USTANIČKA ŽUPA BAĆINA Nekada je Baćina pripadala

USTANIČKA ŽUPA BAĆINA
Nekada je Baćina pripadala Primorju, odnosno makarskom kotaru. Danas je Baćina u
sastavu grada Ploča. Pločanski zaljev i cijeli baćinski prostor zaklanja brdo Višnjica i
Krstina. Sa sjevera proteže se planina Biokovo (Grabovica 740 m, Debela glava 650
m i Koprlin 509 m)
Tek 1936 kroz Baćinu (baćinska naselja) sagrađena je turistička cesta koja je Baćinu
povezala sa Makarskom i Splitom, a sa druge strane sa neretvanskim naseljima i
Metkovićem.
6. travnja 1941 kada je Njemačka napala Jugoslaviju, Baćina je u svim svojim selima
imala 804 stanovnika. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i ribarstvom.
Stanovništvo Baćine nikada nije prihvatilo ustaški pokret i tzv. NDH. Prvi su ustali
protiv okupatora i njegovih pomagača. Masovno su prihvatili antifašizam, a tako i
vodstvo KPJ.
Prva ćelija KPJ osnovana je u Baćini, u zaseoku Podčempres, 18. listopada 1922. Za
sekretara je izabran Katić Petar Zele, a članovi su bili Katić Tomo N. Franić Danko
P., Katić Petar Pilaf, Tomašević Ivan A., Katić Petar I. Pedron i Giljević Mate G.140
Prvom sastanku na osnivanju KP u Baćini nazočili su stari komunisti Visković Mate,
„Mačković“ iz Podace i Šutić Ante iz Graca. Tridesetih godina došlo je do
omasovljenja i tada je formiran mjesni komitet. Kao nigdje ili malo gdje, ovdje
komunisti nisu radili ilegalno već javno i otvoreno. Tek poneke obitelji mogli su biti
izdajnici, ali živjeli su u strahu od ostalih stanovnika Baćine. Baćinci organiziraju
skupove pod otvorenim nebom i demonstriraju protiv režima noseći crvene zastave.
Zbog toga su bili zatvarani u Gracu i Makarskoj. U žandarskim istragama držali su se
hrabro i nikada nisu priznavali krivicu ili odavali svoje istomišljenike.
Ovdje su komunisti bili organizatori majskih proslava i proturežimskih demonstracija.
Glavar sela bila je osoba koju podržavaju komunisti. Tadašnje vlasti mogle su se
osloniti jedino na župnika ili učitelja koji su dolazili iz nekih drugih krajeva. Odbor
crvene pomoći prerastao je u Odbor narodne pomoći. Odbor je djelovao i poslije
listopada 1941 kada je u Baćini formiran MNOO. Baćinci nisu priznavali okupatorsku,
kao ni ustašku vlast . Od travnja 1941-45 Baćina je bila slobodna teritorija, na koju je
povremeno upadao neprijatelj.
1939 formiran je rejonski komitet za Baćinu (Šipak, Ploče, Baćinska jezera), za
susjedna sela Plina Zapadna (Resna Kosa, Ostojići, Graci i Crnoća) i za Rogotin.
1940. formiran je Mjesni komitet SKJ za Baćinu141 . Mijo Bogunović delegat baćinske
organizacije nazočio je partijskom savjetovanju za Dalmaciju koje je održano 2.
kolovoza 1940. Savjetovanje je osobno vodio Josip Broz Tito.
140. . Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1983, Biokovo u NOB i socijalističkoj
revoluciji 1941-45 Mijo Bogunović – Pero Bogunović: „Revolucionarna Baćina u ustaničkim danima“,
str. 74-86
141.. Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1983, Biokovo u NOB i socijalističkoj
revoluciji 1941-45 Mijo Bogunović – Pero Bogunović: „Revolucionarna Baćina u ustaničkim danima“,
str. 74-86
Treba istaći da je 1934 stari komunist Ante Grossi iz Opuzena održao partijski kurs u
Baćini.
