ISKUSTVA I OSVRT JEDNOG PRAKTIČARA SOCIJALNI RADNIK I KOMUNIKACIJA S JAVNOŠĆU„JUST IN TIME“ Socijalni radnici i drugi stručnjaci koji rade u socijalnoj skrbi (u daljnjem tekstu: socijalni radnici) već su navikli „nositi breme“ koje nositi ne mogu. Odavno među njima kruži priča o Štokholmskom sindromu. Do sada nije utvrđeno tko i što nam radi (i ja sam socijalni radnik) ali zasigurno neke elemente sindroma možemo raspoznati. Štokholmski sindrom je naizgled paradoksalna emocionalna reakcija koja se javlja kod osobe koja trpi nasilje, a sastoji od rađanja simpatije i naklonosti žrtve prema svom mučitelju ili tlačitelju. U pozadini ovog fenomena je strah od još goreg mučenja i odmazde, pa se kod žrtve javlja obrambeni mehanizam namijenjen odobrovoljavanju i smekšavanju mučitelja. U nekoliko navrata u javnost je dospjela i ispričana je priča kako su socijalni radnici samozatajni i samoprijegorni ljudi. Dakle, to su ljudi koji su spremni i sposobni ograničiti i zatajiti svoje potrebe i neposredne interese radi više svrhe. To bi trebali biti ljudi koji su spremni i mogu staviti samoga sebe iza drugih po važnosti, spremni žrtvovati sebe radi drugih. Ova priča nije imala odjeka u javnosti, nju jednostavno nitko ne čuje, a nema niti rješenja za probleme s kojima se susrećemo. I tako, u žaru pomoći drugima, stručnjaci često zaborave na sebe i sebi bližnje. To traje prilično dugo vremena. Od Domovinskog rata na ovamo. Sjećamo se godina kada je važno bilo pomoći čovjeku u nevolji, kada nisu bili prioritet papiri već, čovjek. Trajanjem Domovinskog rata, trajala je i tranzicija hrvatskog društva u cjelini. Odmicanjem odnosno svršetkom ratnih akcija i poraćem javljali su se novi poslovi, novi oblici i novi izazovi. Oni koji su odlučivali o socijalnoj skrbi nisu o njoj puno znali iz jednostavnog razloga jer je bilo puno novih izazova a malo iskustava, a vodili su je ljudi koji su bili vrlo šarolikih struka. Dobar dio onih koji su bili zaposlenici tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne skrbi tek je usvajalo iskustva i znanja. Socijalna problematika uvijek laka za pričati-teška za raditi, jednostavno je samo stizala „na vrata ministarstva“. Tako ustrojeni i bez iskustava, po razini moći slabiji od drugih ministarstava (što je i razumljivo) primali su u svoje okrilje sve poslove i zadaće, bez i jedne odapnute strelice u javnost. Samo po sebi to ne bi bio problem jer posao treba odraditi u rekli bi smo jednostavnim i razumljivim riječnikom „ovom ili onom“ organizacijskom obliku. Međutim, stručni kadar koji je zatečen, dotadašnji način rješavanja „socijalnih slučajeva“ i potrebe koje su se naglo počele javljati kao posljedica demokratskih procesa i tranzicije društva u cjelini zahtijevali su znatniju pažnju, angažman i znanja svakog pojedinca, a uz rapidno količinsko povećanje poslova bio je to doslovno udar na kadar koji je iznio „ratnu socijalnu problematiku“. Dakle, svi skupa nespremni za novu razinu količine i kvalitete, našli smo se u stanju svojevrsne hipnoze, nespremni na otpor i bojeći se za svoja radna mjesta. Ruku na srce nije bilo uvijek moguće napisati tekst poput ovoga, a ni sada nije potpuno bezazleno jer je izlaganje javnosti i mogućim posljedicama još uvijek visoko rizično. No, neki poput mene jednostavno nemaju izbora, ono što su prošli, čuli i vidjeli, ono što su naučili ne mogu i nemaju pravo držati za sebe. Javnost ima pravo znati, dakle nastavit ću u skladu s onim što znam i osjećam, a iz komunikacije zadnjih mjeseci s mojim kolegama znam da i oni u ogromnoj većini misle slično. Dakle, donošenjem prvog Zakona o socijalnoj skrbi 1997. godine, (uslijedio je niz izmjena istoga, pa novi, pa sada i najnoviji, a očekuje se u roku godinu dana i skroz novi) koji je