ISSN 1330-0377
Godina 21, br. 1 (41), str. 1-272, Rijeka, 2013.
UDK: 2 (05)
S A D R Ž A J
UZROCI NEVJERE I KRIZE VJERE NA NAŠIM
PROSTORIMA
Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike
Riječke metropolije, Rijeka, 24. rujna 2012.
Uvod ......................................................................................................... 3
IZLAGANJA
Milan ŠPEHAR
Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja odgovor na suvremenu krizu vjere . .......................................................... 5
Mons. Ivan DEVČIĆ
Vjera i nevjera danas................................................................................ 37
RASPRAVE I ČLANCI
Ksenija RUKAVINA KOVAČEVIĆ,
Druga strana IV. modula kurikuluma zdravstvenog odgoja u školi . ...... 57
Ksenija RUKAVINA KOVAČEVIĆ,
Građanski odgoj i obrazovanje u školi – potreba ili uvjet? .................. 101
Veronika RELJAC,
Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih škola .................... 137
Jasminka BRALA-MUDROVČIĆ,
Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo
uoči desete obljetnice . .......................................................................... 167
Nikola VRANJEŠ – Bernard JERKOVIĆ,
Izazovi i perspektive pastorala mladih danas ....................................... 191
Richard PAVLIĆ – Nikola PRŠA,
Euharistija – naše udioništvo u otajstvu novog
života prema Benediktu XVI. ............................................................... 231
PRIKAZI I RECENZIJE
Ksenija RUKAVINA KOVAČEVIĆ,
Vjeronauk u osnovnim i srednjim školama na području Riječke
nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Rezultati provedene analizestanja
vjeronauka u osnovnim i srednjim školama.
Pregled grafikona (Nikola Vranješ) ...................................................... 257
Stjepa BALOBAN – Gordan ČRPIĆ (ur.),
Ljubav u istini u društvenim pitanjima (Jerko Valković) . .................... 261
Adolf POLEGUBIĆ (ur.),
Rad i nezaposlenost danas. Zbornik radova (Nikola Vranješ) ............. 267
IV. Festival hrvatskog vjerskog filma.
Audiovizualni mediji i nova evangelizacija Crkve
(Helena Cvjetičanin) ............................................................................. 269
3
Uvod
Uvod
Prošlogodišnji Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci bio je u
znaku Godine vjere koja je počela 11. studenog 2012. godine. Razlog njezina proglašavanja zasigurno nije samo 50. obljetnica početka Drugog vatikanskog sabora i 20. obljetnica izdavanja Katekizma
Katoličke Crkve nego i činjenica da se već duži niz godina Crkva
suočava s krizom vjere i s nevjerom. Izborom teme ovoga TPT-a
biskupi Riječke metropolije htjeli su svećenicima i redovnicima bolje približiti uzroke nevjere i krize vjere na našim prostorima, kako
bi mogli adekvatnije pastoralno djelovati na buđenju i učvršćivanju
vjere u ljudima kojima su poslani. Imajući ovo u vidu izlagačima je
povjerena zadaća ne samo analizirati uzroke koji su rezultirali sadašnjim stanjem nego promišljati i o načinima kako u pastoralnom
djelovanju „doskočiti“ tim uzrocima te, zajedno s okupljenim svećenicima i redovnicima, iznalaziti putove za novu evangelizaciju.
Izlaganja su bila podijeljena u četiri bloka. Prva tri predavanja imala se za cilj postaviti temelje na kojima će se kasnije graditi.
Pitanje vjere najuže je povezano s pitanjem Boga jer vjera, odnosno nevjera, ovisi o tome kako pojedinac shvaća Boga. Naše vrijeme nosi sa sobom i nove oblike ateizma koji predstavljaju ne samo
opasnost nego i izazov za produbljivanje vjere. Treće predavanje u
prvom bloku istaknulo je pitanje o antropološkim datostima današnjega čovjeka koje mu olakšavaju, odnosno otežavaju put do vjere.
U drugom bloku okrenuli smo se prošlosti kako bismo iz nje izvukli
pouku za sadašnjost. Liberalizam je na početku XX. st. predstavljao
ozbiljnu opasnost za vjeru. Kako se s njome suočavao krčki biskup
Mahnić? Još uvijek osjećamo za vjeru naših ljudi negativne posljedice dugogodišnjeg komunističkog razdoblja. Na koji način djelovati
da se te posljedice uklone ili barem ublaže? U poslijepodnevnom
dijelu okrenuli smo se više sadašnjosti. Koji su uzroci nevjere i krize
vjere u naše vrijeme? Kriza vjere očituje se u nedostatnoj nazočnosti
kršćana u hrvatskom društvu, ekonomiji, politici, medijima, kulturi.
Zašto se to događa? Što današnje mlade odvlači od vjere? U zadnjem
4
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
bloku, nakon što smo se osvrnuli na turizam kao čimbenik krize vjere u našim krajevima, pokušali smo odgovoriti na pitanje u kojoj
mjeri novi duhovni pokreti i duhovna gibanja predstavljaju manje ili
više uspješan odgovor na suvremenu krizu vjere. Završno izlaganje
vratilo nas je ponovno na izvore. Gdje u Novome zavjetu nalazimo
govor o nevjeri i krizi vjere i koje nam odgovore na ovaj problem
Pismo predlaže?
Božidar Mrakovčić
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
IZLAGANJA
Milan Špehar
NOVI DUHOVNI POKRETI I
OSTALA DUHOVNA GIBANJA
ODGOVOR NA SUVREMENU KRIZU VJERE
Prof. dr. sc. Milan Špehar
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 248[28/29][262.2[255/256+266.5+267]:234.26
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 01.12.2012.
Suvremena kriza vjere povezana je s krizom autoriteta, ali
još više s pozitivnom željom za osobnim iskustvom vjere. Kako bi
osobno iskustvo vjereostalo pozitivno, a na izgradnju vjerničke zajednice, mora se odvijati unutar same vjerske zajednice. Kada se
to ne događa, dolazi do subjektivizma (umjesto osobnog iskustva),
do izdvajanja od drugih, do elitizma. Župa je u Katoličkoj Crkvi
nukleus u kojemu se događa susret s Kristom, kao međusobni susreti i zajednički život vjernika. Skupine vjernika, koji zajedno žive
određenu karizmu, klasičnoj župi mogu jako puno pomoći da ona
ponovno oživi. Kako bi se to događalo, svaka zajednica u nizu zajednica i svaki karizmatski pokret u Crkvi moraju znati da je sva
Crkva jedan pokret i da je svaka župa karizmatska župa, te da nema
zajednice vjernika koji bi svoju karizmu mogli razvijati izvan župa.
Tu nastaju problemi izdvajanja i elitizma, od kojih je najveći izdvajanje skupine iz nedjeljnog euharistijskoga slavlja, za koju posljednji pape naglašavaju da je ono srž zajednice i zajedništva. Ključ
za rješavanje problema župa-karizmatska zajednica ili pokret jest
zajedničko služenje u različitosti karizmi. To se još, nažalost, nije
ostvarilo, ali smo na putu ne niječući trajne probleme.
Osim pokreta postoje i razna tzv. karizmatska gibanja, kao:
glosolalija, krštenje u Duhu, počivanje u Duhu, padanje u Duhu,
„poruke“, „terapije“, čuda. U njima ima previše natruha magijskoga i ezoteričnoga. Potreba za njima utoliko je manjaukoliko više
uranjamo u riječ Božju u Sv. pismu i koliko se više hranimo sakramentima. Osim toga, ti „“fenomeni“ često su zapreka za zdrav
ekumenizam.
5
6
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Ključne riječi: duhovni pokreti, duhovna gibanja, župa, Crkva, izdvajanje, elitizam, karizme, služenje.
Uvod
***
Sve ono što ima notu novoga, što izlazi iz kolotečine uhodane
svakodnevice, ljudima današnjega vremena, koji su stalno u pokretu
i koji stalno traže nešto novo, zanimljivo je. Kršćani 21. stoljeća žele
doživjeti Krista i kršćanstvo na nov i više svoj način. Nemali dio
njih ne vidi gotovo ništa privlačno u dosadašnjem prakticiranju kršćanstva. Svijest o sebi, o svojoj osobnosti, sve jača svijest o osobnoj
ulozi pojedinca koja postaje sve jača u kršćanstvu, dovodi vjernike
do legitimnih traženja onih praksi koje će njima donijeti ispunjenje.
Kod nekih će se to pretvoriti u pravo infantilističko ponašanje: traženje uvijek nekoga novoga iskustva i odbacivanje svega staroga, kao
kad dijete odbacuje staru igračku i poseže za novom. Nemali broj
njih više se u masi ne osjeća ugodno. U masi osobnost ne dolazi do
izražaja nego se ona, po mnogima, gubi.1
Tu pokreti (ali i sekte kršćanske i, osobito, nekršćanske provenijencije!) igraju nemalu ulogu svojim ponudama većega ostvarivanja vjerničke osobnosti, izlaska iz anonimnosti, samoće, nesigurnosti, ali ne tako rijetko (i u kršćanskim pokretima) izlazak iz
ekonomske krize i raznih drugih fizičkih i psihičkih kriza. Uobičajenu kolotečinu zna zamjenjivati radikalnost kršćanskoga življenja.
Ne radi se uopće o tome da u manjim skupinama pojedinac više
dolazi do izražaja nego se većinom u manjim skupinama postavljaju
veći zahtjevi. U njima je pojedinac više izložen „situ i rešetu“ nego
što ima veću mogućnost doći osobno do izražaja. Ipak je danas više
tendencija ovo posljednje.
Zanimljiva je činjenica kako nekadašnju mlakost ili posvemašnju nezainteresiranost za vjersko zna zamijeniti snažna, preve1
Opasno je ovaj sud apsolutizirati za svako masovno okupljanje, bilo na nedjeljnim misama bilo na
velikim kršćanskim blagdanima. Ne možemo reći da se ono mnoštvo ljudi nakon nedjeljne svete
mise osjeća frustriranim. Osim toga, razni seminari okupljaju također mase ljudi oko voditelja.
Zbog čega bi u toj većoj masi svaki pojedinac mogao imati osobno iskustvo Boga, a da isto nije
moguće, i da se to isto ne događa u onoj manjoj skupini redovnih nedjeljnih posjetitelja mise?!
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
7
lika i ponekad nasilna radikalnost. Tako se puno, i previše, i onda
kada to nije potrebno ni točno, govori o osobnim obraćenjima sa
zla ili mlitava života na radikalno življenje. Njega nalazimo i u Novome zavjetu: carinici, bludnice, za koje sâm Isus kaže da će prije
nas u kraljevstvo Božje (usp. Mt 21,31). Zanimljivo je da ni Matej,
ni Zakej, ni bludnica ne govore o svome obraćenju nego se odmah
stavljaju bilo na raspolaganje bilo u službu Kristu i zajednici. Ali
svako obraćenje treba promatrati u sebi jer inače postoji opasnost
da se omasovi obraćenje te da odjednom dobijemo masu obraćenika
koji mašu posvuda svojim obraćenjima dok će nas onaj trapist i onaj
kartuzijanac (koji još radikalnije, ako tako hoćemo, žive evanđelje)
iskreno i s punom sviješću moliti da molimo za njegovo obraćenje.
Sveti su kršćani stoljećima imali isto iskustvo: što su se više približavali Bogu, to su više osjećali koliko su potrebni obraćenja. To je srž
kršćanske duhovnosti, za koju nam je najbolji primjer sam Pavao.
Spominjanje osobnog obraćenja najnormalnija je stvar, stalno insistiranje na govorenju o osobnom obraćenju koje se dogodilo, osobito
kada se to pretvara u jednu obveznu šablonu (pa makar u pozadini
bio cilj obraćenje slušatelja), pretvara se u nešto vanjsko, ponekad
čak u svoju suprotnost (freudovski gledano, puno govorenja o jednoj
stvari upućuje na njegovu stvarnu suprotnost).
Činjenica je da pokreti nude ono što se u župama još uvijek
premalo ili gotovo ne zamjećuje: to je i vanjska obiteljska manifestacija onih koji su se kao vjernici okupili zajedno. Upravo bi njihova
temeljna zadaća bila ne pomoći župi u smislu servisera nego upravo
jer svaki od njih prvenstveno pripada nekoj župi, dati svoj obol, doprinositi tome – i kao pojedinci i kao zajednica koja smije izići i iz
okvira svoje župe – da cijela župa, i oni koji pripadaju raznim pokretima i oni koji ne pripadaju ni jednome pokretu, da cijela župa dakle
bude i da se osjeća kao jedna obitelj.
Kada govorimo o prosuđivanju pokreta unutar Katoličke Crkve, ni tu, kao uostalom nigdje u životu, ne možemo posve otkloniti
i ono što smo subjektivno doživjeli, bilo pozitivno bilo negativno.2
2
Uzmimo primjer pisanog umjetničkoga djela: njegova je umjetnička vrijednost utoliko veća ukoliko je spisatelj mogao uzeti distancu od svojih likova, tj. koliko ih je pustio živjeti svojim životom,
dok se ta vrijednost smanjuje kada su likovi zapravo lutke na koncu spisatelja koji ih pokreće kako
on hoće.
8
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Naše prosudbe nose nas kao subjekt. Pitanje je kako tu doći do što
veće objektivnosti.3 U samoj Katoličkoj Crkvi daleko smo od snalaženja na tome području, a još dalje od suglasja. Osjeća se kao da se
više nalazimo u dva agresivna tabora: zagovaratelja pokreta i boraca protiv njih. Prvima je često argument vrhovna hijerarhija Crkve
te stalno spominju kako ih papa priznaje i potiče (niječući pritom i
tolike sugestije u smislu opomena), a drugi često ističu stvarne argumente izoliranosti tih grupa župama.
Novija talijanska literatura ima puno više zagovaratelja. Tek
je mali broj onih koji pokrete prosuđuju kritički i, ne stavljajući ih
na lomaču, od njih traže puno veći konkretni angažman na župi. Na
njemačkom govornom području slika je šarolikija. Neki, uzimajući
u obzir sve tamošnje kršćane, ne samo katolike, upravo jure ne za
pokretima nego za skupinamas izvanrednim „darovima“, drugi sve
to, i pokrete, stavljaju u jednu nepotrebnu i nekorisnu vreću. Smetenost sigurno stvara pozitivno obraćanje pape pokretima. Vatikan je
sazivao i biskupe na simpozij da o tome raspravljaju. Ali na takvom
simpoziju imamo uglavnom biskupe velike zagovaratelje i hvalitelje
pokreta. Nedostaju biskupi koji imaju realne objekcije i probleme s
pokretima u biskupijama.4 Trebao bi jedan simpozij koji će okupiti
župnike u čijim se župama nalaze pokreti da se konkretno vidi gdje
i kako se integriraju ili izoliraju, i gdje je problem izolacije: jer se
osjećaju višima od drugih ili jer župnik s njima ne želi nikakvu suradnju i zašto?
Nevolje počinju i traju kada se pokret izolira, kada vodi brigu
samo o svojim članovima, kada samo njih nadgleda, prati i pomaže
(i materijalno), kada mu župa služi za novačenje članova. Iz Vatikana nemamo jedan dokument koji bi bio posvećen samo tim problemima. Ali u raznim dokumentima tu i tamo napominju se i ti problemi. Tako senpr. u dokumentu Fenomen sekti ili novih religioznih
pokreta, što su ga izdali Tajništvo za jedinstvo kršćana, Tajništvo za
3
4
Usp. Arend REMMERS, Geistesgaben oder Schwärmerei?, CSV, Hückeswagen, 2007., 9.
Na jednom takvome simpoziju-seminaru, koji su za biskupe organizirali Papinsko vijeće za laike
u suradnji s Kongregacijom za biskupe 1999. godine na temu „Crkveni pokreti i nove zajednice u
pastoralnoj skrbi biskupa,“ u tzv. dijalogu s kardinalom Ratzingerom nakon svih izlaganja samo
su 2 biskupa spomenula problem izdvajanja raznoraznih skupina i neuspijevanja njihova kanaliziranja u pastoral župe: iz Berlina i Brazila, ali od kardinala uopće nisu dobili odgovor.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
9
nekršćane, Tajništvo za one koji ne vjeruju, govoreći o sektaškome
duhu unutar sekti-sljedbi, kaže: „Taj se duh može susresti i u grupama vjernika koji pripadaju Crkvama ili crkvenim zajednicama.“5
Nezatvaranje očiju pred negativnostima i njihovo uočavanje
te sučeljavanje s njima kod pokreta unutar Crkve ne znači apsolutno
prikazivanje njih kao negativnih, a još manje njihovo istrebljivanje,
nego pročišćavanje kako bi se moglo doći do zajedničkoga služenja
u jednoj Crkvi. Uostalom, ni pokreti nisu savršeni, niti čak savršeniji od drugih. Sam je kardinal Ratzinger na spomenutome seminaru
rekao: „Ne može se podržavati koncept zajedništva u kojemu se najveća pastoralna vrijednost sastoji u zaobilaženju konflikata. Vjera je
uvijek također mač te može zahtijevati upravo konflikt radi ljubavi
prema istini i ljubavi.“6
1. Crkva
Pitanje ne bi smjelo biti hoće li Crkva prihvatiti pokrete nego
hoće li pokreti prihvatiti predanje sebe i svojih posebnih karizmi vrhuncu i svrsi svih karizmi: služenju, koje Pavao prekrasno opisuje
u slici jednoga Tijela s mnogo udova (usp. 1 Kor 12,12-31). A kada
govori o najizvrsnijemu daru, o ljubavi, onda mu ona nije ništa romantičnoga nego samozaboravno i samozatajno služenje.
Ovo što se danas događa s raznim gibanjima i pokretima u
Crkvi nije od danas. Potječe, kao što to dokazuje upravo navedena Pavlova poslanica, od samoga početka Crkve. Kako Crkva bude
više dobivala (jer sve više i više postaje ogromna i većinska ljudska
zajednica) institucionalne okvire, tako će razna druga gibanja i karizme biti potisnuti u pozadinu, ali nikad se neće posve ugasiti jer će
se pojavljivati, bilo u raznim laičkim oblicima kao begine/begardi,
razne pijetističke skupine, bilo da će se institucionalizirati kao redovničke zajednice s raznim karizmama služenja (škole, ubožnice,
bolnice). S jedne je strane polet laicima dao Drugi vatikanski sabor
sa svojim otvaranjem prozora svijetu i priznavanjem zapostavljene
5
6
TAJNIŠTVO ZA JEDINSTVO KRŠĆANA, Fenomen sekti ili novih religioznih pokreta, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 82, Zagreb, 1986., 7.
PONTIFICIUM CONSIGLIUM PRO LAICIS, Laici oggi. I movimenti ecclesiali nella sollecitudine pastorale dei vescovi, Libreria Editrice Vaticana, Vatikan, 2000., 235.
10
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
svijesti o sveopćemu svećeništvu, s druge strane gibanjima i pokretima u Katoličkoj Crkvi veliki poticaj daju slična gibanja posebno kod
protestanata, a i inače u laiciziranome svijetu. No u Katoličkoj Crkvi
uvijek je naglasak na Crkvi kao necjepkanoj cjelini.To vrh Crkve
stalno naglašava katoličkim pokretima, ali to se vrlo često prešućuje
od njihove strane. Tako Ivan Pavao II. ne polemizira nego saziva
pokrete i psihološki i dijaloški pozitivno izriče im doktrinu: „Kao
što dobro znate, sama Crkva je pokret.“7 To je način poučavanja pokreta do danas: indikativno upozoravanje. Dakle, nije dovoljno reći
da u Crkvi postoje pokreti koji obuhvaćaju velik broj vjernika već
trebaju svi znati da je cijela Crkva jedan veliki pokret, tj. svaki njen
vjernik dio je toga Pokreta i treba se osjećati kao karizmatik, kako
to kaže teolog Favale: „Svi su kršćani karizmatici,“8 a ne manje vrijedan vjernik ako ne pripada nekom pokretu ili je gotovo proklet
ako je napustio neki pokret.9 Isti papa u apostolskoj pobudnici Vita
consecrata traži kriterije za utvrđivanje vjerodostojnosti karizmi redovničkih zajednica: „Ako se, s jedne strane, treba radovati zbog
djelovanja Duha, s druge je strane nužno pristupiti raspoznavanju
karizmi“ (naglasio autor).“10 Ako to vrijedi za posvećeni život, onda
još više za pokrete kojima je on o razlikovanju duhova nerijetko govorio. I to treba naglasiti, i to ne samo za njih nego za sva gibanja u
Crkvi!
Oni koji se nazivaju pokretima, nužno služe u prvome redu
izgradnji Crkve, a nije Crkva njima sredstvo za uspješno djelovanje pokreta. „Zajedništvo je najveći dar Duha Crkvi kojoj trebaju
biti žrtvovani svi partikularizmi.“11 Ta svijest dolazi iz najdubljeg i
najosobnijeg susreta s Kristom – unutar Crkve kao velike zajednice.
Navedeno u: Rafael BIERNASKI, Movimenti ecclesiali. Il dibattito teologico: gli 'Incontri Internazionali' e le 'Nuove comunita' (Estratto della Dissertazione per il Dottorato), PUG, Roma, 2008.,
5.
8 Agostino FAVALE, Comunità nuove nella Chiesa, Edizioni Messaggero, Padova, 2003., 113.
9 Poznata su svjedočanstva vrlo ozbiljnih i aktivnih laika i svećenika koji su doživljavali vrlo ružna
šikaniranja od strane članova pokreta kada su ih napustili. Valjalo bi skupiti i to u neku dokumentaciju i predočiti ih vođama pokreta. To je bolje nego kada izlaze knjige o onome što su ljudi sve
negativno proživljavali u nekome pokretu i u Katoličkoj Crkvi. Dosad smo znali za takve ispovijesti samo kada su ljudi napuštali sekte. Odjednom vidimo ponekad zastrašujuće identična iskustva.
10 IVAN PAVAO II., Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 105, Zagreb, 1996., br. 62.
11 Agostino FAVALE, Comunità nuove nella Chiesa, 117.
7
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
11
Papa Pavao VI. predstavio je Crkvu kao prvu pravu crkvenu obitelj,
prvu školu vjere, molitve, međusobne ljubavi. Ona djeluje pastoralno u svojim udovima. Što čine oni, to ona u njima i preko njih
čini. Što je veća ta svijest, to je veća svijest da svaki pojedinac jest
Crkva i da on samoga sebe najbolje ostvaruje upravo u zajedništvu
koje je Crkva. Crkva dakle nije samo njena hijerarhija, nije samo
ministerijalno svećeništvo nego svaki krštenik. Zato Crkva nije bezimena masa (od preko jedne milijarde katolika) nego je „kolektivni
subjekt“, kako ju naziva papa Ivan Pavao II.12 Ona je uosobljeno
zajedništvo, zajedništvo osoba. To je i psihološki posve točno jer mi
ne možemo normalno razvijati svoju osobnost ako nismo u zajednici.13 Zajednica koja čovjeku ne dopušta razviti svoju osobnost, nije
u pravom smislu riječi zajednica, kao što ni egoizam pojedinca nije
uopće znak razvijene osobnosti. Osobnost ljudska i osobnost kršćanska razvija se najviše u sebedarju, sebedarivanju. Kvantitativno velika zajednica ne znači ipso factoopasnost od gubljenja osobnosti jer
ova se i te kako zna gubiti upravo u onim malim zajednicama koje
agresivno „preodgajaju“ pojedinca da bude potpuno njoj podložan i
u djelovanju i u razmišljanju.14
Crkva želi da i male zajednice potpuno njoj pripadaju, ne u
slijepoj poslušnosti nego u usvajanju (učiniti svojim) onoga što ona
i od pojedinca i od zajednice traži. Članovi pokreta često govore
i naglašavaju kako ih je Crkva priznala i tu odmah misle na papu
pa ponekad djeluju prema nekadašnjoj komunističkoj logici: papa s
jedne strane, biskupi s druge, ili biskup koji „shvaća“ pokrete s jedne
strane, a s druge strane biskupi koji ih ne shvaćaju, što vrijedi i za
svećenike, a što se vjernika tiče, oni su podijeljeni na „naše“ i (još)
ne naše. Pokreti se „trebaju sjetiti da nije etiketa crkvenog priznanja ona koja ih čini 'biti Crkvom' nego način kojim, tamo gdje jesu,
12 Usp. IVAN PAVAO II., Mulieres dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom Marijanske godine, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 91, Zagreb, 22003., br. 25.
13 Zanimljivo je da su toga već u prvim stoljećima kršćanstva bili svjesni oni čiji je život izvana bio
„fuga mundi“ – pustinjaci – koji su svoj pustinjački život sve više pretvarali u zastupnički: biti tu
i moliti tu za druge i na mjestu drugih. Tako se i tamo stvaralo zajedništvo s drugima!
14 Tako i u jednoj maloj strogoj redovničkoj zajednici čovjek može samo „životariti“, tj. izvršavati
svoje dužnosti „od zvona do zvona“, ne živeći ono što radi.
12
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nastoje ponuditi bogatstvo svoga vjerničkog i apostolskog iskustva,
radeći u zajedništvu s biskupima mjesnih Crkava i sa župama…“15
2. Župa
Ivan Pavao II. često je u svojim brojnim posjećivanjima župa
naglašavao crkveno zajedništvo, ističući tako i u jednom dokumentu
da ono „najneposredniji svoj i vidljivi izraz nalazi u župi: ona je ono
krajnje mjesno očitovanje Crkve, u nekom je smislu Crkva sama…
“16 Župa je za nj prvotni „humus“ na kojemu djeluje Duh Sveti. Ona
je temeljni nukleus svagdanjeg života Crkve.17 Župa je najvažnije
mjesto vjernikova zalaganja u Crkvi. Ona je mnoštvo otvorenih mogućnosti. Svatko bi u njoj morao naći sebe, i to opet u sebedarju.
Mnoštvo različitih ljudi u župi zahtijeva i mnoštvo modela. Župa, tj.
župnik zajedno sa župljanima treba tražiti one modele župe koji će
biti bratskiji i koji će uključivati što više ljudi koji će se opet okupljati u skupinama sa specifičnim zadaćama, ovisno o konkretnim
potrebama u župi, uz neke skupine koje su bitne za svaku župnu
zajednicu: „zajednice koje se brinu za živu vjeru, ljubav (toplinu,
prihvaćanje, razumijevanje, pomirenje, bratstvo) i nadu; zajednice
koje slave; zajednice koje mole; misionarske zajednice: okrenute
prema vani i koje svjedoče; otvorene zajednice koje podupiru ljude s
posebnim problemima; rastavljene i 'ponovo oženjene', one na rubu
društva.“18 Za takvim zajednicama i takvim karizmama svaka župa
vapi. Njih još nema, a župnik ne može biti kompetentan za sve. Zato
su potrebne takve karizmatske zajednice. No nijedan biskup neće
ukinuti župu u kojoj nema ni jedne skupine, pokreta ni jedne bazične
zajednice, jer kršćani svjesni svojega sakramenta krštenja i potvrde
mogu u župi i bez pripadanja ikojoj skupini biti vrlo aktivni vjernici.
Aktivnost i pozitivnost jedne župe ne mjeri se po skupinama ni pokretima u njoj nego po vjerničkoj svijesti svakoga pojedinca. Druga
je stvar koliko manje skupine u župi mogu biti poticajem upravo za
15 Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa. Movimenti e nuove Comunità, LAS, Roma,
2009., 231.
16 IVAN PAVAO II., Christifideles laici – Vjernici laici. Postsinodalna apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 93, Zagreb, 1990., br. 26.
17 Usp. Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 225.
18 TAJNIŠTVO ZA JEDINSTVO KRŠĆANA, Fenomen sekti ili novih religioznih pokreta, 24.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
13
takvo služenje u njoj i izvan nje. Svi koji se žele uključiti u rad župe,
moraju biti dobrodošli i primljeni s prijateljstvom i ljubavlju.
Ako župna zajednica ne bude imala svu katehetsku formaciju
potrebnu vjerniku, on će odlaziti u druge zajednice. Katehezu kao
prvenstvenu zadaću Crkve i pitanje pastorala u župnoj zajednici gotovo je do detalja razradio naš profesor Šimunović u dvjema knjigama koje su upravo udžbenici za to.19 U objema se knjigama više
puta dotiče pitanje pokreta i župe, gdje autor uglavnom vidi dosad
negativne rezultate. Skupine i pokreti ne služe integraciji župe nego
se zatvaraju u sebe. On stoga apelira za takvu novu katehezu i takav
pastoral u župi koji će dovesti do aktivnoga življenja vjere i time
omogućiti vjernički i duhovni rast župe. On ne krivi samo pokrete i
njihove više puta autoritativne vođe, nego isto tako pastoral i katehezu u župi. Zato predlaže ne pokrete nego razne katehetske i druge
skupine u župi (molitvene, karitativne, biblijske i dr.) te zaključuje:
„formiranjem ovih zajednica rješava se i problem ' odljeva' župljana
u razne duhovne pokrete i seminare, pak i one koji su diskutabilni
i koji često odvode od života župne zajednice. Naime, sve što neki
vjernici traže negdje drugdje trebali bi, barem u glavnini, naći u svojoj župnoj zajednici…“20A za to je odgovoran najviše župnik koji,
kaže isti autor, „radi ono što njemu više odgovara ili mu se sviđa,
dok zanemaruje niz drugih pothvata koje Crkva očekuje. To se događa ako se samo posvećuje nekim skupinama ili zajednicama, poput
neokatekumenske i dr., odnosno nekim pobožnostima, prema ustaljenim standardima i bez uvažavanja novih smjernica.“21 Dokument
Pismo biskupskim konferencijama o Crkvi i svijetu u pokretu također
traži od župa da „sve više budu zajednice, a ne nakupine bezimenih
ili obični duhovni servisi“.22 Župa se ovdje spominje kao povlašteno
mjesto zajedničkoga života prožetog evanđeljem.23
19 Usp. MILAN ŠIMUNOVIĆ, Kateheza prvenstvena zadaća Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
2011.; Milan ŠIMUNOVIĆ, Pastoral za novo lice Crkve. Teološka promišljanja o župnoj zajednici, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.
20 Milan ŠIMUNOVIĆ, Pastoral za novo lice Crkve. Teološka promišljanja o župnoj zajednici, 278.
21 Isto, 279.
22 PAPINSKO VIJEĆE ZA DUŠOBRIŽNIŠTVO SELILACA I TURISTA, Pismo biskupskim konferencijama o Crkvi i svijetu u pokretu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 52, Zagreb, 1978., 23.
23 Usp. Isto, 24.
14
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Naravno da jedno negativno iskustvo ili nekoliko njih, ili pak
negativna iskustva s jednim pokretom ne smiju dovesti do toga da
odmah odbacimo sav dotični pokret ili skupinu, odnosno sve skupine i pokrete.24 Ne možemo ne vidjeti mnoga dobra koja oni čine i u
samim župama gdje njihovi članovi žive i koliko su neki u svojim
župama aktivni upravo jer im taj unutarnji poticaj i hranu za to daje
dotična skupina, pokret, zajednica. Ivan Pavao II. jasno kaže: „Ako
je točno da se svuda može katehizirati, ipak želim naglasiti, u skladu
sa željom mnogih biskupa, da župna zajednica mora ostati pokretač
kateheze i njezino posebno mjesto…Neki su možda olako prihvatili
da je župa osuđena kao zastarjela, ako već nije osuđena da nestane,
na račun malih zajednica koje su bolje prilagođene i djelotvornije.
Htjeli to mi ili ne, župa ostaje od velike važnosti za kršćanski narod…“25, želeći dalje da se župi dadnu prikladnije strukture i novi
polet. Već su biskupi Jugoslavije progovorili u nekoliko navrata o
„bazičnim zajednicama“, tražeći od njih „da ne podlegnu napasti
duha odjeljivanja i elitizma“26 te da „svi voditelji i članovi takvih
skupina nastoje dati svoj prilog obnovi župnih zajednica kojima
pripadaju.“27 Tako već prije Treća sinoda biskupa zahtijeva od svih
pokreta: „Male zajednice koje nisu u suprotnosti sa župskom ili biskupijskom strukturom imaju se tako uklopiti u župsku i biskupijsku
zajednicu da budu njoj na službu poput kvasca misijskog duha.“28 A
nekadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije kaže: „Ove skupine
omogućuju razvoj i obavljanje različitih službi unutar župe i biskupije i očituju svoju punu crkvenost kad se uključuju u mjesne Crkve
i surađuju sa župnim zajednicama. Župa je najvažnije mjesto vjernikovoga zalaganja u Crkvi.“29
24 Usp. Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 267.
25 IVAN PAVAO II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica Njegove Svetosti pape Ivana Pavla
II. biskupima, svećenicima i vjernicima cijele Crkve o vjerskoj pouci u naše vrijeme, Glas Koncila,
Zagreb, 1994., br. 67.
26 BISKUPSKA POSLANICA, Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., br. 20.
27 BISKUPI JUGOSLAVIJE, Radosno naviještanje evanđelja i odgoj u vjeri, Kršćanska sadašnjost,
Dokumenti 67, Zagreb, 1983., br. 72.
28 III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 35, Zagreb, 1972., 21.
29 BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Crkva zajednica koju Bog saziva i šalje, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 84, Zagreb, 1987., br. 29-30.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
15
Sve to znači da se ni jednu skupinu, malu zajednicu, pokret
ne smije izbaciti iz župne zajednice kao bespotrebne ili kao surogat,
nego se svakoj zajednici mora omogućiti što veća aktivnost u župi,
na dobrobit i rast župe. Tu se ne radi o tome da se zna tko kome služi,
ali se ipak hijerarhija tijela u Crkvi mora znati, priznavati i doprinositi njenu boljitku. Kada kažemo da je najveća karizma služenje i
kada kažemo da svi svojim karizmama služe župi, ne mislimo tu na
„služinski“ odnos pokreta prema župi (ili biskupiji), bez kojih pokret
ne može postojati, nego onoliko koliko pojedinac ili skupina služi
župi na izgradnju, toliko se to samima njima „vraća“ na osobnu izgradnju. Služeći izgradnji župe izgrađujemo sebe. Služeći se župom
rastačemo župu, a to ipso facto znači da rastačemo sebe. Nijedan se
pokret ni udruga ne može staviti iznad župe. Inače se ona i na ovome
području pretvara u servis, ne samo u mnogim okolnostima kada
ju vjernici trebaju jedino kao servis za sakramente ili dokumente.
Kardinal Ratzinger jasno kaže: „Nužno je da između župe i 'pokreta'
postoji plodna razmjena: pokretu je potrebna veza sa župom zato
da se ne bi pretvorio u sektu, a župi je potreban 'pokret' da ne bi
okoštala.“30 Tu je naglasak na zajedništvu, a ne partikularnosti koja
dovodi do podijeljenosti i međusobnih trvenja. Šimunović govori o
ljudskom i osloboditeljskom licu zajedništva vjere i razvijanju zajedničarskoga života unutar mjesne Crkve, što svim skupinama i pojedincima – i samoj župi – treba biti u prvome planu.31
Svaki pokret ili skupina moraju imati u svijesti i na pameti da
nisu jedini u župi i da čak nisu važniji ni vredniji od drugih. Tako
nitko ne može svećenika (pa čak i kad nije na župi!) prisvajati za
sebe. Prvenstvena je zadaća svećenika koordinirati različite karizme,
čineći od njih, koje ostaju u razvijanju različitosti svojih karizmi,
služenje jednomeTijelu u Kristu.32 Papa Ivan Pavao II. nazvao je
svećenika „pastirom cjeline.“33
On je to jer jedini smije predvoditi euharistijsko slavlje koje
je srž župe. Zajedništvo župe ostvaruje se najviše u euharistijskome
30 Joseph RATZINGER, Sol zemlje. Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu tisućljeća, Mozaik
knjiga, Zagreb, 1997., 265.
31 Usp. Milan ŠIMUNOVIĆ, Kateheza prvenstvena zadaća Crkve, 482.
32 Usp. Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 267.
33 IVAN PAVAO II., Insegnamenti di Giovani Paolo II, VII, 1, Città del Vaticano, 1985., 1798.
16
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
zajedništvu koje ne može biti privatna ni privatizirajuća stvar. Upravo zato, kako kaže III. sinoda biskupa, „svećenik…ne može biti isključivo dodijeljen nekoj pojedinoj skupini vjernika.“34 To je zato što
su, kako reče kardinal Ratzinger, „sami pastiri karizmatici“ i upravo
zbog toga oni imaju karizmu razlikovanja duhova te moraju jamčiti
crkvenost pokreta,35 ali sigurno i jedinstvo župe.
Upravo se tu postavlja pitanje svećenika koji pripada nekom
pokretu. Svećenik ne smije neke pokrete omalovažavati, a druge
promicati. Njegov problem nastaje ako sâm pripada nekom pokretu. Nema ga pravo protežirati ni proglašavati jednu zajednicu iznad
druge. Svi teolozi koji se bave tom tematikom i svi biskupi na simpozijima govore o neriješenom problemu svećenika koji je na župi,
a pripada nekom od pokreta. On mu može biti poticajem za bolji rad
u župi, ali i velikom kočnicom jer stalno živi u diskrepanciji caru
carevo – Bogu Božje. Ovdje se zapravo radi o davanju oboga Bogu.
Prednost i svako prvenstvo ipak ima župa.36
Favale kaže da treba vidjeti je li svećenik pripao nekom pokretu-skupini gdje nalazi određenu zadovoljštinu koju prije nije nalazio
ili mu ta pripadnost pomaže u oživljavanju i većem elanu u izvršavanju svoje svećeničke službe i u njegovoj svećeničkoj duhovnosti
te u većoj vjernosti svojemu biskupu i svojoj službi. Svećenik ne
smije biti zatvoren u jednu duhovnost, u jedno iskustvo vjere, nego
otvoren za mnoga iskustva i mnoge vrste duhovnosti. Zato se on ne
smije poistovjetiti s jednim programom, s jednim pokretom,i zbog
toga zapostavljati zajedništvo različitih koje mora stvarati i njegovati u župi. Svećenik pripadnik pokreta ne smije nikad smetnuti s
uma da njegov svećenički identitet ne proizlazi iz skupine ni pokreta
nego iz sakramenta reda. To je njegova prvotna i najveća karizma i
najveći dar koji je mogao dobiti. Svećenici moraju biti uvjereni da
34 III. SINODA BISKUPA, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, 16.
35 Navedeno u: PONITIFICIUM CONSIGLIUM PRO LAICIS, Laici oggi. I movimenti ecclesiali
nela sollecitudine pastorale dei vescovi, 223.
36 Nije puno veći problem svećenika u župi koji je pripadnik nekoga pokreta od problema o kojemu se više govori: može li redovnik-redovnica svoju specifičnu redovničku karizmu povezati s
karizmom nekoga pokreta? Tu je odgovor uglavnom niječan, zapravo više se tretira kao bijeg od
– možda neživljene – karizme redovničke zajednice. Nemoguće je da dotična karizma ne bi u sebi
sadržavala sve što je toj osobi potrebno za redovnički život; ona je jedina koja mu može davati
poticaje za nj. Drugo su uglavnom surogati koji prave probleme.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
17
dar sakramenta reda „njima dariva sve elemente nužne i korisne za
ispravno izvršavanje njihove službe, hranu za njihov duhovni život
i za postizanje njihove svetosti.“37 Favale, naglašavajući da su ipak
pokreti i zajednice u Crkvi prvenstveno laičke, i da to trebaju ostati, zaključuje: „pripadnost svećenika 'originalnoj karizmi' pokreta ili
neke nove zajednice legitimna je i plodonosna u onoj mjeri u kojoj
ga potiče jačanju i oživljavanju specifične službe i duhovnosti koje
proizlaze iz dara milosti sakramenta ređenja i imaju kao autentični
provoditelji razvoja odnos dubokoga zajedništva s biskupom mjesne
Crkve, sa subraćom u svećeništvu i s dijelom naroda Božjega povjerenog njegovim pastoralnim brigama.“38
3. Problemi i napetosti
Probleme i napetosti ima svatko u svome osobnome životu i
nikad ih se neće riješiti. Također ih ima svaka skupina, zajednica,
župa, biskupija, i ni one ih se nikad neće riješiti. Ništa manjih problema nema ni u skupinama, pokretima, ma koliko se oni nazivali braćom i sestrama.39 Isto tako, jedno su svečani masovni susreti
pokreta s papom, a nerijetko je sasvim drugo svakodnevni život sa
župnom zajednicom. Pape koji svi redom priznaju pokrete i vide u
njima puno dobra, ne zaboravljaju im govoriti o župi kao jezgri koju
oni nemaju pravo mimoići.
Kardinal Ratzinger u svojim teološkim promišljanjima govori
bez uljepšavanja i čak prilično oštro o ozbiljnim problemima unutar
pokreta: „bila su nagnuća k ekskluzivizmu…i nesposobnost uključiti se u život mjesne Crkve…Bili su uvjereni da se mjesna Crkva
odmah mora otvoriti po njihovoj mjeri, na njihovu visinu, a ne suprotno: da oni uđu u strukturu koja je koji puta zaista okoštala.“40
Cordes notira kardinalova razmišljanja: „mnoštvo pokreta ne jamči
njihovu autentičnost.“41 On naglašava da pokreti ne mogu imati autonomiju za sebe nego njihov identitet proizlazi iz njihove korelacije
Agositno FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 269.
Isto, 273.
Puno više o problemima tamo saznajemo kad ih neki član napusti.
Nevedeno u: Paul J. CORDES, Benedetto XVI ispira i nuovi movimenti e le realtà ecclesiali. Il
punto sulla situazione teologico-pastorale, Libreria Editrice Vaticana, 2012., 34.
41 Usp. Isto, 43.
37
38
39
40
18
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
s crkvenim zajedništvom. Ratzinger daje zadaću (ali pomalo i kritiku) lokalnome biskupu na kojemu stoji odluka kako se pokreti trebaju ponašati. No Ratzinger i kao teolog i kao kardinal vidi rađanje
novoga života u pokretima kojima se lokalna Crkva treba otvoriti, a
oni sami trebaju se čuvati samodostatnosti koja je suprotna identitetu
pokreta i vodi k uništenju. Pokreti naime ne mogu biti svrhom samima sebi, niti se od njih smije odmah očekivati djela (čitaj: čuda!)
apostolata!42 Ja bih dodao: osobito oni ne mogu biti ni u kom slučaju
zamjena za (ne)rad svećenika. S druge strane: ako je svećenik iskoristio ili podložio rad u župi radu i djelovanju bilo kojega pokreta u
njoj, uzurpirao je župu.
Šimunović, i ne samo on, predbacuje pokretima i zajednicama da jednostavno ne slušaju rimske i biskupske katehetske dokumente.43 Ako nam pak smeta ovaj sud, čujmo sud svjetski poznatoga
kardinala Martinija: „Imao sam i poteškoća u razumijevanju nekih
nelogičnosti koje su mi se činile strančarskim i samodostatnim. Sanjao sam o tome da će župe i pokreti moći ujediniti svoje snage priznavajući si međusobno vlastite darove i napuštajući uske interese,
ali činilo mi se da je put do toga još jako dug.“44
Taj dugi put još uvijek traje. Još se uvijek događa apsolutiziranje svoje karizme, svojega pokreta, a posebno se želi nametnuti svoje
duhovno iskustvo kao jedino i najbolje. To naglašavaju svi koji pišu
o pokretima, pa čak i njihov velik zagovaratelj i odvjetnik kardinal
Cordes. Posebno je opasno kada župnik, pripadnik jednoga pokreta,
nameće cijeloj župi samo tu duhovnost i samo to duhovno iskustvo.
Papa Ivan Pavao II. na jednoj je audijenciji nabrojio 5 opasnih točaka za pokrete: 1. pretjerano težište dano emocionalnom iskustvu božanskoga; 2. prekomjerno traženje spektakularnoga i izvanrednoga;
3. prebrzo i iskrivljeno tumačenje Svetoga pisma; 4. povlačenje u intimizam koji bježi od apostolskoga djelovanja; 5. Elitizam, odnosno
napast držati sebe najboljima.45 Favale nabraja 11 točaka problema
koji se nalaze kod pokreta i onemogućavaju njihovu integraciju u
42
43
44
45
Usp. Isto, 43-55.
Usp. Milan ŠIMUNOVIĆ, Kateheza prvenstvena zadaća Crkve, 482.
Carlo M. MARTINI, Na tvoju riječ, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., 21.
Usp. Agostino FAVALE, Comunità nuove nella Chiesa, 74.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
19
župu: 1. apsolutiziranje ljudskog i vjerskog iskustva kao jedini važeći model za Crkvu, za onoga tko želi biti pravi i autentičan kršćanin;
2. sklonost stvaranju zajednice koja je sama sebi dostatna i koja se
zatvara čak u odvojeno slavljenje euharistije (vrhunac zajedništva
cjelokupne Crkve!), s vlastitim svećenicima, vlastitom katehezom,
vlastitim karitativnim djelovanjem, postajući tako alternativa župi;
3. težnja k stvaranju nezavisnosti i izolaciji; 4. strah od izmjenjivanja iskustava s drugim tijelima u Crkvi; 5. pretjerivanja u praksi i
nauku, što pokazuje neadekvatnu i manjkavu formaciju u teološkom
nauku; 6. kritiziranje drugih iskustava u Crkvi, stvarajući tako suprotstavljanje umjesto suradnje; 7. neprihvaćanje konkretne suradnje za poboljšanje stanja u župi (kateheza za cijelu župu, liturgijsko
animiranje, rad u župnom Caritasu i vijećima, molitvena zajednica
– kojoj se ne nameće svoje nego se od nje uči); 8. prihvaćanje samo
onih uloga u župi, Crkvi općenito, koje odgovaraju dotičnome pokretu bez gledanja na jedinstvo u bogatoj različitosti kako župe tako
i cjelokupne Crkve; 9. vlastita teologija i pastoral koji sprečavaju
konfrontacije s puno bogatijom teološkom, pastoralnom duhovnom
baštinom Crkve; 10. progresivno „odvajanje“ od biskupije i župe
(samodostatnost i separatizam); 11. nastojanje pridobiti župnika (ili
biskupa) za svoj pokret ili zajednicu te da oni biraju samo katehetsku
i pastoralnu metodologiju koju nudi pokret ili zajednica.
No sigurno ima i stvari koje smetaju ovima kod župa: 1. nedostatak točnoga poznavanja pokreta ili zajednice; 2. ostajanje samo
na kritikama i rezerviranosti naspram ovima; 3. prihvaćanje njihove
pomoći samo na način podređenosti, a ne kao „živih ćelija“ u Crkvi;
4. odbijanje prihvaćanja svakog njihova pastoralnog prijedloga; 5.
osjećaj da su prisiljeni živjeti na marginama župnoga pastorala; 6.
prevelika klerikalnost i manjak otvorenoga prihvaćanja nove evangelizacije (što ne znači da ju samo pokreti nude jer o njoj i pape i
katehetika i pastoral govore već godinama); 7. osjećaj neprihvaćenosti i sumnjičavosti prema njima od strane pastoralnih djelatnika;
8. određena nebriga župnika za njihovu prisutnost tu, umjesto da ih
vodi, podržava, animira za cijelu župu; 9. organiziranje pastorala u
20
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
župi prema modelu samo jednoga pokreta i preferiranje samo njega,
ignorirajući i druge nazočne na župi.46
Slično će na seminaru u Rimu, koji su 1999. godine organizirali Papinsko vijeće za laike i Kongregacija za biskupe te Kongregacija za nauk vjere, probleme iznijeti mons. Stanislaw Rylko; od
strane pokreta: apsolutiziranje pokreta, jednostrana pretjeravanja u
praksi ali i u nauku, zatvorenost u vlastitu skupinu, bijeg od obiteljskih i društvenih problema; od strane mjesne Crkve, posebno župe:
nedostatak dostatnog poznavanja pokreta,47 pastoralne predrasude,
rigidan koncept crkvenoga zajedništva koji ne prihvaća različitosti
nego sve mora biti uniformirano, rigidna vizija planiranja i pastoralnog koordiniranja.48
Problem je kada pokret dolazi u župu s nakanom da ju obrati. To je vječiti duhovni problem i svećenika koji dolazi u župu i
svakoga onoga tko ulazi u redovničku zajednicu i uopće svakoga
obraćenika i početnika. To je normalna kušnja i napast koja se može
izroditi u fanatizam koji ne popravlja, ne izgrađuje, nego ruši. To je
ono podsvjesno izdizanje sebe iznad drugih, a događa se uvijek kada
zaboravljamo da Bog obraća, a mi ostajemo grešnici. To je razlika
između proklamiranja mnoštvu s pozornice „Obratio sam se“ i kontemplativnoga „Moli za moje obraćenje.“
Jedan od najvećih problema – kao što pokazuju ova dva oprečna iskustva – predstavlja danas više tendencija potrage za osobnim
iskustvom, ne tražeći i ne želeći njegovo stručno, teološko vrednovanje (u kojemu zajedno rade dogmatika, egzegeza, katehetika,
pastoral, duhovnost, psihologija, pedagogija) kako bi se došlo do
pavlovskoga „razlikovanja duhova.“ Osobno iskustvo se apsolutizira i pobožanstvenjuje i na ljestvici vrednota nerijetko se stavlja iznad
same doktrine vjere.
Ne mogu, barem nakratko, ne spomenuti još jednom euharistiju kao simbol, središte i ostvarenje zajedništva, jedinstva u razli46 Usp. Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 227-229.
47 Neki pokreti – posebno neokatekumeni – tvrde da ih može upoznati samo onaj tko bude na Putu
koji oni nude, što može donositi, i donosi, i nemale negativnosti.
48 Stanislaw RYLKO, L' avvenimento del 30 magggio 1998 e le sue conseguenze ecclesiologiche e
pastorali, u: PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Laici oggi. I movimenti ecclesiali nela
sollecitudine pastorale dei vescovi, 38-39.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
21
čitosti. Mnogi i mnogi vatikanski dokumenti stalno se vraćaju na
euharistiju kao središte našega zajedništva. Ona je ujedno vrhunac
duhovnosti kojoj se ni jedno drugo „sredstvo“ za duhovnost ne može
pretpostaviti.
Direktorij o nedjeljnim slavljima bez prisutnosti prezbitera
Zbora za bogoštovlje iznosi temeljne točke o nedjeljnome euharistijskome slavlju: ono je nedjeljno (ne subotnje) i nedjeljnom se euharistijskome slavlju ne smiju pretpostavljati nikakve druge pobožnosti
ni slavlja. Ovdje se naglasak stavlja na to da euharistija nije privatna pobožnost nego poziv Crkve na cjelokupno zajedništvo: „…tako
će (vjernici) također snagom nedjeljnog okupljanja dublje osjetiti i
pokazati da su udovi Crkve. U nedjelju vjernici trebaju naći, kao u
životu kršćanske zajednice, kako aktivno sudjelovanje tako istinsko
bratstvo…“49
Kanonski je točno određeno koji su slučajevi – a ne praksa
– kada nedjeljnu misu zamjenjujemo nedjeljnom misom subotom
navečer. Pretvoriti u običaj ili čak obvezu te mise radi toga što Židovi računaju vrijeme od zalaska sunca (za kršćane je izlazak sunca središte, simbol stvaranja svjetla i Kristova uskrsnuća) ili što će
neke zajednice nedjeljom obiteljski moliti časoslov ili obavljati neke
druge pobožnosti dok župna zajednica slavi u crkvi misu – to nije ni
teološki ni pravnički ni duhovno opravdano. Naglasak je nedjeljne
mise upravo na bratstvu i zajedništvu.
Vrhunac bratstva i zajedništva s Kristom i međusobno zajednička je župna proslava uskrsnoga bdijenja. Ne samo liturgijski nego
teološki i duhovno posve je neispravno i heretično nakon takvoga
slavlja bdijenja privatizirati još jedno bdijenje u bilo kakvoj skupini. Već samo to prejasno pokazuje odnos prema bdijenju cijele
zajednice. Ako svaki član župne zajednice ne osjeti ili – ne mora sve
osjetiti – ne shvati teološki, pastoralno, duhovno, moralno da smo
zajedno bdjeli, onda ne zna teologiju, pastoral i duhovnost bdijenja.
Nitko ni jednoj skupini ne smije spočitnuti da i cijelu noć „psalmima
i molitvama“ u svojoj zajednici slavi – nakon uskrsnoga bdijenja –
49 ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE, Direktorij o nedjeljnim slavljima bez prisutnosti prezbitera, u:
ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE, Tri liturgijska dokumenta, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 92,
Zagreb, 1989., br. 14-15.
22
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
uskrsnuloga Boga. Ali je bez presedana i nije unutarnja prisutnost
bdijenju župne zajednice ako se misli na ponavljanje toga istoga bdijenja u manjoj zajednici.
Biskupi s pravom zabranjuju spominjanje imena pokojnika
na svakodnevnoj misi. Neka zabrane svako uskrsno bdijenje nakon
bdijenja, što je puno gore od prvoga, jer u slučaju ponavljanja uskrsnoga bdijenja nije povrijeđena samo duhovnost zajedništva ni samo
pastorala nego ono sačinjava srž teologije i samu ekleziologiju.
4. Rješenje ili rješenja?
Ima li rješenje ili rješenja za ovu diskrepanciju između već
ustaljene hijerarhije i pokreta koji, što je naravno, po sebi teže k jednoj samostalnosti? Može li doći do suradnje među njima, pri čemu
suradnja znači da svatko ostaje „Selbst“ – Svoj? Prvo što se ne smije
smetnuti s uma jest hijerarhija u Crkvi koja ne smije biti istovremeno
nekarizmatična, jer u kršćanstvu ona u prvome redu znači služenje.
Tada je njeno od Boga dano upravljanje zapravo koordiniranje potrebnoga služenja. Kada kažemo ili prihvaćamo da župa i pokreti
stoje ovako: „Obje strane jedva da govore međusobno, nego najviše
jedni o drugima; nastao je kršćanski apartheid,“50 ne možemo ni tu
izostaviti hijerarhijsku vrijednost, odnosno hijerarhiju istina, a istina
je da se svaki pokret mora „podložiti,“ bolje reći, predati na raspolaganje župi za služenje, za davanje onoga dara koji se ima. Župa i pokreti nisu i ne mogu biti na istoj razini (makar se toliko puta čini kao
da to pokreti po svaku cijenu žele).51 Ipak, ništa ne polarizira kršćane
kao pokreti. Jedni u njima vide obnovu, drugi napad na postojeće.
Vrh Crkve ne nameće, ali traži i želi zajedništvo i takvu suradnju u kojoj se poštuje hijerarhiju istina. Papa Ivan Pavao II. jasno
kaže: „Sudjelovanje sjemeništaraca, bogoslova i biskupijskoga prezbitera u posebnim duhovnostima ili crkvenim udrugama svakako je,
u sebi, dobar čimbenik rasta i svećeničkog zajedništva. No, to sudje50 Martin THEILE, Gottes Geist für alte Kirchen und neue Gemeinden. Das Kombipak charismatischer Spiritualität aufschnüren, Reinhardt, Basel, 2011., 10.
51 Pokreti su, na žalost, izuzeti iz onoga iz čega nijedna župa nije izuzeta: davanje biskupiji godišnjih
izvješća o svim aspektima župe. Kada će – a zaista bi trebali – pokreti i zajednice u Katoličkoj
Crkvi isto tako mjesnoj Crkvi, odnosno njenome vođi davati svoja godišnja izvješća i kada će i oni
imati svoje supervizore?
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
23
lovanje ne smije priječiti, nego pomoći vršenju službe i duhovnoga života koji je vlastit biskupijskome svećeniku koji 'uvijek ostaje
pastir cjeline. Ne samo da je neprestano na raspolaganju svima, već
predsjeda susretu svih – on je naime na čelu župe – kako bi svi imali
pristup, koji po pravu mogu očekivati, u zajednicu i u Euharistiju
koja ih ujedinjuje…'“52
Hrvatski biskupi, govoreći o jedinstvu apostolata, naglašavaju
suradnju i zajedništvo: „To znači da trebamo razvijati duh suradnje
i suodgovornosti koji će nas osloboditi napasti isključivanja iz zajedničkih pothvata i stvaranja nekih paralelnih pastoralnih ustanova
i planova. Doista bi nam trebalo biti strano načelo prema kojemu se
prihvaća i podržava samo ono što se nekome sviđa, bez obzira što se
radi o zajedničkom pothvatu pod vodstvom biskupa; ili prema kojem
se ustanove i inicijative dijela na 'naše' i 'njihove'… Svi znamo koliko je takvo iskušenje danas u našoj Crkvi prisutno.“53 Zajedništvo
svih, koje tu biskupi naglašavaju, temelji se na ispravnoj ekleziologiji.
Iz svega ovoga jasno proizlazi da pokrete ne čini dijelom Crkve etiketa crkvenoga priznanja („nas je Crkva priznala,“ „nas je
papa priznao“)54 nego „način kojim, tamo gdje jesu, nastoje darovati
bogatstvo svojeg vjerskog i apostolskog iskustva.“55 Zajedništvo s
papom i podložnost njemu ne može postojati mimo zajedništva s
lokalnom Crkvom, njenim biskupom i župnicima i podložnosti, odnosno davanju sebe u službu njima. U svemu treba respektirati i provoditi u djelo ne samo pastoralnu hijerarhiju nego također hijerarhiju
pastoralnih zadaća koje će, što svi pokreti zajedno moraju priznati,
bolje znati mjesna Crkva od bilo koje skupine ili pokreta.
Sljedeća je točka učenje strpljiva dijaloga, uza svu čovjekovu ograničenost. Pritom ne treba smetnuti s uma tko je hijerarhijski
odgovorniji za svakoga člana u župi. I jedne i druge treba prožimati
52 IVAN PAVAO II., Pastores dabo vobis – Dat ću vam pastire. Apostolska postsinodalna pobudnica
klerui vjernicima o svećeničkoj izgradnji (formaciji) u sadašnjim prilikama, Glas Koncila, Zagreb,
1992., br. 68.
53 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, Glas Koncila, Zagreb, 2002., br. 74.
54 Davno prije bilo kojega pokreta vrh Crkve je priznao, odnosno ustanovio župu koja je prema hijerarhiji daleko iznad bilo kojega pokreta.
55 Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 231.
24
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
karizma i duh služenja. Tada i dijalog služi istoj svrsi jer on u sebi
nema pobjednike i pobijeđene nego služitelje. Papa Benedikt XVI.
sve potiče na strpljiv dijalog jer njega nitko ne može forsirati već mu
se treba otvarati, s poštivanjem i ranga.56 Upravo dijalog ne dopušta
zatvaranje u sebe i apsolutiziranje svojega iskustva. Nisu skupina ni
pokret ti koji izražavaju cjelokupnost iskustva vjere. To je moguće
samo u zajedništvu cristifideles.57„Svaki crkveni pokret ima smisao
samo ako se ucijepi u puno otajstvo Crkve.“58 Svi su njezini članovi
jednako suodgovorni – na različitim mjestima, s različitim zadaćama
i različitim karizmama. Nitko ne smije gledati samo na što veći broj
svojih članova nego na potrebe cijele Crkve.
To ne znači da se treba – niti se smije – gušiti vlastita karizma, odnosno karizma vlastite skupine ili pokreta. Dapače, ona se
u življenju konkretne karizme, koja se daje na službu cjelokupnoj
Crkvi, tim više razvija. To je istovjetno sa svećeničkom duhovnošću
u pastoralu koja više ne proizlazi iz nekih monaških praksi nego iz
„caritas pastoralis.“ Cijela mjesna Crkva i župa moraju omogućiti i
pomoći da pokreti što bolje razvijaju svoje karizme. I na povremena
„vlastita“ euharistijska slavlja skupine i pokreti također imaju pravo,
ali ne kada se radi o nedjeljama i svetkovinama. Neka se njihova
duhovnost tada i hrani drugim stvarima: zajednički časoslov, zajednička lectio divina, zajednička meditacija s izmjenom iskustava. Ali
neka im u središtu bude prva stvar: sudjelovanje na zajedničkom
euharistijskom slavlju. Tako će oni biti obogaćenje za mjesnu Crkvu.
Ivan Pavao II. tu je posve jasan: „Vidjevši tolike pozitivne poticaje koje novi pokreti i nove zajednice uvode u crkveni život, molim
vas da budete pozorni kako bi se ovi poticaji nalazili u nedjeljnom
slavljenju euharistije s narodom Božjim. Nedjeljna misa, kao slavlje
naroda Božjega, temeljna je za Crkvu i mora ujediniti razne skupine
koje oblikuju narod Božji.“59
Pokreti bi trebali nužno sudjelovati u godišnjem pastoralnom
planu biskupije i župe, ali tu nemaju pravo nametati svoje poseb56 Usp. Rafael BIERNASKI, Movimenti ecclesiali. Il dibattito teologico: gli 'Incontri Internazionali'
e le 'Nuove comunita' (Estratto della Dissertazione per il Dottorato), 11-12.
57 Usp. Isto, 50-51.
58 Isto, 7.
59 IVAN PAVAO II., Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XV, 2, Città del Vaticano, 1993., 956.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
25
ne planove, no dužni su dati svoj specifičan obol. Inače se stvaraju
bespotrebni autonomni, alternativni, paralelni planovi koji samo osiromašuju. Kao što je svaki psiholog dužan podvrgavati se redovnoj superviziji, kao što svaki župnik mora dati svoje godišnje izvješće o cjelokupnome radu u župi, tako bi u svakoj biskupiji gdje
postoje skupine i pokreti trebao biti jedan svećenik (to već imamo
u ponekim biskupijama u Hrvatskoj) – svakako neutralan – koji bi
sve te skupine i njihove članove redovito pratio i koordinirao: kako
žive svoju karizmu (isključivo ili uključivo), koje su im mogućnosti-nemogućnosti razvijanja, temelji li im se duhovnost na prokušanim kršćanskim temeljima, koje teološko poimanje, koju eklezijalnu
svijest imaju, kako sudjeluju u lokalnim misijskim, karitativnim i
drugim zbivanjima.60 Neodgovorno je držati u biskupiji skupine, a
ne imati takvog neutralnog pratitelja svih skupina.
Vatikan je već u nekoliko navrata okupio uglavnom biskupe
radi pokreta, i to gotovo samo biskupe koji su „za“, a znamo da ima
onih koji imaju realne kritike na pokrete. Trebalo bi upriličiti tako
nešto i za župnike i dopustiti im da kažu sve što osjećaju i da sami
prime svu kritiku koja im se od strane pokreta daje. Također je jako
nužno ne samo imati „svjedoke“ koji su u pokretima nego i one koji
su u njima bili da posvjedoče što ih je ponukalo da iz njih izađu i
kakve je to sve posljedice imalo.
Nezaobilazna je novost koju su pokreti pokrenuli, ali također
se ne smije zatomiti ni zataškati probleme koje su sa sobom donijeli
i koje sa sobom i danas nose, jer mnogi problemi još nisu riješeni.61
Bude li se slušalo riječi Ivana Pavla II., neće biti onih problema koji
jednako i danas postoje: „Ne zaboravite da je svaka karizma dana za
zajedničko dobro, tj. za dobro cijele Crkve!“62 To je već konkretno
(da nije mogao konkretnije) rekao Pavao VI. u Evangelii nuntiandi:
„Hranjenje prvenstveno riječju Božjom, ne kritiziranje drugih, uklo60 Usp. Agostino FAVALE, Segni di vitalità nella Chiesa, 267.
61 Usp. PONITFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Laici oggi. I movimenti ecclesiali nela sollecitudine pastorale dei vescovi, 17. Posebno je to često naglašavao papa Ivan Pavao II., kao što piše
u Uvodu navedene knjige.
62 Navedeno u: Stanislaw RYLKO, L' avvenimento del 30 magggio 1998 e le sue conseguenze ecclesiologiche e pastorali, u: PONTIFICIUM CONSILIUM PRO LAICIS, Laici oggi. I movimenti
ecclesiali nela sollecitudine pastorale dei vescovi, 35.
26
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
pljenost u mjesnu Crkvu, zajedništvo s pastirima, shvaćanje da nije
jedino njima upućena riječ Božja, da ne budu, izrijekom im je rečeno, poput sekti!“63 Naime, kako se kaže dalje, evangeliziranje nije ni
u kom slučaju privatna stvar pojedinca nego je to čin cijele Crkve.
Sama cijela, sveopća Crkva, već je evangelizacija, odnosno poruka
svijetu, i spada u bit nove evangelizacije.64
Treba se držati nepromijenjenih Uputa o štovanju euharistijskog misterija: „Kako bi se nedjeljom i na blagdane rascvalo jedinstvo župske zajednice u Euharistiji, neka se mise za posebne skupine…, ako je moguće, radije služe na obične dane u tjednu. A ako
ih nije moguće prenijeti na dane u tjednu, neka se jedinstvo župne
zajednice nastoji sačuvati tako što će se sve takve posebne skupine
uključiti u župsku celebraciju…Ako je gdje dozvolom Apostolske
Stolice dopušteno da se subotom navečer udovolji zapovijedi sudjelovanja u nedjeljnoj misi, neka pastiri brižno poduče vjernike o
smislu te dozvole i neka se pobrinu da se time ne bi na neki način
zamaglio smisao nedjelje.“65 Ponavljam: nema ni teoloških ni duhovnih razloga koji ovu uputu mogu zamijeniti ili od koje bi bilo tko
bio izuzet.
5. Karizmatska gibanja
Dok u karizmatske pokrete spadaju skupine koje imaju svoje
statute i pravila za svoje članove, karizmatska gibanja nemaju svoje
statute, pravila ni (fiksne) članove. U ovome se dijelu želim ukratko pozabaviti nekima od tih skupina ili gibanja koja uzimaju u svijetu sve više zamaha.66 Započelo se u protestantizmu krštenjem u
Duhu, nastavilo kao pentekostalni pokret koji je ušao u cjelokupno
kršćanstvo te, naravno, dosta zahvatio i Katoličku Crkvu (najmanje
63 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi – Naviještanje evanđelja. Apostolski nagovor o evangelizaciji u
suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 50, Zagreb, 2000., br. 58.
64 Usp. Isto, br. 60, 63.
65 SVETA KONGREGACIJA OBREDA, Uputa o štovanju euharistijskog otajstva, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 59, Zagreb, 1980., br. 27, 28.
66 O njima postoji more literature. Vrlo je teško razlikovati ozbiljnu od neozbiljne literature jer je
preveliko miješanje s magijom i ezoterijom. U toj je literaturi neprestano naglasak na osobnim
iskustvima. Ona su redovito „čudesna“ tako da se ta literatura čita kao neke neumjetničke, često
napete priče.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
27
je njima zahvaćeno tradicionalno pravoslavlje).67 U tim pokretima
Lutherovo i poslije cjelokupno protestantsko „samo Pismo“ nema
isključivo značenje jer su upravo pentekostalni pokreti ti koji se najmanje oslanjaju na Sveto pismo, proglašavajući nevaljanim sve što
ne spada u njihovu kategoriju tumačenja Pisma. Ne treba egzegeza
nego što osobno meni Krist govori. I tu je subjektivno glavni kriterij.
Nemoguće je da se takve tendencije ne nalaze, ne provlače i ne žive
unutar i izvan Crkve.
U tu kategoriju spadaju npr. duhovni seminari, bez pravila, bez
članova, ali s mnoštvom pobornika jer imaju slobodan ulaz za sve.
Smatram da taj slobodan ulaz za sve i dobrodošlica za sve, to masovno „duhovno“ okupljanje nosi malo pozitivnosti. Nije dovoljno da
se nositelji seminara prijave biskupu biskupije gdje će seminar održati. Oni bi trebali prethodno imati razgovor s mjesnim župnicima68
kao sa svojim prvim suradnicima. Župnici bi trebali imati dužnost
pripremiti ljude na seminar i pratiti ih poslije. Za to su im potrebni
sugestije i savjeti voditelja seminara.69 Ako je duhovni seminar – a
samo je takve vrste moguć! – u svrhu produbljivanja vjere, onda
toj masi ne smije prisustvovati uvijek većinsko mnoštvo onih koji
nemaju veze s crkvenom praksom pa ni s vjerovanjem. Za njih je
potrebna sasvim druga vrsta kateheze.70 Duhovni seminari trebali bi
poštivati – što ne čine – svojedobnu odluku hrvatskih biskupa da se
67 Ovo se uopće ne smije shvatiti kao negativnu kritiku pravoslavlja nego i pozitivnu. Naime, pravoslavlje nije čuvar neke okamenjene duhovnosti nego njegova duhovnost više proizlazi iz šutnje, iz
meditiranja, kontempliranja riječi Božje i zaustavlja se u mistici koju obilježava ikona. Zato se ne
može stereotipno reći da pravoslavlje, kao okamina, odbacuje sva nova gibanja u duhovnosti (koja
i nisu uvijek duhovna i osobito se ne može reći da se sva temelje na Svetom pismu) nego onome
tko je proniknuo u dubinu kršćanstva, sve su manje potrebne velike vanjske manifestacije. Tako
i kontemplativni redovi u Katoličkoj Crkvi nisu zaostali zato što uglavnom ne prihvaćaju nova
duhovna gibanja, jer su oni izgradili takvu duhovnost da u njoj ne samo za ove nema mjesta nego
joj ona jednostavno, u obilju njene kontemplativne duhovnosti, nisu potrebna.
68 Seminari se održavaju po velikim mjestima i na njih hrli mnoštvo iz raznih župa, odnosno velikim
dijelom ljudi toga mnoštva nemaju nikakve povezanosti sa svojom župom – ni prije ni poslije
seminara.
69 Njih koji dođu na kratko i imaju karizmu okupiti i raspaliti mnoštvo, i onda odu, obično nazivaju
„karizmaticima“, a daljnja mučna briga sačuvati što se istinskoga probudilo od te mase ostaje na
svećenicima koji tu ostaju i koje se ne naziva karizmaticima.
70 Uostalom, ne čini mi se da duhovni seminari imaju kakvu razrađenu katehezu. Ako imaju, za njenu
prosudbu treba pozvati kompetentne katehete.
28
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
na njihovim plakatima ne poziva ljude s ciljem „ozdravljenja.“ Masa
ljudi dolazi samo zbog toga.71
U Katoličkoj Crkvi imamo jako dobar pravni sustav što se tiče
župe. Ona sve informacije jednom godišnje mora predati u biskupiju.
Kome polažu račun razna duhovna okupljanja, bilo u vidu duhovnih
obnova ili slično, bilo u obliku raznih „terapija“? S kojim su pravom
oni izuzeti iz supervizije? Zašto nitko ne posluša – ili to ne želi – što
su ljudi, nemali broj njih, baš tamo vrlo negativnoga doživjeli? To
ne znači da se dotične treba spriječiti u njihovu radu nego samo da i
oni – kao i svi drugi – moraju biti podvrgnuti superviziji. Supervizor
mora biti uvijek neutralan, ali svakako stručan.72
Kada govorimo o ozdravljenjima, nekako se olako shvaća Isusova riječ apostolima „liječite“ i pomalo ili previše magijski molitve
za ozdravljenje koje se nalaze u podjeljivanju sakramenta bolesničkog pomazanja. Taj sakrament, kao i svi drugi, djeluje po sebi. Stoga
se ne radi o tome da netko ima „karizmu“ liječenja kada moli te molitve, a drugi nema. Uz toliko karizmatika koji liječe, mi ipak imamo bolnice prepune bolesnika. Opasno je kada se duhovni seminari
svode na maniju ozdravljanja i kada se molitve za ozdravljenje pretvaraju u „duhovnu magijsku anatomiju“, kada naime molitva treba
prelaziti sve dijelove tijela i svaki taj dio želi ozdravljati. U najmanju
ruku, to djeluje degutantno!
Molitva bi trebala biti istinski razgovor, dijalog, dvogovor s
Bogom. U nas se sve više traže molitve koje imaju oblik magije. Naglasak je kod njih na obveznom uslišanju.73 Imamo kod naših izdavača knjižica svetaca (npr. Juda Tadej, Brigita, Rita) u kojima nema
ničega po čemu bismo mogli nasljedovati svece (a proglašeni su svecima ne samo zbog svojih „zasluga“ i ne samo da im se utječemo u
potrebama, nego u prvom redu da ih slijedimo svaki na svome putu
71 Mučno mi je bilo gledati stranoga karizmatika kod nas kako liječi, kako sam reče, „na daljinu“ stotine, a pred njim u redu sve bogalj do bogalja – neizliječen. Istovjetne stvari nalazimo i u Hrvatskoj
kod drugih „iscjelitelja“, s potpuno istim metodama!
72 Ne zaboravimo da teologija ima puno grana, tj. struka. Ne smije se brkati stoga i postavljati za
„supervizore“ seminara i terapija teologe bilo koje struke (ili čak one koji nisu teolozi) samo da se
s dotičnim stvarima slože.
73 Ne mislim ovdje na onaj poganski „lanac“ molitava koje moraš poslati na toliki broj osoba jer
ćeš inače imati nesreću, a ako pošalješ, možeš dobiti čak velike svote novca na lotu (naravno, ako
igraš!), za što ti daju i dokaze; samo što nijedan od tih ljudi još nije iz Hrvatske!
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
29
svetosti), ali zato se naglašava kako su oni veliki čudotvorci i daje
se primjere za to te nas se potiče na takvo moljenje. To su samo molitve za nešto, a ne molitve kao razgovor s onim Prvim kome mora
voditi svaka molitva: s Bogom. Ovakvi sveci ovakvim molitvama
upravljenima njima kao da uopće nemaju zadaću voditi Kristu jer
za čuda koja čine Krist im i nije potreban.Umjesto takve molitve u
praksi se mnogih vjernika pojavljuje riječ „poruka.“ Tu se ne radi
više o općenitim porukama Majke Božje nego i ona, ali i Isus, daju
osobno čovjeku svoje „poruke“. Kada ih se objavljuje u knjigama u
Katoličkoj Crkvi kod nas, obvezno se stavi da više imprimatur nije
potreban. Širitelji takvih poruka ne pridonose rastu u molitvi i vjeri
već od njih odvode.
Kada govorimo o čudima, prema kojima je Katolička Crkva
vrlo skeptična, nalazimo se u eri prave „čudomanije“. Boga smo pretvorili samo u čudotvorca, ne dobroga Oca; Krista isto samo u onoga
koji čini čuda po našim željama, a ne onoga koji je raspet na križu za
nas i ne onoga koji nas u evanđeljima upućuje kako živjeti; Marija je
za neke ona koja se stalno ukazuje i postaje također božicom-čudotvorkom, a ne ona koja je „službenica Gospodnja.“ Stoga nije čudo
da posvuda imamo čudesnu literaturu s čudesnim događanjima. Toliko se govori o izvanrednim čudima da nam ona zastiru pogled na
izvanrednija čuda koja nas svakodnevno okružuju, a koja više oko
sebe ne zamjećujemo: od čuda travke do čuda osobnoga života.74 To
je pretvaranje vjere u koristoljubivost, čime se gubi sama vjera koja
ne mora sve vidjeti i koja se ustvari gubi kad sve vidi.
Pogrešno se također danas naglašava da je ovo „era Duha Svetoga“. Nije slučajnost da se često izostavlja cjelokupno ime treće
božanske Osobe te otpada riječ Svet, a ostaje samo Duh. Činjenica
je, što pokazuju mnoge prakse, da je Duh Sveti bio stoljećima pomalo zapostavljan u našoj vjerskoj praksi i da ga zaista treba staviti na
njegovo pravo mjesto, ne ono koje mu se pridaje. Tako imamo „krštenje Duhom,“ „počivanje u Duhu,“ „padanje u Duhu,“ „smijanje
u Duhu“. Valja dobro pogledati što nam Sveto pismo i predaja kažu
74 Usp. Milan ŠPEHAR, U potrazi za duhovnim iskustvom, Glas Koncila, Zagreb, 2004.
30
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
o Duhu, jer po tim izvorima vjere moramo prosuditi i razlikovati
duhove.
Naše prvo, jedino i jedino valjano krštenje nije bilo krštenje
bez Duha. Kršteni smo „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Još je
jače to izraženo tamo gdje se podjeljuju sakramenti inicijacije. Kada
se u Rimokatoličkoj Crkvi podjeljuje posebno sakrament potvrde, to
je još jedna potvrda da smo primili Duha. Drugo je pitanje koliko s
njim surađujemo, kao što je isto jedna stvar biti kršten, a druga stvar
živjeti krštenje. Benedikt naglašava da benediktinci zapravo samo
intenzivnije žive sakrament krštenja koji su primili. Drugim riječima, naziv „krštenje u Duhu“ nije teološki ispravan za ono što se pod
njim danas misli u nekim duhovnim praksama.
„Padanje u Duhu“ došlo je k nama iz protestantizma i još je
problematičnije. U Svetom pismu i u tradiciji kršćanstva postoji
„klanjanje“, padanje licem pred Bogom. To je znak duboka čovjekova osjećanja ograničenosti i divljenja pred Svesvetim koje potiče
na klanjanje. Tijekom stoljeća naši su sveci govorili samo o takvome
iskustvu Duha Svetoga, nikada o „padanju u Duhu,“ niti su to, očito,
poznavali. „Padanje u Duhu“ neko je ulaženje u trans onda kada me
svećenik koji vodi tu ceremoniju malo dotakne, pogurne, a iza mene
drugi čekaju da padnem. Ako u Duhu padam, onda bi me Duh mogao i zadržati da se ne povrijedim. Padanje natraške u Svetom pismu
znači zapravo smrt. Tako je pao Eli na leđa („nauznak“; njemački,
talijanski i francuski prijevod „natraške“, „na leđa“) kad je čuo da su
mu poginuli sinovi i da je otet Kovčeg Božji, i umro (1 Sam 4,18).
Nakon što Bog nerazumljivo govori (poput neke glosolalije), svećenici i lažni proroci past će „nauznak“ i razbiti se (Iz 28,13).
O glosolaliji, koja je pred maloprije navedenima u posljednje
vrijeme prilično izgubila na značenju, dovoljno je pročitati cijeli
kontekst Pavlova promišljanja o tome daru koji Pavao ne niječe kategorički (je li to zbog katehetskih razloga?). Dajem samo njegov
vlastiti zaključak: „Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj
pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom“
(1 Kor 14,19). Oni koji imaju dar govorenja u jezicima, uglavnom
izostavljaju ovu rečenicu.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
31
Evanđelje je jednostavnije od npr. „poruka“ Majke Božje u
Lošinju, ali je zahtjevnije. Kršćanska meditacija puno je jednostavnija od transcendentalne meditacije, joge, zena, reikija, ali je zahtjevnija iznutra. Ovo drugo su vježbe pobožanstvenjena ljudskoga duha – bez Boga – a prva se prepušta Bogu i ponire u Boga. I
prva meditacija i ove druge zahtijevaju pasivnost, ali jedna da se
čovjek prepusti guruu koji će čovjekom upravljati (manipulirati), a
druga vidi svaku pasivnost kao veliku unutarnju aktivnost oboženoga čovjeka koji surađuje s Bogom kao osobom. Duh Božji ovdje
rasvjetljava razum i potiče volju – ali sve s Kristom, po Kristu i u
Kristu – čineći čovjeka budnim, a tamo je pritisak, nasilje gurua nad
učenikom i učenika samoga nad sobom (što nema veze s kršćanskom askezom).75 Nije točno da u kršćanstvu – u novije vrijeme sve
više i u samoj Katoličkoj Crkvi (koja ove godine slavi 50 godina
od otvaranja Drugog vatikanskog sabora, koji ne spominje nikad ni
jedan od ovih fenomena nego sav svoj nauk temelji na Pismu i Predaji) – treba više ovih fenomena kako bi se ugušilo širenje magije i
ezoterije jer je, nažalost, puno toga i u nju samu ušlo, a da ona toga
uopće nije svjesna, nego je važna jedna druga razlika koja nas bitno
dijeli: „Kada kao kršćani govorimo o Duhu i njegovim djelovanjima,
time ipak ne povezujemo nikakvu neosobnu veličinu. Duh nas vodi
u uski odnos pouzdanja u Raspetoga i Uskrsnuloga. Duh nas Božji
time vodi također u služenje.“76
I naše su ruke tu da se sklope na molitvu i rad. Polaganje ruku
ima svoje liturgijsko značenje, ali znamo gdje i kada. Izvanliturgijsko
polaganje ruku zadobiva nerijetko oblik magijskoga ili medicinskoga placeba. Ne vjerujem da nam „polaganje ruku“ u svim prilikama
i neprilikama smije postati placebo. Dakle, nemamo pravo stvarati
inflaciju „polaganja ruku“ jer tako više profaniziramo taj sveti znak
nego što ga zadržavamo svetim.
75 Dakle, kada je ona kršćanska, dakle usmjerena na Krista, a ne na čovjekove „herojske“ mogućnosti. Za sve ove fenomene usp. cijelu knjigu: Alexander SEIBEL, Die sanfte Verführung der Gemeinde, Christliche Literatur-Verbreitung, Bielefeld, 2010. Autor nema u svemu pravo jer ponekad
insistira jednostrano na Svetom pismu, ali veličina mu je u tome što želi naglasiti neizmjerno
veću veličinu i ujedno jednostavnost Svetog pisma nasuprot ovim fenomenima koje proglašava
poganskima i pod utjecajem ezoterije i magije.
76 Heinrich C. RUST, Charismatisch dienen. Gabenorientiert leben, Oncken Verlag, Kassel, 2011.,
351.
32
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
U svim nabrojenim fenomenima prenaglašena su „čuda“, a
premalo spominjan i Krist i njegovo naglašavanje služenja. Opasujući se ubrusom nakon Posljednje večere, on već svoju prvu liturgiju
pranjem nogu učenicima čisti od svake magije i čini ju onim što ona
jest: ne pada „nauznak“, odnosno natraške, nego se prigiba pred nogama učenika: Kristova božanska kenosis – prigibanje Boga. Upravo je „fenomen služenja“ glavna točka prosudbe za razlikovanje
duhova u svim ovim duhovnim i onim neduhovnim, tj. egocentričnim, ali i bolesnim gibanjima. U vjeri je nedopustiva uzrečica: „Ali
budući da to narod voli i da se tu (u Lošinju npr.) Gospi moli; dajmo
mu takvu hranu pa ćemo ga zadržati kod nas; bolje i to nego da traži
hranu u nekim sektama.“ To je put i (za)vođenje ljudi – samo da bi ih
se zadržalo – na put magije, ezoterije, okultizma koji nas već drugdje previše okružuju; to je svođenje evanđeoske vjere na magiju,
ezoteriju, okultizam.77 Takva praksa udaljuje nas od ekumenizma jer
mnogi će drugi kršćani vidjeti Katoličku Crkvu samo u tome i samo
će ju po tome (o)suditi.
Zaključak
Biblija je prvi temelj našega djelovanja, ne kako ju subjektivno tumačimo nego kako ju tumače stručnjaci za nju unutar Crkve.
Zato je ona temeljni kriterij našega djelovanja i pavlovskoga razlikovanja duhova. Niti ju smije tumačiti župnik po svome nahođenju, još manje skupina ili pokret po svome nahođenju. Euharistija,
koja nam postaje kamen spoticanja jer ju manje skupine privatiziraju, treba biti ona koja vodi k zajedništvu. Ne smije se dopusti77 Sve to samo zato da bi se ljude zadržalo u Katoličkoj Crkvi! Ali za to postoje druga sredstva i
drugi, puno teži putovi od slanja ljudi na čudne i neprovjerene skupove i puštanja neka mole egzotične molitve na magijski način, samo da mole. To onda nije molitva. Ono što je pritom najgore
jest svođenje i Krista, i Marije, i svih svetaca na ono što oni nisu i što nikad ne žele biti i što – uostalom – zaista nisu zaslužili! Tome se ruga već i sama književnost. Raosov svećenik Petar nikako
ne želi podilaziti poganskim običajima kršćanskoga naroda te hrabro odlučuje: „Što mi je činiti,
milostivi Bože moj, što mi je činiti među ovim kršćanskim poganima? Eto, molim, mislim, odjeću
bolesničku blagoslivljam, gamad svakovrsnu po poljima zaklinjem, procesije vodim, ne mrsim i
postim, svakako se trapim i svakovrsnu pokoru činim… Ali oni zapise hoće! Hoće praznovjerje! E
pa kad hoće, dat ću im! Ali u njima neće biti riječi čarobnjačkih i smumljačkih. Bit će samo riječ
tvoja, molitva i psalam tvoj…“ (Ivan RAOS, Prosjaci i sinovi, MH, Zagreb, 2004., 304). To je ono
što svaki službenik Crkve mora nužno činiti, a ne podilaziti pseudoduhovnim i pseudoreligiznim
potrebama „kršćanskih pogana.“
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
33
ti ono zajedništvo kojemu se zapovijeda da privatizira euharistiju i
da nije potrebno sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju
jer se nedjeljnu euharistiju slavi subotom navečer. Zajednica je ta
koja vodi k euharistiji te, ma kako skupine privatizirale euharistiju
– samo ako su ju doživjele i proživjele u svojoj biti – takva proživljena euharistija „tjera“ sve u zajedništvo zajednica koje se sve
okupljaju na nedjeljnom euharistijskom slavlju. Valja poštivati – i
slušati – brojne dokumente iz Vatikana, a i naših biskupa, što se tiče
nedjeljne euharistije. Ivan Pavao II. čak je jedno apostolsko pismo
posvetio „danu Gospodnjemu“ i uputio ga svoj vjerničkoj zajednici:
„Normalno je da se na nedjeljnim misama u župi kao 'euharistijskoj
zajednici' nađu različite skupine, pokreti, udruge kao i same male
redovničke zajednice koje su u njoj prisutne. To im omogućuje da
iskuse ono što im je zajedničko, uz specifične duhovne putove koji
ih opravdano obilježuju… Zbog toga nedjeljom, danom zajednice,
ne treba poticati misna slavlja manjih skupina…“78 Još je manje potrebno bespotrebno slaviti subotom uvečer nedjeljnu euharistiju i taj
dan, kada cijela zajednica slavi – prema ovome dokumentu treba
slaviti Krista – rabiti za neke druge duhovne sadržaje jer je to onda
zloupotreba nedjeljne euharistije i izdvajanje iz zajednice čiji je simbol nedjelja. To uključuje čak neizdvajanje redovničkih zajednica s
područja župe s nedjeljnog euharistijskoga slavlja zajednice. Ako ne
slavimo zajedno, kako ćemo zajedno raditi dok jedni slave subotom
navečer, a drugi nedjeljom!
