BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar ZBORNIK RADOVA ŽUPANIJSKOG SUSRETA UČENIKA SREDNJIH ŠKOLA LiDraNo 2014. Bjelovar, 6. veljače 2014. NAKLADNIK Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Poljana dr. Franje Tuđmana 9 ZA NAKLADNIKA Vojislav Kranželić, prof. UREDNICA Alica Bačeković Pavelić, prof., dipl. bibl. Autorica slike za naslovnicu: Buga Kranželić, 1. c razred, Gimnazija Bjelovar FOTOGRAFIJE Foto-video PAL ZAHVALA Na pomoći prilikom organizacije županijske smotre LiDraNo zahvaljujemo profesorima Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar: Smiljki Bujić i Blaženki Urh te učenicima iz 4. d razreda Anamariji Pikivači i Leu Lothu koji su vodili program. Hvala i profesoru Zlatku Subotičancu iz Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar na tehničkoj podršci tijekom održavanja smotre. SADRŽAJ UVODNA RIJEČ 4 ČLANOVI POVJERENSTAVA 5 LITERARNI RADOVI Drvo života Hoćeš li se osjećati isto Besmrtnoj ljubavi „…i nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.“ (M. Krleža) Što ti je život Kad telefon zašuti Ogledalo stvarnosti Gdje umire autoritet rađa se sloboda Šest nogu, dvije ruke, jedna klupa Utjeha Umire jesen u svitanju zime 6 8 9 11 11 12 14 15 16 18 19 SAMOSTALNI NOVINARSKI RADOVI Povratak kralja : Jevgenij Kissin ponovno oduševio zagrebačku publiku Usprkos dijabetesu, visoki sportski rezultati 20 22 DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ Program susreta 26 ŠKOLSKI LISTOVI 28 RADOVI PREDLOŽENI ZA DRŽAVNU SMOTRU 29 SUDIONICI ŽUPANIJSKOG SUSRETA (SAŽETAK) 31 LIDRANO U FOTOGRAFIJAMA 32 3 UVODNA RIJEČ Dragi sudionici županijske smotre LiDraNo, izuzetno mi je drago da Vam svima, odmah na početku, zahvalim na Vašem predanom radu, utrošenom vremenu i stremljenju da na ovoj smotri iskažete svoje osjećaje i dojmove o svijetu koji nas okružuje. Već kao sudionici Županijske smotre dobili ste potvrdu u kvalitetu Vašeg rada, a nadam se da će neki od ovih radova predstavljati našu Županiju i na Državnoj smotri. U vremenima u kojim nas melje žrvanj profita i nehumanih tehnologija provoditi svoje vrijeme s olovkom i papirom, tražeći inspiraciju, ili naporno uvježbavati i domišljati nastup na pozornici, gotovo da je iluzija. No, Vaši profesori, od kojih mnogi već godinama rade ovaj posao, čine to isključivo samo zbog Vašeg i svog saznanja da tako zajedno nalazite putove otkrivanju tajni neizmjernog bogatstva ljudske riječi. Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar ponosna je što je ove godine domaćin Županijske smotre te nastoji i ovim objavljivanjem zbornika Vaših radova omogućiti da oni budu dostupni svima koji će cijeniti Vaš rad. Još jednom svima zahvaljujem na sudjelovanju, kao i Bjelovarsko – bilogorskoj županiji na potpori u organiziranju ove smotre. Za Ekonomsku i birotehničku školu Bjelovar ravnatelj Vojislav Kranželić, prof. 4 ČLANOVI POVJERENSTAVA Članovi Provedbenog povjerenstva županijske smotre LiDraNo 2014. 1. Vojislav Kranželić, prof., ravnatelj Ekonomska i birotehničke škole Bjelovar – predsjednik Povjerenstva 2. Alica Bačeković Pavelić, prof., dipl. bibl., Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar – tajnica Povjerenstva 3. Marko Dragičević, prof., Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar - član 4. Nikolina Marinić, prof., Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar - članica 5. Ivana Cikoja, prof., Tehnička škola Bjelovar – članica Članovi Prosudbenih povjerenstava županijske smotre LiDraNo 2014. Prosudbeno povjerenstvo za literarno stvaralaštvo 1. Slađan Lipovec - predsjednik 2. Lucija Miškić, prof., Narodna knjižnica „Petar Preradović“ Bjelovar - članica 3. Jelena Ivezić, prof., Medicinska škola Bjelovar - članica Prosudbeno povjerenstvo za novinarsko stvaralaštvo i školski list 1. Ružica Stojković, Bjelovarac d.o.o. - predsjednica 2. Igor Kokoruš, Bjelovarac d.o.o. - član 3. Sani Lukić, HRT – Studio Bjelovar - član Prosudbeno povjerenstvo za dramsko stvaralaštvo 1. Luka Dragić, glumac, HNK, Zagreb – državni izbornik 2. Margareta Maja Fabičević, Bjelovarsko kazalište - članica 3. Vladan Ivković, prof., OŠ Vladimira Nazora Daruvar, član 5 LITERARNI RADOVI Drvo života Bilo je to na početku vremena, onda kada je stvorena misao, a za njom i uvjerenje u istinitost i ispravnost te misli. Bijaše tada samo Svjetlost, još slaba, no svaka joj se čestica mogla raspoznati jer je bila puna ljubavi. Te su se čestice ujedinile u konglomerat iz kojeg je nastala tekućina poprilično neobične kemijske strukture. Tekućina bijaše ciglastosmeđa, no kada je očvrsnula pod Stvoriteljevim melodioznim govorenjem, postala je zemljanosmeđa s medenozlatnim odsjajem. Od nje bješe oblikovano drvo. Potpuno jednostavno, čovjek bi rekao naočigled nevažno, kljasto, ali opet svima pogled zastajaše na njemu i nekako ih je neobično privlačilo. Korijen mu bijaše kao delta Amazone, jednako životan, sveobuhvatan, mističan kao i sam mu Stvoritelj, gotovo trostruko veći od same krošnje. Njegova uloga bila je ne samo crpiti vodu i mineralne tvari, već obasipati drvo ljubavlju i držati ga čvrsto na mjestu. Svrha stabla bila je neraskidivo povezati onaj najviši listić s najdubljim korijenom u zemlji. Krošnja uistinu bijaše izvor svega. Nestvarno lijepa, razigrana, daleka i vidljiva samo nekolicini - onima koji su vjerovali u istinitost prve misli jer od misli ona bijaše satkana. Grane su se ljuljuškale na vjetru tako zanosno da bi čovjek pomislio da plešu s nimfama, a na mjesečini bi savršeno mirovale kao da su listići Mjesecu vraćali njegovu siluetu. Svoju posebnost drvo ostvarivaše time što je dosta bilo živo – imalo je dušu. Njegova duša, iako sasvim odvojena od samog stabla, bila je toliko povezana s njim koliko i atomi ljubavi u Svjetlosti na početku stvaranja svemira. Duša se zvala Tarakiel, što je na jeziku stabla značilo „iz milosti darovana“, a bila je dugokosa vila, blijede puti, tamnozelenih očiju, niska rasta, obučena u hrapavo platno zemljanih boja svezano uz njezino tijelo žilavim granama žalosne vrbe. Rukama nije mogla dosegnuti prvu granu stabla, no zato je mogla letjeti do krošnje stvarajući zlatni vrtlog svojom smeđom kosom. Imala je jezik prilagođen hvatanju žaba jer je i njihovu krv koristila za letenje. Ako bi krv stajala začepljena u boci, bila bi tekuća, a ako bi isparavala, postajala bi čarobnom izmaglicom. Kog bi izmaglica dotaknula, mogao bi poletjeti sve dok je njegova duša iskrena i čista, a namjera dobra. Tarakiel bješe hrana drvetu, izvor radosti koju je kroz krošnju primalo i pohranjivalo u korijen. Drvo bijaše dom sitnih čovjekolikih bića koja se razlikovahu po poslovima koje obavljahu sa svojim mnogobrojnim obiteljima. Sve svoje stanove potpuno prilagodiše načinu života na granici doticanja nebeskog plavetnila i biosfere. Malene kuhinje načiniše od lišća i cvjetića, kupole za promatranje neba od usitnjene