označio moderniji pristup socijalnoj skrbi. Uz podizanje razine kvalitete započinju prave muke socijalnih radnika, a neko vrijeme iza toga i Obiteljski zakon je sve to značajno začinio. Napori i trud koji su ulagali pojedinci u nadležnom ministarstvu nisu mogli uroditi plodom. Pred „štedljivošću države“ jednostavno nisu imali šansu. Terenski socijalni radnici (centri za socijalnu skrb ali i domovi) su svoju pamet i znanja uprli usklađivati s nekim novim vjetrovima, a ministarstvo je započelo priču, koje se niti danas ne odriče, o potrebi „educiranja“ socijalnih radnika. Potpuno jasno je kako nitko suvisao neće ustvrditi kako edukacije i cjeloživotno učenje nisu potrebne i zapravo nužnost vremena, ali se postavlja pitanje jesu li edukacije koje su, usudio bih se ustvrditi nabacane, bez mogućnosti i prostora za prorađivanje i pripremu primjene, suvisle? Može li beskonačan broj edukacija prikriti i pokriti ono što je toliko očito? Nedostatak kadra. Na svim razinama. Od kada sam aktivan u socijalnoj skrbi znam da su dva puta donošeni pravilnici s jasno definiranim rokom usklađivanja potrebnog broja stručnih kadrova (minimalni standardi koji su bili uvijek sumnjivi po svojoj objektivnosti i usklađenosti sa stvarnošću ali i takvi su bili bolji nego nikakvi) i niti jedan puta nije riječ provedena u djelo. Razlozi? Za socijalne radnike nevažni. Rezultat? Godinama priča o tome kako imamo nestručan kadar, koji ne radi i ne zna raditi i vrlo često, možda i prečesto guramo edukaciju u privi plan. Sve i da je tako, što ja odbacujem i uopće ovom prigodom ne želim komentirati, bilo bi smisleno kada bi netko odgovorio na pitanje o tome kako je moguće toliki broj godina „šačicu ljudi“ optuživati za ranije rečeno, a ne omogućiti im uvjete rada koji su primjereni izazovu vremena i tematike? Dva puta su, rekao bih, od svršetka Domovinskog rata na ovamo socijalni radnici osjetili nadu. Prvi puta kada su u 18 mjeseci uz tri podizanja plaće podignuti iz ponora srama i dovedeni u poziciju izjednačavanja plaća s ostalima, uz zaostatak od nekoliko godina za drugima. Drugi puta se to dogodilo kada smo za pomoćnika ministra dobili svoga kolegu po struci Ninu Žganeca. Bio je to trenutak kada su nam očekivanja bila velika, ogromna, kada smo mislili kako će kolega socijalni radnik riješiti nagomilanu problematiku u najkraćem vremenu. Osim što je bio kolega socijalni radnik, taj čovjek je bio i doktor, profesor studijskog centra socijalnog rada, bila je to moć koja se kroz njega i njegov status prelijevala i na nas na terenu. Socijalni radnici su nakon toliko godina osjetili ponos te kako su i oni važan stup ovoga društva i kako rade u „djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku“, što god to kome značilo. I doista pomaci su se događali, nekima presporo, nekima prebrzo. Ono čega se sjećam jeste obraćanja tadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi Davorka Vidovića dopisom i traženjem našega mišljenja prilikom izrade izmjena Zakona. Sjećam se i najava tadašnjih reformi koje su rađene na način da sam kao pojedinac i profesionalac u sustavu socijalne skrbi osjećao ponos i važnost, te koliko god malo ali sam osjećao i da sam subjekt a ne samo i isključivo objekt događanja. Sjećam se i prve analize socijalne skrbi po županijama koja je trebala imati za posljedicu decentralizaciju i upoznavanje regionalne i lokalne samouprave s materijom socijalnog rada. „One stop shop“ u socijalnoj skrbi počeo se pod vodstvom dr. Žganeca činiti kao realnost i potreba, put u bolje. Sjećam se i da sam promišljao kako je sustav socijalne skrbi ispred drugih sustava, napredniji, a bilo mi je ugodno i kada je pomoćnik ministra jasnoćom, poznavanjem materije i argumentima tukao predstavnicu, uvijek prevažnog