GODIŠNJAK OGRANKA MATICE HRVATSKE BELI MANASTIR 1/2004. ...U Baranji si tek kad ti ruke na ribu zamirišu po glavatom kučinu, proždrljivoj štuki, kad te od veprova roktanja prođe jeza na čeki, kad te zapraši beljski traktor na poljskom putu, počasti zmajevački vinogradar i batinski ribar, kad te nađe vje tar u tabli žita i mlada Mađarica u Monjorošu. Kad se zagrcneš od ljutog paprikaša pa ti poteku suze u Suzi dok piješ vino čisto kao suza, kad udahneš svježinu parka u Kneževu bit ćeš knez, kad te prelete jata nad Kopačkim ritom, kad se izgubiš u kotlinskim vinogradima kao u šumi, kad te vrati vojnik s mađarske granice u torjanačkom ataru i poveze kompa Dunavom i Dravom... Mirko Hunjadi, Baranja UDK90S ISSN 1845-044X GODIŠNJAK O G R A N K A M A TIC E HRVATSKE BELI M A N A ST IR SVEZAK I (2004) MATICA HRVATSKA BELI MANAS1R 2004. GODIŠNJAK Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir Izdavač: Ogranak Matice hrvatske Beli Manastir Za izdavača: Julijana Vladetić Glavni urednik: Kristina Petcrnai Uredništvo: Antun Bubalović, Katarina Gorup, Marija Medak, Delimir Rešicki, Mario Romulić, Milovan Tatarin Adresa uredništva: Kralja Tomislava 2, I IR-31300 Beli Manastir e-mail: [email protected] Lektura: Vera Jurić Grafički urednik i korice: Igor Balen Tisak: Naklada: Cijena ovom broju: HATOALL d.o.o., Beli Manastir 300 30 kuna Fotografija na koricama: Mario Romulic, Detalj s vrata vinskog podruma u Zmajevcu S a d rža j Proslov (Kristina PETERNAI) 7 Franjo KUNA: Pokušaji osnivanja Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir 9 Katarina GO RUP: Tijek obnoviteljsko - izborne skupštine Ogranka M H Beli Manastir 13 Julijana VLADET1Ć: Govor održan na osnivanju Ogranka MH Beli Manastir 19 Julijana VLADET1Ć: Rad Ogranka MH Beli Manastir od osnivanja do konca 2004. (kronologija) 21 Renata MIKLOŠ: Baranjska bibliografija 25 Igor GAJIN : Milovan Tatarin (intervju) 33 Stanko ANDR1Ć: Srednjovjekovna plemićka obitelj Hercega Sečujskih 43 Stjepan SRŠAN : O kanonskim vizitacijama Baranje (1729. -1845.) 51 Denis D ETLIN G: Prilog proučavanju društveno-ekonomskih prilika u nekim naseljima Beljskog vlastelinstva oko 1785 67 Davorin TASL1DŽIĆ: Stupovi opstojnosti - putovi i raskrižja (Prometna i komunikacijska infrastruktura u Baranji nakon Drugog svjetskog rata) 87 Jelena M IJATO V: Jelka Mihaljev - istinska čuvarica ljepote i bogatstva baranjskog veza (intervju) 93 Marija KELER: Baranjska nošnja i običaji 99 Marija Keler: Poznati stari dvorci i parkovi "Belja1: Bilje, Darda i Kneževo 103 Ana-Marija KOLJANIN: Recentna umjetnička produkcija na prostoru Baranje 109 Vera JURIĆ: Baranja je moje drugo rođenje - Boris Salamaha (intervju) 123 Bogdan M ESIN G ER : I Baranja je jedna kronika moga života 127 Željka BERTIĆ: Mario Romulić (intervju) 135 Borko BARABAN : Poezija Delimira Rešickog 141 Dubravka BRUN Č IĆ : Rešickijeva Baranja 145 Delimir REŠICKI: Baranjske pjesme 149 PROSLOV Pred Vama je, dragi čitatelji, prvi broj Godišnjaka Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, publikacije osmišljene sa željom da u godišnjem ritmu ponudi raznovrsne priloge okupljene zavičajnim - baranjskim - prostorom. Baranja se, nažalost, često doživljava kao kulturno nezanimljivo područje, lišeno umjetničkog i inog stvaralaštva, a naša je težnja spomenutim predrasu dama stati na kraj. Već (nepotpuna) bibliografija radova o Baranji, koju donosi mo u ovom broju, svjedoči o naporima pojedinaca koji su svojim prilozima pokušali šareni baranjski mozaik učiniti što cjelovitijim. Cijeneći njihov doprinos, trudit ćemo se zakoračiti dalje te pokrenuti kako sustavno proučavanje baranjske baštine, tako i obavijestiti Vas o sastavnicama života u suvremenoj Baranji. Prvi korak zapravo je učinjen: već na sljedećoj stranici započinje niz kroni ka i intervjua, priloga povijesne, etnografske, likovne,'književne... tematike, koji Baranju i pojedince na neki način vezane uz njezin prostor osvjetljavaju drukčijim - svakako životnijim - svjetlom. Tekstovi su tim zanimljiviji što smo uspjeli okupi ti afirmirana imena pojedinih struka, ali otvoriti prostor i mladima, koji tek ulaze u istraživački svijet, i onim Baranjcima koji iz amaterskih pozicija skrbe o svom zavičaju. Godišnjak, dakle, namjerava slijediti model regionalnog časopisa, što u slučaju Baranje, kao kraja na kojem su se stoljećima prepletale mnogobrojne nacije i kulture, zapravo znači otvaranje prostora za komunikaciju sa srednjoeu ropskim kulturnim krugom. Naravno, neće izostati ni praćenje kulturnog života prostora, posebice rada Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Ako ste spomenute ideje prepoznali kao vlastite ili želite nametnuti neke nove, javite se, rado ćemo surađivati s Vama. Kristina Peternai Franjo Kuna POKUŠAJI OSNIVANJA OGRANKA MATICE HRVATSKE U BELOM MANASTIRU Dame i gospodo7! I U nekoliko rečenica osvrnuo bih se na djelovanje Matice hrvatske na ovim prostorima, odnosno tijek zbivanja od prvog pokušaja formi ranja ogranka Matice hrvatske u Baranji pa do današnjeg dana. Sedamdesete godine koje su svojim zbivanjima obilježile početak buđenja nacionalne svijesti hrvatskog naroda koja je bila zatomljivana od kraja rata ostavile su unatoč stanju koje je vladalo u Baranji vidljiv trag. lako su rezultati za razliku od drugih dijelova FIrvatske, slabiji mora se shvatiti stanje koje je vladalo u Baranji, koje ću kasnije navesti kao i odnos oficijelne vlasti prema toj regiji. Hrvatsko proljeće odvijalo se u dva pravca. Jedan pravac je išao kroz insti tucije sustava, dok se drugi , koji je bio masovniji, odvijao preko najstarije hrvatske institucije Matice hrvatske, koja je do početka sedamdesetih godina imala zanemariv broj članstva. Osnivaju se brojni ogranci diljem FIrvatske. Po nekim statistikama smatra se da je tih godina bilo više članova Matice hrvatske nego Članova SK. Nažalost, niti jedan od dva navedena pravca nije se razvijao željenim putem u Baranji. Razloga za to ima dosta. Da bi se shvatila situacija kakva je tada u Baranji, osvrnuo bih se s nekoliko uvodnih napomena. Kao što je poznato, raspadom Austro-Ugarske Monarhije Baranja je podi jeljena između Mađarske i Kraljevine SHS, na način da je tri petine pripalo Mađarskoj, dok je ostali manji dio dodijeljen SFIS. Srpski nacionalisti smatraju da je Baranja prvo pripojena Srbiji, pa tek onda kao dio srpskog teritorija ušla u sastav Kraljevine SHS. To je prvi pokušaj falsificiranja povijesti od strane srpskih nacionalista, jer Baranja je tek I 920. godine Trianonskim ugovorom kada je već kraljevina SHS bila konstituirana (1918.) pripojena Kraljevini SHS, a ne Srbiji. I Govor održan na osnivanju Ogranka MI] Beli Manastir, 20, svibnja 2003, u Belom Manastiru Baranja organizacijski i politički pripada pod Bački srez sa sjedištem u Somboru, a stvaranjem Banovina pripada Dunavskoj Banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Takva odluka je bez osnova s obzirom na gospodarsku i drugu povezanost sa Slavonijom, točnije gradom Osijekom kome je Baranja prirodno zaleđe. Nacionalni sastav 1921. činila su četiri naroda koja su živjela na tim prostorima. Najbrojniji su bili Mađari (34%), Nijemci (32%), Hrvati (I 8%) dok je Srba bilo 14%. lako po broju stanovništva zauzimaju tek 14% Srbi praktično obnašaju svu vlast u Baranji. U službenoj uporabi je srpski jezik i ćirilično pismo. Nijemci i Mađari imaju svoje škole na materinskom jeziku, dok u hrvatskim selima službuju učitelji dovedeni iz Srbije, kao i mjesni bilježnici koji matične knjige vode na ćirilici kao i svu službenu korespondenciju. Hrvatski narod naseljavao je 12 sela i po ekonomskoj snazi bio je slabiji od ostalih. Drugi svjetski rat donio je Hrvatima samo prom jenu gospodara. Baranja je bila pod vlašću Mađara u periodu od 1941. do I 945. godine. Postupak je bio isti samo umjesto srbizacije vršila se mađarizaci ja svega i svačega, od imena naselja pa do osobnih imena. Stvaranjem socijalističke Jugoslavije Baranja je dočekala bez jednog naro da. Točnije, 32% njenog stanovništva njemačke nacionalnosti bilo je protjerano iz Baranje. Sve do 1946. godine Baranja je bila pod administracijom somborskog sreza. Godine I 946. razgraničenjem federalnih jedinica Baranja je konačno pripojena svojoj matici kojoj je s obzirom na geografski položaj, kao na dominicilno stanovništvo i pripadala. Te godine izvršena je kolonizacija stanovništva. U napuštena njemačka sela doseljava se stanovništvo iz Međimur ja, Zagorja, Banije i Zagore. Tako je po popisu iz 1948. godine u Baranji bilo 32% Mađara, 35% Hrvata i 23% Srba. Kao što se vidi, Hrvati su poslije kolo nizacije postali većinski narod u Baranji. Unatoč tome što su bili najbrojniji, Hrvati su i dalje marginalizirani. Srbi i dalje drže praktički svu vlast u Baranji, a naročito se to manifestira u Školstvu, zdravstvu, gospodarstvu i upravi, odnosno općinskim službama. Bizaran je primjer Gazdinstva "Jelen" koji je imao sjedište u Beogradu, a 80% šuma nalazio se na području Republike Hrvatske. Većina kadrova dolazila je iz Srbije (agronomi, liječnici, šumari, profesori), jer su se natječaji objavljivali u dnevnim novinama koji su izlazili u Beogradu (Politika, Borba). U takvim prilikama Baranja je dočekala sedamdesete godine. Nekoliko pro fesora iz srednje škole, te nekoliko ljudi iz drugih djelatnosti pokušavaju stvoriti jednu jezgru, odnosno kritičnu masu kako bi se osnovala Matica hrvatska i u Baranji. Konsultirali smo naše susjede u Osijeku i Valpovu, te tražili, s obzirom na političku klimu, najpogodniji moment za formiranje Matice. U nemogućnosti osnivanja ogranka, djeluje se kroz obnovu folklornih skupina koje su nekada djelovale kao ogranci "Seljačke sloge" te su 70. i 7 !. godine održane dvije smotre folklora u Baranjskom Petrovom Selu koje su okupile sve Hrvate iz baranjskih sela, kao i obilježenje 100. godine rođenja Stjepana Radića (13. lip nja 1971 .god.). Tadašnji inicijativni odbor odlučio je malo pričekati dok se političke prilike u Baranji malo smire, jer je tada izbio obračun između "Belja" i oficijelnog rukovodstva (komiteta) tzv. "Baranjski slučaj". Odlučeno je da se u rano proljeće I 972. godine održi osnivačka skupština Matice za općinu Beli Manastir. Dvadeset prva sjednica održana u Karađorđevu zapečatila je sudbinu Mat- S rfcriošči; v/>s pozivana Matica Hrvatska 1842 -1991 O SN IV A Č KU SK U P ŠT IN U || MATICE HRVATSKE I O G R A N KA Bi: 1.1 M A N A ST IR koja će se pdrž8«i u subotu 6. srpnja 1991- aodinc | n Belom Manastiru u objektu P-v-8. Trg Slobode 22 C-l u '•» sati _________ / g fS « . s prigodnim kulturno-um jetničkim programom v Inicijativni odbor || ’ || Franjo KUHA ice i Hrvatskog proljeća. U Baranji se okončava "Baranjski slučaj". Nekoliko aktivista Matice hrvatske u kristalnoj siječanjskoj noći biva uhapšeno uz obvezan pretres stana. U hrvatskim selima i među hrvatskim narodom osjeća se nemoć i duboko razočaranje. Ponovno je na djelu hrvatska šutnja koja će trajati punih 20 godina. Demokratskim promjenama i uvođenjem višestranačja ponovno se javlja inicijativa za formiranje ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru. Središnjica koja je bila zabranjena obnovila je svoj rad, kao i većina ogranaka dil jem Hrvatske. Inicijativni odbor je koji je formiran u proljeće 1991. godine, vrši pripremu za osnivanje Matice. Početkom srpnja te godine trebala je biti posljed nja sjednica inicijativnog odbora, u Dražu. Upravo na taj dan ušli su tenkovi tzv. JNA preko batinskog mosta u Baranju i umjesto kombajna na žitnim poljima ugledali smo tenkove uperene prema Dražu i Gajiću. Jasno je da u takvim pri likama kada je rat i okupacija Baranje bilo samo pitanje vremena nije došlo do izborne skupštine. 1991. godine u kolovozu Baranja je praktički okupirana. Dolazi do masovnog protjerivanja hrvatskog naroda s tih prostora. Pljačke i ubijanja su svakodnevna pojava. Tada je ubijen i naš profesor Pavao Zemljak zajedno sa svojim sinom Vladimirom. Prof. Zemljak je jedan od pokretača Matice iz 70.-ih godina, a nje gov najveći grijeh je što je bio Hrvat i Matičar. U takvim prilikama , u vrijeme progonstva, formirali smo odbor na čijem je čelu bila dr. Antonija Caušić, koja je bila prognanica u Zagrebu, te su, koliko su prilike dopuštale dijeljene knjige odličnim učenicima iz Baranje. Knjige je donirala Središnjica Matice hrvatske. Povratak i obnova Baranje I 998. godine rezultira vraćanjem ljudi na opustošena ognjišta. Trebalo je snage, poslije toliko godina progonstva, vratiti se i početi novi život. Prilike se stabiliziraju te se osjetila potreba za formiranjem Matice kao središnje kulturne institucije u Baranji koja će promicati narodni i kulturni iden titet hrvatskog naroda na svim područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva. Zato smo svi danas ponosni jer konačno 20. svibnja 2003. godine Beli Manastir i Baranja dočekali su ovaj dan. Matica hrvatska od dana "stanuje" i u Baranji. Katarina Gorup tijek : o b n o v it e l j s k o - iz b o r n e s k u p s t in e o g r a n k a m a t ic e HRVATSKE BELI MANASTIR Dana 20. svibnja 2003. godine održana je Obnoviteljsko-izborna skupština Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Inicijativni odbor za osnivanje Ogranka MH Beli Manastir sazvao j’e Obnoviteljsko-izbornu skupštinu, koju je pozdravnim govorom otvorila pred sjednica tog Odbora prof. Julijana Vladetić, pozdravivši uzvanike: gosp. Stjepana Sučića, potpredsjednika MH Zagreb i članove Glavnog odbora MH, gđu. Renatu Husinec, predsjednicu Ogranka MH Križevci i gosp. Zvonimira Bartolića, pred sjednika Ogranka MH Cakovec, goste iz Ogranka MH Osijek, gosp. Stanislava Marijanovića, predsjednika, potpredsjednicu gdu. Helenu Sablić Tomić, pot predsjednika gosp. Ivana Fuštara, tajnika gosp. (osipa Cvenića; iz Valpova, gosp. Ivana Caneckog; kao i gradonačelnika Ivicu Buconjića i predstavnike Grada Belog Manastira i ostale goste, zahvalivši im na moralnoj i materijalnoj potpori. Odana je počast svima koji su branili, stvarali i zastupali slobodnu državu Hrvatsku. Usvojen je prijedlog dnevnog reda i skupština je započela s radnom. U ime Radnog predsjedništva nazočnima se obratio predsjedavajući Fran jo Kuna, te iznio povijesne podatke o sastavu pučanstva na području Baranje do Drugog svjetskog rata, te sastav pučanstva nakon 1946. godine. Ističe da je u popisu iz 1948. godine u Baranji bilo 35% Hrvata, 32% Mađara i 23% Srba. Iz navedenog proizlazi da su Hrvati na ovom području biti većinski narod, ali su i dalje marginalizirani u pogledu vlasti, te školstvu, zdravstvu, gospodarstvu i upravi. Kao primjer navodi Lovno-šumsko gazdinstvo Jelen koje je imalo sjedište u Beogradu, a 80% šuma nalazilo se na području RH. Slična situacija bila je i 70-ih godina kada se tražio najpogodniji trenutak za osnivanje MH na ovom području. Zbog političkih okolnosti, koje su vladale u tom razdoblju, osnivanje Ogranka provodi se kroz obnovu folklornih skupina te obilježavanje 100. godine rođenja Stjepana Radića. Odlučeno je da se osnivanjem Ogranka krene 1972. godine, međutim "baranjski slučaj" i događanja vezana uz njega zapečatili su sudbinu MH, a neki od aktivista su bili uhićeni. Nakon demokratskih promjena u RH ponovno se javlja inicijativa za osni vanje Ogranka MH u Belom Manastiru, međutim, rat i okupacija Baranje te pro gon hrvatskog naroda onemogućili su njegovo osnivanje. Tada je ubijen i prof. Pavao Zemljak, zajedno sa svojim sinom Vladimirom, a jedan je od pokretača Matice iz I 970.godine. U progonstvu djelovao je Odbor na čijem čelu je bila dr. Antonija Caušić. Povratkom i obnovom Baranje te života stekli su se uvjeti te, konačno, od 20. svibnja 2003. godine osnovan Ogranak MH od sada "stanu je" i u Baranji. Goste i sve nazočne pozdravio je gradonačelnik Belog Manastira, gosp. Ivica Buconjić te istaknuo da se Beli Manastir do 1971. godine nalazio među gradovima u kojima nikada nije osnivan Ogranak MH, a to je bilo vrijeme u kojem su Hrvatima, od strane jugoslavenskog režima, bila uskraćena prava na nacionalno dostojanstvo i samopoštovanje. U međuvremenu je hrvatski narod stvorio vlastitu državu pa je tako omogućeno i Baranjcima osnivanje Ogranka MH. I danas ima loših pojava, jer se hrvatskom narodu nameću strani jezici i strane kulture. Ističe se europska orijentacija, a nacionalna povijest i svijest sma traju se prevaziđenima. Stoga MH opet ima veliku ulogu u oslobađanju sputane energije naroda promicanjem i reafirmiranjem vlastitih nacionalnih vrijednosti. Obećao je svesrdnu pomoć Ogranku od strane tijela lokalne samouprave. Potpredsjednik MH Zagreb gosp. Stjepan Sučić, prenio je pozdrave pred sjednika MH iz Zagreba, Igora Zidića, te kazao da je osnivanje ovog Ogranka važno za cijelu MH, pa se stoga nada da će osnivanjem biti dat doprinos kul turnom razvitku cijele Baranje. Ističe da MH nikada nije popunjavala kulturne praznine, nego solidnim izdanjima, programima i radnom utjecala na kulturni život zemlje. Posebna se pozornost posvećuje prostoru istočne Hrvatske, koji je oblikovao čudesni spoj Dunava i Drave, spoj jugoistoče i srednje Europe. Tu su naši prekrasni gradovi u kojima je unatoč ratovima i pustošenju ostalo sačuvano veliko kulturno nasljeđe. Iz ovih krajeva potekli su mnogi jezikoslovci, pre voditelji i kulturni radnici, a ovaj dio Hrvatske, nakon rata, traži pomoć od Zagreba. MH osjeća kulturni urbanitet ovoga kraja te stoga osjeća i odgovornost prema njemu stoga će stremiti da se svi krajevi Hrvatske međusobno upoznaju u svojim različitostima. Da bi nas i drugi shvaćali ozbiljno moramo sami sebe shvaćati, ozbiljnije upoznati vrijednosti našeg učitelja, liječnika, čuvati svoj jezik i svoju baštinu, a što je MH i do sada uspješno činila. Stoga MH podržava osni vanje ovog Ogranka te će mu pružati potporu u ostvarenju programa. Sim bolično su darovane Ogranku tri vrijedne knjige u povodu osnivanja. Prof. dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik Ogranka MH Čakovec, pozdravio je nazočne u ime svoga Ogranka te skup upoznao s poviješću njegova osnivan ja. Navodi uočene sličnosti između Ogranka MH Čakovec i onoga Što se događalo na području Baranje, a što je istaknuo u svom govoru predsjedavajući. Iz iskustva mu je poznato da se samo uz puno napora mogu ostvariti uspjesi. Činjenica je da Hrvatska ne može pružiti sve ono što bi trebalo krajevima koji su bili na prvoj crti obrane, ali se radom i razmišljanjem može izići i iz te situacije. U tom smjeru mora djelovati MH. Poželio je da se zadrži u Baranji mladost i da Ogranak MM Beli Manastir neizoranu njivu, koja je pred njim, pretvori u cvjetnjak. Predsjednica Ogranka MH Križevci, gđa. mr. Renata Husinec, pozdravila je skup i napomenula da dolazi iz povijesnog grada koji je davno imao svoj statut, iz njega su potekli mnogi književnici, u njemu MH djeluje 161 godinu i gdje se njeni ciljevi i pravila dobro ostvaruju. Dvije knjige njihovog Ogranka dobile su nagradu pa stoga želi da med i ovog našeg Ogranka bude najslađi, a o matičarima Belog Manastira da se čuje na sljedećim skupštinama MH. Napom inje da svatko treba raditi kako za mladost, da ista ostane na ovim prostorima, tako i za iskustvenu starost i za napredak ovoga kraja. Prof. dr. Stanislav Marijanović, u svom je pozdravnom nastupu istaknuo da za ovaj Ogranak rad tek započinje. "Došli smo se pokloniti Baranji te živjeti i raditi zajedno na provođenju programa MH." Prisjeća se svog kolege prof. Pave Zemljaka i njegovog sina, te njihova mučeništva za Domovinskog rata, kao i stradanja niza drugih Baranjaca poput Bandova, Rešickog i drugih. Obveza je MH i ovoga Ogranka da sjećanje na to sačuvaju za pokoljenja koja dolaze. Obećao je pomoć u radu. Raditi treba više, jer se može bolje, a sve da bi bili sretniji nego što smo bili. Mladost neka nas prati u našim nastojanjima, rekao je na kraju. Prof. Mirko Hunjadi ističe da su ga vrijednosti Baranje očarale još 1968. godine kada je kao mladi profesor došao u Beli Manastir, tako da je sada tu i domaćin i gost. Podsjeća na pokušaje osnivanja Matice tijekom 1971. godine i na činjenicu da je milicija tada najbolje znala tko su matičari. Ističe da je MH od sada i ubuduće u Baranji, a Hrvate je održala njihova kultura pa bi program MH u Baranji trebao biti izdavanje baranjskog almanaha, briga o bibliografiji, narod noj kulturi i prirodnom bogatstvu. Skupu se obratila i Ema Volenik, pozdravljajući ga te je nazočnima pročitala ulo mak iz knjige autorice Marije Keler. Predsjedavajući je potom pročitao poz dravne brzojave upućene od OMH iz Nove Gradiške, Livna, Iloka i Petrinje. Uslijedilo je usvajanje Pravila Ogranka MH i izbor predsjednika, predsjed ništva i nadzornog odbora. Izabrani su: 1. JULIJANA VLADETIĆ, predsjednica Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir 2. MARKO ILIJAŠEV, potpredsjednik Ogranka Matice hrvatske Beli Mana stir 3. MARIJA MEDAK, član 4. STIPO PERIŠ1N, član 5. IVAN HORVAT, član 6. ŽARKO ZELIĆ, član 7. KATARINA GORUP, tajnica U Nadzornom odboru Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir su: 1. ANTUN BUBALOVIĆ 2. FRANJO KUNA 3. KARLO FRANJIĆ Uslijedio je pozdravni govor predsjednice Ogranka te prigodan program u kojem su nastupili glumci Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka Anita Schmidt i Velimir Cokljat, kao i vokalni sastav "Brevis" pod vodstvom prof. Antoanete Radočaj. Julijana Vladetić Govor održan na osnivanju Ogranka MH Beli Manastir Poštovane gospođe i gospodo! Zahvaljujem se na izboru i časti koja mi je osob no pripala. Čestitam svim izabranim članovima upravnih tijela Ogranke MH Beli Manastir, sa željom da naše zajedničko djelovanje bude uspješno i da uz čast koja nam je pripadala i naše preuzete obveze budu časno ispunjene. Hvala svima na neponovljivom doživljaju i stvorenom ozračju u ovoj dvo rani, na mnoštvu nadahnutih riječi, poticaja, poruka i potpore za naš budući rad u Ogranku, koji danas obnavljamo - osnivamo u znatno drukčijim uvjetima od onih pokušaja, u ne tako davnoj prošlosti, a o čemu smo čuli neposredna i dragocjena svjedočenja (Franjo Kuna, Mirko Hunjadi). Mi danas živimo u svojoj slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi , u hrvatskoj Baranji i u Maticu hrvatsku, najvišu kulturnu instituciju hrvatskoga nar oda, nakon punih 160 godina njena postojanja trajno ugrađujemo i baranjski trokut. Kroz članstvo u Matici otvara nam se široki prostor djelovanja na područjima umjetničkog, kulturnog, znanstvenog i javnog života. Baranja je još uvijek nedovoljno istražena i vrednovana i nepoznata, posebice u kulturološkom i znanstvenom smislu. Vrata su tek odškrinuta a mi ih želimo širom otvoriti i biti prepoznati. Za to još moramo ostvariti dosta preduvjeta i pokrenuti se. Dio je to i odgovora na pitanje zašto se od našeg povratka iz progonstva 1997. godine čekalo još šest godina na osnivanje Ogranka. U nama je još mnogo ožiljaka, egzistencijalne tjeskobe, podjela, svojevrsne bezvoljnosti i nezainteresiranosti. Zatvorili smo se sapeti svim tim problemima, ali smo shvatili da na to nemamo pravo. U Baranji treba stalno otkivati i trajno čuvati hrvatsku kulturnu baštinu, nje govati hrvatski jezik s bogatstvom lokalnih govora i leksika, svjedočiti o proš losti, prepoznati sadašnjost i okrenuti se budućnosti, jednostavno, ne prepusti ti se, ne zaspati, biti svoj. Želimo da ovaj Ogranak bude izvor od kojeg će se širiti izdanci do svih baran jskih mjesta, želimo povećavati članstvo i djelovati zajednički, u ostvarivanju svrhe Ogranka, a to je da bude nositelj hrvatske misli i hrvatskoga identiteta u Baranji. Posebice je potrebno što više poticati i uključivati mladež u Ogranak, zadržati školovane ljude u svome zavičaju, jer bez njih ovaj se kraj ne može nor malno razvijati. Nama danas takvi ljudi nedostaju. Mnogi se nisu vratili iz pro gonstva, za mnoge nema radnih mjesta, nema egzistencije, nema napretka, jasno je da bez gospodarskog razvoja nema niti kvalitetnijeg duhovnog i kul turnog ozračja. Ali, to nije samo naš problem, samo je možda kod nas, u hrvatskome Podunavlju, izraženiji. Zato će se i naš program morati temeljiti na onome što je u postojećim okolnostima ostvarivo. To je: promoviranje novih izdanja knjiga, organiziranje izložaba i koncerata, stručnih predavanja i tribina s temama iz različitih područja života. Surađivat ćemo s umjetničkim, znanstvenim, stručnim i prosvjetnim ustanovama i udrugama. Izdavačku djelatnost za sada ne možemo planirati samostalno već možda u suradnji s osječkim Ogrankom Matice hrvatske. Pose bice bi bila zanimljiva suradnja s našim Hrvatima u Republici Mađarskoj i Vojvo dini. Mnogo je naših ljudi živjelo za vrijeme progonstva od 1991. godine u pri jateljskoj Mađarskoj i tada su uspostavljene mnoge veze koje treba utkati u pro gram naše suradnje. Mi želimo komunicirati sa svim ljudima dobre volje i namjera, uvažavajući pravo na različitost i dostojanstvo svakog čovjeka. Matica hrvatska je i u najtežim vremenima svoga postojanja zadržala visoke ideale slobode, pravednosti i humanizma i zato je opstala. Ponosni smo što smo postali članovima Matične obitelji a što nas i obvezuje na časno djelovanje. Hvala svima koji ste nazočili ovom važnom događaju u našem gradu. Pozivamo vas na suradnji i uvijek ste nam dobro došli. Najavljujem i naš prvi korak, a to je izložba darovanih knjiga našemu Ogranku u povodu osnivanja i zahvaljujem se ovim putem svim darovateljima. Julijana Vladetić RAD OGRANKA MATICE HRVATSKE BELI MANASTIR OD OSNIVANJE DO KONCA 2004. - kronologija Osnivanje Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru potaknuo je jedan izni man kulturni događaj. Učenicima Gimanzije, 18. veljače 2003. godine, na prigodnoj je svečanosti preko Ogranka MH Osijek uručeno Petoknjižje Draguti na Tadijanovića, osobni dar pjesnika. Okupljeno mnoštvo ljudi pozvano je potom na Inicijativni sastanak za osnivanje Ogranka Matice. Odaziv je bio sjajan. Nadahnuti govori gostiju i potpredsjedni ka Matice Stjepana Sučića i predsjednika Ogranak MH Osijek prof. dr. Stanislava Marijanovića, poticajno su usmjerili pozitivnu energiju i izabran je Inicijativni odbor u koji su ušli: Antun Bubalovć, Ivica Buconjić, Lidija Dabić, Marija Keler, Marija Medak, Marko Ilijašev, julijana Vladetić i Stipo Vlahović. Gradonačelnika Ivicu Buconjića zamijenio je Zlatko Kajtar. Na prvoj sjednici 01 24. veljače 2003. godine krenulo se s procedurom osni vanja. Bilo bi nepravedno reći da sve počinje od nas. Posljednjih desetljeća (od 1970. - I 991.) bilo je pokušaja osnivanja Ogranka Matice ali sve je na tome ostalo. Volja je uvijek postojala, ozračje ju je gušilo, a entuzijasti stjecali gorka iskustva. Posebno je bio dramatičan pokušaj osnivanja Ogranka u srpnju I 991. koji su preduhitrili tenkovi jugovojske i zloguki mir koji je ispunio baranjski kra jolik i duše ljudi. U potpunoj tajnosti Ogranak je zaživio, ali službeno nije osno van. Treba istaknuti djelovanje pojedinaca u progonstvu. U tome se posebno istaknula dr. Antonija Caušić, u Zagrebu. Danas mnogi dragi ljudi nisu s nama dočekali radosni trenutak osnivanja Ogran ka, a oni su nas upravo zadužili da to učinimo, pa makar i nakon tolikih godi na postojanja Matice hrvatske. Matica hrvatska je od 20. svibnja 2003. godine zvanično i javno u Baranji. A što je učinjeno za ovo kratko vrijeme? Nabrojiti sve aktivnosti koje je ostvario Ogranak MH Beli Manastir nije teško jer tih događaja nije bilo na pretek pa bi taj dio izvješća bio vrlo jednostavan. Drugo je pitanje koliko je trebalo uložiti napora, energije, volje i entuzijazma da se pokrene s mrtve točke i unese malo više svježine u kulturni život našega grada. Davno smo naučili da je svaki početak težak pa su i poteškoće na koje smo nailazili očekivane ali ne i nesavladive. Plaća je zadovoljstvo na licima ljudi, sti sak ruke, spoznaja da činimo nešto dobro, a to će s vremenom biti sve više pre poznato. 24. lipnja 2003.g. predstavljena su Stoljeća hrvatske književnosti. O edi ciji su govorili akademik Dubravko jelčić i potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić. Odabrane ulomke iz djela interpretirali su glumci Hrvatskog nar odnog kazališta iz Osijeka Nela Kočiš i Vjekoslav Janković. Darovane su vrijedne knjige iz te edicije kojima su nagrađeni odlični učenici završnih razreda srednjih škola u Baranji. Od 13.-20. rujna u obnovljenoj Gradskoj knjižnici Ogranak je upriličio obećanu izložbu darovanih knjiga iz središnjice i iz Ogranaka Matice hrvatske: Čakovec, Čitluk, Garešnica, Križevci, Nova Gradiška, Osijek, Petrinja, Sarajevo, Sinj, Široki Brijeg, Vinkovci, Viškovo, Zaprešić. Knjige su dar našem Ogranku prigodom osnivanja, na čemu još jednom veliko hvala. U okviru manifestacije "Jesen u Baranji" u organizaciji Matice održana su dva kulturna događanja. 28. rujna predstavljena je knjiga autora Helene Sablić Tomić i Gorana Rema Slavonski tekst hrvatske književnosti. O knjizi je govorio, osim autora, prof. dr. Stanislav Marijanović, jedan od recenzenata. 3. listopada Hrvatsko kazalište iz Pečuha izvelo je komediolu Kvaka s vra tima, autora Josipa Cvenića. U Osnovnoj školi u Dražu predstavljena je 28. listopada knjiga vlč. Marka Kljaića, župnika iz Petrovaradina, Kako je umirao moj narod. Ta knjiga govori dokumentirano, ljudski i hrabro o stradanjima Hrvata iz Srijema i okupirane Baranje od I 991.-1996. godine. Susret je vodila predsjednica Ogranka Julijana Vladetić a knjigu su predstavile prof.Vera jurić i prof. Eva Čeliković. Prigodni program pripremila je sa svojim učenicima i crkvenim zborom gđa. jelena Mijatov. Predstavljanju je nazočio i sam autor, uz mnoge ugledne goste iz Vojvo dine, generalni konzul iz hrvatskog veleposlanstva u Pečuhu i prognani Hrvati iz Srijema, sada žitelji naše županije. 8. prosinca gostovali smo na predstavljanju te knjige u Zagrebu, na Kaptolu. Uoči Dana grada, sv. Martina, biskupa, svečano su uručeni ključevi obnovljenih prostorija u Pučkom učilištu za potrebe rada Ogranka. Ključeve je uručio predsjednici Ogranka gradonačelnik Ivica Buconjić, koji je od samoga početka svesrdno podržao osnivanje Ogranka, Grad je osigurao materijalna sredstva, uredio prostor i dao na korištenje Ogranku. Bez te potpore i razumi jevanja bilo bi nemoguće djelovati i ostvarivati zadani program. 19. prosinca održana je značajna Retrospektivna izložba slika Baranjske umjetničke kolonije do 1990. godine. Vrijedna umjetnička djela izvučena su iz neprimjerenog prostora na svjetlo dana. To je neprocjenjivi dio kulturne baštine i nemarni odnos prema tome se ne oprašta. U organizaciji izložbe mnogo je pomogao gosp. Marko Barišin, predsjednik Organizacijskog odbora BUK-e. 0 djelima nastalima na našem prostoru nadahnuto je govorila prof. likovne umjet nosti Marija Medak a izložbu je otvorio dr. Davorin Bubalović, predsjednik Gradskog vijeća Belog Manastira. Vrijedno je istaknuti da su učenici belomanastirske Gimnazije bili uključeni u niz aktivnosti u pripremi izložbe i da je suradnja s mladima bila izvrsno iskust vo i za buduće projekte. Ogranak je pučanstvu darovao uoči božičnih blagdana koncert vrijedan pamćenja. Nastupio je u župnoj crkvi Sv. Martina Crkveno-pjevački zbor "Mir" iz Belišća pod vodstvom prof. Zelimira Sušića. Zahvalni smo župniku vlč. Košćaku u pomoći organiziranja koncerta. U lipnju ove godine nagrađeni su knjigama najuspješniji učenici završnih razreda srednjih škola, što će se činiti i u buduće. Predstavljena je knjiga etnologinje iz Zagreba Nadje Maglice, "Baranja se šareni". U prvih šest mjeseci 2004. godine rad Ogranka je nešto usporeniji. Radi se na uređenju prostorija a sva su raspoloživa sredstva usmjerena na izdavanju Godišnjaka, koji će, nadamo se, kao željeni prvijenac biti dočekan s dobrodošlicom. Renata Miklos BARANJSKA BIBLIOGRAFIJA U popis izvora za baranjsku bibliografiju uključene su: sve monografske publikacije koje su na osnovi svojih naslova na bilo koji način povezani sa nazivom Baranja; monografske publikacije koje govore o Baranji bez obzira što im se u naslovu ne spominje navedeni naziv; monografske publikacije čiji su autori Baranjci; analitički članci o Baranji. Prva stepenica pretraživanja bila jest baza Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Izuzev NSK, pretražene su baze i nekih drugih knjižnica. Preko pretraživača na Internetu (najčešće Google-a), nailazila sam na dodatne izvore na mađarskom i hrvatskom jeziku. Kako bi popis izvora bio što potpuniji, pre gledana je zavičajna zbirka Baranje u Gradskoj knjižnici Beli Manastir gdje su također pronađeni dragocjeni izvori za bibliografiju. Nadam da sam barem dijelom uspjela doprinijeti nastajanju prve baranjske bib liografije. 1. 2. 3. 4. 5. Ambruš, V. Doprinos proučavanju sakralne arhitekture u Baranji // Glas nik arhiva Slavonije i Baranje = Herald of the achives of Slavonia and Baranj/a, 4(1997), str. 121-126. Baranja prije rata i u narodnooslobodilačkom pokretu. Beli Manastir: B 1971. Begovac, R. Narodna nošnja Hrvata u Baranji // Migracijske teme : časopis za istraživanje migracija i narodnosti, 6(1 990),3, str. 289-294. Blaževiš, K. Podaci o glazbenom folkloru Baranje u arhivu Etnološkog zavoda // Studia eth nologica Croatica , (II. izd.) (1996), str.83. Boesendorfer, J. Nešto malo o našoj Baranji. Osijek, 1940. 6. 7. 8. 9. 10. I 1. 12. 13. 14. I 5. 16. 17. 18. 19. 20. 21. Bognar, A. Geomorfološke osobine nizine rijeke Karašice u Baranji. Zagreb: Radovi geograf skog odjela, I 9, I 984, str. 23-28. Bognar, A. Baranjsko-geomorfološka studija, disetacija. Zagreb: Geogras ki odjel PMF, I97I./72. Bognar, A. Deagrarizacija na prostoru Baranje . Zagreb: Geografski glasnik, 30,1968, str. I 6 I - 168. Bognar, A. Etnikai valtozasok a Baranyai haromszogben. Budapest: Foldrajzi kolzemen^ek, CXIX/XLIII Kotet, Magyar Foldrajzi Tarsasag, 1995, str. 137 - I 54 . Bognar, A. Geomorfološke osobine fluvijalno-močvarne nizine Kopačevskog rita. Zagreb: Geografski glasnik, 46, 1984, str. 5 - 20 . Bognar, A.: Krški i krško-denudacijski reljefni oblici na lesu Baranje. Zbornik IX kongresa geofrafa Jugoslavije, Sarajevo 1974. Bognar, A. Morfogeneza Banskog brda i Južne baranjske lesne zaravni. Zagreb: Geografski glasnik, 36 - 37,1974, str. I 7- 42 . Bognar, A.: Osobine i regionalno značenje Banskog brda i južne baranjske lesne zaravni. Magistarski rad. Zagreb, I 975. Bognar, A. Pitanje geneze prapornih i praporu sličnih naslaga fluvijalnog porijekla u Baranji. Zagreb: Radovi Centra za znanstveni rad JAZU u Vinkovcima, 5, 1984, str.I 5 I - ! 