otpale kore, krevete od paperja ptica. Najviše su vremena provodili u radnim sobama izdubljenim u samom stablu razmišljajući kako postati primijećenima. Kad god bi stablo propupalo bijelim pupovima, 6 ljudi bi na čas zastali i divili im se, ali nitko ne bi primijetio da je to djelo malih ruku, ili kada bi stablo dalo zelenkastoplave plodove, ljudi bi ih ubirali i držali kao ukras na stolu ne znajući da su to, zapravo, novoizgrađeni muzeji malih bića, hramovi skoro iščeznule civilizacije. Malo po malo ljudi zaboravljahu gledati u drvo. Jednoga dana dvoje mladih šetahu Beskrajem bezbrižno puštajući mislima da zavire u najdublje kutke svojeg vjerovanja. Umorni, sjedoše ispod jednog drveta. Ubrzo su, zagrlivši drvo, utonuli u san. Tarakiel je osjetila njihovu prisutnost čim su oblikovali misao o drvetu, čim je ono bilo zamijećeno. Osjetivši njihov topao zagrljaj na kori drveta, vila ih ogrne svojom čarolijom toliko nježno kao što majka pogledom čuva svoju djecu. Oni se probude na krošnji drveta dok su ih mala bića njegovala peludnom prašinom i kapljicama rose bogatiji za novu spoznaju i sposobnost letenja. Djevojka, pomalo smetena i zbunjena, pokušavala je sići sa stabla, no zapela je rukavom za granu i počela padati. Dječak se ne razmišljajući bacio za njom i uhvatio je za nogu. Tada su oboje shvatili da lete. Od tog se događaja mladi odlučiše posvetiti stablu. Sprijateljili su se s Tarakiel, a malim stanovnicima pomagali su oko njihovih poslova i održavanja sustava kruženja tvari u prirodi. Tarakiel je mladiću pomagala u pisanju pjesama za djevojku, a djevojci u skladanju uspavanki koje mu je pjevala svaku večer. Često su s vilom putovali prostranstvima Beskraja. Tada bi ih ona poučavala vrijednostima, razumijevanju, iskrenosti i pričala im priče o iskonskoj Ljubavi i Svjetlosti. Oni su se pak svakim danom sve više voljeli dok nisu „proletjeli“ kroz svoju mladost i osnovali obitelj. I njihova su djeca imala sposobnost letenja, a odrastala su uz drvo i priče koje im je ono iz duše pričalo. Današnje vrijeme ne pamti takvo stablo – nestalo je sjećanje na dušu koja poučava obitelji. Iščeznula je misao koja je stvorila stablo jer u njega nitko više nije vjerovao, a zapravo je samo nečija vjera bila potrebna za njegovo postojanje. Tarakiel je i dalje ljubila stablo i osjećala ga baš kao što je nekada mladić razumio djevojku i ona njega, a mali stanovnici svih tih godina nisu prestajali sa svojim trudom. Svakog bi se dana budili s osmjesima jer su znali da ostaje ufanje u Ljubav koja ih može učiniti vidljivima. No… ja se stabla sjećam jer vam inače ne bih mogla ispričati priču, a i dječak… Sjedi pored mene dok pišem i zamišljeno gleda u Beskraj. Laura Novak, 3. razred Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Mirjana Maretić, prof. 7 Hoćeš li se osjećati isto Hoćeš li se osjećati isto ako ti kažem da razmišljam o tebi svako blaženo jutro kada se budim iz olujama shrvanog sna u kojemu su moja maštanja nedokučiva, strana, daleka? Hoćeš li se osjećati isto ako ti kažem da svakoga puta kada koračam nepoznatom ulicom, kojoj se ne vidi jasan kraj, tvoje snovima istkano lice odnekuda se pojavi i zavlada cijelom mojim nutrinom, a bujica gorkih suza zakraljuje mojim, poput lista staroga hrasta, 8 zelenim, hrabrim očima? Hoćeš li se osjećati isto ako ti kažem da svake noći, kada zvijezde ljube nebo, a mjesec pokazuje put onima koji su izgubljeni u svojoj prošlosti, prije nego li sklopim oči, ponadam se i poželim da ću te vidjeti negdje u svojim snovima, tamo gdje smo dovoljno blizu, gdje su riječi suvišne, a granica je vječnost? Hoćeš li se osjećati isto? Mirna Mandić, 1. razred Srednja škola „August Šenoa“ Garešnica Voditeljica: Ankica Kermeci, prof. Besmrtnoj ljubavi Dobro jutro... I dok ležim u postelji, moje misli hrle k tebi, moja besmrtna ljubavi, tu i tamo veselo, pa opet tužno, iščekujući od sudbine hoće li nas poslušati. Ja mogu samo živjeti s tobom ili ne živjeti uopće… Tek sam probuđen u život, još imam krmelje. Očima svojim gledam svijet. Čudesan i divan. I divim mu se sve dok mi jednom ne zavali šamarčinu u lice. Puf! I ne znam na čemu sam. Tražim uzroke, razmatram posljedice. Kako ću dalje, pitam se. Ah, trebam još toliko toga naučiti... 9 Tražio sam te posvuda. Padao sam, dizao se, nastavljao dalje. Kao da se ništa dogodilo nije. I nakon svake kušnje vraćao sam se još jači i odlučniji. U meni je rasla želja, u meni je gorjela strast! Trebao sam te. Ljubav je postala jača od svega, uspio sam nemoguće! Pobijedio sam samog Sebe! Uspio sam pregaziti tog stvora, smlaviti ga do kraja, to čudovište! I tada, tek tada mogao sam te poljubiti. U trenutku kreacije zaboravljam svijet. I tako mi je lijepo u trenu koji postaje vječnost. Prelijevamo se jedno u drugo. Strast se pretače u harmoniju užitaka. Sreća leti poljima zvukova. Poljima boja i mirisa. Svaki se atom naježi, svaki dah zastane u trenutku zanosa. I tada znam: ovdje počinje raj... Ali što kad prođe taj trenutak? Što kad nestaneš? Što ako je sve to bila laž? Ma kakva vječnost! Moram se vratiti među smrtnike! Moram obavljati sve one isprazne stvari koje društvo od mene očekuje. Moram upasti u kolotečinu tromosti, zamora i predrasuda. Moram trpjeti nesnosne gluposti koje proždiru zdravu pamet! Ja to moram! Jer nema mi druge. Kako mi se samo gadi pogled u stvarnost, u kaos nemira i tjeskobe, gdje od žalosti srce puca. Kako je samo tužno biti tako hendikepiran! Kakva je samo ludost sve to gledati, a ne moći ništa. O, ljudi, zašto smo tako čudna vrsta? Glazbo moja, ja ovdje ne pripadam. Ja želim više, ja želim iskreno. Odlazim zauvijek. Odlazim s osmijehom na licu i srećom u džepu, s puninom radosti u srcu. Letim šumi, hrlim izvoru, pjevam pticama. Daleko, gdje još pokvarena ljudska noga nije kročila. Daleko, radosti moja! I ondje ćemo se susresti, u miru, na osami. Onda kada zavirim duboko u sebe, tada ću te pronaći. Nakon toliko traženja u filozofiji, doći ćeš mi u najvećoj jednostavnosti. Znam, već me čekaš raširenih ruku i raduješ mi se od srca. A ja ti obećajem: živjet ćemo kako samo tebi priliči. U lakoći postojanja. Zauvijek tvoj. Zauvijek moja. Zauvijek zajedno.* * Dijelovi teksta označeni kurzivom citati su iz neposlanog pisma koje je Ludwig van Beethoven napisao 6./7. srpnja 1812. Pismo je pronađeno u skladateljevoj ostavštini i ne zna se kome je bilo upućeno. Dominik Šabić, 2. razred Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Voditeljica: Alida Sokolović, prof. 10 „…i nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.