1 PONOSNA ZJAPI I ZA OBNOVOM VAPI Od kada je Hrvatska

1
PONOSNA ZJAPI I ZA OBNOVOM VAPI
Od kada je Hrvatska postala samostalna država u javnosti su se počele rabiti
nove, stare riječi, koje imaju svoju povijesnu pozadinu. Danas se čuju izrazi, koji su u
prošlomu sustavu često, iz ideoloških razloga, bili zapostavljeni, npr. županija, župan.
Međutim, njima su korijenski veoma slične a po značenju različite riječi, kao što su
župnik ili pak župa, ipak se nisu prestale koristiti zbog ukorijenjenosti u crkvenomu
ozračju.
Treba znati da su Hrvati, kao i mnogi drugi narodi, živjeli u skupinama bližnjih
i daljnjih rođaka sa zajedničkim imetkom na čijem čelu je bio glavar ili starješina. Taj
zemljopisni prostor u kojem su stanovali zvao se župa (jupa), a prostor s više župa u
kojima su obitavali zvao se županija (juppanija). Obično su mali gradići bili središta
županija a u njima je boravio župan, kao glavni i odgovorni za županiju.
Međutim, nakon što su Hrvati primili krštenje (VII. st.), u tim župama i
županijama, pojavio se jedan drugi autoritet duhovne i vjerske naravi, a to je župnik.
Prema tomu, odatle dolazi današnji naziv župa, koja je tada bila s jedne strane
teritorijalna, društvena i politička jedinica, a s druge crkvena struktura. Županija je
područje, u društvenom smislu, sastavljeno od više župa (prostorna cjelina), a u
crkvenom smislu više župa (zajednica vjernika na određenom prostoru) čini biskupiju.
Na čelu županije, kao društvene cjeline, je bio župan, a u crkvenoj strukturi je bio
župnik. Zašto je ovo za nas bitno? Važno nam je jer želimo znati, a ne zaboraviti,
povijesni razvitak i okolnosti u kojima se nalazila današnja župa Svib.
Prema nekim izvorima, u srednjemu vijeku na području s lijeve strane rijeke
Cetine između Imotske i Cetinske županije prostirala se župa Radobilja (zvala se
kneževina Radobilja), koja je prije dolaska Turaka i padom Bosne (1463.), prostorno
bila prilično velika a sastojala se od više sela: Kostanje, Podgrađe, Blato, Nova Sela,
Kreševo, Katune, Opanke, Žeževicu, Slime, Svinišće, Kučiće, Ciste, Medov Dolac,
zapadni dio Grabovca, Velebrdo, Bast, Baška Voda i Brela. 1
Opasni turski osvajači su se već tada okrutno zalijetali u naše krajeve stvarajući
stravu i užas. Osmajlije su zloćudno na bjesomučnim konjima jahali pljačkajući s
krvavima mačevima, okrutno su ubijali, odvodili ljude u ropstvo i za sobom su
ostavljali ognjem sažgane domove i crkve. Mnogi su se raselili, ali su ipak mnogi ostali
na svojim ognjištima. No, u doba turske vladavine nije bilo moguće graditi crkve,
razvijati redoviti župni i vjerski život sa stalnim svećenikom, s redovitim bogoslužjem i
vjerskom poukom. Unatoč svemu naši pretci, pročišćavani u kušnjama, sačuvali su
svoje vjersko uvjerenje i nacionalni identitet. Povremeno bi, ovisno o prilikama dolazio
svećenik te bi služio svetu misu i dijelio sakramente, a ponekad bi došao i biskup i
podijelio bi krizmu. Zahvaljući čvrstom karakteru i obiteljskoj molitvi održali su se
čvrsti u vjeri. Iako su Turci predugo tlačili naš narod ipak im je došao kraj. Selo Svib,
kao i okolna sela oslobodili su se turskoga jarma u doba Morejskoga ili Maloga rata
(1714.-1717.). Nova je tursko-mletačka granica, kako piše Slavko Kovačić, povučena
1
Ovdje želim naglasiti da postoje određene naznaka (još uvijek nedovoljno istražene), a to se
vidi po nekim spomenicima kao što su gradine, stećci-grobovi, itd., da je na ovim područjima u rimsko
doba te kroz srednji vijek (V.-XV. stoljeće) taj prostor bio nastanjen i da je bio prometno važan jer je
spajao staru Salonu i Naronu.