ministarstva financija koja je izjavljivala kako socijalna skrb previše troši u ukupnom BDP-u, a zapravo je bila negdje oko 0,2 postotna poena ispod razine EU zemalja. Promišljao sam kako uz dobro odrađenu informatizaciju i makar dio nužno potrebnog kadra napokon će socijalna skrb moći funkcionirati na zdravim osnovama, a socijalni radnici će dobiti priliku raditi posao koji su odabrali za profesiju i to na način kako to dolikuje osobi određene stručne naobrazbe i znanja stečenih sveučilišnim i doista brojnim edukacijama u socijalnoj skrbi. No, tada iz neobjašnjivih razloga je sve zastalo. Zamrlo. Rupa, strašna rupa u 2003. godini. Teku izmjene političke moći, donosi se odluka o tome da se socijalnu skrb pripoji Ministarstvu zdravstva. Od tada sve do nedavno socijalni radnici su bili čistim objektom a ne subjektom promjena. Drugi su znali što je bolje za nas, nas se pitalo samo za ono što je već odlučeno, kako bi političke odluke dobile utemeljenje u struci. U tom razdoblju pojavio se još jedan kolega, pomoćnik ministra, koji je na osebujan način odrađivao posao. Dragutin Keserica. On je zaslužan za intenzivnije materijalno obnavljanje kapaciteta i kadrovsko popunjavanje u socijalnoj skrbi koje je na žalost još uvijek ispod razine minimuma, a posebice ispod razine zahtjevnosti i složenosti poslova i zadaća. Opći dojam je stihija u djelovanju Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Redali su se ministri koji su za socijalnu skrb najčešće čuli u elektronskim medijima ili čitali iz novina. Svih ovih godina u brojnim istupima i predstavljanjima u medijima najčešće je to bio „ministar zdravstva“. O socijalnoj skrbi su znali ništa ili gotovo ništa, osim u trenucima kada se događalo neko obilježavanje ili skup, pa je ministar pozdravljao socijalne radnike, djelatnost i dijelio im verbalne pohvale kao maloj djeci, a niti jednom nije palo na pamet promaknuti sve te godine određen broj kadra u mentore ili savjetnike, što je bilo zakonom predviđeno i opravdano iz više razloga o kojima također neću pisati ovom prigodom. Često mi je pred očima slika, od koje se ježim, na svu sreću ne i stvarna. Ministar me gladi po glavi i kosi i povlači za obraze uz riječi bući, bući, a ja sam toliko željan ministra lupiti u cjevanicu i reći mu: „Ministre uozbilji se, ja sam stručnjak i profesionalac kojega si toliko izložio ljudskim sudbinama i kritikama, daj molim te, radi svoj posao, pronađi novac i zaposli još stručnjaka kako bi smo uistinu mogli pomoći ljudima u potrebi i raditi svoj posao na dobar način, kakav i očekuješ“. Uglavnom želim reći kako smatram „pripajanje“ socijalne skrbi Ministarstvu zdravstva potezom koji je socijalne radnike bacio na koljena, a reforme koje su slijedile bile su proforme, a ne stvarno nužne i potrebne reforme. O tome je li to bilo samo slučajno, ne želim spekulirati. Vrijeme i novac su utrošeni, redali su se Engleski i drugi konzultanti, šarali smo po modelima Švedske, Litve, Austrije i završili s Engleskim, naravno preuređenim. Pilot centri su radili nešto, nitko nije siguran što i kako je to završilo. Rezultati su sada nejasni u cijelosti vjerojatno kao što nikome nije jasan niti model i kriterij dodjeljivanja materijalnih troškova po centrima, možda jako, jako malom broju upućenih, a i to nisam siguran. Socijalni radnici su tako postajali sve umorniji,napaćeniji, a onda u toj priči se pojavila i priča o samozatajnosti i samoprijegoru. Ništa drugo nam nije preostalo, zadnje snage su iscrpljene, toliko puta do sada smo se naprezali iznad svojih mogućnosti jer jednostavno živ čovjek s gorućim problemom kojega nitko u državi nije uspio riješiti je pred nama. Svaki puta još jedan i novi izazov. Jednostavno ponestajalo nam je daha, a izazova koji su pred