DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Dr. Pavao Brajša:
Slika o sebi
Novim nizom tekstova pod nazivom »Pogled u sebe« u ovoj kolumni bit će ponuđeni sadržaji koji
žele pomoći za zavirivanje u sebe samoga, u svoju osobnu stvarnost i koji žele omogućiti da se u
svojoj nutrini potraže najbolja rješenja za sebe i da se tako ostvari što više svojih želja i potreba.
Robert G. King piše kako ljudi žive s dvije osnovne slike o sebi. Prva se zasniva na vlastitom
mišljenju o sebi, a druga na stvarnom osobnom ponašanju prema sebi i drugima. Prva je vlastito
uvjerenje o sebi, a druga vlastita osobna stvarnost. Prva odgovara vlastitim željama i potrebama, a druga
predstavlja ono što drugi vide i doživljavaju u susretu s nama. S prvom slikom o sebi ljudi se slažu, a drugu ne
vide niti je prihvaćaju. Prvu priznaju, a drugu negiraju.
Važno je i što drugi misle o nama, kakvi smo u mislima i doživljavanju drugih, što drugi misle da jesmo, dakle
tuđa slika o nama. No ta se slika ne zasniva na stvarnosti ponašanja konkretnih ljudi nego na uvjerenju,
doživljaju i utisku drugih u vezi s našim ponašanjem.
Treća se slika o nama zasniva na tome, što mi mislimo da drugi misle o nama. To je od nas zamišljena tuđa
slika o nama. I ona ne mora odgovarati stvarnosti niti se zasnivati na činjenicama našeg stvarnog ponašanja.
To je naš umišljaj kako nas drugi doživljavaju.
Četvrta slika o nama je rezultat naše procjene i vrednovanja sebe i svog ponašanja, stavova prema sebi, što
mislimo o svom tjelesnom izgledu, o svojim intelektualnim sposobnostima, o svojim emocijama prema
drugima, o svom socijalnom ponašanju, o svojoj komunikaciji s drugima.
Tu još treba dodati sliku o sebi na osnovi onoga što mislimo kakvi bismo trebali biti, što bi bilo idealno za nas i
naše ponašanje, jednostavno, prema čemu bismo trebali težiti.
Na kraju je realna slika o nama, koja često odudara od svih navedenih slika o nama. Veoma je važno koliko je
raskorak između prvih pet i šeste slike o nama, koliko je ono što mi mislimo o sebi i što drugi misle o nama u
suprotnosti s onim kako se stvarno ponašamo, koliko je ono prema čemu težimo ostvarivo ili neostvarivo.
Ako je ta razdaljina velika, naša se stvarna slika o nama ne mijenja i mi ostajemo bez mogućnosti utjecaja na
nju.
Idealni, iskrivljeni i realni »ja«
Idealni »ja« polazna je točka vlastite promjene. To je vizija o sebi, koja motivira. To je »traženi ‘ja’«
kakvog svaki treba i želi. On je usklađen sa snovima i prioritetima svakoga pojedinca. To je osobna
vizija osobnosti, orijentir kod odlučivanja i ponašanja svakoga pojedinca.
Realni »ja« se prepoznaje, kada pojedinci uoče da su postali što nisu htjeli biti. Ljudi lako gube uvid u
svoj realni »ja« i ne primjećuju da su se promijenili.
Dominiraju kompromisi i samozadovoljstvo. Slika stvarnoga »ja« sve više nestaje. Promjene se ne
prepoznaju, premda ih svi vide. Informacije koje ugrožavaju sliku o sebi olako se odbacuju.
HRIO
1
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Tako nastaje iskrivljeni »ja«, podsvjesno samozavaravanje, iskrivljena slika o sebi, ugodne neistine o
sebi, bijeg od nepoželjne stvarnosti. To samozavaravanje onemogućuje realno samoocjenjivanje.
Istinito postaje samo ono što iskrivljena slika potvrđuje, a drugo se ignorira.
Potrebno je razlikovati kako ljudi sebe gledaju i kako ih vide drugi, doznati gdje se idealni i realni
»ja« poklapaju a gdje razilaze, tj. upoznati vlastite jakosti i slabosti. Treba prepoznati dijelove koje
treba cijeniti i čuvati kao i one koji se moraju promijeniti i prilagoditi novim okolnostima. Jakost
pojedinca nalazi se gdje se idealni i realni »ja« podudaraju, a slabost gdje stvarnost ne pokriva
njegov idealni »ja«.
Tko želi poboljšati sebe, svoje sposobnosti, mora znati tko je i tko bi rado bio, upoznati svoje jakosti i
slabosti, poštovati mišljenja drugih, da bi došao do prave slike o sebi. Isključiva koncentracija na
svoje slabosti nije samo deprimirajuća i demotivirajuća nego vodi i do iskrivljene slike o sebi.
Samoopažanje vodi do spremnosti mijenjanja sebe uz koncentraciju na vlastiti a ne nametnuti
idealni »ja«. Od drugih preuzeti cilj mijenjanja sebe potkopava motivaciju, izaziva sumnje u svoju
sposobnost i ne uspijeva. Ciljevi zasnivani na jakostima a ne slabostima, ne izvana nametnuti nego
od osobno utvrđeni realni i pregledni planovi, prilagođeni pojedincu, osnova su njegove stvarne
promjene i poboljšanja.
Na jednom predavanju zapitao sam studente žele li biti bolji i uspješniji. Svi su mi potvrdno
odgovorili. Zatim sam ih pitao je li teško doznati kakvi bi to morali biti. Složili su se da to piše u
dostupnim priručnicima, slušaju na propovijedima, a i njima samima je jasno da to ovisi o njima. Na
moj treći upit, a zašto onda na tome ne rade, odgovorili su mi: Ne znamo što bi to na sebi trebali
mijenjati? Nemaju uvid u svoje slabosti koje bi trebalo mijenjati a niti u svoje jakosti koje bi trebalo
jačati. Nemaju uvid u sebe i svoje
Kako se izbjegava stvarni uvid u sebe
Ljudi pokušavaju neutralizirati svoje potrebe koje ne mogu pomiriti s unutarnjim standardima i
vanjskom realnošću, zaštititi se od ugrožavanja iz vanjske i osobne stvarnosti i na taj način doći do
kompromisnih rješenja. Nalaze se između dvije vatre: s jedne strane su želje i potrebe, a s druge
strane vanjska stvarnost. Pred njima je veoma teška zadaća: omogućiti što više zadovoljavanja
potreba u sebi uz što manje direktnog konflikta sa stvarnošću u sebi i oko sebe.
U toj konfliktnoj situaciji pojedinci razrađuju svoje posebne strategije, pomoću kojih ili izbjegavaju
kontakt s potrebama u sebi (potiskivanje, negiranje, prebacivanje na duge) ili omogućuju njihovo
zadovoljavanje ali u prihvatljivijem obliku (konverzija, premještanje, racionalizacija, sublimacija) ili
sebe stavljaju u takvu poziciju da im je dozvoljeno što im inače ne bi bilo (regresivno ponašanje,
identifikacija s jačima od sebe).
Osvještavanje tih strategija otkriva pravo stanje stvari, ono što skrivamo sebi i drugima, i tako
omogućuje da iziđemo na kraj s onim u nama što nam je iz bilo kojeg razloga neprihvatljivo,
nedopustivo, nezgodno, neugodno, stresogeno. To čuva našu sigurnost, udobnost uz izbjegavanje
HRIO
2
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
direktne konfrontacije, konflikta i borbe. Bez poznavanja i prepoznavanja navedenih strategija kod
sebe i drugih, teško je realno i kritički se odnositi kako prema sebi tako i prema drugima.
Potiskivanjem isključujemo iz svijesti sve što je neprihvatljivo i neugodno, racionalizacijom
naglašavamo nerealne ali prihvatljive motive ponašanja uz održavanje potisnutim realnih ali
neprihvatljivih motiva ponašanja, projekcijom pripisujemo drugima osobno neprihvatljive motive,
regresijom se vraćamo na ranije oblike ponašanja, konverzijom pretvaramo emocionalne napetosti
u poremećaj tjelesnog organa, premještanjem emociju ili stavove s prvotnog objekta premještamo
na prihvatljiviju zamjenu, sublimacijom neprihvatljivu zamjenjujemo s društveno prihvatljivom
aktivnošću, nijekanjem negiramo bolne i neugodne ali realne činjenice, izokretanjem forsiramo
ponašanje direktno protivno onom kako bi se zapravo htjeli ponašati, identifikacijom preuzimamo
obilježja moćnog neprijatelja i tako suzbijamo strah od njega.
Na taj način mnogi iskrivljuju i prilagođavaju svoju osobnu i vanjsku stvarnost sebi i svojim
potrebama. Gube kontakt sa stvarnim sobom i stvarnom stvarnošću oko sebe. Tu se nalaze uzroci
nesposobnosti prepoznavanja svojih slabosti i pogrešaka, a time i njihova ispravljanja.
Potiskivana i negirana stvarnost
Isključujemo iz svijesti i potiskujemo sve što nam je neprihvatljivo i neugodno u nama i oko nas. Potisnuto ne
nestaje nego se taloži u našem podsvjesnom, »zaboravlja« se na određeno vrijeme, s time da kasnije pod
određenim okolnostima i često u prerušenom obliku izlazi ponovno na površinu i uznemiruje nas. Naši ostali
obrambeni mehanizmi ili pomažu održavanje potisnutim od nas odbačenih i neprihvaćenih konfliktnih
sadržaja ili omogućuju njihovo ponovno izlaženje napolje, ali sada u drugom za nas prihvatljivijem obliku.
Osim u djetinjstvu, potiskivanje koristimo tokom čitavog života u vrijeme povremene nemoći i slabosti našeg
»ja« kada ovaj ne može izići na kraj s problemima i zadaćama s kojima je suočen. Na taj način »zaboravljeno«
nije otpisano nego samo dublje zakopano u nama. Čim imamo više takvih potisnutih sadržaja, tim smo
nesigurniji, uznemireniji i osjetljiviji za nove stresove u životu. Neugodna prošlost dalje u nama živi i često
neprepoznata utječe na naše sadašnje ponašanje. Potiskivanju pogoduje autoritativna nedemokratska
atmosfera, u kojoj se ne smiju izražavati ti doživljaji, a niti se smije verbalizirati nejasno i neugodno. U takvoj
klimi ima mnogo zabrana, tabu-tema i neobjašnjenih naloga.
Koriste se naročito u vrijeme nemoći i povremene slabosti našega svjesnog »ja« kada on ne može izići na kraj
s problemima i zadacima s kojima je suočen. Prošlost, a naročito ona neugodna, i dalje u nama živi te
neprepoznata i dalje utječe na naše ponašanje.
Negiranje stvarnosti u nama i oko nas drugi je važan način izbjegavanja nelagodne i neprihvaćene stvarnosti u
nama i oko nas. Sve neugodno i neprihvatljivo isključujemo iz našeg vidnog polja, stvaramo slijepu pjegu za te
sadržaje. Ne vidimo ono što ne želimo vidjeti. To je nojevo guranje glave u pijesak, kao kad malo dijete
zatvori oči i smatra da nema onoga čega se boji. To je naša obrana od neugodnog, neprihvatljivog i napornog.
Postajemo potpuno nekritični prema onom što se stvarno zbiva u nama i oko nas. Zatvaramo oči pred
činjenicama, bježimo iz realiteta u subjektivnu jednostranost. Nepriznavanje činjenica ne utječe na njihovo
postojanje i ne umanjuje snagu njihove stvarnosti. Dominira sklonost ne gledati činjenicama u oči i krojiti
svijet oko sebe po vlastitim željama i potrebama. Problemi se ne rješavaju, a svijet se, kao ni mi, ne mijenja.
HRIO
3
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Potiskivanjem, negiranjem i odgađanjem ne rješavaju se životni problemi. Posljedica je zaustavljanje
potrebnih promjena i sve slabije poznavanje svoje unutarnje i vanjske stvarnosti. Gubi se uvid u sebe i
događanja oko nas. Nama počinje vladati ono nepoznato u nama i neprepoznato oko nas.
Bježanje od svojih problema
Vlastite probleme, želje i potrebe ponekad se pripisuju drugima. Vlastiti motivi pronalaze se i
osuđuju kod drugih. Ogovarajući druge mnogi, a da toga nisu svjesni, govore o sebi. Nekritični
prema sebi naglašavaju svoju kritičnost prema drugima. Traže trunku u oku drugog, a ne uočavaju
balvan u vlastitom. Što ne žele vidjeti na sebi pronalaze na drugome. Čuvaju sebe na račun drugoga.
Bježe od sebe i svojih problema naglašavanjem i bavljenjem tuđim problemima. Moraliziraju i drže
propovijedi drugima
Ponašaju se naglašeno suprotno onom kako bi se zapravo htjeli ponašati. Na taj način potiskuju
svoje stvarno željeno ponašanje. Prevelikom ljubaznošću, odanošću, pristojnošću, ulagivanjem često
se brane od mržnje i antipatije koju osjećaju prema drugima. Naglašavaju da im ni na kraj pameti
nije ovo ili ono, a postoji velika vjerojatnost da upravo i samo na to misle i to žele. Kada u momentu
odlučivanja grčevito ponavljaju »ne«, tada je to sigurno »da«. Posve suprotnim ponašanjem kriju
sebi i drugima činjenicu da bi se htjeli posve drugačije ponašati. To je specifična obrana pred jačim,
snažnijim, utjecajnijim, pred onim što u sebi osuđuju, a kakvi bi htjeli biti.
Mnogi bježe od životnih problema i konfliktnih situacija u »bolest«. Lakše je omotati glavu ručnikom
i leći u krevet nego li suočiti se sa stvarnim i nerješivim problemom. Lakše je gutati tablete za
smirenje nego se uhvatiti ukoštac sa životom. Lakše je drugom kazati da nas »peče kod srca« negoli
mu kazati u lice da ne postupa fer s nama. Bolest postaje tipičan lažni problem koji odvlači od
stvarnog problema. Razgovor o nečem u nama pretvaramo u razgovor o nečem na nama. Lakše je
otići na bolovanje nego otvoreno razgovarati o nepravdama u odnosima među suradnicima na
poslu. Često je to jedini izlaz iz nerješive životne situacije.
Projekcijom svojih problema u druge, pretjeranim isticanjem ponašanja suprotnog onome kako se
stvarno želimo ponašati i pretvaranjem problema u »bolest« bježimo od svojih problema, skrivamo
svoju stvarnost i ono što se u nama događa, a sve zajedno služi izbjegavanju uhvatiti se ukoštac sa
sobom i svojim problemima.
Umjesto da se bavimo sobom i mijenjamo sebe, bježimo u iluziju o sebi i pretvaramo se u drugoga
pokraj sebe i njega pretvaramo u krivca ili »legnemo u krevet« i čekamo pomoć sa strane. U toku
svoje dugogodišnje psihoterapijske prakse često sam nailazio na takve »bjegunce« iz zdravlja u
bolest, iz života u krevet, iz analize svog ponašanja u kritiziranje tuđeg ponašanja. Sve je to lakše
nego uhvatiti se u koštac sa sobom i svojim problemima.
HRIO
4
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Zamjena težih s lakšim problemima
Mnogi muškarci misle da je manje opasno udariti ženu nego poslovođu, opaliti šamar djetetu kod kuće nego
direktoru na poslu. Svoje nezadovoljstvo s pretpostavljenima često izražavamo u svojoj ljutnji na one koji su
nama podložni. Premješta¬mo naše negativne osjećaje s jačeg na slabijeg. To je razlog mnogim
zloupotrebljavanjima drugih kraj nas. To je obrana od stvarnih, ali neprihvatljivih osjećaja u nama. To je način
izbjegavanja napetosti i konfliktuoznosti u nama.
Sigurno je neprihvatljivo ubiti susjeda kojega mrzimo, ali zato je društveno prihvatljivo i dapače pohval¬no
ubiti zeca kao lovac u šumi. Žena koja ne želi ili ne može imati djecu, kao odgojiteljica ili medicinska sestra
može društveno veo¬ma prihvatljivo sublimirati svoj impuls za majkom, njegovatelji¬com i odgajateljem.
Sublimirati se može gotovo sve što nam je u svom primarnom obliku nedostižno. Tu pripadaju sport, mnoga
društveno korisna zvanja. Zamjenu neprihvatljivog s prihvatljivim ponašanjem nazivamo sublimacijom, koja
omogućuje da neprihvatljive impulse u nama realiziramo, ali u dru¬gom prihvatljivijem obliku.
Kao djeca dobili smo mnogo toga plačem, deranjem, lupanjem nogu o pod, maže¬njem. Ako to činimo kao
odrasli, onda je to regresija. Očekujemo istu korist, tj. dobiti ono što odraslim ponašanjem ne možemo postići
U kriznim situacija¬ma plačemo i zovemo mamu, umi¬ljavamo se ili se deremo: Sve je to regresivno,
infantilno, nerealno ponašanje, obrana od »biti odrastao« jer je to često veoma mučno i naporno, bježanje s
fronte u pozadinu, kukavština, povlačenje. Time ne rješavamo problem nego odlažemo i prepuštamo
drugima.
Poistovjećujemo se sa moćnim i snažnijim kraj sebe i usuđujemo se preko njega i u sjeni njega rješavati ono
što se sami nikada ne bismo usudili. Ako se nekoga bojimo, onda je naj¬lakše postati kao i on i straha nestaje.
Objekt s kojim se identifici¬ramo osim što je jači od nas može biti pozitivan ili negativan. Na njemu se
teme¬lji odgojni utjecaj, oblikovanje našega budućeg ponašanja, ali i mo¬gućnost izbjegavanja vlastitog
rješavanja određenog problema. Možemo nekažnjeno zadovoljavati i svoje negativ¬ne impulse, a također na
račun drugoga boriti se protiv vlastite slabosti i nemoći.
I takav pristup životnim problemima otežava njihovo rješavanje i zadržava nas na onome što bismo htjeli
promijeniti. I to su razlozi da ustvari bježimo od svojih životnih problema koje nam neće nitko osim nas samih
riješiti.
Naše sjene
Prema Vereni Kast: gdje pada svjetlo, nastaje i sjena, a gdje se vidi sijena postoji i izvor svjetla. Svjetlo i tama
se međusobno uvjetuju, pripadaju zajedno. To važi i za ljude. Određene strane naše ličnosti pokušavamo
ostaviti u polutami ili čak posve u tami.
Naše osobne sjene sadržavaju pojedina obilježja ličnosti, koja su povezana s određenim ponašanjem i koja ne
mogu biti od nas prihvaćena, pa ostaju i nama samima skrivena. Treba razvijati prihvaćanje sjena i shvatiti da
se u ljudskom životu pojavljuju i svjetlo i tama. Treba razvijati senzibilitet za sjene i naučiti odgovorno
postupanje s njima.
Prema navedenoj autorici, naše sjene su potisnuta osobna obilježja, koja se ne uklapaju u našu lijepu sliku o
sebi koja ne možemo prihvatiti, uz koja ne možemo pristati. Ona pripadaju našoj ličnosti i pokazuju se na van
HRIO
5
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
i protiv naše volje kao i sve potisnuto. Često ne pokazujemo ono što bismo htjeli pokazati nego također ono
što bismo htjeli sakriti, naime, naše sjene.
Slika o nama koju pokazujemo okolini, odgovara našoj predodžbi o tome, kako bi nas drugi ljudi htjeli vidjeti.
Ona upravlja našim odnosom prema van, pokazuje što želimo pokazati i koji aspekti naše ličnosti trebaju od
drugih biti viđeni i priznati. Ona odgovara u širem smislu osobnom aspektu našeg ego-ideala, uljepšanoj slici
koju imamo o sebi i koja upućuje na to što o sebi držimo i za koga bismo htjeli sebe smatrati.
Volimo se učiniti ljepšim nego što jesmo. Malo je onih koji dragovoljno pokazuju svoje manje ljepše strane, ali
one ipak brzo postaju vidljive. U suočavanju sa stvarnošću, bez lažnog pokrivača sredstava uljepšavanja,
čovjek se pojavljuje kakav jest i pokazuje ono što je prije skrivao. Integracija sjena pretpostavlja stvarno
potpuno integriranje što čini nepotrebnim daljnje njihovo negiranje. Treba ih uočavati, prihvatiti, s njima
računati i za njih preuzeti odgovornost. Tek to omogućuje samospoznaju, toleranciju prema samima sebi i
prema drugima oko nas kao i odbijanje pretvaranja. Sve što ne možemo ili još ne možemo prihvatiti, može
postati sjena.
U psihoterapijskom radu s bračnim parovima uočio sam da pojedini bračni partner opširno opisuje mane,
greške i sjene kod drugog partnera, a rijetko vidi svoje vlastite. Jedan drugoga kritički procjenjuje i osuđuje,
ali ne i svaki sebe. Time se ne rješavaju nego samo pogoršavaju njihovi zajednički problemi. Nakon toga ne
slijedi promjena nabolje nego nagore. Uporno tražimo trunke u očima partnera, a ne vidimo balvane u
vlastitim. Okrivljujemo druge, a sebe štedimo. Kritiziramo druge, a sebe hvalimo. Tražimo greške kod drugih,
a svoje ne ispravljamo. Sve oko sebe pokušavamo mijenjati, ali ne i samoga sebe.
Sjene kod drugih
Ljudi su skloni projicirati svoje sjene na druge i kod njih ih zapažati. Druge pokraj nas pretvaramo u žrtvene
jarce, a na njima nas ljuti ono što je povezano s našim sjenama i manama.
Često nam čini veliko veselje otkrivati sjene drugih ljudi. Ljudi koji se ne usude živjeti na društveno
neprihvatljiv način, prenašaju svoje sjene na druge, na njima ih promatraju, tajno u njima uživaju i zatim ih
osuđuju. Vlastite su nam sjene teške i mučne.
Sjena drugoga toliko je interesantnija koliko je vlastita mučnija i teža. Upravo one sjene koje na sebi nerado
priznamo, posebno rado i dobro ih otkrivamo kod drugih. Drugi mogu biti utjelovljenje sjena, koje pripadaju
nama. Svakodnevne sjene najvećim djelom se potiskuju i pretvaraju u sadržaj našeg nesvjesnog...
Potisnute sjene projiciramo prema van, u druge oko nas. Projekcija sjena pretvara okolinu u nama
neprijateljsko područje. Prijetnja i ugroženost dolazi od sjena koje smo projicirali. Ne možemo se više
konstruktivno suočiti s našim problemima jer se oni nalaze kod drugih ljudi na koje možemo malo utjecati.
Projiciranjem svojih sjena doživljavamo se kao žrtve njihovih nosioca i ne možemo više autonomno oblikovati
svoj život. Većinom tvrdoglavo negiramo sjene jer se bojimo sloma naše uljepšane slike o sebi.
Ako ne možemo vidjeti sjene, ako ih želimo sakriti i negirati, pretvaramo se u objekt manipuliranja i
ucjenjivanja. Ako ne možemo prihvatiti ponašanje naših sjena, tada mogu drugi raspolagati s nama, plašiti
nas i strašiti i vladati nama.
Moramo prihvatiti ponašanje naših sjena, to jest preuzeti odgovornost za to ponašanje. Prihvaćanje naših
sjena čini nas sigurnijim, autentičnijim, iskrenim, običnijim. Tada više nismo čudesne iznimke, nego ljudi sa
HRIO
6
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
svojim sjenama. Postajemo manje ranjivi i naš osjećaj vlastite vrijednosti ne dolazi u pitanje. Ako poznajemo
vlastite sjene, tada smo u stanju računati i sa sjenama drugih.
Sjena mora biti uočena, emocionalno doživljena kao vlastita životna mogućnost. Moramo maknuti, poništiti
svoju sliku savršenog čovjeka, i to nas čini iskrenijim, životnijim.
Ljudi koji svoje sjene pripisuju drugima uvjereni su u ispravnost svog zapažanja. Tko jednom prihvati svoje
sjene, ne treba ih više pripisivati drugima. Konstruktivna kritika je usmjerena sada na stvar koja se može
poboljšati, a ne na osobnu vrijednost drugoga. Kod pripisivanja sjene principijelno se radi o osobi, cilja se na
njezinu osobnu vrijednost koja se povređuje, što izaziva bijes i agresiju. Razvija se recipročno pripisivanje
sjena, što ima za posljedicu sve slabiju vidljivost kako samoga sebe tako i drugih oko nas.
