‑ nas u znanosti obično naziva hrvatskom ćiri‑ licom ili bosančicom. Ovo pojednostavljeno pismo ne samo da se nije razvilo izravno iz grčkoga pisma, već nema nikakve veze ni s crkvenom ćirilicom koja je, kako rekosmo u Bugarskoj, napravljena izvorno i izravno iz grčkoga pisma. Hrvatska ćirilica ili bosančica bila je, kako kaže jezikoslovac Mate Tentor, pismo hrvatskih katolika, bogumila i musli‑ mana u Bosni i okolišnim krajevima. Od po‑ četka 12. st. njome u Bosni pišu samo katolici i takozvani bogumili ili patareni (u stvari pra‑ vovjerni krstjani, koji su zbog slabih veza s Rimom bili posebna narodna crkva), a od pro‑ pasti bosanskoga kraljevstva do našega vre‑ mena njome se služe i Muslimani. U nekim katoličkim samostanima gaji se sve do 19. st. Nisu je izbjegavali ni franjevci trećoreci, inače »tvrdi glagoljaši«. Bosanski franjevac Stipan Margitić Markovac (oko 1650-1714), pisac »Ispovidi karstjanske« u narodu popu‑ larno zvane »Stipanuša«, za hrvatsku ćirilicu, odnosno bosančicu, zabilježio je god. 1704. da »u ova slova umiju čtiti i pastiri po Bosni, po Ercegovini, po Dalmaciji«. Hrvatskom ći‑ rilicom, odnosno bosančicom, piše se ne samo na hrvatskom jugu (Poljica, Split, Brač, Ma‑ karska, na jugu do Dubrovnika i Boke, na za‑ padu do Zadra i Bihaća; njome pišu i knezovi cetinski i kliški, banovi Dalmacije i Hrvatske Hanž Frankapan i Petar Talovac; njome je napisan statut za Vlahe iz okolice Sinja koji je 1436. dao napisati Hanž Frankapan), već i na hrvatskom sjeveru (slavni branitelj Kise‑ ga Nikola Jurišić pisao je samo na hrvatskom jeziku, i to hrvatskom ćirilicom; hrvatskodalmatinsko-slavonski ban Petar Keglević potpisivao se i hrvatskom ćirilicom i glago‑ ljicom; oporuka Jurja Keglevića, najstarijega sina Petra Keglevića, napisana je hrvatskom ćirilicom; crkva sv. Kuzme i Damjana u Vr‑ hovcu, kotar jastrebarski, u drugoj pol. 17. st. imala je od knjiga jedan glagoljski misal i dva misala napisana hrvatskom ćirilicom; u jednoj njemačkoj ispravi iz Bihaća god. 1582. spominje se neki inventar »der Cierulickha oder Crabatischen sprache«). Svijest o glagoljskom podrijetlu hrvatske ćirilice, odnosno bosančice, tolika je da je Po‑ ljičani u dodatku svoga Statuta (iz god. 1665, toč. 4) nazivaju arvackim pismom. U najsta‑ rijima spomenicima hrvatskoga jezika napisa‑ nima hrvatskom ćirilicom, odnosno bosanči‑ com (Humačka ploča iz 10. ili 11. st., natpis bana Kulina iz 1185. i Kulinova povelja iz 1189., povaljski prag s kraja 12. st. i povalj‑ ska listina iz 1250. - vezani za benediktinski samostan sv. Ivana u Povljima na otoku Bra‑ ču, nadgrobni natpis kneza Miroslava iz roda Kačića u Omišu iz prve pol. 13. st., isprava bosanskoga bana Mateja Ninoslava iz 1234., list omiškoga kneza Jurja Kačića iz 1276.), miješaju se stara glagoljska slova s novogla‑ goljskim slovima hrvatske ćirilice, odnosno bosančice, grafija tih spomenika pod utjeca‑ jem je starije glagoljske grafije. S vremenom se razvilo više tipova hrvatske ćirilice, odno‑ sno bosančice: poljički (neki ga još nazivaju i poljičko-splitski), samostanski, begovski i dubrovački. Jedan oblik hrvatske ćirilice, tzv. poluustav, od 15. st. nadalje preoblikovao se u čistu brzopisnu minuskulu (kakvu poznaje‑ mo u spomenicima hrvatske ćirilice od 15. do 19. st.), kojom je napisan najstariji sačuvani rukopis Poljičkoga Statuta iz 15. st. U Polji‑ cima, kao i na području splitske i makarske biskupije, gdje je bio najviše u porabi, ovaj tip pisma bio je isključivo pismo hrvatskoga jezika u javnom i privatnom životu, dok je u bogoslužju to bilo staro glagoljsko pismo. Svijest o glagoljskom podrijetlu poljičkoga pisma nije potvrđena samo u Poljičkom Sta‑ tutu (»arvacki, da se bolje razumi«), već i u drugim javnim i privatnim poljičkim ispra‑ vama, uključujući i gornjopoljičke (arvaska slova naša, jazik rvaski, rvaska slova, pismo hrvatsko) kao i u razgovornu jeziku (hrvači‑ ca). Sam jezik također se u ispravama naziva hrvatskim (arvaski, arvaski jezik, naš jezik arvacki slavni). Zbog znanstvene jasnoće i ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 69 47/2010, 1 dati si načiniti ćirilicu, koju su oblikovali po uzoru na grčka slova. 70 neprevarljive određenosti najprikladnije bi bilo da sve tipove i oblike hrvatske ćirilice, odnosno bosančice (bosanice, bosanske az‑ bukve), općenito nazivamo općim imenom glagoljičica, a njezine podvrste poljičkoga, odnosno poljičko-splitskoga tipa, poljičicom, begovskoga tipa begovčicom, a samostansko‑ ga tipa i ostalih posebno neizraženih tipova hrvatčicom. svoj Statut koji je za njih jedini i vrhovni za‑ kon i po kojemu se vladaju u svom javnu i privatnu životu. Prva je isprava u Mišerdinoj gornjopoljič‑ koj zbirci iz god. 1524. a posljednja iz god. 1807. U zbirci nisu objavljene sve sačuvane isprave s gornjopoljičkoga područja, ima ih kod privatnika do kojih Mišerda još nije mo‑ gao doći. U bilješkama zbirke objavljene su i dvije isprave iz 15. st., jedna iz 1404. (sa‑ čuvana u prijepisu) i jedna iz 1480. (za koju se misli da je krivotvorena, ali je zanimljiva zbog povijesnih imena). U razdoblju od god. 1404. do 1807. Poljica su priznavala pet vi‑ še-manje nominalnih vrhovništava: hrvatskougarskih kraljeva (1102.-1444.), bosanskih vladara (1444. do sredine 15. st.), mletačko (od sredine 15. st. do 1540), tursko (1540.1699.), pa opet mletačko (1699.-1797.) i na‑ pokon austrijsko 1797.-1807.). Slobodna Po‑ ljička Republika prestala je postojati i Poljica se »prosuše« god. 1807., »kad porobi Vrancez Poljica«. Poslije odlaska Francuza Austrija ne samo da nije obnovila Poljičku Republiku i vratila stare poljičke slobode već je poljičku cjelinu zauvijek razdijelila i dijelove pripoji‑ la drugim područjima. Kada su u pojedinim razdobljima nominalna vrhovništva postajala i stvarna, to se uvijek negativno odrazilo na život Poljičana jer »pritisnuše daće i zla vri‑ mena«. Posljedica toga bilo je opadanje mo‑ rala, narušavanje jedinstva i društvene svijesti i povezanosti, raspad obitelji, prijelaz na dru‑ gu vjeru sa svim posljedicama neizbježivim u tadašnje doba, iseljavanje, prodaja zemlje strancima, razbojstva, krađe, otimačine, obi‑ teljske i međupoljičke svađe. No i u takvim vremenima Poljičani samosvjesno ističu u ispravama svoju nezavisnost i slobodu, po‑ nose se svojom mnogoštovanom Poljičkom Daržavom, priznaju u poslovima pravde samo Znanost još nije dovoljno obradila pitanje i značaj proteze u hrvatskom jeziku. U dopo‑ vijesnom razdoblju jezika neki samoglasnici nisu mogli stajati na početku riječi, pa su re‑ dovito ispred sebe dobivali tzv. protezu i tek s njom su se mogli izgovoriti (npr. vuzeti-uzeti, vuzda-uzda, vučitel-učitelj, joko-oko, hetoeto, Jandrija-Andrija, Jana-Ana, Jaga-Agata; od lat. aurora nastalo je zora, od astacus ja‑ stog, od agnus janje i dr.). Koliko je proteza značajna za odgonetavanje nekih neodgonet‑ nutih zagonetki, pokazuje rasprava dr. Matije Peraka »Odakle potječe ime grada Zagreba?«, objavljena u Sisku 1977. (Peraki su davnim podrijetlom Poljičani, Peraka i danas ima u Omišu.) U toj raspravi dr. Perak pomoću pro‑ tetskoga slova Z uvjerljivo dokazuje (obilato navodeći primjere) da je ime grada Zagreba nastalo od latinskoga Agria. U starijim su je‑ zičnim razdobljima i drugi samoglasnici, koji su mogli stajati na početku riječi, često do‑ bivali protezu. U starijem hrvatskom jeziku česta je bila proteza J (ostatak protetskoga slova J ispred samoglasnika iz starijih razdo‑ blja sačuvan je npr. u jesam - od esm’, Josip - od Osip’, jutro - od utro-sutra). U gornjo‑ poljičkoj zbirci pojavljuju se mnogi primjeri protetskoga J (Jivan-Ivan, jih-ih, jaspra-aspra, jeminov-eminov, juzmako-uzmako, jisti-isti, jizbroji-izbroji, jučiniše-učiniše, jim-im, jo‑ tiđe-otiđe, joporučujem-oporučujem, jiziliizili, jumijući-umijući, jimate-imate, jistan‑ cija-istancija, Jalilović-Alilović, jogan-oganj, jučinismo-učinismo, jorij-orij - orah, judriudri, jimadući-imadući, jortaci-ortaci, ji-i, jostavlam-ostavljam, jovo-ovo, jimenova‑ nim-imenovanim, jostale-ostale, jopet- opet, jotijući-otijući, jim-im, joni-oni, jimaju-imaju, VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Zbirka gornjopoljičkih isprava i posebno pojedine isprave popraćene su nužnim bilješ‑ kama. Na koncu zbirke dodano je dragocjeno kazalo koje obuhvaća imena osoba i mjesta, neke pojmove i najiscrpniji popis prezimena koja se spominju u ispravama. 47/2010, 1 Zbirka gornjopoljičkih isprava bogati je izvor za proučavanje državno-pravnog polo‑ žaja i ustrojstva Poljičke Republike, naziva i položaja njezinih ustanova, običaja i svagdaš‑ njega života njezinih stanovnika. Bolje no u ikakvu romanu ogleda se u njima život i smrt, bogatstvo i siromaštvo, radost i žalost, ponos i poraz i neuništivo slobodoljubije Poljičana. U njima se zrcale strahote ratnih stradanja, užasi kuge i glada, otpor i klonuće, ljudska nevo‑ lja i bijeda, očaj žena i djece koja su ostala bez svoga skrbnika i zaštitnika, tuga rastanka s rodnim krajem. »Mojoj nevisti Kati ostav‑ ljam kravu, i pušku i ćordu« (oporuka iz god. 1692.). »Pušku i ćordu i dolamu ostavljam Luciji« (oporuka iz god. 1700.). »Budući da je došla velika potriba od glada, onaj koga je stega veliki glad odlučija je prodati sve svo‑ je.