Željko Antunović
OPASNO JE SJEĆATI SE
roman
Rijeka 2002
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nakladnik:
"GENESIS", doo, Rijeka
Za nakladnika:
Jasmina Kezić
ISBN 953-6752-02-6
2
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Opasno ili ne, putovanje kroz vrijeme nisam mogao izbjeći pa sam ga pokušao iskoristi da bih usput učinio i nešto probitačno za
dane koji tek dolaze - da presložim svoju prošlost i uveden neki red u djetinjstvo i mladost, kako se više nikada ne bih morao
vraćati tamo. Na ovo putovanje me je, zapravo, prije svega natjerala želja da se na neki način odužim svom najstarijem bratu
Mirku, koji je glavni lik ovog romana i čija je rana smrt, prva u mojoj užoj obitelji, ostavila dubok i trajan ožiljak u meni. Sjećajući se
i pišući o tome šta je bilo i šta je moglo biti, shvatio sam da sam se bratu mogao odužiti i na drugi, neposredniji, način, još onda
dok je bio živ. Međutim, shvatio sam i to da bi bilo nekorisno opterećivati se osjećajem krivnje, jer smo u ovaj svijet ubačeni
potpuno nespremni sa ciljem da se pokušamo iz dubina kaosa izvući na neki od rijetkih vrhunaca spokoja. U tome smo prepušteni
sami sebi i svojim osjećanjima, koja, na žalost, nisu uvijek pouzdani vodiči. Jasno nam je da je okruženje često neprijateljsko i da
se moramo braniti, međutim, obično zaboravljamo ili to ne želimo priznati da nas mogu ugroziti i uništiti i oni koji nas vole, a
pogotovo oni koje mi volimo.
Vraćajući se u djetinjstvo i mladost, nisam mogao odoljeti napasti da ih mijenjam i da ih oblikujem prema nekom obrascu koji mi je
do kraja ostao nejasan. Zbog toga ova knjiga nije svjedočanstvo o zbivanjima koja su se dogodila, premda jeste i to i mnogo više
od toga, nego je pripovijest o ljudima i događajima koji su bili bliski vremenu i sredini o kojima je u knjizi riječ.
Autor
3
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Prvo poglavlje
“Zašto plačeš?”, upitao sam Josipa dok je kamion na križanju kod pravoslavne crkve iz Školske ulice zaokretao u Ulicu žrtava
fašizma.
Upitao sam, a znao sam zbog čega Josip plače i bilo mi je jasno da će odmah nakon što savlada bijes započeti tražiti izlaz iz nevolja
koje su se u nama i oko nas započele gomilati sredinom listopada prethodne godine. Jasno mi je bilo i to da ću ja sâm dozvoliti da
se događaji u meni talože jedan na drugi sve dotle dok njihova masa sama ne iznudi neku reakciju.
“Plačem zbog toga što smo pali na samo dno”, odgovorio mi je Josip, i ne pokušavajući obrisati suze. “Zbog toga što sam gladan i
što ćemo od danas živjeti među posljednjim ljudima.”
Meni se činilo da Josip plače prije svega zbog toga što se osjeća poniženim. I to ne samo zbog toga što je naš otac na Golom otoku
i što nas zbog toga izbjegava većina naših srodnika i znanaca nego i zato što u pratnji milicije iz zgrade namijenjene profesorima i
općinskim funkcionerima selimo u jednu od brojnih baraka u kojima su stanovali nestručni radnici željezare i rudnika.
Pa ni ta zamjena stanova nije sâma po sebi učinila da Josip zaplače. Zaplakao je tek onda kada je vidio da u naš bivši stan use ljava
obitelj profesora Crnkovića. Točnije, kada smo na stepenicama sreli profesorovu kćerku Ljubicu. Zastala je i pružila ruku prema
Josipu sa namjerom da ga zaustavi. Vjerojatno mu je željela reći da ona nije mogla spriječiti nepravdu, jer se njezini roditelji nisu
osvrtali na njezine molbe.
“Ako ne uselimo mi, useliće netko drugi”, rekla joj je majka.
Josip nije želio slušati nikakva objašnjenja. Sklonio je Ljubicine ruke i požurio niz stepenice.
I ja sam se osjećao poniženim. I zbog selidbe, i zbog očevog zatvaranja, i zbog svih zbivanja koja su se potom nanizala. Ipak,
nisam osjećao potrebu da plačem. Moje sedamnaestogodišnje iskustvo govorilo mi je da sa našim ocem nismo bili zaštićeni ni onda
kada je bio pored nas pa je bilo sasvim realno očekivati da će nam se jednog dana, bilo kada, dogoditi upravo to što nam se
događalo.
4
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Kao da smo i mi zatvoreni”, nastavio je Josip govoriti ogorčenim glasom, sa očiglednom nakanom da bijesom izbriše ili bar priguši
osjećanje poniženosti.
I sâm sam osjećao da smo na neki način zarobljeni. I da su zarobljeni i predmeti našeg domaćinstva, koji su se nalazili na kamionu i
koje sam grčevito stezao rukama, pokušavajući ih sačuvati od oštećenja. I da je zarobljena naša majka, koju je prateći milicajac
strpao između sebe i vozača u kabinu kamiona. Ipak sam pokušao utješiti i ohrabriti Josipa. Maksa nije trebalo ni tješiti niti hrabriti.
On je sjedio mirno i pratio neku svoju misao, koja ga je vodila samo njoj znanim putevima.
“Moramo biti jaki”, rekao sam. “Zbog mame. Ako budemo pokazivali da nam je teško, ona će patiti još više.”
“Moramo postati jaki da jednog dana uzvratimo”, rekao je Josip i te njegove riječi uvjerile su me da je on već sasvim blizu da
prebrodi svoju krizu.
Maks nije rekao ništa. Premda je bio najmlađi, često sam imao dojam da je najstabilniji član naše obitelji. Možda zbog toga što je
govorio rijetko i malo. Začudo, ja sam se uz njegovu šutnju osjećao sigurnijim.
Naše putovanje kamionom nije bilo dugo. Stotinjak metara Školskom ulicom i još dva puta toliko Ulicom žrtava fašizma. Na cilj smo
stigli za nekoliko minuta. Kamion se zaustavio pred jednom od dvadesetak prizemnih montažnih baraka, koje su se nagurale na
uskom prostoru između ulice, kazališta, milicijske postaje i pravoslavnog groblja. Bilo je to naselje namijenjeno obiteljima prostih
radnika, najvećim dijelom pridošlih sa sela.
Vozač nam je pomogao skinuti stvari sa kamiona i poredati ih uz tri stepenika koja su vodila u naš budući stan, a potom se zajedno
sa milicajcem popeo u kabinu vozila i odvezao. Majka, braća i ja stajali smo pored dijelova našeg pokućstva i gledali čas u vrata na
baraci, koja je milicajac nekoliko minuta ranije širom otvorio, a čas u promatrače, koji su sa okolnih prozora pažljivo i sa očiglednim
sažaljenjem motrili na nas. Neke od njih poznavao sam iz viđenja, jer sam ih susretao gotovo svakodnevno. Bili smo, u stvari, i do
tada susjedi. Dijelilo nas je tek nekoliko stotina metara prostora. Među njima je bilo i školskih drugova, mojih ili moje braće, a
vjerojatno i maminih bivših učenika. Nekolicini sam znao i imena.
Mama je sjela na stolicu, ne usuđujući se ući u baraku. Josipu je zadrhtala brada. Uplašio sam se da bi mogao ponovno zaplakati, a
to ne bi bilo dobro ni za njega niti za nas. Dohvatio sam najbliži predmet i krenuo uz planinu od tri stepenika. Josip je krenuo za
mnom.
Ne znam šta sam očekivao da ću zateći u baraci, jer sam cijelo vrijeme otkako sam saznao kamo moramo preseliti nastojao ne
razmišljati o tome. Ipak sam zatekao samog sebe kako govorim da i nije tako strašno dok sam sa zrcalom u rukama išao iz jedne
prostorije u drugu.
“Dakako da nije strašno”, rekao je netko iza mojih leđa. “Dobili ste najnoviju i najbolju baraku.”
5
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Iznenadio sam se kada sam, okrenuvši se, vidio da me slijedi Damaskin, moj nekadašnji školski drug iz niže gimnazije, kojeg smo
zvali Grk. Bio je izbjeglica iz Grčke, kojeg je građanski rat u toj zemlji zajedno sa mnoštvom drugih ljudi pokrenuo, izbacio iz ležišta i
dogurao čak do Bosne, do Zenice i do barakaškog naselja u Ulici žrtava fašizma.
Upitao sam ga po čemu se baraka u kojoj smo se nalazili razlikuje od ostalih.
“Po tome što ima klozet i kupatilo”, odgovorio mi je.
Već sam bio uočio da prva vrata na desnoj strani hodnika vode u usku prostoriju sa klozetom čučavcem, ali nigdje nisam zapazio
ništa što bi nalikovalo slavini za vodu.
“Zar ti negdje vidiš kupaonicu?”, upitao sam Damaskina.
Otvorio je druga vrata na lijevoj strani hodnika i pokazao mi sobičak dva metra dug i metar i pol širok, potpuno prazan, sa
daščanim podom i golim zidovima.
“Kako da se ovdje okupam?”, upitao sam.
“Onako kako se i mi kupamo”, odgovorio mi je Damaskin.
Nisam ga pitao kako se oni kupaju, jer sam pretpostavljao da tom činu prethodi niz operacija, počev od donošenja i zagrijavanja
vode pa do potrage za posudom dovoljno velikom da se u njoj smjesti odrasla osoba.
U stanu koji smo upravo bili napustili raspolagali smo prostranom kupaonicom sa kadom, tušem i bojlerom koji se grijao na čvrsto
gorivo. U novom stanu nije bilo ništa od toga.
“A voda?”, upitao sam.
“Donosimo je sa česme”, odgovorio mi je Damaskin i kroz prozor pokazao grupu žena koje su sa kantama čekale svoj red ispred
jedne jedine javne slavine, udaljene pedesetak metara od naše barake.
“Kada nestane vode na česmi, a to se događa često, na raspolaganju imamo dva izvora - jedan iznad, a drugi ispod groblja.
Preporučujem ti onaj iznad.”
Unijeli smo sve dijelove pokućstva i ostale stvari koje smo dovezli, osim stolice na kojoj je sjedila mama. Ona kao da je bila
paralizirana ili kao da je, konačno, nakon devet mjeseci naprezanja da se održi na površini, popustila i potonula na dno. Nije
plakala, nije se jadala, a upravo je to bio znak da je blizu predaje.
Pozvao sam Josipa da mi pomogne podići je i uvesti u baraku. Znao sam da moram učiniti još nešto. Skuhati kavu ili pozvati nekog
tko će biti u stanju pokrenuti mamu iz mrtvila. Međutim, da bi se skuhala kava, trebalo je naložiti vatru i donijeti vodu, a naša peć
nije bila sastavljena. Osim toga nismo posjedovali nikakvu posudu pogodnu za nošenje vode.
6
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Preostalo mi je da potražim pomoć. Izišao sam iz stana i otišao do sljedećih otvorenih vrata na istoj baraci, na kojima je do prije
nekoliko minuta stajala visoka mršava žena i sa neskrivenim zanimanjem promatrala naše useljavanje. Kroz otvorena vrata mogao
sam vidjeti prizor koji me je toliko zaokupio da sam gotovo zaboravio zbog čega sam se tu našao. Vidio sam dio dnevne sobe u
kojem je bila smještena neka vrsta ležaja od grubih dasaka prekrivenog šarenom ponjavom. Ono što me je privuklo bio je par koji
je sjedio na tom ležaju, a sačinjavali su ga ona ista visoka mršava žena i nevjerojatno debeo muškarac. Koliko je ona izgledala suva
i uglata toliko se on činio mastan i zaobljen.
“Ako ti je nešto potrebno, govori”, rekao mi je muškarac glasom koji je imao nešto od oblika njegovog tijela.
Rekao sam da je mami potrebna pomoć, da joj je potrebno društvo neke žene. Potreban joj je ženski razgovor, ženska utjeha i
potpora.
“Zar nemate rodbine?”, upitala je mršava žena.
Objasnio sam joj da u gradu imam tetku i ujaka, majčinu sestru i majčinog brata, te da imam stričeve i druge rođake sa očeve
strane u neposrednoj blizini grada, ali da nas nitko od njih ne posjećuje jer je otac na Golom otoku. Nisam joj rekao da su naše
veze sa našim rođacima i prije bile toliko tanke da ih gotovo i nije bilo.
“Plaše se bijednici. Možda ga je netko od njih i poslao u zatvor”, rekao je debeli, a onda je brzinom koja se od njega ne bi mogla
očekivati udario ženu dlanom po leđima tako jako da je odskočila sa ležaja.
“Idi”, rekao joj je potom. “Skuhaj kavu i odnesi je gospođi učiteljici. I sakupi svoje vražije žensko društvo pa pomozite ljudima.”
“Njihovi se rođaci plaše da ih posjete. Misliš da se mi ne trebamo plašiti?”, rekla je žena.
“Šta se ti, vrećo kostiju, imaš plašiti? Hoćeš li nešto izgubiti ako ti kažu da se družiš sa boljim od sebe?”
“Izgubiću govno”, rekla je žena za sebe, a onda mi je prišla sasvim blizu.
“Imate li kave, cigareta ili bilo kakvog pića?”, upitala je tiho.
Rekao sam joj da sam siguran da ima nešto kave i da bi se mogla naći i koja cigareta, ali da alkoholu nema ni traga.
“Dobro”, rekla je mršava žena. “Ti sada idi, a ja ću doći kasnije.
Pola sata kasnije u naš stan je ušla grupica žena predvođena našom mršavom susjedom. Bile su to uglavnom mlađe žene, loše
odjevene i sa tek ponekim tragom ljepote, ali ipak nabijene energijom i uočljivom nakanom da od života otmu što je moguće više.
Mama je i dalje sjedila na istom mjestu, bez želje da se pokrene, dok smo ja i Josip pokušavali sklopiti pokućstvo i zavesti neki red
u stanu. Maks nije bio prisutan. Čim smo skinuli stvari sa kamiona, negdje se izgubio.
“Vas dvojica ste sada slobodni”, rekla je mršava susjeda meni i Josipu. “Mi ćemo se pobrinuti za ostalo.”
7
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Hoćemo li na kupanje?”, upitao me je Josip kada smo se našli izvan stana.
Potvrdio sam i krenuli smo prema rijeci Kočevi, koja je protjecala nedaleko od barakaškog naselja. U ljetnom periodu bio je to tek
običan potok, u kojem se moglo kupati samo na mjestima pregrađenim kamenim branama. U prvom od njih, do kojeg smo uskoro
stigli, ugledali smo Maksa. Zaronjen do brade u vodi, mirovao je i promatrao nas kako se približavamo.
“Mogao sam i pretpostaviti da ćemo ga ovdje pronaći”, rekao mi je Josip glasom u kojem je bila prisutna njegova davnašnja
netrpeljivost prema mlađem bratu.
“Opet si se izvukao!”, doviknuo je Maksu.
Maks mu nije odgovorio. Činilo se da zaneseno razmišlja ili da spava otvorenih očiju, a ništa od toga nije bilo moguće u strci i
galami koje su ga okruživale. Svakog trenutka sam očekivao da će netko od kupača skočiti ili naletjeti na njega i da će njegova
glava iščeznuti sa površine vode.
“Ovo me dijete izluđuje”, rekao mi je Josip kada smo sjeli na obalu rijeke i počeli svlačiti odjeću. Dolazilo mi je da se nasmijem
svaki put kada bi Josip o Maksu govorio kao o djetetu, ali mu nikad nisam napomenuo da je sa svojih petnaest godina i sam još
uvijek dijete. Zapravo se ni sâm nisam osjećao odraslim.
“Ili je lud ili se pravi ludim.”
Ja, naravno, svog najmlađeg brata nisam vidio takvim. Naprotiv, kada sam razmišljao o njemu, i nesvjesno sam ga identificirao sa
najmlađim od tri brata iz narodnih priča, koji je redovito najpametniji i najsposobniji i koji se na kraju pojavljuje u glavnoj ulozi,
premda je u priču ušao kao autsajder. Pritom sam bio sasvim siguran da je Maks doista najpametniji od nas trojice, iako u isto
vrijeme nisam bio uvjeren da će zbog toga lakše od mene i Josipa prebroditi sve one brojne prepreke i zamke koje nam život
priprema. Činilo mi se da je isuviše osamljen, a nisam znao da li je prisiljen da to bude ili se namjerno osamljuje.
Josip je ušao u vodu, a ja sam ostao na obali, jer sam ugledao kako mi se približava Damaskin sa dvije kante za vodu u rukama.
“Oprosti što ti nisam pomogao useljavati”, rekao mi je kada je sjeo pored mene na obalu Kočeve, “Morao sam ići raditi.”
Pitao sam ga šta radi, a već i po kantama mogao sam pretpostaviti o kakvom je poslu riječ.
“Tu gore, na Golupku, imamo baštu pa moram preko dana donijeti dovoljno vode da bismo predvečer natopili nasade”, odgovorio
mi je.
“Hoćeš li poći sa mnom da ti pokažem baštu?”, upitao me je nešto kasnije, dok je kantama zahvatao vodu iz rijeke.
8
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pristao sam, uzeo jednu od kanti i krenuo za Damaskinom stazom uz brdo. Nismo morali ići daleko. Tek što smo zaobišli stijenu
koja se nadnosila gotovo nad samom rijekom, ušli smo u vrt. Bujnost raslinja i bogatstvo boja govorili su mi da se tu ulaže mnogo
znanja i mnogo truda.
U sredini vrta nalazila se šupa, a ispred šupe stajala su dva metalna bureta, u koja smo usuli vodu iz kanti. Tek što je kantu spustio
na zemlju, Damaskin je uskočio u jedno bure i čučnuo, tako da se do brade našao u vodi.
“Uskači”, rekao mi je i rukom pokazao na drugo bure. “Osvježi se dok ne stigne ručak.”
Sljedećih pola sata proveli smo u buradima, potopljeni u mlaku vodu, i razgovarali. Između ostalog pitao sam Damaskina da li mu je
teško raditi u vrtu, a već i samo donošenje vode izgledalo mi je izuzetno naporno.
“Ne razmišljam o tome”, odgovorio mi je. “Kada se nešto mora obaviti, onda je najpametnije ništa se ne pitati. Mnogo nas je u
obitelji, a svi možemo mnogo pojesti i zato moramo i mnogo raditi, bar mi mlađi.”
Iz razgovora sa Damaskinom saznao sam da u stanu koji se nalazi u baraci nasuprot mojoj živi sa roditeljima, sa jednim djedom i
dvije babe, sa stricem, strinom i njihovom kćerkom, te sa svojom godinu dana mlađom sestrom i još mlađim bratom. Njih
jedanaestoro su imali na raspolaganju samo dvije prostorije, ne računajući kuhinju i ostavu.
“Kako izdržite?”, upitao sam, pokušavajući zamisliti kako bih se ja osjećao u toj masi ljudi sabijenoj na tako malom prostoru.
“Svoji smo, izdržimo”, odgovorio mi je. “Ali dok je toplo vrijeme, najčešće spavam ovdje u šupi”, dodao je.
Dok smo razgovarali, čučeći svatko u svom buretu, osjećao sam se sasvim ugodno. Samo u jednom trenutku pomislio sam na
mamu, ali sam se brzo utješio saznanjem da nije sama i nadom da će je društvo susjeda izvući iz stanja potištenosti.
“Uostalom, ništa nije teško ako imaš neki cilj pred sobom ili ako te nešto gura naprijed”, dopunio je Damaskin svoje obrazloženje.
U tom trenutku ugledao sam kako se na mjestu gdje staza zaobilazi stijenu pojavljuje jedna plavokosa glava. Njezina pojava me je
iznenadila, jer ni u snu nisam očekivao da ću je ugledati baš tada i baš na tom mjestu.
Kako se staza strmo uspinjala, imao sam prigodu plavokosu pojavu otkrivati dio po dio. Najprije sam ugledao vrh glave sa nekoliko
već prepoznatljivih pramenova kose. Uskoro nakon toga pojavilo se i čelo sa tri strane uokvireno kosom čija je boja nalikovala
izblijedjeloj slami. Potom je slijedilo lice: smeđe oči, ravan srazmjeran nos i ne prevelika usta. Lice koje u meni nije pobuđivalo
pomisao na ljepotu, ali me je svakog puta iznova privlačilo jednakom snagom. Možda zbog toga što nisam uspijevao prodrijeti kroz
njegov oblik i odgonetnuti šta stoji iza njega.
“Stiže ručak”, uzviknuo je Damaskin nakon što je utvrdio šta je to zaokupilo moju pozornost, a zatim je hitro iskočio iz bureta.
9
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Slijedio sam njegov primjer, a da pritom nisam odvojio pogled od plavokose djevojke koja nam je prilazila vrtnom stazom. Nikada je
nisam vidio u društvu sa Damaskinom pa nisam imao razloga pomisliti da bi na neki način mogla biti vezana za njega. Osim toga
ništa u njihovom izgledu nije upućivalo na neku sličnost.
“Ručaćeš sa nama”, rekao mi je Damaskin dok je djevojka vadila iz korpe posude i zavežljaje sa jelom i raspoređivala ih po
baštenskom stolu. “Sa mnom i sa mojom sestrom Helenom.”
Tako sam saznao tko je djevojka i kako se zove. Promatrajući je kako se kreće oko stola, osjećao sam neku podvojenost u sebi. Bio
sam u isto vrijeme i uzbuđen, ali i koncentriran na jednu jedinu točku, u kojoj se nalazilo djevojčino ime. Osjećao sam da mi nešto
u njemu smeta, kao da je sadržavalo nešto suvišno. Nisam znao šta dok me nije pogledala i izravno mi se obratila. Tada se u meni,
sama od sebe, pojavila odluka da je zovem Elenom.
“Ne možeš reći da si ručao, jer se tvoj ručak tek pripravlja”, kazala mi je Elena.
Već i ovlašan pogled na hranu koja se nalazila na stolu bio mi je dovoljan da zaključim da bi možda dostajala za dvije ne naročito
gladne osobe, za tri nikako. Bio sam potpuno svjestan činjenice da bi jedino pošteno rješenje bilo odbiti ponudu i odmah otići, ali
sam ipak ostao. Nisam mogao ispustiti prigodu koja mi se pružala i jednostavno sam odbio razmišljati o tome da li se ponašam kako
treba.
Ostao sam i zajedno sa Damaskinom i Elenom sjeo za stol i podijelio njihov skromni objed, koji se sastojao od povrća iz njihovog
vrta i nekoliko komada kruha. Nakon što sam odložio pribor za jelo, osjećao sam gotovo jednaku glad kao i kada sam započeo jesti.
Vjerojatno su Damaskin i njegova sestra osjećali isto, ali o tome nisu rekli ništa. Po izrazu njihovih lica nisam mogao zaključiti da su
nezadovoljni.
Da bih se odužio za gostoprimstvo, ponudio sam se da im pomognem u obradi vrta.
“Helena će preuzeti brigu o bašti, a ja sam planirao ovo popodne provesti na haldi”, rekao mi je Damaskin, odbijajući moju ponudu.
“Zar i ti ideš na haldu?”, upitao sam ga.
“Dakako”, odgovorio mi je bez oklijevanja. “To je jedini način da osiguramo dovoljno goriva za cijelu godinu.”
Svakodnevno sam susretao ljude, uglavnom mlađe, koji su sa praznim kolicima odlazili cestom uz Đurino brdo prema rudničkom
odlagalištu jalovine i otuda se vraćali sa stotinjak kilograma sjajnog crnog ugljena. Pri tome nikad nisam ni pomislio da bi se moglo
dogoditi da se i sâm uputim prema haldi, da bih prebirao po odbačenim komadima kamena izvađenog iz dubokih kopova rudnika i
odvajao ugljene dijelove koji su se tu zadržali i nakon obrade na rudničkoj separaciji. Sada mi je, međutim, bilo jasno da ću to
morati činiti, jer nije bilo drugog načina da nabavimo gorivo za kuhanje i za zagrijavanje stana.
“Imaš li svoja kolica?”, upitao sam Damaskina.
10
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Odgovorio mi je da kolica posuđuje i da za tu uslugu vlasniku kolica daje trećinu ugljena.
“Zar to nije nepravedno?”, upitao sam obeshrabren, jer nisam mogao shvatiti kako bih našao snage da najprije napunim kolica i da
se zatim odreknem jedne trećine njihovog sadržaja.
“Nemoj se brinuti”, brzo me je utješio Damaskin. “Ako se udružimo, moći ćemo nabrati i tri puta više ugljena nego što ga naberem
ja sam. Bilo bi idealno kada bi ti mogao nagovoriti braću da pođu sa nama. Oni bi čuvali kolica pa nas dvojica ne bismo morali
gubiti vrijeme vukući ih svuda sa sobom.”
Kasno poslijepodne Damaskin i ja smo napustili vrt i niz Golubak se spustili do rijeke. Dok smo prolazili pored kupališta, pozvao sam
braću da pođu sa nama. Josip je odmah izišao iz vode i krenuo za mnom i Damaskinom, a Maks nas je samo pogledao i ničim nije
pokazao da me je čuo i razumio.
Mene i Josipa u našem novom stanu dočekalo je iznenađenje. Sve prostorije su bile svježe obojene, a na zidovima je gumenim
valjkom bila otisnuta beskrajna traka sa krupnim zelenim ružama. Daščani podovi su bili izribani, prozori oprani, a ono nekoliko
komada namještaja koji su preživjeli našu devetomjesečnu oskudicu stvaralo je dojam više nego siromašnog doma.
Obradovalo me je i to što nas je na stolu čekao ručak i što je mama povratila svoje uobičajeno raspoloženje. Ipak nisam mogao
vjerovati da se pomirila sa svim onim što nas je zadesilo, a još manje sa onim što nas je još očekivalo, premda je izgledalo da su
žene iz novog susjedstva uspjele potisnuti njezino nijemo očajanje.
“Maksa opet nema”, više je pomireno konstatirala nego što je ljutito izrekla.
“Ako budeš pametna, ostavićeš ga, za kaznu, bez ručka”, negodovao je Josip, kao i uvijek kada je bilo riječi o postupcima našeg
mlađeg brata.
“Da sam pametna, možda bih to i učinila, ali nisam i ne mogu biti”, odgovorila mu je mama.
Iznenadilo me je najprije to što mama uopće spominje Maksovu odsutnost, jer mi se obično činilo da je ona i ne zapaža, a zatim i
njezino pomalo osorno obraćanje njezinom ljubimcu Josipu, sa čijim se procjenama najčešće u cijelosti slagala.
Maks se pojavio kada smo mi već bili završili sa jelom. Ne govoreći ništa, sjeo je za stol, privukao ponuđeni tanjur i počeo jesti.
Odavao je dojam do krajnosti ravnodušnog malog čovjeka, nikako djeteta, koji je iskusio sve što se iskustvom dalo steći i koji slijed
životnih događanja prima kao nešto potpuno nebitno, kao riječnu bujicu, koja nam više šteti nego što nam koristi i kojoj se upravo
zbog toga ne vrijedi opirati.
Pomislio sam da bi mi možda upravo taj paradoks u Maksovom ponašanju mogao reći da on, u stvari, nije ni sličan onom liku koji
ga je zastupao u mojim očima. Točnije, da nije ni ravnodušan niti spreman prepustiti se bujici života. Ali mi, na žalost, u isto
11
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE vrijeme nije govorio šta on zapravo jeste i za što je sposoban i spreman. Zbog toga sam bio voljan da ga volim više nego Josipa i
možda bih ga više i volio da mi je to dopustio.
Nakon što smo završili sa kasnim ručkom, mama nam je rekla da se ne razilazimo i da sačekamo dok ona opere posuđe.
“Moramo se dogovoriti o nekim važnim stvarima”, objasnila nam je svoj zahtjev. “Ja ne mogu svu odgovornost primiti samo na
sebe, jer će odluke koje moram donijeti odlučivati i o vašoj budućnosti.”
Nisam mogao ni pretpostaviti o kakvim se odlukama radi. Već je bilo prošlo devet mjeseci od očevog zatvaranja i nevolje su se
toliko namnožile da sam osjećao kako nam razgovor o njima ne može donijeti ni najmanje olakšanje. Naprotiv, slutio sam da je za
nas mnogo bolje da ih zaboravimo.
Moje me osjećanje nije prevarilo. Podsjećanje na gomilu već postojećih nedaća moglo im je samo dodati još jednu novu. Kada je
oprala posuđe, mama nam se pridružila za stolom i, snebivajući se, počela nam objašnjavati šta ju je natjeralo da nam ponudi dio
svoje odgovornosti. Rekla nam je da su joj neki ljudi iz mjesne vlasti ponudili da izabere jednu od dvije mogućnosti. Mogla je da se
odrekne muža, odnosno da zatraži razvod braka, i da kao nagradu za to dobije posao i plaću čistačice u Narodnoj čitaonici i
biblioteci ili da mu ostane odana i da, zajedno sa nama, nastavi ubrzano tonjenje u propast.
“Pošto se radi o vašem ocu, morate se i vi opredijeliti”, rekla nam je mama.
To što sam čuo učinilo mi se besramnom ucjenom i upravo sam namjeravao reći mami da se ne smijemo odreći oca pa makar umrli
od gladi, ali me je pretekla Maksova koliko neočkivano brza toliko i začuđujuće žestoka reakcija.
“Ako se želiš ponovno udati, nemoj tražiti od nas da te mi na to nagovaramo”, rekao je mami.
Maksove su me riječi prenerazile i jedino što sam mogao učiniti bilo je da zanijemim i da se ukočim. Mamina je ruka, međutim, bila
strelovito brza, sjurila se prema Maksovom lijevom obrazu i na njemu ostavila crveni otisak svog dlana. Pogledao sam Josipa. I na
njegovom licu ocrtavalo se sleđeno iznenađenje. Ipak je on prvi reagirao.
“Tako mu i treba”, rekao je, misleći na Maksa, a zatim se obratio mami. “Mi smo na tvojoj strani”, dodao je, a to njegovo “mi”
vjerojatno se odnosilo na njega i mene. Bilo mi je razumljivo što je jedva dočekao prigodu da Maksa isključi iz našeg društva.
Jedino me je čudilo što ga i sam nije udario.
Maks na sve to nije rekao ništa. Podigao se i izišao. Lice mu je bilo crveno. Nisam znao od čega - od stida ili od bijesa.
“Žao mi je tate”, nastavio je Josip, “ali njegovi ideali nisu vrijedni naših žrtava.”
“Dobro”, kazala je mama, kao da je dobila i moju suglasnost. “Kada počnem raditi, biće nam mnogo lakše. Ali moraćete mi i vi
pomoći, jer neću moći sasvim sama svakog dana očistiti čitaonicu i biblioteku i uz to još voditi naše kućanstvo.”
12
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Upravo tada sam se sjetio Damaskinovog prijedloga da zajedno sakupljamo ugljen na haldi pa sam rekao mami da bismo to morali
početi što prije.
“Uradi onako kako misliš da je najbolje”, odvratila mi je mama na to. “Ti si sada glava obitelji.”
Nije mi polaskala time što me je unaprijedila u glavu obitelji. Osjećao sam da bih i bez toga učinio sve da nam olakšam život, a
osjećanje mi je govorilo i to da se najprije moram uvjeriti da Maks nije ozbiljnije povrijeđen. Izišao sam iz stana sa namjerom da ga
potražim, ali jedino što sam mogao učiniti bilo je da promatram njegov lik kako se udaljava stazom koja se uspinjala padinom
Zmajevca u pravcu pravoslavnog groblja.
Već i ranije sam zapazio da Maks često odlazi na to groblje. Ne znam šta je tamo radio, izuzev što je u vrijeme cvjetanja, krajem
svibnja i u prvoj polovini lipnja, brao grobljanske ruže i donosio ih u naš stan. Donosio je puna naručja ruža, različitih boja i
mirisnijih od svih koje sam nakon toga upoznao.
13
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan prvi - 10. lipnja 1994.
Vladimir se probudio, kao i bezbroj puta do tada, do kraja sjestan da ga je iz sna izgurao čisti strah, koji se najčešće javljao
neposredno prije svanuća i koji mu je utoliko teže padao što mu nikako nije uspijevao odrediti podrijetlo. Nije to, dakle, bio strah od
tame, strah od patnji pa ni strah od smrti, nego strah koji je izvirao iz samog sebe i koji se žilavije od svih drugih odupirao njegovim
naporima da ga rasprši ili da ga bar toliko razrijedi da bi se kroz njega mogla provući svakodnevnica.
Noć ga, sama po sebi, nije plašila. Međutim, udružena sa snom, često ga je dovodila do takvih mračnih ponora od čijih mu je
dubina ponestajalo daha i pred kojim su u njemu iščezavale sve želje osim one da što prije izroni na površinu svijesti. Jedino
sredstvo kojim se koliko-toliko mogao braniti od predjutarnje strave i ubrzati izranjanje iz košmara sna bila su sjećanja na vrijeme
kada su svi članovi njegove obitelji bili na okupu i razmišljanja o tome šta se moglo dogoditi sa njegovom braćom.
Otkako je počeo rat i otkako je ostao sam u stanu, gotovo da nije prošlo ni jedno jutro a da nije najprije pomislio da bi tog dana
mogao nešto saznati o Josipu i Maksu. Ovog puta se, međutim, najprije sjetio da je dan na čiju je površinu izronio 10. lipanj, dan u
kojem se navršavalo pedeset i sedam godina njegovog života.
Nije osjetio nikakvu radost zbog tog saznanja. U posljednje vrijeme isuviše se često podsjećao da njegovi dani sve brže jure i da će
se vrlo brzo zaokružiti još jedna godina. A i bez nje se osjećao već dovoljno starim i umornim i plašio se da bi dodatni teret od samo
jedne godine mogao učiniti da se ionako krhka građevina njegovog življenja sasvim uruši.
Nije imao nikakvog razloga žuriti iz kreveta. Teško je mogao računati da će mu rođendan donijeti nešto drugo osim svakodnevne
ratne zbilje, ispunjene do kraja jednoličnim naporima da se život produži od jutra do večeri i od večeri do jutra. Već mu se mnogo
puta dogodilo da je samog sebe upitao nije li možda jednostavnije i razumnije predati se i od svega dići ruke.
Možda bi to već i učinio da nije neprekidno bio zaokupljen mislima o svojoj braći, stalno se pitajući da li su još živi i, ako jesu, do
kada će to biti. Vjerojatno ga je u životu održavala još samo nada da njima može zatrebati njegova pomoć.
Uspravnim i budnim održavalo ga je, prije svega, trajno očekivanje da će već u sljedećem trenutku čuti zvuk okretanja ključa u
bravi ulaznih vrata, što bi bio najpouzdaniji znak da Josip ili Maks dolaze. To je očekivanje ponekad bivalo toliko snažno da je
Vladimir obustavljao svaku aktivnost da kojim slučajem ne bi propustio nešto od događaja koji su imali uslijediti.
14
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pa ipak je pri tome bio potpuno svjestan da su zanemarljivi izgledi da će braću vidjeti prije nego što se rat završi. A on kraj rata nije
ni nazirao. Izgledao mu je, u stvari, toliko daleko da o njemu nije ni pokušavao razmišljati. Radije se nadao da će mu se braća javiti
telefonom ili nekom porukom.
“Možda će to učiniti upravo danas”, pomislio je. “Možda će se sjetiti da je danas moj rođendan. Može se dogoditi čak i to da se
njihovo sjećanje vrati četrdeset godina unatrag, ali teško da će tamo naći sve one događaje što ih ja pronalazim, vraćajući se sve
češće u zbivanja koja su započela na moj sedamnaesti rođendan.”
15
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Drugo poglavlje
Narednog jutra tek je bilo svanulo kada me je probudilo kucanje u staklo prozora moje sobice, za koju mi je Damaskin rekao da je
namijenjena za kupaonicu, a koju je mama dodijelila meni, govoreći da ja, kao najstariji, imam najviše prava na samoću. Jedva sam
shvatio da se sa druge strane prozora nalazi Damaskin i da me budi radi toga da bismo pošli na rudničku haldu sakupljati ugljen.
Još teže mi je bilo probuditi braću i privoljeti ih da pođu sa mnom.
Sve je išlo teže nego što sam pretpostavljao, i sa mnom i sa mojom braćom, pa ipak smo nakon pola sata, još sneni, gurali kolica
makadamskom cestom uz Đurino brdo. Željezni točkovi su kloparali po izlokanoj kamenitoj podlozi, a nepodmazana osovina je
cviljela. Nismo bili sami. Iako je bilo rano jutro, u istom pravcu kloparala su i cviljela i druga kolica i drugi su dječaci pospano klimali
za njima.
“Neka njih dvojica ostanu tu i čuvaju kolica”, rekao mi je Damaskin kada smo se zaustavili u podnožju brežuljka koji je predstavljao
rudničko odlagalište jalovine, “a nas dvojica ćemo poći brati ugljen.”
Maks i Josip sjeli su na kolica i činilo mi se da će odmah zaspati, a ja i Damaskin smo uzeli dvije vreće i zidarske čekiće sa oštrim
vrhom i krenuli uz haldu prema mjestu gdje su se zaustavljali rudarski vagoneti i istresali ono što se nije moglo prodavati kao
ugljen.
Bili su to najčešće veći komadi kamena, a na nekim od njih mogla se pronaći manja količina ugljena, kojeg smo odvajali čekićima i
zatim trpali u vreće. Iznenadila me je brzina kojom su se naše vreće punile. Vjerovao sam da je rudnik organiziran tako savršeno da
na otpad ne može dospjeti ništa od onog što se može korisno upotrijebiti. Rekao sam to Damaskinu, a on se nasmijao.
“Rudnik je kao i Gospod Bog”, rekao mi je. “Brine se da nešto od onog sa čime raspolaže pretekne i za njegove uboge ptičice, da se
ne bi smrzle ili uginule od gladi.”
Rudnički otpad je tog dana bio doista izdašan. Vrvio je dječacima i odraslim ljudima kao što hranilište vrvi pticama. I svi su oni
nalazili u dovoljnim količinama ono što su tražili.
16
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Da li rudari svjesno propuštaju na haldu ovolike količine ugljena ili to čine iz nemara ili iz nekog drugog razloga?”, upitao sam
Damaskina.
“Mnogi od ovih ovdje imaju u rudniku nekog od rođaka ili prijatelja, koji će zažmuriti i na oba oka, a neki će od njih učiniti to isto i
bez želje da nekom pomognu”, odgovorio mi je.
Kada smo napunili prve dvije vreće i snijeli ih u podnožje halde, na mjestu gdje smo ostavili kolica i moju braću zatekli smo samog
Maksa. Josipa i kolica nismo mogli vidjeti.
“Gdje su?”, upitao sam.
Maks je rukom pokazao u pravcu ceste.
“Je li vam netko oteo kolica?”, upitao ga je Damaskin.
Maks je kimnuo glavom.
Damaskin je potrčao u pravcu koji je pokazivala Maksova ruka. Ja sam potrčao za njim, ne shvatajući sasvim šta se događa. Trčali
smo jedan pored drugog i pri tome nismo izmijenjali niti riječi. Damaskinova šutnja i napregnut izraz lica ukazivali su da je zabrinut.
Kada smo izbili na krivinu ceste koja je Podbriježje spajala sa Đurinim brdom, ugledao sam naša kolica i tri prilike zakačene za njih.
Dvije su se nalazile naprijed i vukle su kolica prema sebi, a jedna je bila pozadi i pokušavala je zakočiti napredovanje kolica.
Osobe koje su vukle naša kolica bila su dva odraslija dječaka, a onaj treći, koji se zakačio pozadi, bio je, kao što sam mogao i
pretpostaviti, Josip. Uporni, tvrdoglavi Josip, koji će se uvijek, kao buldog, zakačiti za nekog ili za nešto i neće puštati dok ne bude
siguran da je odbranio ono što osjeća svojim.
Pritrčali smo kolicima upravo u trenutku kada su se oni koji su ih vukli pokušavali udarcima osloboditi Josipa. Tukli su ga žestoko, ali
on nije puštao kolica. Uvukao je glavu među ramena i nije puštao ni glasa od sebe.
Već i sam pogled na taj prizor učinio je da pobjesnim i da se svom žestinom za koju sam bio sposoban sručim na napadače.
Tjelesno sam ih nadmašivao tek neznatno, ali me je želja da zaštitim nemoćnog brata činila višestruko nadmoćnijim.
Nije bilo ni vremena a niti potrebe da mi se Damaskin pridruži. Kradljivci su se već nakon mog prvog naleta povukli i, preskočivši
ogradu muslimanskog groblja, nestali u grmlju koje je okruživalo rudnik. Nisam ni pokušao progoniti ih, jer sam želio utješiti Josipa,
koji je, crven u licu i na ivici plača, šaputao: “Ona kukavica bi ih pustila da odvezu kolica.” Govorio je, naravno, o Maksu.
Vratili smo se sa kolicima natrag na haldu. Maks je sjedio na istom mjestu gdje smo ga ostavili. Pored njega stajale su dvije vreće
sa ugljenom. Damaskin se nasmijao.
“Ipak si nešto sačuvao”, rekao je Maksu.
17
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Moj najmlađi, najmanji i najpametniji brat nije na to rekao ništa. Samo je odmahnuo rukom, podigao se sa zemlje i, ne okrećući
glavu prema nama, uputio se najprije preko ceste, a zatim uz padinske livade Zmajevca. “Opet ide na Zmajevac”, pomislio sam.
Činilo mi se da je taj brijeg neko Maksovo utočište. Stekao sam dojam da se uvijek, kada je želio riješiti neki problem ili ostati sam,
upućivao uz njegove obronke.
“Kukavica’’, ponovno je kazao Josip.
Nisam mu ništa rekao na to. “Možda i jeste kukavica”, pomislio sam, “ali i on je moj brat.”
“Ako te ponovno netko napadne, zovi nas”, rekao je Damaskin Josipu nakon što smo prve dvije vreće ugljena istresli u kolica, a
prije nego što smo krenuli da ih po drugi put napunimo.
Na sreću, Josip nije imao potrebe da nas zove u pomoć. Bez problema smo napunili kolica sjajnim crnim ugljenom i prije nego što
je zvono sa katoličke crkve oglasilo podne bez žurbe smo se uputili kući. Zaustavili smo se na vrhu Đurinog brda, odakle se cesta
spuštala prema križanju Školske ulice i Ulice žrtava fašizma.
“Sačekaćemo da dođu još jedna kolica”, rekao nam je Damaskin i objasnio zbog čega ćemo to učiniti. Naime, dječaci koji su išli na
haldu po ugljen uobičajili su da se u povratku spuštaju niz Đurino brdo na taj način da se dvoja kolica spoje ukrštenim rudama,
kako bi se dobilo vozilo sa četiri točka, koje je bilo stabilno i kojim se moglo donekle upravljati.
Nikada ranije nisam sudjelovao u jednoj takvoj vožnji. Prva kolica koja su pristigla do nas okrenula su se za stotinu i osamdeset
stupnjeva, da bi se spojila sa našim, što je značilo da je dječacima koji su ih vozili bilo povjereno upravljanje tandemom kolica za
vrijeme spuštanja. Damaskin, Josip i ja sjeli smo na ugalj, a dvojica pridošlih dječaka pogurali su neobično vozilo i zatim uskočili u
njega. Otisnuli smo se niz strminu ceste, vjerujući da se neće dogoditi ništa nepredviđeno, prije svega da nećemo naletjeti na neki
kamion ili na zaprežna kola i da će prolaznici biti dovoljno obazrivi da izbjegnu sudar sa nama, jer nije postojala nikakva mogućnost
da se zaustavimo prije nego što kolica stanu sama.
Iako sam se u to vrijeme osjećao odraslijim ili bar bližim dobu odraslih ljudi nego dječijem uzrastu, moram priznati da sam u svojoj
prvoj vožnji na spregnutim ručnim kolicima niz Đurino brdo uživao jednako kao što bi uživalo i svako dijete. Bio je to događaj koji
vjerojatno nikada neću zaboraviti. Sve druge vožnje u mom su sjećanju ostale u sjenci ove, krajnje neudobne i po život opasne,
vožnje niz strmu cestu, koja nas je za manje od jedne minute dovela do križanja bivše i tadašnje ulice mog stanovanja.
Iznenadio sam se kada sam opazio da je i Damaskin ushićen vožnjom. On je to odmah i priznao.
“Nije mi teško otići na haldu samo zbog toga što znam da me na povratku čeka ovo zadovoljstvo.”
Prva kolica ugljena koja smo zajedno dovezli, na Damaskinov izričit zahtjev, pretovarili smo u našu šupu.
18
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ne brini”, rekao mi je Damaskin. “Biće dovoljno vremena da se sve nađe na svom mjestu. Sljedeća ćemo odvesti vlasniku kolica, a
onda ću ja biti na redu.”
Nakon ručka sam se sa Damaskinom uputio stazom uz Kočevu do kupališta, a odatle smo se strmim puteljkom uspeli uz Golubak do
vrta Damaskinove obitelji. Žarko sam se nadao da ću tamo zateći Elenu i srce mi je zakucalo življe kada sam ugledao njezinu
plavokosu priliku kako, čučeći, nešto radi oko nasada povrća.
Pridigla se i nasmiješila kada je čula da dolazimo. Učinilo mi se da se raduje što me vidi. Tek što smo stigli, Damaskin se svukao i
uskočio u bure sa vodom. Pozvao je i mene, ali sam ja radije ostao vani, u Eleninoj blizini.
“Mama ti je izuzetno lijepa žena”, bilo je prvo što mi je rekla kada sam joj prišao. “Tvoj brat Josip liči na nju.”
Kazala je ono čega sam ja bio duboko svjestan. Da je mama izuzetno lijepa žena i da ona i Josip najviše podsjećaju jedno na drugo.
Elenine riječi su ipak bile povod da se zapitam šta je sa mnom i sa Maksom. Nas dvojicu Elena nije spomenula. Znači li to da ne
pripadamo ljepšem dijelu naše obitelji? Da smo na drugoj strani, ne moram reći ružnijoj, ali svakako manje lijepoj? Očevoj strani.
Morao sam samom sebi priznati da je moje raspoloženje opalo za nekoliko stupnjeva i pored toga što mi je bilo jasno da Elena nije
mogla, i da je htjela, i za mene reći da sam lijep. Ali sam ja to mogao reći za nju.
“I ti si lijepa”, rekao sam joj.
“Ne kao tvoja mama. Ona je i lijepa i gospodstvena. Ja ovo drugo nikad neću moći biti.”
“Zbog čega?”
“Zbog toga što sam ja samo seljanka, koja je završila osnovnu školu, a kojoj ništa više i ne treba, jer će cijelog života uzgajati
paprike i kupus.”
Njezino me je priznanje iznenadilo, ali je i razjasnilo neke od mojih dvojbi u vezi sa njom.
“Ne ideš u školu?”, upitao sam, a pritom nisam mogao prikriti nevjericu i čuđenje.
Elena je podigla glavu i pogledala me, ali nije ništa rekla. Samo je kratko odmahnula glavom.
“Zašto?”, pitao sam dalje. Osjećao sam da moram još ponešto razjasniti.
“Zato što moj vjerenik smatra da je i osnovna škola sasvim dovoljna za život koji me očekuje”, odgovorila mi je i mogao bih se
zakleti da je primorala mišiće svoga lica da načine nešto što je nalikovalo osmijehu.
“Vjerenik?!”
19
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Ta riječ je izletjela iz mene i bez moje suglasnosti, a možda i bez mog znanja, i sasvim sama je dovoljno svjedočila o potresu koji je
izazvala u mojoj duši.
“Šta ti je tu čudno?”, upitala me je Elena. “Zar misliš da nije moguće da me netko poželi za ženu?”
Nisam odgovorio na njezino pitanje, jer sam požurio da postavim svoja.
“Gdje ti je vjerenik?”
“U Americi.”
Laknulo mi je. Biti u Americi u to je vrijeme moglo značiti isto što i nalaziti se na nekom drugom planetu.
“Kada će doći?”
“On neće dolaziti. Mi ćemo seliti u Ameriku.”
“Kada?”
“Možda još ove godine, a možda tek za pet ili deset godina. Tko to zna? Naše je da čekamo.”
Ono što je Elena rekla moj uznemireni duh sveo je na samo nekoliko riječi: “Amerika za pet ili deset godina”. Ovo sažimanje
omogućilo mi je da zanemarim sve ono što bi me moglo podsjećati da Elena ima vjerenika i učinilo je da moja pitanja presahnu.
Osjećao sam zadovoljstvo da šutim i promatram kako Elena, klečeći na jednom koljenu, svojim svijetlim dugim prstima čupka travu
oko stabljika paradajza, te s vremena na vrijeme diže pogled da bi mi pokazala da je zbog nečeg zadovoljna.
Da li zbog toga što mi je rekla za vjerenika i za plan selidbe u Ameriku, pitao sam se, ili zbog toga što je jasno mogla osjetiti da su
me njezina priznanja uznemirila?
U Eleninom društvu od prvog trenutka osjećao sam se slobodnije nego što sam se osjećao kada sam bio sasvim sam. Kao da sam
se uz nju oslobađao onog dijela sebe koji me je sputavao i vezivao za zemlju. Sa njom sam mogao razgovarati o bilo čemu i nisam
se ustručavao postavljati pitanja koja nekom drugom nikada ne bih postavio.
“Kakva si ti Grkinja?”, upitao sam, ne znajući u tom trenutku ni sâm zašto. Tek nakon toga postao sam svjestan njezine plave kose.
“Zar ima plavih Grkinja?”
“Jesi li vidio još neku Grkinju?”, upitala je Elena mene.
Priznao sam da nisam.
20
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Eno ti brata”, doviknuo mi je Damaskin, koji je još uvijek čučao u buretu, i pokazao rukom u pravcu suprotne obale Kočeve.
Okrenuo sam se i ugledao Maksa kako se polagano kreće padinom Zmajevca iznad groblja. Izgledalo je kao da se prikrada ili da
nešto vreba.
“Šta radi?”, upitao sam, na što se Damaskin nasmijao.
“Prati parove”, odgovorio mi je.
Moje sljedeće pitanje nasmijalo je i Elenu, a pitao sam o kakvim se parovima radi. Nije mi, naravno, trebalo mnogo vremena da i
sam dođem do odgovora na svoje pitanje. Međutim, već je bilo kasno. Učinjenu štetu nisam mogao popraviti i preostalo mi je
jedino da izbjegavam nova pitanja i da se pod nekim izgovorom što prije udaljim.
“Pitaj Maksa”, rekao mi je Damaskin. “On će ti najbolje objasniti o kakvim se parovima radi.
Elenin smijeh i savjet njezinog brata utisnuli su u moju dušu dva traga kojima nisam nalazio ni uzročnu niti posljedičnu vezu. Učinili
su da se najprije osjetim manje vrijednim od njih dvoje, zbog brzopletog pitanja, na koje je moglo odgovoriti svako dijete u našoj
okolini.
Taj je otisak ipak bio plići i manje trajan od onog kojeg sam sagledao za vrijeme dok sam, nakon što sam se naprečac oprostio sa
Damaskinom i Elenom, koračao prema svom novom domu, a koji mi je ukazivao da napokon mogu približno precizno definirati
razlike između životnih stajališta moja dva brata, a samim tim da mogu odrediti i svoje mjesto u našoj obitelji.
Promatrajući Maksa kako se pognuto kreće od jednog do drugog grma, kako liježe na zemlju i nepomičnog tijela nešto promatra,
nametnuo mi se zaključak da je njemu sudbina namijenila da bude lovac. Svo moje saznanje koje sam do tada stekao o njemu, a i
vrijeme koje je nakon toga uslijedilo, pokazalo je da su Maksova šutnja, njegovo osamljivanje i njegova usredotočenost na meni
nedostupne razine svijesti bile upravo osobine lovca. Lovca, a ne napadača, dakle čovjeka koji se neprekidno kreće, koji promatra,
koji razmišlja, koji donosi zaključke, a koji realizira samo jedan od svojih zaključaka, i to onaj koji sadrži i sve one koji su mu
prethodili. Kojem je cilj lov, a ne lovina.
U vezi sa ovim pretpostavkama, učinio mi se logičnim zaključak da je Josip predodređen da bude vječiti defanzivac, dakle onaj
čovjek koji osjeća stalnu potrebu da se brani od svega što ga okružuje. Zbog toga i jeste prisiljen reagirati žustro i češće nego što
to i sam želi, svjestan da svojim ponašanjem najviše šteti samom sebi. U svom kretanju često zastaje, da bi provjerio prijeti li mu
kakva opasnost, a nakon zastoja dešava se da čini nagle pokrete, koje ne može u cijelosti kontrolirati. U svojim naporima da se
zaštiti služi se istim sredstvima kao i lovac - promatra, razmišlja i zaključuje, ali, za razliku od lovca, ne dozvoljava da zaključci sami
određuju koji će se od njih realizirati nego ih nastoji realizirati sve.
Na slici koju sam stvorio idući stazom duž rijeke Kočeve, a koja je imala predstavljati moju braću, odnosno njihovo mjesto u našoj
obitelji i u ovom svijetu, mogao sam lako odrediti i svoj vlastiti položaj. Nalazio se točno na sredini rastojanja između njih dvojice i
21
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE upravo to što nije naginjao ni jednoj niti drugoj strani omogućilo mi je da se jasnije oblikujem u vlastitim očima. Nisam bio ni lovac
niti onaj koji strijepi da će postati lovina.
22
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan drugi - 11. lipnja 1994.
Nakon što je prethodnog dana uzaludno i bezrazložno očekivao da se dogodi nešto što će obilježiti njegov pedeset i sedmi
rođendan, Vladimir je osjećao da nema pravo nadati se bilo kakvoj promjeni životne zbilje. Zbog toga se nije mnogo žalostio. Čak je
negdje u prikrajku svijesti opazio olakšanje što se neće morati pokretati i što ispred sebe ima samo još jedan prazan dan. Mogao je
ostati u postelji, mogao je ponovno zaspati i snovima zatrpati prazninu.
Ne razmišljajući o tome šta čini, uključio je radio, ali ga je odmah potom isključio, shvativši da emitira izvještaje sa bojišnica. Želio
je sačuvati baterije, kako bi kasnije mogao slušati glazbu.
Nije imao razloga žuriti iz postelje, ali nije bilo niti razloga zbog kojih bi se tamo duže zadržavao. Ustao je i neko je vrijeme ostao
sjediti na krevetu, bez želje, bez volje i bez ikakvog plana da učini nešto određeno. Iskustvo koje je stekao u dvije ratne i nekoliko
predratnih godina naučilo ga je da je najracionalnije odreći se svih želja, ma kako skromne izgledale. A bez želja, bez hrane, pića,
cigareta i prijatelja ni volja nije imala nikakvih šansi načiniti neke zapažene uzlete.
Što se tiče planova, i da ih je bilo, ostali bi samo mrtvo slovo na papiru ma koliko se trudio da ih ostvari, jer je i sâmo vrijeme bilo
mrtvo i sadržavalo je gotovo isključivo planove koji se nikada neće ostvariti.
Bio je, naprosto, osuđen na neaktivnost, zbog toga što je sa svih strana bio ograđen oskudicom. Da je u tom trenutku mogao nešto
poželjeti, poželio bi da popije kavu. Kave, međutim, nije imao i gotovo da je zaboravio kako je izgledao njezin okus. Odavno ju je
bio zamijenio napicima koje je pripravljao od različitog bilja što ga je u dovoljnim količinama nalazio na okolnim brdima. Zadovoljio
bi se, dakle, i čajem da ga je mogao skuhati, ali ni za to nije bilo prilike. Nije bilo struje, a ložiti peć u tako sparnom jutru da bi se
zagrijala šalica vode bilo je doista protiv zdravog razuma.
Imajući sve to na umu, ipak je bio svjestan činjenice da neće moći ostati neaktivan sve do večeri. Moraće se pokrenuti i dan koji se
pružao pred njim kao gladna godina potrošiti na bilo koji način. Pomislio je da bi mogao posjetiti oca. To je bila jedna od obaveza
koje je ispunjavao samo iz osjećanja dužnosti, jer je otac bio već toliko gluv da više nije ni pokušavao komunicirati u oba smjera
nego je svoje sve rjeđe sugovornike zasipao gomilama u samoći nakupljenih riječi.
23
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Iako se nije prisjećao događaja koji su se desili samo nekoliko sati ranije, Vladimirov otac je svoje posljednje godine proživljavao
cijelom svojom sviješću okrenut ka prostranom skladištu uspomena, gonjen nesavladivom željom da neprekidno luta po tom
jedinom dostupnom mu prostoru i da pretura po njegovim sadržajima. Na Vladimirovu žalost, nije to mogao činiti drugačije nego uz
pomoć glasno izgovorenih riječi.
Rat je učinio da Vladimir bolje shvati oca i da češće pristane izložiti se bujici očevih prisjećanja, ali je ipak žalio što ocu sudbina nije
podarila i mogućnost da se u prošlost vraća tiho. Onako kako je to činio i sâm Vladimir. Shvatao ga je svakim danom sve više, jer je
i sâm sa protokom vremena prodirao sve dublje u svoju prošlost. I njemu je neku perspektivu pružalo još jedino vrijeme koje je bilo
iza njega.
24
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Treće poglavlje
Odbolovao sam svaki trenutak očevog odsustva, nakon što je zatvoren i odveden na Goli otok. Sjećam se toga sasvim pouzdano,
premda su u mom sjećanju sva ona mjesta na kojima je bila smještena patnja s vremenom izblijedjela, dok su slike radosti
nastavile blještati i nekim čudom neprekidno obnavljati svoje boje.
Još je nešto, osim vremena, učinilo da moja patnja zbog očevog odsustva bude ne samo ublažena nego gotovo potisnuta u
pozadinu. Bila je to selidba u novi stan ili, točnije, poznanstvo sa Elenom. Saznanje da se ona nalazi tu, prekoputa, i da je mogu
vidjeti i čuti kada to poželim u cijelosti je izmijenilo moj život. Elenina blizina učinila je da sa neshvatanjem pratim mamino i
Josipovo neskriveno ogorčenje zbog promjene mjesta boravka. Opazio sam da čak ni Maksu nije uspijevalo neugodnosti koje nam
je donosilo novo boravište u cijelosti prekriti plaštom ravnodušnosti.
Za razliku od njih troje, ja sam bio sretan što smo se sa visine trećeg kata udobne stambene zgrade spustili gotovo do same zemlje
i što smo tihu ali i hladnu atmosferu koja je okruživala njezine stanare, više ih razdvajajući nego spajajući, zamijenili bučnim
okruženjem priprostih ljudi, koji se nisu ustručavali sve oko sebe promatrati otvorenim očima i koji su bili spremni bez razmišljanja
pomiješati se sa drugim ljudima.
U novoj sam sredini bio ispunjen do kraja, kao što su bili ispunjeni i svi moji dani. Ni jednog trenutka nisam se osjećao suvišnim. U
postelju sam najčešće odlazio kasno i sa žaljenjem što nije moguće budno stanje produžiti unedogled. Bilo je sjajno toplo ljeto,
otvoreno za mene u svim njegovim smjerovima i dimenzijama, i ja sam kroz život plovio kao što snažni bijeli brod plovi kroz blistavu
sunčevu svjetlost po neznatno valovitom moru.
Ništa mi se nije činilo teškim. Svakodnevno sam sa Damaskinom odlazio na Golubak, u njegov vrt, i pomagao mu donositi vodu za
zalijevanje nasada, a svakog drugog ili trećeg dana odlazili smo na rudničku haldu prikupljati ugljen. Krajem lipnja mama je počela
raditi u Narodnoj čitaonici i biblioteci, što je i meni donijelo novu krupnu obavezu, ali ni ona, opet zahvaljujući Eleni, nije uspijevala
okrnjiti moje poletno raspoloženje.
Mamino zapošljavanje praktično je značilo da sam, zapravo, ja bio uposlen, i to puno radno vrijeme. Ustajao sam u šest sati i četvrt
sata kasnije započinjao sam, zajedno sa mamom, čistiti veliku dvoranu čitaonice, te nešto manje prostore knjižnice, predvorja,
25
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE čajne kuhinje i sporednih prostorija. Bilo nam je potrebno skoro tri sata žustrog rada da bismo očistili podove, obrisali prašinu sa
stolova i stolica, donijeli novine, umetnuli ih u trščane okvire i razmjestili po stolovima.
Potom, kada bismo otvorili vrata za posjetitelje, mama je odlazila u stan da spravlja ručak i da obavlja druge kućanske poslove, a ja
sam ostajao u čitaonici. Ponekad je, ali veoma rijetko, Josip uskakao umjesto mame ili mene. Inače je radije ostajao u stanu i
obavljao one poslove koje mama nije stizala uraditi. Stekao sam dojam da je na taj način izbjegavao rizik da ga njegovi prijatelji i
poznanici vide u ulozi za koju je, pretpostavljam, vjerovao da mu ne priliči. Maks je dolazio češće, ali ne da bi pomagao u čišćenju
nego da bi se zavukao u knjižnicu i preturao po knjigama.
Ma kako da je bio težak i ma koliko da mi je mnogo oduzimao slobodnog vremena, rad u čitaonici se ipak skladno uklopio u sve one
promjene koje su došle se selidbom u novi stan. I to ponovno zbog Elene, koja je već prvog dana došla da me posjeti i da vidi kako
sam se snašao na novom poslu, a potom je rijetko propuštala makar i jedan dan da ne navrati na desetak minuta. Za vrijeme
njezinih posjeta obično bismo se smjestili u čajnu kuhinju i razgovarali. Nikada nam nije nedostajalo ni tema za razgovor, a niti želje
da slušamo i ispitujemo jedno drugo.
Želio sam o Eleni saznati sve i sa nasladom sam slušao njezino pripovijedanje, pažljivo prateći rađanje i gašenje iskrica smijeha u
njezinim očima.
Mamino namještenje imalo je i loših strana, a jedna od njih bila je ta što je čitaonica morala biti otvorena svih sedam dana u
tjednu, i to dvanaest sati dnevno, izuzev subotom i nedjeljom, kada je radno vrijeme bilo upola kraće. Međutim, upravo u
posljednja dva dana u tjednu morali smo obaviti generalno čišćenje, što je između ostalog podrazumijevalo i naporno struganje
parketa čeličnom žicom.
Mama nije sa odobravanjem gledala na Elenine posjete čitaonici. Ništa o tome nije govorila, ali su meni bile dobro poznate
manifestacije njezinih raspoloženja i mogao sam biti siguran da joj se naša mlada susjeda ne sviđa, odnosno da joj se, točnije
rečeno, ne sviđa njezino prisustvo u mojoj blizini.
Elena nije zapažala maminu nesklonost, dijelom zbog toga što je ova bila pažljivo prikrivena, a dijelom i stoga što je ona sama bila
oduševljena mamom. Sviđalo joj se sve što je dolazilo sa mamine strane, pa čak i to što je mama bila gospodski suzdržana u
ophođenju sa svima, bez izuzetka, što je za Elenu bilo istinsko čudo, s obzirom da ona sama nije uspijevala zadržati u sebi ni djelić
svojih raspoloženja. Sve što je osjećala morala je na neki način iskazati. Bez obzira na posljedice. S vremena na vrijeme imao sam
dojam da ona, u stvari, o posljedicama nikada nije ni razmišljala.
“Gospođo Jasmina, vama ovdje nije mjesto”, znala je često reći mami, i to na način koji nije ostavljao mjesta za sumnju u njezinu
iskrenost i dobronamjernost.
26
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Mama je svaki put bila zatečena tom tvrdnjom i pogledala bi Elenu tako kao da je vidi prvi put i da prvi put čuje njezine riječi. Zbog
toga je i njezino pitanje u meni ostavljalo dojam kao da ga prvi put čujem.
“Zašto to kažete, djevojko?”, upitala bi, a meni je to “djevojko” paralo uši, jer mi je govorilo da se mama ne želi poslužiti Eleninim
imenom upravo zbog toga da bi joj dala do znanja da njih dvije nisu i ne mogu biti bliske. Ali bi ipak, svaki put, zahtijevala precizan
odgovor.
“Ako nije ovdje, gdje je moje mjesto?”
Na Elenin odgovor nije trebalo čekati više od jedne sekunde.
“U nekom boljem svijetu”, odgovorila bi ili bi rekla: “U Americi. Ili tamo gdje se poštuju ljepota i drugi Božiji darovi.”
Elena je rado govorila i nije dugo premišljala šta će reći, ali to ipak nikako ne znači da je bila brbljivica. Plašim se, međutim, da ju je
mama smatrala upravo takvom i da je upravo odatle potjecala njezina nesklonost prema Eleni. Za mamu je olako izrečena riječ bila
manje vrijedna od one koja se dugo njegovala u duši prije nego što je upućena na svjetlo dana. Tu ništa nije mogla promijeniti čak
ni činjenica da su Elenine naoko olako izgovorene riječi s vremenom sagradile odu maminoj ljepoti.
“Zašto mislite da ova sredina nije za mene?”, upitala je mama Elenu jednom prigodom.
“Zato što nigdje u normalnom svijetu jednoj tako lijepoj i izgrađenoj ženi ne bi dopustili da se bori za komad kruha i da radi kao
čistačica.”
Začudilo me je što je Elena upotrijebila izraz “izgrađena žena” i želio sam je pitati šta bi on imao značiti, ali kako sam bio zabavljen
nekim poslom u susjednoj prostoriji, ostavio sam to za kasnije. Tako sam vjerojatno omogućio sebi da čujem cijeli razgovor između
mame i Elene, jer sam gotovo siguran da njih dvije u mojoj nazočnosti ne bi vodile isti dijalog.
“Hoćete da kažete da u ovoj sredini ne postoji nitko tko bi znao cijeniti lijepu ženu?”, upitala je mama, a ja sam odmah pomislio da
ona te riječi ne bi izrekla da je znala da će stići do mojih ušiju.
“Hoću reći da ne postoji nitko tko je spreman lijepoj ženi dati ono što joj pripada”, odgovorila je Elena.
“Mislite da lijepa žena samim svojim postojanjem zaslužuje više od ostalih?”
“Apsolutno.”
“Zbog čega?”
“Zbog same ljepote. Ljepota se ne smije odjenuti u rite i gurnuti u blato, da propadne prije vremena.”
Iako ih nisam vidio, mogao sam ih jasno zamisliti. Mamu, krajnje suzdržanu, napregnutog lica i zamišljenih očiju, ali ipak dovoljno
zainteresiranu da izlazi u susret djevojci kojoj nije bila sklona, makar i sa pitanjima koja je nisu previše otkrivala. I Elenu, otvorenu
27
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE u svakom pokretu, kao što su bile otvorene njezine oči, koje su meni, uvijek kada sam ih promatrao, dočaravale širinu mora i
dubinu neba.
“Znači li to da lijepa žena mora imati lijepu odjeću i da mora živjeti u okruženju koje će isticati njezinu ljepotu?”
“Ljepota zaslužuje sve ono što je može učiniti još ljepšom.”
“Recimo da je tako. Međutim, ljepota nikad nije sama. Lijepa se žena nikad ne sastoji samo od ljepote. Ona je prije svega čovjek pa
ima i druge potrebe i obaveze.”
“Lijepa žena je prije svega dužna služiti svojoj ljepoti. Ako joj je Bog dao ljepotu, ona nema razloga razbijati sebi glavu pitanjem šta
da radi sa njom. Ima da je nosi, ali ne kao što grbavac nosi svoju grbu nego kao što kraljica nosi svoju krunu, i da se pri tome ne
osvrće na to tko su i kakvi su njezini dvorjani i podanici.”
Mama je kazala da joj se to čini monstruoznim i da bi svoju ljepotu radije krila kao što grbavac krije svoju grbu ako bi zbog nje bila
prisiljena činiti nedolične ustupke i sklapati sporazume koji bi štetili ostalim njezinim, prije svega onim ljudskim, osobenostima.
“Mislim da griješite”, rekla je Elena. “Ako je nekoj ženi sudbina odredila da bude kraljica, ona to mora prihvatiti, bez obzira na sve.
Njoj mora biti sasvim sporedno tko će i kakav će biti kralj i šta će o njoj misliti i govoriti njezina okolina. Obične ljude, naravno, nije
potrebno niti spominjati.”
Elena je za mene bila neiscrpno vrelo iznenađenja i što sam duže bivao sa njom, sve sam se više udaljavao od toga da sam mogao
reći da je poznajem i razumijem. Sa istom prostodušnošću priznala mi je da je priprosta, neobrazovana seljanka, sa kojom je i
mami izjavljivala da je ljepota i obaveza a ne samo privilegija.
Osim svojom prostodušnošću, koja je možda bila i nešto drugo, Elena je mamu odbijala od sebe i praktičnom stranom svoje
prirode. Za nju je svaki problem imao neko rješenje i sva su događanja vodila ka nekom izlazu. Njoj se život nije činio kompliciranim
i u njemu ona nije nalazila nikakvih tajni.
“Samo se drži mene i neće ti ništa nedostajati”, rekla mi je jednog od prvih dana našeg poznanstva, a da prije toga ni jednom
jedinom riječju nismo spomenuli šta osjećamo jedno za drugo. Znam da njoj nije bilo teško vidjeti šta se zbiva u meni, ali je zato
meni ostalo zagonetno kako se odvijao proces koji je doveo do njezine odluke da izabere mene za svog najboljeg prijatelja.
Ma koliko da je smetala mami, ta Elenina praktična strana za sve nas je bila izuzetno korisna. Učinila je, prije svega, da se pomirimo
sa stanjem u koje smo protiv svoje volje dospjeli i da naučimo racionalno koristiti ono malo novca, predmeta i prostora kojima smo
raspolagali. Ipak je njezin najveći doprinos bio taj što je uvjerila mamu, premda to mama ne bi ni u snu priznala, da kao lijepa žena
ima pravo na bolji život. Bez tog uvjerenja mama ne bi pristala na mnoge od kompromisa, koji su nakon toga postali uobičajeni u
njezinom i našem životu.
28
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Jedan od njih odnosio se na kuhanje kave u čitaonici.
“Ljudima treba dati ono što traže i, dakako, naplatiti uslugu”, rekla je Elena mami jednom prigodom, dok smo razgovarali o
mogućnostima da se zarade sredstva neophodna za život.
Mama se žalila na činjenicu da je pojedinac isuviše ovisan od zajednice i da joj se mora pokoravati ukoliko želi preživjeti. Elena je,
naprotiv, tvrdila da razuman čovjek ni u jednoj zajednici ne mora imati previše problema da bi zaradio bar ono najnužnije za život.
“Kada ste tako pametni, recite mi kako bih ja mogla zaraditi nešto više od svoje plaće?”, upitala je mama, a Elena kao da je samo
čekala to pitanje.
“Ništa lakše”, uskočila je. “Da skuhate samo deset kava svakog dana, zaradili biste bar toliko koliko zaradite čišćenjem.”
Ideja o kuhanju i prodavanju kava u čitaonici od mame je bila toliko daleka da je bilo potrebno da prođe nekoliko dana da bi ona
počela razmišljati o njoj. U početku nije bila sigurna da li bi korist od njezine realizacije mogla biti veća od rizika, ali je meni odmah
bilo jasno da je Elena ne bi objelodanila da nije o svemu dobro promislila i provjerila kroz brojke.
“Ovdje ljudi dolaze da bi pročitali novine, a da bi to učinili, moraju neko vrijeme sjediti”, obrazložila je Elena svoju ideju. “A dok
sjede, moraju se nečim zaposliti. Budite uvjereni da im novine nisu dovoljne za to. Ja znam da ovdje dolaze upravo oni ljudi koji
imaju malo novaca i da dolaze radi toga da bi izbjegli troškove kupovanja novina, ali sam sigurna da će svaki od njih za kavu naći
dovoljno novca.”
Pa i kada se najzad uvjerila da je zarada na kuvanju kava ne samo moguća nego i izvjesna, mama ipak nije bila voljna krenuti u
predloženi posao. Svoje odbijanje sada je obrazlagala pretpostavkom da joj vlast neće dozvoliti da taj posao obavlja samo za svoj
račun.
“Jasno da vam to neće dozvoliti”, složila se Elena sa njom. “Neće vam dati suglasnost ako je budete tražili. Zbog toga nemojte
nikog ništa pitati niti o tome nekom nešto govoriti. Jednostavno, počnite raditi pa ćete vidjeti kako će se stvari odvijati.”
Mama se gotovo uvrijedila. Zar je moguće da ona uradi nešto što bi se kosilo sa zakonom, upitala je.
Nekoliko narednih dana Elena nije spominjala svoj prijedlog. I kada sam već pomislio da je odustala od zamisli da nagovori mamu
da kuhanjem i prodavanjem kava u čitaonici obezbijedi dodatnu zaradu, Elena je izišla sa novim prijedlogom.
“Možemo i ovako”, rekla je mami. “Krenućemo u posao, ali tako da izgleda da vi sami sa njim nemate ništa. Ako vas netko o tome
bude nešto pitao, možete reći da smo to Vladimir i ja poduzeli na svoju ruku i za svoj račun, a da vi o tome pojma nemate.”
“I ti želiš ući u posao?”, upitala je mama Elenu i to je bilo prvi put da joj se obratila sa “ti”, što mi je nagovijestilo da bi mogla
pristati.
29
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Nema drugog načina da vam dokažem da moja ideja nije glupa.”
Mama je samo slegnula ramenima, a mi smo tu njezinu gestu protumačili kao pristanak.
Elena je sama nabavila sve što je bilo potrebno za početak. Kupila je desetak džezvica i isto toliko šoljica i tacni, te kave i šećera u
količinama koje su mogle dostajati nekoliko dana. Početak novog posla oglasila je na jednostavan i originalan način. Rekla je svom
ocu i svom stricu da dođu u čitaonicu, premda to nikada nisu činili, a kada su oni došli, skuhala je dvije kave i stavila ih na stol
ispred njih. Učinila je to tako prirodno i lako kao da je cijelog života samo to radila, a onda se povukla i stala pored vrata koja su
vodila u čajnu kuhinju. Naslonila se na zid i čekala na prvog pravog naručitelja.
U isto vrijeme ja sam čekao u kuhinji pored lonca vode, koja je kuhala na rešou. Moram priznati da sam strijepio za ishod Eleninog
poduhvata. I to ne toliko zbog posla i zarade, jer sam se već odavno pomirio sa neimaštinom, koliko zbog Elene. Vjerujem da bi
meni teže nego njoj palo da je morala priznati da nije bila u pravu. Na sreću, posao sa kavama je krenuo. Ne baš spektakularno, ali
ipak solidno. I što je najvažnije, odvijao se neupadljivo. Kao da se samo po sebi podrazumijevalo da je doći u čitaonicu za neke
starije posjetitelje značilo pročitati novine i popiti kavu.
Gotovo preko noći naše se materijalno stanje osjetno popravilo, premda je i dalje bilo daleko ispod onog na koje smo nekada bili
naviknuti. Meni je, međutim, važnije, i to neusporedivo važnije, bilo to što smo Elena i ja postali ortaci u poslu i što je zbog toga
ona imala razlog da redovito dolazi u čitaonicu i da tu, zajedno sa mnom, provodi najveći dio dana. S obzirom da je ljeto bilo u
punoj snazi, posjetitelja je bilo malo, a isto tako i posla, pa smo nas dvoje vrijeme mogli provoditi sjedeći jedno uz drugo i
razgovarajući do u beskraj.
Ni jednog trenutka nije mi palo na pamet da bih mogao otići na Kočevu i zagnjuriti se u vodu ili trknuti do nedaleke Bosne i plivati
kroz njezine brzake.
I dalje sam, povremeno, sa Damaskinom odlazio na rudničku haldu sakupljati ugljen, ali smo to činili obično rano ujutro, dok je zrak
još bio svjež, tako da Elena u čitaonici nije ostajala dugo sama.
U vrijeme kada sam morao duže odsustvovati u čitaonici me je zamjenjivao Maks, ali sve što bi on tamo uradio bilo je da ode u
nedaleki kiosk po novine. Potom je odlazio u knjižnicu, da bi tamo satima preturao po policama, vadio knjige, razgledao ih, okrećući
stranice nasumično, ili je pažljivo čitao njihov sadržaj. Od njega i nisam mogao tražiti više, a osim toga bio sam zadovoljan već i
time što sam znao da se nalazi u blizini i da ne skita po gradu ili po Zmajevcu.
Mogao sam se nadati da će boravak u knjižnici zamijeniti i neke druge njegove aktivnosti koje mi se nisu sviđale. Posebno me je
zabrinjavalo to što se sve češće vrzmao oko pravoslavne crkve i što ga je proto, naš i stari i novi susjed, uključio u grupu dječakaministranata koji su mu pomagali u pogrebnim obredima. Prvi put kada sam ugledao Maksa u bijeloj ministrantskoj odjeći kako ide
pored prote ispred mrtvačkih kola i maše kadionicom, nisam mogao vjerovati svojim očima. Znao sam da su ti dječaci bili plaćeni za
30
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE svoj trud, ali sam takođe znao i to da Maks ni za kakve pare ne bi sudjelovao u obredu da nije pronašao i neki drugi, daleko jači,
motiv za to. O kakvom se motivu radilo, doznao sam tek mnogo kasnije, kada su se složile sve nedostajuće kockice i otkrile sliku
mog najmlađeg brata.
Za razliku od mene i Maksa, Josip je čitaonicu zaobilazio od prvog dana, a u knjižnicu je dolazio samo onda kada je morao uzeti
knjige za obaveznu školsku lektiru. Nikad nisam otkrio da li je to izbjegavanje bilo posljedica njegove svjesne odluke da se kloni
čitaonice ili ga je nešto u njoj nesvjesno odbijalo.
Svaki put kada sam ga pitao zašto bar ponekad ne svrati, da koliko-toliko pomogne meni i mami, odgovarao mi je da nema
vremena. Doista nije imao mnogo slobodnog vremena. Iako je školski raspust bio u punom jeku, Josip je odlučio započeti pripreme
za polaganje prijemnog ispita u tehničkoj školi. To je iznenadilo i mene, ali još više mamu, s obzirom da je Josip do tada bio više
slab nego dobar učenik. Na moje pitanje zbog čega se opredijelio za tehniku odgovorio mi je da će u toj oblasti moći ostvariti veću
samostalnost.
“Hoćeš ako budeš završio i tehnički fakultet”, rekao sam mu.
“To i namjeravam”, odvratio mi je smrtno ozbiljan.
U isto vrijeme Josip je donio još jednu odluku, za koju je takođe vjerovao da će bitno opredijeliti njegovu budućnost. Odlučio je
napustiti rukomet, kojim se do tada uspješno bavio, i nastaviti trenirati neku od lako-atletskih disciplina.
“Zašto atletika?”, upitao sam ga. “Ako već mijenjaš sport, zašto ne izabereš neki koji je popularniji od atletike? Nogomet, na
primjer.”
Dobio sam isti odgovor kao i na pitanje zašto je izabrao tehniku kao oblast buduće profesionalne orijentacije.
“U nogometu mogu biti najbolji pa da ipak netko drugi odlučuje o mojoj sudbini. U atletici ću protiv sebe imati samo vrijeme i
prostor.”
To što mi je Josip rekao uvjerilo me je da je o svemu dobro razmislio i da točno zna šta hoće.
“Moraš mi pomoći”, rekao mi je, “da odaberem za sebe najpogodniju disciplinu.”
Potom mi je rekao da će tog ljeta trenirati sam i tek kada dostigne rezultat koji bi se mogao ocijeniti dobrim, ili bar solidnim,
upisaće se u atletski klub.
Radovala su me nova Josipova usmjerenja, jer su se na neki način uklapala u to ljeto krcato događajima i jer su pružala mogućnost
da mu olakšaju adaptaciju na novu sredinu i nove životne okolnosti. I bio bih sasvim sretan da je i mama bila u sličnoj situaciji. Ona
je, na žalost, od nas četvoro najteže podnosila promjene kroz koje smo prolazili, a istovremeno se, možda baš zbog toga, najviše
31
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE izmijenila. Postala je manje kritična i prema sebi i prema drugima, i to u tolikoj mjeri da smo mi koji smo je bolje poznavali mogli
govoriti i o nemaru.
Možda je to bio jedini način da se odbrani od problema, koji su je salijetali sa svih strana, a koje ona ne bi stigla sve riješiti i da ih
je razumijevala i da im je bila dorasla. Jer da je ostala onakva kakva je bila ranije, morala bi i sebi i nama trojici objašnjavati zbog
čega ni jedan objed nije bio na vrijeme zgotovljen, a često smo ga i sami morali pripravljati, zbog čega nam je odjeća bila
pohabana, a stan zapušten.
Mama se počela ponašati onako kako se nikad ranije nije ponašala. Čak je počela i da se druži sa drugim ženama, da odlazi kod njih
i da ih prima u našem stanu. I da pritom razgovara o temama preko kojih je do tada prelazila kao preko nečeg što ne zavređuje ni
da se spomene. Da puši cigaretu za cigaretom i da ispija bezbrojne šoljice kave.
Ostala je i dalje “gospođa Jasmina”, jer su je tako nazivale i sve njezine nove znanice, žene iz barakaškog susjedstva. Međutim,
nešto se od njezinog gospodstva nepovratno urušilo, bar u mojim očima, ali ne zbog novog društva nego zbog toga što je svjesno
odlučila da se odrekne jednog dijela sebe, a što, opet, nije učinila da bi se dodvorila novom društvu već da bi udovoljila nekim
svojim nagonima. Nekada je vjerojatno lakše predati se nego nastaviti borbu. Mama je osjetno odudarala od mog viđenja tog našeg
prvog barakaškog ljeta. Ne zato što se nije prilagodila novoj sredini nego, naprotiv, upravo zato što je izgledalo da joj se priklonila.
I što je svjesno išla ka tome da postane središte njezinog ženskog dijela. I što je uživala zbog svega toga.
“Griješi”, rekla je Elena za mamu nakon što je i sama zapazila u kojem se pravcu kreću mamine promjene. “Njoj nije mjesto ovdje.
Ona mora bježati odavde. Što prije, to bolje.”
“Kuda?”, upitao sam.
“Bilo kuda”, odgovorila je Elena. “Ako ostane ovdje, zapustiće se i uskoro će postati samo jedna od ovih žena.”
To što se mama promijenila, i to u tolikoj mjeri da je promjenu zapazila i Elena, meni nije ni najmanje smetalo. Možda i zbog toga
što se nisam ponosio njezinim gospodstvom i što njezina ljepota nije bila i moja. Ja sam bio nasljednik očevog lika, a od mame sam
naslijedio tek nešto od tjelesne konstrukcije.
Ta mi je promjena čak i godila. Dobio sam odriješene ruke u čitaonici pa mama ne samo da nije odlučivala šta će se tamo raditi
nego je sve rjeđe i pitala šta se tamo dešava. Na kraju je došlo do toga da su ključevi bili kod mene i da sam ja određivao kada će
mama doći u čitaonicu da meni pomogne čistiti ili da me zamijeni u drugim poslovima.
Zahvaljujući činjenici da je polovina zarade od kuhanja kava pripadala Eleni, i ona je u svojoj obitelji izborila promjenu statusa pa
je, umjesto u vrtu na Golupku, veći dio dana provodila zajedno sa mnom u čitaonici. Posla nije bilo previše pa smo mogli sjediti
jedno pored drugog i razgovarati o bilo čemu što bi nam palo na pamet.
32
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Tako sam joj jednog poslijepodneva, dok je napolju bjesnila ljetna oluja, ispričao priču o tome kako smo ja i moja braća dobili svoja
imena i svoje nadimke. Ta je priča bila kratka i ne baš originalna, a nastala je iz ideološke zaslijepljenosti mojih roditelja. Nikad
nisam utvrdio koliki je u tome bio mamin udio, jer nikad nisam čuo njezinu verziju događaja koji su prethodili rađanju naših imena.
Očevu verziju sam, međutim, čuo toliko puta da sam se pitao kako je moguće da se netko hvali takvim glupostima. Ukratko, ja sam
ime dobio po Vladimiru Iljiču Lenjinu, Josip po Josipu Visarionoviču Staljinu, a Maks po Maksimu Gorkom.
Nisam imao ništa protiv svog imena ukoliko se ono nije dovodilo u vezu sa svojim podrijetlom. Nisam primijetio niti da Josipu na
bilo koji način smeta njegovo, ali je zato Maks bio ogorčen zbog imena koje su mu roditelji prišili za cijeli život. Ne samo da mu se
nije sviđalo nego se može reći da ga je osjećao kao strano tijelo, koje je prisiljen stalno vući sa sobom.
U trenutku kada sam završio pripovijedanje Elena se nasmijala, a zatim mi je rekla da je to samo još jedan od plodova ljudske
gluposti, ali da joj se moje ime ipak sviđa.
“Vladimire, mi smo sada ortaci”, rekla mi je na takav način kao da želi naglasiti da smo nešto više od prijatelja. “Sada sačinjavamo
jednu zajednicu i ona nam mora biti važnija od nas samih.”
Potom mi je objasnila da se ona u svojoj obitelji osjeća sigurnom, jer zna da su se svi njezini članovi spremni žrtvovati za zajedničke
interese.
“Moraš to znati ako želiš da ovu našu ortačku zajednicu održimo”, rekla je, a ja sam pomislio da se to podrazumijeva samo po sebi.
Promjene, koje su se zbile ne samo u mami nego i u meni, učinile su da i ja uradim nešto što ranije ne bih učinio. Svjesno sam
propustio reći mami da me je u čitaonici posjetio majstor-Rašid i da mi je ponovno ponudio da se preselim kod njega u Travnik i da
počnem raditi u njegovoj stolarskoj radionici. Prije toga mi je napomenuo da želi razgovarati sa mnom nasamo, kako bi bio siguran
da mama neće uticati na moju odluku. Potom mi je rekao uglavnom ono isto što je rekao mami i meni nekoliko dana nakon što su
oca odveli u zatvor.
“U ovakvim situacijama jedan od vas trojice se mora žrtvovati”, rekao je, podrazumijevajući pod “trojicom” mene i moju braću.
“Mora napustiti školu i zaposliti se, kako bi ostalima olakšao život. A jedini koji se može žrtvovati, a da ta žrtva ima nekog efekta, si
ti, Vladimire.”
Prva majstor-Rašidova ponuda učinila mi se privlačnom. Napuštanje škole, kojoj nisam bio naročito sklon, i prelazak u Travnik i u
Rašidovu radionicu, koji su mi se oduvijek sviđali, nisam smatrao nikakvom žrtvom. Međutim, tada je samo izgledalo da očev stari
prijatelj očekuje da ja donesem odluku o tome da li ću prihvatiti njegovu ponudu ili ne. On je i sam, sasvim sigurno, dobro znao da
će o svemu odlučiti mama. A mogao je i pretpostaviti da ona neće pristati na njegov prijedlog.
“Hvala ti na ponudi, ali mislim da bi bilo glupo da Vladimir napusti šesti razred gimnazije da bi započeo izučavanje zanata”, rekla je
mama, a da, u stvari, nije ni pokušala razmotriti majstor-Rašidovu ponudu, koja je polazila prije svega od toga da se materijalni
33
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE položaj naše obitelji temeljito izmijenio. Bili smo prisiljeni što hitnije potražiti bilo kakav izvor prihoda i nije bilo pametno odbacivati
to što nam se nudilo.
Mama je ipak odbila, a majstor-Rašid nije inzistirao. Vjerojatno mu je bilo jasno da bi to bio uzaludan posao. Otišao je, rekavši da
mu se možemo obratiti u svako doba ako nam pomoć zatreba. Vratio se deset mjeseci kasnije, vjerujući da je vrijeme učinilo svoje.
“Mogu pretpostaviti kakva te budućnost čeka ako nastaviš ovim putem”, rekao mi je. “Pomučićeš se da završiš i preostala dva
razreda gimnazije i onda će se postaviti pitanje šta dalje. Nećeš moći nastaviti školovanje, jer studije zahtijevaju daleko veće
izdatke. A na stipendiju ne možeš računati. Zbog toga ćeš se najvjerojatnije zaposliti. Bićeš službenik negdje u računovodstvu, ili
ćeš biti knjigovođa, ili nešto slično, pa ćeš cijeli svoj preostali život provesti nezadovoljan i svojim poslom, i samim sobom, i svima
drugima.”
Majstor-Rašid je znao da mi se sviđa rad sa drvetom i vjerovao je da neće biti potrebno dugo me ubjeđivati da prihvatim njegovu
novu ponudu. Nije, međutim, znao da u tom trenutku nije postojalo ništa tako primamljivo da bi me moglo odvući od čitaonice i
barakaškog naselja ili, točnije, od Elene. Nisam se dvoumio ni trenutak. Rekao sam mu da bih, kada bih bio u prilici birati svoje
zanimanje, izabrao njegov zanat. Na žalost, situacija je takva da se izbor nameće sam. Mama bez mene nije mogla obavljati svoje
poslove ni u čitaonici niti u stanu i, dok je tako, ne mogu pristati ni na kakvu promjenu.