Sjene u našim odnosima
U međuljudskim odnosima mogu se događati kompenzacije u postupanju sa našim manama, sjenama. Odnos
je mjesto gdje se one pokazuju. Odluka za odnos, također za ljubav, omogućuje nam da odgovornije
postupamo s njima. Rad na sebi i osvijestiti svoje mane, smanjuje njihovo destruktivno ponašanje u našim
odnosima. Ne smijemo druge inficirati našim potisnutim sjenama, pripisati ih njima nego preuzeti za njih
stvarnu vlastitu odgovornost.
Postupak s manama je naša unutarnja, ali i odnosna tema. Naše sjene se povezuju i u odnosima s drugima.
Zajedničke sjene pojavljuju se kao pojedinačne sjene. Potisnute sjene jednog i drugog partnera pretvaraju se
u zajedničku nepriznatu obostranu manu. To se događa posebno u bliskim odnosima. Borimo se protiv
vlastitih grešaka kod partnera, uživamo potajno u tome i osjećamo se iznad od nas zasjenjenog, okrivljenog
partnera. Tako postupamo sa svojim sjenama u odnosima među braćom i sestrama, roditeljima i djecom,
među bračnim partnerima, kao i na poslu.
Ono što nam najviše smeta kod mladih upućuje na naše mane i sjene koje ne želimo priznati i prihvatiti.
Adolescenti žive u obitelji sjene roditelja i obitelji, a u grupama sjene društva kojemu pripadaju. One se
nalaze u svim odnosima u kojima živimo.
Prihvaćanje sjena donosi pojedincu sa sobom mir. To bi bilo jednostavnije da smo naučili u našoj socijalizaciji
postupati s različitim strahovima, prepoznati u njima nekakav smisao, otvoreno o njima govoriti i tako
pronaći nove strategije za njihovo savladavanje. Prihvaćanje sjena donosi sa sobom i više odgovornosti.
Konflikti u odnosu postaju očitiji ako prihvatimo sjene, a to znači vlastite greške. Odnosi postaju bogatiji i
imamo mogućnost razvijati konstruktivnu kulturu prepiranja.
Kao što na klimatskoj razini moramo prihvatiti i oblačno a ne samo sunčano vrijeme, i kišu a ne samo suho, i
snježnu mećavu a ne samo bjelinu svježeg pršića, tako moramo i u našim odnosima prihvatiti dobro i loše
raspoloženje, uspjehe i neuspjehe, radost i žalost, sreću i nesreću, i sjenu i svjetlo. Iz naših mana treba učiti a
ne ih samo osuđivati, greške ispravljati a ne samo nad njima jadikovati. Bez njihova prepoznavanja nema
našeg razvoja.
Moramo ih prihvatiti jer bez toga nema i njihova ispravljanja. Samo na taj način prištedjet ćemo si mnoga
razočaranja i stresove.
Bez poznavanja svojih mana ljudi žive u iluziji da je s njima sve u redu, da ne moraju raditi na sebi, da se mogu
prepustiti uživanju bez ulaganja u sebe i svoj razvoj. Uvjereni su da su sreća i ljubav ono što nisu a to znači
HRIO
7
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
poklon dragog Boga, slučaja i prirode. Do njih treba doći i vlastitim naporom, u što treba ubrojiti rad na sebi,
kritičnost prema sebi, prihvaćanje sebe sa svim svojim manama, greškama i sjenama.
Mišljenje i osjećaji određuju ponašanje
Prema Wayneu Dyeru, čovjek može upravljati svojim mislima, a budući da osjećaji proizlaze iz misli, može
upravljati i svojim osjećajima. Sam određuje što će misliti, sam upravlja svojim misaonim aparatom.
Čovjekove misli pripadaju njemu i samo on ih može zadržati, promijeniti, priopćiti ili se u njih udubiti.
Bez mišljenja određene misli čovjek ne može osjetiti niti emociju. Bez mozga propada njegova sposobnost
osjećanja. Osjećaj je tjelesna reakcija na misao. Biti zdrav čovjek znači naučiti drukčije misliti. Ako čovjek
može promijeniti svoje misli, brzo će se pojaviti i novi osjećaji i tada je učinio već prvi korak u pravcu osobne
slobode.
Prema Hullu, nesređene misli imaju za posljedice nesređeni život, a nesretne misli čine život nesretnim.
Bolesne misli čine tijelo bolesnim. Siromašne, tjeskobne, sumnjičave misli imaju za posljedicu neuspjeh i
siromaštvo. Svako ljudsko postignuće počinje kao misao. Misli su vatra. Nejasne misli loše se pale kao i mokre
rakete. Ciljano mišljenje je kao plamen aparata za zavarivanje.
Peale prepoznaje u mislima dinamičke snage. Čovjek si stvarno može umisliti neku situaciju, ali također iz nje
se izmisliti, iz nje se izvući. Vanjske okolnosti su više određene njegovim mislima negoli njegove misli
okolnostima. Tko želi mijenjati odnose, mora najprije mijenjati misli. Ako se analizira ljudsko zakazivanje,
nailazi se uvijek na pogrešno mišljenje.
Tepperwein poručuje: ako čovjek želi u svom životu imati uspjeha, najprije mora preispitati svoje načine
razmišljanja i ponašanja. Kontrolom svojih misli i emocija može svjesno oblikovati i svoj život. Svaki čovjek
trebao bi biti gospodar svojih misli. Mnogi se ljudi premalo bave sami sobom. Čovjekove misli vladaju
njegovim osjećajima. Čovjek stvara uzroke svih posljedica i djelovanja koja utječu na njegov život, i svima je
njima zajedničko podrijetlo u njegovim mislima. Čovjekove misli upravljaju njegovim djelovanjem. Kad se
nauči na pravi način postupati mislima, može se preuzeti oblikovanje vlastitog života.
Što čovjek misli, to i osjeća; a kako osjeća, tako i radi. Ako drukčije misli, drukčije i osjeća; a ako drukčije
osjeća, drukčije i radi. Čovjekovo mišljenje, osjećanje i djelovanje usko su međusobno povezani. Ako želi
drukčije osjećati i djelovati, čovjek mora i drukčije misliti. Sve je u njegovoj glavi, srcu i rukama. Ako želi
mijenjati ponašanje (djelovanje), mora mijenjati svoje mišljenje i osjećanje. Nema promjene djelovanja
(ponašanja) bez promjene mišljenja i osjećanja. To je naporan posao, ali se isplati. To važi ne samo za
čovjekovo djelovanje nego i za sreću i ljubav. Bez sinergije mišljenja, osjećanja i djelovanja nema ni uspjeha ni
sreće ni ljubavi, nema uopće pravog i kvalitetnog života.
Reflektiranje
Piere Teilhard de Chardin opisuje reflektiranje kao pretvaranje sebe u objekt promatranja, kao upoznavanje
samoga sebe i prepoznavanje onoga što znamo. To je, prema njemu, okretanje prema sebi, razmišljanje o
sebi, osvješćivanje sebe, bavljenje sobom, razvijanje unutarnjeg života, razmišljanje o svom razmišljanju, o
svojoj ljubavi, komuniciranje o svom komuniciranju.
Reflektiranje omogućuje individualizaciju, tj. pridavanje vrijednosti pojedincu a ne vrsti. Kao korefleksija ili
zajedničko reflektiranje omogućuje ljudsku socijalizaciju, tj. uz pomoć drugih upoznavanje samoga sebe.
HRIO
8
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Reflektiranje je osnovni instrument rada na sebi. Nismo u stanju ništa učiniti i ništa shvatiti bez prethodnog
upoznavanja i shvaćanja sebe. Životni polet može se produžiti postajući sebe svjestan. Čovječanstvo nije
rođeno iz očajnog napora za preživljavanjem, nego iz ustrajne volje da živi više. Živimo da budemo više a ne
da ne budemo. U svakome među nama, radom na sebi, oblikuje se jezgra mišljenja i djelovanja, a to je naš
»ja«, naša osobnost.
Prema tom filozofu i antropologu rad na sebi pomoću reflektiranja kao personalizacija naše ličnosti ima tri
stupnja. Prvi je centriranje na sebe. Čovjek je čovjek samo uz uvjet da se usavršava, i to ne samo do
dvadesetih godina. Da bi se u punini ostvario, mora cijelog života raditi na svojoj izgradnji, na tome da unosi
sve više reda i jedinstva u svoje misli, osjećaje i u svoje ponašanje.
Drugi je stupanj decentriranje na drugoga. Ne smije se čovjek osamiti i sam raditi na svome dovršenju. Ne
može čovjek ostvariti svoju puninu ako ne izađe iz sebe samoga sjedinjujući se s drugima. Odatle potreba za
ljubavlju.
Treći je stupanj personalizacije nadcentriranje na nekog većeg od sebe. Nije dovoljno razvijati sebe, niti dati
se drugome sebi jednakome, već treba svoj život podrediti nekom većem od nas samih.
Dakle, do sebe dolazimo razmišljajući i razgovarajući o sebi sa sobom ali i s drugima. Prvo bismo mogli nazvati
autorefleksija i unutarnji dijalog, a drugo korefleksija i dijalog s drugima o sebi i svom razmišljanju o sebi i
razgovoru sa sobom. Do sebe dolazimo preko drugih. Za realnu sliku o sebi trebamo druge uz zajedničko
razmišljanje i razgovor o sebi. Citirani autor spominje i nadcentriranje, kod čega se misli na transcendentnu
vertikalu, na nešto iznad svih nas, jer sami i jedino uz druge kraj sebe teško dolazimo do sebe. Treba nam
Netko iznad nas, jači i veći od nas, da bi uz Njegovu pomoć i vlastiti napor došli do boljega i sretnijeg sebe.
Umorni, uživaoci i uporni tragači sebe i sreće
Već citirani Piere Teilhard de Chardin reflektiranje i rad na sebi opisuje kao tri tipa »planinara« po sebi.
Prvi su umorni pesimisti. Oni se brzo umaraju, vide nerazmjer između opasnosti i koristi, odlučuju se na
povratak, život im je zabluda i promašaj, pitaju se: Nije li bolje biti niže nego više ili možda uopće ne biti?
Drugi su uživaoci. Oni se ne žele penjati još više, uživaju tamo gdje se nalaze. Legnu, gledaju i jedu. Bolje je
biti nego ne biti. Za njih biti i živjeti ne znači djelovati već ispuniti se sadašnjim trenutkom, nisu spremni ni na
kakav rizik.
Treći su uporni. To su pravi planinari. Ne odvajaju pogled od vrhova. Odlaze dalje. Njima je život uspinjanje i
otkrivanje. Za njih je važno jedino sve više postojati. To su pustolovni osvajači bivstvovanja, okrenuti prema
budućnosti. Bez oklijevanja prihvaćaju opasnost uspona do posljednjeg vrhunca.
Teilhard de Chardin s tim povezuje i tri pravila, tri oblika i tri stupnja sreće. Da bi čovjek dosegao sreću mora
se odreći težnje za manjim naporom koja ga navodi ili da ostane na mjestu ili da obnovu svog života potraži u
izvanjskom djelovanju. Dalje, mora se odreći sebičnosti, zbog koje se zatvara u sebe ili pak druge podčinjava
sebi u okviru posesivne ljubavi, a treće je pravilo povezati se s nečim većim od sebe: neposredno ili pomoću
posrednika.
Analogno tome postoje i tri oblika sreće. U prvom je sretan onaj tko najmanje misli, osjeća, želi, u drugom čiji
cilj života nije ni djelovanje ni stvaranje već korištenje. Sretan je onaj tko zna najpotpunije uživati u trenu što
ga ima u rukama. Treći je oblik sreće rast ili razvoj. Sreća je nagrada dobro vođenog pothvata, nusproizvod
HRIO
9
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
napora. Ni jedna promjena ne dovodi do sreće i zadovoljstva ako se ne izvodi u usponu. Sretan je onaj tko, ne
tražeći izravno sreću, neizbježno nalazi radost u rastu, u činu postizanja svoje punine i dubine idući naprijed.
Tri stupnja sreće jesu sreća rasta vlastitog bića, sreća ljubavi u pridruživanju jednih drugima i sreća
obožavanja, poniranja i nestajanja u budućnosti, u nekom većem od sebe.
Interesantna je povezanost uvida u sebe i vlastite sreće. Sreću treba tražiti u sebi, a ne izvan sebe. Radi se o
gledanju na sebe i na život oko sebe. Nesretan je čovjek jer ne prihvaća sebe i stvarnost oko sebe ili to radi na
krivi način. Kao što se na vrh planine dolazi samo uz napor hodanja, ali i način hodanja, tako se i do sreće i
uspjeha dolazi jedino uz napor rada na sebi i promjenom postupanja sa sobom i objektivnijeg prihvaćanja
sebe i stvarnosti oko sebe. Uvidom u sebe dobiva se i uvid stvarnost oko sebe.
Volja i ljubav
Roberto Assagioli naglašava povezanost ljubavi i volje u ljudskom ponašanju. Postoje oni kod kojih prevladava
ljubav a manjka im volja, i oni kod kojih prevladava jaka volja ali im manjka ljubav. To je individualna
neravnoteža između ljubavi i volje. Potrebna je integracija, povezivanje ljubavi i volje. Zaljubljenost, čista
seksualna i emocionalna privlačnost nisu dovoljni za sretan i dug zajednički život: potrebna je međusobna
povezanost dobre volje i dobre ljubavi. Potrebno je jačanje slabijeg dijela: volje kod emocionalnih tipova ili
ljubavi kod tipova s jakom voljom, tj. kultiviranje manjkavih aspekata kod pojedinca. Potrebno je razvijanje
viših aspekata ljubavi i volje, npr. strastvenu, nasilnu, posesivnu, ljubomornu i slijepu ljubav zamijeniti s
altruističkom ljubavi (caritas, agape..., niže s višim potrebama). Cilj je postupno stapanje ljubavi i volje i
razvijanje njihove sinergije
Prema Russellu, energija volje se može manifestirati fizički (nagoni i osnovne potrebe), emocionalno (želje),
mentalno (postavljanje cilja i planiranje). Na razini više svijesti volja se manifestira kao veliki ciljevi, vizije i
ideali. Pojavljuje se na osobnoj, grupnoj, kozmičkoj razini. Tri osnovna aspekta volje jesu jakost, dobrota i
vještina. Traži se ravnoteža jake, dobre i vješte volje. Jaka volja je hrabra, određena i odlučna. Dobra se volja
osniva na humanističkim i spiritualnim vrijednostima; tu je važna ljubav prema sebi i drugima, sinteza vlastitih
i tuđih interesa: strpljiva, povjerljiva i s pravom aktivnošću. Vješta volja je izraz mudrosti i stremljenja prema
izvrsnosti: ima smisao za pravo vrijeme, zna ocijeniti korake za postizavanje cilja; uz nju je vezana disciplina,
organizacija i znanje.
Prema Mooreu, ličnost jake volje dirigira, regulira, modificira ljudsko ponašanje; ličnost puna ljubavi je
usmjerena prema drugima; aktivna i praktična ličnost je zaokupljena raznim aktivnostima i zadacima;
kreativno-umjetnička ličnost traži harmoniju, potiče emocije, stvara nered i zatim se vraća u red; naučna
ličnost voli detalje i želi razumjeti kako stvari i ljudi funkcioniraju, rješava probleme, sve analizira; idealistička
ličnost je uvjerena da njezine ideale moraju svi prihvatiti i svuda primjenjivati. I na kraju, organizirana ličnost
slijedi pravila i norme.
Razmišljamo li ne samo imamo li je nego i kakva je naša ljubav i naša volja? Imamo li dovoljno ljubavi a
premalo volje ili jaku volju a premalo ljubavi? Samo zajedno omogućuju našu ljubav učiniti i djelotvornom, a
samo djelotvorna ljubav dovodi nas do sreće i uspjeha.
HRIO
10
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Uspješan i neuspješan čovjek
Prema Coveyu, neuspješan čovjek je ovisan, reaktivan, bez cilja, osobno neorganiziran, jednostrani dobitnik,
egocentričan, nesuradnik, neodržavan. Pasivno reagira na okolinu, bez cilja i smisla života, ne razlikuje važno
od nevažnog. On je izoliran, zainteresiran samo za vlastitu pobjedu i dobitak, ne trudi se da razumije druge
već samo traži da drugi razumiju njega, ne razvija suradnju s drugima i sve radi sam. Ne održava sebe, svoju
neovisnost i suradnju s drugima.
Uspješan čovjek je neovisan i međuzavisan, proaktivan, s ciljem, osobno organiziran, jedan od obostranih
dobitnika, alterocentričan, suradnik, održavan. Aktivno reagira na okolinu, ima jasan smisao i cilj života,
razlikuje važno od nevažnog. Zainteresiran je za obostranu pobjedu i dobitak, pokušava razumjeti druge da bi
drugi i njega razumjeli, razvija suradnju s drugima. Održava i razvija sebe, svoju neovisnost i suradnju s
drugima
Reaktivan čovjek je neodgovoran za svoje ponašanje, ovisan o vanjskim okolnostima, vođen osjećajima,
nagonima i vanjskim uvjetima. Kod njega se događaju promjene izvana prema unutra. Reaktivno se prepušta
sreći ili nesreći.
Proaktivan čovjek je odgovoran za svoje ponašanje. Sam odlučuje o svom reagiranju na vanjske okolnosti.
Nagone i osjećaje podređuje svojim ciljevima i internaliziranim vrijednostima. Promjene kod njega idu iznutra
prema van. Kontrolira način svog reagiranja. Proaktivno izabire sreću ili nesreću.
Čovjek bez cilja nema životne filozofije, ima nejasne predodžbe ciljeva, s praznim i neodređenim ciljevima.
Ne razmišlja o posljedicama. Nesiguran je, dezorijentiran, ne baš mudar, bez snage, neuspješan;
neprincipijelan, bez smisla i značenja života. Nema viziju i perspektive života. Ima samo kratkotrajne ciljeve.
Čovjek s ciljem ima svoju životnu filozofiju. Ima jasne predodžbe ciljeva. Razmišlja o posljedicama. Siguran je,
orijentiran, mudar, pun snage, uspješan, principijelan. Ima smisao i značenje života, viziju i perspektive,
kratkotrajne, ali i dugotrajne ciljeve.
Osobno neorganiziran čovjek stalno je pod pritiskom nužnog i važnog, gubi vrijeme s nenužnim i nevažnim.
Stalno u trci s vremenom, pod stresom krize, prekidan, žrtva okolnosti. Reagira na momentalne probleme.
Osobno organiziran čovjek bavi se važnim, ali ne i momentalno nužnim. Razlikuje važno od nevažnog. Uvijek
ima dovoljno vremena. Prevenira krizu. Ne dozvoljava prekidanje, kontrolira okolnosti, pronalazi i rješava
probleme navrijeme; bavi se bitnim problemima.
Jesam li ja uspješan ili neuspješan, reaktivan ili proaktivan, s ciljem ili bez cilja, osobno organiziran ili
neorganiziran? Odlična tema za razmišljanje o sebi!
Obostrano dobitničko razmišljanje
Prema Stephenu Coveyu, win-win (dobitak-dobitak) metoda u međusobnom dogovaranju nije tehnika nego
cjelovita filozofija ljudskih interakcija, stav traženja koristi, zadovoljstva i podnošljivosti s obje strane, život
kao polje kooperacije, paradigma prema kojoj ima dovoljno za sve. Uspjeh jedne strane ne množe ići na račun
ili uz isključivanje druge strane.
HRIO
11
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Dobitak-gubitak paradigma: »Kada ti dobivaš, ja gubim!« ili »Ja dobivam što želim, a ti ne!«, onemogućuje
kooperaciju. To je paradigma bezobzirnosti prema drugima.
U međuzavisnom realitetu je jedina mogućnost preživljavanja, jedina prava alternativa dobitak/dobitak
opcija! Na dužu prugu ili obje strane dobivaju ili obje strane gube.
Win–win (pobjeda–pobjeda, dobitak–dobitak) karakter ima jasno identificirane vlastite vrijednosti, na njima
organiziran život i djelovanje: daje smislena obećanja i održavanje obveza. Njegovo je obilježje ravnoteža
između smionosti i obzira; izražavanje vlastitih osjećaja i uvjerenja s isto toliko smionosti koliko i obzira
prema osjećajima i stavovima drugih. Samo zreo čovjek može slušati drugoga, uživljavajući se u njega
razumjeti ga i s njime smiono konfrontirati.
Dobitak-dobitak odnosi se zasnivaju na međusobnom povjerenju. Imaju pozitivni odnosni konto. Bez
međusobnog povjerenja manjka nam vjerodostojnost, otvoreno i recipročno učenje, komuniciranje i stvarna
kreativnost. To je idealna odskočna daska za uspješnu sinergiju. Isključuje negativnu a uključuje pozitivnu,
kooperativnu energiju
U primjeni te metode pregovaranja i razgovora dominiraju razumijevanje drugoga i uživljavajuće slušanje.
Stephen Covey to formulira otprilike porukama: Najprije treba htjeti razumjeti druge da bi i nas drugi
razumjeli! Svi mi želimo da nas drugi shvate, a sami se ne trudimo da i mi shvatimo njih! Slušati treba s
namjerom razumjeti sugovornika! Potpuno razumijevanje je emocionalno i intelektualno!
Taj autor također upozorava da nije dovoljno samo registrirati izgovorene riječi nego o njima reflektirati i
tako ih razumjeti. Slušati treba s ušima, očima, srcem. te s lijevom i desnom hemisferom mozga. Uživljavajuće
slušanje je najvrednija uplata u glavnicu odnosnog konta. Uz fizičko najveća potreba čovjeka je psihičko
preživljavanje, tj. biti shvaćen, potvrđen, voljen i priznat.
Bez drugih, sami ne možemo preživjeti, a s drugima na dugu prugu samo i jedino uz obostranu pobjedu,
zadovoljstvo i sreću. Samo obostrani dobitak je stvarni dobitak, a sve je drugo, prije ili kasnije, obostrani
gubitak!
Pozitivno mišljenje i djelovanje
Prema Burnellu, snaga pozitivnog djelovanja zasniva se na temelju pozitivnog mišljenja i pozitivnog govora.
Mnogi ljudi misle na svoje želje i o njima govore, ali malo njih žele u tom pravcu i nešto učiniti. Ako koristite
snagu pozitivnog djelovanja, možete imati što želite. Gdje je volja, tamo je i put! Tko kaže: »Ja to ne mogu«,
onemogućuje vlastitu kreativnost. Ako bilo što ili bilo kakva informacija slabi čovjekovu snagu, treba je
odstraniti. Stoga se valja upitati: »Zašto se moram baš tako ponašati!«
Čovjek ne postaje bijesan. On jest bijesan. Nitko drugoga ne može učiniti bijesnim ako u njemu nema nešto
negativno. Ne može se kontrolirati vanjski događaj, ali svatko može imati pod kontrolom oblik reagiranja. Ne
može se kontrolirati druge, ali se može upravljati svojim unutarnjim emocijama, načinom reagiranja na
druge. Treba osvijestiti svoju ljutnju.
Prema Chapmanu, stav je prenošenje svojeg raspoloženja na druge ljude, koje može biti optimističko,
pozitivno ili pesimističko, negativno. To je način na koji ljudi gledaju stvari svojim duhovnim očima. To je
unutarnji stav koji čovjek prenaša drugim ljudima. Situacija se može promatrati ili kao šansa ili kao teret.
Svatko odlučuje na koje će se aspekte vlastite okoline koncentrirati, a koje ignorirati.
HRIO
12
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Od života ljudi rade onu sliku koja im odgovara. Može se naglašavati bilo pozitivno bilo negativno u
čovjekovoj okolini. Pozitivan stav bitno olakšava svačije ophođenje s problemima. Ako i nema katkada
idealnog rješenja, pozitivan stav omogućuje probleme smirenije analizirati i s njima živjeti, čime se smanjuje i
neutralizira njihovo negativno djelovanje. Redovito čovjek vidi ono što želi vidjeti. Tajna uspješnih ljudi jest
sposobnost postaviti sebi visoka očekivanja, a, s druge strane, nadvladati brzo neuspjehe. To je sposobnost
jedanput se češće dizati negoli padati. Pozitivan stav znači koncentrirati se na pozitivne stvari, usmjeriti se
prema kreativnim aktivnostima a ne dosadi, prema veselju a ne žalosti, prema nadi a ne besmislu. Može se
održati samo aktivnim naporom.
