Journal PREPORODOV ISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 155 RUJAN 2013. NEDŽAD GRABUS BOŠNJACI I LOKALNI IZBORI 2013. SDAH i BDSH na raskrsnici FRANJO TUĐMAN I HERCEG-BOSANSKA ŠESTORKA Veliki vođa i mali Hrvati INTERVJU – NEDŽAD GRABUS Put uspjeha – jedinstvo muslimana MOMČILO KRAJIŠNIK NA SLOBODI Povratak ratnog zločinaca 20 GODINA OD PRVOG BOŠNJAČKOG SABORA Historijske odluke KDBH “PREPOROD” IMPRESUM Journal PREPORODOV ISSN 1334-5052 PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod” IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD” GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ REDAKCIJA: Emina BUŽINKIĆ Edis FELIĆ Sena KULENOVIĆ Mirza MEŠIĆ Edina SMAJLAGIĆ Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ SURADNICI: Helena ANUŠIĆ (Rijeka) Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo) Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo) Asim ČABARAVDIĆ (Pula) Mensur DURAKOVIĆ (Split) Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo) Senadin LAVIĆ (Sarajevo) Helena MARKOVIĆ (Sisak) Faris NANIĆ (Zagreb) ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb TELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: [email protected] [email protected] [email protected] WEB: www.kdbhpreporod.hr ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490 DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185 CIJENA: 15 kuna PRETPLATA: RH 100 HRK godišnje BiH 30 KM godišnje Svijet 20 E godišnje DIZAJN: Midhat MULABDIĆ FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ PRIJELOM: Dario MOLNAR TISAK: top grafika, Velika Gorica Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske NA NASLOVNOJ STRANICI: Nedžad Grabus, ljubljanski muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji SADRŽAJ UVODNIK SDAH i BDSH na raskrsnici............................................................... 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Crtanje života svjetlom................................................................... 4 Sjećanje na heroje.......................................................................... 7 Drugi JA BiH festival........................................................................ 9 Ljepota Allahove riječi.................................................................. 10 HRVATSKA Užarena politička jesen................................................................. 12 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM Veliki vođa i mali Hrvati................................................................ 14 INTERVJU – NEDŽAD GRABUS Put uspjeha – jedinstvo muslimana.............................................. 17 BOSANSKI BAROMETAR Povijesni događaj.......................................................................... 24 Daljnja podjela zemlje?................................................................. 27 Povratak ratnog zločinaca............................................................. 29 IZ SVIJETA Na rubu ponora............................................................................ 32 KULTURA Mošćanice, vodo plemenita.......................................................... 36 Počast dobrotvorima Sarajeva...................................................... 37 Laureat Milorad Popović............................................................... 38 Kandidat za Oscara........................................................................ 39 Zov Perzijskog zaljeva.................................................................... 40 Grand Prix Nedžibu Vučelju.......................................................... 41 Putovanje modernog nomada...................................................... 42 Umijeće osvajanja svjetlosti.......................................................... 44 PRIČE IZ BOSNE Historijske odluke......................................................................... 46 ŽIVJETI ISLAM Od rođenja do prve objave (II)...................................................... 50 UVODNIK UVODNA RIJEČ SDAH i BDSH na raskrsnici U proljetnom broju “Preporodovog Journala”, mjesec dana prije održavanja lokalnih izbora u Hrvatskoj, u uvodnom tekstu objavili smo svojevrsnu bošnjačku predizbornu inventuru, koja je pokazala da prema važećim zakonskim propisima Bošnjaci imaju pravo na dva zamjenika općinskih načelnika i 12 vijećničkih mjesta. Eventualno veći broj ovisio je prvenstveno o sposobnosti koaliranja sa snažnijim strankama hrvatskog predznaka. Prije odgovora na pitanje što se dogodilo na lokalnim izborima 2013. i isprike za kašnjenje izborne analize na stranicama “Journala”, treba podsjetiti da je prvi izborni krug bio u nedjelju 19. svibnja, a drugi dva tjedna kasnije, 2. lipnja. Indikativno je da do trenutka pisanja ovoga teksta nisu zasjedali Glavni odbori niti SDAH niti BDSH na kojima bi analizirali izborne rezultate. Taj podatak dovoljno govori o stanju u bošnjačkim strankama i ozbiljnosti pristupa čelništva prema političkom participiranju u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, koje je od velike važnosti za domicilno stanovništvo. Izgleda da do njihovog znatnijeg angažmana dolazi samo kod parlamentarnih izbora jer je pozicija saborskog zastupnika mnogo zanimljivija i primamljivija. SDA Hrvatske je u stanju previranja i dodatnog pozicioniranja nakon Izborne skupštine održane sredinom studenog 2012., na kojoj je za novog predsjednika izabran Mirsad Srebreniković. Kao što smo svojevremeno i najavljivali, čelnici sisačkog ogranka SDAH podnijeli su žalbu Ministarstvu uprave RH, u kojoj su tražili poništenje Izborne skupštine SDAH. Osnovna primjedba se sastojala u nepoštivanju Statuta stranke i odluke Glavnog odbora u vezi broj članova i sastava Skupštine SDAH. I pored vrlo značajnih primjedbi, u samo predvečerje zaključivanja izbornih lista za lokalne izbore, nakon skoro polugodišnje procedure u Ministarstvu uprave RH (malo previše i za hrvatske okvire, ili možda i ne), ministar Arsen Bauk je potpisao rješenje u kojemu su legalizirane odluke Izborne skupštine SDAH od 18. studenog 2012. Takvo stanje u stranci, višemjesečna situacija “povuci – potegni”, neminovno se odrazila na stranačke ogranke, članstvo i aktiviste. Zapravo, SDAH je u konfuznoj situaciji još od 2010. godine kada su održane brojne Obnoviteljske skupštine ogranka i središnjice stranke, a kulminacija je uslijedila 2012. nakon poraza na prethodnim parlamentarnim izborima i prekasnom ostavkom Šemse Tankovića. Novonastalo zahlađenje unutarstranačkih odnosa i svojevrsna pat-pozicija dovela je do brojnih nesporazuma koji su prouzrokovali da su samo tri stranačka ogranka pravno legalno učestvovala na lokalnim izborima – ogranci u Rijeci, Puli i Umagu, koji su na izborima sudjelovali u koalicijama predvođenim SDP-om. Glavni potres se dogodio u Sisku, najorganiziranijem stranačkom ogranku u Hrvatskoj, koji je u proteklom mandatu 2009.-2013. imao značajnu ulogu u raspodjeli vlasti na gradskom i županijskom nivou. Na gradskom nivou SDAH je bila dio predizborne koalicije “Volim Sisak” u kojoj su još bili Demokratska stranka umirovljenika, Hrvatska demokratska regionalna stranka i Samostalna demokratska srpska stranka. Međutim, iako su sudjelovali na predizbornim skupovima kao ravnopravan član koalicije, pravno gledajući na lokalnim izborima nisu sudjelovali. Naime, naziv stranke nije bio na izbornim listićima jer nisu dobili punomoć od predsjednika SDAH za predstavljanje stranke i potpisivanje izborne liste. Ista situacija je bila i na županijskom nivou, gdje je SDAH bila dio koalicije od 9 stranaka predvođene SDP-om. Drugačija raspodjela koalicijskih partnera na gradskom nivou dovela je do potpunog nestanka bošnjačkih predstavnika iz RUJAN 2013. Gradske uprave Siska. U Skupštini Sisačko-moslavačke županije, na osnovu koalicijskog sporazuma i rednog broja 6 na izbornoj listi, dužnost županijskog vijećnika, umjesto dosadašnjeg Hašima Smlatića, obnaša Šaban Kadrić, predsjednik sisačkog ogranka SDAH. Kada govorimo o izbornim rezultatima SDAH onda je najznačajniji doseg ostvaren u Zagrebu, gdje je Mirsad Srebreniković bio na pobjedničkoj, nezavisnoj listi Milana Bandića, novog/starog gradonačelnika Zagreba, koja je osvojila 17 mandata. Iako je imao redni broj 19, uslijed pomjeranja na listi zbog preraspodjele funkcija u Gradskoj upravi, postao je član Zagrebačke gradske skupštine. Prema dosadašnjim saznanjima, pored Mirsada Srebrenikovića (grad Zagreb) i Šabana Kadrića (Sisačko-moslavačka županija), od SDAHkadrova u lokalna predstavnička tijela izabrani su Kemal Velagić (Istarska županija), Adam Mešanović (Primorsko-goranska županija) i Mersada Borić (grad Umag). Do kada će trajati relativni mir u SDAH, ostaje nam da vidimo. Sadašnje rukovodstvo je na polovici mandata, a nova Izborna skupština je sljedeće, 2014. godine. I u Bošnjačkoj demokratskoj stranci Hrvatske su prisutni veliki problemi. Izborna skupština, održana u listopadu 2012., trajala je skoro punih pet sati uz brojne vrlo polemične rasprave. Tom prilikom iskazana je značajna želja članstva za demokratizacijom unutarstranačkih odnos, pri čemu je promijenjen Statut BDSH i Program rada. Osim toga, predsjednik i saborski zastupnik Nedžad Hodžić više nije i predsjednik Glavnog odbora stranke, a na tu važnu funkciju izabran je Faruk Kurić iz Novigrada. Još veće pukotine u odnosu predsjednika BDSH i stranačkih ogranaka (odnosno, Glavnog odbora) javile su se tokom i nakon lokalnih izbora 2013. Stvorena je kritična masa nezadovoljnih članova i sve upućuje na vrlo turbulentno razdoblje s brojnim sukobima. Iz podataka dostupnih na web stranici Državnog izbornog povjerenstva vidljiva je minimalna stranačka aktivnost na prethodnim lokalnim izborima. Od stranačkih kadrova u lokalnu/regionalnu upravu izabrani su Osman Dželil (Istarska županija), Rasim Halilović (grad Labin), Šućuralija Bašić (općina Raša), Husein Ljubijankić (općina Cetingrad), Zijad Pezerović (općina Drenovci), Mirsad Demirović, Osman Salkić i Mirsad Pezerović (općina Gunja). Najveći gubitnici su sisački BDSH-ovci koji su na gradske i županijske izbore izašli samostalno. I pored dobrog izbornog rezultata (374 glasa ili 1,93% za Gradsko vijeće, odnosno 1.067 glasova ili 1,51% za Županijsku skupštinu), ostali su bez ijednog mandata. Vrlo indikativno, BDSH je doživjela dva ozbiljna poraza na izborima za zamjenika načelnika