Tijekom 1936 i 1937 splitska biskupija organizirala je raciju misionara radi vraćanja
baćinaca pod okrilje crkve. Preko 200 svećenika obilazili su kuće u Baćini, odlazili na
polja, a zvona su neprestano zvonila. Crkve su bile i noću i danju otvorene , a sve to
da bi istjerali vraga iz Baćine.
1
U takvom političkom ozračju 18. rujna 1941. formiran je Baćinski partizanski odred u
kojeg je stupilo 26 partizana. Prije formiranja odreda odrađene su pripreme i vojne
vježbe u rukovanju sa oružjem i vojnom opremom.
15. prosinca 1941. Baćinski odred uz pomoć 5 gradačkih partizana izvršio je svoju
prvu akciju zaplijenivši otkupljene baćinske smokve koje su bile uskladištene u kući
braće Viskić na samom ulasku jezerske vode u more. Smokve su prenijete na
Baćinska jezera, a odatle na područje Vrgoračkog jezera (Brista, Plina i Pasičina).
Smokve su pakirane u drvene sanduke, pokrivene ceradama i sakrivene u brdskim
pećinama.
22. siječnja 1942 u ruke žandara upala je grupa gračkih partizana. Njih sedam
žandari su zatvorili u kasarnu koja se nalazila na nepristupačnom mjestu. Kasarna je
napadnuta 23. Siječnja, a žandari su strijeljali dvoje partizana i tijelo jednog bacili
kroz prozor. Taj dan cijela gradačka općina bila je u rukama partizana. Sa obližnje
zgrade pogođen je jedan žandar, a Gojko Ujdurović smrtno je pogodio Jozu Medara,
ustašu koji je učestvovao u likvidaciji Srba pod topolom u Opuzenu. 142
Istog dana poslije podne u Gradac je stigao baćinski i makarski odred. Veliki broj ljudi
iz primorskih sela uključili su se u akciju. Aktivirano je i stanovništvo Pline, Briste i
Pasičine. U ovoj akciji gradački odred zarobljava brod „Merkur“ koji je prevozio hranu
iz Metkovića za ustačke garnizone u Jelsi i Omišu. Gračani su malim čamcem
presreli brod i primorali ga da uplovi u luku. Dio brašna, graha i kukuruza istovaren je
u Gracu, a ostatak u Baćini. Trebalo je brod vratiti u luku Ploče gdje je narod čekao
plijen kojeg su odmah istovarili i dio odvojili za partizane, a dio razdjelili stanovništvu.
Brod sa posadom vraćen je u Gradac, gdje su ubrzo stigle italijanske vojne snage.
Ni ustaše, ni talijani u tom momentu nisu smjeli napasti na Baćinu koja je i dalje
ostala slobodni teritorij. Nakon akcije u Baćinu je stigao Ervin Klarić koji je upućen
ispred pokrajinskog komiteta sa zadatkom da pomogne pri formiranju
Južnodalmatinske partizanske čete. U Baćinu su stigli ustanici iz Vrgorske krajine, a
najavili su se i neretvani. Jure Galić iz Bijače bio je hercegovački delegat. Stigla je i
veća grupa makarana. Upoznali su se na velikom sudskom procesu protiv komunista
1936 u Splitu. Tih dana svi putovi vode u slobodnu Baćinu. Formiranje Prve
južnodalmatinske čete započeto je 7. ožujka u Katićima, a nastavljeno idući dan u
zaseoku Boškovići.
Za komandanta je izabran Vitomir Viskić, za političkog komesara Nedo Bošković, a
za zamjenika Jozo Tomašević.
Dana 8. ožujka žandari su se došuljali i oružano napali makarski partizanski odred
koji se je nalazio na području „Gorica“. Tek okupljena Prva južnodalmatinska četa
priskočila je u pomoć i opkolila žandare. U prvom naletu pogođen je žandarski
narednik Matić, a teško je ranjen i jedan žandar koji idućeg dana umire.
142. Drago Pipinić – Ratni kotar Metković u NOB, Split 1986, str 46
Žandar Stipe Đirlić je rekao da će se predati, ako mu se garantira život. Kada mu je
obećan život posljednjim metkom je ustrijelio prvog pristiglog partizana Vitka Viskića
komandanta gradačkog odreda.