Koliko smo svi skupa svjesni što bi za Crkvu značio zajednički rad pokreta i drugih kršćana u župnoj i biskupijskoj zajednici?
Vjerujemo li svi zajedno u to? „Idealni slučaj bio bi obogaćujući
zajednički rad između karizmatski orijentiranih i drugih kršćana u
zajednici.“ Trebamo li, zajedno s autorom, zaključiti: „U stvarnosti
je to nažalost rijetko moguće?“79 Ipak nam svima ostaje ono što je
osamdesetih godina prošloga stoljeća rekao tadašnji Zbor za nauk
vjere, a što se do danas nije ostvarilo: „Ako zaista (nove bazične
78 IVAN PAVAO II., Dies Domini – Dan Gospodnji. Apostolsko pismo biskupima, svećenicima, redovničkim zajednicama i vjernicima Katoličke Crkve o posvećenju Dana Gospodnjega, Kršćanska
sadašnjost, Dokumenti 119, Zagreb, 1999., br. 36. Cijeli je dokument prožet tim zajedništvom
nedjeljne euharistije.
79 Michael KOTSCH, Die Charismatische Bewegung 2, Lichtzeichen, Lage, 2008., 176.
34
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
crkvene zajednice i druge kršćanske skupine) žive u jedinstvu s mjesnom Crkvom i sa sveopćom Crkvom, bit će one istinski izričaj zajedništva i sredstvo za izgradnju dubljeg zajedništva. Bit će vjerni
svojemu poslanju u onoj mjeri u kojoj se budu trsili odgajati svoje
članove za cjelovitost kršćanske vjere po slušanju Božje riječi, po
vjernosti nauku učiteljstva te za hijerarhijski poredak Crkve i za sakramentalni život. Pod tim uvjetom njihovo iskustvo, ukorijenjeno u
založenosti za posvemašnje oslobođenje čovjeka, postaje pravo bogatstvo za cijelu Crkvu.“80
Kao što je u citiranom tekstu spomenuto, jedna je od vrlo važnih stvari i za sam dijalog prihvaćanje hijerarhijskoga poretka Crkve. Ne radi se o vlasti jer crkvena hijerarhija barem to ne bi smjela
biti. Ali gdje se god radi o zajedničkome služenju, tu valja svakoga
postaviti na njegovo mjesto, odnosno svatko mora znati gdje mu je
mjesto. Crkvena hijerarhija ne znači vladanje nad nekima nego imati
pregled nad cjelinom tako da svaki ud toga tijela može nesmetano
od drugih, ali uz podršku i pomoć drugih, izvršavati svoju ulogu.
Stoga valja već od početka predvodnike župnih zajednica odgajati
onako kako su to izrekli naši biskupi: „Neka se budući svećenici
ne odgajaju unutar neke zatvorene zajednice ili pojedine skupine i
neka se ne povezuju isključivo uz metode ili duhovno vodstvo kakve
skupine ili pokreta. Buduće svećenike treba tako odgajati da znadu
živjeti i bez potpore neke skupine… Treba ih odgajati tako da potiču
razna kršćanska iskustva (duhovnosti, pokrete, apostolate…), a da se
ni s jednim od njih ne poistovjete. Svećenik je čovjek koji pripada
cijeloj zajednici i sjemenište mora odgajati u jedinstvenoj crkvenoj
perspektivi. Biti svećenik u jednoj mjesnoj Crkvi dovoljan je preduvjet za življenje izvorne kršćanske i svećeničke duhovnosti, a svako
nadahnuće drugim oblicima duhovnosti svećeniku mora omogućiti
da bude doista svećenik svoje biskupije na službu cijeloj kršćanskoj
zajednici.“81
80 ZBOR ZA NAUK VJERE, Naputak o kršćanskoj slobodi i oslobođenju, Kršćanska sadašnjost,
Dokumenti 81, Zagreb, 1986., br. 69.
81 BISKUPI JUGOSLAVIJE, Odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata i drugi dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 79, Zagreb, 1986., br. 77.
M. Špehar, Novi duhovni pokreti i ostala duhovna gibanja... 5-36
35
Vjerujem da je dovoljno samo poslušati ovo i provoditi u djelo, ali opet zajedno u dijalogu. A njegove su oznake, među inima: jasnoća, blagost, povjerenje, razboritost, strpljenje, ponekad potrebna
šutnja. Irenizam, relativizam, sinkretizam, apsolutizam –definitivno
ne spadaju u dijalog, kao što selekcionizam, redukcionizam, izražena navezanost na jakoga vođu kojemu se daju mesijansko-bezgrešne
dimenzije i koji traži apsolutnu poslušnost i podložnost svojoj nepogrešivosti ne spadaju ni u kakvu duhovnu, odnosno crkvenu skupinu. Svaka duhovna skupina i svaki duhovni pokret moraju imati
obilježje crkvenosti, inače se pretvaraju u sinkretizam koji nije ni
ekumenizam. Crkvenost znači prianjanje uz cjelovitost Crkve, poslušnost toj cjelovitosti (ne selektivno biranje što mi u Crkvi odgovara), naviještanje evanđelja svima i pomaganje svakom pojedinom članu Crkve doći do svetosti, dakle, služenje svima, a ne samo
i isključivo ljudima iz svoje skupine ili zajednice (koje nema ako
nije u zajedništvu Crkve), zajedničko zauzimanje za dobrobit čovječanstva. To je, uostalom, nasuprot svim magijskim i ezoteričnim
nagnućima, vrhunac duhovnosti koji se manifestira u jednostavnosti
služenja. To je fenomen kojemu trebamo težiti.
36
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
NEW SPIRITUAL MOVEMENTS AND OTHER
SPIRITUAL TENDENCIES - A RESPONSE TO THE
CONTEMPORARY CRISIS OF FAITH
Summary
The contemporary crisis of faith is closely linked to a crisis
of authority, and to a positive endeavor for a personal experience of
faith. In order to remain positive and edifying for the community of
faithful, this experience should develop within the community itself. In the opposite case, the personal experience is replaced with
subjectivity, elitism and isolation from the community. The parish is
the nucleus of the Catholic Church; there the encounter with Christ
happens, as well as the interpersonal encounters in the life of the
community. Groups of faithful, living together a particular charisma,
help a classic parish in her revival. But every micro-community and
every charismatic movement in the Church has to be aware that the
whole Church is one movement, and that every parish is a charismatic parish, hence there can be no communities developing a charisma
outside the parishes. The problems of isolation and elitism occur
in this context; the isolation of a group from the Sunday Eucharistic celebration is the most important issue, since, according to our
popes, the Eucharist is the core of the community and communion.
The key to the solution of the problematic relationship among
the parish and the charismatic community/movement is a mutual
service in the divergence of charismas. Unfortunately, this has not
happened yet, but we are on our way, not denying the long-lasting
problems. Beside the movements, there are different so-called charismatic phenomena, as glossolalia, baptism in the spirit, “slain in
the spirit” phenomena, “messages”, “therapies”, miracles, with too
many magic and esoteric elements. The need for such experiences
lessens with a deeper experience of the word of God, and sacramental life. Moreover, these “phenomena” are often an impediment for a
healthy ecumenism.
Key words: spiritual movements, spiritual phenomena and
tendencies, parish, Church, isolation, elitism, charismas, service.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
37
Mons. Ivan Devčić
VJERA I NEVJERA DANAS
Mons. dr. Ivan Devčić
riječki nadbiskup
UDK: [211.1/.5][28/29][141.4+165.71/73+179.8]312:
234.26
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 12.04.2013.
U izlaganju autor analizira pitanje Boga s motrišta onih koji
vjeruju i onih koji kažu da nisu vjernici. Iako se na temelju statističkih podatka može zaključiti da se „Bog vratio“, autor ipak smatra
da stvarana uloga religije u društvu to ne potvrđuje, jer suvremena
religija ne igra u društvu onu ulogu koju bi, prema broju onih koji se
deklariraju vjernicima, trebala imati. To znači da se radi o vjeri koja
ostaje u sferi privatnosti, o religiji koja nije u stanju dati sveobuhvatnu interpretaciju svijeta i biti kulturalni čimbenik. Suvremena
je nevjera također vrlo kompleksna stvarnost, u kojoj nema uvijek
jasnih razgraničenja između agnosticizma i ateizma, a ni borbenosti
koja je bila svojstvena klasičnom ateizmu. Postoje također ljudi koji
izričito kažu da nisu vjernici, ali se ne žele nazvati ni ateistima ni
agnosticima. Sve to ukazuje na određenu nesigurnost i konfuznost
kako suvremene vjere tako i suvremene nevjere. Nova bi evangelizacija u tom smislu trebala ići za uspostavljanjem iskrena dijaloga
između vjernika i nevjernika, kao i pomoći vjernicima u skladnom
povezivanju svoga vjerskog iskustva s iskustvom koje im nude znanost i svakodnevni život.
Ključne riječi: Bog, vjera, nevjera, religija, ateizam, indiferentizam.
Uvod
***
Tko iole poznaje suvremenu religioznu i svjetonazorsku problematiku, zna kako je pitanje o Bogu danas toliko kompleksno da
je na njega gotovo nemoguće odgovoriti. Činjenica je da i u naše
vrijeme ogromna većina čovječanstva ispovijeda vjeru u Boga ili u
38
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
neko božanstvo, ali upitno je što ta vjera stvarno znači. Jednako je
tako upitna i nevjera koja je danas raširena u raznim oblicima.
Pogledamo li pobliže suvremenu vjeru u Boga ili božanstva,
lako uočavamo široku lepezu mišljenja i stavova s obzirom na ono
što se vjeruje kao i na samo poimanje vjere, tj. kako se vjeruje. Isto
zapažamo i kod suvremene nevjere, bilo da se ona manifestira kao
sekularizam, indiferentizam, agnosticizam ili ateizam. I tu susrećemo veliku neujednačenost i raznolikost shvaćanja i stavova. U ovom
izlaganju pokušat ćemo baciti letimičan pogled na problematiku vjere u Boga i nevjere, dakako, bez pretenzije na neko iscrpno razjašnjene ili odgovor.
1. Suvremeni fenomen vjere u Boga
1.1. Statistički pokazatelji
„Šezdesetih godina prošlog stoljeća naslovna stranica čuvenog
američkog časopisa Time imala je znakovit naslov God is dead, Bog
je mrtav. Poslije rata, s neizrecivim događajem u Auschwitzu, s raširenim blagostanjem na Zapadu, s razdobljem Šezdesetosme, sve je
davalo dojam da je na religiozno pitanje stavljen nadgrobni kamen,
također na kulturalnoj razini. Čuli su se mnogi glasovi – sociološki,
filozofski, čak i teološki – koji su upućivali na sekularizaciju, tj. na
progresivnu 'laicizaciju' razumijevanja svijeta… Kršćanstvo se također, zbog neke protumjere, povlačilo pred modernošću u sakristije“,
tvrdi Lorenzo Fazzini, talijanski novinar i autor knjige Un anima per
l'Europa,1 u razgovoru naslovljenom „Pitanje Boga“, koji je objavljen u mjesečniku Vita pastorale.“2 No isti autor odmah nastavlja:
„Danas, poslije kraja tzv. 'velikih priča' – da upotrijebim čuvenu sliku filozofa Lyotarda, tj. velikih ideologija, marksizam-socijalizam s
jedne strane i kapitalizam liberalnog timbra s druge – pitanje o Bogu
vraća se takoreći kroz prozor, barem na Zapadu (na Jugu svijeta,
kako je često svjedočio povjesničar Philip Jenkins, religiozni se žar
1
2
Lorenzo FAZZINI, Un anima per l'Europa. Colloqui su Dio e dintorni, Edizioni Paoline, 2011.
Vita pastorale, Mensile per operatori pastorali, 3 (2012.), 37-40, ovdje 38.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
39
nije nikada ni smanjio). Ukratko, u tijelu čovječanstva obnovila su se
rana religioznog traženja.“3
Možemo reći kako mnoga današnja sociološka i kulturološka
istraživanja religioznog fenomena potvrđuju te Fazzinijeve konstatacije. Tako su već istraživanja osamdesetih godina prošlog stoljeća
predviđala da će dvije tisućite godine religijsko stanje ovako izgledati: 1.132.541.500 katolika, 589.327.000 protestanata, 199.819.000
pravoslavnih, 1.200.653.000 muslimana, 859.252.000 hindusa,
359.092.100 budista, 100.535.100 animista, 138.293.800 pripadnika raznih novih religija, 20.173.700 židova, 158.476.600 pripadnika
„kineskih religija“, 23.231.700 skita, 47.781.600 pripadnika ostalih
religija, 1. 071.888.400 agnostika i 262.447.600 ateista.4
Prema „European Values Study“, vjernicima se 2008. izjašnjavalo 75,4% Europljana, a prema „Religion in the United States“
Engleske Wikipedije, čak 83% Amerikanaca. Vrijedno je u ovom
kontekstu spomenuti i predviđanja Johna Mickeltwaita i Adriana
Wooldridgea, novinara tjednika „The Economist“, koji su napisali
knjigu „God is Back“,5 u kojoj prikazuju prihvaćanje četiriju najvećih religija (kršćanstva, islama, budizma i hinduizma) na globalnoj razini u zadnjih stotinjak godina: 1900. – 67%; 2005. – 73%, te
iznose predviđanje da će 2050. te iste religije prihvaćati čak 80%
svjetskog stanovništva. Dodaju li se tome i druge, manje religije,
s pravom se može očekivati da će se za koje desetljeće gotovo sve
stanovništvo našeg planeta smatrati religioznim.
Usporedo s time pojačana je, u odnosu na nekoliko desetljeća
ranije, prisutnost religije u političkom životu. Naime, prije nekoliko
desetljeća u mnogim su zemljama prevlast imale političke stranke
s ateističkim predznakom (SSSR i sve članice Varšavskog pakta,
Jugoslavija, Kina, Turska, Indija, Egipat, Iran itd.), dok su danas u
tim istim zemljama ili na područjima koja su one pokrivale, uglavnom na vlasti stranke ili političari nakloni religiji te dopuštaju da ona
ima veću ulogu u društvu. Pored toga, zadnjih su desetljeća na vlasti
3
4
5
Isto.
Usp. International Bulletin of Missionary Reseaarch (World Christian Encyclopedia), citirano prema M. CLÉVENOT, Rapporto sulle religioni, tal. pr., sv. I., Firenze, 1989., 17.
John MICKLETHWAIT – Adrian WOOLDRIDGE, God is Back, New York, 2009.
40
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
bili ili još uvijek jesu mnogi političari koji su deklarirani vjernici: u
Njemačkoj kancelarka Angela Merkel, donedavno u Engleskoj Tony
Blair, obraćenik na katolicizam, i Gordon Braun, anglikanac, kao i
aktualni premijer David Cameron. Također su se svi američki predsjednici, od Nixona do aktualnog Obame, izjašnjavali vjernicima. U
Francuskoj se, pak, za vrijeme predsjednika Sarkozyja nastojalo zauzeti otvoreniji stav prema religiji pod sloganom „läicité positive“,
umjesto tradicionalno neprijateljskog odnosa u duhu slogana „läicité
negative.“6
Slične su pojave uočljive i na području filozofije. Tako HannaBarbara Gerl-Falkovitz tvrdi kako „usred u svakom pogledu 'prigušene religioznosti',… u srednjoj Europi nestaje tradicionalni svijet
vjere ili se već toliko istanjio da je izgubio supstancu“, te citira riječi
Georgea Steinera: „Moguće je da nam više ništa ne stoji na raspolaganju osim Božje odsutnosti.“7 Ali, s druge strane, ista filozofkinja
ističe kako upravo putem razuma postoji učinkovit pristup kršćanstvu, „pristup koji se prokrčuje u filozofiji različitih pravaca.“ Kao
primjer navodi filozofe poput Emmanuela Levinasa, Giorgia Agambena, Jűrgena Habermasa, J. Derride te Botha Straussa koji tvrdi da
je „prekoračena ponoć odsutnosti.“8
Dodajmo tome kako je i znanost danas, za razliku od kojeg
desetljeća ranije, puno otvorenija za „hipotezu Bog.“ U tom smislu
Robert Spitzer u svojoj knjizi New Proofs for the Existence of God
tvrdi: „Teorija opće relativnosti, pomicanje prema crvenom Hubbleova zakona, kozmička pozadinska radijacija Penziasa i Wilsona,
crne rupe, kvantna kozmologija, teorija inflacije svemira i mnoštvo
drugih hipoteza i otkrića doveli su do grandioznog modela podrijetla svemira koji je nazvan 'teorija velikog praska'. Mnogi su fizičari
uvjereni da nas ta važna kozmološka teorija upućuje na događaj kre6
7
8
O tome je Sarkozy govorio u obraćanju Benediktu XVI. u Parizu 12. rujna 2008. Slične je stavove
iznio i u svojoj knjizi La Republique, les religions, l'esperance, koju je objavio 2004., prije nego
što je postao predsjednik Francuske. Knjigu mu je objavila izdavačka kuća dominikanaca Cerf.
George STEINER, Der Garten des Archimedes, München, 1997., 65; cit. prema Hanna-Barbara
GERL-FALKOVITZ, À Dieu. Brücken aus der Ferne zum Evangelium, predavanje na 16. Međunarodnom kongresu Renovabisa, Freising, 2012. (www.renovabis.de).
Botho STRAUSS, Der Aufstand gegen die sekundäre Welt, München, 1999., 41., citirano prema
Hanna-Barbara GERL-FALKOVITZ, À Dieu. Brücken aus der Ferne zum Evangelium.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
41
acionističkog tipa, kao i na uređen razvoj svemira.“9 Na temelju svega toga Micklethwait i Wooldridge zaključuju: „God is back“ (Bog
se vratio).
1.2. Je li se Bog doista vratio?
No pogledamo li stvarni utjecaj religije na filozofiju, znanost
ili politiku, možemo primijetiti da se na Boga tu jedva tko još osvrće, budući da u pristupu problemima i njihovu rješavanju gotovo da
nema razlike između religioznih i nereligioznih filozofa, političara i
znanstvenika. Mnogi koji se deklariraju kao vjernici, postupaju kao
da to nisu, što znači da je vjera stvar njihove privatnosti, ali ne i
svjetlo i snaga koja usmjerava njihovo javno i profesionalno djelovanje. Iz toga se može zaključiti kako suvremena religija nije više u
stanju interpretirati realni svijet i proizvesti kulturu kao viziju i osjećaj prirode i povijesti, odnosno nije sposobna uspostaviti jedinstvo
znanja i vjerovanja, gdje se jedno u drugome, znanje u vjerovanju i
vjerovanje u znanju, utemeljuju. „Taj manjak temelja i ta nesposobnost za kulturnu elaboraciju čini“, prema Mancusou, „prevladavajuću religioznost nestabilnom i nesigurnom… Zbog toga se religija
danas pretežno živi kao zatvorenost i obrana, i ima konzervatorski,
integralistički, fundamentalistički pečat.“10
Isti autor smatra da se zatvorenost religije u sebe i njezina
unutarnja nesigurnost i nestabilnost negativno odražavaju na krizu
Zapada, štoviše, da teška kriza Zapada nalazi u tome svoj najdublji uzrok, „jer je svaka velika civilizacija bila takva samo u mjeri
u kojoj je znala postići harmoniju između znanja o Bogu, ili božanskome, kao sveobuhvatnom smislu života i hijerarhije vrijednosti, i
znanja o svijetu kao konkretnom iskustvu prirode i povijesti. Svaka
se velika civilizacija temelji na harmoniji između zadnjega smisla
stvari i konkretnog iskustva života, između životne sinteze i analitičke volje. Zato religija bez utjecaja na društvo postaje jednostavno beskorisna, i uvijek društvo pada u kaos zbog neukorijenjenosti
Robert J. SPITZER, Nuove prove dell'esistenza di Dio, Cinisello Balsamo (Milano), 2012., 31.
Izvorni naslov: Robert J. Spitzer, New Proofs for the Existence of God, Wm. B. Eerdmans Publishing Co., 2010.
10 Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida dei perplessi, Garzanti, Milano, 2011., 37.
9
42
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
u religiji, postaje nagriženo nihilizmom i, još gore, afarizmom, tj.
sklonošću za umnažanjem ekonomskih poslova i bavljenjem njima
neovisno o moralnim vrijednostima.“11
Zbog svega toga Mancuso, čini se, s pravom postavlja pitanje
je li se Bog doista vratio. I odmah odgovara: „Prihvaćajući da je
tako, treba se pitati kakav se Bog vratio. S onu stranu socioloških
istraživanja, s onu stranu činjenice da religije danas imaju geopolitički veće značenje u odnosu na koju godinu ranije, s onu stranu te
horizontalne razine, možemo li, promatrajući svijet koji se profilira
pred našim očima, doista reći God is back? I gdje je taj Bog koji se
vratio među nas? U autobusima koji se tiskaju na mjestima hodočašća i svetišta? U mnoštvu na papinskim susretima, na beatifikacijama
i na svjetskim susretima mladih? U činjenici da parlamenti donose
zakone pazeći više na interese institucionalne Crkve i da političari
koji su se prije vjenčali po keltskom obredu i častili ampulu s vodom
boga Po danas preferiraju govoriti o križevima i kršćanskim korijenima? Meni se čini da se u takvim slučajevima vratio ljudski, odviše
ljudski Bog kojega je iznašao čovjek, kao dobro socijalno ljepilo, u
funkciji političke moći.“12
2. Fenomen suvremene nevjere
2.1. Razni oblici suvremenog nevjerovanja u Boga
Već smo spomenuli podatak prema kojemu je 2000. godine u
svijetu trebalo biti 1.071.888.400 agnostika i 262.447.600 ateista.
Istraživanja koja su kasnije rađena potvrđuju također, pored vjernika
različitih nijansi, značajnu prisutnost raznoliko nijansiranih ateista.
Činjenica da se 2008. godine 75,4% Europljana i 83% Amerikanaca
izjasnilo vjernicima, potvrđuje znatnu prisutnost ateista na obadva
kontinenta. Pritom je na pitanje u što ne vjeruju oni koji kažu da su
11 Isto, 16.
12 Isto, 32. U nastavku Mancuso tvrdi kako se ne može govoriti o povratku Boga tradicije, Boga koji
je usmjeravao zapadni svijet tijekom gotovo dvije tisuće godina; kao ni Boga za kojega se vjerovalo da providonosno upravlja poviješću i ljudskim sudbinama te gospodari prirodom na način
kako to zamišljaju kreacionisti koji biblijsku pripovijest o stvaranju shvaćaju doslovno. Dakle,
zaključuje talijanski teolog: „Nije se u stanju vratiti ne samo Bog velikih povijesnih i prirodnih
scenarija nego ni Bog 'malih stvari', ali koje su za nas najkonkretnija stvarnost što može postojati,“
Isto, 34.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
43
nevjernici, podjednako teško odgovoriti kao i na pitanje u što stvarno vjeruju oni koji se izjašnjavaju vjernicima. Fenomen suvremene
nevjere ostavlja zbunjenim svakoga tko ga pobliže pokuša promotriti i upoznati. Prije svega, zbunjuju razni oblici nevjere. Naime,
pored onih koji izričito niječu postojanje Boga, nalaze se i neodlučni
i ravnodušni.
2.1.1. Agnosticizam, fideizam, indiferentizam
„Od antičkog doba do novijih dana nije nedostajalo glasova
koji su nijekali mogućnost racionalne spoznaje Boga, a da pritom
nisu nijekali njegovu egzistenciju, što čine ateisti. Oni su grupirani
oko dviju pozicija koje su danas prilično raširene: fideizam i agnosticizam… No ta dva stava razlikujemo tako što agnostikom nazivamo onoga koji nije vjernik, a fideistom onoga koji posjeduje vjeru u
Boga, ali smatra da nam spoznaju Boga može dati samo vjera.“13 Pojam „agnosticizam“ potječe od T. H. Huxleyja iz XIX. stoljeća, koji
ga je skovao kako bi se suprotstavio svakoj vrsti gnoze ili spoznaje o
Bogu. Nadahnuće za to našao je kod Protagore koji je rekao: „Glede
bogova, nisam u stanju znati ni što jesu ni što nisu, niti kakva im je
narav; mnogi su, naime, čimbenici koji priječe takvu spoznaju, bilo
opskurnost pitanja bilo kratkoća ljudskoga života.“14 Zahvaljujući
engleskom empirizmu, Kantovu kriticizmu, a u dvadesetom stoljeću
i neopozitivizmu, pojam agnosticizam brzo se proširio kako u Engleskoj tako i u kontinentalnoj Europi. Tome treba dodati i uvjerenje
iz viktorijanskoga razdoblja, naime, da je agnosticizam finiji pojam
i kao takav prihvatljiviji od ateizma, koji se činio previše revolucionarnim. Danas se, pak, pod agnosticizmom ne smatra jednostavno
prihvaćanje vlastita neznanja „nego općenitija teza prema kojoj nitko ne može naći dostatne razloge za afirmaciju da Bog postoji ili ne
postoji, jer je to iznad sposobnosti ljudskog uma. U pravom smislu,
dakle, agnostik je onaj koji misli da se ne može znati postoji li Bog,
ne onaj koji traži, ali nije još našao odgovore.“15
13 Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato di teologia filosofica, Roma, 2011., 27.
14 DIELS-KRANZ, 80 b 4; citirano prema Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato
di teologia filosofica, 29.
15 Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato di teologia filosofica, 30.
44
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Za razliku od agnosticizma, indiferentizam je komotna pozicija onoga koji si ne želi komplicirati život, koji ne posjeduje nikakvu
sigurnost s obzirom na teološka pitanja, niti ju želi imati, zbog čega
se uopće ne zanima za taj argument. To stanje duha C. Taylor izražava riječima: „U sekulariziranom se svijetu dogodilo da su ljudi
zaboravili odgovore na glavna životna pitanja. Ali još je gore što su
zaboravili i pitanja.“16 De Laborda smatra da je „u takvim slučajevima bolje govoriti o indiferentizmu koji treba razlikovati od agnosticizma, jer je ovaj više obrazložen.“17 No, kako se god fenomen
nazvao, radi se o tome da se ljudi, instalirajući se posve u sadašnjosti i iskorištavajući sve njezine mogućnosti, preobražuju, kako
kaže Sartorio, „u povodljive i zasićene potrošače koji su anestezirali
velika pitanja egzistencije.“18 Naravno, s onima koji su na takav način zanemarili sva životna pitanja i postali posve nezainteresirani
za odgovore na njih, nije moguće voditi nikakav religiozni dijalog.
Takva „religiozna indiferentnost stavlja Crkvu pred sablast moguće
vlastite beznačajnosti i beskorisnosti.“19
2.1.2. Sekularizacija i sekularizam
Sekularizacija je pojava modernog doba, nastala kao posljedica znanstveno-tehničkih dostignuća koja su temeljito promijenila
naše iskustvo svijeta, do te mjere da moderan čovjek više ne uspijeva
u njemu naći mjesto za Boga, zbog čega živi kao da Boga nema: „Ne
uviđa se gdje je u našem znanstvenom interpretiranju i manipuliranju svijetom još mjesto za 'hipotezu Bog' i kako se njega još uopće može spoznati, ako ne može biti predmetom pozitivnih znanosti.
Sličan se problem postavlja i iz perspektive zrelosti i odgovornosti:
sekulariziranom je čovjeku toliko stalo do njegove slobode i zrelosti
da mu je teško shvatljivo kako se s time mogu pomiriti Bog i Božje
djelovanje, a da to ne bude 'transcendentno tutorstvo'. Budući da nije
16 Charles TAYLOR, La secolarizzazione fallita e riscoperta dello spirito, u: Vita e Pensiero, 6
(2008., ), 31., citirano prema Ugo SARTORIO, Scenari della fede. Credere in tempo di crisi,
Padova, 2012., 63.
17 Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato di teologia filosofica, 30.
18 Ugo SARTORIO, Scenari della fede. Credere in tempo di crisi, 63.
19 Enzo BIANCHI, Il vero cristiano sa comunicare la gioia, u: La Stampa, 27 ottobre 2004., citirano
prema Ugo SARTORIO, Scenari della fede. Credere in tempo di crisi, 64.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
45
u stanju te probleme i dileme riješiti, sekularizirani čovjek živi 'kao
da Boga nema': on ga ne niječe, niti ga želi nijekati, ali ni ne zna što
bi s njime u stvarnome životu počeo.“20
Ipak, to je samo jedan od mogućih ishoda sekularizacije jer se
ona može razviti u sekularizam koji izričito i decidirano svu stvarnost svodi na imanentnost. Dok, dakle, sekularizam osporava Boga
kao nešto nepotrebno i beskorisno, sekularizacija po sebi ne uključuje takvo osporavanje, iako čovjek ne zna što bi s Bogom počeo.
Ali u oba slučaja posljedica je ista: živi se kao da Boga nema, što se
naziva praktičnim ateizmom.
Spomenimo u svezi s tom problematikom i češkog teologa Tomáša Halíka koji smatra da se ključem zvanim „sekularizacija“ ne
može više odrediti sudbina religije, iako bi bilo nepromišljeno tvrditi da je „sekulariziracija završena.“ Naime, „i dalje se nastavljaju
mnogi aspekti terminološke promjene pojma sekularizacije, kao npr.
gubitak utjecaja i katkad raspad cijelog niza tradicionalnih oblika
kršćanstva, prije svega u mnogim europskim zemljama. Tako uglavnom ne postoje razlozi za pretpostavku da će se taj proces doskora
završiti.“21
Nadalje, on upozorava na već ranije spomenuti fenomen religioznog revitaliziranja na političkom i duhovnom području koje
nastaje kao reakcija na sekularizaciju, ali pritom izražava svoju zabrinutost što „katkada te 'ponovno probuđene, ustvari političke religije uzimaju militantne, grčevite i fundamentalističke oblike,“ te
navodi kao primjer islamski fundamentalizam, kao i pokrete „religiozne desnice,“ posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. S
druge strane, smatra ništa manje zabrinjavajućom i težnju, posebno
unutar Katoličke Crkve, da se na sekularizaciju odgovori liberaliziranjem crkvenih struktura i nauka, na što posebno pozivaju mediji i
tzv. kritički kršćani. Kao nedostatan i prejeftin odgovor na izazov sekularizacije ocjenjuje i one pokrete, poglavito prisutne u kršćanskim
zajednicama proizišlim iz protestantizma, koje naglašavaju pretjera20 Ivan DEVČIĆ, Pred Bogom blizim i dalekim, Filozofija o religiji, 2. izdanje, FTI, Zagreb, 2007.,
91 slj.
21 Tomáš HALÍK, Nachtgedanken eines Beichtvaters. Glaube in Zeiten der Ungewissheit, Herder,
Freiburg im Breisgau, 2. izdanje 2012., 185.
46
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ni, zapravo infantilni religiozni „entuzijazam“ i „revnost,“ iza čega
se skriva čisto emocionalna religioznost.
Pritom on izričito tvrdi: „Zapadna kultura stoji i pada s mogućnošću suživota i međusobne kompatibilnosti kršćanstva i
sekularizacije.“22 A kao jedini ispravan odgovor na pitanje kako to
postići nudi „duboku teološku i duhovnu obnovu,“23 koju ne može
nadomjestiti nikakvo skretanje ni lijevo ni desno, kao ni bijeg bilo u
prošlost bilo u budućnost, pa čak ni očekivanje spasenja „odozgor“
u smislu nekog deus ex machina.
2.1.3. Ateizam
Sokrat i prvi kršćani bili su optuživani zbog ateizma, jer nisu
prihvaćali službena božanstva koja je nametala državna vlast. To
znači da se ateistom nekad smatralo onoga tko je nijekao egzistenciju nekih bogova, dok se danas tim pojmom označava nijekanje
postojanja bilo kakvog Boga. To odbacivanje bilo kakvog Boga
može biti implicitno (ili činjenično) i eksplicitno (ili teoretsko), s
time da je samo ovo posljednje ateizam u pravom smislu riječi. Najradikalniji oblik ateizma postoji kad se odbacuje sâm problem Božje
egzistencije. To znači da je najveći problem ateizma samo njegovo
postojanje, to da se čovjek uopće bavi Bogom. Zbog toga se priželjkuje nadolazak konačne i potpune ateističke epohe u kojoj više neće
biti potrebno dokazivati Božje nepostojanje. O Bogu se jednostavno
više neće govoriti „jer će teološko pitanje biti riješeno kao što nam
se danas ne postavlja pitanje postojanja vila.“24
Uzroci ateizma mogu biti spoznajno-teoretske naravi, kad se
smatra da naš razum nije u stanju spoznati Boga, ali iza ateizma
može stajati i uvjerenje da je Božje postojanje nepomirljivo s čovjekovom slobodom, što se u konačnici svodi na to da je Bog čovjekov
suparnik. Na toj se tezi temelji poglavito tzv. prometejski ateizam
kojemu su glavni predstavnici Feuerbach, Nietzsche i Sartre.25
22
23
24
25
Isto, 186.
Isto, 189.
Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato di teologia filosofica, 56.
Naziva se tako prema mitskom titanu Prometeju koji je bogovima ukrao vatru i dao ju ljudima,
zbog čega je postao neprijateljem bogova, sposoban ugroziti njihov položaj znanjem kojega se
domogao.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
47
Činjenica da postoje oni koji vjeruju u Boga izazovna je za ateiste i nameće im pitanje kako je to moguće. Zbog toga se oni uporno
bave fenomenom vjere u Boga, a sve s ciljem da „razobliče iluziju“
koja se, tobože, krije iza svakog religioznog uvjerenja. Feuerbach,
Marx, Nietzsche i Freud trudili su se na taj način dokazati neodrživost religije, uvjereni da je religiozna iluzija posljedica antropoloških, socioloških, kulturoloških i psiholoških zabluda.
U naše vrijeme takozvani novi ateizam dodaje ovim objašnjenjima i biološko-evolucionističku nadopunu tako što u duhu sociobiologije Eduarda O. Wilsona povezuje religiju s mehanizmom
prilagodbe radi preživljavanja društvene skupine ili pojedinca. Kad
je riječ o ovom posljednjem, R. Dawkins govori o tzv. egoističnom
genu koji služi za čovjekovo preživljavanje, a religija je njegov usputan i štetan proizvod. Drugim riječima, urođeni i za preživljavanje
korisni mehanizmi „čine nas predisponiranima za prihvaćanje religioznih teorija kao što su duhovnost duše, život poslije smrti, nagrada
i kazna koju se zaslužuje i ideja Boga shvaćena kao čisti duh, koji
nagrađuje i kažnjava duše umrlih…“26 Ta se religiozna uvjerenja,
prema Dawkinsu, prenose na isti način kao i kulturalne ideje, tj. pomoću svojevrsna kulturalnog fragmenta koji on naziva meme. Meme
se prenosi s generacije na generaciju slično kao što se, na biološkoj
razini, prenose geni. Naime, prirodnom se selekcijom u mozgu djeteta razvija poslušnost puna povjerenja kojom dijete sve vjeruje i
prihvaća što mu kažu njegovi roditelji i stariji članovi plemena. Ta
poslušnost ima pozitivne učinke korisne za preživljavanje, ali može
usput proizvesti i nekorisne, pa čak i štetne, što je posljedica jednog
povjerenja koje ne razlikuje. Religija, odnosno ideja Boga, takva
je usputna, ali štetna posljedica poslušnosti na temelju povjerenja.
Zbog toga Dawkins uspoređuje meme-Boga s parazitom ili mentalnim virusom (virus-Bog).27
26 Isto, 71.
27 Usp. Isto, 72. Pritom ateisti zaboravljaju da se i njihovo nijekanje Boga može svesti na iracionalne
podsvjesne porive. Afirmirati Božju egzistenciju znači prihvatiti da postoji netko apsolutno veći
od mene o kojemu posve ovisim, što uključuje također da nisam mjera svih stvari, stvoritelj dobra i zla. „Tko teži živjeti kako hoće, ritmom svojih strasti, težit će ne misliti na moguću Božju
egzistenciju i lako će se smatrati uvjerenim u njegovo nepostojanje. Kao što je zabilježio Merton,
komotnost, udobnost, želje tijela 'plodan su izvor svake vrste zabluda i pogrešnih vrednovanja'.“
Isto, 74; usp. i Ivan DEVČIĆ. Pred Bogom blizim i dalekim, 83-84 i ondje citiranu literaturu.
48
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Ipak takvo objašnjenje nastanka Boga i religije ne prihvaćaju
svi evolucionistički biolozi. Štoviše, čak se nereligiozni istraživači
poput Pascala Boyera ili Scotta Atrana protive „križarskom ratu“ što
ga vode „novi ateisti“ protiv religije: „'Naravni način funkcioniranja mozga jest upravo proizvoditi religiozne misli', proturječi Boyer
kritičaru religije Richardu Dawkinsu. Zbog toga je njegova borba za
čisto ateistički, humanistički svijet upitna ne samo etički; ona je neuvjerljiva i s motrišta evolucijske biologije. Drugi biolozi, kao Lewis
Wolpert ili Robin Dunbar, smatraju čak da je naš smisao za religiju
ona sposobnost 'koja nas čini ljudima'.“28
Na pitanje kako mozak proizvodi religiozne misli, posebno
ideju Boga, pokušao je odgovoriti Christian Hoppe, koji je najprije kao redovnik završio studij teologije, a zatim se, nezadovoljan
teološkim odgovorima zbog njihove apstraktnosti, posvetio studiju
neuropsihologije i zen budizma te danas radi kao neuropsiholog u
Sveučilišnoj klinici za epileptologiju u Bonnu. Prema njemu, Bog
nije, kako mnogi misle, toliko apstraktan da se o njemu ne može
govoriti, naprotiv: „Bog je tako konkretan, da ja ne mogu o tome
govoriti“29 ili, kako Hoppea interpretira Schnabel: “Bog nije nikakva
daleka, tamna tajna, nego upravo to što leži pred našim očima.“30
U skladu s time Hoppe tvrdi: „Neposredno blisko, živi trenutak, to
je Bog.“ Hoppe to svoje shvaćanje temelji na iskustvu kršćanskih
mistika, ali i zen budizma. Jednom i drugom iskustvu je, prema njemu, karakteristično jednostavno sjedenje na mjestu ne čineći ništa,
osjećanje disanja, jednostavno biti tu. To znači da se u religioznom
doživljaju ne radi ni o čemu drugome nego o prisutnosti ovdje i sada,
o trenutku u kojemu se vrijeme događa, u kojemu se život zbiva.
U tom smislu Hoppe tumači i tetragram JHVH, kao ime Božje, što
jednostavno znači: „Ja sam tu“ ili: „Ja sam onaj koji jesam.“ U duhu
mističnog iskustva on tumači i neke izjave u psalmima (npr. Ps 139,
3; 9-10), kao i Isusov govor o blizini kraljevstva Božjega (Mk 1,
15; Mt 3, 2; 4, 7; Lk 10, 9. 11). Ako se pak „Boga“ shvaća kao „Pri28 Ulrich SCHNABEL, Die Vermessung des Glaubens. Forscher ergründen, wie der Galube entsteht
und warum er Berge versetzt, Dritte Auflage, Pantheon-Ausgabe, München, 2010., 505-506.
29 Citirano prema Isto, 509 slj.
30 Isto, 510.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
49
sutnost,“ besmisleno je pokušati ga ugurati u raster naših pojmova.
Prije svega, čemu raditi sliku o nečemu što je stalno pred našim očima? Pored toga, prisutnost se ne može izraziti općim pojmovima jer
je ona neponovljiva. To znači da u trenutku kada o Bogu pokušamo
stvoriti pojam, mi promašujemo tu neposrednu posebnu kvalitetu sadašnjosti.
Komentirajući taj Hoppeov pokušaj objašnjenja ideje Boga,
Schnabel ističe: „Jedva se može zahtijevati da se samo čitanjem lektire o takvoj interpretaciji Boga može doći od istog uvida kao Christian Hoppe. Ali njegov primjer pokazuje barem kako se danas može
također o Bogu govoriti i kako je beskonačno diskutirano pitanje
postoji li s onu stranu 'normalne' stvarnosti još jedan Bog, teološki
pogrešno postavljeno, jer pravo pitanje glasi što za nas ljude znači
biti u stvarnosti. Tko hoće stvarno znati kako u tom pogledu stvar
stoji, mora zacijelo sam za sebe istraživati. Za to nije dostatno slijediti mudre misli drugih. Kao temelj pravog razumijevanja prikladno
je samo ono što je svaki sam kao vrijedno i istinito doživio.“31
Schnabel ne propušta istaknuti ni to kako polazište od sadašnjosti nije loše: „Jednom manje živjeti u jučer i u sutra, te pokušati
svijet gledati tako neposredno i neiskrivljeno kako ga djeca vide.
Neće svaki pritom htjeti govoriti o susretu s Bogom. Ali u svakom
slučaju, dogodit će se susret s vlastitim životom. A to se ne događa
nigdje drugdje nego sada, u prisutnosti Prisutnoga.“32
3. Nesigurnosti i konfuznosti – obilježja suvremene vjere i
nevjere
3.1. Nepostojanje jasne crte razgraničenja između raznih oblika
nevjere
Neki autori upozoravaju na pojavu nesigurnosti i konfuznosti
u krilu suvremene nevjere, zbog čega je teško odrediti o kojoj je od
ranije spomenutih oblika nevjere riječ. U tom smislu De Laborda
tvrdi: „Nema jasne crte razgraničenja između ateizma i agnosticizma
jer sigurnosti i nesigurnosti na kojima se temelje mogu imati mno31 Isto, 513.
32 Isto, 513 slj.
50
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ge različite stupnjeve. Dosta je pomisliti da se Richard Dawkins, za
mnoge danas najpoznatiji ateist, predstavlja kao agnostik.“33 Ima i
takvih koji se nazivaju ateistima, ali ne odbacuju Božje postojanje
naprosto nego samo određene ideje Boga. Možda se među njih može
ubrojiti i poznati talijanski filozof Norberto Bobbio koji se cijeloga
života smatrao ateistom, a onda je neposredno prije smrti izjavio:
„Ne smatram se ni ateistom ni agnostikom. Kao čovjek razuma a ne
vjere, znam da sam uronjen u misterij koji razum ne može proniknuti
do kraja, a različite ga religije interpretiraju na različite načine.“34
Mancuso u svezi s time postavlja pitanje: „Kako definirati čovjeka
koji izričito kaže da ne vjeruje, ali istovremeno odbija definirati se
ateistom ili također samo agnostikom?“35 On ide čak i dalje pa tvrdi
kako je takav odnos prema božanskom jednog od najvećih mislilaca
našeg vremena simptom nesigurnosti i perpleksnosti mnogih suvremenika kad je riječ o vjeri u Božju egzistenciju. Drugim riječima,
Bobbiov je stav prema božanskome „simptom nečeg neuobičajenog
u odnosu na opću fiziologiju duha: ne neke logičke pogreške, ne
moralne nesavršenosti, ali sigurno neke anomalije. Signalizira stanje
u kojemu vlada perpleksnost koja je u Faustu izražena čuvenim stihovima: 'Tko može priznati: ja vjerujem u njega? Tko se, čim čuje,
može usuditi reći: u njega ne vjerujem?'36 Razlika je samo u tome
što je Goethe u svoje vrijeme bio iznimka, dok Bobbiova situacija
odražava danas duhovno stanje mnogih. Naime, velik dio ljudi danas osjeća da ne može više vjerovati kao prijašnje generacije i kako
to još danas predlažu službene doktrine institucionalnih religija, ali
istovremeno se ne može odreći vitalnog poleta i pozitivnog okusa
svijeta koji stoji ispod religiozne dimenzije koja je oduvijek pratila
hod čovječanstva. Crkvena dogmatika ne predstavlja više duhovnu
tenziju suvremene duše, ali takva duša ne kani zbog toga izgubiti
sveukupno povjerenje u život što ga vjera u Boga čuva i jača. Stoga
33 Miguel Pérez DE LABORDA, La ricerca di Dio. Trattato di teologia filosofica, 53.
34 Norberto BOBBIO, Ultime volontà, u: Norberto BOBBIO, Etica e politica. Scritti di impegno
civile, Mondadori, Milano, 2009., s. CXXV, citirano prema Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida
dei perplessi, 19.
35 Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida dei perplessi, 19.
36 Johann W. GOETHE, Faust, Marthens Garten, v. 3435, citirano prema Vito MANCUSO, Io e Dio.
Una guida dei perplessi, 20.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
51
se danas osjećaju 'laicima', a u isto se vrijeme ne osjećaju 'ni ateistima ni agnosticima', ako biti takvima znači ugasiti osjećaj života
'uronjena u misterij'.“37
3.2. Utjecaj „kulture ravnodušnosti“
U razmatranju suvremene vjere i nevjere ne smijemo zatvarati oči ni pred tzv. kulturom ravnodušnosti, gdje je indiferentnost
uzdignuta na razinu „ontološkog statusa.“38 Kultura ravnodušnosti
„pojedinca dezorijentira i pretvara u nekritičnog potrošača kojemu
je kupovanje i posjedovanje roba distinktivni znak, zabava i uživanje. U takvom duhovnom ozračju Bog i religija također postaju
tržišna roba, 'jedna od tolikih mogućnosti, na prodaji posredstvom
bilo kojeg kataloga ili ponude u obliku promidžbena spota'.39 Izabrati religiju ili ateizam može se u tom smislu iz želje za određenim
razlikovanjem ('biti drukčiji'), zabavom ili uživanjem, dakle, iz istih
razloga iz kojih se bira i svaka druga roba na tržištu. Takva religija i
takav ateizam lišeni su, naravno, dubljih korijena i istinske religiozne motivacije.“40
Time se objašnjava mlakost i površnost kako suvremenog ateizma, koji je izgubio svoju borbenost, tako i suvremene religioznosti, kojoj su glavna obilježja postala intimizam i sinkretizam. Drugim riječima, nestanak borbenog ateizma znak je slabljenja vjere,
budući „da je svako snažno nijekanje Boga moguće samo ondje gdje
istovremeno postoji čvrsta vjera u njega…“41 Zbog toga današnji
ateizam bez borbenost neki nazivaju ravnodušnim ili humorističkim
ateizmom, koji Jukić ovako opsuje: „više nema borbenosti, nasrtljivosti, izazovnosti, polemičnosti, tjeskobnosti i pobjedničke kretnje
bivših ratnika bezvjerja (…). Otud i nije više riječ o ateizmu nego
o religioznoj ravnodušnosti. Ateizam se zapravo banalizirao, ispraznio od herojstva, strasti, veličine, utopičnosti, mitskih odrednica i
37 Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida dei perplessi, 20.
38 Usp. Luca PELLEGRINI, Ateismo, indifferenza religiosa e cultura dell'indifferenza, u: Sette e
religioni, IV (1991.), 1, 31-50, ovdje 32.
39 Isto, 34.
40 Ivan DEVČIĆ, Bog i filozofija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., 251.
41 Isto, 252. Jedna je od karakteristika tzv. novog ateizma upravo borbenost, što bi trebao biti znak da
i vjera jača. Ali je li to doista tako?
52
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
tragičnosti, a ispunio ispraznošću, lakomislenošću, beznačajnošću i
neznatnošću. Najdalje je u toj demistifikaciji ateizma otišla sociologija postmoderne kad je problem nevjere uvrstila u suvremeni obzor
humora.“42
No nije li ateizam danas postao takvim upravo, kako smo rekli,
zbog slabljenja vjere, za koju se također može reći da se ispraznila
duhovnog naboja i banalizirala do ravnodušnosti s obzirom na ono
u što se vjeruje i kako se vjeruje, te je kao takva izgubila utjecaj na
život društva?
3.3. Fenomen religiozne perpleksnosti
Mancuso smatra da se stanje suvremene religioznosti najbolje
može opisati kao „perpleksnost.“ To je pojam koji dolazi od latinske
riječi „plexus,“ a znači ono što je zamršeno, vijugavo. Riječ je izvedena iz korijena plectere, sa značenjem uplesti, ispreplesti, i bila je
neposredno povezana s tkalačkim umijećem. Kad su niti nekog tkanja bile dobro isprepletene, reklo se da su plexi, a kad su bile ispletene loše, zamršeno, bile su perplexi. Odatle je termin dobio današnje
značenje, u smislu „nesiguran, sumnjiv, neodlučan.“
Prema Mancusou, uzrok današnje mentalne perpleksnosti
treba tražiti u duhovnim koncima ili nitima dvostruke provenijencije: „s jedne strane doktrinarna i etička baština vjerovanja u Boga
i božansko (…), s druge iskustvo svijeta kao svakodnevni život i
znanje.“43 Mancuso primjećuje da bi se problem mogao riješiti isključivanjem jednog od izvora niti mentalnoga tkanja. Neki to doista
i čine, kako vjernici tako i nevjernici, ali su manjina. Ipak većina
nastoji nebeske niti utkati u mentalno tkanje, ali se pritom ne odriču
autonomnog razmišljanja i zaključivanja kad se radi o životnim pitanjima i njihovim moralnim i filozofskim vrednovanjima. Tako dolazi
do uplitanja zemaljskih niti u mentalno tkanje. Rezultat je duh u čije
su tkanje loše upletene niti različite provenijencije, zbog čega na
njegovu zvjezdanom nebu postoje mnogi upitnici i nepovezanosti,
što se naziva upravo perpleksnošću. Prema Mancusou, to je duhovno
42 Jakov JUKIĆ, Budućnost religije, Split, 1991., 247.
43 Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida dei perplessi, 22.
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
53
stanje „usporedivo s onih dosadnih 37 stupnjeva koji nisu još groznica, ali ni zdravlje“ i koje „ne može nadvladati nijedna propovijed
ili enciklika ili medijski događaj, niti ikakva konferencija ili eksperiment ili jednadžba“ nego s kojim „treba naučiti živjeti, prihvatiti
ga kao 'znak vremena' i od njega poći u traženje ispravnog puta za
životni proces.“44
Mancuso ujedno ističe kako nije prvi put da se čovječanstvo
našlo u takvoj situaciji te spominje Majmonida koji je u 12. stoljeću
u Cordobi napisao čuvenu knjigu Vodič za perpleksne,45 kako bi pomogao onim malobrojnim Židovima koji su bili upućeni u filozofiju
i znanost, ali su ujedno ostali vjerni Tori, no njezino ih je učenje
zbunjivalo (činilo perpleksnima). Mancuso napominje kako je danas
situacija obrnuta, jer su oni malobrojni privilegirani za koje je pisao
Majmonid u naše vrijeme postali većinom, s posljedicom da se ta
„većina vjernika više ne snalazi u učenju vjere i službenog morala, pa je perpleksnost, koja se u Majmonidovo vrijeme ticala samo
uskog kruga učenih, danas obuzela svijest većine.“46
Umjesto zaključka
Ovaj se teološko-pastoralni dan održava uoči početka zasjedanja Biskupske sinode koje će biti posvećeno temi nove evangelizacije, kao i uoči otvaranja Godine vjere. Jedno je s drugim neraskidivo
međusobno povezano jer nema vjere bez evangelizacije, ali ni evangelizacije bez vjere. Zato nova evangelizacija ima svoj „ad intra“ i
„ad extra.“ U tom smislu Sveti Otac Benedikt XVI. u ovogodišnjoj
poruci za Svjetski misijski dan upozorava na krizu vjere kao prepreku evangelizacije: „Jedna od prepreka zanosu evangelizacije…
je kriza vjere, ne samo u zapadnom svijetu, već u velikom dijelu
svijeta, koji ipak i dalje žeđa za Bogom i mora biti pozvan i doveden
za stol kruha života i vode života, poput Samarijanke koja dolazi na
Jakovljev zdenac i razgovara s Isusom.“
Evangelizacija „ad intra“ znači, dakle, da se sama Crkva u
svim njezinim članovima mora najprije obnoviti u vjeri, tj. ponovno
44 Isto, 20 slj.
45 Hrvatski prijevod D. Bučan, Vodič za one što dvoje, Demetra, Zagreb, sv. I, II-III., 2008.-2009.
46 Vito MANCUSO, Io e Dio. Una guida dei perplessi, 21 slj.
54
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
evangelizirati. To uključuje ne samo nastojanje oko boljeg upoznavanja onoga što se vjeruje, istina vjere, nego i potpuno prihvaćanje
i dosljedno življenje u skladu s vjerom. Tek tako u vjeri obnovljena
i učvršćena Crkva može posredstvom svojih članova zanosno i vjerodostojno evangelizirati „ad extra,“ bilo ljude koji kažu da vjeruju,
ali je njihova vjera vrlo površna i konfuzna, bilo one druge koji ne
vjeruju ili su neodlučni, čak i ravnodušni. Naime, mentalno stanje
mnogih suvremenika s obzirom na vjeru i Boga može se, kako smo
pokazali, s pravom označiti kao perpleksno, tj. konfuzno, zbunjeno.
Možemo reći kako upravo iz te perpleksnosti proizlazi prvotna
zadaća nove evangelizacije, a može se opisati kao pomoć današnjem
zbunjenom vjerniku i nevjerniku doći do unutarnje usklađenosti različitih iskustava, onih religioznih sa svjetovnima, i obratno, tako da
tkanje vlastita života mogu pravilno plesti jednim i drugim nitima,
onima koje pruža vjera, kao i onima kojima je podrijetlo u empirijskom, odnosno znanstvenom iskustvu svijeta. Nema sumnje da je
upravo nesposobnost pomiriti ono što uči vjera s onim što susrećemo
u svakodnevnom običnom i znanstvenom iskustvu svijeta uzrok ne
samo raznih oblika nevjere nego i selektivnog prihvaćanja i življenja
vjere kod onih koji se smatraju vjernicima. Glavni je, dakle, problem: kako zajedno misliti Boga i svijet, vjeru i razum, ne iznevjeravajući ni jedno ni drugo.
Kako to učiniti? Smatram da je to moguće samo ako se uzmu
ozbiljno čimbenici koji sugovornike ili slušatelje potiču na nijekanje
Boga ili na neodlučnost s obzirom na mogućnost spoznaje njegove egzistencije, pa time i vjere u njega, kao i sve ono što ih potiče
na ravnodušnost s obzirom na Boga i vjeru u njega. Uzeti ozbiljno
sve te čimbenike nije moguće ako umišljamo da oni na nas nemaju
utjecaja, a samo im oni drugi podliježu. Osnovna je pretpostavka
evangelizacije prepoznati kod sebe, u svom vjerničkom životu, sve
one otpore i probleme koji utječu na to da netko ne vjeruje u Boga
ili smatra kako nema razloga odlučiti se ni za vjeru ni za nevjeru,
kao i one koji potiču na ravnodušnost prema dubljim egzistencijalnim pitanjima, pa tako i prema Bogu. Perpleksnog sugovornika moći
ćemo, dakle, razumjeti, a time mu i približiti poruku nade što ju vjera
Mons. I. Devčić, Vjera i nevjera danas, 37-56
55
u Boga daje, samo ako u sebi samima otkrijemo i nevjernika i agnostika i ravnodušnoga, te ga pokušamo evangelizirati.
Ta u svakoj se nevjeri krije crv vjere, koji onomu koji ne vjeruje, onome koji sumnja ili koji je ravnodušan, ne da mira jer neprestano dovodi u pitanje njegova opredjeljenja i uvjerenja. U tom smislu
često se sjetim riječi ateistkinje koja mi je jednom zgodom rekla
neka ne mislim da je njoj Bog manji problem nego meni. Možda sam
joj trebao odgovoriti kako vrijedi i obratno, jer iskušenje nevjere živi
i u svakoj vjeri, pa svaki vjernik ima razloga moliti s onim čovjekom
iz evanđelja koji je Isusu rekao: „Vjerujem! Pomogni mojoj nevjeri!“ (Mk 9, 24).47 Zbog toga Halík upozorava na to „da se trebamo
čuvati crno-bijelog gledanja, kao i jednostavno povučenih granica“
jer je odnos između „implicitne“ i „eksplicitne vjere“ vrlo složen, što
ipak ne znači da formalno priznavanje vjere nema svoju vrijednost.48
Vjerojatno je ta činjenica potakla i kardinala Gianfraca Ravasia da upozori kako se ne bi smjelo dopustiti da dijalošku inicijativu
nazvanu „Predvorje vjere“49 vode fundamentalistički nastrojeni vjernici i nevjernici koji dijalog pretvaraju u „duel,“ umjesto da se obostrano trude učiniti ga „duetom,“ „kod kojega glasovi, iako dolaze
iz sonornih antipoda, unatoč tome mogu stvoriti harmoniju, a da se
47 Tomáš Halík, češki teolog, psihoterapeut i svećenik, u svojoj knjizi Nachtgedanken eines Beichtvaters. Glaube in Zeiten der Ungewissheit, nav. dj., str. 28, donosi odgovor što ga je protestantski teolog Oskar Pfister poslao Sigmundu Freudu na pitanje može li on, kao vjerni kršćanin, tolerirati njegov ateizam: „… kad razmislim da ste Vi puno bolji i dublji od Vaše nevjere, a ja mnogo
lošiji i površniji nego moja vjera, jaz ipak ne bi smio tako grozno zijevati. Za vrijeme mog rada
gledao sam Vašu sliku kako se blago smiješi preda mnom…“ U svojoj drugoj knjizi, naslovljenoj
Geduld mit Gott. Die Geschichte von Zachäus heute, Herder, Freiburg in Br., 5. izdanje, 2012.,
Tomáš Halík tvrdi: „Postoje također ljudi – i autor ove knjige ubraja se među njih – za koje upravo
iskustvo Božje šutnje, Božje skrivenosti u ovom svijetu čini polazište njihove vjere i jedno od
njihovih temeljnih iskustava vjere. Rijetko što ukazuje tako snažno na Boga i vapi tako usrdno za
njim kao upravo doživljaj njegove odsutnosti,“ (str. 14.) Zato Halík smatra kako se vjera i nevjera
razlikuju samo po strpljivosti s Bogom, pa kaže: „Ateistima ne govorim da nisu u pravu, nego im
samo velim da im nedostaje strpljivosti; tvrdim da je njihova istina jedna od onih koje nisu do kraja
rečene,“ da bi nastavio: „Svakako moramo odmah izričito dodati: također 'naša istina', istina vjere,
u određenom smislu 'nije do kraja rečena' na zemlji, jer je ona u svojoj iskonskoj biti otvorena prema Tajni, Tajni koja se treba razotkriti tek na kraju vremena. Zbog toga moramo prkositi oholom
trijumfalizmu, zbog toga imamo toliko toga raspraviti s 'nevjerujućima' i drukčije vjerujućima, i
mi moramo pažljivo slušati i učiti,“ (str. 15.)
48 Tomáš HALÍK, Nachtgedanken eines Beichtvaters. Glaube in Zeiten der Ungewissheit, 28.
49 „Predvorje vjere“ inicijativa je Papinskog vijeća za kulturu u svrhu promicanja dijaloga između
vjernika i agnostika ili ateista.
56
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
pritom ne moraju odreći svoga identiteta, ne moraju dakle izblijedjeti u neodređenom ideološkom sinkretizmu.“50
FAITH AND DISBELIEF TODAY
Summary
The author analyzes the problem of God from the standpoints
of those who believe, and of those who claim to be atheists. Although
the statistics suggest that “God is back”, the author thinks that the
actual role of religion in the society does not confirm this, for the
contemporary religion according to the number of declared faithful,
should have a more important role in the society. This type of faith
remains in the sphere of private life, not capable of giving a comprehensive interpretation of the world and far from being a cultural
factor. Contemporary disbelief is likewise a very complex reality,
often lacking in clear distinction between agnosticism and atheism,
but also in zeal, that was characteristic of the classic atheism. There
are people that explicitly deny being faithful, but refuse to define
themselves as atheists or agnostics. This indicates an insecurity and
confusion of the contemporary faith as well as of the contemporary
disbelief. New evangelization should establish an honest dialogue
between the faithful and the unfaithful, helping the faithful to establish a harmonious integration of the personal religious experience
with the experiences offered by science and everyday life.
Key words: God, faith, disbelief, religion, atheism, indifferentism.
50 Usp. Paolo MATTEI, Der Kardinal im Haus des Dichters. Interview mit dem Präsidenten des
Päpstlichen Rats für die Kultur, u: 30 Tage in Kirche und Welt, 30 (2012.), 3/4, 58-61, ovdje 61.
Kardinal primjećuje i to kako dijalog „između vjernika koji zastupaju nevjerojatno krute pozicije
i sarkastičnih 'nevjernika'“ postaje konfrontacija koju mediji degradiraju na parodiju i spektakl
(Isto, 60). Dakako, time on ne zagovara odstupanje od vlastitih vjerničkih uvjerenja nego ističe
kako treba znati slušati sugovornika i argumentirati, što „nije fundamentalizam nego pravi smisao
dijaloga,“ Isto, 61.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
RASPRAVE I ČLANCI
Ksenija Rukavina Kovačević
DRUGA STRANA IV. MODULA KURIKULUMA
ZDRAVSTVENOG ODGOJA U ŠKOLI
Ksenija Rukavina Kovačević, prof.
Katehetski ured Riječke nadbiskupije
UDK: 268:371.72[159.922.1+159.922.8+176+233+241.536
+612.6+613.88](497.5)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 09.04.2013.
Program zdravstvenog odgoja u školi temelji se na holističkom poimanju zdravlja, koje obuhvaća očuvanje zdravlja i kvalitete
života, humane odnose među spolovima i ljudsku spolnost, prevenciju ovisnosti, kulturu društvene komunikacije i prevenciju nasilničkog ponašanja, navodi se u uvodnoj riječi kurikuluma. No je li tomu
baš tako s obzirom na to da se aktualni program spolnog odgoja u
hrvatskim školama temelji na programu cjelovite seksualne edukacije prema već postojećim model-programima u zemljama Sjeverne
i Zapadne Europe. Program o kojemu je ovdje riječ promiče pozitivne (liberalne) stavove prema seksualnosti općenito, što podrazumijeva otvorenost i prihvaćanje svih oblika seksualnog ponašanja, kao
i spolne/rodne ravnopravnosti te uvažavanja spolnih prava seksualnih manjina. Autori ovog programa u Hrvatskoj pozivaju se na neke
međunarodne institucije. Imaju li sve te organizacije neki osobni
interes u borbi za opće dobro? Mnoge feminističke i homoseksualne
udruge s oduševljenjem su dočekale i podržale kurikulum 4. modula
zdravstvenog odgoja u školi. Zašto? Razlozi uvođenja kurikuluma
zdravstvenog odgoja u školi daleko nadilaze one o nepravilnoj i
nezdravoj prehrani, pretilosti predškolske i školske djece te o seksualnoj neinformiranosti adolescenata i rapidnom širenju spolno prenosivih bolesti. Posrijedi su zapravo duboko isprepleteni društveni i
vanjskopolitički utjecaji povezani s transformacijama i strujanjima
u Europi i svijetu. Autorica ovog članka pokušava pronaći odgovore
na mnogobrojna pitanja koja se vješto prikrivaju općim ishodima
kurikuluma zdravstvenog/spolnog odgoja u školi.
57
58
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Ključne riječi: kurikulum, spolnost, seksologija, zdravstveni odgoj, seksualna edukacija, LGTB osobe.
Uvod
***
„Svrha zdravstvenog odgoja je uspješan razvoj djece i mladih
da bi stasali u zdrave, zadovoljne, uspješne, samosvjesne i odgovorne osobe. (…) Uvođenjem Kurikuluma1 zdravstvenog odgoja hrvatska obrazovna politika želi odgovoriti na izazove i probleme djece i
mladih u skladu s najrazvijenijim obrazovnim sustavima.“2
1. Povijesni hod od izrade do uvođenja zdravstvenog odgoja u
školi
1.1. Inicijative i pokušaji uvođenja eksperimentalnog programa u
škole
Još je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u deset zagrebačkih osnovnih škola eksperimentalno bio uveden spolni odgoj,3
a od 1972. sadržaji „s elementima seksualne edukacije postali su
obvezan dio nastavnog plana i programa osnovnih škola.“4 Uz program, tiskan je bio i odgovarajući priručnik namijenjen učiteljima
koji su trebali provoditi program.5 No program nazvan „Odgoj za
humane odnose među spolovima“ ipak nije zaživio kao samostalni nastavni predmet nego je bio integriran u već postojeće školske
predmete (prirodu i društvo, biologiju...). U idućem vremenskom
periodu (od 2000. god.) materijali potrebni za provođenje seksualne/
spolne edukacije u školi već su bili pripremljeni.6
Jedan od autora aktualnog programa zdravstvenog odgoja sociolog prof. dr. A. Štulhofer u svojoj je studiji 2003. godine naveo
1
2
3
4
5
6
Kurikulum ili kurikul (lat. curriculum, hrv. naukovna osnova ili nastavni uputnik) – naziv za nastavni plan i program po kojem predaju učitelji/nastavnici u školi.
MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, Kurikulum zdravstvenog odgoja, 3.
Psiholog dr. Marijan KOŠIČEK izdao je 1965. prvi udžbenik za provođenje seksualnog odgoja u
školi, a potom i priručnik za nastavnike.
Aleksandar ŠTULHOFER – Amir HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi: Što je s Hrvatskom?, u:
Napredak 144 (2003.), 1, 46.
Isto.
Isto, 49.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
59
da bi se zakonska procedura uvođenja seksualne edukacije u sve državne škole općenito trebala temeljiti na nekoliko bitnih faza (autor
govori o alternativnom planu uvođenja):7 1. formiranje interdisciplinarne radne skupine; 2. predstavljanje koncepcije i plana programa
širem tijelu stručnjaka, prosvjetnih radnika, predstavnika Ministarstva, nevladinih i crkvenih organizacija; 3. izrada konačne verzije
(eksperimentalnog) programa; 4. provođenje programa u nekoliko
odabranih osnovnih i srednjih škola u različitim sredinama; 5. nakon
14-18 mjeseci od uvođenja programa istraživački tim provodi analizu učinkovitosti metodom usporedbe rezultata predtestiranja i posttestiranja, a ujedno se prikupljaju i analiziraju komentari sudionika
(edukatora i učenika) kako bi se određeni dijelovi programa dopunili
i/ili reformulirali; 6. neovisni istraživački tim izlaže rezultate evaluacijske analize širem tijelu sastavljenom od stručnjaka, prosvjetnih
djelatnika, predstavnika Ministarstva, nevladinih udruga i crkvenih
organizacija te medija; 7. pokaže li se program djelotvornim, Ministarstvo pokreće postupak izrade materijala, organiziranja tečaja za
voditelje i 6-12 mjeseci nakon toga program se uvodi u sve državne
škole.
Autor u ovom nacrtu razrade postupka uvođenja novog predmeta pretpostavlja javnu diskusiju i šire stručno tijelo u koje, između
ostalih, ulaze i predstavnici Crkve te prosvjetni djelatnici iz različitih
područja struke, no ni u jednoj se fazi postupka ne spominje sudjelovanje roditelja jer, prema autorovu mišljenju, usporedbom uspješnih
i neuspješnih programa seksualne edukacije u svijetu, „sudjelovanje roditelja u izvođenju programa nema utjecaja na djelotvornost
programa“ jer „djelotvorne programe provode probrani, motivirani
nastavnici i/ili edukatori-vršnjaci, koji su prošli specifičan trening.“8
Valja naglasiti da pod pojmom „edukatora-vršnjaka“ autor u bilješci
navodi: „Zbog nejasnoća vezanih uz njihov učinak, edukatori-vršnjaci su i dalje razmjerno kontroverzna tema.“9
Sociolog Amir Hodžić u svojoj istraživačkoj studiji o izradi
eksperimentalnog programa seksualne edukacije, za koju je istraživanje proveo u sklopu projekta International Policy Fellowship
7
8
9
Isto.
Isto, 45.
Isto – dodatak: usp. PFILLIBER, 1999.; BRADFORD – THEOBALD, 1999.
60
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
(2002.-2003.), navodi da bi svaki program edukacije ovog tipa morao voditi računa „o kulturnim specifičnostima i prilagođenosti, te
bi njime trebalo obuhvatiti postojeći društveni i kulturni kontekst
(adolescentskog) seksualnog ponašanja i praksi,“10 a u slučaju naše
zemlje trebalo bi voditi računa o „još uvijek postojećim tradicionalnim idejama roda i seksualnosti kao dijela općenito katoličke moralne klime koja djelatno utječe na mlade ljude, pa i njihove vrijednosti
i uvjerenja o ženama, muškarcima i seksualnim odnosima.“11
Temeljem Natječaja za prijavu prijedloga eksperimentalnih
programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja u osnovnim i srednjim
školama od dana 23. veljače 2006. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH donijelo je odluku o uvođenju eksperimentalnog
programa Udruge Glas roditelja za djecu (GROZD) u osnovne i
srednje škole (TeenSTAR program12), kao i eksperimentalnog programa Foruma za slobodu odgoja u srednje škole (MEMOAIDS).
Odlučeno je također da će se provođenjem navedenih programa započeti u drugom polugodištu školske godine 2007./2008. u desetak
odabranih osnovnih i srednjih škola u sklopu sata razredne zajednice (razrednog odjela) i uz obveznu prethodnu suglasnost roditelja.13
Stručno povjerenstvo za prosudbu ponuđenih programa utvrdilo je
da su raniji programi, koji su se u nekim hrvatskim školama fakultativno provodili, „manjkavi i kvalitativno nezadovoljavajući“.14 Jedna od šest srednjih škola određenih za provođenje eksperimentalnog
programa bila je i Prva hrvatska sušačka gimnazija u Rijeci. No ni
ovaj program nije zaživio na način na koji se očekivalo.
10 Amir HODŽIĆ, Sustavna seksualna edukacija u hrvatskim školama: preporuke i prijedlog za
pilot program edukacije o seksualnom zdravlju, Centar za edukaciju i savjetovanje žena (CESI),
Zagreb, 2003, 7. (CESI je prva civilna udruga na području RH koja se sustavno počela baviti pitanjima spolne/rodne ravnopravnosti).
11 Isto.
12 TeenSTAR program provodio se od 1996. u 115 osnovnih i srednjih škola uz dozvolu MZOS-a, a
educirano je više od 400 voditelja programa. Više u: http://www.teenstar.hr/index-2.html.
13 MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, Odluka o utvrđivanju eksperimentalnog programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja u osnovnim školama, ur. br. 533-0107-0001, od 20. studenog 2007.; Odluka o utvrđivanju eksperimentalnog programa zdravstvenog
odgoja i obrazovanja u srednjim školama, ur. br. 533-01-07-0001, od 26. studenog 2007.; Odluka
o provođenju eksperimentalnog programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja za učenike V. razreda osnovnih škola, ur. br. 533-10-08-0003, od 14. siječnja 2008.; Odluka o provođenju eksperimentalnog programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja za učenike I. razreda trogodišnjih i
četverogodišnjih srednjih škola, ur. br. 533-10-08-0004, od 14. siječnja 2008.
14 Priopćenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH od 29. prosinca 2006., u: http://www.
udruga-grozd.hr/dokumenti.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
61
Godine 2009. Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu predstavila je Međunarodne smjernice za cjelovitu seksualnu edukaciju (UNESCO, 2009.) za četiri dobne skupine u rasponu od 5. do 18. godine života koje opisuju šest tematskih
cjelina15 programa na čijim je sadržajnim temeljima provedeno i Nacionalno istraživanje mladih o potrebi cjelovite seksualne eduakcije
u školi, o čemu će više biti riječ u nastavku članka.
1.2. Zakonske odredbe i propusti pri uvođenju kurikuluma
zdravstvenog odgoja u škole
Kurikulum zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama uveden je na temelju Odluke Ministarstva znanosti, obrazovanja
i sporta RH (MZOS) o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe
istoga od 28. rujna 2012., a u skladu s odredbom Zakona o sustavu
državne uprave, čl. 39. (NN, 150/2011.), kojim se utvrđuju vrijednosti, načela i ciljevi koji se trebaju realizirati u sustavu obrazovanja.
Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, čl. 28., školski kurikulum općenito mora proći zakonski postupak od strane Školskog odbora u zakonom predviđenim rokovima.
Budući da se godišnji kurikulum16 donosi na temelju školskoga, a
njega definira Školski odbor do 30. rujna tekuće školske godine, vidljivo je da škole nisu mogle donijeti zakonom propisan kurikulum
15 Temeljne dimenzije: 1. emocionalne veze i vezivanja, 2. vrijednosti, stavovi i vještine, 3. kultura,
društvo i zakonske norme, 4. ljudski razvoj, 5. seksualno ponašanje i 6. seksualno i reproduktivno
znanje. Više vidi u: Jegor MODRIĆ – Damir ŠOH – Aleksandar ŠTULHOFER, Stavovi o cjelovitoj seksualnoj edukaciji u hrvatskim školama: rezultati nacionalnog istraživanja mladih, u: Revija
za sociologiju, 41 (2011), 1, 77-97.
16 Pojam kurikuluma u europskoj i pedagoškoj teoriji i praksi postupno se javlja od šezdesetih i
sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Termin je preuzet iz američke prakse kao rezultat niza
inovacijskih poticaja koji su u to vrijeme dolazili iz SAD-a. Pojam plana i programa postupno se
zamjenjuje terminom kurikulum, ali samo pedagoško značenje ovog termina još je daleko od opće
usuglašenosti. Kurikulum je dokument kojim se definira društveni aspekt odgoja i obrazovanja u
dijelu školskog sustava. Tako godišnji kurikulum obuhvaća: podatke o uvjetima rada, podatke o
izvršiteljima poslova, godišnji kalendar rada, podatke o dnevnoj i tjednoj organizaciji rada, tjedni i
godišnji broj sati po razredima, plan rada ravnatelja, učitelja/nastavnika i stručnih suradnika, plan
rada Školskog odbora i stručnih tijela, plan stručnog usavršavanja i osposobljavanja, podatke o
ostalim aktivnostima i poslovanju škole. Školski kurikulum sadrži: aktivnosti, programe i/ili projekte škole, podatke o nositeljima i realizaciji aktivnosti, programa i/ili projekata škole, vremenik
aktivnosti, troškovnik aktivnosti, odgojne i obrazovne ciljeve i zadatke, nastavni plan, nastavni
program pojedinih predmeta ili područja, metodičku i medijsku opremu kurikuluma, organizacijski aspekt i evaluaciju.
62
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
zdravstvenog odgoja. Ako se ovome doda i neuvažavanje čl. 135.
Zakona o odgoju i obrazovanju RH u kojemu stoji da „roditelj učenika ima pravo i obvezu sudjelovati u njegovom obrazovanju“, situacija se bitno usložnjava. Vrhunac je zamršenosti priče o zakonskim
predispozicijama za uvođenje ovog kurikuluma u izričitom nepoštivanju čl. 63. Ustava RH koji nalaže roditeljima obvezu odgajanja,
uzdržavanja i školovanja djece, ali im isto tako daje pravo i slobodu
da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece.
O tome da tu priči nije kraj, govori i činjenica da je resorno
Ministarstvo donijelo Odluku o uvođenju, praćenju i vrednovanju
provedbe kurikuluma zdravstvenog odgoja zajedno s već gotovim
kurikulumom kao njezinim sastavnim dijelom. Ujedno, Ministarstvo je propustilo propisati obvezu objavljivanja Odluke u službenom glasilu – Narodnim novinama nego je, protivno odredbi članka
90. stavka 1. Ustava RH, u članku V. Odluke propisalo kako Odluka stupa na snagu danom donošenja te se objavljuje samo na mrežnim stranicama Ministarstva. Naime, članak 90. stavak 1. propisuje:
„Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela,
oni se objavljuju u Narodnim novinama, službenom listu Republike
Hrvatske.“ Zakonom o sustavu državne uprave izričito je propisano koja se tijela imaju smatrati tijelima državne uprave pa se tako
odredbom članka 3. prethodno navedenog zakona sva ministarstva
određuju kao tijela državne uprave. Kurikulum o zdravstvenom odgoju dio je nacionalnog kurikuluma koji, sukladno odredbi članka
26. stavka 3. Zakona o odgoju i obrazovanju, donosi ministar resornog Ministarstva. Dakle, ministar je u okviru zakonskih ovlasti
donio prijepornu Odluku. Budući da je Ministarstvo propustilo na
vrijeme objaviti Odluku u Narodnim novinama (tek je naknadno,
13. veljače 2013. objavljeno, što znači da može stupiti na snagu tek
osam dana kasnije od navedenog datuma!), povrijedilo je Ustavom
određenu obvezu te je, prema tome, Odluka formalno-pravno nevaljana i kao takva nije mogla stupiti na snagu. Slijedom navedenoga,
kurikulum zdravstvenog odgoja nema pravni temelj za provođenje u
šk. godini 2012./2013., smatraju pravni stručnjaci. No u priopćenju
Ministarstva od 20. veljače 2013. stoji da spornu Odluku nije potrebno objavljivati u Narodnim novinama, ali da su to ipak naknadno
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
63
učinili „zbog velikog javnog interesa za sadržaj odluke i Kurikulum
zdravstvenog odgoja te izbjegavanja eventualnih prijepora.“17
Osim rečenoga, nije jasno ni zbog čega se zaobišla uobičajena
procedura oko uvođenja eksperimentalnog kurikuluma u škole koja,
između ostaloga, pretpostavlja: javnu raspravu, pravovremenu edukaciju nastavnika te završno uvođenje programa. Predstojnik Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović, kao supotpisnik ovoga
programa, taj je „propust“ objasnio riječima: „Iz različitih krugova
stižu prigovori da nije bilo javne rasprave prije donošenja kurikuluma, ali kreiranje kurikuluma vrlo je stručan posao koji rade stručnjaci za određena područja, pa kurikulum bilo kojeg predmeta ne
može biti pitanje u kojem će sudjelovati tisuće ljudi. Što se tiče javne
rasprave, rekao bih da ona traje već osam godina od trenutka kada
se počelo s pokušajima uvođenja zdravstvenog odgoja, a na određen
način traje i sada i bit će sve dok je program zdravstvenog odgoja u
eksperimentalnoj primjeni.“18
Republika Hrvatska potpisnica je mnogih međunarodnih ugovora i konvencija koje su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, a
kojima se jamči pravo na slobodu savjesti, mišljenja i vjeroispovijesti te dužnost odgoja. Tako npr. u Europskoj Konvenciji za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda – Protokolom iz 1952. u čl. 2.19
navodi se da će u obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i
poučavanjem država poštivati pravo roditelja da osiguraju odgoj i
poučavanje u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Vidljivo
je da ovdje nije riječ samo o kršenju državnih zakonskih regulativa nego i onih međunarodnih. U tu domenu ulazi i Konvencija o
pravima djeteta,20 čl. 14., u kojemu stoji: „Države – potpisnice će
poštovati pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i religije. Države –
potpisnice će poštovati prava i dužnosti roditelja i, kada je to primjenjivo, staratelja, da daju usmjerenje djetetu u ispoljavanju njegovih
17 Priopćenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta s obzirom na upite medija i tvrdnje da su
svi koji provode Kurikulum zdravstvenog odgoja u prekršaju, u: http://www.public.mzos.hr (20.
veljače 2013.).
18 Vinko FILIPOVIĆ, Škola ne smije zatvarati oči pred životom, u: Školske novine, 40 (2012.), 4-5.
19 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA, Europska Konvencija o ljudskim pravima – Protokol uz
Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 2. Pravo na obrazovanje, Pariz, 20.
ožujka 1952.
20 Konvencija o pravima djeteta usvojena je od Generalne skupštine UN-a 20. studenog 1989.
64
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
prava na način koji je u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta.“
Vlada RH je putem odluke MZOS-a o uvođenju i provedbi aktualnog kurikuluma dovela u pitanje i još neke državne i međunarodne
pravne akte.21
2. Kurikulum zdravstvenog odgoja u školi u šk. godini
2012./2013.
2.1. Izrada i programski dijelovi kurikuluma
„Program zdravstvenog odgoja temelji se na holističkom poimanju zdravlja, koje obuhvaća očuvanje zdravlja i kvalitete života, humane odnose među spolovima i ljudsku spolnost, prevenciju
ovisnosti, kulturu društvene komunikacije i prevenciju nasilničkog
ponašanja,“22 a zasniva se na „višedimenzionalnom modelu koji podrazumijeva povezanost tjelesnog, mentalnog, duhovnog, emocionalnog i socijalnog aspekta zdravlja“,23 navodi se u uvodnoj riječi
kurikuluma.
Za njegovu je stručnu izradu bila zadužena Agencija za odgoj
i obrazovanje i stručno povjerenstvo u sastavu: prof. dr. sc. Vesna
Jureško, prof. dr. sc. Marina Kuzman, doc. dr. sc. Dubravko Lepušić,
dr. sc. Sanja Musić Milanović, prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer, sociolog Amir Hodžić i ostali. Agencija je bila zadužena i za edukaciju
učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i razrednika, kao i za izradu
konkretnih radnih materijala i vodiča.
Kurikulum sadrži četiri modula: 1. Živjeti zdravo (pravilna
prehrana, osobna higijena i tjelesna aktivnost), 2. Prevencija nasilničkog ponašanja (nasilje korištenjem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, kockanje, klađenje kod adolescenata, opijati), 3.
Prevencija ovisnosti (nasilničko ponašanje, školska pravila, rješavanje sukoba,…) i 4. Spolna/rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje (odgojno socijalno ponašanje, spolna/rodna ravnopravnost, razumijevanje socijalne različitosti). Svi moduli imaju za
21 Obiteljski zakon RH, čl. 93.; Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a, čl. 26.; Rezolucija 1904
Vijeća Europe od 4. listopada 2012.; Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji
na području odgoja i kulture, čl.1.
22 Kurikulum zdravstvenog odgoja, 3.
23 Isto.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
65
svrhu „osigurati potrebnu ravnotežu među sadržajima i primjerenu
programsku zastupljenost različitih aspekata zdravlja“.24 U raspoređivanju sadržaja u pojedine module i razrede, navodi se u kurikulumu, „vodilo se računa o specifičnostima učeničke razvojne dobi te o
interesima koji se u određenoj dobi pojavljuju kod većine učenika i
o problemima koji ih zaokupljaju“.25
Kurikulum nije zamišljen kao samostalni predmet nego će se,
„uvažavajući sve ono što već postoji i pokazalo se dobrim“,26 neki
sadržaji inkorporirati u već postojeće predmete (prirodu, prirodu i
društvo, biologiju, kemiju, tjelesnu i zdravstvenu kulturu, psihologiju i ostale nastavne predmete), a dio će se (30% sadržaja kurikuluma,
do 12 sati godišnje), „čemu valja posvetiti još više vremena“,27 realizirati na satu razredne zajednice (razrednog odjela – SRO), uz pomoć „stručnih suradnika, pedagoga, psihologa, socijalnih pedagoga
i drugih.“28 Prema mišljenju jednog od autora programa A. Štulhofera, trajanje programa spolne/seksualne edukacije izuzetno je važna
stavka, zbog čega ono ne smije biti ni predugo, a ni prekratko, već
negdje između 15 i 20 sati godišnje.29 Kurikulum će biti dvije godine u eksperimentalnoj provedbi, a u njegovu je evaluaciju uključen
Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i „sve što se
pokaže da nije najs(p)retnije rješenje u sferi struke, a ne ideologije i
svjetonazora bit će podložno promjenama i doradama“,30 naglašeno
je od strane Agencije za odgoj i obrazovanje.
U okviru svakog modula postoje i određeni ishodi31 „koji će
omogućiti procjenu kvalitete programa,“32 a temeljni je ishod kurikuluma „popraviti zabrinjavajuću zdravstvenu sliku populacije djece i
mladih u Republici Hrvatskoj“.33 Tako je dr. sc. Sanja Musić Milanović već na prvom predstavljanju kurikuluma izjavila kako je temeljni
Isto.
Isto.
Isto, 4.
Isto.
Isto.
Aleksandar ŠTULHOFER – Amir HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi: Što je s Hrvatskom?, 50.
Vinko FILIPOVIĆ, Škola ne smije zatvarati oči pred životom, 5.
Odgojno-obrazovni zadaci u nastavi. Ishodi učenja mogu biti specifirani u tri kategorije – kao
znanja, vještine i kompetencije.