Tko pozitivno misli, šalje prijateljske signale prema drugima. Treba razlikovati odnos od čovjeka koji se iza
njega nalazi. Cilj odnosa treba staviti u središte. Odnosi zahtijevaju stalno »servisiranje«. Ako je neki odnos
dugo vremena zapušten, teško je uspostaviti prvotno stanje. Tko svjesno ne traži dobro u svojim suradnicima,
tada je mala vjerojatnost da će ih naći. Svatko treba drugoga. Pozitivno mišljenje pomaže razvijati stabilne
međuljudske odnose, čime se dobivaju ne samo dobri prijatelji nego i odličan uspjeh.
Pozitivna mišljenja o sebi i drugima
Prema Czierwitzkom, pozitivno mišljenje djeluje uvijek iznutra prema van - što drugi ljudi nama čine mi sami
izazivamo. Dokle god optužujemo druge za naše probleme, mi nismo u stanju osloboditi se tih problema.
Prema tom autoru, obilježja sustava pozitivnog mišljenja jesu: osobna odgovornost, otvorena komunikacija,
brižno formuliranje cilja, imaginacija i fantazija, snaga i izdržljivost, koncentracija na sadašnji trenutak i
povjerenje u druge.
Uzroke za svoju osobnu životnu situaciju treba tražiti u sebi. Ljudi sami snose odgovornost za ono što i kako
misle. Sve što u čovjek u životu susreće djeluje iznutra prema van. Polazište je čovjekovo mišljenje, osjećanje i
vjera. Rješenja za sve probleme nalaze se čovjeku. Svaki čovjek nosi u sebi sve potrebne snage za rješavanje
svih teškoća. Svjesno mora preuzeti odgovornost, prilagoditi vlastite misli i osjećaje, vjerovati u uspjeh i zatim
izdržati dok do uspjeha ne dođe. Ne smije se nikada okrivljavati druge za ono što su ljudi sami prouzrokovali,
ili što ih je snašlo. Odlučujući faktor za čovjekovo doživljavanje njegov je unutarnji vlastiti stav, odnos prema
događajima i stvarima. Za to je svatko osobno odgovoran. Ljudi mogu mijenjati svoje mišljenje, osjećanje,
vjeru i ponašanje.
Izgovoreno treba uskladiti s onim što se misli i osjeća. Na drugoga ne djeluju toliko riječi koje izgovaramo
koliko naše misli i osjećaji u vezi s njim.
Važno je precizno formuliranje cilja. Bitno je da se cilj, koji treba biti ostvaren u budućnosti, promatra kao već
ostvaren.
Misao sama ne mijenja čovjekov život. Mijenjaju ga predodžbe i slike u čovjekovoj mašti a koje predstavljaju
njegovu budućnost. Valja poput djece željeni cilj prema kojem se ide pretvoriti u slike i pustiti ih da se
razvijaju pred čovjekovim unutarnjim očima kao već ostvareni.
Treba zadržati pred očima sliku cilja do njegovog ostvarenja. Potrebna je snaga za prvi korak kao i za
izdržljivost do zadnjeg koraka.
Svaka misao, osjećaj i predodžba treba biti djelotvorna sada. Jedino što vrijedi je sadašnji trenutak.
HRIO
13
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Treba imati vjeru da će se ostvariti ono što svatko u sebi misli, osjeća i u mašti sebi predstavlja. Što čovjek
misli u sebi to će i doživjeti. Zato treba misliti pozitivno pa će nam i život postati pozitivan a to znači bolji i
sretniji nego dosada.
Pozitivno i negativno misleći ljudi
Prema Schülleru, negativno misleći ljudi traže razloge zbog čega je nešto nemoguće a ne kako je nešto
moguće, prelaze preko novih ideja i prijedloga, sve kritički promatraju, na svaki prijedlog prvo kažu »ne«,
nastoje svaki pokušaj nečeg novog ugušiti u začetku, imaju kompleks nemogućnosti i oko sebe šire klimu
nemoći i pesimizma.
Pozitivno misleći ljudi ponašaju se kao pčele koje traže med, pronalaze pozitivnu snagu i nove mogućnosti u
svim situacijama, nemaju kompleks manje vrijednosti, otvoreni su za nove ideje i poticaje, prepoznaju nove
mogućnosti, ne izbjegavaju teške probleme, neuspjehe prihvaćaju staloženo, svojim pozitivnim mišljenjem
»premještaju brda«.
Da bismo ostvarili pozitivni životni stav, moramo se osloboditi predrasude da smo manje sposobni za nešto,
jer smo prestari, hendikepirani, bez dovoljno vremena, novaca i snage, nižeg podrijetla, s lošim djetinjstvom,
bez dovoljno poznanstva, nedovoljno inteligentni. Moramo razviti sposobnost prepoznati i razvijati pozitivne
misli, svaki dan započeti s jednom pozitivnom misli. Moramo svoj duh hraniti stalno s pozitivnom hranom,
skupljati iskustva s pozitivnim mišljenjem. Moramo svjesno misliti pozitivno.
Pozitivni stav prema životu traži da gledamo u budućnost a ne u prošlost! Tražiti mogućnosti tamo gdje je
drugi ne vide, pronalaziti u zaprekama i problemima nove mogućnosti. Ne postoji ništa što ne bi moglo
nečemu koristiti. Važno je ne ulijetati glavom bez obzira u nove mogućnosti već ih najprije dobro ispitati.
Pozitivno misliti ne znači baciti se na svaku pozitivnu ideju bez razmišljanja.
Pozitivno misleći čovjek ne poznaje dosadu, opasni poticatelj umora. Dosada je samo manjak oduševljenja.
Previše oprezan život s tendencijom prevelikoj sigurnosti vodi u dosadu. Pozitivno misleći ljudi su spremni
preuzeti rizik. Ako je čovjek nečim oduševljen, onda je uz to bezuvjetno prisutan. Smionost i odlučnost
obilježja pozitivno mislećih i oni ne poznaju monotoniju, u kojoj žive previše oprezni ljudi, koji se nikada ne
usude. Pozitivnim mišljenjem postižu se prividno nedostupni ciljevi i rješavaju prividno nerješivi problemi.
Pozitivno mišljenje je moćna pogonska snaga. Nada i radosno očekivanje razvijaju neslućenu energiju i
stvaraju oduševljenje. U njemu je tajna i neiscrpni izvor ljudske energije. Pozitivno stvara, a negativno
mišljenje poništava energetski potencijal čovjeka.
Stvarnost je određena i našim očekivanjima i stavovima, a ne samo objektivnim činjenicama i događanjima.
Često ne možemo mijenjati život i činjenice oko nas, ali možemo promijeniti naša očekivanja, stav i mišljenje.
Time smo u stanju na neki način i mijenjati činjenice. Prema tome, mnogo je tu ovisno o nama i mnoga
rješenja se nalaze kod nas.
HRIO
14
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Rad na sebi
Rad na sebi je dobivanje realnijeg uvida u sebe i svoje ponašanje, prihvaćanje sebe kakvi jesmo, bolje
iskorištavanje sebe i svog ponašanja, slobodno i dozirano otkrivanje sebe drugima.
Održavani radimo na sebi, održavamo sebe, rado s drugima razgovaramo o sebi, interesira nas što drugi na
nama vide i kako nas doživljavaju. Spremni smo davati informacije o sebi, kritični smo prema svom ponašanju
i svjesni većeg djela našeg ponašanja.
Rad na sebi je prepoznavanje sebe aktivnim slušanjem u kontaktima s drugima, što nam omogućuje
pretvaranje u sebi nepoznato u sebi poznato.
Lao-Ce je rekao: »Tko druge pozna, taj je pametan; a tko sebe pozna, taj je mudar. Tko drugima vlada, taj je
jak; a tko sobom vlada, taj je stvarno moćan.«
John Gardner je napisao: »Ljudi su umjetnici u bježanju od sebe samih. U stanju su pronaći toliko posla, svoj
život opskrbiti s toliko sporednih stvari, svoje glave napuniti s toliko znanja, upoznati toliko mnogo ljudi i
toliko toga postići da im više uopće ne ostane vremena za otkrivanje nepoznatog i čudesnog svijeta u sebi.
Kada dođemo do polovice našeg života, svi smo mi već eksperti u bježanju od sebe samih.«
Anonimni alkoholičari na početku svog sastanka mole: »Bože, daj mi strpljivost prihvatiti ono što ne mogu
promijeniti, snagu da promijenim ono što mogu promijeniti, te mudrost razlikovati između jednog i drugog!«
Nismo rođeni gotovi. Stalno moramo usavršavati sebe i proširivati svoje znanje. Balthasar Gracian je napisao
da je početak poboljšavanja sebe upoznavanje samoga sebe. Treba mijenjati sebe ne druge, jer je, kako sam
negdje pročitao, lakše noge zaštiti papučama nego cijelu zemlju pokriti tepihom.
Kriva procjena vlastitih sposobnosti je jako skupa. Skloni smo iluzionističkom samoprecjenjivanju. Ljudi s
realnom samoprocjenom spremni su priznati svoja neznanja i pogreške: oni pravilno ocjenjuju svoja
djelovanja, kako dobra tako i zla, i brinu se za adekvatna priznanja« (Peters). Psihološke teorije ne mogu nam
kazati tko smo, nego samo pokazati pristup našem unu¬tarnjem svijetu kako bismo bili u stanju ostatak
dokučiti sami, napisao je Peters.
Jedini put upoznavanja samoga sebe jesu oči drugih. Druge pokraj sebe trebamo ne samo da bi bili ono što
jesmo, nego i da bi upoznali sami sebe (Cooley).
Vlastita procjena sebe uvijek je nešto viša nego pro¬cjena nas od strane drugih: često je ta razlika preveli¬ka.
Samospoznaja nije površno upoznavanje interesan¬tnih stvari o sebi. To je proces razvoja našeg »ja«
(Peters).
Dobar i mudar čovjek
Nedavno sam čitao jednu vrlo interesantnu knjigu, pod naslovom »Korisno je biti dobar!«. Autor je
Brantschen Niklaus. Njegova je teza da vrline treba osloboditi prijetećeg kažiprsta moralista i pokazati kako je
lijepo, a na dugu prugu i korisno biti dobar. Evo nekoliko njegovih misli.
HRIO
15
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Budi što jesi! U svakome od nas skriva se nešto što čeka da se otkrije i realizira. Vrlina je vježbom stečena
vještina i stav nešto dobro učiniti, i to lako, rado i s radošću. Ona je sposobnost solidarnog djelovanja i
ponašanja, preuzimanje odgovornosti. Ja sam ono što rado i dobro radim i kako se kod toga doživljavam.
Prema tom autoru, vrlina čovjeka oslobađa. Ona se zasniva na okusu života, na težnji taj život potpuno živjeti.
To je slijeđenje zakona, zapisanog u ljudskom srcu. Ona se zasniva na pozitivnom, optimističkom stavu prema
životu. Vrlina nas oslobađa, govori nam: smiješ, ukazuje na srce, gleda na ljude. Osnovne su vrline mudrost,
pravednost, hrabrost i umjerenost.
Samo mudar može na pravi način biti pravedan, hrabar i umjeren. Samo on poznaje sam sebe. On s
čuđenjem promatra svijet: Pronalaženje sebe i svijeta oko sebe idu zajedno kao udisaj i izdisaj. Ne može se
imati jedno bez drugoga. Samo kada sam kod sebe i u sebi, mogu biti kod drugih ljudi, drugih stvari i u svijetu
i biti začuđen
Pravednost je najvažnija vrlina. To je građanska hrabrost. Prema njoj svakom čovjeku pripada njegovo a ne
isto. Različitost, jedinstvo i jedinstvenost su osnovni elementi čovjeka i svijeta. To je kultura nenasilja i
uvažavanja života, solidarnosti i pravedna ekonomskog poretka, tolerancije i života u iskrenosti,
ravnopravnosti i partnerstva. Zahtjeva djelovati ispravno bez obzira na to zabranjuje li što zakon ili
dozvoljava. Odgovorno djelovanje se isplati. Neetično ponašanje na dugu prugu se ne isplati i ne donosi
nikakvu prednost.
Samo uz hrabrost moguća je i pravednost. Nije prva niti najvažnija, ali je najnužnija od svih vrlina. Ako ne
služi pravu i pravednosti, gubi opravdanje svog postojanja. Hrabar ne popušta pritisku drugih, nego slijedi
svoju savjest, vidi opasnost ali zbog više vrijednosti ide u rizik. Hrabar strpljivo podnosi suprotnosti gdje je
otpor besmislen i odlučno pruža otpor, gdje je on primjeren i traži građansku hrabrost. Nešto je vrijedno i
kreposno ne zato jer teško pada, nego jer je dobro.
Umjerenost je vrlina unutarnjeg reda, prava mjera, biti u sredini, »mudra umjerenost«, »ne pretjerati«.
Nema veze s prosječnošću niti s vanjskim sređivanjem. Naše nagone i potrebe tako srediti da naše težnje
stvarno, a ne samo prividno zadovolje. Unutarnji mir i duboka smirenost su plodovi unutarnje sređenosti.
Umjerenost čuva naše nagone da ne odu u smjeru suprotnom našoj naravi. Rezultat je sebeposjedujuća,
slobodna, moralna osoba. Sreću ne možemo odvojiti od umjerenosti. Vrline služe životu…
Budi ono što jesi
U svojoj knjizi »Budi ono što jesi!« Ferrucci naglašava da nas naš »ja« razlikuje od drugih ljudi, daje nam
izvjesni identitet i dozvoljava da postanemo individue. Naša je bit, ujedinjavajući centar u nama, onaj dio u
nama koji ostaje uvijek isti. Tjelesne se senzacije mijenjaju, osjećaji se pojavljuju i nestaju, misli odlaze, ali
netko ostaje, koji taj stalni tok zapaža: taj »netko« je naš »ja«, koji može promatrati svaki psihički sadržaj a da
ne bude i u njega upleten.
Kako se dugo identificiramo s našim zapažanjima, osjećajima, željama i mislima, tako dugo je naše biće
zarobljeno. Ti nas sadržaji počinju kontrolirati i potiskivati, ograničavati naša zapažanja okoline ili blokirati
dostupnost drugih dijelova našeg bića. Ako se identificiramo s našim »ja«, mnogo je lakše promatrati,
regulirati, koordinirati i dirigirati, kao i izići na kraj sa svakim sadržajem naše svijesti. Promatranjem i
osvještavanjem sadržaja koji na mene djeluju, ja se od njih dezidentificiram, postajem od njih neovisan.
Opasno je bez izbora i bez razmišljanja slijediti osjećaje. Emocije se ne smiju negirati. Svaku situaciju treba
nanovo vrednovati, a ne slijepo i mehanički slijediti svoje emocionalne impulse. Naš »ja« je ona točka iz koje
HRIO
16
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
možemo upoznati pravu stvarnost našeg emocionalnog stanja te zaključiti kako trebamo djelovati.
Koncentriranost na naše emocije daje nam životnu energiju, a odsutnost te pažnje je smanjuje.
Misleći na jakost, ljubav i radost, stvaramo u sebi jakost, ljubav i radost. Svojevoljno izabiremo jednu kvalitetu
i zatim intenzivno na nju mislimo. Kada nam se dogodi neki neugodan događaj, možemo se odlučiti da ga
prihvatimo kakav je, bez jadanja, jer se univerzum ne obazire na naše planove. Važan je pozitivan stav
prihvaćanja činjenica.
Slobodno možemo birati naše djelovanje, misli i osjećaje, umjesto da tragamo za krivcem u našoj okolini.
Moramo prijeći s reaktivnog na kognitivni stav i početi život promatrati kao školu koja nas uči upravo ono što
trebamo. Bolne situacije treba promatrati kao zagonetku koju treba odgonetnuti, a ne kao smetnju koju
treba proklinjati. Ako neprilike prihvatimo kakve jesu, smanjujemo njihovu moć.
Trebali bismo biti manje zainteresirani za događaje, a više za kvalitetu života, baviti se više s »kako« a manje
sa »što«, više misliti na dobru igru nego na dobitak. Više nam je stalo za harmoniju i ljepotu a manje za korist
i zgoditak. Čim više međusobno dijelimo ljubav, veselje i istinu, time ih više i imamo: ta je spoznaja suprotna
svim matematičkim zakonima. Malo ima ljudi koji mogu davati bez ikakve namjere osim zbog veselja u
davanju. Međutim, zaboravljamo da nas davanje više obogaćuje nego primanje.
Druga strana medalje
Janice Halper u svojoj knjizi »Druga strana uspješnog muškarca« otkriva dvije strane uspješnog pojedinca.
Često imamo malo kontakta sa svojim pravim »ja«. Negiramo svoje unutarnje biće, izbjegavamo emocije,
živimo samo propisanu ulogu. Život pretvaramo u igru odricanja sebe i neiskrenosti. Mitovi zasnovani na
tradiciji ili slobodnoj procjeni a ne na činjenicama prenose naše predodžbe o činjenicama.
Ako sebe ne poznamo, prolazimo vezanih očiju kroz život. Suočeni s neuspjehom, počinjemo shvaćati što se s
nama događa! Čim se suočimo s boli, strahom i zbunjenošću, nismo više bespomoćno prepušteni našim
emocijama, jednako cijenimo logičko razmišljanje i intuiciju, sretniji smo i imamo veće samopouzdanje.
Uspješni često ignoriramo svoje emocije, trpimo pod konfliktima, osjećamo unutarnju prazninu i
nezadovoljstvo. Svaki mora naći svoje rješenje svojih problema...
Previše racionalni smatramo samo logično ispravnim, hladne glave držimo sve pod kontrolom. Ekstremni
racionalizam sprječava emocionalni proces učenja, smatra sporednim kako se osjećamo u određenoj situaciji.
Kaže nam se kako se trebamo osjećati. Izbjegavamo spontane emocionalne reakcije. Ne slušamo svoju
intuiciju, jer to smatramo slabim, nesamostalnim ponašanjem. Uvjereni smo da sve moramo logički
promatrati. Učimo da budemo mirni i neustrašivi, da ne pričamo o problemima, da se uzdamo u druge, da ne
pokazujemo emocije, da ne trebamo ništa osjećati! Racionalno smo jednostrani, priznamo samo činjenice.
Uče nas da objektivnost počiva na činjenicama, a subjektivnost na čistim refleksijama, osobnim osjećajima i
mislima. Ne smijemo popuštati emocijama, nikada prepustiti kontrolu emocijama. Uvijek trebamo biti logični,
racionalni, razumni i da je važno samo što je objektivno i kvantitativno... Uvjereni smo da vlastite simpatije,
želje, predodžbe i uvjerenja ne igraju nikakvu ulogu kod odlučivanja...
Potiskivanje emocija uzrokuje psihičke i fizičke probleme, mnogi se tuže na bolove u leđima, glavobolju,
umjesto na frustraciju, bespomoćnost i nesigurnost.
Tijelo snosi posljedice stalnog potiskivanja emocija. Bježanje od emocija vodi u emocionalno samoubojstvo, a
posljedica su živi mrtvaci... S emocijama se može procjenjivati naše racionalne, logične i objektivne odluke...
Emocije nam mogu mnogo kazati o nama... Jedini je put preuzeti kontrolu nad emocijama, preuzeti sam na
HRIO
17
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
sebe odgovornost, emocionalnu neovisnost od mišljenja i djelovanja drugih. Bojimo se blizine koja donosi
rizik povređivanja. Mnogi se boje otvorenog razgovora, jer je malo dobrih slušatelja...
Treba nam i racionalno i emocionalno, i mišljenje i osjećanje, i glava i srce! Takve nas je Bog stvorio, jer je to
smatrao najboljom kombinacijom opreme za preživljavanje.
Radoholičar i perfekcionist
Prema već spomenutoj autorici Janice Halper, radoholičar je depresivan u petak jer je ovisan o svom radu.
Samo uz rad osjeća se sretan i ispunjen. Bez rada ima apstinencijsku krizu, osjeća se prazan i beskoristan.
Potreban mu je rad za svoje samopotvrđivanje. Rada se prihvaća oduševljeno i strasno. Istodobno rješava 15
različitih projekata, a još 5 ima u pripremi. Ne zna pristupiti radu opušteno i smireno. Sužava svoj život
umjesto da ga uravnoteži. Dosađuje se u kontaktu s drugima. Izbjegava konfrontaciju, obzirnost i
kompromise. Ima malo socijalnih kontakata. Izbjegava mnoga područja života.
Ovisnost o radu je kronična patološka uvjetovanost uzrokovana rutinskim ekscesivnim predavanjem radu uz
isključenost svega ostalog. Radoholičar negira stvarnost, kako vanjsku tako i unutarnju. Negira svoje osjećaje i
realitet. Bježi u neiskrenost, laže sebi, pronalazi lažne razloge i opravdanja za svoj prekomjerni rad, koji
pretvara u drogu, u bijeg od manjeg osjećaja vlastite vrijednosti. Poput ovisnika o heroinu treba novi »šus«
rada da stvori osjećaj zadovoljstva. Radoholičar je nesiguran. Uvjeren je da postoji samo jedan put, i to
njegov. Ne tolerira odstupanja. Sve procjenjuje kroz perspektivu »pravo ili krivo«. Netolerantan je prema
drugima i njihovu načinu rada.
Što god perfekcionist čini, za njega nije dovoljno dobro. Jedini put prema osobnom priznanju nalazi u
nastojanju prema savršenstvu. Neki unutarnji glas ispravlja stalno njegovo izražavanje, procjenjuje njegovo
djelovanje, govori mu što treba raditi ili kazati. On tjera svoje suradnike. Uspjehu žrtvuje svoje
samopoštovanje. Uspjeh ne donosi sa sobom i osjećaj vlastite vrijednosti niti samopouzdanje. Krive
vrijednosne predodžbe uzrok su njegovim besmislenim patnjama i unutarnjoj praznini...
Slava, bogatstvo i status na većoj su cijeni nego poštenje, integritet, samorazvoj i vlastiti interesi. Premda
vlastita sigurnost ne počiva na materijalnim stvarima, ona zahtijeva spremnost suočavanja s emocionalnim
bolima i mnogo razumijevanja za vlastite potrebe.
I radoholizam i perfekcionizam ne donose čovjeku niti zadovoljstvo niti sreću. To su dvije opasne antivrline,
nešto posve suprotno vrlinama. S njima čovjek žrtvuje sebe radu i savršenstvu, a da ne koristi ni radu ni
savršenstvu. Prvo je iscrpljujuće pa kratko traje uz padanje kvalitete samog rada, a drugo je nemoguće pa sve
više liči Sizifovim naporima bez uspjeha i kraja. I jedno i drugo je pokušaj neuspjele zamjene sreće i
zadovoljstva manijom zaposlenosti i iluzijom neostvarivog savršenstva.
Samo svjesni svojih granica i mogućnosti, slabih i jačih strana, u stanju smo sretni raditi i zadovoljni prihvatiti
postignut uspjeh!
HRIO
18
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Lažni i stvarni autoritet
Prema Janice Halper, postoje još dva oblika našeg ponašanja: jedno je autoritarno ponašanje, a drugo je
ponašanje koje uvažava sebe i druge.
Autoritarni stalno ponavljaju: "Ovdje se radi što ja kažem!" Bez kočnica iživljavaju svoju moć, vladavinu i
kontrolu i sve oko sebe tretiraju kao šahovske figure i pomiču kako žele. Ne brinu se da li time oštećuju njihov
život. Zloupotrebljavaju moć. Opsjednuti su iracionalnom željom druge mučiti i njima dominirati. U njima
vlada žudnja za moći. Maštaju o svojoj veličini. Gube kontakt sa stvarnošću oko sebe, veličaju sebe. Često se
skrivaju iza pretjeranog izražavanja naklonosti prema drugima i interesa za njih. Život drugih pokraj sebe
pretvaraju u pakao. Sliče biciklistima koji gaze dolje, a sagnuti su prema gore. Ne raspolažu objektivnom
procjenom sebe i svoje destruktivne principe iživljavaju na račun drugih oko sebe.