“ (M. Krleža) Ja hodam ulicama sivim od očaja. Jedan korak više jedan je manje. I jedan dan više jedan je manje. I zrnca u pješčanom satu prelaze u drugi dio sata dok ne ispune cijelu mene. Onda slijedi eksplozija kao krv koja šiklja na sve strane. Smrt, ali nakon nje mir. Kao da je obuo moje cipele i moj kaput, on razumije svaki moj drhtaj, on, žut vjetar koji ponekad ljubi moje obraze i prolazi mojom kosom, a onda postane plavi vjetar koji šiba cijelim mojim tijelom koje drhti od hladnoće i plavila. U tim iznošenim cipelama prepoznaje koliko je tijesno ovdje kuda prolazim, razumije svaki pogled koji je upućen njemu, mene koja sam načinjena od njegovog rebra. Ja ću otići, a on nastavlja put. On će se prisjetiti bijelih jutara, ispijanja šipkovog čaja, na zidu će i dalje visjeti slike, u nekom davnom satu iscrtane grafitom, u napadu bjesnila, očaja ili samoće. Jedino On će čitati išarane riječi, podrapane, ispisane papire i nedostajat će mu prolivena tinta po stolu i papirima. Nakon njegovog posljednjeg koraka možda više nitko neće znati da smo bili, jer mi smo ostavili tragove samo na svojim putovima. I dalje hod u smrt. Kiša stvara nemir. Svaka kap odzvanja. I ona umire, baš kao i ja. Pada s neba i leti prema tlu, a onda lupi i rasprsne se. Razmišljam o Njoj koja me sustiže, ali na putu kojim bježim, želim ostaviti tragove koji vode do Vječnosti kako bi, oni koji će doći, našli put do nas grešnika. Petra Jozić, 4. razred Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Voditelj: Marko Dragičević, prof. Što ti je život Rođen sam prije šesnaest godina. Bio je to jesenski dan, baš kao i svaki drugi. Moram vam reći da se tih prvih dana i ne sjećam odviše. Samo po pričanjima drugih. A bilo je tu svega pomalo. Pokoji pad pa plač, komadić sreće i moj život polako kreće. Ustvari, sve počinje prvim školskim danom pa drugim, trećim…na kraju ih prestaneš brojiti. Nižu se jedan za drugim u beskrajnom nizu. Tu i tamo slijed poremete pokoji praznici. I tako ide dan za danom, godina za godinom. Neka bolja, neka lošija. I tako me evo u osmom razredu. Netko bi mislio da je to nešto, ali mogu vam reći da i nije ništa posebno. Svi misle da si odrastao, ozbiljniji, a ti si samo neznatan, sitan 11 komadić svemira koji još uvijek traži svoje mjesto pod suncem. I u jednom trenutku sve se promijeni. Ništa više nije važno. Ni škola, ni prijatelji, ni ispiti, izlasci… Sve je zamrlo. Važan je samo goli život, ostati živ. Tada shvatiš koliko si krhak. Koliki ti djelić treba da bi bio sretan. U biti shvatiš što ti je život. Život je gledati zlatno sunce u cik zore. Život je slušati navijače na stadionu kako navijaju za svoj klub. Život je pogledati u beskrajno modro nebo i biti sretan na svakom novom danu. Misli mi dolaze i odlaze. Šamaraju me sa svih strana, a život ide dalje, s nama ili bez nas. Trgnem se iz razmišljanja i evo me u srednjoj školi. Sve ostavljam za sobom i pamtim samo dobro. Trudim se biti razuman i gledati život iz što više kutova. A u međuvremenu odrastam. Dižem se i padam, posrćem i griješim, ali i dobro činim. Shvatio sam jednu stvar o životu, a to je da čovjek odraste kada shvati koliko je svijet oko njega ranjiv, prepun mana i nedostataka. Kada prihvati vlastita ograničenja, ali ne kao mane, nego kao sebe samoga. Kada pomiri duh i tijelo i bude zadovoljan sobom. To si onda ti. Gledam sa prozora malu trešnju kako cvate. Puna je cvjetova, a ja tražim savršeni cvijet. Na kraju shvatim da su svi cvjetovi savršeni. Svaki na svoj način. Legnem u postelju i zahvalim se Bogu na još jednom danu. Na životu koji imam i na životu koji ću imati, iako ne znam kakav će biti. Ali ja sam svejedno zahvalan i pomislim na sve lijepo što me negdje čeka, čak i na manje lijepo… jer, sve je to život! Dominik Matković, 1. razred Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje Voditeljica: Željka Žarković, prof. Kad telefon šuti „Makni se od njega, pogledaj mu oči, u očima mu vidiš da te želi ubiti!“ ili možda ova: „Ti ljudi nisu normalni! To su divljaci, osobe pune nostalgije i pesimizma, ni u što ne vjeruju…“ Ma dajte, ljudi! Zar stvarno možete biti toliko predvidljivi i imati takve predrasude o običnim ljudima koji su zapravo poput vas? Dobro, oblačim se u crno, slušam glazbu koju vi ne volite i imam dugačku kosu što nije „normalno“ za dečka poput mene pa baš i nisam poput vas. No, kakve veze ima moj izgled i glazbeni ukus s mojim osobinama? Ispričat ću vam nešto, nešto povezano s mojim najdubljim osjećajima. Osjećajima koje valjda ne očekujete od običnog darkera poput mene. Riječ je o iskrenom prijateljstvu. 12 Ime mi je Sebastian, imam 17 godina i idem u Matematičku gimnaziju. Svi znaju - darker sam pa uobičajeno je da me svi zaobilaze i izbjegavaju, ne samo mene, nego i moje društvo. Ali od nedavno moje društvo nije isto, to je ona priča koju vam želim ispričati… Priča o Aleksandri, mojoj najboljoj prijateljici. Sve je počelo kad smo bili klinci. Aleksandra je oduvijek moja najbolja prijateljica. Živjeli smo u istoj zgradi, odrasli u istom dvorištu... Premda sam stariji od nje par mjeseci to uopće nije utjecalo na snagu našeg prijateljstva. Razgovori s njom bili su disanje moje duše, aktivirala je moj život, bila je jedina bijela točka kad sam mislio da je sve crno. Od malena smo bili jako složni. Imali smo isti ukus, isti stil izražavanja, isti način razmišljanja, potpuno isti! Neki bi rekli suđeni su jedno za drugo, ali mi se nismo vidjeli u ljubavi. Naš odnos je bio čisto prijateljstvo, prijateljstvo kao ni jedno drugo, nitko ju nije mogao zamijeniti. Pričali smo satima i satima, ali nikad nam ne bi dosadilo. Kasnije su krenula pitanja jesmo li samo prijatelji. Vjerujte mi što vam kažem, ona je bila posebna, volio sam ju više od života. Stvar je u tome da smo se još 1999. godine dogovorili da nikad nećemo prekršiti naš „zakon prijateljstva“. Jedno od pravila našeg zakona bilo je da ne podržavamo nasilje i da nikada nećemo biti nasilni nad nekim drugim, ni međusobno, naravno. Uglavnom… Mene, kojeg svi znaju kao mirnu dušicu, iako imaju velike predrasude, napao je neki lik koji je tvrdio da mu dugujem veliku lovu za drogu. Naravno, zamijenio me s nekim. Ili je bio totalno napušen ili je jednostavno bio pogriješio. Ne znam o čemu je točno bila riječ. Ali, zakačili smo se, i potukli. To znači da sam ja prekršio glavno pravilo našeg zakona, još uz to Aleksandra mi nije vjerovala da ne poznam tog tipa i mislila je da sam prekršio još jedno pravilo, a to je ono da drogu ni ne zamišljamo, a kamoli da je konzumiramo. Tu je našem prijateljstvu bio kraj - ona je mislila da sam se pretvorio u pravog darkera, točno u onakvog darkera kojeg narod obično opisuje kao teškog narkomana. Nije mi vjerovala… Nakon toliko godina našeg prijateljstva ona meni nije vjerovala! A ja nisam vjerovao da nam se to događa. Putem kući išao bih iza nje, ispričao joj se milijun puta do doma, iako baš nisam imao razloga za isprike, a ona? Ona bi zabila slušalice u uši, ne bi me čak ni pogledala, a o slušanju da ne govorim. Zvao sam ju na mobitel svaki dan, javila bi se, i šutjela. Poklopila bi, a ja bih i dalje držao slušalicu kod uha u nadi da će reći: „Sebastiane, hoćeš razgovarati?