Neka vas sada i zauvijek prate milost,
ljubav Boga i zajedništvo sa svima vama!
(prema 2. Korinćanima 13,13)
1
UVODNIK
Ova knjiga je nastala kao rezultat projekta "Škola za međuvjerski dijalog i aktivno
građanstvo: mlade vjernice i vjernici ususret Europskoj uniji" koji je trajao osam mjeseci, od
1. rujna 2012. do 31. ožujka 2013. godine, a provodio se u Osijeku.
Projekt je provodila udruga AGAPE iz Osijeka uz financijsku podršku Ekumenske
ženske inicijative iz Omiša (30.350,00 kn) i Grada Osijeka (5.000,00 kn). Zahvaljujući
partnerstvu s Visokim evanđeoskim teološkim učilištem u Osijeku dobili smo na korištenje
prekrasnu učionicu sa svom opremom za praktikum, a Agencija lokalne demokracije iz
Osijeka nam je omogućila besplatno korištenje njihovog prostora u Erudutu tijekom završnog
druženja - ručka, 19. travnja 2013. godine.
Knjiga je podijeljena u nekoliko dijelova:
U uvodnom dijelu su tekstovi urednika knjige koji progovaraju o važnosti škola o
dijalogu kroz koje se promiče suradnja i razumijevanje među vjernicima različitih vjerskih
zajednica i međuvjerskog dijaloga općenito te traži odgovor na pitanje njegove nužnosti i
utkanosti u sâmo vjersko i vjerničko. To su tekstovi: "O važnosti škole dijaloga" Antala
Baloga i "Dužnost ljubavi" Julijane Mladenovske-Tešija.
U I. dijelu knjige smješteni su tekstovi predavača i trenera koji su sudjelovali na
projektu, naime šest tekstova i to: "Liderske vještine" Nikolete Poljak, "Nenasilna
komunikacija i dijalog" Katarine Kruhonja, "Vjernice/i i mediji" Julijane Tešija,
Komunikacija i zagovaranje vjerskih pitanja u javnim institucijama" Miljenka Turniškog,
"Međuvjerski dijalog u teoriji i praksi" Srđana Antića i "Vjerski identitet ususret Europskoj
uniji" Dalibora Kraljika. Tekstovi su pisani različitim stilovima onako kako su predavači
smatrali da je dobro i pregledno. Ideja je bila da tekstovi ponude dublje uvide u navedene
teme i iznesu saznanja i podatke koji se i nakon seminara mogu samostalno koristiti.
2
U II. dijelu su tekstovi sudionica/ka projekta koji su nastali kao rezultat njihovih
osobnih aktivnosti. Projekt je bio koncipiran tako da je zahtijevao aktivno uključivanje svih
sudionica/ka u aktivnosti i to kroz diskusije, pripremu i samostalno vođenje radionica u
svojim vjerskim zajednicama u cilju obuhvaćanja šire populacije, pripremu i vođenje molitvi
i kreativnih radionica. Ovi su tekstovi, također, vrlo različiti i prenose osobna viđenja
sudionica/ka na određenim temama. U ovom dijelu je osam tekstova i to: "Promišljanja o
međureligijskom dijalogu - agnostička perspektiva" Jelene Perak, "Ljubav u izmirenju"
Aleksandra Dege, "Gle kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti" Valentina Fabija,
"Međuvjerski dijalog mladih" Dijane Sijađev, "Zašto je međuvjerski dijalog važan" Radmile
i Predraga Popovića, "Bijah stranac i primiste me" Nataše Vukadinović, "Identitet i Krist"
Nine Vujić i "Nenasilna (dobra) komunikacija" A. Dege, N. Vujić i N. Brkić.
U III. dijelu knjige su prilozi i ovdje će čitatelji pronaći tekstove voditeljice projekta
Julijane Mladenovske-Tešija o projektu i o evaluaciji projekta, kao i fotografije sa
zajedničkog druženja u Erudutu i adresar sudionika.
Za kraj:
Zahvaljujemo Ekumenskoj ženskoj inicijativi iz Omiša što je prepoznala ideju i podržala
ovaj projekt. Ova udruga promiče dijalog, jednakost, razumijevanje i pomaže svojim
donacijama vjernicama-pojedinkama ili udrugama u njihovim aktivnostima približavanja,
pomirenja i suradnje na lokalnoj razini na svim područjima bivše Jugoslavije te je iznimno
važna za sve nas. Hvala vam što postojite!
Zahvaljujemo Gradu Osijeku što nam je svojom donacijom pomogao da zaokružimo
troškove tiskanja ove knjige i da nabavimo opreme za našu udrugu.
Zahvaljujemo svim udrugama civilnog društva, a posebno Centru za mir, nenasilje i
ljudska prava Osijek, Volonterskom centru Osijek, Agenciji lokalne demokracije Osijek,
Nansen dijalog centru Osijek i Visokom evanđeoskom teološkom učilištu Osijek.
Posebnu zahvalu upućujemo marketinškoj agenciji YPSILON iz Osijeka. Njihov
novinar Alan Srčnik je bio odličan voditelj radionice igranje uloga "U TV studiju", a njihovo
3
dvoje snimatelja, Jana Damijanić i Tomislav Kučić Zagi, svojom su osobnošću i
profesionalizmom obogatili naš seminar.
Bez Antuna Baloga, diplomiranog i iskusnog montažera iz udruge MOZAIK Društva
Osijek, ne bismo dobili odličan DVD - kratki film o seminaru! On je pratio svaki naš korak,
fotografirao, snimao, radio posebne intervjue sa sudionicama/cima i predavačima.
Zahvaljujemo vjerskim udrugama grada Osijeka, a posebno fra Miljenku Vrabecu iz
kapucinskog samostana i crkve Sv. Jakova, pastoru Damiru Špoljariću iz Evanđeoske
pentekostne crkve Radosne vijesti, Židovskoj općini u Osijeku i gđi Nives Beissman, Srpskoj
pravoslavnoj crkvenoj opštini Donji grad i protojereju Ratimiru Petroviću, efendiji Efendiji
Poljiću i Islamskoj vjerskoj zajednici te članovima Kluba mladih Pejgamberov nur.
Zahvaljujemo svim sudionicama/cima projekta i posebno onim najaktivnijima:
muslimanskom "dvojcu" Zoranu-Ahmedu i Bajramu roštilj-majstoru, našoj origami
pravoslavki-ekumenki Nataši
predivnog glasa, tamnoputoj katolkinji Natali i kapucinu
Valentinu, agnosticima-krštenim katolkinjama Jeleni, Jagodi, Dijani i Željki, baptistu i
neotkrivenom talentu za glumu, Degi, snažnom pentekostalcu Pedji i njegovoj umnoj ženi
Radi te svakako, modnoj divi Nini, našem kreativnom i dobrom duhu koji je svima pomagao!
Bez vas ne bi bilo ovog projekta, niti druženja i prijateljstava koji ostaju!
"Hvala Bogu na Njegovom neizrecivom daru!" (2. Korinćanima, 9,15)
U Osijeku, 17. svibnja 2013. godine
Urednici:
Antal Balog i Julijana Mladenovska-Tešija
4
O VAŽNOSTI ŠKOLE DIJALOGA
Antal Balog (AGAPE Osijek, VETU, Osijek)
Dijalog se danas najčešće tumači kao razgovor između dvije ili više osoba koje drugačije misle i
zaključuju i koje zastupaju, službeno ili neslužbeno, svoje osobne ili stavove preuzete od drugih
organizacija, primjerice vjerskih, religijskih, etničkih i drugih zajednica, odnosno država ili
njihovih asocijacija, a koji su drugačiji od stavova njihovih sugovornika.1
Povremeno se može čuti i sintagma o dijalogu gluhih koja označava razgovor dviju ili
više osoba, odnosno suprotstavljenih strana koje ne mogu ili ne žele čuti i slušati, niti uvažiti
stajališta i argumente druge strane razgovora. Kako je čovjek društveno i političko biće, on se u
potpunosti izražava u svojoj užoj ili široj društvenoj skupini. Otuda je nužnost razgovora,
dijaloga, pregovora i dogovora uvjet opstanka bilo koje ljudske zajednice kao i njenog razvoja.
Bez obzira o kojoj vrsti dijaloga je riječ, o međureligijskoj, ekumenskoj, kulturološkoj, etničkoj,
socijalnoj, nacionalnoj, ekonomskoj, znanstvenoj ili nekoj drugoj, potrebno je učiti i naučiti
metode, načela, tehnike i pravila dijalogiziranja. Razvijanje kulture dijaloga značajno doprinosi
njenoj uspješnosti bez obzira kako tu uspješnost označavali i mjerili.
Osječka škola za dijalog i aktivno građanstvo okrenuta je prema izgradnji kulture dijaloga
mladeži različitih nacionalnih manjina grada Osijeka. Osnovni cilj joj je doprinijeti kvaliteti
međunacionalnog dijaloga i društvenog aktivizma mladih te razvijanju hrvatskog identiteta u
zajednici europskih naroda. Svojevrsni je to nastavak prvog susreta mladih vjernika različitih
religijskih zajednica koji je održan u suradnji s Centrom za prevenciju sukoba iz Bugarske i uz
podršku Grada Osijeka 2008. godine. Ta godina je proglašena Europskom godinom
interkulturnog dijaloga, a dijalog zadaćom svih građana Europe. „Predstavljajući 4. prosinca
1
Dijalog je imenica koja potječe od starogrčke riječi dialogos (διάλογος) razgovor ili govor i sastoji se od
riječi dia (διά) - kroz, između i logos (λόγος) - govor, diskurs. Dijalog je i glagol koji potječe od starogrčke riječi
dialegomai (διαλέγομαι) - razgovarati i sastoji se od dvije riječi dia (διά) - kroz, između i legein (λέγειν) - govoriti.
5
kampanju Europska godina interkulturalnog dijaloga Jan Figel je izjavio kako je "EU jedina
'geopolitička inovacija' temeljena na poštovanju kulturne raznolikosti" a cilj "interkulturalnog
dijaloga jest uzajamno razumijevanje i bolji suživot različitih kultura. Riječ je o zajedničkoj
inicijativi Europske unije, država članica i civilnog društva.“ 2 Naredne 2009. godine kao
nastavak spomenutog susreta mladih, održan je susret druženja i dijaloga Zajedničke riječi
između nas i vas, projekt povezivanja mladih vjernika, teologa i aktivista kršćanske, islamske i
židovske kulturne i religijske baštine. Okupili su se sudionici iz Hrvatske, Slovenije, Srbije,
Bosne i Hercegovine i Makedonije s ciljem stvaranja „prostora za nastavak dijaloga i predlaganja
konkretnih modaliteta suradnje mladih predstavnika različitih vjerskih zajednica grada Osijeka.“3
Dijalog se općenito smatra jednom od važnih metoda i tehnika demokracije kao
vladavine naroda, bilo kao demokratskog procesa ili demokratskog razvitka. Prema Johanu
Galtungu, jednom od osnivača discipline poznate kao "mirovni studiji i rješenje konflikata" te
osnivača Instituta za mirovne studije u Oslu, dijaloški proces u sebi sadrži elemente međusobne
empatije sudionika dijaloga koji kreativno postavljaju postojeće elemente u drugačiji odnos i
tragaju za uvjerenjima koja su zajednička ili međusobno slična. On u sebi sadrži metode
ispitivanja iznesenih tvrdnji i zajedničko utvrđivanje legitimnih ciljeva, pri čemu vanjski
promatrač dijalog doživljava kao „meko“ pregovaranje u kojemu nema pobjednika i poraženog.
Za razliku od dijaloga, sudionici u raspravi ili debati4 nerijetko poskliznu u prepirku ili čak u
svađu. Tijekom uzavrele debate, preplavljeni emocijama i udaljeni od razumnog razgovora,
sudionicima u raspravi postaje cilj pobijediti i nametnuti svoje viđenje problema rasprave,
kritizirajući sugovornika, napadajući njega i njegova stajališta tražeći činjenične, konceptualne i
logičke greške s osnovnim ciljem vlastite pobjede. Diskusija također nije dijalog. Tijekom
diskusije, koja je emocionalno slabije obojena od debate, sudionici su okrenuti zajedničkom cilju
tražeći kompromisno rješenje koje bi ih dovelo do međusobnog sporazuma i riješilo zadani
problem.
2
The European Year of Intercultural Dialogue (2008), [online]. Dostupno na: http://www.interculturaldialogue
2008.eu/ [22. ožujka 2013.] Europska godina interkulturalnog dijaloga, (2008), [online]. Dostupno na: http://www.
entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx& pageID=13&clanakID=2363 [22. ožujka 2013.]
3
Demokracija, dijalog i dar-al salam: Međuvjerski dijalog i praktično djelovanje – Zbornik radova, ur. Macelaru, M.
V. i Mladenovska-Tešija, J., Evanđeoski teološki fakultet, Osijek 2012., 228.
4
njem. debatte, od fr. débat.
6
Za razliku od rasprave, dijalog je primjereniji onim područjima međuljudske
komunikacije u kojima se ne može očekivati jednostrana pobjeda, već bolje međusobno
razumijevanje, istraživanje nekog problema, mogućnosti promjene vlastitog mišljenja,
preispitivanje vlastitih stavova, traganje za sličnostima i boljim rješenjima bez anticipiranja
rješenja ili zaključka na kraju dijaloga. Područja u kojima je dijaloška metoda osobito dobro
došla su religija, kultura, filozofija, teologija, demokracija, znanost i druge. Prema tome, glavna
svrha dijaloga sadržana je u slušanju i razumijevanju drugog, u njegovom razumijevanju našeg
stajališta o sadržaju o kojem se razgovara. Drugim riječima, dobar dijaloški sugovornik može
nam biti vrijedno zrcalo nas samih, odnosno naš bolji uvid u istinu o nama samima. Međutim,
istina o temi o kojoj tijekom dijaloga postupno saznajemo, može biti neugodnom. Otuda dobar,
iskren te iscrpan, otvoren i pošten dijalog nisu „široka vrata i širok put“ već je prije „uska staza i
uska vrata… i malo je onih koji ga pronalaze“ (Izr 4:18). Tijekom rasprave i debate zajednički
tragamo za onim rješenjem složenih problema iznošenjem vlastitih stajališta u koje ćemo ugraditi
što je moguće više vlastitog razumijevanja i stava. Za razliku od rasprave, tijekom dijaloga
nastojimo dobro razumjeti dva područja kod svog sugovornika: njegovo razumijevanje sadržaja
našeg dijaloga i njegovo razumijevanje mog stava o sadržaju našega dijaloga.
Dobri dijalozi najčešće stvaraju dodatnu intelektualnu vrijednost jer se nakon njih postiže
bolje razumijevanje nekog sadržaja nego što je to mogao postići pojedinac sam za sebe prije
dijaloga. U tom smislu, dijalog može biti složenija pojava od dobre i učinkovite razmijene riječi
koje smo, pri tome, dobro definirali u socio-lingvističkom kontekstu našeg razgovora. Štoviše,
dijalog o nekoj složenoj temi iz područja ljudskih odnosa može postati izvrsnim alatom skupnog
razmišljanja i učenja te skupne inteligencije.
Dijalogiziranje se treba sustavno i disciplinirano uvježbavati, kao i svaki drugi ljudski
svrhoviti napor. David Bohm smatra da je kolektivno učenje važno za ostvarivanje potencijala
ljudske inteligencije, bila ona individualna ili skupna.5 Osim toga, on tvrdi da je glavni uzrok
neprestanih kriza čovječanstva nesklad u procesu ljudskog razmišljanja te da dijalog predstavlja
5
David Bohm bio je bliski suradnik Alberta Einsteina i istaknuti fizičar poznat po svojim radovima na kojima se
temelji kvantna teorija i teorija relativnosti. Priređeno prema David Bohm, Donald Factor, Peter Garett, O dijalogu,
Quantum21.net – Znanost i umjetnost vođenja, veljača, 2010., 1.-8.
7
snažno sredstvo razumijevanja funkcioniranja misli.6 Pri tome „misao“ nije samo ishod nečijeg
umnog djelovanja, već joj se pridodaju ne samo međusobno prepleteni osjećaji, namjere i želje,
već i slojevi sjećanja, uvjerenja kao i trenutnih percepcije naše stvarnosti. A naša „stvarnost“ je
mješavina „koncepcija, sjećanja, refleksija obojenih našim osobnim potrebama, strahovima i
željama, ograničenjima izobličenim zbog ograničenja jezika, navika, spola i kulture.“ 7 Teško da
je moguće odstraniti sve ove navedene i druge neprepoznate sastavnice iz vlastitog mišljenja i
biti sigurnim da je naša percepcija - ispravna. Jedna od neprepoznatih i od nas samih dobro
skrivena sastavnica naših misli, često od naše svjesnosti skriva uvjerenje da je naš način
tumačenja stvarnosti jedini razuman način na koji se stvarnosti može tumačiti.8
Tijela ljudskih bića tijekom svoje evolucije razvila su takve tražene sposobnosti, ali nije
ih jednakomjerno razvila ljudska misao. Primjerice, pomaknemo li ruku, kaže Bohum u
citiranom članku, poznato nam je da to svjesno činimo i da to činimo mi, a ne netko drugi. To se
naziva propriocepcijom, odnosno, svjesni smo nekih svojih tjelesnih djelovanja, no ta nam
sposobnost nedostaje u području misli. Stoga nam je dijalog, opisan u ovom smislu, potreban jer
stvara prostor unutar kojeg se takva pozornost može ostvariti jer, kako kaže Bohm u istom
članku, „dijalog razmatra proces razvijanja misli i značenja koji omogućavaju neku vrstu
kolektivne propriopcepcije ili trenutnog odražavanja sadržaja misli i manje očitih dinamičkih
struktura koje tim mislima upravljaju. Takvo iskustvo osigurava proces dijaloga kako na
pojedinačnoj tako i na kolektivnoj razini. Svaki slušatelj u poziciji je odgovoriti svakom
govorniku i ostatku grupe te im na taj način prenijeti vlastite poglede na iznesene pretpostavke i
implikacije tih pretpostavki, kao i na zaboravljene a značajne teme. Dijalog pruža priliku
sudionicima preispitati predrasude i karakteristične obrasce u pozadini njihovih misli, stavova,
uvjerenja i odabranih životnih uloga. Također, omogućava razmjenu tako stečenih uvida.“9
6
David Bohm., ibid., 2.
David Bohm, ibid., 2.
8
David Bohm, ibid., 2.
9
Primjerice, obično ne zamjećujemo da na naš odnos prema nekoj drugoj osobi značajno utječu naše vlastite misli i
osjećaji o nekoj trećoj osobi koja se slično ponaša ili slično izgleda kao druga osoba. Umjesto toga, unaprijed
pretpostavljamo da odnos prema drugoj osobi direktno izvire iz njezinog trenutnog ponašanja. Problem se sastoji u
tome što nam je pozornost potrebna za uočavanje tog nesklada rijetko kada je dostižna. David Bohm, ibid., 2.
7
8
Ovako označen i opisan dijalog je značajnije složeniji društveni fenomen nego li smo to
bili skloni misliti. Nerijetko ga se opisuje i doživljava kao upristojenu raspravu u kojoj je
dovoljno već i to što ugledni sudionici ne dižu glas (ili predmete) jedni na druge te raspredaju o
nekim važnim i uzvišenim temama kao što su ekologija, međureligijski dijalog, svjetski mir,
društvena pravda itd., a zapaljive teme kojima se primjerice, raspravlja o kriterijima temeljem
kojih će se povećati plaće u narednom obračunskom razdoblju, prepuštaju uzrujanim
sudionicima u debatama, raspravama, prepirkama te otvorenim svađama. Može li se voditi
dijalog o složenijim temama koje imaju opće društvene, političke, religijske, nacionalne i druge
dugoročne učinke, a da prije toga nismo savladali dijalogiziranje o temama koje su, prema nekim
kriterijima, jednostavnije, „lakše“ i imaju nižu društvenu, tehološku i dugu složenost, odnosno,
one koje imaju učinke kraćeg roka od nekih drugih? Koji dijalog je složeniji, onaj koji se odnosi
na naše neposredne životne, radne, obiteljske uvjete, partnerske i druge odnose ili onaj dijalog
čija je neposrednost na razne aspekte naših života manja ili je uopće nema?
Kako započeti dijalog, odnosno voditi dijaloški sastanak? Prema stajalištu Davida Bohma
uvjeti za vođenje uspješnog dijaloga sadržani su u sljedećim točkama:
1. Svi sudionici dijalog trebaju privremeno odložiti odnosno suspendirati svoje misli,
pretpostavke, nagone i sudove, odnosno ne promatrati ih kao svoje. Ovo je teško
ostvarivo bez prethodnog vježbanja, a k tome dodatno uključuje sposobnost djelatnog
slušanja, promatranja i pozornosti. Što znači odložiti svoje misli ili pretpostavke?
Svakako ne odbaciti ih, potisnuti ili zatajiti, već ih osvijestiti i staviti ih pred sebe te ih
potom propitivati s ostalim dijaloškim sudionicima.
2. Optimalni broj sudionika dijaloga treba biti između dvadeset i četrdeset osoba koje su
okrenute jedne prema drugima kako bi međusobno pratile i razumijevale svoj i tuđi
govor tijela.
3. Trajanje jednog dijaloškog sastanka treba biti oko 2 sata. Između dijaloških sastanaka
treba upriličiti dovoljno duge i česte stanke kako bi sudionici imali dovoljno vremena
upustiti se u vlastite kontemplacije, autorefleksije i slično.
4. Premda u dijalogu nema mjesta hijerarhiji, na početku dijaloškog procesa potrebno je
postojanje labavog vodstva koje će pomoći procesu kolektivne propriocepcije na način
koji neće biti nasilan niti manipulativan. Stoga je dobro odrediti jednog ili dva uvježbana
moderatora koji će djelovati iz pozadine radi preventivnog prepoznavanja
problematičnih situacija.
5. Bilo koji sadržaj može biti predmetom dijaloga, premda su neka područja „zapaljivija“
od drugih, primjerice područja vjere, ideologije, nacije, povijesti ili njihovo slaganje.
9
6. Sudionici dijaloškog sastanka trebaju se međusobno uvažavati. Dijalog može imati dobre
ishode samo kada se dijaloški učesnici, u okruženju povjerenja, međusobno uvažavaju i
smatraju prijateljima u zajedničkom istraživanju određenih tema. Uklanjanje
emocionalnih blokada sudionika jedan je od prvih uvjeta za vođenje uspješnog dijaloga.10
U nešto starijem tekstu od prethodnog, Osječanin Paul Mojzeš piše o dijalogu između
kršćana i marksista.11 Danas se to područje može smatrati donekle zastarjelim s obzirom na
posvemašnje gašenje realnog komunizma, osim onoga u Kini, na Kubi i u još nekim državama
svijeta. Međutim, zanimljiv je njegov opis dijaloške metode od prije tri desetljeća, a koja je
ilustrativna našem izlaganju s obzirom da je u pitanju nikad dovršena tema između vjernika,
odnosno kršćana i ateista, u ovom slučaju marksista. Prvu skupinu on naziva anatemizatorima ili
proklinjačima i njih se ne može smatrati dijaloškim skupinama. Drugu skupinu naziva
posrednicima ili sintetizerima, odnosno ona se sastoji od kršćana koji ostaju vjernicima ali
prihvaćaju društveno-ekonomske i druge teorijske postavke marksizma smatrajući marksizam
„odmetnutim sinom kršćanstva“. Oni dijalogiziraju s onim marksistima koji ne drže da je
ateizam osnovna postavka marksizma te da vjera u nadnaravno nije u suprotnosti s njihovom
pokretom oslobađanja čovječanstva od 'okova kapitalizma'. Ove dvije skupine dijalogiziraju s
pozicija kršćanskih marksista, odnosno marksističkih kršćana.12 Trećoj skupini pripadaju
prilagođivači u kojoj i kršćani i marksisti pokušavaju pronaći načine kako bi se jedni drugima
prilagodili u novim društveno-ekonomskim okolnostima. Četvrtoj skupini pripadaju dijalogičari,
za koju se jedino može držati da dijalogiziraju. U toj skupini i kršćani i marksisti jedne druge
uzimaju ozbiljno, voljni su s uvažavanjem slušati i saslušati jedne druge te učiti jedni od drugih
anticipirajući pri tome da tijekom dijaloškog procesa mogu steći nove uvide koje će koristiti u
rješavanju nekih od postojećih društvenih problema.
Mojzeš dalje navodi nekoliko tipova dijaloga između kršćana i marksista. 13 Prvi tip se
odnosi na spontani ili kongresni dijalog. Premda mu mnogi ne pridaju poseban značaj, ovaj tip
10
Vidjeti još i u David Bohm, O dijalogu, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2009.
Paul Mojzeš, Kršćansko-marksistički dijalog – prigoda za obnovu kršćanskog života, Crkva u svijetu 16, No. 4,
prosinca 1981. Također, P. Mojzes, Christian-Marxist Dialogue in Eastern Europe, Augsburg Publishing House,
Minneapolis, 1981.
12
Iako nisu zemljopisno ograničeni, većina se svih sintetizera nalazi u zemljama Latinske Amerike. Paul Mojzeš,
ibid., 360.
13
Paul Mojzeš, ibid., 362.-363. Navedena tipologija dijaloga mogla bi se primijeniti na ostala područja uz određene
varijacije.
11
10
ima svoju ulogu kada su u pitanju određene važne društvene i globalne teme te može voditi
drugim tipovima dijaloga kršćana i marksista. Drugi tip dijaloga odnosi se na duže serije
razgovora među ograničenim brojem sudionika koji raspravljaju o određenoj temi, primjerice o
svjetskom miru – na globalnoj razini ili o zdravstvenom odgoju – na nacionalnoj razini. Treći tip
dijaloga može se voditi u tisku, premda je on značajno neosoban i teži postati debatom. Četvrti
tip dijaloga, prema Mojzešu, odnosi se na „životni dijalog“ u kojem sudjeluju i jedni i drugi koji
u svojim zajedničkim životnim okruženjima rješavaju zajedničke probleme tumačeći si svoje
stavove kako ih vide drugi i kako ih oni sami vide.
Dijaloški proces ne odvija se samo među različitim skupinama ljudi koji se nalaze u istoj
prostoriji ili koji se nalaze pred monitorima međusobno povezani internetskom mrežom.
Dijaloški procesi odvijaju se i između značajnije većih skupina, primjerice kršćana i muslimana,
između bogatih i siromašnih, između rasa i klasa, između vjernika i ateista, između različitih
skupina vjernika jedne religije, itd. Premda okosnicu njihovog dijalogiziranja vrše manje skupine
religijskih vođa, teologa, bankara, vlada, vladinih komisija, generala i admirala, itd., proces u
konačnici može polučiti učinke tek kada pojedine stavove prihvati kritičan broj osoba iz zadane
populacije na koju se određeni dijalog odnosi. Stoga odsustvo dijaloga, ili prisutnost njegovih
surogata, ukazuje na moguće pesimistične društvene prognoze. Ne tako davno američki sociolog
Cristopher Lasch svoju je tvrdnju da je perspektiva demokracije sumorna i beznadna gradio na
argumentima kako je demokracija istrošena supstanca, osobito kada među ljudima ne postoji
javna i ozbiljna rasprava o važnim temama. 14 Prognoza demokracije je, prema njemu, loša ne
samo zato što prosječnom građaninu nije jednostavno približiti složene pojmove, ideje i
mišljenja te ga navesti na njihovo razmatranje i donošenje kritičkih sudova, već i postupna
atrofija javne rasprave vodi prema sutonu demokracije i suvremene civilizacije kakvu danas
poznajemo. Na javnoj raspravi o pojedinim temama moguća je kvalitativna nadgradnja, odnosno,
nastanak javnog društvenog dijaloga.
Vjerojatno će u budućnosti, ili u neposrednoj budućnosti, regionalne i globalne
demokracije, kao i njene prethodnice u vidu društvenih dijaloga, imati drugačija obilježja nego
što ih imaju danas. Razloge tomu poglavito treba tražiti ne samo u razvoju i mnogostrukoj
14
Cristopher Lasch, Pobuna elita i izdaja demokracije, Biblioteka BIS, Novi Sad, 1996.
11
primjeni internetskih i drugih komunikacijskih tehnologija već i u usložnjavanju društvenih,
društveno-ekonomskih, ekonomskih, tehnoloških, političkih i kulturoloških izazova koji očekuju
svijet budućnosti. Stoga je sasvim moguća sumorna prognoza demokratskog odlučivanja onakvo
kakvo danas postoji. No, budućnost će nam donijeti i nova demokratska rješenja i produbljivanje
dijaloške prakse, ali vjerojatno i nove probleme. Razvoj kulture dijaloga između pojedinih
skupina ili pak cijelih naroda temelji se prvenstveno na uklanjanju primarnih osobnih i
kolektivnih strahova, kao i na prethodnom razrješavanju osnovnih nesporazuma. Tijek dijaloga,
kako smo ga prethodno objasnili, sukladno razumijevanju Davida Bohma, nije po sebi
jednostavan društveni i misaoni proces. Naprotiv, on zahtijeva učenje prikladnih dijaloških
tehnika i postupaka, posebnu pripremu te naporno uvježbavanje potrebnih međuljudskih vještina.
Međutim, u podlozi bilo kojeg dijaloga postoji područje koje je teže svladati. Naime,
svaki uspješni dijalog koji je došao do svog završetka mogao bi navesti pojedinca ili skupinu na
iskreno propitivanje i posljedično osporavanje postojećih uvjerenja i svjetonazora, a time
osobnog ili kolektivnog identiteta. Tu opasnost podsvijest prepoznaje značajno prije nego li se
ona uspije osvijesti te postavlja višeslojne mehanizme psiholoških obrana. Otuda su promjene
stavova i ponašanja kod ljudi, bilo individualne ili one skupne, spore i postupne te zahtijevaju
ulaganje značajnih napora. Imajući u vidu te okolnosti, otvorenom dijalogu treba prethoditi
iskustvo druženja kako bi se ono pozicioniralo u odnosu na dijaloški sadržaj. Postizanju tog cilja
okrenute su tzv. T-skupine, odnosno skupine za uvježbavanje senzibiliteta i uklanjanje
emocionalnih blokada članova neke skupine. Tijekom dijaloškog procesa sudionici uče uklanjati
međusobne emocionalne zapreke, ali to nije cilj dijaloga, već jedna od potrebnih društvenih i
psiholoških tehnika za započinjanje dijaloga. Uklanjanjem emocionalnih blokada i emocionalnih
zapreka među članovima skupine nastaje ugodno ozračje povjerenja i stabilnosti. Ove se metode
koriste na raznim skupnim psihoterapijama te na radionicama team buildinga. Sudionici tih
radionica su pripremljeni za učinkovitije rješavanje nekog zadanog problema u svom radnom
okruženju, ali, kao što već znamo, dijaloška metoda nema svrhu rješavati neki određeni problem
ili skupinu problema. Skupina koja je uspostavila svoju unutarnju ravnotežu sposobna je dalje
rasti, ali tako što će odlučiti napustiti pronađene ugodne ravnoteže i prepustiti se neizvjesnom i
nerijetko neugodnom traganju za novim iskustvima. Zadaća dijaloškog procesa je otuda
12
zahtjevnija i odnosi se na ona područja koja ponekad nazivamo skupnom inteligencijom ili
skupnim razumom i koja možemo dosegnuti samo dosljednim samopropitivanjem, uz
svladavanje straha od preispitivanja i od mogućeg osporavanja vlastitih životnih uvjerenja,
stavova i svjetonazora.15
I u zaključku, nerijetko se pojam dijaloga pogrešno koristi. Primjerice, sintagma kojom se
označava socijalni dijalog odnosi se prije svega na kolektivne pregovore poslodavaca i sindikata,
ali ne i na pojam dijaloga u značenju u kojem je on iznesen u ovom tekstu. Pregovaranje je važna
društvena djelatnost kojom se nastoje riješiti neki konkretni nesporazumi, odnosno postići
nagodba traženjem međusobnog kompromisa. Pregovaranje kao takvo ima svoju važnu
društvenu vrijednost i društvenu ulogu. Dijalog, međutim, pripada jednoj drugoj, višoj i
složenijoj kategoriji, kojom se dugoročno i u širem kontekstu može upravljati odnosima članova
ljudskog društva. Pa ipak, svaka vrsta komunikacije među ljudima i njihovim skupinama, bila
ona nasilna ili miroljubiva, u vidu tvrdih pregovora, rasprave, prepirke ili svađe, prije ili kasnije
dovodi, ako se dovoljno dugo provodi, do početka nekog oblika dijaloga i njegove više ili manje
plodonosne završnice. Nisu li, uostalom, vjerski ratovi u Europi između katolika i protestanata
tijekom 17. stoljeća potpisivanjem Westfalskog mira (1648. godine) doveli, između ostalog, do
primjene novih načela u odnosima među narodima i državama, primjerice načela suvereniteta
država, načela jednakosti naroda, načela prema kojem pobjednik treba pružati ustupke u cilju
postizanja trajnog mira itd. Povijest nas uči da nakon svakog rata ili nekog oblika nasilnog
sukobljavanja, dolazi razdoblje pregovora koje se završava dogovorima. Dogovori i mirovni
sporazumi stabilni su i dugoročni u onoj mjeri u kojoj su utemeljeni na onim premisama koje
sukobljene strane zajednički pronalaze i međusobno prihvaćaju ponajviše u dijaloškim
procesima. Nasilje je, stoga, puko odgađanje dijaloga kojem će, prije ili kasnije, sudionici
nasilnog komuniciranja trebati pristupiti i uspješno ga voditi i zajednički dovršiti.
15
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) Novi zavjet, XIX izdanje, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb 2004., str. 16. Držim da 'siromasi duhom' odnosno, maleni, neznalice, bijednici i siromasi
najlakše uklanjanju svoje svjesne i podsvjesne emocionalne i intelektualne barijere te u dijalogu s Isusom uspijevaju
brže i lakše razumjeti ono što je učenima i mudrima nerazumljivo i ostalo skriveno. "Slavim te, Oče, Gospodaru
neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. (Mt 11,25) Ibid., str. 40.