32 Kurikulum zdravstvenog odgoja, 4.
33 Isto, 5.
24
25
26
27
28
29
30
31
66
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
moto pri njegovoj izradi bio „učiti kroz praksu“,34 dok je ministar dr.
sc. Željko Jovanović prilikom istog predstavljanja naglasio kako je
„temeljni cilj ovog kurikuluma da se djeca nauče razmišljati, donositi odluke te promijeniti neke svoje stavove ako su pogrešni“ te da će
„svako dijete nakon nastave odlaziti kući i razgovarati s roditeljima
o naučenom... čime će se potaknuti razgovor djece i roditelja kojeg
je sve manje.“35 Kada je riječ o ulozi roditelja u realizaciji ovoga programa, samo u uvodnom dijelu kurikuluma, pod nazivom „Sugestija
za učitelje, nastavnike i stručne suradnike“, nalazimo određene naputke: „Prije primjene programa upoznajte roditelje o aktivnostima
koje planirate provesti i zatražite njihovu podršku.“36
Valja također naglasiti da za ovaj kurikulum još uvijek ne postoji udžbenik ili priručnik za učitelje i nastavnike nego samo preporučena literatura (vrijedi do izrade priručnika) i radni materijali koji
se parcijalno objavljuju na službenoj internetskoj stranici Agencije
za odgoj i obrazovanje.37 Program ne pretpostavlja izravno vrednovanje učenikovih postignuća (brojčano i opisno ocjenjivanje), ali
se od učenika zahtijeva nazočnost na satu kao što se to zahtijeva i
na bilo kojem drugom školskom satu s istim obvezama i mogućim
sankcijama u slučaju nedolaska (bilježenje neopravdnog sata u školski dnevnik).38
2.2. Teme i ishodi 4. modula kurikuluma – Spolna/rodna
ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje
Četvrti modul kurikuluma predviđen je za učenike od 3. razreda osnovne škole do 3. razreda srednje škole u trajanju od 2 do 5 sati
godišnje (dodatnog programa) s glavnim temama:
34 Od jeseni zdravstveni odgoj u svim školama, u: http://www.azoo.hr/index.php (Stručno usavršavanje – Vijesti). Termin „iskustveno učenje/trening“ označava učenje na osnovi iskustva, a omogućuje veću angažiranost u aktivnostima, kritičko sagledavanje aktivnosti, analizu onoga što se
iskusilo i uporabu dijelova iskustva u drugim aktivnostima. Više vidi u: Amir HODŽIĆ – Nataša
BIJELIĆ – Sanja CESAR, Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije, CESI, Zagreb, 2003., 26.
35 Amir HODŽIĆ – Nataša BIJELIĆ – Sanja CESAR, Spol i rod pod povećalom.
36 Kurikulum zdravstvenog odgoja, 5.
37 Vidi: http://www.azoo.hr.
38 Vidi: Pismo ravnateljima škola, u: http://www.azoo.hr.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
67
- za OSNOVNU ŠKOLU
3. razred
(2 sata)
4. razred
(2 sata)
5. razred
(2 sata)
1. Odgovornost i poštovanje prema vlastitom tijelu (tjelesni
dodiri)
1. Razlike rodnih uloga u društvu/
1. Uloga i pritisak medija u
pubertetu
obitelji
2. Vlastito tijelo u promjenama
6. razred
(4 sata)
7. razred
(3 sata)
8. razred
(4 sata)
1. Emocije u vršnjačkim odnosima
1. Komunikacija o
spolnosti
2. Uloga medija u
vršnjačkim odnosima
2. Vršnjački pritisak,
samopoštovanje i rizična ponašanja
1. Važnost samopoštovanja
asertivnosti i osobnog integriteta za odgovorno odlučivanje
2. Rodna očekivanja
među vršnjacima
3. Prihvaćanje različitosti u seksualnosti
2. Odgovorno spolno ponašanje
3. Rizici (pre)ranih seksualnih odnosa
- za SREDNJU ŠKOLU
1. razred
(4 sata)
2. razred
(4 sata)
3. razred
(5 sati)
Razvijanje vještina
potrebnih za
odgovorno seksualno
ponašanje I.
Razvijanje
vještina potrebnih
za odgovorno
seksualno ponašanje
II.
Seksualna prava i stereotipi
Spolno/rodno nasilje
i nasilje u vezama
Stigmatizacija i
diskriminacija seksualnih
manjina
Emocije i
komunikacija u vezi
Medijski prikaz
seksualnosti
Seksualno zdravlje i najčešći
seksualni problemi mladih
Brak, roditeljstvo i obitelj
68
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
U skladu s navedenim temama, planirani su ishodi u pojedinim
godištima:
- za OSNOVNU ŠKOLU
3. razred
(2 sata)
4. razred
(2 sata)
Prepoznati potrebu brige Opisati razliku između
o vlastitom tijelu.
spola i roda.
5. razred
(2 sata)
Raspraviti kako mediji i
internet stvaraju norme
izgleda i ponašanja.
Iskazati što je prihvatljiv, Prepoznati spolne/rodne
a što neprihvatljiv dodir. stereotipe u medijima. Prepoznati promjene u pubertetu.
Prepoznati promjene
Raspraviti spolne/rodne
uloga rođenjem djeteta u uloge u razredu i obiPrepoznati spolnost kao
obitelji.
telji.
sastavni dio cjelokupnog
čovjekova života.
Objasniti masturbaciju
kao sastavni dio ljudske
spolnosti.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
6. razred
(4 sata)
7. razred
(3 sata)
8. razred
(4 sata)
Razlikovati pojmove:
prijateljstvo, zaljubljenost, ljubav, bliskost,
seksualna privlačnost.
Objasniti važnost razgovora o spolnosti.
Izgraditi asertivnost i raspraviti zašto je važna u
prevenciji seksualnih ponašanja.
Primijeniti u komunikaciji „ja“ poruke.
Raspraviti kako se stvara
bliski odnos između dvi- Raspravljati o vrijednostima i međusobnim
ju osoba.
odnosima.
Opisati neugodne emocije u odnosima s vršnja- Prepoznati pritiske i
rizične situacije u prijacima.
teljskim/
Navesti i raspraviti pozi- partnerskim odnosima.
tivne i negativne primjere napisa o seksualnosti Prepoznati i odbiti vršnjačke pritiske i nežemladih u medijima.
ljena ponašanja vezana
Prepoznati i raspraviti
uz spolnost.
spolne/rodne stereotipe
Dati primjer i diskutivezane uz seksualno
ponašanje prisutno u me- rati o rizičnim spolnim
ponašanjima.
dijima.
Raspraviti na koji način
pornografija prikazuje
ljudsku seksualnost te
muške i ženske seksualne
uloge.
69
Definirati odgovorno seksualno ponašanje.
Raspraviti što znači biti
seksualno biće i uključuje
li to nužno seksualne odnose (snošaj).
Raspraviti pitanje odgađanja seksualnih odnosa i
pojam apstinencije.
Obrazložiti zašto spolnu
zrelost treba pratiti odgovorno spolno ponašanje.
Opisati razvoj ploda prije
rođenja.
Prepoznati sličnosti i
Razlikovati pojmove zamerazlike među ljudima
tak i plod.
kada je riječ o seksualIstaknuti značenje spolnog
nosti.
odnosa sa zaštitnim sredRaspraviti pojam
stvima.
seksualnih manjina i
njihov položaj tijekom - i drugi.
povijesti.
Prepoznati što je stigmatizacija i diskriminacija (važnost prihvaćanja različitosti).
70
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
za SREDNJU ŠKOLU
1. razred
(4 sata)
2. razred
(4 sata)
Raspraviti
ulogu medija
i vršnjačkog
pritiska u
seksualnoj
inicijaciji
adolescenata.
Demonstrirati vještinu Usporediti stereotipe i društvena
komuniciranja o
očekivanja u kontekstu
vlastitim potrebama. seksualnosti.
Obrazložiti važnost
odgovornog spolnog
ponašanja (zaštita).
Analizirati odredbe Deklaracije
o seksualnim pravima Svjetske
zdravstvene organizacije.
Raspraviti
važnost donošenja
autonomne i
odgovorne odluke
o stupanju u
seksualne odnose.
Raspraviti moguće
poteškoće pri
dogovaranju o
uporabi zaštite.
Definirati odgovorno roditeljstvo.
Obrazložiti
važnost dogovora
o odgovornom
seksualnom
ponašanju s
partnerom.
Opisati obilježja
nasilne veze.
Definirati različite
oblike i moguće
posljedice nasilnoga
seksualnog
ponašanja.
Protumačiti
Prepoznati situacije
pojam i važnost
u kojima postoji
intimnosti u vezi. rizik seksualne
viktimizacije.
Raspraviti načine
prevladavanja
Potražiti pomoć u
spolnih/rodnih
slučaju izloženosti
stereotipa.
seksualnom nasilju.
3. razred
(5 sati)
Usporediti medicinska, religijska
i feministička stajališta o prekidu
trudnoće.
Opisati suvremene promjene vezane
uz brak (kasnije stupanje u brak,
porast rastava, kontroverze vezane
uz istospolni brak) i obitelj (različiti
tipovi obitelji).
Analizirati različite pristupe
(znanstveni, religijski i aktivistički)
ljudskoj seksualnosti.
Razlikovati pojmove
transseksualnost i transrodnost.
Prepoznati različite oblike nasilnog
ponašanja i diskriminacije prema
pripadnicima seksualnih manjina.
Analizirati prikaz Prepoznati važnost
seksualnosti u
podrške vršnjacima
pornografiji.
koji su proživjeli
seksualno nasilje.
Raspraviti kako
pornografija
Prepoznati štetan
utječe na
utjecaj alkohola na
adolescente.
odnose u vezi.
Izgraditi vrijednost prihvaćanja i
tolerancije seksualnih različitosti.
- i drugi.
- i drugi.
- i drugi.
Objasniti pojam stava, stereotipa i
predrasuda.
Navesti primjere stereotipa i
predrasuda.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
71
2.3. Didaktičko-metodičko oblikovanje tema 4. modula kurikuluma
S obzirom na to da su, uz navedene teme, predviđeni i nastavni (radni) materijali (dnevne pripreme, radni listovi/prilozi) kao
priručno sredstvo učiteljima i nastavnicima pri obradi sadržaja, valja
naglasiti da je Agencija za odgoj i obrazovanje do 1. ožujka 2013.
objavila samo materijale za učitelje i nastavnike u osnovnim školama, ali ne i za one u srednjim školama (jedina je „stručna“ pomoć pri realizaciji pojedinih tema za srednju školu bila individualno
oslanjanje na preporučenu literaturu!). Radni materijali za srednju
školu naknadno su objavljeni, i to tek nakon održane konferencije za
novinare u Zagrebu 4. ožujka 2013., na kojoj je ujedno i najavljena
mogućnost dvotjedne javne rasprave o temama pojedinih modula i
predloženim radionicama. Kada je riječ o izboru literature, prema
mišljenju prof. dr. Ivice Grkovića, pročelnika Katedre za anatomiju
Medicinskog fakulteta u Splitu, u znanosti se upravo „prema kvaliteti i nepristranosti korištene literature ocjenjuje relevantnost i vrijednost bilo kojeg projekta ili uratka, stručnoga i/ili znanstvenoga“,39
što bi u tom slučaju trebalo vrijediti i za projekt zdravstvenog/spolnog odgoja u školi. No gledajući u cjelini preporučenu literaturu za
provođenje zdravstvenog odgoja u školi, teško da u ovom slučaju
možemo govoriti o programu koji je stručno i znanstveno utemeljen.
No i materijali objavljeni do 1. ožujka 2013., konkretno, dnevne pripreme za neposredan rad u nastavi u osnovnoj školi, nisu bili (a
nisu ni do objavljivanja ovoga članka!) u potpunosti jasno tematski
definirani jer se ne zna na što se točno odnose neke dnevne pripreme.
Pojedine teme sadržane u dnevnim pripremama za određeno godište
ne odgovaraju temama u kurikulumu za isto godište. Tako su npr.
za 4. razred objavljene dnevne pripreme: „Razlika između spola i
roda u društvu i školi (među vršnjacima)“ i „Rodne uloge u obitelji“,
za razliku od formuliranog u kurikulumu: „Razlike rodnih uloga u
društvu/obitelji“ i „Rodna očekivanja među vršnjacima“. Za pojedine teme kurikuluma materijali još uvijek nedostaju, i to za 5. razred
39 Ivan ULDRIJAN, Dokaz ideološkoga pristupa i političkoga korekcionizma, u: Glas Koncila, 10.
ožujka 2013., Zagreb, 6-7.
72
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
„Vlastito tijelo u promjenama“,40 za 7. razred „Prihvaćanje različitosti u seksualnosti“, dok su se neki materijali za 7. i 8. razred čak
naknadno i mijenjali, na način da je tema „Važnost samopoštovanja,
asertivnosti i osobnog integriteta za odgovorno odlučivanje I. i II.“,
koja je predviđena za 8. razred, predstavljena u radnim materijalima
za 7. razred.
Kada govorimo o različitim didaktičko-metodičkim nejasnoćama i propustima u sastavljanju ovoga kurikuluma, što se samo
može opravdati hitnoćom njegova uvođenja u škole i nužnošću za
što bržom provedbom, valja iznijeti još neke činjenice. Tako se u
službenoj PP prezentaciji kurikuluma,41 gdje se navode „metode u
poučavanju/provedbi“, na prvome mjestu spominje „rad u parovima
i malim skupinama“, nakon čega slijede: organiziranje predavanja
s diskusijama i panel raspravama (okrugli stol), pedagoške radionice, igranje uloga itd. Rad u parovima i malim skupinama 'oblik'
je nastavnog rada, a ne metoda u poučavanju.42 Prema ponuđenim
radnim materijalima/vodičima za pojedine tematske jedinice, ovaj je
oblik rada primaran ponajprije u realizaciji tema za 3. i 7. razred, dok
je u ostalim godištima dosta zastupljen individualni i timski oblik
rada. S tim u svezi predložene se metode poučavanja uglavnom temelje na organiziranom predavanju s diskusijama i panel raspravama, razgovoru, demonstraciji, sudjelovanju u radionicama i igranju
uloga („role play“). Jedan od autora kurikuluma A. Hodžić navodi
da upravo metoda igranja uloga „omogućuje sudionicima/cama da
simuliraju ili isprobaju niz ponašanja i to sve bez opasnosti koje bi
eksperimentiranje s pristupima moglo izazvati da se to radi u stvarnoj radnoj okolini.“43
40 Upravo je ova tema s temeljnim „ishodom“ o pozitivnoj ulozi masturbacije u ljudskoj spolnosti
izazvala u javnosti vrlo oštre kritike od strane roditelja. Amir HODŽIĆ o toj temi govori u svojoj
studiji u kojoj predlaže da je za tako osjetljive teme, kao što je samozadovoljavanje, potrebno
educirati mlade u kombiniranim miješanim skupinama i skupinama sastavljenim od pripadnika/
ica istoga spola (izvor – vidi: Amir HODŽIĆ, Sustavna seksualna edukacija u hrvatskim školama:
preporuke i prijedlog za pilot program edukacije o seksualnom zdravlju, 18).
41 Prezentacija Kurikulum zdravstvenog odgoja, u: www.azoo.hr (14. 1. 2013.).
42 Više vidi u: Vladimir POLJAK, Didaktika, Školska knjiga, Zagreb, 1984.; Filip JELAVIĆ, Didaktičke osnove nastave, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1994.
43 Amir HODŽIĆ – Nataša BIJELIĆ – Sanja CESAR, Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije, 50.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
73
2.4. Neki naglasci iz radnih materijala/vodiča osnovnoškolskim
učiteljima i nastavnicima edukatorima
U radnim materijalima za 3. razred u motivacijskom se dijelu
sata preporuča provesti s učenicima opće pripremne vježbe, nakon
čega je potrebno porazgovarati o njihovim ugodnim i neugodnim
doživljajima prilikom međusobnih dodira. Tema ne/poželjnih međusobnih dodira koja se u prvome dijelu sata temelji na pravilima
općeg i školskog bontona (međusobni dodiri prilikom pozdravljanja,
pružanje ruke i grljenje prilikom čestitanja i sl.), u drugom dijelu
sata prelazi na područje čovjekove intime, o čemu jasno govori predloženi crtani film „Kiko i ruka“, čija je poruka: „Kiko je rekao NE i
nije dao da ga ruka dira ispod donjeg rublja.“ Program spolnog odgoja (ili, kako to u svojim studijama definira A. Štulhofer, „program
cjelovite seksualne edukacije“) u školi započinje primjerima zloupotrebe ljudske seksualnosti, odnosno problematikom seksualnog
nasilja nad djecom i onim devijacijama koje su, nažalost, dovele do
usvajanja „Pravila donjeg rublja“ (Underwear Rule).44 S obzirom na
to da dijete nije odrastao čovjek u malome i da na svijet ne gleda očima odrasloga čovjeka, zar nije onda takva logika približavanja teme
ljudske spolnosti i seksualnosti djetetu od 9 godina (ako uz to još
znamo da je, prema znanstvenim postavkama razvojne psihologije,
razdoblje od 5. do 12. godine djetetova života razdoblje mirovanja
u psihoseksualnom smislu) također svojevrsno nasilje (ono prikriveno, nevidljivo) nad tim istim djetetom kojega se ovim programom
želi informirati i zaštiti od nasilja?
U radnim materijalima za 4. razred u razgovoru s učenicima o
razlici između spola i roda predlaže se sljedeći zaključak: „Spol je
nešto s čime se rodimo... Rod se odnosi na razmišljanja, objašnjenja,
pretpostavke, ponašanja i djelovanja“, nakon čega u završnom dijelu
sata slijedi igranje uloga s postavljenim zadacima: 1. „Filip je dječak
koji želi biti kad odraste cvjećar. Odglumite situaciju kada to Filip
objavi roditeljima.“ i 2. „Katja je djevojčica koja želi biti kad odraste
automehaničarka. Odglumite situaciju kada to objavi roditeljima.“
Zanimljivo je da se i u materijalima za drugu tematsku jedinicu o
44 Više u: http://www.udrugaroditeljakpk.hr (28. 2. 2011.).
74
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
rodnim ulogama u obitelji predlaže postavljanje zadatka – „ponuditi
učenicima tijekom rasprave mogućnost da promijene mišljenje“, kao
i igranje zamjenjenih uloga. Situacija u kojoj se roditelji predstavljaju kao oni koji bi mogli stvoriti dramatičnu situaciju u kući nakon
što im dijete „objavi svoju odluku“45 i koji će istovremeno biti 'kamen spoticanja' u ostvarenju njegovih želja i planova u budućnosti,
u najmanju je ruku začuđujuća, da ne kažemo ponižavajuća, jer ne
dovodi samo u pitanje autentičnost institucije roditeljstva nego zadire i u temeljnu narav institucije braka i obitelji. Ovi i slični primjeri
zapravo su dobra 'metodička priprema' za prihvaćanje i objavljivanje
onih nekonvencionalnih životnih odluka koje u sredini u kojoj dotična osoba živi nisu prihvaćene kao općedruštvena norma, kao npr.
odluke o seksualnoj orijentaciji.46
U radnim materijalima za 5. razred u govoru o medijskoj seksualizaciji maloljetnika/ca u Informaciji za učitelje navodi se sljedeće: „Danas znamo da rodna neravnopravnost nema veze s biologijom već je posljedica patrijahalne kulture u kojoj muškarci uživaju
veća prava i mogućnosti nego žene“, navodeći primjer da su žene u
Hrvatskoj tek 1901. godine dobile pravo na visoku naobrazbu. Pojam rodne ravnopravnosti objašnjava se kao „proces izjednačavanja
prava (i obveza) koje žene i muškarci imaju u određenom društvu“.
Zanimljivo je da u završnoj aktivnosti, u govoru o osobnim kvalitetama, na zadano pitanje o osobinama na koje su učenici osobito
ponosni i je li ta osobina tipično ženska, odnosno tipično muška,
učiteljima/nastavnicima je predloženo da svaki učenik samostalno
procijeni za svoju osobinu bez ikakve zaključne misli („i neka tako
ostane (bez dodatne rasprave“), navodi se u pripremi.
U radnim materijalima za 6. razred u rješavanju radnog lista
na temu „Emocije u vršnjačkim odnosima I.“ učenici sastavljaju tzv.
rječnik osjećaja (pišu asocijativne pojmove na pojam „ljubav“). Zanimljivo je da u istome materijalu stoji uputa učiteljima/nastavnicima: „Važno: Ukoliko učenici u svom RJEČNIKU nemaju riječi
45 Ovu je 'napetost' do objavljivanja odluke moguće shvatiti jedino u kontekstu ako se sadržaj odluke
do tada skrivao u obitelji i ako do tada nije postojala jasna i otvorena komunikacija čak ni o mogućim naznakama koje bi upućivale na donošenje odluke.
46 Više vidi u: http://moj.iskorak.hr; http://www.lori.hr; http://queer.hr/31317/oslobodite-femmicuu-sebi-dovraga-i-etikete (28. 02. 2013.).
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
75
zaljubljenost, tjelesna privlačnost, bliskost, prijateljstvo recite im da
biste i vi u njihov rječnik dodali neke riječi /te riječi zapišite na ploču/ i zamolite ih da te riječi i oni upišu u svoj RJEČNIK. Ukoliko
ne razumiju neke riječi pomozite im pitanjima tako da sami dođu do
njih.“ U drugome dijelu iste teme naglasak je prvenstveno na stjecanju potrebnih vještina „koje se vježbanjem mogu usvojiti“. Drugim
riječima, nije važno što neki asocijativni pojmovi nisu dio osobnog
asocijativnog iskustva učenika. Nadodani su pojmovi očigledno
'asocijativni' ili će takvima tek postati stjecanjem potrebnih vještina.
U metodičkoj razradi teme „Uloga medija u vršnjačkim odnosima
II.“ u središnjoj aktivnosti usmjerenoj na poticanje rasprave o negativnom utjecaju medija na maloljetnike vrlo se oskudno govori o
pornografskim filmovima i časopisima (svega tri predložena pitanja
u uvodnom dijelu rasprave!) bez jasnih zaključaka o navedenom (zaključna je misao usmjerena na zaštitu vlastite privatnosti na društvenim mrežama). Zanimljivo je da i na pitanje upućeno suautoru kurikuluma sociologu Hodžiću u jednom intervjuu: „Je li prerano u 6.
razredu govoriti o pornografiji?“, ne dobivamo jasan odgovor nego:
„Djeca su izložena tome od malih nogu. U okviru te teme trebalo bi
se pričati o internetskom nasilju, o ekonomiji iskorištavanja ljudi u
pornografskoj industriji.“47
U radnim materijalima za 7. razred na temu „Komunikacija o
spolnosti“ po prvi se put predlaže neka konkretna suradnja učitelja/
nastavnika s roditeljima na način da se roditelje na roditeljskim sastancima potakne na veću otvorenost u razgovoru s djecom po pitanju spolnosti/seksualnosti.
U radnim materijalima za 8. razred u raspravi o stjecanju potrebnih vještina za odgovorno donošenje odluka temeljna misao voditelja jest: „Biti dobro informiran o svim mogućim posljedicama
za vlastito i tuđe zdravlje, integritet, osjećaje, preduvjet je za dobru
odluku!“ Nelogično je da se u Informaciji za učitelje u radnom materijalu o temi „Odgađanje spolne aktivnosti i rizici (pre)ranih spolnih
odnosa“ navodi kako je „važno da učenici shvate kako su u njihovoj
dobi spolni odnosi potpuno neprimjereni jer za njih nisu ni psihički,
47 Goran PENIĆ – Amir HODŽIĆ, 'Zbog mene je Kaptol krenuo u dosad najveću pobunu u Hrvatskoj', u: Jutarnji list, 29. 12. 2012.
76
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ni tjelesno spremni“, ukazujući na nezrelost dijelova spolne anatomije, a potom se za odluku o apstinenciji u ranom adolescentskom
razdoblju govori s negativnog stajališta: "S obzirom na postojeća
nacionalna istraživanja koja pokazuju kako barem 90% mladih stupa
u spolne odnose prije braka" (ako je to "barem" 90%, koliko ih je
onda „barem“ drugačijeg stajališta?), "takvo je shvaćanje apstinencije nerealistično", a "inzistiranje na tako nerealističnom cilju može
imati za posljedicu veću izloženost rizicima jer se načini zaštite od
spolno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće u takvom pristupu često zanemaruju."
2.5. Neki naglasci iz radnih materijala/vodiča srednjoškolskim
nastavnicima edukatorima
Radni materijali za srednju školu, koji su naknadno objavljeni
na internetskoj stranici Agencije za odgoj i obrazovanje, predstavljeni su kao pomoćno sredstvo nastavnicima u kreiranju pedagoških
radionica na određene teme po pojedinim godištima. Iako se, općenito govoreći, može uočiti da je utjecaj medija i opće javnosti oko
spornih tema i predložene literature za 4. modul utjecao na promjenu
njihova didaktičko-metodičkog oblikovanja od strane stručnog autorskog tima, što je napose vidljivo u nekim jezičnim preinakama u
formulaciji teme,48 konkretiziranju/dodavanju preporučene literature
na kraju većine radnih materijala unatoč već objavljenoj preporučenoj literaturi,49 jasnim uputama nastavnicima na što trebaju staviti
48 Teme za 1. razred pod nazivom "Razvijanje vještina potrebnih za odgovorno seksualno ponašanje
I." i "Medijski prikaz seksualnosti" preinačene su u "Razvijanje vještina potrebnih za odgovorno
spolno ponašanje I." i u "Medijski prikaz spolnosti". Tema za 2. razred pod nazivom "Razvijanje
vještina potrebnih za odgovorno seksualno ponašanje II." preinačena je u "Razvijanje vještina potrebnih za odgovorno spolno ponašanje III. i IV.", a V. dio te teme s istom formulacijom unesen je
u program 3. razreda iako nije prethodno naznačen u kurikulumu za 3. godište. Teme za 3. razred
pod nazivom "Seksualna prava i stereotipi" i "Seksualno zdravlje i najčešći seksualni problemi
mladih", za koje je predviđena realizacija po jedan školski sat (dakle, 2 šk. sata ukupno), preinačeno je u "Stereotipi o spolnosti, spolno zdravlje i spolna prava", za koje je predviđen samo 1 školski
sat.
49 Ovdje navodimo samo literaturu koja je dodana, bez također dodanih preporučenih internetskih
stranica za pojedine teme. Tako je za 1. razred dodano: AIDS – nemojte umrijeti zbog neznanja,
Klinika za dječje bolesti Zagreb; Green GM., Pragmatics and natural language understanding
(second edition), University od Illionis, LEA, NY. Za 2. razred: URED ZA RAVNOPRAVNOST
SPOLOVA RH, Pojmovnik rodne terminologije, 2007.; Gordana BULJAN FLANDER, Je li moguće da je to ljubav? Priručnik o nasilju u vezama mladih, Poliklinika za zaštitu djece grada
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
77
naglasak pri obradi teme,50 ipak još uvijek postoje određeni elementi
koji i sadržajno i metodički traže dodatnu raspravu i mišljenje šireg
stručnog tima.
Tako se u dnevnoj pripremi za tematsku jedinicu „Razvijanje
vještina potrebnih za odgovorno spolno ponašanje I.“ za učenike/ce
1. razreda predviđa aktivnost pod nazivom „Prijenos spolno prenosivih infekcija“ (SPI) na način da učenici igraju igru s unaprijed određenim karticama na kojima su zapisana različite upute. PremještaZagreba; Dean AJDUKOVIĆ – Marina AJDUKOVIĆ – Sanja CESAR – Željka KAMENOV –
Ajana LOW – Nika SUŠAC, Prevencija nasilja u mladenačkim vezama. Priručnik za voditelje
programa, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb; Dean AJDUKOVIĆ – Ajana LOW – Nika SUŠAC, Rodne razlike i prediktori partnerskog nasilja u mladenačkim vezama, u: Ljetopis socijalnog
rada, 18 (2011.), 3; Amir HODŽIĆ, Nasilje ne prolazi samo od sebe; izvještaj o istraživanju rodno
uvjetovanog nasilja u adolescentskim vezama u RH, CESI; Dajana JURINČIĆ, Seksualno nasilje u
adolescentskim vezama. Diplomski rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb, 2009.; Ivana MAUROVIĆ – Mladen KNEŽEVIĆ, Fizički izgled i internalizirani i eksternalizirani problemi
u ponašanju adolescenata, u: Socijalna psihijatrija, 40 (2012.), 2; Jadranka LUCA-MRĐEN, Adolescent seksualni nasilnik, u: Ljetopis socijalnog rada, 12 (2005.), 1; Amir HODŽIĆ, Nasilje ne
prolazi samo od sebe, CESI; SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA (WHO), Geneva;
VLADA RH, Ured za ravnopravnost spolova (2011.), Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Za 3. razred: SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA (WHO), Standardi
spolnog odgoja u Europi, Europski ured SZO, Köln, 2010.; Waris DIRIE – Cathleen MILLER,
Pustinjski cvijet, V.B.Z. Zagreb; Nataša JOGIĆ-BEGIĆ, Psihosocijalne karakteristike transseksualnih osoba u Hrvatskoj, u: Socijalna psihijatrija, 36 (2008.), 3; Nataša JOGIĆ-BEGIĆ, Transseksulanost: život u krivom tijelu?, u: Liječnički vjesnik, 130 (2008.); Dejana ČAPLAR – Darija
KUSTURA – Ivica ŽIVKOVIĆ, Životom darovani: udžbenik katoličkog vjeronauka za 3. razred
srednjih škola, Zagreb, 2011.; CRKVA CJELOVITOG EVANĐELJA, Izvješće povjerenstva Britanske evanđeoske alijanse o jedinstvu i istini među evanđeoskim kršćanima (ACUTE), Zagreb;
ZAKON O ISTOSPOLNIM ZAJEDNICAMA RH, NN116/03; ZAKON O RAVNOPRAVNOSTI
SPOLOVA RH, NN 82/08; ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE, NN 85/08.
Zbog opsežnog broja dodane literature za 3. razred, za preostali dio koji ovdje nije naveden, treba
pogledati u radnom materijalu o temi "Stigmatizacija i diskriminacija seksualnih manjina II."
50 U informativnom naputku za nastavnike pri obradi tematske jedinice za 1. razred „Medijski prikaz spolnosti“ navodi se: „Premda su rasprave o štetnosti pornografije prisutne od sredine devetnaestog stoljeća, osobito su intenzivirane u proteklih pola stoljeća. (...) Za druge je autore pornografija pitanje slobode izražavanja i ´ispušni ventil´ koji smanjuje učestalost seksualnog nasilja.
Dosadašanja znanstvena istraživanja nisu dokazala vezu između uporabe pornografije i seksualno
nasilnog ponašanja...“ te nadalje: „Važno je reći učenicima da mnogi od njih vjerojatno nemaju uvid u pornografske materijale, no da to nije važno. U pripremi diskusije mogu koristiti ono
što znaju o pornografiji iz razgovora s drugima.“ U istom naputku pri obradi tematske jedinice
„Spolno/rodno nasilje i nasilje u vezama I.“ za 2. razred kao pojašnjenje termina „rod“ navodi se
sljedeće: „Rod je... društveno konstruirana definicija muškarca i žene. (...) To je kulturološki specifična definicija ženskosti i muškosti, i prema tome je promjenjiva u vremenu i prostoru.“ U istom
naputku pri obradi tematske jedinice „Stereotipi o spolnosti, spolno zdravlje i spolna prava“ za 3.
razred navodi se, uz postojeću i svjetski priznatu definiciju spolnog zdravlja WHO-a, i prijedlog
proširene definicije iz 2002. koja još nije definirana, a u kojoj se navode „spolna prava svih osoba“,
uz naputak nastavnicima da učenike pitaju: „Imate li ideju o tome zašto šira definicija još uvijek
nije službeno prihvaćena od strane Svjetske zdravstvene organizacije? (Napomena: spominjanje
spolnih prava kontroverzno je ili neprihvatljivo u nekim kulturama i vjerskim zajednicama.).“
78
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
njem mjesta sjedenja i međusobnim rukovanjem (prema uputama),
učenici tek na kraju saznaju da je rukovanje simbolički predstavljalo
spolni odnos s različitim osobama i s različitim posljedicama. Koliko god ova aktivnost imala svoje pedagoško opravdanje, ne možemo
zanemariti činjenicu mogućeg stvaranja efekta neugodnog iznenađenja, osjećaja nelagode, zbunjenosti kod određenog broja učenika već
samom činjenicom da su bili 'akteri' u spolnom odnosu pa makar se
radilo i o simbolici. Nadalje, u radnom materijalu o temi „Emocije
i komunikacija u vezi“ naveden je opći cilj: „razumjeti što je komunikacija i utjecaj spolnih razlika“ s ishodima od kojih je među važnijima feminističko stajalište o predrasudama prema ženama i njihovoj diskriminirajućoj ulozi u povijesti. S obzirom na neprekidno
pozivanje na znanstvene činjenice i relevantne statističke podatke do
kojih su došle neke nevladine udruge, nije jasno zašto se, uz činjenicu koju ovdje iznose feminističke udruge o „okrutnim pokušajima“51
Crkve i društva u povijesti da se žene diskriminira, ne iznese također podatak o sve većem postotku nasilja nad muškarcima od strane
žena, o kojima svjedoče podaci iz novije povijesti. Tako je, prema
podacima MUP-a RH u razdoblju od 1999. do 2005. godine, policija
zaprimila 86.449 zahtjeva građana za pružanjem intervencije radi
zaštite od nasilja u obitelji, od kojih se oko 40.000 prijava ne odnosi
na odrasle žene nego na djecu i muškarce. Forenzički psihijatar dr.
Darko Labura također navodi da se oblici nasilja nad muškarcima
prvenstveno odnose na „provociranje, omalovažavanje, vrijeđanje,
ignoriranje, odbijanje obroka ili, pak, pridobivanje djece na 'svoju
stranu'.“52 Iako u Hrvatskoj još ne postoje sigurne kuće za muškarce u klasičnom smislu kao za žene žrtve obiteljskog nasilja, prema
nekim podacima, takve kuće u Srbiji i Sloveniji postoje već više od
dvije godine.53
51 Prava i uloga žena kroz povijest, u: Emocije i komunikacija u vezi – radni materijal za 1. razred
srednje škole, objavljen na službenoj internetskoj stranici Agencije za odgoj i obrazovanje (link:
Zdravstveni odgoj).
52 Krešimir BUKVIĆ, Žene muževe zlostavljaju verbalno!, u: http://www.zadarskilist.hr/clanci/22012011/zene-muzeve-zlostavljaju-verbalno (22. 1. 2011.).
53 Daša POREDAŠ LAVOR – Slavko JERKOVIĆ, Nasilje nad muškarcima, u: Policijska sigurnost,
20 (2011.), 3, Zagreb, 400-406.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
79
U informativnom naputku za nastavnike pri obradi tematske
jedinice „Stereotipi o spolnosti, spolno zdravlje i spolna prava“ za
učenike/ce 3. razreda jasno je naznačeno da koncepcija spolnih prava nije službeno prihvaćena u definiciji spolnog zdravlja od strane
Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) jer je riječ o „kontroverznoj ideji“ i jer su neki njezini dijelovi „neprihvatljivi u pojedinim
kulturama i vjerskim zajednicama“, no učenici ipak rješavaju radni
list o spolnim pravima54 u kontekstu definiranja spolnog zdravlja.
Kada je riječ o poštivanju, zaštiti i ostvarivanju spolnih prava svih
osoba, o čemu govori novi prošireni nacrt definicije spolnog zdravlja, valja naglasiti da su i preostale dvije teme kurikuluma za 3. godište posebno diskutabilne i problematične.
Tako u tematskoj jedinici „Brak, roditeljstvo, obitelj“ u definiranju naravi i vrijednosti institucije braka poseban se naglasak
stavlja na upoznavanje alternativnih oblika zajedničkog života (nevjenčana zajednica ili kohabitacija), kao i na novostvorene bračne
tvorevine – registrirano partnerstvo55 i istospolni brak. U definiranju odgovornog roditeljstva, prema ovom konceptu, primarnu ulogu
ima promicanje prava djeteta u obitelji ili „roditeljstva u najboljem
interesu djeteta.“ Liberalno legalistički pristup u definiranju reproduktivne zadaće bračnog zajedništva vidljiv je i u govoru o pobačaju
kao o „pravu žene da donese odluku o tome hoće li roditi ili neće.“
Kada je riječ o društveno-povijesnom razvoju obitelji, koja danas
prolazi krizu identiteta, poseban se naglasak stavlja na one društvene
čimbenike koji razaraju njezinu temeljnu strukturu i pokušavaju je
transformirati u neke neproduktivne, beživotne, samouživajuće tvorevine. Zanimljivo je da upravo ovaj modul zdravstvenog odgoja završava temom „Stigmatizacija i diskriminacija seksualnih manjina“
za koju je previđeno dva školska sata, dok je za prethodnu „Brak,
roditeljstvo i obitelj“ predviđen samo jedan školski sat.
Govoreći o raširenoj pojavi homofobije u Hrvatskoj, ali i u
drugim zemljama središnje, jugoistočne i istočne Europe, iz radnih
54 Više vidi: Nacrt spolnih prava predložen na ekspertnom sastanku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 2002., u: http://www.who.int/reproductivehealth/publications/sexual health/defining
sexual health.pdf.
55 Hrvatska je 2003. usvojila Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o istospolnim zajednicama, a
od 2008. potpisnica je UN-ove Deklaracije o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.
80
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
se materijala i priloga56 daje iščitati da se pod vidom prihvaćanja temeljnih vrednota mira, tolerancije, nenasilja, dijaloga zapravo krije
potreba da se u svijesti mladih ljudi, koji su već (su)kreatori budućnosti društva u kojemu žive, izvrši mentalna, duhovna, emocionalna
i društvena transformacija u poimanju i prihvaćanju čovjekova identiteta.
3. Znanstvena utemeljenost kurikuluma zdravstvenog/spolnog
odgoja u školi
3.1. Seksologija kao znanstveno područje istraživanja ljudske
seksualnosti
Temeljna je definicija znanosti da je ona objektivno, usustavljeno i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima. Istinska znanost nikada nije u
neskladu s vjerskim istinama jer i vjera i razum, na kojemu se temelji
znanost, potječu iz istog božanskog izvora. U tom pogledu istinska
znanost uvijek poštuje vlastite granice i upućuje na dublju dimenziju, tj. na dimenziju mudrosti, istine i transcendentnosti.57 Zato se
sve više može čuti iz renomiranih domaćih i svjetskih znanstvenih
krugova da područje istraživanja ljudske seksualnosti, na čemu se
temelji suvremena seksologija, nema znanstveni legitimitet upravo
zbog svoje isključivosti. Tako su, prema nekima,58 dvije bitne točke za evaluaciju područja kao znanstvene discipline: 1. znanstvena
legitimnost predmeta istraživanja (u seksologiji je problematično
pitanje razdvajanja čovjekove seksualnosti od njegove spolnosti u
cjelini, povezanost dobivenih spoznaja sa spoznajama srodnih znan56 Prilog 1 – Pismo zabrinutog mladića homoseksualne orjentacije. Prilog 2 – Stav Katoličke Crkve
(popis literature za ovu temu nije uzet samo iz katoličkih izvora nego i od Crkve cjelovitog evanđelja koja je samostalna vjerska zajednica, pokret). Prilog 3 – Stav znanosti (s naglaskom na uklanjanju homoseksualnosti s popisa bolesti iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne
poremećaje), 1973. Prilog 4 – Stav društva. Prilog 5 – Slovo zakona (međunarodne deklaracije i
nacionalni zakoni – Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o
suzbijanju diskriminacije).
57 Više vidi u: Virginio BETTINI – Giorgio NEBBIA, Scienza (manipolazione della), u: Vincenzo
BO – Gaetano BONICCELI – Italo CASTELLANI – Franco PERADOTTO (ur.), Dizionario della
pastorale della comunità cristiana, Cittadela Editrice, Assisi, 1980., 523-525.
58 Vida VUKOJA, Znanstveni pristup govoru o spolnom odgoju (objavljeno u emisiji HRT-a „Znakovi vremena“ 30. 1. 2013.), u: http://zdravstveniodgoj.com/news/ima-li-seksologija-uopce-znanstveni-temelj (30. 1. 2013.).
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
81
stvenih disciplina, kao i realna mogućnost manipulacije u istraživačkoj metodologiji rada) i 2. objektivnost u istraživanju (liberalna seksologija, o kojoj je ovdje riječ, svoje spoznaje ne uključuje
u širi filozofsko-antropološki sustav koji je utemeljen na naravnom
zakonu niti izabire na filozofsko-antropološkoj razini one zaključke
o vrednotama koje bi bile orijentir u području ljudske seksualnosti).
Američka psihijatrica Miriam Grossman59 tvrdi, polazeći od
američke prakse provođenja cjelovite seksualne edukacije, da se pod
krinkom zaštite zdravlja i prevencije od spolnih bolesti zapravo radi
o indoktrinaciji, promicanju seksualnih sloboda u društvu. U prilog
tomu M. Grossman navodi također i rezultate mnogobrojnih znanstvenih istraživanja koja se kontinuirano objavljuju u stručnim časopisima Neuropsychiatry i The New England Journal of Medicine.
3.2. Sociološka istraživanja o seksualnosti mladih u Republici
Hrvatskoj i dobiveni rezultati
Kada je riječ o rezultatima socioloških istraživanja o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj u dobi između 18 i 25 godina
koji su provedeni 2005. i 2010. godine, a na čijim se rezultatima
temelji aktualni program zdravstvenog odgoja u školi, valja naglasiti da i ovdje nailazimo na niz nejasnoća. Naime, jedan od glavnih
hrvatskih seksologa, koji je ujedno i predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, A. Štulhofer iznio
je statističke podatke koji pokazuju da se 2005. godine 86%, a 2010.
godine 83,8% ispitanika (N60 = 1005) izjasnilo kako je u škole potrebno uvesti program cjelovite seksualne edukacije (SE).61 Ovdje je
važno naglasiti da se aktualni program spolnog odgoja u hrvatskim
školama temelji na programu cjelovite SE prema već postojećim
model-programima u zemljama Sjeverne i Zapadne Europe, a ne na
apstinencijskom programu SE koji je najrašireniji u SAD-u. Program
o kojemu je ovdje riječ promiče pozitivne (liberalne) stavove prema
59 Miriam GROSSMAN, You're Teaching My Child What? A Physician Exposes the Lies of Sex
Education and How They Harm Your Child, Washington, DC: Regnery Publishing, 2009., 6-11.
60 Broj ispitanika u istraživanju.
61 Amir HODŽIĆ, Sustavna seksualna edukacija u hrvatskim školama: preporuke i prijedlog za pilot
program edukacije o seksualnom zdravlju.
82
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
seksualnosti općenito, što podrazumijeva otvorenost i prihvaćanje
svih oblika seksualnog ponašanja, kao i spolne/rodne ravnopravnosti
te uvažavanja spolnih prava seksualnih manjina.
U provedenom istraživanju 2010. godine o procjeni važnosti
sadržaja programa cjelovite SE (navedeno 11 tema62 prema UNESCO-vim Međunarodnim smjernicama za SE u školi), s obzirom na
sociodemografska i socioseksualna obilježja ispitanika (dob, spol,
obrazovanje, veličina prebivališta, sudjelovanje u vjerskim obredima, seksualna aktivnost), autorski tim ovog istraživanja navodi da
su ispitanici istraživanja potvrdili važnost svih 11 navedenih tema
(prosječna ocjena ≥ 1,5) koje bi se trebale nalaziti u programu SE u
školi, nadalje da su teme pod brojem 2, 4 i 8 ocijenili kao iznimno
važne (prosječna ocjena ≥ 3,5), a temu pod brojem 11 najmanje važnom (prosječna ocjena ≥ 0,96). Isti navode da je istraživanje pokazalo kako se ispitanici s obzirom na religioznu dimenziju (najmanja
razina religioznosti – uopće ne pohađaju vjerske obrede ili to čine
jednom u nekoliko godina; N = 336, i najveća razina religioznosti –
pohađaju vjerske obrede jednom tjedno ili češće; N = 139) vrlo malo
razlikuju u rangiranju važnosti tema. Varijablom religioznosti ispitanika htjelo se „odmjeriti efekt vjerskog morala“63 na eksperimentalni
program cjelovite SE. U drugome dijelu ispitivanja, kada se tablica
tema revidirala na način da se posljednja tema – Religija i seksualnost – izbacila s popisa, opisana je promjena rezultirala „nestankom
statističke značajnosti vjere i religije kao prediktora procjene preostalih 10 tema SE“,64 čime se došlo do zaključka da se značajnost
utjecaja religioznosti i vjere na ponuđeni program temeljila samo
na evaluaciji jedne teme (11.). No objektivnosti radi, valja naglasiti
i to da se za rezultate ove revidirane analize možemo osloniti samo
na već postojeće zaključke jer ova analiza nije jasno prikazana u
tablicama. Nadalje, s obzirom na predložene profile osoba koje bi,
62 1. Seksualnost kao pozitivna vrijednost, 2. Spolno prenosive bolesti i zaštita, 3. Društvo, mediji
i seksualnost, 4. Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje u adolescentskim vezama, 5. Spolna
anatomija i ljudsko seksualno funkcioniranje, 6. Seksualna aktivnost, 7. Emocionalno vezivanje,
partnerstvo i brak, 8. Trudnoća i roditeljstvo, 9. Spolna i rodna ravnopravnost, 10. Seksualne različitosti, 11. Religija i seksualnost.
63 Amir HODŽIĆ, Sustavna seksualna edukacija u hrvatskim školama: preporuke i prijedlog za pilot
program edukacije o seksualnom zdravlju, 88.
64 Isto, 90.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
83
prema mišljenju ispitanika, trebale izvoditi program SE u školi,65
istraživanje je pokazalo da bi 36,9% ispitanika odabralo liječnika/
cu, 23% mlađu osobu posebno educiranu za provođenje programa,
a njih 17% psihologa/inju, dok se svega 3,5% ispitanika opredijelilo
za razrednike kao adekvatne osobe za ovaj vid edukacije. Zanimljivo
je da ostali postoci ispitanika za ovu varijablu nisu prikazani, osim
posebno naglašene informacije da „od 901 osobe koje su odgovorile na ovo pitanje, samo su tri muškarca i jedna žena smatrali da bi
vjeroučitelj/ica bio/la najbolji izbor za voditelja/icu programa SE“.
Ono što pobuđuje određene sumnje u relevantnost dobivenih
podataka jest sljedeće: 1. nema jasnog podatka o ukupnom broju
osoba koje nisu prihvatile poziv na sudjelovanje u istraživanju (samo
da se radi „otprilike o jednoj četvrtini“) kao ni detaljnije informacije
o razlozima odbijanja ispitivanja (osim – nelagoda pri odgovaranju
na pitanja o vlastitoj seksualnosti te strah od reakcije roditelja), 2.
ispitanici nisu potencijalni korisnici programa SE u školi jer se radi
o punoljetnim osobama, 3. revidirana analiza temeljena na 10, a ne
11 tema nije dostupna javnosti, 4. nije jasno što se podrazumijeva
pod pojmom „netko drugi“ u ponuđenom popisu relevantnih osoba
za edukaciju u školi, 5. sadržajne nejasnoće u formulaciji ponuđenih
11 tema koje otvaraju vrata različitim interpretacijama, pa u skladu
s time i različitim rezultatima istraživanja (s tim u svezi mogućnost
zaključka da na 8 od 11 tema nisu zabilježene statistički značajnije
razlike u stupnju prihvaćanja onih tema koje uključuju informacije
o djelotvornosti kondoma, masturbaciji, pobačaju, feminizmu, spolnim pravima svih osoba itd. od strane religioznih i nereligioznih ispitanika). Temeljni je zaključak stručnog tima ove analize bio: „Provedena analiza ukazuje na većinsku potporu uvođenju SE u hrvatske
škole.“66
Osim navedenog istraživanja, mnogo je nejasnoća i u drugim
provedenim sociološkim istraživanjima o seksualnosti hrvatske mladeži, napose kad je u pitanju podatak o prosječnoj dobi stupanja u
65 Ispitanici su mogli odabrati jedan od ponuđenih odgovora: razrednik/ca, nastavnik/ca biologije,
vjeroučitelj/ica, školski pedagog/inja, psiholog/inja, liječnik/ica, mlađe osobe (učenik/ca ili student/ica) educirane za izvođenje takve nastave ili netko drugi.
66 Amir HODŽIĆ, Sustavna seksualna edukacija u hrvatskim školama: preporuke i prijedlog za pilot
program edukacije o seksualnom zdravlju, 93.
84
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
prvi spolni odnos. Prema istom autorskom timu koji je proveo prvo
nacionalno istraživanje 2005., riječ je o dobi od 17 ili tek nešto više
godina – 17,4,67 no prema nekim drugim istraživanjima, na koje se
poziva predstojnik Agencije Filipović, riječ je o dobi od 15 godina ili
čak i ranije.68 S druge pak strane, Centar za edukaciju, savjetovanje
i istraživanje – CESI (mnogobrojni podaci dobiveni iz ove nevladine udruge koristili su se u izradi aktualnog programa zdravstvenog
odgoja!) navodi informaciju da je istraživanje iz 2007. godine na
uzorku od 595 srednjoškolaca drugih razreda u Primorsko-goranskoj
županiji pokazalo da samo 27% djevojaka i 33% mladića posjeduje
neko seksualno iskustvo.69
3.3. Primjeri socioloških istraživanja u Francuskoj i dobiveni
rezultati
To da je takvim i sličnim statističkim podacima koji se tiču čovjekove spolnosti lako manipulirati, potvrđuju i inozemni primjeri.
Tako se na temelju višegodišnjeg ispitivanja (anketiranja) punoljetnih građana Francuske, od strane Francuskog instituta za proučavanje javnog mišljenja, o tome podržavaju li homoseksualni brak i mogućnost posvajanja djece u takvim brakovima (homoroditeljstvo),
prema posljednjem istraživanju od 2012. godine, njih 65% izjasnilo
za homoseksualni brak, a njih 53% za posvojenje. Prijelaz od 50%
ispitanika za francusku je vladu bio dostatan razlog za izglašavanje
prijedloga o ozakonjenju određenih prava seksualnim manjinama.
No kada su pitanja bila drugačije formulirana, tj. kada se zatražio
izbor i definiranje prioriteta – zahtjev LGTB aktivista za homoroditeljstvom s jedne i prava djeteta na roditeljsku skrb, odnosno na oca
i majku, s druge strane – onda su rezultati bili bitno drugačiji: 34%
Francuza podržalo je zahtjev LGTB osoba, a njih 63% smatralo je
67 Danijela BLAŽEKA, Manipulacija znanstvenim istraživanjem o spolnosti, u: Glas Koncila –
Osvrti, 3. ožujka 2013., 31.
68 Više vidi u: Priopćenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH od 29. prosinca 2006., u:
http://www.udruga-grozd.hr/dokumenti. Prema još nekim autorima, prosječna dob kod djevojaka
pala je sa 17,1 na 15,7 godina, a kod mladića sa 16,7 na 15 (Amir HODŽIĆ – Nataša BIJELIĆ,
2003.; Aleksandar ŠTULHOFER – Vesna JUREŠA – Maja MAMULA, 1999.).
69 Više vidi u: Anka KEKEZ – Nataša BIJELIĆ – Natko GEREŠ – Sanja CESAR – Vedrana KOBAŠ, Sex na ex – Priručnik za javno zagovaranje u području seksualnih prava mladih, CESI,
Zagreb, 2009., 10-14.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
85
da posvojena djeca trebaju imati i oca i majku.70 No nisu samo upitni dobiveni podaci svih tih različitih socioloških istraživanja iz područja seksologije nego i neprihvaćanje realnih učinaka i negativnih
posljedica primjene postojećih programa SE u svijetu, o čemu će biti
više riječi u nastavku članka.
3.3. Znanstvena i etička upitnost programa cjelovite seksualne
edukacije (SE) u školi
Jedan od najžešćih prigovora stručne i opće javnosti autorima kurikuluma 4. modula njegova je navodno znanstvena utemeljenost koja se indirektno oslanja na rezultate istraživanja dobivenih na
Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu u sklopu kojega je najpoznatija
ustanova za seksologiju na svijetu Institut Kinsey, gdje se za to područje rada dodatno educirao i naš sociolog A. Štulhofer. Budući
da se za idejnog začetnika tog instituta dr. Alfreda Kinseya (1894.
– 1956.) vežu pedofilski skandali, kao i drugi oblici seksualnih perverzija, dio je javnosti zgrožen mogućom činjenicom da su upravo
njegova istraživanja relevantna za izradu ovog kurikuluma. No Štulhofer takve prigovore apsolutno odbacuje navodeći da se on „jasno i
glasno temelji na smjernicama europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije“.71 No je li to baš tako ili se ipak radi o „odgoju za
slobodu raspadanja“,72 kako je to još davno rekao književni kritičar
Veselko Tenžera? Ako ovome dodamo da je A. Štulhofer, zajedno s
nizozemskim seksologom dr. Theodorusom (Theo) Sandfortom (zagovaratelj legalizacije svih oblika emotivnih i spolnih veza djece i
odraslih73 i autor kontroverzne knjige „Boys on their Contacts with
70 Više vidi: Gilles BERNHEIM, Homoseksualni brak, homoroditeljstvo i posvajanje: Ono što se
često zaboravlja reći, u: http://www.zdravstveniodgoj.com (5. 2. 2013.).
71 Maja HRGOVIĆ, Aleksandar Štulhofer: Dolaskom Judith Reisman svi smo izgubili, u: http://
www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Aleksandar-Stulhofer-Dolaskom-Judith-Reisman-svi-smo-izgubili (2. 2. 2013.).
72 Ante VUKASOVIĆ, Ministrovo licemjerje, vrijeđanje i zlonamjerne krivotvorine. Otvoreno pismo Ministru i hrvatskoj javnosti, u: http://www.viktimologija.com.hr (3. 1. 2013.).
73 Theo SANDFORD surađivao je i s nizozemskim senatorom dr. Edwardom BRONGERSMOM
(1911. – 1998.) s kojim je objavio dvije knjige: „Muška međugeneracijska intimnost“ i „Dječaci
u odnosima s muškarcima: analiza seksualno izraženog prijateljstva.“ Brongers je 1950. osuđen
zbog homoseksualnih odnosa s maloljetnikom, a 1979. u Haarlemu kod Amsterdama utemeljio je
Zakladu Edward Brongers s ciljem promicanja znanstvenih istraživanja i publikacija na području
86
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Men: a Study of Sexually Expressed Friendships“),74 godine 2005.
uredio knjigu „Sexuality and Gender in Postcommunist Eastern Europe and Russia“, prigovori o hiperseksualizaciji djece i propagiranju seksualnih sloboda ovakvim programom postaju sve realniji.75
I sam će Štulhofer za jedan tisak,76 na novinarovo pitanje:
„Kada počinje buđenje seksualnosti u djece?“, odgovoriti: „Seksualnost je stalna, i kod djece i kod odraslih“ (drugim riječima, čovjek
je seksualno biće od rođenja!), a na pitanje o odnosu seksualnosti i
religije, u smislu etičkih pitanja i dilema oko provođenja seksoloških
istraživanja, reći će: „Ako se bavite seksualnošću, vrlo je teško zadržati poštovanje prema religijskim institucijama. (…) Među članovima Međunarodne seksološke akademije, čiji sam član, ima sigurno
dosta vjernika, ali ne vjerujem da itko od mojih kolega poštuje Crkvu
kao instituciju.“ Tri godine kasnije na slično, ali nešto konkretnije,
novinarovo pitanje za jedan drugi dnevni tisak,77 o odnosu Katoličke
Crkve prema aktualnom spolnom odgoju u školi, Štulhofer je rekao:
„Ne znam koji su mogući interesi iza velikog učešća vrha Katoličke
Crkve u cijelom ovom slučaju. (…) Čini mi se kao… sukob između sekularnog viđenja svijeta i jednog straha da bi to na neki način
moglo ugroziti tradiciju ili poziciju katoličke tradicije u Hrvatskoj“,
a potom na pitanje što bi savjetovao roditeljima s obzirom na neke
problematične točke, izjavljuje: „Program uči djecu da traže odgovore na pitanja tko sam, što želim, kako se mogu suprotstaviti stvarima koje ne želim, a zbog kojih će me možda drugi smatrati konzervativnim… Mladi ljudi dolaze iz različitih okruženja, iz različitih
sustava vrijednosti. Bitno je da mogu zadržati svoje vrijednosti, bilo
one religijske ili kakve druge, i zdravo živjeti s njima.“
74
75
76
77
spolnih odnosa između odraslih i mladih ljudi. Godinu dana nakon njegove smrti nizozemska je
policija u Zakladi otkrila i zaplijenila velik dio homoseksualno-pedofilskog arhiva.
„Dječaci o svojem kontaktu s muškarcima: proučavanje seksualno izraženih prijateljstava“, više u:
http://www.ipce.info/host/sandfort_87/. IPCE je „forum za zainteresirane za akademsku raspravu
o razumijevanju i emancipaciji međusobnih odnosa između djece i adolescenata i odraslih. Na te
se odnose želi gledati bez osuđivanja i imajući u vidu ljudska prava mladih i odraslih partnera.“
O tome je dosta govorila američka komunikologinja židovskih korijena Judith REISMAN za vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj u siječnju 2013.
Orhideja GAURA, Aleksandar Štulhofer: Neumorni istraživač hrvatskog libida, u: http://www.nacional.hr/ clanak/86696/aleksandar-stulhofer-neumorni-istrazivac-hrvatskog-libida (6. 7. 2010.).
Maja HRGOVIĆ, Aleksandar Štulhofer: Dolaskom Judith Reisman svi smo izgubili.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
87
Ako program cjelovite SE u školi potiče djecu i mlade na traženje odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja o tome tko su,
što žele od života i da još uz to slijede svoja religijska uvjerenja, ne
zadire li se time u područje filozofije, antropologije, religije i ostalih
humanističkih i društvenih znanosti čija su saznanja ovim programom omalovažena? I sam pojam „edukacija“ (lat. educo, educare u
hrvatskom jeziku obuhvaća složenicu – odgoj i obrazovanje) u svojoj terminologiji sadrži bitnu moralnu dimenziju jer se obrazovanje
„prvenstveno odnosi na uvođenje u ono što je vrijedno pod uvjetom
da se transmitirani sadržaj uči na moralno prihvatljiv način. To znači
da obrazovanje mora uključiti i normativne aspekte koji mu daju svrhu, te osigurati da će upletene strane očuvati svoju moralnu autonomnost. Zato je obrazovanje vrsta komunikacije koja definira ulogu
pojedinca u društvu,“ smatra prof. dr. Maja Žitinski sa Sveučilišta u
Dubrovniku.78
Možemo se, stoga, s pravom pitati na koji način i čijim autoritetom ovakav način seksualne komunikacije definira ulogu pojedinca u društvu danas i u budućnosti? Ako je suditi po opisu knjige
autorskog tima M. Klein, P. Alto, Togo „Kako razgovarati o seksualnosti… s vlastitom djecom“, za koju je predgovor napisao upravo A.
Štulhofer, u kojemu se navodi: „Želimo li da nam djeca žive u manje
seksofobičnom, netolerantnom i spolno neravnopravnom okruženju,
želimo li da budu sretnija u vlastitom tijelu, slobodnija i zadovoljnija vlastitim seksualnim odlukama, vrijeme je da ih počnemo učiti
vrijednostima koje, barem trenutno, nisu dominantne,“79 očigledno
je da se radi o određenim, ali izrazito pogubnim šumovima u komunikaciji. Vrijednosti koje program cjelovite SE promiče u svijetu
vidljiv je u rezultatima evaluacijskih analiza i u činjenici da se u
pojedinim državama on provodi u redefiniranom obliku, dok se u
nekim državama više uopće ne provodi.80
78 Maja ŽITINSKI, Obrazovanje je moralni pojam, u: Naše more, 53 (2006.), 3-4, 140-147.
79 Više vidi u: http://www.superknjizara.hr/index.php?page=knjiga&id_knjiga=4253 i u: http://
www.hrsvijet.net, (7. 3. 2013.).
80 Više vidi: Seksualna edukacija u Europi (prema: Caron, 1998.; Francoeur, 1997.-2001.), u: Aleksandar ŠTULHOFER – Amir HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi: Što je s Hrvatskom? Prilog
1.
88
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
4. Naličje kurikuluma zdravstvenog/spolnog odgoja u školi
4.1. Primjeri uvođenja i provedbe programa cjelovite SE u svijetu
Program zdravstvenog (spolnog) odgoja u hrvatskim školama
provodi se prema modelu programa u nekim skandinavskim zemljama, napose Švedskoj, Nizozemskoj, Islandu i Finskoj. Riječ je o programu cjelovite SE, no, kao što smo već rekli, postoji i apstinencijski
program koji je prisutan u mnogim zemljama SAD-a, a temelji se na
odgodi seksualnih aktivnosti do ostvarenja trajne (bračne) veze jer je
to jedini siguran način očuvanja fizičkog i moralnog zdravlja osobe.
Za potrebe ove teme izdvojit ćemo neke primjere zemalja koje posjeduju iskustvo uvođenja programa u svoj obrazovni sustav.
Program cjelovite SE, koji je bio izrađen prema skandinavskom modelu i financijski podržan od UNESCO-a, u Rusiji je doživio potpuni poraz, a tome su najviše doprinijeli Ruska Pravoslavna
Crkva i Ruska obrazovna akademija. U Engleskoj je, pak, za vrijeme
vlade Margaret Thatcher donesen Zakon o obrazovanju (1986.) prema kojemu odluke o provođenju SE donose ravnatelji škola, ali uz
uvjet savjetovanja s roditeljima i poučavanja koje ne izlazi iz okvira
bračnih i obiteljskih vrijednosti. Čak i novim Zakonom o obrazovanju (1993.), prema kojemu SE postaje obvezan predmet srednjoškolskog obrazovanja, također su izuzete teme koje su moralno upitne,
a roditeljima je dana mogućnost izuzimanja svoje djece iz programa
ako to smatraju potrebnim. U Grčkoj je, pak, sve ostalo samo na
pokušaju uvođenja, dok se u Italiji radi o nekim isključivo usamljenim inicijativama seksualne edukacije u pojedinim školama. Dok je
Rumunjska takav program izbacila iz školskog kurikuluma još početkom 80-ih, u Sloveniji je on sadržajno prisutan u nastavi biologije
i u predmetu koji se zove Zdravstveno obrazovanje.
No situacija je sasvim drugačija u skandinavskim zemljama i
u onima koje slijede njihov model. Prva zemlja u kojoj je SE još od
1956. godine postala obvezan dio školskog kurikuluma jest Švedska. Sociolozi Štulhofer i Hodžić navode da je upravo u Švedskoj
vidljiv pozitivan društveni pristup seksualnosti koji se očituje u „priznavanju prava adolescenata na seksualni užitak bez osjećaja srama,
krivice ili straha, te na slobodan pristup informacijama o načinima
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
89
sprječavanja SPB i neželjenih trudnoća.“81 A upravo ova zemlja i
Velika Britanija imaju najviše tinejdžerskih pobačaja u Europi (19,8
pobačaja na 1000 djevojaka) s velikim porastom spolno prenosivih
bolesti i spolno rizičnih ponašanja. Usporedbe radi, od 37 europskih zemalja, Hrvatska je tek na 34. mjestu po broju maloljetničkih
trudnoća. Švedski je model potom preuzela Nizozemska u kojoj je
SE integrirana u cjelokupni školski program na svim obrazovnim
razinama. Posebno je 'napredna' po tom pitanju Švicarska koja je
2011. godine spolni odgoj uvela i u dječje vrtiće kao obveznu aktivnost. Djeca predškolskog uzrasta uče razlikovati i imenovati muške
i ženske spolne organe, kao i ugodne i neugodne tjelesne dodire s
posebnim naglaskom na dodirima koji pobuđuju užitak. Zanimljivo
da su upravo slične predškolske aktivnosti o ljudskoj intimi ujedno i
početni sadržaj zdravstvenog/spolnog odgoja u našem obrazovnom
sustavu. U Njemačkoj je, pak, situacija da SE formalno ne postoji
kao poseban školski predmet, ali je ona od 1. razreda osnovne škole
integrirana u postojeću nastavu. Savezna središnjica za zdravstveno
obrazovanje (Bundeszentrale für gesundheitliche Aufklärung) izdala
je i besplatno dijelila dvije brošure namijenjene roditeljima u svrhu
spolnog razvitka djece (prva za djecu od 1. do 3. godine, a druga za
djecu od 4. do 6. godine).
4.2. Svjetske kompanije i nacionalne organizacije koje podupiru
program cjelovite SE u školi
Autori programa zdravstvenog/spolnog odgoja u Hrvatskoj
pozivaju se na neke međunarodne institucije, napose na Svjetsku
zdravstvenu organizaciju (WHO), Organizaciju Ujedinjenih naroda
za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), Fond UN-a za djecu
(UNICEF), Opću deklaraciju o pravima čovjeka itd. Imaju li sve te
organizacije neki osobni interes u borbi za opće dobro?
Međunarodna federacija za planirano roditeljstvo (IPPF), koju
je 1952. u Bombaju osnovala Margaret Sanger, a koja danas broji
oko 150 udruga obiteljskog planiranja u više od 180 zemalja svije81 Aleksandar ŠTULHOFER – Amir HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi: inozemna iskustva, u:
Napredak, 143 (2003.), 4, 460.
90
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ta, predstavlja glavni autoritet u pitanjima spolnog i reproduktivnog
zdravlja, ali se predstavlja i kao neosporan branitelj ljudskih prava,
pa tako i spolnih prava svih osoba. Upravo je ova federacija dobila
šezdesetih godina prošlog stoljeća konzultativni status pri svim prethodno navedenim međunarodnim institucijama, a u periodu između
1970. i 1990. počela je intenzivno surađivati s UN-om, što je 1995.
rezultiralo prihvaćanjem Povelje o seksualnim i reproduktivnim pravima – strateškog dokumenta globalne revolucije prava, koja je bacila novo svjetlo na tumačenje temeljnih prava iz Opće deklaracije
o ljudskim pravima iz 1948. godine. Na taj je način bio otvoren put
mnogim aktivistima i članovima nevladinih udruga da neprestano
ukazuju na navodno (jer seksualna i reproduktivna prava ne ulaze
u međunarodno pravo!) kršenje seksualnih i reproduktivnih prava
osoba (seksualnih manjina) u pojedinim zemljama, ali i da omoguće nadgledanje konkretnih primjena prava u zemljama potpisnicama
Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju (ICPD) iz 1994.
godine (poznatija kao Kairska konferencija), čija je potpisnica i Hrvatska.
Iako Povelja nema svoju istinsku pravnu težinu, ona itekako
utječe na moćne svjetske organizacije koje promiču seksualna prava
svih osoba. Kao primjer od 12 temeljnih prava Deklaracije izdvojit
ćemo neke: pravo na život – Povelja to pravo pripisuje samo osobama koje su rođene, a prešućuje pravo na život nerođenog djeteta koje
naziva „zametak“; pravo na privatni život – Povelja uključuje pravo
svakog pojedinca na autonomno donošenje odluka koje se odnose
na njegov seksualni život; pravo na odluku hoće li se i kada imati
djecu – Povelja ne isključuje usvajanje djece od strane LGTB osoba;
pravo na prigovor savjesti – Povelja tumači da se ono odnosi samo
na slučajeve kada medicinsko osoblje odbija pružiti usluge kontracepcije ili pobačaja, ali pacijenta mogu usmjeriti prema nekom tko
će navedenu uslugu ipak učiniti itd.82
Stoga su mnogobrojne građanske udruge i organizacije koje se
bore protiv „kršenja“ navedenih prava u pojedinim zemljama finan82 Više vidi u: Lidija PARIS, IPPF i Povelja o seksualnim i reproduktivnim pravima, u: http://www.
hrsvijet.net, (04.03.2013.). Izvor: Marguerite PEETERS, Globalizacija zapadne kulturne revolucije.
91
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
cijski izuzetno dobro podržane kako od mnogobrojnih međunarodnih institucija tako i od vlada zemalja u kojima djeluju. Uzmimo za
primjer situaciju u našoj zemlji. Prema pregledu odobrenih financijskih potpora Vlade RH – Ureda za udruge u RH u periodu od 2005.
do 2011. godine,83 izdvojena su sljedeća sredstva:
Naziv udruge/organizacije
Financijska sredstva
B.a.B.e. (Budi aktivna. Budi emancipirana.)
5.889.937,19 kn
CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i
istraživanje)
4.202.408,00 kn
FORUM ZA SLOBODU ODGOJA
3.084.276,93 kn
ŽENSKA SOBA
2.923.625,57 kn
ISKORAK
2.043.085,00 kn
KONTRA
312.755,00 kn
GROZD (Glas roditelja za djecu)
327.016,52 kn
Mnoge feminističke i homoseksualne udruge navedene u ovoj
tablici s oduševljenjem su dočekale i podržale kurikulum 4. modula
zdravstvenog odgoja u školi. Ovome valja dodati i to da u brojnim zemljama EU-a u kojima se provode znanstvene kritičke analize školskih udžebnika, također postoje i edukacije o rodnoj osjetljivosti u
nastavi za učitelje i nastavnike, smjernice za izradu rodno osjetljivih
školskih udžbenika za njihove autore/ice i izdavačke kuće te sustav
evaluacije i odobravanja udžbenika na temelju kriterija rodne osjetljivosti (napose u Irskoj, Latviji, Austriji, Islandu i Njemačkoj).84
4.3. Spolna i rodna ravnopravnost utemeljena na „gender
ideologiji“
Godine 1995. na IV. Svjetskom kongresu žena u Pekingu stvoreni su temelji za uvođenje novog pojma „gender-perspektive“ koja
83 Više vidi u: http://www.uzuvrh.hr/potpore.aspx?pageID=58.
84 Više vidi u: Branislava BARANOVIĆ – Karin DOOLAN – Ivana JUGOVIĆ, Jesu li čitanke književnosti za osnovnoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj rodno osjetljive?, u: Sociologija i prostor, 48
(2010.), 187, 349-374.
92
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
dokida naravnu istovjetnost spola i roda. Osnovna riječ engleskog
podrijetla „gender“, koja je gramatički pojam za rod neke imenice, u
ovom značenju gubi svoju gramatičku dimenziju i označava „rodni
identitet“ (muškarci i žene kao muški i ženski 'rod' u dosadašnjem
smislu prestaju postojati jer svatko od njih – muško i žensko – mogu
postojati u različitim gender verzijama: heteroseksualnoj, homoseksualnoj, biseksualnoj, transseksualnoj, animal…, pedo…, querr…,
tris… itd.). Razlike između muškarca i žene smatraju se spolnim
stereotipima, protiv čega se, prema mišljenju pobornika genderizma,
treba izričito boriti i regulirati zakonima (napose onima „antidiskriminirajućima“). Kada takvo stajalište postane uvriježeno mišljenje,
opća regulativa u jednomu društvu, onda se to naziva pojmom „gender-mainstreaming“. Na gender-teoriju nadovezuje se „queer teorija“ po kojoj je i spol (dakle, ne samo rod!) društvena konstrukcija.
Inače, pojam „osobe“ uopće se ne pojavljuje u ovoj teoriji. Riječ je
zapravo o „revolucionarnom kulturnom i političkom procesu razgradnje antropološke strukture muškarca i žene“85 nadahnute traženjem jednakosti moći za dvije ugnjetavane društvene kategorije –
homoseksualne manjine i žene.
To da je riječ o vrlo ozbiljnoj inicijativi koja se, poput nekih
pogubnih zaraznih bolesti u povijesti čovječanstva, počela rapidno
širiti po cijelom svijetu, vidljivo je i u činjenici da je ta pekinška
konstrukcija 1995. godine usvojena od UN-a, a godinu dana kasnije
i od zemalja EU-a (već 2007. godine Eropska unija je u svojim zakonima predvidjela mjere za borbu protiv tzv. spolnih stereotipa!).
Godine 2006. uvodi se još jedan pojam „gender-equality“ (rodna
jednakost, tj. jednakost svih „gendera“). Tako je postupno gender
ideologija postala krunom nove svjetske etike. Inače, temeljne misli
gender-ideologije dolaze iz marksističke utopije o besklasnom društvu, društvu koje je oslobođeno „klase spola“. Pojam „jednakosti“ u
gender-ideologiji (uzimajući u obzir marksističko poimanje u kojemu biti različit znači biti nejednak, a nejednakost označava neprav85 Lidija PARIS, Rodna ideologija – negacija stvarnosti i traženje moći (izvor: Sažetak drugog dijela
kolokvija Marguerite PEETERS o rodnoj ideologiji, održanog na Pravnom fakultetu u Toulonu,
Francuska, u rujnu 2011.), u: http://www.hrsvijet.net.
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
93
du) odnosi se na jednaku statističku zastupljenost muškaraca i žena
na svim područjima života i rada.
Svi oni koji ne prihvaćaju gender-ideologiju smatraju se homofobnima ili, blago rečeno, „neupućenima“, kako je to u jednom
intervjuu za Školske novine rekao predstojnik Agencije V. Filipović,
objašnjavajući javnosti da je „od neupućenosti građana još veća opasnost da o zdravstvenom odgoju govore oni koji misle da o tome nešto znaju, a neupućeni su do te mjere da ne razlikuju spol i rod“.86 EU
parlament je, naime, 2006. godine usvojio Rezoluciju o homofobiji u
Europi (B6-0025/2006). Homofobija se definira kao averzija prema
homoseksualcima, lezbijkama, biseksualcima i transseksualcima, a
postavlja se na istu razinu kao rasizam, ksenofobija i antisemitizam.
Kako bi se homofobija „iskorijenila potrebni su daljnji potezi na razini EU, kao i na nacionalnim razinama… putem obrazovanja, poput
kampanji protiv homofobije u školama, na sveučilištima i u medijima, kao i putem administrativnih, sudbenih i pravnih sredstava“,
navodi se u Rezoluciji.
No kada se dokine biološki identitet muškarca i žene, ništa
više ne priječi dokidanje društvenih uloga i ustanova, a budući da
nema područja društva koje ne bi bilo pod utjecajem dvojne spolnosti, time dolazi do razaranja temeljnih ćelija društva – braka, obitelji,
očinstva, majčinstva, odgoja, jezika, rada, kulture, vjere. Sve se to
naziva „dokidanjem roda“, smatra njemačka sociologinja Gabriele
Kuby.87
Gdje je u svemu tome Hrvatska, koju tek nekoliko mjeseci dijeli od povijesnog ulaska u EU? Temelji su već stvoreni usvajanjem
zakonskih regulativa na području zaštite seksualnih i 'rodnih' manjina.88 I kao što se navodi u Rezoluciji iz 2006., potrebno je „iskorijeniti“ homofobiju u društvu i stvoriti pogodno ozračje za provođe86 Priopćenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH od 29. prosinca 2006.
87 Gabriele KUBY, Mainstreaming roda – kulturna revolucija, u: http://www.europe4christ.net (lipanj, 2008.).
88 ZAKON O ISTOSPOLNIM ZAJEDNICAMA RH, NN116/03; ZAKON O RAVNOPRAVNOSTI
SPOLOVA RH, NN 82/08; ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE, NN 85/08. Takvu interpretaciju postojećih zakona nalazimo u izjavi pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje
LjUBIČIĆ objavljenoj na: http://www.indeks.hr/mobile/članak.aspx?category od 2. 11. 2012. pod
nazivom „Neprihvatljivo je da jedan sveučilišni profesor javno zagovara homofobiju, mržnju i
kršenje zakona!“
94
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nje „gender-traininga“ (proces razgradnje spolnih/rodnih stereotipa)
kako bi gender, tj. rodna perspektiva ušla u sve društvene strukture i u osobne stavove i uvjerenja svakog pojedinca. Ima li boljeg
i dugoročno učinkovitijeg načina za ostvarenje ovoga cilja od pre/
odgoja generacija djece i mladih, pre/educiranja učitelja i nastavnika
s obzirom na njihova dosadašnja stručna saznanja i pre/oblikovanja
svijesti temeljnih ćelija društva?
Iščitavajući planirane „ishode“ za pojedine teme iz kurikuluma koji se odnose na spolnu/rodnu ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, možemo zamijetiti da su najučestaliji ishodi upravo
oni koji proizlaze iz te novostvorene rodne perspektive: 1. prepoznati spolne/rodne stereotipe u društvu (indirektno već u 3. r. kada se
govori o promjenama uloga u obitelji, potom u 4. i 6. r., pa ponovno
u srednjoj školi u 1. i 3. r.), 2. prepoznati razliku između spola i roda
(započinje gotovo na početku programa spolnog odgoja u 4. r. i ponovno se naglašava u završnoj edukaciji u 3. r. srednje škole u vidu
upoznavanja s različitim „genderima“), 3. prepoznati ulogu medija u
stvaranju spolnih/rodnih stereotipa i dosadašnjeg poimanja ljudske
spolnosti (ponovno u još uvijek početnoj fazi seksualne edukacije u
5. r. s posebnim naglaskom na utjecaj interneta, potom u 6. r. gdje
se učenike koji su tek u ranoj fazi puberteta već imenuje „mladima“,
tj. adolescentima, i u 1. r. srednje škole), 4. u skladu s odrednicama
Povelje o seksualnim i reproduktivnim pravima UN-a od 1995. (napose pravo na: život, privatan život, slobodu mišljenja, ne/stupanje u
brak i osnivanje i planiranje obitelji) raspraviti o nekim elementima
spolnog i seksualnog života – pornografiji (već u 6. r. pa ponovno u
1. r. srednje škole), pobačaju kao prekidu trudnoće i razlikovanju zametka i ploda (oboje u 8. r. te o pobačaju i na kraju programa SE u 3.
r. srednje škole) te masturbaciji kao o jednom od oblika seksualnog
užitka (već u 5. r.), 5. izgraditi vrijednost prihvaćanja i tolerancije
seksualnih različitosti (u 7. r. u vidu neravnopravnog i ugnjetavanog
položaja seksualnih manjina u povijesti, a napose na kraju edukacije
u 3. r. srednje škole kada se poseban naglasak stavlja na uvažavanje
odredaba Deklaracije o seksualnim pravima WHO-a. Zanimljivo je
da u čitavom kurikulumu ne nalazimo jasno naznačeno u planira-
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
95
nim ishodima ni jedan nacionalni i/ili međunarodni dokument osim
ovog) i 6. iskorijeniti homofobiju u društvu, kojom završava program seksualne edukacije u školi.
5. Antropološka ne/utemeljenost kurikuluma zdravstvenog/
spolnog odgoja u školi
5.1. Pitanje zdravstvenog/spolnog odgoja – temeljno antropološko
pitanje
Prema istraživanjima hrvatskog sociološkog/seksološkog tima
koji je uređivao program zdravstvenog/spolnog odgoja, jedan od temeljnih razloga za njegovo uvođenje bio je nedostatna informiranost
o ljudskoj seksualnosti i zaštiti od spolno prenosivih bolesti u dosadašnjem školskom obrazovnom sustavu te razvoj vještina potrebnih
za očuvanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Tako se navodi da
su dosada srednjoškolci bili upoznati sa sadržajima o ljudskoj seksualnosti u školi tek na pokojem satu biologije, razredne zajednice
ili vjeronauka.89
Ako samo letimično pregledamo tematske cjeline i jedinice iz
kurikuluma vjeronauka za srednju školu,90 onda ćemo uočiti da se o
čovjeku i njegovoj spolnosti govori i više od nekoliko školskih sati,
pa i o seksualnosti u užem smislu riječi kao o važnom području čovjekove spolnosti.
Tako u 1. razredu nastavna cjelina „Tajna stvaranja – govor
znanosti i govor vjere“ otvara širok prostor govora o prirodoznanstvenim tumačenjima nastanka svijeta, ne zaobilazeći govor o čovjeku kao nedjeljivoj cjelini tijela, duše i duha.
U 2. razredu u cjelini „Zajednica koja oslobađa i služi – povijest Crkve; tematska jedinica: Crkva u srednjem vijeku – od duhovnog i kulturnog procvata do ratova i raskola“ dana je mogućnost
kritičkog promišljanja o nekim potezima Crkve koji su, istina, odraz
društvenih strujanja i svijesti toga vremena, ali koji, danas gledajući s višestoljetnim vremenskim odmakom, vjerojatno predstavljaju
89 Aleksandar ŠTULHOFER – Amir HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi: Što je s Hrvatskom?, 47.
90 Usp. NACIONALNI KATEHETSKI URED HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE, Plan
i program katoličkog vjeronauka za četverogodišnje srednje škole, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
2009.
96
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
svojevrsnu povredu dostojanstva osobe, napose žena (npr. inkvizicija, ekonomska i druga ovisnost žena o muževima), o čijim se povredama prava i potlačenoj ulozi u povijesti (s posebnim naglaskom na
utjecaj Crkve u Europi u srednjem vijeku) također govori i u kurikulumu zdravstvenog odgoja za 1. razred srednje škole u tematskoj
jedinici „Emocije i komunikacija u vezi“.
U 3. razredu čak su tri tematske cjeline posvećene proučavanju
čovjekova odnosa prema samome sebi, drugima oko sebe i, u konačnici, prema svome Stvoritelju, a to su: „Čovjek – moralno biće“
(napose u tematskoj jedinici Savjest pred zakonom i suvremenim
etičkim pitanjima), „Muško i žensko stvori ih“ (sve teme ove cjeline
govore o čovjekovoj spolnosti, braku i obitelji, kao i o odgovornom
roditeljstvu, imajući pritom na umu tezu kojoj se većina stručnjaka
priklanja, a to je da su najbolji seksualni edukatori djece zapravo
sretni i zadovoljni roditelji) te „Dostojanstvo ljudskog života“ (napose u temi Čuvanje cjelovitosti i dostojanstva ljudske osobe – izazovi znanosti).
U 4. razredu posebno dolaze do izražaja tematske cjeline i
njima pripadajuće jedinice koje otvaraju raznovrsna pitanja suvremenog čovjeka o životu, s jedne, i znanstvenih spoznaja koja su u
službi poboljšanja kvalitete života, s druge strane. Ovdje mislimo na
cjeline: „Suvremeni čovjek pred pitanjima Boga“ i „Izazovi znanstveno-tehničkog napretka“.
Iako će navedeni hrvatski sociološki/seksološki tim i nakon
ovog kratkog osvrta ostati pri svojoj početnoj tezi, jer se u ovim
temama ne nalazi eksplicitan govor o čovjekovim seksualnim aktivnostima, sveobuhvatna znanost o čovjeku priklanja se ipak tezi da
je ljudska seksualnost nedjeljiv dio cjeline ljudske spolnosti (koja je
puno više od same genitalnosti jer prožima osobu na tjelesnoj, psihičkoj, afektivnoj, emocionalnoj i duhovnoj razini!), a ljudska spolnost nedjeljivi dio složene (mistične) cjeline ljudskoga bića. Ljudska
spolnost nikada nije zatvorena sama u sebe nego je usmjerena na
drugoga, na međusobnu komplementarnost muškarca i žene temeljenu na ljubavi. Zato neki upravo u predmetima društveno-humanističkih znanosti, kao što je vjeronauk, vide priliku za „ispunjenje
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
97
praznine, koji je ministrov program ostavio: otvoriti učenicima oči
za vrijednosti askeze i suzdržanosti“ jer je seksualnost „moćna sila,
koja – neukroćena – ima razornu snagu u dobru i u zlu“.91
Zaključak
Uvođenje novog programa zdravstvenog/spolnog odgoja u hrvatski obrazovni sustav dio je opće platforme nacionalne politike
za promicanje koncepta rodno egalitarnog društva prema već postojećem modelu u zemljama članicama Europske unije. Je li i bez
pritisaka i diktata „velikog brata“? Razlozi njegova uvođenja daleko
nadilaze one, statistički dobivene, o nepravilnoj i nezdravoj prehrani, pretilosti predškolske i školske djece te o seksualnoj neinformiranosti adolescenata i rapidnom širenju spolno prenosivih bolesti.
Posrijedi su zapravo duboko isprepleteni društveni i vanjskopolitički
utjecaji povezani s transformacijama i strujanjima u Europi i svijetu.
Ako se ovim programom i htjelo „odgovoriti na izazove i probleme
djece i mladih u skladu s najrazvijenijim obrazovnim sustavima“,
kako se navodi u kurikulumu, a čime započinje i ovo promišljanje,
taj je „odgovor“ trebao biti najprije formuliran u širem kontekstu
znanstvenih spoznaja o čovjeku, potom zakonodavno oblikovan i
'lektoriran' te ugrađen u već postojeći vrijednosni i tradicijski okvir
društva u kojemu se takav program želi primijeniti.
Nadalje, ako već i postoje određeni „izazovi i problemi“ koji
prijete djeci i mladima u njihovu razvoju, mogu li se ti isti izazovi
i problemi koji su se rasplamsali i umnožili u zemljama u kojima
se upravo takav program/odgoj/seksualna edukacija ili kako god to
nazvali provodio, uopće na takav način iskorijeniti? Ako se pod pojmom „najrazvijenijih obrazovnih sustava“ podrazumijeva samo onaj
sustav koji je široko otvorio svoja vrata provođenju samo ovakvog
oblika zdravstvenog/spolnog/seksualnog odgoja, ne imajući sluha za
alternativne programe koji su također polučili neke rezultate u svijetu (i to puno pozitivnije od usvojenog programa!), onda se neminovno nameće pitanje u čijem je interesu takav odgoj uveden. Očito da
to nisu djeca ni mladi, ni dobro hrvatskoga društva i naroda. Stoga je
91 Anna Maria GRUENFELDER, Zdravstveno obrazovanje, u: Svjetlo riječi, 2 (2013.), 51.
98
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ovakav zdravstveni odgoj ozbiljno društveno pitanje, pitanje „života
i smrti“, kako je to jednom prilikom rekao don Damir Stojić.
Samo se nekim 'višim interesima' može objasniti sljepilo ove
naše odgojno-obrazovne politike pred novom stvarnošću koja se lukavo i prepredeno uvlači u sve pore društvenog života hrvatskoga
naroda razarajući ga ćeliju po ćeliju, tamo gdje je on najnježniji,
najranjiviji, najčišći, svet. S obzirom na to da je pitanje o čovjeku
temeljno pitanje svih odgojno-obrazovnih sustava, razumljivo je da
kreatori ovog programa žele najprije redefinirati pojam čovjeka kako
bi se potom redefinirao i sam sustav. Program zdravstvenog, odnosno spolnog odgoja, točnije program cjelovite seksualne edukacije
u RH (koji je tek neka površna inačica istog programa u EU-u i u
svijetu) upravo to i čini – pod krinkom izrazite zauzetosti i brige za
najmlađe članove društva te iste članove prepušta gigantskoj svjetskoj LGTB mašineriji da ih preodgoji i upotrijebi u svoju promidžbu
i za svoje interese.
