GODIŠNJAK
OGRANKA MATICE HRVATSKE BELI MANASTIR
1/2004.
...U Baranji si tek kad ti ruke na ribu zamirišu po glavatom
kučinu, proždrljivoj štuki, kad te od veprova roktanja prođe
jeza na čeki, kad te zapraši beljski traktor na poljskom putu,
počasti zmajevački vinogradar i batinski ribar, kad te nađe vje­
tar u tabli žita i mlada Mađarica u Monjorošu. Kad se zagrcneš od ljutog paprikaša pa ti poteku suze u Suzi dok piješ vino
čisto kao suza, kad udahneš svježinu parka u Kneževu bit ćeš
knez, kad te prelete jata nad Kopačkim ritom, kad se izgubiš u
kotlinskim vinogradima kao u šumi, kad te vrati vojnik s
mađarske granice u torjanačkom ataru i poveze kompa
Dunavom i Dravom...
Mirko Hunjadi, Baranja
UDK90S
ISSN 1845-044X
GODIŠNJAK
O G R A N K A M A TIC E HRVATSKE BELI M A N A ST IR
SVEZAK I (2004)
MATICA HRVATSKA
BELI MANAS1R 2004.
GODIŠNJAK
Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir
Izdavač:
Ogranak Matice hrvatske Beli Manastir
Za izdavača:
Julijana Vladetić
Glavni urednik:
Kristina Petcrnai
Uredništvo:
Antun Bubalović, Katarina Gorup,
Marija Medak, Delimir Rešicki,
Mario Romulić, Milovan Tatarin
Adresa uredništva:
Kralja Tomislava 2, I IR-31300 Beli Manastir
e-mail: [email protected]
Lektura:
Vera Jurić
Grafički urednik i korice: Igor Balen
Tisak:
Naklada:
Cijena ovom broju:
HATOALL d.o.o., Beli Manastir
300
30 kuna
Fotografija na koricama: Mario Romulic, Detalj s vrata vinskog podruma u Zmajevcu
S a d rža j
Proslov (Kristina PETERNAI)
7
Franjo KUNA:
Pokušaji osnivanja Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir
9
Katarina GO RUP:
Tijek obnoviteljsko - izborne skupštine Ogranka M H Beli Manastir
13
Julijana VLADET1Ć:
Govor održan na osnivanju Ogranka MH Beli Manastir
19
Julijana VLADET1Ć:
Rad Ogranka MH Beli Manastir od osnivanja do konca 2004.
(kronologija)
21
Renata MIKLOŠ:
Baranjska bibliografija
25
Igor GAJIN :
Milovan Tatarin (intervju)
33
Stanko ANDR1Ć:
Srednjovjekovna plemićka obitelj Hercega Sečujskih
43
Stjepan SRŠAN :
O kanonskim vizitacijama Baranje (1729. -1845.)
51
Denis D ETLIN G:
Prilog proučavanju društveno-ekonomskih prilika u nekim naseljima
Beljskog vlastelinstva oko 1785
67
Davorin TASL1DŽIĆ:
Stupovi opstojnosti - putovi i raskrižja (Prometna i komunikacijska
infrastruktura u Baranji nakon Drugog svjetskog rata)
87
Jelena M IJATO V:
Jelka Mihaljev - istinska čuvarica ljepote i
bogatstva baranjskog veza (intervju)
93
Marija KELER:
Baranjska nošnja i običaji
99
Marija Keler:
Poznati stari dvorci i parkovi "Belja1:
Bilje, Darda i Kneževo
103
Ana-Marija KOLJANIN:
Recentna umjetnička produkcija na prostoru Baranje
109
Vera JURIĆ:
Baranja je moje drugo rođenje - Boris Salamaha (intervju)
123
Bogdan M ESIN G ER :
I Baranja je jedna kronika moga života
127
Željka BERTIĆ:
Mario Romulić (intervju)
135
Borko BARABAN :
Poezija Delimira Rešickog
141
Dubravka BRUN Č IĆ :
Rešickijeva Baranja
145
Delimir REŠICKI:
Baranjske pjesme
149
PROSLOV
Pred Vama je, dragi čitatelji, prvi broj Godišnjaka Ogranka Matice hrvatske
Beli Manastir, publikacije osmišljene sa željom da u godišnjem ritmu ponudi
raznovrsne priloge okupljene zavičajnim - baranjskim - prostorom.
Baranja se, nažalost, često doživljava kao kulturno nezanimljivo područje,
lišeno umjetničkog i inog stvaralaštva, a naša je težnja spomenutim predrasu­
dama stati na kraj. Već (nepotpuna) bibliografija radova o Baranji, koju donosi­
mo u ovom broju, svjedoči o naporima pojedinaca koji su svojim prilozima
pokušali šareni baranjski mozaik učiniti što cjelovitijim. Cijeneći njihov doprinos,
trudit ćemo se zakoračiti dalje te pokrenuti kako sustavno proučavanje baranjske
baštine, tako i obavijestiti Vas o sastavnicama života u suvremenoj Baranji.
Prvi korak zapravo je učinjen: već na sljedećoj stranici započinje niz kroni­
ka i intervjua, priloga povijesne, etnografske, likovne,'književne... tematike, koji
Baranju i pojedince na neki način vezane uz njezin prostor osvjetljavaju drukčijim
- svakako životnijim - svjetlom. Tekstovi su tim zanimljiviji što smo uspjeli okupi­
ti afirmirana imena pojedinih struka, ali otvoriti prostor i mladima, koji tek ulaze
u istraživački svijet, i onim Baranjcima koji iz amaterskih pozicija skrbe o svom
zavičaju.
Godišnjak, dakle, namjerava slijediti model regionalnog časopisa, što u
slučaju Baranje, kao kraja na kojem su se stoljećima prepletale mnogobrojne
nacije i kulture, zapravo znači otvaranje prostora za komunikaciju sa srednjoeu­
ropskim kulturnim krugom. Naravno, neće izostati ni praćenje kulturnog života
prostora, posebice rada Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir.
Ako ste spomenute ideje prepoznali kao vlastite ili želite nametnuti neke
nove, javite se, rado ćemo surađivati s Vama.
Kristina Peternai
Franjo Kuna
POKUŠAJI OSNIVANJA OGRANKA MATICE HRVATSKE U BELOM
MANASTIRU
Dame i gospodo7! I U nekoliko rečenica osvrnuo bih se na djelovanje Matice
hrvatske na ovim prostorima, odnosno tijek zbivanja od prvog pokušaja formi­
ranja ogranka Matice hrvatske u Baranji pa do današnjeg dana.
Sedamdesete godine koje su svojim zbivanjima obilježile početak buđenja
nacionalne svijesti hrvatskog naroda koja je bila zatomljivana od kraja rata
ostavile su unatoč stanju koje je vladalo u Baranji vidljiv trag. lako su rezultati
za razliku od drugih dijelova FIrvatske, slabiji mora se shvatiti stanje koje je
vladalo u Baranji, koje ću kasnije navesti kao i odnos oficijelne vlasti prema toj
regiji.
Hrvatsko proljeće odvijalo se u dva pravca. Jedan pravac je išao kroz insti­
tucije sustava, dok se drugi , koji je bio masovniji, odvijao preko najstarije
hrvatske institucije Matice hrvatske, koja je do početka sedamdesetih godina
imala zanemariv broj članstva. Osnivaju se brojni ogranci diljem FIrvatske. Po
nekim statistikama smatra se da je tih godina bilo više članova Matice hrvatske
nego Članova SK.
Nažalost, niti jedan od dva navedena pravca nije se razvijao željenim
putem u Baranji. Razloga za to ima dosta. Da bi se shvatila situacija kakva je tada
u Baranji, osvrnuo bih se s nekoliko uvodnih napomena.
Kao što je poznato, raspadom Austro-Ugarske Monarhije Baranja je podi­
jeljena između Mađarske i Kraljevine SHS, na način da je tri petine pripalo
Mađarskoj, dok je ostali manji dio dodijeljen SFIS. Srpski nacionalisti smatraju
da je Baranja prvo pripojena Srbiji, pa tek onda kao dio srpskog teritorija ušla u
sastav Kraljevine SHS. To je prvi pokušaj falsificiranja povijesti od strane srpskih
nacionalista, jer Baranja je tek I 920. godine Trianonskim ugovorom kada je već
kraljevina SHS bila konstituirana (1918.) pripojena Kraljevini SHS, a ne Srbiji.
I Govor održan na osnivanju Ogranka MI] Beli Manastir, 20, svibnja 2003, u Belom Manastiru
Baranja organizacijski i politički pripada pod Bački srez sa sjedištem u
Somboru, a stvaranjem Banovina pripada Dunavskoj Banovini sa sjedištem u
Novom Sadu. Takva odluka je bez osnova s obzirom na gospodarsku i drugu
povezanost sa Slavonijom, točnije gradom Osijekom kome je Baranja prirodno
zaleđe. Nacionalni sastav 1921. činila su četiri naroda koja su živjela na tim
prostorima. Najbrojniji su bili Mađari (34%), Nijemci (32%), Hrvati (I 8%) dok je
Srba bilo 14%. lako po broju stanovništva zauzimaju tek 14% Srbi praktično
obnašaju svu vlast u Baranji.
U službenoj uporabi je srpski jezik i ćirilično pismo. Nijemci i Mađari imaju svoje
škole na materinskom jeziku, dok u hrvatskim selima službuju učitelji dovedeni
iz Srbije, kao i mjesni bilježnici koji matične knjige vode na ćirilici kao i svu
službenu korespondenciju. Hrvatski narod naseljavao je 12 sela i po ekonomskoj
snazi bio je slabiji od ostalih. Drugi svjetski rat donio je Hrvatima samo prom­
jenu gospodara. Baranja je bila pod vlašću Mađara u periodu od 1941. do
I 945. godine. Postupak je bio isti samo umjesto srbizacije vršila se mađarizaci­
ja svega i svačega, od imena naselja pa do osobnih imena.
Stvaranjem socijalističke Jugoslavije Baranja je dočekala bez jednog naro­
da. Točnije, 32% njenog stanovništva njemačke nacionalnosti bilo je protjerano
iz Baranje. Sve do 1946. godine Baranja je bila pod administracijom somborskog sreza. Godine I 946. razgraničenjem federalnih jedinica Baranja je
konačno pripojena svojoj matici kojoj je s obzirom na geografski položaj, kao na
dominicilno stanovništvo i pripadala. Te godine izvršena je kolonizacija
stanovništva. U napuštena njemačka sela doseljava se stanovništvo iz Međimur­
ja, Zagorja, Banije i Zagore. Tako je po popisu iz 1948. godine u Baranji bilo
32% Mađara, 35% Hrvata i 23% Srba. Kao što se vidi, Hrvati su poslije kolo­
nizacije postali većinski narod u Baranji. Unatoč tome što su bili najbrojniji,
Hrvati su i dalje marginalizirani. Srbi i dalje drže praktički svu vlast u Baranji, a
naročito se to manifestira u Školstvu, zdravstvu, gospodarstvu i upravi, odnosno
općinskim službama. Bizaran je primjer Gazdinstva "Jelen" koji je imao sjedište
u Beogradu, a 80% šuma nalazio se na području Republike Hrvatske. Većina
kadrova dolazila je iz Srbije (agronomi, liječnici, šumari, profesori), jer su se
natječaji objavljivali u dnevnim novinama koji su izlazili u Beogradu (Politika,
Borba).
U takvim prilikama Baranja je dočekala sedamdesete godine. Nekoliko pro­
fesora iz srednje škole, te nekoliko ljudi iz drugih djelatnosti pokušavaju stvoriti
jednu jezgru, odnosno kritičnu masu kako bi se osnovala Matica hrvatska i u
Baranji. Konsultirali smo naše susjede u Osijeku i Valpovu, te tražili, s obzirom
na političku klimu, najpogodniji moment za formiranje Matice. U nemogućnosti
osnivanja ogranka, djeluje se kroz obnovu folklornih skupina koje su nekada
djelovale kao ogranci "Seljačke sloge" te su 70. i 7 !. godine održane dvije
smotre folklora u Baranjskom Petrovom Selu koje su okupile sve Hrvate iz
baranjskih sela, kao i obilježenje 100. godine rođenja Stjepana Radića (13. lip­
nja 1971 .god.).
Tadašnji inicijativni odbor odlučio je malo pričekati dok se političke prilike
u Baranji malo smire, jer je tada izbio obračun između "Belja" i oficijelnog
rukovodstva (komiteta) tzv. "Baranjski slučaj".
Odlučeno je da se u rano proljeće I 972. godine održi osnivačka skupština
Matice za općinu Beli Manastir.
Dvadeset prva sjednica održana u Karađorđevu zapečatila je sudbinu Mat-
S rfcriošči; v/>s pozivana
Matica
Hrvatska
1842 -1991
O SN IV A Č KU SK U P ŠT IN U
||
MATICE HRVATSKE
I
O G R A N KA Bi: 1.1 M A N A ST IR koja će se
pdrž8«i u subotu 6. srpnja 1991- aodinc
|
n Belom Manastiru u objektu P-v-8. Trg
Slobode 22 C-l u '•» sati _________
/ g fS «
.
s prigodnim kulturno-um jetničkim programom v
Inicijativni odbor
||
’
||
Franjo KUHA
ice i Hrvatskog proljeća. U Baranji se okončava "Baranjski slučaj". Nekoliko
aktivista Matice hrvatske u kristalnoj siječanjskoj noći biva uhapšeno uz obvezan
pretres stana. U hrvatskim selima i među hrvatskim narodom osjeća se nemoć i
duboko razočaranje. Ponovno je na djelu hrvatska šutnja koja će trajati punih 20
godina.
Demokratskim promjenama i uvođenjem višestranačja ponovno se javlja
inicijativa za formiranje ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru.
Središnjica koja je bila zabranjena obnovila je svoj rad, kao i većina ogranaka dil­
jem Hrvatske. Inicijativni odbor je koji je formiran u proljeće 1991. godine, vrši
pripremu za osnivanje Matice. Početkom srpnja te godine trebala je biti posljed­
nja sjednica inicijativnog odbora, u Dražu. Upravo na taj dan ušli su tenkovi tzv.
JNA preko batinskog mosta u Baranju i umjesto kombajna na žitnim poljima
ugledali smo tenkove uperene prema Dražu i Gajiću. Jasno je da u takvim pri­
likama kada je rat i okupacija Baranje bilo samo pitanje vremena nije došlo do
izborne skupštine.
1991. godine u kolovozu Baranja je praktički okupirana. Dolazi do
masovnog protjerivanja hrvatskog naroda s tih prostora. Pljačke i ubijanja su
svakodnevna pojava.
Tada je ubijen i naš profesor Pavao Zemljak zajedno sa svojim sinom
Vladimirom. Prof. Zemljak je jedan od pokretača Matice iz 70.-ih godina, a nje­
gov najveći grijeh je što je bio Hrvat i Matičar.
U takvim prilikama , u vrijeme progonstva, formirali smo odbor na čijem je
čelu bila dr. Antonija Caušić, koja je bila prognanica u Zagrebu, te su, koliko su
prilike dopuštale dijeljene knjige odličnim učenicima iz Baranje. Knjige je
donirala Središnjica Matice hrvatske.
Povratak i obnova Baranje I 998. godine rezultira vraćanjem ljudi na opustošena
ognjišta. Trebalo je snage, poslije toliko godina progonstva, vratiti se i početi
novi život.
Prilike se stabiliziraju te se osjetila potreba za formiranjem Matice kao
središnje kulturne institucije u Baranji koja će promicati narodni i kulturni iden­
titet hrvatskog naroda na svim područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog
stvaralaštva.
Zato smo svi danas ponosni jer konačno 20. svibnja 2003. godine Beli
Manastir i Baranja dočekali su ovaj dan. Matica hrvatska od dana "stanuje" i u
Baranji.
Katarina Gorup
tijek : o b n o v it e l j s k o - iz b o r n e s k u p s t in e o g r a n k a m a t ic e
HRVATSKE BELI MANASTIR
Dana 20. svibnja 2003. godine održana je Obnoviteljsko-izborna skupština
Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir.
Inicijativni odbor za osnivanje Ogranka MH Beli Manastir sazvao j’e
Obnoviteljsko-izbornu skupštinu, koju je pozdravnim govorom otvorila pred­
sjednica tog Odbora prof. Julijana Vladetić, pozdravivši uzvanike: gosp. Stjepana
Sučića, potpredsjednika MH Zagreb i članove Glavnog odbora MH, gđu. Renatu
Husinec, predsjednicu Ogranka MH Križevci i gosp. Zvonimira Bartolića, pred­
sjednika Ogranka MH Cakovec, goste iz Ogranka MH Osijek, gosp. Stanislava
Marijanovića, predsjednika, potpredsjednicu gdu. Helenu Sablić Tomić, pot­
predsjednika gosp. Ivana Fuštara, tajnika gosp. (osipa Cvenića; iz Valpova, gosp.
Ivana Caneckog; kao i gradonačelnika Ivicu Buconjića i predstavnike Grada
Belog Manastira i ostale goste, zahvalivši im na moralnoj i materijalnoj potpori.
Odana je počast svima koji su branili, stvarali i zastupali slobodnu
državu Hrvatsku.
Usvojen je prijedlog dnevnog reda i skupština je započela s radnom.
U ime Radnog predsjedništva nazočnima se obratio predsjedavajući Fran­
jo Kuna, te iznio povijesne podatke o sastavu pučanstva na području Baranje do
Drugog svjetskog rata, te sastav pučanstva nakon 1946. godine. Ističe da je u
popisu iz 1948. godine u Baranji bilo 35% Hrvata, 32% Mađara i 23% Srba. Iz
navedenog proizlazi da su Hrvati na ovom području biti većinski narod, ali su i
dalje marginalizirani u pogledu vlasti, te školstvu, zdravstvu, gospodarstvu i
upravi. Kao primjer navodi Lovno-šumsko gazdinstvo Jelen koje je imalo sjedište
u Beogradu, a 80% šuma nalazilo se na području RH. Slična situacija bila je i
70-ih godina kada se tražio najpogodniji trenutak za osnivanje MH na ovom
području. Zbog političkih okolnosti, koje su vladale u tom razdoblju, osnivanje
Ogranka provodi se kroz obnovu folklornih skupina te obilježavanje 100. godine
rođenja Stjepana Radića. Odlučeno je da se osnivanjem Ogranka krene 1972.
godine, međutim "baranjski slučaj" i događanja vezana uz njega zapečatili su
sudbinu MH, a neki od aktivista su bili uhićeni.
Nakon demokratskih promjena u RH ponovno se javlja inicijativa za osni­
vanje Ogranka MH u Belom Manastiru, međutim, rat i okupacija Baranje te pro­
gon hrvatskog naroda onemogućili su njegovo osnivanje. Tada je ubijen i prof.
Pavao Zemljak, zajedno sa svojim sinom Vladimirom, a jedan je od pokretača
Matice iz I 970.godine. U progonstvu djelovao je Odbor na čijem čelu je bila
dr. Antonija Caušić. Povratkom i obnovom Baranje te života stekli su se uvjeti
te, konačno, od 20. svibnja 2003. godine osnovan Ogranak MH od sada "stanu­
je" i u Baranji.
Goste i sve nazočne pozdravio je gradonačelnik Belog Manastira, gosp.
Ivica Buconjić te istaknuo da se Beli Manastir do 1971. godine nalazio među
gradovima u kojima nikada nije osnivan Ogranak MH, a to je bilo vrijeme u
kojem su Hrvatima, od strane jugoslavenskog režima, bila uskraćena prava na
nacionalno dostojanstvo i samopoštovanje. U međuvremenu je hrvatski narod
stvorio vlastitu državu pa je tako omogućeno i Baranjcima osnivanje Ogranka
MH. I danas ima loših pojava, jer se hrvatskom narodu nameću strani jezici i
strane kulture. Ističe se europska orijentacija, a nacionalna povijest i svijest sma­
traju se prevaziđenima. Stoga MH opet ima veliku ulogu u oslobađanju sputane
energije naroda promicanjem i reafirmiranjem vlastitih nacionalnih vrijednosti.
Obećao je svesrdnu pomoć Ogranku od strane tijela lokalne samouprave.
Potpredsjednik MH Zagreb gosp. Stjepan Sučić, prenio je pozdrave pred­
sjednika MH iz Zagreba, Igora Zidića, te kazao da je osnivanje ovog Ogranka
važno za cijelu MH, pa se stoga nada da će osnivanjem biti dat doprinos kul­
turnom razvitku cijele Baranje. Ističe da MH nikada nije popunjavala kulturne
praznine, nego solidnim izdanjima, programima i radnom utjecala na kulturni
život zemlje. Posebna se pozornost posvećuje prostoru istočne Hrvatske, koji je
oblikovao čudesni spoj Dunava i Drave, spoj jugoistoče i srednje Europe. Tu su
naši prekrasni gradovi u kojima je unatoč ratovima i pustošenju ostalo sačuvano
veliko kulturno nasljeđe. Iz ovih krajeva potekli su mnogi jezikoslovci, pre­
voditelji i kulturni radnici, a ovaj dio Hrvatske, nakon rata, traži pomoć od
Zagreba. MH osjeća kulturni urbanitet ovoga kraja te stoga osjeća i odgovornost
prema njemu stoga će stremiti da se svi krajevi Hrvatske međusobno upoznaju
u svojim različitostima. Da bi nas i drugi shvaćali ozbiljno moramo sami sebe
shvaćati, ozbiljnije upoznati vrijednosti našeg učitelja, liječnika, čuvati svoj jezik
i svoju baštinu, a što je MH i do sada uspješno činila. Stoga MH podržava osni­
vanje ovog Ogranka te će mu pružati potporu u ostvarenju programa. Sim­
bolično su darovane Ogranku tri vrijedne knjige u povodu osnivanja.
Prof. dr. Zvonimir Bartolić, predsjednik Ogranka MH Čakovec, pozdravio
je nazočne u ime svoga Ogranka te skup upoznao s poviješću njegova osnivan­
ja. Navodi uočene sličnosti između Ogranka MH Čakovec i onoga Što se
događalo na području Baranje, a što je istaknuo u svom govoru predsjedavajući.
Iz iskustva mu je poznato da se samo uz puno napora mogu ostvariti uspjesi.
Činjenica je da Hrvatska ne može pružiti sve ono što bi trebalo krajevima koji su
bili na prvoj crti obrane, ali se radom i razmišljanjem može izići i iz te situacije.
U tom smjeru mora djelovati MH. Poželio je da se zadrži u Baranji mladost i da
Ogranak MM Beli Manastir neizoranu njivu, koja je pred njim, pretvori u cvjetnjak.
Predsjednica Ogranka MH Križevci, gđa. mr. Renata Husinec, pozdravila je skup
i napomenula da dolazi iz povijesnog grada koji je davno imao svoj statut, iz
njega su potekli mnogi književnici, u njemu MH djeluje 161 godinu i gdje se
njeni ciljevi i pravila dobro ostvaruju. Dvije knjige njihovog Ogranka dobile su
nagradu pa stoga želi da med i ovog našeg Ogranka bude najslađi, a o
matičarima Belog Manastira da se čuje na sljedećim skupštinama MH. Napom­
inje da svatko treba raditi kako za mladost, da ista ostane na ovim prostorima,
tako i za iskustvenu starost i za napredak ovoga kraja.
Prof. dr. Stanislav Marijanović, u svom je pozdravnom nastupu istaknuo da
za ovaj Ogranak rad tek započinje. "Došli smo se pokloniti Baranji te živjeti i
raditi zajedno na provođenju programa MH." Prisjeća se svog kolege prof. Pave
Zemljaka i njegovog sina, te njihova mučeništva za Domovinskog rata, kao i
stradanja niza drugih Baranjaca poput Bandova, Rešickog i drugih. Obveza je
MH i ovoga Ogranka da sjećanje na to sačuvaju za pokoljenja koja dolaze.
Obećao je pomoć u radu. Raditi treba više, jer se može bolje, a sve da bi bili
sretniji nego što smo bili. Mladost neka nas prati u našim nastojanjima, rekao je
na kraju.
Prof. Mirko Hunjadi ističe da su ga vrijednosti Baranje očarale još 1968.
godine kada je kao mladi profesor došao u Beli Manastir, tako da je sada tu i
domaćin i gost. Podsjeća na pokušaje osnivanja Matice tijekom 1971. godine i
na činjenicu da je milicija tada najbolje znala tko su matičari. Ističe da je MH od
sada i ubuduće u Baranji, a Hrvate je održala njihova kultura pa bi program MH
u Baranji trebao biti izdavanje baranjskog almanaha, briga o bibliografiji, narod­
noj kulturi i prirodnom bogatstvu.
Skupu se obratila i Ema Volenik, pozdravljajući ga te je nazočnima pročitala ulo­
mak iz knjige autorice Marije Keler. Predsjedavajući je potom pročitao poz­
dravne brzojave upućene od OMH iz Nove Gradiške, Livna, Iloka i Petrinje.
Uslijedilo je usvajanje Pravila Ogranka MH i izbor predsjednika, predsjed­
ništva i nadzornog odbora. Izabrani su:
1. JULIJANA VLADETIĆ, predsjednica Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir
2. MARKO ILIJAŠEV, potpredsjednik Ogranka Matice hrvatske Beli Mana­
stir
3. MARIJA MEDAK, član
4. STIPO PERIŠ1N, član
5. IVAN HORVAT, član
6. ŽARKO ZELIĆ, član
7. KATARINA GORUP, tajnica
U Nadzornom odboru Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir su:
1. ANTUN BUBALOVIĆ
2. FRANJO KUNA
3. KARLO FRANJIĆ
Uslijedio je pozdravni govor predsjednice Ogranka te prigodan program u
kojem su nastupili glumci Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka Anita Schmidt
i Velimir Cokljat, kao i vokalni sastav "Brevis" pod vodstvom prof. Antoanete
Radočaj.
Julijana Vladetić
Govor održan na osnivanju Ogranka MH Beli Manastir
Poštovane gospođe i gospodo! Zahvaljujem se na izboru i časti koja mi je osob­
no pripala. Čestitam svim izabranim članovima upravnih tijela Ogranke MH Beli
Manastir, sa željom da naše zajedničko djelovanje bude uspješno i da uz čast
koja nam je pripadala i naše preuzete obveze budu časno ispunjene.
Hvala svima na neponovljivom doživljaju i stvorenom ozračju u ovoj dvo­
rani, na mnoštvu nadahnutih riječi, poticaja, poruka i potpore za naš budući rad
u Ogranku, koji danas obnavljamo - osnivamo u znatno drukčijim uvjetima od
onih pokušaja, u ne tako davnoj prošlosti, a o čemu smo čuli neposredna i
dragocjena svjedočenja (Franjo Kuna, Mirko Hunjadi).
Mi danas živimo u svojoj slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi , u
hrvatskoj Baranji i u Maticu hrvatsku, najvišu kulturnu instituciju hrvatskoga nar­
oda, nakon punih 160 godina njena postojanja trajno ugrađujemo i baranjski
trokut.
Kroz članstvo u Matici otvara nam se široki prostor djelovanja na
područjima umjetničkog, kulturnog, znanstvenog i javnog života. Baranja je još
uvijek nedovoljno istražena i vrednovana i nepoznata, posebice u kulturološkom
i znanstvenom smislu. Vrata su tek odškrinuta a mi ih želimo širom otvoriti i biti
prepoznati. Za to još moramo ostvariti dosta preduvjeta i pokrenuti se. Dio je
to i odgovora na pitanje zašto se od našeg povratka iz progonstva 1997. godine
čekalo još šest godina na osnivanje Ogranka. U nama je još mnogo ožiljaka,
egzistencijalne tjeskobe, podjela, svojevrsne bezvoljnosti i nezainteresiranosti.
Zatvorili smo se sapeti svim tim problemima, ali smo shvatili da na to nemamo
pravo.
U Baranji treba stalno otkivati i trajno čuvati hrvatsku kulturnu baštinu, nje­
govati hrvatski jezik s bogatstvom lokalnih govora i leksika, svjedočiti o proš­
losti, prepoznati sadašnjost i okrenuti se budućnosti, jednostavno, ne prepusti­
ti se, ne zaspati, biti svoj.
Želimo da ovaj Ogranak bude izvor od kojeg će se širiti izdanci do svih baran­
jskih mjesta, želimo povećavati članstvo i djelovati zajednički, u ostvarivanju
svrhe Ogranka, a to je da bude nositelj hrvatske misli i hrvatskoga identiteta u
Baranji. Posebice je potrebno što više poticati i uključivati mladež u Ogranak,
zadržati školovane ljude u svome zavičaju, jer bez njih ovaj se kraj ne može nor­
malno razvijati. Nama danas takvi ljudi nedostaju. Mnogi se nisu vratili iz pro­
gonstva, za mnoge nema radnih mjesta, nema egzistencije, nema napretka,
jasno je da bez gospodarskog razvoja nema niti kvalitetnijeg duhovnog i kul­
turnog ozračja. Ali, to nije samo naš problem, samo je možda kod nas, u
hrvatskome Podunavlju, izraženiji.
Zato će se i naš program morati temeljiti na onome što je u postojećim
okolnostima ostvarivo. To je: promoviranje novih izdanja knjiga, organiziranje
izložaba i koncerata, stručnih predavanja i tribina s temama iz različitih područja
života. Surađivat ćemo s umjetničkim, znanstvenim, stručnim i prosvjetnim
ustanovama i udrugama. Izdavačku djelatnost za sada ne možemo planirati
samostalno već možda u suradnji s osječkim Ogrankom Matice hrvatske. Pose­
bice bi bila zanimljiva suradnja s našim Hrvatima u Republici Mađarskoj i Vojvo­
dini. Mnogo je naših ljudi živjelo za vrijeme progonstva od 1991. godine u pri­
jateljskoj Mađarskoj i tada su uspostavljene mnoge veze koje treba utkati u pro­
gram naše suradnje.
Mi želimo komunicirati sa svim ljudima dobre volje i namjera, uvažavajući
pravo na različitost i dostojanstvo svakog čovjeka. Matica hrvatska je i u najtežim
vremenima svoga postojanja zadržala visoke ideale slobode, pravednosti i
humanizma i zato je opstala. Ponosni smo što smo postali članovima Matične
obitelji a što nas i obvezuje na časno djelovanje. Hvala svima koji ste nazočili
ovom važnom događaju u našem gradu. Pozivamo vas na suradnji i uvijek ste
nam dobro došli.
Najavljujem i naš prvi korak, a to je izložba darovanih knjiga našemu Ogranku
u povodu osnivanja i zahvaljujem se ovim putem svim darovateljima.
Julijana Vladetić
RAD OGRANKA MATICE HRVATSKE BELI MANASTIR OD
OSNIVANJE DO KONCA 2004. - kronologija
Osnivanje Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru potaknuo je jedan izni­
man kulturni događaj. Učenicima Gimanzije, 18. veljače 2003. godine, na
prigodnoj je svečanosti preko Ogranka MH Osijek uručeno Petoknjižje Draguti­
na Tadijanovića, osobni dar pjesnika.
Okupljeno mnoštvo ljudi pozvano je potom na Inicijativni sastanak za osnivanje
Ogranka Matice. Odaziv je bio sjajan. Nadahnuti govori gostiju i potpredsjedni­
ka Matice Stjepana Sučića i predsjednika Ogranak MH Osijek prof. dr. Stanislava Marijanovića, poticajno su usmjerili pozitivnu energiju i izabran je Inicijativni
odbor u koji su ušli: Antun Bubalovć, Ivica Buconjić, Lidija Dabić, Marija Keler,
Marija Medak, Marko Ilijašev, julijana Vladetić i Stipo Vlahović. Gradonačelnika
Ivicu Buconjića zamijenio je Zlatko Kajtar.
Na prvoj sjednici 01 24. veljače 2003. godine krenulo se s procedurom osni­
vanja. Bilo bi nepravedno reći da sve počinje od nas. Posljednjih desetljeća (od
1970. - I 991.) bilo je pokušaja osnivanja Ogranka Matice ali sve je na tome
ostalo. Volja je uvijek postojala, ozračje ju je gušilo, a entuzijasti stjecali gorka
iskustva. Posebno je bio dramatičan pokušaj osnivanja Ogranka u srpnju I 991.
koji su preduhitrili tenkovi jugovojske i zloguki mir koji je ispunio baranjski kra­
jolik i duše ljudi. U potpunoj tajnosti Ogranak je zaživio, ali službeno nije osno­
van. Treba istaknuti djelovanje pojedinaca u progonstvu. U tome se posebno
istaknula dr. Antonija Caušić, u Zagrebu.
Danas mnogi dragi ljudi nisu s nama dočekali radosni trenutak osnivanja Ogran­
ka, a oni su nas upravo zadužili da to učinimo, pa makar i nakon tolikih godi­
na postojanja Matice hrvatske.
Matica hrvatska je od 20. svibnja 2003. godine zvanično i javno u Baranji. A što
je učinjeno za ovo kratko vrijeme?
Nabrojiti sve aktivnosti koje je ostvario Ogranak MH Beli Manastir nije teško jer
tih događaja nije bilo na pretek pa bi taj dio izvješća bio vrlo jednostavan.
Drugo je pitanje koliko je trebalo uložiti napora, energije, volje i entuzijazma da
se pokrene s mrtve točke i unese malo više svježine u kulturni život našega
grada.
Davno smo naučili da je svaki početak težak pa su i poteškoće na koje smo
nailazili očekivane ali ne i nesavladive. Plaća je zadovoljstvo na licima ljudi, sti­
sak ruke, spoznaja da činimo nešto dobro, a to će s vremenom biti sve više pre­
poznato.
24.
lipnja 2003.g. predstavljena su Stoljeća hrvatske književnosti. O edi­
ciji su govorili akademik Dubravko jelčić i potpredsjednik Matice hrvatske
Stjepan Sučić. Odabrane ulomke iz djela interpretirali su glumci Hrvatskog nar­
odnog kazališta iz Osijeka Nela Kočiš i Vjekoslav Janković. Darovane su vrijedne
knjige iz te edicije kojima su nagrađeni odlični učenici završnih razreda srednjih
škola u Baranji.
Od 13.-20. rujna u obnovljenoj Gradskoj knjižnici Ogranak je upriličio
obećanu izložbu darovanih knjiga iz središnjice i iz Ogranaka Matice hrvatske:
Čakovec, Čitluk, Garešnica, Križevci, Nova Gradiška, Osijek, Petrinja, Sarajevo,
Sinj, Široki Brijeg, Vinkovci, Viškovo, Zaprešić.
Knjige su dar našem Ogranku prigodom osnivanja, na čemu još jednom
veliko hvala.
U okviru manifestacije "Jesen u Baranji" u organizaciji Matice održana su
dva kulturna događanja.
28.
rujna predstavljena je knjiga autora Helene Sablić Tomić i Gorana
Rema Slavonski tekst hrvatske književnosti. O knjizi je govorio, osim autora,
prof. dr. Stanislav Marijanović, jedan od recenzenata.
3.
listopada Hrvatsko kazalište iz Pečuha izvelo je komediolu Kvaka s vra­
tima, autora Josipa Cvenića.
U Osnovnoj školi u Dražu predstavljena je 28. listopada knjiga vlč. Marka
Kljaića, župnika iz Petrovaradina, Kako je umirao moj narod. Ta knjiga govori
dokumentirano, ljudski i hrabro o stradanjima Hrvata iz Srijema i okupirane
Baranje od I 991.-1996. godine. Susret je vodila predsjednica Ogranka Julijana
Vladetić a knjigu su predstavile prof.Vera jurić i prof. Eva Čeliković. Prigodni
program pripremila je sa svojim učenicima i crkvenim zborom gđa. jelena Mijatov. Predstavljanju je nazočio i sam autor, uz mnoge ugledne goste iz Vojvo­
dine, generalni konzul iz hrvatskog veleposlanstva u Pečuhu i prognani Hrvati
iz Srijema, sada žitelji naše županije.
8. prosinca gostovali smo na predstavljanju te knjige u Zagrebu, na Kaptolu.
Uoči Dana grada, sv. Martina, biskupa, svečano su uručeni ključevi
obnovljenih prostorija u Pučkom učilištu za potrebe rada Ogranka. Ključeve je
uručio predsjednici Ogranka gradonačelnik Ivica Buconjić, koji je od samoga
početka svesrdno podržao osnivanje Ogranka, Grad je osigurao materijalna
sredstva, uredio prostor i dao na korištenje Ogranku. Bez te potpore i razumi­
jevanja bilo bi nemoguće djelovati i ostvarivati zadani program.
19.
prosinca održana je značajna Retrospektivna izložba slika Baranjske
umjetničke kolonije do 1990. godine. Vrijedna umjetnička djela izvučena su iz
neprimjerenog prostora na svjetlo dana. To je neprocjenjivi dio kulturne baštine
i nemarni odnos prema tome se ne oprašta. U organizaciji izložbe mnogo je
pomogao gosp. Marko Barišin, predsjednik Organizacijskog odbora BUK-e. 0
djelima nastalima na našem prostoru nadahnuto je govorila prof. likovne umjet­
nosti Marija Medak a izložbu je otvorio dr. Davorin Bubalović, predsjednik
Gradskog vijeća Belog Manastira.
Vrijedno je istaknuti da su učenici belomanastirske Gimnazije bili uključeni
u niz aktivnosti u pripremi izložbe i da je suradnja s mladima bila izvrsno iskust­
vo i za buduće projekte.
Ogranak je pučanstvu darovao uoči božičnih blagdana koncert vrijedan
pamćenja. Nastupio je u župnoj crkvi Sv. Martina Crkveno-pjevački zbor "Mir"
iz Belišća pod vodstvom prof. Zelimira Sušića. Zahvalni smo župniku vlč.
Košćaku u pomoći organiziranja koncerta.
U lipnju ove godine nagrađeni su knjigama najuspješniji učenici završnih
razreda srednjih škola, što će se činiti i u buduće.
Predstavljena je knjiga etnologinje iz Zagreba Nadje Maglice, "Baranja se
šareni".
U prvih šest mjeseci 2004. godine rad Ogranka je nešto usporeniji. Radi se na
uređenju prostorija a sva su raspoloživa sredstva usmjerena na izdavanju
Godišnjaka, koji će, nadamo se, kao željeni prvijenac
biti dočekan s
dobrodošlicom.
Renata Miklos
BARANJSKA BIBLIOGRAFIJA
U popis izvora za baranjsku bibliografiju uključene su:
sve monografske publikacije koje su na osnovi svojih naslova na bilo koji
način povezani sa nazivom Baranja;
monografske publikacije koje govore o Baranji bez obzira što im se u
naslovu ne spominje navedeni naziv;
monografske publikacije čiji su autori Baranjci;
analitički članci o Baranji.
Prva stepenica pretraživanja bila jest baza Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu. Izuzev NSK, pretražene su baze i nekih drugih knjižnica. Preko pretraživača na Internetu (najčešće Google-a), nailazila sam na dodatne izvore na
mađarskom i hrvatskom jeziku. Kako bi popis izvora bio što potpuniji, pre­
gledana je zavičajna zbirka Baranje u Gradskoj knjižnici Beli Manastir gdje su
također pronađeni dragocjeni izvori za bibliografiju.
Nadam da sam barem dijelom uspjela doprinijeti nastajanju prve baranjske bib­
liografije.
1.
2.
3.
4.
5.
Ambruš, V. Doprinos proučavanju sakralne arhitekture u Baranji // Glas
nik arhiva Slavonije i Baranje = Herald of the achives of Slavonia and
Baranj/a, 4(1997), str. 121-126.
Baranja prije rata i u narodnooslobodilačkom pokretu. Beli Manastir: B 1971.
Begovac, R. Narodna nošnja Hrvata u Baranji // Migracijske teme : časopis
za istraživanje migracija i narodnosti, 6(1 990),3, str. 289-294.
Blaževiš, K. Podaci o glazbenom folkloru Baranje u arhivu Etnološkog
zavoda // Studia eth nologica Croatica , (II. izd.) (1996), str.83.
Boesendorfer, J. Nešto malo o našoj Baranji. Osijek, 1940.
6.
7.
8.
9.
10.
I 1.
12.
13.
14.
I 5.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
Bognar, A. Geomorfološke osobine nizine rijeke Karašice u Baranji.
Zagreb: Radovi geograf skog odjela, I 9, I 984, str. 23-28.
Bognar, A. Baranjsko-geomorfološka studija, disetacija. Zagreb: Geogras
ki odjel PMF, I97I./72.