Autoritarni su lojalni prema gore, a diktatori prema dolje, podređenima. Slijepo su odani svojim
nadređenima. Boje se zastupati svoje stajalište i donositi svoje odluke. Imaju strah od konflikata i osjećaju se
ugroženi ako drugi nemaju njihovo mišljenje. Prema van pokazuju veliku sigurnost, a u sebi su nesigurni i
plahi.
Suprotno autoritarnima, oni koji uvažavaju sebe i druge ne žele druge kontrolirati, otklanjaju autoritarni stil
ponašanja, ne žrtvuju svoje ideale i principe za volju upitnog priznanja i prilagođavanja. Ne odnose se prema
drugima kao prema šahovskim figurama. Važnije im je imati moć nad sobom kao kontrolu svog ponašanja
prema drugima i povjerenje u druge, nego nadzor nad njima. Kod odlučivanja vjeruju u njihovu logiku i
intuiciju. Jasno zastupaju svoje stajalište. Ne prestaju se mijenjati. Moć ne vezuju za poziciju na kojoj se
nalaze.
Samo ponašanje kojim uvažavaju a ne ugrožavaju niti sebe niti druge omogućuje i njima i onima koji s njima
žive kvalitetno preživljavanje i suživot. Tu se nalazi osnova bezuvjetne ljubavi kojom sebe i druge prihvaćaju
kakvi jesu sa svim svojim slabostima i jakostima, dobrim i manje dobrim stranama. Samo takvo ponašanje
može očuvati duge i obostrano zadovoljavajuće odnose kod kuće i na poslu, u privatnom i javnom životu. Tu
se nalazi tajna kvalitetnog braka i obitelji, roditeljstva i majčinstva. Nije dovoljno uvažavati i voljeti samo
druge a ne i sebe, kao niti samo sebe a ne i sebe i druge. Samo uz obostrano i recipročno uvažavanje i
prihvaćanje ljudi su u stanju kao bića odnosa i povezanosti živjeti zajedno i povezano.
Mišljenje, emocije i vanjska stvarnost
U svojoj knjizi »Gospodarenje sobom“ piše Dietmar Hansch da je između podražaja i reagiranja mišljenje o
kojemu ovisi emocionalna i ponašajna reakcija na podražaj. Čovjekov način gledanja na događaje,
interpretacija i vrednovanje vrši misaoni utjecaj na emocije. Načinom razmišljanja mogu se negativne emocije
ublažiti ili proizvesti, a pozitivne iz ništa razviti ili osiromašiti njihovo uživanje. Mišljenje ima ulogu u regulaciji
čovjekova raspoloženja i zadovoljstva. Tvrdnje, pretpostavke svakodnevnog razmišljanja su često su čiste
iluzije.
Za pilota predstavljaju brojke i simboli table s instrumentima u pilotskoj kabini čitavu i jedinu stvarnost
vanjskog svijeta. Čovjekova egzistencija u univerzumu naliči takvom instrumentariju letenja u avionu. Avion
odgovara ljudskom tijelu s mozgom, instrumenti su osjetni organi, a unutrašnjost pilotske kabine čovjekovoj
subjektivnoj stvarnosti.
HRIO
19
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Svijet koji prenose osjetni organi za čovjeka je jedini i potpuni svijet. To je zabluda, iluzija. Čovjekova
subjektivna stvarnost je usađena u vanjski realitet koji je kompleksniji i bogatiji. Čovjekovi osjetni organi nisu
konstruirani da mu potpuno prikažu tu stvarnost. Ugrađeno je toliko osjetnih instrumenta koliko je nužno da
čovjek preživi u svojoj »pilotskoj kabini“.
Stvarnost ima mnogo više obilježja nego što ih mogu zahvatiti ljudska osjetila. Čovjekova unutarnja stvarnost
nema mnogo sličnosti s vanjskom stvarnošću. Način kako se svijet prikazuje jesu naznake i simboli čovjekovih
moždanih navigacijskih instrumenata.
Nema veće sličnosti između čovjekove subjektivne stvarnosti i realnog vanjskog svijeta. Subjektivna stvarnost
sadrži neke osnovne podatke koji su dovoljni za preživljavanje. Kako čovjek zapaža u svojoj subjektivnoj
stvarnosti, često nema veze sa stvarnošću vani. Zemljopisna karta ne sliči zemlji i kraju koje prikazuje, opisuje.
Između nacrtane i realne zemlje ima samo nekoliko topoloških sličnosti. Karte imaju samo relativnu
vrijednost. Ne može se kazati da je jedna bolja od druge ili tvrditi da je jedino jedna prava.
Pojmovna spoznaja je zemlja čovjekova osjetnog spoznavanja označena pojmovima. Sve je povezano s
čovjekovim ciljevima i konstruktivnom proizvoljnošću. Specifične pojmovne karte njegove sjetilne stvarnosti
samo su nešto bliže relativnoj istini, više ili manje prikladne definiranom cilju. Pojmovi samo pojednostavljuju
i omogućuju pretpostavljanje u vezi s nepoznatim.
Svojim mislima i osjećajima čovjek stvara svoj subjektivni svijet, prilagođen svojim potrebama i željama,
očekivanjima i razočaranjima. To važi i za tumačenje ponašanja drugih oko nas. I tu je čovjek subjektivan, a
često i nerealan. Treba prihvatiti ograničenost tumačenja svog i tuđeg ponašanja i postati pravedniji u svojim
prosudbama drugih i njihova ponašanja.
»Treba« stanja i »jest« stanja
Prema Ditmaru Hainschu, čovjekov svjesni »ja« vrednuje »jest« stanje vanjske stvarnosti i svog ponašanja te
vrši pritisak u smjeru »treba« stanja. Drugim riječima, čovjek određuje kakva bi stvarnost u njemu i oko njega
trebala biti, kakva momentalno jest i vrši pritisak u smjeru željenog stanja.
Izvori lažnih »treba« predodžaba jesu u genetski urođenim mjerilima i socijalnim normama. Lažne »treba«
predodžbe spajaju se s lažnim »jest« predodžbama, koje su posljedica lažnog znanja. Iz razlike između
stvarnosti i prividne stvarnosti nastaju napetosti i neugodna iznenađenja, što stvara patnju.
Kulturne norme, »treba« i »mora« poruke nisu apsolutne istine. »Mora« predodžbe upravljaju s nama iz
dubine. Treba ih pretvoriti u opće »treba« i mora« predodžbe u poticajne životne maksime...
Patnja je iluzija, u našoj svijesti, pomoću mišljenja umnožena bol. Ona je realan, tjelesni ili psihički bol zbog
krivog razmišljanja pretjerano interpretiran. Emocionalne reakcije na unutarnje i vanjske događaje ovise o
misaonom postupanju s njima. Ako to razumijemo i naučimo time vladati, možemo izbjeći nepotrebne
patnje. Patnju sami stvaramo i posljedica je »treba« i mora« predodžaba.
Fokus pažnje mnogih usmjeren je prema negativnoj i crnoj strani svega oko nas i u nama. Uspoređujemo
svoje sa stanjima drugih: svuda gdje se ne nalazimo je bolje nego kod nas. Svi su sretniji nego mi: to je
zabluda i iluzija... Naizmjenično jačanje negativnih emocija i misli vodi prema katastrofi. Mnoge patnje su
vezane za znanstvene konstrukte koji nemaju veze sa stvarnošću. Lažna znanja zbunjuju.
HRIO
20
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Unutarnja sloboda je put do uspjeha i sreće. Moramo gospodariti svojim željama i žudnjama, ušutkati
neostvarive želje i doći do trajnog zadovoljstva, Važno je staviti pod kontrolu emocije: pozitivne jačati a
negativne slabiti.
Sreća iz unutarnjih izvora omogućuje u samom sebi biti sretan. Iznutra slobodni nismo ovisni o vanjskom
svijetu, razvijamo unutarnje zadovoljstvo, pozitivnu emocionalnu energiju.
Moramo reducirati gubljenje unutarnje energije zbog emocionalne napetosti, stresa, negativnog razmišljanja
i patnje.
Treba prepoznati relativnost naših nazora, osloboditi se naviknutog vezivanja na njih, razvijati alternative,
prihvatiti stav, koji omogućuje psihičkoj energiji harmoničan tok.
Blokirajuće i neproduktivno zamijeniti oslobađajućim i produktivnim mišljenjem.
Bezuvjetna sreća
Zapadna kultura živi od uvjetne sreće pomoću novca i slave, piše Ditmar Hainsch. Osobni stav je važniji nego
činjenice, ono što drugi govore i rade, izgled, nadarenost i sposobnosti... Život se sastoji iz 10% onoga što se
čovjeku događa i 90% njegova reagiranja na to! Osobni stav može se kontrolirati.
Pravi izvori sreće nalaze se u nama. Promjenom naših pogleda i stavova možemo djelovati na stresne faktore,
reducirati korištenje energije i istodobno razvijati i aktivirati izvore unutarnjeg nagrađivanja i motiviranja.
Možemo naučiti biti iznutra dovoljno sretni pod svim okolnostima. Vanjski uvjeti koji olakšavaju sreću jesu
dobri ljudski odnosi! Ne moramo ništa od drugih očekivati, jer najvažnije nosimo u sebi.
Davati je važnije nego uzimati, voljeti nego biti voljen. Vatra koja gori u vlastitom srcu grije najbolje. Ne
moramo se ni od čega i ni od koga osjećati ovisnim.
Svaki čovjek snosi neposrednu odgovornost za svoje djelovanje, odluke i sreću. I kod osobnih odluka mnogi se
oslanjaju na druge. Za svoje zadovoljstvo i sreću mnogi smatraju odgovornim vanjske okolnosti i druge. Ako
se sve potrebno za sreću nalazi u nama, ako je patnja posljedica krivog načina našeg mišljenja, tada možemo i
moramo preuzeti punu odgovornost za svoju sreću i zadovoljstvo.
Nismo odgovorni za sreću drugih, već oni sami. Moramo biti autentični i o svojim željama slobodno govoriti…
Ne treba raditi protiv svojih potreba iz lažnog osjećaja obveze... Zdrav egoizam nije protiv pomaganja
drugima... Principu osobne odgovornosti i zdravom egoizmu nema stvarne alternative.
Sreću moramo tražiti u onome što nam se stvarno događa, a ne u onome što bismo htjeli da nam se dogodi!
Sreća se nalazi u našem doživljavanju, tumačenju i pristupu onome što nam se događa. Plakati za nečim što
još nemamo uz nesposobnost uživati u onome što imamo uzrok je naše nesreće i nezadovoljstva. Tajna je u
pristupu događaju, a ne u samom događanju. Sreća je naš pravilni pristup nesreći! To je alkemija pretvaranja
nesreće u sreću. Ne smijemo postavljati uvjete sreći! Kao što je bezuvjetna ljubav ona s kojom prihvaćamo
drugoga kakav jest a ne kakvog si mi želimo, onda je i bezuvjetna sreća događanje života kakvo nam se
dogodi a ne kakvo mi priželjkujemo! U našim je rukama atribut sreće ili nesreće životu kojega imamo.
HRIO
21
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Osjećaj vlastite vrijednosti
Ljudi su skloni vanjskom uvjetovanju osjećaja vlastite vrijednosti. Svaki je čovjek beskonačno vrijedno
čudesno djelo s vlastitim i bezuvjetnim pravom. Sebe i druge treba doživljavati kao beskonačno vrijedna bića
bez obzira je li lijep, bogat, moćan, socijalno priznat ili nije. Sebe treba prihvatiti i voljeti takvog kakav jest: i
svoje jakosti i svoje slabosti. Stavovi prihvaćanja su prvi i najvažniji korak prema promjeni. Ako se čovjek
osjeća pod pritiskom, skriva i zatvara, blokira sebe za promjenu.
U odlučivanju i ponašanju neki su previše orijentirani na savjete i očekivanja drugih. Ne smiju se prihvaćati
nekritički mišljenja, ocjene, preporuke i savjete drugih. Svaka je greška šansa za učenje. Tko se zbog straha od
greške ukoči, prestaje učiti i razvijati se... Tko sam ne odlučuje o svom djelovanju, uništava svoj život.
Ne treba misliti u obliku konačnih odluka, nego u otvorenim procesima, odlučivati uz bezuvjetno
samopovjerenje. I naše najmučnije predodžbe samo su konstruirane hipoteze koje nemaju objektivnu
vrijednost istine. Promjenom svog pogleda i stava, i najlošiju situaciju možemo učiniti pozitivnom. Prividno
negativnu stvarnost u vanjskom svijetu možemo pozitivno oblikovati...
Nepromjenljive aspekte naše sudbine treba s ljubavlju prihvatiti. Unutarnja sigurnost ostvariva je samo
povjerenjem i vjerom. Slika o sebi sadrži jakosti, slabosti, osnovna obilježja svoga ponašanja. Nije toliko važno
tko i kakav je stvarno čovjek, nego što u posljednje vrijeme vjeruje da jest. Važna je pozitivna realna slika o
sebi.
S drugima treba otvoreno razgovarati o sebi. U apsolutnom smislu ne postoje niti slabosti niti jakosti. Čovjek
pokazuje obilježja ponašanja koja su u jednom kontekstu jakosti, a u drugom možda slabosti. Potrebno je
unutar realističkog interpretiranja iscrpsti sve pozitivno o sebi.
Čovjek se ponaša kako vjeruje da se mora ponašati, i razvija se u tom smjeru. I drugi ga takvima zapažaju i
tretiraju. Nitko nije u osnovi neuspješan i beskoristan...
Treba pozitivno gledati, prihvaćati hendikepe kao šanse. Nitko nije savršen. Smisao života nije postati savršen
čovjek, nego osobna sreća. Problem nisu slabosti, nego loše postupanje s njima. Vlastita obilježja ličnosti i
ponašanja s kojima se otvoreno postupa ne definiraju se kao slabosti i od drugih nisu smatrani slabostima.
Treba razvijati pozitivne misli nasuprot negativnim osjećajima. Potrebno je kritički reflektirati i preformulirati
svoje osobne poglede na sebe i svoje ponašanje. Sreća i životno zadovoljstvo ne ovise o objektivnim vanjskim
životnim okolnostima. Njih određuju čovjekovi unutarnji pogledi i stavovi.
Put do sreće
Put do uspjeha i sreće je prema Ditmaru Hainschu jačanje vlastitih sposobnosti i kompetencija kako bi čovjek
prilagodio okolinu svojim potrebama. Tu su važni snaga uvjeravanja, prodornost, ljubav prema biti, a ne samo
imati.
Put do uspjeha i sreće je razvijanje i održavanje osobne niše. Sposobnost mijenjanja i prilagodbe ima svoje
granice. Treba dobro poznavati svoje slabosti, jakosti, osobne sklonosti i karakteristike. Potrebna je osobna,
društvena i profesionalna niša koja bi najviše odgovarala našim željama, sklonostima, potrebama i
sposobnostima.
HRIO
22
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Uspješni smo ako smo opušteni i ako nam emocionalna bilanca ispada pozitivno. Pod tim uvjetima možemo
naše kreativne potencijale dugoročno uspješno razvijati. Uspješan je koji je prema drugima pun poštovanja,
topline i spremnosti pomoći. Cilj čovjeka nisu vanjski uspjesi nego biti sretan. Vanjski uspjesi mogu
pridonijeti, ali ne bitno. Važna je unutarnja karijera i ciljevi, osobno majstorstvo, živjeti pod svojom
kontrolom.
Unutarnje uspjehe čovjeku nitko ne može osporavati. Samodisciplina, izdržljivost, upornost, sa strpljivošću
čekati šanse, tolerancija frustriranosti, unutarnje nagrade...
Ispunjen i sretan život imaju ljudi koji posvećuju vrijeme unutarnjem rastu, strpljivo razvijaju svoje želje i
kojima je vanjski uspjeh u drugom planu. Sreća je cilj svakoga individualnog života.
Jednostavna sreća u bivstvovanju je sposobnost iskorištenja potencijala uživanja trenutka. Preduvjet je
sposobnost unutarnje slobode. Čovjek ne postoji da radi, nego radi da bi postojao.
Treba se osloboditi iluzije da sreća ovisi o nekim objektivnim vanjskim okolnostima i da je proporcionalna
materijalnom i socijalnom napredovanju. Važnija je sreća u međuljudskim odnosima, u zajednici i obitelji. U
ljubaznoj zajednici intenzivnije čovjek uživa. Sreća se udvostručuje davanjem.
Sjećanja nisu fotografije. Čovjek konstruira svoja sjećanja ovdje i sada i rezultat je povezan s konkretnim
okolnostima i aktualnim emocionalnim stanjem. Prošlost ima značenje koje joj čovjek daje u sadašnjosti.
Dakle, i put do sreće je u čovjekovim rukama. Nije svejedno kojim putem ide prema njoj. Sreća i nesreća ne
dolaze njemu, nego on ide njima. Čovjek je sam »kovač«, kako svoje sreće tako i nesreće! Negdje sam
pročitao da se za sreću treba potruditi, a nesreća dolazi sama; da je lakše do sreće doći nego je zadržati!
Ključ i preduvjeti sreće
Čovjek je odgovoran za osjećaje i sreću koja je uvjetovana stavovima u njemu i pod njegovom su kontrolom.
Sve što treba za sreću čovjek nosi u sebi i zato za svoje zadovoljstvo preuzima punu odgovornost. Važan
preduvjet sreće je slobodno prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti.
Stvarnost oko nas je dijelom i konstrukcija našeg mozga. Pristup imamo samo nekim aspektima vanjske
stvarnosti. Nju vrednujemo prema korisnosti. Istinito je što pomaže, razviti osnovno povjerenje, bezuvjetni
optimizam i sveobuhvatnu ljubav prema svemu živome i postojećem.
Samo 10 do 20 posto objektivnih životnih okolnosti doprinosi čovjekovoj sreći. Tko emocionalno prihvaća i
neuspjeh, djeluje opušteno i koristi maksimalno svoje potencijale. Nikada se ne može sa sigurnošću
procijeniti ispravnost odluke.
Čovjek može djelovati samo s najboljim znanjem i savjesti iz ograničenih perspektiva svog ovdje i sada. Ne
smije se bojati pogrešaka: danas negativno sutra se može pokazati kao pozitivno... Treba stalno isprobavati i
ispravljati, probleme i neuspjehe pretvarati u šanse učenja, radovati se i malim naprecima.
Stvarima treba prilaziti bez predrasuda i iz njih učiniti ono najbolje. Sebe, kakav čovjek jest, treba pozitivno
prihvatiti sa svim svojim obilježjima i karakteristikama. Kao i svaki drugi, ja sam neizmjerno vrijedan neovisno
o mom izgledu, uspjesima i socijalnom statusu... Kada mogu pokazati što jesam, tada sam otvoren i
autentičan. Moje davanje ne ovisi o istovrijednim primanjima. Važne su mi unutarnje a ne vanjske nagrade:
tada mogu prolaziti kroz život bez nekih posebnih očekivanja.
HRIO
23
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Ljudi su različiti kao i njihove subjektivne stvarnosti. Drugi smije i treba biti kakav jest, on je odgovoran za
svoje djelo. Nemamo pravo drugome nametati svoje propise... Moramo otvoreno i autentično iznositi svoje
želje u »ja«-porukama...
Sve navedeno čini ključ, tajnu i preduvjete dolaženja do vlastite sreće, koja mora biti čovjekovo autentično
djelo, rezultat napora, a ne slučajni poklon ili lutrijski zgoditak. Treba promijeniti pristup sreći, pa će je čovjek
duže zadržati, kao i pristup nesreći, pa će kraće trajati. Radi se o čovjekovu stavu prema sreći i nesreći, a ne o
isključivo poklonu dragog Boga ili majke prirode. I priroda i Bog će čovjeka učiniti sretnima ukoliko tome on
doda i svoj napor, ukoliko na tome i on radi i kod svega toga prepozna pravi put, koji doista vodi prema sreći!
Istina i sreća su u čovjeku
Prema Kierkegaardu, podrijetlo istine nalazi se u vraćanju na sebe, u čovjekovoj unutrašnjosti i počinje
pitanjem »tko sam ja?«. Učitelj treba pomoći učeniku tražiti istinu istražujući svoju unutrašnjost i korak po
korak prisjećati se svog podrijetla. U čovjeku skrivena istina može biti uvijek nanovo pitanjima aktualizirana i
dovedena u svijest.
Prema Sokratu i Kierkegaardu, čovjek posjeduje istinu, ali njom ne raspolaže jer ju je na neobjašnjivi način
izgubio. U istini je čovjek samo onda kada se stvarno iskreno ponaša i time sami sebe otkriva.
Podučavanje počinje time da čovjek uči od onih koje uči, da se uživi u ono što i kako oni to razumiju. Od njih
treba pomoću pitanja izvući znanje, što ostavlja utisak da oni znaju više nego on. Namjera je da njima
postane upitno što čovjek zna i da otkriju kako malo zna, a da se kod toga ne osjeća posramljen. Oni kojima
se pomaže i koje podučava ne smiju ga doživjeti kao pametnijeg, koji ima uvijek spremne gotove odgovore.
Egzistirati znači »ponašati se«, a to ne znači »reagirati« nego aktivnost, sebe staviti u odnos prema nečemu
na način da to »nešto« bude određeno tim odnosom u doslovnom smislu. Stvarnost po sebi pretvara se u
stvarnost za čovjeka. Descartes bi napisao: »Mislim, dakle postojim.«
Kierkegaard u Sokratu pronalazi učitelja koji će mu pomoći da »učini« svoju sreću. Sokrat je naglašavao, da
svojim umijećem čovjek može surađivati u postizavanju nečije sreće, ali nije u stanju umjesto njega i za njega
obaviti taj posao. Nitko ne može za drugoga proizvesti sreću, ali može potaknuti razvoj njegove sreće i nju
zajedno s njim preispitati odgovara li onome što mu treba da bude sretan.
Sreću i zadovoljstvo treba tražiti prije svega u sebi, u odnosima s drugima pokraj sebe i uz pomoć Boga iznad
sebe. To su tri nužna odnosa ako se želi doći do sebe i drugih, a bez sebe i drugih čovjek nije u stanju biti
zadovoljan i sretan. Teško je biti sam sretan i zadovoljan. Za to čovjeku uvijek treba netko drugi pokraj njega i
netko iznad njega. Zajedno se možemo postati i ostati zadovoljan i sretan.
Da bi došao do stvarnosti oko sebe, čovjek mora upoznati i stvarnost u sebi. Nepoznat sebi iskrivljuje
stvarnost oko sebe. Pretvara je u ono što mu treba da bi očuvao »neistinu o sebi«. Do stvarnoga drugog može
se doći samo preko stvarnog sebe. To je prepoznatljivo čitajući Kierkegaarda!
HRIO
24
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Neutješljiva dosada
Neutješljiva dosada – i to sam pročitao kod Kierkegaarda! Za razliku od životinja, čovjek može reflektirati o
svojem ponašanju prema tjelesnim potrebama. Može se konfrontirati s principom užitka. Je li reaktivni način
života na principu užitka, zadovoljavajući za čovjeka koji razmišlja o sebi? Koji je smisao života? Priroda dolazi
do svoje tjelesne hrane, a duh bi trebao doći do svog misaonog ispunjenja. Trebaju nam nagonske žudnje, ali
i duhovne težnje.
Neutješljivost samo tjelesno uživajuće egzistencije vodi prema dosadi, potištenosti, melankoliji, patnji u vezi
sa svijetom i sobom, besmislenosti u svemu, gnušanju nad životom, prema nepokretnosti, potištenosti,
žalosti, tjeskobi, gubitku radosti i svih iluzija, osamljenosti.
Don Juan je kvalitativnu predodžbu ljubavi zamijenio kvantitativnom, intenziviranjem svoje želje da uživa u
svakoj ženi. Erotika nije jedini oblik sjetilne egzistencije, premda jedan od najviše zadovoljavajućih. Princip
sjetilnosti ne može osigurati identitet i kontinuitet egzistencije jer je vezan za vrijeme i nema trajnosti.