A redefiniranje čovjeka povlači za sobom i redefiniranje morala. Tako se objašnjava činjenica da se pojedinim godištima provlače
informacije koje imaju izravnu moralno-etičku dimenziju, iako se
istovremeno ističe etička neutralnost istog programa.
Ta novostvorena etika temelji se na: redefiniranju bračne i
obiteljske zajednice (raskrinkavanjem spolnih/rodnih stereotipa u
obitelji, stvaranjem novih uloga u obitelji, kreiranjem vlastitog modela obitelji po izboru/želji/ideji, slobodnim odabirom nastavka ili
prekida začetog života); izgradnji osobnog identiteta u svjetonazorski pluralističkom svijetu (razlikovanjem spola i roda, kreiranjem
različitih kombinacija roda, eksperimentiranjem sa spolnošću, reduciranjem spolnosti na genitalnost i seksualni užitak); upotrebi novih tehnologija kao zamjenskih odgojnih sredstava koja su daleko
'stručnija i učinkovitija' od institucije roditeljstva (savjetovati se s
različitim feminističkim i homoseksualnim udrugama koji na svojim
internetskim stranicama objavljuju različita 'početna' iskustva, na
pornografske sadržaje gledati u načelu negativno, ali ne i isključivo);
iskorjenjivanju svakog oblika homofobije (poistovjećivanjem heteroseksualnog i homoseksualnog braka, hetero i homoroditeljstva,
K. Rukavina Kovačević, Druga strana IV. modula... 57-100
99
prihvaćanjem i promoviranjem spolnih prava svih osoba); potiskivanju/odbacivanju kulturnog, povijesnog, nacionalnog i kršćanskog
naslijeđa (prihvaćajući samo one smjernice koje proizlaze iz novooblikovanih međunarodnih pravnih akata, samo one rezultate istraživanja koji potvrđuju 'znanstvenu' utemeljenost nove ideologije,
bagatelizirajući ulogu roditelja u cjelovitom procesu razvoja njihove
djece i omalovažavajući ulogu i stav Crkve).
Stoga za činjenicu uvođenja zdravstvenog/spolnog odgoja u
naše škole nitko ne bi smio biti nezainteresiran, počevši od roditelja, kulturnih i znanstvenih ustanova hrvatskoga naroda, političkih
stranaka do Crkve i vjerskih zajednica. Istina je da svoju samostalnost gubimo rasprodajom svojih materijalnih dobara. Ali potpuno
ju možemo izgubiti samo ako „velikom bratu“ prodamo svoju dušu.
Prihvaćanjem ovakvog odgoja najmlađih i najnezaštićenijih to upravo činimo.
100
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
THE OTHER FACE OF THE FOURTH MODULE
OF THE HEALTH EDUCATION IN SCHOOLS
Summary
According to the introductory word of the curriculum, the program of the Health Education in schools is based on a holistic perception of health, which encompasses the protection of health and
quality of life, humane relationships among sexes and human sexuality, prevention of addictions, culture of a social communication
and prevention of a violent behavior.
But is it really so? Namely, the actual program of sexual education is based on the program of a holistic sexual education in accordance with the North and Western Europe model-programs. The
program advocates a liberal attitude towards sexuality in general,
implying openness and acceptance of all forms of sexual behavior,
as well as sexual/gender equality and appreciation for sexual rights
of sexual minorities. Authors of this program refer to some international institutions. Do these organizations have a particular interest
in their efforts for the common good? Many feminist and homosexual associations show enthusiasm for this curriculum of the fourth
module of the health education in schools. Why?
The reasons for the introduction of the curriculum of the health
education lie far beyond the concern for bad nutrition, obesity, ignorance regarding sexuality among adolescents and rapid spread of
sexually transmitted diseases. The problem hides in deeply intermingled social and foreign politics influences related with the current
social transformations and tendencies in Europe and the World. The
author of this article tries to answer many issues finely disguised in
the general expectancies of the curriculum for the health / sexual
education in the schools.
Key words: curriculum, sexuality, sexology, health education,
sexual education, LGTB population.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
101
Ksenija Rukavina Kovačević
GRAĐANSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE U ŠKOLI –
POTREBA ILI UVJET?
Ksenija Rukavina Kovačević, prof.
Katehetski ured Riječke nadbiskupije
UDK: 373.2/3[316.75GENDER+342.7+37.02]:
354.32(053.5/.6)[(061.1EU):(497.5)]”2012/2014”(049.3)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 30.04.2013.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske uvelo je u školskoj godini 2012./2013. u hrvatski obrazovni
sustav dva eksperimentalna programa: jedan koji je prisutan u svim
osnovnim i srednjim školama na području RH – zdravstveni odgoj, i
drugi koji je prisutan u nekoliko odabranih osnovnih i srednjih škola – građanski odgoj i obrazovanje. Budući da su oba kurikuluma u
naredne dvije godine u eksperimentalnoj provedbi, autorica članka analizira kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja s aspekta
njegovih strukturnih dimenzija, osvrćući se na antropološki temelj
modula o ravnopravnosti spolova te modula o razvoju identiteta i
interkulturalnosti.
S obzirom da je građanski odgoj i obrazovanje, kako ga shvaća suvremena teorija odgoja, predmet različitih kontroverzi, prije
svega u raspravama unutar političke teorije, sociologije obrazovanja
i filozofije odgoja, autorica članka postavlja određena pedagoška i
antropološka pitanja na koja pokušava naći odgovor u kontekstu definiranih ishoda kurikuluma. Kako niti jedan predmetni kurikulum
nije vrijednosno neutralan, pa tako niti kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, autorica u ovom članku argumentirano progovara
o prikrivenim ideologijama na kojima se temelji ovaj kurikulum.
Ključne riječi: ljudska prava, demokratsko građanstvo, građanska kompetencija, ishod, identitet, međukulturalnost, gender
ideologija.
Uvod
***
Današnje je društvo u neprekidnom traženju odgovora na nove
potrebe s kojima se susreće zbog procesa rušenja totalitarističkih
102
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
društava, globalizacije, masovnih migracija, porasta pluralnih društava, krize okoliša, međunacionalnih i međuetičkih netrpeljivosti,
porasta nasilja, opadanja povjerenja građana u demokratske institucije, nezainteresiranosti mladih za političke procese, itd. U zadnjih
se nekoliko desetljeća razvija niz odgojno-obrazovnih programa koji
u većoj ili manjoj mjeri promiču ideje ljudskih prava i sloboda te
ideju demokratskog građanstva. Iako se ta tematika obrađuje u raznim školskim predmetima, među kojima je i vjeronauk, hrvatska
obrazovna politika pokušala je dati svoj doprinos razvoju demokratskog građanstva i demokratske političke kulture uvođenjem i posebnog kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u školi, koji je
trenutno u eksperimentalnoj provedbi.
Prema riječima glavne koordinatorice Odbora za izradu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja i članice Nacionalnog odbora Vlade RH za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš, glavni cilj ovoga
kurikuluma je priprema informativnog, aktivnog i odgovornog građanina koji, sudjelovanjem u procesu odlučivanja, pridonosi razvoju
demokracije i građanskog društva. Osim razumijevanja temeljnih
pojmova i načela ustroja demokratske vlasti, odnosa građanina i institucija vlasti, nužnosti zaštite građanskih i političkih prava i sloboda, vladavine prava, građanski odgoj i obrazovanje ističe potrebu
razvoja participativnih vještina, vođenja timskog rada, dijaloga, privrženost temeljnim vrednotama demokracije te jačanju individualne
i kolektivne odgovornosti za stabilnost građanskog društva.1
1. Izrada Nacrta kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja
u školi (GOO)
1.1. Društvene i građanske kompetencije – temeljne kompetencije
europskog obrazovnog sustava
Poticanje građana, naročito mladih ljudi, da se aktivno uključe
u društveni i politički život politički je prioritet kojemu odnedavno
1
Više vidi u: Vedrana SPAJIĆ-VRKAŠ - Ivanka STRIČEVIĆ - Dubravka MALEŠ - Milan MIJATOVIĆ, Poučavati prava i slobode, Istraživačko-obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko
građanstvo, Zagreb, 2004.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
103
raste važnost na europskoj i nacionalnoj razini. Tako su društvene i
građanske kompetencije ubrojene među osam ključnih kompetencija
za cjeloživotno učenje na način na koji su ih utvrdili Vijeće Europe i
Europski parlament 2006. godine.2 Promicanje aktivnog građanstva
postalo je jednim od glavnih ciljeva europskih odgojno-obrazovnih
sustava, kako stoji i u Strateškom okviru za europsku suradnju u
području odgoja i obrazovanja i stručnog usavršavanja (ET 2020). S
obzirom da se odgoj i obrazovanje vidi glavnim sredstvom u promicanju aktivnog građanstva, međunarodna Mreža Eurydice3 u svojim
periodičnim izvješćima iznosi podatke kako su se i u kojoj mjeri
razvijale nacionalne politike i mjere vezane uz provedbu građanskog
odgoja i obrazovanja u europskim zemljama.
Vlada RH donijela je 1999. godine prvi Nacionalni program
odgoja i obrazovanja za ljudska prava koji je Odlukom od 14. listopada 1999. godine (Klasa: 004-01/99-01/05, ur. broj: 503010899-18) postupno uveden u hrvatski odgojno-obrazovni sustav. Taj je
program omogućio razvoj brojnih primjera dobre prakse povezivanja škole i društvene zajednice na istraživanju i rješavanju stvarnih
društvenih problema po metodama aktivnog uključivanja učenika.
1.2. Nacionalni i međunarodni pravni okvir u izradi Nacrta
kurikuluma
U skladu s Nacionalnim programom za promicanje i zaštitu
ljudskih prava u RH, Nacionalnim okvirnim kurikulumom, Nacionalnom strategijom za razvoj civilnog društva, Nacionalnim programom za suzbijanje korupcije, Nacionalnim programom zaštite
potrošača, Nacionalnim planom za borbu protiv diskriminacije, Nacionalnom politikom za promicanje ravnopravnosti spolova i drugim
2
3
Komuniciranje na materinjem jeziku, komuniciranje na stranom jeziku, matematička pismenost i
osnovna znanja iz znanosti i tehnologije, digitalna kompetencija, učiti kako se uči, međuljudska,
međukulturna i građanska kompetencija, poduzetništvo, kulturno izražavanje.
Više vidi u: www.ec.europa.eu/communication_white_paper/doc/white_paper_en.pdf.
Mreža Eurydice pruža informacije o europskim obrazovnim sustavima i politikama i analizira ih.
Od 2011. godine sastoji se od 37 nacionalnih jedinica sa sjedištem u sve 33 države koje sudjeluju u Programu cjeloživotnog učenja EU (države članice EU, države članice Europskog područja
slobodne trgovine – EFTA, Hrvatska i Turska). Mrežom koordinira i upravlja europska Izvršna
agencija za obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu (EACEA) sa sjedištem u Bruxellesu.
Više u: http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/thematic_ studies_en.php.
104
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nacionalnim programima i strategijama te mjerodavnim europskim
preporukama i standardima, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i
sporta RH (MZOS) započelo je 2010. godine s izradom Nacrta kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u školi s ciljem da se omogući „sustavan odgoj i obrazovanje svih učenika u ovome području,
svim učenicima osigura pravo i mogućnost da budu opremljeni neophodnim životnim kompetencijama u svim područjima društvenog
života i u tom pogledu budu ravnopravni s drugim učenicima europskih zemalja s kojima će trebati surađivati i natjecati se na zajedničkom europskom tržištu.“4
Pred kraj 2010. godine započeo je s radom i Nacionalni odbor
za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo u
čijem su radu sudjelovali, uz vladine predstavnike, i predstavnici civilnih organizacija koji su svojim zaključcima i suradnjom poduprli
izradu novog kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja. Tom je
prilikom Agencija za odgoj i obrazovanje organizirala stručne skupove na temu sadržajnih elemenata kurikuluma GOO-a, ali i javno
pozvala sve zainteresirane na iznošenje prijedloga i sugestija vezanih
uz prijedlog Kurikuluma. Sudionici skupova imali su prilike dobiti
prigodne materijale za rad u školi, a tiskana je, u organizaciji Agencije, i Bijela knjiga Vijeća Europe “Živjeti zajedno jednaki u dostojanstvu” kojom se promiče međukulturalni dijalog (razmjena mišljenja
između pojedinaca, većinskog i manjinskih naroda, grupa različitog
etničkog, kulturnog, vjerskog, jezičnog podrijetla i naslijeđa uz razumijevanje i uvažavanje različitosti).5 Na hrvatskom jeziku tiskana
je i Povelja Vijeća Europe o obrazovanju za demokratsko građanstvo
i ljudska prava (CoE Charter on EDC/HRE) koja je nastala u suradnji 47 državnih organizacija u sklopu Preporuke CM/Rec (2010.).
Povelja ima narav preporučenog dokumenta za ispravno razumijevanje i provođenje obrazovanja za demokratsko građanstvo i ljudska
4
5
AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE RH, Smotra projekata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo - 2012., Zagreb, 11-12.
Vidi više u: AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Bijela knjiga o međukulturnom dijalogu
„Živimo zajedno jednaki u dostojanstvu“, Zagreb, 2011., (izvornik: COUNCIL OF EUROPE,
White Paper on Intercultural Dialogue „Living Together As Equals in Dignity,“ 2008.). Europska
unija je 2008. godinu označila kao Europsku godinu međukulturnog dijaloga. Bijela knjiga o međukulturnom dijalogu i eksperimentalna Razmjena o vjerskoj dimenziji međukulturnog dijaloga iz
2008. godine čine dva važna doprinosa Vijeća Europe Europskoj godini međukulturnog dijaloga.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
105
prava kojemu je primaran zadatak promicanje socijalne kohezije i
interkulturalnog dijaloga te vrednovanje različitosti i ravnopravnosti, uključujući i ravnopravnost spolova. Ujedno, Nacionalni odbor
za odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo na
svojoj je sjednici od 25. veljače 2011. podržao odluku Rektorskog
zbora da se građanski odgoj i obrazovanje uključi i u preddiplomsko
ili diplomsko obrazovanje budućih nastavnika na svim nastavničkim
fakultetima u Republici Hrvatskoj.
Valja naglasiti da u Nacionalnom okvirnom kurikulumu za
predškolski odgoj te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje
(NOK) iz 2010. godine, koji je rađen s osloncem na Europski referentni okvir ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje, odgoj
i obrazovanje se stavlja u funkciju razvoja učeničkih kompetencija
s ciljem osposobljavanja učenika za kompetentno djelovanje u različitim područjima života.6 Stoga osnovno polazište NOK-a nije
„disciplinarno određen nastavni program koji se predaje učenicima
nego osobine učenika koje će im omogućiti da se uspješno nose sa
složenim izazovima života u Hrvatskoj i izvan nje.“7 S obzirom da
se upravo građanske kompetencije danas ubrajaju u najvažnije ishode učenja, na tom je tragu NOK predvidio da se ove kompetencije
razvijaju kako u sklopu društveno-humanističkog područja odgoja
i obrazovanja tako i u sklopu građanskog odgoja i obrazovanja kao
međupredmetne teme.
1.3. Očekivanja od novog kurikuluma
Tijekom 2011. godine bio je dovršen Nacrt kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja koji je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH uputilo predstavnicima vladinih ustanova i ra6
7
Termini ‘kompetencija’ i ‘ključna kompetencija’ pretpostavljeni su terminu ‘osnovne vještine’ koji
se smatra previše ograničavajućim budući da se općenito upotrebljavao da bi označio osnovnu
pismenost i računanje, dakle ono što se različito nazivalo vještinama ‘preživljavanja’ ili ‘životnim’
vještinama. ‘Kompetencija’ se odnosi na zbir vještina, znanja, nadarenosti i stavova. ‘Ključne
kompetencije’ su prenosivi multifunkcionalni sklop znanja, vještina i stavova koji su potrebni
svim pojedincima za njihovu osobnu realizaciju i razvitak, uključivanje u društvo i zapošljavanje.
Treba ih razviti do kraja obveznog obrazovanja ili izobrazbe i predstavljaju temelj za daljnje učenje kao dio cjeloživotnog učenja.
MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH - AGENCIJA ZA ODGOJ I
OBRAZOVANJE, Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, Zagreb, 2012., 4.
106
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
zličitih civilnih organizacija, ali i Centru za socijalni nauk Crkve.8
U organizaciji Ureda za udruge Vlade RH i Ministarstva znanosti,
obrazovanja i sporta RH, a u sklopu IPA projekta9 2009. godine pod
nazivom „Jačanje kapaciteta vladinog Ureda za udruge za izgradnju
učinkovitog partnerstva s organizacijama civilnog društva u borbi protiv korupcije“ održana je 21. veljače 2012. javna rasprava o
Nacrtu kurikuluma GOO-a „radi informiranja, razmjene mišljenja,
pružanja podrške, prikupljanja stručnih prijedloga i osvrta na Nacrt
kurikuluma te planiranja daljnjih zajedničkih aktivnosti.“10 Prilikom
predstavljanja Nacrta kurikuluma 4. lipnja 2012. u Zagrebu ministar Željko Jovanović naglasio je da će se uvođenjem ovog predmeta „unaprijediti poduzetnički duh, kod djece razviti bolje shvaćanje
samoga sebe, ali i društva, bolje korištenje zakona te će se djeca već
od osnovne škole educirati za borbu protiv korupcije.“11 Predstojnik
Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović istom prilikom naglasio je kako „brojna istraživanja pokazuju da su mlade generacije
vrlo često nezainteresirane za određena društvena zbivanja što dovodi do određenih opasnosti i prezentiranja krivih vrijednosti“ i iz
tog razloga „pozdravlja uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja
u škole.“12
Više u: AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE RH, Smotra projekata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo - 2012., 12.
9 Program IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance) glavni je instrument pomoći EU-a za
države kandidatkinje (Hrvatsku, Makedoniju i Tursku) i potencijalne kandidatkinje (države tzv.
zapadnog Balkana) od 2007. do 2013. godine. Svrha je Programa pomoći javnim tijelima i nevladinom sektoru u aktivnostima usklađivanja nacionalnih zakonodavstva s pravnom stečevinom
Unije, pomoći im pri implementaciji zakonodavstva, kao i pripremama i jačanju institucija za korištenje Kohezijskog fonda te strukturnih, poljoprivrednih i ribarskih fondova Unije namijenjenih
državama članicama. Pravnu osnovu za uspostavu IPA-e čine Uredba Vijeća EU-a (1085/2006) i
IPA provedbena Uredba EK-a (718/2007), kojima se IPA uspostavlja kao glavni fond pomoći za
Hrvatsku i ostale države kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje. Program IPA ima pet komponenti: Komponenta I – Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija; Komponenta II – Prekogranična
suradnja; Komponenta III – Regionalni razvoj; Komponenta IV – Razvoj ljudskih potencijala;
Komponenta V – Ruralni razvoj.
10 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE RH, Smotra projekata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo - 2012., 13.
11 MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, Građanski odgoj i obrazovanje
od iduće školske godine eksperimentalno u 6 škola, vidi u: www.skole.hr (5. 06. 2012.).
12 Isto. Najveće svjetsko istraživanje na području građanskog odgoja (International Civic and Citizenship Education Study – ICCES, 2006.-2010.), u koje Hrvatska do sada nije uključena, provedeno je još 1971. godine, a potom 1999. na temelju istraživanja Međunarodnog udruženja za istraživanje učinaka obrazovanja – International Association for Evaluation of Educational Achievement
(IEA).
8
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
107
2. Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja u školskoj
godini 2012./2013.
2.1. Temeljne smjernice u eksperimentalnoj provedbi Kurikuluma
Kurikulum GOO-a eksperimentalno je uveden od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH13 i Agencije za odgoj
i obrazovanje u 4 osnovne i 3 srednje škole, ali i od strane Mreže
mladih Hrvatske (MMH)14 i IPA projekta u još 4 osnovne i 2 srednje
škole na području posebne državne skrbi, što znači da je kurikulum
GOO-a ove školske godine u eksperimentalnoj provedbi u 8 osnovnih i 5 srednjih škola.15 Eksperimentalna provedba Kurikuluma bit
će praćena i vrednovana tijekom dvije školske godine (2012./2013.
i 2014./2015.) od strane Agencije za odgoj i obrazovanje, Istraživačko-obrazovnog centra za ljudska prava Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu te Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje
obrazovanja (NCVVO). Rezultati dobiveni tom provedbom i analize koje će se steći na osnovu praćenja programa tijekom ovih dviju
školskih godina koristit će se u svrhu donošenja kurikuluma GOO-a
za obvezno uvođenje u sve škole.
Od dana 28. ožujka 2013. započela je i službena kampanja za
uvođenje GOO-a u sve škole u školskoj godini 2014./2015. pod nazivom: „Znam, razmišljam, sudjelujem“. Kampanju provode Mre13 MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, Odluka o eksperimentalnoj
provedbi i praćenju provedbe Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u dvanaest osnovnih
i srednjih škola u 2012./2013. i 2013./2014. školskoj godini (Klasa: 602-01/12-01/00370, Ur. broj:
533-21-12-0002).
14 Mreža mladih Hrvatske (MMH) je savez 59 nevladinih udruga mladih i za mlade koji u Republici Hrvatskoj djeluje kao nacionalna krovna organizacija mladih (eng. National Youth Council) i
članica je Europskog foruma mladih (YFJ). MMH je nevladina, neprofitna i nestranačka udruga
osnovana u prosincu 2002. godine, a zagovara i promiče interese i stavove mladih na načelima
tolerancije, razumijevanja i poštivanja prava i potreba mladih.
15 Više u: AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE RH, Osnovne odrednice Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (GOO-a) i mogućnosti njegova integriranja u plan i program škole,
objavljeno na: www.azoo.hr.
Prema B. Šalaju vrlo je upitno bi li se MZOS uopće odlučio na eksperimentalnu provedbu ovog
programa školske godine 2012./2013. da nije bilo snažnog poticaja i pomoći od strane grupe nevladinih organizacija predvođenih Mrežom mladih Hrvatske koje provode IPA projekt koji je sufinanciran od EU. Više vidi u: Berto ŠALAJ, Eksperimentalna provedba građanskog odgoja i
obrazovanja u hrvatskim školama: početak ozbiljnog rada na stvaranju demokratske političke
kulture ili smokvin list ministarstva?, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, objavljeno na:
www.cpi.hr.
108
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije16 i GONG u sklopu
IPA projekta „Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama,“17
kojeg financijski podupire: Europska unija, MZOS, Ured za udruge
Vlade RH, Veleposlanstvo SAD-a i Veleposlanstvo Nizozemske. U
sklopu kampanje planiraju se održati: tematski okrugli stolovi (od
kraja ožujka do kraja lipnja 2013. u četiri hrvatska grada: Osijek,
Gospić, Petrinja i Karlovac), jednodnevne javne aktivnosti, zagovaračke kampanje škola koje su već uključene u eksperimentalnu provedbu kurikuluma i dvije konferencije (posljednja u Šibeniku krajem
lipnja 2013.). Ovoj je kampanji prethodila ona iz 2010. godine pod
nazivom „Zvoni za mir!“ o zagovaranju ulaska sadržaja, vrijednosti
i metoda obrazovanja za mir u hrvatski odgojno-obrazovni sustav.
2.2. Struktura Kurikuluma i vrednovanje postignuća
Kurikulum GOO-a obuhvaća godišta od 1. razreda osnovne
škole do 2. razreda srednje škole kroz četiri razvojna odgojno-obrazovna ciklusa, što se potom nadopunjuje odgovarajućim aktivnostima do kraja 4. razreda srednje škole. S obzirom na usvajanje građanskih kompetencija koje čine temeljni ishod ovog kurikuluma, ovim su
kurikulumom obuhvaćene tri funkcionalne dimenzije: 1. građansko
znanje i razumijevanje, 2. građanske vještine i sposobnosti, 3. građanske vrijednosti i stavovi, te šest strukturnih dimenzija: 1. ljudskopravna, 2. politička, 3. društvena, 4. kulturološka, 5. gospodarska i
6. ekološka. U skladu s Preporukom Vijeća Europe o obrazovanju za
demokratsko građanstvo iz 2002. godine i Poveljom Vijeća Europe
o obrazovanju za demokratsko građanstvo i obrazovanju za ljudska
prava iz 2010. godine ta se područja povezuju s osposobljavanjem
16 Isti je Centar na svojim mrežnim stranicama objavio reakciju na izjavu vojnog biskupa mons. J.
Jezerinca u prigodnoj propovijedi prilikom slavlja sv. mise u crkvi Presv. Trojstva u Karlovcu 7.
siječnja 2012. Više vidi u: www.cms.hr (17.01.2012.).
17 Riječ je o projektu koji je usmjeren ka uvođenju i punoj integraciji građanskog odgoja i obrazovanja u cjelokupni obrazovni sustav uz suradnju organizacija civilnog društva i javnih institucija.
Projekt je započeo u siječnju 2012. godine i traje dvije godine. Cilj je projekta osnažiti zagovaračke kapacitete organizacija civilnog društva, osobito organizacija mladih, stvoriti održive uvjete za
kvalitetnu implementaciju građanskog odgoja i obrazovanja, podići razinu svijesti među mladima,
osnažiti organizacije civilnog društva za izradu i provedbu neformalnih obrazovnih programa itd.
Više vidi u: www.mmh.hr.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
109
učenika za aktivno sudjelovanje u građanskoj, političkoj, socijalnoj,
gospodarskoj, pravnoj i kulturnoj sferi društva.
Kurikulum GOO-a koncipiran je spiralno (spiralno-razvojni
model) prema određenim ciklusima na sljedeći način: u 1. ciklusu
(od 1. do 4. razreda osnovne škole) usmjeren je na učenika kao aktivnog i odgovornog građanina razredne, školske i lokalne zajednice
- kurikulum se ostvaruje međupredmetno i izvannastavno kao obvezna aktivnost;18 u 2. i 3. ciklusu (od 5. do 8. razreda osnovne škole)
ishodi19 iz prvog ciklusa proširuju se učenjem za građanina hrvatske
domovinske zajednice – u 5. i 6. razredu ostvaruje se međupredmetno i izvannastavno kao obvezna aktivnost, dok se u 7. i 8. razredu
uvodi kao izborni predmet; u 4. ciklusu (1. i 2. razred srednje škole)
postignuća iz prva tri ciklusa nadopunjuju se učenjem za građanina europske i međunarodne zajednice20 - kurikulum se uvodi kao
obvezni predmet, dok je za 3. i 4. razred obvezna modularna i izvannastavna provedba kurikuluma u vidu različitih inicijativa mladih
u lokalnoj zajednici i istraživačkih projekata škole i društvene zajednice (praktična nastava kroz projekte). Za realizaciju predviđenog
sadržaja u pojedinim godištima planirano je do 35 sati godišnje.
Za predškolski uzrast (dječji vrtići i „male škole“) postoje također pripremljeni projekti iz područja ljudskih prava i demokratskog građanstva s ciljem „usvajanja demokratskih vrijednosti koje
omogućuju djeci da uistinu žive svoja prava.“21 Polazni dokumenti
za odgoj o ljudskim pravima djece predškolske dobi su Deklaracija
o pravima djeteta (1954.) i Konvencija o pravima djeteta (1989.) u
kojima se govori o djeci i njihovim pravima, no oba su dokumenta
18 Međupredmetno povezivanje tema je metodološki pristup koji se postiže definiranjem odgojnoobrazovnih područja i međupredmetnih tema te tako omogućuje holistički pristup učenikovu znanju.
19 U kurikulumu GOO-a poseban se naglasak stavlja na razumijevanje pojmova: kompetencija, ishod učenja, postignuća. Usmjerenost na kompetenciju u obrazovanju znači stavljanje naglaska na
ishod ili rezultat učenja, odnosno učenika. Kompetencija uključuje znanja, vještine, vrijednosti,
stavove, osobine ličnosti, motivaciju i obrasce ponašanja kojima pojedinac raspolaže i koje po
potrebi pokreće kako bi riješio neki problem ili zadatak. Više vidi u: AGENCIJA ZA ODGOJ I
OBRAZOVANJE RH, Osnovne odrednice Kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja (GOOa) i mogućnosti njegova integriranja u plan i program škole.
20 Više u: MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, 6.
21 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE RH, Smotra projekata iz područja Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo - 2012., 20.
110
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
namijenjena odraslima jer su odrasli, koji o djeci brinu, najodgovorniji za njihovu primjenu.
Sukladno Pravilniku o praćenju i ocjenjivanju odgojno-obrazovnih postignuća učenika u osnovnoj i srednjoj školi, kurikulum
GOO-a kao izborni ili redoviti predmet pretpostavlja vođenje potrebne dokumentacije za praćenje i ocjenjivanje, počevši od školskog imenika u kojega se upisuju brojčane i opisne ocjene iz GOO-a
do razrednih mapa i učeničkih dnevnika u kojima se vodi evidencija
o ostvarenim projektima, aktivnostima i priznanjima na tom području. Kada se GOO ostvaruje kao međupredmetna (kros-kurikalna)
tema, modularno i izvannastavno, tada se on ne ocjenjuje.
Savjetnici za nacionalne programe (predstavnici Agencije za
odgoj i obrazovanje i nevladinih organizacija) izradili su u 2009.
godini dvogodišnji program stručnog usavršavanja za GOO i prema
tom bi se konceptu svi odgojno-obrazovni djelatnici trebali stručno
educirati. No, zbog nedostataka financijskih sredstava i zbog toga
što GOO još uvijek nije u potpunosti obvezan predmet, za sada se
stručno usavršavanje organizira samo za voditelje županijskih stručnih vijeća za demokratsko građanstvo i za nastavnike koji su zainteresirani za pojedine ponuđene teme usavršavanja.22 Na dosadašnjim
održanim stručnim skupovima bila je uglavnom zastupljena tema o
značenju Europskog okvira ključnih kompetencija za cjeloživotno
učenje te potreba i mogućnost njegova uključivanja kroz odgoj za
demokratsko građanstvo.
O rezultatima provedbe GOO-a u školi postoji i obveza redovitog izvješćivanja prema upravama MZOS-a i uredima Vlade RH
radi podnošenja periodičnih izvješća Vladi i Saboru RH. Periodična
se izvješća podnose međunarodnim tijelima o primjeni deklaracija i
konvencija kojih je Republika Hrvatska potpisnica. Ujedno se Europskoj komisiji podnose i posebna tematska izvješća za pojedina
područja koja su obuhvaćena kurikulumom GOO-a.
22 Više vidi na: www.azoo.hr/projekti/nacionalniprogrami.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
111
2.3. Moduli građanskog odgoja i obrazovanja u školi
Uzimajući u obzir nacionalne programe iz različith područja
zaštite ljudskih prava, razvoja demokracije i vladavine prava, kao i
preporuke Istraživačkog centra Europske komisije za cjeloživotno
učenje (CREL), Odjela za demokratsko građanstvo i ljudska prava
Vijeća Europe (EDC Pack), Centra za građanski odgoj iz Kalifornije
(Center for Civie Education, California) i Federalnog ministarstva
obrazovanja u SAD-u, te Istraživačke mreže aktivnog građanstva,
kurikulum GOO-a izrađen je na temelju sljedećih modula:
1. Osnove demokracije – vlast, pravda, odgovornost,
privatnost;
2. Zakon u razredu – prema kulturi vladavine prava i
demokracije;
3. Projekt građanin – razvoj poduzetnosti;
4. Učitelji i učenici miritelji i razvoj socijalnih vještina;
5. Razvoj socijalne solidarnosti, humanih vrednota,
istraživanja humanitarnog prava;23
6. Suzbijanje koruptivnog ponašanja i korupcije;
7. Suzbijanje trgovanja ljudima;
8. Odgoj i obrazovanje za zaštitu potrošača;
9. Razvoj volonterskog rada;
10. Razvoj identiteta i interkulturalnosti;
11. Razvoj ravnopravnosti spolova.
Upravo se ovim posljednjim modulom (redoslijed nije službeno definiran), kako navode njegovi autori, „promiču nediskriminacijska znanja i stavovi o ženama i muškarcima, prepoznaju spolni i
rodni stereotipi, uči mirotvorna komunikacija te stječu znanja i vještine za sprječavanje nasilja nad djecom, ženama i muškarcima.“24
23 U preporučene izvore učenja za ovaj modul, između ostalog, ulazi i enciklika Ivana Pavla II. Evangelium vitae – o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života.
24 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Moduli, nastavni materijali, nacionalni programi/
strategije, međunarodni dokumenti, u: www.azoo.hr.
112
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
2.4. Preporučeni izvori učenja i poučavanja (preporučena
literatura)
Analizirajući preporučene izvore učenja i poučavanja za navedene module može se uočiti široka lepeza nacionalnih i međunarodnih pravnih dokumenata (nacionalni dokumenti, strategije i
programi, međunarodne deklaracije i konvencije),25 no isto se tako
može uočiti i visoka zastupljenost izvora čiji su potpisnici pripadnici
različitih civilnih organizacija liberalno-feminističkog usmjerenja,
kao npr. Forum za slobodu odgoja, Centar za ženske studije, Centar
za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Budi aktivna. Budi
emancipirana (B.a.B.e.), napose kada je riječ o modulu za razvoj
ravnopravnosti spolova. Upravo je udruga CESI u okviru nevladinog sektora bila jedna od predlagatelja izmjena i dopuna Nacrta
kurikuluma GOO-a tijekom javne rasprave,26 a ovdje je kao izvor
25 Dokumenti RH: Ustav RH, Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama, Zakon o odgoju i
obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Izborni zakoni RH – za Sabor, predsjednika, lokalnu upravu i samoupravu, Zakon
o volonterstvu i Etički kodeks volontera RH, Obiteljski zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova,
Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.
Nacionalne strategije i programi: Akcijski plan za provedbu programa mjere edukacije u brobi
protiv nasilja u športu, na športskim natjecanjima i izvan njih od 2008., Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova (2011.-2015.), Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva (2006.-2011.), Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece
(2006.-2011.), Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije (2008.-2013.), Nacionalni program
odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo (1999.), Nacionalni program za
Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma (2005.-2015.), Nacionalni program zaštite
i promicanja ljudskih prava (2008.-2011.), Nacionalni program zaštite potrošača (2009.-2012.),
Nacionalni program suzbijanja korupcije (2006.-2008.) i Strategija suzbijanja korupcije (2008.) te
Akcijski plan uz strategiju suzbijanja korupcije (2010.), Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja
ljudima i Akcijski plan (2011.-2015.), Nacionalna strategija prevencije poremećaja u ponašanju
djece i mladih (2009.-2011.), Nacionalni program za mlade (2009.-2013.).
Međunarodni dokumenti: Opća deklaracija o ljudskim pravima (UN, 1948.), Konvencija protiv
diskriminacije u odgoju i obrazovanju (UNESCO, 1960.), Preporuka o statusu učitelja (UNESCO, 1966.), Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989.), Svjetski program obrazovanja za ljudska
prava: 1. i 2. faza (UN, 2005.), Deklaracija UN o obrazovanju i izobrazbi za ljudska prava (UN,
2011.), Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom (UN, 2006.), Konvencija o suzbijanju
svih oblika diskrimincije žena (UN, 1979.), Međunarodna konvencija o suzbijanju svih oblika
rasne diskrimincije (UN, 1965.), Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama
(VE, 1950.), Završna deklaracija Drugog samita (VE, 1997.), Deklaracija i program odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo temeljeno na pravima i odgovornostima građana (VE, 1999.),
Povelja VE o obrazovanju za demokratsko građanstvo i ljudska prava (VE, 2010.), Helsinški završni akt (OESS, 1974.), Haške preporuke o pravu nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje
(OESS, 1996.), Ženevske konvencije i Haške konvencije.
26 Više u: MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, 52.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
113
učenja i poučavanja predložena za pouku o demokraciji i o rodnoj
perspektivi.27 Nastavni materijali, poput priručnika, radnih bilježnica
i udžbenika nisu objavljeni za sva modularna područja kurikuluma.
Navedene civilne organizacije ujedno su i glavni nositelji preporučene literature za eksperimentalnu provedbu zdravstvenog odgoja u školi, napose za 4. modul kurikuluma: Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje. Nije tajna da upravo brojne
civilne organizacije i udruge koje promiču liberalne, feminističke i
homoseksualne stavove u društvu kroz nove programe i projekte u
odgojno-obrazovnom sustavu pozivaju na važnost provedbe Opće
deklaracije o ljudskim pravima, ali ne one iz 1948. godine, nego
revidirane iz 1995. godine koja je prihvaćanjem Povelje o seksualnim i reproduktivnim pravima – strateškog dokumenta globalne
revolucije prava, bacila novo svjetlo na tumačenje temeljnih prava iz
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Na taj se način indirektno otvorio put mnogim aktivistima i članovima nevladinih udruga
da neprestano ukazuju na navodno (jer seksualna i reproduktivna
prava ne ulaze u međunarodno pravo!) kršenje seksualnih i reproduktivnih prava osoba (seksualnih manjina) u pojedinim zemljama,
ali i da omoguće nadgledanje konkretnih primjena prava u zemljama
potpisnicama Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju
(ICPD) iz 1994. godine (poznatija kao Kairska konferencija), čija
je potpisnica i Hrvatska. Tako se navodi da su prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima „posebno osjetljive“ grupe: „djeca i mladi,
žene, lezbijke i homoseksualci, starije osobe, osobe s posebnim potrebama, bolesnici, migranti i njihove obitelji … nacionalne, etničke,
vjerske i jezične manjine, te starosjedioci.“28
Na tragu ideja „naprednog“ postmodernizma leži i nedoumica
glede definiranja temeljnih vrijednosti i stavova koji bi proizlazili iz
onih programa odgoja i obrazovanja za mir i nenasilje u školi (čiji
27 Iz preporučene literature za kurikulum GOO-a od strane udruge CESI: Tatjana BROZ - Vedrana
KOBAŠ - Berto ŠALAJ – Iris VALKOVIĆ, Obje strane demokracije, Zagreb, 2007.; Sanja CESAR – Anamarija GOSPOČIĆ – Gordana ĆORIĆ – Katarina IVANKOVIĆ KNEŽEVIĆ – Gordana OBRADOVIĆ-DRAGIŠIĆ – Inga TOMIĆ-KOLUDROVIĆ, Rodna perspektiva u politici i
praksi. Priručnik, Zagreb, 2005.; Amir HODŽIĆ - Nataša BIJELIĆ - Sanja CESAR, Spol i rod pod
povećalom, Zagreb, 2003.
28 Emina BUŽINKIĆ (ur.), Obrazovanje mladih za ljudska prava i demokratsko građanstvo, Mreža
mladih Hrvatske, Čakovec, 2010., 10.
114
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
su elementi sadržani u već postojećim modulima GOO-a) koji imaju
za cilj: propitivanje i mijenjanje hijerarhijskih modela organizacije
društva, propitivanje vlastitih identiteta, posvješćivanje predrasuda i
stereotipa i sl.,29 o čemu će biti više riječi u nastavku.
3. Neka pitanja i dvojbe u svezi kurikuluma građanskog odgoja
i obrazovanja
Građanski odgoj i obrazovanje, kako ga shvaća suvremena
teorija odgoja, predmet je različitih kontroverzi, prije svega u raspravama unutar političke teorije, sociologije obrazovanja i filozofije odgoja. U središtu razilaženja su prije svega različiti pogledi
glede funkcije i organizacije samog društva i društvenih institucija,
uloge građanskog odgoja u javnom sustavu odgoja i obrazovanja te
poučavanja osobina povezanih s obrazovanjem za ljudska prava i
građanski odgoj koje pred nastavnike društvenih predmeta postavlja
zahtjevnu zadaću. Razlika između općih tvrdnji o ulozi građanskog
odgoja u obrazovanju i odgoju i svakidašnjeg života u školi vrlo je
velika.30 Nastava građanskog odgoja i/ili obrazovanja (predmetni
kurikulumi u različitim državama imaju različito nazivlje) od izuzetnog je značenja za oblikovanje i razvoj demokratske političke kulture u društvu, no valja reći da se i sve značajnije društvene i političke
promjene u društvu snažno reflektiraju i na koncept ovoga područja
odgoja i obrazovanja u kurikulumima sustava javnoga obrazovanja.
Imajući to u vidu nameću nam se mnogobrojna pitanja i dvojbe. Za
potrebe ovog rada, ovdje otvaramo samo neka pitanja.
3.1. Naziv predmeta - Građanski odgoj i/ili obrazovanje ili nešto
treće
Na početku promišljanja o kurikulumu GOO-a javlja se određena dvojba i pitanje: zašto je čitav projekt obrazovanja za demo29 Više vidi u: Iva ZENZEROVIĆ-ŠLOSTER, Edukacija za mir – knjiga ili web stranica? 20 poticaja za buđenje i promenu – o izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije, Centar za nenasilnu komunikaciju, Beograd-Sarajevo, 2007., i u: Emina BUŽINKIĆ (ur.), Obrazovanje mladih za
ljudska prava i demokratsko građanstvo, Čakovec, 2010., 26.
30 Više vidi u: Mitja SARDOČ, Suvremeni izazovi građanskog odgoja: teorije, politike i koncepti, u:
Političko obrazovanje 1 (2005.), 34-53.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
115
kratsko građanstvo i ljudska prava u hrvatskom školskom sustavu
nazvan ‘građanski odgoj i obrazovanje’? Zašto nije nazvan samo
‘građanski odgoj’ ili samo ‘građansko obrazovanje’? Naime, u
stručnoj pedagoškoj literaturi pojmovi ‘obrazovanje’ i ‘odgoj’ nerijetko se spajaju, iako imaju različite zadatke, a odvajaju ako se time
žele istaknuti neke određene dimenzije komplementarnih područja
djelovanja.31 Što se podrazumijeva pod pojmom građanski odgoj
u kontekstu postojećeg kurikuluma, a što pod pojmom građansko
obrazovanje?32 Odnos između obrazovanja, odgoja i društva je interaktivan, pri čemu je ipak utjecaj društva na obrazovanje odnosno odgoj jači nego utjecaj odgoja, odnosno obrazovanja na društvo.
Brojnim istraživanjima društvenih znanosti utvrđeno je da ciljevi
obrazovanja, odnosno odgoja proizlaze iz uloge edukacije u promjeni društva. Slijedom rečenoga možemo se zapitati koju ulogu ima
ili bi trebao imati građanski odgoj i obrazovanje u razvoju našega
društva?
Ako se vodimo logikom još jednog aktualnog eksperimentalnog programa u hrvatskom školskom sustavu – Zdravstvenog odgoja
– čijim je uvođenjem u nacionalni školski sustav “hrvatska obrazovna politika željela odgovoriti na izazove i probleme djece i mladih
u skladu s najrazvijenijim obrazovnim sustavima,“33 kako bi „stasali
u zdrave, zadovoljne, uspješne, samosvjesne i odgovorne osobe,“34
nije jasno zbog čega jedan program koji tu istu djecu i mlade želi
„osposobiti za aktivno i učinkovito obavljanje građanske uloge …
s osloncem na načela ljudskog dostojanstva, demokracije, pravde i
mirotvorstva“35 u svom nazivlju razdvaja pojam edukacije na odgoj i
obrazovanje,36 a drugi, koji toliko naglašava informativnu dimenziju
31 Više vidi u: Milan POLIĆ, Odgoj i svije(s)t, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1993.,17.
32 Postoje brojna različita opredjeljenja za sadržaje koji se poučavaju u okviru građanskog odgoja
kao npr. građanski odgoj, moralno i građansko obrazovanje, obrazovanje za građanstvo, obrazovanje za demokratsko građanstvo. Više vidi u: Mitja SARDOČ, Suvremeni izazovi građanskog
odgoja: teorije, politike i koncepti, 44.
33 MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, Kurikulum zdravstvenog odgoja, 3.
34 Isto.
35 MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA RH, AGENCIJA ZA ODGOJ I
OBRAZOVANJE, Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, 5.
36 U službenoj definiciji odgoja i obrazovanja za ljudska prava Programa za mlade Vijeća Europe stoji da su to obrazovni programi i aktivnosti koje se usmjeravaju na promicanje jednakosti u ljuskom
116
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
kurikuluma, zadržava samo pojam ‘odgoj’?37 Ako se ovomu doda da
su oba eksperimentalna kurikuluma, prema navodima svojih stručnih autora, nastala kao najkvalitetnije rješenje za dobivene rezultate
provedenih istraživanja – jedan na temelju rezultata koji govore o
nedostatnoj informiranosti mladih o zdravom načinu života i o seksualnosti, a drugi na temelju rezultata38 koji ukazuju na ozbiljne nedostatke u demokratskoj političkoj kulturi mladih, napose što se tiče
političkih znanja,39 terminološko se pitanje dodatno usložnjava. Prema nekim autorima poseban je naglasak u čitavom programu odgoja
i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo stavljen
ponajprije na „razvoju socijalnih vještina, osobito vještina uspješne
komunikacije i nenasilnog rješavanja sukoba, tolerancije i uvažavanja različitosti, ljudska prava i rodnu ravnopravnost, odgovorno ponašanje i druge slične sadržaje obrađivane na konkretnoj iskustvenoj
razini,“40 što je ujedno i temeljni ishod 4. modula kurikuluma zdravstvenog odgoja u školi.
3.2. Je li potreban još jedan novi predmet u školskom sustavu?
Prema riječima više savjetnice za nacionalne programe pri
Agenciji za odgoj i obrazovanje Nevenke Lončarić Jelačić, kurikulum GOO-a ima četiri dugoročna cilja: „povećati cjeloživotno učenje,
poboljšati kvalitetu odgoja i obrazovanja, promovirati ravnopravnost i aktivnost svakog građanina te potaknuti njegovu kreativnost i
inovativnost.“41 S obzirom na sadržajnu širinu navedenih ciljeva, s
pravom se postavlja pitanje je li uistinu potreban još jedan nastavni
37
38
39
40
41
dostojanstvu, zajedno s ostalim programima koji promiču učenje o interkulturalizmu, sudjelovanje
i jačanje manjina. Više u: RAZNI AUTORI, Kompas. Priručnik o odgoju i obrazovanju mladih za
ljudska prava, Europski dom Slavonski Brod, 2004., 17.
U Sloveniji se taj program naziva Zdravstveno obrazovanje.
Prema istraživanju političke pismenosti i stavova o pristupanju Hrvatske EU među učenicima
završnih srednjih škola koje je proveo GONG i Fakultet političkih znanosti, svega 55% učenika
zna što je Ustav RH, a jednak je postotak upoznat s činjenicom da je politički sustav u RH parlamentaran. Nadalje, 40% ispitanika se slaže u potpunosti s time da bi Hrvati u RH trebali imati veća
prava od pripadnika drugih naroda, dok se njih 30,1% izjasnilo kako bi Ustavom Hrvatsku trebalo
definirati kao državu isključivo hrvatskog naroda.
Više vidi u: MEDIA SERVIS, Upoznajte novi predmet: Građanski odgoj uči djecu misliti!, objavljeno na: www.tportal.hr (28. 03. 2013.).
Emina BUŽINKIĆ (ur.), Obrazovanje mladih za ljudska prava i demokratsko građanstvo, 88.
Sandra BOLANČA, U školama od jeseni građanski odgoj. Jovanović: Učit ćemo djecu da ne budu
nasilnici, rasisti i licemjeri, u: www.jutarnji.hr (5. 06. 2012.).
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
117
predmet u školskom sustavu koji bi egzistirao kao obvezan školski predmet za sve učenike ili je dostatan model međupredmetnog i
izvannastavnog prožimanja sadržaja GOO-a, tim više što je građanski odgoj samo jedna dimenzija opće edukacije za demokraciju?42
Slična pitanja dolaze i s različitih strana ‘na terenu’. Tako Hrvatsko
debatno društvo ističe da su „rasprave u javnosti kako mladi nemaju gdje steći obrazovanje iz građanskog odgoja samo djelomično
točne“43 jer Debatni program od 1994. sustavno obrazuje učenike
osnovnih i srednjih škola o ulozi i važnostima pojedinca u ostvarenju demokracije te ih uspješno osposobljava da budu aktivni članovi
demokratskog društva. I među samim srednjoškolskim nastavnicima
postoje sumnje i upiti hoće li se uvođenjem novog predmeta kao obveznog neki predmeti kao što je politika i gospodarstvo, etika ili neki
drugi srodni programi jednostavno ‘ugasiti’44 ili ako neće, hoće li
to biti dodatno opterećenje u već dovoljno pre/opterećenoj školskoj
satnici? Zanimljivo je da se oba trenutno eksperimentalna programa
u školi – Građanski odgoj i obrazovanje i Zdravstveni odgoj – predstavljaju od strane Ministarstva i Agencije kao izuzetno potrebiti (od
nacionalnog značenja i šire!) i ujedno rasterećujući programi koji
trebaju popuniti praznine i nedostatke u već postojećim programskim sadržajima pojedinih predmeta, što nužno zahtijeva njihovo
sadržajno i metodičko redefiniranje. Ako u postojećim predmetima
neki sadržaji nisu dovoljno zastupljeni, ne bi li bilo jednostavnije u
njih uvesti nadopune nego uvoditi posve novi predmet?
3.2.1. Zastupljenost sadržaja odgoja za demokratsko građanstvo i
ljudska prava u udžbenicima osnovnih škola iz predmeta: hrvatski
jezik, priroda i društvo, vjeronauk
Ovdje donosimo kraću, ali vrlo indikativnu analizu udžbenika
iz pojedinih predmeta koji naizgled ne pokazuju visok stupanj tematske srodnosti s kurikulumom GOO-a, a koji ipak u svojim kurikulu42 O građanskom odgoju kao dimenziji edukacije za demokraciju vidi više u: Eva KLEMENČIĆ, Što
znači edukacija za demokraciju u suvremenoj školi?, u: Političko obrazovanje 1-2 (2006.), 1-14.
43 HRVATSKO DEBATNO DRUŠTVO, O Građanskom odgoju, u: www.hdd.hr/aktivnosti/građanski-odgoj (22. 04. 2013.).
44 Više vidi u: Javno savjetovanje. Nacrt kurikuluma Građanskog odgoja i obrazovanja. Panel rasprava, u: www.uzuvrh.hr.
118
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
mima sadrže srodne teme. Istraživanje je provedeno 2009. godine od
strane petero procjenitelja iz nacionalnog Centra za ljudska prava.45
Instrument za analizu sastojao se od pregleda sljedećih tematskih
cjelina: 1. opća struktura udžbenika, 2. znanja, stavovi i vrijednosti
ljudskih prava, 3. demokratsko građanstvo, 4. prikazivanje određenih društvenih skupina i 5. posebno obrađene teme; suočavanje s
prošlošću i ekologija.
Prvi dio analize odnosi se na udžbenike iz hrvatskog jezika i
iz prirode i društva, dok se drugi dio odnosi na udžbenike iz vjeronauka. Sadržaji o ljudskim i građanskim pravima zastupljeni su u
većini udžbenika starijih razreda. U nešto više od polovine analiziranih udžbenika, koje je proveo istraživački tim, uključeni su sadržaji
vezani za dječja prava. Sadržaji vezani uz odgovornost pojavljuju
se u gotovo svim udžbenicima za niže razrede. Teme o miru i nenasilju zastupljene su u većini udžbenika iz hrvatskog jezika, dok
su nešto manje zastupljene u udžbenicima iz prirode i društva te iz
povijesti. Sadržaji vezani uz poštovanje dostojanstva osobe prisutni
su u svim udžbenicima iz prirode i društva, potom hrvatskog jezika
i nešto manje povijesti. Pružanje pomoći drugima i volonterski rad
sadržajno je prisutno u svim udžbenicima pojedinih predmeta. Poticanje razvoja stavova veznih uz demokratsko građanstvo prisutno je
u većini analiziranih udžbenika, a prikazani su kroz primjere članaka
iz Ustava RH i primjere jednakosti ljudi različitih rasa i nacija. No,
u tek manje od polovine analiziranih udžbenika potiče se i aktivno
sudjelovanje u društvenim zbivanjima. Znanja o političkim fenomenima koji su preduvjet političkog djelovanja prikazana su kroz
definicije ustava, opise načina upravljanja u demokraciji te povijest
demokracije. Poticanje privrženosti postojećem državnom i političkom poretku ne provodi se kroz konkretne sadržaje nego indirektno,
npr. spominjanjem prvog predsjednika RH i sl. S obzirom na prikaz
različitih struktura obitelji, u svim analiziranim udžbenicima najčešće se prikazuju uže i proširene obitelji, ali ne i revidirani oblici
bračnog zajedništva koje nameću nove ideologije roda (oni sadržaji
45 O detaljima istraživanja vidi više u: Ivana BATARELO - Benjamin ČULIG – Jagoda NOVAK
– Tomislav REŠKOVAC - Vedrana SPAJIĆ-VRKAŠ, Demokracija i ljudska prava u osnovnim
školama: teorija i praksa, Centar za ljudska prava, Zagreb, 2010.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
119
koji su dominantni u kurikulumu zdravstvenog odgoja o temi braka
i obitelji!). Prikaz obavljanja različitih poslova/dužnosti unutar obitelji, kao i isticanje pripadnosti i sigurnosti unutar obitelji prisutno je
u manje od polovine analiziranih udžbenika. Tema roda i spola (4.
modul kurikuluma zdravstvenog odgoja u školi i modul razvoja ravnopravnosti spolova u kurikulumu građanskog odgoja i obrazovanja)
prisutna je na način da se u većini udžbenika iz hrvatskog jezika osobe prikazuju kao uspješne bez obzira na rod, dok se u jednoj trećini
udžbenika iz povijesti žene prikazuju kao nesamostalne i u ulogama
majki, supruga i domaćica. U većini analiziranih udžbenika postoji
podjela na muške i ženske kućanske poslove. Iako su u svim udžbenicima navedeni primjeri povijesnih i društvenih postignuća žena
poput žena astronautkinja, slavnih slikarica, predvodnica pokreta za
ženska prava, autori ove analize ipak ističu da su više zastupljeniji primjeri postignuća muškaraca. S obzirom na temu predrasuda i
stereotipa, u većini udžbenika ne pojavljuju se sadržaji koji potiču
stereotipe na temelju vanjskog izgleda. Sadržaji vezani uz ekologiju
i pravo na zdrav okoliš zastupljeni su u većini udžbenika, kao i oni
vezani uz lokalne inicijative poput pokretanja ekoloških akcija, sadnje te zaštite okoliša i biološke raznolikosti.
Kada je riječ o udžbenicima iz vjeronauka za osnovnu školu
(analizirano je šest od osam udžbenika) utvrđeno je da sadržaji o
ljudskim i dječjim pravima nisu zastupljeni u udžbenicima nižih razreda nego u onima za više razrede (do dvije trećine zastupljenosti).
U tri četvrtine svih analiziranih udžbenika zastupljeni su sadržaji vezani uz mir i nenasilje. Emocionalne vrijednosti općih ljudskih prava
potiču se u gotovo svim udžbenicima, a nalaze se u sadržajima vezanim uz odgovornost, poštovanje, prijateljstvo, ljubav prema drugima te pružanje pomoći jedni drugima. Participativne sposobnosti u
demokratskom građanstvu potiču se u gotovo svim udžbenicima za
starije uzraste, kao i vrijednosti vezane za demokratsko građanstvo.
No, uočeno je da nema jasnih primjera poticanja intelektualnih sposobnosti vezanih uz demokratsko građanstvo te da se ne spominju
znanja o političkim fenomenima. Analiza je također pokazala da u
udžbenicima iz vjeronauka nema prikaza različitih stilova življenja,
120
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ali je prisutno osuđivanje konzumerizma. Učestali su prikazi djece
i mladih na način koji ukazuje na njihovo odgovorno sudjelovanje
u kućanskim obvezama, školi i lokalnoj zajednici koji su u skladu
s njihovom životnom dobi. Sadržaji o očuvanju okoliša zastupljeni
su u većini udžbenika. Kada je riječ o sadržajima vezanim uz brak
i obitelj, najčešće se prikazuju uže i proširene obitelji. Samo u jednom udžbeniku spominje se tema različitih seksualnih orijentacija
i govor o tome da treba izbjegavati diskriminaciju ljudi koji su homoseksualne orijentacije. Različite etničke skupine i načini života
pripadnika različitih etničkih skupina ne spominju se u udžbenicima
nižih razreda nego samo u jednom udžbeniku za više razrede. Analiza je također pokazala da u udžbenicima nema primjera iz života
ljudi u različitim krajevima. Iako se radi o konfesionalnom predmetu, analiza je pokazala da su sadržaji vezani uz religijski svjetonazor,
koji nije katolički, prisutni u svim udžbenicima za starije razrede.
Zaključak provedene analize udžbenika iz vjeronauka, uz navedeno, bio je da u udžbenicima nedostaju sadržaji vezani uz političke fenomene, da nema prikaza povijesnih događaja niti rasprava o
problemskim temama, da se rijetko spominju žene u ulogama moći
(iako postoje primjeri u kojima se prikazuju jednake sposobnosti
žena i muškaraca) i da je slična situacija i s prikazima osoba s invaliditetom.
Već iz ovog kratkog prikaza u kojem smo naznačili samo neke
modularne sadržaje GOO-a (a ima ih i više!) koji su obuhvaćeni različitim predmetnim kurikulumima vidimo da postoji snažno korelativno prožimanje. Ako ti sadržaji već postoje u sustavu edukacije,
postavlja se pitanje postoje li još neki sadržaji koje kurikulum GOOa donosi kao novinu a koji još dosada nisu bili prisutni u drugim
predmetnim kurikulumima ili se zapravo radi o redefiniranju već
postojećih sadržaja koji se sada nude u nekom sasvim novom ruhu?
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
121
3.3. Modul o promicanju ravnopravnosti spolova ili o promicanju
rodne ideologije?46
Kao što smo već naznačili, kurikulumom GOO-a obuhvaćeno
je više međusobno srodnih modula. Svaki modul obuhvaća: kratki
kurikulum, utvrđene ishode/kompetencije, metode prikladne za učenje i poučavanje, način vrednovanja postignuća učenika i samovrednovanja učenika i učitelja. Kurikulum se temelji na međunarodnim
i nacionalnim dokumentima i pravnim aktima, napose na Nacionalnom programu zaštite i promicanja ljudskih prava u RH koji je, uz
ostalo, sadržan i u modulu odgoja i obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Da bi nam ovaj modul bio jasniji uzet ćemo za
primjer priručnik koji je namijenjen učiteljima razredne nastave u
radu s učenicima.
Priručnik za učitelje razredne nastave pripremio je stručni tim
u sastavu: Snježana Romić, Dragana Rakonca, Željka Jelavić i Renata Horvat, a za metodološko usmjeravanje bili su zaduženi: mr. sc.
Tomislav Ogrinšak i viša savjetnica za nacionalne programe Nevenka Lončarić-Jelavić. U uvodnoj riječi priručnika naglašava se da se
ovim modulom u radu s djecom „promiču nediskriminacijska znanja
o ženama i muškarcima, uklanjaju neravnopravnosti spolova i rodni
stereotipi, uči mirotvorna komunikacija te sprječava nasilje nad ženama, odnosno muškarcima.47 Ovaj modul sadrži i teme radionica
za roditelje koje se planiraju održati na roditeljskim sastancima na
46 Spol su biološke razlike između muškarca i žene koje su univerzalne i očite, a označava biološku,
fizičku i genetsku strukturu koju smo dobili rođenjem. Rod (eng. gender) je pojam koji se odnosi na komparativne ili različite uloge, odgovornosti i mogućnosti za žene i muškarce u jednom
društvu. Ovi se atributi društveno konstruiraju i uče putem socijalizacije. Oni su promjenjivi i
specifični u određenom vremenu i okruženju. Rodno neutralan (eng. gender neutral) označava
intervencije koje se odnose na sve (bez obzira radi li se o ženama ili muškarcima) i koji ostavljaju
nedirnutim postojeću podjelu resursa i odgovornosti. Rodni odnosi (eng. gender relations) su način na koji kultura ili društvo određuju prava, uloge, odgovornosti i identitete žena i muškaraca u
odnosu jednih prema drugima. Rodna ravnopravnost (eng. gender equality) odnosi se na norme,
vrijednosti, stavove i percepcije potrebne da bi se dostigao ravnopravni status muškaraca i žena
bez neutraliziranja bioloških razlika među njima. Više vidi u: Mirjana DOKMANOVIĆ, Rodna
ravnopravnost i javna politika, Ženski centar za demokraciju i ljudska prava - Subotica, Subotica, 2002.; Sanja CESAR – Anamarija GOSPOČIĆ – Gordana ĆORIĆ – Katarina IVANKOVIĆ
KNEŽEVIĆ – Gordana OBRADOVIĆ-DRAGIŠIĆ – Inga TOMIĆ-KOLUDROVIĆ, Rodna perspektiva u politici i praksi. Priručnik, 19-31.
47 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Građanski odgoj i obrazovanje. Modul odgoja i
obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Priručnik za učiteljice i učitelje razredne
nastave, u: www.azzo.hr.
122
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
kojima će se „osvješćivati problematika ravnopravnosti spolova.“48
Temeljne kompetencije koje se kod učenika od 1. do 4. razreda
osnovne škole trebaju ovim modulom razviti su: osposobljenost za
razlikovanje i uvažavanje rodnih/spolnih uloga, osposobljenost za
socijalno prihvaćanje i stvaranje rodno osjetljive interakcije u razredu i školi, razvoj pouzdanja i sigurnosti u osobne sposobnosti
i identitet. U temeljna znanja koja će učenici ovim modulom steći
ulaze spoznaje o: spolnim i rodnim razlikama/sličnostima dječaka
i djevojčica (znati da se spol određuje rođenjem, a rod se izgrađuje
socijalizacijom), rodnim razlikama u različitim kulturama, potrebi
uvažavanja različitosti, itd., dok će, između ostalih, steći i određene
vještine kao što su: sposobnost prepoznavanja stereotipa u društvu,
aktivan i odgovoran odnos prema drugim osobama u rodno osjetljivoj interakciji te sposobnost povezivanja demokratskih načela i rodne ravnopravnosti. Stavovi koji se trebaju razviti kod učenika ovim
modulom su: uvažavanje i prihvaćanje spolnih razlika bez stereotipa
i nediskriminirajući odnos prema rodnim i spolnim razlikama.49 Formiranje tih i sličnih stavova kod učenika eksplicitno je naznačeno
u nekoliko tematskih jedinica: Spol i rod, Princeze ne moraju biti
pasivne, Rasti kao dječak ili rasti kao djevojčica, Uvažavanje različitosti, Predrasude i stereotipi, Stereotipi i spolna diskriminacija.
3.3.1. Temeljni ishod – oblikovanje rodnog identiteta
U realizaciji teme „Dječaci i djevojčice – Princeze ne moraju
biti pasivne“ od učenika se traži da sastave i nacrtaju bajku koja neće
slijediti rodne stereotipe, a ako žele mogu kreirati i predstavu bez
rodnih stereotipa. Ovaj je zadatak tipičan primjer ostvarivanja onih
međunarodnih smjernica (a sada i nacionalnih) koje se temelje na
ideologiji roda, tj. ukidanju spolnih/rodnih razlika (gender perspektiva). Naime, glavno tijelo pri UN-u koje je odgovorno za tzv. ženska pitanja INSTRAW50 temelji svoja rodno-feministička shvaćanja
48 Isto, 4.
49 Isto, 6.
50 Od 1979. godine Ujedinjeni narodi i Međunarodni istraživački institut za osposobljavanje za poboljšanje položaja žena (UN-INSTRAW) vodeći je UN-Institut posvećen istraživanju, razvoju
kapaciteta i upravljanje znanjem s ciljem postizanja ravnopravnosti spolova i osnaživanju žena.
Više vidi u: http://en.wikipedia.org.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
123
upravo na ideji da je rodno specifična podjela rada na muške i ženske
poslove, muške i ženske dužnosti, uloge, karakteristike i sl. institucionalizirani oblik diskriminacije, jer su praktične potrebe žena u pravilu povezane s postojećim rodnim ulogama koje se tradicionalnom
podjelom rada pripisuju ženama. Upravo „Pekinška akcijska platforma“ koja je iznjedrila ideologiju roda (IV. Svjetski kongres žena
u Pekingu) izričito osuđuje školske udžbenike koji žene i muškarce prikazuju u ‘tradicionalnim ulogama.’ U tom smislu zahtijeva se
svako negiranje spolnih/rodnih razlika, a taj se zahtjev ostvaruje ‘raskrinkavanjem’ spolnih/rodnih stereotipa u medijima i u društvu te
odgojem za spolno/rodno neutralno angažiranje u rodno neutralnom
društvu. Takva ideologija daje pojedincu apsolutnu prednost pred
zajednicom, pri čemu se dokida odnos između pojedinca i zajednice i propagira apsolutni individualizam, čisti solipsizam,51 apsolutna
usmjerenost na samoga sebe. U takvoj situaciji zajednica/društvo
postoji samo kao primatelj individualnih zahtjeva. I tako dolazimo
do paradoksalne situacije u kojoj se s jedne strane promiče gotovo
anarhistički individualizam, temeljen na neograničenoj slobodi izbora i individualnom raspolaganju samim sobom, a s druge strane
propagira kolektivizam, temeljen na potrebi apsolutne jednakosti
(ali one statističke), apsolutnog pravnog i društvenog ujednačavanja
svih dosada postojećih razlika. Vraćajući se na početni primjer radnog zadatka na temu „Dječaci i djevojčice – Princeze ne moraju biti
pasivne“ u kojoj ni tradicionalni likovi iz dječjih priča i bajki više ne
smiju imati spolno/rodno određenje jer su to navodno spolni klišeji
koje treba već u ranom djetinjstvu rodno ogoliti, vidimo u kojem odgojnom pravcu ide ova ideja o rodnoj ravnopravnosti (koja zapravo
nema nikakve veze s istinskim pravom o ravnopravnosti spolova!)
ili bolje rečeno, ideja o klišejima jednakosti koji razaraju čovjekov
identitet do te mjere da više nije jasno treba li se dijete u svom naravnom biološkom razvoju izgraditi kao muškarac ili kao žena ili kao
neko treće rodno neodređeno biće.
51 Solipsizam je filozofsko vjerovanje da postoji samo osoba i njeno iskustvo. Riječ je o posebnom
obliku subjektivnog idealizma. Solipsizam sadašnjeg trenutka proteže svoj skepticizam čak i na
vlastita prethodna stanja, tako da sve što je ostalo, jesam ja, sada. Glavni predstavnik ideje solipsizma je Max Stirner. Više vidi u: Max STIRNER, Jedini i njegovo vlasništvo, Centar za kulturnu
djelatnost SSO, Zagreb, 1976., (izvorni naziv: „Der Einzige und sein Eigentum“).
124
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Tema pod nazivom „Dječaci i djevojčice – Izražavamo osjećaje (Ljutnja, bijes)“, koja ima za cilj „razviti pozitivnu sliku o sebi,
osjećaj vlastite vrijednosti i ljudskog dostojanstva“52 i koja kod učenika treba formirati „nediskriminirajući stav prema rodnim i spolnim
razlikama,“53 predlaže kao aktivnost na satu oblikovanje papirnate
lutke imenom Bjesomar koja treba kružiti od učenika do učenika
sa sljedećim zadatkom: „svatko kroz usta lutke izgovara riječi koje
govori kad je ljut/ljuta, bijesan/bijesna. (Mrzim te! Budalo!) Svatko uzima papir i na njega napiše riječ koja je ružna, pomisli je ili
u samoći kaže u bijesu… Papire neka unište – bijesni su – trgaju
ga na komadiće ili gnječe u lopticu, gaze je.“54 Iako ovakav oblik
aktivnosti možda i ima neku didaktičku svrhu, s obzirom na zadani
cilj nastavnog sata, možemo se s pravom pitati zar se pozitivna slika o vlastitom ja i prihvaćanju vlastitog identiteta (temeljni cilj ove
nastavne jedinice!) gradi na primjerima agresivnog ponašanja i oslobađanja nakupljenih frustracija te prebacivanja krivnje na drugoga
ma tko ili što to bilo? Ako još ovomu dodamo da su ovom temom
i aktivnošću planirane određene vještine – vještina komunikacije i
razvijanje osjećaja tolerancije, razloga za opravdanost ovakvog didaktičko-metodičkog oblikovanja teme zasigurno je vrlo malo.
Tema pod nazivom „Obitelj i dijete – Rasti kao dječak ili rasti
kao djevojčica“ donosi detaljniju analizu spolnih i rodnih razlika i
stereotipa s temeljnim ciljem podizanja rodne ravnopravnosti. Ono
što ovdje posebno upada u oči jest prebacivanje krivnje na obitelj
kao mjesta usvajanja rodnih uloga i izvora stvaranja rodnih stereotipa koje treba prepoznati i protiv čega se treba boriti. Tako ćemo u
tematskoj jedinici pod nazivom „Suradnja, tolerancija i prihvaćanje
– Stereotipi i spolna diskriminacija. Postoji li jači ili slabiji spol?“
nakon održane diskusije pronaći zaključnu misao koja glasi: „Htjeli
priznati ili ne roditelji potiču djecu na ponašanje koje se smatra tipičnim za spol.“55 Nakon kraćeg izlaganja o rodnom identitetu, razliko52 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Građanski odgoj i obrazovanje. Modul odgoja i
obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Priručnik za učiteljice i učitelje razredne
nastave, 16.
53 Isto.
54 Isto.
55 Isto, 32.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
125
vanju spola i roda (faza obrade teme u nastavnom procesu), učitelj/
ica treba postaviti učenicima tematsko pitanje koje glasi: „Griješe
li roditelji?“ Učenici potom dobivaju zadatak (rade u parovima) da
navedu tri primjera što bi trebalo mijenjati u ponašanju roditelja tijekom odgajanja muške i ženske djece. Ovdje uočavamo apsolutni
obrat u poimanju odgojnih uloga i autoriteta u obitelji. Na ovom i
sličnim primjerima (jer ovo nije usamljeni slučaj!) možemo vidjeti
do kojih granica ide apsurdnost ideje obrata odgojnih subjekata i
uloga u obitelji.
Radionica za djecu i roditelje pod nazivom „Obitelj i dijete
– Mame i tate – Žensko-muški svijet“ ima za cilj razlikovanje temeljnih pojmova: spol, rod, rodne uloge, rodni stereotipi, postizanje
rodne ravnopravnosti56 te formiranje stavova uvažavanja i prihvaćanja spolnih razlika bez stereotipa, kao i kritičkog mišljenja i prosuđivanja društvenih pojava. Tako u radionici za roditelje na temu „Kako
odgajamo dječake, a kako djevojčice“ poseban naglasak stavlja se
na razlikovanje roda i spola te spolnih/rodnih stereotipa, a primjeri
kojima se određene teze potkrjepljuju uglavnom se temelje na feminističkom isticanju ugnjetavanog položaja žena u društvu kroz povijest (navode se podatci kako žene obavljaju 67% svjetskog rada, a
ipak zarađuju samo 10% svjetskog dohotka; kako je od 224 različite
kulture/društva samo 5 kultura u kojima muškarci kuhaju i 36 kultura u kojima žene obavljaju sve poslove gradnje kuća i naselja; kako i
djevojčice u pubertetu mijenjanju glas, ali nastoje zadržati više tonove jer se to u mnogim kulturama smatra ženstvenim, itd.). Posebna
se pozornost također obraća potrebi statistički jednake zastupljenosti
dječaka i djevojčica (muškaraca i žena) u raspodjeli dužnosti,57 što
56 Isto, 23.
57 Godine 1995. na IV. Svjetskom kongresu žena u Pekingu stvoreni su temelji za uvođenje novog
pojma „gender-perspektive“ koja dokida naravnu istovjetnost spola i roda. Ta je pekinška konstrukcija 1995. godine bila usvojena od Ujedinjenih naroda, a godinu dana kasnije i od zemalja
EU (već 2007. godine EU je u svojim zakonima predvidjela mjere za borbu protiv tzv. spolnih
stereotipa!). Godine 2006. uvodi se još jedan pojam „gender-equality“ (rodna jednakost). Tako je
postupno gender ideologija postala krunom nove svjetske etike. Temeljne misli gender-ideologije
dolaze iz marksističke utopije o besklasnom društvu, društvu koje je oslobođeno „klase spola.“
Pojam „jednakosti“ u gender-ideologiji (uzimajući u obzir marksističko poimanje da biti različit
znači biti nejednak, a nejednakost označava nepravdu) odnosi se na jednaku statističku zastupljenost muškaraca i žena na svim područjima života i rada. O gender ideologiji više vidi u: Gabriele
KUBY, Nova ideologija seksualnosti. Izazovi i opasnosti gender ideologije, Verbum, Split, 2010.
126
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
zagovaraju i autori preporučene literature o temi rodnih stereotipa
i ravnopravnosti spolova čiji su izdavači Centar za ženske studije i
Ženska soba – centar za seksualna prava.58
Na tim i sličnim temeljima počiva ideologija rodne perspektive koja upravo u statističkoj razlici između muškaraca i žena vidi
uzrok svakog oblika nepravdi i ugnjetavanja. Da bi se nadišle te razlike, potrebno je uspostaviti apsolutnu jednakost između muškaraca
i žena. U rodnoj perspektivi analogno stoji da spolna razlika između
muškarca i žene više nema nikakvo značenje, a budući da ‘biološka
stvarnost’ ne može biti posve uklonjena, proglašava se nevažnom i
beznačajnom. Dakle, u definiciji rodne jednakosti nije riječ o jednakim pravima, jednakim šansama i jednakom dostojanstvu, nego
uvijek o potrebi ‘statističke jednakosti.’
3.4. Razvoj identiteta i interkulturalnosti – temelj demokratske
političke kulture ili redefiniranja povijesnog naslijeđa?
Kurikulum GOO-a u modulu razvoja identiteta i interkulturalnosti stavlja poseban naglasak na međukulturni dijalog temeljen
na postignućima Vijeća Europe u prethodnih pet desetljeća,60 kao i
na izgradnju vlastitog identiteta u multikulturalnom okruženju. Pri
tome se ističe da svaki pojedinac ima pravo obogatiti vlastiti identi59
58 Vidi u: AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Građanski odgoj i obrazovanje. Modul odgoja i obrazovanja za promicanje ravnopravnosti spolova. Priručnik za učiteljice i učitelje razredne
nastave, 52.
59 Pojmovi interkulturalnost i multikulturalnost nemaju isto značenje. Multikulturalnost označava
da na istom području postoji više različitih kultura, dok pojam interkulturalnost naglašava postojanost odnosa među kulturama i neophodnost međusobne interakcije. Ako je neko društvo multikulturalno to još ne znači da je i interkulturalno. Da bi multikulturalno društvo bilo i interkulturalno trebao bi postojati i dinamički suodnos između kultura koje se nalaze na tom području.
Interkulturalnost označava mogućnost uspoređivanja različitih mišljenja, ideja i kultura na jednom
prostoru. Ona potiče članove društva na razmišljanje o međusobnim psiho-spoznajnim, etničkim,
kulturnim i religioznim razlikama i omogućava da se u konkretnim prilikama dođe do suočavanja,
komunikacije, međusobnog upoznavanja i vrednovanja, razmjene vrijednosti i modela života te
društveno-etičkog poštovanja. Više vidi u: Marino NINČEVIĆ, Interkulturalizam u odgoju i obrazovanju: Drugi kao polazište, u: Nova prisutnost, 7 (2009.), 1, 59-84.; Saša PUZIĆ, Interkulturno
obrazovanje u europskom kontekstu: analiza kurikuluma odabranih europskih, u: Metodika, 15
(2007.), 2, 373-389.
60 Europska konvencija o ljudskim pravima (1950.), Europska kulturna konvencija (1954.), Europska socijalna povelja (1961. i revidirana 1996.), Deklaracija o jednakosti žena i muškaraca (1988.),
Deklaracija iz Opatije (2003.), Deklaracija iz Atene (2003.), Farska deklaracija o strategiji Vijeća
Europe o razvoju međukulturnog dijaloga (2005.) i druge.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
127
tet integriranjem različitih kulturnih pripadnosti te da nitko ne treba
biti zatočen u jednoj skupini, zajednici, sustavu mišljenja ili pogledu
na svijet, već treba biti slobodan da se odrekne prošlih pripadnosti i
prihvati nova ukoliko su ona u skladu s općim vrijednostima ljudskih
prava, demokracije i vladavine prava. Svakako da škola sa sviješću
o ljudskim pravima i dužnostima te građanskim vrijednostima ima
za cilj poticati i razvijati etički odgovorno i komunikacijski otvoreno građanstvo, no možemo se s pravom upitati je li uistinu moguće
sačuvati jedinstvenost, posebnost identiteta u mnogovrsnosti kultura
zagovaranjem ideje okretanja leđa povijesnom, religioznom, kulturnom i svakom drugom obliku naslijeđa i prihvaćanjem novi(ji)h ideoloških strujanja u društvu?
Kada je riječ o općim vrijednostima ljudskih prava u kontekstu
razvoja identiteta nameće se i pitanje razvoja identiteta vjernika kao
člana društva i ostvarenja njegova prava sukladno čl. 9 Europske
konvencije o ljudskim pravima koja pojedincu daje slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, ali ga istovremeno i ograničava. Naime, jedno od spornih pitanja je pitanje izražavanja vjerskih obilježja
na javnom mjestu, napose u odgojno-obrazovnim institucijama, u
svezi kojega Europski sud za ljudska prava nije zauzeo decidiran
stav, već je dao državama mogućnost da same ‘ocijene’ ovo pitanje.61 A upravo je sloboda izražavanja62 koju jamči čl. 10 Europske
konvencije conditio sine qua non sudjelovanja u međukulturalnom
dijalogu. Uzmimo još jedan primjer. Karikature Muhameda, posljednjeg islamskog proroka, objavljene prije nekoliko godina u danskom
časopisu Jyllandsposten jasno su pokazale da je danas sloboda mišljenja i izražavanja od globalnog značenja, ali i da se njome otvaraju mnogobrojna društveno-politička pitanja. Naime, Organizacija za
islamsku suradnju (OIC), kojoj pripada 57 muslimanskih zemalja,
zbog tih je istih karikatura donijela rezoluciju koju je 2007. godine
prihvatilo Vijeće za ljudska prava UN-a u Ženevi. Prema nekima ova
je rezolucija ozbiljno ugrozila opće pravo pojedinca da bez straha od
61 Vidi: Kurtulmus v. Turkey, br. 65500/01, presuda donesena 24. veljače 2006.; Leyla Sahin v. Turkey, presuda od 10. studenog 2005. (Veliko vijeće); Dahlab v. Switzerland, presuda donesena 15.
veljače 2001.
62 Valja naglasiti razliku između slobode mišljenja, koje je apsolutno građansko pravo, i slobode
izražavanja koje je političko pravo i koje može biti podvrgnuto određenim ograničenjima.
128
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
progona stvara vlastito vjersko uvjerenje jer se ovom konvencijom
ne zaštićuju individualne slobode i prava svih osoba nego pravo jedne religiozne skupine da ne bude vrijeđana.
3.3.1. Uloga obitelji u promicanju razvoja identiteta i
interkulturalnosti
U kontekstu govora o interkulturalnosti, Bijela knjiga o međukulturalnom dijalogu „Živimo zajedno jednaki u dostojanstvu“ (temeljnom izvoru učenja i poučavanja o ovom modulu) vrlo oskudno
govori o ulozi obitelji u pripremi djece i mladih za kulturno raznoliko društvo, tek samo da roditelji kao uzori svojoj djeci trebaju sudjelovati u promjeni njihova mentaliteta i stavova,63 što samo potvrđuje
činjenicu da novi izazovi suvremenog društva mijenjaju i odgojne
subjekte u društvu pa tako primarnu ulogu u odgoju djece i mladih
umjesto obitelji preuzimaju država i njezine institucije.
3.5. Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja i kurikulum
zdravstvenog odgoja – dva predmeta, jedna ideologija
Već su prethodno iznesene neke naznake o tematskim i idejnim poveznicama ova dva eksperimentalna programa u hrvatskom
obrazovnom sustavu. Iako su oba uvedena u školski sustav od istih
zakonskih tijela – Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH i
Agencije za odgoj i obrazovanje – hrvatska obrazovna politika nije
slijedila iste zakonske kriterije pri njihovu uvođenju, čime se našla u
poziciji dvostrukih mjerila. Dok je s jedne strane pri uvođenju programa zdravstvenog odgoja zaobišla zakonski put i uobičajenu zakonsku proceduru koja je utemeljena na mnogobrojnim nacionalnim
dokumentima i međunarodnim pravnim aktima, s druge se strane pri
uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja izričito pozivala na te
iste i slične dokumente i akte kao konstitutivne i obvezujuće zbog
kojih je bilo prijeko potrebno uvesti ovaj predmet u školski sustav.
Oba eksperimentalna programa predstavljena su kao gotov
društveni proizvod od nacionalnog i međunarodnog značenja koji,
63 AGENCIJA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, Bijela knjiga o međukulturnom dijalogu „Živimo
zajedno jednaki u dostojanstvu“, Zagreb, 2011., 48.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
129
bez obzira na veću ili manju transparentnost u javnosti, traže od svojih potencijalnih ‘konzumenata’ objeručke prihvaćanje i ‘konzumaciju.’ Naime, i u ovom su se primjeru mjerodavna zakonska tijela
našla u situciji dvostrukih mjerila jer su oba programa predstavljena
kao sadržaji koji već godinama (i desetljećima) egzistiraju u europskoj i svjetskoj pedagoškoj praksi, a koji su sada, slijedom i zahvaljujući rezultatima provedenih nacionalnih istraživanja, dobili i službenu potvrdu za inkorporaciju u hrvatski školski sustav kao lijek
protiv kroničnog nedostatka potrebnih znanja, vještina, nadarenosti
i stavova, jednom riječju temeljnih kompetencija u djece i mladih za
život u društvu 21. stoljeća, bez obzira na nuspojave toga odgojnoobrazovnog lijeka u onih koji će ga konzumirati (djeca i mladi) ili
se s njime susresti (roditelji i ostali odgojni subjekti). Kada ti isti
direktni ili indirektni ‘potencijalni konzumenti’ javno očituju svoje negodovanje ili neslaganje s pojedinim sastojcima ‘lijeka’ i traže
‘drugo stručno mišljenje,’ jer na europskom i svjetskom obrazovnom
tržištu postoje i drugi ‘lijekovi’ s istim ili sličnim ishodom, tada se ti
isti programi (‘lijekovi’) autoritativno predstavljaju kao jedino moguće rješenje, a mjerodavna vlast kao jedini odgojni autoritet. Zato
u kurikulumu zdravstvenog odgoja jedva naziremo važnost i ulogu
roditelja u procesu ‘zdravstvene’ edukacije djece i mladih, a u kurikulumu građanskog odgoja i obrazovanja tek poneku intervenciju u
nekim područjima koja imaju za cilj pre/oblikovanje svijesti učenika
o vlastitom identitetu.
Iako oba programa imaju svoje sadržajne različitosti i specifičan pedagoški instrumentarij za realizaciju sadržaja, zajednički im
je proklamirani ishod – osposobiti učenika za kompetentno djelovanje u različitim područjima života. No, temeljna karika u tom lancu
osposobljavanja za cjeloživotno učenje i kompetentno djelovanje
učenika je pitanje njegova identiteta, njega kao osobe i u konačnici
shvaćanja života i svijeta u kojemu se ta ista osoba razvija i djeluje.
Drugim riječima, oba programa u svojim filozofsko-antropološkim
postavkama zastupaju ideju rodne ideologije koja se pod većom ili
manjom krinkom provlači kroz ideju o ravnopravnosti spolova. I u
ovom su slučaju mjerodavne vlasti u situaciji dvostrukih mjerila. S
130
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
jedne strane pokazuju izrazitu antidiskriminirajuću osjetljivost za
određene društvene skupine koje se trajno osjećaju ugroženima od
drugih u društvu kada su u pitanju njihova seksualna i reproduktivna
prava i o kojima (zbog kojih!) se u ovim programima vodila posebna
briga do te mjere da je i sav pedagoški instrumentarij (popratni nastavni materijali, udžbenici, priručnici, preporučena literatura, itd.)
bio posebno testiran na tzv. rodnu osjetljivost,64 dok istovremeno s
druge strane populacijsku većinu koja promiče dostojanstvo ljudske osobe, jednakopravnu ulogu svih članova društva, koja jasno razlikuje muški od ženskog spola/roda na način kako je to Stvoritelj
načinio od postanka svijeta, a ljudski rod kroz ta ista stoljeća to i
znanstveno potkrijepio, sada diskriminira i pokušava ovakvim sadržajnim programima o tzv. ravnopravnosti spolova učiniti nazadnima,
homofobnima, onima koji nisu spremni aktivno doprinijeti boljitku
društva u 21. stoljeću. S čijim pravom i na osnovu kojih pravnih
akata?