Bognar, A. Deagrarizacija na prostoru Baranje . Zagreb: Geografski
glasnik, 30,1968, str. I 6 I - 168.
Bognar, A. Etnikai valtozasok a Baranyai haromszogben. Budapest:
Foldrajzi kolzemen^ek, CXIX/XLIII Kotet, Magyar Foldrajzi Tarsasag,
1995, str. 137 - I 54 .
Bognar, A. Geomorfološke osobine fluvijalno-močvarne nizine
Kopačevskog rita. Zagreb: Geografski glasnik, 46, 1984, str. 5 - 20 .
Bognar, A.: Krški i krško-denudacijski reljefni oblici na lesu Baranje.
Zbornik IX kongresa geofrafa Jugoslavije, Sarajevo 1974.
Bognar, A. Morfogeneza Banskog brda i Južne baranjske lesne zaravni.
Zagreb: Geografski glasnik, 36 - 37,1974, str. I 7- 42 .
Bognar, A.: Osobine i regionalno značenje Banskog brda i južne baranjske
lesne zaravni. Magistarski rad. Zagreb, I 975.
Bognar, A. Pitanje geneze prapornih i praporu sličnih naslaga fluvijalnog
porijekla u Baranji. Zagreb: Radovi Centra za znanstveni rad JAZU u
Vinkovcima, 5, 1984, str.I 5 I - ! 74 .
Bognar, A. Prirodne osobine Baranje //Tri stolješa Belja, JAZU, Zavod za
znanstveni rad, Osijek, Posebno izdanje VIII, Osijek, I 986, str. I - 32.
Bognar, A.: Poplave rijeke Drave i Dunava u baranji 1965. godine.
Geografski horiznot,br.34, Zagreb, 1996.
Bognar, A. Stanovništvo Baranje. Zagreb: Geografski glasnik, 33 - 34,
1972, str. 91 - 140.
Bognar. A. Baranja, geomorfološka studija: doktorska disertacija. Zagreb:
Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, 1982.
Bognar, A. Geomorfologija Baranje: znanstvena monografija. Zagreb:
Savez geografskih društava Hrvatske,7, 1990, str.3 12.
Borić, E. Rasprostranjenost termofilnih bakterija u tlima Baranje :
magistarski rad. Zagreb: E. Borić, 1990.
Božić, N. Batinska bitka. Beograd: Rad, 1978.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
Božić, N. Batinska bitka. Novi Sad: Matica srpska ; Muzej socijalističke
revolucije, 1990.
Cupec, S. Prirodni faktori Slavonije i Baranje kao osnova za razvoj turizma
// Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 8 (I 992) , str. 5 I -74.
Čisić, I. Arhivska građa Baranje // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje,
2(1993), str.3 I -35.
Šosić, I. Arhivska građa Baranje // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje
= Herald of the archives of Slavonia and Baranya, 2 (1993) , str. 31-35.
Šosić, I. Seljačke radne zadruge u Baranji!/ Glasnik ahiva Slavonije i
Baranje, 4 (1997) , str. 138-147.
Dernik, A. Prilog proučavanju štetočina u tlu pod šešernom repom na pri
vatnom sektoru Baranje // Bilten Poljodobra: časopis za suvremenu
poljoprivredu, 38(1990), 1-4 , str. 13-16.
Domašinović, V. Predajno gospodarstvo u Baranji // Studia ethnologica,
4(1992), str. 23-47.
Eckhel, N. Tekstilno rukotvorstvo Hrvata u Baranji // Studia ethnologica,
4(1992), str. 93-1 15.
Feletar, D. Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog Sri
jema. Zagreb Ši. e.C Samobor: Hrvatski zemljopis, 2002.
Gec, D. Prilog poznavanju ekologije patke njorke, Aythya nyroca, na
području Kopačkog rita i ribnjaka "Belje" u Baranji //TrogIodytes, 7
(1994) , str. 55-64.
Geografija SF Hrvatske. Istočna Hrvatska, Knjiga 3.(grupa autora), školska
knjiga, Zagreb, 1975.
Goericke-Lukiš, H. Numizmatičke topografije // Prilozi instituta za
arheologiju u Zagrebu, 9 (I 992) , str. I 35-152.
Hadžihusejnović-Valašek, M. Baranja je "tvrd orah" : analiza istraživanja i
popularizacije tradicijske baranjske folklorne glazbe // Studia ethnologica,
4 (1992) , str. 181-207.
Hadžihusejnoviš-Valašek, M. što je s folklornom glazbom iz Baranje //
Radovi Hrvatskog društva folklorista, 1 (1 993) , str. 87-93.
Homa_yr, A. Počeci tenisa u Baranji // Povijest športa : građa i prilozi :
časopis Hrvatskog olimpijskog odbora ,26 (1995), 104 , str. 41-43.
37.
38.
39.
40.
4 1.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
5I .
52.
53.
54.
Hooz, I. Baranya megye nemzetisegeinek jogallasa, oktatasi es kulturalis
helyzete . Pecs : A Barnya Megyei Kozgyules kiadvanya, 1993.
Hunjadi, M. Baranja : (putopis). Vinkovci : Slavonska naklada "Privlačica",
1993.
Hunjadi, M. Baranja, 1971.- Vinkovci, 1991 //Književna revija, 32
(1992), 1-2, str. 25-28.
Ivaniš, I. Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici. Beograd: 1899.
Ivanović, M.A. Energetika na području Slavonije i Baranje // Privreda,
34(1990),4, str.4I 5-432.
Jeliš, A. Populacija nematoda u rizosferi pšenice u Baranji //Agronomski
glasnik , 54 (1992), 4 , str. 243-251.
Jukić, Z. "Belje" 1881. godine // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 5
(1999) , str. 125-151.
Karaman, 1. Iz prošlosti Slavonije, Srijema i Baranje. Osijek: Povijesni arhiv,
1997.
Karaula "Sara Bertić". Baranja Beli Manastir: Belje, I 974.
Keler, M. Hrvatska je Hrvatska samo s Baranjom . Osijek : župni ured Luč;
Matica hrvatska, Ogranak Beli Manastir, 1997.
Klemenčić, M. Baranja, povijesno-geografski pregled // Studia
ethnologica, 4(1992), str. I 5-21.
Klemenčić, M. činjenice o hrvatskoj Baranji. Osijek : Pan liber, 1995.
Kopački rit : park prirode : ekološki turistički vodič. Zagreb : Barbat ;
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2003.
Kopački rit: pregled istraživanja i bibliografija. Osijek : Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, I 999.
Kovačić, A. Smjernice budušeg razvoja i obnove prometnog sustava
Slavonije i Baranje // Suvremeni prometi ,6 (1 996), 3/4 , str. 240-243.
Krčmar, S. Danji leptiri Baranje (Lepidoptera, Rhopalocera): prilog
poznavanju leptira Hrvatske // Poljoprivreda, 2 (1996), 1/2 , str. 33-40.
Laktić, V. Utjecaj gnojidbe kalijem i dušikom na prirod i tehnološki kvalitet
šećerne repe na kalciziranom i nekalciziranom tlu Baranje // Poljoprivredne
aktualnosti, 29 (1990), 3-4, str. 453-459 .
Lechner, Z. Etnološki zapisi iz Baranje // Studia ethnologica, 4 (1992) ,
str.209-2 17.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
6I.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
Lechner, Z. Tradicijska kultura Slavonije, Baranje i Srijema. Zagreb:
Hrvatsko društvo folklorista, 2000.
Lončarević, J. Baranja : vjekovna hrvatska pokrajina //Ognjište 3
(1992Ši.e. i 994Ć), 4 . str. 109-120.
Mađar, S. Infiltracijska svojstva i zbijenost graničnog sloja nekih tala u
Baranji // Znanost i praksa u poljoprivredi i prehrambenoj tehnologiji, 20
(1990), 3-4 , str. 519-529.
Maglica, N. Baranja se šareni . Zagreb : Etnografski muzej, 1999.
Maglica, N. Narodna nošnja baranjskih Hrvata // Studia ethnologica
Croatica, 4 (1 996), str. 12 1-143.
Maglica, N.Tradicijsko odijevanje baranjskih Hrvatica: magistarski rad.
Zagreb: N. Maglica, I 996.
Manojlović, L. Dinamika parenja divlje svinje (S. scrofa) u različitim
ekološkim uvjetima Baranje // Znanost i praksa u poljoprivredi i
prehrambenoj tehnologiji, 22(1992), I, str.237-244.
Mažuran, I. Popis Darde i nekih naselja u Baranji 1695. odnosno 1698.
godine// Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, I (1991) , str. I 1-35.
Medvidoviš, L. Baranja za Eugena Savojskog// Književna Rijeka, 2 (1997),
2 , str. 59-64.
Mihaldžiš, S. Baranja : od najstarijih vremena do danas. Beograd :
Biblioteka grada Beograda, I 992.
Mihaljević ,M.Usporedba kvalitativnog sastava fitoplanktona i kakvoće
vode između Beljskih ribnjaka i specijalnog zoološkog rezervata
"Kopački rit": magistarski rad. Zagreb: M. Mihaljrviš, I 991.
Milojević, B.: Baranjska lesna zaravan. Geografski glasnik, br. 11-12,
Zagreb, 1950.
Mikuska, J. Ptice . Osijek : Matica hrvatska ; Javna ustanova Park prirode
Kopački rit, 2002.
Pamiš, J. Vulkanske stijene savsko-đravskog međuriječja i Baranje
(Hrvatska)//časopis Nafta, 1997, VIII, str. 192 .
Panjković, B. Analiza životnih oblika i flornih i flonih elemenata u flori
Baranje // Acta botanica Croatica, 49( I 990), str. 107-1 23.
Panjković, B. Flora Baranje: (frekvencija, abundacija biljnih svojti i fito
geografska analiza): magistarski rad. Osijek : B. Panjkoviš, I 989
71.
72.
73.
74.
75.
76.
77.
78.
79.
80.
81.
82.
83.
84.
85.
86.
87.
88.
89.
Papp, Zs. Podaci o nekim mjestima nekadašnjeg kotara Branjin Vrh u opisu
Ferenca Szechenyija // Glasnik ahiva Slavonije i Baranje,5 (1 999), str 57-88.
Pasini, S. Skup o Slavoniji, Baranji i Srijemu //Vjesnik, 09.01.1992., 9
Pašić, I..Pčelarska udruga "Baranja"// Hrvatska pčela, 119 (2000), 7/8 ,
str. 145-147.
Patak, A. Nestala naselja u Baranji do sredine 18. stolješa // Glasnik
arhiva Slavonije i Baranje, 5 (I 999) , str. 34-56.
Pleše, J. Baranja. Glasnik srpskog geografskog društva, sv. XLV1, br.2,
Beograd, 1966.
Puntarović-VIahinić, J. Oblici tradicijske arhitekture i kulture stanovanja u
Baranji // Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 49-68.
Purkat, L. Rađanje novog zadrugarstv u Slavoniji i Baranji // Znanost i praksa
u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, 20 (1990), 5 , str. 740-754.
Rauš, đ. Stari parkovi u Slavoniji i Baranji. Split: Hortikultura, časopis hor
tikulturnih društava Hrvatske; Zagreb : šumarski fakultet Sveučilišta, 1977.
Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje: zbornik radova sa
skupa. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2003.
Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje. Zagreb : Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar, 2003.
Rilke, d.: PIK Belje. Suvremeni ekonomski problemi, knj.I, Zagreb, 1962.
Rončević, M. Privredne organizacije opšine Beli Manastir (Baranja) :
1946.-1973. godine // Glasnik arhiva Slavonije i Baranje,
5 (1999) , str. 515-535.
Sekulić, A. Hrvatski baranjski mjestopisi. Zagreb: školska knjiga, 1996.
Senčić, đ. Obiteljske svinjogojske farme u Slavoniji i Baranji // Stočarstvo,
46 (1992), 7-8, str. 229-241.
Slavonija, Srijem, Baranja i Bačka . Zagreb : Matica hrvatska, 1993.
Somek Machala, B. Seoska prehrana u Baranji // Studia ethnologica, 4
(1992) , str. 141-151.
Sršan, S. Baranja. Osijek : Matica hrvatska, Ogranak, 1993.
Sršan, S. Baranja 1785. godine .Osijek : Državni arhiv, 1999.
Sršan, S. Baranja na starim kartama i nacrtima = Baranya a regi terkepeken
es tervrajzokon: Osijek = Eszek : Povijesni arhiv u Osijeku = Eszeki
Tortenelmi Leveltar, 1997.
90. Sršan, S. Cjenik obrtničkih radova i materijala 1725. godine u Baranjskoj
županiji //Anali Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, 8 ( 1992), str. 139-164.
9 I . Sršan, S. Hrvatska Baranja: povijesni pregled u // Književna revija,
32(1992), 1-2, str. 193-218.
92. Sršan, S. Kanonske vizitacije Baranje I 729-18 10. Osijek : Državni arhiv ;
đakovo : Biskupija đakovačka i Srijemska, 2004.
93. Sršan, S. Opšina Bilje u hrvatskoj Baranji. Osijek: Galerija likovnih umjet
nosti, listopad 1995.; Bilje: Opšina Bilje; Osijek : Povijesni arhiv, 1995.
94. Svirac, M. Etnološke posebnosti kruha i peciva u baranjskom kraju //
Glasnik arhiva Slavonije i Baranje = Herald of the archives of Slavonia and
Baranya , 4 (1 997) , str. 102-113.
95. Svirac, M. Etnološke posebnosti kruha i peciva u baranjskom kraju // Glas
nik arhiva Slavonije i Baranje, 4(1997), str. 102-1 13.
96. Šimić, J. Grob skupine s južnotransdanubijskom inkrustiranom keramikom
u Vardarcu, Baranja // Croatica , 31( 1 999), 3 ; str. 7.
97. Šmit, A. Slavonija i Baranja . Zagreb : Privredna komora Slavonije i Baran
je, Odbor za turizam; Turistkomerc, 1978.
98. Španiček, ž. špiljski stanovi i gospodarski prostori u lesu na području
Baranje// Studia ethnologica, 4 (1992) , str. 69-92.
99. Špoljarić, J. Analiza nekih faktora proizvodnje merkantilnog kukuruza na
Belju u 1990. godini // Glasnik zaštite bilja, 16 (1993), 5/6 str. 200-205.
100. Šundalić, A. Religijski faktor u životu sela Slavonije i Baranje // Revija,
30(1990), 6,str. 556-568.
101. Taslidžić, D. Osmanski pečat. Beli Manastir, 2001
102. Taslidžić, D. Krv baranjska. Osijek, 1994.
103. Taslidžić, D. Narod sunca i jedan kamen iz Baranje. Beli Manastir :
Društvo za hrvatsku povjesnicu, Ogranak za Baranju, 1997.
104. Taslidžić, D. Pečat Triarona
105. Tigandžin, A. Topolje u Baranji : istraživanje povijesti Topolja // Klasje
naših ravni, 6 (2001),
1/2 , str. 98-110.
106. Tomičić, Z. Baranja u svjetlu arheoloških svjedočanstava Bjelobrdske
kulture // Osječki zbornik, 22/23( 1993/1995) , str. 71-97.
100. Topić, J. Biljni svijet Kopačkog rita//Ekološki glasnik, 2(1991), 1-2, str. 13-16.
101. Topić, M. Slavonija i Baranja. Zagreb :Pegaz, 1995.
102. Tri stoljeća Belja, Osijek, 1986.
103. Vince-Pallua, j. životni običaji u Baranj: (rođenje - svadba - smrt) //
Studia / ethnologica Croatica , 4(11. i zi.) (1996) , str. 157-172.
! 04. Vlašić, O. Godišnji običaji u Baranji /Studia ethnologica , 4 (1992) ,
str. 169-174.
! 05. Vrbošić, J. Kolonizacija Baranje između Prvog i Drugog svjetskog rata //
Pravni vjesnik, 10 (1994), 1/4 , str. 89-106.
107. Vrbošić, I. Reintegracija istočne Hrvatsle (Srijema i Baranje) u hrvatski
državnopravni sustav tijekom 19. i 2 0 . stoljeća // Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 50 (2000), 6, s tr.921-936.
108. Zimmer, R. Gubici pri žetvi pšenice u Slavoniji i Baranji / Robert Zimmer,
Jozo Kanisek, Đuro Banaj // Znanost u praksi i prehrambenoj industriji ,22
(1992), I , str. 177-190.
109. Zivaković-Kerže, Z. Počeci športa u Baranji // Povijest športa ,26(1995),
107, str. 40-46.j
Igor Gajin
MILOVAN TATARIN (intervju)
Književni povjesničar i kritičar ,
rodom Baranjac, Milovan Tata­
rin, rođen je 1965. godine u
Osijeku. Na Pedagoškom fakul­
tetu u Osijeku (danas Filozofski
fakultet) završio je studij hrva­
tskoga jezika i književnosti, na
istom je fakultetu magistrirao,
dok je na zagrebačkom Filozof­
skom fakultetu doktorirao. Radi
kao sveučilišni profesor na osje­
čkom Filozofskom fakultetu,
gdje predaje staru hrvatsku
književnost, a hrvatskoj knjiže­
vnoj znanosti te književnoj povijesti i kritici pridonosi nizom
stručnih knjiga, od kojih su neke
i nagrađivane. Štoviše, 1999.
godine dobio je iznimno respektabilnu Godišnju državnu nagra­
du za znanost u području
humanističkih znanosti za istaknuto znanstveno djelo "Od svita odmetnici", a
2004. na Susretu hrvatskih književnih kritičara u Đakovu dodijeljena mu je
nagrada "/ulije Benešič" za knjigu "Kućni prijatelj". Sustavan i temeljit u radu,
Tatarin je nedavno okrunio višegodišnji istraživački i spisateljski rad objavljivan­
jem pet knjiga u vrlo kratkom roku: "Bludnica i svetica", "Kućni prijatelj", "Feniks
- život i djelo Nikolice Bunića", "Stara hrvatska drama" te "Ivan Velikanović:
Ogledalo pokore".
U Vašoj kratkoj biografiji, kojom je uglavnom redovito popraćeno svako od sada
već lijepog niza ukoričenja, mvode se reference, bibliografija i nagrade koje Vas
određuju kao afirm iranog knjikvno-znmstvenog istraživača, dok će se u pogov­
orima nerijetko navesti i ocjene kao "strastveni čitatelj" te autor "koji zna lijepo
p is a tiN o , kakvi su b ili počeci? Kakva su bila očekivanja i želje pri prvim koraci­
ma u književnost i književnu znanost? I, na posljetku, što je u Vašoj biografiji bilo
presudno da se profesionalno i osobno vežete za knjige i književnost?
1 samom mi je danas teško povjerovati da sam prije mnogo, mnogo
godina pomišljao na studij - kemije! Naime, bio sam dobar kemičar, išla mi je i
anorganska i organska kemija, pamtio sam formule, vazda sam u osnovnoškol­
skom laboratoriju nešto isprobavao, a sad više nema smisla tajiti da je neka
okrznuta epruveta završila u mom domu, gdje sam se također zabavljao jednos­
tavnim pokusima. Svojedobno sam čak osvojio, čini mi se, treće mjesto na
lokalnom natjecanju iz toga predmeta. Tada, međutim, nisam bio osobito dobar
kad je riječ o jeziku i književnosti i doista ničim nisam pokazivao da bih upravo
to mogao odabrati za životni poziv. No, I 980. godine upisao sam Centar usm­
jerenoga obrazovanja Beli Manastir, a prva dva razreda polazio sam u Dardi.
Tamo mi je književnost predavala Marija Janković, vrlo zanimljiva osoba, zan­
imljiva ponajprije zbog, reći ću to tako, temperamentnog interpretativnog nas­
tupa. Jednostavno - bila je neodoljiva. Točno tada ja sam odlučio da ću studirati
upravo književnost. 1 nadalje više ni o čemu drugome nisam razmišljao. Tako je
to bilo i kad sam krenuo u treći i četvrti razred - smjer: suradnik u razrednoj nas­
tavi - gdje sam opet, na sreću, zatekao jednu osebujnu ženu - Veru Jurić.
Zapamtio sam da je o knjigama uvijek govorila tako kao da je se istinski, duboko,
osobno tiču. Ona je, valjda, satno "podboltala" moju već čvrstu odluku da studi­
ram književnost, to i samo tolMada, sjećam se, jednom me je upravo ona odgo­
varala od takve nakane, “ Elektrotehnika ili medicina, e, to je već isplativije” , gov­
orila je tada. Nisam je, naravno, poslušao, valjda zato što i nije bila dovoljno
uvjerljiva, ili, bolje rečeno: nije htjela biti uvjerljiva.
Moram priznati da ono s čimsam se susreo na prvoj godini studija na Peda­
goškom fakultetu nije baš biloono što sam zamišljao; bilo je previše općih pred­
meta, a literature malo. Ipak, čitao sam "sa strane", i ono što je trebalo i ono što
sam ja mislio da moram pročitati, nadoknaditi. Recimo, dobra je poveznica sa
suvremenom književnošću tada bila Julijana Matanović koja je držala seminare iz
stare hrvatske književnosti. No, utapala je ona u seminare podosta teorijske lit­
erature, što sam "štreberski" uredno čitao, vadio bilješke i učio. Silno sam tada
volio teoriju, što se, uostalom, može vidjeti i u mojim prvim kritikama. Danas mi
se čini da su teško probavljive, odveć opterećene kojekakvim terminima, no to
je bilo takvo vrijeme. Moram također spomenuti i zagrebačkoga profesora
Stjepana Damjanovića kojemu sam bio prva osječka generacija kojoj je predavao
Općeslavenski književni jezik. Sjajan predavač i dobar čovjek. On me predložio
za demonstratora iz navedenoga kolegija, tako da sam jedno vrijeme nižim god­
inama pomagao u savladavanju transliteracije i transkripcije srednjovjekovnih
tekstova. I tako, sve je vodilo knjigama iz nižih katova književne povijesti, što
meni nikad nije bilo ni dosadno, ni zamorno, ni nerazumljivo. Konačno, negdje
na četvrtoj godini profesor Stanislav Marijanović me uključio u projekt o Strossmaj/eru - radio sam na stvaranju kompjutorske baze tekstova o Josipu Jurju
Strossmayeru. Užasno zamoran posao, ali uspio sam tada unijeti preko tri tisuće
bibliografskih jedinica. Početkom 1990. godine zaposlio sam se na Pedagoškom
fakultetu kao znanstveni novak u rečenom projektu. Tako je to, ukratko rečeno,
išlo. Naravno, ni približno glatko kako sam ovdje sažeo, uvijek je bilo nekakvih
"fabularnih zaokreta", no tako je to valjda moralo biti. Kad danas razmišljam o
vremenu koje sam ostavio iza sebe, čini mi se da ništa drugo osim knjige i nisam
mogao odabrati. Jer, kako god to patetično zvučalo, ipak sam rano shvatio da
knjige čovjeka ne nauče kako živjeti, ali mu život uvelike olakšaju.
ledan od Vaših posljednjih naslova je ukoričenje književnih kritika pod naslovom
Kućni prijatelj. Na scenu ste stupili prije desetak godina sličnom knjigom pod
naslovom Polomljeno poetičko zrcalo. Prepoznajete li razlike i sličnosti između
tih dviju zbirki kritika, pomake i konstante?
Teško je uspoređivati te dvije knjige. Polomljeno poetičko zrcalo izišlo je
početkom 1991. godine, i u toj su knjizi skupljene moje mladenačke kritike
pisane u studentskim danima, počevši s onom doista prvom - prikazom Tribusonova romana Made in USA objavljenom u Quorumu 1986. Kako sam već
rekao - bilo je to vrijeme teorije književnosti, mnogo se čitalo i raspravljalo o
strukturi umjetničkoga teksta. Želio sam tada po svaku cijelu pokazati kako sam
teorijski osviješten, kako znam prepoznati književni postupak i prikladno ga
imenovati. Jednostavno, mnogo sam polagao na metajezik. Upravo zato to i nisu
bile tzv. dnevne kritike, moglo bi se čak reći da su naginjale manjim raspravama.
U svakom slučaju, tada sam književni tekst gledao - koliko je to uopće moguće
- "objektivno", kao artefakt koji treba rastaviti i iz takvoga "razmrcvarenoga"
odčitati smislove. Kućni prijatelj je nešto posve drugo. Doduše, ni danas nisam
odustao od književne teorije, ima nje i te kako i u tekstovima od kojih se sasto­
ji ta knjiga. No, sada je ona "tiša", manje je agresivna, nekako je smirenija. Usudit ću se pa reći da je Kućni prijatelj, barem kad je o meni riječ, knjiga u kojoj
su interpretacije uvelike uvjetovane mojim sadašnjim životnim iskustvom, dakle,
nekim subjektivnim, privatnim osjećajima. Ono što ipak može povezati
spomenute naslove je stav koji sam zadržao kad je o pisanju riječ - dobro se
obavijestiti o svemu onome što je koji pisac do određenoga naslova napisao pa
tek onda krenuti u tumačenje.
U tom kontekstu, kako se u Vašem radu, pisanju i čitanju reflektiraju evidentne
promjene znanstvenog i književnog diskursa (stručnije rečeno), odnosno moda
(jednostavnije rečeno), čini mi se da ste se formirali u drugom tipu književnosti
(kvorumaškom i predratnom općenito) i drugom tipu znanosti (primjerice, karak­
terizirana po sklonosti teške književnoteorijske "artiljerije" u književnoj kritici),
dok danas književnost, znanost i kritika funkcioniraju drukčije (fleksibilnije u
bavljenju svojim predmetom i u specifičnim uvjetima tržišnog društva).
Uostalom, u pismu Pavlu Pavličiću niste baš blagonaklono ocijenili trenutačnu
situaciju u književnosti?
Nema kod mene mode ni pomodnosti. Ja jednostavno pišem onako kako u
određenom trenutku jedino i mogu pisati - s obzirom na postojeće znanje i, kako
sam već rekao, osobno iskustvo. Promjene ne bih pripisao, recimo, "duhu vre­
mena", ili se to možda zove moda? Jer, što se men e tiče, jedan Tomo Matić ili
Milan Ratković(kroatist) nikad neće biti "demode", i uvijek ću se truditi barem se
primaknuti njihovoj znanstvenoj akribiji. Tako barem kad je riječ o mom radu u
hrvatskom književnopovijesnom studiju. No, to opet ne znači da u vlastiti
diskurs neću kušati unijeti nešto svoje, prepoznatljivo, da neću filološku studiju
blago beletrizirati, oblikovati je poput kakve priče. S druge pak strane, kad je
riječ o književnoj kritici, ni ona kod mene nije uvjetovana, kako ste rekli, "uvje­
tima tržišnoga društva". Da, doista jesam promijenio književnokritički registar,
nema više, kako sam već napomenuo, "suhe teorije'1, ali to je isključivo posljed­
ica mog privatnog sazrijevanja i ulaska u neke, recimo, ozbiljnije godine u koji­
ma moguće literarne svjetove mjerite i stupnjem korespondiranja s osobnim
egzistencijalnim mukama i problemima. Reći ću sada nešto što će možda
zazvučati preuzetno: ne mijenjam se ja zato što se ugledam na druge, pa želim
pisati isto tako, jer se danas to traži; mijenjam seja kao ja, a to se onda osjeti i
u pisanju.
Sto se pak otvorenoga pisma Pavlu Pavličiću tiče, riječ je, prvo, o pokušaju
svjesnoga imitiranja jednog osebujnoga žanra koji je u suvremenoj hrvatskoj
književnosti popularizirao upravo Pavličić te moje želje da, drugo, na taj način
kažem koju o sadašnjem književnom trenutku. On mi se može, ali i ne mora
sviđati, to je moje pravo. Uostalom, u pismu sam referirao na neke
izvanknjiževne odnose, manje na književnost samu. Mislim da danas ima mnogo
"bučnih" pisaca, da se u književnom životu ljudi koriste i nekim, hajmo reći, meni
nesimpatičnim sredstvima, da se mnogo priča o nakladama i honorarima, da se
iza brige o dostojanstvu pisanja ponekad kriju i posve sitni osobni razlozi, da je
"slava" nekih pisaca posve "umjetna", ako razumijete što hoću reći. Neke knjige
nezasluženo prođu "ispod glasa", o nekima se lupa na sva zvona. No, kako svi
imamo samo jedan život i baš ne hajemo kako će o nama suditi za nekih stotin­
jak godina, valjda to tako mora biti.
Međutim, suvremenu književnu produkciju pratile ažurno. Zanimljiv je odnos
između suvremene i starije književnosti u osobnoj čitateljskoj praksi koju ste
naveli na početku Kućnoga prijatelja. No, kako je bilo na početku? jeste li u
početku pružali otpor prema staroj hrvatskoj književnosti kao i većina studenata
prema već klasičnom stereotipu? I kako se razvih Ijubav prema staroj hrvatskoj
književnosti?
Ljubav prema staroj hrvatskoj književnosti bila je, slikovito kazano, "brzometna"
i bezuvjetna. Nikakva otpora, nikakve sumnje, ništa. Ulazak u taj studij bio je
polagan: počeo je s temeljitim pripremama za ispit iz rečenoga kolegija, a posli­
je, kad sam se zaposlio, postupno sam savladavao dopreporodne pisce, ustra­
jno sam čitao što se o njima pisalo, potom i sam počeo pisati. 1, nije bilo bez
zapreka - "odbolovao" sam prve opširne recenzije, shvativši da se neprekidno
trebam oslanjati na iskustvo i znanje starijih profesora, učiti od njih. Ali, ja sam
takav - kao što nekoga zanima, na primjer, Ranko Marinković, tako mene zani­
ma, što ja znam, Ivan Velikanović. Naime, teško je nekome, tko, recimo, zazire
od, Ivana Gundulića objasniti kako upravo Osman može biti i te kako uzbudlji­
vo štivo. A apsolutno je nemoguće izvanstrukovne čitatelje uvjeriti da baviti se,
primjerice, Antunom Josipom Knezovićem ili pak Nikolicom Bunićem ima
mnogo čari. Jedino što mogu učiniti jest studentima kroatistike barem donekle
približiti stare hrvatske pisce, uvući ih u jedan prošli svijet, približiti ga i zan­
imljivo prezentirati. Nekad sam u tome uspješniji, nekad slabiji, kako s kojom
generacijom. Stara hrvatska književnost me veseli, radujem se kad nabavim koji
rukopis, uživam čitajući ga i pišući o njemu. Za to su sigurno zaslužni i mnogi
moji nekadašnji profesori koji su znali na pravi način govoriti o staroj hrvatskoj
književnosti.
Dok suvremenu produkciju pratite kao književni kritičar, a staru hrvatsku
književnost kao književni povjesničar, smatrate li se kompetentnim ispisati svo­
jevrsnu povijest hrvatske književnosti i provociraju li Vas možda na to vječite
svađe koje se zaredaju nakon svake nove povijesti ili antologije hrvatske
književnosti? Biste li se upustili kao književni povjesničar u usustavljenje i
traženje zajedničkog nazivnika suvremene hrvatske književnosti i koliko bi Vam
to uopće predstavljalo izazov?
Vrlo jednostavno - ne, ne smatram se u ovome trenutku ni pozvanim ni kompe­
tentnim napisati pregled ili povijest, kako, primjerice, slavonske dionice, tako ni
hrvatske književnosti u cjelini. 1 to zato što mislim da sam premlad za takav
posao. Nisu moje godine za upuštati se u kakvu sintezu. Za to se ipak hoće
mnogo više čitateljskoga iskustva. Možda jednom, sada sigurno ne. Svaka nova
povijest dobro nam dođe, a sporenja su neminovna. Uvijek se nađe onih koji su
zakinuti, povrijeđeni ili prozvani. Strukovno ili osobno. Pritom se zaboravlja
jedno - povijest nacionalne književnosti ili pak antologija je, na kraju krajeva, ipak
osobni odabir onoga koji piše. Selekcija je nužna, a sad, jesu li svi pritom zado­
voljni, posve je nevažno. Uostalom, to je i nemoguće, pogotovu kad se upustite
u avanturu koja se zove "suvremenost". Jer, ljudi smo, tašti smo, naravno da
svatko misli da zaslužuje više redaka nego što o sebi nade u, recimo, Prosperovoj ili Jelčićevoj Povijesti. Spomenute povijesti rezultat su jedne osobne estetike
i tako ih treba gledati.
što se tiče usustavljenja suvremene književnosti, ove koja nam se događa pred
očima, mislim da bi takav posao bio preuranjen. Ne samo zato što je prošlo vri­
jeme jedinstvenih poetičkih modela, nego i zato što je za sinteze ipak potrebna
vremenska perspektiva. Ne bi, međutim, bilo loše konačno pomaknuti dobnu
granicu kad je riječ o imeniku pisaca za kakav književni leksikon. Ne vidim zašto
bi baš pedesete godine prošloga stoljeća bile granica.
Što se tiče stare hrvatske književnosti, koje Vas je autorsko ime iz starine ugod­
no iznenadilo do te mjere da je možda, na neki način, postalo Vaš favorit?
Kao student sam bio oduševljen knjigama Slobodana P. Novaka. Bile su mi pus­
tolovne u pravom smislu riječi, ne samo zato što je on mnogo toga pronašao u
domaćim i inozemnim arhivima i knjižnicama i komparatistički obradio, nego i
zbog načina na koji je pisao. Volio sam (volim i dalje, naravno) njegovu
znanstvenu smjelost i uzbudljivost pristupa. Nadalje, i danas sam u svaki podatak
koji je iznio Tomo Matić siguran, njega nikad ne morate provjeravati, a ako to i
učinite, zaključite da nije griješio. Od onih koje imam sreću poznavati, iznimno
držim do Dunje Fališevac koja je napravila ogroman posao kad je o hrvatskoj
epici u stihu riječ. Istodobno, to je osoba koja će vam pomoći na mnogo načina:
recenzirala mi je knjige, slala stare rukopise i knjige, vikala na mene, pozivala na
suradnju, upozoravala na teme kojima se je vrijedno pozabaviti, pa kad ona već
ne stigne, neka se toga poduhvati netko drugi... Riječ je o neobično zauzetoj i
poštenoj osobi koja drži do digniteta struke kojom se bavi. Prava dama stare
hrvatske književnosti. Tu su zatim Nikola Batušić, Pavao Pavličić i Zoran Kravar
čijem se znanju vrlo često utječem, a oni doista nikad nisu odbili nijednu moju
molbu, nego uvijek nađu vremena i pročitaju ono što sam napisao i pritom mi
daju niz korisnih savjeta. Ti su mi ljudi doista dragocjeni i volim ih u pravom
smislu te riječi.
Biste li mogli u osnovnim crtama opisati i definirati Vašu znanstvenu metodu u
iščitavanju i razumijevanju književnosti? I koje su Vam neostvarene znanstvene
želje, odnosno čime biste se htjeli baviti u hrvatskoj književnosti, a ne stižete?
Teško mi je jednoznačno opisati vlastitu metodologiju. Ona ponajprije zavisi od
predmeta kojim se bavim, stupnja njegove istraženosti i si. Drukčije, naravno,
čitam stare tekstove, drukčije knjige objelodanjene takoreći jučer. Tekst vas,
zapravo, sam nuka na način artikulacije, on sam nudi interpretacijski kod. često
kombiniram različite pristupe, tu je dosta strukturalizma, stilska ili metrička anal­
iza znaju dati dobrih rezultata, traduktologija također, posebno u studiju stare
hrvatske književnosti, nisam nesklon ni tematsko-motivskim ili žanrovskim anal­
izama. Jednostavno, iščitavam smislove, rekonstruiran svijet književnoga djela i
njegove sastavnice, a sve što mi u tome može pomoći, dobro je. Pristalica sam,
dakle, eklekticizma. Ili - da parafraziram naslov jednog teorijskoga rada - volim
otkrivati što nam književno djelo može reći o svijetu svojega pripovjedača.
A želje? Metaforično rečeno - koliko je netiskanih i zaboravljenih rukopisa, toliko
je i želja. Naime, kako je mnogo toga ostalo u nedostupnim prvotiscima ili nikad
objelodanjenim manuskriptima, čini mi se korisnim trud uložiti upravo u taj
posao. Zanimljivo mi je to raditi, nije mi mrska tekstologija, no često se uhva­
tim kako me želje prestižu: ipak sam ograničenih snaga i mogućnosti. No, trudim
se.
Tijekom Vašeg profesionalnog rada uslijedile su i nagrade. U kojoj Vam mjeri
predstavljaju poticaj i što općenito znače za Vas? S druge strane, koliko Vas
stimulira, a koliko destimulira znanstvena klima u Hrvatskoj te općenito odnos
prema znanosti i kulturi u našoj sredini?
Bio bih lažno skroman kad bih rekao da sam posve indiferentan prema takvu
obliku iskazivanja počasti nečijem radu. Nagrade su, dakle, bitne, ali, opet, nisu
presudne, one nikako ne mogu biti pokretač nečijega rada. Lijepo je primiti priz­
nanje za ono u što ste uložili trud i vrijeme, a radili ste to bez ikakve primisli o
bilo kakvom obliku honoriranja. Inače, primio sam dvije nagrade: 1999. dobio
sam godišnju državnu nagradu za znanost za knjigu Od svita odmetnici, a 2004.
nagradu Julije Benešić za Kućnoga prijatelja. Ne mogu reći da sam poslije njih
"navalio" na posao, da sam radio još više. Radio sam istim tempom i na isti način,
tek, dobar je osjećaj kad znate da netko ipak ima na oku ono što ste napravili i
drži to vrijednim. Nagrade mi nikad nisu bile cilj, ali sam ih uvijek dočekivao s
radošću i primao sa zahvalnošću.
Odnos prema znanosti i kulturi? Budući da nisam sklon lamentiranju,
budući da ne očekujem da svi misle kako je ono čim se bavim najvažnije na svi­
jetu, ne mogu situaciju ocijeniti crnom, što opet ne znači da ne može biti i bolje.
Jer, pogledajte, knjige se tiskaju, simpoziji se održavaju, postavljaju se izložbe,
organiziraju manifestacije, bijenali, trijenali, kazališni festivali, kulturna ljeta i tko
zna što sve ne. Kad bih, recimo, čekao da mi netko plati baš svaki rukopis koji
mi treba, ne bih nikad ništa napravio. Treba nešto i uložiti, a da se u istome
trenutku ne očekuje naplata. Ako poticaj ne nađete u sebi, teško da će vas na
rad potaknuti sve moguće izvanjske stimulacije. Ili volite to što radite i radite
unatoč svemu ili ništa.
/, na posljetku, do sada ste prilično diskretno iskazivali književni talent. Postoji
li mogućnost da se napokon upustite i u ukoričavanje vlastite proze?
Ne.
Stanko Andrić
SREDNJOVJEKOVNA PLEMIĆKA OBITELJ HERCEGA SEČUJSKIH
Srednjovjekovna Baranjska županija sterala se većim dijelom sjeverno od Drave,
a manjim i južno od te rijeke. Sjeverni ili gornji dio županije dopirao je na
zapadu do potoka Almasa i do sela Bogdasa i Sztara (Dravasztara) u Podravini;
sjeverna je granica sezala malo iznad Almamelleka, Komloa i Apatvarasda,
zahvaćajući tako glavninu gorja Mecsek sjeverno od Pečuha, te je između Bate
i Dunaszekcsoa izlazila na Dunav, koji je tvorio istočnu granicu županije. U
tome prekodravskom dijelu Baranjska je županija na zapadu graničila sa
Šomođskom, na sjeveru s Tolnanskom, a na istoku (tj. na Dunavu) s Bodroškom
županijom. Ovostrani li "cisdravski" dio Baranjske županije pružao se na jug sve
do Krndije, obuhvaćajući Orahovicu i Našice s njihovim okolicama, a u Podravi­
ni se protezao od Viljeva (Donjeg) do Retfale u zapadnom susjedstvu Osijeka.
Tu su Baranjskoj županiji susjedne bile Vukovska županija na istoku, Požeška na
jugu i Križevačka na zapadu. Ukupna je površina Baranjske županije u kasnom
srednjem vijeku dosezala malo više od 5700 kmt. Od toga je 81% otpadalo na
prekodravski7 dio, a ostatak na ovostrani ili, u modernom smislu, slavonski.
Današnja hrvatska Baranja u sutoku Drave s Dunavom, sa svojih I 147 kmt ,
tvori prema tome u površinskom smislu samo petinu područja koje je pripadalo
predturskoj županiji.