“ Ne, nikada to nisam dočekao. Ne mogu vam opisati koliko me to boljelo, stezalo me oko srca, u grlu. Inače nisam toliko osjetljiv, ali ovo me stvarno pogodilo. Znao sam zaspati plačući. Da stvar bude još gora, Aleksandra se više nije željela družiti ni s društvom s kojim se ja družim, s našim starim društvom. Našla si je novo društvo, nove najbolje prijatelje. Svakakve priče o Aleksandri kružile su gradom: da se drogira, da njeno društvo nije normalno. Zapravo, kružile su glasine o „vrlinama“ koje su i mene „krasile“ pa ih nisam smatrao važnima, sve dok nisam odlučio sam saznati što je s njom. Istina je, radila je sve suprotno našem zakonu. Ne znam je li to bio njen inat, povrijeđen ponos ili što treće, ali stvarno nije u redu. Isključila me je. Prerezala žice. Njena mama 13 znala mi je dolaziti i pitati jesam li ju vidio, znam li gdje je po cijele dane, često se to dešavalo. Nikad nisam znao gdje je ona, ne od onog dana, od tada nismo bili ni u kakvom kontaktu. Mama je opet došla, bilo je to 28. lipnja, i rekla mi je da je Aleksandra jednostavno nestala. Mislio sam da se šali, ili da je to još jedno Aleksandrino uzbudljivo putovanje s još uzbudljivijim društvom. Ali nije bilo… Aleksandru su našli mrtvu kod mostića na rijeci na kojoj smo se kao klinci uvijek igrali. Našli su je s iglom u ruci. Predozirala se, uništila je svoj život, ali vjerujte mi, uništila je i moj. Zamišljam ju, onakvu ledenu, bezbojna lica, „čujem“ njenu šutnju, ne znam kamo pogledati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: ona bi ležala među tratinčicama i pravila se da spava, a ja bih, kao njen pravi prijatelj, došao i malko je čupnuo za kosu i onda bi se ona probudila, baš kao u bajkama, samo što ja nisam bio princ. Ili bih joj, da ju probudim, viknuo: „Ulovi me!“ A ona bi u taj tren skočila za mnom. Ovog puta nije se probudila, šutjela je. Od tog dana ne znam živjeti u tišini, a sjećam se, mudri kažu da je šutnja zlato. Ne mogu si pomoći, vjerujte mi - teško je kad telefon šuti, a kamoli čovjek… Matea Čupić, 3. razred Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Mirjana Maretić, prof. Ogledalo stvarnosti Gledam kroz prozor svoje sobe i vidim ljude kako hodaju iz jednog smjera, zatim iz drugog i svatko u sebi nosi nešto, nešto što je teško objasniti. Tjeskoba. To je ono što osjećam, nosim to u sebi. Neka vrsta nemira, straha, a zatim uzbuđenosti i znatiželje. Nikako ne mogu procijeniti zašto osjećam sve to odjednom i baš sada. Kao da se stvarnost i mašta miješaju. Možda žele nešto izvući iz mene. Moje misli kao da žele trčati. Nikako ne mogu prestati misliti o vrlo čestim pitanjima, problemima o prošlosti i budućnosti. Ne mogu se usredotočiti na sadašnjost. Zamišljam onaj dan kada ću se probuditi, spremati za posao, brinuti se o svojoj vlastitoj obitelji. A zatim zamišljam dan kada ću umrijeti i više neću udisati zrak. Postat ću samo sjećanje i uspomena koja se urezala u srca ljudima koji su me cijenili i voljeli. Sadašnjost. Što je to? Da li je to vrijeme za koje se tvrdi: "To se događa upravo sada, to je današnji dan, današnji događaji. Ti u ovome trenutku činiš sadašnjost." Ali zar današnji dan ne prolazi, a kada prođe postat će prošlost i izgubiti pojam sadašnjosti. Sve se to događa i miješa svoja značenja u mojoj glavi, a tada sve prelazi samo par koraka niže,u srce. Tamo ne mogu protumačiti ni vidjeti čisto, jednostavno osjećam, 14 samo osjećam. Tjeskoba. To je zasigurno samo pojava, svima znana kao riječ spomenuta u knjigama, ali opet pojavi se u tim trenucima kada razmišljamo o životu. U tim trenucima kada se zapitamo, što će se dogoditi sutra, za nekoliko godina. Što će se promijeniti? Mi. Najvjerojatnije smo mi ti koji ćemo se promijeniti. Mi ćemo biti ti koji ćemo morati odlučivati i time promijeniti nešto. Tada se trgnem iz tog trenutka i shvatim, sadašnjost je sada i bit će i sutra. Ona je moja stvarnost i zato moram djelovati. Shvaćam, sada shvaćam. Tjeskoba će se pojaviti više puta, samo ju moram protumačiti na drugi način. Sva ta razmišljanja i pitanja postati će odgovori i rješenja. Tko zna, možda čak i putem tjeskobe odredimo svoju budućnost. Samo ju moramo prihvatiti i znati se suočiti s njom, s istinom i stvarnošću. Možda je ponekad uz maštu dobro osjetiti i tjeskobu. Tada zažmiriš, šutiš, osjećaš, razmišljaš te se posvećuješ trenutku, a nakon toga otvoriš oči i postojiš. Živiš, odlučuješ, sanjaš i osjećaš. To će odrediti tebe. Tjeskoba. Iz običnog razmišljanja postaje osjećaj i dobije značenje. Tako nestvarna, a opet tako istinita. Sara Hegediš, 2. razred Medicinska škola Bjelovar Voditeljica: Ana Pleskalt Holiček, prof. Gdje umire autoritet rađa se sloboda Sloboda! Riječ? Tako često izgovarana u krivome kontekstu da je njeno značenje nestalo u moru pogrešno protumačenih fraza… Riječ? Njezino značenje danas predstavlja tabu temu jer je često izjednačavana s anarhijom i kaosom. No ona to, ipak, nije. Ona je daleko od toga. Ona bi trebala biti prioritet svakoga ljudskoga bića svjesnoga svojega postojanja. Svakoga dana ljudi su sve manje slobodni, sputavani svojim lažnim idealima i tuđim normama koje za njih postavlja svijet. Ljudi si , zapravo, daju za pravo određivati tuđe sudbine kako bi sebi bili bolji. Slobodom se danas smatra ono koliko nam je dopušteno, no možemo li to zvati slobodom ako smo ograničavani sa svih strana? Možemo li se smatrati slobodnom osobom ako je sve što radimo samo zarobljen pokret unutar beživotnih, crno - bijelih okvira napaćenoga društva? Možemo li postići slobodu pokoravanjem autoritetima koji nisu ništa bolji od nas samih? Odgovor je poprilično očit, zar ne? No ljudi su navikli biti tihi, nevažni i izuzeti, briljiraju u uvjeravanju sebe da su slobodni jer im tu sliku servira društvo koje je slobodu stavilo u okove i svelo ju na minimum njenoga pravoga značenja. A 15 Sloboda? Ona sama sažalno gleda iz prikrajka, čeka da se netko usudi razbiti okvire, podići glas, zavrištati i reći „dosta“. Čeka da se netko usudi baciti sve raspoložive boje na platno i naslikati savršeno nesavršeni kaos. No to se rijetko događa. Ljudi su prestravljeni, očajnički se pokušavaju uklopiti u mase, a koji je bolji način za to od prodavanja slobode. To je svelo cijeli čovjekov život na potragu za izgubljenim stvarima koje ga samo još više sputavaju. Sloboda je sloboda i njoj nema alternative. Ili si potpuno slobodan ili nisi uopće, a u današnjemu svijetu obje solucije nose sa sobom ogroman teret. Biti slobodan i samim time biti podvrgnut ismijavanju, teroru i prekoravanju ili biti okovan i potpuno jednak kao svi ostali. Moj izbor je, i uvijek je bio, biti ono što jesam, bez obzira značilo li to kršenje pravila i zakona. Moj izbor je biti ono što jesam bez obzira na svijet, ponosno oslikati život bojama koje sam ja sama odabrala. Svjesna sam činjenice da je svijet lijepo mjesto samo za one koji slijepo poštuju pravila