« »Umrlo je od gladi puno čeladi i pošlo je puno čeladi u drugo kraljevstvo.« »Pritisnuše dacie i zla vrimena.« Ove oporučne ostavštine i ovaj jauk gladnih i nevoljnih govore više za svoje doba od učenih rasprava. Kao što rječito o svojem doba govori jedna isprava iz god. 1694. u kojoj se pojavljuju Luka Mandić i Smajo Mandić, vjerojatno dva brata rođena. Ali u ovim ispravama očituje se i slobodarski duh poljički, duh prkosa i samosvijesti, gla‑ goljaški duh ukorijenjenosti u svojoj zemlji, u svom jeziku i u svom narodu. Isti onakav gla‑ goljaški duh kakav zrači iz poruke Bašćanske ploče i koji se tužnom i veselom poskočni‑ com javlja u zvuku krčkih sopela, toga tajno‑ vita »glazbala iz vrimena Kira perzijskoga i Aleksandra Velikoga« (Ivo Braut) koje Hrvati donesoše iz svoje iranske zemlje Harahvatiš. POLJIČKA REPUBLIKA (Slobodna Op‑ ćina Poljica) u gornjopoljičkim ispravama na‑ ziva se Župa poljička, općina poljička, Darža‑ va Poljička, provincija poljička, općina župa poljička, nahija Poljica (»koja su carski has«, krunsko dobro), župa poljička za Mosorom, dobrostojna provincija, gospodstvo poličko, arvatska provincija Polica (god. 1807.). I uvijek pred svakim od tih naziva stoji »po‑ štovana« ili »mnogo poštovana«. STATUT poljički u ispravama se naziva zakon polički, naš zakon, zakon stari č. j. m., zakon i običaj poljički, zakon općine provin‑ cije poljičke. SKUPŠĆINA, poljički sabor, najviša za‑ jednička i vrhovna naredbodavna vlast, koja se u Poljičkom Statutu spominje pod raznim nazivima (čitava općina poljička, Poljica ku‑ pno, zbor podimni, svi za jedno, sva općina poljička, svi jedino), u gornjopoljičkim ispra‑ vama naziva se skupšćina, sva općina poljič‑ ka, sav puk provincie poljičke, puk od Poljic, sav zbor poštovane općine poljičke. Odluci skupšćine bili su podvrgnuti svi Poljičani, bez obzira na stalešku pripadnost i položaj na lje‑ stvici vlasti. OBĆENI KUPAN ZBOR POLJICA, vr‑ hovni organ vlasti, koji je, kad nije trebalo sazvati skupšćinu, 23. travnja svake godine u selu Gata ispod Gradca (u sredini Poljičke Republike) odlučivao o najvažnijim javnim poslovima (izbor ustanova vlasti zajednič‑ kih za sva Poljica: poljičkoga Stola ili Banka - poljičke vlade, velikoga poljičkoga kneza, vojvode, kančelira i prokuratora ili sudaca; primopredaja dužnosti; ispitivanje kako su dosadašnje izvršne ustanove obavile svoju dužnost; davanje razrješnice dosadašnjim iz‑ vršiteljima vlasti), naziva se u gornjopoljič‑ kim ispravama Skupni zbor poljički, zbor općeni, zbor poljiški, Skupni zbor dvora po‑ ljičkoga. Bio je to zbor svih poljičkih plemi‑ ća s dvanaest knezova katunskih i svim tzv. bosanskim (didići) i tzv. ugarskim plemstvom (vlastela), koji su bili »naznačeni od puka da čine njegov veliki zbor«. U tom zboru bilo je i pučana jer predstavnici dvanaest poljičkih ka‑ tuna (mali knezovi, katunari) nisu morali biti plemići. Ni vlastela ni didići nisu u Obćeni kupan zbor ulazili po svom stališkom pravu, nego su bili birani od puka kao predstavnici plemića. Vlastela i didići nisu bili plemstvo u feudalnom smislu, ti stališki nazivi označa‑ vali su više podrijetlo i starinu roda, u svom ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 71 47/2010, 1 jizmire-izmire, jumijući-umijući, jotiđoše-oti‑ đoše, jispliva-ispliva, jogradu-ogradu, jalitialiti, jokrajak-okrajak). svagdašnjem životu nisu se mnogo razlikova‑ li od ostalog puka. POLJIČKI STOL ili BANKA bio je za sva Poljica najviši izvršni i sudski organ vlasti, koji je obavljao najviše, odnosno najvažni‑ je, upravne i sudske poslove; bila je to dakle poljička vlada i poljički vrhovni sud. Stol se birao svake godine na godišnjem obćem sku‑ pnom zboru, a sastojao se od velikoga kneza, vojvode, kančelira i četiri prokuratora (praka‑ tura) ili suca. Pomoćni organi Stola bili su pri‑ stavi i pisari. Sve svoje poslove i ovlasti Stol je obavljao kolegijalno, a pojedinačno su nje‑ gove upravne poslove obavljali samo kančelir i pristavi prema odredbama i pod nadzorom Stola. Stol je izvršenje pojedinih svojih po‑ slova mogao povjeriti pojedinom svom članu, ali je odluke uvijek donosio u vijeću. Rad i ovlasti Stola opisani su u mnogim gornjopo‑ ljičkim ispravama, u kojima se Stol naziva najčešće Bank polički, Banka poljička, Banak poljički, Bank provincije poljičke. 72 VELIKI KNEZ POLJICA bio je najvi‑ ši izborno-predstavnički službenik Poljičke Republike i njezin najviši pojedinačni izvrš‑ ni i pravosudni organ. Velikoga kneza birao je Obćeni kupni zbor Poljica s mandatom od jedne godine. Birali su ga većinom glasova na godišnjem svetojurjevskom zboru podno brda Gradca, bacajući kamen okrugljak na ogrtač svoga kandidata prostrt na mjestu zborovanja. On nije donosio zakonske odluke za Poljica, ali je predsjedavao Obćenom kupnom zboru Poljica i Skupšćini. Morao je barem tri puta godišnje obići područje Poljičke Republike i »činiti pravdu«. Bio je ujedno i druga pri‑ tužbena instancija jer je odlučivao o utoci‑ ma protiv odluka Obćenoga kupnoga zbora. U gornjopoljičkim ispravama naziva se knez poljički, knez veliki, knez veliki od provinci‑ je Polica (poličke), knez od Polic, p. knez od provincije poličke, knez veliki od Poljic(a). U pojedinim stvarima odlučivao je ili sam (»s oblašću našega zakona i našem, zapovidamo tebi, mi, veliki knez od provincije Poljica«) ili u vijeću (»Prid nas, Ivana Čovića, kneza ve‑ likoga od Poljica, vojvodu Ivana Jerončića, i VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA ostale glavare Banka poljičkoga...«). Ivan Čo‑ vić, posljednji poljički veliki knez, »bi knez od Poljica, kad se prosuše Poljica«. VOJVODA je bio visoki poljički dosto‑ janstvenik, prvi iza velikoga kneza, zadužen za red i mir. Dužnost mu je bila brinuti se za obrambenu snagu Poljičke Republike i zapo‑ vijedati njenom obrambenom silom. Vojvoda nije morao biti plemić (vlastelin ili didić), već je to mogao biti i pučanin. Vojvoda se u gor‑ njopoljičkim ispravama naziva poštovani voj‑ voda, vojvoda od Polica, vojvoda provincije poličke. KANČELIR je bio vrhovni izvršni službe‑ nik koji je izvršavao odluke Skupšćine, Obće‑ noga kupnoga zbora i velikoga kneza Poljica. Oblikovao je odluke vrhovnih ustanova vlasti i pomagao velikom knezu pri uskladi odno‑ sa između Poljičke Republike i susjednih dr‑ žavnih vlasti. U ispravama se naziva kančilir, kančelir poštovane obćine poljičke, kančelir i prokurator od m. p. provincije poljičke, kan‑ čilir od provincije Polica, kančilir p. obćine župe poljičke, kančelir od provincije poljičke, kančelir polički, kančilir od p. obćine Polic, kančilir od m. p. provincije Polica. Kančiliri su obično bili poljički svećenici glagoljaši, jer su oni gotovo jedini pismeni i školovani. PROKURATORA (PRAKATURA) ili SUDACA bilo je dvije vrste: jedni su bili čla‑ novi poljičkoga Stola i ujedno suci vrhovnoga suda, a drugi odvjetnici pojedinih parničara. Poslovi pravosuđa na području Poljica obav‑ ljali su se kolegijalno, u svim instancijama sudilo se u vijeću, pa i u konačnoj oblasti (kada je sudio veliki knez Poljica.). U gornjo‑ poljičkim ispravama prokuratori se nazivaju: prokaratur p. općine župe poljičke, p. suci od provincije poljičke, sudac poljički, prokaratu‑ ri Skupna zbora poljičkoga, prokaratur poljič‑ ke provincije, prokuratori Banka poljičkoga, prokaratur sve općine poljičke, prokaratur p. općine poljičke, prokaratur Blažene Gospe. Od pomoćnih službenika poljičkoga Stola u ispravama se spominje čauš PRISTAV od Poljica (pristav je bio izvršni službenik vlasti, 47/2010, 1 Najvažnije isprave i pečat Poljičke Repu‑ blike pohranjivali su se i čuvali u SKRINJI OPĆENOJ. Prema ispravi iz god. 1776. »u skrini poličkoj obćenoi čuvale su se dukale s medaljama (pečatima) zlatnim, srebrnim i olovnim, ateštati na pergameni, latinske i ar‑ vacke potvrde od inkvižitura, karte latinske, arvaske i turske, zakon (statut) stari i novi, dva pečata, barjak razdrt«. Posljednja isprava u gornjopoljičkoj zbirci iz god. 1807. opisuje potragu za škrinjom kad su Francuzi zauzeli Poljica. Poljičani tada škrinju dobro sakriše i odlučiše »pria izgubit glavu nego kazat skri‑ nju«. Poljica su bila savezna demokratska zajed‑ nica selskih općina s decentraliziranim ustro‑ jem vlasti i republikanskim oblikom vladavi‑ ne. Samostalna prema susjednim državama, u nuždi su samo nominalno priznavala njihovo vrhovništvo. Poljičani su svoju samostalnost ljubomorno čuvali, ne prihvaćajući