13
Dijalog nije samo neposredna, strukturirana, osviještena i vremenski utvrđena međusobna
komunikacija o izabranoj temi između određenog broja izravno uključenih sudionika. Ona jest i
to, ali može biti i šira od toga. Proces dijaloga između pojedinih relativno većih ljudskih skupina
o nekom važnom i spornom području ili užem pitanju može trajati dugo, prenositi se iz jednog
naraštaja u drugi, broj sudionika se može povremeno povećavati ili smanjivati, problemi se mogu
postupno rješavati, pa se ponovno komplicirati i posljedično antagonizirati.
14
____________________
Izvori:
Bohm David, O dijalogu, Naklada Jesenksi i Turk, Zagreb 2009.
Bohm David, Donald Factor, Peter Garett, O dijalogu, Quantum21.net – Znanost i umjetnost
vođenja, veljača, 2010.
Demokracija, dijalog i dar-al salam: Međuvjerski dijalog i praktično djelovanje – Zbornik
radova, ur. Macelaru, M. V. i Mladenovska-Tešija, J., Evanđeoski teološki fakultet, Osijek 2012.
Lasch Cristopher, Pobuna elita i izdaja demokracije, Biblioteka BIS, Novi Sad, 1996.
Mojzes Paul, Christian-Marxist Dialogue in Eastern Europe, Augsburg Publishing House,
Minneapolis 1981.
Mojzeš Paul, Kršćansko-marksistički dijalog – prigoda za obnovu kršćanskog života, Crkva u
svijetu 16, No. 4, prosinca 1981.
Novi zavjet, XIX izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
The European Year of Intercultural Dialogue (2008), [online]. Dostupno na:
http://www.interculturaldialogue 2008.eu/ [22. ožujka 2013.]
Europska godina interkulturalnog dijaloga, (2008), [online]. Dostupno na: http://www.
entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx& pageID=13&clanakID=2363 [22. ožujka 2013.]
15
DUŽNOST LJUBAVI
Škola za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo:
mlade vjernice i vjernici ususret Europskoj uniji
Julijana Mladenovska-Tešija, mr.sc. (AGAPE - VETU - Centar za mir)
"Vi se, ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere...
Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj... [tako] jednima - koji se kolebaju dokazujte da imaju krivo; druge spašavajte grabeći ih iz vatre; trećima
iskažite s bojažljivošću milosrđe, mrzeći i samu haljinu okaljanu
njihovim tijelom!"
Judina poslanica 20-23
Kaže se da je ljubav najmanje dvije stvari: osobni odnos između Ljubavnice/ka i Ljubljenog i
osobna sloboda, jer narav ljubavi je takva da ona ne može biti nametnuta. Pa što je onda
zapovijed ljubavi? Govorimo li o slobodi u ljubavi, o slobodi u izboru, ako nam je dužnost
ljubiti? Uči li nas to Bog otvaranju za ljubav (cijelim svojim srcem), razumijevanju ljubavi
(cijelim svojim umom) i, u konačnici, činjenju ljubavi (cijelim svojim duhom)? Jer "gdje je vaše
blago, tu će biti i vaše srce" (Lk 12,34).
Dužnost ljubavi
Ljubav je htijenje i činjenje, djelovanje. Ona uključuje našu ukupnost, naše tijelo, naš um, naš
duh. Ona je odnosna, relacijska: traži i zahtijeva Drugog kroz sebe-uključenost i sebe-davanje.
Ona je stvarna, prostorno-vremenska i transcendirajuća, nadilazeća.
Slavni danski filozof 19 stoljeća, Søren Kierkegaard u svojoj knjizi "Djela ljubavi" (“The
Works of Love”) će stoga povezati Božju zapovijed ljubavi izravno s konceptom ljubavi prema
bližnjem pa će reći da ukoliko nemamo dužnost voljeti, nemamo ni koncept bližnjeg, odnosno da
16
ovaj potonji zahtijeva prethodnog ali i obrnuto. Kada volimo svog bližnjeg, reći će Kierkegaard,
mi volimo nesebično i bez preferencija - naš objekt ljubavi je tu bez prava biranja čime utiremo
put vječnoj jednakosti ili jednakosti za vječnost.16 Ključ ove ljubavi bez očajanja, očekivanja i
samoljublja jest u samoodricanju jer naš bližnji jest naš odraz, naše drugo-ja. 17 Tako ljubav kao
zapovijed izmiče svoj fokus, dislocira sa zemnog na nebesni objekt: drugi (ili prvi) ključ naše
ljubavi ka bližnjemu jest Bog. Njegova je zapovijed ljubavi, njemu se ona vraća, On je čini
savršenom. Samo tako doživljena, ljubav neće suditi (različitog), već strpljivo podnositi, 18 reći će
Kierkegaard referirajući se izravno na apostola Pavla (1 Korinćanima 13:5-13) i ukazujući na
povezanost između ljubavi, nade, milosti i pomirenja.
Otvorena i iskrena ljubav prema Bogu zahtijeva osoban odnos s Bogom u slobodi i kao
takva je osnova svih ostalih "ljudskih" ljubavi (prema samome sebi, prema drugome, ljubav za
neprijatelje), dok je prvi impuls ljubavi taj da smo najprije bili voljeni - "nismo mi ljubili Boga,
nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe". (1 Ivanova, 4,10)
Ljubav je u ovome kontekstu zapravo ne samo krajnje i ponajbolje spoznajno oruđe za
upoznavanje Drugog, jer tko ne voli - ne zna, da parafraziramo apostola Ivana (1 Ivanova 4,8),
već i egzistencijalna, životna praksa, kršćanski odgovor i uvjet za djelovanje. Ispuniti najveću od
svih Božjih zapovijedi znači stalno i iznova postavljati svoje prioritete, propitkivati svoje
namjere i pridržavati se Zlatnog pravila na način koji nije ritual, slijepo nemisleće pridržavanje
zakona, već aktivno i ljubavlju-obogaćeno odnošenje spram svih ljudi, ali nadasve spram našeg
Stvoritelja. Samo ako nam je fokus ljubavi na Isusu Kristu koji je manifestacija Božje ljubavi i
osnova našeg identiteta u Bogu, onda se i sama narav Božja otvara kao ljubav - u voljenju Boga
očituje se naše stajanje u Bogu (1 Ivanova 5,2-3).
Isus nas uči da se odreknemo suđenja i donesemo dobru vijest siromašnima, da izdržimo
kada je loše, kada zlo vlada time što ćemo ga nadvladati dobrim, da molimo za one koje nam
čine zlo i tražimo njihovu promjenu u Bogu i od Boga. On nam pokazuje da postoje barem tri
načina na koje ljudi mogu pokazati zlo prema drugom: u svome srcu (mržnjom), riječima
16
Søren Kierkegaard, Works of Love: Some Christian Deliberations in the form of Discourses, Harper and Row
Publishers, New York, Hagerstown, San Francisco, London, 1962., 58.
17
Søren Kierkegaard, ibid., 66.
18
Søren Kierkegaard, ibid., 268.
17
(proklinjući), djelujući (maltretirajući, zlostavljajući) i daje barem tri načina kako možemo
djelovati protiv ovih djela: na mržnju odgovoriti ljubavlju, na proklinjanje molitvom, na
zlostavljanje nenasilnim sredstvima. Jedno od njih je dijalog.
Nužnost upoznavanja Drugog
George Mead je, govoreći o uživljavanju u Drugog kao nužnom koraku upoznavanja ili
prihvaćanja govora i odgovora Drugog, rekao da je točno to, prema-Drugome usmjereno
ponašanje, temeljno za razlikovanje našega Ja od Drugog! Ili, po Meadu, ja nisam prvo subjekt
svoje spoznaje već objekt: naše iskustvo o sebi nije niti izravno, niti neposredno već neizravno
(kroz spoznajne informacije Drugog) i posredno (njegovim posredovanjem u spoznajnom
procesu). Mi počinjemo učiti o sebi pretpostavljajući sliku, stav Drugog o nama.19
Ako kroz prizmu ovih riječi pogledamo priču o Postanku, mnoga (teološka) pitanja
dobivaju svoj odgovor: Adam i Eva spoznaju da su različiti (međusobno) i nadasve ljudi (u
odnosu na Boga Stvoritelja) kroz odnos - sa sobom i s Bogom. Ovaj ključ odrastanja nalazimo i
kod djece koja tijekom prve tri godine uče o sebi kroz sliku roditelja o njima. Zašto je ovo važno
za spoznaju Drugog? Zato što bez Drugog nema nas. Nema razlikovanja. Nema identifikacije.
Zato što bez Drugog nema spoznaje i rasta. Nema promjene koja pomiče granice. Zato što bez
Drugog nema ljubavi. Mi ne živimo u punini ljubeći samo sebe same. Mi živimo tek ljubeći
Drugog, izlazeći iz sebe, hrleći ka onom Drugačijem, kao što i zato što Bog ljubi nas.
Lešek Kolakovski će kritizirati demonologiju u svojoj knjizi "Religija" smatrajući da je
odveć lako zamišljati sebe okruženog Drugima koji su zli, onima koji trebaju biti okrivljeni za
sve zlo što nam se događa, onima koji su razlogom naše patnje, pa će reći da su upravo te osobe
koje prihvaćaju ovaj manihejistički pristup, ustvari same zarobljene mišlju o sebi kao stvorenju
nasilja i zla.20 Drugi nije onaj koji me pokuđava zavesti, pretvoriti iz subjekta u objekt i
posjedovati, na čemu će inzistirati Sartre u svojim ranijim radovima, ograničavajući moje
potencijale.21 Julia Kristeva će se poigrati ovim Satreanskim idejama i na tragu psihoanalize reći
da je u osnovi koncepta o Drugom kao "nečistom" te stoga, odbojnom, upravo njegovo/njeno
19
George H. Mead, Mind, Self and Society. University of Chicago Press: Chicago, 1934., 138.
Lešek Kolakowski, Religija, Beograd, BIGZ, 1987, 192 i nadalje.
21
Žan-Pol Sartr, Bitak i ništavilo. Ogled iz fenomenološke ontologije, Nolit, Beograd, 1984.
20
18
neslaganje ili različitost u odnosu na prihvećeni simbolički sustav; ono što je odbojno i grijeh
kao takav, su izvan kategorija onog što je prihvaćeno kao "ljudsko" ili "normalno". 22 No, upravo
identitet zahtijeva isključenje. Muškarac, bijel, heteroseksualan kao identitet je jedino moguć na
osnovi razdvajanja po spolu, boji kože, seksualnim preferencijama. Kako ćemo se odnositi
prema isključenjima, odnosno kako ćemo se odnositi i prema onome što je uzeto kao
"normalno", je ključno i za dalji rast i razvoj našeg osobnog identiteta. Bit ljubavi je podižuća i
izgradbena akcija u svijetu koja stvara unutrašnju vrijednost, reći će Max Scheler i dodati da
jedino kroz ljubav biće samo sebe napušta, transcendira i tako sudjeluje u Drugom.23
Važnost međuvjerskog dijaloga
"Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi" (Ivanova 17, 21) jest onaj ideal jedinstva
koji težimo postići putem teškog i zahtjevnog ekumenskog dijaloga, ali i u međuvjerskim
odnosima s nekršćanskim zajednicama. To je, kako je rekao papa Ivan Pavao II i "imperativ koji
nas obvezuje" i "sila koja nas podržava", ali i "spasenjska opomena zbog naših lijenosti i
skučenosti srca".24
Uspostavljanje dijaloga s drugim vjernicima, ali i s ateistima i agnosticima, zahtijeva
prije svega da vjernici budu sposobni prepoznati pozitivne vrijednosti uvjerenja koje drugi
zastupaju, čak i pored svih nedostataka. Ovakav pristup od svakoga koji ulazi u dijalog traži i
osobnu formaciju i učenje, odnosno duboko poznavanje naših uvjerenja. Otvorenost slušanja je
još jedan ključ pravilnog uspostavljanja međuvjerskoga dijaloga, jer samo tada ćemo moći čuti
ne samo ono izgovoreno, već i ono prešućeno, ono što traži razumijevanje i poštivanje. Naša
vjerovanja, znanja, vjerske ili znanstvene dogme i doktrine nisu plod samo naših vlastitih napora,
naše opažljivosti ili pronicljivosti. Više je to sublimat poziva i znanja, dara i vještine, ili, ako
hoćete, Božje riječi koja nam je došla, ne zato što smo bolji i u tome drugačiji od drugih, već
zato što se možemo upotrijebiti kao instrument Božje volje. Ako tome dodamo i stav da su naše
22
Julia Kristeva, Moći užasa, Zagreb, Naprijed, 1989, 1.-6..
Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996., 5.-37.
24
Pogledati Apostolsko pismo Pape Ivana Pavla II, Novo millenio uneunte od 6. siječnja 2001. godine, NMI br. 48
[online]. Dostupno na http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/apost_letters/documents/hf_jpii_apl_20010106_novo-millennio-ineunte_en.html [pristupljeno 25. travnja 2013.]
23
19
riječi nesposobne izraziti cijelo bogatstvo Božje mudrosti i da je moguće da mi nju ne možemo
niti razumijeti u potpunosti, onda naša zadaća jest da u dijalogu s Drugim i drugačijim ustrajemo
kao oni koji prije svega - ljube. Mi nismo vlasnici istine, ona ne pripada nama. Mi možemo i
pozvani smo da budemo suradnici Istine: pozvani da djelujemo u Istini i po njoj.
"Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!" veli Juda u 9. retku svoje poslanice
objašnjavajući prepiranje arkanđela Mikaela s đavlom. Znači, ne ružnim, lošim riječima, ne
"izrićuči protiv njega uvredljivu osudu" već davanjem prednosti Božjem sudu koji je jedini
relevantan za područja koja nadilaze naše znanje o onome što jest a što nije Božja volja.
Međuvjerski dijalog bez ovog stava prihvaćanja Božjeg nauma te razumijevanja, otvorenosti i u
konačnici ljubavi prema različitom, jest ideologija, floskula koja je osuđena završiti besplodno.
Vjerske udruge civilnog društva u svom radu na promicanju međuvjerskog dijaloga mogu
i moraju biti i korektiv i JAVNA SMETNJA. Snažnijim zastupanjem ideje međuvjerskog
dijaloga, zalaganjem za suradnju na zajedničkim projektima od važnosti za cijelu zajednicu, mi
smo svi pozvani graditi mostove suradnje koje je teško razrušiti čak i u najtežim trenucima.
Jedan takav primjer je udruga Evanđeoske crkve AGAPE iz Osijeka. Osnovana daleke 1991.
godine s ciljem pomoći potrebitima u ratu na tlu bivše Jugoslavije, ona je svojim djelovanjem
kroz humanitarne aktivnosti promicala mir, pomirenje, ljudska prava i slobode. U periodu od
1991. do 2000. godine, ova je udruga najaktivnije bila uključena na području humanitarnih
aktivnosti, donacija, organizacija pučke kuhinje u suradnji s Centrom za socijalnu skrb grada
Osijeka, relevatnim ministarstvima i nevladinim udrugama. Od 1996. godine pa do danas
AGAPE se bavi i organizacijom savjetovanja, edukacijskih programa, seminara, okruglih
stolova, konferencija s različitim temama i u suradnji s lokalnom samoupravom, relevantnim
tijelima na regionalnoj i nacionalnoj razini i svakako s civilnim i akademskim sektorom. Ovdje
su projekti dijaloga i pomirenja, međuvjerske suradnje ali i čitav niz aktivnosti vezanih za mlade
i djecu s posebnim potrebama, u suradnji s vjerskim udrugama i zajednicama iz grada i regije te
civilnim sektorom (Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava, Agencijom lokalne demokracije
Osijek, Ženskom udrugom IZVOR Tenja, Ekumenskom ženskom inicijativom iz Omiša,
Uredom za ravnopravnost spolova u Zagrebu i Osijeku, i dr.)
20
Ekumenska ženska inicijativa iz Omiša
Suradnja s Ekumenskom ženskom inicijativom iz Omiša je počela 2007. godine kada je
ova udruga, prepoznajući potrebu razgovara i promišljanja o ulozi žene u vjeri, podržala seminar
"Biblija i ravnopravnost spolova" koji se održao na Evanđeoskom teološkom fakultetu 27.
listopada 2007. godine. Suradnja se nastavila kroz sudjelovanja na zajedničkim konferencijama
teologinja, a je ove godine kulminirala podrškom ovog projekta koji je postigao ono što je bio
njegov primarni cilj: otvoriti za dijalog i povezati mlade vjernice i vjernike različitih vjerskih
zajednica grada Osijeka zatvorenih u svojim uskim krugovima i često opterećenim vrlo uskim i
stereotipiziranim pogledom na druge.
Što ili tko je ova udruga? To je mala skupina u kojoj su Carolyn, Jelena, Renata i Danica
glavne pokretačice i provoditeljice svih aktivnosti, a njima uz bok, kao izvršna pomoć su Ana
Marija Raffai, Biljana Gerasimovska-Kitanovska i fra Ivo Marković. Ova udruga koja je nastala
kao program Svjetskog vijeća iz Ženeve za pomoć ženama-žrtvama rata, je aktivno radila
tijekom svih ovih godina, od 1993. godine, podupirući projekte u Bosni i Hercegovini, Crnoj
Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu i Srbiji. S promjenom stanja na tlu, mijenja se i njihov
fokus rada koji prerasta u "osnaživanje žene-nositeljice društvenih promjena", pri čemu "EIŽ
usmjerava svoje djelovanje na područje ženskih ljudskih prava, mir i pomirenje te ekumenski i
međureligijski dijalog" kao "ključna područja u kojima... žene mogu bitno doprinijeti održanju
mira, stabilnosti i dobrobiti društva."25
Udruga je specifična po tome što podupire male projekte i male udruge, ali i pojedince,
pri čemu je naglasak na "pojedinke", žene vjernice, teologinje svih vjera koje žele učiniti hrabri
iskorak u pravcu pozitivnih promjena, doprinijeti općem društvenom boljitku postupnim malim
koracima koji kreću od osobne promijene ka promjenama u vlastitoj vjerskoj zajednici i šire,
koje se povezivanjem žele osnažiti za zajedničko djelovanje izvan uspostavljenih okvira, koje
promiču "ženska ljudska prava, izgradnju mira i pomirenja, ekumenski dijalog i suradnju među
religijama i svjetonazorima" i aktivno "potiču regionalno povezivanje i umrežavanje."26
25
Ekumenska ženska inicijativa, Povijest EIZ [online]. Dostupno na: http://www.eiz.hr/index.php?
option=com_content&view=article&id=99&Itemid=179&lang=hr [pristupljeno: 18. svibnja 2013.]
26
EIZ, ibid.,
21
Ukratko o postignućima projekta
"Škola za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo: mlade vjernice i vjernici u susret Europskoj
uniji" je projekt koji je organiziran od strane udruge AGAPE Osijek u suradnji s Visokim
evanđeoskim teološkim učilištem u Osijeku, a podržan od strane Ekumenske ženske inicijative iz
Omiša i Grada Osijeka.
Trajao je osam mjeseci. Tijekom tog vremena, 21 sudionica/ka je pohađalo program koji
je bio osmišljen kao kombinacija predavanja i praktičnih vještina, te multiplikacijskih radionica
koji su osmislili i proveli same sudionice/ci. U skupini je bilo 13 žena (60%) u dobi od 20-47
godina. U dobnoj skupini od 20 do 25 godina je bilo 9, od 26 do 35 ukupno 8 i u grupi od 36 do
47 godina je bilo 6 sudionica/ka. Vjerska struktura je bila slijedeća: Rimokatolička crkva (7),
Pravoslavna crkva (1), Islamska vjerska zajednica (4), Protestanti (9) (2 Baptista, 7 iz
Evanđeoske-pentekostne crkve).
Utisci s implementacije projekta su pozitivni i ohrabrujući. Oni ukazuju na: (1) Potrebu
za nastavkom projekta na jednoj višoj razini - pripremiti sudionice/ke za buduće trenere iz
područja dijaloga i komunikacije u njihovim vjerničkim sredinama, (2) Potrebu pripreme
vjernika za ulazak u EU i otvoren razgovor o problematičnim pitanjima (homoseksualnost, rodna
ravnopravnost, umjetna oplodnja, seksualni odgoj, EU i sekularizam, drugo), (3) Potrebu
pripreme i ohrabrenja vjernika za međuvjerski i dijalog s ateistima i agnosticima, aktivniju
komunikaciju s medijima i aktivnim zastupanjem svojih stavova i, konačno (4) Potrebu pripreme
i ohrabrenja vjernika za zajedničke projekte i korištenje raspoloživih EU fondova.
Tijekom seminara grupna kohezija je bila snažno izražena: glavni doprinos tomu bila je
redovitost susretanja i neformalnih druženja uz ručkove, Božićno okupljanje studenata VETU-a i
zajednički završni roštilj u Erdutu, na trening-lokaciji Agencije lokalne demokracije.
Sudionice/ci se nakon seminara dobro međusobno poznaju, imaju povjerenje i u dijalog ulaze
otvoreno i bez straha.
Opći zaključak projekta kao poticaj za budućnost
Ovim projektom zalažemo se za otvorenost stavova, za nedovršenost naše ljudskosti koja hrli
putem Savršenstva, za spremnost na razumijevanje onoga što se ne razumije, za spremnost na
22
mijenjanje sebe i onoga što se razumije kako bi se postalo boljim odrazom Savršenog. Neka ovo
ostane naša misao za kraj ovog projekta i vodilja za neke druge, zajedničke susrete na tragu mira
i budućeg suživota plodne suradnje.
Izdvojena promišljana sudionica/ka na projektu:
Katarina Kruhonja, mirovna aktivistica i trenerica na seminaru:
"Zahvalna sam svima koji su omogućili da se grupa mladih ljudi okupi oko teme međuvjerskog
dijaloga i, posebno, da dobijem priliku pridonijeti procesima njihova napretka. Radosna sam jer
mi se čini kako nam je radionica svojim sadržajem i načinom rada dala skromno iskustvo (više
poziv) da se povežemo s nama samima, našom vlastitom suosjećajnosti, kao i s drugima – što su
se polaznici/e seminara bolje upoznali i povezali - naš doprinos građenju miroljubivih odnosa.
No, ujedno, osjećam i odgovornost – kao da smo tim mladim ljudima samo na tren otvorili
knjigu (životnu). Osnaživanje za podrivanje kulture nasilja i stvaranje (jačanje) mreže
solidarnosti traži sustavnu podršku – obrazovanje koje traje bar dvije godine te dugoročnu
mrežu međusobne podrške. Motivirana sam, a u tome su me dodatno potaknuli i studenti/ce
ovog treninga, pridonositi stvaranju što više takvih prilika u mom gradu, domovini i svijetu."
Nataša Vukadinović, Pravoslavna crkva:
"Mogu reći da je cijeli seminar bio dobro i kvalitetno osmišljen, da su predavanja bila vrlo
jasna i poučna, da su sve radionice bile iskustveno bogatstvo jer su nas učile prihvaćanju
različitosti i važnosti te da i mi toj različitosti damo mogućnost da nam se približi. Posebno
moram naglasiti da mi se svidio dijalog u praksi jer smo mogli učiti iz živih primjera. Rijetko se
otvara mogućnost posjetiti vjerske institucije u kojima bi nam netko jasno i sažeto objasnio bit
svoga vjerovanja. Za ubuduće bih preporučila da ovakve radionice budu u nekom drugom
vremenskom rasporedu jer osobno poznajem puno osoba koje su se željele uključiti, a nisu bile u
mogućnosti zbog vremena održavanja radionica."
Valentino Fabing, Rimokatolička crkva - Crkva Sv. Jakova (Kapucini):
"Općenito projektom sam vrlo zadovoljan zbog upoznavanja novih ljudi, kvalitetnih ljudi i
druželjubivih ljudi. Mislim da bi neke teme ubuduće trebalo jače naglasiti (primjerice dijalog i
međuvjerski dijalog, komunikaciju općenito, komunikaciju s medijima, zagovaranje vjerskih
pitanja i stavova). Naučio sam bolje prihvaćati i razumjeti “različitosti” među ljudima različitih
vjeroispovijesti, različitih godina i različitih zanimanja i razine obrazovanja. Ako i ubuduće
planirate nešto organizirali, rado ću se odazvati!"
Zoran Vilagoš, Klub mladih Islamske vjerske zajednice "Pejgamberov nur"
23
"Sve je bilo dobro, posebno radionice. Po meni teme su odlične, samo ih je trebalo jače obraditi
što nije bilo moguće zbog nedostatka vremena. Predavači i prof. Tešija su bili, kao i uvijek, na
nivou, susretljivi, aktivni slušatelji-govornici, dobri suradnici. Po meni ono što sam dobio od
ovog treninga jesu novi ljudi sa kojima se družim sada privatno i kreiramo nove ideje i
aktivnosti. Preporuka za buduće aktivnosti: da se ostavi više mjesta/vremena predavačima, jer
kada smo se ''ufurali'' u radionicu već je bio kraj."
____________________
Izvori:
Kierkegaard Søren, Works of Love: Some Christian Deliberations in the form of Discourses,
Harper and Row Publishers, New York, Hagerstown, San Francisco, London, 1962.
Kolakovski Lešek , Religija, Beograd, BIGZ, 1987.
Kristeva Julia, Moći užasa, Zagreb, Naprijed, 1989.
Mead George H., Mind, Self and Society. University of Chicago Press, Chicago, 1934.
Sartr Žan-Pol, Bitak i ništavilo. Ogled iz fenomenološke ontologije, Nolit, Beograd, 1984.
Scheler Max , Ideja čovjeka i antropologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996.
Apostolsko pismo Pape Ivana Pavla II, Novo millenio uneunte od 6. siječnja 2001., NMI br. 48
[online] Dostupno na: http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/apost_letters/documents/
hf_jpii_apl_20010106_novo-millennio-ineunte_en.html [25. travnje 2013.]
Ekumenska ženska inicijativa, http://www.eiz.hr/ [18. travnja 2013.]
24
25
TEKSTOVI PREDAVAČA/ICA
I VODITELJA/CA RADIONICA
26
27
TRENING 1
LIDERSKE VJEŠTINE
Kako ih prepoznati i kako ih iskoristiti
Nikoleta Poljak (Volonterski centar Osijek)
O liderstvi ili vodstvu
U vremenu u kojem živimo, stalne i brze promjene definiraju naš način života, rada i
svakodnevnog funkcioniranja. Promjene zahtijevaju brzo prilagođavanje, kako nas samih tako i
organizacija u kojima djelujemo. Upravo stoga, danas su potrebni lideri drugačijih kapaciteta
koji su sposobni odgovoriti na brojne i kompleksne zahtjeve na kreativan i učinkovit način.
Dok je tradicionalno liderstvo uglavnom bilo utemeljeno na moći, lideri novog vremena i
budućnosti, bez obzira rade li u korporaciji, državnoj upravi, javnoj ustanovi ili organizaciji
civilnoga društva, svoje vođenje i djelovanje temelje na određenim principima i vrijednostima.
Odlikuje ih sposobnost razumijevanja kompleksnih zbivanja u društvu i organizaciji, sposobnost
povezivanja i udruživanja s pojedincima i grupama kako bi što kvalitetnije rješavali zadatke i
probleme te stvarali organizaciju koja je otvorena i spremna na stalno učenje, inovacije i razvoj.
Definicije liderstva
Pojam liderstva podrazumijeva sposobnost utjecaja na skupinu ljudi, interakcije među njima i
proces u kojem određena osoba utječe na ponašanje drugih kako bi se postigao određeni cilj. Za
lidere često kažemo da imaju karizmu. Karizma27 znači milost ili dobiveni dar (od Boga) - ova
ličnost utječe na druge, posjeduje ili izaziva snažne osjećaje i otporna je na utjecaje drugih ljudi
(R. Wisemann). Biti lider znači biti ispred drugih, imati viziju i utjecaj na veću skupinu ljudi.
27
Chárisma (grč.): milost ili dobiven dar
28
Vježba: Tko su moji uzori
Prisjetite se ljudi koji su na neki način utjecali na vas ili vam bili uzori: učitelj kojeg ste cijenili
ili vam je pomogao kroz školovanje, prijatelj koji vam je pomogao u teškoj situaciji, osoba koja
vas se dojmila ili je učinila da se osjećate posebno i važno.
Razmislite: Na koji su način ovi ljudi utjecali na vas, koje su osobine posjedovali, po čemu su se
razlikovali ili bili posebni...
Teorije vodstva
Prve teorije o liderstvu, svoja istraživanja i zaključke zasnivaju na činjenici da dobrog lidera čine
određene karakteristike.
Prema ovim teorijama, lider se rađa, a među njima je najpoznatija Teorija velikih ljudi
koja je sredinom 50-tih godina napuštena kao koncept. Istraživanja provedena u ovom području
potvrdila su samo malu do umjerenu povezanost među određenim faktorima kao na primjer:
lideri obično inteligentniji, vođeni željom za moći, socijalno su vještiji, prilagodljiviji te imaju
više povjerenja u sebe. Bihevioralne teorije liderstva osim načina izvršavanja radnih zadataka, u
centar pažnje stavljaju ponašanje koje je uvjetovano interakcijom između lidera i njegovog tima
ili sljedbenika. Rad Kurta Lewina i njegovih suradnika, zasnovan na postavkama ove teorije
doveo je do definicije triju osnovnih stilova liderstva - autoritaran, demokratski i slobodni ili
lassaize faire stil. Kontingencijska teorija vodstva F. Fiedlera (1987.) polazi od toga da ljudi
postaju vođe ne samo zbog karakteristika ili ponašanja, nego i zbog različitih situacijskih
čimbenika kao i interakcije između vođe i članova skupine. Prema ovoj teoriji postoje dva stila
vodstva. Prvi je orijentiran na zadatke, a drugi na ostvarenje dobrih međuljudskih odnosa.
Stilovi liderstva
Stil liderstva je način na koji se uspostavljaju odnosi između lidera i suradnika ili sljedbenika.
Osnovni kriteriji za razlikovanje stilova su:
o
Pristup lidera motiviranju suradnika
o
Način na koji lider donosi odluke
29
o
Izvori moći koje koristi da ostvari utjecaj
o
Sposobnost lidera da prilagodi svoje ponašanje različitim situacijama
Kako je ranije navedeno, prema Kurtu Lewinu postoje tri stila liderstva – autokratski,
demokratski i lassaize faire ili liberalni stil.
Autokratski stil. Podrazumijeva lidera koji potpuno samostalno donosi odluke i određuje politiku
grupe. Sva vlast koncentrirana je u jednoj osobi koja ima neograničenu moć odlučivanja. Ovaj
tip lidera određuje zadatke svim svojim suradnicima i kontrolira njihovo izvršenje. Od svojih
suradnika očekuje strogo pridržavanje instrukcija i uputa te poštivanje i realizaciju njegovih
odluka i naloga. Odnosi sa suradnicima su isključivo službeni, a veze su jednosmjerne (od lidera
ka suradnicima). Ovaj stil je primjenjljiv kod poslova koje je potrebno hitno obaviti, u
situacijama krize ili destabilizacije organizacije, kada imamo nesamostalne ili neodlučne
suradnike. Nedostatak ovoga stila je izostanak ili ograničavanje kreativnosti, inovativnosti i
dvosmjerne komunikacije podređenih radnika i voditelja. Ako se primjenjuje nekritički,
dugotrajno, ne vodeći računa o kapacitetima ljudi i potrebi osamostaljivanja suradnika, postaje
ograničavajući faktor razvoja i postepeno urušava organizaciju.
Demokratski stil. Lider koji primjenjuje ovaj stil podržava svoje suradnike i motivira ih da se
uključe u proces donošenja odluka. Demokratski lider konzultira svoje suradnike u postavljanju
ciljeva, metoda rada ili u rješavanju određenih problema. Većinu aktivnosti planira zajedno sa
svojim timom te zajedno donose poslovne odluke. Ovaj stil potiče kreativnosti i inovativnost te
posebnu pažnju posvećuje međuljudskim odnosima. Zagovornici ovog stila smatraju da će dobri
međuljudski odnosi rezultirati većim zadovoljstvom zaposlenih, a da će to zadovoljstvo u
konačnici dati i bolje rezultate. Lideri demokratskog stila su pozitivno orijentirani, imaju
razumijevanja, ohrabruju svoje zaposlenike i pružaju im podršku. Ovaj stil vođenja je
najprimjereniji i daje nabolje rezultate u organizaciji koja djeluje u relativno stabilnim
ekonomskim i društvenim odnosima.
Liberalni ili leisseze-faire stil. Ovaj stil vođenja podrazumijeva minimalno uplitanje lidera u rad
suradnika koji imaju visoki stupanj slobode odlučivanja o vlastitom ponašanju u radu. Lider
ovoga stila u vrlo maloj mjeri koristi moć, dajući svojim suradnicima visok stupanj neovisnosti u
30
svom djelovanju u smislu samostalnog postavljanja ciljeva, kao i izboru metoda i sredstava za
postizanje postavljenih ciljeva. Lider ovoga stila ima ulogu osigurati potrebne informacije za
ostvarivanje zadataka te povezivanje s vanjskim okruženjem. Ovaj stil daje najbolje rezultate kod
dobro uhodanih grupa stručnjaka, eksperata i različitih profesija zasnovanih na kreativnosti koji
imaju razvijenu samokontrolu i kojima je potrebna sloboda da izraze svoje stvaralačke i
intelektualne potencijale. Ovaj stil vođenja najviše odgovara grupama ili organizacijama s
visokostručnim ljudskim resursima gdje su zaposlenici zapravo specijalisti u svom području i
potrebna im je velika sloboda u stručnom djelovanju ili kreativnom izražaju.