74 . Bognar, A. Prirodne osobine Baranje //Tri stolješa Belja, JAZU, Zavod za znanstveni rad, Osijek, Posebno izdanje VIII, Osijek, I 986, str. I - 32. Bognar, A.: Poplave rijeke Drave i Dunava u baranji 1965. godine. Geografski horiznot,br.34, Zagreb, 1996. Bognar, A. Stanovništvo Baranje. Zagreb: Geografski glasnik, 33 - 34, 1972, str. 91 - 140. Bognar. A. Baranja, geomorfološka studija: doktorska disertacija. Zagreb: Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, 1982. Bognar, A. Geomorfologija Baranje: znanstvena monografija. Zagreb: Savez geografskih društava Hrvatske,7, 1990, str.3 12. Borić, E. Rasprostranjenost termofilnih bakterija u tlima Baranje : magistarski rad. Zagreb: E. Borić, 1990. Božić, N. Batinska bitka. Beograd: Rad, 1978. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. Božić, N. Batinska bitka. Novi Sad: Matica srpska ; Muzej socijalističke revolucije, 1990. Cupec, S. Prirodni faktori Slavonije i Baranje kao osnova za razvoj turizma // Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 8 (I 992) , str. 5 I -74. Čisić, I. Arhivska građa Baranje // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 2(1993), str.3 I -35. Šosić, I. Arhivska građa Baranje // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje = Herald of the archives of Slavonia and Baranya, 2 (1993) , str. 31-35. Šosić, I. Seljačke radne zadruge u Baranji!/ Glasnik ahiva Slavonije i Baranje, 4 (1997) , str. 138-147. Dernik, A. Prilog proučavanju štetočina u tlu pod šešernom repom na pri vatnom sektoru Baranje // Bilten Poljodobra: časopis za suvremenu poljoprivredu, 38(1990), 1-4 , str. 13-16. Domašinović, V. Predajno gospodarstvo u Baranji // Studia ethnologica, 4(1992), str. 23-47. Eckhel, N. Tekstilno rukotvorstvo Hrvata u Baranji // Studia ethnologica, 4(1992), str. 93-1 15. Feletar, D. Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Sri jema. Zagreb Ši. e.C Samobor: Hrvatski zemljopis, 2002. Gec, D. Prilog poznavanju ekologije patke njorke, Aythya nyroca, na području Kopačkog rita i ribnjaka "Belje" u Baranji //TrogIodytes, 7 (1994) , str. 55-64. Geografija SF Hrvatske. Istočna Hrvatska, Knjiga 3.(grupa autora), školska knjiga, Zagreb, 1975. Goericke-Lukiš, H. Numizmatičke topografije // Prilozi instituta za arheologiju u Zagrebu, 9 (I 992) , str. I 35-152. Hadžihusejnović-Valašek, M. Baranja je "tvrd orah" : analiza istraživanja i popularizacije tradicijske baranjske folklorne glazbe // Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 181-207. Hadžihusejnoviš-Valašek, M. što je s folklornom glazbom iz Baranje // Radovi Hrvatskog društva folklorista, 1 (1 993) , str. 87-93. Homa_yr, A. Počeci tenisa u Baranji // Povijest športa : građa i prilozi : časopis Hrvatskog olimpijskog odbora ,26 (1995), 104 , str. 41-43. 37. 38. 39. 40. 4 1. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 5I . 52. 53. 54. Hooz, I. Baranya megye nemzetisegeinek jogallasa, oktatasi es kulturalis helyzete . Pecs : A Barnya Megyei Kozgyules kiadvanya, 1993. Hunjadi, M. Baranja : (putopis). Vinkovci : Slavonska naklada "Privlačica", 1993. Hunjadi, M. Baranja, 1971.- Vinkovci, 1991 //Književna revija, 32 (1992), 1-2, str. 25-28. Ivaniš, I. Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici. Beograd: 1899. Ivanović, M.A. Energetika na području Slavonije i Baranje // Privreda, 34(1990),4, str.4I 5-432. Jeliš, A. Populacija nematoda u rizosferi pšenice u Baranji //Agronomski glasnik , 54 (1992), 4 , str. 243-251. Jukić, Z. "Belje" 1881. godine // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 5 (1999) , str. 125-151. Karaman, 1. Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje. Osijek: Povijesni arhiv, 1997. Karaula "Sara Bertić". Baranja Beli Manastir: Belje, I 974. Keler, M. Hrvatska je Hrvatska samo s Baranjom . Osijek : župni ured Luč; Matica hrvatska, Ogranak Beli Manastir, 1997. Klemenčić, M. Baranja, povijesno-geografski pregled // Studia ethnologica, 4(1992), str. I 5-21. Klemenčić, M. činjenice o hrvatskoj Baranji. Osijek : Pan liber, 1995. Kopački rit : park prirode : ekološki turistički vodič. Zagreb : Barbat ; Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2003. Kopački rit: pregled istraživanja i bibliografija. Osijek : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, I 999. Kovačić, A. Smjernice budušeg razvoja i obnove prometnog sustava Slavonije i Baranje // Suvremeni prometi ,6 (1 996), 3/4 , str. 240-243. Krčmar, S. Danji leptiri Baranje (Lepidoptera, Rhopalocera): prilog poznavanju leptira Hrvatske // Poljoprivreda, 2 (1996), 1/2 , str. 33-40. Laktić, V. Utjecaj gnojidbe kalijem i dušikom na prirod i tehnološki kvalitet šećerne repe na kalciziranom i nekalciziranom tlu Baranje // Poljoprivredne aktualnosti, 29 (1990), 3-4, str. 453-459 . Lechner, Z. Etnološki zapisi iz Baranje // Studia ethnologica, 4 (1992) , str.209-2 17. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 6I. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. Lechner, Z. Tradicijska kultura Slavonije, Baranje i Srijema. Zagreb: Hrvatsko društvo folklorista, 2000. Lončarević, J. Baranja : vjekovna hrvatska pokrajina //Ognjište 3 (1992Ši.e. i 994Ć), 4 . str. 109-120. Mađar, S. Infiltracijska svojstva i zbijenost graničnog sloja nekih tala u Baranji // Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji, 20 (1990), 3-4 , str. 519-529. Maglica, N. Baranja se šareni . Zagreb : Etnografski muzej, 1999. Maglica, N. Narodna nošnja baranjskih Hrvata // Studia ethnologica Croatica, 4 (1 996), str. 12 1-143. Maglica, N.Tradicijsko odijevanje baranjskih Hrvatica: magistarski rad. Zagreb: N. Maglica, I 996. Manojlović, L. Dinamika parenja divlje svinje (S. scrofa) u različitim ekološkim uvjetima Baranje // Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji, 22(1992), I, str.237-244. Mažuran, I. Popis Darde i nekih naselja u Baranji 1695. odnosno 1698. godine// Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, I (1991) , str. I 1-35. Medvidoviš, L. Baranja za Eugena Savojskog// Književna Rijeka, 2 (1997), 2 , str. 59-64. Mihaldžiš, S. Baranja : od najstarijih vremena do danas. Beograd : Biblioteka grada Beograda, I 992. Mihaljević ,M.Usporedba kvalitativnog sastava fitoplanktona i kakvoće vode između Beljskih ribnjaka i specijalnog zoološkog rezervata "Kopački rit": magistarski rad. Zagreb: M. Mihaljrviš, I 991. Milojević, B.: Baranjska lesna zaravan. Geografski glasnik, br. 11-12, Zagreb, 1950. Mikuska, J. Ptice . Osijek : Matica hrvatska ; Javna ustanova Park prirode Kopački rit, 2002. Pamiš, J. Vulkanske stijene savsko-đravskog međuriječja i Baranje (Hrvatska)//časopis Nafta, 1997, VIII, str. 192 . Panjković, B. Analiza životnih oblika i flornih i flonih elemenata u flori Baranje // Acta botanica Croatica, 49( I 990), str. 107-1 23. Panjković, B. Flora Baranje: (frekvencija, abundacija biljnih svojti i fito geografska analiza): magistarski rad. Osijek : B. Panjkoviš, I 989 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. Papp, Zs. Podaci o nekim mjestima nekadašnjeg kotara Branjin Vrh u opisu Ferenca Szechenyija // Glasnik ahiva Slavonije i Baranje,5 (1 999), str 57-88. Pasini, S. Skup o Slavoniji, Baranji i Srijemu //Vjesnik, 09.01.1992., 9 Pašić, I..Pčelarska udruga "Baranja"// Hrvatska pčela, 119 (2000), 7/8 , str. 145-147. Patak, A. Nestala naselja u Baranji do sredine 18. stolješa // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 5 (I 999) , str. 34-56. Pleše, J. Baranja. Glasnik srpskog geografskog društva, sv. XLV1, br.2, Beograd, 1966. Puntarović-VIahinić, J. Oblici tradicijske arhitekture i kulture stanovanja u Baranji // Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 49-68. Purkat, L. Rađanje novog zadrugarstv u Slavoniji i Baranji // Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, 20 (1990), 5 , str. 740-754. Rauš, đ. Stari parkovi u Slavoniji i Baranji. Split: Hortikultura, časopis hor tikulturnih društava Hrvatske; Zagreb : šumarski fakultet Sveučilišta, 1977. Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje: zbornik radova sa skupa. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2003. Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje. Zagreb : Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2003. Rilke, d.: PIK Belje. Suvremeni ekonomski problemi, knj.I, Zagreb, 1962. Rončević, M. Privredne organizacije opšine Beli Manastir (Baranja) : 1946.-1973. godine // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 5 (1999) , str. 515-535. Sekulić, A. Hrvatski baranjski mjestopisi. Zagreb: školska knjiga, 1996. Senčić, đ. Obiteljske svinjogojske farme u Slavoniji i Baranji // Stočarstvo, 46 (1992), 7-8, str. 229-241. Slavonija, Srijem, Baranja i Bačka . Zagreb : Matica hrvatska, 1993. Somek Machala, B. Seoska prehrana u Baranji // Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 141-151. Sršan, S. Baranja. Osijek : Matica hrvatska, Ogranak, 1993. Sršan, S. Baranja 1785. godine .Osijek : Državni arhiv, 1999. Sršan, S. Baranja na starim kartama i nacrtima = Baranya a regi terkepeken es tervrajzokon: Osijek = Eszek : Povijesni arhiv u Osijeku = Eszeki Tortenelmi Leveltar, 1997. 90. Sršan, S. Cjenik obrtničkih radova i materijala 1725. godine u Baranjskoj županiji //Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 8 ( 1992), str. 139-164. 9 I . Sršan, S. Hrvatska Baranja: povijesni pregled u // Književna revija, 32(1992), 1-2, str. 193-218. 92. Sršan, S. Kanonske vizitacije Baranje I 729-18 10. Osijek : Državni arhiv ; đakovo : Biskupija đakovačka i Srijemska, 2004. 93. Sršan, S. Opšina Bilje u hrvatskoj Baranji. Osijek: Galerija likovnih umjet nosti, listopad 1995.; Bilje: Opšina Bilje; Osijek : Povijesni arhiv, 1995. 94. Svirac, M. Etnološke posebnosti kruha i peciva u baranjskom kraju // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje = Herald of the archives of Slavonia and Baranya , 4 (1 997) , str. 102-113. 95. Svirac, M. Etnološke posebnosti kruha i peciva u baranjskom kraju // Glas nik arhiva Slavonije i Baranje, 4(1997), str. 102-1 13. 96. Šimić, J. Grob skupine s južnotransdanubijskom inkrustiranom keramikom u Vardarcu, Baranja // Croatica , 31( 1 999), 3 ; str. 7. 97. Šmit, A. Slavonija i Baranja . Zagreb : Privredna komora Slavonije i Baran je, Odbor za turizam; Turistkomerc, 1978. 98. Španiček, ž. špiljski stanovi i gospodarski prostori u lesu na području Baranje// Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 69-92. 99. Špoljarić, J. Analiza nekih faktora proizvodnje merkantilnog kukuruza na Belju u 1990. godini // Glasnik zaštite bilja, 16 (1993), 5/6 str. 200-205. 100. Šundalić, A. Religijski faktor u životu sela Slavonije i Baranje // Revija, 30(1990), 6,str. 556-568. 101. Taslidžić, D. Osmanski pečat. Beli Manastir, 2001 102. Taslidžić, D. Krv baranjska. Osijek, 1994. 103. Taslidžić, D. Narod sunca i jedan kamen iz Baranje. Beli Manastir : Društvo za hrvatsku povjesnicu, Ogranak za Baranju, 1997. 104. Taslidžić, D. Pečat Triarona 105. Tigandžin, A. Topolje u Baranji : istraživanje povijesti Topolja // Klasje naših ravni, 6 (2001), 1/2 , str. 98-110. 106. Tomičić, Z. Baranja u svjetlu arheoloških svjedočanstava Bjelobrdske kulture // Osječki zbornik, 22/23( 1993/1995) , str. 71-97. 100. Topić, J. Biljni svijet Kopačkog rita//Ekološki glasnik, 2(1991), 1-2, str. 13-16. 101. Topić, M. Slavonija i Baranja. Zagreb :Pegaz, 1995. 102. Tri stoljeća Belja, Osijek, 1986. 103. Vince-Pallua, j. životni običaji u Baranj: (rođenje - svadba - smrt) // Studia / ethnologica Croatica , 4(11. i zi.) (1996) , str. 157-172. ! 04. Vlašić, O. Godišnji običaji u Baranji /Studia ethnologica , 4 (1992) , str. 169-174. ! 05. Vrbošić, J. Kolonizacija Baranje između Prvog i Drugog svjetskog rata // Pravni vjesnik, 10 (1994), 1/4 , str. 89-106. 107. Vrbošić, I. Reintegracija istočne Hrvatsle (Srijema i Baranje) u hrvatski državnopravni sustav tijekom 19. i 2 0 . stoljeća // Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 50 (2000), 6, s tr.921-936. 108. Zimmer, R. Gubici pri žetvi pšenice u Slavoniji i Baranji / Robert Zimmer, Jozo Kanisek, Đuro Banaj // Znanost u praksi i prehrambenoj industriji ,22 (1992), I , str. 177-190. 109. Zivaković-Kerže, Z. Počeci športa u Baranji // Povijest športa ,26(1995), 107, str. 40-46.j Igor Gajin MILOVAN TATARIN (intervju) Književni povjesničar i kritičar , rodom Baranjac, Milovan Tata rin, rođen je 1965. godine u Osijeku. Na Pedagoškom fakul tetu u Osijeku (danas Filozofski fakultet) završio je studij hrva tskoga jezika i književnosti, na istom je fakultetu magistrirao, dok je na zagrebačkom Filozof skom fakultetu doktorirao. Radi kao sveučilišni profesor na osje čkom Filozofskom fakultetu, gdje predaje staru hrvatsku književnost, a hrvatskoj knjiže vnoj znanosti te književnoj povijesti i kritici pridonosi nizom stručnih knjiga, od kojih su neke i nagrađivane. Štoviše, 1999. godine dobio je iznimno respektabilnu Godišnju državnu nagra du za znanost u području humanističkih znanosti za istaknuto znanstveno djelo "Od svita odmetnici", a 2004. na Susretu hrvatskih književnih kritičara u Đakovu dodijeljena mu je nagrada "/ulije Benešič" za knjigu "Kućni prijatelj". Sustavan i temeljit u radu, Tatarin je nedavno okrunio višegodišnji istraživački i spisateljski rad objavljivan jem pet knjiga u vrlo kratkom roku: "Bludnica i svetica", "Kućni prijatelj", "Feniks - život i djelo Nikolice Bunića", "Stara hrvatska drama" te "Ivan Velikanović: Ogledalo pokore". U Vašoj kratkoj biografiji, kojom je uglavnom redovito popraćeno svako od sada već lijepog niza ukoričenja, mvode se reference, bibliografija i nagrade koje Vas određuju kao afirm iranog knjikvno-znmstvenog istraživača, dok će se u pogov orima nerijetko navesti i ocjene kao "strastveni čitatelj" te autor "koji zna lijepo p is a tiN o , kakvi su b ili počeci? Kakva su bila očekivanja i želje pri prvim koraci ma u književnost i književnu znanost? I, na posljetku, što je u Vašoj biografiji bilo presudno da se profesionalno i osobno vežete za knjige i književnost? 1 samom mi je danas teško povjerovati da sam prije mnogo, mnogo godina pomišljao na studij - kemije! Naime, bio sam dobar kemičar, išla mi je i anorganska i organska kemija, pamtio sam formule, vazda sam u osnovnoškol skom laboratoriju nešto isprobavao, a sad više nema smisla tajiti da je neka okrznuta epruveta završila u mom domu, gdje sam se također zabavljao jednos tavnim pokusima. Svojedobno sam čak osvojio, čini mi se, treće mjesto na lokalnom natjecanju iz toga predmeta. Tada, međutim, nisam bio osobito dobar kad je riječ o jeziku i književnosti i doista ničim nisam pokazivao da bih upravo to mogao odabrati za životni poziv. No, I 980. godine upisao sam Centar usm jerenoga obrazovanja Beli Manastir, a prva dva razreda polazio sam u Dardi. Tamo mi je književnost predavala Marija Janković, vrlo zanimljiva osoba, zan imljiva ponajprije zbog, reći ću to tako, temperamentnog interpretativnog nas tupa. Jednostavno - bila je neodoljiva. Točno tada ja sam odlučio da ću studirati upravo književnost. 1 nadalje više ni o čemu drugome nisam razmišljao. Tako je to bilo i kad sam krenuo u treći i četvrti razred - smjer: suradnik u razrednoj nas tavi - gdje sam opet, na sreću, zatekao jednu osebujnu ženu - Veru Jurić. Zapamtio sam da je o knjigama uvijek govorila tako kao da je se istinski, duboko, osobno tiču. Ona je, valjda, satno "podboltala" moju već čvrstu odluku da studi ram književnost, to i samo tolMada, sjećam se, jednom me je upravo ona odgo varala od takve nakane, “ Elektrotehnika ili medicina, e, to je već isplativije” , gov orila je tada. Nisam je, naravno, poslušao, valjda zato što i nije bila dovoljno uvjerljiva, ili, bolje rečeno: nije htjela biti uvjerljiva. Moram priznati da ono s čimsam se susreo na prvoj godini studija na Peda goškom fakultetu nije baš biloono što sam zamišljao; bilo je previše općih pred meta, a literature malo. Ipak, čitao sam "sa strane", i ono što je trebalo i ono što sam ja mislio da moram pročitati, nadoknaditi. Recimo, dobra je poveznica sa suvremenom književnošću tada bila Julijana Matanović koja je držala seminare iz stare hrvatske književnosti. No, utapala je ona u seminare podosta teorijske lit erature, što sam "štreberski" uredno čitao, vadio bilješke i učio. Silno sam tada volio teoriju, što se, uostalom, može vidjeti i u mojim prvim kritikama. Danas mi se čini da su teško probavljive, odveć opterećene kojekakvim terminima, no to je bilo takvo vrijeme. Moram također spomenuti i zagrebačkoga profesora Stjepana Damjanovića kojemu sam bio prva osječka generacija kojoj je predavao Općeslavenski književni jezik. Sjajan predavač i dobar čovjek. On me predložio za demonstratora iz navedenoga kolegija, tako da sam jedno vrijeme nižim god inama pomagao u savladavanju transliteracije i transkripcije srednjovjekovnih tekstova. I tako, sve je vodilo knjigama iz nižih katova književne povijesti, što meni nikad nije bilo ni dosadno, ni zamorno, ni nerazumljivo. Konačno, negdje na četvrtoj godini profesor Stanislav Marijanović me uključio u projekt o Strossmaj/eru - radio sam na stvaranju kompjutorske baze tekstova o Josipu Jurju Strossmayeru. Užasno zamoran posao, ali uspio sam tada unijeti preko tri tisuće bibliografskih jedinica. Početkom 1990. godine zaposlio sam se na Pedagoškom fakultetu kao znanstveni novak u rečenom projektu. Tako je to, ukratko rečeno, išlo. Naravno, ni približno glatko kako sam ovdje sažeo, uvijek je bilo nekakvih "fabularnih zaokreta", no tako je to valjda moralo biti. Kad danas razmišljam o vremenu koje sam ostavio iza sebe, čini mi se da ništa drugo osim knjige i nisam mogao odabrati. Jer, kako god to patetično zvučalo, ipak sam rano shvatio da knjige čovjeka ne nauče kako živjeti, ali mu život uvelike olakšaju. ledan od Vaših posljednjih naslova je ukoričenje književnih kritika pod naslovom Kućni prijatelj. Na scenu ste stupili prije desetak godina sličnom knjigom pod naslovom Polomljeno poetičko zrcalo. Prepoznajete li razlike i sličnosti između tih dviju zbirki kritika, pomake i konstante? Teško je uspoređivati te dvije knjige. Polomljeno poetičko zrcalo izišlo je početkom 1991. godine, i u toj su knjizi skupljene moje mladenačke kritike pisane u studentskim danima, počevši s onom doista prvom - prikazom Tribusonova romana Made in USA objavljenom u Quorumu 1986. Kako sam već rekao - bilo je to vrijeme teorije književnosti, mnogo se čitalo i raspravljalo o strukturi umjetničkoga teksta. Želio sam tada po svaku cijelu pokazati kako sam teorijski osviješten, kako znam prepoznati književni postupak i prikladno ga imenovati. Jednostavno, mnogo sam polagao na metajezik. Upravo zato to i nisu bile tzv. dnevne kritike, moglo bi se čak reći da su naginjale manjim raspravama. U svakom slučaju, tada sam književni tekst gledao - koliko je to uopće moguće - "objektivno", kao artefakt koji treba rastaviti i iz takvoga "razmrcvarenoga" odčitati smislove. Kućni prijatelj je nešto posve drugo. Doduše, ni danas nisam odustao od književne teorije, ima nje i te kako i u tekstovima od kojih se sasto ji ta knjiga. No, sada je ona "tiša", manje je agresivna, nekako je smirenija. Usudit ću se pa reći da je Kućni prijatelj, barem kad je o meni riječ, knjiga u kojoj su interpretacije uvelike uvjetovane mojim sadašnjim životnim iskustvom, dakle, nekim subjektivnim, privatnim osjećajima. Ono što ipak može povezati spomenute naslove je stav koji sam zadržao kad je o pisanju riječ - dobro se obavijestiti o svemu onome što je koji pisac do određenoga naslova napisao pa tek onda krenuti u tumačenje. U tom kontekstu, kako se u Vašem radu, pisanju i čitanju reflektiraju evidentne promjene znanstvenog i književnog diskursa (stručnije rečeno), odnosno moda (jednostavnije rečeno), čini mi se da ste se formirali u drugom tipu književnosti (kvorumaškom i predratnom općenito) i drugom tipu znanosti (primjerice, karak terizirana po sklonosti teške književnoteorijske "artiljerije" u književnoj kritici), dok danas književnost, znanost i kritika funkcioniraju drukčije (fleksibilnije u bavljenju svojim predmetom i u specifičnim uvjetima tržišnog društva). Uostalom, u pismu Pavlu Pavličiću niste baš blagonaklono ocijenili trenutačnu situaciju u književnosti? Nema kod mene mode ni pomodnosti. Ja jednostavno pišem onako kako u određenom trenutku jedino i mogu pisati - s obzirom na postojeće znanje i, kako sam već rekao, osobno iskustvo. Promjene ne bih pripisao, recimo, "duhu vre mena", ili se to možda zove moda? Jer, što se men e tiče, jedan Tomo Matić ili Milan Ratković(kroatist) nikad neće biti "demode", i uvijek ću se truditi barem se primaknuti njihovoj znanstvenoj akribiji. Tako barem kad je riječ o mom radu u hrvatskom književnopovijesnom studiju. No, to opet ne znači da u vlastiti diskurs neću kušati unijeti nešto svoje, prepoznatljivo, da neću filološku studiju blago beletrizirati, oblikovati je poput kakve priče. S druge pak strane, kad je riječ o književnoj kritici, ni ona kod mene nije uvjetovana, kako ste rekli, "uvje tima tržišnoga društva". Da, doista jesam promijenio književnokritički registar, nema više, kako sam već napomenuo, "suhe teorije'1, ali to je isključivo posljed ica mog privatnog sazrijevanja i ulaska u neke, recimo, ozbiljnije godine u koji ma moguće literarne svjetove mjerite i stupnjem korespondiranja s osobnim egzistencijalnim mukama i problemima. Reći ću sada nešto što će možda zazvučati preuzetno: ne mijenjam se ja zato što se ugledam na druge, pa želim pisati isto tako, jer se danas to traži; mijenjam seja kao ja, a to se onda osjeti i u pisanju. Sto se pak otvorenoga pisma Pavlu Pavličiću tiče, riječ je, prvo, o pokušaju svjesnoga imitiranja jednog osebujnoga žanra koji je u suvremenoj hrvatskoj književnosti popularizirao upravo Pavličić te moje želje da, drugo, na taj način kažem koju o sadašnjem književnom trenutku. On mi se može, ali i ne mora sviđati, to je moje pravo. Uostalom, u pismu sam referirao na neke izvanknjiževne odnose, manje na književnost samu. Mislim da danas ima mnogo "bučnih" pisaca, da se u književnom životu ljudi koriste i nekim, hajmo reći, meni nesimpatičnim sredstvima, da se mnogo priča o nakladama i honorarima, da se iza brige o dostojanstvu pisanja ponekad kriju i posve sitni osobni razlozi, da je "slava" nekih pisaca posve "umjetna", ako razumijete što hoću reći. Neke knjige nezasluženo prođu "ispod glasa", o nekima se lupa na sva zvona. No, kako svi imamo samo jedan život i baš ne hajemo kako će o nama suditi za nekih stotin jak godina, valjda to tako mora biti. Međutim, suvremenu književnu produkciju pratile ažurno. Zanimljiv je odnos između suvremene i starije književnosti u osobnoj čitateljskoj praksi koju ste naveli na početku Kućnoga prijatelja. No, kako je bilo na početku? jeste li u početku pružali otpor prema staroj hrvatskoj književnosti kao i većina studenata prema već klasičnom stereotipu? I kako se razvih Ijubav prema staroj hrvatskoj književnosti? Ljubav prema staroj hrvatskoj književnosti bila je, slikovito kazano, "brzometna" i bezuvjetna. Nikakva otpora, nikakve sumnje, ništa. Ulazak u taj studij bio je polagan: počeo je s temeljitim pripremama za ispit iz rečenoga kolegija, a posli je, kad sam se zaposlio, postupno sam savladavao dopreporodne pisce, ustra jno sam čitao što se o njima pisalo, potom i sam počeo pisati. 1, nije bilo bez zapreka - "odbolovao" sam prve opširne recenzije, shvativši da se neprekidno trebam oslanjati na iskustvo i znanje starijih profesora, učiti od njih. Ali, ja sam takav - kao što nekoga zanima, na primjer, Ranko Marinković, tako mene zani ma, što ja znam, Ivan Velikanović. Naime, teško je nekome, tko, recimo, zazire od, Ivana Gundulića objasniti kako upravo Osman može biti i te kako uzbudlji vo štivo. A apsolutno je nemoguće izvanstrukovne čitatelje uvjeriti da baviti se, primjerice, Antunom Josipom Knezovićem ili pak Nikolicom Bunićem ima mnogo čari. Jedino što mogu učiniti jest studentima kroatistike barem donekle približiti stare hrvatske pisce, uvući ih u jedan prošli svijet, približiti ga i zan imljivo prezentirati. Nekad sam u tome uspješniji, nekad slabiji, kako s kojom generacijom. Stara hrvatska književnost me veseli, radujem se kad nabavim koji rukopis, uživam čitajući ga i pišući o njemu. Za to su sigurno zaslužni i mnogi moji nekadašnji profesori koji su znali na pravi način govoriti o staroj hrvatskoj književnosti. Dok suvremenu produkciju pratite kao književni kritičar, a staru hrvatsku književnost kao književni povjesničar, smatrate li se kompetentnim ispisati svo jevrsnu povijest hrvatske književnosti i provociraju li Vas možda na to vječite svađe koje se zaredaju nakon svake nove povijesti ili antologije hrvatske književnosti? Biste li se upustili kao književni povjesničar u usustavljenje i traženje zajedničkog nazivnika suvremene hrvatske književnosti i koliko bi Vam to uopće predstavljalo izazov? Vrlo jednostavno - ne, ne smatram se u ovome trenutku ni pozvanim ni kompe tentnim napisati pregled ili povijest, kako, primjerice, slavonske dionice, tako ni hrvatske književnosti u cjelini. 1 to zato što mislim da sam premlad za takav posao. Nisu moje godine za upuštati se u kakvu sintezu. Za to se ipak hoće mnogo više čitateljskoga iskustva. Možda jednom, sada sigurno ne. Svaka nova povijest dobro nam dođe, a sporenja su neminovna. Uvijek se nađe onih koji su zakinuti, povrijeđeni ili prozvani. Strukovno ili osobno. Pritom se zaboravlja jedno - povijest nacionalne književnosti ili pak antologija je, na kraju krajeva, ipak osobni odabir onoga koji piše. Selekcija je nužna, a sad, jesu li svi pritom zado voljni, posve je nevažno. Uostalom, to je i nemoguće, pogotovu kad se upustite u avanturu koja se zove "suvremenost". Jer, ljudi smo, tašti smo, naravno da svatko misli da zaslužuje više redaka nego što o sebi nade u, recimo, Prosperovoj ili Jelčićevoj Povijesti. Spomenute povijesti rezultat su jedne osobne estetike i tako ih treba gledati. što se tiče usustavljenja suvremene književnosti, ove koja nam se događa pred očima, mislim da bi takav posao bio preuranjen. Ne samo zato što je prošlo vri jeme jedinstvenih poetičkih modela, nego i zato što je za sinteze ipak potrebna vremenska perspektiva. Ne bi, međutim, bilo loše konačno pomaknuti dobnu granicu kad je riječ o imeniku pisaca za kakav književni leksikon. Ne vidim zašto bi baš pedesete godine prošloga stoljeća bile granica. Što se tiče stare hrvatske književnosti, koje Vas je autorsko ime iz starine ugod no iznenadilo do te mjere da je možda, na neki način, postalo Vaš favorit? Kao student sam bio oduševljen knjigama Slobodana P. Novaka. Bile su mi pus tolovne u pravom smislu riječi, ne samo zato što je on mnogo toga pronašao u domaćim i inozemnim arhivima i knjižnicama i komparatistički obradio, nego i zbog načina na koji je pisao. Volio sam (volim i dalje, naravno) njegovu znanstvenu smjelost i uzbudljivost pristupa. Nadalje, i danas sam u svaki podatak koji je iznio Tomo Matić siguran, njega nikad ne morate provjeravati, a ako to i učinite, zaključite da nije griješio. Od onih koje imam sreću poznavati, iznimno držim do Dunje Fališevac koja je napravila ogroman posao kad je o hrvatskoj epici u stihu riječ. Istodobno, to je osoba koja će vam pomoći na mnogo načina: recenzirala mi je knjige, slala stare rukopise i knjige, vikala na mene, pozivala na suradnju, upozoravala na teme kojima se je vrijedno pozabaviti, pa kad ona već ne stigne, neka se toga poduhvati netko drugi... Riječ je o neobično zauzetoj i poštenoj osobi koja drži do digniteta struke kojom se bavi. Prava dama stare hrvatske književnosti. Tu su zatim Nikola Batušić, Pavao Pavličić i Zoran Kravar čijem se znanju vrlo često utječem, a oni doista nikad nisu odbili nijednu moju molbu, nego uvijek nađu vremena i pročitaju ono što sam napisao i pritom mi daju niz korisnih savjeta. Ti su mi ljudi doista dragocjeni i volim ih u pravom smislu te riječi. Biste li mogli u osnovnim crtama opisati i definirati Vašu znanstvenu metodu u iščitavanju i razumijevanju književnosti? I koje su Vam neostvarene znanstvene želje, odnosno čime biste se htjeli baviti u hrvatskoj književnosti, a ne stižete? Teško mi je jednoznačno opisati vlastitu metodologiju. Ona ponajprije zavisi od predmeta kojim se bavim, stupnja njegove istraženosti i si. Drukčije, naravno, čitam stare tekstove, drukčije knjige objelodanjene takoreći jučer. Tekst vas, zapravo, sam nuka na način artikulacije, on sam nudi interpretacijski kod. često kombiniram različite pristupe, tu je dosta strukturalizma, stilska ili metrička anal iza znaju dati dobrih rezultata, traduktologija također, posebno u studiju stare hrvatske književnosti, nisam nesklon ni tematsko-motivskim ili žanrovskim anal izama. Jednostavno, iščitavam smislove, rekonstruiran svijet književnoga djela i njegove sastavnice, a sve što mi u tome može pomoći, dobro je. Pristalica sam, dakle, eklekticizma. Ili - da parafraziram naslov jednog teorijskoga rada - volim otkrivati što nam književno djelo može reći o svijetu svojega pripovjedača. A želje? Metaforično rečeno - koliko je netiskanih i zaboravljenih rukopisa, toliko je i želja. Naime, kako je mnogo toga ostalo u nedostupnim prvotiscima ili nikad objelodanjenim manuskriptima, čini mi se korisnim trud uložiti upravo u taj posao. Zanimljivo mi je to raditi, nije mi mrska tekstologija, no često se uhva tim kako me želje prestižu: ipak sam ograničenih snaga i mogućnosti. No, trudim se. Tijekom Vašeg profesionalnog rada uslijedile su i nagrade. U kojoj Vam mjeri predstavljaju poticaj i što općenito znače za Vas? S druge strane, koliko Vas stimulira, a koliko destimulira znanstvena klima u Hrvatskoj te općenito odnos prema znanosti i kulturi u našoj sredini? Bio bih lažno skroman kad bih rekao da sam posve indiferentan prema takvu obliku iskazivanja počasti nečijem radu. Nagrade su, dakle, bitne, ali, opet, nisu presudne, one nikako ne mogu biti pokretač nečijega rada. Lijepo je primiti priz nanje za ono u što ste uložili trud i vrijeme, a radili ste to bez ikakve primisli o bilo kakvom obliku honoriranja. Inače, primio sam dvije nagrade: 1999. dobio sam godišnju državnu nagradu za znanost za knjigu Od svita odmetnici, a 2004. nagradu Julije Benešić za Kućnoga prijatelja. Ne mogu reći da sam poslije njih "navalio" na posao, da sam radio još više. Radio sam istim tempom i na isti način, tek, dobar je osjećaj kad znate da netko ipak ima na oku ono što ste napravili i drži to vrijednim. Nagrade mi nikad nisu bile cilj, ali sam ih uvijek dočekivao s radošću i primao sa zahvalnošću. Odnos prema znanosti i kulturi? Budući da nisam sklon lamentiranju, budući da ne očekujem da svi misle kako je ono čim se bavim najvažnije na svi jetu, ne mogu situaciju ocijeniti crnom, što opet ne znači da ne može biti i bolje. Jer, pogledajte, knjige se tiskaju, simpoziji se održavaju, postavljaju se izložbe, organiziraju manifestacije, bijenali, trijenali, kazališni festivali, kulturna ljeta i tko zna što sve ne. Kad bih, recimo, čekao da mi netko plati baš svaki rukopis koji mi treba, ne bih nikad ništa napravio. Treba nešto i uložiti, a da se u istome trenutku ne očekuje naplata. Ako poticaj ne nađete u sebi, teško da će vas na rad potaknuti sve moguće izvanjske stimulacije. Ili volite to što radite i radite unatoč svemu ili ništa. /, na posljetku, do sada ste prilično diskretno iskazivali književni talent. Postoji li mogućnost da se napokon upustite i u ukoričavanje vlastite proze? Ne. Stanko Andrić SREDNJOVJEKOVNA PLEMIĆKA OBITELJ HERCEGA SEČUJSKIH Srednjovjekovna Baranjska županija sterala se većim dijelom sjeverno od Drave, a manjim i južno od te rijeke. Sjeverni ili gornji dio županije dopirao je na zapadu do potoka Almasa i do sela Bogdasa i Sztara (Dravasztara) u Podravini; sjeverna je granica sezala malo iznad Almamelleka, Komloa i Apatvarasda, zahvaćajući tako glavninu gorja Mecsek sjeverno od Pečuha, te je između Bate i Dunaszekcsoa izlazila na Dunav, koji je tvorio istočnu granicu županije. U tome prekodravskom dijelu Baranjska je županija na zapadu graničila sa Šomođskom, na sjeveru s Tolnanskom, a na istoku (tj. na Dunavu) s Bodroškom županijom. Ovostrani li "cisdravski" dio Baranjske županije pružao se na jug sve do Krndije, obuhvaćajući Orahovicu i Našice s njihovim okolicama, a u Podravi ni se protezao od Viljeva (Donjeg) do Retfale u zapadnom susjedstvu Osijeka. Tu su Baranjskoj županiji susjedne bile Vukovska županija na istoku, Požeška na jugu i Križevačka na zapadu. Ukupna je površina Baranjske županije u kasnom srednjem vijeku dosezala malo više od 5700 kmt. Od toga je 81% otpadalo na prekodravski7 dio, a ostatak na ovostrani ili, u modernom smislu, slavonski. Današnja hrvatska Baranja u sutoku Drave s Dunavom, sa svojih I 147 kmt , tvori prema tome u površinskom smislu samo petinu područja koje je pripadalo predturskoj županiji. Kao i drugdje u srednjovjekovnom Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, a i diljem onodobne Europe, zemlju je u Baranji posjedovalo krupno i sitno plemstvo te crkvene ustanove. Na području današnje hrvatske Baranje, u razvijenom sred njem vijeku ili, točnije, potkraj vladavine dinastije Arpadovića, najveći su posje di bili u rukama roda palatina Lovre Kemenyevog. Taj se rod upravo na izmaku 1 0 zemljopisnim obilježjima srednjovjekovne Baranjske županije v. Gyorgy Gy6rffy, AzArpadkoriM agyaronzagtdrtenetifoldrajza,sv. 1 (Budapest, 1963), 247-263; PalEngel, "Baranya megye az'orszagospolitikaban (1316-1437)", u: Tanulmanyok Pecs tortenetebolsv. 