“Da sam na Josipovom ili na Maksovom mjestu, mogao bih otići a da obitelj mojim odlaskom ništa ne izgubi”, dodao sam i u tom
sam trenutku, možda prvi put, bio zahvalan sudbini što me je gurnula u svijet prije moje braće.
Majstor-Rašid je slušao ono što sam mu govorio, ali je nekoliko puta pažljivo pogledao u Elenu, koja je za vrijeme našeg razgovora
stajala pored sudopera i, naoko nezainteresirana, prala šoljice za kavu. Možda je naslutio pravi razlog neprihvatanja njegove
ponude. Ako bi se sudilo prema tome da nije ni pokušao da me ubjeđuje, vjerojatno i jeste.
Mami nikad nisam rekao ni riječi o majstor-Rašidovoj posjeti. Ni meni samom nije jasno zbog čega sam tako postupio, jer sam
mogao biti siguran da bi se mama u potpunosti složila sa mojom odlukom.
34
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan treći - 12. lipnja 1994.
Probudilo ga je uporno zvonjenje telefona. Namjeravao je spavati što je moguće duže, da bi što manje vremena razbijao glavu
pitanjem kako utrošiti dan. Sada, kada je rođendan prošao, bio je siguran da sa druge strane telefonske linije može biti samo
njegov otac. Vladimir ga nije posjetio u proteklih sedam dana.
“Mora da već gori od nestrpljenja da sa nekim podijeli gomilu riječi koje su se u međuvremenu nakupile u njemu”, pomislio je.
Njegova maćeha, očeva treća žena, odavno je prestala da ga sluša, odbijajući, kako je govorila, da služi kao korpa za otpatke.
“Šta je sa tobom?”, upitao ga je otac kada je podigao slušalicu. “Jesi li me zaboravio?”
“Nije me upitao kako se osjećam”, sa sjetom je pomislio Vladimir, “a morao bi u svakom trenutku biti svjestan toga da lako mogu
postati žrtva granata, koje s vrema na vrijeme padaju na grad, ili gladi, koja se za mnom i za svima koje poznajem vuče poput
nijeme nemani, ili bolesti, koja se svakog časa može izvući iz pukotina raspolućene svijesti, izložene iz dana u dan sve većem
pritisku. Ne bi se sjetio ni da postojim da mu nisam potreban.”
Ništa od toga nije rekao ocu. Osjećao je da mu čak ništa ne može niti zamjeriti, jer je bio svjestan činjenice da otac, kao i većina
drugih ljudi, sebe vidi kao središte cjelokupnog života, iz kojeg sve kreće i kojemu se sve vraća.
Vladimiru je bilo jasno da će morati posjetiti oca ako želi biti miran narednih šest ili sedam dana. Krenuo je uskoro nakon što je
spustio slušalicu, kako bi svoju, ne baš ugodnu, zadaću obavio i vratio se u stan prije podnevne vrućine.
Oca je zatekao u dobrom raspoloženju. Sjedio je za stolom na balkonu i motao cigaretu. Ispred njega je stajala boca sa rakijom, a
pored nje dvije već napunjene čaše. Očito je čekao Vladimira i bio siguran da će doći.
“Pogodi tko me se sjetio”, rekao mu je, gurajući jednu od čaša prema njegovoj strani stola.
Vladimir nije morao pogađati. Znao je. Bilo je mnogo onih koji bi se mogli sjetiti njegovog oca, ali je samo jednom od njih moglo
pasti na pamet da mu donese ili pošalje bocu pića i kutiju duvana. Bio je to, naravno, majstor-Rašid iz Travnika, jedini prijatelj
35
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE kojeg je otac stekao u svom dugom životu ili jedini kojeg je, na Vladimirovo veliko čuđenje, uspio sačuvati. Vjerojatno ne svojom
zaslugom.
“Moram priznati da me moj Rašid ne zaboravlja. Pošalje mi često, ako ne novaca, onda bar bocu rakije i koju kutiju cigareta”, rekao
je otac nakon što je zapalio cigaretu i otpio gutljaj rakije.
Potom je Vladimir morao saslušati priču o tome kako to što majstor-Rašid čini i nije neka žrtva, jer je kao samostalni obrtnik stekao
mnogo, a i u ratu mu se pruža poneka prilika da nešto zaradi.
“Je li istina da ti je Rašid, dok sam ja bio na Golom otoku, predlagao da prijeđeš kod njega i da radiš sa njim?”, upitao je otac.
Vladimir je neodređeno odmahnuo rukom u smislu “bilo pa prošlo”. Nije želio objašnjavati šta se događalo prije četrdeset godina.
“Jesi li ti odbio ili ti majka nije dozvolila da pođeš?”
Vladimir bi morao vikati da bi ga otac čuo, a vikanjem nije mogao saopćiti da su za sudbinu majstor-Rašidove ponude odgovorni
oboje. Onda kada je on bio voljan napustiti gimnaziju i preseliti se u Travnik kod majstor-Rašida, njegova majka je smatrala da bi to
bilo ispod njihovog nivoa. Deset mjeseci kasnije Vladimir je bio taj koji nije želio ništa mijenjati.
Videći da neće dobiti odgovor na svoje pitanje, otac je promijenio temu.
“Šta ti misliš?”, upitao je Vladimira. “Postoji li netko među onima koji ovdje mogu nešto učiniti a da shvata stvarni uzrok ovom ratu?
Da zna koje je pravo rješenje da se stanje u Bosni ponovno normalizira?”
Postavio je pitanja, ali nije očekivao da mu Vladimir na njih odgovori. Pitanja su bila samo uvod u izlaganje, koje je pripremao
proteklih sedam dana, a koje je Vladimiru u osnovnim crtama odavno bilo poznato.
“Jedino su komunisti u jednom trenutku shvatili suštinu balkanskog problema i jedino su ga oni u jednom periodu riješili na kolikotoliko zadovoljavajući način.”
Politika nije bila oblast u kojoj se Vladimir osjećao kao kod svoje kuće. Zbog toga nije reagirao i pustio je oca da ispriča ono što je
pripremio.
“Mi komunisti smo shvatili da život na ovom području nalikuje neprekidnom sudaranju ledenih santi. Kada je more uzburkano, sante
se sudaraju češće i žešće, što znači da se u većoj mjeri i oštećuju, a kada su valovi manji, dodiri između santi su rjeđi i oštećenja
manja.”
Vladimir je morao priznati da otac govori slikovito.
36
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Moramo imati u vidu da ledene sante ne predstavljaju samo narode nego i pojedine njihove dijelove, koje razdvajaju najrazličitiji
interesi. I sve se one neprekidno ljuljaju na valovima i sudaraju se čas na jednoj čas na drugoj strani, ostavljajući dio sebe u
svakom od tih sudara.
Vladimir je, usprkos prvobitnoj namjeri, pažljivo slušao očevo kazivanje. Interesiralo ga je kako su komunisti riješili taj problem sa
vječitim sudaranjem ledenih gromada. Da li su zaustavili gibanje mora, pitao se, ili su na neki drugi način onemogućili međusobne
dodire santi?
“Talasanje se ne može zaustaviti, jer je to život”, nastavio je otac svoje kazivanje, kao da je pročitao Vladimirove misli, “ali se može
učiniti nešto drugo. Mogu se između santi ubaciti tamponi, koji će amortizirati udare. Rješenje koje su komunisti pronašli bilo je
jednostavno, ali se nije moglo izbjeći da ne bude i bolno. Sva je mudrost bila u tome da jedna čvrsto povezana grupa ljudi,
sačinjena od svih elemenata ovdašnjeg stanovništva, preuzme na sebe ulogu tog amortizirajućeg tampona i da svojim tijelima,
svojim idejama i svojim aktivnostima ispuni prostor između sudarajućih dijelova društva.”
Vladimiru se svidjela očeva ideja da narode i pojedine njihove dijelove predstavi ledenim santama, a da jednu političku grupaciju,
koja je svoje cjelokupno djelovanje usmjerila ka uspostavljanju kontrole nad njima, prikaže kao tijelo koje se žrtvuje da bi se ublažili
ili čak onemogućili sudari. Ipak, nije bio siguran da je otac bio na dobrom putu da bar približno točno objasni događaje kojima je i
sâm Vladimir bio svjedok, a koji su činili da ima sve manje povjerenja u budućnost.
“U početku, dok su bili spremni primati udarce, komunisti su uspješno obavljali svoju ulogu amortizera i veoma su brzo ostvarili svoj
cilj. Postigli su da se život i dalje nesmetano talasa, a da sudaranje dijelova društva i njegove štetne posljedice nestanu. Na žalost, s
vremenom je među komunistima bivalo sve manje onih koji su bili spremni žrtvovati se i primati udarce, a sve više onih koji su
svoju ulogu shvatali kao bogomdanu priliku da sebi obezbijede ugodan život. Kada su ovi drugi uvidjeli da u tampon-zoni ne može
biti ugodna života, pobjegli su na sante i priključili se onima koji su oduvijek vjerovali da je taj njihov komad leda jedino mjesto na
ovom svijetu koje zaslužuje da ga nastanjuju i jedino koje će im osigurati čak i produžetak života u nekom drugom svijetu.”
Vladimir nije bio raspoložen da se suprotstavlja ocu, premda mu je bilo očito da u očevoj teoriji postoje najmanje dvije pretpostavke
koje isključuju jedna drugu. Ni završni zaključak mu se nije svidio, jer se, prema njemu, žrtve na ovom području mogu izbjeći samo
ako se u prostor između ovdašnjih naroda ubaci neka sila koja ili neće osjećati udarce ili će dragovoljno pristati da ih prima. Takva
sila, na žalost, ne postoji. Postoji samo sila koja će udarce uzvratiti. Zbog toga mu se činilo besmislenim za vrijeme rata raspravljati
o pravdi, istini i slobodi.
Popio je svoju rakiju. Potom je sačekao da se maćeha vrati u stan i da mu se požali na očevo ponašanje, a onda se uz rijeku Bosnu,
zaobilaznim putem, uputio natrag u Crkvice. Dok je koračao kroz vreli zrak, letimično je razmišljao o onom što mu je otac govorio. I
prije nego što je stigao do polovine puta, ponovno je došao do istog zaključka: u ratu je besmisleno tražiti smisao bilo čemu.
“Još nisam dospio ni do njegove polovine, a ovaj je dan za mene već izgubljen”, pomislio je, pomiren sa svojim zaključkom.
37
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Četvrto poglavlje
Iako je obilovalo događajima, ljeto je prošlo brzo, kao što prolazi sve ono što nas čini sretnim. Početak jeseni donio je nove
promjene. Ja i braća smo ponovno krenuli u školu i to je uzrokovalo pomjeranja u našem dnevnom rasporedu, ali i u maminom pa i
u Eleninom. Sada je mama morala preuzeti veći dio posla i u čitaonici i u stanu, zbog čega je njezino raspoloženje osjetno opalo.
Ja i ona smo i dalje ustajali u šest sati i još bunovni od sna odlazili smo u čitaonicu, da bismo očistili prostorije i pripremili ih za
otvaranje. Za to su obično bila potrebna puna tri sata, a ja sam nešto prije osam morao poći na nastavu pa je mama posao
dovršavala sama.
Sa Elenom sam se dogovorio da ona kave kuha ujutro, a ja poslijepodne. Tako smo, na moju veliku žalost, mogli biti zajedno samo
jedan sat danju i isto toliko uveče. Nikako nisam mogao biti zadovoljan takvim programom. Cijelo jutro mislio sam o tome šta ću
kazati Eleni i željno sam iščekivao da se nastava završi. Iz škole sam odlazio pravo u čitaonicu. I tek što bismo se sastali i izmijenili
novosti, Elena je odlazila, jer se u brojnoj obitelji, kao što je bila njezina, za nju uvijek nalazila neka obaveza. Mama je napuštala
čitaonicu i prije nego što bih se ja pojavio tamo. Morala je pripremiti ručak i obaviti bar još neki od onih mnogobrojnih kućanskih
poslova.
Od ranije sam znao da sreća nikada ne ide sama i da je redovito prati i ona druga, tamnija, strana. Tih rujanskih dana uvjerio sam
se i u suprotno - da loša rješenja mogu imati i svijetla naličja. Činjenica da sam popodneva u čitaonici morao provoditi bez Elene
bila mi je mrska, ali je isključivo njezina zasluga bila to da sam po prvi put počeo redovito učiti. Od prvog dana nove školske godine
i svakodnevno. Budući da nisam imao šta drugo raditi, osim sjediti i s vremena na vrijeme skuhati kavu, mogao sam ponavljati
školsko gradivo i bez žurbe pisati zadaće, što mi je uskoro prešlo u naviku.
Ne kaže se uzalud da je navika druga čovjekova priroda. Ono što sam u početku radio samo zato da bih ispunio vrijeme kasnije je
postalo ne samo obaveza nego i izvor zadovoljstva. Učeći redovito, shvatio sam da se relativno lako za kratko vrijeme može usvojiti
velika količina znanja. To je za mene bila velika novost, jer sam se do tada mučio, najprije s tim da samog sebe primoram otvoriti
udžbenik ili svesku, a onda i sa pokušajima da shvatim ono što sam tamo nalazio zabilježeno. Da ne govorim o tome koliko je
nakon takvog učenja ostajalo u mom pamćenju.
38
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Probuđeni interes za učenje donekle je ublažio moju glad za Eleninom blizinom, a u cijelosti su je zadovoljavala samo nedjeljna
poslijepodneva, koja smo obavezno provodili zajedno. Te su godine prva dva jesenska mjeseca bila suha i topla. Rujan se činio kao
produženo ljeto, ali bez ljetnih žega, sa kraćim danima i svježijim noćima. Listopad je donio jutarnje magle i ugodna poslijepodneva.
Da sam raspolagao sa više slobodnog vremena, vjerujem da bih ga ugodno proveo. Prije svega uz Elenu i njezinu braću, koji su
svoje slobodne sate najvećim dijelom provodili u pripremanju zimnice. Brali su šljive i drugo voće, zatim plodove divljih ruža, drijena
i nekih drugih samoniklih biljaka i od svega toga pripravljali džemove, slatka, sokove i alkoholna pića.
Kao što je za mene minulo ljeto bilo do kraja ispunjeno događanjima, tako sam i prva dva jesenska mjeseca doživljavao kao
nastavak jednog novog, po mnogo čemu bogatog života. A taj je život, u stvari, kada se promatrao sa materijalne strane, bio
izuzetno oskudan. U svakom vidu. Svi barakaški stanovi, bez izuzetka, bili su siromašno namješteni, toliko siromašno da je njihovim
stanarima bilo dovoljno najviše pola sata da se pripreme za selidbu i da sve predmeta svog domaćinstva iznesu iz stana i potrpaju u
kamion ili u zaprežna kola.
U početku, prvih dana nakon doseljavanja, zaključavali smo ulazna vrata stana noću i onda kada nitko nije ostajao u stanu.
Međutim, prestali smo to raditi kada smo se uvjerili da nitko drugi ne čini takvo što. Nikada nisam potražio odgovor na pitanje zbog
čega se ti siromašni ljudi nisu plašili da bi im netko mogao ukrasti neku od ono malo stvari sa kojima su raspolagali. Da li zato što
su vjerovali u poštenje svojih susjeda ili zbog toga što im je bilo svejedno da li će imati koji predmet manje? Ili zato što su to
većinom bili mladi ljudi, došli sa sela, koji ljepotu nisu vidjeli u stanovima i kućanskim predmetima?
Ono malo novaca što su zarađivali radije su trošili na odjeću i provod. U slobodno vrijeme, kojeg su imali malo, rado su se okupljali,
da bi se zabavili uz glazbu i igru, ali i da bi se opijali. Obližnja milicijska stanica je zbog toga uvijek imala dovoljno posla.
Život u naselju baraka u Ulici žrtava fašizma upoznao sam najprije na primjeru Elenine obitelji, za koju se ne bi moglo reći da je bila
tipična za tu sredinu, izuzev po broju svojih članova i po oskudnim sredstvima na kojima se zasnivala njihova egzistencija. Elenina
je obitelj bila jedna homogena zajednica, koju su na okupu čvrsto držali i brojne tegobe iz prošlosti i nada u mnogo bolju
budućnost. Elenini najbliži srodnici bili su sasvim načisto s tim šta mogu očekivati od života. U skladu s tim načinili su plan i onda su
ga se dosljedno pridržavali. U tom planu nije bilo mjesta za malodušnost, a još manje za očajanje, ali takođe ni za opuštanje i
razbibrigu. Tu su našli mjesta samo trezvenost i rad, i po cijenu da se rad svede na beznačajnu korist.
Ne mogu reći da mi se sviđao takav način života. Naprotiv. Rado sam odlazio tamo odakle je dopirala pjesma. Uživao sam da
promatram igrače nogometa i da sam poigram sa svojim vršnjacima. Privlačilo me je sve što je bilo otisnuto na papiru u obliku
knjige, novina, stripa. Morao sam vidjeti svaki film koji se prikazivao u gradu, što znači da sam u “Central”, tada jedino kino, odlazio
bar jedanput tjedno. Tu je bilo i kazalište, sa desetak premijera godišnje, koje nikako nisam mogao zaobići.
Ove moje sklonosti nikako se nisu slagale sa trezvenošću Elenine obitelji, a Elena je bila njezin dostojan član. I upravo su one
prouzročile one malobrojne nesporazume koji su se povremeno pojavljivali između nas dvoje, a koji su se, čvrsto vjerujem, mogli
39
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE otkloniti na obostrano zadovoljstvo da Elena nije bila pod neprekidnim utjecajem svoje obitelji. Odmah sam opazio da i ona sama
uživa gotovo u svemu onom što je i meni pružalo užitak i da je samo zahvaljujući duboko ukorijenjenoj navici pružala otpor svemu
onom što je smatrala nepotrebnim gubljenjem vremena. Uostalom, svojim sam ušima slušao kako govori o bogomdanoj ljepoti i o
nužnosti da lijepa žena svoju ljepotu pretpostavlja svemu ostalom. Tako ne govore trezveni ljudi, čak ni onda kada se žele
predstaviti drugačijim nego što jesu.
Elena je tako uvjerljivo govorila o ljepoti žene pa ipak je bila sasvim ravnodušna prema svom izgledu i prema izgledu svoje prirodne
okoline. Sredinom listopada pozvala me je da pođemo na izlet na Zmajevac. Ponijela je korpu, u kojoj je, pretpostavljao sam, bila
hrana, ali je ponijela i metalnu šipku, koja je na oba kraja bila savijena i za koju nisam mogao odrediti čemu bi mogla poslužiti.
Očekivao sam da ćemo najprije prošetati i da ćemo onda negdje sjesti i uživati u razgovoru i u pogledu na dolinu i grad. Međutim,
sve je bilo drugačije nego što sam zamislio. Čim smo se počeli uspinjati uz šljivik iza posljednje barake, Elena mi je rekla da
moramo požuriti, jer je dan kratak. Nisam je upitao za što je dan kratak već sam požurio za njom.
Rođena i odrasla u brdima, vitka i lagana, Elena se padinama Zmajevca kretala kao po svom vrtu. Hitro i bez vidljivog napora.
Morao sam uložiti mnogo truda da ne bih zaostao iza nje. Pritom sam bio prisiljen šutjeti, jer nisam imao dovoljno daha i za tempo
kretanja koji je nametala Elena i za razgovor. Za razliku od mene, Elena se cijelo vrijeme osvrtala i dobacivala mi primjedbe,
uglavnom vezane za moje tjelesne sposobnosti.
Vidjela je da teško savladavam uspon i mogla je zaključiti da bi mi odmor dobro došao, ali joj, čini se, nije ni palo na pamet da se
zaustavi prije nego što smo se uspeli do vrha Zmajevca. Tu se nalazio travnati proplanak ovalnog oblika, okružen mladim smrekama
i borovima.
“Malo ćemo se odmoriti pa ćemo krenuti natrag”, rekla mi je Elena kada sam se srušio na zemlju, računajući da je mojim mukama
došao kraj.
Netočno bi bilo reći da me je njezina izjava samo iznenadila.
“Zbog čega smo došli čak ovamo ako ćemo se odmah vratiti?”, upitao sam.
Objasnila mi je da ćemo uskoro krenuti prema dolini, ali da se prije večeri nećemo vratiti u naselje. Pomislio sam na dugu i laganu
šetnju, za vrijeme koje bi se moglo dogoditi i nešto od onog što sam priželjkivao od trenutka kada sam prvi put ugledao Elenu.
“Nećemo moći žuriti, jer ćemo usput brati šipke”, dovršila je svoje objašnjenje i predala mi korpu i onu metalnu šipku.
Nisam se mogao suzdržati da ne upitam: “Zar nije dosta tog pekmeza?” Pitanje sam uputio Eleni, ali se ono, u stvari, odnosilo na
cijelo barakaško naselje, u kojem je upravo tih dana kulminirao proces koji bi se mogao nazvati i ritualom pečenja pekmeza, i to
prvenstveno onog od šljiva, ali i od krušaka, jabuka, šipaka i tko zna od čega još.
40
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Na prostoru između baraka danima i noćima gorjele su vatre, na kojima se u bakrenim kazanima pekao, ili kuhao, pekmez, voćni
namaz kojeg nakon odlaska iz baraka nikada više nisam stavio u usta. I sva ta priča o pekmezu vjerojatno ne bi ni privukla moju
pozornost i ne bi ostavila nekog traga u meni da mama nije, na nečiji nagovor, kupila čak stotinu kilograma šljiva i odlučila da i mi,
kao i svi ostali, pravimo pekmez. Ono što je nakon toga uslijedilo učinilo je da mi za cijeli život ogadi i šljive i sve ono što sa
šljivama ima neke veze. Trebalo je, naime, tu masu šljiva probrati, oprati, osloboditi od koštica, samljeti, a zatim cijeli jedan dan i
cijelu jednu noć kuhati u bakarnom kotlu, uz neprekidno miješanje velikom drvenom kašikom.
Kada je sav taj silni posao bio priveden kraju, vjerojatno bi uskoro bio i zaboravljen da iza njega nije ostala monstruozna količina
šljivovog pekmeza, kojeg je trebalo pojesti. Bilo ga je svuda, u svim mogućim posudama i, jednostavno, nije se mogao zaobići. Bio
nam je te jeseni, naredne zime i narednog proljeća glavna poslastica i jedini namaz. Na stolu je stalno stajala trolitarska tegla u
kojoj pekmeza nikad nije nedostajalo, jer je mama stalno nadoknađivala ono što je u toku dana bilo potrošeno. Jeli smo ga za
doručak sa kruhom i čajem, za užinu sa samim kruhom, poslije ručka samog, a za večeru ponovno sa kruhom i čajem. Jeli smo ga i
u isto vrijeme smo se zaklinjali da ga nikada više nećemo okusiti. I opet smo ga jeli, jer si nismo mogli priuštiti nešto drugo.
Elenin odgovor me je umirio.
“Od šipka što ga danas naberemo napravićemo vino”, rekla mi je, “ali samo za nas dvoje. I čuvaćemo ga za Novu godinu.”
Elenin plan se, dakle, odnosio na nas dvoje i protezao se kroz tri mjeseca, čak do Nove godine. Nisam mogao poželjeti ništa više i
sa poletom sam se podigao i za Elenom krenuo prema najbližoj živici, u kojoj su se crvenjeli plodovi divljeg šipka.
Elena je podijelila posao. Mene je zadužila da metalnom šipkom, koja je na oba kraja bila savijena u obliku kuke, dohvatam izbojke
koji su sadržavali najviše plodova, da ih izvlačim izvan živice i da držim korpu, kako bi ona mogla, bez teskoća i sa obje ruke, brati
šipke i stavljati ih u korpu. Bila je to racionalna podjela rada, u kojoj je ona imala punu slobodu djelovanja, ali sam se zato ja vratio
kući poderane košulje i izgrebanog tijela.
Svo vrijeme dok smo brali šipke Elena je pričala. Činilo mi se da je to ponekad radila mehanički, ponekad bez ikakve potrebe i bez
logične veze sa datim trenutkom. Kada sam je, najzad, nakon mnogo oklijevanja, upitao zbog čega govori tako glasno, rekla mi je
da želi izbjeći mogućnost da neočekivano naletimo na neki od ljubavnih parova, koji su se za lijepa vremena neprekidno vrzmali po
Zmajevcu i skrivali se po njegovim šikarama i nedavno posađenim nasadima bora i smreke.
“Zašto ne nađu neko drugo mjesto?”, upitao sam, na što se Elena nasmijala.
“Koje mjesto?”, upitala je ona mene.
Nisam joj mogao dati odgovor pa je odgovorila sama.
“Ako ne stanuju u kasinama i samačkim blokovima, gdje ponekad i mogu biti sami, onda, kao i mi, stanuju u jednosobnim ili
dvosobnim stanovima sa brojnim obiteljima”, rekla je, a zatim mi je, nasmijavši se, postavila škakljivo pitanje: “Možeš li zamisliti šta
41
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE bi se dogodilo kada bi ti pokušao mene krišom uvesti u svoj stan? To bi se još nekako i dalo izvesti, jer imaš svoju posebnu sobu,
pa zato pokušaj zamisliti šta bi se desilo kada bih ja pokušala tebe prokrijumčariti u svoj krevet.”
Takvo što sam, naravno, mogao zamisliti i ne bi mi bilo prvi put da to činim. Pitanje na koje nisam znao odgovor bilo je ono koje
sam nešto kasnije postavio.
“Da li bi to željela?”
“Ne budi glup”, rekla mi je Elena na to. “Nikad ne pitaj djevojku šta bi željela. Ako nisi u stanju pročitati joj želju iz očiju, radije ne
poduzimaj ništa.”
Pogledao sam joj u oči i tamo nisam našao ništa što bih mogao identificirati kao želju pa ništa nisam ni poduzeo. Nastavili smo brati
šipke i u sumrak smo se, sa punom korpom, vratili u naselje.
“Zadrži korpu kod sebe i ujutro je odnesi u čitaonicu”, rekla mi je Elena na rastanku.
Poslušao sam je. Narednog jutra odnio sam korpu sa šipcima u čitaonicu, a zatim sam otišao na nastavu. Kada sam se vratio,
zatekao sam Elenu spremnu za spravljanje našeg vina od šipka. Sama je iz podruma iznijela tri desetlitarske boce opletene prućem i
dobro ih oprala, a onda smo zajedno šipke iz korpe podijelili na tri jednaka dijela i usuli ih u boce. Dodali smo im jednaku količinu
šećera i na koncu boce dopunili vodom.
“I to je sve?”, upitao sam.
“Sve za sada”, odgovorila mi je Elena.
Preostalo nam je još da boce prenesemo na terasu, koja se nalazila iznad knjižnice, a koja se nije koristila i zbog toga je uvijek bila
zaključana.
“Ovdje će stajati tri tjedna i tek onda imaćemo vino.”
“Zašto ovdje?”, upitao sam.
“Zbog sunca”, odgovorila je Elena. “Bez sunca nema vina.”
Nedugo nakon toga ponovno sam se popeo na vrh Zmajevca. Ovog puta bio sam u društvu sa Josipom, koji je želio testirati svoje
atletske mogućnosti. Kako je želio izbjeći svjedoke, za svoj poligon izabrao je ovo osamljeno mjesto na vrhu nama najdražeg
brijega. Od potrebnog pribora imali smo samo jedan običan stolarski drveni metar na sklapanje i budilnik kojim se vrijeme moglo
mjeriti i sekundama.
Najprije smo izmjerili sve četiri stranice zaravni i njihovim zbrajanjem dobili smo obim jednog, uslovno nazvanog, kruga. Potom smo
izračunali koliko bi krugova trebalo trčati da se dobiju staze dužine 100, 200, 400, 800 i 1500 metara. Josip je planirao isprobati
42
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE svoje mogućnosti i na dužim prugama. Nije bilo potrebno da ga odgovaram od te nakane, jer je i sam odmah shvatio da bi dobijeni
rezultati bili daleko ispod realnih vrijednosti zbog zamora nakupljenog u vrijeme trčanja na pomenutih pet dužina.
Ja sam bio i starter i mjerilac vremena. Znak da Josip krene sa starta davao sam spuštanjem podignute ruke, a vrijeme sam mjerio
tako što sam pratio kazaljku sekundaricu na budilniku i istovremeno bacao poglede na ciljnu crtu. Ne sjećam se vremenâ koje je
Josip postigao, ali se sjećam da smo obojica bili zadovoljni. Ponešto smo se razilazili u mišljenjima. Josip me je uvjeravao da mu
najbolje leže srednje pruge, one od 800 do 3000 metara, a moje mi je osjećanje govorilo da su srednje pruge možda najbliže
njegovom osjećanju, ali da bi se njegove tjelesne mogućnosti najracionalnije mogle iskoristiti u sprintu.
Nisam, međutim, ni pokušao utjecati na njegov izbor. Prepustio sam mu da sam odluči o svemu što se ticalo njegovog života. Bio
sam zadovoljan već i time što je odlučio ozbiljno se baviti atletikom, jer sam vjerovao da će mu svakodnevni naporni treninzi
odvratiti pozornost od oskudne stvarnosti i spriječiti ga da sažaljeva samog sebe. Slutio sam da je njemu potrebno da nađe neki
solidan oslonac ili neku uporišnu točku, od koje bi mogao krenuti, pa da postane sam sebi dovoljan.
U Josipa sam imao povjerenja. Mogao sam se pouzdati u to da će se on pobrinuti za sebe. On nije bio taj koji me je zabrinjavao.
Bio je to Maks, čije je ponašanje postajalo sve neovisnije i tajanstvenije. Otkako je počela nova školska godina, još manje se
zadržavao u stanu. Ja sam od kuće odlazio rano, prije nego što bi se on probudio, a vraćao sam se kasno, kada je on već spavao.
Mogao sam ga susresti jedino u knjižnici, ali tamo nismo imali priliku razgovarati.
Nisam mogao znati kuda se kreće i šta radi. Mama se žalila da ona iz njega ne može izvući ništa. Međutim, već prvi roditeljski
sastanak u njegovom razredu pokazao je da Maks često izostaje sa nastave, opravdavajući svoje izostanke bolešću. Tješio sam
mamu, govoreći joj da je Maksovo ponašanje vjerojatno proizišlo iz činjenice da je, prešavši u nižu gimnaziju, promijenio sredinu i
da će ponovno sve biti u redu kada se navikne na novo društvo.
Oduvijek sam imao dojam da je moj najmlađi brat sudbinom predodređen za osamljenički život. Teško se prilagođavao svojoj
okolini, a još je teže sklapao poznanstva. Njegovo osamljivanje i šutnju dugo sam pogrešno tumačio kao stabilnost i snagu, premda
sam bio u pravu videći u njemu onog najmlađeg od tri brata iz narodnih priča, koji je jedini spreman suočiti se sa svim mogućim
izazovima i opasnostima na putu do savršenstva. On se, u stvari, povlačio u sebe, jer još nije bio siguran kako da se postavi prema
svojoj okolini, a šutio je, jer je osjećao da riječi rasipaju samo oni koji riječima na pridaju odgovarajuću vrijednost.
Sa Maksom ne bi bilo nikakvih problema da se zadovoljavao osamljenošću i šutnjom i da nije, s vremena na vrijeme, kretao u
akcije. I to obično u takve akcije koje su se lako mogle tumačiti kao provokacije. Za jednu od njih saznao sam jednog ranog jutra
krajem listopada. Mama me je, kao i obično, probudila u šest sati i desetak minuta kasnije nas smo se dvoje uputili prema čitaonici.
Pospano smo koračali kroz prohladno maglovito jutro i ne pokušavajući razgovarati.
Dok smo prilazili raskršću, slučajno sam pogledao tablu sa nazivom ulice, koja se nalazila na prvoj od tri stambene zgrade koje su
nekada pripadale pravoslavnoj crkvi pa su se zbog toga nazivale “crkvene”. Nešto mi je na toj ploči bilo čudno, ali ne toliko da bih
43
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE se zaustavio i provjerio. Produžio sam put i sljedećih sat i pol sam, gotovo bez ikakvih misli, obavljao svakodnevne poslove na
čišćenju prostorija Narodne čitaonice i biblioteke.
Tek kada sam se vraćao prema gimnaziji, sjetio sam se ploče sa nazivom moje ulice i odlučio sam je ponovno pogledati, kako bih
ustanovio zbog čega je tog jutra privukla moju pozornost. Bio mi je dovoljan već prvi pogled da otkrijem u čemu se sastojala
zagonetka. U nazivu ulice “Ulica žrtava fašizma” nedostajala je posljednja riječ. Nije nestala nego je bila prebrisana plavom bojom,
koja se sasvim utapala u sličnu boju podloge.
Na ploči je, dakle, pisalo “Ulica žrtava”. Istog trenutka kada sam shvatio šta piše na tabli, okrenuo sam se, prešao preko ulice i
provukao se kroz ogradu u gimnazijsko dvorište. Osjećao sam neku nelagodu kojoj nisam mogao odrediti podrijetlo. Kao da sam i
sâm na neki način bio povezan sa preimenovanjem moje ulice.
Jasno mi je bilo da je riječ o šali, koja će većinu mojih sugrađana nasmijati, ali koju će vlasti ocijeniti, u najboljem slučaju,
političkom provokacijom neprijatelja naroda i države. Nije mi bilo potrebno veliko iskustvo da bih procijenio nastavak događaja.
Mogao sam pretpostaviti da će mene i moje susjede od tog dana nazivati žrtvama, a moglo se dogoditi i to da se i sami počnemo
osjećati takvim, ukoliko se neki od nas nisu već i ranije vidjeli u ulozi žrtve.
O svojim osjećanjima, naravno, neće smjeti govoriti glasno, najprije zbog toga što će im morati biti jasno da nisu sasvim u pravu,
jer su se u žrtve mogli ubrojiti i mnogi drugi, ako ne i svi stanovnici grada, a zatim i zato što je svima bilo dobro poznato da se sve
izgovorene riječi negdje zapisuju i vagaju. Svatko od nas je znao nekog tko se još nije vratio sa Golog otoka ili drugih sličnih
mjesta, kamo su upućivani neoprezni.
Slučaj sa izmjenom naziva moje ulice ni u kojem slučaju nije mogao proći nezapaženo niti se mogao nekako zataškati, jer su sve
ploče na kojima je on bio napisan na isti način prepravljene. Nije se, dakle, moglo dogoditi da promjenu zapazi manji broj ljudi i da
vlast nakon toga brzom intervencijom preduprijedi štetu. Naprotiv, dogodilo se to da se vijest raširila kao da je oglašena i nikakva
intervencija nije mogla učiniti ništa više osim da uporno traga za počiniteljima.
Ne za počiniteljem, jer se vjerovalo da to ne može biti djelo pojedinca. Govorilo se o organizaciji koja namjerava potkopati temelje
države. Prema aktivnostima koje sam ja mogao zapaziti, vlasti su ocijenile da je ta organizacija prikrivena negdje u mojoj bližoj
okolini. Zbog nečeg, čemu nisam mogao otkriti podrijetlo, i sâm sam vjerovao da se uzročnik afere nalazi u mojoj blizini.
Nisam, naravno, mogao ni sanjati da je to moj mali brat Maks, koji je krajem travnja navršio tek jedanaest godina.
“Šta ti, u stvari, znaš o njemu?”, upitala me je Elena kada sam joj rekao da Maks nikako ne može biti umiješan u akciju farbanja
tabli.
44
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Elenini argumenti su bili jači od mojih uvjerenja i moje ljubavi za Maksa. Njezine su oči zapazile trag plave boje na zemlji i otkrile
kutiju sa njezinim ostacima, koja je bila ovlašno prikrivena u našem cvijetnjaku, gotovo kod samih stepenica koje su vodile u naš
stan.
Elena mi je skrenula pozornost na kutiju sa bojom, nimalo se ne uzbuđujući, a potom je razgrnula bokore nevena da mi je i pokaže.
Nju ta afera nije plašila. Naprotiv, bila joj je smiješna ili, u najmanju ruku, zabavna.
“Zašto misliš da je to Maksovo djelo?”, upitao sam je i uplašeno se osvrnuo oko sebe. “Mogao je to učiniti bilo tko i kutiju sa bojom
ostaviti ovdje.”
“Mogao je to učiniti bilo tko, ali je samo Maksu takvo što moglo pasti na pamet”, odgovorila mi je Elena, a pri tome je izgledala
veoma zadovoljna.
Nije me uvjerila, ali sam ipak učinio sve da prikrijem dokaze i da otklonim sumnju od brata. Uzeo sam iz stana papirnu vrećicu i u
nju stavio kutiju sa bojom, riješen da je negdje spalim ili zakopam.
“Daj to meni”, rekla mi je Elena i preuzela vrećicu. “Ti nisi stvoren za takve stvari i bolje će biti, i za tebe i za druge, da ne čuvaš
nikakve tajne.”
Elena je bila u pravu, i to toliko da mi je mogla učiniti još i veću uslugu da je sklonila kutiju sa bojom iz našeg cvijetnjaka ne
govoreći mi o tome ništa. U tom slučaju mogao sam se mnogo odlučnije suprotstaviti sumnjama milicije da je Maks doista umiješan
u subverzivnu aktivnost.
Međutim, bez obzira šta sam ja mogao reći, milicija je imala obavijest jednog od svojih suradnika iz garaža, koje su se nalazile na
drugoj strani ulice, preko puta barake u kojoj je bio naš stan, da se kritičnih dana Maks motao po prostoru između garaža i
gimnazijskog dvorišta i da se lako moglo dogoditi da je upravo on ukrao kutiju plave boje, kojom su se u to vrijeme bojili kamioni
autotransportnog poduzeća.
Nitko, naravno, nije optuživao Maksa da je zamislio, organizirao i izveo akciju premazivanja uličnih naziva, jer kada to učini
jedanaestogodišnje dijete, onda to ne može biti nešto što bi ugrožavalo temelje države. Zbog toga je trebalo pronaći nekog od
odraslih koji bi mogao imati motive da učini to što je učinjeno. Na listi sumnjivih lako smo se mogli naći, i to na prvom mjestu,
mama i ja, ali je, na našu sreću, bilo mnogo onih koji su se u to vrijeme s pravom osjećali žrtvama.
Maksa su ispitivali u susjednoj stanici milicije u maminoj nazočnosti. Nije rekao ništa. Ni jednu riječ. Kako su ga ti isti milicajci koji
su ga ispitivali svakodnevno susretali, znali su da od njega neće saznati ništa, bez obzira kakva pitanja postavljali i na kakav način.
Poslije nekoliko uzaludnih pokušaja, ostavili su ga na miru i počeli ispitivati mamu. Ona im nije mogla reći ništa osim istine - da o
svemu tome nema pojma.
Mene nisu pozivali u stanicu milicije, ali mi je susjed milicajac u prolazu zaprijetio.
45
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Pazite šta radite”, rekao mi je. “Imaćemo vas stalno pred očima.”
Nisam se uplašio. Još sam bio daleko od toga da povjerujem u Maksovu krivicu. Nikako nisam mogao naći motiv koji bi ga pokrenuo
na djelovanje takve vrste, a osim toga nisam mogao ni objasniti na koji bi se način nešto takvo moglo učiniti danju a da ostane
nezapaženo. Noću je Maks bio u svom krevetu. Njegovo sudjelovanje u akciji farbanja uličnih tabli moglo bi se objasniti jedino tako
da se iskrao iz stana dok smo mi ostali spavali i da se vratio prije nego što smo se probudili.
Ta mi je mogućnost bila toliko strana da je nisam ni pokušao provjeriti. A mogao sam, ako ništa drugo, upitati o tome samog
Maksa. Vrijeme je, međutim, učinilo da sam i bez provjere došao do uvjerenja da je akcija premazivanja uličnih ploča upravo tipična
za Maksa i za njegov stav prema svijetu.
Ta mi je akcija donijela još jedno saznanje, koje se odnosilo na Elenu, a koje je povećalo moje divljenje prema njoj. Nekoliko dana
kasnije otišao sam na Golubak, u vrt Elenine obitelji, i tamo zatekao Elenu kako spokojno farba vrtni stol. Zamakala je četku u onu
istu kutiju koju smo izvadili iz maminog cvijetnjaka i onu istu plavu boju razmazivala po ploči stola. Bio sam toliko zaprepašten onim
što sam vidio da nisam mogao progovoriti prvih nekoliko trenutaka. Elena se nasmijala kada je vidjela kako izgledam i nastavila svoj
posao. Čekala je da se oporavim. Nije mi htjela ništa objašnjavati prije nego što postavim pitanje.
“Rekla si da je bolje da ja ne čuvam tajnu”, napokon sam uspio izraziti nešto od onog što sam osjećao. “Zar je to što ti radiš...”
Htio sam upitati zar ima nekog smisla to što ona radi, ali mi je njezino nasmijano lice oduzelo riječi.
“Moram ti reći, pa makar se i naljutio, da ti nemaš pojma o životu”, rekla mi je Elena, i dalje se smijući. “Da sam ovu kutiju najprije
zapalila pa onda zakopala dva metra ispod zemlje, milicija bi je možda pronašla. Ovako, kako sada stvari stoje, milicajci mogu
slobodno doći ovdje, sjediti za ovim stolom, gledati u ovu kutiju, koju ću ostaviti tu negdje, i da im do sudnjeg dana ne padne na
pamet da upravo ovu kutiju i ovu farbu traže. Tajne se najteže otkrivaju ako su nam stalno pred očima.”
46
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan četvrti - 13. lipnja 1994.
Već u zoru bilo je jasno da će i novi dan biti izuzetno topao. Vladimiru je bilo žao što se probudio rano, jer je ranim buđenjem
povećavao problem utroška suvišnog vremena. A svo njegovo vrijeme, izuzev onog koje je provodio u snu, bilo je suvišno. Već i
odlaskom u mirovinu, tri godine ranije, na neki se način odrekao aktivnog života, a okolnosti koje su došle sa ratom njegovu su
aktivnost svele ispod razine pukog vegetiranja.
Pogledao je kroz prozor. Ispred samousluge već se okupilo nekoliko desetaka ljudi. Čekali su u nadi da će se tog dana dijeliti neka
pomoć. Ako se i bude dijelila, odlučio je, neće im se pridružiti. Osjećao se poniženim svaki put dok je stajao u redu za nekoliko
kilograma brašna, šolju ulja i šaku sećera.
“Možda je istina”, pomislio je, “da u ovim našim krajevima svatko tko dovoljno dugo poživi mora proći kroz dva rata. Jedan za
rođenje, drugi za smrt. Jedan za stradanje, drugi za osvetu. Oba za patnju.”
Znao je da takvim mislima neće sačuvati mir, a neće ih moći izbjeći ako ostane u stanu. Morao se pokrenuti, izići i otići bilo kuda.
Otići negdje na brijeg, gdje ne padaju granate, i sjesti ispod nekog još neposječenog stabla. Bilo je još rano i mogao se ponadati da
će pronaći neku od gljiva koje nije uzbrao netko od onih koji su se probudili prije njega.
“Kuda?”, upitao se kada je izišao iz zgrade. Gdje može otići? I zašto da pođe na jednu, a ne na sasvim suprotnu stranu?
Nije prošao ni jedan dan a da se nije sjetio da ga je majka, uporno, godinama, pozivala da dođe kod nje u Belgiju. Nije otišao.
Nikada. Ni da vidi gdje i kako ona živi. Nije mu se išlo, a ni sâm nije znao zbog čega. Kada je majka umrla, Josip ga je nastavio
pozivati. Pristao je samo da ode do Beča, da bi sa bratom proveo jedan dan. To je bio jedan od njegovih rijetkih odlazaka iz grada
u kojem se rodio i proveo cijeli život, osim onih petnaest mjeseci u vojsci.
“Šta me to drži ovdje?”, pitao se dok je koračao stazom pored Babine rijeke. “Ne mogu reći da ovaj grad volim nekom posebnom
ljubavlju. Naprotiv.”
Ponekad je pomišljao da ga je nakon Eleninog odlaska bespovratno zamrzio. Često je osjećao, premda mu grad nije učinio ništa
nažao, da ne može ostati u njemu. Ipak je ostao. A ostao je vjerojatno zbog toga što nije imao smjelosti samom sebi priznati da je
47
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE pravi uzročnik njegove nesreće on sâm. Zbog toga je grijeh sa svojih leđa prebacio na sredinu u kojoj je živio, a koja mu je bez
Elene izgledala beznadežno izgubljena i očajno prazna.
Posljednji poziv Josip mu je uputio neposredno pred rat. Pozvao ga je da iziđe iz Bosne dok je vrijeme i da se nastani gdje hoće, a
on će mu pomoći. Nije mu ni odgovorio. I Maks ga je, kada je krenuo, pozvao da ostavi sve i pođe sa njim. Nije mu rekao gdje ide,
samo ga je upozorio da ratne okolnosti neće biti blagonaklone prema njegovom zdravlju. Naprotiv.
Vladimiru je bilo jasno da je svoje kronične upale godinama održavao u stanju snošljivosti samo zahvaljujući skupim lijekovima i
dijeti koja je iziskivala namirnice koje je u ratu teško nabaviti.
Ipak nije pošao sa Maksom. Ostao je sam. Bez lijekova i bez hrane koja ne napada već ranjeni organizam. Ostao je bez ičega.
Ostao je ne razmišljajući zašto to čini.
“Slagao bih samom sebi”, pomislio je, “kada bih rekao da ne znam zbog čega sam uporno ostajao ovdje. Nadao sam se da bi se
Elena mogla vratiti.”
Produžio je koračati uz korito Babine rijeke. Zaustavio se tek u njezinom kanjonu.
48
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Peto poglavlje
Jesen je u punoj mjeri pokazala koliko je Elena bila u pravu kada je govorila da ćemo od prodaje kave u čitaonici ostvariti dobru
zaradu. I ne samo od kave nego i od čaja. I od ruma, kojeg smo dodavali u čaj. Već prve kiše napunile su čitaonicu i meni i Eleni
donijele pune ruke posla. Posebno u kasnim poslijepodnevnim i večernjim satima, kada smo ponovno morali raditi zajedno.
Za kratko vrijeme u moju se obitelj uselilo blagostanje, a zajedno sa njim i svakodnevno dobro raspoloženje. Ja sam prije svega bio
zadovoljan time što je Elena opet bila više sati dnevno uz mene. Mama je bila zadovoljna, jer nije morala razbijati glavu kako što
racionalnije iskoristiti ono malo novca kojeg je imala od svoje plaće, a bila su zadovoljna i moja braća, i zbog toga što je poboljšana
ishrana, a i zbog prinova u vidu odjeće i obuće.
Ne mogu reći da smo ranije, dok je otac bio sa nama, bili oslobođeni oskudice i problema zbog nemogućnosti zadovoljenja
najraznovrsnijih potreba, često i onih najosnovnijih. Naš veliki stan na trećem katu takozvane “kadrovske” zgrade odjekivao je
prazninom, jer nije imao ni prostirki niti zavjesa. U našoj, dječijoj, sobi na golom parketu nalazila su se samo dva kreveta i nešto
nalik na polukauč, ako ne računamo vješalicu pričvršćenu na zid. Soba naših roditelja razlikovala se samo po tome što je, uz dva
kreveta, imala još i noćne ormariće i dva ormara za odjeću.
U dnevnoj sobi, koja je služila i kao kuhinja, koncentracija predmeta bila je nešto veća, ali nije bila takva da smo se spoticali o
pokućstvo. Tu smo na raspolaganju imali sećiju, stol sa tri stolice, kredenac i veliku zidanu peć obloženu keramičkim pločicama,
koja ja zauzimala skoro četvrtinu prostorije. Ta peć je bila jedino što sam sa žaljenjem ostavio u starom stanu i čega sam se još
dugo sjećao. Premda smo u novi stan preselili početkom ljeta, nisam mogao zaboraviti kakvu je blagodat ta peć predstavljala zimi.
U vrijeme kada je ostali dio stana, onako poluprazan i zamrznut, izgledao kao napušten, kuhinja je naprosto sjala toplinom i
svjetlošću. Uzdignuti dio peći, onaj iznad pećnice, bio je dovoljno veliki da se na njemu smjesti cijelo jedno društvo pa je bio mjesto
na kojem smo ja i moja braća, a sa nama i naši prijatelji, proveli mnoge zimske sate u razgovoru, čitanju ili u spavanju.
Stan u baraci bio je mnogo manji pa se doimao ispunjenijim od starog stana. Oskudica se, međutim, nije mogla sakriti, a odavali su
je mnogi detalji, kao što su papir za pakovanja na prozorima umjesto zavjesa, ponjave na podu umjesto sagova, slamarice u
krevetima umjesto vunenih dušeka. Na oskudicu u našem stanu ipak me je najviše i najčešće podsjećalo potkradanje dasaka iz
sećije.
49
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vatru smo morali ložiti svakodnevno, čak i u dane ljetnih žega, da bismo skuhali bar onaj glavni objed. Svakog dana, međutim,
nismo imali pri ruci odgovarajuća drva za potpaljivanje peći pa smo ponekad pribjegavali rješenju kojim se nismo mogli pohvaliti.
Činio sam to i ja, a uvjerio sam se da su to činili i mama i braća. Krišom smo vadili jednu od dasaka koje su sačinjavale sjedište na
sećiji, otkidali od nje komadiće drveta i ono što je ostajalo vraćali natrag u sećiju, pod uvjetom da je ostatak daske zadržao istu
dužinu. Ma koliko da smo pri tome bili pažljivi i štedljivi, broj dasaka u sećiji se neminovno smanjivao, što znači da se razmak
između njih istovremeno povećavao. Sećija je postajala sve neudobnija i opasnija. I kada bi se netko od nas ukućana ili netko od
naših gostiju iznenada našao na podu, preostajalo nam je samo da nekom šalom pokušamo prekriti stid i da obećamo sami sebi da
se to više neće dogoditi.
Jedino je Elena sasvim trijezno dočekala naš novi izvor prihoda. Nije pokazivala da mu se previše raduje, možda zato što ga je
predskazala i očekivala kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Svake je večeri uzimala svoju polovinu dnevne zarade i
govorila da to što nam se događa neće dugo potrajati. Na moje pitanje zašto tako govori odgovorila mi je da je već i to što još nitko
nije reagirao na našu inicijativu jasna indikacija da netko prati šta radimo. I kada taj netko provjeri o čemu se radi i kakva se korist
može izvući iz ovog posla, i mi ćemo saznati kakvu je odluku donio.
“Misliš da će nam zabraniti prodaju kave?”, upitao sam.
“Sve je moguće”, odgovorila mi je Elena, “ali je malo vjerojatno da će uopće i spomenuti zabranu. Da su to htjeli, mogli su reagirati
odmah nakon što smo počeli.”
“Možda još nisu saznali”, rekao sam, ni sam ne vjerujući da je to moguće.
Elena me je rukom pomilovala po licu.
“Ti ponekad razmišljaš kao dijete”, rekla mi je. “Oni znaju sve. Ništa se ne može dogoditi a ostati nezapaženo. Vlast ima bezbroj
očiju i bezbroj ušiju.”
Elena me je često iznenađivala. U pojedinim trenucima ponašala se kao da je stekla bar dvostruko više iskustva nego što ga je i
objektivno mogla steći u svojih šesnaest godina. Prema takvoj pretpostavci nisam mogao ostati ravnodušan, jer bih, prihvatajući je,
samog sebe gurnuo toliko duboko u podređen položaj da bi naš prijateljski odnos pretrpio nepopravljivu štetu. Priznavao sam sebi,
a bio sam spreman priznati i njoj i bilo kome drugom, da je Elena zrelija od mene, ali zrelija u smislu da brže i temeljitije usvaja
neke životne činjenice i da se njima racionalnije koristi.
“Otkud ti toliko znaš o vlasti?”, upitao sam.
“Mogao bi i ti znati isto toliko kada bi htio gledati ono što se oko tebe događa”, rekla mi je, a to nije bio odgovor koji sam želio čuti.
“Tvoj je nedostatak u tome što pokušavaš vidjeti ono što se dešava sa druge strane brijega pa zbog toga propuštaš vidjeti i ono što
se događa ispred tvojih očiju.”
50
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Elena se često izražavala slikovito pa su i njezine ocjene ponekad bile, blago rečene, neprecizne. Nisam joj zamjerao zbog toga.
Volio sam i nju i sva njezina pretjerivanja.
Prvi hladni jesenski dani donijeli su nam i prvu istinsku nevolju nakon što smo se doselili u naselje baraka u Ulici žrtava fašizma.
Maks se razbolio. Odmah je bilo jasno da će njegova bolest biti teška i da će dugo trajati. Počelo je tako što me je mama probudila
prije nego što je budilnik zazvonio i pozvala da dođem u spavaću sobu. Ona je, čini se, ozbiljno namjeravala meni povjeriti ulogu
glave obitelji.
Prije nego što sam ušao u sobu, bilo mi je jasno da je Maks u pitanju. Čuo sam njegov glas. Jecao je, a njegovi su jecaji odavali
patnju. Bio sam siguran da je njegova patnja velika, jer da je bilo drugačije, ne bi joj se predavao naglas. Sklonio sam pokrivač i
otkrio Maksa kakvog još nisam poznavao. Crvenog, sa grimasom straha na licu.
Opipao sam mu čelo. Bilo je vrelo, kao i cijelo tijelo. Upitao sam ga šta ga boli. Lijevom rukom pokazao je na dio grudi ispod desne
ruke. Želio je nešto kazati, ali mu to nije dozvolila bol. Jauknuo je. Opazio sam da je trenutak ranije udahnuo zrak. Rekao sam mu
da ne pokušava govoriti i da zrak uzima kratkim i plitkim udisajima. Požurio sam se odjenuti da bih ga odveo liječniku.
Na sreću, ambulanta se nije nalazila daleko. Planirao sam posuditi kolica da bih ga prevezao, ali Maks o tome nije htio ni čuti.
Krenuo je uz mene i mamu pješice, iako je bilo očito da mu svaki korak zadaje bol.
Dežurni liječnik u ambulanti nije se dvoumio. Rekao je da se radi o jakoj upali plućne maramice, koja, na sreću, nije praćena
vodenim otokom, ali koja takođe može donijeti teške posljedice ako se ne počne odmah energično liječiti.
“Kako?”, upitala je mama.
“Penicilinom”, odgovorio je liječnik.
Meni se tu nešto činilo nelogičnim. Ako liječnik zna o kakvoj se bolesti radi i koji lijek treba upotrijebiti, pitao sam se zašto onda
oklijeva. Zašto odmah ne poduzme energično liječenje?
Mami ništa nije bilo nelogično. Upitala je liječnika koliko je injekcija potrebno i koliko koštaju. Liječnik je kazao obje brojke, a ja sam
po izrazu maminog lica zaključio da se ne uklapaju ni u naše poboljšane materijalne mogućnosti. Mama je rekla liječniku da Maksu
odmah da jednu injekciju, a za ostale će se naknadno dogovoriti. Nisam bio nazočan njihovom dogovoru, jer mi je mama rekla da
Maksa odvedem kući i da ostanem uz njega dok ona ne dođe. Morala je prije toga očistiti i otvoriti prostorije čitaonice i knjižnice.
Ja i Maks smo se, lagano se vukući, vratili u stan. Smjestio sam Maksa u krevet i učinio jedino što sam osim toga mogao. Skuhao
sam i njemu i sebi čaj od šipka. I dok sam bespomoćno sjedio, čekajući da vidim kako će djelovati injekcija penicilina, nisam se
morao mučiti pitanjem kako se Maks razbolio. Dovoljno često sam ga gledao kako se kreće po kiši i raskvašenoj zemlji bez
kišobrana, u tankoj odjeći i šupljoj obući, pa sam mogao pretpostaviti da će bolest, ranije ili kasnije, neminovno doći.
51
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Mama se u stanu pojavila oko podne. Rekla mi je da je od Elene posudila nešto novca i da je sakupila toliko da je liječniku platila
još tri injekcije.
“Osigurali smo, dakle, četiri, a to je samo polovina od potrebnog broja”, zaključila je.
Ostavio sam mamu u stanu i otišao u čitaonicu zamijeniti Elenu. Interesiralo me je kakav su sporazum sklopile mama i ona u vezi
novca.
“Dala sam joj svoju prošlomjesečnu zaradu i dogovorile smo se da sva zarada u idućih mjesec dana pripadne meni”, rekla mi je
Elena.
Moram priznati da nisam osjećao nikakvu zahvalnost. Naprotiv, nalazio sam da je u meni prisutno razočaranje. Očekivao sam od
Elene više velikodušnosti, a manje trgovačkog obzira u trenucima kritičnim za mog malog brata.
Moje neraspoloženje Elena je protumačila kao zabrinutost za Maksovo zdravlje.
“Nemoj previše brinuti. Nije to neka bolest koja se ne bi mogla izliječiti”, rekla mi je.
Nisam joj odvratio, jer sam mislio o tome kako bih ja postupio da je situacija obrnuta. Bio sam uvjeren da bih joj ponudio sav svoj
novac i da mi pritom ne bi ni palo na pamet da se dogovaram o njegovom vraćanju. Da sam tada znao kako će Elena reagirati kada
bude saznala da svoj novac možda nikada neće dobiti natrag, sigurno se ne bih osjećao tako loše i ne bih tako strogo sudio o
Eleninim poslovnim potezima.
Često se čuje da nesreća ne dolazi sama. Da ova poslovica ima čvrsto korijenje u stvarnosti, uvjerili smo se već narednog dana.
Dok smo ja i mama razmještali novine po stolovima, u čitaonicu je ušla kurirka iz Općine i rekla mami da se mora odmah javiti kod
nadležnog službenika. Odmah sam pomislio da je taj poziv vezan za naše neovlašteno kuhanje kave i sjetio sam se Eleninog
upozorenja da naše blagostanje neće dugo trajati.
Mama me je zamolila da je sačekam, što je značilo da ću još jedan dan izostati sa nastave. Vratila se uskoro i nije izgledala nimalo
nezadovoljna. Uzela mi je iz ruke krpu kojom sam brisao prašinu sa stolica i stolova.
“Ostavi to”, rekla mi je. “Nema više čišćenja”, dodala je, a po njezinom glasu ocijenio sam da je uzbuđena. “Dobila sam novo
namještenje.”
Zamolila me je da nam skuham kave, kako bismo mogli sjesti i kako bi mi mogla bez žurbe ispričati šta se dogodilo. Njezina priča, u
stvari, nije bila duga i nije me uzbudila. U Općini su mami kazali da je u Hotelu „Balkan” smješteno nekoliko inženjera iz Belgije, koji
će raditi na izgradnji koksnih baterija u željezari. Oni su čuli da mama poznaje francuski jezik pa joj nude da se zaposli na recepciji
Hotela.
52
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nisam imao potrebe pitati mamu da li je prihvatila ponudu. Znao sam da joj je već i sama mogućnost da kontaktira sa stranim
ljudima, i to na njihovom jeziku, bila više nego dovoljna da pristane na premještaj. A ako je plaća veća za pedeset procenata,
utoliko bolje. S te strane ni ja nisam imao nikakvog razloga maminu odluku smatrati pogrešnom. Nisam se mogao požaliti zbog toga
što ću ubuduće spavati sat i pol duže i što neću morati svakog jutra gutati prašinu i znojiti se čisteći prostorije čitaonice i knjižnice.
Ipak, nisam bio veseo. Nisam mogao a da ne pomislim da Elena i ja vjerojatno nikada više nećemo naći tako pogodno mjesto, na
kojem ćemo se sastajati i boraviti kao u našem vlastitom stanu.
Nakon što smo popili kavu, mama je otišla kući praviti društvo Maksu i pripremati ručak, a ja sam ostao da sačekam Elenu i da joj
saopćim novost.
“Dogodilo se upravo ono što sam očekivala i upravo onako kako sam predviđala”, rekla mi je nakon što me je saslušala. “Sigurna
sam da nitko nikad i nigdje nije zvanično spomenuo kuhanje kave u Narodnoj čitaonici i biblioteci kao razlog za premještaj tvoje
mame. I da je cijela operacija izvedena rukama u rukavicama. Tvojoj su mami rekli da zaslužuje bolji posao i veću plaću, što je,
svakako, istina, i tako su je bez ikakvih problema uklonili odavde, a da pritom nisu morali spominjati kavu. A upravo je to bio njihov
cilj: bez buke osloboditi ovaj prostor, da bi ga mogli prepustiti nekom drugom.”
“Radi čega?”
“Radi ovog što smo ja i ti ovdje započeli. Radi novca kojeg smo nas dvoje mogli zaraditi, a nećemo, jer će taj novac ubuduće
odlaziti u džepove punije od naših.”
Preostalo nam je samo da pokupimo stvari koje su pripadale nama i da sačekamo da se pojavi netko kome ćemo predati ključeve.
“Da ne zaboravimo naše vino od šipka”, podsjetila me je Elena.
Nakon toga je uzela ključ od terase i ispred mene se uputila uz stražnje stubište.
“A sada da vidimo kakvi smo vinari”, rekla je kada smo tri desetlitarske boce snijeli u čajnu kuhinju.
“Vinari bez vinograda”, dodao sam.
Otvaranje boca pratio je prasak nagomilanog ugljičnog dioksida i pjenušanje tečnosti, koja je svojim okusom samo podsjećala na
vino.
“Moraš priznati da nije loše i da osvježava”, kazala je Elena nakon što smo oboje ispili po čašu svijetlo-crvene tekućine, iz koje su se
neprekidno izdvajali mjehurići plina.
“Podsjeća me na šampanjac, kojeg nikad nisam probao”, rekao sam, pokušavajući se našaliti.
“To baš liči na tebe”, rekla je Elena. “Podsjeća te na nešto što nikad nisi upoznao.
53
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE U tom sam se trenutku sjetio onog što je rekla o meni: “Želiš vidjeti ono što se događa iza brijega, da ne bi vidio ono što se događa
ispred tvojih očiju.” Pritom sam osjećao da je Elena u pravu, premda se nisam u svemu slagao sa onim što je kazala o meni. Takvo
protivrječno osjećanje moglo je potjecati otuda što ja sebe u tom trenutku još nisam mogao u cijelosti sagledati, a na neki sam
način bio svjestan da to mogu učiniti samo upravljajući poglede u daljinu. A čineći upravo tako, mogao sam, s vremena na vrijeme,
postati svjestan dijela svoje sadašnjosti i nazrijeti komadiće puta kojim će se kretati moja budućnost.
“I to se završilo”, rekla mi je Elena dok smo čekali pored pruge uskog kolosijeka da prođe teretni vlak i podigne se rampa.
Šipkovo vino je bilo ukusno, ali i jako. Ono nekoliko čaša što smo ih popili dok smo ga cijedili i pretakali ugrijalo nas je, ali nije
podiglo naše raspoloženje. Elenina žalost bila je više nego očigledna. Vjerovao sam da najviše žali zbog novca, kojem se nadala, a
neće ga moći zaraditi. Zbog toga me je iznenadilo ono što je rekla.
“Izgubili smo najbolje od svih mjesta u ovom gradu na kojem smo se mogli sastajati”, kazala je. “I to baš sada, kada su počele
kiše, a zima je na pragu.”
“Nije ti žao zbog nečeg drugog?”, upitao sam.
“Čega, na primjer?”
“Novca kojeg smo mogli zaraditi.”
“Jasno da mi je žao”, rekla je Elena. “Ali novac ću možda nekada nadoknaditi, a izgubljeno vrijeme, izvjesno je, neću nikada.”
Tog dana, dok smo se kroz upornu i hladnu jesenju kišu kretali od čitaonice prema našem naselju u Ulici žrtava fašizma, noseći
dvije desetlitarske boce sa vinom od šipka, shvatio sam da Eleni značim i više nego što sam pretpostavljao. A shvatio sam i to da mi
ona, ma koliko otvorena izgledala, nikada neće reći nešto više. Nikada neće reći da me voli, premda će primiti kao normalno da ja o
svojoj ljubavi prema njoj govorim i glasom, i pogledima, i svim dijelovima svog tijela.
“Dakle, moraću se ipak upisati na neki tečaj”, rekla mi je Elena kada smo se između baraka rastajali. “Moji me odavno nagovaraju
da pođem na tečaj krojenja i šivenja. Ne brini, naći će se vremena i za nas dvoje.”
Mamin premještaj iz čitaonice u Hotel imao je, ipak, i nekih dobrih strana, prije svega za nju samu, ali takođe i za cijelu obitelj.
Mama se oslobodila napornog tjelesnog rada, koji ju je vezivao za čitaonicu svih sedam dana u tjednu. U Hotelu se nije mogla
požaliti na uvjete rada, ali se morala pomiriti sa radom u smjenama.
Ja sam imao razloga da budem nezadovoljan, jer sam izgubio priliku da svakodnevno provodim više sati sa Elenom, ali već
narednog jutra osjetio sam i zadovoljstvo, jer nisam morao ustati sat i pol prije moje braće.
Maminim premještajem dobili su nešto i Josip i Maks, jer je sada mama mogla posvetiti više pažnje i njima i našem kućanstvu. A to
je bilo najpotrebnije u vrijeme kada se Maksova bolest još uvijek kretala uzlaznom putanjom.
54
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Prva injekcija penicilina Maksu nije donijela nikakvo poboljšanje. Temperatura je ostala jednako visoka, a bolovi su se i dalje javljali
pri svakom pomjeranju tijela i pri svakom jačem udisaju. Krajem prvog dana Maks je ipak uspio da organizira svoje obrambene
snage i da, prije svega, savlada strah, što je bio prvi preduvjet za pokušaje pronalaženja položaja najmanjeg bola. Našao ga je i
nastavio održavati tako što je najveći dio vremena provodio sjedeći u krevetu naslonjen leđima na visoko podignute jastuke.
55
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan peti - 14. lipnja 1994.
Za Vladimira je dan započeo neočekivanim telefonskim pozivom. Sa druge strane veze bio je Fantom. Tako se i predstavio. “Fantom
je ovdje”, rekao je. Nije trebalo da objašnjava koji. Postojao je samo jedan Fantom i samo je njemu mogao pripadati taj ravni
metalni glas, neljudski, kao što je neljudsko bilo i njegovo lice - lice fantoma. Vladimir ga je izbjegavao koliko god je mogao i nije
skrivao svoju antipatiju prema njemu. I vjerojatno bi bez riječi prekinuo vezu da nije bio siguran da će mu upravo Fantom prenijeti
neku poruku od Maksa. Tamo gdje je bio Maks obavezno se nalazila i njegova fantomska sjenka.
Vladimir nikad nije saznao šta je njegovog brata tako čvrsto vezalo sa Fantomom i zašto se nije mogao odvojiti od njega. Da li zato
što to nije želio ili zato što je sila kojom su bili vezani bila jača od njegove volje?
“Ako ćeš biti u stanu, došao bih do tebe”, rekao je Fantom.
Nije želio razgovarati telefonom, što je za Vladimira bio znak da će razgovor biti povjerljive prirode.
“Poslao me je Maks da te odvedem k njemu”, rekao je Fantom kada je stigao, a na Vladimirovo pitanje donosi li neku pismenu
poruku odgovorio je: “Nema pisma i nema novca.” Potom je objasnio da Maks namjerno nije poslao ni pismo ni novac, jer je
pretpostavljao da Vladimir, kada sazna da su mu braća živa i da se nalaze na sigurnom, neće pristati da krene.
“Dobio si, dakle, nalog da mi ne kažeš ništa o njima?”
Fantom je kimnuo glavom. Nije želio govoriti. Čekao je odgovor. Vladimir se i sam začudio kako je brzo i lako donio odluku. Odlučio
je ostati, a da nije pokušao dobiti odgovor ni na pitanje gdje bi imao poći ako bi krenuo.
“Kada sretneš moju braću, pozdravi ih u moje ime i kaži im da se osjećam isuviše starim da bih poželio mijenjati mjesto stanovanja.
U stvari, nema potrebe da im bilo šta govoriš. Znaju oni sasvim dobro kako sa mnom stoje stvari.”
“Tvoja volja”, odvratio mu je Fantom i izišao iz stana.
Prije nego što je detaljno analizirao šta mu je donijela Fantomova posjeta, Vladimir je mogao utvrditi jedino to da se osjeća
povrijeđenim. Prije svega zbog Maksovog ultimatuma. Ali i zbog činjenice da je po njega poslao upravo jedinog čovjeka prema
kojem nikad nije mogao sakriti svoje neraspoloženje. Da je poslao bilo koga drugog, šanse da krene bile bi daleko veće.
56
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Do vraga i Maks!”, rekao je u sebi ljutito. “Ni sada se ne može pomiriti sa malim potezima. Zar mi nije mogao napisati nekoliko
riječi o sebi i Josipu? Zar ja moram otići k njemu da bih nešto saznao?”
Otkako je, prije četiri dana, navršio pedeset i sedmu godinu života, Vladimir je neprekidno osjećao da se život za njega završio, a
da se novi dani javljaju samo zbog toga da bi ih progutala noć. To se osjećanje u njemu pojavljivalo i ranije, prije svega u
trenucima kada se uzaludno pokušavao sjetiti događaja iz neposredne prošlosti, dok su slike, zvuci i mirisi iz daleke mladosti i još
daljeg djetinjstva izvirali kao voda iz vrela i sklapali film, koji se, sa kraćim prekidima, vrtio satima i danima.
Do pedeset i sedmog rođendana se nečemu nadao. Poslije njega nije ostalo ništa, osim osjećanja da se jedan veliki krug zatvorio.
Dokaz za to bila je i njegova još svježa odluka da odbije Maksov poziv. Da je došao samo četiri dana ranije, odluka bi vjerojatno
drugačije glasila, bez obzira tko bio donosilac poruke.
Bilo je perioda kada se Vladimirov telefon danima ne bi oglasio, kao da je bio mrtav ili kao da su umrli svi oni koji su pamtili njegov
broj. Danas je zazvonio i drugi put. Vladimir se nije nadao novom iznenađenju. I nije ga bilo. Javio se njegov otac.
“Dođi”, rekao je, a glas mu je odavao uzbuđenje.
Vladimiru je i ovog puta bilo jasno da bi bilo uzaludno pitati oca zbog čega bi trebalo da dođe. Mogao je učiniti samo dvije stvari otići ili ignorirati očev poziv. Pomislio je da je možda preostalo nešto od majstor-Rašidove rakije i odlučio je poći. Nikad prije rata
nije osjećao preveliku želju za alkoholom. Rat je i tu stvari okrenuo naglavačke. Češće nego na hranu pomišljao je na piće,
osjećajući pri tome da bi čaša vina, rakije, konjaka ili bilo kakvog drugog alkohola možda odvezala neki od čvorova koji su se
neprekidno i neprimijetno vezivali u njemu, a koji su možda ispleli i tu mrežu koja je za njegovu svijest čvrsto vezala osjećanje da je
njegov život završen.
Nije žurio. Ako otac ima dobre vijesti, pomislio je, ništa neće smetati ako ih čuje kasnije. A ako su vijesti loše, neće umnožiti njihove
posljedice ako kasnije stigne do njih. Odlučio je popeti se na Kamberovića ravan, proći pored Gradskog groblja, a zatim se spustiti
na petlju auto-ceste i preko mosta prijeći u Blatušu, gdje je otac stanovao.
Dok je prolazio pored groblja, nešto ga je nagnalo da se provuče kroz žičanu ogradu i da zađe među grobove. Nikad ranije nije to
učinio, osim za vrijeme pogreba umrlih prijatelja i poznanika. Nitko njemu blizak nije bio pokopan u tom groblju. Nije mu bilo
poznato gdje su pokopani bliski srodnici njegovih roditelja. Nije ih ni poznavao, izuzev nekolicinu, i to uglavnom iz viđenja. Kada su
u mladosti krenuli svojim putem, koji se nadaleko razilazio sa tradicionalnim životom njihovih predaka, njegovi su se roditelji udaljili
od svojih obitelji, a kada su odlučili život nastaviti zajedno, i ona tanka veza koja ih je još vezivala sa roditeljima i drugim srodnicima
zauvijek je prekinuta.
“Nećeš se nikad sjetiti tko mi je ovo poslao”, rekao je otac Vladimiru kada je ušao u njegov stan i našao ga kako sjedi na balkonu i
promatra površinu malog stola zatrpanu bocama pića i omotima sa hranom.
57
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir se ipak sjetio. Izbor nije bio veliki. Majstor-Rašid je bio taj koji je prije dva dana poslao rakiju i duvan. Novu pošiljku mogli
su poslati samo Maks ili Josip. S obzirom na činjenicu da je Fantom tog jutra bio u Zenici, sve je ukazivalo na Maksa.
Vladimir nije ništa rekao, jer ga otac ne bi čuo. Sjeo je za stol pored njega i rukom pokazao da napuni i njegovu čašu. Očeva je već
bila puna.
“Sjetio me se onaj od koga sam to najmanje očekivao”, rekao je otac kada su ispili piće.
Vladimir je uzeo olovku i na listu papira, koji se već nalazio na stolu, napisao: “Gorki?”
“Gorki”, potvrdio je otac. Maksa je uvijek nazivao tako. “Naš Maksim Gorki.”
Nakon toga, suprotno svojoj prirodi i svojim dugogodišnjim navikama, neko je vrijeme šutio. Bilo je očito da u glavi premeće neku
krupnu misao, pitajući se pri tome da li da je objelodani.
“Vidiš”, rekao je najzad, “vrijeme ipak sve postavlja na svoje mjesto. Od vas trojice Gorki najviše liči na mene i logično je
pretpostaviti da mi je i po svim drugim osobinama najbliži.”
Vladimir se sjetio da nikad nije rekao ocu da mu je Maks jedini ostao odan u trenutku kada se donosila odluka da li će mama
zatražiti razvod njihovog braka.
“Ali, eto, nikad mi nije došao”, nastavio je otac. “Na ulici me je izbjegavao, vjerojatno zbog toga da me ne bi morao pozdraviti.”
“Vjerojatno je Maks bio jedini od nas koji se stidio što smo te napustili kada ti je bilo najteže”, pomislio je Vladimir, ali nije rekao
ništa. Pustio je oca da naglas ispreda svoje nove misli, začete tim paketom sa pićem i hranom.
Otac je ponovno zašutio. Očito ga je Maksov dar dirnuo u mjesto gdje je čuvao svoje tužne uspomene.
Vladimir je ponovno uzeo olovku i na papiru napisao: “Tko ti je donio paket?”
“Onaj njegov prijatelj, onaj neobičnog izgleda.”
“Da li je bilo neko pismo u paketu?”
Otac je kimnuo glavom i iz džepa izvadio omotnicu, na kojoj je bilo napisano: “Šaljem ti ovih tisuću maraka da ih potrošiš u zdravlju
i dobrom raspoloženju. Gorki.”
Ispili su još po jednu čašu, a onda su šuteći nastavili promatrati kupače u rijeci Bosni. Činjenica da je Maks poslao ocu novac,
mnogo novaca, nije u Vladimiru ostavila nekog traga, osim kratke misli da će otac izvjesno vrijeme biti oslobođen bar nekih briga.
“A Josip?”, napisao je Vladimir na papir.
“Šta Josip?”, upitao je otac kada je pročitao pitanje. “To je majčin sin. Šta ja imam sa njim?”
58
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “A da te se sjetio ovako kao Maks, da li bi i tada odgovorio isto?”, upitao je Vladimir, svjestan da neće dobiti odgovor, jer otac nije
čuo njegovo pitanje.
To što je spomenuo svoju prvu ženu najvjerojatnije je utjecalo na oca da povrati svoje uobičajeno žustro raspoloženje i da nastavi
svoju staru priču o ratu i miru na Balkanu. Vladimir ga je slušao jednim uhom, a nije morao nikako, jer je sve te misli čuo već
mnogo puta.
Te ga priče i nisu osobito zanimale. Želio je saznati ono o čemu njegov otac nikad nije govorio. Napisao je: “A Goli otok?”
“Šta te zanima o Golom otoku?”, upitao ga je otac.
“Šta vam je on predstavljao?”
Otac je odmahnuo rukom.
Vladimir je odlučio ići do kraja. “Imam pravo saznati”, pomislio je. “Taj je otok odlučivao i o mojoj sudbini.” Ponovno je uzeo
olovku.
“Kako objašnjavaš činjenicu da su tamo komunisti bili i robijaši i njihovi mučitelji?”
Izgledalo je da se otac naljutio. Ipak je progovorio.
“Goli otok je bio naš obračun. Bio je: mi ili oni.”
“Koji vi? Koji oni? Zar niste svi bili komunisti?”
“Ti to ne možeš shvatiti. Ne možeš razumjeti razliku. Ne možeš shvatiti da smo mi bili oni pravi, oni koji su ostali vjerni do kraja.
Protiv nas su bili oni koji su ideale pretvorili u privilegije.”
“Šta bi se dogodilo da ste vi pobijedili?”
“Isto.”
“I Goli otok?”
“I Goli otok.”
“Zašto?”
“Zato što je ovo Balkan. Ovdje ne uspijevaju srednja rješenja. Mora se ići do kraja.”
“Do istrebljenja?”
“Na žalost, do istrebljenja. Ali na našu sreću, ovdje nitko nije toliko jak i nitko toliko slab da bi se moglo ići do samog kraja.”
59
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Znaš li na što me podsjeća to što govoriš?”
Otac je upitno pogledao Vladimira.
“Podsjeća me na obitelj. Na odnose u običnoj, prosječnoj i ne samo našoj obitelji, čiji se članovi ne razbacuju ljubavnim izjavama,
jer ono što osjećaju često stoji nasuprot ljubavi. A ma šta osjećali i izjavljivali, svjesni su da jedni pored drugih mogu opstati samo
ako ne dozvole da ih oni drugi nadvladaju.”
Vladimiru je bilo potrebno nekoliko minuta da ispiše ove tri rečenice, nakon čega je osjetio da mu je dosta takvog razgovora. Nije
više bio voljan slušati oca niti razbijati glavu pitanjima do čijih mu odgovora nije bilo stalo. Ustao je sa stolice, izišao iz stana i iz
zgrade i istim se putem, onim kojim je i došao, uputio prema Crkvicama.
60
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Šesto poglavlje
Mamino novo namještenje pomoglo je da se osigura potreban broj injekcija penicilina za Maksa. Morao sam sačekati nekoliko
mjeseci da bih saznao na koji način, jer mama ranije nije željela govoriti o tome. Nisam je ispitivao. Meni je prije svega bilo stalo da
se pronađe način za Maksovo ozdravljenje, a sve ostalo je bilo u drugom planu. I pored toga mogao sam pretpostaviti da je
nabavku omogućio jedan od maminih novih znanaca iz hotela “Balkan”.
Kako Maks propisani broj injekcija nije primio u optimalnom roku nego se desilo da je između pojedinih bilo i po nekoliko praznih
dana, njegova se upala plućne maramice opirala dugo i uporno. Istina, bolovi su nestali poslije nekoliko dana, ali se vrućica često
vraćala i uvijek iznova prijetila da izazove nove komplikacije. Bilo je dana kada se temperatura Maksovog tijela približavala
normalnoj, ali takođe i trenutaka koji su nas uvjeravali da sve kreće iz početka.
Maks je rijetko napuštao krevet. Ustupio sam mu svoju sobicu, jer se nalazila uz kuhinju i mogla se zagrijati onim sredstvima kojima
smo raspolagali. Ja sam spavao na kuhinjskoj sećiji, da bih i noću bio u Maksovoj blizini. Mogu reći da Maks nije bio od onih
bolesnika koji svojim zahtjevima zagorčavaju život svojoj okolini. Sve što je od nas tražio bilo je da mu donosimo nove knjige iz
knjižnice.
Videći da ga knjige ozbiljno zaokupljaju, mama ga je pokušala nagovoriti da, s vremena na vrijeme, čita školsko gradivo, kako bi
koliko-toliko nadoknadio ono što je gubio izostajanjem sa nastave. Njezine pokušaje Maks je odbio tako što je ponuđene udžbenike
bez riječi sklonio pod krevet i nastavio čitati romane koje smo mu donosili iz knjižnice. Tim je potezom i meni učinio uslugu, na
kojoj sam mu ostao trajno zahvalan.
Sjedeći pored njega na krevetu ili na svom ležaju u kuhinji, i sâm sam počeo čitati knjige koje sam donosio njemu.
Otkako su prestale moje obaveze u čitaonici, na raspolaganju sam imao više vremena nego što sam ga mogao utrošiti na učenje i
na poslove u kućanstvu, koje ja i moja braća nismo mogli izbjeći ni nakon maminog prelaska u Hotel. Mama, jednostavno, nije
stizala sve obaviti sama, jer su se njezine obaveze u “Balkanu” neprekidno povećavale.
Tako smo Josip i ja, i protiv svoje volje, morali preuzeti dobar dio njezinih poslova u domaćinstvu. Nisu to bili neki veliki poslovi.
Održavanje jednog tako malog i tako oskudno namještenog stana, kao što je bio naš i svi ostali u našem susjedstvu, nije zahtijevalo
61
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE ni mnogo vremena niti mnogo napora. Bilo je dovoljno mokrom krpom obrisati daščane podove i istresti prašinu iz nekoliko
ponjava, namjestiti posteljinu na krevetima i oprati posuđe, uz već uobičajeno i svakodnevno donošenje vode sa česme, čišćenje i
loženje peći, cijepanje drva i pripremu uglja.
Čak ni generalno godišnje spremanje stana, koje je uključivalo i bojenje svih zidova i tavanica, nije predstavljalo neki problem od
kojeg bi zaboljela glava. Trebalo je sačekati sunčan i topao dan, da bi se namještaj i krupnije stvari mogli iznijeti napolje, što je bio
možda najlakši dio cijelog posla, a zatim velikom četkom nanijeti krečno bjelilo na stropove i zidove. Ako smo željeli imati imitaciju
tapeta na zidovima, mogli smo to dobiti tako što smo gumenim valjkom sa utisnutim cvjetnim uzorkom, umočenim u boju, povlačili
po zidu od tavanice do poda. Nakon toga ostajalo je još da se izribaju podovi i operu prozori i vrata, te da se namještaj i ostale
stvari vrate na svoja mjesta. Time je cijeli posao bio gotov, a mogao se okončati za jedan jedini ljetni dan.
Iako sam morao priznati da mi je mamin prelazak u “Balkan” ostavljao mnogo više slobodnog vremena pa, samim tim, i više
mogućnosti da se zanimam aktivnostima koje su me privlačile, kao, na primjer, da idem u kino bar jednom tjedno, u kazalište bar
jednom mjesečno, ili na nogometne utakmice kada se uspijem neopaženo prebaciti preko ograde stadiona, ipak nisam mogao
preboljeti gubitak čitaonice. Osjećao sam ga prije svega kao svoj vlastiti gubitak, jer sam se sada sa Elenom mogao sastajati samo
tako što bih je uveče sačekao ispred zgrade u kojoj se održavao tečaj krojenja i šivenja i zajedno sa njom vratio se kući.
Ta šetnja, na žalost, nije mogla trajati dugo, bez obzira što smo najčešće birali najzaobilaznije puteve. U Zenici su u to vrijeme sve
staze za mene bile kratke i, ma kuda se kretao, moglo se dogoditi jedino to da na odredište stignem ranije nego što sam želio,
ponekad točno na vrijeme, ali nikada suviše kasno. Tom osjećanju je umnogome doprinijela i činjenica da su, nakon što je propalo
moje i Elenino ortaštvo sa kavom, članovi Elenine obitelji izmijenili odnos prema meni. Najprije im nije smetalo što smo nas dvoje u
zatvorenoj čajnoj kuhinji čitaonice, iz dana u dan, provodili zajedno više sati, a onda su, najedanput, došli do zaključka da za Elenu
ne bi bilo korisno da se suviše često i suviše dugo zadržava sa mnom na ulici.
Iako smo stanovali u susjednim barakama, tako da su prozori njezinog stana gledali u vrata mog, Elena je gotovo prestala da me
posjećuje. Činila je to samo u slučaju da je u stanu bila moja mama ili ako je uz Elenu bio jedan od njezine braće. Na moje pitanje
otkuda ta korjenita promjena odgovorila mi je da su tako odlučile žene iz njezine obitelji. Rekla mi je da njezina majka, njezine
babe i njezina strina smatraju da djevojci ne priliči da se često pojavljuje uz muškarca za kojeg se neće udati.
“A priličilo je da se sastajemo u čitaonici?”, upitao sam je, ne bez prijekora.
“To je nešto drugo”, odgovorila mi je.
“Zašto drugo?”, inzistirao sam.
“Zato što je to bio posao.”
“Znači li to da žene u tvojoj obitelji, kada je u pitanju posao, odnosno novac, imaju sasvim drugo mišljenje?”
62
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Elena je slegnula ramenima, kao da je htjela pokazati da je moje pitanje sasvim suvišno.
“Da poznaješ žene, znao bi da se svaka može kupiti’’, rekla mi je.
Trenutak koji je uslijedio nakon ove Elenine izjave, izrečene tako ležernim glasom da sam mogao pomisliti da ona i sebe ubraja
među žene koje se mogu kupiti, bio je najkritičniji u našem dvogodišnjem druženju. Ne pomišljajući na to da bih svojim sljedećim
pitanjem mogao srušiti cijelu građevinu našeg prijateljstva, koju sam gradio sa ljubavlju, nadom i strahom, upitao sam Elenu da li
se i ona može kupiti.
Pogledala me je tako da iz njezinog pogleda nisam mogao ništa zaključiti.
“Rekla sam da se svaka žena može kupiti i ne vidim razlog zašto bih sebe iz toga isključila.”
Njezine su riječi djelovale na mene tako kao da je nešto teško i žitko zatrpalo moju svijest. U sebi sam mogao pronaći još samo
jednu jedinu riječ.
“Kolika...”
Bio sam izbezumljen i vjerojatno sam izgledao smiješno, jer se Elena slatko nasmijala.
“Želiš znati kolika je moja cijena?”, upitala je i, ne čekajući odgovor, nastavila. “Moja cijena nije mala i moraćeš se pomučiti da je
platiš.”
Potom je načinila stanku, da bi naglasila riječi koje je tek namjeravala kazati.
“Nadam se da ti je poznato bar toliko da se žena, osim zlatom i novcem, može kupiti i manje vrijednim darovima. I pažnjom, i
lijepim riječima, makar i ne bile istinite, ali i ljubavlju, a ljubav, ako je ima, ne može ne biti istinita.”
Bilo je to prvi i posljednji put da je Elena u mojoj nazočnosti govorila o ljubavi. I možda me je upravo zbog toga odmah napustila,
ostavljajući me da neometano razmišljam čime ću kupiti tu ženu, koja je po broju godina bila skoro moja vršnjakinja, a koja je
djelovala na mene tako da sam se često pitao da li se sve žene rađaju već potpuno formirane ili je Elena izuzetak.
Posljednji dani 1954. godine prolazili su ničim pomućeni. Maksova je bolest krenula na bolje, ali se poboljšanje kretalo sitnim
koracima. Mama je na novom poslu stekla potrebno iskustvo i, koliko sam mogao ocijeniti, uživala je u njemu. Josip je punom
parom ostvarivao svoje planove i u školi i na atletskoj stazi, a ja sam sa nestrpljenjem očekivao Novu godinu. Svaki put kada bih
otvorio vrata šupe, da bih uzeo ugljen i drva, ugledao bih boce sa šipkovim vinom i sjetio bih se Eleninog obećanja da ćemo ga
popiti za Novu godinu. Očekivao sam da će svoje obećanje održati bez obzira na izmijenjen odnos njezine obitelji prema meni.
I mama je sa nestrpljenjem očekivala smjenu godina, ali za razliku od mene, ona se nije pitala gdje će je dočekati. Službeno je bila
zadužena da na dočeku bude domaćica belgijskim inženjerima i s tim u vezi dobila je u nekom skladištu komad tkanine da načini
63
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE sebi svečanu haljinu. Uz tkaninu nije dobila i novac da plati krojačicu pa se sama poduhvatila krojenja i šivenja. Šivaći stroj je
posudila negdje u susjedstvu, ali je sama morala osmisliti ideju o tome kako bi njezina haljina trebalo izgledati.
Sve su žene iz susjedstva bile upoznate sa zadaćom koja je mami povjerena, a mnoge od njih, uglavnom one mlađe, dolazile su u
naš stan da makar posredno sudjeluju u njezinoj realizaciji, odnosno da bar promatraju kako napreduje izrada mamine haljine i da
se pitaju kako će izgledati novogodišnja svečanost, na kojoj će se okupiti svi važniji ljudi iz gradske i okružne vlasti, a takođe i strani
stručnjaci koji rade na izgradnji željezare. Dolazila je i Elena, premda po njezinom ponašanju nisam mogao zaključiti da ju je
zanimala mamina haljina. Više se zanimala samom mamom i promjenama kroz koje je prolazila.
“Gospođa Jasmina ipak ima izgleda da se izvuče”, rekla mi je jednom prilikom dok je promatrala mamu kako svojim mladim
susjedama objašnjava kakvu haljinu želi načiniti. “Njoj nije mjesto ovdje”, ponovila je po tko zna koji put.