Lider treba dobro poznavati sva tri opisana stila vođenja te ih fleksibilno primjenjivati u
skladu sa situacijom u kojoj se nađu ljudski resursi i organizacija.
Razlika između lidera i menadžera
Menadžeri su ljudi koji čine stvar pravilno, dok su vođe ljudi koji čine pravu stvar. (W. Bennis)
Različiti autori obično ističu da su menadžeri ljudi koji rade stvari na pravi način i utječu na
efikasnost, dok su lideri orijentirani na to da rade prave stvari te utječu na efektivnost. Dobar
lider je onaj koji ujedno posjeduje i kvalitete menadžera, dok za menadžera nije nužno da
posjeduje i osobine lidera. Slijedi tablica s ključnim razlikama između lidera i menadžera.
Lider/ica
Menadžer/ica
Radi prave stvari
Radi stvari na pravi način
Definira viziju i misiju razvoja
Provodi i ostvaruje akcijske planove
Motivira i inspirira druge
Kontrolira i potiče izvršenje zadataka
Inovator koji potiče druge na promjene
Rješava probleme
Ističe najbolje u zaposlenima
Definira radne poslove (sistematizacija)
Posjeduje prirodnu nadarenost, sposobnost
i instinkt
Obrazovan/a je i kvalificiran u obavljanju
zadataka
Vjeruje da radi prave i važne poslovi
Realizira definirane prave i važne poslove
Prisutno je poštivanje, povjerenje i
sljedbeništvo od drugih
Poslove obavlja zbog pozicije i opisa posla
31
Vodstvo i spol
Iako su žene danas u većoj mjeri aktivne i vidljive u poslovnom svijetu, brojna istraživanja
govore o tome da žene još uvijek nisu dovoljno zastupljene u vodstvu organizacija.
Istraživanje provedeno među članicama Europske unije pokazuje da se među 50 najvećih
kompanija (u svakoj od uključenih zemalja) samo 11% žena nalazi na menadžerskim pozicijama,
dok je njihova zastupljenost na upravljačkim pozicijama samo 4%. Ispitane žene i muškarci
istakli su tri ključne prepreke napredovanju žena u vodstvu:
1. 66% žena i 34% muškaraca smatra da su stereotipovi o sposobnostima žena kao i
njihovim ulogama važna barijera njihovom napredovanju na liderskim pozicijama
2. 64% žena i 49% muškaraca vide kao prepreku nedostatak vidljivih uspješnih ženskih
modela na liderskim pozicijama
3. 63% žena i 63% muškaraca smatra nedostatak iskustva na vodećim pozicijama kao važnu
prepreku napredovanju žena
Predrasude prema ženama u najvećoj se mjeri zasnivaju na osobinama koje se vežu uz
određeni spol. U našoj kulturi još uvijek se osobine uspješnog lidera povezuju s muškim spolom,
što dovodi do vjerovanja da nijedna žena ne može obnašati visoke dužnosti jednako dobro kao i
muškarac.
Socijalna psihologinja Alice Eagly (Northwestern University, USA) istraživala je spolne
razlike i sličnosti u vodstvu. Tijekom višegodišnjeg rada u ovom području došla je do nekoliko
zaključaka. Kada je u pitanju stil vodstva, među muškarcima i ženama postoje male razlike. Žene
više primjenjuju demokratski stil vodstva, dok su muškarci skloniji autokratskom. I muškarci i
žene osjećaju se nelagodno kada žene koriste stilove vodstva koje inače koriste muškarci. Daljnja
istraživanja (A. Eagly i Carli, 2007) pokazala su diskriminaciju žena koja se ogleda u manjim
plaćama žena i sporijem napredovanju u odnosu na muškarce koji se nalaze na istim pozicijama.
Žene kao vođe više su usmjerene na odnose, dok su muškarci više usmjereni na zadatke. U
praksi, muški i ženski vođe više su slični nego različiti. Žene, u skladu sa svojom rodnokulturnom ulogom, općenito postižu veći rezultat na planu emocionalne inteligencije. Međutim,
važno je čuvati se generaliziranja jer su mnoge žene sposobne usvojiti “muški stil” vođenja kao
što postoje muški vođe s dobrim međuljudskim emotivno-inteligentnim osobinama. Istraživanja
32
pokazuju da najveći problemi nastaju kada se muške osobine kod žena procjenjuju negativnima i
obratno. Unatoč razlikama u načinu vođenja, žene imaju potencijal biti dobre vođe jednako kao
muškarci jer koriste upravo one načine motiviranja i usmjeravanja koji u najvećoj mjeri
predviđaju efikasnost vodstva (Eagly, Johannesen-Schmidt i van Engen, 2003).
Liderstvo utemeljeno na vrijednostima
Dobar lider iskreno vjeruje i živi svoje vrijednosti i ideale. Orijentiran je na budućnost i cjelinu,
ima jasnu viziju i zna kako motivirati ljude u ostvarenju te vizije. Kada naiđe na probleme,
sagledava ih kao izazov, ustrajan je i traži različita kreativna rješenja. Važna odlika dobrog lidera
je iskrenost, dosljednost u ponašanju te odgovornost prema sebi i drugima. Spreman je učiti, rasti
i mijenjati se kroz stalno usavršavanje i saznavanje novih informacija.
U isto vrijeme dobar lider potiče razvoj drugih lidera na svim razinama organizacije ili
grupe. Svojim mislima, riječima i djelima pokazuje što to znači „biti“ vođa. On svojim vlastitim
primjerom pokazuje da su ljudi najveća vrijednost organizacije u kojoj raznolikost po spolu,
obrazovanju, godinama, iskustvu i svjetonazoru predstavljaju najveću snagu i mogućnost, a ne
prepreku ili slabost. Takvi ljudi razvoj organizacije usmjeravaju ka ispunjenju misije temeljene
na vrijednostima i razvijaju organizaciju otvorenu za različitosti bilo koje vrste.
_________________
Izvori:
Srića, V., Biblija modernog vođe, Harmony based leadership, Znanje, Zagreb, 2004.
Covey, S., Sedam navika uspješnih ljudi, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006.
Senge, P.M., Peta disciplina, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.
Schulz von Thun, F., Kako međusobno razgovaramo: Psihologija komunikacije za rukovoditelje,
Erudita, Zagreb, 2001.
Poljak, N., Pregrad, J., Šehić Relić, L., Sukob@org, Upravljanje sukobom u organizaciji, Centar
za mir, Osijek, 2006.
33
TRENING 2
NENASILNA KOMUNIKACIJA I DIJALOG
Stvaranje (otkrivanje) nove stvarnosti međusobnog razumijevanja
i suradnje
Katarina Kruhonja (Pax Christi International)
Nenasilna komunikacija, kao i stvarni dijalog, je proces susretanja sa sobom i s drugim
drugačijim (s meni / nama različitima) koji ide za stvaranjem međusobnog razumijevanja i
suradnje. Kad stvaramo međusobno razumijevanje i suradnju među različitostima, stvaramo
(otkrivamo) novu stvarnost – alternativu postojećoj mreži nasilja koja postaje sve očitija s
porastom globalizacije međuljudskih odnosa.
Kako je to slikovito prikazao moj prijatelj, pokojni Adam Curle, mreža nasilja nam se
čini nesavladiva, poput hidre – odrežemo li jednu glavu, pojavi se druga ili čak i više njih (kao
što su: progresivno propadanje naše dragocjene biosfere; gospodarske strukture i načela koja su u
velikoj mjeri odgovorni za ekološke katastrofe i za veliku i rastuću nejednakost između bogatih i
siromašnih; otuđenost; postojanje i potencijalni porast nuklearnog oružja; trgovina oružjem;
trgovina ljudima i drogom, terorizam). Štoviše, Arapsko proljeće nam pokazuje kako i opravdani
bunt ljudi i njihovo organizirano nenasilno svrgavanje diktatorskih režima i, unatoč njihovom
iskrenom nagnuću ka pravednijem društvenom poretku, upada u zamku perpetuiranja
dominacijskih odnosa – moći nad nekim ili nad nečim na temelju argumenta fizičke snage, moći
većine, prigrabljenih nagomilanih dobara u rukama malog broja ljudi, hijerarhije, vladavine i na
kraju, vojne sile. Živimo u kulturi koja pasivno prihvaća ili tolerira, odobrava ove stvari ili
postaje aktivna ako u njima uoči mogućnost profita.
34
Nadvladati tu hidru nije moguće silom, to je njezino oružje – nasilje ju hrani. Osim toga,
znamo da je dio toga u nama samima: nasilan svijet u kojem živimo djelomično je naših ruku
djelo. Čak i u borbi protiv nasilja nismo angažirani s nepristranom čistoćom, naša je svijest dio
bojnog polja. No, to nam kazuje i kako, bez obzira na kom se mjestu u zajednici nalazimo,
imamo mogućnost popraviti situaciju – iznutra (u sebi samima) i izvana (u odnosima na koje
imamo utjecaj). A činiti nam je sljedeće: podrivati kulturu nasilja i stvarati (otkrivati) NOVO:
razumijevanje i uvažavanje vlastitih i tuđih potreba, i suradnja na popravljanu odnosa tako da
postanu pravedniji i da omogućuju bujanje života, razvoj pojedinaca i zajednica koji se ne
postiže na račun drugoga (kompeticijom, borbom i pohlepom), nego proizlazi iz svijesti i želje za
međusobnom povezanošću s drugim ljudskim bićima i zemljom (mi vjernici vjerujemo s
Bogom). Popravljanje odnosa, bilo da se radi na psihološkoj, ekonomskoj, ekološkoj ili
političkoj razini, je građenje mira.
Nenasilna komunikacija nam pomaže da se povežemo s dijelom naše prirode na kome se
temelje i naša žudnja i naše mogućnost da živimo u miru i kreativnoj suradnji (povezanosti) s
drugim i drugačijim (umjesto otuđenosti koja je uzela takvog maha da gotovo više nema društva
već samo sloboda pojedinaca koja služi stjecanju uspješnosti). To su ljudski potencijali za
suosjećanje, mudrost i hrabrost (čovjek kao slika Božja). Oni su u temelju moći suradnje, a mi ih,
muškarci i žene, posjedujemo. Oni su najsnažniji protuotrov za podrivanje kulture nasilja! Uvod
u nenasilnu komunikaciju može pomoći da polaznici i polaznice ovog treninga otkriju da
posjeduje tu moć, da ih motivira da rade na osnaživanju te moći kako bi je ponudili (prakticirali)
u odnosima u svojoj obitelji, radnom mjestu, gradu i, posebno važno, u vjerskoj zajednici.
Trebam li reći koliko je na svim mjestima, uključujući vjerske zajednice, potrebno stvarati
NOVO – razumijevanje i suradnju!
Uvod u nenasilnu komunikaciju - dijalog - građenje miroljubivih odnosa
Tema ove radionice su Vještine nenasilne komunikacije i dijaloga. Vještine su važne. No u ovom
izlaganju, a i kroz vježbe, želim ukazati kako su za komunikaciju koju nazivamo nenasilnom
važni stav, vrijednosti i volja. Naime, nenasilna komunikacija pomaže da istinski ili dijaloški
komuniciramo – to je iskreni susret dviju različitosti koje idu prema međusobnom
35
razumijevanju i suradnji. Preduvjet za takvu komunikaciju je zauzimanje stava da svaka osoba
posjeduje potencijale za dobro – suosjećanje, mudrost i hrabrost, i da su upravo oni u temelju
prirodnih, miroljubivih odnosa. Volja je potrebna kako bismo se stalno ponovno centrirali na tu
poziciju i da bismo ulagali svoje vrijeme u stjecanje znanja i vještina koje pomažu takvoj
komunikaciji.
Riječ komunikacija doslovno znači: podijeliti, učiniti nešto općim ili zajedničkim. Iz
cijelog niza definicija općeg pojma komunikacije odabrala sam ovu: to je proces razmjene
sadržaja, osjećaja i stavova čija su svrha i učinci sljedeći: a) otkrivanje (učenje o sebi, drugome,
svijetu, odnosima); b) uspostavljanje odnosa; c) pomaganje-osnaživanje (sebe i drugoga); d)
uvjeravanje – pregovaranje; e) zabava, zahvala i proslava. Može biti intrapersonalna,
interpersonalna, grupna i masovna. Na ovoj se definiciji pojma komunikacije može ilustrirati u
čemu je koncepcijska razlika između kulturološki uobičajenog obrasca komunikacije koji
podržava dominacijske odnose (posebno kada se radi o pokušaju komuniciranja vrijednosno
različitih stavova i u sukobu) i nenasilne komunikacije (istinske razmjene, ili, kako je Marshall
B. Rosenberg još naziva suosjećajnom komunikacijom ili jezikom života). Naime, nije nevažno u
kakvim se odnosima nalazimo i kakve odnose želimo uspostaviti kada ulazimo u komunikaciju.
Najčešće se ne radi o osviještenom stavu nego o ostajanju u već postojećem obrascu
dominacijskih odnosa - šutjeti (izbjegavati teške teme), pobjeći (povući se) ili pobijediti (uvjeriti
sebe/drugoga). No, komunikacijska interakcija koja perpetuira dominacijski odnos zapravo
proizvodi komunikacijski šum koji je prepreka istinskoj razmjeni.
Komunikacijski šum u većoj ili manjoj mjeri otežava suočavanje sa sobom, s vlastitim
mislima i postupcima kao i usmjeravanje moje pažnje na drugoga – da ga čujem i pokušam
razumjeti što mi ima reći. Lako mi je prepoznati onaj komunikacijski šum koji dolazi od
sugovornika/ce jer me takva komunikacija smeta (ne slušaš me, stalno me napadaš, soliš mi
pamet). Teže je, no važno, moći ga prepoznati u vlastitom ponašanju. Zato je korak prema
promjeni komunikacijskog obrasca samopromatranje. Nebrojeno sam se puta „uhvatila“ u
unutarnjem monologu u kome ponovo i ponovo nastojim samu sebe uvjeriti u interpretaciju
događaja ili osjećaja na način da me zaštiti od neugodnih spoznaja o samoj sebi (o tome da sam,
primjerice, slagala ili primjerice, prisvojila neku stvar, poziciju….). Zapravo najveći dio svoje
36
energije trošimo kako bi pred sobom opravdali vlastite postupke (poricanje odgovornosti i
pripisivanje tuđim postupcima, naredbama autoriteta, pritisku skupine, politici, porivima…)! I u
komunikaciji s drugim u fokusu sam opet, najčešće, ja. Dok izvanjski slušam sugovornika,
zapravo se stalno uspoređujem s njim (on/ona mi služe da opetovano gledam u sebe – izvlačim
svoja iskustva, svoje priče, svoja postignuća, svoje nesreće….), ili zapravo pozorno čekam
prostor da se ubacim sa svojim argumentima kako bi ga/ju/njih uvjerila u vlastito mišljenje, uvid,
stav, osjećaj i zahtjev. Štoviše, posežem pritisku pa sugovornika izlažem mojim moralizirajućim
prosudbama (etiketiranjem, prodikom o tome što se smije a što je neprikladno našoj obitelji, rasi,
vjeri, profesiji). Ili ću od njega/nje/njih zahtijevati, direktno ili indirektno prijetiti kaznom ili
krivnjom ako ne udovolje mom zahtjevu (što najčešće počinje s moraš i trebaš ). Radi postizanja
istog učinka ponekad se služim potkupljivanjem (ako prođeš s odličnim, dobivaš mobitel). Čak i
ako je učinak koji želim postići komunikacijom pomaganje, i ono može biti u službi
konzerviranja dominacijskih odnosa, pomoć koja ne osnažuje, nego pasivizira i drži pod
kontrolom.
Jednostavne su, i nama tako poznate, rečenice iz svakodnevnice koje pokazuju kako
nepovezani s vlastitim potrebama i osjećajima ne govorimo jasno o njima nego u vezi s njima
prebacujemo krivnju na drugoga: "Utišaj taj radio jer ću poludjeti!" Umjesto: "Umorna sam,
trebam malo tišine da se odmorim, molim te stišaj radio!" S druge strane kada do mene dođe
rečenica: "Utišaj taj radio jer ću poludjeti!", odmah se narogušim jer se osjećam nepravedno
napadnuta da sam bezobzirna. Dobra komunikacija upućuje me da i u takvoj situaciji pokušam
razumjeti potrebu koja stoji ispod iskazane ljutnje, recimo pitanjem: "Umorna si, želiš
odspavati?" Samopromatranjem i vježbanjem samopromatranja bar dijelom otklanjamo šum u
komunikaciji koji proizlazi iz naše niske razine svijesti. Kao što automatizirano ustajemo,
peremo zube, čak vozimo ustaljenu relaciju, tako automatizirano i površno komuniciramo. Što
smo manje svjesni, skloniji smo nesrećama, posebice kad nailazimo na situacije za koje nismo
pripremljeni. Zato što se nismo pripremili u situacijama vezanim uz moralna pitanja i ljudske
odnose, teško nas pogađaju nevažni ili destruktivni unutarnji porivi, navike ili obrasci
razmišljanja.
37
Opisano su prepreke dobroj komunikaciji – procesu razmjene koji vodi međusobnom
razumijevanju. Dobra komunikacija zahtjeva jasan i iskren govor i pažljivo slušanje. U našem
govoru postoji izraz: "Govorim ti iz srca i čula sam te svim srcem". Time iskazujem: iskreno ti
iznosim što mislim, kako se osjećam i što mi treba, odnosno trudim se razumjeti što mi govoriš,
kako se osjećaš i što trebaš! Radi se o oslobađanju potencijala za suosjećanje, mudrost i hrabrost
iz nemira zaokupljenosti samim sobom. To je preduvjet da bi doista dotaknuli probleme u
odnosima koje imamo, uključujući i političke i druge vezane uz društvenu promjenu koju
priželjkujemo. Vještine nenasilne komunikacije pomažu nam da preoblikujemo način na koji se
izražavamo i čujemo druge u govor i slušanje iz srca. Naše riječi prestaju biti automatske
reakcije i postaju odgovori koji su čvrsto utemeljeni u svijesti, vođeni onim što opažamo,
osjećamo i želimo. Sugovornika slušamo s pažnjom, poštovanjem i empatijom.
Govorim i slušam svim srcem (suosjećajno i s uvažavanjem) kada:
1. Svakom čovjeku pristupam sa stavom: a) da svaki čovjek (uključujući mene) posjeduje
dio uvida u istinu o sebi, svijetu i problemu; b) da svaki čovjek (uključujući mene) ima
sposobnost izraziti svoj dio uvida u istinu o sebi, svijetu i problemu; c) da svaki čovjek
ima sposobnost (moć) samostalnog pronalaženja rješenje za realizaciju potrebe ili
problema, situacije koju ima.
2. Preuzimam odgovornosti prema svojim potrebama: kada već znam kako sam i što mi
treba (samosvijest) imam odgovornost zastupati se riječju i djelom – činim to „ja
govorom“.
3. Brinem za drugoga i za odnos: slušam pažljivo, uvažavam potrebe, osjećaje i stavove
drugoga, pregovaram o zajedničkim stvarima.
Marshall Rosenberg je komunikaciju koja navodi da dajemo od srca i na taj se način
povežemo s nama samima, našom vlastitom suosjećajnosti, kao i s drugima, nazvao nenasilnom
komunikacijom (suosjećajnom komunikacijom). Termin nenasilje u ovom slučaju upotrebljava u
skladu s Gandhijevim poimanjem nenasilja – da ono
predstavlja naše prirodno stanje
suosjećajnosti kada nasilje (logika dominacijskih odnosa) nestane iz našeg srca. U nenasilnoj
komunikaciji se osjećamo moćno ali izvan koncepta dobitnik/gubitnik. To nije odustajanje od
38
sebe i svojih potreba već zauzimanje za njih na neagresivan način – pregovarajući o načinu
realizacije svojih/tvojih potreba. Ljudske potrebe su bazične, one ne ugrožavaju drugoga. Strah i
sukob mogu nastati vezano uz njihovu realizaciju 28. No, tu nenasilna komunikacija nudi
pregovore oko različitih načina zadovoljenja potreba. Umjesto kompeticije potiče suradnju i
kreativnost pri traženju onog rješenja koje zadovoljava moju/našu potrebu ali ne na račun
drugoga/drugih29. Tako oslobađa prostor za bujanje života pojedinaca i zajednice u svoj svojoj
raznolikosti i bogatstvu te se zato naziva i govorom života.
Iskreno izražavanje sebe
Komponente nenasilne komunikacije
Empatijsko primanje (suosjećajno slušanje)
1.
Opažanje (umjesto procjenjivanja)
1. Opažanje (umjesto procjenjivanja)
2.
Osjećaji
2. Osjećaji
3.
Potrebe
3. Potrebe
4.
Molba /zahvala
4. Molba /zahvala
Za opažanje bez vrednovanja (procjenjivanja) je važno naučiti prepoznavati povezanost
potreba i osjećaja.
Potrebe
Potrebe i osjećaji
Osjećaji kod nezadovoljenih potreba
smisao
frustracija
pravda
frustracija, tuga, ljutnja, poniženje, stid
povezanost/ljubav
usamljenost, strah, tuga
aktivna uloga/smisleno djelovanje
dosada, besmisao, beskorisnost, nevažnost,
samopoštovanje
Osjećaja kod zadovoljenih potreba
uvažavanje i priznanje
radost, ponos, zahvalnost
zaštita života
sigurnost, radost
28
Abraham Maslow je u djelu “Motivacija i osobnost” izložio teoriju po kojoj unutar svakog bića postoji pet vrsta potreba: 1.
fiziološke potrebe, 2. potrebe za sigurnošću, 3. potrebe za povezivanjem, 4. potreba za poštovanjem, 5. potreba za
samopotvrđivanjem.
29
U skladu s poznatom Gandhijevom rečenicom: U svijetu ima dovoljno za naše potrebe ali ne i za našu pohlepu!
39
Istinska razmjena sadržaja
•
Zastupam se („ja govor“)
•
„Aktivno“ slušam (odnos)
•
Vodim dijalog
•
Pregovaram - tražim rješenja koja će zadovoljiti potrebe svih strana
•
Kad znam kako sam (samosvijest): što osjećam, što znam, što (ne)trebam, što (ne)hoću,
što (ne)želim
•
Zastupam sebe riječju i djelom – «ja govorom» ili izravnim govorom: osjećam,
mislim, (ne)trebam, hoću (ne), (ne) želim
•
Drugoga uvažim tako da ga prvo čujem («aktivno slušanje»)
•
Onda vodimo dijalog i pregovaramo
Govor sa samopouzdanjem
Dobra komunikacija zahtijeva jasan govor, kao i pažljivo slušanje. Da bi izgovorili neke stvari,
potrebna je hrabrost jer povlače za sobom rizik da povrijedimo ili naljutimo. Stav na kojem se
zasniva naš govor je bitan. Ako govornik/ca osjeća uvažavanje svojih potreba i gledišta a
sugovorniku prilazi s iskrenom željom da uvaži njegova/njezine potrebe i gledišta, to će
uvažavanje biti izraženo tonom kojim govori, riječima koje koristi, kao i pokretima tijela. Za
dobru komunikaciju je posebno koristan „ja govor“.
40
"Ja" poruke su one u kojima ne prosuđujemo neko ponašanje nego opisujemo o kojem je
konkretnom ponašanju riječ (da ne bude zabune) te kakve osjećaje ono kod nas izaziva kao
odgovor na našu neispunjenu/ispunjenu potrebu. Dakle, naše polazište nije da se radi o lošem
ponašanju (procjenjivanje), pogotovo o ponašanju koje bi bilo namjerno upereno protiv nas. Ono
što iskazujemo je kakav učinak to ponašanje proizvodi na nama i zašto. To činimo izravnim
izražavanjem osjećaja i potreba. Tek nakon toga iskazujemo molbu (prijedlog) za promjenu
ponašanja. Uputa koju daje Marshall Rosenberg je sljedeća:
1.
Opis ponašanja (u vezi kojeg se obraćam sugovorniku/ci)
2.
To u meni izaziva ……. (opis osjećaja koje to ponašanje u meni izaziva)
3.
Zato što ……. (opis potrebe koju imam)
4.
Voljela bih da ….... (iskazivanje očekivanja za budućnost, molba /zahvala30)
Pažljivo slušanje
Za slušatelja/icu je možda najteže i najvažnije ne govoriti i biti pažljiv/a. Nužno je umiriti misli
kako bi postali prijemčivi za ono što nam sugovornik želi prenijeti, verbalno ili na neki drugi
način. Za pažljivo slušanje je potrebna mobilizacija naše volje, stava i vještina sa željom i
namjerom da čujemo što sugovornik/ca31 osjeća, misli, treba (ne), hoće (ne), želi (ne). Zato
koristimo naziv „aktivno slušanje". Aktivno slušamo kada:
•
Darujemo svoje vrijeme sugovorniku/ci (volja)
•
Usredotočimo svoju pažnju na sugovornika/cu (stav i vještina samopromatranja)
Fokus sa sebe, svog problema, svog stava, svojih potreba usmjeravamo na sugovornika/cu – tu je
potrebno aktivno otklanjati nagnuće da se naša pažnja stalno vraća prema nama samima,
sugovornik ne treba biti ogledalo u kome gledamo sebe nego upravo obratno – svojim slušanjem
pomažemo sugovorniku da nas koristi kao ogledalo i poveže sa sobom i što jasnije izrazi o sebi:
30
31
•
Slušamo suosjećajno (stav)
•
Slušamo bez prosuđivanja (stav)
Njegovanje samospoznaje, samopouzdanja i odnosa s drugim uključuje i zahvalu za ponašanje koje me je, i na kakav način,
obogatilo, potaknulo, razveselilo….
Odnosi se i na komunikaciju sa i između grupacija što se stalno zbiva u javnom prostoru.
41
•
Pomažemo sugovorniku/ci da ponovno propita svoje vlastite ideje, pristupe i sporne točke
(vještine poput sažimanja, parafraziranja i preoblikovanja)
•
Odustajemo od davanja savjeta (stav i vještina samopromatranja) – umjesto davanja
savjeta sugovorniku/ci pružiti siguran prostor u kojem može sam/a naći rješenje za
vlastitu situaciju
•
Bez obzira koje riječi sugovornici upotrebljavaju, mi slušamo ono što oni a) opažaju, b)
osjećaju, c) trebaju i d) traže (vještina slušanja na tri razine: činjenice, osjećaji, potrebe)
Ovo ne činimo zbog nas samih, već zbog sugovornika. To je čin prijateljstva koji druga
osoba obično, prema mom iskustvu, i doživljava kao takav. Vještine koje pomažu govoru sa
samopouzdanjem i pažljivom slušanju su: samopromatranje, kontakt očima, ohrabrivanje,
otvorena pitanja, parafraziranje, preoblikovanje, sažimanje.
Radionica: Uvod u nenasilnu komunikaciju
Plan rada
1. Predstavljanje
2. Način rada i pravila rada u grupi
3. Očekivanja
4. Komunikacija je….. (vježba i razgovor te teoretski okvir)
5. Vježba Moji identiteti (afirmacija i aktivno slušanje, direktno i indirektno izražavanje osjećaja)
6. Aktivno slušanje….. (vježba i razgovor te teoretski okvir)
7. Otvorena pitanja….. (vježba i razgovor te teoretski okvir)*
8. Potrebe …..
(vježba i razgovor te teoretski okvir)*
9. Zahvala i pitanja koja su mi se otvorila
Nekoliko napomena:
Radionicu za uvod u nenasilnu komunikaciju koju sam planirala nije bilo moguće izvesti u
vremenu koji smo imali na raspolaganju 32. Prilažem je kao ogledni plan koji se može u cjelini ili
32
* oznaka za teme koje nismo obradili
42
djelomično koristiti. Iako smo imali malo vremena, odlučila sam se za radionički tip obrade teme
kako bi njena metodologija kao takva pridonijela cilju koji želimo postići edukativnim sadržajem
– iskustveni uvid u dobru komunikaciju.
Iz istog se razloga, odnosno da bi radionica stvarala prilike za iskustvo uvažavajući
odnose (za razliku od uobičajenog obrasca komunikacije koji podržava dominacijske odnose),
preporučujem razgovor u krugu. Na taj način svi imaju jednaku poziciju, izbjegava se prvi i
drugi red te daje mogućnost izravnog kontakta očima. Nekada i kod nekih sudionika javlja se
neugoda zbog izloženosti. Još nisam doživjela da bi bila tako jaka da bi postala preprekom
sudjelovanju. Također, predstavljanje sebe kao trenerice te predstavljanje plana rada za mene je
iskaz uvažavanja prema sudionicima. U tom dijelu korisno je pitati ima li tko potrebu otići prije
kraja radionice kako bi se unaprijed znalo i razlučilo od naprasnog napuštanja grupe.
Predstavljanje sudionik/ca može se voditi tako da upoznavanje, odnosno dublje
upoznavanje, ujedno bude i vježba kojom uvodimo u temu. S obzirom da se radilo o dva školska
sata bez stanke – ubacila sam društvenu igru opuštanja (kva-kva)
1. Predstavljanje (10 min)
Zamolila sam sudionike/ce da kažu svoje ime, iz kojeg okruženja dolaze i kako se osjećaju.
Uputa je: jednom ili s više riječi opisati kako se osjećaš – riječi dobro, ok, nikako, loše se ne
prihvaćaju (jer su općenite, ne govore jasno o osjećaju, a drugome ostavljaju prostor za različite
interpretacije).
2. Način rada i pravila rada u grupi (5 – 10 min)
Sudionicima/a sam predstavila model interaktivnog učenja koji ćemo koristiti: tematski
centrirana
interakcija: TEMA – GRUPA – JA – OKOLIŠ. U radionici radimo tako da
pokušamo uspostaviti ravnotežu između teme koju obrađujemo, pojedinaca i grupe kao cjeline.
Nastojimo podjednako posvetiti vrijeme i pozornost svim trima elementima. Zato dogovaramo
pravila grupe. Ona su važna i kako bi osigurala siguran prostor u kome će svaki sudionik/ca biti
uvažen i imati šansu iskazati što misle, kako se osjećaju i imaju li, možda, neke potrebe tijekom
radionice koji im nisu zadovoljene pa postaju smetnja. Najčešće predložim nekoliko osnovnih
43
pravila pa pozovem sudionike/ce da dodaju svoje prijedloge. 33 Objasnim koju ulogu imam kao
trenerica, dajem kratke teoretske sažetke te pazim na proces.
3. Očekivanja: što očekujem od radionice (5-6 min)
Uputa: zamolila sam sudionike/ce da na žute papiriće napišu što očekuju od radionice a na
ružičaste papiriće što ne bi željeli da se na radionici dogodi. Rade u tišini, samostalno i papiriće
lijepe na plakat. Pred cijelom grupom čitam što piše na papirićima.
Obrazlažem da iskazivanje očekivanja ima prvenstvenu svrhu samopromatranja – osvještavanja
njihovih pojedinačnih očekivanja i zabrinutosti kako bi mogli preuzeti odgovornost prema njima,
reagirati tijekom procesa i imati polazišnu točku u odnosu na koju procjenjuju zadovoljstvo ili
nezadovoljstvo njihovim sudjelovanjem u radionici.34 Uvid u očekivanja trenerici služi da grupi
kaže koja očekivanja nisu planirana da budu ostvarena; da pojasni kako funkcija trenerice nije,
primjerice, sprječavanje sukoba u grupi (ona može pomoći u rješavanju sukoba ako se oko toga
grupa dogovori), uspoređivanje učinaka – očekivanja/evaluacija.
4. Komunikacija (15 min)
Uvodna vježba: sudionici su u plenumu i spontano odgovaraju na pitanje što je komunikacija,
odnosno koje pojmove povezuju s komunikacijom. Odgovori se bilježe na plakatni papir (oko 5
minuta, ako i dođe do zastoja, preporučam bez žurbe pričekati na još odgovora).35
33
Pravila rada u grupi: budi svoj šef/ica (preuzimaš odgovornost za sebe) - smetnja ima prednost - govori iz „ja“
- dok jedan govori, drugi slušaju - dobrovoljnost i pravo na „dalje“ - misli na vrijeme - nema vrijeđanja –jasnoća ne skretati s teme – povjerljivost (izvan grupe se prenose iskustvo i naučene lekcije, ali ne i izjave sudionik/ca).
34
Očekivanja sudionika/ca ove grupe: naučiti osnove nenasilne komunikacije, ugodno druženje i sudjelovanje,
pozitivna atmosfera, čuti tuđa mišljenja, otvorenu komunikaciju, interakciju, zabavu, nove metode komunikacije,
naučiti pravila nenasilne komunikacije između različitih/suprotstavljenih strana, dopuniti i poboljšati svoje
sposobnosti verbalne i neverbalne komunikacije, naučiti nešto novo, opuštenost, poboljšati svoj način komunikacije,
novo iskustvo, opuštenost, opuštenu atmosferu, iskrenost i razumijevanje, zabavu, naučiti bolje komunicirati, da se
ne izgubi trema, da to što naučim mogu upotrijebiti u vlastitom životu. Što ne bih voljela/o da se na radionici
dogodi: dosada, da se ne osramotim svojim izjavama, nepoštovanje među sudionicima/a, da odem sa radionice i da
sve zaboravim, sukob, da me netko ismijava, nezainteresiranost, neugodne situacije i sukob, sve se može dogoditi,
otvorena sam za sve, za učenje, gubljenje vremena, ulaziti u konflikte, ne želim se rasplakati niti nekoga povrijediti,
da se zalijem kavom po odjeći, ne želim nekoga namjerno povrijediti (svojim stavovima i razmišljanjima i sl.),
netrpeljivost, da izgubim to što sam naučio/la.
35
Sudionici/e su dali sljedeće odgovore o komunikaciji: odnosi, rasprava-suprotne strane, dijalog, upoznavanje,
predrasude, rješavanje problema, pravo na mišljenje, interakcija, demokracija, mediji, monolog, spoznaja, učenje,
slušanje drugog mišljenja, motivacija, empatija, terapija, ranjivost, radost, emocije, prenošenje znanja, iskrenost,
strpljenje.