8 (Pecs, 2001), 65-75. 13. stoljeća podijelio na dvije loze. One se u kasnijim pisanim izvorima pojavlju ju kao zasebne obitelji, koje se, prema svojim glavnim posjedima, nazivaju Ceminacki (mađ. Csemenyi) i Motičinski (mađ. Matucsinai). Tako je jedan od glavnih zemljoposjednika na području hrvatske Baranje postala obitelj kojoj je i sjedište bilo tu, u Čemincu'2. Osim Ceminačkih, među lokalne posjednike na tlu kasnije hrvatske Baranje možemo svrstati još nekoliko srednjovjekovnih plemićkih obitelji: Biljske (mađ. Bellyei), Monoštorske (mađ. Monostori), Lučke (mađ. Locsi) te uglavnom samo po jednom važnijem članu poznate Karanačke (mađ. Karancsi), Podolske (mađ. Bodolyai) i Peterdyje (vlasteline na području današnjeg Baranjskog Petrovog Sela). S druge strane, među posjednicima čija su se sjedišta nalazila izvan tog područja treba spomenuti ponajprije velikašku obitelj Korođskih, koji su u kas nom 14. i tijekom većeg dijela 15. stoljeća držali utvrdu Baran^avar (pokraj današnjeg Branjinog Vrha) s okolnim vlastelinstvom. Istovrstan je slučaj obitelji Hercega Sečujskih, kojima je posvećen ovaj prilog. Plemićka obitelj Hercezi Sečujski ili Hercezi od Szekcsoa (mađ. Szekcsoi Herceg, u latinskim izvorima Herchegh de Zekchevv, Herczeg de Zekchvv i slično) zapravo su osamostaljena grana velikaškog roda Gisingovaca. Pretkom potonjih smatra se Wolfer ili VVolfger koji se oko polovice 12. stoljeća, skupa s bratom Hederom (praocem Hedervaryja), doselio u Ugarsku iz okolice Graza?. Prema središnjim posjedima u Gradišću (Burgenlandu), VVolferovo se potomst vo u hrvatskoj, austrijskoj i starijoj mađarskoj literaturi zove Gisingovcima, odn. Giissinger i Gussingi (prema tvrđavi i gradu Giissing, hrv. Novi Grad, mađ. Nemetujvar, u srednjovj. željeznoj ili Vaškoj županiji), dok je u novijoj mađarskoj historiografiji usvojeno ime Koszegi (prema tvrđavi Koszeg, njem. Giins, hrv. Kiseg, u istoj županiji). 2 fyorjfy, AzArpad-kori Magyaronzag, 257; Korai magyar torleneli lexikon (9-14. szazad), gl. ur. Gyula Krislo (Budapest, 1994), 416, s.v. Lorinc; Pal Engel, Magyarorszag vilagi archontologiaja, 1301-1457, 2 sv. (Budapest, 1996), 2:157, s.v. Matucsinai. 3 0 prarodu Heder, čijim se izdankom u genealogiji smatraju i Gisingovci, v. Janos Karacsonyi, A magyar nemzetsegek a XIV. szazad kozepeig, sv. 2 (Budapest, 1901), 144-164; Korai magyar lorleneli lexikon, 260. 4 Općenito o Gisingovcima v. Mor Wertner, "A Giissingiek", Szazadok 29 (1895), 42-64, 136154; isti, "Az Arpddkori banok", Szazadok 43 (1909), 413-4; Pal Engel, "Die Giissinger im Kam pf gegen die ungarische Krone", u: Die Giissinger, ur. H. Dienst i I. Lindeck-Pozza (Eisenstadt, 1989), 85-112; Korai magyar torteneti lexikon, 374-5.______________________________________________________ Već su slavonski ban Henrik mlađi Gisingovac i njegov brat Ivan (također slavon ski ban i kasniji palatin) na prijelomu 13. i 14. stoljeća posjedovali tvrdi grad Koszeg ili Kiskoszeg u Baranjskoj županiji, kod današnje Batine na Dunavu5. Za dinastičke krize u Ugarskoj na početku 14. stoljeća, Gisingovci su prigrabili vlast u velikom dijelu ugarskog Zadunavlja i Slavonije. Postupno obnavljajući središnju vlast, kralj Karlo I Robert je Henrikovu sinu Ivanu, zbog sudjelovanja u pobuni, 1316. oduzeo utvrdu Kiskoszeg. Ivan je u to vrijeme bio župan Baran je, Bodroga, Tolne i Somogya, a inače je poznat kao začetnik obitelji Tamasy, nazvane tako prema posjedu i utvrdi u županiji Tolna. Drugi Henrikov sin bio je Petar s nadimkom "Herceg", začetnik po njemu proz vane loze Hercega Sečujskih^. On se u izvorima spominje od 13 10. Prepustivši kralju svoje tvrđave u Varaždinskoj županiji (Belec, Kostel, Krapinu, Oštre i Vrbovec7), Petar je 1339. u zamjenu za njih stekao brojne posjede u Baranjskoj i Tolnanskoj županiji: između ostalih, spomenutu tvrđu Koszeg kod Batine, tvrđu Szekcso i trgovište Danovac (u izvorima Danouch, Danolch, nalazilo se zapadno od Batine, kod Topolja ili Duboševice^). Od tih je posjeda za njegove potomke glavni postao Szekcso u samom sjeveroistočnom kutu Baranjske županije. To je današnje mjesto Dunaszekcso sjeverno od Mohacsa, a hrvatsko mu je ime Sečuj (prema Mesiću: Sekuč9). Iste 1339. Petar Herceg i sinovi njegova spomenutog brata Ivana (Nikola, Petar i Henrik) spore se oko posjeda Kupach (danas Kopačevo kraj Bilja) s precima 5 Dezso Csanki, Magyarorszag tortenelmi fćldrajza a Hunyadiak koraban, sv. 2 (Budapest, 1894), 456; Gyorffy, AzArpad-kori Magyarorszag, 1:332; Bngel, Magyarorszdg, 1:349■ 6 Osnovno o obitelji Hercega Secujskih v. u Csanki, Magyarorszag, 2:547-8; Engel, Magyarorszdg, 2:98. Najviše objavljenih izvora o njima nalazi se u zborniku E, Nagy, J. B. Nagy, D. Veghely, E. Kammerer, E Dory, P. Lukcsics, Codex diplomaticus domits senioris comilum Zichy de Zich et Vasonkeo, 12 sv. (Peslini/Budapestini, 1871-1931)- Uz to v. Gyorgy Fejer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaslicus accivilis, sv. IX/1 (Budae, 1833), 96-7, 143-7; A. Ipolyi, E.Nagy, D. Veghely, Hazai okmdnytdr / Codex diplomaticus patrius, sv. 5 (Gyor-Jaurini, 1873), 124-7; Imre Nagy, Codex diplomaticus hungaricus Andegavensis, sv. 3 (Budapest, 1883), 621-6; sv. 6 (Budapest, 1891), 587-9. 7 Engel, Magyarorszag, 1:276,347, 353, 381-2, 385■ 8 0 trgovištu Danovcu v. Gyorjjy, A z Arpdd-kori Magyarorszag, 1:296. 9 O utvrdi Szekcso v. Gyorffy, Az Arpdd-kori Magyarorszag, 1:382-3; Engel, Magyarorszag, 1: 424. 0 hrvatskim inacicama imena v. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 14 (Zagreb, 1955), 780, s.v. Secuj; Matija Mesic, "Gradja mojih razprava u Radu", Starine JAZU5 (1873), 284. obitelji Gyulai i Kemendi. Petar Herceg bio je bodroški župan sigurno u raz doblju 1342-7, a možda i od 1339. do 1353. Od 1344. do 1349. zabilježeno je više parnica zbog posjedovnih prava i različitih nasilnih djela što ih je vodio sa Stjepanom Tottosom Batmonoštorskim (iz Bodroške županije). U jednom se izvoru spominje da mu je žena bila kći kneza Ivana Babonića Blagajskog, ranijeg protivnika Gisingovaca, a u drugom da se zvala Ana; prema Klaiću, radi se o jednoj te istoj osobi70. Sina je dobio zacijelo u odmakloj dobi, jer je 1351. pred palatinom u Budimu posinio svog nećaka Henrika (jednog od sinova svoga brata Ivana) proglasivši ga nasljednikom svojih posjeda (tvrđave Szekcso i Koszeg, trgovišta Bodrog i Danovac, i drugog) u slučaju da ostane bez vlastita potomstva. Vjerojatno je Petar Herceg stekao i patronat nad pavlinskim samostanom sv. Spasitelja u podgrađu Koszega, koje će se u 15. st. razviti u trgovište zvano Varalja (mađ. ’Podgrađe'; danas Batina). Najraniji poznati izvor o tom samostanu, iz 1334, govori o njegovu sporu s nekim Kupeom iz Suze, a tadašnji su mu patroni bili glavni tavernik Dimitrije Našicki (od "plemena" Aba) i bivši mačvanski ban Pavao Gorjanski77. Petar 1"Herceg" imao je sina Petra II, kojeg izvori spominju od I 357. do 1405. Pečuški je kaptol 1357. obavio reambulaciju njegova posjeda Zeuleus (Szollos). Moderno mađarsko ime tog mjesta, Hercegszolos, čuva uspomenu na njegove srednjovjekovne gospodare; hrvatska inačica, Kneževi Vinogradi, noviji je pri jevod mađarskog imena7-2. Od 1362. do 1377. Petar mlađi javlja se (u prvom navratu s majkom udovicom) u različitim parnicama s benediktinskom opatijom u Bati i Ladislavom I Tottosom Batmonoštorskim. Petar II. Herceg imao je sinove Ladislava I. i Stjepana I. Između njih i pavlinskog samostana sv. Spasitelja izbio je spor oko zemlje Chatar (kod današnjeg Zma10 Lajos Thalloczy i Samu Barabas, A Blagay csaldd okleveltara / Codex diplomaticus comitum de Blagay (Budapest, 1897), 105-108; Vjekoslav Klaic, Povijest Hrvala od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, prir. Trpimir Macan, sv. 2 (Zagreb, 1975), 68. 11 Nagy, Codex dipl. hung. Andegavmsis, sv. 3:116-21. 0 pavlinskom samostanu u Varalji/Batini v. Csanki, Magyarorszag, 2: 467,500; Eva Knapp, "Palos gazdalkodas a kozepkori Baranya megyeben", u: Palos rendtdrteneti tanulmanyok. Varia Paulina I, ur. Gabor Sarbak (Csorna, 1994), 62-103; Ante Sekulic, "Pavlini u Batini. Prinos povijesti hrvatskih pavlina", Vjesnik biskupije đakovačke i srijemske 118/2 (1990), 33-3512 Usp. Csanki, Magyarorszag, 2:529, Lajos Kiss, Foldrajzi nevek etimologiai szotara, 2 sv. (Budapest, 1988), 1:586. S. Andrić: Srednjovjekovna GODIŠNJAK I /2004 jevca), koji je 1409. izgladio pavlinski generalni priori. Ladislav I Petrov jedan je od 112 supotpisnika ugovora iz 1402. po kojem će ugarska kruna, ako kralj Sigismund umre bez muškog potomka, pripasti austrijskom vojvodi Albertu Habsburškom^. Isti se Ladislav 1423.-31. javlja u raznim ulogama - kao stran ka, svjedok ili kraljevski povjerenik (homo regius) - u sporovima između opatije u Bati, Batmonoštorskih i svoje obitelji. Pavlinima u Batini darovao je ribnjak Rebeghen, što su kasnije potvrdili njegovi sinovi Pavao i Rafael. Osim te dvojice, poznata su nam još tri Ladislavova sina: Petar III. (spomenut kao svjedok u parnici 1423.), Stjepan II. i Filip Stjepan II. je zajedno s braćom Filipom i Rafaelom 1436. vodio parnicu s udovicom Jakoba Zubora; vjerojatno se na njega (a ne na njegova strica Stjepana Petrova) odnosi i isprava iz 1435, kojom se Stjepan Herceg i žena mu Elizabeta obvezuju platiti dug u vinu udovi ci Ladislava II. Batmonoštorskog. Filip Ladislavov, skupa s bratom Rafaelom i Batmonoštorskima, 1433. sprečava oružjem neku sudsku istragu; 1444. sud jeluje kao velikaš na saboru kraljevstva. Rafael Ladislavov (t 1456.) javlja se na saborima 1440.-55. Bosanski (đakova čki) stolni kaptol izabrao ga je za svog biskupa nešto prije bitke kod Varne ( 10. studenoga 1444.), u kojoj je sudjelovao i živ se vratio iz nje75. Rafaela su na biskupsku stolicu izabrali kanonici bosanskog kaptola, ali ga papa nije potvrdio; stoga mu se služba smatrala nezakonitom, pa se prigodom potvrde izbora sljedećega biskupa Filipa, 27. studenoga 1452., u papinskoj buli još uvijek kaže da je bosanska biskupska stolica "upražnjena smrću biskupa Josipa" (Rafaelova prethodnika76). Kao bosanski biskup (1444.-50.), Rafael je zajedno s braćom Pavlom i Filipom vodio spor protiv Lovre i Emerika Hedervarj/ja zbog dobara izumrle porodice Tamasj, s kojom su obje strane ranije sklopile nasljedne ugov ore. 1450. postao je kaločko-bački nadbiskup i narednih godina vodio je posje 13 Gregorius Gyongyosi, Vitae fratrum eremitarum ordinis sancti Pauli prim i eremitae, prir. F. L IIervay (Budapest, 1988), 82-3. 14 Gyorgy Fejer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, sv. X/4 (Budae, 1841), 138; usp. Engel, Magyarorszag, 1:494. 15 Johannes de Thurocz, Chronica Hungarorum. II: Commentarii, prir. Elemer Malyusz i Gyula Kristo, 2 sv. (Budapest, 1988), 2:339. 16 Pal Lukcsics, Diplomata pontificum saeculi XV /XV. szazadi papak oklevelei, 2 sv. (Budapestini/Budapest, 1931-1938), sv. 2:283-4, br. 1134-5; 309, br. 1270; 314, br. 1286. dovne parnice s Ladislavom III Tottosom Batmonoštorskim. 1456. izmijenio je nekoliko pisama sa sv. Ivanom Kapistranom, koji je tada pohodio i njegovu nad biskupiju77. Pavao Ladislavov (f 1482.) sudjeluje na saborima plemstva u više navrata od 1440. do 1470., a 1456. je baranjski župan i mačvanski ban7S. Franjevac Ivan iz Tagliacozza, pratilac sv. Ivana Kapistrana i očevidac obrane Beograda u srp nju 1456, spominje ga među onim velikašima koji su stigli na to bojište tek pošto je bitka već bila okončana pobjedom. U zbirci Kapistranovih posmrtnih čudesa koja je dovršena u Iloku potkraj 1460. ili početkom 1461., sačuvanoj u Rimu, zabilježen je Pavlov dolazak sa svitom i njegovo svjedočenje da mu je bolesna noga čudesno zacijeljela pošto se zavjetovao da će hodočastiti u Ilok; pri kraju iste zbirke opisuje se i slučaj njegova sina Ladislava II, čudesno izliječena od groznice, kojeg je Pavao poslao u Ilok u pratnji Tome iz Požege i još dvojice svojih familijaran. Davši svoju kćer Uršulu za ženu Nikoli Treutelu de Florencia (nećaku pok. Petra Ceha Levanjskog), Pavao je 1456. stekao tvrđu i vlastelinst vo Nevna (danas Levanjska Varoš) u Vukovskoj županiji, kao i posjedovne dijelove u tvrđavama, trgovištima i selima Orljavac, Tomica, Stari Grad, Ruševa i dr. u Požeškoj županiji20. Poslije smrti Nikole Treutela (1464.), Pavao po kral jevoj odredbi dijeli te posjede splemićima Jurjem Parlagyjem i Pavlom Kallayem, ali se uskoro u Nevni stvarnim vlasnicima pokazuju Korođski, a udjele u ostalim posjedima Pavlovi sinovi Ladislav II i Bernard (ili Bernardin) 1483. prodaju Ivanu Berislaviću Grabarskorrv27. Bernard Flerceg je pavlinskom samostanu u Batini 17 Bela Pettko, "Kapisztran Janos levelezese a magyarokkaf\ Tortenelmi tar 24 (1901), 198-9, br. 49; 203-4, br. 55; 211-2, br. 64. Osnomo o Rajaelu Hercegu v. u Emericus Gašic, Brevis conspectus historicus dioecesium Bosniensis-Diacovensis et Sirmiensis (Osijek, 1944), 20; Engel, Magyarorszdg, 1: 66-67. Opširnije v. u Menyhert Erdujhelyi, A kalocsai ersekseg a Renaissance-korban (Zenta, 1899), 17-38. 18 Decreta regni Ilungariae / Geselze und Verordnungen Ungarns, 1458-1490, prir. F. Dory, G. Bonis, G. Erszegi i S. Teke (Budapest, 1989), 129,181, 189. Usp. Engel, Magyarorszag, 1:31, 105■ 19 Stanko Andric, Čudesa svetoga Ivana Kapistrana - povijesna i tekstualna analiza (Slavonski Brod-Osijek, 1999), 220, 253, 286. 20 Matija Mesic, "Gradja mojih razprava u Radu", Starine JAZU 5 (1873), 117, br. 7; Csanki, Magyarorszag, 2:285-6, 391,397, 438; Josip Bosendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), 127, 174; Josip Buturac, Pisani spomenici PoWegei okolice 1210-1536 (Jastrebarsko, 1995), 3H-2. 21 Mesic, "Gradja", 123, br. 19; Buturac, Pisani spomenici, 330. oporučno darovao godišnji danak u vinu, što su 1505. potvrdili njegova udovi ca Uršula i sin Juraj-22. Nikola I Herceg (za kojeg nije jasno je li također Pavlov sin, ili je pak sin njego va brata Filipa) bio je 1458.-63. glavni kraljevski peharnik^, a poslije njega ostali su udovica Ana i sin Franjo, koji 1495. i 1497. također obdaruju batinske pavline. Moguće je odvjetak ovog roda i Ivan Herceg, kojeg hrvatski ban Ivan Tahi, u pismu Ivanu Kaste!lanfTyju od 19. studenog 1525, poziva na sabor u Križevce2! Posljednji nedvojbeni član ovog roda bio je kraljev rizničar Nikola II. Herceg, o kojem Stjepan Brodarić piše kao o jednom od trojice ugarskih zarobljenika koji ma su Osmanlije poslije Mohačke bitke (29. kolovoza 1526.) poštedjeli život kako bi ih ispitali i po njima poslali poruku kralju Ludoviku II, za kojeg tada još nisu znali da je poginuo25. 0 tome Nikoli ima još nekoliko malo kasnijih vijesti. Na početku travnja 1527. on se obratio kralju Ferdinandu 1Habsburgovcu s nekom molbom vezanom za štete koje mu je nanio "vojvoda" (tj. Ferdinandov suparnik kralj Ivan Zapolja), kao 1zbog plaće za 50 lakih konjanika. U jesen 1529. Ladislav More od Csule, u pismu istome kralju, ocrnjivao je Franju i Nikolu Hercega kao nevjerne podanike, moleći da mu se dodijeli njihova utvrda Sečuj, koju će on potom svim silama nastojati sačuvati za kraljevu stranku2(\ Napokon, još jedan Ferdinandov pristaša, Ivan Golec, pisao je 5. kolovoza l 530. iz svoje kurije u Beretincu kod Varaždina vrhovnome kapetanu Ivanu Katzianeru između ostalog i ovo: "Nadalje, neki gospodin iz dobra staleža, imenom Nikola Herceg od Szekcsoa (Nicolaus Dux de Segscheu), doputovat će pred Vaše plemenito gospodstvo u 22 Sekulic, "Pavlini u Batini", 34. 23 Decreta regni Hungariae, 129,371; Andras Kubinyi, "Barok a kiralyi tanacsban Matyds es II. Ulaszlo idejeben", Szđzadok 122 (1988), 205■ 24 Mesic, "Gradja", 246, br 246. 25.Stephanus Brođericus, De conjlictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historici verissima. Oratio ad Adrianum VI. ponlijicem maximum, prir. P. Kulcsar i Cs. Csapodi (Budapest, 1985), 56; Gabor Barta, La route qui mene a Istanbul, 1526-1528 (Budapest, 1994), 44-46. 26 Emilij Laszovoski, Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae, 3 sv. (Zagreb, 1914-1917), 1:54 i 216. Ljubljanu, a zatim će iz Ljubljane htjeti nastaviti put k Mlečanima u Mletke (!). Taj je Nikola Herceg sve do ovog vremena držao stranu vojvode Ivana (Zapolje) i vrag bi ga znao što sada smjera činiti. Mene je u svakom slučaju zamolio da ga u pismu preporučim Vašemu plemenitom gospodstvu, zato da bi mogao neometano otići u Mletke, pa kada pristigne k Vašoj plemenitosti, Vaše će gospodstvo znati kako da postupi. Mi smo mu rekli da ćemo ga Vama pre poručiti, a na koncu će Vaše gospodstvo znati što treba učiniti.27" 27. Laszowski, Habsburški spomenici, 1:378. Stjepan Sršan O KANONSKIM VIZITACIJAMA BARANJE 17 2 9 .- 1845. U skupini pisanih povijesnih izvora, kanonske vizitacije pripadaju u sam vrh po svojem značenju, objektivnosti i sadržaju. One imaju veću vrijednost za područja Hrvatske zbog slabo sačuvanih drugih pisanih izvora. Biskupske kanonske vizitacije bile su plod povremenih posjeta biskupa ili njihovih delegata po župama na području svoje biskupije u svrhu nadzora i uvida u stvarno stanje župe te davanja mjera za otklanjanje nedostataka i poboljšanja vjerskog života vjernika. Vizitacije su se obavljale povremeno te su u početku bile općenitije i kraće, da bi se već početkom 19. stoljeća ustalile određene forme i obrasci te detaljno obuhvatile cjelokupno poslovanje župe. Predmet vizitacija bio je uvid u sjedište župe i njezinih filijala, župnika i drugih crkvenih osoba, stanovništva crkvenih i školskih zgrada, učitelja i školske djece, primanja crkvenih službenika, groblja, križeva, kapelica i kipova, te, dakako, crkava i svih drugih vjerskih aktivnosti te običaja puka. Kanonske su vizitacije osobito dragocjeni prvorazredni pisani izvor za crkvenu povijest. No budući da je crkva u prošlosti imala utjecaja i djelovala na cjelokupan život, one imaju daleko šire značenje kao izvori za demografiju, kulturu, umjetnost, običaje, arhitekturu, a pružaju i gospodarsku sliku vremena i područja. Prvi poznati propisi o vizitacijama na istočnom crkvenom području potječu iz 4. stoljeća, a na zapadnom dijelu iz 6. stoljeća. Kod nas su vijesti o najstarijim vizitacijama zabilježene kod Farlattij; "Ilirikum sacrum"7. Poznato je da su kanonske vizitacije vršene u srednjem vijeku, ali i za vrijeme osmanske okupacije Slavonije (I 526.-1 687.).Tridentinski je sabor (I 545.-1563.) osobito istaknuo važnost vizitacije. Potom su regionalne biskupske sinode (skupovi Tekst koji slijedi prilagođen je i nadopunjen predgovor knjizi Kanonske vizitacije Baranje 17291810. Osijek: Državni arhiv; đakovo: Biskupija đakovačka i Srijemska, 2004. 1. Lexikon fiir Theologie unđ Kirche, Freiburg 1965. biskupa) davale upute i naglašavale potrebu redovitog obavljanja vizitacija. Za bolje razumijevanje i uporabu tekstova vizitacija od posebnog su značenja bile upute iii točke vizitacija koje su biskupi davali vizitatorima i župnicima da na temelju njih obave i unesu podatke o vizitaciji. Te se upute nazivaju "modus visitationis" ili "puneta visitationis" i slično, te već sam naziv govori o osnovnim smjernicama prema kojima su se obavljale i što su sve obuhvaćale vizitacije. Kao što je poznato, u Slavoniji i Baranji mogla se opet organizirati redovna crkvena organizacija nakon oslobođenja od osmanske vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Budući da se na zapadnom području Hrvatske, koje se nije nalazilo pod osmanskom vlašću, crkvena organizacija slobodno razvijala, to su i kanonske vizitacije, primjerice Zagrebačke biskupije, razvile svoju formu nešto prije nego u Slavoniji-2. Može se reći da su oblici kanonskih vizitacja preneseni sa zapada utje cali na oblike vizitacija i u Slavoniji, uz određene prilagodbe. Dakako da su se upute tijekom vremena nadopunjavale i sve više standardizirale, obuhvaćajući sve detaljnije i sveobuhvatnije sadržaje života i djelovanja crkve među ljudima. Prve, osnovne upute kanonskih vizitacija obuhvaćale su osnovne teme, kao što su: 1) Liturgijski dio vizitacije, tj. misa, propovijedi, pouka i si. 2) Ispitivanje o životu, pogreškama, pastoralnom radu i djelovanju župnika i crkvenih osoba 3) Ispitivanje o životu, vjeri, običajima, pogrješkama i eventualnom krivovjerju vjernika 4) Izvješće o crkvi, kapelicama, njihovom inventaru, urešenju i materijalnom stanju 5) Prikaz crkvenih posjeda i prihoda 6) Eventualni sporovi između župnika i vjernika 7) Izvješće o grobljima, križevima po mjestima, kipovima 8) Izvješće o učiteljima, školi i školskoj pouci 9) Pregled knjižnice župnika 10) Izrada župnog inventara 1I ) Pregled crkvenih knjiga i matica 12) Popis stanovništva, vjerska pripadnost, davanja za crkvu i župnika I 3) župni arhiv 14) Pregled i izrada knjige "Stanja duša" 15) Vjerska pouka, kateheze, vjeronauk I 6) Izvješće o primaljama i dr.-3 0 crkvenoj organizaciji u Slavoniji i Baranji Prvi tragovi kršćanstva u Slavoniji i Baranji poznati su već u I . stol jeću poslije Krista'* : Car Konstantin Veliki, kako govore pisci, podigao je Sri jemsku biskupiju na razinu metropolije, čiji su biskupi sufragani bili: singidunski (Beograd), petovijski (Ptuj), siscijski (Sisak), cibalski (Vinkiovci), mursanski (Osi jek) i stridonski. Provalama i razaranjima Huna sredinom 5. stoljeća, a potom krajem 6. st. i provalama Avara, nestaje redovne crkvene organizacije u području između rijeka Drave, Dunava i Save, te se početkom 7.st. na ta područja naseljuju Hrvati.5 Nakon pokrštenja Hrvata i drugih slavenskih naroda u međurječju Save, Drave 1 Dunava, kao i u Panonskoj nizini u 8.st. Postao je 870. godine sv. Metod apostol Slavena i panonski metropolit. No, on nije mogao "na terenu" orga nizirati crkvenu upravu jer su se stalno vodili ratovi za ta područja. Nakon dolaska Mađara i njihovog pokrštenja, osnovao je kralj Stjepan u Pečuhu 1009. g. Pečušku biskupiju. Ona je obuhvaćala, osim područja u južnoj Mađarskoj i područja južno od rijeke Drave sve do Save, cijelu staru Požešku i Virovitičku županiju te velik dio srednjovjekovne Vukovarske župani je, dok je istočni Srijem pripao Bačkoj (Kaločkoj) nadbiskupiji. Srijemska je biskupija obnovljena 1229. godine i podvrgnuta Kaločkoj nadbiskupiji. Takvo stanje bilo je sve do osmanskih prodora početkom 16. stoljeća, kada opet nes taje redovne crkvene organizacije. 2. Vizitacije Zagrebačke (nad)biskupije 1615-1913, priredila Metod Hrg i Josip Kolanović, Zagreb 1989.str. 12. 3■ Vizitacije Z a g r e b a č k e n a v . Djelo, str. 154. Emcrik Gašić, Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-đakovačke i Srijem ke, Osijek 2000., str. 42 5■ Isto str. 43. Krajem I2.st. zahvalio je Bosnu i Bosansku biskupiju patarensko (bogumili, krstjani) krivovjerje. Zbog toga je hrvatsko-ugarski vojvoda Koloman I 239.g. darovao bosanskim biskupima posjed Đakovo i užu okolicu u Slavoni ji, gdje su biskupi mogli u miru boraviti i imati određene prihode. Zbog sve većih poteškoća u Bosni, bosanski se biskup već 1293. godine gotovo stalno naselio u Đakovu jer se u njemu već nalazio i bosanski kaptol5. Kako je Bosna pala pod osmansku vlast u drugoj polovici 15. st. (1463.) bosanski su biskupi ostali u Đakovu sve do pada Đakova pod osmansku vlast početkom 16. stoljeća (1527). Za vrijeme osmanske vlasti, od početka 16.st. pa do oslobođenja krajem 17. st. u Slavoniji se nije mogla organizirati redovna crkvena organizacija. Poslije oslobođenja Slavonije 1687. godine pripala je cijela srednjovjekovna Požeška županija i dio Virovitičke do Našica, uključujući i Našice, Zagrebačkoj biskupiji, tako da je Pečuška biskupija zadržala osim područja u Mađarskoj, još i dio Virovitičke županije južno od Drave, i to Donjomiholjčki i Valpovački dekanat. Vukovarski, vinkovački i županjski se kraj također nalazio unutar Pečuške biskupije no 1780. g. pripojen je Bosanko-đakovačkoj biskupiji. Valpovački i Donjomiholjački te Branjinvrški dekanati su de facto pripali pod Bosanskođakovačkuk i Srijemsku biskupiju poslije 1918., a de jure tek 1973.godine. Poslije oslobođenja Srijema od osmanske vlasti krajem I 7. i početkom 18. st. obnovljena je Srijemska biskupija. Prvi biskup u oslobođenom Srijemu bio je Franjo Jani potvrđen I 687. godine. Teško stanje u Srijemskoj biskupiji s malobrojnim vjernicima, župama i slabim prihodima ponukalo je naviše crkvene vlasti da 9. srpnja 1773. godine papa Klement XIV trajno ujedinio Srijemsku biskupiju s Bosansko-đakovačkom te se od tada nalazi pod upravom Bosanskodakovačkog biskupa.7 Bosansko-đakovački biskupi donekle su djelovali i za vrijeme osmanske vlasti, većinom bez redovitog sjedišta i redovite javne djelatnosti, ponajviše kao imenovani franjevački administratori. Prvi biskup poslije oslobođenja od osmanske vlasti bio je Nikola Ogramić, franjevac koji je I 687. godine prešao u Đakovo i utvrdio svoje sjedište. Imao je malo područje oko Đakova, a za osta lo je vodio sporove sa Zagrebačkom i PečuŠkom biskupijom. Konačno je 9. srp nja 1773. godine Bosansko-đakovačka biskupija, kako je već rečeno, đakonski ujedinjena sa Srijemskom.^ Na sređivanju političkih, upravnih i crkvenih prilika u Slavoniji mnogo je učinila carica i kraljica Marija Terezija (1740.-I 780). Tako je 1776. godine Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija primila Osijek i Petrovaradin koji su do tada bile izuzete župe i podvrgnute ostrogonskom primasu. Potom je 7. kolovoza 1780. g. izdvojeno 10 župa Zagrebačke biskupije zapad no od Slavonskog Broda i 17 župa Pečuške biskupije u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu koje u pripojene Bosansko-đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Tada je Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija dobila oblik koji je dugo zadržala, te je imala oko 50 župa. Đakovo je dobilo kaptolska mjesta i sve druge prerogative potrebne za redovitu djelatnost biskupije. Prvi biskup tako orga nizirane Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije bio je dr. Matija Franjo Krti ca (1773.-1805.f . Za vrijeme sljedećeg biskupa dr. Antuna Mandića utemel jeno je 1806. bogoslovno sjemenište u Đakovu za izobrazbu vlastitog klera, a za života velikog biskupa Josipa Jurja Strossmayera ( 1849.-1905.) izgrađena je velebna katedrala u Đakovu (1866.-1882.). Poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, južni je dio Baranje pripao novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog toga je bosansko-đakovački i srijemski biskup dr. Antun Akšamović (I 920.-195 I .) I. prosinca 1923. godine imenovan apostolskim upraviteljem južne Baranje i sjev erne Slavonije.70 To znači da je od tog vremena, budući da su ti krajevi došli u novu državnu zajednicu, de facto bosansko-đakovački i srijemski biskup upravl jao i gornjim područjem. Južna Baranja te Valpovački i Donjomiholjački dekanati su i de jure pripojeni Bosansko-đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji 1973. godine,te otada Biskupija ima današnji oblik. 0 kanonskim vizitacijama u Baranji Nakon oslobođenja Baranje od osmanske vlasti, 1687.g. Ladislav Nagy 1 Vincens Keresztely načinili su prvi popis Pečuške biskupije. Godine 1696. popisivač je bio Mihael Csanaky, vespremski kanonik-opat koji je u Dardi našao 6. 7. 8. 9. 10. E. Gašić, nav.dj.str.17 E. Gašic, str. 47. i 64. E. Gašic, str.35. E. Gašic, str 73E. Gašic, str. 78. 75 obitelji, a u cijeloj Pečuškoj biskupiji 2.554 obitelji. Godine 1703. Pečuška je biskupija imala tek 10 župa. Od tog vremena počinje oživljavanje katoličkog vjerskog života i povratak velikog broja ranijih katolika koju su za vrijeme osmanske vlasti prešli na reformaciju. Taj su posao prije svih radili franjevci koji su se nastanili u Pečuškoj biskupiji 1687. godine, dominikanci 1690., isusovci i pavlini 1694., kapucini 1698. i augustinci 1702. godine u Pečuhu.77 Pečuški biskup, inače porijeklom iz Hrvatske, Ignac Matija Radnay (Radonjić) organizirao je 1689. godine sinodu, ali je odaziv bio vrlo slab. Vjerski se život znatno poboljšao za vrijeme biskupa Franje Vilhelma Nesselrodea od 1703.g. On je uspješno organizirao biskupsku sinodu koja je donijela više korisnih smjer nica za bolji vjerski život i organizaciju crkve u Baranji. Sukladno tomu obavio je I 720. godine u Pečuškoj biskupiji Ivan Bohus kanonsku vizitaciju, ali izvorni ci nisu sačuvani. Poznata je samo obrada J. Kollera i Haasa. Sljedeća je kanons ka vizitacija obavljena 1729. godine. Matija Domšić, pečuški kanonik popisao je Baranju te je ta vizitacija, kao i sljedeća 1738. godine, tek djelomično sačuvana. Godine I 753. pozvalo je Kraljevsko ugarsko namjesništvo da se dostavi izvješće 0 slavonskim župama. Tad su popisana 22 mjesta, u I 3 su služili franjevci, a u 9 su mjesta bile vojne župe, kako se predočuje u građi kanonskih vizitacija iz 1754/55. godine. Godine 175 I . imenovan je za pečuškog biskupa Gyorgy (Đuro) Klimo. On je u svojoj svestranoj i nadasve plodnoj djelatnosti obavio i kanonske vizitacije 1756.-I 757. godine u Baranjskoj županiji. Kasnije je pavlin Pavao Ladislav Eszterhaz_y de Galantha, pečuški biskup, 1786/87. obavio kanonske vizitacije, Le je tada Pečuška biskupija već brojala oko 150 župa i 600 filijala. Sljedeće su kanonske vizitacije Pečuške biskupije obavljene 1810. godine, no posljednja je detaljnija i sveobuhvatna kanonska viz itacija obavljena I 828/1830. g. za vrijeme biskupa Ignaca Szepesyja. Kanonske se vizitacije Pečuške biskupije između 1841. i 1845. g. za vrijeme biskupa Ivana Scitovskog, odnose uglavnom na novoosnovane župe. Vizitacijski su zapisi poslije 1845. godine sastavljeni samo u cilju bilježenja značajnijih promjena u župama. Do 1810. godine kanonske su vizitacije Pečuške biskupije uvezane u knjigu zajedno s pratećim spisima, a poslije 1810. godine u svescima po pojedinim župama. Cjelokupno gradivo kanonskih vizitacija Pečuške biskupije čuva se u Biskupskom arhivu u Pečuhu, ali je dostupno i na mikrofilmu u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti.72 Vrlo detaljne i dorađene upute za obavljanje kanonskih vizitacija na području Pečuške biskupije donio je pečuški biskup barun Ignac Szepesy de Neg/es 1829. godine. Biskup Ignac rođen je 1780., te je nakon završenih teoloških studija postigao doktorat. Već 1808. g. postao je egerski kanonik, a 1820. g. erdeljski biskup, da bi 1928. bio postavljen za pečuškog biskupa. Zaslužan je za objavljivanje Biblije na mađarskom jeziku kao i za razvoj tiskare u Pečuhu i knjižnice. Zaslužan je bio i za obrazovanje učitelja, osobito seoskih, kao i za istraživanje ostataka pečuške tvrđave i slično. Sve to govori da je bio dobar organizator i da je polagao pozornost na pisana izvješća o župama, pa je sastavio upute za vizitatore po kojima su obavljene vizitacije na području Pečuške biskupije. Kako su južna Baranja i valpovački te donjomiholjački kraj bili de facto i de jure pod nadležnošću Pečuške biskupije sve do 1918. godine, to su župe na spomenu tim područjima detaljno vizitirane iz Pečuške biskupije. Biskup Ignac umro je 1838.godine. Uputstva i slijed kanonskih vizitacija 1829./30. godine jesu sljedeća: Ponajprije dolazi opći, uvodni dio vizitacije, te podaci tko ju je obavio, tko su bili predstavnici (crkve, županije, vlastelinstva i sela). Zatim dolaze dobro orga nizirane cjeline: I. o župi, u nekoliko poglavlja: o smještaju osnivanju župe, filijalama, o patronu župe, spomena vrijednim lokalitetima ili događajima; II. o narodu: broj vjernika po vjerskim obredima, o zemljišnom gospodaru: III. o crkvi: izgled crkve-matice i filijalnih, o župnim zgradama, o zgradama učitelja i školi; IV. o školi: kakve su, koliko ih djece pohađa, a koliko ne; V. o crkvenom namještaju, o župnom namještaju, o knjižnici; VI. o crkvenim prihodima, o prihodima župnika i kapelana, učitelja, zvonara i sakristrana; 11. 12. Pecsi egyhazmegye, Budapest 1999■ Pecsi eg)>hazmegye, Budapest 1999. VII. VIII. IX. X. XI. XII. o životopisima župnika, kapelana, učitelja i crkvenih službenika; red bogoslužja i podjela sakramenata; o pobožnim zakladama; o javnim križevima, kipovima, kapelicama i grobljima; o obavljenim kanonskim vizitacijama; želje i primjedbe župnika, gdje su posebno izraženi problemi župe. Na kraju tih vizitacija, za vrijeme biskupa Ignaca, dolaze iste generalne odredbe (I -17) glede svih župa, potom specijalne odredbe (obično 15) za svaku pojed inu župu. Na kraju vizitacija nalaze se vlastoručni potpisi svih nazočnih pri vizitaciji, od biskupa do seoskih predstavnika, od predstavnika županije do vlastelinstva, od župnika do vicearhiđakona okruga i tajnika biskupskih vizitacija s njihovim pečatom U pečuškoj biskupiji nakon oslobođenja od osmanske vlasti, kako je već nave deno , pripadala je južna Baranja. Sredinom 19.st. južni dio Baranje imao je dekanat (distrikt, okrug) Branjin Vrh i Dardu. Dekanatu Branjin Vrh pripadale su ove župe: Branjin Vrh, (s filijalama Beli Manastir, Branjina, Kneževo), Berement (s fiIijalama:Bolman, Kassad, Petarda Torjanci), Lapancsa (filijale: Magyar Boly, lllocska, Lipovicza), Luč (filijale: Šumarina, Petlovac), Maria Gyud, Beli Manas tir - samostalna župa od 1852. a do tada se nalazio pod župom Branjin Vrh, Nemet Marok; Siklos; Villany; Dekanat Darda sa župama: Popovac (filijale: Podolje, Branjina, Šarok, Kneževo, Buseklica i Csibogad); Batina; Bilje (s filijalama:Lug, Podravlje, Kopačevo, Vardarac); Draž (s filijalom Gajić); Darda (s fi!ijalom:Tvrdavica); Duboševica; Kneževi Vinogradi, koji su postali samostalnom župom 185 1 a do tada su pri padali župi Zmajevcu (s filijama Karanac, Kotlina, Suza, Kamenac); Topolje, Ceminac (s filijalama: Grabovac, Jagodnjak, Kozarac); Zmajevac. Vjerska slika u Baranji se nakon oslobođenja od osmanske vlasti (kraj I 7.st.) promijenila. U Baranji su, osim katolika, bili vjernici reformirane (kalvinske) vjeroispovijesti, jer je Baranja za vrijeme turske vlasti bila regionalno sjedište reformacije. U Baranji se, uz većinsko katoličko stanovništvo, naselio i znatan broj pravoslavnog (grčkoistočnog, nesjedinjenog obreda, tada zvanih shizmaticima tj. raskolnicima) stanovništva, doseljenog manjim djelom za vrijeme turske vlasti, ali većim dijelom poslije oslobođenja Baranje, s jugoistoka Balkan skog poluotoka. Bilo je nešto doseljenih luteranskih vjernika, kao i nekih drugih. U 18. st. službeno je priznata vjera u Austrijskoj monarhiji, odnosno Hrvatskoj i Ugarskoj, bila rimokatolička, dok su pravoslavni početkom 18.st. dobili poseb nu povlasticu da mogu ispovjediti svoju vjeru. Zidovima i ostalim vjerama to je omogućeno tek za vrijeme cara Josipa II .