4. Kurikulum građanskog odgoja i/ili obrazovanja u Europi
4.1. Potreba uvođenja školskog programa s ciljem promicanja
demokratske političke kulture
Činjenica je da je Republika Hrvatska jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj građanski odgoj i obrazovanje nije na sustavan
način institucionaliziran u osnovnim i srednjim školama. Iako je Hrvatska početkom 1990-ih prihvatila demokraciju kao načelo organizacije svoga političkog sustava, prema mnogima sam taj čin nije bio
dovoljan da bi se ujedno razvila i potrebna demokratska politička
kultura. Zemlje koje su u zadnjih dva desetljeća postigle sustav demokracije, suočene s potrebom ubrzanog razvoja takve kulture, bile
su prisiljene tražiti sredstva koja im mogu poslužiti kao zamjena za
64 Više vidi u: Branislava BARANOVIĆ - Karin DOOLAN - Ivana JUGOVIĆ, Jesu li čitanke književnosti za osnovnoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj rodno osjetljive?, u: Sociologija i prostor, 48
(2010.), 187, 349-374. To je ujedno jedan od izvora preporučene literature za Zdravstveni odgoj u
školi i za Građanski odgoj i obrazovanje u školi.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
131
vrijeme. Stoga je značajan broj europskih zemalja upravo u GOO-u
vidio sredstvo poticanja razvoja demokratske političke kulture.65
Već je prethodno navedeno da su društvene i građanske kompetencije ubrojene među osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje, pa je samim time i potreba za provođenjem nekog oblika obrazovanja za demokratsko građanstvo i ljudska prava glavni
prioritet obrazovnih politika zemalja članica Europske unije. Tim
više što je društvena i politička realnost pokazala da same formalne
odredbe, kao i formalno prihvaćanje demokratskih institucija nije
dovoljno da bi demokracija uistinu zaživjela i u praksi, već je nužno
i postojanje demokratske političke kulture koja mora podržavati demokratski sustav. U tom smislu kao odgovor na problem rastuće političke apatije i nezainteresiranosti građana u etabliranim demokracijama s jedne, i potrebe izgradnje demokratske političke kulture u
novodemokratiziranim zemljama s druge strane, javila se potreba za
uvođenjem novog programa/kurikuluma s naglašenim građanskim i
političkim kompetencijama.66
4.2. Strukturne i funkcionalne dimenzije europskih Kurikuluma
Valja naglasiti da je hrvatski kurikulum GOO-a u velikoj mjeri
sličan kurikulumima drugih europskih zemalja po pitanju funkcionalnih dimenzija građanske kompetencije i modela provođenja, no
glavna je razlika vidljiva u segmentu strukturnih dimenzija, pa tako
u većini drugih europskih zemalja GOO primarno obuhvaća političku i ljudsko-pravnu dimenziju, dok se druge dimenzije, koje su prisutne u nacionalnom kurikulumu, obrađuju kroz neke druge školske
predmete. To znači da je aktualni kurikulum GOO-a koji je kod nas
u eksperimentalnoj provedbi iznimno široko zahvatio sadržaje, čak i
one koji su već obuhvaćeni postojećim programima.67 S obzirom da
65 Više vidi u: Berto ŠALAJ, Eksperimentalna provedba građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama: početak ozbiljnog rada na stvaranju demokratske političke kulture ili smokvin list
ministarstva?, objavljeno na: www.cpi.hr.
66 Institucionaliziranje političkog obrazovanja u školski sustav za većinu europskih zemalja odvijalo
se nakon Drugog svjetskog rata, za novodemokratizirane države tijekom posljednjih desetak godina, a za SAD tijekom čitavog 20. stoljeća. Više vidi u: Berto ŠALAJ, Modeli političkog obrazovanja u školskim sustavima europskih država, u: Politička misao, 3 (2002.), 127.-144.
67 Nacionalne koncepcije građanskog odgoja razlikuju se i prema činjenici minimalističkog ili maksimalističkog razumijevanja građanskog odgoja. Tako se minimalističko razumijevanje usredoto-
132
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
je zanimanje za građanske kompetencije u školskom sustavu posljedica rasta raznolikosti prouzročenih domaćim multikulturalizmom,
napose u zapadnoeuropskim zemljama, analiza kurikuluma u osnovnom obrazovanju u mnogim je europskim zemljama već pokazala
da su ciljevi u službenim dokumentima formulirani ‘previsoko,’ tj.
da su preoptimistični ili idealistički (to je tim jasnije ako se uzme u
obzir postojeći nesrazmjer nacionalne politike i realne prakse), što
je slučaj i kod nas. Neujednačenost je također vidljiva i u samom
nazivlju, npr. u Mađarskoj se zove Povijest i građanski život, u Engleskoj i Španjolskoj Građansko obrazovanje, u Sloveniji Građanska
kultura, a u osmogodišnjim školama Građanski odgoj i etika.
Činjenica je da svijest o Europskoj uniji kao o velikoj obitelji
multietničkih i multikulturnih društava te svjedočanstvo o rastućoj
raznolikosti u svakoj njezinoj članici stavlja pred program građanskog odgoja i/ili obrazovanja u europskim zemljama sve veće zahtjeve i očekivanja. Zbog sve izraženije opće pojave zabrinutosti
oko održivosti demokracije zbog opadanja angažiranosti građana,
političke učinkovitosti i sposobnosti građana u samoorganiziranju (primjer SAD-a), opadanja povjerenja građana u demokratske
institucije, smanjenja utjecaja različitih društvenih institucija na
društveno-politička događanja, krize okoliša, međunacionalnih i
međuetničkih netrpeljivosti, masovnih migracija i porasta pluralnih
društava, porasta nasilja, itd., od škole se kao najučinkovitije i društveno ‘najpodložnije’ odgojno-obrazovne ustanove sve više očekuje
nadilaženje tradicionalnih ciljeva i zadaća i ispunjenje nekih novih,
npr. demokratska socijalizacija,68 nadmašivanje političkog i socijalnog deficita69 i sl., što se preslikava i na našem domaćem odgojnoobrazovnom terenu.
čuje na osnovne informacije o ustavu, zakonima, političkom sistemu i neposredno odgaja samo
najvažnije građanske vrline, dok se maksimalistička koncepcija usredotočuje na razvoj kritičkog i
nezavisnog mišljenja, problematizira uvjerenja, radikalno postavlja pitanja o društvenoj supstanci
i zajedničkom temelju društva i istodobno razvija ‘javne vrline’ kao što su zauzimanje za rješavanje problema globalnog društva, sudjelovanje pri traženju odgovora na načelna pitanja, itd. U
našem slučaju radi se o maksimalističkom razumijevanju građanskog odgoja. Više o ovoj temi vidi
u: Eva KLEMENČIĆ, Što znači edukacija za demokraciju u suvremenoj školi?, 3.
68 Više vidi u: Vjeran KATUNARIĆ, Državljanski odgoj u europskim zemljama, u: Metodika, 18
(2009.), 1, 40.
69 Više vidi u: Eva KLEMENČIĆ, Građanski odgoj u europskim državama: aspekt edukacije za
demokraciju, u: Anali Hrvatskog politološkog društva, 3 (2007.), 283-295.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
133
Zaključak
Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj
školi u Republici Hrvatskoj temeljni je cilj odgoja i obrazovanja odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti
ih za život u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i
toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom
razvoju društva.70 Donošenjem Nacionalnog obrazovnog kurikuluma Ministarstvo je poseban naglasak stavilo na stjecanje i razvoj
socijalnih i građanskih kompetencija učenika kao primarnih za cjeloživotno obrazovanje koje je definirala Europska Unija.
Iako kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja u Republici
Hrvatskoj trenutno ima status eksperimentalnog obrazovnog programa koji se u nekoliko odabranih osnovnih i srednjih škola provodi
uglavnom kao međupredmetna tema, tendencija je resornog ministarstva da se od školske godine 2014./2015. on uvede u sve državne
škole kao obvezan programski sadržaj. S obzirom da niti jedan predmetni kurikulum ne može biti vrijednosno neutralan, tako ne mogu
biti niti kurikulumi koji su trenutno u eksperimentalnoj provedbi, a
to su zdravstveni odgoj te građanski odgoj i obrazovanje. Nije moguće stvoriti ideal aktivnog građanstva, a da u njemu ne bude izražena vizija društva za koju oni koji stvaraju program vjeruju ili je žele
nametnuti kao najbolje moguće rješenje za sve članove društva.71
Dok se za kurikulum zdravstvenog odgoja izričito tvrdi u javnosti da je vrijednosno neutralan jer je informativnog (tehnicističkog) karaktera (naizgled pruža samo ‘gole’ informacije o očuvanju
čovjekova psihofizičkog zdravlja), o kurikulumu građanskog odgoja
i obrazovanja s etičkog stajališta još se uvijek dosta šuti ili se, pak,
govori ali se prešućuje ono sržno, no ne iz razloga što se o tom pitanju nema što reći nego jer njegova filozofsko-antropološka podloga
ni u čemu ne odudara od one na kojoj je rađen kurikulum zdravstvenog odgoja u školi. Naime, oba nacionalna kurikuluma zapravo
su svojevrsne inačice već postojećih kurikuluma u Europi i svijetu;
70 Više vidi u: Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, NN 87/08, 86/09, 92/10,
105/10.
71 Više vidi u: Berto ŠALAJ, Modeli političkog obrazovanja u školskim sustavima europskih država.
134
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
inačice koje trebaju redefinirati društvo na način prikrivenog redefiniranja čovjeka. Ako je glava najvažniji organ ljudskog tijela jer je
nezamjenjiv i najsloženiji dio cjeline, onda je zasigurno i nacionalna
obrazovna politika glava, odnosno ‘mozak operacije’ općepolitičkog djelovanja jednoga društva jer posjeduje ogromnu moć i snagu
kojom može razviti, izliječiti, obogatiti društvo, ali ga isto tako i
oslabiti, osakatiti i dovesti do njegova izumiranja. Vrsan poznavatelj
antičke filozofije Miloš Đurić napisao je sljedeće: „Odgajanje građana predstavlja najkrupniji zadatak što ga država uopće može imati i
najvažnije sredstvo za održavanje cijelog državnog poretka. Odgajanjem građani stječu ne samo političku sposobnost za sudjelovanje u
državnoj upravi nego i spremnost da se pokoravaju vlastima.“72
Većina sadržaja aktualnog kurikuluma građanskog odgoja i
obrazovanja u školi zasigurno ima svoju opravdanu pedagošku i drugu vrijednost, napose ona modularna područja koja se tiču osnove
demokracije, razvoja zdravog poduzetništva, socijalne solidarnosti
i istraživanja humanitarnog prava, upoznavanja i poticanja volontarijata, suzbijanja negativnih pojava korupcije, trgovanja ljudima te
zaštite prava potrošača, ali ona su velikim dijelom već implementirana u već postojeće predmetne kurikulume. Polazeći od te činjenice,
još uvijek ostaje otvoreno pitanje odakle potreba da se unatoč već
postojećim programskim sadržajima uvodi još jedan novi program i
što se njime uistinu želi postići? Odgovor na ovo pitanje mogu dati
samo oni koji su njegovi idejni začetnici i u čijim je rukama glavni
međunarodni kompas za usmjeravanje svih glavnih društvenih strujanja na globalnom planu, pa tako i na planu pojedinačnih nacionalnih obrazovnih politika, a oni su rekli svoje. Svoj su odgovor dali u
ovom kurikulumu, a on daleko nadilazi ono što se uobičajeno naziva
građanskim odgojem, jer teži za temeljitim preodgojem, štoviše, redefiniranjem čovjeka i dosadašnjih uloga kulture, tradicije, povijesti.
I sve to nameću snagom državne politike.
72 Miloš ĐURIĆ, Predgovor u 3. Aristotel: Politika, Kultura, Beograd, 1960. Više vidi u: Milan POLIĆ, Vrijednosno i spoznajno u suvremenom odgoju, u: Zbornik Odgoj i filozofija u suvremenom
društvu, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2006., 6.
K. Rukavina Kovačević, Građanski odgoj i obrazovanje u školi... 101-136
135
No, legitimno je ne samo pravo, nego i dužnost svakog pojedinca na izbor i na to da ideologiji obmana i „kulturi smrti,“73 koja se
poput opojnog dima iz Aladinove čudesne svjetiljke počela uvlačiti
u sve pore globalnog i ovog našeg društva kroz njezine najvažnije
resore, odlučno kaže svoj NE. Ne onomu što je protivno naravi stvari
i Božjem iskonskom naumu.
73 Kultura života je filozofsko-teološki pojam koji označava zauzimanje za poštivanje i zaštitu života. Papa Ivan Pavao II. prvi put je izgovorio pojam na svom putovanju u SAD 1993. godine. A
u svojoj enciklici Evangelium Vitae iz 1995. navodi i pojam „kulture smrti.“ Više vidi u: IVAN
PAVAO II., Evangelium Vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog
života, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 103, Zagreb, 1995., br. 26-27.
136
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
CIVIC EDUCATION AND TRAINING IN SCHOOL
A NEED OR A CONDITION?
Summary
During the school year 2012-2013 two experimental programs
were introduced by the Croatian Ministry of education, science and
sports into the Croatian educational system. One program is the
Health education, introduced in all elementary and high schools in
Croatia. The other one, in some chosen elementary and high schools,
is the program of Civic education and training. Since both curricula
will be in an experimental phase during the next two years, the author of the article analyses the curriculum of the Civic education
starting from structural dimensions, relating to the anthropological
foundations of the modules in respect to the issues of sex (gender)
equality and of the development of identity and interculturality.
The civic education, as conceived by the contemporary theory
of education, is subject to several controversies, foremost within
political theory, sociology and philosophy of education. Therefore,
the author questions chosen pedagogical and anthropological issues,
contextualizing the answer in the proposed outcomes of the curriculum. No curriculum is neutral from the standpoint of value system,
hence the curriculum of civil training and education is not neutral
too. Therefore, the author rightfully presents the arguments revealing the ideologies hidden behind this curriculum.
Key words: human rights, civil democracy, civil competence,
outcome, identity, interculturality, gender ideology.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
137
Veronika Reljac
ODREDNICE OBITELJSKOG PASTORALA
OBITELJSKIH LJETNIH ŠKOLA
Dr. sc. Veronika Reljac
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 249[25:271.5]OBITELJSKA LJETNA
ŠKOLA"1972/1996"(497.5)
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 11.03.2013.
Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove, visokoškolska
ustanova za obrazovanje najmlađih članova Hrvatske isusovačke provincije, ustanovio je 1971. Obiteljski institut koji je četvrt
stoljeća organizirao Obiteljske ljetne škole i gradivo rada na tim
školama gotovo redovito objavljivao u svom časopisu Obnovljeni
život. U radu Obiteljskih ljetnih škola mogu se uočiti i istaknuti tri
razdoblja; prvo je od 1972. do 1980. godine, zatim slijedi drugo
razdoblje od 1981. do 1989. godine, a treće teče od 1990. do 1996.
godine. U prvom razdoblju glavne su teme izraz bolje analize stanja
braka i obitelji kod nas i nastojanja oko prihvata crkvenih stavova
Drugog vatikanskog koncila. Drugo razdoblje vrijeme je suočavanja sa stanjem obitelji upravo u tom vremenu devetog desetljeća 20.
st. i usvajanje dokumenata crkvenog učiteljstva u tom razdoblju. U
trećem razdoblju tražilo se više jasnoće o odnosu djece i roditelja,
napose o odgojnim zadaća roditelja prema djeci u bitno promijenjenim društveno-političkim okolnostima kršćanskoga življenja i djelovanja. Konačni učinak tih Ljetnih škola očituje se u zbiru razjašnjenja na temelju kojih je nastao osobit program pastorala obitelji.
Njegova je vrijednost velika.
Ključne riječi: Ljetna obiteljska škola, Obiteljski institut,
Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove, tri razdoblja.
Uvod
***
Hrvatski katolici priznaju da se i njih tiču konstatacije da se
u zapadnom svijetu danas obitelj nalazi u procesu značajnih pro-
138
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
mjena, od kojih neke nesumnjivo upućuju na krizu tradicionalnih
obiteljskih zajednica, a druge čak ukazuju i na njihov rasap. Svakako
su vidljive svojevrsna nasilna dezintegracija i deinsitucionalizacija
obitelji. Uzroci tih procesa brojni su i mnogostruki, a posljedice su
nepovoljne na demografskom, društvenom, religijskom, gospodarskom i nacionalnom području. Sve se manje brakova sklapa. U Hrvatskoj je 1961. bilo sklopljeno 8,9 brakova na tisuću ljudi, a 2001.
taj je broj pao na 4,8. Pokazatelj je te krize i podatak da je prije pola
stoljeća dob žena pri sklapanju prvoga braka bila 22,4 godine, a prije
deset godina se popela na 25,3 godine. Najčešće nam u oči pada rast
broja rastava brakova. U većini europskih zemalja rastavlja se već
svaki četvrti-peti brak. Tako je i u Hrvatskoj, ali već u susjednoj Austriji rastavlja se svaki drugi brak. S time je povezan i podatak da se
npr. u Estoniji, Švedskoj i na Islandu 60% djece rađa izvan zakonski
sklopljenih bračnih zajednica. Naravno, na nestabilnost braka utječu
i vrlo visoka i prečesta isticanja opravdanosti istospolnih zajednica i
pravna izjednačenost bračnih i izvanbračnih zajednica.
Sva ta očitovanja lošeg stanja obitelji traže angažiranost Crkve
da svojim djelovanjem zaustavi ili barem ublaži spomenute manifestacije lošeg stanja obitelji kod nas. U Hrvatskoj su prije svih drugih
to shvatili svojim neposrednim zadatkom isusovci. Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove, visokoškolska ustanova za obrazovanje najmlađih članova Hrvatske isusovačke provincije, ustanovio je
1971. Obiteljski institut upravo s tom zadaćom. Četvrt stoljeća taj
je Obiteljski institut održavao svake godine Obiteljske ljetne škole i
gradivo rada na tim školama objavljivao u časopisu Instituta Obnovljeni život. Te su Obiteljske ljetne škole zacrtale odrednice osobita
obiteljskog pastorala i ponudile ga domovinskoj Crkvi, i to ističući kršćansko shvaćanje obitelji, njezine suvremene teškoće, temelje
obiteljskog pastorala, njegov sadržaj i samu obitelj kao njegova osobit čimbenik.
1. Kršćansko shvaćanje obitelji
Obiteljski institut pri Filozofsko-teološkom Institutu Družbe
Isusove u Zagrebu priredio je od 21. do 25. kolovoza 1972. prvu u
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
139
nizu Obiteljsku ljetnu školu, koja je trebala biti sažetak rada tog Instituta u školskoj godini 1971./1972.1 Izlaganja koja su održana tom
prilikom, objavljena u Obnovljenom životu, otkrivaju da je obiteljski
pastoral u Poljskoj i Sloveniji već organiziran i da može služiti kao
primjer u nastojanju oko izgradnje programa obiteljskog pastorala u
Crkvi među Hrvatima.2 Prosudba zahtjevnosti programa tog pastorala traži najprije poznavanje pristupa izgradnji takvog pastorala kod
nas. Početni je zahtjev za taj pothvat pregled svih nastojanja koja su
već sada upravljena izgradnji takvog pastoralnog djelovanja,3 zatim
sustavno poznavanje stanja hrvatske obitelji u predindustrijskom
društvu i prva poznavanja promjena koje su nastale u industrijskom
društvu. Ti su sadržaji već prisutni u predavanjima prve Obiteljske
ljetne škole. Pružili su ih dva biskupa, Pavao Žanić i Tomislav Jablanović.
1.1. Svijest o izloženosti obitelji prijelomnim društvenim
razdobljima
Biskup Pavao Žanić istaknuo je da na obnovi obitelji „ne bi
morali raditi samo stručnjaci, nego svi koji osjećaju probleme obitelji i žele im pomoći“.4 Realno gledanje na stanje „današnjeg čovjeka
i obitelji nije isto što i pesimizam, koji znači nepouzdavanje u Providnost, depresiju, ali jednako tako nije dobro biti niti 'namješteni
optimist' jer to bi značilo neozbiljno gledanje na stvarnost i prepuštati da se sve riješi dobro bez našeg angažmana.“5 Biskup Tomislav
Jablanović u svom se izlaganju osvrnuo na one krajeve u kojima je
na određen način još uvijek sačuvan duh starinskih brojnih patrijarhalnih katoličkih obitelji. Sačuvanost obitelji on povezuje sa stabilnošću i plodnošću konkretnih brakova. Ali jednako tako naglašava
da je vrlo strog seksualni i bračni moral tih patrijarhalnih sredina
često bio daleko od pravoga kršćanstva. Ukazujući na to da u sklopu
1
2
3
4
5
Usp. Vratite dostojanstvo seksualnosti, u: Glas Koncila, 11(1972.), 15.
Usp. Obiteljska ljetna škola, u: Obnovljeni život, 27, (1972.), 6, 538.
Usp. Obiteljska ljetna škola, u: Obnovljeni život, 28 (1973.), 6, 509.
Pavao ŽANIĆ, Obitelj – naš problem i naša nada, u: Obnovljeni život, 27 (1972.), 6, 583-592.
Isto, 583.
140
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
svih tih i takvih opažanja nema smisla idealizirati prošlost, upozorava kako je obitelj ipak postojala kao obitelj: stabilna i plodna.6
Naravno, kršćani trebaju poznavati biblijsku viziju ljubavi i
braka koji prerasta u obitelj. Takvo poznavanje obitelji kršćanima
razotkriva osobite vrijednosti obitelji. Stoga se Celestin Tomić osvrnuo na obitelj kao zemaljsku stvarnost, sakralizaciju seksualnosti na
starom Istoku, na mitove i obrede, a zatim ju je predstavio riječima
objave Staroga zavjeta gdje se otkriva spolnost i bračnu ljubav u
Božjem naumu i ističu brak i obitelj kao zajednica ljubavi, ali i govori o drami obitelji i adekvatnoj proročkoj pouci. U Novom zavjetu
pak nalazimo novu viziju braka i obitelji te veličanje te uzvišene
tajne.7 Prema riječima autora, Biblija otkriva „realan optimizam prema seksualnosti i braku… Seksualnost uključuje dvije stvarnosti:
plodnost i ljubav. I moraju se integrirati u bračnu zajednicu, u kojoj
jedino ostvaruju svoj cilj i svoj puni smisao.“8
1.2. Eklezijalna važnost obitelji
Na dostojanstvu kršćanske obitelji i njezinu odnosu prema Crkvi utemeljena je misao da je samu Crkvu moguće obnoviti samo
ako se obnovi obitelj. Bila je to temeljna misao četvrte teme "Obitelji – apostoli." S obzirom na to Crkva bi trebala biti kritička institucija svakog društva, njegova živa savjest. Ta kritička misija Crkve
treba biti u službi oslobađanja čovjeka od svega što ga zarobljava i
opterećuje. Svjesni toga, organizatori Škole željeli su da sudionici
zajednički i odgovorno razmišljaju o budućnosti i šansama kršćanskih obitelji. Predavanja održana na šestoj Obiteljskoj školi bavila
su se budućnošću obitelji u različitim vidovima: dogmatskom, liturgijskom, pastoralnom, pedagoškom, medicinskom i sociološkom. U
Novom zavjetu ženidba je uzdignuta na dostojanstvo sakramenta,
dok ju Drugi vatikanski koncil naziva „kućnom Crkvom.“ Tako je
ženidba postala jedan od temeljnih elemenata Crkve. Obitelj živi
svoju crkvenost na način da Krist postaje njezino središte preko zajedničke molitve, preko liturgijskih slavlja u obitelji (krštenje, bole6
7
8
Usp. Tomislav JABLANOVIĆ, Naše sačuvane obitelji, u: Obnovljeni život, 27 (1972.), 6, 593600.
Usp. Celestin TOMIĆ, Biblijska vizija ljubavi i braka,u: Obnovljeni život, 27 (1972.), 6, 548-561.
Isto, 560.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
141
sničko pomazanje, ispovijed) i preko liturgije opće Crkve zajedno s
drugim kršćanima.9
2. Teškoće suvremene obitelji
Potrebno je jasno reći da je gradivo Obiteljskih ljetnih škola redovito objavljivao časopis Obnovljeni život, a u povodu 50.
godine izlaženja časopisa Obnovljeni život prikupljene su studije i
članci10 koji su izloženi na prethodnoj Obiteljskoj školi i objavljeni
pod naslovom "Život u obitelji za Godinu obitelji" s ciljem da bude
„poklon obiteljima i pastoralnim djelatnicima od redakcije časopisa
Obnovljeni život o pedesetoj obljetnici njegova izlaženja“.11 Valja
upozoriti na izvještaj o 50 godina izlaženja tog časopisa u kojemu je
u okviru prigodnog povijesnog osvrta naglašena njegova zauzetost
za objavljivanje priloga o obiteljskom pastoralu.
2.1. „Obnovljeni život“ u službi obiteljskog pastorala
Ističe se da se časopis pojavio u poratnom ozračju Prvog svjetskog rata, u vrijeme „dekristijanizacije golemog dijela naše inteligencije, prodiranja nekršćanskog i poganskog mišljenja i življenja
u široke narodne slojeve. Svojim sadržajem zalagao se za zdrav kršćanski nauk te nastojao pomoći čitateljstvu da očuva i produbi svoje kršćanstvo. Obrađivanom tematikom časopis je nastojao i nastoji uspostaviti dijalog teologije s konkretnim idejama i problemima
današnjice: od problema obitelji, odgoja mladih, preko povijesnih
tema, traganja za etičkim stavovima unutar novonastalih problema
današnjice, susreta teologije s modernim antropološkim znanostima
(posebice s pedagogijom, psihologijom, medicinom i sociologijom),
pokušaja vrednovanja filozofijskih sustava pa sve do ekonomskog
zbližavanja u smislu razumijevanja među ljudima i narodima.“12
Među spomenutim idejama istaknuto mjesto pripada nizu tema o
obitelji, a posebno onima koje su izrečene na Obiteljskim ljetnim
9
Više o ovim temama vidi u: Franjo PŠENIČNJAK, Teologija bračne vjernosti; Anton BENVIN,
Liturgija novih obitelji u: Obnovljeni život, 31(1976.), 6, 487-516.
10 Usp. Ivan KOPREK (ur.), Život o obitelji za Godinu obitelji, TIPOTISAK, Zagreb, 1994.
11 Isto, 13.
12 Isto, 9.
142
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
školama, održanim pod okriljem Filozofsko-teološkog Instituta hrvatskih isusovaca u Zagrebu. Obitelj je postala svakim danom sve
više ugrožena. Razara ju tempo života. Još je „donedavno obitelj
bila mirna zavjetrina; danas ona više ne izgleda kao tihi, miran i
topao kutić, oaza mira i blaženstava, gdje bi čovjek koji je cijeli dan
proveo u brojevima i strojevima, nalazio sebe, svoju osobu, svoju
istinsku sreću. Čovjek današnjice sumnja u istinske vrednote obitelji, u religiozne temelje na kojima počiva istinska obiteljska sreća,
podcjenjuje veličinu i ljepotu očinstva i majčinstva. Danas se ističe osobna sloboda u ljubavi, olako se kidaju bračne veze koje se
smatraju okovima tamne prošlosti, a djeca se smatraju nesnosnim
teretom, smetnjom ljubavnih avantura i zaprekom porastu standarda.
Doista, obitelj je razorena kada njezine članove više ne povezuje
duh ljubavi i zajedništva.“13 Stoga je potrebno obitelji vratiti ulogu ublažitelja društvenih potresa, ona bi trebala biti „dom u kojemu
izmučen čovjek nalazi utočište, jedna čvrsta točka u svijetu koji se
sve brže kreće. No, obitelj će od svih svojih funkcija i u budućnosti
najviše zadržati odgojno-moralnu funkciju.“14
2.2. Obitelj u industrijskom društvu
O obitelji kao društvenoj instituciji koja ima svoje vlastite
funkcije koje su djelomično ugrožene u suvremenom društvu govori mladi isusovac sociološke izobrazbe Ljudevit Plačko u svom
članku „Promjene u obiteljskim funkcijama“.15 Najvažnije funkcije
u društvu koje daju unutrašnje opravdanje za postojanje obitelji jesu:
reproduktivna, odgojna, funkcija društvenog položaja, ekonomska te
funkcija slobodnog vremena. Gubi li današnja obitelj sve više svoju
ulogu u spomenutim društvenim funkcijama? – pitanje je koje autor
postavlja kao polazište svoga izlaganja. Gubitak funkcija današnje
obitelji „je glavni razlog onih koji govore o krizi braka kao društvene institucije i onda o krizi obitelji uopće“.16
13 Isto, 10.
14 Isto, 13.
15 Usp. Ljudevit PLAČKO, Promjene u obiteljskim funkcijama, u: Obnovljeni život, 27(1972.), 6,
562-570.
16 Isto, 562.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
143
O promjenama društva koje neminovno utječu na promjene
strukture i funkcije braka i obitelji govorio je i Tonči Trstenjak. Kriza modernog društva „zapravo je kriza vjere u napredak, koji je donio mnoge blagodati, ali u isto vrijeme postao čovjeku izvor straha.
Zauzimanje za druge unutar i izvan obitelji te disciplina u trošenju
neke su od važnih alternativa današnjeg načina života.“17 Naravno,
društvene promjene traže od suvremene obitelji i promjene u njezinu
religioznom oblikovanju.18
2.3. Pokoncilska vizija obitelji
Deseta Obiteljska ljetna škola uslijedila je poslije biskupske
sinode u Rimu 1980. temom „Obitelj u suvremenom svijetu“.19 O toj
sinodalnoj temi vodila je računa i Obiteljska škola 1981. godine.20
Mostarski biskup Pavao Žanić u svom je predavanju „prikazao rad
Biskupske sinode, koja je prošle jeseni raspravljala o zadacima kršćanske obitelji u suvremenom svijetu.“21 Autor članka „Sakrament
17 Tonči TRSTENJAK, Obitelj u industrijaliziranoj kulturi: problemi, funkcije, razvoj, u: Obnovljeni
život, 33 (1978.), 6, 503.
18 U gradivu pete Obiteljske ljetne škole objavljene su tri studije Slavka Pavina. U prvim dvjema
upozorava na pogrešne stavove u duhovnosti obitelji. Pavinova studija „Specifičnosti obiteljske
duhovnosti“ počinje opisom aktualne situacije u kojoj se mnogo piše o dostojanstvu kršćanskoga
braka, o problemima bračnog i obiteljskog života, ali s druge strane materijalističko shvaćanje
života, a još više materijalistička praksa, osiromašuje i razara i pojedinca i zajednice, u prvom redu
osnovnu zajednicu ljudskoga društva: obitelj. Prema riječima autora, nema autonomne duhovnosti, takve koja ne vodi računa o drugim ljudima i želi biti neovisna o drugim ljudskim bićima,
već smo svi na neki način upućeni jedni na druge, a na poseban je način kršćanski brak primjer
te upućenosti, jer nitko sam ne propada i nitko se sam ne spašava. Kao što postoji razlika između
pojma brak i obitelj, tako treba razlikovati i obiteljsku i bračnu duhovnost jer „obiteljska duhovnost nije bračna, ali pretpostavlja bračnu duhovnost i na njoj se izgrađuje. Bračna duhovnost ide
za tim da bračni par svoju naravnu vezu gleda u nadnaravnom svjetlu… dok obiteljska duhovnost
jest komunikacija duhovnih dobara između djece i roditelja.“ Slavko PAVIN, Specifičnosti obiteljske duhovnosti, u: Obnovljeni život, 31 (1976.), 6, 522. Isti autor u svom sljedećem članku „Je li
moguće danas moliti?“ govori o krizi molitve i o nestanku formalne molitve te o tome kako ljudi
instinktivno osjećaju da je teško moliti i zato nastoje pronaći uzroke tih teškoća. Mnogi pokušavaju dokazati da je molitva nemoguća ili da, jednostavno, nije potrebna. Razlozi su za takvo stanje
dvostruki. Prvi je u prevelikoj zauzetosti današnjega čovjeka, u njegovu mehaniziranom načinu
života, po kome čovjek više sliči na stroj nego na razumno biće koje misli i odlučuje prema određenim načelima, dok je drugi uzrok u tvrdnji da se Bog može naći isključivo u čovjeku, u svijetu
u konkretnoj stvarnosti. Usp. Slavko PAVIN, Je li moguće danas moliti?, u: Obnovljeni život, 31
(1976.), 6, 527.
19 Deveta Obiteljska ljetna škola održana je 1980., ali materijali i predavanja s te škole nisu objavljeni u Obnovljenom životu.
20 Usp. JURČIĆ, Obitelj u suvremenom svijetu, u: Glas Koncila, 18 (1981.), 4.
21 Isto.
144
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ženidbe u perspektivi poziva“ Franjo Pšeničnjak govorio je o sociološkoj i psihološkoj stvarnosti braka i obitelji. Dok je Jure Bosančić
prikazao „problem naših načina međusobnog priopćivanja (komuniciranja), koje još otežavamo svojim strahovima i kompleksima
pa se prečesto slabo sporazumijevamo i tako sami sebi sprečavamo
istinski susret s drugim.“22 Ivan Fuček prikazao je koncilsku i postkoncilsku misao o bračnoj ljubavi. Ideal „zajednice ljubavi u svom
moralnom djelovanju iskrsnuo je pred nama kristalno jasan, ali isto
tako bila je jasno prikazana briga Crkve za sve parove koji ne žele
stati na putu prema idealu iako vide da su daleko od njega.“23
O tome kako o humanizaciji ili dehumanizaciji obitelji ovise
i moderna kretanja suvremenoga društva progovara Tonči Trstenjak
u članku „Obitelj u industrijaliziranoj kulturi: problemi, funkcije,
razvoj“.24 U svom se izlaganju ograničava na suvremenu urbanu obitelj, koja je tipična za sjeverozapadni dio Hrvatske. Promatra sociokulturnu situaciju u kojoj se nalazi obitelj, elemente koji su izazvali
određene probleme u njoj, zaustavljajući se na modernim funkcijama
pokušava vidjeti budući razvoj same obitelji. Bez obzira na moderna
kretanja za Crkvu, „kako je to naglašeno i u dokumentima Drugoga
vatikanskog sabora, obitelj je princip i temelj ljudskog društva.“25 I
svi oni koji „na pijedestal stavljaju individuum ili pak zajednicu ljudi
zaboravljaju da svaki individuum raste i živi u nekoj obitelji. I zato
se Crkva bori za zaštitu i poboljšanje uvjeta obitelji i na taj način
se zapravo zauzima za individua koji u njoj raste, živi i umire.“26
Stoga je nemoguće shvatiti mjesto i ulogu suvremene obitelji ako
se ne pokažu glavne karakteristike te obitelji uspoređujući ih pritom
s onim stanjem u kome se obitelj nalazila prije sadašnje evolucije.
Nakon detaljne analize i usporedbe sa stanjem u nekim zapadnim
zemljama zaključuje da „naša društvena i kulturna situacija sigurno
nije identična onoj najrazvijenijih zemalja. Ipak, stalna tendencija
industrijalizacije i s tim u vezi fenomena urbanizacije koji stalno
22 Isto.
23 Isto.
24 Usp. Tonči TRSTENJAK, Obitelj u industrijaliziranoj kulturi: problemi, funkcije, razvoj, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6, 503-530.
25 Isto, 505.
26 Isto.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
145
raste te porast utjecaja masovnih medija sve više ubrzavaju proces
raspadanja ruralnih i patrijarhalnih društvenih, kulturnih i obiteljskih
struktura. Zato je na mjestu nastojanje da se i kod nas predvide pravci razvoja suvremene obitelji našeg podneblja na temelju studija i
iskustava onih sredina koje su mnogo više napredovale na razvojnim
stazama kulture i društva.“27
Unutar jednog obiteljskog ciklusa može doći i do određenih poremećaja, govorio je 1983. godine na dvanaestoj Obiteljskoj
ljetnoj školi Mihály Szentmártoni. Jedan je takav i poremećaj roditeljstva, bilo da se radi o poremećaju majčinstva ili poremećaju
očinstva. Kada se govori o „nutarnjoj dinamici braka, potrebno je
razlikovati dva pojma, odnosno dva stanja: (osobno) zadovoljstvo s
brakom i nutarnju stabilnost samog braka. To su dvije sasvim različite stvari. Kao prva posljedica tog razlikovanja slijedi da ne stoji kako
se rastaju svi oni koji žive u lošemu brak; ni obrnuto, da žive u dobrome braku svi oni koji se nisu rastavili.“28 Iz ovoga se mogu uočiti
različitosti s obzirom na dva stanja: zadovoljstvo brakom i stabilnost
braka, pa imamo: dobar i stabilan brak; loš, ali stabilan brak; dobar,
ali nestabilan brak; loš i nestabilan brak. Kada se radi o rastavama,
autor ističe kako „rastava ne zauzima isto mjesto u našim predodžbama o braku, a kako to stvarnost neminovno pokazuje. Rastava je,
naime, prisutna u svakom braku. Bar kao mogućnost… Činjenice,
međutim, tvrdoglavo svjedoče da gotovo polovica sklopljenih brakova završava rastavom.“29
3. Temelji obiteljskog pastorala
Obiteljski pastoral utemeljen je na visokoj vrijednosti obitelji
i na samom kršćanskom pozivu. Obitelji koje su utvrđene u tim istinama sposobne su sudjelovati u obiteljskom pastoralu i prihvatiti ga.
3.1. Duhovnost kršćanske obitelji
Peta je Obiteljska ljetna škola stoga 1976. svoj program upravila tim temeljima obiteljskog pastorala pa se posvećuje temama
27 Isto, 530.
28 Mihaly SZENTMARTONI, Tipične teškoće bračne zajednice, u: Obnovljeni život, 38 (1983.), 6,
555.
29 Isto, 556.
146
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
koje su usmjerene prema izgradnji obiteljske duhovnosti. U uvodu te
Škole 1976. stoji kako se već dugo osjećala potreba „da se više osvijetli život obitelji u Bogu, izvjesna zakonitost po kojoj se taj život
postiže i čuva, određena međuovisnost bračnih parova međusobno i
njih oboje prema djeci u odnosu prema tom nadnaravnom životu.“30
Obitelj treba više vremena posvetiti zajedničkom čitanju Biblije u
obitelji i zajedničkoj obiteljskoj molitvi. U tom smislu više izlaganja
posvećeno je Bibliji. Ljiljana Matković-Vlašić u svom članku „Biblijski izvori obiteljske duhovnosti“ polazi od činjenice kako ćemo
često naići na mišljenje „da je obiteljska duhovnost samo zajednička molitva članova obitelji, pohađanje mise i primanje sakramenata,
dakle da se ona ograničava na te neke vanjske pobožno-vjerske manifestacije kršćanskog života“.31 Takvo je shvaćanje, prema riječima
autorice, jednostrano i nepotpuno jer „duhovnost koja ne bi uključivala cjelokupno čovjekovo ponašanje, njegove stavove i duboke
unutrašnje pokretače svih akcija, ne bi bila duhovnost u pravom smislu… Prema tome, teže je reći što ne spada u obiteljsku duhovnost,
nego što na nju spada, jer u krajnjoj liniji ona je sve.“32 Kršćanima
je nemoguće bez Biblije u potpunosti shvatiti obiteljsku stvarnost
koja je, prema Bibliji, „snažna i tajanstvena veza, koja se temelji na
samoj čovjekovoj naravi… Upravo zato što su muž i žena iste naravi i što zajedno dijele sudbinu, oni su posve ravnopravni partneri.
Stoga je važno isticati tu ravnopravnost, jer bez nje nema obiteljske
duhovnosti.“33 U temelju biblijske poruke stoji činjenica da se obiteljska zajednica treba otvoriti svijetu, a ne zatvoriti se u sebe. I ako
bolje pogledamo „prave kršćanske obitelji, vidjet ćemo da one nisu
nikada zatvorene u sebe, one su usmjerene prema drugima i velikodušno služe drugima.“34 Kada je obitelj u skladu s evanđeoskom
porukom, obitelj nije više samo privatna stvar pojedinca nego se ona
uklapa u širu religioznu i društvenu zajednicu. A za obiteljsku duhovnost važno je biti svjestan upravo te činjenice.
30 Slavko PAVIN, Uvod u Obiteljsku ljetnu školu, u: Obnovljeni život, 31 (1976.), 6, 497.
31 Ljiljana MATKOVIĆ-VLAŠIĆ, Biblijski izvori obiteljske duhovnosti, u: Obnovljeni život, 31
(1976.), 6, 513.
32 Isto, 513.
33 Isto, 514.
34 Isto, 520.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
147
Više o obiteljskoj duhovnosti, zasnovanoj na Bibliji, piše Slavko Pavin u prilogu "S Biblijom u ruci", ponavljajući misao da je „Sv.
Pismo izvor svake prave duhovnosti. Ono nije privilegij samo za
bibličare ili samo za osobe duhovnog staleža. Preko Sv. Pisma Bog
govori svakome.“35 Biblija u obitelji pravi je susret s Kristom i mogućnost da se čuje Božja poruka upućena svakom pojedincu. U deset
pravila za čitanje Biblije kod kuće autor upućuje čitatelje kako treba
jednostavno pročitati dio biblijskoga teksta, smjestiti ga u povijesni trenutak, otkriti njegovu poruku za današnje ljude, za naš narod
ovdje i sada, za čovječanstvo, obitelj i samoga sebe. Pretposljednji
članak razmatra pitanje svetosti, na koju su pozvani svi, kako oni u
svećeničkom i redovničkom staležu tako i bračni drugovi u braku.36
Marija Ancila Presečki, sestra uršulinka, pak govori o životu obitelji
putem sakramenata.37
3.2. Utjecaj suvremenih društvenih promjena na obitelj
Godine 1983. po dvanaesti put održana je Obiteljska ljetna
škola s ciljem da se u različitim vidovima razmišlja o obitelji i njezinim problemima pod naslovom „Odgoj za ljubav“.38 Predavanja
Škole objavljena su u časopisu Obnovljeni život.39 Poticaj za nju
došao je s jedne strane zbog sve većeg broja „tragedija i brodoloma, osobnih i kolektivnih, koji se u krajnjoj analizi mogu svesti na
promašene pokušaje da se ostvari ljubav.“40 Dok je s druge strane,
kao onaj pozitivni poticaj poslužila „poruka pobudnice Obiteljska
zajednica pape Ivana Pavla II., da je prvotna i najsvetija zadaća obitelj odgojiti u ljubavi i za ljubav (br. 36).“41 Pozdravljajući sudionike dvanaeste Obiteljske ljetne škole Mihály Szentmártoni, direktor
35 Slavko PAVIN, S Biblijom u ruci, u: Obnovljeni život, 31 (1976.), 6, 543.
36 Usp. Rudolf BRAJČIĆ, Svetost, zadatak svih, u: Obnovljeni život, 31 (1976.), 6, 547-553.
37 Usp. Marija Ancila PRESEČKI OSU, Život obitelji kroz sakramente, u: Obnovljeni život, 31
(1976.), 6, 554-566.
38 Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima XII. obiteljske ljetne škole, u: Obnovljeni život,
37(1983.), 6, 453.
39 Usp. Mihály SZENTMÁRTONI, Neki kritički momenti u psihičkom razvoju; Vatroslav HALAMBEK, Kršćanin – čovjek iz ljubavi za ljubav; Valentin MIKLOUŠEC, Destabilizacija suvremenog
života i obitelji; Izidor JEDVAJ, Odgoj u vjeri za ljubav, u: Obnovljeni život, 38 (1983.), 6.
40 Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima XII. obiteljske ljetne škole, u: Obnovljeni život,
38 (1983.), 6, 453.
41 Isto.
148
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Obiteljskog centra, na poseban način ističe „da se o ljubavi mnogo
govori, pa i ona, kao svi pojmovi koji se previše i prelako upotrebljavaju, na kraju gubi istinsko značenje.“42 Ljubav treba odgajati. Ako u
„obitelji ne vlada atmosfera ljubavi, svaka kasnija riječ o njoj može
zvučati neuvjerljivo. Dijete ni kasnije, u pojedinim trenucima svojeg psihičkog razvoja, odnosno u pojedinim kritičnim situacijama
svojega života, nije jednako osjetljivo za iskustvo ljubavi.“43 Mihály
Szentmártoni govori i o nekim kritičnim trenucima koji se događaju
u psihičkom razvoju.44 Ljubav je „trajna čovjekova potreba: ako i
nismo toga svjesni, mi zapravo živimo od ljubavi – jer u onom času
kada netko misli da ga više nitko ne voli, on počinja samoubojstvo.“45
No treba uzeti u obzir da čovjek nije u svakoj životnoj fazi i u svakoj
životnoj okolnosti jednako osjetljiv na ljubav, kao i to da roditeljski utjecaj ima svojih granica. Ili, drugim riječima: i nije tako lako
„pokvariti“ dijete, potpuno promašiti nečiji odgoj. Psihologija je u
biti optimistična: individualni razvoj ima svojih imanentnih, vlastitih zakonitosti koje mogu djelovati i onda kada vanjske okolnosti
nisu idealne.46
Trinaesta Obiteljska ljetna škola održana je 1984. godine pod
naslovom „Božji plan s brakom i obitelji“. Ova je misao preuzeta iz pobudnice Obiteljska zajednica (br. 11), pape Ivana Pavla II.
U Obnovljenom životu objavljeno je sedam članaka.47 U pozdravu
sudionicima Škole Szentmártoni ističe kako je ljudska „spoznaja
ograničena. Stoga jednu te istu stvarnost kušamo rasvijetliti s ra42 Isto, 454.
43 Isto.
44 Mihály SZENTMÁRTONI, Neki kritički momenti u psihičkom razvoju, u: Obnovljeni život, 38
(1983.), 6, 455-464.
45 Isto.
46 Na ovakvoj spoznaji i sličnim spoznajama temelji se psihološki optimizam koji kaže da nisu roditelji krivi za svaki promašaj u životu nekog čovjeka. Međutim, postoje određeni odnosi roditelj
– dijete koji mogu imati veće ili manje posljedice na pravilan razvoj djeteta, u tom slučaju obično
se govori o četiri situacije: 1. kada su roditelji, a u prvom redu majka, idiferentni prema djetetu; 2.
kada je dijete neželjeno, a samim time i nevoljeno i psihički odbačeno; 3. ako su roditelji previše
zabrinuti za dijete pa ga uguše «ljubavlju»; 4. ili kada su roditelji previše popustljivi pa ga razmaze. Usp. Isto, 456.
47 Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima; Nikola STANKOVIĆ, Ljubav je naša sudbina;
Celestin TOMIĆ, Brak Izraelaca i njihovih susjeda; Ante MARINOV, Obitelj – voditeljica Bogu;
Mihaly SZENTMARTONI, Problemi suvremene obitelji; Pero ARAČIĆ, Pastoral obitelji; Stjepan
FRIDL, Obiteljska molitva – uvođenje u osobnu molitvu; Franjo kardinal KUHARIĆ, Ne prestajte
moliti (usp. Rim 12,12), u: Obnovljeni život, 39 (1984.), 6.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
149
zličitih vidika. Do osnovne istine o braku možemo doći razumskim
putem. Antropologija ljubavi vodi nas, na kraju, do nadnaravne dimenzije ljubavnog odnosa između muškarca i žene. Međutim, pravu
spoznaju o Stvoriteljevim namislima stječemo iz njegove objave.“48
Ali valja imati na umu i činjenicu da povijesna stvarnost u sebi nosi
i onu drugu činjenicu „da kršćaninov brak i obitelj nisu uvijek raj
na Zemlji“.49 Cilj trinaeste Obiteljske ljetne škole bio je otvoreno i
kritički progovoriti o nekim najčešćim problemima, tražeći istovremeno rješenje u svjetlu Božje objave.50
Na pitanje što je ljubav i u čemu se sastoji bit ljubavi, odgovor
traži autor Nikola Stanković u članku „Ljubav je naša sudbina“. Autor ističe da „Rahner ljubav ubraja u tri temeljna kršćanska egzistencijalna čina ili tri osnovne odrednice kršćanske egzistencije. To su
vjera, nada i ljubav.“51 Iz iskustva nam je poznato da „nijedan čovjek
ne može postati čovjek ako mu netko ne pritekne i ne kaže 'dobro je
što jesi, dođi i budi, živi, ti sam sebi reci 'ja'!“52 Samo ljubav može
čovjeka uvesti u ljudsko društvo. Nemoguće je da netko uđe u ljudsko društvo ako ga se ne pusti, „pa makar on i imao sve preduvjete
za to da nam postane partner u dijalogu i ljubavi.“53 Ljubav Božja
temelj je svake ljubavi i slobode i zato „tko Božje darove i darove
drugih ne pretvara u darove drugima, u njemu nema ni slobode ni
ljubavi. Čuvajući svoj život već ga je izgubio.“54 Iz toga slijedi da
potpuna sebičnost vodi u totalnu nekomunikaciju, zatvorenost i, napokon, u smrt. Jednako tako, „što više nekoga volimo, moći će nam
se on slobodnije iskazati, a što nam se slobodnije iskaže, moći ćemo
ga bolje upoznati.“55 Bilo bi sasvim pogrešno zaključiti da u ljubavi
48
49
50
51
52
53
54
55
Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima, u: Obnovljeni život, 39(1984.), 6, 437.
Isto, 438.
Usp. Isto.
Nikola STANKOVIĆ, Ljubav je naša sudbina, u: Obnovljeni život, 39 (1984.), 6, 440.
Isto, 441.
Isto, 442.
Isto, 443.
U drugome dijelu članka autor postavlja sljedeća pitanja: Je li ljubav takva usmjerenost na drugu
osobu da čovjek potpuno nesebično i bez ikakva vlastita interesa voli drugoga ili drugu? Je li
moguće da netko, očaran vrednotom drugoga, tako odgovori na taj izazov vrednote (a ljubav je
također odgovor na vrednotu) da se potpuno izgubi za svoje interese i čitav se dade na službu
drugome? Je li moguća nesebična ljubav pod svakim vidikom? Ima li uopće smisla govoriti o
nesebičnoj ljubavi? Je li svaka ljubav u isto vrijeme i sebična? Usp. Isto, 443.
150
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nema nikakvih problema i da se ljudi u braku i obitelji ne susreću s
problemima.
O problemima u suvremenoj obitelji govori autor istoimenog
članka Mihály Szentmártoni koji se dotiče i nekih problema obiteljskog života, koji se rjeđe spominju, iako su prisutni u gotovo svim
obiteljima. On se osvrće na tri glavna problema: na odlazak mladih od kuće, na rodbinske odnose i na unutarobiteljsku dinamiku
s posebnim osvrtom na sukob generacija.56 Odvajanje mladih od
roditelja je „temeljna etapa na putu prema psihološkoj samostalnosti. Stoga je ona nužna pojava. Međutim, odvajanje mladih i njihov
odlazak iz roditeljske kuće može biti različit. Neki mladi napuštaju
obitelj na vlastitu inicijativu, prije nego su roditelji spremni na to…
Drugi se odvajaju postupno, progresivno, pošto su prije toga stvorili
solidnu osnovicu za život drugdje. Ima i takvih koji kao da ne osjećaju potrebu za odlaskom nego nastave živjeti unutar obitelji kao već
odrasli članovi te zajednice.“57 Kad govori o unutarobiteljskoj (intrafamilijarnoj) dinamici, onda autor na prvome mjestu spominje sukob
izazvan između generacija. Uvijek je bilo i bit će generacijskih problema. Najčešće teme koje izazivaju raskorak među generacijama
jesu politika, vlast, seksualno ponašanje i religija.58
3.3. Psihološki zahtjevi u ostvarivanju obiteljskog zajedništva
Mihály Szentmártoni progovorio je i o tipičnim teškoćama
bračne zajednice na četrnaestoj Obiteljskoj školi pitajući „može li
se uopće govoriti o 'tipičnoj' teškoći braka? Ili je, kako je duhovito rekao Tolstoj, što se tiče sreće istina da smo svi jednaki: svatko
je sretan na isti način, ali svatko je nesretan na svoj način. Svaka
bračna zajednica je toliko individualna, toliko a – tipična, da je vrlo
teško, ako je uopće moguće, pokušati ponuditi na tom području bili
kakvu sistematizaciju.“59 Sam članak autor je razdijelio na tri tematske jedinice: u prvome dijelu govori se o razvojnim fazama koje
56 Usp. Mihály SZENTMÁRTONI, Problemi suvremene obitelji, u: Obnovljeni život, 39 (1984.), 6,
468.
57 Isto.
58 Usp. Isto, 474.
59 Mihaly SZENTMARTONI, Tipične teškoće bračne zajednice, u: Obnovljeni život, 38 (1983.), 6,
550.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
151
prolazi većina brakova, odnosno obitelji, u drugome dijelu prikazana
je unutarnja dinamika bračne krize, a u trećem su dana neka moguća
rješenja. Brak je, dinamički gledajući, „niz razvojnih stadija koji zahtijevaju uvijek novu prilagodbu, tj. razjašnjenje nekih zadataka“.60
Promatrajući jedan obiteljski ciklus, mogu se uočiti sljedeće prekretnice u obiteljskoj dinamici: prije ženidbe – faza nadanja i planiranja;
ženidba – uređenje zajedničkog doma; prvo roditeljstvo – pretpostavlja promjene u životnom stilu; predškolsko dijete – zadaci izravne odgojne funkcije; školsko dijete – pomoć djetetu da se prilagodi
formalnom odgoju; adolescent – uvođenje djeteta u svijet odraslih;
zaposlenje sinova i kćeri – priprava za samostalan život; odlazak
djece od kuće – povratak roditelja bračnoj zajednici i starost – poremećeno zdravlje, mirovina, unuci.61 Sve je to životna zbilja kršćanske obitelji i o njoj mora voditi brigu obiteljski pastoral.
4. Sadržaj programa pastorala obitelji
4.1. Obitelj je „Crkva u malom"
Već u uvodu objavljenih dokumenata prve Obiteljske ljetne
škole Josip Weissgerber, tadašnji predstojnik Obiteljskog instituta, ističe kako je jedina pametna perspektiva obiteljskog pastorala
odmah započeti s izgradnjom tkiva „obiteljski zdravog kršćanstva.
Nije potrebno prognozirati spektakularne uspjehe ili preuveličavati nade… Obnovu obitelji moraju izvršiti same obitelji; trebalo bi
početi strpljivo graditi novu Crkvu, doraslu sociološkim povijesnim
zbivanjima.“62
Pridružio mu se tada zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić navodeći konkretne zadaće obiteljskoga pastorala. On smatra potrebnim promišljanja o obitelji u svjetlu vjere Crkve, a u njih spadaju
„načini i metode kako da se progovori suvremenom čovjeku o tom
Božjem svjetlu, i tako pokuša, koliko je to moguće liječiti toga bolesnika, suvremenu obitelj.“63 On smatra da bi jednako tako suvremenom čovjeku trebalo „uvijek tumačiti određene Božje misli i pojave:
60
61
62
63
Isto.
Isto, 556.
Josip WEISSGERBER, Obiteljska ljetna škola, u: Obnovljeni život, 28 (1973.), 6, 538.
Riječ nadbiskupa Franje Kuharića, u: Obnovljeni život, 28 (1973.), 6, 539.
152
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
što je ljubav, što je sloboda, jer to su dvije stvarnosti, dva velika
sadržaja, koja tek ispravnim tumačenjem dobivaju svoju pravu sadržajnost… A mislim da bi trebalo naglasiti i dostojanstvo seksualnosti, jer ona je povezana s obiteljskim životom. Sa seksualnošću je
nešto slično kao i sa svim energijama svijeta. Dok su one uokvirene
u stanovitu zakonitost, dokle mogu veoma dobro služiti čovjeku. No
kada te energije izađu iz te zakonitosti, uvijek su rušilačke, uvijek
su smrtonosne. Tako i misterij seksualnosti može biti smrtonosan.“64
Dakle, poruka četvrte Obiteljske ljetne škole bila je vrijedan cilj obiteljskog pastorala – glasi, naime: obitelj treba postati temelj obnove
svijeta!
4.2. Ovisnost društva o obitelji
Tema sedme Obiteljske ljetne škole 1978. bila je „Humanizacija društva po obitelji.“65 U uvodu te Škole Josip Weissgerber ističe
kako je cilj u Školi govoriti samo o humanizaciji ljudskoga društva,
i to putem obitelji.66 To je i zbog toga što „Crkva neprestano gleda
u čovjeka budućnosti, dovršenog, uspjelog čovjeka, i to kroz Krista
Gospodina koji je 'oblik budućeg čovjeka' (Rim 5,14). Ona ujedno
ne gleda na čovjeka kao na izolirano biće, nego na čitavo čovječanstvo kao zajednicu, kao na Kraljevstvo Božje, Božji puk, Crkvu i
milosno Tijelo Kristovo.“67 Temeljno pitanje postavljeno pred sudionike jest: „što je to u obitelji i u obiteljskom duhu tako božansko i
dragocjeno da se po obitelji zbiva najvažnija preobrazba i priprava
budućeg čovjeka i budućega uspjeloga čovječanstva, tj. humaniziranoga čovjeka kako ga je Bog zamislio?“68 Isti autor u sljedećem
članku opširnije govori o humanizaciji ljudskoga društva koja se,
prije svega, događa ljubavlju, pa na taj način ona postaje amorizacijom koja ide prema Bogu. Jer u „obiteljskom misteriju ljubav se
64 Isto, 540.
65 Usp. Josip WEISSGERBER, Humanizacija društva po obitelji; Josip WEISSGERBER, Humanizacija – amorizacija; Tonči TRSTENJAK, Obitelj u industrijaliziranoj kulturi: problemi, funkcije,
razvoj; Valentin MIKLOBUŠEC, Dehumanizacija obitelji nakon rasula obiteljske zadruge; Juraj
GUSIĆ, Rad naših misionara na humanizaciji društva po obitelji; Stjepan TUMBAS, Ljubav ili
socijalna pravda?, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6.
66 Josip WEISSGERBER, Humanizacija društva po obitelji, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6, 483.
67 Isto, 484.
68 Isto.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
153
'humanizirala', postala je duševno-tjelesna, utjelovila se, a čovjek se
ujedno amorizirao.“69 Kako bi potvrdio aktualnost teme, autor donosi podatak da je generalna skupština Vatikanskog komiteta za obitelj
raspravljala o ovoj temi od 9. do 13. ožujka 1974. i donijela sljedeće
zaključke: 1. Jedna je od uloga obitelji humaniziranje društva. 2.
Sakrament ženidbe usmjerava obitelj na evangelizaciju. 3. Obitelj je
sposobna obavljati odgojnu ulogu.70 Vatikanski obiteljski komitet je
1973. istaknuo da je obitelj prauzor političkog pluralizma i supsidijarnosti. U obitelji se prihvaćaju s apsolutnom ljubavlju sve razlike
generacija, darova, usmjerenosti i uloga.71
Na sedmoj Obiteljskoj ljetnoj školi jasno je postavljeno pitanje: „Kakva treba da bude naša obitelj da bi izvršila tu velebnu zadaću što ju je Bog namijenio obitelji? Što je u njoj tako dragocjeno
da isijava Božje namjere za čitavo ljudsko društvo?“72 Govoreći o
životu obitelji u suvremenom društvu, autor Valentin Miklobušec
ističe kako se čovjek u životu „ne vodi isključivo prirođenim instinktom nego u prvom redu razumskom spoznajom, odnosno znanjem
stečenim na temelju vlastitog i tuđeg iskustva.“73 Prvi koji su pozvani prenijeti nam to znanje i iskustvo jesu naši roditelji ili netko
tko ih zamjenjuje u toj ulozi. Takvo prenošenje „znanja, iskustva i
uvjerenja sa starijih na mlađe s nakanom da ih mlađi usvoje, razviju
i po njima žive zovemo tradicijom. Tradicija dakle nije puko ponavljanje poznatog nego stalan hod naprijed u svijetlu spoznatog.“74 Ali
moderno društvo ukazuje na činjenicu kako se život ne kreće nekom
mirnom putanjom tradicije. Tako je urbanizirana industrijalizacija
donijela pomake na proizvodno-potrošačkom, rodbinsko-socijalnom
i kulturno-religioznom planu.75 Na sliku moderne obitelji uveliko se
utjecale i pojave kao što su: migracija sa sela u grad; mijenjanje
boravka u gradu kao i odlazak iz domovine u tuđinu. Toj promjeni
pridonio je i odlazak žene u javnost. Autor govori o razlozima ženina
Josip WEISSGERBER, Humanizacija – amorizacija, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6, 496.
Usp. Isto, 497.
Usp. Isto.
Josip WEISSGERBER, Humanizacija društva po obitelji, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6, 484.
Valentin MIKLOUŠEC, Destabilizacija suvremenog života i obitelji, u: Obnovljeni život, 33
(1978.), 6, 477.
74 Isto.
75 Usp. Isto, 478-482.
69
70
71
72
73
154
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
odlaska u javnost, o pozitivnosti i negativnosti ženina odlaska u javnost.76
4.3. Evangelizacija obitelji
O ulozi kateheze i katehete u odgoju za ljubav govori autor
Izidor Jedvaj u svom članku „Odgoj u vjeri za ljubav.“ On naglašava
da se „današnja kateheza u mnogočemu razlikuje od kateheze prijašnjega vremena. Prijašnja kateheza bila je upravljena bitno na to
da donosi objektivnu i valjanu vjeru koju tumači Crkva preko pape
i biskupa, dakle bila je postavljena vertikalno. Današnja je kateheza
i vertikalna i horizontalna (dijalektički postavljena). Napose je to
naglašeno u katehezama prijelaznih pubertetskih godina, katehezama za mladež.“77 U tom pogledu kateheza ne odgaja samo za vjersko znanje nego i za zrelu vjeru. Kateheza usmjerena mladima treba
nastojati pokazati im „njihov život i probleme u svjetlu objave, da
svoje probleme i svoj život shvate u svjetlu Kristove vesele vijesti i
tako ga riješe.“78 Bez obzira na dobro provođenje kateheze, rezultati
neće biti zadovoljavajući ukoliko se ne uključe i roditelji, tako da dijete ono što čuje u katehezi, može potvrditi praksom u roditeljskom
domu. Jasno je, „ako postoji raskorak između kateheze i života roditelja, dijete se gubi… Kateheza ne smije ostati samo teorija, već je
dijete mora vidjeti i u praksi, a to će mu prije svih pokazati roditelji
budući da je sa njima najjače povezano.“79
O pastoralu obitelji u istoimenom članku govori autor Pero
Aračić. On smatra da već zadani naslov trinaeste Obiteljske ljetne
škole „Božji plan s brakom i obitelji“ opravdava slutnju „da se radi o
brizi Crkve za obitelj, tj. o pastoralu obitelji koji čini sve o onome što
crkveno djelovanje u svojim strukturama smatra važnim za uspješno
ostvarivanje braka i obitelji. Također može dati naslutiti i misao o
radu i brizi obitelji za obitelj u ovom području pastoralnog djelovanja, tj. o obitelji kao nosiocu (subjektu) tog specifičnog pastorala.“80
76
77
78
79
80
Usp. Isto, 492-501.
Izidor JEDVAJ, Odgoj u vjeri za ljubav, u: Obnovljeni život, 33 (1978.), 6, 502.
Isto, 503.
Isto, 507.
Pero ARAČIĆ, Pastoral obitelji, u: Obnovljeni život, 39 (1984.), 6, 478.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
155
Svakako, i obiteljska je molitva bitna komponenta vjerskog
obiteljskog života. Stoga Stjepan Fridl u svom članku „Obiteljska
molitva – uvođenje u osobnu molitvu“ govori upravo o toj temi. Polazeći od pretpostavke kako „pisati ili čitati o molitvi: govoriti, misliti i željeti molitvu – sve to još uvijek ne znači i moliti.“81 Nasuprot
ovome, moliti znači „staviti se pred Boga potpuno praznih ruku i
ostati u njegovoj blizini.“82 Osoba koja ima pravo iskustvo molitve,
nalazi u njezinoj biti tri bitne značajke: vjeru u osobnog Boga, vjeru
u stvarnu Božju prisutnost i povjerenje da Bog, koji nam je progovorio i još se uvijek objavljuje, sluša našu molitvu. „Takva molitva
čini bračne drugove 'molitvenim parom' pred Bogom koji ih poziva
da zauvijek i nerazdruživo dijele svoj život jedno za drugo. Tako se
pripremaju da u susretu i dijalogu s Bogom grade 'domaće svetište
Crkve' koje će karakterizirati njihov budući život.“83 Roditelji će
najbolje odgojiti djecu za molitvu vlastitim primjerom. U obiteljskoj
molitvi nitko ne smije biti izuzet već svatko od članova obitelji mora
sudjelovati na svoj način. Za molitvu možemo reći da je obiteljska
ukoliko se: „1. u krugu obitelji čita Božja riječ i traži njezina izvornost i značenje; 2. prati stvarnost koja se živi u obitelji, izbjegavajući
uobičajne postupke bez ikakva značenja; 3. isprepliće s obiteljskim
odnosima i prenosi ih u dijalog s Bogom, u dijalog koji ujedinjuje
roditelje i djecu kao braću pred jednim Ocem, pokazujući tako da
ne postoji vjera za odrasle i vjera za djecu.“84 Obiteljska molitva
isto tako treba biti u funkciji postupnog uvođenja u osobnu molitvu
djece. Pritom treba imati u vidu razvojnu dob djeteta. S obzirom
na to autor govori o sljedećim fazama: rano djetinjstvo (0-3 god.),
djetinjstvo (3-6 god.), kasno djetinjstvo (6-11 god.) i pubertet (11-14
god.). Ali odgajanje se ne smije poistovjetiti samo s izvanjskom aktivnošću: riječ, savjet, pouka, nego se traži i osobni susret s Bogom
u molitvi.
81 Stjepan FRIDL, Obiteljska molitva – uvođenje u osobnu molitvu, u: Obnovljeni život, 39 (1984.),
6, 485.
82 Isto.
83 Isto, 487.
84 Isto, 488.
156
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
4.4. Obiteljski međuodnosi u pastoralu obitelji
Četrnaesta Obiteljska ljetna škola održana je 1985. pod naslovom „Mladi i obitelj“. Tema Škole na tragu je Godine mladih koju
su proglasili Ujedinjeni narodi. Tijekom Škole bilo je održano šest
predavanja koja su kasnije objavljena u časopisu Obnovljeni život.85
Temi te Škole vrlo je bliska tema „Obitelj i njezine generacije“ kojoj
se 1995. posvetila dvadeset četvrta Obiteljska ljetna škola. Obitelj
kao zajednica osoba „prema svojoj definiciji ima najmanje dvije generacije: roditelje i djecu. Nezamisliva je obitelj bez treće generacije: bake i djedova iako rijetko žive pod istim krovom.“86 Dakle,
tema dvadeset četvrte Škole bila je zajedništvo tih generacija kao i
njihov suživot sa svim ugodnim i neugodnim trenucima te njihovo
međusobno prožimanje i utjecanje jednih na druge. Moderno je vrijeme vrijeme u kojemu „mlađa i starija generacija sve više žive kao
dva odvojena svijeta, kao arhipelag i kontinent koji se ne dodiruju i
gdje izgleda da ne dopuštaju utjecati jedan na drugoga. Komunikacija među njima je sve manja.“87 Organizatori ističu da su uvjereni
kako će ovo promišljanje na Školi biti „poticaj da bar na obiteljskoj
razini bude većeg razumijevanja i uvažavanja, pa makar trebalo za to
nešto mijenjati u našim razmišljanjima i ponašanjima.“88 Govoreći o
dinamikama koje vladaju među pojedinim članovima obitelji, sociolog Karlo Koračević polazi od činjenice da „većina autora govori o
sukobu između mladih i starih odnosno roditelja i djece u obitelji.“89
85 U pozdravnom govoru Mihály Szentmártoni (usp. Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima, u: Obnovljeni život, 40 (1985.), 6, 457), direktor Obiteljskog centra, uz ispriku mladima što
se odrasli miješaju u njihov svijet svojom odraslom logikom, ističe i to „da ovo nije Škola samo
o mladima nego o svima onima koji žive zajedno s mladima, a to su prije svega njihovi roditelji
i uža obitelj.“ Uz ovo postoji i osnovna psihološka istina „da se o nekim nutarnjim procesima
i doživljajima ne može objektivno govoriti dok se oni zbivaju, odnosno dok se čovjek nalazi u
njima. To vrijedi i za iskustvo mladosti.“ Stoga odrasli često objektivnije razmišljaju o svijetu
mladih negoli mladi koji se nalaze u tim burnim godinama. Škola je imala zadatak „rasvijetliti
problem i svijet mladih s najrazličitijih vidika: teološkog, psihološkog, sociološkog, pedagoškog,
vjerničkog, praktičnog.“ Isto.
86 Jure BOSANČIĆ, Pozdrav sudionicima, u: Obnovljeni život, 50 (1995.), 6, 555.
87 Isto.
88 Isto, 556.
89 Čest su uzrok sukoba između roditelja i djece ciljevi i očekivanja roditelja s obzirom na djecu.
To se događa kada roditelji imaju čvrsta životna uvjerenja, načela i ljestvicu vrednota, ili kada su
roditelji nezadovoljni onim što su u životu postigli i tada to nastoje nadoknaditi uspjehom djece,
određujući im karijeru kojom će se i oni s njima uzdići na viši status u društvu. Konfliktne odnose
u obitelji ublažuju ili pospješuju predodžbe koje djeca i roditelji imaju jedni o drugima. Zbog
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
157
Do sukoba dolazi onda kada pojedinac ili skupine, koje su nužno
životno jedni na druge upućeni, imaju različite potrebe, interese ili
vrijednosne sustave. Roditelj stoga često može učiniti više za svoju
djecu kad nastoji razumjeti svoje dijete, nego pokušavajući ispraviti
njegove mane.
O osamostaljivanju mladih u obitelji progovorio je Mijo Nikić.
Upozorava da je čovjek „od samog časa začeća, a potom i rođenja,
biće potpuno ovisno o drugima. Novorođenče ne bi moglo preživjeti bez roditeljske pomoći ili drugih osoba koje ga prihvaćaju, hrane, odgajaju i vole. Međutim, čim dijete malo naraste, ono želi biti
samostalno. Svojim pitanjima traži teoretsko objašnjenje svijeta u
kojem živi, a svojim ponašanjem želi u praksi iskusiti sve ono što
mu padne na pamet. Drugim riječima, što više dijete raste, tjelesno,
psihološki i duhovno, ono želi biti sve više samostalno. To je činjenica koju sam Bog poštuje, pa bi je također i roditelji trebali više
uvažavati.“90 Premda roditelji i djeca žive u istom svijetu, oni imaju različite poglede na taj svijet. Nažalost, roditelji nisu uvijek toga
svjesni i zato dolazi do čestih nesporazuma. Među ostalim krizama
koje proživljava mlada osoba nalaze se i vjerske krize. U mladenaštvu se vjerske sumnje raspliću na način da se osobna vjera ili utvrđuje ili se sasvim zanemaruje. Zato što se tiče metoda u vjerskom
odgoju mladih trebalo bi ići pravcem koji omogućava „mladima
pružiti vjeru personificiranu u osobi Isusa Krista; dati njihovu životu
svjedočko značenje; otkriti im tajnu kršćanske ljubavi; pomoći im
u postizanju njihove ljudske zrelosti.“91 Među mnogobrojnim načinima kako se može biti roditelj, autor izdvaja tri: roditelji pretežno
autoritarni; roditelji pretežno nesigurni i roditelji koji su pretežito
osobe povjerenja.
obrazovne nadmoći mladi su skloni podcjenjivati roditelje kao one koje je vrijeme pregazilo, koji
jednostavno ne razumiju svijet oko sebe jer su „stari“, kako ih često nazivaju u razgovorima sa
svojim vršnjacima. Usp. Karlo KORAČEVIĆ, Dinamika suživota mladih i starih u obitelji, u:
Obnovljeni život, 50 (1995.), 6, 560-563.
90 Mijo NIKIĆ, Osamostaljivanje mladih u obitelji, u: Obnovljeni život, 50 (1995.), 6, 595.
91 Isto, 603.
158
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
5. Čimbenici obiteljskog pastorala
Obiteljski pastoral upravljen je utvrđivanju identiteta kršćanske obitelji i on naglašava da je i sama obitelj subjekt pastorala. To
uči Josip Weissgerber očekujući od obitelji da humanizira suvremeno društvo,92 a Pero Aračić obitelj smatra subjektom evangelizacije
pa tvrdi da obitelj i zajednica vjernika prožimaju jedna drugu. Svoje
razmišljanje zaključuje žaljenjem „što je kod nas premalo laika, očeva i majki, koji su izravno uključeni u naviještanje djeci, mladima i
obiteljima.“93
5.1. Pastoralna zadaća obitelji
Na Obiteljskoj ljetnoj školi 1984. Aračić se ponovno vratio
ideji da su roditelji značajni nositelji obiteljskoga pastorala. Smatra da je sazrelo uvjerenje o odlučnom mjestu obitelji u crkvenom
životu i da se i one trebaju biti više angažirane u pastoralu braka i
obitelji.94 U nastavku je riječ o ljubavi kao urođenom čovjekovom
pozivu, kako pojedinca tako i obitelji. Obitelj je živa stvarnost u rastu i zbog toga treba imati u vidu da se rast događa iz središta, polagano i postupno u određeni etapama. S obzirom na sve to župna
zajednica treba postati svjesna svoje odgovornosti koju ima prema
obitelji. Zato treba „formirati kvalitetnu pripremu zaručnika za vjenčanje s pomoću tečajeva u kojima, osim svećenika, sudjeluju bračni
drugovi, pedagozi, psiholozi i liječnici.“95 Na takav bi se način „jasnije pokazivala slika Crkve i osjetila briga i podrška zajednice u korist mladih obitelji u početku njihova zajedničkog života.“96 Aračić
naglašava kako je potrebno voditi brigu i o formaciji djelatnika za
obiteljski pastoral jer za ovo područje rada potrebno je biti formiran.
Ne može se volonterski improvizirati jer se s jedne strane često radi
o kompliciranim zbivanjima, a s druge strane radi se o odraslima, a
ne djeci, gdje je potrebna druga metodologija u pristupu i radu.97
92
93
94
95
96
97
Usp. Josip WEISSGERBER, Obiteljska ljetna škola, u: Obnovljeni život, 27 (1972.), 6, 538.
Pero ARAČIĆ, Pastoral obitelji, u: Obnovljeni život, 39 (1984.), 6, 478.
Usp. Isto.
Isto, 482.
Isto.
Usp. Isto, 483.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
159
Još je na Obiteljskoj ljetnoj školi 1976. postavljeno praktično
pitanje: kako pronaći bračne parove za obiteljski apostolat i kako odgajati bračni par za taj posao? Bračni par mora sam željeti uključiti
se u apostolat. Potrebno je održavati tečajeve za takve bračne parove
kakvi su bili u Splitu, Krku, Rijeci, Zagrebu, Slavonskom Brodu i
drugdje.98
Šesnaesta Obiteljska ljetna škola bila je 1987., s izlaganjima
pod općim naslovom „Obitelj u Crkvi.“ Polazište za ovu temu bila
su pitanja o Crkvi, mjestu obitelji u našoj Crkvi te o radu Crkve za
obitelj.99 Krenulo se od pretpostavke kako su „obitelj i Crkva nerazdvojni pojmovi. Štoviše, nerazdvojive stvarnosti.“100 Tako govori i
Drugi vatikanski sabor „koji o obitelji govori s mnogo topline i naziva je 'obiteljskom Crkvom'.“101
5.2. Sposobnost i učinkovitost obiteljske terapije
Mihály Szentmártoni u svom članku „Pozitivna obiteljska terapija“ uzima kao polazište pretpostavku da bi bilo „previše jednostavno sve probleme, sve izvore nemira u braku i obitelji smještati
izvan samoga obiteljskoga sustava. Naprotiv, određeni broj konflikata rađa se upravo unutar obitelji, iz nikad dovoljno dorečenog odnosa između muža i žene, odnosno osoba unutar obitelji.“102 S obzirom na to bračni parovi bi trebali biti svjesni činjenice da su oni na
određen način terapeuti vlastite situacije, iako će problema uvijek
biti i konflikte je gotovo nemoguće u potpunosti prevenirati. Jedan
je od razloga zašto je to tako i taj što je život unutar obitelji jedan
dinamičan, a ne statičan odnos. To znači „kako se koji član mijenja,
raste, stari, tako stavlja nove zadatke pred obiteljsku ravnotežu.“103
Sljedeći izvor konflikta mogu biti „različiti vrijednosni sustavi koje
su muž i žena donijeli iz svojih prijašnjih obitelji, i to u najobičnijim
stvarima i situacijama, kao što su: točnost, urednost, provođenje od98 Usp. Slavko PAVIN, Uvod u obiteljsku ljetnu školu, u: Obnovljeni život, 31 (1976.), 6, 497.
99 Usp. Mihály SZENTMÁRTONI, Pozdrav sudionicima, u: Obnovljeni život, 42 (1987.), 6, 465.
100 Isto, 465.
101 Isto,465.
102 Mihály SZENTMÁRTONI, Pozitivna obiteljska terapija, u: Obnovljeni život, 41(1986.), 6, 482.
103 Isto.
160
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
mora, odgoj djece, vrijednost poslušnosti, način trošenja novaca.“104
U psihološkom radu postoje različiti pristupi i tehnike koje se primjenjuju u obiteljskoj i bračnoj terapiji. S obzirom na tehnike rada
i teme što ih pojedine od njih smatraju najvažnijima možemo ih
podijeliti na: psihoanalitičke, međugeneracijske, komunikacijske,
strukturalne, bihevioralne. Autor u svom članku podrobnije obrađuje
pozitivnu obiteljsku terapiju.105
Govoreći o povjerenju i odgovornosti u odgoju, Mihály Szentmártoni u novom prilogu „Povjerenje i odgovornost u obitelji“ polazi od činjenice da se roditelji, odgojitelji i vjeroučitelji nerijetko
„tuže na 'teško odgojivo' dijete. Ili se pak dogodi da začuđeno i zabrinuto stoje pred nekom neobjašnjivom promjenom u djetetovu ponašanju. Ne mogu shvatiti kako se do sada dobro, poslušno, drago
dijete odjednom pretvorilo u maloga zmaja, ili obratno, dosada aktivno, živahno, raspoloženo dijete postalo upadno zatvoreno, šutljivo, bezvoljno?“106 U završnom dijelu izlaganja autor postavlja pitanje: što bi se moralo promijeniti u religioznom odgoju kako se ne bi
zakočila naravna otvorenost mladih prema nadnaravnome? Kada se
radi o prenošenju vjere mladima, treba obratiti pozornost na to kako
odgojitelj prenosi, posreduje djetetu i mladima trostruku sliku o sebi
samome, o svijetu i o Bogu; roditelji bi trebali poštivati dostojanstvo
svoga djeteta i pomoći u pravilnom formiranju njegove savjesti.107
104 Isto.
105 Ona predviđa rad i samo s jednim partnerom. U tom slučaju (a i inače) osoba se potiče da napusti
svoju ulogu pacijenta i da postane terapeut vlastite situacije. I to iz razloga što članovi obitelji,
kao nosioci konflikta, obično nemaju potrebnu distancu, razmak za analizu vlastite situacije. Oni
su poput čovjeka koji promatra neku sliku iz takve blizine da ju dotiče nosom: vidi samo taj mali
detalj, ali ne zna kakvom kontekstu pripada. Kako bi pojedinac prepoznao širu pozadinu u kojoj je
konflikt smješten, potrebno je promatranje partnerova ponašanja, nekritiziranje, vođenje dnevnika
događaja, nepovjeravanje trećoj osobi koja nije stručnjak. Kada je riječ o širenju vidokruga, onda
je potrebno ići za: proširenjem ciljeva i izmjenom uloga, dok se jačanje veze može postići psihoserumima, situacijom ohrabrenja i metodom paradoksalnog ohrabrivanja. Nakon svih iznesenih
metoda autor zaključuje riječima: „O tome što sve znači muž ženi i žena mužu već je mnogo toga
rečeno: biblijski su stvoreni jedno za drugo, psihološki se dopunjavaju, moralno se potpomažu.
Dodajmo tome jednu novu dimenziju: jedno drugome su terapeuti! Biti drugome terapeut u ovom
kontekstu ne znači raspolagati velikim psihološkim teoretskim znanjem i prirođenim sposobnostima, nego novu orijentaciju, novi stav s obzirom na vlastiti položaj unutar obitelji, tj. ne osjećati
se žrtvom, nego odgovornim graditeljem obiteljskog ugođaja, ravnoteže i obiteljskog mira.“ Isto,
486.
106 Mihály SZENTMÁRTONI, Povjerenje i odgovornost u odgoju, u: Obnovljeni život, 42 (1987.), 6,
469.
107 Usp. Isto, 479-480.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
161
Autor članka „Obiteljska krepost – strpljiva ljubav“ Marin
Srakić započinje svoje izlaganje konstatacijom kako je puno lakše
„uočiti i prepoznati strpljivu ljubav konkretno negoli je apstraktno
analizirati. Promatrati ljubav majke prema djetetu, prijatelja prema
prijatelju, supruga prema supruzi mnogo je snažnije od bilo kakve
rasprave.“108 Ako se današnjem čovjeku „koji želi riješiti problem
odmah, koji ne trpi suprotnosti, koji teži za ugodnostima, koji nema
vremena za razmišljanje, predoči strpljivost u krivom svjetlu, tada će
je on teško prihvatiti kao neku vrednotu, a pogotovo neće se truditi
da je s vremenom razvija i stekne.“109 Put i sredstva stjecanja strpljive ljubavi jesu sljedeća: cijeniti dobro kreposti strpljivosti, u njoj
se vježbati, a valja ju i izmoliti, dok se u praksi može vidjeti da se
„mnogi roditelji, kada ne uspiju u svojim planovima s djecom, povlače u rezignaciju, mire se sa sudbinom, i to čak nazivaju najvišom
strpljivosti.“110 Valja postaviti i drugi cilj, tj. prihvatiti da djeca ne
moraju postići ono što su oni o njima zamislili, nego ono što je Bog
za njih zamislio, onda će ih strpljivo prihvatiti, čak se prema njihovim otporima neće postaviti rezignirano, nego vedro.111
Tema devetnaeste Škole bila je „Uloga žene u obitelji i Crkvi.“
Predavanje Mihálya Szentmártonija sveobuhvatno razlaže vlastitosti
žene i majke i njezinu osobitu ulogu u odgoju djece.112 Dvadeseta
Obiteljska ljetna škola održana je 1991. na temu „Mjesto i uloga oca
u obitelji,“ time se na neki način željelo zaokružiti susret devetnaeste Škole kada se govorilo o ženi i majci, ali i reći sve ono što očevi
trebaju značiti svojoj obitelji, a do sada se nije o tome govorilo.113
108 Marin SRAKIĆ, Obiteljska krepost – strpljiva ljubav, u: Obnovljeni život, 44 (1989.), 6, 540.
109 U nastavku autor opisuje različita područja života na kojima je potrebna strpljiva ljubav: strpljivost s Bogom, strpljivost sa samim sobom, strpljivost s drugima. Strpljivost je nenadomjestiv stav
roditelja i odgojitelja jer pojedinac na putu razvoja mora rasti i individualno i socijalno, a za to su
mu potrebni drugi. U obitelji, „biti strpljiv s drugim znači prihvatiti ga u njegovoj različitosti, a ne
svesti ga na ono što sam ja.“ Isto, 541-542.
110 Isto, 546.
111 Isto, 547.
112 Mihály SZENTMÁRTONI, Psihologija žene, u: Obnovljeni život, 45 (1990.), 6, 467-471.
113 Usp. Jure BOSANČIĆ, Pozdrav sudionicima, u: Obnovljeni život, 46 (1991.), 6, 547.
162
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
5.3. Vjerski odgoj u obitelji
Na dvadesetoj Obiteljskoj ljetnoj školi isticano je da je obitelj
„prva, prirodna i spontana škola djeteta, a roditelj prvi, najprirodniji
i najdragocjeniji učitelj. Obitelj je škola u kojoj se na najprirodniji
način proučava ljubav kroz iskustvo svakog pojedinog djeteta, razvijaju se osjećaji, bogati emocionalni život i oplemenjuju odnosi.
Obitelj je mikro-kozmos u kojem dijete stječe prva iskustva, usvaja prve riječi, pravi prve korake, razvija umijeće komuniciranja i
življenja.“114 Ovim činjenicama Marija Bratanić započinje svoje izlaganje o komunikaciji unutar obitelji. Komunikacija među pojedinim
članovima obitelji sve više dobiva središnje mjesto kada se govori
o međuobiteljskim odnosima. Kvaliteta komunikacije uvelike utječe
na učinkovitost odgojnog djelovanja u obitelji, za razliku od „starog
načina komuniciranja u kojem je bilo pravilo: nikada ne pokaži što
osjećaš, novi način komuniciranja postavlja pravilo: Koristi svoje
osjećaje ako želiš postići bolju povezanost s drugima.“115
„Uloga vjere u funkciji rasta mladih“ tema je kojom se bavi
Mirko Nikolić. Kada mladi prestaju biti djeca, dolazi i do promjena
u vjerskom životu. Počinju drugačije „misliti, osjećati i živjeti, pa
stoga traže i drugačiji pristup Bogu. U nekih se to zbiva tiše i polaganije, a u drugih burnije i naglije.“116 To je nešto što je samo po sebi
razumljivo da se događa jer bi, u protivnome, ostali na „djetinjoj vjeri koja će onda uvijek biti u raskoraku s njihovim životom i nikada
je neće pravo doživjeti.“117
114 Kada se govori o novom načinu komuniciranja, onda se navode sljedeća pravila: iskoristiti svoje
osjećaje u komunikaciji; pratiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju; slušaj, gledaj, osjećaj drugog.
Budi s njim sto posto; budi empatičan; otkrij osjećaje, želje i potrebe drugoga; komuniciraj na
sve tri razine: auditivno, vizualno, kinestetički; osvijesti: riječ izaziva različita značenja; poštuj
sugovornika i njegov svjetonazor; koristi se neoptužujućim riječima i osobnim porukama; prevladaj neuspjele modele komunikacije iz prošlosti; jasno izrazi svoju misao, želju i potrebu; usmjeri
pozornost na osjećaj, a ne na ponašanje; budi odgovoran za svoje osjećaje i u tome pomogni svom
djetetu. Usp. Marija BRATANIĆ, Nova komunikacija u obitelji, u: Obnovljeni život, 47 (1992.), 6,
570.