Kod čvrstog vezivanja za prijatelje, ljubavnice, ljubavnike i bračne partnere često su otežane promjene, a s
gubitkom slobode pojavljuje se dosada. Kod uživanja u uvijek istom nema prostora za novo, iznenađenje,
slučajno. Ako želimo doći na svoje, moramo se stalno mijenjati, što je moguće ako se prepustimo potpuno u
svakom trenutku igri slučajnosti i odlučujemo proizvoljno, prema momentalnom uživanju.
Princip užitka treba biti podređen principu moralnosti. Manje cijenjena etička sloboda veže volju svojim
zapovijedima, ali, s druge strane, u istini oslobađa, i time se ne reducira na izbor sredstava nego omogućuje
izbor ciljeva.
Prvo se moramo pogledati u zrcalo i vidjeti što smo: vanjska kritika uspijeva samo onda ako je postala naša
unutarnja samokritika i ako nije samo čista moralna propovijed. Nije dovoljno razmišljati samo o drugima.
Potrebno je razmišljati i o sebi i u sebi. Tu se nalazi odgovor za našu neutješenost i dosadu, za danas toliko
raširenu depresiju i očajanje, krizu i recesiju! Nesretni u sebi, širimo nesreću oko sebe. Očajni iznutra, ne
možemo tješiti druge. Samo zadovoljni u sebi možemo širiti zadovoljstvo i oko sebe.
Moramo sami raditi na sebi i jačanju svog zadovoljstva, a ne čekati da nam to učine neki drugi. Zadovoljstvo i
sreća ne padaju s neba, ne dobivaju se na lutriji niti prodaju u šoping-centrima. Sve to treba potražiti u sebi.
U svom tijelu i duhu, u svojim mislima i osjećajima, u svom mozgu i srcu! Tu se nalazi naše bogatstvo, koje
često ne znamo koristiti i iskoristiti.
Život u zajedničkoj slobodi
Kierkegaard poručuje da je čovjekova uloga slična onoj Sokratovoj koji je uvjeravao ljude u špilji da njihova
sjena na zidu nije čitava stvarnost i da trebaju uz napor okrenuti glavu, promijeniti perspektivu gledanja i
otvoriti oči za jednu drugu stvarnost. Tako će otkriti da su sami stavili okove oko vrata koji im drže pogled
zarobljenim na svijetu sjena. Slobodan čovjek postaje kada sam pođe iz špilje i kod toga iskusi da postoji i
svijet izvan špilje, što potpuno mijenja spoznaju o sebi i svijetu.
Prepušten isključivo svojim osjetilima, sve što zapaža čovjek koristi kao sredstvo za uživanje, i to ne samo
predmete nego i ljude. Isključivo tjelesnu egzistenciju karakteriziraju prividna distanciranost uz istodobno
korištenje svih sredstava, pa sve oko sebe manipulira do potpunog podvrgavanja sebi uz pretvaranje svih oko
sebe u svoj plijen. Spomenuti filozof smatra da takav čovjek nije sposoban za zajedništvo, jer se ono zasniva
HRIO
25
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
na naizmjeničnom davanju i primanju. Čovjek često misli da u zajednici svaki koristi drugoga da poveća svoj
užitak. Postaje egoističan i smatra greškom sebe vezati uz nekoga vezati prijateljstvom ili ljubavlju, jer ga to
čini ovisnim i tako gubi slobodu a ne dobiva ništa.
Preduvjet promjene takvoga našeg ponašanja je postavljenje samodijagnoze da čovjek nije sretan, da sam ne
može postati sretan i da putem osjetila ne može postići trajnu nego samo momentanu sreću. Živi u snovima,
ne dolazi k sebi. Prema Kierkegaardu, čovjek se budi pomoću očaja u vezi sa svojim traganjem koje ga stalno
vodi krivo, koje je egoistično i dezorijentirano.
O životu treba razmišljati s jednog drugog, a ne samo sa stajališta užitka, treba uočiti diskrepanciju između
zahtjeva i realiteta. Čovjek mora doći do uvida i pitati se što iz toga proizlazi za njega, a što za druge oko
njega. Mora otvoriti mogućnost međuljudskih odnosa i odnosa prema sebi, mogućnost prelaženja samo
preko tjelesne egzistencije, koja nije izabrana nego određena prirodom i principom užitka, kojemu podvrgava
sve svoje sposobnosti.
Pristup takvoj etičkoj egzistenciji čovjek postizava privremenom distancom od svoje ponuđene naravi, sebe
stavljajući u kontekst zajednice koju stvara s drugima oko sebe. To više nije samo individualno stajalište nego
općeljudsko. To omogućuje integriranje čovjekova »mi« u naš »ja«.
To je pojednostavljena verzija razmišljanja o onome što piše u tekstu tog filozofa očajanja i drhtanja,
razmišljanja i straha. To je prava dijagnoza naše krize, recesije i depresije u užem i širem, psihičkom i
tjelesnom, političkom i duhovnom smislu, individualnom i zajedničkom smislu.
Moralna inteligencija
U knjizi »Moralna inteligencija« Lennicka i Kiela opisuju se moralna i emocionalna inteligencija kao
sposobnost primjenjivanja univerzalnih ljudskih principa na čovjekove osnovne vrijednosne stavove, ciljeve i
djelovanja. To je, ponašanje i djelovanje prilagođeno univerzalnim ljudskim principima. Naglašava se
odgovornost za svoje djelovanje i posljedice, empatiju, brigu za druge i uvažavanje drugih.
Bez tolerancije pogrešaka i svijesti vlastite nesavršenosti čovjek postaje krut, nefleksibilan i nije u stanju s
drugima surađivati na zajedničkom dobru. Suosjećanje i opraštanje prema sebi i drugima podržava odnose sa
sobom i drugima.
Emocionalna i moralna inteligencija idu jedna uz drugu. Jedna teško funkcionira bez druge. Moralna
nekompetentnost ima za posljedicu da osobni i društveni ciljevi kolidiraju s čovjekovim glavnim
vrijednostima.
Emocionalna inteligencija za razliku od moralne nije vrijednosna kategorija. Emocionalne sposobnosti mogu
se koristiti za dobro i zlo. Bez moralne inteligencije čovjek ne zna zašto i što radi, niti koji smisao ima njegova
egzistencija. Uz moralnu inteligenciju čovjek bolje koristi emocionalnu, kognitivnu i tehničku inteligencija na
poslu i kod kuće.
Moralna inteligencija sadrži odgovornost za moralne prijestupe. Uspješni političari ne misle u »ja« formi nego
u«mi« formi, žive i ostvaruju moralno djelovanje, drže se svoga moralnog kompasa, donose teške odluke
između dobrog i krivog ili između dviju mogućnosti ispravnog, ali i različitih stupnjeva, vjeruju u poštenje i
svoju odgovornost za sebe i druge, suosjećaju s građanima, koriste se moralnim vrijednostima koje se u njima
nalaze od rođenja.
HRIO
26
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Univerzalni moralni principi su odgovornost, recipročnost i empatija, uvažavanje i briga za druge. Univerzalni
moralni kompas čovjeka upozorava da ne smije lagati, varati, krasti, da se mora brinuti za bolesne i invalide.
Učenje odgovornosti, razumijevanje pravednosti, odgovornosti i krivnje osiguravaju preživljavanje čitave
zajednice i nalaze se u temeljima svih svjetskih religija i ustava većine država. Tu pripadaju prihvaćanje
nečega što je iznad pojedinaca, samosvijest uz poniznost, samodisciplinu i osobnu odgovornost, uvažavanje i
briga za druge.
Nije dovoljno biti legalist i držati se zakona. To treba raditi uz emocionalnu i moralnu inteligenciju, uz
empatiju i pravednost, odgovornost i iskrenost, davanje drugima, a ne samo uzimanje od njih; uz služenje
drugima, a ne samo uz zavaravanja pustim obećanjima.
Prava demokracija je nemoguća bez emocionalne i moralne inteligencije onih koji se smatraju demokratima.
Kakva je emocionalna i moralna inteligencija naših političara?
Moralno ponašanje
U već spomenutoj knjizi Lennick i Kiel pišu da je prirođena moralna dispozicija osnova ljudske moralne
inteligencije. Sadržaj ljudskoga moralnog orijentacijskog sustava, na osnovi kojega čovjek donosi moralne
odluke, programira obitelj i kultura. Prema Seligmanu, šest univerzalnih moralnih vrlina jesu mudrost,
hrabrost, ljudskost, pravednost, umjerenost i transcendentnost.
Čovjekovo preživljavanje i uspjeh ovise o tome prihvaća li i primjenjuje univerzalne moralne vrline. Moralno
ponašanje je jednako važno kao i hrana, piće, disanje i aktivnosti. Ako ga se primjenjuje, djeluje na čovjekovo
zdravlje i sreću jednako kao i zdrava prehrana i tjelesni fitness.
Prirođeni moralni talent nije nikako dovoljan. Moralnom inteligencijom čovjek razumije pravila moralnog
ponašanja a kompetencijom se zna tako i ponašati. Svoje ponašanje usmjerava prema svojim ciljevima koji
odgovaraju njegovu moralnom kompasu koji mu pokazuje što je za njega vrijedno i koja su mu najvažnija
uvjerenja, ciljevi što želi postići osobno i profesionalno, a ponašanje koja mu djelovanja omogućuju
ostvarenje tih ciljeva. Moralni kompas predstavljaju principi, vrijednosti i uvjerenja prema kojima se
orijentiraju čovjekove težnje i ponašanja, djelovanja. Svaki čovjek ima razvijenu solidnu bazu tih vrijednosti i
svi žele biti dobri ljudi.
Moralni kompas je jako sličan kod svih ljudi s neoštećenim mozgom. On počiva na univerzalnim principima.
Ciljevi pojedinca moraju se uskladiti s univerzalnim moralnim principima. Biti moralan ne znači biti svetac. Je
li čovjek moralno inteligentan ili zaostao ovisi kako zadovoljava svoje potrebe: dogovorno ili nasilno. Potrebe
treba zadovoljavati u skladu sa svojim moralnim kompasom. Moralna inteligencija je znanje o ispravnom
ponašanju, svojstvo bez kojega se ne može naučiti moralno misliti i djelovati. Omogućuje razvoj moralnih
vrijednosti i uvjerenja i njihovo integriranje u upotrebljivi moralni kompas. Moralna kompetencija je
sposobnost stvarno i ispravno djelovati prema svojim moralnim principima.
Emocionalna kompetencija je sposobnost u moralno zahtjevnim situacijama upravljati, vladati svojim
emocijama i emocijama drugih. Omogućuje čovjeku vladanje emocionalnom kvalitetom odnosa s drugima.
Nemoguće je biti moralno kompetentan bez emocionalne kompetencije. Koliko smo emocionalno i moralno
inteligentni i kompetentni? Kakvo je naše moralno ponašanje kod kuće i na poslu? Je li naša demokracija
emocionalno i moralno inteligentna i kompetentna?
HRIO
27
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Principi moralnoga ponašanja
Čovjekovo ponašanje mora biti cjelovito, a to znači odgovarati njegovim moralnim principima, vrijednostima i
uvjerenjima. Ono mora biti odgovorno, što pretpostavlja odgovornost za vlastite odluke, priznanje pogrešaka
i neuspjeha i obvezu služenja drugima. Dominirati u ponašanju mora empatija, suosjećanje, aktivna briga za
druge kao i opraštanje, što znači sposobnost sebi, ali i drugima oprostiti pogreške. U njemu mora dominirati
iskrenost, zastupanje onoga što je ispravno, držanje obećanja i biti autentično. Govoriti se moramo što se
misli a misliti što se govori.
Mnogi ljudi nisu iskreni u izjašnjavanju o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu s drugima. Zbog svog nejasnog
izražavanja drugi ne prepoznaju kritiku. To ne znači da treba biti grub i šokirati. Iskrenost funkcionira najbolje
ako je povezana s emocionalnom kompetencijom samospoznaje, kako bi čovjek razumio, da njegovi ciljevi i
želje utječu na ono što govori drugima.
Neki vole logiku i mnogo misle, drugi odlučuju emocionalno, treći djeluju. Mnogi su više racionalni i
djelotvorni a manje emocionalni i ne izražavaju lako svoje emocije. Što čovjek misli djeluje bez sumnje na ono
što osjeća i radi. Emocije isto tako djeluju na ono što misli i radi (strah, bijes, pouzdanje).
Kako nas drugi promatraju i kako reagiramo, utječe na naše odnose. Budući da drugi nemaju uvid u naše misli
i osjećaje, naše ponašanje može biti i krivo protumačeno. Moramo se pobrinuti da drugi razumiju što mislimo
i zašto se tako ponašamo. Unutarnjim dijalogom upoznajemo svoje misli, a to utječe na naše emocije i naše
fizičko stanje. Misli imaju veliki utjecaj na nas. Moramo razumjeti naše misli da možemo promatrati i vladati
našim emocionalnim i fizičkim utjecajima na druge.
Moralno ponašanje mora biti naša potreba, a ne samo obveza. Biti dobar i moralan nije samo Božja zapovijed
a niti samo izglasani zakon u parlamentu, nego bezuvjetna pretpostavka fizičkog, psihičkog i duhovnog
preživljavanja u vezi nas i drugih pokraj nas. To je nužnost suživota. Naše osobno i zajedničko zadovoljstvo,
sreća i uživanje i posebno trajanje tog zadovoljstva, sreće i uživanja ovise o našem moralnom ponašanju. Ne
prijete nam samo prirodne katastrofe (poplave, potresi i sl.) niti samo ratovi, nezaposlenost, ekonomske
krize, nego i naše ovdje opisano nemoralno ponašanje! Uzroci takvog ponašanja nisu samo u drugima nego i
u nama. Počnimo tražiti nemoralno ponašanje i u sebi, a ne samo u drugima oko nas. Svi smo u tom smislu
»krvavi pod kožom« pa počnimo »liječiti sebe« a ne samo dijeliti dijagnoze drugima oko nas.
Bez poznavanja sebe ne znamo kako djelujemo na druge
Bez samospoznaje, prema Lennicku i Kielu, ostajemo zagonetka sebi i ne doznamo kako djelujemo na druge.
Ne osvijestimo li svoje osjećaje, prepušteni smo njima. Bez samospoznaje nismo u stanju korigirati svoje
greške. Spoznaja vlastitih osjećaja je potrebna ako želimo stvoriti pozitivnu klimu oko sebe. Emocije su
zarazne, moramo ih promatrati da bismo očuvali emocionalnu klimu stabilnom. Moramo prištedjeti
suradnika naših nejasnih emocija.
Treba vladati sobom, emocijama i uskladiti ih s našim principima i vrijednostima. Nužno je mijenjanje
kontraproduktivnih uvjerenja izazvanih destruktivnim emocijama i prihvatiti neplanirano događanje. Nije
svejedno kako reagiramo u teškim situacijama. Sami moramo odlučiti što ćemo misliti. Negativni razgovori
programiraju neuspjeh. S realnim negativnim mislima moramo se ozbiljno konfrontirati. Realni pozitivni
razgovor sa sobom jača naš razum i tijelo. Gubitak kontrole nad emocijama šteti osjećaju vlastite vrijednosti,
poštovanju sebe i našoj uspješnosti.
HRIO
28
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Vladanje mislima i sobom jača moralnu kompetenciju i sposobnost snalaženja u međuljudskim odnosima. Da
bismo mogli udovoljiti potrebama drugih, moramo najprije razumjeti njihov kompleksni unutarnji svijet.
Svijet treba promatrati i očima drugih.
Važno je promatranje problema i očima sugovornika. Doživljavanje emocija druge osobe je element moralne
kompetencije, protuotrov za konflikte. Kada imamo drugačije mišljenje, treba situaciju promatrati i sa
stajališta druge osobe. Pomaže nam da u konfliktu obojica pobijede. Bez empatije ograničeni smo na
subjektivnu stvarnost, vidimo samo vlastitu poziciju. Empatija aktivira opraštanje i suosjećanje, pomaže nam
da osjetimo potrebu pomaganja.
Moramo raditi s ljudima koji nam nisu simpatični i čija mišljenja ne dijelimo. Manjkavo poštovanje rezultat je
nesposobnosti razumjeti da svaki od nas vidi samo dio istine ili stvarnosti. Poštovanje omogućuje zajednički
rad osoba različitih pozadina, pogleda i navika. Utjecati možemo samo na one koje i poštujemo. Ne radi se o
lažnoj uljudnosti. Pravo poštovanje proizlazi iz iskrenog vrednovanja unutarnje biti drugoga, njegovih dobrih
namjera, pozitivan odnos, neovisan od naše prosudbe, njegovih mišljenja i djelovanja. Poštovanje
dobrih namjera suradnika osnova je zajedničkog rada. Omogućuje da od drugoga nešto naučimo. Ako se
drugi osjeti od nas poštovan, otvara se i za naše poglede na stvarnost. Treba poštovati različitosti. U teškim
situacijama postoji opasnost da se držimo onog mišljenja u koje imamo najveće povjerenje, a to je naše
vlastito. Različitost mišljenja otvara šanse za sinergiju i uvid da možemo više učiniti s drugima nego sami.
Svakodnevne laži
Claudia Mayer u knjizi »Pohvala laži – zašto ne možemo živjeti bez nje« poručuje da laž čini nama i drugima
kompleksni zajednički život ne samo lakšim nego i uopće mogućim. Primjer je lažni smiješak na usnama kao
izraz dobrog raspoloženja i životne radosti. Svakodnevno se smješkamo a da se ne osjećamo dobro. U 50%
slučajeva lažemo iz egoističkih razloga kako bi sebe bolje prikazali, ne bi bili ismijani ili krivo gledani. Laž nam
olakšava život, a i onima koji s nama žive; neki u laži i uživaju.
Socijalne nas uloge često prisiljavaju da lažemo. Svakodnevno kao glumci igramo različite uloge i da bi njima
zadovoljili, moramo lagati, umanjivati, prešutjeti, negirati i iskrivljivati. Laž je najbolja šansa da što manje
sebe otkrivamo i tako se bolje prilagodimo situacijskim pravilima i djelujemo kako se od nas očekuje.
Često se skrivamo iza masaka. S maskama želimo na druge utjecati, sakriti neka svoje obilježja, imponirati,
zastrašiti, privući. Maske nam pomažu da sakrijemo svoj pravi »ja«, svoju osobnost. Socijalne maske i uloge
nisu čista laž i prijevara, dio su nas, često djelomice autentične i iskrene, ali i fasada iza koje sakrivamo svoje
pravo lice, stvarno mišljenje, činjenično raspoloženje, ugodnu čežnju, nelagodni nagon, neoprostivu grešku,
nenašminkano lice. Tako čuvamo svoju intimnost i privatni život kako ne bismo dali svima uvid u naše intimne
doživljaje i misli.
Zainteresirani smo da stvorimo sebi imidž prije nego to drugi učine na naš račun. Maske nam služe da
manipuliramo s drugima i utječemo na njihovo djelovanje i ponašanje. Uloge i maske na pozornici našega
života imaju prednosti, ali i loše posljedice.
Ne samo mi nego i svi oko nas pogođeni su našim samozavaravanjem, jer se u svom djelovanju i odlukama
dajemo voditi lažima o sebi. Naše unutarnje laži imaju jake posljedice prema van. Istodobno smo počinitelji,
ali i žrtve svoje vlastite laži. U stanju smo sebi lagati, naročito što se tiče vlastitog života. Kada bismo bili bez
iznimke iskreni, veći dio bila bi dosadna rutina. U našem društvu postoji obveza biti sretan, uživati i uspijevati.
Lažući sebi i drugima, uljepšavamo svoj život, činimo ga interesantnijim i uzbudljivijim. Lažući, stvaramo si
HRIO
29
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
bolji svijet, pa na kraju i sami vjerujemo da smo doživjeli fantastični dopust, odmor, more. Samozavaravanje
je redukcija kompleksnosti svakidašnjice, trik kojim sređujemo komplicirani život (Luhman).
Samozavaravanjem ne uljepšavamo sebi samo sadašnjost nego i prošlost, pogotovo neuspjehe ili neku lošu
sudbinu. Neki vjeruju godinama svojim unutarnjim lažima, svojim naknadnim racionalizacijama, i ostaju na
svojim starim greškama. Da bi to samozavaravanje funkcioniralo, prisiljeni smo ne lagati samo sebi nego i
svojoj okolini. Često i štetimo sebi kada lažemo.
Pesimisti, optimisti, depresivni i laž
Prema Klaudiji Mayer, nekima manjka sposobnost ciljanog samozavaravanja pa su skloni pesimizmu i
depresiji. Bez ružičastih naočala svijet se vidi crno. Pesimisti su optimisti s iskustvom. Nedepresivni iskrivljuju
stvarnost prema svojim željama, a depresivni zapažaju stvarnost korektno. Pesimist je prepušten stvarnosti a
optimist ima jaku obranu protiv stvarnosti. Optimisti su majstori samozavaravanja s veoma pozitivnim i
korisnim posljedicama. Važno je i mjerodavno misaono vrednovanje doživljenih iskustava, na koje pojedinac
svodi svoje uspjehe i neuspjehe i razvija očekivanja u vezi s budućnosti.
Pitanje je da li netko svoj uspjeh pripisuje sreći ili vlastitim sposobnostima..., da li neuspjeh tumači kao peh ili
je veže uz svoju glupost, neznanje? Objašnjenja naših uspjeha ili neuspjeha su značajna za našu sliku o sebi i
naš stupanj optimizma ili pesimizma.
Optimalno za sliku o sebi i motiviranost je kada se uspjeh pripisuje vlastitim sposobnostima, a neuspjeh
glupim slučajnostima ili nepovoljnim vanjskim okolnostima, makar to i ne odgovara stvarnosti. Ne samo naša
slika o sebi, samopovjerenje, nego i naše djelovanje i ponašanje ovise o tome jesu li ti modeli stabilni ili
nestabilni. Hoćemo li biti sretni i zadovoljni – nije povezano bezuvjetno kakva nam je sudbina. Sreća nas ne
čini uvijek sretnima i optimistima, a ni neuspjesi, porazi, osobne katastrofe bezuvjetno nesretnima,
pesimistima i depresivnima.
Mnogi s teškom sudbinom smatraju se sretnima i vode zadovoljan život. Važnije je kako svoj život u svom
mišljenju vrednujemo, koja objašnjenja dajemo sami našim pobjedama i porazima, malim uspjesima i
neuspjesima... Tu je značajna i korisna sposobnost laganja.
Optimisti dulje žive i zdraviji su od pesimista, koji su češće žrtve prometnih nesreća, pljačke, provala.
Optimisti imaju teškoće s uvidom u vlastite greške i učenja iz njih.
Osamdeset posto ljudi pripisuje idealnom bračnom partneru kao osnovno obilježje »iskrenost«. Svi u
partnerstvu tražimo potpunu istinu i ništa drugo nego istinu. Kada se radi o užitku i ljubavi, naš stav prema
laži i laganju je protuslovan. Zašto nam je istina toliko teška u ljubavi a toliko upravo istinu želimo?
Međusobno zavaravanje kod prvih kontakata svježe zaljubljenih je bezuvjetna pretpostavka. Ima li uopće
ljubavi bez laži? Objašnjenje motiva prvog susreta zaljubljenih uvijek je izgovorena laž (slučajno smo se sreli!).
Nakon prvih susreta tek se rasplamsava korištenje laži za vrijeme trajanja ljubavnih intimnih odnosa u braku
ili izvan braka. Flertu pripada pretjerivanje ili umanjivanje, potiskivanje i skrivanje kako bi se bolje prikazali
negoli što smo u stvarnosti. Potencijalni ljubavni partneri na početku odnosa u pravilu se služe lažima; u
čvrstim odnosima također, ali nešto manje.
HRIO
30
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Dvadeset i prvo stoljeće
Opaschowski u knjizi »10 zapovijedi 21. stoljeća« tvrdi da živimo u svijetu bjesomučnog ubrzanja, bez cilja i
smisla, na vrtuljku koji se sve brže okreće. Dominira površna i laka konverzacija s unutarnjom prazninom.