Kad se žandari nisu vratili u Gradac, sutradan je ustaški tabornik Kunst sa četvoricom
žandara pošao u Baćinu da ih traži. Na povratku ih je sačekala baćinska omladina i
gađala ih lovačkim puškama. Tabornik Kunst sa dvojicom žandara je pobjegao
prema Gracu, a pod cestom u lokvi krvi ostao je Martin Čule. Čule je bio rodom od
Vrgorca, a nakon zaliječenja pristupio je partizanima. Devet žandara koji su kod
Gorice zarobljeni vraćeni su u Gradac, a strijeljan je samo onaj koji je ubio Viskića.
2
Borba u Goricama odgodila je formiranje Južnodalmatinske partizanske čete, pa je
13.03. u Baćini na mjestu zvano Dolac formirana četa, a za zapovjednika je
postavljen brat poginulog Vitka, Bogdan Viskić iz Graca. Politički komesar ostao je
Nedo Bošković sa zamjenikom Jozom Tomaševićem.
Nepoznatog datuma u Baćini su strijeljana dva mlada ustaša. Naime, dva mladića u
hercegovačkoj narodnoj nošnji (široke hlače i fes na glavi) sa ustaškim znakovljem
prolazili su kroz Baćinu na putu za Gradac. Čudno su se ponašali i navraćali su u
nekoliko baćinskih kuća. Otvoreno su govorili da su bili u sastavu ustaške jedinice
koja je to ljeto prošla kroz Baćinu. Bilo je to onih dana kada su ustaše likvidirali Srbe
pod Topolom u Opuzenu. Znali su kako je Baćina komunističko mjesto iz kojeg je
mnogo partizana. Psovali su i prijetili baćincima kod kojih su prije godinu dana brali
masline i kopali vinograd i tako zarađivali za život.
U to vrijeme Baćini su stizale prijetnje sa svih strana. Pričalo se je kako u susjednoj
Hercegovini ustaše pjevaju: „Oj Baćino na kamenu,
Izgoriti ćeš u plamenu.“
Vidjelo se je to i po ponašanju ove dvojice ustaša, koji su imali snage da na sred
Baćine prijete, jer su mislili kako će ustaše uskoro ovladati Baćinom uz pomoć
okupatora. No, ni stanovnici Baćine nisu očekivali miran završetak. Spremali su se jer
su znali kako će uskoro biti napadnuti, a i znali su kako će u tom napadu podnijeti
velike žrtve.
25.03.1942. sa Prologa topovske granate zasuše baćinska sela. Izvidnice su javljale
da se iz Velikog Prologa preko Vrgorskog jezera kreću velike kolone neprijateljske
vojske (ustaše i talijani) u pravcu Baćine. Rukovodstvo donosi odluku da se
cjelokupno stanovništvo povuče u brda te da nitko ne dočeka neprijatelja tj. da se
izbjegne sukob. Ubrzo se je pokazalo kako je to bio velika pogreška koja se više nije
smjela ponoviti.
U zaseoku Giljevići ustaše su klale stoku, kuhali i pijančevali, a pri povlačenju su
zapalili sve kuće u Giljevićima i na Plitvini. Premda su mnoge obitelji ostale bez krova
nad glavom, bez stoke i svega što su imali, u svojoj nakani otpora prema okupatoru
su bili još odlučniji. Baćinski omladina poslije ovog događaja masovno odlazi u
partizane.
Prvog svibnja 1942 po prvi put baćinci slave bez prisutnosti žandara.
Južnodalmatinska biokovska partizanska četa slaveći sa crvenim barjakom obilazi
biokovska naselja Pasičine, Briste i Pline, gdje se organiziraju mitinzi na kojima
govore partizanski rukovodioci.
Nakon toga četa potapa jedan gliboder na ušću Neretve, a drugi u Crnoj rijeci. Na taj
način je na duže vrijeme onemogućena ili otežana plovidba Neretvom.
