i z m e đ u mene i svijeta - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u

SILVIJA BENKOVIć PERATOVA
i
z
m
e
đ
u
mene
i
svijeta
Silvija Benković Peratova
Između mene i svijeta
Biblioteka
Suvremena književna obzorja
Nakladnik
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
Za nakladnika
Božidar Petrač
Urednica
Ljerka Car Matutinović
Recenzija
Enerika Bijač
-Doni Božić
Naslovnica
Silvija Benković Peratova
Tisak
Naklada&Tiskara Ready2Print
Grafička priprema
Alen Ožbolt
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130409062.
ISBN 978-953-278-163-2
Silvija Benković Peratova
Između mene i svijeta
Ovu zbirku pjesama
posvećujem muzama
Između mene i svijeta kraljuju muze
koje mi otiske grube u očima
prepuštaju pticama i nježnim krilima
da se nadvisi bol i obrišu suze.
Svijet je negdje tamo u odrazu vode
s nejasnim prizmama razlomljenih slika.
Ja sam samo ovdje izvan svih vidika
manja od sunca – veća od slobode.
Na razmeđi bitka JA jesam
s pitanjem vječnim: tko sam i gdje sam?
Tijesan mi je svemir i tuga mi je tijesna!
U beskraju ljudske gluposti i zlobe
kraljuje Ego moći i tjeskobe
a, između mene i svijeta živi pjesma.
~
5
~
POTPISUJEM TUŽNO SVOJE STIHOVE
Potpisujem tužno svoje stihove
za one što pate na rubu zaloga
za one što nemaju nigdje nikoga
za one što su se povukli u okove
od nemoći, straha, od velikog sutra
jer svi se mogu opravdati nečim
okrenuti leđa – al pjesnici ničim!
Oni slute što donosi sutra
oni jedini vide put u mraku
i dužnost im je upaliti zraku
širiti svjetlo niz dolinu crnu
jer ovo je vrijeme već kušalo sve
a riječi su bile prve i posljednje
svijeće u tami kada duše trnu.
~
9
~
Iza mene ne stoji nitko
samo dašak svemira urezan u bitak
svjetla točka zvijezde što sja u tami
jedina utjeha samoći da nismo sami
da sam važna i galaksiji bar na trenutak.
Ja, od praha stvorena da jesam i živim
ko cvjetak u polju med visokim klasjem
s pravom na sunce da pod njim rastem
i srčem sokove zemlje i da se divim.
Jer sve je čudo: i kap vode, i mjesec srebrni
sve je obris naše mašte, sve je priziv nestvarni.
Sve je moje – na dohvat ruke mi je sunce.
I ništa nije moje – to su samo sjene
jer nitko ne stoji iza mene
samo dašak svemira urezan u zrnce.
~
10
~
Moje dobre misli bajkovito zvuče
u vremenu ovom sivih akvarela
smijeh je luđi i od grijeha tijela –
moderna vremena – zastara od jučer!
Zar sam prespavala cijeli jedan dan
brzohodi žure dostić me u trenu
i ja vidim žele čak i moju sjenu
trčim nekud, bježim: to je ružan san!
U trku tek vidim neka tmurna lica
mračne oči pune mokrih crnih ptica
neke mlade ljude s očima od vina
neke stare ljude što grabe po smeću
neke srednje ljude što kupuju sreću:
sebe kako bježim od ružnih sudbina.
~
11
~
Pisala bih ti o ljepoti prirode
o ljubavi i slatkim trenucima
o zanosu strastvenom u očima
al, ne mogu! Vijesti me drugdje odvode
i zalud želim svjetliti u mraku
paliti vatru s promrzlim granama
omotati se bajkovitim pričama
i letjeti iznad svega na oblaku.
Ne mogu zatvoriti oči i sanjati
sliku svijeta koju želim mijenjati
makar u pjesmama, makar u osami
jer apsurdi plutaju kao aveti
u stoličju razbacane pameti
bez molitve, bez ljubavi besramni.
~
12
~
Mogla sam biti romantično meka
sonetnu izbu isplesti od nježnosti
kao mnoge žene s ljubavnikom cvasti
bez omče vremena, odsutno daleka.
Mogla sam ljiljanima posipati čula
poljupcima oviti slatke riječi
i preko svega što se zbiva prijeći
al krik je ovaj na rubu rasula:
nemam uzmaka na raskrižju svemira
buket zvijezda gori od ludih nemira
a svaka je suza postala grumen
utkan u stručak mramornog bokora
s mirisom bolnih zemaljskih pokora
koje srcem urezujem u kamen!
~
13
~
Bila sam s Vilama na Velebitu
slušala njihove priče i smijeh
plesala, sanjala i činila grijeh
jer sam bila odsutna na Velebitu.
A, dolje je svijet užurbano rastao
ne, pred mojim očima! Ne mogu svjedočiti,
samo znam da se nisam mogla suočiti
kad sam vidjela da je smijeh nestao
i da su ljudi zaboravili plesati
i da više nitko nije htio pjevati
pitala sam: zašto? A, oni su šutjeli.