“Ako nije njoj, onda nije ni meni”, rekao sam, pokušavajući je zbuniti.
“Nemoj se trpati tamo gdje ti nije mjesto”, odvratila mi je Elena. “Ne možeš biti i sa njom i sa mnom”, dodala je, zadajući mi još
jednu zagonetku, kojom sam se, bez rezultata, morao baviti nekoliko narednih dana, a koja je svoje rješenje otkrila tek osamnaest
mjeseci kasnije, u trenutku kada je Elena u rukama imala ovjerenu vizu za Ameriku.
“Sviđa li ti se mamina nova haljina?”, upitao sam Elenu, spuštajući ruku na njezino koljeno prekriveno tkaninom kojoj nisam znao
naziv i kojoj se ni pored najbolje volje nisam mogao diviti, a koja je ipak za mene bila dragocjenija od svih drugih, jer je prekrivala
ono što sam najviše želio imati.
Prije nego što mi je odgovorila, pogledom je ispratila kretanje moje ruke i, na moju veliku radost, prešutno joj odobrila da ostane
tamo gdje se zaustavila.
“Haljina je lijepa”, odgovorila je, “ali ona nije presudna. Tvoja bi mama bila lijepa i kada bi odjenula vreću.”
Upitao sam je kako bi se ona osjećala u toj haljini, a njezin me je odgovor iznenadio i još jedanput upozorio da ja o njoj, u stvari,
ne znam mnogo.
“Kada je u pitanju odijevanje, mogu reći da zavidim vama muškarcima. Osjećala bih se na svom mjestu kada bih mogla uskočiti u
te tvoje hlaće, čije nogavice više nalikuju na zgužvane oluke, i navući taj sako, koji kao da je krava žvakala.”
Premda sam bio svjestan činjenice da je odijevanje posljednja stvar kojoj sam mogao posvećivati dužnu pažnju, ipak sam bio
povrijeđen svojom slikom u Eleninim očima. Međutim, ne u tolikoj mjeri da se ne bih nasmijao, jer u toj slici nisam našao zlobu
nego jedino dobronamjernu karikaturu.
64
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Novu 1955. godinu nisam dočekao onako kako sam planirao - nasamo sa Elenom. U stvari, bio sam spreman otići sa njom i na
novogodišnju premijeru u kinu “Central”, gdje bismo bar za vrijeme filmske predstave, u mraku, mogli dočarati iluziju da smo sami.
Elena nije pristala ni da ide u kino niti da Novu godinu dočeka sa mnom samim u mom stanu.
“Mama će ti biti odsutna pa zašto onda ne bi načinio pravu zabavu?”, upitala me je. “Pozovi Damaskina, pozovi i druge prijatelje i
prijateljice. Vina imamo dovoljno i za veće društvo.”
Elenin prijedlog nije mi se sviđao samo zbog toga što je isključivao mogućnost da makar i na kratko vrijeme ostanemo sami. Ipak
sam ga prihvatio, prije svega da bih njoj udovoljio, ali i zato što mi je pružao mogućnost da se pobliže upoznam sa nekim od svojih
susjeda.
Razmišljajući o tome koga bih mogao pozvati na novogodišnje slavlje, sjetio sam se Ljubice. Ona je bila Josipova djevojka do
trenutka kada je Josip saznao da će njezina obitelj useliti u naš raniji stan. Često sam je susretao u gimnaziji i svaki put mi se
javljala i zastajala da porazgovaramo. Rijetko je kada propustila priliku da ponovi kako žali zbog našeg preseljenja u baraku, što je
ona, kao i Josip, vidjela kao tragičan čin zle sudbine. Ona, naravno, nije mogla znati da sam ja u toj selidbi vidio nešto sasvim
suprotno i da sam bio sretan što se sudbina svakom od nas prikazivala u drugom obliku.
Pomislio sam da bi Nova godina mogla biti dobra prilika da se Josip i Ljubica ponovno zbliže, ali nju nisam mogao pozvati a da za to
ne dobijem Josipovu suglasnost. Odbio je bez trunke kolebanja, kao da je danima razmišljao o mom prijedlogu i na kraju donio
neopozivu odluku.
“Suviše je rano za to”, rekao mi je kao obrazloženje.
“Hoćeš reći da je suviše kasno?”, upitao sam ga.
“Rekao sam ono što sam mislio reći”, odbrusio je i ostavio me da razmišljam i odgonetam još jednu zagonetku. “Zašto rano?”, pitao
sam se. “Da li to znači da Josip svoju vezu sa Ljubicom nije definitivno prekinuo i da je želi obnoviti, ali u nekom drugom, za njega
pogodnijem trenutku?”
Jedno pitanje obično priziva i druga pitanja pa se nisam začudio kada su na površinu moje svijesti isplivale još neke dvojbe, kojih
tamo donedavno nije bilo. Povezao sam sa njima neke već poznate činjenice, kao što je Josipova odluka da se upiše u tehničku
školu, zatim njegovo gotovo fanatično svakodnevno okapanje nad udžbenicima i sveskama, ali takođe i odluka da se počne baviti
atletikom, i dobio sam rezultat koji me je začudio, a čiju sam valjanost mogao provjeriti tek poslije nekoliko godina. A taj zaključak
je bio da Josip želi ostvariti neke izvanredne rezultate, kako bi nekom dokazao svoju vrijednost. Kome? Ljubici? Zašto?
Ova su pitanja ostala visiti u zraku. Isuviše je bilo tih “zašto” i u meni i oko mene da bih stizao nalaziti odgovore na svako od njih. A
bilo je i vrijeme da počnem rješavati neke druge probleme. Prije svega one oko organiziranja novogodišnje zabave. Između ostalih
zaokupljalo me je pitanje koga pozvati. Imao sam nekoliko dobrih drugova sa kojima sam se družio uglavnom u školi i za koje sam
65
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE pretpostavljao da bi se rado odazvali mom pozivu. Nisam, međutim, bio siguran da će biti zadovoljni onim što sam im mogao
ponuditi - stanom, jelom, pićem i mojim novim prijateljima i prijateljicama iz barakaškog naselja.
Moram priznati da sam se najviše kolebao zbog Elene, pitajući se kako će gimnazijalci gledati na nju i da li će se ona i u njihovom
društvu ponašati slobodno i otvoreno, kako je navikla. Nisam se plašio toga da bi moji školski drugovi mogli loše ocijeniti njezin
izgled ili njezino ponašanje. Bila mi je draga takva kakva je i bio sam spreman prijeći preko svih mogućih kritika i prigovora, ali sam
na kraju došao do zaključka da ipak nema svrhe praviti nepotrebne probleme. Pozvao sam samo barakaške prijatelje.
Došli su svi koje sam pozvao pa i neki koje nisam. To me je zabrinjavalo samo zbog toga što je stan bio mali pa smo se svi osjećali
stiješnjeni. I to je, međutim, imalo neke prednosti, jer je Elena sjedila pored mene i nije imala nikakve šanse da se odmakne ni za
milimetar.
Na početku zabave obavijestio sam svoje goste da im mogu ponuditi samo vino od šipaka, koje sam prethodno iz boca presuo u
kante za vodu, i kestenove, koje je kupila Elena. Vinom su se mogli poslužiti odmah, a kestenovima tek nakon što ih ispeku na peći.
Moja je ponuda prihvaćena oduševljeno, kao poziv na gozbu, i u skupu je odmah zastrujala živost. Vino je bilo jako i bilo ga je
dovoljno za sve, a posao oko pečenja i ljuštenja kestenova bio je dovoljno zabavan da, zajedno sa vinom, nekoliko narednih sati
raspoloženje nazočnih održi na željenoj visini.
Tek blizu ponoći osjetili smo da nešto nedostaje. U stanu nismo imali radio-aparat niti nešto drugo što bi moglo proizvoditi muziku.
A bez muzičke pratnje pjesma koju su započinjali pojedini gosti zvučala je prazno.
“Da pozovemo Fantoma?”, upitao me je netko.
Ja sam bio zadovoljan i samo tim da sjedim pored Elene na sećiji i da pratim šta se oko mene dešava. Rekao sam neka pozovu
koga hoće.
Uskoro nam se pridružio još jedan gost, koji je odmah privukao moju pozornost i već od prvog pogleda sagradio u meni nesavladivu
odbojnost. Bio je to još dječak, možda godinu dana stariji od Maksa, ali ne veći od njega. Imao je nesvakidašnje lice, ukočeno, više
nalik maski, zbog kojeg su ga najvjerojatnije uspoređivali sa fantomom. Najneobičnije na njemu su ipak bile oči ili, točnije, njihov
pogled. Kada bi ga upravio prema nekom od nazočnih, izgledalo je kao da se zakačio za promatrani objekat i kao da ga na neki
svoj, poseban, fantomski, način ispituje. To je obično trajalo toliko dugo da se promatrani najčešće počinjao osjećati neugodno i
zbog toga je na kraju odvraćao glavu.
Fantom je donio nešto što je nalikovalo nekom od muzičkih instrumenata srodnih gitari. Bio je manji od gitare i imao je samo četiri
žice. Ali je zvučao sasvim dobro. Prije nego što je počeo svirati, Fantom je bez riječi stajao na sredini sobe. Čekao je da mu se kaže
šta će svirati i da mu se plati.
66
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Jedan od mladića je izvadio papirni dinar i zakačio ga za Fantomov instrument, a zatim se okrenuo prema Eleni i rekao: “Hajde,
Grkinjo, ti počni”.
Elena je pogledala u mene, ustala i obratila se prisutnima pitanjem.
“Treba li da pitam koju ćete pjesmu?”
Sa svih strana podigli su se uzvici da to nije potrebno, iz čega sam zaključio da im je Elena i ranije pjevala i da zna koja im se
pjesma najviše sviđa. Dok sam je gledao kako se priprema za pjevanje, osjećao sam kako me zahvata uzbuđenje, a kada je počela
pjevati, zadrhtao sam, kao da sam iz tople postelje bio izbačen u studenu noć.
Elena je pjevala na grčkom i od svega sam mogao razumjeti samo to da pjeva pjesmu o Heleni, jer se ovo ime spominjalo u
nekoliko navrata. Kada je došla do refrena, pridružio joj se i Damaskin. Elena je pjevala privlačnim, tek malo promuklim glasom. I
pored grozničavog uzbuđenja, koje me je gotovo vidljivo treslo, osjećao sam da u njezinom pjevanju nešto nedostaje. Izgledalo mi
je kao da Elena izgovara dobro naučene stihove. Sve je bilo točno, sve na svom mjestu, a i lijepo je zvučalo, ali kao da je bilo
naučeno samo zbog toga što bi moglo biti korisno. Premda sam se ljutio na samog sebe, ipak sam zaključio da Elena ne pjeva iz
neke duboke, samo njoj znane, potrebe, nego zbog toga što zna da se njezino pjevanje može nekom dopasti.
Nisam mogao reći da je Elena bila tašta, još manje da je bila koristoljubivo proračunata, pa ipak nisam mogao otkloniti dojam da u
svom pjevanju ne sudjeluje i dušom. Taj je dojam bio prisutan u meni i kasnije, kada sam plesao sa Elenom, a bio je još izrazitiji
kada sam je promatrao kako pleše sa drugima. Zbog toga mi, međutim, nije postala ništa manje draga.
U početku, zbog uzbuđenja izazvanog Eleninim pjevanjem, nisam obraćao pozornost na Fantoma pa me je njegova svirka nemalo
iznenadila kada je konačno doprla do moje svijesti. Možda i zato što se muzikom nisam zanimao i što sam o njoj malo znao, učinilo
mi se da Fantomova vještina daleko nadilazi njegov uzrast. Uspjela je do kraja ovladati svim nazočnim i diktirati raspoloženje sve do
ranih jutarnjih sati.
Osim svojom muzičkom vještinom, Fantom me je iznenađivao još nečim. Uporno je i bez riječi odbijao svirati ako mu se ne bi
unaprijed platilo. Nije tražio mnogo. Njegova je cijena bila najmanje jedan dinar po pjesmi. Moji barakaški prijatelji imali su malo
novaca, ali, koliko sam primijetio, nisu žalili izvaditi iz džepova i posljednji dinar i ubaciti ga u otvor Fantomove gitare. Zahvaljujući
tome, doček Nove 1955. godine protekao je u sjajnom raspoloženju.
Ali je ostavio i trag koji sam uvijek smatrao zlokobnim. Povezao je Maksa sa Fantomom, i to na način koji nikad nisam uspio do
kraja razjasniti. Svezao ih je kao palicu i bubanj. Meni se činilo da je Maks bio bubanj, dakle onaj koji je proizvodio zvuk, a da je
Fantom bio palica, kojom se moralo udarati u bubanj da bi se dobio zvuk.
67
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan šesti - 18. lipnja 1994.
Vladimir se probudio sa osjećanjem da sada, kada je propustio priliku da se sastane sa braćom, i nema nekog smisla otvarati oči.
Dan koji se pružao pred njim nije obećavao ništa više od onog jučerašnjeg. I on će se vući jednako sporo kao i oni prije njega i
jednako će brzo utonuti u zaborav. Sastojaće se od uvijek istih briga i napora da se zadovolji tijelo. Zasvijetliće samo u trenucima
sjećanja, a završiće se i prije nego što se spusti tama. Sve u svemu, biće to samo još jedan u nizu dana koje je pojela noć.
Ne može se reći da nije učinio ništa da bi se oslobodio tog lanca sačinjenog od bespomoćnosti i beznađa, ali je sve što je postigao
bilo saznanje da mu ne preostaje ništa osim da čeka, jer je osuđen na ulogu nevoljnog sudionika ili, u najboljem slučaju,
dobrovoljnog statista. Nije pripadao ni jednoj od dvije skupine ljudi, koji su, po njegovom mišljenju, odmatali i namatali konce rata.
Ni junacima niti kukavicama.
I ma koliko da je pokušavao, nije uspijevao oštro razgraničiti ove dvije kategorije niti dokučiti kojoj od njih pripadaju veće zasluge
za nastanak i rast sukoba među ljudima. Jedino što je uspio bio je zaključak da su svi ostali ljudi, koji bi se mogli nazvati
kategorijom običnih, normalnih, predodređeni da budu gubitnici, bilo šta da učine pa je, po njegovom dubokom uvjerenju, za njih
bilo najkorisnije da djeluju što je moguće manje. Njihovi ratni dani bili su izgubljeni i prije nego što su osvanuli.
Pa iako je dan što ga je čekao unaprijed bio izgubljen, Vladimir je bio svjestan da će ga morati na neki način potrošiti. Moraće se
pokrenuti i učiniti nešto od onog što se nije dalo izbjeći. Bilo je krajnje vrijeme da nabavi nešto za jelo, a i nešto što bi se moglo
naložiti, da bi se jelo skuhalo. Da je imao novaca, mogao je to učiniti na nedalekoj tržnici. Novca, međutim, nije imao i morao se
osloniti na ono što je dobivao od dobrotvornih organizacija i na ono što je mogao naći u prirodi. Još od ranog proljeća izlazio je na
okolna brda i sabirao samonikle jestive biljke ili je silazio na obalu Bosne da bi zajedno sa mnoštvom sebi sličnih lovio uveliko
prorijeđene ribe.
Dan je bio topao, a obećavao je da će biti i vreo pa je pomisao na svježinu vode mamila Vladimira da pođe prema rijeci. S druge
strane, mogućnost da na brdima, uz biljke, nađe i drvo za loženje opominjala ga je da krene u suprotnom pravcu. Odlučio se za
brdo iako je lako mogao zamisliti da će se penjanje neminovno pretvoriti u kišu vlastitog znoja.
68
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Uzeo je ranac i u njega stavio nekoliko plastičnih vrećica, a zatim obukao duboke cipele. Iskustvo dugogodišnjeg planinarenja
govorilo mu je da se teret najlakše nosi na leđima, a tako nošen ostavlja slobodne obje ruke, te da se noge najmanje zamaraju u
obući koja obuhvata i gležnjeve. Na kraju je uzeo i čvrst štap, bez kojeg nije kretao u prirodu. Izišao je iz stana, prešao preko
Babine rijeke i uputio se istočno od Crkvica u pravcu Klopačkih stijena.
Već je imao dovoljno iskustva sa sakupljanjem jestivog samoniklog bilja i znao je da ga u prvom ljetnom mjesecu ne očekuje
nikakva gozba, ako je uopće moguće bosanske šume i livade povezivati sa pojmom gozbe. U proljetnim mjesecima situacija je bila
znatno povoljnija, jer se tada gotovo na svakom koraku moglo pronaći izdanaka ili mladih listova divljeg zelenog povrća, ali je i tada
bilo potrebno nabrati cijelu gomilu zeleniša da bi se od njega skuhao jedan čestit obrok, u kojem je bilo vitamina, minerala i drugih
važnih sastojina, ali ne i dovoljno energije.
Kao što je i pretpostavljao, morao je potrošiti gotovo cijeli dan da bi sakupio pregršt ne previše starih listova koprive, sljeza i
bokvice. Sa drvima je išlo lakše i brže i mogao se nadati da će mu količina koju je donio u rancu potrajati nekoliko dana.
Kada se vratio u stan, bio je toliko umoran da je osjećao kako bi za njega bilo najbolje da odmah legne. Bio je, međutim, svjestan i
činjenice da bi mu sav trud koji je uložio na branje propao ukoliko doneseno lišće ne bi odmah skuhao. Znao je, takođe, da to što
trenutno ne osjeća glad ne znači da njegovom organizmu nisu hitno potrebni građa i energija. Stoga je naložio peć i nakratko
prokuhao lišće. Potom je upržio nekoliko kašika brašna i dodao mu isječeno i ocijeđeno lišće.
Dok je pripravljao svoj jedini objed za taj dan, Vladimir je skuhao i lonac čaja. Istog onakvog kakvog je kuhao prije četrdeset
godina, od plodova šipka, cvjetova zove, vrhova mravinca i lišća metvice.
69
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Sedmo poglavlje
Kada sam početkom jeseni prvi put probao doručak koji se sastojao od čaja, spravljenog od vlastoručno nabranih dijelova biljaka plodova divlje ruže, cvjetova zove, gornjih dijelova divljeg origana i lišća metvice - te od kruha premazanog šljivovim pekmezom,
učinio mi se ukusnom kombinacijom. Tri mjeseca docnije okus se potpuno izgubio i ostavio iza sebe želju za promjenom. Bilo
kakvom promjenom.
Ta želja, međutim, nije trajala duže od samog doručka i nestajala je onog trenutka kada bih ustao od stola. Početkom 1955. godine
život me je opkoljavao sa isuviše mnogo izazova a da bi mi ostavljao dovoljno vremena da razmišljam i o tome kako ispuniti i tako
sitne želje. Jeo sam ono što mi se našlo na dohvatu ruke, da bih utolio glad i nastavio se kretati sve dalje, ne znajući ni sam kuda.
Znao sam šta moram, šta želim i šta mogu činiti i prema ta tri orijentira upravljao sam svoje svakodnevne aktivnosti. Ne planski, ali
ne i isključivo nagonski. U školu sam išao redovito, jer mi je prijao boravak u toj sredini, među drugovima i drugaricama, sa kojima
sam činio zajednicu više od šest godina, od polaska u gimnaziju. Sa nešto manje volje prihvatao sam se učenja školskog gradiva, ali
ipak je to bilo dovoljno da izbjegnem veće probleme.
Kako sam bio stariji od svoje braće, mama me je ovlastila ili, bolje rečeno, zadužila da je zamjenjujem u stanu kada je ona odsutna.
To je podrazumijevalo da svakodnevno odlazim u pekaru, a u piljaru i druge prodavaonice s vremena na vrijeme, zavisno od novca
kojim smo raspolagali, te da spremam objede, koji su se najčešće sastojali od čaja i pekmeza za doručak, od graha, krompira,
kupusa ili nekog drugog povrća za ručak, te od juhe načinjene od uprženog brašna, vode i nekog dodatka u vidu riže, kockica
krompira ili tjestenine za večeru. A tu su bile i moje stalne obaveze čišćenja i loženja peći, donošenja ugljena i cijepanja drva, te
donošenja potrebnih količina vode za piće i pranje.
Mogao sam zahtijevati od braće da preuzmu jedan dio navedenih poslova, međutim, rado sam pristao da ih i nadalje obavljam sam
pod uvjetom da oni nastave onako kako su krenuli. Želio sam da Josip zadrži tempo koji ga je na kraju prvog polugodišta izveo na
vrh liste najuspješnijih učenika prvog razreda tehničke škole. Što se tiče atletskih treninga, savjetovao sam mu da smanji njihov
intenzitet. Plašio sam se da će mu višečasovno trčanje po snijegom zavijanom Zmajevcu, u tankoj odjeći i obući koja je propuštala
vodu, više štetiti nego što će mu donijeti koristi. Kazao sam mu neka sačeka pogodnije vrijeme. Nije me poslušao.
70
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Maksu nisam mogao povjeriti nikakav posao, jer je njegova tjelesna temperatura spala na normalu tek krajem godine. Prvi put je,
još blijed i slab, proveo više sati izvan kreveta na novogodišnjoj zabavi, kada je sa praga male sobe promatrao plesače i zaneseno
slušao Fantomovo sviranje. Maksov oporavak tekao je sporo i tek mu je sredinom veljače omogućio da ponovno krene u školu.
Troipomjesečni izostanak sa nastave načinio je ogromnu, reklo bi se zjapeću, prazninu u Maksovom znanju, koja se možda mogla
ispuniti samo upornim svakodnevnim učenjem
Za Maksa je to bio prevelik zahtjev. Dok je trajala zima i dok je još osjećao posljedice bolesti, on je nekako prisiljavao sebe da
ostane u stanu i da pokuša nadoknaditi nešto od izgubljenog gradiva. Međutim, kada je došlo proljeće i kada je osjetio bolešću
potisnuti nagon za lutanjem, ne samo da je prestao nadoknađivati ono što je propustio naučiti za vrijeme bolesti nego je propuštao
pratiti i redovan tempo nastave.
I pored svih obaveza koje sam imao, ostajalo mi je dovoljno slobodnog vremena, koje sam želio utrošiti na Elenu, ali se, na moju
žalost, njezino slobodno vrijeme nije poklapalo sa mojim. Onda kada sam se ja dosađivao, kasno poslijepodne i uveče, ona se
nalazila na tečaju krojenja i šivenja. Ostajalo mi je samo da je sačekam ispred Radničkog doma i da je otpratim do njezinog stana,
te da nakon toga odem sam u kino ili da sa prijateljima šetam smrznutim ulicama i razgovaram dok me hladnoća ne otjera kući.
Zima mi je teško padala i izgledala mi je isuviše duga, prije svega zbog toga što sam malo vremena provodio sa Elenom. Jedino
mjesto gdje smo mogli provesti izvjesno vrijeme u toplini i u relativnoj osamljenosti bilo je kino. Nevolja je, međutim, bila u tome
što je Elena spadala među one zanemarljivo rijetke ljude koji nisu podlijegali čarima filma. Smatrao sam se dobitnikom ako bih je
uspio jednom mjesečno nagovoriti da pođe sa mnom na kino-predstavu i pored toga što sam se redovito uvjeravao da se ona
dosađuje. Više je vremena provodila osvrćući se oko sebe nego što je gledala u ekran.
“Nisi ni pokušala pratiti filmsku radnju”, rekao sam joj jednom prilikom kada smo izišli iz kino-dvorane.
“Pokušala sam, i te kako sam pokušala”, odvratila mi je. “Ali ne mogu prevariti samu sebe i reći da to nisu samo slike na platnu”,
dodala je.
Prema kazalištu je imala drugačiji odnos.
“U kazalištu su ljudi stvarni”, govorila je i pristajala je otići sa mnom na poneku predstavu. To se ipak nije dešavalo često.
Ma koliko se činila jednostavnom i otvorenom, Elena je za mene uvijek bila vrelo zagonetki. Želio sam o njoj saznati sve i postavljao
sam joj mnoštvo pitanja. Izgledalo mi je da mi rado odgovara, ali sam iz njezinih odgovora najmanje saznavao o njoj samoj.
Njezina svijest kao da je bila upravljena prema vani, a ne prema njezinoj unutrašnjosti. Zapažala je sve, do najmanjih pojedinosti,
što se događalo oko nje, zbog čega su njezine priče bile bogate i slikovite. Ali me nisu zadovoljavale, jer u njima nije bilo nje.
Osjećao sam da to nije posljedica skromnosti ili neke svjesne odluke da koliko god je moguće izbjegava govoriti o sebi. Ponekad mi
71
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE se činilo da je potpuno nezainteresirana za samu sebe kao odvojeno biće i da o sebi može razmišljati samo kao o dijelu neke
cjeline.
Mama nikada nije krila da joj se Elena ne sviđa. Rekla mi je zbog čega.
“Prazna je”, kazala je mama. “Prazna je kao prazna puška. Ako dovoljno dugo ostanete zajedno, i sam ćeš se uvjeriti da je to što ti
se sada na njoj sviđa samo maska, iza koje se ne krije ništa. Ni dobro ni loše.”
Time što je uspjela u jednu kratku rečenicu tri puta ugurati riječ “prazna” mama je učinila neusporedivo više nego što se mogla
nadati. Zarila mi je u srce, ne nož, nego vremenski pakleni stroj, koji je imao zadaću djelovati postupno i razarati neosjetno. Učinila
je veću štetu nego da je o Eleni rekla sve najgore. A kazala je čak i to da se u Eleni ne krije ništa loše. Ali i ništa dobro. Drugim
riječima, ustvrdila je da je Elena ništa.
Nisam odmah mogao shvatiti šta je mama namjeravala reći i trebalo je da prođe nekoliko dana dok sam pronašao gdje se u
njezinim riječima skrivala uvreda. Uvreda a ne istina, jer sam tada još bio beskrajno daleko od toga da priznam da je mama bar
donekle u pravu. Vjerovao sam da mamina antipatija prema Eleni dolazi otuda što je Elena bila seljačkog podrijetla i što je otvoreno
priznavala da ne žudi za obrazovanjem niti za takvim životom kakav je mama smatrala jedino vrijednim.
Ljutio sam se na mamu, jer je njoj bilo dobro poznato da je Elena o njoj imala izuzetno dobro mišljenje i da je smatrala i govorila
kako mama zaslužuje bolju sudbinu od one koja ju je dotjerala u naselje baraka i na recepciju hotela „Balkan”.
Upravo je Elena bila ta, i vjerojatno jedina, koja je mami rekla da ima pravo poslužiti se svim sredstvima kako bi sačuvala svoju
ljepotu i nosila je kroz ovaj svijet onako kako to ljepota i zaslužuje. Možda su upravo te Elenine riječi pokrenule lanac događaja, koji
se začeo maminim prelaskom u hotel „Balkan”, a završio njezinom smrću u jednom belgijskom gradiću kojem nikad nisam zapamtio
ime.
O onom što se dogodilo sa njom na samom početku rada na novom radnom mjestu mama mi nikad nije rekla ni riječi. A da se
zbiva nešto nesvakidašnje, mogao sam zaključiti već i po njezinom ponašanju. Najveći dio dana provodila je izvan stana, a kada je
bila u stanu, bavila se uglavnom sama sobom. Točnije, svojom vanjštinom. Ako nije šila novu ili prepravljala neku od starih haljina i
bluza, onda je bila zauzeta pranjem i uređivanjem kose i svim onim brojnim, meni tada neshvatljivim, aktivnostima koje imaju za cilj
uljepšavanje ženskog tijela, a koje su se meni često činile besmislenim. Možda zato što je meni uzor bila Elena, čiji napori na
uljepšavanju nisu bili ništa veći od mojih. Bilo joj je potrebno jednako malo vremena, kao i meni, da se odjene i da sa dva-tri poteza
češljem uredi kosu pa da bude sasvim spremna pojaviti se u javnosti.
Mama je, naravno, i prema Eleninom priznanju, bila nešto drugo. I za Elenu i za sve naše susjede ona je bila “gospođa Jasmina” i
imala je, ne samo pravo, nego i obavezu da se gospodski ponaša i da gospodski izgleda, ma šta se pod tim podrazumijevalo.
Elena mi je prva saopćila novost o maminoj vezi sa Belgijancem.
72
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Pogledaj na tu stvar i sa njezine bolje strane”, rekla mi je nešto kasnije, kada je opazila da novost nisam primio lako. “Možda vam
je taj Georg prilika da upoznate i nešto izvan Bosne.”
“Zašto nama?”, upitao sam je. “Zar se mene za nešto pitalo?”
“Pa i tebi”, odgovorila je. “Zašto ne?”
Ljutito sam odmahnuo glavom, odlučan da unaprijed odbacim sve koristi koje bi za mene mogle proisteći iz mamine veze. Elena me
je promatrala iskreno začuđena.
“Moram priznati da vas Bosance ne mogu do kraja razumjeti. Kao da ste izrasli iz ove zemlje. Ništa vas ne može pokrenuti odavde.
A ja ovdje ne vidim ništa toliko vrijedno da bi se ostajalo po svaku cijenu.”
I ne htijući, sjetio sam se da sam samo u dva navrata izbivao iz Zenice duže od jednog dana. Oba puta proveo sam po tri tjedna na
moru i oba puta, od prvog do posljednjeg dana, žudio sam da se što prije vratim u rodni grad. I ne samo ja nego i većina dječaka
sa kojima sam se u odmaralištu družio. Najradosniji trenutak našeg ljetovanja, u oba slučaja, bio je onaj kada je vlak iz lašvanske
klisure ušao u zeničku kotlinu.
Umjesto da se složim sa Eleninom konstatacijom, rekao sam da su Grci, naravno, nešto drugo.
“Ako sudiš po tome da nas ima svuda po svijetu, onda jesmo nešto drugo. Ali ako misliš da ne osjećamo ništa prema zemlji u kojoj
smo se rodili, onda se varaš. Volim i Bosnu i znam da će mi biti žao kada je budem napuštala, ali sâmo žaljenje me neće spriječiti
da odem tamo gdje ću moći živjeti bolje.”
Podsjećanje na odlazak povrijedilo me je u tolikoj mjeri da sam osjetio čistu tjelesnu bol, možda zbog toga što je došlo iz Eleninih
usta. Međutim, tek kasnije sam shvatio da je Elena rekla i to da je sâmo žaljenje neće spriječiti da ode, a to je značilo da bi nešto
drugo moglo učiniti da ostane. Nisam je upitao šta bi to drugo moglo biti. Vjerovao sam da će biti još dovoljno prilika da se postave
sva moguća pitanja. Pa i to najvažnije.
Da sam bio u mogućnosti, odgodio bih rješavanje i nekih drugih problema. Sredinom ožujka stigao je poziv od općinskog suda da
se mama javi radi okončanja brakorazvodne parnice. Vjerovao sam da je taj posao automatski završen još onda kada je mama
stupila na posao u čitaonicu, jer je prije toga potpisala neku izjavu o tome da pristaje razvesti se od muža. I mama je bila sličnog
uvjerenja pa se iznenadila kada je saznala da je još uvijek u braku. Ipak joj nije ni palo na pamet da joj se pruža prilika da
odustane od prvobitne odluke.
“Dakle, ipak ću morati ići na sud”, rekla je kada je pročitala poziv.
Otišla je i sve je završila za nekoliko minuta. Postala je slobodna žena, odrekavši se jednog dijela svoje prošlosti, ali i jednog dijela
prošlosti svoje obitelji, u zamjenu za neku budućnost, za koju je samo ona dala suglasnost. I, koliko sam mogao zaključiti prema
73
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE njezinoj vanjštini, bila je zadovoljna zbog toga, premda je u tom zadovoljstvu bila sama. Čak ni Josip nije ničim pokazao da se ovog
puta slaže sa njom. Preko cijelog je događaja prešao kao da ga nije ni zamijetio ili kao da ga se uopće i ne tiče.
Maks je i ovog puta bio bijesan na mamu, ali nije reagirao. Stekao sam dojam da mu je upravo taj događaj poslužio kao povod da
definitivno okrene leđa ne samo mami nego i cijeloj obitelji i da, kao i Josip, krene ka nekim samo njemu znanim ciljevima. Osjećao
sam, ne baš sasvim jasno, da me njih dvojica napuštaju, da u onim svojim najskrivenijim planovima, koji se protežu na budućnost,
ne računaju na mene. Osjećao sam da će to uskoro početi činiti i mama i da ću ostati sam, ali da se, i kada ostanem sam, neću
moći odreći ni jednog od njih troje, bez obzira na obećanja koja se budu najavljivala u budućnosti.
Nekoliko dana kasnije, vraćajući se iz škole, pred vratima stana zatekao sam poštara, koji mi je rekao da za mene ima pismo. Bila je
to, u stvari, dopisnica i tek što ju je poštar izvadio iz torbe, znao sam da dolazi sa Golog otoka, od oca. U proteklih godinu i pol
dana dobili smo više istih takvih, na kojima je otac sitnim slovima složenim u guste redove pisao da je živ i zdrav i da se nada da
smo i mi, isto tako, živi i zdravi. Potom je od nas zahtijevao da mu obavezno pišemo i da mu javimo šta se u međuvremenu
događalo kod nas, ali da se pri tome poslužimo takođe dopisnicom.
Upravo to što je pisao na dopisnici i što je od nas zahtijevao da mu odgovaramo na isti način kazivalo je o tome kako mu je na
Golom otoku daleko više nego sam tekst. Govorilo je da mu se dozvoljava samo toliko da svojim najbližim može uputiti golu
konstataciju da je još živ i da od njih može dobiti takođe samo ogoljene činjenice o životu i smrti. Još više me je poražavalo to što
je tekst na svim tim dopisnicama bio isti, kao da je slijedio neki uzorak. Da nisam poznavao očev rukopis, mogao sam pomisliti da
ga je pisao neki stroj.
Posljednja se dopisnica umnogome razlikovala od prethodnih. Najprije po tome što je bila naslovljena na moje ime, a ne na mamino
kao prethodne, a zatim i samim sadržajem. Kada sam dopisnicu preuzeo iz poštareve ruke, toliko sam se iznenadio što je bila
upućena osobno meni da sam glasno rekao: “Zašto je pisao meni?”
“To ja ne znam”, odgovorio mi je poštar i nasmijao se.
Da je prošlo više vremena od sudske rasprave na kojoj je razveden brak mojih roditelja, mogao sam vjerovati da je otac saznao šta
se dogodilo i da više ne želi kontaktirati sa ženom koja ga je napustila. Međutim, od tada je bilo proteklo tek nekoliko dana.
Sadržaj dopisnice ne samo da nije riješio ovu zagonetku nego ju je još više zamrsio. Ovog puta otac se nije trudio da na poleđinu
dopisnice ugura što je moguće više riječi. U dvije rečenice obavijestio me je da se vraća 30. ožujka i moli me da ga sa braćom
sačekam na željezničkoj stanici.
Vijest o očevom dolasku u isto me je vrijeme silno obradovala, ali isto toliko i zabrinula. Moram priznati da se, s vremenom, radost
povlačila u pozadinu i da ju je veoma brzo, gotovo u cijelosti, prekrila briga kako ću se opravdati pred ocem. Ni jednog se trenutka
nisam prestajao osjećati sukrivcem za razvod. Bio sam svjestan činjenice da je mamin pristanak na razvod bio uvjet da mama
74
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE dobije posao, ali sam, svejedno, osjećao da sam preko svega olako prešao i da sam morao učiniti nešto više, bar toliko da taj
razvod ne postane više od formalnosti.
Mogao sam pokušati nagovoriti mamu da se ne odazove na sudski poziv, premda sam jasno vidio da je mama poziv dočekala kao
priliku da se jedna davno donesena odluka i formalno sprovede u život. To mi je i ona sama nedvosmisleno potvrdila isto to
popodne.
“Pisao je tebi i tebe je pozvao da ga dočekaš na stanici pa ćeš tako i učiniti”, rekla mi je mama nakon što je pročitala dopisnicu.
“Objasnićeš mu kako stvari sada stoje, da ne bi pomislio da može doći ovamo.”
“Zašto ja?”, upitao sam, ne misleći pritom zašto da ga ja dočekam nego zašto da mu ja saopćavam neugodne činjenice.
“Netko mora”, odgovorila mi je mama.
Nisam upitao više ništa, jer sam shvatio da ću ja to što se mora obaviti uz najmanje štete.
Braća su vijest o očevom povratku primila sa manje uzbuđenja od mene ili mi se tako samo činilo zbog toga što su izostali njihovi
komentari. Jednoipogodišnje odsustvo i sve ono što se u tom periodu sa nama i u nama dogodilo učinili su da su se osjećanja
prema ocu izmijenila, čak i kod mene.
Upitao sam ih da li će poći sa mnom da dočekaju oca. Josip me je samo pogledao, slegnuo ramenima i nastavio pisati zadaću.
“Ja mu ne idem na oči”, odgovorio je Maks. “Oni koji su zapetljali neka i otpetljavaju.”
Iste večeri požalio sam se Eleni da su me mama i braća ostavili na cjedilu.
“Pa šta?”, upitala me je ona. “Zar je to nešto strašno poslije toliko vremena ponovno vidjeti oca i razgovarati sa njim?”
Pokušao sam joj objasniti čega se plašim.
“To što tvoja mama i tvoja braća žele da se izvuku neka bude njihov problem”, rekla mi je na to Elena. “Za tebe je najbolje da ne
odlažeš objašnjenje sa ocem. Kaži mu odmah sve što imaš reći, a na njemu je da reagira kako hoće.”
Elena je najbolje znala kako da me umiri i redovito je to postizala, više svojim uvjerljivim nastupom nego onim što je govorila.
75
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan sedmi - 25. lipnja 1994.
Telefon je zvonio uporno. Već i po toj činjenici, a i po tome što se javljao rano ujutro, Vladimir je pretpostavljao da ga zove otac.
Nije se prevario. Kada je nevoljko podigao slušalicu, zasula ga je bujica uzbuđenih riječi.
“Umro sam”, bilo je prvo što mu je otac rekao, a potom je odmah nastavio kazivanje.
Da nije bio još bunovan od sna i ljut zbog ranog buđenja, Vladimir bi se vjerojatno samo nasmijao. Umjesto toga, viknuo je u
mikrofon koliko je mogao jače.
“Čekaj malo! Kako te mogu čuti ako si umro?!”
Otac ga ili nije čuo ili nije želio čuti. Nastavio je sa pričom, od koje Vladimir nije shvatao ništa. Znao je da mora prekinuti razgovor i
otići na lice mjesta, u očev stan, da bi utvrdio šta se zapravo dogodilo.
Jutarnji zrak je još bio svjež kada je izišao iz zgrade, prešao preko puste raskrsnice i uputio se prema rijeci Bosni i Blatuši. Na
ulaznim vratima očevog stana dočekala ga je maćeha. Želio je najprije od nje čuti o kakvim se novostima radi.
“Ništa se nije dogodilo”, rekla mu je rezignirano. “Samo bunca. Otkako je dobio pare od Maksa, ne prestaje piti.”
Dok su njih dvoje tiho razgovarali, otac ih je podozrivo promatrao.
“Ne vjeruje mi da sam umro i da sam se vratio”, rekao je otac Vladimiru nakon što su se smjestili za stol na balkonu.
“Kako znaš da si bio tamo?”, napisao je Vladimir na listu papira, koji se uvijek nalazio na stolu. Napisao je “tamo”, jer je osjećao da
je previše već i to što otac spominje smrt i umiranje.
“Po tome što sam putovao”, odgovorio mu je otac spremno. “Putovao sam kroz svjetlo. I što sam išao dalje, svjetla je bivalo sve
više. Bilo ga je toliko da sam morao zatvoriti oči. Nemoguće je opisati kako je sve to izgledalo.”
“Kako si se vratio?”
76
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Pomislio sam: pa to je smrt i bilo mi je žao. Još nisam bio spreman i odlučio sam poduzeti nešto da prekinem putovanje. Ne znam
ni sam kako mi je palo na pamet da se počnem udarati rukama po cijelom tijelu. Udarao sam se svom snagom i toliko dugo dok
nisam počeo osjećati bolove. Tada sam već bio siguran da sam prekinuo putovanje i da ću se vratiti.
Vladimir je okrenuo glavu i pogledao maćehu, koja je stajala naslonjena na dovratak i sa kiselim izrazom na licu slušala.
“Je li bilo tako?”, upitao ju je.
“Istina je da se udarao, za ostalo ne vjerujem”, odgovorila mu je.
“Vidim da mi ni ti ne vjeruješ”, rekao je otac Vladimiru.
“Kako da ti vjerujem”, pisao je Vladimir, “kada si uvijek govorio da ne postoji ništa osim ovog vidljivog, materijalnog svijeta?”
Otac je bespomoćno raširio ruke.
“Jesam, govorio sam.”
“Govorio si da vjeruješ samo u ono što možeš opipati, čuti, vidjeti i pomirisati.”
Otac je bio zbunjen. Želio je govoriti o onom što mu se te noći dogodilo, ali ne i odgovarati na Vladimirova pitanja. Nije mu mogao
reći da se u jednom trenutku temeljito promijenio, da je prestao vjerovati u ono u što je do sinoć vjerovao.
“Skuhaj nam kavu”, rekao je ženi, a sam je otišao donijeti bocu sa pićem i čaše.
Vladimira je najviše iznenadilo to što je otac zašutio i što izgleda izgubljeno. Osjećao je želju da mu postavi još neka pitanja, ali to
nije učinio, jer je pretpostavio da bi ga učinio još izgubljenijim. Umjesto toga pokušao se sjetiti šta je Elena rekla za njegovog oca.
“Taj bi čovjek pošao i u pakao da potraži društvo”, rekla je.
“Zar ti se čini toliko lošim?”, upitao ju je Vladimir.
“Kada sam spomenula pakao, nisam mislila na to da mu je tamo mjesto. Htjela sam reći da bi radije otišao tamo sa društvom nego
ostao sam u raju.”
Elenin ga je duhoviti odgovor i ovog puta oraspoložio. I zamalo se nasmijao naglas, pomislivši da se otac vratio u ovaj svijet samo
zbog toga što se u onom drugom osjetio osamljenim.
“Možda je upravo tako”, pomislio je. “Možda ćemo na drugom svijetu biti oslobođeni svega onog čega bismo se na ovom svijetu
rado lišili, ali ćemo za to morati platiti visoku cijenu da budemo sami. Možda je otac upravo to naslutio i okrenuo se da bježi
natrag.”
77
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nije, međutim, nikako mogao naći odgovor na pitanje kako je otac shvatio da se jedini put koji vodi natrag u ovaj svijet sastoji od
čistog bola.
“Možda je u svakom čovjeku, i prije rođenja, ugrađeno saznanje da se putovati može samo putevima patnje. I sreća je samo neka
vrsta bola.”
Maćeha je donijela kavu i pridružila im se za stolom, ali nije našla za shodno da nešto kaže pa su nastavili šutjeti i razmišljati svatko
za sebe.
Vladimir je osjećao potrebu da ocu uputi nekoliko riječi, da ga utješi, ali su riječi koje bi bile pogodne za to izmicale ispred njegove
svijesti. A i šta je mogao reći čovjeku iza kojeg su stajale njegove osamdeset i dvije godine i rječitije od svega govorile da je kraj
sada samo pitanje trenutka? Žalio ga je zbog staračke nemoći, ali i zbog straha, koji ga je prepunio i virio mu iz očiju. Žalio ga je
još i više zbog toga što je doživio da se sruši sve ono na čemu se temeljila njegova vjera pa i uvjerenje da izvan ovog, čvrstog,
svijeta ne postoji ništa. Ugledao je svjetlo, mnogo svjetla i, umjesto da se raduje, uplašio se i rastužio. Nije želio raj u kojem će biti
sam. Radije bi sa svima ostalim otišao u ništavilo.
Vladimir je odlučio da ipak nešto učini. Uzeo je olovku i počeo pisati.
“Kada bi se mogao vratiti na početak, da li bi pokušao izmijeniti svoj život?”
Otac je pročitao pitanje i lagano zavrtio glavom.
“Možda samo utoliko što bih ga pokušao intenzivnije proživjeti.”
“Ne bi se odrekao ničeg? Ni Golog otoka?”
“Ne bih. Ničeg. Ja nisam živio da bih stvarao užitak pa nema razloga ni da se odričem patnji. Ni svojih niti onih koje sam ja
prouzročio drugim ljudima.”
Maćeha je uzdahnula.
“Možeš mu vjerovati da se neće kajati za zlo koje je učinio drugima”, rekla je, ustala i uputila se u pravcu kuhinje.
Vladimir je pomislio da je i njemu vrijeme da pođe. Ali prije nego što je krenuo, otac ga je upitao da li zna gdje mu se nalaze braća
i šta rade.
Vladimir je odmahnuo glavom.
“Vjerujem da se oni za nešto bore i da ne čekaju da netko drugi donese sve važne odluke umjesto njih”, rekao je otac.
“Hoćeš reći da ne čine ono što ja činim”, napisao je Vladimir.
78
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Iskreno rečeno, tvoj život prolazi kao što prolazi ova rijeka. Uzalud. Ponašaš se kao da nije tvoj, kao što ni ova rijeka nije tvoja.
Umjesto da si do grla u njemu, ti sjediš na obali i promatraš kako teče i odnosi godinu za godinom.”
To što je otac rekao Vladimiru nije bilo ništa novo. U proteklih četrdeset godina slušao ga je bezbroj puta kako mu govori da živi na
pogrešan način ili, bolje rečeno, da i ne živi nego da tek životari. Da vegetira umjesto da svoj život pograbi za gušu i da ga primora
da se kreće tamo kamo ga on sam usmjeri. Slušao ga je i nije mu zamjerao na kritikama, ali nije niti pokušavao njegove savjete
iskušati u praksi.
“Neću, naravno, ni sada”, pomislio je, a zatim je ispio preostalo piće iz svoje čaše, potapšao oca po ramenu i uputio se prema
izlaznim vratima.
Kada se našao izvan zgrade, odlučio je poći obalnim bulevarom, iako je to bio duži put do Crkvica i premda je bio više izložen
granatama. Osjećao je potrebu da se kreće i da se pritom zadrži u neposrednoj blizini rijeke. Otac bi mu rekao da je to kukavičluk.
“Ako ti je potrebna svježina rijeke, zašto ne zagaziš u nju?”, upitao bi ga.
“A možda meni nije potrebna ona nego moj san o njoj”, pomislio je Vladimir, ne podrazumijevajući pod “ona” ništa određeno, i
lagano krenuo stazom ispod dvostrukog drvoreda javorova.
“Još jedan dan koji je izgubljen i prije nego što je započeo. Zar otac još ne uviđa da voditi ovakve razgovore znači samo uvećavati
čamotinju i beznađe?”
Koračajući sporo obalnom stazom, zaboravio je zbog čega je tog jutra napustio svoj stan i želio je samo to da se vrati u njega, da
legne u krevet i da što prije zaspe. I kada se, pola sata kasnije, ne svlačeći se, srušio u postelju, posljednje što je pomislio bilo je to
da on, za razliku od oca, ne bi učinio ništa da se vrati ako bi ga san odveo u svijet blještave svjetlosti. Makar ostao i sam.
79
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Osmo poglavlje
Elena je otklonila od mene strah od susreta sa ocem, ali je nelagoda ipak ostala. Možda zbog toga što sam oca imao dočekati
sasvim sam i što sam mu morao saopćiti neke po njega neugodne činjenice. Zamolio sam Elenu da pođe sa mnom. Pristala je, kako
mi se činilo, bez imalo ustezanja.
Na stanicu smo stigli mnogo prije dolaska vlaka. Upravo je bila počela padati ledena kiša, koja nas je natjerala da potražimo zaklon.
Stanični hol, čekaonice i restoran bili su krcati ljudima koji su namjeravali putovati ili su, kao i mi, nekog čekali. Elena me je povukla
za sobom na peron i rekla da idemo negdje gdje ćemo biti sami.
Uputila se prema staničnom skladištu. Željezničaru koji nas je pokušao zaustaviti rekla je da idemo podići pošiljku i produžila, ne
osvrćući se više na njega. Kada je to htjela, Elena je djelovala veoma ubjedljivo, iako se meni uvijek činilo da njezin lik odgovara
nekom tko ima manje od sedamnaest godina.
Popeli smo se stepenicama koje su vodile prema vratima skladišta, a onda skrenuli nadesno ka platformi, na kojoj su se nalazili
veliki drveni sanduci, koji su vjerojatno sadržavali neke strojeve. Između dva takva sanduka našli smo dovoljno mjesta da se
smjestimo tako da smo bili zaštićeni od vjetra i kiše, ali takođe i od tuđih pogleda. Vlak koji smo čekali nije nam mogao promaći, jer
je pruga bila udaljena samo nekoliko metara od platforme.
Iako nismo bili izloženi neposrednom utjecaju nevremena, oboje smo drhtali od hladnoće. Odjeća, koja je trebalo da nas štiti, bila je
ista ona koju smo imali na sebi i u toplija godišnja doba, a razlikovala se jedino po količini. Na svoju tanku šarenu ljetnu haljinu
Elena je nabacila ono što joj se činilo prikladnim za promjenljive dane ranog proljeća - džemper koji je sama isplela od rukom
upredene i loše obojene vune. Na nogama je imala duge smeđe pamučne čarape i cipele od grube kože sa ravnim petama. Ni moja
odjeća se nije mnogo razlikovala od one koju sam nosio u najvećem dijelu godine.
“Zagrli me”, rekla mi je Elena kada smo se uvukli među sanduke. “Zagrli me”, ponovila je kada je vidjela da ne reagiram. “Hladno
mi je.”
Ipak je ona učinila prvi potez. Priljubila se uz mene i ogrlila me rukama. Nije mi preostalo ništa drugo nego da i ja ogrlim nju.
80
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Prokleta bosanska klima”, rekla je glasom u kojem je bilo nezadovoljstva, ali ne i ogorčenja. Elena je mogla biti zbog nečeg
nezadovoljna, međutim, njezino životno stajalište nije joj dozvoljavalo da se, zbog bilo čega, osjeća bespomoćnom.
“Ako mi nešto u Bosni smeta, onda je to ovo skroz nepravedno vrijeme.”
“Zašto nepravedno?”, upitao sam, vjerujući da bi prikladnije bilo reći surovo.
“Zato što isuviše malo daje u odnosu na to koliko uzima.”
Dok sam Elenu držao u zagrljaju, nije mi bilo ni najmanje stalo do pitanja kakva je bosanska klima. Čak šta više, bio sam joj
zahvalan, takvoj kakva jeste, jer da je bila drugačija, vjerojatno mi Elenu ne bi dovela tako blizu.
“Godina se u Bosni sastoji od sedam mjeseci zime i pet mjeseci ljeta”, nastavila je Elena svoje razmišljanje o bosanskom podneblju.
“Ne tvrdim da zimi nema i toplijih dana, kao ni to da za vrijeme ljeta ne bude i perioda u kojima se lakše diše, ali su to ipak samo
iznimke.”
Lako mi je bilo shvatiti šta je htjela reći. Zima je za nas počinjala onog dana kada smo ložili vatru ne samo radi toga da bismo
skuhali hranu nego i da bismo zagrijali stan, a to se obično događalo krajem rujna ili početkom listopada, i trajala je, sa kraćim
prekidima, do kraja travnja.
“I samo što se završi zima, bez ikakvog prijelaza dolazi ljeto. Sa minus dvadeset stupnjeva temperatura se penje na plus četrdeset.
I, što je najžalosnije, sve se to događa samo zato da bi ovdašnji ljudi patili još više. Ni kod nas u Grčkoj klima nije milosrdna prema
ljudima, ali nije ni nepravedna. Ako ih namuči, ona ih i nagradi. Za sve što ulože desetorostruko im vrati. Ovdje u Bosni možeš
dobiti najviše onoliko koliko i uložiš, a često je dobitak i manji od uloženog truda.”
Nisam rekao ništa. Želio sam da Elena nastavi govoriti pa makar i o bosanskoj klimi. Želio sam da se u narednih nekoliko godina
ništa ne promijeni. Da ostanemo zagrljeni između dva sanduka, koji su ispuštali miris vlažnog drveta, smole i masti za
podmazivanje. Na žalost, pisak lokomotive dolazećeg vlaka raspršio je moju želju i natjerao nas da se razdvojimo i izvučemo iz
našeg skrovišta.
Ostali smo na uzdignutoj platformi skladišta, odakle smo imali dobar pregled perona. Stanični izlaz nalazio se nedaleko od nas pa
nismo pomišljali da bismo se mogli mimoići sa ocem. To se ipak dogodilo. Čekali smo sve dok vlak nije produžio u pravcu Sarajeva i
dok i posljednji putnik nije izišao sa perona.
“Možda će doći večernjim vlakom”, rekla je Elena i krenula prema izlazu.
Pošao sam za njom sa pomiješanim osjećanjima. U isto vrijeme sam se radovao što sam izbjegao neugodno objašnjenje sa ocem,
ali sam i žalio što je susret odgođen.
81
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Izišli smo kroz vratnice na staničnoj ogradi i uputili se kući. Koračali smo oborenih glava kroz kišu, koja se sve više pretvarala u
mokar snijeg, pazeći da ne ugazimo u neko od bezbrojnih udubljenja ispunjenih vodom i da stajemo na ona mjesta na ulici na
kojima je bilo manje blata.
Prešli smo možda stotinjak metara kada se neka ruka spustila na moje rame, a neki je glas izgovorio moje ime.
“Pa gdje si ti, Vladimire?”, upitao me je čovjek koji mi je u prvi trenutak izgledao nepoznat. Ali samo u prvi trenutak, jer sam mu
poznavao glas i jer me je oslovio imenom. Bio je to očev glas. Međutim, teško mi je bilo vidjeti oca u tom mršavom čovjeku u
otrcanom vojničkom šinjelu, koji je na oca u mojim uspomenama nalikovao samo gustom crnom kosom i ponekim crtama lica.
Zbunio sam se. Nisam znao ni šta da kažem niti kako da se ponašam. Na moju sreću, tu je bila Elena, koja je smatrala normalnim
da se umiješa svaki put kada bi ocijenila da mi je njezina pomoć neophodna.
“Čekali smo vas na stanici”, rekla je ocu, “ali vas, očito, nismo prepoznali. Mnogo ste se promijenili.”
Kazala je to tako kao da je mog oca ranije dobro poznavala. Otac ju je najprije pažljivo pogledao, a onda joj je pružio ruku.
“U pravu si”, rekao joj je. “Promijenio sam se. Još kako. Nekada ovaj šinjel ne bih mogao ni navući, a sada mi je prevelik.”
To je bilo ono što se nije poklapalo sa mojim sjećanjima, u kojima je otac bio oniži ali krupan, moglo bi se čak reći i debeo, čovjek.
Ovaj koji je stajao pored mene zadržao je svoj nekadašnji rast, ali je izgubio sve ranije obline.
“Ne možemo razgovarati na ulici”, rekao nam je otac i poveo nas u najbližu kavanu.
“Donesi nam tri kave i zapiši na moj račun”, rekao je vlasniku kavane.
Kada sam ga čuo kako zahtijeva, a ne moli, bio sam konačno siguran da je to moj otac, koji je, u stvari, izmijenio samo vanjsko
obličje, a u suštini je ostao isti.
Sjeli smo za stol i, dok smo čekali da stignu kave, otac je, otvoreno, ne skrivajući znatiželju, proučavao mene i Elenu. Gledao je čas
nju, čas mene, da bi na kraju, bez uvijanja, saopćio zaključak svog proučavanja.
“Ne izgledate mi nimalo sjajno”, rekao je, i to na takav način da sam stekao dojam kako nam se želi narugati.
Elena mu nije ostala dužna.
“Pa ni vi se ne možete pohvaliti svojim izgledom”, rekla mu je.
Otac joj je na to dobacio namršten pogled. Bilo je to drugi put da je spomenula njegov izgled i bio sam siguran da joj to neće
zaboraviti.
“Vi niste bili tamo gdje sam ja bio i ne možete se uspoređivati sa mnom.”
82
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE U tom trenutku vlasnik kavane je donio kave i dok je ispred nas raspoređivao džezvice i šoljice, ispod stola sam rukom dotakao
Eleninu nogu i, kada me je pogledala, dao sam joj znak da ne govori. Odlučio sam ocu reći za razvod, popiti kavu i oprostiti se sa
njim. Međutim, otac me je preduhitrio.
“Šta je sa tvojom braćom?”, upitao me je. “Zašto nisu i oni došli?”
Rekao sam da su u školi i da nisu mogli dobiti dozvolu da napuste nastavu.
“A ti si mogao dobiti dozvolu?”, upitao je.
“Nisam je ni tražio”, odgovorio sam.
“A ti?”, upitao je Elenu. “Jesi li i ti pobjegla iz škole?”
Elena je nasula kavu u šoljicu, zatim je dodala šećer i gotovo odsutno miješala smeđu, skoro providnu tečnost. Činilo se kao da nije
čula očevo pitanje. Shvatila je da je on zbog nečeg loše raspoložen i nije htjela dolijevati ulje na vatru.
“Točnije rečeno, braća nisu došla, jer im majka nije dozvolila.”
To što je otac rekao navelo me je da pomislim kako on ili nešto zna ili nešto naslućuje.
“Moram ti nešto reći”, kazao sam ocu, ali umjesto da nastavim govoriti, zašutio sam, kao da su mi se usta napunila pijeskom. Čak ni
kavu nisam mogao popiti, a sve što sam mogao činiti bilo je da nekontrolirano miješam tečnost u šoljici. Moju ukočenost razbio je
sam otac.
“Ne moraš mi ništa reći”, kazao je. “Poznato mi je šta se ovdje dogodilo.”
Upitao sam se kako je mogao saznati za razvod kada je sudska odluka o tome donesena tek prije petnaest dana. Otac kao da je
pročitao moje misli.
“Saznao sam još ljetos, onda kada je o svemu odlučivano”, rekao je.
Nisam osjećao potrebu da ovim njegovim riječima nešto dodam. I otac je ušutio, a na licu mu se vidjelo tmurno raspoloženje. Ispio
sam kavu i ustao.
“Mi bismo morali krenuti”, rekao sam.
“Pa idite”, odvratio je otac, ali je ostao sjediti.
“Gdje ćeš ti?”, upitao sam ga.
“Moram se najprije prijaviti u miliciju, a poslije toga ću već vidjeti.”
83
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pozdravili smo se, a zatim smo ja i Elena napustili kavanu i uputili se kući.
“Kako se osjećaš?”, upitala me je Elena.
Odgovorio sam joj da se osjećam glupo. Bilo mi je drago što se otac vratio, a istovremeno sam osjećao da nemam pravo radovati
se.
“Kao da se, u stvari, i nije vratio”, rekao sam. “Šta će sada raditi? Gdje će se smjestiti?”
“Ne brini ti za njega”, odgovorila je Elena na moja pitanja. “Snaći će se on.”
Njezino uvjeravanje me je iznenadilo. Otkud je ona mogla znati da će se otac snaći. Upitao sam je zna li nešto o ocu što meni nije
poznato.
“Reći ću ti kada za to dođe vrijeme, ukoliko prije toga ne saznaš na drugi način”, odgovorila mi je i o tome više nije htjela kazati ni
jednu riječ. Samo mi je, kada smo se između baraka rastajali, doviknula da se ne brinem uzalud.
I mama mi je rekla nešto slično istog dana poslijepodne, nakon što sam joj detaljno opisao doček i razgovor sa ocem, naglasivši da
nije imao ni toliko novaca da plati kave.
“Neka te to ne zabrinjava. Dovoljno je sposoban da se pobrine za sebe.”
“Hoćeš reći: snaći će se?”, upitao sam.
“I bolje nego što ti možeš vjerovati”, odgovorila je, a zatim je promijenila temu razgovora. Rekla mi je da je bila u Maksovoj školi i
da je tamo saznala zaprepašćujuće činjenice o njemu.
“Pretpostavljala sam da nema dobre ocjene, ali nisam mogla ni sanjati da je njihovo stanje katastrofalno.”
Ispostavilo se da Maks ima negativne ocjene iz skoro svih predmeta i da je njegovo znanje na tako niskoj razini da mu nastavnici ne
daju gotovo nikakve šanse da bi u preostalom dijelu školske godine mogao nešto popraviti.
Pokušao sam opravdati Maksa dugim odsustvom sa nastave zbog bolesti, međutim, mama je prije svega imala namjeru krivicu
skinuti sa sebe i prebaciti je na neka druga leđa. Čini se da su moja bila najbliža i najpogodnija za to.
“A šta si ti učinio?”, upitala me je, a ja u tim trenucima nisam bio ni blizu toga da upitam šta je ona uradila. “Ja sam zauzeta na
poslu i nemam vremena za sve, ali zato si ti tu da me zamijeniš.”
Tada sam već dobro znao zbog čega nema vremena, ali ni ovog puta nisam osjećao želju da joj zbog bilo čega predbacujem. Primio
sam njezinu kritiku kao zasluženu, jer doista nisam učinio ništa da pomognem najmlađem bratu, premda sam jasno zapažao da
Maks uči isuviše malo da bi se moglo očekivati neko poboljšanje njegovih ocjena, te da većinu vremena provodi izvan stana.
84
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Ipak, nisam mogao a da se ne osjetim povrijeđenim maminom posljednjom primjedbom, ne samo zato što je bila nepravedna nego
i zato što je obuhvatala i, ni krivu ni dužnu, Elenu.
“Možda si mogao nešto učiniti da se stalno ne skitaš sa onom svojom mršavicom.”
Nakon što je izrekla ovu optužbu, otišla je u spavaću sobu da se spremi za izlazak. Pola sata kasnije napustila je stan, ostavljajući
mi da razmišljam o nepravdi, koja ne bira žrtve. To što je, uz mene, i Elena postala žrtvom sâmo po sebi je ukazivalo da mama nju
više ne smatra korisnom. Ni dok smo zajedno kuhali i prodavali kave u čitaonici, mama nikad nije rekla ni jednu dobru riječ za
Elenu, ali je, takođe, dobro pazila da ne kaže ni jednu lošu.
Kao da je znala, ili osjećala, da sam loše raspoložen, Elena je te večeri zakucala na prozor moje sobe.
“Hoćemo li prošetati?”, upitala je kada sam otvorio prozor.
Rekao sam joj da moram sačekati Maksa, a potom sam joj ispričao zbog čega.
“Hoćeš li da ti pravim društvo?”
Odgovorio sam joj da sam sâm u stanu.
“Znam da si sam. Zbog toga se i nudim da ti pravim društvo.”
To što je rekla iznenadilo me je, jer je u posljednje vrijeme uporno izbjegavala ostati nasamo sa mnom u mom stanu, a još više me
je iznenadilo ono što je nakon toga učinila. Osvrnula se oko sebe, širom otvorila krilo prozora i jednim zamahom uskočila u sobu. I
odmah se našla u mom krevetu, koji je zapremao tri četvrtine sobe.
“S neba pa u krevet”, rekla je smijući se.
“Zar nisi mogla ući na vrata?”, upitao sam je. “Mogao te je netko vidjeti kako uskačeš.”
“Plašiš li se da bi ti to moglo naškoditi?”, upitala je.
“Plašim se da bi moglo naškoditi tebi”, odgovorio sam.
Elena se prestala smijati.
“Ako želiš sebi dobro, prestani se brinuti za druge ljude i počni se, napokon, brinuti za samog sebe, kao što to rade svi ostali ljudi”,
rekla mi je uozbiljena.
Tada, kada mi ga je dala, Elenin savjet nisam mogao shvatiti, jer nisam poznavao sebe ni onoliko koliko me je poznavala ona.
Mogao sam samo pomisliti da ona ne želi da se brinem za njezinu djevojačku čast pa sam joj to i rekao.
85
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Budi pametan”, rekla je. “Ako me je netko vidio da uskačem kroz prozor, mogao je prije pomisliti, zbog toga što mi u tami nije
mogao razaznati obrise, a i zbog navike, da si to ti ili da je jedan od tvoje braće ili čak netko od vaših prijatelja.”
Sa Elenom se nije vrijedilo prepirati. Kada bi nešto odlučila, onda je svoju odluku branila svim sredstvima i do kraja.
“Dobro”, rekao sam. “Uzmimo da te nitko nije vidio. Ali ti si ipak ovdje i sami smo.”
“Pa šta ako smo sami?”, upitala je. “Ovdje smo samo kao prijatelji i zato nemoj umišljati nešto drugo. Svojim roditeljima, a i
Damaskinu, rekla sam da nas dvoje veže prijateljstvo i ništa više od toga. Za sada. I znam da mi oni vjeruju, jer sam im obećala da
ću im reći kada se, i ako se, nešto promijeni. Mogla sam ući i na vrata, da me svi u naselju vide. Ušla sam kroz prozor, jer mi se
tako više sviđa.”
Elena kao da se trudila da me što češće iznenadi, ponekad i prenerazi, a ta njezina iznenađenja nikad nisu ostavljala lošeg traga u
meni. Nije to učinila ni njezina izjava o prijateljstvu.
“Ne volim prazne priče o ljubavi”, nastavila je govoriti, sjedeći na mom krevetu, tik pored mene, oslonjena leđima o zid i obasjana
zrakom svjetlosti koja je padala sa ulične svjetiljke. “Najviše što ljudi mogu ponuditi jedno drugom je prijateljstvo, a ako se iz
prijateljstva rodi i ljubav, utoliko bolje. Rijetko, a možda i nikad, događa se suprotno, da se iz ljubavi rodi prijateljstvo.”
Upitao sam je otkud sve to zna.
“Otuda što sam žena”, odgovorila je. “Što sam se rodila sa nekim saznanjima i što znam šta želim uzeti od života.”
Sjedili smo jedno pored drugog. Po mnogo čemu bili smo bliski. Čak smo i stasom i obličjem nalikovali jedno na drugo. Ipak smo
bili, bar sam ja tako osjećao, dva svijeta. Ja sam još bio dječak, koji ispred sebe nema nikakvu zaokruženu viziju svijeta i koji tek
osjeća da mu je nešto potrebno i da za nečim žudi. Elena je, naprotiv, bila odrasla osoba, koja je raspolagala jednim cjelovitim,
funkcionalnim sustavom, koji joj je pružao odgovore na sva njezina pitanja.
Nisam imao ništa protiv ponuđenog prijateljstva, jer ono što sam ja osjećao prema Eleni prirodno je uključivalo i sve odnose i
postupke koji bi se mogli označiti prijateljskim. Nisam mogao mirno sjediti pored nje. Želio sam je zagrliti. Želio sam ići i dalje od
toga. Želio sam se zavući u njezino tijelo i istražiti ga.
Rekao sam joj da se ne slažem sa njezinom tvrdnjom da je prijateljstvo najviše što ljudi mogu ponuditi jedno drugom. Rekao sam
joj da od prvog našeg susreta osjećam da smo prijatelji, da mi je ona prijatelj kakvog još nisam imao, ali da, ipak, osjećam za nju i
nešto više ili nešto dublje od toga.
“Pazi, upozorila sam te da mi ne govoriš o ljubavi. Ni sada ni bilo kada u budućnosti. Ja volim svoju majku, volim svog oca, volim
svoju braću. Volim ih, jer sačinjavamo zajednicu određenu sudbinom. Nekog izvan svoje obitelji voljeću samo onda kada mi
istovremeno bude i prijatelj, i majka, i otac, i brat.”
86
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Elena je podigla ruku i pomilovala mi obraz.
“Dragi moj Vladimire, možda tražim previše, ali ako razmisliš, shvatićeš da nema razloga da se odreknem onog što već posjedujem
zbog praznih riječi.”
Strah od praznih riječi o kojima je Elena govorila učinio je da ne kažem ni ono što sam želio i namjeravao reći. A to je da mi ne
pada na pamet zahtijevati da se ona odrekne onog što već posjeduje, dakle svoje obitelji, ali i da ne shvatam kako bih joj ja mogao
zamijeniti obitelj.
“Šta je sa tvojim zaručnikom?”, upitao sam. “Hoćeš li i od njega tražiti isto?”
“Od njega ću tražiti i više”, odgovorila mi je.
Elena me je razoružala do kraja. Osjećao sam kako se njezino tijelo oslanja o moje, ali mi sada ni na pamet nije padalo da tu blizinu
pokušam učiniti još bližom, iako sam, naprosto, čeznuo za tim. Elena je postavila granice u kojima sam se imao kretati i uvjete pod
kojima sam ih mogao prijeći. Meni je preostalo ili da prihvatim i ispunim njezine uvjete ili da ih odbacim i izgubim i ono što sam već
imao - njezino prijateljstvo.
Razgovor koji smo Elena i ja vodili te večeri, sjedeći na krevetu u mojoj sobici, obasjani samo svjetlom ulične svjetiljke, do kraja je
usmjerio i uredio naše međusobne odnose i, može se reći, temeljito ih očistio od svih suvišnih naslaga. Ja nisam prestao da je volim
i da žudim za njezinom blizinom, ali sam bio zadovoljan i onim što mi je pružala. Ne znam šta je ona osjećala prema meni,
međutim, to mi se pitanje poslije našeg razgovora prestalo nametati, jer je njezino ponašanje, gledano izvana, postalo takvo kao da
smo se te večeri javno zaručili i da nam preostaje samo da čekamo dogovoreni dan vjenčanja.
Od tada pa do svog odlaska u Ameriku Elena je ulazila u moj stan ne birajući trenutak kada je tuđe oči ne gledaju i ne ustručavajući
se ni pred mamom niti pred njezinim neljubaznim pogledima i riječima. Pratila me je, kao što sam i ja pratio nju, svuda gdje smo se
mogli pojavljivati zajedno. Ljudi koji su nas promatrali mogli su o nama steći, a vjerojatno su i stekli, zaključke koji su se bitno
razlikovali od stvarnosti, a u kojima se naš odnos nije zasnivao samo na prijateljstvu. Meni je to u početku smetalo, jer nisam
mogao saznati kako Elenina obitelj na to reagira. Elena se, međutim, nije osvrtala na ono što je dolazilo izvana sa ciljem da nešto
poremeti u našim međusobnim odnosima. Znajući da sam ja podložniji vanjskim utjecajima, pokatkad bi osjetila potrebu da me
učvrsti u vjeri u naše prijateljstvo.
“Nemoj se suviše opterećivati onim što ljudi o nama govore. Sjeti se šta smo se nas dvoje dogovorili”, rekla mi je.
Pokušao sam joj ukazati da njezino ponašanje meni može samo podići ugled, ali da može naškoditi njezinom ugledu.
“Znam da može”, rekla mi je na to, “ali me to ni najmanje ne zabrinjava. Dok budem u Bosni, neću mijenjati prijatelje, a kada odem
u Ameriku, moj će život krenuti iz početka.”
87
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Ta Elenina Amerika visila je kao mač iznad moje glave, koji se nikad nije gubio iz moje svijesti i kojeg sam mogao samo
bespomoćno promatrati, ne nalazeći načina da ga zauvijek otklonim.
88
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan osmi - 2. srpnja 1994.
Vladimir je zapazio da se njegov otac vidno izmijenio od one noći u kojoj je ili sanjao da je prešao prag smrti ili ga je doista prešao,
a promjene na njemu nizale su se i dalje. Postajao je sve tiši, što je bio pouzdan znak da gubi snagu i volju za život. Do prije
nekoliko dana Vladimir je imao razloga vjerovati da pred ocem stoji još solidan niz godina. Bio je potpuno zdrav, a energije i želje
za životom imao je više i od Vladimira i od ljudi mlađih od njega.
Stanje se, međutim, potpuno izmijenilo u samo nekoliko dana. Otac je djelovao kao probušeni balon, koji sve više gubi zrak i zbog
toga sve više splašnjava. Prestao je izlaziti iz stana i odlaziti u svakodnevne šetnje. Rekao je da ga bole noge i dane je provodio
sjedeći na balkonu i turobno zureći kroz balkonsku ogradu. Bilo je više nego očito da pritom malo šta zapaža od vanjskog života.
Tek bi s vremena na vrijeme oživljavao i postajao onaj stari borac kojem je borba važnija od pobjede.
Svaki put kada ga je Vladimir posjećivao, otac je nalazio snage i volje da ga podsjeti da živi pogrešnim životom, ali i ti njegovi
napori da svog najstarijeg sina usmjeri na pravi put bivali su sve kraći i slabiji.
“Čovjek izdvojen iz društva nema nikakve vrijednosti”, uporno je ponavljao. “Samo zajednica daje neki smisao životu pojedinca. Za
ljudski rod je korisniji čak i onaj njegov član koji mu se direktno suprotstavlja nego onaj koji za njega ne čini ništa.”
Sve su to bile misli koje je otac Vladimiru godinama pokušavao usaditi u svijest, još od onih dana kada se vratio sa Golog otoka, a
koje su imale za cilj da ga, kako je sam govorio, razdrmaju i da probude u njemu životvornu snagu. Vladimir je puštao da očeve
glasno izrečene misli kliznu mimo njega, ne nalazeći u njima ništa što bi mogao iskoristiti. To je oca posebno ljutilo.
“Ne mogu te gledati takvog. Kao da nisi živi stvor nego predmet, koji nema ni duha niti svoje volje. Pokreni se napokon. Život će ti
proći i umrijećeš stotinu metara daleko od mjesta gdje si se rodio. Od tebe neće ostati nikakvog traga niti spomena.”
Vladimir je slušao šta mu je otac govorio, a u ušima su mu bile Elenine riječi koje su imale slično značenje. Ona je čeznula za
prostranstvom i putovanjima i bila je daleko od toga da shvati Vladimirovu želju da cijeli život provede u krugu čiji prečnik nije
prelazio nekoliko kilometara.
89
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Bosna mi se ne sviđa zbog skučenih vidika”, govorila je. “Zbog ovih brda, koja nisu prave planine, ali koja su ipak dovoljno visoka
da zaustave pogled na svom siromaštvu i da zaklone saznanje da se tamo negdje iza njih prostiru plodne ravnice, velike rijeke i
široka mora.”
“I pored svega bila je voljna ostati ovdje i sa mnom podijeliti ovaj skučeni siromašni svijet”, pomislio je, nakon čega se po stoti put
upitao da li bi se Elena pokajala da je ostala.
“Da si se oženio i izrodio djecu”, nastavio je otac, “mogao bi reći da si bar odužio onaj osnovni dug prema prirodi i prema društvu.
Ili da si stvorio nešto vrijedno. Bilo šta. Ali ti si cijelog svog života sjedio. Sjedeći si radio, sjedeći se zabavljao. I na planine si
odlazio da bi sjedio u planinarskim domovima i kartao se. I sada sjediš dok se ljudi oko tebe bore i stradaju.”
Vladimir je napisao na papir: “Šta predlažeš da radim?”
“Učini nešto”, odgovorio mu je otac.
“Šta? Da se borim?”
“Makar i to.”
“Na kojoj strani?”
“Na bilo kojoj.”
Vladimir je pogledao u maćehu, koja je, kao i obično, sjedila negdje postrani.
“Pusti ga neka priča”, rekla mu je ona. “Bog mu nije dao pamet nego golu snagu, ali, eto, čini se da je odlučio da mu i nju
oduzme.”
Premda mu očevi savjeti nisu predstavljali nikakvu novinu, sve teže ih je podnosio, jer je osjećao da su izrečeni tek zato da se nešto
kaže. Zbog toga je odlučio da im se ne izlaže bar nekoliko dana.
Pružio je ocu ruku, a maćehi je rekao “doviđenja” i napustio njihov stan.
“Da sam stvoren za drugačiji život, vjerojatno bih drugačije i živio”, pomislio je i uputio se stazom koja je vodila pored rijeke Bosne.
Cijelog svog života bio je primoran braniti se od nasrtaja koji su išli za tim da ga preoblikuju i ubace u tuđu životnu kolotečinu.
Jedino se Elena prema njemu odnosila drugačije. Jedino ona nije imala ništa protiv toga da ostane takav kakav jeste. Ali je
zadržavala to pravo i za sebe. A ostavljala je i sebi i njemu mogućnost i pravo da se mijenjaju. Rekla mu je da će ga voljeti ako joj
ostane prijatelj i ako joj, uz to, zamijeni roditelje i braću. Dugo se pitao kako je moguće ispuniti takav zahtjev i nikada nije stigao do
odgovora na pitanje šta je Elena time htjela reći. Da li to da će mu pripasti i kao žena tek onda kada je on sam bude volio kao što
je vole svi njoj bliski zajedno?
90
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nakon što se kretao manje od pola sata, morao je sjesti na jednu od klupa postavljenih ispod drvoreda javorova duž obalnog
bulevara. Osjećao se umornim, a u posljednje vrijeme umor su u njemu izazivala već i sjećanja na događaje koji su donedavno
zračili svjetlošću i bojama.
Pogled na mnogobrojne ribolovce, koji su se rasporedili na obje obale rijeke i pokušavali uloviti neku od preostalih riba, podsjetio ga
je na hranu, opominjući ga da se pobrine za onaj jedan dnevni obrok koji je posljednjih dana uspijevao obezbijediti. U njegovom
životu hrana nikad nije stajala u prvom planu i o njoj je razmišljao samo onda kada ju je organizam zahtijevao i samo onoliko koliko
je bilo nužno da se glad zatrpa.
91
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Deveto poglavlje
Početak proljeća više je nalikovao kasnoj jeseni. Sve do sredine travnja smjenjivali su se snijeg i susnježica, a hladnoća je popuštala
tek toliko da život u naselju baraka učini još neugodnijim. Snježni pokrivač i zamrznuta zemlja bili su pravi blagoslov u odnosu na
vrijeme u kojem je dugotrajna kiša natapala zemljište oko baraka, čineći ga prohodnim samo u gumenim čizmama. Vlaga i blato
uvlačili su se u naše prizemne stanove, ma koliko se mi trudili da ih zadržimo na ona tri stepenika koja su vodila do ulaznih vrata.
Pokušao sam loše vrijeme iskoristiti da Maksa duže zadržim u stanu i da ga nagovorim da se više posveti učenju. Znao sam da će to
jedva biti moguće u danima kada proljeće nahrupi punom snagom i kada toplinom i zelenilom zaodjene okolna brda.
Maks je nevoljko pristao da iz škole ide ravno u stan i da tamo sačeka da se završi i moja nastava. Dogovorili smo se da će svakog
dana učiti bar tri sata i da ću mu ja pri tome pomagati. Ovaj prijedlog Maks je prihvatio samo pod uvjetom da nakon učenja
školskog gradiva može otići kod Fantoma i nastaviti učiti svirati na gitari. Premda mi se Maksov novi prijatelj nije ni najmanje
sviđao, složio sam se da odlazi u njegov stan u jednoj od onih baraka iza kazališta, jer sam znao da bih odbijanjem načinio veću
štetu.
Prijateljstvo između ta dva djeteta dugo me je iznenađivalo, i to baš zbog toga što su mi se, po jednoj svojoj bitnoj karakteristici
činili odviše sličnim. Obojica su se svojevoljno otuđivali od svoje okoline i tek su jedan u drugom našli svog prvog prijatelja. U prvo
vrijeme nisam mogao odgonetnuti šta je to što ih je međusobno privlačilo, a vrijeme je ovu zagonetku proširilo činjenicom da se
njihovo prijateljstvo produbljivalo i sve više izmicalo poimanju bliskih veza između dva čovjeka. Više je, u stvari, nalikovalo na tajni
savez, ili na urotu, i nije odisalo naivnošću i nevinošću, koje se očekuju od dječačkih druženja.
Jedino pozitivno što sam u toj vezi vidio bila je Maksova želja da nauči svirati i Fantomova spremnost da mu to omogući. Nadao
sam se da će probuđeni interes za muziku djelovati povoljno na Maksa i da će mu pomoći da lakše prebrodi brojne probleme koji
prate doba odrastanja.
Kao što sam i predviđao, Maks se držao našeg dogovora sve dok je vrijeme bilo nepovoljno pa i tada je kao odsutan sjedio za
stolom i rasijano pratio ono što sam mu govorio ili pokazivao. Bilo je očito da ga učenje školskog gradiva nimalo ne privlači i da bi
radije bio na nekom drugom mjestu. Rekao sam mu da znam šta osjeća, ali da ne mogu suosjećati sa njim. Ni on, kao ni mi ostali,
92
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE nije pred sobom imao veliki izbor mogućnosti. Mogao je ili se ozbiljno potruditi i nastaviti gimnaziju ili se opustiti pa u narednoj
školskoj godini prijeći na izučavanje nekog od zanata.
“Ja bih radije išao na zanat”, rekao je Maks, ali se nije činilo da ima u sebi i trunka oduševljenja za tu vrstu obrazovanja. Živio je u
sredini gdje se većina dječaka opredjeljivala za zanatske škole i mogao je lako zaključiti da to rješenje ima mnogo manje prednosti
u odnosu na nedostatke.
“Ta ti mogućnost uvijek stoji na raspolaganju”, rekao sam mu i dodao da sa njom ne treba žuriti. Bolje je pokušati nadoknaditi ono
što je propustio naučiti u vrijeme bolovanja. Za zanat nije bio ni tjelesno dorastao, a ako se i kada se odluči za to rješenje, moraće
napustiti Zenicu i preseliti se u Travnik.
Čini se da je prijetnja da će morati prijeći u Travnik, ako napusti gimnaziju, imala većeg učinka od svih mojih uvjeravanja. Maks je
prestao govoriti o zanatu, što ne znači da se sa većim žarom prihvatio učenja.
Baveći se Maksom i njegovim problemima, te drugujući sa Elenom i misleći gotovo neprekidno na nju, skoro sam smetnuo sa uma
da imam još jednog brata. Tom je dojmu doprinosio i sam Josip ponašajući se kao da je u našem stanu samo podstanar a ne i član
obitelji. Spavao je pored nas, jeo za istim stolom i činio sve ono što i nas troje ostalih, ali je rijetko sudjelovao u razgovorima koji su
nas činili zajednicom, koji su nas zbližavali. Otkako smo se preselili u baraku, Josip se ponašao kao uvrijeđena osoba, koja u
nanesenoj mu uvredi nalazi dovoljno razloga za suzdržanost i distanciranje od sredine koja ga je povrijedila. Problem je, međutim,
bio u tome što nikako nije mogao svoju obitelj okriviti za osjećaj poniženosti, jer je i ona dijelila njegovu sudbinu.
Jedino je u dodiru sa mamom bio nešto manje suzdržan i manje krut, ali ni među njima nije bilo one nekadašnje bliskosti, koja je
Maksa ljutila, a mene činila ljubomornim, dok je otac u njoj nalazio samo dokaz da su njih dvoje od iste vrste. “On je mamin, a vas
ste dvojica moji”, govorio je često.
Novo Josipovo ponašanje nisam primao sa oduševljenjem, jer je isključivalo bilo kakvu pomoć mami i meni u obavljanju kućanskih
poslova, ali sam se brzo navikao na njega. Tim prije i tim lakše što se pokazalo da je dovoljan sam sebi u svemu, a prije svega u
ispunjavanju svojih školskih obaveza. Od prvog dana bio je jedan od najboljih učenika tehničke škole i ostao je to do samog kraja, a
da mu za svo to vrijeme nitko nije morao uputiti ni jednu jedinu riječ prijekora ili ohrabrenja.
To da bude odličan učenik bilo je njegovo osobno opredjeljenje i on je cio stajao iza njega. Nisam, naravno, imao ništa protiv toga
da tako i ostane sve dok ne zatraži da i sâm stanem iza njegove odluke. Ja, međutim, nikada nisam težio za perfekcionizmom i sve
krajnosti su mi bile jednako strane. Bar one koje su se odnosile na školu i na učenje. Vjerovao sam da je srednji put najracionalnije
rješenje i sve one učenike koji su se željeli istaći, bilo visokim ocjenama bilo ignoriranjem svega onog što je sačinjavalo školu,
smatrao sam egzibicionistima. Ali im nisam zbog toga zamjerao ako su ostajali pri tome da je to njihov osobni stav i osobni
problem.
93
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Josip se ponašao upravo tako i zbog toga sam mu opraštao izostanak bratske solidarnosti u obavljanju onih prljavih i beznačajnih,
ali i neophodnih poslova, koji su se morali obaviti da bi naša obitelj funkcionirala kao cjelina.
Prvi topli proljetni dani preobrazili su našu životnu sredinu i donijeli preokret u naše živote. Nestalo je vlage i blata, najprije iz
stanova, potom sa trotoara i ulica, a konačno i sa zemljišta među barakama i na okolnim brdima. Mogli smo otvarati prozore i vrata
i kretati se u svim pravcima, ne gledajući pri tome u svoje noge. Mogli smo zaboraviti na vodom natopljenu odjeću, koja nas je
opterećivala i dok je bila na nama i dok se sušila pored peći ili negdje drugdje u stanu.
Proljeće je otopilo i Josipovu odlučnost da se drži po strani. Po drugi put me je pozvao da mu pomognem. Ponovno je želio čuti
moje mišljenje o tome kako da na najbolji način realizira svoje drugo opredjeljenje - da postane uspješan atletičar. Cijele je zime
žestoko trenirao, trčeći preko snijegom prekrivenih padina Zmajevca i drugih brda u okolini, i sada je namjeravao provjeriti koliko je
napredovao.
Ponovno smo se uspeli do zaravni na vrhu Zmajevca, na kojoj su još bili vidljivi ostaci štapova zabodenih u zemlju, kojima smo
prethodne jeseni označili dužinu staza. Josip je ponovno trčao šest utrka sa samim sobom, a ja sam i ovog puta vrijeme mjerio
našim budilnikom i brojke zapisivao u istu svesku, pored cifara zabilježenih šest mjeseci ranije. Tako smo odmah mogli vidjeti da li
postoji napredak i koliki je.
I ovog puta Josip je najbolje rezultate ostvario na srednjim prugama - od 800 do 3000 metara, a i njegov je napredak na ovim
stazama bio najizrazitiji. I pored toga ja sam ostao kod mišljenja da bi se trebao specijalizirati za kratke pruge, od 100 do 400
metara. Znajući njegovu narav, vjerovao sam da istrajnosti ima dovoljno i da bi još morao raditi na tome da poveća snagu i
eksplozivnost.
“Možda bih te i poslušao”, rekao mi je dok smo se spuštali niz Zmajevac, “ali ne mogu, jer nemam nikakvih uvjeta da treniram
sprint.”
Potom mi je objasnio da u atletskom klubu ne raspolažu ni startnim blokovima niti sprintericama, a staza je pokrivena šljunkom,
koji ne dozvoljava brzo trčanje.
“To, praktično, znači da meni naše siromaštvo određuje discipline koje ću trenirati, jer se za trčanje na srednjim i dugim prugama
mogu pripremati bilo gdje pa i ovdje na Zmajevcu.”
Nakon što je to izgovorio, potrčao je, kao da je želio pokazati da odmah započinje realizaciju svoje namjere. Sjeo sam na travu i
narednih sat i pol promatrao sam Josipa kako trči putevima koji su se provlačili okrajcima livada, pored živica i između njiva. Zavidio
sam mu i na njegovoj odluci da se posveti jednoj takvoj aktivnosti, u kojoj je bilo sadržano i nadmetanje sa samim sobom i sa
drugim ljudima, ali i sa vremenom. Zavidio sam mu, takođe, i na odlučnosti sa kojom je pristupao ostvarenju svoje odluke, premda
94
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE sam iza nje nazirao osamljenost, na koju ne bih rado pristao. Dok sam ga promatrao, ni jednog trenutka nisam pomislio da će
njegovi napori biti uzaludni. Bio sam siguran da će uspjeti.
Kada se, međutim, radilo o Maksu i o njegovim pokušajima da nadoknadi izgubljeno školsko gradivo, nisam se mogao osloboditi
osjećanja da se nalazimo, i on i ja uz njega, usred unaprijed izgubljene bitke. Maks se trudio onoliko koliko mu je njegova priroda
dopuštala, ali je nevolja bila baš u tome što ga je njegova priroda razvlačila na sve strane i nije mu ostavljala ni mnogo vremena
niti dovoljno snage za učenje.
Da situacija bude teža, lijepi proljetni dani pozivali su i mene da im iziđem u susret i da skratim boravak u stanu. Tako se često,
češće nego što sam želio, događalo da sam Maksa puštao da ode i prije planiranog vremena, i to samo zato da bih se mogao uputiti
desnom obalom Kočeve i uspeti se strmom stazom do Eleninog vrta.
Obično nisam odmah ulazio u baštu nego sam skretao ulijevo i zaustavljao se desetak koraka dalje, kod velike stijene, čiji se jedan
dio nadnosio gotovo nad samom rijekom, a sa koje sam mogao vidjeti tko se nalazi u bašti. Na taj sam način izbjegavao susrete sa
starijim članovima Elenine obitelji, jer sam se nelagodno osjećao u njihovom društvu. I to ne samo zbog toga što smo se teško
sporazumijevali nego i zbog razloga koje ni sâm nisam shvatao do kraja. Elena je prešutno pristajala na takvo moje ponašanje,
možda ne iz istih razloga, ali vjerojatno iz takvih koji bi se mogli svesti na želju da se odnosi između nas dvoje ne kompliciraju više
nego što je nužno.