i zakone. Ponekad poželim da mogu biti poput njih, no onda se sjetim cijene koju su za tu sreću platili i shvatim da to nije toga vrijedno i da bih radije bila nesretna na svoj nego sretna na njihov način. Albert Camus je jednom prilikom zapisao, da, ako se želimo suprotstaviti neslobodnom svijetu, moramo postati slobodni u tolikoj mjeri da je samo naše postojanje čin buntovništva. I to je ono što ja činim. Postojim, ne dopuštajući društvu da me oblikuje. Borim se i ostavljam svoj trag. Josipa Šurkalović, 3. razred Ekonomska i turistička škola Daruvar Voditeljica: Lovorka Levak, prof. Šest nogu, dvije ruke, jedna klupa Nebo se otvorilo i strusilo na tebe. Promatram svaku od tih krupnih kapi kako te šamaraju i kvase, padaju u željezno ti krilo i pune tvoje istrošene pukotine. Ne opireš se. Sad si već i preslaba, i granaju se kapi, bježe prema užeglom betonu pod tobom. Iz tebe se širi miris oraha, bježi i on. A ti štitiš taj komadić asfalta, topao i suh, svoj mali dio svemira. Bolje smo radili kao tim, zar ne? Ja bih pokupio svu vlagu, a ti bi mi dala neki čudan osjećaj pripadnosti… Tvoje četiri klimave noge nisu se žalile, a moj smrdljivi baloner bio je i više nego zadovoljan. I nisu tu samo kiše, branio sam te ja i od snjegova, vrelog sunca, pseće pišaline i svih ostalih „ljepota“. Nisam se, kako i sama znaš, opirao. A mogao sam! Što sam samo ja sve mogao… Ti si, s druge strane, mogla samo jednu stvar. I činila si ju vraški dobro. Za jednu klupu, mogla si i previše. Imam sedam godina i idem u prvi razred osnovne škole. Dobio sam štene koker španijela. Rudlavo, crveno štene s jezikom taman toliko dugim da me zagrli. Kao odgovorna i osoba, mislim da je psić najmanje 16 za što se mogu brinuti. Valjalo ga je izvesti u šetnju, a ja sam se, kao punopravni skrbnik, odmah prihvatio dužnosti. Na ulici nije bilo ljepšeg psića niti sretnije ruke koja ga vodi. Ali bilo je zaigranije mačke i bržeg mercedesa. Sedamnaest minuta-eto koliko sam bio punopravni skrbnik. Sedamnaest nepunih minuta. Nisam stigao ni stvoriti osjećaje prema tom nesretniku, pa su mi lice oblile suze krivnje i srama. Iz ruke mi se objesi crvena, neoštećena vodilica, a na njoj kožna ogrlica s izrezbarenim mašnama. Onako balav i crven nisam mogao pred tatine oči, stoga sam oteturao do najbliže slobodne klupe kako bih se pripremio za najgoru kaznu što ju je svijet izmislio – šibu. Tada sam te upoznao; bila si svježe lakirana, a ja sam ti možda bio i prva mušterija. I ostao sam tamo dobra tri sata. U tri sata tišine, izmolio sam sedam očenaša, udario se nekoliko puta, znate, za probu, i gotovo odlepršao kući. Imam šesnaest godina i idem u drugi razred srednje škole. Već tjedan dana hodam s Antonijom. Mislim da bi ovo moglo biti ozbiljno! Za tu posebnu obljetnicu isplanirao sam je izvesti u park, na svoju omiljenu klupu. Zapravo, isplanirao sam hamburgere i kino, ali karte su poskupjele, pa, eto. Dlanovi mi se znoje kao u kotlovnici dok žurim prema parku. Pod prstima u džepu osjetim svoju gumenu amajliju za sreću. Sparna je ljetna noć i Antonija je obukla polovnu suknju i majicu na bretele. Nisam siguran da bih htio polovni auto, ali protiv polovne odjeće nemam ništa protiv. Dok sjedamo na klupu, ljubim joj vrat. S obzirom na sve naše aktivnosti u proteklih tjedan dana, ovo je svojevrsno prisjećanje. Dobro, kako se uzme. Nisam mogao ne primijetiti kako su na mojoj klupi izrezbareni Josip, Sanja, Kristijan, Valentina i ostatak ekipe. Iz obveze prema svojoj klupi, izvadio sam upaljač i izrezbario i naša imena. Točnije, inicijale. Ime Antonija ima previše slova, a ja premalo vremena. Zrak je mirisao na bademe i puder. Bila je to nadasve posebna noć, ispunjena nevinim poljupcima i bezazlenim osjećajem neprolazne mladosti. Imam četrdeset i četiri godine i trenutno sam nezaposlen. Zima mi je pokazala zube. Piće me potjeralo iz birtije, a žena iz kuće. Umotan u tanki džemper proklinjem ih sve, svima im se rado sjetim matere i oca. Šiba me hladan sjever dok sa svoje klupe sklanjam pedalj snijega i opušaka. Sjedam na klupu koja je začudo topla. Imam divan pogled na jezero iz svoje VIP lože, a akustika je sjajna, kako su čisti zvižduci vjetra! Sad mi je jasno, ovo je moja predstava. Moja VIP loža nije nikakva loža, već tron. Gusti dim iz kuća izgradio mi dvorac, a kartoni na ulici plešu za mene. Bacaju mi bijele ruže, na stotine, na tisuće! A ja sjedim i smješkam se. S krunom na glavi i bisernim zubima. Zastori se spuste, rulja se utiša. Osjetim neobičnu toplinu oko noge i otvaram oči : otrcana džukela piša po meni. A ja ležim i smješkam se. S golom ćelom i pola zubala. U kartonu mi piše da imam osamdeset i jednu godinu. Oko mene trče djeca i mladež se ljubi. Sjedim na svojoj istrošenoj, sivoj klupi. Naslon joj je iskrivljen, a noge hrđave i na njima gljivice. U kartonu piše isto i za mene. Kako i ne bi kad sam sve prošao s njom. Upila je svaku moju suzu i spremila svaki moj smijeh. Još mi ga ponekad pusti da svira u pozadini, dok ja plešem u mislima. Gledam blijeda slova na njenu naslonu, i 17 vidim dva naizgled svježe izrezbarena: „S i A“. Kao iz sna probudi me neka topla sjeta, pređem umornom rukom preko inicijala i sklapam vjeđe. Nikad ja nisam bio usamljen. Stoput sam bio tužan, nešto manje sretan, ali uvijek s njom. Sara Zadro, 3. razred Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Marina Šramek, prof. Utjeha Sunce nestaje s obzora. Posljednji traci svjetlosti ustupaju mjesto tami koja se razlijeva nebeskim svodom. Promatram kako se noć šulja gradskim ulicama i osjetim novi ledeni obruč oko srca svaki put dok na nebu zasja nova zvijezda. Jedan običan datum i jedna obična večer, a toliko uspomena navire i ruši sve zidove koje sam gradila da se od njih zaštitim. Uzalud sam se uvjeravala da ovaj put neće biti tako, da me neće ponovno svladati taj razarajući osjećaj nostalgije i hladnoće. Ali evo opet, slamam se u samoći, okružena ruševinama sjećanja koja sam toliko puta poželjela izbrisati. I dok se bezuspješno odupirem da ne zaplačem, vani se noć već potpuno nastanila u svaki kutak grada. Više ne razaznajem žarke boje lišća rasutog ulicom, već samo obrise stabala čije ogoljene grane paraju noćne zastore. Privijem koljena na grudi i sklupčam se na prozorskoj dasci, u rukama držeći šalicu čaja. Duboko udahnem mirisnu paru što se ispred mene uzdiže u oblačiću koji potom odleprša do prozorskog stakla i nestane u dodiru s njegovom hladnoćom. Odjednom se upale ulične lampe, stvarajući svjetlosne krugove oko klupa. 