44
Kratak teoretski sažetak o komunikaciji - pomoću dva plakata sam dala kratak teoretski sažetak o
komunikaciji.36
5. Vježba Moji identiteti (30 – 45 min)
Svrha vježbe: osvješćivanje važnosti identiteta i kako oni pomažu/odmažu povezanosti s
drugima, afirmacija pojedinaca, aktivno slušanje.
Uputa za samostalan rad: osvrnite se na svoj život i izlistajte grupe kojima pripadate, odnosno
desetak identiteta koje imate, kao npr. žena, nacija, crkva, sportaš…Izaberite tri identiteta koja su
vam sada najvažnija (identitete napisati na A4 papir).
Uputa za rad u paru: izaberite jednu osobu i s njom porazgovarajte o vašim listama (ako ima
dovoljno vremena pozivam da razgovaraju posebno o ovim pitanjima: što me i vezi tog mog
identiteta povezuje s drugim grupama i kojim; koje su moje brige u vezi identiteta do kojeg mi je
stalo37). Sudionici pri tomu vježbaju aktivno slušanje, neupadanje i sažeto formuliranje.
Upute za rad u plenumu: pozivam sudionike/ce da razgovaramo o sljedećim pitanjima: Kako mi
je bilo slagati listu-poteškoće? Kako mi je bilo o svojim identitetima govoriti sa
sugovornikom/com. Što sam novo o sebi-drugome uočio/la/? Svaka osoba koja želi, pročita svoja
tri identiteta a grupa plješće.
6. Aktivno slušanje - vježba i razgovor te teoretski okvir (10 min)
Povezano s prethodnom vježbom sudionici/ce su osvijestili kako primjećuju da ih netko sluša,
odnosno ne sluša.
Vježba: radi se u plenumu te odgovara na pitanja : a) Slušaš me kada..., b) Ne slušaš me kada....
Odgovori se bilježe na plakatu.
Teoretski sažetak: pomoću plakata dala sam sažetak o aktivnom slušanju.38
36
I plakat: komunikacija je razmjena sadržaja, osjećaja i stavova. Može biti verbalna (govorna ili pisana) ili
neverbalna. S obzirom na subjekte komunikacije ona može biti intrapersonalna, interpersonalna, grupna, javna i
masovna. Svrha/učinci komunikacije su otkrivanje (učenje); uspostavljanje odnosa; pomaganje-osnaživanje;
uvjeravanje – pregovaranje; zabava. II plakat: Komponente nenasilne komunikacije (vidi u uvodnom tekstu).
37
Briga za identitet – kriza identiteta (primjerice, sportaš stari i gubi mečeve, kritičari oštro kritiziraju piščeve
knjige, izgled ljepotice blijedi) pokazuju našu ranjivost koja dolazi kroz pojedinačne identitete ako ne ostanemo
povezani s temeljnim identitetom – jedinstvom sa Svim (stvorenjem i za nas vjernike Stvoriteljem). Taj identitet je
izvor mudrosti, suosjećanja i hrabrosti.
38
Plakata: Aktivno slušanje – vidi u teoretskom dijelu.
45
7. „Ja govor“
S obzirom na nedostatka vremena, samo sam pokazala plakat s uputom kako se formulira „ja“
poruka.39
8. Zahvala i pitanja koja su se otvorila (20 min)
Proslava punine života kroz plodonosan odnos razmjene, davanja i primanja, podrazumijeva
zabavu i zahvalu.
Uputa: Zamolila sam sudionike/ce koji su to željeli, da iskažu zahvalu za konkretnu stvar
(najbolje i konkretnoj osobi) koju je dobio/la na ovoj radionici i s kojim pitanjima (dilemama)
izlazi iz radionice. Za tu bi vježbu trebalo planirati barem 20-30 minuta kako bi, ujedno, vježbali
govor sa samopouzdanjem. Mi smo radili kraće.
Kratak osvrt na radionicu
Zahvalna sam svima koji su omogućili da se grupa mladih ljudi okupi oko teme međuvjerskog
dijaloga i, posebno, da dobijem priliku pridonijeti procesima njihova napretka. Radosna sam jer
mi se čini kako nam je radionica svojim sadržajem i načinom rada dala skromno iskustvo (više
poziv) da se povežemo sa samim sobom, našom vlastitom suosjećajnosti, kao i s drugima, što su
se polaznici/e seminara bolje upoznali i povezali, koji je naš doprinos građenju miroljubivih
odnosa. No, ujedno, osjećam i odgovornost – kao da smo tim mladim ljudima samo na tren
otvorili knjigu (životnu). Osnaživanje za podrivanje kulture nasilja i stvaranje (jačanje) mreže
solidarnosti traži sustavnu podršku – obrazovanje koje traje bar dvije godine te dugoročnu
mrežu međusobne podrške. Motivirana sam, a u tome su me dodatno potaknuli i studenti/ce
ovog treninga, pridonositi stvaranju što više takvih prilika u mom gradu, domovini i svijetu.
39
Plakata: „ja“ poruka – vidi u teoretskom dijelu
46
_________________
Izvori:
Bryn Steinar, Vidal-Alonso Angel L., Dialogue papers: Dialogue: more than a tool, less than a
magic fix, Nansen Dialogue Network, 2011.
Curle Adam, Elworthy Scilla, Podrivanje globalne kulture nasilja: Volonteri u izgradnji mira i
zajednice-promišljamo i gradimo mir, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2004.
Rosenberg Marshall B., Nenasilna komunikacija-jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska
prava, Osijek 2006.
Vukosavljević Nenad, Nenasilje?- priručnik za treninge iz nenasilne razrade konflikata, Centar
za nenasilnu akciju, Sarajevo, 2000.
Zovkić Mato, Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanska
katolička teologija, Sarajevo, 1998.
Christian Council of Sweden, Empowerment for Peace Service, Curriculum, Stocholm, 1996.
Švedsko ekumensko vijeće, Aktivno nenasilje za ljudska prava, demokraciju i mir, priručnik za
radionicu, Švedsko ekumensko vijeće, Stocholm, 1996.
Postavljanje temelja za kulturu mira, Life and Peace Institut, Uppsala, Centar za mir, nenasilje i
ljudska prava, Osijek, [online] http://www.centar-za-mir.hr/uploads/dokumenti/knjige/
Podrivanje_globalne_kulture_nasilja.pdf
47
TRENING 3
VJERNICE/I I MEDIJI
Važnost komunikacije s medijima
Julijana Mladenovska-Tešija (AGAPE, VETU, Centar za mir Osijek)
Uvodna promišljanja
Mediji zauzimaju važno mjesto u životu suvremenoga čovjeka i utječu na njegovo mišljenje.
Istraživanja su ustvrdila da mediji utječu i na čovjekov odnos prema vrednotama 40. Ova teza
sagledana u korelaciji s podacima da je povjerenje građana relativno nisko u sve medije, da su
razlozi za to ne samo u velikoj disperziranosti ciljane publike, već i sve većoj sklonosti medija za
zabavnim i senzacionalističkim vijestima te diskvalifikaciji ostalih medija, govori o poteškoći
publike da otkrije što je istinito u medijskim informacijama, ali i o nedovoljnom postojanju
kritičke svijesti u javnosti i želji da promišlja izvan zadanih (medijskih) okvira.
Kako onda usporediti ovo s težnjom našega doba, kako kaže McLuhan, "za cjelovitošću,
empatijom i dubinom svijesti" što je po njemu, "prirodno obilježje električne tehnologije" 41?
Željni smo istine, ali ne želimo joj posvetiti puno vremena (što ona kao traganje koje uključuje
sebe, po sebi zahtijeva), već hrlimo k najbržim - instant rješenjem pomoću različitih tražilica,
stranica za povezivanje i razgovaranje. "Vijest i istina su u stalnoj korelaciji, no za razliku od
filozofskih, religioznih, ideoloških i drugih pristupa, istina u novinarstvu temelji se na točnim
40
Mirko Mataušić, Ivan Rimać, "Praćenje medija i odnos prema vrednotama", 2002. - rezultati istraživanja su
dostupni na stranici: http://www.hrcak.srce.hr/file/49422, a koje se osvrće na istraživanje o Ulozi medija u zemljama
u tranziciji i podatke iznesene na konferenciji s istim naslovom održanoj u Zagrebu 2000., zatim nešto starije
istraživanje Gordan Črpić, Mirko Mataušić, "Povjerenje u medije", 1998., na: http://www.hrcak.srce.hr/file/50186 i
druga.
41
Marshall MecLuhan, Razumijevanje medija. Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing-Tehnička knjiga
Zagreb, 2008., 10.
48
podacima i na vjernosti činjenicama"42, veli Anton Šuljić i ističe da one nisu isto i da ih se mora
razlučiti. Nadovezujući se na stavove Waltera Lippmanna, naglašava da je zadaća vijesti opisati
neki događaj, a zadaća istine unijeti svjetlo u skrivene činjenice kroz njihovo međusobno
povezivanje. Na taj način stvaramo sliku zbilje prema kojoj bi ljudi mogli djelovati43.
Istina je, u ovom kontekstu, nužno povezana i sa slobodom i etičnošću komunikacije. Isti
autor ističe kako danas zapravo,
"najveći izazov medijskim slobodama, ali i društvenoj ulozi medija i samom novinarskom pozivu, više nisu
toliko ideološki modeli pretvoreni u političke opcije, nego sve sofisticiraniji oblici medijskoga umrežavanja
i grupiranja u svrhu stjecanja kapitala. Diljem svijeta, ali i kod nas, same medijske korporacije postaju nova
prijetnja medijskim slobodama, odnosno predstavljaju nove oblike manipulacije, budući da im je tržište
postalo temeljna norma djelovanja."44
Novinari su često pod pritiskom onih koji omogućavaju njihovo funkcioniranje na tržištu
- velikih korporacija - koje diktiraju i što će (odnosno češće), čime se ne će novinar baviti. Ovdje
ponajprije strada istraživačko novinarstvo koje je u Hrvatskoj palo na vrlo niske grane. Gordana
Vilović navodi izvještaj Reportera bez granica i ističe kako je njihova ocjena o medijskim
slobodama u Hrvatskoj niska imajući u vidu "dvojicu ubijenih novinara i jednog teško
pretučenog" ali i "ometanje istraživanja kog novinara".45
Što sve ovo znači? Da smo mi, kao čitatelji skloniji površnim vijestima koji daju i takve
odgvore, no dubljem istraživanju istine i kritičkom promišljanju. Da su novinari u situaciji da su
prenositelji zabavnih i manje zabavnih odnosno negativnih vijesti senzacionalističkog tipa, da je
prostor za "dobre vijesti" jako ograničen i da su suočeni s uređivačkim politikama koje ometaju
njihov istraživački rad. Da vjernici često puta ne znaju kako svoju poruku učinkovitije prenijeti
medijima, te da su mediji skloniji da na crkve i vjerske institucije gledaju s predrasudama.
42
Anton Šuljić, "Profesionalne vrijednosti agencijskog novinarstva i odgovornost za javnu informaciju", Medijska
istraživanja (god. 12, br. 1) 2006. (73-81), 75.
43
Anton Šuljić, ibid., 75.
44
Anton Šuljić, ibid., 76.
45
Gordana Vilović, "Pogled na istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj. Korak naprijed, dva nazad" u Istraživačko
novinarstvo, Friedrich Ebert Stiftung, Amosgraf d.o.o., Sarajevo, 2009., str. 64.
49
Gdje je u svemu tome Crkva?
Crkva i vjernici trebaju komunicirati s medijima. Ne zato što nam to nameće vrijeme u kojem
živimo, već zato što su mediji poruka, a poruka svakog medija ili tehnologije "jest promjena
razmjera, brzine ili uzorka koje unosi u ljudske odnose"46. To znači da ukoliko želimo da se čuje
naš, drugačiji, kršćanski ili vjernički glas općenito, mi moramo komunicirati s medijima jer naša
poruka također, doprinosi promjeni vrijednosti i ljudskih postupaka.
Takva komunikacija za crkvu više nije fakultativna djelatnost ili tek jedan od naših
prioriteta, već nešto što izvire iz same biti naše vjere. Komunikaciju nalazimo u osnovnoj misiji
crkve - o tome govori Antal Balog kada kaže da su kršćanske vjerske zajednice i svjetovne i
duhovne te uvijek "više od uobičajenog organizacijskog ustroja neke ovozemaljske organizacije"
ističući navještanje vjere koje svoj povijesni izvor ima u samom utemeljitelju naše vjere, Isusu
Kristu.47
Pitanje na koji način bi se vjerske zajednice trebale odnositi spram medija uključuje i
pitanje na koji se način mediji odnose spram vjerskih zajednica. Koliko god se odnos crkve i
medija ponekad čini napetim, od upućenosti jednih na druge ne smijemo odustati već ju trebamo
njegovati. To znači, učiti o tome što mediji žele i kako prenijeti na pravilan način našu poruku
čitateljstvu i široj publici. Ali i podučavati medijske djelatnike kako točno prenijeti naše stavove,
surađivati s njima, uključivati ih i redovito obavještavati o našim aktivnostima, pokazati da je i
"dobra vijest" vijest koja privlači pažnju, osobito u ovim teškim vremenima. Mi moramo biti
svijesni da slika odnosno prikaz vjernika (kršćanina, židova, muslimana) u medijima doprinosi
pozitivnom ili negativnom odnosu javnosti prema vjeri što, uz generalizacije, stereotipe i
predrasude, može dovesti do stvaranja fobija i diskriminacija. Mi također, moramo biti svjesni da
ovaj trend nije rezultat samo medija: i sami članovi crkve su pridonijeli negativnom prikazivanju
vjerskih institucija u medijima. Pitanje koje ostaje jest jesu li svi ti trendovi zapravo tako loši ili
se mogu, kako to pita Ivica Šola, nazvati "purifikacijom, katarzom samoga kršćanstva".48
46
Marshall McLuhan, ibid., 14
Antal Balog, Marketing u crkvi. Suvremeni koncepti nove evangelizacije naroda, VETU Osijek - Logos Daruvar,
2012., str. 27-28.
48
Ivica Šola, "Papa, Al Capone i dekristijanizacija", kolumna [online]. Dostupno na:
http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/papa-al-capone-i-dekristijanizacija/ [Pristupljeno: 16. svibnja 2013.]
47
50
Ostavlja li nam točno ova situacija, prostora za drugačiji pristup, prema sebi samima i prema
medijima? Tjera li nas na otvaranje koje znači preispitivanje i ulazak u sferu slobode koja
prihvaća odgovornost za svoje djelovanje?
I konačno, ispravlja li na to pred pitanjem na koji način prenijeti poruku koja po svojoj
naravi nije samo ovozemaljska i čiji jezik nije uvijek lako razumljiv? Time se u konačnici bavio
praktikum posvećen Komunikaciji s medijima.
Struktura praktikuma
Praktikum je bio teorijsko-praktične naravi i to u omjeru 25% : 75%. Teorijski dio je bio
interaktivan, uz aktivnu uključenost sudionica/ka. Praktični je bio izravno fokusiran na
sudionice/ke i zahtijevao je njihovu potpunu uključenost kroz igru uloga i radionica - diskusija.
Program je obuhvaćao slijedeće cjeline:
I. Što su mediji i zašto su važni? (Interaktivna predavanja)
•
Naučiti o medijima: Što su mediji, kada su nastali, kakve vrste medija ima?
•
Naučiti komunicirati s medijima: Kakvu poruku mediji žele? Princip: Q&A
•
Osnovna pravila verbalne i neverbalne komunikacije
II. Radionica: Mediji i vjerske institucije - (ne)važnost komunikacije s medijima.
Primjeri prakse (analiza medija), primjeri vjerskih zajednica.
III. Igra uloga - Nastup u TV studiju
•
Pripreme uz proučavanje scenarija i rad u grupama
•
Vježba: Igranje uloga uz nastup u TV studiju
•
Diskusija o igri: što je bilo dobro, manje dobro, što se treba ili ne treba raditi.
Razgovor s novinarem i snimateljima
IV. Radionica: U studiju montažera - pregled snimljenog i savjeti profesionalca
I dok smo u prvom dijelu rada koristili kombinaciju diskusije i predavanja, u drugom,
trećem i četvrtom, fokus rada je bio na sudionice/ke. Tako smo u drugom dijelu razgovarali o
važnosti medija za crkve i druge vjerske zajednice. Cilj je bio odgovoriti na slijedećim pitanjima:
Trebaju li vjerske zajednice komunicirati s medijima i zašto? Trebaju li vjernice/ci komunicirati
51
s medijima i na koji način? Voditeljica programa i sudionici su davali primjere dobre prakse kroz
analizu medija i analizu iskustva samih zajednica.
U trećem dijelu u rad smo uključili profesionalce za marketing i odnose s javnošću iz
osječke marketing agencije Ypsilon, njihovog novinara Alana Srčnika i dva snimatelja s
profesionalnim kamerama i ozvučenjem te profesionalnog montažera Antuna Baloga iz udruge
Mozaik društva, Osijek. Sudionice/ci su dobili scenarij za igru uloga te upute o podjelama uloga
i radu u skupinama. Svi su se najmanje još dva puta dodatno našli u skupinama kako bi definirali
svoje uloge i sadržaj, odnosno stavove za nastup u TV studiju. Zatim su došli sat prije nastupa
kako bi dobili završne upute za nastup, opustili se i dobili pomoć vezano uz šminku, odjeću i
slično.
Kako je grupa bila veća (21 sudionica/k), svi su bili podjeljeni u 4 skupine, svaka sa po 56 članova. Tri su skupine izravno sudjelovale u nastupu podijeljene po ključu "konzervativnovjernička", "liberalno-vjernička", "ateistička" dok je četvrta imala zadaću gledatelja i po
pripremljenom obrascu pratiti nastup i ocjenjivati sudionice/ke, jasnoću njihove poruke, stava
(verbalnog-neverbalnog).
Tema je bila "Za i protiv homoseksualnih brakova". Sve su skupine dobile scenarij,
dodatni materijal koji im je pomogao u definiranju vlastitog stava a bili su upućeni i u to da sami
istražuju i pronađu još materijala. Unutar skupina je dvoje (iz različitih vjerskih zajednica i u
kombinaciji žensko-muško) bilo odabrano za nastup. Ostali su im pomagali u pronalaženju
materijala, pripremi govornika za nastup, pripremi na eventualna novinarska pitanja (princip:
Q&A).
Nina Vujić, mlada komunikologinja i sudionica seminara, je pomogla u osmišljavanju i
pripremu improviziranog studija na Visokom evanđeoskom teološkom fakultetu: jedna učionica
je bila kompletno transformirana u prekrasan TV studio za šest sudionika i jednog novinara.
Njena je zadaća također bila da kao profesionalni novinar "zaskoči" ostale sudionice/ke (koji
nisu bili govornici u studiju) brzim i neočekivanim pitanjima prije i nakon TV emisije, pri čemu
je pojačana svijest svih nazočnih o tome kako je iznimno važno:
•
Uvijek unaprijed pripremiti se za susret s novinarima
52
•
Otvoreno slušati (čuti pitanje), brzo razmišljati i sažeto odgovoriti
•
Koristiti izraze lica kao dio komunikacije te tijelo (umjereno)
Nakon igre smo razgovarali o ovom iskustvu s nazočnim novinarom i snimateljima, o
našim i njihovim dojmovima, o onome što novinaru treba, što on želi zapravo čuti, zašto nas
ponekad prekida ili ponavlja već postavljeno pitanje i slično, o važnosti neverbalnih poruka, što
kamera zapravo lovi i može li se nešto od kamere sakriti.
U četvrtom dijelu, organizirali smo posjet studiju montažera, pregledali snimljeni
materijal i razgovarali s montažerom o tome što je sve važno pri završnoj obradi snimke, što
kamera radi i što sve ona snima, o važnosti zvuka, svijetla, šminke, jasnoće govora, svijetla,
govora tijela.
Zaključci
Neki od zaključaka izneseni u diskusijama sudionica/ka su slijedeći: Polaznici ovog
praktikuma su bili jako zadovoljni temama i pristupom. Bili su vrlo motivirani za rad i više su se
puta samoinicijativno sastajali, po grupama kako bi vježbu što bolje odradili. Pripremili se, bili
su jako dobri u nastupu i naučili su kako je priprema za nastup iznimno važna te da nema mjesta
za velike improvizacije, ali i kako je timski rad zapravo ključan u definiranju stavova, posebno
kada se s tim slavovima (ne)slažemo. Naučili su da "teška pitanja" ne valja izbjegavati, već o
njima valja duboko promišljati i savjetovati se u zajednici. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju
sva takva pitanja stavlja ne samo pred naša vrata, već u naša dvorišta: pitanje homoseksualnih
brakova, pobačaja, posvajanja djece, natalitetnu politiku država, zamrzavanje embrija i
potpomognutu oplodnju, pedofilije, pornografije, braka općenito. Imali su priliku naučiti,
također, što znači "biti u tuđim cipelama" i razmišljati kao "onaj drugi s kojim se ne slažemo".
Kroz zamjenu uloga iskusili su ne samo koliko je problematično braniti (svoj) stav, već koliko je
važno poznavati stav drugog te kako izložiti ono za što se zalažemo, a da to izlaganje nije napad
koji izaziva ne-slušanje, već pružena ruka razumijevanja. Zašto smo inzistirali na razumijevanju?
Zato što smo smatrali da samo ono doprinosi pronalaženju drugih, trećih, nekih drugih rješenja,
umjesto blokiranosti u pro-kontra rovovima.
53
Imali su priliku slušati komentare iskusnih profesionalaca o tome što mediji žele i kako
trebamo komunicirati s medijima (novinar), što kamera želi i na koji način lovi naše nesvijesno
te kako iskoristiti i neverbalni govor tijela u studiju (snimatelji), kakav je opći dojam gledatelja
nakon gledanja i/ili montaže emisije (montažer).
Preporuke:
•
Opći dojam voditeljice praktikuma je bio da su sudionice/ci prošli kroz jedno dobro
iskustvo koje će im pomoći ubuduće i da se u ovom području, teorijski ali još više
praktično, treba i dalje raditi.
•
Rad bi se mogao odvijati kroz cikluse radionica kroz koje bi sudionici stupnjevito
napredovali ka stjecanju sve većih vještina.
•
Rad bi se mogao odvijati i kroz osmišljavanje posebnog, specijalističkog studija koji bi
obuhvaćao vještine dijaloga, otvorenog i aktivnog slušanja, nenasilne komunikacije,
javnog zagovaranja, ali i teorijske uvide u pitanja identiteta i vjere, položaja žena uvjeri,
uloga crkve i vjerskih institucija u društvu i utjecaj politike na vjersko te obrnuto,
Europska unija i vjere i slično.
_________________
Izvori:
Vilović Gordana , "Pogled na istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj. Korak naprijed, dva nazad"
u Istraživačko novinarstvo, Friedrich Ebert Stiftung, Amosgraf d.o.o., Sarajevo, 2009.
Balog Antal, Marketing u crkvi. Suvremeni koncepti nove evangelizacije naroda, VETU Osijek
Logos Daruvar, 2012.
Mataušić Mirko, Rimać Ivan, "Praćenje medija i odnos prema vrednotama", 2002. [online].
Dostupno na: http://www.hrcak.srce.hr/file/49422 [16. 4. 2013.]
Črpić Gordan, Mataušić Mirko, "Povjerenje u medije", 1998., [online]. Dostupno na:
http://www.hrcak.srce.hr/file/50186 [16. 4. 2013.]
McLuhan Marshall, Razumijevanje medija. Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketingTehnička knjiga, Zagreb, 2008., 10.
Šuljić Anton, "Profesionalne vrijednosti agencijskog novinarstva i odgovornost za javnu
informaciju", Medijska istraživanja (god. 12, br. 1) 2006. (73-81), 75.
54
TRENING 4
KOMUNIKACIJA I ZAGOVARANJE VJERSKIH PITANJA U
JAVNIM INSTITUCIJAMA
Miljenko Turniški (Agencija lokalne demokracije Osijek)
Demokracija i zagovaranje
Zagovaranje je temeljni i stalni proces otvorenog i demokratskog društva. Proces zagovaranja je
usko povezan s ljudskim pravima i bazira se na pretpostavci da je u konkretnom društvu ispunjen
dio
temeljnih
ljudskih prava kao što su sloboda govora i udruživanja. U dominantno
nedemokratskim i diktatorskim društvima nema zagovaranja kao u potpunosti javnog i
transparentnog instrumenta praktične i zakonom omogućene demokracije.
Stoga se zagovaranje u svojoj punini povijesno razvija zajedno s razvojem moderne
demokracije, dakle od 18. stoljeća jer kao što je svojevremeno rekao bivši premijer Velike
Britanije, Winston Churchill, „demokracija je najlošija državna forma, ako se izuzmu sve
ostale". On je njome u svoje vrijeme naglasio bitnu činjenicu koja nije izgubila na aktualnosti i
značenju, a to je da nigdje ne postoji idealna demokracija, ali unatoč svim dosadašnjim kritikama
ona je najuspješniji postupak mirnog rješavanja konflikata. Svugdje na svijetu, u najrazličitijim
regijama i sustavima, ljudi se pozivaju na demokraciju.
Konstitutivni element demokracije i komplementarni element zagovaranja jest postojanje
i stupanj razvijenosti civilnog društva jer je razvijeno civilno društvo jedan od preduvjeta za
nastajanje i održivost pravne i demokratske države. Civilno društvo je pojednostavljeno govoreći
područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca smješteno između obitelji, države i tržišta,
u koje se ljudi udružuju dobrovoljno zbog zagovaranja svojih zajedničkih interesa i vrijednosti.
To je skup institucija i udruga koje, uz vladu i privatni sektor, spajaju ljude. Bitno obilježje
55
aktivnosti unutar civilnog društva jest djelovanje za opće dobro. Civilno društvo jest antiteza
državi jer je ono svojevrsna opozicija i kontrola.
Zagovaranje i javne politike
Prve asocijacije koje se javljaju pri spominjanju pojma zagovaranje su: apeliranje,
komuniciranje, senzibiliziranje, lobiranje, utjecanje, skretanje pozornosti, interveniranje,
osnaživanje, zalaganje i slično, što sve i jest točno, tj. djelimično opisuje sadržaj i ulogu pojma.
Nastavljajući namjeru sve užeg definiranja zagovaranja, možemo reći da je to proces čija
je svrha postizanje društvenih promjena. Obično taj proces kreće od manje grupe istomišljenika
koji su motivirani promijeniti sadašnje stanje nekoga problema ili potrebe i koji su spremni
uložiti svoje vrijeme, stručnost i druge raspoložive resurse kako bi ostvarili željene promjene.
Nadalje, možemo reći da je zagovaranje organiziranje i usmjeravanje utjecaja na kreiranje neke
specifične javne politike. Javnu politiku u ovom slučaju definiramo kao odabrani pravac i način
djelovanja legalnih i legitimnih subjekata moći.
Za cjelokupni proces kreiranja javnih politika kažemo da je to proces u kojem pored onih
koji imaju mandat da donose odluke i resurse važne za provedbu određene javne politike
sudjeluju i istraživači i analitičari javnih politika, kao i sva zainteresirana javnost. Iz dosad
navedenog proizlaze tri osnovna elementa zagovaranja. Prvi jr element proces koji se odvija u
određenom vremenskom razdoblju, drugi je strategija koja je svojim dobro osmišljenim i
planiranim aktivnostima usmjerena na ključne donositelje odluka, dok je treći element
usmjerenost na promjenu neke politike, zakona, pravila, programa ili financiranja, tj. na proces
odlučivanja na različitim razinama vlasti.
Zagovaranje u praksi
Nadalje, važno je naglasiti da svaka građanska aktivnost ili inicijativa nije zagovaranje. Krajnji
cilj zagovaranja je izmjena i/ ili dopuna neke postojeće javne politike, ili donošenje neke nove
politike. Iako zagovaranje često uključuje kampanje informiranja i edukacije s ciljem povećanja
svijest građana o nekoj potrebi, ono se ne može svesti samo na ove aktivnosti.
Evo nekoliko primjera:
56
Primjer br. 1. Ako se u vašoj lokalnoj zajednici uključite u organizaciju čišćenja rijeke od
zagađenja, to jest vrlo korisna aktivnost, ali nije zagovaranje. No, ako zajedno s drugim
građanima utječete na vlasti kako bi donijela novi zakon u svrhu povećanja kazni za zagađivače
prirode, onda je to zagovaranje.
Primjer br. 2. Neka skupina udruga provodi kampanju informiranja mladih ljudi o štetnosti
pušenja, kockanja i klađenja. To je dobra i korisna inicijativa, ali nije zagovaranje. Međutim, ako
ista skupina udruga organizira kampanju informiranja po osnovnim i srednjim školama i kroz
više relevantnih medija s ciljem da nadležno ministarstvo, vlada ili pak neko nadležno tijelo
lokalnih vlasti poveća dio proračunskih sredstava u svrhu preventivnih programa protiv pušenja,
kockanja i klađenja, onda je to zagovaranje.
Slijedeća pitanja mogu pomoći u razrješenju nedoumice je li aktivnost koju želite poduzeti
zagovaranje ili nije:
1. Na koga je vaša aktivnost usmjerena?
2. Što želite postići?
3. Što će biti konačni rezultat vaše aktivnosti?
Znanje i informacije - preduvjeti dobrog zagovaranje
Zagovaranje podrazumijeva određenu razinu znanja i informiranosti koji su potrebni da bi se
zagovaranje započelo, uspješno razvijalo i zadovoljavajuće završilo. U relativno složenom
postupku zagovaranja možemo izdvojiti šest elementa o kojima zagovarači moraju znati barem
najosnovnije ukoliko žele biti djelotvorni.
Strukture. Kako su organizirane institucije poput lokalnih samouprava, različitih resornih
ministarstava, nacionalnog parlamenta, Vlade, Ureda predsjednika, Europskog suda, Europskog
parlamenta, crkvene strukture? Tko je nadležan za donošenje raznih vrsta odluka? Kakve su
procedure za donošenje pojedinih profila odluka? Koliko je vremena potrebno od zaprimanja
nekog zahtjeva do konačnog očitovanja o njemu? Postoji li mogućnost skraćenog ili ubrzanog
postupka? Ako postoji, tko je točno za njega nadležan? Može li pomoći lobiranje i od koga?
Ovlasti. Zakonima su određene ovlasti i nadležnosti raznih razina vlasti i institucija te ih je
potrebno precizno proučiti kako bi povećali svoje zagovaračke kompetencije.
57
Povezanost. Procedure donošenja odluka su obično međusobno povezane i tu činjenicu također
treba znati i sukladno cijelom procesu zagovaranja imati na umu. Uvijek je važno pitanje postoje
li još neke veze koje nisu formalno određene i propisane između pojedinih tijela važnih za
donošenje odluka? Ako postoje, naravno da je i njih važno poznavati kako bi se, sukladno uvidu,
pronašao odgovarajući pristup i rješenje koje doprinosi uspjehu konkretnog cilja zagovaranja.
Moć. Niti su strukture jednake moći, a niti pojedine osobe unutar njih, stoga su što preciznije
informacije o moći različitih dionika više nego dobrodošle u procesu odlučivanja hoćemo li
određeno pitanje staviti na dnevni red.
Ograničenja. Imajte na umu granice određenog utjecaja. Odredite gdje su i što to može značiti za
vašu aktivnost.
Utjecaj. Na koji su način odgovorne osobe podložne utjecajima? Možemo li im se približiti?
Reagiraju li na stavove šire javnosti? Kako reagiraju? Reagiraju li na medije? Na koji od njih
posebno?
Pod pretpostavkom da znamo sve potrebno o strukturama kojima se obraćamo na redu je
definiranje procesa i osnovnih koraka zagovaranja. U većini dostupne literature i praktičnom
djelovanju zagovarača moguće je izdvojiti jedanaest prepoznatljivih koraka procesa zagovaranja:
-
Identifikacija problema
-
Određivanje glavnog pitanja javnog zagovaranja
-
Definiranje ciljeva
-
Identifikacija ciljanih skupina
-
Osiguranje podrške (saveznici)
-
Kreiranje poruka
-
Prijenos poruka
-
Prikupljanje sredstava
-
Realizacija
-
Prikupljanje povratnih informacija
-
Evaluacija
58
Umjesto zaključka
Mislim da smo na ovome seminaru uspjeli objasniti specifično mjesto zagovaranja u ukupnom
procesu funkcioniranja demokracije i potaknuti sudionike na upotrebu zagovaranja u području
vjerskih pitanja. Sudionicima je kroz interaktivno predavanje, primjere iz prakse i rad u grupama
pojašnjena specifičnost zagovaranja kao demokratskog instrumenta koji je zakonski dozvoljen,
socijalno prihvatljiv i učinkovit u ostvarenju željenih ciljeva zagovarača.
Zaključno, vrijedno je naglasiti da ovakvi seminari povećavaju međusobno razumijevanje
i potrebe za suradnjom te u značajnoj mjeri smanjuju međusobne predrasude. Osim toga,
demokracija u svakom društvu i državi živi od suradnje svojih građana. Dosadašnje iskustvo
demokratski uređenih država sve jasnije pokazuje, pogotovo u uvjetima modernih tehnologija, da
je znanje preduvjet bilo kakvog angažiranja.
Svojim angažiranjem može pridonijeti prije svega onaj tko poznaje institucije i
mehanizme demokracije. Zbog toga je svaka aktivnost koja povećava količinu i kvalitetu
informacija i znanja više nego dobrodošla. Dakako da se to itekako odnosi i na segment
religijskog znanja kao integralnog dijela ukupnog ljudskog znanja.