iz reda pripadnika bošnjačke nacionalne manjine. U oba slučaja stranački kandidati, predsjednici ogranaka, izgubili su od kandidata grupe građana. U Gunji je pobijedio imam Idriz Bešić, a u Cetingradu Ferid Krak. Dio bošnjačkog manjinskog kolača preuzele su i hrvatske stranke, pravovremeno shvativši što znači formulacija “osiguranje odgovarajuće zastupljenosti pripadnika bošnjačke nacionalne manjine”. To se desilo u Vodnjanu (Dževad Omerčić, IDS), Svetoj Nedelji (Maksida Beganović, koalicija IDS – HNS), Kršanu (Esad Huskić, IDS) i Vojniću (Husein Delić, koalicija HDZ – HSP dr. Ante Starčević). Obično se kaže: kakav rad – takvi i rezultati, kako posiješ tako ćeš i žnjeti… Na lokalnim izborima 2013. bošnjačke stranke SDAH i BDSH dobile su više nego što su svojim radom i utjecajem među Bošnjacima zaslužile. q Ismet ISAKOVIĆ 3 BOŠNJACI U HRVATSKOJ EDIB AHMETAŠEVIĆ, FILMSKI I TELEVIZIJSKI SNIMATELJ Crtanje života svjetlom “Ili je nemir ili je strast”, kaže Johnny Štulić. No, filmskog i televizijskog snimatelja Ediba Ahmetaševića određuju i nemir i strast. Nemir tijela, pokreta, pogleda u traženju i strast koja ga preplavi svaki put kada govori o filmu. Ta vrsta opsesije i posvećenosti imanentna je umjetnicima, onima koji svoju imaginaciju pretvaraju u riječ, glazbu, pokretne slike…. O tome kako ovaj rođeni Zagrepčanin živi svoj san razgovarali smo za “Preporodov Journal”. Filmska ekipa je kao obitelj Urarstvo koje zahtjeva izuzetnu preciznost i strpljenje tradicija je obitelji Ahmetašević koja je živa do danas. Biti snimatelj također zahtjeva slične kvalitete. Kako ste se opredijelili za snimateljski rad i film? Moj babo, koji je inače završio Školu za umjetničke zanate u Sarajevu, davao mi je savjet: “Sine, ti završi zanat da imaš kruh u rukama, pa onda idi na fakultet kakav hoćeš.” E sada to mogu tumačiti na različite načine, izgleda je kod njega prevagnula ova zanatska komponenta iako je bio posljednji živi inkruster1 u bivšoj državi, a što je ravno slikarstvu minijatura. Tako ja posluša’ svoga babu, pa završi’ školu za draguljara i urara, paralelno s tim i Obrazovni centar “Nikola Tesla” – smjer elektroničar i eto pune ruke različitih zanata, valjda su me zbog toga primili na filmsku Akademiju, jer većina sineasta ne zna raditi ništa drugo osim na filmu. Sjećam se još tijekom studija pitao mene babo, kako mu je sve to oko filma neopipljivo, što ćeš ti raditi kada završiš tu svoju Akademiju. Ja mu odgovori da je osnova moga posla postavljanje svjetla, crtanje svjetlom. A on uzdahnu s olakšanjem te reče: “E dobro, znači opet elektrika, dobro ti je to.” I tako od zanata do zanata, zapravo umjetnost je kada u određeni produkcijski postupak čovjek unese jedan dio sebe, svoga talenta, kao i dio vještina stečenih učenjem kako bi proces stvaranja bio izveden besprijekorno. Zbog toga je za izradu određenog nakita potrebna i umjetnost i vještina, obično se govori točan ili precizan kao sat, često me ljudi pitaju: “A zašto vi kada snimate film onoliko puta ponavljate?” Sve se to događa kako bi određeni događaj, zbivanje ili radnju iz svakodnevnog života prikazali što je moguće realističnije, pa čak i bolje nego je to u stvarnom životu, jer je izrežirano. Film je nešto što svi mi na određeni način volimo, u tom smjeru je išla i moja odluka da se bavim upravo filmom, možda tu ima malo populizma ili umjetničkog ega, gdje upravo svojim radom iza kamere određujem što ću staviti u kadar da se vidi, a što ću ispustit. Na taj način stvaram određenu ravnotežu ili je narušavam, pravim da nešto bude lijepo ili određenim postupcima radim upravo suprotno, nagovještavam ili pokazujem tragediju. Bogatstvo snimateljskog poziva očituje se na isti način kao i izrada jedne narukvice koju će s koljena na koljeno nositi generacije. Filmska umjetnost je umijeće pronalaženja prave alkemije između onoga što želimo reći i načina na koji to pokazujemo, kroz slijed fotografija na celuloidnoj vrpci. To je jedinstven način stvaranja umjetnosti, kao i kulturne baštine za generacije koje dolaze. Lista filmova i režisera s kojima ste radili u zadnjih 20 godina je vrlo zavidna. Većina tih filmova (“Ta divna splitska noć”, “Snijeg”, “Prtljag”, “Halimin put”, “Obrana i zaštita”, “White Lies”, 4 Edib Ahmetašević “Itsi Bitsi”) je bila izuzetno dobro primljena i nagrađivana. Kako birate projekte, što je presudno? U principu biram ljude s kojima ću raditi, točnije oni biraju mene, naprosto to je čast i prioritet, a tek onda razmišljam o samom projektu. Iz jedne slučajne suradnje proizašlo je i veliko prijateljstvo s redateljicom Aidom Begić i njenim mužem, mojim kolegom snimateljem, Erolom Zubčevićem s kojim najčešće i radim. Naše međusobno nadopunjavanje rezultiralo je stvaranjem određenog emotivnog kontinuiteta filmske umjetnosti. To je energija koja naprosto nije mjerljiva. Mislim da je filmska ekipa kao obitelj, ako većina članova ekipe nije kompatibilna i ako iz toga ne proizlazi jedan pozitivan naboj, nije moguće stvoriti dobar film. Često mi se nude različiti projekti da ih radim, pa iz bezbroj razloga to ne učinim, da bi se zatim pojavio neki novi i još zahtjevniji i tako se konstantno nadograđujem i nanovo usvajam nešto novo. Moj stvaralački duh je izuzetno nemiran i nikako ne volim kolotečinu. Zapravo se nikada ne vraćam na isto, uvijek idem korak dalje, ako to nije tako smatram da nešto ne radim dobro. Ako se moram dva puta ponoviti na istoj razini umijeća, gledam na to kao da isti razred ili godinu studija ponavljam, to je za umjetnika i umjetnost očajna situacija. S druge strane, uz određenu dozu samokontrole čovjek posjeduje nafaku2, koju, nažalost mnogih, a na moju radost, ne kontrolira čovjek. Surađivali ste i s redateljem Danisom Tanovićem. Početkom ove godine boravili ste u Indiji na snimanju njegovog zadnjeg filma “White Lies”. Kako je raditi s Tanovićem? Produkcija njegovih filmova zasigurno nadilazi ovdašnje prilike. Hm, zapravo ta priča počinje iz kruga sarajevskih sineasta već spomenutih Aide Begić i Erola Zubčevića, te određenih producentskih kuće koje su me angažirale i pružile mi priliku da se dokažem. Sarajevo film festival i gospodin Mirsad Purivatra u regiji igraju veliku ulogu u širenju međunarodne suradnje, ekonomskog i ljudskog PREPORODOV JOURNAL 155 BOŠNJACI U HRVATSKOJ kapitala. Tako sam zahvaljujući Erolu započeo suradnju i s Danisom Tanovićem. Da se vratim produkcijskim uvjetima i odmah demantiram pitanje. Gospodin Tanović može napraviti film bez budžeta kao što je “Epizoda u životu berača željeza”, a može raditi i u Bolivudskim uvjetima na isti način. Što su novčana sredstva ograničenija autor više gospodari svojim filmom i obrnuto, što je budžet veći, to se autor više pretvara u roba. Dobar film proizlazi iz dobre ideje. Danis svoje filmove temelji na profinjenom redateljskom pristupu i duboko ljudskom osmišljanju filmskog djela, stavljajući u prvi plan osnovne ljudske vrednote. U Bosni se koristi izreka duša od čovjeka, Danis je veći od te duše, a znate zašto? Zato što je on najveću nagradu filmske umjetnosti Oscara posvetio Bosni i Hercegovini. Dužan sam odgovor: raditi s Danisom je privilegija i istodobno obaveza. S profesionalnog aspekta on je redatelj koji ništa ne radi, a da ne zna što radi i da nije siguran u to što radi, apsolutni je vladar filmskog umijeća. On je mogao napraviti film za svoju zemlju, bez svoje zemlje, teško će to neko ponoviti, morat će najprije nadići samog sebe, što je zapravo najteže i smoći snage da u Kodak Theatru izgovori: “This is for our country.”3 Uz vrlo zahtjevnu snimateljsku karijeru posvećeni ste i znanstvenom radu. Pri kraju ste rada na doktoratu na temu kulturnog menadžmenta. Što vas je privuklo da upravo istražujete tu temu? “Uči, čitaj u ime gospodara”4... to je imperativ, prvo što je Uzvišeni Allah postavio pred nas. Odabrao sam područje gdje ću kroz znanstveni rad, ali i uspostavljanjem određene relacije između svakodnevne prakse u različitim kulturama čiji sam sudionik te teorije o kulturnoj politici i filmskoj djelatnosti pokušati definirati određene probleme, donijeti mjere za njihovo rješavanje i konkretizirati praktične aktivnosti, kako bi se unaprijedila audiovizualna djelatnost u Republici Hrvatskoj, kao i u široj regiji. Naravno, za sve navedeno uz istraživanje i pomoć znanosti, neophodan je kvalitetan razvoj društva koji će doprinijeti pozitivnim kretanjima u audiovizualnoj djelatnosti. Vraćajući se na početak ovoga razgovora, uspostavit ću vezu s onim pitanjima i savjetima moga babe te zaključiti kako su određena stajališta i životno iskustvo zanatlije umjetnika iskonski temelji modernog organiziranja umjetničkog stvaralaštva na putu prema kulturnoj industriji. Preskakanjem temeljnih društvenih i kulturnih vrijednosti dovelo je filmsku industriju u nezavidan položaj, potreban je opsežan znanstveni rad i interdisciplinarni pristup kako bi se kinematografija vratila na pravi put, ako budućim generacijama bude od koristi moj znanstveni rad postigao sam svoj cilj. I hrvatska i bosanska kinematografija tijekom svoje povijesti su imale izuzetne dosege, obje imaju Oscara, doduše hrvatska za Obitelj Ahmetašević RUJAN 2013. animirani film. Kako ocjenjujete hrvatsku i bosansku filmsku produkciju danas? Hrvatska kinematografija ima novaca u beskraj, u usporedbi s bosansko-hercegovačkom, međutim posljednjih 20 godina manjkalo je rezultata. Bosni i Hercegovini fale sredstva, a Hrvatskoj ideje, kako to ujediniti i stvoriti bolje uvjete za sve nas koji se bavimo filmskom umjetnošću, nije lako odgovoriti. Bosansko-hercegovačka kinematografija što iz perioda kada je bila Republika u bivšoj nam državi, a što iz bliže prošlosti osvojila je sve najznačajnije svjetske nagrade: Oscara, Zlatnog medvjeda, Srebrnog medvjeda, Zlatnu Palmu, Zlatnog lava, europskog Oscara - Felixa. Svjetsko čudo je da država koja skoro pa nema fond za kinematografiju jer je on minoran, postiže takve rezultate. To je naravno sa znanstvenog stajališta opravdano jer u neimaštini kreativnost najviše dolazi do izražaja. Država koja jedina u Europi nema definiranu strategiju razvoja kulturne politike, zahvaljujući kreativnoj grupi pojedinaca, dostigla je vrh svjetske kinematografije. Sarajevo Film Festival izrastao je u vodeći festival u regiji. Najvažniji aspekt razvoja kinematografije nalazim zapravo u stvaranju ozračja u kojemu bi se mobilizirali