115 Isto, 571.
116 Mirko NIKOLIĆ, Vjera u funkciji rasta mladih, u: Obnovljeni život, 47 (1992.), 6, 606.
117 Autor donosi nekoliko primjera kako mladi razmišljaju i govore: „Molitva? Nemam volje za molitvu. To ničemu ne služi: kad govorim, Bog mi ne odgovara. Ispovijed? Ne razumijem zašto moram
svoje grijehe reći svećeniku da bi mi bili oprošteni. A opet toliko imam problema da se oprem napasti poslije ispovijedi kao i prije. Moral? Nemoguć je. Brani mi da živim bezbrižno, bez skrupula.
Uostalom, ni kršćani nisu ništa bolji od drugih. Ideal? Da, ali što vjera ima s idealom? Oni koji ne
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
163
Zaključak
Bez Obiteljskih ljetnih škola naša bi postkoncilska kategorijalna bračna i obiteljska pastva bila vrlo siromašna. Te su Škole
okupljale manji broj ljudi, ali je otisnuto raspravno gradivo tih škola
došlo putem tiska u mnoge ruke, osobito hrvatskih katoličkih intelektualaca. Ovo djelovanje hrvatskih isusovaca zavrijedilo je daleko
veću pozornost nego što ukazuje ovaj zapis o sustavnom radu Obiteljskih ljetnih škola. Hrvatska bi postkoncilska bračna i obiteljska
pastva bila osjetno siromašnija nego što je uistinu bila da se to u to
vrijeme nije dogodilo. S osobitim zadovoljstvom valja istaknuti da
su te Škole izgradile temeljne odrednice obiteljskog pastorala kod
nas. U tom su se radu prije svega angažirali nastavnici Filozofskoteološkog Instituta Družbe Isusove, osobito djelatni na Obiteljskom
institutu, ustanovi te visoke škole. Početni posao obavili su isusovci
Mato Jović i Pero Bulat. Valja naglasiti da su u radu Obiteljske ljetne škole našli mjesto i gradski župnici, npr. Franjo Jurak i Marko
Majstorović. Voditelji Obiteljskih ljetnih škola pisali su i katehetsko-pastoralna djela u istome duhu. Aktivno su sudjelovali u radu
Obiteljskih škola i mnogi kršćanski laici, svjesni da zahtjevnost rada
traži njihovu zauzetost. Posebno valja naglasiti da nijedan oblik pastoralnog djelovanja nije doveo do tako skladnog suradničkog rada
hrvatske i slovenske promicatelje obiteljskoga pastorala kao rad
Obiteljskih škola. Stoga je opravdano potkraj devetog desetljeća
prošloga stoljeća iznio svoje uvjerenje jedan od povremenih suradnika Obiteljske ljetne škole: "da će već tradicionalna Obiteljska ljetna škola Obiteljskog centra Filozofsko – teološkog Instituta Družbe
Isusove i ubuduće nastaviti tradiciju svoga djelovanja kao svojevrsni
stožer i oslonac svima onima koji se zalažu za dobrobit obitelji te za
skladan razvoj obiteljskog života i obiteljskih odnosa" (Božidar Gavjeruju imaju isto tako ideale. Pričest? Kada se pričešćujem, ništa ne osjećam, rastresen sam i moram se prisiljavati da budem sabran i pažljiv. I to ničemu ne služi. Ništa nisam bolji poslije. Žrtva?
To je upravo suprotno mojoj potrebi za životom, mome rastu. Žrtva je suprotna svemu onome što
želim poslije raditi: zarađivati novac i isto tako time pridonositi da zemlja bude što udobnija za
ljude. Sveta misa? Ne razumijem sve što se tu događa. Zato se dosađujem. Idem na misu jer se to
od mene zahtijeva i očekuje. Kada bih bio slobodan, ne bih išao na misu. Osim toga, imam dojam
da sam hipokrita. Napor? Uvijek se traži od mene da činim neki napor, svladavanje. Čemu onda
služi milost ako trajno moram činiti napor? Plemenitost? To je značajka slabih. Plemenitošću se
zove ono za što nedostaje ambicioznosti, mogućnosti i sredstava.“ Isto.
164
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
vazzi). Sve te razmjere pozitivnog utjecaja Ljetnih obiteljskih škola
u organizaciji hrvatskih isusovaca valjalo bi sustavno istraživati na
adekvatan način, da se dođe do ispravnog i dostatnog poznavanja
ovog specifičnog apostolskog djela hrvatskih isusovaca. Rad hrvatskih isusovaca na oblikovanju obiteljskoga pastorala u Hrvatskoj,
nema dvojbe, zavrijedio je puno poštovanje i zahvalnost i trajno služi na čast hrvatskim isusovcima jer su ga učinili u tom presudnom
razdoblju hrvatske crkvene i društveno-političke povijesti. Oni su,
naime, položili temelje suvremenom hrvatskom pastoralu obitelji.
V. Reljac, Odrednice obiteljskog pastorala Obiteljskih ljetnih..., 137-166
165
FAMILY SUMMER-SCHOOL GUIDELINES
FOR THE PASTORAL CARE OF FAMILIES
Summary
Philosophical-Theological Institute of the Society of Jesus,
The higher education institution - Academy for education of the youngest members of the Croatian Jesuit Province, was established in
1971 by the Family Institute which has organized Family summer
school for a quarter of the century and material and work of these
schools almost always has been published in his magazine Renewed
Life.
The work of Family summer schools can be identified and distinguished three periods: first since 1972. by 1980. year, followed by
a second period from 1981. to 1989. year, and the third period runs
since 1990. to 1996. In the first period one of the main topics is a term
of better analysis of marriage and family by Croatians and acception
and religious attitudes of the Second Vatican Council. The second
period is the time of dealing with a family situation at that time,
ninth decade of the twentieth century and the adoption of the documents from Magisterium of the church in that period. In the third period it is asked for more clarity on the relationship between children
and parents, especially the educational role of parents according to
their children in significantly changed socio-political circumstances
of Christian life and action. The final effect of these summer schools
is reflected in the sum of clarifiticions on whose basis has emerged a
particular program of pastoral for families. His value is large.
Key words: Summer Family School, Family Institute, Philosophical-Theological Institute of the Society of Jesus, three periods.
166
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
167
Jasminka Brala-Mudrovčić
GODIŠNJAK ŽUPA OTOČKOG DEKANATA VRILO
UOČI DESETE OBLJETNICE
Dr. sc. Jasminka Brala-Mudrovčić
Sveučilište u Zadru – Odjel za nastavničke
studije u Gospiću
UDK: 059VRILO:262.2OTOČAC"2005./2013."(497.5)
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 19.02.2013.
U radu se analizira pisanje godišnjaka župa Otočkoga dekanata Vrilo koji izlazi u Otočcu od 2005. godine. Riječ je o osebujnom, sadržajnom i slojevitom godišnjaku, koji je uspio tijekom godina svojega izlaženja postati „Danicom Gacke doline.“ Po svojim
se karakteristikama može ubrojiti u ona prva tiskana crkvena djela
namijenjena najširim slojevima stanovništva isključivo duhovnog,
religioznog i katehetskog sadržaja, ali i onim djelima namijenjenim
kulturi, obrazovanju i zabavi koja su se u obliku kalendara u Hrvatskoj pojavila u XVI. stoljeću. Skorašnja deseta obljetnica Vrila
prigoda je za tumačenje mjesta, uloge i značenja toga godišnjaka,
koji svojim kvalitetama prelazi lokalne okvire i postaje zanimljivo
štivo i u krajevima u kojima se nije ukorijenio.
Ključne riječi: godišnjak Vrilo, župa Otočac.
***
Gacka je kaj1 suza čista / bisere / toči podno izvorišća / dok
jutron / sunce se u njoj raja2 / umiva / i š njon se napaja // pa se
blišćava3 / suncen spušća / i postaje bisna / ko malenic4 se ruši / niz
korito pada / buči / u pini kaj snig beloj / iz njadar5 / ča joj šumi //
ko da temelje zaliva / voga svita / na njegovome početku / Gacka ga
1
2
3
4
5
Kaj – kao.
Rajati – rađati.
Blišćava – blistava.
Malenica – mlin.
Njadra – njedra.
168
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
zaliva / bisna / pa se sljiva6 / širi / ražljiva7 se do svoji škin8 // i tiša /
do neba se uzvišuje / š njim šaplje9 / pripovida / š njim se rastopljuje
// ko da mu pismu nosi / laku i sanenu / odvajkad / zavaljanu na dnu
joj / i kamenju // i vijuga / zemljon Gačana / kaj dugačka zmijurina
/ ispružena // škura10 / i mučljiva11 / u boji oltara / kaj svetinja / ona
čedna / i duboka // i vijuga / svojim škinima teče do neba / ona lipa
/ lipa / i sanena
Jadranka PRŠA, Uz Gackine škine (iz zbirke Krosna12)13
Uvod
Gacka, rijeka oko koje se odvija sav život ljudi u istoimenoj
dolini, izvire iz unutrašnjosti zemlje na površinu. Njezino je izvorište originalno, autentično, primarno žarište i ishodište života nje
same, ali i svih bića za nju vezanih. Gacka je simbol zavičaja, a sama
riječ „zavičaj“ izaziva sliku uzvišenosti jer to je unutarnji prostor u
okviru čovjekove psihičke sfere, koji mu nudi spas i ugodu. Zavičaj
ne predstavlja samo krajolik, klimu, gospodarstvo, kulturno-povijesne spomenike, ostatke nekadašnjeg iskustva i znanja, pradavna
uvjerenja i vjerovanja već je to „omeđen“ i „zatvoren“ prostor koji
čovjeku omogućuje zaklon od „vanjskoga“, ne uvijek dobrohotna
svijeta. Stoga je slika zavičaja povezana s toplinom ognjišta, obitelji, zajedništva, tj. odaje pozitivan emotivan odnos prema prostoru
u kojemu živimo. Obično ljudi kada ostare osjećaju kako je ugodno
biti među zemljacima, ljudima iz zavičaja; glas i govor neočekivano lako opet poprimaju zavičajni zvuk, koji se u doba mladenaštva
izgubio čisto zbog svuda uporabljiva i razumljiva načina govorenja
ili zbog tuđih suzvučja i oponašanja. Tada se počinje snažno osjećati koliko je običaja, spoznaja o svijetu i ljudima neprimjetno bilo
sadržano u prvome materinskom jeziku, u dijalektu, u zavičajnome
6
7
8
9
10
11
12
13
Sljivat se – slijevati se.+
Ražljivat se – razlijevati se.
Škin – bok.
Šapljati – šaptati.
Škuro – tamno.
Mučljiva – šutljiva.
Krosna – tkalački stan.
Jadranka PRŠA, Krosna, Narodno sveučilište Otočac, Otočac, 1996.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
169
rječniku, koliko nam je duha već dano u rano naučenome i naviknutome. Znakove djetinjstva svatko čuva u svojim čulima, bilo da
ih želi izvući radi promatranja, čak ih opjevati, bilo da miruju i pojavljuju se jedino u njegovu govoru i gestama cijeloga života. Veze
sa zavičajem čovjek čuva kako se ne bi izgubio te kako bi sačuvao
svoju svojstvenost osjećaja.
Unutrašnji duhovni prostor pojedinca izgrađen na baštini tradicije, veza s duhovnim prostorom zavičaja i s beskrajnim nizom
predaka čije drage sjene oblijeću prostore na kojima žive njihovi potomci, i nastanjuju se u njihovim dušama, važni su dijelovi ljudskoga
života, koji se mogu pretočiti u pisanu riječ, književnu ili znanstvenu. Ta riječ rezultat je postojanja svijesti o važnosti očuvanja vlastite kulturne posebnosti. Na tom tragu nalazi se i pjesma suvremene
književnice s početka, ali i godišnjak župa Otočkoga dekanata Vrilo.
Zašto Vrilo? Rijeka Gacka svojim izvorom – vrilom (čakavski ikavski izgovor staroslavenskoga glasa jat14) nudi život, a Vrilo svojim
značenjem postaje pravi čuvar zavičajne baštine, izvor ljubavi prema zavičaju i potrebe da se podigne svijest o važnosti rodnoga kraja
kojemu se, prije ili kasnije, uvijek vraćamo.
Susret s Vrilom je osvježavajući, ponekad vedar, a ponekad
tužan, no uvijek pun neodoljive snage koja izvire iz tekstova koji
su raznorodni i raznovrsni, ali uvijek odmarajući i opuštajući, čak
i onda kada su pisani na zavidnoj znanstvenoj razini. Tematiziranje
gackog15 krajolika i ljudi te njihovo promatranje s umjetničkog, di14 Gacka čakavština pripada srednjočakavskom dijalektu ikavsko-ekavskog izgovora (npr. Milan
MOGUŠ, Izvještaj o ispitivanju čakavštine u Lici, JAZU, Zagreb, 1960.; Milan MOGUŠ, Čakavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1977.; Iva LUKEŽIĆ, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt,
Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1990.).
15 Termin Gacka u značenju regije koristit će se na temelju tvrdnje da je Gacka poseban jezični i
kulturni identitet unutar Like kako je tretiraju u svojim raspravama brojni suvremeni znanstvenici
(npr. Željko HOLJEVAC, Gackom kroz povijest, Hrvatski radio Otočac d.o.o. – Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac, 2009.; Enver LJUBOVIĆ, Grbovi plemstva Like, Gacke
i Krbave, Zagreb, 2003.), a razvidno je to stajalište i u autorskim prilozima u zborniku radova
Identitet Like: korijeni i razvitak sa znanstvenoga skupa održanog u Gospiću 2007. godine gdje se
navodi korištenje tog horonima još od X. stoljeća u često citiranom djelu De aministrando imperio
bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta pa tijekom čitave povijesti do današnjih dana
(npr. Željko HOLJEVAC, Ličko-krbavska županija u identitetu Like, u: Zbornik Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga I., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić, Zagreb
– Gospić, 2009., 427-465; Milan KRANJČEVIĆ, Položaj gacke čakavštine u odnosu na čakavsko
narječje, u: Zbornik Identitet Like: korijeni i razvitak, knjiga II., Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar – Područni centar Gospić, Zagreb – Gospić, 2009., 399-417) te u zborniku radova sa znan-
170
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
jalektološkog, etnografskog, filozofskog, psihološkog, sociološkog,
povijesnog… stajališta bila je osnova po kojoj su se uključivali autori nudeći svojim tekstovima sliku toga kraja naše domovine putem različitih oblika umjetnosti, života, običaja, svjetonazora kako
u vremenu današnjice tako i u kontekstu prošlosti. Taj bajkoviti
prostor s rijekom Gackom u srcu zavređuje da se bolje upozna jer
se stjecanjem spoznaja o vlastitim korijenima i razvijanjem ljubavi
prema svome kraju ljudi osposobljavaju za razumijevanje drugih i
drugačijih. Vrilo je izuzetno vrijedan prilog za proučavanje povijesti
i sadašnjosti Gacke, ali i za utvrđivanje kulturnog identiteta ovoga
dijela Hrvatske koji svojim geografskim položajem povezuje različite dijelove hrvatskog teritorija i stoga je od vitalne važnosti za političko, upravno, gospodarsko, prometno i svako drugo funkcioniranje
Hrvatske kao cjeline.
1. Karakteristike i povijest godišnjaka Vrilo
Vrilo se po svojim karakteristikama može ubrojiti u ona prva
tiskana crkvena djela namijenjena najširim slojevima stanovništva
isključivo duhovnog, religioznog i katehetskog sadržaja, ali i onim
djelima namijenjenim kulturi, obrazovanju i zabavi koja su se u obliku kalendara u Hrvatskoj pojavila u XVI. stoljeću (prvi kalendar
tiskan je 1582. godine). Tijekom XVII. stoljeća ti kalendari donose
povijesne i svjetovne teme (poljoprivredne savjete, zdravstvene savjete, popise sajmova…). Kalendari postaju gotovo jedini izvor podataka o svijetu, svakodnevici, knjiga u kojoj je neobrazovan čovjek
mogao naći jednostavne, praktične odgovore na mnogobrojna pitanja koja je nametao život, za razliku o obrazovanog svijeta kojima
je znanstvena knjiga bila dostupna. Njihova se popularnost nastavila
i u XVIII. stoljeću kada su izlazili obično jednom godišnje. Vrlo su
stvenog skupa Gacka u srednjem vijeku održanom u Otočcu 2010. godine (npr. Mile BOGOVIĆ,
Od kneza Gačana do Mikule u Otočcu, u: Gacka u srednjem vijeku (zbornik radova), Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić, Zagreb – Otočac, 2012., 9-23; Hrvoje
GRAČANIN, Guduskani/Guuščani – Gačani: promišljanja o etnonimu Gačani i horonimu Gacka u svjetlu ranosrednjovjekovnih narativa i suvremenih historiografskih tumačenja, u: Gacka u
srednjem vijeku (zbornik radova), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Gospić,
Zagreb – Otočac, 2012., 49-68; Tatjana KOLAK – Dalibor ŠUŠNJIĆ, Novi ranosrednjovjekovni
nalazi iz Gacke, u: Gacka u srednjem vijeku (zbornik radova), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
– Područni centar Gospić, Zagreb – Otočac, 2012., 83-94).
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
171
vješto bile izabirane teme koje su bile i „stilski prilagođene znatiželji
i mogućnostima percepcije jednostavnih i neobrazovanih ljudi. Priče, pjesmice, uzrečice, kojekakvi naputci, sve je to napisano tako da
ih svatko može razumjeti.“16 Brojni kalendari u dopreporodno doba
imali su značajnu ulogu u pismenosti puka, koji se osvještavao čitajući svakodnevno priče, pjesmice, recepte ili tekstove neke druge
vrste. Stalne rubrike u kalendarima naziru se već u XIX. stoljeću:
kalendarski dio, pregled crkvene hijerarhije i zabavno-poučni dio
s odvojenim rubrikama (gospodarski i obiteljski savjeti, književni
prilozi, vijesti iz svijeta).17 U to doba, točnije 1871., počeo je izlaziti i najčitaniji i najpopularniji kalendar, godišnjak Danica s nakladom često od preko sto tisuća primjeraka (izlazila je do 1953.
godine). Dvadeseto stoljeće mijenja ulogu kalendara18 koju su oni
imali u prethodnim stoljećima, a samim tim mijenja im se i struktura.
Naime, kalendari su do intenzivnog razvoja znanosti, tehnologija,
medija… imali prosvjetiteljsku ulogu jer to su, uz molitvenike, bile
jedine knjige koje je narod svakodnevno čitao i tako dobivao potrebne informacije. Sada provjerene informacije u potpunosti lišene
praznovjerja i subjektivnosti pišu stručnjaci, književnici… U svjetlu
takvih okolnosti na početku XXI. stoljeća pojavilo se i Vrilo, sadržajan i slojevit godišnjak koji je uspio tijekom godina svojeg izlaženja
postati „Danicom Gacke doline“.19 Skorašnja deseta obljetnica Vrila
prigoda je da se ukratko prisjetimo mjesta, uloge i značenja toga
godišnjaka koji svojim kvalitetama prelazi lokalne okvire i postaje
zanimljivo štivo i u krajevima u kojima se nije ukorijenio.
Vrilo kao godišnjak izlazi od 2005. godine. List je pokrenuo
vlč. Nikola Turkalj u obliku glasila župa Otočkoga dekanata i kao takav izašao je dva puta (prvi broj za Božić 2003. i drugi broj za Uskrs
16 Aleksandar STIPČEVIĆ, Socijalna povijest knjige u Hrvata, knjiga II, Školska knjiga, Zagreb,
2005., 175.
17 Divna ZEČEVIĆ, Pučka književnost, u: Povijest hrvatske književnosti, knjiga I, Liber-Mladost,
Zagreb, 1987., 493.
18 U knjizi Tragom ličke zavičajnosti autorice Vesna GRAHOVAC-PRAŽIĆ i Sanja VRCIĆ-MATAIJA (Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2012., 181-239) predstavljaju kalendare iz prve polovice
XX. stoljeća u regionalnom ličkom diskursu.
19 Urednik mons. mr. Tomislav Šporčić u Vrilu 2012. zadovoljno je ustvrdio: „Raduje me i što imamo
toliko vrijednih i vrsnih suradnika, koji volonterski, s puno dobre volje pomažu oko zajedničke
stvari. Tako ’Vrilo’ postaje sve više ’Danica Gacke doline’, što sam od samog početka i priželjkivao. Srdačno im se u ime svih vas zahvaljujem“ (Vrilo, 2012., 4).
172
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
2004. godine). Poslije njegova odlaska u Gospić uređivanje lista preuzeo je mons. mr. Tomislav Šporčić koji ga je pretvorio u godišnjak
i odredio mu strukturno-tematsku osobitost. U prvome broju godišnjaka urednik iznosi ambiciozan standard kojemu teži,20 naglašavajući osnovni smjer lista – upoznavanje i njegovanje triju vrednota
koje čovjek posjeduje: obitelj, domovinu i Crkvu. Mons. mr. Šporčić
piše: „Željeli bismo da ovaj godišnjak zaista bude ogledalo crkvenih
događanja – kronika Otočkoga dekanata te svake pojedine župe u
njemu (…) Tisak, kako onaj koji izlazi na razini krajevnoj ili nacionalnoj ima neprocjenjivu ulogu u životu vjerničke zajednice (…) U
ovoj vrsti tiskovine omogućava se pisanje koje može zahvatiti dublje
u povijest i sadašnjost s opsežnijim radovima ne strahujući da će
nam glasilo biti preopširno ili previše stručno. Nadamo se da će se u
njemu naći jednostavnijih tekstova ali ponešto i stručnijih. Ovakva
vrsta tiskovine podnaša mnogo širi način pisanja. Ovakav godišnjak
omogućava lakše čuvanje svakog broja u župnim arhivima, po drugim raznim ustanovama ali i obiteljskim knjižnicama. On ne mora
biti čisto crkveno-vjerski nego i narodni (…). Nastojat ćemo usmjeriti svoje pisanje na sadašnjost i prošlost ovoga kraja. Svaki čovjek
ima osobite tri vrednote, a to je njegova obitelj, domovina i Crkva.
Želimo u ovom našem godišnjaku te vrijednosti upoznavati, njegovati i svima ih još više približiti. Želimo povezivati sve ljude koji
žive u ovom podneblju, osobitom dijelu Lijepe naše kao i one koji
su se raselili po raznim krajevima domovine i svijeta (…) Želimo da
’Vrilo’ bude dio vaše kršćanske literature, da dođe u svaku kršćansku
obitelj i dom.“21
2. Poslanje i sadržaj Vrila
Vrilo je doista ušlo u svaku obitelj možda zahvaljujući i svojoj
aktualnosti. Naime, svaki je broj, uz stalne rubrike, u pravilu donosio
pomalo od svega što se tiče Crkve i crkvenog života, kako u župi
20 Urednik je sve ambicije ostvario počevši od postavljene široke lepeze tema, raznolikih strukturnih
i vrstovnih osobitosti dijelova godišnjaka pa do impresivne naklade za današnje općehrvatske
prilike (2009. godine godišnjak je tiskan u 3000 primjeraka, sljedećih godina u nakladi od 2500
primjeraka) i s velikim brojem stranica (prvi broj imao je 132 stranice, stranice su se povećavale
godinama tako da Vrilo za 2013. godinu broji 312 stranica).
21 Vrilo, 2005., 5.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
173
Presvetog Trojstva u Otočcu tako i u drugim župama Otočkoga dekanata, ali se otišlo i puno dalje tekstovima koji obrađuju i šire teme
iz povijesti i sadašnjosti ovoga kraja. „Da bismo voljeli svoju Crkvu,
svoj kraj i ljude oko sebe trebamo sve to skupa više poznavati. Ne
možemo voljeti ono što ne poznajemo. Kršćanski vjernik mora djelovati kao prosvijetljeni, tj. s punim kršćanskim identitetom; da ima,
rekli bismo kršćanski orijentacijski okvir u kojem može djelovati.“22
U tome mu mogu pomoći različiti tipovi tekstova koji su u Vrilu
podijeljeni u stalne rubrike, od vijesti, nekrologa, ulomaka stručnih i
znanstvenih studija do mnogih kraćih i dužih književnih oblika. Rubrike pokrivaju interese širokog čitateljstva, a to i jest namjera tiskanja godišnjaka. Iz samih naziva rubrika vidljiv je širok spektar tema:
Dobro je znati, U službi navještenja, Vijesti župa Otočkog dekanata,
U susret s ljudima i krajem, Mladi za mlade, Iz tiska. U posljednja
dva broja izdvojena je i rubrika Biskupijski pastoralni program.
Prvi susret s Vrilom ostvaren je likovnom dimenzijom. Naslovne stranice23 donose fotografije crkava, kapela, svetišta, križnih
postaja, vitraja… I tako se polako ulazi u proces očuvanja identiteta
Otočkoga dekanata. Svaki broj na početnim stranicama donosi kalendar i osobitosti godine u kojoj godišnjak izlazi. Svaki mjesec u
kalendaru popraćen je zanimljivim i poučnim fotografijama. Vrilo
2005. donosi slike crkava Otočca i Otočkoga dekanata; 2006. podaci
o otočkim župnicima popraćeni su fotografijama ratom razrušenih
oltara, krstionica, oštećenih crkvenih zvona…; 2007. kalendar donosi fotografije novopostavljenih postaja križnoga puta na najstarijem
dijelu Otočca – Fortici te slike i podatke o svecima i mučenicima
važnima za duhovni život vjernika; 2008. vjernički život obogaćen
je informacijama iz života pojedinih apostola, proroka, evanđelista,
mučenika…; 2009. nadahnuće je pronašla u približavanju čitateljima važnosti i različitosti križeva Otočkoga dekanata, ali i šire; 2010.
godina na lijevoj strani kalendara donosi dvanaest svećeničkih likova, uglavnom nepoznatih ljudi ovoga kraja koji su jedan dio svojega
života uložili u otočku župu, to su bivši kapelani – svećenici koji su
svoje početničke svećeničke godine uložili u ovaj prostor, a s desne
22 Tomislav ŠPORČIĆ, Uvod, u: Vrilo, 2006., 3.
23 Naslovne stranice svih brojeva Vrila izradili su Frana Lokas i Milan Kranjčević.
174
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
strane nalaze se grbovi biskupa zaključno s grbom prvoga biskupa
Gospićko-senjske biskupije mons. dr. Mile Bogovića; 2011. posvećena je oltarima iz crkava Otočkoga dekanata, ali i povijesno i građevinski značajnijim zdanjima u gradu Otočcu; 2012. pojačava temelje
vjere objašnjavajući nazive svih mjeseci i donoseći slike suvremenih kiparskih ostvarenja na kamenim kubusima oko crkve Presvetog Trojstva koji svjedoče o neraskidivoj vezi Crkve i svjetovnosti u
jačanju kršćanstva; 2013. donosi preostale slike suvremenih kiparskih ostvarenja, ali i slike i životopise domaćih ljudi koji su na razne
načine pomagali u crkvi bilo da su vodili domaćinstvo, predvodili
pjevanje, bili orguljaši ili mežnjari. Kalendar je donosio i podatke o
izlasku i zalasku Sunca te Mjesečevim mijenama za svaki mjesec, a
logični nastavak nalazi se u rubrici „Dobro je znati“. Ta rubrika donosi sljedeće podatke: astronomske i vremenske prilike za određenu
godinu, pomrčine Sunca i Mjeseca, predviđanje vremena po godišnjim dobima i mjesecima, popis zapovijedanih blagdana, obveznog
posta i nemrsa, statističke podatke o stanovništvu Republike Hrvatske i popis državnih praznika i vjerskih blagdana u tekućoj godini.
Svaki broj donosi i detaljne podatke o Gospićko-senjskoj biskupiji,
biskupu, biskupovu uredu i ordinarijatu, odjelima, vjeroučiteljima
svećenicima i laicima, povjerenstvima i njihovim članovima, savjetodavnim tijelima, članovima Biskupijskog pastoralnog vijeća…
„Rubrika ’Služba naviještanja’ najprije svojim imenom želi
reći da je temeljna dužnost Crkve naviještanje.“24 Tu je redovito
biskupova poruka za tekuću pastoralnu godinu, a na nju se nadovezuju zanimljiva, raznolika, ali uvijek poučna teološko-pastoralna
razmišljanja. Sve crkveno djelovanje u službi je naviještenja pa je,
sukladno tome, ova rubrika jako važna. Nude se brojna, detaljna
i jasna objašnjenja pojmova i događaja u vjerskim okvirima, koja
pomažu vjernicima da, bolje razumijevajući stvari, prodube svoju
vjeru. Naglašava se važnost nedjeljnog i blagdanskog bogoslužja,
uloga obitelji kao najvažnije životne zajednice, pojedinačnog ili
skupnog rada sa svim kategorijama vjernika, koji su do najmanjih
sitnica upoznati s planom i programom Crkve za svaku liturgijsku
24 Tomislav ŠPORČIĆ, Uvod, u: Vrilo, 2011., 2.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
175
godinu, s proslavama blagdana i važnosti koju imaju sveci zaštitnici
za svaku pojedinu župu. U tom duhu jačanja međuljudskih odnosa,
darivanja i žrtvovanja za druge pokrenut je i projekt Crkve hrvatskih
mučenika na Udbini. Biskup mons. dr. Bogović već u prvom broju
godišnjaka izražava svoje vjerovanje u bolju budućnost svih nas zahvaljujući probuđenoj svijesti u narodu „o svim onim brojnim žrtvama koje su u prošlosti ponesene iz ljubavi prema drugima i prema
nama koji ćemo baštiniti plodove njihovih žrtava. Želimo da ta spoznaja ojača u nama osjećaj zahvalnosti prema njima. Spremnost na
žrtvu i osjećaj zahvalnosti stupovi su naše bolje budućnosti i našeg
optimizma za vrijeme koje je pred nama. Pozdravljam sve one koji
su prepoznali tu poruku projekta Crkve hrvatskih mučenika.“25 Velika žrtva koju je uložio biskup zajedno sa suradnicima u realizaciju
ovog projekta praćena je iz koraka u korak. Svaki broj Vrila donosi
nove podatke počevši od idejne realizacije 2003. godine,26 polaganja kamena temeljca 2005. godine,27 kada je nadbiskup zagrebački i
predsjednik HBK kardinal Bozanić predvodio svečano misno slavlje
pred cjelokupnim hrvatskim episkopatom, predstavnicima BK BiH,
provincijalima iz Hrvatske i BiH, pred predstavnicima društvenog
života i u nazočnosti deset tisuća vjernika, pa sve do veličanstvenih
proslava Dana hrvatskih mučenika kada je biskup Bogović mogao
sa svetog oltara nadahnuto govoriti ljudima o snazi vjere: „Porukom
Crkve hrvatskih mučenika želimo zapaliti još jedan svjetionik usred
našega naroda i domovine. Svi oni koji su u svojim časovima ugroženosti i nemoći bili tako jaki da su iz ljubavi prema drugima i svoje
živote izložili i založili, svi oni koji s umirali zato da bi drugi živjeli,
bili su u svoje vrijeme na ovim našim prostorima bljesak onih istih
traka svjetla koje su obasjale betlehemske pastire. Želimo da te zrake
ljubavi prema ljudima budu vidljive očima svakog čovjeka na ovom
našem hrvatskom tlu. Iz Božje ljubavi krenula je prema nama poruka preko betlehemskog svjetla i preko svjetla naših mučenika. Ona
glasi: Budite jaki! Spasenje vaše dolazi!“28
25 Mile BOGOVIĆ, Božićna poruka gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića 2004. godine, u:
Vrilo, 2005., 6.
26 Vrilo, 2005., 71-74.
27 Kamen temeljac blagoslovio je 2003. godine papa Ivan Pavao II. u Rijeci.
28 Mile BOGOVIĆ, Budite jaki u svakom poniženju! (Božićna čestitka), u: Vrilo, 2008., 43.
176
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Mir i blagostanje u vjersku zajednicu donosi i dobra suradnja Crkve i države. Zorno je predočenje dobre i sustavne suradnje
proslava Dana grada Otočca 20. siječnja na blagdan sv. Fabijana i
Sebastijana koji su, uz Presveto Trojstvo, zaštitnici Otočca i Gacke
doline. To je primjer dobre inkorporiranosti Crkve u sveukupan život. U svezi s tim često se postavljalo pitanje vjeronauka u školama,
odnosa vjeroučitelja i župnika. Izražava se dobrodošlica vjeroučiteljima laicima čiji dolazak uistinu župnicima pomaže „da se rasterete
obveze u školi kako bi se više posvetili pastoralu na župi, koji zahtijeva velik angažman. I zato je dobro došla pomoć novih, mladih
snaga, vjeroučitelja u školi i na župi. I sada je na župnicima, koji
su prvi prozvani i pozvani organizirati pastoral u župi da uključe,
organiziraju te navjestiteljske, katehetske snage za pastoral župne
zajednice.“29 O tome da je to zahtjevan posao svjedoče impresivni
podaci o broju ljudi zaduženih za učenje vjere. Naime, u Gospićko-senjskoj biskupiji danas djeluje 5 redovnica vjeroučiteljica, 17
vjeroučitelja svećenika i 38 vjeroučitelja laika.30
No iščitavajući stranice Vrila nailazimo na ozbiljna promišljanja o kršćanstvu, ulozi Crkve, zajedništvu… proizašla iz pera dr.
Milana Šimunovića, rodom iz ovoga kraja, koji se zalaže za niz promjena u crkvenim institucijama. „To pretpostavlja opciju za pastoral“, piše dr. Šimunović, „usredotočen na odrasle. Jer Crkva danas
u svom teološkom promišljanju u odraslome otkriva prvog adresata
i subjekta pastoralnog djelovanja. Riječ je o pomaku od djece prema odraslima, odnosno od isključive usredotočenosti na rad s djecom prema zahvaćanju odraslih, ali i prilagodbe slavlja i struktura
’psihologiji odraslih’, koji su partneri i subjekti, a ne podložnici i
objekti. Takvo pastoralno djelovanje obvezuje župnike i cijelu župnu
zajednicu da sve postave tako da cjelokupno djelovanje vodi prema
kršćanskoj zrelosti, a što pretpostavlja obvezu praćenja i pomaganja
odraslih kršćana kroz različite situacije i potrebe njihova životnog
hoda, posebno u preuzimanju vjerničke odgovornosti na različitim
područjima društvenog i crkvenog života, uključivanju u različite
29 Nikola TURKALJ, Mogućnosti suradnje župnika i vjeroučitelja u župnoj zajednici, u: Vrilo,
2005., 61.
30 Vrilo, 2013., 39-40
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
177
apostolske pothvate.“31 Dr. Šimunović javlja se u Vrilu još nekoliko
puta poučnim tekstovima o Crkvi i vjeri, svjedočio je svojom nazočnošću svečanostima podjeljivanja prve pričesti i svete potvrde
na otočkom području, vodio je brojne mise, ali je držao i nekrologe.
Vrilo je vodilo i vodi računa o ljudima koji su napustili ovozemaljski život, a čije je djelovanje bilo od velike važnosti za ovaj
kraj. Brojne stranice godišnjaka posvećene su osvjetljivanju života i
djela takvih ljudi. Prvi je od njih svećenik Vlade Pezelj, dugogodišnji župnik i dekan u Otočcu čija je smrt ražalostila mnoge vjernike
ličkoga kraja. Od tog originalnog, autohtonog, izvornog, uspravnog
i nepokolebljivog u svojim uvjerenjima32 ličkog popa oprostio se i
mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki, izražavajći
žaljenje za čovjekom koji je „znao upaliti vatru ljubavi prema Bogu,
Crkvi i Domovini u mnogim srcima, vatru koja je tiho gorjela ne
gaseći se ni u najtežim trenucima“,33 kao i mons. dr. Mile Bogović,
biskup gospićko-senjski, uspoređujući ovog ponosnog svećenika s
Markom Mesićem, Franom Biničkim i Nikolom Mašićem.34 Zabilježena je i smrt vlč. Marka Rajkovića, svećenika – salezijanca iz
Dabra,35 kao i svećenika Marka i Ante Cvitkovića rodom iz Švice.
O njihovoj nesebičnosti i predanosti ljudima i vjeri govore riječi iz
održanih nekrologa, a pogotovo su potresna svjedočanstva starih prijatelja iz djetinjstva (primjerice, dr. Šimunović dijelio je sretne dane
djetinjstva s Antom).36 Također su prekrasni i dirljivi redovi koje su
ispisali svećenici kada su ispraćali svoje drage kolege u mirovinu,
npr. župnik otočki mons. Šporčić lijepim je riječima ispratio vlč.
Juru Tuteka, župnika Brinja, Letinca i Jezerana na zaslužen odmor.37
3. Vrilo u povezanosti s drugim medijima
U službi navještanja stoje i mrežne stranice župe. Webna stranica donosi povijest župe i njezine današnje aktivnosti na duhovnom,
31
32
33
34
35
36
37
Milan ŠIMUNOVIĆ, Pripadnost Crkvi i sudjelovanje u njezinu poslanju, u: Vrilo, 2005., 58-59.
Tako je za njega govorio župnik kraljevički Mijo Liković (Vrilo, 2005., 66).
Ivan DEVČIĆ, Nekrolog, u: Vrilo, 2005., 67.
Mile BOGOVIĆ, Nekrolog, u: Vrilo, 2005., 67-68.
Ivan MARJANOVIĆ, Nekrolog, u: Vrilo, 2007., 105-108.
Milan ŠIMUNOVIĆ, Nekrolog, u: Vrilo, 2010., 239-242.
Tomislav ŠPORČIĆ, Prigodni govor, u: Vrilo, 2012., 191-192.
178
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
kulturnom i društvenom području. Najavljuje liturgijski i sakramentalni život župne zajednice, raspored svetih misa i druge obavijesti.
Uvidjelo se da je u današnjem vremenu neophodan i ovakav način
komunikacije s vjernicima. Stranica je multimedijalnog karaktera i
s oduševljenjem je primljena pogotovo od strane mlađih vjernika. O
medijima koji trebaju na poseban način služiti kao sredstvo kateheze piše don Anđelko Kaćunko iznoseći misli kako mediji mnogima
mogu biti sredstvo za uvođenje u temelje vjere, za gradnju kuće svog
života na čvrstom temelju. Don Kaćunko podsjeća „da smo tijekom
pontifikata pape Ivana Pavla Velikog dugi niz godina imali najljepši
primjer ’iskorištavanja’ suvremenih medija za širenje Radosne vijesti. Premda je on većini nedostižan medijski uzor, ipak od njega
mnogo možemo naučiti. Jer mediji i u 21. stoljeću ostaju ono što su i
prije bili – sredstvo informiranja, zabavljanja, uvjeravanja i prenošenja kulturnoga naslijeđa. Ipak, nažalost, mediji, koji bi također trebali biti odgojni čimbenik, sve više zabavljaju, a sve manje educiraju, i
sve lošije informiraju te vrlo često na teško uočljiv način manipuliraju. Uza sve to mediji ostaju (najmoćnije!) sredstvo i za katehizaciju/
evangelizaciju. Štoviše – može se za usporedbu reći – ono što su
nekoć u vrijeme sv. Pavla, najvećega katehizatora i evangelizatora
u povijesti Crkve, bili gradski trgovi (forumi) kao najvažnije javno
mjesto za navještaj evanđelja, a potom famozne (rimske) ceste kojima su marširale ne samo kolone militantnih osvajača nego je također
i Radosna vijest ’trčala’ (usp. 2 Sol 3, 1) ’nogama glasonoša radosti’
(v. Iz 52, 7) – danas su MEDIJI!“38 U skladu s tim je i tvrdnja don
Kaćunka kako je župni list najmoćniji tiskani medij Crkve budući da
je jako dobro poznata snaga tzv. lokalnih medija koji, osim duhovne
vrijednosti, imaju i povijesnu i kulturnu vrijednost za samu Crkvu i
na korist narodu.
4. Posebna mjesta i događaji zabilježeni u Vrilu
Na brojnim stranicama spominje se i Gospa Krasnarska, zaštitnica Gospićko-senjske biskupije. Pod njezino okrilje u jednoj
godini okupi se najveći broj vjernika, naglašava se posebna uloga
38 Anđelko KAĆUNKO, Mediji – sredstvo (župne) katehizacije, u: Vrilo, 2012., 53.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
179
Marije u otajstvu spasenja i potreba za hodočašćima, proslavama i
susretima u marijanskom svetištu. Za područje Otočkoga dekanata
Gospa Krasnarska („Krasno je ispovjedaonica Like, posebno Gacke
doline.“39) ima nezamjenjivu ulogu pa se u svakom broju Vrila daje
izvješće popraćeno fotografijama s hodočašća i svete mise u Svetištu. Rubrika „Vijesti i kronika događanja u župama Otočkog dekanata“ donosi izvješća o raznim hodočašćima u zemlji i inozemstvu
(hodočašće u Istru,40 Bleiburg,41 Zagreb na susret s papom,42 Svetu
Zemlju,43 na Udbinu…44), susretima (čitača, pjevača, ministranata,
župnih pastoralnih vijeća, supružnika i roditelja…) i seminarima
(jednodnevnim poukama po različitim vidovima bogoslužja) na razini biskupije te o liturgijskim događajima. Vijesti iz pojedinih župa
nisu potpune, što ovisi o župnicima i tome koliko smatraju da je
potrebno objaviti ono što se u njihovoj župi događalo tijekom godine, premda sustavno vođenje takvih bilježaka može pomoći istima
i u pisanju župnih spomenica. Radi slikovitosti izrečenoga navest
će se sve sastavnice ove rubrike za, npr., 2012. godinu: iz Otočca i
Dabra; proslava Fabijanove od 13. do 20. siječnja 2011.; prijenos sv.
mise na prvom programu Hrvatskog radija; televizijski prijenos sv.
mise iz župne crkve Presvetog Trojstva – Otočac; tečajevi o braku
u Otočcu; korizma 2011. – priprava na Uskrs; proslava Cvjetnice i
Svetog trodnevlja; reportaža u kat. tjedniku „Glas Koncila“ iz župe
Presvetog Trojstva u Otočcu; sudjelovanje na susretu s Papom u Zagrebu 5. lipnja 2011.; svečanost prve pričesti na blagdan Duhova;
svečanost sv. potvrde (krizme) u Otočcu, Tijelovo u Otočcu; časne
sestre milosrdnice u Otočcu 4. rujna 2011.; sjednica Povjerenstva za
obitelj; Dani kruha; dekanatski sastanci svećenika Otočkog dekanata; otkrivanje i blagoslov novopodignutog spomenika hrvatskim
braniteljima; svetkovina Krista Kralja u Otočcu; pastoralni godišnji
program župa; vijesti iz Dabra; vijesti iz župa Kompolje, Brlog i
Švica; vijesti iz Kutereva; vijesti iz župa Sinac, Čanak i Ramljani;
39
40
41
42
43
44
Tomislav ŠPORČIĆ, Uvod, u: Vrilo, 2013., 3.
Vrilo, 2009., 96-100.
Vrilo, 2009., 90-91.
Vrilo, 2012., 119-120.
Vrilo, 2012., 219-230.
Vrilo, 2013., 95.
180
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
vijesti iz župa Ličko Lešće i Prozor; vijesti iz Brinja; vijesti iz međužupa Križpolje, Stajnica i Lipice. U vijestima se nailazi na podatke
vezane uz povijest dotičnog mjesta, crkve, neke značajne osobe za tu
župu, ali se donose i statistički podaci o broju stanovništva (rođenih,
umrlih, vjenčanih) koji su korisni za kronološko praćenje kretanja i
stanja stanovništva na ovome području (u svezi s tim često se nailazi
na tekstove pune poštovanja i divljenja posvećenih obiteljima s puno
djece, koje uoči Božića prima gradonačelnik Otočca u svom uredu i
prigodno ih daruje).45
5. Pojedinačne teme i rubrike
Svaki broj Vrila svojim je velikim dijelom posvećen njegovanju književnosti općenito, a posebice zavičajne. Objavljivanjem
tekstova zavičajne ili pak vjerske tematike promiče se svijest o ljepotama zavičaja, običaja, jezika, vjerovanja… Od književnih oblika
uglavnom se objavljuju epske ili lirske pjesme (shodno formi pučkih
kalendara), a od proznih oblika prevladavaju duže ili kraće pripovijesti, crtice, anegdote, eseji, aforizmi…46 Većina je književnih ra45 Ruža OREŠKOVIĆ, Majka, u: Vrilo, 2013., 51-55.
46 Nailazimo na zanimljive radove, ali u potpunosti različitih formi i karakteristika. Primjerice, mogu
se više puta iščitati metaforički stihovi koji su rezultat dobra poznavanja književnosti, povijesti…
proizišli iz pera književnice erudita: „Ja sam vila Hrvatica / Gačankom me zovu. / Devet stoljeća
/ bdijem nad ovim gradom. / Na uzglavlju mome bdije Velebit, / U žilama mojim teče bistra Gacka.
/ U njedrima mi Humac i Fortica. / Zelenilo očiju ispih sa dna bisernoga, / zlatnu mi kosu mrsi
klasje krhko. / Tvoja sam svjetlost / i nevidljiva sjenka. / Ti si moje čedo, / tvrdoglavo i čilo… /
Moja svjetlost, čvrstina i uzdanje; / Ti si moj, Otočac! / Sjećaš li se čedo moje malo / kad vladaricom postadoh tvojom? / Položih te nježno u naručje Frankopana ! / (…) / A onda… / Odjednom se
sablast / stvori pred tobom. / Barut, dim, plamen, olovna prašina, kiša od čelika. / Srušeni toranj, /
Gore Fabijan i Sebastijan! / sramota. Bestidnost. / Ludilo do beskraja. / Prvi te put vidjeh / u okovima bijesa kako zazivaš oluju. / I bi, oluja! / A onda nasta smiraj. / Svjetlost ozari tvoje junačko
čelo. / Zagrlih te pobjedonosno / brišući uplakanu radost / o tvoj stijeg. / Sada smo konačno sretni.
/ Stoljećima usprkos / ostajemo zajedno. / (…)“ – Dragocjenka BILOVIĆ, Oda Otočcu, u: Vrilo,
2006., 122). No nailazi se i na čisto ritmizirane stihove pune zavičajne i vjerske ljubavi („Kada
sunce zlatne zrake svoje / spusti jednom na Gacko polje / blistat će se sva od sjaja / i do nebeskog
beskraja. // Gacka bistra tiho žubori / nadvili je vitki jablanovi / i tako struju svakog dana / kao ljepotica uspavana. (…)“ – Marina MAJNARIĆ, Ljepota moga zavičaja, u: Vrilo, 2011., 189. „Javljaš nam se Isuse s visine, / nebom glas Tvoj se čuje. / Dolaziš nam s rajskog puta / pjesma božja
s Tobom odjekuje. // (…) // Otvori nam tajna vrata širom svijeta, / svetošću nam dušu puni tom, /
molit ćemo ispod križa razapeta / o vječnom uskrsnuću Tvom.“ – Marina MAJNARIĆ, Uskrs je,
u: Vrilo, 2011., 191-192. „O pšenico s polja ravna, / Nad svim zrnjem puno slavna. / Stvoritelj
te nadario, / Klas ti zrnjem napunio. / Ti si mu se poklonila, / Klas do zemlje svoj savila. / (…)“
– Stipe DUJMOVIĆ, Pšenica, u: Vrilo, 2011., 190. To da su djeca dobro prihvatila ponuđene im
vrijednosti obiteljskog i vjerskog života, svjedoče njihove riječi: „Stvorio je rijeke, / čovjeku je po-
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
181
dova napisana standardnim jezikom, ali se ponegdje pronađe i rad
dijalektalnih osobina što ide u prilog očuvanju jezičnog zavičajnog
identiteta. Uglavnom su to radovi domaćih ljudi,47 koji imaju dar
lijepog izražavanja, a najveći broj najiskrenijih književnih oblika
punih neposrednosti, neiskvarenosti, ljubavi za bližnjega i Boga,
prijateljskih osjećaja… nalazi se u rubrici „Mladi za mlade.“ Djeca,
stvaratelji tih književnih oblika najveći su apostoli ljubavi i vjere.
Izrazit poučni karakter godišnjaka nije zaobišao ni sljedeće
dvije rubrike: „U susret s krajem i ljudima“ i „Iz tiska“, oblikovane
nizom članaka različitih formi: od obavijesti o kulturnim događanjima, prikaza objavljenih knjiga, najava kulturnih zbivanja, preko nekrologa poznatim Gačanima, poučnih znanstveno utemeljenih obavijesti i izvještaja, do tekstova kojima se iz broja u broj nastoji široj
javnosti predstaviti ljude različitih profila, kako u dijakronijskom
tako i u sinkronijskom smislu, po nečemu zaslužnih (rodom ili djelovanjem), koji su dobili svoje mjesto među slavnima. Štoviše, ističe
se potreba za biografskim leksikonom u kojemu bi se obradile sve
osobe koje su rođene u Otočcu i okolici i koje su sudjelovale u javnome životu i svojim radom pridonijele kulturi, politici, religiji, pravosuđu, znanosti ili nekoj dugoj ljudskoj djelatnosti. Vrilo je pravi
početak takvog odnosa prema povijesti ove regije koja je bogata zahvaljujući ljudima koji su je stvarali, a oni su ostali nepoznati, manje
vjerio zemlju, šume i životinje. / Sve što je Bog stvorio bilo je dobro, / jer je sve stvarao sa ljubavlju
i mudrošću. / Jako sam zahvalan dragome Bogu / što imam braću i dobre roditelje. / Zahvaljujem
Bogu na ovako lijepoj prirodi, / na plavom moru, nebu i zelenim poljima. / Zato sam jako sretan i
radostan.“ – Renato HRŠAK, Svuda oko nas otkrivamo Božju dobrotu, u: Vrilo, 2008., 154; „Ja
želim biti Tvoj prijatelj. / Zato što mi sada trebaš pomoći. / Bit ću dobra prijateljica svima, i neću
griješiti. / Ja želim biti na tvom putu cijeli svoj život!“ – Petra MARKOVIĆ, Ja želim biti Tvoj prijatelj, u: Vrilo, 2007., 190; „Bože, hvala što si me stvorio ovako lijepu! / Hvala što si mi stvorio oči,
/ da mogu vidjeti ljepote koje si stvorio. / Stvorio si mi ruke, / da mogu dohvatiti plodove. / Stvorio
si mi noge, / da mogu trčati po travi koju si stvorio./ Hvala što si mi stvorio usta, / da mogu moliti.
/ Hvala što si mi stvorio uši, / da čujem pjesmu u crkvi.“ – Marta BRALA, Molitva, u: Vrilo, 2010.,
122; „Brašno, kvasac, malo soli / i vodice mlake / zamijesiše tijesto za čas / ruke moje bake. // Pod
ubrusom čistim / dok tijesto odmara / od njega već moja mašta / tristo čuda stvara. // Tijesto je već
duplo više / i kuhinja sva miriše! / Samo malo baku molim, / jer mijesiti stašno volim! // Napravih
već tri pužića, / zmiju, kiflu meku, / u pećnici pokraj kruha / nek se sad ispeku! // Pecivo je moje
tvrdo, / pužiće za ukras stavi / Za ono što se jede, / ti si, bako, majstor pravi!“ – Mario ŠPORČIĆ,
Hvalospjev kruhu, u: Vrilo, 2010., 205.
47 Objavljivani su tekstovi Dragocjenke Bilović, Marijane Mudrovčić, Jelene Uzelac, Ruže Orešković, Jadranke Prša, Milana Kranjčevića, Manje Kovačević, Darija Košćaka, Stipe Dujmovića,
Marine Majnarić…
182
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
poznati ili u potpunosti nepoznati u pamćenju i narodnoj memoriji.
Takvu sudbinu nepoznavanja s rođenim Otočanima dijelili su i ljudi
koji su se spletom okolnosti našli u Otočcu i svojim radom ostavili
neizbrisiv pečat na kraj i njegove ljude. Vrilo obrađuje pojedine segmente prošlosti ovoga grada i kraja pa iz sivila prošlosti izranjaju
važne ličnosti i izazivaju zaprepaštenje, udivljenost ili čuđenje. Dovoljno je spomenuti samo neka imena općepoznatih i znamenitih ljudi čija neraskidiva vezanost za Otočac nije bila poznata dok se njihova imena nisu pojavila na stranicama ovog prevažnoga godišnjaka:
Stjepan Freiherr Sarkotić von Lovćen,48 Nikola Maštrović,49 Franz
Bach,50 Juraj Ibel,51 Karlo Mirth,52 Zlatko Šimunović,53 Juraj Antun
48 Stjepan Sarkotić von Lovćen, posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine i vojni upravitelj
Dalmacije i osvojene Crne Gore, rođen je u Sincu, selu pokraj Otočca, 1858. godine.
49 Nikola Maštrović, general u Otočkoj pukovniji, nazvan „ocem kraja“ zbog velikih pothvata koje
je učinio kao čovjek koji je imao cjelokupnu svjetovnu i vojnu vlast na ovome području. Graditelj
cesta, obnovitelj crkava, borac protiv gladi i neimaštine, autor knjižice kritičko-filozofsko-etičkog
sadržaja tiskane 1845. u Beču Knjiga gospodina oberstara Maštrovića svojiem Otočanom, osnivač
prvoga kazališta u Otočcu, koje je 1844. održavalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku,
mnogo ranije nego što se to događalo u Zagrebu: na njemačkom jeziku izveden je komad Tri
otca odjedanput austrijskog dramatičara Augusta Kotzebuea (u Zagrebu je taj komad izveden tek
1855.) i na hrvatskom predstava Drvodjelja iliti kočijaš Petra Velikoga. Za tu je priliku o svom
trošku dao u Beču tiskati četverobojne ulaznice, naručio je nekoliko bakroreza u boji radi postavljanja scene, a prihod od ulaznica dan je u humanitarne svrhe.
50 Franz Bach, rodom iz Jezerana, pukovnik u Otočkoj pukovniji, autor knjige Povijest Otočke pukovnije tiskane 1853. na njemačkom jeziku (knjiga je u prijevodu tiskana 2010. godine), u kojoj
se pomno pozabavio poviješću Otočke pukovnije baratajući samo njemu dostupnom arhivskom
građom te je uredno i sustavno obradio sve segmente života na području spomenute pukovnije,
dotičući se vojničkih, državno-upravnih i crkvenih poslova.
51 Juraj Ibel, župnik u Otočcu, aktivan član svih kulturnih institucija u Otočcu, pokopan 1924. u
kapelici sv. Josipa na gradskome groblju, koja je i sagrađena za vrijeme njegova službovanja u
Otočcu.
52 Karlo Mirth, pisac i novinar, pripadnik intelektualne i kulturne iseljeničke elite, osnivač lista Croatia Press u Italiji, koji je uspješno izlazio i u Španjolskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama i bio nezaobilazan izvor informacija o hrvatskoj dijaspori, hrvatskoj kulturi i stanju u zemlji,
predsjednik Hrvatske akademije u Americi, u sklopu koje je izlazio najpoznatiji, najveći i najdugotrajniji (izlazio je 40 godina) časopis u Americi Journal of Croatian Studies. Još je za vrijeme
srednjoškolskog obrazovanja pokazivao interes za novinarstvo pa je pisao članke i objavljivao ih
u tadašnjim ličkim glasilima, npr. u Ličkom kalendaru objavio je svoj tekst o Otočkoj biskupiji, a
zahvaljujući njemu i povijest fotografije Otočca i okolice puno je bogatija (ovjekovječio je fotografijama švičke slapove, transport trupaca rijekom Gackom, ostatke utvrde Fortica, kupalište na
sjevernome kraku Gacke u Otočcu…). Mirth je održavao brojne kontakte s najuglednijim hrvatskim intelektualcima u iseljeništvu, a korespondirao je i s nizom važnih ljudi iz politike i života
(prijateljevao je s kiparom Ivanom Meštrovićem, Vladkom Mačekom, vrhbosanskim nadbiskupom u izbjeglištvu Ivanom Šarićem, slikarom Kristijanom Krekovićem, književnikom Vinkom
Nikolićem…).
53 Zlatko Šimunović, veliko ime hrvatske likovne umjetnosti, rođen je u Otočcu 1936. i kršten u crkvi
Presvetoga Trojstva.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
183
Belić-Ligatić,54 Ivan Dominik Vukasović,55 Nikola Mašić,56 Drago
Banić (Štumber),57 Egon Matijević,58 Zvonimir Jelačić Bužimski,59
Vladimir Varićak,60 Petar Zrinski…61
O tome da sve ne završava samo na pojedinačnim spominjanjima povijesno važnih osoba svjedoče i članci o sustavnom istraživanju ovoga područja tijekom nekoliko stoljeća, spominjanje i opisivanje davno zaboravljenih zanata ili pak zapuštenih arheoloških
lokaliteta. Naime, zahvaljujući Vrilu širok krug ljudi saznao je što se
sve događalo na ovome prostoru u srednjem vijeku,62 u protivnom,
dragocjeni bi podaci ostali poznati samo uskom krugu ljudi, kao i
važnost Dabarskog brevijara iz 1486. godine, dokumenta nastalog
u Dabru, naselju koje je krajem srednjega vijeka pripadalo Otočkoj
biskupiji.63
Jasno je objašnjeno i „kerepljenje“ trupaca (priprema i plovidba drvenom građom niz rijeku),64 izrada kuterevske tamburice (solističke tambure kuterevke iz sela Kuterevo),65 gacke plavi (specifič54 Juraj Antun Belić-Ligatić, svećenik, umirovljeni “plovan Brinjski”, napisao je dva djela koja nisu
nikada objavljena, do danas su ostala u uvezanim rukopisima (Zbirka rijetkosti u NSK): 1824.
opisuje Francusku revoluciju i Napoleonovo doba (419 stranica, domaće ljude opisuje kao krajiške
vojnike) – pisao je na “iliricskom” jeziku (štokavska ikavica kakvu je zagovarao Šime Starčević);
1829. opisuje Senjsku, Modrušku ili Krbavsku biskupiju (469 stranica; latinski jezik s manjim ekskursima na hrvatskome) – posebna poglavlja posvećena su trgovištu Otočac i otočkim biskupima
u kasnom srednjem vijeku. Ovo su važna djela za crkvenu i svjetovnu povijest!
55 Ivan Dominik Vukasović, otočki župnik iz XVIII. stoljeća, obnovitelj središnje crkve i graditelj
župnoga dvora.
56 Nikola Mašić, slikar, rođen 1852. u Otočcu.
57 Drago Banić (Štumber), svećenik rodom iz Čovića (selo pokraj Otočca), nositelj nasljednoga
plemstva, čovjek zaslužan i za proučavanje čakavštine na ovome području (pomagao je akademiku
Milanu Mogušu u skupljanju jezične građe za proučavanje čakavskoga govora).
58 Egon Matijević, rođen u Otočcu, znanstvenik s područja prirodnih znanosti i jedan od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika u svijetu.
59 Zvonimir Jelačić Bužimski, glumac, rođen u Otočcu 1927. Glumio je i u popularnim televizijskim
serijama (Naši i vaši i Najbolje godine). Zvonimir je član popularne obitelji Jelačić. Potječe iz
njezine varaždinske grane čiji je danas poznati potomak književnik Dubravko Jelačić Bužimski,
sin Zvonimirov. Oni su rođaci glasovita hrvatskog bana Josipa Jelačića.
60 Vladimir Varićak, znanstvenik, rođen u Švici pokraj Otočca 1865. godine.
61 Petar Zrinski, sin hrvatskoga bana Jurja Zrinskog, branitelj Gacke (1663. odigrala se znamenita
bitka kod Jurjevih stijena sjeveroistočno od Otočca kada su Turci bili poraženi, a Petar Zrinski
imao zanemarive gubitke u ljudstvu).
62 Ruža OREŠKOVIĆ, Gacka i Otočac u srednjem vijeku, u: Vrilo, 2011., 291-234.
63 Petar RUNJE, Dabarski glagoljski brevijar 1486. godine, u: Vrilo, 2007., 109-113.
64 Milan KRANJČEVIĆ, Spašena još jedna tradicija od zaborava, u: Vrilo, 2008., 173-176.
65 Zoran WIEWEGH, Rješenje (Kuterevska tamburica – od Ministarstva kulture RH zaštićeno kulturno dobro), u: Vrilo, 2012., 240-244.
184
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nog tradicijskog plovila karakterističnog za rijeku Gacku),66 a u više
navrata spominjan je arheološki lokalitet Fortica67 koji je u najsuvremenijem vremenu dobio višestruko značenje zahvaljujući upravo
djelovanju Crkve i njezinu uspješnom sudjelovanju i u svim porama
svjetovnoga života. Ovi dijelovi Vrila nose osobinu znanstvenog diskursa koji podrazumijeva stručnu terminologiju, valjane argumente,
izvore podataka, istraživanja i slično, a pisali su ih znanstvenici, povjesničari, arheolozi, teolozi… No nailazi se i na velik broj znanstveno-popularnih tekstova, izrazito pozitivnih konotacija i sveprisutne didaktičke osobitosti. U tom smislu zanimljivi su i tekstovi
koji tematiziraju spoj vjere, umjetnosti i običnoga života. Prvi je u
nizu opis rezultata međunarodne kiparske kolonije „Gacka 2005“.68
Trajni su rezultat ovog umjetničkoga izričaja skulpture u kamenu i
drvetu koje vizualno oplemenjuju javne gradske površine. Kako je
život ovdašnjih ljudi neraskidivo vezan uz Gacku, razumljivo je što
je jedna od dviju tema prve kolonije bila „Voda kao izvor života“,
dok je druga bila „Tradicijom do Svevišnjega“ koja je urodila skulpturama u hrastovini od kojih su dvije, Trnova kruna i Srce Marijino,
darovane crkvi Presvetoga Trojstva. Priznati umjetnici u svjetskim
razmjerima, predvođeni voditeljem Šimom Vidulinom, nastavili su
svoj rad 2006. godine u sljedećoj kiparskoj koloniji kojom je Otočac dobio sedam postaja Križnoga puta, sedam kamenih umjetnički
isklesanih postaja postavljenih na Fortici, brežuljku u središtu grada
na kojemu se nalazila istoimena utvrda iz XVII. stoljeća, a koja je
u XIX. stoljeću prepuštena zaboravu. Vodeći se mišlju o spajanju i
očuvanju lokalne kulture, vjerskih običaja (nekada se Forticu nazivalo Kalvarijom na kojoj je postojala tradicija vjerskih procesija),69
prirodnoga okoliša, povijesti i okruženja koje je izgradio čovjek,
idejni začetnici ovoga projekta mons. Šporčić i Katedra Čakavskog
sabora pokrajine Gacke, postigli su postavljanjem Križnoga puta,
66 Milan KRANJČEVIĆ, Gacka plav – na listi zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske, u:
Vrilo, 2012., 245-249.
67 Milan KRANJČEVIĆ, Fortica, u: Vrilo, 2007., 130-142.
68 Ruža OREŠKOVIĆ, Skulpture u središtu Otočca, u: Vrilo, 2006., 117-118.
69 Franz BACH u svojoj knjizi Povijest Otočke pukovnije u popisu crkava iz 1772. spominje kapelicu
Majke Božje Žalosne na brdu Kalvariji.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
185
uređenjem kapelice Majke Božje od Sedam Žalosti70 i otkopavanjem
temelja utvrde i konzerviranjem arheološkog lokaliteta da Fortica
postane lokalitet vrijedan kulturne pozornosti. Posebnost je ovoga
Križnoga puta u tome što se pored sadržaja na svakoj postaji nalazi
isklesana silueta jedne od crkava Otočkoga dekanata. Bez podrške
Crkve kiparska kolonija na temu Križnoga puta ne bi bila moguća. S mons. Šporčićem usuglašavani su sadržaji svake postaje, koje
su isklesane od istarskoga kamena vapnenca u tehnici reljefa, pri
čemu su umjetnici svodili svoj likovni izraz na minimalizam i puku
jednostavnost i tako postigli visoku estetizaciju Kristova lika i time
opet na osobit način naznačili cijeli događaj i naslutili dramu. „Ako
pak stojimo ili meditativno hodamo od postaje do postaje“, piše fra
Bernardin Škunca, „pažljivu oku i sabranomu duhu odmah se pokazuju neki bitni opći i posebni utisci toga pasionskoga umjetničkoga
djela. Prvi od takvih utisaka je ono što bi se moglo kazati izrazom
’simbolički minimalizam’ likovnoga izražavanja. Takav umjetnički pristup je dobar barem iz jednoga istaknutoga razloga: pasionski
sadržaji ’sub divo’ (na otvorenom prostoru) ne dopuštaju uprizorenje ’mnoštva’ likova, što se, eventualno, može dopustiti u prostoru
crkve-građevine. Taj umjetnički ’gros plan’ (’veliki ili prvi plan’)
veoma dobro se odnosi i s moliteljem-promatračem, i dobro se nosi
s kamenim blokom. Simbolika kamena ovdje jednako snažno progovara kao i umjetničko oblikovanje. Čini nam se da je u ovomu
uprizorenju dosegnuta sretna ’metateza’: minimalizam likovnosti
postiže maksimalnost sadržaja i poruke. I dok tako ulazimo u čitanje
križnoga puta na brijegu kod Otočca, s divljenjem se, potom, pred
našim očima očituje ikoničnost umjetničkoga izraza. Ta ikoničnost
– kako se iz prva vidi – ne dolazi iz kopiranja već viđenoga, niti, još
manje, iz fotografičnosti ljudskoga lika, nego iz umjetnikova doživljaja, usuđujem se kazati – iz umjetnikove vjerničke meditacije. Ona,
dakle, dolazi iz nutarnjega, tj. duhovnoga doživljavanja ’lica’ Kristova i ’lica’ drugih likova u otočkomu križnomu putu.“71 Te umjetnički
70 Kapelica je vjerojatno iz XVII. stoljeća, jedinstvena je svojim oblikom (osmerokutna građevina) te
je otočki župnik Šporčić, uvidjevši njezinu jedinstvenost, inicirao da se unese u registar kulturnih
nepokretnih spomenika Republike Hrvatske i započeo temeljitu obnovu.
71 Bernardin ŠKUNCA, Križni put s Božjim licem u kalvarijskom Isusu, u: Vrilo, 2008., 196.
186
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ponuđene snažne doživljaje sugestivnoga Kristova lica blagoslovio
je biskup dr. Mile Bogović uoči blagdana Presvetog Trojstva 2007.
godine.
O ovome suvremenom duhovnom uporištu Otočana, Gacke
i svih poklonika starije i novije sakralne umjetnosti progovorili su
mnogi, a među njima našla se i Biserka Rauter Plančić koja je na
stranicama Vrila napisala svoje dojmove: „Otočku Kalvariju odlikuju izvanredna usklađenost ikonografskog sadržaja sa suvremenim
likovnim izričajem i posve svjesno zapostavljanje deskriptivne brbljavosti u korist sugestivne poetike simbola muke i njezina iskupiteljskog značenja. Osim toga, minimalistički oblikovane reljefne
kompozicije svojom su se kamenom građom tako harmonično i prirodno uklopile u stjenoviti, ali pošumljeni krajobraz da je promatrač
lišen svake dvojbe oko mjesta i svrhe njihova postava. Znajući da
se upravo s vrha ove gradine u krvavom 15. stoljeću branio puk kristijanski od osmanlijskih osvajanja – ostaci utvrde Fortica o tomu
bjelodano svjedoče – i svjesni da su Otočka Kalvarija i muke ličkog življa tijekom Domovinskog rata u mnogomu sličile Kristovom
putu na Kalvariju, posve je razvidno da je Križni put postavljen na
najprirodnijem mjestu. Upravo na Fortici on je pravi memento za
događaje iz prošlosti i vjerodostojni biljeg opstojnosti kršćanskoga
svjetonazora regije Gacke.“72
Župa Presvetog Trojstva, grad Otočac i regija Gacka postat će
u hrvatskim relacijama prepoznatljiva destinacija, neizostavno zabilježena na kulturološkoj karti Hrvatske, zahvaljujući još jednom
projektu koji se iznjedrio iz velikog srca Crkve. Radi se o „Gačanskom parku hrvatske memorije“, o projektu uređenja okoliša crkve
Presvetog Trojstva i pripadajućeg mu parka. Park je zamišljen kao
uređena parkovna površina između crkve, župnoga dvora i gradskog
šetališta „raščlanjena s dvije ukrižene staze i proviđena s trideset kamenih bijelih kubusa, postavljenih u obliku slova L. Kubusi su predviđeni kao arhitektonsko raščlanjenje parka, a u dogovoru s župom
i biskupijom postignut je konsenzus da svaki od kamenih blokova
bude oplemenjen umjetničkim nadahnućem. Pri tome je određeno da
72 Biserka RAUTER PLANČIĆ, Križni put na otočkoj Fortici, u: Vrilo, 2009., 177-178.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
187
poveznica svih kubusa budu glagoljska slova, odnosno da na svakome kamenu bude isklesan lik neke važne osobe, važnoga događaja
ili kulturološke činjenice iz regije Gacke, ali samo utoliko ukoliko je
to od najvećega značaja za Gacku i Otočac i istovremeno relevantno
u hrvatskim okvirima. ’Gačanski park hrvatske memorije’ je u svojoj
umjetničkoj koncepciji zamišljen kao knjiga u kamenu, koja svoju
priču započinje daleko u prošlosti, s početkom 9. vijeka i knezom
Bornom, prvim vladarom koji je utemeljio nukleus srednjovjekovne
hrvatske države, i završava se krajem prošloga vijeka s oživotvorenom hrvatskom državom. Šime Vidulin, kao voditelj ovog projekta, je s obzirom na kvantitativnu i kvalitativnu zahtjevnost podijelio
projekt u četiri godine rada, s tim da pri odabiru umjetnika polazi
od njihove vrsnosti i sklonosti s obzirom na dominantnu kiparsku
tehniku te postavljenu izuzetno visoku serioznost cjeline. Pritom je
postavio cilj da kolonije budu svakako međunarodne i da svake godine bude što više novih (drugih) umjetnika.“73 Umjetnici su svojim
radom privlačili pozornost Otočana, koji su s nestrpljenjem iščekivali nove brojeve Vrila u kojima su ih čekale podrobne informacije
o nekome ili nečemu što je imalo važnu ulogu u stvaranju povijesti
ovoga kraja. Prosvjetiteljsko-obrazovna uloga Vrila u ovome je dijelu dosegla svoj maksimum.74 Određivanjem za glagoljicu otvoren je
jedan širi kulturološki obzor, koji nije čvrsto religijski obgrljen već
se iz okvira crkvenosti pomaknuo na širu povijesnu i kulturološku
razinu. Rehabilitacijom glagoljice ljudi ove regije vraćaju se istinskim prastarim hrvatskim korijenima koji ih jezično, kulturološki i
nacionalno snažno obilježavaju.
U memoriji suvremenih Gačana ostat će sačuvana i sjećanja na
ljude i njihova djela ovjekovječena u obliku pisane riječi, ali ovaj put
na papiru, koji su služeći se svojim darom, žrtvujući svoje vrijeme
i ulažući napore omogućili spoznaje i tako proširili horizonte duha
73 Milan KRANJČEVIĆ, Gačanski park hrvatske memorije – druga godina, u: Vrilo, 2012., 250.
74 Likovi, dokumenti i događaji uklesani u kamen jesu: knez Borna, bizantski car Konstantin Porfirogenet, Bašćanska ploča, Dujam II. Krčki, inicijal iz Borgo Ilirico 6., papa Pio II., Žikmund
Frankopan, otočki biskup Vinko de Andreis, Bernardus de Gecka, Dabarski brevijar, Kolunićev
zbornik, Urban iz Otočca, Otočka kapetanija, Fran Krsto Frankopan, bitka kod Jurjevih stijena,
Ivan Dominik Vukasović, Otočka pukovnija, Nikola Maštrović, Nikola Mašić, Stjepan Sarkotić
von Lovćen, Vladimir Varićak, Jucci Kellerman, Alfons Dalma, Karlo Mirth.
188
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
potencijalnih čitatelja. U člancima koji se nalaze u rubrici „Iz tiska“
uočljiva je želja za promicanjem znanstvenih istraživanja ljudi i samoga kraja i želja za poticanjem svakovrsnog literarnog izražavanja. U skladu s izrečenim nailazi se na prikaze teoloških i povijesnih
knjiga (primjerice, knjige Otočac od spomena na Bašćanskoj ploči
do biskupijskog središta u 15. stoljeću biskupa dr. Mile Bogovića,
Pastoral za novo lice Crkve prof. dr. Milana Šimunovića, knjige
Franza Bacha Povijest Otočke pukovnije), znanstvenih monografija (npr. monografije Nikole Marinića i Ivana Rožmana Kuterevo u
prošlosti i sadašnjosti 1670. – 2007., S onu stranu monokulture –
tradicijska znanja o okolišu i mreža života autorice Marije Geiger,
monografije Krasno), osvrte na literarna izdanja domicilnih književnika (npr. prikazi, kritički i savjetodavni osvrti na niz literarnih
izdanja predsjednika Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke i
književnika Milana Kranjčevića In tyranos, Čarolija kvaka i kava,
Suza smaragdna…).
Zaključak
Vrilo nije po svojim karakteristikama jednoznačan godišnjak.
Svojom objektivnošću i tematskim pokrivanjem crkvenog i svjetovnog života, nastojanjima da svima pokaže nedjeljivost ta dva životna aspekta te njihovo zajedništvo i duboko prožimanje zadobilo je
širu podršku javnosti pa je urednik lista vlč. Tomislav Šporčić sa
zadovoljstvom u jednom od novoizišlih brojeva Vrila, obrativši se
čitateljima uvodnim riječima, mogao ustvrditi: „Htjeli smo i o ovom
Božiću i novoj godini k vama doći s novim Vrilom. Osjećamo da je
ono dobro ’zavrilo’ u našim župama Otočkog dekanata, ali i široko
izvan njega. Hvala vam na potpori. Iako je ovaj naš godišnjak (u
ovom obliku) razmjerno nova tiskovina, tek mu je osma godina, ipak
je on prisutan u većini katoličkih obitelji župa Otočkog dekanata.
Imamo o tome i svojevrsnu potvrdu. U našim prijavnicama za Prvu
pričest i Krizmu, kandidate među ostalim pitamo koji tisak imaju u
svojim kućama. Većina (oko 90%) odgovara da ima Vrilo. Radujemo
se tome (…).“75 Vrilo svojom prisutnošću u kućama širi vjersku pi75 Tomislav ŠPORČIĆ, Uvod, u: Vrilo, 2012., 2.
J. Brala-Mudrovčić, Godišnjak župa Otočkog dekanata Vrilo... 167-190
189
smenost, a raznovrsnošću tekstova obogaćuje i osmišljava duhovni
život svojih čitatelja. Vrilo je materijalni svjedok svoga vremena, slika života na točno određenom području i potvrda neodvojivosti toga
područja od sveukupnog hrvatskog kulturnog i vjerskog identiteta.
190
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
YEARBOOK OF OTOČAC'S DEANERY PARISH
VRILO FOR ITS TENTH ANNIVERSARY
Summary
This paper analyzes the writing of Otočac’s Deanery parishes
Vrilo which has been appearing in Otočac since 2005. It is a distinctive, comprehensive and layered yearbook, which has managed
over the years to become the publication "Gacka Valley Morning
Star." In terms of its characteristics it can be included among the first
printed church works to the wide population being of purely spiritual, religious and catechetical content, but also those dedicated to the
works of culture, education and entertainment, which are in the form
of a calendar that appeared in the sixteenth century in Croatia. The
recent tenth anniversary of Vrilo is an opportunity to interpret the
place, role and importance of this Yearbook, its qualities exceeds local boundaries and becomes an interesting piece to read in the areas
where it has not taken roots.
Key words: yearbook Vrilo, parish Otočac.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
191
Nikola Vranješ – Bernard Jerković
IZAZOVI I PERSPEKTIVE PASTORALA
MLADIH DANAS1
Doc. dr. sc. Nikola Vranješ
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
Bernard Jerković, mag. theol.
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 25-053.6 : 316.6]"7124"(091)
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 18.02.2013.
Ovaj članak određen je razradom složene situacije u kojoj
se nalaze mladi vjernici. Jedan je od važnijih razloga izbora teme
sveprisutna fascinacija terminom mladost. To je životno razdoblje
koje je danas interesantno gotovo svim ljudima i velikom broju filozofskih, prirodnih i društvenih disciplina. Unatoč takvom velikom
zanimanju, mladi sve teže nalaze put do zrelosti, do izgradnje identiteta. Stoga se nameće logično pitanje kakva je budućnost naraštaja
koji tek dolaze, tj. kakva je budućnost društva i svijeta u kojemu
živimo. Za svako društvo, pa tako i hrvatsko, odgoj mladih naraštaja
predstavlja ozbiljan izazov. U ovom radu pokušava se prikazati u
kakvom se društvu mladi razvijaju i s kakvim se problemima suočavaju. Nadamo se da ćemo uspjeti prikazati promišljanje o mladima
na suprotan način od onoga kakav nude današnji mediji koji polako
postaju gotovo najvažnijim čimbenikom socijalizacije. Nažalost,
suvremeno društvo postaje sve nesigurnije i to se očituje na svim
područjima. No unatoč velikom porastu devijantna ponašanja mladih, još uvijek postoje pozitivne vrednote za koje se itekako isplati
boriti. Primjenjujući metodu teološko-pastoralnog raspoznavanja
autori u ovome radu pokušavaju uočiti bitne oznake situacije mladih tijekom povijesti i danas te ukazati na važne segmente obnove i
razvitka crkvenog djelovanja s mladima.
Ključne riječi: mladi, Crkva, pastoral mladih, društvo, socijalizacija.
1
Ovaj koautorski članak nastao je iz diplomskoga rada koji je pod naslovom Izazovi i perspektive
mladih vjernika danas obranjen na Teologiji u Rijeci 17. 10. 2012. godine. Taj rad izradio je
student Bernard Jerković pod mentorstvom doc. dr. sc. Nikole Vranješa (Katedra pastoralne teologije).
192
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Uvod
Ovaj rad podijeljen je u tri poglavlja. U prvome se prikazuje
razvoj pojma mladosti tijekom povijesti s naglaskom na dvije nekad
velike civilizacije (grčka i rimska civilizacija) te na nama puno bliže,
novije razdoblje (prošlo stoljeće i početak novog tisućljeća). Nakon
toga slijedi upoznavanje sa značenjem pojma mladosti u današnjem
društvu. Interesantno je obratiti pozornost na svijet mladih te na njihove međusobne odnose, kao i na odnose sa svijetom odraslih. U
drugome poglavlju otkriva se kakva je religioznost mladih i s kakvim
se izazovima suočavaju. Bit će riječi o različitim krizama u koje upadaju, ali i o vrednotama koje su im (ne)važne. Osim tih tema, u ovom
se poglavlju ukratko obrađuje raskorak između konkretnog života i
moralnih te vjerskih istina. Posljednje poglavlje donosi perspektive
pastorala mladih u suvremenom društvu. Naglasak je na odnosu između mladih i Crkve. Posebno se ističe papa Ivan Pavao II. koji je
izgradio novu sliku o mladima i njihovoj ulozi u Crkvi i društvu te
utjelovljenje kao temeljno uporište pastorala.
1. Mladi dvadest prvog stoljeća
Svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv. Ne postoje dvije
identične osobe nigdje na svijetu. Svatko ima svoj životni „put“ koji
je poseban i čaroban. Naša je povijest prepuna uspomena koje se ne
mogu opisati. To su događaji koji su vlastiti svakom pojedinom čovjeku. Upravo su zbog toga jako zanimljivi biografski filmovi, knjige, priče... Naime, obratimo li pozornost na reakcije publike koja je
u kinu upravo pogledala biografski film o Isusu Kristu, brzo ćemo
vidjeti da su različite. One su različite jer smo i mi ljudi različiti.
Već na prvi pogled uočavamo da nismo isti, tj. da se razlikujemo
izgledom, ponašanjem, karakterom. Tako jedna osoba može imati
potpuno drugačiji stav ili mišljenje od neke druge o Isusovu životu
i djelu. Pa i Isus sam sigurno bi imao mišljenje o tom filmu koje je
svojstveno samo njemu. Ovdje smo uzeli primjer Isusa, ali to može
biti i bilo koja druga osoba, poznata ili nepoznata. Svaki čovjek ima
svoju osobnost koja se formira od dana njegova rođenja pa sve do
smrti. Na njegovu formaciju, na njegov razvoj utječe cijela okolina.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
193
Cilj mu je formacijom doći do zrelosti, tj. izgraditi svoj identitet.
Kako bi došao do toga, prolazi različita razdoblja: djetinjstvo, mladost te na kraju odraslu ili zrelu dob.
U ovome dijelu rada govori se o mladosti. To je pojam koji
često koristimo svakodnevno, ali je veliko pitanje shvaćamo li ga
ispravno. Kako bismo ga razumijeli, moramo obratiti pozornost na
povijest i na različite discipline koje su se bavile i koje se bave fenomenom mladosti. Pokušat ćemo doći do odgovora na pitanja: Što
je mladost? Tko su mladi? Čime su se nekad bavili, a čime se danas
bave? Kakav je odnos mladih i društva? Kako mladi vide odrasle?
Kako odrasli vide mlade? Odgovori na ova i druga pitanja pomoći će
nam bolje razumjeti mlade kojima smo okruženi.
1.1. Povijest mladosti
'Povijest je učiteljica života.' Ovo je rečenica koju smo svi
mnogo puta čuli, i to s razlogom. Iz povijesti možemo puno toga
naučiti što nam može pomoći da bolje reagiramo u sadašnjosti, ali
i u budućnosti. Stariji i mudriji ljudi često znaju reći kako pametni uče iz tuđih pogrešaka dok ostali uče na vlastitima. Kako bismo
bolje razumjeli pojam mladost, odnosno mlade, moramo usmjeriti
pozornost na prošlost. Ne postoji civilizacija koja nije posvećivala
posebnu pozornost mladima. Uostalom, to je potpuno razumljivo jer
ne postoji čovjek koji nije bio mlad. Svi se vrlo rado vole prisjetiti
svoje mladosti. Ukoliko želimo imati cjelovitu sliku svijeta mladih,
moramo poznavati sociokulturni kontekst u kojem oni odrastaju.
Kako bismo razumjeli probleme mladih danas, onda nužno moramo
poznavati njihovu prošlost.2 Naravno da je nemoguće obuhvatiti sve
epohe ljudskog razvoja i njegove povijesti te na taj način dati jasnu
definiciju što je mladost. No neke nam civilizacije i neka povijesna
razdoblja u tome mogu jako puno pomoći.
2
Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, Glas Koncila, Zagreb,
2009., 16.
194
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
1.1.1. Mladi u staroj Grčkoj i Rimskom Carstvu
Grčko je društvo imalo ogroman utjecaj na kulturu čitavog ondašnjeg svijeta. Na sam spomen Grčke na pamet nam padaju poznati
filozofi, veliki vojskovođe, bogata kultura i tradicija. Polis je predstavljao temeljnu društvenu strukturu. Veliku pozornost posvećivali
su izobrazbi, trgovačkim vještinama, kulturi, glazbi itd. Osim toga, u
središtu interesa bio im je i odgoj mladih jer su upravo oni tvorili budućnost polisa. Najznačajniju ulogu u polisu imali su muškarci, što
se vidi u antičkoj ikonografiji, a žene su imale uglavnom reproduktivnu ulogu. U to vrijeme osobito se naglašavala hrabrost, tjelesna
ljepota i kondicija što je, primjerice, i danas jako izraženo. Paideia
je bila načelo odgoja mladih pojedinaca. Svaki je grčki grad odgajao
djecu na način probuditi im želju da postanu savršeni građani. Takva
je praksa ubrzo prerasla u javnu instituciju koja se nazivala paideia.3
Ukoliko pogledamo mlade u sadašnjosti, lako ćemo uočiti neke sličnosti s mladima iz stare Grčke. Kao i onda, i danas je
naglasak na odgoju, izobrazbi te fizičkom izgledu. Takve paralele
možemo povući i s Rimskim Carstvom. Naime, njihovo društvo bilo
je patrijarhalno. Otac je bio taj koji je o svemu odlučivao. Već u to
vrijeme moguće je uočiti nešto što nazivamo produženom mladošću.
Muškarci su bili toliko ovisni o očevima da u nekim slučajevima
nisu imali samostalnost ni nakon 40 godina.
Rimski dječaci prolazili su obiteljsku formaciju nakon koje bi
se uključivali u studij. Najčešće bi ti to bio studij prava i retorike.
Oko 15. godine sudjelovali su u obredu zvanom liberalia tijekom
kojega bi obukli togu (simbol pripadnosti odraslima). Nakon toga
uslijedilo bi trogodišnje razdoblje koje se nazivalo tirociunium u kojemu bi se pripremali za preuzimanje odraslih uloga. Dakle, pretpostavljalo se da su s 18 godina dosegli određenu zrelost. Za razliku
od njih, žene nisu tretirane prema dobi već prema društvenim ili tjelesnim uvjetima: virgines prije braka, uxores poslije, matronae ako
imaju djecu i na kraju anus, tj. starost.4
3
4
Usp. Isto, 18.
Usp. Isto, 19.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
195
1.1.2. Mladi u Svetom pismu
U Bibliji se vrlo često poziva na mladost. To je razdoblje koje
je opisano kao vrijeme radosti, ljubavi, ljepote i snage. U Starom
zavjetu termin na'ar označavao je mladu osobu. Upravo su mlade
osobe protagonisti velikih zbivanja; Abraham, Jakov, Josip, Mojsije,
David itd. (usp. Post 12, 1-9; Post 25, 19-34; Post 37, 1-36; Izl 3,
7-12; 1 Sam 19, 24-28). Knjiga Mudrih izreka opisuje odnos između
mladih i roditelja te čak prikazuje neke odgojne modele. Tako se
ističu poslušnost, kazne, savjeti itd. (usp. Izr. 13,32).