2
prema mirovnomu ugovoru potpisanom god. 1718. u Požarevcu, prošla preko
susjednoga Aržana.
Već godine 1715. knežija Radobilja, prelazi pod Mletačku vlast te se mijenja
sustav podijele zemlje. Unatoč turskim najezdama i prijetnjama, splitski nadbiskup
Stjepan Cupilli (1708.-1720.), koji je bio odvažan pastir i vodio je brigu o svojim
vjernicima, pohodio je nekoliko puta svoju biskupiju, a njegovi su pratitelji brižno
bilježili sve što je on opazio u tim svojim pohodima. Dok je on obilazio ove naše
krajeve (1711. god.), još su u njima vladali Turci. U jednoj bilješci, tvrdi povjesničar
Lovre Katić, piše:
'U drugima selima za ovoga pohoda nema ništa važno zabilježeno osim u
Katunima u Radobilji. Katuni su bili u turskoj vlasti. Crkva je već onda bila vrlo stara
(antiquissima) posvećena Velikoj Gospi. Dok je biskup Cupilli obnašao obrede u crkvi,
bili su nazočni turski kapetan grada Čačvine Omer, Hasan-aga Nečmijić iz Imotskoga,
zatim buljubaša iz Imotskoga i njihovi drugovi, koji su stanovali u tvrđavi Radobilja.
Među njima je bio kadija bosanski i serasker i drugi Turci. Iz Katuna je otpratio
nadbiskupa u Zadvarje sereder Kostović s razvijenim barjacima i uz pucnjavu pušaka.
Dok je Cupilli prolazio kroz Žeževicu mimo džamije (chiesa turchesca), pozdravili su
ga Turci salvama iz pušaka. U Dnevniku su zabilježene granice Radobiljske kneževine,
koja je tada bila jedna župa': «Na zapadu mjesto zvano Postiname (Postinje) svršava u
Vučipolju i prelazi rijeku Cetinu i dopire do Ugljana, do granice Cosmipolje (?), dopire
do Lovač-bunara na zapadnoj strani. Od Lovač-bunara pruža se na brdo Pazni (?) i
kreće prema Velikomu Svibu i prelazi preko Krivodola na Dirbatov (?). Granicu župe
okružuje Grabovac do Medovdoca i prolazi Donji Zagvozd u planini zvanoj Biokovo,
silazi Čiklom Poletnica sa zapada vode zvane Kljeva do Vrulje, koja je blizu mora i
prema zapadu do granice Slimensko (danas Slime) i kod granice Podgradsko (danas
Podgrađe) do mjesta zvanog Podsinje» 2 . Iz ovoga se jasno vidi da je Svib pripadao pod
Radobiljsku knežiju.
Nakon nadbiskupa Cupillija, tri pastirska pohoda obavio je nadbiskup Pacifik
Bizza između 1748.-1754. god. Povijesničar Katić o njegovu drugomu pohodu piše i
veli da je nakon Aržana, nadbiskup Bizza «bio u Dobranjama, Svibu, Cisti, selima, koja
su tada pripadala župi Katunima». Katić zaključuje da «Katuni obuhvaćaju kao župa
više sela: Kreševo, Blato, Nova sela, Cistu, Dobranje i Svib». 3 Na temelju toga
možemo zaključiti da je Svib, koji je od davnine pripadao velikoj župi Radobilji, imao
sjedište u Katunima.
Na području od Splita pa sve do rijeke Neretve bile su dvije biskupije, koje su u
raznim povijesnim okvirima mjenjale svoje granice. Jedna je bila splitska nadbiskupija
a druga makarska biskupija. Područje knežije Radobilje, a tako i današnja župa Svib, je
pripadalo pod splitsku nadbiskupiju. Svećenici glagoljaši poljičkih i radobiljskih sela
uvijek su bili povezani sa Splitom a ne s Makarskom, priznavajući vlast splitskoga
nadbiskupa.
2
L. KATIĆ, Prilike u splitskoj okolici poslije odlaska Turaka, Starin, 47, 237 – 279, Zagreb,
1957, 251-252.
3
Isti, 268.