nama je previše. Na kraju krajeva niti ti izazovi pojedinačni problemi nisu jedni, izazovi žurnih poslova koje nameće ministarstvo, sudovi i ini, traženje od nas i davanje podataka o kojima se na takav način ne vodi niti smo sposobni voditi evidenciju dovodi nas u stanje raspada. Centre za socijalnu srb vrlo često se percipira kao potrčkala a ne kao tijelo koje provodi upravne i druge postupke i koje rješava u prvom stupnju. Kao da samo stojimo i čekamo kada će nas netko pozvati nabrzinu, kao da nemamo svoj raspored, ugovaranje i dogovaranje s klijentima ili strankama, kako kome drago. Gdje je tu pitanje ozbiljnosti u radu i pristupu, kada malo, malo, ne zbog svoje krivnje odgađate, pomičete i mijenjate. Kakvo povjerenje i uspostavu dobre suradnje i komunkacije mogu očekivati građani od nas? Često građani s posebno osjetljivom problematikom. Jesmo li doista mi u mogućnosti bitno utjecati na zbivanja? Do sada nismo bili no po svoj rilici morat ćemo se malo potruditi kako bi na tu poziciju došli. Glava duboko uronjenih u posao, u izazove kako se to sada modreno kaže, socijalni radnici nisu uspjeli komunicirati ili bolje reći nisu uspijevali iskomunicirati pa čak niti artikulirati svoje stavove, očekivanja i stanje u kojemu se nalaze. I tu se javlja onaj famozni Štokholmski sindrom. Čini mi se kako zapravo sada nismo usmjereni protiv nikoga ali u potaji (svatko za sebe) smo protiv svih i svega, u svojevrsnom stanju otpora. Možda bolje reći nepovjerenja ili smo jednostavno bez snage. Je li to opravdano i može li se bilo kakvo opravdanje za takvo stanje pronaći u ovim recima, nisam siguran. Naročito je zanimljivo pogledati udio socijalnih radnika, ovdje mislim doslovno socijalnih radnika (diplomiranih i inih) u artikulaciji potreba stavova i želja. Ne mogu a ne spomenuti dr. Žganeca i po drugi puta, koji je bio prvo pomoćnik ministra, a kasnije jedno vrijeme i državni tajnik, na temu o tome kako je svojevremeno centre za socijalnu skrb nazivao „kralježnicom socijalne skrbi“ (interpretacije „kičmom“ ili stupom), što je bilo uvijek tako očito a tako malo se o tome govorilo, kao da smo živjeli u strahu ili sramu. Dakle, sasvim je nejasno kako je moguć gotovo potpun izostanak socijalnih radnika iz centara za socijalnu skrb u društvenim zbivanjima i događanjima? I ovoga trenutka jako je malo onih koji dolaze iz centara za socijalnu skrb, a gdje se o nečemu stvarno odlučuje i tamo gdje se štite interesi i posao socijalnih radnika i drugih zaposlenih u centrima za socijalnu skrb. Što im se dogodilo? Je li moguće da „najjači praktičari“ nisu prisutni u javnosti, osim kada je riječ o tome da se nešto opisuje u negativnom kontekstu ili kontekstu odgovornosti. Gotovo da i ne pamtim kada sam gledao socijalne radnike iz centara za socijalnu skrb kako tumače određene propise i zakonske osnove, pa niti postupke iz primarno djelokruga rada centra, a posebice ih nisam vidio kako sudjeluju u kreiranju javnog mišljenja o tematici koja se tiče njihovog posla odnosno ljudi u potrebi po najrazličitijim osnovama, ali i njih samih. Upravo nevjerojatno je koliko je samozatajnost i samoprijekornost uzela maha kod njih ili je možda riječ o nečemu drugom? Je li moguće da potonji izrazi idu do te razine da nam druge struke, pa čak i druge djelatnosti ili udruge tumače posao koji mi odrađujemo? Na žalost moram ustvrditi kako je to činjenica. Ne mogu zamisliti niti jednog liječnika, niti jednog filozofa, psihologa i sl. kojemu bi socijalni radnik na nacionalnoj televiziji „branio boje“ i koji bi dopustio socijalnom radniku pojašnjavati u njegovo ime i za njegov račun, njegov posao. Zbog čega je to moguće kod socijalnih radnika koji rade u centrima za socijalnu skrb i na kojima zapravo ta djelatnost počiva? Na