Tri dana nakon toga talijanska motorizirano tenkovska jedinica kreće iz Rogotina
prema Baćini. No, ovaj put partizani nisu bježali već su odlučili sačekati neprijatelja.
U pomoć je pristigla i Neretvanska četa kojom je zapovijedao Jure Galić iz Bijače.
Neprijatelj je sačekan na cesti kod zaseoka Sladinac i u Malim Barama, na istom
mjestu gdje će se kasnije nakon pola stoljeća voditi bitka sa JNA (14.09.1991.), a za
osamostaljenje Republike Hrvatske.
Kada je aktivirana postavljena mina i kada je osuta paljba na kolonu, talijanska
vojska je do nogu poražena.
Mnogo je zarobljeno ratne tehnike, oružja i streljiva. Zarobljeno je 19 vojnika, oficira i
podoficira. Zarobljenici su zatvoreni u kući udovice Ane Begović. Bila je to prilika da
se izvrši zamjena za ranije uhićene komuniste. Na žalost, zamjena nije bila moguća
jer su komunisti već bili strijeljani.
3
Poslije ovog događaja, za duže vrijeme talijani nisu više išli na Baćinu. Išli su samo
onda kada su pripremali velike vojne akcije i kada su bili uključeni svi rodovi njihove
vojske. Bilo je i pokušaja mirenja, ali sve ponude fašista Baćina odbija. Žitelji Baćine
bili su uvjereni kako će sve izdržati i na kraju pobijediti.
15.06. 1942. Partizani osvajaju Vrgorac. Trebalo je prevesti vojnu opremu, ali i ostali
zarobljeni ratni plijen kao što je hrana i odjeća. Iz Baćine preko Kleka pošlo je oko
200 ljudi, a sa njima i sva tovarna stoka. Kada su nenaoružani prešli preko Vrgorskog
polja i stigli ispred sela Dusine iz zasjede su napadnuti. Kako tvrde Mijo i Pero
Bogunović145 „Dusina je bila jedino ustaško selo u ovim krajevima“. Iznenađeni narod
počeo se povlačiti, ali ostalo je pet smrtno stradalih osoba: Ivan Katić Jozanić, Maša
Tomašević Papić, Justina Sušan, Ana Marinović i Neda Marinović.
Svi poginuli pokopani su u Vrgorskom polju, a prijenos posmrtnih ostataka obavljen je
nakon Drugog svjetskog rata.
143. Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1983, Biokovo u NOB i socijalističkoj
revoluciji 1941-45 Mijo Bogunović – Pero Bogunović: „Revolucionarna Baćina u ustaničkimdanima“,
str. 74-86.
Fotografija br. 70. Panorama Perke, P. Blata, Baćinskih
jezera, Ploča i obalnog mora sve do ušća rijeke
Neretve. Snimak M. Erak sa vrha brda Žuželja (330 m)
2012
Fotografija br. 71. Spomenik u čast i slavu poginulih partizanskih boraca i žrtvama fašističkog terora
mještana Baćine 1941-45 podignut na Sladincu uz magistralnu cestu prema Splitu. Snimio M. Erak
2012.
U raznim partizanskim jedinicama u antifašističkoj borbi učestvovalo je ukupno 401
partizanski borac iz Baćine. Učestvovala je gotovo polovica stanovnika. U
partizanskim jedinicama ih je poginulo 68, od čega 18 žena. Od ukupnog broja
poginulih baćinskih partizana 42 su poginula u bitkama na Sutjesci i Neretvi. U Baćini
4
je dodjeljeno 42 spomenice iz 1941., a 102 stanovnika stradalo je od fašističkog
terora. Samo u nacističkom masakru 2. studenog 1943 u Velikoj Bari ubijena su 63
mještana. U zbijegu u logoru Ell Shattu umrlo je 19 baćinaca. U domobranskim
postrojbama NDH, poginula su samo 3 žitelja Baćine, a jednog su strijeljali partizani.
Fotografija br. 72. Adaptirane talijanske barake u Bačini (Poljuća) u koje su baćinci uselili nakon
povratka iz Afrike gdje su bili u zbijegu.. Snimio M. Erak 2012.
5

Download Report