59
TRENING 5
MEĐUVJERSKI DIJALOG U TEORIJI I PRAKSI
O našim razlikama i sličnostima
Srđan Antić (NDC Osijek, ALD Osijek)
Međuvjerski dijalog je izazov današnjeg svijeta i vremena koje oblikuju i određuju vidljive
posljedice ekonomske i tehnološke globalizacije. Sve zajednice u svim dijelovima svijeta su,
manje ili više, vjerski i etnički heterogene. Važnost takvog dijaloga posebno je razvidna u
tranzicijskim društvima postkomunističke Istočne Europe u kojima vjerske zajednice,
promjenom socio-ekonomskog sustava i demokratizacijom tih društava, doživljavaju
rehabilitaciju i emancipaciju te se nalaze u novim ulogama i izazovima.
Uzimajući u obzir takve procese, ali i breme ratnoga naslijeđa u našoj regiji, aktivno
sudjelovanje i promoviranje međuvjerskog dijaloga na ovim je prostorima obveza svih vjerskih
zajednica, ako žele doprinijeti procesu pomirenja i povratku međuvjerskog i međuetničkog
povjerenja. Neupitni i veliki utjecaj vjerskih zajednica na razvoj, demokratizaciju i
općeprihvaćeni sustav vrijednosti koji te vjerske zajednice promoviraju ili uspijevaju etablirati u
društvima, predstavlja veliku odgovornost za same vjerske zajednice i njihove lidere.
Nažalost, razvidno je da u takvim nastojanjima vjerski lideri često prelaze granicu svog
vjerskog i društvenog djelovanja te zalaze u područje politike i otvorenog zauzimanja političkih
stavova i podrške određenim političkim opcijama, što se negativno zrcali kako na
vjerodostojnost vjerskih zajednica, tako i na društvenu zajednicu u cjelini.
U ovakvim se okolnostima međuvjerski dijalog i ekumenizam u našem društvu odvija i
doživljava kao područje djelovanja i dijaloga na razini vjerskih institucija i vjerskih vođa, a takav
dojam na razini deklarativnog i neiskrenog dijalog elitista zaista i ostavlja.
60
Na radionici "Međuvjerski dijalog: o našim razlikama i sličnostima" želio sam
sudionicima, mladim članovima različitih vjerskih zajednica, predstaviti njihovo osobno pravo i
dužnost da kao vjernici budu svjesni svog identiteta kao promjenjive kategorije koji se mora
izgraditi i iznova izgrađivati na osnovama stalnog preispitivanja i kritičkog promišljanja o sebi
samome i svom svjetonazoru, kao preduvjeta za vlastito osnaživanje i rast u susretu i suočavanju
sa drugačijim.
Susret s drugima i drugačijima na temeljima međusobnog uvažavanja i dijaloga prigoda
je za izgradnju pozitivnih osobnih stavova prema drugačijem. Živjeti u multireligijskom društvu,
u kome žive sudionici ove radionice i projekta, nužno vodi do susreta s drugima i drugačijima i
gotovo svakodnevno stvara prigodu za dijalog. Predstavio sam im razlike dijaloga i debate te
dijalog kao metodu komuniciranja koja omogućava učenje, razbijanje vlastitih i predrasuda
sugovornika predrasuda te osobno osnaživanje i učvršćivanje stavova i svjetonazora. Analizirali
smo i naše osobne identitete preispitivanjem predrasuda koje proizlaze iz naših identiteta.
Diskutirali smo o sadašnjem načinu poimanja međuvjerskog dijaloga kao ekskluziviteta vjerskih
lidera i odgovornosti svakoga pojedinca u društvu i njih samih kao vjernika u tome procesu.
Radionica se odvijala prema sljedećem planu:
I. dio
Predstavljanje facilitatora i upoznavanje sa sudionicima radionice
II. dio
PP prezentacija : Teorijske razlike dijaloga i debate
II. dio
Igra: Cvijet identiteta
Cilj igre: Definirati sebe i najvažnije odrednice svog identiteta
IV. dio
Igra: Europska željeznica
Cilj igre: Otkriti vlastite predrasude prema drugim i drugačijim vjerskim
skupinama
V. dio
PP prezentacija: Primjeri prakse međuvjerskog dijaloga i video
prezentacija TV priloga televizije Al Jazzera
http://www.youtube.com/watch?v=vOFMbgJldTQ
Vi. dio
Fokus grupa: Iskustva i preporuke sa radionice
61
Opis korištenih radionica i tekstova:
Kompas - priručnik o odgoju i obrazovanju mladih za ljudska prava, Vijeće Europe, Europe
House, Slavonski Brod, 2002.
Svi različiti svi jednaki - priručnik o odgoju i obrazovanju mladih za ljudska prava – Vijeće
Europe, Council of Europe, Strasbourg Cedex, 1995
http://ibn-sina.net/bs/component/content/article/116-interreligijski-odnosi-u-multireligijskomdrustvu.html
http://www.franjevackateologija.ba/index.php?
option=com_content&view=article&id=117:lehmann-dijalogreligija&catid=54:teologijacategory&Itemid=69
http://www.youtube.com/watch?v=vOFMbgJldTQ
http://www.areopag.hr/
62
TRENING 6
VJERA I IDENTITET USUSRET EUROPSKOJ UNIJI
Dalibor Kraljik (VETU Osijek)
Uvod
Teme dijaloga i komunikacije osobno smatram izuzetno važnima u vremenu u kojemu živimo, a
posebice imajući na umu prostorni kontekst koji je ipak ne tako davno poharan ratnim
„dijalogom“ i velikim nasiljem. Netko će možda odmah reći da bi se trebalo prestati pozivati i
tražiti nekakve izgovore za mnoge probleme u našoj zemlji u ratnim zbivanjima devedesetih
godina prošloga stoljeća, međutim, smatram da su ona ipak ostavila svoj trag, pa možemo reći i
posljedice, na bilo kakav međunacionalni, međuetnički ili pak međuvjerski dijalog danas koji je
u fokusu ovoga kratkoga eseja. Upravo zbog toga smatram da je i dijalog među različitim
vjeroispovijestima na području Republike Hrvatske u neku ruku opterećen i prešutno
podrazumijevanom povezanošću između vjere i nacije (Hrvat – rimokatolik, Srbin – pravoslavac,
Bošnjak – musliman, protestant – nepoznanica, ostali - sekte) te je samim time možda i
osjetljiviji nego što bi uistinu trebao biti, a to trebamo imati na pameti pri bavljenju ovim
temama.
Postavlja se pitanje kako se uz sve potencijalne izazove vjerskome identitetu i dijalogu u
Hrvatskoj nositi i s novim velikim izazovom koji je pred nama, a to je skori ulazak u
pluralističku i sekularnu zajednicu europskih naroda, odnosno Europsku uniju? Kako
dijalogizirati i komunicirati s narodima EU ako još uvijek nismo uspostavili konstruktivan i
dovoljno konkretan, a ne samo teoretski i deklarativni (međuvjerski) dijalog unutar granica
vlastite zemlje i regije? Upravo zbog toga smatram da je važno da posebice mladi ljudi
promišljaju o svome (vjerskom) identitetu i upoznaju druge (vjerske) identitete, a o čemu će se
nešto više reći u daljnjem tekstu.
63
Identitet, identitet, identitet…
Neka od temeljnih ljudskih pitanja su „Tko sam ja?“ i „Koja je svrha moga postojanja?“. Tražiti
odgovore na ova pitanja i razmišljati o tome znači razmišljati o sebi, o svome identitetu. Osobni
identitet je skup odrednica koje opisuju našu osobu, ono što mi predstavljamo, ono što mi jesmo.
Svaka osoba ima svoj osobni, pojedinačni identitet koji čini drugi, grupni, zajednički ili društveni
identitet, a koji se ujedno i sam oblikuje tim grupnim identitetom. Pojedinačni identitet jedne
osobe doprinosi njegovom ili njezinom obiteljskom identitetu, identitetu lokalne i regionalne
zajednice, nacionalnom identitetu te, svakako, i europskom identitetu. No, ne zaboravimo, i taj se
pojedinačni identitet oblikuje spomenutim grupnim identitetima. Tu je svakako izuzetno važan i
religijski/vjerski identitet koji je uglavnom dio nekog većeg religijskog identiteta ali o kojem će
se više govoriti nešto kasnije u ovome eseju.
Dakle, svaki je pojedinačni identitet zanimljiv sam za sebe, jer ne postoje dva u
potpunosti jednaka pojedinačna identiteta. Valja naglasiti da je istraživati i upoznavati sebe, ali i
druge, ustvari uzbudljiv proces učenja i obogaćivanja moga vlastitoga identiteta i mene kao
čovjeka. Moj se identitet oblikuje drugim identitetima koji me okružuju i drugi identiteti za mene
ne smiju predstavljati opasnost već priliku!
Ljudska bića su različita na mnoge načine, različitih identiteta (po spolu, nacionalnosti,
rasi, vjeroispovijesti, imenu…), tako da prostor jedne države ima svoju većinu, po bilo kojem
kriteriju, ali ima i različite manjine po tom istom kriteriju. Europsko je društvo pak pluralističko
društvo multikulturalnog identiteta, društvo suživota većine i manjine koje teži tomu da svi budu
jednaki. Vraćajući se ponovno na naš hrvatski društveni kontekst ususret svojevrsnom stapanju s
europskim društvom trebamo imati na umu da jedna manjina na jednom geografskom prostoru
nije nužno manjina na nekom drugom geografskom prostoru. To zasigurno može predstavljati
izazov našem „domaćem“ identitetu u susretanju s europskim, štoviše postajanjem njegovim
dijelom.
Činjenica je da različiti identiteti različito reagiraju na druge različite identitete i nažalost
ponekad dolaze u sukob zato što često jedan identitet nastoji nametnuti svoj identitet kao bolji od
onoga s kojim se susreće. Često jedan identitet nastoji na silu oblikovati onaj drugi identitet
prema svome vlastitome. Svakodnevno se susrećemo s različitim osobama i različitim
64
identitetima prema kojima možemo imati određene ranije zauzete stavove i stereotipove, pa čak i
predrasude, netoleranciju i diskriminaciju. Pravi je izazov kako biti u suživotu s različitima, kako
međusobno surađivati i raditi. Upravo zato bih rekao da je ovaj seminar o međuvjerskom
dijalogu i nenasilnoj komunikaciji, na što se ovaj esej ujedno i osvrće kao i njegov popratni
sadržaj koji je posebno usredotočen na međuvjerski dijalog i vjerski identitet, važan jer su
sudionici imali priliku prvenstveno upoznati druge vjerske identitete, učiti o njima, učiti kako
dijalogizirati i biti u suživotu s njima.
Vjerski/religijski identitet
Vjerski ili religijski identitet odnosi se na skup religijskih uvjerenja pojedinca, na pripadnost
nekoj religiji, na vjerovanja u temeljna naučavanja neke religije, prihvaćanje tih religijskih
načela kao svojih životnih načela i sl. Netko se možda nužno ne smatra „službenim“
pripadnikom neke religije, ali takav njegov „ne-religijski“ identitet ili „životna filozofija“ može
biti, i uglavnom jest, dijelom nekog drugog grupnog identiteta (npr. ateisti, agnostici, new age,
konfucijanizam). Pitanje koje se ovdje postavlja jest ima li onda svaka osoba nužno religijski
identitet? Možda to ne možemo, pa i ne moramo, nužno nazvati religijskim ili vjerskim
identitetom, ali zasigurno se ipak radi o nekakvom „vjerujućem“ identitetu kojim se pojedinac
kao nekakvim skupom različitih životnih uvjerenja, mudrosti ili filozofije vodi kroz život.
Istražujući ova pitanja primijetio sam kategoriju koja se sve više pojavljuje u statističkim
izvještajima u popisima stanovništva, odnosno, u statistikama o broju pripadnika neke religije, a
to je „unaffiliated“ kategorija, kategorija „neafiliranih“, odnosno, neopredijeljenih ljudi koji se
ne poistovjećuju, niti osjećaju pripadnicima nekog religijskog sustava.
Istražujući i pokušavajući doći do, ako ne već točnog, onda barem okvirnog broja
kršćana, muslimana ili Židova u Europi ili Europskoj uniji, zaključio sam da je to gotovo
nemoguće. Ovdje moram naglasiti da je metoda istraživanja bila pretraživanje dostupnih baza
podataka na Internetu, što možda ne može biti upotrijebljeno kao čvrsti pokazatelj, ali uzmimo
ga barem kao smjernicu. Dakle, pokušavajući pronaći broj pripadnika pojedinih vjeroispovijesti
u Europi ili EU, pa i u europskim zemljama pojedinačno, pronalazio sam ili prilično zastarjele i
nerelevantne podatke, okvirne procjene, a često niti to. Moj zaključak koji iz toga proizlazi jest
65
da mi se čini da je pitanje koliko koja religija ima pripadnika očito postalo nerelevantno za
suvremenu Europu. Štoviše, iznenadila su me i pitanja koja se u istraživanju postavljaju, a ona
nisu klasična poput jednostavnog „Što ste po vjeroispovijesti?“ ili „Kojoj religiji pripadate?“ i
sl., već „Vjerujete li da postoji neko božanstvo?, „Jeste li religiozni?“, „Prakticirate li neku
religiju?“, „Vjerujete li u neko nadnaravno biće ili životnu silu?“ i sl. Dojam koji ostaje jest da se
ispitanike pokušava svesti na dvije grupe: religiozni i nereligiozni ili religiozni i „neafilirani“ te
se čini da se tako u konačnici sve ljude općenito pokušava svesti na dvije kategorije, a sve
religiozne „sravniti“ pod jedno. O tome koliko je to dobro ili korektno prema religioznima neću
nastaviti ovdje razmatrati jer za to nema prostora, ali ovu konstataciju bez detaljne analize
ostavljam dalje čitatelju na razmišljanje.
Huntington je govorio o „sukobu civilizacija“ gdje neminovno dolazi do sukoba između
religija, dok je Hans Küng konstatirao da je za mir u svijetu potreban mir među religijama.
Možda se upravo ovakvim izjednačavanjem svih religija pod jednu Religiju želi takvo nešto
prevenirati u službi izgradnje mira u svijetu, jer po mojoj vlastitoj okvirnoj procijeni, do koje
sam došao kroz sve spomenute poteškoće pronalaženja preciznih podataka, i koja nam treba
poslužiti samo kao određeni okvir za lakše razumijevanje problematike, došao sam do zaključka
da od ukupno oko 7 mlrd. stanovnika svijeta, oko 2,3 mlrd. su kršćani (30% svjetskog
stanovništva), 1,6 mlrd. muslimani (25%), 1 mlrd. hinduisti (16%), a 1,1 mlrd nereligiozni
(16%). Što se Europe tiče, od oko 750 mil. stanovnika oko 600 mil. je kršćana (80%). Od oko
500 mil. stanovnika Europske unije oko 400 mil. je kršćana (80%), a oko 11-15 mil. muslimana
(2-3%), što se uvelike čini premalenom brojkom, ali s dostupnim podacima nemoguće je dati
točniju procjenu. Ponavljam, ove brojke su samo grube procjene i nije im namjera niti su pokušaj
revizije broja pripadnika niti jedne religije kojih može biti više ili manje, već služe samo kao
okvirni pokazatelji u službi promišljanja središnje teme ovoga eseja.
U svakom slučaju, nekakav bi globalni sukob među religijama bio katastrofalnih
razmjera, a što se pak Europe i EU tiče koji su u našem primarnom fokusu, možemo zaključiti da
je Europa, odnosno, EU kojoj će se Hrvatska uskoro priključiti sa svojih gotovo 90-postotnim
kršćanskim stanovništvom, većinski „kršćanska“ i postavlja se pitanje kako se u takvu EU može
integrirati i doprinijeti njezinom kulturološkom profilu, recimo, Islam kao druga najveća religija
66
u Europi i svijetu? Odnosno, je li Islam na bilo koji način prijetnja ili izazov Europi ili EU? I ova
pitanja također ostavljam na promišljanje čitatelju.
Case study: Turska i EU?
Ovo pitanje razmatrali smo i na radionici seminara na konkretnom primjeru ulaska Turske u EU.
Naime, pitanje Turske je prilično složeno jer je Turska jedna ekonomski razvijena sekularna
zemlja s većinskim stanovništvom drugačijeg vjerskog identiteta (muslimani) od deklarativne
vjerske većine u EU (kršćani). Turska ima 80 mil. stanovnika od čega je preko 99% muslimana,
što znači da bi ulazak Turske u EU povećao broj muslimana u EU na okvirno 100 mil., a
vjerojatno i više, odnosno, na barem četvrtinu stanovništva EU. Prema tome, pitanje usmjereno
sudionicima seminara, a i čitatelju, jest je li Turska problem ili prilika za EU ili Europu?
Sudionici seminara su kroz vježbu igre zamijenjenih uloga također bili potaknuti na
razmišljanje o ovom pitanju i, ne ulazeći u previše detalja i opisivanje metodologije, uglavnom
bili za pristupanje Turske u EU. Međutim, ono što je bilo iznenađujuće jest da su se sudionici
muslimanske vjeroispovijesti više protivili ulasku Turske u EU od ostalih, mahom kršćanskih,
sudionika. To nešto govori i općem rastućem euroskepticizmu, pa i nacionalizmu, posebice među
mladim ljudima, što su vidljivi izazovi i u Hrvatskoj.
Europska unija i (među)vjerski dijalog
Lisabonski ugovor49 je međunarodni ugovor koji je potpisan u Lisabonu, Portugal, 13. prosinca
2007. godine, a odnosi se na institucionalno funkcioniranje EU. Stupio je na snagu 1. prosinca
2012. godine nakon što su ga ratificirale sve članice EU. Ono što je posebno važno za temu
međuvjerskog dijaloga jest članak 17:
„1. Unija poštuje i ničim ne dovodi u pitanje status koji u skladu s nacionalnim pravom uživaju crkve i
vjerske udruge ili zajednice u državama članicama.
2. Unija jednako tako poštuje i status koji u skladu s nacionalnim pravom uživaju filozofske i nevjerske
organizacije.
49
Lisabonski ugovor Europske unije (2007.): Konsolidirani tekst Ugovora o Europskoj uniji (Maastricht,
1992.) – Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Rim, 1957.), [on line]. Dostupno na
hrcak.srce.hr/file/78299, [10. prosinca 2012.]
67
3. Priznajući njihov identitet i njihov specifični doprinos, Unija održava otvoren, transparentan i redovit
dijalog s tim crkvama i organizacijama“50
Tijela EU koja se bave odnosima s religijama i međuvjerskim dijalogom su BEPA
(Bureau
of
European
Policy
Advisers)
koje
u
svojoj
domeni
uz
odnose
s
akademijom/obrazovanjem, civilnim društvom i sl. ima i dijalog s crkvama, religijskim
udrugama i zajednicama te filozofskim i nekonfesionalnim organizacijama, a naglašava
„otvoreni, transparentni i redoviti dijalog“. U okviru BEPA-a raspravlja se o relevantnim temama
u domeni EU, a koje se tiču konfesionalnih i nekonfesionalnih organizacija, detaljno
izvještavanje javnosti o susretima i vođenom dijalogu, bilateralni susreti na nižim razinama i
godišnji susreti na višoj razini.51 Uz BEPA-u tu je i European Parliament Working Group On the
Separation of Religion and Politics (2004-2009), radna grupa koja 2009. postaje European
Parliament Platform for Secularism in Politics. Radna grupa je imala svrhu identificiranja
problema u odnosima religije i politike, pronalaženja načina suradnje na ovom području,
promicanje slobode misli, svijesti i religije i promicanje ljudskih prava, 52 dok je
novouspostavljenoj Platformi cilj podizanje svijesti o eventualnim problemima kod susretanja
religije i politike ako su ugroženi politički principi i vrijednosti EU i promicanje slobode religije
i ne-religije te nepristranosti EU u pitanjima organiziranja vjere i uvjerenja te borba za
promicanje ljudskih prava.53
No, unatoč svemu, neminovno je pitanje, pa i strah vjernika, ugrožava li zajednički
europski identitet vjerski identitet društva ili pojedinca? Kako da pojedine vjerske skupine zaštite
svoja vjerska prava? Za vjernike je mnogo spornih pitanja, poput eutanazije, homoseksualnih
brakova, abortusa… Kako da vjernici zaštite svoja vjerska prava, a da ujedno budu usklađeni sa
zakonom? Referendumom ili možda nekim drugim mehanizmima? Naime, dolazi do
50
Ibid.
Dialogue With Churches, Religious Associations and Communities and Philosophical and Non-Confessional
Organisations,
[on
line],
dostupno
na
http://ec.europa.eu/bepa/activities/outreachteam/dialogue/index_en.htm [10. prosinca 2012.g
52
European Parliament Working Group on the Separation of Religion and Politics, [on line], dostupno na
http://humanistfederation.eu/campaigns/ehf-and-the-european-union/ehf-and-european-parliament/europeanparliament-working-group-on-separation-of-religion-and-politics/ [9. prosinca 2012.]
53
The European Parliament Platform for Secularism in Politics: Mission, [on line], dostupno na
http://politicsreligion.eu/mission/ [9. prosinca 2012.]
51
68
problematičnih situacija u kojima se, primjerice, abortus u nekoj zemlji zabranjuje, a pojedinac
kojemu je to „pravo“ zabranjeno zbog toga podiže tužbu na Europskom sudu za ljudska prava i
sl., što je vrlo problematična kolizija između dva zakonodavstva i dva poimanja ljudskih prava.
U svakom slučaju, otvara se veliki prostor za dijalog, komunikaciju i suradnju
„religioznih“ koji će se, čini se, već sada, a posebice u budućnosti morati zajedničkim snagama
suprotstavljati mnogim sekularnim izazovima. Možda će vanjski izazovi poput primjerice
sekularizma i relativizma, ateizma i agnosticizma, potaknuti religije na istinski praktični
ekumenizam u kojem će se svi oni koje zovemo „religioznima“ bez obzira na religiju kojoj
pripadaju trebati udružiti i zajedno istupati protiv svih onih izazova i izazivača koji pokušavaju
relativizirati njihova vjerovanja, oduzeti njihova vjerska i/ili ljudska prava i obezvrijediti ono što
je za njih sveto i nepovredivo.
Zaključak
U Uvodu sam govorio o važnosti komunikacije i dijaloga na našim prostorima imajući na pameti
izostanak dijaloga i nerazumijevanje koje je u nedavnoj prošlosti završilo kobno za narode s
naših područja. Međutim, mi ne živimo u prošlosti, već živimo u sadašnjosti za budućnost.
Vjerujem da smo iz prošlosti izvukli pouke i da u svome vremenu za razliku od naših djedova i
otaca koji su ih nažalost nesretno (s)rušili ponovno gradimo mostove dijaloga i komunikacije
jednih prema drugima i našega naroda prema drugim narodima. Ohrabrenje za to mi je bila i
jedna nedavno održana radionica sa srednjoškolcima i studentima iz Srbije i Hrvatske gdje sam
im dao vježbu u kojoj su trebali dati pet karakteristika svoga identiteta odgovarajući na pitanje
„Tko sam ja?“. Ono što sam očekivao jest da će odgovori uglavnom biti „Srbin“, „Hrvat“,
„pravoslavac“, „katolik“ i sl., međutim, na moje zaprepaštenje tek je nekoliko opisa vlastitog
identiteta sadržavalo ove karakteristike, ali tek na vrlo niskome mjestu prioriteta. Odgovori koji
su dominirali bili su „veseo“, „brat“, „sestra“, „marljiv“, „žena“, „muškarac“ i sl. što zorno
pokazuje da današnji mladi ipak drugačije doživljavaju sebe i svoj identitet. Skromnog sam
mišljenja da je to dobro jer su ovakvi identiteti identiteti koji spajaju i približavaju, a ne identiteti
koji razdvajaju i naglašavaju razliku. Mladi ljudi svakako trebaju biti svjesni i upoznati sa svojim
69
nacionalnim i vjerskim identitetom, ali on im ne treba biti primaran jer nije ono temeljno što ih
čini čovjekom ili što ih čini posebnima.
No, obzirom da je vjerski identitet u središtu našeg zanimanja ono što na kraju ovoga
osvrta mogu reći jest da svaki vjerski identitet obogaćuje čovjeka, ali ne usudim se reći da je onaj
tko ga možda nema siromašan čovjek. Čini se da su pred hrvatskim vjernicima svih religija ili
„religioznima“ uistinu novi izazovi koje donosi ulazak u EU, ali nadam se da će biti u stanju
očuvati i obraniti svoj vjerski identitet, ne militantno i nasiljem s bilo koje strane, već
argumentiranim dijalogom i komunikacijom, čuvajući svoje religijske vrijednosti i svoja vjerska
prava s jedne strane, a s druge strane ne pokušavajući oteti ih ili zamijeniti nekakvim novim ili
„boljim neafiliranim“ vrijednostima i ljudskim pravima, jer mislim da upravo to odlikuje istinski
iskreni dijalog i komunikaciju među različitim identitetima.
__________________
Izvori:
Dialogue With Churches, Religious Associations and Communities and Philosophical and NonConfessional Organisations. [on line]. Dostupno na
http://ec.europa.eu/bepa/activities/outreach-team/dialogue/index_en.htm. [10. prosinca 2012.]
European Parliament Working Group on the Separation of Religion and Politics. [on line].
Dostupno na http://humanistfederation.eu/campaigns/ehf-and-the-european-union/ehf-andeuropean-parliament/european-parliament-working-group-on-separation-of-religion-andpolitics/. [9. prosinca 2012.]
The European Parliament Platform for Secularism in Politics: Mission. [on line]. Dostupno na
http://politicsreligion.eu/mission/. [9. prosinca 2012.]
Harth, Elfriede. „Article 17 of the Lisbon Treaty“. [on line]. Dostupno na:
http://politicsreligion.eu/issues-we-work-on/art-17-lisbon-treaty/article-17-of-the-lisbon-treaty/.
[12. prosinca 2012.]
„InfoBox: Arguments For and Against Turkey's EU Membership“. [on line]. Dostupno na
http://www.debatingeurope.eu/infobox-arguments-for-and-against-turkeys-eu-membership/. [11.
prosinca 2012.]
Kompas: Priručnik o odgoju i obrazovanju mladih za ljudska prava. Slavonski brod: Europski
dom, 2004.
70
Kornfein, Iva. „Turska i članstvo u EU: win-win situacija“. [on line]. Dostupno na:
http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=5991. [11.
prosinca 2012.]
Lisabonski ugovor Europske unije (2007.): Konsolidirani tekst Ugovora o Europskoj uniji
(Maastricht, 1992.) – Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Rim,
1957.). [on line]. Dostupno na hrcak.srce.hr/file/78299. [10. prosinca 2012.]
Nikodem, Krunoslav. „Religijski identitet u Hrvatskoj: Dimenzije religijskog identiteta i socioekološke orijentacije“. Socijalna ekologija: Časopis za ekološku misao i sociologijska
istraživanja okoline. Sv. 13. Br. 3-4. Prosinac 2004. Dostupno na http://hrcak.srce.hr/47820.
Svi različiti, svi jednaki: Europska kampanja mladih protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i
netolerancije – Obrazovni paket: Ideje, izvori, metode i aktivnosti za neformalno interkulturalno
obrazovanje mladih ljudi i odraslih. Prevela Rozalija Baričević. Slavonski brod: Europski dom,
2000.
Yamin, Saira. „Understanding Religious Identity and Causes of Religios Violence“. Peace
Prints: South Asian Journal of Peacebuilding, Vol. 1, No. 1: Spring 2008. Dostupno na:
http://www.wiscomp.org/pp-v1/Saira_Yamin.pdf, [11. prosinca 2012.]
71
TEKSTOVI SUDIONICA
I SUDIONIKA NA PROJEKTU
72
73
PROMIŠLJANJA O MEĐURELIGIJSKOM DIJALOGU
- AGNOSTIČKA PERSPEKTIVA Jelena Perak (Filozofski fakultet, Osijek)
U jedanaestom mjesecu 2012.-te godine, bivah pozvana na Međuvjerski dijalog udruženja
AGAPE Osijek, Ekumenske ženske inicijative Omiš te Visokog evanđeoskog teološkog učilišta
Osijek. Sva događanja, praktikumi, predavanja, radionice i druženja održavana su u prostorijama
spomenutog VETU-a. S obzirom da volontiram na Učilištu od prve polovine 2012. godine,
upoznah se s radom tamošnjih profesora, studenata i ponekih suradnika učilišta.
Dijalog je okupio pripadnike različitih vjerskih zajednica, prvenstveno onih koje žive i
djeluju u Osijeku. Bilo ih je 4, a to su zajednica Katoličke crkve, zajednica Pravoslavne crkve,
Islamska zajednica te Evanđeoska pentekostna zajednica. Zanimljivo je napomenuti da sam ja
pozvana baš zbog svog, u nedostatku preciznijeg izraza, agnostičkog opredijeljenja u dijalog
kako bi raznovrsnost sudionika u komunikaciji, interakciji i raspravama pridonijela kvaliteti
dijaloga. Isprva me prijedlog za sudjelovanje čudio, no s vremenom je sve više i više bivalo
smislenije i dapače vrlo potrebito. S obzirom da je stvoren određen dojam u konfrontaciji s
različitim religijskim stavovima baš kroz ovakav dijalog, smatram da je makar vrijedno pokušati
prenijeti osobno razmišljanje na papir i pripojiti ga odabranim filozofskim smjernicama koje
imah u vidu za pisanje ovog rada, koje bi predstavile moja uvjerenja agnostika među
sudionicima.
Poznato je da je agnosticizam izraz grčkog podrijetla, stvoren od negacije “a” i riječi
“gnosis” (hrv. znanje). Iako je sam izraz “stvorio” i prvi upotrijebio engleski biolog Thomas
Huxley 1869. godine u svom govoru na sastanku Metafizičkog društva i u izražaju svog
filozofskog stava odbio sve tvrdnje o duhovnom ili metafizičkom znanju, nerijetko prisutna u
radovima najranijih istočnjačkih te grčkih filozofa bila je upravo agnostička perspektiva, kao
primjerice kod Protagore, čak i u Rgvedama drevnim Vedskim tekstovima pisanima na sanskrtu
koji su se držali i još danas su držani za najsvetije zbirke hindu tekstova, poznatijih kao Vede. U
74
novije vrijeme, taj se izraz često nalazi u radovima skeptika, racionalista i pozitivista koji su u
njemu pronalazili utočište za svoje polazišne spoznaje, također i u radu mnogobrojnih teologa i
religijskih mislioca koji su u njemu vidjeli svoj izazov. Agnosticizam je kritiziran iz različitih
perspektiva.
Neki religijski mislioci agnosticizam vide kao ograničenje sposobnosti ljudskoga uma za
spoznavanje drugih vidova stvarnosti, odnosno drugih načina spoznaje osim čistog
materijalizma. Neki ateisti pak kritiziraju upotrebu izraza agnosticizam kao bitno nerazdvojivog
pojma od pojma, odnosno ideje ateizma. Ovaj oblik kritike rezultira čestim kritiziranjem onih
koji se prozivaju agnosticima samo kako bi izbjegli da ih se etiketira kao ateiste. Također,
agnosticizam kao takav često se drži upravo besmislenim jer ljudsko biće može spoznati i takve
neopipljive kategorije poput Boga i duše jer su ljudski intelekt, misli i čovjekova duša također
nešto neopipljivo, nematerijalno, a ipak postoje. Po meni je ovo najvrijednija kritika upućena
agnosticizmu koja do danas nije razriješena i uvijek uspije izazvati nove polemike. Stvar je u
jednostavnoj logici: ako nešto nije moguće vidjeti očima i opipati ili izmjeriti, to ne povlači
nužno za sobom zaključak da to nešto neopipljvo ne postoji. Primjerice, britanski etolog i
teoretičar evolucije Richard Dawkins u svojoj je kritici razlučio dvije vrste agnostika, a to su
privremeni agnostici u praksi i stalni agnostici u principu; s tim da prvo opredijeljenje smatra
posve razumljivom pozicijom, dok drugo drži neodlučnošću i intelektualnim kukavičlukom.
Najradikalniji od svih kritičara dogmatizma i racionalizma koji je kroz svoja najveća
djela, čuvene tri Kritike, jasno izrazio svoj stav o agnosticizmu zasigurno je bio Immanuel Kant.
Nastojat ću iznijeti najosnovnije spoznaje ovog filozofa kako transcendentalno-idealističke
filozofije, tako i one zasnovane na promišljanjima odnosa filozofije i religije. Njegova
promišljanja su temelj čitave filozofije idealizma za vrijeme i nakon njegovog doba, također su
temelj svakog promišljanja filozofije uopće. Svoj način razmišljanja Kant je nazivao kritikom a
ne filozofijom. Rekao je da je kritičko promišljanje priprema za uspostavu prave filozofije. Za tu
uspostavu ljudi bi trebali znati što ljudski razum može i koja su mu ograničenja. U Kritici čistog
uma Kant je napravio „kopernikanski obrat“. Tvrdio je da se naša spoznaja ne prilagođava
predmetima kako su tumačili filozofi do tada, već da je obrnuto, predmeti spoznaje se moraju
prilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Nužna spoznaja je po Kantu dakle moguća zato što
ćemo mi uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu
75
ovakve ili onakve. Pokušaj odgovoriti na pitanja koja prekoračuju granice iskustva, na primjer
pitanja o svijetu (je li on beskonačan ili konačan), o duši (je li ona besmrtna ili smrtna), o Bogu
(postoji li ili ne), po Kantu nije moguć - naprosto po njemu, nije moguće dokazati nijednu od
spomenutih suprostavljenih teza. Za dolaženje do spoznaje da Bog postoji trebalo bi nam načelo
uzročnosti koje bi vrijedilo u svijetu kakav on jest po sebi, a toga po Kantu nema jer načelo
uzročnosti vrijedi samo za naš iskustveni doživljaj svijeta.
Borba za mogućnost teoretske metafizike rezultira filozofijskom borbom između dvije
alternative: Aristotelovog objektivizma i realizma te Kantovog subjektivizma i fenomenalizma.