Većina živi socijalno izolirano bez jezgre, koja bi njihovu životu dala smisao. Sebe ignoriramo a uspješnost
postaje čudotvorna riječ. Opće vrijednosti prilagođavamo našim potrebama. Nema više mjesta za etičke
norme. Trebamo novu humanu, socijalnu civilizaciju.
Sve je veća razlika između kompleksnosti životnih uvjeta i razvoja naših sposobnosti. Doživotno učenje
prestaje biti luksus i postaje životna nužnost, briga za životnu kvalitetu, idealna pratnja, zadaća, eliksir života.
Osobne kvalifikacije, kao što su sposobnost samoorganiziranja, kreativnost, spremnost na odgovornost,
dobivaju istu vrijednost kao i profesionalna kvalifikacija. Znanje u poslu postaje slično mlijeku: na boci ima
otisnuti rok trajanja: za tehničko znanje je to otprilike tri godine. Razvija se društvo uspješnosti na području
rada, konzumiranja na području medija i doživljavanja te znanja na području kulture i obrazovanja. Život je
postao putovanje vlakom bez kočnica. Danas je važna sposobnost usavršavanja čovjeka sve u duboku starost.
Postoji tekući prijelaz i uska povezanost između posla i privatnog života, između profesionalnog uspjeha i
životnog užitka. Nema uživanja života bez uspješnosti na poslu. Moramo biti poduzetnik na poslu i kod kuće.
Životno poduzetništvo postaje doživotni izazov.
Treba nam kreativni, inovativni suradnik, poduzetnik, koji ciljeve poduzeća pretvara u vlastite ciljeve.
Poduzetnik unutar poduzeća može i treba samostalno reagirati i agirati, treba mu viši individualni razvoj uz
isključivanje osobne ovisnosti.
Treba nam suradnik s više kompetentnog odlučivanja uz socijalne kvalifikacije (komunikacija i timska
suradnja) kako bi mogao biti odgovoran i donositi odluke. On mora biti inovator i promotor promjene, koji
rješava probleme i katalizator koji poduzetnički djeluje. Sve je manja razlika između rukovodioca i vođenih,
nadležnih i podložnih. Tajna uspjeha poduzetničke ličnosti je u mješavini jakog »ja« i spremnosti na
odgovornost uz ravnotežu kompetentnosti na osobnom i socijalnom planu.
Ne bi li trebao i nama jedan Opaschowski da nas nauči kako preživjeti u 21. stoljeću? Zašto bježimo od
stvarnosti koja nas okružuje? Zašto ne prihvaćamo svoju i zajedničku stvarnost, svoje i zajedničke greške,
svoju i zajedničku sreću, svoj i zajednički uspjeh? I u 21. stoljeću trebamo što bolje odnose sa sobom, drugima
i Bogom, ako želimo preživjeti i doživjeti 22. stoljeće!
Životni standard i kvaliteta života
Koncept blagostanja 21. stoljeća, prema Opaschowskom, mora nadići čisto umnožavanje materijalnog
blagostanja. Nova kvaliteta blagostanja vezana je za životni smisao i socijalno zajedništvo. Treba povezati
blagostanje i osobno zadovoljstvo. Sreća društva ne može se mjeriti s kupovnom moći građana. Novi ideal je
međuljudskost i zajedništvo. Materijalni faktori ne čine nas sretnijima.
Faktori sreće su zdravlje, prijatelji, obiteljski odnosi, a ne mogu se mjeriti visinom bruto socijalnog produkta.
Zbog sve manje djece u brakovima intelektualaca odgojnu kompetenciju izgubilo je gotovo pola generacije
akademskih građana. Kvalitativno blagostanje pripada slobodi i sreći osnivati obitelji i cijeniti više životnu
kvalitetu nego životni standard.
HRIO
31
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Zamjena životnog standarda za životnu kvalitetu dovodi do paradoksa zadovoljstva: zadovoljniji su građani s
lošijim životnim standardom. Sreća nije rezultat blagostanja nego prolazna posljedica okolnosti, da nekome u
određenom momentu ide bolje nego prije.
Važna je nematerijalna kvaliteta života, želja za lijepim stvarima života. Životna kvaliteta danas pripada
najvišim vrijednostima našega društva. Razvijaju se nove potrebe, nova vrijednosna ponašanja, novi zahtjevi i
usluge, a prije svega individualno zadovoljstvo i veće zadovoljstvo životom. Zadovoljstvo i sreća samo su
sinonimi za životnu kvalitetu.
Iskustvo sreće podliježe potpuno subjektivnom vrednovanju. Ključ pitanja životne sreće nalazi se primarno u
strukturi ličnosti pojedinca. Potpuno sretno i zadovoljno društvo je utopija.
Prisutna je rapidna eskalacija općeg nezadovoljstva u društvu. Subjektivno zadovoljstvo građana ima sve veću
važnost. Zadaća je politike stvarati takve životne uvjete pod kojima se građani s dovoljno resursa i
kompetencije mogu brinuti za svoje subjektivno zadovoljstvo životom. Važna je ravnoteža između zahtjeva i
mogućnosti. Ljudi koji se uspinju prema vrhu imaju krizu sredstava, a oni na vrhu krizu smisla.
Najviši cilj danas nije više samoostvarenje nego osjećaj vlastite sreće. Važni su zdravlje i partnerstvo. Zdravlje,
priroda i religija su jedine stvarne konstante života.
Dolazi do promjene društva doživljavanja u društvo zadovoljstva, dobrog osjećanja, smisao života mimo
konta u banci i karijere, nade u budućnost. Želimo više vremena za sebe, za druge, za posao, za daljnje
obrazovanje. Želimo ispunjenje života i u slobodno vrijeme. Treba nam prevrednovanje smisla života. Važno
je predstavljanje sebe i osjećaj uspjeha; imati manje, a bolje živjeti.
Život je nagrada
U knjizi »Život, ljubav i smijeh« naglašava Osho Rajneesh da je život neobuhvatljiv bilo kojim stavom,
nemoguće ga je staviti u bilo koju definiciju. Naš stav može pokriti samo određeni aspekt stvarnosti. Kada
naše stanovište postane prihvaćeno kao cjelina, tada gubimo kontakt sa stvarnim životom i tada živimo u
svom stavu, nekoj vrsti ljušture, zatočeni i nesretni i život nam ostaje jadan. Samo dva posto informacija
propušteno je u nas, a devedeset i osam je zadržano vani. Ako je smrt ružna, znači da je čitav život bio
potraćen. Smrt će biti potvrđena mirom, ljupko ulaženje u nešto nepoznato, veseli pozdrav starim
prijateljima i starom svijetu, a ne tragedija. Nema ništa što je bolje ili lošije. Sve zavisi o čovjeku što će izvući
iz toga.
Sve što čovjek podijeli s bližnjima brže se razvija. Svi nosimo previše smeća u sebi samo zbog toga što su drugi
rekli da su to velike ideje, principi, načela. Treba biti inteligentan sa sobom. Život nije zatvor niti iskupljenje.
Život je nagrada.
Uobičajeno ludilo našeg uma, da želimo više i više, dolazi iz razloga što se ne živi potpuno. Život iziskuje veliku
hrabrost. Protivno našim načelima živimo život od samo dva posto. Svi gledamo s određenog stajališta pa
nam život postaje siromašan. Imamo samo jednu dimenziju, a život je multidimenzionalan. Život je čisto
platno i postaje ono što čovjek naslika na njemu: može naslikati bijedu, ali i blaženstvo. Ono što postoji
odbacuje se u ime nekih projekcija vlastitog uma.
Čovjek je jedina životinja koja osjeća dosadu, što znači da način na koji živi nije dobar. Samo autentična osoba
ne poznaje dosadu; dosada je ostavljena licemjeru. Nestvaran život stvara dosadu. Svatko je nešto drugo,
nitko nije tamo gdje bi trebao biti. Dosada nestaje ukoliko je čovjek spreman na rizik.
HRIO
32
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Jesti, piti i biti veseo sasvim je dobro, ali ne i dovoljno. Vrlo brzo se čovjek umori od toga. Veselje brzo prelazi
u žalost jer se ponavlja. Život je samo u našoj mašti sladak, a u stvarnosti često veoma gorak. Sve zavisi od
stava. Kada je čovjek tužan, misli da mu se dogodilo nešto ružno. Sreća je jedna, a tuga je druga strana života:
život se sastoji od obojega tek kada čovjek shvati život u njegovoj potpunosti.
Kako drveće raste, tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. Što više raste, to mu korijenje dublje prodire.
Nije moguće visoko drvo s malim korijenjem. U životu rasti znači prodirati dublje u sebe. Život je hodočašće,
tragalaštvo; ne žudnja već istraživanje, ne ambicija da se postane ovo ili ono, već istraživanje s kojim čovjek
otkriva tko je. Ljudi koji ne znaju tko su pokušavaju biti netko, a postati netko je bolest duše. Pojedinac nije
otok. Svi smo mi povezani.
Ljubav
Evo još nekih misli već citiranog autora Osha Rajneesha. Prema njemu čovjek bez ljubavi nikada neće saznati
za glazbu koju nosi u svom srcu. Tko krene u dublje prodiranje u ljubav, i tako će se naći sa svojom
unutarnjom glazbom. Ljubav je puštanje korijenja u egzistenciju. Muškarac može naći tlo kroz ženu, postati
utemeljen kroz nju. Oni su dopuna jedno drugom. Muškarac i žena su polovine u potrazi za cjelinom. Kada se
te polovine sastanu i počnu stapati tada se osjećaju utemeljene, prizemljene.
Bez ljubavi nema života. Bez nje je čovjek lišen nečeg nepoznatog..., neispunjen je i prazan, ne posjeduje
ništa. Postaje prostor bez sadržaja. Osjeća prazninu, neispunjenost, siromaštvo. Ljubav nema namjenu, nema
određenog smisla, ima iznimno značenje, donosi veliku radost, posjeduje vlastitu ekstazu. U svjetovnom,
kalkulativnom, kompjutorskom umu, kod matematičara, ekonomista i političara ljubav predstavlja vrstu
ludila. Za one koji poznaju ljubav, to je razumno.
Bez ljubavi čovjek može biti i bogat i zdrav, poznat ali on ne može biti razborit, jer ne zna ništa o unutarnjoj
istinskoj vrijednosti. Čovjek koji ne može voljeti, ne može biti ni inteligentan, ne može biti ni otmjen,
profinjen. Njegov život će biti obična tragedija...
Spoznati sebe znači spoznati sve svoje mogućnosti, sve što dođe negativno neka bude samo svoje, a sve
pozitivno treba podijeliti. Obično ljudi dijele svoje negativne emocije i ne žele dijeliti svoje pozitivno.
Čovječanstvo je sasvim glupo. Kada su sretni, ljudi to ne žele podijeliti, ponašaju se jadno. Kada nisu sretni,
žele to podijeliti s drugima. Treba znati dijeliti pozitivno..
Sve što čovjek štedi, to je izgubljeno; a sve što daje, to je njegovo. Sve što je čovjek dao, još je s njim;, a sve
što je sakupljao, nestalo je i otišlo. Ima samo ono što sam podijeli. Što više dijeli, to više ima. Što manje dijeli,
manje i dobiva. Treba pustiti vodu s izvora i još više će nabujati. Ne pusti li se ta voda, zatisne li se izvor, brzo
će postati jadan i neće vrlo dugo djelovati. Malo-pomalo izvor će presahnuti, biti odsječen, a voda koja je u
izvoru nestat će, bit će ustajala, prljava. Voda koja teče je svježa. Ljubav koja se daje je svježa.
Treba dijeliti svoje pozitivnosti, svoj život, sve što čovjek ima. Sve što je divno u njemu ne smije štedjeti. Svoju
mudrost, sreću, zadovoljstvo treba dijeliti. Skupljanje truje srce. Svakojako sakupljanje je otrovno. Ne treba
čekati zahvalnost. Biti zahvalan onome koji je dopustio da mu se nešto da. Dijeliti je najveća vrlina...
Sve dok čovjek ne može voljeti ljudska bića, stvarno kao ljudska bića, sva njegova ljubav za drveće i ptice bit
će jadna. Ako ne može dostići stvarnost koja mu je najbliža, kako može dostići nešto što je udaljeno?
HRIO
33
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Razvoj ljubavi
Premda se ne slažem sa svim idejama toga budističkog filozofa, Osho Rajneesh je napisao veoma za mene
prihvatljive misli o ljubavi. Prema njemu, besmislica je da ljudi mogu voljeti samo ako nađu osobu vrijednu
toga. Tako mnogi misle da mogu voljeti samo ako nađu savršenu ženu ili muškarca. To je besmislica. Takvi
partneri ne postoje. Za rast u ljubavi nije potrebna savršenost. Čovjek ne smije tražiti savršenstvo jer inače
neće naći nikakvu ljubav da raste u njemu. Ljudi koji traže savršenstvo jesu ljudi bez ljubavi, neurotični.
Čovjek treba voljeti kao da diše i kada voli ne smije početi zahtijevati, inače će od samog početka zatvoriti
vrata i ne može očekivati ništa. Ako i nešto dođe, čovjek treba biti zahvalan...
Ljubav treba podneblje zahvalnosti, nezahtijevajuću atmosferu, neiščekujuće podneblje. Prije no što čovjek
počne razmišljati kako dobiti ljubav, treba je početi davati. Ako bude davao, sam će i dobivati. Ljudi su više
zainteresirani kako steći i oduzeti. Svi se zanimaju kako dobiti. Nitko ne uživa davati. Ljudi daju nerado ako i
daju. Oni daju da bi dobili. To je pogodba. Oni uvijek gledaju hoće li dati više no što dobivaju. Ljubav nije
biznis. Čovjek treba dati i ne čekati da vidi koliko će dograbiti. Kada nešto zahtijeva, tada to i ubija. Cijeli smo
život uvježbavani da uzimamo, a ne da dajemo.
Svako ljudsko biće je jedinstveno. Treba imati poštovanja prema toj jedinstvenosti. Dati treba bez ikakvog
uvjetovanja i tako će se saznati što je ljubav.
Sebičnost je dio naše naravi. Čovjek možeš dijeliti, ali ne smije nikada poniziti nekoga služeći mu, to je
poniženje. Služiti nije potrebno nego dijeliti svoju svijest, svoje znanje, biće, poštovanje, ali prvo sâm čovjek
to mora imati. Čovjek postaje zreo trenutkom kada počne voljeti. On počinje preplavljivati, dijeliti, počinje
davati. Ljubav je raskoš, obilje.
Moram priznati da sam u tim mislima našao dosada najbolje opise stvarne ljubavi. Sve je drugo samo privid
ljubavi. Sve je drugo je »antiljubav«. Kao psihijatar i psihoterapeut liječio sam više žrtava takve lažne ljubavi
nego žrtava mržnje i nasilja. Nepotpuna i kriva ljubav šteti, a samo prava i iskrena pomaže nama i onima koje
volimo. To se naziva i bezuvjetna ljubav. Jedino ona doista povezuje i spaja, a ona druga razdvaja i priprema
teren za mržnju prema onima koje smo krivo voljeli ili koji su nas krivo voljeli.
Stvarna ljubav treba nam ne samo da budemo sretni nego da uopće i preživimo. Samo s takvom ljubavi
možemo se uspješno boriti protiv mržnje koja se još uvijek nalazi među nama. Kakva je naša ljubav prema
sebi, drugima oko nas?
»Individualizam« 21. stoljeća
Austrijski sociolog i profesor u Grazu Manfred Prisching u knjizi »Ja, maska, blef. O insceniranju svoje
osobnosti« pita se: To sam ja? Kakav sam? Što je posebno na meni? Kakav sam stvarno? Konstatira: čim smo
više sličniji određenom tipu, tim smo manje jedinstveni. Naglašava suprotnost između onoga što jesmo, s
jedne strane, i klišeja, šablone, tipa ličnosti, s druge strane. Prema njemu, na početku 21. stoljeća
individualnost je jezgra osjećaja života, pojavljuje se »ja«-generacija, euforički individualizam i naglašava
individualnost, identitet, autentičnost, samorazvoj, jedinstvenost svakoga od nas. Odlična mu je misao da sa
svim ljudima imamo nešto zajedničko (inače ne bismo bili ljudi), ali u isto se vrijeme razlikujemo od svih
drugih (inače ne bismo bili »mi«).
HRIO
34
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Prema tom autoru, moramo raditi na svom identitetu, razvijati predodžbu kakvi jesmo ili bismo trebali biti,
svoj unutrašnji život oblikovati na nama odgovarajući način, reflektirati o sebi, razvijati autonomiju sebe kao
subjekta.
Identitet traži uspoređivanje s drugima, ali i treba druge kao zrcalo. U licima i reakcijama drugih vidimo tko
smo mi: U interakciji s drugima formiramo svoj »ja«...
Identitet mora biti potvrđen od drugih, zahtijeva stalni rad na svojoj slici kakvu želimo imati. Istovjetnost
pojedinca u toku vremena, osjećaj pojedinca da ostaje isti uza sve promjene traži duboko pretraživanje jezgre
naše osobnosti.
Svijest o svojoj posebnosti kao i potreba izražavati je i objektivno je potvrđivati naš je osnovni cilj. Želimo i
drugima priopćiti kako bi nas zapažali kao jedinstvenog pojedinca... Interesira nas kako izgledamo i kako
djelujemo na druge. Moramo sebe naći, odlučiti se tko smo ili što bismo htjeli biti, sebe oblikovati. Naša
ličnost, životni stil i biografija nisu samo stvar sudbine, društva, mjesta stanovanja, nego i vlastite odluke.
Navedeni autor naglašava da je nekada postati drukčiji bilo znak slabog odgoja, a danas je slab odgoj ne
postati drukčiji. Prema njemu je »Ja«-generacija sadašnjice izoštrila igru individualizacije. Od djetinjstva
učimo uočavati i oblikovati svoje osjećaje i impulse.
»Individualizam 21. stoljeća« u knjizi prof. Prischinga shvaćam kao potrebu svakog čovjeka da bude svoj,
poseban, priznat i prihvaćen subjekt, a ne anoniman i otuđen pojedinac u masi drugih jednako tako
anonimnih i otuđenih. To je konačno i osnova svake demokracije. Demokraciji su potrebni »subjekti« a ne
»objekti«, pojedinci koji misle svojom a ne tuđom glavom, koji govore što misle, osjećaju i rade, a ne što
misle da bi trebali govoriti i tako izbjegli suočavanje sa stvarnim sobom i stvarnim drugima.
Usmjerenost na sebe
Prema knjizi »Ja, maska i blef« austrijskog sociologa u Grazu Manfreda Prischinga danas su pojedinci
usmjereni na vlastiti razvoj. Sudbina se zamjenjuje osobnim sposobnostima preživljavanja i snalaženja.
Naglašava se sposobnost oblikovanja i pronalaženja sebe, svoga bića, svoje ličnosti. Treba pronaći istinu svog
bića, na sebi raditi da bi iznijeli na svijetlo svoju bit, koja čini čovjekov skriveni »ja«. Autor povezuje
oblikovanje i pronalaženja sebe. Treba pronaći materijal za konstrukciju svoga »ja«, oblikovanje svoga
životnog svijeta i svoje budućnosti. Ti se problemi rješavaju individualno. Radi se o individualnoj sreći, ali i
sudbini. Neki to nazivaju osobni menadžment upravljanje samim sobom, osobno poduzetništvo.
Samooblikovanje je stresogeno. Ako želimo zahvatiti ono oko nas, moramo to učiniti najprije s onim u nama.
Danas mediji konstruiraju stvarni svijet s kojim se intenzivnije susrećemo nego s drugima oko sebe i sa sobom
u sebi.
Prema Prischingu, u medijima pronalazimo »generaliziranog drugog«, koji definira atraktivnost pojedinca, s
njima razvijamo parasocijalne odnose i pomoću njih formiramo vlastite ideale.
Stalno se moramo o sebi brinuti, u sebe ulaziti, održavati svoju unutrašnjost. Gotovo ne ostaje energije za
usmjerenje prema van. Prema tom autoru, na prvom je mjestu unutrašnji život, a vanjski je svijet samo
njegova tvorevina. Okolina je u redu kada se čovjek dobro osjeća, a ona je loša ako se ne osjeća dobro. Nema
oštre granice između vrednovanja sebe i ljubavi prema sebi. Neograničeno samopoštovanje bez adekvatnog
odnosa prema stvarnosti vodi u narcizam. Narcisoidni pojedinci nemaju dobar odnos prema drugima. Vjeruju
da njihovi osjećaji, namjere, potrebe i želje imaju prednost, i zato se ne obaziru na osjećaje, namjere, potrebe
i želje drugih.
HRIO
35
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Opterećen samopromatranjem, čovjek misli samo na sebe, vrijeđa osjećaje drugih jer ih ne razumije. Druge
ponižava da bi sebe uzvisio. Pojedinac postaje suveren, monada, jedinstveno umjetničko djelo, slobodni
leptir. Svatko može slobodno birati, ali ne zna što bi trebao željeti. Obveze su ljudi odbacili, ali se osjećaju
sami. Sve su zapreke odstranili i pojavljuje se velika praznina, breme velikih i raznolikih mogućnosti. Prije su
patili zbog starih obveza, a sada u vezi s novom slobodom. Za mnoge je zadaća odlučivanja i oblikovanja svih
životnih dimenzija novo opterećenje!
Usmjereni isključivo na sebe i u sebe, maksimalno individualizirani, bez drugih na horizontalnoj razini i
Drugoga na vertikalnoj, ljudi se osjećaju sami, zbunjeni, nesretni, napušteni i nezadovoljni.
Ljudi današnjice
Prema austrijskom sociologu Prischingu, starim vrlinama pripadaju: stabilnost, pouzdanost, kontinuitet, a
novima spremnost na promjene, otvorenost, spremnost na izmjene, kratkoročnost, mobilnost. Danas
hodočasnike zamjenjuju lutalice, vagabundi, turisti, igrači. Svi oni imaju različitu životnu koncepciju, ali im je
zajedničko fragmentirani, diskontinuirani, šaroliki i rastrgani život. Svi oni žive trenutak, razvijaju površni
identitet, skloni su riziku.
Danas dominira hedonistički koncept smisla života. Stalno na istom mjestu predstavlja sklerozu. Socijalne
veze podvrgnute su pritisku fleksibilnosti i mobilnosti. Vanjsko nomadsko ponašanje seli se u našu
unutrašnjost, gdje dominira promjenljivost stavova, principa svjetonazora. Ne smirujemo se u identitetu s
kojim igramo. Prema svojoj egzistenciji imamo površan odnos. Tko se drži jednog životnog koncepta, nije
suvremen. Loptu treba držati u zraku. Svaka pojedina uloga biva kroz interpretaciju, shvaćanje njenog
nosioca maksimalno individualizirana.
Prema Prischingu, dominira spontani teatar, sposobnost svoj »ja« obraditi, modificirati, prezentirati i očuvati
u različitim situacijama. Nije dovoljno sa sobom doći na kraj nego i s insceniranjem u socijalnom ambijentu.
Mora se učiti tehnika svog insceniranja, prezentiranja svog identiteta, sve o sebi izgovoriti. Pojavljuje se
generacija u kojoj svaki želi slušati samo sebe. Na razini intimnosti partneri moraju raditi na svojim osjećajima
i upravljati njima, rješavati probleme i razvijati svoj potpuni potencijal. Nestaje razlika između javnosti i
privatnosti. nema više razloga drugima skrivati svoje tajne. Nesramnost se honorira kao otvorenost.
Nedavno me jedna novinarka u intervjuu zapitala što ja mislim o tolikoj raširenosti depresije u današnjem
društvu; odgovorio sam da je to posljedica, između ostalog, i intenzivnom trendu zatvaranja u sebe i
udaljavanja od drugih, slušanja samo sebe, a malo drugih oko sebe, grozničave potrebe pričati o sebi, a bez
interesa za slušanje sličnih priča drugih oko nas.