Vidjela sam strah na mnogim licima
gladne ruke što kopaju po ostacima
na smetlištu ponosa. A, oni su šutjeli.
~
14
~
Istina putuje sporo i dugo
ponekad duže od životnog vijeka
a sretan je onaj tko je dočeka
nakon patnji natopljenih tugom.
Istina je kao zlatni prsten
na hrpi punoj bižuterije
pa se od sjaja i ne primjećuje
da potječe od one višnje vrste.
I dok traje sjaj te mase na hrpi
zlato se ne vidi, a istina trpi.
Ali, dođe doba patine i hrđe
zasvjetluca sjaj na dnu stare late
pa se mnoge stvari na mjesto vrate
a istina spada u kovine tvrđe.
~
15
~
I tako putem pokupimo svašta
i dobro i zlo u oblicima čudnim
s namjerama dobrim i očima budnim
a najčešće slijepi pred ponudom mnoštva.
Pa uprtimo na se tržnicu grada
vjerujuć u zlatne omote sreće
u čudo što čuči negdje na dnu vreće
one sljedeće gdje se sakrila nada.
I dovučemo sami virus vremena
u akvizicije svoje bez imena
trenutkom zaneseni – ispunjeni
i lažemo kradom čekajuć vreću
onu sljedeću za konačnu sreću
ufanjem ogrnuti – prevareni.
~
16
~
Svi već spavaju mirnoćom blaženom
a jedan um budan je i zabrinut
odgovori nisu pronašli put
koprca se u klupku zamršenom.
Tamo zrikavci jednolično zriču
i ritam sata prati ih u stopu
idila noći poprima ljepotu
al, misli su jače, neprestano niču:
a, što ćemo sutra ako ne bude
kruha, ako polude od zablude
oni što lude i ne mare za puk?
Ako polude i rječju i bičem
a, što ćemo onda? Jedan um viče
među spavačima goloruk.
~
17
~
Ne možemo se otrijezniti prijatelju
ne želimo! Još uvijek teturamo
od mamurluka i dolijevamo
novo na staro, moj učitelju.
Ne želimo se probuditi i vidjeti
prazne kaleže i priznati strahote
bez utjehe, bez izlaza i ljepote,
jer samo smo htjeli živjeti
bez bojazni da ćemo se buditi
u svijetu koji nas želi otrijezniti
i uvjeriti da smo pijani od vina.
A, nije to vino. To je navika
sjećanje na malog dobrog čovjeka
kojeg je otrijeznila gorka sudbina.
~
18
~
Ne želim oboljeti od pelina
i korova koji moram pojesti
sa svečanim začinima gluposti
na pladnjevima profinjenih zločina
s one strane pameti gdje nestaju
obrisne crte putokaza i smjera
u pravcu koji te bez uma tjera
tamo gdje se izgubljeni sastaju.
Ne mogu dopustiti da ne vidim
kako žele da potiho poludim
i položim zadnje oružje: svoj duh!
Biti svjestan, a ne činiti ništa –
zar mogu dopustiti ta zgarišta
što vrebaju na zadnji udarac: moj kruh!
~
19
~
Nemojte, molim vas! Ne silite nas
da vjerujemo u sjaj ponora tamnih
još ima ljudi umnih i časnih
koji dobro vide – ne kupujte nas!
Ne nudimo paket usluga, ni akcija
naša djela nemaju popusta –
zar postoji cijena za cijenu oprosta,
zar božji dar ima drugih opcija?
Naučite nas! Možda smo skrenuli,
umorili se, ostarili, šenuli...
jer sve sam dalje od ovog vemena
koje mi nudi ono što ne vjerujem
pa se ne uklapam, jer ne kupujem
u registru nepoželjnih: Bezimena!
~
20
~
Htjedoh još noćas
ostavit bol u crnom plaštu
uzeti predjele u kojima sam sretna
stvoriti polja nepregledna, cvjetna
i htjedoh silom prizvati maštu
te naslikah ljubav s puno crvene boje
sav trud uložih u nježnost scene
al... iskreno je platno rastvorilo zjene:
ta, poljupci su to koji ne postoje
na suze sliče rumene kapi
toplina ovdje nestaje i hlapi
ne umije srce lagati kistu
duša na platnu od tuge gori
od silne želje da o ljubavi zborim
naslikah tugu iskrenu, čistu.
~
21
~
Na putu tkanom od svjetlosti i mraka
mozaik života slaže svoju sliku
mali timbar u sveopćem krajoliku
jedan kamen u arhivi poredaka...
A, koliko se puta rasprsnula boja
i prosula negdje ko slučajni prasak
pretvorivši htijenje u ništa, u dašak
u peludni prašak prepun nespokoja
u slučajna zrnca na slučajnom mjestu
bez naše volje da ondje narastu
malene kocke za buduću sliku
onu koju možda priželjkivali nismo
ali, gle: u odrazu tom upravo mi smo
riječju i djelom u stvarnom obliku.