(edikt o toleranciji 2 I . prosinca 1781. godine). Biskupi vizitatori^: Grof Vilhelm Ivan Bertram de Nesselrod postao je 19. travnja 1703. pečuški biskup, ali je potvrđen tek 1710. godine. Povratio je Biskupiji i crkvi mnoga oduzeta dobra. Od I 705.g. bio je veliki župan Baranjske županije. Godine 1714. održao je biskupsku sinodu na kojoj je doneseno više korisnih odredaba za kler i narod. Ukrasio je pečušku baziliku, osobito što je pod obložio mramorom. On je 1718. godine proveo prvu kanonsku vizitaciju koja nam nije sačuvana. Godine I 729. obavio je drugi put kanonsku vizitaciju od koje su sačuvane samo dijelovi koji se donose u knjizi. Umro je 29. rujna 1732. Grof Sigismund Berenyi de Karancs, bio je biskup malenski, a isto tako i admin istrator Baranjske i Tolnanske županije. Vršio je dužnost upravitelja Pečuške biskupije za vrijeme odsutnosti kardinala, nadbiskupa i administratora Alvara Cienfuegosa ( I 735.-1 739.) Biskup Sigismund grof Bereny postao je biskup ordinarij Pečuške biskupije nakon smrti kardinala Alvara 1739. godine. Bio je i veliki župan Baranjske županije i Tolna. Obavio je I 738./39. godine kanonsku vizitaciju koja se donosi u ovoj knjizi. Umro je 25.rujna 1748. godine u Pečuhu. Georgius Klimo postao je pečuški biskup 30. srpnja 175 1. godine. Bio je vrlo učen, razborit i krijepostan te je mnogo učinio za napredak crkve. Povratio je nekadašnji sjaj pečuške crkve. Obavio je prilično temeljitu kanonsku vizitaciju Biskupije 1754./55.godine, potom u Slavoniji I757.g. U Pečuhu je proširio knjižnicu, koja i danas postoji s rijetkim knjigama iz svih područja Europe, podi gao kartografski ured, podigao je ili popravio više crkava i župnih zgrada i prib avio mnoge druge stvari te dostojanstva za Biskupiju. Umro je 1777. godine te 7J. Više vidi o pecuškim biskupima:Schemctismus venerailis cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis pro anno a Christo nato 1855, Quinqw-Ecclesiis pokopan u kapelici Kristova tijela u Pečuhu. Grof Pavao Ladislav Eszterhaz/ de Galantha bio je član redovnika sv. Pavla Pustinjaka, potom sebastipoljski biskup, da bi ! 780. g. bio imenovan za pečuškog biskupa. Godine 1782. kanonski je vizitirao Biskupiju. Podigao je više crkvenih zgrada. Umro je 7. studenog 1799. godine, a tijelo mu je pokopano u kapelici Tijela Kristova u Pečuhu. Za njegova je vremena 1785. godine akademi ja iz Pečuha prenesena u Djer (Rab), no opet je vraćena u Pečuh 1802. godine. Josip Kiraly de 0-Gyalla bio je prvo dušobrižnik u Ostrogonskoj nadbiskupiji, da bi 30. listopada 1807. bio imenovan za pečuškog biskupa. Temeljito je viztirao svoju biskupiju 1810. godine. Zbog nesretnog poraza na Mohačkom polju 1526. godine i oslobođenje od osmanske vlasti, odredio je da se svake godine u Mohaču obilježava spomen 29. kolovoza u kapelici Kalvarije. Umro je I 7. srp nja 1825. godine. U južnoj su Baranji zemljišni gospodari bili najvećim dijelom, tj.na Bcljskom vlastelinstvu prvotno princ Eugen Savojski, od 1698. do svoje smrti 1736., potom je dobro Belje opet prešlo u carske ruke, da bi ga 1779. dobila kćerka carice i kraljice Marije Terezije Marija Kristina udana za saksonskog i tešenskog princa vojvodu Albrechta. U posjedu saksonskih nadvojvoda, odnosno prinčeva, Beljsko se vlastelinstvo nalazilo sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918.g. Drugi je posjed u južnoj Baranji, manji nego Beljski, bio je Vlastelinstvo Darda, prvo u posjedu generala Veteranija, a potom grofova Palfyja. Kanonske vizitacije Baranje 1829. godine dobro su sistematizirane, detaljnije su i opširnije, a postupci nadzora župa te opisivanja stanja dobro su uhodani. Te godine bilo je u današnjem području hrvatske Baranje 1I župa, i to Batina, Berement (s hrvatskim filijalama Baranjsko Petrovo Selo, Bolman i Torjanci), Bilje (s filijalama Podravlje, Kopačevo, Vardarac i Lug), Branjin Vrh (s filijalama Beli Manastir i Hali), Čeminac (s filijalama Jagodnjak, Grabovac, Karanac i Kozarac), Darda (s filijalama Tvrđavica), Draž (s filijalom Gajić), Luč (s filijalama Petlovac, Šumarine, Lipovica), Popovac (s filijalama Branjina, Podolje, Kneževo i Busiklica), Topolje (s filijalama Duboševica) i župa Zmajevac (filijalama Kneževi Vinogradi, Suza, Kamenac, Kotlina i Kalandoš). Kanonske je vizitacije 1829/30. g. obavio pečuški biskup, barun Ignac Szepesy de Negyes. On se rodio 1780. g. a teološke studije završio u Egeru u Mađarskoj. Egerski je kanonik postao 1808., a 1820. g. erdeljski biskup, da bi 1828. g. dobio Pečušku biskupiju. Pod njegovim je vodstvom Sveto pismo prevedeno na mađarski jezik. Utemeljio je u Pečuhu bogatu knjižnicu s preko 200.000 primjeraka knjiga te je tiskaru pripojio akademiji. Osobito je uznasto jao oko pouke seoske djece. Uredio je stare zidine i okoliš ispred biskupskog dvora i katedrale. Umro je 1838. godine.7* Došavši u Pečušku biskupiju, poduzeo je temeljiti kanonski pohod svoje biskupije. Rezultat toga su sačuvane kanonske vizitacije, koje su pravi izvor povijesnih podataka za svaku župu i mjesto.75 Kanonske su vizitacije sastavljene 1829. godine te uspoređene sa stvarnim stan jem prilikom kanonskog nadzora dotičnih župa u prisutnosti crkvenih, državnih, općinskih i vlastelinskih predstavnika I 830. godine. Započinju općim dijelom, tj. dolaskom kanonskih vizitatora, opisom osoba koje su ih dočekale, uvođenjem u crkvu i podjelom svete potvrde. Nakon toga slijedio je pregled same župe, od opisa matičnog mjesta župe, zatim filijala, jezika u njima, osoba koje vrše patronat, onoga što je značajnije u župi, do kratkog topografskog opisa župe. U drugom dijelu vizitacija daju se podatci o narodu, tj. koliko ima duša sposob nih za ispovijed, a koliko onih koji još nisu dorasli za ispovijed, zatim koliko ima školske djece, a koliko ih pohađa školu, koje su vjeroispovijesti stanovnici i koliko ih ima, te tko je zemljišni posjednik. U trećem se dijelu govori o crkvenim zgradama, od njihova opisa do opisa župnih zgrada, zatim se piše o zgradama učitelja i školskoj zgradi (školi), te tko ih je sagradio, u kakvom su stanju i tko ih je dužan održavati. U četvrtom de dijelu govori o školi (obuci), tj. kakav tip škole postoji u mjestu (pučka, tj. trivijalna, ali se radilo u tri razreda s jednim odjel jenjem), po kakvim se programima radi i što su djeca trebala znati. Nadalje kad su bili ispiti, kako su se djeca upisivala u školu, kakav je bio uspjeh, a navodi se i stalno opominjanje roditelja da su dužni slati djecu u školu. U petom se dijelu vizitacije daju podatci o crkvenom i župnom namještaju, od opisa unutrašnjosti crkve do crkvene odjeće i pribora za bogoslužje. Potom se pojedinačno navode 14, Schemalisimus venerabilis cleri dioecesis Quinque ■Ecclesiensis pro anno a Christo nato 1855, Quinque - Ecdesiis, pag. 30. 15Arhiv Pečuške biskupije, Pecuh. autori i naslovi knjiga župne knjižnice i što čini župni arhiv (matične knjige i razni zapisnici kraljevih i biskupskih okružnica te povijest župe, knjige računa i si). U šestom se dijelu govori o crkvenim prihodima od nekretnina do zakladnih novčanih iznosa te milostinje, koliko ima novca i gdje se nalazi te tko njime upravlja. Nadalje se daju podatci o župnikovim stalnim prihodima, kao i onima od školarine, te se pojedinačno navode iznosi po oženjenom paru ili kući, a kod školarine pristojbe za svaki obavljeni vjerski čin. Nakon toga se donose podatci o učiteljevim prihodima i o prihodima crkvenih služitelja - zvonara, orguljaša, sakristana i crkvenjaka, također po pojedinačnim stavkama i iznosima. U sed mom se dijelu donose biografski podatci o župniku, kapelanu, učitelju i crkven im služiteljima. Tu se nalaze dragocjeni podatci o osobama; gdje su i kada rođeni, gdje su se školovali, gdje su sve do tada službovali i kakvi su, tj. je li narod zadovoljan s njima i oni s narodom. U osmom se dijelu govori o ras poredu bogoslužja u župnoj crkvi i u filijalama, te o podjeljivanju ostalih sakra menata. Tu su dani osobito vrijedni podatci o učestalosti bogoslužja po mjesti ma, o posjetu naroda bogoslužja, jesu li revni ili pak odlaze s bogoslužja (oso bito muškarci) te koje su mjere predviđene da se to spriječi. Nadalje, kako se obavlja bogoslužje i kako se ono izvodi. U devetom se dijelu govori o vjerskim zakladama i crkvenim fundacijaina, od sv. misa do raznih pobožnosti. U dese tom se dijelu daju podatci o križevima i kipovima po selima, o seoskim groblji ma, o tome, tko ih održava, jesu li groblja ograđena, dovoljno velika, tko kopa jame i drugo. U jedanaestom se dijelu govori o ranijim kanonskim vizitacijama, osobito iz 1782. i 1810. godine, o njihovim odredbama, koje se navode u ovim vizitacijama, te kako se provode te odredbe. U dvanaestom se dijelu navode želje, tj. primjedbe župnika, koje su vrlo dragocjene, jer se vide problemi, nedostatci i potrebe župe, župnika i vjernika. Potom dolazi sedamnaest točaka generalnih odredbi (statuta 1-17) koje se odnose na sve župe. Te odredbe propisuju što su svaki župnik i župa trebali izvršiti ili imati. Nakon općih odredbi dolaze posebne odredbe koje se odnose na svaku dotičnu župu. Tu su dane odredbe za svako mjesto, koje su konkret no i detaljno regulirale pojedina sporna pitanja, kao što su pitanja o broju i redu bogoslužja u župi i u filijalama, o prihodima župe, župnika, učitelja i crkvenih služitelja, o eventualnoj potrebi diobi župe, o ponašanju stanovnika i drugo. Osobito su vrijedne primjedbe o običajima pojedinih sela i nekim manama koje je trebalo iskorijeniti (prelo, divan, pijančevanje, sastanci, ribarenje za vrijeme mise i si). Na kraju svake vizitacije dolaze vlastoručni potpisi biskupa, predstavni ka dekanata, župnika, zatim svjetovnih predstavnika vlasti i vlastelinstva te pred stavnika svakog mjesta i općinskog bilježnika, s njihovim pečatima. Kanonske su vizitacije 1829., odnosno 1830. godine, posljednje pot pune vizitacije, tj. za sve župe i vrlo detaljne. Sljedeće su kanonske vizitacije obavljene 1845. godine, djelomične, tj. postoje samo za neke župe, prije svega za one kod kojih je došlo do značajnijih promjena u odnosu na ranije stanje. Prema informacijama djelatnika arhiva Pečuške biskupije, kao i objavljene litera ture, poslije I 845. godine ne postoje kanonske vizitacije za Pečušku biskupiju./(> Kanonske je vizitacije 1845. godine obavio biskup Ivan Krstitelj Scitovsky de Nagy Ker. On se rodio 1785. godine. Nakon više crkvenih službi 1838. godine postao je pečuški biskup. Osobito se trudio oko podizanja škola i školstva u svojoj biskupiji. Godine 1849. godine postao je ostrogonski nad biskup. Umro je 1853. godine.77 Godine 1845. obavljene su kanonske vizitacije u južnom trokutu Baranje (današnje područje Baranje u Hrvatskoj), samo u Beremendu (s filijala ma Baranjsko Petrovo Selo, Torjanci i Bolman), Čemincu (s filijalama Kozarac, Jagodnjak, Karanac), Topolju i Duboševici. Te su kanonske vizitacije imale nešto drugačiju koncepciju nego ranije, ali su vrlo detaljne i korisne. U prvom se dijelu kanonskih vizitacija 1845. godine govori o matičnoj crkvenoj zgradi, zatim o njezinu namještaju, o rasporedu bogoslužja, o župnoj dotaciji, o filijalnim crkvama, njihovim prihodima, namještaju, bogoslužju te o kapelama, križevima i grobljima. Jednom riječju, govori se o crkvenim nekretni nama, tj. zgradama. U drugom se dijelu govori o samoj župi kao ustanovi, župnim zgradama, o arhivu i knjižnici župe, s pojedinačnim navođenjem autora i naslo va knjiga. Zatim se kazuje o župnom namještaju, potom o župniku, o njegov 16. Pecsi egyhazmegye, Budapest\ 1999- 17. Schem atisim us venerabilis cleri dioecesis Q uinque - E cdesiensis, nav. dj, str. 31. oj službi, prihodima, nadalje o kapelanu, o župnom narodu s brojem vjernika svih vjeroispovijesti. U trećem se dijelu govori o školi, o tome koliko ima ukup no djece za školu, a koliko ju polazi, kakva je školska zgrada, o učitelju, o nje govim prihodima te o učiteljima i školama u filijalama, zatim o drugim crkvenim služiteljima, među koje su pripadale i primalje. Na kraju dolaze pobožne zak lade. Ono što se uočava kod kanonskih vizitacija 1845. godine jest da su opće i posebne odredbe kod svake od navedenih župa pisane mađarskim jezikom, dok je ostali tekst latinski. Vidi se također jak mađarski utjecaj, osobito što sc svuda tražilo da se u školi službeno poučava mađarskim jezikom na kojem se preferiralo i bogoslužje, ali su dopuštali i na materinskom, tj. hrvatskom (iliričkom) ili njemačkom, ovisno o sastavu većine stanovništva. Taj je mađarski utjecaj bio sukladan s općim mađarskim nacionalnim težnjama koje su došle do najvećeg izražaja u mađarskoj revoluciji 1848/49. godine za vrijeme Kossutha Lajosa. Dok su opće odredbe (statuta) bile iste za sve župe, dotle su se one posebne odnosile na svaku pojedinu župu i na njezine lokalne prilike i probleme. Te odredbe i opće i posebne, vrlo su značajne i dragocjene jer pokazuju opće smjernice crkve i biskupije, a isto tako i posebne probleme i pitanja koja su se vezivala uz svaku župu. Kanonske vizitacije 1845. završavaju potpisom biskupa, vlastelinskog prefekta i općinskih predstavnika. Pismo i jezik Pismo je latinično, uglavnom čitljivo, premda ponegdje prilično sitno i nejasno pisano, jezik je latinski, osim općih i posebnih odredbi (statuta) u kanon skim vizitacijama 1845. godine. Latinski jezik je kasno-latinski crkveni jezik, koji se prilično lako razumije. Njegova je posebnost velik broj statističkih podataka. Podatci se navode kratko i sažeto, bez mnogo opisa. Cesto nedostaju predikati. No, mađarski je jezik dosta zamršen, s vrlo dugačkim rečenicama, kao da je kopiran diplomatički latinski jezik. S prijevodom na hrvatski jezik nije bilo većih poteškoća, osim što hrvatski jezik još do danas nema u cijelosti izrađenoga i izgrađenoga nazivlja za sve crkvene pojmove. Zaključak Kanonske vizitacije jesu prava riznica povijesnih prvenstveno crkvenih, ali i svje tovnih podataka: od demografskih pokazatelja do vjerskih, od gospodarstva do školstva, od crkvenih i drugih kulturnih zgrada i spomenika do crkvenog i župnog namještaja. Osobito su vrijedni podatci o autorima i djelima u vezi s župnim knjižnicama, jer se iz njih vidi i intelektualna, duhovna i opća knjiška nazočnost među svećenstvom, prosvjetnim djelatnicima i narodom. Uz to su se mnogi župnici i svećenici bavili i različitim drugim aktivnostima, kao primjerice gospodarstvom (pčelarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom, pisanjem i prevođenjem), a sudjelovali su i u kulturnom, prosvjetnom i društvenom životu mještana. Nadalje, valja spomenuti da kanonske vizitacije govore i o dobrim kao i o "lošim" običajima naroda, primjerice o sastančenju, plesovima, igrankama, glazbi, svetkovinama, zavjetima, ženidbenim običajima, običajima vezanim uz krštenje, pokope i drugo. Ti su podatci objektivni, vjerodostojni i zbog nedostat ka i drugih izvora, prvorazredni. Denis Detling PRILOG PROUČAVANJU DRUŠTVENO-EKONOMSKIH PRILIKA U NEKIM NASELJIMA BELJSKOG VLASTELINSTVA OKO 1785. (E k o n o m sk a o sn o v a seljak a te njihove o b v e z e i p o d a v an je p re m a nadvojvotkinji M ariji Kristini) Grof Ferencz Szecheny, prosvijećeni velikaš i najveći zemljoposjednik županije Šopron, u početku oduševljen, a kasnije sumnjičavi jozefinist, nakon imenovan ja na čelo Pečuškog okruga7 obvezao je svoje činovnike uredbom na popunu upitnika2 koji je sadržavao oko 400 pitanja, a koja su trebala dati detaljne odgov ore o demografskom, vjerskom, gospodarskom, kulturnom i društvenom stanju svakog mjesta Okruga.-3 Rezultati upitnika dobiveni u Baranji čuvaju se danas u rukopisnoj zbirci Knjižnice Szechenji u Budimpešti pod naslovom: Descriptio Physico Politico Topographica comitatus Baranjensis.4 Državni arhiv u Osijeku 1999. godine objavio je prijevod dijela tog opisa iz I 785. godine koji se tiče tadašnjeg kotara Branjin Vrh, a koji je obuhvaćao najveći dio današnje "hrvatske" Baranje. Na osnovu tog objavljenog Opisa Baranje prikazao bih ekonomsku osnovu seljaka u 22 naselja Beljskog vlastelinstva oko 1785. godine te obveze i podavanja kmetova prema vlastelinu. Beljsko vlastelinstvo oko 1785. Beljski posjed bio je smješten u sutoku rijeka Dunava i Drave, u južnom dijelu Baranjske županije, koja se 1785. godine jozefinskim reformama našla u sklopu novoosnovanog Pečuškog okruga.5 1 Pečuški okrugje obuhvaćao tada županije Šomođ, Tolm, Baranja, Virovitica i Srijem 2 Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999), U . 3 Zsofla Papp, "Podaci o nekim mjestima nekadašnjeg kotara Branjin Vrh u opisu Ferenca Szechenyija", Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje br. 5, (Osijek 1999.), 60. 4 Sršan, Baranja 1785-, 11. 5 Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Građa za povijest Osijeka i Slavonije, knj. 14 (Osijek 2002.), 87. Beljski je posjed oblikovan krajem 17. stoljeća poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti. Za svoje brojne vojne uspjehe princ Eugen Savojski dobio je od aus trijskoga cara Leopolda 24. prosinca I 698. godine prilično devastiran posjed u južnoj Baranji koji je obuhvaćao 29 naselja. Taj posjed je nazvan Belje po mjes tu Bilju (Bellye), gdje je Eugen Savojski smjestio središte i upravu posjeda^, a gdje je dao 1702. godine izgraditi utvrđen dvorac.7 Prestankom rata, početkom I 8. stoljeća, na te se prostore vratila sigurnost, a Beljski se posjed obnavljao i izgrađivao na temeljima zapadnoeuropskih dostignuća. Tome je osobito doprini jelo novopridošlo njemačko stanovništvo. Nakon smrti prvog posjednika princa Eugena Savojskog (Beč, 21. travanja 1736.) posjed je podređen upravi kral jevske komore. Kameralno upravljanje vlastelinstvom trajalo je do 1775. godine, kada ga je komora iznajmila zakupnicima, još dok je trajao zakup, Marija Terezija je 5. svibnja 1780.godine, jednom od njezinih posljednjih uredbi poklonila Beljsko vlastelinstvo svojoj kćeri Mariji Kristini i njenom mužu Albertu od Saksonije i Tešena. Stvarno preuzimanje uslijedilo je u svibnju 1784. godine. To je bilo veliki preokret za Beljski posjed koji je u toj obitelji nasljedno ostao sve do raspada Austro-ugarske krajem 1918. godine. U I 9. stoljeću počinju značajna ulaganja u Beljski posjed a provedeni su i brojni zahvati unaprijeđenja gospo darstva, iskorištavanja šuma, isušivanja močvara i obrana od poplava. Zahvalju jući dolasku vrsnih stručnjaka iz zapadne Europe, dobroj upravi i prirodnim bogatstvima, Beljski posjed postat će jedan od najnaprednijih u Srednjoj Europi.5 Granice Beljskog vlastelinstva bile su prema istoku Dunav, odnosno Bačka županija, prema zapadu vlastelinstvo Darda i Šikloš (Siklos), prema jugu Drava, odnosno Slavonija, a prema sjeveru biskupsko vlastelinstvo Mohač (Mohacs), zatim komorski posjed Pečvarad (Pecsvar) i vlastelinstvo grofa Bačanija (Batthyanyi) Nemet-Bolj (Deutsch-Boly)."^ Vlastelinstvo se godine 1785. sasto jalo od sljedećih 30 sela: Popovac (Ban), Branjina (Kisfalud, Baranj/akisfalud), Branjin Vrh (Baranyavar), Beli Manastir (Monostor, Pelmonostor), Luč (Lucs), Petlovac (Szentistvan), Podolje (Bodolya), Villany, Szentmarton, Lipova (Lippo), 6 Stjepan Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., (Osijek 1998.), 6.-8. Mladen Šćitaroci Obad, / Bojana Šćitaroci Obad Bojanić, Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka, (Zagreb 1998.), 74.-798 Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., 9.-11. 9 Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, 87. 7 Sarok, Udvard (Udvar), Duboševica (DaIyok), Topolje (Iszep), Maiss, Nyarad, Kozarac (Keskend), Bilje (Bellye), Podravlje (Eugeniusfalu), Kopačevo (Kopacs), Vardarac (Daroc), Lug (Lasko), Kneževi Vinogradi (Hercegzollos), Kamenac (Keo), Kotlina (Sepse), Suza (Csuza), Zmajevac (Vorosmart), Batina (Keoszeg), Draž (Darasz) i Gajić (Marok)70. Sela su bila organizirana u 5 gospodarskih okruga Bilje, Zmajevac, Draž, Branjin Vrh i Nyarad77 sa svrhom boljeg organiziranja vlastelinst va i usmjeravanja ekonomije istoga k postizanju većih prihoda.7-2 Ekonomska osnova seljaka Beljskog vlastelinstva 17 8 5 . Klimatske i geografske prilike imale su snažan utjecaj na gospodarenje 2967 kmetova koliko ih je prema Opisu bilo u 22 naselja Beljskog valstelinstva 1785. godine (vidi prilog I). Vodoplavno područje, brdovita zemljišta pogodna za uzgoj vinove loze i pomanjkanje obradivih oranica, uzrokovanih dijelom kli matsko-geografskim prilikama a dijelom povećanjem broja stanovnika, što treba zahvaliti više useljavanju nego prirodnom prirast imali su za posljedicu da je poljoprivreda na vlastelinstvu imala drugorazedan značaj među kmetovima. Sel jaci su u 22 mjesta Beljskog vlastelinstva 1785. godine imali ukupno 18938 jutara7-? oranica (vidi prilog 2), koje su bile svrstane u 2. klasu, osim u selima Gajić i Draž gdje su bile 3. klase. Kolike su prihode od oranica imali navodi se samo za nekoliko sela, u prosjeku I krst žita po jutru z e m lje .N o kvaliteta uroda pšenice nije bila jednaka svake godine, jedne godine veća, druge manja.7-5 Naturalije uglavnom nisu prodavali već ih sami trošili, a katkada im i nisu bile dostatne. Pretpostavka je da su uglavnom imali prihode koji su mogli zadovolji ti osnovne potrebe seljaka7^ No, tu i tamo su znali i kupovati pšenicu ili je 10 Zsojia Papp, "Podaci o nekim mjestima ", 64. 11 Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., Osijek, 6. 12 Peter Rajczi, "Pravno ustrojstvo i funkcioniranje Darđanskog i Beljskog vlastelinstva od nas tanka do 1918. godine", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VUl, (Osijek 1986.), 176. 13 u 1ju tro oranica 2. klase računalo se 1200 četvornih hvati (1 čhv—3-6m 2), a u 1 jutro oranica 3- klase 1300 četvornih hvati 14 Sršan, Baranja 1785., 43., 55-, 15 Sršan, Baranja 1785., 110. 16 Sršan, Baranja 1785-, 88. nabavljati u Bačkoj u zamjenu za vino ili voće,77 ali su zato vrlo često znali i prodavati kukurz u mjestu ako je urod bio dobar.75 Nijemci u Popovcu običavali su prodavali i dio uroda konoplje.7-9 Oranice su seljaci obrađivale plugom i drljačom, te nisu bili skloni koristiti gnojivo, ali su ipak tropoljnim gospodaren jem imali kakve takve prihode.20 Od kultura su na vlastelinstvu potkraj 18. stol jeća najviše sijali pšenicu, raž i suražicu 27 Uz te kulture, osobito Nijemci sijali su kukuruz i krumpir22 U Bilju su seljaci imali i 7 jutara općinske zemlje. U drugim selima takva se zeml ja ne spominje. Tu su zemlju obrađivali zajedničkim snagama te jednu godinu držali na ugaru, a druge sijali kukuruz čiji su urod prodavali i to koristili za zajed ničke potrebe.2^ Vinogradarstvo i vinartsvo su bile najkomercijalnije privredne grane seljaka na vlastelinstvu. Seljaci su u 22 sela Beljskog vlastelinstva 1785. godine imali ukup no 6452 motike2** vinograda (vidi prilog 3). Seljaci su u nekim mjestima među vinogradima imali obradive zemlje uz privolu vlastelinaP a najčešće su na takvom zemljištu među vinogradima imali voćnjake, posebice šljivike.^ Seljaci su voće (prije svega trešnje) znali dobro prodavati u Bačkoj dijelom za novac, a dijelom za žito.27 Vinarstvo je u ukupnoj privredi Beljskog vlastelinstva zauzi malo 1785. godine značajno mjesto. Stanovnicima je vino bilo obilan izvor blagostanja.25 Od vina su seljaci imali u većini sela značajne prihode. Vino bi 17 18 19 20 21 Sršan, Baranja 1785-, 148., 153,159Sršan, Baranja 1785-, 88., 98., 148. Sršan, Baranja 1785-, 79. Stanovništvo i gospodarstvo, 117-119Đuro Šarošac, Bosanski Hrvati u okolici Pečuha, Ekonomska osnovica seoskog života, (Budapest 1991.), 81 ■ 22 Stanovništvo i gospodarstvo, 118.-119. 23 Sršan, Baranja 1785., 44. mjera za površinu vinograda koju je seljak mogao obraditi u jednom danu; 1 motika — 2.75 četvorna hvata (lčh v-3 -6 m 2 ) 24 Sršan, Baranja 1785-, 114. 25 Sršan, Baranja 1785., 79., 87., 120., 126., 148., 152., 157. 26 Sršan, Baranja 1785-, 148., 153-. 159-, 16327 Stanovništvo i gospodarstvo, 121.-122. 28 S. Sršan , Baranja 1785., 37-, 61.: 75., 88., 135., 159- pretežno prodavali bilo u selu, Osijeku i Slavoniji ili u bačkim krajevima za gotov novac ili bi mijenjali za žito.-2^ Prema kvaliteti ovdašnjih vina bilo je među njima i takvih koja su pripadala među plemenitija vina Ugarske. Prvo mjesto od ovdašnjih vina zauzimalo je vilanjsko crno vino. Vrlo dobra crna vina i odlična bijela vina uspijevala su u Kotlini, Kamencu, Suzi, Zmajevcu i Branjini.-^ Poslije vinarstava stočarstvo je bilo najkomercijalniji dio kmetskog gospodarenja na vlastelinstvu, unatoč tome što razvijenog stočarstva vlastelinstvo nije imalo sve do oko 1810. godine. Pašnjaci (iako nisu spadali u urbarijalno zemljište, kmetovi su vršili ispašu stoke na njima) i livade su bili od velikog značaja za stočarstvo jer je ono bilo isključivo ekstenzivno, stoka se hranila na pašnjacima, livadama i šumama (posebice svinje)^. Seljaci su najveću korist imali prije svega od tovljenih svinja, koje su tako utovljene dobro prodavali Rogata pak stoka je bila od velike koristi za podvoz, dok su od krava, posebice Nijemci, imali velike koristi. Od mlijeka su pravili izvrstan maslac i druge mliječne proizvode koje bi za dobru cijenu prodavali. U pravljenju maslaca su stanovnici Podravlja bili posebni jer su mogli napraviti mnogo maslaca kojega su prodavali u Osijeku.-?-? Srbi i Hrvati,^ za koje se spominjalo da jako vole mlijeko i sir u tolikoj mjeri da su ga davali bolesnicima umjesto lijeka, ipak se nisu htjeli privikavati na mužnju. No, kod Mađara i Hrvata-55 nije bilo neobično sresti krave veličine sred njeg vola koje su im služile za obradu polja zajedno s volovima. Ozbiljnog uzgo ja konja među seljacima nije bilo. Posebice kod Nijemaca i Mađara uzgajala se osrednja vrsta konja dok su H rv a ti uzgajali malu i neuglednu pasminu konja, ali punu snage.-?7 Budući da je sijeno bilo najvažnija stočna hrana, održavanju livada kmet je posvećivao veliku pažnju. U 22 mjesta Beljskog vlastelinstva 1785. godine sel 29 Stanovništvo i gospodarstvo, 121.-122. 30 Vladimir Slipetić, "Agrarno-ekonomski okviri razvitka poljoprivrede Baranje i "Belja" u m in ula tri stoljeća", 31 Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 150.-158. 32 Sršan, Baranja 1785-, 88., 95-, 111. 33 Sršan, Baranja 1785., 50. 34 u knjizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi R ad (stanovnici Raške; Srbi) i Šokci 35 u knjizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi Šokci 36 u k njizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi Šokci 37 Stanovništvo i gospodarstvo, 130. jaci su imali ukupno 76 18 kosa-38 livada (vidi prilog 2) koje su sve bile svrstane u 3. klasu.-39 U većini mjesta na Beljskom vlastelinstvu livade su davale seljacima dovoljno sijena za njihove potrebe, posebice kada nije bilo poplava, a tada su ga npr. seljaci Bilja i prodavali.'*0 Veliki problem uzgoja stoke predstavljale su vre menske neprilike: poplave, koje bi pokrile područja za ispašu ili zima, koja je mogla dugo trajati, pa je bilo potrebno opskbiti dovoljno krmiva za stajski uzgoj stoke. U nekim mjestima kao Topolju, Duboševici, Gajiću, Dražu, Zmajevcu, Kneževim Vinogradima ili Suzi za vrijeme poplava rijetko su što seljaci mogli kositi/*7 Međutim, za suhog vremena bilo je dovoljno sijena, a u Bilju i Kopačevu se tada svatko mogao opskrbiti i za dvije godine. U nekim mjestima kao npr. u Batini sijeno što je urodilo na livadama stanovnicima nije bilo dovoljno, a u Podravlju u potrebi za sijenom livade su trebali unajmiti.'*2 Od krmne hrane za zimu nije se ostavljalo samo sijeno, već je bilo, iako razmjerno malo, različitih vrsta slame (žito, raž, ječam ... ) i kukuruzovina # Kod pomanjkanje stočne hrane, seljaci su znali sjeći grane topola, vrba, šikarje i ostalo meko drveće te ih davati kao hranu stoci.'*'* U nedostatku krmiva seljaci su često znali kupovati krmivo u susjednih sela ili u Bačkoj, a u nuždi i prodavati stoku.'*-5 Općinskih livada imala su sela Kopačevo (5 kosa), Lug (20 kosa), Popovac (25 kosa), Beli Manastir (6 kosa), Draž (lkosa), Branjina (10 kosa) i Kotlina (20 kosa). Na tim su livadama stanovnici zajedničkim snagama, ako je bilo suho vri jeme, kosili travu te dobivali od toga sijeno dijelom za vojne konje, a dijelom za uzdržavanje općinskih bikova, o čemu je konačno vodio računa seoski knez kao glavna osoba seoske uprave.^ No poplave, koliko god da su štetile zemljoradnji i stočarstvu vlastelinstva pogodovale su ribarenju. Ribarstvo je na vlastelinstvu bilo vrlo prošireno i unosno, 38 39 40 41 42 43 44 45 46 u 1 kosu livade računalo se 1000 četvornih hvati (1 čhv= 3.6m 2) Sršan, Baranja 1785. Sršan, Baranja 1785., 43. Sršan, Baranja 1785,103-, 110., 114., 120., 134., 147., 158. Sršan, Baranja 1785., 43-, 48., 54., 98. Šarošac, Bosanski Hrvali, 114.-117. Stanovništvo i gospodarstvo, 130. Sršan, Baranja 1785-, 38., 45, 5 5 6 2 ., 69 , 104., 115. Sršan, Baranja 1 7 8 5 5 4 ., 68., 79., 87., 120., 126, 152. zbog rijeka Drave i Dunava koje su omeđivale vlastelinstvo, ali i zbog njihovog izlijevanje u ritove gdje je riba u vrijeme poplava nalazila obilnu hranu i dolazila na mriještenje. Poplavne rijeke bi s opadanjem razine vode ipak ostavljale mnoštvo jezera oko sela gdje su seljaci mogli ribariti. Najčešće vrste riba koje su se u takvim jezerima, ali i u rijekama mogle uloviti bile su štuka, šaran, moruna te neke manje vrste.'*7 Ribom su se seljaci hranili, ali i obilato njome trgovali. Prodavali su je u selu trgovcima ili je odvozili u Gyor, Budim, Pečuh i šire ili u Osijek i Slavoniju.*8 jedino seljaci koji su živjeli uz Karašicu nisu običavali pro davati ribu, već bi ulovljenu sami "potrošili" jer Karašica, kako navodi izvor, nije obilovala ribom.*-9 Prema Urbaru iz 1767. godine kmet je imao pravo besplatno dobijati ogr jevno i građevno drvo iz vlastelinskih šuma. Ako selo nije imalo vlastitih šuma, vlastelin je bio dužan opskrbiti kmeta potrebnim ogrjevnim drvetom uz ugov orenu taksu.50 Tako sela Podravlje, Popovac, Luč, Branjin vrh, Branjina, Podol je, Kotlina, Suza nisu imala na vlastitom području šuma, već su im se iz susjedne vlastelinske šume doznačavala pripadajuća drva. Vlastelin je, odnosno vlastelin ski šumar, određivao gdje, će se, koliko i kako sjeći. To je bilo potrebno, budući da se gospodarenje šumama i njihovo iskorištavanje preko zakupaca i urbarijalaca obavljalo neredovito, pa su naročito kod urbarijalnih sječa stradavala srednjodobna stabla.57 Jedino u mjestima Duboševica, Draž, Zmajevac, Podolje, Suza i Kamenac kod sječe drva nije postojao nikakav red. Bez dozvole vlastelina sječa drveća bila je kažnjiva s 3 dana zatvora ili manualne robote. Među seljacima na vlastelinstvu bilo je i obrtnika i trgovaca, ili bolje rečeno mnogi obrtnici i trgovci nisu živjeli samo od svoje djelatnosti već su držali sesije, obrađivali zemlju, prije svega vinograde. Većina obrtnika kao i trgovaca na vlastelinstvu držala je vinograde,52 dok je većina trgovaca običavala peći i rakiju.5-? Trgovac u Vardarcu zakupio je i ribnjake. Na vlastelinstvu su neki seljaci znali 47 48 49 50 51 52 53 Sršan, Baranja 1785., 52., 100. Sršan, Baranja 1785,38., 52., 6 5 1 0 0 ., 106., 113-, 117. Sršan, Baranja 1785-, 71., 82., 124., 138. Josip Bosendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb 1950.), 125.-127. Stanovništvo i gospodarstvo, 122. Sršan, Baranja 1785, 35,52., 7% 78., 85-, 86., 9 3 1 2 5 ., 132., 146. Sršan, Baranja 1785, 86., 9 3 , 125., 133-, 146. zarađivati na račun trgovaca. Tako su seljaci u Bilju dobro zarađivali odvozeći trgovce ili njihovu robu za Budim ili Peštu te bi ljeti zarađivali do 15 forinti a zimi i do 18 forinti.** Seljak je na vlastelinstvu znao zaraditi vršeći podvoze i za vojsku. Ukoliko se selo nalazilo izvan glavnih puteva seljaci nisu bili dužni davati podvoze za vojsku, no ako bi i bilo potrebe za podvoze do susjednih postaja, to bi seljaci činili za gotov novac kao npr. u Kopačevu55 Sesija - osnova svih obveza i podavanja Ugarski urbar iz 1767. godine, kojega je Marija Terezija donijela naredbenim putem, kako bi povećanjem poreza zaštitila kmeta od dodatnih opterećenja, propisao je sva davanja i obveze kmeta prema vlastelinu, crkvi i državi razmjer no ekonomskom statusu, odnosno veličini rustikalnog zemljišta (sesije ili selišta) kojega je kmet uživao.5^ Prema veličini rustikalne zemlje Urbar je razlikovao kmetove sesionaliste, inkviline i subinkviline. Sesija je Urbarom definirana kao kompleks intravilana (prostor na kojem leži kuća, dvorište, gospodarske zgrade i vrt) koji je u Baranji bio veličine do I jutra i ekstravilana (prostor koji obuhvaća oranice i livade), koji je na Beljskom vlastelinstvu maksimalno iznosio 26 jutara oranica i 12 jutara livada, što je ukupno predstavljalo konstitutiv sesije. Dok je kmet sesionalist na Beljskom vlastelinstvu imao intravilano i ekstravilano zemljište do iznosa najmanje 1/8 sesije, kmet inkvilin imao je intravilano zemljište, a ekstravilano ispod 1/8 sesije, dok kmet subinkvilin (beskućnik) nije imao ni intravilano ni ekstravilano zemljište.