najkvalitetniji resursi naše regije. Film Obrana i zaštita Bobe Jelčića, financirao je Hrvatski audiovizualni centar i djelom manjinska koprodukcija kroz sudjelovanje filmskih radnika iz Bosne i Hercegovine, kao i Srbije, ostvario je značajne rezultate osvojivši ove godine sedam zlatnih arena na Pulskom festivalu, uključujući i onu za kameru, ali i dva Srca Sarajeva. Ponosno ističem da sam sudjelovao u njegovom nastanku. Ovakav pristup, vođen efikasno organiziranom produkcijom uz nezaobilazno sudjelovanje Hrvatske radiotelevizije, čiji sam zaposlenik, definirao je princip koji i u budućnosti može postići zavidne rezultate. Dani BiH filma i projekti za bošnjačku zajednicu Pored svih drugih obveza nalazite vremena i za aktivnosti unutar bošnjačke zajednice. Član ste Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Prema vašoj ideji realizirani su “Dani BiH filma”, manifestacija koja je u šest godina održavanja postala brand Vijeća. Što su Dani promijenili u slici o Bošnjacima u Zagrebu, pa i šire? Ideja je zapravo nastala kroz razvoj Programa rada VBNMGZ za 2008. godinu, u okolnostima kada je predsjednik Odbora za program i djelovanje bio gospodin Ismet Efendić, te je na njegov poziv angažiran urednik Hrvatske radiotelevizije Đelo Hadžiselimović, da napravi selekciju filmova. Moj doprinos je više profesionalne naravi kroz umjetnički dizajn cijele manifestacije i korištenje ranije navedenih suradnji s producentskim kućama iz Bosne i Hercegovine, koje su nam olakšale cjelokupnu organizaciju s obzirom na ograničena sredstva. Kako je ovaj projekt visoko profesionalan, tako zahtjeva i angažman profesionalaca iz različitih područja audio-vizualne djelatnosti, dok ostali vijećnici VBNMGZ imaju korektivnu ulogu da usmjere manifestaciju prema osnovnom cilju, te tako, na indirektan način, značajno doprinose realizaciji manifestacije. Dani BiH filma u Zagrebu održavaju se povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine 25.11., s namjerom da filmsku kulturu i kinematografiju Bosne i Hercegovine predstavimo građanima Zagreba. Manifestacija je prerasla u međunarodnu kulturnu suradnju gradova Zagreba i Sarajeva, ali i cijele regije. Kako ste zadovoljni prijemom zagrebačke publike? Što ćemo moći vidjeti ove godine? Zagrebačka publika prihvatila je manifestaciju iznad svih očekivanja te s obzirom da je ulaz džaba tijekom trajanja manifestacije traži 5 BOŠNJACI U HRVATSKOJ Sa snimanja filma “White Lies” u Indiji (redatelj Danis Tanović) se mjesto više. Sve ove godine filmove za zagrebačku publiku bira Đelo Hadžiselimović, pa će tako biti i ove godine. Dane BiH filma u Zagrebu otvorit ćemo filmom “Epizoda u životu berača željeza” koji je osvojio dva Srebrna medvjeda na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, a zatvoriti s filmom “Mirza Delibašić legenda ‘85.”. Imat ćemo večer dokumentarnih filmova, a prikazat ćemo i neke starije filmove koji su restaurirani te hrvatski film “Halimin put”, za koji je scenarij napisao bosansko-hercegovački pisac Feđa Isović. Nema budućnosti bez nacionalne svijesti Ovo je vaš drugi mandat u Vijeću BNMGZ. Kako je surađivati s Bošnjacima? Znaju li Bošnjaci što hoće i kako iskoristiti prava koja imaju prema Zakonu o nacionalnim manjinama? Kako vidite našu budućnost u RH? Republika Hrvatska osigurala je zakonsku osnovu za djelovanje nacionalnih manjina, način na koji će manjine provoditi kulturne, društvene i političke aktivnosti ostaje na njima samim. Naša manjinska zajednica ne koristi sve ljudske potencijale na adekvatan način, suradnja s Bošnjacima najlakša je s aspekta folklora, a kada je potrebno napraviti nešto izvan toga područja stvari se ne pomiču s mrtve točke. Moja vizija djelovanja i suradnje s Bošnjacima konstantno je usmjerena na dva aspekta razmišljanje mozgom i srcem, kako bi u procesu donošenja odluka imao jaku spregu intelekta i emocija. O nacionalnoj svijesti razmišljam s dozom apstrakcije, koja je više intuitivna nego cerebralna te na taj način otvaram put za postizanje viših ciljeva. Sukus svega pronalazim kroz mobiliziranje sveukupnog nacionalnog korpusa, jačanjem nacionalne svijesti korištenjem znanja i vještina iz različitih društvenih područja jer narod je kao kapljice vode koje same po sebi nemaju snagu, ali ako se ujedine postaju izuzetno snažne, što su ujedno i riječi iz dokumentarnog filma “Bošnjaci u Hrvatskoj” za koji sam pisao scenarij, režirao i snimao, a koji je produciran unutar aktivnosti rada Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Na filmu je kompletan autorski tim radio volonterski i mislim da je to izniman uspjeh Vijeća BNMGZ, koje je s minimalnim sredstvima proizvelo zavidan film koji predstavlja Bošnjake i govori o tome ko smo i što smo. Ujedno je sastavni dio dva projekta: “Razvijanje svijesti o značaju nacionalnog opredjeljenja Bošnjak” i “Anketa o socijalnom i kulturnom položaju Bošnjaka”. Obitelj je vaše utočište, otac ste troje djece. Kako vidite njihovu budućnost u RH? Koliko je za vas bitno da budu nacionalno svjesni i da njihova posebnost bude prihvaćena u sredini u kojoj žive? 6 Moja supruga Lejla dolaskom iz Visokog na studij arhitekture u Zagreb zapravo je na izvjestan način odredila moju profesionalnu karijeru. Po završetku studija radila je za vodeću svjetsku građevinsku kompaniju, da bi zbog obitelji napustila taj posao i rodila troje djece Hamzu, Fuada i Esmu. U potpunosti se posvetila odgoju djece i izgradnji njihove nacionalne i vjerske pripadnosti. Njena briga o obitelji stvorila je meni uvjete za kreativno stvaranje i mogućnost snimanja na različitim stranama svijeta. Njenu umjetničku naobrazbu svakodnevno koristim kao objektivan korektiv moga stvaranja. U svakom projektu je prisutan i njen doprinos na određeni način. Rođeni sam zagrepčanin i rastao sam u jednoj drugačijoj Hrvatskoj koja nije imala zakone o nacionalnim manjinama, ali je ravnopravnost svih njenih građana bila zajamčena. Bošnjaci su na različite načine u tranziciji bili minorizirani, danas ravnopravnost postižemo zakonom o nacionalnim manjinama, već se tu ogleda neravnopravnost jer kao drugačiji dolazimo do svojih prava. U današnjem društvu bez duboke nacionalne svijesti nije moguća kvalitetna budućnost naše djece. Kako naša djeca imaju priliku odrastati u okruženju koje njeguje tradiciju i kulturu našeg naroda, tako svoju kulturu i običaje mogu podijeliti sa svojim vršnjacima koji nisu Bošnjaci, na taj način već od vrtića izgrađuju svijest o sebi, ali i doprinose obogaćivanju hrvatskog društva. Međutim, s druge strane izrazito je poražavajuće za jednog umjetnika stvaranje u društvu koje svoje multikulturalne vrijednosti tek razvija i na taj način sputava razvoj kulture. Bošnjacima je Hrvatska stoljećima domovina, generacije učenika, radnika, liječnika, profesora čitav svoj život su radili na boljitku hrvatskog društva i danas su nacionalna manjina, mnogima je to neprihvatljivo i destimulirajuće. Ako su to društvene vrijednosti multikulturalizma, polikulturalizma, Europske unije u 21. stoljeću, Bošnjaci će ih kao takve prihvatiti, ali će također svojim aktivnostima, svojom kulturom, svojom poviješću pokazati da su multikulturalni još od 1189. godine, kada su to definirali Poveljom Kulina-bana. Bilješke: 1 Inkruster – majstor inkrustacije. Inkrustacija je jedan veoma stari zanat koji gotovo da više i ne postoji na našim prostorima. Riječ je o ukrašavanju drveta srebrenom ili zlatnom žicom. Često se ova tehnika mogla vidjeti na drvenim dijelovima starog oružja, ali i cigaršpica te radnih stolova i lula za pušenje. 2 Tur. nafaka – opskrba koju ti je Bog odredio. 3 Prilikom primanja nagrade Oscar za film “Ničija zemlja”, D. Tanović je nagradu posvetio svojoj domovini. 4 Kur’an (sura 49. Al-Alaq) – “Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara” /1/ “stvara čovjeka od ugruška” /2/ “Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj”, /3/ “Koji poučava peru”, /4/ “Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” /5/ Sena KULENOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 155 BOŠNJACI U HRVATSKOJ OTKRIVANJE SPOMEN OBILJEŽJA POGINULIM BOŠNJACIMA BRANITELJIMA U RIJECI Sjećanje na heroje U postrojbama Hrvatske vojske i policije, tokom Domovinskog rata od 1992.-1995., u obrani RH sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka, od kojih je oko 1.100 poginulo. Među njima je i 27 branitelja s područja Primorsko-goranske županije. Njihovo herojstvo i žrtva nisu zaboravljeni. Spomen obilježje Bošnjacima braniteljima sudionicima Domovinskog rata s riječkog područja svečano je otkriveno u subotu, 7. rujna 2013., na platou ispred Islamskog centra u Rijeci. Otkrivanju spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Bošnjacima prisustvovali su ministar branitelja Predrag Matić, primorskogoranski župan Zlatko Komadina, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, predsjednik UBBDRH Hamdija Malić, dopredsjednik udruge Branitelji Hrvatske Zlatko Magrić, predsjednik Udruženja demobilisanih boraca BiH Nijaz Hodžić, glavni riječki imam Hajrudin ef. Mujkanović i brojni predstavnici bošnjačkih braniteljskih udruga iz cijele Hrvatske. Svečani čin otkrivanja pripao je ministru Predragu Matiću te donatorima i braniteljima Džemilu Husiću i Harisu Muminoviću. Oko 25.000 Bošnjaka u Domovinskom ratu Hamdija Malić, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, uvodno se zahvalio građanima grada Rijeke što su “pokazali najviši mogući stupanj razumijevanja, te i na ovakav način odlučili da odaju počast i zahvalnost ljudima koji nisu žalili vlastiti život, onda kada je to od njih tražila realnost i okolnosti”. “Ovim činom ne možemo nadomjestiti nedostatak kojeg svi osjećamo, gubitkom prijatelja, poznanika, najdražih, ali i suboraca. Mi znamo da ovo nije jedini način obilježja tog doprinosa i svjesni smo da im ostajemo vječitim dužnicima – i da nikada nećemo moći taj dug u cijelosti vratiti. Zato je ovdje mjesto i vrijeme da se onim koji danas žele i hoće identificirati fašizam i komunizam – u našoj stvarnosti socijalizam – kaže da zaboravljaju da su i oni kojima se ovaj spomenik gradi pali upravo zbog takvih. Nisu jednaki u poimanju žrtve, niti se mogu pojmovno izjednačiti oni koji su pali na napadačkoj i poraženoj sa palim na obrambenoj i pobjedničkoj strani, a to je i naša stvarnost”, rekao je Malić. Osvrnuo se na zbivanja u Vukovaru, rekavši kako