ni mletač‑ ki ni turski poziv »da smo njihovi«, već su radije bili »na naših kuća i u našem zakonu«. Poljičkim poslovima upravljali su samo do‑ maći ljudi, stranci nisu dolazili u obzir, vlast je pripadala samo Poljičanima. Poljica su sa‑ činjavala jedinstveno područje i u gospodar‑ skom i u političkom pogledu. Bila su od dav‑ nine podijeljena na dvanaest sela zvanih KA‑ TUNI (što simbolično podsjeća na dvanaest povijesnih hrvatskih plemena). Na jednom mjestu u ispravama katun se naziva i »mala knežija«. Svako je selo za svoje mjesne po‑ slove predstavljalo posebnu upravno-područ‑ nu jedinicu koja je imala svoj gospodarski temelj (pašnjake, gajeve i dr.) i svoje vlastite mjesne organe vlasti. Katuni su ipak bili me‑ đusobno povezani tako da su istupali kao di‑ jelovi jedinstvene cjeline - čitavoga područja Poljičke Republike. Na čelu svakoga katuna bio je MALI KNEZ ili KATUNAR. Sve se ovo potvrđuje i u gornjopoljičkim ispravama. O poljičkim SVEĆENICIMA u svjetlu gor‑ njopoljičkih i uopće poljičkih isprava trebalo bi napisati posebnu raspravu. Neocjenjive su njihove goleme zasluge za očuvanje glagolj‑ skoga pisma i hrvatskoga jezika u bogoslužju i za promicanje poljičice i pučkoga jezika u javnom i privatnom životu. Oni su bili duša poljičkih slobodarskih ustanova, branitelji pravde i istine, čuvari zakona i predaje. Nisu oni bili siromašni neznalice, kako mnogi tvr‑ de i misle, već školovani umnici koji su doista u punom smislu riječi služili narodu i njegovu dobru. Živjeli su s narodom i za narod, dije‑ lili su s njim dobro i zlo, glad i nevolju, tugu i veselje. Kada je kuga harala Poljicima, oni nisu pobjegli, ostali su sa svojim narodom »zatvoreni s morbanima«, tješeći i »ispovi‑ jedajući čeljad bolesnu«, uz opasnost da se i sami zaraze (što se često i događalo). Ako je trebalo, zajedno s drugima branili su slobo‑ du. Gornjopoljičke isprave nazivaju ih »kler arvatski«. Da uz motiku nisu zaboravili ni na knjigu, dokazuju njihove oporuke. U njima su popisane knjige kojima su se u životu služili: Dilo od vire, Dilo od uvana, Dilo od lubavi, Dilo od skrušena izvrsnoga, molitvenici, kni‑ ge svarh vanđelja, Ogledalo misničko, Nauk duhovni, Svitlost duše. POLJIČKI IZVANJSKI VIKAR crkvena je posebnost i neobičnost poljička. Bio je on nešto kao poljički biskup. Poljica su u crkve‑ nom pogledu potpadala pod splitsku bisku‑ piju, odnosno nadbiskupiju. Smatra se da je poljički vikarijat utemeljen oko god. 1590. jer su Turci splitskom nadbiskupu onemogućili ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 73 47/2010, 1 prije svega poljičkih sudova, i to kod sudskih poziva, kod ustanovljivanja javnih poslova gdje je nužno izraziti vjerodostojnost ugledom vlasti, u javnim poslovima u vezi s prometom nekretnina, kod izvršenja oporučnih odredbi i sl.). U gornjopoljičkim ispravama spominju se i POROTNICI (conjuratores, suprisežnici, ljudi koji polažu prisegu zajedno s optuženim ili tužiteljem; oni jamče za stranku-povodca, iako kod čina ne pribivaju kao svjedoci i oče‑ vici, jamče za čovjeka kao ličnost, a ne za dje‑ lo kao i ROTNICI-RISEŽNICI (to su po svoj prilici bili zakleti vijećnici po selima koji su rješavali manje sporove). Spominje se i neki SAVJET STARACA (»pisa po naredbi gospo‑ dina kneza i starac od sela«), ustanova koja nije još dovoljno proučena. kretanje po Poljicima. Međutim, valja se i pri‑ sjetiti da ni Poljičani nisu rado gledali splitske biskupe na svom području jer su im ovi poku‑ šali prisvojiti zemljišta i ispaše. Poznato je što se dogodilo splitskom nadbiskupu Arniru koji je svojatao neke poljičke zemlje na temelju krivotvorene isprave iz god. 1165./66. Njo‑ me je tobože hrvatsko-ugarski kralj Koloman darovao splitskom nadbiskupu i njegovim nasljednicima između ostaloga i poljička sela Srinjine, Tugare, Osić i Gata. Kad je, kako opisuje Toma Arciđakon u svom Ljetopisu, nadbiskup Arnir pošao u Poljica da zatraži za splitsku crkvu rečena imanja, zaustave ga »Nikola s braćom i rođacima svojim, koji su bili iz roda Kačića« i nakon žestoke svađe za‑ tuku Arnira kamenjem (god. 1180.). Splitska crkva proglasila je nadbiskupa Arnira blaže‑ nim, a Poljičani mu, tko zna zašto, posvetiše jednu crkvu nedaleko od sela Dubrave. Bilo kako bilo, tek Poljičani su dobili posebnoga crkvenoga poglavara. Pod izvanjskoga vikara je, osim Poljica, potpadala i Radobilja (Rado‑ bilju je činilo pet sela koja graniče s Poljici‑ ma). Tako su Poljica pored političke stekla i crkvenu samostalnost. Izvanjski vikar nije u Poljicima uređivao samo crkvene stvari nego i općenito društvene (moralne). Svake godine pribiva izboru velikoga kneza poljičkoga, pa u slučaju neodlučnoga broja glasova odlučuje tko će biti velikim knezom. Vodi tromjesečne svećeničke skupštine. Najčešće se predstavlja kao kapelan nekoga sela. Vikar ima svoga taj‑ nika, pratnju kad obavlja vizitaciju i vlastiti pečat. Ugledna je i veoma značajna osoba u poljičkom društvenu životu. Izvanjski vikar naziva se u gornjopoljičkim ispravama: vi‑ karji Poljic i Radobilje, vikar obćeni, vikarji izvanjski splicke daržave, Skupa Arvatsko‑ ga Daržave Splitske Vikar izvanjski, vikarji izvanski Polic i države izvanjske, namisnik izvanjski. 74 Od NOVČANIH VRIJEDNOSTI gornjo‑ poljičke isprave spominju ove novce: muce‑ nig ili mucunig (vjerojatno nazvan po mletač‑ kom duždu Alvižu Mucenigo, koji je jedno vrijeme bio mletački general od Dalmacije i VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Albanije), tolor (austrijski taler, srebrni no‑ vac, teško mu je odrediti vrijednost), groš, ja‑ spra (aspra, sitan srebrni novac, novac uopće), libra (mletačka libra, tal. lira, u koju ide 20 solda po 12 din), bolenač (bolanča, mlet. ba‑ lanza, tal. bilancia, sitan novac koji je vrijedio manje od dinara), soldin (ili sold, dvadeseti je dio mlet. libre), zlam (zlatni?) kular, orlak (orljak ili orlica, austr. novac nazvan po liku orla, vrijedio je nešto više od 5 beča), dvitac ili dvizac, dukat, cekin, pijašter, taljir (talir) u srebru (prema ispravama vrijedio je 24 libre), gazet(a), dinar (u juž. Hrvatskoj dvanaesti dio soldina), pinez (vjerojatno isto što i dinar), beč (tal. bezzo, sitan mletački novac u vrijed‑ nosti pola soldina). Od MJERA spominju se kaba (kabao), oka, kvarat, šestakinja, uborčić, varićak. Od ŽENSKOGA RUHA I OPREME spo‑ minju se: suknja, zubun, svitan, oplečina, ru‑ bina, kanica, marama vezena, srebrni priba‑ dač, pandija, brnjica (i barnjica od postave), tanga od sukna, konac otangati, postav, trama, sadak od pana modroga paduvana, pregljača, pasovi, torba, obuća, pandila s bubakom, tra‑ versa, oplečina aliti košula bila ženska, šudar tanki. Od BLAGA, HRANE i PIĆA spominju se: ovce, koze, kokoši, pulastra (pilići) brašno, sir, paršut, kobasice, pleće prašće, pogača. Gornjopoljičke isprave obiluju još i mno‑ gim drugim zanimljivostima. Obavješćuju nas o sporu između Poljica i Omiša. O kupnji i prodaji zemlje »u vrime gladno« i u vrijeme negladno. O kupi ili plemenšćini (nasljedno dobro, zemlja). O imenima poljičkim u tur‑ sko doba, o turskim propusnicama, o efendiji kliškom i poljičkom i o Turcima koji nose hrvatska prezimena. O didini, bašćini, ku‑ povšćini i prodavšćini. O didićima i puku od Poljic. O privrednome principu mletačko‑ me. O biblijskim rodoslovljima: Lovre i Ana rode Lovru, Lovre Ivana, Ivan Lovru, Lovre rodi Barnu Barnabu. O blizu rodu (bližik, bližika). O brojenju: jedanajest, drugonaj‑ est, trećanajest, četarnajest. O glagoljaškom 47/2010, 1 Kada je Austrija pridobivala Poljičane za borbu protiv Francuza, umiljavala im se je ljubazno i preljubazno: »Kuratom i kapela‑ nom, da se dostoje... i nastoje puk sebi pod‑ ložan uzbuditi na svako dobro dilo i molitve za mir i dobro obćeno cesara i kralja naše‑ ga... da se čine prosesjun prid s. misu u vrime rata. Gospodo kurati i kapelani odma skočite sarcem gorućim, dilom viđenim... za da Bog dade mir i blagoslov našem svetom kralju i cesaru i njegovoj vojsci, da more odoliti i pri‑ dobiti svoje neprijatelje.