Kao i drugdje u srednjovjekovnom Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, a i diljem
onodobne Europe, zemlju je u Baranji posjedovalo krupno i sitno plemstvo te
crkvene ustanove. Na području današnje hrvatske Baranje, u razvijenom sred­
njem vijeku ili, točnije, potkraj vladavine dinastije Arpadovića, najveći su posje­
di bili u rukama roda palatina Lovre Kemenyevog. Taj se rod upravo na izmaku
1
0 zemljopisnim obilježjima srednjovjekovne Baranjske županije v. Gyorgy Gy6rffy, AzArpadkoriM agyaronzagtdrtenetifoldrajza,sv. 1 (Budapest, 1963), 247-263; PalEngel, "Baranya megye
az'orszagospolitikaban (1316-1437)", u: Tanulmanyok Pecs tortenetebolsv. 8 (Pecs, 2001), 65-75.
13. stoljeća podijelio na dvije loze. One se u kasnijim pisanim izvorima pojavlju­
ju kao zasebne obitelji, koje se, prema svojim glavnim posjedima, nazivaju Ceminacki (mađ. Csemenyi) i Motičinski (mađ. Matucsinai). Tako je jedan od glavnih
zemljoposjednika na području hrvatske Baranje postala obitelj kojoj je i sjedište
bilo tu, u Čemincu'2.
Osim Ceminačkih, među lokalne posjednike na tlu kasnije hrvatske Baranje
možemo svrstati još nekoliko srednjovjekovnih plemićkih obitelji: Biljske (mađ.
Bellyei), Monoštorske (mađ. Monostori), Lučke (mađ. Locsi) te uglavnom samo
po jednom važnijem članu poznate Karanačke (mađ. Karancsi), Podolske (mađ.
Bodolyai) i Peterdyje (vlasteline na području današnjeg Baranjskog Petrovog
Sela). S druge strane, među posjednicima čija su se sjedišta nalazila izvan tog
područja treba spomenuti ponajprije velikašku obitelj Korođskih, koji su u kas­
nom 14. i tijekom većeg dijela 15. stoljeća držali utvrdu Baran^avar (pokraj
današnjeg Branjinog Vrha) s okolnim vlastelinstvom. Istovrstan je slučaj obitelji
Hercega Sečujskih, kojima je posvećen ovaj prilog.
Plemićka obitelj Hercezi Sečujski ili Hercezi od Szekcsoa (mađ. Szekcsoi Herceg, u latinskim izvorima Herchegh de Zekchevv, Herczeg de Zekchvv i
slično) zapravo su osamostaljena grana velikaškog roda Gisingovaca. Pretkom
potonjih smatra se Wolfer ili VVolfger koji se oko polovice 12. stoljeća, skupa s
bratom Hederom (praocem Hedervaryja), doselio u Ugarsku iz okolice Graza?.
Prema središnjim posjedima u Gradišću (Burgenlandu), VVolferovo se potomst­
vo u hrvatskoj, austrijskoj i starijoj mađarskoj literaturi zove Gisingovcima, odn.
Giissinger i Gussingi (prema tvrđavi i gradu Giissing, hrv. Novi Grad, mađ.
Nemetujvar, u srednjovj. željeznoj ili Vaškoj županiji), dok je u novijoj mađarskoj
historiografiji usvojeno ime Koszegi (prema tvrđavi Koszeg, njem. Giins, hrv.
Kiseg, u istoj županiji).
2
fyorjfy, AzArpad-kori Magyaronzag, 257; Korai magyar torleneli lexikon (9-14. szazad), gl.
ur. Gyula Krislo (Budapest, 1994), 416, s.v. Lorinc; Pal Engel, Magyarorszag vilagi archontologiaja,
1301-1457, 2 sv. (Budapest, 1996), 2:157, s.v. Matucsinai.
3
0 prarodu Heder, čijim se izdankom u genealogiji smatraju i Gisingovci, v. Janos Karacsonyi,
A magyar nemzetsegek a XIV. szazad kozepeig, sv. 2 (Budapest, 1901), 144-164; Korai magyar
lorleneli lexikon, 260.
4
Općenito o Gisingovcima v. Mor Wertner, "A Giissingiek", Szazadok 29 (1895), 42-64, 136154; isti, "Az Arpddkori banok", Szazadok 43 (1909), 413-4; Pal Engel, "Die Giissinger im Kam pf
gegen die ungarische Krone", u: Die Giissinger, ur. H. Dienst i I. Lindeck-Pozza (Eisenstadt, 1989),
85-112; Korai magyar torteneti lexikon, 374-5.______________________________________________________
Već su slavonski ban Henrik mlađi Gisingovac i njegov brat Ivan (također slavon­
ski ban i kasniji palatin) na prijelomu 13. i 14. stoljeća posjedovali tvrdi grad
Koszeg ili Kiskoszeg u Baranjskoj županiji, kod današnje Batine na Dunavu5. Za
dinastičke krize u Ugarskoj na početku 14. stoljeća, Gisingovci su prigrabili vlast
u velikom dijelu ugarskog Zadunavlja i Slavonije. Postupno obnavljajući
središnju vlast, kralj Karlo I Robert je Henrikovu sinu Ivanu, zbog sudjelovanja u
pobuni, 1316. oduzeo utvrdu Kiskoszeg. Ivan je u to vrijeme bio župan Baran­
je, Bodroga, Tolne i Somogya, a inače je poznat kao začetnik obitelji Tamasy,
nazvane tako prema posjedu i utvrdi u županiji Tolna.
Drugi Henrikov sin bio je Petar s nadimkom "Herceg", začetnik po njemu proz­
vane loze Hercega Sečujskih^. On se u izvorima spominje od 13 10. Prepustivši
kralju svoje tvrđave u Varaždinskoj županiji (Belec, Kostel, Krapinu, Oštre i
Vrbovec7), Petar je 1339. u zamjenu za njih stekao brojne posjede u Baranjskoj
i Tolnanskoj županiji: između ostalih, spomenutu tvrđu Koszeg kod Batine,
tvrđu Szekcso i trgovište Danovac (u izvorima Danouch, Danolch, nalazilo se
zapadno od Batine, kod Topolja ili Duboševice^). Od tih je posjeda za njegove
potomke glavni postao Szekcso u samom sjeveroistočnom kutu Baranjske
županije. To je današnje mjesto Dunaszekcso sjeverno od Mohacsa, a hrvatsko
mu je ime Sečuj (prema Mesiću: Sekuč9).
Iste 1339. Petar Herceg i sinovi njegova spomenutog brata Ivana (Nikola, Petar
i Henrik) spore se oko posjeda Kupach (danas Kopačevo kraj Bilja) s precima
5
Dezso Csanki, Magyarorszag tortenelmi fćldrajza a Hunyadiak koraban, sv. 2 (Budapest,
1894), 456; Gyorffy, AzArpad-kori Magyarorszag, 1:332; Bngel, Magyarorszdg, 1:349■
6
Osnovno o obitelji Hercega Secujskih v. u Csanki, Magyarorszag, 2:547-8; Engel,
Magyarorszdg, 2:98. Najviše objavljenih izvora o njima nalazi se u zborniku E, Nagy, J. B. Nagy, D.
Veghely, E. Kammerer, E Dory, P. Lukcsics, Codex diplomaticus domits senioris comilum Zichy de Zich
et Vasonkeo, 12 sv. (Peslini/Budapestini, 1871-1931)- Uz to v. Gyorgy Fejer, Codex diplomaticus
Hungariae ecclesiaslicus accivilis, sv. IX/1 (Budae, 1833), 96-7, 143-7; A. Ipolyi, E.Nagy, D. Veghely,
Hazai okmdnytdr / Codex diplomaticus patrius, sv. 5 (Gyor-Jaurini, 1873), 124-7; Imre Nagy, Codex
diplomaticus hungaricus Andegavensis, sv. 3 (Budapest, 1883), 621-6; sv. 6 (Budapest, 1891), 587-9.
7
Engel, Magyarorszag, 1:276,347, 353, 381-2, 385■
8
0 trgovištu Danovcu v. Gyorjjy, A z Arpdd-kori Magyarorszag, 1:296.
9
O utvrdi Szekcso v. Gyorffy, Az Arpdd-kori Magyarorszag, 1:382-3; Engel, Magyarorszag, 1:
424. 0 hrvatskim inacicama imena v. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 14 (Zagreb, 1955),
780, s.v. Secuj; Matija Mesic, "Gradja mojih razprava u Radu", Starine JAZU5 (1873), 284.
obitelji Gyulai i Kemendi. Petar Herceg bio je bodroški župan sigurno u raz­
doblju 1342-7, a možda i od 1339. do 1353. Od 1344. do 1349. zabilježeno
je više parnica zbog posjedovnih prava i različitih nasilnih djela što ih je vodio sa
Stjepanom Tottosom Batmonoštorskim (iz Bodroške županije). U jednom se
izvoru spominje da mu je žena bila kći kneza Ivana Babonića Blagajskog, ranijeg
protivnika Gisingovaca, a u drugom da se zvala Ana; prema Klaiću, radi se o
jednoj te istoj osobi70. Sina je dobio zacijelo u odmakloj dobi, jer je 1351. pred
palatinom u Budimu posinio svog nećaka Henrika (jednog od sinova svoga brata
Ivana) proglasivši ga nasljednikom svojih posjeda (tvrđave Szekcso i Koszeg,
trgovišta Bodrog i Danovac, i drugog) u slučaju da ostane bez vlastita potomstva.
Vjerojatno je Petar Herceg stekao i patronat nad pavlinskim
samostanom sv. Spasitelja u podgrađu Koszega, koje će se u 15. st. razviti u
trgovište zvano Varalja (mađ. ’Podgrađe'; danas Batina). Najraniji poznati izvor
o tom samostanu, iz 1334, govori o njegovu sporu s nekim Kupeom iz Suze, a
tadašnji su mu patroni bili glavni tavernik Dimitrije Našicki (od "plemena" Aba) i
bivši mačvanski ban Pavao Gorjanski77.
Petar 1"Herceg" imao je sina Petra II, kojeg izvori spominju od I 357. do 1405.
Pečuški je kaptol 1357. obavio reambulaciju njegova posjeda Zeuleus (Szollos).
Moderno mađarsko ime tog mjesta, Hercegszolos, čuva uspomenu na njegove
srednjovjekovne gospodare; hrvatska inačica, Kneževi Vinogradi, noviji je pri­
jevod mađarskog imena7-2. Od 1362. do 1377. Petar mlađi javlja se (u prvom
navratu s majkom udovicom) u različitim parnicama s benediktinskom opatijom
u Bati i Ladislavom I Tottosom Batmonoštorskim.
Petar II. Herceg imao je sinove Ladislava I. i Stjepana I. Između njih i pavlinskog
samostana sv. Spasitelja izbio je spor oko zemlje Chatar (kod današnjeg Zma10
Lajos Thalloczy i Samu Barabas, A Blagay csaldd okleveltara / Codex diplomaticus comitum
de Blagay (Budapest, 1897), 105-108; Vjekoslav Klaic, Povijest Hrvala od najstarijih vremena do
svršetka XIX. stoljeća, prir. Trpimir Macan, sv. 2 (Zagreb, 1975), 68.
11
Nagy, Codex dipl. hung. Andegavmsis, sv. 3:116-21. 0 pavlinskom samostanu u
Varalji/Batini v. Csanki, Magyarorszag, 2: 467,500; Eva Knapp, "Palos gazdalkodas a kozepkori
Baranya megyeben", u: Palos rendtdrteneti tanulmanyok. Varia Paulina I, ur. Gabor Sarbak
(Csorna, 1994), 62-103; Ante Sekulic, "Pavlini u Batini. Prinos povijesti hrvatskih pavlina", Vjesnik
biskupije đakovačke i srijemske 118/2 (1990), 33-3512
Usp. Csanki, Magyarorszag, 2:529, Lajos Kiss, Foldrajzi nevek etimologiai szotara, 2 sv.
(Budapest, 1988), 1:586.
S. Andrić: Srednjovjekovna
GODIŠNJAK I /2004
jevca), koji je 1409. izgladio pavlinski generalni priori. Ladislav I Petrov jedan
je od 112 supotpisnika ugovora iz 1402. po kojem će ugarska kruna, ako kralj
Sigismund umre bez muškog potomka, pripasti austrijskom vojvodi Albertu
Habsburškom^. Isti se Ladislav 1423.-31. javlja u raznim ulogama - kao stran­
ka, svjedok ili kraljevski povjerenik (homo regius) - u sporovima između opatije
u Bati, Batmonoštorskih i svoje obitelji. Pavlinima u Batini darovao je ribnjak
Rebeghen, što su kasnije potvrdili njegovi sinovi Pavao i Rafael.
Osim te dvojice, poznata su nam još tri Ladislavova sina: Petar III. (spomenut
kao svjedok u parnici 1423.), Stjepan II. i Filip Stjepan II. je zajedno s braćom
Filipom i Rafaelom 1436. vodio parnicu s udovicom Jakoba Zubora; vjerojatno
se na njega (a ne na njegova strica Stjepana Petrova) odnosi i isprava iz 1435,
kojom se Stjepan Herceg i žena mu Elizabeta obvezuju platiti dug u vinu udovi­
ci Ladislava II. Batmonoštorskog. Filip Ladislavov, skupa s bratom Rafaelom i
Batmonoštorskima, 1433. sprečava oružjem neku sudsku istragu; 1444. sud­
jeluje kao velikaš na saboru kraljevstva.
Rafael Ladislavov (t 1456.) javlja se na saborima 1440.-55. Bosanski (đakova­
čki) stolni kaptol izabrao ga je za svog biskupa nešto prije bitke kod Varne ( 10.
studenoga 1444.), u kojoj je sudjelovao i živ se vratio iz nje75. Rafaela su na
biskupsku stolicu izabrali kanonici bosanskog kaptola, ali ga papa nije potvrdio;
stoga mu se služba smatrala nezakonitom, pa se prigodom potvrde izbora
sljedećega biskupa Filipa, 27. studenoga 1452., u papinskoj buli još uvijek kaže
da je bosanska biskupska stolica "upražnjena smrću biskupa Josipa" (Rafaelova
prethodnika76). Kao bosanski biskup (1444.-50.), Rafael je zajedno s braćom
Pavlom i Filipom vodio spor protiv Lovre i Emerika Hedervarj/ja zbog dobara
izumrle porodice Tamasj, s kojom su obje strane ranije sklopile nasljedne ugov­
ore. 1450. postao je kaločko-bački nadbiskup i narednih godina vodio je posje­
13
Gregorius Gyongyosi, Vitae fratrum eremitarum ordinis sancti Pauli prim i eremitae, prir. F. L
IIervay (Budapest, 1988), 82-3.
14
Gyorgy Fejer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, sv. X/4 (Budae, 1841),
138; usp. Engel, Magyarorszag, 1:494.
15
Johannes de Thurocz, Chronica Hungarorum. II: Commentarii, prir. Elemer Malyusz i Gyula
Kristo, 2 sv. (Budapest, 1988), 2:339.
16
Pal Lukcsics, Diplomata pontificum saeculi XV /XV. szazadi papak oklevelei, 2 sv.
(Budapestini/Budapest, 1931-1938), sv. 2:283-4, br. 1134-5; 309, br. 1270; 314, br. 1286.
dovne parnice s Ladislavom III Tottosom Batmonoštorskim. 1456. izmijenio je
nekoliko pisama sa sv. Ivanom Kapistranom, koji je tada pohodio i njegovu nad­
biskupiju77.
Pavao Ladislavov (f 1482.) sudjeluje na saborima plemstva u više navrata od
1440. do 1470., a 1456. je baranjski župan i mačvanski ban7S. Franjevac Ivan
iz Tagliacozza, pratilac sv. Ivana Kapistrana i očevidac obrane Beograda u srp­
nju 1456, spominje ga među onim velikašima koji su stigli na to bojište tek pošto
je bitka već bila okončana pobjedom. U zbirci Kapistranovih posmrtnih čudesa
koja je dovršena u Iloku potkraj 1460. ili početkom 1461., sačuvanoj u Rimu,
zabilježen je Pavlov dolazak sa svitom i njegovo svjedočenje da mu je bolesna
noga čudesno zacijeljela pošto se zavjetovao da će hodočastiti u Ilok; pri kraju
iste zbirke opisuje se i slučaj njegova sina Ladislava II, čudesno izliječena od
groznice, kojeg je Pavao poslao u Ilok u pratnji Tome iz Požege i još dvojice
svojih familijaran. Davši svoju kćer Uršulu za ženu Nikoli Treutelu de Florencia
(nećaku pok. Petra Ceha Levanjskog), Pavao je 1456. stekao tvrđu i vlastelinst­
vo Nevna (danas Levanjska Varoš) u Vukovskoj županiji, kao i posjedovne
dijelove u tvrđavama, trgovištima i selima Orljavac, Tomica, Stari Grad, Ruševa
i dr. u Požeškoj županiji20. Poslije smrti Nikole Treutela (1464.), Pavao po kral­
jevoj odredbi dijeli te posjede splemićima Jurjem Parlagyjem i Pavlom Kallayem,
ali se uskoro u Nevni stvarnim vlasnicima pokazuju Korođski, a udjele u ostalim
posjedima Pavlovi sinovi Ladislav II i Bernard (ili Bernardin) 1483. prodaju Ivanu
Berislaviću Grabarskorrv27. Bernard Flerceg je pavlinskom samostanu u Batini
17
Bela Pettko, "Kapisztran Janos levelezese a magyarokkaf\ Tortenelmi tar 24 (1901), 198-9,
br. 49; 203-4, br. 55; 211-2, br. 64. Osnomo o Rajaelu Hercegu v. u Emericus Gašic, Brevis conspectus historicus dioecesium Bosniensis-Diacovensis et Sirmiensis (Osijek, 1944), 20; Engel,
Magyarorszdg, 1: 66-67. Opširnije v. u Menyhert Erdujhelyi, A kalocsai ersekseg a Renaissance-korban (Zenta, 1899), 17-38.
18
Decreta regni Ilungariae / Geselze und Verordnungen Ungarns, 1458-1490, prir. F. Dory, G.
Bonis, G. Erszegi i S. Teke (Budapest, 1989), 129,181, 189. Usp. Engel, Magyarorszag, 1:31, 105■
19
Stanko Andric, Čudesa svetoga Ivana Kapistrana - povijesna i tekstualna analiza (Slavonski
Brod-Osijek, 1999), 220, 253, 286.
20
Matija Mesic, "Gradja mojih razprava u Radu", Starine JAZU 5 (1873), 117, br. 7; Csanki,
Magyarorszag, 2:285-6, 391,397, 438; Josip Bosendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek,
1910), 127, 174; Josip Buturac, Pisani spomenici PoWegei okolice 1210-1536 (Jastrebarsko, 1995),
3H-2.
21
Mesic, "Gradja", 123, br. 19; Buturac, Pisani spomenici, 330.
oporučno darovao godišnji danak u vinu, što su 1505. potvrdili njegova udovi­
ca Uršula i sin Juraj-22.
Nikola I Herceg (za kojeg nije jasno je li također Pavlov sin, ili je pak sin njego­
va brata Filipa) bio je 1458.-63. glavni kraljevski peharnik^, a poslije njega ostali
su udovica Ana i sin Franjo, koji 1495. i 1497. također obdaruju batinske
pavline.
Moguće je odvjetak ovog roda i Ivan Herceg, kojeg hrvatski ban Ivan Tahi, u
pismu Ivanu Kaste!lanfTyju od 19. studenog 1525, poziva na sabor u Križevce2!
Posljednji nedvojbeni član ovog roda bio je kraljev rizničar Nikola II. Herceg, o
kojem Stjepan Brodarić piše kao o jednom od trojice ugarskih zarobljenika koji­
ma su Osmanlije poslije Mohačke bitke (29. kolovoza 1526.) poštedjeli život
kako bi ih ispitali i po njima poslali poruku kralju Ludoviku II, za kojeg tada još
nisu znali da je poginuo25.
0 tome Nikoli ima još nekoliko malo kasnijih vijesti. Na početku travnja 1527.
on se obratio kralju Ferdinandu 1Habsburgovcu s nekom molbom vezanom za
štete koje mu je nanio "vojvoda" (tj. Ferdinandov suparnik kralj Ivan Zapolja), kao
1zbog plaće za 50 lakih konjanika. U jesen 1529. Ladislav More od Csule, u
pismu istome kralju, ocrnjivao je Franju i Nikolu Hercega kao nevjerne podanike,
moleći da mu se dodijeli njihova utvrda Sečuj, koju će on potom svim silama
nastojati sačuvati za kraljevu stranku2(\ Napokon, još jedan Ferdinandov
pristaša, Ivan Golec, pisao je 5. kolovoza l 530. iz svoje kurije u Beretincu kod
Varaždina vrhovnome kapetanu Ivanu Katzianeru između ostalog i ovo:
"Nadalje, neki gospodin iz dobra staleža, imenom Nikola Herceg od Szekcsoa
(Nicolaus Dux de Segscheu), doputovat će pred Vaše plemenito gospodstvo u
22
Sekulic, "Pavlini u Batini", 34.
23
Decreta regni Hungariae, 129,371; Andras Kubinyi, "Barok a kiralyi tanacsban Matyds es II.
Ulaszlo idejeben", Szđzadok 122 (1988), 205■
24
Mesic, "Gradja", 246, br 246.
25.Stephanus Brođericus, De conjlictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad
Mohach historici verissima. Oratio ad Adrianum VI. ponlijicem maximum, prir. P. Kulcsar i Cs.
Csapodi (Budapest, 1985), 56; Gabor Barta, La route qui mene a Istanbul, 1526-1528 (Budapest,
1994), 44-46.
26
Emilij Laszovoski, Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije /
Monumenta Habsburgica Regni Croatiae Dalmatiae Slavoniae, 3 sv. (Zagreb, 1914-1917), 1:54 i
216.
Ljubljanu, a zatim će iz Ljubljane htjeti nastaviti put k Mlečanima u Mletke (!).
Taj je Nikola Herceg sve do ovog vremena držao stranu vojvode Ivana (Zapolje) i vrag bi ga znao što sada smjera činiti. Mene je u svakom slučaju zamolio da
ga u pismu preporučim Vašemu plemenitom gospodstvu, zato da bi mogao
neometano otići u Mletke, pa kada pristigne k Vašoj plemenitosti, Vaše će
gospodstvo znati kako da postupi. Mi smo mu rekli da ćemo ga Vama pre­
poručiti, a na koncu će Vaše gospodstvo znati što treba učiniti.27"
27.
Laszowski, Habsburški spomenici, 1:378.
Stjepan Sršan
O KANONSKIM VIZITACIJAMA BARANJE 17 2 9 .- 1845.
U skupini pisanih povijesnih izvora, kanonske vizitacije pripadaju u sam vrh po
svojem značenju, objektivnosti i sadržaju. One imaju veću vrijednost za
područja Hrvatske zbog slabo sačuvanih drugih pisanih izvora.
Biskupske kanonske vizitacije bile su plod povremenih posjeta biskupa
ili njihovih delegata po župama na području svoje biskupije u svrhu nadzora i
uvida u stvarno stanje župe te davanja mjera za otklanjanje nedostataka i
poboljšanja vjerskog života vjernika. Vizitacije su se obavljale povremeno te su
u početku bile općenitije i kraće, da bi se već početkom 19. stoljeća ustalile
određene forme i obrasci te detaljno obuhvatile cjelokupno poslovanje župe.
Predmet vizitacija bio je uvid u sjedište župe i njezinih filijala, župnika i drugih
crkvenih osoba, stanovništva crkvenih i školskih zgrada, učitelja i školske djece,
primanja crkvenih službenika, groblja, križeva, kapelica i kipova, te, dakako,
crkava i svih drugih vjerskih aktivnosti te običaja puka.
Kanonske su vizitacije osobito dragocjeni prvorazredni pisani izvor za
crkvenu povijest. No budući da je crkva u prošlosti imala utjecaja i djelovala
na cjelokupan život, one imaju daleko šire značenje kao izvori za demografiju,
kulturu, umjetnost, običaje, arhitekturu, a pružaju i gospodarsku sliku vremena
i područja.
Prvi poznati propisi o vizitacijama na istočnom crkvenom području
potječu iz 4. stoljeća, a na zapadnom dijelu iz 6. stoljeća. Kod nas su vijesti o
najstarijim vizitacijama zabilježene kod Farlattij; "Ilirikum sacrum"7. Poznato je
da su kanonske vizitacije vršene u srednjem vijeku, ali i za vrijeme osmanske
okupacije Slavonije (I 526.-1 687.).Tridentinski je sabor (I 545.-1563.) osobito
istaknuo važnost vizitacije. Potom su regionalne biskupske sinode (skupovi
Tekst koji slijedi prilagođen je i nadopunjen predgovor knjizi Kanonske vizitacije Baranje 17291810. Osijek: Državni arhiv; đakovo: Biskupija đakovačka i Srijemska, 2004.
1.
Lexikon fiir Theologie unđ Kirche, Freiburg 1965.
biskupa) davale upute i naglašavale potrebu redovitog obavljanja vizitacija.
Za bolje razumijevanje i uporabu tekstova vizitacija od posebnog su
značenja bile upute iii točke vizitacija koje su biskupi davali vizitatorima i
župnicima da na temelju njih obave i unesu podatke o vizitaciji. Te se upute
nazivaju "modus visitationis" ili "puneta visitationis" i slično, te već sam naziv
govori o osnovnim smjernicama prema kojima su se obavljale i što su sve
obuhvaćale vizitacije.
Kao što je poznato, u Slavoniji i Baranji mogla se opet organizirati
redovna crkvena organizacija nakon oslobođenja od osmanske vlasti krajem 17.
i početkom 18. stoljeća. Budući da se na zapadnom području Hrvatske, koje se
nije nalazilo pod osmanskom vlašću, crkvena organizacija slobodno razvijala,
to su i kanonske vizitacije, primjerice Zagrebačke biskupije, razvile svoju formu
nešto prije nego u Slavoniji-2.
Može se reći da su oblici kanonskih vizitacja preneseni sa zapada utje­
cali na oblike vizitacija i u Slavoniji, uz određene prilagodbe. Dakako da su se
upute tijekom vremena nadopunjavale i sve više standardizirale, obuhvaćajući
sve detaljnije i sveobuhvatnije sadržaje života i djelovanja crkve među ljudima.
Prve, osnovne upute kanonskih vizitacija obuhvaćale su osnovne teme, kao što
su:
1)
Liturgijski dio vizitacije, tj. misa, propovijedi, pouka i si.
2)
Ispitivanje o životu, pogreškama, pastoralnom radu i djelovanju
župnika i crkvenih osoba
3)
Ispitivanje o životu, vjeri, običajima, pogrješkama i eventualnom
krivovjerju vjernika
4)
Izvješće o crkvi, kapelicama, njihovom inventaru, urešenju i
materijalnom stanju
5)
Prikaz crkvenih posjeda i prihoda
6)
Eventualni sporovi između župnika i vjernika
7)
Izvješće o grobljima, križevima po mjestima, kipovima
8)
Izvješće o učiteljima, školi i školskoj pouci
9)
Pregled knjižnice župnika
10)
Izrada župnog inventara
1I )
Pregled crkvenih knjiga i matica
12) Popis stanovništva, vjerska pripadnost, davanja za crkvu i župnika
I 3) župni arhiv
14) Pregled i izrada knjige "Stanja duša"
15) Vjerska pouka, kateheze, vjeronauk
I 6) Izvješće o primaljama i dr.-3
0 crkvenoj organizaciji u Slavoniji i Baranji
Prvi tragovi kršćanstva u Slavoniji i Baranji poznati su već u I . stol­
jeću poslije Krista'* : Car Konstantin Veliki, kako govore pisci, podigao je Sri­
jemsku biskupiju na razinu metropolije, čiji su biskupi sufragani bili: singidunski
(Beograd), petovijski (Ptuj), siscijski (Sisak), cibalski (Vinkiovci), mursanski (Osi­
jek) i stridonski. Provalama i razaranjima Huna sredinom 5. stoljeća, a potom
krajem 6. st. i provalama Avara, nestaje redovne crkvene organizacije u
području između rijeka Drave, Dunava i Save, te se početkom 7.st. na ta
područja naseljuju Hrvati.5
Nakon pokrštenja Hrvata i drugih slavenskih naroda u međurječju Save, Drave
1 Dunava, kao i u Panonskoj nizini u 8.st. Postao je 870. godine sv. Metod
apostol Slavena i panonski metropolit. No, on nije mogao "na terenu" orga­
nizirati crkvenu upravu jer su se stalno vodili ratovi za ta područja.
Nakon dolaska Mađara i njihovog pokrštenja, osnovao je kralj Stjepan
u Pečuhu 1009. g. Pečušku biskupiju. Ona je obuhvaćala, osim područja u
južnoj Mađarskoj i područja južno od rijeke Drave sve do Save, cijelu staru
Požešku i Virovitičku županiju te velik dio srednjovjekovne Vukovarske župani­
je, dok je istočni Srijem pripao Bačkoj (Kaločkoj) nadbiskupiji. Srijemska je
biskupija obnovljena 1229. godine i podvrgnuta Kaločkoj nadbiskupiji. Takvo
stanje bilo je sve do osmanskih prodora početkom 16. stoljeća, kada opet nes­
taje redovne crkvene organizacije.
2.
Vizitacije Zagrebačke (nad)biskupije 1615-1913, priredila Metod Hrg i Josip Kolanović,
Zagreb 1989.str. 12.
3■
Vizitacije Z a g r e b a č k e n a v . Djelo, str. 154.
Emcrik Gašić, Kratki povijesni pregled biskupija Bosansko-đakovačke i Srijem ke, Osijek
2000., str. 42
5■
Isto str. 43.
Krajem I2.st. zahvalio je Bosnu i Bosansku biskupiju patarensko
(bogumili, krstjani) krivovjerje. Zbog toga je hrvatsko-ugarski vojvoda Koloman
I 239.g. darovao bosanskim biskupima posjed Đakovo i užu okolicu u Slavoni­
ji, gdje su biskupi mogli u miru boraviti i imati određene prihode. Zbog sve većih
poteškoća u Bosni, bosanski se biskup već 1293. godine gotovo stalno naselio
u Đakovu jer se u njemu već nalazio i bosanski kaptol5. Kako je Bosna pala pod
osmansku vlast u drugoj polovici 15. st. (1463.) bosanski su biskupi ostali u
Đakovu sve do pada Đakova pod osmansku vlast početkom 16. stoljeća (1527).
Za vrijeme osmanske vlasti, od početka 16.st. pa do oslobođenja krajem 17. st.
u Slavoniji se nije mogla organizirati redovna crkvena organizacija. Poslije
oslobođenja Slavonije 1687. godine pripala je cijela srednjovjekovna Požeška
županija i dio Virovitičke do Našica, uključujući i Našice, Zagrebačkoj biskupiji,
tako da je Pečuška biskupija zadržala osim područja u Mađarskoj, još i dio
Virovitičke županije južno od Drave, i to Donjomiholjčki i Valpovački dekanat.
Vukovarski, vinkovački i županjski se kraj također nalazio unutar Pečuške
biskupije no 1780. g. pripojen je Bosanko-đakovačkoj biskupiji. Valpovački i
Donjomiholjački te Branjinvrški dekanati su de facto pripali pod Bosanskođakovačkuk i Srijemsku biskupiju poslije 1918., a de jure tek 1973.godine.
Poslije oslobođenja Srijema od osmanske vlasti krajem I 7. i početkom
18. st. obnovljena je Srijemska biskupija. Prvi biskup u oslobođenom Srijemu
bio je Franjo Jani potvrđen I 687. godine. Teško stanje u Srijemskoj biskupiji s
malobrojnim vjernicima, župama i slabim prihodima ponukalo je naviše crkvene
vlasti da 9. srpnja 1773. godine papa Klement XIV trajno ujedinio Srijemsku
biskupiju s Bosansko-đakovačkom te se od tada nalazi pod upravom Bosanskodakovačkog biskupa.7
Bosansko-đakovački biskupi donekle su djelovali i za vrijeme osmanske
vlasti, većinom bez redovitog sjedišta i redovite javne djelatnosti, ponajviše kao
imenovani franjevački administratori. Prvi biskup poslije oslobođenja od
osmanske vlasti bio je Nikola Ogramić, franjevac koji je I 687. godine prešao u
Đakovo i utvrdio svoje sjedište. Imao je malo područje oko Đakova, a za osta­
lo je vodio sporove sa Zagrebačkom i PečuŠkom biskupijom. Konačno je 9. srp­
nja 1773. godine Bosansko-đakovačka biskupija, kako je već rečeno, đakonski
ujedinjena sa Srijemskom.^
Na sređivanju političkih, upravnih i crkvenih prilika u Slavoniji mnogo je
učinila carica i kraljica Marija Terezija (1740.-I 780). Tako je 1776. godine
Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija primila Osijek i Petrovaradin koji su
do tada bile izuzete župe i podvrgnute ostrogonskom primasu.
Potom je 7. kolovoza 1780. g. izdvojeno 10 župa Zagrebačke biskupije zapad­
no od Slavonskog Broda i 17 župa Pečuške biskupije u istočnoj Slavoniji i
zapadnom Srijemu koje u pripojene Bosansko-đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji.
Tada je Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija dobila oblik koji je dugo
zadržala, te je imala oko 50 župa. Đakovo je dobilo kaptolska mjesta i sve druge
prerogative potrebne za redovitu djelatnost biskupije. Prvi biskup tako orga­
nizirane Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije bio je dr. Matija Franjo Krti­
ca (1773.-1805.f . Za vrijeme sljedećeg biskupa dr. Antuna Mandića utemel­
jeno je 1806. bogoslovno sjemenište u Đakovu za izobrazbu vlastitog klera, a
za života velikog biskupa Josipa Jurja Strossmayera ( 1849.-1905.) izgrađena je
velebna katedrala u Đakovu (1866.-1882.).
Poslije raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, južni je dio
Baranje pripao novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog toga je
bosansko-đakovački i srijemski biskup dr. Antun Akšamović (I 920.-195 I .) I.
prosinca 1923. godine imenovan apostolskim upraviteljem južne Baranje i sjev­
erne Slavonije.70 To znači da je od tog vremena, budući da su ti krajevi došli u
novu državnu zajednicu, de facto bosansko-đakovački i srijemski biskup upravl­
jao i gornjim područjem. Južna Baranja te Valpovački i Donjomiholjački dekanati
su i de jure pripojeni Bosansko-đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji 1973. godine,te otada Biskupija ima današnji oblik.
0 kanonskim vizitacijama u Baranji
Nakon oslobođenja Baranje od osmanske vlasti, 1687.g. Ladislav Nagy
1 Vincens Keresztely načinili su prvi popis Pečuške biskupije. Godine 1696.
popisivač je bio Mihael Csanaky, vespremski kanonik-opat koji je u Dardi našao
6.
7.
8.
9.
10.
E. Gašić, nav.dj.str.17
E. Gašic, str. 47. i 64.
E. Gašic, str.35.
E. Gašic, str 73E. Gašic, str. 78.
75 obitelji, a u cijeloj Pečuškoj biskupiji 2.554 obitelji. Godine 1703. Pečuška
je biskupija imala tek 10 župa. Od tog vremena počinje oživljavanje katoličkog
vjerskog života i povratak velikog broja ranijih katolika koju su za vrijeme
osmanske vlasti prešli na reformaciju. Taj su posao prije svih radili franjevci koji
su se nastanili u Pečuškoj biskupiji 1687. godine, dominikanci 1690., isusovci i
pavlini 1694., kapucini 1698. i augustinci 1702. godine u Pečuhu.77
Pečuški biskup, inače porijeklom iz Hrvatske, Ignac Matija Radnay (Radonjić)
organizirao je 1689. godine sinodu, ali je odaziv bio vrlo slab. Vjerski se život
znatno poboljšao za vrijeme biskupa Franje Vilhelma Nesselrodea od 1703.g.
On je uspješno organizirao biskupsku sinodu koja je donijela više korisnih smjer­
nica za bolji vjerski život i organizaciju crkve u Baranji. Sukladno tomu obavio
je I 720. godine u Pečuškoj biskupiji Ivan Bohus kanonsku vizitaciju, ali izvorni­
ci nisu sačuvani. Poznata je samo obrada J. Kollera i Haasa. Sljedeća je kanons­
ka vizitacija obavljena 1729. godine. Matija Domšić, pečuški kanonik popisao je
Baranju te je ta vizitacija, kao i sljedeća 1738. godine, tek djelomično sačuvana.
Godine I 753. pozvalo je Kraljevsko ugarsko namjesništvo da se dostavi izvješće
0 slavonskim župama. Tad su popisana 22 mjesta, u I 3 su služili franjevci, a u
9 su mjesta bile vojne župe, kako se predočuje u građi kanonskih vizitacija iz
1754/55. godine.
Godine 175 I . imenovan je za pečuškog biskupa Gyorgy (Đuro) Klimo. On je u
svojoj svestranoj i nadasve plodnoj djelatnosti obavio i kanonske vizitacije
1756.-I 757. godine u Baranjskoj županiji.
Kasnije je pavlin Pavao Ladislav Eszterhaz_y de Galantha, pečuški biskup,
1786/87. obavio kanonske vizitacije, Le je tada Pečuška biskupija već brojala
oko 150 župa i 600 filijala. Sljedeće su kanonske vizitacije Pečuške biskupije
obavljene 1810. godine, no posljednja je detaljnija i sveobuhvatna kanonska viz­
itacija obavljena I 828/1830. g. za vrijeme biskupa Ignaca Szepesyja. Kanonske
se vizitacije Pečuške biskupije između 1841. i 1845. g. za vrijeme biskupa Ivana
Scitovskog, odnose uglavnom na novoosnovane župe. Vizitacijski su zapisi
poslije 1845. godine sastavljeni samo u cilju bilježenja značajnijih promjena u
župama.
Do 1810. godine kanonske su vizitacije Pečuške biskupije uvezane u knjigu
zajedno s pratećim spisima, a poslije 1810. godine u svescima po pojedinim
župama. Cjelokupno gradivo kanonskih vizitacija Pečuške biskupije čuva se u
Biskupskom arhivu u Pečuhu, ali je dostupno i na mikrofilmu u Mađarskom
državnom arhivu u Budimpešti.72 Vrlo detaljne i dorađene upute za obavljanje
kanonskih vizitacija na području Pečuške biskupije donio je pečuški biskup barun
Ignac Szepesy de Neg/es 1829. godine.
Biskup Ignac rođen je 1780., te je nakon završenih teoloških studija postigao
doktorat. Već 1808. g. postao je egerski kanonik, a 1820. g. erdeljski biskup,
da bi 1928. bio postavljen za pečuškog biskupa. Zaslužan je za objavljivanje
Biblije na mađarskom jeziku kao i za razvoj tiskare u Pečuhu i knjižnice.
Zaslužan je bio i za obrazovanje učitelja, osobito seoskih, kao i za istraživanje
ostataka pečuške tvrđave i slično. Sve to govori da je bio dobar organizator i da
je polagao pozornost na pisana izvješća o župama, pa je sastavio upute za vizitatore po kojima su obavljene vizitacije na području Pečuške biskupije. Kako su
južna Baranja i valpovački te donjomiholjački kraj bili de facto i de jure pod
nadležnošću Pečuške biskupije sve do 1918. godine, to su župe na spomenu­
tim područjima detaljno vizitirane iz Pečuške biskupije. Biskup Ignac umro je
1838.godine.
Uputstva i slijed kanonskih vizitacija 1829./30. godine jesu sljedeća:
Ponajprije dolazi opći, uvodni dio vizitacije, te podaci tko ju je obavio, tko su
bili predstavnici (crkve, županije, vlastelinstva i sela). Zatim dolaze dobro orga­
nizirane cjeline:
I.
o župi, u nekoliko poglavlja: o smještaju osnivanju župe, filijalama,
o patronu župe, spomena vrijednim lokalitetima ili događajima;
II.
o narodu: broj vjernika po vjerskim obredima, o zemljišnom gospodaru:
III.
o crkvi: izgled crkve-matice i filijalnih, o župnim zgradama,
o zgradama učitelja i školi;
IV.
o školi: kakve su, koliko ih djece pohađa, a koliko ne;
V.
o crkvenom namještaju, o župnom namještaju, o knjižnici;
VI.
o crkvenim prihodima, o prihodima župnika i kapelana,
učitelja, zvonara i sakristrana;
11.
12.
Pecsi egyhazmegye, Budapest 1999■
Pecsi eg)>hazmegye, Budapest 1999.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.
o životopisima župnika, kapelana, učitelja i crkvenih službenika;
red bogoslužja i podjela sakramenata;
o pobožnim zakladama;
o javnim križevima, kipovima, kapelicama i grobljima;
o obavljenim kanonskim vizitacijama;
želje i primjedbe župnika, gdje su posebno izraženi problemi župe.