~
22
~
Pitaš li se ikad jesi li sretan
u odrazu stvarnom vlastitog bića
susret sa sobom tajanstvena je priča
neka čudna knjiga, neki osjet sjetan
pri pomisli da si samo tren od praha
načinjen da živiš kao čovjek griješan
ponekad i Bogu i sam sebi smiješan
s razumom i dušom na razmeđi straha?
Putuješ čovječe kako vrijeme hoće
nošen i bačen na krilo samoće
usprkos svemu što si jučer htio.
Sutra ćeš možda već biti onaj
kojeg još upoznao nisi – onaj
koji si doista uvijek i bio.
~
23
~
Ne možeš utjecati na veliko sutra
niti možeš znati što će se zbiti i kad
nemaš moći ni nad čim, nit nad ovim sad
jer sve se obrće u snagama vjetra.
Kao da je zapisan još od začetka
po logici višnjoj već označen put
tebi u magli stranputica razasut
a moraš ga proći do konca svršetka
s pitanjem čestim koliko još ima
dana i noći u tvojim koracima?
Hodaš po navadi od pamtivijeka
a svijest i savjest putuju za tobom
u želji da se sretneš sam sa sobom
na putu životnom tražeći čovjeka.
~
24
~
Sve što jest il nije, zrcalo je tvoje
jer obzor se širi i sužava kradom
obložen sumnjom, otvoren nadom
vidici se prema tebi kroje.
Odabireš boje nesvijestan čina
i pretačeš svijet u svoju nutrinu
slikaš u sebi šareno il tminu
i prenosiš nama svoju suštinu.
Pa sjeti se uvijek da svatko žudi
primiti ljepost od drugih ljudi
jer osmijeh liječi, a grubost boli.
Oboji svoj svijet najdivnijim ruhom
i dođi, pokaži nam vidik duhom
jer ti to možeš, a ja te molim.
~
25
~
Zemaljski pejzaži opkoliše slike
s kojima dišem bez neba i zraka
i sve su mi boje prepune mraka
a ja žudim osjetiti one vidike
gdje korak mi tone u šareni krik
i buktinja strasti gori od plama
gdje frcaju iskre divljih ciklama
a svaki se potez oklizne o stih
o ludi ples što ne pozna granice
već samo puni i ispunja stranice
kao pečatom zlatnim, zdravim, mladim...
jer tamo sam JA u mojim slikama
a ne ovdje među ruinama
i, što još čekam, što li tu radim?
~
26
~
Što još čekam? Što li radim tu?
kad mnogi su davno napustili brod
stari, pohabani, nekoć slavni brod
na kojem smo jedrili kao u snu
prepuni nade i volje i vjere
u njegovu snagu: u ime časti
ne sluteći da ćemo susresti
moćne valove i oštre glečere
od kojih se nema kamo skrenuti
već gledati, moliti, udahnuti
i biti sužnji svjedok povijesti
ovog broda kojeg su razapele
sante leda bešćutne i bijele
visoke i oštre bez milosti.
~
27
~
Moglo bi se pobjeći u nevide
otkinuti život samo za sebe
prisvojiti ga za svoje potrebe
nestati polako da te ne vide.
Moglo bi se, zašto ne? Ta, kratko je
ovo vrijeme življenja za pomake
za važne stvari i teške odluke
jer više nitko nikoga i ne čuje.
Jest, svi su putovi lako prohodni
i nadasve popularni, moderni –
pa, doista bi se moglo pobjeći!
Da nema one mrvice savjesti
što redovno šapuće do besvijesti:
samo ti ja ne dopuštam pobjeći!
~
28
~
Jutros rano, još nije ni svanulo
probudio me šapat pahulja
i ledene grane poput dragulja
sve se u bijelo ruho odjenulo.
Nema lista bez bijeloga plašta
nema detalja bez detalja snijega
a onda cjelina: svečanost brijega –
čipka koju je isplela mašta.
Sjetim se domaćeg kruha iz peći
te ga umijesih za doživljaj veći
kako su nekad činile žene
pa upalih vatru u kaminu
oprezno da ne remetim tišinu
krećući se tiho poput sjene.
~
29
~
Kada se trud razlije u ništa
kroz brojne godine pune ufanja
s rukama praznim od silnog čekanja
od borbe, od hrabrosti, od ratišta...
Kada te ugase prije vremena
a ti bi još mogao biti mlad
kada te zaskoče laž, nepravda, glad
s puno bešćutnih lica bez imena
sjeti se da nije strašno živjeti
mnogo je strašnije prerano umrijeti
i nemati šansu za još jedan dan
ne popiti kavu, pročitati vijesti
gunđati na vrijeme, poznanike sresti...
sjeti se da nisi besmrtan.