koji način su drugi zauzeli takve pozicije i takav značaj, a socijalnih radnika nema, a ako ih i ima onda su to ljudi većinom iz domova socijalne skrbi? Neka mi ne zamjere kolege iz domova, ali moram ih upitati imaju li oni dojam kako su znatno češće u javnosti i češće utječu na kreiranje zakona i javnosti iako zapravo ne odlučuju izravno o niti jednom pravu ili segmentu djelovanja i odlučivanja drugih institucija npr. sudova u odnosu na korisnike? Na koji način to uspijevaju. Siguran sam kako za sve negdje postoji logičan odgovor. Moja kolegica, starija, moja prva ravnateljica, neki dan mi je nakon što je održan skup u organizaciji Pragme i Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Studijskog centra socijalnog rada na temu Socijalni rad i javnost: komuniciranje „socijalnog“ rekla: „Pitala bih ja njih (ministarstvo) kada su oni nas zaštitili i kako? Zbog čega su donosili drugostupanjska rješenja i druge odluke koje su bile različite od centra do centra i na taj način nas potpuno zbunjivali i dovodili u situaciju da nikada nismo sigurni što smijemo reći u javnosti i hoćemo li zbog toga biti prozvani? Kada smo nešto i rekli uz problematiku koja je tako osjetljiva i prevažna za svakog građanina, prepustili su nas samima sebi, a zna se kako je naš zakon moguće tumačiti na različite načine jer je nedorečen, pa neka se snalazimo i neka komuniciramo, to ti njih pitaj.“ O tome koga ćemo što pitati i koga ćemo moći pitati, ne odlučujemo mi sami i osobno, ali možemo jednim dijelom utjecati na to. U tom smislu moram naglasiti kao sam uvjeren da je naša ministrica Milanka Opačić visokomotivirana postaviti socijalnu skrb na noge koje mogu držati (ovaj moj zaključak potječe iz ranijih dana, tamo negdje 2001. i 2002. a na temelju spoznaja vezanih uz posao koji sam tada obavljao). O nama ovisi što će ona imati za čuti, između kojih rješenja će moći birati, a onda vjerojatno i na koji način će usmjeravati socijalnu skrb u budućnosti. U jedno sam siguran, do sada je jako malo onih koji su se na neki način isprofilirali ili koji su komunicirali dovoljno socijalno u socijalnoj skrbi a da dolaze iz centara za socijalnu skrb, a sva nastojanja i sve radnje bez tih ljudi će biti znatno otežana, trajat će znatno duže, biti će manje učinkovite, a samim time i znatno skuplja. Nikome posebno ne zamjerajući postavljam pitanje svima nama koji radimo u socijalnoj skrbi i posebice onima koji rade u centrima: „Koliko možemo još ovako? Republika Hrvatska kroz socijalnu skrb i mi kao stručnjaci u njoj?“. Moram reći kako sam zahvalan svome šefu jer je osim sebi, omogućio i meni i dvjema kolegicama sudjelovati na skupu koji se održao u petak 23. ožujka 2012. u Auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, a koji je organiziran u akcijskom tjednu socijalnog rada. Bilo je lijepo poduprijeti nastojanja podizanja razine zainteresiranosti i uključenosti socijalnog rada i socijalnih radnika u javnost i obratno kroz komunikaciju i načine komuniciranja s javnošću. Skup je organiziran na temu i na razini kakva se ne pamti od drugih aktera u socijalnoj skrbi, pri tome ne računajući ministarstvo koje raspolaže novcima. Bilo je lijepo i edukativno poslušati predstojnika Studijskog centra socijalnog rada prof. dr. sc. Zorana Šućura i njegovo odmjereno balansiranje i približavanje sedme sile i socijalnih radnika. Bilo je zadovoljstvo kolegu Nedjeljka Markovića, predsjednika Pragme podržati u njegovim nastojanjima socijalne radnike približiti javnosti. Govor Drenislava Žekića odnosno izlaganje i savjeti su posebno dragocjeni. Njegov odmjeren glas i dikcija, birane riječi i primjeri, povezivanje pogreški i prednosti i sedme sile (medija) i socijalnih radnika je pravo umijeće i ugoda za oči i uši. Uručenje