Ako bih opazio da se u bašti, pored Elene i njezine braće, nalazi i netko od starijih, zviždanjem bih dao znak da sam stigao i Elena bi
dolazila da mi pravi društvo na stijeni. Pritom nije krila namjeru da se sastane sa mnom, ali se pored mene nije zadržavala dugo
ako je imala obaviti neki posao. U takvim slučajevima razmijenili bismo nekoliko rečenica i, ako je bilo moguće, ugovorili bismo
sastanak za kasnije i ona bi se vraćala u baštu, a ja bih se spuštao do rijeke.
Ako je Elena bila besposlena, zaobilazili bismo baštu i odlazili šetati po Golupku i Volovskoj glavi. Golubak je bio njezino omiljeno
mjesto. Nije mi znala odgovoriti zbog čega, vjerojatno i nije mogla, jer na tom brijegu i nije bilo ničeg osobitog, ničeg što bi ga
razlikovalo od drugih brežuljaka u okolini.
“Znam da se tebi više sviđa Zmajevac”, rekla mi je. “I to zbog imena. Zato što je muško, snažno ime, koje ukazuje na mjesto gdje
su živjeli zmajevi.”
“Možda i ti voliš Golubak zbog njegovog imena, jer te podsjeća na golubove, a golubovi na nešto nježno”, rekao sam joj na to,
premda, u stvari, nisam vidio nikakvog razloga da se brdo na kojem smo se u tom trenutku nalazili naziva Golubak, a ono preko
puta, sa druge strane Kočeve, Zmajevac. Niti je na Golupku golubova bilo više nego na drugim mjestima niti je na Zmajevcu ikad
bilo zmajeva.
95
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Možda postoji neko mjesto koje voliš više i od ovog?”, upitao sam, pokušavajući je navesti da mi priča o Grčkoj i o svom rodnom
mjestu, što je činila rijetko i samo uzgred.
“Ne postoji ni jedno mjesto na Zemlji za koje bih se željela posebno vezati”, odgovorila mi je. “Ne želim se vezati ni za bilo koje
mjesto niti za bilo koje vrijeme. Pristajem ostati vezana samo za svoju obitelj, ovu sadašnju i onu koju ću imati u budućnosti.”
“Znači li to da ti nije žao što ste napustili Grčku?”, upitao sam.
“U Grčkoj nemam nikog”, odgovorila mi je. “Svi su moji tu ili u Americi.”
Želio sam je upitati da li će žaliti kada ode iz Bosne, ali sam se plašio da njezin odgovor ne bude isti kao i prethodni. Vjerojatno bi i
bio. Elena se nije kolebala kada je bilo riječi o njezinom sadašnjem i budućem životu. Znala je točno šta želi od njega. Za razliku od
mene, ona nije prepuštala sudbini da joj odredi mjesto u svijetu nego se sama stavljala u njezin položaj. Nije to, međutim, činila da
bi za sebe izborila neke privilegije nego da bi osigurala samostalnost.
Kada govorim o Eleni, najtočniji moj zaključak bio bi taj da sam, u stvari, o njoj znao jednako malo kao i o samom sebi i da mi se
samo činilo da je na njoj i u njoj sve jasno. Elena je za mene bila i ostala nepresušno vrelo zagonetki, koje su mi izgledale providne
dok sam bio pored nje, a koje su se u svom zagonetnom svjetlu pokazivale tek onda kada bi se ona fizički udaljila.
Ili je, možda, bilo sasvim suprotno. Možda u njoj nije bilo ničeg tajanstvenog nego su se zagonetke stvarale tek u meni pa su zato i
ostajale neriješene. Možda je Elena bila samo jedna prosta i neuka djevojka, koja se, bez ikakvih opterećenja, služila svojim
zdravim razumom. Njezin joj je razum, pored ostalog, govorio da osamljen čovjek teško živi i da je najracionalnije ostati odan svojoj
obitelji i njezinom načinu života. Sve što je za taj život potrebno dolazi samo po sebi, iz same obitelji, i jedini napor koji je potrebno
uložiti je taj da se odbace suvišne želje i prekomjerne emocije, odnosno sve ono što bi moglo voditi izvan obiteljskog kruga.
Da sam Elenu promatrao maminim očima, možda bih vidio da je mršava, nezgrapno odjevena i neprikladna za društvo. Da sam je
gledao Josipovim očima, prošla bi nešto bolje i bila bi samo plava Grkinja. Kroz oči mojih mladih susjeda vidio bih je kao samo
jednu od njih samih, sličnu njima, dok bi oči mojih prijatelja u njoj našle djevojku sa sela, bez obrazovanja i bez ambicija, koja se
ne stidi svog podrijetla i koja bi se bez žaljenja vratila u sredinu iz koje je potekla. Ukupno gledano, bila bi, dakle, mršava plava
Grkinja, koja se ničim ne ističe i ništa ne obećava.
Nikad nisam čuo da je netko za Elenu rekao da je lijepa ili da je po nečemu iznad ostalih djevojaka iz susjedstva. To mi ipak nije
smetalo da je promatram svojim očima i da u njoj vidim ono što drugi nisu vidjeli, čak i onda kada je to što sam gledao grubo
odudaralo od onog što sam navikao gledati.
Elena se nikad nije kupala u rijeci. Ni za najvećih vrućina nisam je mogao nagovoriti da se svuče i uđe u vodu. Najviše što bih
postigao bilo je da sjedne na obalu, zadigne haljinu iznad koljena i stavi noge u rijeku. Jasno mi je bilo da stid nije bio razlog
njezinog odbijanja da se kupa, jer sam, sjedeći uz nju, kroz izrez njezine bluze mogao vidjeti njezine grudi, a mogao sam, s
96
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE vremena na vrijeme, vidjeti i njezine gaćice ispod zadignute haljine. Kada bih joj rekao šta vidim, mirno bi mi odvratila da to isto
mogu vidjeti i kod svih drugih nazočnih djevojaka.
Na moje pitanje zašto se ne želi kupati najčešće je odgovarala da bi to rado činila ali da nema u čemu. Kada sam joj ponudio jedan
od maminih kupaćih kostima, mogla ga je odbiti sa isprikom da joj je prevelik, ali je ona odbila i da ga isproba. Jednostavno, nije
željela ulaziti u područje koje je sama za sebe proglasila zabranjenom zonom.
Sličnih područja bilo je još nekoliko. U kino je odlazila samo zato da bi bila sa mnom, a ne i radi toga da bi gledala filmove. Zbog
toga smo obično birali predstave sa malo posjetitelja, koje su nam pružale priliku da izaberemo usamljena sjedišta. Tada bi se Elena
priljubila uz mene i cijelo bi vrijeme provela okrenuta prema meni ili bi se osvrtala na sve strane. I ne bi prestajala da mi šapuće pa
me je neprekidno podsjećala da ni ja nisam tu zbog filma.
Na plesove, međutim, nije pristajala otići ni pod kakvim uvjetima. Na onim rijetkim kućnim zabavama ili na skupovima koje smo
ponekad ljeti organizirali na prostoru između baraka Elena je rado plesala i sa mnom i sa drugim mladićima i nije imala razloga
stidjeti se svoje plesne vještine. Mogao sam shvatiti što nije željela ići u kino, jer je nisu privlačili filmovi, ali nisam mogao razumjeti
zbog čega uporno odbija poći na ples ako voli plesati. Nikada mi nije dala upotrebljivo objašnjenje za to.
Od svih Eleninih zabranjenih zona mene je najviše privlačila ona u kojoj su bili smješteni razgovori o ljubavi. Ne ljubav sama nego
riječi koje su govorile o njoj.
“Neću nikakvih praznih priča o ljubavi”, govorila je i to je bio mač kojim je Elena presijecala svaki moj pokušaj da joj kažem šta
osjećam prema njoj.
Uzalud sam joj dokazivao da moja priča o ljubavi nije prazna.
“Sve su priče prazne, a najpraznije su one o ljubavi”, odgovarala je ona, nakon čega sam morao mijenjati temu ako nisam želio da
se razgovor potpuno ugasi.
Bio sam duboko svjestan svih tih Eleninih nedostataka, ako bi se uopće i mogli nazvati tako, a i mama me je isuviše često
podsjećala na njih da bih ih mogao smetnuti sa uma, pa ipak joj ni oni a ni vrijeme nisu oduzimali ništa od prvobitne privlačnosti.
97
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan deveti - 22. srpnja 1994.
Vladimir se nikad nije upitao zbog čega je njegov telefon u posljednje vrijeme zvonio samo rano ujutro. Vjerojatno zato što mu se
odgovor toliko nametao da je i sâmo pitanje bilo potpuno suvišno. Nazivao ga je jedino njegov otac, a za njega je rano jutro bilo
najpogodnije vrijeme za izdavanje naloga koje je Vladimir imao izvršiti tog dana.
Ovog puta nije ga zvao otac. Sa druge strane linije bila je maćeha.
“Umro je”, rekla je glasom u kojem Vladimir nije nalazio nikakvog osjećanja.
“Opet?”, upitao je.
“Ne opet nego zauvijek”, odgovorila mu je maćeha.
Vladimir je u posljednje vrijeme često pomišljao na smrt. Svoju, očevu ili onu koja je neprekidno pogađala ljude oko njega. Ipak ga
je zatekla nespremnog. Gledao je oca kako iz dana u dan, bez nekog vidljivog razloga, osjetno slabi i nije mu preostalo ništa drugo
nego da zaključi kako mu se kraj ubrzano približava. Prije svega po tome što je izgubio volju da se pokreće i što mu je organizam
odbijao hranu, ali takođe i po tome što se očeva nametljiva govorljivost sve više pretvarala u ogorčenu šutnju. Izgledao je tako kao
da je konačno shvatio da ga je život bezdušno prevario ili trajno i teško povrijedio pa je odlučio da mu se prestane pokoravati.
Vladimiru se činilo da se takva spoznaja, ako je doista postojala, mogla začeti samo u onoj svjetlosnoj viziji, koju je otac doživio u
snu, a koju je poistovjetio sa smrću.
Otišao je u očev stan i našao očevo tijelo sa širom otvorenim očima. Učinilo mu se da se u njima zadržao ukočeni izraz straha.
“Zašto mu nisi zatvorila oči?”, upitao je maćehu, na što je ona samo slegnula ramenima. Nije mu znala odgovoriti niti na pitanje
kada je otac umro.
“Spavala sam u drugoj sebi”, rekla je, ne pokušavajući se opravdati.
98
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Njezino ponašanje, kao i ponašanje mnogih drugih prije nje, navelo je Vladimira da se upita da li je rat donio tu ravnodušnost
prema smrti ili je ona, u stvari, oduvijek bila prisutna u ljudima.
Bilo mu je jasno da će se on sam morati pobrinuti za sve poslove oko očevog pogreba. Ipak je upitao maćehu za mišljenje.
“Ti si mlađi i pametniji, znaćeš bolje šta treba činiti”, odgovorila mu je.
Bilo mu je teško spominjati novac, ali bez njega nije mogao ništa započeti.
“Jeste li ostavili nešto para za ovakve slučajeve?”, upitao je.
“Ono što smo ostavili, to smo i potrošili”, odgovorila je maćeha.
“Koliko je ostalo od onog što je Maks poslao?”
“Niti znam koliko je bilo niti znam koliko je ostalo. Ako je nešto uopće i ostalo.”
Vladimir je vjerovao maćehi da ne zna koliko je novaca otac dobio od Maksa, ali nije mogao vjerovati da nije već pretražila sva
skrovišta i sve zakutke u koje je otac mogao sakriti preostali novac.
Najprije je telefonom pozvao stanicu hitne pomoći i dežurnom liječniku rekao da pošalje nekog tko je nadležan da ustanovi smrt, a
zatim se dao u potragu za novcem. Pregledao je očevu odjeću, pregledao je ladicu sa dokumentima i fotografijama, zavirio u peć
koja se nije ložila i na police u ostavi i na balkonu. Zadizao je prostirke na podu i odmicao pokućstvo, a na kraju je zavukao ruku u
džep očeve pidžame, a kada ni tu nije našao ništa, pomaknuo je očevo tijelo i pažljivo pretražio posteljinu i krevet.
Nije našao baš ništa i to je bilo ono zrnce prašine koje je učinilo da njegova sumnja dobije potrebnu težinu i pretegne sve njegove
obzire.
“Pogriješila si”, rekao je maćehi. “Da si mu u džepu ostavila bar jednu jedinu marku, mogao sam povjerovati, premda teško, da je
to sve što mu je ostalo od onih tisuću maraka koje mu je poslao Maks. Ovako mi ostaje da vjerujem kako si našla novac i
pokušavaš me obmanuti.”
Po maćehinoj reakciji nije mogao ocijeniti da li je pogodio istinu. Stajala je i promatrala ga suvim očima, koje nisu odavale ništa što
se u njima nije nalazilo i ranije.
“Optužuješ me”, rekla je mirno, “jer ti je žao da se odvojiš od svojih para.”
“Kojih para?”, upitao je.
“Onih koje ti je poslao Maks.”
99
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Zaustio je da joj kaže da mu Maks nije poslao ni prebijene pare nego je, umjesto toga, poslao Fantoma da ga povede k njemu, ali
se sjetio da bi takvo objašnjenje otišlo u vjetar. Zar bi maćeha mogla vjerovati da je Maks novac poslao ocu, sa kojim nije održavao
nikakve veze, a da ga istovremeno nije poslao i njemu, koji mu je cijelog života bio onaj bliži i odaniji brat, a uz to mu je dugi niz
godina zamjenjivao i oca i majku? Znajući odgovor na ovo pitanje, jasno je osjećao da izlaz iz situacije može naći samo ako bude
odlučniji nego što je bio.
“I da imam novac, a nemam ga, ne bih bio dužan trošiti ga na rješavanje tvojih problema. Ovaj čovjek je tvoj muž i ti si ga dužna
pokopati. Ja mogu pomoći tako da naručim i polijepim smrtovnice, da ugovorim pokop i da obavim cijeli niz poslova koji se u
ovakvim prilikama moraju obaviti. Ali ne moram, i ne mogu, iz ničega stvoriti nešto.”
Nakon što je to izgovorio, Vladimir se uputio prema vratima i izišao iz stana. Osjećao se loše. I zbog toga što u sebi nije nalazio
žalost, ali i zbog nemoći koja ga je zapljuskivala sa svih strana. Onog trenutka kada je postao svjestan da neće pronaći očev novac,
počeo je razmišljati o tome kako bi ga mogao pribaviti. Razmišljao je o tome i kada je izišao iz očevog stana i svo vrijeme koje je
proveo na putu do svog stana u Crkvicama. Umjesto rješenja svuda oko sebe zaticao je samo nemoć, koja je izgovarala samo jednu
riječ: “nema”. Nema novaca, nema vrijednih predmeta, nema rođaka, nema prijatelja.
Okolnosti su ga maksimalno sputavale, a u isto su vrijeme zahtijevale od njega da traži i plati usluge drugih ljudi. Da se nalazio na
nekom drugom mjestu, u drugom okruženju, sve je probleme mogao riješiti sasvim sam. Mogao je načiniti kakav-takav lijes, mogao
je iskopati grobnu raku, spustiti mrtvački kovčeg u nju i zatrpati ga zemljom. Mogao je obilježiti grob imenom i prezimenom i nekim
znakom. Mogao je, ako bi to bilo nužno, održati i posmrtni govor.
Sve je to mogao učiniti sam da su mu to društvo i njegovi zakoni dozvoljavali. I baš to što mu nisu dozvoljavali navelo ga je na
zaključak da društvo svoje zakone ne stvara radi dobra i sreće svojih članova nego u cilju svog vlastitog opstanka. Samo korak dalje
od ovog nalazio se zaključak da se svako društvo, odnosno svaka ljudska zajednica, ponaša kao živo biće posebne vrste, čije je
djelovanje usmjereno isključivo u pravcu nastavljanja vlastitog života, i koje potpuno zanemaruje činjenicu da se sastoji od mnoštva
živih bića kojima bi moralo biti samo okvir vanjske sigurnosti.
Ušao je u svoj stan, neprekidno premotavajući u svijesti tih nekoliko misli o nemoći, u koju je uhvaćen kao životinja u gvozdenu
zamku. Bio je toliko zaokupljen sobom da je tek kasno popodne shvatio da u stanu ima struje i da ne mora ložiti peć da bi
pripremio svoj jedini dnevni obrok hrane. Odlučio je skuhati već davno provjerenu juhu koja se temeljila na nekoliko kašika
uprženog brašna, a sastojala se od vode, komadića povrća, riže ili tjestenine, koja je mogla biti gotova za dvadesetak minuta i koja
je utoljavala glad efikasnije nego što bi se to moglo zaključiti prema količini upotrijebljenih namirnica.
Dok je juha kuhala, pokušao je ubiti vrijeme promatranjem televizijskog programa. Vijesti se, međutim, ni za dlaku nisu razlikovale
od onih koje je čuo kada je posljednji put bilo struje. Zbog toga je odlučio odmah nakon objeda poći u krevet. Već je bio navikao
zavući se u postelju i u san u svako doba, bez obzira što je napolju još bio dan.
100
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Ovog puta nije mogao odmah zaspati. Mučila ga je slika očevog beživotnog tijela, koje leži na krevetu i koje će, činilo mu se, tamo
ostati sve dok ne pronađe novac potreban za njegov pogreb. Na trenutke se kajao što je iz očevog stana otišao prije nego što je
išta bilo riješeno, premda ni tada nije vidio nikakav drugi način da slomi maćehinu upornost. Potpuno je shvatao njezinu želju da to
malo novca, što ga otac nije dospio potrošiti, zadrži za sebe, ali je bio i svjestan da je to jedini novac na koji su njih dvoje mogli
računati.
101
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Deseto poglavlje
Proljeće je u našem naselju baraka, između ostalog, obilježeno i uređenjem cvijetnjaka, ako su se cvijetnjacima mogle nazvati uske
trake zemljišta ispod prozora, s jedne, te između ulaznih vrata i vrata od spremišta za ugalj, sa druge strane barake. Teško je,
takođe, bilo govoriti i o nekom uređivanju, jer je taj posao u najgorem slučaju iziskivao najviše jedan sat ne baš intenzivnog rada.
Bilo je potrebno prije svega očistiti i prekopati te trake tla, dva metra duge i pola metra široke, a zatim zasaditi desetak cvjetova,
jer ih više i nije bilo moguće smjestiti.
Taj su posao obavljale obično mlađe žene ili djevojke, ne trudeći se pri tome da budu originalne. Iz godine u godinu sadile su iste
vrste cvijeća, prije svega ladolež ili neku drugu jednogodišnju penjačicu, zatim begonije, maćuhice, lijepe kate, gladiole, ljiljane i
neke druge kojima ili nisam saznao ime ili sam ga u međuvremenu zaboravio. Mene je, u stvari, interesiralo samo ono što je radila
Elena, a ona je u vezi sa cvijetnjacima postupala doista originalno. Oba njezina cvijetnjaka sadržavala su samo jednu cvjetnu vrstu.
Neven. Ne baš raskošan cvijet, ali na kojem su se u isto vrijeme mogli naći i pupoljci, i razvijeni cvjetovi, i glavice sa sjemenkama u
različitim stadijima zrelosti.
Gusto posijani, Elenini su neveni tvorili živi žuto-narančasto-zeleni sag, koji se zadržavao do kasnih jesenjih dana, ali za kojeg se
nije moglo reći da je privlačio pozornost ljubitelja cvijeća. Eleninu sklonost nevenima susjetke su tumačile različito, međutim, ni
jednoj nije uspjelo riješiti zagonetku. Kada sam ugledao nevene i u bašti na Golupku, pomislio sam da bih ja mogao biti taj koji će
otkriti tajnu. Ipak sam na kraju morao zatražiti Eleninu pomoć.
“Šta je to što ti se toliko dopada na nevenima?”, upitao sam je. “Ili je u pitanju neki drugi razlog što ih uzgajaš u tolikoj količini?”
“Ti si prvi muškarac koji me je to pitao i zaslužuješ da ti dam odgovor”, rekla mi je.
Očekivao sam neku romantičnu priču, a dobio sam još jedan dokaz da je Elena djevojka koja se ne ustručava u svakoj prilici
poslužiti se svojim zdravim razumom. Rekla mi je da nevene uzgaja iz tri razloga: zato što dugo cvjetaju, od ranog ljeta pa skoro do
zime, zatim zato što djeluju kao zaštitnik od nekih štetnih insekata i zato što se mogu iskoristiti kao začin u ishrani i kao lijek za
mnoge bolesti.
“Ne dozvoljavaš ljepoti da živi sâma za sebe”, našalio sam se.
102
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nije se složila sa mojom šalom.
“Nemaš pravo, jer ja nemam nikakve veze sa ljepotom. Ja sam, kao i neven, samo jedan prost, neugledan cvijet, koji je uporan i
otporan na nedaće, a koji može ljudima život učiniti ljepšim i boljim, ali ne svojom ljepotom nego onim što sadrži u sebi.”
Nisam mogao odgonetnuti da li se šalila ili je doista sebe poredila sa nevenom, međutim, nikad se više nije dogodilo da me pogled
na taj cvijet nije podsjetio na Elenu. Neven se čvrsto vezao za njezino ime i u svijesti drugih stanovnika barakaškog naselja, što je
na najljepši način objelodanjeno u nekoliko stihova koje su spjevale naše mlade susjede nakon Eleninog odlaska u Ameriku.
Dolazak proljeća je za mene značio isto što i buđenje iz sna, u kojem su se svi događaji odvijali u nekom prigušenom svjetlu, u
polumraku, koji nije dozvoljavao da se raspoznaju lica ostalih sudionika niti da se do kraja prati razvoj zbivanja. Proljeće je širom
otvorilo vrata svjetlosti i više se nisam morao naprezati da bih vidio kuda se krećem. Donijelo je toplinu i boje, osušilo tlo i pozivalo
me da istovremeno krenem u svim pravcima. Bio je dovoljan samo jedan dan do kraja ispunjen svjetlošću i toplinom pa da
zaboravim zimu, za koju sam vjerovao, dok je trajala, da nikad neće proći.
Međutim, svako dobro ima i svoju lošu stranu. Ono što mi je za vrijeme zime predstavljalo utjehu sada je postalo neprijatnost koja
se nije mogla izbjeći. Otići u školu i tamo provesti pet ili šest sati pretvorilo se u istinsko mučenje, koje se iz dana u dan još i
povećavalo. I svi oni kućni poslovi, koje sam strpljivo obavljao dok su napolju padali kiša ili snijeg, postali su teret, jer je to postao i
sam boravak u stanu.
Morao sam prisiljavati i sebe, a još više Maksa, da se ne otrgnemo sasvim od svojih obaveza. Ono malo iskustva što sam stekao u
svom dotadašnjem životu govorilo mi je da je proljeće opasno doba, da je zamka za nestrpljive i slabe. Zavidio sam Josipu, koji je
bez teškoća odolijevao svim vanjskim utjecajima pa i proljeću. Za njega se ništa nije promijenilo, jer se nisu promijenili ni njegovi
ciljevi. Jednakim tempom i istim intenzitetom nastavio je ostvarivati svoje planove. Na kraju trećeg tromjesečja bio je izrazito
najuspješniji učenik u svom razredu i bio je na dobrom putu da na kraju školske godine bude i najbolji učenik u svojoj školi. Usto se
punom parom pripremao za svoju prvu utrku, za koju je bilo predviđeno da se održi 25. svibnja na stadionu Bilino polje, u sklopu
proslave Dana mladosti.
Zavidio sam, još i više, Eleni, jer je mogla cijeli dan provesti u slobodnom prostoru, slobodna od svih obaveza osim onih koje je
sama sebi nametala. Ali, začudo, nisam zapazio da se posebno radovala proljeću.
“I nema razloga da mu se radujem”, rekla mi je. “U proljeće imam najviše posla, i u stanu i u bašti, a osim toga proljeće me čini
nespokojnom. Kao da od mene zahtijeva da mu nešto dam, i to nešto čega nemam.”
Elena je pogodila pravo u srce problema koji se svake godine sa odlaskom zime javlja u mnogim ljudima. Dolazi proljeće i glasno i
uporno kuca na vrata, zahtijevajući da mu se dâ nešto što mu pripada i ljudi mu, ne znajući šta je zapravo to nešto, daju i ono što
pripada samo njima. Zbog toga je proljeće doba u kojem se pravi najviše grešaka i u kojem se právi put najlakše zamjenjuje
103
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE stranputicom. Dugovjeko iskustvo pretočeno u običaje govori da ljubav začeta u proljeće nije pouzdana i da je poželjno svadbu
odložiti do jeseni, da bi se u međuvremenu provjerilo može li dati ploda.
Uz proljeće su bila vezana i dva državna blagdana. Prvi od njih - Dan rada 1. svibanj - očekivali smo sa radošću, jer je donosio dva
slobodna dana i izlete u prirodu, a za drugi - Dan mladosti 25. svibanj - bila su vezana sasvim suprotna osjećanja. Jedva smo čekali
da prođe i da sa sobom u zaborav odnese još jednu sletsku priredbu. Već i sâmo spominjanje sleta bilo mi je mrsko, a pomisao na
ono šta je ta priredba podrazumijevala dovodila me je do nijemog ogorčenja. Najprije zbog toga što su se sletske vježbe sastojala
od besmislenih pokreta mnoštva sudionika, koji su, usklađeni, tobože imali izražavati neku ideju. Te su vježbe, promatrane izvana,
mogle imati nešto od harmonije, ali su od ljepote i umjetnosti bile udaljene kao i Sunce od Zemlje, a od razuma još i dalje.
Da bi naučili vježbu, koja je imala trajati svega nekoliko minuta, svi su sudionici sleta morali, odvojeno po razredima, vježbati dva
puta u tjednu skoro cijele školske godine, a zatim, u finišu, usklađivati je svi zajedno onoliko vremena koliko je bilo potrebno da se
vježba dovede do savršenstva.
Najbesmislenije u svemu tome bilo je to što se slet ni zbog čega nije mogao dovesti u pitanje. Morao se održati i u slučaju da se 25.
svibnja na zemlju sručila mećava. Matematika, fizika i svi drugi predmeti, kao i sve druge aktivnosti u školi, postajale su sporedne
stvari u odnosu na pripreme za slet. Isto se događalo i sa željama učenika, sa njihovim potrebama i problemima. Mogli smo misliti
što smo htjeli, mogli smo povremeno sabotirati vježbe, ali nismo smjeli ni pokušati izbjeći sudjelovanje na sletu. Takvo nešto
donosilo je slabu ocjenu iz tjelesnog odgoja, a to je bio jedini predmet za koji nije bilo popravnog ispita. Drugim riječima, izostanak
sa sleta automatski je značio ponavljanje razreda, bez obzira na ocjene iz drugih predmeta.
Upravo su za slet bili vezani najveći problemi sa kojima su se tog proljeća sukobila oba moja brata. Maks je u školi izjavio da se nije
do kraja oporavio od bolesti i da nije spreman uključiti se u nastavu tjelesnog odgoja. Svima nam je bilo jasno da sletske vježbe
iziskuju više gluposti nego tjelesne snage pa, naravno, i Maksu, ali se on uporno držao svojih razloga, želeći po svaku cijenu pobjeći
od jedne tako očigledne besmislice.
Josipov problem bio je drugačije prirode. Kada je odlučeno da na sletu nastupi kao natjecatelj u utrci na 3000 metara, on je, kao i
ostali sudionici utrke, zatražio da bude oslobođen sletskih vježbi. I njemu je, naravno, bilo jasno da neće uštedjeti mnogo snage
ako bude oslobođen sletskih vježbi, ali je ipak inzistirao na tome, vjerojatno imajući na umu da će tako bar izbjeći jedno poniženje.
I sâm sam se osjećao poniženim svaki put kada sam na časovima tjelesnog odgoja, zajedno sa svojim drugovima, uvježbavao
besmislene pokrete rukama i drugim dijelovima tijela, koji se nikako nisu mogli svrstati u gimnastičke, a još manje u artističke
vježbe. Rado bih ih izbjegao, da je to ikako bilo moguće, ali niti sam bio bolestan niti sam bio odabran za sudjelovanje u atletskom
dijelu sleta. Mogao sam se samo tješiti činjenicom da su i svi drugi učenici u bližem i daljem okruženju u istoj poziciji i da su za
mene ostala još samo dva sleta.
104
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Josip i Maks se prema svojim željama nisu postavili jednako kao i ja. Josip je, naprotiv, postavio ultimatum atletskom klubu: neće
trčati ako ne bude oslobođen atletskih vježbi, i to odmah. Mogao je biti tako isključiv, jer su jednako postupili i ostali sudionici
atletskog mitinga.
Za razliku od njega, Maks je bio sam, ali je i pored toga odlučio po svaku cijenu istrajati u svojoj nakani. Pokušao sam ga uvjeriti
da, u stvari, neće mnogo dobiti i ako ostvari svoj cilj, s obzirom da je tek u prvom razredu gimnazije i da mu, u najboljem slučaju,
ostaje još sedam sletova.
“Nemoj mi ni spominjati tu gadnu riječ”, rekao mi je. “Sletjele ptičice na livadu pa mašu krilima i igraju nožicama!”
Nikako nisam mogao shvatiti Maksovo ogorčenje i njegovu riješenost da se suprotstavi obrazovnom sustavu koji ga je primoravao
da čini i ono što nije želio. I meni i svima drugima bilo je jasno da je već i odlazak u školu neka vrsta prisile. Kao što je to,
uostalom, i sam život, ma kakav on bio. Maks se, međutim, nije dao nagovoriti nikakvim argumentima.
“Radije ću ponavljati razred”, rekao mi je.
“Ponavljaćeš razred pa ćeš i iduće godine biti u potpuno istoj situaciji.”
Maks je šuteći prešao preko moje primjedbe. Vjerojatno je shvatio da sam u pravu. Međutim, to što je shvatao nije moglo ništa
promijeniti pa sam morao poduzeti nešto da katastrofu, koju sam naslućivao, odgodim. Zamolio sam mamu da ode kod liječnika
koji je liječio Maksa i da od njega zatraži neki dokument koji bi svjedočio da Maks nije sposoban sudjelovati u nastavi tjelesnog
odgoja.
“Zar on mora, kao i njegov otac, istjerati na čistinu sve svoje želje i svoje prohtjeve izdići iznad života nas običnih smrtnika?”,
upitala je mama, ispunjavajući svoje pitanje ogorčenjem. “Zar se ne može pomiriti sa sudbinom koja ne nudi mnogo, ali koja i ne
traži velike žrtve?”
Nisam odgovorio na mamina pitanja zato što bi odgovor na oba bio negativan i zato što nikakve moje riječi ne bi mogle mamu
približiti njezinom najmlađem sinu. Rekao sam joj da bi i sebi učinila veliku uslugu kada bi obezbijedila to uvjerenje o Maksovoj
nesposobnosti, jer bi bar neko vrijeme bila oslobođena briga te vrste. Nisam joj rekao da sam ja već preuzeo veći dio njezinih briga
i da njoj preostaju samo obaveze tehničke prirode.
Kada je mama donijela liječničko uvjerenje, tražio sam da ga dâ meni i da meni prepusti daljnje rješavanje Maksovog problema.
Želio sam se ubaciti između nje i Maksa, jer sam slutio da bi svaki njihov neposredni kontakt mogao izazvati katastrofu. Mama je
pristala i lakše i brže nego što sam očekivao.
Sada je na meni bilo da dokument o privremenoj nesposobnosti za sudjelovanje u nastavi tjelesnog odgoja iskoristim što
racionalnije. Rekao sam Maksu da će ga dobiti ako obeća da će učiti dva sata tjedno više nego do tada, dakle upravo onoliko koliko
će dobiti slobodnog vremena. Maks se žestoko pobunio, ali je njegova želja da izbjegne slet i sletske vježbe bila jača od njegove
105
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE odbojnosti prema učenju. Pristao je na moj uvjet. Obećao je da će pokušati učiti više, a meni nije preostalo ništa drugo nego da se
nadam da će tako i biti.
Bilo kako bilo, Maks je uspio dobiti bitku sa sletom, bar za tu godinu, ali je zato Josipovo nastojanje da ga se oslobodi bilo
neuspješno. Nije pomogao ni zajednički ultimatum sudionika atletskog dijela sleta da će odustati od utrka. Onaj koji je odlučivao
znao je da se vlast ne može održati pristajanjem na ucjene.
Promatran sa mog stajališta, problem koji je u to vrijeme zaokupljao Maksa i Josipa bio je sasvim suvišan. Po mojoj računici,
sudjelovanje u sletu iziskivalo je manje truda i energije nego pokušaj da ga se izbjegne. Iskustvo mi je govorilo da je najčešće
najbolje rješenje prepustiti se struji događaja i pri tome nastojati izbjeći sudare sa ostalim plivačima, a da je najmanje racionalno
suprotstaviti se struji i pokušati isplivati iz nje.
Moja braća, očigledno, nisu dijelila moje iskustvo. Željela su plivati vlastitom stazom i nisu žalila truda niti su se ustručavala izložiti
neugodnostima da bi to ostvarila. Otuda je potjecala Maksova radost, a takođe i Josipovo ogorčenje konačnim ishodom.
“Pa šta?”, upitao sam Josipa. “Ako te primoravaju da sudjeluješ u sletu, ne mogu te prisiliti da trčiš.”
Bio je to, naravno, nepromišljen savjet, jer Josip nije uporno trenirao više od pola godine da bi propustio prvu priliku da pokaže
koliko vrijedi. Odmah sam shvatio svoju grešku, međutim, nisam imao volje ispravljati je. Rekao sam Josipu neka radi šta hoće.
Rado bih to rekao i Maksu, ali mi je bilo jasno da bi se u tom slučaju njegovi i moji problemi uskoro umnogostručili. A ja nisam želio
nikakve probleme. Želio sam da budem slobodan i da zajedno sa Elenom lutam po Golupku i po Zmajevcu, ili da samo sjedim na
obali Kočeve i promatram ribice u bistroj vodi. Nisam tražio da budem mamina zamjena, rezervna glava obitelji, koja ne odlučuje
ništa, a zadužena je za ublažavanje obiteljskih sudara, tako što će udarce usmjeravati prema sebi.
Ispričao sam Eleni o zbivanjima koja su me zaokupljala u to vrijeme, očekujući da mi kaže pravu riječ, onu koja me je svaki put
opuštala i koja je činila da svoje nevolje vidim umanjene. Ovog puta njezine me riječi nisu umirile.
“Tvoja su braća u pravu”, rekla mi je Elena. “Nema ništa besmislenije od tog sleta, osim ako se on ne organizira upravo sa
namjerom da se ljudi natjeraju da besmisao prihvate kao nešto normalno. A ovdje je, čini se, upravo takav slučaj. I, što je
najžalosnije, umjesto da se pobune, ljudi pokušavaju od tog bijednog mlataranja rukama napraviti svečanost i sami sebe uvjeriti da
se dobro zabavljaju.”
Elena me je zbunila. Zašto bi bilo neophodno da se ljudi pobune zbog jedne besmislice, pitao sam se. Zar nije razumnije samo
ignorirati je? Ako bismo reagirali na svaku glupost, da li bi nam ostalo vremena za život koji bi imao nekog smisla?
“Ako se želi obilježiti neki datum važan za zajednicu, zar ne bi bilo za sve korisnije i ljepše dopustiti ljudima da to učine na slobodan
način, da se vesele onako kako se vesele na svadbama, rođendanima, godišnjicama i na drugim sličnim proslavama?”, upitala je
106
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Elena, a ja sam joj mogao reći samo to da se i svečanosti koje je spomenula obično odvijaju po već ustaljenim pravilima, koja su
daleko od spontanog veselja.
“U pravu si”, rekla je. “Sve je uz nešto vezano. Sloboda je najmanje poželjna.”
Pitao sam je da li će 25. svibnja biti na stadionu. Odgovorila je da će na Bilino polje doći samo da bi vidjela utrku u kojoj će
sudjelovati Josip.
“Mene ne želiš gledati?”
“Gledaću te samo ako mi obećaš da ćeš namjerno pokvariti cijelu vježbu.”
Nasmijao sam se, ali ne od srca. Nisam upitao Elenu da li se šali ili doista želi da pokvarim vježbu. Plašio sam se da bi njezin
odgovor mogao biti pozitivan, a bio sam siguran da ne bih mogao ispuniti njezinu želju. Nisam bio rođen za to da bez prijeke
potrebe remetim harmoniju svoje sredine nego da se uklapam u nju.
Disharmonije u sletskoj vježbi bilo je, naravno, dovoljno i bez mene. I na cijelom sletu i oko njega. Bez obzira što su sudionici sleta
svoje pokrete uvježbavali više od šest mjeseci, zbrka se nije mogla izbjeći, što zbog velikog broja sudionika, što zbog odsustva volje
kod većine njih da se dostigne bar prividno savršenstvo. Upravo je ta ravnodušnost većini od nas pomogla da slet dočekamo i da ga
ispratimo bez većih uzbuđenja i opterećenja, te da ga odmah po završetku predamo zaboravu.
Od svibanjskog sleta iz godine 1955. u sjećanju mi je ostala samo utrka na 3000 metara, i to samo zbog toga što je u njoj nastupio
i Josip. Bilo je to njegovo prvo atletsko natjecanje i prva od njegovih brojnih pobjeda. Mnogo prije početka utrke vjerovao sam da
Josip ne može promašiti i da višemjesečni treninzi moraju dati dobar rezultat. Kada su natjecatelji krenuli sa starta, nisam se plašio
da bi se moglo dogoditi nešto neplanirano. Premda mi Josip nikad nije govorio o svojim planovima, pretpostavljao sam da oni
uključuju samo pobjedničko postolje.
Nakon utrke, dok je primao čestitke, Josip je izgledao zadovoljan, ali ne previše.
“Ne bi se reklo da si presretan”, kazao sam mu.
“Nema razloga da pretjerujem”, odvratio mi je. “Ovo je tek prvi nastup, a pobjeda u ovakvoj konkurenciji nije pravo mjerilo
vrijednosti.”
Josip je bio u pravu. Već na prvi pogled moglo se zapaziti da ni jedan od njegovih konkurenata u utrku nije ušao sa dugoročnim
planovima niti je u nju uložio više od želje da se pojavi pred publikom. U takvoj konkurenciji Josipova pobjeda sa naizgled
ogromnom prednošću od jednog i pol kruga nije morala značiti ništa vrijedno. Radovao sam se što je Josip to shvatio i što je bio
odlučan da se osvrće samo na jednog protivnika - vrijeme.
107
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE A upravo u toj Josipovoj prvoj utrci nitko nije mjerio vrijeme koje su natjecatelji proveli trčeći od starta do cilja. Zbog toga što se to
organizatorima nije činilo potrebnim, ali vjerojatno i zato što atletski klub nije raspolagao odgovarajućim mjernim instrumentima. Ja
ne bih propustio izmjeriti Josipovo vrijeme i zabilježiti rezultat njegove prve zvanične utrke da su mi to okolnosti dozvolile. Na
žalost, utrku sam pratio, kao i ostali sudionici sleta, odjeven u sportske gaćice i atletsku majicu i nije postojala nikakva mogućnost
da negdje sakrijem naš stari budilnik. Ručni sat nije imao nitko u mojoj obitelji niti sam poznavao nekog od koga sam ga mogao
posuditi.
“Znam da me Josip ne voli, ali, svejedno, moram reći da je on od neke drugačije vrste nego što smo mi, nas dvoje”, rekla mi je
Elena kada smo se, nakon završenog sleta, vraćali kući. “On je pravi sin svoje majke.”
“A ja?”, upitao sam je. “Čiji sam ja?”
“Ako ti ne smeta, budi moj”, odgovorila mi je i, smijući se, dodala: “Prijatelj, naravno.”
Mama je bila oduševljena Josipovim nastupom, a još više ubjedljivom pobjedom. Uočio sam njezin lik na drvenim tribinama
stadiona, a zapazio sam da se pored nje nalazi za naše tadašnje pojmove elegantno odjeven muškarac okruglog lica i rijetke kose.
Po tome što je mama sagibala glavu kada mu se obraćala zaključio sam da je niži od nje. Činila je to često, smijući se i, po svoj
prilici, govoreći o nekoj temi koja je zabavljala oboje.
Pomislio sam da možda ima istine u glasinama koje su se prepričavale u našem naselju, a u kojima se mama povezivala sa jednim
od inženjera iz Belgije, koji su stanovali u hotelu “Balkan”.
“Možda je to taj Georg”, pomislio sam, a onda sam pozornost morao usmjeriti na drugu stranu. Pucanj iz pištolja označio je početak
utrke na 3000 metara.
108
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan deseti - 23. srpnja 1994.
Vladimir je čvrsto vjerovao da ga maćeha pokušava obmanuti. Nije joj, međutim, zamjerao zbog toga. Shvatljiva mu je bila njezina
želja da nešto od novca sačuva i za sebe. Ostala je sama, bez prihoda i bez nekog na koga bi se mogla osloniti, a rat i starost mogli
su još dugo potrajati.
“Žao mi te je, ali ti ne mogu pomoći”, pomislio je Vladimir i okrenuo se na drugu stranu, nadajući se da će možda ponovno zaspati.
Nije mogao izići iz stana prije nego što ga maćeha nazove, a vrijeme čekanja najbezbolnije je mogao utrošiti spavajući.
Nije zaspao. Jedno, dan ranije rođeno, pitanje nije mu dozvoljavalo da se opusti. Zašto u sebi ne nalazi žalost? Umro mu je otac.
Sada nema ni jednog roditelja pa ipak se osjeća kao i ranije. Prazno. Ničeg nema u njemu pa ni žalosti. Sjećao se: kada mu je prije
dvije i pol godine Josip javio da im je umrla majka, nešto je ipak osjećao. Nije zaplakao, ali je bio tužan.
“Možda zbog toga što joj, dok je bila živa, nisam oprostio”, pomislio je. “Ocu nisam imao šta opraštati. Njegovo je sudjelovanje u
mom životu bilo sporedno.”
Čekao je bez rezultata sve do večeri. Nekoliko puta kretao je prema telefonu sa namjerom da nazove maćehu i upita je šta je
odlučila, ali je odustajao u posljednjem trenutku. Zaustavljalo ga je pitanje šta će učiniti ako se maćeha ne bude predomislila ili ako
doista nema novaca.
Prije nego što je pala noć, odlučio je izići iz stana i prošetati po naselju. Pomislio je da bi možda mogao sresti nekog znanca. Poželio
je čuti, a još više sam izgovoriti, glasnu riječ. Stigao je tek do prve oglasne ploče, na kojoj ga je dočekala očeva osmrtnica.
“Maćeha se za sve pobrinula sama”, pomislio je, prilazeći bliže ploči, da bi pročitao sadržaj osmrtnice. “Ipak sam bio u pravu. Novac
je postojao.”
Na osmrtnici je pisalo da će se očev pogreb obaviti narednog dana u 16 sati na Gradskom groblju u Crkvicama. Među ožalošćenim,
uz maćehino, bilo je navedeno i njegovo ime, a takođe i Josipovo i Maksovo.
Nije mu se više šetalo. Nestalo je i želje da vidi neko poznato lice. Sa oglasne ploče promatrao ga je očev lik, onakav kakav je bio
prije možda više od deset godina, kada ni u snu nije mogao pomisliti da će doživjeti veliku svjetlost.
109
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir se vratio u stan i, ne paleći svijeću, odjeven legao na krevet. Kroz otvoren prozor gledao je u još svijetlo nebo i pokušavao
se sjetiti, detalj po detalj, svega onog što se događalo na željezničkoj stanici normalnog kolosijeka u Zenici onog kišnog ožujskog
prijepodneva 1955. godine dok je sa Elenom čekao oca, koji se vraćao sa Golog otoka.
Uspio je oživjeti samo Elenin lik. Njezino mršavo tijelo u tankoj izblijedjeloj haljini, u grubom vunenom džemperu i debelim smeđim
čarapama. I njezino uvijek nasmijano lice, uokvireno pramenovima kišom namočene svijetle kose. Nije se morao sjećati onog što
mu je rekla, jer to nikad nije zaboravio. Nije ni mogao zaboraviti, jer mu je tada prvi i jedini put naredila, i zamolila ga istovremeno,
da je zagrli. “Zagrli me. Hladno mi je. Moraš me ugrijati.”
Pokušao je, ne sjetiti se onog što je on tada učinio, nego dočarati sebi šta bi učinio sada da je moguće pomiješati bivše i sadašnje
vrijeme. Nije mu to pošlo za rukom. Jedna ogromna parna lokomotiva, uz prodoran zvižduk i gromoglasan tutanj, projurila je pored
same platforme skladišta, na kojoj su se on i Elena skrivali između drvenih sanduka sa strojevima.
Poslije toga su on, Elena i otac sjedili u nekoj kavani i razgovarali, a zatim su on i Elena izišli sami i uputili se kući. Elena je rekla da
se nepotrebno brine za oca. “Snaći će se on”, kazala je uvjerljivo.
“Elena je bila u pravu”, pomislio je. “Snašao se je. Međutim, šta mu to sve sada vrijedi ako nije ponovno našao veliku svjetlost?”
110
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Jedanaesto poglavlje
“Rekla sam ti da nema razloga da se brineš zbog oca”, kazala mi je Elena dan poslije sleta, u vrijeme kada sam još bio obuzet
sjećanjem na ono što sam vidio na tribinama stadiona.
“Rekla si pa šta?”
“Bila sam u pravu. Znala sam da će se snaći.”
Tek tada sam se sjetio da sam pri očevom dočeku na željezničkoj stanici stekao dojam da Elena poznaje mog oca i da sam odlučio
pitati je da li me osjećanje vara. Nije mi bilo jasno zašto to u međuvremenu nisam učinio.
Upitao sam Elenu šta se dogodilo.
“Ono što sam i pretpostavljala da će se dogoditi”, odgovorila mi je. “Do sada ti nisam htjela ništa reći, jer sam željela saznati kako
će se događaji odvijati. Sada sve znam i mogu ti reći, ako želiš.”
Nisam to želio samo zbog toga što sam bio ljubopitljiv. Želio sam čuti sve što mi je Elena imala reći. A ono što mi je ispričala
iznenadilo me je i razočaralo, ali mi je donijelo i neko olakšanje. Doista nisam morao brinuti za oca, jer je bio sposoban brinuti se o
sebi.
Elenin otac i stric bili su radnici u građevinskom poduzeću u kojem je moj otac bio upravitelj prije nego što je, po partijskoj kazni,
premješten na Goli otok. Malo poduzeće sa nešto više od stotinu uposlenih nije predstavljalo zagonetku ni u kom pogledu. U
restoranu istog poduzeća radila je neka Elenina rođaka, koja je bila u bliskim vezama sa tajnicom, a ova je znala sve što se zbiva u
upravi. Nešto od oca i strica, a mnogo više od rođake, Elena je saznala mnogo toga o zbivanjima u poduzeću. Između ostalog
saznala je i to da je upravitelj, prije nego što je upućen na Goli otok, održavao veoma bliske odnose sa šeficom računovodstva, a
saznala je i za njegove veze sa drugim ženama, veze koje su se protezale u prošlost.
“Zahvaljujući upravo njegovim izvanbračnim vezama, o kojima mi žene rado pričamo i kada se radi o nepoznatim osobama, za tvog
sam oca saznala još prije nekoliko godina”, rekla mi je Elena. “Kada sam ti rekla da će se on snaći, imala sam na umu to da se
111
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE sviđa ženama, a takvi ljudi nikad ne ostaju dugo sami. I još nešto. Čula sam za pisma koja je sa Golog otoka slao šefici
računovodstva. Čini se da je njima pokušavao osigurati mjesto gdje bi se mogao smjestiti kada se vrati.”
Upitao sam Elenu da li zna gdje se otac sada nalazi.
“To ti upravo i pokušavam reći. Istog dana kada se vratio, otišao je kod nje, a kod nje je još uvijek. Ona se hvali da će je oženiti
čim se zaposli.”
“To znači da još ne radi.”
“Čula sam da su mu nudili neke poslove, ali on neće da prihvati ništa ispod razine poslovođe.”
Slušajući Elenu, činilo mi se da govori o čovjeku kojeg nisam poznavao. Ili, točnije, kojeg sam poznavao sa njegove druge strane.
“Zar su mu bile potrebne sve te žene?”, upitao sam se.
Elena je prekinula moje razmišljanje pitanjem.
“Jesu li te moje informacije razočarale?”
Morao sam priznati da jesu. I ne samo razočarale. Osjećao sam se poraženim i izdanim.
“Žao mi je”, pokušala me je utješiti Elena. “Vjerovala sam da ti je nešto od toga već poznato pa sam mislila da je bolje da saznaš
cijelu istinu. I tako bi je saznao, ranije ili kasnije, a nadala sam se da će zvučati manje grubo ako ti je ja saopćim.”
Elena je bila u pravu. Da sam istinu o ocu saznao od nekog drugog, vjerojatno bih ga, kao i moja braća, otpisao za sva vremena.
“Nemoj to promatrati samo sa tragične strane”, rekla mi je. “Ljudi su samo ljudi. Svetaca je malo. A sveci obično nisu oženjeni.”
Elena je znala reći pravu riječ u pravo vrijeme. Kao da je kazala da oni koji se žene, već samo zbog toga, nisu sveci i ne žene se
sveticama.
Rekao sam joj da bih se kladio da ona više od mene zna i o mami.
“Nemoj da te to čudi. I ja sam samo žena i živim među ženama. A nas žene više zanimaju sudbine drugih žena nego ono što se
događa isključivo među muškarcima.”
“Vjerovao sam da si i moj prijatelj, a ne samo žena.”
“Ja jesam samo žena i samo sam tvoj prijatelj. A što se tiče tvoje mame, ne smiješ je osuđivati. Taj čovjek sa kojim se povezala
njezina je, možda posljednja, šansa da se izvuče iz ove sredine.”
“Zašto da se izvlači?”, upitao sam, spreman reći da nitko nema pravo bježati iz sredine u kojoj je rođen.
112
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Na to pitanje ti neću odgovoriti. Odgovor ćeš pronaći i sam kada bolje upoznaš svijet i ljude.”
Tih dana imao sam isuviše malo slobodnog vremena da bih započeo upoznavanje svijeta i ljudi. Morao sam svakog dana kao stražar
bdjeti nad Maksom, da bih ga primorao ispunjavati dogovorene obaveze. Približavao se kraj školske godine. a on je još bio na rubu
katastrofe koja se zvala ponavljanje razreda. Posljednji dani svibnja bili su sunčani i od jutra do večeri ispunjeni svjetlošću i
toplinom. I sâm sam tek velikim trudom odolijevao glasnom zovu prirode, a znao sam da je Maksu još teže prisiliti se sjediti za
stolom i raditi zadatke iz matematike ili učiti napamet pjesmu na francuskom jeziku.
Borili smo se svim silama, a pomagao nam je i Josip samim svojim primjerom. Za njega nije postojalo pitanje da li je nešto
potrebno i da li se nešto mora uraditi. On je imao svoj plan, kojeg je slijedio dosljedno i u svim pojedinostima, kao što to čini
automat. Iz škole je obavezno išao pravo u stan i odmah je sjedao za stol i počinjao raditi domaće zadatke. Nakon toga je
ponavljao i učvršćivao gradivo koje je tog dana slušao u školi, ili je čitao knjige predviđene za lektiru. Tek potom je ručao i odmarao
se. Svoj dnevni program završavao je dvosatnim treningom.
“Ti si lud”, rekao mu je jednom prilikom Maks.
“Zbog čega?”, upitao ga je Josip.
“Zbog toga što ni jedan normalan čovjek ne bi mogao izdržati tako ubitačan tempo i toliko jednoličan život.”
“Varaš se”, odvratio mu je Josip mirno. “Svaki normalan čovjek to može ostvariti ako pred sobom ima neki cilj kojeg smatra
vrijednim.”
“Ne bi ni tebi škodilo da si lud na Josipov način”, rekao sam Maksu. “Jedna godina fanatičnog učenja donijela bi ti kapital koji bi
mogao koristiti u vrijeme cijelog školovanja.”
Mogao sam to reći zahvaljujući vlastitom iskustvu, koje sam stekao upravo te školske godine. Kako sam bio prisiljen svako popodne
dežurati u čitaonici, i to bez Elene, vrijeme sam koristio tako što sam radio školske zadatke i ponavljao gradivo. Radio sam to
redovno pa sam uskoro stekao naviku, koja je onda sa svoje strane djelovala kao samostalan podsticaj. Posljedice takvog razvoja
događaja bile su više nego zadovoljavajuće. Učenje mi je prestalo biti teret i samo obaveza, a postalo je nešto što se bez problema
uklapalo u svakodnevnicu. Po prvi put sam kraj školske godine očekivao bez bojazni i čak sam u samom finišu mogao ponešto
zanemariti učenje da bih više pažnje posvetio Maksu.
Tri dana prije završetka školske godine Maks mi je rekao da mu je svega dosta. Dosta mu je škole, učenja i mene.
“I luđaku je bilo jasno da ovu godinu neću moći završiti i da ću u svakom slučaju ponavljati razred”, dodao je ogorčeno. “Umjesto
da si me pustio da se na miru oporavljam od bolesti, ti si me nepotrebno mučio učenjem. A mučio si i sebe.”
Odbio je saslušati ono što sam mu ja imao reći. Presvukao se u kupaće gaćice i otišao na kupanje.
113
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Šta je tu je”, rekao sam samom sebi. Ionako se više ništa nije dalo učiniti.
Potom sam se i sâm presvukao i uputio za Maksom na Kočevu.
Tri dana kasnije saznao sam da Maksovo i moje mučenje ipak nije ostalo bez rezultata. Istina, Maks nije završio razred, ali je dobio
priliku da to učini krajem ljeta na popravnom ispitu iz dva predmeta. Ja sam ovim ishodom bio oduševljen, mamino zadovoljstvo je
bilo samo polovično, a Maks je reagirao kao da je to bilo najgore rješenje.
“Više sam volio da sam izgubio godinu”, rekao je razočarano. “Ovako ću morati učiti još i preko cijelog ljeta.”
Bilo mi je jasno da će učiti samo ako ja budem uz njega. Time je, praktično, bio utvrđen i moj program za to ljeto. Ne mogu reći da
sam na raspolaganju imao veliki izbor drugih mogućnosti. Mogao sam otići na ljetovanje u učeničko odmaralište na moru ili na
radnu akciju. Prvu mogućnost sam već bio u dva navrata isprobao i nisam bio voljan ponovno spavati na podu primorskih kinodvorana ili učionica i hraniti se za stolovima sklepanim od grubih jelovih dasaka, te se od svih mogućih morskih blagodati zadovoljiti
tek kupanjem i sunčanjem. Ni radne akcije nisu nudile nešto bolje: spavanje u baraci, ishranu u improviziranoj blagovaonici, a
umjesto kupanja i sunčanja najprostiji tjelesni rad.
Da nije bilo Elene, možda bih se ipak opredijelio za jednu od te dvije mogućnosti, prije za drugu, jer je bila besplatna. A da je Elena
pristala ići sa mnom, prihvatio bih bilo koju pa i obje. Eleni, međutim, nisu padali na pamet ni more niti radne akcije.
“Nije to za mene”, odgovorila mi je kada sam je upitao zašto ne bi pošla sa mnom.
“Zašto ne bi bilo? Po čemu se ti razlikuješ od drugih djevojaka?”
Pogledala me je kao da kaže: “Što me pitaš kada sve znaš?”
“Ne znam”, odgovorila je nakon izvjesnog oklijevanja. “Ne znam zašto i ne znam kako. Ali znam šta osjećam. Znam da bih se
osjećala glupo kada bih obukla kupaći kostim ili brigadirsku odjeću.”
Pokušao sam je razuvjeriti.
“Možda bi se osjećala glupo, ali bi to potrajalo samo prvih nekoliko dana. Nisi navikla pa zato...”
“Čekaj”, prekinula me je. “Razmisli šta bi se dogodilo da sam se ja osjećala glupo u onom trenutku kada smo se nas dvoje
upoznali? Da li bismo sada ovako razgovarali? Da li bih se ja glupo osjećala samo prvih nekoliko dana pa se onda navikla na tebe i
osjećala se drugačije? Ne bih, naravno. Ja možda izgledam glupo, ali me nije briga za to. Neću da razbijam glavu pitanjima šta ću
raditi. Slijediću uvijek ono što osjećam, pa ma šta to bilo.”
Nakon ove Elenine izjave, više nego zadovoljan, odrekao sam se zauvijek pokušaja da izmijenim njezine navike, makar se pod njima
skrivale i obične predrasude. Želio sam pored sebe imati Elenu takvu kakva je bila, ne onakvu kakva je mogla postati. Kada sam to
114
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE shvatio, više nisam imao razloga da žalim što ću još jedno ljeto provesti u krugu čiji prečnik nije prelazio nekoliko stotina metara. I
to samo zbog toga što će se u tom krugu kretati i Elena.
Sa Maksom sam dogovorio moj i njegov dnevni raspored, po kojem smo ustajali u osam sati i pola sata kasnije započinjali pripreme
za polaganje njegovih popravnih ispita. Nikakvi događaji nisu smjeli prekinuti naš rad prije dvanaest sati. U podne je Maks mogao
izići i biti slobodan sve do večeri. Prema našem dogovoru, i ja sam u to vrijeme bio slobodan, ali se u praksi obično događalo
drugačije, jer je mama nastavila većinu vremena provoditi izvan stana. U najboljem slučaju, dešavalo mi se da sredinom popodneva
ugrabim malo vremena da odem do Kočeve i nakratko se zagnjurim u vodu, te da se nakon toga uspnem do Elenine bašte i
pogledam čime se ona zanima.
Najveći dio dana provodio sam sa Maksom ili sa samim sobom. Josip je odmah po završetku školske godine otputovao i njegovo
odsustvo, sa manjim prekidima, potrajalo je cijelo ljeto. Prvih mjesec dana proveo je seleći se sa jednog na drugo atletsko
natjecanje, potom je uslijedilo nagradno ljetovanje, koje mu je pribavio izuzetan uspjeh u školi, a posljednju trećinu ljeta utrošio je
na visinskim pripremama najperspektivnijih mladih sportaša na nekoj planinskoj visoravni.
Premda je, promatrano prema raznolikosti svojih sadržaja, moglo izgledati čak i siromašno, to mi se ljeto više od svih urezalo u
sjećanje. Ne samim događajima, kojih gotovo da i nije bilo, nego prije svega atmosferom, koja je odisala vedrinom i kada je padala
kiša, potom i spokojnim raspoloženjem, koje se nije spuštalo ispod mirnog i ničim pomućenog zadovoljstva.
U sjećanju na ljeto 1955. godine posebnim sjajem sijale su njegove noći. Mama se u stanu pojavljivala obično predveče, gotovo
uvijek dobro raspoložena. Upitala bi me da li sam tog dana nešto kuhao, a znala je da jesam. Večerala bi, ispitala me o tome kako
Maks napreduje u učenju, šta ima novog, a potom bi odlazila.
Maks je dolazio nešto kasnije, najčešće gladan, jer je često preskakao ručak. Večerao bi i, u skladu sa našim dogovorom, ostajao u
stanu ili negdje u njegovoj blizini. Ja ni tada nisam žurio. Poslije večere sjeo bih na jedan od tri stepenika ispred ulaznih vrata i
čekao da mi se netko pridruži, prije svih Elena, koja nije propustila ni jedno veče da bar desetak minuta posjedi pored mene.
Obično smo zajedno provodili mnogo više vremena, a često su nam se pridruživali Damaskin i prijatelji iz susjedstva.
Sjedili smo, razgovarali, šalili se, ponekad i pjevali. Ali nismo ostajali dokasno, izuzev subotom. Čim bi se Elena i njezin brat podigli
da idu kući, i ostali bi se razilazili. Tada bismo se ja i Maks povlačili u stan, zatvarali ulazna vrata, smještali u svoje ležajeve i
nastavljali čitati svaki svoju knjigu tamo gdje smo stali prethodne noći.
Čitali smo sve što nam je došlo do ruku. Najprije je to bio komplet djela ruskih pisaca, koje je Fantom dobio na dar od svog kuma
generala, potom uvezane sveščice “Gričke vještice”, predratna izdanja Džeka Londona i Zane Graya, te knjige koje smo donosili iz
knjižnice.
115
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Čitali smo predano, može se reći i zaneseno, i nerijetko nam se dešavalo, ako nas mama ne bi spriječila, da sa knjigom u rukama
dočekamo zoru. U svemu tome najljepše mi je bilo to što smo ja i moj šest godina mlađi brat radili isto, čitali iste knjige i vjerojatno
sa istim oduševljenjem i istom strašću pratili osobe i zbivanja u njima.
Da smo toliko vremena i toliko pažnje posvetili učenju, mogli smo se po uspjehu mjeriti sa Josipom. Međutim, kako to nismo učinili,
Maks se na popravnim ispitima, koji su održani krajem kolovoza, tek za dlaku provukao i stekao pravo da prijeđe u drugi razred
gimnazije. On nije bio zadovoljan ni ovim ishodom, jer je samo pet dana kasnije imala započeti nova školska godina.
“Neću se ni odmoriti, a već ću morati krenuti iz početka”, rekao mi je.
Kazao sam mu da svi mi svakog jutra krećemo iz početka, ali ga nisam ni najmanje utješio. A u sebi sam dodao da se tako događa
ako pred sobom nemamo neki cilj, kao Josip, ili neku dragu osobu, kao ja.
“Mislim da sam zaslužio neku nagradu’’, rekao mi je Maks smrtno ozbiljan.
Nisam mogao a da se ne nasmijem.
“Josip nije tražio nagradu za svjedodžbu prepunu petica, a ti je tražiš za šest dvojki i dvije dvojke minus.”
“Ne tražim nagradu za ocjene nego za trud koji sam uložio.”
Upitao sam ga šta bi želio za nagradu.
“Gitaru”, odgovorio je spremno.
“Ništa manje nego gitaru?”, upitao sam, a bilo mi je jasno da je naš razgovor besmislen. Sa maminom plaćom jedva smo
podmirivali osnovne potrebe u hrani, odjeći i školskom priboru. Ipak sam ga nastavio ispitivati.
“Ako bismo, nekako, i pronašli pare, gdje da nađemo gitaru?”, upitao sam, uvjeren da mi neće znati odgovoriti.
“Vi nabavite pare, a za gitaru ću se ja pobrinuti.”
Upitao sam koliko bi novca bilo potrebno.
“Tri tisuće dinara”, odgovorio je spremno.
Više od polovine mamine mjesečne plaće. Bilo mi je dovoljno da saznam sumu pa da već nakon jedne minute zaboravim da smo
uopće i razgovarali o nagradi i gitari. Bilo je, naime, sasvim suvišno i razmišljati o takvom izdatku u situaciji u kojoj smo se nalazili.
Ipak sam se, nekoliko dana kasnije, sjetio razgovora sa Maksom i, videći da je mama dobro raspoložena, prepričao joj ga.
“Ne bi bilo loše imati u kući gitaru”, rekla je mama sasvim ozbiljno.
116
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Mama je često spominjala da je svirala u školskom orkestru, ali joj se nikad nije pružila prilika da nam pokaže svoje muzičko
umijeće.
“Ali, mama”, započeo sam svoj prosvjed, još ne vjerujući da ona doista misli ono što govori. “Ta gitara košta više od polovine tvoje
plaće.”
“Pa šta?”, upitala je. “Ako je instrument kvalitetan, to nije mnogo. Neka Maks donese gitaru pa ćemo vidjeti.”
“Zašto da je donosi ako je ne možeš platiti?”, upitao sam, a bio sam gotovo na rubu očaja, kao da će na kraju od mene zatražiti da
pribavim novac.
“Nemoj time razbijati glavu”, odgovorila mi je mama. “Novac jeste problem, ali se može pronaći.”
Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Stanarinu nikad nismo plaćali na vrijeme, računi za struju i vodu čekali su na naplatu po
nekoliko mjeseci, nitko od nas četvoro, pa ni mama, nije imao kvalitetnu obuću za jesen i zimu, a o odjeći da i ne govorim. Nova
školska godina je bila na pragu i trebalo je nabaviti udžbenike, sveske i školski pribor za tri učenika. Obiteljske su finansije bile u
takvom stanju da ih je mogla izbalansirati samo neka velika novčana injekcija ili drastična višemjesečna štednja. A mama usprkos
svemu govori da se novac za gitaru može pronaći.
117
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan jedanaesti - 24. srpnja 1994.
Da je pao i snijeg, ne bi se iznenadio. A to što se, baš u trenutku kada su kovčeg sa očevim tijelom spuštali u raku, otvorilo nebo i
počelo ispuštati talase kiše Vladimiru je izgledalo kao nešto sasvim normalno. Zbog toga se nije ljutio ni na oca niti na vrijeme što
su se urotili da rastjeraju i ono malo sudionika pogreba i ostave im trajan trag u sjećanju.
Pljusak je započeo upravo onda kada je Vladimir pomislio da otac ne bi imao razloga da bude zadovoljan svojim ukopom.
Nebrižljivo obojen lijes od nekvalitetnog jelovog drveta, iz kojeg su virili krajevi zgužvane plahte, djelovao je više bljutavo nego
tužno. Već od kapele pogrebna povorka je krenula prebrzo. Grobari, koji su na čelu gurali kolica sa mrtvačkim kovčegom, žurili su
da svoj posao obave prije nevremena, koje se približavalo sa svih strana. Svi su se nervozno ogledavali, a nekolicina se, ne krijući
se, udaljila u suprotnom pravcu. Nitko nije ni pokušao kazati nekoliko oproštajnih riječi.
Kada je kiša počela pljuštati, svi su se razbježali osim grobarâ, Vladimira i maćehe. Grobari su lopatama gurali zemlju u raku. Sada,
kada je bilo jasno da neće moći izbjeći mokru odjeću, nisu to činili ništa brže nego obično. Vladimir je zaključio da ni on nema
razloga otići prije nego što sve bude završeno. Mogao se, kao i ostali, skloniti u kapelu, ali je osjećao da može i mora podnijeti i tu
posljednju žrtvu. Bio je to njegov posljednji susret sa ocem, u kojem neće biti bezbroj puta ponovljenih priča, savjeta i
predbacivanja. Telefon ga više neće buditi rano ujutro i više neće imati razloga da se uputi prema Blatuši.
Maćeha je ukočeno stajala pored njega. Na njezinom licu nije mogao vidjeti da li je tužna i da li uopće nešto osjeća. Znao je da nije
bila sretna sa njegovim ocem, a pretpostavljao je da neće biti sretna ni bez njega. “Da li razmišlja o tome kako i nju očekuje još
samo smrt ili se još nečemu nada?”, upitao se, a odgovor mu, osjećao je, i nije potreban. I on sam je bio u situaciji koja se nije
bitnije razlikovala od njezine. I on će se, kao i ona, vratiti u prazan stan i jedino što će ga primorati na akciju biće mokra odjeća na
njemu, koja će zahtijevati da bude zamijenjena.
Na nabacanu zemlju grobari su stavili maćehin vijenac i nešto cvijeća i napokon zaboli drveni križ sa očevim imenom.
“Nisi morala da mu se svetiš na ovakav način”, rekao je Vladimir maćehi. “Znaš da nije bio vjernik. Ostao je komunista do kraja.”
118
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Misliš?”, upitala je maćeha. “Meni se činilo da je doživio prosvjetljenje i da je napokon shvatio da je Božija riječ i prva i posljednja.”
“Otkuda ti ta ideja?”, upitao je Vladimir, naslućujući maćehinu namjeru da se, osvećujući se njegovom ocu, osveti i njemu.
“Kako otkud? Zar si zaboravio priču o velikoj svjetlosti, o smrti i o povratku u ovaj svijet?”
Nije mogao vjerovati da je to ona žena koja je u očevom stanu uvijek stajala negdje postrani, šuteći ili šapućući nešto samo za
sebe, što gluvi otac nije mogao čuti.
“Ništa nisam zaboravio”, odgovorio je na njezino pitanje, “a najmanje bih mogao zaboraviti očev preobražaj, da ga je bilo.
Uostalom, sada je svejedno.”
Rekao joj je “zbogom” i okrenuo se da pođe.
“Zašto zbogom?”, upitala je maćeha. “Zar nećeš poći sa mnom i popiti nešto ocu za dušu?”
Njezin poziv ga je iznenadio, ali ga nije pokolebao. Zahvalio je i uputio se tamo kuda je krenuo. U svoj stan. Prije nego što je
stigao, sunce je ponovno zasjalo punom snagom. To ga je navelo na pomisao da ni njegova žalost, da ju je pronašao u sebi, ništa
na ovom svijetu ne bi izmijenila, kao što to ne čini ni sav onaj silni užas kojeg rat rasipa svuda oko njega.
Presvukao je odjeću i legao u krevet. Bilo je još isuviše rano za spavanje, a i nije želio spavati. Želio je mirovati i sjetiti se Eleninog
lica i boje njezinog glasa. “Šta bi ona rekla da je sada tu?”, upitao se. “Rekla bi da ni oca nije mimoišla obična ljudska sudbina, u
kojoj se nikad ne ostvaruju događaji o kojima sanjamo, otvorenim ili zatvorenim očima, svejedno. Rekla bi da je otac bio spreman
otići u pakao sa društvom i zbog društva, a pola je svog života, možda i cio, proveo osamljen. Toliko osamljen da je pristajao da mu
društvo prave sve te žene, koje niti je volio niti je cijenio. S vremena na vrijeme, tražio je i moje društvo, a ni mene nije poštovao.
Elena bi rekla da je otac cijenio jedino ljude koji su bili sačinjeni od svetačke pravednosti i hajdučke velikodušnosti, kakav je bio i
sam. Ali je takvih bilo malo, jer su se uvijek uništavali međusobno.”
119
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Dvanaesto poglavlje
Dan kada se gitara uselila u naš stan ostao mi je u sjećanju zbog mame, odnosno zbog predstave koju je izvela tim povodom. Rekla
je neka Maks donese gitaru, koju je prodavao ne znam tko, a ona će odluku o tome da li će je kupiti ili ne donijeti nakon što sama
isproba instrument. Nisam vjerovao u mamine priče da je nekad, u mladosti, svirala u tamburaškom orkestru učiteljske škole.
Vjerovao sam da je nešto morala naučiti, jer je to bila i ostala obaveza svih onih koji su se spremali za poziv učitelja, ali pri tome
nisam pomišljao na neko zaokruženo i upotrebljivo sviranje.
Prije nego što je počela sa ispitivanjem, mama je sjela na stolicu i prekrižila noge. Zatim je preuzela gitaru od Maksa pokretom koji
je svojom sigurnošću ukazivao na neko iskustvo, stavila je sebi u krilo i prstima desne ruke prevukla preko praznih žica.
“Ne zvuči loše”, konstatirala je, a potom je lijevom rukom obuhvatila vrat gitare i tri srednja prsta namjestila na prve tri žice.
“Kada se nešto jednom dobro nauči, onda se teško zaboravlja”, rekla je i dodala: “Ali ja sam naučila samo one pjesme koje su bile
popularne u doba moje mladosti.”
“Svejedno nam je, mama, šta ćeš svirati”, rekao je Josip. “Samo sviraj.”
Maks je pogledao u mene, a iz pogleda mu je isijavala sumnja. Ipak, nije rekao ništa.
Mama je palcem desne ruke trgnula četvrtu, praznu, žicu, a zatim je kažiprstom prevukla preko prve tri žice i nastavila je istim
redoslijedom ponavljati navedene pokreta. Ono što sam čuo iznenadilo me je, jer je to bila sasvim jasna i upotrebljiva podloga za
pjesmu, koju je mama započela nekoliko trenutaka kasnije. Pjevala je jasnim, tek malo drhtavim glasom, koji mi je bio dobro
poznat, a koji već dugo nisam imao priliku čuti u pjesmi.
“Zašto, dragi, ostavi me? Zar te nije strah od Boga?”, pjevala je mama glave nakrenute prema vratu gitare i očiju prikovanih za
prste lijeve ruke.
“Pa ona stvarno svira’’, šapnuo mi je Maks. Bilo je očigledno da je njegova sumnja bila veća od moje pa je takvo bilo i njegovo
iznenađenje.
120
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Mama je otpjevala još nekoliko starih pjesama, a onda je gitaru vratila Maksu.
“Ima čist zvuk, dobro je kotirana, ali je ponešto tvrda”, izrekla je mama svoju ocjenu. “Ne vrijedi 3000 dinara. Spremna sam dati
najviše 1500.”
Maks je pokušao nešto reći, ali ga je mama prekinula.
“Vjeruj mi da znam o čemu govorim. Vrijedi toliko i ni dinara više. Ako taj koji je prodaje misli drugačije, onda je to njegov problem.
Tako mu kaži pa ako se ne bude složio, mi ćemo gitaru potražiti na drugoj strani.”
Za mene je bila velika novost da se mama oko nečeg cjenjka. Obično je, i na tržnici, plaćala onoliko koliko je prodavač tražio, ne
pitajući ni zašto ni kako. Pomislio sam da ovog puta čini iznimku možda zbog toga da bi naglasila svoju stručnost.
Maks je bio nezadovoljan maminom procjenom. Plašio se da prodavac neće pristati na njezinu ponudu.
“Bolje da je rekla da ne vrijedi ništa”, šapnuo mi je prije nego što je krenuo.
Ipak se vratio zadovoljan. To što je vratio gitaru bio je znak da je prodavac u svoju cijenu uračunao i mogućnost popuštanja.
“Dakle, šta je rekao?”, upitala je mama Maksa.
“Rekao je da bi mogla biti dobar trgovac.”
Mama je prezrivo otpuhnula. Prodavčev komentar, očigledno, nije smatrala komplimentom. I to mi je dokazivalo da mama nije
oborila cijenu zbog toga da bi sačuvala novac. Ciljala je na nešto drugo.
Osim mene i moje braće Elena je bila jedini svjedok mamine predstave sa ispitivanjem i procjenjivanjem buduće Maksove gitare.
Kao i uvijek, gledala je u mamu sa neskrivenim divljenjem, ali nije rekla ništa dok smo se nalazili u stanu.
“Lijepo”, rekla je kada smo izišli i sjeli na stepenice ispred vrata ostave za ugalj. “Sve što čini mora biti lijepo. Bilo bi šteta da ostane
ovdje i da se do kraja zaglibi u ovom zeničkom blatu.”
Rekao sam joj kako mi se čini da je njezina najveća želja da mamu što prije udalji iz Bosne i što je moguće dalje od nje.
“Griješiš, nije to moja želja”, rekla mi je Elena na to. “Ja samo želim da se njezina ljepota i druge njezine vrijednosti ne izgube kao
da ih nikada nije ni bilo. A griješiš i što se Bosne tiče. Ne poznajem je dobro da bih joj sudila.”
“Želiš li je upoznati?”, upitao sam.
“Ne naročito”, odgovorila mi je. “Željela bih, u stvari, upoznati sredinu u kojoj je živjela tvoja mama dok je bila mojih godina i
mlađa. Voljela bih vidjeti kuću u kojoj si se ti rodio i mjesta u kojima si se kretao dok nisi došao ovdje da te ja upoznam.”
121
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nitko nije bio kao Elena. Nije dozvoljavala da se u njezinoj nazočnosti govori o ljubavi, ni sama to nije činila, osim u iznimnim
slučajevima, pa ipak je svim onim što je govorila i što je činila umnožavala građu kojom sam ja u sebi podizao spomenik našem
prijateljstvu.
Rekao sam joj da su njezine želje skromne i da ću joj još sutra pokazati sve ono što želi vidjeti.
“Sutra ću se sjetiti tvog obećanja.”
Rekao sam joj da ću svoje obećanje izvršiti pod jednim uvjetom.
“Kojim?”
“Da mi, sada kada imamo i gitaru, otpjevaš onu grčku pjesmu koju si pjevala na dočeku Nove godine.
Elena se nasmijala.
“Zašto ti je bilo potrebno devet mjeseci da je se sjetiš?”
Nisam znao odgovor na njezino pitanje.
“U redu. Prihvatam tvoj uvjet.”
Rastali smo se uz dogovor da ćemo narednog jutra krenuti u obilazak mjesta koja su na neki način bila vezana za povijest moje
obitelji, ako je imalo nekog smisla govoriti o takvoj vrsti povijesti. Bilo mi je poznato, bar u osnovnim crtama, ono što bi se moglo
nazvati životnim putem mojih roditelja, ali o tome nikad nisam razmišljao kao o nečem od sudbonosnog značaja za mene i moju
braću, a ni mama ni otac nikad mi nisu dali povoda da pomislim drugačije.
Narednog jutra, točno u dogovoreno vrijeme, Elena me je čekala na prozoru sobe u kojoj je spavala. Čim sam izišao iz stana,
mahnula mi je rukom i lako, kao srna, držeći se jednom rukom prozorskog okvira, iskočila iz sobe.
“Tebi nisu potrebna vrata”, rekao sam joj. “Dovoljan ti je prozor tvoje sobe za iskakanje, ali moraš imati i neki prozor kroz koji bi
mogla uskakati.”
Elena je bila u vedrom raspoloženju, koje nije tražilo oslonac i potvrdu u riječima. Dovoljno joj je bilo da se nasmiješi, da me uhvati
za ruku i povuče niz Ulicu žrtava fašizma.
Ako sam želio ispuniti obećanje, bilo je dovoljno da Elenu odvedem do Bojinog vira. Da bismo skratili put, prošli smo kroz
gimnazijsko dvorište, a kada smo došli na kraj Školske ulice, skrenuli smo desno i nastavili koračati pored pruge uskog kolosijeka.
Zbog uske staze išli smo jedno za drugim, Elena naprijed, ja za njom. U takvom položaju razgovor je bio otežan pa smo najveći dio
puta prešli šuteći. U blizini Bojinog vira upitao sam Elenu šta bi htjela vidjeti prije: maminu ili moju rodnu kuću.
“Ako želimo ići nekim redom, onda maminu”, odgovorila je.
122
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “U tom slučaju smo na pravom mjestu”, rekao sam joj i uputio je kamo treba usmjeriti pozornost. Sa odignutog pružnog nasipa
imali smo otvoren pogled na nekoliko starih prizemnih i jednokatnih kuća, okruženih vrtovima i visokim ogradama, koje su se
nalazile lijevo od pruge, između ceste i rijeke Bosne.
Pokazao sam Eleni najveću od tih kuća, koja je stajala upravo preko puta mjesta na kojem smo se nalazili. Visoka daščana ograda
na nekoliko je mjesta bila provaljena pa se mogao vidjeti dobar dio pročelja kuće, koja je već na prvi pogled odavala dojam starosti
i zapuštenosti. Kaldrma u dvorištu, prorasla travom i korovom, još više je naglašavala taj dojam, kao i podivljala ruža penjačica,
koja je rasla između dva mala niska prozora.
“To je mamina kuća”, rekao sam Eleni. “Tu se rodila i odrasla. Nekada je, naravno, bolje izgledala nego sada.”
“Da sjednemo?”, upitala je. “Htjela bih je malo bolje pogledati.”
Nisam imao ništa protiv. Predložio sam da se popnemo nekoliko koraka uz padinu iznad pruge, odakle smo imali bolji pogled. Sjeli
smo na već napola uvelu travu i dok je Elena pažljivo razgledala kuću maminih roditelja, ja sam promatrao njezino zamišljeno lice.
Pitao sam se zbog čega je zanima mamina sudbina. Da li zbog mame same ili možda i zbog mene?
“U bašti je neka žena”, rekla mi je Elena. “Da li je to neka rođaka tvoje mame?”
Pogledom sam pažljivo pretražio baštu. Tek kada su mi se oči privikle na sjenu, razaznao sam na klupi ispod jabuke neku žensku
priliku. Sudeći po marami, koja joj je prekrivala kosu i dio lica, zaključio sam da je riječ o starijoj ženi. Nisam je mogao prepoznati.
“Mamina je majka još živa”, rekao sam Eleni. “Možda je to ona.”
Elena je okrenula glavu prema meni, a u pogledu koji je upravila u mene vidio sam čisto nerazumijevanje.
“Rekao si da bi to mogla biti majka tvoje mame. Dakle, tvoja baba.”
Kazao sam da bi mogla biti.
“Zašto: mogla bi biti? Zar je ne poznaješ?”
Rekao sam joj da sam maminu majku poznavao samo iz viđenja i da nisam siguran da bih je sada mogao poznati. Dugo je nisam
vidio.
“Hoće li ti smetati da mi nešto od toga objasniš?”, upitala je. Vidio sam da je zbunjena i da joj je objašnjenje neophodno. Njezino
iskustvo vjerojatno nije uključivalo slične primjere.
Odgovorio sam joj da ću to učiniti rado, ali na drugom mjestu. Pomogao sam joj da ustane i da se spusti na pružni nasip, kojim
smo zatim produžili još stotinjak metara. Zaustavili smo se kod jevrejskog groblja.
“Ovdje je proteklo moje djetinjstvo”, rekao sam Eleni.
123
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ovdje, na groblju?”
“I na groblju, i dolje ispod pruge, u dvorištu one kuće, u voćnjaku pored nje, na njivi i na livadi preko puta ceste, i na obali rijeke.”
Sa druge strane ceste, ispod nas, stajala je moja rodna kuća, naizgled još uvijek onakva kakvu sam je pamtio. Sve je bilo tu: šupa
u dnu dvorišta, jorgovan pored nje, velika lipa uz prilazni put i drvene stepenice koje su vodile u potkrovlje, gdje je bio naš stan.
Činilo mi se da su i stabla u voćnjaku bila na svom mjestu i sva na broju.
Nisam osjećao nostalgiju niti nešto slično. Tu sam se rodio i proveo prvih devet godina, ali me više ništa nije vezalo za to mjesto.
Moje je središte bilo u naselju baraka u Ulici žrtava fašizma. Tamo se nalazilo sve moje i tamo sam bio sretan.
“Je li ovo mjesto odakle ćeš početi svoju priču?”, upitala me je Elena, a zatim me je povukla da sjednem pored nje na jednu od
grobnih ploča.
Bilo je to, doista, pravo mjesto, jer smo sa njega mogli vidjeti i treću rodnu kuću. Očevu. Pokazao sam je Eleni. Nalazila se na
jednom uzvišenju iznad pruge, nedaleko od nas.
“Lako ti je zamisliti kako su se otac i mama upoznali. I da se nisu tražili, morali su se susretati skoro svakodnevno. Bili su,
praktično, susjedi, a išli su zajedno u osnovnu školu i u prva četiri razreda gimnazije.
To je bio početak priče koju bih rado preskočio. I pored toga što sam znao da je Elena želi čuti. Osjećao sam da nemam pravo
zalaziti u prošlost koja nije bilo isključivo moja, pa makar pripadala i mojim roditeljima. Rekao sam to Eleni, očekujući da će me
shvatiti i da će izgubiti želju da sazna nešto o prošlosti moje obitelji. Moja se očekivanja nisu ostvarila.
“Prošlost tvojih roditelja je, u svakom slučaju, i tvoja prošlost i imaš pravo prekapati po njoj koliko hoćeš”, rekla mi je.
“Nemam ja tu šta prekapati, mogu ti samo reći ono malo što znam. A to je da ni mamina ni očeva obitelj nisu bile sretne što su se
njih dvoje udružili i da su činili sve što je bilo dozvoljeno da ih razdvoje. Kada im to nije pošlo za rukom, digli su ruke od njih.
Odrekli su ih se i odnosili su se prema njima kao prema tuđincima.”
Sa olakšanjem sam dočekao otegnuti zvižduk parne lokomotive, koji je najavljivao nailazak putničkog vlaka. Mogao sam predahnuti
i narednih pedesetak sekundi misliti o tome kako ću se uskoro vratiti u svoje naselje i zaboraviti da je neka prošlost nekad
postojala. Meni nije bila potrebna.
“Šta se, u stvari, dogodilo?”, upitala me je Elena kada se tutanj odlazećeg vlaka sasvim izgubio.
“I sama možeš pretpostaviti šta se moglo dogoditi ako znaš da su se moji roditelji, usprkos svim otporima, vjenčali i da su još
donedavno živjeli zajedno.”
124
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Zanima me samo jedno”, rekla mi je Elena na to. “Zanima me ova kuća u kojoj si se ti rodio. Ako su obitelji tvojih roditelja bile
protiv njihove veze, zašto su tvoji roditelji izabrali baš ovu kuću da se u njoj nastane? Jesu li željeli stalno biti na očima svojih
najbližih srodnika ili su bili prisiljeni da tako učine? Zar nije bilo pametnije da su se nastanili u nekom drugom dijelu grada ili čak u
nekom drugom gradu?”
Mogao sam samo odmahivati glavom i govoriti da ne znam odgovore na njezina pitanja. Nisu mi bili poznati razlozi zbog kojih su
moj otac i moja majka odabrali upravo ovu kuću, koja se nalazi između njihovih rodnih kuća, da u njoj prožive prvih deset godina
zajedničkog života i da im se u njoj rode djeca.
Mogao sam joj reći, a to sam i učinio, da mi moja vlastita sjećanja govore da u toj kući nismo bili naročito sretni i da smo bili
osamljeni. Osjećali smo se kao da smo se nalazili između čekića i nakovnja. Čekić su bili stanovnici kuće na brijegu, a nakovanj
stanari kuće na obali Bosne. Od najmlađih dana bio sam svjestan činjenice da je u kući na brijegu stanovala očeva obitelj, a u onoj
drugoj mamina. Uz to saznanje je na neki način bilo vezano osjećanje da se moja vlastita obitelj, upravo zbog toga što se nalazi
između tih dviju kuća, a sa njima nema nikakvih opipljivih veza, ne može uspoređivati sa obiteljima dječaka sa kojima smo se ja i
moja braća družili.
“Imao si, dakle, djeda i babu na jednoj i djeda i babu na drugoj strani.”
“Oni koji su živjeli na brijegu, očevi roditelji, o kojima nikad nisam razmišljao kao o djedu i babi, prolazili su pored naše kuće obično
nedjeljom, kada su odlazili u crkvu i kada su se iz nje vraćali. Često sam ih u tim prilikama promatrao. Djed je bio košćat i krupan.
U svako je doba imao kapu na glavi i duboke cipele na nogama. I nikad nije skretao pogled u pravcu naše kuće, čak ni onda kada
bismo se Josip, Maks i ja popeli na ogradu i zurili u njega i babu dok su prolazili cestom. Od babe su mi u sjećanju ostale samo crne
široke dimije i navika da zaostane dva koraka iza djeda i da sa nekoliko brzih pogleda temeljito pretraži sve na nama i oko nas.”
“Kako su se ponašali mamini roditelji?”, upitala je Elena.
“Poznavao sam samo njezinu majku i samo iz daleka. Ne sjećam da li je njezin otac bio još živ kada smo mi stanovali ovdje.”
Elena je neko vrijeme šutjela i, zamišljena, gledala u neku točku ispred sebe.
“Mogu shvatiti to što tvoj otac nije kontaktirao sa svojom obitelji. Muškarci su tvrdoglavi i kruti. Ali ne mogu vjerovati da tvoja
mama nije održala vezu, barem tajnu, sa svojom majkom. Žene ne mogu biti tako isključive.”
Moje je iskustvo govorilo da i te kako mogu. Mamina majka nikad nije prolazila pored naše kuće, ali smo zato mi često prolazili
pored njezine. Ona se u tim prilikama nije skrivala, ali nije činila ni nešto drugo. Samo je stajala, tamo gdje se zatekla, zabrađena
maramom, i ukočenim pogledom kroz pukotinu na tarabama pratila naše prolaženje kroz njezino vidno polje. Ni mama nije
pokazivala da je zbog nečeg uznemirena. Prolazila je, ne žureći se i ne okrećući glavu prema kući u kojoj se rodila i odrasla.
125
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Kada dva otpadnika iz suprotstavljenih tabora odluče osnovati novu zajednicu, moraju se pomiriti sa činjenicom da će ostati
osamljeni”, rekla je Elena. Iznenadio me je njezin zaključak, jer sam znao da put do njega vodi kroz iskustvo za koje sam
pretpostavljao da ga ona nije mogla steći u svojoj obitelji.
“A šta ako je do njega došla razmišljajući o nama dvoma?”, pomislio sam. “Zar nismo ja i ona iz obitelji koje imaju malo toga
zajedničkog? Zar ne bismo bili otpadnici kada bismo odlučili osnovati novu zajednicu? A kada bismo to učinili, da li bismo bili
osamljeni? Kako bi reagirala moja mama? Kako njezini roditelji i ostali srodnici?”
Bilo je još tih pitanja čijih sam se odgovora plašio. Nisam ih želio postaviti niti pronalaziti odgovore na ona koja su se sama
nametnula. Ustao sam i pružio ruku Eleni.
“Mislim da će ti biti dovoljno to što si vidjela i čula”, rekao sam joj. “Pođimo natrag.”
“Kuda? U naše barake?”, upitala je i ostala sjediti. “Zašto žuriš? Ovdje je tako lijepo da bih pristala još danas doseliti se. Mislim da
mi ne bi smetalo ni to što se kuća nalazi pored ceste i pruge, između prašine i buke.”