Na kraju tih vizitacija, za vrijeme biskupa Ignaca, dolaze iste generalne odredbe
(I -17) glede svih župa, potom specijalne odredbe (obično 15) za svaku pojed­
inu župu. Na kraju vizitacija nalaze se vlastoručni potpisi svih nazočnih pri vizitaciji, od biskupa do seoskih predstavnika, od predstavnika županije do
vlastelinstva, od župnika do vicearhiđakona okruga i tajnika biskupskih vizitacija
s njihovim pečatom
U pečuškoj biskupiji nakon oslobođenja od osmanske vlasti, kako je već nave­
deno , pripadala je južna Baranja. Sredinom 19.st. južni dio Baranje imao je
dekanat (distrikt, okrug) Branjin Vrh i Dardu. Dekanatu Branjin Vrh pripadale su
ove župe: Branjin Vrh, (s filijalama Beli Manastir, Branjina, Kneževo), Berement
(s fiIijalama:Bolman, Kassad, Petarda Torjanci), Lapancsa (filijale: Magyar Boly,
lllocska, Lipovicza), Luč (filijale: Šumarina, Petlovac), Maria Gyud, Beli Manas­
tir - samostalna župa od 1852. a do tada se nalazio pod župom Branjin Vrh,
Nemet Marok; Siklos; Villany;
Dekanat Darda sa župama: Popovac (filijale: Podolje, Branjina, Šarok, Kneževo,
Buseklica i Csibogad); Batina; Bilje (s filijalama:Lug, Podravlje, Kopačevo, Vardarac); Draž (s filijalom Gajić); Darda (s fi!ijalom:Tvrdavica); Duboševica;
Kneževi Vinogradi, koji su postali samostalnom župom 185 1 a do tada su pri­
padali župi Zmajevcu (s filijama Karanac, Kotlina, Suza, Kamenac); Topolje,
Ceminac (s filijalama: Grabovac, Jagodnjak, Kozarac); Zmajevac.
Vjerska slika u Baranji se nakon oslobođenja od osmanske vlasti (kraj I 7.st.)
promijenila. U Baranji su, osim katolika, bili vjernici reformirane (kalvinske)
vjeroispovijesti, jer je Baranja za vrijeme turske vlasti bila regionalno sjedište
reformacije. U Baranji se, uz većinsko katoličko stanovništvo, naselio i znatan
broj pravoslavnog (grčkoistočnog, nesjedinjenog obreda, tada zvanih shizmaticima tj. raskolnicima) stanovništva, doseljenog manjim djelom za vrijeme
turske vlasti, ali većim dijelom poslije oslobođenja Baranje, s jugoistoka Balkan­
skog poluotoka. Bilo je nešto doseljenih luteranskih vjernika, kao i nekih drugih.
U 18. st. službeno je priznata vjera u Austrijskoj monarhiji, odnosno Hrvatskoj
i Ugarskoj, bila rimokatolička, dok su pravoslavni početkom 18.st. dobili poseb­
nu povlasticu da mogu ispovjediti svoju vjeru. Zidovima i ostalim vjerama to je
omogućeno tek za vrijeme cara Josipa II .(edikt o toleranciji 2 I . prosinca 1781.
godine).
Biskupi vizitatori^: Grof Vilhelm Ivan Bertram de Nesselrod postao je 19.
travnja 1703. pečuški biskup, ali je potvrđen tek 1710. godine. Povratio je
Biskupiji i crkvi mnoga oduzeta dobra. Od I 705.g. bio je veliki župan Baranjske
županije. Godine 1714. održao je biskupsku sinodu na kojoj je doneseno više
korisnih odredaba za kler i narod. Ukrasio je pečušku baziliku, osobito što je
pod obložio mramorom. On je 1718. godine proveo prvu kanonsku vizitaciju
koja nam nije sačuvana. Godine I 729. obavio je drugi put kanonsku vizitaciju
od koje su sačuvane samo dijelovi koji se donose u knjizi. Umro je 29. rujna
1732.
Grof Sigismund Berenyi de Karancs, bio je biskup malenski, a isto tako i admin­
istrator Baranjske i Tolnanske županije. Vršio je dužnost upravitelja Pečuške
biskupije za vrijeme odsutnosti kardinala, nadbiskupa i administratora Alvara
Cienfuegosa ( I 735.-1 739.) Biskup Sigismund grof Bereny postao je biskup ordinarij Pečuške biskupije nakon smrti kardinala Alvara 1739. godine. Bio je i
veliki župan Baranjske županije i Tolna. Obavio je I 738./39. godine kanonsku
vizitaciju koja se donosi u ovoj knjizi. Umro je 25.rujna 1748. godine u Pečuhu.
Georgius Klimo postao je pečuški biskup 30. srpnja 175 1. godine. Bio je vrlo
učen, razborit i krijepostan te je mnogo učinio za napredak crkve. Povratio je
nekadašnji sjaj pečuške crkve. Obavio je prilično temeljitu kanonsku vizitaciju
Biskupije 1754./55.godine, potom u Slavoniji I757.g. U Pečuhu je proširio
knjižnicu, koja i danas postoji s rijetkim knjigama iz svih područja Europe, podi­
gao kartografski ured, podigao je ili popravio više crkava i župnih zgrada i prib­
avio mnoge druge stvari te dostojanstva za Biskupiju. Umro je 1777. godine te
7J.
Više vidi o pecuškim biskupima:Schemctismus venerailis cleri Dioecesis Quinque-Ecclesiensis
pro anno a Christo nato 1855, Quinqw-Ecclesiis
pokopan u kapelici Kristova tijela u Pečuhu.
Grof Pavao Ladislav Eszterhaz/ de Galantha bio je član redovnika sv.
Pavla Pustinjaka, potom sebastipoljski biskup, da bi ! 780. g. bio imenovan za
pečuškog biskupa. Godine 1782. kanonski je vizitirao Biskupiju. Podigao je više
crkvenih zgrada. Umro je 7. studenog 1799. godine, a tijelo mu je pokopano u
kapelici Tijela Kristova u Pečuhu. Za njegova je vremena 1785. godine akademi­
ja iz Pečuha prenesena u Djer (Rab), no opet je vraćena u Pečuh 1802. godine.
Josip Kiraly de 0-Gyalla bio je prvo dušobrižnik u Ostrogonskoj nadbiskupiji, da
bi 30. listopada 1807. bio imenovan za pečuškog biskupa. Temeljito je viztirao
svoju biskupiju 1810. godine. Zbog nesretnog poraza na Mohačkom polju
1526. godine i oslobođenje od osmanske vlasti, odredio je da se svake godine
u Mohaču obilježava spomen 29. kolovoza u kapelici Kalvarije. Umro je I 7. srp­
nja 1825. godine.
U južnoj su Baranji zemljišni gospodari bili najvećim dijelom, tj.na
Bcljskom vlastelinstvu prvotno princ Eugen Savojski, od 1698. do svoje smrti
1736., potom je dobro Belje opet prešlo u carske ruke, da bi ga 1779. dobila
kćerka carice i kraljice Marije Terezije Marija Kristina udana za saksonskog i
tešenskog princa vojvodu Albrechta. U posjedu saksonskih nadvojvoda, odnosno
prinčeva, Beljsko se vlastelinstvo nalazilo sve do raspada Austro-Ugarske
Monarhije 1918.g. Drugi je posjed u južnoj Baranji, manji nego Beljski, bio je
Vlastelinstvo Darda, prvo u posjedu generala Veteranija, a potom grofova Palfyja.
Kanonske vizitacije Baranje 1829. godine dobro su sistematizirane, detaljnije su
i opširnije, a postupci nadzora župa te opisivanja stanja dobro su uhodani. Te
godine bilo je u današnjem području hrvatske Baranje 1I župa, i to Batina,
Berement (s hrvatskim filijalama Baranjsko Petrovo Selo, Bolman i Torjanci),
Bilje (s filijalama Podravlje, Kopačevo, Vardarac i Lug), Branjin Vrh (s filijalama
Beli Manastir i Hali), Čeminac (s filijalama Jagodnjak, Grabovac, Karanac i
Kozarac), Darda (s filijalama Tvrđavica), Draž (s filijalom Gajić), Luč (s filijalama
Petlovac, Šumarine, Lipovica), Popovac (s filijalama Branjina, Podolje, Kneževo
i Busiklica), Topolje (s filijalama Duboševica) i župa Zmajevac (filijalama Kneževi
Vinogradi, Suza, Kamenac, Kotlina i Kalandoš).
Kanonske je vizitacije 1829/30. g. obavio pečuški biskup, barun Ignac
Szepesy de Negyes. On se rodio 1780. g. a teološke studije završio u Egeru u
Mađarskoj. Egerski je kanonik postao 1808., a 1820. g. erdeljski biskup, da bi
1828. g. dobio Pečušku biskupiju. Pod njegovim je vodstvom Sveto pismo
prevedeno na mađarski jezik. Utemeljio je u Pečuhu bogatu knjižnicu s preko
200.000 primjeraka knjiga te je tiskaru pripojio akademiji. Osobito je uznasto­
jao oko pouke seoske djece. Uredio je stare zidine i okoliš ispred biskupskog
dvora i katedrale. Umro je 1838. godine.7* Došavši u Pečušku biskupiju,
poduzeo je temeljiti kanonski pohod svoje biskupije. Rezultat toga su sačuvane
kanonske vizitacije, koje su pravi izvor povijesnih podataka za svaku župu i
mjesto.75
Kanonske su vizitacije sastavljene 1829. godine te uspoređene sa stvarnim stan­
jem prilikom kanonskog nadzora dotičnih župa u prisutnosti crkvenih, državnih,
općinskih i vlastelinskih predstavnika I 830. godine. Započinju općim dijelom,
tj. dolaskom kanonskih vizitatora, opisom osoba koje su ih dočekale, uvođenjem
u crkvu i podjelom svete potvrde. Nakon toga slijedio je pregled same župe, od
opisa matičnog mjesta župe, zatim filijala, jezika u njima, osoba koje vrše
patronat, onoga što je značajnije u župi, do kratkog topografskog opisa župe.
U drugom dijelu vizitacija daju se podatci o narodu, tj. koliko ima duša sposob­
nih za ispovijed, a koliko onih koji još nisu dorasli za ispovijed, zatim koliko ima
školske djece, a koliko ih pohađa školu, koje su vjeroispovijesti stanovnici i
koliko ih ima, te tko je zemljišni posjednik. U trećem se dijelu govori o crkvenim
zgradama, od njihova opisa do opisa župnih zgrada, zatim se piše o zgradama
učitelja i školskoj zgradi (školi), te tko ih je sagradio, u kakvom su stanju i tko ih
je dužan održavati. U četvrtom de dijelu govori o školi (obuci), tj. kakav tip škole
postoji u mjestu (pučka, tj. trivijalna, ali se radilo u tri razreda s jednim odjel­
jenjem), po kakvim se programima radi i što su djeca trebala znati. Nadalje kad
su bili ispiti, kako su se djeca upisivala u školu, kakav je bio uspjeh, a navodi se
i stalno opominjanje roditelja da su dužni slati djecu u školu. U petom se dijelu
vizitacije daju podatci o crkvenom i župnom namještaju, od opisa unutrašnjosti
crkve do crkvene odjeće i pribora za bogoslužje. Potom se pojedinačno navode
14,
Schemalisimus venerabilis cleri dioecesis Quinque ■Ecclesiensis pro anno a Christo nato
1855, Quinque - Ecdesiis, pag. 30.
15Arhiv Pečuške biskupije, Pecuh.
autori i naslovi knjiga župne knjižnice i što čini župni arhiv (matične knjige i razni
zapisnici kraljevih i biskupskih okružnica te povijest župe, knjige računa i si). U
šestom se dijelu govori o crkvenim prihodima od nekretnina do zakladnih
novčanih iznosa te milostinje, koliko ima novca i gdje se nalazi te tko njime
upravlja. Nadalje se daju podatci o župnikovim stalnim prihodima, kao i onima
od školarine, te se pojedinačno navode iznosi po oženjenom paru ili kući, a kod
školarine pristojbe za svaki obavljeni vjerski čin. Nakon toga se donose podatci
o učiteljevim prihodima i o prihodima crkvenih služitelja - zvonara, orguljaša,
sakristana i crkvenjaka, također po pojedinačnim stavkama i iznosima. U sed­
mom se dijelu donose biografski podatci o župniku, kapelanu, učitelju i crkven­
im služiteljima. Tu se nalaze dragocjeni podatci o osobama; gdje su i kada
rođeni, gdje su se školovali, gdje su sve do tada službovali i kakvi su, tj. je li
narod zadovoljan s njima i oni s narodom. U osmom se dijelu govori o ras­
poredu bogoslužja u župnoj crkvi i u filijalama, te o podjeljivanju ostalih sakra­
menata. Tu su dani osobito vrijedni podatci o učestalosti bogoslužja po mjesti­
ma, o posjetu naroda bogoslužja, jesu li revni ili pak odlaze s bogoslužja (oso­
bito muškarci) te koje su mjere predviđene da se to spriječi. Nadalje, kako se
obavlja bogoslužje i kako se ono izvodi. U devetom se dijelu govori o vjerskim
zakladama i crkvenim fundacijaina, od sv. misa do raznih pobožnosti. U dese­
tom se dijelu daju podatci o križevima i kipovima po selima, o seoskim groblji­
ma, o tome, tko ih održava, jesu li groblja ograđena, dovoljno velika, tko kopa
jame i drugo. U jedanaestom se dijelu govori o ranijim kanonskim vizitacijama,
osobito iz 1782. i 1810. godine, o njihovim odredbama, koje se navode u ovim
vizitacijama, te kako se provode te odredbe. U dvanaestom se dijelu navode
želje, tj. primjedbe župnika, koje su vrlo dragocjene, jer se vide problemi,
nedostatci i potrebe župe, župnika i vjernika.
Potom dolazi sedamnaest točaka generalnih odredbi (statuta 1-17) koje
se odnose na sve župe. Te odredbe propisuju što su svaki župnik i župa trebali
izvršiti ili imati. Nakon općih odredbi dolaze posebne odredbe koje se odnose
na svaku dotičnu župu. Tu su dane odredbe za svako mjesto, koje su konkret­
no i detaljno regulirale pojedina sporna pitanja, kao što su pitanja o broju i redu
bogoslužja u župi i u filijalama, o prihodima župe, župnika, učitelja i crkvenih
služitelja, o eventualnoj potrebi diobi župe, o ponašanju stanovnika i drugo.
Osobito su vrijedne primjedbe o običajima pojedinih sela i nekim manama koje
je trebalo iskorijeniti (prelo, divan, pijančevanje, sastanci, ribarenje za vrijeme
mise i si).
Na kraju svake vizitacije dolaze vlastoručni potpisi biskupa, predstavni­
ka dekanata, župnika, zatim svjetovnih predstavnika vlasti i vlastelinstva te pred­
stavnika svakog mjesta i općinskog bilježnika, s njihovim pečatima.
Kanonske su vizitacije 1829., odnosno 1830. godine, posljednje pot­
pune vizitacije, tj. za sve župe i vrlo detaljne. Sljedeće su kanonske vizitacije
obavljene 1845. godine, djelomične, tj. postoje samo za neke župe, prije svega
za one kod kojih je došlo do značajnijih promjena u odnosu na ranije stanje.
Prema informacijama djelatnika arhiva Pečuške biskupije, kao i objavljene litera­
ture, poslije I 845. godine ne postoje kanonske vizitacije za Pečušku biskupiju./(>
Kanonske je vizitacije 1845. godine obavio biskup Ivan Krstitelj Scitovsky de Nagy Ker. On se rodio 1785. godine. Nakon više crkvenih službi
1838. godine postao je pečuški biskup. Osobito se trudio oko podizanja škola
i školstva u svojoj biskupiji. Godine 1849. godine postao je ostrogonski nad­
biskup. Umro je 1853. godine.77
Godine 1845. obavljene su kanonske vizitacije u južnom trokutu
Baranje (današnje područje Baranje u Hrvatskoj), samo u Beremendu (s filijala­
ma Baranjsko Petrovo Selo, Torjanci i Bolman), Čemincu (s filijalama Kozarac,
Jagodnjak, Karanac), Topolju i Duboševici. Te su kanonske vizitacije imale nešto
drugačiju koncepciju nego ranije, ali su vrlo detaljne i korisne.
U prvom se dijelu kanonskih vizitacija 1845. godine govori o matičnoj
crkvenoj zgradi, zatim o njezinu namještaju, o rasporedu bogoslužja, o župnoj
dotaciji, o filijalnim crkvama, njihovim prihodima, namještaju, bogoslužju te o
kapelama, križevima i grobljima. Jednom riječju, govori se o crkvenim nekretni­
nama, tj. zgradama.
U drugom se dijelu govori o samoj župi kao ustanovi, župnim
zgradama, o arhivu i knjižnici župe, s pojedinačnim navođenjem autora i naslo­
va knjiga. Zatim se kazuje o župnom namještaju, potom o župniku, o njegov­
16.
Pecsi egyhazmegye, Budapest\ 1999-
17.
Schem atisim us venerabilis cleri dioecesis Q uinque - E cdesiensis, nav. dj, str. 31.
oj službi, prihodima, nadalje o kapelanu, o župnom narodu s brojem vjernika
svih vjeroispovijesti. U trećem se dijelu govori o školi, o tome koliko ima ukup­
no djece za školu, a koliko ju polazi, kakva je školska zgrada, o učitelju, o nje­
govim prihodima te o učiteljima i školama u filijalama, zatim o drugim crkvenim
služiteljima, među koje su pripadale i primalje. Na kraju dolaze pobožne zak­
lade.
Ono što se uočava kod kanonskih vizitacija 1845. godine jest da su
opće i posebne odredbe kod svake od navedenih župa pisane mađarskim
jezikom, dok je ostali tekst latinski. Vidi se također jak mađarski utjecaj, osobito
što sc svuda tražilo da se u školi službeno poučava mađarskim jezikom na kojem
se preferiralo i bogoslužje, ali su dopuštali i na materinskom, tj. hrvatskom
(iliričkom) ili njemačkom, ovisno o sastavu većine stanovništva. Taj je mađarski
utjecaj bio sukladan s općim mađarskim nacionalnim težnjama koje su došle do
najvećeg izražaja u mađarskoj revoluciji 1848/49. godine za vrijeme Kossutha
Lajosa.
Dok su opće odredbe (statuta) bile iste za sve župe, dotle su se one
posebne odnosile na svaku pojedinu župu i na njezine lokalne prilike i probleme.
Te odredbe i opće i posebne, vrlo su značajne i dragocjene jer pokazuju opće
smjernice crkve i biskupije, a isto tako i posebne probleme i pitanja koja su se
vezivala uz svaku župu.
Kanonske vizitacije 1845. završavaju potpisom biskupa, vlastelinskog
prefekta i općinskih predstavnika.
Pismo i jezik
Pismo je latinično, uglavnom čitljivo, premda ponegdje prilično sitno i
nejasno pisano, jezik je latinski, osim općih i posebnih odredbi (statuta) u kanon­
skim vizitacijama 1845. godine. Latinski jezik je kasno-latinski crkveni jezik, koji
se prilično lako razumije. Njegova je posebnost velik broj statističkih podataka.
Podatci se navode kratko i sažeto, bez mnogo opisa. Cesto nedostaju predikati.
No, mađarski je jezik dosta zamršen, s vrlo dugačkim rečenicama, kao da je
kopiran diplomatički latinski jezik. S prijevodom na hrvatski jezik nije bilo većih
poteškoća, osim što hrvatski jezik još do danas nema u cijelosti izrađenoga i
izgrađenoga nazivlja za sve crkvene pojmove.
Zaključak
Kanonske vizitacije jesu prava riznica povijesnih prvenstveno crkvenih, ali i svje­
tovnih podataka: od demografskih pokazatelja do vjerskih, od gospodarstva do
školstva, od crkvenih i drugih kulturnih zgrada i spomenika do crkvenog i
župnog namještaja. Osobito su vrijedni podatci o autorima i djelima u vezi s
župnim knjižnicama, jer se iz njih vidi i intelektualna, duhovna i opća knjiška
nazočnost među svećenstvom, prosvjetnim djelatnicima i narodom. Uz to su se
mnogi župnici i svećenici bavili i različitim drugim aktivnostima, kao primjerice
gospodarstvom (pčelarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom, pisanjem i
prevođenjem), a sudjelovali su i u kulturnom, prosvjetnom i društvenom životu
mještana. Nadalje, valja spomenuti da kanonske vizitacije govore i o dobrim kao
i o "lošim" običajima naroda, primjerice o sastančenju, plesovima, igrankama,
glazbi, svetkovinama, zavjetima, ženidbenim običajima, običajima vezanim uz
krštenje, pokope i drugo. Ti su podatci objektivni, vjerodostojni i zbog nedostat­
ka i drugih izvora, prvorazredni.
Denis Detling
PRILOG PROUČAVANJU DRUŠTVENO-EKONOMSKIH PRILIKA U
NEKIM NASELJIMA BELJSKOG VLASTELINSTVA OKO 1785.
(E k o n o m sk a o sn o v a seljak a te njihove o b v e z e i p o d a v an je p re m a nadvojvotkinji M ariji Kristini)
Grof Ferencz Szecheny, prosvijećeni velikaš i najveći zemljoposjednik županije
Šopron, u početku oduševljen, a kasnije sumnjičavi jozefinist, nakon imenovan­
ja na čelo Pečuškog okruga7 obvezao je svoje činovnike uredbom na popunu
upitnika2 koji je sadržavao oko 400 pitanja, a koja su trebala dati detaljne odgov­
ore o demografskom, vjerskom, gospodarskom, kulturnom i društvenom stanju
svakog mjesta Okruga.-3 Rezultati upitnika dobiveni u Baranji čuvaju se danas u
rukopisnoj zbirci Knjižnice Szechenji u Budimpešti pod naslovom: Descriptio
Physico Politico Topographica comitatus Baranjensis.4 Državni arhiv u Osijeku
1999. godine objavio je prijevod dijela tog opisa iz I 785. godine koji se tiče
tadašnjeg kotara Branjin Vrh, a koji je obuhvaćao najveći dio današnje "hrvatske"
Baranje. Na osnovu tog objavljenog Opisa Baranje prikazao bih ekonomsku
osnovu seljaka u 22 naselja Beljskog vlastelinstva oko 1785. godine te obveze i
podavanja kmetova prema vlastelinu.
Beljsko vlastelinstvo oko 1785.
Beljski posjed bio je smješten u sutoku rijeka Dunava i Drave, u južnom dijelu
Baranjske županije, koja se 1785. godine jozefinskim reformama našla u sklopu
novoosnovanog Pečuškog okruga.5
1
Pečuški okrugje obuhvaćao tada županije Šomođ, Tolm, Baranja, Virovitica i Srijem
2
Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999), U .
3
Zsofla Papp, "Podaci o nekim mjestima nekadašnjeg kotara Branjin Vrh u opisu Ferenca
Szechenyija", Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje br. 5, (Osijek 1999.), 60.
4
Sršan, Baranja 1785-, 11.
5
Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Građa za povijest Osijeka i
Slavonije, knj. 14 (Osijek 2002.), 87.
Beljski je posjed oblikovan krajem 17. stoljeća poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti. Za svoje brojne vojne uspjehe princ Eugen Savojski dobio je od aus­
trijskoga cara Leopolda 24. prosinca I 698. godine prilično devastiran posjed u
južnoj Baranji koji je obuhvaćao 29 naselja. Taj posjed je nazvan Belje po mjes­
tu Bilju (Bellye), gdje je Eugen Savojski smjestio središte i upravu posjeda^, a
gdje je dao 1702. godine izgraditi utvrđen dvorac.7 Prestankom rata, početkom
I 8. stoljeća, na te se prostore vratila sigurnost, a Beljski se posjed obnavljao i
izgrađivao na temeljima zapadnoeuropskih dostignuća. Tome je osobito doprini­
jelo novopridošlo njemačko stanovništvo. Nakon smrti prvog posjednika princa
Eugena Savojskog (Beč, 21. travanja 1736.) posjed je podređen upravi kral­
jevske komore. Kameralno upravljanje vlastelinstvom trajalo je do 1775. godine,
kada ga je komora iznajmila zakupnicima, još dok je trajao zakup, Marija Terezija je 5. svibnja 1780.godine, jednom od njezinih posljednjih uredbi poklonila
Beljsko vlastelinstvo svojoj kćeri Mariji Kristini i njenom mužu Albertu od Saksonije i Tešena. Stvarno preuzimanje uslijedilo je u svibnju 1784. godine. To je
bilo veliki preokret za Beljski posjed koji je u toj obitelji nasljedno ostao sve do
raspada Austro-ugarske krajem 1918. godine. U I 9. stoljeću počinju značajna
ulaganja u Beljski posjed a provedeni su i brojni zahvati unaprijeđenja gospo­
darstva, iskorištavanja šuma, isušivanja močvara i obrana od poplava. Zahvalju­
jući dolasku vrsnih stručnjaka iz zapadne Europe, dobroj upravi i prirodnim
bogatstvima, Beljski posjed postat će jedan od najnaprednijih u Srednjoj Europi.5
Granice Beljskog vlastelinstva bile su prema istoku Dunav, odnosno Bačka
županija, prema zapadu vlastelinstvo Darda i Šikloš (Siklos), prema jugu Drava,
odnosno Slavonija, a prema sjeveru biskupsko vlastelinstvo Mohač (Mohacs),
zatim komorski posjed Pečvarad (Pecsvar) i vlastelinstvo grofa Bačanija
(Batthyanyi) Nemet-Bolj (Deutsch-Boly)."^ Vlastelinstvo se godine 1785. sasto­
jalo od sljedećih 30 sela: Popovac (Ban), Branjina (Kisfalud, Baranj/akisfalud),
Branjin Vrh (Baranyavar), Beli Manastir (Monostor, Pelmonostor), Luč (Lucs),
Petlovac (Szentistvan), Podolje (Bodolya), Villany, Szentmarton, Lipova (Lippo),
6
Stjepan Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., (Osijek 1998.), 6.-8.
Mladen Šćitaroci Obad, / Bojana Šćitaroci Obad Bojanić, Dvorci i perivoji u Slavoniji od
Zagreba do Iloka, (Zagreb 1998.), 74.-798
Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., 9.-11.
9
Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, 87.
7
Sarok, Udvard (Udvar), Duboševica (DaIyok), Topolje (Iszep), Maiss, Nyarad,
Kozarac (Keskend), Bilje (Bellye), Podravlje (Eugeniusfalu), Kopačevo (Kopacs),
Vardarac (Daroc), Lug (Lasko), Kneževi Vinogradi (Hercegzollos), Kamenac (Keo),
Kotlina (Sepse), Suza (Csuza), Zmajevac (Vorosmart), Batina (Keoszeg), Draž
(Darasz) i Gajić (Marok)70. Sela su bila organizirana u 5 gospodarskih okruga Bilje,
Zmajevac, Draž, Branjin Vrh i Nyarad77 sa svrhom boljeg organiziranja vlastelinst­
va i usmjeravanja ekonomije istoga k postizanju većih prihoda.7-2
Ekonomska osnova seljaka Beljskog vlastelinstva 17 8 5 .
Klimatske i geografske prilike imale su snažan utjecaj na gospodarenje 2967
kmetova koliko ih je prema Opisu bilo u 22 naselja Beljskog valstelinstva 1785.
godine (vidi prilog I). Vodoplavno područje, brdovita zemljišta pogodna za
uzgoj vinove loze i pomanjkanje obradivih oranica, uzrokovanih dijelom kli­
matsko-geografskim prilikama a dijelom povećanjem broja stanovnika, što treba
zahvaliti više useljavanju nego prirodnom prirast imali su za posljedicu da je
poljoprivreda na vlastelinstvu imala drugorazedan značaj među kmetovima. Sel­
jaci su u 22 mjesta Beljskog vlastelinstva 1785. godine imali ukupno 18938
jutara7-? oranica (vidi prilog 2), koje su bile svrstane u 2. klasu, osim u selima
Gajić i Draž gdje su bile 3. klase. Kolike su prihode od oranica imali navodi se
samo za nekoliko sela, u prosjeku I krst žita po jutru z e m lje .N o kvaliteta
uroda pšenice nije bila jednaka svake godine, jedne godine veća, druge manja.7-5
Naturalije uglavnom nisu prodavali već ih sami trošili, a katkada im i nisu bile
dostatne. Pretpostavka je da su uglavnom imali prihode koji su mogli zadovolji­
ti osnovne potrebe seljaka7^ No, tu i tamo su znali i kupovati pšenicu ili je
10
Zsojia Papp, "Podaci o nekim mjestima ", 64.
11
Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., Osijek, 6.
12
Peter Rajczi, "Pravno ustrojstvo i funkcioniranje Darđanskog i Beljskog vlastelinstva od nas­
tanka do 1918. godine", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek,
VUl, (Osijek 1986.), 176.
13
u 1ju tro oranica 2. klase računalo se 1200 četvornih hvati (1 čhv—3-6m 2), a u 1 jutro
oranica 3- klase 1300 četvornih hvati
14
Sršan, Baranja 1785., 43., 55-,
15
Sršan, Baranja 1785., 110.
16
Sršan, Baranja 1785-, 88.
nabavljati u Bačkoj u zamjenu za vino ili voće,77 ali su zato vrlo često znali i
prodavati kukurz u mjestu ako je urod bio dobar.75 Nijemci u Popovcu običavali
su prodavali i dio uroda konoplje.7-9 Oranice su seljaci obrađivale plugom i
drljačom, te nisu bili skloni koristiti gnojivo, ali su ipak tropoljnim gospodaren­
jem imali kakve takve prihode.20 Od kultura su na vlastelinstvu potkraj 18. stol­
jeća najviše sijali pšenicu, raž i suražicu 27 Uz te kulture, osobito Nijemci sijali
su kukuruz i krumpir22
U Bilju su seljaci imali i 7 jutara općinske zemlje. U drugim selima takva se zeml­
ja ne spominje. Tu su zemlju obrađivali zajedničkim snagama te jednu godinu
držali na ugaru, a druge sijali kukuruz čiji su urod prodavali i to koristili za zajed­
ničke potrebe.2^
Vinogradarstvo i vinartsvo su bile najkomercijalnije privredne grane seljaka na
vlastelinstvu. Seljaci su u 22 sela Beljskog vlastelinstva 1785. godine imali ukup­
no 6452 motike2** vinograda (vidi prilog 3). Seljaci su u nekim mjestima među
vinogradima imali obradive zemlje uz privolu vlastelinaP a najčešće su na
takvom zemljištu među vinogradima imali voćnjake, posebice šljivike.^ Seljaci su
voće (prije svega trešnje) znali dobro prodavati u Bačkoj dijelom za novac, a
dijelom za žito.27 Vinarstvo je u ukupnoj privredi Beljskog vlastelinstva zauzi­
malo 1785. godine značajno mjesto. Stanovnicima je vino bilo obilan izvor
blagostanja.25 Od vina su seljaci imali u većini sela značajne prihode. Vino bi
17
18
19
20
21
Sršan, Baranja 1785-, 148., 153,159Sršan, Baranja 1785-, 88., 98., 148.
Sršan, Baranja 1785-, 79.
Stanovništvo i gospodarstvo, 117-119Đuro Šarošac, Bosanski Hrvati u okolici Pečuha, Ekonomska osnovica seoskog života,
(Budapest 1991.), 81 ■
22
Stanovništvo i gospodarstvo, 118.-119.
23
Sršan, Baranja 1785., 44.
mjera za površinu vinograda koju je seljak mogao obraditi u jednom danu; 1 motika — 2.75
četvorna hvata (lčh v-3 -6 m 2 )
24
Sršan, Baranja 1785-, 114.
25
Sršan, Baranja 1785., 79., 87., 120., 126., 148., 152., 157.
26
Sršan, Baranja 1785-, 148., 153-. 159-, 16327
Stanovništvo i gospodarstvo, 121.-122.
28
S. Sršan , Baranja 1785., 37-, 61.: 75., 88., 135., 159-
pretežno prodavali bilo u selu, Osijeku i Slavoniji ili u bačkim krajevima za gotov
novac ili bi mijenjali za žito.-2^ Prema kvaliteti ovdašnjih vina bilo je među njima
i takvih koja su pripadala među plemenitija vina Ugarske. Prvo mjesto od
ovdašnjih vina zauzimalo je vilanjsko crno vino. Vrlo dobra crna vina i odlična
bijela vina uspijevala su u Kotlini, Kamencu, Suzi, Zmajevcu i Branjini.-^
Poslije vinarstava stočarstvo je bilo najkomercijalniji dio kmetskog gospodarenja
na vlastelinstvu, unatoč tome što razvijenog stočarstva vlastelinstvo nije imalo
sve do oko 1810. godine. Pašnjaci (iako nisu spadali u urbarijalno zemljište,
kmetovi su vršili ispašu stoke na njima) i livade su bili od velikog značaja za
stočarstvo jer je ono bilo isključivo ekstenzivno, stoka se hranila na pašnjacima,
livadama i šumama (posebice svinje)^. Seljaci su najveću korist imali prije svega
od tovljenih svinja, koje su tako utovljene dobro prodavali
Rogata pak stoka
je bila od velike koristi za podvoz, dok su od krava, posebice Nijemci, imali
velike koristi. Od mlijeka su pravili izvrstan maslac i druge mliječne proizvode
koje bi za dobru cijenu prodavali. U pravljenju maslaca su stanovnici Podravlja
bili posebni jer su mogli napraviti mnogo maslaca kojega su prodavali u Osijeku.-?-? Srbi i Hrvati,^ za koje se spominjalo da jako vole mlijeko i sir u tolikoj
mjeri da su ga davali bolesnicima umjesto lijeka, ipak se nisu htjeli privikavati na
mužnju. No, kod Mađara i Hrvata-55 nije bilo neobično sresti krave veličine sred­
njeg vola koje su im služile za obradu polja zajedno s volovima. Ozbiljnog uzgo­
ja konja među seljacima nije bilo. Posebice kod Nijemaca i Mađara uzgajala se
osrednja vrsta konja dok su H rv a ti uzgajali malu i neuglednu pasminu konja,
ali punu snage.-?7
Budući da je sijeno bilo najvažnija stočna hrana, održavanju livada kmet je
posvećivao veliku pažnju. U 22 mjesta Beljskog vlastelinstva 1785. godine sel­
29
Stanovništvo i gospodarstvo, 121.-122.
30
Vladimir Slipetić, "Agrarno-ekonomski okviri razvitka poljoprivrede Baranje i "Belja" u m in­
ula tri stoljeća", 31
Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek,
VIII, (Osijek 1986.), 150.-158.
32
Sršan, Baranja 1785-, 88., 95-, 111.
33
Sršan, Baranja 1785., 50.
34
u knjizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi R ad (stanovnici Raške; Srbi) i Šokci
35
u knjizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi Šokci
36
u k njizi Stanovništvo i gospodarstvo, 130 se navodi Šokci
37
Stanovništvo i gospodarstvo, 130.
jaci su imali ukupno 76 18 kosa-38 livada (vidi prilog 2) koje su sve bile svrstane
u 3. klasu.-39 U većini mjesta na Beljskom vlastelinstvu livade su davale seljacima
dovoljno sijena za njihove potrebe, posebice kada nije bilo poplava, a tada su ga
npr. seljaci Bilja i prodavali.'*0 Veliki problem uzgoja stoke predstavljale su vre­
menske neprilike: poplave, koje bi pokrile područja za ispašu ili zima, koja je
mogla dugo trajati, pa je bilo potrebno opskbiti dovoljno krmiva za stajski uzgoj
stoke. U nekim mjestima kao Topolju, Duboševici, Gajiću, Dražu, Zmajevcu,
Kneževim Vinogradima ili Suzi za vrijeme poplava rijetko su što seljaci mogli
kositi/*7 Međutim, za suhog vremena bilo je dovoljno sijena, a u Bilju i Kopačevu
se tada svatko mogao opskrbiti i za dvije godine. U nekim mjestima kao npr. u
Batini sijeno što je urodilo na livadama stanovnicima nije bilo dovoljno, a u
Podravlju u potrebi za sijenom livade su trebali unajmiti.'*2 Od krmne hrane za
zimu nije se ostavljalo samo sijeno, već je bilo, iako razmjerno malo, različitih
vrsta slame (žito, raž, ječam ... ) i kukuruzovina # Kod pomanjkanje stočne
hrane, seljaci su znali sjeći grane topola, vrba, šikarje i ostalo meko drveće te ih
davati kao hranu stoci.'*'* U nedostatku krmiva seljaci su često znali kupovati
krmivo u susjednih sela ili u Bačkoj, a u nuždi i prodavati stoku.'*-5
Općinskih livada imala su sela Kopačevo (5 kosa), Lug (20 kosa), Popovac (25
kosa), Beli Manastir (6 kosa), Draž (lkosa), Branjina (10 kosa) i Kotlina (20
kosa). Na tim su livadama stanovnici zajedničkim snagama, ako je bilo suho vri­
jeme, kosili travu te dobivali od toga sijeno dijelom za vojne konje, a dijelom za
uzdržavanje općinskih bikova, o čemu je konačno vodio računa seoski knez kao
glavna osoba seoske uprave.^
No poplave, koliko god da su štetile zemljoradnji i stočarstvu vlastelinstva
pogodovale su ribarenju. Ribarstvo je na vlastelinstvu bilo vrlo prošireno i unosno,
38
39
40
41
42
43
44
45
46
u 1 kosu livade računalo se 1000 četvornih hvati (1 čhv= 3.6m 2)
Sršan, Baranja 1785.
Sršan, Baranja 1785., 43.
Sršan, Baranja 1785,103-, 110., 114., 120., 134., 147., 158.
Sršan, Baranja 1785., 43-, 48., 54., 98.
Šarošac, Bosanski Hrvali, 114.-117.
Stanovništvo i gospodarstvo, 130.
Sršan, Baranja 1785-, 38., 45, 5 5 6 2 ., 69 , 104., 115.
Sršan, Baranja 1 7 8 5 5 4 ., 68., 79., 87., 120., 126, 152.
zbog rijeka Drave i Dunava koje su omeđivale vlastelinstvo, ali i zbog njihovog
izlijevanje u ritove gdje je riba u vrijeme poplava nalazila obilnu hranu i dolazila
na mriještenje. Poplavne rijeke bi s opadanjem razine vode ipak ostavljale
mnoštvo jezera oko sela gdje su seljaci mogli ribariti. Najčešće vrste riba koje su
se u takvim jezerima, ali i u rijekama mogle uloviti bile su štuka, šaran, moruna
te neke manje vrste.'*7 Ribom su se seljaci hranili, ali i obilato njome trgovali.
Prodavali su je u selu trgovcima ili je odvozili u Gyor, Budim, Pečuh i šire ili u
Osijek i Slavoniju.*8 jedino seljaci koji su živjeli uz Karašicu nisu običavali pro­
davati ribu, već bi ulovljenu sami "potrošili" jer Karašica, kako navodi izvor, nije
obilovala ribom.*-9
Prema Urbaru iz 1767. godine kmet je imao pravo besplatno dobijati ogr­
jevno i građevno drvo iz vlastelinskih šuma. Ako selo nije imalo vlastitih šuma,
vlastelin je bio dužan opskrbiti kmeta potrebnim ogrjevnim drvetom uz ugov­
orenu taksu.50 Tako sela Podravlje, Popovac, Luč, Branjin vrh, Branjina, Podol­
je, Kotlina, Suza nisu imala na vlastitom području šuma, već su im se iz susjedne
vlastelinske šume doznačavala pripadajuća drva. Vlastelin je, odnosno vlastelin­
ski šumar, određivao gdje, će se, koliko i kako sjeći. To je bilo potrebno, budući
da se gospodarenje šumama i njihovo iskorištavanje preko zakupaca i urbarijalaca obavljalo neredovito, pa su naročito kod urbarijalnih sječa stradavala srednjodobna stabla.57 Jedino u mjestima Duboševica, Draž, Zmajevac, Podolje,
Suza i Kamenac kod sječe drva nije postojao nikakav red. Bez dozvole vlastelina
sječa drveća bila je kažnjiva s 3 dana zatvora ili manualne robote.