Za Kanta su svi dokazi o Božjoj egzistenciji izgubili spoznajnu vrijednost, jednako kao što se
Božja egzistencija ne može spoznajno ni oboriti, upravo zbog toga jer, kada postavimo pitanje
“Postoji li o ljudskom duhu nezavisno, Biće koje egzistira za sebe i koje zovemo Bog?”, ne može
se nikako zaobići dato pitanje i može se odgovoriti samo potvrdno ili negacijom. Dakle, već
načelna sumnja ne znači teizam. Time je Kant “podrezao korijen” i svakom ateizmu. Pošto se
ogrnuo čvrstim agnosticizmom i zakrčio svaki teoretski put do Boga, Kant je odlučio ljudskom
duhu s druge strane otvoriti put k Bogu i to s moralno-praktične strane. Osim pitanja “Što mogu
znati?”, daje još i “Što mogu činiti?” i “Čemu se mogu nadati?”. Kant kaže da sigurnost u Božju
egzistenciju nije logičke naravi, već moralne. Ona je sasvim subjektivno uvjerenje ili vjera koja
proizlazi iz osobne moralnosti svakog od nas.
Razlog za ovu subjektivnu potrebu, vjeru, leži u našoj prirođenoj težnji za srećom, a ona
je moralno uvjetovana u svom ostvarenju. Ono najviše Dobro koje nosi sklad moralnog
usavršavanja s realizacijom sreće nije moguće bez Boga i zato je Njegova egzistencija zakon i
princip našeg nagnuća za srećom i kategoričkim moralnim imperativom. U tom smislu kažemo
da je moralna nužnost priznavati Boga jer svaki čovjek zapravo u ideji svemogućeg i pravednog
Bića traži razlog svojeg moralnog nastojanja. Tako mi zapravo sve naše moralne dužnosti
gledamo kao Božje zapovijedi. Shvaćajući Dawkinsovu kritiku upućenu drugoj vrsti agnostika
biti stalni agnostik u principu i biti zapravo neodlučan i intelektualno postupati kukavički, držim
ju bitnim za karakterizaciju upravo modernog promišljanja koje se, pored svih filozofski datih
teorema od antike pa do prosvjetiteljstva i suvremene filozofije, razvilo u čvrsti agnosticizam
obavijen materijalizmom znanosti i tehnologije. No, što se tiče konkretno vrijednosti koje
nosimo u sebi i koje nas moralno obvezuju svakog jednako, koje su vjekovima bile opjevane,
76
usmeno predavane i pisane od strane različitih ruku različitih opredjeljenja, vjere, nazora života –
one će uvijek biti iste. Dok god čovjeka bude bilo, on će težiti svom Nadčovjeku kako bi ga
Nietzsche nazivao, svojim bogovima na Olimpu, svome Nad Ja ili Superegu, svojoj savjesti kao
unutarnjem Božjem glasu. Dok god čovjek bude svjestan vječnih vrijednosti, one će podsjećati
na to da im razlike među nama koje svakog od nas čine posebnom individuom pridaju različita
imena i stvaraju upravo ovakve svestrane dijaloge koji promiču toleranciju, multikulturalnost i
dvosmjernu komunikaciju.
77
LJUBAV U IZMIRENJU
Aleksandar Dega (Baptistička crkva, Vršac, Srbija)
Uvod
Imao sam priliku da tokom četiri meseca budem deo jedne poprilično zanimljive družine. Našli
smo se tako što smo zajedno došli na predavanja koja su imali za cilj da nas podstaknu na dijalog
sa ljudima koji su druge veroispovesti. Praktikum međureligijski dijalog mi je pomogao da se
upoznam sa drugim religijama i saznao sličnosti i razlike. Zahvaljujem se udruzi AGAPE iz
Osijeka za organizaciju praktikuma.
No nismo ostali samo na dijaloškim radionicama, već smo i posećivali lokalne crkve i
druge verske zajednice. To nam je pružilo da postavimo pitanja sveštenim licima i da pojedine
stvari saznamo od ljudi koji su se posebno posvetili za taj poziv. To me je potaknulo da napišem
ovaj rad. Želja mi bila je odgovoriti na pitanje što ljubav u Hristovom smislu znači i na koji
način je ona bitna u formiranju ovog sveta, kako bi on postao u bolje mesto i kako je ljubav
jedini pravi metod i pristup u delovanju za mir. U radu ću se pozivati na mišljenja uvaženih
autora kao što su Myron S. Ausburger, John Yoder, Miroslav Volf, Dietrich Bonhoeffer i drugi.
I. Krst
Dve veoma značajne knjige, Politics of Jesus (John H. Yoder) i Peace with God: the Secret of
Happiness (Billy Graham), postale su klasici Američkog evangelizma. U obim ovim knjigama
Isusov krst stoji kao ikona mira, pri čemu se mir promatra i kroz proces izmirenja.54
Ako govorimo o nasilju ili nenasilju, mi svakako moramo obratiti pažnju na Krst i da
vidimo šta se tamo dešava, ili šta se tamo desilo. Ali pre nego što odmah pristupimo ovoj temi,
bilo bi zanimljivo obratiti pažnju na prvi greh koji je pomenut u Bibliji. Prvo korištenje sile, prvo
54
Norman Kraus, The Jesus factor in justice and peacemaking, Telford, Pennsylvania, Cascadia publishing
house, 2011,, 51.
78
ubistvo. Uzrok prvog ubistva bila je ljubomora. Dvojica braće prinelo je Bogu žrtvu, jedna je bila
prihvatljiva dok druga nije. Zbog toga Kain ubija svog brata – Abela (Postanak 4:1-14). Takođe,
Kain nastavlja svoj greh tako što laže Boga (Postanak 4:9).
Kada počnemo da grešimo to uvek ide dalje nego što smo mi očekivali. Biti ljubomoran
samo po sebi nije možda problematično, ali ta ljubomora može čoveka naterati da ubije svog
brata. Bog razgovara sa Kainom i pita ga zašto je on ljut (Postanak 4:6). Kasnije Bog mu
napominje da će ga greh napasti i uništiti ga (Postanak 4:7). Zašto onda ova priča? Ova priča
nam pokazuje kako greh uništava čoveka i kako izvrće njegovu stvarnost. Takođe pokazuje zašto
ima mnogo rata u svetu i zašto braća međusobno ratuju. Prikazuje nam kako nasilje može uništiti
porodicu.
Ali ako pogledamo na Krst, možemo primetiti nešto novo. Nešto što je prilično drugačije
od prvog nasilnog greha. Možemo videti kako naš Gospod daje sebe radi nas. Iz perspektive
pojedinca, potpuno je razumljivo ono što Kain čini. Svi se možemo zapitati zašto Bog nije
prihvatio Kainovu žrtvu, a neke bi možda išli toliko daleko i čak opravdali Kainov čin. A to se
isto može reći za Isusa. On je lako mogao reći: „Oče, ja ne želim da umrem za ove ljude. Oni su
grešnici i oni tebe ne vole onako kako te ja volim. Oni ne zaslužuju da budu sa tobom.“ Ali On to
nije učinio. On nas je voleo toliko da se žrtvovao zbog nas. Za mene, najmoćnije Isusove reči su
bile upravo one koje je izgovorio na putu do Golgote: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade“
(Luka 23:34). Onaj koji sebe naziva Isusovim sledbenikom treba da brine za druge, čak i ako ide
na Krst da ponese sve grehe ovoga sveta. Možda su to prejake reči koji dolaze od jednog
studenta, ali ja iskreno verujem da kada dođe moje vreme da ću ja biti istinski sledbenik uskrslog
Hrista i da ću upravo učiniti ono što je učinio i moj Učitelj. Znam koliko je veliko reći da ću
pokušati da učinim ono što čini Isus, ali to kažem zato što verujem da svaki njegov sledbenik
treba da teži da bude kao On u svakom mogućem trenutku. Čak i u trenutku kada neko želi da ti
oduzme život, smatram da treba postpupiti na nenasilan način, i čak ići toliko daleko, i kao Isus,
moliti se za tu osobu.
II. Ljubav kao jedina metodologija proklamovanja mira
Čitao sam jedan veoma interesantan članak o paklu. Autor, Tom Ascol, u svom članku je rekao
da je najplodniji učitelj pakla u Bibliji bio upravo Isus, i da je On govorio više o tome nego o
79
nebu. Nakon što sam završio čitanje ovog depresivnog članka, zapitao sam se šta je to tačno Isus
podučavao. Da li je Isusa zaista bio pesimističan i depresivan? Da li je On zaista više govorio o
paklu, nego o nebu?
Došao sam do jednog zaključka. Ako želiš da imaš veliku crkvu, onda pričaj o užasu
pakla, ali ako želiš da imaš pravu crkvu, onda pričaj o Isusu. Lično ne slažem se sa autorom
članka i smatram da Isus nije pričao više o paklu nego o nebu. Njegova centralna poruka je
Kraljevstvo Božije, ili kako Matej to naziva Kraljevstvo Nebesko. Upravo ovde smatram da
autor nije u pravu i da je on zapostavio Isusovo učenje. Prema tome, Kraljevstvo Božije je
kraljevstvo mira, za koje je Isus rekao da je ono već među nama. Isus za samog sebe kaže da je
On Put, Istina i Život. Svaka osoba u svom životu traga za Istinom, i ako vidimo Isusove reči
možemo primetiti da on upravo za sebe govori da je On ta Istina.
U uvodnoj nedelji na Evanđeoskom teološkom fakultetu, profesor Krešimir Šimić održao
je predavanje o tome kako je ljubav jedina metoda koju mi hrišćani treba da koristimo radi boljeg
upoznavanja Isusa. Jedini način upoznavanja Istine je ljubav, jer Istina je osoba, a jedini način
upoznavanje druge osobe je kroz ljubav. Isus nam daje dve zapovesti, prva voli (ljubi) Boga
svim svojim i druga, voli bližnjega svoga kao samoga sebe. U propoved na gori (Matej 5) Isus
daje novi poredak „Ali ja kažem, volite svoje neprijatelje!“ (Matej 5:44). Čak ide i dalje od toga i
kaže da se molimo za one koji nas progone. Kao što sam već pomenuo, On sam ispunjava svoje
reči u evanđelju po Luki 23:34. Kao što možemo primetiti Isus je dosledan svojim rečima.
U knjizi Dietricha Bonhoeffera, Cena učeništva, autor kaže, u poglavlju gde gleda na
Isusovo učenje kod propoveda na gori, da voleti svog neprijatelja nije lako običnom čoveku.
Autor kaže da to nadilazi ljudsku snagu i dolazi u konflikt sa razumevanjem dobra i zla. Dalje,
autor kaže da takva ljubav ne očekuje da ta ljubav bude uzvraćena. Za njega, ljubav mora da traži
onoga koji treba ljubav. Ako želimo da naše svet učinimo boljim mestom, onda treba da pričamo
o miru. Stvarati mir u našem svetu i proklamovati to, to je jedini način kako treba živeti
hrišćanski život. Centralna tema Isusovog propovedanja je Kraljevstvo Božije, ali najveći
zapovesti su o ljubavi. Reći da jedina metodologija upoznavanje Hrista je ljubav, ali takođe
jedini način proklamiranja mir jeste kroz ljubav. Možda je danas neobično, čak i čudno, pričati o
miru u ovom haotičnom svetu, ali to je suštinsko za hrišćane. „Blagosloveni su mirotvorci, jer će
se oni sinovima Božijim nazvati.“ (Matej 5:9). U današnjem svetu, mirotvorci su smatrani za
80
ludake i idealiste od kojih nema mnogo koristi. Još ironičnije od toga jeste Nobelova nagrada za
mir dodeljena Baracku Obami, čoveku koji je još uvek umešan u rat i gleda egzekuciju svog
neprijatelja. Stvarno je čudno na koje načine danas svet prepoznaje mirotvorce. To nije
hrišćanski način, to je nečiji drugi način. Bilo koje razaranje ne dolazi od Boga, već dolazi od
nekog ko želi ili je želeo da bude kao Bog.
A kako biti mirotvorac u ovom haotičnom i izopačenom svetu? Samo kroz ljubav. Voleti
Boga i bližnjeg je jedini način kako čovek može biti povezan sa najvećim Učiteljem.
Zaključak
Biti Hristov sledbenik nije lako. Hrist nas poziva nas da budemo radikalni u nasledovanju i u
svom pogledu na dobro i zlo, kao što je Bonhoeffer rekao. Voleti našeg neprijatelja i čak moliti
se za njih kad nas progone, je ludilo ali je to jedini put ka pomirenju jer samo kroz ljubav koja
znači prihvatanje, razumevanje drugačijeg mi možemo menjati svet. Seminar nam je pružio
jedinstvenu mogućnost da sami „treniramo“ tu ljubav u dijalogu sa ljudima koji možda nemaju
istu perspektivu. Za dijalog sa drugom osobom nije potrebno imati samo otvorene uši, već i
otvoreno srce – biti spreman promeniti svoje ponašanje, ali ne i svoj stav, prema ljudima koji
možda ne dele isto verovanje, stavove, želje. Ono što je izrazito lepo kod Isusa jeste da on nije
„razumeo“ da on ne treba da se druži sa „strancima“, ženama, bolesnicima, ljudima na margini,
paganima itd. Seminar me je upravo na to podsetio i podstakao da činim ono što je i Isus, ali ne
samo mene već i moje kolege.
Iako u svetu ima mnogo zla, moja lično uverenje da je ljubav ta koja ga i dalje pokreće. Iz
ljubavi je nastao, ljubav je njegov pokretač i ljubav je njegovo „gorivo“. Jedno od najlepših
ispričanih priča je upravo ono što je Bog učinio za svoje stvorenje. Bog ne samo da umire za
svoje stvorenje, već On dolazi i objašnjava čoveku šta treba da čini, kako da se ponaša prema
Bogu i prema bližnjem. I sve to čini iz ljubavi, koji su mnogi videli i osetili na sopstvenoj koži.
Rečeno je da je Hrist centar naše istorije, nek onda On bude i centar našeg života.
81
"GLE, KAKO JE DOBRO I KAKO JE MILO KAO BRAĆA
ZAJEDNO ŽIVJETI" (PS 133, 1)
Valentino Fabing (Rimokatolička crkva, Osijek)
Uvod
Budući sa sam u proteklom razdoblju pohađao praktikum "Međuvjerski dijalog mladih vjernica i
vjernika ususret Europskoj uniji" u kojemu su sudjelovali pripadnici različitih vjerskih zajednica
u Osijeku, odlučio sam napisati nešto o blagopokojnom papi Ivanu Pavlu II i njegovom odnosu
prema ekumenizmu.
U mnogim svojim djelima Ivan Pavao II dotakao se tema ekumenizma i međuvjerskog
dijaloga te možemo reći da je učinio puno na zbližavanju Crkvi, s teorijskog i s praktičnovjerskog aspekta, imajući u vidu koliko je putovao i koliko je puno aktivno radio na
približavanju crkava i vjerskih zajednica. Napisao je niz knjiga i tekstova o ekumenskom
djelovanju, npr. Crkva u Europi, Svjetlo Istoka, Pomirenje i pokora, Da budu jedno. Sudjelovao
je u brojnim susretima s crkvenim vjerodostojnicima ostalih crkvenih zajednica. Njegov
ekumenizam nije se sastojao samo u zbližavanju s Pravoslavnom crkvom, nego i sa svim ostalim
kršćanskim konfesijama, kao i sa Islamom i Židovstvom.
I. Rane godine Karola Jozefa Wojtyle
Na stranicama "Glasa Koncila" u broju posvećenom papi bl. Ivanu Pavlu II, o njemu se kaže da
je rođen je u Wadowicama, "gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920.",
i to kao drugo dijete Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske.55
Isti izvor navodi također, da je završio studij na višoj školi "Marcin Wadowita" 1938. te
da je nakon toga upisao sveučilište Jagiellonian u Krakowu koje je napustio "kada su ga nacisti
zatvorili godine1939.", pa je u periodu od 1940. do 1944. godine "radio u kamenolomu, a potom
u kemijskoj tvornici "Solvay" kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u
55
Glas Koncila, O papi Ivanu bl. Pavlu II., [online]. Dostupno na: http://www.glas-koncila.hr/index.php?
option=com_content&view=article&id=128&Itemid=130, [24. veljače 2013.]
82
Njemačku.“56 No, time nije završio svoje studiranje. Naprotiv, u tajnosti je nastavio posjećivati
predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian još tijekom 1942. a nakon rata
"nastavio studij na krakowskoj bogosloviji koja je ponovno otvorena, i na Teološkom fakultetu
Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946."57
Prepoznajući u mladom Wojtyłi "sposobnost i darovitost", "tadašnji krakowski nadbiskup
kardinal Adam Stefan Sapieha poslao je Wojtyłu na daljnji studij u Rim, gdje je postigao
doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa." 58 Tek se 1948.
vratio u domovinu "gdje je obavljao službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog
kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu" da bi "postao profesorom iz moralne i etičke teologije
na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu." 59 "Glas Koncila" navodi da je s 38
godina "4. srpnja 1958., Wojtyła postao najmlađi poljski biskup", da je "za biskupa je zaređen
28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu" te da ga šest godina kasnije tadašnji papa Pavao VI.
"imenuje krakowskim nadbiskupom" a kardinalom 26. lipnja 1967. godine.60
II. Papinska služba
Karol Wojtyla izabran je za papu 16. 10. 1978. godine. On je bio prvi papa koji je "nakon punih
455 godina" nije bio talijanskog podrijetla ili prvi slavenski papa. "Karol Wojtyła uzeo je ime
dvojice svojih prethodnika - Ivan Pavao II."61
Podaci kažu da je iznimno puno putovao. Navodi se da je za vrijeme svoga pontifikata,
papa Ivan Pavao II. bio "na 104 apostolska putovanja" te da je tri puta pohodio Hrvatsku. Njegov
"treći posjet Hrvatskoj u lipnju bio je 100. apostolsko putovanje" ovog Pape. 62 On je puno i
pisao. Tako, "među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika,
13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo" pri čemu se treba
istaći i to da je on autor knjiga "Prijeći prag nade“, "Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog
svećeništva" i "Rimski triptih" ali i to da je "u tijeku svoje papinske službe predvodio 131
56
Ibid.
Ibid.
58
Ibid.
59
Ibid.
60
Ibid.
61
Ibid.
62
Ibid.
57
83
svečanosti proglašenja blaženim na kojima je proglasio 1.282 blaženika te 43 svečanosti
proglašenja svetima proglasivši 456 svetaca."63
Sve govori i o tome da se "niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od
tisuću općih audijencija srijedom sudjelovalo je više do 16 milijuna hodočasnika" (podaci
potvrđuju, primjerice, da je samo prilikom Velikog jubileja 2000. u Rim hodočastilo više od 8
milijuna hodočasnika).64 Kako je puno putovao, Papa se susreo s milijunima ljudi diljem cijeloga
svijeta bilo u Vatikanu ili na njegovim međunarodnim putovanjima "u kojima je prešao
udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca" - Ivan Pavao
II. je održao i "38 službenih posjeta i drugih 650 audijencija ili susreta s vođama država kao i
212 audijencija i susreta s premijerima raznih država."65
Papa Ivan Pavao II. umro je 2. travnja 2005. godine.
III. Ivan Pavao II i ekumensko djelovanje
Na početku ovog dijela reći ćemo nešto o tome što je zapravo ekumenizam. Tako, najopćenitija
definicija ovog pojma koju navodi Encyclopaedia Britannica kaže da je ekumenizam zapravo
pokret koji poziva na jedinstvo kršćanskih crkava i zajednica.66
Ekumenizam je, dakle, nastojanje oko pomirenja, suradnje, a samim tim zbližavanja s
konačnim ciljem ujedinjenja svih kršćanskih zajednica koje su započeli protestantski pokreti, a
nakon toga im se pridružila i Katolička crkva. Ekumenizam je pokret koji nastoji obnoviti
jedinstvo podijeljenih kršćanskih Crkava. Zbog istine je potrebno priznati da je u suvremenom
obliku taj pokret nastao 1910. godine na međunarodnoj konferenciji uglavnom protestantskih
zemalja u Glasgowu. Katolička se Crkva relativno brzo priključila tom pokretu, a II. Vatikanski
sabor je kao svoje glavne ciljeve postavio obnovu jedinstva među svim kršćanima (usp. Dekret o
ekumenizmu br. 1).67
Iz ovog citata vidljivo je kako se i sama Katolička crkva priključila ekumenizmu nekih 50
godina poslije „početka“ procesa pokreta koji nazivamo ekumenizam. Katolička crkva pokretom
63
Ibid.
Ibid.
65
Ibid.
66
Encyclopaedia Britannica, dostupno na: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/178836/ecumenism [23.
ožujka 2013. godine.]
67
Vinko Sanader, Vjera u pitanjima, Verbum, Split, 2007. ,196.
64
84
ekumenizma bavila se i na Drugom vatikanskom saboru i tamo je u kontekstu otvaranja svijetu
jasno uključila ekumenizam u svoje poslanje. Papa Ivan Pavao II. značajan je ekumenist jer je i
sam bio prisutan na Drugom vatikanskom saboru, ali je isto tako i iz razloga što je kao Poljak i
kao novoizabrani Papa izabran i djelovao u turbulentnim vremenima komunizma (premda je isti
već bio na zalasku u većini Europskih zemalja). Sam Papa o ekumenizmu je rekao:
„Međuvjerski dijalog na teološkom području donio je pozitivne rezultate: to ohrabruje za daljnje
nastojanje. Ipak osim razlika u naučavanju, koje se moraju rješavati, kršćani ne mogu umanjiti teret
prastarih nerazumijevanja, naslijeđenih iz prošlosti, kao i nesporazume i predrasude jednih prema drugima.
To stanje nerijetko otežava nepokretnost, ravnodušnost i nedostatno uzajamno poznavanje. Zauzetost za
ekumenizam mora se stoga temeljiti na obraćenju srca i na molitvi, što će također privesti k nužnom
pročišćavanju povijesnog pamćenja“. 68
Papa Ivan Pavao II. razmišljao je o povijesnim podjelama koje su prvo donijele odvajanje
Pravoslavne crkve 1054. godine te nakon reformacije od istog stabla se odvaja i skupina crkava
nazvana protestantskim. Nažalost, te podjele su se jako odrazile kroz povijest, a posebice
Reformacija koja je odnijela prevelik broj nedužnih žrtava. Svi se ti nesporazumi i predrasude
zbog naslijeđa iz prošlosti moraju iskreno oprostiti i napokon te tragične dijelove povijest
ostaviti iza nas.
Ivan Pavao II. u odnosu s istočnom braćom
Na odnos s Istočnom braćom Papa je gledao sa velikom tugom, ali i sa velikim poštovanjem
prema različitostima. On je Istočnu i Zapadnu braću kršćane smatrao ravnopravnim dijelovima
jednoga tijela, a svaki organ živ, podložan promjenama i ne može funkcionirati samostalno ako
oko sebe nema drugih organa. Tako je Sveti Otac o odnosu s Istočnom braćom pisao: „Sjećanje
na vrijeme u kojemu je Crkva disala „s dva plućna krila“ neka potakne kršćane Istoka i Zapada
da hode zajedno, u jedinstvu vjere i poštivanju opravdanih različitosti, prihvaćajući se i
podupirući se uzajamno kao udovi jednoga Kristova tijela.“69
S druge strane, ekumenizam nije samo lako pamtljiva riječ, simpatična i jednostavna
ideja koja se preko noći može ostvariti. Ne. Ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih
crkava. Ekumenizam naglašava ravnopravan dijalog između kršćanskih konfesija, ono što je u
svakoj crkvi zajedničko i teži se potvrdi duhovnog i moralnog poslanja Kristove Crkve.
68
Ivan Pavao II, Da budu jedno svjetlo Istoka (Enciklika o ekumenskom nastojanju), Kršćanska
sadašnjost Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK, Zagreb 1995., 8
69
Ivan Pavao II , Ulaskom u novo tisućljeće, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2001., 64
85
Kršćanstvo nije ideologija, nego put k Bogu. Zbog toga se ekumenski susreti ne bave toliko
teološkim pitanjima koja su nas kroz povijest podijelila, već vjerom koja će nas približiti,
ujediniti i preobraziti naše živote. O tome se Papa Ivan Pavao II. osvrnuo u svojoj poruci
sudionicima katoličko-pravoslavnog simpozija u rujnu 2003. godine u Ioannini u Grčkoj.
Iako je u približavanju Crkava mnogo učinjeno, crkveni vjerodostojnici, pa tako i sam
Papa, svjesni su prepreka koje su među njima, ali naglašavaju da ih puno više spaja nego
razdvaja jer sama ispovjest vjere kaže „Vjerujem u jednu Crkvu“, a to ima korijene u samom
Kristu kao osnivaču nepodijeljene crkve (1 Kor 1, 11-13). Isto tako Papa je o ovom pitanju rekao
da se "pred tim novim zovom" obje crkve, i ona Istočna i ona Zapadna "pozvane usredotočiti se
na bitno", pa dodaje da to je zapravo sam Krist 70: „Ne možemo se pojaviti pred Kristom,
Gospodarom povijesti, tako podijeljeni, kako se to nažalost dogodilo tijekom drugog tisućljeća.
Te podjele moraju uzmaknuti i dati mjesta zbližavanju i slozi; moraju biti odstranjene rane na
putu jedinstva kršćana“.71
Ivan Pavao II. u odnosu sa odvojenom braćom (protestantskim zajednicama)
Istočna braća nisu jedini koji su bili predmet Papinog zanimanja i zbližavanja u pogledu
ekumenizma. Tako je i za odnos s pripadnicima protestantskih crkava pisao da treba biti
održavan sa "sličnom zauzetošću" te je naglašavao područja gdje su ta približavanja itekako
moguća, kao što su, "teološko sučeljavanje u vezi s bitnim točkama vjere i i kršćanskog morala,
suradnja u ljubavi i poglavito veliki ekumenizam svetosti s Božjom pomoći u budućnosti će
zasigurno donijeti svoje plodove.“72 Papa Ivan Pavao II. prvi je papa koji je toliko mnogo
putovao. Osim što je pisao o ekumenizmu u svojim enciklikama često je posjećivao i druge
vjerske zajednice u njihovim vlastitim zemljama. Tako je za posjeta Canterburyju izjavio:
„Podsjećam s posebnim osjećajem na zajedničku molitvu s primasom anglikanske zajednice u
Canterburyjskoj katedrali 29. svibnja 1982. Kad sam u onoj predivnoj građevini prepoznao
rječito očitovanje dugih godina naše zajedničke baštine kao i žalosnih godina podjele koje su
potom slijedile“73
70
Ivan Pavao II, 1995., 121
Ivan Pavao II, 1995., 121
72
Ivan Pavao II , 2001., 64
73
Ivan Pavao II, 1995., 33
71
86
To je primjer koji nam govori da je svaki njegov pastoralni posjet uključivao zajedničku
molitvu braće i sestara koji traže jedinstvo u Kristu i njegovoj Crkvi. Svijest o dužnosti molitve
za jedinstvo kršćana postala je sastavnim dijelom života Crkve i svaki važniji ili značajniji
događaj poput ovog popraćen je prisutnošću obje strane jer nas je Gospodin uzeo za ruku da bi
nas vodio jer samo je jedan Učitelj, a svi ostali su braća.
IV. Ivan Pavao II. i međuvjersko djelovanje
Ivan Pavao II. u odnosu sa židovstvom
U svojim međuvjerskim nastojanjima Papa je uvijek naglašavao i neprestano je podsječao na
važnost dobrih odnosa sa židovstvom koje je koljevka kršćanstva:
„Uz to, treba postati živo svjestan odnosa koji Crkvu povezuje sa židovskim narodom i posebne uloge
Izraela u povijesti spasenja. Kao što je već zapaženo na Prvoj posebnoj skupštini Biskupske sinode za
Europu i kao što je istaknuto na posljednjoj Sinodi, treba cijeniti zajedničke korijene koji kršćanstvo
povezuju sa židovskim narodom, kojemu je Bog ponudio neopoziv savez (usp. Rim 11, 29) koji je konačnu
puninu postigao u Kristu.“74
U svom životnom iskustvu Papa je bio uvijek uz obespravljene, potrebite i siromašne. I
sam je proživio strahote II. Svjetskog rata, vidio strahotu holokausta te je uz ekumensku, u odnos
sa židovstvom unosio i moralnu vrijednost, uvijek podsjećajući na strahote, ali i ostajući
dovoljno ponizan pa je tako zapisao: „To zauzimanje među ostalim uključuje `priznanje
eventualnog udjela sinova Crkve u stvaranju i širenju antisemitskog stava u povijesti i traženja
oproštenja za to od Boga, te na svaki način poticanje susreta pomirenja i prijateljstva sa sinovima
Izraelovim`“75
Papa Ivan Pavao II. posjetio je Izrael 2000. godine i bio je prvi papa koji je ikad kročio u
sinagogu, a tijekom njegovog papinstva Vatikan je uspostavio diplomatske odnose sa Izraelom.
Također je 2005. godine primio u Vatikanu 160 židovskih čelnika, rabina i kantora iz cijeloga
svijeta, a taj je sastanak opisan kao najveća audijencija u Vatikanu koju je Papa
dao
predstavnicima židovske vjere. Sastanak je bio organiziran kako bi se predstavnici židovske
vjere zahvalili Papi na njegovom radu, dijalogu i poboljšavanju odnosa između Katolika i
Židova. Nakon Drugog vatikanskog koncila i pod vodstvom Ivana Pavla II., napravljeni su vrlo
74
75
Ivan Pavao II, Ecclesia in Europa (Crkva u Europi), Verbum, Split, 2003., 57
Ivan Pavao II, 2003., 58
87
bitni koraci ka uspostavljanju novih veza sa Židovima i to na temelju iskrene i uzajamne
privrženosti.
Ivan Pavao II. u odnosu sa Islamom
Ovaj Papa se u odnosu na Islam pozivao na učenje o drugima i drugačijima u izgradnji Europe te
je isticao važnost suživota sa monoteističkom braćom muslimanima jer između europske kulture
s dubokim kršćanskim korijenima i islamske misli postoji veliki jaz. Zato je ustvrdio:
"S tim u svezi, potrebna je odgovarajuća priprema kršćana koji svakodnevno žive u dodiru s muslimanima,
kako bi islam objektivno upoznali i prema njemu se znali odnositi; ta se priprava osobito odnosi na
svećeničke pripravnike, svećenike i sve pastoralne djelatnike. S druge je strane razumljivo da, dok od
europskih ustanova traži da u Europi promiču religijsku slobodu, Crkva mora zahtijevati da se recipročno
jamčenje religijske slobode poštuje i u zemljama različite religijske tradicije u kojima su kršćani u
manjini."76
S druge strane papa Ivan Pavao II. je bio u potpunosti svjestan i zabrinut za kršćane u
islamskim zemljama te u svojoj pobudnici Eclessia in Europa napisao da kršćani imaju puno više
razumijevanja i tolerantniji su prema Islamu koji se u dobroj mjeri proširio u Europi zbog,
između ostaloga, migracije stanovništva i dolaska radne snage s azijskog i drugih kontinenata,
kao i većeg nataliteta islamskih obitelji u odnosu na kršćanske, a istodobno zbog proganjanja
često s uništavanjem i zatiranjem kršćanskih mjesta, crkava i vjerskih sloboda koja često
završavaju smrtnim posljedicama po svećenstvo, misionare i domicilno stanovništvo.
U tom je kontekstu "razumljivo čuđenje i osjećaj razočaranja kršćana koji, primjerice u
Europi, prihvaćaju vjernike drugih religija omogućujući im vršenje njihova bogoslužja, a
istodobno vide da se kršćansko bogoštovlje zabranjuje" u zemljama gdje su ti vjernici u većini i
jedino svoju religiju dopuštaju i promiču. Ljudsko biće ima pravo na vjersku slobodu i svi u svim
dijelovima svijeta, "moraju biti slobodni od pritiska bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili
bilo koje ljudske vlasti.“.77 Papa je unatoč nekim težim okolnostima u odnosu s muslimanima
ipak u duhu međuvjerskog dijaloga i suradnje uvijek tvrdio i bio uvjeren da tradicija Islama ima
načela koja trebaju omogućiti prevladavanje neprihvatljivih ratova a ona su prihvaćanje stranaca,
vjernost u prijateljstvu, strpljivost u nevolji, značaj dan vjeri u Boga.
Papa Ivan Pavao II nam je nabrojio nekoliko vrlina koje Islam promiče i koje su njegova
temeljna načela i, uz bolje obrazovanje i poduku muslimanskog stanovništa od strane njihovih
76
77
Ivan Pavao II, 2003., 59.
Ivan Pavao II, 2003., 59.
88
vjerskih vođa, to trebaju biti poveznice i vodilje toleranciji i zajedničkom življenju koje je
posljedica stalnih migracija stanovništva zbog ekonomskih, gospodarskih i drugih razloga. Papa
Ivan Pavao II. je uvijek hvalio post, molitvu i samodiscipliranost muslimana i naglašavao da su
to vrijednosti i kršćana što daje značaj vjer.i u Boga jer se štuje Božje ime i istinski lik čovjeka.
Zaključak
O ovome Papi se zaista može govoriti kao onome koji se zalagao za ekumenizam i međuvjerski
dijalog i toleranciju. Kao putnik mnoge je zemlje posjetio, čak i one u kojima kršćani čine
manjinski dio stanovništva, te je tim svojim putovanjima pokazao i svoju ekumensku zauzetost.
Njegov raspon putovanja i ekumenskog djelovanja ide od posjeta komunističkoj Kubi do pomoći
u rušenju komunizma u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, te se u rimskom Koloseumu mjestusimbolu kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva pomolio za sve vjernike ubijene "u
ime" nacizma, fašizma, komunizma i drugih ideologija.