18 I tada, još jedna neželjena uspomena. Ti i ja smo nekada sjedili na jednoj od tih klupa. Osjećali smo se zaštićeno i sigurno pod slabašnim svjetlom stare lampe, koje se poput tanke opne obavijalo oko nas, ne dopuštajući crnini večeri da prodre u nas. Možda me ne bi ni prepoznao da se sada sretnemo? Odvlačim misli od bodljikavog inja koje prodire u moje srce i osluškujem vjetar, sve jači i glasniji. Podignem pogled prema nebu. Pozavidim skladu nebeske ljepote i shvatim da će ona trajati vječno. Nenadani osmijeh u mutnom staklu prozora. Položim dlan na prozorsko staklo, kao da, u znak zahvalnosti, želim pomilovati tamom zakriljen nebeski svod. Monika Zeba, 1. razred Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Voditeljica: Milica Šepak Barić, prof. Umire jesen u svitanju zime Još malo je tu. Posprema svoje šarene stvari. Posljednje crvene, žute, smeđe, prelijepe stvari. Sunce je polako krenulo na kolodvor. Nema ga. Zrake su već na putu. Odlaze. Prolazim ulicom. Vjetar mi nosi kosu ispod starog kišobrana. Razmišljam o hladnoći, drveću, o zimi. I onda kiša. Mislim: „Da, znala sam. Zima je uskoro tu. Dolazi. Prolaze me hladni trnci. Hladnoća koja mi krv ledi. Sunce je kupilo kartu i uskoro odlazi. A što će drveće? Samo. Golo. Bez kaputa i šešira. Staro se snašlo, zadržalo stare geste. Skrivat će im bore, lepršajući po granama, mali bijeli gosti. Eh, gosti. Mali, opasni i hladni. Sve što dodirnu slede, pretvore u zimsku čaroliju. Lepršaju, ali i prijete. Ujutro će se zelene travke buditi u suzama. Ali, tako mora biti, jer jesen još ima samo svoje posljednje riječi, u obliku vjetra koji je pred zoru poljuljao sve grane i otišao. A sunce je ostavilo svoju posljednju zraku. 19 Zorom će doputovati. Raširit će se i postali glavni. Sve će postati svjetlucavo, a suze malih travki zalediti se. Zima će postati kraljica i zavladati.“ Prekinula me Ana, koja je došla k, meni pod kišobran. Jesen će otići. Tako je bilo i prošle godine i tako je uvijek. Margareta Lovrić, 1. razred Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Voditelj: Marko Dragičević, prof. SAMOSTALNI NOVINARSKI RADOVI Povratak kralja Jevgenij Kissin ponovno oduševio zagrebačku publiku Jeste li ikada razmišljali o genijalcima? Tko su ti odabrani ljudi? Što to oni posjeduju, a drugi ne? Kako izgleda njihov svijet i kako oni gledaju na njega? Djelić tog fenomena, kroz povijest, dočarali su nam ljudi poput Tesle, Mozarta, Hemingwaya, Beethovena, Einsteina, Bacha... No, ima i živućih genijalaca, a jedan od njih zasigurno je i pijanistička legenda Jevgenij Kissin koji je svojim nedavnim nastupom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu zadivio više od dvije tisuće ljubitelja glazbe. «Mali Mozart» Kissinova glazbena priča započela je kada je imao tek jedanaest mjeseci. Obiteljska predaja kaže da je tada prvi put zapjevao, i to temu jedne Bachove fuge koju je svirala njegova deset godina starija sestra. U dobi od dvije godine počeo je „pikati“ po klaviru, da bi sa šest upisao prestižnu moskovsku Glazbenu školu za darovitu djecu „Gnjesin“. Debitirao je s deset godina svirajući Mozartov Koncert za klavir br. 20, uz pratnju Uljanovskog simfonijskog orkestra. Dvije godine kasnije izveo je oba Chopinova klavirska koncerta i osvojio niz nagrada i priznanja. Uslijedila su mnoga gostovanja diljem svijeta: Tokyo, Berlin, London, Moskva, Salzburg, New York itd. Valja izdvojiti izvedbu Prvog koncerta za klavir Petra Iljiča Čajkovskog uz pratnju Berlinske filharmonije, pod vodstvom Herberta von Karajana. Možda je dobro spomenuti da je Kissin u to vrijeme imao tek sedamnaest godina, ali zato nije potrebno reći kakva je budućnost očekivala tog glazbenog čarobnjaka. 20 U zagrljaju publike Nakon puno odsviranih nota i brojnih nastupa diljem svijeta, na red je došao i Zagreb, i to drugi put. Naime, otkako je prije tri godine obećao da će se vratiti, Zagrepčani su s nestrpljenjem očekivali novi glazbeni susret s Kissinom. On se i dogodio 19. rujna 2013., na istom mjestu, u Velikoj dvorani Lisinski, u sklopu ciklusa „Svijet glazbe“. Publika ga je doslovce okružila; budući da više nije bilo mjesta u gledalištu, neki sretnici dobili su priliku uživati u Kissinovoj interpretaciji tik do umjetnika, na samoj pozornici. Danas 42-godišnji Kissin za ovaj nastup odabrao je skladbe dva rubna skladatelja romantizma – jednog s početka, drugog s kraja tog glazbenog razdoblja. Recital je započeo simfonijski opsežnom Schubertovom Sonatom u D-duru (D.850, op.53), djelom još uvijek uravnotežene klasične forme i unutar granica tonaliteta, ali i čestih harmonijskih iznenađenja, o čijoj monumentalnosti govori to da je zauzela cijeli prvi dio koncerta. Izvedbu je oslikao cijelom paletom ranoromantičarskog temperamenta, uz iznimnu lakoću pokreta; od odlučnosti u allegru i nostalgije u polaganom stavku, do zaigranog scherza i mirnog finalnog ronda. Nakon pauze, publika je uživala u djelima ruskog skladatelja i pijanista Aleksandra Skrjabina, harmonijski neobuzdanog kasnog romantičara. Kissin ga je odlično predstavio ekspresivnom interpretacijom dvostavačne Druge klavirske sonate-fantazije u gis-molu (op.19, br.2), gotovo impresionističkog ugođaja, te sa sedam ranih minijatura iz niza Dvanaest etida (op.8). Darivanje glazbom Jevgenij Kissin ističe kako mu je primarna zadaća počastiti publiku glazbom pa ne treba ni reći kako je ovo Zagrepčanima bila prava poslastica kakva se rijetko servira. Nakon gotovo dvosatnog programa, dvorana se orila gromoglasnim pljeskom i ovacijama. Poznato je da Kissinu barokna glazba nije uža specijalnost, no prvi dodatak bila je upravo Bachova, naizgled vrlo jednostavna, ali profinjena i smirena Siciliana iz Druge sonate za flautu i klavičembalo u Es-duru (BWV 1031), u transkripciji Wilhelma Kempffa. Uslijedila je još jedna burna Skrjabinova minijatura, Etida u cis-molu (op. 42, br.5), a nastup je zaključen virtuozno i svečano, herojskom Chopinovom Polonezom u As-duru, op. 53, „Polonaise héroïque“. Kissin, koji dodatke svira radije od službenog programa, vjerojatno bi ostao i duže na pozornici da za koji dan nije imao koncert na nekom drugom kraju svijeta. Karikirano, ali vrlo blizu istini. Naime, koncert u Zagrebu samo je dio turneje od 70- ak koncerata u kojoj će obići gotovo cijeli svijet, a traje sve do 2016. godine. Velik, a jednostavan Za kraj, treba spomenuti i Kissinovu ljudsku stranu. On nije nikakav stroj koji svira samo da bi nekoga zadivio; on je također veliki humanist, mirotvorac, on je i pjesnik, i nikada se nije bahatio zbog svog 21 uspjeha. Svoj glazbeni dar prihvaća upravo tako, skromno, kao dar. Živi za glazbu i daje joj cijelog sebe. Nakon koncerata se redovito druži s poštovateljima, potpisuje se i rado se fotografira, zahvaljuje nepoznatim ljudima što su ga došli poslušati i uvijek ima strpljenja za svakoga. I što još reći o ovom vrhunskom umjetniku, izvanrednom „tehničaru“, virtuozu svjetskog glasa i majstoru interpretacije, ali ponajprije blagom i poniznom čovjeku kojeg slava nije bitno promijenila? Baš ništa. Jer, gdje prestaju riječi, počinje glazba... Dominik Šabić, 2. razred Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Voditeljica: Alida Sokolović, prof. Usprkos dijabetesu, visoki sportski