skromne ali zato ne manje važne nagrade Nataši Gajski Kovačić, dipl. novinarki Vijesnika koja nastoji objektivno pisati o socijalnoj tematici i to koliko sam razumio, u velikim količinama i njeno obraćanje bilo je vrhunac događanja. Smatram kako joj još jednom treba čestitati i zahvaliti joj. Naravno bilo bi neobjektivno kada bih joj zahvaljivao na sadržaju svakog članka koji je napisala ali joj zahvaljujem na izrečenim riječima tijekom skupa i upućenim dobrim željama socijalnim radnicima, te iskazanoj zainteresiranosti za nas kao stručnjake i naše probleme. Zato gospođo Nataša Gajski Kovačić, hvala Vam i čestitam Vam još jednom. Osim toga i kolegica Nataša Koražija, dipl.soc.radnica pridonijela je podizanju razine naglašavanja važnosti dobre komunikacije socijalnih radnika i drugih čimbenika. Jedino što sam joj malo zamjerio na tome da je u prvi plan stavila socijalnog radnika kao aktera koji bi trebao činiti i činiti, a zapravo u stvarnosti socijalni radnik jako malo može učiniti u komunikaciji na razini poboljšanja odnosa, osim na razini koji nas većina ionako primjenjuje, a to je korektan odrada poslova i pristojna komunikacija. Malo je socijalnih radnika koji imaju prostora i vremena sustavno i planirano pristupati predstavnicima drugih tijela i upućivati ih u problematiku, a još manje je onih koji bi ih, objektivno, imali interesa i volje slušati. Ta komunikacija po mom osobnom uvjerenju mora ići s drugih razina i na drukčiji način i to od socijalnih radnika, prije svega stručnjaka iz centara za socijalnu skrb, jer će bez njih sav posao biti uzaludan. Presložen je to posao da bi ga netko, onako usput, odradio i zato im se mora omogućiti prostora u njihovim svakodnevnim obavezama da bi mogli smisleno izložiti materiju o kojoj je riječ. Rad na pojedinačnom slučaju i količina to sada jednostavno ne dopuštaju, pa se postavlja pitanje na koji način izlučiti i prepoznati ljude koji nešto mogu i znaju napisati i reći i na koncu koji to žele. Na kraju želim zaključiti kako su Pragma i Studijski centar socijalnog rada, kroz organizaciju ali i nazočnost skupu već rečenog predstojnika dr. Šućura, nezaobilaznog i spominjanog dr. Žganeca, sudjelovanje dr. Puljiza i dr. Zrinščaka dali svoj poticaj socijalnim radnicima, njihovoj komunikaciji s medijima i potrebi takve komunikacije na pravilan način. O značenju komunikacije i načinu vrlo plastično je opisao gosp. Žekić, a njegova misao, zapravo i čitav tijek skupa, o tome kako niti prevelika količina samozatajnosti nije dobra neka nam bude poticaj. Neka aktivnosti koje su započele ovim skupom u akcijskom tjednu socijalnog rada, prije svega budu poticaj praktičarima iz centara za socijalnu skrb i neka ovaj komentar i web stranica CZSS Županja budu poticaj drugima za izlazak u javnost i komuniciranje s javnošću jer u suprotnom nitko nam neće biti kriv, a nitko nam neće moći niti pomoći. Želja nam je „pogurati“ komunikaciju, a kada malo bolje razmislite: „Kada mogu oni, možemo i mi“ sasvim je opravdano promišljanje i jako ćete nas uveseliti, kao kolege, ukoliko se to dogodi. Naravno, poticaj na komunikaciju vrijedi iza one koji nisu kolege, već jednostavno osjećaju da imaju i trebaju nešto reći. Neka se ne dogodi još jedno propuštanje prilike komunicirati i pridonijeti kreiranju koje ćemo još jednom tumačiti kao samozatajnost koju će malo tko razumjeti. Neka ne bude ono iskustvo koje voli ispripovijedati moja kolegica, jedna od rijetkih osoba koje su se izložile javnosti i komunikaciji iz centara za socijalnu skrb, Božena Horvat Alajbegović o dobrim prijateljima i koraku koji će između njih netko prvi učiniti, a na kraju nitko ga ne učini. Neka bude SOCIJALNI RADNIK I KOMUNIKACIJA S JAVNOŠĆU „JUST IN TIME“. Mato Zovkić, dipl. soc. radnik