Novi zavjet prikazuje nam mladiće do tridesete godine putem
pojma neos. Naglasak je stavljan na njihovu nezrelost i povodljivost
za zlom. Nasuprot tome, Isusova je mladost ostala skrovita. Postoji
tek nekoliko slika iz djetinjstva i mladosti; npr. dvanaestogodišnji
Isus nastupa samostalno (usp. Lk 2, 41-50). No svojim se djelovanjem često doticao mladih i općenito mladosti (usp. Lk 15, 11-32).5
Na taj način pitanje mladih postavljeno je u logiku cjelokupne Isusove poruke unutar koje su i mladi potrebni prepoznati zahtjeve njegova poziva na savršenstvo i aktivno djelovanje u smislu izgradnje
svijeta koji će odgovarati Božjemu naumu o čovjeku i životu.
1.1.3. Srednji vijek
U srednjem vijeku poprilično se promijenilo shvaćanje i ostvarivanje mladosti u odnosu na zasade grčko-rismke kulture. Djeca su
brzo ulazila u svijet odraslih. Nije se gotovo uopće poznavao pojam
mladosti, barem ne u današnjem smislu. Mladi su postizali autonomiju ulaskom u brak. Unatoč svemu tome, u visokom građanskom i
kleričkom ambijentu postojala je matematička podjela životnih razdoblja, i to na njih sedam: do 7. godine infantia; od 7. do 14. godine
pueritia; od 14. do 21./28. godine adulescentia; od 21./28. do 35.
godine juventus; od 35. do 55./60. godine virilitas; senectus iznad
ovoga praga i senies do 70. godine.6 Mladi su se tada rijetko obrazovali jer je većina bila slabijeg imovinskog stanja. Radili su poput
5
6
Usp. Isto, 33-34.
Usp. Isto, 20.
196
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
odraslih. Tek se u kasnom srednjem vijeku odgoj odvijao u školama
pod pokroviteljstvom Crkve.
1.1.4. Mladi u novije doba
U novije doba polako se počinje razvijati osjećaj za djetinjstvo. Tome najviše pridonose razvoj školstva i preobrazba obitelji.
Počinje se sve više pozornosti obraćati na razvoj djeteta i na njegov
odgoj. Čovjek toga vremena počinje puno više brinuti o zdravlju i
higijeni. Početkom 14. stoljeća pojavljuju se zavodi (collegi) koji su
odigrali važnu ulogu u odvajanju adolescencije kao zasebnog životnog razdoblja. Pohađanje zavoda pridonijelo je izdvajanju studenata
od ostalog društva, izdvajanju mladih od starijih. Jasno da su takvi
zavodi u praksi bili rezervirani za bogatiji sloj građana, ali i to je bio
nekakav početak na bolje. Tu se polako nazire izdvajanje mladosti
kao posebnog društvenog stupnja između djetinjstva i odrasle dobi.7
Od 17. stoljeća na mladost se gleda bitno drugačije. Djetetu se
počinje pridavati posebna važnost. Mijenja se pogled i pristup mladima jer se vidi da oni zaslužuju vlastiti pristup. Već tada se može
uočiti podjela mladih, npr. radnička mladež, studenti, mladi na margini društva... Budi se svijest o tome da su mladi važan kotač u društvu, ali i bojazan zbog formiranja skupina mladih koji mogu i negativno utjecati na društvo. Polako se uviđa koliki potencijal posjeduju
mladi i koliko su važni za budućnost društva. Krajem tog stoljeća
započinje proces modernizacije. Srednja se klasa sve više širi, dolazi
do urbanizacije, razvija se komunikacija. Zato mladi napuštaju sela
u potrazi za radnim mjestima kojih ima sve više u gradovima.
Proces industrijalizacije dalje je uznapredovao tijekom 18. i
19. stoljeća. Nama je to razdoblje jako zanimljivo jer se u njemu
adolescencija polako izdvaja kao zasebna životna faza unutar mladosti. Daljnji razvoj društva vodi prema još većim podjelama mladih: na radničku i aristokratsku mladež. Ubrzano se razvijaju različiti
sustavi poput ekonomije, školstva, zdravstva. U takvom društvenom
poretku mladima se davalo više pozornosti i to je pozitivna strana.
Međutim, postoji i negativna. Naime, iako se u mladima vide ogro7
Usp. Isto, 21-22.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
197
mni resursi, ipak nije bilo sve tako ružičasto. Uvidjelo se da među
mladima ima devijantnog ponašanja, da su skloni osnivanju subkulturnih zajednica. Sve više dolazi do sukoba na relacijama otac – sin,
stari – mladi. U te problematične oblike ponašanja možemo ubrojiti i
delinkvenciju, boemstvo te sklonost revolucionarnim idejama. Osim
toga, u 19. stoljeću puno mladih prezire rad, zanemaruju svoje zadaće, nemaju discipline. Mnogi zbog toga pokušavaju pronaći smisao
u misticizmu, okultizmu, sotonizmu i sličnim pokretima.8
1.2. Mladi dvadesetog stoljeća
Svako je povijesno razdoblje zanimljivo i prepuno različitih
događaja. No neka se ističu više od ostalih. Jedno je takvo razdoblje
dvadeseto stoljeće. To stoljeće prepuno je važnih trenutaka koji su
utjecali na čovječanstvo. To je vrijeme obilježeno razvojem industrije, tehnologije, znanosti, športa, kulture i obrazovanja. Čovjek
se počeo razvijati ubrzano i to je vidljivo na svakom životnom području. Nažalost, postoje i negativne strane tog razdoblja kojih ima
gotovo jednako mnogo kao i pozitivnih. Spomenut ćemo samo one
najpoznatije, koje su ujedno i najtužnije, a to su čak dva svjetska
rata, ekonomske krize, razvoj oružja, sve više teško oboljelih i siromašnih i dr.
Pedesete godine bile su obilježene oporavkom od Drugog
svjetskog rata. Svijet se vrlo brzo mijenjao. Obnova je utjecala na
sve institucije koje su onda postojale u pojedinoj državi. Dolazi do
ogromna napretka u komunikaciji te se razvijaju mediji. Informacije se šire strelovito, a tim i znanje. Čitav planet već tada počinje
postajati sve 'manji'. Mladi padaju pod utjecaj Zapada te je prisutna
amerikanizacija. Novac igra sve veću ulogu u životu i ljudi ne biraju
sredstva da dođu do njega.
Šezdesete godine 20. stoljeća donose još jači razvoj. To je razdoblje koji su mnogi smatrali zlatnim (golden sixties). Naime, životni standard postajao je sve bolji zbog sve snažnijeg razvoja ekonomije. U društvu je vladao optimizam koji je bio utemeljen na velikoj
moći svjetskih sila: SAD-a i Sovjetskog Saveza. Na njihovu čelu bili
8
Usp. Isto, 24-25.
198
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
su Kennedy i Hruščov čije su zemlje bile simboli promjena u svijetu.
Osim toga, početkom šezdesetih započeo je i Drugi vatikanski koncil. No nažalost, mirna slika nije potrajala dugo. Uslijedili su atentati
na Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Svijet je bio podijeljen na
dva bloka: Istok i Zapad, bjesnio je nepravedan rat u Vijetnamu itd.
Jasno da je takva situacija utjecala na sve ljude pa tako i na mlade.
Upravo su zbog navedenih razloga sedamdesete godine bile
puno mračnije. Ljudi su postajali nesigurniji. Pojavljuje se otpor
prema dominantnoj kulturi i mladi se aktiviraju. Započinje potraga
za alternativnom kulturom. To se najbolje vidi na primjeru hippy
pokreta koji je započeo 1966. godine u Americi. Ubrzo se proširio i
u Europi. U pokretu su sudjelovali mladi koji su se zalagali za mir i
ljubav. Željeli su reforme u ekonomiji, kulturi, religiji. Pozitivno je
bilo to što su se mladi napokon aktivirali, ali njihova životna filozofija bila je, nažalost, previše liberalna. Loša je strana hippy pokreta
bila droga koja je najviše zbog njih preplavila svijet te je promoviran
život bez većih odgovornosti.
Tih godina i na području bivše Jugoslavije mladi su predstavljali posebnu socijalnu grupaciju. Tako možemo spomenuti pokret
hrvatskih sveučilištaraca koji su željeli postati uvaženom društvenom snagom (Hrvatsko proljeće). Tadašnji državni aparat nije tolerirao takve akcije te su svi takvi pokušaji bivali ugušeni.9
1.2.1. Mladi u postmoderni
Postmoderna je vrlo širok i često teško shvatljiv pojam. Postoje
razne definicije koje se razlikuju ovisno o društvenim granama kao
što su umjetnost, znanost, povijest, kultura, sociologija, psihologija
i dr. U našem slučaju postmodernu je najlakše definirati kao stanje
kulture nakon brojnih promjena u znanosti, književnosti i umjetnosti
od prve polovice dvadesetog stoljeća. Nakon početnog oduševljenja
silnim progresom u industriji i znanosti polako je počelo dolaziti
drugačije vrijeme. Kada je tek nastupilo vrijeme modernizacije, čovjek toga doba zračio je optimizmom. Njegova “nova religija“ postala je znanost i silni napredak koji je ona donosila. Čovjek je počeo
9
Usp. Isto, 28-29.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
199
sve više i više težiti materijalnom. Htio je lagodan život i nadasve
osjećaj sigurnosti. Otvarale su se brojne mogućnosti i mislilo se da u
svojim rukama imamo apsolutnu kontrolu nad svime.
Čitavo 20. stoljeće bilo je obilježeno tenzijama i prevratima
u gotovo svim sferama društva. Naravno da je to zahvatilo i mlade.
Došlo je vrijeme kada se mladima daje velika pažnja. Enormni resursi ulažu se u odgoj i obrazovanje, u zdravstvena osiguranja, prehranu itd. Sukladno tome, očekivanja su bila velika baš kao i danas.
No iako možda zvuči paradoksalno, s time dolazi do devijantnog
i delinkventnog ponašanja. Iako mladi imaju ogromne mogućnosti
postati zrele osobe s izgrađenim karakterom, postoji i druga strana
medalje. Naime, mladima se nikada prije nije manipuliralo kao što
se čini u postmoderni. Izloženi su pritiscima sa svih strana – znanost, politika, mediji. Devedesete godine obilježene su internetom,
eurom, globalizacijom, individualizmom i subjektivizmom. Sve to
mladima stavlja teret na leđa koji oni često nisu sposobni nositi te
onda jednostavno padnu pod pritiskom.
Danas, u 21. stoljeću mladima se nudi bezbroj mogućnosti.
Svijet i društvo u njemu galopiraju velikom brzinom ususret novim
izazovima. Čovjek današnjice nemirno iščekuje što donosi novo razdoblje. Mladi imaju poseban status i vrlo su zaštićeni. Jasno, to se
uglavnom odnosi na Zapad jer i danas su nam poznati krajevi svijeta
u kojemu to još uvijek nije tako (npr. zemlje u Africi i Aziji).
1.3. Sastavnice pojma 'mladost'
Do sada smo se bavili mladima tijekom povijesti i proučavali
razvoj pojma mladosti. Vrijeme je da se vratimo u sadašnjost i pokušamo odgovoriti na pitanja što je to mladost i tko su mladi danas.
Mladost je fenomen koji istražuju brojne znanosti: biologija, antropologija, psihologija, sociologija, pedagogija, teologija. Zapadna
kultura smatra da je mladost prijelazno razdoblje između djetinjstva
i zrele dobi. Možemo ju definirati kao široku i složenu životnu fazu
koja obuhvaća predadolescenciju (od 11. do 14. godine), adolescenciju (od 15. do 18. godine), mladost (od 19. do 25. godine) i dalje.
Pojam adolescencija, kao što smo već spomenuli, nije postojao do
200
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
18. st., odnosno nije joj bio priznat poseban status. Riječ adolescent
dolazi od latinskoga glagola adolescere (rasti). Particip prezenta više
ukazuje na proces nego na stanje. Adolescencija je vrijeme odrastanja, prijelaza iz nezrelosti djetinjstva u zrelost odrasle dobi. Taj
prijelaz obuhvaća biološke, psihološke i socijalne promjene. Mladi
postaju mudriji i sposobniji donositi odluke. Također, povećava se
nezavisnost i emocionalna razdaljina prema roditeljima, a raste važnost pripadanja skupini vršnjaka. Radi se o razdoblju 'bura i oluja',
brzih promjena raspoloženja, unutarnjih konflikata i svađa s okolinom, buntovništva, ispitivanja granica, znatiželje i istraživanja svijeta. Dakle, razdoblje adolescencije vrlo je osjetljivo, u njemu dolazi do mnogih promjena koje utječu na ponašanje i karakter mlade
osobe. Zato je važno da mladi prođu tu životnu etapu na najbolji
mogući način i uz adekvatnu pomoć roditelja, profesora te društva
općenito. Nažalost, to se vrlo često ne odvija na taj način. Današnja
mladež nesigurna je i izgubljena. Štoviše, sve se više koristi i pojam
postadolescencija. Mladi već oko petnaeste i šesnaeste godine života biološki sazrijevaju, ali adolescencija se produžuje sve više (do
28. godine), dok mladost traje čak i do četrdesete godine.10 Kako
bismo shvatili čitavu problematiku razdoblja adolescencije, ne možemo proučavati isključivo prošlost i sadašnjost mladosti. Moramo
obratiti pozornost na svijet i društvo koji okružuju mlade i na njihove međusobne odnose.
1.4. Mladi i njihov svijet
Iz kratkog povijesnog pregleda lako je uočljivo da se naš svijet
mijenja iz sata u sat. Svakim danom mediji nas izvještavaju o nekom
novom događaju ili o novom izumu koji će svima olakšati život.
Tehnološka i znanstvena revolucija u punom je zamahu. Dovoljno
je za primjer uzeti jedan običan automobil. To je izum koji je promijenio svijet i društvo u njemu. Razvoj prometa i komunikacijskih
mreža 'smanjio' je svijet. Danas se i najudaljeniji kutak zemlje čini
kao da je nadohvat ruke. Naravno, to je sjajno za društvo jer nam
takve stvari pomažu u pronalasku radnoga mjesta ili u posjetu nekog
10 Usp. Isto, 69-77.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
201
drugog grada ili države. Osim toga, ne moramo čak ni fizički otići u
posjet rodbini koja živi, primjerice, u Australiji, već to jednostavno
učinimo putem interneta. Pogledajmo, zatim, tvornice koje su prepune automatiziranih strojeva koji radnicima omogućavaju lakši rad.
Ovakvih primjera ima mnogo i sama Crkva pozdravlja takve promjene. Konstitucija Gaudium et spes govori nam: »Danas se više
negoli prije s pravom radi na povećanju proizvodnje poljoprivrednih
i industrijskih dobara i mreže usluga, kako bi se odgovorilo porastu
stanovništva i udovoljilo sve većim željama ljudskoga roda. Stoga
valja potpomagati tehnički napredak, pronalazački duh, nastojanje
oko stvaranja i proširivanja poduzeća, prilagodbu metoda proizvodnje te odlučne napore svih koji sudjeluju u proizvodnji – dakle, sve
čimbenike koji služe tom razvitku.«11 Na prvi pogled, život u 21.
stoljeću izgleda prilično dobro.
Nažalost, prvi dojam često zavarava. Unatoč svim pozitivnim
stranama našega doba, postoje i jako negativne. Sva su tehnološka
dostignuća trebala pomoći čovjeku lakše živjeti, steći zrelost i sigurnost. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Jedna od neposrednih
posljedica brzih promjena očituje se na psihološkom planu, i to u
poimanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čovjek današnjice živi
'brzo', odnosno napušta svoju prošlost i time ugrožava i svoju sadašnjost. Naravno, to onda dovodi do neizbježne činjenice da na taj
način stavlja pod veliki upitnik i svoju budućnost. Takvo poimanje
brzo usvajaju mladi te stoga ne čude njihovi stavovi prema prošlosti
i prema starijim osobama. Sve što je staro, sve što pripada prošlosti, percipiraju kao zastarjelo, odnosno poistovjećuju dva pojma kao
jednake – staro i staromodno.12 Smatrajući da je prošlo staromodno,
a gledajući prema budućnosti sa strepnjom jer ne znaju što će sutra
biti, ne žive ni u sadašnjosti onako kako bi trebali.
Takva situacija dovodi do sve većeg zatvaranja 'u sebe'. Uzmimo za primjer urbanizaciju; sve više ljudi živi u velikim sredinama
i često ne zna prve susjede. Međusobni su odnosi narušeni na svim
11 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium
et spes (7. XII. 1965.), br. 64, u: Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2008.
(dalje: GS).
12 Usp. Mihaly SZENTMARTONI, Svijet mladih. Psihološke studije, Filozofsko-teološki Institut
Družbe Isusove, Zagreb, 2007., 30-35.
202
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
razinama. Stoga nije čudno ni što je odnos između starih i mladih
također u opasnosti; pogotovo odnos roditelji – mladi. Upravo zbog
tih i sličnih negativnih pojava današnjega vremena Gaudium st spes
upozorava: »Ljudski rod nikada nije obilovao tolikim bogatstvom,
mogućnostima i gospodarskom moći, pa ipak još golem dio zemaljskog stanovništva muče glad i oskudica, a bezbrojni su i oni koji
trpe zbog posvemašnje nepismenosti. Nikada ljudi nisu imali tako
izoštren smisao za slobodu kao danas, a istodobno nastaju novi oblici društvenog i psihičkog ropstva. Dok svijet tako živo osjeća svoje
jedinstvo i uzajamnu ovisnost pojedinaca u nužnoj solidarnosti, uza
sve to ostaje silno rastrgan u suprotnostima zbog sila koje se međusobno bore; još naime traju oštri politički, društveni, gospodarski,
rasni i ideološki razdori, a nije odsutna ni opasnost posvemašnjeg
svezatornog rata. Dok je u porastu razmjena misli, same riječi – kojima se izriču vrlo važne zamisli – poprimaju u različitim ideologijama
vrlo različita značenja. I na kraju, neumorno se traga za savršenijim
vremenitim poretkom, a da isto tako ne napreduje duhovni rast.«13
Sve navedeno utječe na sve ljude, pa tako i na mlade. Iako
današnje društvo ima bolje životne standarde, mladi kasnije sazrijevaju. Najvećim problemom pokazuje se pronalazak radnog mjesta.
Poslodavci traže visokokvalificirane radnike pa mladi moraju posvetiti velik dio svoje mladosti obrazovanju. S obzirom na to da roditelji
imaju bolje ekonomske uvjete, mladi vrlo rado produže svoje školovanje, posebno fakultetsko. Stoga žive prilično slobodno i bez većih
obveza te na taj način nepotrebno produžuju svoj razvoj do zrelosti.
1.5. Mladi i odrasli
Društvo našega doba jako je kritično prema mladima. Dovoljno je površno pogledati medijske naslove koji gotovo svakodnevno
kritiziraju. Mladi su lijeni, neodgovorni, bezobrazni, agresivni i sl.
Činjenica je da ima istine u takvim napisima. Međutim, nisu svi takvi i nije svugdje ista situacija. Valja napomenuti i da mladi nisu
rođeni kao takvi već su kasnije preuzeli loše ponašanje za što odgo13 GS, br. 4.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
203
vornost snosi cijelo društvo, uključujući i odrasle. Naprotiv, upravo
odrasli ponekad prenose svoje nervozno ponašanje na mlade.
Društvo je to koje najprije idealizira mladost da bi ju na kraju
okrutno napalo. Postoji cijela industrija koja živi od veličanja mladosti. Ostati zauvijek mlad – to je cilj brojnih osoba. Stoga su se
i razvile kozmetičke i tekstilne industrije do neslućenih razmjera.
S reklamnih plakata smiješe nam se poznate osobe reklamirajući
odjeću, obuću, parfeme, a da i ne spominjemo mogućnosti plastičnih
operacija! Iz svega toga vidljiva je jedna 'ovisnost' o mladosti. Sve
upućuje na jednu krajnost koju nazivamo 'obožavanom' mladošću.14
Druga je krajnost 'obezvrijeđena' mladost. Ovdje ćemo uočiti
nekoliko općepoznatih stereotipa; mladi su: razmaženi i bezvoljni,
neodgovorni, hedonisti i buntovni.15 U takvim predrasudama sasvim
sigurno ima istine, ali ne smijemo generalizirati. Postoje mladi koji
nisu takvi. No ukoliko ih doživljavamo s takvim predrasudama, onda
doista postoji opasnost da takvi i postanu.
Iza mnogih predrasuda stoje uzburkani osjećaji odraslih. Mladi često izazivaju strah i ljubomoru kod njih. Razlog leži u tome što
ih mladi podsjećaju na njihovu mladost. Stoga se ponekad osjećaju
staro, prolazno, beskorisno. Mladi svojim ponašanjem mogu roditelje podsjetiti ne neke vlastite promašaje, što izaziva bolne uspomene.
Teško je gledati mladu osobu u punini snage. Ima slučajeva kada grčevito pokušavaju dokazati da još uvijek imaju veće znanje, da mogu
i znaju bolje itd. Neki ne mogu prihvatiti činjenicu da jednostavno
više nisu mladi (npr. i dalje se oblače i ponašaju poput mladih).
Mladi često zahtijevaju više pažnje. Žele veću samostalnost i
slobodu, a upravo se tada pojavljuje najveći strah kod roditelja, strah
od gubitka kontrole, gubitka autoriteta. Smatraju da, ukoliko izgube vlast nad mladima, gube roditeljsku funkciju koja im pripada po
dobi. Od mladih se očekuje odgovorno ponašanje, ali s druge strane,
to im se često priječi jer im se ne dopušta ulazak u 'svijet odraslih'.
Kakva će biti uloga roditelja u izgradnji identiteta djeteta, ovisi o roditeljskim stilovima. Možemo ih svrstati u tri tipa. Jedan je
tip autoritarni (roditeljsko nametanje djeci, nejasna pravila ponaša14 Usp. Mihaly SZENTMARTONI, Svijet mladih. Psihološke studije, 19-21.
15 Usp. Isto, 22-25.
204
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
nja, discipliniranje djece te izražavanje ljutnje). Rezultat je takvog
odnosa uplašeno, depresivno ili čak agresivno dijete. Drugi je tip
autoritativni (roditelji imaju jasna pravila, ljute se samo nad lošim
ponašanjem, a odobravaju dobro ponašanje). Taj odnos razvija samopouzdanje i samokontrolu kod djeteta. Treći tip naziva se permisivnim (neobvezivanje djeteta na pravila, nema discipline). Jasno da
su pri takvom odnosu rezultati loši. Djete ima nisko samopuzdanje i
samokontrolu te veći stupanj agresivnosti. Vrlo su skloni subkulturnim skupinama.16
Zaključak koji bismo mogli izvući jest da su i odrasli odgovorni za današnju situaciju u kojoj se nalaze mladi. U tome sigurno ima
istine. No treba reći i da mladi snose dio odgovornosti. Za razliku od
nekih prošlih vremena, imaju puno veća prava i bolji status u društvu. Zato se ne smije sva krivnja svaljivati na leđa odrasle populacije. Od mladih se očekuje odgovornije prihvaćanje zadaća i izazova
koje donosi život.
Mladi sebe doživljavaju u tri tipa identiteta. Prvi je tip tradicionalni tip identiteta koji se odnosi na mlade koji prihvaćaju sustav
i hijerarhiju vrednota roditeljske kulture te izražavaju religijsku pripadnost. Velik značaj pridaju braku, obitelji i imaju istaknutu socijalnu odrednicu. Drugi je tip identiteta samoostvarujući. Tu spadaju
skupine mladih koji prihvaćaju sustav i hijerarhiju vrednota roditeljske kulture u većem dijelu, no skloniji su kritici i preispitivanju dok
im je socijalni identitet uravnotežen s individualističkim. Posljednji je tip hedonistički/konzumentski. Odnosi se na skupine koje ne
prihvaćaju sustav i hijerarhiju vrednota roditeljske kulture. Skloni
su buntu i rizičnim ponašanjima (ovisnosti, kriminal). U Hrvatskoj
još uvijek prevladavaju samoostvarujući i tradicionalni tip, ali ima i
mladih koji se nalaze u hedonističkom.17
16 Usp. Vlado ŠAKIĆ, Sociopsihološka rasprava o socijalnom identitetu mladih, u: Josip JELENIĆ
(ur.), Mladi u postmodernoj. Kamo ide mladi naraštaj, Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove, Zagreb, 2002., 11-30.
17 Usp. Isto, 26-29.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
205
1.6. Kaos duhovnog svijeta
Mladi se suočavaju s velikim teškoćama koje su prouzročene
tehnološkim i društvenim promjenama. No osim tih teškoća, na putu
do zrelosti stoji još jedna teška zapreka: kaos duhovnog svijeta koji
ih okružuje. Čovjek se nikada nije bavio samim sobom kao danas, a
opet nikada nije bio tako izgubljen. Proučavaju ga psiholozi, sociolozi, antropolozi, filozofi. Ipak, čini se da je sâm i neshvaćen. Unutarnji kaos odnosi se na činjenicu da čovjek nije sposoban proživljavati
sadašnjost. Osjeća se usamljeno i prazno kada nema što raditi, kad
nema posla, zabave. Zato mu je dosadno i onda se mahnito počinje
baviti raznim aktivnostima. Previše živi u prošlosti (depresivac) ili u
budućnosti (neurotičar).
Društveni kaos tiče se međuljudskih odnosa koji su poremećeni. Svaka osoba živi zatvorena u sebe, za sebe. Vlada jedno veliko
nepovjerenje i strah. Szentmartoni ističe: »Pravi simbol našeg doba
jesu brave na vratima! Još nikada u povijesti nije bilo toliko i tako
kompliciranih brava. Još nikada u povijesti nismo se toliko zaključavali jedni pred drugima.«18 Ljudi se ograđuju jedni od drugih, podižu 'zidove i ograde'. Posebno je vidljiv jaz između starije i mlađe
populacije.
Bog nije stvorio čovjeka s namjerom da ga ostavi samoga.
Stvorio je predivan svijet i darovao ga svima na čuvanje i obrađivanje. To ne znači da smo vlasnici prirode i da smijemo s njom činiti
što nas je volja. Upravo suprotno, odgovorni smo za nju i moramo ju
čuvati. Današnji je čovjek u ambijentalnom kaosu izgubio smisao za
prirodu i zarobio duh u siv velegradski beton. Mnogi ne mogu vidjeti
nebo i zvijezde zbog smoga, a da ne spominjemo rijeke i šume. Naposljetku, čovjek je u metafizičkom kaosu današnjice zapravo izgubio pravi odnos prema transcendentnom. Izgubio je vjeru. Središnji
zadatak mladosti jest utvrditi identitet, samoshvaćanje i samopoštovanje; to nije moguće bez odnosa s Bogom.19
18 Mihaly SZENTMARTONI, Svijet mladih. Psihološke studije, 37.
19 Usp. Isto, 35-40.
206
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
2. Religioznost mladih – izazovi i poteškoće
Religija je vrlo složen pojam. Pod tim se pojmom skriva mnogo značenja. Najjednostavnije je za nju reći da predstavlja sustav
vjerovanja i obreda po kojima čovjek pokušava stupiti u odnos s
Bogom i postići spasenje. Ovakva definicija proizlazi iz činjenice
da sama riječ religija znači nit koja povezuje, ujedinjuje, koja uspostavlja odnose.20 Religioznost zasigurno postoji od početka čovjekove povijesti. Tome svjedoče gotovo sva povijesna i znanstvena
istraživanja. Čovjek je bio religiozan prije nego što je poznavao vatru, prije izuma kotača ili, kasnije, automobila. Od samih početaka
svojega života na Zemlji čovjek je otkrivao Božje tragove. Svjedoci
su tome primitivne religije, zatim velike antičke religije. Iz tih povijesnih etapa ostali su nam crteži u spiljama, razni kipovi posvećeni
različitim božanstvima. Nakon tih politeističkih religija pojavljuju
se velike monoteističke religije (židovstvo, kršćanstvo, islam).
Kako se čovječanstvo razvijalo, tako je i religioznost napredovala. Nažalost, razvoj nužno ne pretpostavlja i napredak prema boljitku. Stoga današnje religije imaju puno više slobode i mogućnosti,
ali s druge strane to je otvorilo vrata negativnim pokretima kao što
su različite sekte koje ne djeluju za dobro čovjeka. Upravo zbog pojave različitih oblika religioznosti teško je jednom definicijom opisati što je to religija, religioznost, vjera. Potrebno je ipak pokušati
pobliže odrediti religioznost mladih. Kakva je njihova religioznost?
S kakvim se poteškoćama i izazovima susreću?
2.1. Religioznost adolescenata i mladih
Pojam religija sadrži više dimenzija i ima različita značenja,
ovisno u kojoj ga kulturi ili filozofiji promatramo. Religija je zbilja
koja nadilazi čovjekovu zbilju, ona je 'božansko', 'sveto', suprotno od
profanoga.21 Korijeni riječi religija vežu se uz tri glagola: relegare,
religare i re-eligere. Proučavanjem tih glagola znanstvenici su izvukli tri značenja: biti vezan, poštovati, obraćati se. Ova tri značenja
20 Usp. Vladimir ANIĆ, Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991., 618.
21 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 136-138.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
207
ukazuju nam kakav bi trebao biti odnos čovjeka i Boga.22 Američki
sociolozi Glock i Stark navode pet temeljnih dimenzija religije: vjerovanje, praksa, spoznaja, iskustvo i pripadnost. Dakle, religijsko je
vjerovanje skup stavova i odnosa prema višem biću, transcendentnom i tajanstvenom biću. Ključna je riječ odnos (čovjeka i Boga).23
Današnja kultura pokazuje sve jasnije znakove koji ukazuju
na to da živimo u kulturi bez Boga, u neopoganskoj kulturi. Razum
se distancirao od vjere, zahtijeva apsolutnu slobodu od principa ili
transcendentnog. Kultura je nadahnuta racionalizmom i nihilizmom.
Religija je postala isključivo privatna stvar. Živimo u kulturi koja
potiskuje Boga. Tako se mnogi pozivaju na Nietzschea i njegove
riječi: »Nije istina ono što je istina. Istina je ono što ti smatraš istinom.« Religioznost kod mladih često nema definiran moral, dogme,
ne priznaje autoritete itd. Velik broj smatra se religioznima, ali ne i
povezanima s Crkvom.
Analizirajući razna istraživanja, čini se da su mladi u bezizlaznoj situaciji. Ali nije sve tako negativno jer postoje i svijetle strane.
Naprotiv, velik je broj mladih koji se zanimaju za religiju (unatoč
sekularizaciji), ali su oblici u kojima ju izražavaju vrlo upitni. Na
primjer, Mandarić u svojim anketama, koje su provedene u Zagrebu među srednjoškolcima, navodi kako se 90% njih smatra religioznim.24 Oni su još uvijek religiozni, samo ih treba usmjeriti na pravi
put. Nažalost, postoje jake društvene tendencije koje religioznost
žele prikazati isključivo na subjektivan način.
2.1.1. Kriza religioznosti mladih
Adolescent je kritički raspoložen, aktivan je, izlazi iz pasivnoga stava. U vrijeme predadolescencije i adolescencije dolazi do prve
ozbiljne religiozne krize: sumnje, odbacivanja, napušta se 'djetinja
religioznost'. To je povezano s psihološkim stanjem jer adolescent
odbacuje i negira svaki autoritet pa tako i religiozni. Ne mora se
to gledati kao nešto isključivo negativno i tragično jer kritički stav
22 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata, Institut društvenih
znanosti Ivo Pilar – Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 2000., 23-25.
23 Usp. Isto, 33-38.
24 Usp. Isto, 409-433.
208
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
može biti i pozitivan. U tom se razdoblju može učvrstiti religiozni
identitet. Stoga se ne radi o konačnom napuštanju religije jer se u
mnogim slučajevima nakon stabiliziranja identiteta javlja zanimanje
za duhovno i religiozno.25 Mladi žele obiteljsku Crkvu, tj. sliku oca
koji određuje stroga, ali poštena pravila, i sliku majke koja je spremna opraštati i prihvaćati bez obzira na pogreške. Ovdje se nazire
još jedan velik problem jer se i današnja obitelj nalazi u dubokoj
krizi.
Dakle, naši mladi jesu religiozni i tu nema dvojbe. Međutim,
veliko je pitanje o kakvoj se religioznosti radi. U analizi religijskih
tendencija mladih uočavaju se promjene. Uočava se nekoliko tipova
religioznosti:
Religioznost usmjerena na čovjeka. Društvo sve više vrednuje
religiju kao važan čimbenik u oblikovanju identiteta. Vjera postaje
važan socijalizacijski čimbenik u sazrijevanju, ali s druge je strane
sve slabija uloga vjere u oblikovanju stavova mladih jer tu ulogu
preuzimaju masovni mediji.
Religija kao privatna stvar. Mladi religiju dobrim dijelom
shvaćaju tako. Pohađanje crkvenih obreda temelje na osobnom izboru, tj. bez pritisaka (roditelji, sredina, običaji). Negativan je aspekt
sklonost prevelikom subjektivnom pristupu, mladi biraju u što će
vjerovati, hoće li vjerovati, hoće li prakticirati vjeru itd.
Prigodna religioznost. To je religioznost koja se ne živi u svojoj sredini (župi) već u izvanrednim situacijama. Na primjer, za blagdane ili sudjelovanje na Svjetskom danu mladih ili molitveni susreti
koje organiziraju zajednice, poput Taizea.
Religioznost prema vlastitom izboru. Takva se religioznost uspoređuje s koktelom ili mozaikom. Osoba sama bira elemente koji
mu odgovaraju i stvara 'svoju' religiju.
Religioznost koja ne obvezuje. Velik broj mladih deklarira se
vjernicima i čak su primili sakramente, a da to nikako ne utječe na
njihov život. Jednostavno, ne žive kršćanstvo.26
25 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 140-142.
26 Usp. Isto, 145-148.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
209
2.2. Religiozna socijalizacija
U tradicionalnim zemljama obitelj je imala najvažniju ulogu u
socijalizaciji mladih generacija. Danas obitelji nisu u stanju prenositi novim generacijama religiozne stavove i vrednote. Razloga ima
više: prevelika zaposlenost, distanciranje od Crkve, poljuljane vrijednosti. Tri su važna područja koja čine temelj religiozne socijalizacije: crkveni ambijent, religiozne osobe i religiozni pokreti.27 Presudnu ulogu u odgoju i sazrijevanju osobe ima obitelj i ozračje koje
u njoj vlada. Obitelj je ta koja prenosi religiozne vrednote. Važno je
koliko roditelji žive i svjedoče vjeru. Ukoliko u obitelji postoji religiozna stabilnost i praksa, mnogo se lakše prenosi religiozni osjećaj
na mlade naraštaje. Osim obitelji, važni su i religiozni pokreti koje
nude aktivno sudjelovanje vjernika. Oni utječu na autentične ljudske
odnose te na snažna religijska iskustva.
Na putu do sazrijevanja vrlo je važna uloga značajnih osoba.
To vrijedi za bilo koje životno područje. Mladi imaju mnoge uzore s
kojima se poistovjećuju (poznati sportaši, glazbenici, znanstvenici).
Isto vrijedi i na religioznom području. Najviše se takvih osoba susreće na području župe (svećenici, vjeroučitelji, animatori). Ovdje valja
posebno istaknuti vjeronauk u školi jer to je nekima jedino mjesto
susreta s vjerom i Bogom.
2.2.1. Društveni procesi koji utječu na religioznost mladih
Pluralizam, autonomija i sloboda temeljne su pretpostavke
pluralističkoga društva. Dakle, svi imaju pravo izricati svoje mišljenje i oblikovati stil života. Na religioznom području to donosi obilje
mogućnosti za nicanje novih religijskih oblika koji mogu odvesti
prema religioznom relativizmu. To se dalje može razviti i do sinkretizma (gibanje od jednog sakralnoga nauka do drugog) te mladi
'biraju komadiće' iz budizma, taoizma, hinduizma, alkemije kao da
su na tržnici. U sve segmente života uvukao se i subjektivizam, a u
tome nije iznimka ni religija. Mladi odbijaju postavljene norme te
smišljaju 'svoje' koje im više odgovaraju. Oni vjeruju u Boga kojega sami 'kreiraju', a ne u Boga kakav on doista jest. Mise u župi
27 Usp. Isto, 148-154.
210
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
često su im dosadne jer više vole posjećivati velika svetišta i mjesta
gdje se okuplja veći broj ljudi. Međutim, možda ipak najveći izazov religiji dolazi u religioznom indiferentizmu. Crkva se suočava
s plodom kulturnog pluralizma koji zastupa pravo na različitost i
smatra da je svaki izbor dobar izbor. Suvremeni čovjek zatvara se u
sebe. Već je Drugi vatikanski koncil upozoravao: »Drukčije negoli
u prijašnjim vremenima, nijekanje Boga ili religije ili pak odvajanje
od njih nisu više ništa neobično niti pojedinačno; danas se naime
to nerijetko prikazuje kao zahtjev znanstvenog napretka ili nekog
novog humanizma.«28 Radi se o pomanjkanju interesa za Boga. Štoviše, indiferentizam je opasniji i od ateizma kojim se otvoreno niječe
Boga. Ivan Pavao II. upozorava na indiferentnost kao kulturni proces koji je jako negativan: »Kako šutjeti o vjerskoj indiferentnosti
koja mnoge ljude danas usmjeruje da žive kao da Bog ne postoji ili
da se zadovolje nejasnom religioznošću, nesposobnom da se suoči
s problemom istine i s dužnošću dosljednosti?«29 Religioznost koju
prakticiraju mnogi mladi sve više vodi indiferentnosti. Vjera ih sve
manje zanima i ona im nema nikakvu vrijednost. U najgorem slučaju, to ih vodi do potpunog ignoriranja Boga te počinju živjeti bez
moralnih vrednota na osobnoj razini.
2.3. Moralna kriza
Sociolozi tvrde kako su mladi previše usmjereni na sadašnji
trenutak (prezentizam). Frustrira ih nemogućnost ostvarivanja savršenog ja koje žele postići. Nisu sposobni kontrolirati svoje ponašanje jer prolaze kompliciranu životnu fazu. Zato upadaju u moralnu
krizu kojoj je uzrok nesklad između fiziološke zrelosti i moralne
nezrelosti. Moralna kriza mladih usko je povezana s događajima i
promjenama čitavog društva. Ipak, svjesni su što je dobro, a što zlo,
ali većina ne posjeduje osjećaj grijeha i odgovornosti. Velika je odgovornost na društvu koje mladima ne nudi čvrsta usmjerenja u raspoznavanju dobra i zla. Stoga dolazi do dvostrukog morala: laičkog
i religioznog. Laički je moral dominirajući i on se oslanja na razum
28 GS, br. 7.
29 IVAN PAVAO II., Tertio millenio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća. Apostolsko pismo o
pripremi jubileja godine 2000., Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 101, Zagreb, 1994., br. 36.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
211
i iskustvo. Zbog toga se sve što je religiozno gura u pozadinu, kao
da biti vjernikom znači da osoba ne može biti slobodna. Za mlade
živjeti znači biti slobodan, odnosno biti u trendu. To podrazumijeva
konzumentski način života, mora se biti u 'modi'. Prave vrednote kao
da im nisu dobre jer se unutarnji glas ne smije čuti. Bitno je jedino
ono što se vidi očima. U takvoj situaciji mladima nije lako. Mediji
im serviraju sadržaje koji su, najblaže rečeno, dvojbeni i sumnjivi.
Sve to vodi određenoj pasivnosti i depresivnosti. Svi tvrde da su
mladi ogledalo društva, a s druge strane gura ih se na margine. Sve
skupa rezultira time da ih je strah od budućnosti. Stoga se bilježi
velik porast agresivnosti i kriminala.
2.4. Kriza mladih povezana sa krizom vrednota
Kako bismo prepoznali na koji je način kriza mladih povezana
s vrednotama, valja odgovoriti na pitanje što su vrednote u društvu,
što izaziva njihovu krizu i kako to utječe na mlade osobe. Definirati što su vrednote nije lako jer, poput mnogih drugih pojmova iz
područja društvenih znanosti, nemaju jedinstveno značenje. Prema
Aniću, one se definiraju kao »temeljna uvjerenja i stavovi na kojima
počiva društvo«.30 Dakle, iz vrednota proizlaze norme i kodeksi ponašanja. Nadalje, teologija razlikuje dvije razine vrednota: opće, humane (ujedno i vrednote kršćana) i tipično kršćanske vrednote. One
se nude čovjeku kao mogućnost samoostvarenja i samoispunjenja.31
Osim pozitivnih vrednota, postoje i negativne, odnosno nevrednote
(bezvrijednost).
Vrednote imaju hijerarhijski poredak u odnosu na njihovu vrijednost. Na primjer, život ima veću vrijednost od materijalnih stvari
(novac, odjeća). Međutim, u današnjem pluralnom društvu teško je
razlučiti što su vrednote, a što nevrednote. Svako društvo izgrađuje
ljestvicu vrednota, ali to ne znači da one nužno moraju biti pozitivne. Sjetimo se samo država u kojima su vladali nacizam, rasizam,
fašizam itd. Do takvih problema vrlo brzo može doći ukoliko se
materijalnim vrednotama daje prednost, a zanemaruju se duhovne
30 Vladimir ANIĆ, Rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb, 1994., 1178.
31 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 169.
212
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
vrednote. Tu problematiku prikazuje nam Matulić: »Prvo, na mjesto
kršćanske slike svijeta, došla je znanstveno-tehnička slika svijeta.
Drugo, na mjesto kršćanskog sustava vrijednosti, došao je ekonomski sustav vrijednosti s neprekinutom potrošnjom. Treće, na mjesto
kršćanske vjere, došao je kapitalizam kao religija. Četvrto, na mjesto
teologije, došla je ekonomija. Peto, na mjesto kršćanskoga Boga,
došao je kapitalistički bog tržišta.«32 Stoga polako prestaje vrijediti
objektivno dobro, a na njegovo mjesto dolazi subjektivna etika koja
potiče egoizam.33 Zbog toga se sve više govori o napuknuću ljestvice
vrednota. Naglašava se kako tradicionalne vrednote zastarijevaju, a
na njihova mjesta dolaze nove. Na primjer, briga za okoliš nekad je
bila beznačajna, a danas je vrlo važna. To isto vrijedi i za ljudska
prava, rasnu toleranciju itd. Jasno da se uz promjene vrednota najčešće vežu mlade generacije.
2.4.1. Vrednote koje su mladima važne
Koje su to vrednote? Obično se pri istraživanjima fokusira
na dva bitna područja: područje javnog i područje privatnog života.
Većina europskih istraživanja potvrđuje da mladi još uvijek na vrh
ljestvice vrednota stavljaju obitelj i prijatelje. Na drugome je mjestu
profesija, a zatim slijede kvalitete života poput zdravlja ili zabave. U
Hrvatskoj je vrlo slična situacija. Velik skok bilježe vrednote povezane sa socijalnim životom: solidarnost, sloboda, tolerancija. Osim
tih, mladima je vrlo važno zdravlje.34 Iz većine europskih istraživanja o mladima mogu se izvući četiri interesna područja:
1. vrednote povezane s individualnim životom (obitelj, posao, ljubav, prijateljstvo...),
2. vrednote povezane s aktivnostima (šport, zabava, slobodno
vrijeme...),
3. vrednote koje se odnose na zajednicu (sloboda, demokracija, domovina...),
32 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 170-173.
33 Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 170-173.
34 Valentina B. MANDARIĆ, Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata, 287-305.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
213
4. vrednote koje se odnose na osobni angažman (politika, religija, studij...).
Treba svakako napomenuti i slobodno vrijeme mladih. Ono
zauzima sve važnije mjesto u vrijednosnim obzorjima mladih. Značenje pojma slobodno vrijeme mijenja se s obzirom na dob, zanimanje, status u društvu. Zato slobodno vrijeme jednoga građevinara ili
domaćice nije isto onome jednog učenika ili pak studenta. Ne samo
to, samo tumačenje termina također se mijenja. Danas se općenito
misli da se u slobodno vrijeme ništa ne radi. Svatko ga koristi kako
želi i s kim želi. Usprkos mnoštvu mogućnosti koje nudi slobodno
vrijeme, postoji velika opasnost da ono postane prazno, izgubljeno
vrijeme. Uočava se da mladi, osobito adolescenti, ne znaju organizirati svoje slobodno vrijeme. Zato padaju pod utjecaj masovnih
medija koji umjesto njih kreiraju njihovo vrijeme. Rezultat je toga
manjak mladih u knjižnicama, kazalištima, crkvama. Sve ih manje
zanima humanitarno djelovanje, udaljavaju se od vlastitih župa itd.
Umjesto toga bave se gledanjem televizije, igranjem videoigara, gubljenjem vremena u disko klubovima. Slobodno vrijeme trebalo bi
služiti za rast i izgradnju osobe, a ne za degradaciju. Jedan je od velikih zadataka društva pomoći mladima naučiti organizirati slobodno
vrijeme. Velik je to izazov i za Crkvu.
2.5. Raskorak između konkretnog života i moralnih istina
Danas susrećemo dubok raskorak između konkretnog života i
crkvenog nauka. Mladima je vrlo teško odrastati u takvim okolnostima. Često su mnogi i u samoj Crkvi zatvoreni i “ograđeni debelim
zidovima“ pa ne čuju što se vani događa s mladima. To je jedan od
razloga zbog čega mladi često kritiziraju društvo i samu Crkvu.
Čovjek je zbog grijeha podvojen: neprestano bira između dobra i zla. Pavao ističe sukob duha i tijela (Gal 2, 19-20). Već u Starom zavjetu piše: »Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u
srcu« (1 Sam 16, 7). Sam je nemoćan jer da bi se ostvario u kreposti
i svetosti života, potrebna mu je milost Božja.
214
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Mlade zapljuskuje trostruki val vjersko-moralne involucije.
Prvo, val imoralnosti koji karakterizira nijekanje institucija, nauka,
normi. U prvom planu nalaze se raspuštenost i razuzdanost. Drugo,
val permisivnosti, odnosno mentaliteta općeg popuštanja u ime 'slobode'. Ovdje se pojavljuju dva smjera: prvi je smjer društvena permisivnost gdje glavnu riječ vode mediji (televizija, tisak, internet...)
u kojima prečesto dominiraju nasilje i govor ulice; drugi je smjer
pravne permisivnosti na razini države na kojoj se donose zakoni u
korist rastave braka, pobačaja, umjetne oplodnje itd. Treće, najteži
val potpune amoralnosti, tj. moralne iskvarenosti i nedostatka vjersko-moralne dimenzije života. Zbog navedenih razloga dolazi do raskoraka, do svojevrsna dualizma unutar same ljudske osobe.35
Mladi čovjek teško se odupire općem mentalitetu shvaćanja i
ponašanja. Na snagu stupa osobni moral, a katolički moral potiskuje
se u pozadinu. Naravno da izuzeci uvijek postoje; štoviše, postoje i
skupine mladih koji žive katolički moral u praksi. No sve više dolaze do izražaja oni koji taj nauk prihvaćaju u teoriji, ali ga negiraju u
praksi. Nadalje, slijede oni koji odbijaju bilo koje ljudske vrijednosti. Sve skupa vodi k tome da se nikakva objektivna moralna načela,
ne samo religiozna već i općenito humana, ne prihvaćaju kao obvezatna. Kao da dolazi vrijeme potpunog subjektivizma i relativizma u
moralu u kojemu svatko može odlučivati što je dobro, a što zlo. Iako
su objektivni zakoni jasni i postojani, sve se teže raspoznaje ono što
je dobro i ono što je zlo.
2.6. Raskorak između konkretnog života i vjerskih istina
Primjećuje se da mladi sve teže shvaćaju vjeru. Kada dođu u
osjetljivo razdoblje puberteta, njihovo ponašanje naglo se mijenja.
Mnogi počinju gubiti vjeru. Razloga može biti mnogo: neuspjeh u
školi, problem zla u svijetu, razočaranje u neke crkvene predstavnike i sl. Mladi u tom razdoblju intenziviraju razumske i intelektualne
potencijale. Prestaju prakticirati vjeru zbog pogrešna straha od poje35 Usp. Ivan FUČEK, Kako mlade uvjeriti u vjersko-moralne vrijednosti?, u: Josip JELENIĆ (ur.),
Mladi u postmodernoj. Kamo ide mladi naraštaj?, Filozofsko-teološki Institut Družbe Isusove,
Zagreb, 2002., 119-170.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
215
dinih zakona. Nadalje, velikim se problemom pokazuje formacija.36
Vidljiv je golem nesrazmjer između svjetovne formacije i religioznovjerske. Solidno vjersko obrazovanje dostupno je samo rijetkima, a
svjetovno je jako dobro organizirano i dostupno većini. U profanim
zvanjima treba konstantno raditi i stjecati titule, nove specijalizacije, kvalifikacije; drugim riječima, prisutno je trajno obrazovanje.
Tehnika snažno grabi naprijed. S druge strane, mladi je čovjek u
svojoj vjerskoj formaciji usamljen i vrlo se često mora sam probijati. Nakon osnovne škole mnogi odlaze u velike gradove koji nude
veći izbor zvanja i zanimanja. Kako je svaki čovjek po svojoj naravi
društven, traži prijatelje s kojima može provoditi vrijeme. Upravo se
tu pojavljuje opasnost da mlade zavedu negativni filozofski smjerovi
poput ateizma, nihilizma itd. Oni upijaju poput spužve i ukoliko se
nađu u lošem društvu, lako je moguće započeti napuštati religiozne
prakse, a i samu vjeru. Dakle, u takvom ozračju vrlo je teško ići u
crkvu, moliti se, držati do temeljnih vrijednosti.
2.7. Crkva u dijalogu s mladima
Govoriti o mladima znači govoriti o budućnosti društva. Jednako tako to znači i govoriti o budućnosti Crkve. Zato Crkva mora
poznavati mlade, tražiti put do njih, poznavati i istraživati njihove
potencijale. Mora biti spremna za očekivanja mladih te za njihova
često provokativna pitanja. Ukratko, mora poznavati kulturu mladih.
Stoga Mandarić ističe: »Religija (kršćanstvo) i kultura povijesno su
bile povezane konstitutivnim vezom. Općenito se može reći da je
religija integralni dio kulture, kojoj danas prijeti opasnost dehumanizacije. Sinteza kulture i vjere nije samo zahtjev kulture, nego i vjere.
Kultura je siguran poligon na kojem se događa susret i dijalog između Crkve i mladih. Danas, međutim, kao što je to bilo u prošlosti,
postoji opasnost da se Crkva obraća mladom čovjeku koji u stvarnosti više ne postoji.«37 Dakle, jasno je da danas postoji dubok jaz u
odnosu vjere i kulture. Zato je potrebno ponovo usmjeriti pozornost
36 Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Za život svijeta. Pastoralne smjernice za apostolat vjernika laika u Crkvi i društvu u Hrvatskoj, Glas Koncila, Zagreb, 2012., br. 113.
37 Valentina B. MANDARIĆ, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani, 220.
216
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
k razvoju kulture. Od Crkve se očekuje da se prema ljudima svakog
vremena odnosi s kršćanskom ljubavlju.
Čini li Crkva dovoljno za mlade? Koliko ulaže u njih? U Hrvatskoj se na organizacijskoj i institucionalnoj razini mnogo ulaže u
pastoral mladih. Npr. biskupije organiziraju hodočašća, kampiranja,
planinarenja, duhovno-kulturne manifestacije itd. Međutim, nedostaju novi pristupi, novi pastoralni modeli na najvažnijoj razini, na
razini župne zajednice. Potrebna su nova duhovna i materijalna ulaganja kako bi se mladi osjećali subjektima sazrijevanja u kršćanskoj
zajednici. U pastoralnom radu s mladima nalazimo dosta nerazumijevanja. Dijalog između Crkve i mladih otežavaju zapreke poput nerazumljiva govora vjere, nepoznavanja liturgijskih simbola i obreda,
suvremene tendencije u društvu (sekularizacija, globalizacija...), nedostatak prostora prikladnih za okupljanja mladih, neučinkovite pastoralne metode, neadekvatna osposobljenost odgojitelja i kateheta,
manjak kršćanskih zajednica.38
3. Perspektive mladih vjernika u suvremenom svijetu
Svako vrijeme nosi svoje breme, svoj 'križ', pa tako i ovo naše.
Ne postoji povijesno razdoblje koje se nije suočavalo sa specifičnim
izazovima, poteškoćama, opasnostima itd. Nekada život nije jednostavan kao što bismo željeli jer postoji mnoštvo čimbenika koji
utječu na svakog čovjeka, na cijeli svijet. Na kugli zemaljskoj nema
dana bez gladi, siromaštva, bolesti i raznih pošasti, ratova, prirodnih nepogoda. Danas je situacija vrlo slična i jednako složena kao
što je nekoć bila. U prethodnim poglavljima rada mogli smo vidjeti
jedan mali dio, jednu malenu sliku svijeta u kojemu se mladi vjernici nalaze. Postoji bezbroj različitih poteškoća koje pogađaju ovaj
suvremeni svijet i sve ljude koji u njemu žive. Nema dvojbe kako je
komplicirano doći do zrelosti kada smo svi izloženi brojnim pritiscima sa svih strana. Mladima je teško odgovoriti na zahtjeve roditelja,
prijatelja, profesora i pastoralnih djelatnika. Oni moraju uložiti golem trud kako bi izgradili svoj identitet i kako bi mogli reagirati na
ispravan način kad se nađu u životnim (ne)prilikama. To nije nimalo
38 Usp. Isto, 222-223.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
217
lako, ali nije ni nemoguće, kao što mnogi smatraju. Uostalom, čovjek je stvoren s razlogom i Bog mu je darovao velike sposobnosti
da se može uhvatiti u koštac sa svim izazovima koje nudi suvremeno
društvo.
Postati zrelom osobom nije lako jer se mora proći dug i trnovit put. Upravo zato što je život težak, on je zapravo, paradoksalno,
predivan! Na prvoj stranici Biblije piše: »Na svoju sliku stvori Bog
čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih« (Post
1,27). Iz ovog se retka vidi koliko je čovjek važan Bogu, koliko je
njemu stalo do svih nas. Naime, ako smo stvoreni na sliku Božju, s
razlogom živimo u ovakvom svijetu. Gospodin je smjestio čovjeka u
konkretno vrijeme i prostor preko kojih može ostvariti odnos i život
s njim. Možda na prvi pogled izgleda kako na svojim leđima nosimo
prevelik teret, ali to nije tako jer smo svi Božja djeca. On nam je dao
sve što nam je potrebno kako bismo postigli jedinstvo s njim. Ukoliko mladi vjernici budu imali to u vidu, onda će moći shvatiti koje
su prave životne vrijednosti. Oni će tada otkriti koliko je život lijep.
3.1. Mladi i Crkva
Već smo utvrdili da čovjek ne može živjeti bez drugih ljudi i
bez prirode. Zato i posjeduje različite sposobnosti, različita osjetila
koja mu pomažu ostvariti odnos sa svijetom. Otvorenost prema drugome čovjeku i prema čitavoj zajednici bitna je dimenzija koju svi
posjedujemo. U našoj je naravi da smo društvene osobe. Pozvani
smo na zajedništvo s drugima i s Bogom. Isus je zato i ustanovio
zajednicu koja postoji već više od dva tisućljeća. Unatoč tome što
se Crkva suočava s brojnim problemima u suvremenom svijetu, ona
ostaje trajno uporište preko kojega najlakše ostvarujemo komunikaciju s Gospodinom. Naravno, to se odnosi i na mlade vjernike.
Katkad se stječe dojam kako je mlade potrebno “osvojiti“ za
Crkvu. Stoga ih se nastoji privući drugačijim sadržajima; npr. umjesto raznih župnih sastanaka nude se više zabavni i sportski programi, ili pak umjesto orgulja čujemo gitare u crkvama. Čini se da su
mladi vrlo podcijenjeni jer većina smatra da ih zanima isključivo
zabava. Upravo zbog toga kao da im se često nude neki kompro-
218
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
misi. Međutim, dovoljno je sjetiti se Isusa i odmah ćemo vidjeti
kako on nije priznavao nikakve kompromise. Štoviše, djelovao je
potpuno suprotno. Isus je želio prenijeti jednu poruku oko koje se
nije moglo cjenkati, oko koje nema kompromisa. Svima je pristupao iskreno i izravno. Isusovo poslanje danas nastavlja Crkva. Ona
mora slijediti ono što je on naviještao. Zato se s pravom može reći
da osnovni kriterij njezina pastoralnog djelovanja mora biti punina
evanđeoskih istina. Tu nema kompromisa, nema ustupaka svijetu!
Ovdje se ne želi reći da se mladi vjernici ne trebaju zabavljati, da se
ne trebaju baviti sportom ili glazbom. Naprotiv, tu nema ništa loše
ukoliko je sve u okvirima kršćanski odgovornog življenja. Ovdje
se želi naglasiti kako Crkva nije nekakva trgovina u kojoj možemo
uzeti što nam odgovara. Crkva prvenstveno nosi Isusovu poruku.
Szentmartoni ističe da Crkva može raspravljati o načinu kojim nudi
svoju poruku, ali ne i o njezinu sadržaju. Budući da Crkva naviješta
evanđelje svim ljudima, mora i danas izaći na trgove i vikati naglas,
kao što je to učinio sv. Pavao na Areopagu, ili kako to čini Sveti
Otac danas svojim naučavanjem o osnovnim moralnim postavkama.
I današnje će naviještanje biti vjerodostojno samo onda ako se Crkva
ne samo ne bude prilagođavala svijetu nego upravo kritički bude nastupala prema nekim načelima ovoga svijeta.39 Uostalom, mladi ne
žele kompromis. Oni žele Crkvu koja je autentična, Crkvu koja nudi
općevaljane istine i jasne smjernice u mnoštvu ideja. Žele autentična
duhovna iskustva! Njihova je slika o Crkvi takva i besmisleno je
kompromitirati ih.
3.1.1. Mladi – bogatstvo Crkve
Crkva je skrb za mlade usvojila kao jedan od pastoralnih prioriteta. To je pokazivala raznim dokumentima, pastoralnim projektima, konkretnim gestama.40 Čitajući crkvene dokumente, možemo
39 Mihaly SZENTMARTONI, Svijet mladih. Psihološke studije, 219.
40 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem (18.
XI. 1965.), br. 12, u: Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2008. (dalje: AA);
GS, br. 49; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum
ordinis (7. XII. 1965.), br. 6, u: Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2008.;
IVAN PAVAO II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica Njegove Svetosti pape Ivana Palva
II. biskupima, svećenicima i vjernicima cijele Crkve o vjerskoj pouci u naše vrijeme, Glas Koncila,
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
219
vidjeti na koji se način Crkva brine za mlade, što očekuje od njih,
na koji način komunicira s njima. Drugi vatikanski koncil nije donio
zaseban dokument koji je upućen mladima, ali jasno je da postoje
dokumenti koji se dotiču njihovih problema te statusa u društvu. To
je osobito vidljivo u dekretu o apostolatu laika Apostolicam actuositatem.41 Nadalje, u papinskim dokumentima posebno se tematizira
pitanje mladih. Tako Christifideles laici naglašava: »Mlade ne smijemo promatrati kao puki objekt pastirske brige Crkve: zapravo su, a
treba ih sokoliti da to i budu, aktivni subjekti, protagonisti evangelizacije i graditelji društvene obnove.«42
3.2. Ivan Pavao II. i mladi
Papa Ivan Pavao II. svojim je likom i djelom ostavio snažan
pečat u današnjem društvu. Mnogi su se divili njegovoj ljubavi i
privrženosti mladima. Stoga ne čudi da je nazivan papom mladih.
O početku svojeg pontifikata, 22. listopada 1978. godine, Ivan Pavao II. javno se očitovao: »Vi ste budućnost svijeta, nada Crkve! Vi
ste moja nada!« Godine 1985. uputio je Pismo mladima. Od tada je
svake godine uoči Svjetskog dana mladih pisao mladima. On je imao
veliku ulogu u približavanju mladih i Crkve. Sama činjenica da je on
sâm ustanovio Svjetski dan mladih dovoljno govori. U svojim mnogobrojnim pastoralnim putovanjima diljem svijeta tražio je prilike za
susret s mladima. Nikada nije čekao da mladi dođu k njemu već je
on izlazio njima u susret. Hodočasteći po cijelom svijetu, susrećući
mlade iz različitih socijalnih, kulturnih i religijskih sredina, primijetio je da su umorni od lažnih obećanja koja su im servirana od strane
različitih politika i ideologija. Upozoravao je na to da mnogi vješto
manipuliraju mladima.
Zagreb, 1994., br. 35, 39-42; IVAN PAVAO II., Novo millennio ineunte – Ulaskom u novo tisućljeće. Apostolsko pismo episkopatu, kleru i vjernicima na završetku Velikoga jubileja godine 2000.,
Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 127, Zagreb, 2001., br. 9; KONGREGACIJA ZA KLER, Opći
direktorij za katehezu, Kršćanska sadašnjost – Nacionalni katehetski ured HBK, Zagreb, 2000., br.
181-185 (dalje: ODK).
41 Usp. AA, br. 12.
42 IVAN PAVAO II., Christifideles laici – Vjernici laici. Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju
laika u Crkvi i u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 93, Zagreb 1990., br. 46.
220
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Ivan Pavao II. nije mogao bez mladih. Oni su mu davali snagu
i inspiraciju. Za razliku od većeg dijela društva, koje uglavnom oštro
kritizira mlade naraštaje, on im je prilazio s pozitivnim stavom. Sa
svih je strana stekao simpatije, i to svojim živim svjedočenjem vjere,
spontanošću, smislom za humor itd. On je svima pokazao kako se
treba odnositi prema mladima. Može se steći dojam da se Papa isuviše blago odnosio prema mladima. No to doista nije tako jer kada
se dublje prouče njegove poruke, onda se dolazi do zaključka koji
je upravo suprotan. Naime, on je pozivao mlade da preuzmu odgovornost za sebe i za društvo. Želio je da se oslobode konzumerizma,
egoizma, raznih ovisnosti itd. Znao je da duboko u njima postoji
spremnost da postanu graditeljima civilizacije ljubavi. Nije ih nikad
zavodio lažnim obećanjima poput lažnih proroka kojih danas ima
sve više. Štoviše, tvrdio je da mladi mogu postati prorocima života.
Mandarić ističe: »Papa znade da su mladi u svojoj biti raspoloženi
za odbacivanje zla i da žele dobro. Ali, zna i da imaju poteškoća u
prihvaćanju činjenice da se do dobra dolazi odricanjem, naporom,
borbom, križem.«43 Zato ih je želio suočiti s njihovim strahovima,
gotovo da ih je izazivao da preuzmu inicijativu od odraslih te počnu
aktivno sudjelovati u izgradnji bolje budućnosti.
Njegov je dijalog s mladima nastavio papa Benedikt XVI. Na
Svjetskom danu mladih u Sydneyu on ih poziva, baš kao i Ivan Pavao II., na odgovornost u izgradnji budućnosti nade za cijelo čovječanstvo koja ima plan: civilizaciju ljubavi.
3.3. Pastoral mladih
Iako je Crkva od početka iskazivala brigu za mlade, ipak još
uvijek postoje mnoge stvari koje u tom pogledu treba unaprijediti.
Nitko ne tvrdi da je pastoralna skrb za mlade nešto nepotrebno već
se mnogi pitaju kakav je status pastorala mladih u odnosu na cjelovit
pastoral Crkve. Dakle, koje je mjesto mladih u crkvenom djelovanju?
Koja su obilježja pastorala mladih? Kakvi pastoralni modeli postoje
u radu s mladima? Kako bismo dobili odgovore na navedena i slična
pitanja, najprije moramo odgonetnuti što se uopće krije pod pojmom
43 Valentina B. MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, 210.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
221
pastoral. Riccardo Tonelli pastoral definira kao »višeoblično djelovanje crkvene zajednice, poticane Duhom Svetim, za ostvarivanje
u vremenu Božjeg projekta spasenja čovjeka u povijesti u odnosu na
konkretne situacije života.«44 Drugim riječima, kršćanska zajednica
unutar pastoralnog djelovanja izražava svoj poziv, evangelizacijsko
poslanje, izgradnju kraljevstva Božjega prema različitim skupinama
u koje, naravno, spadaju i mladi. Tako pastoral mladih na izvjestan
način ima dvostruku dimenziju: s jedne strane, to je sudjelovanje
Crkve u rješavanju problema i pitanja mladih, a s druge strane,to je
zauzimanje za izgradnju same Crkve. Stoga pastoral mladih bitno
spada u poslanje Crkve. Pastoral mladih je, najjednostavnije rečeno,
sve ono što Crkva čini za mlade, i to snagom Duha Isusa Krista,
a sve u svrhu sudjelovanja u punini života svih mladih.45 Temeljna
je zadaća tog pastorala navještaj i aktualizacija Kristova otajstva u
svijetu mladih, otajstva koje daruje puninu života, koje daruje nadu
i smisao.
3.3.1. Pastoral mladih u Republici Hrvatskoj – glavni naglasci
U Republici Hrvatskoj poduzimaju se mnoge inicijative na
području pastorala mladih, no on još uvijek nije dovoljno razvijen.
Još uvijek ne postoji jedinstven plan i program za pastoral mladih.
Unatoč tome, u našoj crkvenoj praksi mladi su uvijek imali važno
mjesto, a pogotovo nakon 1990. Prije toga rad je bio otežan sociopolitičkom situacijom u bivšoj Jugoslaviji. No bez obzira na tešku
situaciju koju je prouzročila komunistička ideologija, postojalo je
pastoralno-katehetsko djelovanje koje je bilo fokusirano na župnu
zajednicu. Od osnutka Republike Hrvatske stvari se polako počinju
mijenjati. Pokrenute su mnoge pastoralne inicijative, i na nacionalnoj i na biskupskoj razini. Važno je napomenuti da je 2002. godine
osnovan Ured za mlade pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Osim
toga, gotovo su sve (nad)biskupije osnovale Povjerenstvo ili Ured za
44 Riccardo TONELLI, Pastorale giovanile. Dire la fede in Gesù Cristo nella vita quotidiana, LAS,
Roma, 1987., 16.
45 Usp. Riccardo TONELLI, Fare pastorale giovanile, u: ISTITUTO DI TEOLOGIA PASTORALE,
FACOLTÀ DI TEOLOGIA, UNIVERSITÀ PONTIFICIA SALESIANA – ROMA, Pastorale
giovanile. Sfide, prospettive ed esperienze, ELLEDICI, Leumann (Torino), 2003., 164.
222
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
pastoral mladih.46 Pastoral mladih ostvaruje se brojnim zajednicama
mladih u župama, drugim oblicima župnog pastorala, kao i u skupinama i udrugama mladih vjernika na biskupijskim razinama, ili na
nacionalnoj razini.
3.3.2. Pastoralni modeli u radu s mladima
Danas je bitno drugačija situacija u kojoj se nalaze mladi vjernici. Zato neki stariji modeli, koji su pokušavali dati adekvatne odgovore na potrebe mladih, polako blijede. Povijest kateheze obilježio je antagonizam između antropološkog i kerigmatskog modela.
Današnje vrijeme je složenije te traži ravnotežu između navještaja
vjere i ljudskog iskustva. Tako nam Mandarić ističe tri Tonellijeva
modela: model u čijem je središtu istina, model u čijem je središtu
osoba i model u čijem je središtu zajednica.47 Njemačka pastoralna
praksa također najčešće govori o ova tri modela: tradicionalan deduktivni model, moderan deduktivni model i transformiran induktivni model.48 Što se tiče kriterija u prosuđivanju metoda i modela, za
sve bi trebali vrijediti isti kriteriji: biblijski i crkveni.
Osim navedenih modela, posebno valja istaknuti model koji
je oživio Ivan Pavao II. U svojim susretima s mladima primjenjivao
je metodu dijaloga. Kao paradigmu uzeo je razgovor između Isusa i
bogata mladića (usp. Mk 10, 17). Razgovor je bitan element svakog
čovjeka. Teško je zamisliti odnose među ljudima bez dijaloga. Upravo je zato i razgovor s Kristom vrlo važan u životu čovjeka. »Dijalog, kao temeljna paradigma odnosa Krista i mladih, svoj temelj
nalazi u Utjelovljenju – neprestanom dijalogu koji se događa snagom Duha Svetoga.«49 Ivan Pavao II. iz Isusova je života prepoznao
koji je pravi pristup u komuniciranju s mladima. Dopustio im je da
izraze svoje osjećaje, svoja očekivanja, ali i svoje probleme. Znao
ih je dugo i strpljivo slušati, a to je i danas ključno u odgoju mladih.
46
47
48
49
Takvo pastoralno tijelo imaju sve naše nad/biskupije.
Usp. Valentina B. MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, Zagreb, 2009., 238.
Usp. Isto, 238-239.
Isto, 239.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
223
3.4. Obilježja suvremenog pastorala mladih
Suvremeni svijet sa sobom donosi nove izazove. Stoga je važno da se u pastoralu mladih ističu novi naglasci. Već smo naveli važnost dijaloga između ljudi, a posebno između čovjeka i Boga. Međutim, novo vrijeme donosi i neke nove potrebe. Tako mladi imaju
prilike upoznavati različite religije, tradicije, sekte, pokrete. Dakle,
ne postoji dijalog koji se isključivo odvija između sličnih ljudi, u
istim kulturama. Moramo naučiti razgovarati i prihvatiti drugačije
ljude koji dolaze iz potpuno drugih kultura i tradicija. Crkva je pozvana ući u dijalog sa svim ljudskim iskustvima koja su otvorena za
traženje smisla i pune istine o čovjeku.
Kao jedan od novih izazova svakako možemo navesti interkulturalnost koja se nameće kao imperativ u religioznom odgoju,
osobito u pastoralu mladih. Dovoljno je uočiti da čak i unutar dominantne kulture postoje subkulture. Jasno da je jedna od njih i subkultura mladih koja često negira svaki autoritet. Zbog toga Crkva
mora napustiti praksu čekanja i početi ići u susret mladima. Mora
izaći izvan crkvenih prostora i ići tamo gdje se mladi nalaze. Ivan
Fuček se pita: »Je li istina da je Crkva, da smo mi odgojitelji mladih
i svega Božjega naroda zatvoreni u tvrđavi s debelim zidovima pa
ne čujemo i ne znamo što se vani događa, što to ljudi vani govore i
ne vidimo kako žive? Pa nas mladi kritiziraju...«50 Takva pitanja svi
povremeno trebamo postavljati sami sebi kako bismo doista spoznali
što trebamo činiti kako bismo bili bliži mladima.
S druge strane, mladi moraju biti svjesni da nisu sami. Moraju
prihvatiti smjernice koje im se pružaju, preuzeti odgovornost koja je
na njima. Svi zajedno trebamo razvijati modele koji će im olakšati
rješavanje svakodnevnih problema. Današnji mladi otvoreni su za
dijalog s drugim religijama, drugim kršćanskim iskustvima i tu Crkva treba razvijati odgojne modele koji će voditi računa o kulturnim
promjenama i pluralitetu religioznih iskustava. I mladi i stariji trebaju otkriti i prihvatiti vlastiti misionarski poziv.
50 Ivan FUČEK, Kako mlade uvjeriti u vjersko-moralne vrijednosti?, 124.
224
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
3.4.1. Mladi evangeliziraju mlade
Ponovo se moramo pozvati na Ivana Pavla II. koji je često naglašavao da su mladi »protagonisti u evangelizaciji mladih«.51 Nema
uspješne evangelizacije bez aktivne uloge mladih. Oni mogu biti
evangelizatori na radnim mjestima, na fakultetima, na stadionima,
u obiteljima itd. Mladi se sve više okupljaju na mjestima koja su
odraslima teško dostupna. Dovoljno je spomenuti diskoteke, koncertne nastupe, trgove itd. Na takvim mjestima mladi trebaju evangelizirati mlade. Stoga je nužno poticati ih da budu misionari među
prijateljima i vršnjacima. U pluralnom društvu, u kakvom živimo, to
je zasigurno vrlo teško i zahtjevno. Naime, kako bi mlada osoba otkrila taj misionarski poziv, potrebna je zrela vjera te velika hrabrost i
odlučnost. Mladi nisu samo pastoralna briga Crkve nego su i aktivni
protagonisti evangelizacije. Svaka osoba ima svoje mjesto i zadaću
u živoj zajednici vjernika, odnosno u Crkvi. Ona treba pripremiti
mlade da postanu apostoli koji će gorljivo naviještati Radosnu vijest.
3.5. Značenje sadržaja vjere u pastoralu mladih
Među mladima se primjećuje nedovoljno poznavanje sadržaja
vjere. Mnogi preispituju uloge župne kateheze, obiteljske kateheze
i vjeronauka u školi. Suprotno tome, previše se naglašava subjektivizam. Stoga kršćanski identitet doživljava duboku krizu. Sadržaj
vjere na izvjestan se način reducira, budući da se često predstavlja
na funkcionalan, a manje na dogmatski način.
Kako bi mladi shvatili koji su bitni elementi vjere, u njima najprije moramo razbuditi uspavanu duhovnu dimenziju. Oni moraju
naći put do vlastita srca, do vlastite nutrine. Duhovnim životom tragamo za smislom i istinom. Taj smisao daje nam Isus koji nas uvijek
iznova zove na susret. Pravi put u ostvarivanju susreta s njim postupno je primanje sakramenata koji su srce liturgijskoga života. Među
njima posebno mjesto zauzimaju euharistija i pomirenje. Jedan je
od temeljnih ciljeva kršćanske zajednice uvođenje mladih u liturgijski život Crkve s posebnim naglaskom na slavljenju nedjelje, dana
Gospodnjega. Vrijedno je, u ovom pogledu, spomenuti Kompendij
51 ODK, br. 183.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
225
socijalnog nauka Crkve koji nam može ponuditi brojne smjernice u
pastoralu mladih. Ovaj dokument na skladan način povezuje razne
teme s mladima: solidarnost, zaštita i promicanje ljudskog dostojanstva, odgovornost, volontarizam, suživot.52
3.5.1. Krize i perspektive pastorala mladih
U pastoralnom radu s mladima ponekad imamo nerealna očekivanja. Izgleda da većina smatra da je primanje sakramenata i pohađanje školskog vjeronauka dovoljno za siguran put do zrele vjere.
Dovoljno je osvrnuti se oko sebe te ćemo brzo uočiti kako na taj
način upadamo u zamku. Mnogi već nakon primanja sakramenata
inicijacije prestaju pohađati misu i župnu katehezu. »Zvuči pomalo
ironično, ali istina je da je završetak kršćanske inicijacije za većinu
mladih oproštaj od religiozne prakse djetinjstva. Takvo stanje ukazuje na potrebu pastoralnog obraćenja pastoralnih djelatnika i kršćanskih zajednica.«53 Ukoliko želimo da mladi postanu zreli vjernici,
onda cijela kršćanska zajednica mora aktivno sudjelovati u njihovu
odgoju.
Kriza je izravno povezana sa župnom zajednicom u kojoj se
sve više prakticira pastoral mladih koji se većinom sastoji u organiziranju velikih slavlja i susreta. Mnogi se iscrpljuju samo u organiziranju takvih okupljanja: odlazak na Svjetski dan mladih, hodočašća,
Križni putovi, festivali duhovne glazbe, sportska natjecanja itd. Jasno je da je riječ o dobrim inicijativama, ali pastoral mladih ne smije
se svesti isključivo na takve susrete. Mladi moraju otkriti egzistencijalno značenje vjere, prepoznati poruku koju Crkva želi prenijeti.54
Zato je bitno mladima pomoći ponovo otkriti religiozno iskustvo.
Potreban im je odgoj za razmišljanje, racionalnost i kontemplaciju
koji će se znati oduprijeti teškim izazovima postmoderne. Zatim valja uvijek naglašavati da je Isus Krist srce sazrijevanja u vjeri. To se
posebno odnosi na odgojitelje/katehete koji moraju ozbiljno shvatiti
svoj poziv te hrabro naviještati Isusa mladima. Društveno ozračje
52 Usp. PAPINSKO VIJEĆE IUSTITIA ET PAX, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 2005.
53 Valentina B. MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, 259.
54 Usp. Youcat (Hrvatski) – Katekizam Katoličke Crkve za mlade, Verbum, Split, 2011., br. 307.
226
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
više nije kršćansko kao što je nekad bilo već je obilježeno pluralizmom. Tako u prenošenju temeljnih vrednota važnu ulogu ima ljudski
čimbenik. Mladi moraju imati mogućnost osobnog susreta s kršćanima koji svjedoče, slave i prakticiraju živu vjeru. Od krucijalne je
važnosti kakvo ozračje vlada u obitelji i župnoj zajednici.
3.6. Uloga župne zajednice u pastoralu mladih
Ukoliko govorimo o katehezi, onda se gotovo uvijek misli
na sudjelovanje mladih u katehetskim susretima koje vodi odrasla
osoba (svećenik, vjeroučitelj...). Na taj je način kateheza pretežito
usmjerena na tumačenje određenih sadržaja skupljenih u vjeronaučnom udžbeniku, koje vode određeni 'stručnjaci'. Ipak, kateheza mora
biti briga i cijele župne zajednice, što ističe i Mandarić: »Učiniti
kršćansku zajednicu mjestom kateheze u jednoj župi, zapravo znači
omogućiti prostor u kojem se može vidjeti i živjeti Radosna vijest
koju kateheza posreduje riječju.«55 Župa je prostor u kojemu su svi
ljudi pozvani odgovoriti na Božji poziv. To je prostor susreta starih
i mladih, siromašnih i bogatih, zdravih i bolesnih. Župa je crkveno
mjesto koje je uvijek na raspolaganju svim mladima. Uz nju vežemo
jedan jako bitan pojam, a to je susret. Ne misli se na bilo kakav susret već na konkretan međusobni susret s Isusom Kristom, a smisao
kršćanskog okupljanja upravo je osoban odnos s njim. Taj se susret
odvija posredovanjem Crkve. »Jer, s jedne strane Crkva je uvijek
subjekt i mjesto prenošenja kršćanske poruke, a s druge strane ona je
jedan od bitnih sadržaja i dimenzija kršćanske poruke.«56
3.7. Utjelovljenje – ishodište za pastoral mladih
U povijesti pastorala mladih korišteni su brojni pastoralni modeli koji su slijedili teološke tendencije određenog razdoblja. Sukladno sadašnjem vremenu, potreban je kritički osvrt na (ne)uspješnost pastorala mladih. Zaključak koji redovito ispliva na površinu
je taj da je potrebno uvijek ponovo vrednovati dosadašnje modele i
tražiti nove. Pritom je važno poštovati ishodište djelovanja koje se,
55 Valentina B. MANDARIĆ, Mladi integrirani i(li) marginalizirani, 211.
56 Isto, 212.
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
227
bez obzira na vremenski tijek, smatra temeljnim uporištem za sve
modele i metode. To je događaj utjelovljenja – događaj Isusa Krista.
U utjelovljenju se pomiruje ona vječna napetost između imanentnog
i transcendentnog, ljudskog i božanskog iskustva.57 Radi se o dvjema
temeljnim odrednicama svakoga čovjeka koje se međusobno uvažavaju upravo u utjelovljenju. Događaj Isusa Krista je stvarnost koju
nije moguće ograničiti vremenom i prostorom. Stoga, uzimajući načelo utjelovljenja kao temelj, vidimo kako sâm Bog izabire model
kojim uspostavlja odnos s čovjekom. Riječ je tijelom postala radi
nas ljudi, radi našega spasenja. Riječ Božja utjelovljena je u ljudima
u razumljivu riječ, u određenu kulturu. U Isusu neizrecivi Bog postaje blizak i dohvatljiv. »Krist je konačna riječ Božja, najjasnija riječ
o Bogu.«58 Na taj način čovjek je postao dostojnim postati šatorom
Božjim.
Temeljna je zadaća Crkve, pastoralom mladih, uvesti mlade
u dijalog s Bogom. Ona treba uporno usmjeravati sve ljude prema
najdubljim egzistencijalnim pitanjima, prema Isusu Kristu.59 Kako
bismo danas ostvarili božansku dijalošku dinamiku između božanske objave i suvremenog čovjeka, potrebne su nam dvije temeljne
koordinate. To su vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Ukoliko promišljamo o pastoralu mladih načelom dvostruke vjernosti, onda smo
na putu rješavanja problema koji pogađaju mlade. Suočavanje s tim
problemima nužno uključuje govor o inkulturaciji (odnos vjere i kulture) bez koje nema integracije vjere i života.
3.7.1. Odnos vjere i kulture
Za ispravno poimanje inkulturacije važno je uočiti kulturološko značenje utjelovljenja. Kultura zauzima primarno mjesto u životu čovjeka te je nužan hrabar i kritički dijalog s njom. Suvremena
evangelizacija mora imati otvoren odnos sa suvremenom kulturom.
Uostalom, Bog se objavio u konkretnom vremenu i prostoru, preko
jednoga naroda s vlastitom kulturom. Njegov Sin postao je čovjekom, hodao je zemljom, koristio se ljudskim jezikom i simbolima
57 Usp. Isto, 267.
58 Isto, 271.
59 Usp. GS, br. 22.
228
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
itd. Bio je ukorijenjen u ljudsku kulturu. Pastoralni djelatnici moraju
crpiti snagu i inspiraciju iz djelovanja Isusa Krista. Međutim, oni se
prema današnjoj kulturi uglavnom odnose dvojako: jedni se trude
analizirati kulturnu dinamiku u kojoj žive, a drugi to izbjegavaju
jer smatraju da ih se to ne tiče pa nisu u stanju prepoznati pozitivne
i negativne strane suvremene kulture. Za uspostavljanje dijaloga s
mladima potrebno je poznavati sociokulturno ozračje u kojemu žive.
Dakle, zadaća je pastorala mladih vrednovati njihovu kulturu i promicati integraciju vjere i kulture. Mladi vjernici trebaju razviti sposobnost razlučivanja pozitivnih i negativnih stavova. Oni ne smiju
imati apsolutno negativan stav prema kulturi kao nečemu što bi bilo
samo loše, ali ne smiju biti ni naivni i nepromišljeni pa zanemarivati
opasnosti koje suvremena kultura sadrži. Potreban im je kritički stav
prema kulturi kako bi mogli hrabro i neustrašivo koračati ovim svijetom, upravo poput Isusa.
Zaključak
U uvodu ovoga rada rečeno je da je njegov primarni cilj prikazati složenu problematiku mladih vjernika te im, na neki način, pokazati putokaz kojim bi trebali krenuti kako bi izgradili svoj identitet
te postigli zrelost. Izrada rada bila je dugotrajna jer je trebalo uložiti
znatan napor u proučavanje same terminologije pojma mladosti, a
zatim i važnu literaturu koja se bavi ili se bavila zadanom temom. Iz
toga se može izvući zaključak da se ovdje doista radi o temi koja je
posebno osjetljiva i koja je uvijek aktualna.
Vjerovati nekome, imati povjerenje u nekoga nikad nije bilo
lako. Bilo je teško jučer, tako je i danas, a sigurno neće biti ništa
jednostavnije ni sutra. Čovjek suvremenog društva nema povjerenja
prema sebi, prema drugim ljudima, prema sustavima, institucijama.
Idući tom analogijom, dolazi se i do pitanja manjka vjere u Boga.
U takvom svijetu mlada osoba mora postati zrelom i odgovornom.
Ovaj rad sasvim sigurno neće dati nekakav poseban odgovor, a još
manje nekakav recept za rješavanje problema s kojim se suočavaju
mladi. Međutim, ukoliko potakne na razmišljanje o ovoj kompliciranoj temi, i to je korak prema naprijed. Danas je moguće biti vjerni-
N. Vranješ - B. Jerković, Izazovi i prespektive pastorala mladih... 191-230
229
kom jednako kao što je bilo i jučer, a bit će i sutra. Vjera kao temeljno pitanje za čovjeka bit će uvijek aktualna i to se neće promjeniti
ni nakon još bezbroj novih kriza, ratova, bolesti, društvenih sustava.
Zato je potrebno prepustiti se Božjem vodstvu. Uostalom, poslao
nam je Sina koji će nam zauvijek biti uzorom, idealom i modelom
u životu. Jednako tako treba vjerovati mladima jer su sposobni za
sve izazove. Antoine de Saint-Exupery jednom je rekao: »Želiš li
da ljudi grade brod, onda im nemoj dati nacrte i građu, nego u njima
probudi čežnju za pučinom.« Dakle, probudimo u mladima želju za
'pučinom', odnosno za Isusom, i oni će pronaći svoj put do zrelosti,
put do Isusa.
230
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
CHALLENGES AND PROSPECTIVES
FOR A CONTEMPORARY PASTORAL CARE OF
YOUNG PEOPLE
Summary
This article develops along an analysis of the complex situation of contemporary young faithful. The ever-present fascination
with the concept of youth is one of the main reasons for the choice
of this theme. Today almost everyone is interested in this period of
life, and so are the philosophical, natural and social sciences. In spite
of such great interest, young people find it all the more difficult to
discover a path to maturity, to grow in personal identity. Therefore it
is important to enquire about the future of the coming generations,
which is the future of our society and world. The education of the
future generations is a serious challenge for every society. In this
article we present the society that nurtures our young people and
the problems they are facing. With our reflection we would like to
oppose the usual mass media representation of youth, which tends
to be the most important factor in the socialization. Unfortunately,
contemporary society becomes all the more insecure. But, in spite of
a relative growth of deviant behaviors, there are positive values still
worth fighting for. By the application of the method of theologicalpastoral pondering, the authors discern some important characteristics of the situation of young people in the past and today, indicating
important moments of renewal and development of the Church care
for the young.
Key words: young, Church, pastoral care for the young, society, socialization.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
231
Richard Pavlić – Nikola Prša
EUHARISTIJA – NAŠE UDIONIŠTVO U OTAJSTVU
NOVOG ŽIVOTA PREMA BENEDIKTU XVI.