rezultati Ivana i Ivona Šimun odmalena treniraju borilačke vještine. Obje su hrvatske reprezentativke u kyokushin karateu. Na europskim kupovima i prvenstvima osvajaju najviša mjesta. Ivana je treću godinu za redom državna prvakinja, a mlađa Ivona šestu. Uz naporne treninge, putovanja i školske obveze, starija sestra Ivana od svoje 8. godine svakodnevno prolazi kroz dodatne bitke s dijabetesom. Za početak, što je dijabetes? Ivana: Dijabetes je stanje pri kojemu je količina glukoze (šećera u krvi) previsoka jer je tijelo ne može pravilno iskoristiti. Do toga dolazi jer tijelo ne pretvara glukozu u energiju kako bi trebalo. Hormon inzulin pažljivo kontrolira razinu glukoze u krvi, a proizvodi ga gušterača. Kako to funkcionira kod dijabetičara? Ivana: Kod dijabetičara glukoza u tijelu ne može se pretvoriti u energiju, ostaje zarobljena izvan stanica jer tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina ili ga uopće ne proizvodi. Kada ti je otkriven dijabetes? Ivana: Dijabetes mi je otkriven s osam godina. Odjednom sam se našla u novom svijetu, kojeg sam, htjela ili ne, morala prihvatiti. Liječnici su mi za dobru regulaciju šećera u krvi i poboljšanje zdravlja savjetovali bavljenje sportom. Kako se nosiš s dijabetesom svih ovih godina? Ivana: Svaka osoba s dijabetesom mora se pomiriti s tim da boluje od bolesti koja nema potpunog izlječenja pa treba naći najbolji način kontrole. U mom slučaju, bavljenje sportom pomaže jer mi regulira šećer i 22 uklanja napetost. Kako izgleda tvoj način liječenja, što moraš svakodnevno činiti? Ivana: Imam dijabetes tipa I i ovisna sam o inzulinu jer ga moja gušterača ne proizvodi. Svakodnevno kontroliram šećer u krvi 6-8 puta na dan pikajući se u prst te ovisno o tome kolika mi je razina šećera u krvi, dajem si injekcije inzulina. Osjećaš li se ponekad drugačije od ostalih? Ivana: Ponekad se pitam zašto baš ja, ali na neki način sam sretna što imam dijabetes. Uz njega sam naučila biti odgovorna i disciplinirana. Bez discipline, nema pravilne kontrole bolesti. Ne smijem dopustiti da dijabetes upravlja sa mnom, već ja kontroliram njega. Pazite li na prehranu? Omiljeno jelo? Ivana: Pazim. Uz tjelesnu aktivnost i davanje inzulina, ključnu ulogu za pravilnu regulaciju šećera ima i zdrava prehrana u kojoj su uravnoteženi ugljikohidrati, proteini i vitamini. Ivona: Ja ne pazim na prehranu. Najviše volim vrući burek. Što se, Ivana, događa kada pojedeš pola čokolade? Ivana: Nikada nisam pojela toliku količinu čokolade. Kada bih poželjela, najprije bih izmjerila razinu šećera u krvi te ovisno o tome kolika je, dala si inzulin. I mi dijabetičari smijemo si dopustiti pokoju malu slasticu uz dozu inzulina. Idemo na pitanja o sportu, kakav je osjećaj predstavljati Hrvatsku s reprezentacijom? Ivona: Osjećaj je predivan i ponosan. Ivana: Na svako natjecanje izvan zemlje idem s mišlju da se borim za svoju domovinu i to me ispuni posebnim ushićenjem. Imala sam izuzetnu čast nositi našu zastavu na Europskom prvenstvu u Poljskoj s neopisivim osjećajem sreće i rodoljublja. Volite li putovati? Gdje ste sve bile? Ivona: Volimo posjećivati druge zemlje i upoznavati različite kulture i ljude. Do sada smo bile u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini. Svaka je zemlja lijepa na svoj način i posebna. Sve su različite po svojim krajolicima, običajima, arhitekturi i mentalitetu ljudi. Posebno me fascinirala Poljska. Najljepši grad? Ivona: Wroclaw! U prosincu 2012. bili smo smješteni u hostelu na glavnom gradskom trgu odakle se pogled pružao na blještavi, blagdansko okićeni grad. Bilo je nezaboravno. Ivana: Madrid! Tamo sam bila u internacionalnom kampu dijabetičara i provela 12 nezaboravnih dana. Bilo je Hrvata, Poljaka i Španjolaca, a posebno su me se dojmili domaćini svojom susretljivošću. Posjetili smo i 23 muzeje te ostale znamenitosti Madrida. Grad me oduševio jednako kao i ljudi te bih ga vrlo rado ponovno posjetila. Što ostali kažu o vašim rezultatima? Ivona: Garešnica je mala sredina i većinom svi znaju za nas. Poštuju nas i cijene. 2013. Županija nam je dodijelila Povelju grada Garešnice za naročite uspjehe u sportu i promoviranje grada Garešnice u Hrvatskoj i izvan njenih granica. Ivana: Imamo potporu obitelji, poznanika, mojih liječnika i svih koji pokazuju interes za naše bavljenje sportom. Naročito me veseli poticanje prijatelja dijabetičara jer nas je vrlo mali broj koji se aktivno bavimo ovim ili bilo kojim drugim sportom. Osjećate li zavist kod ljudi? Ivana: Osjećamo je, ali se ne obaziremo, u inat smo još ponosnije i to nam daje dodatnu motivaciju za treniranje. Koji ste razred i kakve ste učenice? Ivona: Pohađam 1. razred opće gimnazije u Garešnici i odlična sam učenica. Ivana: Vrlo dobra, idem u 4. razred gimnazije. Koje su tri stvari bez kojih ne možete? Ivona: Sport, hrana, Facebook. Ivana: Voda, zrak, Internet. Ljubavni život? Ivona: Je li to nešto za jelo? Ha, ha! Ivana: Trenutno nemam vremena za ljubav. Boje li vas se dečki? Ivona: Možda se i boje. Ivana: Odnose se prema nama s poštovanjem. Potučete li se kada vas dvije? Ivona: Većinom mirnim razgovorom sve riješimo, no ponekad zna sjesti i pokoji udarac. Ha, ha! Boli li vas kada vas netko udari na natjecanju? Ivona: Ne boli me. Ivana: U trenutku borbe ne, poslije se zna pokazati pokoja modrica. Koji su najopasniji udarci u karateu? Ivona: Udarac nogom u glavu i u pleksus. 24 Što sport izgrađuje u vama? Ivona: Karate u meni izgrađuje stav da nikada ne odustajem od svojih ciljeva. Uči me da poštujem svog protivnika, kao i sebe te da nikoga ne podcjenjujem. Izgrađuje u meni sigurnost i osjećaj pravednosti. Ivana: Sport i dijabetes uzajamno su u meni izgradili samodiscipliniranost i ozbiljan odnos prema životu kojeg tim više znam cijeniti. Imate li još braće i sestara? Ivana: Imamo još sestru Mariju koja ima pet godina. Planira li ona vašim sportskim stopama? Ivona: Nedavno je počela i ona trenirati. Jesu li roditelji ponosni na vas? Ivana: Roditelji su ti koji nas sve ove godine potiču na rad i stoje iza nas, kako iza dobrih, tako i loših iskustava. Oduvijek su naše najveće potpore, ne samo u emocionalnom već i financijskom smislu. Tata sve sam financira, od članarine i opreme do troškova putovanja na treninge i turnire. Zahvalne smo što su nam bezuvjetna podrška. Koji su vam sportski uzori? Ivona: Obitelj Kostelić. Ivana: Braća Kličko. Životni ciljevi? Ivona: Želim završiti školu, zaposliti se, osnovati obitelj i dalje se baviti sportom. Ivana: Cilj mi je dobro napisati državnu maturu i upisati željeni fakultet. Želim vam još puno dobrih rezultata i uspjeha u sportu, životu i školi. Ivona i Ivana: Hvala! To su bile njih dvije, jednostavne i drage – sestre Šimun! Čestitamo im na hrabrosti, volji i upornosti u svladavanju svih poteškoća i izazova. K tome, Ivana je primjer kako bolest ne mora biti prepreka u bavljenju sportom i postizanju visokih rezultata. Samoodricanje je dodatna vještina koju njih dvije svakodnevno uče. Isplati se, jer one uz svoje ime, pronose i ime našega grada i domovine. Svaka im čast! Mirna Mandić, 1. razred Srednja škola „August Šenoa“ Garešnica Voditeljica: Ankica Kermeci, prof. 25 DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ Program susreta 1. Pablo Neruda: Ustani da se rodiš sa mnom, brate, kazivanje poezije…………………………………………3 minute učenica: Antonela Bosilj, 2. razred Srednje škole „August Šenoa“ Garešnica voditelj: Zvonko Farago, prof. 2. Zoran Pongračić: 41,5 C ili kralj cijelog svijeta, monolog.