3
O župi Svib, kao i o svim ostalim župama, imamo malo podataka iz toga doba,
jer je mnoga arhivska građa spaljena. Zna se da je to bila svećenička župa, da nije u
njoj bilo heretika i da su svetu misu služili svećenici glagoljaši na staroslavenskomu
jeziku. Treba reći da su u tim nemirnim vremenima nastojali pastoralno djelovati u
selima župe Radobilja franjevci iz Imotskoga. To potvrđuje jedna izjava koju je 20.
siječnja 1702. god. dao pred splitskim kanonikom Nikolom Gaudienziem pod
zakletvom seljak Ilija Mustapić iz Grabovca. On odgovara: «Sijećam se, biće više od
50 godina, da je jedan fratar makarski, koji su bili na Blatu u Imotskom, fra Tadija
Rabačić držao župu Grabovac, Opanke, Cistu i Svib Veliki. Njega su zatim makli
svećenici splitske nadbiskupije na temelju starih dokumenata koji su ustvrđivali da
radobiljska knežija pripada ovoj biskupiji, a ne makarskoj. Od tog vremena župu nije
držao nitko nego glagoljaši koji pripadaju ovoj biskupiji» 4 .
Svi pokušaji makarskih biskupa, bilo ih je u više navrata, da područje knežije
Radobilja, a i šire, pripoje Makarskoj, ostali su bez uspjeha. Ipak su se granice s
vremenom promijenile. Naime tzv. Organskim dekretom 5 iz god. 1849. neke župe iz
knežije Radobilja (Cista, Dobranje, Svib, Aržano i Grabovac) pripojene su Imotskomu
dekanatu, pa time i makarskom, ali već tada su bile ujedinjene splitska i makarska
biskupija u jednu 6 . Po tomu je dekretu Aržano, koje je do tada bilo pod Tijaricom,
postalo župa a njemu su pripojene kapelanije Svib i Dobranje. Tako je stanje ostalo sve
do 1918. godine kada Svib postaje samostalna župa.
Svibljani, kao pravi vjerni katolički puk, čim su se domogli slobode odlučili su
sagraditi crkvu 7 , jer crkva je bila odraz sela i grada. Biti bez crkve značilo je biti bez
duše. Svibljani su odmah nakon vihora stradanja prionuli i sagradili malu, ali tako
znamenitu i dragu im crkvu sv. Ante. Bilo je to 1746. god., kako stoji uklesano na
nadvratniku crkve. Oko nje je župno groblje a u blizini je župna kuća čija je gradnja
započela 1886., a dovršena je 1900. Kuću su nakon Drugoga svjetskog rata oduzeli
komunisti te su gornji kat dali učiteljima za stanovanje a pridzemlje su dali za
prodavaonicu.
U župnoj crkvi su krštavani naši pradjedovi i u njoj su kršteni mnogi današnji
župljani te su na nju srcem i dušom vezani. Međutim, ta crkvica u kojoj smo primili
krsni pečat dara Duha Svetoga i zadobili novi duhovni život, danas opominje, ponosno
zjapi i za obnovom vapi. Ako su ondašnji skromni i odvažni Svibljani, u vremenu
razaranja i neimaštine imali snage i vjere sagraditi tu, životno važnu crkvicu, vjerujem
da i današnji imaju vjere i ponosa obnoviti je te je očuvanu predati u baštinu novim
naraštajima.
4
Nadbiskupski arhiv Split, S. 89. fol.9 . v./.
Bulom pape Leon XII., 30 lipnja 1828., a pod utjecajem austrijske vlasti cara Franje II., došlo
je do raspodjele naših biskupija. Tada je dokinuta makarska, trogirska i mnoge druge biskupije. Po toj je
buli trebalo raspodijeliti i župe. Godine 1849. proglašen je tzv. Organski dekret na temelju kojega su
podijeljene župe splitske nadbiskupije, usp. Nadbiskupski arhiv Split, S-M, Poz. 166 A2 fol. 1-16 (za
Svib vidi str. 9. br. 52).
6
Usp. S. KOVAČIĆ, Iz povijesti makarske biskupije, Posebni otisci, Split, 1999, 124-138. M.
VIDOVIĆ, Nikola Bjanković splitski kanonik i makarski biskup 1645-1730, Crkva u svijetu, Split, 1981. J.
SOLDO, Župa Radobilja, Split, 1970. K. JURIŠIĆ, Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u
doba turske vladavine, KS, Zagreb, 1972.
7
Prema nekim arhivskim izvorima (arhiv u Zadru), na području donjih Čondića (kod Bijadera)
bila je stara župna crkva. Ovo bi trebalo istražiti i to bi bilo od velikoga značenja.
5

Download Report