~
30
~
Ne žalim ni za čim i neću žaliti
ni jednog dana kada ostarim
ni onda ako se boli pokorim
pa me nemoć posjeti – neću žaliti
za onim objedom koji sam odbila
za pobjedom koja je kratko trajala
za greškama zbog kojih sam se kajala
zbog svih ljubavi koje sam izgubila
jer često sam birala što mnogi ne bi
davala drugima, a najmanje sebi
puna ideala i snova velikih
bez pitanja. hoću li jednom žaliti
sa silnom čežnjom da sve mogu vratiti...
ne, ja ne žalim ni za čim, i opet bih!
~
31
~
Ja imam jednu neizlječivu bolest
za koju nitko nije pronašao lijek
jer to čak i nije bolest, nego privid tek:
stalno mi se čini da ću opet srest
ono što sam davno vidjela
poput praska svjetlosti kad te zaslijepi
pa te dotakne i snagom okrijepi
i zauvijek utisne znamen raspela
žig od ljubavi, od vjere i čekanja
na križu patnje, boli i praštanja –
ta me bolest opsjeda i ne prestaje
jer ideali šiknu samo jednom
snagom izvora daju čašu žednom
i više nama povratka – nema izdaje.
~
32
~
Što se to zbilo s ovim godinama
koje sam čekala s nadom da ću znati
sve što bi zreo čovjek trebao znati
bez gubljenja putova pod nogama.
Zbunjenost se tek sada usijava
odjednom svijet gledam drugim očima
a čuđenje se poput prizme otima
i novo se viđenje stalno razlistava.
Zasja li sunce, ne vidim ljepotu
već njegovu magmu u svom životu
vidim veliki svemir i Zemlju kao prah
i pomislim tada na isprazne stvari
na ljudski rod koji zbog njih krvari
...a, suza mi kane... i, stane mi dah.
~
33
~
U predah se zavlačim, u samoću
otkidam dio vremena za mene
za razgovor sa mnom, za obračun sjene
za sve što ne mogu, a hoću!
Hoću malo mira od tog svemira
samo kutak u kojem me neće naći
bezglavi, brzi, vremenski kotači –
neka me nitko ničim ne umara!
Jer ništa ne mogu mijenjati, maknuti
ne mogu ni rub neba dotaknuti
ne znam niti jesam li dobro činila?
U brzini se čovjek lako spotakne
pa mu i sunce, mjesec... život promakne,
a možda sam ga i ja propustila?
~
34
~
Moj ulog u tebe bila je jeka
razbijeni zvuci među brdima
izgubljena misao na papirima
riječ nevidljiva i predaleka.
Moj ulog u tebe bio je poraz
izgubljena bitka s oblacima
zgažena vojska u očima
i pravi neodsanjani odraz
zatravljen negdje među zvijezdama
pijan i sam u posljednjim bajkama
u mom okruženju velika briga.
A, drugog uloga nisam imala –
to mi je dao Bog pa sam vjerovala
da je svijetu još uvijek potrebna knjiga.
~
35
~
Krenule su teške kiše, jesenje
kad se nebo zatvara u sivilo
kad se tuge skupe u ništavilo
a, misli zvuče kao one posljednje.
Preslaguju se sjećanja i slike
u kopreni od magle i života
ubrzani film što ga vrijeme mota
nejasne sekunde i sve prilike
kaplju sa nebesa, moče se u blatu
nepovratno kao kazaljke na satu.
Jesenje kiše zamrače i nadu
pa se radost čini odveć daleko
mračne misli tutnje podmuklom jekom
i skladaju tihu sjetnu baladu.
~
36
~
Pristala sam na sve svoje uvjete
još onog dana kad su me stvarali
otac i mati, kad su mi davali
gene i krv – primila sam zavjete
svete sakramente i svetu vodu
još u povojima su me škropili
da se ditetu ne bi izgubili
puti u budućem velikom hodu.
Usadiše mi Amen moji preci
kao što i ja činim svojoj djeci
s pitanjem vječnim: hoću li moći
upaliti luč nasuprot vjetrova
što nemilo gase svjetla djedova
pred očima onih koji će doći?
~
37
~
Na koncu svega vrijedilo je biti
ptica u mislima, nevidljivi oblak
što je nebom plovio prpošan i lak
satkan od svijetla i nebeskih niti
znao se dići iznad svih zemaljskih gnijezda
kad je bilo najteže za ljubav, za bol
znala sam postati dah, nestati na pol
i vinut se duhom visoko do zvijezda.
Znala sam natkriliti vlastitu tugu
obojati crno nebo u dugu
i varati druge da je šaren svijet.
Vrijedilo se roditi s ovim darom
i stvarati, živjeti sa žarom
i bljesnuti katkad kao vatromet.
~
38
~
Zaplešimo noćas naš davni ples
kao mudraci na rubu litice
budimo leptiri i skitnice
nek šiknu munje, nek bude zemljotres!
Mi, čudaci od pjesme i vina
uzmimo vjetar našim muzama
i napojimo njive toplim suzama
ljubavlju velikom lucidnog čina!