Da bi ljudi bili sretni i zadovoljni, moraju naučiti slušati sebe, ali i druge, pričati o sebi, ali i zainteresirano
slušati tuđe priče, izražavati svoje pozitivne a ne samo negativne emocije, s drugima se svađati, ali i iskreno
pomiriti, prihvatiti ne samo sebe nego i druge, veseliti se sličnima ali poštovati i različite, ne dijeliti dijagnoze
niti sebi a niti drugima, ne mrziti niti sebe niti druge, voljeti sebe i druge. Moramo shvatiti da ne možemo
mnogo bez sebe, ali još manje bez drugih. Trebamo sebe i druge!
HRIO
36
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Individualistička maska
Ostanimo još kod austrijskog sociologa Prischinga! Prema njemu, danas ima malo originalnih i autentičnih
osoba. Ljudi postaju ovisni o svima, međusobno maksimalno obzirni. Ne zapažaju skrivenu praksu moći,
prisile. Sve se to prenosi u ljudske glave. Svaki živi s osjećajem slobode, a radi u interesu moćnika. Ljudi
postaju društveno–nedruštvena bića.
Permanentno su upućeni jedni na druge. Razvija se nov oblik odnosa ovisnosti i autonomije. Autonomija
jednoga mora biti pouzdano povezana. Individualnost i spontanost sve je manja nasuprot konformizmu i
funkcionalnosti. Sve mora biti originalno, ali i funkcionirati, drukčije nego drugi, a opet kompatibilno,
originalno, ali i prilagođeno, autentično, ali i fleksibilno!
Ljudi prestaju biti društvo individua i pretvaraju se u društvo individualističkih maska iza kojih se skrivaju i
koje im omogućuju da kao ljudi i individue budu nevidljivi. Maska se pojavljuje kao suprotnost individui koju
poništava, potiskuje, skriva ili razara. Ona je nešto apersonalno, općenito, rutinirano ukočeno. Ljudi nestaju
kao ljudi, a maska se pretvara u jedini most između ljudi i njihovih uloga. Navlače je preko lica iz kojeg se
stvara i dalje razvija.
Nastaje konformistički individualizam kao dekoracija i ograničena spontanost s malo slobode odlučivanja i
malo opcija mogućih rješenja. Pred ljudima se ostvaruje paradigma aparata, svijet kao velika mašina s
tehničko-umjetnom okolinom. Ljudi postaju kotačići velikog aparata koji pouzdano funkcionira i kojima je
zabranjena spontanost. Nestaje individualitet kao jak, moralno zamišljen i moralno poželjan ideal.
Rad na sebi pretvara se u perfekcioniranje, stalno poboljšavanje, samooptimiranje svakoga pojedinog
kotačića. Nestaje »mi«, a ostaju samo »ja« i »ja« i »ja«. Premda ljudi navlače masku »mi«, ostaju i dalje samo
mnogi »ja«!
Model individualiteta kolidira s modelom mašinerije! Ljudi moraju voljeti što se od njih želi, ali to ne smiju
primijetiti! Moraju biti takvi i takvi, ako doista žele biti individualni. Moraju biti individue po određenom
modelu koji je kompatibilan s uvjetima funkcioniranja svijeta oko njih. Prisching zaključuje da je upravo to
»čudo« današnjeg svijeta.
Što na sve to kazati? Što na kraju ostaje od nas u suvremenoj demokraciji u kojoj moramo vjerovati da smo
samostalni pojedinci s maksimalnom slobodom, a ustvari ako nismo kao svi drugi oko nas, postajemo zaostali
čudaci iz nekih prošlih vremena! Mislim da je krajnje vrijeme da se vratimo sebi, drugima oko sebe i Onome u
kojega vjerujemo iznad sebe!
Insceniranje svojega »ja«
Evo još nekih misli Manfreda Prischinga iz Graza. Dosta ironično, da ne kažem cinično, piše kako se zna što se
mora raditi da bi čovjek ostao individua, na koji način može izraziti svoj originalni »ja«, razviti svoj specifični i
kreativni identitet. To će mu »uspjeti« ako čini što čine svi koji žele razviti svoj specifični i kreativni identitet.
Rezultat je »serijalna jedinstvenost«. Individua je čovjek samo onda ako odgovara konformističkom
individualizmu ili individualističkom konformizmu. Po njemu, radi se o tipiziranju kroz identifikaciju i imitacije,
i to naziva konformizam prema individualnom modelu.
HRIO
37
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Današnjom komunikacijom dominira individualističko-narcistička ideologija. Pojedinac postaje displej na
kojemu se pokazuje što se događa u njemu. Pojavljuje se stiliziranje i shematiziranje svojega »ja«. Sebe
zapaža kroz druge, priopćava svoje osjećaje. Egzistira samo ako se bavi sobom, i to drugima priopćava.
Čovjek je danas pritisnut da treba inscenirati svoj identitet. Kada se radi o insceniranju, ne treba više misliti o
pravom identitetu i pravoj stvarnosti. Dominira individualizirana pravilnost, slijedi pravila igre
individualiziranja. Moderni individualitet je mentalni konformizam plus dekorativna različitost...
Umjerenost, skromnost, zadovoljstvo više mu ne odgovaraju. Ako mora pet puta više stvoriti u satu, tada
mora i pet puta više u njemu trošiti. Pojavljuje se bezgraničnost konzumiranja, trošenja, što ne funkcionira uz
umjerene i zadovoljne ljude. Gramzivost se od mane pretvara u vrlinu. Kočenje općeg razvoja konzumiranja
pretvara se u osobno zakazivanje. Svijet konzumiranja gura se u prvi plan.
Prisching upozorava da danas osobno zadovoljstvo postaje asocijalna kategorija i glasi: Ja kupujem, dakle
postojim... Ja hoću sve, i to odmah... Zadovoljan čovjek šteti gospodarstvu, smanjuje radna mjesta. Tko nije
uvijek gladan, zakazuje, ne ide za onim još više. Neograničenost postaje postulat uspjeha. Tko se drži
umjerenosti, izbacuje se iz društva.
Prema njemu trošenje znači: sebe stvarati, svoj životni tok komponirati, viziju o sebi i svojem životu razvijati,
duhovnu vezu s produktima uspostaviti.
Što na sve to kazati? Zar je doista to naša budućnost? Kako se vratiti sebi i bližnjima a ne ostati zarobljen
proizvodima i reklamama? Kako se riješiti i izbjeći grozomornom, tupom i debilnom mobingu, tiraniji
beskonačnih ponavljanja istih ili sličnih reklama na našim TV-ekranima, što sve više sliči zatupljujućem pranju
naših mozgova, a ne usrećivanju i informiranju? O tempora, o mores! Što nas sve čeka u ovom 21. stoljeću!
Samozavaravanje
Prema Manfredu Prischingu, čitava priča o razvoju današnjeg čovjeka završava u blefu, samozavaravanju,
pranju mozga, iluzionizmu, moralnom uvjeravanju, parcijalnom ideologiziranju, strategiji zamagljivanja,
izgradnji fasade i Potemkinovih sela te povezivanju nespojivog. Prema njemu danas dominiraju fikcije, blefradikalizam, blef i silovanje stvarnosti, laž. Sve oko nas je insceniranje, čisti teatar. Može se vjerovati u bilo
koje insceniranje onoga što se »stvarno« iza maske skriva, prihvatiti ga kao samo po sebi razumljivu
stvarnost, kao nužnost, kao najbolje moguću prezentaciju neke stvari, osobe ili namjere. Sve vrvi od fikcija u
manipulaciji i hinjenju.
Čovjek treba razumljivo prihvatljivo insceniranje kako bi zadovoljio svoja i tuđa očekivanja. Strategije
insceniranja se koriste i u laži. Često se mora blefirati da bi se kazala istina, mora se blefirati da se laže, mora
se blefirati, a da se ne zna zašto.
I na kraju Prischingove knjige stapaju se i sjedinjuju »ja«, maska i blef. Kada se nešto duže vrijeme govori,
počinje se u to i vjerovati. Kad dugo blefira, počinje i sam čovjek u to vjerovati što govori. Što je u početku
bila neistina obogaćuje se istinom ili barem subjektivnim osjećajem istine. U početku čisti blef u izvjesnoj
mjeri postaje stvarnost u tolikoj mjeru u kojoj ljudi počinju vjerovati da je fasada više nego samo fasada.
Oko ljudi je stvarna i nestvarna stvarnost. Zračni balon postaje realni element realnog života. S tim se mora
računati. Čitav život pretvara se u dizajnirano umjetno djelo, teatralno samoprikazivanje, marketinški
usmjereno na ljudsku ličnost, koja je fazionirana, kozmetički, umjetno životno uljepšana kao osobni
dekorativni izlog.
HRIO
38
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Dakle, ljudi su počeli sa samozavaravanjem, navukli masku i uhodali blefiranje prema svima oko sebe, ali i
prema samom sebi. Uhodali su lažnu slobodu i navukli masku s kojom sakrivaju sebi i drugima svoje pravo
lice. Ne usude se skinuti masku. Karneval su produžili na čitavu godinu i tako se sve više udaljavaju od sebe,
ali i od drugih oko sebe. Ostaju sami bez drugih i bez sebe. Postaju roboti i lutke na pozornici vlastitog života,
i to nazivaju suvremenom demokracijom, humanističkim liberalizmom, slobodom, vrhunskom organizacijom
naprednih i slobodnih ljudi.
Završit ću riječima samog autora knjige »Ja, maska, blef«: »Kada dugo blefiramo, počinjemo i sami u to
vjerovati što govorimo. Što je u početku bila neistina, obogaćuje se istinom ili barem subjektivnim osjećajem
istine. U početku čisti blef u izvjesnoj mjeri postaje stvarnost u tolikoj mjeru u kojoj ljudi počinju vjerovati da
je fasada više nego samo fasada.«
Što je s našom fasadom? Što se iza nje nalazi? Kako se mi iza nje osjećamo?
Samospoznaja
Humboldt samospoznaju smatra teškom i rijetkom, a samozavaravanje lakim i uobičajenim. Za Goethea je
upoznati sebe čudan zahtjev koji dosada nije nikom uspio, a niti će ikada uspjeti. Prema Gerhardu Rothu,
biologu i istraživaču mozga iz Bremena, do svoga »ja« imaju pristup samo privilegirani, ostali ostaju na
površini samospoznaje. Svi pokušaji doći do stvarnih motiva svoga ponašanja ne vode ničemu. Prema njemu,
veći dio psihologije osobnosti zasniva se na metodi samopromatranja. Pitanje je vrijedi li uopće to
samopromatranje ili je lažno i iskrivljeno, pogotovo kada prelazi u samoocjenjivanje.
Interesantna je misao Rotha da ima glupih koji se relativno dobro samoprocjenjuju, ali i visoko inteligentnih
koji imaju o sebi potpunoma krivu sliku naročito na područjima častohleplja, konkurencije i samoprikazivanja.
To važi posebno za samoprecjenjivanje u vezi s profesionalnim uspjehom.
Častohleplje i glad za moći glavni su izvori samozavaravanja. Kompenziraju se povrede uzrokovane pogrešnim
potezima, porazima i sramoćenjem. Promašenost važnog cilja mora se drukčije protumačiti i objasniti.
Podsvjesni emocionalni »ja« želi pomoću moći i uspjeha dobiti zadovoljstvo sobom. Tu se mora spomenuti i
svjesno emocionalno samoumirivanje okrivljavanjem drugih.
Na svjesnoj razini traže se plauzibilni motivi i objašnjenja kako bi se osigurao subjektivno zadovoljavajući
osjećaj i omogućilo djelovanje. Čovjek mora stvoriti zadovoljavajuću sliku najprije svoga svjesnog egoističkog
»ja«, a zatim i svoga socijalnog »ja«. U sebi formulira samointerpretaciju tako da i drugi mogu u to vjerovati,
a on s time živjeti. Uobičajeno je tumačenje neuspjeha vanjskim okolnostima, a ne vlastitim pogreškama ili
nemoći.
Čovjek traži životne okolnosti koje odgovaraju njegovoj osobnosti, umjesto da se u sebi i vođenju života
prilagodi promijenjenim životnim okolnostima. Postoji tendencija dalje raditi kao ranije, makar bi mu
promjene donijele više koristi. Iracionalno ustrajanje na starom pribavlja mu užitak rutine, ekspertnosti,
očuvanog statusa. Tome pridonosi i strah od novoga i rizik neuspjeha...
Navedena razmišljanja bremenskog istraživača mozga potiču da se upitamo želimo li mi sebe upoznati ili sebe
prevariti i prilagoditi stvarnog sebe svojoj umišljenoj slici o samome sebi. Ako je ovo drugo naš podsvjesni ili
svjesni cilj, tada trebamo nekoga kraj sebe da bi nam pomogao doći do samoga sebe. Nije dovoljno da sami
razmišljamo o sebi. Treba iskreno razgovarati o sebi s iskrenim drugim kraj sebe. Da bi se suočili sa sobom,
trebamo se suočiti sa za nas važnim drugim pokraj sebe. Tome pridonosi iskreni razgovor u iskrenom odnosu
s drugim.
HRIO
39
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Mijenjanje sebe
Teško je sebe upoznati, a još teže sebe mijenjati. Prema već citiranom Gerhardu Rothu, samopromjena je
preduvjet svakom mijenjanju uz pomoć drugih. Motivacija izvana samo je onda na dugu prugu djelotvorna
kada vodi do osobne samomotivacije, kao što i svaka vanjska nagrada mora biti povezana sa unutarnjom
samonagradom. Samopromjena se odnosi samo na ograničene promjene osobnoga vođenja života, a ne na
znatne promjene karaktera.
Svjesnom vlastitom snagom čovjek se ne može bitno promijeniti, premda se misli da ima veću moć nad
samim sobom. Ono što se u njemu protivi vanjskom utjecaju nije njegova svjesna volja nego njegovo
podsvjesno »ja«. To je instanca koja se mora prilagoditi utjecaju izvana, ako se želi da do promjene dođe.
Prema navedenom istraživaču mozga i biologu, do promjene se dolazi iracionalnim i neverbalnim putem
pomoću vjerodostojnosti, primjera, suosjećanja (empatije) i odgovarajućim nagrađivanjem. Čovjek je na
svjesnoj razini i u svom ponašanju vjerodostojan primjer drugima i suosjećajan, ako ga njegova podsvjesna
razina prati u njegovom svjesnom ponašanju. To je preduvjet iskrenog i djelotvornog razgovora s drugima,
što je preduvjet utjecaja na njegovo ponašanje. U takvu razgovoru govori se što se stvarno misli i osjeća, što
odgovara i vlastitom ponašanju i što je u skladu s vlastitim uvjerenjem i ponašanjem. To je ono što mora
pratiti vlastite izgovorene riječi, ako se želi da one izvrše utjecaj na one kojima su upućene.
Unutarnja osobna motiviranost (samomotivacija) jest ono što ostaje kad se prvo oduševljenje završi i kad se
čovjek suoči s novim zahtjevima svakodnevnoga života. To je nužno kad više ne uživa kao ranije, kad više ne
vidi smisao ponašanja koje je promijenio, kad vjeruje da se više ništa ne može učiniti. Kad više nema drugih
mogućnosti i ne mogu se promijeniti vanjske okolnosti, tad čovjek mora mijenjati sebe, na sebi raditi, sebe
samoga motivirati.
Sebe moramo upoznati da bismo mogli sebe mijenjati. Da bismo mogli sebe mijenjati, moramo biti iznutra
osobno motivirani. Da bismo bili iznutra osobno motivirani, moramo vanjsku motivaciju pretvoriti u
unutarnju, vanjski smisao i svrhu života pretvoriti u unutarnji iskreni doživljaj sebe i svijeta oko sebe. I to
najčešće ne možemo sami, pa se moramo ponašati kao priprosti seljak koji okopava i sadi krumpir, zalijeva
zemlju i moli Boga da se dogodi krumpir.
Odgovornost i kontrola
Psiholog i psihoterapeut iz Bochuma prof. dr. Rainer Sachse u knjizi »Kako sistematski uništavamo svoj život«
upozorava da mnogi ljudi vjeruju da mogu u životu odgovornost za svoje ponašanje odbaciti a kontrolu nad
njim zadržati. Pod kontrolom nad svojim životom taj autor podrazumijeva, da ljudi sami donose odluke,
razvijaju planove i ciljeve, odlučuju što su i što žele biti, što moraju raditi, kako žele živjeti, to ostvarivati i na
tome raditi. Preuzimanjem odgovornosti čovjek dobiva slobodu koja se ne može postići bez odgovornosti. On
zaključuje da bez preuzimanja odgovornosti nema kontrole, a bez kontrole nema odgovornosti.
Sam čovjek mora misliti, djelovati, odlučivati i snositi posljedice. Odgovornost znači da se osjeća dorastao za
svoj život, djelovanje i odlučivanje, da je sam autor djelovanja i postizavanja uspjeha, ali i poraza za koji ne
smije optuživati druge. To važi i za čovjekov nerad kao i negativne posljedice koje nastaju tim djelovanjem.
Čovjek ne smije izbjegavati te spoznaje. Sam je onaj koji djeluje ili ne djeluje, koji donosi ili ne donosi odluke i
uzrok je posljedica koje iz toga proizlaze. Sam mora ulagati napor, donositi odluke, rješavati probleme, nositi
se sa neuspjesima, svladavati poraze, promatrati sebe kao uzrok i izvor djelovanja. Ako odbacuje
HRIO
40
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
odgovornost, ne ulaže napore da prevlada neuspjehe, krivo djelovanje ne pripisuje sebi i ne može ništa
promijeniti kod sebe i u svom djelovanju. Ako preuzme odgovornost, tada preuzima brigu za sebe, svjestan je
da je inicijator svog djelovanja i da mora sebi pripisati posljedice djelovanja, odlučivati za sebe i sebi
pripisivati neuspjehe i poraze.
Ako se čovjek ne odluči mijenjati život i ponašanje, tada se je odlučio da sve ostaje kako jest. I neodlučivanje
ima svoje posljedice i čovjek se implicitno odlučuje za te posljedice. Ne može se izbjeći odlučivanje: posljedice
pripadaju čovjeku i kada se odluči i kada se ne odluči. Činjenicu da u svakom slučaju posljedice pripadaju
čovjeku, on može negirati ili ignorirati, ali onda iskrivljuje stvarnost.
Čitajući ove retke u spomenutoj knjizi, moje su misli spontano završile u našoj društvenoj stvarnosti, krizi,
beznađu i lutanju, ali i u našoj svakidašnjici kod kuće, na poslu i u društvu. Nitko ne želi prihvatiti odgovornost
za svoje odluke, svi pripisujemo drugima razloge za naše neuspjehe, izbjegavamo razgovor o problemima i
preusmjeravamo ga na analizu ponašanja ne sebe i svojega nego drugih oko nas i njihova ponašanja, i koje
pretvaramo u krivce za ono što sami radimo i za posljedice koje su rezultat i naših, a ne samo njihovih odluka,
propusta djelovanja i ponašanja.
Iluzionistički model stvarnosti
Prema Raineru Sachseu, često čovjek iskrivljuje ili ignorira aspekte stvarnosti. Mogućnosti samozavaravanja
su beskonačne i kreativnost u vezi s tim je neograničena. Čovjek si razvija istodobno posve iluzionistički svijet.
Iluzije su potrebne da bi čovjek mogao podnijeti svoje očajno stanje. Stvarnost se ne može izbrisati. Čovjek
mora ostati s njom u odnosu i cijenu plaća prije ili poslije. Svaka odluka ima svoju cijenu. Sa svakom odlukom
čovjek određuje što će ili što neće dobiti. Nema idealnih odluka, s kojima se samo dobiva a ne plaća cijena.
Nema besplatnih odluka. Ili čovjek ostaje kod odluka realistički i uvijek nanovo ustanovi da je nemoguće naći
savršenu alternativu ili ignorira cijenu koju izbor sa sobom donosi odnosno sve uljepša.
Iluzija je pronaći isključivo perfektnog partnera koji ima samo pozitivna obilježja ili ignorirati informacije i ne
razmišljati o njima. Svaku analizu proglasiti besmislenom i napustiti i za to se treba svjesno odlučiti. Takva
odluka olakšava sve daljnje odluke. Stvarnost će čovjeku poslati račun samo se ne zna kada. Premda se tako
olakšava odlučivanje, život se otežava. Svaka je odluka rizik. Ne dobiva čovjek sve relevantne informacije.
Obraditi može samo ograničeni broj informacija.
Svaka odluka sadrži i nesigurnost, koju treba izdržati i s njom živjeti. Nijedna odluka nije posve sigurna i uvijek
je moguć krivi izbor. Nesigurnost, nepotpunost i pogrešno reagiranje dio su ljudskog života. Čim čovjek nauči
bolje s tim postupati tim će imati višu kvalitetu života.
Slika o sebi sadrži mišljenje i uvjerenje o vlastitoj osobi, osjećaj vlastite vrijednosti koliko je čovjek dobar i
vrijedna, koje sposobnosti i vještine ima, koju sposobnost djelovanja, izdržljivost i opterećenje posjeduje,
koliko jako možemo motivirati sebe za neku zadaću. Postoji pozitivna i negativna, realna ili nerealna slika o
sebi, realni i nerealni model vlastite izdržljivosti, sposobnosti i energičnosti.
Često čovjek ima o sebi neodgovarajući model uz vjerovanje u ono što ne odgovara stvarnosti. Realna slika o
sebi sadrži uvijek i pozitivne i negativne aspekte. Slika o sebi koja sadrži samo pozitivne ili samo negativne
aspekte o sebi nije realna. Dominiraju pozitivne slike o sebi.
Sa što realnijom slikom o sebi i svijetu oko sebe, lakše se snalazimo u sebi i s drugima oko sebe, brže
rješavamo probleme u vezi sa sobom i drugima oko nas. Postajemo kritični, vjerodostojniji, skromni i ponizni,
što danas sve manje susrećemo i kod sebe i kod drugih.
HRIO
41
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Životna umijeća
Prema njemačkom filozofu Wilhelmu Schmidu, životna umijeća čovjeku omogućuju spoznaju sebe,
oblikovanje sebe, osvještavanje sebe, organizaciju sebe, brigu za sebe i razumijevanje sebe u zajednici i
suočavanju s drugima! Ona mu omogućuju učiniti život svojim, autonomnim. Otvaraju mu nove opcije i
mogućnosti, egzistiranje s upitnostima, neizvjesnostima, bolima i varkama života!
Pomažu mu vraćanje sebi, reflektiranje o sebi, pronalaženje novih mogućnosti života, vođenje brige o sebi,
vladanje sobom, oblikovanje sebe, formiranje i transformiranje sebe na tjelesnom, psihičkom i duhovnom
planu!
Prema Schmidu, životna umijeća pretpostavljaju vježbanje u odricanju, uzdržljivosti i vladanju užicima. U
tome čovjekovo mišljenje može utjecati na njegov stav i ponašanje i izvući ga iz kriza.
Nije čovjek žrtva vanjskih anonimnih sila ili unutarnjih psihičkih struktura, nego vlastitog mišljenja koje mu
dopušta o nečemu na različite načine misliti.
Oblikovan je i od drugih, a ne jedino i samo pomoću vlastite brige o sebi. Oblikovanje sebe ostvaruje se uz
oblikovanje odnosa s drugima, a briga o sebi uz brigu za druge. Svoju egzistenciju čovjek mora učiniti
predmetom svojega zapažanja i rada.
Životno umijeće pretpostavlja povratak sebi, oblikovanje sebe i svog života. Pomoću njega čovjek sebe vodi i
razvija reflektirajuće ponašanje, uspostavlja jake odnose s drugima i pokušava sudjelovati u oblikovanju
okoline.
Čovjekov »ja« se okreće sebi i promatra izvana. O sebi govori, sebe upoznaje, o sebi razmišlja i postaje sebe
svjestan! U mjeri u kojoj o sebi nešto dozna, čovjek se i mijenja.
Iz ovoga možemo zaključiti da su osnovna sredstva životnog umijeća razmišljanje o sebi u svojim odnosima s
drugima, o sebi u svojem razgovoru s njima, o sebi u svojim reagiranjima na njih, o sebi u svojim emocijama
prema njima, o sebi u svojem ponašanju prema njima, o sebi u svojim postupanjima s njima. Naglasak je »na
sebi i o sebi«, a ne isključivo o drugima i njihovu ponašanju prema nama.