Sve ono navedeno jasno pokazuje da je Ivan Pavao II. bio istinski zagovornik
ekumenizma i međuvjerske tolerancije čemu je posvetio dobar dio svog pontifikata. Iako, na
njegovu žalost, nije došlo do ujedinjenja crkava, to ne umanjuje njegov doprinos ekumenizmu
kao pokretu u cijelosti. On je bio svugdje rado prihvaćen kao istinska moralna i etička veličina
svoga razdoblja.
Uvijek je težio tome da, premda svjestan razlika, iskaže ono što će prije zbližavati nego
razdvajati. To kod ovog Pape nije bilo samo teorijsko načelo, već i praksa za život. Često je
podsjećao kako ćemo se pred Kristom pojaviti zajedno i kako bi to trebali učiniti i u vjerničkom
ovozemaljskom životu. Vrhunac tih njegovih nastojanja dogodio se govorom na izvanrednom
Konzistoriju 13. lipnja 1994.: „Pred tim zovom Crkve Istoka i Zapada pozvane su usredotočiti se
na bitno: Ne možemo se pojaviti pred Kristom, Gospodarom povijesti, tako podijeljeni, kako se
to nažalost dogodilo tijekom drugog tisućljeća. Te podjele moraju uzmaknuti i dati mjesta
zbližavanju i slozi; moraju biti odstranjene rane na putu jedinstva kršćana“. 78 Isto tako bio je
Papa svjestan novih kretanja i novoga tisućljeća te je pokušao učiniti mnogo na zbližavanju kako
bi vjerske zajednice ušle u novo tisućljeće približene više nego ikada, a novo tisućljeće vidio je
kao posebnu priliku za to:
78
Ivan Pavao II, 1995., 121.
89
„Zatražio sam da posebnu pozornost u programu jubilejske godine bude pridržana ekumenskom obilježju.
Mnogo je napora uloženo u tu svrhu i ostaje predivan ekumenski susret u bazilici svetog Pavla, 18. siječnja
2000. godine, kada su po prvi put u povijesti Sveta vrata zajednički otvorili Petrov nasljednik, anglikanski
primas i metropolit Carigradskog ekumenskog patrijarhata, u prisutnosti predstavnika Crkava i crkvenih
zajednica čitavoga svijeta. Tim su tragom išli neki važni susreti s pravoslavnim patrijarsima i poglavarima
ostalih kršćanskih konfesija.“79
U svim tim nastojanjima on nikada nije zaboravio da je Gospodin zaslužan za sve i da je
On uvijek ispred svega: „Međureligijski dijalog ne može jednostavno zamijeniti navještaj, već
ostaje usmjeren prema navještaju“.80
Ivan Pavao II. je svojim životom i pontifikatom dokazao da je veliki čovjek, sportaš,
umjetnik, humanist, teolog i ekumenist, vizionar, ali prije svega, ponizni sluga Božji.
___________________
Izvori:
Ivan Pavao II. Ecclesia in Europa Postsinodalna pobudnica o Crkvi u Europi, Verbum, Split,
2003.
Ivan Pavao II. Novo millennio ineunte Ulaskom u novo tisućljeće, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2001.
Ivan Pavao II. Ut unim sint Orientale lumen Da budu jedno svjetlo Istoka, Kršćanska
sadašnjost - Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK, Zagreb, 1995.
Sanader Vinko, Vjera u pitanjima, Verbum, Split, 2007.
Glas Koncila [online]. Dostupno na: http://www.glas-koncila.hr/index.php?
option=com_content&view=article&id=128&Itemid=130. [24. veljače 2013.]
Encuclopaedia Britannica [online]. Dostupno na:
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/178836/ecumenism [23. ožujka 2013. godine]
79
80
Ivan Pavao II , 2001., 19.
Ivan Pavao II , 2001., 72.
90
MEĐUVJERSKI DIJALOG MLADIH
Dijana Silađev (Rimokatilička crkva)
Ove svoje misli, pretočene u riječi i prenešene na hartiju posvećujem svojoj dvojici predivnih
prijatelja različite vjere i boje kože od moje, s kojima sam provela prekrasne sate na
Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, Bajramu Bardosani i Cirusu Abosyu. Hvala vam!
Sjedim uz svoje računalo pored prozora u čijem se staklu ocrtava moj lik. Isti taj lik promatram i
pitam se jesam to ja. Izgledom sigurno jesam, no psihičkim sklopom sigurno to više nisam Ja,
hirovita djevojčica koja je lutala svojim svijetom mašte isprepletenim svim i svačim, ali ne i
religioznošću! Ne bih voljela da me čitatelji shvate kao nevjernicu jer sam uvijek vjerovala u
prirodnu ravnotežu, na neki svoj osobenjački način, ali da mi je netko rekao kako ću se naći u
ovoj priči, priči nazvanoj Međuvjerski dijalog, samo bih mu se slatko nasmijala!
Nedavno sam naletjela na jednu knjigu džepnog izdanja ili bolje reći ona na mene (ako
mi dozvolite da se malo metaforički izrazim), jer mi je, doslovno pala u krilo s radnog stola dok
je moja devedesetogodišnja baka (vizionarskog pogleda na svijet), opipavala po plohi tog istog
stola tražeći salvetu. Možda je to bio neki znak? Ja sam rođena kršćanka, katolkinja, družim se s
prijateljima iz Islamske zajednice i tako sam i došla na ovaj seminar, a autor te knjige je Jehovin
svjedok! I čiji god, ili bolje reći koji god, "svjedoci" da su je napisali, čitajući stranicu po
stranicu, sve više i više me je interesirala, upravo iz razloga jer su nam se stajališta koliko
razlikovala, toliko i podudarala, u mnogo čemu.
Kao osoba koja voli prirodu i znanost, i koja je od malena, krenuvši od osnovne škole pa
sve do fakulteta onog prvog po redu, i drugog - moje ljubavi, pa i ovog trećeg s kojim nisam niti
imala minimalne dodirne točke, vjerovala sam u Darwinovu teoriju postanka života na zemlji.
Međutim, nakon ovog neočekivanog iskustva sa seminara međuvjerskog dijaloga, reći ću kako je
Bog, Alah, Jahve, Buddha ili pod kojim god drugim imenom, Taj, Jedan, Jedini (kojeg ja zovem
SILA PRIRODE), upravo i htio da tako bude, hlađenje i rađanje života iz vode koja se ubraja u
četiri osnovna elementa postojanja uz zrak, zemlju i vatru. Priče o prorocima i njihovim životima
91
su upravo tu da nam ukažu na ljudske vrline, moći i slabosti, na to kako trebamo živjeti! I kao
takve one trebaju postojati i prepričavati se s koljena na koljeno jer su one deskripcija jedne
strane čovjekove moralnosti.
Jesu li ljudi stvorili religiju (religije) u strahu od prirodnih pojava za koje u tom trenutku
nisu imali objašnjenja i uveli pojam Božanstva (ili bolje reći božanstava)? Ili je čovjek kao takav,
točno takav, jer je jedino, on od svih bića, religiozan? Pravi odgovor ne znam još uvijek. Znam
da je puno pametnih glava izgubilo svoje živote u tzv. tamnom stoljeću pokušavajući dokazati
znanost i ljudsku vrijednost. Kada bi smo upotrijebili ondašnje zakone u ovom našem,
suvremenom vremenu, uistinu bi se naradili na oštrenju giljotina - svećenici inkvizitori zasigurno
ne bi imali problem s nezaposlenošću! Ali što se kasnije dogodilo? Je li znanost zauzela mjesto
religije, istisnula je i pokušala prikazati nevažnom? I zašto je vjera meni, onoj koja voli znanost,
odjednom tako važna?
Kada sam, tijekom ovog seminara, po prvi puta nakon dugog, dugog vremena zakoračila
u Katoličku crkvu (zapravo prelijepi Kapucinski samostan), te po prvi puta u Pravoslavnu crkvu,
Evanđeosku sinagogu (kakav spoj!), u Džamiju, i Židovsku općinu, osjetila sam neopisivi
spokoj, pročišćenje duha i tijela od svega vanjskog, nevažnog, od materijalnog svijeta u kojem
vlada jedino zakon tko će kome bolje podmetnuti nogu i dodatno posrnulog ugaziti. Zar je to
život, moralnost, etičnost, ono za što su se znanstvenici borili? I kako to da u našem katoličkom,
religioznom društvu kakvim se prikazujemo, vladaju ti isti zakoni? Zar želimo nastaviti živjeti u
takvom svijetu, zar želimo takav svijet ostaviti nadolazećim naraštajima? Ja ne želim.
I zato pozivam sve vas, ljudska raso, bijela, crna ili žuta - probudite se! Probudimo se iz
ružnog sna, tmine, noćne more! Svi smo mi jedno, bez obzira na vjeru, narodnost, boju kože, svi
smo mi samo obični ljudi, sitne čestice ove prekrasne planete Zemlje koju nesavjesno
uništavamo, sitne čestice ovog svemira, ali nemojmo si dozvoliti da budemo i sitne, posrnule
duše! Zar nam to treba? Dok afrička djeca gladuju, dok ljudi rade u neljudskim uvjetima, dok
svakim novim danom još stotinu nas završi na cesti bez svog radnog mjesta, mi se prepiremo i
prolivamo krv zbog nafte, zlata, vode ili tko zna već čega, tko smije, a tko ne smije lansirati svoj
satelit u svemir! Ne shvaćamo kako sve to nije naše, da su to prirodna bogatstva, Bogom dana prirodom dana, kako bi nam se olakšao život koji je i sam po sebi težak.
92
Ljudi, probudite se, ujedinite se, ljubite i volite bližnjeg svoga! Ne dozvolite
pohlepnicima da vas zavade s bližnjima svojim, susjedom, kolegom, prijateljem, obitelji! Jedino
spasenje je da se vratimo svojim korijenima, ujedinjenju naroda u jedno i životu u skladu sa
prirodom, ekološkoj proizvodnji, sportu, meditaciji i molitvi bez obzira bila ta molitva u crkvi,
džamiji, sinagogi ili na livadi jer to blaženstvo koje čovjek može osjetiti pri obraćanju Bogu,
prirodi je neopisivo i nezamjenjivo! I kao što bi mi moja baka često znala reći, ne osuđujte
popove, svećenike, imame i njihove pogreške jer i oni su samo ljudi s manama i vrlinama kao i
svi mi, već slušajte njihove riječi iz propovijedi i živite u skladu s Božjim zakonom, zakonom
prirodne ravnoteže i etike!
93
ZAŠTO JE MEĐURELIGIJSKI DIJALOG VAŽAN?
Radmila i Predrag Popović (Evanđeoska pentekostna crkva u Osijeku)
Dobra djela ne čine dobrog čovjeka, nego dobar čovjek čini dobra
djela; zla djela ne čine zlog čovjeka, nego zao čovjek čini zla djela.
Stoga je uvijek nužno da sama ličnost bude dobra prije nastanka ikakva
dobra djela, i da dobra djela slijede i potiču dobre ličnosti.
Martin Luther
Čovjek pati zbog gubitka jedinstva koji mu je bio domom prije nego što je postao neposlušan.
Ima li povratka? Nema, ali se može mnogo toga popraviti krećući se naprijed.
Svaki čovjek treba težiti ka ostvarenju novog sklada, a upravo se kroz međureligijski
dijalog može mnogo toga popraviti jer je religija usko povezana sa politikom, politika sa
ekonomijom, sve to skupa s kulturom i svime ostalim. Život čovjeka, uopće, možemo prikazati
slikom lanca. Ako samo jedna karika olabavi ili ako samo jedna karika otpadne, prekinut ćemo
ga na jednom ili više dijelova. Tada on više nije za uporabu. Isto tako mi smo svi udovi jednoga
"tijela" - Kristove Crkve i možemo se slikovito usporediti s gore spomenutim lancem. Svi smo
jednako vrijedni i naša je obveza da čuvamo to jedinsvo kako bismo svi živjeli u miru i
blagostanju.
U samom umiranju još smo živi, tek se blijedi. Stoga, kao kršćani, ne smijemo dopustiti
da izblijede naši životi, a da nismo ništa poduzeli da ispunimo ulogu koja nam je Bogom dana. U
Otkrivenju 22:12 piše da ćemo biti nagrađeni prema svojim djelima, pa prema tome spasenje
duše je Božji dar, a nagrada će se temeljiti na našoj vjernosti onome na što nas je Bog pozvao, a
pozvao nas je da mu vjerujemo jer je vjera ključ spasenja te da ljubimo jedni druge upravo onako
kako nas je Bog ljubio - bezuvjetno.
Međuvjerskim dijalogom rušit' ćemo utvrde neprijateljstava, brisati granice koje
razdvajaju, izbrisati predrasude koje su često uzrok nerazumijevanja, mržnje, mnogih zala. Riječ
Božja nas uči da trebamo živjeti na način da dajemo sebe jedni drugima i to od srca, da
94
blagoslivljamo jedni druge bez obzira na sve različitosti (rasa, stalež, kultura, stupanj
obrazovanosti). Isus je naš živi primjer jer je nesebično dao sebe kako bismo nakon
ovozemaljskog života prešli u život vječni. Stoga moramo slijediti njegove stope i u nastojanju
promicanja međureligijskog dijaloga, a kako bismo imali život ispunjen radošću, blagoslovima.
Riječ Božja kaže da svatko vjeruje onako kako mu je dano, pa tko smo onda mi da
gunđamo, negodujemo, napadamo one koji ne misle ili ne žive onako kako mi mislimo ili
živimo. To nije naša zadaća. Naša zadaća je da prigrlimo jedni druge, da se molimo jedni za
druge, da blagoslivljamo jedni druge. Ljubav su vrata, a vjera u Boga i u bolje sutra su ključ
sretnoga života. Ako naša ljubav i vjera ništa ne koštaju i ništa nisu spremne riskirati, onda su
bezvrijedne, a skupa s njima i naši životi.
Da bi nam Bog pomogao u nastojanju da svijet bude bolji, neće se ni On pomaknuti ako
se i mi ne pomaknemo. Dovoljno je velik da nam pribavi bilo što čemu se u vjeri nadamo.
Trudimo se dati najbolje od sebe, nesebično i bez zadrške, bez računice. Jedini nam cilj treba biti
činiti dobro svakom čovjeku. Svijet u kojem živimo je varljiv i zato je međureligijski dijalog
nužan.
Lubav ne traži granice, nego prilike da se očituje. Stoga joj kroz međureligijski dijalog
omogućimo da se očituje.
95
"BIJAH STRANAC I PRIMISTE ME"
Nataša Vukadinović (Pravoslavna crkva, Osijek)
Nije lako primjenjivati vjeru i povjerenje, tako potrebne za toleranciju i razumijevanje u
razvijanju skladnih međuljudskih odnosa. Problematika prihvaćanja čovjeka koji pripada „nekim
drugim“ vjerskim uvjerenjima danas je još uvijek kamen spoticanja koji sprječava razvijanje
snošljivosti među ljudima u većini sredina.
Seminar Međuvjerski dijalog mladih vjernica i vjernika otvorenje je pomalo zatvorenih
vrata na koja često nailazimo u svom okruženju. Upoznati drugačije od sebe znači maknuti strah,
nepovjerenje i predrasude koje imamo prema onima koje ne poznajemo, te uputiti se u jedan
potpuno novi svijet u kojemu ne postoje granice i zidovi koji će nas zaustaviti kada im se
približimo. Spoj različitih kultura i tradicija, zapravo nam pruža svoje bogatstvo iz kojega
neizmjerno možemo učiti. Pitanje je samo: Želimo li to?
Problem vjerske tolerancije već je u prošlosti prepoznat kao nešto za čime bi trebalo
čeznuti i na čemu bi trebalo raditi. Tako je primjerice krajem 19. stoljeća pokrenut pokret
Svjetski molitveni dan, kao pokret kršćanki koje se diljem svijeta ujedinjuju u molitvi jednom
godišnje. Danas je to pokret koji je rasprostranjen po cijelom svijetu, a u Hrvatskoj prisutan već
15 godina. Aktivnim radom i djelovanjem okuplja žene svih kršćanskih denominacija,
ujedinjujući ih u zajedništvo, te pozivajući ih na informiranje, molitvu i djelovanje.
U sklopu Međuvjerskog dijaloga mladih vjernica i vjernika ususret Europskoj uniji dobila
sam zadaću održati radionicu, pa sam odlučila da to bude na Regionalnom susretu Svjetskog
molitvenog dana u Sloveniji koji se održao sredinom siječnja 2013. Njena tema je zapravo bila
naslov moga rada, „Bijah stranac i primiste me“, što je ovogodišnje geslo molitve Svjetskog
molitvenog dana.
Na seminaru sam odlučila govoriti o toleranciji i dijalogu, vođena pristupom dr. Katarine
Kruhonja i Nikolete Poljak. Radionicu sam otvorila tako što sam pozvala sve prisutne sestre da
progovorimo o tome koliko je važno to što smo mješovita skupina kršćanskih žena, iz različitih
krajeva Hrvatske i Europe, pripadnice različitih generacija, kultura i profesija. Upravo tako
96
okupljene u zajedništvo došle smo do zaključka da je svaka od nas jedinstvena i neponovljiva i
da sve razlike koje imamo zapravo čine pravo bogatstvo. Govorile smo o tome kako upoznati
drugoga znači govoriti o razlikama, izreći svoje osobne stavove, ali i slušati, aktivno, otvoreno,
bez predrasuda pokušati prihvatiti ono u čemu se ne slažemo. Ukratko, otvoriti se istinskom
dijalogu. Ponekad to nije jednostavno jer upravo razlike koje nas čine drugačijima budu kamen
spoticanja, a granica iskrenosti prelazi u opreznost, opuštanje u napetost, dok lakoća prihvaćanja
u težinu izoliranosti. Zato je ponekad teško zamisliti da sve naše različitosti mogu dovesti do
ishoda koji je zadovoljavajući za sve, ali to je moguće!
U nastavku radionice osvrnula sam se na temu seminara „Bijah stranac i primiste me? Što
znači biti stranac?“ i „Tko su stranci, nama neki nepoznati ljudi ili pak i mi sami?“. Imali smo
zadatak da u maloj skupini prepričamo situaciju "Kada smo se mi u svome životu osjećali
strancima?". Podijelile smo se u skupine. Skupina u kojoj sam se nalazila bila je uglavnom mlađe
populacije i o temi se govorilo kroz pitanja kako je to biti stranac kad nekamo odeš, kako se
uklopiš u tu sredinu, kako te prihvate. No kako je vrijeme odmicalo tema se postupno
produbljivala te se u skupini počelo govoriti i o tome što znači biti stranac u svom bliskom
okruženju, obitelji, na poslu, gradu, državi. Neke od djevojaka podijelile su i svoja osobna
iskustva. Primjerice, kako vjerski ili nacionalni identitet zapravo mogu pridonijeti da se osjećaš
„strancem“ u državi u kojoj oduvijek živiš.
Smatram da nam je upravo metodologija primjenjena na seminaru Međuvjerski dijalog
mladih vjernica i vjernika u susret Europskoj uniji i na Regionalnom susretu SMD-a gdje sam
bila omogućila da sagledamo i upoznamo sebe na jedan drugačiji način, kroz otkrivanje vlastitih
osjećaja, potreba, strahova, ali i snagu. Slušajući se međusobno, potaknuli smo se na govorenje i
išli od površnog ka onom dubljem saznanju, govorili smo iz svojega iskustva, što je zapravo bilo
vrlo poticajno i snažno. Odluka da prihvatimo ovakav dijalog, otvoren i iskren, donijela nam je
mogućnost obogaćenja jer kao socijalna bića ovisimo o drugima i svom odnosu s njima.
Zajedničkim djelovanjem ostvarujemo vlastito samopotvrđivanje i samoostvarenje te ujedno
izbjegavamo strah od osamljenosti ili izoliranosti. Ponekad je potreban određeni rizik kako
bismo se razumjeli u različitostima jer to od nas zahtijeva da se krećemo kroz vlastiti otpor,
nadvladamo prepreke i prijeđemo granice. Pružanje sebe prema drugima daje novi način
dijaloga, iskrenu komunikaciju koju trebamo graditi u svom okruženju.
97
Kao kršćanke, pozvane smo slijediti Isusa Krista i njegove riječi koje nam govore „ljubi
bližnjega svojega kao samoga sebe“ te živjeti u zajednici sa svima oko sebe uključujući i ljude
drugih vjerskih tradicija i kultura. Kršćanska se ljubav temelji na tome da brinemo o svojim
bližnjima, ali ti naši bližnji nisu nama samo poznati ljudi, već svi oni koji su u potrebi bez obzira
na vjeru, kulturu ili tradiciju.
98
IDENTITET I KRIST
Nina Vujić (Evanđeoska pentekostna crkva, Osijek)
Uvod
Kako možemo opisati identitet, tko smo mi, po čemu smo slični ili različiti? To su neka pitanja
na koje želim potražiti odgovor u ovome eseju te u svemu tome na kraju i sebe pronaći a druge
prihvatiti onakvima kakvi jesu.
Esej je nastao kao rezultat mog sudjelovanja na seminaru Međuvjerski dijalog mladih
vjernica i vjernika ususret EU u organizaciji udruge AGAPE iz Osijeka kao predstavnica mladih
Evanđeoske Pentekostne crkve u Osijeku. Tekst je inspiriran predavanjima dr. Katarine
Kruhonja, Srđana Antića i Dalibora Kraljika koji su se osvrnuli na pitanje identiteta i vjere s
različitih aspekata.
Što je identitet i zašto je važan
Identitet je ono što nas karakterizira, što nas činim posebnim, različitim i/ili sličnim s drugim
ljudima, ono po čemu moje "Ja" jest prepoznatljivo. On nas može približiti nekoj grupi ili
odvojiti od nje. Govori nam gdje smo rođeni, tko su nam prijatelji, obitelj, koje serije gledamo, u
kojem kafiću pijemo kavu, koja nas religija definira ili okružuje, koje su naše navike... Sve nas to
određuje: naša vjerovanja, moral, stavovi, ali i stereotipi, milost koju dajemo drugima ili ne.
Iako se subjektivan sadržaj našeg doživljavanja stalno mijenja, jezgra naše ličnosti ostaje
relativno ista i pored svih utjecaja kojima smo izloženi ili koje sami stvaramo. Ova jezgra naše
ličnosti pruža nam neku sigurnost da naše "Ja" tijekom cijelog života ostaje sa sobom identično,
stabilno. Međutim, naš identitet nije statičan: on se razvija čak i kada toga nismo ni svjesni, a
postanemo svjesni kada se nađemo u grupi ljudi koji su u različiti od nas i želimo ga braniti. Ali
kako?! I Zašto?!
Kada točno znamo što hoćemo, kuda idemo, koji su nam ciljevi i sve nam ide dobro, ljudi
nas cijene – onda nemamo ni osjećaj o svom identitetu: on je nešto, negdje u pozadini, više je
nesvjesno ili polusvjesno. Kada smo u doticaju s onim drukčijim, naš identitet je izazvan,
doživljavamo krizu jer se sve ne događa kako smo navikli. Svaka kriza identiteta ne mora biti
loša, može biti nešto dobro što nam pomaže da znamo tko smo i što smo te da se ne osjećamo
ugroženo primajući u svoje okružje ono što je drugačije.
Evo jedna kratka i poučna priča o identitetu: Neka bolesna žena nalazila se na samrti.
Iznenada dobije osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom. "Tko si ti?"
upita Glas. "Ja sam Gradonačelnikova žena", odgovori. "Nisam te pitao čija si žena, nego tko si
ti?". "Ja sam majka četvero djece." "Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti?". "Ja sam
krščanka." "Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti?". "Ja sam ona koja je svaki dan išla u
crkvu i uvijek pomagala siromahu i izgladnjelom.". "Nisam te pitao sto si činila, nego tko si ti?".
Pitanja su se nastavila i dalje, a budući da Glas nije bio zadovoljan njenim odgovorima, žena je
bila vraćena na zemlju. Kada se oporavila od bolesti, odluči žena pronaći tko ona doista jest.
Identitet, sukob i suradnja
Identitet je vezan uz pojam o sebi (kao samopoimanje, slika o sebi ili Ja-pojam). I dok su ostale
značajke našeg identiteta, kao što su spol/rod, uzrast, obrazovanje, vjerska pripadnost i slično,
tzv. evaluativni aspekt našeg identiteta, samopoštovanje je vrijednosna deskripcija sebe. To znači
da je ono nadgradnja navedenih elemenata našeg identiteta, da proizilazi iz svih njih zajedno, iz
načina kako mi sveukupno gledamo i doživljavamo i sebe i druge, i društvo u kojem živimo. U
istraživanjima o povezanosti samopoštivanja i načina rješavanja sukoba različiti se autori
uglavnom slažu s time da je visoko samovrednovanje povezano s konstruktivnim rješavanjem
sukoba te da se nisko samopoštovanje može smatrati jednim od pokazatelja ili indikatora nasilja.
Kada ulazimo u sukob zbog svog identiteta? Kako smo vidjeli, jedan od indikatora
sukoba jest niska razina samopoštovanja. To znači da su sukobu sklonije one osobe čije je
mišljenje o sebi relativno nisko. To znači da su kod njih i strahovi veći, a teorije kažu da je
agresija potisnuti strah ili nesigurnost i nedostatak samopoštovanja. To je najčešće u situacijama
ugroze, kada su nam neke stvari ili vrijednosti oduzete, nešto s čime smo se poistovjećivali, kada
se osjetimo da smo u brojno nadmoćnijem a drugačijem okruženju, kada smo suočeni s
negiranjem, odbacivanjem nečeg što je nama vrijedno, kada to nije priznato kao važno, kada mi
nismo uvaženi na jednakoj poziciji s ostalima, i tome slično.
Kada se sve poruši, što nam ostaje? Kada dođemo do krize identiteta, što ćemo onda? Sve
te stvari su se dogodile meni, došla sam do svoje osobne krize identiteta bezbroj puta, do onog
zida kojega udariš i pitaš se što je iza njega. U tim sam krizama ja otkrila svoj identitet, tko sam
Ja, što mi je dalo snagu za dalje.. Otkrila sam da je prije moj identitet bio u puno stvari koje su
bile lako lomljive i koje su se na kraju slomile. Zato sam htjela imati stijenu u životu na koju se
mogu popeti i na kojoj mogu ostati kada se sve slomi.
Umjesto zaključka: Isus - stijena identiteta
Što znači kada kažem da sam vjernica, da sam kršćanka? Što to znači za moj identitet? Danas
nije lako biti vjernicom i još više, biti aktivnom, otvorenom vjernicom koja želi da i svijet bude
bolje mjesto.
Za mene je danas ta stijena Isus Krist - u svim situacijama On je moj kontinuitet, ne
mijenja se, ostaje isti, On moja sigurnost i zaštita. Kada sam u njemu i On u meni, nije me strah
otvoriti svoje ruke i prigrliti onog drugačijeg. Kroz bezuvjetnu ljubav koju Isus meni pokazuje,
sada mogu drugoga voljeti i zagrliti sa svim njihovim vrlinama i manama, drugačijim stavovim i
ne bojim se da će me to oštetiti - znam da će me obogatiti.
NENASILNA (DOBRA) KOMUNIKACIJA
Aleksandar Dega (Baptistička crkva) - Nina Vujić (Evanđeoska pentekosna crkva) Natali Brkić (Rimokatolička crkva)
Jedna od vro zanimljivih radionica, koja je bila održana u okviru projekta Međuvjerski dijalog
mladih, bila je i o nenasilnoj dobroj komunikaciji. Mi smo, kao ekipa koja ujedno i studira na
Visokom evanđeoskom teološkom fakultetu, odlučili da svoju radionicu posvetimo ovoj temi.
Radionicu smo održali za vrijeme studenskog bogoslužja na Evanđeoskom teološkom
fakultetu, 23. siječnja 2013. Želja nam je bila studente i profesore informiramo o međuvjerskom
dijalogu te o radionicama koje smo u sklopu toga imali. Aleksandar Dega napravio je uvod i
sažeo što su sudionici radili na praktikumu međuvjerskog dijaloga. Natali Brkić je napravila
prezentaciju o nenasilnoj komunikaciji. Prezentacija je bila uvod za kreativnu radionicu koju je
Nina Vujnović održala sa studentima i profesorima. Tema radionice bilo je aktivno slušanje i
parafraziranje. Radionica je bila jako dobra, sudionici su bili podijeljeni u parove i trebali su
aktivno slušati njihovog sugovornika koji je pričao na zadanu temu. Nakon slušanja imali smo
vrijeme parafraziranja sugovornika. Razgovarali smo o tome kako u konfliktnim situacijama je
važno aktivno slušati što nam sudionik govori te nakon toga parafrazirati kako bi vidjeli je li ono
što smo čuli uistinu ono što nam je je osoba htjela reći. Grupa je pokazala interes za nastavak
ovakvih radionica kako bi kroz njih više bili upoznati o raznim načinima komunikacije i
rješavanje sukoba.
Vodili smo se slijedećim razmišljanjima: Što je dobra komunikacija? To je proces
razmjene sadržaja, osjećaja i stavova. Kvalitetna (nenasilna) komunikacija je utemeljena na
uvažavanju svakog ljudskog bića i njegove sposobnosti da zna o sebi i svijetu, te da to zna
izraziti. Razumno je uočiti da kvalitetno slušanje izgrađuje naš život. O kojem god segmentu
života se radilo, putem njega stupamo u odnos sa svime. Kvalitetna komunikacija je od
presudnog značenja posebno za partnerske i prijateljske odnose i za njihovu uspješnost. Bez
kvalitetne komunikacije odnosi gube svoj smisao. Više nisu onoliko uzbudljivi, motivirajući i
nadahnjujući kakvi su bili na početku. No, to ne znači da s kvalitetnom komunikacijom ponovno
dobivamo kvalitete odnosa s početka, već da dobivamo mogućnost daljnjeg razvoja i istraživanja
zajedništva s nekom osobom s puno više ispunjenosti i ljepote. Bez adekvatne i kvalitetne
komunikacije nemoguće je ostvariti intimnost, bliskost, prijateljstvo, iskrenost i podršku u
odnosu.
Nenasilna komunikacija podrazumijeva da ne ocjenjujemo postupke i iskaze drugih, već
prvenstveno da se posvetimo onome što osjećamo i da izložimo naše želje ili potrebe. Nenasilna
komunikacija podrazumijeva stav da smo i mi (kao i druga strana) odgovorni za svoje postupke.
Na radionici smo bili upućeni uvažavati druge religije, ali i kako poznavati sebe i znati kako se
izraziti, reći u što vjeruješ, koji su tvoji stavovi, što želiš. Svaki čovjek posjeduje dio uvida u
istini o sebi, svijetu i problemu, zatim sposobnost izraziti svoj dio uvida, sposobnost samostalnog
nalaženja načina kako ostvariti svoje potrebe i riješiti problem. S druge strane, svaki čovjek ima
odgovornost prema svojim potrebama - zastupati ih riječju i djelom te uvažavati potrebe drugoga
i potrebe odnosa.
Kada znamo kako se osjećamo, važno je da znamo što osjećamo, što trebamo ili ne
trebamo, što hoćemo, a što ne ćemo, što želimo ili što ne želimo. Na tome treba poraditi da
bismo mogli komunicirati svojim riječima i djelima, i da to govorimo izravnim govorom: ja
mislim, ja osjećam, ja trebam ili ne trebam, ja hoću ili ne ću, ja želim ili ne želim.
Kada imamo sve to, imamo strukturu. Kad znamo sebe u potpunosti, što osjećamo i koje
su nam granice, onda nam druga osoba nije prijetnja. Onda tu drugu osobu možemo saslušati,
uvažiti i bez nekog agresivnog stava izraziti svoje osjećaje.
PRILOZI
ŠKOLA ZA MEĐUVJERSKI DIJALOG I AKTIVNO
GRAĐANSTVO: MLADE VJERNICE I VJERNICI U SUSRET
EUROPSKOJ UNIJI
Julijana Mladenovska-Tešija, voditeljica projekta
O projektu:
Škola za međuvjerski dijalog i aktivno građanstvo: mlade vjernice i vjernici ususret Europskoj
uniji je projekt čiji je cilj doprinijeti međuvjerskom dijalogu u Osijeku i time dijalogu među
spolovima, razvoju aktivnog građanstva i osjećaju pripadnosti Europskoj obitelji temeljeno na
zajedničkim vrednotama i demokratskim principima.
Međuvjerski dijalog je jedna od okosnica za razvoj demokracije, a žene su važan
čimbenik dijaloga, pri čemu se može reći da bez otvorenog žensko-muškog dijaloga nema ni
aktivnog i otvorenog razumijevanja drugog i drugačijeg, te da samo balansirano uključivanje
oba spola u edukaciju o aktivizmu, liderstvu, demokraciji doprinosi borbi protiv spolne
diskriminacije posebno unutar vjerskih zajednica.
U osam mjeseci koliko je ukupno trajao projekt, Škola je obuhvatila šest predavanja i
treninga, četiri radionica i šest posjeta vjerskim zajednicama grada Osijeka te još toliko
multiplikacijskih radionica sudionica/ka.
Programom su bile obuhvaćene sljedeće cjeline: Liderske vještine - kako ih prepoznati i
kako ih iskoristiti, Vještine nenasilne komunikacije i dijaloga, Kako medijima prenijeti
učinkovitu poruku, Komunikacija i zagovaranje vjerskih pitanja u javnim institucijama,
Međuvjerski dijalog u teoriji i praksi, Vjerski identitet mladih u susret Europskoj uniji te
radionice o aktivizmu i vjeri i vjerskim institucijama unutar civilnog društva, Nastup u TV
studiju: igra uloga, glazba i vjera, vjera i origami.