Rekao sam kako ne vjerujem da bi se dobro zabavljala. Bez naših baraka bilo bi joj dosadno.
“Možda si u pravu”, rekla je, podigla se i ispred mene krenula stazom uz prugu u pravcu iz kojeg smo došli. Ponovno smo koračali
šuteći. Razgovor smo nastavili tek onda kada smo krenuli Školskom ulicom jedno pored drugog.
Upravo smo prolazili pored gimnazije kada mi je Elena postavila pitanje koje nisam očekivao, a koje sam negdje u podsvijesti sam
sebi postavljao.
“Stidiš li se ti mene?”, upitala je.
Mogao sam joj odgovoriti samo pitanjem.
“Zašto to pitaš? Jesi li zapazila nešto što bi te navelo da posumnjaš u moju odanost?”
“Možda”, odgovorila je, “ali najprije želim da mi kažeš da li se osjećaš nelagodno kada se sa mnom krećeš po gradu?”
Povrijedilo me je njezino pitanje, a još više njezino inzistiranje na odgovoru. Ako nisam djelima dokazao svoju privrženost, čemu je
dokazivati riječima.
“Trebalo bi da se poslužim tvojim riječima i da kažem: dosta je praznih razgovora o ljubavi.”
Elena je osjetila da sam se uzbudio, ali nije odustajala od svoje namjere.
“Ne govorim o ljubavi”, rekla je. “Ni najmanje ne sumnjam da je u tebi ima dovoljno.”
Morao sam je prekinuti i upitati, ako ne sumnja u moju ljubav, kako onda može ma i na trenutak povjerovati da je se stidim.
126
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Govoriš kao da ljubav automatski isključuje sva ostala osjećanja”, odgovorila mi je smireno. “A nije tako. Naprotiv, ljubav je često
mješavina osjećanja koja djeluju u suprotnim pravcima. Ljubav i stid možda najčešće idu zajedno. Sjeti se samo koliko je ljudi
zaljubljeno u svoje poroke, kojih se pred drugima stide i brižljivo ih skrivaju od javnosti. Možda sam i ja samo jedan tvoj porok.”
Zahtijevao sam da mi objasni na čemu zasniva svoju pretpostavku.
“Dobro”, rekla je. “Pođimo od toga da nas dvoje zajedno nikad nismo prošli pored gimnazije dok je u njoj trajala nastava. I još
samo jedan primjer: bezbroj puta sam se motala Školskom ulicom u vrijeme dok si bio na časovima. Išla sam i gore i dolje,
zaustavljala se na pločniku nasuprot gimnazije, sjedila na gimnazijskoj ogradi i zurila u prozore tvoje učionice, a sve sam to činila u
nadi da ćeš me zapaziti, da ćeš mi mahnuti, da ćeš u vrijeme odmora izići, prići mi i razgovarati sa mnom naočigled svojih školskih
drugova i drugarica. Ali to nikad nisi učinio, a ja ne mogu vjerovati da me baš nikad nisi zapazio.”
Elena me je podsjetila na moj jedini grijeh prema njoj, zbog kojeg sam, svaki put kada bih ga se sjetio, osjećao stid. Stid zbog
sebe, ne zbog nje. Bilo mi je teško i samom sebi objasniti zbog čega sam izbjegavao susrete sa Elenom u nazočnosti mojih školskih
drugova, a još manje sam to mogao objasniti njoj. Sve bi se svelo na prazne riječi. Morao sam joj se dokazati djelom.
“Sutra je prvi dan nove školske godine”, rekao sam Eleni. “Poći ćeš sa mnom do gimnazije. Krenućemo ranije, da dođemo prije
ostalih učenika, i staćemo pred ulazom u zgradu. Neće se moći dogoditi da nas netko ne vidi zajedno, a osim toga predstaviću te
svima onima koji se sa mnom pozdrave.”
Moj prijedlog ju je obradovao. Na licu joj se pojavio osmijeh, koji se tu zadržao za vrijeme preostalog dijela puta do kuće.
“Nećeš se predomisliti?”, upitala me je na rastanku.
“Neću, ali nemoj ni ti zaboraviti da mi nešto duguješ.”
Pogledala me je sa nerazumijevanjem, a onda se sjetila.
“Pjesmu o Heleni?”
Rekao sam da ne znam o čemu je pjesma, jer ju je pjevala na grčkom.
“Kada je sljedeći put budem pjevala, razumjećeš je.”
“Kada će to biti?”
“Onda kada budem potpuno spremna.”
127
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan dvanaesti - 1. kolovoza 1994.
Probudilo ga je zvono. Nije bio siguran da li ono na ulaznim vratima ili ono u telefonskom aparatu. Nije pošao da provjeri. Ostao je
u krevetu. Ako je nekom potreban, pomislio je, zvoniće ponovno.
Kada je sljedeći put zazvonilo, Vladimir je znao da je netko pred vratima njegovog stana. Josip i Maks su imali ključeve, otac je
mrtav, mogao je, dakle, biti samo netko nepoznat. Kolebao se da li da otvori. Jutro je bilo tek svanulo. Policijski sat je još bio na
snazi.
Zvono na ulaznim vratima nastavilo je uporno zvoniti. Nije se plašio. Već je mnogo puta zamišljao situaciju u kojoj se sada našao. I
svaki je put došao do zaključka da mu se ne može dogoditi ništa gore od onog što ga, u svakom slučaju, ranije ili kasnije očekuje.
Otvorio je vrata i nije se iznenadio kada se našao pred dvojicom uniformiranih mladića. Bili su bez oružja, ali nisu čekali da ih
pozove. Ušli su sami.
“Obucite se i spremite što brže možete”, rekao mu je jedan od njih, a drugi je bez riječi krenuo u dnevnu sobu.
Vladimir je samo u prvom trenutku namjeravao upitati da li imaju nalog za privođenje i kuda bi trebalo da pođe. Odustao je, sjetivši
se da rat ne daje nikakve odgovore. Nije žurio sa odijevanjem, a potom je otišao u kupaonicu da obavi ono što je svako jutro tražilo
da se obavi. Dok se umivao i brijao, čuo je zvukove koji su mu govorili da se posjetioci kreću po stanu i da, po svoj prilici, preturaju
po ormarima i ladicama. To ga nije uznemiravalo, jer je znao da neće pronaći ništa. Ni za sebe ni protiv njega.
Kada je izišao iz kupaonice, već su ga čekali u hodniku sa njegovom putnom torbom. Činjenica da torbu nisu predali njemu navela
ga je na zaključak da su unutra stvari koje su izabrali za sebe. Nije reagirao. Bilo mu je svejedno. Mogli su odnijeti sve što se
nalazilo u stanu.
“Idemo”, rekao je onaj isti, dok je drugi otvorio vrata i čekao.
Vladimir je dohvatio jaknu sa vješalice i zakoračio na stubište.
“Ja ću zaključati”, rekao je vojnik koji ga je upućivao šta će raditi i uzeo mu ključeve iz ruke.
128
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pred zgradom ih je čekao džip. Vladimir se nije potrudio pročitati oznake na njemu. Jutro je bilo svježe i godila mu je pomisao da se
pokrenuo i da će negdje ići. Želio je da putovanje potraje što duže, a vjerovao je da će trajati veoma kratko. Šutljivi vojnik je sjeo
za volan, a Vladimirovu torbu je smjestio na sjedište pored sebe. Vladimir i drugi vojnik sjeli su pozadi.
“U vašem je interesu da ne pitate ništa”, rekao mu je ovaj drugi i vratio ključeve.
“Naravno”, pomislio je Vladimir. “Bolje je ne znati ništa nego znati samo nešto. Krnje informacije dopunjavaju se sumnjama, a
sumnje se najčešće i najradije druže sa crnim pretpostavkama i strahom.”
Suprotno Vladimirovim očekivanjima, odvezli su se na auto-cestu i uputili se u smjeru juga. Vozili su se desetak minuta prije nego
su se zaustavili.
“Prijeći ćemo u drugo vozilo, a tamo će važiti isto pravilo: bez ikakvih pitanja”, rekao mu je vojnik koji je sjedio pored njega.
Zaustavili su se neposredno iza bijelog transportera i bilo je dovoljno da načine tek nekoliko koraka da bi se našli u njemu. Vozač
džipa ubacio je za njima torbu i zatvorio vrata.
Polumrak, jednolično brujanje motora i točkova i osjećanje da se nema čega plašiti, jer od života ne očekuje nešto što već nije
imao, učinili su da zatvori oči i da zaspe. I da sanja kako korača kroz ljetnu noć cestom koja se tek nazire u tami. Osjeća da mu
noge do koljena upadaju u mekanu prašinu, ali mu to ni najmanje ne smeta. Svjestan je da se uputio tamo gdje mora stići i da se
kreće jedinim putem koji tamo vodi.
“Da li se to i ja krećem u susret prosvjetljenju?”, upitao se u snu, ali nije prestajao koračati.
Zaustavio se tek kada je osjetio da je došao do kraja. Na neki je način znao da će se, napravi li još jedan korak, survati u provaliju.
Znao je i to da će se nešto dogoditi i čekao je. Mirno, bez straha i bez želja. Ali se nije dogodilo ništa dramatično. Odnekud se
pojavio mjesec i osvijetlio scenu. Duboko ispod sebe ugledao je more, a svuda po moru, dokle mu je pogled dopirao, bili su
razbacani otoci. Bili su mali i bilo ih je bezbroj. Usprkos svojoj množini, odavali su dojam osamljenosti.
Nije mogao znati koliko je spavao. Otvorio je oči tek toliko da bi se uvjerio da se ništa nije promijenilo. Transporter se i dalje
jednolično kretao, prekrivajući sve oko sebe i u sebi brujanjem motora i zujanjem točkova. Vojnik koji ga je pratio sjedio je oslonjen
leđima o zid vozila. Vjerojatno je spavao, jer se suviše jako zanosio na svakom zaokretu.
“Šta rade ljudi koji su primorani boraviti na jednom mjestu i koji su uz to okruženi vječnom tamom?”, upitao se Vladimir.
“Vjerojatno spavaju, a u budnom stanju provode tek toliko da bi se uvjerili da su još živi i da su još na ovom svijetu”, pomislio je, a
zatim je sklopio oči i zaspao.
129
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Kada je treći put tog dana izišao iz sna, u vozilu je bilo uključeno svjetlo. Vojnik preko puta njega je svu svoju pažnju usmjerio na
pripremanje hrane. Sudeći po tome što je najprije nešto rezao, zatim premazivao pa opet rezao, slagao i složeno odlagao pored
sebe na klupu, moglo se zaključiti da je zauzet pravljenjem sendviča.
I mirisi koji su dopirali do njega govorili su Vladimiru da se u blizini nalazi hrana, ali mu nisu probudili želju za jelom. Navika koju je
stekao ili, bolje rečeno, koju je nametnuo samom sebi u ratu, i u novim je okolnostima djelovala efikasno i precizno. Još nije bilo
vrijeme za njegov jedini dnevni obrok, a hrana čije je mirise osjećao nije bila njegova. U posljednje vrijeme o hrani je razmišljao
jednako kao i o ženama. Bezbroj ih je na ovom svijetu, ali je samo jedna od njih namijenjena njemu. Zbog toga je svaku mogao
promatrati bez straha da bi je mogao poželjeti i željom porušiti sve ono što je od rođenja u sebi gradio.
Kada je završio posao, vojnik je odvojio nekoliko sendviča, omotao ih komadom papira i pružio Vladimiru. Vladimir je primio omot i
bez razmišljanja ubacio ga u džep jakne. Otvorenu limenku piva, koju mu je odmah potom dodao vojnik, nije mogao odložiti, jer
ona nije ulazila u naviku. Polako ju je ispio i uskoro je osjetio čežnju.
Premda ga je u ratu privlačio mnogo više nego ranije, Vladimir je izbjegavao, koliko je to bilo moguće, uzimati alkohol, i to upravo
zbog toga što mu je, umjesto radosti i slobode, donosio tek neki njihov nadomjestak, koji bi se mogao nazvati čežnjom za
nedostižnim. Takva vrsta osjećanja još se i mogla podnijeti u normalnim okolnostima, kojima nije nedostajalo bar slobodnog
prostora, ali nikako u situaciji koja je obilovala jedino ograničenjima i praznim vremenom, što je odlikovalo upravo unutrašnjost
transportera.
San je bio jedino sredstvo uz čiju je pomoć mogao zaobići sve zapreke i zatrpati suvišno vrijeme. Ako mu pođe za rukom zaspati još
jedanput, pomislio je Vladimir, moći će bez žaljenja otpisati i taj dan.
Nije zaspao, jer se prije toga transporter zaustavio i netko je otvorio vrata.
“Ovdje se rastajemo”, rekao mu je vojnik, izbacio njegovu torbu i pomogao mu da iziđe iz transportera.
Kada je stupio napolje, Vladimir je ustanovio da se nalazi na nekoj planinskoj visoravni. Nedaleko od transportera bio je parkiran
automobil, pored kojeg je stajao nepoznat čovjek u maskirnoj odori bez oznaka.
“Idemo”, rekao je Vladimiru, a potom je uzeo njegovu torbu, otvorio stražnja vrata automobila, ubacio torbu na sjedište i sačekao
da Vladimir uđe.
Vladimiru je bilo jasno da bi uzaludno postavljao pitanja. A i nije osjećao potrebu da bilo šta sazna. Sada je već sve bilo sasvim
izvjesno. Iza njegovog putovanja stajao je jedan od njegove braće, prije Maks nego Josip. Nikom drugom nije vrijedio toliko da bi
poduzeo sav taj napor oko njegovog prebacivanja.
130
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Trinaesto poglavlje
Sa Elenom sam se dogovorio da ćemo se sastati narednog jutra u sedam i trideset ispred moje barake. Bio sam čvrsto riješen da ni
zbog čega ne odustanem od našeg plana, ali sam do posljednjeg trenutka vjerovao da će Elena biti ta koja će odustati. Mislio sam
da me je željela samo iskušati, ali sam se prevario. Njezino nasmijano lice bilo je prvo što sam ugledao kada sam ujutro otvorio
vrata stana. Odmah sam zapazio da se potrudila uljepšati svoj izgled. Oprala je kosu i svoje ravne pramenove učinila blago
valovitim. Obukla je haljinu koju još nisam vidio i cipele koje je čuvala za posebne prilike.
Vjerojatno je opazila da sam prijatno iznenađen njezinim izgledom. Iz očiju su joj naprosto virila pitanja na koja je željela što prije
dobiti potvrdan odgovor. Nije ih postavila, jer je čekala da najprije ja nešto kažem, možda da izrazim svoje divljenje. Ja sam,
međutim, pogrešno protumačio njezin trud kao želju da se dopadne drugima a ne meni, imajući na umu njezin dotadašnji nemaran
odnos prema svojoj vanjštini. Nisam joj rekao niti jednu ohrabrujuću riječ i brzo sam shvatio da sam pogriješio. Jasno mi je bilo da
je željela dopasti se mojim školskim drugovima, ali ne zbog njih nego zbog mene. Željela je da se ponosim njom.
Nisam je pohvalio, ali sam učinio točno onako kako sam joj obećao. Odveo sam je do ulaza u gimnaziju i tu, zajedno sa njom,
sačekao da prođu svi učenici prve smjene. Upoznao sam je sa svima koji su zastali da se pozdrave sa mnom ili su to učinili samo
zbog toga da bi izbliza pogledali sa kim sam u društvu. Svaki put sam je predstavio kao svoju najbolju prijateljicu.
“Jesi li zadovoljna?”, upitao sam je kada se školsko zvono oglasilo posljednji put.
“O tome ćemo razgovarati večeras’’, odgovorila mi je i otrčala.
Ako je Elena imala nekog razloga za nezadovoljstvo, ja nisam. Bilo mi je drago što sam joj dokazao da sam spreman pojaviti se u
njezinom društvu bilo gdje. I ne samo zbog toga što sam dokazao nego i zato što sam tako i osjećao. Dok sam išao prema učionici,
znao sam da će me dočekati i podsmješljivi pogledi i poneka zajedljiva primjedba, ali ih se nisam plašio. Bilo mi je jasno da Elena
nije dovoljno visoka meta za moje školske drugove niti je njezina ljepota tako izrazita da bi zabljesnula moje školske drugarice pa
ipak je zbog toga nisam ništa manje volio.
Dogodilo se da sam u učionicu ušao nekoliko trenutaka nakon profesora matematike, našeg razrednog starješine. Upravo je
pozdravio učenike i spremao se popeti na katedru kada sam otvorio vrata.
131
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Oprostite”, rekao sam.
“Nema potrebe da se izvinjavaš”, rekao mi je profesor. “Bar ne danas. Danas si učinio pravu stvar time što si doveo svoju djevojku,
ili je ona učinila pravu stvar time što te je dopratila do škole.”
Prekinula ga je buka koju su podigle učenice.
“Prava je stvar ispratiti onog do koga nam je stalo u vojsku, na posao pa zašto ne i u školu i na taj način odati poštovanje i osobi
koju pratimo i cilju kojem se uputila.”
Stajao sam pored vrata i čekao.
“Idi na svoje mjesto”, rekao mi je profesor. “I kaži svojoj djevojci da bih se rado zamijenio s tobom.”
Nije rekao da joj kažem da je lijepa, ali su njegove riječi u ušima mojih drugarica iz razreda, sudeći prema njihovim glasnim
prosvjedima, upravo tako zazvučale. Možda ih je i izgovorio samo zbog toga što je znao kakvu će reakciju izazvati. Naš razrednik
nije propuštao ni jednu pogodnu priliku da uzburka raspoloženje među učenicama, premda je bio svjestan da ni na taj način neće
povećati njihovu sposobnost shvatanja predmeta koji je predavao.
Nije, dakle, bilo nikakvog razloga da ozbiljno primim profesorove riječi pa ipak sam ih, od prve do posljednje, prenio Eleni. Ne
spominjući, naravno, naviku profesora matematike da na različite načine provocira svoje učenike, posebno učenice, zbog čega je
bilo teško utvrditi kada govori ozbiljno a kada se šali.
Elenina reakcija je pokazala da i laž, ako je izrečena zbog šale, može usrećiti.
“Doista je rekao da bi se rado zamijenio sa tobom?”, upitala je.
“A zašto se ne bi zamijenio?”, upitao sam ja nju, napominjući da je moj profesor matematike star, nizak i ćelav i da ga ne vole ni
učenici niti drugi profesori u gimnaziji.
Moje primjedbe nisu uspjele pokvariti Elenino dobro raspoloženje. Sjedili smo na svom uobičajenom mjestu, na stepenicama ispred
ostave za ugalj. Noć je bila odavno pala, a Elena nije pokazivala namjeru da uskoro krene u svoj stan.
“Hvala ti za ovaj dan”, rekla mi je. “Da sam mogla birati, ne bih mogla izabrati bolji dar za rođendan.”
Iznenadila me je, ali mi je ostavila mogućnost da kažem da sam, kada sam joj predložio da pođe sa mnom pred gimnaziju, imao u
vidu upravo njezin rođendan. Ipak se nisam poslužio tim izgovorom, premda Eleninu radost ne bi pokvarila ni tako očita laž. A
nisam, takođe, mogao ni priznati da sam zaboravio na njezin sedamnaesti rođendan, i to prije svega zbog toga da Elena ne bi
132
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE pomislila kako joj se svetim za njezinu zaboravnost. Zbog toga sam izabrao treće rješenje i pokušao se provući između laži i
priznanja.
“Zaslužila si da na ovaj dan, kada si se sasvim približila društvu odraslih, dobiješ i nešto stvarno vrijedno”, rekao sam joj, “ali i sama
dobro znaš da ti ništa nisam mogao kupiti.”
“Ne bi bilo ni pravo da si ti meni nešto kupio, a ja sam se tvog rođendana sjetila tek mjesec dana kasnije.”
Bilo je to prvi put da je spomenula moj osamnaesti rođendan, koji je padao na dan 10. lipnja, a kojeg sam namjeravao proslaviti
prije svega u Eleninom društvu. Međutim, rođendan je i došao i prošao, a Elena ni najmanjim znakom nije odavala da zna bilo šta o
njemu. Nisam je želio podsjećati, jer nisam mogao vjerovati da je zaboravila datum za koji je znala da ga sa nestrpljenjem
očekujem, ali sam se čvrsto zaricao da se meni nešto slično neće dogoditi u vezi sa njezinim rođendanom.
Ipak se dogodilo, a saznanje o tome učinilo je da se osjećam bijedno, kao da je moja podsvijest cijelo vrijeme u protekla tri
mjeseca pripremala osvetu i na kraju je izvršila usprkos mojim svjesnim namjerama. Osjećao sam se kao da sam izigran, ne od
samog sebe nego od onog lošijeg dijela mene, onog koji se opirao i najmanjim promjenama i činio sve da utjecaji iz vana ne
poremete neku njegovu ravnotežu.
Elena je opazila promjenu u mom raspoloženju pa je požurila da mi kaže kako će mi te večeri ispuniti želju. Otpjevaće mi “Pjesmu o
Heleni”, ali na način koji će me iznenaditi. Moram samo sačekati dok ne dođu Maks i Fantom, bez kojih pjesma ne bi zvučala kako
treba.
Nisam znao da se Elena dogovorila sa mojim bratom i da je platila Fantomu da te večeri sviraju pred našom barakom. Maks mi je
rekao da nije spominjala svoj rođendan niti moju želju da čujem “Pjesmu o Heleni”, ali mi je priznao da su tog jutra uvježbavali
zajednički nastup upravo sa tom pjesmom. Od njega, međutim, nisam saznao tko je prepjevao grčki tekst pjesme na naš jezik.
I kada su se Maks i Fantom pojavili i počeli svirati, Elena se nije žurila sa ispunjenjem moje želje.
“Neka to bude na kraju”, rekla mi je. “Kao kruna večeri.”
Čim je započela svirka, započelo je i okupljanje onih koji su željeli sa nama pjevati ili samo slušati druge kako pjevaju. Činilo mi se
da se sve odvija spontano, premda sam imao razlog vjerovati da je Elena bila ta koja je pojedine događaje usmjeravala. Pjevala je
zajedno sa ostalima, ali je odbijala pjevati sama. Njezino odbijanje nije izgledalo tako odlučno da bi obeshrabrilo one koji su je
molili pa se na kraju činilo da je pristala pjevati samo zbog toga što su oni bili uporni.
Dala je znak Maksu i Fantomu i kada su počeli sa pjesmom, osjetio sam da se i instrumentalna pratnja a takođe i Elenino pjevanje
unekoliko razlikuju od onog što sam već poznavao. Prvi dio pjesme Elena je pjevala na grčkom i pjevala je sama. U drugom dijelu
pridružili su joj se Maks i Fantom. Maks me je iznenadio svojim čistim, još dječačkim, glasom, koji se veoma dobro uklopio sa
133
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Eleninim ponešto hrapavim altom. Fantomovo pjevanje, u kojem je bilo teško raspoznati pojedine riječi, nije imalo ništa zajedničko
sa Eleninim i Maksovim, ali se kao zvučna podloga uvijek nalazilo na pravom mjestu.
Zajednički referen pjevali su na našem jeziku pa je i to u velikoj mjeri utjecalo da se dojam koji je “Helenina pjesma” ostavila u
meni za vrijeme prvog slušanja sada izmijeni. I to dramatično. Ranije mi se pjesma samo dopadala, a sada se naprosto utisnula u
moju svijest i tu zauvijek ostavila trag. To je bila jedina pjesma koju sam odmah zapamtio i koju nikad nisam zaboravio.
“Silnim morem plovi lađa
U lađi je Helena
Sjećanje joj suzu rađa
Nema njenog jelena
Jelenu se srce steže
Otišla je Helena
Bacila je svoje mreže
Nepravedna sudbina”
Tih osam stihova sačinjavali su cijelu pjesmu, ali je meni izgledalo da ih je mnogo više i da je njihov konačan učinak ne pjesma
nego cijela jedna životna priča. Želio sam da ih čujem ponovno ili da bar o njima razgovaram, ali je Elena izjavila da je krajnje
vrijeme da pođe kući. A čim je ona otišla, cijeli se skup rasturio.
Preostalo mi je samo da postavim nekoliko pitanja Maksu i da od njega saznam da je Elena uložila dosta truda da bi “Helenina
pjesma” ili “Pjesma o Heleni” zvučala što bolje. Nije mi znao objasniti zašto se u pjesmi govori o Heleni a ne o Eleni ili Jeleni. Možda
zbog toga što je to bilo njezino pravo ime. Jelenom su je nazivali susjedi, a samo sam je ja nazivao imenom u kojem početni glas
nije bio ni “H” ni “J”.
Te noći nisam mogao čitati, ali nisam mogao ni spavati. Pitao sam se šta je Elena htjela postići tekstom pjesme, u kojem su se,
pored njezinog imena, spominjali još i more, lađa, odlazak, srce koje se steže i nepravedna sudbina. Da li je željela nagovijestiti
događaje koji su se imali zbiti ili je samo doslovno prevela grčki tekst?
Saznanja i događaji koji su slijedili dali su mi odgovor i na to, ali i na neka druga pitanja. Između ostalog saznao sam da je tekst
pjesme preveo Fantom i da je u svom prijevodu pratio grčki izvornik u onom bitnom, ali da je učinio i neka odstupanja uslovljena
strukturom melodije.
I nakon saznanja da Elena nije autor teksta ostao sam pri uvjerenju da je ona naslutila, a možda i jasno vidjela da naša veza ipak
nije tako snažna da bi svoju budućnost vezala za Zenicu i za Bosnu. I da je željela da naš rastanak, kada do njega dođe, protekne
bez dramatičnih lomova. Da se nagonski opredijelila za pjesmu, kao sredstvo koje će djelovati zaobilaznim putem. I da se pri tome
134
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE nije prevarila. Ako pjesma nije djelovala tako da su njezini učinci bili odmah uočljivi, djelovala je bezbolnije i prodirala je dublje od
bilo kojeg drugog sredstva kojim se mogla poslužiti.
“Helenina pjesma” je i ranije bila omiljena u našem naselju, ali ne u tolikoj mjeri da bi i drugi poželjeli zapjevati je u njezinom
izvornom obliku. Zadovoljavali smo se time da je, s vremena na vrijeme, slušamo u Eleninom ili Damaskinovom izvođenju.
Međutim, kada su djevojke iz susjedstva čule njezinu verziju na našem jeziku, prihvatile su je kao svoju i uskoro je bila jedna od
pjesama koje su se najčešće mogle čuti na prostorima između baraka. Postala je nešto poput narodnih pjesama, a kao takva
pretrpjela je i neke izmjene. Između ostalog preobrazila se u “Jeleninu pjesmu”.
Često sam je slušao, u početku sa većim, kasnije sa manjim uzbuđenjem, ali uvijek sa uvjerenjem da ju je Elena lansirala sa
namjerom, svjesnom ili nesvjesnom, da prije svega mene, a možda i samu sebe, pripremi za neminovan rastanak. Teško mi je
procijeniti koliko je u tome uspjela, jer kada je došao, naš rastanak nije prošao bez suza, bez očajanja i bez patnje koja ostavlja
trajne tragove. Teško mi je procijeniti, jer ne znam da li bi suza, očajanja i patnje bez “Helenine pjesme” bilo više.
U svakom slučaju, znao sam šta sam osjećao, a svaki put kada sam slušao pjesmu, osjećao sam da se jedan dio mene, onaj koji je
bio okrenut ka Eleni, poistovjećuje sa pjesmom i odlazi u prošlost. Pokušao sam se boriti sa takvim osjećanjima, tako što sam im
umanjivao vrijednost ili ih objašnjavao kao neprijateljski nastrojene uljeze, ali ih nikad nisam pokušavao potisnuti iz svijesti. Na neki
mi je način bilo jasno da bi potiskivanje osjećanja moglo biti pogubno za mene, da bi na taj način moja osjećanja mogla biti
oštećena i izobličena, a onda ni ja ne bih bio ono što jesam i što želim biti. Radije sam svoja osjećanja izvlačio na svjetlo dana, ma
koliko to bilo bolno, i nastojao sam im pronaći podrijetlo i utvrditi cilj.
Tako sam postupao i sa onim osjećanjima koje je izazivala “Helenina pjesma”. Elenu su ponekad ljutila pitanja kojima sam je
uporno zasipao, a kojima sam želio otvoriti put u tajnu pjesme. Tvrdila je da nikakve tajne tamo nema i da je to samo jedna od
narodnih pjesama iz njezinog rodnog kraja, u kojem su rastanci i odlasci preko mora sastavni dio svakodnevnice pa nikako nije
neobično ako se o njima pjeva.
“Ne razumijem zašto te ta pjesma opsjeda”, rekla mi je i upitala da li bi uopće pobudila moju pažnju da se u njoj spominje neko
drugo ime. Želio sam biti iskren pa sam odgovorio da vjerojatno ne bi.
“Tu si pjesmu prvi put čuo posljednjeg dana prošle godine i ničim nisi pokazao da ti se svidjela ili da te je na neki drugi način
zainteresirala. Zašto si je se sjetio tek nakon devet mjeseci?”
To mi je pitanje jednom već bila postavila, ali ni tada nisam znao šta bih joj odgovorio.
“Ne bi bilo nikakvih problema da si se samo sjetio pjesme i da si je poželio ponovno čuti. Ali si postao opsjednut tom pjesmom.
Možeš li mi reći zbog čega? Ima li s tim neke veze to što si je čuo na svom jeziku?”
135
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Mogao sam joj reći samo to da u “Heleninoj pjesmi” nazirem neku tajnu, koja mi ne da mira, a za koju nije bitno kada se i povodom
čega pojavila. Nisam joj, naravno, mogao postaviti pitanje da li su ona i Fantom obradili pjesmu sa namjerom da u meni izazove
određene reakcije. I to ne zato što sam vjerovao da mi neće htjeti reći istinu nego zbog toga što možda ni sama nije bila svjesna
svoje i Fantomove namjere.
“Nemoj se opterećivati problemima koji ne postoje”, kazala mi je Elena kada sam joj, krajem rujna, postavio još jedno u nizu
pitanja o “Heleninoj pjesmi”. “I bez njih ćeš imati dovoljno briga. Jedna od njih je sasvim blizu. Otac ti se ovih dana ženi.”
“Pa šta ako se ženi?”, upitao sam, vjerujući da u tome za mene ne može biti problema.
“Koliko te poznajem, imam razloga vjerovati da te neće obradovati poziv na svadbu.”
Priznao sam da neće, ali da ga i ne očekujem. Oca sam, nakon njegovog povratka sa Golog otoka, susreo nekoliko puta na ulici.
Svaki put smo se zaustavili i kratko popričali. Otac me je pitao kako sam, kako mi ide u školi i čime se bavim u slobodno vrijeme, ali
nije bio posebno srdačan niti je pokazivao želju da uspostavimo bliskije odnose.
“Zašto bi me onda pozivao u svatove?”
“Zato što je takav, što mora dokazivati da ga nisu svi napustili i što zna da ćeš ti doći i protiv svoje volje.”
Elenine su me riječi zabrinule, jer su govorile istinu. Ne bih imao snage odbiti očev poziv, a ne bih znao pronaći niti jedan valjan
razlog da mu se ne odazovem.
“Hoćeš li poći sa mnom?”, upitao sam Elenu, na što je ona prsnula u smijeh i dugo joj je trebalo da se ponovno uozbilji.
“Šta je tu smiješno?”, upitao sam.
“Rekla sam da ćeš poći i protiv svoje volje, a ti me odmah potom pitaš da li ću poći sa tobom. Ni u mislima, niti na trenutak, nisi
pokušao da se odupreš.”
“Zašto da se odupirem?”, upitao sam. “Otac mi je. Zar se ti odupireš svom ocu?”
“Sva djeca pružaju otpor svojim roditeljima. Netko više, netko manje. Jedino si ti izuzetak.”
Upitao sam je šta mi preporučuje. Da odbijem očev poziv ili da ga prihvatim a da ipak ostanem kod kuće?
“Dragi moj Vladimire”, rekla mi je Elena nekim svečanim tonom, “od mene nemoj tražiti savjete kako da urediš svoje obiteljske
odnose. Ako osjećaš obavezu da odeš na očevu svadbu, idi. Ako osjećaš da ti ja mogu pomoći da na svadbi izbjegneš nelagodu,
poći ću i ja. Premda znam da me ni tvoj otac ne voli, kao što me ne voli ni tvoja mama. I za njega sam samo mršavica, kojoj nije
mjesto uz njegovog sina.”
Upitao sam je kako zna šta je otac rekao o njoj.
136
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Znam, jer se raspitivao o meni i jer nije teško saznati šta ljudi govore i šta rade.”
Nisam mogao reći ništa što bi poništavalo njezine zaključke. Nisam mogao poreći da je mama ne simpatiše i da se otac prema njoj
grubo ponašao za vrijeme našeg prvog susreta nakon njegovog povratka sa Golog otoka. Mogao sam samo reći da sam ogorčen
zbog njihovog ponašanja, tim više što Elena nikad nije prestajala izražavati divljenje za maminu ljepotu i za sve ono što ju je
sačinjavalo i što oca nije prestrogo osuđivala, iako nije cijenila ljude koji sreću traže izvan obiteljskog kruga ili bar izvan kruga
odanosti.
“Nemam ništa protiv bračne nevjere”, rekla mi je jednom prilikom s tim u vezi, “ako će onaj koji je čini iz jednog kruga odanosti
prijeći u drugi. Ali ako nema odanosti, suvišni su i brak i preljuba.”
Odanost je bila točka u kojoj smo se ja i Elena spajali kao sijamski blizanci. Podrazumijevala se sama po sebi, kao dodir zraka sa
plućima. Nisam mogao ne zapaziti da se Elena sviđala i drugim mladićima, ali nikakav njezin dodir sa njima nije izazivao u meni
ljubomoru. Ni ja, naravno, nisam mogao izbjeći dodire sa drugim djevojkama, međutim, nisam primijetio da se zbog toga Elenino
ponašanje bilo kada promijenilo.
Na Eleninu podršku mogao sam računati u svim prigodama i ništa mi se nije činilo nemogućim kada je ona bila uz mene. Da sam
morao poći sam na očevu svadbu, vjerojatno bih danima prije počeo razbijati glavu pitanjima šta ću reći i kako ću se ponašati. Sa
Elenom je sve bilo mnogo jednostavnije i sama od sebe otpadala su sva suvišna pitanja.
Otac je došao u školu da mi saopći da će se ženiti i da me pozove na svadbu.
“Pretpostavljam da jedino još na tebe mogu računati”, rekao mi je, vjerojatno misleći da ne bi imalo nikakve svrhe pozivati Josipa i
Maksa.
“Ja bih poveo i svoju djevojku”, rekao sam mu i to je bilo prvi put da sam Elenu predstavio kao svoju djevojku.
Otac mi na to nije odmah odgovorio. Po izrazu njegovog lica mogao sam zaključiti da se koleba, a mogao sam pogoditi zbog čega.
Ako se raspitivao, kao što kaže Elena, lako je mogao saznati da je ona kćerka jednog od njegovih bivših radnika.
“Nemam ništa protiv”, rekao je najzad. “Povedi koga hoćeš.”
Očev pristanak da je povedem sa sobom na svadbu nije obradovao Elenu.
“Obećala sam da ću poći sa tobom i poći ću, ali to mora izgledati kao slučajno”, rekla mi je, ali nije željela pobliže objašnjavati.
U praksi je to “slučajno” značilo da nije odjenula novu haljinu i da nije učinila nikakvu korekciju svog uobičajenog, svakodnevnog,
izgleda, vjerojatno zbog toga da ne bi pobudila sumnju.
137
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Znači li to da se tvoji protive da pođeš sa mnom?”, upitao sam je kada smo krenuli prema gostionici u kojoj se imala održati
svadba.
“O tome sa mojima nisam ni razgovarala i ne želim da nešto od toga saznaju prije vremena”, odgovorila mi je. “I zapamti, ako te
netko bude pitao, mi ne idemo na svadbu nego u šetnju. Slučajno ćemo proći pored gostionice i slučajno ćemo saznati šta se u njoj
događa pa ćemo samo na trenutak svratiti da bismo čestitali tvom ocu i njegovoj novoj ženi.”
Rekao sam Eleni kako sam sve do tog trenutka vjerovao da ona ništa ne čini bez suglasnosti svoje obitelji.
“Ja samo pokušavam izbjeći što je moguće više nesporazuma. Potpuna suglasnost je nešto što se nalazi sa druge strane mogućeg.”
Elena mi se još jedanput pokazala u novom svjetlu, ali se to svjetlo, na žalost, sastojalo od činjenice da svjesno obmanjuje svoje
roditelje. Saznanje o tome neprijatno me je dirnulo, međutim, ubrzo sam se utješio mišlju da to čini zbog mene. Predložio sam joj
da produžimo šetnju i da nigdje ne svraćamo, kako ne bi bila prisiljena lagati.
“Laž, u svakom slučaju, nećemo izbjeći. Jer ako ne odemo na svadbu, ti ćeš se morati poslužiti nekom lažnom isprikom da bi
opravdao izostanak.”
Elenini su zaključci uvijek bili posljednji, jer su se temeljili na uvjerljivim argumentima. Otišli smo na svadbu i tamo se zadržali samo
toliko da je promatračima sa strane moglo izgledati kako smo načas svratili, tek toliko da čestitamo slavljenicima. Raspoloženje u
gostionici je više pogodovalo gozbi priređenoj neposredno poslije pogreba nego svadbenoj svečanosti.
Jedino je otac bio dobro raspoložen ili je to samo pokušavao biti. Sjeli smo do njega, odgovorili na nekoliko njegovih pitanja, ispili
po čašicu rakije i onda sam rekao ocu da moramo poći. Pustio nas je lakše nego što sam očekivao.
“Samo vi idite”, rekao je. “Ovo mjesto još nije za vas. Još ste maloljetni.”
“Ni on se nije sjetio mog osamnaestog rođendana”, rekao sam Eleni kada smo izišli iz gostionice, ne pomišljajući da bi moja
konstatacija mogla zvučati u prvom redu kao zamjerka njoj, a tek onda kao zamjerka ocu.
Da ju je i Elena tako shvatila, zaključio sam po njezinom oborenom pogledu i upornoj šutnji, koja nas je pratila cijelim putem do
naselja baraka u Ulici žrtava fašizma.
138
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan trinaesti - 2. kolovoza 1994.
Jutro je dočekao budan. Nakon što je veći dio prethodnog dana proveo spavajući, u noć je ušao potpuno nespreman da se još
jedanput preda snu.
Vladimirovo se putovanje završilo ubrzo nakon što je iz transportera prešao u putnički automobil. Tek što su krenuli, vozač ga je
obavijestio da neće putovati daleko.
“Josip mi je naložio da vas smjestim u jednu od kuća u obližnjem selu i da vam kažem da će se on potruditi da dođe što prije”,
rekao mu je potom.
“Dakle, to je Josipovo djelo”, pomislio je Vladimir. Zanimalo ga je da li je i Maks negdje u blizini, ali nije osjećao potrebu da se
raspituje. “Sve će se na vrijeme saznati”, zaključio je.
Njegov vodič ga je smjestio u sobu na katu jedne od kuća koje su se nalazile pored slabo prometne ceste. Prije nego što je izišao,
iz svoje torbe je izvadio omot sa hranom, bocu vina i kutiju cigareta.
“Sada vam ostaje da večerate i da čekate da vaš brat ili netko koga on pošalje dođe po vas. Do tada nemojte izlaziti”, rekao mu je
prije nego što je otišao.
Premda je znao da je Josip već na početku rata napustio Belgiju i došao u ove krajeve, nije očekivao da će se sa njim sastati prije
nego sa Maksom. Činilo mu se da bi njegov susret sa Josipom prošao sa manje nedoumica i nesporazuma ako bi prethodno od
Maksa dobio potrebna obavještenja. Ovako mu ostaje da ih potraži izravno od Josipa.
Ta noć mu, međutim, nije pružila priliku ni da postavi pitanja niti da čuje odgovore. Proveo ju je sjedeći na ležaju i pokušavajući iz
skladišta svog sjećanja izvući one otiske koje je tamo ostavila Elena u onim posljednjim mjesecima prije odlaska u Ameriku.
Začudio se kada je ugledao da kroz otvoren prozor ulazi novi dan. Noć je prošla a da nije osjetio ništa od njezine težine. Jedino je
njegovo utrnulo tijelo svjedočilo o vremenu koje je provelo naslonjeno na uzglavlje ležaja.
139
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Neko je vrijeme hodao po sobi da bi ubrzao kolanje krvi, zatim je popio čašu vina i odjeven legao u postelju. Osjećao je da je dan
koji se pružao pred njim zasluživao manje pažnje od protekle noći. Mogao ga je unaprijed otpisati i učinio je to sa olakšanjem.
Potom je zaspao i spavao mirno i dugo.
140
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Četrnaesto poglavlje
“Vidim da mi nikad nećeš oprostiti što sam zaboravila tvoj rođendan”, rekla mi je Elena kada sam je upitao zbog čega je
neraspoložena.
Uzalud sam je uvjeravao da je to prošlost na koju više i ne pomišljam. Elena kao da je namjerno širila pukotinu koju je među nama
načinio moj osamnaesti rođendan. U početku mi nije izgledala velika, iako mi je bola oči i premda sam se neprekidno pitao kako je
bilo moguće da Elena zaboravi dan kojim sam stupao u punoljetnost. Vjerovao sam da će biti dovoljno već i to da o pukotini ne
mislim pa da se ona sama od sebe zatvori. To bi se vjerojatno i dogodilo da me Elena nije podsjećala na nju.
Često sam se pitao zašto to čini. Želi li i slučaj vezan za moj rođendan iskoristiti u iste svrhe kao i “Heleninu pjesmu”? Da nas stalno
podsjeća kako se bliži rastanak i kako bi bilo korisno naviknuti se na tu činjenicu što je moguće prije. Tek negdje u pozadini moje
svijesti stajalo je i pitanje da li je ta pukotina nastala mimo naše volje i mimo našeg znanja, a to što je vezana za Elenino
zaboravljanje datuma mog osamnaestog rođendana samo je puka slučajnost. Jedino bi potvrdan odgovor na ovo pitanje mogao
dati i odgovarajuće rješenje zagonetke u kojoj se skrivalo moje zaboravljanje Eleninog rođendana.
Nisam želio bježati od istine, ma kakva bila, ali nisam nalazio prilaza do nje. Zbog toga sam odlučio da sa Elenom više ne
razgovaram o našim rođendanima i da joj ne postavljam više nikakva pitanja o “Heleninoj pjesmi”. Želio sam da s vremenom
steknemo dojam da takvih razgovora i takvih pitanja i nije bilo. Bila pukotina među nama stvarna ili ne, izazvana namjerno ili
nastala kao jedna u nizu neminovnosti, nisam se želio pomiriti sa njezinim postojanjem, a osjećao sam da se svaka provalija, ako je
ne možemo zatrpati, može premostiti ili zaobići.
Odlučio sam postupiti drugačije nego što sam inače činio. Umjesto da problem u cijelosti izvučem iz tame i osvijetlim sa svih strana,
odlučio sam gurnuti ga još dublje ili, ako to ne bude moguće, nečim ga prekriti. Učinio sam to zbog straha da ne bih ugledao nešto
što mi se ne bi svidjelo. Takav se potez, međutim, pokazao korisnim.
Posljednje što sam Eleni rekao na temu naših rođendana bio je pokušaj da se našalim na naš račun. Kazao sam joj da su nam naši
propusti donijeli i neku korist. Time što se nismo na vrijeme sjetili datuma naših rođendana uštedjeli smo novac za kupovanje
darova i brigu oko njihovog izbora.
141
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ja sam tu brigu već bila prebrinula”, rekla mi je na to Elena. “Već sam mnogo ranije odlučila šta ću ti darovati.”
Upitao sam je da li bar sada mogu saznati o kakvom je daru riječ.
“Sačekaj Novu godinu. Onda ću ti ga dati.”
Premda sam gorio od želje da otkrijem šta je to što mi je Elena namijenila za dar, bio sam voljan čekati i duže.
Strpljivost je bila jedna od mojih odlika, koja mi je pomogla da lakše otklonim mnoge probleme, i svoje i obiteljske, ali koja nije bila
dovoljna da se suprotstavi Maksovoj averziji prema školi i prema bilo kakvom društveno organizovanom obliku života.
Onaj maleni, zamišljeno-tihi dječak, za kojeg sam vjerovao da je od prirode nadaren da bude dostatan sam sebi, potpuno je
iščezao, a na njegovom mjestu pojavio se vječito nemirni mali čovjek, čije se reakcije nisu mogle predvidjeti i kojemu nisam mogao
odrediti ni početak niti kraj. Nikad nisam došao do čvrstog zaključka kada je počelo Maksovo mijenjanje. Za vrijeme njegove bolesti
ili nakon poznanstva sa Fantomom. Znao sam pouzdano samo to da su se promjene odvijale brzo, a u posljednje vrijeme i
dramatično.
Nakon što je, teškom mukom, uspio položiti popravne ispite i upisati drugi razred gimnazije, Maks mi se potpuno istrgnuo iz ruku.
Odbio je bilo kakav dogovor o novom planu za učenje.
“Dosta je bilo robovanja”, rekao mi je.
“Znaš li da bez svakodnevnog učenja u gimnaziji ne možeš postići ništa?”, upitao sam ga.
“Ima i drugih škola osim gimnazije”, odgovorio je.
“Želiš ići na zanat?”
“Želim samo da me ostaviš na miru.”
Jedino čime sam ga mogao uplašiti bila je prijetnja da ću mu oduzeti gitaru ako bude izostajao sa nastave i ako ocjene pokažu da
zanemaruje učenje. Kako smo u školu išli u istoj smjeni, mogao sam pratiti redovitost njegovog pohađanja nastave, a što se učenja
tiče, mogla mi je biti dovoljna već i činjenica da se Maks u stanu zadržavao samo toliko koliko je bilo potrebno da obavi one radnje
koje nije mogao obaviti na nekom drugom mjestu.
“Taj mali će nam zadati još mnogo problema”, rekao mi je Josip nakon što je Maks izišao iz stana.
Nije mi, međutim, izgledao kao netko tko će dopustiti da mu tuđi problemi pokvare planove. Nakon što je gotovo cijelo ljeto proveo
na moru, na pripremama i na atletskim nadmetanjima, vratio se kući preplanuo i vidljivo čvršći i snažniji. I sa još više pouzdanje
nastavio je sprovoditi u djelo ono što je zamislio.
“Šta predlažeš da učinimo?”, upitao sam ga.
142
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ne predlažem ništa”, mirno je odgovorio. “Takav je rođen i tu se ne da ništa popraviti.”
Mami nisam govorio ništa o problemima koji su se najavljivali i koji se, po svoj prilici, nisu mogli izbjeći. Želio sam najprije sam
razmisliti o tome šta učiniti sa Maksom, a pretpostavljao sam da bi i mama kazala da to uzmem u svoje ruke, kao i do tada. Njoj je
ostajalo sve manje vremena za nas i naše kućanstvo.
Samo se po sebi razumije da je Elena bila upoznata sa svim zbivanjima u mojoj obitelji. Njezin savjet mi je obično bio korisniji od
mojih promišljanja.
“Pogriješio si što si ga poslije onako duge bolesti tjerao da nadoknadi izgubljeno u učenju. Ogadio si mu školu za sva vremena. A
pogriješićeš i sada ako ga neko vrijeme ne ostaviš na miru”, rekla mi je Elena za Maksa.
“Kako da ga ostavim na miru kada vrijeme nepovratno prolazi?’, upitao sam.
“Vrijeme, šta ti znači vrijeme?”, upitala me je. “Da li ono samo nešto vrijedi?”
Rekao sam joj da postavlja čudna pitanja. Neka potraži nekog filozofa da joj da odgovore na njih.
“Ni ja nisam nikakav filozof pa ipak ti mogu reći da vrijeme samo za sebe ili, bolje rečeno, izdvojeno vrijeme ne vrijedi ništa, jer kao
takvo i ne može postojati. Ti, na primjer, misliš da Josip bolje koristi vrijeme nego što to čini Maks, ali ja to vidim drugačije. Vidim
da se on kroz život kreće mnogo sporije od svog mlađeg brata i da će, požive li jednako dugo, od života dobiti mnogo manje. Bez
obzira na svu slavu i priznanja, koji ga, izvjesno je, očekuju.”
Nisam shvatio šta je Elena htjela reći. I pored toga njezin mi se zaključak učinio nelogičnim.
“Čovjek koji se opredijelio samo za učenje i trčanje može reći da mu je svaki dan ispunjen, ali ne i da mu je život bogat”, objasnila
mi je Elena.
Požurio sam da kažem kako je u pravu što se tiče Josipa. Njegov je svaki trenutak bio ispunjen do kraja, ali se njegov život nije
odlikovao raznolikošću sadržaja. Međutim, teško mi je bilo prihvatiti tvrdnju da je Maks u povoljnijoj poziciji.
“Nisam spominjala povoljniju poziciju. Rekla sam da Maks živi brže, jer živi raznovrsnije i ima realnih izgleda da od života dobije
više.”
Nisam mogao a da se ne začudim Eleninim riječima, premda sam već bio navikao da od nje čujem originalne misli o najrazličitijim
temama.
“A ja?”, upitao sam je. “Kako ja živim?”
“Ti obično biraš srednje rješenje pa niti trčiš u prvom redu niti mnogo zaostaješ.”
Rekla je upravo ono što sam i sâm mislio o sebi.
143
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Tvoje filozofske analize o vremenu i životu mi ipak ne vrijede mnogo”, kazao sam joj. “Ne govore mi ništa o tome šta da radim sa
Maksom.”
Elena mi je savjetovala da Maksu ostavim maksimalnu slobodu, i po cijenu da u školi izgubi godinu ili dvije.
“Maks nije stvoren od tvoje, a još manje od Josipove građe. Nježniji je i predodređen je za nešto što vas dvojica ne možete biti.
Zbog toga bi bilo šteta ako se slomi prije vremena.”
U Eleninim riječima bilo je nečeg što se slagalo sa mojim osjećanjima i dojmovima vezanim za Maksa. Ipak se nisam mogao složiti
sa njom da bi potpuna sloboda za njega mogla biti korisnija od stalne, ali ne i suviše napadne kontrole.
“Ako bih se ja i složio, mama sigurno neće”, rekao sam joj.
“Vjerojatno neće, ali sigurno je da neće ni poduzeti nešto da situaciju izmijeni. Suviše je zauzeta svojim problemima.”
Iako ih nisam namjeravao poslušati, Elenini savjeti nisu samo prohujali pored mene. Ušli su na jedno uho, a na drugo izišli, ali su na
onom kratkom putu kroz moju glavu ipak ostavili nekog traga, čije sam posljedice uskoro počeo zapažati u svom ponašanju.
Postajao sam popustljiviji prema Maksu, ali i prema sebi.
Konačno sam prihvatio Damaskinovu ponudu da mu ponekad pravim društvo u kamionu kojim je odnedavno upravljao kao
profesionalni vozač. Nakon što je završio zanatsku školu i više od godinu dana proveo kao pomoćnik vozača, počeo je samostalno
raditi. Upravljao je manjim kamionom, za koji nije bio predviđen pomoćnik, zbog čega se za vrijeme vožnje osjećao usamljenim.
Bila je to jedinstvena zgoda da upoznam bar gradove i predjele u Bosni. Na duža putovanja nisam mogao pristati, jer bih za njih
morao odvojiti više od 24 sata, na koliko sam ograničio svoja izbivanja. Pridruživao sam se Damaskinu kada su njegova odredišta
bili Sarajevo, Tuzla, Brčko, Jajce, Banjaluka i bliža mjesta. I za te relacije jedva sam uspijevati uskladiti svoj dnevni raspored sa
Damaskinovim obavezama pa se redovito događalo da sam morao napustiti nastavu jedan ili dva sata prije završetka, da nisam
stigao kupiti kruh ili pripraviti nešto za ručak. Ponekad su Josip i Maks uzimali na sebe neke od mojih obaveza, međutim, zamjene
su rijetko kada davale zadovoljavajući učinak.
Mama je bivala sve nezadovoljnija. Premda nije ni pokušala da mi zabrani putovanja sa Damaskinovim kamionom niti da ih na neki
drugi način spriječi, osjećao sam da ih ne odobrava. Ali ne toliko zbog samih putovanja i poremećaja koje su ona donosila našem
kućanstvu koliko zbog druženja sa Eleninim bratom.
Nikad mama u mojoj nazočnosti nije rekla ništa što bi bilo izravno usmjereno protiv Elene, Damaskina ili njihove obitelji. Međutim,
više su mi o njezinom odnosu prema njima govorile mamine šutnje i kratke i uzgredne primjedbe. Elenu je nazivala “Grkinjom” ili
“mršavicom”, a nikad njezinim imenom, a Damaskin je za nju bio samo Grkinjin ili mršavicin brat. Samo jednom sam se osmjelio
prigovoriti, nakon čega me je mama podsmješljivo upitala: “Zar nije Grkinja i zar nije mršava?”
144
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vjerojatno je mama dobro poznavala moju narav. Znala je da moji izleti neće dugo trajati. Da ću ih dokrajčiti sam i da neće biti
potrebna nikakva intervencija sa njezine strane. Ona je vjerojatno pretpostavljala da će grižnja savjesti učiniti svoje i vratiti me u
već uhodanu svakodnevnicu. Međutim, moja je savjest bila sasvim čista, ništa je nije nagrizalo, jer mi je bilo jasno da imam pravo
povremeno prirediti sebi kakvo nevino zadovoljstvo, kao što je bila vožnja prastarim italijanskim kamionom makadamskim cestama
Bosne.
Sav posao oko ponovnog zavođenja starog reda obavilo je, u stvari, nezadovoljstvo, ono nezadovoljstvo koje se u meni javljalo
uvijek kada bih nekim svojim činom poremetio ustaljeni poredak stvari i koje je stalno jačalo i nagonilo me da se vratim tamo
odakle sam krenuo.
Ne mogu reći da nisam svaki put sa radošću sjedao u Damaskinov kamion i da nisam uživao u putovanju. Međutim, konačan
rezultat svakog putovanja bilo je nezadovoljstvo. Osjećao sam da putovanje nije ispunilo moja očekivanja i mene samog. Osjećao
sam se praznim.
Putovanja su u meni zatvarala jedan apsurdan krug. Ako je između jednog i drugog putovanja bio dovoljan vremenski razmak, lako
sam se odlučivao krenuti na put i rado sam putovao, ali samo ako sam si mogao nametnuti uvjerenje da će trajati vječno ili barem
da se neće završiti uskoro. Završetak putovanja je mijenjao sve i donosio mi nezadovoljstvo, i putovanjem i samim sobom
145
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan četrnaesti - 3. kolovoza 1994.
Nakon što je u sobi na katu neke kuće u nekom selu pored neke ceste proveo dvije noći i jedan dan, na svoje veliko iznenađenje
Vladimir u sebi nije našao ni traga nezadovoljstvu ili nestrpljenju. Nije se čak ni upitao zašto ga cijelo to putovanje, na koje je
krenuo protiv svoje volje, ostavlja potpuno ravnodušnim. Možda zbog toga što je naslućivao da se odgovor na ovo pitanje krije u
činjenici da još ne zna kada će se i gdje to putovanje završiti.
Kada je otvorio oči, još je bio mrak, ali se na obzorju pojavila traka kamenjara. Sjeo je na ležaj, zapalio cigaretu i kroz prozor
promatrao svitanje još jednog dana koji mu nije mogao donijeti ništa osim sjećanja. A sjećanje, osjećao je, postaje sve manje
izdašno i sve više nalik tijelu od kojeg će uskoro ostati samo kosti.
U daljini je ugledao automobilska svjetla i nastavio ih je pratiti, uvjeren da imaju neke veze sa njim. Kada je automobil skrenuo sa
ceste i zaustavio se ispod prozora, Vladimir nije bio sretan zbog toga što ga predosjećanje ni ovog puta nije iznevjerilo. Sada je
znao da se putovanje bliži kraju. Zagonetka prestaje biti zagonetnom.
Vidio je kako se od automobila odvaja muškarac u vojničkoj odori i upućuje prema kući u kojoj se nalazio.
“Dakle, i on se umiješao u rat”, pomislio je, sjećajući se Josipa onakvog kakav je bio onda kada se vratio sa europskog juniorskog
prvenstva - uspravan, veseo i samouvjeren.
“Mogao sam i pretpostaviti da ćeš se nakon svega upetljati u politiku”, rekao je Vladimir kada je Josip ušao u sobu.
“A ja sam opravdano vjerovao da ćeš se ti samo silom moći pokrenuti iz Zenice.”
Nisu pošli jedan drugom u susret. Nisu se zagrlili i nisu učinili ništa što bi poremetilo sliku koju su čuvali u svom sjećanju o svojim
međusobnim odnosima. Htjeli su održati odstojanje u kojem nije bilo intimnog povjeravanja niti bratskog neprijateljstva. Osjećali su
da ih je sudbina osudila da neko vrijeme provedu zajedno, ali da zbog toga nisu dužni zbližavati se više nego što je nužno.
“Nadam se da nisi bijesan što si me toliko čekao”, rekao je Josip. “Ne stižem obaviti ni sve ono što sam sâm započeo, a da ne
govorim o poslovima koje drugi prebacuju na mene.”
“I dalje se utrkuješ sa vremenom?”, upitao ga je Vladimir.
146
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ne bi se moglo tako reći. U ratu nikad ne nedostaje vremena. Naprotiv, obično ga ima više nego dovoljno, ali se događa da
zbivanja prestižu jedno drugo, da ono posljednje isključuje sva prethodna.”
“Rat je doba iščekivanja, doba u kojem želimo samo jedno: da se vrijeme što prije odmota i ode u zaborav”, dodao je Vladimir.
“Možda je tako ako se promatra iz tvog ugla”, rekao je Josip.
“Promatrani iz svih uglova, ratni su dani, i ne samo ratni, unaprijed otpisani. Dani koje je pojela noć.”
Josip se nasmijao.
“Lijepo zvuči”, rekao je. “Ali zar noć neće pojesti i svo ono prazno vrijeme, koje nam nije donijelo ništa novo, a ostaviće nam samo
poneko sjećanje na mladost? Na dane koje je napojio san.”
“Sjećaš li se često mladosti?”, upitao je Vladimir.
Josip je kimnuo glavom, a njegovo je lice govorilo da žali što mora odgovoriti potvrdno.
“I češće nego što bih želio.”
“Nerado se vraćaš u prošlost? Nalaziš li tamo nešto što ti se ne sviđa i što bi rado promijenio, kada bi to bilo moguće?”
Čekajući da mu odgovori, Vladimir je pažljivo motrio brata u raspršenoj svjetlosti svitanja. Njegovo je tijelo još bilo uspravno i
atletski gipko, a način kojim se kretalo odavao je istu onu samouvjerenost koja ga je u mladosti izdvajala u svakoj sredini. Prosijeda
kosa i sitni nabori oko očiju govorili su da je vrijeme mladosti nepovratno prošlo, ali su ipak više svjedočili o još tvrdoj zrelosti nego
o razmekšaloj starosti.
“Samo je dvije godine mlađi od mene”, pomislio je Vladimir.
“Nije u pitanju to da li mi se tamo nešto sviđa ili ne nego dobro poznata istina. Kada se počneš okretati prema svojoj prošlosti,
možeš slobodno reći da je tvoj život završen. A ja se još ne želim osvrtati. Osjećam da još imam snage i da još nešto mogu dati.”
“Još se otima i trči samo naprijed, a ja sam se sav okrenuo ka davno prošlom’’, pomislio je Vladimir, a glasno je rekao nešto sasvim
drugo.
“Kome je potrebno to što još možeš dati?”, upitao je.
“Prije svega meni, ali i drugim ljudima”, odgovorio je Josip.
Vladimir ga je namjeravao upitati da li se zbog toga vratio u domovinu, ali je u posljednjem trenutku odustao, sjetivši se da sa
Josipom o njegovim odlukama ne vrijedi raspravljati. Kada bi ih donio, Josip ih se uporno i dosljedno pridržavao i, ogradivši ih
cijelim svojim bićem, nije dozvoljavao da budu ugrožene izvana.
147
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Možda je jedanput, ali samo jedanput, napravio iznimku”, pomislio je Vladimir, a potom naglas upitao kako su Ljubica i djeca.
“Sasvim dobro”, odgovorio je Josip.
“Zar ti nije bilo žao da ih ostaviš?”
“I oni su se vratili sa mnom. Sada, kada si tu, imaćeš priliku da ih posjetiš. Ljubica se nada da ćeš biti njezin gost. Htjela bi ti, kaže,
vratiti bar dio duga.”
“Kakvog duga?”, upitao je Vladimir i, tek što je izrekao pitanje, sjetio se prvog školskog dana u 1955. godini. Potrčala je hodnikom
gimnazije da bi ga sustigla i da bi mu zaželjela sretnu novu godinu.
“Kada si već spomenula novu godinu, moram ti reći da sam te se sjetio”, rekao joj je Vladimir i potom joj ispričao kako ga je Elena
nagovorila da priredi novogodišnju zabavu za prijatelje iz naselja i kako mu je palo na pamet da bi možda i ona rado došla.
Ljubicino je lice zasjalo.
“Još kako bih došla”, rekla je, “da si me pozvao. Ali mogu pretpostaviti zbog čega to nisi učinio. Nisi mogao, jer Josip nije dozvolio.”
Vladimir je potvrdio.
“Kaži mi je li se mnogo protivio. Je li još ogorčen ili nije želio ni razgovarati o tvom prijedlogu?”
“Ni jedno ni drugo. Samo je rekao da je još rano za takve pozive.”
Ljubica se nasmijala.
“Ako je rekao da je još rano, znači li to da bi jednog dana moglo biti pravo vrijeme?”, upitala je.
“I ja sam tako shvatio njegove riječi i zbog toga sam odlučio da ti ih prepričam”, odgovorio joj je Vladimir.
“Misliš li da ima neke nade za nas? Vjeruješ li da me se Josip nije odrekao?”
“Vjerujem”, potvrdio je Vladimir i doista je vjerovao. “Josip je bio bolesno ogorčen zbog svega onog što nam se događalo. U takvom
raspoloženju donio je neke odluke i neke planove, u koje je, siguran sam, uključio i tebe, ali su to odluke i planovi koji zahtijevaju
prije svega vrijeme. Dugo vrijeme, možda godinu, dvije ili čak i više. Zbog toga ti, ako ti je stalo do Josipa, mogu savjetovati jedino
to da budeš strpljiva. Ako ga budeš dovoljno dugo čekala, Josip će, kada ostvari svoje planove ili kada bude siguran da je na
dobrom putu da ih ostvari, doći po tebe.”
Vladimir je bio svjestan da će Ljubica prigrliti njegov savjet i da će, uz obećanje koje je u njemu sadržano, proživjeti godine, sve
dok se obećanje ne ispuni ili dok ne pokaže da je samo drugo lice zablude. Zbog toga je na trenutak osjetio strah. Šta ako je
148
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE pogriješio? Ima li pravo u tuđe ime davati takva, sudbonosna, obećanja? Ipak se brzo umirio, jer u sebi nije mogao naći nikakvu
podršku sumnji.
“Kako izgleda Ljubica”, upitao je Vladimir.
“Ni ona, naravno, nije ostala mlada.”
“Je li ikad požalila što te je čekala?”
“Jutros postavljaš čudna pitanja. To bi morao pitati nju.”
“I bez tvog i bez njezinog odgovora, mislim da mogu reći da ste oboje imali sreće.”
“To, što se mene tiče, ne mogu poreći. Ali ti moram reći da si i ti mogao biti sretan sa Elenom i da je ona mogla biti sretna sa
tobom. Da si bio samo malo odlučniji.”
Tek što je Josip izgovorio Elenino ime, Vladimir se pokajao što je razgovor usmjerio prema Ljubici i prema bračnoj sreći. Mogao je
pretpostaviti da se neće na tome zaustaviti i da će se dotaći i njega, i Elene i onih davnih dana koje je, kako je maloprije rekao
Josip, napojio san. Nije želio da se o tim danima govori. Plašila ga je mogućnost da ih riječi izgovorene o njima prenesu u vrijeme
sadašnje i da ih utkaju u današnji dan, koji je već bio osuđen da ga pojede noć.
“Ja tebe nisam pitao za Maksa, a ti mene nisi pitao za oca, a trebalo je najprije o njima da razgovaramo”, rekao je Vladimir, da bi
razgovor skrenuo na drugu stranu.
Josip mu je rekao da će o tome razgovarati za vrijeme vožnje, jer moraju odmah krenuti.
Vladimir nije upitao ni zašto ni kamo moraju poći. Podigao je svoju torbu i krenuo za Josipom. Čak ga nije upitao ni gdje se
trenutno nalaze. Po onom što je zapažao uokolo sebe znao je da više nije u Bosni.
Čim su sjeli u automobil, Vladimir je osjetio da je klica onog starog njegovog nezadovoljstva oživjela. Po tome je mogao zaključiti
da se njegovo putovanje bliži kraju i da je vrijeme da počne misliti na povratak.
“Nisam te pitao za oca prije svega zbog toga što me sve više grize moje vlastito ponašanje prema njemu”, rekao je Josip, pogleda
usmjerenog u cestu koja im je dolazila u susret. “Znam da sam ja za njega bio samo mamin sin, ali me to ne opravdava. Sada,
kada i sam imam sinove, jasno mi je da bih se osjećao strašno osamljenim kada bi se oni udaljili od mene onako kako sam se ja
udaljio od našeg oca. Da mogu reći da sam ga mrzio, imao bih bar neko opravdanje. Ali nisam. Ono što sam njemu uskratio meni
nije donijelo nikakve koristi. Osim, možda, kajanja.
“Rekao si da se nerado okrećeš prema prošlosti”, opomenuo ga je Vladimir i pomislio da nikakvo kajanje oca više neće dotaći.
149
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ne činim to zbog toga što to želim nego zato što moram. Ti možeš mirno spavati. Jedini si od nas trojice koji je i za oca i za mamu
učinio ono što se od djece očekuje da učine za svoje roditelje. Možda i više od toga. Ja i Maks smo im ostali veliki dužnici. A dužnici
smo i tebi, s tom razlikom što se tebi još možemo na neki način odužiti.”
“Mogli ste mi se odužiti”, pomislio je Vladimir, “samo tako da ste se vratili tamo gdje sva trojica pripadamo. Ne može se govoriti o
vraćanju duga izvan mjesta i izvan vremena u kojem su dugovi načinjeni.”
“A sada mi reci kako je otac.”
Vladimira je iznenadilo Josipovo pitanje. O očevoj je smrti toliko razmišljao da mu se činilo da je ona opće-poznata činjenica.
“Nadam se da je dobro”, odgovorio mu je mehanički. “Umro je.”
Josip ga je rasijano pogledao, a onda je, nekoliko trenutaka kasnije, kada su Vladimirove riječi dospjele na površinu njegove
svijesti, skrenuo automobil sa ceste i pritisnuo kočnicu.
“Umro je?”
Vladimir je kimnuo glavom.
“Zašto si rekao da se nadaš da je dobro?”
Vladimir nije imao ni najmanje želje da daje bilo kakvo objašnjenje, ali je znao da ga ne može izbjeći.
“Prije nego što je umro, otac je doživio nešto nesvakidašnje. Sanjao je, ili je doista doživio, veliku svjetlost, koju je poistovjetio sa
smrću. Shvativši da je potpuno nespreman za umiranje, jer je vidio da se život ne završava tamom i ništavilom nego blještavom
svjetlošću, koja je svojom snagom i bojama skrivala ono što se iza nje nalazilo, otac se uplašio i počeo je da se udara rukama po
glavi i po tijelu. Udarao se toliko jako i toliko dugo dok nije izazvao toliku količinu bola koja je bila dovoljna da prekrije svjetlost i
vrati ga u ovaj naš svijet, svijet polutame. Može se reći da je doživio prosvjetljenje, ali ga ono nije učinilo sretnim. Naprotiv, učinilo
je da se osjeća poraženim. Njega ni najmanje nisu zanimali neki drugi svjetovi i neki životi koji bi mogli postojati izvan ovog. Želio
je samo to da svoj život, za kojeg je vjerovao da je jedini, proživi temeljito i da od njega ne izgubi ni jedan jedini trenutak.”
“Čini se da mu je doživljaj sa velikim svjetlom pokazao da nije bio u pravu, da je potpuno pogrešno živio i da će imati još mnogo
prilika da svoje greške ispravi. Svoje posljednje dane proveo je vidljivo ogorčen, bez volje da bilo šta učini i bez želje da pokuša
izvući neko saznanje iz svega što mu se dogodilo. Umro je bez svjedoka i ne možemo znati šta je na kraju osjećao. Oči su mu
ostale širom otvorene, a meni se učinilo da su sačuvale tragove straha.”
Josip je sjedio nepomično na svom sjedištu i slušao, držeći ruke na upravljaču i ukočeno zureći kroz vjetrobran.
“Ne bi trebalo da zaplače”, pomislio je Vladimir. “Time bi srušio predstavu koju sam godinama gradio o njemu.”
150
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Josip nije zaplakao. Samo je snažno zatresao glavom, kao da želi nešto zbaciti sa nje, a potom je pomjerio ručicu mjenjača i
pokrenuo automobil.
“Stid me je priznati, ali ja, zapravo, i nisam poznavao tog čovjeka”, rekao je.
“Ali si zato dobro poznavao očuha”, dobacio mu je Vladimir bez želje da mu bilo šta predbaci.
“Da. Georga sam izvrsno poznavao”, priznao je Josip i dodao da mu je drago što ga je upoznao i što je imao mogućnost godinama
se družiti sa njim. “Bio je od onih malobrojnih ljudi koji osjećaju da su živi samo onda kada rade i za druge. Za mene i moju obitelj
učinio je više nego što sam se i u snu mogao nadati, a što je najvažnije, mama je uz njega provela sretnih gotovo trideset i pet
godina.”
Vladimiru je došlo da se nasmije iz sveg glasa, što već godinama nije učinio.
“Ti si prošao mnogo bolje od mene”, rekao je Josipu. “Izgubio si jednog oca, sebičnog i svojeglavog, koji je cijelog svog dugog
života propovijedao o neophodnosti djelovanja u zajednici i za zajednicu, a koji za svoje bližnje i svoje daljnje nije učinio ništa, a u
zamjenu si dobio drugog oca, koji je najveći dio svog života proveo trudeći se da bez mnogo riječi usreći ljude oko sebe. Meni je
ostao onaj prvi otac, a izgubio sam majku, koju sam volio i kojom sam se ponosio, ali koja mene, na žalost, nije ni voljela niti se
mnome ponosila. Umjesto nje dobio sam dvije maćehe, žene priprostog duha, nikakvog obrazovanja i srca koje se ni u čemu nije
razlikovalo od očevog.”
“Zaboravio si Maksa”, napomenuo je Josip.
“Nisam ga zaboravio. Namjerno sam ga izostavio, jer je on u našoj obitelji najveći gubitnik. Izgubio je oba roditelja, a u zamjenu
nije dobio ništa.”
Josip ga je prekinuo primjedbom da mora imati na umu da je takav ishod bio, najvećim dijelom, rezultat osobnih opredjeljenja.
“Ti nisi htjeo doći za nama, a što se tiče Maksa, dok je boravio u Belgiji, mama i Georg, pa i ja sâm, činili smo sve da mu
pomognemo, ali on, jednostavno, nije mogao savladati neke prepreke u sebi i dopustiti ljudima da mu se približe. Izgledalo mi je
kao da govorimo različitim jezicima pa ne uspijevamo dogovoriti se.”
Vladimir se sjetio onog što je Elena govorila o Maksu i njezinog upozorenja da ne učini nešto što bi ga moglo slomiti prije vremena.
Nije želio glasno izgovoriti njezino ime, ali je izgovorio njezine riječi.
“Maks nije načinjen od iste građe kao nas dvojica, još manje od mamine i tatine. Možda je bio predodređen za nešto što nas
dvojica ne možemo biti, ali je sticaj nesretnih okolnosti učinio da njegova sudbina krene drugim putem.”
“Na žalost, krivim putem”, dodao je Josip nakon stanke koja je slijedila Vladimirove riječi.
151
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Poslije toga su se vozili šuteći. Vladimir je pretpostavljao, sudeći prema kamenitom okolišu kroz koji su prolazili, da se nalaze u
blizini mora. Činilo mu se da osjeća i njegov miris, a uskoro ga je i ugledao.
“Hoću li vidjeti Maksa?”, upitao je.
“Sutra”, odgovorio mu je Josip. “Danas ćeš biti samo moj gost. Ujutro se ja vraćam na dužnost, a preuzeće te Maks.”
“Moraš li ići ili ne želiš biti sa Maksom?”
“Moram ići, a i ne želim biti zajedno sa njim.”
“Zar ste se razišli tako daleko?”
Prije nego što je odgovorio na Vladimirovo pitanje Josip je neko vrijeme šuteći vozio. Spuštali su se uskom zavojitom cestom, koja
je od vozača zahtijevala punu pozornost.
“Na žalost, jesmo”, rekao je kada se automobil našao na ravnijem dijelu puta. “Ja sam vojnik, a on je kriminalac. Premda nalazi
bezbroj opravdanja za ono što radi, ipak je samo kriminalac, koji se udružio sa sebi sličnim, sa ciljem da iskoriste rat i zgrnu novac i
imutak, služeći se pri tome svim sredstvima - od obične trgovine do ucjena i ubojstava.”
Vladimir je, sasvim nesvjesno, počeo odmahivati glavom.
“Vidim da mi ne vjeruješ”, rekao je Josip.
“Ne vjerujem. Ne mogu Maksa dovesti u vezu sa ucjenama i ubojstvima. Sposoban je za mnogo šta, ali ne i da ubija za novac.”
“Nisam rekao da to čini osobno nego da se druži sa ljudima koji su za novac spremni učiniti sve.”
“I ti se družiš sa ljudima koji su spremni ubijati, i za novac i bez novca.”
“To nije isto. Vojnik nije ubojica, jer ne ubija iz osobnih razloga.”
“Bogu je svejedno kojim ćeš razlogom prekriti svoj zločin. Natjeraće te da ga platiš već i zbog toga što si se usudio prisvojiti pravo
koje pripada isključivo njemu.”
U Vladimirovom glasu bilo je i gorčine i neskrivenog bijesa, ali ipak najviše tuge, zbog čega je Josip odlučio promijeniti temu
razgovora.
“Ne izgledaš mi baš sjajno’’, rekao mu je kada su napustili automobil i uputili se uz stepenice prema prizemnoj kući, okruženoj
vrtom, koja se nalazila na vještački načinjenoj zaravni iznad ceste.
“Trebaće ti dosta vremena da se oporaviš, ali nemoj brinuti, imaćeš sve što je potrebno za normalan život.”
152
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je zastao. Nije mogao slijediti žustri Josipov korak, a želio je, osim da predahne, da ga brat jasno čuje i do kraja razumije.
“Nemoj računati na to”, rekao je. “Da sam odmah shvatio da ste ti i Maks poslali vojnike po mene, ne bih pošao. A pošao sam da
ne bih pravio suvišne probleme ni sebi ni drugima. Sada, kada sam tu, odvojiću vam obojici po jedan dan, što znači da bih
prekosutra trebao krenuti natrag.”
Josip ga je, iznenađen onim što je čuo, promatrao kao da ga gleda prvi put tog dana. Vidio je umornog starog čovjeka, toliko
mršavog da je košulja na njemu stajala kao na praznom kosturu. U odnosu na lik svog starijeg brata kojeg je čuvao u sjećanju ovaj
koji je stajao tri stepenika niže djelovao je kao sjena, ali kao sjena koja se odvojila od tijela, riješena da ide svojim putem.
“Teško da će biti moguće u tako kratkom roku dogovoriti prijevoz”, rekao je, “ali o tome ćemo razgovarati kasnije.”
Nastavili su se uspinjati.
“Kuću sam iznajmio na mjesec dana, ali neće biti problema sa produženjem zakupa ako se predomisliš i odlučiš ostati”, rekao je
Josip dok je otključavao vrata u zidu koji je okruživao vrt i kuću.
Vladimir je šutio. Osjećao je da mu ni ovo putovanje, kao ni sva ona prethodna, neće donijeti ništa novo. “Osim, naravno,
razgovora”, pomislio je. “Osim dobro poznatih riječi. Praznih riječi, kako ih je nazivala Elena. Bilo bi idealno kada bi čovjek živio
samo toliko koliko mu je dovoljno da sazna šta želi dobiti od života. Dakle, najviše dvadeset i pet godina. Zašto bi mu bilo
neophodno produžavati život samo zbog toga da bi saznao da se njegove želje ne mogu ostvariti?”
“Planirao sam da najprije nešto pojedemo pa da siđemo na plažu da se okupamo”, rekao je Josip i odmah zatim svukao košulju i
odbacio cipele.
Vladimir je osjećao da bi redoslijed morao biti nešto drugačiji.
“Najprije ćemo popiti nešto za dušu naših roditelja”, rekao je i, ni sam ne znajući zbog čega, sjetio se kako su on i Elena sjedili na
nadgrobnoj ploči u jevrejskom groblju preko puta Bojinog vira, iznad pruge uskog kolosijeka, odakle su mogli vidjeti tri rodne kuće:
očevu na brijegu desno od njih, maminu na lijevoj strani između ceste i rijeke Bosne i njegovu i njegove braće, koja se nalazila
pravo ispod njih. Elena je pitala zašto su njegovi roditelji odlučili stanovati baš tu, u središtu mržnje, gdje su bili obuhvaćeni, kao
kracima kliješta, tim kućama u kojima su se rodili i odrasli, a koje su isključivale i jedna drugu i njih dvoje. Da li su to učinili iz
prkosa ili su se možda nadali da će svojom nazočnošću, a kasnije i nazočnošću svoje djece, otkloniti mržnju i premostiti provalije, i
one koje su sami načinili u svojim obiteljima i onu koja je odvajkada dijelila kuću na obali i kuću na brijegu iznad pruge? Nije znao
odgovoriti na njezina pitanja.
“Na žalost, u kući nema nikakvog pića”, obavijestio ga je Josip. “Moraćeš sačekati da ga odem kupiti.”
“Imamo vremena. Dan je tek počeo.”
153
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Josip je otišao u prodavaonicu, a Vladimir je izišao u vrt i naslonio se na zid koji ga je okruživao. Promatrao je život koji je tekao
ulicom ispod njega i motao se po plaži preko puta, ali se nije osjećao njegovim sastavnim dijelom. Bilo mu je jasno da bi mogao
uživati u tom životu, jednako kao što bi mogao uživati i u morskoj vodi, ali bi to bio užitak koji osjeća gost u tuđoj sredini.
Privremen i površan.
“Da li se i Elena osjećala kao gost u Zenici?”, upitao se, ali nije ni pokušao tražiti odgovor. Znao je da bi to bio uzaludan napor. A
znao je i to da bi se on sam uz Elenu svugdje osjećao na svom mjestu.
Josip se vratio, otvorio bocu, stavio je na zid, a zatim je otišao u kuću i donio dvije čaše.
“Dakle”, rekao je, “popićemo najprije za tatinu dušu, nadajući se da je ponovno našla veliko svjetlo i da je ovog puta bila spremna
za susret sa njim.”
Kucnuli su se čašama i jednim potezom ispili njihov sadržaj. U očima upravljenim ka nebu Vladimir je ugledao Elenino nasmijano
lice. Nije mogao odoljeti a da se i sam ne nasmije.
“Sjetio si se nečeg lijepog?”, upitao ga je Josip.
“Sjetio sam se šta je Elena rekla za našeg starog. Moram se nasmijati svaki put kada se sjetim njezinih riječi, jer ga nitko nije
točnije niti duhovitije nacrtao u jednoj jedinoj rečenici.”
“To što je kazala Elena mora da je nešto izuzetno kada još i danas, četrdeset godina kasnije, djeluje na tebe.”
“Kazala je da bi naš otac radije otišao sa društvom u pakao nego ostao sam u raju.”
Josip se nije nasmijao. Ozbiljnog lica kimnuo je glavom u znak slaganja sa onim što je čuo.
“Tvoja je Grkinja imala pametnu glavu i velika je šteta što je tako rano prekinula školovanje. Međutim, to što je rekla moglo bi se
odnositi na mnoge ljude, ne samo na našeg oca. U stvari, na veliku većinu onih koje poznajem. Pa i na mene. I ja bih radije sa
društvom pošao bilo kuda nego ostao sam u raju. Prije toga bih odlučno osporio mogućnost postojanja raja za samo jednu osobu.
Biti osuđen na samoću za mene je veća kazna od bilo koje druge koju čovjek može podijeliti sa drugim ljudima. Nimalo se ne čudim
što je otac, užasnut, ustuknuo ako je u velikoj svjetlosti našao upravo takav raj. Raj za jednu dušu. A možda to i nije raj nego
pakao.”
Vladimir nije žurio da se uključi u Josipova razmišljanja, premda je i sam došao do sličnih zaključaka. Osjećao je da bi teško mogao
objasniti bratu da njega takav raj ili pakao, svejedno, ne plaši. Ni najmanje. Čak šta više, sve mu se neprihvatljivijom činila pomisao
da bi i neki budući život morao dijeliti sa nekim.
“Ljudi se toliko međusobno razlikuju da je ista stvar jednima kazna, a drugima nagrada”, rekao je, a zatim je pokušao zamisliti na
šta bi sve bila prisiljena duša osuđena na samoću, ili samoćom nagrađena.
154
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Bila bi primorana djelovati, a to bi mogla samo na samoj sebi. Bila bi, dakle, i objekt i subjekt, i onaj koji mijenja i onaj koji se
mijenja. U slici koju je zamislio bilo je i nečeg strašnog, ali i nečeg veličanstvenog. Božanskog.
“Popićemo i jednu čašu za mamu”, rekao je Josip. “Zaslužila je da je se sjetim bar jedanput svakog dana.”
Čaše su, već pune, stajale na zidu. Ispili su ih, odložili na njihovo ranije mjesto, ponovno se leđima oslonili o zid i nastavili razgovor.
“Znam da ti je mama učinila zlo, ali moraš shvatiti da je sve činila u dobroj namjeri”, rekao je Josip.
“Jasno”, odvratio mu je Vladimir. “Rekla mi je da za mene ima velikih planova. Ali zašto da o tome razgovaramo. To je prošlost, a ja
tamo odlazim samo po ugodne uspomene.”
“Ipak je mamin bijeg imao za mene i jednu pozitivnu posljedicu”, dodao je nešto kasnije, da nečim zatrpa pukotinu u razgovoru.
“Omogućio je da me proglase hraniteljem obitelji i da zbog toga u vojsci provedem devet mjeseci manje.”
“Za to podjednako moraš zahvaliti i ocu. Da nije kovao novu zavjeru protiv svoje partije i da nije ponovno otišao na Goli otok, on bi,
umjesto tebe, bio zadužen da se stara o meni i Maksu.”
“I to je prošlost po koju ne odlazim”, rekao je Vladimir. “Ali me, ipak, ponešto iz te prošlosti još uvijek zanima. Još mi nije sve
jasno, kao, na primjer, to sa maminim bijegom iz zemlje. Već si mi govorio o tome, ali te tada nisam pažljivo slušao. Bio sam
ozlojeđen i nisam želio prihvatiti nikakva opravdanja.”
Josip se nasmiješio.
“Osjećam se radosno svaki put kada se sjetim te priče. Romantične priče, mladalačke po svemu osim po godinama njezinih glavnih
aktera. Georg je u to vrijeme imao 45, a mama 40 godina. Godine im, međutim, nisu ni najmanje smetale da se odluče na avanturu
koja više priliči mladim ljubavnicima, koji se ničeg ne plaše, jer iza sebe ne ostavljaju ništa vrijedno, a naprijed ih gura sama
ljubav.”
Vladimir ga je prekinuo.
“Ne zanima me šta ih je guralo nego sama tehnika kojom su se poslužili da ilegalno napuste zemlju.”
“Prije nego što o tome počnem pričati, popićemo jedno piće u znak sjećanja na Georga i na njegov podvig.”
Ispili su piće i Vladimir je zapalio cigaretu.
“Da čujemo: u čemu se sastojao taj podvig?”
“U tome što je Georg u Ostendeu iznajmio brod i čovjeka koji će ga obučavati upravljati njime i što je odmah, ne čekajući da nešto
nauči, zaplovio u pravcu Jadrana. Svom instruktoru nije rekao šta, u stvari, namjerava i kada je ovaj, došavši u Dubrovnik, saznao
155
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE da je Georg čvrsto odlučio na brod ukrcati mamu, ilegalno je izvesti iz zemlje i prebaciti u Belgiju, uplašio se i otkazao daljnju
suradnju. Georg mu je rekao da je kukavica i dao mu je novac da se u Belgiju vrati kopnom.
A on i mama su, ploveći uz obalu, krenuli prema jugu. Posljednje pismo od mame, u kojem nije napisala ništa o tome da napušta
našu zemlju, dobili smo iz Ulcinja. Uskoro nakon toga, kada je stekao sigurnost i uvjerio se da će moći i sam upravljati brodom,
Georg je odlučio krenuti na pučinu. Mama se zavukla u već pripremljeno skrovište i jedne noći zaplovili su prema Otrantskim
vratima.”
“Zar nije bilo jednostavnije da su se prebacili do Italije?”, upitao je Vladimir.
“Bilo je jednostavnije, ali bi u tom slučaju mama morala ostati u nekom od italijanskih izbjegličkih logora i tko zna kada bi dobila
dozvolu da ode u Belgiju. Ovako su išli ravno prema svom odredištu. Istina, bio je to dug put, kojem nije manjkalo svakojakih
opasnosti, od kojih je najveća bila ta što je Georg bio tek početnik u navigaciji i što nije raspolagao nikakvim dokumentima, ni
lažnim, koji bi mu dozvoljavali upravljanje ni najmanjim plovilom, kao što ni mama nije imala drugih dokumenata osim osobne
karte.”
Josip je predahnuo tako što je ponovno napunio čaše, jednu od njih dodao Vladimiru, a drugu podigao do usta i ispio, kao i
prethodne, jednim pokretom.
“Lude i hrabre obično prati sreća”, nastavio je. “Georg i mama su izbjegli kontrolu naših pograničnih patrola, a druge se nisu mnogo
zanimale tko su i kamo plove. Putovali su polako i dugo. Vrijeme im je bilo naklonjeno, a more mirno. Kada su stigli u Ostende,
Georg je već bio iskusan pomorac, u što sam se i sâm kasnije uvjerio ploveći sa njim i mamom do Danske, Švedske i do mnogih
otoka u Atlantiku.”
Vladimir je pokušao zamisliti mamu kako se kreće po nemirnoj palubi broda, ali mu to nije pošlo za rukom. Umjesto toga iz sjećanja
je izronio prizor u kome on i Elena stoje ispod balkona Doma kulture i promatraju kišu, koja pada u mlazevima i od prašine na cesti
pravi žitko blato. Elena je najprije, sa napregnutim izrazom lica, gledala ispred sebe i slušala njegove ogorčene prosvjede zbog
nekih maminih postupaka, a onda se okrenula prema njemu i pokušala ga umiriti.
“Čovjeka je lako osuditi, ali ga je teško razumjeti”, rekla mu je. “Tvoja mama ima pravo poslužiti se svim sredstvima da se izvuče iz
ovog blata. A sigurna sam da se ona sa tim Belgijancem nije vezala tek tako, a da pritom nije mislila i na vas trojicu.”
“Elena je gotovo do samog kraja branila mamino pravo na bolji život”, pomislio je Vladimir, “a za uzvrat je dobila samo prezir.”
Ni poslije četrdeset godina nije mogao bez gorčine dovesti u vezu te dvije žene. “Mama je svoje pravo izborila, ali ga je zato
uskratila Eleni.”
Osjećao je da mora prekinuti taj razgovor o majci, jer je znao da na drugi način neće moći zaustaviti negodovanje prema njoj, koje
je u njemu sve više raslo. Jednim dijelom svoje svijesti priznavao je da je to negodovanje neopravdano usmjereno samo prema
156
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE njoj, ali ni taj njegov najsvjesniji dio nije još bio pripravan priznati da je, ipak, on sam odlučivao o svemu. Elena mu je rekla: “Sada
sve zavisi samo od tebe. Ako odlučiš da ostanem, ostaću. Ako odlučiš drugačije ili ne doneseš nikakvu odluku, odlazim.” Nije donio
nikakvu odluku, osim što je jalovo očajavao.
“Zar nisi namjeravao okupati se?”, upitao je Josipa.
“To još uvijek namjeravam”, odgovorio je Josip i upitao ga da li će poći sa njim.
Premda nije planirao ništa takvo, Vladimiru se učinilo da bi možda bilo korisno pokrenuti se i uraditi bilo šta, umjesto što stoji tu, uz
ogradu, zagledan u dio prošlosti koji mu nije bio drag, jer u njemu nije bio nasamo sa Elenom. Osim toga, predosjećao je da će ga,
ako ostane, uskoro savladati piće, a onda će mu biti potrebni dani, možda i mjeseci, da ponovno uhvati ravnotežu.