« U pogledu poljič‑ ke slobode i njihovih stoljetnih prava dana je »sveta odluka od priuzvišenoga kralja, da stvari imadu stati u stanju u komu se nađoše u čas čestita ulazišća cesara kralja«. A kada je Austrija god. 1813. stvarno i na Bečkom kongresu god. 1815. i pravno dobila Poljica, ukinula je odmah poljičke slobode. Tako su vjerna Poljica za nagradu dobila ono što drugi dobivaju za kaznu. Marko Mišerda već se uspješno okušao u ovakvoj vrsti posla kao što je ovo izdanje zbirke gornjopoljičkih isprava. U listu »Polji‑ ca« (god. IV, broj 1(4), Gata 1979) objavio je članak »Inventar poljičke škrinje obćene iz godine 1776«. U časopisu »Croatica christia‑ na periodica« (god. VI, broj 5, Zagreb 1980) objavio je »Osamnaest dokumenata o poljič‑ kim glagoljašima (1613-1652)«. Nadajmo se da neće sustati u tako važnu poslu. Očekuje‑ mo da će nas ponovno obradovati novim dje‑ lom o Poljicima. Jer svakome od nas dužnost je umnožiti talente koji su nam darovani. GK 20/1981, 21, 13: Ivan Golub »Ovo neka se zna« Marko Mišerda: Spomenici Gornjih Poljica. (Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica god. 1807 prijepisi, regesti) Split 1981. Narudžbe kod autora: Trumbićeva 13, Split. Cijena 500 din. Riječima »Ovo neka se zna« započinju mnoge listine iz drevnih Poljica, seljačke republike što se stere od Cetine preko Mosora do mora. Mnoge isprave, često imovinske prirode, što su ostale po poljičkim obiteljima, postale su neznane. Do nedavna, Marko Mišerda se, naime, dao na bilježenje rukopisnih spomenica na području gornjih Poljica (a Gornja se Pol.jica prostiru od Cetine do vrha Mosora). Propitkivao se kod koga ima starih pisama i sam obišao gotovo cijelo to područje, dokumente posuđivao, prepisivao (transliterirao s bosančice) i vraćao vlasnicima. Te i još neke druge listove objelodanio je u omašnu svesku od 420 stranica. Izdavač je »Odbor za organiziranje skupa o 500. obljetnici primanja nekih obitelji među poljičke didiće« pod pokroviteljstvom lista »Poljica«, Donji Dolac. Ova zbirka dokumenata, koja ide od 16. do 19. st., nije samo povijesna građa nego i jezični spomenik. Iz listina se vidi kako se razvijao život minulih vremena među stanovnicima poljičke republike. Od osobitog je značenja izraz, domaći jezični izraz. Bogata je hrvatska terminologija, a pojedine isprave pravi su književni biseri. Kneževi zapisi o kugi zapravo su pjesma ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 75 47/2010, 1 utjecaju na slog isprava (»Počelo skazanje iz ujme parnice...«). O ispravama koje su napi‑ sane u razgovornu dramatskom obliku, pravi sočni životni dramoleti. O pravu žena »kako Statut zapovida, da nisu mužovi gospodari ženstvom zaminiti, ni prodati, ni darovati brez njihove volje«. O receptu za liječenje sljezom i maslom. O kugi u Poljicima »koja je donese‑ na iz turske zemlje iz Skoplja«. O zdravstve‑ nim propusnicama za odlazak s područja za‑ raženoga kugom. O popisima umrlih od kuge. O banu Mladenu Šubiću. O tome kako su se sastala »sva plemenita gospoda bosanska po‑ lička, didići, na zboru za gospodstva poličko‑ ga (1772)«. O beštimadurima (psovačima) i o strogim naredbama protiv beštimadura. O proglašenju naredbi puku u crkvi za velike mise. I još o mnogočemu drugom što je vri‑ jedno pročitati i proučiti. »Pisa pravo u viru. Ovo neka se zna.« tužaljka, a molbe zakinutih sirotica da ih zaštite pravi su književni plač. Hoteći listine učiniti čitljivima, Mišerda ih je dostupno transliterirao i, kako sam veli, nije »išao za tim da napravi kritičko izdanje dokumenata u strogom smislu riječi«. Posredovao nam je dragocjene poljičke listine »Ovo neka se zna«. AKSA 1981, 40, 4: [Ivan Golub] Izašla zbirka dokumenata o Poljicima Mnoge isprave, često imovinske prirode, što se nalaze po poljičkim obiteljima, ostale su do sada neznane. Marko Mišerda se me‑ đutim dao na bilježenje rukopisnih spomeni‑ ka na području Gornjih Poljica (a Gornja se Poljica prostiru od Cetine do vrha Mosora). Propitkivao se kod koga ima starih pisama i sam obišao gotovo čitavo područje, doku‑ mente posuđivao, prepisivao (transliterirao s bosančice) vraćao vlasnicima. Te i još neke druge listine objelodanio je u omašnu svesku od 240 stranica: Marko Mišerda, Spomenici Gornjih Po‑ ljica, Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica godine 1807. (pri‑ jepisi, regesti), Split 1981. Izdavač je Odbor za organiziranje skupa o 500. obljetnici primanja nekih obitelji među poljičke didiće, pod pokroviteljstvom lista “Poljica”, Donji Dolac. Ova zbirka dokumenata, koja ide od 16. do 19. stoljeća, nije samo povijesna građa nego i jezični spomenik. Iz listina se vidi kako se odvijao život minulih vremena među stanov‑ nicima ove republike. Bogata je također hr‑ vatska pravna i crkvena terminologija. 76 Hoteći listine učiniti čitljivima Mišerda ih je s bosančice transliterirao na latinicu. I, kako sam veli, nije “išao za tim da napravi kritičko izdanje dokumenata u strogom smi‑ slu riječi”. Prikupio je, posredovao je rasprše‑ ne listine poljičke. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Slavko Kovačić Proslov Prerano preminuli i nikad prežaljeni fra Marko Mišerda, svećenik redovničke zajed‑ nice III. samostanskog reda sv. Franje, teolog i zaljubljenik zavičajne povijesti, nije bio prvi u traženju, proučavanju i objavljivanju poljič‑ kih dokumenata, vrela za povijest proslav‑ ljene “poštovane župe Poljic” kojoj poslije zalaza njezina specifičnog nutarnjeg uređenja neki nostalgično dadoše naslove “republike” i “seljačke knežije”. On je na uvodnim stra‑ nicama zabilježio ukratko, ali pomno, dosa‑ dašnje takve planove i ostvarenja od sredine 19. stoljeća do naših dana. Nanizao je imena zaljubljenika u stare požutjele listove ispisane ponajviše slovima poljičke bosančice, a sta‑ rim hrvatskim govorom svoga krševitog kra‑ ja: Andrije Stazića, don Petra Škarice, Alfon‑ za Pavića, don Ivana Pivčevića, don Mirosla‑ va Vulića i drugih kojima su se u drugoj po‑ lovini 20. stoljeća pridružili Vladimir Mošin i Benedikta Zelić-Bučan. 47/2010, 1 Historiografija se danas ne može zaustaviti na zanimanju za careve, kraljeve, vojskovođe, velikaše, pape, biskupe itd., o kojima pišu sta‑ re kronike, ljetopisi, dnevnici, uspomene, čija se imena pojavljuju u diplomatičnoj građi i na natpisima uklesanim na njihovim spomenici‑ ma i javnim zgradama. Nju i te kako zanima život i položaj srednjih i nižih slojeva društva, kakvi su bili i naši poljički težaci i pastiri, ma‑ kar su i oni u velikom broju nosili plemićki naslov primjeren odvjetcima starih hrvatskih obitelji slobodnih seljaka. Historijski podaci o životu, radu, običajima, uredbama itd. tih “nižih” slojeva mogu čak biti zanimljiviji i važniji od davno proučenih i upotrijebljenih o “velikima”. U slučaju Poljica to se očito po‑ kazuje u velikom znanstvenom zanimanju za uredbe Poljičkog statuta i za cijeli kompleks pitanja iz poljičke prošlosti, o kojima su u no‑ vije vrijeme raspravljali i inozemni učenjaci na raznim stranama svijeta. Naravno, i kad je riječ o poljičkim doku‑ mentima, treba razlikovati one koji su od op‑ ćeg značenja od drugih koji imaju samo lokal‑ no, važnije od manje važnih, i dati prvenstvo najvažnijima: ali spasiti treba sve, a proučiti što više. Mišerda u svojoj knjizi donosi, što u kratkom regestu, a što u cijelosti, gotovo 1.200 raznih dokumenata. Važno je napome‑ nuti da je većina tih spisa u privatnom posjedu raznih pojedinaca i prema tomu na najboljem putu da se rasprše kojekuda ili zbog nezašti‑ ćenosti propadnu. Što je ušlo u ovu zbirku, pa makar i samo u kratkom regestu, u bitnome je spašeno i osigurano za sadašnje i buduće istraživače. Tko se nije bavio sličnim poslom jedva može zamisliti koliki je trud priređivač ulo‑ žio, dok je ovako opsežnu, a raspršenu gra‑ đu pronašao, pročitao, pobilježio, prepisao, proučio, kronološki poredao, obradio, te za prvo ciklostilsko izdanje još i otipkao na ma‑ trice (umnažanje na ciklostilu obavili su don Ivan Dagelić i s. Stela Mijić). Trud je oko toga skromnog izdanja bio tako velik, da ga je mogla poduzeti i nadvladati samo isto tako velika zanesenost za starine rodnoga kraja. To više što su i Mišerda i njegovi tehnički po‑ magači radili dobrovoljno i posve besplatno. “Odbor za organiziranje skupa o 500. obljet‑ nici primanja nekih obitelji među poljičke di‑ diće..., Donji Dolac 1482-1982”, kao izdavač toga prvog izdanja, odlučio se u tom trenutku na takvo, jer nije bilo moguće namaći novčani iznos za tiskanje! Ovo novo izdanje tiskom hvalevrijedan je pothvat, napose ako ga shvatimo kao trajan i zaista primjeren spomenik autoru, tomu neo‑ bičnom ljubitelju znanosti, koji u svom mla‑ denačkom zanosu i snazi nije ni opažao da su ljudske sile ograničene pa ih je prebrzo i pre‑ rano, nažalost, istrošio, a toliko se od njega s pravom očekivalo. U knjizi se najprije u Uvodu obrazlaže po‑ treba izdanja, način obrade i transkripcije. Za‑ tim su donesene kratice vlasnika spisa, kratice vrela i literature i ostale kratice. Dokumenti su raspoređeni kronološki po stoljećima, go‑ dinama, mjesecima i danima. Svaki od njih ima svoj redni broj, oznaku vremena i mjesta i oznaku (siglu) vlasnika. Na kraju je u dva dodatka doneseno još dvadesetak dokume‑ nata koji su u dugom nizu od 1 160 dokume‑ nata glavnog dijela pri tipkanju bili slučajno ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 77 47/2010, 1 Dok su prijašnji izdavači priređivali ve‑ ćinom samo probrane dokumente od osobite važnosti za povijest Poljica kao cjeline, pa i za hrvatsku povijest općenito, Mišerda je su‑ zio područje na Gornja Poljica, a izbor do‑ kumenata proširio, ili bolje reći išao za tim da barem u