Mi, od praha stvoreni da sanjamo
o tajnama za koje ništa ne znamo
zaplešimo još jednom onaj davni ples
u kojem smo tražili put do istine
tkani od cvjetova i gorke sudbine
nek bude slavlja, nek bude urnebes!
~
39
~
PONEKAD PJESMA
Ponekad pjesma
kao prosjak živi
sa suglasja malo
u danima sivim
bez velikih misli
i mudrih riječi
drhti u mraku
plamićak na svijeći.
To nije požar
niti vulkan frca
samo trenutak
žalosnog srca
kad višnji je um
pred bolom sitan
a veliki stih
nije ni bitan.
~
43
~
Kako tužna si
u omotu mračnom
med zidinama
zatočena
kako plaha si
dok samuješ
daleko od ljudi
preplašena
kako jadna si
u raljama tame
s teškim
utezima Hada...
O, kako moja si
kada te napuste
osmijeh i
nada!
~
44
~
Strašne su bure prošle
u vremenu
koje je bilo moje
toliko moje koliko je smrt neizbježna.
Stajala sam ispod gromova
i gledala kako munje režu
sve što je bilo moje
toliko moje koliko je tijelo neizbježno.
Plakala jesam držeći se
za stari drveni plot
strepeći od novih udara
toliko mojih
koliko je duša neodvojiva.
Strašne su bure poharale
cvjetove prepune nade
a crni tmasti oblaci
još uvijek dolaze
i skupljaju se nad zemljom
koja je toliko moja
kao što je i ovaj život moj.
~
45
~
Idi!
Tu je prazno more
livada bez trave
ruševina, a ne vila
poljubac bez jave.
Tu je golo ništa
ples na rubu stakla
tvoja hladna ruka
što me nije takla
tvoje tvrdo srce
ivančice u zraku
čekanje i muka
da nađem te u mraku.
~
46
~
i već dan je
i već mjesec
i već mnogo noći, dana...
da se barem može mrijeti
od duše nam danih rana
ali sunce izlazi
svemir se i dalje vrti
tko još čuje
tko još vidi
život sam na zadnjoj crti
i već ljeto
mnogo zima
i trilijun tužnih dana...
svaka je suza ispisala stih
što je srcu bila rana.
~
47
~
Bol više nema moć
da spusti suzu
izgubi noć
ni sreća više
nema snagu
da zavrti srce
za ludost dragu
ni život više
nema strasti
iz ničega opet
mlađahan rasti
ni ljubav više
nema plama
da gori u sebi
posve sama
ni zlatno sunce
nema sjaj
da osvijetli stari
put u raj.
~
48
~
Hodam ulicom
bez ugode
prolaznici mrki
nitko se ne smije
ispružene ruke
iza ugla, iza kuta
svirači sa šeširom
ispod promrzlog kaputa
dva novčića zjape
harmonika svira...
no, netko se ipak smiješi
s velikog papira
osmijeh razvučen
preko cijele zgrade
u ruci drži
karticu od nade
na reklami blješti
novac kao lijek
ispod nje sitnica:
čovjek tek.
~
49
~
Mala tišina
i cigareta
kucanje sata
na kraju ljeta.
Stanka mala
tu za stolom
sastanak moj
sa starim bolom
i malo vina
za čašu muza –
veliko ništa
u moru suza.
~
50
~
Valja se spustiti
napustiti mir
odigrati igru
ući u vir
i ostati živ
s peharom na dlanu
izbjeći zamke
u svakome danu
naučiti biti
i sokol i vuk
čuvati strijele
i napeti luk
jer dolje je lov
na divljač i ljude
u janjećem krznu
doći će Jude!
~
51
~
Vidjeh
radost
u rapsodiji pjesme
na obroncima smijeha
u danima vina
u danima plodnim.
Vidjeh bezum
u divljem plaštu
crna jata ptica
pod sivim nebom
u danima magle
u danima praznim.
Vidjeh svemir
na dva dijela
rasporen mačem
sliku svijeta u zrcalu zvijezda
i vidjeh sebe kako plačem
u danima tužnim.
~
52
~
Vidjeh ocean
koji svemir suče
vrtlog sumanuti
što me k sebi vuče
u danima kobnim.
Vidjeh ništavilo
u rasulu trena
kad postaje prah
velika stijena.
I nastavak vidjeh
čudo života
u danima divnim
i vidjeh
sebe
u zrcalu zvijezda:
kako živim!
~
53
~
Boli više nema
i spokojno živim
al prirodu gledam
očima sivim.
Nestalo je puno toga
u pepeo, u prah
valjalo bi plakati
izgubiti dah
al i to je nestalo
osta samo grč
pomrčina jednog svijeta
i prazan vrč.
Sve se izgubilo
i radost i tuga –
vrijeme je za neka
vremena druga.
~
54
~
A da se sastanemo
nas dvije
pa zajedno
ispočetka
kao prije!?