Odnijeli su bocu i čaše u kuću, presvukli se, a zatim se uputili na plažu. Josip je odmah ušao u vodu, a Vladimir se ispružio na
pijesak. Prije nego što je zatvorio oči, pogledom je pretražio površinu mora i, spazivši brod, pomislio: “Ubuduće neću moći vidjeti
more i lađe a da se, uz Elenu, ne sjetim i mame.” Nije mu se sviđala misao da će njih dvije u jednom dijelu njegovih uspomena biti
nerazdvojne, ali je znao da protiv toga ne može ništa učiniti. Potom je zaspao.
Probudio se uz osjećaj da mu nešto nedostaje. Nije se, međutim, potrudio da otkrije šta nedostaje, jer ga je osjećanje manjkavosti
već odavno pratilo pa se navikao nalaziti ga u sebi. Možda je samo gladan, pomislio je. Okrenuo je glavu i ugledao Josipa kako leži
na pijesku pored njega. Pošto se pokrenuo, nije se mogao vratiti u raniji položaj i nastaviti spavati ili samo glumiti spavača.
Pitao se šta da kaže, kako da nastavi razgovor sa bratom. Da je bilo moguće, još zadugo ne bi otvorio usta. Međutim, znao je da
razgovor ne može izbjeći. Mogao ga je samo odgoditi ako neko vrijeme bude proveo u moru. Podigao se i polako krenuo kroz vodu.
Nije pomišljao na plivanje. Želio je samo stajati, do brade zaronjen u vodu, i promatrati plavetnilo oko i iznad sebe.
Voda ga je osvježila, ali nije podigla njegovo posustalo raspoloženje.
“Nekad je bilo dostatno i ono malo vode u Kočevi da mi pruži vrhunski užitak”, pomislio je. “Sada mi ni cijeli ocean ne može dati
ništa više osim ponovljenog saznanja da su dani namijenjeni pamćenju davno prošli.”
Dani koji su stajali pred njim nisu mu ništa obećavali.
Kada se ponovno našao na obali, Josip ga je dočekao sa sendvičima i pivom.
“Pomislio sam da po ovoj vrućini ne bi bilo ugodno ići u restoran”, rekao mu je. “Učinićemo to večeras, kada zahladi.”
Vladimiru su, najprije sendviči, a zatim i pivo, pružili izgovor za novo odgađanje razgovora. Zbog toga je jeo polako, a pio još
sporije.
157
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Nadam se da si se predomislio i da ćeš ostati”, rekao je Josip. “Budi tu dok se ne odmoriš i ne oporaviš, a za kasnije ćemo se
dogovoriti. I nemoj ni o čemu brinuti. Ja i Maks smo ti toliko dužni da ti to ne možemo vratiti do kraja svog života.”
Josipova izjava natjerala je Vladimira da se pokrene. Nije vjerovao da će je ikada čuti. Istina, nije ni priželjkivao da je čuje, ali sada,
kada je izrečena, morao je reagirati.
“Ništa mi niste dužni”, rekao je. “Ništa nisam učinio radi toga da bi mi se nešto vratilo.”
“Nisi, ali nisi ni svjestan šta si učinio za nas dvojicu, i za mamu, pa i za oca. Da si sebi posvetio samo polovicu pažnje, vremena i
truda koje si odvajao za nas, naš bi životni put bio sasvim drugačiji. Samo zahvaljujući tome što si najveći dio kućnih obaveza
natovario na svoja leđa, što si išao na haldu po ugljen, što si donosio vodu, cijepao drva, kupovao, prao, kuhao, učio sa Maksom i
njegovao ga kada je bio bolestan i uz to obavljao veliki dio maminog posla u čitaonici, ja sam mogao biti odličan učenik i državni
reprezentativac, Maks je mogao ostati koliko-toliko normalan, a mama je mogla odvojiti za sebe dovoljno vremena da do kraja
zaludi našeg dragog Georga.”
“Zaboravi sve to”, rekao je Vladimir. “Bili ste moja obitelj, volio sam vas i nije mi bilo teško bilo šta učiniti za vas.”
“Ne mogu zaboraviti”, odvratio mu je Josip. “To što ja sada imam svoju obitelj stalno me podsjeća da si ti ljubav prema nama
plaćao odricanjem. Nismo mi bili jedini koje si volio.”
Vladimir je dobro pazio da ne izgovori Elenino ime i da ne podstakne druge da o njoj govore. Činio je to nagonski, osjećajući da bi
sve ono što je od nje ostalo u njegovim uspomenama uskoro nestalo, da bi isparilo kao voda u plitkoj bari na jakom suncu, ako bi
svoju prošlost izložio pred vrijeme koje teče i učinio je vidljivom i za druge ljude.
“Ne vrijedi o tome razmišljati”, rekao je. “Ne mogu se bez štete povezati dva tako udaljena i toliko različita vremena. Svako od njih
ostaje za sebe, kao otok u moru. Ono što čovjek učini u mladosti može, ali ne mora, ostaviti posljedice za starost. Međutim, ono što
propusti učiniti ne može više nikada nadoknaditi. Nije, dakle, u pitanju to što sam ja učinio za vas nego to što sam propustio učiniti
za sebe. To je ono što ni ja sebi, a niti bilo tko drugi meni, ne može nadoknaditi. Zato o tome više nećemo razgovarati.”
Josip nikada nije bio malodušan i Vladimirovo odbijanje nije ga moglo natjerati da odustane.
“Naravno, nisam ni mislio da ti mogu pružiti takvu vrstu nadoknade. Ali ti mogu omogućiti bar to da se ne patiš bez stvarne
potrebe. Ne vidim nikakav razlog zbog kojeg bi se morao vratiti u Bosnu i nastaviti gladovati, smrzavati se i strijepiti da te netko ili
nešto ubije. Nemaš tamo više nikog o kome bi se morao brinuti i nemaš ništa što bi bilo vrijedno sačuvati. Ne možeš mi reći da ti je
stalo do tog stana u Crkvicama i do stvari koje imaš u njemu. Znam da si u duši proleter i da su ti važniji ljudi kojima si okružen
nego zemlja na kojoj si rođen. Znam, isto tako, da je jedino što žališ doba u kojem smo živjeli sa barakašima. Nisam nikada ničim
pokazao da se zanimam tvojim životom, ali sam ga doista pažljivo pratio. A i sasvim površan promatrač mogao je zapaziti da si bio
najsretniji u one dvije godine, koliko smo proveli u naselju baraka.”
158
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimiru se činilo da i Josip nastoji izbjeći spominjanje Eleninog imena. Zbog toga se nije umiješao u njegov monolog i odlučio je
pustiti ga da kaže sve što je imao reći.
“Sve ono što je kasnije došlo, nakon našeg preseljenja u Crkvice, bilo je samo potreba da se na nešto utroši vrijeme. Činilo mi se da
si sve više tonuo u ravnodušnost i zbog toga sam te onako uporno nagovarao da pođeš sa mnom u Belgiju. Zbog toga sam te i
kasnije pozivao da dođeš.”
Vladimir je osjećao da je krajnje vrijeme da se razgovor o njemu završi. Ipak je odlučio progovoriti.
“Zaboravio si na Maksa. Šta bi bilo sa njim da sam ga ostavio samog?”
Možda bi se, bez tvog sigurnog oslonca, napokon uozbiljio i shvatio da se mora sam starati o sebi.”
“Možda”, pomislio je Vladimir. “Sa Maksom je sve moguće.”
“Zašto razgovaramo o događajima koji su se desili prije skoro četrdeset godina?”, upitao je, premda je sasvim dobro znao odgovor.
On i Josip i nisu imali o čemu razgovarati osim o tim davnim događajima, u kojima su bili i sudionici i svjedoci. Nisu imali drugih
zajedničkih uspomena. O onom što se kasnije dogodilo mogli su pričati jedan drugom, ali ne i razgovarati.
“Želiš li da razgovaramo o nečem drugom?”, upitao je Josip.
“Odvikao sam se od razgovora. Sve više mi prija tišina.”
“Jasno. Predugo si sam. Možeš li mi reći zbog čega si se razišao sa Jelenom? Izgledalo mi je da se dobro slažete. Jelena se i mami
sviđala.”
“Vjerujem da joj se sviđala. Konačno, i ona je bila učiteljica. A bila je i lijepa.”
“Hoćeš reći da Elena nije bila učiteljica niti je bila lijepa?”
“Da, upravo to.”
Josip je neko vrijeme razmišljao prije nego što je nastavio govoriti.
“Ne mogu reći da mama nije pogriješila. Morala je prije svega voditi računa o tome šta ti želiš i šta ti osjećaš pa tek onda uzeti u
obzir sve ostalo. Ali moram reći da si i ti pogriješio, bar toliko koliko i ona, što nisi branio svoje pravo izbora. Da si bio uporniji, nitko
ti ne bi imao pravo zamjeriti. Vjerujem da nitko o tebi ne bi loše mislio ni da si se suprotstavio maminom mišljenju i da si se
opredijelio za Elenu usprkos njezinom protivljenju. Mogao si to. Već si bio završio gimnaziju i bilo je samo pitanje dana kada ćeš
početi raditi. Elena je bila voljna ostati unatoč svim preprekama. Mogli ste iznajmiti neku sobu, vjenčati se i živjeti kao što je tada
živjela većina mladih bračnih parova. Nije bilo obavezno da mami ostaneš odan baš u svemu i sve do kraja.”
159
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir nije želio osporavati sve te mogućnosti koje je Josip iznosio pred njega nakon trideset i devet godina, ali se nije ni slagao
sa svim onim što je on govorio. I to samo iz jednog razloga. Onda kada je to bilo potrebno Josip nije spominjao ni te niti neke
druge mogućnosti. Nije, u stvari, rekao ništa. Da je bar kazao, pomislio je Vladimir, da on osobno nema ništa protiv Elene kao
buduće snahe, sada bi možda razgovarali o drugim temama.
“Ponovno činiš grešku”, rekao je. “Na osnovu sadašnjih saznanja i osjećanja sudiš o davno prošlom vremenu, u kojem su te vodili
druga saznanja i drugačiji osjećaji.”
“Vjerojatno imaš pravo”, odvratio je Josip, “ali ipak ostaje činjenica da si za svoju sudbinu najviše mogao učiniti upravo ti sam.
Možda si zaboravio da mama u početku nije odobravala ni tvoju vezu sa Jelenom pa ju je na kraju ipak prihvatila, jer si bio uporan.”
“Jer mi tada nije bilo mnogo stalo ni do jedne niti do druge”, pomislio je Vladimir, ali nije rekao ništa. Bilo mu je jasno da ne vrijedi
govoriti. Josip je uvijek znao šta hoće i preostajalo mu je jedino da slijedi svoje želje. Takvih ljudi nema mnogo. Vladimir je sasvim
pouzdano znao da on sam nije jedan od njih nego da spada u onu ogromnu većinu ljudi koji kroz život teturaju, sa jedne strane
gurani nagonima i željama, a sa druge spoznajama koje su samo neznatno pomagale da se nagoni ukrote, a želje ispune.
“Mama je bila voljna pristati da Jelenu dovedeš u Belgiju, da si pristao doći. I mogu ti reći da joj je bilo žao kada je saznala da ste
se razdvojili. Nisi mi rekao zbog čega.”
“Formalno zbog toga što nisam pristajao da se vjenčamo, a suštinski zato što nas na kraju više ništa nije povezivalo. Nismo dobili
djecu, ljubavi među nama nikada nije bilo, a ona silna strast, koja nas je zbližavala na početku, jednog dana se ipak potrošila.”
“To je sasvim prihvatljivo obrazloženje, premda bih ja, da sam na tvom mjestu, žalio što se to dogodilo.”
“Jelena je bila lijepa i možda je za nekog muškarca, ili za više njih, bila fatalna, ali nije bila žena za pjesmu.”
“Zato što je u imenu imala jedno suvišno slovo?”, upitao je Josip. “Možda slovo J?”
“To slovo nije bilo jedino što je u njoj bilo suvišno. Međutim, njezin problem nije bio u suvišku nego u nedostatku ili, točnije, u
nedostacima.”
“Kojim nedostacima?”, upitao je Josip.
“Plašim se, kada bih govorio o njima, da bi to nalikovalo ogovaranju nekog tko nije prisutan”, odgovorio mu je Vladimir. “A ja se
ogovaranjima nikada nisam bavio. Radije ću se još jedanput okupati, a onda ćemo do kraja dana razgovarati samo o tebi. O meni
je već bilo dovoljno priče.”
Okupali su se, potom su otišli do zakupljene kuće, popili po jedno piće, presvukli se i odlučili prošetati prije večere.
160
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Dakle, želiš li me nešto pitati?”, upitao je Josip kada su završili sa objedom i dok su sa terase restorana promatrali odbljeske
svjetlosti na površini mora.
“Kada nekog poznaješ njegovih prvih dvadeset godina, sva su kasnija pitanja sasvim suvišna”, pomislio je Vladimir.
“Možda samo jednu stvar”, rekao je, još ne znajući kako će formulirati svoje pitanje. Želio je saznati da li je Josip zadovoljan onim
što je u životu postigao, prije svega u poslovnim aktivnostima, na atletskoj stazi i u obiteljskom krugu. Nije, međutim, želio opširnu
priču, koju bi morao podržavati novim pitanjima.
“Zanima me zbog čega si se vratio. Sam si mi govorio i pisao da ti je u Belgiji dobro, da si napravio uspješnu poslovnu karijeru i da
još imaš priliku aktivno se baviti atletikom. Rekao si da ste se ti i Ljubica brzo navikli na novu sredinu i odavno srodili sa njom. O
vašoj djeci da i ne govorim, jer su tamo rođena i odrasla. Možda te ovo ne bih pitao da si se vratio u doba mira, ali ti si se vratio da
bi sudjelovao u ratu.”
“Praktično si sam odgovorio na svoje pitanje”, rekao je Josip. “Vratio sam se da bih sudjelovao u ratu.”
“Ti možda vjeruješ u to, a možda bih i ja vjerovao da imamo trideset godina manje.”
“Zar su za sudjelovanje u ratu presudne godine života?”
“Ne moraju biti, ali najčešće jesu. Iznimka je, naravno, kada je riječ o političarima. Oni su isti i u sedmoj i u sedamdeset i sedmoj
godini i svejedno im je da li upravljaju živim ili mrtvim ljudima.”
“Možda si zaboravio da sam ja tehnički stručnjak, specijalist za projektile.”
“Nisam zaboravio, ali i da jesam, ta činjenica ne bi izmijenila moje mišljenje da u ratu aktivno sudjeluju samo dvije skupine ljudi oni koji manipuliraju ljudima i oni koji su manipulirani.”
“To je, ipak, odviše pojednostavljeno gledište.”
“Pojednostavljeno jeste, ali je zato jedino koje povlači jasnu crtu razgraničenja između onih koji druge guraju u smrt i onih koji, sa
manje ili više uspjeha, pokušavaju izbjeći prijevremeno umiranje.”
“Pa dobro”, nevoljko se složio Josip. “Neka je i tako, ali zar se ne bi moglo reći da se ljudsko društvo, promatrano iz tog ugla, dijeli
na spomenute skupine i u miru. Uvijek su postojali manipulatori i manipulirani. U čemu je razlika u ratno doba?”
“U tome što u normalnim okolnostima postoji i treća skupina, koju sačinjavaju oni ljudi koji žele i mogu slijediti vlastitu pamet i koji
nalaze načina da ostanu izvan spomenutih dviju grupa. U ratnim okolnostima oni su, na obje sukobljene strane, prvi na udaru i
prisiljeni su da se opredijele i da budu oni koji će gurati druge ili da budu oni koje će gurati u smrt.”
Josip je sa izrazom neodobravanja na licu odmahnuo glavom.
161
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ipak ne mogu prihvatiti taj, rekao bih iskrivljeni, ugao gledanja na rat”, rekao je. “Nisu svi ratovi isti.”
“Ne možeš, jer znaš da te želim pitati za koju si se skupinu opredijelio. U Belgiji si mogao biti tehnički stručnjak i specijalist za
projektile, ovdje ne možeš. Ovdje si ili gonič ili gonjeni.”
“Ako ćemo rat promatrati tako pojednostavljeno, možemo reći da postoje takođe dvije skupine sudionika. Jednu sačinjavaju oni koji
se bore za svoju zemlju i za svoj narod, a drugu oni koji se bore samo za svoj osobni interes.”
“Hoćeš mi, dakle, reći da si se vratio da bi se borio za svoju zemlju i za svoj narod?’’
“Da. Upravo zato.”
“Znači li to da ti je stalo do zemlje u kojoj si se rodio?”
“Jasno, stalo mi je do nje.”
“Zbog čega onda savjetuješ meni da ostanem ovdje, da se ne vraćam?”
“Zbog toga što je tvoj boravak tamo uzaludna patnja, koja ne koristi ni našoj zemlji, ni našem narodu, ni samom tebi.”
“Govoriš tako kao da bi ovaj rat mogao biti koristan našoj zemlji i našem narodu, pa čak i meni.”
Vladimir je već na samom početku požalio što je započeo ovaj razgovor.
“Kao da nisam znao da je besmisleno sve što je vezano za rat pa i svaki razgovor o njemu”, pomislio je.
Odmah zatim ustao je od stola i rekao da je vrijeme za spavanje.
162
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Petnaesto poglavlje
Ispunjeni uglavnom istim sadržajima, moji su se dani brzo nizali jedan za drugim, noseći me sve bliže Novoj 1956. godini, na koju
sam često pomišljao nakon Eleninog obećanja da će mi tada dati dar koji mi je namijenila za moj osamnaesti rođendan. Često sam
je podsjećao na njezino obećanje i pokušavao izmamiti od nje saznanje o kakvom je daru riječ.
“Čuvaš li ga dobro?”, pitao sam.
“Nitko ga drugi ne bi bolje čuvao”, odgovarala je sa smiješkom.
“Gdje si ga sakrila?”, pitao sam dalje.
“Na mjestu gdje ga nikad ne bi tražio”, odgovarala je, a obraze joj je nadimao smijeh.
“Negdje u stanu? U šupi? Ili na nekom drugom mjestu?”, pokušavao sam saznati bilo što.
“U svakom je trenutku uz mene”, odgovarala je Elena i počinjala se smijati kao luda.
Kasnije, kada se sve razjasnilo, i sâm sam se smijao, ali ne tako slatko.
Nova godina je, inače, bila česta tema naših razgovora. Ja sam, ne znajući za Elenine skrivene namjere, želio prirediti zabavu za
veći broj naših prijatelja, kao i prethodne godine.
“Zar nam svima nije bilo lijepo?”, upitao sam Elenu.
“Bilo je”, odgovorila je, “ali to nikako ne znači da će nam biti lijepo i ovog puta.”
Napravili smo i vino od šipka, a uspjeli smo uštedjeti i nešto novca, koji smo namjeravali utrošiti u organizaciju novogodišnje
zabave. Rekao sam Maksu da računam sa njegovom i Fantomovom svirkom, premda smo se u pogledu muzike mogli osloniti i na
radio-aparat, koji je mama dobila od svog Belgijanca.
Elena se nije izravno suprotstavljala mojim planovima niti je iznosila svoje nego je, s vremena na vrijeme, izricala primjedbe koje su
me, zaobilaznim putem, vodile ka onom stanju svijesti u kojem ću njezine želje proglasiti svojim.
163
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Preokret je započela naizgled spontanim razgovorom sa Josipom desetak dana prije isteka godine.
“Pretpostavljam da ti je teško odlučiti se gdje ćeš dočekati Novu godinu”, rekla je Elena Josipu, iako Nova godina uopće nije bila
tema razgovora koji smo do tada vodili.
“Zbog čega tako misliš?”, upitao je Josip, ne shvatajući šta želi reći.
“Ti si sada popularan momak i sigurno se mnoge djevojke otimaju za tvoje društvo”, odgovorila je Elena, a po izrazu njezinog lica
zaključio sam da njezine riječi imaju neki drugi cilj.
Uvijek ozbiljni i trezveni Josip nije shvatao Elenine manevre i njezinu je tvrdnju propratio smiješkom koji je govorio da se ona vara.
“Da sam nogometaš ili pjevač, možda bi bilo tako”, rekao je. “Ali ja sam atletičar, a atletičari su popularni otprilike kao i
matematičari ili šahisti.”
Nisam se miješao u njihov razgovor. Samo sam ga veoma pažljivo pratio, obraćajući posebnu pažnju na ono što je, a posebno na
ono kako je Elena govorila. Za Josipa sam bio siguran da će reći ono što trenutno misli i onako kako trenutno osjeća.
“Zar je atletika manje važna od nogometa”, upitala je Elena i onda je, sasvim neprimijetno, odvukla Josipa na teren gdje su se u
svemu slagali. I tek na kraju, i kao uzgred, rekla mu je ono što je od prvog trenutka namjeravala.
“Pa ako nisi zauzet, mogao bi Novu godinu dočekati sa nama.”
Josip ničim nije reagirao na Eleninu ponudu pa sam pomislio da ga ona i ne zanima. Uskoro sam se, međutim, uvjerio u suprotno.
Kada smo ostali sami, upitao me tko će još biti na novogodišnjoj zabavi. Odgovorio sam mu da je o tome trebao pitati Elenu, ali mu
nisam rekao da su Elenini planovi i za mene tajna.
“Zar ona o svemu odlučuje?”, upitao je Josip.
“Ne bih imao ništa protiv i da je tako”, odgovorio sam, ali ne iz prkosa. Uvijek sam vjerovao da bi Elena donosila bolje odluke od
mojih.
Josip nije oklijevao. Upitao me je sjećam li se šta sam mu predložio uoči prethodne Nove godine.
“Predložio sam ti da, u tvoje ime, pozovem Ljubicu na doček Nove godine”, odgovorio sam mu, čudeći se kako je Eleni pošlo za
rukom da nas dvojicu navede na razgovor o Ljubici, jer sam bio siguran da njoj Ljubica nije bila niti na kraj pameti.
“Šta misliš: da li bi pristala doći ako bih je sada pozvao?”, upitao me je.
Odgovorio sam mu da bih mogao njegov poziv prenijeti Ljubici. Time sam, praktično, pristao na sprovođenje Eleninog plana, o
kojem ona sama još nije bila rekla ni jednu jedinu riječ.
164
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Odlučio sam sa Ljubicom porazgovarati odmah ujutro, prije početka nastave, pa sam je sačekao ispred ulaznih vrata gimnazije. U
posljednje vrijeme nismo zastajali kada bismo se sreli nego bismo se pozdravljali u hodu i produžavali put. Ovog puta dao sam joj
znak da priđe.
“Sjećaš li se o čemu smo razgovarali otprilike prije godinu dana?”, upitao sam, a imao sam dojam da taj isti razgovor samo
nastavljamo.
Kimanjem glavom Ljubica je potvrdila da se sjeća, ali da o tome ne može spokojno razgovarati, jer nas je školsko zvono opominjalo
da je krajnje vrijeme da uđemo u učionicu.
“Ako si odlučila čekati, čekanje ti se isplatilo”, rekao sam joj, nakon čega smo zajedno potrčali prema svojim učionicama. Usput sam
joj rekao za zabavu koju priređujemo Elena i ja i prenio joj Josipov poziv. Nije mi morala ništa odgovoriti. Njezino ozareno lice
govorilo je dovoljno.
Bilo mi je drago što sam Ljubici donio radosnu vijest, ali sâm nisam bio naročito sretan. Mučilo me je pitanje šta to Elena smjera za
novogodišnju zabavu. Pozvala je Josipa i Ljubicu. Koga će još pozvati. Nestrpljivo sam čekao da se sastanem sa njom i zatražim
objašnjenje.
Elena je, međutim, odlučno odbila da ima bilo kakve posebne planove za doček Nove godine.
“Rekao si da želiš pozvati sve one koji su bili i prošle godine pa sam pomislila kako ne bi bilo loše da Josip i njegova djevojka budu
sa nama.”
“Dakle, slažeš se da pozovemo isto društvo?”, upitao sam, ali sam već i po njezinom licu mogao zaključiti da nije ni najmanje
oduševljena mojim prijedlogom.
“Bila bih najsretnija kada bismo mogli tu noć provesti sami, ali, na žalost, ne možemo”, odgovorila mi je.
“Jesi li sigurna da ne možemo?”
Elena je odmahnula glavom.
“Uskoro ćeš i ti biti punoljetna.”
“Svejedno. Ti si još učenik, a ja sam ovisna o svojim roditeljima.”
Rekao sam joj, da bih joj podigao raspoloženje, kako je svojom intervencijom učinila jedno dobro djelo.
“Time što si pozvala Josipa na našu zabavu, ubrzala si njegovu odluku da se pomiri sa Ljubicom”, objasnio sam joj i dodao da sam
tog jutra sačekao Ljubicu pred školom i prenio joj radosnu vijest. Elena je odmah oživjela.
“Doista? Je li pristala da se pomiri? Da li će i ona doći ovamo?”
165
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Kada sam potvrdno odgovorio na sva njezina pitanja, rekla mi je da Ljubicina nazočnost bitno mijenja cijelu situaciju u vezi sa
dočekom Nove godine i da moj plan više ne dolazi u obzir. Objasnila mi je da je Ljubica fina djevojka i da naši barakaški prijatelji
nisu društvo za nju.
“Moglo bi se dogoditi da pomisli kako je i Josip postao kao i oni pa da od pomirenja ne bude ništa.”
Rekao sam Eleni da se ne slažem sa njezinim mišljenjem nego da, naprotiv, vjerujem kako bi se Ljubica u takvom društvu izvrsno
osjećala i da bi uživala u muzici i plesu.
“Koliko je poznajem, ona je jednostavna i vedra djevojka”, dodao sam.
“Ali je i kćerka profesora”, napomenula je Elena.
“Pa šta?”, upitao sam i, pokušavajući se našaliti, rekao da sam i ja sin učiteljice.
“I ti si nešto posebno”, odgovorila mi je Elena ozbiljno i do kraja me razoružala. Odlučio sam joj prepustiti odluke o svim bitnim
detaljima naše novogodišnje zabave.
“Ako mene pitaš, pozvala bih još samo Damaskina i njegovu novu djevojku. Tri para - sasvim dovoljno.”
Elenin mi se prijedlog učinio praznim. Bez muzike, bez plesa, bez gužve i smijeha.
“Šta ćemo raditi?”, upitao sam.
“Ti si, Vladimire, ponekad pravo dijete”, rekla mi je Elena, promatrajući me kao da i jesam dijete. “Josip i Ljubica sigurno imaju
mnogo toga reći jedno drugom i jasno je da će to željeti učiniti bez svjedoka. Tvoja im sobica može omogućiti da budu sami.
Damaskin će svoju djevojku dovesti kamionom iz Nemile. Vjerojatno će biti umorni i moraće se neko vrijeme odmarati u spavaćoj
sobi. Tako ćemo i nas dvoje moći ostati sami. Samo tako ću ti moći predati svoj dar.”
Ma koliko sam žudio ostati nasamo sa Elenom, ipak nisam mogao ne osjetiti izvjesno razočaranje. Rješenje koje je predložila Elena
oduzimalo mi je radost koju bih osjećao u velikom, bučnom društvu, uz pjesmu i igru, a u zamjenu mi nije nudilo onu radost koju
bih osjećao kada bismo ja i Elena bili potpuno odvojeni od svijeta.
“Sa mojim bratom u jednoj i sa tvojim bratom u drugoj sobi nikako ne možemo računati na samoću”, rekao sam joj.
“Šta nam drugo preostaje?”, upitala je.
Sa Elenom mi nikada nije bilo dosadno. Ili mi je postavljala pitanja na koja nisam mogao odgovoriti bez silnog razmišljanja ili mi je
svojim riječima i ponašanjem zadavala zagonetke, na čije sam odgonetanje trošio sate i dane. To što je rekla da će Josip i Ljubica
imati mnogo toga reći jedno drugom nasamo, shvatio sam. Međutim, kopkalo me je pitanje kako da shvatim njezinu tvrdnju da će
Damaskin i njegova djevojka biti umorni od vožnje na kratkom putu od Nemile do Zenice.
166
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Narednog jutra Ljubica je mene sačekala ispred škole. Rekla mi je da je razgovarala sa roditeljima i da neće biti nikakvih prepreka
da dođe na zabavu.
“Može li se reći da tvoji roditelji nemaju ništa protiv Josipa?”, upitao sam je.
“Naravno”, odgovorila je bez kolebanja. “Tata kaže da je on jedan od najperspektivnijih mladića u gradu.”
“Dakle, u tom je grmu ležao zec”, pomislio sam. “Zbog toga je Josip onako dušmanski učio i trenirao. Želio je postići savršenstvo
koje mu ni Ljubica niti njezini roditelji nisu mogli osporiti. To me saznanje nije veselilo. Plašio sam se da će Josip, kada opet bude
uz Ljubicu, izgubiti motive za rad i da će se vratiti u svoju nekadašnju osrednjost. Tek mnogo kasnije shvatio sam da sam se plašio
da mu Ljubica ne postane ono što je meni bila Elena. Ne mjerilo svih stvari nego njihova zamjena.
Zbog toga sam odlučio dobro otvoriti oči i svakodnevno pratiti njegovo ponašanje, kako bih mogao na vrijeme intervenirati. Na
moju i njegovu sreću, nikada se nije ukazala potreba da se umiješam, jer je Josip nastavio nesmanjenom odlučnošću učiti i
trenirati. Jedino što se promijenilo bile su Ljubicine navike i planovi, jer ih je morala uskladiti sa Josipovim.
Već prvi njihov međusobni kontakt nakon točno godinu i pol dana pokazao je da je njihova razdvojenost bila posljedica više sile.
Ljubica je došla rano. Došla je da bi pomogla Eleni i meni u pripremama. U stvari, jedva smo imali šta pripremati. Vino od šipka bilo
je odavno spremno i jedino smo njega imali više nego dovoljno. Hrana i sve ostalo nisu izlazili izvan okvira svakodnevne oskudice.
Iznimka je bio ugljen, kojeg smo i te, moje druge, zime u barakaškom naselju imali toliko da smo ga mogli ložiti neštedimice.
Stan je, dakle, bio topao, a nas smo četvoro - Elena, Ljubica, Josip i ja - bili dobro raspoloženi. Dok smo čekali da se ispeče meso u
pećnici, pili smo kavu, a kada smo popili kavu, svatko je sebi u čašu sipao onoliko vina koliko mu je prijalo. Ugljični dioksid iz vina
golicao nam je nepce i tjerao nas da govorimo i da se smijemo. I da se osjećamo ugodno. Toliko ugodno da nikome od nas nije
palo na pamet da uključi radio i potraži muziku.
A onda je dotutnjao kamion i zaustavio se točno između ulaznih vrata mog stana i Eleninih prozora. Odmah zatim u stan su upali
Damaskin i jedna crnokosa i crnooka djevojka, za koju sam odmah pomislio da mora biti neka nemoguća mješavina dobrog i lošeg:
izvana crnog vraga, iznutra najsvjetlijeg anđela. Oboje su bili uzbuđeni. Oči su im se sjajile. Raspoloženje koje su donijeli sa sobom
u trenutku je preplavilo stan i gotovo je vidljivo treperilo u zraku. Ja sam bio gotov da mu se prepustim i učinio bih to da nisam
zapazio otpor na licima Josipa i Ljubice i ravnodušnost na Eleninom licu.
Zureći kao opčinjen u pridošlice, prvi put sam postao svjestan činjenice da se Damaskin, gotovo preko noći, preobrazio u snažnog
muževnog mladića. Izgledao je tako da, premda očigledno mlađi, ničim nije odudarao od te djevojke koja je stajala pored njega.
Naprotiv, zajedno sa njom činio je skladan par. Svojom vanjštinom Damaskin je bio Elenina suprotnost, jer je imao tamnu kosu i
tamne oči, ali su u duši bili jednaki, otvoreni i do krajnosti dobronamjerni.
167
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Možda će biti nekih problema sa imenima, jer se moja djevojka zove Jelena’’, rekao je Damaskin i Jelenu posadio na stolicu do
moje, a onda se nagnuo prema meni i šapnuo mi da zabavljam njegovu učiteljicu dok se on vrati.
“Gdje ćeš?”, upitao sam ga, takođe šapatom.
“Da nabavim nešto žešće. Od tog vašeg vina neće biti veselja.”
Potom je nešto šapnuo i Jeleni i odjurio kao vihor. Ostao sam sjediti na svojoj stolici bez i jedne misli u glavi. Osjećao sam da me
neka neznana sila vuče prema mojoj novoj susjedi kao prema nekoj bezdanoj provaliji. I ne samo da vuče moje tijelo nego i moj
pogled i svu moju volju. Nekoliko decenija kasnije pomislio sam da su upravo Jelena i Damaskin ono društvo sa kojim bi moj otac
rado otišao u pakao.
Tada, u stvari, nisam bio sasvim načisto šta osjećam, a još manje sam znao šta se sa mnom događa. Tek mnogo kasnije shvatio
sam da je to bio moj prvi sudar sa ljepotom, i to onom apsolutnom, savršenom, kojoj se ne mogu staviti nikakva ograničenja. Tek
mi je onda bilo jasno šta je Elena htjela reći kada je govorila da mamina ljepota sama po sebi zaslužuje da dobije bolje uvjete
življenja.
Da bih provjerio šta se sa mnom zbiva, okrenuo sam se prema Eleni. U njezinom liku ništa nije bilo nejasno. I dalje sam je volio,
premda me je Jelena usisavala kao tornado.
Damaskin se uskoro vratio, ali nije bio sam. Doveo je Maksa i Fantoma, a oni su nosili svoja glazbala. Donio je bocu rakije, koju je
usuo samo u dvije prazne čaše - svoju i Jeleninu. U ostale četiri već se nalazilo vino od šipka. Damaskin je ustao i podigao svoju
čašu.
“Možda je ovo posljednja Nova godina koju ćemo dočekati zajedno”, rekao je. “Zar bismo je zapamtili ako se u njoj ništa ne
dogodi? Zato vas molim da mi unaprijed oprostite što ću pokušati da se radujem. Neka vam je sretna godina koja dolazi!”
Svoje piće ispio je u jednom potezu i dok je pokušavao savladati njegovu žestinu i neprijatan okus, rukom je davao znakove Maksu
i Fantomu da počnu svirati. Poslušali su ga i već po prvim tonovima pretpostavio sam da je “Helenina pjesma” prva na redu. Elena
je sjedila kao odsutna i bilo mi je jasno da ona ne namjerava pjevati.
Na moje iznenađenje, zapjevala je Jelena. Jasnim, treperavim glasom, mnogo ljepšim od Eleninog. “Silnim morem plovi lađa, u lađi
je Helena...” U refrenu su joj se pridružili Damaskin i Maks. Ja sam šutio, gledao u Jelenu i pratio kako me najprije prožimaju srsi, a
zatim preplavljuje tuga. I to tuga kojoj nisam nalazio ni početka ni kraja, a još manje izvorište i svrhu. Želio sam i sâm zapjevati, ali
sam se plašio da ću narušiti već uspostavljeni sklad i odagnati tugu, u kojoj je uz bol bila prisutna i ljepota. Nisam mislio ni na šta,
ali mi je u jednom trenutku kroz svijest protrčala misao da se sada u istoj sobi nalaze Elena, Jelena i Helena.
Damaskin je rekao da ta noć neće ostati u sjećanju ako se u njoj ništa ne bude događalo. A dogodilo se mnogo toga i u mojim
uspomenama ostao je utisnut gotovo svaki njezin trenutak, gotovo svaki pokret i gotovo svaka riječ. Njezinu prvu polovicu zapamtio
168
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE sam prije svega zbog Jelene i pjesama, a drugu polovicu zbog Elene i njezinog dara. Obje su me držale maksimalno napregnutim
od početka do kraja, ali me nisu usrećile.
Konačan rezultat bi vjerojatno bio drugačiji da noć nije počela “Heleninom pjesmom”. Drugačiji bi bio i da je tu pjesmu pjevala
Elena, jer joj je ona davala svoj osobni ton otvorenosti i vedrine. Način na koji ju je interpretirala Jelena sadržavao je nešto
poražavajuće, čemu se nije moglo suprotstaviti, nešto sirovo i snažno, što je prodiralo u svijest, razarajući je. Dok je pjevala, nisam
mogao odvojiti oči od njezinog lica, premda sam već tada naslućivao da je njegova ljepota samo zamka.
Ali zamka samo za mene. Vrlo brzo sam zapazio da Jelenina pojava nije ni izdaleka tako upečatljiv dojam ostavila na Josipa, dok su
Elena i Ljubica samo površno pratile njezin nastup. Čak joj ni Damaskin nije upućivao pažnju sličnu mojoj. Više je uživao u svom
pjevanju i u svom uzbuđenju, a sve češće i u rakiji. Maksovu i Fantomovu reakciju nisam uzimao u obzir. Oni su za mene bili samo
djeca.
Vjerovao sam da svi oni jasno zapažaju ono što osjećam, ali me je Elena uvjerila da se osjećanja najbolje skrivaju ispod plašta opće
uzbuđenosti. Pozvala me je da plešemo i, dok smo plesali, rekla mi je da nije pretpostavljala da će Damaskin toliko popiti niti da će
dovesti Maksa i Fantoma.
“Mislila sam da ćemo samo razgovarati i zabavljati se bez buke. Ova Damaskinova učiteljica je podnošljiva kada ne pjeva, a
pjevanje joj je doista očajno.”
Jedva sam povjerovao svojim ušima da su mi ispravno prenijele Elenine riječi. Nisam mogao ni pomisliti da bi ona mogla namjerno
nekog uniziti. Međutim, kako je doista rekla da je Jelenino pjevanje očajno, mogao sam zaključiti jedino to da joj ono doista tako i
izgleda.
“Meni se, naprotiv, čini da ima prijatan glas i da pjeva sasvim korektno’’, rekao sam joj.
Moje suprotstavljanje Elenu nije ni najmanje uznemirilo.
“Sviđa ti se ona pa ti se sviđa i njezin glas”, rekla je mirno.
Rekao sam da moram priznati da je Jelena lijepa. Nisam priznao da mi se sviđa, a pogotovo ne da me privlači.
“Jeste, lijepa je”, potvrdila je Elena, a izgledalo je da misli to što kaže.
Interesiralo me je zbog čega mi Damaskin nikada ništa nije rekao o njoj. U posljednje vrijeme smo više puta putovali zajedno
njegovim kamionom i imali smo više nego dovoljno vremena za priču o svemu i svačemu.
“Moj brat poštuje svoje djevojke i ne hvali se njima i kada treba i kada ne treba, kao što to momci obično čine”, objasnila mi je
Elena. “Osim toga ni sa jednom ne ostaje dovoljno dugo da bi mogao govoriti o nekoj ozbiljnoj vezi.”
169
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pretpostavljao sam zbog čega se ne želi čvršće vezati ni za jednu od svojih prijateljica. I nad njegovom je glavom bio nadnesen
mač zvani Amerika.
“Možda će učiteljica biti iznimka”, rekao sam.
“Neće”, odvratila je Elena uvjereno. “Učiteljica će biti fatalna za nekog, ali to neće biti Damaskin. Isuviše su slični da bi jedno od
njih pokleknulo. Samo će se izvjesno vrijeme dobro zabavljati, a onda će svatko otići svojim putem.”
Izgledalo je da su Elenine prognoze na najboljem putu da se ostvare. Damaskin i Jelena su se izvrsno zabavljali. Pjevali su, a kada
to nisu činili, šalili su se i plesali. Nešto prije ponoći Damaskin se uozbiljio i rekao da mora odvesti kamion u garažu prije nego što
se potpuno opije. I Jelena je pošla sa njim. Izišli su iz stana, popeli se u kabinu kamiona i krenuli. Kamion je najprije zaobišao našu
baraku, a zatim je izišao na ulicu i nakon dvadesetak metara skrenuo na suprotnu stranu i kroz veliku kapiju ušao na prostor za
parkiranje vozila Damaskinovog poduzeća.
Očekivao sam da će se Damaskin i Jelena uskoro vratiti i ponovno ispuniti prazninu koju su iza sebe ostavili. Međutim, to se nije
dogodilo pa je Maks izjavio kako on i Fantom moraju poći, jer imaju ugovorenu obavezu na drugoj strani.
“Damaskin će se ljutiti ako vas ne nađe kada se vrati”, rekao sam mu.
“Neće”, odvratio mi je Maks samouvjereno.
“Mogli bismo i nas dvoje prošetati”, rekla mi je Elena nakon što su Maks i Fantom napustili stan.
Pristao sam, naravno, jer bih sa Elenom pošao bilo kamo. Rekao sam Josipu da održava vatru u peći, nakon čega smo se Elena i ja
odjenuli, izišli iz stana i krenuli prema Školskoj ulici. Noć je bila topla, tamna, puna jugovine i kišnih oblaka i podsjećala me je na
ranu jesen.
Elena me je uhvatila ispod ruke i išla je pored mene i dalje duhom odsutna i zbog nečeg zamišljena. Takva je izgledala od onog
trenutka kada je te večeri ušla u moj stan.
“Zbog čega si neraspoložena?”, upitao sam je.
“Samo sam željna tišine.”
“Onda bi najbolje bilo da odemo u vašu šupu na Golupku”, rekao sam. “Tamo ima dovoljno tišine.”
“Zauzeta je”, rekla je Elena i tek sam tada shvatio da se Damaskin i Jelena neće brzo vratiti, ako se uopće i vrate te noći.
Iz naše ulice skrenuli smo ulijevo, prošli pored pravoslavne crkve, zatim prešli prugu i uskoro se našli ispred zamračene čitaonice.
Upravo u tom trenutku vatromet je označio da je nastupila nova godina. Namjeravao sam Eleni zaželjeti sve najbolje, ali me je ona
170
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE povukla za ruku i povela kroz tamu parka. Kretala se brzo i sigurno, kao da je postupala po nekom unaprijed pripremljenom planu.
Zaobišli smo zgradu čitaonice i zašli u prostor u kojem sam razaznavao jedino obrise Eleninog tijela neposredno ispred sebe.
“Ja idem prva gore, a ti me odmah slijedi”, rekla mi je kada smo se zaustavili.
“Gdje?”, upitao sam.
Uzela je moju šaku i povukla je prema zidu. Osjetio sam kako mi se prsti sklapaju oko gromobranske žice.
“Samo idi uz žicu. Nije daleko. Držači su otprilike na svaki metar.”
Pustila mi je ruku i njezin se obris počeo kretati uvis. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sa obje ruke uhvatim žicu iznad svoje
glave, podignem tijelo i potražim oslonac za noge. Išlo je lakše nego što sam očekivao, premda sam se kretao u potpuno
nepoznatom pravcu. Zaustavila me je Elenina ruka.
“Zakoraci lijevo i prebaci nogu preko ograde”, šapnula mi je, a zatim se tiho nasmijala. “Ako produžiš gore, stići ćeš na krov.”
Poslušao sam je i trenutak kasnije našao sam se na terasi, onoj istoj na kojoj smo ostavili naše boce sa šipkom.
“Nadajmo se da vrata nisu zaključana”, rekla je Elena. “Kada smo dolazili po vino, ostavili smo ih otvorenim.”
Namjeravao sam joj reći da je od tada prošlo više od godinu dana, ali je ona već ustanovila da su vrata terase otključana.
“Kog vraga se motamo ovuda?”, upitao sam Elenu kada sam se, idući za njom, našao u kao tijesto gustoj tami.
“Idemo tamo gdje ćemo biti sami”, odgovorila mi je i savjetovala da se jednom rukom držim za njezino rame, a drugom za ogradu
stubišta.
Da mi je rekla šta ćemo raditi, ne bih pristao pa makar me proglasila kukavicom. Spuštajući se, korak po korak, stepenik po
stepenik, osjećao sam da se ponašamo nerazumno, a istovremeno mi je bilo sasvim jasno da činimo i krivično djelo provale. Ostalo
mi je samo da upitam zbog čega, ali sam ipak šutio. Dok god je Elena bila ispred mene, nisam imao pravo predbacivati joj bilo šta.
Trebalo je da ja vodim nju.
“Uskoro ćemo stići”, šapnula mi je, iako je vjerojatno i sama bila sigurna da, osim nas i miševa, nikog drugog nema u zgradi.
Kada smo napustili posljednji stepenik, znao sam da nam je preostalo još nekoliko koraka do vrata koja su vodila u čajnu kuhinju.
Saznanje da ćemo se uskoro naći na mjestu koje nas je najviše približilo jedno drugom ohrabrilo me je. Ako vrata budu zaključana,
pomislio sam, razvaliću ih. Čajna kuhinja se nalazila u sredini zgrade i nije imala prozora pa smo u njoj mogli uključiti svjetlo bez
straha da će biti zamijećeno izvana.
Vrata nisu bila zaključana. Čuo sam kako škripe dok ih je Elena otvarala, a odmah zatim zabljesnula me je svjetlost. U trenutku smo
se iz tame prebacili u naše najljepše uspomene. Pogledao sam Elenu. Bila je blijeda, a oči su joj bile širom otvorene.
171
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Šta ti je ovo trebalo?”, upitao sam je.
“Obećala sam ti dar.”
“Mogla si mi ga dati i napolju.”
“Mogla sam, ali ću se ovdje osjećati bolje.”
“Pa k vragu i tvoj dar”, rekao sam glasno. “Iznesi ga već jednom.”
Bio sam bijesan, ali prije na sebe nego na Elenu, jer sam se uplašio. Elena se uplašila možda i više od mene, ali se suzdržavala da
to pokaže. Sjajnim ukočenim očima gledala je u mene i, na moje iznenađenje, počela se svlačiti. Činila je to krutim, ravnomjernim
pokretima, kao čovjek koji je pod hipnozom. Najprije je raskopčala kaput, koji bi se teško mogao nazvati zimskim, jer su joj ispod
njega virila koljena. Pustila ga je da sklizne i padne na pod. Isto je učinila i sa džemperom i bluzom. Potom je spustila haljinu i iz
nje iskoračila potpuno gola. Gaćice nije imala, po čemu sam zaključio da je sve unaprijed isplanirala.
Nekoliko trenutaka ostala je stajati na tri koraka ispred mene: mršava, malih grudi, dugih nogu, opuštenih ruku. Onda mi je prišla,
stavila ruke na moja ramena i zagledala mi se u oči.
“Znam da moj dar nije bog-zna-šta”, rekla mi je, “ali je to sve što ti mogu dati.”
Iako me je njezina gesta dirnula do suza, ipak sam baš u tom trenutku pomislio na Jelenu i poželio je takvom snagom da sam
morao jauknuti. Na mjestu Eleninog blijedog lica vidio sam njezino blistavo tamno lice, koje je odašiljalo gotovo vidljive valove
nemira i pozivalo me da mu se što je moguće više približim.
Pokušao sam Elenin dar uzeti onako kako mi ga je ona nudila - nesebično i nježno, ali se tome usprotivila Jelena. Ispriječila se
između nas, zahtijevajući da je uzmem brzo i žestoko. Zahtijevala je strast a ne nježnost. Umjesto nesebičnosti nudila mi je da
uzmem sve ono što se iz strasti može izvući i da to istog trenutka potrošim, ostavljajući za uspomenu samo gomilicu pepela
zaostalog od spaljenih osjećanja.
Kada je sve bilo gotovo, opet sam bio nasamo sa Elenom. Promatrala me je očima iz kojih su virili čuđenje i nevjerica.
“Zar si to bio ti?”, upitala me je.
“Zašto pitaš?”
“Očekivala sam od tebe, ako ne više nježnosti, onda bar više obzira.”
Nisam joj mogao reći šta se, zapravo, dogodilo. Mogao sam ili šutjeti ili pokušati skrenuti razgovor u nekom drugom pravcu. Upitao
sam je kako se osjeća.
“Kao da me je pregazio kamion.”
172
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE I izgledala je upravo tako dok je bezvoljno navlačila i zakopčavala odjeću.
“Hoćemo li istim putem natrag?”, upitao sam kada smo završili sa odijevanjem.
“Zašto bismo se mučili? Idemo kroz prozor.”
Isključili smo svjetlo u čajnoj kuhinji, a onda smo prošli kroz cijelu dvoranu čitaonice i prešli u hol ispred knjižnice. Elena je pažljivo
otvorila jedan od prozora i pogledala napolje. Ništa se nije moglo nazrijeti u tami parka, koji se nalazio pozadi zgrade.
“Idi prvi”, rekla mi je Elena.
Popeo sam se na okvir prozora i skočio. Dok sam se uspravljao poslije doskoka, ugledao sam Eleninu siluetu uspravljenu uz prozor
sa vanjske strane. Opet je ona bila ta koja se za sve brinula. Požurio sam skočiti, a mogao sam se sjetiti da prozor iza nas mora
ostati bar pritvoren.
Bio sam ljut na sebe. Nisam znao šta da kažem kada se Elena našla na zemlji pored mene. Ona je riješila i taj problem.
“Nešto si zaboravio učiniti”, kazala mi je, a zatim me je zagrlila i poljubila. “Sretna ti nova godina”, dodala je i povukla me u pravcu
ulice.
“Požurimo”, rekla je. “Dolje mi je hladno.”
“Zašto nisi obukla gaćice?”, upitao sam je, još uvijek začuđen zbog te činjenice.
Elena se prigušeno nasmijala.
“Zbog toga što nisam znala kako bih ih skinula a da pri tome ne izgledam glupo”, odgovorila mi je.
Rekao sam joj da ne shvatam. “Zašto glupo?”
“Mogu sa sebe svući svaki komad odjeće i da ostanem uspravna. Osim gaćica. Da bih njih svukla, moram podići ruke i saviti tijelo.”
Ni dalje mi ništa nije bilo jasno.
“Pa šta? Zar je to glupo?”
“Jeste. Baš je to glupo ako želim da me vidiš sa moje najbolje strane.”
Nije mi izgledalo da je to bila njezina najbolja strana.
Kada smo se vratili, Josipa i Ljubicu nismo zatekli u stanu. Sjeli smo pored peći i neko vrijeme šuteći promatrali kako se odsjaji
plamena probijaju kroz pukotine. Elena je prva odlučila poremetiti tišinu.
173
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Toliko sam se pripremala, a sve je ispalo više nego traljavo”, rekla je glasom u kojem je bilo više razočaranja nego žalosti. “Pa i to
sa gaćicama ispalo je potpuno naopako. To što ih nisam obukla mogao si protumačiti i kao moju želju da ti se što prije podam ili da
to učinim negdje usput.”
U početku nisam znao šta bih joj na to odgovorio. Još sam bio pod dojmom da sam ljubav vodio sa Jelenom a ne sa njom. Bilo mi
je, naravno, jasno da je taj dojam bio samo plod halucinacije, ali je bio toliko jak da ga se nisam mogao otresti ni mnogo kasnije.
Jedino što sam uspio smisliti bilo je da kažem da će drugi put biti bolje.
“Koji drugi put?”, upitala je Elena ozbiljno. “Misliš na sljedeću Novu godinu?”
Pretpostavljao sam da se želi našaliti, ali nisam bio sasvim siguran u to. Zbog toga nisam odgovorio na njezina pitanja. Čekao sam
da vidim kako će se razvijati njezino raspoloženje.
“Priznajem: pogriješila sam”, rekla je nešto kasnije pomirljivim tonom. “Trebalo je da pozovemo veće društvo i da se istutnjimo. Bar
bismo bolje spavali.”
‘Nećeš moći zaspati?”, upitao sam.
“Sumnjam da hoću poslije ove glupe komedije.”
“Zašto glupe? I zašto komedije?”
Činilo se da je Eleni već i sama odluka da počne pričati o onom što ju je tištalo popravila raspoloženje.
“Zato što se osjećam strašno glupo, toliko glupo da ti to ne mogu opisati. Da nas je netko pratio i promatrao, imao bi dovoljno
razloga da se smije do naredne Nove godine. Ali ne samo meni nego i tebi.”
Elena se kratko nasmijala, a onda mi je požurila reći šta joj se učinilo smiješnim.
“Zamisli: gleda nas i vidi kako se penjemo uz gromobransku žicu. Ja naprijed, ti desetak centimetara ispod mene. Vučeš se za
mnom, a i ne slutiš da bi mogao, ako zastanem, uletjeti pravo u moju haljinu i sudariti se sa jednim, u tom trenutku golim, dijelom
mog tijela. Potom vidi kako se kao provalnici amateri uvlačimo u zgradu i, prestravljeni, bauljamo niz mračno stubište.”
Uz Elenin opis onog što smo učinili te noći još jedanput sam proživio sva strahovanja koja su me pratila do čajne kuhinje čitaonice
pa nisam imao nikakvog razloga da se smijem. A Elena se smiješila samo do onog dijela svoje priče u kojem je počela svlačiti
odjeću sa sebe.
“Da je barem bilo smiješno, ali nije”, rekla je žalosno. “Bilo je samo glupo, glupo i glupo”, dodala je, a onda se podigla i uputila
prema izlaznim vratima.
174
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan petnaesti - 4. kolovoza 1994.
Kada se probudio, Vladimir je shvatio da je spavao samo nekoliko sati. Svitalo je i kroz širom otvoren prozor mogao je nazrijeti novi
dan.
“Tek što sam se otresao jednog, a već se pojavljuje drugi”, pomislio je, vjerujući da više neće moći zaspati.
Požalio je što se ne nalazi u svom stanu u Crkvicama, gdje bi se mogao prevrnuti u postelji, ponovno zaspati i spavati do kasnih
jutarnjih sati. Znao je da je sam u kući. Josip je otputovao još sinoć, odmah nakon što su se vratili iz restorana. Otišao je ranije
nego što je planirao.
“Očito mu nije prijao razgovor”, pomislio je Vladimir, osjećajući i sam nezadovoljstvo zbog riječi koje je uputio bratu. I prije nego
što ga je upitao zbog čega se vratio, mogao je pretpostaviti da mu neće dati odgovor koji bi sadržavao stvarnu pobudu za povratak.
I to ne zbog toga što je vjerovao da bi je Josip namjerno skrivao od njega nego zato što najvjerojatnije ni sam nije bio svjestan
njezinog postojanja.
Ležao je još neko vrijeme i bezuspješno pokušavao zaspati ili bar ne misliti ni na šta određeno. Nije znao koliko će morati čekati da
dođe Maks. Ipak je odlučio izići i bar dio praznog vremena koje je stajalo pred njim potrošiti u šetnji.
Dok se odijevao, oglasio se telefon.
“Tko zna da sam ovdje?”, upitao se dižući slušalicu.
Bio je to Maks.
“Znam da si stigao i da me očekuješ”, rekao je umjesto pozdrava. “Na žalost, danas ne mogu doći. Moraćeš se još ovaj dan snaći
bez mene. Hoće li ti teško pasti samoća?”
“Samoća neće, ali hoće sve ono izvan nje”, odgovorio je Vladimir i dodao da bi se želio što prije vratiti kući.
“U redu”, složio se Maks bez oklijevanja. “Još danas ću se pokušati dogovoriti za tvoj prijevoz, a sutra ću doći kod tebe.”
“Zar me nećeš i ti nagovarati da ostanem?”, upitao je Vladimir.
175
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ne ako to sam ne želiš”, odgovorio je Maks.
Maksov odgovor oslobodio ga je napetosti. Sada se mogao mnogo lakše suočiti sa još jednim već otpisanim danom. Osjećao je da
bi ponovno zaspao ako bi se vratio u krevet, ali je ipak odlučio poći u šetnju. Za spavanje će uvijek biti vremena.
Još je bilo rano jutro i gradić je bio ugodno pust. Jedini zvuk koji se čuo bio je onaj od udaranja valova o obalu. Hodao je nasumice,
svjestan samo toga da korača i da mu to koračanje godi. Ujednačeni ritam njegovih koraka naveo ga je da se sjeti onih bezbrojnih
kilometara prašnjavih cesta koje je prešao u tridesetak dana koji su razdvajali Elenin odlazak i njegov prvi radni dan u željezari.
Nikad se nije prestajao pitati zbog čega je izabrao pješačenje za sredstvo kojim je zatrpavao tugu, koja ga je počela plaviti onog
trenutka kada je brzi vlak za Zagreb napustio zeničku željezničku stanicu. Stajao je pored Jelene, koja je još uvijek mahala rukom, i
jasno osjećao da smjesta mora nešto učiniti. Ili skočiti pred lokomotivu teretnog vlaka, koji je dolazio iz suprotnog pravca, ili trčeći
napustiti stanicu, ili učiniti bilo šta drugo što će ga udaljiti od tog mjesta i od vlastitog raspoloženja, koje je nagovještavalo totalni
raspad.
Nije skočio, nije potrčao nego je žurno krenuo duž tračnica u smjeru željezničkog mosta južno od stanice. Jelena je potrčala za
njim.
“Dobro bi bilo da danas ostanemo zajedno”, rekla mu je kada ga je dostigla. “Nas smo dvoje u istom položaju i mogli bismo si
uzajamno pomoći.”
Nije progovorio dok se nisu našli na drugoj strani mosta. Zaustavio se, sačekao da mu Jelena priđe i rekao joj da mu tog dana ne
može praviti društvo.
“Ne brini, znam kako se osjećaš”, odvratila mu je na to. “Paziću da ti ne dosađujem.”
“Nećeš me moći pratiti. Idem daleko.”
Rekao je to a da nije imao pojma gdje ide i da li uopće želi negdje stići.
“Pokušaću”, kazala je Jelena i krenula za njim.
Išli su stazom pored pruge. Kod ušća Babine rijeke u Bosnu sišli su sa pružnog nasipa, zatim preko drvenog mosta prešli na lijevu
obalu Bosne i uputili se cestom prema jugu. Dok su prolazili pored Bojinog vira, zašlo je sunce.
“Do kada namjeravaš hodati?”, upitala je Jelena.
“Do jutra”, odgovorio je Vladimir i tek je tada postao svjestan svoje odluke.
“To je već nešto drugo”, rekla je na to Jelena i naprečac odustala od namjere da ga prati.
176
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je, ne osvrćući se, nastavio gaziti prašinu na cesti čiju je svaku stopu upoznao u prvih devet godina svog života. Samo je
koračao i nije razmišljao ni o čemu. Osjećao je da je cio nabijen tugom, koja samo čeka da on zastane pa da se počne izlijevati. On
je, međutim, želio da je sačuva u sebi i da je na neki način ukroti. Ta tuga je bila jedino što mu je ostalo od Elene.
Žurio je. Nagon ga je tjerao da korača najbrže što može. Nagon je bolje od njega znao šta je za njega bilo najbolje u tim trenucima.
Brzo koračanje, koje je zamaralo, nije mu dozvoljavalo da razmišlja, a u isto vrijeme činilo ga je opuštenim.
Prije nego što je pala tama stigao je do ušća Lašve u Bosnu. Okrenuo je prema zapadu i nastavio koračati cestom koja je pratila
korito Lašve. Noć je bila mračna, bez mjesečine. Vidjela se samo bijela traka ceste i čuo samo žubor riječnih valova. Vladimir je
koračao kao što se korača u snu, ne razmišljajući kamo i radi čega ide. I ne plašeći se da bi mu se nešto moglo dogoditi.
Dva sata kasnije pogledao je u zvjezdano nebo i ustanovio da se sada kreće u sjevernom smjeru. Hodao je cijelu noć i kada je
svanulo, vidio je da se nalazi na Velikoj brodi, pet stotina metara udaljen od naselja baraka. Shvatio je da se svom stanu približava
iz smjera suprotnog onom u kojem ga je dan ranije napustio, što znači da je, koračajući, prešao kružni put dug nekih pedesetak
kilometara.
Kada je ušao u svoj stan u Crkvicama, još nije osjećao umor. Nije, u stvari, osjećao ništa osim želje da legne i da spava. Sjeo je na
krevet i tek tada osjetio je kako umor nadolazi i ispunjava svaku poru njegovog tijela. Svukao je odjeću i legao, ali nije mogao iz
svijesti protjerati dojam da se još uvijek nalazi na cesti i da i dalje korača. Nije imao ništa protiv toga. Čak šta više, osjećao je
tračak zadovoljstva, kroz koje se provlačila misao da je otkrio univerzalno rješenje za sve svoje probleme.
Prije nego što je utonuo u san, sjetio se Jelene i ni najmanje mu se nije činilo neobičnim to što je odustala da ga prati već na
trećem kilometru. “Šta bi se dogodilo sa mnom i sa Elenom da je Jelena prešla cijeli put?”, upitao se, ali mu je san oduzeo
mogućnost da odgovori na svoje pitanje. Ali je i bez pitanja i bez odgovora znao da bi Elena bila uz njega od početka do kraja i na
tom i na svim drugim putevima.
Spavao je gotovo cijeli dan. Probudila ga je majka kada se predveče vratila sa posla.
“Brinula sam za tebe”, rekla mu je, sjedeći pored njega na krevetu. “Sada misliš da sam ti neprijatelj, ali ćeš se uskoro uvjeriti da
sam mislila na tvoju budućnost. Znam da ti je Elena draga, ali i ti znaš da je to ona prva ljubav, koja ne postavlja pitanja i koju ne
zanima šta će biti sutra.”
Vladimir nije želio slušati. Skočio je i, ne govoreći ništa, odjenuo se, otkinuo komad kruha i izišao iz stana. Silazeći stubištem, opazio
je da neki ljudi unose stvari u bivši stan Elenine obitelji. Požurio je da ne bi gledao. Otišao je na Babinu rijeku, okupao se, a onda je
prošao kroz cijeli grad i popeo se na Golubak do Elenine bašte. Mogao je samo proći pored nje, jer su se u vrtu nalazili drugi,
nepoznati ljudi. Spustio se na stazu koja je vodila pored Kočeve i krenuo prema Velikoj brodi.
177
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Krenuo je i osjetio da je nešto, ili netko, u njemu donijelo odluku da ubrza korak i da se ne zaustavlja do narednog jutra. Vladimir je
tu odluku dočekao sa olakšanjem, jer ga je oslobađala i razmišljanja o tome kako da se oslobodi patnje, a takođe i same patnje.
Sve što je njemu ostajalo da čini bilo je da korača. I koračao je cijelu noć, kao mjesečar, a jutro ga je zateklo negdje ispred
Travnika.
U džepu je imao novac koji mu je dala Elena na rastanku. Rekla je da nema vremena potrošiti ga, a u Americi joj neće vrijediti. U
stvari, bila je to njezina ušteđevina, koju je čuvala za njih dvoje. Rekla mu je da ga potroši bez obaveze da je se sjeća.
Želio je popiti kavu i kupiti nešto za jelo, ali se nije mogao odlučiti da odvoji i jednu jedinu od Eleninih novčanica. Činilo mu se da bi
time okrnjio svoju uspomenu na Elenu. Okrenuo se i nastavio se kretati u suprotnom smjeru. Sada je koračao sporije. Hodao je
kroz blještav i vreo ljetni dan i u jednom trenutku učinilo mu se da se napokon vratio u stvarni svijet. Nije mu se, međutim, nimalo
neobičnim činila činjenica da mu preostaje pješačiti trideset kilometara da bi stigao kući.
Sljedećeg jutra krenuo je cestom koja je vodila prema sjeveru, a dan kasnije ponovno je koračao u susret jugu. Bilo mu je, u stvari,
sasvim svejedno u kojem se smjeru kreće, kojom cestom korača, pored kojih naselje prolazi. Bitno je bilo da se, dok je to činio,
najčešće gladan i umoran, osjećao slobodnim. Nikad ranije i nikad kasnije nije uživao u tolikoj količini slobode. Koračajući, danima i
noćima, svim mogućim putevima u krugu čije je središte bio njegov stan, a čiji je prečnik iznosio tridesetak kilometara, naprosto je
plivao kroz prostor oslobođen najprije vremena a zatim i svega drugog što ga je ograničavalo.
I onda kada je osjetio da ga umor i sloboda ispunjavaju toliko da će veoma brzo prestati da budu to što jesu, dobio je obavijest da
je primljen na posao u računovodstvu Željezare i da mora početi raditi 16. srpnja.
Sjećajući se kako je ogromnim lancem koraka ugušio patnju zbog rastanka sa Elenom, Vladimir se nastavio kretati stazom uz
morsku obalu, a kada se staza završila, okrenuo se i započeo koračati u suprotnom smjeru. Sa manjim prekidima, da bi se okupao i
ručao, činio je to cijeli dan. I kada se uvečer spremao na spavanje, bio je umoran, ali ne i nezadovoljan. Potrošio je još jedan dan,
a za to nije morao dati ništa osim trideset tisuća koraka.
178
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Šesnaesto poglavlje
Nedugo nakon Nove godine nastupio je zimski raspust u školama i Jelena je postala moj svakodnevni gost. Ponašala se kao da se
oduvijek poznajemo i prijateljski odnosimo jedno prema drugom. Ulazila je u moj stan ne pitajući za dopuštenje, sjedala na sećiju
pored prozora i započinjala razgovor o bilo čemu. Obično je dolazila jedan sat prije isteka radnog vremena u jutarnjoj smjeni i cijelo
vrijeme dok je boravila u mom stanu kroz prozor je motrila kapiju auto-transportnog poduzeća, koje se nalazilo sa druge strane
ulice. Čekala je Damaskina i kada bi ga ugledala, stala bi uz prozor i očekivala da joj on kaže kada će se i gdje sastati. Najčešće se
događalo da je Damaskin najprije morao otići u svoj stan, da bi se oprao, presvukao i ručao. U tim je slučajevima Jelena i dalje
ostajala kod mene i nastavljala već započeti razgovor.
Ne mogu reći da mi je njezina nazočnost smetala. Naprotiv, uživao sam u tome da je promatram, mnogo više nego da je slušam.
Na njezinom je licu bilo mnogo neke neodređene ljepote, na prvi pogled bezbrižne, ali koja je, baš zbog te nepokolebljive
bezbrižnosti, s vremenom poprimila izraz tvrdoće, koja je u pojedinim trenucima graničila sa surovošću.
Njezino tijelo, međutim, nije sadržavalo nikakvu protivurječnost. Bilo je jedinstveno, cjelovito i savršeno, toliko savršeno da mi se od
njegove blizine mutila svijest. Plašio sam se da ga promatram, ali su mi njegovi obrisi bili pred očima i kada sam gledao u nekom
drugom smjeru. Ono što je govorila obično nisam slušao ili sam slušao sa pola uha, tek toliko da znam o čemu je riječ. I to ne zbog
toga što mi se njezine riječi nisu sviđale ili što sam ih smatrao beznačajnim. Jednostavno, njezin je lik u mojoj svijesti gušio sve
drugo što je iz nje zračilo.
Jelena se jednako prijateljski prisno odnosila i prema mojoj braći. Josip je njezinu povjerljivost primao suzdržljivo, ali ipak
blagonaklono, dok se Maks naprosto uklanjao ispred nje kao tjelesne osobe i ispred njezinih pokušaja da stekne njegovo
povjerenje. Mama ju je primala mnogo bolje nego Elenu i svakog puta kada bi je zatekla u stanu, postavila bi joj nekoliko pitanja u
vezi sa njezinim radom u školi.
Jedino mi je zagonetan ostao Elenin odnos prema Jeleni. Ona se obično nije ustručavala izreći svoj sud o ljudima, pojavama i
predmetima, ali o Jeleni u mojoj nazočnosti nikad nije rekla ništa što bi se moglo nazvati ocjenom. Da li zato što je Jelena bila
djevojka njezinog brata pa se dobro čuvala da ne kaže nešto čime bi njega povrijedila ili zbog toga što ju je smatrala toliko
beznačajnom osobom da o njoj nije ni razmišljala?
179
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Dok je Jelena u mom stanu čekala Damaskina, često se dešavalo da nam se pridruži i Elena. U tim situacijama nisam zapažao da su
ignorirale jedna drugu, ali ni da su pokazivale želju da se jedna drugoj na bilo koji način približe. Elena se uvijek motala negdje u
mojoj blizini i, ako je imala šta reći, najčešće se obraćala izravno meni.
Jelenu je promatrala otvorenim očima, a njezine je beskrajne priče slušala tek malo pažljivije od mene. Čudno je bilo to što sam se
u Eleninoj nazočnosti mogao opustiti i slobodnije istraživati obrise Jeleninog tijela, bez bojazni da će se moja svijest svesti samo na
tu prostu, ali i nedokučivu, aktivnost. Elenina osobnost i riječi koje mi je upućivala govorili su mi da se u njihovom društvu nemam
čega plašiti. Na neki sam način bio siguran da Elenu ne mogu prestati voljeti čak niti onda ako bi moja ljubav prema njoj putovala i
kroz Jelenino tijelo.
Elena i ja o Jeleni nikad nismo razgovarali. Vjerojatno smo na nju na približno jednak način gledali - kao na privremenog i slučajnog
gosta, na kojeg ne treba ozbiljno računati. Uvijek sam imao na umu da ona pripada Damaskinu, a da on ne pridaje mnogo važnosti
njihovoj vezi. I Damaskin je na nju gledao kao na gosta, slučajnog i privremenog, sa kojim će se rastati možda već kroz nekoliko
dana. Vjerojatno je i sama Jelena osjećala da može biti odbačena svakog trenutka pa nije propustila ni jedan dan zimskog raspusta
a da ne doputuje iz Nemile i sa Damaskinom provede poslijepodnevne i večernje sate. Moj stan joj je služio samo kao usputna
postaja, na kojoj je provodila svoje suvišno vrijeme.
To je bilo toliko očito, ali sam ipak osjetio da mi nedostaje kada je nakon raspusta prestala dolaziti. Elena se ponašala kao da i ne
primjećuje da Jelena više ne dolazi. Mama i Josip su bili isuviše zauzeti samim sobom da bi ih zanimalo nešto takvo. Samo je Maks
glasno prokomentirao novu situaciju.
“Hvala Bogu pa smo se napokon riješili one kreketuše iz Nemile.”
Morao sam se nasmijati na njegovu primjedbu, premda se nisam mogao složiti sa njegovom ocjenom da je Jelena kreketuša i da je
dobro što smo je se oslobodili.
“Ona je lijepa djevojka”, rekao sam.
“Možda bi bila lijepa kada bi držala zatvorena usta”, odvratio je Maks.
Maks je bio šutljivo dijete i nije trpio nikog tko se odviše služio glasno izgovorenim riječima. Zbog toga sam se nemalo iznenadio
optužbama koje su potekle od upravitelja njegove škole. Nekoliko dana nakon što je započela nastava u drugom polugodištu mama
mi je rekla da su je zvali iz niže gimnazije i zamolili je da dođe. Pretpostavljala je da je ne pozivaju zbog toga da bi pohvalili
Maksovo učenje i ponašanje pa me je zamolila da ja odem u školu umjesto nje.
Shvatao sam da je mami teško otići u školu i od svojih donedavnih radnih prijateljica slušati kako joj je sin loš učenik. Ja sam već
bio navikao obavljati sve one prljave i neugodne poslove u našoj obitelji pa me mamina molba nije iznenadila. I nije me mnogo
180
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE opterećivala, jer je Maksova razrednica nekoliko godina ranije i meni predavala, a znao sam da mi je bila sklona. Otišao sam kod
nje i rekao da je mama zauzeta na poslu i da je mogu zamijeniti, jer sam već punoljetan.
Razrednica se nasmijala.
“Ipak bih više voljela razgovarati sa tvojom mamom”, rekla mi je. “Maksov problem je isuviše ozbiljan da bih ga razmatrala sa
tobom.”
Ipak mi je kazala da se problem sastojao u tome da je iz kazališta stigla prijava kojom se upravitelj škole obavještava da je Maks
provalio u kazališnu zgradu i da je uhvaćen na djelu.
Pitao sam da li je provalio u vrijeme predstave ili u neko drugo vrijeme.
“Koliko mi je poznato, to se dogodilo na samom početku predstave”, odgovorila mi je razrednica.
Odahnuo sam. To nije bila nikakva provala i nikakav problem nego svakodnevna praksa. Oni dječaci koji nisu imali dovoljno novca
da kupe kartu za predstavu dogovarali su se sa kazališnim vratarom da ih, u pola cijene, pusti na vrata koja su služila kao izlaz u
slučaju požara ili neke druge nezgode. Morali su sačekati da predstava počne i da se u dvorani ugasi svjetlo, a onda bi ih vratar
puštao jednog po jednog, uz naknadu, a ponekad, ako je bio dobre volje, i besplatno.
Taj je sustav funkcionirao dugo vremena. Vjerovao sam da svi u kazalištu znaju za njega i da nikom ne smeta, s obzirom na
činjenicu da je bilo mnogo siromašnih dječaka kojima su kazališne predstave bile jedan od rijetkih izvora zadovoljstva i umjetničkog
nadahnuća. Osim toga, samo kazalište nije bilo na šteti, jer je sustav bio u upotrebi samo onda kada je u gledalištu bilo dovoljno
praznih sjedala, a vratareva dodatna zarada nije bila tolika da bi izazivala nečiju zavist.
Rekao sam Maksovoj razrednici da tu ne može biti riječi ni o kakvoj provali, a potom sam joj objasnio o čemu se radi, napomenuvši
da sam i sâm većinu predstava gledao tako što sam, davši vrataru poneki dinar, ušao na bočna vrata.
“Ne znam šta se, zapravo, dogodilo, ali znam da je upravitelj odlučio kazniti Maksa posljednjom opomenom pred isključenje”, rekla
mi je razrednica.
Na to sam joj kazao da ću otići u kazalište, razgovarati sa vratarom i sa upraviteljem i razriješiti nastali nesporazum.
“Ako tvrde da su ga uhvatili u provali, zašto ga nisu predali miliciji?”, upitao sam.
“To i jeste ono zbog čega sam željela razgovarati sa tvojom mamom”, rekla mi je razrednica. “Ali kada si ti već tu, reći ću i tebi. To
što se dogodilo u kazalištu i nije ništa strašno. Upravitelj naše škole je bijesan, jer je uvjeren da tvoj najmlađi brat piše pamflete o
njemu i rastura ih po školi.”
Upitao sam o kakvim se pamfletima radi.
181
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “O glupim i naivnim pjesmicama u kojima se ismijavaju upravitelj, neki od nastavnika i poneki od učenika.”
Rekao sam da bih rado pročitao neku od tih pjesmica.
“Ne mogu ti pomoći”, rekla mi je razrednica. “Sve primjerke do kojih je mogao doći upravitelj je predao miliciji.”
“Zašto miliciji?”, upitao sam. “I kako znate da je baš Maks pisao te pjesme? Pa njemu je tek dvanaest godina.”
“Nisam rekla da znam da je to učinio Maks nego da upravitelj raspolaže sa nekim indicijama za koje tvrdi da ukazuju na Maksa.”
Sjetio sam se slučaja prepravljanja tabli sa imenom naše ulice i već to je bilo dovoljno da moja pitanja naglo presahnu. Osim toga
bilo mi je jasno da je i ovaj novi slučaj sasvim u skladu sa Maksovom prirodom, koja se grozila običnih, svakodnevnih djela, a bila je
spremna žrtvovati se za neku, većini ljudi neprihvatljivu, ideju.
“Zadužena sam da vas upozorim da će Maks biti isključen iz škole učini li još jednu, makar i beznačajnu grešku”, rekla mi je
Maksova razrednica.
“Kada sam dolazio ovamo, vjerovao sam da ću čuti samo obavještenje o Maksovim slabim ocjenama”, rekao sam joj, spremajući se
da pođem.
“Što se tiče učenja, ne mogu ga pohvaliti, ali mogu reći da je mnogo bolji nego što je bio prošle godine u ovo doba. Tu je negdje
na razrednom prosjeku.”
Zahvalio sam, imajući na umu da odmah moram učiniti nešto kako bih najprije otkrio, a zatim i prikrio ili sasvim uklonio tragove
Maksove najnovije subverzivne djelatnosti. Nisam smio dozvoliti da se ponovi nešto slično farbanju uličnih tabli, kada je Elena
pronašla kutiju sa bojom u maminom cvijetnjaku. Sada sam znao da moram tražiti pisaći stroj kojeg su Maks i Fantom donijeli iz
željezarinog odlagališta starog željeza i kojeg su danima pokušavali osposobiti.
Čim je Maksova razrednica spomenula rasturanje pamfleta, taj mi je stroj odmah pao na pamet, jer je rasturanje podrazumijevalo
više primjeraka istog teksta, a ja nisam mogao ni pretpostaviti da bi Maks mogao bilo kakav tekst napisati rukom više od jedan put.
Najprije sam temeljito pretražio stan, ali nisam pronašao ništa što bi ukazivalo da je Maks pisao bilo kakve stihove ili da ih je
umnožavao. Potom sam prekopao šupu za ugalj i čak se popeo u potkrovlje, ali takođe bez rezultata. Kada se Maks vratio iz škole,
uzeo sam njegovu torbu i pažljivo prelistao sve knjige i bilježnice. Dok sam to radio, Maks nije protestirao i nije postavljao pitanja,
što je već bilo svojevrsno priznanje. Meni, međutim, nije bilo potrebno njegovo priznanje. Želio sam naći dokaze, da bih ih sakrio od
nepoželjnih očiju.
Maksu nisam rekao šta tražim. Nisam ga ni upitao da li je učinio to za što ga optužuju. Znao sam da mi neće odgovoriti, kao što
neće odgovoriti ni nekom drugom, bez obzira na jačinu pritiska kojem bi mogao biti izvrgnut. Morao sam najprije pronaći rješenje
kojim bih ga zaštitio pa tek onda razgovarati sa njim i reći mami šta se dogodilo.
182
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE I ovog puta Elena je bila ta koja me je uputila na pravi trag.
“Kada je farbao ulične table, Maks je bio sam, a sada ima Fantoma”, rekla mi je.
“Vjeruješ li da su njih dvojica sada zajedno radili?”, upitao sam.
“Kada bi ovog trenutka mogao pregledati Fantomov stan, vjerujem da bi tamo pronašao i pisaći stroj i sve ostale dokaze.”
Nisam to mogao učiniti. Mogao sam jedino reći Maksu da je on prvi osumnjičeni i da zato dobro sakrije pisaći stroj i sve ostalo što
bi njega i njegovog prijatelja moglo dovesti u vezu sa optužbom. Elena mi je savjetovala da ne govorim ništa ni Maksu ni mami i da
se ponašam kao da ni o čemu ništa ne znam. Elenine savjeta sam visoko cijenio, ali ovaj posljednji nisam mogao usvojiti. Mogao
sam propustiti da kažem Maksu šta sam saznao od njegove razrednice, ali sam ga morao pitati o događaju u kazalištu, zbog kojeg
su ga proglasili provalnikom i teško kaznili. Što se mame tiče, nisam imao nikakvog prava bilo šta sakriti od nje, jer je u svakom
slučaju ona bila odgovorna za Maksa. A ne bi ni imalo neke svrhe nešto skrivati, jer je bilo jasno da se nova Maksova afera ne može
završiti samo posljednjom opomenom pred isključenje iz škole. Naš susjed milicioner rekao mi je da će nas stalno imati na očima, a
Maksova razrednica mi je kazala da se svi pronađeni primjerci pamfleta nalaze u miliciji.
“Misliš li da je Maks mogao napisati te pjesme-rugalice?”, upitao sam Elenu.
“Maks je sposoban učiniti sve”, odgovorila mi je.
“Pretjeruješ”, rekao sam joj. “Njemu je tek dvanaest godina.”
“Dovoljno da pokaže šta je sposoban i spreman učiniti.”
Elenine su me riječi uplašile. I sâm sam vjerovao da je Maks pripravan mnogo toga učiniti, ali sam znao da još nije spreman platiti
odgovarajuću cijenu za učinjeno. Preostalo mi je jedino da, ne pitajući o tome Maksa, pokušam saznati šta se dogodilo u kazalištu.
Potražio sam vratara, kojeg smo svi poznavali, a koji je stanovao sa druge strane Kočeve nekoliko stotina metara uzvodno.
Njegova je priča potvrdila moju pretpostavku da ne može biti riječi ni o kakvoj provali niti o nekom nesvakidašnjem incidentu nego,
naprosto, o nesretnom slučaju. Nakon što se sa Maksom i nekim drugim dječacima dogovorio da će ih pustiti na predstavu, vratar
je otključao sporedna vrata. Nesreća se, međutim, pobrinula da upravo u trenutku kada su dječaci počeli ulaziti naiđe upravitelj
kazališta i ugleda ih.
Upravitelj je bio tek došao u kazalište i još nije bio upoznat sa pojedinim postupcima osoblja. Reagirao je tako što je pograbio
najbližeg od pridošlih dječaka i odvukao ga u svoj ured. Pozvao je vratara, a ovaj nije mogao reći istinu, jer se plašio da ne izgubi
namještenje. Kazao je da su dječaci sami provalili vrata. Upravitelj nije smatrao da takva provala zaslužuje da se u nju umiješa
milicija, ali se potrudio da obavijesti upravu niže gimnazije. Čini se da je upravitelju Maksove škole ovaj slučaj dobro došao da
naplati neke svoje račune.
183
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Upravitelj nije smio kazniti Maksa za ono što je učinio izvan škole”, rekla je mama kada sam joj ispričao šta sam saznao od
Maksove razrednice i od kazališnog vratara. “Zahtijevaću da se kazna poništi.”
Meni je u tom trenutku na umu bio Elenin savjet da ne poduzimam ništa. Odlučio sam ga djelimično poslušati i pokušati nagovoriti
mamu da odustane od zahtjeva za poništavanje kazne.
“Mislim da bi bilo pametnije da stvari ostanu takve kakve su sada”, rekao sam mami. “Ako budeš zahtijevala da se kazna poništi,
upravitelj škole će imati još mnogo načina da svoj bijes iskali na Maksu.”
Osim toga, vjerovao sam da će kazna djelovati na Maksa i da će ga spriječiti da napravi neku novu glupost. Mama se brzo složila sa
mnom i time je Maksov slučaj, bar što se ticalo nas dvoje, bio okončan. Iz škole nas više nisu zvali, a ni milicija se nije pokazivala
zainteresiranom da utvrdi i dokaže tko je pisao pjesme-pamflete.
Tek su neki kasniji događaji pokazali da je vlast pažljivo pratila sve nas, posebno Maksa, čiji su nedokazani grijesi iz djetinjstva
ostali duboko urezani u knjigu koja je imala da mu određuje mjesto i sudbinu u društvu.
Susjed-milicioner, da bi pokazao kako prati sve događaje, rekao mi je jedanput u prolazu, više podrugljivim nego prijetećim tonom,
da sada u obitelji imamo i jednog pjesnika. Nisam reagirao, ne zato što sam se uplašio nego zbog toga što sam osjetio da je
njegova poruga upravljena pjesnicima uopće a ne samo Maksu.
184
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan šesnaesti - 5. kolovoza 1994.
“Sutra putuješ natrag u Bosnu”, rekao je Maks kada je u zoru ušao u sobu i zatekao Vladimira kako, oslonjen o prozorski okvir,
promatra nadolazak dnevne svjetlosti. “Ali ćeš zato danas cijeli dan biti moj gost i ići ćeš tamo gdje te povedem.”
Vladimir nije očekivao da će Maks doći tako rano i zbog toga ga je njegov dolazak dvostruko obradovao. I ove je noći spavao samo
nekoliko sati i već se bio uplašio praznine dugog dana koji ga je očekivao.
“Slažem se”, rekao je. “Vodi me gdje hoćeš pod uvjetom da mi za sutra osiguraš povratak.”
“Onda krećemo odmah”, rekao je Maks. “Ponijećemo tvoje stvari, jer se ovamo nećemo vraćati.”
Izišli su iz kuće, niz stepenice se spustili na ulicu, a zatim nastavili hodati prema luci.
“Ići ćemo brodom”, obavijestio je Maks Vladimira i nekoliko minuta kasnije uskočili su u motorni čamac, koji je odmah isplovio.
Vladimir je odlučio da ne postavlja nikakva pitanja. Bilo šta da se dogodi tog dana. “Svejedno je, jer je i ovaj dan otpisan u trenutku
kada se rodio.”
“Vratićemo se na jedan dan u prošlost”, rekao je Maks. “ I simbolički i stvarno. Simbolički, jer je svako putovanje ujedno i povratak
u prošlost, a stvarno, jer ćemo posjetiti nekog tko nam je nekad bio veoma blizak.”
Vladimir je morao priznati da je Maksova izjava probudila njegovu znatiželju, ali nije želio ni po koju cijenu iznevjeriti tek donesenu
odluku.
Maks ga je promatrao, očekujući da nešto kaže. Nije ga vidio skoro dvije godine i neprijatno se iznenadio promjenama koje je
zapazio na njemu. Pred njim je stajao prerano ostarjeli čovjek, vidljivo umoran od života oko sebe i od vlastitih misli. Od svega
onog što mu je pružalo bratovo lice Maksa je najviše zabrinjavalo odsustvo svake želje. Bilo je to lice čovjeka koji je otpisao samog
sebe.
Vladimir je promatrao površinu mora, mirnu kao ulje, a sjajnu kao zrcalo, i bio je zahvalan Maksu što ga je primorao na putovanje.
Plovidba u nepoznato činila ga je zadovoljnim i smirenim, a u isto vrijeme nije zahtijevala ni pojavu niti ispunjenje bilo kakve želje.
185
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Znao je da, sve dok ne sazna kamo putuje ili dok ne uoči da se putovanje bliži kraju, može sjediti na krmi i bez misli promatrati
kako se iza čamca rađaju i odmah na sve strane razilaze valovi.
Maks je sjeo pored njega.
“Sinoć sam razgovarao sa Josipom. Rekao mi je da je otac umro i spomenuo mi je neku čudnu priču o prosvjetljenju.”
“O velikoj svjetlosti”, ispravio ga je Vladimir.
“Svejedno o čemu. Želio bih tu priču čuti iz prve ruke.”
Vladimir bi radije ostao omotan tišinom i svježinom jutra nego se vraćao već otrcanoj priči, ali mu je bilo jasno da će je, ranije ili
kasnije, morati ispričati i Maksu. Neugodne poslove obično je obavljao što je moguće prije, nadajući se da bi uskoro mogao
zaboraviti da su uopće i postojali.
“Misliš li da je naš stari na kraju shvatio da se nakon svega ne može pobjeći u ništavilo?”, upitao je Maks nakon što je saslušao
priču o očevom putovanju kroz svjetlost.
“Ne mogu o tome reći ništa pouzdano”, odgovorio mu je Vladimir. “Po njegovom raspoloženju u posljednjim danima života mogao
sam zaključiti samo to da je zbog nečeg bio duboko razočaran. Vjerojatno je saznao nešto što ga je učinilo i ogorčenim i žalosnim,
nešto što je, po svemu sudeći, porušilo u njemu sve ono što je smatrao vrijednim i čvrstim.”
“Upravo tako. Saznao je nešto što mu je srušilo vjeru da je ovaj život jedini i da zbog toga čovjek u njemu smije učiniti sve što mu
njegove mogućnosti i okolnosti trenutka dopuste. Shvatio je da smrt ne vodi u tamu, koja ne zahtijeva polaganje računa, nego u
svjetlost, koja nalaže novi početak, i to od one najniže točke do koje se u ovom životu spustio.”
Vladimir je bio iznenađen rezultatom Maksovog razmišljanja.
“Ako sam te dobro shvatio, ti misliš da je otac bio razočaran zbog toga što se uvjerio da se život ne završava ništavilom nego nekim
novim životom.”
“Dobro si me shvatio. Upravo sam to želio reći. A mogu ti reći i to da shvatam i da donekle dijelim njegovo razočaranje.”
“Zašto? Zar nije utješno znati da ćeš ono što propustiš u ovom životu možda nadoknaditi u nekom od onih života koji slijede?”
“To je žalosna utjeha za pravednika, kao što je i nedovoljna opomena griješnicima da će svoja nedjela kad-tad platiti.”
Vladimir je priznao da ne shvata zašto bi mogućnost da se ide iz života u život bila lošije rješenje od samo jednog života koji se
završava potpunim gašenjem svijesti.
“Razmisli”, rekao mu je Maks. “Ako na raspolaganju imaš samo jedan život i ako ti je ta činjenica poznata, onda ne postoji ništa što
bi te priječilo u nastojanju da od njega uzmeš sve što možeš uzeti. U tom slučaju nikakva neugodnost ne bi bila dovoljno neugodna
186
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE da te onemogući u pokušajima zadovoljenja tvojih nagona i želja. Ako znaš da će tvoje sadašnje “nešto” na kraju prijeći u “ništa”,
jasno je da će nestati i razlozi postojanja straha i svih onih osjećanja koja nas drže u vezi sa vječnošću.”
Vladimir je osjetio potrebu da se umiješa.
“Ali ako bismo bili oslobođeni straha da ćemo, bilo kada, platiti svaku svoju pogrešku i nade da ćemo, u svakom slučaju, naplatiti
svako svoje odricanje, mogli bismo reći da nam je sudbina istovjetna sudbini onih bezbrojnih životinjskih vrsta, kojima je jedini cilj
da se hrane i množe.”