Među seljacima na vlastelinstvu bilo je i obrtnika i trgovaca, ili bolje rečeno mnogi
obrtnici i trgovci nisu živjeli samo od svoje djelatnosti već su držali sesije,
obrađivali zemlju, prije svega vinograde. Većina obrtnika kao i trgovaca na
vlastelinstvu držala je vinograde,52 dok je većina trgovaca običavala peći i rakiju.5-?
Trgovac u Vardarcu zakupio je i ribnjake. Na vlastelinstvu su neki seljaci znali
47
48
49
50
51
52
53
Sršan, Baranja 1785., 52., 100.
Sršan, Baranja 1785,38., 52., 6 5 1 0 0 ., 106., 113-, 117.
Sršan, Baranja 1785-, 71., 82., 124., 138.
Josip Bosendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb 1950.), 125.-127.
Stanovništvo i gospodarstvo, 122.
Sršan, Baranja 1785, 35,52., 7% 78., 85-, 86., 9 3 1 2 5 ., 132., 146.
Sršan, Baranja 1785, 86., 9 3 , 125., 133-, 146.
zarađivati na račun trgovaca. Tako su seljaci u Bilju dobro zarađivali odvozeći
trgovce ili njihovu robu za Budim ili Peštu te bi ljeti zarađivali do 15 forinti a
zimi i do 18 forinti.** Seljak je na vlastelinstvu znao zaraditi vršeći podvoze i za
vojsku. Ukoliko se selo nalazilo izvan glavnih puteva seljaci nisu bili dužni davati
podvoze za vojsku, no ako bi i bilo potrebe za podvoze do susjednih postaja,
to bi seljaci činili za gotov novac kao npr. u Kopačevu55
Sesija - osnova svih obveza i podavanja
Ugarski urbar iz 1767. godine, kojega je Marija Terezija donijela naredbenim
putem, kako bi povećanjem poreza zaštitila kmeta od dodatnih opterećenja,
propisao je sva davanja i obveze kmeta prema vlastelinu, crkvi i državi razmjer­
no ekonomskom statusu, odnosno veličini rustikalnog zemljišta (sesije ili selišta)
kojega je kmet uživao.5^ Prema veličini rustikalne zemlje Urbar je razlikovao
kmetove sesionaliste, inkviline i subinkviline. Sesija je Urbarom definirana kao
kompleks intravilana (prostor na kojem leži kuća, dvorište, gospodarske zgrade
i vrt) koji je u Baranji bio veličine do I jutra i ekstravilana (prostor koji obuhvaća
oranice i livade), koji je na Beljskom vlastelinstvu maksimalno iznosio 26 jutara
oranica i 12 jutara livada, što je ukupno predstavljalo konstitutiv sesije. Dok je
kmet sesionalist na Beljskom vlastelinstvu imao intravilano i ekstravilano
zemljište do iznosa najmanje 1/8 sesije, kmet inkvilin imao je intravilano
zemljište, a ekstravilano ispod 1/8 sesije, dok kmet subinkvilin (beskućnik) nije
imao ni intravilano ni ekstravilano zemljište.-57
U 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1785. godine prema Opisu bilo je 2052
sesionalista, 820 inkvilina i 96 subinkvilina (vidi prilog I). Treba napomenuti da
je na Beljskom vlastelinstvu bio vrlo visoki udio inkvilina i subinkvilina što čini
gotovo trećinu svih podložnika. S jedne strane možda bi se to moglo objasniti
ukupnim povećanjem broja stanovnika (prirodni prirast, doseljavanje)55 na
vlastelinstvu i ograničenom površinom obradivih površina, livada, vrtova i
54
Sršan, Baranja 1785., 46.
55
Sršan, Baranja 1785., 56.
56
Mijo Mirkovic, Ekonotnska historija Jugoslavije (Zagreb 1968.), 42.
57
Bosendorfer, Agrarni odnos, 119 -122.
58
više kod Gyorgy Timar, "Demografska povijest Baranje do 1910. godine", Tri stoljeća Belja,
Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 40.- 64.
vinograda koji su na vlastelinstvu 1883.godine (l)59 obuhvaćali otprilike nešto
manje od 1/3 ukupne površine (otprilike 1/3 je otpadala na šumske komplekse,
dok 1/3 je bilo neplodno područje i pašnjaci)/0K tome treba uzeti u obzir i da
je seljak mogao držati do otprilike 3 jutra zemlje (manje od 1/8 sesije) i biti
svrstan u kategoriju inkvilina. Mogao bi se visoki postotak inkvilina objasniti i
značajkama etničkog i socijalnog karaktera. Najmanji postotak inkvilina je bio
kod slavenskog stanovništva, ali je to isto stanovništvo imalo više od 3, 4 obitelji
po domaćinstvu/7 U prosjeku je najviše inkvilina bilo među njemačkim
stanovništvom, ali to je stanovništvo imalo jednu obitelj, ne više od dvije po
domaćinstvu. S druge strane, veliki postotak inkvilina i subinkvilina mogao bi se
objasniti i postojanjem obrtnika i trgovaca među seljacima koji je bilo 60-tak, te
velikog broja služinčadi na vlastelinstvu. Jedni su na vlastelinstvima obavljali
poslove nadzora; npr. pazitelji, poljski čuvari, čuvari vinograda, stražari i pan­
duri, zatim nadstojnici imanja koji su bili i neposredni rukovoditelji proizvodnje.
Drugi su na vlastelinstvu bili profesionalisti (zanimanja kao što su: najamnik,
lovac, pčelar, pastir... a među njih su spadali i zanatlije vlastelinstva, kao što su
bačvar, kovač, pivar, dimnjačar, ...).62
Kmet koji je radio i proizvodio za svoj račun na sesiji bio je dužan sesiju
održavati te izvršavati obveze prema vlastelinu, crkvi i državi. Dok je kmet
redovno podmirivao davanja vlastelinu i državi nije mogao biti odbijen sa
zemljišta. Sesionalno zemljište seljak nije smio otuđiti, ali je slobodno raspola­
gao s krčevinom, vinogradom te je imao pogodnosti ispaše, drvarije, žirenja,
sabiranja šišarki i šumskih plodina, te uz određena davanja i točenja vina i
pečenje rakije.® Kmet je vlastelinu bio prema Urbaru višestruko obvezan za
uživanje na rustikalnom zemljištu.
59
u razdoblju od 1767. do 1852. godine broj sesija se povećao z a oko 30 % vidi kod: Igor
Karaman, "Ekonomsko-socijalni sastav seljaštva i seoskih naselja na kasnofeudalnim vlastelinstvi­
ma baranjskog trokuta", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek,
VIII, (Osijek 1986.), 193■
60
Janos Foldvar, "Sistem i organiziranje upravljanja privredom, gazdinstva", Tri stoljeća Belja,
Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII, (Osijek 1986.), 232.
61
usporedi: Gyorgy Timar, "Demografska povijest", 50., 5 1; Igor Karaman, "Ekonomsko-socijal­
ni sastav", 190.; Sršan, Baranja 1785.;
62
Rajczi, "Pravno ustrojstvo" 176.
63
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 123.-131-
Od uživanja oranica kmet je bio dužan davati vlastelinu devetinu ili deveto deveti dio od plodova, ali i deveti dio od priploda (od jagnjadi, koza, pčela ...)
Devetinu su seljaci na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine isključivo davali u
naturalijama.^ Od općinske zemlje koju su obrađivali seljaci Bilja zajedničkim
snagama, a urod prodavali i to koristili za zajedničke potrebe, selo je davalo
vlastelinstvu devetinu, ali je plaćalo i desetinu te županijske terete.65
Od livada seljaci su vlastelinu davali samo dužne urbarske robote, tj. 3 dana
rada.66 Kod kosidbe livada Urbar iz 1767. uzeo je u obzir samo prvu kosidbu.
Drugo košenje livade - otava na Beljskom vlastelinstvu I 785. godine nije bilo
uobičajeno/7 Općinskih livada seljaci su imali u selima Kopačevo, Lug, Popovac,
Beli Manastir, Draž, Branjina i Kotlina koje su zajedničkim snagama kosili, a od
toga dobiveno sijeno koristili dijelom za vojne konje, a dijelom za uzdržavanje
općinskih bikova, o čemu je konačno vodio računa seoski knez. Vlastelinu od
livada nisu davali ništa kao niti županiji jer su livade posjedovali od pamtivijeka.65
Kako su se seljaci koristili vlastelinske pašnjake za ispašu svoje stoke, oni kme­
tovi, koji su imali krave, na račun ispaše davali su vlastelinu određenu mjericu
maslaca u obliku darova. Osim toga davanja kmet je bio dužan vlastelinu u
obliku darova, razmjerno veličini sesije (dakle inkvilini i subinkvilini su bili
oslobođeni tih davanja) dati još i 2 kokoši, 2 kopuna, 1I jaja, a 30 sesija je
zajedno davalo tele.69
Na Beljskom vlastelinstvu gorno pravo (gornica) nije postojalo, već su seljaci i
od vinograda davali devetinu i desetinu vlastelinu. Od obradive zemlje ili
voćnjaka koje su imali među vinogradima vlastelinu nisu davali ništa.70 Kako su
seljaci među vinogradima držali šljivike, bilo je među njima uobičajeno peči rak­
iju od šljiva, ali i od drugog voća, bilo za svoje potrebe, bilo za trgovinu. Za to
ovlaštenje kmet je plaćao vlastelinu 2 forinte po kazanu, a ako pak nije imao
vlastitog kazana platio je još dvije forinte za kazan.77 Prema odredbi urbara
64
65
66
67
68
69
70
71
Sršan, Baranja 1785., 38., 46., 56., 70., 81., 8%, 105., 112., 150., 154., 160.
Sršan, Baranja 1785-, 44.
Sršan, Baranja 1785., 94., 120.
Šarošac, Bosanski Hrvati, 114.-117.; Sršan, Baranja 1785-, 74., 152., 158.
Sršan, Baranja 1785., 54., 68., 79., 87., 120., 126., 152.
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 124., 116.
Sršan, Baranja 1785-, 148., 152.
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 129--130
točenje žestokih pića pripadalo je samo vlastelinu, a kmet je imao Urbarom
zajamčeno pravo točenja vina od listopada (od Sv. Mihaela) do travnja (Sv.
Jurja), a ako selo nije imalo vinogorja samo do prosinca.72 Vlastelinsko vino
točilo se cijele godine.
Razmjerno veličini sesije kmet je bio dužan tjedno na jednodnevan fizički rad
spregom, dakle davao bi dvopreg, tropreg ili četveropreg za oranje ili druge
poslove (jugalna robota) što bi ukupno bilo 52 dana na godinu. Ukoliko pak
kmet nije imao marve, pretvoreno u manualni rad - rad rukom (manualna robo­
ta) kmet je morao raditi 104 dana godišnje na aiodiju, a u koji se računao posao
koji se obavljao i pješke (dakle prijenos predmeta, odnos pošte ili poruke...).
Inkvilini su bili dužni 18, a subinkvilin je davao 12 dana manualne rabote.7-?
Prema Urbaru, kmet je jednom godišnje, bio dužan vlastelinu davati duge podvoze na udaljenost od dva dana koji su tražili četveropreg. Podvozi se nisu
obavljali u vrijeme velikih poslova na polju, livadi i vinogradu, a obavljali su se
samo onda kada su putevi bili prohodni. Sve troškove cestarine, skelarine i sve
troškove za stoku i kmeta trebao je plaćati vlastelin, ali u praksi se događalo
često suprotno.7* Duge podvoze kmetovi su obavljali na području vlastelinstva i
Baranjske županije, a vrlo često su podvoze vršili prema Budimu i Pešti, te u
Bačku.7-5
Seljak je i za ribarenje na Beljskom vlastelinstvu imao obveze prema vlastelinu
jer se ribarenje smatralo isključivim pravom vlastelina. Vlastelinstvo je najvećim
dijelom samostalno vodilo ribnjake na kojima bi seljaci lovili, s time da bi 1/3
davali vlastelinu,75 a ako su lovili uz pomoć "vejsze"77 godišnje bi plaćali
vlastelinu dodatno 1 forintu. Vlastelinstvo je na mnogim jezercima na vlastelin­
stvu davalo pravo ribarenja u zakup. Tako se spominje jedan seljak u Kopačevu
te trgovac u Vardarcu koji su zakupili pravo ribarenja, dok je npr. cijelo selo Lug
72
Mugdolna Kiss, "Divot kmetova na veleposjedima u Baranji između Dunava i Drave od
1700. do 1848. godine ", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek,
VIII, (Osijek 1986.), 19973
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 145.-150.
74
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 63
75
Sršan, Baranja 1785, 38., 45, 56., 62., 69., 75-, 88., 95-, 9% 104., 111., 116., 122., 128.,
136., 141.
76
Stanovništvo i gospodarstvo, 122.
77
"vejsze" je bio alat za hvatanje riba - vidi više kod: Kiss, "0 ivot kmetova", 200.
zakupilo pravo ribarenja na nekim jezercima oko sela.75
Za pogodnosti drvarenja kmetovi cijele sesije su na Beljskom vlastelinstvu bili
dužni prema Urbaru vlastelinu sjeći ili voziti I hvat drva, a oni koji nemaju
spregu sjekli su drva za vlastelina razmjerno veličini sesije. Vlastelinu su drva vrlo
često dovozili na udaljenost i od jednog dana, a često se događalo da mjesto
kamo drvo moraju dovoziti nije bilo stalno određeno.7^ Ako je kmet i sjekao i
vozio drva vlastelinu, računao mu se I dan sječe u sedmičnu rabotu 5<J Obično
su se drva sjekla u razdoblju od studenog do veljače jer tada seljak nije radio na
zemlji.
Svaki kmet na Beljskom vlastelinstvu, kao i drugdje u Ugarskoj, bio je dužan
davati i vlastelinu od intravilana I forintu poreza (census) u dva obroka i to na
blagdane Sv. Mihovila i Sv. Juraja.57
Trgovci i obrtnici za svoju djelatnost na Beljskom vlastelinstvu nisu bili dužni
vlastelinu davati ništa, ali prema veličini svog posjeda, razmjerno veličini sesije
ako su je imali izvršavali su urbarijalne obaveze kao i drugi seljaci, a njih su
obično plaćali novcem (vidi prilog 5). Osim trgovaca i obrtnika, povlasticu otku­
pljivanja novcem od javnih i vlastelinskih davanja na vlastelinstvu su u pravilu
koristili još i crkveni služitelji i učitelji.
S obzirom da je na Beljskom vlastelinstvu vlastelin uzeo u zakup desetinu od
pečuškog klera®2 na način da je pomoću pogodbe ugovorio desetinu za jednu
svotu za cijelo vlastelinstvo5-3 koju je plaćao u gotovu novcu, seljak je na
Beljskom vlastelinstvu i crkvenu desetinu davao vlastelinu. Desetinu je kmet
davao samo od rustikalnog zemljišta i isključivo u naturalijama, no nije bio dužan
dovesti je na određeno mjesto, ali ako je pak to učinio zaračunalo bi mu se u
robotu. Desetinu nisu davali pravoslavci u mjestima gdje su odavno bili nasel­
jeni, kao ni službenici crkve. Svi ostali su bili dužni davati desetinu.8*
78
79
80
81
82
83
84
Sršan, Baranja 1 7 8 5 5 6 ., 59-, 69.
Sršan, Baranja 1785-, 33 -161.
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 126.
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 126.
u crkvenom pogledu Beljsko vlastelinstvo j e potpadalo pod Pecušku biskupiju
Sršan, Baranja 1785-, 41.
Bosendorfer, Agrarni odnosi, 133-
Osim obaveza prema vlastelinu, seljak na Beljskom vlastelinstvu imao je obaveze
i prema Crkvi i državi. Osim desetine seljaci su bili dužni plaćati razne
svećeničke pristojbe (školarina kod katoličkih i pravoslavnih svećenika) koje bi
davali i učiteljima koji bi svećenicima bili na pomoć. Seljaci su bili dužni i na
razna druga davanja svećenicima (bez obzira na vjeroispovijest) dijelom u naturalijama, a dijelom u novcu, zatim svećenicima ali i učiteljima sjeći i donositi drva
za ogrjev 55 a u pravilu je kmet besplatno radio i na obnovi svećenikove i učitel­
jeve kuće i crkava. Seljaci Beljskog vlastelinstva su imali obaveze i prema
pukovniji Kinsky, koja je bila smještena na području vlastelinstva, dovoziti joj
ogrjevna drva, popravljati joj staje, snabdijevati je rasvjetom, sijenom ili pak vršiti
podvoze za nju (osim seljaka iz Podravlja jer je vojska na području tog sela pot­
padala pod utvrdu Osijek). Seljak Beljskog vlastelinstva je bio dužan i za župani­
ju obavljati popravke mostova, javnih putova, čišćenja rijeka na području
vlastelinstva, a k tome su bili bio dužni plaćati i redovan državni porez - diku
(dica).5<>
Organizacija prikupljanja poreza i izvršavanja obaveza
Svaki seljak u mjestu imao je knjižicu u koju su se upisivale sve uplate i poda­
vanja, a upisivao ih je bilježnik. Bilježnik sela sastavljao je račune i podneske sela
i za svoju službu bio je plaćen od strane sela. Na Beljskom vlastelinstvu I 785.
godine bilježnici su djelomično bili plaćenu u novcu, u prosjeku oko 40 forinti
godišnje, a dijelom u naturalijama, pa bi im godišnja plaća dosezala ukupnu vrijednost (npr. u Topolju i Duboševici) do oko 107 forinti. Manja sela na Beljskom
vlastelinstvu nisu imala vlastitog bilježnika poput Podravlja, Petlovca, Kotline i
Kamenca, već su bilježniku u susjednom selu plaćali da im vodi račune i sastavl­
ja podneske. Većina je sela bila zadovoljna radom bilježnika. Jedino su u
Kneževim Vinogradima seljaci smatrali da bilježnik nije baš sposoban za vođenje
računa i sastavljanje podnesaka, te u Batini gdje je učitelj obavljao posao
bilježnika, možda zbog nedostatka pismenih osoba u selu.57
85
Kanonske vizitacije Baranje 1729.-1810., knjiga l , (Osijek, 2003-), 90.-208., usporedi Sršan,
Baranja 1785.,
86
Kiss"Wivot kmetova na veleposjdima", 201.; usporedi sa Sršan, Baranja 1785.
87
Sršan, Baranja 1785., 38 , 51., 99-, 105., H L , 116., 149,154., 164.
Seoski knez u svom je mjestu vodio brigu o redovnom izvršenju poslova i pod­
mirenju dugova, prvenstveno prema vlastelinu. Seoski knez predstavljao je
glavnu osobu seoske uprave i odgovarao je za provođenje vlastelinskih naredbi,
a osim toga bio je i rabitar u seoskim sporovima. Knez je čuvao pečat sela i pot­
pisivao je akte koje je sastavljao bilježnik. Knez je bio dužan sam, ili uz pomoć
bilježnika, oglašavati tekuće obavijesti sakupljenim stanovnicima u selu55, no u
većini sela na Beljskom vlastelinstvu se događalo da je bilježnik sam sakupljao
stanovnike u selu i oglašavao im tekuće obavijesti.59 U Kamencu je to činio i
učitelj, s obzirom da bilježnika nisu imali.90 Seoski knez nije bio plaćen od
općine, ali je bio oslobođen urbarijalnih podavanja prema vlastelinu.-97
U Kopačevu i Vardarcu se spominje da je općina za suca izvršavala obaveze
prema vlastelinu.-92
Seoskom knezu pomagali su prisežnici u selu. Oni su rukovodili poslovima na
vlastelinstvu, koji su se ticali obaveza prema vlastelinu, ali su rukovodili i javnim
poslovima koje je određivao kotarski načelnik, a koji su se najčešće ticali popravki mostova i javnih puteva. Na Beljskom vlastelinstvu 1785. njihov broj je od sela
do sela varirao. Najmanje prisežnika na Beljskom vlastelinstvu imala su sela
Podravlje, Gajić i Kamenac po 2, dok je Bilje imalo najviše 6. Prisežnici nisu bili
plaćeni, niti oslobođeni urbarijalnih podavanja kao seoski knez, jedino nisu
morali ići na javne radove.-5#
Seljaci su podmirivali svoja podavanja na Beljskom vlastelinstvu u pravilu angarijalno, dakle nakon završetka velikih poslova na oranicama, livadama, u vino­
gradima ... Ni jedno selo na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine nije imalo
zaostataka.-9^ No, kod podmirenja godišnjih podavanja prema crkvi spominje se
u vizitacijama iz 1782. godine da seljaci u župi Branjin Vrh dijelom redovito
88
89
90
91
92
93
94
127.,
Rajczi, "Pravno ustrojstvo", 177.
Sršan, Baranja 1785., 46., 62., 76., 89., 95., 105., 112., 116., 122., 128., 141., 150.
Sršan, Baranja 1785-, 164.
Rajczi, "Pravno ustrojstvo", 177.; Sršan, Baranja 1785., 46., 56,
Sršan, Baranja 1785-, 56., 62.,
Sršan, Baranja 1785-, 46., 51-, 62., 69., 88., 111., 116., 164
Sršan, Baranja 1785., 37., 45-, 50., 55-, 61., 68., 80., 88., 94., 98., 104., 111,115., 121.,
135., 140., 148., 153-, 159-, 163-
daju,-95 a u Kneževim Vinogradima da su seljaci po tom pitanju "nemarniji i teži
nego ostali",^ dok su npr. seljaci u Bilju "pri davanju dužne štolarine za pokop
nemarni i teški." -97
95
96
97
Kanonske vizitacije Baranje 1729.-1810., knjiga I., ( Osijek, 2003-), 207.
Kanonske vizitacije, 137.
Kanonske vizitacije, 149.
Prilozi
Prilog I : Struktura stanovništva u 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1/85. godine
Selo
Batina
Bilje
Podravlje
Kopačevo
Vardarac
Lug
Branjin Vrh
Popovac
Beli Manastir
Luč
Petlovac
Topolje
Duboševica
Gajić
Draž
Branjina
Zmajevac
Podolje
Kneževi Vinogradi
Kotlina
Suza
Kamenac
ukupno
sesionalista
inkvilina
subinkvilina
15
148
27
107
97
104
82
122
74
139
40
155
162
112
78
123
116
52
147
60
64
27
2052
78
75
27
19
7
1
5
110
64
10
47
7
18
17
16
34
110
27
78
31
27
12
820
6
5
0
11
0
0
9
2
8
0
5
6
4
0
4
1
8
1
12
9
3
2
96
Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785., Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999);
Magdolna Kiss, "0 ivot kmetova na veleposjedima u Baranji između Dunava i Drave od 1700. do
1848. godine", Tri stoljeća Belja, Posebna izdanja Zavoda za znanstveni rad JAZU Osijek, VIII,
(Osijek 1986.), 208., 209.
Prilog 2: Broj oranica, livada i pašnjaka po mjestima Beljskog vlastelinstva
1785. godine
Selo
Batina
Bilje
Podravlje
Kopačevo
Vardarac
Lug
Branjin Vrh
Popovac
Beli Manastir
Luč
Petlovac
Topolje
Duboševica
Gajić
Draž
Branjina
Zmajevac
Podolje
Kneževi Vinogradi
Kotlina
Suza
Kamenac
ukupno
oranice
(jutro)
livade
(kosa)
73
550
0
853
848
1133
1716
1638
1369
672
176
1473
2055
601
911
1290
30
300
0
443
419
587
278
880
459
312
96
742
265
345
440
621
209
1662
654
769
286
18938
98
881
380
42
7618
pašnjak
(grlastoke koje
možeuzdržavati)
100
500
200
500
500
500
300
300
300
200
100
300
300
100
200
300
500
100
500
200
500
300
6800
Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999)
Prilog 3: Veličina vinograda u 22 naselja Beljskog vlastelinstva 1785.godine
Batina
Bilje
Podravlje
Kopačevo
Vardarac
Lug
Branjin Vrh
Popovac
Beli Manastir
Luč
Petlovac
486
0
0
368
268
240
355
480
356
0
0
Topolje
Đuboševica
Gajić
Draž
Bran] i na
Zmajevac
Podolje
Kneževi Vinogradi
Kotlina
Suza
Kamenac
157
134
302
422
465
620
486
402
398
399
114
Ukupno
6452
Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785., Izvori z a povijest Osijeka i Hrvatske, 10. (Osijek 1999.)
Prilog 4: Visina otkupa u novcu od davanja devetine, darova i robote
cijela sesija
24,31 forinti
% sesije
18,38 % forinti
Vz sesije
12,45 1/2 forinti
1/4 sesije
6,53 % forinti
1/8 sesije
3,56 % forinte
inkvilin
4 forinte
subinkvilin
2 forinte
Izvor: Josip Bosendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb 1950.), 91.
Prilog 5: Brojno stanje stoke na Beljskom vlastelinstvu 1785. godine
Selo
Batina
Bilje
Podravlje
Kopačevo
Vardarac
Lug
Braniin Vrh
Popovac
Beli Manastir
Luč
Petlovac
Topolje
Duboševica
Gajić
Draž
Branjina
Zmajevac
Podolje
Kneževi Vinogradi
Kotlina
Suza
Kamenac
ukupno
Konji
(iznad 3
g o d in e
starosti)
kobile
40
110
23
76
60
85
65
146
106
80
60
44
80
30
84
97
130
30
92
57
44
20
1562
10
86
16
48
40
60
30
30
15
25
20
33
60
16
31
30
77
17
60
0
32
0
736
ju n a đ
volovi
0
27
10
0
50
0
68
80
87
101
48
74
109
0
58
100
40
90
88
61
25
101
40
47
35
1144
24
57
krave
(izn ad 3
g o d in e
staro sti)
svinje
(iznad 1
g o d in e
starosti)
ovce
koze
60
78
40
61
86
60
60
113
103
79
78
67
78
28
61
56
81
40
85
50
56
24
1447
88
203
27
250
150
150
289
280
316
336
90
345
400
145
360
254
0
164
430
79
138
58
4553
0
0
0
0
0
235
205
190
83
82
57
100
160
73
0
85
50
0
500
0
0
0
1820
0
0
0
0
0
0
14
34
0
36
0
0
0
0
0
49
20
0
100
0
0
0
253
Izvor: Stjepan Sršan, Baranja 1785-, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, 10. ( Osijek 1999-)
Davorin Taslidžić
STUPOVI OPSTOJNOSTI - PUTOVI I RASKRIŽJA
(Prometna i komunikacijska infrastruktura u Baranji nakon Drugog svjetskog rata)
Poslije završetka Drugoga svjetskog rata, točnije počevši od 1946. sustav
željezničkog prometovanja pripadao je administrativno-tehničkom odjeljenju
Direkcije Državnog odbora Belje čije se središte nalazilo u Belom Manastiru.
Njegova je djelatnost bila organizirana na sljedeći način: prometno-tehnički
pododjel, održavanje i nadzor pruge, a prometovanje, odnosno prijevozna sred­
stva ili prometala su bila: 11 lokomotiva, 2 motorne drezine, 7 putničkih vago­
na, 3 1 G- kolo, 9 TG - kola, 3 1 PL - vagon, 22 para vagona za prijevoz tru­
paca, 98 T vagona, 546 R - vagona, 3 poštanska vagona i 5 tendera. U sustavu
željezničkog prijevoza bilo je uposleno 37 stalnih službenika i 6 stalnih skla­
dišnih radnika za utovar, istovar i pretovar roba. Ti radnici su radili u akordu
prema utvrđenim tarifama. Za sve druge radne potrebe na rad su primani drugi
radnici sukladno potrebi.
U razdoblju tzv. okupacije Baranje od strane Kraljevine Mađarske
(1941.- 1944.) u željezničku strukturu i održavanje prometovanja nije se goto­
vo ništa ulagalo, a i mogući potrebni popravci su svedeni na najmanju moguću
mjeru.
Nakon pobjede nad fašizmom antihitlerovske koalicije, i ovo područje
je dobilo nove vladare, koji su u početku bili naklonjeni prema ovdašnjem puku,
ali kako je vrijeme odmicalo, postajali su sve okrutniji i ne baš raspoloženo
darežljivi prigodom ispunjavanja želja ili potreba ovdašnjeg pučanstva. Zacijelo
da se to osjetno odrazilo i na opstojnost gospodarske željeznice Belja, čiji se
radni vijek približio svome 62. rođendanu kada je zapravo iščezla s ravničarskih
obzorja.
Glede željezničke mreže u hrvatskoj Baranji dogodili su se vrlo nelo­
gični čini, jer je vremensko razdoblje od 1957., pa mogli bi bez grižnje savjesti
istaći l 982., u kojem se razdoblju dosta okrutno ukidaju brojni željeznički, oni
uskotračni, ali i normalni kolosjeci što su spajali središnje i rubne dijelove Baran­
je. To se dogodilo željeznici, a ono što se u istom vremenskom razdoblju poz­
itivnoga dogodilo, je u procesu popravka i modernizacije cestovnih prometnica
u Baranji. Glavnu regionalnu cestu činila je cesta broj 17 sa suvremenim kolovo­
zom, koja je vodila od Osijeka, preko Bilja, Mece, Darde, Švajcarnice, Ceminca,
Kozarca, Belog Manastira, Branjinog Vrha i Kneževa do državne granice,
odnosno preko Udvara u Mađarskoj; ukupna dužina ove ceste iznosila je 45
kilometara. Tako je zacijelo jedan raniji općinski put postao magistralnim, i
međunarodnom cestom broj 17-1, a odvojila se od regionalne ceste broj 17,
kod Bilja, prolazeći dalje prema sjeveroistoku, i to sljedećim mjestima: Vardarac,
Lug, Grabovac, Kneževi Vinogradi, Suza, Zmajevac, Batina na Dunavu. Tako je
upravo ta cesta postala cesta što život znači, temeljem dva osnova: nakon uki­
danja željezničke pruge Batina - Beli Manastir, postala je jedinom vezom s Osi­
jekom; ona se s dvjema regionalnim cestama nadovezala na magistralnu cestu
broj I 7, i to: a) na sjeveru, između Batine i Zmajevca sa cestom broj 2 4 14, koja
je vodila preko Draža i Topolja u Kneževo / od 1860. - tih godina na ovome je
potezu išla važna županijska cesta Kneževo - Batina, koja se nakon prijelaza
skelom kod Batine na Dunavu povezala s cestom Bezdan - Sombor /, b) sa
središnjom cestom broj 2413, koja je prolazila od Kneževih Vinograda preko
Karanca, zatim jugoistočno od Belog Manastira, gdje izbija na magistralnu cestu
broj I 7. Sa zapadne strane magistralne ceste kod Švajcarnice odvojila se region­
alna cesta broj 2412, koja je vodila preko Uglješa, Jagodnjaka, Bolmana do
Baranjskog Petrovog Sela, odnosno do državne granice kod Beremenda u
Mađarskoj. Sjeverozapadno od Bolmana jedna novoizgrađena lokalna cesta
1980-tih godina vodila je preko sela Petlovac, Šumarina i Širine u Beli Manas­
tir. Regionalna cesta broj 2412, od Baranjskog Petrovog Sela, imala je jedan
korak prema jugu, koji je preko Novog Bezdana i Torjanaca, prelazeći Dravu,
stigavši do Belišća, pa u Valpovo, stvorila još jednu vezu hrvatske Baranje sa
Slavonijom, s obzirom što izbija na cestu Osijek - Donji Miholjac - Virovitica.
Ako sada i pokušamo stvoriti moguću usporednicu znanih podataka, a
koje je iskazao u svom prikazu prof. dr. sci Zvonimir Jelinović (Historijski aspek­
ti razvoja prometa na području Baranje), odnos suvremenog kolnika prema
dužini cestovne mreže u hrvatskoj Baranji 1982., bilo je 216:221, što zapravo
iznosi 97,7 posto; i Hrvatskoj 18.727:27.636, što zapravo iznosi 67,8 posto.
Stoga i ovi naizgled suhoparni i hladni brojevi slikovito govore o mogućoj
kvalitetnoj prednosti putova južne, hrvatske Baranje u odnosu na putnu mrežu
na nivou Hrvatske. Primjerice, na sto kilometara prometnica hrvatske Baranje
dolazio je znatno veći broj prometala nego je to bilo na nivou Hrvatske. Nadal­
je, primjerice, 1957., taj je broj bio veći u odnosu na Hrvatsku za punih 60
posto, a I 982. za 41,5 posto.
Prigodom izračuna prosječnog godišnjeg dnevnog prometa cesta Osi­
jek - Beli Manastir - državna granica s Mađarskom (danas granični prijelaz
Duboševica - Udvar), 1960., iznosio je 558 vozila, a 1883. prošlo je 2.552
prometala što za oko 4,5 puta više u odnosu na protekle 23 godine. Nadalje,
bilježimo i situaciju iz koje se iščitava intenzitet prosječnog dnevnog godišnjeg
prometovanja na cesti Bilje - Batina iz 1983., međutim, bio je izrazito manji,
1.400 prometala. Zacijelo u ovom drugom statističkom mjerenju iz I 983.,
izuzeta je zapravo najprometnija dionica magistralne ceste broj 17 između
Belog Manastira i državne granice, a koji je stvarni razlog o tome se tek može
danas nagađati, ali to očito najpouzdanije znaju tadašnji nositelji vlasti.
Poštanski promet
Promet koji nije klasičan, odnosno onaj koji vrši prijevoz roba ili ljudi,
jeste poštanski promet. Taj segment za hrvatsku Baranju ima izuzetnu važnost.
Pošta i telefonija u značajnoj su mjeri približili svijet ovome kraju i taj kraj svije­
tu.
Odmah poslije poraza osmanlijske vojske kod Nagy Harsanya, u
Mađarskoj I 687., austrijske vlasti nastoje u oslobođene krajeve što prije uvesti
poštansku službu. Kada je u Budi, 1687., za postarum magistra bio postavljen
Peter Shagler odmah je organizirao poštansku službu, i to od Austrije preko
Ostrogona do Budima, pa dalje, preko Mohača do Osijeka i smjerom nove
turske granice.
U svim postajama organizirane su kombijature od I 2 konja s odgo­
varajućim osobljem. Prijem i otpremu poštanskih pošiljki nadzirali su mjesni
postarum magistri.
Prva pošta koja je Osijek spajala s Budimom išla je preko Luga, Belog
Manastira i Mohača. U to vrijeme pošta se sakupljala i sređivala u posebnim za
to određenim mjestima - distriktima i otuda je odlazila na sve strane. Na čelu
poštanskog distrikta (središta) bili su prefekti.
U terezijansko doba pošta dobija sve potpuniji oblik. Pojavljuju se
poštanski pečati kojima su pečatiraju poštanske pošiljke. Uvode se i nove
poštanske diližanse (posebna namjenska kola za prijevoz poštanskih pošiljki).
Ovo je razdoblje značajno po reformama poštanskog prometovanja.
Godine I 755., pošte su u nadležnosti jedne Potkomisije koja godinu dana kas­
nije dobiva naziv: Dvorska poštanska komisija ( In Postsachen sudbelgierte
Hofkomission). Kasnije 1829., pošte su u nadležnosti Visoke dvorske poštanske
uprave (Obersten Hofpostvervvaltung) sa sjedištem u Beču. Godine 1838.
donijet je Zakon o pošti (Postesets). Ovaj zakon do 1918., važio je za sva
područja Austro - Ugarske monarhije.
Godine 1848., dolazi do značajnijih organizacijskih promjena u samoj
Monarhiji. Na tu novu organizaciju utječe pojava novih prometala: željeznica, a
zasebno otkriće telegrafa. Sve to ulazi u sastav Ministarstva za trgovinu, obrt i
graditeljstvo, u čijem je sastavu Generaldirektion fur Kommunikationen ) s
Odjeljkom za Poštu, za željeznicu i za Telegraf. Na čelu svih odjeljaka nalazio
se generalni direktor. Godine 1859., pošte su u nadležnosti Ministarstva
trgovine, zatim Ministarstva financija, a od 1861. pripadaju pod ingerenciju
Ministarstva trgovine i narodnog gospodarstva, kada su pošte i telegrafi objed­
injeni u Poštansko-telegrafsku upravu. Početkom mjeseca svibnja 1867., pošte
i telegrafi Civilne Hrvatske i Slavonije odvajaju se od Generalne direkcije u Beču
i stvara se jedno prijelazno razdoblje koje traje do I. travnja 1868., odnosno
do zaključivanja Nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Temeljem Nagodbe
zaključene između Austrije i Ugarske, sve pošte istočnog dijela dvojne Monarhi­
je došle su u nadležnost Ugarske poštanske uprave sa sjedištem u Budimpešti.
Poste i telegrafi na prostorima Vojne (krajine) granice su pod uprvom Ratnog
ministarstva u Beču, a s I. siječnjem 1871., pošte su u nadležnosti Ministarst­
va trgovine Ugarske.
Na organiziranje pošta i poštanskog prometovanja u tom se razdoblju
dogodilo podosta čimbenika što su u značajnoj mjeri utjecali na budućnost
djelovanja pošta, kao što je: rastući gospodarski procvat, ali i brojni vanjski utje­
caji, napose revolucionarno razdoblje iz prve polovice XIX. stoljeća.
Kako bi se i pojedinci zanimali za poštansku službu, ubrzao se sam pro­
ces otvaranja novih pošta, država osigurava zemljište, stan, oslobađanje od
vojnih obveza, kao i neke druge vrlo privlačne pogodnosti. Poštanski kovčežići
uvode se u obveznu uporabu 18 17. Vrste poštanskih usluga počinju se zapra­
vo razvijati tek poslije 1850., kada se uz pismo i paket u promet uvode novine,
tiskanice, preporučeno i žurno rukovanje, poštansko-uputnički promet, telegraf­
ska uputnička služba, pronalazi se i počinje rabiti poštanska dopisnica, koja se
od 1872., na području Hrvatske tiska (se) dvojezično: njemački i ilirski, uvode
se novčarske pošiljke, pošiljke s pouzećem, kao i robni ogledi.
Sam proces razvoja poštanskih usluga prati: uporaba poštanskih mara­
ka za frankiranje pošiljaka - 1850. uvođenje jedinstvenih poštanskih tarifa bez
obzira na udaljenost - 1866., uporaba okruglih poštanskih pečata s oznakom
mjesta i nadnevka - 1868., primanje ženskog osoblja u službu pošta - 1869.,
prijelaz na metrički sustav u poštanskom prometovanju - 1875., uvođenje
poštansko-štedne službe - 1882., kao i uvođenje u uporabu pečata R - 1883.
Poštanska organizacija temeljena na Poštanskom zakonu iz 1850., a
sagledana iz kuta Nagodbe između Austrije i Ugarske (1867.), ali i normativnih
akata Ugarske poslije 1867., imala je sljedeća načela uz naputak da je poštans­
ka služba pripadala pod državnu upravu, pa je stoga slijedilo: najviši organ je
Ministarstvo trgovine. Drugostupanjski organ je Generalna direkcija pošta i
telegrafa, a dok su prvostupanjski organi regionalne direkcije pošta i telegrafa;
izvršni organi za pošte su: poštanski i telegrafski uredi, poštanski inspektorati,
središnja skladišta materijala, središnji obračunski ured za poštanske uputnice,
okružna tehnička nadzorništva, glavno tehničko nadzorništvo; i zemaljski odbor
za pošte, telegraf i telefon. Poštanski patent (Postgezets) iz 1850., i njegove
odredbe ostale su vrijediti i poslije Nagodbe na području Hrvatske i Ugarske,
gdje je pored ostaloga posebno bilo pravo korištenja poštanskih usluga od strane
naroda, propisivanje tarifa od strane države, odnosno Ministarstva trgovine,
jamstvo i odgovornost za zaprimljene pošiljke, uspostava pratećih propisa temel­
jem Zakona kojim se uspostavlja poštanska služba, prometovanje i drugo.
Zapravo Nagodbom iz 1857., čin poslovanja pošta odvija se prema
posebnim propisima što ih je donijelo Ministarstvo trgovine u Budimpešti,
osnovom već utvrđenog Zakona o poštama, što je dodatno još pojačano spo­
razumom između Austrije i Mađarske.
Prva poštanska svjetska konvencija zaključena je 1874., u Bernu, pot­
pisana posebno od ugarskih pošta, čime djelom to tek potvrđuje samostalnost
pošta na području Ugarske i Hrvatske, u odnosu na austrijsko teritorijalno
područje. Svim poslovima poslije Hrvatsko-Ugarske nagodbe, sve do 1918.,
posluje se prema ranije utvrđenim pravilima propisima i zakonima, što su ujed­
no temelj suvremenog organiziranog-telegrafskog prometovanja.
U razdoblju od druge polovine XIX. stoljeća, na području Baranje osni­
vaju se poštanski uredi koji osim posredovanja pismima i paketnim pošiljkama
obavljaju i novčarsko poslovanje, kao i brzojavnu službu.
Ž E L JE Z N IČ K A M R EŽA B A R A N JE NEKADA I DANAS
Jelena Mijatov
IELKA MIHALJEV - ISTINSKA ČUVARICA LJEPOTE I BOGATSTVA
BARANJSKOG VEZA (intervju)
Baranja je zeleni trokut u naručju Drave i Dunava. To je zemlja izobilja i muke
običnog malog čovjeka, bogata riznica netaknute prirode za svakog priro­
doslovca i raj za dušu svakog dobronamjernog gosta. Baranja je Ijubav rođenog
Baranjca i vječita želja svakog njenog djeteta.
Ljubav prema baranjskoj prirodi vezala je zauvijek gospođu Jelku Mihaljev
za baranjsku zemlju i Draž i drži je čvrsto na stoljetnim ognjištima. Ona je već
zarana spoznala pravu vrijednost etno-bogatstva i nastojala ga otrgnuti zabo­
ravu. Jer, dok živi jezik i običaji, živi i narod. Dok ima volje među nama za
očuvanjem onoga što su naši preci stoljećima stvarali bit će i nas. Zato nam teta
Jelka nesebično daruje bezbrojne sate svog slobodnog vremena istražujući
baranjsko šokačko bogatstvo, prave šokačke etno-bisere koji zadivljuju svačije
oko i vesele mnoge duše.
Uistinu je pravo bogatstvo imati u rukama teta Jelkinu knjigu Hrvatski
baranjski vez. Ako smo svjesni da materijalno bogatstvo prolazi i ako znamo da
je čovjek uvijek bogat koliko mu je bogata duša, onda je ova knjiga preslika tek
dijela onoga što teta Jelka nosi u sebi.
Teta jelka, kada ste se poče/i baviti ljepotom našeg etno-stvaraiaštva?
Počela sam još 1939. godine. Tada sam išla na Smotru folklora u Zagreb.
U to vrijeme se ta smotra folklora zvala Smotra hrvatske seljačke kulture. Već
sam tada , kao učenica gimnazije, shvatila da treba pokazati svoje etno-bogatstvo, ali da treba uvažiti i narodnu kulturu drugih naroda.
Što daje posebnu ljepotu našoj narodnoj nošnji?
Oduvijek sam voljela odijevati narodnu nošnju. Imala sam dosta rubina
moje bake još iz 19. stoljeća. Na njima sam uočavala razne motive, čudila sam
se spretnosti žena u izradi svih tih motiva. Bile su spretne vezilje jer su te motive
skladno povezivale u prave kompozicije. Tu je skrivena ljepota naših nošnji.
Govore Ii nešto boje na nošnji?
Od stručnjaka sam naučila koje su boje prave, izvorne boje na nošnji.
Svaka boja govori za sebe. Na pregačicama su sve dugine boje, a na vezenkama
samo tri: crna kao zemlja, plava kao nebo i crvena kao ljubav, život. Na njima
kao da je, uistinu, ispisan život ljudi. I to me iznova nadahnjuje. Treba se, valj­
da, roditi za to da se oduševljavaš narodnom kulturom.
Vi i sami volite prirodu. Povezani ste s njom.
Priroda me okružuje. Volim je. Još kada sam bila u gimnaziji moj otac je
želio da studiram agronomiju i da se bavim cvjećarstvom. No, to je propalo
nakon II svjetskog rata jer su životni uvjeti bili teški. Završila sam gimnaziju,
položila neke ispite i počela raditi kao učiteljica u selu. Kasnije sam upisala Peda­
gošku akademiju u Zagrebu i završila je. Za vrijeme zadruga život je bio težak.
Silna se nošnja prodala jer je trebalo priskrbiti novaca za život. Nakon raspada
zadruga počela se uvažavati narodna rukotvorina, nošnja i običaji. Obnovila se
Međunarodna smotra folklora, pa su se obnovile i mnoge naše folklorne skupine.
Ja sam i dalje radila s djecom. Polako smo učili o običajima, pjesmama i na kraju
vez. Uz djecu sam radila i sama. Usvajali smo prvo lakše motive, a teže sam i
sama učila od onih vezilja koje su ih znale vesti. Nekada sam radila s tri igle i tri
konca. Bilo mi je teško, ali sam bila uporna i naučila sam. Ali i djeca.
fešte li nekome pokazali te radove?
Djeca su marljivo radila, željela su to i pokazati, ali u tim godinama nije
baš bilo sluha za naš rad. Onda sam s djecom sama priređivala izložbe, pa su
bake (vezilje) sjedile kao prosudba. Birali smo i najuspjelije radove, iako su svi
bili lijepi. Svi smo se radovali. Druženje nam je bila nagrada.
Za koji vez možemo reći da je teži od drugih?
Težak je vez iz opaka. To moraš znati koliko će niti uhvatiti s krive strane
da na pravoj strani ispadne pravi motiv. Večeri sam potrošila na te motive. Radi­
la sam polako i vrlo strpljivo, a kad okrenem, a ono nije pravi motiv. Morala sam
oporiti pa ponovo. Al1nije mi žaol
Koliko dugo ste otkrivali i skupljali te različite motive?
Godinama. Skupila sam ih puno. Kad je te moje motive, jednom vidjela
Zdenka Lehner, etnolog iz Zagreba, rekla je da je to pravo malo bogatstvo i da
ga treba nekome pokazati.
Kako ste ušli u te motive? što ste vidjeli u njima?
Ušla sam u ljepotu kompozicije samih motiva na određenim dijelovima
rubine. Zadivljujuće je kako su oblikovani motivi ptice, cvijeća, zapravo sve
moguće životinje trčeći, sjedeći, u nizu ili se suprotstavljajući. Rubina je umjet­
nički domet, skup slika iz prirode. Pratila sam i pjesme i povezala motive s rubine
i motive u pjesmi. Rubina je, u neku ruku, spoj slikarstva i poezije. To je zapra­
vo kompozicija. Izvezene skale na rubine (nabori) su kao otkosi na livadi sa
šarenim poljskim cvijećem.
Naša nošnja je živopisna. Kad se čovjek zagleda u taj vez, otkriva pravu
maštovitost vezilja. U nizu motiva našla sam i slova glagoljice (L i LJ), što je zan­
imljivo. Za taj oblik kod nas kažu kopča. A kopča nešto spaja. Kopča kao Ijubav?
žene, vezilje bile su i domišljate. Donosile su sebi priglede, ali nisu baš tako
izvezle već su dodavale nešto svojega. Kao da su se natjecale čije će biti bolje.
Sada su svi ti motivi izdani u Vašoj knjizi. Kako ste se odlučili izdati knjigu?
Zelja mi je bila sačuvati motive od zaborava, da prilagoditi današnjim
odjevnim predmetima, kako bi bili ukrasni detalji suvremenog doma. To mogu
biti stolnjaci, nadstolnjaci, miljei i si. Možda će netko izvesti i nošnjul Zato sam
ih stavila u knjigu. Uz njih u i originalne fotografije motiva s odjevnih predmeta.
Da bih iz mogla vjerno nacrtati, s djecom sam brojila s rubine, što je teško, pa
sam ih onda nacrtala, tako će biti lakše budućim veziljama.
Knjiga je izdana ubrzo nakon Domovinskog rata. Kako ste sav taj materijal
za knjigu sačuvali?
Mnogo skupljenog materijala je nestalo u ratu. Dio sam spasila. Zapravo,
da mi Štipa Mijatov nije pomogao pred ratnim vihorom spasiti dio rukopisa i
materijal, možda moja knjiga ri sada ne bi ugledala svjetlo dana.
Knjiga je tiskana u Osijeku, jeste li imali teškoća pri izdavanju knjige?
Nije bilo lako izdati knjiga s našim motivima jer smo premalo područje da
96
.......
bi već u pretplati bila rasprodana. Knjigu je izdala Matica hrvatska u Osijeku. Bez
ponnoći dobrih ljudi teško bih uspjela.
Knjiga je doživjela dvije promocije.
Da prvo je održana promocija knjige u Tekstilnoj školi u Osijeku. Odaziv
je bio velik. Uz prigodan program učenika ove škole promovirana je knjiga.
Druga promocija održana je u Osnovnoj školi u Dražu, u selu u kojem živim.
Drago mi je što je škola pripremila promociju. Iznenadila sam se koliko je bila
posjećena. To su bili moji sumještani i moji učenici. Raduje me što su oni, iako
sada odrasli ljudi, pokazali poštovanje i što još, u neku ruku, u meni vide uzor
kao u svojoj učiteljici.
Ova Vaša knjiga je vrlo vrijedna za svakoga tko u vezu vidi ljepotu i raskoš
prirode. Možete li nam reći još nešto o vezu jer je on, uistinu, zaokupio veliki
dio Vašeg života?
Vez je riječ vrlo kratka. Jednosložna. čovjek je oduvijek vezan uz prirodu.
Valjda se volio kititi, uređivati... Možda je nešto privezao na sebe - neki cvijetak, listak, grančicu, peri ptice...Možda ga je taj ukras trebao štititi od nečega
jer je čovjek dio prirode. Od tih davnih vremena do naših dana sve te djeliće
prirode je izvezao na tkaninu, žene je uvijek nadahnjivala ljepota prirode. Naša
je baranjska ljepota jedinstvena. Rijetko se sve nađe na jednom mjestu: i šuma i
voda i brdo i plodne njive i životinje... Zato je naša nošnja živopisna, bogata,
raskošna. To je tjeralo vrijedne vezilje da na svom platnu zaustave na trenutak
te baranjske ljepote. Za vječnost. U svakom potezu igle i konca očitava se ljubav
koja nas Baranjce veže za ovu našu baranjsku zemlju.
I
još bih jedanput zahvalila svima onima koji su na bilo koji način pomogli
izdavanje ove knjige i tako osigurali da se ova ljepota prenese na buduće gen­
eracije.
A meni preostaje da teti Jelki poželim još puno godina plodnog rada na
očuvanju narodnog stvaralaštva. Jer, dok imamo tetu Jelku, imamo istinsku
čuvaricu ljepote i bogatstva u osebujnom svijetu Baranje na narodnom ruhu.
Marija Keler
BARANJSKA NOŠNJA I OBIČAJI
Baranjska se nošnja razlikovala: Ijetnja od zimske, jesenske i proljetne, nedjeijnja
od svakidanje, stari od mladih. U ljeto su stari ljudi - didaci i dedaci bili su u
opletarama gaćama, bilim rubinama (košuljama) sve je bilo tkano od domaćeg
kudeljinog platna, sa šeširom na glavi, u opancima "Bata-Borovo" ili kožnim, a
poneki u kožnim papučama. Imali su privezan plavo ofarbani (obojan) radni
pregač, lulu ili cigaretline (cigarete) koje su se zamatale u novinski papir ili cigaret-papir. Sa sobom su nosili duhan-kesu, tj. kožnu torbicu za duhan i sumporaču (šibice) ili fajercajh (upaljač), takve ih pamtim. U jesen su nosili rekliju (sako)
od domaćeg platna koja je bila tkana i farbana (bojana) u kestenu, orahovom listu
ili ljusci mladog oraha. Poslije rata nije Klo boje. Kasnije se odjeća nosila u far­
bam (bojaonu). Zimi su nosili hlače na glavi su nosili šubaru od ovčjeg krzna i
ćurdiju. Ćurdija je bila dugačka kabanica, izvana na gornjem dijelu crno janjeće
krzno. Obično u zimi je služila kada se žito vozilo u mlin na mljevenje, koristili
su je i pastiri. Na nogama su imalli čopare, čarapkel na koje su se oblačile cokule
(svaki dan).
Žene su nosile tkane vunene suknje.
Vunene suknje razlikovale se svečane i svakidanje, za mlade žene, za stare žene,
a nosile su se u proljeće, jesen i zimu. Nošnja je vezana za dob i blagdane. Sukn­
je su tkane vunom, boje su :crvena dominira, zelena, žuta, bijela i crna. Suknja
je u dvije pole šita, redovi okomito i tanko uskalita. Stare žene su naosile sukn­
je i na vodoravne redove. Preko suknje nosio se obojak od dvije pole redovi
vodoravni. Haljinka-bluza s kragnom visoko uz vrat (uska kao ruska kragna) u
poprsje i na rukavima ušite su šlinge,] cakne. Priko haljinke nosili su se cveteri
ili bekeš somotski. Ljeti su žene i divojke nosile rubine, a sLare bake su nosile
vunene suknje. Na glavi su nosile oglavlje, a sastojali su se od konde-rogova,
1. Šlinge - ukrasi na haljini, ušivene cakne
bikela, kapice i podmitalca. Kcnđa-rogovi gornji dio, bikele su donji dio, na
cijelom oglaviju - rogovi. Konđa-rogovi sačinjeni su od debele žice izvedene kao
dva roga koji su u sredini imali polukružnicu. Žica se opšila platnom s ušivena
dva konca za privezivanje rogova, a služila su za učvršćivanje rogova na glavi.
Bikele su donji dio rogova napravljen od kukuruzine koja je opšivena platnom.
Kika (kosa) se češljala i dijelila po sredini glave i uplela u dvije pletenice, koje su
se motale na donji dio rogova. Vrat se brijao svake nedjelje. Konđa bi se prekri­
la kapicom koja se učvrstila pripadačama-bumbačicama. Kapica je bila tkana od
pamuka, a svečana još i našivena s ukrasima, jaspricama i zrncima, pa i ogledal­
cima. Na kraju bi se stavljalo podmitalce, našiveno natkom, zrncima. Mlade su
žene nosile šarenije kapice, a starije mrke. Počešljali bi se zulumi i udili obočići
naušnice, i pozaticali donjki iza uha.
Mlade žene su u rubini šarenkL Ispred je povezan svilenac-pregač. Na
glavi ima kapicu-rogove, koja je prekrivena svilenom maramom. Nosi se kada
mlada žena ide na misu. Svilena marama ima dugačke svilene rojte (rese). Pored
uha se ističu zulumi od vlastite kike (kose) koju su podrezani da se lijepo ističu
i uklapaju u kapicu i maramu. U ušima su udiveni zlatni obočići (naušnice).
Mladi čovjek obučen je u šokačke gaće i bilu jasprenu rubinu, s malim
crnim prslukom, i priko ramena zabacita je bila čoja, koja je ukrašena crnom i
crvenom svilom. Na glavi je astraganska šubara od janjećeg krzna, a na nogama
kožne čizme bogato narogane (nabrane). Svečana ljetna oprava, za mladi svit,
moglo bi se kazati proljetna i ljetna oprava.
Korizma (posni dani) je priprema za uskrsne blagdane. Započinje postom i
molitvom na Cistu srijedu ili Pepelnicu. Toga dana u crkvu idu vjernici u znak
pepeljenja. Svećenik izgovara: "Živi po riječima Evanđelja" i "Sjeti se čovječe da
si prah i da ćeš se u prah vratiti".
Svakog petka u crkvi se održavao Križni put, a moli se i pjeva pred slikama postajama Križnog puta: "Stašeć plačuć tužna Mati". U Korizmi je vrijeme
žalosti, žene su nosile bijele rubine-ničice i bijele marame preko kapice, a stare
bake vunene suknje.
Na Ciuhu nedjelju u crkvi se služila sveta misa. Zastrlo (zakrililo) bi se
raspelo lilastom (ljubičastom) tkaninom. Stare žene su na oglaviju priko kapice
nosile velike bijele-servijanske2 marame-kape, i nosile su mrke vunene suknje.
Divojke, mlade žene i starije žene, u korizmeno vrijeme nosile su bijele rubine
koje su se zvale ničice. Rubine-ničice bile su od bijelog lanenog platna našivene
bijelim pamukom u raznim motivima. U rukave su ušiveni upletovi. Rubina je bila
sva u sitnim skalicama, a na donjem dijelu rubine s opake strane opšila se podljina (zavrnuta rubina i našivene grančice). Rubine - ničice zvale su sc - na srceta
po četiri, na grančice, slavonske grančice, pečuvske, vukovarske, ciganske, a bile
su vrlo lijepe i bogato našivene.
Cvitnica - Cvjetna nedelja. Na Cvjetnu nedjelju u crkvi se pjevala Muka
Isusova. Pučki pjevači bili su vrlo lijepo uvježbani. Vjernici su u crkvu nosili cicamace i rascvjetali drinak, te posvećene grančice su se donosile u kuću - protiv
groma i na groblje za pokojne. Na Cvjetnu nedjelju su mlade žene priko kapice
stavljale bife koprene marame,3 vrlo čvrsto uštirkane i upiglane. Oblačile su se
bijele rubine-ničice. Prvo se obuče oplečak, koji je donja rubina u jendom dijelu,
od servijana lanenog platna našiven. Zatim se obuče bijela rubina-ničice, učvrsti
se pojasom i poveže se ispred svilenac (pregač). Na nogama su se nosile pletene
čorape i čarapke, u zimu crne čarapke štrikerske. Carapke su obuća pletena od
vune, boje: crna podloga, crvena, zelena, upletena mustra s motivima jagode,
cvijeća, zvjezdica, esovi (S) i našite ružice, podšite oplatama (grubo tkanje od
kudjelje) ili kožom. Čorape (dokoljenice) obično su pleli muškarci u zimi. Vunu
bi stavili preko vrata, a prstom nanos na iglu. Motivi su bili na zvizde, redove, a
bile su mustre krivo pravo, rupice.
U zimi i u proljeće kada su hladniji dani, žene su nosile vunene suknje i
bekeše (reklija-sako), a vrlo svečane su bile komošne suknje i bluze. Sprimanje
je započinjalo: prvo se obukao donji dio odjeće: kušuljac pa krilca - servijansko
laleno platno i našivene velike grane, a na rubu male čipčice. Zatim bi se obuk­
la vunena suknja i privezala pregačica (jedna pola obrubljena prandžama),
ponekad se privezao i svilenac. žene su nosile obojka u dvije pole umjesto
pregače- pregačice.
Haljinke su nosile divojke, mlade žene i stare žene. Haljinka je gornji dio
prave od cica, pamučno kupovno platno, a šivana je kao bluza, ima ispod vrata
kao umetak s ušitim caknama koje su ušite i na rukavima i na donjem dijelu
2.
3.
Servijanska marama Ikana od lana
Koprene marame, kupovna bijela marama, sva od čipke vrlo čvrsto uštirkana i upeglana.
haljinke. Lepurica je vrlo svečana haljinka, šivana je na sajmlice i urešena čipka­
ma. Kada su bili hladniji dani, oblačio se bekeš plišani (sako) od samta krojen u
struk, crne boje s crvenim paspulom (obrubom) uševinim oko džepova, rubova
i princes kroja. Zimi su žene srednje dobi i starije nosile na blagdane velike
kožuhe od bijele kože, ukrašene crvenom kožom i ušivenim okruglim malim
ogledalcima. Na blagdane mlade žene nosile su i kožuške bez rukova, od bijele
kože ukrašene crvenom kožom i ogledalcima. Običnim danima su nosile male
kožuške braunske (smeđe), ukrašene crvenom kožom i ogledalcima. Zimi su
mlade žene u crkvu oblačile svjetloplavu ćurdiju od čoje urešenu oko vrata,
rukava i na donjem dijelu s cicom, krznom od zeca ili kune. Nosile su se rukav­
ice s prstima, ali prsti nisu do kraja bili ispleteni.
Marija Keler
POZNATI STARI DVORCI I PARKOVI "BELJA":
BILJE, DARDA I KNEŽEVO
Položaj Baranje na obalama dviju rijeka (Dunava i Drave) i prirodno bogatstvo
ritova, bara i jezera punih riba, šuma s raznolikom divljači, a prije svega jeleni­
ma, srnama i divljim svinjama, plodnih poljoprivrednih površina, omogućili su da
spomenuti krajevi budu nastanjeni od najstarijih vremena. "Belje" kao organi­
zacijsko dobro, osnovano je 1687. godine dotacijom Leopolda I Eugena Savojskog, koji je od 1707.so 1712. godine sagradio lovački dvorac u selu Bilju,
koji je postao središte beljskog imanja. "Belje" je bilo vlasništvo E. Savojskog sve
do njegove smrti 1736. godine. Za vrijeme kraljice Marije Terezije, koja je
vladala dobrom poslije nadvojvotkinje Elizabete, izašao je Urbarijalni zakon7
kojim je stanovništvo dobilo nešto zemlje kao svojinu, što je donekle poprav­
ilo stanje kmetova. Poslije smrti Marije Kristine, koja je dobro kupila l 784.
godine za milijun i dvjesto tisuća forinti, nadvojvoda Karlo Ludvig pretvorio ga
je 1822. godine u obiteljski posjed koji se ne može otuđiti. Njega je 1847.
godine naslijedio njegov najstariji sin Albert, a 1897. godine poslije njegove
smrti, "Belje" postaje nasljedstvo nadvojvode Fridriha, sina Karla Ferdinanda, koji
je bio vlasnik "Belja" sve do I svjetskog rata. Poslije 1svjetskog rata Senžermenskim ugovorom "Belje" je podijeljeno na dva dijela: boljih 2/5 površine pripalo
je Mađarskoj, a 3/5 južnog djela pripalo je Jugoslaviji.-2
Poslije dolaska jugoslavenske vojske u Baranju 1918. godine, "Belje" je
stavljeno pod sekvestar od strane Narodnog vijeća Vojvodine i njim je upravljao
ministar trgovine i industrije sve do 1920. godine kada je proglašeno državnim
dobrom u nadležnosti Ministarstva financija Jugoslavije odnosno Generalne
direkcije državnih dobara Jugoslavije. Godinu dana poslije, 3.lipnja 1921.
godine, izlazi Uredba o organizaciji i uređenju dobara, koja je poslije šest
1
Urbar - odabir, iskrčen - propisi kojima se uređuje odnosi između feudalaca i kmetova;
zemljišne knjige, katastarske lisine (dr. Bratoljub Klaić; Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb,
1962. str 1543)
2
Duro Rauš: Stari parkovi u Slavoniji i Baranji, sir. 95,94,95■
mjeseci potvrđena i dopunjena zakonom koji je bio na snazi đo 1937. godine.
U izvještaju podnesenom ministru financija 30. ožujka 1939. godine navodi se
: šumarstvom, lovom i ribolovom rukovodi šumarsko odjeljenje sa svojih pet
šumarskih uprava i ribarskom centralom. Ono vrši odgoj i eksploataciju šuma
na prostoru od skoro 38.000 kj (katastarskih jutara). Na rezervatima vrši se
odstrel divljači. Ribarska centrala eksploatira svoje ribolovne vode u kojima
nahvata godišnje oko 900.000 kilograma ribe raznih vrsta. Pilana prerađuje
građevinsko drvo, oboreno u šumama "Belja" kojim opskrbljuje sve svoje
privredne grane. Višak proizvoda plasira na slobodnom tržištu. Poslije sloma
kapitalističke Jugoslavije 1941. godine dolazi s mađarskom vojskom kao
zapovjednik puka Albert, sin bivšeg vlasnika "Belja" nadvojvode Fridriha. Veliki
dio pokretne imovine u tijeku II. svjetskog rata evakuirano je u Mađarsku, a
pljačka je naročito došla do izražaja od strane mađarske i njemačke vojske pri
povlačenju 1944. godine. Tako je "Belje" dočekalo 1945. godinu potpuno
opljačkano. Nakon protjerivanja okupatora NOB (Narodnooslobodilačka borba)
AP (Autonomna pokrajina) Vojvodine postavlja komisiju od tri člana koja će
rukovoditi proizvodnjom na "Belju" da bi već 1945. godine bio postavljen prvi
direktor "Belja" i tada počinje organizirana izgradnja dobra.
Bilje
Lovački dvorac Eugena Savojskog u Bilju, građen je od 1707.-1712.
godine. Dvorac je okružen šljivikom površine 9 kj. U njega su uneseni putovi i
građevine, te grmlja čime dvorac dobiva mnogo na ljepoti. Šljivik i dvorac nalaze
se gotovo u šumi. Dvorac je urastao u naselje. Zatvoren tlocrt građevine s
unutrašnjim dvorištem i šanac ispunjen je vodom, reminisciraju tradicionalni
oblik kaštela, iako je dvor nastao u drugom desetljeću XVIII. stoljeća.
Na kamenoj nadgrobnoj ploči u parku dvorca Bilje, nekoć lovačkog dvor­
ca Eugena Savojskog, stoji natpis:
HIC 1ACET G.D.
ANTON IVS POHL:
NER.S.P.EVGENY
TELONIATOR ERAT
OBIIT 6 NOVEMBRIS
729 *(A.E. Brlić 1943.)
Darda
Mađarski veleposjednik, barun Esterhazy, dao je sagraditi u Dardi nešto
veći dvorac, jednokatni dvorac sjedinjuje u sebi baroknu tlocrtnu koncepciju i
nova klasična shvaćanja. Na tim nejednakim arkadama leži ostakljena sunčana
veranda, završena trokutnim zabatom. jednostavno obrađena dvorišna
pročelja oživljavaju klasicističku sunčanu uru. Trag Esterhazyjevih nalazi se u
obližnjoj župnoj crkvi u pomno obrađenoj mramornoj krstionici: na bakrenoj
zvonolikoj kupoli apliciran je obiteljski grb i zapis od kojega su dijelom otpala
slova. Imena vlastelinskog košarača Andrije Traunheima i stolara josipa Meisela
sa 1812. g. izrezbarena su na njihovim klupama u toj crkvi ukrašena pučki
naivnim motivima (Š. Habune.-Moravac i D. Mladinov, 1964.). Nad ulazom u
grad grofova Esterhazy, nekoć grofova Zrinskih u Dardi, okolo grba piše:
COMES IOANNES
CASIMIRVS ESTERI IAZY
F.F.MDCCCXIII
FORTITUD1NI
*(A.E. Brlić 1943.)
Park oko dvorca u Dardi potječe također iz prve polovice 19. stoljeća.
Uprava dobra "Belje" nalazi se u dvorcu i nastoji park držati u redu. Park je
obnovljen, u njemu se naročito ističe stablo ginka (Ginko biloba L.).
Kneževo
Treći dvorac Baranje nalazi se u Kneževu na glavnom putu iz Osijeka u
Mađarsku. Dvorac je svojim ulaznim pročeljem orijentiran na slobodni prostor
u središtu naselja: suprotna fasada okrenuta je prema južnom suncu i širokim
prospektima parka (Š. Habunek-Moravac i D. Mladinov, 1964.). Uprava
beljskog gospodarstva prešla je iz Bilja u Kneževo-Lak.-5
1818. godine izrađene su velike upravne i gospodarske zgrade te radničke nas­
tambe. Oko upravnih zgrada podignut je park J. Payr je I 824. godine napisao:
3
Lak - stari naziv za Kneževo.
"Već više godina radi se na podizanju engleskog parka u kome se nalazi mnogo
stranih vrsta drveća i preko 100 vrsta voća. Drvoredi su zasađeni 1818. godine
drvećem iz postojećeg rasadnika". Park obiluje starim drvećem, između kojeg
se ističu grupe prekrasnih platana i golema stabla crnog oraha i hrasta lužnjaka.
Ana-Marija Koljanin
RECENTNA UMJETNIČKA PRODUKCIJA NA PROSTORU BARANJE
"I centar i periferija su prostori upijanja, obrađivanja i prenošenja, samo što se
to odvija u suprotnim smjerovima i drugačijim intenzitetom. Centar, koji se
nameće kao prostor stvaranja i otkrivenja, odreduje ostatak svijeta kao periferi­
ju, prostor odjeka i povratne informacije. Na intelektualnoj razini periferija
opsjednuto sudjeluje u neizravnoj stvarnosti središta dok se središte njoj okreće
u rijetkim trenutcima jednoličnosti
Branko Francesci1
U ovome trenutku - koliko mi je poznato - ne postoji niti jedan kritički i sintetički
uvid koji bi se odnosio na pojam označen u naslovu teksta - ne postoji niti jedan
pregled ili kompleksnija studija koja bi sažimala suvremenu umjetničku produk­
ciju koja nastaje na prostoru Baranje, a samim tim nije moguć, niti postoji, jedin­
stven i usuglašen pogled na umjetnička zbivanja u toj istočnoj hrvatskoj regiji.
Upravo zbog toga, uslijed nedostatka ikakvih sintetičkih uvida u umjetničku
praksu baranjskih likovnih umjetnika, ovaj će tekst nužno biti nepotpun i u
određenoj mjeri subjektivan i pristran, te će pokušati izložiti neke moguće
poglede na suvremenu umjetnost na području Baranje. Prije nego li kao potpun
i iscrpan, analitičan pregled, treba ga čitati kao skicu mogućega pristupa temi,
koja će pokušati otvoriti i potaknuti uočavanje nekoliko pitanja i problema.
Hrvatsku umjetničku scenu, unutar koje je nužno kontekstualizirati umjetničku
produkciju baranjske regije, karakterizira kontekst geopolitičkoga statusa per­
iferije i ekonomskoga statusa tranzicije. Svijest o periferiji unutar globalnih razm­
jera na lokalnoj je razini povijesno ukorijenjena, te odražava općeniti stav unutar
1
Branko Franceschi:"Periferija_Tranzicija_ProdukcijaPrezentacija", predavanje održano
19■ lipnja 2001. u Lecture Lounge, Clocktoiver gallery, Neiv York, u kojem autor problematizira tem­
atiku i strategije hrvatske suvremene umjetničke produkcije i prezentacije u kontekstu geopolitičkog
statusa periferije i ekonomskog statusa tranzicije; objavljeno u: Radionica , br. 1, Institut za suvre­
menu umjetnost, Zagreb, siječanj 2002., str. 63-
društva i u sistemu umjetnosti* Stoga se samo po sebi nameće, u govorenju o
umjetničkoj produkciji pojedine regije, u ovom slučaju Baranje - unatoč sada već
zamjetnim nastojanjima za decentralizacijom umjetničke scene u Hrvatskoj-3razmatrati njezin kulturni i društveno-politički kontekst u statusu periferije per­
iferije. Primjerice, jedna je od interpretacija načina na koji funkcioniraju umjet­
ničke strategije umjetnika u zemljama poput Hrvatske izražena tezom o njihovoj
razapetosti, poput klatna, između dviju točaka: na jednoj je strani recepcija
ideja, jezika i svijeta internacionalne umjetničke scene, dok su na drugoj strani
mogućnosti, atmosfere i zahtjevi lokalnih prilika/ Nalazeći se na margini umjet­
ničkih zbivanja, u zatvorenom, izoliranom prostoru - u kojem se pojam margine
ne uspostavlja samo u odnosu na internacionalnu umjetničku scenu, te domi­
nantne institucije i strukture moći u hrvatskoj kulturi, već i u odnosu na nepos­
tojanje bitnijeg lokalnog umjetničkog središta - Baranja je u kontekstu istraživan­
ja umjetničke produkcije izrazito zanimljiva regija. Jer, opisani model koji uvje­
tuje umjelničke strategije na poziciji ruba ili margine, u funkciji generatora ino­
vativnih i istraživačkih umjetničkih praksi izvan dominantnih umjetničkih centara,
ne uspijeva se na periferiji periferije počesto niti uspostaviti. Baranja, kao
pretežno ruralno područje, nema društvene preduvjete za stvaranje urbane kul­
turne scene, niti izrazitog središta umjetničkih zbivanja. Desetljeće devedesetih,
s razdobljem ratne okupacije, te godinama društveno-ekonomskog poraća, na
ovom je prostoru ostavilo izrazito duboke tragove, čije se posljedice osjećaju i
danas u devastiranim i osiromašenim selima Baranje. Kako su učinci izolacije,
uvjetovane društveno-političkim kontekstom, nedostatak komunikacije i protoka
2
isto kao (1), str, 62.-69- Referiram na navedeno predavanje, je r je u njemu problematika
vrlo jezgrovito artikulirana, iako ono nipšto nije jed in i izvor koji izražava i problematizira
spomenuti stav.
3
Postepeno se, unutar institucionalnih i vaninstitucionalnih okvira, u devedesetim godinama
form iraju i afirmiraju novi prostori djelovanja unutar umjetničkih centara ili manifestacija koje
promoviraju recentnu produkciju u gradovima Splitu, Rijeci, Dubrovniku, Slavonskom Brodu,
Osijeku, Varaždinu, Križevcima itd., te na pojedinim lokacijama u Istri, ali kako te inicijative ne
proistječu iz na nacionalnoj razini osmišljene strategije decentralizacije kulture, njihov nastanak
ovisi isključivo o individualnoj lokalnoj inicijativi. U Baranji u posljednjem desetljeću nije pokrenu­
ta niti jedna nova značajnija inicijativa le vrste.
4
Šonja Briski-Uzelac, "Umjetnost kao trag kulture'', u: ''Neprilagođeni / Koncepluulističke
strategije u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti'', ur. Tihomir Milovac, Muzej suvremene umjetnosti,
Zagreb, 2002., sir. 157.
informacija, posvema je sužena mogućnost recepcije recentnih internacionalnih
umjetničkih strategija. S druge strane, Baranju karakterizira bogatstvo prirodnih
resursa prastarih šuma i močvara, koje je jedno od osnovnih obilježja identiteta
regije. U umjetnosti, stoga, postoji kontinuitet prakse koja u kontekstu izolirane
lokalne scene afirmira konzervativnu, tradicionalističku slikarsku produkciju, koja
u potpunosti izvan aktualnoga vremena ustraje na utvrđenim pasatističkim stil­
skim odrednicama i žanrovskom određenju pejzažnog slikarstva čiji je osnovni
motiv baranjski krajolik. Iz spomenutih razloga, u lokalnom kontekstu slikarstvo
intimistički-sentimentalnog pejzažnog realizma stvara osnovnu podlogu šire
društvene recepcije i valorizacije umjetničkog rada. Utoliko su, međutim, zan­
imljivije one malobrojne umjetničke pojave koje se uspijevaju pozicionirati
unutar spomenutoga recepcijskoga klatna i koje ne pristaju na konformizam
lokalnih zahtjeva. Njihovo pojavljivanje također formira određeni, isprekidani,
kontinuitet, te će upravo njihovom umjetničkom djelovanju tekst posvetiti pona­
jviše pažnje.
Recentna umjetnička praksa u svijetu, na početku tisućljeća, nastavlja strategije
umjetnosti devedesetih, te je moguće identificirati tri 'paralelne' povijesti: inter­
nacionalne (globalne), transnacionalne (nomadske) i lokalne (geografske)5.
Pitanje koje se nameće je gdje se unutar tih povijesti nalazi produkcija umjetni­
ka na prostoru Baranje, odnosno u kojoj mjeri sudjeluje u navedenim tokovima?
Kako je riječ o 'povijestima', potrebno je postaviti vremenske odrednice i odred­
iti koliko daleko treba ići u prošlost da bi se uspostavile koordinate suvremenog
trenutka u umjetničkoj produkciji na prostoru Baranje, tj. u kojem trenutku
započeti pripovijest, za koju sam napomenula da će nužno biti selektivna i
nepotpuna? Bilo bi logično taj trenutak odrediti u odnosu na društveno-politički
kontekst, u kojem bi ključnim događajem bilo definitivno oslobođenje okupira­
noga teritorija Baranje 1997. godine i prelazak, nakon sedmogodišnjega vaku­
uma, iz nekadašnjega jugoslavenskog umjetničkog konteksta u sadašnji hrvatski
kontekst druge polovice devedesetih. Potrebno je, međutim, uspostaviti konti­
nuitet s prijeratnim zbivanjima, kako bi se uspostavila relacija suvremene umjet­
ničke produkcije na ovom prostoru s umjetničkim pojavama od kojih ih dijele
godine rata.
5
isto kao (4), str, 155■
Najčvršću okosnicu kontinuiteta umjetničkog djelovanja na prostoru Baranje Čini
tradicija Baranjske umjetničke k o lo n ije osnovane 1975. godine. Njezin je kon­
tinuitet moguće periodizirati na razdoblja od 1975. do 1990. godine, kada je
održan posljednji prijeratni BUK, te od 1997. godine do danas, u poslijeratnom
razdoblju. Postojanje kolonije je od iznimne važnosti za umjetničku produkciju
u lokalnom kontekstu, jer je BUK jedini okvir u samoj Baranji, kontinuiranoga
poticanja umjetničkog rada. Održava se anualno i u određenom broju dana oku­
plja baranjske umjetnike i umjetnike iz drugih područja i centara. U prijeratnom
razdoblju njezin je karakter bio internacionalan te su na BUK-u sudjelovali, uz
umjetnike iz tadašnje Jugoslavije, umjetnici iz Mađarske, Češke, Njemačke... U
poslijeratnim godinama na koloniji sudjeluju isključivo hrvatski umjetnici (osim
1997., kada je zakratko zadržala internacionalni karakter, organizirana u sklopu
misija UN-a i OESC-a, u suradnji s državnim i lokalnim vlastima, koje od kon­
stituiranja hrvatske državnosti ustrajno podupiru održavanje BUK-a). Poslijerat­
no razdoblje obilježeno je i otvaranjem stalnog izložbenog prostora, Galerije
Baranjske umjetničke kolonije u Spomen domu "Batinske bitke" u Batini, gdje se
nalazi fundus koji obuhvaća više od I 70 djela, nastalih pretežno na Zelenom
otoku u Batini, mjestu održavanja BUK-a. Taj je galerijski prostor trenutačno
jedina galerija na području Baranje, koja - u okvirima produkcije BUK-a - pro­
movira suvremenu umjetnost. Od svoga osnutka, umjetnička kolonija je orijenti­
rana gotovo isključivo na medij slikarstva u kojem se realiziraju radovi pretežno
pejzažne tematike. U fundusu su, uz radove likovnih amatera, i radovi brojnih
renomiranih hrvatskih umjetnika, ali i umjetnika mlade generacije. Već 1998.
godine na BUK-u sudjeluju jedni od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjet­
nika starije i srednje generacije, Ivan Kožarić i Igor Rončević, dok 2001. godine
sudjeluju u velikom broju mlađi umjetnici, koji nastavljaju osuvremenjivati ustal­
jeni tradicionalistički karakter BllK-a, obilježen pejzažnim slikarstvom. Inovativniji mladi autori, Domagoj Sušac, Spartak Dulić, Denis Krašković, Danko
Friščić, Frane Rogić, Igor Zlobec i drugi, koji su već donekle afirmirani u kon­
tekstu hrvatske umjetničke scene, unose svojim radovima suvremeniji pristup
mediju slikarstva u fundus kolonije. Za očekivati je da će se BUK idućih godina
6
Od 1998. godine Baranjska umjetnička kolonija, koja se održava anualno, popraćena je
svake godine katalogom koji uključuje reprodukcije djela, biografije umjetnika, te uvodni tekst.
još strože profilirati i još više otvoriti suvremenoj umjetničkoj praksi, jer su njezi­
ni potencijali u osuvremenjivanju umjetničke produkcije u Baranji uistinu golemi,
te bi upravo BUK mogao funkcionirati kao središte i generator suvremenih
umjetničkih kretanja u regiji.
Baranja, naime, nije prostor kulturno-društvenog konteksta u kojem umjetnici
orijentirani spram inovativnih umjetničkih postupaka i strategija uspijevaju djelo­
vati. Obrazac koji je karakterističan za životne i profesionalne biografije umjet­
nika koji su rođenjem i odrastanjem vezani uz Baranju, nalazi svoj paradigmatični primjer u osobi umjetnika čiji datum rođenja pomiče vremensku granicu
ovoga pregleda više od stotinu godina unatrag u povijest. Riječ je o biografiji
Andora lA/einingertf (1899.-1986.), svestranog umjetnika podrijetlom iz
Hrvatske koji je umro u New Yorku. Rođen je u njemačkoj obitelji u baranjskom
selu Karancu, gdje je proveo djetinjstvo. Njegovo obrazovanje započinje u
Pečuhu i Budimpešti, a nastavlja se u Bauhausu u VVeimaru I 92 1 samo dvije
godine nakon njegova osnutka 1919. godine. Bio je značajna ličnost u
Bauhausu, njemačkoj visokoj umjetničkoj školi i pokretu koji je snažno utjecao
na razvoj umjetnosti 20. stoljeća, a njegova je uloga u stvaranju i širenju duha
Bauhausa poznata i priznata činjenica. Stručnjaci visoko valoriziraju VVeiningerova najslavnija djela, kao što su plan Mehaničkog Revuea5 i plan Kuglastog kaza­
lišta, koja od tridesetih godina proteklog stoljeća sudjeluju na svim većim
izložbama Bauhausa. VVeiningerovu sam biografiju nazvala paradigmatičnom, jer
većina suvremenih umjetnika, kao i umjetnika iz ranijih razdoblja proteklog stol­
jeća, koji se uspijevaju afirmirati kao inovativni autori čiji je rad relevantan u
širem kontekstu, ostvaruju svoju afirmaciju izvan Baranje - odlaskom iz Baranje.
Internacionalno je poznat i umjetnik Stanislav Manjanović, rođen 1957. godine
u Tomislavgradu, koji je također odrastao u Baranji, gdje je završio osnovnu
školu i gimnaziju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
7
Maria Varga, "0 Weininger Andoru umjetniku Bauhausa izKaranca", Osječki zbornik, br
22/23-, Muzej Slavonije, Osijek, 1997-, str. 287.-293■
8
isto kao (7), str. 288., "Napočetku 1923■ godine (...) rađa se njegovo glavno djelo, ideja
mehaničkog revue - kazališta. Po njegovoj zamisli na pozornici bi se pokretale apstraktne obojane
površine i figure nalik na robote, u z pratnju svjetlosnih efekata i šum a - glazbe. Ta koncepcija je
prethodnica kompjutoriziranih multimedijskih show-progratna"
1980. godine, ali niti on se ne zadržava u Baranji, već živi u Zagrebu, a zatim
u Parizu, Solunu i Thessaloniki. U Pariz odlazi 1988. godine, gdje radi u
grafičkom atelieru Cite Internationale des Arts, a 1989./1990. studira na
Visokoj školi likovnih umjetnosti. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i više od
šezdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i u svijetu, a njegova se djela nalaze u bro­
jnim javnim zbirkama. Objavio je nekoliko grafičkih mapa i knjiga za djecu. Nje­
gov umjetnički rad u osamdesetim godinama karakteriziraju ekspresivno real­
izirani grafički radovi, te slikarstvo u kojemu dolazi do izražaja problematiziranje strukture slike9, a devedesetih godina slijede Marijanovićevi iznimno zanimljivi
objekti i mehanizmi, nastali postupkom assemblage-a i upotrebom ready-made-a,
odnosno, kombinatorikom najrazličitijih predmeta i materijala konstruiranih u
obliku začudnih naprava.70 Umjetnica Maria Varga, rođena u Lugu u Baranji
1936. godine također rano odlazi iz Hrvatske. Studira na Akademiji likovnih
umjetnosti u Karlsruhe, zatim na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Parizu i na
Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje diplomira 1961. godine. Danas živi
u švicarskoj. Njezino je slikarstvo slijedilo cezanneističku razgradnju oblika,
usredotočenu na temu mrtve prirode, ali mrtvim je prirodama Marie Varga
prethodilo pejzažno slikarstvo, o kojemu Bogdan Mesinger - uz znakovite kon­
statacije o dominantnoj slikarskoj produkciji u Baranji - uočava: "U njenom
zavičaju (Baranja), u kojem su pejzaži postali jedan zavičajno-sentimentalni kult,
ponekad gotovo oblik laskanja jednom prastarom lavirintu rijeka i močvara (...),
nisu uobičajene slike koje svijet vide kao problem. Likovni - ali ispod likovne
problematizacije uvijek se krije dublji, nevidljivi sloj problema. Pitanje: što je svi­
jet, koji ga osnovni elementi i koje sile definiraju, češće su slikari slikali uspa­
vanke svojim pripitomljenim močvarama i melanholičnim rijekama"11.
Među baranjskim pejzažistima, gdje se ubrajaju i brojni slikari amateri, izdvaja
se umjetnički rad Borisa Salamahe, umjetnika starije generacije čiji je opus
najvećim dijelom nastao u Baranji, gdje živi i radi. Rođen je 1940. godine u
9
Ive širnat Banov, Predgovor u katalogu "Stanislav Marijanović", Galerija Spektar, Zagreb &
Galerija Zodijak, Osijek, 1986./7.
10
KoraljkaJurčec Kos, Predgovor u katalogu "Stanislav Marijanović', Galerija Klovićevi dvori Gradec, Zagreb, 2000.
11
Bogdan Mesinger, Predgovor u katalogu "Maria Varga", Galerija likovnih umjetnosti, Osijek,
1988.
_ _
Šapcu. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, te
se bavi likovno-pedagoškim radom. Salamaha je predsjednik Umjetničkog odb­
ora Baranjske umjetničke kolonije i njezin redoviti sudionik. Za njegovo je
pejzažno slikarstvo, koje se razvilo gotovo u formulu, karakteristično izbjega­
vanje - među brojnim lokalnim slikarima uvriježenog - realističkog pristupa u
prikazu motiva. Salamaha apstrahira pejzaž i stvara skladne kompozicije u koji­
ma razvija prepoznatljiv stil kojim dominira variranje motiva linije horizonta72.
U Baranji od 2002. godine djeluje kipar Marijan Sušac, umjetnik srednje gen­
eracije, rođen I 948. godine u Calićima, koji je djetinjstvo i mladost, do odlas­
ka na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, proveo u baranjskom selu
Meće. Marijan Sušac diplomirao je kiparstvo 197S. godine, te tijekom 1977./8.
radio kao suradnik u majstorskoj radionici prof. Ivana Sabolića u Zagrebu. Real­
izirao je niz spomeničkih skulptura i skulptura u prostoru u Osijeku, Belom
Manastiru i Đakovu, te radove portretne plastike. Restaurirao je brojne
spomenike umjetničke baštine. Njegovo umjetničko djelovanje karakterizira
istraživanje skulpturalne forme na tragu visokog modernizma, te realiziranje
skulptura čvrstih, konzistentnih formi većinom organske apstrakcije u bronci,
kamenu i drvetu, sa svojstvima "volumena izuzetne piastičke i vizualne taktilnosti"!3, te izraženim shvaćanjem likovnosti kao poretka klasičnoga sklada forme.
"Nezavisno radi li se o djelima, skulpturama, realističke ili apstraktne forme, ili
crtežima isključivo apstraktnim, njegov plastički jezik inzistira na poretku sklada
i harmonije"14. Dugi niz godina živio je i radio u Osijeku, da bi konačno inici­
rao uređenje ateliera u Mecama, slučajem u istoj zgradi u kojoj je u vrijeme svoje
mladosti djelovao u okviru tadašnjega Doma omladine. Njegov povratak u
zavičaj predstavlja obrnuti trend od obrasca napuštanja ruralne sredine - trend
nekolicine umjetnika koji u novije vrijeme dolaze živjeti i raditi ili se vraćaju
živjeti i raditi u Baranju. Taj je trend jednim dijelom potaknut zasićenošću
atmosferom urbanog okružja i romantičnim bijegom u jednostavnost života na
selu i u prirodi, što također može biti poticajnim koliko i ograničavajućim
12
13
Bogdan Mesinger, Predgovor u katalogu "Baranjska umjetnička kolonija 2000"
Vlastimir Kusik, Predgovor u katalogu "Marijan Sušac", Galerija likovnih umjetnosti, Osijek,
1987.
14
Vlastimir Kusik, Predgovor u katalogu "Osječki likovni kvadrat", Galerija likovnih umjetnos­
ti, Osijek, 1994.
GODIŠNJAK 1/2004
A. Koljanin: Recentna umjetnička ...
iskustvom.
15
Vlastimir Kusik, Predgovor u katabgu "7'ibomir Matijević /Spomenici'', Galerija likovnih umjetnos­
ti, Osijek, 200316
Zvonko Penović, Predgovor u katalogu "Baranjska umjetnička kolonija 2003''
Tihomir Matijcvić, još jedan kipar, ali mlađe generacije, živi i radi u Osijeku i u
Bilju u Baranji. Rođen 1975. godine u Našicama, završava Akademiju likovnih
umjetnosti u Zagrebu 2000. godine, te od 2001. djeluje u Baranji, gdje u
improviziranim uvjetima u nedostatku atelijera realizira skulpture i crteže. Nakon
početnih istraživanja u kiparskome mediju, usredotočen je na propitivanje
mogućnosti suvremenoga rekontekstualiziranja jezika klasičnoga kiparstva, te
mogućnosti konceptualističkih strategija u mediju skulpture. Do sada je izlagao
na tri samostalne izložbe u Osijeku i Zagrebu, te na više skupnih izložbi. Poput
desetljećima ranije Marijana Sušca, afirmira se kao jedan od sudionika osječke
likovne scene ,15 U Baranji u Kneževu živi i radi Leon Šmit, također mlađi umjet­
nik, rođen u Kneževu 1973. godine, koji se nakon diplomiranja na Akademiji
likovnih umjetnosti, te nakon mirne reintegracije Podunavlja, vratio živjeti u
zavičaj. Osim sudjelovanja na nekoliko izložbi u Hrvatskoj, više je puta sudjelo­
vao u Baranjskoj umjetničkoj koloniji, kao jedan od autora koje karakterizira
suvremeniji slikarski izraz i istraživački pristup mediju.Izrazito talentiran mladi
umjetnik Ivan Lukačck (1975.-2002.), rođen u Osijeku, kao apsolvent Akademi­
je likovnih umjetnosti u Zagrebu vratio se 2000. godine k roditeljima u Baran­
ju, u selo Dardu. Nažalost, njegov je život okončan nesretnim slučajem u 27.
godini života. Nikada nije svoj umjetnički rad izlagao. Iza njega je ostala golema
zbirka crteža i slika koje je stvarao u Baranji po povratku sa studija, koji nisu
nikada predstavljeni javnosti. Kako je njegovo djelovanje za vrijeme studija ukazi­
valo da se radi o mladom autoru izuzetnoga talenta i osobnosti, zacijelo bi bila
dužnost budućega sintetiziranja umjetnosti na prostoru Baranje istražiti i val­
orizirati rad Ivana Lukačeka i odati mu počast posthumnom izložbom radova.
Ona bi zasigurno mnogo značila njegovim bližnjima i svima koji su ga poznavali,
ali bi predstavljala i nezanemarivi doprinos i obogaćenje našega obzora poiman­
ja umjetnosti. Koliko sam poznavala Ivana Lukačeka, usudila bih se pretpostavi­
ti da se radi o radovima izrazito izražene individualnosti i introspektivnoga nabo­
ja. Samim time, upoznavanje njegova rada, tragično zaustavljenog i prekinutog,
17
Navedeni se članovi grupe nisu svi opredijelili za nastavak umjetničkog djelovanja, te im u
okviru ovoga teksta, na žalost, nije moguće posvetiti više pažnje.
18
Igor Gajin, "Svijel je diskutabilna konstrukcija!", Razgovor s Katom Mijatović i Zoranom
Pavelićem, Glas Slavonije, Osijek, 24. srpnja 2001.
doprinijelo bi i upotpunjenju slike o baranjskoj suvremenoj umjetnosti.
U ovome, pak, trenutku važno je ukazati na još dvije umjetničke osobnosti čije
je djelovanje kontinuirano vezano uz prostor Baranje i koje karakterizira, unatoč
trajnom odlasku iz zavičaja, i daljnja prisutnost u umjetničkoj produkciji regije,
te prisutnost brojnih referenci na Baranju u njihovu umjetničkom radu. Danas
životni partneri, Kata Mijatović (1956., Branjina u Baranji) i Zoran Pavelić
(1961., Osijek), nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje
ostaju živjeti i raditi, postaju značajnim sudionicima suvremene umjetničke scene
u Hrvatskoj. U posljednjim godinama dva puta su sudjelovali u Baranjskoj umjet­
ničkoj koloniji, I 998. i 2002. godine, a u regiji se također predstavljaju na
izložbama Slavonskog biennala koje organizira Galerija likovnih umjetnosti Osi­
jek. Riječ je o umjetnicima koji su u Baranji proveli djetinjstvo i mladenaštvo i
upravo je njihovo umjetničko djelovanje koje je prethodilo početku njihovog for­
malnog umjetničkog obrazovanja važno za umjetnička zbivanja na prostoru
Baranje. Oboje su, naime, bili članovima i pokretačima neformalne umjetničke
grupe "Močvara" koja je djelovala u Baranji od 1988. do 1991. godine i u tom
kratkom razdoblju bila jedinim nositeljem inovativnih umjetničkih strategija u
regiji. Inicijativa za okupljanjem i zajedničkim djelovanjem mladih autora potekla
je od Zorana Pavelića, a članovi77 neformalne grupe bili su još Marina Kner,
Zdenka Kner, Ružica Zajec, Aleksandar Calović i Korneiija Gere. Grupu je oku­
pljala zajednička težnja za stvaranjem prostora djelovanja i prezentacije svoga
rada, te prvenstveno težnja za kreiranjem prostora komunikacije i razmjene
ideja, dok im je u shvaćanju umjetnosti bio zajednički odmak od konzervativnog
i tradicionalnog ("...'M očvara' je bila naš odgovor kako bismo se povezali sa
19
Svi podaci o djelovanju grupe "Močvara" su iz razgovora kojega sam vodila s Kalom
Mijatović i Zoranom Pavelićem, u kolovozu 2004. godine u Osijeku.
20
Kata Mijatović, "Kata Mijatović / Povratak iz nesvjesnog", Galerija Miroslav Kraljević,
Zagreb, 1999■
21
Branko Prancescbi, Ivica župan, Predgovori u katalogu "K + Z / Kata Mijatović, Zoran
Pavelić', Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Ari radionica "Barutana ", Slavonski Brod,
2001.; Nada Beroš, "Kata Mijatović i Zoran Pavelić / Privremeni smještaj", Studio, Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb, 2002.
22
Ružica šimunović, "Svijest uto nesvjesnom: 0 čemu sanja Kata Mijatović?", život umjetnosti,
br. 69-, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2003-, str. 26.-39■
sličnim zbivanjima u drugim gradovima iz želje da nekako preživimo u tome
prostoru"18, Z. Pavelić). "Močvara" nije imala određeno središte okupljanja, već
je u duhu otvorenog i nedogmatskog stava mijenjala mjesta susretanja u Baran­
ji. Jedna su od važnijih javnih predstavljanja grupe bila I 990. godine u Prostoru
"P+8" u Belom Manastiru, zatim u Knjižari "Nova" u Osijeku, te u Galeriji CM
Studentskog centra (STUC) u Osijeku. Radovi grupe promovirali su, osim rada
u tradicionalnim medijima, postupke i medije novije umjetničke prakse. Zoran
Pavelić je, primjerice, u sklopu izložbe u Galeriji CM izveo performans "Uvod u
Močvaru", dok je Zdenka Kner izlagala radove u xeroxu, itd.7^ Simptomatično
je da je grupa u svojim javnim istupima usmjerena prema osječkoj kulturnoj
sceni, koju u tome razdoblju karakterizira razvijena urbana i 'alternativna' scena,
kao što je i model djelovanja grupe karakterističan za urbanu (sub)kulturu.
Prekid djelovanja grupe povezan je s početkom ratnih zbivanja u Hrvatskoj, te
odlaskom članova iz okupirane Baranje. Kata Mijatović (koja je 1981. godine
diplomirala na Pravnom fakultetu u Osijeku) 1991. godine upisuje studij slikarst­
va na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi, a 1993. nastavlja studij na
Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1997. godine. Na istoj
Akademiji, 1998. godine diplomira, također slikarstvo, Zoran Pavelić. I nakon
razdoblja djelovanja u grupi "Močvara", te nakon studija, umjetnici realiziraju
pojedine radove u zajedničkoj suradnji20, te zajedno izlažu.27 Njihovo zapaženo
umjetničko djelovanje problematizira, međutim, osim srodnih, i posve neovisne,
individualne autorske preokupacije, te se realizira u različitim medijima i umjet­
ničkim strategijama. Kata Mijatović usredotočena je na propitivanje i medijsku
konceptualizaciju značenja skrivenih, potisnutih i nedostupnih fragmenata
23
Šonja Briski-Uzelac, "Umjetnik kaoposttotalitarni subjekt", život umjetnosti, br. 64., Institut
za povijest umjetnosti, Zagreb, 2001., str. 66.-75.
24
Iva R. Janković, Predgovor u katalogu "Zoran Pavelić / Kuća umjetnika", Galerija PM, IIDLU,
Zagreb, 2003.
25
Marko Golub, "Zoran Pavelić / Kulmerove peći", PILOT 04, Studio, Muzej suvremene umjet­
nosti, 2004.
26
Nada Beroš, "Kata Mijatović i Zoran Pavelić / Privremeni smješta/', Studio, Muzej suvremene umjet­
nosti, Zagreb, 2002.
osobnog identiteta, uronjenih u područje snova i nesvjesno, te istraživanje nji­
hovog manifestiranja na iskustvenu zbilju i komunikaciju s drugim. Realizira
instalacije, performanse, web-radove i videoradove, sitc-specific i urbane inter­
vencije.22 Zoran Pavelić, također, vizualni umjetnik i performer, slikarskim
radovima, instalacijama i videoinstalacijama, performansom, site-specific inter­
vencijama kritički artikulira problematiku društvene stvarnosti, naročito iz aspek­
ta dekonstrukcije modela djelovanja manipulativnih i opresivnih struktura moći,23
te vladajućih mehanizama unutar sistema umjetnosti,2* ali i kontekstualizira
osobno iskustvo i vlastitu poziciju u svijetu umjetnosti.25 Osjetljivost za
društveno, kroz prizmu osobno proživljenog iskustva, zajednička je osobina
obaju umjetnika. Društvena stvarnost Baranje, u kojoj su se devedesetih godina
proteklog stoljeća drastično izmijenili uvjeti života i sudbine ljudi, jedna je od
važnih referenci u njihovu zajedničkom projektu "Privremeni smještaj"-^ (2002.),
radu koji posredstvom fotografija, videa, računala, skulpturalne te audioinstalacije (nastale u suradnji s djecom iz skloništa za žrtve obiteljskog nasilja),
istražuje pojam kuće i doma, u njegovom doslovnom i metaforičkom značenju,
u kontekstu želje i potrebe za imanjem doma onih kojima je boravak u vlastito­
me domu uskraćen. Migracije, prognaništvo, bivanje na društvenoj margini,
boravljenje u tuđim ili devastiranim kućama, obilježja su stvarnosti ratne i
poratne Baranje, koji su na jednoj od razina recepcije problematiziram u ovome
radu. Sjećanje na Baranju i provedeno djetinjstvo naročitu važnost ima u radu
Kate Mijatović. Umjetničini pažljivo strukturirani radovi u kojima su njezini
doživljaji snova artikulirani u tekstualnoj i 'materijaliziranoj' formi (objektne
instalacije i performansi), velikim dijelom referiraju na - posredstvom snova goto­
vo bajkovito transformirane - fragmente lokalne svakodnevice, ujedno uporišta
27
Ivica župan, u: Branko Pranceschi, Ivica župan, Predgovori u katalogu "K 4- l / Kala
Mijatović, Zoran Pavelić", Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Art radionica "Barutana ",
Slavonski Brod, 2001.
28
wtvw. miroslav-kraljevic. hr/dream
29
isto kao (22), str. 26.
30
Isto kao (4), str 155.
31
Isto kao (4), str. 155.
*
Autorica teksta zahvaljuje umjetnicima Kati Mijatović, Zoranu Paveliću i Domagoju Sušcu,
muzejskoj savjetnici mr. sc. Branki Balen, te gospodinu Marku Barišinu, na pomoći u prikupljanju
podataka.
umjetničine osobne mitologije. Nostalgija pomiješana sa strepnjom, izražena
kroz oniričko i nesvjesno, iščitava se iz konstantno ponavljanih motiva / pojmo­
va: "...vukovi, psi, prijeteća i opasna stvorenja, susreti s čudnim ljudima na
otvorenome, u pustopoljini, na vjetrometini, te redovito izvan kuće, pa tako i
bez mogućnosti zaštite, ali i ptičje pero i uopće perje, koje ovdje iščitavamo kao
simbole leta, bijega..."27. Web-rad "Mreža snova"25 (2001.) računalno je struk­
turiran kratkim opisima umjetničinih snova iz I 99 L godine i fotografijama koje
je snimio Zoran Pavelić: "Prikazi oranice, otvorenog kišobrana u praznoj sobi,
uredno složenog kreveta, nisu ispražnjeni od dojma napuštenosti, taloga nostal­
gije i melankolije, ali tek kada s ekrana polako nestaju u crnilo iz kojega izranja­
ju riječi opisa sna, priča doista postaje mreža fragmenata umjetničina subjektiviteta"2?. Zoran Pavelić također u svom radu referira na vrijeme provedeno u
Baranji. Godine 2002. realizira rad koji je svojevrstan hommage, performans
posvećen grupi koju je osnovao, naslovljen "Močvara u Močvari / 1991 .-2001
(izveden u klubu Močvara u Zagrebu). Taj je rad re-kreacija performansa "Uvod
u Močvaru", izvedenog u Osijeku za vrijeme djelovanja grupe.
Time smo se vratili do početka njihova umjetničkog djelovanja, ali i do pitanja
izrečenog u uvodu - od kojeg trenutka započeti pripovijest o nečemu, što sam
u naslovu označila terminom "recentna umjetnička produkcija na prostoru
Baranje"? Umjesto mogućega vlastitog odgovora, referirala bih na ulomak iz tek­
sta Šonje Briski-Uzelac. "U otvorenom polju povijesnosti koja se susreće sa
suvremenošću rado pronalazimo identifikacijska uporišta. U njima prepoznaje­
mo stabilne obrise dragog nam kontinuiteta znanoga, unatoč svijesti da je sam
slijed iluzija satkan od zrcalnih odsjaja, iz su-vremenog iskustva poslije moderne
govoreći, radonalno-objektivističko Hi linearno utemeljenje vrijednosti u umjet­
nosti tek je konstrukt upisan u tijelo umjetnosti, koje je duboko izbrazdano psi­
hološkim, socijalnim, duhovnim biljezima." 3° Posve je, naime, izvjesno da se
govoriti o tematici recentne umjetničke produkcije na određenome prostoru niti
ne može, a da se, stvarajući poredak smisla i značenja toga pojma, ostane unutar
njegovih uskih vremenskih i prostornih granica ili konstruiranoga linearnog tije­
ka. U uvodu spomenute, 'paralelne' povijesti - internacionalne (globalne),
transnacionalne (nomadske) i lokalne (geografske^7 - suvremenih umjetničkih
kretanja, unutar kojih se nalazi i produkcija umjetnika na prostoru Baranje,
također su misaoni konstrukt zbilje i sredstvo interpretacije. Društveni konteksti
- i izmijenjeni konteksti - djelovanja pojedinog umjetnika, također vrlo izvjesno,
uvjetuju njegove karakteristike. Prije nego li sličnosti umjetničkih strategija,
uspostavljaju se razlike, lako je moguće u ovome pregledu uočiti određene mod­
ele umjetničkih biografija, koji su zajednički umjetnicima koji djeluju i u
sadašnjem trenutku i u prošlosti, njihov umjetnički rad nije moguće tipologizirati
po istome ključu. Društveni i kulturni kontekst Baranje, kojega sam označila poj­
mom periferije periferije, ničim se bitno ne razlikuje od svih prijašnjih i sadašnjih
periferija drugdje. Umjetnost koja na tim prostorima, i u odnosu na te prostore,
nastaje, sastoji se od mnoštva različitosti. Općenita konstatacija o Baranji kao o
umjetničkom prostoru bila bi ta, da on dijeli sudbinu svih drugih prostora, u koji­
ma ne postoje uvjeti za istovremeno djelovanje i okupljanje brojnih umjetničkih
osobnosti, pa čak niti ravnomjernoga kontinuiteta umjetničkih pojava, ali u kojima
se u određenim vremenima ipak pojavljuju individualni inovativni umjetnički opusi.
Vera Jurić
BARANJA JE MOJE DRUGO ROĐENJE - BORIS SALAMAHA
(intervju)
Kada se kaže Baranja prva
asocijacija upitanog može biti:
Kopački rit, Dunav, Boris
Salamaha... Likovni kritičari
puno će bolje dati kronologiju
njegovih izložaba, sudioništva
u
likovnim
kolonijama,
bezbrojnih donacija, nagrada
za njegov slikarski i pedagoški
rad.
Sto Borisu znači Baranja ?
Baranja je moja prošlost
sadašnjost i budućnost. U njoj
sam slikar.
Sto te čini slikarom?
Osjećaj za ljepotu, boju i
oblik.
Inspiracija!
Crpim inspiraciju iz taloga - jer dugo živim na vodama Baranje. }a " stvaram
prirodu", a talog ti je upijanje jednog te istog, ali ipak različitog... od mirne do
podivljale Baranje, one na Puškašu kada iz trske i šaša ne možeš čamcem doći
do vikendice jer vjetar je iznenadan, a Dunav ćudljiv.
Talog je moje iskustvo. Moja Baranja. Ona je moje drugo rođenje - ona je moje
oslobođenje.
Zašto?
Znaš, ja sam logoraško dijete, po sjećanjima koja sežu u djetinjstvo. U Šapcu
sam rođen. Kada su Englezi osobodili 1945. godine logoraše iz Buchenvvalda,
moja majka nije htjela u Šabac. Nismo tamo imali više nikoga. Bilo mi je 5 god­
ina. Kako je majčin brat Martin već bio u Baranji, ona je odlučila poći za njim.
Tako smo mama, pokojni brat, sestra i ja putovali dva mjeseca do Baranje. Ali
to je posebna priča, možda jednom drugom prilikom bude ispričana.Tako
Baranja postaje moje rođenje i moja sudbina.
Prvi slikarski poticajI
Sjećam se... jednog događaja iz onih logoraških dana. Kad smo bili pušteni iz
logora prije povratka kući, doveli su nas, logoraše, u neke trgovine. Svi su tražili
namirnice, uzimali su brašno, šećer, rižu,... a ja sam uzeo jednu porculansku fig­
uru. Ne sjećam se više što je predstavljala, samo znam da su me linije opčinile.
Majka, ugledavši što nosim, udarila me po ruci i tutnula u ruke brašno. Možda
je upravo to odredilo moj slikarski put.
Zašto slika?
Zašto netko izlazi na more? Ne znam. Jednostavno, slika me rasterećuje, relak­
sira, a nekada se trga duša. Treba je zadovoljiti. Svaki slikar traži svoj stil, orig­
inalnost u koloritu - prepoznatljivost. Mislim da sam to postigao. Danas kažu:
"Na dva kilometra vidim da je to Salamaha" .
Zašto Puškaš?
Uzbudljiv je. To je stari dio Dunava. Mirniji je od živoga. Velik je, širok, dugačak
i u njemu ima sve što ima i u živom. To je Puškaš. Strmen. To je dio uz stari
Dunav. Šokci izTopolja to zovu Kenđija. Volim taj dio u predvečerja i rana jutra.
Dođeš na obalu, raširiš ruke i upijaš svo bogatstvo baranjskog pejsaža. Na
mojim slikama on je reduciran, izbjegavam detalje, gledam širinu, daljinu u
beskraj gdje se jedna boja pretače od zasićenosti do nestajanja.
Boja!
Plava. Ima u sebi svoju psihičku snagu koja me potiče na rad i umiruje.
U svojim slikama reducirano korisitim tople boje. Volim boje zemlje, puti,
ravnice, oranice; boje oplemenjujem s okerom. Treba imati mjere jer boje mora­
ju biti ugodne oku.
Ljudi!
Kod mene su skriveni kao siluete. Tajastveni kao zemlja Baranje. Zanimaju me
magle, vode, okolna arhitektura, napuštena naselja...
Znaš, prije Domovinskog rata bio sam slikao jedno vrijeme napuštena naselja,
[edan me novinar tada upitao zašto napuštena. Nisam znao odgovoriti. Sada bih
rekao: događalo se u meni...
Kako vidiš Baranju?
Tihu, mrtvu, ponekad divlju, nepredvidivu, Baranju dobrih ljudi, okoliša, vode,
ptica, riba, tajnovitu, brežuljkastu, raznoliku ali jedinstvenu. Jedinstvenu u
raznolikosti. Ostavila je Baranja svoje tragove u mnogim slikama umjetnika koji
su stvarali i stvaraju u Baranjskoj umjetničkoj koloniji. Zato su se uvijek mnogi
poznati slikari odazivali našim pozivima i iznova otkrivali slikarskim okom baran­
jsku "mrku vodu i zagasita nebesa" kako kače Matko Peić.
Alfred Krupa znao je reći "ovo je raj za slikare", Kopić je uspoređivao Puškaš s
Bosutom, a Vladimir Džanko i Marko Kern voljeli su posebno rukavce i obale
Dunava, Puškaš i Zeleni otok. Ni jedan slikar u duši i oku ne može odoljeti, sig­
uran sam, mojoj Baranji.
Možda bi trebalo razmišljati i o međunarodnom nivou Baranjske umjetničke
kolonije jer mislim da bi bila zanimljiva za mnoge slikare.
Čovjek je oduvijek imao želju graditi, stvarati, činiti nešto u svome životu.Time
je želio ostaviti trag. Odlučio se za kist. Boris Salamaha. Kroz niz godina
pokazalo se istinitim da je to bio pravi put za njega. Njegova putovanja kroz slike
započinju i završavaju ovdje, u Baranji.
Bogdan Mesinger
I BARANJA JE JEDNA KRONIKA MOGA ŽIVOTA
(Snoviđenja, susreti, stradanja, san i smisao)
Baranja
Baranja. Kako joj prići? Kako, uopće prići nečemu što je u Čovjeku - reklo bi se
- od trenutka od kojega i sam čovjek postoji?
Kada god čovjek pokušava proniknuti u buduće vrijeme (pa makar to bile i samo
buduće misli koje dozivamo negdje u sebi), pokušava, prije svega zaroniti u
vlastitu prošlost. Svaka je budućnost, uostalom, ma kako nam se zagonetnom
činila, od prošlosti načinjena. Tražimo je u vremenu koje se još nije (kao počasni
sag) pred nama odmotalo - a ona je u nama. Skrivena. Gotovo kao zamka koju
ne shvaćamo. A kada je shvatimo - već smo u njoj.
Tako i sada. Usmjeravam svoje misli k Baranji (kao da se na neki imaginarni put
pripremam) - a ona je već tu, iza mene. Odjednom se razvrstava. Mene samo­
ga dijeli. Moje vrijeme. I počinjem shvaćati da Baranju mogu razumjeti i ako je
shvatim kao niz etapa moga vlastitoga života. Ona mi može moj vlastiti život
ispričati. Samo joj treba omogućiti da u meni samome govori.
Možda je život, uopće, moguće jedino na taj način samome sebi ispričati.
Odaberemo (ili on sam odabere, a mi, pogrešno, izbor shvaćamo kao čin vlastite
volje) neki predmet, neku pojavu, neki pojam koji sebi nastojimo objasniti, ili
neko sjećanje koje bismo željeli "oživjeti" (kako se to, uobičajeno, kaže), a pred­
met se pretvori u ključ koji u nama otključava skrivena i nepoznata vrata.
Tako sam i Baranju otkrio nakon što sam je već ranije, cijeloga života, tko zna
koliko puta, ponovno otkrivao.
Čovjek je, uopće, rođen da bi bio otkrivač. Otkrivajući on stvara svijet. Cijeli mu
je život priča o stvaranju.
Upoznao sam je u djetinjstvu kao bajku koja postoji - a nitko mi o njoj nije gov­
orio. Vlakom sam putovao k rodbini u Beli Manastir. Vlak je prešao preko Drave
i odjednom zašao u šumu. Potopljenu šumu. Činilo se da je nenadano napustio
postojeći svijet i - prešavši rijeku (kao da prelazi preko mosta koji dijeli posto­
jeći od nepostojećega svijeta) otkloparao točkovima u bajku.
To je bila moja prva Baranja. A to sam, na neki način, bio i ja. Onaj prvotni. Iz
bajke sam dolutao u svijet koji se prašio i ratovao, bučio i tko zna što i zašto
činio - a onda se našao vlak koji me je iz more jave odvezao u snoviđenje, u
začaranu šumu, u nadu da se neočekivano uvijek može i obistiniti, pa ma kako
mu se malo nadali.
I tako je moja prva Baranja bila bajka.
Naravno, kada čovjek jednom dospije u bajku, njega neprekidno prati želja da je
pronađe ponovno. I da se uvjeri, uz njenu pomoć da i nepostojeće ipak posto­
jiProteklo je nekoliko desetljeća i život me je doveo nadomak Baranje. "Na prag"
- reklo bi se uobičajenom frazeologijom. No, ja bih radije rekao: na obalu. Jer sva je Baranja u rijekama. Kao otok. Kao začarani otok - još bih u sebi i dodao.
Jer - dojam začaranosti ostao je. Vode oko nje - šume u njoj. I seoca kao da su
iz priče doplutala, pa se nasukala. Idilične kućice, pomalo uspavane kao da su
izvan vremena. Ljudi u njima ne mare što vrijeme teče i svijet se mijenja. Svoj su
život odlučili sačuvati takvim kakav je. Odlučili? Zapravo - i nisu. Jednostavno .
tako se dogodilo. Baranja iz štiti. A Baranja je od prirode načinjena, a ne od
ljudi. Ljudi u njoj tek žive. Ne mijenjaju je. Takvu su je zatekli i takvom su je
ostavili. Dobra im je upravo takva kakva je. Nije potrebno ništa mijenjati. Samo
se saživjeti s njom - i život će ostati bajci sličan.
Naivno i romantično bilo je takvo doživljenje Baranje - i to sam, naravno, znao.
No bilo mi je potrebno takvo osjećanje. Bio mi je potreban takav kraj o kojemu
mogu tako misliti, a uz to (kako čudesno!) - našao mi se toliko blizu da sam
mogao u njega odšetati poput onih sretnika kojima se park snova i prvih
ljubavnih susreta nalazi pred vlastitim prozorom. Na sličan je način i Baranja bila
zavičaj prirodne čudesnosti. činila je mogućim i postojanje praiskonske prirode,
i bogatstvo u samoći, i sličnost svijeta jave i svijeta sna ... Kao da je priroda cijelu
jednu pokrajinu pretvorila u utočište za sanjarenje, pa kada je taj posao završila,
sa zadovoljstvom je u njoj posadila seoske crkvice kao što vrtlar cvijeće sadi u
svom potajnom vrtu.
Na neki me je način u tome, posredno, podržavao i grad u koji sam doselio. Svi
drugi gradovi imaju svoja izletišta. Ovaj je grad imao cijelu jednu pokrajinu kao
svoje izletište. Ili je pokrajina, zapravo, njega stekla? Jer - ona je, nesumnjivo,
bila neusporedivo starija od grada koji ju je, na neki način, prisvojio. A ona je
grad prihvatila i udahnula mu svoj duh. I zahvaljujući tomu duhu grad diše. Kad
taj dah grad udahne - udahne s njim i duh voda i duh šuma... Pa su i ljudi od
toga, negdje u svojoj dubini, drugačiji od drugih. Baranja u svakom od njih pota­
jno diše. Sanjarenje ovoga grada ima ime. Zove se Baranja.
Tako smo i cijeli grad i ja, skupa s njim, pomalo boravili izvan vremena, živjeti
na pragu Baranje značilo je živjeti na pragu sna.
A onda je u Baranju nahrupio rat.
Malo sam Baranjaca do tada susretao. One koje sam susretao - susretao sam rit­
ualno. život nam je, uopće, toliko ritualiziran da tu pozornicu više i ne prim­
jećujemo. Smatramo je stvarnim životom. Potpuno smo zamijenili stvarnosti.
Predstavu smatramo stvarnošću, stvarnost - lošom predstavom koju je najbolje
zanemariti. Ako stvarnost zanemarimo, možda će ona i odustati pa će predsta­
va stvarnosti posve zauzeti pozornicu - nesvjesno smo se nadali, život će nam
biti poput mladog lišća i poput bistre vode. Poput Baranje. Poput sna. Utonut
ćemo u to čudo na obalama grada - pa uživati. Kako smo samo spretno doskočili
istinil
U tome je (shvatio san kasnije, kada me je stvarnost prisilila da počnem misliti,
a ne sanjariti) i tajna i vještina i politike i kulture kakvu političari (doslovno)
"proizvode" - a i plaćaju novcem koji su od nas pokupili da bi nam uvjerljivije i
spektakularnije lagali... Odnosno, da bi stvarnu stvarnost istisnuli predstavom
stvarnosti. Vjeruju, sirotani, da njihove riječi nose u sebi tu moć.
1tako sam i Baranjce do rata susretao samo na izložbama, na skupovima, na
crkvenim godovima, na festivalima i izletima, u umjetničkim kolonijama, ili
ponekad u kavanama, u kafićima, u čardama, na fiševima, čobancima, roštiljijadama... Beskrajan je bio repertoar tih mađioničarskih trikova u koje smo i sami,
iskreno govoreći, vjerovali i sami im svoj obol dodavali.
Pa i sami su Baranjci u to povjerovali i u tome uživali. I Baranja se, polako, pret­
varala u zajednički romantični mit, u neki samo Osijeku dostupni Eldorado.
Nestvarni život počeo je djelovati tako da nam se, konačno, učinio uistinu
stvarnim.
Zato je i smrt, kada je počela odnositi ne samo ljude, nego cijela sela, cijelu
pokrajinu, izgledala u početku posve nestvarnom. Bilo je gotovo nemoguće u
nju povjerovati. Bili smo zatečeni. Zapanjeni. Skamenjeni. Kao da smo se
pretvorili u kipove od kamene soli - poput imaginarnih likova iz biblijskih mito­
va - te s obale Drave promatramo žetvu smrti kojom je žetva žita zamijenjena.
To je slika kakva mi se u mislima pri sjećanju na te dane javlja. Možda je, zaista,
metaforična (kako me moj samokritični unutarnji kontrolor uporno opominje).
No, ja odavno znam da je u metaforma često više istine no u faktografiji.
Činjenice su kao proderano sito. Kroz njih uvijek iscuri unutarnja istina. Metafora
je slojevitija od onoga što fizički vidimo. Ona u sebi sabere sve slojeve stvarnosti i
one vidljive - i one nevidljive. To želi sve red - taj mora govoriti slikama.
Zato i jesu činjenice nečovječne, a metafora je ljudska. Čovječna. Ili bar ljud­
skom nastoji biti. Zbog toga je, uostalom, i stvorena. Samo je čovjek zna i uz
njenu pomoć, pomoć slike, razumije i ono što činjenica nikada neće moći
razumjeti.
Tako nam je ipak Baranja pomogla da shvatimo istinu. I o nama, ali i o svemu
što se oko nas počelo događati.
Napisao sam tada jednu pjesmu koju ću sada prvi puta objaviti.
Sad Baranja pregažena sanja
stare dane pjesme i oranja.
Pusti parlog, šiprag gustog granja
prekrio je njive i imanja.
Ne čuju se više sitni zvuci
tamburice u seljačkoj ruci.
Zamrli su posljednji jauci.
Baranju su rastrgali vuci.
Sivi vuci s šajkačom na glavi
primakli se ljepotici Dravi.
Tragovi su za njima krvavi.
Tek gledamo kako iza rita
gdje su nekad dozrijevala žita
dva jablana ši’J e ponosita.
Tih sam dana iz Baranje poznavao mrtve.
Živi su došli nešto kasnije. Lišeni svega što život znači, vratili su dobrim dijelom
život i meni. A sa novim životom - i novu Baranju. Novu - barem za mene.
Taj novi život sažeo se u ono što je preživjelo Baranju i u čemu je Baranja
nadživjela samu sebe. A to su bili njeni ljudi. Baranjđ.
I tek s upoznavanjem ljudi ja sam zaista upoznao i Baranju.
I pored svega stradanja - bili su sanjari. Sve su izgubili, no duh im je od toga
ojačao. I od svih želja koje su ih nosile kroz neizvjesne dane najjača je bila potre­
ba da taj duh u nešto uliju, uklešu, urežu, ucrtaju, da svoje jedino - no daleko
najvrednije - blago, blago duha, pretvore u materiju i da materija postane duh.
Od tada Baranja, koja je bila lišena sebe same, govorila je kroz njih.
Baranja
Upoznao sam ih kao vojnike. Bili su vojnici devete domobranske pukovnije.
Vojnik je, u pravilu, čovjek lišen svoje osobnosti. No Baranjđ koje sam upoznao
bili su sve prije no ljudi pretvoreni u ratni sloj - iako ih je rat odjenuo u domo­
branske odore. Znao sam, istina, zašto sam pozvan da ih upoznam. Oni su rato­
vali oružjem Ijubavi. Govoreći osebi i svom zavičaju bojom i oblikom (a oni koji
vole govoriti jezikom kategorija rekli bi: slikom i kipom) ponijeli su svoj zavičaj
u svojim rukama. 1on se iz njih rađao kao vizija.