-57 U 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1785. godine prema Opisu bilo je 2052 sesionalista, 820 inkvilina i 96 subinkvilina (vidi prilog I). Treba napomenuti da je na Beljskom vlastelinstvu bio vrlo visoki udio inkvilina i subinkvilina što čini gotovo trećinu svih podložnika. S jedne strane možda bi se to moglo objasniti ukupnim povećanjem broja stanovnika (prirodni prirast, doseljavanje)55 na vlastelinstvu i ograničenom površinom obradivih površina, livada, vrtova i 54 Sršan, Baranja 1785., 46. 55 Sršan, Baranja 1785., 56. 56 Mijo Mirkovic, Ekonotnska historija Jugoslavije (Zagreb 1968.), 42. 57 Bosendorfer, Agrarni odnos, 119 -122. 58 više kod Gyorgy Timar, "Demografska povijest Baranje do 1910. godine", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 40.- 64. vinograda koji su na vlastelinstvu 1883.godine (l)59 obuhvaćali otprilike nešto manje od 1/3 ukupne površine (otprilike 1/3 je otpadala na šumske komplekse, dok 1/3 je bilo neplodno područje i pašnjaci)/0K tome treba uzeti u obzir i da je seljak mogao držati do otprilike 3 jutra zemlje (manje od 1/8 sesije) i biti svrstan u kategoriju inkvilina. Mogao bi se visoki postotak inkvilina objasniti i značajkama etničkog i socijalnog karaktera. Najmanji postotak inkvilina je bio kod slavenskog stanovništva, ali je to isto stanovništvo imalo više od 3, 4 obitelji po domaćinstvu/7 U prosjeku je najviše inkvilina bilo među njemačkim stanovništvom, ali to je stanovništvo imalo jednu obitelj, ne više od dvije po domaćinstvu. S druge strane, veliki postotak inkvilina i subinkvilina mogao bi se objasniti i postojanjem obrtnika i trgovaca među seljacima koji je bilo 60-tak, te velikog broja služinčadi na vlastelinstvu. Jedni su na vlastelinstvima obavljali poslove nadzora; npr. pazitelji, poljski čuvari, čuvari vinograda, stražari i pan duri, zatim nadstojnici imanja koji su bili i neposredni rukovoditelji proizvodnje. Drugi su na vlastelinstvu bili profesionalisti (zanimanja kao što su: najamnik, lovac, pčelar, pastir... a među njih su spadali i zanatlije vlastelinstva, kao što su bačvar, kovač, pivar, dimnjačar, ...).62 Kmet koji je radio i proizvodio za svoj račun na sesiji bio je dužan sesiju održavati te izvršavati obveze prema vlastelinu, crkvi i državi. Dok je kmet redovno podmirivao davanja vlastelinu i državi nije mogao biti odbijen sa zemljišta. Sesionalno zemljište seljak nije smio otuđiti, ali je slobodno raspola gao s krčevinom, vinogradom te je imao pogodnosti ispaše, drvarije, žirenja, sabiranja šišarki i šumskih plodina, te uz određena davanja i točenja vina i pečenje rakije.® Kmet je vlastelinu bio prema Urbaru višestruko obvezan za uživanje na rustikalnom zemljištu. 59 u razdoblju od 1767. do 1852. godine broj sesija se povećao z a oko 30 % vidi kod: Igor Karaman, "Ekonomsko-socijalni sastav seljaštva i seoskih naselja na kasnofeudalnim vlastelinstvi ma baranjskog trokuta", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 193■ 60 Janos Foldvar, "Sistem i organiziranje upravljanja privredom, gazdinstva", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 232. 61 usporedi: Gyorgy Timar, "Demografska povijest", 50., 5 1; Igor Karaman, "Ekonomsko-socijal ni sastav", 190.; Sršan, Baranja 1785.; 62 Rajczi, "Pravno ustrojstvo" 176. 63 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 123.-131- Od uživanja oranica kmet je bio dužan davati vlastelinu devetinu ili deveto deveti dio od plodova, ali i deveti dio od priploda (od jagnjadi, koza, pčela ...) Devetinu su seljaci na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine isključivo davali u naturalijama.^ Od općinske zemlje koju su obrađivali seljaci Bilja zajedničkim snagama, a urod prodavali i to koristili za zajedničke potrebe, selo je davalo vlastelinstvu devetinu, ali je plaćalo i desetinu te županijske terete.65 Od livada seljaci su vlastelinu davali samo dužne urbarske robote, tj. 3 dana rada.66 Kod kosidbe livada Urbar iz 1767. uzeo je u obzir samo prvu kosidbu. Drugo košenje livade - otava na Beljskom vlastelinstvu I 785. godine nije bilo uobičajeno/7 Općinskih livada seljaci su imali u selima Kopačevo, Lug, Popovac, Beli Manastir, Draž, Branjina i Kotlina koje su zajedničkim snagama kosili, a od toga dobiveno sijeno koristili dijelom za vojne konje, a dijelom za uzdržavanje općinskih bikova, o čemu je konačno vodio računa seoski knez. Vlastelinu od livada nisu davali ništa kao niti županiji jer su livade posjedovali od pamtivijeka.65 Kako su se seljaci koristili vlastelinske pašnjake za ispašu svoje stoke, oni kme tovi, koji su imali krave, na račun ispaše davali su vlastelinu određenu mjericu maslaca u obliku darova. Osim toga davanja kmet je bio dužan vlastelinu u obliku darova, razmjerno veličini sesije (dakle inkvilini i subinkvilini su bili oslobođeni tih davanja) dati još i 2 kokoši, 2 kopuna, 1I jaja, a 30 sesija je zajedno davalo tele.69 Na Beljskom vlastelinstvu gorno pravo (gornica) nije postojalo, već su seljaci i od vinograda davali devetinu i desetinu vlastelinu. Od obradive zemlje ili voćnjaka koje su imali među vinogradima vlastelinu nisu davali ništa.70 Kako su seljaci među vinogradima držali šljivike, bilo je među njima uobičajeno peči rak iju od šljiva, ali i od drugog voća, bilo za svoje potrebe, bilo za trgovinu. Za to ovlaštenje kmet je plaćao vlastelinu 2 forinte po kazanu, a ako pak nije imao vlastitog kazana platio je još dvije forinte za kazan.77 Prema odredbi urbara 64 65 66 67 68 69 70 71 Sršan, Baranja 1785., 38., 46., 56., 70., 81., 8%, 105., 112., 150., 154., 160. Sršan, Baranja 1785-, 44. Sršan, Baranja 1785., 94., 120. Šarošac, Bosanski Hrvati, 114.-117.; Sršan, Baranja 1785-, 74., 152., 158. Sršan, Baranja 1785., 54., 68., 79., 87., 120., 126., 152. Bosendorfer, Agrarni odnosi, 124., 116. Sršan, Baranja 1785-, 148., 152. Bosendorfer, Agrarni odnosi, 129--130 točenje žestokih pića pripadalo je samo vlastelinu, a kmet je imao Urbarom zajamčeno pravo točenja vina od listopada (od Sv. Mihaela) do travnja (Sv. Jurja), a ako selo nije imalo vinogorja samo do prosinca.72 Vlastelinsko vino točilo se cijele godine. Razmjerno veličini sesije kmet je bio dužan tjedno na jednodnevan fizički rad spregom, dakle davao bi dvopreg, tropreg ili četveropreg za oranje ili druge poslove (jugalna robota) što bi ukupno bilo 52 dana na godinu. Ukoliko pak kmet nije imao marve, pretvoreno u manualni rad - rad rukom (manualna robo ta) kmet je morao raditi 104 dana godišnje na aiodiju, a u koji se računao posao koji se obavljao i pješke (dakle prijenos predmeta, odnos pošte ili poruke...). Inkvilini su bili dužni 18, a subinkvilin je davao 12 dana manualne rabote.7-? Prema Urbaru, kmet je jednom godišnje, bio dužan vlastelinu davati duge podvoze na udaljenost od dva dana koji su tražili četveropreg. Podvozi se nisu obavljali u vrijeme velikih poslova na polju, livadi i vinogradu, a obavljali su se samo onda kada su putevi bili prohodni. Sve troškove cestarine, skelarine i sve troškove za stoku i kmeta trebao je plaćati vlastelin, ali u praksi se događalo često suprotno.7* Duge podvoze kmetovi su obavljali na području vlastelinstva i Baranjske županije, a vrlo često su podvoze vršili prema Budimu i Pešti, te u Bačku.7-5 Seljak je i za ribarenje na Beljskom vlastelinstvu imao obveze prema vlastelinu jer se ribarenje smatralo isključivim pravom vlastelina. Vlastelinstvo je najvećim dijelom samostalno vodilo ribnjake na kojima bi seljaci lovili, s time da bi 1/3 davali vlastelinu,75 a ako su lovili uz pomoć "vejsze"77 godišnje bi plaćali vlastelinu dodatno 1 forintu. Vlastelinstvo je na mnogim jezercima na vlastelin stvu davalo pravo ribarenja u zakup. Tako se spominje jedan seljak u Kopačevu te trgovac u Vardarcu koji su zakupili pravo ribarenja, dok je npr. cijelo selo Lug 72 Mugdolna Kiss, "Divot kmetova na veleposjedima u Baranji između Dunava i Drave od 1700. do 1848. godine ", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 19973 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 145.-150. 74 Bosendorfer, Agrarni odnosi, 63 75 Sršan, Baranja 1785, 38., 45, 56., 62., 69., 75-, 88., 95-, 9% 104., 111., 116., 122., 128., 136., 141. 76 Stanovništvo i gospodarstvo, 122. 77 "vejsze" je bio alat za hvatanje riba - vidi više kod: Kiss, "0 ivot kmetova", 200. zakupilo pravo ribarenja na nekim jezercima oko sela.75 Za pogodnosti drvarenja kmetovi cijele sesije su na Beljskom vlastelinstvu bili dužni prema Urbaru vlastelinu sjeći ili voziti I hvat drva, a oni koji nemaju spregu sjekli su drva za vlastelina razmjerno veličini sesije. Vlastelinu su drva vrlo često dovozili na udaljenost i od jednog dana, a često se događalo da mjesto kamo drvo moraju dovoziti nije bilo stalno određeno.7^ Ako je kmet i sjekao i vozio drva vlastelinu, računao mu se I dan sječe u sedmičnu rabotu 5<J Obično su se drva sjekla u razdoblju od studenog do veljače jer tada seljak nije radio na zemlji. Svaki kmet na Beljskom vlastelinstvu, kao i drugdje u Ugarskoj, bio je dužan davati i vlastelinu od intravilana I forintu poreza (census) u dva obroka i to na blagdane Sv. Mihovila i Sv. Juraja.57 Trgovci i obrtnici za svoju djelatnost na Beljskom vlastelinstvu nisu bili dužni vlastelinu davati ništa, ali prema veličini svog posjeda, razmjerno veličini sesije ako su je imali izvršavali su urbarijalne obaveze kao i drugi seljaci, a njih su obično plaćali novcem (vidi prilog 5). Osim trgovaca i obrtnika, povlasticu otku pljivanja novcem od javnih i vlastelinskih davanja na vlastelinstvu su u pravilu koristili još i crkveni služitelji i učitelji. S obzirom da je na Beljskom vlastelinstvu vlastelin uzeo u zakup desetinu od pečuškog klera®2 na način da je pomoću pogodbe ugovorio desetinu za jednu svotu za cijelo vlastelinstvo5-3 koju je plaćao u gotovu novcu, seljak je na Beljskom vlastelinstvu i crkvenu desetinu davao vlastelinu. Desetinu je kmet davao samo od rustikalnog zemljišta i isključivo u naturalijama, no nije bio dužan dovesti je na određeno mjesto, ali ako je pak to učinio zaračunalo bi mu se u robotu. Desetinu nisu davali pravoslavci u mjestima gdje su odavno bili nasel jeni, kao ni službenici crkve. Svi ostali su bili dužni davati desetinu.8* 78 79 80 81 82 83 84 Sršan, Baranja 1 7 8 5 5 6 ., 59-, 69. Sršan, Baranja 1785-, 33 -161. Bosendorfer, Agrarni odnosi, 126. Bosendorfer, Agrarni odnosi, 126. u crkvenom pogledu Beljsko vlastelinstvo j e potpadalo pod Pecušku biskupiju Sršan, Baranja 1785-, 41. Bosendorfer, Agrarni odnosi, 133- Osim obaveza prema vlastelinu, seljak na Beljskom vlastelinstvu imao je obaveze i prema Crkvi i državi. Osim desetine seljaci su bili dužni plaćati razne svećeničke pristojbe (školarina kod katoličkih i pravoslavnih svećenika) koje bi davali i učiteljima koji bi svećenicima bili na pomoć. Seljaci su bili dužni i na razna druga davanja svećenicima (bez obzira na vjeroispovijest) dijelom u naturalijama, a dijelom u novcu, zatim svećenicima ali i učiteljima sjeći i donositi drva za ogrjev 55 a u pravilu je kmet besplatno radio i na obnovi svećenikove i učitel jeve kuće i crkava. Seljaci Beljskog vlastelinstva su imali obaveze i prema pukovniji Kinsky, koja je bila smještena na području vlastelinstva, dovoziti joj ogrjevna drva, popravljati joj staje, snabdijevati je rasvjetom, sijenom ili pak vršiti podvoze za nju (osim seljaka iz Podravlja jer je vojska na području tog sela pot padala pod utvrdu Osijek). Seljak Beljskog vlastelinstva je bio dužan i za župani ju obavljati popravke mostova, javnih putova, čišćenja rijeka na području vlastelinstva, a k tome su bili bio dužni plaćati i redovan državni porez - diku (dica).5<> Organizacija prikupljanja poreza i izvršavanja obaveza Svaki seljak u mjestu imao je knjižicu u koju su se upisivale sve uplate i poda vanja, a upisivao ih je bilježnik. Bilježnik sela sastavljao je račune i podneske sela i za svoju službu bio je plaćen od strane sela. Na Beljskom vlastelinstvu I 785. godine bilježnici su djelomično bili plaćenu u novcu, u prosjeku oko 40 forinti godišnje, a dijelom u naturalijama, pa bi im godišnja plaća dosezala ukupnu vrijednost (npr. u Topolju i Duboševici) do oko 107 forinti. Manja sela na Beljskom vlastelinstvu nisu imala vlastitog bilježnika poput Podravlja, Petlovca, Kotline i Kamenca, već su bilježniku u susjednom selu plaćali da im vodi račune i sastavl ja podneske. Većina je sela bila zadovoljna radom bilježnika. Jedino su u Kneževim Vinogradima seljaci smatrali da bilježnik nije baš sposoban za vođenje računa i sastavljanje podnesaka, te u Batini gdje je učitelj obavljao posao bilježnika, možda zbog nedostatka pismenih osoba u selu.57 85 Kanonske vizitacije Baranje 1729.-1810., knjiga l , (Osijek, 2003-), 90.-208., usporedi Sršan, Baranja 1785., 86 Kiss"Wivot kmetova na veleposjdima", 201.; usporedi sa Sršan, Baranja 1785. 87 Sršan, Baranja 1785., 38 , 51., 99-, 105., H L , 116., 149,154., 164. Seoski knez u svom je mjestu vodio brigu o redovnom izvršenju poslova i pod mirenju dugova, prvenstveno prema vlastelinu. Seoski knez predstavljao je glavnu osobu seoske uprave i odgovarao je za provođenje vlastelinskih naredbi, a osim toga bio je i rabitar u seoskim sporovima. Knez je čuvao pečat sela i pot pisivao je akte koje je sastavljao bilježnik. Knez je bio dužan sam, ili uz pomoć bilježnika, oglašavati tekuće obavijesti sakupljenim stanovnicima u selu55, no u većini sela na Beljskom vlastelinstvu se događalo da je bilježnik sam sakupljao stanovnike u selu i oglašavao im tekuće obavijesti.59 U Kamencu je to činio i učitelj, s obzirom da bilježnika nisu imali.90 Seoski knez nije bio plaćen od općine, ali je bio oslobođen urbarijalnih podavanja prema vlastelinu.-97 U Kopačevu i Vardarcu se spominje da je općina za suca izvršavala obaveze prema vlastelinu.-92 Seoskom knezu pomagali su prisežnici u selu. Oni su rukovodili poslovima na vlastelinstvu, koji su se ticali obaveza prema vlastelinu, ali su rukovodili i javnim poslovima koje je određivao kotarski načelnik, a koji su se najčešće ticali popravki mostova i javnih puteva. Na Beljskom vlastelinstvu 1785. njihov broj je od sela do sela varirao. Najmanje prisežnika na Beljskom vlastelinstvu imala su sela Podravlje, Gajić i Kamenac po 2, dok je Bilje imalo najviše 6. Prisežnici nisu bili plaćeni, niti oslobođeni urbarijalnih podavanja kao seoski knez, jedino nisu morali ići na javne radove.-5# Seljaci su podmirivali svoja podavanja na Beljskom vlastelinstvu u pravilu angarijalno, dakle nakon završetka velikih poslova na oranicama, livadama, u vino gradima ... Ni jedno selo na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine nije imalo zaostataka.-9^ No, kod podmirenja godišnjih podavanja prema crkvi spominje se u vizitacijama iz 1782. godine da seljaci u župi Branjin Vrh dijelom redovito 88 89 90 91 92 93 94 127., Rajczi, "Pravno ustrojstvo", 177. Sršan, Baranja 1785., 46., 62., 76., 89., 95., 105., 112., 116., 122., 128., 141., 150. Sršan, Baranja 1785-, 164. Rajczi, "Pravno ustrojstvo", 177.; Sršan, Baranja 1785., 46., 56, Sršan, Baranja 1785-, 56., 62., Sršan, Baranja 1785-, 46., 51-, 62., 69., 88., 111., 116., 164 Sršan, Baranja 1785., 37., 45-, 50., 55-, 61., 68., 80., 88., 94., 98., 104., 111,115., 121., 135., 140., 148., 153-, 159-, 163- daju,-95 a u Kneževim Vinogradima da su seljaci po tom pitanju "nemarniji i teži nego ostali",^ dok su npr. seljaci u Bilju "pri davanju dužne štolarine za pokop nemarni i teški." -97 95 96 97 Kanonske vizitacije Baranje 1729.-1810., knjiga I., ( Osijek, 2003-), 207. Kanonske vizitacije, 137. Kanonske vizitacije, 149. Prilozi Prilog I : Struktura stanovništva u 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1/85. godine Selo Batina Bilje Podravlje Kopačevo Vardarac Lug Branjin Vrh Popovac Beli Manastir Luč Petlovac Topolje Duboševica Gajić Draž Branjina Zmajevac Podolje Kneževi Vinogradi Kotlina Suza Kamenac ukupno sesionalista inkvilina subinkvilina 15 148 27 107 97 104 82 122 74 139 40 155 162 112 78 123 116 52 147 60 64 27 2052 78 75 27 19 7 1 5 110 64 10 47 7 18 17 16 34 110 27 78 31 27 12 820 6 5 0 11 0 0 9 2 8 0 5 6 4 0 4 1 8 1 12 9 3 2 96 Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785., Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999); Magdolna Kiss, "0 ivot kmetova na veleposjedima u Baranji između Dunava i Drave od 1700. do 1848. godine", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 208., 209. Prilog 2: Broj oranica, livada i pašnjaka po mjestima Beljskog vlastelinstva 1785. godine Selo Batina Bilje Podravlje Kopačevo Vardarac Lug Branjin Vrh Popovac Beli Manastir Luč Petlovac Topolje Duboševica Gajić Draž Branjina Zmajevac Podolje Kneževi Vinogradi Kotlina Suza Kamenac ukupno oranice (jutro) livade (kosa) 73 550 0 853 848 1133 1716 1638 1369 672 176 1473 2055 601 911 1290 30 300 0 443 419 587 278 880 459 312 96 742 265 345 440 621 209 1662 654 769 286 18938 98 881 380 42 7618 pašnjak (grlastoke koje možeuzdržavati) 100 500 200 500 500 500 300 300 300 200 100 300 300 100 200 300 500 100 500 200 500 300 6800 Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999) Prilog 3: Veličina vinograda u 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1785.godine Batina Bilje Podravlje Kopačevo Vardarac Lug Branjin Vrh Popovac Beli Manastir Luč Petlovac 486 0 0 368 268 240 355 480 356 0 0 Topolje Đuboševica Gajić Draž Bran] i na Zmajevac Podolje Kneževi Vinogradi Kotlina Suza Kamenac 157 134 302 422 465 620 486 402 398 399 114 Ukupno 6452 Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785., Izvori z a povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999.) Prilog 4: Visina otkupa u novcu od davanja devetine, darova i robote cijela sesija 24,31 forinti % sesije 18,38 % forinti Vz sesije 12,45 1/2 forinti 1/4 sesije 6,53 % forinti 1/8 sesije 3,56 % forinte inkvilin 4 forinte subinkvilin 2 forinte Izvor: Josip Bosendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb 1950.), 91. Prilog 5: Brojno stanje stoke na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine Selo Batina Bilje Podravlje Kopačevo Vardarac Lug Braniin Vrh Popovac Beli Manastir Luč Petlovac Topolje Duboševica Gajić Draž Branjina Zmajevac Podolje Kneževi Vinogradi Kotlina Suza Kamenac ukupno Konji (iznad 3 g o d in e starosti) kobile 40 110 23 76 60 85 65 146 106 80 60 44 80 30 84 97 130 30 92 57 44 20 1562 10 86 16 48 40 60 30 30 15 25 20 33 60 16 31 30 77 17 60 0 32 0 736 ju n a đ volovi 0 27 10 0 50 0 68 80 87 101 48 74 109 0 58 100 40 90 88 61 25 101 40 47 35 1144 24 57 krave (izn ad 3 g o d in e staro sti) svinje (iznad 1 g o d in e starosti) ovce koze 60 78 40 61 86 60 60 113 103 79 78 67 78 28 61 56 81 40 85 50 56 24 1447 88 203 27 250 150 150 289 280 316 336 90 345 400 145 360 254 0 164 430 79 138 58 4553 0 0 0 0 0 235 205 190 83 82 57 100 160 73 0 85 50 0 500 0 0 0 1820 0 0 0 0 0 0 14 34 0 36 0 0 0 0 0 49 20 0 100 0 0 0 253 Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. ( Osijek 1999-) Davorin Taslidžić STUPOVI OPSTOJNOSTI - PUTOVI I RASKRIŽJA (Prometna i komunikacijska infrastruktura u Baranji nakon Drugog svjetskog rata) Poslije završetka Drugoga svjetskog rata, točnije počevši od 1946. sustav željezničkog prometovanja pripadao je administrativno-tehničkom odjeljenju Direkcije Državnog odbora Belje čije se središte nalazilo u Belom Manastiru. Njegova je djelatnost bila organizirana na sljedeći način: prometno-tehnički pododjel, održavanje i nadzor pruge, a prometovanje, odnosno prijevozna sred stva ili prometala su bila: 11 lokomotiva, 2 motorne drezine, 7 putničkih vago na, 3 1 G- kolo, 9 TG - kola, 3 1 PL - vagon, 22 para vagona za prijevoz tru paca, 98 T vagona, 546 R - vagona, 3 poštanska vagona i 5 tendera. U sustavu željezničkog prijevoza bilo je uposleno 37 stalnih službenika i 6 stalnih skla dišnih radnika za utovar, istovar i pretovar roba. Ti radnici su radili u akordu prema utvrđenim tarifama. Za sve druge radne potrebe na rad su primani drugi radnici sukladno potrebi. U razdoblju tzv. okupacije Baranje od strane Kraljevine Mađarske (1941.- 1944.) u željezničku strukturu i održavanje prometovanja nije se goto vo ništa ulagalo, a i mogući potrebni popravci su svedeni na najmanju moguću mjeru. Nakon pobjede nad fašizmom antihitlerovske koalicije, i ovo područje je dobilo nove vladare, koji su u početku bili naklonjeni prema ovdašnjem puku, ali kako je vrijeme odmicalo, postajali su sve okrutniji i ne baš raspoloženo darežljivi prigodom ispunjavanja želja ili potreba ovdašnjeg pučanstva. Zacijelo da se to osjetno odrazilo i na opstojnost gospodarske željeznice Belja, čiji se radni vijek približio svome 62. rođendanu kada je zapravo iščezla s ravničarskih obzorja. Glede željezničke mreže u hrvatskoj Baranji dogodili su se vrlo nelo gični čini, jer je vremensko razdoblje od 1957., pa mogli bi bez grižnje savjesti istaći l 982., u kojem se razdoblju dosta okrutno ukidaju brojni željeznički, oni uskotračni, ali i normalni kolosjeci što su spajali središnje i rubne dijelove Baran je. To se dogodilo željeznici, a ono što se u istom vremenskom razdoblju poz itivnoga dogodilo, je u procesu popravka i modernizacije cestovnih prometnica u Baranji. Glavnu regionalnu cestu činila je cesta broj 17 sa suvremenim kolovo zom, koja je vodila od Osijeka, preko Bilja, Mece, Darde, Švajcarnice, Ceminca, Kozarca, Belog Manastira, Branjinog Vrha i Kneževa do državne granice, odnosno preko Udvara u Mađarskoj; ukupna dužina ove ceste iznosila je 45 kilometara. Tako je zacijelo jedan raniji općinski put postao magistralnim, i međunarodnom cestom broj 17-1, a odvojila se od regionalne ceste broj 17, kod Bilja, prolazeći dalje prema sjeveroistoku, i to sljedećim mjestima: Vardarac, Lug, Grabovac, Kneževi Vinogradi, Suza, Zmajevac, Batina na Dunavu. Tako je upravo ta cesta postala cesta što život znači, temeljem dva osnova: nakon uki danja željezničke pruge Batina - Beli Manastir, postala je jedinom vezom s Osi jekom; ona se s dvjema regionalnim cestama nadovezala na magistralnu cestu broj I 7, i to: a) na sjeveru, između Batine i Zmajevca sa cestom broj 2 4 14, koja je vodila preko Draža i Topolja u Kneževo / od 1860. - tih godina na ovome je potezu išla važna županijska cesta Kneževo - Batina, koja se nakon prijelaza skelom kod Batine na Dunavu povezala s cestom Bezdan - Sombor /, b) sa središnjom cestom broj 2413, koja je prolazila od Kneževih Vinograda preko Karanca, zatim jugoistočno od Belog Manastira, gdje izbija na magistralnu cestu broj I 7. Sa zapadne strane magistralne ceste kod Švajcarnice odvojila se region alna cesta broj 2412, koja je vodila preko Uglješa, Jagodnjaka, Bolmana do Baranjskog Petrovog Sela, odnosno do državne granice kod Beremenda u Mađarskoj. Sjeverozapadno od Bolmana jedna novoizgrađena lokalna cesta 1980-tih godina vodila je preko sela Petlovac, Šumarina i Širine u Beli Manas tir. Regionalna cesta broj 2412, od Baranjskog Petrovog Sela, imala je jedan korak prema jugu, koji je preko Novog Bezdana i Torjanaca, prelazeći Dravu, stigavši do Belišća, pa u Valpovo, stvorila još jednu vezu hrvatske Baranje sa Slavonijom, s obzirom što izbija na cestu Osijek - Donji Miholjac - Virovitica. Ako sada i pokušamo stvoriti moguću usporednicu znanih podataka, a koje je iskazao u svom prikazu prof. dr. sci Zvonimir Jelinović (Historijski aspek ti razvoja prometa na području Baranje), odnos suvremenog kolnika prema dužini cestovne mreže u hrvatskoj Baranji 1982., bilo je 216:221, što zapravo iznosi 97,7 posto; i Hrvatskoj 18.727:27.636, što zapravo iznosi 67,8 posto. Stoga i ovi naizgled suhoparni i hladni brojevi slikovito govore o mogućoj kvalitetnoj prednosti putova južne, hrvatske Baranje u odnosu na putnu mrežu na nivou Hrvatske. Primjerice, na sto kilometara prometnica hrvatske Baranje dolazio je znatno veći broj prometala nego je to bilo na nivou Hrvatske. Nadal je, primjerice, 1957., taj je broj bio veći u odnosu na Hrvatsku za punih 60 posto, a I 982. za 41,5 posto. Prigodom izračuna prosječnog godišnjeg dnevnog prometa cesta Osi jek - Beli Manastir - državna granica s Mađarskom (danas granični prijelaz Duboševica - Udvar), 1960., iznosio je 558 vozila, a 1883. prošlo je 2.552 prometala što za oko 4,5 puta više u odnosu na protekle 23 godine. Nadalje, bilježimo i situaciju iz koje se iščitava intenzitet prosječnog dnevnog godišnjeg prometovanja na cesti Bilje - Batina iz 1983., međutim, bio je izrazito manji, 1.400 prometala. Zacijelo u ovom drugom statističkom mjerenju iz I 983., izuzeta je zapravo najprometnija dionica magistralne ceste broj 17 između Belog Manastira i državne granice, a koji je stvarni razlog o tome se tek može danas nagađati, ali to očito najpouzdanije znaju tadašnji nositelji vlasti. Poštanski promet Promet koji nije klasičan, odnosno onaj koji vrši prijevoz roba ili ljudi, jeste poštanski promet. Taj segment za hrvatsku Baranju ima izuzetnu važnost. Pošta i telefonija u značajnoj su mjeri približili svijet ovome kraju i taj kraj svije tu. Odmah poslije poraza osmanlijske vojske kod Nagy Harsanya, u Mađarskoj I 687., austrijske vlasti nastoje u oslobođene krajeve što prije uvesti poštansku službu. Kada je u Budi, 1687., za postarum magistra bio postavljen Peter Shagler odmah je organizirao poštansku službu, i to od Austrije preko Ostrogona do Budima, pa dalje, preko Mohača do Osijeka i smjerom nove turske granice. U svim postajama organizirane su kombijature od I 2 konja s odgo varajućim osobljem. Prijem i otpremu poštanskih pošiljki nadzirali su mjesni postarum magistri. Prva pošta koja je Osijek spajala s Budimom išla je preko Luga, Belog Manastira i Mohača. U to vrijeme pošta se sakupljala i sređivala u posebnim za to određenim mjestima - distriktima i otuda je odlazila na sve strane. Na čelu poštanskog distrikta (središta) bili su prefekti. U terezijansko doba pošta dobija sve potpuniji oblik. Pojavljuju se poštanski pečati kojima su pečatiraju poštanske pošiljke. Uvode se i nove poštanske diližanse (posebna namjenska kola za prijevoz poštanskih pošiljki). Ovo je razdoblje značajno po reformama poštanskog prometovanja. Godine I 755., pošte su u nadležnosti jedne Potkomisije koja godinu dana kas nije dobiva naziv: Dvorska poštanska komisija ( In Postsachen sudbelgierte Hofkomission). Kasnije 1829., pošte su u nadležnosti Visoke dvorske poštanske uprave (Obersten Hofpostvervvaltung) sa sjedištem u Beču. Godine 1838. donijet je Zakon o pošti (Postesets). Ovaj zakon do 1918., važio je za sva područja Austro - Ugarske monarhije. Godine 1848., dolazi do značajnijih organizacijskih promjena u samoj Monarhiji. Na tu novu organizaciju utječe pojava novih prometala: željeznica, a zasebno otkriće telegrafa. Sve to ulazi u sastav Ministarstva za trgovinu, obrt i graditeljstvo, u čijem je sastavu Generaldirektion fur Kommunikationen ) s Odjeljkom za Poštu, za željeznicu i za Telegraf. Na čelu svih odjeljaka nalazio se generalni direktor. Godine 1859., pošte su u nadležnosti Ministarstva trgovine, zatim Ministarstva financija, a od 1861. pripadaju pod ingerenciju Ministarstva trgovine i narodnog gospodarstva, kada su pošte i telegrafi objed injeni u Poštansko-telegrafsku upravu. Početkom mjeseca svibnja 1867., pošte i telegrafi Civilne Hrvatske i Slavonije odvajaju se od Generalne direkcije u Beču i stvara se jedno prijelazno razdoblje koje traje do I. travnja 1868., odnosno do zaključivanja Nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Temeljem Nagodbe zaključene između Austrije i Ugarske, sve pošte istočnog dijela dvojne Monarhi je došle su u nadležnost Ugarske poštanske uprave sa sjedištem u Budimpešti. Poste i telegrafi na prostorima Vojne (krajine) granice su pod uprvom Ratnog ministarstva u Beču, a s I. siječnjem 1871., pošte su u nadležnosti Ministarst va trgovine Ugarske. Na organiziranje pošta i poštanskog prometovanja u tom se razdoblju dogodilo podosta čimbenika što su u značajnoj mjeri utjecali na budućnost djelovanja pošta, kao što je: rastući gospodarski procvat, ali i brojni vanjski utje caji, napose revolucionarno razdoblje iz prve polovice XIX. stoljeća. Kako bi se i pojedinci zanimali za poštansku službu, ubrzao se sam pro ces otvaranja novih pošta, država osigurava zemljište, stan, oslobađanje od vojnih obveza, kao i neke druge vrlo privlačne pogodnosti. Poštanski kovčežići uvode se u obveznu uporabu 18 17. Vrste poštanskih usluga počinju se zapra vo razvijati tek poslije 1850., kada se uz pismo i paket u promet uvode novine, tiskanice, preporučeno i žurno rukovanje, poštansko-uputnički promet, telegraf ska uputnička služba, pronalazi se i počinje rabiti poštanska dopisnica, koja se od 1872., na području Hrvatske tiska (se) dvojezično: njemački i ilirski, uvode se novčarske pošiljke, pošiljke s pouzećem, kao i robni ogledi. Sam proces razvoja poštanskih usluga prati: uporaba poštanskih mara ka za frankiranje pošiljaka - 1850. uvođenje jedinstvenih poštanskih tarifa bez obzira na udaljenost - 1866., uporaba okruglih poštanskih pečata s oznakom mjesta i nadnevka - 1868., primanje ženskog osoblja u službu pošta - 1869., prijelaz na metrički sustav u poštanskom prometovanju - 1875., uvođenje poštansko-štedne službe - 1882., kao i uvođenje u uporabu pečata R - 1883. Poštanska organizacija temeljena na Poštanskom zakonu iz 1850., a sagledana iz kuta Nagodbe između Austrije i Ugarske (1867.), ali i normativnih akata Ugarske poslije 1867., imala je sljedeća načela uz naputak da je poštans ka služba pripadala pod državnu upravu, pa je stoga slijedilo: najviši organ je Ministarstvo trgovine. Drugostupanjski organ je Generalna direkcija pošta i telegrafa, a dok su prvostupanjski organi regionalne direkcije pošta i telegrafa; izvršni organi za pošte su: poštanski i telegrafski uredi, poštanski inspektorati, središnja skladišta materijala, središnji obračunski ured za poštanske uputnice, okružna tehnička nadzorništva, glavno tehničko nadzorništvo; i zemaljski odbor za pošte, telegraf i telefon. Poštanski patent (Postgezets) iz 1850., i njegove odredbe ostale su vrijediti i poslije Nagodbe na području Hrvatske i Ugarske, gdje je pored ostaloga posebno bilo pravo korištenja poštanskih usluga od strane naroda, propisivanje tarifa od strane države, odnosno Ministarstva trgovine, jamstvo i odgovornost za zaprimljene pošiljke, uspostava pratećih propisa temel jem Zakona kojim se uspostavlja poštanska služba, prometovanje i drugo. Zapravo Nagodbom iz 1857., čin poslovanja pošta odvija se prema posebnim propisima što ih je donijelo Ministarstvo trgovine u Budimpešti, osnovom već utvrđenog Zakona o poštama, što je dodatno još pojačano spo razumom između Austrije i Mađarske. Prva poštanska svjetska konvencija zaključena je 1874., u Bernu, pot pisana posebno od ugarskih pošta, čime djelom to tek potvrđuje samostalnost pošta na području Ugarske i Hrvatske, u odnosu na austrijsko teritorijalno područje. Svim poslovima poslije Hrvatsko-Ugarske nagodbe, sve do 1918., posluje se prema ranije utvrđenim pravilima propisima i zakonima, što su ujed no temelj suvremenog organiziranog-telegrafskog prometovanja. U razdoblju od druge polovine XIX. stoljeća, na području Baranje osni vaju se poštanski uredi koji osim posredovanja pismima i paketnim pošiljkama obavljaju i novčarsko poslovanje, kao i brzojavnu službu. Ž E L JE Z N IČ K A M R EŽA B A R A N JE NEKADA I DANAS Jelena Mijatov IELKA MIHALJEV - ISTINSKA ČUVARICA LJEPOTE I BOGATSTVA BARANJSKOG VEZA (intervju) Baranja je zeleni trokut u naručju Drave i Dunava. To je zemlja izobilja i muke običnog malog čovjeka, bogata riznica netaknute prirode za svakog priro doslovca i raj za dušu svakog dobronamjernog gosta. Baranja je Ijubav rođenog Baranjca i vječita želja svakog njenog djeteta. Ljubav prema baranjskoj prirodi vezala je zauvijek gospođu Jelku Mihaljev za baranjsku zemlju i Draž i drži je čvrsto na stoljetnim ognjištima. Ona je već zarana spoznala pravu vrijednost etno-bogatstva i nastojala ga otrgnuti zabo ravu. Jer, dok živi jezik i običaji, živi i narod. Dok ima volje među nama za očuvanjem onoga što su naši preci stoljećima stvarali bit će i nas. Zato nam teta Jelka nesebično daruje bezbrojne sate svog slobodnog vremena istražujući baranjsko šokačko bogatstvo, prave šokačke etno-bisere koji zadivljuju svačije oko i vesele mnoge duše. Uistinu je pravo bogatstvo imati u rukama teta Jelkinu knjigu Hrvatski baranjski vez. Ako smo svjesni da materijalno bogatstvo prolazi i ako znamo da je čovjek uvijek bogat koliko mu je bogata duša, onda je ova knjiga preslika tek dijela onoga što teta Jelka nosi u sebi. Teta jelka, kada ste se poče/i baviti ljepotom našeg etno-stvaraiaštva? Počela sam još 1939. godine. Tada sam išla na Smotru folklora u Zagreb. U to vrijeme se ta smotra folklora zvala Smotra hrvatske seljačke kulture. Već sam tada , kao učenica gimnazije, shvatila da treba pokazati svoje etno-bogatstvo, ali da treba uvažiti i narodnu kulturu drugih naroda. Što daje posebnu ljepotu našoj narodnoj nošnji? Oduvijek sam voljela odijevati narodnu nošnju. Imala sam dosta rubina moje bake još iz 19. stoljeća. Na njima sam uočavala razne motive, čudila sam se spretnosti žena u izradi svih tih motiva. Bile su spretne vezilje jer su te motive skladno povezivale u prave kompozicije. Tu je skrivena ljepota naših nošnji. Govore Ii nešto boje na nošnji? Od stručnjaka sam naučila koje su boje prave, izvorne boje na nošnji. Svaka boja govori za sebe. Na pregačicama su sve dugine boje, a na vezenkama samo tri: crna kao zemlja, plava kao nebo i crvena kao ljubav, život. Na njima kao da je, uistinu, ispisan život ljudi. I to me iznova nadahnjuje. Treba se, valj da, roditi za to da se oduševljavaš narodnom kulturom. Vi i sami volite prirodu. Povezani ste s njom. Priroda me okružuje. Volim je. Još kada sam bila u gimnaziji moj otac je želio da studiram agronomiju i da se bavim cvjećarstvom. No, to je propalo nakon II svjetskog rata jer su životni uvjeti bili teški. Završila sam