ne vidi razloga zašto bi se netko protivio dvojezičnim natpisima. Ustvrdio je da bi prihvaćanje natpisa trebalo biti civilizacijsko dostignuće. “Civilizacijski standard potvrđuje da danas u nekim dijelovima ove zemlje već postoje dvojezični nazivi i pisma kakvo je stanje u Istri, pa ne vidim razloga da bi se bilo tko protivio takvom istom zahtjevu bilo koga različitog od nas. Pitanje civilizacijskih dostignuća se kao takvo upravo mora kroz tu prizmu i promatrati, a primjera za takvo što imamo i kod naših susjeda u BiH, gdje je takvo što već odavno prisutno. Posebno ističemo prisutnost toga i u gradovima BiH kakva je Srebrenica, a tamo je počinjen doista zločin najširih razmjera nakon Drugog svjetskog rata. Ne možemo tražiti za nas i za pripadnike našeg naroda koji žive kod nas ili izvan granica naše zemlje ono što drugom ne omogućujemo, već recipročno na civilizacijskim standardima moramo trezveno i hladne glave o tome svemu prosuđivati… Probleme treba rješavati unutar pravnog poretka, civilizacijski i na demokratski način i ne smijemo, a mislim da se za takvu državu nismo ni borili, biti oni koji će unutar države stvarati nesigurnost, rušiti i uništavati imovinu i ponašati se izvan civilizacijskih standarda, pa ma tko to bio”, naglasio je Hamdija Malić. RUJAN 2013. Podsjetio je da je u Domovinskom ratu sudjelovalo oko 25.000 Bošnjaka od kojih je preko 1.100 poginulo. Iznio je zanimljiv podatak da je među Bošnjacima bilo oko 9.000 branitelja koji nikada do Domovinskog rata nisu boravili ni prebivali, niti radili u Hrvatskoj. Upozorio je i na neriješene pravne probleme: “Neki od njih ni do danas nisu riješili status branitelja, status državljana unatoč dodijeljenim Spomenicama 1991.-1995. godine, a neki su bili vojnici i časnici i profesionalnih brigada HV-a. Ovo smatramo nelogičnim i neopstojnim, jer nema utemeljenja stajalište vlasti RH da se svim sudionicima Domovinskog rata ne valorizira to sudioništvo, pa i sa najminimalnijim priznanjima, za što se Središnjica udruge posebno zalaže.” Izrazio je nadu da su činom svečanog otkrivanja spomen obilježja u Rijeci “prevaziđena neka dosadašnja nerazumijevanja i izravna osporavanja Udruge Bošnjaka branitelja sudionika Domovinskog rata RH, udruge branitelja-pripadnika nacionalne manjine Bošnjaka”. Naglasio je da UBBDRH uspješno surađuje sa svim udrugama proisteklih iz Domovinskog rata i sa svim državnim institucijama, “ni sa manje ni više uspjeha od svih ostalih udruga sličnih nama”. Posebno je istaknuo kvalitetnu suradnju s udrugom Branitelji Hrvatske, te sporazum i suradnju s državnom zajednicom braniteljskih udruga RH i Savezom antifašista iz Drugog svjetskog rata, kao i sa sličnim udrugama iz Bosne i Hercegovine. “Ponosni smo što smo sudionici pokreta i preokreta koji su izrazili stoljetnu volju i želju jedne civilizacije i jednog naroda da bude svoj na svome, da ima svoju državu i da vlada sam sa sobom. Ponosimo se posebno time što smo pripadali i što smo bili i ostajemo pripadnici vojne, pobjedonosne, oslobodilačke i pobjedničke Hrvatske vojske. To nećemo i ne možemo zaboraviti… Ohrabruje činjenica da slabosti koje smo pokazali u novijoj povijesti, nisu uništile sve ono što su preci gradili i njegovali i što su nam ostavili kao poruku. Neka nam razlike u pogledima budu povod da se zbližimo, da se uvažimo, da podupiremo jedni druge, da pomognemo jedni drugima, da savjetujemo jedni druge, da ukazujemo na pogreške i konačno da budemo pravi susjedi i komšije”, naglasio je Hamdija Malić, predsjednik UBBDRH. Trajna inspiracija čovjekoljublja i domoljublja Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam, rekao je da se spomenikom Bošnjacima braniteljima obilježavaju žrtve koje su ut- 7 BOŠNJACI U HRVATSKOJ kane u temelje samostalne, nezavisne i demokratske Hrvatske. Oni su inspirirani svojom vjerom osjetili ugroženost svoje domovine, bez dvojbe uključili se u redove branitelja i na taj način pokazali da je domoljublje dio vjere. “Naša je obveza ustrajavati na svim idealima radi kojih su ovi životi položeni. Ideali su neovisna i demokratska Republika Hrvatska po mjeri svih njenih građana bez obzira na vjeru, podrijetlo, spol ili bilo koju pripadnost baš onako kako možemo čitati na ovoj ploči. Samo takav pristup opravdava njihove žrtve. Naša je obaveza brinuti se o njihovim obiteljima i na taj način pokazati im poštovanje i brigu te vrednovati njihovu žrtvu. Spomenik Bošnjacima braniteljima Hrvatske nije, međutim, tek sjećanje na poginule branitelje i izraz zahvalnosti za njihov doprinos obrani od agresora i uspostavi slobodne i suverene Hrvatske, nego i zalog budućnosti hrvatske nacije čiji su sastavni dio i pripadnici bošnjačkih i drugih zajednica u Hrvatskoj. Bošnjaci su u Hrvatskoj uspješno integrirani bez gubitka svoga narodnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Hrvatski sabor je bez ičijeg tutorstva 1916. islam proglasio jednom od službenih vjera u Hrvatskoj. Ovo mjesto bi trebalo postati mjestom stalnog sjećanja i odavanja počasti svima njima, ali i mjesto drugih protokolarnih događanja kako u Islamskoj zajednici, tako i u našem gradu”, rekao je imam Mujkanović, izrazivši želju da spomen obilježje poginulim braniteljima Bošnjacima “bude trajna inspiracija čovjekoljublja i domoljublja”. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel je karakteristikom građana Rijeke naveo sklonost suživotu i razvijanju tolerancije. “Riječani su, bez obzira na nacionalnost i vjeru, sudjelovali u ratu na udaljenim bojišnicama, iako Rijeka, u većoj mjeri, nije bila izravno pogođena ratom što govori o njihovoj ljudskosti i veličini njihova srca”, rekao je gradonačelnik Obersnel. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina je istaknuo da su u ovim krajevima ljudi različitih nacija i vjeroispovijesti živjeli stoljećima zajedno te da će tako biti i ubuduće. Napomenuo je kako je u skladu s tim bio i odaziv u postrojbe tokom Domovinskog rata. “Kada su me u Saboru pitali znam li koliko je Bošnjaka među hrvatskih braniteljima, rekao sam im da ja tako ne dijelim hrvatske branitelje, da postoje samo hrvatski branitelji i oni koji to nisu. No, naravno da znam i brojku. Bošnjaci su bili veliki stradalnici Domovinskog rata, u ukupnom broju branitelja sudjelovali su sa 5%, a među poginulima sa čak 10%. Ponosno je živjeti u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji koji ne prave rasne, vjerske ni nacionalne razlike, što, nažalost, nije slučaj svugdje u Hrvatskoj”, rekao je ministar branitelja Predrag Matić, koji je izrazio zadovoljstvo iznimnim doprinosom Bošnjaka u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. “Ovo je spomenik podignut svim hrvatskim braniteljima, neovisno o njihovoj vjeroispovijesti i nacionalnosti. Ministarstvo branitelja i ja osobno ne dijelimo 8 hrvatske branitelje ni po kojoj osnovi. Svaki spomenik poginulim hrvatskim braniteljima diljem Hrvatske podignut je i u znak sjećanja na poginule hrvatske branitelje Bošnjake”, rekao je ministar Matić i dodao da je dobra suradnja dvaju naroda, Hrvata i Bošnjaka, trajala sve do nesretnih događaja sredinom rata. “Dobra suradnja na kraju rata ponovno je uspostavljena i rezultirala je zajedničkom akcijom u kojoj je spriječena vrlo izgledna katastrofa u Cazinskoj krajini i Bihaću, možda i većih razmjera od one u Srebrenici”, naglasio je ministar branitelja. Osvrćući se na aktualna događanja u Vukovaru potaknuta uvođenjem dvojezičnih ploča, ministar je rekao da se “moramo početi ponašati u skladu sa zakonima”. “Možda nam ti zakoni ne odgovaraju, ali je bit demokracije da se poštuje ono za što se odluči većina. Pravo i pravda neki put ne idu ruku pod rukom, ali pravo mora biti ispred pravde”, poručio je ministar Predrag Matić. q Ismet ISAKOVIĆ Spomen obilježje se nalazi u neposrednoj blizini Islamskog centra u Rijeci. Na njemu su uklesana imena 27-orice branitelja Bošnjaka s područja Primorsko-goranske županije koji su svoje živote ugradili u temelje nezavisne Hrvatske. To su: Nihad Bašić, Hasan Dautović, Faruk Delić, Husejn Džakulić, Dževad Habibović, Fadil Hodžić, Avdija Hodžić, Ibrahim Hodžić, Nusret Hodžić, Enes Handžar, Mirsad Ikanović, Ismet Jašarević, Senad Jašarević, Munib Kljajić, Memsudin Kudić, Ibro Memić, Ibro Mešanović, Fahrudin Muminović, Sejad Murić, Safet Pašagić, Irfan Ramović, Atif Saleš, Samir Salihović, Damir Šeherija, Ferid Šekić, Agan Tabaković i Samir Terzić. Izgradnju obilježja inicirao je riječki ogranak Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske, a projekt je izradio zagrebački arhitekta Mesud Bužimkić. Od ideje do realizacije protekla su samo tri mjeseca: radovi na spomeniku završeni su 19. travnja 2013., 15-ak dana prije svečanog otvorenja Islamskog centra u Rijeci. Izgradnju spomen obilježja posvećenog poginulim Bošnjacima braniteljima sufinancirali su Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija. q PREPORODOV JOURNAL 155 BOŠNJACI U HRVATSKOJ FESTIVAL “JA BIH... 5 DANA SARAJEVA U ZAGREBU 2013” (ZAGREB, 9.-13. RUJNA 2013.) Drugi JA BiH festival Udruga za promicanje kulture i umjetnosti “JA BiH” je neprofitabilna organizacija koja je osnovana je 2010. godine u Zagrebu s ciljem poticanja i razmjene kulturne suradnje između Zagreba i Sarajeva, odnosno Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao primjera europske suradnje i prijateljskih odnosa. Osnivači udruge “JA BiH…” porijeklom su iz BiH, a žive u Hrvatskoj: Ismet Efendić, predsjednik udruge, Ivica Propadalo, art direktor i Naida Šehović, PR-menadžerica i koordinatorica. Do sada su u organizaciji udruge održana četiri programa u Sarajevu, u mjesecu lipnju 2010., 2011., 2012. i 2013. godine, gdje su predstavljeni najbolji hrvatski filmovi uz gostovanje dvaju zagrebačkih bendova i jednu izložbu. Inspirirani uspjehom prethodnih sarajevskih manifestacija, udruga “JA BiH…” prošle je godine po prvi puta organizirala raznovrstan program i u Zagrebu, petodnevni festival koji je na najboljem putu da postane tradicionalan. Naime, od 9.