Maks je odmahnuo glavom.
“Nisam to htio reći, jer nisam govorio o tijelu, odnosno to što sam govorio najmanje se odnosilo na tijelo. Moja zamisao se, ukratko,
sastoji u tome da nam saznanje o samo jednom životu omogućava daleko intenzivnije proživljavanje. Zamisli da je čovjeku na
raspolaganju samo jedan dan za ljubav ili samo jedna noć za uživanje u piću i pjesmi. Koliko bi žešće ljubio i sa koliko bi upornosti
nastojao ispiti i posljednju kap vina i ispjevati sve moguće pjesme.”
Vladimir je bio siguran da je nešto slično već čuo. Pitao je oca da li bi promijenio nešto od onog što je proživio ako bi mu se pružila
prilika da ponovi život. Otac mu je odgovorio da se ne bi odrekao ničega, ni onih prijatnih doživljaja, ali ni onih neprijatnih. Jedino
što bi pokušao, rekao je, bilo bi da taj isti život proživi što intenzivnije, što znači da zaroni u njega još dublje i da sa još većom
energijom prokrstari njime.
Izišlo je sunce i počeo je puhati neki jedva zamjetljiv vjetar. Bilo je ugodno sjediti ne misleći ni na šta, a bilo bi još ugodnije,
pomislio je Vladimir, kada bi bio sasvim sam ili kada bi mogao zaboraviti da postoje glasno izgovorene riječi. Nakon toga osjetio je
gotovo bolnu čežnju za svojim domom u Crkvicama, u kojem se mogao ograditi i od suvišnog vremena i od nepotrebnih misli i
riječi, i svojih i tuđih.
Maks se u međuvremenu spustio u kabinu i otuda se vratio noseći u rukama bocu sa svijetlo-crvenom tekućinom.
“Vjerujem da nisi zaboravio Elenino vino od šipaka”, rekao je kada je sjeo i spustio bocu na palubu između njih dvojice, “Ovo je
takođe načinjeno od šipaka, ali je mnogo jače. A čini mi se da je tebi potrebno nešto jako, nešto što bi te moglo prodrmati.”
U dvije plastične čaše do polovine je usuo crvenkastu tekućinu, koja je, kao i Elenino vino nekad davno, ispuštala mjehuriće.
Vladimir nije želio piti, kao što nije želio ni razgovarati. Međutim, ako već nikako ne može izbjeći razgovor, pomislio je da bi mu piće
možda pomoglo da ga bezbolnije obavi. Ispio je tečnost iz svoje čaše i odmah se sjetio okusa i svježine Eleninog vina, koje su sami
spravljali od plodova divljih ruža, koje su, opet sami, brali po obroncima Zmajevca i Golupka. Trenutak kasnije, analizirajući osjećaje
koje je piće ostavljalo iza sebe na svom putu od usta do želuca, zaključio je da se ovo piće ipak razlikuje od Eleninog vina.
187
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ovo i jeste pravo, prirodno, šipkovo vino, ali se od onog nekadašnjeg, tvog i Eleninog, razlikuje po tome što sadrži četiri puta više
alkohola”, objasnio mu je Maks razliku i ponovno napunio Vladimirovu čašu.
“Možda je Maks imao na umu ovo piće kada je rekao da ćemo posjetiti nekog tko nam je nekad bio blizak”, pomislio je Vladimir,
osjećajući da ne može imati ništa protiv takvog posjeta. Osim što je imalo ugodan okus i što je osvježavalo organe kroz koje je
prolazilo, piće je na njega djelovalo i tako što je razbijalo maglu u njemu i uklanjalo ravnodušnost.
“Nerado se vraćam u prošlost”, kazao je Maks nakon što su neko vrijeme šuteći ispijali svoja pića i pušili svoje cigarete. “Vjerujem
da je zaborav jedina istina i jedina pravda. Pa ipak, ma koliko se odupirao, prošlost me sve češće uvlači u sebe. I što mi je
najčudnije, kada se u prošlosti nađem protiv svoje volje, nalazim tamo sve - ljude, predmete i pojave - točno na onim mjestima
gdje sam ih ostavio. Događa mi se nešto slično kao da gledam film snimljen, na primjer, u našem stanu u baraci. Mogu poimenice
navesti svaku stvar koja se u određenom trenutku u njemu nalazila i opisati kako izgleda. Mogu reći kako ste ti i Josip bili odjeveni,
šta ste govorili i šta ste radili.
U svom sjećanju mogu uzeti kantu i, kao nekad davno, otići donijeti vode sa izvora iznad groblja i pri tome proći između baraka,
točno onakvih kakve su bile, recimo, prije četrdeset godina, sresti nekog od naših susjeda četrdeset godina mlađih i napiti se vode
iz vrela kojeg sada nema. Moram ponoviti da mi se to događa samo onda kada me neka neznana sila odvuče u moju prošlost mimo
moje volje. Nasuprot tome, kada se svojevoljno uputim u prošlo vrijeme, jedva da tamo pronađem nešto prepoznatijivo. Gotovo sve
je drugačije, izmijenjeno.”
“Šta bi se moglo zaključiti na osnovu toga?”, upitao je Vladimir.
“Možda to da naša prošlost nije jednom zauvijek završena. Negdje u našoj memoriji ona je uskladištena kao film snimljen našim
osjetilima, ali do slika i zvukova iz tog filma možemo doći samo ako mu prilazimo ogoljene duše, bez ikakvih namjera, bez želja i
bilo kakvih drugih osjećanja. Takvo prilaženje je moguće samo izuzetno rijetko, samo u trenucima kada potpuno zaboravimo na
sebe, i traje mnogo kraće nego što bismo to mogli poželjeti. U normalnim okolnostima uvijek se vraćamo u izmijenjenu prošlost, u
prošlost koja ne prestaje da se mijenja.”
“A to bi, opet, moglo značiti da mi, mijenjajući svoju prošlost, automatski mijenjamo i svoju sadašnjost, mijenjamo, dakle, svoju
svijest”, dopunio ga je Vladimir.
“Prema tome, moglo bi se reći: opasno je sjećati se”, zaključio je Maks.
“Čudno”, pomislio je Vladimir, “kako mi nikada nije pala na pamet misao da sjećanje nije nimalo bezazlena aktivnost, kako to
vjerojatno izgleda većini ljudi. I sam znam da sam bio najsretniji onda kada sam živio samo u sadašnjem vremenu i kada se nisam
imao čega sjećati.”
Plovili su još neko vrijeme, prateći samo vlastite misli i slušajući ujednačene eksplozije brodskog motora.
188
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Imamo vremena popiti još po jedno piće”, rekao je Maks kada je čamac promijenio smjer plovidbe i pramac upravio prema kopnu.
Potom je plastične čaše napunio do vrha.
“Što više popijemo, bićemo manje pokretljivi i imaćemo manje šansi da zalutamo u prošlosti”, dodao je Vladimir.
“Ali nikako nećemo moći izbjeći podsjećanje na davno prošle dane”, rekao je Maks prije nego što su se iskrcali i krenuli duž obale.
Vladimir se podsjetio na svoju odluku da neće postavljati nikakva pitanja. Ako mu Maks ima nešto reći, neka kaže i neka to učini u
onoj mjeri i u onom obliku koji mu budu odgovarali.
“Ja više ničemu nisam mjera”, pomislio je.
“Stigli smo”, obavijestio je Maks Vladimira nakon što su se zaustavili ispred jedne od mnogih betonom građenih kuća, koje su na
Vladimira djelovale kao da su stvarane sa namjerom da svojim crtama i uglovima do kraja protivurječe prirodnom krajoliku u kojem
su smještene.
“Vjerojatno ćeš se iznenaditi kada ti kažem da imam svoju kuću i svoju obitelj”, nastavio je Maks, stojeći na istom mjestu. “Ovo je
moja kuća, a obitelj ćeš upoznati za nekoliko trenutaka. Moram ti odmah reći da ovu kuću nisam izabrao zato što mi se sviđa nego
zbog toga što je bila jeftina i što se nalazi na mjestu koje mi iz više razloga odgovara. Što se tiče obitelji, mogu reći da u svemu
odgovara mojim željama, ali moram i priznati da zahtijeva od mene i više od onog što sam joj spreman dati.”
Vladimir se nasmijao i već na početku osjetio da se ne smije zbog toga što je sretan. Prije zato što je iznenađen, i to neprijatno. I
samo saznanje da je Maks kupio kuću, oženio se i dobio djecu bilo je dovoljno da se Vladimirov odnos prema najmlađem bratu
temeljito izmijeni. Ono je kazivalo da se i Maks temeljito promijenio, da je nestalo onog nekadašnjeg buntovnika sa razlogom i bez
razloga i da se na njegovom mjestu pojavila jedna od beskrajnog niza glava obitelji, koje su osobnu slobodu žrtvovale u korist
zajedničke ovisnosti.
“Svjestan sam šta si mi rekao, ali jedva mogu vjerovati da sam baš to čuo”, rekao je Vladimir nakon što se prestao smijati.
Dok su njih dvojica razgovarali, stojeći ispred kuće, na ulaznim vratima se pojavila žena tridesetih godina, čije je lice odmah
privuklo Vladimirovu pozornost. To lice, a nešto manje i cijela njezina pojava, snažno su ga podsjećali na nekog, a uskoro mu je bilo
jasno i na koga.
“Jelena.”
Izgovorio je to gotovo automatski, ne skidajući pogled sa lica žene, koja se uputila prema njima.
“Da, veoma je slična Jeleni”, rekao je Maks, “ali se inače u mnogo čemu bitno razlikuje od nje.”
189
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Jednu od tih razlika Vladimir je odmah uočio. Jelena je bila strastvena, prepuna energije, koja ju je prisiljavala da se neprekidno
kreće ili da bez prestanka izbacuje iz sebe riječi. Ova mlada žena koja mu se približavala imala je tako malo energije u sebi da ju je
morala zarobiti i strogo nadzirati, kako ne bi pobjegla vani. Njezine su oči bile tamne i istog oblika kao i Jelenine, ali nisu sijale, a
njezine su usne bile rumene i jednako privlačne kao nekadašnje usne njezine majke, ali i tako čvrsto stisnute da se između njih nije
mogla nazrijeti vlažna i topla bjelina Jeleninih savršenih zuba.
“Sreća da neću ostati duže od jednog dana”, pomislio je Vladimir. “Uz ovu se ženu ne bih osjećao ugodno.”
Pozdravila ga je, ne baš srdačno, i poželjela mu dobrodošlicu glasom, koji nije imao ništa od punoće i privlačnosti Jeleninog glasa.
“Odviše je toplo da se zadržavamo u kući”, rekao je Maks kada su ušli u predvorje kuće. Potom se obratio ženi. “Nas dvojica ćemo
se presvući i odmah ćemo poći na plažu, a ti i mali možete nam se pridružiti kasnije.”
Žena je samo kimnula glavom i uputila se uz stube, a njih dvojica su ušli u prostoriju koja im je bila najbliža. Maks je iz Vladimirove
torbe izvadio bocu sa šipkovim pićem, koju je tamo stavio kada su napuštali čamac, i omotao je ručnikom.
“Ovo ne smijemo zaboraviti”, rekao je.
Odjenuli su se za plažu i odmah krenuli ka izlazu.
“Zar ne želi vidjeti sina?”, upitao se Vladimir, gledajući brata kako žurno korača ispred njega.
“Mogli bismo negdje sjesti i popiti pivo”, rekao je Maks tek što su se našli na ulici.
Uskoro su sjedili u ljetnoj bašti nekog restorana sa kriglama hladnog piva ispred sebe. Maks je, i prije nego što su sjeli, zapalio
cigaretu i žudno udahnuo prvi dim, a dok je to činio, Vladimir je zapazio da mu ruke drhte. “Da li to ima neke veze sa njegovom
ženom?”, upitao se. “Ili sa pićem?” Nije, međutim, zaboravio nedavno uspostavljeno pravilo: “Bez pitanja. Neka sam kaže šta i
koliko hoće.”
“Nimalo mi ne olakšavaš situaciju”, rekao je Maks, kao da je pročitao Vladimirove misli. “Lakše bih ti ispričao svoju priču kada bi mi
postavljao pitanja. Ovako, ne znam ni odakle bih počeo.”
Vladimir nije mogao, a nije ni želio, priznati da ne želi saznati šta se sa Maksom događalo u posljednje dvije godine, pa i prije toga.
Bilo je očito da je već duže vremena oženjen, s obzirom da je spominjao dijete, a za djecu je obično potrebno vrijeme. Ipak je
rekao Maksu da mu ne mora ništa objašnjavati. Ono što je učinio samo je njegova osobna stvar.
“To što sam se nasmijao kada si rekao da imaš kuću bio je tek refleks uslovljen dugogodišnjim duboko ukorijenjenim uvjerenjem da
tebi nikad neće pasti na pamet ideja da stekneš neku svojinu koja bi bila više vrijedna od odjeće na tebi i gitare. Nisam se, dakle,
smijao tvojoj potrebi da pored sebe imaš ženu i obitelj.”
190
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Dobro mi je poznato šta si ti i šta su drugi mislili o meni. Zbog toga mi je i stalo da ti ponešto objasnim.”
“Zašto da objašnjavaš?”, upitao je Vladimir. “Zar nismo još nedavno zaključili da je opasno sjećati se? Zar si zaboravio da već i
samim vraćanjem u prošle dane mijenjamo svoju prošlost, a mijenjajući prošlost mijenjamo i sadašnjost? Mijenjamo sve u sebi i sve
oko sebe.”
“Šta mi predlažeš?”
“Da zaboraviš svoju namjeru da mi ispričaš priču o onom dijelu svog života koji je meni nepoznat. Sam si rekao da je zaborav
jedina istina i jedina pravda. A ja bih dodao da je zaborav jedino sredstvo kojim možemo sačuvati neokrnjenim svoje uspomene.”
Maks je ispio svoje pivo i zapalio novu cigaretu.
“Vjerujem da bi bilo ugodno živjeti samo u sadašnjosti. Zaboraviti sve ono što se već dogodilo i ne razmišljati o tome šta će nam
donijeti sutrašnji dan ili šta mi njemu moramo dati”, rekao je Maks i dao znak konobaru da donese nove krigle piva.
“Napićemo se i prije nego što dođemo do plaže”, rekao je Vladimir, bez želje da utječe na bratovo ponašanje.
“Ne smijemo. Moramo se čuvati za večeras.”
“Biće to, po svemu sudeći, još jedan dugi dan, sa kojim bih se rado oprostio već sada”, pomislio je Vladimir, donekle utješen mišlju
da će sutra biti na putu kući.
Prije nego što su krenuli prema plaži, popili su i treću kriglu piva. Premda je i prethodne dvije ispio zahvaljujući samo dobroj volji,
Vladimir se nije usprotivio Maksovoj želji. Slijedio ga je u ispijanju piva možda i zbog toga da bi izbjegao razgovor. Čim su stigli na
plažu, ispružio se na pijesak i rekao Maksu da je umoran i da će pokušati odspavati neko vrijeme. Nije mu, u stvari, bilo stalo toliko
do sna koliko da ostane sam sa sobom.
Pokrio je lice ručnikom i kroz crveno obojeni sumrak pokušao se sjetiti kakvo je lice imala Elena onog popodneva kada mu je
saopćila da su ona i njezini dobili odobrenje za useljenje u Ameriku. Nije na njoj mogao zapaziti ni da se raduje što su se napokon
ostvarila dugogodišnja očekivanja, njezina i njezine obitelji, niti da žali što će uskoro napustiti Bosnu, u kojoj je provela polovinu
svog života.
Bio je početak svibnja i sunce je sijalo, a njih dvoje sjedili su na stijeni u dnu bašte na Golupku.
“Eto, i to je riješeno”, rekla mu je Elena i, dok je govorila, pogledom je bludila po padinama Zmajevca, a rukama je mrvila glavicu
nekog cvijeta. “Moramo još obaviti liječničke preglede, izvaditi pasoše, ovjeriti vize i rezervirati karte za brod. Vjerujem da ćemo
najkasnije za dva mjeseca moći krenuti na put.”
191
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir se dobro sjećao svoje reakcije, koja je uslijedila nakon što je konačno izrečena skoro dvije godine odgađana presuda. Šutio
je, uporno šutio i promatrao Elenino lice i njezine ruke. Nadao se da će mu oni dati ideju šta da kaže. Elenino mu lice nije govorilo
ništa, a njezine su ruke i dalje kidale i gnječile latice cvijeta. U grmlju pored njih slavuji su neumorno skladali svoje ljubavne
napjeve, ispod njihovih nogu Kočeva je žuborila, a on je bio svjestan svega što se oko njega događalo pa i Eleninih riječi, koje su
nagovještavale skori rastanak.
Šutio je i pitao se zašto nije tužan. Sa Elenom se družio skoro pune dvije godine i nije se mogao sjetiti da li je prošao i jedan dan a
da nisu proveli zajedno bar desetak minuta. Šutio je i čekao da se Elena okrene prema njemu. Čekao je da ga nešto upita. Elena se
nije okrenula i ništa ga nije upitala. Nije htjela slušati prazne riječi o ljubavi. A Vladimir je osjećao da bi sve riječi koje bi u tom
trenutku izgovorio odzvanjala prazninom. Sasvim su se dobro razumijevali i bez riječi. Elena mu je na kraju stavila ruku na rame, a
onda je ustala i bez riječi odšetala uz baštu. Vladimir se nije osvrnuo. Sišao je sa stijene i uputio se niz padinu prema rijeci.
Dok je u sjećanju oprezno koračao strmom stazom, zaspao je i sanjao kako ga netko nepoznat uporno budi, neprekidno
ponavljajući da uzalud spava, jer su snovi samo prazne slike izmijenjene prošlosti.
Kada se probudio, ugledao je pored sebe obnaženo tijelo, čiji su mu se obrisi činili poznatim. Bilo je potrebno nekoliko sekundi da
shvati da to tijelo pripada Maksovoj ženi, Jeleninoj kćeri. Bilo je to ono isto tijelo koje je prvi put ugledao u svom stanu posljednjeg
dana 1955. godine i koje se iste noći ubacilo između njega i Elene i spriječilo ih da jedno drugom priđu onoliko blizu koliko su
željeli. Da postanu jedno biće.
Osvrnuo se. Maks je sjedio pored njega. Pio je pivo iz limenke.
“Kreketuša””, rekao je Vladimir sa namjerom da provjeri Maksovo pamćenje.
“Kakva kreketuša?”, upitao je Maks.
“Za Jelenu si rekao da je kreketuša.”
Maks je slegnuo ramenima.
“Ne sjećam se”, rekao je.
“Tvoja je žena lijepa kao što je bila i Jelena.”
Maks je kimnuo glavom.
“Sjećaš li se da si rekao da bi Jelena možda mogla biti lijepa ako bi usta držala zatvorenim?”
Maks je odmahnuo glavom.
“Izgleda da si našao ono što si želio. Ljepotu sa zatvorenim ustima.”
192
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir nije bio siguran da li je Maksova žena čula nešto od onog što je rekao, ali nije ni želio voditi računa o njoj sve dotle dok mu
se ne obrati izravno. Ako odluči ostati po strani, utoliko bolje. I za nju i za njega. Biće zajedno još nekoliko sati i vjerojatno se nikad
više neće sresti. Ne bi bilo dobro da se i ona umiješa u njegov život. Mogla bi poništiti njegovih pedeset i sedam godina i vratiti ga
tamo gdje je stao jednog davnog i odavno zaboravljenog dana.
Sa zadovoljstvom je zaključio da i Maksova žena vjerojatno dijeli njegovo mišljenje i da se zbog toga i ne pokušava približiti. Sjedila
je nekoliko metara dalje i zabavljala se sa malenim dječakom. Dječak je mogao imati nešto više od godine i nekim crtama lica
podsjećao je Vladimira na Maksa kakav je bio u njegovom dobu.
Maks je uhvatio Vladimirov pogled i približio je svoju glavu njegovoj.
“Znam šta misliš”, rekao mu je tiho. “Da sam prestar i za ovu ženu, a pogotovo za ovo dijete. Znaš da ću uskoro navršiti pedeset i
jednu godinu.”
“Mislim da je sada prekasno za takve zaključke. Tu su i ne možeš ih se odreći.”
“Naravno’’, složio se Maks, ali u načinu kako je to učinio bilo je malo radosti i ne mnogo odlučnosti. “Mogli bismo malo zaplivati”,
rekao je nešto kasnije i kada je vidio da Vladimir ustaje, uzeo je ručnik u kojem je bila zamotana boca sa šipkovim vinom i krenuo
prema moru.
Nisu plivali nego su, gazeći kroz vodu, prešli na suprotnu obalu plitkog zaljeva i ponovno se ispružili na pijesku. Maks je izvadio
bocu iz ručnika i nekoliko trenutaka držao je nagnutu na ustima.
“Ovo je pravi pronalazak”, rekao je kada je bocu odložio na tlo pored sebe. “Vino od šipaka u koje je dodan čisti alkohol.”
“Nekad nisi pio ni samo vino.”
“Sada radim mnogo toga što nekad nisam.”
“Josip mi je u razgovoru uzgred nabacio da se baviš, blago rečeno, sumnjivim poslovima.”
Maks nije odmah odgovorio.
“Ništa posebno. Kupujem i prodajem.”
“Kupuješ jeftino, prodaješ skupo.”
“Upravo tako.”
“Ne mogu te zamisliti kao nekog tko se bavi bilo kakvim oblikom trgovine.”
“Zašto? Zar nisam kao i ostali ljudi?”
193
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Nisi, odnosno nisi to bio. Nekad si koristio svaku priliku da to i pokažeš. I u kući, i u školi, i na poslu, i u društvu. Sjećaš li se šta je
rekao majstor-Rašid nakon što je, sa iskrenim žaljenjem, utvrdio kako ne bi vrijedilo da nastaviš izučavati stolarski zanat?”
Maks se nije mogao sjetiti, jer nije sudjelovao u tom razgovoru. Dan ranije već je bio stigao kući i izjavio da se neće vratiti u
Travnik, što je bio razlog da Vladimir tamo otputuje i na licu mjesta raspita se za razlog. Vladimir se dobro sjećao tog putovanja, jer
je to bilo njegovo prvo putovanje sa Jelenom nakon njegovog povratka iz vojske. Putovali su uskotračnom željeznicom, koja se
kretala sporo, a kako je dan bio lijep, cijelo vrijeme proveli su stojeći uz prozor, razgovarajući i promatrajući predjele kroz koje su
prolazili. To mu je putovanje ostalo u sjećanju prije svega po tome što su se tada dogovorili da Jelena preseli kod njega. Nisu
spominjali vjenčanje. Vladimir je rekao kako osjeća potrebu da češće bude sa njom, a i Jelena je rekla da želi to isto.
“Dakle, šta je rekao majstor-Rašid za mene?”, upitao je Maks.
“Rekao je da gubiš vrijeme, a da ga gubi i on zajedno sa tobom. Bio si kod njega tek nešto više od mjesec dana i smatrao sam da
je to isuviše kratko vrijeme da bi se mogla donijeti pouzdana ocjena o nečijoj sposobnosti.”
“Moraš mi vjerovati, majstor sam”, rekao je Rašid.
“Zbog čega mislite da Maks nije podoban za taj posao”, upitao je Vladimir. “Zar je toliko nespretan?”
“Ne mogu reći da nije dovoljno spretan”, odgovorio je majstor. “U pitanju je nešto sasvim drugo. Najbolje ću ti to objasniti ako
kažem da, jednostavno, nije rođen za stolara. Ili, još bolje, da bi to možda mogao biti kada bi stolari izrađivali gitare umjesto
stolova i prozora.”
Maks se počeo smijati i prije nego što je Vladimir izgovorio sve što je namjeravao i smijao se dugo, uživajući u svom smijehu.
“Nadam se da se smiješ samom sebi”, rekao mu je Vladimir.
“Smijem se sirotom majstor-Rašidu”, odgovorio je Maks. “Izludio sam ga govoreći mu od prvog dana da je pravi stolarski majstor
samo onaj koji, osim ormara, kreveta, prozora i vrata, zna praviti i muzičke instrumente. Rekao sam, takođe, da sam ja umjetnička
duša i da, ako već moram biti stolar, mogu biti samo umjetnički stolar. Zahtijevao sam da mi pokaže kako se izrađuju gitare. Nije
mi kazao da to ne zna nego da se do tog znanja dolazi dugim i zaobilaznim putevima.”
“Znači da si svjesno minirao i tu mogućnost da nešto naučiš. Možeš li mi bar sada reći zašto?”
“Zato što se nisam dobro osjećao u Travniku, a još manje u majstor-Rašidovoj kući, velikoj, praznoj, ružnoj i tužnoj.”
“I zato što si znao da se, ma šta učinio, uvijek imaš gdje vratiti i na koga osloniti.”
Maks se suglasio kimanjem glave.
194
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Zbog toga si mogao odbiti nastaviti školovanje u gimnaziji, mogao si odbiti da postaneš stolar, mogao si odbiti da se prihvatiš bilo
kakvog posla koji je zahtijevao odgovornost i odricanje.”
“Nisam to nikad zaboravio”, priznao je Maks. “Da nisam imao tvoju podršku, a preko tebe i maminu, ili bih sa sobom učinio nešto
radikalno ili bih se pokorio okolnostima, kao i svi ostali.”
“A sada?”
“Sada se nemam na koga osloniti. Sada sam ja oslonac. I moram priznati kako ne vjerujem da sam pouzdan oslonac. Često se
kajem što sam se upustio u ovu avanturu. Plašim se da ću biti loš otac, kao što sam bio i loš sin. Zbog toga žurim svojoj djeci
osigurati bar neku budućnost.”
Vladimir je posegnuo za bocom. Želio je osjetiti kako ga žestoka tekućina preplavljuje i čini ga zaštićenim od svih izgovorenih riječi.
Boca je, međutim, bila gotovo prazna. Ispio je to što je u njoj preostalo i produžio razgovor, premda mu je duša vapila za tišinom.
“Osigurati budućnost”, rekao je i upitao šta bi to moglo značiti. “Kakvu smo budućnost imali mi kada smo bili djeca? Kakvu je
budućnost imala mama? O ocu da i ne govorim.”
“Znam šta želiš reći”, kazao je Maks. “Isto to i ja sam sebi neprekidno govorim. Kada smo preselili u baraku, nismo imali ni novaca,
ni hrane, ni stvari, niti bilo kakve šanse da nam se stanje popravi. Ipak smo preživjeli i evo bližimo se starosti. Govorim si, ali
uzalud. Zbog toga o tome više nećemo razgovarati. Iz ovih stopa poći ćemo tamo gdje ćemo se moći opustiti. Razgovaraćemo o
ugodnijim temama, slušaćemo muziku i opićemo se.”
“Sve to možemo”, složio se Vladimir, “ali samo pod uvjetom da ne zaboraviš da sutra moram krenuti natrag u Bosnu.”
“Neću zaboraviti”, rekao je Maks, nakon čega su ponovno zagazili u more.
Maks je nešto rekao ženi, a onda je Vladimiru dao znak da će odmah nastaviti put.
“Idemo se presvući i uzeti tvoju torbu”, rekao je Maks Vladimiru. “Večeraćemo tamo gdje idemo.”
Ubrzo su stigli Maksovoj kući, presvukli odjeću i bez zadržavanja uputili se prema automobilu, koji je čekao na obližnjem
parkiralištu.
“Proći ćemo pored kuće u kojoj stanuje Josip”, rekao je Maks nakon što je automobil izveo na cestu. “Možda bi želio da svratimo,
da se pozdraviš sa Ljubicom. Dugo se niste vidjeli.”
Vladimir je bio siguran da bi se radovao tom posjetu. Ljubica mu je bila draga i kao djevojčica, i kao djevojka, a i kasnije kao
Josipova žena. Ipak je rekao Maksu da vozi bez zaustavljanja. Jedan takav susret nije mogao proći bez pitanja, bez mnoštva
195
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE pitanja, a on nije želio ni pitati niti odgovarati na pitanja. Želio je gledati nešto lijepo, slušati muziku i do narednog dana zaboraviti
sebe i sve oko sebe.
“Josip je imao više sreće nego pameti”, rekao je Maks.
“Josip je imao i pameti i sreće’’, ispravio ga je Vladimir.
“Mislio sam na Ljubicu. Nikakva mu pamet nije pomogla da je dobije. Samo sreća.”
Ovog puta Vladimir nije osjetio potrebu da intervenira. Ljubica je za Josipa doista bila čista sreća.
“Stotinu puta je bolje imati običnu ali privrženu ženu nego lijepu a srcem daleku”, dodao je Maks nešto kasnije.
Vladimir nije morao pitati tko bi mogla biti prva, a tko druga od tih žena. Bio je siguran da Maks pod lijepom podrazumijeva svoju
ženu, a pod običnom Ljubicu, premda je on sam odmah pomislio na Elenu.
“Možda si pitanju privrženosti prišao sa pogrešne strane”, rekao je Vladimir Maksu. “Možda je racionalnije biti odan nekom nego biti
cilj odanosti.”
Maks je zanijekao glavom.
“Ne. Ipak je odanost nešto najviše što se od drugog bića može dobiti.”
“I Elena je govorila nešto slično: da je prijateljstvo najviše što se nekom može ponuditi.”
Maks na to nije rekao ništa. Samo je nekoliko puta kimnuo glavom. Ostatak puta proveli su u šutnji. Pola sata kasnije Maks je
automobil parkirao ispred nekog restorana.
“Ako si još uvijek raspoložen za smijanje, smij se”, rekao je Maks. “I ovo je moja svojina.”
Vladimir se nije nasmijao, ali se iskreno začudio. I još više zabrinuo. Biti vlasnik restorana još je manje priličilo Maksu kakvog je
poznavao i volio.
Ušli su u restoran i prvo što je Vladimir ugledao bio je Fantom. Sjedio je na barskoj stolici ispred šanka i, premda ih je opazio
odmah kada su ušli, ničim nije pokazao da ih uopće poznaje.
“I tvoj je prijatelj ovdje”, rekao je Vladimir.
“Kada nije na putu, uvijek je ovdje”, odgovorio je Maks i produžio prema vratima koja su se nalazila na suprotnoj strani prostorije.
“Smjestićemo se pozadi, u vrtu”, objasnio je usput.
“Znam da ti Fantom nikad nije bio drag i da ste i ti i mnogi drugi mislili i govorili da loše utječe na mene”, rekao je Maks kada su
sjeli za stol i sačekali da im se donese po krigla hladnog piva.
196
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Maks je ispio i drugu trećinu krigle prije nego što je nastavio.
“Moram reći da niste imali pravo. Ako je netko od nas dvojice negativno djelovao na onog drugog, onda sam to bio ja. Ipak mi je
bio jedini prijatelj sve ove godine. I još uvijek je.”
“Četrdeset godina prijateljstva”, pomislio je Vladimir. “Četrdeset su godina nerazdvojni pa se evo i sada drže jedan drugog.”
“Ti doista imaš razloga govoriti o odanosti’’, rekao je Maksu.
“Imao bi i ti da si bio samo malo uporniji. Ne poznajem nikog tko je nekom bio odan tako kao što je Elena bila odana tebi. Trebao si
samo reći da ostane i ona bi ostala, usprkos maminom protivljenju i protivljenju njezinih roditelja i usprkos svim drugim
problemima. Da je Elena ostala, sve bi bilo drugačije za tebe, a i za mene i za Josipa bi bilo bolje.”
“Nisi to rekao onda kada je trebalo odlučiti.”
“Nisam i žao mi je.”
“Opet će se sve svesti na riječi”, pomislio je Vladimir. Nikako se nije mogao pomiriti sa mogućnošću da cijelu večer provede u
razgovoru, pa makar se cio razgovor odnosio na Elenu i na one dvije godine koje je proveo sa njom. Mogao je beskrajno dugo
razmišljati o njoj i sjećati se događaja iz pomenutog vremena, ali ne i dijeliti sa nekim svoje misli i sjećanja. Svaki put kada je bio
primoran razgovarati o Eleni, osjećao je da čini težak grijeh, da prlja ono što je najčistije u njemu.
“Obećao si da ćemo večerati, slušati muziku i razgovarati o veselijim temama’’, napomenuo je Vladimir.
“Obećao sam i da ćemo se napiti”, dodao je Maks i požurio izvršiti obećanja. Uskoro se vratio, a za njim su počeli stizati hrana, piće,
djevojke i glazbenici-tamburaši. Vladimirovu pozornost najprije su privukli ovi posljednji. Zbog njih je prekršio svoje vlastito pravilo
da ne postavlja pitanja.
“Otkud Slavonci u Dalmaciji?”, upitao je.
“Sa njima se osjećam kao da sam kod kuće”, odgovorio je Maks. “Pjesmom su mi najbliži. Uživam ih slušati, a kada poželim i sam
zasvirati i zapjevati, ništa lakše nego se umiješati među njih.”
Maks je dao znak i Slavonci su zasvirali. Žestoko, oporo i sladunjavo u isto vrijeme, sve zajedno smiješano u jednoj pjesmi. Njihovo
je pjevanje u Vladimirovoj duši gomilalo radost, ali je i izazivalo želju da zaplače. Učinilo je da se napokon otkači od one neprekidne
usredotočenosti na dva pola svog vremena. Na dan današnji, koji ne donosi ništa, i na dan davnašnji, koji je sa sobom odnio sve
što je mogao dati. Učinilo je da se pokrene i da se kreće, kao na vrtuljku, obodima sve manjih kružnica, sve brže i sa sve manje
straha od mogućeg pada.
197
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE U tom mahnitom kretanju jedino mu je bilo važno da se ne zaustavi prije nego što dosegne visinu sa koje će, u jednom jedinom
trenutku, moći sagledati cjelokupno vrijeme koje mu je dato na raspolaganje. Nekoliko puta se već uspinjao do tih visina i znao je
da će uspon zahtijevati da do kraja ogoli dušu, a to može biti izuzetno opasno. Ostavljena bez zaštite, duša lako može biti
povrijeđena.
“Fantom je zaslužan prije svega za to što me je upoznao sa muzikom”, rekao je Maks. “Da ništa drugo nije učinio za mene, morao
bih mu biti zahvalan do groba. Ne mogu ni zamisliti kako bih bez muzike preživio proteklih četrdeset godina, čime bih se branio od
onih silnih gluposti koje nas opsjedaju i kao prosjaci neprekidno kucaju na naša vrata.”
U ovom i sličnim iskazima Vladimir je ponovno pronalazio onog nekadašnjeg Maksa, ali nikako nije mogao zanemariti ovog
sadašnjeg, koji se ponašao kao vlasnik ili, točnije, kao onaj koji posjeduje nešto i koji ni za trenutak ne može prestati biti svjestan
te činjenice. Iako je odlučio tu večer posvetiti Vladimiru i vlastitoj zabavi, ipak je svaki čas ustajao od stola i odlazio u restoran da bi
obavio neke svoje poslove.
To, međutim, nije usporavalo Vladimirov vrtuljak. Već je bio toliko popio da nije mogao prekinuti piti i prebaciti se na neko drugo
mjesto ili u neko drugo raspoloženje. Morao je i dalje piti, sve dok se svijest ne uruši sama od sebe. Jasno mu je bilo kamo ide i
gdje će stići, ali se nije ni najmanje brinuo šta će se dogoditi sa njim. Dan kroz koji se kretao već je bio otpisan, a sljedećeg dana
biće na putu kući.
Vladimir je sjedio licem okrenut moru, Maks naspram njega, a na bokovima su sjedile dvije djevojke ili mlade žene, čija se ljepota
Vladimiru već na prvi pogled učinila toliko prosta da još nije dobio želju promatrati ih. One su povremeno ćaskale sa Maksom ili
između sebe. Na Vladimira nisu obraćale pozornost, kao ni on na njih.
“A i zašto bi?”, pomislio je Vladimir u jednom trenutku. “Šta mogu naći na meni osim loše odjeće, zapuštenosti i mnoštva znakova
starosti?”
Nije se osvrtao pa nije odmah mogao reći kome pripada glas koji je počeo pjevati. Međutim, poznavao je pjesmu, a već i zbog toga
učinilo mu se da poznaje i glas. Pogledao je Maksa, koji se urotnički osmjehivao. Morao se okrenuti, da bi ugledao Fantoma na
podijumu za glazbenike. Fantom je svirao zajedno sa Slavoncima, a pjevala je žena koju nije mogao ne poznati i pored okrupnjalog
tijela i vremenom nagrđenog lica. Ali prije svega zbog toga što je pjevala “Heleninu pjesmu”.
Čim je po prvim taktovima shvatio šta pjevaju Fantom, Jelena i Slavonci, Maks je požurio da im se pridruži. Vladimir je ostao sjediti,
iskrenutog tijela i vrata, gledajući u ženu sa kojom je, uz manje prekide, živio gotovo pet godina i pokušavao uočiti sve one nijanse
u kojima se pjesma koju je slušao razlikovala od one koju je učiteljica iz Nemile otpjevala u njegovom stanu u naselju baraka
posljednjeg dana 1955. godine. Bilo je isuviše mnogo razlika koje su zaokupljale njegovu pažnju da bi se mogao u punoj mjeri
uživjeti u pjesmu i uživati u njoj. Prije trideset i devet godina Jelena je pjevala za svoje zadovoljstvo i da bi utrošila nešto od svoje
suvišne energije, a sada je pjevala kao što to čine profesionalci, vodeći računa da što je moguće racionalnije troši svoju snagu.
198
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je mnogo puta slušao “Heleninu pjesmu”. Najčešće u Eleninom izvođenju, ne naročito kvalitetnom, ali ipak
neprevaziđenom. Sada ju je prvi put slušao sa pripjevom koji je dodala neka od djevojaka iz naselja baraka nakan što je Elena
odselila u Ameriku. Dok je bio u vojsci, dobio je nepotpisano pismo koje je sadržavalo samo čitko napisan tekst “Helenine pjesme” i
još dva dodatna stiha, koja nije poznavao, a koja su bila napisana krupnijim slovima:
UVENUO NEVEN, ELENINO CVIJEĆE,
UMORAN JE JELEN, USKORO UMRIJEĆE.
Rukopis je bio ženski i Vladimir je pretpostavio da pripada nekoj od njegovih mladih susjeda.
“Helenina pjesma” je još više ubrzala Vladimirov vrtuljak, a njezina posljednja dva stiha su njegovom lijetu kroz slobodan prostor
dodala krila. Kada su Maks i Jelena završili sa pjevanjem i prišli Vladimirovom stolu, u ušima su mu još zvučali dobro poznati akordi.
Jelena je sjela sučelice Vladimiru i šutke se zagledala u njega.
“Kaži šta hoćeš, samo nemoj brojati godine”, rekla je.
“Brojao ili ne brojao, nećemo ih moći preskočiti”, odvratio joj je Vladimir, nadajući se da ni Jelena neće imati volje vraćati se u
prošlost.
“Zar ste se već uplašili starosti?”, upitao je Maks, još uvijek uzbuđen od pjevanja.
“Da sam se samo uplašila, bilo bi dobro”, odgovorila mu je Jelena. “Prestravila sam se.”
“Ali si sačuvala gotovo neoštećen glas”, primijetio je Vladimir. “Sada pjevaš bolje nego nekada.”
“Jelena je profesionalac”, rekao je Maks. “Kada bi samo znao koliko smo puta zajedno pjevali “Heleninu pjesmu””.
“Nikad mi o tome nisi rekao ni jednu riječ.”
“Zato šta sam ga ja molila da ti ne govori o tome”, umiješala se Jelena. “Nisam željela da te podsjeća na mene.”
Bez i jednog pitanja Vladimir je saznao da je Maks održavao vezu sa Jelenom i nakon njezinog odlaska iz njihovog stana u
Crkvicama i da se povremeno sastajao sa njom na zajedničkom poslu. Maks je rekao da je Jelena profesionalac, a i Maks je sa
Fantomom godinama svirao po kafanama i restoranima. Otuda potječe i Maksova veza sa Jeleninom kćerkom, čije ime ili nije čuo ili
nije zapamtio. “Šta bih tek doznao kada bih postavljao pitanja”, pomislio je. “Ali neću. Nije mi potrebno da saznam više od onog što
već znam. Osim toga, sutra se vraćam kući.”
“Nije bilo razloga da se skrivaš od mene”, rekao je Jeleni. “Nikada nisam rekao ništa protiv tebe niti sam učinio nešto da bih te
naveo da odeš.”
199
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je tek tada zapazio da su on i Jelena sami za stolom. Osvrnuo se. Maks je plesao sa jednom od djevojaka koje su
donedavno sjedile sa njima.
“Nisi ti, ali jeste Elena.”
Spominjanje Eleninog imena na Vladimira je djelovalo tako da je zaboravio svoju odluku da ne postavlja pitanja.
“Šta ti je Elena mogla učiniti?”, upitao je.
Prije nego što je odgovorila, Jelena je ispila piće iz Maksove čaše.
“Elena je mogla učiniti sve, jer je skoro cijelo vrijeme stajala između nas. Nestajala je samo onda kada smo radili ono što se naziva
“voditi ljubav” i vraćala se istog trenutka kada bi ti zadovoljio svoju želju za mojim tijelom.”
Vladimir najprije nije bio siguran da je dobro shvatio Jelenine riječi.
“U redu”, rekao je. “To što si rekla za svoje tijelo točno je. Privlačilo me je toliko da mu se nisam mogao oduprijeti ni onda kada
sam bio sa Elenom. Međutim, ne mogu se složiti sa tobom da je Elena mogla stati između nas i našu vezu za tebe učiniti
nepodnošljivom.”
“Ipak jeste”, kazala je Jelena. “Možda bi bilo točnije reći da Elena nije stajala između nas nego da si je nosio u svojoj glavi i u svojoj
duši. Možeš dokazati da nisam u pravu samo ako mi potvrdiš da si plakao kada sam konačno odlučila otići, jer sam ti nedostajala
više nego što može nedostajati sâmo tijelo.”
Vladimir je promatrao Jelenino debljinom deformirano lice i tijelo koje nikada više neće dotaknuti njegova strast i morao je priznati
da je ona u pravu. Nedostajalo mu je samo njezino tijelo. Često je pomišljao na njega, ali nikad nije zaplakao za njim.
“Pretpostavljam da se ljudi sasvim dobro mogu razumjeti i onda kada ništa ne govore”, rekao je, nadajući se da će Jelena shvatiti
njegovu želju da završi razgovor o prošlosti. “Sutra se vraćam kući i mogu ti reći samo toliko da si u pravu. Elena je uvijek bila
tamo, u onom našem stanu u Crkvicama. I još je uvijek tamo. Zbog toga žurim da se vratim.”
Jelena se bez riječi podigla i otišla na podijum za glazbenike, gdje su je očekivali Fantom i Slavonci. Vladimir je ostao da okonča
svoj posljednji krug. Poslije razgovora sa Jelenom osjećao se neobično. Kao da je dospio na mjesto iz kojeg nema izlaza, a ipak se
ne plaši, jer zna da je upravo to mjesto ono pravo. Zadnja čista misao koja se rodila u njemu tog dana nerazmrsivo je povezala
Elenu i Jelenu. “Dok sam pokušavao biti jedno sa Elenom, između nas se, i bez svog znanja, ubacivala Jelena, a kada je Elena
otputovala, njezina sjena naselila se u Jeleni. I opet se sve ponovilo, ali obrnutim redom.”
200
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Sedamnaesto poglavlje
Nakon zimskog raspusta Jelena je prestala dolaziti u Zenicu, ali se nismo prestali viđati. Krajem siječnja Damaskin, Elena i ja smo
otišli k njoj u Nemilu i od tada pa do sredine lipnja posjećivali smo je najmanje dva puta mjesečno. Obično smo u Nemilu odlazili
subotom popodne, a vraćali se u nedjelju uvečer.
Naše prvo gostovanje u Jeleninoj kući, koja se nalazila na padini neposredno ispod jelove šume na lijevoj obali rijeke Bosne, ostalo
je najtrajnije i najpotpunije zabilježeno u mom sjećanju. Vjerojatno zbog toga što je bilo prvo i što su ga pratile nesvakidašnje
vremenske prilike.
Dan ranije, kada mi je Damaskin prenio Jelenin poziv, bilo je neuobičajeno toplo vrijeme za posljednje dane siječnja i padala je kiša.
U subotu je, međutim, osvanuo snijeg i nastavio je padati u takvim količinama da sam se plašio krenuti na put.
“Ne budi lud”, rekao mi je Damaskin. “Putovaćemo vlakom, a tih dvadesetak kilometara možemo, ako bude trebalo, preći i pješke.”
I Elena je dijelila njegovo mišljenje. Smatrala je da zbog snijega ne bismo smjeli propustiti jedan ugodan izlet.
“Ovo nam je jedna od rijetkih prilika da cijelu noć provedemo zajedno”, rekla mi je.
“Misliš?”, upitao sam.
“Znam”, odgovorila je.
Putovanje vlakom proteklo je bez problema. Na željezničkoj postaji u Nemiloj dočekala nas je Jelena sa kišobranom na kojem je bilo
nataloženo nekoliko centimetara snijega. Snijega je bilo i na svim ostalim predmetima, i to toliko da se neka druga boja jedva
nazirala ispod njegove bjeline. Kada smo skočili sa posljednje stepenice vagona, našli smo se u njemu do koljena.
“Dobro došli u Sibir”, rekla nam je Jelena i povela nas svojoj kući, koja se, kako nam se činilo, nalazila na dohvat ruke. Ali da se
nalazila i mnogo dalje, putovanje do nje ne bi ni za jedan stupanj oborilo naše raspoloženje. Osjećao sam, čim smo krenuli, da mi
se cipele pune snijegom, koji se brzo topi i kvasi vunene čarape. Znao sam da su i sva tri moja suputnika izvrgnuta sličnim
neugodnostima, možda i većim, ali je naša radost bila takva kao da koračamo travnatim sagom obasjanim svibanjskim suncem.
201
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE U Jeleninoj kući dočekala nas je zagrijana prostorija i ručak na kakav nismo bili naviknuti. Odmah smo sjeli za stol u prostranoj
blagovaonici, a posluživala nas je Jelenina tetka, najprije gustom juhom sa rezancima, potom pečenom kokoškom sa krompirima,
kuvanom šunkom, knedlama i na kraju kolačima. Prije objeda morali smo popiti po čašicu rakije, a zatim po čašicu prije svakog jela.
Dok smo objedovali, s vremena na vrijeme bacali smo poglede kroz oba prozora, prema šumi i prema dolini Bosne, ali se nismo
mnogo zabrinjavali što snijeg i dalje pada u jednako gustim rojevima.
Nakon ručka pili smo kavu, a potom vino.
“Moraćemo se, na žalost, odreći šetnje”, rekla je Jelena i predložila da igramo karte. Karte su, u stvari, bile samo povod da u
dobrom raspoloženju produžimo razgovor do kasno u noć.
Razgovoru i igri je ipak morao doći kraj i morali smo poći na spavanje. Interesiralo me je kako će nas Jelena smjestiti. Učinila je to
bez ikakvog izmotavanja.
“Vas dvoje ćete spavati u sobama u potkrovlju”, rekla je meni i Eleni i dovela nas do stuba koje su vodile u potkrovlje. “Gore je sve
pripremljeno. Samo se popnite.” Nije ništa rekla o tome gdje će spavati ona i Damaskin. Njezina tetka se još davno povukla u svoje
sobe u prizemlju.
Ja i Elena smo se popeli uz dvadesetak drvenih stepenika i našli se pred jednim jedinim vratima. Nije tu bilo nikakvih soba nego
jedna prostorija, toliko velika da se u njoj moglo smjestiti i desetak osoba. Mogli smo birati gdje ćemo spavati: na krevetu, na
kožnom kauču ili na nekoj vrsti ugaone sećije. Izabrali smo veliki bračni krevet, koji je obećavao udobnost i toplinu.
Prije nego što smo se počeli svlačiti, Elena me je zamolila da isključim svjetlo. Sjetio sam se njezinog svlačenja u čajnoj kuhinji
čitaonice i kasnijeg kajanja zbog njega.
“Stidiš se?”
Nije mi odgovorila pa sam okrenuo prekidač.
Nisam osjećao hladnoću dok sam svlačio odjeću u tami i pipajući se smještao u krevet. Elena je to činila na drugoj strani. Susreli
smo se ispod pokrivača.
“Nemoj žuriti”, rekla mi je Elena prije nego što mi je dopustila da je zagrlim. “Pred sobom imamo cijelu noć.”
Nisam imao namjeru žuriti. Želio sam da jedno drugom prilazimo korak po korak, da se međusobno istražujemo i da se udomaćimo
u onom drugom tijelu. U isto sam vrijeme bio svjestan da će se događaji ipak drugačije odvijati. Onog trenutka kada smo ušli u
kuću i svukli zimsku odjeću, moje su se oči zaustavile na Jeleninom tijelu i tu su ostale sve dok se ja i Elena nismo odvojili i krenuli
prema potkrovlju.
202
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Obuhvatio sam Elenu rukama i potražio njezine usne, riješen da učinim sve da bih je usrećio, ali su moje ruke, klizeći duž Eleninih
mršavih leđa, već započele izdaju. Nisam se morao uvjeravati da je Elena uz mene i da njoj pripadaju te malene grudi i te duge
krhke noge, ali nisam mogao niti spriječiti da se Jelenin lik ubaci između nas i da me primora da ga zgrabim i da se utisnem u njega
brzo i žestoko, upravo onako kako je zahtijevao.
“Bože moj, opet sam pala pod kamion”, rekla je Elena kada je sve bilo gotovo i kada se Jelenin lik izgubio.
Osjećao sam da sam počinio nevjerstvo ili da sam, najblaže rečeno, mnogo toga ostao dužan Eleni. Zbog toga je nisam pustio iz
zagrljaja. Držao sam je uz sebe i nastavio milovati, ne nalazeći riječi kojima bih nju utješio, a sebe opravdao. Uskoro mi je Elena
počela uzvraćati i njezino narastajuće uzbuđenje mogao sam pratiti kao toplinu koja se širi i prelazi i na mene. A upravo kroz tu
toplinu između nas se ponovno uvuklo Jelenino puno tijelo, krcato obećanjima. Izazivački se ispriječilo, odgurnuvši Elenu duboko u
pozadinu. Vidio sam joj lice ozareno zadovoljnim osmijehom, u rukama sam držao njezino tijelo, koje se nudilo široko otvoreno, i
osjećao sam da nema nikakvog razloga da ne zaronim u toplu tamu koja me je zvala.
“Dragi moj Vladimire, definitivno si me uvjerio da nisi onakav kakvim sam te zamišljala”, rekla mi je Elena i ozbiljno me uplašila.
“Zar sam te razočarao?”
“Plašim se da bi mogao biti sličniji svom ocu nego što sam vjerovala.”
“Hoćeš reći da misliš kako me žene privlače kao i njega?”
“Tako nekako.”
Nije mi bilo teško reći da se vara, jer sam cijelim svojim bićem stajao iza svake riječi koju sam joj uputio te noći. Ležali smo
priljubljeni jedno uz drugo u udobnom krevetu, pokriveni toplim pernatim pokrivačem, i među nama nije bilo nikakvih prepreka.
Nisam joj mogao govoriti o uljezu u Jeleninom liku, jer onda ne bih mogao objasniti da ne želim Jelenu nego baš nju, Elenu. Sve bih
lakše objasnio da sam mogao govoriti o ljubavi, ali sam, kao i uvijek, i tada imao na umu upravo njezin savjet da se ne koristim
praznim riječima. Time je vjerojatno htjela reći da ono što osjećam moram dokazati djelima.
“Što se tiče drugih žena, možeš mirno spavati”, rekao sam joj i dodao da se u to i sama mogla uvjeriti. U proteklih godinu i pol
dana, koliko smo se nas dvoje družili, nisam ni pokušao pobliže upoznati neku drugu djevojku, premda je nekolicina pokazivala
interes za to.
“Nisi, što ne znači da nećeš”, odvratila mi je Elena, ali nisam zapazio da je loše raspoložena.
Zaspali smo tek negdje pred zoru i spavali smo gotovo do podne. Prvo što mi je palo na pamet kada sam otvorio oči bilo je da
odem do prozora i da pogledam šta se zbiva napolju. Snijeg je još padao, iako znatno rjeđe nego prethodnog dana, i bilo ga je
toliko da sam stekao dojam da je zatrpao doslovno sve živo i neživo i da je prigušio čak i šum riječnih valova.
203
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Probudio sam Elenu i rekao joj da požuri sa odijevanjem. Želio sam izbjeći mogućnost da se Damaskin popne k nama i da ustanovi
da se u potkrovlju ne nalaze dvije nego samo jedna soba. Sišli smo u blagovaonicu, gdje su nas Jelena i Damaskin očekivali. Sjedili
su za stolom i, kako mi se činilo, dosađivali se.
“Moraćemo krenuti ranije nego što smo planirali”, rekao je Damaskin. “Trebaće nam mnogo vremena da se probijemo do pruge.”
Ručali smo ranije nego prethodnog dana i odmah poslije objeda krenuli. U stvari, nije moglo biti ni riječi o kretanju nego o teškom
radu na probijanju staze kroz sniježne naslage. Jelena je donijela lopate i ja i Damaskin smo, stojeći naporedo, odbacivali snijeg
svatko na svoju stranu. Odmicali smo veoma sporo pa su se Jelena i Elena vratile u kuću i kroz prozor promatrale naše probijanje.
U nekoliko navrata Jelena je dolazila do nas sa bocom rakije da okrijepi naša tijela i podrži naše raspoloženje, koje je opadalo sa
svakim novim korakom.
Tek u sumrak stigli smo do željezničkog kolosijeka, odakle smo mogli nastaviti prema željezničkoj postaji, krećući se između
tračnica. Jelena je pošla sa nama i sačekala da dođe vlak.
“Žao mi je što se sve svelo na sjedenje u kući”, rekla je, preuzimajući lopate od mene i Damaskina.
“Ništa za to”, odvratio je Damaskin. “Ako nas i ubuduće budeš ovako dobro hranila, bićemo ti česti gosti pa makar stalno sjedili u
kući.”
Mogao sam se složiti sa njim. Nisam imao šta zamjeriti našem boravku u Jeleninom domu, ako izuzmemo snijeg. Ipak sam odahnuo
kada je vlak krenuo. Tek tada sam se mogao opustiti i posvetiti se analizi proteklih događaja. U svemu mi je najzagonetnije bilo to
što smo u toj velikoj kući zatekli samo Jelenu i njezinu tetku.
“Zar nema nekih drugih srodnika?”, upitao sam Damaskina.
Odgovorio mi je da ima samo starijeg brata, koji je građevinac, a usto i samac, pa najveći dio svog vremena provodi na različitim
gradilištima. Da ne bi bila sasvim sama, Jelena je iz Kladnja dovela tu ženu koju je nazivala tetkom, a koja joj je, u stvari, neka
daleka srodnica.
Elena je sjedila uz Damaskina, na suprotnoj klupi u kupeu. Činila mi se zamišljenom, ali ne i neraspoloženom. Dok je Damaskin
govorio o Jeleni, pogledala me je i u jednom trenutku namignula.
“Kada bi je oženio, dobio bi polovinu kuće”, rekla je bratu.
“Ne bih se oženio ni za cijelu kuću”, odgovorio je Damaskin bez razmišljanja.
“Zašto ne?”, upitala je Elena. “Više nikad nećeš imati tako lijepu djevojku.”
“Ne postoji djevojka zbog koje bih propustio otići u Ameriku.”
204
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Zar je ne bi mogao oženiti i povesti sa sobom?”, upitao sam.
Objasnio mi je da ne mogu povesti nikog tko nije na spisku članova njihove obitelji koji su još prije nekoliko godina dostavili
američkom useljeničkom uredu. Činilo mi se kao da mi želi reći da se ne mogu nadati da ću, oženivši se Elenom, poći sa njima
preko oceana, premda na to nikad nisam ni pomislio.
Damaskinov odgovor je u mene unio nemir, kao što se to redovito događalo svaki put kada je Elena govorila o Americi. Nisam želio
slušati nikakve priče o njezinom odlasku, iako sam gotovo svakodnevno razmišljao o njemu. Teško mi je bilo shvatiti da će Elena
pristati da se odvoji od mene i od svega što je sačinjavalo njezin tadašnji život i potom se toliko udaljiti da, praktično, neće ostati
nikakva mogućnost da se nekad u budućnosti ponovno sretnemo.
Elena se odsutno nasmiješila i taj osmijeh, koji kao da je bio okrenut prema unutra, govorio mi je da će saopćiti neku svoju
skrivenu misao.
“Zar nije sudbina nepravedna?”, upitala je. “Zar ne bi bilo bolje da je sastavila Jelenu i Vladimira umjesto Jelenu i tebe?”, rekla je
Damaskinu.
Trnci su mi se popeli uz tijelo i učinili da mi se poviju ramena i obori glava. Sa zebnjom sam se upitao da li je moguće da sam
nečim odao svoju tajnu žudnju za Jeleninim tijelom. Elena je nastavila raspredati svoju misao.
“Njih dvoje bi se savršeno uklopili. Jelena ne može nigdje otići i ako bi to željela, a Vladimir se neće pomaknuti iz Bosne, iz Zenice i
iz naše ulice i kada bi ga tjerali. Oboje su školovani i gospođa Jasmina bi mogla biti zadovoljna snahom. A njih dvoje bi mogli biti
zadovoljni jedno drugim i u svemu ostalom.”
Bilo je to prvi put da je Elena, posrednim putem, govorila o sebi kao nedovoljno obrazovanoj i nedovoljno lijepoj za mene. Govorila
je o tome kao da se šali i morao sam to tako i ja prihvatiti. Nisam mogao u Damaskinovoj nazočnosti kazati ništa što bi je utješilo i
uvjerilo da griješi. Kazao sam samo to da nemam namjeru žaliti se na svoju sudbinu.
I Damaskin se pridružio Eleninoj šali.
“Ako namjeravaš ostati ovdje, dobro bi ti došla Jelenina kuća.”
Nije mi preostalo ništa drugo nego da i sam kažem nešto u sličnom tonu.
“Sumnjam da mi je ta kuća potrebna pored mog stana u baraci’’, rekao sam.
Tada sam se osjećao kao griješnik prema Eleni, a kasnije sam se često pitao nije li Elena namjerno htjela u mene usaditi misao o
tome da je Jelena za mene bolje rješenje od nje. Ili je željela samo da me poštedi patnje zbog rastanka.
205
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Kod kuće su me čekali mama i nastavak razgovora o Eleni i Jeleni. Najprije sam mami morao ispričati kako nam je bilo u Nemiloj,
izostavljajući detalje koji nisu bili za njezine uši. Mamu je prije svega zanimala Jelena i sve ono što je bilo vezano za nju - njezina
kuća, njezini srodnici, njezin posao i njezin izgled. Nije krila da joj se Jelena sviđa i da joj odgovara u svakom pogledu.
Odobravajući je kimala glavom kada sam joj rekao da Jelena ima samo jednog brata, i to inženjera, i kuću u kojoj bi mogle živjeti
bar dvije obitelji a da ne smetaju jedna drugoj.
Sva mamina pitanja odnosila su se na Jelenu, ali je meni bilo savršeno jasno da je središnja tema našeg razgovora i mamina glavna
meta bila, u stvari, Elena. Hvaleći Jelenu, mama je željela postići to da ja sam dođem do zaključka da je Elena manje vrijedna i da
ne zaslužuje moju ljubav i moju pažnju. Ljutilo me je to što je nastojala mene usmjeriti protiv Elene a da pri tome ni jedan jedini
put nije izgovorila njezino ime. Upotrebljavala je taktiku kojoj se nisam mogao suprotstaviti. Da je nastupila otvoreno, da je jasno
rekla da ne voli Elenu i da je ne želi u obitelji, bar bih imao mogućnost da se opredijelim, za nju ili za Elenu.
Nakon što je saznala sve što ju je zanimalo, mama je, samo prividno, promijenila temu razgovora. Upitala me je šta bih želio raditi
nakon što završim gimnaziju. Nisam morao razmišljati da bih joj odgovorio. Još davno sam odlučio zaposliti se.
“Zar nisi nikad razmišljao o fakultetu?”, upitala je mama, a morala se sjećati da smo u više navrata razgovarali o mojoj budućnosti i
da smo se svaki put suglasili da naše finansijske mogućnosti ne dozvoljavaju ni da pomišljamo na to da ja nastavim školovanje
nakon što završim gimnaziju. Pri tome smo i ja i mama imali u vidu da se Josip neće zadovoljiti srednjom školom i da ću ja morati
raditi da bi on mogao poći na studije.
“Mislim da ne bi bilo pametno da se već sada odrekneš mogućnosti da studiraš samo zbog toga što misliš da neće biti novaca za to.
Sada nismo u povoljnoj materijalnoj situaciji, međutim, vjerujem da će se ona uskoro promijeniti nabolje.
Dok sam slušao te riječi, bio sam siguran da mama misli kako se želim zaposliti da bih se mogao oženiti Elenom. Nagovještavala mi
je mogućnost studiranja samo zato da me pokoleba u namjeri. Kasnije sam shvatio da su njezini planovi bili kompleksniji, premda ni
u jednom svom dijelu nisu uključivali Elenu.
Mama je Elenu otpisala već prvog dana, vjerojatno onog trenutka kada ju je prvi put ugledala. Sve ono što je o njoj kasnije saznala
samo ju je učvrstilo u uvjerenju da se radi o beznačajnoj osobi, zbog koje ne treba trošiti čak niti riječi. Vjerujem da bi mama ostala
kod tog zaključka i da je Elena nastavila školovanje i da je pripadala nekoj drugoj obitelji. Tu, jednostavno, nije bilo pomoći. Mama
se u tom, a i u nekim drugim slučajevima, ponašala aristokratski nadmeno, dajući svo svoje povjerenje svom prvom dojmu i
ostajući mu vjerna do kraja, čak i onda kada su činjenice glasno i orkestrirano govorile protiv njega.
Elena je, naprotiv, bila plebejski dobroćudna, uvijek spremna korigirati svoje procjene. Zbog toga me je uvijek iznova iznenađivalo
saznanje da nikad nije izmijenila svoje izuzetno visoko mišljenje o mami, čak ni u onim posljednjim danima uoči odlaska u Ameriku,
kada je već svima bilo jasno da je mama ne cijeni ni toliko da bi je udostojila i najmanje pažnje i kada se u njezinoj nazočnosti
ponašala kao da je i nema.
206
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan sedamnaesti - 6. kolovoza 1994.
Tek je bilo svanulo kada je, jedva odvajajući kapke, otvorio oči. Iznad sebe ugledao je Maksa, koji se nagnuo i drmao ga.
“Moraš odmah ustati ako želiš poći kući”, rekao je Maks, ali Vladimir nije bio siguran da ga sasvim razumije. Piće koje je popio
prethodnog dana nije bilo izvjetrilo i još mu je bučalo u glavi.
“Zar ti nikada ne spavaš?”, upitao je da dobije na vremenu.
“Odspavam dva, tri sata i to mi je dovoljno”, odgovorio je Maks.
Vladimir nije mogao shvatiti kako je moguće da Maks ne izgleda ni izbliza tako loše kako se on osjeća.
“Popio si bar dvostruko više od mene pa ipak si na nogama.”
“To je samo stvar navike”, objasnio je Maks i ponovio da mora što prije ustati i spremiti se.
“Danas za Bosnu odlazi konvoj Crvenog križa i on ti je jedina mogućnost da do večeras budeš kod kuće. Ako ga propustiš, moraćeš
čekati još danima. Ili možda želiš ostati?”
Vladimir je odlučno odbacio ovu posljednju mogućnost tako što je odmah iskočio iz kreveta i počeo se odijevati. Nije želio još
jedanput suočiti se sa Jeleninim ogrubjelim licem, prorijeđenom i gotovo već mrtvom kosom i tijelom koje nije mogao ni zamisliti
bez odjeće.
“Pretpostavljam da ti u ovom trenutku nije stalo do jela pa predlažem da odmah krenemo, a ješćemo negdje usput”, rekao je Maks
i krenuo prema automobilu.
Uskoro su se vozili cestom koja se udaljavala od mora.
“Pozadi imaš piva u limenkama”, napomenuo je Maks. “Kada popiješ nekoliko, osjećaćeš se mnogo bolje.”
207
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je otvorio jednu od limenki, riješen da ne posluša Maksov savjet do kraja. Ako bi ih popio nekoliko, znao je da bi se
ponovio jučerašnji dan, a to sebi nije smio dozvoliti. Vraća se kući, a tamo ga očekuje oskudica svega i svačega, protiv koje se
moglo boriti samo bistrom glavom.
Neko su se vrijeme vozili šuteći.
“Da li se moglo dogoditi da je netko u međuvremenu provalio u tvoj stan i uselio se?”, upitao je Maks.
Vladimir je najprije primijetio da je Maks rekao “tvoj stan” umjesto “naš stan”, a tek potom je postao svjestan šta ga pita. “Znači li
to da se nepovratno udaljio i od mene i od mjesta u kojem se rodio i proveo najveći dio svog života?”, upitao se.
“Šta ćeš raditi ako nekog zatekneš u stanu?”
“Ne znam”, odgovorio je Vladimir na oba Maksova pitanja. “Kada sam krenuo, ostavio sam uključena neka svjetla pa ako je struja u
međuvremenu dolazila, izvana se mogao steći dojam da sam u stanu. Ipak se više pouzdavam u to što nisam kontaktirao ni s kim i
što mi nitko nije dolazio.”
“Slaba ti je to utjeha”, rekao je Maks.
“Znam, ali zar u ratu možemo ozbiljno govoriti o nekoj utjehi?”
Opet su se neko vrijeme vozili šuteći.
“Neću te nagovarati da ostaneš”, rekao je Maks. “Znam koliko si privržen Zenici. Međutim, moram ti reći da ne vjerujem da se ona
neko vrijeme ne može voljeti i iz daljine. Da sam na tvom mjestu, sačekao bih da se rat završi pa bih se onda vratio. I ne bih se
vratio u Crkvice nego bih kupio jednu od onih kuća pored Kočeve u našoj nekadašnjoj ulici.”
Vladimir je samo odmahnuo glavom. Nije imao volje objašnjavati nešto što se podrazumijevalo samo po sebi. Bio je samo to što
jeste. Puž sa kućom na sebi, kako je govorila Elena, šaleći se. “Da bar nemaš stana”, kazala je, “mogla bih se nadati da ćeš negdje
otići. Na žalost, imaš ga i osuđen si da ga do smrti nosiš na sebi. Cijelo vrijeme ćeš osjećati njegovu težinu, a nećeš znati da te
upravo on najviše muči.”
Maks je samo kratko pogledao Vladimira, ali nije postavio novo pitanje. Desetak minuta kasnije pogledao je na sat i nedugo zatim
zaustavio je automobil pored ceste.
“Vrijeme je da se dogovorim za tvoj prijevoz”, rekao je, izišao iz automobila i uputio se prema najbližoj kući. Vladimir je bio
zadovoljan što nije morao poći sa njim. Mogao se nasloniti na sjedalo i bar nakratko zaspati.
Prije nego što je utonuo u san, pomislio je da se nije uzalud opirao pozivima svoje braće da im se pridruži. Njegovo predosjećanje
je bilo u pravu kada mu je savjetovalo da ostane tamo gdje se otvorio sav njegov život. I ovaj kratki izlet nepopravljivo je oštetio
208
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE ono što je u sebi smatrao najdragocjenijim. Jedino vrijedno što je iz njega izvukao bilo je saznanje da je njegov izlazak iz Zenice bio
sasvim izlišan i da bi njegov sastanak sa braćom imao nekog smisla samo u njihovom stanu u Crkvicama.
Kada se probudio, automobil je još bio parkiran na istom mjestu. Maks je sjedio na sjedalu pored njega i pio pivo iz limenke.
“Imaš sreće”, rekao je Maks kada je opazio da je Vladimir budan. “Uspio sam te ubaciti u spisak vozača i pratilaca konvoja. Ići ćeš
pravo u Zenicu. Ako ne bude nekih nepredviđenih problema, noćas ćeš spavati u svom krevetu.”
Nakon toga je pokrenuo automobil i izvezao ga na cestu.
“Preostaje mi još da te odvezem na mjesto sastanka sa konvojem. Ali prije nego što stignemo tamo, moram ti reći nešto što sam,
kao posljednji adut, čuvao za kraj. Međutim, plašim se da nisam sposoban naći prave riječi za to pa ću morati krenuti najkraćim
putem.”
“Zar nisi uvijek tako radio?”, upitao je Vladimir.
“Jesam, ali ovo je posebna prilika. Najkraće rečeno, dužan sam ti prenijeti Eleninu poruku.”
Te dvije riječi, “Elenina poruka”, djelovale su na Vladimira kao da dolaze iz nekog drugog svijeta i učinile su da napokon shvati zbog
čega je izbjegavao razgovarati o Eleni i zbog čega nije želio slušati kada je netko govorio o njoj. Nije želio dopustiti mogućnost da
ona postoji izvan njega i izvan njegovog sjećanja.
“Samo mi nemoj reći da ne želiš ništa čuti ni o Eleni ni o onom što ti je poručila”, rekao je Maks sa prizvukom razočaranja u glasu.
Tek tada je Vladimir do kraja shvatio da je Maks govorio o Eleni koja se nalazi u Americi i koja će kroz nešto više od mjesec dana
navršiti pedeset i šest godina života.
“Najbolje bi bilo da svoju priču počneš iz početka”, rekao je. “Od toga kako si uspio uspostaviti vezu sa Elenom.”
“Sasvim slučajno”, kazao je Maks i ispričao kako je, pretražujući kompjutorske zapise sa porukama Međunarodnog crvenog križa,
bez neke određene namjere utipkao svoje ime kao jednog od mogućih dobitnika poruke. Iznenadio se kada mu je kompjutor
odgovorio pozitivno i saopćio mu broj pod kojim je bila registrirana poruka iz Silverstone-a, Ohio, USA. U pismu, koje je nakon toga
lako pronašao, a koje je bilo naslovljeno na imena sva četiri člana njihove obitelji, Elena je napisala da bi željela znati da li su živi i
da li im je nešto potrebno. Navela je svoju adresu i broj telefona.
“Evo, ovo je to pismo”, rekao je Maks i predao Vladimiru tiskanicu na kojoj su se slale poruke preko međunarodnih organizacija
Crvenog križa. “Ako želiš, možeš još ovog trenutka pozvati Elenu telefonom.”
Potom je rukom segnuo u pretinac, izvukao mobilni telefon i pružio mu ga.
“Ja sam sa njom već razgovarao i obećao sam joj da ću te dovesti ovamo, kako bi joj se mogao javiti.”
209
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir je od Maksa preuzeo pismo, ali nije osjećao želju da ga čita. Skoro četrdeset godina čekao je pismo potpisano Eleninim
imenom ili telefonski poziv u kojem će već prva izgovorena riječ zamijeniti njezino ime i sada, kada je pismo držao u ruci, bilo mu je
jasno da je zakasnilo, da je stiglo bar jedan dan prekasno.
Pogledao je Maksa, koji mu je pružao telefon, i polako odmahnuo glavom.
“Ne preuzimaš na sebe nikakvu obavezu ako je nazoveš i porazgovaraš sa njom”, rekao mu je Maks.
Vladimir je ponovno odmahnuo glavom.
“Nećeš me uvjeriti da u proteklim godinama nikad nisi razmišljao o Eleni.”
“Neću, jer nikad nisam ni prestajao razmišljati o njoj.”
“Onda ne razumijem zbog čega je ne želiš pozvati.”
“Zar ne shvataš? Cijelo ovo vrijeme sa mnom je bila Elena koju sam poznavao, koja je imala manje od osamnaest godina, koja je
težila pedeset i pet kilograma i čija je kosa bila čvrsta i svileno sjajna.”
“Shvatam”, rekao je Maks. “Vidio si Jelenu i uplašio si se od onog što su godine učinile njezinoj ljepoti. Međutim, moraš računati s
tim da vrijeme ni tebe nije poštedjelo.”
“Naravno, ali to je samo razlog više da ostanemo svatko na svom mjestu.”
Maks je sklopio telefon i vratio ga u kazetu.
“Čini kako hoćeš”, rekao je nešto kasnije. “Možda si u pravu. Možda se više isplati sačuvati lijepe uspomene nego od sadašnjosti
dobiti nešto što će nas samo podsjećati na to da sve prolazi i propada. Kažem možda, a znam da bih ja postupio sasvim suprotno.
Otišao bih da je vidim pa makar se i razočarao.”
Vladimir ni sada nije želio razgovarati o Eleni. Njezino je pismo stavio u džep. Odlučio je pročitati ga kada bude sam i kada bude
pripravan usvojiti činjenice koje su se, pretpostavljao je, nalazile u pismu. “Nema razloga”, pomislio je, “da u ovom trenutku
donosim bilo kakvu odluku i da zbog toga odgađam povratak kući.”
Maks je shvatio bratovu želju pa su se nastavili voziti u tišini. Progovorio je tek kada su stigli na odredište. Uzeo je Vladimirovu
torbu iz automobila i ponio je do kamiona.
“Stavio sam unutra nešto hrane i nešto novca”, rekao je Vladimiru, dodajući mu torbu. “I jednu bocu mog vina od šipaka. Možda će
ono učiniti da promijeniš mišljenje.”
Mahnuli su jedan drugom rukom i to je bio sav njihov oproštaj.
210
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Sa Josipom se nisam ni pozdravio”, pomislio je Vladimir. “Ni sa Jelenom niti sa njezinom kćerkom, kojoj ne znam ni ime, a Ljubicu
nisam ni vidio. I to je dokaz da nije trebalo da napuštam Zenicu.”
Spavalo mu se. Upitao je vozača može li koristiti njegov ležaj.
“Naravno”, odgovorio mu je ovaj. “Ako imate tako dobre nerve da možete zaspati.”
“Smrt mi se ionako sve brže približava. Volio bih da me nađe u snu.”
Rekao je to više za sebe. Potom se prebacio preko sjedala i uvukao na ležaj. Bio je žedan, ali mu je san bio bliži od želje da ugasi
žeđ. Zaspao je sa osjećanjem da se nalazi na krevetu u svom stanu u Crkvicama i da kroz otvoren prozor sluša buku prolazećih
automobila.
Nitko ga nije budio pa je spavao dugo i mirno. Kada je predvečer na križanju ulica u Crkvicama sišao sa kamiona, osjećao se sasvim
svjež i u sebi nije nalazio ni traga dojmu da je putovao gotovo cijeli dan.
Još izdaleka je zapazio da je svjetlo upaljeno samo u njegovoj kupaonici. Odahnuo je. Još je imao svoj stan i mogao se bar njime
ograditi od svih nedaća vanjskog svijeta i od svega onog što ga je guralo sa njegovog puta.
Najprije se okupao, a onda je otvorio torbu da pogleda šta mu je Maks spremio od hrane. Između različitih omota odmah je zapazio
bocu i kazetu za magnetofon. Na kazeti je olovkom bilo napisano “Helenina pjesma - varijacije”. Gotovo nesvjesno stavio ju je u
kazetofon i pritisnuo tipku za start.
Ponovno je čuo Jelenin glas. Na snimku je pjevala približno onako kao i prethodne večeri, ali u pozadini njezinog pjevanja nisu bili
slavonski tamburaši.
Vladimir je stajao pored kazetofona i čekao da se pjesma završi. Međutim, pjesma se nije završila nakon uobičajene tri minute nego
se produžila na taj način što je pjevanje nastavio neki muški, njemu nepoznat, glas. Bitne izmjene pretrpjela je i muzička pratnja
zbog sudjelovanja drugih glazbala, zbog nešto drugačijeg ritma i sasvim drugačijeg aranžmana. Ali je i to, i tekstom i melodijom,
bila sasvim prepoznatljiva “Helenina pjesma”.
Drugu verziju smijenila je treća, a ovu četvrta, koju je, očigledno, pjevao Maks. Dok je pažljivo slušao Maksovo izvođenje “Helenine
pjesme”, Vladimir je iz torbe izvadio bocu sa ojačanim šipkovim vinom, otvorio je i iz nje otpio tek toliko da osjeti okus. Ne, ipak to
nije ono nekadašnje njegovo i Elenino vino, pomislio je. U isto vrijeme je osjećao da mu ni “Helenina pjesma”, koju je slušao već u
petom izvođenju, nije pružala isti užitak kao kada ju je pjevala Elena.
Ipak je pustio da kazetofon odvrti vrpcu do kraja. Nakon toga je ugasio svjetlo i legao u krevet, vjerujući da zadugo neće moći
zaspati. Kroz otvoren prozor promatrao je zvjezdano nebo i osjećao kako ga preplavljuju spokojstvo i neka tiha radost. Pomislio je
211
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE da je ipak imao neke koristi od svog izleta. Jače je nego ikad spoznao svoju sudbinu i bio je odlučniji nego ranije da je slijedi bez
otpora.
Nije osjećao potrebu da razmišlja o danu koji se približavao svom kraju. Čim je zaklopio oči, znao je da će ga uskoro progutati noć
212
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Osamnaesto poglavlje
Što se više bližio kraj školske godine, moj život je postajao sve kompliciraniji i sve se više udaljavao od spokojstva, koje me je
obavijalo skoro pune dvije godine. Saznanje da je odlazak Elenine obitelji u Ameriku sasvim izvjestan oduzimalo mi je volju da idem
u školu, da učim i da obavljam sve one mnogobrojne i već uobičajene poslove. Želio sam se izvući iz tog kruga, jer sam osjećao da
Eleninim izlaskom iz njega postaje besmislen.
Najradije sam odlazio na Zmajevac, na jedan od njegovih nižih brežuljaka, koji je na svom vrhu imao prirodno udubljenje, u kojem
sam se mogao smjestiti tako da sam napola sjedio a napola ležao. Tu sam ostajao satima, potpuno sam, i bez nekih određenih misli
promatrao kretanja u barakaškom naselju, koje je ležalo ispod mojih nogu.
Sa sobom sam nosio školske knjige, uglavnom samo zbog toga da bih svoje izbivanje iz stana mogao opravdati izgovorom da se
pripremam za završne ispite. Međutim, rijetko se dešavalo da ih otvorim i pročitam nešto u njima.
Mamine intervencije su stvarale dodatnu zabunu u meni, jer mi je ona sve češće napominjala da će me ipak poslati na studije, zbog
čega je poželjno da veliku maturu položim sa boljim ocjenama.
Nisam joj se suprotstavljao, ali nisam ni namjeravao poslušati njezine savjete. Znao sam da ću završne ispite u gimnaziji položiti i
bez nekih posebnih priprema, zbog čega sam mogao bez grižnje savjesti ležati u svom udubljenju, dok su mi knjige služile samo
kao podmetač za glavu.
I Elena me je, vjerujući da učim, najveći dio dana ostavljala samog. Tek kada bi ocijenila da sam učio dovoljno za taj dan, a to se
obično događalo sredinom popodneva, uspinjala se uz Zmajevac i smještala na zemlju pored mene. Najčešće smo, nakon pozdrava,
dugo šutjeli. Nismo mogli iz svojih misli odstraniti ono što nas je bez prekida mučilo, a nismo nalazili u sebi snage da o njezinom
odlasku govorimo i da pokušamo pronaći neko rješenje. Novac za putovanje u Ameriku već je bio uplaćen i karte za brod bile su
rezervirane. Elena je, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, imala otputovati dan nakon što se definitivno oprostim od gimnazije.
Najteže mi je padalo to što se Elena iz dan u dan sve više pribijala uz mene. Kao da je željela što potpunije iskoristiti preostalo
vrijeme. Ne spominjući ni jednom jedinom riječju ono što osjeća, ona me je grlila i čvrsto držala objema rukama. Nije plakala, nije
uzdisala, samo bi se ponekad zagledala u mene, kao da me je željela što dublje utisnuti u sjećanje.
213
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Ako je nešto govorila, onda je to bilo o meni. Ispitivala me je kako napredujem u učenju, nudila se da mi pomogne tako što će mi
čitati pitanja i provjeravati moje odgovore i sve češće se interesirala šta bih želio studirati i šta bi mi najviše odgovaralo. O svojim
željama i potrebama govorila je samo onda kada smo se dogovarali oko redovitih posjeta Jeleninoj kući u Nemiloj. Tada sam joj u
očima vidio radost, a u izrazu lica žudnju.
Posljednjeg dana svibnja Jelena mi je poslala kratku poruku, u kojoj je pisalo da se Damaskin nalazi kod nje i da njih dvoje očekuju
da im se ja i Elena što prije pridružimo. Bio je radni dan, ali u to vrijeme nisam više išao na nastavu. Otišao sam do Elene i upoznao
je sa Jeleninim pozivom. Nisam bio raspoložen za putovanje i nadao sam se da će Elena odbiti da pođe.
Međutim, ona kao da je samo čekala taj poziv. Požurila je da se spremi i uspjeli smo stići na željezničku stanicu prije nego što je
radnički vlak krenuo prema sjeveru. Kao i obično, vlak je bio pun radnika željezare, koji su se nakon završene prve smjene vraćali
kućama u selima i gradićima smještenim duž rijeke Bosne nizvodno od Zenice.
U vlak smo uskočili tek kada je krenuo i ostali smo stajati na platformi vagona. Elena je željela da budemo sami, premda nismo
imali šta skrivati od drugih ljudi, jer smo tek s vremena na vrijeme razmjenjivali poneku riječ. Dok je vlak prolazio kroz vrandučki
tunel, morali smo zbog dima ući u vagon, ali tu je, praktično, već bio i kraj našem putovanju.
Jelenu i Damaskina spazili smo i prije nego što se vlak zaustavio u Nemiloj. U stvari, najprije smo na obali Bosne uočili Damaskinov
kamion, a zatim i njih dvoje. Sjedili su na travi u odjeći za kupanje i smijali se. Gledajući ih tako, naizgled bezbrižne, zanemario sam
činjenicu da i nad njihovim glavama visi mač zvani “Amerika” i zavidio sam im. Oni su odlučili zabavljati se, uživati jedno u drugom
koliko god je to moguće, ali ne i po svaku cijenu. Po onom što su govorili i kako su se ponašali zaključio sam da će, kada se
rastanu, nedostajati jedno drugom, ali da zbog toga neće patiti.
Uskoro smo im se pridružili i zatekli ih kako jedu trešnje. Krupne svijetlo-crvene plodove vadili su iz već dopola ispražnjene korpe,
stavljali su ih u usta, a potom njihove koštice uzimali između palca i kažiprsta i pritiskom izbacivali u rijeku.
“Da niste došli, sami bismo pojeli sve”, rekao nam je Damaskin.
“I bilo bi nam zlo od toga”, dodala je Jelena.
Sjeli smo pored njih na travu, a Damaskin je korpu sa trešnjama stavio između mene i Elene.
“Vi jedite, a mi se idemo okupati”, rekao je pritom.
Smatrao sam da je voda još uvijek prehladna za kupanje.
“Zaboravljaš da ću u Bosni biti još samo šesnaest dana”, rekao mi je Damaskin. “Hoću da od nje uzmem sve što još mogu”, dodao
je, a zatim je, zajedno sa Jelenom, skočio u rijeku.
214
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Da je voda bila i hladnija nego što sam vjerovao, mogao sam zaključiti po tome što su njih dvoje, čim su izronili na površinu rijeke,
odmah zaplivali prema obali. Elena i ja nismo namjeravali iskušavati temperaturu vode u rijeci. Nastavili smo jesti trešnje, dok su
Jelena i Damaskin opruženi na vrelom pijesku pokušavali doći do daha i umiriti uzdrhtala tijela.
Kada je, pola sata kasnije, savladao šok izazvan naglim ulaskom u hladnu vodu, Damaskin nam je saopćio da se mora kamionom
odvesti u Tešanj, da bi tamo natovario neku robu.
“Vjerujem da ću se vratiti prije pola noći”, rekao je i, kada se već nalazio u kabini kamiona, dodao da ne odemo spavati prije nego
što se on vrati. Mahnuo nam je rukom, pokrenuo kamion i odjurio niz cestu, ostavljajući iza sebe oblak prašine.
Jelena je dohvatila praznu korpu pa smo nas troje, preko ceste i preko njiva, krenuli prema njezinoj kući, koja se mogla vidjeti iz
svake točke Nemiljanske doline. Sama kuća, međutim, nije bila naš neposredni cilj. Vrijeme je bilo isuviše lijepo da bi nas mogao
privlačiti zatvoreni prostor.
Jelena nas je provela kroz voćnjak iza kuće i povela stazom uz jelovu šumu. U šumi je bilo tiho, polumračno i svježije, ali mi se baš
zbog toga nije dopadalo. Želio sam se ponovno naći na nekom osunčanom mjestu, po mogućnosti povišenom, odakle je pogled
mogao dosegnuti šire vidike. Međutim, ma koliko da smo se uspinjali, mogli smo vidjeti samo stabla ili nedaleke padine drugih brda.
Elena mi je već jednom rekla šta misli o skučenim bosanskim vidicima. Ovog puta izrazila se nešto drugačije. “Ova brda varaju”,
kazala je. “Dok se uspinješ uz njih, obećavaju ti mnogo toga. Međutim, kada im dođeš na vrh, shvatiš da ništa ne možeš dobiti,
osim pogled na još jedno ili na mnogo istih takvih brda. To mi se čini monotonijim od bilo kakve ravnice.”
“Šta bi tek govorila da si rođena i odrasla u mojoj kući i u ovoj uskoj dolini?”, upitala ju je Jelena.
Nije dobila odgovor. Vjerojatno zbog toga što je Elena smatrala da se odgovor podrazumijeva sam po sebi.
“Stotinu puta sam poželjela da mi kuća izgori pa da budem prisiljena maknuti se odavde, ispod ovih brda i ispod ove šume. Ne
možete ni zamisliti kako se čovjek ovdje osjeća u kasnu jesen dok kiša danima pada, a noć se spušta već sredinom popodneva.
Hladno je, mračno, a vlaga se uvlači ne samo u kuću i tijelo nego i u dušu. Svuda okolo je blato i sve što možeš je da sjediš u kući,
da trpaš drva u peć i da zavidiš onim srećnicima koji imaju bar na nešto baciti pogled. Onda zavidim i vama u vašim barakama.
Premda ste i vi okruženi sličnim brdima i istim blatom, lakše vam je, jer vas je mnogo sličnih nevoljnika.”
“Svakako”, potvrdila je Elena. “Lakše nam je kao što je i zatvorenicima u zajedničkim ćelijama lakše nego onima koji se nalaze u
samicama.”
Dok je Elena to govorila, kretali smo se suncem obasjanom padinom, obraslom travom koja nam je dosezala do pojasa, a koja je
bila prošarana bezbrojnim ljubičastim i crvenim cvjetovima. Negdje u blizini snažno je mirisala rascvjetala zova, a u obližnjem
grmlju ptice su pjevale da je nadaleko odzvanjalo. Pitao sam se šta je prouzročilo Elenino i Jelenino tmurno raspoloženje. Ono o
čemu su govorile ili nešto sasvim drugo? Možda bliski rastanak?
215
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Znači li to da bi radije stanovala u našim barakama nego u svojoj kući?”, upitao sam Jelenu.
“Naravno da ne”, odgovorila je. “Ali bih radije živjela u gradu pa makar morala stanovati u vašim barakama nego ovdje u Nemiloj u
svojoj kući”, dodala je i uputila mi pogled koji nisam mogao protumačiti. Nakon toga mi je postavila dva pitanja, na koja sam
mogao samo slegnuti ramenima: “Zbog čega me to pitaš? Nudiš li mi nešto?”
Morala je znati da joj nisam mogao ništa ponuditi. Svi moji napori bili su usmjereni na to da pronađem nešto što bih mogao
ponuditi Eleni.
Još smo se neko vrijeme nasumično kretali uz brdo i niz brdo i u sumrak smo se spustili do Jelenine kuće. Ne znajući kako da
utrošimo vrijeme, koje se od dolaska noći vuklo sporije nego što smo željeli, večerali smo ranije i onda smo ostali sjediti za stolom,
ali nam nije polazilo za rukom oživjeti razgovor. Očito je bilo da nam nedostaje Damaskin. Njegovim je odlaskom poremećena
ravnoteža u našem malom krugu i raspoloženje se neminovno moralo pogoršati.
Elena je zijevala, zatvarala oči i odavala sve znakove pospanosti. I meni se odlazak na počinak činio najboljim rješenjem, ali sam
smatrao da ne bismo korektno postupili ako bismo ostavili Jelenu da sama čeka Damaskinov povratak.
“Zašto se mučiš?”, upitala je Jelena Elenu. “Pođi spavati, a Vladimir će mi praviti društvo dok se Damaskin vrati.
Pretpostavljao sam da Elena neće prihvatiti ovaj prijedlog, ali sam se prevario. Odmah je pristala i čini se da je bila zadovoljna što
se može udaljiti iz sredine koja je disala dosadom. Pošao sam sa njom, da je otpratim do sobe u potkrovlju. Odmah se svukla,
uvukla u krevet i zaklopila oči, napomenuvši mi da je probudim kada ponovno dođem.