gimnaziju, položila neke ispite i počela raditi kao učiteljica u selu. Kasnije sam upisala Peda gošku akademiju u Zagrebu i završila je. Za vrijeme zadruga život je bio težak. Silna se nošnja prodala jer je trebalo priskrbiti novaca za život. Nakon raspada zadruga počela se uvažavati narodna rukotvorina, nošnja i običaji. Obnovila se Međunarodna smotra folklora, pa su se obnovile i mnoge naše folklorne skupine. Ja sam i dalje radila s djecom. Polako smo učili o običajima, pjesmama i na kraju vez. Uz djecu sam radila i sama. Usvajali smo prvo lakše motive, a teže sam i sama učila od onih vezilja koje su ih znale vesti. Nekada sam radila s tri igle i tri konca. Bilo mi je teško, ali sam bila uporna i naučila sam. Ali i djeca. fešte li nekome pokazali te radove? Djeca su marljivo radila, željela su to i pokazati, ali u tim godinama nije baš bilo sluha za naš rad. Onda sam s djecom sama priređivala izložbe, pa su bake (vezilje) sjedile kao prosudba. Birali smo i najuspjelije radove, iako su svi bili lijepi. Svi smo se radovali. Druženje nam je bila nagrada. Za koji vez možemo reći da je teži od drugih? Težak je vez iz opaka. To moraš znati koliko će niti uhvatiti s krive strane da na pravoj strani ispadne pravi motiv. Večeri sam potrošila na te motive. Radi la sam polako i vrlo strpljivo, a kad okrenem, a ono nije pravi motiv. Morala sam oporiti pa ponovo. Al1nije mi žaol Koliko dugo ste otkrivali i skupljali te različite motive? Godinama. Skupila sam ih puno. Kad je te moje motive, jednom vidjela Zdenka Lehner, etnolog iz Zagreba, rekla je da je to pravo malo bogatstvo i da ga treba nekome pokazati. Kako ste ušli u te motive? što ste vidjeli u njima? Ušla sam u ljepotu kompozicije samih motiva na određenim dijelovima rubine. Zadivljujuće je kako su oblikovani motivi ptice, cvijeća, zapravo sve moguće životinje trčeći, sjedeći, u nizu ili se suprotstavljajući. Rubina je umjet nički domet, skup slika iz prirode. Pratila sam i pjesme i povezala motive s rubine i motive u pjesmi. Rubina je, u neku ruku, spoj slikarstva i poezije. To je zapra vo kompozicija. Izvezene skale na rubine (nabori) su kao otkosi na livadi sa šarenim poljskim cvijećem. Naša nošnja je živopisna. Kad se čovjek zagleda u taj vez, otkriva pravu maštovitost vezilja. U nizu motiva našla sam i slova glagoljice (L i LJ), što je zan imljivo. Za taj oblik kod nas kažu kopča. A kopča nešto spaja. Kopča kao Ijubav? žene, vezilje bile su i domišljate. Donosile su sebi priglede, ali nisu baš tako izvezle već su dodavale nešto svojega. Kao da su se natjecale čije će biti bolje. Sada su svi ti motivi izdani u Vašoj knjizi. Kako ste se odlučili izdati knjigu? Zelja mi je bila sačuvati motive od zaborava, da prilagoditi današnjim odjevnim predmetima, kako bi bili ukrasni detalji suvremenog doma. To mogu biti stolnjaci, nadstolnjaci, miljei i si. Možda će netko izvesti i nošnjul Zato sam ih stavila u knjigu. Uz njih u i originalne fotografije motiva s odjevnih predmeta. Da bih iz mogla vjerno nacrtati, s djecom sam brojila s rubine, što je teško, pa sam ih onda nacrtala, tako će biti lakše budućim veziljama. Knjiga je izdana ubrzo nakon Domovinskog rata. Kako ste sav taj materijal za knjigu sačuvali? Mnogo skupljenog materijala je nestalo u ratu. Dio sam spasila. Zapravo, da mi Štipa Mijatov nije pomogao pred ratnim vihorom spasiti dio rukopisa i materijal, možda moja knjiga ri sada ne bi ugledala svjetlo dana. Knjiga je tiskana u Osijeku, jeste li imali teškoća pri izdavanju knjige? Nije bilo lako izdati knjiga s našim motivima jer smo premalo područje da 96 ....... bi već u pretplati bila rasprodana. Knjigu je izdala Matica hrvatska u Osijeku. Bez ponnoći dobrih ljudi teško bih uspjela. Knjiga je doživjela dvije promocije. Da prvo je održana promocija knjige u Tekstilnoj školi u Osijeku. Odaziv je bio velik. Uz prigodan program učenika ove škole promovirana je knjiga. Druga promocija održana je u Osnovnoj školi u Dražu, u selu u kojem živim. Drago mi je što je škola pripremila promociju. Iznenadila sam se koliko je bila posjećena. To su bili moji sumještani i moji učenici. Raduje me što su oni, iako sada odrasli ljudi, pokazali poštovanje i što još, u neku ruku, u meni vide uzor kao u svojoj učiteljici. Ova Vaša knjiga je vrlo vrijedna za svakoga tko u vezu vidi ljepotu i raskoš prirode. Možete li nam reći još nešto o vezu jer je on, uistinu, zaokupio veliki dio Vašeg života? Vez je riječ vrlo kratka. Jednosložna. čovjek je oduvijek vezan uz prirodu. Valjda se volio kititi, uređivati... Možda je nešto privezao na sebe - neki cvijetak, listak, grančicu, peri ptice...Možda ga je taj ukras trebao štititi od nečega jer je čovjek dio prirode. Od tih davnih vremena do naših dana sve te djeliće prirode je izvezao na tkaninu, žene je uvijek nadahnjivala ljepota prirode. Naša je baranjska ljepota jedinstvena. Rijetko se sve nađe na jednom mjestu: i šuma i voda i brdo i plodne njive i životinje... Zato je naša nošnja živopisna, bogata, raskošna. To je tjeralo vrijedne vezilje da na svom platnu zaustave na trenutak te baranjske ljepote. Za vječnost. U svakom potezu igle i konca očitava se ljubav koja nas Baranjce veže za ovu našu baranjsku zemlju. I još bih jedanput zahvalila svima onima koji su na bilo koji način pomogli izdavanje ove knjige i tako osigurali da se ova ljepota prenese na buduće gen eracije. A meni preostaje da teti Jelki poželim još puno godina plodnog rada na očuvanju narodnog stvaralaštva. Jer, dok imamo tetu Jelku, imamo istinsku čuvaricu ljepote i bogatstva u osebujnom svijetu Baranje na narodnom ruhu. Marija Keler BARANJSKA NOŠNJA I OBIČAJI Baranjska se nošnja razlikovala: Ijetnja od zimske, jesenske i proljetne, nedjeijnja od svakidanje, stari od mladih. U ljeto su stari ljudi - didaci i dedaci bili su u opletarama gaćama, bilim rubinama (košuljama) sve je bilo tkano od domaćeg kudeljinog platna, sa šeširom na glavi, u opancima "Bata-Borovo" ili kožnim, a poneki u kožnim papučama. Imali su privezan plavo ofarbani (obojan) radni pregač, lulu ili cigaretline (cigarete) koje su se zamatale u novinski papir ili cigaret-papir. Sa sobom su nosili duhan-kesu, tj. kožnu torbicu za duhan i sumporaču (šibice) ili fajercajh (upaljač), takve ih pamtim. U jesen su nosili rekliju (sako) od domaćeg platna koja je bila tkana i farbana (bojana) u kestenu, orahovom listu ili ljusci mladog oraha. Poslije rata nije Klo boje. Kasnije se odjeća nosila u far bam (bojaonu). Zimi su nosili hlače na glavi su nosili šubaru od ovčjeg krzna i ćurdiju. Ćurdija je bila dugačka kabanica, izvana na gornjem dijelu crno janjeće krzno. Obično u zimi je služila kada se žito vozilo u mlin na mljevenje, koristili su je i pastiri. Na nogama su imalli čopare, čarapkel na koje su se oblačile cokule (svaki dan). Žene su nosile tkane vunene suknje. Vunene suknje razlikovale se svečane i svakidanje, za mlade žene, za stare žene, a nosile su se u proljeće, jesen i zimu. Nošnja je vezana za dob i blagdane. Sukn je su tkane vunom, boje su :crvena dominira, zelena, žuta, bijela i crna. Suknja je u dvije pole šita, redovi okomito i tanko uskalita. Stare žene su naosile sukn je i na vodoravne redove. Preko suknje nosio se obojak od dvije pole redovi vodoravni. Haljinka-bluza s kragnom visoko uz vrat (uska kao ruska kragna) u poprsje i na rukavima ušite su šlinge,] cakne. Priko haljinke nosili su se cveteri ili bekeš somotski. Ljeti su žene i divojke nosile rubine, a sLare bake su nosile vunene suknje. Na glavi su nosile oglavlje, a sastojali su se od konde-rogova, 1. Šlinge - ukrasi na haljini, ušivene cakne bikela, kapice i podmitalca. Kcnđa-rogovi gornji dio, bikele su donji dio, na cijelom oglaviju - rogovi. Konđa-rogovi sačinjeni su od debele žice izvedene kao dva roga koji su u sredini imali polukružnicu. Žica se opšila platnom s ušivena dva konca za privezivanje rogova, a služila su za učvršćivanje rogova na glavi. Bikele su donji dio rogova napravljen od kukuruzine koja je opšivena platnom. Kika (kosa) se češljala i dijelila po sredini glave i uplela u dvije pletenice, koje su se motale na donji dio rogova. Vrat se brijao svake nedjelje. Konđa bi se prekri la kapicom koja se učvrstila pripadačama-bumbačicama. Kapica je bila tkana od pamuka, a svečana još i našivena s ukrasima, jaspricama i zrncima, pa i ogledal cima. Na kraju bi se stavljalo podmitalce, našiveno natkom, zrncima. Mlade su žene nosile šarenije kapice, a starije mrke. Počešljali bi se zulumi i udili obočići naušnice, i pozaticali donjki iza uha. Mlade žene su u rubini šarenkL Ispred je povezan svilenac-pregač. Na glavi ima kapicu-rogove, koja je prekrivena svilenom maramom. Nosi se kada mlada žena ide na misu. Svilena marama ima dugačke svilene rojte (rese). Pored uha se ističu zulumi od vlastite kike (kose) koju su podrezani da se lijepo ističu i uklapaju u kapicu i maramu. U ušima su udiveni zlatni obočići (naušnice). Mladi čovjek obučen je u šokačke gaće i bilu jasprenu rubinu, s malim crnim prslukom, i priko ramena zabacita je bila čoja, koja je ukrašena crnom i crvenom svilom. Na glavi je astraganska šubara od janjećeg krzna, a na nogama kožne čizme bogato narogane (nabrane). Svečana ljetna oprava, za mladi svit, moglo bi se kazati proljetna i ljetna oprava. Korizma (posni dani) je priprema za uskrsne blagdane. Započinje postom i molitvom na Cistu srijedu ili Pepelnicu. Toga dana u crkvu idu vjernici u znak pepeljenja. Svećenik izgovara: "Živi po riječima Evanđelja" i "Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti". Svakog petka u crkvi se održavao Križni put, a moli se i pjeva pred slikama postajama Križnog puta: "Stašeć plačuć tužna Mati". U Korizmi je vrijeme žalosti, žene su nosile bijele rubine-ničice i bijele marame preko kapice, a stare bake vunene suknje. Na Ciuhu nedjelju u crkvi se služila sveta misa. Zastrlo (zakrililo) bi se raspelo lilastom (ljubičastom) tkaninom. Stare žene su na oglaviju priko kapice nosile velike bijele-servijanske2 marame-kape, i nosile su mrke vunene suknje. Divojke, mlade žene i starije žene, u korizmeno vrijeme nosile su bijele rubine koje su se zvale ničice. Rubine-ničice bile su od bijelog lanenog platna našivene bijelim pamukom u raznim motivima. U rukave su ušiveni upletovi. Rubina je bila sva u sitnim skalicama, a na donjem dijelu rubine s opake strane opšila se podljina (zavrnuta rubina i našivene grančice). Rubine - ničice zvale su sc - na srceta po četiri, na grančice, slavonske grančice, pečuvske, vukovarske, ciganske, a bile su vrlo lijepe i bogato našivene. Cvitnica - Cvjetna nedelja. Na Cvjetnu nedjelju u crkvi se pjevala Muka Isusova. Pučki pjevači bili su vrlo lijepo uvježbani. Vjernici su u crkvu nosili cicamace i rascvjetali drinak, te posvećene grančice su se donosile u kuću - protiv groma i na groblje za pokojne. Na Cvjetnu nedjelju su mlade žene priko kapice stavljale bife koprene marame,3 vrlo čvrsto uštirkane i upiglane. Oblačile su se bijele rubine-ničice. Prvo se obuče oplečak, koji je donja rubina u jendom dijelu, od servijana lanenog platna našiven. Zatim se obuče bijela rubina-ničice, učvrsti se pojasom i poveže se ispred svilenac (pregač). Na nogama su se nosile pletene čorape i čarapke, u zimu crne čarapke štrikerske. Carapke su obuća pletena od vune, boje: crna podloga, crvena, zelena, upletena mustra s motivima jagode, cvijeća, zvjezdica, esovi (S) i našite ružice, podšite oplatama (grubo tkanje od kudjelje) ili kožom. Čorape (dokoljenice) obično su pleli muškarci u zimi. Vunu bi stavili preko vrata, a prstom nanos na iglu. Motivi su bili na zvizde, redove, a bile su mustre krivo pravo, rupice. U zimi i u proljeće kada su hladniji dani, žene su nosile vunene suknje i bekeše (reklija-sako), a vrlo svečane su bile komošne suknje i bluze. Sprimanje je započinjalo: prvo se obukao donji dio odjeće: kušuljac pa krilca - servijansko laleno platno i našivene velike grane, a na rubu male čipčice. Zatim bi se obuk la vunena suknja i privezala pregačica (jedna pola obrubljena prandžama), ponekad se privezao i svilenac. žene su nosile obojka u dvije pole umjesto pregače- pregačice. Haljinke su nosile divojke, mlade žene i stare žene. Haljinka je gornji dio prave od cica, pamučno kupovno platno, a šivana je kao bluza, ima ispod vrata kao umetak s ušitim caknama koje su ušite i na rukavima i na donjem dijelu 2. 3. Servijanska marama Ikana od lana Koprene marame, kupovna bijela marama, sva od čipke vrlo čvrsto uštirkana i upeglana. haljinke. Lepurica je vrlo svečana haljinka, šivana je na sajmlice i urešena čipka ma. Kada su bili hladniji dani, oblačio se bekeš plišani (sako) od samta krojen u struk, crne boje s crvenim paspulom (obrubom) uševinim oko džepova, rubova i princes kroja. Zimi su žene srednje dobi i starije nosile na blagdane velike kožuhe od bijele kože, ukrašene crvenom kožom i ušivenim okruglim malim ogledalcima. Na blagdane mlade žene nosile su i kožuške bez rukova, od bijele kože ukrašene crvenom kožom i ogledalcima. Običnim danima su nosile male kožuške braunske (smeđe), ukrašene crvenom kožom i ogledalcima. Zimi su mlade žene u crkvu oblačile svjetloplavu ćurdiju od čoje urešenu oko vrata, rukava i na donjem dijelu s cicom, krznom od zeca ili kune. Nosile su se rukav ice s prstima, ali prsti nisu do kraja bili ispleteni. Marija Keler POZNATI STARI DVORCI I PARKOVI "BELJA": BILJE, DARDA I KNEŽEVO Položaj Baranje na obalama dviju rijeka (Dunava i Drave) i prirodno bogatstvo ritova, bara i jezera punih riba, šuma s raznolikom divljači, a prije svega jeleni ma, srnama i divljim svinjama, plodnih poljoprivrednih površina, omogućili su da spomenuti krajevi budu nastanjeni od najstarijih vremena. "Belje" kao organi zacijsko dobro, osnovano je 1687. godine dotacijom Leopolda I Eugena Savojskog, koji je od 1707.so 1712. godine sagradio lovački dvorac u selu Bilju, koji je postao središte beljskog imanja. "Belje" je bilo vlasništvo E. Savojskog sve do njegove smrti 1736. godine. Za vrijeme kraljice Marije Terezije, koja je vladala dobrom poslije nadvojvotkinje Elizabete, izašao je Urbarijalni zakon7 kojim je stanovništvo dobilo nešto zemlje kao svojinu, što je donekle poprav ilo stanje kmetova. Poslije smrti Marije Kristine, koja je dobro kupila l 784. godine za milijun i dvjesto tisuća forinti, nadvojvoda Karlo Ludvig pretvorio ga je 1822. godine u obiteljski posjed koji se ne može otuđiti. Njega je 1847. godine naslijedio njegov najstariji sin Albert, a 1897. godine poslije njegove smrti, "Belje" postaje nasljedstvo nadvojvode Fridriha, sina Karla Ferdinanda, koji je bio vlasnik "Belja" sve do I svjetskog rata. Poslije 1svjetskog rata Senžermenskim ugovorom "Belje" je podijeljeno na dva dijela: boljih 2/5 površine pripalo je Mađarskoj, a 3/5 južnog djela pripalo je Jugoslaviji.-2 Poslije dolaska jugoslavenske vojske u Baranju 1918. godine, "Belje" je stavljeno pod sekvestar od strane Narodnog vijeća Vojvodine i njim je upravljao ministar trgovine i industrije sve do 1920. godine kada je proglašeno državnim dobrom u nadležnosti Ministarstva financija Jugoslavije odnosno Generalne direkcije državnih dobara Jugoslavije. Godinu dana poslije, 3.lipnja 1921. godine, izlazi Uredba o organizaciji i uređenju dobara, koja je poslije šest 1 Urbar - odabir, iskrčen - propisi kojima se uređuje odnosi između feudalaca i kmetova; zemljišne knjige, katastarske lisine (dr. Bratoljub Klaić; Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1962. str 1543) 2 Duro Rauš: Stari parkovi u Slavoniji i Baranji, sir. 95,94,95■ mjeseci potvrđena i dopunjena zakonom koji je bio na snazi đo 1937. godine. U izvještaju podnesenom ministru financija 30. ožujka 1939. godine navodi se : šumarstvom, lovom i ribolovom rukovodi šumarsko odjeljenje sa svojih pet šumarskih uprava i ribarskom centralom. Ono vrši odgoj i eksploataciju šuma na prostoru od skoro 38.000 kj (katastarskih jutara). Na rezervatima vrši se odstrel divljači. Ribarska centrala eksploatira svoje ribolovne vode u kojima nahvata godišnje oko 900.000 kilograma ribe raznih vrsta. Pilana prerađuje građevinsko drvo, oboreno u šumama "Belja" kojim opskrbljuje sve svoje privredne grane. Višak proizvoda plasira na slobodnom tržištu. Poslije sloma kapitalističke Jugoslavije 1941. godine dolazi s mađarskom vojskom kao zapovjednik puka Albert, sin bivšeg vlasnika "Belja" nadvojvode Fridriha. Veliki dio pokretne imovine u tijeku II. svjetskog rata evakuirano je u Mađarsku, a pljačka je naročito došla do izražaja od strane mađarske i njemačke vojske pri povlačenju 1944. godine. Tako je "Belje" dočekalo 1945. godinu potpuno opljačkano. Nakon protjerivanja okupatora NOB (Narodnooslobodilačka borba) AP (Autonomna pokrajina) Vojvodine postavlja komisiju od tri člana koja će rukovoditi proizvodnjom na "Belju" da bi već 1945. godine bio postavljen prvi direktor "Belja" i tada počinje organizirana izgradnja dobra. Bilje Lovački dvorac Eugena Savojskog u Bilju, građen je od 1707.-1712. godine. Dvorac je okružen šljivikom površine 9 kj. U njega su uneseni putovi i građevine, te grmlja čime dvorac dobiva mnogo na ljepoti. Šljivik i dvorac nalaze se gotovo u šumi. Dvorac je urastao u naselje. Zatvoren tlocrt građevine s unutrašnjim dvorištem i šanac ispunjen je vodom, reminisciraju tradicionalni oblik kaštela, iako je dvor nastao u drugom desetljeću XVIII. stoljeća. Na kamenoj nadgrobnoj ploči u parku dvorca Bilje, nekoć lovačkog dvor ca Eugena Savojskog, stoji natpis: HIC 1ACET G.D. ANTON IVS POHL: NER.S.P.EVGENY TELONIATOR ERAT OBIIT 6 NOVEMBRIS 729 *(A.E. Brlić 1943.) Darda Mađarski veleposjednik, barun Esterhazy, dao je sagraditi u Dardi nešto veći dvorac, jednokatni dvorac sjedinjuje u sebi baroknu tlocrtnu koncepciju i nova klasična shvaćanja. Na tim nejednakim arkadama leži ostakljena sunčana veranda, završena trokutnim zabatom. jednostavno obrađena dvorišna pročelja oživljavaju klasicističku sunčanu uru. Trag Esterhazyjevih nalazi se u obližnjoj župnoj crkvi u pomno obrađenoj mramornoj krstionici: na bakrenoj zvonolikoj kupoli apliciran je obiteljski grb i zapis od kojega su dijelom otpala slova. Imena vlastelinskog košarača Andrije Traunheima i stolara josipa Meisela sa 1812. g. izrezbarena su na njihovim klupama u toj crkvi ukrašena pučki naivnim motivima (Š. Habune.-Moravac i D. Mladinov, 1964.). Nad ulazom u grad grofova Esterhazy, nekoć grofova Zrinskih u Dardi, okolo grba piše: COMES IOANNES CASIMIRVS ESTERI IAZY F.F.MDCCCXIII FORTITUD1NI *(A.E. Brlić 1943.) Park oko dvorca u Dardi potječe također iz prve polovice 19. stoljeća. Uprava dobra "Belje" nalazi se u dvorcu i nastoji park držati u redu. Park je obnovljen, u njemu se naročito ističe stablo ginka (Ginko biloba L.). Kneževo Treći dvorac Baranje nalazi se u Kneževu na glavnom putu iz Osijeka u Mađarsku. Dvorac je svojim ulaznim pročeljem orijentiran na slobodni prostor u središtu naselja: suprotna fasada okrenuta je prema južnom suncu i širokim prospektima parka (Š. Habunek-Moravac i D. Mladinov, 1964.). Uprava beljskog gospodarstva prešla je iz Bilja u Kneževo-Lak.-5 1818. godine izrađene su velike upravne i gospodarske zgrade te radničke nas tambe. Oko upravnih zgrada podignut je park J. Payr je I 824. godine napisao: 3 Lak - stari naziv za Kneževo. "Već više godina radi se na podizanju engleskog parka u kome se nalazi mnogo stranih vrsta drveća i preko 100 vrsta voća. Drvoredi su zasađeni 1818. godine drvećem iz postojećeg rasadnika". Park obiluje starim drvećem, između kojeg se ističu grupe prekrasnih platana i golema stabla crnog oraha i hrasta lužnjaka. Ana-Marija Koljanin RECENTNA UMJETNIČKA PRODUKCIJA NA PROSTORU BARANJE "I centar i periferija su prostori upijanja, obrađivanja i prenošenja, samo što se to odvija u suprotnim smjerovima i drugačijim intenzitetom. Centar, koji se nameće kao prostor stvaranja i otkrivenja, odreduje ostatak svijeta kao periferi ju, prostor odjeka i povratne informacije. Na intelektualnoj razini periferija opsjednuto sudjeluje u neizravnoj stvarnosti središta dok se središte njoj okreće u rijetkim trenutcima jednoličnosti Branko Francesci1 U ovome trenutku - koliko mi je poznato - ne postoji niti jedan kritički i sintetički uvid koji bi se odnosio na pojam označen u naslovu teksta - ne postoji niti jedan pregled ili kompleksnija studija koja bi sažimala suvremenu umjetničku produk ciju koja nastaje na prostoru Baranje, a samim tim nije moguć, niti postoji, jedin stven i usuglašen pogled na umjetnička zbivanja u toj istočnoj hrvatskoj regiji. Upravo zbog toga, uslijed nedostatka ikakvih sintetičkih uvida u umjetničku praksu baranjskih likovnih umjetnika, ovaj će tekst nužno biti nepotpun i u određenoj mjeri subjektivan i pristran, te će pokušati izložiti neke moguće poglede na suvremenu umjetnost na području Baranje. Prije nego li kao potpun i iscrpan, analitičan pregled, treba ga čitati kao skicu mogućega pristupa temi, koja će pokušati otvoriti i potaknuti uočavanje nekoliko pitanja i problema. Hrvatsku umjetničku scenu, unutar koje je nužno kontekstualizirati umjetničku produkciju baranjske regije, karakterizira kontekst geopolitičkoga statusa per iferije i ekonomskoga statusa tranzicije. Svijest o periferiji unutar globalnih razm jera na lokalnoj je razini povijesno ukorijenjena, te odražava općeniti stav unutar 1 Branko Franceschi:"Periferija_Tranzicija_ProdukcijaPrezentacija", predavanje održano 19■ lipnja 2001. u Lecture Lounge, Clocktoiver gallery, Neiv York, u kojem autor problematizira tem atiku i strategije hrvatske suvremene umjetničke produkcije i prezentacije u kontekstu geopolitičkog statusa periferije i ekonomskog statusa tranzicije; objavljeno u: Radionica , br. 1, Institut za suvre menu umjetnost, Zagreb, siječanj 2002., str. 63- društva i u sistemu umjetnosti* Stoga se samo po sebi nameće, u govorenju o umjetničkoj produkciji pojedine regije, u ovom slučaju Baranje - unatoč sada već zamjetnim nastojanjima za decentralizacijom umjetničke scene u Hrvatskoj-3razmatrati njezin kulturni i društveno-politički kontekst u statusu periferije per iferije. Primjerice, jedna je od interpretacija načina na koji funkcioniraju umjet ničke strategije umjetnika u zemljama poput Hrvatske izražena tezom o njihovoj razapetosti, poput klatna, između dviju točaka: na jednoj je strani recepcija ideja, jezika i svijeta internacionalne umjetničke scene, dok su na drugoj strani mogućnosti, atmosfere i zahtjevi lokalnih prilika/ Nalazeći se na margini umjet ničkih zbivanja, u zatvorenom, izoliranom prostoru - u kojem se pojam margine ne uspostavlja samo u odnosu na internacionalnu umjetničku scenu, te domi nantne institucije i strukture moći u hrvatskoj kulturi, već i u odnosu na nepos tojanje bitnijeg lokalnog umjetničkog središta - Baranja je u kontekstu istraživan ja umjetničke produkcije izrazito zanimljiva regija. Jer, opisani model koji uvje tuje umjelničke strategije na poziciji ruba ili margine, u funkciji generatora ino vativnih i istraživačkih umjetničkih praksi izvan dominantnih umjetničkih centara, ne uspijeva se na periferiji periferije počesto niti uspostaviti. Baranja, kao pretežno ruralno područje, nema društvene preduvjete za stvaranje urbane kul turne scene, niti izrazitog središta umjetničkih zbivanja. Desetljeće devedesetih, s razdobljem ratne okupacije, te godinama društveno-ekonomskog poraća, na ovom je prostoru ostavilo izrazito duboke tragove, čije se posljedice osjećaju i danas u devastiranim i osiromašenim selima Baranje. Kako su učinci izolacije, uvjetovane društveno-političkim kontekstom, nedostatak komunikacije i protoka 2 isto kao (1), str, 62.-69- Referiram na navedeno predavanje, je r je u njemu problematika vrlo jezgrovito artikulirana, iako ono nipšto nije jed in i izvor koji izražava i problematizira spomenuti stav. 3 Postepeno se, unutar institucionalnih i vaninstitucionalnih okvira, u devedesetim godinama form iraju i afirmiraju novi prostori djelovanja unutar umjetničkih centara ili manifestacija koje promoviraju recentnu produkciju u gradovima Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Osijeku, Varaždinu, Križevcima itd., te na pojedinim lokacijama u Istri, ali kako te inicijative ne proistječu iz na nacionalnoj razini osmišljene strategije decentralizacije kulture, njihov nastanak ovisi isključivo o individualnoj lokalnoj inicijativi. U Baranji u posljednjem desetljeću nije pokrenu ta niti jedna nova značajnija inicijativa le vrste. 4 Šonja Briski-Uzelac, "Umjetnost kao trag kulture'', u: ''Neprilagođeni / Koncepluulističke strategije u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti'', ur. Tihomir Milovac, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2002., sir. 157. informacija, posvema je sužena mogućnost recepcije recentnih internacionalnih umjetničkih strategija. S druge strane, Baranju karakterizira bogatstvo prirodnih resursa prastarih šuma i močvara, koje je jedno od osnovnih obilježja identiteta regije. U umjetnosti, stoga, postoji kontinuitet prakse koja u kontekstu izolirane lokalne scene afirmira konzervativnu, tradicionalističku slikarsku produkciju, koja u potpunosti izvan aktualnoga vremena ustraje na utvrđenim pasatističkim stil skim odrednicama i žanrovskom određenju pejzažnog slikarstva čiji je osnovni motiv baranjski krajolik. Iz spomenutih razloga, u lokalnom kontekstu slikarstvo intimistički-sentimentalnog pejzažnog realizma stvara osnovnu podlogu šire društvene recepcije i valorizacije umjetničkog rada. Utoliko su, međutim, zan imljivije one malobrojne umjetničke pojave koje se uspijevaju pozicionirati unutar spomenutoga recepcijskoga klatna i koje ne pristaju na konformizam lokalnih zahtjeva. Njihovo pojavljivanje također formira određeni, isprekidani, kontinuitet, te će upravo njihovom umjetničkom djelovanju tekst posvetiti pona jviše pažnje. Recentna umjetnička praksa u svijetu, na početku tisućljeća, nastavlja strategije umjetnosti devedesetih, te je moguće identificirati tri 'paralelne' povijesti: inter nacionalne (globalne), transnacionalne (nomadske) i lokalne (geografske)5. Pitanje koje se nameće je gdje se unutar tih povijesti nalazi produkcija umjetni ka na prostoru Baranje, odnosno u kojoj mjeri sudjeluje u navedenim tokovima? Kako je riječ o 'povijestima', potrebno je postaviti vremenske odrednice i odred iti koliko daleko treba ići u prošlost da bi se uspostavile koordinate suvremenog trenutka u umjetničkoj produkciji na prostoru Baranje, tj. u kojem trenutku započeti pripovijest, za koju sam napomenula da će nužno biti selektivna i nepotpuna? Bilo bi logično taj trenutak odrediti u odnosu na društveno-politički kontekst, u kojem bi ključnim događajem bilo definitivno oslobođenje okupira noga teritorija Baranje 1997. godine i prelazak, nakon sedmogodišnjega vaku uma, iz nekadašnjega jugoslavenskog umjetničkog konteksta u sadašnji hrvatski kontekst druge polovice devedesetih. Potrebno je, međutim, uspostaviti konti nuitet s prijeratnim zbivanjima, kako bi se uspostavila relacija suvremene umjet ničke produkcije na ovom prostoru s umjetničkim pojavama od kojih ih dijele godine rata. 5 isto kao (4), str, 155■ Najčvršću okosnicu kontinuiteta umjetničkog djelovanja na prostoru Baranje Čini tradicija Baranjske umjetničke k o lo n ije osnovane 1975. godine. Njezin je kon tinuitet moguće periodizirati na razdoblja od 1975. do 1990. godine, kada je održan posljednji prijeratni BUK, te od 1997. godine do danas, u poslijeratnom razdoblju. Postojanje kolonije je od iznimne važnosti za umjetničku produkciju u lokalnom kontekstu, jer je BUK jedini okvir u samoj Baranji, kontinuiranoga poticanja umjetničkog rada. Održava se anualno i u određenom broju dana oku plja baranjske umjetnike i umjetnike iz drugih područja i centara. U prijeratnom razdoblju njezin je karakter bio internacionalan te su na BUK-u sudjelovali, uz umjetnike iz tadašnje Jugoslavije, umjetnici iz Mađarske, Češke, Njemačke... U poslijeratnim godinama na koloniji sudjeluju isključivo hrvatski umjetnici (osim 1997., kada je zakratko zadržala internacionalni karakter, organizirana u sklopu misija UN-a i OESC-a, u suradnji s državnim i lokalnim vlastima, koje od kon stituiranja hrvatske državnosti ustrajno podupiru održavanje BUK-a). Poslijerat no razdoblje obilježeno je i otvaranjem stalnog izložbenog prostora, Galerije Baranjske umjetničke kolonije u Spomen domu "Batinske bitke" u Batini, gdje se nalazi fundus koji obuhvaća više od I 70 djela, nastalih pretežno na Zelenom otoku u Batini, mjestu održavanja BUK-a. Taj je galerijski prostor trenutačno jedina galerija na području Baranje, koja - u okvirima produkcije BUK-a - pro movira suvremenu umjetnost. Od svoga osnutka, umjetnička kolonija je orijenti rana gotovo isključivo na medij slikarstva u kojem se realiziraju radovi pretežno pejzažne tematike. U fundusu su, uz radove likovnih amatera, i radovi brojnih renomiranih hrvatskih umjetnika, ali i umjetnika mlade generacije. Već 1998. godine na BUK-u sudjeluju jedni od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjet nika starije i srednje generacije, Ivan Kožarić i Igor Rončević, dok 2001. godine sudjeluju u velikom broju mlađi umjetnici, koji nastavljaju osuvremenjivati ustal jeni tradicionalistički karakter BllK-a, obilježen pejzažnim slikarstvom. Inovativniji mladi autori, Domagoj Sušac, Spartak Dulić, Denis Krašković, Danko Friščić, Frane Rogić, Igor Zlobec i drugi, koji su već donekle afirmirani u kon tekstu hrvatske umjetničke scene, unose svojim radovima suvremeniji pristup mediju slikarstva u fundus kolonije. Za očekivati je da će se BUK idućih godina 6 Od 1998. godine Baranjska umjetnička kolonija, koja se održava anualno, popraćena je svake godine katalogom koji uključuje reprodukcije djela, biografije umjetnika, te uvodni tekst. još strože profilirati i još više otvoriti suvremenoj umjetničkoj praksi, jer su njezi ni potencijali u osuvremenjivanju umjetničke produkcije u Baranji uistinu golemi, te bi upravo BUK mogao funkcionirati kao središte i generator suvremenih umjetničkih kretanja u regiji. Baranja, naime, nije prostor kulturno-društvenog konteksta u kojem umjetnici orijentirani spram inovativnih umjetničkih postupaka i strategija uspijevaju djelo vati. Obrazac koji je karakterističan za životne i profesionalne biografije umjet nika koji su rođenjem i odrastanjem vezani uz Baranju, nalazi svoj paradigmatični primjer u osobi umjetnika čiji datum rođenja pomiče vremensku granicu ovoga pregleda više od stotinu godina unatrag u povijest. Riječ je o biografiji Andora lA/einingertf (1899.-1986.), svestranog umjetnika podrijetlom iz Hrvatske koji je umro u New Yorku. Rođen je u njemačkoj obitelji u baranjskom selu Karancu, gdje je proveo djetinjstvo. Njegovo obrazovanje započinje u Pečuhu i Budimpešti, a nastavlja se u Bauhausu u VVeimaru I 92 1 samo dvije godine nakon njegova osnutka 1919. godine. Bio je značajna ličnost u Bauhausu, njemačkoj visokoj umjetničkoj školi i pokretu koji je snažno utjecao na razvoj umjetnosti 20. stoljeća, a njegova je uloga u stvaranju i širenju duha Bauhausa poznata i priznata činjenica. Stručnjaci visoko valoriziraju VVeiningerova najslavnija djela, kao što su plan Mehaničkog Revuea5 i plan Kuglastog kaza lišta, koja od tridesetih godina proteklog stoljeća sudjeluju na svim većim izložbama Bauhausa. VVeiningerovu sam biografiju nazvala paradigmatičnom, jer većina suvremenih umjetnika, kao i umjetnika iz ranijih razdoblja proteklog stol jeća, koji se uspijevaju afirmirati kao inovativni autori čiji je rad relevantan u širem kontekstu, ostvaruju svoju afirmaciju izvan Baranje - odlaskom iz Baranje. Internacionalno je poznat i umjetnik Stanislav Manjanović, rođen 1957. godine u Tomislavgradu, koji je također odrastao u Baranji, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 7 Maria Varga, "0 Weininger Andoru umjetniku Bauhausa izKaranca", Osječki zbornik, br 22/23-, Muzej Slavonije, Osijek, 1997-, str. 287.-293■ 8 isto kao (7), str. 288., "Napočetku 1923■ godine (...) rađa se njegovo glavno djelo, ideja mehaničkog revue - kazališta. Po njegovoj zamisli na pozornici bi se pokretale apstraktne obojane površine i figure nalik na robote, u z pratnju svjetlosnih efekata i šum a - glazbe. Ta koncepcija je prethodnica kompjutoriziranih multimedijskih show-progratna" 1980. godine, ali niti on se ne zadržava u Baranji, već živi u Zagrebu, a zatim u Parizu, Solunu i Thessaloniki. U Pariz odlazi 1988. godine, gdje radi u grafičkom atelieru Cite Internationale des Arts, a 1989./1990. studira na Visokoj školi likovnih umjetnosti. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i više od šezdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i u svijetu, a njegova se djela nalaze u bro jnim javnim zbirkama. Objavio je nekoliko grafičkih mapa i knjiga za djecu. Nje gov umjetnički rad u osamdesetim godinama karakteriziraju ekspresivno real izirani grafički radovi, te slikarstvo u kojemu dolazi do izražaja problematiziranje strukture slike9, a devedesetih godina slijede Marijanovićevi iznimno zanimljivi objekti i mehanizmi, nastali postupkom assemblage-a i upotrebom ready-made-a, odnosno, kombinatorikom najrazličitijih predmeta i materijala konstruiranih u obliku začudnih naprava.70 Umjetnica Maria Varga, rođena u Lugu u Baranji 1936. godine također rano odlazi iz Hrvatske. Studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Karlsruhe, zatim na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Parizu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje diplomira 1961. godine. Danas živi u švicarskoj. Njezino je slikarstvo slijedilo cezanneističku razgradnju oblika, usredotočenu na temu mrtve prirode, ali mrtvim je prirodama Marie Varga prethodilo pejzažno slikarstvo, o kojemu Bogdan Mesinger - uz znakovite kon statacije o dominantnoj slikarskoj produkciji u Baranji - uočava: "U njenom zavičaju (Baranja), u kojem su pejzaži postali jedan zavičajno-sentimentalni kult, ponekad gotovo oblik laskanja jednom prastarom lavirintu rijeka i močvara (...), nisu uobičajene slike koje svijet vide kao problem. Likovni - ali ispod likovne problematizacije uvijek se krije dublji, nevidljivi sloj problema. Pitanje: što je svi jet, koji ga osnovni elementi i koje sile definiraju, češće su slikari slikali uspa vanke svojim pripitomljenim močvarama i melanholičnim rijekama"11. Među baranjskim pejzažistima, gdje se ubrajaju i brojni slikari amateri, izdvaja se umjetnički rad Borisa Salamahe, umjetnika starije generacije čiji je opus najvećim dijelom nastao u Baranji, gdje živi i radi. Rođen je 1940. godine u 9 Ive širnat Banov, Predgovor u katalogu "Stanislav Marijanović", Galerija Spektar, Zagreb & Galerija Zodijak, Osijek, 1986./7. 