Dr. sc. Richard Pavlić
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
Nikola Prša, mag. theol.
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 265.3:262.5[22/232][262.13]BENEDIKTUS XVI.
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 15.02.2013.
Drugi vatikanski sabor je, potvrđujući značenje historijskokritičke metode za tumačenje Svetog pisma, otvorio mogućnost
brojnih i različitih tumačenja Svetog pisma, a time i dogmi, što je
u pojedinim slučajevima dovodilo i do nespojivosti tumačenja Svetog pisma i dogmi Katoličke Crkve. Stoga Joseph Ratzinger polazi
od osobe Isusa Krista koji je u središtu kršćanske vjere i kojega se
može razumjeti jedino u životu s njim. To nas dovodi do toga da je
tumačenje Svetoga pisma neodvojivo od dogmatskog učenja, odnosno tradicije Crkve, jer je Crkva stvarnost prema kojoj i s kojom
se i oblikovalo samo Sveto pismo. Polazeći od još jedne saborske
postavke prema kojoj je Sveto pismo „duša teologije“, članak se
bavi prikazom teološkog promišljanja odnosa dogmatike i egzegeze
prema Benediktu XVI. U tom kontekstu promatra se otajstvo euharistije, njeno biblijsko utemeljenje te značenje i nužnost euharistije
kao središnjega misterija Crkve po kojemu krštenici imaju pristup
spasonosnoj komuniji Boga i čovjeka ostvarenoj događajem Kristova utjelovljenja, priopćivoj u tajni Uskrsa.
Ključne riječi: euharistija, Crkva, otajstvo, komunija Boga
i čovjeka.
Uvod
***
U svom teološkom promišljanju o ustanovljenju euharistije
na Posljednjoj večeri papa Benedikt XVI. polazi od činjenice da je
Isusova smrt na križu vrhunac očitovanja Božje ljubavi u „svome
232
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
najradikalnijem obliku“ (usp. Iv 19,37).1 Papa Benedikt jasno ističe
da je objava na križu polazišna točka u definiranju ljubavi i jedini
put kojim se kršćanski život i njegovo shvaćanje i življenje ljubavi moraju kretati. „Tomu činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost
ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri. On anticipira svoju
smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga
sebe u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i svoju krv kao novu mànu
(usp. Iv 6,31-33).“2
Ovako biva vidljivo kako je nastala euharistija i koji je njezin
stvarni izvor. Nisu dovoljne samo riječi njezina ustanovljenja, nije
dovoljna ni smrt, ni oboje zajedno nije dostatno, nego k tome mora
pridoći i uskrsnuće, u kojemu Bog prima ovu smrt i čini ju vratima u
jedan novi život. Stoga papa Benedikt zaključuje: „Za ustanovljenje
euharistije nije dovoljna samo Posljednja večera. Jer riječi što ih Isus
na njoj izgovara anticipacija su njegove smrti, preobrazba smrti u
događaj ljubavi, preobrazba besmisla u smisao koji se za nas otvara.
Ali to onda također znači da ove riječi zadobivaju svoju težinu i svoje stvarateljsko obilježje onkraj granice vremena samo time što ne
ostaju puke riječi nego bivaju potvrđene njegovom stvarnom smrću.
I opet bi ova smrt ostala prazna, njegove bi riječi ostale puki neodrživi zahtjev, ne bi se pokazalo istinitim da je njegova ljubav jača od
smrti, da je smisao jači od besmisla. Smrt bi ostala prazna, poništila
bi i riječi da nije došlo uskrsnuće u kojem je postalo vidljivo da su
ove riječi izrečene s božanskom punomoću; da je njegova ljubav
uistinu toliko snažna da seže dalje od smrti. Tako ovo troje ide zajedno: riječ, smrt i uskrsnuće. I ovu trojednost riječi, smrti i uskrsnuća,
u kojoj naslućujemo nešto od tajne samoga trojstvenoga Boga, kršćanska predaja naziva ‘pashalni misterij’, uskrsno otajstvo. Samo je
ovo troje zajedno istinska stvarnost, i ovo je uskrsno otajstvo izvorište iz kojega izlazi euharistija,“3 a euharistija je naše udioništvo u
tajni Uskrsa. O tom otajstvenom Božjem daru i našem udioništvu u
darovanom otajstvu govorimo u ovome članku.
1
2
3
Usp. Joseph RATZINGER, Izvor života iz Gospodinova boka otvorena u ljubavi i predanju. Euharistija: središte Crkve, u: Joseph RATZINGER, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Split,
2004., 38-54.
Isto, 13.
Isto, 39-40.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
233
Polazeći stoga od Drugog vatikanskog sabora, koji smatra da
Sveto pismo treba biti duša teologije, u prvome dijelu donosimo sintetički prikaz teološkog promišljanja odnosa dogmatike i egzegeze
prema Benediktu XVI. U svjetlu toga, u drugome dijelu promatramo novozavjetne tekstove o Isusovoj Posljednjoj večeri, odnosno o
ustanovljenju sakramenta euharistije, da bismo u trećem dijelu podrobnije vidjeli značenje euharistije u našem životu, odnosno naše
udioništvo u otajstvu novoga života.
1. Benedikt XVI. o odnosu dogmatike i egzegeze4
Slijedeći zahtjev Drugog vatikanskog sabora da Sveto pismo
treba biti duša teologije,5 dokument Papinske biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi6 ističe da Sveto pismo, iako nije jedini locus theologicus dogmatike, predstavlja ipak privilegirani temelj teoloških istraživanja. No Sabor je u svojoj Dogmatskoj konstituciji o
božanskoj objavi Dei Verbum potvrdio značenje historijsko-kritičke
metode za tumačenje Svetog pisma7 i time otvorio vrata najrazličitijim tumačenjima Svetog pisma, a time i dogme. Slijedom toga na
polju postkoncilske teologije dolazi se do različitih zaključaka čiji
su rezultati često bili gotovo nespojivi s dogmatskim učenjem Katoličke Crkve. Pred bujicom biblijskih znanosti i njezinih rezultata
neki su dogmatičari gotovo u potpunosti ostavili po strani te rezultate te pokušali filozofsko-teološki utemeljiti značenje i smislenost
dogme.8 Drugi su pak gotovo bezrezervno preuzimali sve rezultate
historijsko-kritičke metode te su u njihovim djelima nerijetko same
dogmatske istine gotovo u cijelosti bile dovedene u pitanje.9 Kao
rijetko koji sustavni teolog, Joseph Ratzinger uspio je izbjeći opa4
5
6
7
8
9
U ovom se poglavlju oslanjamo isključivo na članak: Ivica RAGUŽ, Joseph Ratzinger – Benedikt
XVI. O egzegezi, u: Ivica RAGUŽ (ur.), Teološko promišljanje o knjizi Isus iz Nazareta Josepha
Ratzingera / Benedikta XVI., Zagreb, 2009., 11-19.
Usp. DRUGI VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum – Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi
(28. X. 1965.), br. 24, u: Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2008. (dalje:
DV).
PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA, Tumačenje Biblije u Crkvi, Zagreb, 1995., 128.
Usp. DV, br. 11-12.
Usp. Karl RAHER, Temeljni tečaj vjere: uvod u pojam kršćanstva, Ex libris, Rijeka, 2007.
Npr. kristologija Hansa Künga koja u potpunosti slijedi biblijske znanosti bez dubljeg propitivanja
njihovih rezultata. Usp. Hans Küng, Biti kršćanin, Konzor-Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2002.
234
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
snosti jedne i druge krajnosti. Mogli bismo reći da je nastojao dogmatiku obogatiti najnovijim rezultatima biblijskih znanosti, ali isto
tako prosuđivati te iste rezultate s gledišta dogmatske teologije.
Usmjeravajući se na važnost povijesno-kritičke metode, Dei
Verbum ističe tri bitna vida koja moraju biti zastupljena u svakom
tumačenju Svetog pisma kako bi to tumačenje bilo ispravno. Nakana
svetoga pisca, istraživanje književnih vrsta i poznavanje povijesnog
konteksta tri su osnovna „stupa“ tumačenja Svetog pisma, no njima
se nužno još treba pridružiti i sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, što
uključuje predaju Crkve i analogiju vjere. Na osnovi ovoga Joseph
Ratzinger zaključuje da je egzegeza nakon Koncila slijedila samo tri
osnovna vida zanemarujući predaju Crkve i analogiju vjere, odnosno
„vjera više nije sastavni dio metode, a Bog nije čimbenik povijesnog
događanja s kojim ona računa.“10 Prema njemu, egzegeza se vodila
time da se do izvornog smisla i značenja biblijskih tekstova može
doći čisto znanstvenim metodama te upozorava na opasnost apolinarizma, odnosno reduciranja Svetog pisma na isključivo običnu
ljudsku knjigu. „Zbog takvog reduciranog tumačenja Svetog pisma
u historijsko-kritičkoj egzegezi, nisu nedostajale ni reakcije. Ratzinger navodi četiri reakcije: fundamentalizam, hermeneutika, raspad
interpretacije i hermeneutike i crkveni pozitivizam.“11
Ratzinger je mišljenja kako je danas potrebna jedna nova kritika historijsko-kritičke metode. Smatra da historijsko-kritička metoda treba ponajprije napustiti misao da njezini rezultati pružaju onu
objektivnu sigurnost koja se može pronaći kod prirodoslovnih znanosti, a koju su i one same napustile. To je metoda čiste objektivnosti
bez propitivanja stajališta subjekta koja, zapravo, ne može postojati.
Primjer za to naveo je i sam Ratzinger navodeći fizičara Heisenberga
koji je dokazao kako i u prirodnim znanostima stajalište promatrača
uvelike mijenja prirodni događaj koji se analizira. Uzmemo li ovo
u obzir i prenesemo na povijesne događaje koje želi promatrati hi10 Joseph RATZINGER, Scriftauslegung im Widerstreit. Zur Frage nach Grundlagen und Weg der
Exegese heute, u: Joseph RATZINGER (ur.), Scriftauslegung im Widerstreit, QD 117, Freiburg –
Basel – Wien, 1989., 11-44. Citirano prema: Ivica RAGUŽ, Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. O
egzegezi, 11-19.
11 Joseph RATZINGER, Scriftauslegung im Widerstreit, 16-22. Citirano prema: Ivica RAGUŽ, Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. O egzegezi, 11-19.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
235
storijsko-kritička metoda, zaključujemo da ona treba svoje rezultate
promatrati dijakronički, odnosno uzimati u obzir povijesni razvoj
svoje metode koji se ne može promatrati „jednostavno kao povijest
napretka od netočnih prema točnim i objektivnim rezultatima.“12 Često je to povijest samo subjektivnih konstelacija, u kojima dolaze do
izražaja određene filozofske pretpostavke.
Poimanje dogmatike J. Ratzingera bitno je određeno njegovim shvaćanjem objave. On, na tragu sv. Bonaventure, Božju objavu
shvaća kao samoobjavu u Isusu Kristu. Središte objave nisu određene objavljene istine i pravila već osoba Isusa Krista koji je „u stvarnom smislu objava.“13 Iz toga proizlazi kako kršćanstvo nije religija
knjige već religija osobe, osobe Isusa Krista: „U središtu kršćanske
vjere nije knjiga nego osoba – Isus Krist koji je sama živa Božja
Riječ i koji se izlaže u riječima Pisma, ali koje je moguće ispravno shvatiti jedino u životu s njim, u živom odnosu s njim.“14 Ako,
dakle, imamo na umu da je Sveto pismo riječ koja svjedoči Božju
objavu te ako je ta objava puno veće događanje nego što je to samo
Sveto pismo, moramo imati na umu kako se biblijska riječ ne može
svesti na nakanu svetoga pisca jer se sama Božja objava ne može
staviti u Bibliju, a time ni u nakanu svetoga pisca: „Postoji višak
smisla pojedinačnoga teksta onkraj njegova neposredno historijskog
gledišta.“15 „Jer ako je tako, onda objava prethodi Pismu i u njemu
je zapisana, ali nije jednostavno istovjetna s njim. To onda znači da
je objava uvijek veća od onoga što je zapisano, a to opet znači da ne
može postojati čisto ‘sola scriptura’ (‘samo Pismo’), da Pismu bitno
pripada Crkva kao subjekt koji ga razumijeva, čime je već dan bitan
smisao predaje.“16
Zbog toga „historijsko-kritička metoda ne može biti apsolutna
metoda, jer se ona bavi samo prošlim događajem te zbog toga treba
i ‘zastati u prošlome.’ Ona ne može Božju riječ učiniti današnjom
12 Isto.
13 Joseph RATZINGER, Ein Versuch zur Frage des Traditionsbegriffs, u: Karl RAHNER – Joseph
RATZINGER, Offenbarung und Überlieferung, QD 25, Freiburg – Basel – Wien, 1965., 39. Citirano prema: Ivica RAGUŽ, Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. O egzegezi, 11-19.
14 Joseph RATZINGER, Na putu k Isusu Kristu, Split, 2005., 174.
15 Joseph RATZINGER, Scriftauslegung im Widerstreit, 41. Citirano prema: Joseph RAGUŽ, Joseph
Ratzinger – Benedikt XVI. O egzegezi, 11-19.
16 Joseph RATZINGER, Moj život. Autobiografija, Split, 2006., 81.
236
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
‘jer prošlost ne može jednostavno prenijeti u sadašnjost.’ No, bez
prenošenja Svetog pisma u sadašnjost, Sveto pismo bi ostalo mrtvo
slovo na papiru, ono bi prestalo biti Sveto pismo, Božja riječ koja
se tiče čovjeka jučer, danas i sutra. Tako historijsko-kritička metoda
treba ući u dijalog s drugim teološkim znanostima koje tematiziraju
aktualnost Svetog pisma za danas.“17
Promatrajući Ratzingerova promišljanja o odnosu dogmatike i
egzegeze, možemo zaključiti kako on ne daje gotove odgovore. Tu
dolazimo do problematike „kalcedonskih pitanja,“ odnosno pravog
promišljanja o odnosu božanskog i ljudskog, natpovijesnog i povijesnog. Naime, teolozima nikada neće poći za rukom do kraja dokučiti
i staviti u ravnotežu ove misterije. Tako će jedni prenaglašavati povijesnost kršćanske vjere na štetu natpovijesnog i božanskog (historijsko-kritička egzegeza). Drugi će više isticati božansko i natpovijesno kršćanske vjere zanemarujući ili nedovoljno prihvaćajući ono
ljudsko i povijesno (dogmatika i Joseph Ratzinger). Ratzingerova je
zasluga što je upravo i postavio ta „kalcedonska pitanja“ dogmatici
i egzegezi: „Kalcedon je za me-ne najveličanstvenije i najsmionije
pojednostavljenje složenih i krajnje slojevitih činjenica usredišnjenih u jednom jedinom središtu koje nosi sve ostalo: Sin Božji, iste
biti s Ocem i iste biti s nama. Kalcedon je Isusa, za razliku od mnogih
drugih mogućnosti okušanih tijekom povijesti, teološki protumačio;
u tomu vidim jedino tumačenje koje udovoljava svoj širini predaje i
koje obuhvaća svu silinu fenomena. Sva su druga tumačenja na neki
način preuska; svaki drugi pojam dohvaća samo jedan dio, a isključuje drugi. Ovdje se, i samo ovdje, otvara cjelina.“18
2. Ustanovljenje euharistije na Posljednjoj večeri
Benedikt XVI., promišljajući o ustanovljenju euharistije, smatra kako je Isusovo utjelovljenje usmjereno na njegovo predanje za
ljude, što je pak usmjereno na uskrsnuće.19 Isusova „je smrt na križu vrhunac onog okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on
daje da bi ponovno podigao i spasio palog čovjeka. Ljubav je to u
17 Ivica RAGUŽ, Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. O egzegezi, 18.
18 BENEDIKT XVI. – Joseph RATZINGER, Dogma i navještaj, Zagreb, 2011., 134.
19 Usp. BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta – od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Split, 2011., 107.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
237
svome najradikalnijem obliku.“20 Jasno ističe da je objava na križu
polazišna točka u definiranju ljubavi i jedini put kojim se kršćanski
život i njegovo shvaćanje i življenje ljubavi moraju kretati. „Tomu
činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije
na Posljednjoj večeri. On anticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući
već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i
vina, svoje tijelo i svoju krv kao novu mànu (usp. Iv 6,31-33).“21 U
otajstvu njegove poslušnosti do smrti, smrti na križu (Fil 2, 8), ispunio se novi i vječni Savez. Božja i ljudska sloboda u njegovu su se
raspetom tijelu konačno susrele ustanovivši nerazrješivi Savez, koji
vrijedi zauvijek. Sin Božji jednom zasvagda okajava čak i čovjekov
grijeh (usp. Heb 7, 27; 1 Iv 2, 2; 4, 10). Stoga možemo zaključiti
kako nas euharistija „uvodi u čin Isusove žrtve [...] ono što je prije
značilo stajati u Božjoj prisutnosti, postaje sada sjedinjenje s Bogom
po dioništvu u Isusovu žrtvenom prinosu, dioništvu u njegovu tijelu
i u njegovoj krvi.“22
Posljednja večera bila je Isusov rastanak u kojemu daje nešto
novo, dariva sebe kao pravog žrtvenog Jaganjca koji je predviđen
u Očevu naumu prije postanka svijeta (usp. 1 Pt 1, 18-20). Time
Isus ustanovljuje svoju Pashu, odnosno sakrament euharistije koji
je već tada uključivao anticipaciju žrtve križa i pobjede uskrsnuća.
Ustanovljenje euharistije pokazuje kako je po sebi nasilna i apsurdna
smrt u Isusu postala vrhunski čin ljubavi i konačno oslobođenje čovječanstva od zla.23
Prema tome, svi putovi Isusova „navještaja vode u tajnu onoga
koji svoju ljubav i svoju poruku potvrđuje u patnji. Zadnje uobličenje pružaju riječi što ih je izgovorio na posljednjoj večeri. One
nisu nešto potpuno neočekivano, nego su prethodno oblikovane i
iskovane u svim ovim njegovim putovima, ali ipak na sasvim nov
način osvjetljuju ono što se njima mislilo: ustanovljenje euharistije
20 BENEDIKT XVI., Deus caritas est. Bog je ljubav (25. XII. 2005.), Zagreb, 2006., br. 12 (dalje:
DCE).
21 Isto, br. 13.
22 Isto.
23 Usp. BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta – od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 115-116.; BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi. Postsinodalna apostolska pobudnica o
euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve (22. II. 2007.), Zagreb, 2008., br. 10 (dalje:
Sac. Car.).
238
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
prethodnica je smrti, duhovno izvršenje smrti. Jer Isus razdaje samoga sebe, on se razdaje kao Onaj koji je razdijeljen i rastrgan u tijelo
i krv.“24 Tako se u Isusovim riječima na Posljednjoj večeri događa
duhovno izvršenje smrti ili, točnije, „u njima Isus preobražava smrt
u duhovni čin svoga ‘da’, u čin ljubavi koja se razdaje; u čin štovanja
kojim se za Boga i od Boga stavlja ljudima na raspolaganje. Oboje je usko povezano: riječi bi posljednje večere bez smrti bile kao
novčanice bez pokrića; smrt bi bez ovih riječi bila puko pogubljenje
bez uočljivog smisla. No oboje zajedno tvore ovo novo događanje
u kojemu besmislenost smrti postaje njezin smisao, u kojemu se nelogičnost pretvara u logičnost i riječ, u kojemu uništenje ljubavi, a
to po sebi znači smrt, postaje upravo njezina potvrda, njezina trajna
postojanost.“25
2.1. Riječi ustanovljenja
Spominjući Posljednju večeru, neizostavno je dotaknuti se srži
večere, a to su Isusove riječi kojima ustanovljuje sakrament euharistije. Benedikt XVI. polazi od toga da ne postoji predaja Isusovih
riječi bez prihvaćanja u Crkvi u nastajanju, koja je znala da joj je
stroga obveza sačuvati vjernost onome bitnome, ali je također bila
svjesna da širina raspona Isusovih riječi, sa svojim suptilnim sličnostima s riječima Pisma, dopušta oblikovanje u nijansama. Tako se u
Isusovim riječima moglo osluhnuti i Izl 24 i Jr 31 te naglašavati više
jedno ili drugo, ne postajući pritom nevjeran ovim riječima, koje su
bile jedva čujne, ali su ipak jasno u sebi sadržavale Zakon i proroke.
Također treba biti svjestan i toga da Crkva od svojih početaka
nikada nije riječi pretvorbe jednostavno poimala kao neku vrstu kvazimagijske zapovijedi nego kao dio molitve u zajedničkoj molitvi
s Isusom Kristom; kao središnji dio zahvalničkoga hvalospjeva po
kojemu nam Bog zemaljski dar iznova daruje kao Isusovo tijelo i
krv, kao Božje samodarivanje u toploj ljubavi Sina. „Louis Bouyer
je pokušao ocrtati razvoj kršćanske euharistije – euharistijske molitve – iz židovske berahe. Tako postaje shvatljivo da je ‘euharistija’
24 Joseph RATZINGER, Božje „da“ i ljubav potvrđuju se i u smrti. Izvorište euharistije u tajni Uskrsa, u: Joseph RATZINGER, Bog je s nama. Euharistija: središte života, 24.
25 Isto, 24-25.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
239
postala naziv za čitavo novo bogoslužno događanje koje nam je Isus
darovao.“26
Oznaka je euharistije i Isusova gesta „lomljenja kruha.“ To
je gesta davanja, dijeljenja i povezivanja koja u Posljednjoj večeri
postiže i zadobiva posve novu dubinu: Isus daje samoga sebe. U
njoj primamo Božju gostoljubivost koja nam se razdaje u Isusu Kristu, raspetome i uskrslome. No tako je lomljenje kruha i dijeljenje
– čin ljubavi i okretanja onome koji me treba – unutarnja dimenzija same euharistije. Ta ljubav – caritas, briga za druge, nije neko
drugo područje kršćanstva pored bogoštovlja, već naprotiv, ona je
ukorijenjena u njemu i pripada mu. Želi se reći kako su u euharistiji
horizontala i vertikala nerazdvojno povezane. „U dvostrukoj tvrdnji
o zahvaljivanju i dijeljenju na početku izvješća o ustanovljenju vidljiva postaje bit novoga bogoštovlja, koje je Krist ustanovio Posljednjom večerom, križem i uskrsnućem: time je dokinuto staro hramsko
bogoštovlje i istodobno dovedeno do svojega ispunjenja.“27
Time smo došli do Isusovih riječi nad kruhom i vinom. Riječi
koje Isus izgovara nad kruhom, po Marku i Mateju glase: „ovo je
tijelo moje“, dok Pavao i Luka dodaju: „koje se za vas predaje.“
Time oni žele pojasniti ono što je sadržano u gesti dijeljenja jer kada
Isus govori o svojemu tijelu, onda je po sebi razumljivo da time ne
misli samo na tijelo, za razliku od duše ili duha, već na čitavu, stvarnu osobu. Što se pak tiče riječi nad kaležom, Benedikt navodi tri
starozavjetna teksta u kojima je sadržana čitava povijest spasenja i
razlaže ih. Prvi je tekst iz Knjige Izlaska gdje se spominje Savez na
Sinaju (Izl 24). Taj Savez počivao je na dva dijela: s jedne strane na
„krvi Saveza“, krvi žrtvovanih životinja, kojom se škropio žrtvenik
i narod u znak Saveza, a s druge strane na Božjoj riječi i Izraelovu
obećanju poslušnosti. Jer neposredno prije sklapanja Saveza Mojsije
je narodu pročitao Knjigu Saveza na koju narod odgovara: „Sve što
je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo“ (Izl 24, 7). No
vjernost tom Savezu nije dugo trajala jer zamalo će narod iskovati
zlatno tele kojem će se pokloniti. U tom trenutku pojavljuje se nada
u „novi Savez“ koji nije više utemeljen na uvijek krhkoj vjernosti
26 BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta – od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 128-129.
27 Isto, 129-130.
240
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ljudske volje, već je neizbrisivo zapisan u srcima (usp. Jr 31, 33). Taj
novi Savez mora biti utemeljen na poslušnosti koja je neopoziva i
nepovrediva. Ta je poslušnost poslušnost Sina koji se učinio slugom
da bi sav ljudski neposluh uzeo u svoju poslušnost koja ide sve do
smrti. To nas dovodi do trećega teksta i lika Sluge Božjega (Iz 53)
koji nosi kako grijehe mnogih tako i obećanje novog Saveza koji
će biti nerazrušiv. Isus – Sluga Božji, kako smo vidjeli, odlikuje se
vjernošću koja se očituje u tome da sada ne djeluje samo kao Bog
naspram ljudi već i kao čovjek naspram Boga i tako je neopozivo
čvrsto utemeljio novi Savez. Ovo se utemeljenje nerazrušiva Saveza
u čovjekovu srcu događa u zastupničkoj muci Sina koji je postao
slugom.28
Benedikt zaključuje: „Krv životinja nije mogla ni ‘ispaštati’ ni
povezati Boga i čovjeka. To je mogao biti samo znak nade i očekivanja veće poslušnosti koja uistinu spašava. Sve je to sažeto i postalo je
stvarnost u Isusovim riječima o čaši: on daruje „novi Savez u svojoj
krvi.“ „Njegova krv – to je potpun dar njega samoga, u kojemu pretrpljuje svu nesreću čovječanstva, svekoliko kršenje vjernosti nadoknađuje svojom bezuvjetnom vjernosti. To je novo bogoštovlje koje
uspostavlja na Posljednjoj večeri: uvođenje čovječanstva u svoju zastupničku poslušnost.“29
2.2. Od Posljednje večere do euharistije – „Ovo činite meni na
spomen.“
Nastavljajući razmišljati nad riječima ustanovljenja, Benedikt
XVI. donosi: „Kod Pavla i Luke nakon riječi ‘ovo je tijelo moje koje
se za vas predaje’ slijedi zapovijed o ponavljanju: ‘Ovo činite meni
na spomen’; Pavao je u iscrpnu obliku donosi još jednom nakon riječi o kaležu. Marko i Matej ne prenose ovaj nalog. Ali budući da je
konkretan oblik njihovih izvješća obilježen liturgijskom praksom,
jasno je da su i oni ove riječi shvaćali kao ustanovljenje: da u zajednici učenika mora dalje ići ono što se ovdje dogodilo prvi put.“30
28 Usp. Isto, 130-133.
29 Isto, 133.
30 Isto, 138.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
241
Papa ovdje postavlja pitanje: što je točno Gospodin naložio da
se ponavlja? te zaključuje: zasigurno ne pashalnu večeru. Jer budući
da je Pasha bila godišnji blagdan, čije je slavljenje bilo određeno
propisima i vezano uz određen datum, te ako se one večeri, Isusove
posljednje večeri, nije radilo o pashalnoj večeri prema židovskom
pravu već o njegovoj posljednjoj zemaljskoj večeri s učenicima prije
smrti, za ponavljanje nije bila naložena pashalna večera. Za ponavljanje je naloženo samo ono što je Isus te večeri novo učinio, a to je:
lomljenje kruha, molitva blagoslova i zahvale te s njom riječi pretvorbe kruha i vina. Ovim je Isusovim riječima i gestama darovano
ono bitno od novoga „bogoštovlja“. Međutim, tada još nije postojao
gotov bogoštovni oblik. On se, dakle, vremenom oblikuje u životu
Crkve održavajući najprije večeru Gospodnju po uzoru na Posljednju večeru kojoj se dodavala euharistija. Postupno dolazi do razdvajanja Gospodnje večere i blagovanja hrane što je, naravno, ubrzalo i
razvoj vlastitog liturgijskog oblika. No ni u kom slučaju ne smijemo
zamišljati da su se na „večeri Gospodnjoj“ jednostavno samo recitirale riječi pretvorbe. Polazeći od samog Isusa, one se pojavljuju
kao dio njegove berahe, njegove zahvalne i blagoslovne molitve,
kojom Isus zahvaljuje za dar uskrsnuća, od kojega je polazeći već
tada mogao u kruhu i vinu učenicima dati svoje tijelo i krv kao zalog
uskrsnuća i vječnoga života (usp. Iv 6, 53-58).31
Sve ovo Josef Andreas Jungmann sažima riječima: „Temeljni je oblik zahvalna molitva nad kruhom i vinom. Polazište misne
liturgije jest zahvalna molitva nakon Posljednje večere, a ne sama
večera. To se smatralo tako malo bitnim i toliko zamjenjivim da je
otpalo još u ranoj Crkvi. Nasuprot tome, liturgija je, i sve liturgije, i
dalje razvijala zahvalnicu izrečenu nad kruhom i vinom… Ono što
Crkva slavi u misi nije Posljednja večera, nego ono što je Gospodin
ustanovio na Posljednjoj večeri i predao Crkvi: spomen na svoju žrtvenu smrt.“32
Važno je istaknuti još jednu činjenicu. Budući da je Gospodin
bio siguran da mu je Otac uslišio molitvu, već na Posljednjoj večeri
učenicima daje svoje tijelo i krv kao dar uskrsnuća. Euharistija ne bi
31 Usp. Isto, 138-139.
32 Citirano prema: Isto, 140.
242
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
bila euharistija u pravom smislu bez križa i uskrsnuća jer je Isusov
dar u bitnome dar koji od uskrsnuća dolazi pa se stoga i taj sakrament morao nužno povezati sa spomenom uskrsnuća.33
3. Euharistija i otajstvo novog života34
3.1. Euharistija – komunija božanstva i čovještva u Kristu
U Isusu Kristu ostvaruje se nov i jedinstven događaj u ljudskoj
povijesti. Činom utjelovljenja Bog ulazi u zajedništvo, komuniju s
čovjekom. Krist postaje mjestom i prostorom sjedinjenja božanskog
i ljudskog, u njemu se božanska i ljudska narav prožimaju „nepomiješane i neodijeljene“. On „otvara put prema nemogućemu, prema
komuniji između Boga i čovjeka, jer je ta komunija on, Utjelovljena
Riječ.“35 Dakle, primiti Gospodina u euharistiji znači ući u zajedništvo s njime, što je ujedno i uvjet najdubljeg otvaranja čovjeka čovjeku. Put prema zajedništvu među ljudima vodi preko zajedništva
s Bogom. Stoga, da bi se dohvatio duhovni sadržaj euharistije, moramo shvatiti duhovnu napetost Bogočovjeka, odnosno u duhovnoj
kristologiji otvara se duhovnost sakramenata.36
Papa Ratzinger pokušava pojasniti odgovor Trećeg carigradskog sabora koji pojašnjava kalcedonsku formulu: Isus Krist je „jedna osoba u dvije naravi“, želeći svima približiti značenje Pavlove
poslanice Galaćanima u kojoj stoji: „živim, ali ne više ja, nego Krist
živi u meni“ (Gal 2, 20). Pokušava dati odgovor na pitanje: kako
to da jedna osoba, misleći na Krista, može živjeti s dvije volje te
što to znači za kršćane u kojima treba živjeti Krist. Odgovor Trećeg
carigradskog sabora nalazi se u pojmu komunije, odnosno „obje ‘volje’ su ujedinjene na način na koji se mogu ujediniti volja i volja: u
zajedničkom ‘da’ zajedničkoj vrednoti. Drukčije rečeno: obje volje
su ujedinjene u ‘da’ Kristove ljudske volje božanskoj volji Logosa.
Tako obje volje konkretno – ‘egzistencijalno’ – postaju jedna jedi33 Usp. Isto, 141.
34 Usp. Joseph RATZINGER, Gledati probodenoga. Pokušaj duhovne kristologije, Split, 2008., 93107.
35 Isto, 93.
36 Usp. Isto, 96.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
243
na volja, a ipak ontološki ostaju dvije samostojne stvarnosti.“37 To
znači da Božje jedinstvo, jedinstvo Trojstva koje je savršeno, nije
jedinstvo neraščlanjenja i nerazlikovanja već je jedinstvo na način
komunije, zajedništva koje stvara i jest ljubav.
Zaključimo, utjelovljenje druge božanske osobe omogućilo je
komuniju – zajedništvo između Boga i čovjeka, ali i ljudi međusobno. Ta komunija ostvarena u osobi Isusa Krista priopćiva je u tajni
Uskrsa. Time euharistija postaje naše dioništvo u tajni Uskrsa čime
nastaje Crkva, odnosno Tijelo Kristovo. Odatle nužnost euharistije
za spasenje; nužnost euharistije ravnopravna je nužnosti Crkve jer
bez Crkve nema euharistije i obratno, bez euharistije nema Crkve.38
3.2. Euharistija – naše udioništvo u otajstvu novoga života
Prema dosada rečenom, „biti kršćanin zapravo nije ništa drugo
do dioništvo u tajni utjelovljenja [...] to jest upravo dioništvo čovjeka u komuniji između čovjeka i Boga, koja je utjelovljenje Riječi.“39
U Isusu Kristu nalazimo ostvarenu onu „alkemiju“, veli papa Benedikt, koja ljudsko bivstvo pretapa u Božje.
Papa Benedikt ističe da je zapadna teologija zbog svoga pretežno metafizičkoga i povijesnoga interesa donekle zanemarila
gledište koje uistinu predstavlja poveznicu između raznih dijelova
teologije, kao i između teološke refleksije i konkretna, duhovnoga
ostvarenja kršćanstva. Treći carigradski sabor pruža mu za to odlučujuće uporišne točke koje su, prema njegovu mišljenju, neophodne
i za ispravno tumačenje sabora u Kalcedonu.
Kalcedon je svojom poznatom formulom o dvjema naravima u
jednoj osobi opisao ontološki sadržaj utjelovljenja. Treći carigradski
sabor se – nakon spora što ga je ova ontologija izazvala – našao pred
pitanjem: što je duhovni sadržaj ove ontologije? Ili konkretnije: što
to, praktično i egzistencijalno, znači „jedna osoba u dvije naravi“?
Kako može jedna osoba živjeti s dvije volje i s dvostrukim umom?
Papa Benedikt naglašava da se pritom nipošto nije radilo o pitanjima
puke teoretske radoznalosti nego o nama samima. Naime, radilo se
37 Isto, 98.
38 Usp. Isto, 99.
39 Isto, 93.
244
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
o pitanju: kako možemo živjeti kao krštenici za koje, prema Pavlu,
mora vrijediti ovo: „živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“
(Gal 2,20)?
Kao što je poznato, tada su se – u sedmom stoljeću – slično kao
i danas, nudila dva rješenja koja su bila podjednako neprihvatljiva:
da u Kristu nije postojala vlastita ljudska volja ili su postojale dvije
potpuno odjeljenje sfere volje. Odgovor Sabora glasio je da onotološko jedinstvo dviju sposobnosti volje, koje ostaju samostojne, u
jedinstvu osobe, na razini egzistencije znači komuniju dviju volja.
Ovim izlaganjem jedinstva kao komunije Sabor zacrtava ontologiju
slobode. Obje su „volje“ ujedinjene u zajedničkom „da“, zajedničkoj
vrednoti. Drukčije rečeno: obje su volje ujedinjene u „da“ Kristove
ljudske volje božanskoj volji Logosa.
Sabor ovdje trojstveni model (s obvezatnom analoškom razlikom) primjenjuje na kristologiju: Božje jedinstvo nije jedinstvo
neraščlanjenja i nerazlikovanja nego jedinstvo na način komunije –
jedinstva koje stvara ljubav i koje jest ljubav. Na ovaj način Logos
uzima bivstvo čovjeka Isusa u svoje vlastito bivstvo i o tome govori
svojim vlastitim „ja“: „siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego
volju onoga koji me posla“ (Iv 6,38).
„U Sinovoj poslušnosti, u ujedinjenju dviju volja u jednome
jedinom ‘da’ Očevoj volji, ostvaruje se komunija između ljudskoga i
božanskoga bivstva. ‘Divna zamjena’, ‘alkemija bivstva’ – ovdje se
ostvaruje kao oslobađajuća i pomirujuća komunikacija, koja postaje
komunija između Stvoritelja i stvorenja. U bolu ove zamjene, i samo
ovdje, ostvaruje se temeljna i jedino otkupljujuća promjena čovjeka,
koja mijenja uvjete svijeta. Ovdje se rađa zajedništvo, ovdje nastaje
Crkva. Čin udioništva u Sinovoj poslušnosti kao istinska promjena
čovjeka istodobno je jedino učinkovit i djelotvoran čin obnove i promjene društva i svijeta uopće: samo ondje gdje se ostvari ovaj čin,
događa se promjena koja vodi k spasenju – kraljevstvu Božjem.“40
Sinovo utjelovljenje stvara komuniju između Boga i čovjeka i
tako otvara mogućnost komunije između ljudi. Ova komunija između
Boga i čovjeka, koja je ostvarena u osobi Isusa Krista, postaje priop40 Isto, 98-99.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
245
ćiva u tajni Uskrsa, to jest u Isusovoj smrti i uskrsnuću, a euharistija
je naše dioništvo u tajni Uskrsa te tako tvori Crkvu, Tijelo Kristovo.
Odatle potječe nužnost euharistije za spasenje. U ovome smislu treba shvatiti Isusove riječi: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjeg i ne
pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6,53). Najdublja tajna
komunije između Boga i čovjeka dostupna je u sakramentu tijela
Uskrsloga, i obrnuto, otajstvo stoga zahtijeva naše tijelo i ostvaruje
se u tijelu. Prenesemo li ovo do sada rečeno na odnos Stvoritelja i
stvorenja i zajedništva koje se događa primanjem euharistije, možemo zaključiti kako Pavlovo življenje Krista u nama nije ništa drugo
nego prianjanje naše volje uz Kristovu volju. Euharistija u nama obnavlja odnos zajedništva kako s Bogom tako i s čovjekom budući da
smo po njoj u Kristu svi „jedno tijelo i jedna duša.“
Poslanje radi kojega je Isus Krist došao među nas doseže svoj
vrhunac u vazmenom otajstvu. U otajstvu njegove poslušnosti na
križu, otajstvu gdje se susreću Božja i ljudska sloboda, Isus je ustanovio novi i nerazrješivi Savez, koji vrijedi zauvijek. „U vazmenom smo otajstvu doista oslobođeni od zla i smrti. Ustanovljujući
euharistiju, sâm Isus je govorio o ‘novom i vječnom Savezu’, koji je
sklopljen u njegovoj prolivenoj krvi (usp. Mt 26,28; Mk 14,24; Lk
22,20).“41
Ova konačna svrha Isusova poslanja bila je očita već na početku njegova javnog života. Naime, kad je Ivan Krstitelj na obali
Jordana ugledao Isusa gdje dolazi k njemu, uskliknuo je: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Iv 1,29) i: „On će vas
krstiti Duhom Svetim“ (Mt 3,11). Isus je pravi vazmeni Jaganjac
koji se sâm dragovoljno prinio kao žrtva za nas, sklapajući tako novi
i vječni Savez. Euharistija u sebi sadržava tu korjenitu novost, koja
nam se iznova nudi u svakom slavlju.
J. Ratzinger analizira ustanovu euharistije na Posljednjoj večeri koja se zbiva u kontekstu obredne večere koja je bila spomen
događaja što ga je utemeljio izraelski narod, a to je oslobođenje iz
egipatskog ropstva. Ta obredna večera, povezana sa žrtvovanjem
jaganjca (usp. Izl 12, 1-28.43-51), bila je spomen na prošlost, no
41 Sac. Car., br. 9.
246
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
istodobno i proročki spomen, to jest navještaj budućeg oslobođenja.
Doista, narod je iskusio da to oslobođenje nije konačno jer je njegova povijest još uvijek bila bremenita ropstvom i grijehom. Spomen
na drevno oslobođenje tako se otvorio pitanju i iščekivanju dubljeg,
korjenitijeg, univerzalnijeg i konačnog spasenja. Upravo u tom kontekstu Isus unosi novost svoga dara. U zahvalnoj molitvi – berakah
on zahvaljuje Ocu ne samo za velike događaje iz davne prošlosti
nego i za vlastito uzvišenje. Ustanovljujući sakrament euharistije,
Isus anticipira i uključuje žrtvu križa i pobjedu uskrsnuća. No on
se istodobno objavljuje kao pravi žrtvovani Jaganjac, koji je u Očevu naumu predviđen prije postanka svijeta, kao što čitamo u Prvoj
Petrovoj poslanici (usp. 1 Pt 1, 18-20). Smještajući svoj dar u taj
kontekst, Isus očituje spasenjsko značenje svoje smrti i uskrsnuća,
otajstva koje postaje obnoviteljskom stvarnošću povijesti i čitava
kozmosa. Naime, ustanovljenje euharistije pokazuje kako je po sebi
nasilna i apsurdna smrt u Isusu postala vrhunski čin ljubavi i konačno oslobođenje čovječanstva od zla.42
3.3. Euharistija – vrhunac i središte kršćanskoga života
Isus jasno povezuje dar vlastita života u vazmenom otajstvu
s darom Duha koji će biti podijeljen njegovim učenicima (usp. Iv
16,7). Duh Sveti bio je najprije poslan kao dar Sinu koji postade čovjekom da ostvari otajstvo spasenja za čitavo čovječanstvo. Poslije
„odlaska“ Krista-Sina Duh će doći izravno dovršiti djelo Sinovo: to
je njegovo novo poslanje. On će dakle završiti novu eru povijesti
spasenja i dovesti je k punini. Vazmeno otajstvo vrijeme je novog
dolaska Duha Svetoga.
Darom Duha počinje dakle novo vrijeme „u ‘rasporedbi otajstva’: vrijeme Crkve, u kojem se Krist očituje, uprisutnjuje i priopćava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, ‘dok opet ne dođe’ (1
Kor 11,26). U tom vremenu Crkve, Krist živi i sada djeluje u Crkvi
i s njom na nov način, vlastiti tomu novom vremenu. On djeluje po
sakramentima: to predaja zajednička Zapadu i Istoku naziva ‘sakramentalnom ekonomijom’ koja se sastoji u priopćavanju (ili ‘dijelje42 Usp. Isto, br. 10.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
247
nju’) plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju ‘sakramentalne’
liturgije Crkve.“43
Svi su sakramenti usmjereni k euharistiji kao svojem cilju.
„Ako je euharistija odista izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, iz
toga osobito slijedi da je polazište hoda kršćanske inicijacije mogućnost da pristupimo euharistiji. U tu se svrhu moramo upitati, a to su
naglasili i sinodalni oci, je li u našim kršćanskim zajednicama dovoljno zamijećena tijesna povezanost krsta, potvrde i euharistije. Naime, ne bi se nikada smjelo zaboraviti da bivamo kršteni i potvrđeni
kako bismo mogli sudjelovati u euharistiji. Ta činjenica podrazumijeva obvezu da u našoj pastoralnoj praksi promičemo jedinstvenije
shvaćanje puta kršćanske inicijacije. Sakrament krsta, kojim bivamo
suobličeni Kristu, pritjelovljeni Crkvi te postajemo posinjena Božja djeca, ulazna su vrata prema tome svim ostalim sakramentima.
Njime bivamo uključeni u jedno Tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,13),
svećenički narod. Pa ipak, upravo sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi
treba u nama usavršavati ono što nam je u krstu darovano. I darovi
Duha su dani za izgrađivanje Kristova Tijela (1 Kor 12) i za veće
evanđeosko svjedočanstvo u svijetu. Stoga presveta euharistija kršćansku inicijaciju dovodi do ispunjenja te se postavlja kao središte
i cilj sveukupnoga sakramentalnog života.“44
Redoslijed sakramenata inicijacije od samih početak je ostao
nepromijenjen u teološko-liturgijskim promišljanjima, ali je u pastoralnoj praksi i slavljenju zadobio drukčiju formu. Pastoralna je praksa u različitim povijesnim okolnostima taj proces dijelila na „etape“
udaljujući jednu od druge pri čemu je, katkad, naglašavan pristup
pojedinim sakramentima, a zasjenjivana vrijednost inicijacije kao
ulaženje u sakramentalnost kršćanskog života.
S obzirom na to apostolska pobudnica pape Benedikta XVI.
ističe da je potrebno „obratiti pozornost na red sakramenata inicijacije. U Crkvi postoje različite tradicije. Ta se raznolikost jasno očituje u crkvenim običajima Istoka, kao i u samoj praksi Zapada s obzirom na red inicijacije odraslih, u odnosu prema redu krštenja djece.
43 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., br.
1076.
44 Sac. Car., br. 17.
248
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
Pa ipak, takva razlikovanja nisu toliko dogmatskog reda, nego više
pastoralnoga značenja. Konkretno, nužno je provjeriti koja praksa
doista može bolje pomoći vjernicima da u središte stave sakrament
euharistije, kao stvarnost kojoj teži cijela inicijacija. Biskupske
konferencije neka u tijesnoj suradnji s kompetentnim dikasterijima
Rimske kurije provjeravaju učinkovitost aktualnih pristupa inicijaciji kako bi formacija, primljena u našim zajednicama, mogla pomoći
kršćaninu da sve više sazrijeva i svojem životu dâ autentično euharistijsko usmjerenje, kako bi bio kadar, na način prilagođen našem
vremenu, dati obrazloženje nade koja je u njemu (usp. Pt 3,15).“45
Poznate su promjene redoslijeda sakramenata inicijacije, osobito u novije vrijeme (XVIII. – XX. st.).46 Te promjene možemo
objašnjavati samo snagom kontingentnih razloga (pedagoški motivi)
koji mogu biti valjani jedino u nedostatku teološkog produbljivanja.
Na teološkoj razini promjena redoslijeda triju sakramenata kršćanske
inicijacije ne može biti ni prihvaćena ni branjena.47 O tome svjedoči
Drugi vatikanski sabor koji je u svezi sa suvremenom liturgijskom
obnovom postavio pitanje o ponovnom uspostavljanju narušena jedinstva sakramenata kršćanske inicijacije. Drugi vatikanski sabor to
je naglasio u odluci o obnovi potvrde u Konstituciji o svetoj liturgiji
Sacrosanctum concilium, br. 71,48 jer je upravo njezin povijesni razvoj i doveo do nelogične pastoralne prakse.
Međutim, povijesni razvoj pastoralne prakse narušenog redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije očituje, prije svega, izdvajanje euharistije iz konteksta inicijacijske cjeline. Apostolska
pobudnica o euharistiji Sacramentum caritatis upravo to naglašava
kada piše „da je polazište hoda kršćanske inicijacije mogućnost da
pristupimo euharistiji… euharistija kršćansku inicijaciju dovodi do
45 Isto, br. 18.
46 O prethodnom razdoblju vidi studiju: Maciej ZACHARA., L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia del loro conferimento nella liturgia romana fino alla fine del XIII. Secolo.
Dissertazio ad doctoratum Sacrae Liturgiae assequendum in Pontificio Istituto Liturgico, Lublin,
2003.
47 Usp. Pietro Angelo MURONI, L’ordine dei sacramenti dell’iniziazione cristiana. La storia e la
teologia dal XV secolo al 1992 nel rito romano, Roma, 2007.
48 „Neka se nanovo sastavi obred potvrde, da bude jasnija nutarnja veza tog sakramenta s čitavom
kršćanskom inicijacijom.“ DRUGI VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum Concilium. Konstitucija o svetoj liturgiji (22. XI. 1964.), br. 71, u: Dokumenti, Zagreb, 2008. (dalje SC). Usp. Ante
MATELJAN, Otajstvo poslanja. Sakrament potvrde, Split, 2004., 91-100.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
249
ispunjenja te se postavlja kao središte i cilj sveukupnoga sakramentalnog života.“49 Euharistija je vrhunac u pristupu i trajnost u življenju inicijacije. Za papu Benedikta euharistija nije samo otajstvo
kršćanskoga života nego „otajstvo koje valja ponuditi svijetu.“50 Govoreći o toj univerzalnoj, kozmičkoj dimenziji otajstva euharistije,
papa Benedikt citira svoju prvu encikliku Deus caritas est: „‘Kruh
koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta’ (Iv 6,51). Gospodin
ovim riječima otkriva pravo značenje dara vlastita života za čovječanstvo. Te nam riječi ujedno pokazuju i Isusovo duboko suosjećanje
sa svakim čovjekom. Doista, evanđelja tako često donose Isusove
osjećaje prema ljudima, osobito prema grešnicima i onima koji trpe
(usp. Mt 20,34; Mk 6,34; Lk 19,41). Isus svojim dubokim ljudskim
suosjećanjem izražava Božju spasenjsku inicijativu za svakoga čovjeka kako bi ovaj postigao vječni život. Svako euharistijsko slavlje
sakramentalno posadašnjuje Isusov dar vlastita života na križu za
nas i za čitav svijet. No Isus nas u euharistiji istodobno čini svjedocima Božjeg milosrđa prema svoj braći i sestrama. Na taj se način
iz otajstva euharistije rađa služba ljubavi prema bližnjemu koja ‘se
sastoji upravo u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja
mi se ne sviđa ili koju uopće ne poznajem. To se može ostvariti samo
na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati
drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz
perspektive Isusa Krista.“51
Otajstvo euharistije osposobljava nas i poziva da se odvažno
založimo u strukturama ovoga svijeta kako bismo u njih unijeli novost odnosâ čiji je neiscrpan izvor u Božjem darivanju. Papa Benedikt naglašava kako jedinstvo s Bogom znači istovremeno i jedinstvo sa svima onima kojima se on daruje. Kristološko-sakramentalni
temelj jedino je polazište koje omogućava ispravno shvaćanje Isusova nauka o ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
49 Sac. Car., br. 17.
50 Isto, br. 88.
51 DCE, br. 232.
250
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
3.4. Apostolska pobudnica o euharistiji Sacramentum Caritatis
Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis dokument je
koji nas poziva na dublje promišljanje otajstva prisutnosti živoga
Krista među nama. Euharistijsko otajstvo upućuje vjernike da zastanu pred otajstvenom stvarnošću koja ih trajno nadilazi. Euharistija je
tajna pred kojom, poput Mojsija pred gorućim grmom, svakodnevno
treba skidati obuću s nogu i približavati se na koljenima. Euharistija
u sebi nosi sadržaje koje čovjek nikad u potpunosti neće moći do
kraja shvatiti, što ga ne oslobađa obveze i potrebe, dapače, trajno
pred njima zastajati i razmatrati ih. Ako se vjernik navikava ili se
naviknuo na euharistiju kao na nešto svakodnevno ili obično, onda
je izgubio smisao za sveto i osjećaj za otajstvenost Božje prisutnosti i djelovanja. Euharistiji se ne smije pristupati površno, rubnim
dijelovima bića, jer Bog, koji je u nju stavio svoje srce, očekuje da
joj se pristupa srcem. Zato je govor o euharistiji uvijek smješten u
dubine i središte bića, bilo božanskoga bilo ljudskoga. Stoga Papa,
da još snažnije naglasi otajstvenost, uz riječ sakrament (sacramentum) upotrebljava i riječ mysterium, budući da je riječ sacramentum
tijekom stoljeća postala tehnički pojam za sedam sakramenata.
U pobudnici se ističe nekoliko bitnih odrednica Papine misli.
Prva je teologija divljenja otajstvu euharistije. Papa želi da svaki
vjernik primijeti i živi osjećaj čuđenja i divljenja prema tom sakramentu, čuđenja pred tolikom tajnom Božjega zahvata te divljenja
pred unutarnjom ljepotom koju pred nas taj misterij donosi. Druga
bitna odrednica jest ljubav. To da je euharistija ljubav, Papa veli i kad
sa sv. Augustinom objašnjava ulogu svećenika u slavljenju svetih
otajstava tvrdeći da je svećeništvo amoris officium, služba ljubavi
(SC 23). Budući da je Bog ljubav te se daje u euharistiji koja je bitno
ljubav, svećeništvo ne može ne biti služba ljubavi. Svećenik služi
Bogu koji je ljubav i koji se iz ljubavi predao za spasenje čovjeka.
On je službenik euharistije koja je sami, ako se tako smije reći, „koncentrat“ ljubavi, stopostotna ljubav. Stoga svećeničku službu ljubavi
ne bi smio obavljati nitko tko nije svjestan toga iznimnog dara ljubavi kojom ga Bog obdaruje pozivajući ga u službu. Pozvan je kako
bi služio nedokučivoj ljubavi Božjoj, koja ljubi čovjeka prva i ljubi
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
251
ga dok još bijaše grešnik. Svećenik koji živi službu kao ljubav, živi
i radi za čovjeka grešnika, ali mu služi na poseban način ljubavlju
prema istini (SC 29). Svako je drukčije služenje pogrešno i šteti duhovnoj cjelovitosti na koju je čovjek pozvan. Poluistine i laži bile bi
samo zavaravanje čovjeka pred pravom i cjelovitom istinom koja,
življena u ljubavi, jedina može osloboditi čovjeka.
Sljedeće su odrednice teologija slobode i ljepote koje ocrtavaju
pristup čovjeka ovom uzvišenom otajstvu. Euharistija ne bi uistinu
bila ono što jest da prisiljava čovjeka na nešto što on ne želi. Nasuprot tome, ona je obilata ponuda božanskog života koju on može, a i
ne mora prihvatiti. U njoj se susreću sloboda trojstvenoga Boga i čovjeka koji stupaju u odnos. Iz tog se odnosa rađa i ljepota koja se na
izvanjskom polju očituje u ljepoti liturgijskih slavlja. „U liturgiji se
odražava Božji bitak, istina, dobrota i ljepota, te stoga liturgija mora
biti lijepa i lijepo slavljena, da bi mogla posredovati sudionicima sve
dimenzije božanskog života.“52
Vrlo je važan i marijanski vid pobudnice. Ona, koja je izrekavši svoje „da“ Bogu te se u punoj slobodi njemu predala i time zaslužila postati i majkom Isusa Krista, zaslužila je i naziv euharistijske
žene. Euharistija je otajstvo ljubavi, slobode i ljepote kojemu se treba diviti, poput Marije, te se potpuno preobraziti u svom kršćanskom
postojanju. Ona mu se divila na neizreciv način i prihvatila ga s ljubavlju kao milosni dar slobode na koji je i sama odgovorila slobodno
i u ljubavi, postavši i ostavši tota pulchra – sva lijepa, najljepša od
svih žena, žena koja je utjelovila riječ Božju u svome krilu. Marija
jedinstvenom poniznošću i jednostavnošću uosobljuje sve spomenute dimenzije, svjedočeći kako je to moguće i neophodno te potičući vjernike na jedini ispravan stav pred Bogom. Ona je bila toliko
preobražena u susretu s Bogom da je Božjem Sinu dala tijelo, tijelo
koje će postati euharistijskim i ekleziološkim. Treba trajno imati u
vidu da je, prema božanskoj namisli, Marijin fiat bio nužan preduvjet
utjelovljenju te, samim time, i postojanju euharistije.53
Papa u pobudnici obrađuje pitanje trojstvene ljubavi, pneumatološku i ekleziološku dimenziju euharistije kao i euharistijsku
52 Usp. Sac. Car., br. 35.
53 Usp. Isto, br. 32.
252
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
pobožnost i duhovnost pozivajući se na crkvene Oce. Međutim, lex
orandi – lex credendi54 najznačajnija je teološka odrednica koja se
posebno tiče liturgije Crkve i njezine mjerodavnosti za teologiju (SC
34). To teološko načelo seže u najstarija vremena te je uvijek bilo
živo i življeno u Crkvi kao nezamjenjiv kriterij prosuđivanja crkvenoga nauka. Crkva je posjedovala svijest o tome da sadržaji koje na
svojim liturgijskim susretima živi, postaju normativni kriteriji pravovjernosti. Koliko se samo, do najnovijih vremena, raspravljalo o
biblijskome kanonu knjiga koje čine Stari i Novi zavjet. Pri konačnoj definiciji kanona Crkva se vodila upravo ovim pravilom: knjige
koje su se čitale na euharistijskim susretima, objavljene su knjige.
Crkva se u svojoj cjelini nije mogla prevariti glede toga jer ona je od
početka, više nego na intelektualnoj razini, dobila zadaću „činiti“, a
ne samo se prisjećati ili promišljati. To što je činila, pokazivalo je što
vjeruje, za razliku od svih teoretizirajućih težnja, poput gnosticizma, koje su završavale u nerealnom i nerazumskom intelektualizmu.
Čineći ono što je Gospodin zapovjedio, Crkva na najbolji način i
izvršava i čuva dar koji je primila, pristupačan i dohvatljiv i običnome vjerniku, a ne samo „intelektualnoj eliti.“ No kršćanstvo nije
zanemarilo da mora postojati intellectus. Vjera se ne može graditi na
fideizmu ili pijetizmu već mora imati i svoje razumsko utemeljenje.
Naime, kršćanska istina, to jest Božja objava, ima toliku nevjerojatnu dubinu da traži uvijek novo i dublje razumijevanje, koje se ne
ostvaruje snagom ljudskoga razuma već prihvaćanjem vjere. Samo
se vjerom može steći i stjecati dublje razumijevanje sadržaja koje je
Bog objavio čovjeku, kako običnom tako i intelektualcu.
Zaključak
Nakon Drugog vatikanskog sabora, koji je u svojoj dogmatskoj konstituciji Dei Verbum potvrdio značenje historijsko-kritičke
metode za tumačenje Svetog pisma, otvorila se mogućnost brojnih
i različitih tumačenja Svetog pisma, a time i dogmi. To je u pojedinim slučajevima dovodilo i do nespojivosti Svetog pisma i dogmi
Katoličke Crkve. U tome Joseph Ratzinger uspijeva izbjeći krajno54 Isto, br. 34.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
253
sti te nastoji dogmatiku obogatiti najnovijim rezultatima biblijskih
znanosti, ali isto tako prosuđivati te rezultate sa strane dogmatske
teologije. On polazi od toga da „u središtu kršćanske vjere nije knjiga nego osoba – Isus Krist koji je sama živa Božja Riječ i koji se
izlaže u riječima Pisma, ali koje je moguće ispravno shvatiti jedino u
životu s njim, u živom odnosu s njim.“55 Stoga se tumačenje Svetog
pisma ne može događati bez dogmatike, odnosno tradicije, jer je ona
stvarnost prema kojoj i s kojom se i oblikovalo samo Sveto pismo.
Papa smatra kako historijsko-kritička metoda ne može biti apsolutna
jer baveći se samo prošlim događajem, ne može Sveto pismo učiniti
sadašnjim, bez čega bi ono prestalo biti živo. Zato je potrebno da ova
metoda uđe u dijalog s drugim teološkim znanostima.
Razmatranje problematike odnosa dogmatike i egzegeze postavlja nam temelj za promatranje jednog od sržnog misterija vjere
Crkve. To je spomen-čin Kristove žrtve, odnosno euharistija. Ustanovljujući euharistiju, Isus je progovorio o sklapanju novog i vječnog Saveza, sklopljenog u njegovoj krvi. Njegova smrt na križu vrhunac je očitovanja Božje ljubavi. „Tomu činu prinosa Isus je dao
trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri.
On anticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim
učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina, svoje tijelo i svoju
krv kao novu mànu (usp. Iv 6,31-33).“56 U njegovim riječima događa
se duhovno izvršenje smrti. „On, koji je Božji Sin, i on, koji je čovjek, predaje se u svome umiranju Ocu i tako se očituje kao onaj koji
nas sve unosi u Oca. On sada zbiljski ostvaruje krvno bratstvo, zajedništvo Boga i čovjeka; on otvara vrata što ih mi ljudi ne možemo
otvoriti.“57 Njegovo tijelo i krv potpun su dar Isusa samoga. Oni su
izraz njegove ljubavi i vjernosti Bogu i čovjeku koja ostaje do kraja.
Po njima čovjek može stupiti u odnos s Bogom i čovjekom. Temelj
je toga utjelovljenje u kojemu Krist postaje prostorom sjedinjenja
božanskog i ljudskog. Ova komunija Boga i čovjeka u osobi Isusa
priopćiva je u tajni Uskrsa. Dakle, po euharistiji i mi imamo dio55 Joseph RATZINGER, Na putu k Isusu Kristu, 174.
56 Joseph RATZINGER, Izvor života iz Gospodinova boka otvorena u ljubavi i predanju. Euharistija:
središte Crkve, 13.
57 Joseph RATZINGER, Božje „da“ i ljubav potvrđuju se i u smrti. Izvorište euharistije u tajni Uskrsa, 35.
254
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ništvo u tajni Uskrsa, dioništvo u komuniji Boga i čovjeka po čemu
nastaje Crkva, Tijelo Kristovo. Iz ovoga proizlazi nužnost euharistije
za spasenje. U ovome smislu treba shvatiti i Isusove riječi: „Ako ne
jedete tijela Sina Čovječjeg i ne pijete krvi njegove, nemate života u
sebi“ (Iv 6,53). Euharistija u nama obnavlja odnos zajedništva kako
s Bogom tako i s čovjekom, budući da smo po njoj u Kristu svi „jedno tijelo i jedna duša.“ Ona je vrhunac i središte kršćanskoga života.
R. Pavlić - N. Prša, Euharistija - naše udioništvo u otajstvu... 231-256
255
THE EUCHARIST – OUR PARTICIPATION IN THE
MYSTERY OF THE NEW LIFE ACCORDNIG TO
POPE BENEDICT XVI
Summary
By confirming the historical-critical method in interpretation
of the Holy Scripture the Second Vatican Council has opened the
possibility of numerous and different interpretations of the Holy
Scripture, and therefore dogmas as well. In some cases it led to irreconcilable interpretations of the Holy Scripture and the Catholic
Church’s dogmas. Joseph Ratzinger starts therefore with the person
of Jesus Christ which is in the center of the Christian faith and which
could be understood only by life with Him. It leads us to the conclusion that the interpretation of the Holy Scripture is inseparable
from the dogmatic teaching and the Church’s Tradition, because the
Church is a reality to whom and by which the Holy Scripture itself
was formed. Considering another Council’s postulate according to
which the Holy Scripture is “Soul of Theology”, this article is dedicated to the presentation of the theological reflection of Benedict
XVI about the relationship between Dogmatic and Exegesis. In this
context, the mystery of the Eucharist is being reflected, as well as its
biblical foundation, its meaning and its indispensability as a central
mystery of the Church by which Christians have access to the salvific communio of God and man, which is realized by the event of
the Christ’s incarnation, and which is communicable in the mystery
of the Easter.
Key words: Eucharist, Church, Mystery, Communio between
God and man.3
256
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
257
PRIKAZI I RECENZIJE
PRIKAZI I RECENZIJE
Ksenija Rukavina Kovačević
Vjeronauk u osnovnim i srednjim školama na području Riječke
nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Rezultati provedene
analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama
RTČ, 20 (2012.), 2, str. 365-392
PREGLED GRAFIKONA
U prošlom broju našeg časopisa objavljen je rad pod navedenim naslovom. Budući da je u procesu tiskanja zbog pogreške došlo
do ispuštanja nekih grafikona na koje se rad odnosi, ovdje ih prikazujemo redom i u cijelosti kako ih je autorica posložila u izvornoj
verziji rada. Svi ostali podaci u vezi s navedenim prikazani su u spomenutom članku.
Nikola Vranješ
258
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
PRIKAZI I RECENZIJE
259
260
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
261
PRIKAZI I RECENZIJE
Stjepan Baloban – Gordan Črpić (ur.)
LJUBAV U ISTINI U DRUŠTVENIM PITANJIMA
Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve –
Kršćanska sadašnjost
Zagreb, 2012., 217 str.
Članci ove knjige nisu jednostavan osvrt ili tek prikaz najnovije enciklike pape Benedikta XVI - Caritas in veritate-Ljubav u istini.
Enciklika o cjelovitom ljudskom razvoju u ljubavi i istini. Čitanjem
tekstova ove knjige može se osjetiti kako je enciklika Benedikta XVI
istovremeno poticaj i ishodište promišljanja i traganja na smjernicama koje enciklika nudi ali isto tako ona postaje ciljna, dolazna točka
promišljanja aktualne situacije u kontekstu svjetske krize. Zato će i
čitatelj ovu knjigu doživjeti kao poticaj u daljnjem promišljanju nekih važnih tema današnjega društva koji otvaraju perspektive i nude
jedan novi način, novu „prizmu“ pogleda na suvremenu stvarnost.
Upravo zato, ova knjiga više otvara perspektivu daljnjeg promišljanje negoli pruža neki zaokružen, cjelovit prikaz. A to je sigurno bila
i nakana samih autora.
Koliko god izgleda da je kriza došla iznenada ekonomist dr.
Tihomir Domazet kaže da je više poznatih ekonomista na nju i prije
ukazivalo. Međutim, ni danas kada je ona nastupila a u pojedinim
zemljama na određeni način nadiđena, „još nema jasnog konsensusa
o uzrocima njenog nastanka, a kamoli izlaska iz nje.“ Ali i sam Domazet – iako u prvom redu govori o ekonomskim aspektima krize
- kaže da nije riječ samo o ekonomskoj krizi već je treba promatrati
u mnogo širem okviru. Štoviše, s ovom su krizom povezane i neke
druge „vrste“ kriza, te zato govori o krizi ekonomije i razvoja, ljudskosti, prava i obveza, državne-javne uprave, raspoloživosti hrane i
vode… Kao glavni zaključak ili poruku enciklike on vidi u riječima:
„profit ne može biti jedini cilj, i nadalje, potrebno je humano tržište.“
Osim raznolikih vrsti kriza, različita su i područja gdje se prepoznaje
262
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
njihov utjecaj: moral, obitelj, obrazovanje, društvene vrednote i ostala društvena kretanja. Promatrano na globalnoj razini, riječ je o krizi
vrednota, a ona se očituje u dominaciji slabih od strane jakih. Ako
bi u ovoj situaciji tražili neki konkretni poticaj za djelovanje onda
je kriza prilika da se „pažljivije razmotri stil života našega društva.“
Dr. Grbac se usredotočuje na jedan od središnjih pojmova enciklike a to je razvoj. Novost pristupa pape Benedikta XVI vidi u
promatranju ove tematike u najširem kontekstu jer se papa želi suočiti s izazovima koje donosi današnje vrijeme. A jedan je od glavnih
izazova upravo globalizacija koju promatra kroz procese koje ona
donosi i sa svime što oni znače. Ti se procesi ne mogu promatrati
samo kroz ekonomiju i ideologiju neprestanog rasta već u povezanosti sa samim čovjekom ali isto tako i u činjenici da se zanemaruju
bilo kakve etičke norme.
Pitanja koje ova enciklika otvara treba povezati s nepostojanjem globalnih i univerzalnih struktura/institucija koje bi preuzele
odgovorno djelovanje. Osim toga, treba staviti u pitanje i „dogmu“
o „slobodnom tržištu kao o apsolutno najboljoj varijanti gospodarenja.“ Grbac ukazuje i na neprihvatljivost svakog dijeljenja „ekonomskog“ i „moralnog“ elementa. Štoviše, potrebno je intervenirati na
planu jedne etike ekonomskih institucija i struktura jer će djelovanje bez takvog interventa ostati sterilno. Tržište je, što će istaknuti i
sama enciklika, potrebno regulirati putem demokratskih institucija a
ne prepustiti djelovanju odnosno reguliranju financijskih korporacija. Sam pojam dobra, a ne samo ekonomski čimbenici, treba postati
ključni čimbenik integralnog čovjekova razvoja. Dakako, to se neće
moći ostvariti ako se ne računa na buđenje nove kolektivne svijesti
o potrebni pravednosti.
Riječ je o jednoj novoj antropologiji koja veći naglasak mora
stavlja na „imati“ negoli „biti.“ Zato se i djelovanje ne ograničava
na neke „usputne“ korekcije već je riječ o korjenitim promjenama u
samim strukturama produktivnog sistema kao i strukturama raspodjele dobara. Papa, dakle, zagovara novu humanističku sintezu gdje
isključivo utilitaristička antropologija mora biti usuglašena s antropologijom dara.
PRIKAZI I RECENZIJE
263
Antropološka vizija papine enciklike u središtu je promatranja
dr. Marasovića. Ona je zapravo podloga, osnov za utemeljenje nove
prakse. Takva vizija antropologije počiva na ljubavi jer, čovjek koji
je stvoren na sliku Božju i sam je u svojoj srži ljubav. Ta se ljubav,
kaže dr. Marasović, konkretizira u besplatnosti. Sam čovjek se doživljava da je obdaren kako u odnosu na Boga koji ga je stvorio tako
tu istu darovanost prepoznaje i u onima kojima se sam darovao.
Ljubav nadvisuje pravednost. Papa vidi važnost načela besplatnosti ne samo u individualnim relacijama već također u ekonomskom, društvenom i političkom životu ukoliko oni žele biti doista autentično ljudski. Problem se pak nameće u operacionalizaciji
budući da se pravda može i zakonski nametnuti dok, kada je pak riječ o pravednosti ili ljubavi, za njih se čovjek mora sam opredijeliti.
Besplatnost, kao nova kategorija ekonomskog i društvenog života,
već se sada na određeni način ostvaruje u neprofitnim organizacijama ali bi trebala zaći i u područje tržišta.
Vraćajući se nanovo na uzroke krize, dr. Šimac kaže da je za
njeno cjelovito razumijevanje potrebno računati i na ideološke kao i
institucionalne promjene koje su se dogodile posljednjih desetljeća.
Među njima ističe ideologiju „nevidljive ruke tržišta“ te kapitulaciju
politike i države pred ekonomijom, a „ekonomije pred financijama.“
„Odjeci“ krize su posebno prepoznatljivi u odnosu čovjeka prema
okolišu. Perspektiva izlaska iz krize nije u povratku na prethodno
stanje prije krize već treba osmisliti novi model i novi sustav ili barem „sustavu postaviti nova pravila, nove granice i nove kočnice.“
Dr. Tonči Matulić se zaustavlja na 6. poglavlju enciklike
koje Benedikt posvećuje razvoju naroda i tehnike, a Matulić razvoj promatra u perspektivi razvoja bioetike. Tekst ove enciklike
promatra u širem kontekstu papina učenja osobito povezano s enciklikom Spes salvi. Vjeru u progres – kao karakteristiku našega
vremena – treba promatrati povezano sa značenjem odnosno vjerovanjem u tehnološki napredak koje obilježava naše doba. Zato je
nužno suočiti se s misaonim strukturama modernoga doba. Novovjekovna vjera u napredak doživljava se kao svojevrsna izvedenica kršćanske eshatološke nade koja rasplamsavala vatru optimiz-
264
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
ma. Matulić upućuje na tekstove teologa Ratzingera u kojima on
raspravlja o problematici poistovjećivanja kršćanske nade i moderne vjere u napredak i tu ukazuje na određene probleme. Moderna ideja razvoja i praksa tehničkoga svijeta svoju uspješnost i
brzinu mjeri kvantitativnim kategorijama dok se misao biblijske
ideje razvoja mjeri kvalitativnim i vrijednosnim kategorijama (npr.
spasenje, istina, ljubav, pravednost, eshaton). To ipak ne znači da
dijalog nije moguć ali „objavljena istina isključuje alternative.“
Papa Benedikt XVI smatra da je tehnika duboko ljudska danost,
povezana s čovjekom autonomijom i slobodom gdje se potvrđuje
gospodstvo duha nad materijom. Tehnika nije nikako nešto što bi trebalo prezirati već, kako će Papa reći u enciklici, ona otkriva čovjeka,
omogućava mu da se razvija i izražava njegovu težnju za nadilaženjem materijalnih ograničenja. Ali, kako Matulić zaključuje citirajući Benedikta XVI, potrebno je tehniku uklopiti u zapovijed obrađivanja i čuvanja zemlje želeći reći da se treba sprovoditi u okviru
etičkih normi. Opasnost tehnike je njezina mogućnost da ona sama
postaje prijetnja kada prekoračuje normativne granice. Tehnika se
promatra i u širem kontekstu pri čemu se osobiti problem doživljava
kada se razvoj svodi isključivo na tržište, ulaganje ili institucije a to
je sve svedeno na tehnički problem.
Svoj najrječitiji izraz apsolutizam tehnike nalazi u načinima
postupanja s ljudskim životom. Bioetika je danas postala prvotno
mjesto i poprište kulturalne borbe između apsolutizma tehničkoga svijeta i čovjekove moralne odgovornosti. Međutim, nije u središtu samo etičko pitanje već se susrećemo s bitno antropološkim
pitanjem. Do pomirenja može doći tek onda kada dođe do duboke
preobrazbe modernoga shvaćanja razuma kojeg ograničava njegova
zatvorenost transcendenciji. Razum i vjera trebaju jedno drugo da bi
se autentično mogli izražavati.
Podsjetnik na slobodno izlaganje Branka Despota doprinos je
dubljem i širem razumijevanju pojmova koji u svakodnevnom govoru mogu „izgubiti“ svoje značenje ili ono može „izblijediti.“.
Biskup Pozaić ističe da je nemoguće – imajući u vidu encikliku – odgovoriti na pojedinačne izazove ako ne postoji „jedna te-
PRIKAZI I RECENZIJE
265
meljna vizija o tome što je čovjek.“ Tek se tada može odgovoriti na
pitanje što treba činiti i što se ne smije raditi. Ta je antropologija zacrtana već u prvoj papinoj enciklici Deus caritas est. Kroz tu prizmu
treba promatrati i naučavanje Crkve koja nema tehničkih rješenja za
pojedine probleme ali naviješta istinu o čovjeku. Potrebno je krenuti s jasnim antropološkim pogledima jer teorija o čovjeku određuje
čovjekovu praksu. Dr. Pozaić ukazuje na još neka područja u kojima
se mogu prepoznati posljedice antropologije koja ne poštuje i ne prihvaća temeljno dostojanstvo čovjeka (npr. moralna (zatv)otvorenost
i odgovornost prema životu, nerazmjer između bogatih i siromašnih). Tu cjelovitu antropološku viziju moguće je graditi samo ako se
ima u vidu integralno, cjelovito antropološko polazište koje je temelj
svega a nezamislivo je ako čovjek ne uzima Boga kao svoj temelj.
O vrijednosti tekstova ove knjige govori činjenica da se radi
o prvoj knjizi u našem teološkom ambijentu koja razmatra misao i
poruke Benedikta XVI u spomenutoj enciklici i kao takva predstavlja značajno obogaćenje za našu javnost. Autori, polazeći s različitih
gledišta, ne samo što osvjetljavaju temeljene teme enciklike već ukazuju i na način na koji bi ih trebalo „čitati“ što će čitatelju omogućiti
dublju spoznaju aktualne krize, ali još i više – koja je uloga i mjesto
čovjeka unutar današnjih društvenih pitanja.
Jerko Valković
266
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
267
PRIKAZI I RECENZIJE
Adolf Polegubić (ur.)
RAD I NEZAPOSLENOST DANAS
Zbornik radova
Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main,
2013., 158. str.
Ovaj zbornik posvećen je vrlo aktualnoj temi Pravo na rad i
nezaposlenost u suvremenim društvima. Nastao je kao plod izlaganja
na godišnjem Pastoralnom skupu hrvatskih pastoralnih djelatnika iz
Zapadne Europe, održanom početkom listopada 2012. u Tuheljskim
Toplicama. Tema zbornika obrađena je u nekoliko radova kroz koje
se provlače misli iz socijalnog nauka Crkve o dostojanstvu i vrijednosti ljudskog rada, ali kroz koje se, u isto vrijeme, nastoji sagledati
razvitak filozofske i sociološke misli o radu, te drama radništva u
suvremenim prilikama. U tom smislu posebno se obrađuju pitanja
nezaposlenosti i siromaštva.
Prvi prilog naslovljen Pravo na rad, autora dr. Josipa Grbca, ponajprije prezentira pojedine etape sagledavanja problematike
rada i radništva u socjalnom nauku Crkve. Članak osobito tretira
pitanje položaja čovjeka i njegovog dostojanstva u odnosu na temu
rada. Pravo čovjeka na rad sagledava se kroz prizmu temeljnih i neotuđivih ljudskih prava čija povreda ne narušava samo pravednost,
već predstavlja istinski grijeh protiv Boga. Autor u odnosu na ovu
problematiku komentira i neke suvremene statističke pokazatelje. U
odnosu na hrvatske prilike autor osobito ističe pitanje problematičnog i teškog položaja radnika koji se u takvim prilikama ne zanima
za neke druge dimenzije povezane s tematikom rada, kao što su zadovoljstvo na poslu, sigurnost na radu i sl.
Drugi članak, autora dr. Jerka Valkovića, bavi se temom Dobrovoljni rad (volonterstvo) – najveštaj novog modela društva. Autor prikazuje temu volontarijata polazeći od društvene razine, a zatim posebno prikazuje kršćanske motivacije i elemente kršćanskog
volonterskog djelovanja. Dragovoljni angažman biva predstavljen
268
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
kao oplemenjujući element ljudske kulture i sastavni element života
Crkve. Volontarijat se sagledan kao izraz određenog vrijednosnog
sustava. Ističe se njegovo značenje za crkvenu zajednicu. Autor u
ovom članku sagledava i suvremene izazove za ostvarivanje volonterskog djelovanja.
Treći članak pod naslovom Svijet rada u kontekstu današnje
krize socijalne države, autora dr. Vladimira Dugalića, obrađuje temu
socijalne politike i socijalne države polazeći od povijesnog prikaza
razvitka socijalno osjetljive države, osobito nakon Drugogo svjetskog rata. Pritom se posebna pozornost pridaje tzv. trećem putu
Tonya Blaira, koji predstavlja središnju os današnje socijalne politike Europske Unije. Potom se obrađuje pitanje socijalne politike kao
sastvanog dijela života cijele društvene zajednice. Ističe se da sve
strukture društva trebaju biti socijalno osjetljive, pri čemu se posebno naglašava i odgovornost kršćana. U tom sklopu posebno mjesto
treba zauzeti kršćanski nadahnuto karitativno djelovanje.
U posljednjem prilogu pod naslovom Siromaštvo i socijalna
isključenost nezaposlenih u Hrvatskoj, dr. Zoran Šućur obrađuje pitanje povezanosti nezaposlenosti s drugim negativnim društvenim
pojavama kao što su siromaštvo i socijalna isključenost. Drugim
riječima, autor pokušava ukazati na moguće velike osobne i društvene posljedice koje donosi stanje nezaposlenosti. U tome pogledu
osobito su vrijedni emprijski pokazatelji koji su prikazani u ovom
radu, a koji osobito ukazuju na problem društvene isključenosti kao
posljedice nezaposlenosti. Autor kao temeljne poluge promjene negativnog trenda u odnosu na pitanje nezaposlenosti vidi prikladnu
ekonomsku politiku i politiku zapošljavanja, te odgovarajuće mjere
na tržištu rada, kao i poticanje socijalnog uključivanja nezaposlenih.
Kroz sve svoje radove ovaj vrijedan zbornik daje mnoge odgovore na neka ključna pitanja o ljudskom radu danas, o položaju
radnika, ali i o dostojanstvu ljudskog života i ljudske osobe, o dostojanstvu obitelji, te o vrijednosti volontarijata. Vjerujemo da kao takav ovaj zbornik predstavlja suvremen i bogat doprinos promišljanju
o radu i suvremenoj socijalnoj problematici.
Nikola Vranješ
269
PRIKAZI I RECENZIJE
OKRUGLI STOL
AUDIOVIZUALNI MEDIJI I NOVA
EVANGELIZACIJA CRKVE
U Svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci ove će se godine,
od 30. svibnja do 1. lipnja, održati četvrti po redu Festival hrvatskog vjerskog filma. Riječ je o specijaliziranom filmskom festivalu
koji na jednome mjestu okuplja i natjecateljskom vrednovanju izlaže
godišnju produkciju vjerskih filmova snimljenih u Hrvatskoj i njenoj dijaspori diljem svijeta. No pored zanimljivih filmova, u sklopu
Festivala i ovaj će se put održati okrugli stol na kojemu će teolozi
i laici iznositi svoja razmišljanja na temu "Treba li nam Katolička
televizija?"
O medijima i Crkvi puno se raspravlja, a posebno u svjetlu
nove evangelizacije te na koji način mediji tu mogu biti iskorišteni.
Tako je lani u sklopu Festivala na Trsatu održana rasprava na temu
„Audiovizualni mediji i nova evangelizacija Crkve.“ Na okruglom
stolu sudjelovali su direktor Festivala Bernardin Modrić, izbornik
Festivala poznati redatelj Srđan Segarić, dr. Damir Gašparović s riječkog Filozofskog fakulteta, vlč. Antun Šuljić iz Kršćanske sadašnjosti i vlč. Marijan Benković iz Riječke nadbiskupije. Kao temeljna
točka postavljeno je pitanje koliko su crkvene strukture otvorene
prema novim medijima i znaju li kako mogu putem njih doprijeti do
ljudi. Većina sugovornika složila se da se suvremenom čovjeku treba
obraćati na suvremen način.
Direktor Festivala Bernardin Modrić upozorio je da se nalazimo u razdoblju duboke sekularizacije u kojemu se izgubila sposobnost slušanja i razumijevanja evanđeoske riječi kao žive i oživljavajuće poruke. “Sve manje je prisutan Bog i Božja riječ u životima
ljudi… Kršćani su pod utjecajem takvog sekulariziranog načina života, hedonizma i konzumerizma, što uzrokuje egocentrizam i površnost,“ upozorio je Modrić. Primijetio je i da vrijeme digitalne kulture donosi i to da se čovjek udaljava od etičke i političke dimenzije
270
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1
života, javlja se kultura neposrednog, prolaznog, kultura vanjštine,
egocentrično usmjerenje na samoga sebe i vlastite potrebe. „U takvom scenariju nova evangelizacija predstavlja poticaj koji umorne
i izmučene zajednice trebaju kako bi otkrile radost kršćanskog iskustva, ljubav koja je izgubljena, kako bi okrenule pretjeranu slobodu u
potrebu za istinom. Nova evangelizacija ovdje zahtijeva od kršćana
smjelost da nađu sredstva i načine kako istaknuti važnost baštine
edukacije i znanja očuvanog kršćanskom tradicijom. Nova evangelizacija je, dakle, sinonim za misiju, traži sposobnost za ponovno
kretanje, nadilaženje granica, proširivanje vidika. Ona je suprotna
samodostatnosti i povlačenju u sebe, od mentaliteta 'statusa quo' i od
pastoralnog koncepta koji smatra da je dovoljno raditi kako se uvijek
radilo,“ zaključio je Modrić.
S Modrićevim mišljenjem donekle se složio i vlč. Antun Šuljić iz Kršćanske sadašnjosti smatrajući da su vizualni mediji što se
same Crkve tiče nedovoljno iskorišteni. Naglasio je kako je vrlo bitno znati kome se poruka upućuje, napomenuvši kako Crkva nije tu
radi sebe same nego je upućena svijetu. „Evangelizacija je nešto što
ljudi danas traže, očekuju, ali ne očekuju da se od toga pravi nešto
propagandističko jer evanđelje i propaganda apsolutno ne idu zajedno. Evanđelje znači brigu za čovjeka, za dobro, za svijet, okrenutost
nekome bez računice, bez zadnjih namjera i zadnjih misli,“ kazao je
Šuljić. Napomenuo je i to da „nova evangelizacija i audiovizualni
mediji mogu počivati samo na istini i zato treba otvoreno govoriti o
svemu što današnjeg čovjeka tišti i žulja.“
Dr. Damir Gašparović s riječkog Filozofskog fakulteta smatra
kako audiovizualni mediji više nisu samo informativni već formativni jer formiraju javno mnijenje od pojedinca do cijelih društvenih
skupina. „Mi moramo znati kome se obraćamo, ako to odredimo,
onda moramo odrediti i kako ćemo se obraćati tom čovjeku jer mu se
ne možemo obraćati kao čovjeku u 19. stoljeću pa niti u prvoj polovici 20. stoljeća, i tu je sazrijelo vrijeme da se stavovi redefiniraju,“
rekao je prof. Gašparović.
Izbornik Festivala, poznati redatelj Srđan Segarić, smatra da
su elektronički mediji jako bitni te da bi i Crkva trebala imati svoj
PRIKAZI I RECENZIJE
271
kanal. Primijetio je kako sada rad Crkve nije dobro popraćen, u medijima se često izvlače izjave i rečenice iz konteksta, ne dobiva se
dovoljno minutaže, bitnije su afere nego ono što je Crkva dobro napravila. „Mi koji se bavimo ovim medijima trebali bismo pokazati
kako Bog djeluje u životima ljudi, gdje je tu Bog i jesu li ga sreli,
jedino ćemo tako moći evangelizirati nekoga i zato je potrebno iskoristiti medije do kraja,“ poručio je Segarić.
Vlč. Marijan Benković iz Riječke nadbiskupije mišljenja je da
Crkva prilično dobro koristi audiovizualne medije i da su na tu temu
doneseni brojni dokumenti koje treba temeljito proučiti. Tu je nabrojao enciklike iz 1929., 1936., 1957., 1963., zatim 1971. i iz 1992. godine. „Nikad se nije loše vratiti temeljima i promišljati, stalno treba
tražiti prostore za prenošenje poruka Crkve“ smatra vlč. Benković i
dodaje da treba više iskoristiti postojeće načine prenošenja evanđelja. Na tom tragu vjerojatno će se nastaviti rasprava i na sljedećem
okruglom stolu na IV. Festivalu vjerskog filma.
Helena Cvjetičanin
272
Riječki teološki časopis, god. 21 (2013.), br.1

BITI ŽENA - U ime obitelji

Pokreni promjenu!

Krepost umjerenosti

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

Zahtjev za Skrb izvan vlastite obitelji

ZAHTJEV ZA PRIZNAVANJE PRAVA NA JEDNOKRATNU

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.

Press release 15. travnja 2014 - Građanski odgoj i obrazovanje

kako odrasli članovi obitelji mogu pomoći djeci

pisma Jeana Vaniera

00.RTC 2 2014 - Teologija u Rijeci

Da li je svaka ženidba sklopljena u crkvi valjana?