Da odemo u rajski vrt
a ostanemo tu –
znaš i sama,
nitko ne će znati
prići našem snu.
Zajedno smo jače
i Vile i žene
pođimo, zažmiri
i drži se za sjene
pobjegni i reci:
Spas za mene!
~
55
~
Sada si sigurna
zaštićena zidom
anđelima, Bogorodicom
i Svetim Vidom.
Iako će vrazi
danonoćno bdjeti
sve će sveto u tebi
za sebe htjeti
a nećeš ih prepoznati
kad se opet vrate
u nekom novom ruhu
jer oni modu prate.
~
56
~
NOVA MJERA STVARI
Ne plačem više
ne boli me više
pretvaram se u obličje
koje samo diše
koje samo ćuti
sve što duša može
odvajam se kao sjena
iznad svoje kože
i prolazim onim putom
kroz dolinu davnih suza
kao stranac nakon ropstva
slobodna od sviju uza
bičeva se onih sjećam
i tamnice pustih želja
gdje ostavih teške rane
i patnje dragih prijatelja
kao leptir lebdim
iznad sebe same
u milosti Duha Svetog
izlazim iz tame.
~
59
~
Nova mjera stvari
osušen herbarij,
sunce sja u punom luku
baca tople čari.
Sve je tako nježno
u okviru mom
odletjele godine
utrke za snom.
I napokon mir:
šalica kave
kocka šećera
lagana šetnja
ručak...
pa večera.
~
60
~
Smirio se korak
olakšala glava
usporeno diše
moja java.
Ne dolaze više
neke davne sanje
smanjilo se nebo
na manje i manje.
Sve su zvijezde stale
tek u jedan san:
da mirno dočekam
i ispratim dan.
~
61
~
Povučem se tako
isključim telefone
i mobitele
i sve
napasti koje zvone
u dvorište sjednem tako
i buljim u nebo
u plavo
moj mozak prazan je
pokriva se travom
popijem kavu tako
u društvu ruža
i pčela i muha
leptira
i ponekog puža
osluškujem tako
disanje zemlje
disanje mrava –
sve vrvi životom
a meni se ne da
a meni se spava.
~
62
~
Tu je mirno
ništa se ne događa
otkucava sat i pas
na rubu predgrađa.
Preko pruge miruju
pašnjaci i koze
masline i voćnjaci
i vinove loze.
Tek poštar dolazi
prijatelji neki
al sve se ovdje povuklo
u svijet daleki
izvan mijene vremena
i arene danje
gdje se gaze livade
otimaju sanje.
Tu je tako mirno
zeleno u srcu mom
tu na kraju svijeta
skromni je moj dom.
~
63
~
Prekrasan dan
samo za mene
ne dolazi nitko
osim moje sjene
a ona je mirna
ne postavlja pitanja
poslušno slijedi
lijena skitanja.
Prazan um
pod suncem drijema
o, kakva ljepota!
kao da me nema...
~
64
~
Zbacih sa sebe težak plašt
grubim koncem tkan
i krenuh lako
u novi dan.
Mrtve su sjajne
lomače slave
tamo daleko
obzori se plave.
Tamo u dolini
huče kamioni
na brijegu sela mog
crkva zvoni
još uvijek na rubu
sačuvanog svijeta
pjevaju ptice
i livada cvjeta.
~
65
~
Kamo bih pošla danas
pod ovim nebom sunčanim
s kime bih se srela
da vedar dan podijelim
upitah se ludo sretna
što uopće postojim
puna želje da učinim
još jedan dan života dostojnim.
Mnoga srca srela sam
u vagonima samoće
nigdje nikog na mom putu
tko se smijat hoće
...al, gle travke
mali busen iz kamena
žilavo se nebu propinje
kroz procjep vremena
put mi pokazuje
i briga ga nije
što ja društva nemam
da se sa mnom smije.
~
66
~
O, radosti
skrivam te
kao blago
što se odati ne smije
kao istinu
zbog koje se pogiba
kao vjeru
s kojom se ne maše
kao ljubav
koja se ne otkriva.
O, radosti
štitim te
od gladnih vukova!
~
67
~
Na kočiji sreće
poletjet bi htjeli
moji konji zdravi
lagani i bijeli
iznad svijeta, iznad svega
jurila bih s njima
i kriknula: Sretna sam!
kriknula svima,
al ćutim da ne smijem.
Oni koplje spremaju
oni su pretužni
što kočije nemaju.
~
68
~
Sjeti se
da još ništa ne znaš
o životu, o Bogu, o ljudima.
Ti samo učiš
samo stremiš spoznati
da je ljubav čudljiva u ljudskim srcima
a postojana u božjem naumu
da su dobre namjere često opasne
i da ne možeš mijenjati svijet
jer on pripada volji Stvoritelja
Sve što moraš činiti jest
truditi se spoznati
što moraš činiti
i sjeti se
da to nikada nećeš saznati.