-13. rujna 2013. održan je drugi po redu “JA BiH festival” u Zagrebu. Za vrijeme manifestacije gosti Zagreba bili su redatelji, glumci, producenti, pisci i glazbeni umjetnici. Program festivala bio je izuzetno sadržajan: filmovi, književnost, izložbe, glazba i humor. Dio recentne umjetnosti Bosne i Hercegovine tokom pet dana predstavljen je na tri zagrebačke lokacije: u kinu “Tuškanac”, galeriji “Velvet” (Dežmanova 9) te u sklopu Bundek festa na jezeru Bundek. Na sve priredbe ulaz je bio slobodan. Program festivala “JA BiH… 5 dana Sarajeva u Zagrebu 2013” počeo je u ponedjeljak 9. rujna, u galeriji “Velvet”, svečanim otvorenjem izložbe Berina Tuzlića, svestranog umjetnika koji živi i radi u Sarajevu. Izložba pod nazivom “Sudbina je u vašim rukama” nastala je kao plod ideje stripa “Fazonator”, a sastoji se od stripa, grafičkog dizajna i kratkih art animiranih filmova. Prikazani film ““Sarajevo – ne znam kad i ne znam gdje" do sada je dobio čak 33 međunarodne nagrade. Izložba koju je pripremio za uvodnu večer “JA BiH festivala” u Zagrebu prethodno je posjetila Milano, Veronu i Pariz. Berin Tuzlić, koji je po zanimanju diplomirani “cartoon maker” i radi u promidžbenoj agenciji, uvodnu večer festivala okušao se i u drugoj ulozi, kao bubnjar sarajevske grupe “Paranoid Android”, čiji je koncert uslijedio nakon svečanog otvaranja izložbe. U utorak, 10. rujna, u kinu “Tuškanac” predstavljeni su programi “Sarajevo grad filma” i “Operacija kino”, u okviru kojeg se promovira Sarajevo Film Festival. Predstavljeno je šest kratkih igranih filmova bosansko-hercegovačkih autora snimljenih 2011. i 2012. godine: “Kružni tok” (r. Orsi Nagypal), “Nešto slatko” (r. Jelena Gavrilović), “Edina” (r. Nora Lakos), “Scene sa ženama” (r. Nikola Ljuca), “Posthumno” (r. Cenk Erturk) i “Tjelesna funkcija” (r. Dane Komljen). Istu večer održana je projekcija poznatog dugometražnog igranog filma “Djeca” redateljice Aide Begić. Trećeg dana festivala zagrebačkoj publici predstavljena je knjiga Fikreta Hodžića “I ja sam iz Srebrenice”, mladog TV-voditelja. Moderatorica ovog književnog događaja u galeriji “Velvet” bila je Elizabeta Gojan, novinarka i urednica na Hrvatskoj televiziji. Iste večeri, na omiljenom zagrebačkom okupljalištu oko umjetnog jezera Bundek, u okviru vrlo posjećenog Bundek festivala organiziran je “Dan Sarajeva na Bundeku” gdje su nastupili sarajevski glazbenici – pjevač i kantautor Kemal Monteno i rock grupa “Teška industrija”. RUJAN 2013. Zana Marjanović i “Magacin Kabare” U četvrtak, 12. rujna, u kinu “Tuškanac” nastavljen je filmski festivalski program službeno nazvan “Operacija kino”. Predstavljena su dva dugometražna igrana filma: “Jasmina” redatelja Nedžada Begovića i “Cirkus Columbia” bosansko-hercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića. Svečano zatvaranje festivala “JA BiH… 5 dana Sarajeva u Zagrebu 2013” održano je na dvije lokacije u petak, 13. rujna. Prvo je u galeriji “Velvetu”, koncertom na terasi, nastupila klapa “Hrvoje” iz Mostara, a zatim je uslijedila spektakularna završnica u obližnjem kinu “Tuškanac”. Za zagrebačku publiku sarajevski “Magacin Kabare” je pripremio jedinstveni jazz cabaret, koji je rezultat zajedničkog rada vrhunskih bosansko-hercegovačkih jazz muzičara (“Sarajevo Jazz Guerilla” – Dino Šukalo, Edvin Hadžić, Adis Sirbubalo) i Zane Marjanović, glumice i autorice muzike, dok je satirične tekstove napisao redatelj i scenarist Emir Kapetanović. “Ogromnu zahvalnost dugujemo gradu Zagrebu koji nas je svake godine prepoznao. Festival ‘JA BiH… Sarajevo u Zagrebu’ od 9. do 13. rujna realiziran je isključivo sredstvima Grada Zagreba. Riječ je o danas tradicionalnoj razmjeni u području kulture između Zagreba i Sarajeva, a sa zagrebačkim izborom programa udruga ‘JA BiH’ je dosad već četiri godine zaredom gostovala u Sarajevu. Sarajevo nas je podržavalo sve do ovoga ljeta, kad je došlo do izmjene političkih struktura nakon izbora. Mi se nadamo da smo ostavili dobar trag”, za tiskovne medije izjavio je Ismet Efendić, predsjednik udruge “JA BiH…”. Za festivalski projekt kojim se promoviraju prijateljstvo i potiču razmjene umjetnika između glavnih gradova dvije prijateljske i susjedne zemlje, Efendić kaže da se koncepcijski temelji na kolažnom programu i prezentaciji ostvarenja iz različitih područja umjetnosti. Pritom je prioritet stvaranje prijateljskih kontakata. “S obzirom na budžet manifestacije od oko 5.000 eura mi smo tzv. mali projekt. Zato prije svega radimo na tome da ljude povežemo prijateljskim vezama”, naglašava Efendić i dodaje da posebno veliko zanimanje potiče segment festivalskog programa. “Priča ide dalje”, zaključio je Efendić, najavljujući festival “JA BiH… 5 dana Zagreba u Sarajevu” u lipnju 2014. godine, kada će se sarajevskoj publici predstaviti zagrebački umjetnici. q Ismet ISAKOVIĆ 9 BOŠNJACI U HRVATSKOJ 20. EUROPSKO NATJECANJE UČAČA KUR’ANA (ZAGREB, 26.-28. RUJAN 2013.) Ljepota Allahove riječi Kamen temeljac Islamskog centra u Zagrebu postavljen 11. rujna 1981. godine, a svečano otvorenje uslijedilo je šest godina kasnije – 6. rujna 1987. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Svjetska organizacija za hifz iz Džidde (Saudijska Arabija) i Ministarstvo vakufa države Katar povodom 26. obljetnice svečanog otvorenja Zagrebačke džamije organizirali su 20. Europsko natjecanje učača Kur’ana. Natjecanje je održano 27. i 28. rujna 2013. u molitvenim prostorima Islamskog centra u Zagrebu, a svečanost otvorenja upriličena je u četvrtak 26. rujna, poslije akšam namaza, u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”. Svečanom otvorenju prisustvovali su mnogi ugledni gosti iz vjerskog, kulturnog i političkog života grada Zagreba i Hrvatske, kao i predstavnici diplomatskog kora iz muslimanskih/islamskih zemalja akreditiranih u Zagrebu. Prigodnim riječima prisutnima su se obratili dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zagreba, kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački, dr.sc. Nedžad ef. Grabus, ljubljanski muftija, mons. Zvonimir Sekelj, izaslanik kardinala Josipa Bozanića, Slobodan Lalić, predstavnik metropolita pravoslavne crkve, Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik i dr. sc. Aziz ef. Hasanović, zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Za ljubav Allaha, islama i Kur’ana Gzim Redžepi uvodno je rekao da se važnost i domet jubileja ogleda i u veličini rezultata koji su ostvareni. “Zagrebački Islamski centar i džamija u njemu primjer su institucija koje integralno čuvaju i razvijaju smisao vjerovanja i biće vjernika, a koje su jamac nesmetane egzistencije i baštinici duhovne prakse i poznavanja islama, ali i odgojitelj muslimanske duše koja u vremenima sukoba, nerazumijevanja i novonastalih političkih, gospodarskih i ideoloških totalitarizama žele svijet unaprjeđivati čineći ga sigurnim mjestom. Tome svakako doprinose i skupovi koji nas podsjećaju na najljepši Govor koje je ljudsko uho čulo, na Riječi Časnoga Kur’ana, nepatvoren Božji Govor kojim nam se On iz Svoje, ničim usporedive Milosti i Ljubavi prema nama, obraća”, rekao je Redžepi. Istaknuo je da je Europsko natjecanje učača Kur’ana nesumnjivo najveća, najzahtjevnija i najodgovornija manifestacija i događaj za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Okupljanje 70-ak najboljih učača Kur’ana iz različitih europskih zemalja predstavlja poseban događaj vrijedan svake pažnje, razumijevanja i divljenja. Dr. Redžepi je naglasio da je Medžlis Islamske zajednice Zagreb dosad nebrojeno puta pokazao i dokazao svoju opredijeljenost i privrženost ideji unapređenja i zagovora civilizacijskih vrijednosti koje su snažile duh tolerancije, suživota, čuvanja života i časti svakoga pojedinca. “Zagrebački Islamski centar je od svojih početaka bio mjestom susreta islama i muslimana sa svojim kršćanskim susjedstvom. Ne smijemo smetnuti s uma da, unatoč primjerima nerazumijevanja, muslimani i kršćani stoljećima dijele mnoge zajedničke vrijednosti. Ma koliko suvremeni apokaliptičari i arhitekti zla bulaznili o sukobima dviju civilizacija, zapadno-kršćanske i islamsko-orijentalne, povijest ih demantira budući da nepristrano svjedoči o višestoljetnoj kulturi dijaloga kršćana i muslimana, svakovrsnom plemenitom savezništvu, a nerijetko – i istinskom duhovnom bratstvu. Muslimani i kršćani imaju veoma bliske poglede o pitanju etike, biologije 10 Ahmed Alili, učenik zagrebačke Islamske gimnazije (1. mjesto u kategoriji tilaweta Medresa) ili geneze o postanku čovjeka i svemira, diljem svijeta dijele egzistencijalni prostor i podjednako su zabrinuti hoće li svijet koji dijele biti podnošljivo mjesto za život”, rekao je Redžepi i izrazio uvjerenje da je zagrebačko natjecanje osnažilo međureligijski dijalog i postavilo čvrst temelj za međusobnu kooperaciju u humanitarnom i socijalnom radu za dobro šire društvene zajednice. Naglasio je da su Zagreb i Hrvatska mjesto vjerskih i nacionalnih sloboda, čemu je doprinijela i Islamska zajednica koja je uvijek bila primjer domoljubnog ponašanja i međureligijskog razumijevanja i tolerancije. Kurra hafiz Aziz Alili uvodno je naglasio da je Kur’an knjiga koja kao ni jedna druga u tolikoj mjeri ne izaziva divljenje, ne pobuđuje želju za stalnim vraćanjem njoj kao izvoru svega života, koja smiruje ljudska srca i ima iscjeljiteljsku moć. “Kur’an nije ustrojena knjiga ili jedan akademski skup argumenata u prepoznatljivom nizu. On je kao treperav, moćan zvuk božanske poruke. Na jednom mjestu on opominje, na drugom ohrabruje, na jednom savjetuje, na drugom promišlja. Te poruke pokrivaju sve vidove života. Njegov jezik, arapski, je sjajan, njegovo slikovito prikazivanje zadivljujuće i zastrašujuće. Za muslimana – Kur’an je čudo; čak i Arapi – kršćani smatraju njegov jezik savršenstvom. Učenje čitavog Kur’ana napamet donosi ogroman prestiž ali i nagradu od Gospodara, jer je hifz – memoriranje Kur’ana, jedan od oblika čuvanja Božanske Objave”, rekao je Alili. Istaknuo je da se tokom proteklih godina održavanja Europskog natjecanja učača Kur’ana u Zagrebu došlo do iznimno dobrih rezultata: stvoren je odličan ambijent za veću usmjerenost pozornosti na Časni Kur’an; došlo je do porasta broja hafiza Kur’ana; primjetno je stalno povećanje broja sudionika; sudjelovanje na ovom natjecanju već odavno predstavlja prestiž za svakog hafiza i učača natjecatelja; zagrebačko, kao i slična natjecanja u regiji, dovela su do internih natjecanja, a sve s ciljem da budu izabrani najbolji učači – predstavnici svojih zemalja na natjecanjima u muslimanskim državama. Muftija Aziz Hasanović je istaknuo da je Islamski centar u Zagrebu postigao značajne iskorake kako na gradskoj i državnoj, tako i na međunarodnoj razini, doprinijevši da Zagreb postane “prepoznatljivim