……………………………………………………….….5 minuta učenik: Leo Žukina, 2. razred Gimnazije Daruvar voditeljica: Hedviga Marjanović, prof. 3. Nikola Milićević: Modra elegija, kazivanje poezije…………………………………………………………..………..2 minute učenik: Mateo Jukić, 3. razred Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar voditeljica: Milica Šepak Barić, prof. 4. Dragutin Tadijanović: Pisamce mladim čitateljima, kazivanje poezije…………………………………….….2 minute učenik: Antonio Stoček, 1. razred Srednje škole „August Šenoa“ Garešnica voditeljica: Ankica Kermeci, prof. 5. Iz Pjesme nad pjesmama (Proslov i Pjesma druga), kazivanje poezije………………….……………………3 minute učenica: Ivana Žavcar, 3. razred Gimnazije Daruvar voditeljica: Hedviga Marjanović, prof. 6. Ivana Simić Bodrožić: Nikada nećete saznati koliko vas volim, kazivanje poezije……………………...2 minute učenica: Ines Topalović, 4. razred Gimnazije Bjelovar voditeljica: Ivana Črnelč, prof. 7. Irena Vrkljan: Stare pletenice, monolog…………………………………………….………………………….………….4 minute učenica: Ines Matejak, 3. razred Turističko-ugostiteljske i prehrambene škole Bjelovar voditelj: Mladen Jasek, prof. 26 8. Prema Sofoklu: Antigona, dramsko-scenska igra…………………………..……………………………………….14 minuta učenici: Paula Bratanić, 2. razred, Monika Đudarić, 3. razred, Mihaela Heged, 2. razred, Ivana Iveković, 2. razred, Hrvoje Kurtanjek, 2. razred, Lorena Pisačić, 2. razred, Petar Zgonjanin, 2.razred Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar voditelj: Marko Dragičević, prof. 9. Prema Williamu Shakespeareu: Romeo i Julija, dramsko-scenska igra…………………………………..10 minuta učenici: Francesca Horvatek, Ivona Ivančić, Antonia Kristić, Luka Lovrić, Stjepan Oreški, Ivana Perković, Filip Šimunović, Ana Vrhovski, Marija Zrinšćak, Monika Žuti, 1. razred Komercijalne i trgovačke škole Bjelovar voditeljica: Nikolina Marinić, prof. 10. Prema tekstu Samuela Becketta: U očekivanju Godota, scenska igra……………………………………19 minuta učenici: Ronaldo Rovazdi, 1. razred, Emma Vanjek, 1. razred, Karla Matijanić, 3. razred, Rahela Rek, 3. razred Srednje škole Bartola Kašića Grubišno Polje voditelj: Ivan Novak, prof. 11. Skupni rad: Mala priča o maturi, dramsko-scenska igra…………………………………………………….…15 minuta učenici: Antonio Kos, 2. razred, Andrej Munić, 2. razred, Ivan Antolić, 2. razred, Pamela Đukić, 4. razred, Tamara Hvala, 4. razred, Ivona Gjaić, 4. razred, Roman Ivezić, 4. razred, Tino Černi, 4. razred, Anamarija Toplak, 4. razred, Sebastijan Mujić, 4. razred Ekonomske i turističke škole Daruvar voditelj: Denis Brkić, prof. 12. Skupni rad: Mi kovati budućnost, dramsko-scenska igra………………………………………………….…..12 minuta učenici: Ivančica Futač, Mihaela Jukić, Monika Kirin, Hrvoje Kurtanjek, Marija Sabadžija, Renato Sabolić, Lalita Tasić, Petar Zgonjanin, 2. razred Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar voditelj: Marko Dragičević, prof. 27 ŠKOLSKI LISTOVI 1. TRYTHONUS – DIABOLUS IN MUSICA 21, školski list Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar Voditeljica: Alida Sokolović, prof. Urednik: Dominik Šabić, 2. razred 2. ET@, školski list Ekonomske i turističke škole Daruvar Poveznica: http://ss-ekonomskaituristicka-da.skole.hr/_kolske_novine Voditeljica: Lovorka Levak, prof. Urednica: Tea Bošnjak, 3. razred 28 RADOVI PREDLOŽENI ZA DRŽAVNU SMOTRU LITERARNI RADOVI 1. Sara Zadro, 3. razred: Šest nogu, dvije ruke, jedna klupa Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Marina Šramek, prof. 2. Laura Novak, 3. razred: Drvo života Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Mirjana Maretić, prof. 3. Petra Jozić, 4. razred: „…i nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.“ (M. Krleža) Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Voditelj: Marko Dragičević, prof. SAMOSTALNI NOVINARSKI RADOVI 1. Dominik Šabić, 2. razred: Povratak kralja: Jevgenij Kissin ponovno oduševio zagrebačku publiku Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Voditeljica: Alida Sokolović, prof. 2. Mirna Mandić: 1. Razred: Usprkos dijabetesu, visoki sportski rezultati Srednja škola „August Šenoa“ Garešnica Voditeljica: Ankica Kermeci, prof. ŠKOLSKI LISTOVI 1. TRYTHONUS – DIABOLUS IN MUSICA 21, školski list Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Bjelovar Voditeljica: Alida Sokolović, prof. Urednik: Dominik Šabić, 2. razred 2. ET@, školski list Ekonomske i turističke škole Daruvar Voditeljica: Lovorka Levak, prof. Urednica: Tea Bošnjak, 3. razred 29 DRAMSKO-SCENSKI IZRAZ POJEDINAČNI SCENSKI NASTUP 1. Ines Topalović, 4. razred Gimnazije Bjelovar Ivana Simić Bodrožić: Nikada nećete saznati koliko vas volim, kazivanje poezije Voditeljica: Ivana Črnelč, prof. SKUPNI SCENSKI NASTUP 2. Ivančica Futač, Mihaela Jukić, Monika Kirin, Hrvoje Kurtanjek, Marija Sabadžija, Renato Sabolić, Lalita Tasić, Petar Zgonjanin, 2. razred Ekonomske i birotehničke škole Bjelovar Mi kovati budućnost/ skupni rad, dramsko-scenska igra Voditelj: Marko Dragičević, prof. 30 SUDIONICI ŽUPANIJSKOG SUSRETA (SAŽETAK) ŠKOLA Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar SAMOSTALNI NOVINARSKI RADOVI VODITELJI LITERARNI RADOVI SKUPNI SCENSKI NASTUP POJEDINAČNI SCENSKI NASTUP 3 2 1 Milica Šepak Barić, Marko Dragičević 2 Nikolina Marinić 1 Ana Pleskalt Holiček 1 Alida Sokolović 1 Mladen Jasek 1 Gimnazija Bjelovar Marina Šramek, Ivana Črnelč, Mirjana Maretić 3 3 Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje Ivan Novak, Željka Žarković 2 1 Gimnazija Daruvar Hedviga Marjanović 1 Ekonomska i turistička škola Daruvar Denis Brkić, Lovorka Levak 2 Srednja škola „August Šenoa“ Garešnica Ankica Kermeci, Zvonko Farago 2 1 1 16 2 11 Medicinska škola Bjelovar Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar UKUPNO: ŠKOLSKI LIST 18 1 10 1 1 1 1 1 1 1 4 1 5 1 2 1 2 5 1 1 2 1 UKUPAN BROJ UČENIKA 7 12 3 2 57 31 LIDRANO U FOTOGRAFIJAMA „Romeo i Julija“, Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar 32 Ines Matejak, 3. razred Turističko-ugostiteljska i prehrambena škole Bjelovar „Antigona“, Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar 33 Petra Jozić, 4. razred Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Laura Novak, 3. razred Gimnazija Bjelovar 34 „U očekivanju Godota“, Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje 35 36