~
69
~
I nađoh mir
u bojama sunca
na padini punoj cvijeća
čistoga života
mimo svih želja i snova
za kojima žudjeh
nađoh mir
takav kakav jest
sav od sklada
na putanji vječnoj.
~
70
~
Sve se u meni pomirilo sa mnom
pa se naklonih ponizno životu
nisam i nikad neću biti ptica
da iznad života živim ljepotu
nisam i nikad neću biti duga
da obojim svijet u širokom luku
tek pjesnik ja sam što snivao je nekad
kako će snovi pružiti mi ruku
i toliko žudjeh za krilima onim
koja će me vinut visoko, visoko
tamo gdje svijet od želja je tkan
gdje radost se širi široko, široko
a ne vidjeh dobro da sve je tu
stvoreno baš da vidim ljepotu
napokon, sve se pomirilo sa mnom
pa se naklonih ponizno životu.
~
71
~
Pojavilo se brdo
koje moram prijeći
ono na me čeka
čeka moje riječi
moju mudrost traži
baš moje korake
cijelu mene hoće
da dotaknem oblake
i stoji preda mnom
visoko do neba
to brdo moje
koje prijeći treba!
~
72
~
Silvija Benković Peratova
Rođena je 29.4.1964. u Zagrebu. Živi i radi u Rijeci. Po
struci je profesor likovnih umjetnosti. Članica je Društva hrvatskih književnika. Članica je uredništva časopisa za književnost “Književna Rijeka”, idejni je pokretač i voditelj “Susreta
mladih pjesnika i prozaika” te je okupila i promovirala više od
80 mladih spisatelja. Objavila je deset knjiga za djecu i odrasle:
poezija:
- Mali veliki ljudi, 1995. – i drugo izdanje 2011.
- Jedro ljubavi, 2000.
- Boja istine, 2007.
roman Slast pelina, 2004.
pripovjetke na senjskoj čakavštini:
- Teta, 2004.
- Tetin luštrin, 2011.
zbirke pjesama za djecu:
- Zlatak, 1997. – i drugo dopunjeno izdanje Zlatak i Zlatica,
2008.
bajka Čuvari legende – knjiga 1. Drevna zemlja Nari, 2011.
Knjiga Tetin luštrin je bila nominirana za književnu nagradu “Fran Galović” te je uvrštena u 7 najboljih knjiga zavičajne
tematike za 2011.g. Pjesme su joj prevođene i objavljivane na
poljskom, talijanskom, bugarskom i makedonskom jeziku. Pozivana je na mnoge eminentne književne manifestacije u zemlji,
a čest je gost-književnik mnogih vrtića, škola, knjižnica i izdavačkih kuća u Primorsko-goranskoj i Ličko – senjskoj županiji.
Zaposlena je kao likovni pedagog u osnovnoj školi “Kozala” u Rijeci. Za mnoge zasluge i inovacije u prosvjetnom radu,
~
73
~
po treći put je unaprijeđena u zvanje učitelj savjetnik. Mentor
je za polaganje Stručnih državnih ispita, te voditelj Županijskih
stručnih vijeća već dugi niz godina. 2013. je imenovana članicom Državnog povjerenstva za natjecanje učenika osnovnih
škola pod nazivom LIK.
Aktivno se bavi slikarstvom, te je izlagala kroz brojne skupne i petnaest samostalnih izložbi. Likovno je opremila, ilustrirala i uredila mnoge knjige. Piše i objavljuje likovne kritike
i književne osvrte. Organizirator je i voditelj raznih kulturnoumjetničkih manifestacija u županiji i šire.
Predsjednica je Društva hrvatskih književnika – Ogranak u
Rijeci (od 2010.- ...)
Nagrade:
Nagrada Grada Senja za promicanje Grada Senja i senjske
čakavštine diljem Hrvatske i šire (2012.)
Nagrada Primorsko-goranske županije za najuspješnijeg
prosvjetnog djelatnika (2010.)
Zastupljena je u antologijama: “Vijenac izabranih”, “Jadranski književni susreti” (autorice Ljerke Car Matutinović) i
“Galovićeve jeseni” (autorice Enerike Bijač”), te u knjizi WHO
IS WHO.