10 KoraljkaJurčec Kos, Predgovor u katalogu "Stanislav Marijanović', Galerija Klovićevi dvori Gradec, Zagreb, 2000. 11 Bogdan Mesinger, Predgovor u katalogu "Maria Varga", Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1988. _ _ Šapcu. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te se bavi likovno-pedagoškim radom. Salamaha je predsjednik Umjetničkog odb ora Baranjske umjetničke kolonije i njezin redoviti sudionik. Za njegovo je pejzažno slikarstvo, koje se razvilo gotovo u formulu, karakteristično izbjega vanje - među brojnim lokalnim slikarima uvriježenog - realističkog pristupa u prikazu motiva. Salamaha apstrahira pejzaž i stvara skladne kompozicije u koji ma razvija prepoznatljiv stil kojim dominira variranje motiva linije horizonta72. U Baranji od 2002. godine djeluje kipar Marijan Sušac, umjetnik srednje gen eracije, rođen I 948. godine u Calićima, koji je djetinjstvo i mladost, do odlas ka na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, proveo u baranjskom selu Meće. Marijan Sušac diplomirao je kiparstvo 197S. godine, te tijekom 1977./8. radio kao suradnik u majstorskoj radionici prof. Ivana Sabolića u Zagrebu. Real izirao je niz spomeničkih skulptura i skulptura u prostoru u Osijeku, Belom Manastiru i Đakovu, te radove portretne plastike. Restaurirao je brojne spomenike umjetničke baštine. Njegovo umjetničko djelovanje karakterizira istraživanje skulpturalne forme na tragu visokog modernizma, te realiziranje skulptura čvrstih, konzistentnih formi većinom organske apstrakcije u bronci, kamenu i drvetu, sa svojstvima "volumena izuzetne piastičke i vizualne taktilnosti"!3, te izraženim shvaćanjem likovnosti kao poretka klasičnoga sklada forme. "Nezavisno radi li se o djelima, skulpturama, realističke ili apstraktne forme, ili crtežima isključivo apstraktnim, njegov plastički jezik inzistira na poretku sklada i harmonije"14. Dugi niz godina živio je i radio u Osijeku, da bi konačno inici rao uređenje ateliera u Mecama, slučajem u istoj zgradi u kojoj je u vrijeme svoje mladosti djelovao u okviru tadašnjega Doma omladine. Njegov povratak u zavičaj predstavlja obrnuti trend od obrasca napuštanja ruralne sredine - trend nekolicine umjetnika koji u novije vrijeme dolaze živjeti i raditi ili se vraćaju živjeti i raditi u Baranju. Taj je trend jednim dijelom potaknut zasićenošću atmosferom urbanog okružja i romantičnim bijegom u jednostavnost života na selu i u prirodi, što također može biti poticajnim koliko i ograničavajućim 12 13 Bogdan Mesinger, Predgovor u katalogu "Baranjska umjetnička kolonija 2000" Vlastimir Kusik, Predgovor u katalogu "Marijan Sušac", Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1987. 14 Vlastimir Kusik, Predgovor u katalogu "Osječki likovni kvadrat", Galerija likovnih umjetnos ti, Osijek, 1994. GODIŠNJAK 1/2004 A. Koljanin: Recentna umjetnička ... iskustvom. 15 Vlastimir Kusik, Predgovor u katabgu "7'ibomir Matijević /Spomenici'', Galerija likovnih umjetnos ti, Osijek, 200316 Zvonko Penović, Predgovor u katalogu "Baranjska umjetnička kolonija 2003'' Tihomir Matijcvić, još jedan kipar, ali mlađe generacije, živi i radi u Osijeku i u Bilju u Baranji. Rođen 1975. godine u Našicama, završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2000. godine, te od 2001. djeluje u Baranji, gdje u improviziranim uvjetima u nedostatku atelijera realizira skulpture i crteže. Nakon početnih istraživanja u kiparskome mediju, usredotočen je na propitivanje mogućnosti suvremenoga rekontekstualiziranja jezika klasičnoga kiparstva, te mogućnosti konceptualističkih strategija u mediju skulpture. Do sada je izlagao na tri samostalne izložbe u Osijeku i Zagrebu, te na više skupnih izložbi. Poput desetljećima ranije Marijana Sušca, afirmira se kao jedan od sudionika osječke likovne scene ,15 U Baranji u Kneževu živi i radi Leon Šmit, također mlađi umjet nik, rođen u Kneževu 1973. godine, koji se nakon diplomiranja na Akademiji likovnih umjetnosti, te nakon mirne reintegracije Podunavlja, vratio živjeti u zavičaj. Osim sudjelovanja na nekoliko izložbi u Hrvatskoj, više je puta sudjelo vao u Baranjskoj umjetničkoj koloniji, kao jedan od autora koje karakterizira suvremeniji slikarski izraz i istraživački pristup mediju.Izrazito talentiran mladi umjetnik Ivan Lukačck (1975.-2002.), rođen u Osijeku, kao apsolvent Akademi je likovnih umjetnosti u Zagrebu vratio se 2000. godine k roditeljima u Baran ju, u selo Dardu. Nažalost, njegov je život okončan nesretnim slučajem u 27. godini života. Nikada nije svoj umjetnički rad izlagao. Iza njega je ostala golema zbirka crteža i slika koje je stvarao u Baranji po povratku sa studija, koji nisu nikada predstavljeni javnosti. Kako je njegovo djelovanje za vrijeme studija ukazi valo da se radi o mladom autoru izuzetnoga talenta i osobnosti, zacijelo bi bila dužnost budućega sintetiziranja umjetnosti na prostoru Baranje istražiti i val orizirati rad Ivana Lukačeka i odati mu počast posthumnom izložbom radova. Ona bi zasigurno mnogo značila njegovim bližnjima i svima koji su ga poznavali, ali bi predstavljala i nezanemarivi doprinos i obogaćenje našega obzora poiman ja umjetnosti. Koliko sam poznavala Ivana Lukačeka, usudila bih se pretpostavi ti da se radi o radovima izrazito izražene individualnosti i introspektivnoga nabo ja. Samim time, upoznavanje njegova rada, tragično zaustavljenog i prekinutog, 17 Navedeni se članovi grupe nisu svi opredijelili za nastavak umjetničkog djelovanja, te im u okviru ovoga teksta, na žalost, nije moguće posvetiti više pažnje. 18 Igor Gajin, "Svijel je diskutabilna konstrukcija!", Razgovor s Katom Mijatović i Zoranom Pavelićem, Glas Slavonije, Osijek, 24. srpnja 2001. doprinijelo bi i upotpunjenju slike o baranjskoj suvremenoj umjetnosti. U ovome, pak, trenutku važno je ukazati na još dvije umjetničke osobnosti čije je djelovanje kontinuirano vezano uz prostor Baranje i koje karakterizira, unatoč trajnom odlasku iz zavičaja, i daljnja prisutnost u umjetničkoj produkciji regije, te prisutnost brojnih referenci na Baranju u njihovu umjetničkom radu. Danas životni partneri, Kata Mijatović (1956., Branjina u Baranji) i Zoran Pavelić (1961., Osijek), nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje ostaju živjeti i raditi, postaju značajnim sudionicima suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj. U posljednjim godinama dva puta su sudjelovali u Baranjskoj umjet ničkoj koloniji, I 998. i 2002. godine, a u regiji se također predstavljaju na izložbama Slavonskog biennala koje organizira Galerija likovnih umjetnosti Osi jek. Riječ je o umjetnicima koji su u Baranji proveli djetinjstvo i mladenaštvo i upravo je njihovo umjetničko djelovanje koje je prethodilo početku njihovog for malnog umjetničkog obrazovanja važno za umjetnička zbivanja na prostoru Baranje. Oboje su, naime, bili članovima i pokretačima neformalne umjetničke grupe "Močvara" koja je djelovala u Baranji od 1988. do 1991. godine i u tom kratkom razdoblju bila jedinim nositeljem inovativnih umjetničkih strategija u regiji. Inicijativa za okupljanjem i zajedničkim djelovanjem mladih autora potekla je od Zorana Pavelića, a članovi77 neformalne grupe bili su još Marina Kner, Zdenka Kner, Ružica Zajec, Aleksandar Calović i Korneiija Gere. Grupu je oku pljala zajednička težnja za stvaranjem prostora djelovanja i prezentacije svoga rada, te prvenstveno težnja za kreiranjem prostora komunikacije i razmjene ideja, dok im je u shvaćanju umjetnosti bio zajednički odmak od konzervativnog i tradicionalnog ("...'M očvara' je bila naš odgovor kako bismo se povezali sa 19 Svi podaci o djelovanju grupe "Močvara" su iz razgovora kojega sam vodila s Kalom Mijatović i Zoranom Pavelićem, u kolovozu 2004. godine u Osijeku. 20 Kata Mijatović, "Kata Mijatović / Povratak iz nesvjesnog", Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 1999■ 21 Branko Prancescbi, Ivica župan, Predgovori u katalogu "K + Z / Kata Mijatović, Zoran Pavelić', Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Ari radionica "Barutana ", Slavonski Brod, 2001.; Nada Beroš, "Kata Mijatović i Zoran Pavelić / Privremeni smještaj", Studio, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2002. 22 Ružica šimunović, "Svijest uto nesvjesnom: 0 čemu sanja Kata Mijatović?", život umjetnosti, br. 69-, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2003-, str. 26.-39■ sličnim zbivanjima u drugim gradovima iz želje da nekako preživimo u tome prostoru"18, Z. Pavelić). "Močvara" nije imala određeno središte okupljanja, već je u duhu otvorenog i nedogmatskog stava mijenjala mjesta susretanja u Baran ji. Jedna su od važnijih javnih predstavljanja grupe bila I 990. godine u Prostoru "P+8" u Belom Manastiru, zatim u Knjižari "Nova" u Osijeku, te u Galeriji CM Studentskog centra (STUC) u Osijeku. Radovi grupe promovirali su, osim rada u tradicionalnim medijima, postupke i medije novije umjetničke prakse. Zoran Pavelić je, primjerice, u sklopu izložbe u Galeriji CM izveo performans "Uvod u Močvaru", dok je Zdenka Kner izlagala radove u xeroxu, itd.7^ Simptomatično je da je grupa u svojim javnim istupima usmjerena prema osječkoj kulturnoj sceni, koju u tome razdoblju karakterizira razvijena urbana i 'alternativna' scena, kao što je i model djelovanja grupe karakterističan za urbanu (sub)kulturu. Prekid djelovanja grupe povezan je s početkom ratnih zbivanja u Hrvatskoj, te odlaskom članova iz okupirane Baranje. Kata Mijatović (koja je 1981. godine diplomirala na Pravnom fakultetu u Osijeku) 1991. godine upisuje studij slikarst va na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi, a 1993. nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1997. godine. Na istoj Akademiji, 1998. godine diplomira, također slikarstvo, Zoran Pavelić. I nakon razdoblja djelovanja u grupi "Močvara", te nakon studija, umjetnici realiziraju pojedine radove u zajedničkoj suradnji20, te zajedno izlažu.27 Njihovo zapaženo umjetničko djelovanje problematizira, međutim, osim srodnih, i posve neovisne, individualne autorske preokupacije, te se realizira u različitim medijima i umjet ničkim strategijama. Kata Mijatović usredotočena je na propitivanje i medijsku konceptualizaciju značenja skrivenih, potisnutih i nedostupnih fragmenata 23 Šonja Briski-Uzelac, "Umjetnik kaoposttotalitarni subjekt", život umjetnosti, br. 64., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2001., str. 66.-75. 24 Iva R. Janković, Predgovor u katalogu "Zoran Pavelić / Kuća umjetnika", Galerija PM, IIDLU, Zagreb, 2003. 25 Marko Golub, "Zoran Pavelić / Kulmerove peći", PILOT 04, Studio, Muzej suvremene umjet nosti, 2004. 26 Nada Beroš, "Kata Mijatović i Zoran Pavelić / Privremeni smješta/', Studio, Muzej suvremene umjet nosti, Zagreb, 2002. osobnog identiteta, uronjenih u područje snova i nesvjesno, te istraživanje nji hovog manifestiranja na iskustvenu zbilju i komunikaciju s drugim. Realizira instalacije, performanse, web-radove i videoradove, sitc-specific i urbane inter vencije.22 Zoran Pavelić, također, vizualni umjetnik i performer, slikarskim radovima, instalacijama i videoinstalacijama, performansom, site-specific inter vencijama kritički artikulira problematiku društvene stvarnosti, naročito iz aspek ta dekonstrukcije modela djelovanja manipulativnih i opresivnih struktura moći,23 te vladajućih mehanizama unutar sistema umjetnosti,2* ali i kontekstualizira osobno iskustvo i vlastitu poziciju u svijetu umjetnosti.25 Osjetljivost za društveno, kroz prizmu osobno proživljenog iskustva, zajednička je osobina obaju umjetnika. Društvena stvarnost Baranje, u kojoj su se devedesetih godina proteklog stoljeća drastično izmijenili uvjeti života i sudbine ljudi, jedna je od važnih referenci u njihovu zajedničkom projektu "Privremeni smještaj"-^ (2002.), radu koji posredstvom fotografija, videa, računala, skulpturalne te audioinstalacije (nastale u suradnji s djecom iz skloništa za žrtve obiteljskog nasilja), istražuje pojam kuće i doma, u njegovom doslovnom i metaforičkom značenju, u kontekstu želje i potrebe za imanjem doma onih kojima je boravak u vlastito me domu uskraćen. Migracije, prognaništvo, bivanje na društvenoj margini, boravljenje u tuđim ili devastiranim kućama, obilježja su stvarnosti ratne i poratne Baranje, koji su na jednoj od razina recepcije problematiziram u ovome radu. Sjećanje na Baranju i provedeno djetinjstvo naročitu važnost ima u radu Kate Mijatović. Umjetničini pažljivo strukturirani radovi u kojima su njezini doživljaji snova artikulirani u tekstualnoj i 'materijaliziranoj' formi (objektne instalacije i performansi), velikim dijelom referiraju na - posredstvom snova goto vo bajkovito transformirane - fragmente lokalne svakodnevice, ujedno uporišta 27 Ivica župan, u: Branko Pranceschi, Ivica župan, Predgovori u katalogu "K 4- l / Kala Mijatović, Zoran Pavelić", Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Art radionica "Barutana ", Slavonski Brod, 2001. 28 wtvw. miroslav-kraljevic. hr/dream 29 isto kao (22), str. 26. 30 Isto kao (4), str 155. 31 Isto kao (4), str. 155. * Autorica teksta zahvaljuje umjetnicima Kati Mijatović, Zoranu Paveliću i Domagoju Sušcu, muzejskoj savjetnici mr. sc. Branki Balen, te gospodinu Marku Barišinu, na pomoći u prikupljanju podataka. umjetničine osobne mitologije. Nostalgija pomiješana sa strepnjom, izražena kroz oniričko i nesvjesno, iščitava se iz konstantno ponavljanih motiva / pojmo va: "...vukovi, psi, prijeteća i opasna stvorenja, susreti s čudnim ljudima na otvorenome, u pustopoljini, na vjetrometini, te redovito izvan kuće, pa tako i bez mogućnosti zaštite, ali i ptičje pero i uopće perje, koje ovdje iščitavamo kao simbole leta, bijega..."27. Web-rad "Mreža snova"25 (2001.) računalno je struk turiran kratkim opisima umjetničinih snova iz I 99 L godine i fotografijama koje je snimio Zoran Pavelić: "Prikazi oranice, otvorenog kišobrana u praznoj sobi, uredno složenog kreveta, nisu ispražnjeni od dojma napuštenosti, taloga nostal gije i melankolije, ali tek kada s ekrana polako nestaju u crnilo iz kojega izranja ju riječi opisa sna, priča doista postaje mreža fragmenata umjetničina subjektiviteta"2?. Zoran Pavelić također u svom radu referira na vrijeme provedeno u Baranji. Godine 2002. realizira rad koji je svojevrstan hommage, performans posvećen grupi koju je osnovao, naslovljen "Močvara u Močvari / 1991 .-2001 (izveden u klubu Močvara u Zagrebu). Taj je rad re-kreacija performansa "Uvod u Močvaru", izvedenog u Osijeku za vrijeme djelovanja grupe. Time smo se vratili do početka njihova umjetničkog djelovanja, ali i do pitanja izrečenog u uvodu - od kojeg trenutka započeti pripovijest o nečemu, što sam u naslovu označila terminom "recentna umjetnička produkcija na prostoru Baranje"? Umjesto mogućega vlastitog odgovora, referirala bih na ulomak iz tek sta Šonje Briski-Uzelac. "U otvorenom polju povijesnosti koja se susreće sa suvremenošću rado pronalazimo identifikacijska uporišta. U njima prepoznaje mo stabilne obrise dragog nam kontinuiteta znanoga, unatoč svijesti da je sam slijed iluzija satkan od zrcalnih odsjaja, iz su-vremenog iskustva poslije moderne govoreći, radonalno-objektivističko Hi linearno utemeljenje vrijednosti u umjet nosti tek je konstrukt upisan u tijelo umjetnosti, koje je duboko izbrazdano psi hološkim, socijalnim, duhovnim biljezima." 3° Posve je, naime, izvjesno da se govoriti o tematici recentne umjetničke produkcije na određenome prostoru niti ne može, a da se, stvarajući poredak smisla i značenja toga pojma, ostane unutar njegovih uskih vremenskih i prostornih granica ili konstruiranoga linearnog tije ka. U uvodu spomenute, 'paralelne' povijesti - internacionalne (globalne), transnacionalne (nomadske) i lokalne (geografske^7 - suvremenih umjetničkih kretanja, unutar kojih se nalazi i produkcija umjetnika na prostoru Baranje, također su misaoni konstrukt zbilje i sredstvo interpretacije. Društveni konteksti - i izmijenjeni konteksti - djelovanja pojedinog umjetnika, također vrlo izvjesno, uvjetuju njegove karakteristike. Prije nego li sličnosti umjetničkih strategija, uspostavljaju se razlike, lako je moguće u ovome pregledu uočiti određene mod ele umjetničkih biografija, koji su zajednički umjetnicima koji djeluju i u sadašnjem trenutku i u prošlosti, njihov umjetnički rad nije moguće tipologizirati po istome ključu. Društveni i kulturni kontekst Baranje, kojega sam označila poj mom periferije periferije, ničim se bitno ne razlikuje od svih prijašnjih i sadašnjih periferija drugdje. Umjetnost koja na tim prostorima, i u odnosu na te prostore, nastaje, sastoji se od mnoštva različitosti. Općenita konstatacija o Baranji kao o umjetničkom prostoru bila bi ta, da on dijeli sudbinu svih drugih prostora, u koji ma ne postoje uvjeti za istovremeno djelovanje i okupljanje brojnih umjetničkih osobnosti, pa čak niti ravnomjernoga kontinuiteta umjetničkih pojava, ali u kojima se u određenim vremenima ipak pojavljuju individualni inovativni umjetnički opusi. Vera Jurić BARANJA JE MOJE DRUGO ROĐENJE - BORIS SALAMAHA (intervju) Kada se kaže Baranja prva asocijacija upitanog može biti: Kopački rit, Dunav, Boris Salamaha... Likovni kritičari puno će bolje dati kronologiju njegovih izložaba, sudioništva u likovnim kolonijama, bezbrojnih donacija, nagrada za njegov slikarski i pedagoški rad. Sto Borisu znači Baranja ? Baranja je moja prošlost sadašnjost i budućnost. U njoj sam slikar. Sto te čini slikarom? Osjećaj za ljepotu, boju i oblik. Inspiracija! Crpim inspiraciju iz taloga - jer dugo živim na vodama Baranje. }a " stvaram prirodu", a talog ti je upijanje jednog te istog, ali ipak različitog... od mirne do podivljale Baranje, one na Puškašu kada iz trske i šaša ne možeš čamcem doći do vikendice jer vjetar je iznenadan, a Dunav ćudljiv. Talog je moje iskustvo. Moja Baranja. Ona je moje drugo rođenje - ona je moje oslobođenje. Zašto? Znaš, ja sam logoraško dijete, po sjećanjima koja sežu u djetinjstvo. U Šapcu sam rođen. Kada su Englezi osobodili 1945. godine logoraše iz Buchenvvalda, moja majka nije htjela u Šabac. Nismo tamo imali više nikoga. Bilo mi je 5 god ina. Kako je majčin brat Martin već bio u Baranji, ona je odlučila poći za njim. Tako smo mama, pokojni brat, sestra i ja putovali dva mjeseca do Baranje. Ali to je posebna priča, možda jednom drugom prilikom bude ispričana.Tako Baranja postaje moje rođenje i moja sudbina. Prvi slikarski poticajI Sjećam se... jednog događaja iz onih logoraških dana. Kad smo bili pušteni iz logora prije povratka kući, doveli su nas, logoraše, u neke trgovine. Svi su tražili namirnice, uzimali su brašno, šećer, rižu,... a ja sam uzeo jednu porculansku fig uru. Ne sjećam se više što je predstavljala, samo znam da su me linije opčinile. Majka, ugledavši što nosim, udarila me po ruci i tutnula u ruke brašno. Možda je upravo to odredilo moj slikarski put. Zašto slika? Zašto netko izlazi na more? Ne znam. Jednostavno, slika me rasterećuje, relak sira, a nekada se trga duša. Treba je zadovoljiti. Svaki slikar traži svoj stil, orig inalnost u koloritu - prepoznatljivost. Mislim da sam to postigao. Danas kažu: "Na dva kilometra vidim da je to Salamaha" . Zašto Puškaš? Uzbudljiv je. To je stari dio Dunava. Mirniji je od živoga. Velik je, širok, dugačak i u njemu ima sve što ima i u živom. To je Puškaš. Strmen. To je dio uz stari Dunav. Šokci izTopolja to zovu Kenđija. Volim taj dio u predvečerja i rana jutra. Dođeš na obalu, raširiš ruke i upijaš svo bogatstvo baranjskog pejsaža. Na mojim slikama on je reduciran, izbjegavam detalje, gledam širinu, daljinu u beskraj gdje se jedna boja pretače od zasićenosti do nestajanja. Boja! Plava. Ima u sebi svoju psihičku snagu koja me potiče na rad i umiruje. U svojim slikama reducirano korisitim tople boje. Volim boje zemlje, puti, ravnice, oranice; boje oplemenjujem s okerom. Treba imati mjere jer boje mora ju biti ugodne oku. Ljudi! Kod mene su skriveni kao siluete. Tajastveni kao zemlja Baranje. Zanimaju me magle, vode, okolna arhitektura, napuštena naselja... Znaš, prije Domovinskog rata bio sam slikao jedno vrijeme napuštena naselja, [edan me novinar tada upitao zašto napuštena. Nisam znao odgovoriti. Sada bih rekao: događalo se u meni... Kako vidiš Baranju? Tihu, mrtvu, ponekad divlju, nepredvidivu, Baranju dobrih ljudi, okoliša, vode, ptica, riba, tajnovitu, brežuljkastu, raznoliku ali jedinstvenu. Jedinstvenu u raznolikosti. Ostavila je Baranja svoje tragove u mnogim slikama umjetnika koji su stvarali i stvaraju u Baranjskoj umjetničkoj koloniji. Zato su se uvijek mnogi poznati slikari odazivali našim pozivima i iznova otkrivali slikarskim okom baran jsku "mrku vodu i zagasita nebesa" kako kače Matko Peić. Alfred Krupa znao je reći "ovo je raj za slikare", Kopić je uspoređivao Puškaš s Bosutom, a Vladimir Džanko i Marko Kern voljeli su posebno rukavce i obale Dunava, Puškaš i Zeleni otok. Ni jedan slikar u duši i oku ne može odoljeti, sig uran sam, mojoj Baranji. Možda bi trebalo razmišljati i o međunarodnom nivou Baranjske umjetničke kolonije jer mislim da bi bila zanimljiva za mnoge slikare. Čovjek je oduvijek imao želju graditi, stvarati, činiti nešto u svome životu.Time je želio ostaviti trag. Odlučio se za kist. Boris Salamaha. Kroz niz godina pokazalo se istinitim da je to bio pravi put za njega. Njegova putovanja kroz slike započinju i završavaju ovdje, u Baranji. Bogdan Mesinger I BARANJA JE JEDNA KRONIKA MOGA ŽIVOTA (Snoviđenja, susreti, stradanja, san i smisao) Baranja Baranja. Kako joj prići? Kako, uopće prići nečemu što je u Čovjeku - reklo bi se - od trenutka od kojega i sam čovjek postoji? Kada god čovjek pokušava proniknuti u buduće vrijeme (pa makar to bile i samo buduće misli koje dozivamo negdje u sebi), pokušava, prije svega zaroniti u vlastitu prošlost. Svaka je budućnost, uostalom, ma kako nam se zagonetnom činila, od prošlosti načinjena. Tražimo je u vremenu koje se još nije (kao počasni sag) pred nama odmotalo - a ona je u nama. Skrivena. Gotovo kao zamka koju ne shvaćamo. A kada je shvatimo - već smo u njoj. Tako i sada. Usmjeravam svoje misli k Baranji (kao da se na neki imaginarni put pripremam) - a ona je već tu, iza mene. Odjednom se razvrstava. Mene samo ga dijeli. Moje vrijeme. I počinjem shvaćati da Baranju mogu razumjeti i ako je shvatim kao niz etapa moga vlastitoga života. Ona mi može moj vlastiti život ispričati. Samo joj treba omogućiti da u meni samome govori. Možda je život, uopće, moguće jedino na taj način samome sebi ispričati. Odaberemo (ili on sam odabere, a mi, pogrešno, izbor shvaćamo kao čin vlastite volje) neki predmet, neku pojavu, neki pojam koji sebi nastojimo objasniti, ili neko sjećanje koje bismo željeli "oživjeti" (kako se to, uobičajeno, kaže), a pred met se pretvori u ključ koji u nama otključava skrivena i nepoznata vrata. Tako sam i Baranju otkrio nakon što sam je već ranije, cijeloga života, tko zna koliko puta, ponovno otkrivao. Čovjek je, uopće, rođen da bi bio otkrivač. Otkrivajući on stvara svijet. Cijeli mu je život priča o stvaranju. Upoznao sam je u djetinjstvu kao bajku koja postoji - a nitko mi o njoj nije gov orio. Vlakom sam putovao k rodbini u Beli Manastir. Vlak je prešao preko Drave i odjednom zašao u šumu. Potopljenu šumu. Činilo se da je nenadano napustio postojeći svijet i - prešavši rijeku (kao da prelazi preko mosta koji dijeli posto jeći od nepostojećega svijeta) otkloparao točkovima u bajku. To je bila moja prva Baranja. A to sam, na neki način, bio i ja. Onaj prvotni. Iz bajke sam dolutao u svijet koji se prašio i ratovao, bučio i tko zna što i zašto činio - a onda se našao vlak koji me je iz more jave odvezao u snoviđenje, u začaranu šumu, u nadu da se neočekivano uvijek može i obistiniti, pa ma kako mu se malo nadali. I tako je moja prva Baranja bila bajka. Naravno, kada čovjek jednom dospije u bajku, njega neprekidno prati želja da je pronađe ponovno. I da se uvjeri, uz njenu pomoć da i nepostojeće ipak posto jiProteklo je nekoliko desetljeća i život me je doveo nadomak Baranje. "Na prag" - reklo bi se uobičajenom frazeologijom. No, ja bih radije rekao: na obalu. Jer sva je Baranja u rijekama. Kao otok. Kao začarani otok - još bih u sebi i dodao. Jer - dojam začaranosti ostao je. Vode oko nje - šume u njoj. I seoca kao da su iz priče doplutala, pa se nasukala. Idilične kućice, pomalo uspavane kao da su izvan vremena. Ljudi u njima ne mare što vrijeme teče i svijet se mijenja. Svoj su život odlučili sačuvati takvim kakav je. Odlučili? Zapravo - i nisu. Jednostavno . tako se dogodilo. Baranja iz štiti. A Baranja je od prirode načinjena, a ne od ljudi. Ljudi u njoj tek žive. Ne mijenjaju je. Takvu su je zatekli i takvom su je ostavili. Dobra im je upravo takva kakva je. Nije potrebno ništa mijenjati. Samo se saživjeti s njom - i život će ostati bajci sličan. Naivno i romantično bilo je takvo doživljenje Baranje - i to sam, naravno, znao. No bilo mi je potrebno takvo osjećanje. Bio mi je potreban takav kraj o kojemu mogu tako misliti, a uz to (kako čudesno!) - našao mi se toliko blizu da sam mogao u njega odšetati poput onih sretnika kojima se park snova i prvih ljubavnih susreta nalazi pred vlastitim prozorom. Na sličan je način i Baranja bila zavičaj prirodne čudesnosti. činila je mogućim i postojanje praiskonske prirode, i bogatstvo u samoći, i sličnost svijeta jave i svijeta sna ... Kao da je priroda cijelu jednu pokrajinu pretvorila u utočište za sanjarenje, pa kada je taj posao završila, sa zadovoljstvom je u njoj posadila seoske crkvice kao što vrtlar cvijeće sadi u svom potajnom vrtu. Na neki me je način u tome, posredno, podržavao i grad u koji sam doselio. Svi drugi gradovi imaju svoja izletišta. Ovaj je grad imao cijelu jednu pokrajinu kao svoje izletište. Ili je pokrajina, zapravo, njega stekla? Jer - ona je, nesumnjivo, bila neusporedivo starija od grada koji ju je, na neki način, prisvojio. A ona je grad prihvatila i udahnula mu svoj duh. I zahvaljujući tomu duhu grad diše. Kad taj dah grad udahne - udahne s njim i duh voda i duh šuma... Pa su i ljudi od toga, negdje u svojoj dubini, drugačiji od drugih. Baranja u svakom od njih pota jno diše. Sanjarenje ovoga grada ima ime. Zove se Baranja. Tako smo i cijeli grad i ja, skupa s njim, pomalo boravili izvan vremena, živjeti na pragu Baranje značilo je živjeti na pragu sna. A onda je u Baranju nahrupio rat. Malo sam Baranjaca do tada susretao. One koje sam susretao - susretao sam rit ualno. život nam je, uopće, toliko ritualiziran da tu pozornicu više i ne prim jećujemo. Smatramo je stvarnim životom. Potpuno smo zamijenili stvarnosti. Predstavu smatramo stvarnošću, stvarnost - lošom predstavom koju je najbolje zanemariti. Ako stvarnost zanemarimo, možda će ona i odustati pa će predsta va stvarnosti posve zauzeti pozornicu - nesvjesno smo se nadali, život će nam biti poput mladog lišća i poput bistre vode. Poput Baranje. Poput sna. Utonut ćemo u to čudo na obalama grada - pa uživati. Kako smo samo spretno doskočili istinil U tome je (shvatio san kasnije, kada me je stvarnost prisilila da počnem misliti, a ne sanjariti) i tajna i vještina i politike i kulture kakvu političari (doslovno) "proizvode" - a i plaćaju novcem koji su od nas pokupili da bi nam uvjerljivije i spektakularnije lagali... Odnosno, da bi stvarnu stvarnost istisnuli predstavom stvarnosti. Vjeruju, sirotani, da njihove riječi nose u sebi tu moć. 1tako sam i Baranjce do rata susretao samo na izložbama, na skupovima, na crkvenim godovima, na festivalima i izletima, u umjetničkim kolonijama, ili ponekad u kavanama, u kafićima, u čardama, na fiševima, čobancima, roštiljijadama... Beskrajan je bio repertoar tih mađioničarskih trikova u koje smo i sami, iskreno govoreći, vjerovali i sami im svoj obol dodavali. Pa i sami su Baranjci u to povjerovali i u tome uživali. I Baranja se, polako, pret varala u zajednički romantični mit, u neki samo Osijeku dostupni Eldorado. Nestvarni život počeo je djelovati tako da nam se, konačno, učinio uistinu stvarnim. Zato je i smrt, kada je počela odnositi ne samo ljude, nego cijela sela, cijelu pokrajinu, izgledala u početku posve nestvarnom. Bilo je gotovo nemoguće u nju povjerovati. Bili smo zatečeni. Zapanjeni. Skamenjeni. Kao da smo se pretvorili u kipove od kamene soli - poput imaginarnih likova iz biblijskih mito va - te s obale Drave promatramo žetvu smrti kojom je žetva žita zamijenjena. To je slika kakva mi se u mislima pri sjećanju na te dane javlja. Možda je, zaista, metaforična (kako me moj samokritični unutarnji kontrolor uporno opominje). No, ja odavno znam da je u metaforma često više istine no u faktografiji. Činjenice su kao proderano sito. Kroz njih uvijek iscuri unutarnja istina. Metafora je slojevitija od onoga što fizički vidimo. Ona u sebi sabere sve slojeve stvarnosti i one vidljive - i one nevidljive. To želi sve red - taj mora govoriti slikama. Zato i jesu činjenice nečovječne, a metafora je ljudska. Čovječna. Ili bar ljud skom nastoji biti. Zbog toga je, uostalom, i stvorena. Samo je čovjek zna i uz njenu pomoć, pomoć slike, razumije i ono što činjenica nikada neće moći razumjeti. Tako nam je ipak Baranja pomogla da shvatimo istinu. I o nama, ali i o svemu što se oko nas počelo događati. Napisao sam tada jednu pjesmu koju ću sada prvi puta objaviti. Sad Baranja pregažena sanja stare dane pjesme i oranja. Pusti parlog, šiprag gustog granja prekrio je njive i imanja. Ne čuju se više sitni zvuci tamburice u seljačkoj ruci. Zamrli su posljednji jauci. Baranju su rastrgali vuci. Sivi vuci s šajkačom na glavi primakli se ljepotici Dravi. Tragovi su za njima krvavi. Tek gledamo kako iza rita gdje su nekad dozrijevala žita dva jablana ši’J e ponosita. Tih sam dana iz Baranje poznavao mrtve. Živi su došli nešto kasnije. Lišeni svega što život znači, vratili su dobrim dijelom život i meni. A sa novim životom - i novu Baranju. Novu - barem za mene. Taj novi život sažeo se u ono što je preživjelo Baranju i u čemu je Baranja nadživjela samu sebe. A to su bili njeni ljudi. Baranjđ. I tek s upoznavanjem ljudi ja sam zaista upoznao i Baranju. I pored svega stradanja - bili su sanjari. Sve su izgubili, no duh im je od toga ojačao. I od svih želja koje su ih nosile kroz neizvjesne dane najjača je bila potre ba da taj duh u nešto uliju, uklešu, urežu, ucrtaju, da svoje jedino - no daleko najvrednije - blago, blago duha, pretvore u materiju i da materija postane duh. Od tada Baranja, koja je bila lišena sebe same, govorila je kroz njih. Baranja Upoznao sam ih kao vojnike. Bili su vojnici devete domobranske pukovnije. Vojnik je, u pravilu, čovjek lišen svoje osobnosti. No Baranjđ koje sam upoznao bili su sve prije no ljudi pretvoreni u ratni sloj - iako ih je rat odjenuo u domo branske odore. Znao sam, istina, zašto sam pozvan da ih upoznam. Oni su rato vali oružjem Ijubavi. Govoreći osebi i svom zavičaju bojom i oblikom (a oni koji vole govoriti jezikom kategorija rekli bi: slikom i kipom) ponijeli su svoj zavičaj u svojim rukama. 1on se iz njih rađao kao vizija. Očekivalo se da bih o tim slikama i kipovima samoukih stvaralaca izgnanih iz Baranje mogao reći nekoliko riječi na skromnoj izložbi koja im je u Domu HV priređena. Čini mi se da još osjećam prvi stisak ruke. Srdačnost. Još vidim prvi pogled. Toplinu. Čujem prve riječi. Prijateljstvo. A tek potom pogledao sam njihove slike, kipove.... Da li bih ih ikada tako osjetio da nije bilo tog prvog - čvrstog - dodira ruke, sjaja njihova oka, zvuka njihovog glasa? Naravno, tek sam kasnije shvatio da je upra vo susret je bio bitan - djela su ga tek pratila. A djela su, u ovom slučaju, bila neodvojiva od sudbine. Da nisam osjetio pogled i ruku, da nisam čuo glas, ne bih se rukovao s njihovom sudbinom. Ona je pokretala njihovu ruku, kist, dlije to... Ona je oblikovala svoj vizualni jezik isto tako kako je estetska kultura obliko vala moju riječ. Svako je iskreno djelo sudbinski čin. A njihova je sudbina imala ime. Zvala se Baranja. Da ih nisam upoznao kao ljude, da li bih, uopće, razumio njihova djela? Sumn jam. lako bih, naravno, vjerovao u svoju kompetentnost, u svoj sud, u svoje estetske i kulturološke kriterije... Ne sudim djela ja, nego ih mojom sviješću procjenjuje jedna kultura koja mi je svijest oblikovala i koja se potvrđuje ne samo mojim riječima, nego sviješću i prosuđivanjem lanca generacija teoretičara, pov jesničara i kritičara umjetnosti. Ono čega se sjećam pokušavajući u sebi obnoviti taj prvi susret jest tihi glas i topli pogled Ive Forjana - a potom moja zatečenost zagonetnim i dramatičnim kontrastom te unutarnje (introvertne - rekli bi psiholozi) topline i ekspresivne, izrazito ekstrovertne dramatičnosti njegovih drvenih skulptura koje prikazuju Kristovu muku " Kao da ju je sam doživiol - bio sam pomislio u sebi. Jedinstven izraz patnje, izvorno, urođeno osjećanje za tijelo kao univerzalni i nezamjenjivi govor duha i duše... Rođeni kipar. A skroman - i osamljen u svom Bilju kao na osamljenom otoku - ostaje gotovo nepoznat. No nije mu to bitno. Bitno je izraziti se. Djelo će već samo naći svoj put do drugih. A potom drugi skulptor u drvetu. Arpad Eđed. Temperamentan, srdačan, pokre tan silovitom potrebom nešto učiniti, pomoći iskazati misao najprije riječju, potom oblikom... Slušajući ga - inventivnog i duboko humanog (čak su i njegovi kipovi oblik altruizma) - čovjek osjeti i prije no što on to kaže: život mu uskraćuje vrijeme za sve što želi (a osjeća: i može!) iskazati. Pa živi nekoliko života istovremeno. I tako: uvijek je u žurbi - a ipak uvijek nalazi vremena za druge. Drago Barat. Slikar iz Kotline. Kotline u kotlini - mogli bismo reći. Sanjar snenih voda i samotnih šuma - a istovremeno avanturistički poduzetan. Od Kotline u Baranji do Pariza - umjetničke metropole svijeta - prokrčio je put, vjerojatno on jedini od svih Baranjaca. No ostao je pučki dobrodušan i jednostavan. A tako i slika. Slikanje osjeća kao i osobno, intimno sanjarenje, ali i kao radost koju valja s drugima, kao kruh, podijeliti. A zatim - Franjo Kluiser - pa Franjo Mihajlo Toth... Cijela jedna mala domo branska jedinica pučke umjetnosti! Razumio sam ono što niti na jednoj izložbi nikada ranije nisam razumio (a na koliko li sam stotina i stotina izložaba bio!) Ili bar ne s takvom neposrednom jasnoćom. Umjetnost je ne samo oblik života, nego i njegovo oblikovanje. A uz to, ona je i oblikovanje vlastite svijesti. Znanstvenici bi rekli: antropološki je fenomen. Estetski pristup koji zanemari život i čovjeka koji kroz nju govori - ništa ne može dokučiti. Tek kad doživimo čovjeka - doživjeli smo i djelo. 