kratkom sažetku, regestu, donese bitni sadržaj što većeg broja gornjopoljičkih spisa. Da je to bilo fizički moguće, bili bi u taj izbor ušli svi postojeći. U ovom slučaju mora mu se dati pravo. Kamo sreće da je to netko i davno prije učinio za Gornja Poljica i za sve druge dijelove Poljica i nekadašnjih su‑ sjednih “knežija-župa” Radobilje i Primorja. Koliko je i vrlo vrijednih dokumenata s vre‑ menom odatle nestalo (pa i samo u II. svjet‑ skom ratu!), a s njima krupnijih i sitnijih, ali uvijek dragocjenih kamenčića za mozaik naše prošlosti. preskočeni. U transkripciji i obradi Mišerda se s pravom odlučio na jednostavniji postu‑ pak i znanstveno-popularnu metodu. Tako je izdanje pristupačnije većem broju čitatelja, a ne gubi znanstvenu razinu, jer je postupak ja‑ san, dosljedan i točan. Knjiga Spomenici Gornjih Poljica i sama je za sebe pravi spomenik i svom autoru, kako već rekosmo, ali i daleko šire, jer će u mnogim obiteljima Dočana, kako popularno zovemo žitelje Gornjih Poljica, a zacijelo i u privatnim i javnim bibliotekama izvan Poljica čuvati us‑ pomenu na tisuće unutra poimence spomenu‑ tih naših marljivih težaka i njihovih poljičkih dužnosnika: velikih i malih knezova, vojvoda, prokaratura, kančelira, župnika i kapelana, go‑ tovo sve od reda također žilavih i ponositih težaka, samo nešto istaknutijih, pismenijih i u javnim poslovima okretnijih. Čuvat će uspo‑ menu na tolika imena, prezimena i “pridivke”, davno nestale i još postojeće, na njihove kuće, “gore i vode”, “podvornice i krajca”, “gajeve”, “pasike”, “oranice i vrtle”, “vlake”, “drvo i ka‑ men”. Sve kad se i ne bi radilo o povijesnim izvorima, nego o samo unutra sadržanom je‑ zičnom i onomastičkom blagu, ovo bi izdanje imalo svoje potpuno opravdanje. Split, na blagdan sv. Klementa 23. studenoga 2002. HS 9/2003, 423, 24 Petar Bašić Pisani spomenici Gornjih Poljica Marko Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., XIX + 659 str. 78 Knjiga Marka Mišerde (1954.-1989.) “Spo‑ menici Gornjih Poljica”, prvotno objavljena ci‑ klostilom (Split 1981.) i u ograničenom broju primjeraka (280), pojavila se nedavno, u po‑ nešto proširenom obliku, i u tiskanom izdanju. To novo izdanje priredio je Ivan Banić, koji je i urednik niza u kojem se knjiga pojavljuje kao druga po redu: Biblioteka “Gradac”, izd. Udru‑ ga Poljičana “Sv. Jure” ‑ Priko. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Prvo je izdanje u više navrata predstavlje‑ no hrvatskoj javnosti pa je zato ovdje dosta kratko podsjetiti o čemu je riječ, a više se za‑ držati na novostima novog izdanja. No da bi zainteresirani mogli saznati i više, spomeni‑ mo i prikaze/ocjene prvog izdanja: Ivan Go‑ lub, Ovo neka se zna, Glas Koncila 20/1981, 21, 13; Slavko Kovačić, Knjiga o spomenicima Gornjih Poljica, Crkva u svijetu 16/1981, 4, 379‑380; Izašla zbirka dokumenata o Poljicima, AKSA 1981, 40, 4; Tomislav Heres, Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka glagoljskog pisma, Marulić 15/1982, 1, 49‑57. Novo izdanje prenosi u cijelosti sadržaj pr‑ vog izdanja, a to su kratak autorov Predgovor (str. VIII), zatim Uvod (IX‑XVII), u kojem vrlo precizno i pomno smješta svoj rad u kon‑ tekst dotadašnjih nastojanja i tumači vlastiti pristup. Zatim dolazi središnji dio: oko 1200 dokumenata s područja Gornjih Poljica iz XV.‑XIX. st. poredanih kronološkim redom. Nakana je autorova bila uzeti u razmatranja sve pisane spomenike do kojih dođe, bez ob‑ zira na njihov sadržaj, i donijeti ih u prijepisu ili barem u kratkom sažetku (regestu). Pristup je sasvim ispravan jer svi ti spisi odražavaju život toga kraja, a osim povijesti i druge će struke naći u njima zanimljivih podataka, po‑ najprije jezikoslovlje. Dva dodatka (24 dokumenta) prenesena su onako kako je bilo u prvom izdanju. Priređi‑ vač se, očito, nije usudio dirati u ustrojstvo knjige, premda su se ti tekstovi mogli staviti ondje gdje dolaze po kronološkom redu (mo‑ gla se samo zadržati numeracija sa «a» i ništa se ne bi remetilo). Te je dokumente naime au‑ tor naknadno uvrstio pa je u već složeni tekst mogao samo umetnuti naznaku “Vidjeti Do‑ datak /na kraju/”, a za neke dokumente nije mogao ni to pa je uz Dodatak 2 to naznačeno u bilješci (novo izdanje međutim prenosi i tu napomenu ‑ str. 505). A sada i o novostima novog izdanja. Proslov knjizi (V‑VII) napisao je povjesni‑ čar Slavko Kovačić. To je neznatno izmije‑ 47/2010, 1 U Prilogu (569-658) objavljeno je nekoli‑ ko Mišerdinih članaka s tematikom vezanom za Poljica, a koji su bili objavljeni drugdje. Izostala je naznaka o prvom objavljivanju pa će, tko to ne zna, zacijelo misliti da je sve to kao “Prilog” objavljeno već u prvom izdanju. Zato ovdje navodim te članke s naznakom gdje su prvotno objavljeni (u novom izd. ti su tekstovi na str. 571‑646): Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613‑1652), Croatica Christiana Periodica 1980, 5, 79‑107; Inventar poljičke škrinje obćene iz godine 1776., Poljica 4/1979, 90‑92; Prezimena Gornjih Poljica, Poljica 8/1983, 69‑77; Erberova Povijest Poljica sto godina poslije, Poljica 11/1986, 45‑50; Iz političke aktivnosti Poljica god. 1797/99. (Rukopis NSB R 5751), Poljica 12/1987, 25‑35. Kao svojevrstan pogovor i ujedno zadnji tekst u Prilogu objavljen je tekst Petra Bašića O životu i djelu Marka Mišerde (647‑658) ‑ o životu kratko, ali sa svim bitnim podacima, a bibliografija je cjelovita. Kad se u novom izdanju ništa nije htjelo mijenjati, opravdano je upitati je li tekst, pri‑ premajući ga za tisak, trebalo iznova prepisa‑ ti ili je radije trebalo tražiti neki drugi način, neku vrstu preslikavanja. U točnost prijepisa ne treba unaprijed sumnjati, ali imamo li na umu preobilnost građe i prezahtjevnost teksta za prepisivanje te loša iskustva i s mnogo ma‑ nje zahtjevnim tekstovima, određena dvojba neizbježno ostaje. Nesavršenosti koje su spomenute ne uma‑ njuju ovaj veliki izdavački pothvat, a novo izdanje i više od dvadeset godina nakon prvo‑ ga ima svoje opravdanje. Knjiga će sada biti dostupna širem krugu znanstvene i kulturne javnosti, a zadržava i svoju prvotnu nakanu: s jedne strane da smanji oskudicu objavljenih vrela i s druge da predusretne zbiljsku opa‑ snost od uništenja i onih ostataka što se još uvijek čuvaju (usp. autorov Predgovor, str. VIII.). P.S. (21. siječnja 2010.): U Mišerdinoj ostavšitni sačuvana su dva primjerka ciklostil‑ skog izdanja, jedan je posve čist, a na drugom je autor rukom nešto ispravljao i dodavao. Na tom se primjerku nije potpisao, što je redovito činio na knjigama koje je kupovao. Samo je napisao na hrptu kemijskom olovkom: M. MIŠERDA Spomenici Gornjih Poljica Ostalo mi je u sjećanju da je ispravaka bilo više te da bi to morao biti neki drugi primje‑ rak. Sjećam se također da sam o tim isprav‑ ljanjima govorio priređivaču izdanja za tisak Ivanu Baniću, no nisam siguran, a nije ni on, jesam li mu taj primjerak i dostavio. Kad se bolje pokušam prisjetiti, čini mi se vjerojat‑ nijim da nisam i da je ovaj primjerak koji mi je pri ruci treba smatrati autorskim. Iz njega su pogrješke ispravljene u tiskanom izdanju, a većina nije. Zato ću ovdje navesti sve autor‑ ve vlastoručne zapise (nisu uvijek po srijedi pogrješke, često su to i dopune; sve je pisano običnom olovkom, a ovdje se prenosi podcr‑ tavanjem): Str. VIII (2XIV), u odlomku «Iza datiranja…» Iznad riječi «datiranja» zabilježeno: nije vođeno računa o mletačkom načinu, čini se da o tom ni Poljičani nisu vodili računa Iz zabilješke na margini na str. X možemo zaljučiti da su tehničke mogućnosti diktirale uporabu nekih znako‑ va: umjesto vodoravne crte upotrijebilo bi se, čini se, znak za dugosilazni naglasak nad slovima o i z j Str. X, r. 15. od kraja (2XV, r. 4. od kraja) ispravljeno: navodnicima – navodnici > zagradama – zagrade Str. X, r. 9. od kraja (2XVI, 1), iza «cinac» dodano: «intimacija/intimati». Str. XVII, u bilješci 35 (2XVI, bilj. 36) iza /Luč/ doda‑ no: -> 631 Str. XVII, na kraju bilješke 37 (2XVII, bilj. 39) dodano: -> Slavkov rad Str. 2, br. 4: Jurjevića > Jurkovića (ovo popraljeno i u 2. izd.) Str. 25, br. 67, napomena, r. 1: Objavio + cjelovito (ispr. i u 2. izd.) Iza br. 70 72 75 116 dodano rukom: 70a 72a 75a 116a: Dod. 2 (u 2. izd. to nije uneseno) Uz br. 159 opaska: apokrif «Život Adama i Eve» (?) -> Hercigonja, Sred. knjiž. 