A što mi radimo? Koncentriramo se najčešće samo na druge i njihov odnos prema nama, na njihovo
ponašanje prema nama, na njihov razgovor s nama, na njihovo postupanje s nama. Ne uočavamo i ne
priznajemo naš udio u svemu tome. To je važno i zbog činjenice da možemo mijenjati jedino svoje ponašanje,
komunikaciju, odnose i osjećanje prema njima, a samo indirektno njihovo ponašanje, komunikaciju, odnose i
osjećanje prema nama. Vrijeme je da se počnemo baviti manje s drugima, a više sa sobom!
Interpretacija sebe i naše stvarnosti
Tek čovjekovo tumačenje čini njegov svijet i stvarnost dohvatljivim, naglašava njemački filozof životnog
umijeća Wilhelm Schmid. Promijenjeni pogled na stvarnost (interpretacija stvarnosti) uključuje i čovjekovu
promjenu. Opasnosti čovjekova interpretiranja svoje stvarnosti jesu isključivost i proizvoljnost. Nju treba
učiniti jasnom, ostvarivom i podvrgnuti kritici. Nekritična tumačenja svog ponašanja i stvarnosti oko sebe
mogu čovjeka dovesti u zabludu. Treba biti dostupan i za druga moguća tumačenja svojeg ponašanja i svoje
stvarnosti. Kritična i samokritična interpretacija pretpostavka je realnog vođenja svojeg života. Vlastita
HRIO
42
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
interpretacijska kompetencija omogućuje kritičku distancu prema drugim tumačenjima i samostalna
tumačenja vlastitog života.
Pomoću interpretiranja razvija se perspektiva, koja je u stanju dati smisao životu. Naći smisao u životu ne
znači ništa drugo nego pronaći povezanost događanja i u nju se uklopiti. Razumjeti život ne znači doći do
kraja i sve razumjeti, nego učiniti ga upotrebljivim i sposobnim za življenje. Treba sa svim onim živjeti što se
ne da razumjeti, ne da promijeniti niti prilagoditi. Treba razmišljati o vlastitoj perspektivi, revidirati je,
mijenjati, proširivati, kritički se ponašati prema njoj, u spremnosti druge uključiti u svoje razmatranje i ne
omalovažavati ih. Dobro je na osnovi iskustva drugih svoja tumačenja i objašnjenja objektivizirati i mijenjati,
pa i preuzeti tuđa razmišljanja. Promišljeno vođenje svog života naporno je, ali i izvor neusporedivog
ispunjenja.
Nije toliko važno kakav život čovjek ima, je li siromašan ili bogat, zdrav ili bolestan, sretan ili nesretan,
uspješan ili neuspješan, mlad ili star, lijep ili manje lijep, prihvaćen ili neprihvaćen, debeo ili mršav... Važno je
kakav čovjek ima odnos prema svom životu i okolnostima u kojima se nalazi. Važno je objašnjava li ga
objektivno i kritički, prihvaća li ga kakav jest i iz njega radi što je za njega najbolje i moguće. Nitko neće
čovjeku život učiniti boljim, ako to sam ne učini. Ne postoji život koji se ne da živjeti. Čovjekov život je ono što
iz njega napravi. Hoće li biti dobar ili loš, zadovoljavajući ili razočaravajući, ovisi o čovjeku i njegovu
razmišljanju o njemu i postupanju s njim, o njegovoj životnoj perspektivi.
Negdje sam pročitao nešto o perspektivističkoj inteligenciji. To je pametno razmišljanje o našoj budućnosti, o
njezinu realnom, objektivnom i kritičnom planiranju. Prema sebi i svom ponašanju moramo biti kritični, a
prema svojoj budućnosti realni.
Tjeskoba i strah
Wilhelm Schmid smatra da čovjek život živi na površini svakidašnjice, a ispod se nalazi bezdan tjeskobe.
Tjeskoba je osjećaj nečega tajanstvenog što ugrožava, pred čime se čovjek osjeća slab, nemoćan. Ne
dozvoljava njegovu »ja« da jasno misli i tjera ga u paniku. Izgubljena je zaštita u povezanosti tradicije,
konvencije, religije i prirode. Umjesto Boga, čistilišta i pakla, na pomolu je socijalna osamljenost, ekološka
razaranja, metafizički besmisao.
Prema tom filozofu, tjeskobu izaziva moderna sloboda, mogućnost promašiti život, izgubiti se u slobodi, i
preuzimanje odgovornosti za sebe. Umjesto straha za materijalnu egzistenciju, pojavljuje se strah od života
bez smisla. Umjesto međusobne povezanosti i smisla, dominiraju tjeskoba i praznina. Tko želi vidjeti samo
»pozitivno«, još je u većem strahu od osjećaja neosnovanosti, upitnosti i krhkosti svega.
Prema njemu, tjeskoba je dublji pogled u povezanost stvarnosti i svijeta, u unutarnji bitak nasuprot njegovoj
vanjskoj pojavnosti. Sve postaje ništa u tjeskobi: ja, odnosi s drugima, svijet kao cjelina.
Tjeskoba čovjeka uči što je život i što je bitno. Ona je najbolja učiteljica života, vraća ga sebi, otvara
egzistenciju, pogađa čovjeka u srž, otkriva krhkost egzistencije. S njom ne može, ali svojim postupanjem s
njom može upravljati. Pomaže mu da razmišlja o životu i ponovno se orijentira i da koristi životno umijeće, ali
ne na intelektualnoj razini svijesti nego egzistencijalnoj razini tjeskobe. Tjeskobu čovjek može eliminirati
(pobjeda), prihvatiti, koristiti, transformirati... Tko je želi samo pobijediti, jača je; a tko je ne osjeća, nije u
stanju zapaziti opasnosti. Svojim stavom prema tjeskobi čovjek određuje svoj stav prema životu.
Što je s tjeskobom u nama iza fasade našega vanjskog površinskog ponašanja? Moje je mišljenje da je upravo
ta opisana tjeskoba razlog da se bojimo ući dublje u sebe, prepoznavati stvarnost onoga što se događa u
HRIO
43
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
nama, kada prema van glumimo zadovoljnog i sretnog, uspješnog i smirenog čovjeka! Kakav je naš stav i
postupak s tjeskobom u nama? Nije problem smo li u strahu, nego kako se prema njemu ponašamo. Previše i
premalo straha nam šteti. Previše straha nas blokira, a premalo onemogućuje prepoznati stvarnu opasnost.
Nije bitno bojimo li se, nego kako se bojimo. Je li to prepuštanje sebe strahu ili vladanje strahom? Tjeskoba i
strah nisu tjeskobni događaji, nego naše tumačenje i doživljavanje tih događaja. Na njih često ne možemo
utjecati, ali možemo mijenjati svoj stav prema njima, a to znači dozirati njihovu snagu djelovanja na nas,
način našega reagiranja na njih. To je moguće ako imamo kakav-takav uvid u sve ono što se u nama događa,
ako se ne bojimo sebe i onoga što je u nama.
Život osobe je u njezinim rukama
Životno je umijeće, prema Wilhelmu Schmidu, stvarni postupak sa sobom i nalazi se u rukama svakoga
pojedinca. Nije oblik terapije, ne »tretira« životna pitanja nego ih objašnjava, daje operativna objašnjenja
koja omogućuju život, nudi razgovor i orijentaciju, ostavlja odgovornost kod onoga koji svoj život živi i ne
ostavlja ga samoga pri njegovim pitanjima. Poticanje je važnije nego konkretno savjetovanje.
Prema tom autoru, čovjek treba imati svoju filozofiju života, uvide i principe, vlastito shvaćanje, osnovni stav,
svoju životnu istinu i na njoj graditi svoj život. To je filozofija brige za sebe, postupanja sa sobom, osnova za
postupanje s drugima i brige za druge, razumijevanje sebe. Kritički stav prema sebi, drugima i međusobnim
odnosima ne smije ispustiti iz vida mogućnosti promjene i poboljšanja. Kritika zbog kritike ne vrijedi ako nije
obzirna, fleksibilna, relativna. Kritika kojoj nije cilj uništenje kritiziranog nego pomoć njemu privlačna je i
uspješna.
Da bi čovjek uopće živio, mora raditi na sebi i svom životu. Životno umijeće je slobodan proces koji ga potiče
da razmisli treba li se upustiti u vlastito oblikovanje života ili prepustiti »nečemu iznad sebe«, sudbini, Bogu ili
nečemu ili nekomu pokraj sebe. Izbor tehnike životnog umijeća omogućuje čovjeku da iziđe na kraj sa
stvarnošću i približi se sreći. Život je umjetničko djelo koje mora čovjek sam oblikovati, za što mu je potrebna
sposobnost koju mora naučiti.
Čovjek može ući u odnos prema sebi, sumnjati u sebe, očajavati nad sobom, brinuti se o sebi, obratiti se sebi,
tjeskobno brinuti za sebe. Da bi odnos prema sebi mogao svjesno izabrati, potreban je određen napor.
Kvalitetno živjeti nije lako. Kvalitetu života treba održavati. To se naziva rad na sebi, uvid u sebe, briga o sebi.
Ako ne radi na sebi, bez uvida u sebe i ako se ne brine za sebe, čovjek ide u sve lošiju varijantu sebe i svoga
života. Hoće li mu biti u životu bolje ili lošije, ne ovisi samo o vanjskim okolnostima, slučajnosti i sudbini nego
dobrim djelom o njemu samome. Sam je čovjek kovač svoje sreće, autor svoga života. Život mu nije gotov
poklonjen, niti se sam održava. Čovjek ga mora oblikovati i ostvarivati. Sigurno je da to ne može sam. Treba
tu i druge, odnose i komunikaciju s njima. Sve što mu za to treba to je u njemu, pokraj njega i iznad njega.
Treba početi s onim u sebi, obratiti se onima pokraj sebe i zamoliti Onoga iznad sebe i prihvatiti se posla.
Možda uspije!
Pozornost prema sebi
Wilhelm Schmid, suvremeni njemački filozof životnih umijeća, preporučuje čovjeku da misli na sebe, da vodi
svjesnu brigu za ono što zapaža u vezi sebe, da se promatra, da počne sebe voljeti, meditirati o sebi, osvajati
sebe za sebe i vratiti se sebi. Preporučuje osjetljivu pozornost prema sebi, njegu sebe, što naziva
samokulturom, kulturom svojeg »ja«, koja obuhvaća ustrojstvo čovjekovih osjećaja, potreba i žudnja, duha i
njegovih misli, smještaj svojeg »ja« u odnose s drugima.
HRIO
44
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Čovjekov »ja« bez pozornosti od strane drugih osjeća se od njih zapostavljen, što važi i za odsustvo vlastite
pozornosti prema sebi. U istoj mjeri u kojoj mu manjka vlastita pozornost, raste mu potreba za pozornošću
drugih. U resursima pozornosti nalazi se izvor života. Bez nje prijeti život u ništa. Čovjekov »ja«, koji je izgubio
sebe, nije sposoban za pozornost, ni prema sebi ni prema drugima. Iz brige prema sebi proizlazi briga za
druge.
Promatrajući se osjećajno i razmišljajući, čovjeku postaje jasno što se s njim događa i koje sile u njemu
djeluju, koje se želje u njemu se prikrivaju, koje mogućnosti još treba u sebi probuditi, što je za njega važno ili
nevažno, lijepo i vrijedno ili mrsko i bezvrijedno.
Schmid opisuje razgovor sa sobom kao oblik pozornosti prema sebi i savjetuje da mu se dadne prostora.
Predmet i sadržaj toga unutarnjeg dijaloga je čovjekova unutarnjost: Što je sa mnom? Koji se glasovi u meni
javljaju? Što oni znače? Zamišljeni »ja« postavlja pitanja stvarnom »ja« i obrnuto. I unutar i jednog i drugog
bore se međusobno misli i osjećaji, pojašnjavanje onoga što je naš »ja« i što bi trebao biti.
Taj filozof pita kako je uopće moguća pozorna komunikacija s drugima ako čovjek ne zna komunicirati sa
sobom? Postavimo si i mi to pitanje! Često se čovjek pita kako se netko može ponašati na određeni način, a
ne postavlja se to pitanje i sebi. Traži se greške kod drugih a ne vide se i svoje. Čovjek se čudi nepoštenju
drugih a ne vidi i svoje u ponašanju s njima. Uspoređuje se s drugima a ne pozna niti sebe niti njih. Osuđuje
druge, ali ne i sebe. Traži trun u oko drugoga, a ne vidi brvno u vlastitom!
Moramo prestati misliti samo na druge i o njima i početi misli jednako tako a još i više na sebe i uočavati što
se događa u nama, a ne samo kod drugih. Prepoznavši sebe, kakvi jesmo, moći ćemo prepoznavati i druge
kakvi jesu. Opraštajući sebi svoje greške lakše ćemo prihvatiti i greške drugih oko sebe. Prihvaćajući sebe
počet ćemo prihvaćati i druge sa svim slabostima i jakostima, dobrim i lošim stranama. To je tajna uspješnog
životnog umijeća. To je kultura kvalitetnog suživota. To je ono što nam treba da postanemo i ostanemo sretni
i zadovoljni sa sobom i s drugima kraj sebe!
Upoznaj samoga sebe
Wilhelm Schmid preporučuje da svaki čovjek postane sam sebi objekt promatranja i da shvati da je čovjek a
ne bog, smrtan a ne besmrtan, povrediv a ne nepovrediv, manjkav a ne savršen, nemoćan a ne svemoćan,
neznalica a ne sveznajući. To znači prepoznati uvjete, mogućnosti i granice s kojima se živi, ne samo na
pozitivnom određenju što čovjek jest nego i na negativnom što nije. To će pomoći da se razvija skroman a ne
nadmeni odnos prema sebi, da se dobije uvid u svoje slabosti, malenkost i katkada jad, kritički odnos prema
sebi. Sebe treba ispitati i korigirati, kako bi bio razborit, promišljen, mudar, pravedan i smion.
Prema tom autoru, samospoznaji treba pristupati s mjerom. Da bi sebe čovjek održao, mora ostati sebi tajna i
iznad svake samospoznaje raditi na samooblikovanju. Kod samospoznaje se ne radi o znanosti nego umijeću
tumačenja i interpretacije. Ne zahtijeva se konačna istina o sebi. Ništa se ne može razumjeti sa samo jednim
objašnjenjem. Život ne može biti odgođen dok se ne dođe do spoznaje sebe. Potreba je provizorna,
operabilna samospoznaja.
Cilj samospoznaje je upoznati stvarni »ja«, osvijestiti ga da bi njime čovjek mogao voditi svoj život. Čovjekov
»ja« predstavlja činjenice, predodžbe o sebi, razvija shvaćanje života i poglede na svijet, čega nema nigdje
drugdje, stvara iskustva koja se drugima priopćavaju i s njima dijele, ne gubeći kod toga povezanost sa
sobom. Ako je »ja« i iluzija, nastala je da bi se moglo živjeti i treba ju njegovati dok je smislena.
HRIO
45
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Unutarnji moderator je obuhvatniji i refleksivniji pojam. Obuhvaća sebe kao sredstva osvještavanja i
oblikovanja »ja« razmišljanja o sebi i rada na sebi. Omogućuje čovjekovom »ja« da se gleda kao izvana i uvjet
je mogućnosti reflektiranja. Samospoznaja je preduvjet spoznavanja drugih i svijeta. Iskustvo sebe
senzibilizira za druge i drukčije i potiče na otvorenost. Spoznaja ljudi i svijeta potiče samospoznaju. U susretu
s drugima i drukčijim upoznaje se sebe kao sličnog i različitog. U iskustvu, izmjeni i suočavanju s drugima uči
se o sebi. Spoznaja stvarnog »ja« preduvjet je za pametno postupanje sa sobom. Intuicija, naslućivanje onog
pravog u sebi omogućuje realizaciju rada na sebi, spremnost činiti greške i učiti na njima.
Čitajući knjige toga njemačkog filozofa životnih umijeća, shvatio sam da spoznaja sebe nije ništa drugo nego
osvještavanje onoga što mislimo, osjećamo, radimo, za čim težimo i kako se ponašamo. Neosviješteni za ono
što se događa u nama lakše činimo zlo sebi i drugima oko nas. Gotovo je nemoguće loše se ponašati prema
sebi i drugima ako smo kod toga svjesni, stvarno i objektivno informirani. Cilj rada na sebi ne bi trebao biti u
prvom redu mijenjati svoje ponašanje nego ga osvještavati, a tek tada indirektno i mijenjati.
Oblikovanje i svladavanje sebe
Prema berlinskom filozofu Wilhelmu Schmidu, spoznaja sebe, svoje osobnosti je uvijek nesigurna. Životno
znanje i umijeće traže da čovjek živi s tom nesigurnošću i da sebe ne definira s varljivom i prividnom
sigurnošću. Sve spoznaje, pa i sebe, ovisne su o ljudskom postupku, instrumentima i metodama,
perspektivama i gledanjima kao i vlastitih interesa. Nema čovjek na raspolaganju nadljudska mjerila
objektivnosti.
Biti svoj znači moći svoj život svjesno voditi. Oblikovanje sebe zahtijeva raspolaganje sobom, dobivanje moći
nad sobom. Moć predstavlja mogućnost i akt utjecaja na nešto ili nekoga, na nečije ponašanje ili odnose, na
sebe samog. Pomoću uvježbavanja i navikavanja čovjek stvara naviku a ona pouzdanost. U praksi ljudi se
ponašaju nepredvidljivo, drukčije nego što je u teoriji zamišljeno. Samo ako je čovjek održao unutarnju
čvrstoću, samosvladavanje i moć nad sobom, može se očekivati održavanje umjerenosti i prema van. Moć u
sebi sadrži i iskušenje neumjerenosti. Moć ima na sebi nešto opojno, čemu je teško odoljeti. Kada se jednom
čovjek domogne moći, ne može se od nje odvojiti. Povratak u zatvorsku ćeliju života bez širine moći izgleda
mu jednako smrti.
Oblikovanje sebe uz pomoć iskustva i refleksije zadaća je svakog čovjeka. Rad na sebi u suočavanju s drugima,
u obraćanju njima ili u življenju za njih teži prema svojoj unutarnjoj povezanosti, čvrstini, integriranosti. Svoj
identitet je pitanje interpretacije i unutarnje definicije svoje osobnosti. To znači razumjeti se sam sa sobom i
utvrditi tko ili što je ili bi trebao biti. To znači »sebe definirati«. Oblikovanje sebe događa se određivanjem
svoje jezgre.
Unutarnji integritet pogoduje nastajanju vanjskog, prema drugima usmjerenog integriteta. Ako je čovjek u
stanju svjesno postupati sa sobom, zna oblikovati i postupak s drugima i odlikuje se ljubaznošću. Takav je
spreman za razumijevanje i kompromise, za prihvaćanje suprotnosti, za popuštanje gdje god je to moguće, za
odricanje od želje detaljno objasniti sve razlike. To daje prioritet razvoju zajedničkog života.
Oblikovanje i svladavanje sebe, dakle, cilj je brige i rada na sebi. To je preduvjet kvalitete čovjekove brige i
rada s drugima. Odnosi s drugima rezultat su svojih odnosa sa sobom, a to znači svoje brige o sebi i rada na
sebi. Ne može nesretan čovjek druge usrećivati, neraspoložen druge raspoložiti, bez smiješka na svojim
usnama druge razveseliti, bez mira u sebi druge smiriti. Čovjekovi odnosi rezultat su onoga što se događa u
njemu, a to ovisi koliko se brine za sebe i radi na sebi. Nitko ne može dati drugome ono čega i sam nema.
Voljeti drugoga pretpostavlja voljeti i sebe.
HRIO
46
DUHOVNOST I TEOLOGIJA
Povjerenje u sebe i prijateljstvo s drugima
U sljedećih nekoliko nastavaka ove kolumne pokušat ću i dalje glasno razmišljati o nekim za mene, a nadam
se i za vas interesantnim mislima njemačkog filozofa životnih umijeća Wilhelma Schmida. Prema njemu, u
ophođenju s drugima u sebi učvršćen »ja« zna se snaći i prepoznati u kojoj situaciji, u koje vrijeme, u vezi s
kojim čovjekom i u kojoj mjeri je nešto primjereno. Krajnosti su potpuna otvorenost i potpuna zatvorenost.
Ogorčeni čovjek nikoga ne privlači, ništa iz sebe ne isijava i ostaje sve više sam.
Čovjek povjerenje u sebe jača na osnovi vladanja sobom, na sposobnosti sa sobom postupati i na sebe
utjecati. Povjerenje je prisutno kada riječi i djela, tvrdnje i činjenice nisu predaleko međusobno udaljene. Za
povjerenje treba vrijeme, strpljivost, dugoročnost. Bez ostatka nepovjerenja odnos prema sebi i drugima je
bezazlen i bez napetosti. Mjeru nepovjerenja treba brižljivo odvagnuti.
Rad na sebi ima za cilj oblikovati vrijedan »ja« s kojim se čovjek može sprijateljiti. Prijateljstvo sa sobom je
najviše vrijedno duševno dobro, najviše vrijedan i najviše izdržljiv odnos među ljudima. Preduvjet je odnos
povjerenja među svojim unutarnjim parcijalnim »ja«, pozornost prema sebi, razmišljanje o sebi i razgovor sa
sobom.
Suprotne strane u čovjeku mogu se međusobno sprijateljiti i stvoriti kreativnu napetost: mišljenje i osjećanje,
međusobno suprotne misli i osjećaji, kao što su strah i znatiželja, nada i razočaranje, ljubav i mržnja, nježnost
i srdžba, suverenost i tjeskobnost, potreba za slobodom i potreba za vezivanjem, muška i ženska strana u
istom »ja«.
Važno je prijateljstvo s vlastitim raspoloženjima, preko kojih se ne može prijeći. Prijateljstvo sa samim sobom
zahtijeva obostranost umjesto jednostranosti, naizmjeničnu dobrohotnost umjesto zlonamjernosti,
dobrohotnu otvorenost umjesto skrivanja u unutarnjoj šutnji. Nema ga kod onih koji sa sobom nisu jedno,
koji od sebe bježe, kojima je dosta života i kod drugih traže samo zaborav sebe. To znači da ne biti
ravnodušan prema sebi nego se brinuti za sebe, biti tu za sebe, biti revan u brizi za sebe, moći sa sobom
živjeti, savjetovati se sa sobom i biti prema sebi iskren.
Oblici odnosa prijateljstva s drugima i prema sebi se isprepleću, ali i jedno i drugo počinje uvijek kod sebe.
Treba biti oprezan, pošten, iskren i fin sa sobom kao i s drugima. I u neugodnim situacijama treba biti iskren
prema sebi, daleko od ulizivanja sebi. Odnos prema sebi osnova je odnosa prema drugima.
Da zaključimo! Poštovati moramo i sebe i druge. Brinuti se moramo i za sebe i za druge. Voljeti moramo i
sebe i druge. Mrziti ne smijemo ni sebe ni druge. Mijenjati moramo odnos prema sebi i drugima da bismo
došli do sebe i do drugih.
Ljubav prema sebi
Prema berlinskom filozofu Wilhelmu Schmidu, ljubav prema sebi i prijateljstvo sa sobom osnova su čovjekove
naklonosti prema drugima. Odnos prema drugima potječe iz odnosa prema sebi. Tko sebe ne voli, ne može
voljeti ni druge, bez obzira kakav im prijatelj bio. Tko nije načistu sa sobom, nije si objasnio svoje unutarnje
odnose, taj je sobom zaokupljen i ne može se posvetiti drugima. U odnosu prema sebi »ja« postaje sposoban
za odnose prema drugima. Ljubav prema sebi osnova je ljubavi prema bližnjemu.
Preuzeto sa sajta: http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20320
HRIO
47

. tajna se duže pamti nego jasna istina. Znaš li šta je najljepše u

Tekst 1 ČOVJEK KOJI JE PREZIRAO STROJEVE Kada je Cekung

Dragi župljani, u mjesec studeni ulazimo blagdanom Svih svetih

pdf , Hrvatski, Str. 418

Mudre misli

pogledaj pdf

1 INTERVJU: Stipe Božić INTERVJUIRALA: Ivana Vuković 13

DivrejTora

Dići ruku na sebe Jean améry

null

Ispiši članak PDF