1 tako me je Baranja, otkrivajući mi svoju skrivenu galeriju autentičnog pučkog stvaralaštva, darovala i prijatelje, ali me je i potaknula da svoj estetski svjetona zor učinim čovječnijim. I životnijim. Uostalom, ne izgleda Ii Baranja kao prvobitna postojbina samoga života? Pa što bi bilo prirodnije nego i to da i djeluje kao eliksir. I života, i mišljenja o životu. i i 134 <. y -s x i * i i* * •> ................... V* < * **• s <■ J> i i i Ž e ljk a B e rtić MARIO ROMULIć (intervju) Mario Romulić rođen je I 968. godine u Osijeku, a fotografijom se počeo bav iti vrlo rano. Kao profesionalni snimatelj 'freelancer' radi za mnoge svjetske TV kuće. Neki od klijenata su mu : Discovery Chanell, AKDN (Aga Khan Development Netvork), VVTN, Reuters, CNN, BBC, ABC, ZDF, ARD, RTL, SKY News, ORF, TV Dubai, NRK, CBS (David Letterman Shovv), US Information Service, Internevvs, Al Jazeera, LINX News....Za svoj rad primio je brojne nagrade, među kojima su: nagrada HND 'Žarko Kaić' 1995. i i 997. godine, 2002. nagrada "Best camera" za film "Dobri duh močvare" u Ohridu i nagrada "Masli na" u kategoriji ekologija za film "Dobri duh močvare" u Baru, te druge. Okušao se i kao producent filmova Gorana Rušinovića "Mondo Bobo" i "Svjetsko čudovište”. Video zapise snimao je u Hrvatskoj, Bosni, Zairu, Rvvandi, Tanzani ji, Keniji, Obali Bjelokosti, Burkini Faso, Afganistanu, Tajikistanu, Pakistanu, Uzbekistanu, Kazahstanu, Kirgistanu, Ugandi, Zanzibaru, Gani, Nigeriji, Maroku, Egiptu, Guinei, Iranu, Indiji, Jordanu, Siriji, Liberiji, Maleziji, a ovaj raz govor vodili smo na aerodromu prije njegova dvadesetodnevna puta u Tadžikistan, Kirgistan i Maleziju. Tvoje zanimanje za Kopački rit urodilo je s nekoliko projekata. Možeš Ii nam reći nešto više o izložbi 'Kopački rit1 koju smo mogli vidjeti krajem prošle godine u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti. Koliko si je dugo pripremao? Multimedijalna izložba "Kopački rit" koja je u Osijeku bila postavljena u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek, a nedavno sam dobio informaciju da je to bila najposjećenija izložba ove galerije. Jako mi je drago da se puno ljudi odazvalo mojem pozivu i došlo na otvorenje izložbe, a napomenuli su mi i kako je to bilo najposjećenije otvorenje neke izložbe u ovoj instituciji. Dobro, to s otvorenjem je manje važno, važno je da je puno ljudi vidjelo ovu izložbu. Nedavno je bila izložena i u Mohacsu, a sada bi na poziv W W F ( World vvilde fun for Nature) trebala otići u Beč, Budimpeštu, Zagreb, u Pfordzheim , i možda u Harlem u Nizozemskoj ,a krajem godine i u Srbiju , no još ne znam da li će biti postavl jena u Novom Sadu ili Beogradu. Izložba se sastoji od 70 fotografija velikog for mata , multimedijalnog CD-a koji je sastavni dio fotomonografije 'Kopački rit' i pedesetak video clipova vezanih uz floru i faunu Kopačkog rita. Fotografije su nastajale u zadnjih par godina, a video materijal u zadnjih šest godina. Sto te privuklo Kopačkom ritu i što te ponukalo doseliti se u Baranju? Moji prvi kontakti prije rata s Baranjom su bili vrlo rijetki, a nakon rata i inte gracije , sve češći. Sve je krenulo s Kopačkim ritom. Već I 997. sam puno vre mena provodio tamo i fotografirao. Shvatio sam da mi je najjednostavnije pre seliti se u blizinu rita i izabrao sam mjesto koje mi najviše odgovara, Bilje. Brzo sam shvatio koliko je velik potencijal Baranje, ona bi po bogatstvu svojih prirod nih i ljudskih resursa mogla biti raj za turiste, hedoniste i avanturiste, nešto poput 'kontinentalne Istre1. Možeš li nam reći što bi u prvom koraku moglo pomoći Baranji na tom putu? Mislim da se sve dosta polako razvija, ali ljudi su svjesni perspektive i puno rade. Baranji je potrebna pametna promocija, a to uključuje kvalitetne publikacije i suvremene načine prezentacije poput vveb stranice i si. Treba pomoći ljudima koji se bave turizmom da se predstave kvalitetno, a ne prepuštati sve entuzijaz mu pojedinaca. Koliko mogu radim na promociji imagea Baranje, napravio sam dosta promidžbenih i reklamnih materijala za različite naručitelje u Baranji, a sada pripremam i knjigu, malo opširniju fotomonogafiju. Ujedno pokušavam zabilježiti na fotografijama ili na videu teme vezane uz tradiciju, etnografiju, stvari i zanate koji nestaju i koje jako malo ljudi zna, a koje će njihovim nes tankom izumrijeti. Projekt koji trenutačno radim je dokumentarni film o najstar ijem ribaru u Kopačevu. Kroz njegovu životnu priču pokušavam ispričati priču o Baranji. Ribar Janos Horvath radi posljednji vejse-labirint od trske i prirodnih materijala u močvari, a uz to pokušavam zabilježiti i još neke stvari vezane uz tradiciju , arheologiju ... Imam namjeru u skorije vrijeme napraviti i Internet stranicu na kojoj će se moći naći fotografije, informacije o Baranji. U kakvim si kontaktima s ljudima u Baranji koji bi ti mogli pomoći oko ovih poslova i koji bi se institucionalno trebali baviti tim stvarima (turizmom, pro midžbom, kulturom)? Nisam baš u nekim kontaktima, ne mogu se pohvaliti suradnjom, jer mi se čini da ljudi u tim institucijama guraju priče koje su odavno prošlost. Poneki od njih nemaju ni dovoljno znanja, ni sposobnosti napraviti i postaviti stvari na način kako to treba biti. Dosta mladih ljudi odselilo je za Osijek, Zagreb ili u inozem stvo, i s tim Baranjcima surađujem. Smatram daje posebno interesantan Delimir Rešicki, ali naravno ima tu još zanimljivih ljudi i sada ne mogu navoditi sve, uvi jek mi se može dogoditi da nekog zanimljivog izostavim, a to ne bi bilo u redu. Mislim da lokalne institucije ne rade dovoljno dobro, ali da ima dosta pojedinaca koji guraju svoje kvalitetne projekte mimo njih i to je dobro. Veća grupa ljudi koja se trgnula i radi zanimljivo je u Kneževim Vinogradima. Do prije dvije tri godine nitko nije spominjao vinske ceste , a sada ima desetak ozbiljnih vinara koji prave izuzetno kvalitetna vina, buteljiraju ih, imaju organiziran doček gostiju i uz vina nude im i hranu. Ljudi počinju sve ozbiljnije razmišljati o turizmu, ima dosta novih kapaciteta za noćenje. U samom Kopačkom ritu su se organizirali i sada postoji prijemni centar, restoran, ekološka stanica, pokrenuta je vožnja brodom kroz rit, entuzijasti se bave avanturističkim turizmom, canuingom, ofT roadom, biciklizmom...Sve više ima i promatrača ptica i možda uskoro zaživi i neki oblik foto safarija. Prema tvojem mišljenju, koje su kvalitete i prednosti Baranje? Imamo Kopački rit, nemamo industriju, jer kao što znamo Belje propada, raspro daje se, Belje koje je cijelu Baranju hranilo sada nema novca ni za plaće svojih djelatnika. Mi nemamo ni neku tehnologiju pa da je možemo prodavati, nemamo ni jaku industriju, a taj nedostatak sada možemo iskoristiti kao prednost, jer je priroda očuvana, skoro netaknuta. Mislim da je potencijal u turizmu modernog tipa, seoskog turizma, avanturističkog turizma, foto safarija, bird vvatchinga, vin skih cesta... Ljudima u Baranji treba prvo pomoći, drugo educirati ih, i na kraju , ono što mislim da ja osobno dosta dobro radim, promovirati Baranju i njene kvalitete. Nadam se da će uskoro ljudi naći svoju materijalnu sigurnost u turiz mu i da će moći živjeti od njega, kao i od proizvodnje za turizam i gosta. Poten cijal je i u lovnom turizmu, ali iz Kopačkog rita treba izuzeti lovce, naime, pos toje puno bolji načini na koji se biološki potencijal tog područja može iskoristi. Puno je isplativije da jednog zlatnog jelena, ako ga u Kopačkom ritu uopće još ima, vidi tisuću ljudi kroz leću objektiva, nego da ga vidi samo jedan Čovjek kroz snajper i da on bude samo njegov trofej. Po statistikama se vidi da lovstvo na području Kopačkog rita bilježi gubitke i da nije isplativo. Mislim da ga treba udaljiti iz parka prirode i zbog pravih ljubitelja prirode koji ne vole dolaziti tamo gdje se ubija i puca, Ijubitelji ptica će doći ako je mirno, ali ako se puca sigurno neće. Svim svojim vrijednostima Kopački rit zaslužuje postati nacionalni park i ukoliko ga želimo sačuvati za buduća pokoljenja i ljude koji žive u okolici treba lo bi ga proglasiti nacionalnim parkom. Koliko god mogu trudim se promovirati spomenute oblike revitalizacije Baranje i pomoći u njenoj promociji. Ako avionske kompanije s jeftinim letovima nađu kao svoju odredišnu luku Osi jek tada će ovdje sasvim sigurno krenuti dolaziti brojni turisti, Ijubitelji prirode. Posebno su zanimljivi promatrači ptica. Oni su vrlo obrazovana klijentela s puno novca koja voli i avanturističke sadržaje, vole upoznati kraj u koji dolaze te doživjeti i glazbu i hranu i ljude...često takvi turisti izdvoje više novca nego oni koji ubiju jelena. Koliko znam dosta snimaš za strane televizijske kuće, pola godine radiš negdje vani, a pola godine si u Hrvatskoj. Kako si sklopio sve te kontakte, kada si počeo raditi za strane agencije? Tijekom rata u Hrvatsku je dolazilo jako puno stranih novinarskih ekipa snimati što se događa i tada sam upoznao dosta tih ljudi i stvorio prve kontakte. Nakon rata suradnja je ostala, a znajući što sve mogu odraditi, i uključujući znatno niže cijene po kojima rade snimatelji iz ovih krajeva, angažirali su me. Za vrijeme rata sam radio na HTV-u, zatim sam na samom početku radio za Slavonsku televiz iju, a nedugo nakon toga počeo sam raditi kao freelancer za kuće poput Reutersa, VVTN-a, CNN-a, BBC-a , ZDF-a , SKY Nevvsa i druge. Pokrivao sam rat u Hrvatskoj, Bljesak i Oluju, a zatim i rat u Bosni. Upoznao sam tisuće i tisuće sni matelja, fotoreportera i producenata, a ako svoj posao radiš kvalitetno ljudi te zovu i žele surađivati. Tako sam upoznao i producenta koji je između ostalih radio i za Agu Kana, pozvao me i tako je počela suradnja koja eto traje već sedam godina. I sada idem raditi za Aga Kan Development Netvvok, snimat ću objekte koji su dobili Aga Kan nagradu za arhitekturu i Universiti Aga Kan koji se otvara u Horogu, u Tadžikistanu. To je prvi univerzitet planinskih naroda u srednjoj Aziji, koji je nastao na inicijativu Age Kana i uz suradnju Tadžikistana , Kirgistana , Kazahstana i Afganistana odakle će dolaziti studenti i profesori. Tim univerzitetom se želi pomoći ljudima planinskih krajeva očuvati svoju kulturu i tradiciju, ali im se želi dati i znanje kako bi lakše preživjeli u surovim uvjetima. Puno si putovao i reci kako žive ljudi u tim planinskim krajevima? Mislim da žive teško, ali to su skromni i ponosni ljudi koji ne komentiraju svoju poziciju. Zanimljivo je da svi govore engleski i raduju se kada naiđe netko s kime mogu prakticirati taj engleski. Aga Kan je puno uložio u školstvo tih zemalja, kao i zdravstvo. U Pakistanu sva djeca idu u škole, što nije običaj, i djevojčice i djcčaci. Imaju stvarno jaku tehnologiju, a tvornicc oružja mogu napraviti sve, osim aviona. Jedino što me uvijek iznenadi su putovi i ceste koji su katastrofal ni, izlokani od snijega i vode, urušenih tunela i bez oznaka. Avioni su pretrpani i nikada nisam načisto trebam li biti sretan što sam dobio kartu. Ponekad imaš dojam da se voziš na vrhu planine, na oblacima. Kada dođem iz jednog grada u drugi uvijek sam sretan što sam čitav i ne mogu se načuditi kako ti ljudi svla davaju putovanja bez uzbuđivanja. Borko Baraban POEZIJA DELIMIRA REŠICKOG Dvadeseto je stoljeće doba kada se nezaustavljivo razvijaju tehnologija, a usporedno s njom televizija, video i film. Sve je to dovelo do krize neposrednog verbalnog odnosa tj. do prezasićenosti svakodnevnom komunikacijom medijskim implikacijama. Svakodnevni životi bivaju prožeti vizualnim medijima, a to se u velikoj mjeri odražava i u književnosti. Aktualnost medijske preosjetljivosti teks ta i povezanosti teksta sa životom očituje se u poetici osječkog pjesnika, prozai ka, esejista i rock-kritičara Delimira Rešickog. Njegova je poezija nastajala u okruženju rock kulture, u dogovoru sa svi jetom i vremenom. Stihovi nisu čvrsto usustavljeni, oni progovaraju o vrtloženju vremena i prostora. Pjesnik riječima oživljava statiku, on svoje tekstove obogaćuje evokacijama medijske kulture. Delimir je stekao glas najuvjerljivijega pjesnika svoje generacije pa je ujedno i postao zrcalo onima koji su nadahnuće tražili čitajući njegovu poeziju. Izrazito je sugestivan pisac, neprestano nas iznenađuje nepredvidivim slikama i prizorima, s lakoćom nas uvodi u vlastiti svijet i ne dopušta nam da tragamo za izgubljenim vremenom. Naš je zadatak, kada jednom uđemo u nje govu poeziju, da pokušamo prodrijeti u njegove zaleđene slutnje, da ih na svoj način uspijemo osmisliti i njihov tekst učiniti još slobodnijim. Rečenice koje tvore stihove njegovih pjesama nemaju kraj kakav bismo očekivali, on je uvijek iznova nov i nepredvidljiv. Svijet pjesama lišen je bilo kakvih metafizičkih značenja i dodira. Naizgled antitetične motive uspijeva povezati u homogenu cjelinu. Stvarno i nestvarno, živo i mrtvo, crno i bijelo postaju dramatično sintetizirani, a upravo taj efekt začudnosti koji stavljaju pred nas čitatelje, čini poeziju informacijski složenu. Odustajanje od logične vre menske i prostorne organizacije teksta, dovodi do umnožavanja značenja i otvara put potpuno raznolikim čitateljskim viđenjima. Za Rešickog se može reći da je semantički pluralist, "u njega nema brige o formi niti o žanrovskim imperativima, a fragmentarnost je temeljno obilježje svih nje govih tekstova". Iako je poetički ekskluzivan, Rešicki lako dolazi do čitateljske publike jer javno obznanjuje da njegov pjesnički govor nije "čist" i "lijep", on se svojim intermedijalnim stihovima uspio izboriti za ponekad stihotvorne psovke, kao i na pravo za nerazumijevanje. Pišući Knjigu o anđelima piše o kalvariji vremena, pritom ne uporabljujući niti jednu patetičnu riječ. "Individualna kronika vremena, obilježenog tragikom neizbježne zbilje, u toj nas knjizi upoznaje s Rešickim prenapregnuta senzi biliteta, s autorom čija uvjerljivost nadilazi granice stvarnoga, opipljivog, a devalviranog svijeta, sklanjajući našu čitateljsku nespremnost u prostranstva bestjelesnosti, bespolne nevinosti i naivne, nedodirljive ljepote u kojoj obitavaju anđeli". Delimir Rešicki okrutnost je prikazao u onima koji predstavljaju takozvane nebesnike, u onima koji su vječno zaštićeni od svih materijalnih gremlinističkih pothvata običnih smrtnika. On se susreće s njima i u očaju shvaća kako je upra vo njima oduzeta, svima nama poklonjena, okrutnost svijeta. Zaključno, njegovu poeziju možemo nazvati poezijom tišine i tame. "Mallarmeovska šutnja, dosljedno izgovaranje neizgovorenog, elementarno je obil ježje tamnosti Rešickove lirike, dominantnog "estetičkog načela"(H. Friedrich) poetskoga postmoderniteta koje se zasniva na skrivanju jasnoće sučeljavanjem semantički i logički nespojivih segmenata, oblikovanjem specifičnih jezičnih kon strukcija te nizanjem vremenski i prostorno dislociranih zbivanja.". Ulice, jeste li uistinu sretne? Pokušao sam biti pragmatičan i na trenutak otputovati u svijet jedne njegove zbirke. Sretne ulice. Jesu li zaista sretne? Svijetle ili tamne? Obraćat ću se njima, pjesmama. Pročitao sam vas. Divim se mislima kojima sigurno i nemilosrdno ulazite u lubanje običnih smrtnika. Pokušao sam vas okupiti i povezati, ali vi ste poput želatine, homogeno neokupijive. Fenotipski ste možda i slične, ali unutarnji genom vas razlikuje. Zarobljen sanjivom prašinom nedorečenih iskaza ušao sam u vaš svijet. To je svijet u kojem blizanci više ne dijele život, svijet u kojem se slave galebovi bez krila, osuđeni na bezmirisni prah. Osjećam se izgubljeno. Na šahovskoj ploči školjkastim očima gleda me Sven, a vjerna Sharon utapa se u crnoj boji. Pokušavam shvatiti zašto ne pripadamo ribama jer onda ne bismo mislili. Bar ne više od nekoliko sekundi. Sve bi se ponovno rađalo u našoj svijesti, u isto bismo se vrijeme rađali i starjeli. Nisam naviknut u snijegu gledati propast, u vosku koji se topeći slijeva niz svijeću primijetiti život - život koji se topi i onda ponovno postaje vrlo čvrst. Na kratko vrijeme čvrst. Potrebna je samo toplina da moja materija ponovno poteče. Svako polje šahovske ploče zadano mi je kao zadatak u vašem svijetu. Ističem vašem jer dosad sam živio samo u svom. Trebam li pokušati prebojiti crnu boju bijelom, ukrasti jutru maglu ili oteti cigareti dim? Onda bi svaki par ostao sam. Zapitali bismo se čemu je nekada davno služila Noina arka? Koja je moja zadaća? Pretrčati preko vas i ponovno se naći na početku? Okupiti vas ne mogu. Svaki ste put iznova drukčije i svaka moja misao o vama pronađe svoju protumisao. Odustajem, ali na kratko. Ne, sretne niste. Dubravka Brunčić REŠICKIJEVA BARANJA Književnu proizvodnju Delimira Rešickog stručna je kritika odredila kao onu koju karakterizira transmedijalna osjetljivost tekstova, postmoderna osvijeŠtenost i urbani senzibilitet. Kroz cjelokupni Rešickijev opus provlače se ove temeljne poetičke odrednice, inaugurirane već u prvim zbirkama, uz određene pomake koji će se u kasnijim zbirkama (Knjiga o anđelima, 1997., Ezekijelova kola, 1999., Alzheimerove pjesme, 2004. /rukopis/) manifestirati kao veća deskriptivnost lirskoga izričaja i nešto komunikativniji pjesnički diskurs, što naravno ne umanjuje značenjsku složenost i slojevitost Rešickijeve poezije. Pomaci u naznačenom konceptu u smislu uvođenja baranjskoga ruralnog pros tora u tekstove daju se iščitati od priče Bablje ljeto objavljene u zbirci priča Sagrada familia (1993.). Ovom pričom Rešicki se upisuje u korpus slavonskoga ratnog pisma, okrećući se uspomenama iz djetinjstva, uvodeći elemente baran jskoga pejzaža i ispisujući tako poetiku identitetnoga sjećanja u vremenu kada je spoznao "što su to, u stvari, tenkovi na tuđim ulicama." ("Bablje ljeto", Sagrada familia, 1993:54). Zavičajna slavoničnost i referiranje na ratnu svakodnevicu ostvaruju se i u poet skim tekstovima pisanima u vremenu od 1989. do 1996., a okupljenima u zbir ci Knjiga o anđelima. Ratna zbilja i konkretna egzistencijalna ugroza u tekstovi ma se manifestiraju kroz zabrinutost i nemoć lirskoga subjekta koji iskazuje težnju za udaljavanjem od takve stvarnosti u kojoj ne pronalazi utočište. S aspekta takvoga stanja razumljivo je da su u Rešickijev urbani prostor utkani toposi slavonsko-baranjskoga krajolika ("Blagdan je/na njivama snijeg zasiplje pute/između slomljenih stabljika suncokreta.", "Zlato", Knjiga o anđelima, 1997:44) koji, zajedno s naznačenim urbanim toponimima, tvore mjesta oko kojih Rešicki okuplja svoja zavičajna sjećanja. Baranjski prostor zastupljen je u Rešickijevim tekstovima kroz naslovna imeno vanja (Krajolik, Baranja.), uvođenje prepoznatljivih baranjskih toponima (Branjin Vrh) te tematsko-motivski sloj koji se crpi iz zavičajnoga pejzaža, baranjsku floru i faunu (močvara, lopoč, košute, lastavice), no ovdje nije riječ o krajoliku u impresionističkom aranžmanu koji se iscrpljuje u svojoj opisnosti. Primjerice u pjesmi Krajolik, Baranja (Knjiga o anđelima, I 997.), iako se naslovom sugerira tematsko određenje pjesme, ne može se govoriti o tekstu koji se iscrpljuje pejzažno-opisnom kategorijom. Slike baranjskoga prostora naznačene su kroz motive vodenoga krajolika, jezerske ptice, no ovdje nije riječ ni o kakvoj pejzažnoj sličici, nego i emotivnom i refleksivnom odnosu lirskoga subjekta spram određenoga prostora. "Nisam ama baš ništa naučio o tebi. U očima umiruće jezerske ptice pisalo je koliko te voli ljeto a odbljesak tebe u njima skupio u svoj zavežljaj sve riječi koje si mi pristigla reći." Ipak, taj baranjski prostor protkan je elementima urbane kulture, u njemu se također osjećaju tehnološki i medijski prodori ( u priči Bablje ljeto pripovjedni subjekt govori o prvom ispijanju Coca-Cole i televizoru, povezujući medijskom posredovanošću prizore praškoga proljeća i tenkova na ulicama s kasnijim rat nim događanjima u vlastitoj zemlji). A u pjesmi Varšava (Alzheimerove pjesme, 2004.) Rešicki će preko motiva cvjetanja topole, paučine povezati gradski varšavski s baranjskim ruralnim prostorom: "toga kasnoga proljeća kada u Baranji cvjetaju topole i zrakom sve do Varšave leti ta paučina zbog koje smo svi mi zauvijek ostali živjeti u ravnici ostavljajući u čudu sve tc anđele nesreće i smrti" Ovakvim se stihovima Rešicki i u svojoj najnovijoj zbirci potvrđuje kao autor čije su poetičke odrednice, između ostaloga, transmedijalnost i melankolična, rezignantna pozicija lirskoga subjekta. Svojim dugim kadriranjem, dočaravanjem atmosfere u kojoj lebdi paučina topole Rešicki ispisuje stihove u "fellinijevskoj" maniri, komunicirajući tako s autorom kojega će i izravno u svojim tekstovima prizivati pripisujući njegovim filmskim uratcima dah ljepote, harmonije i infan tilnog duha koji nastoji "vratiti nevinost pogleda u, ničim nam sklon, a dosuđeni svijet." (Ogledi o tuzi, 1995: 48). Dakle, upravo ono što Rešickijev lirski sub jekt pokušava konstruirati u pjesničkim tekstovima. U odnosu lirskoga subjekta spram urbanoga i ruralnog prostora uočava se višestruka pozicija: s jedne strane grad je shvaćen kao neminovan prostor obita vanja, lirski subjekt je stanovnik grada koji ga ne poima toliko kao prostor otuđenja, koliko evidentira znanstveno-tehnološki razvoj i medijsko blještavilo, ali uz označen ironijski odmak spram postojećega stanja. S druge strane, i urbani i ruralni prostor supostoje kao mjesta subjektove izgradnje vlastitoga zavičajnog identiteta (u priči Bablje ljeto i u zbirci pjesama Knjiga o anđelima), iskazivanja vlastite egzistencijalne ugroženosti uvjetovane ratom. U razdoblju ratnih događanja, kada pjesnički tekstovi dokumentiraju stvarnosne činjenice, pamćenje zavičajnoga prostora postaje vidom čuvanja vlastite prošlosti i vlastitoga iden titeta. Problem konstituranja identiteta lirskoga subjekta kasnije će se u Rešickijevoj poeziji tematizirati s obzirom na rastuću tehnologizaciju društva koja dovodi do otuđenja i dehumanizacije. Suvremene računalne tehnologije uvode nove vrste kolebljivih i promjenljivih identiteta koji se realiziraju i virtualnom kibernetičkom prostoru. Mnoštva lebdećih identiteta dovode u pitanje mogućnost uspostavl janja identiteta lirskog subjekta koji bi imao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, dakle svoju povijest. Rešickijev lirski subjekt okrenut će se prostoru baranjskoga djetinjstva, vlastitim uspomenama, prizivanju vlastitih predaka kao svojevrsnom utočištu i vidu odmaka od tehnologizacije i dehumanizacije društva. "Moji mrtvi na starome seoskome groblju šaptali su mi večer prije na četiri jezika posve jednostavne riječi. Kao da me, bez usana iznova i iznova uče govoriti o sebi" ("Godišnja doba", Alzheimerove pjesme, 2004.) Ipak, treba istaknuti kako tematika posvećena zavičajnom baranjskom prostoru ne oblikuje nikakvu bukoličko-utopijsku ideju, iako je uočljiva uporaba memorabilnih figura sretnoga djetinjstva. Ovi motivi, upravo obratno, ukazuju na nemi novno odvajanje od vlastitoga zavičaja pa i subjektovoga svojevrsnog raskida s patrijarhalno-civilizacijskim svjetonazorom: "Da večernjača/ u pet ujutro i pet predvečer/ nije jedna te ista zvijezda/ naučili su me bičem i šećerom" ("Još jed nom (i zadnji put) o njima anđelima", Ezekijelova kola, 1999: 79). Rešicki, dakle, svoj motivski inventar i dalje većinom crpi iz urbane kulturalne matrice, no opet nije toliko vezan uz grad (naročito u kasnijim zbirkama) da ne bi baranjski zavičajni prostor prizivao u sjećanje kao pokušaj konstituiranja aut entičnoga identiteta lirskoga subjekta. I uz sve to, posjeduje dovoljno svijesti i odmaka znajući da je za nekakve utopijske slike sklada prekasno. Delimir Rešicki BARANJSKE PJESME GODIŠNJA DOBA Noćas ćemo opet pomjeriti kazaljke na satu. U dva, bit će, zapravo, tri. Točno u tri, devet će baklji osvijetliti izvor ove ledene rijeke što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara. Jutro stiže sat ranije, večer isto tako. Više je vremena za oblake, silicij i polusan. Četiri košute koje sam vidio par kilometara prije Osijeka putujući iz Baranje rasplinut će se u magličasto mlijeko svaki puta kada ti poželim kao nekada, prešutjeti ime. Moji mrtvi na starome seoskome groblju šaptali su mi večer prije na četiri jezika posve jednostavne riječi. Kao da me, bez usana iznova i iznova uče govoriti o sebi mlade cure moga prezimena koje su završile kao obudovjele sluškinje i stari momci koji su pješice stigli natrag iz rata i ponekad pijani pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu posve već nevidljivi u zrcalu. Kao na lancu zaspalo pseto čelično uže držalo je splav da ne otplovi niz rijeku. Prošle su stotine godina. U vreću žitnoga zrnja skrio sam cvrčka da ti otvori ledena vrata. Zaključaj ih kada još jednom stigne ljeto. Tko otplovi nizvodno rodit će djevojčicu tišu od mjesečine pred jesenje jutro. Tko uzvodno vratiti se svemu što ne čeka ga više. Ta polja što pokrila su te smrznutom zemljom veo su iza vela uljanica u uljanici pramaljeće pramaljeće broji tvoje vrijeme prvi si od zaspalih u njezinome plamenu. LASTAVICE U BARANJI Prošle su sada već i Četrdeset i četiri godine. Iz davnih dana ostala su mi samo dva srebrna metka skrivena u staru slovaricu jedan po jedan za svaku sljepoočnicu. Provjerim jesu li na svome mjestu svaki puta kada iziđe i zađe sunce. Jednom, odletjet ću s njima u prazno kao hitac koji su pijanome idiotu dali ispucati na seoskoj svadbi. Nikada nisam znao kamo bih. Na koju stranu polja pod jutrom sa srpom na koju uvečer s divljim makom koga ti tek rođenoj ostavih na jastuku. Ono što svake večeri gasne nad ravnicom nije bila tebi i meni poklonjena zvijezda. Gledam vode, te snovite vode. Od ovoga blata bog stvori lopoč kandilo i lastavicu. Od ovoga blata lastavica učini gnijezdo na starome trijemu pod tvojim usnama i odletje na kraju ljeta kući na početak svijeta da mu bude prva udovica. DIJADEMA S neba, na polja u proljeće pada nevidljiva mana. Poput paučine je u koju zadivljeno gledaju mjesečari mrtvi dječaci iz starih austrougarskih vojarni. Izgubio sam sve darove koje su čuvali za tebe u očima sličnima maslačcima na vjetru. Možda si mi previše možda premalo sličila. Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava. Pobijedio sam strah od ljudi kada sam te zauvijek izgubio. Što je tako tužno u zvuku cimbala ako ne glas zalutaloga među posve sličnim svjetovima? Mostovi u Budimu uvijek su me podsjećali na tvoje ruke. Ništa na njima nije ostalo a sve što sam imao jednom je preko njih žurilo nacrtati ti dijademu u snijegu stići prije večeri poljubiti kosu boje žižaka u uličnim lampama koje su osvijetlile obale svih svjetova koje nikada više neću poželjeti vidjeti osim s vremena na vrijeme u očima tih dječaka iz starih austrougarskih vojarni na fotografijama koje bih htio da mi ponekad bar malo sliče. VARšAVA Novi je gdje nekada stari srušen je grad. Laterne, laterne sam ti kćeri gledao u Varsavi. Nešto me je zauvijek ovdje razdijelilo na dvoje, na troje na prah i dah koji me svakoga trenutka otire iz tvojega pamćenja. Jedan ti se, što snijeg je i magla nikada neće vratiti. Laterne, laterne sam sanjao baš svake zime poput smrti što sanjala je tifus, milost i talire u kostima i trbusima onih što odavde nisu znali uzmaka, Lili Marlen. Te zlatne muhe u paučini tkanoj na početku ljeta. S mirisom lipe dani su bili na putu do tebe. Ono što danju kradomice plakaio je ovdje mi sc noću ponekad nasmiješilo u krošnjama. Da si rođena kao dječak zvala bi se lan. Kao onaj pjevač iz Macclesfielda što zidao je Varšavu od žigica ugašenih usred dana u vlastitim ustima kao mnogi ovdje i mnogi od onih mladića iz Katynske šume. Njihove duše danas su kapi kiše koje posljednje ostaju na Iišću i kada opet zasja sunce. Nikada neću sići do rijeke u to što teče i prolazi. Možda sam se previše puta za jedan život prisjetio da sam prah. Žuta svjetla McDonaldsa u lokvama nakon pljuska u Varšavi. Ljudi koji prolaze posve nepoznatim ulicama čija mi imena znače manje od onoga što sam oduvijek želio da mi znači bilo koja riječ. Sredovječna žena čiju je haljinu s cvjetnim motivima potočnice zapljusnuo taxi koji je žurio prema željezničkome kolodvoru. Oči vidno oboljeloga mladića koji je plakao jer nije na vrijeme stigao izići iz vlaka u kojemu je tih dana prosio uvijek par minuta prije polaska kada su se punili vagoni prema Poznanu toga kasnoga proljeća kada u Baranji cvjetaju topole i zrakom sve do Varšave leti ta paučina zbog koje smo svi mi zauvijek ostali živjeti u ravnici ostavljajući u čudu sve te anđele nesreće i smrti što nalazila nas je odmah čim otvorila bi oči tu sasvim blizu sebe kao pospana spremačica uru na noćnom ormariću koja kaže da došao je čas. KOTAČ A. Tarkovskom Srce mi je uvijek kucalo puno sporije i teže nego drugima. Znam to je zbog kotača bicikla koji je ostao zaglavljen u njemu poput tolikih inih besmislenih stvari u mraku na tavanu u na brzinu napuštenoj kući. Tim biciklom vozio sam se u djetinjstvu nasipom pokraj rijeke koja nikada neće stići do mora. Sunce je na zapadu bilo promjera toga kotača. Bicikl je imao maleno zvono čuo sam ga uvečer kako tiho zvoni s tornja crkve. Molilo je samo zbog mene i tebe mušice u zraku da još koji dan ne prestane ljeto. Na njegovome izmaku rekla si, stvari gube svoje jasne obrise. Bogovi su siti skriveni u žitno zrnje rasuto uz cestu. Odavna sam naučio na strah u tvome pogledu na tu cestu u to doba godine. KRAJOLIK, BARANJA Prah je, s Božje usne, padao na tvoje čelo. Sve tvoje misli, vodeni krajolici koji su se mijenjali svakoga sata ne ostavljajući vremena nikakvoj mučnoj sigurnosti daleko su sada od tihe milosti dolazeće večeri. Nisam ama baš ništa naučio o tebi. U očima umiruće jezerske ptice pisalo je koliko te voli ljeto a odbljesak tebe u njima skupio u svoj zavežljaj sve riječi koje si mi pristigla reći. JOŠ JEDNOM (I ZADNJI PUT) 0 NJIMA, ANĐELIMA Nikada nisam puno putovao. Možda zato što sam imao srce sitnije od najsitnijega čička upolju. Da večernjača u pet ujutro i pet predvečer nije jedna te ista zvijezda naučili su me bičem i šećerom. Ali toga sunčanoga Uskrsa 1998. godine ispred crkve u Branjinom Vrhu u Baranji u kojoj sam se još za djetinjstva naučio da su Bog i breza jedno te isto naučio sam sada i to kako i najsitniji pa i najpreplašeniji čičak u neizvjesnosti svojega puta uz nepoznatoga i njegove nedokučive namjere ponekad zna pronaći put do tamo otkuda je jednom krenuo priljubljen uz skut i nogavice toga nečega Što ga ne voli toga nekoga čija će ga mržnja oživjeti svojom otresitom rukom: tamo gdje lan pokriva vodu u zdencu iz kojega piju anđeli tamo gdje gorde vrbe rastu na žalosnoj zemlji tamo gdje žive oni koji čisteći ribu uz vodu umivaju lice svojem potomstvu mi gatat ćemo svoju sudbinu hraneći pospanim očima taj sitni sitni čičak u polju. (Pjesme u ovome izboru objavljene su u zbirkama "Knjiga o anđelima", Menadar, Zagreb, 1997., "Ezekijelova kola", Znan je, Zagreb, 1999. i “Aritmija", Meandar, Zagreb, 2004.) O piscu Delimir Rešicki rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Osnovnu školu pohađao u Branjinom Vrhu i Belom Manastiru, u kojemu je potom završio gimnaziju. Diplomirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Objavio knjige pje sama: Gnomi (1985.), Sretne ulice ( 1987.), Die die my darling ( 1990.), Knjiga 0 anđelima (1997.) Ezekijelova kola (1999.), i Alzheimerove pjesme (2004.), knjigu proza Sagrada familia (1993.), tekstualnu potragu Tišina ( 1985.) te dvije knjige eseja, kritika i prikaza: Ogledi o tuzi (I 995.) i Bližnji (1998.). U jednoj knjizi reizdane su Sretne ulice & Sagrada familia (2000.). Nagrađivan nagradama Sedam sekretara SKOJ-a (1987. za knjigu Sretne ulice), Duhovno hrašće za knjigu godine (1 997. Knjiga o anđelima) i Poveljom uspješnosti Julije Benešić (1999. za knjigu Bližnji) . Prevođen na njemački, engleski, talijanski, francuski, španjolski, poljski, nizozemski, mađarski, ruski, bugarski, makedonski 1slovenski jezik. Sudjelovao na CD projektima "Matria Europa" nizozemskih umjetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, I 996.) i "soundtrack. psi" Ivana Faktora (Osijek, 2001.). Pjesničkim, proznim i esejističkim tek stovima zastupljen u brojnim antologijama, pregledima i panoramama suvremene hrvatske književnosti. Uređivao je časopise Heroina nova i Književna revija, inače stalno uposlen kao urednik kulture u dnevnim novinama Glas Slavonije, živi u Osijeku.
© Copyright 2024 Paperzz