106
Kroz program, sudionice/ci su dobili teorijska znanja, ali naglasak je bio na praksi:
nastava je bila interaktivna, svi su sudjelovali aktivno u diskusijama i radionicama, vlastitim
izlaganjima, pripremom glazbenih i drugih materijala, predstavljanjem zajednica iz kojih dolaze,
molitvama. Praktične su vježbe doprinijele stjecanju vještina komunikacije, sudjelovanja,
aktivnoga slušanja koje su nužne u različitim prilikama (prema drugim osobama, skupinama,
javnim institucijama, medijima). Primjena stečenog znanja u izravnom dijalogu i kroz učenje o
razlikama i sličnostima se odvijala tijekom posjeta vjerskih zajednica.
Ukupan broj sudionika je bio 21 od kojih 13 žena (60%), u dobi od 20 do 47 godina. U
skupini od 20 do 25 je bilo 9 sudionica/ka, od 26 do 35 ukupno 8 i od 36 do 47 godina je bilo 6
sudionica/ka. Vjerska struktura: Rimokatolička crkva (6), Pravoslavna crkva (1), Islamska
zajednica (3), Protestanti (2), Baptisti (2), Evanđeoska pentekostna (5), Kristova crkva Riječ
života (1), Agnostik (1), dok je etnička struktura slijedeća: 11 sudionica/ka hrvatske, 7 srpske, 2
albanske i 1 bošnjačke nacionalnosti. Struktura predavača: 3 vjernice/ka i 3 ateistice/ka, 3
hrvatske, 1 slovačke, 1 srpske i 1 makedonske nacionalnosti.
Projekt je realiziran od strane udruge AGAPE Osijek, u partnerstvu s Visokim
evanđeoskim teološkim učilištem u Osijeku i vjerskim zajednicama grada Osijeka, a financijski
podržan od strane Ekumenske ženske inicijative iz Omiša sa 30.350,00 kn i Grada Osijeka sa
5.000,00 kn. Agencija lokalne demokracije nam je besplatno omogućila korištenje njihovog
trening-prostora u Erdutu gdje smo 19. travnja organizirali završno zajedničko druženje i roštilj.
Voditelji projekta: Julijana Mladenovska-Tešija, voditeljica, Antal Balog, supervizor, Nina
Vujić, asistentica.
Predavači na projektu:
•
Nikoleta Poljak, mr.sc., defektolog, psihoterapeut, Volonterski centar Osijek
•
Katarina Kruhonja, dr. med., mirovna aktivistica, članica UO Pax Christi International
•
Julijana Mladenovska-Tešija, mr.sc., filozofkinja, AGAPE, VETU i Centar za mir, Osijek
•
Miljenko Turniški, politolog, direktor Agencije lokalne demokracije Osijek
•
Srđan Antić, mirovni aktivist, Nansen dijalog centar Osijek
•
Dalibor Kraljik, mr.sc., teolog, VETU Osijek
107
Voditelji radionica:
•
Nataša Vukadinović, predsjednica Svjetskog molitvenog dana, Osijek
•
Alan Srčnik, novinar, YPSILON agencija
•
Antal Balog, dr. sc., ekonomist i teolog, AGAPE, VETU Osijek
Snimatelji: Jana Damijanić i Tomislav Kučić Zagi, marketing agencija YPSILON Osijek
Montažer: Antun Toni Balog, udruga MOZAIK društva Osijek
Što smo postigli?
Uspjeli smo educirati i osnažiti žene i muškarce vjernike, kroz teoriju i praktične vještine, o
aktivizmu u svojoj zajednici, suradnji na međuvjerskom planu te o liderstvu, dijalogu, nenasilnoj
komunikaciji.
Željeli smo potaknuti vjernice/ke na dijalog o temama od zajedničkog interesa i to smo uspjeli.
Dijalog se događao ne samo unutar predviđenih aktivnosti, već i izvan njih, na brojnim
neformalnim druženjima organiziranim od strane samih sudionica/ka.
Željeli smo potaknuti vjernice/ke na zajedničke projekte - i u tome smo uspjeli, jer su
sudionice/ci došli s idejom da se registrira udruga DIJALOG koja će se dalje baviti osnaživanjem
i poticanjem međuvjerskog dijaloga u gradu Osijeku i šire. Status udruge je u pripremi. Time
smo uspjeli odgovoriti i na izazov prijedloga projekta "potaknuti sudionice/ke da sami osmisle
aktivnost koju će u grupi ili samostalno odraditi na razini vlastitih vjerskih zajednica a koja će
zrcaliti barem jedan od aspekata projekta (multiplikacija)."
Educirali smo sudionice/ke o europskim i vjerskim vrijednostima, o ulozi medija i kako s njima
komunicirati u prenošenju poruka ciljanoj publici, o komunikaciji s javnim institucijama na
lokalnoj razini, ali i o važnosti građanskog aktivizma ka općem boljitku zajednice. Sve su ove
teme probudile interes, na satima je bilo ponekad i žestoko jer nisu svi dijelili isto mišljenje, ali
uspjeh je što su naučili kako komunicirati i primjenjivati preporuke trenera za nenasilnu
komunikaciju i dobar dijalog.
Podigli smo svjesnost unutar vjerskih zajednica, u lokalnim sredinama i u širem društvu o
važnosti međuvjerskog dijaloga te o važnosti podjednakog sudjelovanja žena i muškaraca u
108
aktivnostima vjerskih zajednica, i na razini šire društvene zajednice u cilju pozitivnih promjena.
To smo uspjeli ne samo stoga što su članovi ovih zajednica sami prenosili ono što su naučili
svojim sestrama i braći, već i time što smo bili zastupljeni u medijima. Završna presica, koja je
bila kombinacija dodijele diploma, promocije knjoige i DVD-a uz prikazivanje kratkog filmskog
uratka Antuna Baloga, polučila je značajno praćenje lokalnih i nacionalnih medija.
Što želimo istaknuti za ubuduće?
o
Važnost redovitog susretanja - svake srijede - što je utjecalo na stvaranje pozitivne
grupne dinamike, otvorenog dijaloga među sudionicama/cima različitih vjera i druženja
izvan okvira projekta (posjete za Božić - Bajram).
o
Važnost neformalnih druženja - ručkovi i pauze - koji su utjecali na pozitivnost
atmosfere i porast povjerenja, te dodatno proširili krug onih koji su o projektu nešto
naučili: studente i volontere VETU-a.
o
Važnost pristupa - kombinacija predavanja i treninga, vježbi i radionica - što je otvorilo
prostor za aktivno sudjelovanje sudionica/ka tijekom nastave, produbila je njihova
osnovna znanja i osnažila ih osobno, za njihovo daljnje korištenje naučenog u svom
životu i u nastavku projekta (multiplikacijske radionice i dijalog u praksi u 2013.).
109
EVALUACIJA PROJEKTA
Julijana Mladenovska-Tešija, voditeljica projekta
Sažetak evaluacije
Za sudionice/ke projekta priredili smo evaluacijske listiće koji su sadržavali 33 pitanja, i to 2
otvorenog i 31 zatvorenog tipa, sa rangom odgovora od 1 do 5 pri čemu je 1-nezadovoljavajuće a
5-odlično, uključujući i "ne znam" kao posebni odgovor.
Pitanja su bila organizirana u 4 grupe: u prvoj su bila pitanja o zadovoljstvu sudionica/ka
projektom gdje su sudionice/ci pisali o svojim utiscima, onome što je bilo dobro ili nije bilo
dobro na projektu, što su očekivali a što su dobili; zatim pitanja kojima su se ocjenjivali sadržaji
projekta, kao što su treninzi, radionice, multiplikacijske radionice, neformalna druženja, posjete
vjerskim zajednicama; onda pitanja kojima se ocjenjivala organizacija projekta i svih aktivnosti,
i konačno pitanje potrebama i željama za nastavkom projekta.
Od ukupno 21 sudionicu/ka, odgovore-evaluacije smo povratno dobili od njih 18.
Općenito možemo reći da su odgovori bili u kategoriji "odlično" (5) i "vrlo dobro" (4) po skoro
svim pitanjima, jer na niti jednom upitu nismo dobili ocjenu nižu od "dobar" (3) ili "ne znam".
Jednak su odnos "odličnih" i "vrlo dobrih" ocjena dobili treninzi. Od ukupno 42
mogućnosti, bilo je 24 petice i 18 četvorki gdje su u prvoj grupi bili Nenasilna komunikacija,
otvoreno slušanje i aktivni dijalog, K. Kruhonja, Kako putem medija prenijeti učinkovitu vjersku
poruku, J. Tešija i Vjera i identitet u susret EU - (ne)opravdani strahovi?, D. Kraljika, a u drugoj,
Liderske vještine - kako prepoznati u čemu smo dobre/i?, N. Poljak, Komunikacija s javnim
institucijama - vještine zagovaranja, M. Turniškog i Međuvjerski dijalog i identitet - kako
govoriti o sličnostima i razlikama, S. Antića.
Slično je bilo i s posjetama vjerskim zajednicama. Ocjenom "odlično" su bile ocijenjene
posjete crkvi Sv. Jakova, Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi Radosne vijesti i Islamskoj vjerskoj
zajednici, a ocjenom "vrlo dobro" posjet Židovskoj vjerskoj zajednici i Srpskoj pravoslavnoj
opštini Donji Grad.
Najveći broj visokih ocjena (24 su bile petice od 30 mogućih kombinacija) su dobile
radionice što je bilo i očekivano zbog toga što su u organizaciji i provedbi radionica sudjelovali
110
sami sudionici svojim molitvama, prenoseći dobra iskustva svojega rada, sviranjem i pjevanjem,
predstavljajući glazbu zajednice, kreativno prenoseći poruku ljubavi kroz origami i slično.
Organizacija projekta je u cjelini dobila vrlo visoke ocjene. To se posebno odnosi na
osobni kontakt voditeljice, supervizora i volontera sa sudionicama/cima na projektu - svi su
dobili petice od svih ispitanika.
Važno je istaknuti da su 3 sudionice/ka seminara smatrali da je program trebao biti više
fokusiran na komunikaciju a manje "na neke druge sadržaje kao liderstvo ili zagovaranje", a kao
razlog su naveli da bi tako "dobili više treninga iz slušanja i dijaloga". Ovaj komentar zapravo
upućuje na izraženu potrebu unutar samih vjerskih zajednica za otvorenijom i češćom
komunikacijom oko važnih pitanja, ali i među zajednicama općenito. Kroz sve radionice i
druženja, u svakoj diskusiji provlačio se zaključak da u svakodnevnom životu "ne komuniciramo
dovoljno" niti "dovoljno kvalitetno", da smo "izolirani jedni od drugih", "ne surađujemo" i to nas
dovodi u položaj "da je nama lako manipulirati, posebno kada su izbori ili referendumi u
pitanju", te da "šutimo o važnim temama".
Zaključci evaluacije:
1. Vezano uz stjecanje novih znanja i vještina, projekt je bio: "vrlo potreban", "nama
ženama posebno, jer vidim da nisam sama i da i druge slično žele i razmišljaju", "jako
koristan", "naučili smo štošta novo, sada nedostaje primjena toga u praksi".
2. U kategoriji upoznavanja i druženja, prijateljstava, projekt je: "otvorio mogućnost
druženja, što nismo prije radili", "dao nam je ono što nam je nedostajalo", "možemo i
dalje surađivati; sada kada smo se upoznali, to je lakše".
3. U kategoriji žena-vjernica i što je projekt njima osobno značio, ovo su neke izdvojene
misli sudionica: "Naučila sam da i mi žene možemo... to mi je jako važno jer se ponekad
osjećam kao da vrijedim samo u kuhinji", "duhovno me je ispunio... nisam očekivala
molitve a to je bilo tako lijepo!", "mogle smo pričati o važnim temama s muškarcima što
je jako važno jer mi se ponekad čini da nas ne slušaju, da smo manje vrijedne, čak
nevidljive. Sada vidim da nije tako, da možda sama sebi namećem taj stav iz straha od
odgovornosti. Hvala vam!"
111
Drugi zaključci evaluacije:
1. Vjernicama/cima i zajednicama nedostaje znanja i vještina komunikacije, aktivnoga
slušanja i dijaloga i na osobnoj razini, i u zajednici, i među zajednicama.
2. Vjernicama/cima i zajednicama nedostaje otvorena komunikacija o važnim temama
poput pitanja homoseksualizma i homoseksualnih brakova, mogućnosti posvajanja djece,
braka općenito, predbračnog seksa, abortusa, pomaganju neudanih/neoženjenih i
samohranih roditelja, o roditeljstvu bez djece, umjetnoj oplodnji, zamrzavanju zametaka.
3. Nedostaje znanja o Europskoj uniji, jesu li naši strahovi opravdani, zašto se bojimo
ulaska u ovu zajednicu kojoj prirodno pripadamo?
4. Nedostaje znanja o komunikaciji s medijima ali i s javnim institucijama - zašto je
potrebno znati izgovoriti vlastite stavove i zajedno se izboriti za njihovo ostvarenje?
5. Nedostaje međusobnog uvažavanja koje bi bilo više od politički korektnog i koje bi išlo
putem iskrene suradnje za zajednički boljitak cijele zajednice.
6. Nedostaje druženja i prijateljstva izvan okvira granica vlastite vjerske zajednice i
razgovori o teološkim pitanjima bez straha od osude.
112
Škola međuvjerskog dijaloga mladih
EVALUACIJA
Poštovane/i sudinice/i,
Ovaj upitnik je anoniman. Nama je potreban kako bismo znali jesmo li dobro odradili ono što
smo planirali i što trebamo učiniti za ubuduće. Molimo, NAJRIJE PROČITAJTE SVE pa tek
onda KRENITE S ODGOVORIMA. Na pitanja svoje odgovore upisujte isrkeno i čitko. Hvala!
I. OPĆA PITANJA O VAMA I PROJEKTU
A. OSOBNI PODACI
1. Godina rođenja (upišite)
2. Spol (zaokružite)
M
3. Status (zaokružite/upišite)
4. Vjerovanje
Student/ica
Vjernik (navesti):
Ž
Zaposlen/a
Nezaposlen/a Drugo:
Agnostik
Ateist
B. OPĆENITO O PROJEKTU
Opišite općenito vaše zadovoljstvo projektom. Odgovorite: Što je, po vama, bilo dobro, a što
nije? Što je bilo najvažnije što ste dobili ili naučili? Što nam preporučate za ubuduće?
113
II. OCIJENITE SVE SADRŽAJE
Molimo, zaokružite jednu ocjenu: 1-nedovoljan, 2-dovoljan, 3-dobar, 4-vrlo dobar, 5-odličan ili
"ne znam" ako ne znate odgovor.
A. Treninzi:
1
2
3
4
5
Ne znam
1
2
3
4
5
Ne znam
Uvodno o projektu, AGAPE i EIZ - zašto je važno sudjelovati u
civilnom društvu? J. Tešija i A. Balog
Liderske vještine - kako prepoznati u čemu smo dobre/i?, N. Poljak
Nenasilna komunikacija, slušanje i aktivni dijalog, K. Kruhonja
Komunikacija s javnim institucijama - vještine zagovaranja, M. Turniški
Kako putem medija prenijeti učinkovitu vjersku poruku, J. Tešija
Međuvjerski dijalog i identitet - o sličnostima i razlikama, S. Antić
Vjera i identitet u susret EU - (ne)opravdani strahovi?, D. Kraljik
B. Radionice:
Vjerske zajednice u sektoru civilnog društva - što to znači?, J. Tešija i
A. Balog
Zašto biti aktivna/an vjernica/k? Svjetski molitveni dan i druge udruge
vjerskih zajednica, L. Obad, J. Tešija
Vjere i glazba, origami, J. Tešija, N. Vukadinović, svi sudionici
Igranje uloga u TV studiju, J Tešija, YPSILON, T. Balog, N. Vujić
Analiza igre uloga i multiplikacijske zadaće, J. Tešija, T. Balog
C. Posjeti vjerskim zajednicama
1. Pravoslavna crkva, D. Grad - protojerej Ratimir Petrović,
vodila: N. Vukadinović
2. Islamska vjerska zajednica - Enes ef. Poljić, vodio: Z. Vilagoš
3. Evanđeoska pentekosna crkva - pastor Damir Špoljarić, mladi i
glazba: N. Vujić
4. Kapucinska crkva Sv. Jakova - fra Miljenko Vrabec, V. Fabing
5. Židovska zajednica - predsj. Z. Beismann, Nives Beismann
D. Multiplikacijske aktivnosti
1. Ocjenite radionice koje ste sami odrađivali u vašim zajednicama
2. Koliko je slušatelja bilo i koje strukture? (spol-dob-vjera)
3. Jesu li bile korisne za vas i zašto?
114
4. Jesu li bile korisne za vaše slušatelje i zašto?
E. Dodatne, zajedničke aktivnosti:
1
2
3
4
5
Ne znam
1
2
3
4
5
Ne znam
1. Zajednički ručkovi na Evanđeoskom teološkom fakultetu x3, J.
Tešija i A. Balog
2. Druženje sa studentima EvTF-a: Božićna zabava "Sjeverni pol",
N. Vujić
3. Zadnje druženje - roštilj u Erdutu, M. Turniški (ALD), J. Tešija,
N. Vujić (AGAPE)
III. OCIJENITE ORGANIZACIJU PROJEKTA
Organizacija projekta
1. Redovitost informacija o projektu (pozivnice, mailovi, dr.)
2. Organizacija treninga
3. Organizacija radionica
4. Organizacija posjeta vjerskim zajednicama
5. Organizacija dodatnih aktivnosti (ručkovi, Erdut, zabava)
6. Osobnost, pristup i stav voditeljice projekta (J. Tešija)
7. Osobnost, pristup i stav AGAPE tima (A. Balog, volonteri)
IV. NASTAVAK PROJEKTA
Odgovorite na ova pitanja: Jesu se tijekom projekta javile ideje za buduće
zajedničke aktivnosti? Koje, kakve? Biste li željeli da mi kao organizatori nastavimo s
projektom?
Hvala!
115
Druženje u Erudutu, Trening centar Agencije lokalne demokracije
19. travnja 2013. - roštilj
116
Svi skupa
117
Fotografije sa konferencija za tisak
HRT snima za emisiju "Duhovni izazovi" i "Ekumena"
Gostovanje na Radiju Osijek
118
ADRESAR SUDIONICA/KA
1. Zoran Ahmed Vilagoš
Klub islamske mladeži
Pejgamberov nur
[email protected]
2. Bajram Bardosana
KIM Pejgamberov nur
-
3. Fadil Bardosana
KIM Pejgamberov nur
-
4. Valentino Fabing
Rimokatolička crkva
[email protected]
5. Krunoslav Drlje
Protestantska
[email protected]
6. Natali Brkić
Rimokatolička crkva
[email protected]
7. Željka Geto
Rimokatolička crkva
[email protected]
8. Kristina Marijanović
Protestantska
[email protected]
9. Nina Vujić
Evanđeoska-pentekostna crkva
[email protected]
10. Nataša Vukadinović
Pravoslavna crkva
[email protected]
11. Mirta Stojković
Baptistička crkva
[email protected]
12. Radmila Popović
Evanđeoska-pentekostna crkva
[email protected]
13. Predrag Popović
Evanđeoska-pentekostna crkva
[email protected]
14. Aleksandar Dega
Baptistička crkva
[email protected]
15. Antun Balog
Kršćanski centar Riječ života
[email protected]
16. Jelena Perak
Agnostik
[email protected]
17. Dijana Silađev
Rimokatolička crkva
[email protected]
18. Svjetlana Kotris
Evanđeoska-pentekostna crkva
[email protected]
19. Ana Hanđal
Rimokatolička crkva
[email protected]
20. Mihaela Trojan
Baptistička crkva
[email protected]
21. Alan Srčnik
YPSILON Osijek
[email protected]
22. Nikoleta Poljak
Volonterski centar Osijek
[email protected]
23. Katarina Kruhonja
IKV Pax Christi International
[email protected]
24. Julijana Tešija
AGAPE, VETU; Centar za mir
[email protected]
25. Miljenko Turniški
Agencija lokalne demokracije
[email protected]
26. Srđan Antić
Nansen dijalog centar, ALD
[email protected]
27. Dalibor Kraljik
VETU Osijeku
[email protected]
28. Antal Balog
VETU Osijek
[email protected]
119
KORISNI LINKOVI
AGAPE, humanitarna djelatnost Evanđeoske pentekosne crkve u Osijeku
Link: http://www.agape.hr
Adresa: Cvjetkova 32, 31000 Osijek
Kontakt: Julijana Tesija, e-mail: [email protected]
Tel.: 031/494200, fax: 031/494-201
Ekumenska ženska inicijativa, Omiš
Link: http://www.eiz.hr/
Adresa: Četvrt kralja Slavca 3, Omiš, Hrvatska
Kontakt: [email protected]
Tel.: 021/862599, fax: 021/757085
Grad Osijek
Adresa: Kuhačeva 9, 31000 Osijek
Kontakt: Stela Geršić, tajništvo Grada, e-mail: [email protected]
Odbor za građanske inicijative i nacionalne manjine, tel.: 031/229271
Kontakt: Jasenka Mađarević, dipl.oec., e-mail: [email protected]
Savjet mladih Grada Osijeka, tel.: 229-241
Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku
Link: http://www.evtos.hr/
Adresa: Cvjetkova 32, 31000 Osijek
Kontakt: Antal Balog, e-mail: [email protected]
Tel.: 031/494243, fax: 031/494-201
Medžlic Islamske zajednice, Osijek
Adresa: Zagrebačka 35, 31000 Osijek
Kontakt: Enes ef. Poljić, imam, e-mail: [email protected]
Tel. i fax: ++ 385 31/207-780
Klub islamske mladeži "Pejgamberov nur"
https://hr-hr.facebook.com/klubmladih.pejgamberovnur
Kontakt: Zoran Ahmed Vilagoš, e-mail: [email protected]
120
Židovska općina, Osijek
Link: http://www.zo-osijek.hr/
Adresa: Radićeva 13, 31 000, Osijek
Kontakt: Željko Beissmann, predsjednik, e-mail: [email protected]
Tel.: 031/211407, fax: 031/211407
Srpska pravoslavna crkva, Osijek
Adresa: Jove Jovanovića Zmaja, 25, 31000 Osijek
Tel.: 031/503921
Samostan i Crkva Sv. Jakova, Osijek
Link: http://www.kapucini.hr/samostani/osijek
Adresa: Kapucinska 41, 31000 Osijek
Kontakt: [email protected]
Tel.: 031/201182, fax: 031/201181
Evanđeoska pentekostna crkva "Radosne vijesti" Osijek
Link: http://www.epc.hr/hr/mjesne-crkve/osijek/
http://www.ustream.tv/channel/epc-osijek
Cvjetkova 32, 31000 Osijek
Kontakt: Damir Špoljarić, pastor, e-mail: [email protected]
Tel.: 031/494190, fax: 031/494199
Ženska udruga "Izvor" Tenja, http://www.zenska-udruga-izvor.hr/
Kontakt: [email protected]
Hrvatski sabor, Ured za ravnopravnost spolova
http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/
Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava
http://www.ljudskaprava-vladarh.hr/default.asp
Ženska mreža Hrvatske, http://www.zenska-mreza.hr/
Ženska infoteka, http://www.zinfo.hr/
B.a.b.e., http://www.babe.hr/
121
Global Fund for Women, http://www.globalfundforwomen.org/
European Commission - grants
http://ec.europa.eu/contracts_grants/grants_en.htm
http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catId=86
UN Women, http://www.unwomen.org/about-us/about-un-women/
CEDAW (Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination Against Women)
http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/
Women Watch, http://www.un.org/womenwatch/
Division for the Advancement of Women, http://www.un.org/womenwatch/daw/
Commission on the Status of Women, http://www.un.org/womenwatch/daw/csw/
European Commission – Empoyment, Social Affairs and Equal Opportunities – Gender
Equality, http://ec.europa.eu/employment_social/gender_equality/index_en.html
Christians for Biblical Equality, http://www.cbeinternational.org/new/index.shtml
122
DOKUMENTI
Vijeće Europe
• Kampanja za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje (Council of
Europe – Stop domestic violence against women campaign) (link)
• Plan kampanje Vijeća Europe za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko
nasilje' (Blueprint of the Council of Europe Campaign to Combat Violence against
Women, including Domestic Violence)
• Odbor ministara: "Preporuka (2003) 3 o uravnoteženoj participaciji žena i muškaraca
u političkom i javnom odlučivanju" (usvojena 12. ožujka 2003.)
• Recommendation Rec (2003) 3 of the Committee of Ministers to member states on
balanced participation of women and men in political and public decision making
adopted on 12 March 2003 and explanatory memorandum
• Kongres lokalnih i regionalnih vlasti: "Rezolucija 176 (2004) o uvođenju načela
ravnopravnosti spolova na lokalnu i regionalnu razinu: strategija promicanja
ravnopravnosti žena i muškaraca u gradovima i regijama" (Strasbourg, 25. – 27.
svibnja 2004.)
• Resolution 176 (2004)1 on gender mainstreaming at local and regional level: a
strategy to promote equality between women and men in cities and regions
• Kongres lokalnih i regionalnih vlasti: "Preporuka 148 (2004) o uvođenju načela
ravnopravnosti spolova na lokalnu i regionalnu razinu: strategija promicanja
ravnopravnosti žena i muškaraca u gradovima i regijama" (Strasbourg, 25. – 27.
svibnja 2004.)
• Recommendation 148 (2004)1 on gender mainstreaming at local and regional level: a
strategy to promote equality between women and men in cities and regions
• Parlamentarna skupština: Preporuka 1700 (2005), Diskriminacija žena kao radne
snage i na radnom mjestu
• Parliamentary Assembly: Recommendation 1700 (2005), Discrimination against
women in the workforce and the workplace
• Preporuka Rec (2002) 5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena od
nasilja i Memorandum s objašnjenjima
• Committee of Ministers: Recommendation (2002)5 to member states on the
protection of women against violence
• Rezolucija Vijeća Europe - „Postizanje ravnopravnosti spolova: izazov za ljudska
prava i preduvjet za gospodarski razvitak“
• Draft Resolution - "Achieving gender equality: a challenge for human rights and a
prerequisite for economic development"
123
•
•
•
•
6. ministarska konferencija Vijeća Europe o ravnopravnosti žena i muškaraca (link)
Akcijski plan - „Postizanje ravnopravnosti spolova u svim područjima društva“
Draft Action Plan - Achieving gender equality in all spheres of society
Rezolucija Vijeća Europe„Postizanje ravnopravnosti spolova: izazov za ljudska prava
i preduvjet za gospodarski razvitak“
Europska Unija
• 2001/51/EZ: ODLUKA VIJEĆA od 20. prosinca 2000. godine, kojom se pokreće
Program u vezi s okvirnom strategijom o ravnopravnosti spolova (2001.-2005.)
• 2001/51/EC: Council Decision of 20 December 2000 establishing a Programme relating
to the Community framework strategy on gender equality (2001-2005)
• Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni načela ravnopravnosti osoba
bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo
• Council Directive 2000/43/EC of 29 June 2000 implementing the principle of equal
treatment between persons irrespective of racial or ethnic origin.
• DirektivaVijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi okvira za jednak tretman
na području zapošljavanja i odabira zvanja
• Council directive 2000/78/EC of 27 November 2000 establishing a general framework
for equal treatment in employment and occupation.
• 2000/750/EZ: Odluka Vijeća od 27. studenoga 2000. kojom se utvrđuje program
djelovanja Zajednice u borbi protiv diskriminacije (2001.-2006.)
• 2000/750/EC: Council Decision of 27 November 2000 establishing a Community action
programme to combat discrimination (2001 to 2006)
• Direktiva Vijeća 75/117/EEZ od 10. veljače 1975. o usklađivanju zakona država članica
koji se odnose na primjenu načela jednake plaće za muškarce i žene
• Council Directive 75/117/EEC of 10 February 1975 on the approximation of the laws of
the Member States relating to the application of the principle of equal pay for men and
women
• Direktiva Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj primjeni načela
ravnopravnosti muškaraca i žena u pitanjima socijalne sigurnosti
• Council Directive 79/7/EEC of 19 December 1978 on the progressive implementation of
the principle of equal treatment for men and women in matters of social security
• Direktiva Vijeća 86/613/EEZ od 11. prosinca 1986. o primjeni načela ravnopravnosti
muškaraca i žena koji obavljaju samostalnu djelatnost, uključujući samostalne
poljoprivrednike, i zaštiti samostalno zaposlenih žena za vrijeme trudnoće i majčinstva
• Council Directive 86/613/EEC of 11 December 1986 on the application of the principle
of equal treatment between men and women engaged in an activity, including agriculture,
in a self-employed capacity, and on the protection of self-employed women during
pregnancy and motherhood
124
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
Direktiva Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o provođenju poticajnih mjera za
poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje
na radnome mjestu (deseta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive
89/391/EEZ)
Council Directive 92/85/EEC of 19 October 1992 on the introduction of measures to
encourage improvements in the safety and health at work of pregnant workers and
workers who have recently given birth or are breastfeeding (tenth individual Directive
within the meaning of Article 16 (1) of Directive 89/391/EEC)
Direktiva Vijeća 96/34/EZ of 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o porodiljnom
dopustu koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC
Council Directive 96/34/EC of 3 June 1996 on the framework agreement on parental
leave concluded by UNICE, CEEP and the ETUC
Direktiva Vijeća 96/97/EZ od 20. prosinca 1996. kojom se izmjenjuje i dopunjuje
Direktiva 86/378/EEZ o provedbi načela ravnopravnosti muškaraca i žena u programima
profesionalnog socijalnog osiguranja
Council Directive 96/97/EC of 20 December 1996 amending Directive 86/378/EEC on
the implementation of the principle of equal treatment for men and women in
occupational social security schemes
Direktiva Vijeća 97/80/EZ od 15. prosinca 1997. o obvezi dokazivanja u slučajevima
diskriminacije na temelju spola
Council Directive 97/80/EC of 15 December 1997 on the burden of proof in cases of
discrimination based on sex
Odluka br. 1554/2005/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. kojom se
izmjenjuje i dopunjuje Odluka Vijeća 2001/51/EZ o uspostavi programa koji se odnosi na
okvirnu strategiju Zajednice o ravnopravnosti spolova i Odluka br. 848/2004/EZ o
uspostavi
Decision No 1554/2005/EC of the European Parliament and of the Council of 7
September 2005 amending Council Decision 2001/51/EC establishing a programme
relating to the Community framework strategy on gender equality and Decision No
848/2004/EC establishing a Community action programme to promote organisations
active at European level in the field of equality between men and women
Direktiva 2002/73/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. kojom se
mijenja i dopunjuje Direktiva Vijeća 76/207/EEZ o primjeni načela ravnopravnosti
muškaraca i žena s obzirom na mogućnost zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i
napredovanja te na radne uvjete (tekst od važnosti za Europski gospodarski prostor)
Directive 2002/73/EC of the European Parliament and of the Council of 23 September
2002 amending Council Directive 76/207/EEC on the implementation of the principle of
equal treatment for men and women as regards access to employment, vocational training
and promotion, and working conditions (Text with EEA relevance)
125
•
•
Direktiva Vijeća 2004/113/EZ od 13. prosinca 2004. kojom se primjenjuje načelo
ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno
pružanja usluga
Council Directive 2004/113/EC of 13 December 2004 implementing the principle of
equal treatment between men and women in the access to and supply of goods and
services
Strategije i programi
• Community framework strategy on gender equality (2001-2005)
• Putokazi ka ravnopravnosti žena i muškaraca (2006-2010.)
• A roadmap for equality between women and men (2006-2010)
• Lisabonska strategija: Program, Obnovljeno partnerstvo, Godišnji izvještaj, Smjernice
Europska komisija
• Europski institut za ravnopravnost spolova:
◦ Commission proposes Institute for Gender Equality (link)
◦ Europski institut za ravnopravnost spolova
• Europski pakt o ravnopravnosti spolova
• European pact for gender equality
• Pravila za primjenu jednakih plaća za posao jednake vrijednosti
Ujedinjeni Narodi
• Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW)
• UN Convention on the Elimination of Discrimination against Women (CEDAW)
• Zaključni komentari i preporuke Odbora UN-a za uklanjanje svih oblika diskriminacije
žena (CEDAW) na 2. i 3. periodično izvješće RH o primjeni Konvencije
• Concluding comments, CEDAW/C/CRO/CC/2-3
• Milenijska deklaracija
• Millennium Declaration
• Milenijski razvojni ciljevi (link)
• Millennium Development Goals (link)
• Izvješće o napretku i ostvarivanju Milenijskih ciljeva razvoja u Republici Hrvatskoj
• Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 (2000)
• UN Security Council Resolution 1325 (2000)
UN Beijing
• Pekinška Deklaracija
126
•
•
Beijing declaration
Beijing platform for Action (Pekinška platforma za djelovanje)
Međunarodna organizacija rada (ILO)
C100 Konvencija o jednakom nagrađivanju za rad, 1951.
C100 Equal Remuneration Convention, 1951
C103 Konvencija o zaštiti majčinstva (revidirana), 1952.
C103 Maternity Protection Convention (Revised), 1952
C111 Konvencija o sprečavanju diskriminacije u pogledu zapošljavanja i zanimanja, 1958.
C111 Discrimination (Employment and Occupation) Convention, 1958
C156 Workers with Family Responsibilities Convention, 1981
C175 Part-Time Work Convention, 1994
C183 Maternity Protection Convention, 2000
127

Priopćenje za javnost - Zaključci sjednice NO 8.12.2014.

Volonterska iskustva

ZUPNI LISTIĆ - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica

REPERTOAR GRUPE LOCO:

Meditacija koju predlaže Hilda

ovdje - Župa sv. Jurja mučenika – Gornja Stubica

Pravilnik AAI@EduHr i EduRoam - Visoka škola za informacijske

“Provedba i rezultati anketa za mlade i poslodavce”, 2011

Adisa Basic_prijelom_FINAL_najfinalniji.indd

Tower 5 - Uputstvo (*.pdf) - Plan-B

Godišnjak 1 / 2004. - Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru