Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 21 Sa stanovišta proletarijata Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog poimanja povijesti tamo gdje u autentičnom historijskom materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije dobro Srećko Pulig Z apočeo bih svoju intervenciju u zadanu temu jednim drastičnim primjerom, uvjeren da je i danas metodički plodno baviti se istinama koje se otkrivaju u pretjerivanjima. Jedan čitalac Marxova Kapitala izvještava nas da je to djelo morao dva puta pročitati ne bi li shvatio čemu teži taj lukavi Židov Marx. On u svakoj od zemalja svijeta želi pronaći identični element, zatim ga sjediniti i povesti u internacionalnu komunističku akciju, a sve radi uspostave židovske premoći nad svijetom. U svom izopačenom naumu taj identičan element je autor Kapitala pronašao u proletarijatu. Citirani Marxov čitalac je Adolf Hitler, a djelo iz kojega crpimo ovu “analizu” zove se Mein Kampf. Nije bez značenja za našu temu primijetiti kako su, od kada postoji ova “samostalna” država, Hitlerove ideje u nas našle svoga izdavača (na puko pobrojavanje medijskih pokrovitelja takve literature utrošili bismo pola prostora), dok su se Marxova djela prestala izdavati (pa tako imamo paradoks izvjesne obnove izdavanja recentne marksističke literature, bez novih izdanja klasika). Netko bi rekao da to nije bez veze i s njihovom potencijalnom “medijskom atraktivnošću”, kako se ona ogleda na sada navodno slobodnom izdavačkom tržištu. Jer, Hitlerov stil pisanja razumljiv je svima i ne zahtijeva dva čitanja, koja, vidjeli smo, u slučaju razumijevanja Marxa mogu biti nedostatna. Tako se ekonomiziranje vremenom poimanja svijeta u doba krize odmah pokazuje kao nešto što njezinoj medijskoj reprezentaciji ne pridolazi izvana. Počeli smo s izdavaštvom – jer i knjige su mediji – a sada ćemo se ograničiti na novinarstvo, iako se slažemo s autorima koji taj “sektor” društvene proizvodnje ne vide kao autonomno društveno polje u burdijeovskom smislu. No, ovoga puta ne zanima nas novinarstvo u cjelini, već samo ono lijeve orijentacije te način na koji ono reprezentira ili samo propituje ekonomsku krizu. S jedne strane, suzujemo temu samo na naše dvorište, pitamo se, analogno Freudovoj reakciji na pojavu historijskog fašizma, o tome što smo uistinu mi Židovi krivi. A s druge strane odmah primjećujemo da ostajanje na temi ekonomske krize, kao krize u kapitalizmu, sobom nosi opasnost odustajanja od sagledavanja cjeline krize kapitalizma. U toj ne više sistemskoj, već krizi sistema “ekonomski”, “društveni”, “politički”, “kulturni” itd. momenti mogu se samo uvjetno razdvajati, a onda treba biti vrlo svjestan posljedica te redukcije. Ne postoji proletersko javno mnijenje Opjevani i društveno nagrađivani lik – a razlozi postojanju toga fenomena su moralističke i(li) konformističke, ne na kraju antiteorijske, prirode – objektivnog profesionalnog novinara zgrozio bi se na samo uvođenje razlikovanja lijevih i desnih novinara, sa ili bez navodnika, zavapivši kako je njihovo eventualno prepoznavanje i priznavanje dokaz urušavanja svih standarda struke (naličje toga, sada već antipolitičkog stava je pozicija osobnih ovisnosti novinarskih veličina o svojim patronima u politici i ekonomiji, kojima i samima godi nadpolitička slika o sebi). No, arhetipska ideološka podjela u društvu, koja se u novinarskoj empiriji, ako niste fašistoidni sportski novinar, naravno nikada ne izražava u nekoj čistoći, nalazi svoje zastupnike i u dva novinarska tabora. Prvi je tabor građanski i njega čine medijski reprezentanti dva oblika građanske vladavine: liberalizma i fašizma. Drugi tabor smo mi koji želimo taj građanski svijet nadići, socijalističkom, komunističkom i anarhističkom intervencijom u njega. Prigovor ovdašnjih novokomponiranih štreberskih liberala kako to nije moguće pa onda svaki napad na “građanske vrijednosti” završava na nivou koji je ispod njih (to je cijela njihova vulgarnomaterijalistička dijagnoza “propasti” našeg socijalizma, kao navodno ideokratskog društva), mogao bi se shvatiti kao ukazivanje na realnu opasnost i potrebu za kritikom postoje – ako su ikada i postojali – društveni uvjeti klasnog kompromisa, koji bi, u uređenoj državi kao zadanom okviru, omogućavali neku novinarsku klasno neutralnu poziciju. No i povlačenje u samo naš “lijevi geto” brzo lupa u svoje granice. Tu, pišući jedni za druge, preobraćujemo preobraćene, što nije po sebi najgore, kada bi postojala snaga za, makar i getoizirani, kontinuirani razvoj lijeve misli. Ali tek tu se odmah otvara pitanje “stvarnog” društvenog položaja naših u državi nedominantnih ideologija, u smislu nejednakog financiranja lijevih i desnih publikacija od strane vladajućih. Rješenja tražimo u samofinanciranju, osnivaju se medijske zadruge, nevladine organizacije, povezuje se s bliskim zakladama. No, dok ne postoje politički jake lijeve institucije u stranačkom i državnom životu, teško da će nastati jaki lijevi mediji, koji će takva stajališta, pa i o ekonomskoj krizi, izražavati. Ne postoji proleterska politička ekonomija i samokritikom, kada ne bi bio tako očit interes većine, tako pri vlasti pozicioniranih, u postojećem. Zato ljevica ne smije bježati od kritike i samokritike unutar sebe same, već treba otvarati prostor za argumentiranu diskusiju, gdje god je to moguće. Ovdje namjerno zaoštrena pa time nužno pojednostavljujuća podjela na građanski i ne- ili čak protu-građanski tabor, podjela koju dijalektički nedostatno, ali na drugom nivou, izražava i razvrstavanje na kapitalistički i antikapitalistički tabor, medijski se najčešće poima kao podjela na mainstream i alternativu. Pa ako je zgražanje nad mainstreamom već i samo postalo (novi) mainstream, istina je da od porijeklom kontrakulturnog pojma alternative danas svi gledaju pobjeći. Pokušaj stvaranja neke “proleterske protujavnosti” propao je u tzv. zapadnom, ali i u našem marksizmu još 70-ih godina prošloga stoljeća. Umjesto građenja svih pa i medijskih barikada, koje bi jasno razgraničavale naše medije od njihovih, taktika koja je danas dominantna jest “guranje u centar”, ne bi li se tamo, civilnim rječnikom, postigla vidljivost, te eventualno upustilo u boj za hegemoniju. Znači li to da smo procijenili kako je taj vladajući centar slab pa imamo šanse u borbi s njime na terenu za koji ne smijemo niti reći da je potpuno njegov, već je samo neutralna pozadina, pozornica, na kojoj su svi ishodi ove idejne dramske predstave mogući? To ne zvuči uvjerljivo, iz istog razloga iz kojega više ne vjerujemo u objektivno i profesionalno novinarstvo. Naprosto, više ne Umjesto građenja svih pa i medijskih barikada, koje bi jasno razgraničavale naše medije od njihovih, taktika koja je danas dominantna jest “guranje u centar”, ne bi li se tamo, civilnim rječnikom, postigla vidljivost Tek sada dolazimo do sadržaja ekonomske krize, koji se nama ne nadaje samo kao nešto vanjsko, našem novinarstvu zadano, kao fiksni objekt – tema. Mi sami smo u krizi svake vrste pa i ekonomskoj. Zato stalno govorimo o prekarnim uvjetima u kojima živi i radi sve više ljudi, a pišući o tome pišemo i o sebi. Neoliberalne “piramide” u statusima i prihodima zaposlenih novinara i urednika, koje postoje u svim redakcijama (pa i onima čije se novinarske proizvode, s razlogom ili bez, smatra lijevima), mijenjaju karakter naših odnosa pretvarajući nas međusobno u “konkurente na tržištu” i mimo naše volje. A da ideološka pounutrenja, koja bi nam trebala biti strana, mogu biti materijalna sila veća od nafte, vode ili kojeg drugog resursa, govori nepostojanje boljih koordinacija između redakcija, kojih se novinari kao pojedinci međusobno doživljavaju kao borci na istom frontu. I to nije bez veze s ekonomijom i “reprezentacijom ekonomske krize”. A kada nema snage i volje za stvaranjem “proleterskog javnog mnijenja” sigurno neće biti, jer to je najuže povezano, niti snage i volje za suprotstavljanje buržoaskoj političkoj ekonomiji jednom “političkom ekonomijom radničke klase”. Mi stariji sjećamo se iz socijalizma pomalo jalove rasprave o tome može li Marxovu kritiku političke ekonomije zamijeniti neka marksistička politička ekonomija ili, kako su se obično nazivali predmeti na ekonomskim studijima, “politička ekonomija socijalizma” (što nije sprečavalo ekonomiste da svoje udžbenike tog naziva, nakon uvodnog ritualnog zaklinjanja u marksizam, ne pune građanskim sadržajima). Problem je bio, a i ostao, možda i zaoštrenije no prije, u shvaćanju totaliteta, u spoznaji cjeline mogućnosti historijskih kretanja. U današnjoj obnovi marksizma ponovo (kao i krajem 19. st.) dominira njegova ekonomska strana, dok je politički plan mišljenja i djelovanja (istaknut u uspješnim socijalističkim revolucijama 20. st.) u većoj krizi. No, niti ekonomska niti društvena strana marksizma, uzete izolirano, ne iscrpljuju, već u krajnjoj liniji strateški reduciraju potencijalno svestrani karakter proleterske revolucije. Apsolutiziranje bilo koje dimenzije, a naročito ekonomskog poimanja povijesti tamo gdje u autentičnom historijskom materijalizmu stoji povijesno poimanje ekonomije, nije dobro, iako je razumljivo zašto u trenutku “nemanja vremena” uslijed brzine širenja razarajućih učinaka globalne ekonomske krize i nužnosti reakcije na nju, do toga dolazi. Jasno je i da je to reakcija osim na svjetsku situaciju i na polu-propalu, ali ipak transgeneracijski prenesenu akademsku zaokupljenost re-filozofikacijom marksizma u ovdašnje prijašnje generacije. Istina je da se politička hegemonija proletarijata ne može uopće misliti izvan domena kritike političke ekonomije, no to sada znači samo to da u Marxovu djelu imamo zavještanu teorijsku praksu koja nadilazi našu dosadašnju revolucionarnu strategiju. Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 22 Liberalni mit o balkanskom kapitalizmu Demontiranje temeljnog mita hrvatske tranzicije, prema kojem ovdje nikad nastupio “pravi” kapitalizam Domagoj Mihaljević P otkraj devedesetih, u vremenu obilježenom temeljito rašivenom ekonomijom i slutnjom političkog rasapa hadezeove vlasti, ali i širokim utjecajem religije na životnu svakodnevicu, Zagrebom je kružila jedna pitalica. Pitalica glasi: zašto su Hrvati toliko pobožni? Odgovor: zato što vjeruju u zagrobni život. Taj ironični komentar na snažno okretanje katoličkoj vjeri duhovito je oslikavao posljedice propadajućeg životnog standarda i sve užu ekonomsku perspektivu. Budući da obećani prosperitet razvijenog liberalno-demokratskog društva, garantiran na početku desetljeća, nije pronalazio put otjelovljenja u kraljevstvu zemaljskom, velikom dijelu stanovništva preostalo je tek nadu i utjehu tražiti u onostranoj dimenziji postojanja. Barem je to bila logika iza spomenute doskočice koja zapravo nije bila sasvim kriva. Ipak, mnogo je važnije bilo formulirati odgovore na uzroke samog ekonomskog kraha u trenucima kada pozivanje na teške posljedice ratne destrukcije više nije bilo dovoljno. Trebalo je protumačiti zašto je pretvorbeno-privatizacijski proces transformacije društvene imovine u privatnu imao tako intenzivno negativne posljedice. Ili preciznije: objasniti što je pošlo krivo u restauraciji kapitalističkog načina proizvodnje. Nastanak mita Skoro cjelokupni politički i medijski spektar, potpomognut često nekoherentnim interpretacijama iz akademskog polja, udario je harmoničnu forcu istom objašnjenju koje se ubrzo usidrilo u kolektivnom imaginariju kao zdravorazumska formula svakodnevne nesreće. Jednoglasno se zaključilo da u Hrvatskoj nikad nije bilo “pravog” kapitalizma, već samo onog “balkanskog”, atributima podneblja programiranog za kriminogeni moral i nezajažljivu otimačinu. Dakle, u pitanju je bila specifična lokalna varijanta kapitalizma definiranog nepripitomljenim balkanskim moralom, koji je osujetio blagodati razvijenog zapadnog kapitalizma definiranog civiliziranim duhovnim mentalitetom. Ovakav sadržaj reflektiranja političkih i ekonomskih procesa, koji se zadržao sve do danas, legitimirao je prelazak na kapitalistički način proizvodnje. Kapitalizam se tako nikada sam po sebi nije dovodio u pitanje, već su se razorni ekonomski i socijalni ishodi pronalazili u karakteru onih koji su sudjelovali u procesu njegove implementacije. Krivnja za uništavanje tvornica i nestanak radnih mjesta uvijek se medijski problematizirala moralnim atributima korumpirane vlasti, kriminalnih tajkuna, raširenog ortakluka, sveopćeg nepotizma i klijentelizma, bez da se destruktivni ekonomski učinci i moralni karakter vlasti povežu sa samom suštinom kapitalističkog sustava – imperativom akumulacije kapitala i maksimalizacijom profitnih stopa. Tako je stvoren glavni i neslomljivi mit o hrvatskoj tranziciji, onaj da nikada nismo živjeli u uređenom kapitalističkom sustavu, nego u njegovoj truloj inačici. Medijsko insistiranje na ovom objašnjenju nije bilo nimalo slučajno jer se na ovaj način funkcioniranje samog sistema nikada ne preispituje, već se sav teret krivnje prebacuje na iskrivljeni moral pojedinaca na pozicijama moći (npr. suđenje Ivi Sanaderu, nizu ministara i pojedinim tajkunima). Njih onda zamjenjuju tobože moralniji vršitelji tih dužnosti, iako način funkcioniranja sustava ostaje u vlas identičan. Cikličko prinošenje žrtava na oltar sustava postaje uvjetom njegove reprodukcije. Cikličko prinošenje žrtava na oltar sustava postaje uvjetom njegove reprodukcije Politički kapitalizam i nemoralna ekonomija U kontekstu pravosudnih procesa korumpiranim političarima kao glavnim krivcima gospodarskog sloma postaje zanimljivo analizirati teze Josipa Županova, objavljene u njegovoj knjizi Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, često citiranoj u politološkim, sociološkim i ekonomskim krugovima, gdje daje osebujni doprinos učvršćivanju mita o nepostojanju “pravog” kapitalizma.1 U analizi hrvatske gospodarske krize tijekom devedesetih on preuzima termin “politički kapitalizam”, a njime karakterizira istovremenu prisutnost političkih funkcionara u poduzećima i vlasti, povezanost menadžmenta s vrhovima vlasti, lažirano tržište (monopole), preveliku socijalnu ulogu države i preveliki udio javnog sektora u BDP-u. Nasuprot “političkom kapitalizmu” Županov zahtijeva razvijanje “poduzetničkog kapitalizma”, čije su glavne karakteristike transfer svih ekonomskih resursa na tržište, konkurentsko (mada ne mora biti savršeno konkurentsko) tržište, profesionalni menadžeri koji su autonomni u odnosu na državnu upravu, mali udio javnog sektora u BDP-u, itd. Ukratko, program neoliberalnog kapitalizma koji se politički, ekonomski i medijski repetitivno nameće više od dva desetljeća. Svojevrsnu dopunu Županovljevih teza u korist liberalnog kapitalizma, ali mnogo koherentniju i analitički izbrušeniju, možemo pronaći u radu Vojmira Franičevića Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije.2 Argumenti izneseni u ovom radu danas predstavljaju niz teza koje liberalni komentatori ponavljaju više nego ikada ranije, nastojeći time legitimirati funkcioniranje kapitalističkog sustava i održati mit o nemoralu kao temelju ekonomskih malformacija. Za razliku od Županova, Franičević koristi termin “nacionalni kapitalizam” kojim označava koroziju institucionalne i socijalne strukture uslijed ekspanzije ortakluka, nepotizma, korupcije, državnog klijentelizma, instrumentalizacije države u partikularne svrhe, neproduktivnog poduzetništva, anti-poduzetničke klime, raširenog paternalizma u obliku prevelike državne potrošnje, u krajnjoj liniji i sumornih građana koji ne odražavaju optimizam zapisan u publikacijama Svjetske banke. Ukratko, širenje nemoralne ekonomije potkopalo je razvoj privrednih potencijala i rezultiralo nepovoljnim socijalnim ishodima. Najveće opterećenje predstavlja upravo preveliki državni proračun iz kojeg se nastoje namiriti rastući pritisci brojnih klijenata koji time limitiraju akumulacijsku sposobnost poduzetničkog talenta. Franičević naglašava da se vlast u takvoj situaciji može naći u situaciji gdje je demokracija više dio problema (sic!) nego način razrješenja gospodarske krize pa umjesto demokratskih mehanizama predlaže “intertemporalne kompenzacije”, iako nigdje ne definira što točno označava ovaj pojam. Problem s demokratskim mehanizmima očit je i dalje u tekstu, kada upozorava da treba biti oprezan sa zahtjevima za revizijom privatizacije jer takav postupak može biti vrlo opasan – treba čuvati stečevine privatno-vlasničkog sustava, neovisno što radnike nikada nitko nije pitao pristaju li na proces privatizacije. Stoga izgradnja moralne ekonomije prema Franičeviću podrazumijeva limitiranje državne potrošnje, suzbijanje korupcije i kriminala, razvijanje povjerenja u društvu i poticanje socijalno odgovornog poduzetništva. Razvijeni institucionalni mehanizmi trebali bi tako spriječiti sistemske aberacije i osigurati produktivno funkcioniranje tržišta. Temelj kapitalizma: moral ili profitna stopa? Pozicioniranje morala kao glavnog čimbenika u funkcioniranju kapitalističkog sustava postaje upravo temeljni problem spomenutih analiza i cjelokupne sfere liberalnih diskusija koje vjeruju u postojanje “pravog”, odnosno “istinskog” kapitalizma, neopterećenog pritiscima fiskalne čizme i kriminalnih elemenata. Uništavanje radnih mjesta, snižavanje životnog standarda i širenje siromaštva liberalni autori objašnjavaju utjecajem “balkanskog” ili “socijalističkog” mentaliteta koji je onemogućio efikasnu kapitalističku strukturu i proizveo neželjene socijalne efekte. Njihova promišljanja prožeta su vjerom u nepomućeni “poduzetnički” kapitalizam koji će oživjeti u trenutku kada više ne budu postojali korumpirani političari, kriminalni tajkuni i, dakako, prevelika državna potrošnja. No, je li tomu doista tako? Nisu li kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam i intervencija države u samoj suštini kapitalističkog sustava koji, neovisno o regiji, uvijek funkcionira na principu akumulacije kapitala i maksimalizacije profita? Nisu li svi drugi principi upravo podređeni profitnoj stopi kao temeljnom Medijska reprezentacija krize principu svakog kapitalizma čije maksimiranje ne mari previše za moralna načela? Privatizacija državnih poduzeća u istočnoj Njemačkoj nije bila ništa manje problematična nego ona na Balkanu ili Rusiji, iako je prema liberalnim teorijama, koje često prelaze u čisti rasizam, privatizacija u Njemačkoj trebala biti uspješnija jer se ondje ipak radilo o tobože discipliniranoj i superiornoj germanskoj rasi, a ne o “divljem” narodu s Balkana. Samo za usporedbu, u njemačkom privatizacijskom procesu koji je vodila financijska institucija Treuhand, privatizirajući 8500 poduzeća iz DDR-a u kojima je radilo četiri milijuna radnika, nakon privatizacije ostalo je zaposleno milijun i pol ljudi. Smjer fluktuacije kadrova pri privatizaciji bio je vrlo sličan upravo ovom “balkanskom” modelu: pouzdanici iz banaka i korporacija prelaze u državno tijelo zaduženo za privatizaciju, a poslije se vraćaju u privatni sektor, ali na više pozicije. Primjera takvih kriminalnih privatizacija u zemljama razvijene demokracije ima mnogo, što nam zorno pokazuje da ne postoje “pravi”, odnosno “poduzetnički” kapitalizam, i “krivi”, odnosno “balkanski” kapitalizam, već je kapitalizam identičan neovisno o geografskim koordinatama, jer je jedini princip njegovog funkcioniranja realizacija što viših profitnih stopa bez obzira podrazumijeva li to moralne ili nemoralne prakse. Uostalom, izvlaštenje društvene imovine i njihova predaja u privatne ruke niti ne može biti drukčije nego kriminalno i korupcijsko, jer se radi o nasilnom činu kojim se isključuje cjelokupno društvo (a prije svega radnici poduzeća), i uspostavlja vlasništvo pojedinca ili grupe pojedinaca koji su zainteresirani samo za vlastit profit, a ne ulogu privatiziranog poduzeća u široj društvenoj zajednici. Razlikovanje između hrvatskog, njemačkog, skandinavskog ili japanskog kapitalizma ne leži u moralu ili mentalitetu podneblja, već intenzitetu socijalnog pritiska i društvenog angažmana koji nastoji limitirati moć kapitalističke klase i izboriti se za konkretna socijalna prava. Uspjeh radničkih borbi na ulicama bio je presudan faktor koji je odredio oblik kapitalističke akumulacije i razinu profitabilnosti na Zapadu. Česta pozivanja na skandinavske zemlje zanemaruju dugu tradiciju radničkih borbi na ulicama kojoj su prethodila i stoljeća seljačkih otpora u zaštiti vlastitih sloboda.3 Zato invokacija socijalne dimenzije skandinavskog kapitalizma (koja se ubrzano istopila u zadnjih dvadesetak godina) treba paralelno evocirati i otpore radničke borbe koje su u manjoj ili većoj mjeri zauzdale moć vladajuće klase. Kako je planiran “gospodarski razvitak” Pretvorbeno-privatizacijski proces u Hrvatskoj kojim se restaurirao kapitalistički sistem nije imao nasuprot sebe konfrontacijski snažno mobiliziran radnički pokret. Brojni su razlozi tome: višedesetljetna podređenost sindikata strukturama vlasti, fragmentacija sindikalne scene početkom devedesetih, ratne okolnosti koje su limitirale sindikalne aktivnosti, poslijeratna pacifikacija sindikata kroz tzv. socijalni dijalog. Upravo zato su posljedice pretvorbeno-privatizacijskog procesa imale tako razornu moć rekonfiguracije ekonomskog polja kreirajući klasu bogataša neutaživih apetita na jednoj strani i klasu razvlaštenih proletera na drugoj. Nužno je stoga zanemariti sve korporativno-liberalne medijske i akademske spinove koji religijskim upornošću propovijedaju još više kapitalističkih obrazaca jer ovi postojeći nisu dovoljno “pravi”. Kapitalizam je u Hrvatskoj bio i još uvijek je itekako pravi. Država je morala oduzeti tvornice radnicima i predati tajkunima jer to ne bi učinilo nikakvo slobodno tržište. Korupcijska i kriminalna veza političara i krupnog kapitala bila je neizbježna u takvom procesu, pogotovo u situaciji u kojoj nije postojalo privatno vlasništvo, nego se ono stvaralo klijentelističkom raspodjelom. Računica tajkuna koji su dobili tvornice bila je krajnje kapitalistički racionalna: maksimalizirati profit neovisno o ekonomskim ili socijalnim posljedicama. Često je to značilo zatvaranje proizvodnje te rasprodaju strojeva i zemljišta, jer je takav scenarij iz zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 23 pozicije ostvarivanja visokih profita pojedinom tajkunu bio mnogo racionalniji nego organizacija proizvodnog procesa u sve težim uvjetima dezintegrirane domaće ekonomije i gubitka vanjskih tržišta. Dakle, nije u pitanju bio nemoralni balkanski karakter tajkuna, nego kalkulacija temeljem principa profitabilnosti kojim se on vodio kao kapitalist. Izuzetno je zanimljivo spomenuti još jedan detalj iz tranzicijskog razdoblja u kontekstu liberalne argumentacije o “krivom” obliku kapitalizma i zahtjevima za većim udjelom tržišta. Hrvatska gospodarska komora je sredinom 1999. godine organizirala susret ekonomista i poduzetnika koji su sastavili program pod naslovom Stanje u gospodarstvu s prijedlozima mjera za gospodarski razvitak, a u njemu se navodi niz ciljeva koje treba što prije realizirati da bi zemlja izašla iz recesije i kako bi se stvorili uvjeti za efikasnu tržišnu ekonomiju, pravnu državu, stabilne državne institucije koje jamče demokraciju i slobodu poduzetništva. Ciljevi su bili sljedeći: politička i makroekonomska stabilnost, gospodarski rast u granicama 3-5 posto, brži rast izvoza od rasta BDP-a uz smanjenje deficita platne bilance, povećanje inozemnih investicija, brže učlanjenje u međunarodne integracije (WTO, CEFTA, EU), smanjenje udjela ukupne javne potrošnje u BDP-u, smanjenje stope nezaposlenosti uz povećanje broja radnih mjesta, ubrzanje i okončanje privatizacije uz sudjelovanje inozemnih investitora, stabiliziranje bankarskog sektora, nastavak razvoja tržišta kapitala i definirani zaštitni socijalni minimum.4 “Društveni moral” ili otpor? Nisu li kriminal, korupcija, nepotizam, klijentelizam i intervencija države u samoj suštini kapitalističkog sustava koji, neovisno o regiji, uvijek funkcionira na principu akumulacije kapitala i maksimalizacije profita? Česta pozivanja na skandinavske zemlje zanemaruju dugu tradiciju radničkih borbi na ulicama kojoj su prethodila i stoljeća seljačkih otpora Između 1999. godine i 2009. godine, dakle prije izbijanja krize, ostvareni su svi ili skoro svi traženi zahtjevi. Udio državne potrošnje u BDP-u pao je od 1999. godine kada je iznosio 55 posto udjela na 41 posto udjela 2009. godine, a danas je još i manji. Poduzetnici su u deset godina dobili potpuno ispunjenje svojih želja, ali iskazi o državnom kapitalizmu, parazitiranju na proračunu, klijentelizmu i anti-poduzetničkoj klimi nikad nisu bili snažniji i uporniji. Komentatori t-portala Vuk Perišić i Darko Polšek danas ispisuju argumentacijski krajnje bizarne tekstove u kojima tvrde da kapitalizma u Hrvatskoj uopće nema, iako pišu za portal u vlasništvu Hrvatskog telekoma, punokrvne kapitalističke korporacije s jednom od najgorih izrabljivačkih praksi u državi. Politički i kulturni analitičar Marko Kostanić duhovito je povukao paralelu sa ženom koja ranije dođe kući i uhvati muža u krevetu s ljubavnicom, no ovaj mehanički nastavi s fizičkom aktivnosti, a ženi poruči – “volim te”. Premda je posve jasno da su Perišić i Polšek u intimnom zagrljaju s krupnim kapitalom, oni nam poručuju da krupnog kapitala uopće nema. Stoga bi pod hitno trebalo okupiti sve ekonomiste i poduzetnike koji su potpisali gornji program, kao i sve nezadovoljne liberalne komentatore pa ih upitati kojim današnjim nemoralom su točno nezadovoljni. Sigurno bi odgovorili: prevelika radnička prava, rigidno tržište rada, lijeni radnici, preveliki porezi, parafiskalni nameti, antipoduzetnička klima, itd. Eto razloga da u sljedećih deset godina vlast još malo poradi na društvenom “moralu”. Ili da mi poradimo na otporu. Bilješke: 1 Više o političkom kapitalizmu u: Josip Županov, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, 2002., str. 52-92. 2 Vojmir Franičević, Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije, Politička misao, 39 (1), 2002., 3-34. 3 O specifičnoj poziciji seljaštva u Švedskoj vidjeti: Perry Anderson, Lineages of the Absolutist State, 1974., 173-191. 4 Darko Petričić, Kriminal u hrvatskoj pretvrobi, 2000., 108-109. Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 24 Simboličko nasilje i politika klase Ulomak iz teksta Neoliberalni novogovor i digitalni kapitalizam u krizi (Neoliberal Newspeak and Digital Capitalism in Crisis), objavljenog u časopisu International Journal of Communication, 2010. Paula Chakravartty i Dan Schiller S lužbe za izvještavanje o poslovnim vijestima pokrenute su kako bi omogućile velikoj, ali nipošto ne brojčano nadmoćnoj klasi, koja polaže pravo bar na neke financijske resurse, da odvagne prilike za ulaganje i dobije uvid u tržišne uvjete. Kao posljedica financijske deregulacije i učinkovitijih marketinških tehnologija, ova je skupina narasla, ali je također postala više hijerarhijski ustrojena, sa sekularnim produbljivanjem ekonomske nejednakosti. Paradoksalno, tada se, kako je u SAD-u dioničarstvo postalo uobičajenija praksa i kako je pojedincima povjerena veća odgovornost za upravljanje ne samo kreditnim karticama i nekretninama, već i investicijskim fondovima i mirovinskim planovima, pojavljuje spekulativni frejming vijesti koji je demonstrirao pažljivo osmišljenu akumulacijsku strategiju koja cilja na najunosnije gledatelje-investitore. Drugim riječima, kanali s vijestima tobože posvećenima ekonomiji kreirali su programe koji su udovoljavali ukusu one publike koja im je bila najpotrebnija – više srednje klase, pretežito bijelaca i muškaraca – kako bi profitirali od oglašavanja usmjerenog na ovu skupinu. Prosječna imovina koju su kućanstva gledatelja CNBC-a mogla uložiti 2009. premašivala su 1,4 milijuna dolara1. Valja istaknuti da poslovne novine danas, budući da su imale više uspjeha od općih publikacija pri naplaćivanju online sadržaja, barem dijelom zauzimaju bolji položaj za preživljavanje krize od svojih rivala raznovrsne tematike (Project for Excellence in Journalism – Projekt za izvrsnost u novinarstvu, 2009.). Među mainstream medijima, CNBC i Fox Business Network također su povećali gledanost kada je u jesen 2008. izbila kriza. Između vijesti i oglašavanja Kroz kratak period, hiper-spekulativni frejming vijesti doprinio je uspješnoj depolitizaciji radikalnog tržišnog fundamentalizma. Godine 1990., Toby Miller je otkrio da su američki kanali s vijestima udvostručili vrijeme posvećeno izvještavanju s burze te da su do 2000. na njima glavna tema bile financije2. Kao što je Randy Martin objasnio u knjizi Financialization of Daily Life (Financijalizacija svakodnevnog života), “mahnito bujanje priče o novcu u medijima prodire u domove do stupnja koji je prije samo nekoliko godina bilo teško zamisliti”3. Vraćajući se našoj raspravi o Bourdieuu iz prethodnog dijela knjige, mogli bismo reći da je ovaj pomak ostvario novi oblik monopola u području poslovnih vijesti. Kao što je Nick Couldry opisao u svojoj raspravi o medijima, na ovo možemo gledati kao na oblik “definicijske moći koja se proteže po cijelom društvenom prostoru” i koja druge perspektive krije od pogleda.4 Stvaranje ove dominantne perspektive detaljno je ispitala Karen Ho u etnografiji habitusa investicijskih bankara na Wall Streetu i njihovog slavljenja fleksibilnosti i likvidnosti zaposlenika, koje su dovele do aktualne financijske krize. Ho sugerira: “Osobne biografije investicijskih bankara koriste poslovnom statusu i radnom iskustvu i stapaju se s njima kako bi oblikovale ‘zdravorazumsko’ shvaćanje pravednosti analiza i preporuka s Wall Streeta”5. Simbolička moć poštenja Wall Streeta kao zdravorazumska stvar u polju poslovnih vijesti odgovorna je za rutinsko veličanje u potpunosti nereguliranih segmenata povezanih s inovacijama na financijskim tržištima koja su se pojavila sredinom devedesetih, uključujući i tržište drugorazrednih hipotekarnih kredita i OTC derivativa6. Dakako, naturalizacija tržišta, koju je najlakše primijetiti na tržištu Kanali s vijestima tobože posvećenima ekonomiji kreirali su programe koji su udovoljavali ukusu one publike koja im je bila najpotrebnija – više srednje klase, pretežito bijelaca i muškaraca Do 2007. samo je nekoliko najvećih novina na puno radno vrijeme zapošljavalo novinara koji se bavio isključivo pitanjima radnika dionica, te reifikacija financijskih statistika imaju dužu povijest u zapadnim, naročito angloameričkim društvima.7 Međutim, upadljivo malo empirijskih istraživanja cjelodnevnih kanala s poslovnim vijestima prilično jasno je pokazalo da njihovo zamagljivanje tržišnih vijesti i oglašavanje u programima infozabave (infotainment) ne samo da je osiguralo mjesto za promicanje investicijskih interesa, već je također pomoglo pokrenuti kulturu kredita, rizika, individualne odgovornosti i potencijala za besprimjernu nagradu.8 Strateški pozicionirani za iskorištavanje nejasnih granica vijesti i oglašavanja, banke i poduzeća koja nude financijske usluge masovno su povećali svoje izdatke za oglašavanje. Tijekom devedesetih i tijekom ovoga desetljeća, poduzeća za financijske usluge u svoje su oglašavanje samo u SAD-u utrošila milijarde dolara. Razmišljajući o deregulacijskim promjenama koje su poništile ograničenja New Deala, banke su se okrenule od kreditiranja tradicionalnih biznisa prema “aktivnostima koje generiraju naknade i provizije za koje nije potrebno izdvajati kapital”.9 Među najpogubnijim inovacijama bili su financijski proizvodi koji su ciljali na one kupce za koje je najizglednije da će se zadužiti, uključujući i osobe bez prihoda ili posla, s visokim drugorazrednim hipotekarnim kreditima. Robert Wade je ovu vrstu predatorskog pozajmljivanja10 kućanstvima usporedio s petrodolarskim kreditiranjem vlada Trećeg svijeta iz sedamdesetih godina, koje je iniciralo afričku i lationameričku dužničku krizu osamdesetih. U aktualnoj krizi, tvrdi Wade, “ekonomski marginalni ljudi u SAD-u zapravo predstavljaju ‘zemlju u razvoju’ unutar Sjedinjenih Američkih Država”.11 Reklamno laskanje srednjoj klasi S obzirom na to da je ekonomska nejednakost u SAD-u duboko rasno stratificirana, ne čudi da je ova vrsta predatorskog kreditiranja izgrađena na dugoj institucionalnoj povijesti stambene diskriminacije koja je prvenstveno zahvatila obojane zajednice, osobito Afroamerikance i latinose. Fannie Mae i Freddie Mac, sramotna profitna poduzeća sponzorirana od strane vlade, bila su zakonski obvezatna ponuditi kredite potencijalnim kućevlasnicima s nižim prihodima i devedesetih su bila poznata po svom inovativnom oglašavanju i marketinškim kampanjama koje su ciljale na afroameričke i latino zajednice na kabelskim kanalima poput BET-a i preko medija španjolskog govornog područja. Kako su drugorazredna tržišta početkom stoljeća eksplodirala, ove hipotekarne tvrtke koje je sponzorirala vlada ušle su na riskantno drugorazredno tržište, čak i kada je postalo jasno da velike rasne razlike među dužnicima podrazumijevaju veći rizik za one koji imaju najmanje za izgubiti. Podaci o zajmovima za kupnju nekretnina iz 2006. pokazuju da je 53,3 posto kredita izdanih crnim zajmoprimcima bilo skupo i drugorazredno, uz 46,2 posto kredita latinosima, u usporedbi s 17,7 posto bijelim zajmoprimcima.12 Premda su reklame iz tog razdoblja, koje su, među ostalima, izradili Fannie Mae, Freddie Mac, Wells Fargo, JP Morgan Chase i Citigroup, dobrohotno naglašavale činjenicu da se san o vlastitom domu širi na sve, nevjerojatno nerazmjerne stope gubitka hipoteke u obojanim zajednicama diljem SAD-a u posljednjih nekoliko godina nisu bile ništa drugo doli noćne more i dovele su do niza parnica protiv banaka od strane različitih interesnih skupina te gradskih i državnih službenika.13 Medijska reprezentacija krize Na srednjeklasnim tržištima i tržištima s trendom rasta, hipoteke su prepakirane u financijske instrumente tako da je “ono što je nekad bilo izvor sigurnosti, sada izvor rizika”.14 Oglašavanjem se htjelo uvjeriti Amerikance da povećaju hipotekarni dug, i to glasovitim marketinškim kampanjama poput Citigroupove milijardu dolara teške kampanje “Živi bogato” (Live Richly), koja je doživjela vrhunac između 2004. i 2006.15 Citigroup, jedan od najvećih trgovaca kreditnim karticama, napravio je nezaboravnu kampanju koja je ciljala na imućne, hip i mlade, pozivajući “potencijalne kupce da ne rade previše, da ne smatraju novac tako važnim, da pronađu smisao i zabavu u aktivnostima koje proizlaze iz njihove vlastite kreativnosti, individualnosti i odnosa s voljenima...”16 S obzirom na okolnosti kraha internetske industrije u periodu između 2000. i 2002., možemo primijetiti da kampanja “Živi bogato” svojim inovativnim oglašavanjem laska srednjeklasnim vlasnicima nekretnina ne bi li ih nagovorila da uzmu kredit na račun svojih kuća kojima raste vrijednost, kako bi njime osigurali kvalitetnije obrazovanje za svoju djecu, personaliziraniju i pouzdaniju privatiziranu zdravstvenu zaštitu, unosnije mirovine i tako dalje. Logika neoliberalnog rasuđivanja u slučaju kampanje “Živi bogato” nije nova17, međutim, ona pokazuje ono što su neki nazvali novi duh kapitalizma, dinamički upijajući kritike protiv kapitalističkog preobilja.18 Razočaranje u globalnu potrošačku kulturu prepakirano je u obećanje privatiziranih životnih izbora. Tržište umjesto radnika Možemo se prisjetiti da je sredinom 20. stoljeća, na vrhuncu zapadnjačke države blagostanja, postojao alternativni, iako ne i dosljedno progresivan frejming vijesti vezanih uz radnu snagu. Čak i ako uzmemo u obzir duboke rodne i rasne predrasude iz tog razdoblja, ništa ne vrijedi činjenica da se od medija koji se bave vijestima očekivalo da prikazuju priče i iskustva iz svih klasa. Vođene sa skromnim entuzijazmom – čak i kada su bile na svom vrhuncu – redakcije koje su se bavile radničkim pitanjima generirale su priče o “kolektivnom radničkom djelovanju unutar ekonomskog sustava baziranog na klasnoj podjeli društva”.19 Redakcije koje se isključivo bave radnicima bile su međutim ukinute, kao dio šireg povijesnog pokreta u kojem je, kao što piše John Nerone, “industrija vijesti osiromašila tržište radničke klase”.20 Ovaj pomak u fokusu odgovara načinima na koje su kulturni ratovi osamdesetih i devedesetih godina osnažili rasističke i seksističke narative kulture siromaštva, okrivljujući žrtve koje žive u uništenim deindustrijaliziranim urbanim centrima. Polje gospodarskog novinarstva snažnije je nagnuto prema ciljanom tržištu dobrostojećih čitatelja koji posjeduju diskrecijski dohodak kojega priželjkuju oglašivači.21 Ono što je možda još i važnije, (...) izvršni učinak očitovao se jednostavno u zdravorazumskoj logici koju su u vijestima gotovo jednoglasno ponavljali oni koje se smatralo legitimnim financijskim stručnjacima koji promiču prednosti fleksibilnih globalnih tržišta i likvidnosti zaposlenika. Do 2007. samo je nekoliko najvećih novina na puno radno vrijeme zapošljavalo novinara koji se bavio isključivo pitanjima radnika, a većina radničkih pitanja, ako se o njima uopće pisalo, bila su ispitana samo kroz izobličujuću leću izvještavanja o tržištu.22 Malobrojnost vijesti načinjenih iz perspektive radnika, bilo tvorničkih radnika tradicionalno organiziranih u sindikate, bilo rastućih rezervi radnika u uslužnim djelatnostima ili pak sive ekonomije potencijalnih radnika imigranata sa samih margina društva, treba vrednovati u usporedbi sa skandalozno nerazmjernom količinom vijesti usmjerenom na poduzetnika i potrošača financijskih usluga, a koja naglašava promjenjivu sudbinu burze. Hitni politički odabiri su napušteni, jer mediji koji donose vijesti ne samo da reduciraju prikazivanje dominantnih oblika društvenog iskustva, već također iskrivljuju opcije dostupne njima suprotstavljenim društvenim slojevima, kao i njihove zahtjeve. Medijska šutnja o nejednakosti Klasni karakter SAD-a nigdje nije tako vidljiv kao u napadno nepravednom tretiranju bankara i investitora s Wall zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 25 nazivamo stečajem, tvornice su trebale biti zatvorene, a zaposlenici, plaće i beneficije drastično reducirani. Od sindikata United Auto Workers zahtijeva se da se pomiri s onim što se eufemistički naziva struktura pariteta plaća kako bi bili konkurentni sa stranim proizvođačima24. Mediji koji donose vijesti upadljivo šute o ovoj nejednakosti, čak i kada je oko milijun ljudi čije su mirovine vezane uz General Motors prepušteno sudbini, baš kao što se mediji ne bave činjenicom da, ciljajući na radnike u ovoj temeljnoj industriji, korporativna država vodi kampanju protiv socijalne plaće za radničku klasu čitavog SAD-a. Brišući sve to iz suvislog javnog diskursa, rutinski rad frejminga financijskih i tržišnih vijesti predstavlja jasan i trajan oblik simboličkog nasilja. S engleskoga prevela Sana Perić. Oprema teksta redakcijska. Strateški pozicionirani za iskorištavanje nejasnih granica vijesti i oglašavanja, banke i poduzeća koja nude financijske usluge masovno su povećali svoje izdatke za oglašavanje Streeta, s jedne strane, i radnika u američkoj automobilskoj industriji, s druge. Dijelom zahvaljujući ljubaznosti pretjerano zastupljenih desničarskih izvora vijesti i stručnjaka iz Heritage Foundation i American Enterprise instituta na Foxu i na drugim kanalima koji nude mainstream vijesti, kruže priče o tome da su radnici u automobilskoj industriji bili maženi, da su se njihove plaće povećavale kao rezultat djelovanja sebičnih sindikalnih birokrata i nametljivih vladinih dužnosnika.23 Nasuprot tome, bankari su bili potpomognuti bilijunima dolara iz džepa poreznih obveznika, pri čemu glasno prosvjeduju – jer im mediji daju prostora za to – da su njihova privatna prava na nečuvene i neopravdane bonuse prigrabili birokrati gladni moći. Ulagači u korporativne obveznice, naročito vlasnici obveznica General Motorsa, dobili su više milijardi dolara jamstava. Radnici u automobilskoj industriji su, naprotiv, bili suočeni s prisilnim izborom između Scile i Haribde, između vladom upravljanog bailouta svojih zaposlenika i bankrota. Na kraju su dobili oboje. Kada su automobilske tvrtke otišle u računovodstvenu fikciju koju Mediji koji donose vijesti ne samo da reduciraju prikazivanje dominantnih oblika društvenog iskustva, već također iskrivljuju opcije dostupne njima suprotstavljenim društvenim slojevima Bilješke: 1 Adweek Media (2009). Cable Network Guide 2 Miller, T. (2009). Journalism and the Question of Citizenship, u: Routledge Companion to News and Journalism, ur: S. Allen, str. 400. 3 Martin, R. (2002). Financialization of Everyday Life; Philadelphia: Temple University Press, str. 37. 4 Couldry, N. (2003). Media meta-capital: Extending the range of Bourdieu’s field theory, u: Theory and Society, 32, str. 669. 5 Ho, K. (2009). Liquidated: An enthography of Wall Street; Durham: Duke University Press, str. 11. 6 Financijski instrumenti koji su prodaju putem mreže preprodavača, a ne putem burze (op. prev.) 7 De Goede, M (2005). Virtue, fortune and faith: A genealogy of finance; Minneapolis, MN: The University of Minnesota Press; Ho, K. (2009). Liquidated: An enthography of Wall Street; Durham: Duke University Press; Streeter, T. (1996). Selling the air: A critique of the policy of commercial broadcasting in the United States; Chicago: University of Chicago Press 8 Clark, G.L., Thrift, N. & Tickell, A. (2004). Performing finance: The industry, the media and its image, u: Review of International Political Economy, 11(2). 9 Wade, R. (2008). The first world debt crisis of 2007 – 2010 in global perspective, u: Challenge, 51(4), str. 30. 10 Praksa kreditiranja pri kojoj davatelj kredita ili osiguravatelj ne izbjegava, već targetira niže kreditno sposobne potrošače kojima zbog većeg rizika naplaćuje veću kamatu, a radi ostvarivanja većeg profita (op. prev.) 11 Wade, R. (2008). „The first world debt crisis of 2007 – 2010 in global perspective“, u: Challenge, 51(4), str. 31. 12 Applied Research Center. (2009). Race and recession: How inequity rigged the economy and how to change the rules, str. 38. 13 Pokrenute su brojne parnice, među kojima je najpoznatija NAACP-ova kolektivna tužba protiv sedamnaest zajmodavaca. Vidi: http://www.naacp.org/news/press/2008-07-02/index.htm 14 Martin, R. (2002). Financialization of Everyday Life; Philadelphia: Temple University Press, str. 31. 15 Gowan, P. (2009). Crisis on Wall Street; New Left Review (55) 16 Marcus, D. (2005). Live richly and prosper, Flow TV Conference Posts (2) 17 De Goede, M (2005). Virtue, fortune and faith: A genealogy of finance; Minneapolis, MN: The University of Minnesota Press 18 Boltanski, L. & Chiapello, E. (2005). The new spirit of capitalism, u: International Journal of politics, Culture and Society, 18(3) 19 Martin, C.R. (2007). Writing off workers: The decline of US and Canadian labour beats, u: Knowledge workers in the information society, ur: C. McKercher & V. Mosco; Lanham, MD: Lexington; str. 31. 20 Nerone, J. (2009). The death (and rebirth?) of working-class journalism, u: Journalism 10(3), str. 354. 21 Kumar, D. (2007). Outside the box: Corporate media, globalization, and the UPS strike, u: Urbana, IL: University of Illinois Press 22 Martin, C.R. (2007). Writing off workers: The decline of US and Canadian labour beats, u: Knowledge workers in the information society, ur: C. McKercher & V. Mosco; Lanham, MD: Lexington; str. 23 – 24. 23 Martin, C.R. (2008). Detroit’s problem: It’s health care not the union 24 Dombey, D. (2008). White house aids likely to set tough terms on Detroit, Financial Times, 15. prosinca Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 26 Reprezentacija dužničke krize na periferiji Slučaj švicarskog franka Petra Rodik i Mislav Žitko “U Hrvatskoj nema dužničke krize.” – Zoran Bohaček, Predsjednik Hrvatske udruge banaka, ožujak, 2013. M etež u intelektualnom polju koji je donijela najveća ekonomska kriza od vremena Velike depresije dvadesetih godina prošlog stoljeća nije mogao zaobići ni medijsko predstavljanje različitih socijalnih posljedica krize. Govoriti javno o učincima proturječja koje proizvodi kapitalistička akumulacija nije bilo jednostavno u razdoblju prije krize, ponajviše zbog ustanovljenja onoga što je Pierre Bourdieu nazvao “nova planetarna vulgata”. Taj je diskurs, odnosno novogovor bio obilježen isključivanjem, pod izlikom zastarjelosti, “pojmova kao što su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost”1 te istovremenim stvaranjem novog analitičkog aparata sagrađenog oko ideje da smo ušli u novu fazu ekonomskog razvoja kojoj više odgovaraju koncepti globalizacije, upravljanja, umreženosti i fleksibilnosti nego stare brige o različitim oblicima reprodukcije društvene nejednakosti. Normalizacija učinaka krize Doduše, teze o novom stadiju ekonomskog razvoja nisu sasvim neosnovane. Ako pogledamo odnos između društva i financijskih tržišta u proteklih nekoliko desetljeća, možemo vidjeti promjene u načinu funkcioniranja bankarskog sustava, ali i promjene u strukturi imovine i obveza, a shodno tome u organizaciji i ponašanju kućanstava. Drugim riječima, suvremena su društva obilježena sve izraženijim pojavljivanjem financija na razini svakodnevice, što su različiti istraživači i komentatori pokušali analitički ocrtati koristeći izraze poput “demokratizacija financija”. Međutim, veoma je brzo postalo jasno da navodna demokratizacija ne donosi mehanizam socijalne uključivosti, ne dovodi u pitanje uspostavljene društvene hijerarhije niti nudi jednak pristup tržištu za sve grupe potencijalnih korisnika kredita2. Upravo suprotno, od 2007. godine naovamo čak i površni pogled na spomenutu problematiku ukazuje kako se linije klasno određenih distinkcija u sustavu potrošnje nisu smanjile ili zamaglile, nego su dobile još izraženiju pojavnost, čineći tako razmatranje sukoba između rada i kapitala te problem reprodukcije društvenih nejednakosti prvorazrednim zadatkom društvenih znanosti. Naravno, s obzirom na različite inačice nove vulgate u zemljama europske periferije, umnožavanje različitih postupaka “normalizacije” učinaka krize u domaćim medijima ne treba nas čuditi. Prije nego što je kriza kućanstava u Hrvatskoj dosegla svoj vrhunac na pozadini rasta vrijednosti švicarskog franka prema euru i domaćoj valuti, hrvatski su mediji pratili krizu s objektivnim odmakom čvrsto utemeljenom u različitim teorijama mentaliteta. U to su vrijeme hrvatski kolumnisti i komentatori pisali članke o lijenim Grcima koji sami vode vlastitu državu u propast. Umjesto analize nedorađenih institucionalnih mehanizama koji proizvode krizu eurozone, grčki je primjer upotrebljavan za zastrašivanje u domaćim raspravama. Tako će ugledni kolumnist vodećeg dnevnog lista 2010. godine napisati: “Dobre vijesti za Grčku mogu biti loše za Hrvatsku shvati li itko u lancu domaćih državnih činovnika zaduženih za provedbu reformi grčko skupo iskupljenje kao izgovor za usporavanje hitnih rezova u državnim troškovima. Za najavljeni paket pomoći od 120 milijardi eura Grci će platiti radikalnim zaokretom u svojim životnim navikama.”3 Pokušaji da se složeni ekonomsko-politički mehanizmi krize svedu na jedan faktor, onaj koji se tiče osobne (tj. psihološke) nedoraslosti pojedinih dužnika, pokazali su se itekako otpornima na činjenice Nedugo nakon izbijanja krize u Grčkoj isti se scenarij dužničke krize, u različitim intenzitetima, ponovio i u drugim zemljama eurozone: Irskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, a posljednjih dana i na Cipru. Stoga je diskurs o životnim navikama morao biti zamijenjen ili barem nadopunjen nešto ozbiljnijim analitičkim postupcima. Ipak, pokušaji da se složeni ekonomsko-politički mehanizmi krize svedu na jedan faktor, onaj koji se tiče osobne (tj. psihološke) nedoraslosti pojedinih dužnika pokazali su se itekako otpornima na činjenice. Slučaj kućanstva s kreditima vezanim za švicarski franak pokazuje da se motiv individualiziranja odgovornosti, tj. krivnje, redovito pojavljuje s drugim stilskim figurama koje smo imali prilike čuti tokom dvadeset godina postsocijalističke tranzicije, a koji služe za ukazivanje na različite oblike devijantnosti. Mitologija o subprime dužnicima... No, prije nego što detaljnije pogledamo hrvatski slučaj potrebno je naglasiti kako on nipošto nije izdvojen ili poseban u međunarodnim razmjerima. Dovoljno je prisjetiti se kako je ekonomska kriza započela u SAD-u na tržištu nekretnina, pri čemu su drugorazredni hipotekarni krediti ili subprime krediti imali funkciju okidača sloma američkog financijskog sustava. U prvim se mjesecima medijsko praćenje krize usredotočilo na posebnu skupinu tzv. subprime dužnika. U razdoblju stabilnosti unutar kojeg su razvijane nove poslovne prakse i financijski proizvodi tradicionalna evaluacija postupno je zamijenjena nijansiranijim profiliranjem dužnika, što je dopuštalo bankama da odrede vrijednost kredita i način otplate s obzirom na rizik svakog pojedinog vjerovnika4. Kontrola dužnika kroz postavljanje kriterija na temelju procjene rizika neplaćanja izvorno je uvedena s namjerom uklanjanja diskriminacije prilikom odobravanja kredita (Equal Credit Opportunities Act, 1974.), no omogućila je obespravljenim grupama tek dostupnost skupljih kredita. Početkom dvijetisućitih kombinacija politike niskih kamatnih stopa Federalnih Rezervi i sve veće oslanjanje na postupke sekuritizacije motiviralo je banke i tvrtke koje čine financijski sektor da povećaju vlastite tržišne udjele nudeći drugorazredne kredite različitim društvenim skupinama. One su privlačile svoje klijente upotrebljavajući cijeli spektar instrumenata, od promjenjivih kamatnih stopa, preko tzv. negativne otplate do različitih oblika predatorskog posuđivanja. Ako uzmemo u obzir da su provizije i bonusi za najviše pozicionirane zaposlenike financijskog sektora, zbog rizičnosti poslova, bili nekoliko puta viši u slučaju drugorazrednih, nego kod prvorazrednih (prime) kredita, nije teško razumijeti uzroke visokorizične kreditne ekspanzije. Ili, kako navodi James Theckston, jedan od direktora investicijske banke JPMorgan Chase, “velike zvjerke u korporacijama su znale za to [rizično-predatorske operacije], ali su zaključili da ih nije briga jer će zaraditi milijarde. Država će pokriti naše gubitke kroz bail-out programe. Problem zajmova bit će negdje drugdje, možda čak izvan naše zemlje”5. Usprkos stanju stvari na terenu, veoma brzo je stvorena mitologija o subprime dužnicima koja je uključivala pripovijesti o neodgovornim pojedincima koji su se upustili u pohlepne avanture kupovanja imovine za koju nisu mogli jamčiti odgovarajućim prihodima. George Ritzer napominje da se kroz evaluaciju kreditne sposobnosti pitanje odobravanja kredita svodi na davanje brojčane ocjene za svako pojedino kućanstvo. Tek FICO kreditni rejting kakvog je osmislila Fair Isaac Corporation predstavlja okvir unutar kojeg ima smisla govoriti o prvorazrednim i drugorazrednim kreditima. Pa ipak, oznaka “subprime” je veoma brzo prerasla u kvazi-sociološku kategoriju koja je navodno ukazivala na loše životne navike i iracionalno ponašanje pojedinih kućanstava. Na taj se način diskurs o ekonomskoj krizi mogao zadržati unutar usko postavljenih granica, dovodeći previranja na jednom tržištu u vezu s – u sociološkom smislu nepostojećom društvenom skupinom – drugorazrednim dužnicima. Problem, dakako, ne leži isključivo u previdu heterogenosti skupine subprime dužnika, već prije svega u izmicanju temelja za racionalnu analizu. S jedne strane, u onoj mjeri u kojoj različite ne-bjelačke, imigrantske skupine predstavljaju nezanemariv dio drugorazrednih dužnika, jasno je da njihova uključenost u financijske poslove treba biti sagledana na pozadini već postojećeg sustava klasne, odnosno rasne stratifikacije. S druge strane, ekonomska kriza ne može se reducirati na probleme jednog segmenta tržišta nekretnina. Pažnja posvećena jednog kategoriji dužnika onemogućuje razabiranje strukturnih aspekata Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. krize povezanih s procesom financijalizacije, dakle s novim financijskim praksama, proizvodima i insititucijama koje imaju ključnu ulogu u trenutnom režimu akumulacije. ... i o dužnicima u švicarskom franku Uzimajući to u obzir, nije teško vidjeti poučnu analogiju između medijske reprezentacije subprime dužnika u SAD-u i dijela stanovništva u Hrvatskoj zaduženog u švicarskom franku. U mnogobrojnim medijskim napisima i komentarima na društvenim mrežama spomenute se dužnike veoma često nastoji okarakterizirati kao nesmotrene i pohlepne špekulante koji su posegnuli za jeftnim kreditima vezanim uz švicarski franak, a da pritom nisu (bili) u stanju snositi posljedice svoga rizičnoga ponašanja. Iako je učinak prezaduženosti neposredno proizašao iz činjenice da je rast hrvatske privrede u proteklom desetljeću bio vezan uz kreditno-nekretninsku spiralu, složen se međuodnos financijske liberalizacije, nepostojanja stambene politike, rasta cijena nekretnina, rasta kreditnih plasmana, manjkavosti zakonske regulacije kreditnog poslovanja s građanima i kretanja (ne)zaposlenosti zanemarivao, a domaći su komentatori uglavnom podupirali razmatranje prezaduženosti kućanstava kroz prizmu odnošenja pojedinaca i obitelji prema riziku. Ili, kako se retorički pita jedan od vodećih ekonomskih analitičara: “Zbog čega bi se pravile razlike između onih koji su se zaduživali u francima i dužnika u eurima? To je bila individualna odluka svakog građanina. Istina je da banke nisu dovoljno upozoravale svoje klijente da se tečaj franka može drastično promijeniti, ali smatram da je dobar dio njih bio svjestan rizika u koji ulazi. To je kao kad kupujete dionice, zbog čega bi država sada trebala štiti gubitnike?”6 Ono što nasuprot tome treba istaknuti: kada govorimo o kupovini nekretnine, kako upozorava Pierre Bourdieu, nikad nije riječ o isključivo ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj. Kupovina kuće ili stana (u opreci spram, primjerice, iznamljivanja) predstavlja investiciju koja ima biti jamstvom određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva7. Stoga nije čudno da istraživanja koje je provela udruga Franak pokazuju da najveći dio ovog dijela dužničke populacije čine mlade obitelji (30 – 39 godina) s približno prosječnim primanjima8. Drugim riječima, najpogođeniji dio stanovništva nije ujedno najsiromašniji, već je riječ o radno aktivnim, veoma često visokoobrazovanim mlađim ljudima koji su u razdoblju prividnog prosperiteta pokušali riješiti svoje stambeno pitanje. A ono se, u mjeri u kojoj je povezano s najvažnim odlukama vezanim uz podizanje djece, projekcijama o mjestu i načinu života, ispostavlja kao egzistencijalno pitanje. Oznaka “subprime” je veoma brzo prerasla u kvazisociološku kategoriju koja je navodno ukazivala na loše životne navike i iracionalno ponašanje pojedinih kućanstava 27 Bilješke: 1 Bourdieu, Pierre (2001), “Nova planetarna vulgata”; Diskrepancija 2(3), Zagreb 2 Langley, Paul (2008), The Everyday Life of Global Finance; Oxford University Press, Oxford UK & New York, US 3 Viktor Vresnik, “Spas državnih financija, slom društvenog sustava”; Jutarnji list, 2.5.2010. 4 Montgomerie, Johanna (2008), “Spectre of the Subprime Borrower – Beyond a Credit Score Perspective”; CRESC , University of Manchester, Working Paper No.58 5 Nicholas Kristof, “Banker Speaks, With Regret”; The New York Times, 30.11.2011. 6 http://www.tportal.hr/biznis/novaciulaganje/131319/Treba-liVlada-pomoci-duznicima-u-svicarcima.html 7 Bourdieu, Pierre (2005), The Social Structures of the Economy; Polity Press, Cambridge, UK 8 http://udrugafranak.hr/index.php/2012-10-12-13-35-11/ item/472-podaci-i-analize-utjecaj-chf-kredita-na-ku%C4%87anstva 9 Bauman, Zygmunt (2005), Work, Consumerism and the New Poor; Open University Press, Beckshire, UK 10 Željko Ivanković, “Koliko novca traži Udruga Franak?”; http:// www.banka.hr/komentari-i-analize/koliko-novca-trazi-udruga-franak uvijek naći načina da one koji upućuju na strukturnu dimenziju problema vrate u uske okvire samonametnute kratkovidnosti insistirajući na psihologizaciji učinaka ekonomske krize. Tako će ugledni ekonomski novinar napisati, komentirajući rad Udruge Franak, kako ona “promovira paternalizam: ona traži da država zaštiti njezine članove koji su u suočenju s financijskim tržištima ispali nezreli, nedorasli za financijsko poslovanje.”10 Ironično, ako se paternalizam i na koga odnosi, onda je to bankarski sektor čije nezrelo financijsko poslovanje najrazličitijim mjerama štite monetarna i izvršna vlast, počevši od subvencioniranja i državnih jamstava za stambene kredite do ovjeravanja asimetričnih odnosa dužnika i vjerovnika putem valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i drugih instrumenata osiguranja itd. Medijska reprezentacija krize ne može učiniti mnogo da se uklone i saniraju najsiroviji učinci prezaduženosti kućanstva, ali može do određene mjere osvijetliti važne momente preobrazbe demokratizacije financija u kreditno nasilje u onoj mjeri u kojoj problem reprodukcije društvene nejednakosti može, makar privremeno, postati središte medijskog zanimanja. No, time se otvaraju dodatna pitanja o logici medijskog polja s obzirom na vlasničke i interesne podjele, što zahtijeva zasebnu analizu. Reprodukcija društvene nejednakosti Drugačije rečeno, kućanstva zadužena u švicarskom franku bila su vođena istim složenim skupom društveno uvjetovanih dispozitiva kao i druga kućanstva koja su svoje stambeno pitanje riješila ranije ili na drugi način. Ključnu razliku čini samo historijska lociranost – u razdoblju između 2001. i 2008. konkurencija će navesti pojedine banke da u borbi za što veći tržišni udio plasiraju prividno povoljne, ali rizične kredite u švicarskim francima. Ta bankarska praksa nije bila karakteristična samo za Hrvatsku, već i za druge zemlje jugoistočne Europe. U razdoblju obilježenom obilnim kapitalnim priljevima kućanstva su bila uvučena u tzv. carry-trade operacije (oblik špekulacije s različitim valutama), odnosno bila su izložena rizicima od kojih bi se teško mogli zaštititi, čak i da su ih bili svjesni. Posljedična kriza prezaduženosti kućanstava rezultat je složene interakcije društveno uvjetovanih dispozitiva koji su prisutni prilikom odlučivanja o kupnji nekretnine (odluke koja ima svoju ekonomsku, društvenu i afektivnu dimenziju) i fragilne privredne strukture nastale na temelju financijske liberalizacije te izostanka primjerenog regulatornog okvira, bilo da je riječ o odnosu dužnika i vjerovnika ili politici stanovanja. Na koncu, nominalno naznačena sloboda izbora ne odvija se na neutralnom, već na društveno stratificiranom terenu, što znači da je, kao što piše Zygmunt Bauman, vrsta izbora već pokazatelj postojanja kompetencije ili pak njezinog odsustva. Društvene klase bez privilegija jesu same agregatni učinak “pogrešnih” izbora, dokaz “nekompetentonosti izbora” njezinih članova.9 S obzirom na sasvim jasno prisutne interese nema sumnje da konstrukcija subprime dužnika na hrvatski način neće nestati iz medijskog polja. Pojedini će komentatori Ovaj temat je objavljen u suradnji s Centrom za radničke studije (Zagreb), uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga (Beograd). Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 28 Obrisi krize Ulomak iz knjige Povratak javnosti (The Return of the Public, 2010.) britanskog novinara, teoretičara i autora modela medijske reforme utemeljene na direktnodemokratskoj raspodjeli javnih sredstava Dan Hind B analno je izjaviti da se nalazimo usred krize. To se može parafrazirati na više načina: suočeni smo sa socijalnom, financijskom, fiskalnom, okolišnom i političkom krizom. Mediji su suočeni sa svojom vlastitom krizom, boreći se da ostanu istovremeno plauzibilni i solventni. No ono što podupire sve te krize, i što ih u velikoj mjeri oblikuje, je kriza javnosti. Pod time mislim da narod trenutno ne može pribaviti i dijeliti informacije potrebne za samostalno političko djelovanje. Javnost, u značenju informiranog i autonomnog tijela koje je sposobno inicirati politički pravac i mijenjati zakone, postoji, ali veliku većinu nas isključuje. U neoliberalnom uređenju, javni status pripada samo onima koji utjelovljuju logiku bogaćenja pomoću sile, prijevare i slobodne razmjene. Javnost, kao tijelo svojim državljanstvom kvalificirano da odredi sadržaj politike i da ograniči elite, ne postoji. Ustrojstvo znanja mnoge ljude ostavlja nesposobnima da stvore pravu sliku svijeta i da je podijele s drugima. industriju, čime je podupirala mišljenje da je radikalna promjena nepotrebna. U Britaniji je sposobnost organizirane radničke klase da razmjenjuje podatke opala kada su komercijalni pritisci natjerali sindikalni pokret da se odrekne svojih novina, Daily Herald. Prije preobrazbe u Sun i prodaje Rupertu Murdochu, Herald je imao brojno i odano čitateljstvo. No, na kraju je nedostatak prihoda od oglasa onemogućio radničkom pokretu da zadrži sposobnost izdavanja na veliko.1 Privatno umjesto javnog Tri nedostatka političkog znanja Do sada smo bili lišavani znanja potrebnog za samoupravljanje i političko djelovanje u tri ključna aspekta. Prvo, nedostaje nam znanje o svijetu izvan našeg neposrednog iskustva. Na primjer, još uvijek nismo do kraja pojmili moć novca da utječe na kreiranje reprezentacija na koje se oslanjamo kada stupamo u odnose jedni s drugima i s vladajućim institucijama. Općenito gledano, o velikoj količini državno-korporacijskih aktivnosti se ne izvješćuje detaljno, a jedva da se o njima nešto kaže u glavnim crtama, sve dok ne prerastu u stvar koje su svi svjesni, poput ratnih užasa ili ekonomske krize. Drugo, nedostaje nam odgovarajuće znanje o našim sugrađanima, premda je cijelo pučanstvo podvrgnuto nečemu poput trajnog nadzora od strane glasačke industrije. Naposljetku, nedostaje nam znanje o uvjetima koji su potrebni ako želimo voditi živote koji su istinski slobodno odabrani. Trenutna vladajuća ideologija ljudsku prirodu opisuje radikalno pogrešnim i degradirajućim terminima. Mješavina sociobiologije i neoliberalizma u kojoj živimo i formiramo shvaćanje o sebi samima potvrđuje i učvršćuje postojeći sustav. Izrazito nepouzdanim sustavom informiranja otuđeni smo od vlastitih potreba i sposobnosti, jedni od drugih i od svijeta. Kriza – naša kriza – pripremala se dugo. Vidjeli su je već Dewey i Lippmann u Americi dvadesetih godina a, unatoč popularnim postignućima New Deala (programa Rooseveltovih socijalnih i gospodarskih reformi) u SAD-u i Laburističke vlade u Velikoj Britaniji, stvarno isključenje većine iz procesa donošenja odluka o pitanjima od opće važnosti intenziviralo se nakon Drugog svjetskog rata, kada je narod obranu svojih interesa prepustio birokratski organiziranim grupama. Narodna mobilizacija i ratobornost u tridesetim i četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća otvorili su put kulturi liberalne administracije. Radnički pokret u SAD-u prihvatio je mjesto koje mu je dodijeljeno u miješanoj ekonomiji, dijelom zahvaljujući agresivnoj propagandnoj kampanji privatnih poduzeća usmjerenoj ka odbijanju daljnjih prijetnji njihovoj nadmoći, a dijelom državi koja je napravila neke poteze kojima je htjela nastojanja za demokratiziranjem ekonomije dovesti u vezu sa sovjetskim komunizmom. Iako je podvrgnuto regulaciji, Izrazito nepouzdanim sustavom informiranja otuđeni smo od vlastitih potreba i sposobnosti, jedni od drugih i od svijeta uz obvezu davanja velikodušnih povlastica zaposlenicima, korporativno poslovanje sadržajno je ostalo netaknuto. Činilo se da se u Velikoj Britaniji poslijeratnom nagodbom vođama sindikata dodjeljuje trajno mjesto u nacionalnoj strukturi moći, tako dugo dok ovi prihvaćaju postojeći sustav vlasništva i kontrole. Država je u obje zemlje spriječila nastojanja da se programi za pokretanje strukturne promjene održe i prošire, povezujući radikalizam sa staljinizmom i povlačeći vodstvo sindikata u suradnju protiv neprijatelja u Hladnom ratu. Državni aktivizam i tržišno poslovanje nepokolebljivo su narušili popularnu reprezentaciju u poslijeratnoj nagodbi. U Americi je s jedne strane država privodila ili maltretirala radikale, a s druge redistribuirala bogatstvo i regulirala (...) Javni službenici radili su zajedno s elitama iz radničke i privatne industrije kako bi odredili svoju politiku. Umjesto pretvaranja popularnih zahtjeva za reformom u zakone, oni su implementirali rješenja odozgo. U SAD-u je Johnsonov program Great Society pokušao ukloniti problem siromaštva konzultiranjem tehnokratskih stručnjaka sa sveučilišta. U Velikoj Britaniji, laburistička vlada je pokušala slomiti moć državne blagajne i istovremeno preraditi način upravljanja ekonomijom na način koji bi promicao industrijski razvoj i smanjio moć financija. No, učinila je to bez programa društvene preobrazbe o kojem bi se raspravljalo i kojeg bi ljudi razumjeli. Kada je sedamdesetih godina gospodarstvo krenulo propadati sa socijaldemokratskom nagodbom ustanovljenom nakon 1945., informirani i uporni masovni pokreti koji su tu nagodbu osigurali – iznad svih radnički pokret – nisu ga mogli obraniti. Novi politički poredak 1979. – 1980. doveo je do rastuće zamjene javnog i privatnog. Političari su nastojali postići uspjeh na izborima oglašavajući svoju osobnost, a sofisticirana industrija upravljanja percepcijom učinila je sve što je mogla kako bi tvrdnje o privatnim kvalitetama političara pretvorila u kvalifikacije za rad u državnoj službi. Kampanje su se opetovano fokusirale na pitanja osobne kompetencije i karaktera te iskorištavale emocionalne resurse rase i spolnosti. Biografske činjenice zamijenile su politički program. U SAD-u su od 1981. godine na mjestu predsjednika dominirale figure koje je odlikovala sposobnost da stvore iluziju intimnog angažmana s masovnom publikom. Tri predsjednika koja su na toj poziciji bila po dva mandata – Reagan, Clinton i Bush II – bili su, svaki na svoj način, čudovišta prijaznosti. Neposredno nakon terorističkih napada u rujnu 2001., predsjednik Bush obznanio je da se zemlja nalazi u ratnom stanju. Onima koji su upitali što mogu učiniti za svoju zemlju tijekom tog izvanrednog stanja rečeno je da zadrže pozitivan stav i surađuju s vlastima.2 Privatne geste – zagrljaji, molitve, shopping – ponuđene su kao nadomjestak za sudjelovanje u politici. Od Amerikanaca se nije očekivalo da raspravljaju o tome što su napadi značili, kako bi njihova država trebala reagirati, a da ne spominjem ustavnost predsjednikove objave rata. Čitajući retoriku Bushove vlade i njegovog rata bez geografskih ili vremenskih granica, teško je oprostiti Lippmannovom povjerenju u to da će oni upućeni stvoriti ispravnu sliku svijeta u umovima pripadnika naroda. Kada nije izazivala histeriju uvjeravajući u realnost prijetnje nuklearnog terorizma, Bushova vlada proizvodila je postojani niz utješnih ili umirujućih stereotipa putem kojih je narod postupke države vidio isključivo u šarenom svjetlu moralističke sentimentalnosti. Crno-bijeli stav javnog rasuđivanja bio je, kada god je to bilo moguće, prokazan kao defetizam. Medijska reprezentacija krize Političko brendiranje Naravno, ono što Richard Senett u knjizi The Fall of Public Man naziva “nadređivanjem privatnog javnom imaginariju”3, dugogodišnje je obilježje izborne politike. Pišući krajem sedamdesetih, Sennett je Nixona vidio kao najnovijeg u dugom nizu populista desnog krila: “S jedne strane postoji netko protiv establishmenta tko dramatizira svoju motivaciju, a ne svoja djela; on prezrivo gleda na establishment, čiji su osjećaji plitki jer su uvijek zaštićeni pristojnošću i pretvaranjem. S druge strane, taj mitski establishment gleda prezrivo na malog čovjeka, ali on to samopouzdanje ne zaslužuje: nadalje, oni su u zavjeri, nekako, sa šljamom koji želi raskoliti cijelo društvo”.4 Sennett ovdje opisuje politiku društvenog gnjeva koja će kasnije osigurati dvostruki mandat Reaganu i Bushu mlađem i koji je Sarah Palin osigurao kratkotrajni značaj na nacionalnoj razini. U svakom slučaju, drama osobnosti trijumfira nad bezbojnim svijetom činjenica. Glasnogovornik General Electrica postaje junak privatnog poduzeća; imućan neradnički potomak plemićke obitelji iz Nove Engleske postaje izravan, rječit britki Teksašanin; pohlepan promotor korporativnog urbanog razvoja postaje utjelovljenje emocionalno snažne “prave Amerike”. Slično, političke klase i oni odgovorni za izvještavanje o njima uvijek su preferirali komplikacije osobnog animoziteta i mikroskopski okvir skandala u odnosu na politički sadržaj; društveno pronicljivi muškarci i žene u Angloamerici paze da ne budu previše zabrinuti pitanjima principa kako njihovi prijatelji ne bi brinuli da neće poštivati princip uzvrata usluge. Američki novinar James Reston je 1958. zlobno primijetio da je “večeras Kapital zasjao punim sjajem”: “Nakon što se do smrti dosađivao u ekonomskoj krizi Zapada, on konačno ima onu vrstu jednostavnog političkog osobnog sukoba kakvu voli: sukob pristaša oko toga tko je Shermanu Adamsu platio račun u bostonskom hotelu”.5 Ono što se promijenilo jest opseg u kojem se medijska pokrivenost političkog procesa općenito i predsjedničkih izbora zasebno sada čini lišena svega osim jezika privatne sfere. Pritužba lijevog krila da se političke kandidate sada oglašava poput brendova možda je klišej, ali oni koji rukovode tim brendovima pričaju otvoreno o poslu koji obavljaju. Voditelj kampanje senatora Johna McCaina, Rick Davis, rado je priznao da “u ovim izborima nije riječ o ishodu; u ovim izborima se radi o složenom pogledu na ono što ljudi uzimaju ovim kandidatima”6, dok se Desirée Rogers , društvena tajnica Bijele kuće, hvalila da “imamo najbolji brend na zemlji: Obama brend. Naše mogućnosti su neograničene”.7 Naravno, dva mjeseca kasnije, u lipnju 2009., Obamina kampanja pokupila je dvije nagrade na Lion International Advertising festivalu u Cannesu.8 Političke različitosti su i dalje tu i ponekad je njihov utjecaj na opću populaciju jako značajan, ali ih je gotovo nemoguće raspoznati u mainstream opisima stranaka ili u iskazima kandidata. Jezik hidrauličkog inženjeringa Kako bi se promovirale ideje i pozadinska uvjerenja u opoziciji spram kojih su pojedini političari izgradili svoje brendove, korištene su marketinške metode. Jednostavni slogani i emotivno nabijene slike komercijalne promidžbe usklađeni su s umjetničkom paradigmom i vještinom upravljanja percepcijom. Akademici, direktori medijskih kuća i specijalisti za psihološko ratovanje surađivali su na plasiranju proizvoda u kojima je nerealnim konceptima poput “Kraja povijesti”, “Rata protiv terorizma” i “Operacije ‘Sloboda Iraku’” dan dojam pouzdanosti putem lukave potrošnje novca. Koristeći te kapitalizirane fraze, industrija i financije ulile su bilijune dolara u promicanje principa slobodnog tržišta koji su zauzvrat opravdali osvajanje SAD-a od strane korporativnih i financijskih elita. Političari i dalje brinu za široku populaciju, naravno, ali svoj uspjeh mjere rasponom u kojem su sposobni ublažiti ili preusmjeriti narodne strasti. Političari ispituju stavove javnosti ne bi li otkrili kako bi mogli formulirati pobjednički izborni prijedlog, ili kako fino naštimati svoja predsjednička priopćenja. Ova reinvencija politike kao lansiranja proizvoda koji su poduprti istraživanjima tržišta odvila se unutar konsenzusa o srodnim poljima političke ekonomije i strane politike – natjecanje političkih stranaka sve više postaje pitanje brendiranja, politike osjećaja, simbolizma i identiteta. U Velikoj Britaniji, Tony Blair dao je primjer ove nove lude politike u dopisu 2000., kada se njegova vlada borila s nizom problema uključujući kontroverzu koju je izazvao seljak iz Norfolka kada je u svojoj kući ustrijelio i ubio provalnika. Blair se žalio zbog “nedostatka ikakvog odgovora s naše strane koji bi izgledao kao da je suosjećao s brigama naroda, a potom te brige usmjerio u pravom smjeru”. Blair je želio pokazati britanskom narodu da je na njegovoj strani i da se “zauzima za Veliku Britaniju”. Shodno tome, zatražio je “dvije ili tri atraktivne inicijative” čiji bi “stav spram obitelji bio u potpunosti konvencionalan”.9 Drugim riječima, politiku je trebalo oblikovati tako da služi komunikacijskoj agendi. Teško da bi moglo biti drugačije. Tržišne snage su stavljale sve veći pritisak pred britanska kućanstva, što je bio samo dodatni razlog vladi da oglašava svoj “u potpunosti konvencionalan” stav spram obitelji. Vlada bi trebala izgledati kao da suosjeća s brigama javnosti, kako bi ih usmjerila u ispravnom smjeru. Bernaysu bi se dopala Blairova samopouzdana upotreba jezika hidrauličkog inženjeringa. Političke klase i oni odgovorni za izvještavanje o njima uvijek su preferirali komplikacije osobnog animoziteta i mikroskopski okvir skandala u odnosu na politički sadržaj Država i korporacija U međuvremenu su poduzetnici inzistirali na svom pravu na selektivno javni status. Pobornici “korporativne društvene odgovornosti” i “korporativnog građanstva” zahtijevali su da se korporacije tretiraju kao pouzdani upravitelji javnim dobrom, premda ih je zakon SAD-a obvezivao samo na to da služe interesima svojih dioničara i često je njima u praksi upravljano na način da od toga profitiraju stariji menadžeri i njihovi financijski savjetnici. U nekim stvarima su oni koji su govorili u ime korporacija imali pravo. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, njemački državnik i industrijalac Walter Rathenau primijetio je: “Tvrdnje o vlasništvu podijeljene su na takav način, i tako promjenjivo, da poduzeće dobiva samostalan život, kao da ne pripada nikome; ono preuzima objektivno postojanje, onakvo kakvo je ranije bilo utjelovljeno samo u državi i crkvi, u općinskim korporacijama, u samoupravnoj korporaciji, u životu ceha ili religijskog reda. Depersonalizacija poduzeća, odvajanje imovine od vlasnika, vodi do točke u kojoj se poduzeće transformira u instituciju koja po svojoj naravi sliči na državu”.10 Premda njihovi predstavnici inzistiraju naizmjence na svom javnom pravu na državljanstvo i svom privatnom pravu da ih se pusti na miru, oni imaju više toga zajedničkog s državama nego s ljudskim bićima. Zbilja, ovi entiteti nalik na državu autsorsanjem su postali vladini partneri, a njihove sposobnosti su unaprijedile sposobnost države da projicira moć. Godine 1983., Nacionalno vijeće sigurnosti okarakteriziralo je “zemljine tuzemne i međunarodne telekomunikacijske resurse, uključujući komercijalne, privatne i one u posjedu vlade” kao “bitne elemente u podupiranju nacionalne sigurnosne politike i strategije SAD-a”.11 Država koristi ove korporativne telekomunikacijske resurse kako bi prikupila podatke i provodila diplomaciju. To uključuje “javnu diplomaciju”, pristojan izraz za psihološko ratovanje kada ga vodi država protiv svoje i tuđe populacije. Oni koji se žale na kulturni imperijalizam SAD-a često su ismijavani zbog naivnog antiamerikanizma. U svjetlu primjedbi Nacionalnog vijeća sigurnosti o strateškim vrijednostima privatnih telekomunikacijskih poduzeća, kritika se donekle čini još naivnijom. Pretenzije na javni status, bile one opravdane služenjem države ili idejama poput korporativnog građanstva, ne podrazumijevaju nikakvo slabljenje privatne kontrole. Nakon što su se poigravali idejom da zaposlenicima dopuste da donekle sudjeluju u upravljanju poduzećima, Laburisti su uzmaknuli u trenutku u kojem su saznali da se korporacijama ta ideja ne sviđa. Geoff Mulgan je akademiku Shannu zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 29 Turnballu rekao da “su direktori poduzeća bili zabrinuti da će ih proglasiti odgovornima za ljude koji nisu dioničari, a institucionalni investitori su strahovali da će to uništiti dioničarsku vrijednost”.12 Varljivi dojmovi i imitacija brige Ovoj zbrci oko miješanja javnog i privatnog pridonijeli su mediji inzistiranjem na svom pravu da intimni život tretiraju kao komercijalni resurs. Novinari su svoj lov na opscene priče opravdavali time da je riječ o načinu provođenja javnih moralnih normi. Jedan ugledni novinarski urednik je čak tvrdio da je skandal namamio mase da prate njihovo izvještavanje o “pitanjima od javnog značaja”. U rječitom i odlično tajmiranom govoru – koji je održan devet i pol tjedana nakon Lehmansove propasti – Paul Dacre iz Daily Maila inzistirao je na svom pravu da ponizi pojedince za koje je smatrao da na neki način nisu uspjeli ispuniti prihvatljive standarde ponašanja: “Tisak je stotinama godina igrao ulogu u javnom sramoćenju. On ima tu slobodu da prepozna one koji su povrijedili javne standarde doličnosti – upravo one standarde u koje vjeruju njegovi čitatelji – i izlože prekršitelje javnoj osudi. Da se njihovi čitatelji ne slažu s obranom takvih vrijednosti, ne bi kupovali te novine u tako velikom broju. Drugim riječima, ako visokotiražne novine, koje također posvećuju značajan prostor izvještavanju i analizi pitanja od javnog značaja, nemaju tu slobodu da pišu o skandalima, sumnjam da bi zadržali svoju tiražu, s očitim zabrinjavajućim implikacijama po demokratski proces”.13 Intimni život, poput skandala ili nečije zanimacije, oduvijek je bio materijal za popularno novinarstvo. Selektivna upotreba medija kako bi se detalji privatnog života učinili javnima daje vlasnicima novinskih kuća ogromnu moć. Slavna osoba pruža postojan izvor prihoda koji se potom mogu upotrijebiti za subvencioniranje “reportaža i analiza pitanja od javnog značaja” koji se usredotočuju na prijaznost i kompetenciju političara kojega vlasnik odobrava te na nemoral i nestabilnost svih ostalih. Kada ih sagledamo u ovom svjetlu, velike medijske operacije nalikuju sustavu eksplicitnog pokroviteljstva i implicitne ucjene više nego sredstvu za pružanje informacija koje su većini potrebne da bi bili aktivni građani. Drugim riječima, kada ogromne intimnosti slavnih osoba u potpunosti ne istisnu raspravu o pitanjima od javnog značaja, kategorije privatnog života dominiraju nad prikazom politike i ekonomije. Također, dok institucije privatne ekonomije teže stanju građanstva, one također pozivaju građane da nanovo izmisle sami sebe na komercijalnoj fronti. Osobnost, izgled i talent postaju još efikasnije komodificirani. U ranim pedesetim C. Wright Mills je primijetio kako “u mnogim slojevima neproizvodnih zaposlenja, osobine poput uslužnosti, spremnosti na pomoć i ljubaznosti, koje su nekoć bile intimne, sada su dio impersonalnih sredstava za zarađivanje”.14 Sada radno mjesto zahtijeva sve uvjerljivije pokazivanje entuzijazma pa čak i afekcije od strane zaposlenika. Korporacija se želi integrirati u strukture državne administracije s jedne strane i u emocionalne živote svojih zaposlenika i klijenata s druge. Tim zaposlenicima i klijentima – dakle većini populacije – uskraćeno je znanje o impersonalnim sustavima na koje se oslanjaju i umjesto toga im je ponuđen niz varljivih dojmova i imitacija ljudske brige. S engleskoga prevela Sana Perić. Oprema teksta redakcijska. Bilješke: 1 Curran i Seaton, Power without Responsibility, str. 87 – 90. 2 Predsjednik George Bush, obraćanje na zajedničkoj sjednici Kongresa, 20. rujna 2001. 3 Richard Sennett, The Fall of Public Man, Knopf, New York, 1977., str. 25. 4 Ibid., str. 281 – 282. 5 Citirano prema Jacques Barzun, The House of Intellect, Harper Torchbooks, New York, 1959., str. 56. 6 Transkript: Rick Davis na Fox News Sunday, 7. rujna 2008. http:// www.foxnews.com 7 Amy Chozick, Desirée Rogers: Brand Obama, Wall Street Journal, 30. travnja 2009. 8 Mark Sweeney, Barack Obama Campaign Claims Two Top Prizes at Cannes Lion Ad Awards, Guardian, 29. lipnja 2009. 9 BBC News Online, Full Text of Blair Memo, 17. srpnja 2000.; http://news.bbc.co.uk 10 Citirano prema Berle i Means, The Modern Corporationand Private Property, str. 352. 11 Christopher Simpson, National Security Directives of the Reagan and Bush Administrations, Westview, Boulder, 1995., str. 304. 12 Citirano prema Robin Ramsay, The Rise of New Labour, Pocket Essentials, Harpenden, 2002., str. 90. 13 Paul Dacre, Speech to the Society of Editors, 9. studenog 2008.; www.pressgazette.co.uk 14 Wright Mills, White Collar, str. xvii. Medijska reprezentacija krize zarez, xv /355, 28. ožujka 2013. 30 Slovenski mediji o krizi i alternativama kapitalizmu O neobično snažnom proboju marksističkih i socijalističkih stavova u slovenski medijski mainstream, njegovim uzrocima, protivnicima i zadacima Primož Krašovec M ožda najvažnija značajka medijskog izvještavanja o krizi u Sloveniji njegova je izrazita nekoherentnost. Ona proizlazi iz antagonizma između društveno kritičnih i zvaničnih, mainstream interpretacija krize na jednoj strani, i pokušaja novinara i urednika da ih nekako sastave u koherentnu sliku “društvene stvarnosti”, na drugoj. Međutim, pokušaj sastavljanja društvene stvarnosti – koja je u kapitalizmu uvijek nužno kontradiktorna – u medijsku simulaciju koherentnosti nije posebna značajka slovenskog medijskog prostora, nego je univerzalan način funkcioniranja medija. Ono što je u slovenskom slučaju možda posebno, prisutnost je neobično velikog dijela kritičkih, odnosno antisistemskih sadržaja u toj “montaži”. Dok je obično funkcija “montiranja” medijskih izvještaja o inače kontradiktornoj i antagonističkoj društvenoj stvarnosti pacifikacija i politička neutralizacija realnih društvenih sukoba, koji se medijski prezentiraju na način koji prešućuje upravo njihov antagonistički karakter, u slučaju kad se u medijski prostor uspiju probiti istinski kritički sadržaji, ta logika prestaje i medijski prostor može postati, barem privremeno, “objektivan” prikaz društvene stvarnosti u smislu da više ne prešućuje realne društvene antagonizme nego ih adekvatno reprezentira ili čak potiče. Ideologija stručnosti Budimo nešto (ali ne pretjerano) konkretniji: kakav je uobičajen način medijskog izvještavanja o ekonomskom stanju u nekoj zemlji, bez obzira radi li se o vremenu krize ili vremenu rasta? Riječ obično dobivaju (po redu važnosti) ministri, državni sekretari, “stručnjaci”, MMF, OECD, ECB, uspješni poduzetnici, Eurostat, državni statistički ured, profesori lokalnog ekonomskog fakulteta, “analitičari”. Rijetko sindikalisti, gotovo nikad radnici ili intelektualci čiji su stavovi eksplicitno antikapitalistički. Sukob mnijenja, koji tobože objektivno i dijaloški prikazuje “različite poglede” na ekonomsko stanje, u toj je situaciji prividan jer se temelji na konsenzusu o tome da je tržište najracionalniji alokator društvenih resursa, da konkurencija znači meritokraciju na ljudskom i kvalitetu na robnom planu, da je javno ili zajedničko vlasništvo jednako korupciji itd. Kada vlada konsenzus o onome što bi tek trebalo biti predmetom kritičke refleksije, sve su medijske “polemike” efemerne i svode se na sitničava neslaganja o tehničkim mjerama provođenja idealiziranog tržišnog sustava. Realni društveni antagonizmi u kapitalizmu obično nisu medijski reprezentirani. Umjesto toga imamo simulaciju i ideološko premještanje društvenih antagonizama na način traganja za aferama. Kada se istinski kritički glasovi ignoriraju ili marginaliziraju, “polemike” u novinama ili u TV-studijima svode se na međusobne optužbe za inkompetenciju ili korupciju. Kada ne postoje istinski antagonistički stavovi, jedina razlika koju možemo naći u medijskom diskursu razlika je između vrlih, etičkih, poštenih na jednoj strani, i lažljivih, korumpiranih ili nesposobnih poduzetnika ili funkcionara na drugoj. Drukčije rečeno: kada se u medijskom prostoru ne može reći istina o kapitalizmu ili je to barem nepoželjno, na njezino mjesto stupa simulacija istine u obliku etike/poštenja/sposobnosti/europskih vrijednosti/poduzetničkog duha i njezina suprotnost: nekompetencija i korupcija, koja se obično veže uz djelovanje državnih institucija i poduzeća. Osnovna metoda djelovanja ideologije masovnih medija jest sakriti da se radi o ideologiji. To se postiže “stručnošću”. Stručnost je ono što u masovnim medijima premješta politička neslaganja i antagonizme na odgovarajući način. Stručnjaci su medijske ličnosti iz akademskog svijeta, biznisa ili politike, koji pristaju na osnovne ideološke koordinate slobodnog tržišta, europskih integracija, odgovornih javnih financija i sl., koji su o tome spremni i sposobni govoriti na autoritativan “no-nonsense” način i pri tom koristiti pokoju stranu riječ. Kao suprotnost stručnosti prikazuje se upravo ono što bi svojim ulaskom u medijski prostor omogućilo da taj počne zaista reprezentirati realne društvene antagonizme – bilo kakav diskurs koji problematizira spomenuti ideološki konsenzus praćen serioznom i pompoznom aurom stručnosti. Svaki takav pokušaj brzo se diskreditira kao “politiziranje”. Dakle, za razliku od odgovornih i ozbiljnih stručnjaka koji rješavaju konkretne probleme u korist društva kao cjeline, postoje i neodgovorni i neozbiljni “kritičari” koji propituju osnovne koordinate ideologije na čijoj podlozi stručnjaci rješavaju svoje “konkretne” zadaće. Sama gesta, koja bi mogla ukazati na činjenicu da je stručno znanje, onako kako nastupa u masovnim medijima, zapravo ideološki diskurs, unaprijed se diskreditira kao ideološka. Ideološko je, navodno, ono što bi moglo razotkriti da je i stručnost sama ideološka. Važi i obratno – stručnost je talisman koji masovne medije štiti od razotkrivanja njihovog diskursa kao ideološkog, iako je stručnost sama najvažniji medij reprodukcije dominantne ideologije. Heterodoksija ulazi u mainstream Sve dosad navedeno u nekom općenitom smislu važi za medije u kapitalizmu bez obzira na geografsku lokaciju. Ono što je zanimljivo konkretno kod medijskog izvještavanja o ekonomskoj krizi u Sloveniji jest da donekle odstupa od izloženog “modela”. Prve medijske interpretacije krize 2008. i 2009. godine bile su, doduše, očekivane – do krize je došlo zbog prevelike rastrošnosti države i neodgovornog zaduživanja, prevelikih plaća zaposlenih u javnom sektoru i lijenosti mediteranskih naroda. Kritička javnost to je isprva prihvatila s rezignacijom – tko o čemu, mediji o zlu državne regulacije i blagodatima slobodnog tržišta, samo ovog puta apliciranima na kontekst krize u eurozoni. Međutim, 2010. ili 2011. godine sve više prostora u novinama i na televiziji počeli su dobivati alternativni i kritički pogledi na krizu, i to manje zbog napora kritičke javnosti, a više zbog toga što su novinari sami počeli aktivno tražiti alternativna objašnjenja, prekinuvši dotadašnju praksu rutinskog reproduciranja umotvorina s Ekonomskog fakulteta, MMF-ovih izvještaja ili protržišnih think tankova. Moglo bi se čak reći da je iznenadna otvorenost kako novina, tako i radija i televizije za kritične poglede na krizu iznenadila ljevičarsku inteligenciju u Sloveniji i izazvala određenu paniku po pitanju brze izgradnje “medijske strategije” kojom bi se moglo što bolje iskoristiti tu neočekivanu priliku. Dok su mediji počeli oprezno, s prijevodima Krugmanovih kolumni i drugim kejnzijanskim kritikama rješavanja krize mjerama štednje i interpretacijama prema kojima “poput dobre domaćice ni država ne smije trošiti više nego što zaradi”, relativno brzo su počeli objavljivati i marksističke i socijalističke tekstove, barem za vrijeme eskalacije masovnih protesta krajem 2012. i početkom 2013. godine. Bitno je pitanje ovdje: kako je moguća i što je izazvalo tu iznenadnu otvorenost novinara za diskurs koji ne samo da nije “stručan” u uobičajenom smislu te riječi, nego i eksplicitno priznaje da je političan? Djelomično se, zasigurno, radilo o šoku koji je izazvala kriza poslije perioda visokog rasta do 2007., kada je izgledalo, da će se “slovenska priča o uspjehu” nastaviti u beskonačnost. Reakcija u smislu pojedinačnih retoričkih pitanja u stilu “je li Marx ipak bio u pravu?” nije bila ograničena na Sloveniju, nego je bila značajna i za New York Times i The Economist. Posebnost je slovenskog medijskog prostora u tome da se prostor za kritičke poglede nije samo održao nakon kratkog perioda u kojem se Marxa moglo vidjeti i čitati i u svjetskim mainstream medijima, nego da je s vremenom naglasak na kritici i alternativama čak eskalirao. Na primjer, u posljednjih nekoliko mjeseci teško da je prošao tjedan bez velikog intervjua s nekim marksističkim ekonomistom u Delu ili Dnevniku, najvećim dnevnim novinama, ili kojeg marksističkog teksta u Mladini, lijevo-liberalnom časopisu. I nedavni novi prijevod prvog toma Kapitala uspio je pridobiti neuobičajenu medijsku pažnju. Napadi lijevih liberala Možda nije preoptimistično reći da je situacija ovakva zbog kombinacije dva faktora: prvo, sve snažnije klasne svijesti samih novinara, koji su jedan od najeksploatiranijih i najprekarnijih segmenata slovenske radničke klase, i drugo, popuštanja ideološkog legitimiteta kapitalizma kao garancije razvoja i društvenog blagostanja. Po pitanju ovog drugog, Slovenija je vrijedno i ponizno slušala sve upute Europske komisije i njezini su političari napravili sve da bi od Slovenije stvorili egzemplarni primjer suvremene, ekonomski otvorene i dinamične europske zemlje. Kada je, unatoč tome, 2008. došlo do ekonomsko-socijalnog kolapsa i recesije, kojoj se još ne vidi kraj, ranije pretpostavljana, automatska veza između liberalizacije ekonomije, fleksibilizacije tržišta radne snage i privatizacije s jedne strane, i društvenog razvoja i blagostanja s druge, toliko je olabavila da su se u medijski prostor mogli probiti drukčiji, kritičniji sadržaji, koje narušavaju ono što je prije dvadeset godina važilo za objektivnu istinu. Kako je izgubio ideološki, a time i politički legitimitet, neoliberalni diskurs nije uspio potući sve prisutnije marksističke i općenitije antikapitalističke stavove, iako su urednici radili sve da bi “uravnotežili” medijski sadržaj – tako je u jednom broju subotnjeg priloga Dnevnika “Objektiv” kritika političke ekonomije eurozone stajala rame uz rame s poetičnim zagovorom tržišta u reportaži s meksičke gradske tržnice. Ali, za razliku od tih komičnih pokušaja ponovnog uspostavljanja hegemonije neoliberalne ideologije, ozbiljna je prijetnja novim kritičkim interpretacijama krize došla s lijevo-liberalne strane. U dosad neviđenom iskazu cehovske solidarnosti, lijevo-liberalni komentatori i akademici u seriji su tekstova sistematično, s tobože lijevih pozicija, napali marksizam i prijedloge za socijalizam za 21. stoljeće. Tako je profesorica Filozofskog fakulteta Ksenija Horvat-Vidmar pisala da problem nije u kapitalizmu i da marksisti griješe kriveći ga za sve, jer je problem u nedostatku građanske svijesti i ukorijenjenom kolektivizmu, tobože karakterističnom za Slovence. Profesor s Fakulteta za socijalni rad Srečo Dragoš napao je marksizam kao fundamentalistički i politički ekstreman, dok je profesor Pedagoškog fakulteta Janez Krek za neoliberalno uništavanje socijalne države i napade na javni sektor okrivio ostatke samoupravno-marksističkog mentaliteta, jer marksisti navodno vide javni sektor kao neproduktivan i time njegovo rezanje kao legitimno. Lijevi liberali su u borbi protiv nemani komunizma ponovno aktivirali politički imaginarij i ideološki instrumentarij osamdesetih i na novoj ljevici je da na to nađe adekvatniji odgovor od stare, koja je borbu za hegemoniju u osamdesetim izgubila i kapitulirala pred liberalizmom. Prema socijalističkoj medijskoj hegemoniji Drugi problem s kojim se suočavaju neočekivano medijski uspješni i rašireni radikalni pogledi na krizu i kapitalizam generalna je opasnost miješanja cilja i sredstava.Ako je cilj uspostaviti socijalističku hegemoniju, onda nije dovoljno samo plasirati marksističke sadržaje u mainstream medije, nego je potrebno – koliko je to moguće – pokušati utjecati na samu formu medijskog izvještavanja; dakle, iskoristiti danu priliku za medijski proboj također i za kritiku medijskog senzacionalizma, sklonosti aferaštvu, površnosti i antiintelektualizmu. Stajalište prema kojem je dovoljno samo probiti se radikalnim sadržajima u medije bez mijenjanja medijske forme ili načina produkcije vijesti zapravo je ždanovsko i vodi prije u kultivaciju specifične ljevičarske medijske supkulture nego socijalističke medijske hegemonije. Temat pripremio Boris Postnikov.
© Copyright 2024 Paperzz