gradom multikulture, zajedničkog življenja, otvorenog dijaloga, dijaloga bez bilo kakvih predrasuda, gradom na koga se mogu ugledati svi gradovi svijeta i oni sa Istoka i oni sa Zapada”. Naglasio je da se pozitiv- PREPORODOV JOURNAL 155 BOŠNJACI U HRVATSKOJ no ozračje iz zagrebačkog Islamskog centra prenosi i na druge gradove u Hrvatskoj, te je na taj način svrstavaju u red zemalja koje se mogu ponositi odlično riješenim muslimanskim pitanjem. “Dobri odnosi se njeguju, poput cvijeća zalijevaju, pa su i ovi odnosi odnjegovani dugogodišnjom brižnom njegom, zalaganjem i doprinosom muslimana na raznim poljima znanosti, kulture, graditeljstva, ali i sudjelovanja u Domovinskom ratu i 1.080 šehida koji su žrtvovali svoje mlade živote za samostalnost i neovisnost Republike Hrvatske”, rekao je Hasanović. Izrazio je otvorenost za suradnju sa svima koji na bilo koji način hoće, znaju, žele i mogu doprinijeti promicanju islamskih vrijednosti, koje i po svojoj poruci imaju trajni, univerzalni karakter. “Kur’an je inspiracija vjerniku i izvor svih njegovih postupaka. Učiti Kur’an, živjeti po njemu, njegovati njegove vrijednosti sveta je dužnost muslimana… Kroz ovih 20 godina preko 1.000 najboljih interpretatora Kur’ana, hafiza Časnog Kur’ana prošlo je kroz ovu manifestaciju. Financijski gledano to je koštalo oko 1,1 milijun kuna. Kada bi tome dodali volonterski rad članova Izvršnog odbora zagrebačkog Medžlisa i džematlija zagrebačkih kroz donacije hrane, pića, voća i svega onoga što je neophodno da bi ova manifestaciju funkcionirala, cifra bi se utrostručila. Svi oni činili su to za ljubav Allaha, islama i Kur’ana”, rekao je muftija dr. Aziz Hasanović, proglašavajući natjecanje otvorenim. Hafiz Ahmet Sarıkaya, pobjednik natjecanja Od 71 prijavljenog kandidata, jubilarnom 20. Europskom natjecanju učača Kur’ana pristupilo je 60 natjecatelja iz čak 19 zemalja (Albanija, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Francuska, Hrvatska, Italija, Kosovo, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Rusija, Slovenija, Srbija, Švicarska, Turska, Ukrajina i Velika Britanija). Oni su se natjecali u sljedećim kategorijama: tilawet, tilawet Medresa, hifz 5 duževa, hifz 15 džuzeva i hifz cijeloga Kur’ana. Natjecanje je završeno u subotu, 28. rujna, proglašenjem pobjednika i tradicionalnim Velikim mevludom na arapskom, bosanskom, albanskom i turskom jeziku, kojeg su izveli svi natjecatelji. Pobjednike je odredila Ocjenjivačka komisija sastavljena od šestorice hafiza: kr. hfz. mr. sc. Aziz Alili, predsjednik (Hrvatska), kr. hfz. Bargouth Abdullah Al-Muhib (Saudijska Arabija), kr. hfz. Farid Ouyalize (Francuska), kr. hfz. mr. sc. Selman Okomuş (Turska), hfz. mr. sc. Bajram Ajeti (Makedonija) i hfz. mr. sc. Mensur Malkić (BiH). Pobjednici u pet natjecateljskih kategorija su: Ahmet Sarıkaya – Turska (hifz cijelog Kur’ana), Imad Laouani – Francuska (hifz 15 džuzeva), Ammar Nuhambašić – Srbija (hifz 5 džuzeva), Abderrahmane Toukane – Italija (tilawet) i Ahmed Alili – Islamska gimnazija “Dr. Ahmeda Europskom natjecanju učača Kur’ana u Zagrebu posebnu težinu daju članovi Ocjenjivačke komisije, koji spadaju među najpoznatije kur’anske stručnjake u svijetu. Za ilustraciju, među šestoricom članova ovogodišnje komisije čak su četvorica kurra hafiza. Veoma značajnu ulogu u proteklim godinama imao je rahmetli prof. dr. hafiz Fadil ef. Fazlić (1951.-2012.), veliki bosansko-hercegovački alim, profesor kiraeta i dawe na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik Ocjenjivačke komisije. Kao predsjedavajući zaslužan je što kod ocjenjivanja nije zabilježeno niti najmanje nesuglasje, a zahvaljujući i tome zagrebačko natjecanje tako visoko kotira među svjetskim natjecanjima. U znak sjećanja na neizbrisivi trag koji je ostavio, organizatori Europskog natjecanja učača Kur’ana 2012. godine su odlučili da prva nagrada u kategoriji hifza cijelog Kur’ana nosi njegovo ime. Ovogodišnje jubilarno natjecanje bilo je prigoda da se dodijeli i posebno priznanje Sabaheti Fazlić, supruzi rahmetli hafiza Fadila ef. Fazlića, najvjernijoj posjetiteljici Europskog natjecanja učača Kur’ana u Zagrebu, koja je prisustvovala svim dosadašnjim natjecanjima. q Smajlovića” u Zagrebu, Hrvatska (tilawet Medresa). Ukupni pobjednik 20. Europskog natjecanja učača Kur’ana je Ahmet Sarıkaya, slijepi hafiz iz Turske, koji je pobijedio osvojivši čak 98,50 bodova od 100 mogućih u kategoriji hifza cijelog Kur’ana. On je dobio plaketu “Hafiz Fadil Fazlić” i novčanu nagradu. Pobjednici u kategorijama hifza Kur’ana (Ahmet Sarıkaya) i hifza 15 džuzeva (Imad Laouani), kao i njihovi učitelji (muhaffizi), osvojili su i specijalnu nagradu – putovanje na hadž, poklon kulturnog atašea Ambasade Kraljevine Saudijske Arabije u BiH. Osim toga, svim sudionicima 20. Europskog natjecanja učača Kur’ana dodijeljena su priznanja i simbolične novčane nagrade. Posebno zadovoljstvo i ponos domaćinima predstavlja prvo mjesto 16-godišnjeg Ahmeda Alilija, učenika zagrebačke Islamske gimnazije, koji je u kategoriji tilaweta Medresa osvojio prvo mjesto sa čak 95,67 bodova. Na taj način je pokazao da sigurno korača stopama svoga oca, kurra hafiza Aziza ef. Alilija, glavnog imama zagrebačkog. Treba istaknuti i odličan organizacijski tim na čelu s Gzimom Redžepijem, predsjednikom Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb. Posebno značajan doprinos obimnom i kompleksnom natjecanju daje Mersad ef. Kreštić, zagrebački imam i muallim, tajnik Europskog natjecanja učača Kur’ana, koji nekoliko godina obavlja posao koordinacije između organizatora, kao i sve zahtjevne i odgovorne tehničke pripreme. I ovogodišnje zagrebačko natjecanje potvrdilo je visoke dostignute organizacijske standarde, na osnovu kojega je od Svjetske organizacije za hifz i Ministarstva vakufa Katara prije nekoliko godina ocijenjeno kao najbolje organizirano natjecanje učača Kur’ana u neislamskim zemljama. q Ismet ISAKOVIĆ Gzim Redžepi, kr. hfz. Selman Okomuş (muhaffiz), Alen ef. Kotorić, hfz. Ahmet Sarıkaya (pobjednik natjecanja), kr. hfz. Aziz ef. Alili i Khaled Yassin RUJAN 2013. 11 HRVATSKA HRVATSKA VLADA POPUSTILA EUROPSKOJ KOMISIJI I USTUKNULA U VUKOVARU Užarena politička jesen Ljetne vrućine su još trajale kada je postalo čak i užareno na hrvatskoj političkoj sceni. Vlada je popustila pod pritiscima Europske komisije u slučaju “lex Perković”, a kod kuće snažan su pritisak, čak i fizički na institucije države, izvršili ekstremisti koji su se protivili postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru. Upravo ovo potonje desilo se već početkom rujna 2013. kada su stigli prosvjednici u Vukovar i uputili se od Ureda državne uprave prema zgradi Porezne uprave, koju je osiguravalo 10-ak policajaca, među kojima jedna policajka. Čim su stigli, prosvjednici su stisnuli policajce uza zid, bilo je naguravanja, jedan od prosvjednika je čekićem nastojao razbiti dvije dvojezične ploče na zgradi Porezne uprave i potom su ih strgnuli. Incident je trajao vrlo kratko, nakon čega je iz okruženja prosvjednika izašlo troje specijalaca, pri čemu se jedan držao za vrat, jedan za ruku, a policajka za rame. Isto tako, 20-ak policajaca ispred zgrade Policijske postaje Vukovar nije ih uspjelo spriječiti da nasilno uklone ploče sa zgrade policije. U naguravanju nije bilo ozlijeđenih. Ploče su na zidu zgrade prvo razbijene čekićem, a potom ih je strgnuo Marijan Živković koji je u Domovinskom ratu ostao bez dva sina. “Zašto nam kvare ovo malo suživota? Oni trebaju nama služiti, a ne mi njima. Vukovar nije ničija prćija”, rekao je Živković, kojemu je sin Marko poginuo kao pilot iznad Otoka, a za sinom Nikolom još uvijek traga. Nakon toga je Tomislav Josić, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, okupio prosvjednike i raspustio ih čime je prosvjed prekinut, ali je najavio da će se ujutro ponovno okupiti ako osvanu nove dvojezične ploče. Naglasio je da je Vukovar multietnički grad te da nitko nikome ne sprječava da postupke vodi na svom jeziku, da vadi dvojezične dokumente, no tvrdi da su dvojezične ploče neprihvatljive i poniženje za Vukovar. Upozorio je sve hrvatske političare da dobro razmisle i da dobro paze što rade. Član Stožera Vlado Iljkić na čudan se način izrazio. Rekao je da je Stožer, zajedno s prijateljima i vukovarskim braniteljima, “primjenom pasivne sile skinuo ploče”. Pohvalio je policajce za “izuzetno profesionalan rad bez obzira na krajnji rezultat” te dodao da su policajci svojim ponašanjem učinili to da velike štete u principu nije ni bilo. “Žalim zbog ozlijeđene policajke, no odgovornost snose oni koji su joj naredbe izdavali”, poručio je. Izrugivanje demokracije Vlada Republike Hrvatske oštro je osudila “šovinističko nasilje u Vukovaru” pozvavši političke stranke da se nedvosmisleno distanciraju od gaženja po temeljnim vrijednostima demokracije te da jasno i javno ustanu protiv širenja mržnje. Vlada je poseban poziv uputila HDZ-u koji je u Gradskom vijeću Vukovara 2009. i prije nego su stečene zakonske pretpostavke za dvojezičnost glasala za Statut Grada Vukovara kojim je pripadnicima nacionalnih manjina dano pravo korištenja i isticanja simbola i zastave nacionalne manjine. “Prosvjedi su zakonit način izražavanja nezadovoljstva, ali nasilje, kao i izravne prijetnje upućene vlasti i ustavnom poretku, predstavljaju grubo kršenje zakona i izrugivanje demokraciji. Prosvjednicima u Vukovaru, i onima koji ih podupiru, to mora biti jasno”, upozorila je Vlada u priopćenju. 