320ss HKSVijeka 161ss Br. 196, predzadnji red: III > II (i u 2. izd.) Uz br. 260 dopisano s lijeve str. 239 Br. 470, zadnji red: Pispisan > Potpisan (u 2. izd. pre‑ pisano s tom pogr.) Br. 522 posve prerađen. Umjesto «XVIII. st. POLJI‑ CA» napisano: «18.5.1755. Mleci»; umjesto «anoni‑ ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 79 47/2010, 1 njen tekst njegove recenzije objavljene u CuS 16/1981, 4, 379‑380. mni svećenik» napisano «don Tadija Čotić»; uz «piše» precizirano «don Luki Bašiću» (kod obojice u Kazalu unesen ovaj broj, 522). Na kraju jedinice upućuje: -> F. IVANIŠEVIĆ, Poljica (1987) 718-21 (uvod i tekst spisa) Kod br. 523: ->526 Br. 530, r. 3: starac ovo > starac ovo: (u 2. izd. pogr. ispravljeno - starac: ovo) Br. 560-561: za nadnevak 17 u br. 561 upućuje na pret‑ hodni broj, tj. u br. 561 spominje se dokument br. 560 U br. 596, zadnji red: podcretano -> podcrtano (u 2. izd. preuzeta i ta pogrješka). Br. 602, r. 3: godine 1482. > (godine 1482. upisani!) U br. 622 ispred oznake II opaska: -> napraviti ovdje registar tih prijepisa Kod br. 631 upućuje na bilj. 35. U istom br. za Pili‑ pa (Mišetića) bilježi na margini: valjda zbog Pilipović = Mišetić / ako je to točno, onda Mišetić = Milošić [->Bosna] Na kraju br. 646 opaska: - nisu doneseni posebno (!) U br. 711 za god. 1780 stavljeno 79(?) Uz br. 818 na rubu opaska: u bilj. identificirati knjige! Br. 831, na kraju: in Caratere Serviano/ (olovkom pod‑ crtao ‘Serviano’) Uz br. 982 napomena: račun (trošak) SGP 905 U Kazalu: BOŽANOVIĆ > BOŽANOV (tako i u 2. izd.) Za ČOTIĆ – don Tadija: dodan br. 522 Dodana natuknica: HRVATSKI [jezik] 352 818 (tako i u 2. izd.) Kod LEKIĆ precrtan broj 278, a kod LETIĆ dodan (tako i u 2. izd.) U br. 1040 uz Dodatak na rubu napisano NAŠI; druga opaska nejasna na što se odnosi U Kazalu (str. 385-) ARSOVIĆ dodan br. 63 Uz ATMAČA dodano = Akmačić? Uz BAŠIĆ – don Luka dodan br. 522 Kod DOMJANOVIĆ dodan br. 232, a kod DUJ‑ MOVIĆ izbrisan U PAVIĆ-STRIČEVIĆ dodan br. 1121 Dodana natuknica: Poljica – rkp. Statut 430 Druga ispravljanja nejasna. Slobodna Dalmacija 16.3.2004.: Ivan Ugrin Spašeni od zaborava 80 Kad sam, znatiželjan, počeo pregledavati ono što je o Poljicima napisano, nisam ni slu‑ tio kako će me put odvesti. Tako je još 15. lipnja 1981. u mjestu Dolac Gornji - Rudine zapisao dr. fra Marko Mišerda, kad je u ci‑ klostilskom izdanju prvi put objavio opsežno djelo Spomenici Gornjih Poljica. Prošle je go‑ VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA dine ta knjiga u izdanju Udruge Poljičana Sv. Jure - Priko izišla tvrdo ukoričena na više od 650 stranica. Riječ je o pisanim spomenici‑ ma na području Gornih Poljica do propasti Poljičke kneževine 1807. godine (prijepisi, regesti), koje je za tisak priredio mr. don Ivan Banić, dugogodišnji prijatelj fra Marka Mišer‑ de, kojeg je iznenadna smrt zatekla 20. lipnja 1989. u Tübingenu dok se spremao za obra‑ nu doktorske disertacije kod prof. dr. Waltera Kaspera, danas kardinala Svete rimske crkve. Mišerda se rodio u Rudinama 5. listopada 1954. Osnovnu školu pohađao je u rodnom kraju, a klasičnu gimnaziju završio je kod fra‑ njevaca trećoredaca u Odri. U Zagrebu je na KBF-u diplomirao teologiju i tu je zaređen za svećenika 1980. godine. Tri je godine studi‑ rao na Papinskom biblijskom institutu u Rimu i postigao magisterij. Nakon smrti objavljeno mu je njegovo najzamašnije djelo, doktorska disertacija pod naslovom Subjektivität im Glauben. Među najznačajnije radove spada i ova knjiga o ko‑ joj je ovdje riječ. Predstavljajući Mišerdine Spomenike Gornjih Poljica u Splitu, crkveni povjesničar dr. don Slavko Kovačić kazao je kako se radi o hvalevrijednom pothvatu u koji je autor, motiviran ljubavlju prema rod‑ nom kraju, uložio mnogo truda i vremena u osvjetljavanju i očuvanju pisanih dokumena‑ ta na području Gornjih Poljica. Fra Marko je sakupio oko 1200 raznih dokumenata, neke u cijelosti, neke u regestu. Mukotrpno je pro‑ nalazio raspršene spise u privatnom posjedu poljičkih obitelji, pročitao ih, proučio, pobi‑ lježio, prepisao, kronološki poredao i priredio za tisak. Prema Kovačićevim riječima, na taj su način brojni dokumenti spašeni od zabora‑ va te postali nezaobilazan temelj i polazište za neka buduća istraživanja. Prvi je u knjizi prijepis dokumenta iz Do‑ njeg Doca, kako Vladika, žena Šimuna Goji‑ ća prodaje zemlju don Martinu Jurkoviću. “U ime Bož’že. Lit Gospodinovi tisuću i petsat i dvadeset i četvarto tekući”, dakle iz 1524. go‑ dine. Tu je, među ostalim, i prijevod isprave mletačkog providura Marka Antonija Dieda, 47/2010, 1 Ukratko, riječ je o zaokruženom djelu ko‑ jim je autor podigao spomenik svome rodnom kraju, ili kako je napisao don Slavko Kovačić u Proslovu, knjiga je pravi spomenik svome autoru, koji je na svjetlo dana izložio uspome‑ nu na brojne marljive poljičke težake i poljič‑ ke dužnosnike: knezove, kančelire, župnike ... “Čuvat će uspomenu na tolika imena, prezi‑ mena i pridivke, davno nestale i još postoje‑ će, na njihove kuće, gore i vode, podvornice i krajca, gajeve, pasike, oranice i vrtle, vlake, drvo i kamen ...” 47/2010, 1 koji 15. listopada 1723. iz Zadra potvrđuje Mocenigovo izuzimanje Poljičana od pla‑ ćanja brodarine pri prelaženuu Cetine da bi obradili svoju novu zemlju. I tako redom do posljednjeg dokumenta datiranog 25. svibnja 1803. u Srijanama, u kojem “Ivan Žuljević za‑ vni Šipalo i njegova žena Mande prodaju nje‑ zinoj braći Antonu i Petru Tadiću 5 kom ze‑ mlje za 96 groša i libru, sve njezina dijela...” Uz precizna kazala, u knjizi je i nekoliko pri‑ loga, među kojima i popis vlastelinskih i di‑ dićih obitelji, popis katuna i njihovih župnih crkvi, te popis poljičkih Velikih kneževa od 1537. do 1799. godine. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 81 CuS 20/1985, 1, 102-103: Ivan Štambuk Hrvatska znanstvena Biblija (Uz osvrt Marka Mišerde, CuS, br. 1, 1985, str. 102-103) U prikazu Grubišićeva »Starog Zavjeta« Mišerda se osvrnuo s nekoliko rečenica na pokrenuti niz HZB (Hrvatske Znanstvene Bi‑ blije), pozdravio ga je i dao nekoliko sugesti‑ ja: Veseli me što on smatra HZB zajedničkom stvari čitave naše hrvatske javnosti. On bi že‑ lio da ona zainteresira što veći broj suradnika, od kojih će svaki dati svoj doprinos prema svojim mogućnostima, te da bi odgovarala svom nazivu i svojim ciljevima - da bude pra‑ va hrvatska znanstvena Biblija. Mišerdine su sugestije prilično kratke i sa‑ žete, ali zaslužuju svaku pažnju, jer su pune sadržaja. On primjećuje na prvome mjestu da bi nam trebalo »najprije dobro razmisliti kakvi bi nam komentari - i prijevodi - danas trebali«. Ja sam dao glavne smjernice HZB u listiću koji je priključen komentaru Pjpj. Mi‑ šerda smatra da tih »nekoliko vrlo općenitih načela... kao i uzorak niza nisu u tom smislu dovoljni«. Moja prva smjernica traži da komentar bude na visini današnjih biblijskih znanstve‑ nih komentara drugih naroda. Iako je smjerni‑ ca sasvim kratka i općenita, ona ipak određuje sasvim jasno kakav komentar može doći u niz HZB. Time je, naime, rečeno mnogo, da ne rečem sve. Ona nameće biblijskome znan‑ stvenom suradniku vrlo težak zadatak i ozbi‑ ljan posao. 82 Druga se smjernica odnosi na uvjete kato‑ ličke znanstvene Biblije. Komentar mora ima‑ ti u vidu smjernice katoličke egzegeze, javno priznate od katoličke Crkve. Treća smjernica ima u vidu naše pastoralne potrebe: komen‑ tar mora biti takav da bi ga svećeník mogao na prvi mah koristiti. Moramo mu dati u ruke autentični smisao Božje poruke, sadržane u svetom tekstu, tako jasno i razgovjetno da ga može prenijeti puku bez velike poteškoće. VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA Uz ove tri smjernice postoji još jedna koja nije izričito formulirana, ali koja se očito po‑ drazumijeva. HZB mora biti specifično hrvat‑ ska. Komentar pojedine svetopisamske knjige ne smije biti prijevod nekog tuđeg komenta‑ ra ili njegova prerada. Ne može biti ni samo iznošenje različitih mišljenja i pogleda na po‑ jedine dijelove svetog teksta. Mora biti osob‑ ni, originalni rad. Suradnik mora pristupiti osobno svetom tekstu, ući u nj i stvoriti svoje mišljenje o njemu koje će onda izraziti u tu‑ maču. Na taj će način HZB postati specifično hrvatska. Ona će, drugim riječima, dati svoj vlastiti doprinos općem svjetskom nastojanju kojim vjernici cijeloga svijeta idu za tim da prodru u pravi smisao Božje poruke. Mišerda ima pred očima moj komentar Pjpj i uzima ga »kao uzorak niza«. Na temelju toga upućuje na neke njegove nedostatke koje bi trebalo ukloniti. Zapravo on pokazuje na ono što bi trebalo nadodati da HZB postigne još bolje svòj cilj. Prvi nedostatak: u uvodu komentara Pjpj nedostaje »posebno poglavlje u kojem bi trebalo prikazati povijest istraživa‑ nja i sadržaj (poruku, teologiju) knjige«. U uvodu pod naslovom: SADRŽAJ, str. 16-23, izneseni su glavni rezultati tzv. bi‑ blijskog istraživanja Pjpj i doneseni glavni zastupnici svakoga pojedinog načina njezina tumačenja. A tokom analize teksta ukazano je također kako se svaki odlomak svetog teksta tumači u svjetlu posebnog gledanja na cjelo‑ kupnu pjesničku tvorevinu. Držim da je to do‑ voljno. Dublje i opširnije tretiranje tog pred‑ meta spada na posebne studije koje ne mogu ući u okvire redovitog komentara, pa neka je i izrazito znanstven. Isto tako smatram da je dovoljno prikaza‑ na poruka Pjpj i s