Očekivalo se da bih o tim slikama i kipovima samoukih stvaralaca izgnanih iz
Baranje mogao reći nekoliko riječi na skromnoj izložbi koja im je u Domu HV
priređena.
Čini mi se da još osjećam prvi stisak ruke. Srdačnost. Još vidim prvi pogled.
Toplinu. Čujem prve riječi. Prijateljstvo. A tek potom pogledao sam njihove
slike, kipove....
Da li bih ih ikada tako osjetio da nije bilo tog prvog - čvrstog - dodira ruke, sjaja
njihova oka, zvuka njihovog glasa? Naravno, tek sam kasnije shvatio da je upra­
vo susret je bio bitan - djela su ga tek pratila. A djela su, u ovom slučaju, bila
neodvojiva od sudbine. Da nisam osjetio pogled i ruku, da nisam čuo glas, ne
bih se rukovao s njihovom sudbinom. Ona je pokretala njihovu ruku, kist, dlije­
to... Ona je oblikovala svoj vizualni jezik isto tako kako je estetska kultura obliko­
vala moju riječ. Svako je iskreno djelo sudbinski čin.
A njihova je sudbina imala ime. Zvala se Baranja.
Da ih nisam upoznao kao ljude, da li bih, uopće, razumio njihova djela? Sumn­
jam. lako bih, naravno, vjerovao u svoju kompetentnost, u svoj sud, u svoje
estetske i kulturološke kriterije... Ne sudim djela ja, nego ih mojom sviješću
procjenjuje jedna kultura koja mi je svijest oblikovala i koja se potvrđuje ne samo
mojim riječima, nego sviješću i prosuđivanjem lanca generacija teoretičara, pov­
jesničara i kritičara umjetnosti.
Ono čega se sjećam pokušavajući u sebi obnoviti taj prvi susret jest tihi glas i
topli pogled Ive Forjana - a potom moja zatečenost zagonetnim i dramatičnim
kontrastom te unutarnje (introvertne - rekli bi psiholozi) topline i ekspresivne,
izrazito ekstrovertne dramatičnosti njegovih drvenih skulptura koje prikazuju
Kristovu muku " Kao da ju je sam doživiol - bio sam pomislio u sebi. Jedinstven
izraz patnje, izvorno, urođeno osjećanje za tijelo kao univerzalni i nezamjenjivi
govor duha i duše... Rođeni kipar. A skroman - i osamljen u svom Bilju kao na
osamljenom otoku - ostaje gotovo nepoznat.
No nije mu to bitno. Bitno je izraziti se. Djelo će već samo naći svoj put do
drugih.
A potom drugi skulptor u drvetu. Arpad Eđed. Temperamentan, srdačan, pokre­
tan silovitom potrebom nešto učiniti, pomoći iskazati misao
najprije riječju,
potom oblikom... Slušajući ga - inventivnog i duboko humanog (čak su i njegovi
kipovi oblik altruizma) - čovjek osjeti i prije no što on to kaže: život mu
uskraćuje vrijeme za sve što želi (a osjeća: i može!) iskazati. Pa živi nekoliko
života istovremeno. I tako: uvijek je u žurbi - a ipak uvijek nalazi vremena za
druge.
Drago Barat. Slikar iz Kotline. Kotline u kotlini - mogli bismo reći. Sanjar snenih
voda i samotnih šuma - a istovremeno avanturistički poduzetan. Od Kotline u
Baranji do Pariza - umjetničke metropole svijeta - prokrčio je put, vjerojatno on
jedini od svih Baranjaca. No ostao je pučki dobrodušan i jednostavan. A tako i
slika. Slikanje osjeća kao i osobno, intimno sanjarenje, ali i kao radost koju valja
s drugima, kao kruh, podijeliti.
A zatim - Franjo Kluiser - pa Franjo Mihajlo Toth... Cijela jedna mala domo­
branska jedinica pučke umjetnosti!
Razumio sam ono što niti na jednoj izložbi nikada ranije nisam razumio (a na
koliko li sam stotina i stotina izložaba bio!) Ili bar ne s takvom neposrednom
jasnoćom.
Umjetnost je ne samo oblik života, nego i njegovo oblikovanje. A uz to, ona je
i oblikovanje vlastite svijesti. Znanstvenici bi rekli: antropološki je fenomen.
Estetski pristup koji zanemari život i čovjeka koji kroz nju govori - ništa ne može
dokučiti.
Tek kad doživimo čovjeka - doživjeli smo i djelo.
1 tako me je Baranja, otkrivajući mi svoju skrivenu galeriju autentičnog pučkog
stvaralaštva, darovala i prijatelje, ali me je i potaknula da svoj estetski svjetona­
zor učinim čovječnijim. I životnijim.
Uostalom, ne izgleda Ii Baranja kao prvobitna postojbina samoga života? Pa što
bi bilo prirodnije nego i to da i djeluje kao eliksir.
I života, i mišljenja o životu.
i
i
134
<.
y
-s
x
i
*
i
i*
*
•>
...................
V*
<
* **•
s
<■ J>
i i
i
Ž e ljk a B e rtić
MARIO ROMULIć (intervju)
Mario Romulić rođen je I 968. godine u Osijeku, a fotografijom se počeo bav­
iti vrlo rano. Kao profesionalni snimatelj 'freelancer' radi za mnoge svjetske TV
kuće. Neki od klijenata su mu : Discovery Chanell, AKDN (Aga Khan Development Netvork), VVTN, Reuters, CNN, BBC, ABC, ZDF, ARD, RTL, SKY News,
ORF, TV Dubai, NRK, CBS (David Letterman Shovv), US Information Service,
Internevvs, Al Jazeera, LINX News....Za svoj rad primio je brojne nagrade,
među kojima su: nagrada HND 'Žarko Kaić' 1995. i i 997. godine, 2002.
nagrada "Best camera" za film "Dobri duh močvare" u Ohridu i nagrada "Masli­
na" u kategoriji ekologija za film "Dobri duh močvare" u Baru, te druge. Okušao
se i kao producent filmova Gorana Rušinovića "Mondo Bobo" i "Svjetsko
čudovište”. Video zapise snimao je u Hrvatskoj, Bosni, Zairu, Rvvandi, Tanzani­
ji, Keniji, Obali Bjelokosti, Burkini Faso, Afganistanu, Tajikistanu, Pakistanu,
Uzbekistanu, Kazahstanu, Kirgistanu, Ugandi, Zanzibaru, Gani, Nigeriji,
Maroku, Egiptu, Guinei, Iranu, Indiji, Jordanu, Siriji, Liberiji, Maleziji, a ovaj raz­
govor vodili smo na aerodromu prije njegova dvadesetodnevna puta u
Tadžikistan, Kirgistan i Maleziju.
Tvoje zanimanje za Kopački rit urodilo je s nekoliko projekata. Možeš Ii nam reći
nešto više o izložbi 'Kopački rit1 koju smo mogli vidjeti krajem prošle godine u
osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti. Koliko si je dugo pripremao?
Multimedijalna izložba "Kopački rit" koja je u Osijeku bila postavljena u Galeriji
likovnih umjetnosti Osijek, a nedavno sam dobio informaciju da je to bila najposjećenija izložba ove galerije. Jako mi je drago da se puno ljudi odazvalo
mojem pozivu i došlo na otvorenje izložbe, a napomenuli su mi i kako je to bilo
najposjećenije otvorenje neke izložbe u ovoj instituciji. Dobro, to s otvorenjem
je manje važno, važno je da je puno ljudi vidjelo ovu izložbu. Nedavno je bila
izložena i u Mohacsu, a sada bi na poziv W W F ( World vvilde fun for Nature)
trebala otići u Beč, Budimpeštu, Zagreb, u Pfordzheim , i možda u Harlem u
Nizozemskoj ,a krajem godine i u Srbiju , no još ne znam da li će biti postavl­
jena u Novom Sadu ili Beogradu. Izložba se sastoji od 70 fotografija velikog for­
mata , multimedijalnog CD-a koji je sastavni dio fotomonografije 'Kopački rit' i
pedesetak video clipova vezanih uz floru i faunu Kopačkog rita.
Fotografije su nastajale u zadnjih par godina, a video materijal u zadnjih šest
godina.
Sto te privuklo Kopačkom ritu i što te ponukalo doseliti se u Baranju?
Moji prvi kontakti prije rata s Baranjom su bili vrlo rijetki, a nakon rata i inte­
gracije , sve češći. Sve je krenulo s Kopačkim ritom. Već I 997. sam puno vre­
mena provodio tamo i fotografirao. Shvatio sam da mi je najjednostavnije pre­
seliti se u blizinu rita i izabrao sam mjesto koje mi najviše odgovara, Bilje. Brzo
sam shvatio koliko je velik potencijal Baranje, ona bi po bogatstvu svojih prirod­
nih i ljudskih resursa mogla biti raj za turiste, hedoniste i avanturiste, nešto
poput 'kontinentalne Istre1.
Možeš li nam reći što bi u prvom koraku moglo pomoći Baranji na tom putu?
Mislim da se sve dosta polako razvija, ali ljudi su svjesni perspektive i puno rade.
Baranji je potrebna pametna promocija, a to uključuje kvalitetne publikacije i
suvremene načine prezentacije poput vveb stranice i si. Treba pomoći ljudima
koji se bave turizmom da se predstave kvalitetno, a ne prepuštati sve entuzijaz­
mu pojedinaca. Koliko mogu radim na promociji imagea Baranje, napravio sam
dosta promidžbenih i reklamnih materijala za različite naručitelje u Baranji, a
sada pripremam i knjigu, malo opširniju fotomonogafiju. Ujedno pokušavam
zabilježiti na fotografijama ili na videu teme vezane uz tradiciju, etnografiju,
stvari i zanate koji nestaju i koje jako malo ljudi zna, a koje će njihovim nes­
tankom izumrijeti. Projekt koji trenutačno radim je dokumentarni film o najstar­
ijem ribaru u Kopačevu. Kroz njegovu životnu priču pokušavam ispričati priču o
Baranji. Ribar Janos Horvath radi posljednji vejse-labirint od trske i prirodnih
materijala u močvari, a uz to pokušavam zabilježiti i još neke stvari vezane uz
tradiciju , arheologiju ... Imam namjeru u skorije vrijeme napraviti i Internet
stranicu na kojoj će se moći naći fotografije, informacije o Baranji.
U kakvim si kontaktima s ljudima u Baranji koji bi ti mogli pomoći oko ovih
poslova i koji bi se institucionalno trebali baviti tim stvarima (turizmom, pro­
midžbom, kulturom)?
Nisam baš u nekim kontaktima, ne mogu se pohvaliti suradnjom, jer mi se čini
da ljudi u tim institucijama guraju priče koje su odavno prošlost. Poneki od njih
nemaju ni dovoljno znanja, ni sposobnosti napraviti i postaviti stvari na način
kako to treba biti. Dosta mladih ljudi odselilo je za Osijek, Zagreb ili u inozem­
stvo, i s tim Baranjcima surađujem. Smatram daje posebno interesantan Delimir
Rešicki, ali naravno ima tu još zanimljivih ljudi i sada ne mogu navoditi sve, uvi­
jek mi se može dogoditi da nekog zanimljivog izostavim, a to ne bi bilo u redu.
Mislim da lokalne institucije ne rade dovoljno dobro, ali da ima dosta pojedinaca
koji guraju svoje kvalitetne projekte mimo njih i to je dobro. Veća grupa ljudi
koja se trgnula i radi zanimljivo je u Kneževim Vinogradima. Do prije dvije tri
godine nitko nije spominjao vinske ceste , a sada ima desetak ozbiljnih vinara koji
prave izuzetno kvalitetna vina, buteljiraju ih, imaju organiziran doček gostiju i uz
vina nude im i hranu. Ljudi počinju sve ozbiljnije razmišljati o turizmu, ima dosta
novih kapaciteta za noćenje. U samom Kopačkom ritu su se organizirali i sada
postoji prijemni centar, restoran, ekološka stanica, pokrenuta je vožnja brodom
kroz rit, entuzijasti se bave avanturističkim turizmom, canuingom, ofT roadom,
biciklizmom...Sve više ima i promatrača ptica i možda uskoro zaživi i neki oblik
foto safarija.
Prema tvojem mišljenju, koje su kvalitete i prednosti Baranje?
Imamo Kopački rit, nemamo industriju, jer kao što znamo Belje propada, raspro­
daje se, Belje koje je cijelu Baranju hranilo sada nema novca ni za plaće svojih
djelatnika. Mi nemamo ni neku tehnologiju pa da je možemo prodavati, nemamo
ni jaku industriju, a taj nedostatak sada možemo iskoristiti kao prednost, jer je
priroda očuvana, skoro netaknuta. Mislim da je potencijal u turizmu modernog
tipa, seoskog turizma, avanturističkog turizma, foto safarija, bird vvatchinga, vin­
skih cesta... Ljudima u Baranji treba prvo pomoći, drugo educirati ih, i na kraju
, ono što mislim da ja osobno dosta dobro radim, promovirati Baranju i njene
kvalitete. Nadam se da će uskoro ljudi naći svoju materijalnu sigurnost u turiz­
mu i da će moći živjeti od njega, kao i od proizvodnje za turizam i gosta. Poten­
cijal je i u lovnom turizmu, ali iz Kopačkog rita treba izuzeti lovce, naime, pos­
toje puno bolji načini na koji se biološki potencijal tog područja može iskoristi.
Puno je isplativije da jednog zlatnog jelena, ako ga u Kopačkom ritu uopće još
ima, vidi tisuću ljudi kroz leću objektiva, nego da ga vidi samo jedan Čovjek kroz
snajper i da on bude samo njegov trofej. Po statistikama se vidi da lovstvo na
području Kopačkog rita bilježi gubitke i da nije isplativo. Mislim da ga treba
udaljiti iz parka prirode i zbog pravih ljubitelja prirode koji ne vole dolaziti tamo
gdje se ubija i puca, Ijubitelji ptica će doći ako je mirno, ali ako se puca sigurno
neće. Svim svojim vrijednostima Kopački rit zaslužuje postati nacionalni park i
ukoliko ga želimo sačuvati za buduća pokoljenja i ljude koji žive u okolici treba­
lo bi ga proglasiti nacionalnim parkom. Koliko god mogu trudim se promovirati
spomenute oblike revitalizacije Baranje i pomoći u njenoj promociji.
Ako avionske kompanije s jeftinim letovima nađu kao svoju odredišnu luku Osi­
jek tada će ovdje sasvim sigurno krenuti dolaziti brojni turisti, Ijubitelji prirode.
Posebno su zanimljivi promatrači ptica. Oni su vrlo obrazovana klijentela s puno
novca koja voli i avanturističke sadržaje, vole upoznati kraj u koji dolaze te
doživjeti i glazbu i hranu i ljude...često takvi turisti izdvoje više novca nego oni
koji ubiju jelena.
Koliko znam dosta snimaš za strane televizijske kuće, pola godine radiš negdje
vani, a pola godine si u Hrvatskoj. Kako si sklopio sve te kontakte, kada si počeo
raditi za strane agencije?
Tijekom rata u Hrvatsku je dolazilo jako puno stranih novinarskih ekipa snimati
što se događa i tada sam upoznao dosta tih ljudi i stvorio prve kontakte. Nakon
rata suradnja je ostala, a znajući što sve mogu odraditi, i uključujući znatno niže
cijene po kojima rade snimatelji iz ovih krajeva, angažirali su me. Za vrijeme rata
sam radio na HTV-u, zatim sam na samom početku radio za Slavonsku televiz­
iju, a nedugo nakon toga počeo sam raditi kao freelancer za kuće poput Reutersa, VVTN-a, CNN-a, BBC-a , ZDF-a , SKY Nevvsa i druge. Pokrivao sam rat u
Hrvatskoj, Bljesak i Oluju, a zatim i rat u Bosni. Upoznao sam tisuće i tisuće sni­
matelja, fotoreportera i producenata, a ako svoj posao radiš kvalitetno ljudi te
zovu i žele surađivati. Tako sam upoznao i producenta koji je između ostalih
radio i za Agu Kana, pozvao me i tako je počela suradnja koja eto traje već
sedam godina. I sada idem raditi za Aga Kan Development Netvvok, snimat ću
objekte koji su dobili Aga Kan nagradu za arhitekturu i Universiti Aga Kan koji
se otvara u Horogu, u Tadžikistanu. To je prvi univerzitet planinskih naroda u
srednjoj Aziji, koji je nastao na inicijativu Age Kana i uz suradnju Tadžikistana ,
Kirgistana , Kazahstana i Afganistana odakle će dolaziti studenti i profesori. Tim
univerzitetom se želi pomoći ljudima planinskih krajeva očuvati svoju kulturu i
tradiciju, ali im se želi dati i znanje kako bi lakše preživjeli u surovim uvjetima.
Puno si putovao i reci kako žive ljudi u tim planinskim krajevima?
Mislim da žive teško, ali to su skromni i ponosni ljudi koji ne komentiraju svoju
poziciju. Zanimljivo je da svi govore engleski i raduju se kada naiđe netko s kime
mogu prakticirati taj engleski. Aga Kan je puno uložio u školstvo tih zemalja, kao
i zdravstvo. U Pakistanu sva djeca idu u škole, što nije običaj, i djevojčice i
djcčaci. Imaju stvarno jaku tehnologiju, a tvornicc oružja mogu napraviti sve,
osim aviona. Jedino što me uvijek iznenadi su putovi i ceste koji su katastrofal­
ni, izlokani od snijega i vode, urušenih tunela i bez oznaka. Avioni su pretrpani
i nikada nisam načisto trebam li biti sretan što sam dobio kartu. Ponekad imaš
dojam da se voziš na vrhu planine, na oblacima. Kada dođem iz jednog grada u
drugi uvijek sam sretan što sam čitav i ne mogu se načuditi kako ti ljudi svla­
davaju putovanja bez uzbuđivanja.
Borko Baraban
POEZIJA DELIMIRA REŠICKOG
Dvadeseto je stoljeće doba kada se nezaustavljivo razvijaju tehnologija, a
usporedno s njom televizija, video i film. Sve je to dovelo do krize neposrednog
verbalnog odnosa tj. do prezasićenosti svakodnevnom komunikacijom medijskim
implikacijama. Svakodnevni životi bivaju prožeti vizualnim medijima, a to se u
velikoj mjeri odražava i u književnosti. Aktualnost medijske preosjetljivosti teks­
ta i povezanosti teksta sa životom očituje se u poetici osječkog pjesnika, prozai­
ka, esejista i rock-kritičara Delimira Rešickog.
Njegova je poezija nastajala u okruženju rock kulture, u dogovoru sa svi­
jetom i vremenom. Stihovi nisu čvrsto usustavljeni, oni progovaraju o vrtloženju
vremena i prostora. Pjesnik riječima oživljava statiku, on svoje tekstove
obogaćuje evokacijama medijske kulture.
Delimir je stekao glas najuvjerljivijega pjesnika svoje generacije pa je ujedno i
postao zrcalo onima koji su nadahnuće tražili čitajući njegovu poeziju.
Izrazito je sugestivan pisac, neprestano nas iznenađuje nepredvidivim
slikama i prizorima, s lakoćom nas uvodi u vlastiti svijet i ne dopušta nam da
tragamo za izgubljenim vremenom. Naš je zadatak, kada jednom uđemo u nje­
govu poeziju, da pokušamo prodrijeti u njegove zaleđene slutnje, da ih na svoj
način uspijemo osmisliti i njihov tekst učiniti još slobodnijim.
Rečenice koje tvore stihove njegovih pjesama nemaju kraj kakav bismo
očekivali, on je uvijek iznova nov i nepredvidljiv. Svijet pjesama lišen je bilo
kakvih metafizičkih značenja i dodira. Naizgled antitetične motive uspijeva
povezati u homogenu cjelinu. Stvarno i nestvarno, živo i mrtvo, crno i bijelo
postaju dramatično sintetizirani, a upravo taj efekt začudnosti koji stavljaju pred
nas čitatelje, čini poeziju informacijski složenu. Odustajanje od logične vre­
menske i prostorne organizacije teksta, dovodi do umnožavanja značenja i
otvara put potpuno raznolikim čitateljskim viđenjima.
Za Rešickog se može reći da je semantički pluralist, "u njega nema brige o formi
niti o žanrovskim imperativima, a fragmentarnost je temeljno obilježje svih nje­
govih tekstova".
Iako je poetički ekskluzivan, Rešicki lako dolazi do čitateljske publike jer
javno obznanjuje da njegov pjesnički govor nije "čist" i "lijep", on se svojim intermedijalnim stihovima uspio izboriti za ponekad stihotvorne psovke, kao i na
pravo za nerazumijevanje.
Pišući Knjigu o anđelima piše o kalvariji vremena, pritom ne uporabljujući
niti jednu patetičnu riječ. "Individualna kronika vremena, obilježenog tragikom
neizbježne zbilje, u toj nas knjizi upoznaje s Rešickim prenapregnuta senzi­
biliteta, s autorom čija uvjerljivost nadilazi granice stvarnoga, opipljivog, a
devalviranog svijeta, sklanjajući našu čitateljsku nespremnost u prostranstva
bestjelesnosti, bespolne nevinosti i naivne, nedodirljive ljepote u kojoj obitavaju
anđeli".
Delimir Rešicki okrutnost je prikazao u onima koji predstavljaju takozvane
nebesnike, u onima koji su vječno zaštićeni od svih materijalnih gremlinističkih
pothvata običnih smrtnika. On se susreće s njima i u očaju shvaća kako je upra­
vo njima oduzeta, svima nama poklonjena, okrutnost svijeta.
Zaključno, njegovu poeziju možemo nazvati poezijom tišine i tame. "Mallarmeovska šutnja, dosljedno izgovaranje neizgovorenog, elementarno je obil­
ježje tamnosti Rešickove lirike, dominantnog "estetičkog načela"(H. Friedrich)
poetskoga postmoderniteta koje se zasniva na skrivanju jasnoće sučeljavanjem
semantički i logički nespojivih segmenata, oblikovanjem specifičnih jezičnih kon­
strukcija te nizanjem vremenski i prostorno dislociranih zbivanja.".
Ulice, jeste li uistinu sretne?
Pokušao sam biti pragmatičan i na trenutak otputovati u svijet jedne njegove
zbirke. Sretne ulice. Jesu li zaista sretne? Svijetle ili tamne? Obraćat ću se njima,
pjesmama.
Pročitao sam vas. Divim se mislima kojima sigurno i nemilosrdno ulazite u
lubanje običnih smrtnika. Pokušao sam vas okupiti i povezati, ali vi ste poput
želatine, homogeno neokupijive. Fenotipski ste možda i slične, ali unutarnji
genom vas razlikuje. Zarobljen sanjivom prašinom nedorečenih iskaza ušao sam
u vaš svijet. To je svijet u kojem blizanci više ne dijele život, svijet u kojem se
slave galebovi bez krila, osuđeni na bezmirisni prah. Osjećam se izgubljeno. Na
šahovskoj ploči školjkastim očima gleda me Sven, a vjerna Sharon utapa se u
crnoj boji. Pokušavam shvatiti zašto ne pripadamo ribama jer onda ne bismo
mislili. Bar ne više od nekoliko sekundi. Sve bi se ponovno rađalo u našoj svijesti, u isto bismo se vrijeme rađali i starjeli.
Nisam naviknut u snijegu gledati propast, u vosku koji se topeći slijeva niz
svijeću primijetiti život - život koji se topi i onda ponovno postaje vrlo čvrst. Na
kratko vrijeme čvrst. Potrebna je samo toplina da moja materija ponovno poteče.
Svako polje šahovske ploče zadano mi je kao zadatak u vašem svijetu. Ističem
vašem jer dosad sam živio samo u svom. Trebam li pokušati prebojiti crnu boju
bijelom, ukrasti jutru maglu ili oteti cigareti dim? Onda bi svaki par ostao sam.
Zapitali bismo se čemu je nekada davno služila Noina arka?
Koja je moja zadaća? Pretrčati preko vas i ponovno se naći na početku?
Okupiti vas ne mogu. Svaki ste put iznova drukčije i svaka moja misao o vama
pronađe svoju protumisao. Odustajem, ali na kratko.
Ne, sretne niste.
Dubravka Brunčić
REŠICKIJEVA BARANJA
Književnu proizvodnju Delimira Rešickog stručna je kritika odredila kao onu koju
karakterizira transmedijalna osjetljivost tekstova, postmoderna osvijeŠtenost i
urbani senzibilitet. Kroz cjelokupni Rešickijev opus provlače se ove temeljne
poetičke odrednice, inaugurirane već u prvim zbirkama, uz određene pomake
koji će se u kasnijim zbirkama (Knjiga o anđelima, 1997., Ezekijelova kola,
1999., Alzheimerove pjesme, 2004. /rukopis/) manifestirati kao veća deskriptivnost lirskoga izričaja i nešto komunikativniji pjesnički diskurs, što naravno ne
umanjuje značenjsku složenost i slojevitost Rešickijeve poezije.
Pomaci u naznačenom konceptu u smislu uvođenja baranjskoga ruralnog pros­
tora u tekstove daju se iščitati od priče Bablje ljeto objavljene u zbirci priča
Sagrada familia (1993.). Ovom pričom Rešicki se upisuje u korpus slavonskoga
ratnog pisma, okrećući se uspomenama iz djetinjstva, uvodeći elemente baran­
jskoga pejzaža i ispisujući tako poetiku identitetnoga sjećanja u vremenu kada je
spoznao "što su to, u stvari, tenkovi na tuđim ulicama." ("Bablje ljeto", Sagrada
familia, 1993:54).
Zavičajna slavoničnost i referiranje na ratnu svakodnevicu ostvaruju se i u poet­
skim tekstovima pisanima u vremenu od 1989. do 1996., a okupljenima u zbir­
ci Knjiga o anđelima. Ratna zbilja i konkretna egzistencijalna ugroza u tekstovi­
ma se manifestiraju kroz zabrinutost i nemoć lirskoga subjekta koji iskazuje
težnju za udaljavanjem od takve stvarnosti u kojoj ne pronalazi utočište. S
aspekta takvoga stanja razumljivo je da su u Rešickijev urbani prostor utkani
toposi slavonsko-baranjskoga krajolika ("Blagdan je/na njivama snijeg zasiplje
pute/između slomljenih stabljika suncokreta.", "Zlato", Knjiga o anđelima,
1997:44) koji, zajedno s naznačenim urbanim toponimima, tvore mjesta oko
kojih Rešicki okuplja svoja zavičajna sjećanja.
Baranjski prostor zastupljen je u Rešickijevim tekstovima kroz naslovna imeno­
vanja (Krajolik, Baranja.), uvođenje prepoznatljivih baranjskih toponima (Branjin
Vrh) te tematsko-motivski sloj koji se crpi iz zavičajnoga pejzaža, baranjsku floru
i faunu (močvara, lopoč, košute, lastavice), no ovdje nije riječ o krajoliku u
impresionističkom aranžmanu koji se iscrpljuje u svojoj opisnosti. Primjerice u
pjesmi Krajolik, Baranja (Knjiga o anđelima, I 997.), iako se naslovom sugerira
tematsko određenje pjesme, ne može se govoriti o tekstu koji se iscrpljuje
pejzažno-opisnom kategorijom. Slike baranjskoga prostora naznačene su kroz
motive vodenoga krajolika, jezerske ptice, no ovdje nije riječ ni o kakvoj
pejzažnoj sličici, nego i emotivnom i refleksivnom odnosu lirskoga subjekta
spram određenoga prostora.
"Nisam ama baš ništa naučio o tebi.
U očima umiruće jezerske ptice
pisalo je koliko te voli ljeto
a odbljesak tebe u njima
skupio u svoj zavežljaj sve riječi
koje si mi pristigla reći."
Ipak, taj baranjski prostor protkan je elementima urbane kulture, u njemu se
također osjećaju tehnološki i medijski prodori ( u priči Bablje ljeto pripovjedni
subjekt govori o prvom ispijanju Coca-Cole i televizoru, povezujući medijskom
posredovanošću prizore praškoga proljeća i tenkova na ulicama s kasnijim rat­
nim događanjima u vlastitoj zemlji). A u pjesmi Varšava (Alzheimerove pjesme,
2004.) Rešicki će preko motiva cvjetanja topole, paučine povezati gradski
varšavski s baranjskim ruralnim prostorom:
"toga kasnoga proljeća
kada u Baranji cvjetaju topole i zrakom
sve do Varšave
leti ta paučina zbog koje smo
svi mi zauvijek
ostali živjeti u ravnici
ostavljajući u čudu
sve tc anđele nesreće i smrti"
Ovakvim se stihovima Rešicki i u svojoj najnovijoj zbirci potvrđuje kao autor čije
su poetičke odrednice, između ostaloga, transmedijalnost i melankolična, rezignantna pozicija lirskoga subjekta. Svojim dugim kadriranjem, dočaravanjem
atmosfere u kojoj lebdi paučina topole Rešicki ispisuje stihove u "fellinijevskoj"
maniri, komunicirajući tako s autorom kojega će i izravno u svojim tekstovima
prizivati pripisujući njegovim filmskim uratcima dah ljepote, harmonije i infan­
tilnog duha koji nastoji "vratiti nevinost pogleda u, ničim nam sklon, a dosuđeni
svijet." (Ogledi o tuzi, 1995: 48). Dakle, upravo ono što Rešickijev lirski sub­
jekt pokušava konstruirati u pjesničkim tekstovima.
U odnosu lirskoga subjekta spram urbanoga i ruralnog prostora uočava se
višestruka pozicija: s jedne strane grad je shvaćen kao neminovan prostor obita­
vanja, lirski subjekt je stanovnik grada koji ga ne poima toliko kao prostor
otuđenja, koliko evidentira znanstveno-tehnološki razvoj i medijsko blještavilo,
ali uz označen ironijski odmak spram postojećega stanja. S druge strane, i urbani
i ruralni prostor supostoje kao mjesta subjektove izgradnje vlastitoga zavičajnog
identiteta (u priči Bablje ljeto i u zbirci pjesama Knjiga o anđelima), iskazivanja
vlastite egzistencijalne ugroženosti uvjetovane ratom. U razdoblju ratnih
događanja, kada pjesnički tekstovi dokumentiraju stvarnosne činjenice, pamćenje
zavičajnoga prostora postaje vidom čuvanja vlastite prošlosti i vlastitoga iden­
titeta.
Problem konstituranja identiteta lirskoga subjekta kasnije će se u Rešickijevoj
poeziji tematizirati s obzirom na rastuću tehnologizaciju društva koja dovodi do
otuđenja i dehumanizacije. Suvremene računalne tehnologije uvode nove vrste
kolebljivih i promjenljivih identiteta koji se realiziraju i virtualnom kibernetičkom
prostoru. Mnoštva lebdećih identiteta dovode u pitanje mogućnost uspostavl­
janja identiteta lirskog subjekta koji bi imao svoju prošlost, sadašnjost i
budućnost, dakle svoju povijest. Rešickijev lirski subjekt okrenut će se prostoru
baranjskoga djetinjstva, vlastitim uspomenama, prizivanju vlastitih predaka kao
svojevrsnom utočištu i vidu odmaka od tehnologizacije i dehumanizacije
društva.
"Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.
Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi"
("Godišnja doba", Alzheimerove pjesme, 2004.)
Ipak, treba istaknuti kako tematika posvećena zavičajnom baranjskom prostoru
ne oblikuje nikakvu bukoličko-utopijsku ideju, iako je uočljiva uporaba memorabilnih figura sretnoga djetinjstva. Ovi motivi, upravo obratno, ukazuju na nemi­
novno odvajanje od vlastitoga zavičaja pa i subjektovoga svojevrsnog raskida s
patrijarhalno-civilizacijskim svjetonazorom: "Da večernjača/ u pet ujutro i pet
predvečer/ nije jedna te ista zvijezda/ naučili su me bičem i šećerom" ("Još jed­
nom (i zadnji put) o njima anđelima", Ezekijelova kola, 1999: 79).
Rešicki, dakle, svoj motivski inventar i dalje većinom crpi iz urbane kulturalne
matrice, no opet nije toliko vezan uz grad (naročito u kasnijim zbirkama) da ne
bi baranjski zavičajni prostor prizivao u sjećanje kao pokušaj konstituiranja aut­
entičnoga identiteta lirskoga subjekta. I uz sve to, posjeduje dovoljno svijesti i
odmaka znajući da je za nekakve utopijske slike sklada prekasno.
Delimir Rešicki
BARANJSKE PJESME
GODIŠNJA DOBA
Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.
Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.
Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.
Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.
Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.
Prošle su stotine godina.
U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.
Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.
Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.
Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.
Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.
LASTAVICE U BARANJI
Prošle su
sada već i Četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.
Nikada nisam znao kamo bih.
Na koju stranu polja
pod jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.
Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.
Gledam vode, te snovite vode.
Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.
Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući
na početak svijeta
da mu bude prva udovica.
DIJADEMA
S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.
Što je tako tužno u zvuku cimbala
ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?
Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.
VARšAVA
Novi je
gdje nekada stari
srušen je grad.
Laterne, laterne sam ti kćeri
gledao u Varsavi.
Nešto me je zauvijek
ovdje razdijelilo na dvoje, na troje
na prah i dah koji me
svakoga trenutka otire
iz tvojega pamćenja.
Jedan ti se, što snijeg je i magla
nikada neće vratiti.
Laterne, laterne sam sanjao
baš svake zime
poput smrti što sanjala je
tifus, milost i talire u kostima i trbusima
onih što odavde nisu
znali uzmaka, Lili Marlen.
Te zlatne muhe u paučini tkanoj
na početku ljeta.
S mirisom lipe dani su bili na putu do tebe.
Ono što danju kradomice plakaio je
ovdje mi sc noću ponekad
nasmiješilo u krošnjama.
Da si rođena kao dječak
zvala bi se lan.
Kao onaj pjevač iz Macclesfielda
što zidao je Varšavu od žigica
ugašenih usred dana u vlastitim ustima
kao mnogi ovdje i mnogi
od onih mladića iz Katynske šume.
Njihove duše danas su kapi kiše
koje posljednje ostaju na Iišću
i kada opet zasja sunce.
Nikada neću sići do rijeke
u to što teče i prolazi.
Možda sam se previše puta
za jedan život prisjetio da sam prah.
Žuta svjetla McDonaldsa
u lokvama nakon pljuska u Varšavi.
Ljudi koji prolaze posve nepoznatim ulicama
čija mi imena znače manje
od onoga što sam oduvijek želio
da mi znači bilo koja riječ.
Sredovječna žena
čiju je haljinu s cvjetnim motivima potočnice
zapljusnuo taxi koji je žurio
prema željezničkome kolodvoru.
Oči vidno oboljeloga mladića koji je plakao
jer nije na vrijeme stigao izići iz vlaka
u kojemu je tih dana prosio
uvijek par minuta prije polaska
kada su se punili vagoni prema Poznanu
toga kasnoga proljeća
kada u Baranji cvjetaju topole i zrakom
sve do Varšave
leti ta paučina zbog koje smo
svi mi zauvijek
ostali živjeti u ravnici
ostavljajući u čudu
sve te anđele nesreće i smrti
što nalazila nas je odmah
čim otvorila bi oči
tu sasvim blizu sebe
kao pospana spremačica
uru na noćnom ormariću
koja kaže da došao je čas.
KOTAČ
A. Tarkovskom
Srce mi je uvijek
kucalo puno sporije i teže
nego drugima.
Znam
to je zbog kotača bicikla
koji je ostao zaglavljen u njemu
poput tolikih inih
besmislenih stvari
u mraku na tavanu u
na brzinu napuštenoj kući.
Tim biciklom
vozio sam se u djetinjstvu
nasipom pokraj rijeke
koja nikada neće stići do mora.
Sunce je na zapadu
bilo promjera toga kotača.
Bicikl je imao maleno zvono
čuo sam ga uvečer
kako tiho zvoni s tornja crkve.
Molilo je samo zbog mene i tebe
mušice u zraku da još koji dan
ne prestane ljeto.
Na njegovome izmaku
rekla si, stvari gube
svoje jasne obrise.
Bogovi su siti
skriveni u žitno zrnje
rasuto uz cestu.
Odavna sam naučio
na strah u tvome pogledu
na tu cestu
u to doba godine.
KRAJOLIK, BARANJA
Prah je, s Božje usne, padao na tvoje čelo.
Sve tvoje misli, vodeni krajolici
koji su se mijenjali svakoga sata
ne ostavljajući vremena
nikakvoj mučnoj sigurnosti
daleko su sada od tihe milosti dolazeće večeri.
Nisam ama baš ništa naučio o tebi.
U očima umiruće jezerske ptice
pisalo je koliko te voli ljeto
a odbljesak tebe u njima
skupio u svoj zavežljaj sve riječi
koje si mi pristigla reći.
JOŠ JEDNOM (I ZADNJI PUT) 0 NJIMA, ANĐELIMA
Nikada nisam puno putovao.
Možda zato što sam imao srce sitnije
od najsitnijega čička upolju.
Da večernjača
u pet ujutro i pet predvečer
nije jedna te ista zvijezda
naučili su me bičem i šećerom.
Ali
toga sunčanoga Uskrsa
1998. godine
ispred crkve u Branjinom Vrhu
u Baranji
u kojoj sam se još za djetinjstva naučio
da su Bog i breza jedno te isto
naučio sam sada i to
kako i najsitniji
pa i najpreplašeniji čičak
u neizvjesnosti svojega puta uz nepoznatoga
i njegove nedokučive namjere
ponekad zna pronaći put do tamo
otkuda je jednom krenuo
priljubljen uz skut i nogavice
toga nečega Što ga ne voli
toga nekoga
čija će ga mržnja oživjeti
svojom otresitom rukom:
tamo gdje lan
pokriva vodu u zdencu iz kojega piju anđeli
tamo gdje gorde vrbe
rastu na žalosnoj zemlji
tamo gdje žive oni
koji čisteći ribu uz vodu
umivaju lice svojem potomstvu
mi gatat ćemo svoju sudbinu
hraneći pospanim očima
taj sitni
sitni čičak u polju.
(Pjesme u ovome izboru objavljene su u zbirkama "Knjiga o
anđelima", Menadar, Zagreb, 1997., "Ezekijelova kola", Znan­
je, Zagreb, 1999. i “Aritmija", Meandar, Zagreb, 2004.)
O piscu
Delimir Rešicki rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Osnovnu školu pohađao
u Branjinom Vrhu i Belom Manastiru, u kojemu je potom završio gimnaziju.
Diplomirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Objavio knjige pje­
sama: Gnomi (1985.), Sretne ulice ( 1987.), Die die my darling ( 1990.), Knjiga
0 anđelima (1997.) Ezekijelova kola (1999.), i Alzheimerove pjesme (2004.),
knjigu proza Sagrada familia (1993.), tekstualnu potragu Tišina ( 1985.) te dvije
knjige eseja, kritika i prikaza: Ogledi o tuzi (I 995.) i Bližnji (1998.). U jednoj
knjizi reizdane su Sretne ulice & Sagrada familia (2000.).
Nagrađivan
nagradama Sedam sekretara SKOJ-a (1987. za knjigu Sretne ulice), Duhovno
hrašće za knjigu godine (1 997. Knjiga o anđelima) i Poveljom uspješnosti Julije
Benešić (1999. za knjigu Bližnji) . Prevođen na njemački, engleski, talijanski,
francuski, španjolski, poljski, nizozemski, mađarski, ruski, bugarski, makedonski
1slovenski jezik. Sudjelovao na CD projektima "Matria Europa" nizozemskih
umjetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, I 996.) i "soundtrack. psi" Ivana Faktora (Osijek, 2001.). Pjesničkim, proznim i esejističkim tek­
stovima zastupljen u brojnim antologijama, pregledima i panoramama
suvremene hrvatske književnosti. Uređivao je časopise Heroina nova i Književna
revija, inače stalno uposlen kao urednik kulture u dnevnim novinama Glas
Slavonije, živi u Osijeku.

Filip Škiljan, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb Nacionalne

Priopćenje za javnost - Zaključci sjednice NO 8.12.2014.

Volonterska iskustva

“Provedba i rezultati anketa za mlade i poslodavce”, 2011

Menora Br. 8-9 - Židovska Općina Osijek

Usredotočite se na izvoz, nove tehnologije i ekologiju

strojarska tehnička škola osijek strojarski vremeplov

Preuzmi PDF - Hrvatsko društvo za liječenje boli

Mladi i vjera ususret Europskoj uniji – Praktikum