12 Prosvjed u Vukovaru Ministar uprave Arsen Bauk rekao je kako je postavljanje dvojezičnih natpisa na latiničnom i ćiriličnom pismu u skladu s ranijim najavama i dogovorima te da današnja zbivanja u Vukovaru imaju političke motive. “S obzirom na to da je još 2009. Gradsko vijeće Vukovara glasovima HDZ-a, HSP-a, a također i SDSS-a, kao tadašnjeg koalicijskog partnera, uvelo dvojezičnost de facto u Statut grada Vukovara, onda držim da sve ovo što se sada događa na neki način ima političke motive”, rekao je ministar. Podsjetio je da se primjena odredbi Ustavnog zakona uvodi postupno i u skladu sa popisom stanovništva iz 2011. godine, po kojem Srbi čine 33,3% ukupnog stanovništva Vukovara. “Gradsko vijeće može u Statutu određene dijelove grada i određene tzv. funkcionalne dijelove zakona isključiti od primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, primjerice tamo gdje je pripadnika srpske manjine u manjem broju, a vjerujem da se zna koji su to dijelovi grada. A također i za određene stvari, primjerice nazive ulica, može se u tom dijelu izuzeti od primjene”, istaknuo je Bauk. Ministar branitelja Predrag Matić svoje je sugrađane Vukovarce pozvao na smirivanje. “Jako sam tužan. Hrvatski branitelji su se 90-ih godina borili za poštivanje hrvatskih zakona, a ponekad poštivanje tih zakona nekome i ne odgovara, no zakon je zakon. Situacija u kojoj hrvatski branitelji dižu ruku na hrvatsku policiju i obrnuto više je nego poražavajuća. Postoje načini i metode kako to riješiti. PREPORODOV JOURNAL 155 HRVATSKA Borili smo se za demokraciju i vladavinu prava. Naći će se dobra rješenja, ali je za to potreban mir”, zaključio je Matić. Što se tiče HDZ-a, bilo je jasno iz istupa predsjednika Tomislava Karamarka da podržavaju ovakvo nasilničko djelovanje. On je našao opravdanje u tome što smatra da je Vukovar osjetljivo pitanje (iako je njegova stranka uvela dvojezičnost i, interesantno, tada nije bilo šovinističkog nasilja) te da Vlada postavljanjem ploča krši Ustav, mada nije bilo jasno iz njegovog govora na koji to način Vlada radi. Ukupno su taj dan ozlijeđena četiri pripadnika interventne policije. Troje policajaca, dvije policajke i jedan policajac ozlijeđeno je ispred zgrade Porezne uprave u Vukovaru, a jedan interventni policajac kod Ureda državne uprave. Izmjena Statuta No krajem mjeseca rujna 2013. Gradsko vijeće Vukovara većinom je glasova prihvatilo prijedlog odluke o pristupanju promjeni gradskog Statuta, koju su inicirali vijećnici koalicije HDZ – HSP AS, čime je otvorena mogućnost da se u najviši gradski akt uvrsti odluka o Vukovaru kao mjestu posebnoga pijeteta. Za prijedlog odluke o pristupanju promjeni Statuta glasovali su vijećnici koalicije HDZ – HSP AS i vijećnici SDP-a, dok su vijećnici SDSS-a bili suzdržani uz obrazloženje predsjednika kluba vijećnika Dejana Drakulića da će SDSS sudjelovati u raspravi o promjeni Statuta i dati svoje prijedloge, no smatra kako se iza promjene “skriva nešto drugo”. Naime, vijećnici koalicije HDZ – HSP AS novinarima i vijećnicima podijelili su svoj prijedlog izmjena Statuta, koji se odnosi samo na odredbe o pismu i gradu kao mjestu posebnog pijeteta, u kojem u članku 2. predlažu dvije nove stavke i to: “Područje grada Vukovara mjesto je posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata”, te stavak “U gradu Vukovaru službeni jezik i pismo su hrvatski jezik i latinično pismo”. Istim prijedlogom traži se izmjena članka 61. Statuta koji bi glasio: “…područje grada Vukovara se u cijelosti izuzima od primjene odredaba Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, te od članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.” Predstavnici Srba na lokalnoj i državnoj razini osudili su ovakve napade na institucije države. Uzmakom do “pobjede” Vladi premijera Zorana Milanovića nije bilo nimalo lako ni s Viviane Reding, potpredsjednicom Europske komisije i povjerenicom za pravosuđe, temeljna i građanska prava. Ona je na kraju natjerala premijera da popusti time što je EK izglasala sankcije ostane li Hrvatska uporna i ne promijeni “lex Perković”. Naime, Hrvatski je sabor neposredno prije ulaska Hrvatske u EU izmjenama “lex Perković” propisao da će se europski uhidbeni nalog (EUN) primjenjivati na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. Time je od opozicije optužen da štiti bivšeg UDBAinog agenta Josipa Perkovića kojeg mnogi sumnjiče za odgovornost zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Iz Europske komisije je pojašnjeno da je mogućnost postavljanja vremenskog ograničenja postojala isključivo prilikom usvajanja pravne stečevine EU, kao i da je vremensko ograničenje Hrvatska mogla tražiti, a nije, tijekom pristupnih pregovora. “Mi smo se pozvali da to bude za kaznena djela od 2002., dakle ne prije 2002. i to je, na kraju, rečeno, da nije dopušteno. U redu. Onaj tko je to tako pregovarao u ime Hrvatske neću reći da je učinio grešku ili grubi propust, ali da nije puno razmišljao, odnosno da nije uopće razmišljao, to mogu reći”, ustvrdio je premijer Zoran Milanović na sjednici. Ocije- RUJAN 2013. nio je kako cijeli slučaj pokazuje da je sustav EUN-a, kako je zamišljen, koncipiran kao sustav neravnopravnosti koji starim državama članicama EU, vjerojatno slučajem i omaškom, daje mogućnost ograde, a novim državama članicama tu mogućnost ne daje. Naveo je tako primjer Češke koja će, kao i Hrvatska, također primijeniti EUN od 1. siječnja 2014., a koja zbog toga sve ovo vrijeme nije imala nikakve sankcije. “Europska komisija joj je to tolerirala godinama”, rekao je Milanović. “Zakon smo izmijenili, ali i uočili taj sistemski nedostatak s kojim države imaju problem i ovaj razgovor nije završen”, ocijenio je. Problem će, smatra, vjerojatno završiti tako da će svima biti ukinuto to vremensko ograničenje. No, upozorava, time ne rješavamo problem da se hrvatskim građanima po principu univerzalne jurisdikcije sudi za kaznena djela iz vremena Domovinskog rata. “I na to moramo upozoriti jer taj problem nema ni jedna druga država u EU. I to može biti predmet zlouporabe od nedobronamjernih ljudi koji ne žive u Hrvatskoj. To je realno i tog moramo biti svjesni”, upozorio je Milanović. Osvrnuo se i na brojne komentatore i analitičare koji su komentirali prijepor s Europskom komisijom oko “lex Perković” kazavši kako 99%o njih nije ni pročitalo zakon već su vikali, galamili i dizali paniku. Iako se mnogi nisu s njim složili jer smatraju da se nepotrebno inatio Europskoj komisiji, premijer je poručio kako Hrvatska u ovom sporu nije izgubila ništa, a dobila je potporu Komisije u provedbi Zakona o pravima nacionalnih manjina te je u javnosti, ustvrdio je, konačno shvaćeno zašto se ide u promjene Ustava. “Tu smo dosta toga naučili uz jako malu cijenu”, ocijenio je i dodao da će se takve stvari, nesporazumi, događati i u budućnosti. Istaknuo je da se države koje su svjesne sebe oko toga ne bi trebale previše uzbuđivati jer imaju i po desetke sporova na Europskom sudu s Europskom komisijom, zauzimaju svoje stavove i idu dalje.”"A mi smo navikli, nažalost, u ovih 20 godina da nam se prijeti i realno, a najčešće nerealno, i ljude to još uvijek traumatizira. Kažem, glavu gore, imam loše vijesti za pesimiste - mi ćemo se i ubuduće ovako ponašati”, poručio je Milanović. Naglasio je da je njemu ovaj spor pomogao da u razgovoru sa dosta europskih premijera prođe tematiku i “vidi da smo ustvari u pravu”. A dokaz da je ovo bilo vrijedno razgovora je, naglasio je, postignuti dogovor – ne ultimatum kojim je “napola zadovoljan”. Naime, Hrvatska je na kraju prihvatila da izmjeni sporne odredbe zakona te da oni vrijede najkasnije od 1. siječnja 2014. godine. q Edis FELIĆ Tko to brani Perkovića? Kao drugu važnu stvar Milanović je izdvojio to što je konačno konstatirano i shvaćeno koji je cilj ustavnih promjena u Hrvatskoj. “Idemo na ustavne promjene, Vlada će Saboru uputiti mišljenje, jer je on inicijator ustavnih promjena, da se unese promjena da ne zastarijevaju teška ubojstva. To je u odnosu na prvotni prijedlog (o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava) šira, bolja definicija”, ocijenio je Milanović. “I to je ponuda, Premijer Zoran Milanović nema cjenkanja, nema kopanja po preambuli Ustava”, poručio je. Time će se, naglasio je, ukinuti zastara i omogućiti kazneni progon za djela koja su zastarjela. “A ova djela o kojima se govorilo danima su zastarjela za progon, a onaj tko je protiv ustavnih promjena, sada to mogu definitivno reći, s tim štiti one koji su osumnjičenici i potencijalni počinitelji”, ustvrdio je premijer Vlade RH. q 13 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM TREĆA HAŠKA TRIBUNALIJA: FRANJO TUĐMAN I HERCEG-BOSANSKA ŠESTORKA Veliki vođa i mali Hrvati U punom je ritmu izlazna strategija ad hoc Međunarodnog suda za zločine na području bivše Jugoslavije koju epitomizira njegov izraelsko-američki predsjednik Theodore Meron tako da u drugostepenim postupcima pred Apelacijskim vijećem oslobađa osuđenike iz Srbije i Hrvatske. Do tada, u limbu isčekivanja takve drugostepene odluke u slučaju, na dugogodišnje kazne osuđenih, vođa tzv. Herceg Bosne, odnosno šestorice bosanskih Hrvata, ne bi se, baš ovdje u Hrvatskoj, bilo zgorega priupitati ne toliko zašto i kako, već tko to svojim likom i djelom stoji poput prokletstva nad ovim sporednim likovima, ali i nad novopečenom članicom EU, zbog presude Raspravnog vijeća koja je ustanovila učešće Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu, ergo agresiji na Bosnu i Hercegovinu i udružen zločinački poduhvat tadašnjeg vrha Hrvatske i osuđenih bezveznjaka koji su, baš kao i nacistički vojnici, oficiri i dužnosnici, samo izvršavali naređenja. Vlastitog naroda radi. Domoljubni kokuzi Nemam para, zavapio je jedan od njih, izvjesni Slobodan Praljak Raspravnom vijeću Tribunala prije izricanja presude i, besramno, zatražio da mu Sud plati obranu. Vijeće je, u izdvojenu postupku, ustanovilo baš suprotno, da lik ima imetak procijenjen na 6,5 milijuna eura i uskratilo mu zahtjev. Nakon što je prvostepena presuda izrečena, tvrdeći kako je izgubio i odvjetnice koje više ne može plaćati, ponovo je zatražio postupak za utvrđivanje stvarne vrijednosti njegova imetka kako bi dokazao da zaista ne može plaćati niti osnovne troškove suđenja. Ova bizarna epizoda s margina Tribunala, baš prava tribunalija ostala bi potpuno neprimijećena u svojoj beznačajnosti kad ne bi bilo tih prokletih sjećanja, te memorije koja u svoje nedokučive pretince trpa i sličice od prije devet godina kada su se rečeni optuženici “dobrovoljno” predali Tribunalu, slaveći s par pristaša i proširenom rodbinom na zagrebačkom aerodromu, svoju “žrtvu”, odlazak pred forum svjetske pravde na kojemu će dokazati svoju, a posebno nevinost Hrvatske za najteže zločine nad Bošnjacima i Srbima na teritoriju u Bosni i Hercegovini koji su kratko kontrolirale paravojne snage njihove pseudodržavne tvorevine. Koju je u potpunosti plaćala Hrvatska, ergo njezini građani. Baš zbog najave onoga drugog, dokaza nevinosti njihove druge domovine, računali su i u dobroj mjeri bili njome nagrađivani, poveliku financijsku pomoć za troškove suđenja. Isto tako, njihovim prethodnicima, prvoj grupi zločinačkih bezveznjaka, na čelu s Dariom Kordićem, bivšim komunističkim