“Danas gotovo i nismo razgovarali”, rekla je.
Ostavio sam upaljeno svjetlo i spustio se u blagovaonicu. Jelena je sjedila na istom mjestu i pušila.
“Znam da sam vam pokvarila planove”, rekla mi je kada sam zauzeo svoje ranije mjesto, “ali se plašim ostati sama cijelu ovu noć.”
Napomenuo sam da je Damaskin rekao da će doći prije pola noći.
“Ne vjerujem da će doći prije jutra”, rekla je Jelena, a način kako je to učinila odavao je turobno raspoloženje.
Upitao sam je šta bi Damaskin mogao raditi cijele noći. Kamion je mogao biti natovaren prije nego što se smračilo, a rastojanje od
Tešnja do Nemile u najgorem slučaju može se prijeći za dva do tri sata.
Jelena se kiselo nasmiješila i otišla do vitrine da donese bocu sa rakijom i dvije čaše.
“Pitaš šta bi mogao raditi cijelu noć. Isto ono što ćeš i ti raditi kada odeš odavde i nađeš se u krevetu sa Elenom.”
Znao sam točno šta mi želi reći, jer Damaskin nije od mene skrivao da održava veze i sa drugim djevojkama i ženama. Rekao mi je
da je to i Jeleni poznato i da on nema ništa protiv toga da i ona uspostavi bliske veze sa drugim muškarcima.
216
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Ako znaš gdje je, zašto ga čekaš?”, upitao sam.
Prije nego što je odgovorila, Jelena je napunila obje čaše rakijom i jednu od njih stavila ispred mene.
“Ne znam zašto čekam, kao što ne znam ni to zbog čega sam se spetljala baš sa njim. Možda zato što sam usamljena i što sam
primorana živjeti u ovom selu, u kojem nemam nikog s kim bih mogla razgovarati bar deset minuta dnevno.”
“Šta te drži ovdje?”, upitao sam. “Mlada si i lijepa. Zašto ne potražiš posao u gradu?”
“Drži me upravo to što sam mlada i lijepa i što svaki onaj gad koji može donijeti odluku o mom premještaju smatra da sam mu
dužna uslugu platiti svojom mladošću i ljepotom.”
Nisam znao šta bih joj rekao, osim da mi se čini da je ljepota prednost a ne nedostatak.
“Možda je tako u normalnim sredinama. U ovoj nije. Ovdje je lijepa žena samo divljač, koja ima samo dvije mogućnosti: ili se staviti
pod neko snažno okrilje ili se cijelog života skrivati, strahovati i biti spremna na najgore.”
Pomislio sam na mamu i odmah sam bio spreman reći Jeleni da pretjeruje. Ljepota je nesreća samo za nesretne ljude.
“Možda si samo loše raspoložena”, rekao sam joj.
“Ne možeš reći da si ti dobro raspoložen”, odvratila mi je. “Bilo kakav da je, Damaskin će mi nedostajati kada otputuje. Kao što će i
tebi nedostajati Elena. Uskoro ćemo se naći u istoj rupi, osamljeni i ojađeni. Ne bi bilo dobro da se nas dvoje udaljimo i zaboravimo
jedno na drugo. Mi smo vjerojatno bliži nego što nam se u ovom trenutku čini. I kada uskoro ostanemo sami, najlakše ćemo se
utješiti međusobno.”
Kao i uvijek kada sam bio u Jeleninoj blizini, nisam skidao pogled sa njezinog tijela. Pretraživao sam ga u uzaludnim pokušajima da
zadovoljim svoju glad za lijepim. Ipak, ni u jednom trenutku nisam bio u iskušenju da i rukama posegnem za njom, a mislim da to
ne bih bio čak ni u slučaju da mi ga je ona sama ponudila. Cijelo sam vrijeme bio svjestan da me očekuje Elena, makar i u snu, a
njezin mi je zov ipak bio jači.
Jelena mi nije ništa ponudila. Nakon što je prošla ponoć, zahvalila mi je što sam joj pravio društvo i poželjela mi prijatnu noć. Otišla
je u svoju sobu, a ja sam se popeo u potkrovlje i zavukao u krevet pored usnule Elene. Bilo mi je žao da je budim, ali sam to ipak
učinio, jer sam znao da je čeznula za tim da budemo sasvim sami, a ta nam je noć vjerojatno bila posljednja koju ćemo provesti
zajedno.
Budila se polako. Otvarala je oči pa ih odmah ponovno zatvarala. Zagrlivši me, dala mi je znak da zna da sam pored nje. Nije mi se
spavalo. Uznemirio me je razgovor sa Jelenom i morao sam ga analizirati, kako bih ga se oslobodio. Prvo što sam zaključio bilo je
da stvari vezane za nju ne stoje onako kako sam zamišljao. Nije bila ni tako bezbrižna ni toliko sretna, a veza sa Damaskinom
pružala joj je tek nešto više od povremenog ubijanja dosade.
217
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nisam, međutim, mogao shvatiti to što je govorila da smo nas dvoje mnogo bliže jedno drugom nego što nam je u tom trenutku
izgledalo. Takva me je mogućnost u isto vrijeme i privlačila i plašila. Nije mi bilo moguće na bilo koji način zaobići privlačnu snagu
njezine ljepote, a još manje zanemariti je, osim da zanemarim i sve ono vrijedno u samom sebi. Kao što nije bilo moguće da ne
zapazim u njoj začetak ponora, koji je vodio u nedogledne dubine. A svaka dubina u mojoj je svijesti bila povezana sa padom i
automatski je izazivala strah.
“Jeste li se izjadali jedno drugom?”, upitala je Elena nakon što se potpuno rasanila.
Potvrdio sam. Neke se stvari od nje nisu mogle sakriti. Neke je događaje shvatala tako da su joj se zaključci sami nametali.
“Poslije ćemo razgovarati”, dodala je i približila lice.
Dok smo se ljubili, nisam mogao izbaciti iz glave misao da smo Jelena i ja međusobno mnogo bliži nego što nam se čini, čak i bliži
nego što smo to sa svojim sadašnjim partnerima. Ta mi je misao bila izuzetno privlačna u onom svom dijelu koji je Jelenino tijelo
donosio pravo u moje ruke. Tijelo gipko, kao da je sastavljeno od bezbroj elastičnih opruga, uzbudljivo zaobljeno, napeto, a ipak
nježno. Silno me je uzbuđivala misao da mu se mogu sasvim približiti i zaroniti u njega, kao u jezero, čija nas blještava površina
neodoljivo privlači, te ga do kraja istražiti. U pozadini mog uzbuđenja stajala je ipak sumnja da jezerska voda može i ne biti topla i
kristalno bistra.
S vremenom sam navikao suzdržavati se dok sam vodio ljubav sa Elenom, premda nikad nisam uspio izbaciti Jelenu iz našeg
zagrljaja. Prepuštao sam Eleni da ritam naših pokreta podešava sa svojom nadolazećom željom. Obično sam pažljivo promatrao
njezino lice, zarumenjeno od uzbuđenja i tjelesnog napora, sa napola otvorenim ustima i širom otvorenim očima. Gledajući ga i
videći kako mi se osmjehuje, bio sam svjestan da je to Elenino lice i da želim biti samo sa Elenom. Ako bih, međutim, skrenuo
pogled ili zatvorio oči, osjetio bih da se nešto mijenja, da se Elena pretvara u Jelenu, a da ova druga u mene unosi strast i želju za
žestokim pokretima. Bilo je dovoljno samo da otvorim oči ili da vratim pogled pa da uz sebe opet nađem Elenu koja mi se smiješi i
šapuće mi neka se ne žurim.
“Sada, kada si ti naučio biti nježan i kada sam ja naučila uživati, moramo se rastati”, rekla mi je Elena dok smo mirno ležali jedno
pored drugog i gledali kako se kroz prozor probija jutarnja svjetlost.
Bilo je to prvi put da je ona govorila o rastanku sa prizvukom žaljenja u glasu. Do tada je njezin glas odavao neki službeni ton, kao
da mi je saopćavala da je njezin odlazak u Ameriku posljedica više sile, o kojoj ne može biti nikakve rasprave.
Želio sam joj reći da ostane, ali nisam znao šta bih joj odgovorio ako bi me upitala gdje. U našem stanu za nju nije bilo mjesta.
Postojala je mogućnost da iznajmim stan samo za nas dvoje, međutim, za to je bio potreban novac, kojeg nisam imao. Istina,
mogao sam se, nakon što završim gimnaziju, bez ikakvih problema zaposliti, ali bih u tom slučaju do prve plaće morao čekati
218
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE najmanje dva mjeseca. Uz sve to, kada bih se zaposlio, mogao sam očekivati da već na jesen odem u vojsku, što znači da bi me
Elena morala čekati dvije godine i za to se vrijeme sama izdržavati.
Jedino pravo rješenje za nas dvoje bilo je da sklopimo brak uz mamin pristanak. U tom slučaju Elena bi imala podršku moje obitelji,
a ja bih bio mirniji i zadovoljniji. Oženiti se Elenom bez maminog odobrenja značilo bi okrenuti je protiv sebe i tako sebi stvoriti još
jedan dodatni problem. Zbog toga sam odlučio odgoditi presudni razgovor sa Elenom dok još jednom ne pokušam uvjeriti mamu da
moja veza sa Elenom nije samo prolazna strast, jer uopće i nije bila strast, niti je samo mladalačka ljubav nego nešto više od toga.
“Jesi li dobro?”, upitala me je Elena.
“Jesam. Zašto pitaš?”
“Zato što mi se čini da mi više nemaš šta reći.”
Morao sam se poslužiti onim sredstvom kojim se ona sama već dugo branila od razgovora koji nisu vodili nigdje.
“Imam, ali sve što bih ti rekao bile bi prazne riječi, a ti ih ne želiš.”
“Znači, ništa se ne može učiniti.”
Nisam se ni suglasio sa njezinom konstatacijom niti sam je odbacio. Ostavio sam je da visi u zraku i da svjedoči o neumitnosti
sudbine, kao što su voštani pečati svjedočili o vjerodostojnosti starih listina. Da sam joj rekao da ću još istog dana razgovarati sa
mamom ili potražiti neko drugo rješenje, samo bih je obmanuo i skrenuo bih je sa njezinog puta, kojim se do tada manje-više
sigurno kretala.
“Pokušajmo zaspati”, rekao sam joj. “Želio bih se još ovog jutra vratiti kući.”
Zaspao sam vjerojatno prije nje, a kada sam se probudio, bio sam sâm u krevetu. Elena je bila sa Jelenom u kuhinji. Pripravljale su
ručak i razgovarale kao da je sve bilo u najboljem redu. Po tome što nigdje nisam vidio Damaskinov kamion, zaključio sam da se on
zadržao negdje usput ili je iz Tešnja otputovao pravo u Zenicu. Jelena je kazala da joj je svejedno šta se od to dvoje dogodilo i da
ga sa ručkom nećemo čekati.
Damaskin se pojavio upravo kada smo započeli objedovati i odmah je najavio da mora požuriti. Nije ni pokušao opravdati svoje
kašnjenje niti objasniti zbog čega žuri. Na brzinu je pojeo ono što mu je Jelena stavila u tanjur i već je bio spreman krenuti dalje. I
tek kada se našao u kabini kamiona, upitao je da li bismo ja i Elena pošli s njim. Pristali smo, najprije zbog toga što smo tako mogli
uštedjeti novac kojim bismo platili karte za vlak, ali i zbog toga što smo se već prethodnog dana uvjerili da naš boravak u Nemiloj
bez Damaskina nema smisla.
Oprostili smo se sa Jelenom i uskoro smo se vozili prašnjavom makadamskom cestom, punom rupa, koja je vodila uz lijevu obalu
rijeke Bosne i prolazila tunelom neposredno ispod stare vrandučke tvrđave. Damaskin je bio dobro raspoložen. Bezbrižno je
219
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE upravljao kamionom i ne pokušavajući izbjeći bezbrojna udubljenja na putu. Mahao je i dobacivao dvosmislene riječi djevojkama
koje su okopavale kukuruze na njivama pored ceste.
Upitao sam ga do kada namjerava raditi. Odgovorio mi je da će voziti do zadnjeg dana i da će ovim kamionom odvesti i sebe i sve
svoje na željezničku stanicu.
“Da li ti je jasno da nećeš moći dočekati plaću za taj rad?”, upitao sam, na što se Damaskin nasmijao.
“To su me pitali i moji šefovi. Rekao sam im neka moju posljednju plaću popiju u moje zdravlje. Meni je dovoljno već i to što mogu
do kraja besplatno obilaziti svoje prijatelje.”
“Prijatelje ili prijateljice?”, upitala je Elena.
“Svejedno”, odgovorio je.
“Njemu je doista svejedno”, pomislio sam. On će se i po Americi isto ovako voziti i biće zadovoljan što može pobjeći iz stana ili iz
kuće i slobodan se kretati kroz prostor i vrijeme. I tamo će pronaći mnoštvo prijatelja i prijateljica i nikad se neće osjećati
osamljenim niti će znati šta je to dosada. Lakše bi mi bilo da je i Elena nalik na njega, međutim, znao sam da je ona, kao i ja,
stvorena da bude odana jednom čovjeku ili jednoj ideji i da je zbog toga osuđena i na osamljenost i na dosadu.
Elena i ja smo se iskrcali na križanju ulica kod pravoslavne crkve, a Damaskin je kamion odvezao prema željezari. Potom smo se
uputili prema barakama i nekoliko minuta kasnije rastali smo se uz dogovor da se ponovno sastanemo iste večeri.
Mama me je dočekala pitanjem zbog čega gubim vrijeme odlaskom u Nemilu kada znam da se moram pripremati za ispite.
Odgovorio sam joj da te ispite mogu položiti i zavezanim očima.
“Možeš, ali nije nevažno to sa kakvim ocjenama ćeš ih položiti”, rekla je mama.
“Potpuno je nevažno, jer nemam namjeru studirati”, kazao sam, na svoje veliko iznenađenje, jer nisam bio svjestan da sam se
konačno opredijelio. “Čim dobijem diplomu, potražiću posao.”
Mama me je na to samo pogledala. Očito je željela izbjeći svađu. Nastavila je šivati svoju novu haljinu, a na licu joj se vidjelo kako
smišlja šta će reći. Bilo mi je jasno da bih uzalud od nje tražio milost za Elenu. Mami je Elena bila zadnja briga, nju je brinulo kako
da sačuva mene. Sjedili smo i vrebali jedno drugo, kao dva protivnika, koji čekaju da se onaj drugi prvi otkrije i pokaže eventualna
slaba mjesta. Ja nisam namjeravao započeti razgovor, jer od njega nisam mogao očekivati ništa dobro za sebe. Mama je oklijevala,
jer je još uvijek tražila uvjerljive argumente.
“Možeš se i zaposliti ako to više želiš”, rekla je napokon, “ali to nemoj učiniti iz revolta. Nemoj učiniti ništa samo zato što si bijesan,
a bijesan si jer neopravdano očekuješ da ti se ispune sve želje. Znam da se ljutiš na mene, ali moraš znati da ja vodim računa o
tebi i o tvojim interesima. Imam za tebe velikih i lijepih planova, koje bi jedna mala nesmotrenost mogla pokvariti.
220
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Izišao sam iz stana, a u glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “velikih i lijepih planova”. Lutao sam do večeri, a onda sam sačekao
Elenu pa nastavio lutati zajedno sa njom. Po mraku smo se uspeli na Zmajevac i sjeli u naše udubljenje. Ni tu se nisam mogao
smiriti pa smo se spustili u naselje i produžili u osvijetljeni dio grada. Tu sam našao neke svoje prijatelje iz škole. Razgovarajući sa
njima o predstojećim ispitima, na neko sam vrijeme zaboravio uzroke svog lošeg raspoloženja.
“Zar ne bi mogao biti veseliji bar ovih nekoliko dana dok sam još tu?”, upitala me je Elena dok smo se vraćali kući.
Bilo je to pravo pitanje. “Zar se nisam mogao potruditi bar toliko da izgledam veselije i da svojim turobnim raspoloženjem ne kvarim
Elenine posljednje dane u Zenici?”, upitao sam se. Naravno da sam mogao. Obećao sam sebi da ću to učiniti. Međutim, kada sam
došao u stan i povukao se u svoju sobicu, moje odlučnosti je nestalo. “Kako mogu biti veseo kada znam da je ta radost nategnuta i
privremena?”
Nisam mogao zaspati pa sam sjeo na krevet i kroz prozor promatrao najprije radnike treće smjene kako niz ulicu žure ka željezari, a
potom radnike druge smjene, koji su se kretali u suprotnom smjeru. Nakon toga je ulica opustjela. Tek s vremena na vrijeme začuli
bi se koraci ponekog zakašnjelog prolaznika.
Oko pola noći zadrijemao sam sjedeći i zaspao sam prije nego što sam uspio opružiti se. Probudio me je zvuk koji je nalikovao na
pucketanje drveta u peći. Otvorio sam oči i kroz prozor ugledao odsjaj plamena na bočnom zidu susjedne barake. Trebalo mi je
nešto vremena da povežem to što sam čuo i to što sam vidio i da shvatim da nešto gori. Iskočio sam kroz prozor i prvo što sam
ugledao bio je plamen, koji je u punom obimu izbijao iz bočnog otvora potkrovlja Elenine barake.
Nikad ranije nisam gledao kako gori kuća, međutim, nije mi bilo potrebno nikakvo iskustvo takve vrste da bih shvatio da je situacija
kritična. Ako je plamen već zahvatio cijelo potkrovlje, onda su u pitanju bile samo minute kada će obuhvatiti cijelu baraku. Imao
sam na raspolaganju samo nekoliko sekundi da odlučim da li ću najprije otrčati u stanicu milicije, da potražim pomoć za sve, ili ću
prije toga uzbuniti Elenu i članove njezine obitelji. Odlučio sam se za ovo drugo i potrčao pravo do prozora Elenine sobe. Lupao sam
i vikao istovremeno i činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok oni u sobi nisu shvatili tko lupa i šta viče. Još više im je trebalo da
se uvjere kakva im opasnost prijeti.
Tek kada su Elena i njezini ukućani počeli izbacivati stvari kroz prozore, mogao sam poći do drugih stanova i ponoviti upozorenje,
ali tada više nisam bio sam. Vratio sam se da pomognem spašavanju imovine Elenine obitelji. Nije tu bilo nekog velikog posla pošto
je većina stvari već bila pripremljena za selidbu.
“Ovo bi mogao biti počasni vatromet povodom našeg odlaska”, rekao mi je Damaskin dok smo stajali pored gomile stvari i
promatrali kako se krov barake pretvara u golemu buktinju. “Ali će se ovaj vatromet loše završiti ako svoje stvari ne odnesemo što
dalje odavde”, dodao je i pozvao brata, oca i strica da mu pomognu. Ponovno smo se dali na posao, trčeći i gurajući se sa
mnoštvom ljudi, koji su, kao i mi, pokušavali spasiti svoju jedinu imovinu.
221
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Tek što smo stvari Elenine obitelji smjestili na sigurnu udaljenost, opazili smo kako se krov moje barake počinje dimiti na više
mjesta. Iz plamene stihije koja je, naprosto, gutala Eleninu baraku iskakali su zapaljeni komadi drveta i padali na krovove susjednih
baraka. Moja je bila najbliža i najviše izložena kiši vatrenih projektila. Katranisani papir, kojim je baraka bila pokrivena, bio je
idealna podloga za prihvatanje vatre, a suhe daske ispod njega bile su maksimalno spremne da je podrže i prenesu.
Već smo čuli zavijajući zvuk sirena vatrogasnih vozila, ali je Damaskin bio uvjeren da će vatra biti brža od vatrogasaca.
“Biće najbolje da iznesemo i tvoje stvari”, rekao je.
Utrčali smo u naš stan i tamo zatekli mamu, Josipa i Maksa kako se punom parom spremaju za još jednu prisilnu selidbu. Širom
smo otvorili sva tri prozora prema ulici i, uz pomoć brojnih u međuvremenu pristiglih pomagača, brzo smo i bez pretjerane žurbe
iznijeli sve do posljednje stvari, zatim ih prenijeli preko ulice i smjestili u jednu od praznih garaža auto-transportnog poduzeća.
Učinili smo to na vrijeme da možemo na miru promatrati kako plamen guta i našu baraku i još jednu koja se nalazila u istom redu.
Vatrogasci su ih pokušali gasiti, međutim, kada su uvidjeli da će to biti uzaludan posao, preselili su se nešto dalje, nastojeći spasiti
one barake koje još nije bio zahvatio otvoreni plamen.
Jutro nas je zateklo pored zgarišta tri barake, od kojih su ostali samo betonski temelji i nevelik sloj pepela na njima. Nakon što smo
na danjem svjetlu obišli mjesta gdje smo do prije nekoliko sati stanovali, Elena, Damaskin i ja otišli smo u krug auto-transportnog
poduzeća, gdje su se smjestili svi stradalnici sa svojim spašenim stvarima. Sjeli smo u kabinu Damaskinovog kamiona i zapalili
cigarete.
“Imaćemo se čega sjećati”, rekao je Damaskin, još uvijek uzbuđen i zbog nečeg zadovoljan, a takvi smo bili i nas dvoje, Elena i ja.
Čudno, pomislio sam, radujemo se umjesto da budemo zabrinuti.
“Zar ne nalaziš ništa čudno u ovom požaru?”, upitala me je Elena i podsjetila me da nam je Jelena još jučer govorila kako je stotinu
puta poželjela da joj izgori kuća, samo zbog toga da bi mogla promijeniti mjesto boravka.
Nisam znao šta bih joj na to odgovorio. Ako je u ovom požaru bilo neke simbolike, očito je da se ona nije odnosila na Jelenu. Ona
će i dalje ostati u svojoj kući, a selićemo mi, Elena u Ameriku, a ja tko zna gdje.
U stvari, još i prije nego što je isteklo to jutro saznali smo gdje ćemo biti smješteni - ja i moja obitelj trajno, a Elena i njezina obitelj
privremeno. U suprotnom dijelu grada, koji se teško i mogao nazvati dijelom grada, jer je od gradskih sadržaja imao samo bolnicu u
izgradnji, upravo je bilo završeno prvih nekoliko stambenih zgrada, namijenjenih prvenstveno radnicima buduće bolnice.
Crkvice smo poznavali uglavnom kao odredište redovitih školskih izleta, koji su organizirani dva puta godišnje, u proljeće i u ranu
jesen. Bilo je to mjesto dovoljno blizu grada da se do njega moglo stići pješice, a sadržavalo je mnoge prirodne sadržaje koji su ga
činili pogodnim za ugodan jednodnevni boravak: prostrane livade sa savršenim travnjacima, mnogobrojne izvore pitke vode i lijepu
222
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE rijeku, uokvirenu redovima vrba, topola i drugog drveća, u kojoj se moglo uživati kupajući se, pecajući ribe ili samo sjedeći pored
nje i promatrajući kako, besprijekorno bistra, teče svojim još nezagađenim koritom.
U tri izgorjele barake stanovalo je ukupno deset obitelji i vlasti su odlučile smjestiti ih u jednu od novoizgrađenih zgrada u
Crkvicama. Odluka o tome donesena je sredinom prijepodneva, a odmah potom napisana su rješenja o dodjeli stanova i uručena
pogorjelcima. Damaskin i njegov kamion određeni su da prebace njihove stvari pa smo se već oko podne smjestili u novim
stanovima.
“Svako zlo ima i neku dobru stranu”, kazala je mama dok je išla iz prostorije u prostoriju. Još nije bila stigla ni da spere gar sa lica i
ruku, odjeća joj je bila umrljana i zgužvana, ali je bila prezadovoljna rezultatom naše najnovije selidbe.
Elenina obitelj smjestila se u stan točno iznad našeg. Ta činjenica mamu nije ni najmanje zabrinjavala, jer joj je bilo poznato da je
njihovo rješenje vrijedilo samo za prvu polovicu lipnja. Ako bi Damaskinu, Eleni ili nekom drugom iz njihove obitelji palo na pamet
da odustanu od putovanja u Ameriku, morali bi od 16. lipnja potražiti neki drugi smještaj.
Razmještanje stvari u novom stanu nije oduzelo mnogo vremena ni meni niti Eleni pa smo već sredinom poslijepodneva bili
slobodni da prošetamo i istražimo okolinu. Upitao sam je da li je zadovoljna novim stanom.
“Da se ovo dogodilo prije samo dva mjeseca, tko zna da li bi nas Amerika i dalje jednako snažno privlačila”, odgovorila je. Sjeli smo
na travu pored Babine rijeke. Bili smo umorni, neispavani i prljavi. Uzbuđenje zbog noćašnjih i jutrošnjih događaja polako se u
nama slijegalo i svoje mjesto ustupalo svakodnevnici, u kojoj su dominirali stari, dobro poznati problemi.
“Čini se da bi se ovdje moglo lijepo živjeti”, kazala je Elena, ogledajući se oko sebe.
Podsjetio sam je na narodnu poslovicu koja kaže da je, kada sunce sija, i na groblju lijepo.
“Mi i ne možemo tražiti ništa više od toga da nam sija sunce”, primijetila je Elena. “Možemo se nadati samo Božijim darovima.
Ljudski su darovi namijenjeni drugima.”
Dugo sam razmišljao o ovim Eleninim riječima. Pitao sam se šta je podrazumijevala pod ljudskim darovima koji su nam bili
uskraćeni. I sva moja razmišljanja svela su se na našu želju da i dalje živimo zajedno.
223
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan osamnaesti - 7. kolovoza 1994.
Nakon što je prethodne večeri neočekivano lako zaspao, Vladimir je spavao čvrsto, kao da je danima naporno radio, i spavao je
dugo. Probudio se tek oko devet sati i, shvativši da se nalazi u svojoj sobi, zadovoljno je odahnuo i prevrnuo se u krevetu,
okrenuvši leđa prozoru, kako mu se sunčeva svjetlost ne bi zabadala u oči. Gledao je u zid, ali nije mogao izbjeći da vidi Jelenino
lice. Lice stare žene, umorne i zasićene životom, koji joj nije dao ništa od onog što je željela i tražila.
Upitao se da li je požurio kući zbog toga da ga ne bi gledao ili, naprotiv, zbog toga da bi se mogao nesmetano vraćati u prošlost i
gledati onu Jelenu, čije se ljepote nikada nije zasitio. A kojoj ništa nije dao, dok je ona njemu dala sve što je mogla. Krenula je za
njim da ga tješi nakon što je vlak sa Elenom napustio željezničku stanicu. Dolazila je u njegov stan i tu čekala da se vrati sa svojih
mjesečarskih danonoćnih pješačenja, ispratila ga je u vojsku, pisala mu svakog tjedna i došla ga posjetiti već nakon dva mjeseca.
Kasnije nego što je bilo poželjno i za njega i za nju shvatio je da ga je samo ona zaštitila od njegove tuge, nudeći sebe da zamijeni
Elenu i uporno ustrajavajući u tome. Nije mogao zaboraviti koliko je bio blizu da se jednim jedinim potezom oslobodi i svog očajanja
i očajne atmosfere koja ga je stezala u kasarni Petrovaradinske tvrđave prije nego što je ugledao njezin lik kako se približava
beskrajnim hodnikom, čije je ledene ploče upravo brisao mokrom krpom, tresući se od hladnoće i nemoćnog bijesa.
Činilo mu se da vidi priviđenje, ali se obradovao i njemu, jer je vjerovao da je i svaki poremećaj u njegovoj glavi u tom trenutku bio
bolje rješenje od stvarnosti. Iza priviđenja pojavio se i njegov kapetan i sve je bilo brzo razjašnjeno. Jelenina ljepota donijela mu je
i ono na što nije imao pravo. Dva slobodna dana i prvu priliku da se potpuno približi Jeleninom tijelu i da istraži kako funkcionira
njegova strast u izravnom dodiru sa njim.
Dobili su hladnu sobu u jednom starom novosadskom hotelu, u kojoj su bila četiri ležaja. Jelena je platila za sva četiri i kazala
vrataru da ništa ne pita i da ne traži nikakve dokumente, jer neće dobiti ništa osim tog novca. Sa sobom je donijela hranu i bocu
rakije.
Najprije su pili, izravno iz boce, potom su jeli, a onda se Jelena počela svlačiti, zahtijevajući od njega da učini isto.
“Misliš da nikad nisam opazila kako me promatraš?”, upitala ga je kada je vidjela da oklijeva. “Misliš da to nisu opazili Damaskin i
Elena?”
224
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nije znao šta bi joj odgovorio. I dalje ju je strastveno želio, ali je između njih i dalje stajala uspomena na Elenu, a osim toga je i
spominjanje imena njezinog brata učinilo da se osjeća nelagodno.
“Ne mogu zaboraviti ono što se dogodilo”, rekao je najzad.
“Nitko od tebe ne traži da nešto zaboraviš”, odvratila je Jelena. “Traži se samo da nastaviš živjeti. Ti želiš mene, ja želim tebe, a
život je ispred nas. Ako ti smeta to što sam bila Damaskinova ljubavnica, slobodno kaži. Razumjeću. Kao što razumijem i to da si ti
volio Elenu i da je još uvijek voliš.”
Jelena se svukla i legla u jedan od četiri kreveta.
“Ja ti ne nudim veliku ljubav. Nudim ti sebe i utjehu koju ćeš možda naći u meni. Na tebi je da odlučiš da li ćeš ponudu prihvatiti.”
Vladimir je sjeo pored nje na krevet i, ne govoreći ništa, počeo svlačiti ono što ona sama nije svukla. Prepustio je svojoj strasti da
donese odluku, a ona je tražila da se ljepota Jeleninog tijela razotkrije do kraja.
Nikad nije zaboravio ono što je uslijedilo, a sjećanje je uvijek pratilo osjećanje grižnje savjesti. Ma koliko se uvjeravao da se život
ne može zaustaviti, nikad nije mogao sasvim ukloniti osjećaj da je tada definitivno iznevjerio Elenu. Njegova je izdaja započela još
onda kada je prvi put sa požudom pogledao Jelenu, a nastavljena je kada je kapitulirao pred maminim uvjeravanjima i propustio
učiniti bilo šta u korist Eleninog ostanka.
Dok je Jelenin svileni kombinezon pomicao prema gore i otkrivao njezine noge, od čijih oblika mu se mutilo u glavi, znao je da ga
nikakva ljubav i nikakvo osjećanje odanosti neće zaustaviti. Drhtavim je rukama nastavio otkrivati Jelenino tijelo i sve je više
sagibao glavu, u želji da u te oblike uđe svim svojim osjetilima. Želio je da ih gleda, dodiruje, miriše. Kada mu se to učinilo
nedovoljnim, poželio je da ubaci u njih i svoje tijelo, da se stopi sa njima, kako bi najzad pronašao od čega se sastoji sva ta ljepota
i odakle dolazi sva ta silna strast.
Imao je dojam da se nalazi na podu čajne kuhinje čitaonice i da su ispod njega Elena i Jelena u jednom biću. Ruke su mu govorile
da stežu Jelenino tijelo, a uši su mu donosile Elenine uzdahe. Svakog časa očekivao je da čuje Elenu kako mu se žali da je pala pod
kamion, a u isto je vrijeme bio do bijelog usijanja svjestan da je njegovo tijelo u Jeleninom tijelu i da sjedinjeni plove kroz proljetnu
noć, oslobođeni svega osim Eleninog upornog prisustva.
“Uvijek sam osjećala da me želiš”, kazala je Jelena kasnije, dok su, pokriveni do brade, pušili cigarete.
“Mnogi te žele”, rekao je Vladimir.
“Za druge me nije briga.”
“Imala si Damaskina.”
225
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Imala sam. I ne mogu reći da mi nije bio drag. Ali Damaskin je bio leptir. Dođe i ode. Ništa mi ne da i ništa mi ne ostavi. I kada je
bio pored mene, nisam ga osjećala kao nešto čvrsto. Nema težine, a i ne može je imati, jer je od onih kojima je namijenjeno da se
spuste na bezbroj cvjetova i da ni jedan ne slome.”
“Izgledalo mi je da si bila sretna s njim”, rekao je Vladimir.
“Možeš li biti nesretan sa leptirom?”, upitala je Jelena.
“Odgovorio bih ti kada bih mogao Damaskina poistovjetiti sa nečim tako krhkim”, odgovorio je.
Jelena se nasmijala, a u njezinom smijehu Vladimir je nalazio i mnoštvo ulomaka nečeg što bi se moglo nazvati nježnošću.
“Bio je upravo takav, lagan kao leptir. I njegov je dodir bio upravo leptirski, zbog čega teško mogu reći da sam sa njim nešto
zgriješila. Ako se tjelesna ljubav uopće može smatrati grijehom.”
Nakon što je sa Jelenom proveo dva dana i jednu noć, i to uglavnom u hotelskoj sobi, Vladimir se u kasarnu vratio rasterećen.
Oslobodio se najvećeg dijela svog podmuklog očajanja i uporne misli da neće moći još dugo izdržati. Na život oko sebe počeo je
gledati drugim očima i nalazio je u njemu sve više pojedinosti koje ranije nije zapažao. Kao da se probudio iz nekog mučnog sna.
Otada je sve bilo lakše. Premda nije mogao reći da je Jelenin dolazak unio korjenite promjene u njihove odnose, osjećao je da je
upravo on označio prekretnicu u njegovom životu i učinio da mnogo lakše podnosi vojničke tegobe. Sa mnogo više strpljenja gledao
je u budućnost i sada mu se dvije godine, koje je imao provesti u vojsci, nisu činile beznadežno dugim.
Jelena mu je redovito slala duga pisma i novac, a kada je nakon obuke premješten u Osijek, dolazila je u posjetu bar jedanput u
dva mjeseca. S vremenom se navikao razmišljati o njoj kao o nekom na koga se može u svemu osloniti, kao o nekom tko je bio i
više od odanog prijatelja.
Vladimir nije mogao, sjećajući se Jelene, da joj još jedanput ne oda priznanje za ono što je učinila u vremenu koje je uslijedilo
nakon maminog bijega iz zemlje u ljeto iste godine. Javila mu je šta se dogodilo i pisala da se ne brine za braću. Ona će se starati o
njima tako što će, ako bude bilo potrebno, preseliti u njihov stan i pokušati pronaći posao u Zenici. Ako u tome ne uspije, prodaće
kuću u Nemiloj i imaće dovoljno novca za njih troje dok se on ne vrati.
Vladimir je za mamin bijeg saznao prije toga, iz pisma koje mu je mama uputila iz Ulcinja neposredno prije nego što će se otisnuti u
avanturu. Pisala je prilično maglovito da odlazi naglo i bez priprema, ali da se nada da će uskoro, ako ništa drugo, moći poslati
novac, kako bi Josip i Maks mogli živjeti i školovati se dok im ona ne omogući da dođu za njom. Nije pisala gdje odlazi, s kim i kako
pa je Vladimir pretpostavio da sa Georgom odlazi u Belgiju.
Nekoliko je dana pročitavao pismo, ne vjerujući da je mama mogla učiniti takvo što - pobjeći i ostaviti još maloljetnu i nezbrinutu
djecu. Uz to se i plašio da bi mogla biti uhvaćena prilikom ilegalnog prelaska državne granice, što bi i za nju i za sve njih moglo
226
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE imati katastrofalne posljedice. Namjeravao je zatražiti odsustvo, ali nije mogao učiniti ništa dok ne dobije pouzdane vijesti o
maminoj sudbini. Brinuo je za braću, jer je znao da nemaju od koga zatražiti pomoć. Sa ocem nisu održavali nikakvu vezu i bilo je
teško očekivati da će se on sam sjetiti očinskih obaveza.
Na sreću, uskoro je stiglo Jelenino pismo sa obećanjem da će se ona postarati za njih. Petnaest dana kasnije stigla je i ona osobno
sa viješću da je mama preko nekog od stranih stručnjaka, koji su radili na izgradnji željezare, dojavila da se nalazi na putu za
Belgiju i poslala novac. Za njezin bijeg saznala je i milicija i već je od Josipa i Maksa zahtijevala da kažu šta znaju o tome. Na
njihovu sreću, nisu znali ništa pa su se lakše mogli braniti od policijskih ispitivanja.
“Ali to nije sve što ti imam saopćiti”, rekla je Jelena dok su sjedili na klupi u Gradskom parku.
“Zar nije dovoljno loših vijesti?”, upitao je Vladimir.
“Ova druga je, besumnje, loša, ali bi mogla biti i dobra”, odgovorila je Jelena i rekla mu da je njegov otac ponovno na Golom otoku.
To nije bila vijest koja bi ga mogla zateći nespremnog. Odlazeći ponekad kod oca ili razgovarajući s njim pri slučajnim susretima na
ulici, mogao je od njega čuti toliko kritičkih riječi upućenih na račun vlasti da je strahovao od mogućnosti da ih čuje netko od
nedobronamjernih, a takvih je uvijek i svugdje bilo više nego dovoljno.
“Nije mi jasno kako bi ta vijest mogla biti i dobra”, rekao je Jeleni.
Objasnila mu je da je on sada jedini hranitelj obitelji, a takvi služe skraćeni vojni rok. Savjetovala mu je da ode u zapovjedništvo i
da izloži svoj slučaj.
“Ako uspiješ skratiti boravak u vojsci, biće dobro i za tebe i za mene”, rekla mu je na željezničkom kolodvoru u Osijeku. “Ako ne
uspiješ, ne brini za nas. Kuću ću u svakom slučaju prodati.”
Tri mjeseca kasnije ponovno su stajali na istom mjestu i čekali vlak. Ovog puta putovali su zajedno. Jelena još nije bila prodala
svoju kuću i kada se putnički vlak zaustavio u Nemiloj, izišla je i doviknula Vladimiru da će ga posjetiti u subotu popodne.
“Zašto joj nisam rekao da pođe sa mnom?”, upitao se Vladimir, stojeći pored prozora i promatrajući kako se Jelenin skladni lik
udaljava od pruge i kreće prema padini brijega, na kojoj se nalazila njezina kuća.
“Jednog dana ću je morati pozvati da živi zajedno sa mnom”, pomislio je.
Učinio je to šest mjeseci kasnije u vlaku kojim su se vraćali iz Travnika. U trenutku kada o takvoj mogućnosti uopće nije razmišljao.
Gledao je kroz prozor vagona, a onda mu je pogled zapeo za metalnu pločicu koja se nalazila na donjem dijelu prozorskog okvira i
na kojoj je pisalo “Opasno je nagnuti se”.
227
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nikada nije uspio shvatiti zbog čega je to “nagnuti se” u jednom kratkom trenutku poistovjetio sa “sjećati se”. U stvari, nije pomislio
ni na šta određeno. A odmah potom uradio je nešto što je i njega samog iznenadilo.
“Ako želiš, preseli se kod mene i ostani koliko ti se bude sviđalo”, rekao je Jeleni. “Možeš napustiti svoje mjesto u Nemiloj i ako ne
nađeš posao u Zenici.”
Ipak joj nije rekao da nema namjeru ženiti se. Nije želio objašnjavati da u svom nevjerstvu prema Eleni ne može otići tako daleko.
228
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE NAPOJIO SAN
Devetnaesto poglavlje
U istoj zgradi u Crkvicama stanovali smo točno petnaest dana. Najveći dio tog vremena proveli smo, u stvari, izvan zgrade. U šetnji,
kupanju, pecanju, na izletima i u beskrajnim razgovorima. Pokušao sam poslušati Elenu i biti veseliji i mislim da mi je to pošlo za
rukom. Bar toliko da je ona bila zadovoljna.
Mama me je ostavila na miru. Nije mi predbacivala što ne učim i što dane provodim sa Elenom. Dane i veći dio noći. Ne znam šta
su Eleni govorili njezini roditelji kada se kasno noću vraćala u svoj stan. Znam samo da ni ona nije žurila da se rastanemo. Iako smo
cijeli dan i cijelu večer proveli zajedno, uvijek smo imali još nešto reći jedno drugom.
Dogovorili smo se da mi Elena, kada ode, neće pisati. Neće mi javiti svoju novu adresu, tako da ni ja neću moći pisati njoj.
“Biće bolje da jedno drugo sačuvamo u uspomenama nego da se podržavamo u nerealnoj nadi da ćemo se jednog dana ponovno
sastati”, rekla mi je Elena.
Nije mi htjela dati svoju fotografiju niti bilo šta što je njoj pripadalo.
“Ne želim ostaviti nikakvih tragova, osim onih u sjećanju.”
Posjedovao sam samo nekoliko zajedničkih fotografija sa prijateljima i susjedima iz barakaškog naselja, na kojima se Elenina
plavokosa glava jedva nazirala.
“Što me prije zaboraviš, biće bolje za tebe. Nemoj zaboraviti da ćeš ovih dana napuniti tek devetnaest godina. Još je cijeli život
ispred tebe.”
Ovog puta nije zaboravila moj rođendan. Upitao sam je šta će mi sada darovati.
“Ono isto što i prošli put. Ako želiš, i na istom mjestu.”
“U čajnoj kuhinji čitaonice deset minuta nakon pola noći?”
“Ako treba, i tamo.”
229
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Moj devetnaesti rođendan ipak nije bio događaj koji sam očekivao sa nestrpljenjem. Naprotiv, želio sam da dođe što kasnije.
Eleninih darova nije mi manjkalo, kao ni mjesta pogodnih da mi ih nesmetano uruči.
Cijelo to vrijeme proveli smo uglavnom sami. Damaskina smo rijetko viđali. On je najčešće bio u pokretu zajedno sa svojim
kamionom i kući je dolazio kasno uvečer, ako je uopće i dolazio. Josip i Maks su se rijetko zadržavali u stanu. Josip je redovito
odlazio na treninge ili na sastanke sa Ljubicom, a Maks se ponašao tako kao da se i nije preselio zajedno sa nama. Najčešće je
boravio u starom kraju, družeći se sa svojim prijateljem Fantomom.
Mama je takođe cijeli dan provodila izvan stana i vraćala se kasno. Ona je već drugog dana počela otkrivati i loše strane našeg
novog mjesta stanovanja. Jedna od njih je bila prevelika udaljenost od grada i nepostojanje bilo kakvog javnog prijevoza. Dok je
bilo ljeto i lijepo vrijeme, mogla je na posao i u grad ići prijekim putem preko Kamberovića polja, s tim što se u takvim slučajevima
na drugu obalu Bosne morala prebacivati plitkim i nestabilnim čamcem. Međutim, već joj je i tada bilo jasno da će u ostala godišnja
doba morati pješačiti cestom, koja je pratila Babinu rijeku do njezinog ušća u Bosnu i preko drvenog mosta ulazila u stari dio grada,
odakle je morala utrošiti još toliko vremena da bi stigla do hotela “Balkan”.
Drugi nedostatak našeg novog prebivališta bio je u tome što u Crkvicama nije postojala ni tržnica niti bilo kakva prodavaonica pa su
se hrana i sve ostale potrepštine morale donositi iz grada.
Svi ti i drugi nedostaci i budući problemi u to me vrijeme nisu odviše zaokupljali i nisu mi se činili značajnim. Točnije bi bilo reći da
sam ih odbacivao od sebe, kao da ja imam za koji dan krenuti preko oceana. Ako je trebalo zbog nečeg otići u grad, to mi nije
teško padalo, jer nisam išao sam. Išli smo redovito Elena i ja. Da me je netko od poznatih tih dana susreo samog, vjerujem da bi se
iznenadio.
Vrijeme koje se ponavlja brzo prolazi. Prvih dvanaest dana lipnja ja i Elena smo činili uglavnom iste radnje, tako da mi nije moguće
izdvojiti ni jedan od njih, čak ni deseti dan tog mjeseca, kada sam navršio devetnaest godina.
Promjene su započele trinaestog dana. Za jedanaest sati imao sam zakazan ispit iz matematike, a dva sata kasnije iz maternjeg
jezika.
I Elena je, kao da se to razumije samo po sebi, krenula sa mnom. Ostala je sjediti na niskom zidu koji je odvajao park ispred
gimnazije, a ja sam otišao u svoju učionicu. Ispit iz matematike sastojao se samo iz pismenog dijela. Kada sam na ploči ugledao tri
zadatka koja smo imali riješiti, pretpostavio sam da će se Elena načekati. Bio mi je poznat početak puta kojim sam mogao krenuti u
njihovom rješavanju, ali nisam ni nazirao njegovu sredinu, a o mogućem završetku u tom trenutku nije moglo biti ni govora.
Radio sam najmanje pola sata prije nego što sam pogledao kroz prozor, da bih se uvjerio kako me Elena čeka na istom mjestu.
Profesor je sa svog povišenog mjesta za katedrom opazio moj pokret pa je i sam pogledao kroz prozor. Nakon toga je pogledao u
230
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE mene, kao da želi povezati ono što je vidio napolju sa mnom. Uzeo je olovku i neko vrijeme pisao, a onda se podigao i krenuo
između redova klupa.
Kada je došao do moje klupe, zastao je i prignuo glavu.
“Hoćeš li moći riješiti zadatke?”, upitao je tiho.
Odgovorio sam da jedan vjerojatno hoću, a da za rješavanje preostala dva neću imati vremena.
“Šteta bi bilo da te djevojka dugo čeka”, šapnuo je profesor i potom spustio šaku na klupu ispred mene. Kada ju je uklonio, ostao je
papirić sa dva riješena zadatka.
Ostalo mi je samo da ih prepišem, da svoj rad predam ispitnoj komisiji i da požurim vani.
“Zar je moguće da si ti prvi završio?”, upitala je Elena.
“Nisam ja nego si ti prva završila”, odgovorio sam joj i objasnio da sam izišao ranije samo zahvaljujući tome što ju je profesor
matematike zapamtio i što je zbog nečeg simpatiše.
“Ako budem imala priliku, zahvaliću mu”, kazala je Elena, a lice joj je sijalo od zadovoljstva.
Do početka ispita iz maternjeg jezika preostalo je nešto više od jednog sata pa smo odlučili posjetiti naše nekadašnje naselje. Kada
smo krenuli, nisam ni slutio da ćemo prisustvovati novoj vatrenoj predstavi. Ne spontanoj, kao što je bila ona prva, u kojoj su
izgorjele moja i Elenina baraka, nego dobro planiranoj predstavi, koja je imala i scenariste i redatelje i čiji su sudionici znali šta im je
činiti.
Moglo bi se reći da je počela točno u podne. Upravo se čulo zvono sa Crkve svetog Ilije kada smo primijetili da neki od stanara
barake u središnjem dijelu naselja iznose stvari iz svojih stanova. Još nije bilo ni traga dimu, a uveliko se govorilo o požaru, dok je
posao na iseljavanju tekao bez suvišne žurbe, ali i bez zastoja. Začuđeni, ušli smo u jedan od stanova sa namjerom da pomognemo
i već na prvi pogled ustanovili smo da je gotovo prazan.
“Ovi kao da su još juče saznali da će danas izbiti požar”, rekao sam.
“Žure dok u Crkvicama još ima praznih stanova”, dodala je Elena.
“Misliš da će namjerno zapaliti baraku da bi dobili nove stanove?”, upitao sam, ne vjerujući da je takvo što moguće.
“Vidjećemo”, odgovorila je Elena i krenula prema izlazu.
Vidjeli smo kako je baraka uskoro planula, ali tada u njoj nije bilo ni njezinih stanara niti njihovih stvari. Kada su dojurili vatrogasci,
mogli su samo pokušati spriječiti da se požar proširi na cijelo naselje. Izgorjele su četiri barake i sve je proteklo bez panike, bez
galame i bez napetosti.
231
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Nisam mogao ostati do kraja predstave, jer sam u jedan sat ponovno morao biti u gimnaziji. Dogovorio sam se sa Elenom da ona
prati zbivanja i da me sat kasnije sačeka pred školom.
“Da su nas smjestili u neku drugu baraku, sigurna sam da do novih požara ne bi došlo”, rekla mi je Elena nešto kasnije. “Vidjećeš
da uskoro neće ostati ni jedna od naših baraka, premda vjerujem da će milicija od sada na sve budno motriti”, dodala je dok smo
išli prema Crkvicama.
To me je saznanje zbog nečeg oneraspoložilo.
“Nešto ti nije jasno?”, upitala je Elena.
Priznao sam da mi mnogo toga nije jasno.
“Ništa za to”, rekla je Elena. “Okupaćeš se i sve će ti se razjasniti. I ja ću se kupati s tobom.”
Pogledao sam je, vjerujući da se šali. Do tada je samo sjedila na obali dok sam se ja kupao u rijeci.
“Odmah?”, upitao sam.
“Odmah”, odgovorila je.
Istog trenutka skrenuli smo prema Bosni.
“U čemu ćeš se kupati?”, upitao sam Elenu kada smo stigli na obalu.
Elena je bez riječi svukla haljinu i ostala u kupaćem kostimu.
Promatrao sam je i pitao se, ne bez srdžbe i ne bez čuđenja, zbog čega je morala čekati gotovo do samog kraja da bi odlučila svući
se i ući u rijeku. Elena je shvatila da mi mora dati neko objašnjenje.
“Bolje ikad nego nikad”, rekla je, a meni je bilo jasno da ta poslovica nema nikakve veze sa njezinom odlukom.
I ja sam se svukao i od odjeće načinio zamotuljak, koji sam držao lijevom rukom. Desnom sam uzeo Elenu za ruku i poveo je.
Zagazili smo u rijeku i preko klizavog kamenja polako, korak po korak, uputili se ka drugoj obali. Na drugoj strani rijeke mogli smo
biti sasvim sami, a tamo smo bili bliže Crkvicama. Po grčevitom stisku Elenine šake mogao sam zaključiti da se plaši, ali su njezini
pogledi govorili da ima povjerenja u mene.
Ništa nam se, u stvari, nije moglo dogoditi, osim da se okliznemo i skvasimo odjeću, koju smo držali iznad vode. Razina rijeke na
tom mjestu nije prelazila visinu naših nogu, a ni njezina snaga nije prevazilazila našu.
“Tek ćeš nakon današnjeg dana moći reći da si bila u Bosni”, rekao sam joj kada smo se primakli suprotnoj obali.
232
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Izišli smo, ostavili odjeću na travu ispod jedne od velikih topola, a onda se ponovno vratili u rijeku i potražili dublja mjesta, gdje
smo mogli, držeći se jedno za drugo, plivati ili se samo prepustiti riječnoj struji. Poslije smo se sunčali na vrelom pijesku pa opet
kupali. Elena je bila oduševljena novootkrivenim užitkom, ali nije rekla da žali što mu se nije ranije prepustila. I ja sam uživao,
imajući Elenu u vodi pored sebe. Nikada mi kupanje nije tako prijalo. Bio sam gladan, kao vjerojatno i Elena, ali nisam ni pomislio
krenuti kući prije nego što je ona predložila.
“Vjerujem da si sada bistriji i da te manje muči to što netko tamo pali barake”, rekla mi je Elena dok smo se odijevali.
Bila je u pravu, premda mi je i dalje mnogo toga ostalo nejasno. Provukli smo se kroz kukuruze, prešli pružni nasip i uspeli se na
Kamberovića ravan. Odatle je do naše zgrade preostalo samo nekoliko minuta laganog hoda.
“Dajem ti samo pola sata da jedeš”, rekla mi je Elena kada smo se rastajali ispred mojih vrata, a potom mi je zakazala sastanak u
vrbaku pored vodenice na Babinoj rijeci.
U stanu sam zatekao mamu, ali i njezinog inženjera Belgijanca. Odmah sam pomislio da će me Elena čekati duže nego što smo se
dogovorili. Međutim, prevario sam se. Sa maminim prijateljem sam se samo pozdravio, jer moje znanje francuskog jezika nije
omogućavalo da se upuštamo u razgovor. Mama me je upitala kako su prošli ispiti i kada je čula povoljan odgovor, rekla mi je da
odem u kuhinju jesti.
“Znam da žuriš”, kazala je, “a i mi ćemo uskoro krenuti.”
Bilo je to prvi put da je mama Georga dovela u naš stan. Dok sam u kuhinji večerao, pitao sam se zbog čega to nije ranije učinila.
Da li se stidila našeg stana u baraci? Odgovor sam dobio nekoliko minuta kasnije, kada sam pred zgradom ugledao parkiran
željezarin džip kojim su se služili strani stručnjaci.
Elena me je već čekala pored vodenice. Ona nije imala ni toliko strpljenja da večera u stanu nego je odrezala komad kruha, kojeg
je sada zagrizala, dodajući mu komadiće tvrdog suhog sira. Ispričao sam joj za Georga i za džip.
“Tvoja mama zaslužuje i jedno i drugo”, kazala je Elena. “Belgijanac je čovjek koji zna cijeniti ljepotu i od kojeg se može očekivati
da će joj odati dužno priznanje.”
Pokušao sam se našaliti, a u isto vrijeme i nešto saznati.
“Nikada nisi rekla kakav sam ja.”
Elena je prestala jesti i okrenula glavu prema meni.
“Nije bilo potrebno da ti to govorim”, kazala je. “A, osim toga, nikad me nisi naljutio toliko da bih osjetila potrebu reći cijelu istinu.”
“Znači li to da nešto tajiš od mene?”
233
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Dragi moj Vladimire, plašim se da nikad nećeš odrasti. U svojoj dvadesetoj godini pitaš me da li ti nešto tajim. Trebalo bi, prije
svega, da se zapitaš kakvi bi bili odnosi među ljudima kada bi svi oni ono što misle i ono što osjećaju iznosili u javnost. Ja ne bih
željela živjeti u takvom svijetu. Svijet bez tajni za mene ne bi imao draži. Zamisli samo kako bi se osjećao kada bi svake večeri
informirao svoju majku o svemu onom što smo ja i ti uradili i rekli jedno drugom.”
Pokušao sam zamisliti i odmah sam Eleni priznao pravo da neke misli zadrži samo za sebe.
“Tajim, jasno da tajim, kao što svi mi tajimo”, nastavila je Elena. “U tome je možda prokletstvo zajedničkog života, ali je možda i
jedan od nužnih uslova da opstanemo kao izdvojena bića.”
Razgovarali smo još o koječemu i nismo mogli izbjeći da se ponovno dotaknemo teme dana - novog požara u Ulici žrtava fašizma.
Kada smo se tog popodneva, nakon kupanja u Bosni, približavali novoizgrađenim stambenim zgradama u Crkvicama, očekivao sam
da ću pred njima zateći gužvu. Bio sam, naime, čvrsto uvjeren da će se stanari izgorjelih baraka još istog dana doseliti u naše
susjedstvo. Međutim, pala je i noć, a oni se nisu pojavljivali.
“Bilo je i više nego očito da je u pitanju namjerna paljevina i teško da će vlast prešutno prijeći preko toga”, kazala je Elena.
I kao obično, imala je pravo. Damaskin nam je iste večeri potvrdio da milicija sumnja i da istražuje. Stanari izgorjelih baraka
smjestili su se u prazne garaže i tu će najvjerojatnije ostati dok se ispitivanje ne završi.
“Ovog puta netko će morati otići u zatvor”, zaključio je.
“Misliš da će netko odati krivce?”, upitao sam, imajući pri tome na umu da je u pepelu izgorjelih baraka nemoguće pronaći neki
dokaz za paljevinu.
“Vjerojatno hoće, bez obzira što je svima podjednako stalo da dođu do novog stana. Vlast ima svoje suradnike svugdje. Ali ako i ne
pronađe stvarnog krivca, kazniće nekog tko bi to mogao biti. Netko mora biti proglašen odgovornim, makar samo radi opomene.
Moj otac je o požarima u barakaškom naselju imao nešto drugačije mišljenje. Sreo sam ga narednog jutra dok sam išao u školu. Bio
sam sâm, jer sam uspio nagovoriti Elenu da ostane u stanu. Tog sam jutra imao tri ispita, a prvi je počinjao već u osam sati.
“Lumpenproletarijat”, rekao mi je otac, a kada je shvatio da ga ne razumijem, objasnio je. “To su ovi naši radnici-polutani, koji su
dušom u starom, a tijelom u novom vremenu, koji bi da se sami ne mijenjaju dok se sve oko njih mijenja.”
Upitao sam ga da li govori o paljevini baraka.
“Upravo o tome govorim”, odgovorio je. “Govorim o tom nesretnom spoju radnika koji nisu pravi radnici i vlasti koja nije prava
vlast. Niti je tim radnicima stalo do njihove države niti je toj državi stalo do svojih podanika. Šta se može očekivati od jedne takve
veze? Ništa dobro. Ako jedna grupa ljudi uništava društvenu imovinu sa namjerom da samo za sebe osigura neki dobitak, to je,
234
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE besumnje, zločin. A ako vlast preko takvog zločina prelazi kao da ga nije ni bilo, onda može sa sigurnošću računati da će veoma
skoro propasti.”
Otac je govorio glasno, ne osvrćući se na prolaznike. Nisam rado slušao njegove političke monologe ni onda kada ih je kazivao u
svom stanu. Zbog toga sam mu rekao da moram požuriti u školu i napustio ga.
Razgovor sa ocem pokvario mi je raspoloženje, ali ni u školi nisam mogao izbjeći priče o istoj temi. Jedan od profesora, nakon što
mi je dao da izvučem pitanja na koja ću odgovarati, upitao me je da li je istina da mi barakaši sami palimo svoje stanove.
Odgovorio sam mu da se svašta priča, ali da ja ni jednog palikuću nisam vidio na djelu.
“Jasno da nisi”, kazao je profesor, “ali će ipak sve izići na vidjelo.”
Osjećao sam se kao da mi je rekao da je razumljivo što nisam vidio, jer sam i sâm jedan od onih koji su podmetali požare. Jedva
sam čekao da se ispiti završe pa da krenem kući.
Eleni sam rekao da me čeka u Crkvicama, a ona me je sačekala ispred škole. Kazala mi je da bi željela opet poći na kupanje i da
nam je ponijela nešto za jelo kako ne bismo morali žuriti u stan.
Dan je bio topao i dobro sam se preznojio boraveći gotovo pet sati u učionici. Zbog toga nisam imao ništa protiv Eleninog
prijedloga. Ali ne samo zbog toga. Prihvatio bih i svaki drugi njezin prijedlog koji bi vodio ka tome da budemo zajedno. U tom
trenutku bila su preostala točno dva dana do njezinog odlaska. Nismo, dakle, imali drugog izbora nego da to vrijeme provedemo
skupa. Nije bilo važno gdje i kako.
Otišli smo na isto mjesto na obali Bosne, svukli se, zagazili u rijeku i prešli na njezinu drugu stranu. Nakon što smo odložili odjeću,
kupali smo se i, ukratko, gotovo u dlaku jednako proveli poslijepodne kao i ono od prethodnog dana. Jedina razlika je bila u tome
što se ovog puta moje raspoloženje ni nakon kupanja nije popravilo.
Požari, selidba i Elenin odlazak spleli su se u čvor, koji je sve više stezao moju svijest. Najviše me je, ipak, mučilo to što ni za
trenutak nisam mogao zaboraviti da ću uskoro ostati bez Elene. Naprosto sam i fizički osjećao kako ističu posljednji sati najljepšeg
perioda mog života, koji je započet danom preseljenja u barakaško naselje, a završiće se nekoliko dana nakon odlaska iz njega.
Uzalud me je Elena uvjeravala da sa svojih devetnaest godina nemam pravo na pesimizam, jer se cijeli život nalazi ispred mene, a
tih devetnaest godina su samo priprema za ono pravo što ima doći. Instinkt mi je govorio da su prave stvari samo one koje se
događaju bez priprema, same od sebe, i prvi put. Ponovljeni događaji su samo reprodukcije i nemaju vrijednost originala.
U Crkvice smo krenuli tek kada je sunce zašlo za Zmajevac. Veći dio puta prešli smo šuteći. Iako sam šutnju primao kao dodatni
teret, nisam mogao učiniti ništa da je izbjegnem. Što se trenutak rastanka više bližio, ja sam u sebi nalazio sve manje riječi i sve
manje želje da ih izgovaram. Elena je, s vremena na vrijeme, pokušavala ponekom upadicom ili pitanjem razvedriti atmosferu, ali je
tmurno raspoloženje, postupno ali sigurno, zahvatalo i nju.
235
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Na stubištu zgrade u kojoj smo stanovali rastali smo se samo nakratko i uskoro smo ponovno koračali jedno pored drugog. Sve do
noći obilazili smo znane i neznane zakutke Crkvica, a kada se potpuno smračilo, zavukli smo se u grmlje pored Babine rijeke. Žubor
valova me je uspavljivao, a usto je i svaki razgovor činio suvišnim. Bilo mi je dovoljno to što ležimo jedno pored drugog pa da
osjetim kako mi za savršenu sreću nije potrebno više ništa osim, naravno, saznanja da ćemo to moći činiti i ubuduće.
Na žalost, upravo mi je ta izvjesnost nedostajala, zbog čega je i moja sreća bila manjkava i mogao sam je podržati samo onda kada
je moja svijest bila negdje izvan mene. Činilo mi se da bih se najbolje osjećao kada bih zaspao. Zemlja je bila topla, Elenino tijelo
još toplije i nije mi bilo teško učiniti ono što sam smatrao najboljim rješenjem. Zaspao sam, ali nisam spavao dugo. Elena me je
probudila, smatrajući da nije ni najmanje pametno spavati na zemlji pored rijeke.
“Moraš odmah poći u krevet”, rekla mi je. “Umoran si, a sutra te čekaju novi ispiti.”
Poslušao sam je. Otišao sam pravo u stan, smjestio se u postelju i ponovno čvrsto zaspao. Dok sam tonuo u san, jasno sam
osjećao da će taj mir u koji sam propadao biti samo izuzetak i samo kratak predah.
Kada sam ujutro krenuo u školu, Elena me je čekala pred ulazom u zgradu. Rekla mi je da mora poći u grad nabaviti neke stvari, a
kada smo se već našli u gradu, zamolila me je da poslije ispita dođem na Golubak, u njezinu baštu.
“Zar nećemo i danas na kupanje?”, upitao sam.
“Za danas sam planirala nešto drugo”, odgovorila je, ali nije htjela reći ništa određeno.
Bio sam zaokupljen predstojećim ispitima pa nisam imao kada razbijati glavu pitanjem šta Elena smjera. Osim toga, računao sam
da ću ionako uskoro sve saznati. Elenina je bašta od gimnazije bila udaljena manje od tri stotine metara i mogao sam otići tamo u
pauzi između dva ispita.
Ipak sam sačekao da u školi obavim sve ono što sam bio obavezan. Tek kada sam bio siguran da sam uspješno prošao i posljednji
ispit, izišao sam na stražnja vrata, presjekao gimnazijsko dvorište i uputio se prema Golupku.
Na svoje iznenađenje, zatekao sam praznu baštu. Pretpostavio sam da je Elena negdje blizu i da će uskoro stići. Sjeo sam na
baštensku klupu i čekao. Čekajući, osjećao sam, pomiješane, zadovoljstvo zbog uspješno završenog školovanja i očajanje zbog
skorog Eleninog odlaska. Znao sam da će zadovoljstva već sutra nestati i da će mi ostati samo očajanje. Nisam bio siguran da li ću
mu biti dorastao protivnik ili tek nevoljni suradnik.
Pozorno sam motrio stazu kojom je imala doći Elena. Želio sam još jedanput doživjeti prvi susret sa njom na istom mjestu, u kojem
sam se najprije upoznao sa njezinim plavokosim tjemenom pa zatim sa visokim čelom, sa uvijek pomalo začuđenim očima i usnama
koje su, zbog napornog uspinjanja, bile napola otvorene i otkrivale su sitne bijele zube.
236
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Međutim, potvrdilo se pravilo da se želje rijetko kada realiziraju u zamišljenom obliku. Umjesto Elenine plave glave ispod zadnje crte
staze izronila je neka tamnokosa, koju sam prepoznao tek kada se pojavilo cijelo lice. Bila je to Jelenina glava. Po glasovima koji su
pratili njezinu pojavu mogao sam zaključiti da je slijede Damaskin i Elena. Svo troje su u rukama nosili ponešto - torbu, korpu ili
opletenu bocu, što mi je govorilo da se priprema oproštajna zabava.
Da nisam ugledao Jelenu, bila bi mi nepodnošljiva i sama pomisao da sudjelujem u jednoj takvoj zabavi, gdje će se piti, pjevati i
veseliti se, a ipak znati da će sutra svemu biti kraj. Jelenina nazočnost djelovala je na mene utješno, jer smo oboje imali biti
gubitnici. Začudo, Elenu nisam ubrajao u one koji gube, možda zato što sam nesvjesno smatrao da njoj putovanje na koje je
kretala može samo koristiti.
Jelena je prva stigla do mene.
“Dakle?”, upitala je.
“Šta dakle?”
“Jesi li maturirao? Mogu li ti čestitati?”
Potvrdio sam. Nakon toga je Jelena prišla sasvim blizu, primakla glavu i, ljubeći me u oba obraza, šapnula: “Sada si svoj čovjek.
Možeš se zaposliti, a možeš se i oženiti.”
Prišao je i Damaskin da mi čestita.
“Ne bi bilo pametno kada bi se odmah zaposlio”, rekao mi je. “Da sam na tvom mjestu, nastavio bih školovanje i još koju godinu
uživao u mladosti.”
Elena mi je prišla posljednja.
“Nemam razloga da ti čestitam, jer nikad nisam ni posumnjala da bi se moglo dogoditi da ne položiš ispite”, kazala je. Nije mi, u
stvari, morala ništa reći, jer mi je uvijek bilo jasno da je ona, bez ikakvih rezervi, na mojoj strani.
Nakon toga mi je objasnila da su ona i Damaskin pozvali neke svoje prijatelje i znance da to poslijepodne dođu u baštu. Žele ih
počastiti i oprostiti se sa njima, ali bez suvišnih riječi i bez buke. Neće biti svirača, a nada se da neće biti ni pjevanja.
“Ako ne želiš, ne moraš ostati”, dodala je.
Na trenutak sam bio izvrgnut iskušenju da napustim to mjesto i zaputim se u Crkvice. Nisam želio naći se okružen veselim ljudima,
koji će doći da se oproste od Elene i njezinog brata, a koji neće osjećati da nešto gube zbog njihovog odlaska. Međutim, kada sam
se zapitao šta ću u Crkvicama raditi bez Elene, odlučio sam ostati.
237
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pomogao sam Damaskinu skupljati drva za vatru, dok su se Elena i Jelena zabavile pripremanjem jela. Sve to nije moglo dugo
trajati, s obzirom da je bilo predviđeno da se meso i riba peku tek kada dođu gosti. Zbog toga smo Elena i ja odlučili prošetati.
Spustili smo se do Kočeve i krenuli uzvodno kroz Rujev dol i Vardište. Ispod Velike brode prešli smo na drugu obalu rijeke i pošli u
suprotnom pravcu.
“I ja mislim da ne bi dobro učinio ako bi se odmah zaposlio”, rekla mi je Elena i odmah požurila da odbije moje eventualne
prigovore.
“Znam šta ćeš mi kazati. Da jedva čekaš da se osamostališ i dođeš do vlastitih prihoda. Vjerujem da se možeš strpjeti još nekoliko
godina. Navikao si na oskudicu svake vrste i studentski život za tebe ne bi bio ništa novo, možda bi ti čak donio neke pogodnosti za
koje sada i ne znaš.”
Rekao sam joj kako ne vjerujem da bih mogao dobiti stipendiju za fakultet, a na maminu plaću ne vrijedi ni misliti. Osim toga,
odlučio sam se zaposliti već i zbog toga da bih Josipu omogućio da se školuje do kraja. Obojica ne možemo studirati, a doista bi bilo
šteta ako bi se on, zbog nedostatka novca, morao zadovoljiti srednjom školom.
“Dok Josip stigne do fakulteta, proći će dvije godine. To je sasvim dovoljno vremena da se stvari iz temelja promijene.”
Pitao sam Elenu na šta konkretno misli.
“Mislim da je tvoja mama imala u vidu i vas trojicu kada je pristala da se veže sa Belgijancem. Da je htjela prolaznu avanturu, već
bi je okončala i ne bi je razvlačila već više od godinu i pol. Koliko vidim i koliko čujem, Georg je ozbiljan čovjek i ne vjerujem da će,
kada pođe odavde, tvoju mamu ostaviti na cjedilu.”
Sjetio sam se da mi je mama još nedavno govorila kako ima velike planove za mene. Vjerovao sam da je o tome govorila samo radi
toga da bi me odvratila od Elene, zbog čega i nisam obraćao neku pozornost na njezina obećanja.
Kada smo ponovno prešli Kočevu i uspeli se uz Golubak, pozvano društvo se već bilo okupilo. Gosti su u većini bili naši bivši susjedi
iz barakaškog naselja, a one koji to nisu bili poznavao sam iz viđenja. Nije, dakle, bilo potrebe da se upoznajemo niti razloga da se
ne ponašamo onako kako smo navikli.
Naložili smo vatru i zatim na roštilju pekli meso i ribe. Za piće smo na raspolaganju imali rakiju iz Tešnja, crno vino iz “Plavog
podruma” i vodu sa obližnjeg izvora. Rakija mi se činila odviše kiselom pa sam se opredijelio za vino, premda ni ono nije obećavalo
mnogo.
Elena je sjela pored svojih prijateljica, a ja sam se smjestio uz Jelenu i Damaskina. Planirao sam ostati sat ili najviše dva, a onda
bez žurbe krenuti kući. Ostao sam duže i najvjerojatnije bih ostao sve do jutra da je razgovor krenuo drugim putem.
“Ne putuje onaj koji želi nego onaj koji mora”, rekla mi je Jelena.
238
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Pomislio sam da mi hoće reći kako Elena putuje zato što je prisiljena, premda to ne želi.
“Još nedavno sam govorila o tome kako bih rado promijenila mjesto boravka, a tada nisam mogla ni pomisliti da ćeš ti tako brzo
preseliti. Zavidim ti i na novom stanu i na novom mjestu stanovanja. A još više zavidim Damaskinu i Eleni na Americi.”
Upitao sam je da li bi rado pošla sa njima.
“Onaj tko se rodio u Nemiloj, pored pruge i ceste, vjerojatno i ne može željeti ništa drugo nego da otputuje i da se nigdje ne
zaustavi”, odgovorila mi je, a meni se taj odgovor učinio nelogičnim.
“Da je doista tako, u Nemiloj više nikog ne bi bilo.”
“Rekla sam da putuje onaj koji mora a ne i onaj koji želi.”
Činilo mi se da je Jelena svoju tvrdnju ponovila samo radi toga da bi je Damaskin čuo. Damaskin, međutim, nije mario za ono što je
Jelena govorila. On je dobro znao šta želi, a u tom trenutku želio je pojesti ribu, a da se ne zadavi njezinim kostima. Kada je riješio
taj problem, obratio se meni.
“Žao mi je što je ne mogu povesti sa sobom”, rekao je, misleći na Jelenu. “Zbog toga bih te zamolio da se pobrineš za nju, kako se
ne bi odviše dosađivala u svojoj Nemiloj. Odvedi je ponekad u kino i u kazalište. Ako je izvedeš i na ples, nećeš se pokajati, jer
pleše izvrsno.”
Jasno mi je bilo da se Damaskin želi našaliti, ali mi je bilo jasno i to da njegova šala, kao i svaka druga, sadrži ozbiljnu namjeru.
Ono što nisam mogao odgonetnuti bilo je pitanje da li je ta namjera bila i dobronamjerna. Damaskina sam smatrao svojim
prijateljem i nikad ranije nisam imao razloga posumnjati u njegovu dobronamjernost, ali nikada se ranije nije dogodilo ni to da mi je
nudio svoju djevojku u njezinoj nazočnosti.
“Poslušaj ga i nećeš se pokajati”, rekla mi je Jelena. “Izvrsno plešem, a mogu poslužiti i za što-šta drugo?”
Izražaj Jeleninog lica, dok mi je to govorila, bio je smrtno ozbiljan. Zbog toga sam se upitao da li ona na taj način želi uputiti neku
šalu prema Damaskinu.
Rekao sam da je svaki razgovor utroje unaprijed osuđen na to da se svede na formalnost. Jedini razuman razgovor je onaj koji se
vodi između dva čovjeka ili koji čovjek vodi sam sa sobom.
“Hoćeš reći da je ovo što mi govorimo samo obično brbljanje?”, upitao je Damaskin.
Nisam mu odgovorio. Podigao sam se i dao znak Eleni da mi priđe.
“Želio bih poći kući”, rekao sam joj. “Umoran sam i loše raspoložen.”
“U redu”, kazala je Elena i zamolila me da je sačekam dok pokupi neke stvari i pozdravi se sa prijateljicama.
239
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Odšetao sam niz stazu i sačekao Elenu u dnu bašte.
“Možda je i bolje što idemo ranije”, rekla je Elena kada mi se pridružila. “Ako se momci napiju, a sva je prilika da hoće, moglo bi
postati dosadno.”
“Želiš li da pođemo u kino?”, upitala je kada smo iz tame izišli na osvijetljenu ulicu.
Nisam mogao sakriti da me je njezin prijedlog iznenadio.
“Zašto u kino?”, upitao sam.
“Zato što ne poznajem ni jedno drugo mjesto gdje bismo u ovom trenutku mogli otići, izuzev, naravno, u grmlje pored Babine
rijeke.”
Rekao sam da ću radije u grmlje nego u kino.
Elena se nasmijala.
“To sam i pretpostavila pa sam ponijela bocu vina.”
Bez žurbe smo sišli niz korzo i prošli kroz stari dio grada. Potom smo prešli drveni most na Bosni i nastavili koračati stazom uz
Babinu rijeku. Bilo je toliko mračno da smo mogli napredovati samo zahvaljujući činjenici da smo u proteklim danima upoznali svaku
stopu tog puta.
“Kada dođe jesen i padnu kiše, ovdje neće biti lako živjeti”, kazala je Elena. “Blata i mraka će biti u izobilju i na sve strane.”
“Imaću razloga da se žalim, kao i Jelena, ako bude nekog da me sluša”, rekao sam, tek toliko da podržim razgovor.
“To je razlog više da odeš odavde i nastaviš školovanje.”
I Elena je to kazala vjerojatno samo zato da se razgovor ne bi ugasio prije vremena. Činilo mi se nevjerojatnim da nas dvoje
nemamo više šta reći jedno drugom. Da li smo već rekli sve što smo imali reći? Ili nam je saznanje da ćemo se za manje od
dvadeset sati zauvijek razdvojiti uništilo želju za razgovorom?
Kod vodenice smo se zaustavili i zavukli pod povijene vrbove grane. Tu smo najradije boravili zbog toga što je voda u vodojaži tekla
sporo i zbog toga blještala na sunčevoj svjetlosti i na mjesečini. Osim toga, na tom smo mjestu bili nadomak svojih stanova. Mogli
smo, prema paljenju i gašenju svjetala u pojedinim prostorijama, nagađati šta se tamo dešava, imajući u vidu navike članova naših
obitelji.
U trenutku kada smo stigli do vodenice u mom su stanu sva svjetla bila pogašena, a u stanu iznad mog sijala su punim sjajem.
240
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Kod tebe još nema nikog, a kod mene su gosti tek zasjeli”, prokomentirala je Elena ono što smo vidjeli. “Dakle, ni ti ni ja nemamo
zbog čega da se žurimo.”
Sjeli smo na travu, leđima se oslonili o stablo i nastavili promatrati prozore naših stanova. Pokušao sam zamisliti kako su se u
Eleninom stanu okupili njezini najbliži srodnici i njihovi prijatelji, ali mi je bilo teško pretpostaviti o čemu su razgovarali. Teško mi je
bilo sastaviti bilo kakvu cjelovitu misao, jer je preko svega što sam uspijevao oživjeti kao sjena ležalo saznanje da će sutra u isto
vrijeme sve biti bitno drugačije. Oni prozori će možda jednako sjati, ali će iza njih biti neki drugi ljudi, a Elena neće biti tu, da ih
zajedno sa mnom promatra.
Elena je iz torbe izvadila bocu vina i stavila je u moje ruke.
“Namjeravala sam popiti čašu vina u čast uspješnog završetka tvojih ispita, ali sam došla do zaključka da si ti zaslužio da piješ prvi.
Popij i neka ti je sa srećom.”
Probao sam piti i prvo što mi je palo na pamet bilo je da to nije naše vino od šipaka. Bilo je to vino od grožđa, oporo i kiselo, koje
je ostavljalo i neke druge tragove, a koji su se očitovali najprije u mutnoj želji da se pije i dalje. I Elena je pila. Možda bi i ona
osjetila isto da je vina bilo više.
“Dragi moj Vladimire, vrijeme je da pođemo kući”, kazala je Elena kada je boca bila prazna, a na prozorima naših stanova odnos
svijetlih i tamnih ploha počeo se mijenjati. “Naši gosti odlaze, a tvoji se ukućani vraćaju.”
Pošli smo, ali prije nego što smo stigli do ulaza naše zgrade, Elena je zastala i okrenula se prema meni.
“Željela bih da se oprostimo ovdje i sada”, rekla je. “Ja ću sutra cijeli dan biti zauzeta pripremama, a ti ćeš očekivati da ti posvetim
posebnu pažnju pa se može dogoditi da pomisliš kako jedva čekam da te napustim. Htjela bih da znaš da nije tako i da zapamtiš da
mi je s tobom bilo lijepo. Jedno drugom smo dali ono što smo mogli. Iza nas neće ostati neispunjenih obećanja, laži ni suza.
Vjerujem da smo bili pravi prijatelji pa se prijateljski i rastanimo. Bez obećanja i bez suza.”
Nije sačekala da i ja nešto kažem. Naglo je krenula i nije se više ni osvrnula. Ostao sam stajati na istom mjestu, još ošamućen od
vina i od Eleninih riječi. Nisam bio sasvim siguran da li mi je htjela reći da me više ne želi ni sresti niti vidjeti. Nisam mogao shvatiti
da će se naš rastanak, od kojeg sam strijepio još od dana našeg prvog susreta, svesti na tih nekoliko riječi i da neće zahtijevati od
mene ništa drugo nego da se uklonim.
Bilo mi je jasno da me Elena želi sačuvati od svakog suvišnog bola, ali sam se i pored toga osjećao povrijeđenim zbog toga što me
odbacuje prije vremena.
Stigao sam pred zgradu upravo u trenutku kada je mama izlazila iz džipa.
“Kao da smo se dogovorili”, rekla je i ispred mene krenula uz stepenice.
241
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Morao sam joj ispričati kako su protekli posljednji ispiti, na koje sam već skoro bio i zaboravio.
“Dakle, i to je gotovo”, kazala je mama i upitala me da li bih želio večerati.
Rekao sam joj da sam već jeo i dodao da ću ponovno izići, kako bih se našao sa prijateljima. Nisam mogao ni zamisliti da bih te
noći mogao spavati. Nešto me je tjeralo da se krećem, da činim bilo šta, kako bih izbjegao da preturam po sebi i da tražim nešto
čega tamo nije bilo.
Izišao sam iz stana i krenuo cestom. Sve što sam želio sačuvati bila je misao da je Elena u pravu. Nije ostalo više ništa što bismo
mogli reći jedno drugom a da pri tome ne pokvarimo ono već stvoreno. Ako nismo mogli učiniti ništa da ostanemo zajedno, prazne
su nam riječi bile najmanje potrebne.
242
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE DANI KOJE JE POJELA NOĆ
Dan devetnaesti - 8. kolovoza 1994.
Dok je čekao da svane, Vladimir je zapalio još jednu cigaretu. Ležao je i gledao kako se razrjeđuje tama iznad Klopačkih stijena.
Rađao se još jedan dan koji mu neće ništa donijeti. Kroz otvoren prozor strujao je svjež zrak, koji ga je podsjetio da se ljeto bliži
kraju.
“Zar nije čudno”, pomislio je, “da u vrijeme izbivanja iz Bosne ni jedan jedini put nisam pomislio da će se vratiti jesen i zima, da će
noći biti dvostruko duže od dana, da će biti hladno i mračno, jer neće biti struje ni grijanja. Naravno, odluke se lakše donose kada
sija sunce. Tada i na groblju može biti ugodno i smrt se ne čini strašnom.”
Pomisao na groblje dala mu je ideju šta bi mogao učiniti tog dana. Mogao je posjetiti očev grob. Sada ima novaca i može zapaliti
onu jedinu svijeću, koju je, ni sam nije znao zbog čega, uporno čuvao svo vrijeme rata. Pogledao je na sat i uvjerio se da je
preostalo više od trideset minuta do isteka policijskog sata. Ipak je odlučio krenuti odmah, kako bi i otišao i vratio se prije nego što
se zrak ugrije. Računao je da će se neprimijećen provući pored Babine rijeke.
“Možda su zalasci sunca slikovitiji, pomislio je dok se odijevao pored otvorenog prozora, “ali su svitanja ipak ugodniji i ljepši dijelovi
dana.”
Izišao je iz zgrade i odmah zatim sišao u betonirano korito Babine rijeke. Najprije se umio, a onda je nastavio koračati uz tekuću
traku vode, koja je nekad bila rijeka, prava rijeka, okružena pravim obalama od zemlje, kamenja i trave, na kojima je raslo drveće i
širilo se grmlje. U rijeci su plivale ribe i hodali rakovi, a u granama drveća pjevale su i množile se ptice.
Sjetio se Jelenine reakcije na prvo proljeće koje je provela u Crkvicama.
“Vjerovala sam da sam došla u grad i da sam definitivno umakla prirodi, a ona mi je i ovdje postavila zasjedu”, kazala je nakon što
je bezuspješno pokušavala zanemariti ljubavne napjeve slavuja, koji su se oglašavali iz niskog raslinja s obje strane rijeke. “Ne
podnosim slavuje i žabe, samo zato što su tako bezobzirno istrajni u svom pjevanju”, dodala je nakon što je Vladimir zatvorio
prozor i ponovno legao u krevet pored nje.
243
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE Vladimir se morao nasmijati zbog Jelenine ideje da na neki način izjednači slavuje i žabe, savršene pjevače i totalne diletante u
muzici.
“Istrajni su, jer ih ljubav na to tjera’’, rekao je i zavukao ruku ispod Jelenine spavaćice.
“K vragu i takva ljubav”, odvratila je Jelena ljutito. “Ljubav o kojoj se govori tako glasno i toliko dugo nije ništa drugo nego isprazno
hvalisanje, samo prazna priča.”
Osjećajući Vladimirovu ruku kako se približava njezinim grudima, Jelena je osjetila potrebu da još nešto kaže.
“Prava se ljubav rađa i raste u tišini. Nisu joj potrebne riječi. Za početak su joj dovoljni pogledi i dodiri, a često i samo misli.”
Vladimir se prevrnuo i našao iznad Jelene.
“Biće ti, dakle, dovoljno da te pogledam, dodirnem ili da samo pomislim na tebe?”, upitao je.
Osjećajući na sebi njegovu težinu, Jelena je uzdahnula od zadovoljstva.
“Biće mi dovoljno da misliš na mene, da me promatraš i da me pritisneš tako da pomislim da me je pregazio kamion. Ali sve to
moraš učiniti u tišini, ne govoreći ništa.”
“U tišini, naravno”, potvrdio je Vladimir i sjetio se Eleninih riječi. “Ljubav se ne gradi praznim riječima.”
Vladimira je Jelenino tijelo ispunjavalo do kraja i onda kada se i protiv njegove volje ubacivalo između njega i Elene i zauzimalo
mjesto Eleninog tijela. A sada, kada je stvarno bilo tu ispod ili pored njega, pretvaralo se u veličanstvenu lađu, koja je punim
jedrima jurila negdje između neba i zemlje i nosila ga tamo gdje će i samog sebe da se oslobodi. U početku je očekivao da će se
Elena osvetnički ubacivati u njegov ljubavnički zagrljaj sa Jelenom. Međutim, učinila je to samo u hotelskoj sobi u Novom Sadu.
Nakon toga, kao da se predomislila, posjećivala ga je samo onda kada je bio sasvim sam.
Kada se našao naporedo sa bolničkom kapijom, izišao je iz betoniranog korita Babine rijeke, provukao se između stambenih
blokova, prešao ulicu i uspeo se na Kamberovića ravan. Već je bilo sasvim svanulo, ali je još bilo ugodno svježe.
Promatrajući sa visine nedovršene sportske dvorane u središtu Kamberovića polja, koje su više nalikovale ruševinama, pomislio je
kako bi Jelena, da je ostala, mogla biti zadovoljna razvojem događaja. Ljudske ruke su u svom djelovanju bile okrenute gotovo
isključivo protiv prirode, koja se očajnički branila, ali bez izgleda da se spasi.
Nigdje u svom vidokrugu nije mogao zapaziti ljudsko djelo na kojem bi mu se oči mogle odmoriti. Na jednoj strani doline crnile su
se mase umrtvljenih pogona željezare, a na drugoj su, simetrično raspoređeni, stajali prosti četvorougaonici stambenih zgrada, nad
koje se skoro cijelu godinu, kao magla, nadnosio oblak dima.
244
Željko Antunović: OPASNO JE SJEĆATI SE “Jelena je bježala od Nemile, od skučenih vidika, od blata pa i od jednoličnog ptičjeg pjevanja i uvijek istog zamornog šuma rijeke.
Bježala je od monotonije i životnih ograničenja i pogrešno je zaključivala da je dovoljno pobjeći od prirode i umiješati se među
ljude.”
Vladimiru je bilo jasno da ne želi podsjećati se na Jelenu, ni onakvu kakva je bila - lijepa i nezadovoljna, niti na takvu kakva je sada
- stara, ružna i mrzovoljna. Ali mu je bilo jasno i to da je ne može izbjeći i ostaviti po strani, kao što ne može izbjeći da gleda sve te
ružne stvari oko sebe i da ih uspoređuje sa ljepotom koja je nekad cvjetala na njihovom mjestu. Morao se još jedanput podsjetiti da
je Jelenino nezadovoljstvo izviralo iz nje same i da nije vrijedilo gušiti ga intervencijama izvana niti zatrpavati lijepim riječima i
ugodnim djelima.
Morao se sjetiti kako mu je Jelena, prije nekoliko dana, kazala da je otišla od njega zbog toga što je Elena neprekidno stajala
između njih. Ili, točnije, zbog toga što ju je on neprekidno nosio u sebi. Mogao se složiti sa njezinom tvrdnjom. Elena je uvijek bila
sa njim, ali nije bila nikakva prepreka. Bila je samo njegov sastavni dio, sa kojim se moralo računati kao i sa ostalim njegovim
dijelovima. I to onaj bolji dio, koji nikad nije davao povoda za nezadovoljstvo, koji mu je omogućio da ipak spokojno proživi svoj
život.
Kada je stigao do ograde gradskog groblja, Vladimir je shvatio zbog čega je odbio napustiti rodni grad i zbog čega nije želio
uspostaviti vezu sa onom Elenom koja je otišla u Ameriku i još uvijek živi tamo. Shvatio je zbog čega još nije pročitao njezino
pismo, premda ga je svaki pokret podsjećao da se nalazi u stražnjem džepu njegovih hlaća.
“Jasno, plašio sam se”, zaključio je. “Plašio sam se da ću naći neku drugu Elenu, koja će automatski poništiti onu koju pamtim i
njegujem u sebi sve ove godine. Ipak ću pročitati njezino pismo.”
Morao je proći kroz cijelo groblje da bi stigao do ateističke parcele, gdje je bio pokopan njegov otac. Svježa humka podsjetila ga je
da je pokop obavljen tek nedavno, a njemu se učinilo, dok je išao prema groblju, da su u međuvremenu protekle godine, cijeli
jedan život.
Zapalio je svijeću i zabio je u vrh zemljanog humka. Zatim je sjeo na mramornu ploču susjednog groba. Gledao je u mirni plamičak
i sjećao se oca kako mu govori da se ne bi odrekao ničeg od onog što sačinjava njegov život, ni onog lošeg njegovog dijela.
“Nisu ga slomili ni ratovi, ni zatvori, ni žene”, pomislio je. “Slomilo ga je svjetlo, u koje nije mogao vjerovati.”
Zapalio je cigaretu i izvadio Elenino pismo.
“Možda ću se pokajati, ali obećao sam da ću ga pročitati.”
Pročitao je samo prve tri riječi: “Dragi moj Vladimire”, a onda je osjetio silnu bol, koja ga je, kao eksplozija, izbacila iz svih
ravnoteža. Kada je pao na grobnu ploču, još je držao pismo u ruci i još je imao toliko života u sebi da je mogao zaključiti kako je
sudbina odlučila umjesto njega.
245

.” Čuo sam te riječi i ranije, premda se osoba koja ih je

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Članak u Sensa

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

IGOR CINDRIĆ - NK Hajduk Hercegovac

Nova cool generacija

K. Pintarić – Ljubav je sve

File - DIOGEN plus

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

BRUCELOZA U HRVATSKOJ I SUSJEDNIM ZEMLJAMA

aktivnosti zagonetačkog kluba »osijek« u prvoj godini postojanja

PJESMA MOJE PODRAVINE - Glazbeni festival Pjesme Podravine i