~
74
~
Kazalo
Između mene i svijeta kraljuju muze......................................5
POTPISUJEM TUŽNO SVOJE STIHOVE
Potpisujem tužno svoje stihove..............................................9
Iza mene ne stoji nitko.........................................................10
Moje dobre misli bajkovito zvuče........................................11
Pisala bih ti o ljepoti prirode...............................................12
Mogla sam biti romantično meka........................................13
Bila sam s Vilama na Velebitu..............................................14
Istina putuje sporo i dugo....................................................15
I tako putem pokupimo svašta.............................................16
Svi već spavaju mirnoćom blaženom....................................17
Ne možemo se otrijezniti prijatelju......................................18
Ne želim oboljeti od pelina..................................................19
Nemojte, molim vas! Ne silite nas.......................................20
Htjedoh još noćas................................................................21
Na putu tkanom od svjetlosti i mraka..................................22
Pitaš li se ikad jesi li sretan...................................................23
Ne možeš utjecati na veliko sutra.........................................24
Sve što jest il nije, zrcalo je tvoje..........................................25
Zemaljski pejzaži opkoliše slike...........................................26
Što još čekam? Što li radim tu?............................................27
Moglo bi se pobjeći u nevide...............................................28
Jutros rano, još nije ni svanulo.............................................29
Kada se trud razlije u ništa...................................................30
Ne žalim ni za čim i neću žaliti............................................31
Ja imam jednu neizlječivu bolest..........................................32
~
75
~
Što se to zbilo s ovim godinama...........................................33
U predah se zavlačim, u samoću..........................................34
Moj ulog u tebe bila je jeka..................................................35
Krenule su teške kiše, jesenje...............................................36
Pristala sam na sve svoje uvjete............................................37
Na koncu svega vrijedilo je biti............................................38
Zaplešimo noćas naš davni ples...........................................39
PONEKAD PJESMA
Ponekad pjesma...................................................................43
Kako tužna si.......................................................................44
Strašne su bure prošle..........................................................45
Idi!......................................................................................46
i već dan je..........................................................................47
Bol više nema moć...............................................................48
Hodam ulicom....................................................................49
Mala tišina..........................................................................50
Valja se spustiti....................................................................51
Vidjeh.................................................................................52
Boli više nema.....................................................................54
A da se sastanemo................................................................55
Sada si sigurna.....................................................................56
NOVA MJERA STVARI
Ne plačem više....................................................................59
Nova mjera stvari................................................................60
Smirio se korak...................................................................61
Povučem se tako..................................................................62
Tu je mirno.........................................................................63
Prekrasan dan......................................................................64
~
76
~
Zbacih sa sebe težak plašt....................................................65
Kamo bih pošla danas..........................................................66
O, radosti............................................................................67
Na kočiji sreće.....................................................................68
Sjeti se.................................................................................69
I nađoh mir.........................................................................70
Sve se u meni pomirilo sa mnom.........................................71
Pojavilo se brdo...................................................................72
Životopis autorice...............................................................73
~
77
~
Naklada
200 primjeraka
Knjiga je tiskana uz financijsku potporu Primorsko-goranske
županije.
Tiskanje dovršeno u travnju 2014.
Copyright © Silvija Benković Peratova
Iz recenzija:
"...riječi pomno unizane u poruku vrijednu promišljanja, odslikava čitavu
zbirku – pjesme kojima ne teče 'med i mlijeko', nego se sa stranice na stranicu
prelijeva realnost življenja ljudi danas i ovdje, svuda oko nas i šire. U takvu
realnost opće i osobne svakodnevice pjesnikinja uranja i sa srcem i sa umom. I
to je točka na kojoj se zbirka razlikuje od mnogih koje donose pretežito
socijalnu tematiku, kakvu donosi ova knjiga... promišljanje stihova u ovoj
knjizi navodi na suze, ali Silvija Benković Peratova ne dopušta patetiku svome
stihu, tek suzu u srcu. To je ta točka na kojoj um i srce pjesnikinje naliježu i
postižu ravnotežu. Otuda sve vrline ove zbirke pjesama koja teče umjerenim
ritmom, ulančavajući pjesme kao mini priče u stihu... Upravo sudeći po tome
obavljenom, po zasijecanju u duboke socijalne probleme, po suočenju sa
životom oko sebe, oko nas i sebe – ovo je nesvakidašnja knjiga u suvremenoj
hrvatskoj književnosti."
Enerika Bijač
"Rukopis zbirke pjesama 'Između mene i svijeta', Silvije Benković Peratove,
pjesnikinje, prozaistice i slikarice, donosi osebujnu poetsku personalnost
koja je znala pronaći komunikaciju između imaginarnog svijeta i svijeta
realnosti... Već sami naslovi soneta 'Potpisujem tužno svoje stihove', 'Istina
putuje sporo i dugo', 'Nemojte, molim vas! Ne silite nas', 'Kada se trud razlije
u ništa', 'Ne žalim ni za čim i neću žaliti','Pristala sam na sve svoje uvjete', 'Na
koncu svega vrijedilo je biti', govore o inspirativnoj snazi koja pokreće duhovnost u traženju egzistencije dostojne čovjeka... Dijapazon poetskih slika
naše autorice žudi za suglasjem svijeta, za srodnošću imaginacija, za jednostavnošću egzistiranja u kojem je moguća radost i ljubav... Kontrapunkt
između intimnih prostora bića, njegovih zaljubljenosti u život te tjeskoba i
okrutnosti svijeta, čini se nepremostivim i nije uvijek po mjeri pjesnika pa
ipak stvaralaštvo u životu čini ga budnim..."
Ljerka Car Matutinović
Cijena: 100,00 kn
ISBN 978-953-278-163-2
9 789532 781632