čisto naravnog gledišta i s gledišta objavljene istine na str. 24-25: radi se o idealu naravne plemenite ljubavi koji treba sprovesti u djelo i u bračnome životu i u zaručničkim odnosima. Predočivanjem te ljubavi nadahnuti pisac nastoji dočarati ka‑ kav se odnos vjernosti i prave ljubavi mora uspostaviti između stvora i Stvoritelja te iz‑ 47/2010, 1 S obzirom na hrvatske prijevode, neki za‑ služuju osobito pažnju, na primjer Sovićev stručni prijevod SZ i Zagodin NZ. Zaslužu‑ je pažnju i Škarićev uz filološke bilješke. Tu je osobni doprinos vidljiv. Stručni hrvatski prevodilac, zato, ne može prijeći olako preko njih. No, mnogi naši prijevodi imaju u vidu više manje strane prijevde pa od njih može‑ mo imati, uglavnom, jedino jezični doprinos. - I Mišerda upozorava na potrebu proučava‑ nja sadržaja svetopisamskog teksta za do‑ bar i stručan prijevod. Vidi njegov navedeni prikaz, str. 101, pri dnu. Sve je to korišteno, iako je rijetko kad navedeno. Svi su ti prije‑ vodi mogli doći u obzir u većoj mjeri da nije bio korišten u cijelosti Milićevićev iz poseb‑ nih razloga. Kada sam se odlučio prihvatiti njegov prijevod gdje god je to bilo moguće, nisam se mogao obilnije koristiti ostalima za sam prijevod. Druga se primjedba odnosi na prijevod i na naše dosadašnje biblijske komentare. Pri‑ jevod mora imati u vidu sve dosadašnje hrvat‑ ske prijevode, dotične knjige: Mišerda spomi‑ nje i starohrvatske prijevode, objelodanjene u »Slovu« br. 6-8, 1957. Treba voditi računa o egzegetskom radu dosadašnjih hrvatskih bi‑ blicista. Mišerda daje i jednu sugestiju u pogledu dosadašnjih hrvatskih prijevoda i komentara: stručni bi autor imao dati svoj sud o svim tim prijevodima i komentarima, jer je on najpo‑ zvaniji za to. On kaže: »U uvodnom dijelu za‑ sebno bi poglavlje trebalo posvetiti dosadaš‑ njim nastojanjima kod nas. To ne tek usput i za ukras, već zauzimajući kritički stav, dakle, posve ozbiljno, jer, tko je pozvaniji ocijeniti nečiji prevodilački ili komentatorski rad od samoga komentatora koji studira tekst uzduž i poprijeko?« Primjedba je sasvim na svome mjestu. To je i učinjeno prigodom komentara Pjpj, iako to nije izneseno. Autor je imao neprestano u vidu i dosadašnje hrvatske prijevode Pjpj, osim starohrvatskih koji mu nisu bili pozna‑ ti, i dosadašnje egzegetske radove o njoj. U popisu autora, str. 27, doneseni su i hrvatski ne iz nekog ukrasa, nego zato što su bili svje‑ sno konzultirani. Na žalost, specifično osob‑ nih stavova nema na pretek. To su većinom iznijeli već strani autori. Nije se moglo zato nešto napose isticati kao posebno hrvatsko dostignuće. No, Mišerdino načelo ipak ostaje: suradnik mora imati u vidu i sažete prikaze o dotičnoj svetopisamskoj knjizi, i popularne radove u nas. Osobito mora voditi računa o učenim raspravama i studijama o pojedinim pitanjima dotične knjige i o njihovim rezul‑ tatima. Prema toj sugestiji, trebalo bi pretvoriti komentar u kritiku o dosadašnjim hrvatskim prijevodima i komentarima. Mislim da taj posao s jedne strane ne bi mnogo pridonio ispravnom shvaćanju svetog teksta i poruke sadržane u njemu, a s druge to nije nimalo ugodan zadatak. Sa svoje strane uzimam u obzir i prijevode i komentare, ako ih ima, i podlažem ih kritici, i to ne samo naše nego i strane koje imam pri ruci. U bilješkama donosim mišljenja drugih, a u prijevodu i tumaču svoj kritički rezultat. Svaki čitatelj može vidjeti iz toga što odobravam a što od‑ bacujem. Kritičke je osvrte bolje prepustiti posebnim raspravama i studijama. Tu im je ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 83 47/2010, 1 među starozavjetnog i novozavjetnog Božjeg puka s jedne strane i Boga s druge. Cijeli je tumač usredotočen u tom smjeru. Smatram da je mnogo bolje upućivati na poruku nadah‑ nute knjige o neposrednom dodiru sa svetim tekstom negoli teoretski raspravljati o njemu. To je moja metoda. Osim toga nakon analize nadahnutog teksta dolazi primjena Pjpj na bl. Djevicu Mariju. To ne treba smatrati kao ne‑ što arbitrarno nadodano ili kao nešto suvišno. U primjeru bl. Dj. Marije sasvim je vidljivo prema kakvom dostignuću ide svaka duša koja prihvaća Božju ponudu, sadržanu u Pjpj. Poruka je Pjpj time jasno prikazana. No, traži li neki znanstveni biblijski suradnik opširnije prikaze o povijesnom razvoju egzegeze i još dublje teološko tretiranje Božje poruke sadr‑ žane u svetopisamskoj knjizi, slobodno mu je da to i učini u posebnim poglavljima u uvodu na dotičnu knjigu, kako to predlaže Mišerda. zgodnije i pogodnije mjesto, uz uvjet da se rasprava vodi sine ira et studio. mentar i prijevod kakvi nam trebaju, a što nam tuđi komentari i prijevodi nikad neće dati.« S obzirom na naše prijevode, osobito ne‑ stručne, rekao bih da ih ne smijemo krstiti nekim standardima, još manje napola nadah‑ nutim prijevodima. Stručnjak mora biti slobo‑ dan u svom radu i u rezultatima svoga rada. A oni koji odlučuju o liturgijskim tekstovima morali bi biti najprije dobri biblijski stručnja‑ ci, zatim bi morali staviti na stranu sve usko‑ grudne razloge, koji su najčešće predrasude. Pri tome treba imati obzira i prema starijim hrvatskirn tekstovima, osobito liturgijskim, s ciljem da se sačuvaju što je više moguće. Tada bi prevladao razum, a ne strančarstvo ili neka druga strast. Tako bismo mogli imati do‑ bre liturgijske tekstove. Prvo: nije jasno koji bi to bili tuđi komen‑ tari? Drugo: da li bi se mogli pisati stručni hrvatski komentari u kojima se autor ne bi osvrtao na svjetska dostignuća? Toliko o liturgijskim tekstovima. Što se pak tiče samih stručnih prijevoda, čini mi se da Mišerda, a i mnogi drugi, ističe previše njihovu važnost. Prijevod je rezultat znan‑ stvenog biblijskog istraživanja koji zaslužuje svaku pažnju, ali nije glavni dio u znanstve‑ nom komentaru, pogotovo nije sve, kako se to nekima čini. Mnogo je važnije shvatiti u pra‑ vome svjetlu smisao Božje poruke u orginalu i prikazati je što jasnije i pristupačnije. A za to treba dosta rada i stručne spreme. Zaključit ću isticanjem da me veseli za‑ nimanje koje pobuđuje HZB. Neka bude i dobronamjernih osvrta i bratskih sugestija, a najviše dobre stručne suradnje. Bude li toga i bude li shvaćanja i prihvaćanja sa strane naše hrvatske javnosti, započeti će se rad oko izda‑ nja HZB moći nastavati s uspjehom. Ne mogu reći da je prihvaćanje uslijedilo stopostotno. Malen je broj primjeraka Pjpj tiskan, a nisu još svi rasprodani. Da li će rad upravo tu za‑ stati? Mišerda drži da je najbolji dio mog rada sadržan u filološkim bilješkama. Taj je rad nužno potreban, jer je temelj i stručnom prije‑ vodu i istraživanju pravog smisla Božje poru‑ ke, sadržane u svetom tekstu. Veća je ipak ori‑ ginalnost osobni pristup svetom tekstu, osob‑ no istraživanje pravoga smisla Božje poruke i osobno prikazivanje te poruke. To je glavni cilj svega biblijskog rada i istraživanja. Samo onaj koji je kadar uočiti i shvatiti taj osobni doprinos u stanju je ocijeniti komentar i dati svoj stručni sud o njemu. 84 Osvrnuo bih se još na jednu Mišerdinu izreku. On kaže: »Smatram kako bi prednost trebalo dati stručno pisanim komentarima i pomno revidiranim popratnim prijevodima. Ako ništa više, takvim ćemo radovima u sva‑ kom slučaju napraviti ono što nam treba, ko‑ VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Vorwort Predgovor Die Berufung auf den Glaubenssinn (sensus fidei) ist gegenwärtig ebenso häufig wie un‑ geklärt. Oft werden dabei sensus fidei und consensus fidei in einem Atemzug genannt und als mehr oder weniger gleichbedeutend behandelt. Wenn dann noch vom Glaubens‑ sinn der Laien im Unterschied zum Lehramt gesprochen wird, kommt die Diskussion leicht in eine Schieflage. Aus einer pisto‑ logischen Aussage wird eine fragwürdige ekklesiologische These, aus einer Aussage über den Bereich des subjektiven Glaubens‑ vollzugs, der bei Laien und Amtsträgern grundsätzlich derselbe ist, wird oft ein kir‑ chenpolitisches Argument. Eine Klärung, was Glaubenssinn meint, wie er theologisch zu interpretieren und wie diese Lehre theolo‑ gisch einzuordnen ist, steht weitgehend noch aus. Pozivanje na osjećaj vjere (sensus fidei) tre‑ nutno je koliko često toliko i nerazjašnjeno. Nerijetko se pritom sensus fidei i consensus fidei spominju u istom dahu i tretirani su više-manje kao istoznačnice. Ako se pritom ujedno govori i o consensus fidei kod laika za razliku od onoga kod učiteljstva, rasprava lako može zaći na krivi put. Od jednoga pi‑ stološkog iskaza nastane upitna ekleziološka teza, iz jednog iskaza s područja subjektivno‑ ga ostvarivanja vjere, koje je kod laika i kod nositelja službe u načelu isto, nerijetko biva crkvenopolitičko pitanje. Objašnjenje o tome što znači sensus fidei, kako ga valja teološki tumačiti i kako to učenje treba teološki svr‑ stati, još u velikoj mjeri nedostaje. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 85 47/2010, 1 Marko Mišerda: Subjektivität im Glauben. Eine theologisch‑methodologische Untersuchung zur Diskussion über den ‘Glaubens‑Sinn’ in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts, Frankfurt... 1996 (str. 5): Die vorliegende Arbeit von Marko Mišerda TOR zur Diskussion über den “Glau‑ bens‑Sinn” in der katholischen Theologie des 19. Jahrhunderts leistet einen hilfreichen Beitrag zur Klärung dieses schwierigen Be‑ griffs. Sie bietet eine sehr gute Analyse des Topos sensus fidei bzw. sensus fidelium bei Johann Adam Möhler, Vertretern der neu‑ scholastischen Schule, John Henry Newman und Matthias Scheeben. Es war Marko Mišerda nicht mehr vergönnt, seine Studie zu veröffentlichen. Am 20. Juni 1989 ereilte ihn völlig unerwartet der Tod. Es ist das Verdienst von Dr. Tomas Begovi}, daß das Werk meines liebenswerten Schülers nun doch noch der Öffentlichkeit zugänglich gemacht werden kann. Hierfür danke ich ihm von Herzen. Ich wünsche dem Werk, das Marko Mišerda uns hinterlassen hat, eine gute Aufnahme in der Fachwelt. Ovaj rad Marka Mišerde TOR, posvećen raspravi o sensus fidei u katoličkoj teologiji 19. st., pruža dobrodošao prinos pojašnjenju toga teškog pojma. On donosi vrlo dobru ra‑ ščlambu toposa sensus fidei, odnosno sensus fidelium kod Johanna Adama Möhlera, pred‑ stavnika novoskolastičke škole, kod Johna Henrya Newmana i Matthiasa Scheeebena. Marku Mišerdi nije bilo dano da svoju studi‑ ju objavi. 20. lipnja 1989. zatekla ga je posve neočekivano smrt. Zasluga je dr. Tomislava Begovića da djelo mojega dragoga učenika sada ipak može biti dostupno javnosti. Za to mu zahvaljujem od srca. Djelu što ga je za sobom ostavio Marko Mišerda želim dobar prijam u stručnome svijetu. Rottenburg am Neckar, dan iza svetkovine Uskrsnuća Gospodinova +Walter Kasper Rottenburg am Neckar, am Tag nach dem Hochfest der Auferstehung des Herrn + Walter Kasper 86 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1 Ono što se kao prvo nameće na kraju jest izraziti zahvalnost svima koji su na bilo koji način pridonijeli održavanju ovoga znanstve‑ nog kolokvija u spomen 20. godišnjice smrti fra Marka Mišerde. Posebna zahvalnost pripada onima koji su sudjelovali izlaganjima ili drugim interven‑ tima i dali vidljiv prinos ovom pothvatu. U nabrajanju možda je dobro poći onim redom kako su pojedinci nastupili na samom Kolo‑ kviju. Markov školski kolega, a sada provinci‑ jal fra Ivan Paponja vrlo je rado prihvatio i svesrdno podržao da Provincija bude suorga‑ nizator kolokvija. Zauzeo se ponajprije za to da se tehnički omogući održavanje, a o svome kolegi Marku iznio je i osobne uspomene u svojoj pozdravnoj riječi. Prof. dr. Jure Zečević, predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog te pročelnik Katedre ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, u ime dru‑ gog suorganizatora, Instituta za ekumensku teologiju i dijalog, toplim je riječima pozdra‑ vio skup i poželio mu uspješan rad. I on je izrekao nešto svojih sjećanja na Marka Mišer‑ du iz studentskih dana. Prvi od izlagača bio je fra Antun Baduri‑ na, Markov posljednji provincijal, kojemu je, kako sam reče, pripala teška dužnost da go‑ vori na Markovu posljednjem ispraćaju. On je tom prilikom sažeto, ali vrlo plastično ocrtao život, djelo i osobnost Marka Mišer‑ de pa je za to isto zamoljen i u ovoj prigodi. Fra Vlatko Badurina bio je dugogodišnji Markov odgojitelj pa ga je dobro poznavao te je, i kao psiholog, mjerodavno govorio o Markovu duhovnom profilu. Izlaganje je naslovio Slike iz Markova života, no bilo je mnogo više od toga, prikaz je bio cjelovit. Akademik Nedjeljko Mihanović, bivši predsjednik Hrvatskog sabora, član Matice hrvatske i član Uredničkog odbora biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, dao je svomu izlaganju naslov Sjećanje na fra Marka Mišerdu. On se s Markom susreo samo u jednoj prigodi, a kakav je dojam Marko na nj osta‑ vio, može se lako iščitati iz njegove oproštaj‑ ne riječi na Markovu pokopu i još više iz izla‑ ganja na ovom kolokviju. Akademiku Ivanu Golubu, profesoru eme‑ ritusu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i nekoć Markovu profesoru, pri‑ pada posve osobita zasluga za organiziranje i ostvarenje ovoga kolokvija. Sudjelovao je zdušno u svim fazama, od početnih razmi‑ šljanja i razrade programa kolokvija do same završne faze uređenja ovog zbornika. U svo‑ je izlaganje također je uložio mnogo pažnje, tekst je brižljivo brusio do posljednjeg dana. Dr. Tomislav Mrkonjić, franjevac konven‑ tualac i sada visoki dužnosnik vatikanskoga Tajnog arhiva, blisko je s Markom surađivao u različitim znanstvenim istraživanjima. On je iznio svoja sjećanja upravo s toga područja. Dr. Tomislav Begović, Markov prijatelj i sudrug u posljednje tri i pol godine u Tübin‑ genu, bio je svjedok tijeka cjelokupnoga rada oko Markove doktorske disertacije kao i po‑ sljednjih dana Markova života. Zato njegove riječi imaju posebnu vrijednost. Fra Petar Bašić, profesor na Katedri eku‑ menske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i pročelnik Odjela za hr‑ vatski glagolizam i Odjela za hrvatsku sakral‑ nu bibliografiju, inicijator je ovog kolokvija. On je s Markom blisko surađivao u različi‑ tim projektima, započetima i planiranima. U svome izlaganju obradio je Markova objav‑ ljena i neobjavljena djela, građu s kojom se neposredno upoznao. Dao je cjelovit pregled koji može biti podloga za daljnje procjene i istraživanja. Za plenarnu raspravu svoj prilog prvi je poslao Markov prijatelj dr. Ivan Ćubelić, ge‑ neralni vikar Splitske nadbiskupije. Iznio je ponajprije svoja sjećanja na susrete u krugu fra Markove obitelji. ZNANSTVENI KOLOKVIJ U SPOMEN FRA MARKA MIŠERDE 87 47/2010, 1 Riječ na kraju Za riječ se na samom kolokviju prvi javio Markov bliski prijatelj i kolega sa studija iz Rima fra Ilija Živković. Govorio je vrlo osob‑ no i sugestivno o značajkama Markovim koje su manje poznate. Dočarao je da Marko nije bio samo ozbiljan mislilac i istraživač, nego je znao biti i u opuštenu druženju. Fra Josip Baričević osvrnuo se ovaj skup i iznio neke prijedloge za obilježavanje Marko‑ ve 25. obljetnice smrti i 60. rođenja. Markov brat Nediljko izrekao je riječi po‑ zdrava u ime obitelji Mišerda. Bila je to iskre‑ na, autentična riječ, riječ zahvale i ponosa što su sjećanja na Marka tako živa. Drugi dio zbornika naslovljen je sa «Do‑ datci». Tu su najprije prepoznatljive dvije velike cjeline: Dodatak I: Napisi o Marku Mišerdi; Dodatak II: Ocjene/prikazi radova Marka Mišerde. U prvoj od tih cjelina napisi su poredani kronološki: izvješća o Markovoj mladoj misi (Ivan Golub, Zvonimir Brusač), vijest o za‑ vršetku školovanja u Rimu (Petar Bašić) te, najopširnije, vijesti o smrti (Tomislav Bego‑ vić, Zvonimir Brusač), govori vezani za po‑ kop (Antun Badurina, Ivan Golub, Nedjeljko Mihanović, Josip Baričević, Bogoslava Lon‑ čar, Ivan Golub, Miroslav Barun, Petar Bašić) i odjek poslije (Antun Badurina, uvodnik A mi se nadasmo...). Slijede napisi vezani za prvu (Zvonmir Brusač), petu (Zvonimir Brusač, Božo Sučić) i desetu obljetnicu smrti (Petar Bašić) te za 50. obljetnicu rođenja (Ivan Go‑ lub). Tu je i putopisni zapis Ivana Goluba Putopis od Omiša do Rudina. Sjeni Marka Mišerde, a na samom završetku poduža vijest o ovom netom održanom kolokviju objavljena u Glasu Koncila (Petar Bašić). U drugoj cjelini sadržani su prikazi/ocjene pisanih radova Marka Mišerde. Najveću po‑ zornost privukli su Spomenici Gornjih Poljica. Opširnu recenziju prvog izdanja (1981.) objavio je splitski crkveni povjesničar prof. dr. Slavko Kovačić, a tekst je s neznatnim promjenama preuzet za Proslov 2. izdanju (2003.). Osvrte na 1. izd. objavio je i Ivan Golub u Aksi i u Glasu Koncila, a opširan članak u povodu izlaska te knjige i tom knji‑ gom potaknut objavio je pred malo vremena preminuli Tomislav Heres [=Mato Marčinko] (Poljički spomenici i neka pitanja podrijetla i razvitka glagoljskoga pisma). Uz 2. izdanje već je spomenut tekst Slavka Kovačića, a po‑ duži osvrt objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji (Ivan Ugrin) i Hrvatskom slovu (Petar Bašić). Pozornost zavrjeđuje i poduži članak Ivana Štambuka Hrvatska znanstvena Biblija (Uz osvrt Marka Mišerde, CuS, br. 1, 1985, str. 102-103), objavljen u Crkvi u svijetu 1985. O Markovoj disertaciji govoreno je na dva mjesta. Na samom koncu donosi se i riječ nje‑ gova mentora, prof. dr. Waltera Kaspera, koju je napisao kao predgovor knjizi/disertaciji. Riječ odmjerena i mjerodavna. *** U podnaslovu Kolokvija navedena je riječ ‘spomen’ pa je to dobrim dijelom odredilo i njegov sadržaj. Višestrano je osvijetljen lik i djelo Marka Mišerde, a učinili su to sve odre‑ da neposredni svjedoci i Markovi poznavaoci. P. B. 88 VJESNIK FRANJEVACA TREĆOREDACA 47/2010, 1
© Copyright 2024 Paperzz