gauleiterom iz Busovače koji je pred rat bio općinski sekretar za narodnu obranu, obećana je izdašna pomoć ako odu u Den Haag i obrane svoju i čast svoje domovine za koju su u svojoj zemlji činili zločine, ne bi li dio svoje zemlje pripojili svojoj domovini. Tako shizofreni, a ne baš velike pameti, trudili su se dokazati nedokazivo. Trsili su se dokazati da su neki drugi činili zločine i da Domovina s njima, a posebno domovinska vlast na čelu s velikim Vođom, samim Ocem nije nikako u to sve umiješana. Da s tim konc i logorima smrti, masovnim silovanjima, deportacijama, zvjerskim mučenjima, pljačkom, otimačinom, izgonima, nema nikakve veze. Osuđeni su pravomoćno na dugogodišnje robije, sud je ustanovio kako je bila riječ o međunarodnom sukobu u kojem su uzeli učešća, dakle o agresiji 14 Predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak Ljubo Ćesić Rojs, Gojko Šušak, Mate Boban i Mladen Naletilić Tuta Hrvatske na BiH, a javnosti je nepoznato jer je i doista nebitno, je li im Domovina d.d. pokrila sve obećane troškove. Iako su svoju zemlju rušili kao državu, a u Domovinu se zaklinjali, imali su obraza tražiti i od zemlje da im plati suđenje. Domovinska se vlast promijenila, zapuhali su neki drugi vjetrovi, a oni su dobili visoke kazne i neki još čame u zatvorima širom Evrope. S novom vlašću u Zagrebu 2001. u Haag je došla gomila dokumenata, transkripata snimaka gotovo svih razgovora koje je Otac, Veliki vođa, prvi Predsjednik vodio u svome kabinetu, pa i s njima i njihovim tadašnjim šefovima, Bosancem Matom Bobanom i Hrvatima Gojkom Šuškom koji je doduše imao i kanadski pasoš, pa i onaj zemlje koju je rušio, i Jankom Bobetkom, tadašnjim načelnikom Generalštaba Hrvatske vojske koji je i imenovao zapovjednike paravojnog HVO i time dokumentirao izravno hrvatsko uplitanje u rat protiv Armije BiH. Bolesni transkripti koji su “skidali” snimke koje je revno tražio Veliki vođa kako bi ušao u povijest, otkrili su do koje je mjere i od kada, od prije početka ratnih sukoba u BiH, Hrvat- PREPORODOV JOURNAL 155 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM ska bila umiješana u napad na BiH u pokušaju ostvarivanja Tuđmanove parahistoriografske opsesije, mokrog sna o podjeli Bosne na koju će “muslimani morati pristati". Brda dokaza i brežuljci poricanja Transkripte je Tribunalu dostavio Ured Tuđmanova nasljednika na čelu države i njegova negdašnjeg partijskog prvog suradnika, Stjepana Mesića. U klasičnoj zamjeni teza, dobar je dio javnosti optužio i dalje optužuje Mesića za dostavljanje dokumenata i to po odredbama zakona o suradnji s Haškim tibunalom koje je donijela Tuđmanova vlast, a čak niti ne propitkuje moralnu, političku i svaku drugu osnovanost potpuno i iscrpno dokumentiranih Tuđmanovih naprezanja za podjelu Bosne. Konačno, nisu niti ti transkripti jedini dokumenti koji teško terete druga Franju za ono što je presuđeno u prvostepenom postupku u Haagu šestorici bezveznjaka – udruženi zločinački poduhvat usmjeren ka cilju da se politički i vojno podčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci i drugi nehrvati s područja takozvane Herceg-Bosne, odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne. Glavni cilj bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. Da je živ, drug bi se Franjo, kao titulirani gospodin vjerojatno našao na optuženičkoj klupi i zbog silne količine dokumenata i svjedoka koji dokazuju potpunu logističku i borbenu podršku jedinica Hrvatske vojske HVO operacijama protiv Armije BiH, ali je pitanje bi li bio oglašen krivim i osuđen, posebno u žalbenom postupku. Izlazne strategije Haškog tribunala radi. Iako su osuđenici vjerojatno to očekivali, hrvatska javnost nije prolila niti jednu suzu nad hudom sudbinom šestorice smušenjaka, suočenih s razmjerima vlastita zločina, a kvalifikacija međunarodnog sukoba i tek prvostepena presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu, kao niti u prethodnim presudama protiv Blaškića i Kordića et alia, kako tvrdi Blaškićev branitelj Anto Nobilo, neće utjecati na odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali hoće na upotpunjenje istinite slike o ratu protiv Bosne i Hercegovine, izdaji nekih njezinih sinova i, što je najvažnije, stvarnom krivcu, inspiratoru zločinačke politike koju su oni samo izvršavali, ne pitajući se za posljedice. Naravno da su sva šestorica krivi kako im je i presuđeno, ali kao tek majušni Hrvati, svi odreda s nekim dosjeom kod druga Perkovića, mogli su samo slušati Velikog vođu i katkada i kreativno (poput zločina u Ahmićima ili konc logora u Dretelju) osmišljavati i provoditi metode u funkciji cilja. Imali su, naravno, i alternativu. No, nije li jedan od njih koji se dičio titulom premijera te tragično smiješne tvorevine, svojevremeno za “Globus” tvrdio kako je ponosan na dosegnuća tvorevine kojoj je bio prvim ministrom, i to nakon što su otkriveni konc logori, nakon rušenja Hajrudinove ćuprije u Mostaru. Gotovo nevjerojatno, čovjek je sam sebe optužio i to pozirajući samodopadno fotografu u vrućim hlačicama i na nekoj gym spravi. Usred rata i ubijanja. Kakva količina arogancije, baš obrnuto proporcionalna manjku pameti i proporcionalna višku pseće lojalnosti Vođi i njegovim vizijama podjele međunarodno priznate članice Ujedinjenih nacija. Onaj što je iskao para od Tribunala također je, potpuno uvjeren u Vođinu moć da nametne podjelu Bosne, za medije izjavio kako bi taj most srušio bez grižnje savjesti za prst jednog svog vojnika. I isto se sam uvalio. No, taj je bio besposlen civil, pa se nepoznavanje vojne vještine i adrenalinski avanturizam, njemu i nekim drugima, dobrodošlog rata, može i razumjeti. Ali kako razumjeti školovanog JNA oficira, Milivoja Petkovića koji za vojnu formaciju, kako su tvrdili, za obranu BiH, prima naređenje o postavljanju na mjesto glavnokomandujućeg i provodi glavne strateške naredbe od načelnika generalštaba vojske druge države i njezina ministra obrane koji opet javno tvrde kako rade po RUJAN 2013. naređenjima i naputcima svoga Predsjednika, druga, pardon, gospodina Franje. Onog Franje, Tuđmana, šefa države Republike Hrvatske. Naravno, o financijskim dokumentima isplata plaća, logističkih i drugih troškova iz hrvatskog budžeta, da se ne govori. A tek konc logori, pod odgovornošu već spomenutog šefa vlade i ministra unutrašnjih poslova, "Helidrom", "Gabela", "Vojno", "Dretelj", logor u Ljubuškom... Sve su te “institucije” u kojima se ubijalo, mučilo, izgladnjivalo, morilo žeđu, podvrgavalo ekstremnim vrućinama, silovalo bile osnovane odlukama i potpisima rečenih likova, a oni ih čak nisu niti pokušali uništiti, sve u punoj vjeri u svoga Vođu i njegovu mudrost. Jer Vođa je dobro znao što je bio stvarni plan međunarodne zajednice, a što životni interes Republike Hrvatske, pa je to, sav obaviješten i strašno pametan, otkrivao svojim posilnima, što transkripti izdajnički svjedoče, namjere, ali i neukost te jezičnu nezgrapnost Velikoga vođe koji bi za ovakvu elokventnost u srednjoj školi u Bosni dobio: “Sjedi, jedan.” Poslušajmo blagozvučne riječi Franjine: “I, prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji i problem, postoji potreba da se riješi u svojoj biti, je li... Jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jest povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. Rješenje se nalazi u razgraničenju (unutar) BiH. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje.” To je govorio Tuđman svojim apostolima, dvije godine prije početka tzv. hrvatsko-bošnjačkih sukoba. U poricanju svoje krivnje šestorka se služila dokumentima o nekim ad hoc radnim skupinama koje su osnivali Tuđman i Izetbegović na fonu udobrovoljavanja međunarodnih posrednika, Vancea, Owena i Stoltenberga, odnosno supredsjedavajućih Koneferencije o bivšoj Jugoslaviji, a koji su navodno aktualizirali podjele predviđene nikada prihvaćenim mirovnim planovima. Zbog tih podjela, započeo je sukob, tvrdili su jer se Armija BiH nije htjela podrvrgnuti idiotskom i neutemeljenom zahtjevu za podčinjavanje komandi HVO na teritori- Herceg-bosanska šestorka (Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Berislav Pušić) Nakon izricanja presude u Haagu o udruženom zločinačkom pothvatu 15 KVADRAT NAD HIPOTENUZOM jima jedinica sa zamišljenom hrvatskom većinom iz Vance-Owenovog neprihvaćenog plana! Obranu su potkrepljivali tvrdnjama kako je Armija BiH kriva za sukobe što je moguće dokazati iz njezina obračuna s HVO jedinicima, gdje je bila jača i mogla pobijediti. Ništa apsurdnije od toga. Kako tvrdi jedan od ratnih visokih dužnosnika SDA, Osman Brka, da je Armija htjela sukobe s HVO te ovladavanje i etničko čišćenje Hrvata, prvo bi udarila na HVO Sarajeva ili Bihaća, a ne na Mostar, Bugojno ili Gornji Vakuf, gdje je HVO bio jači, organiziraniji i logistički uvezaniji s Hrvatskom vojskom. Za Hrvatsku vojsku pak, izdajnički stenogrami obaviještavaju o prisutnosti 5. Gardijske brigade iz Vinkovaca u okoloni Gornjeg Vakufa i to riječima njezina komadanta, Janka Bobetka od 22. studenoga 1993. “Kompletna Peta brigada sa svojim sastavom, znači, sa ovog vinkovačkog fronta, je postepeno povučena i našla se na tom ratištu u BiH. To je oko 2.500 ljudi plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim, dva tri časnika. Njihov glavni zadatak je bio na toj liniji gore kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu… Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da u idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga”, govorio je, u međuvremenu, preminuli Bobetko. Tuđman potom predlaže angažiranje dijela regularnog sastava Hrvatske vojske kod Stoca i sa suradnicima zaključuje da su kod Blagaja pripadnici Pete i Druge brigade HV-a. Čak predlaže helikopterski desant za ovladavanje Gornjim Vakufom i Bugojnom, a da bi se, kako kaže tom prilikom, ovladalo komunikacijom Prozor – Jajce, a potom otvorio prostor prema Busovači i Vitezu. Pri tome sugerira “da se iskoriste napalm-bombe, bombe s kojim su, kako je tvrdio, zastrašili i bivšu JNA”. Bobetko je obećao da će osvojiti traženi teritoriji kod Gornjeg Vakufa. “Ovdje ćemo mi Vakuf zauzeti, onda i Bugojno automatski dolazi u pitanje i cijeli onaj prostor se osigurava. To je ključna točka. Znači, jednim smišljenim udarom treba to riješiti i doći u Bugojno i Bugojno ode u mat poziciju… Politički strategijska promjena će onog momenta doći kada uzmemo Gornji Vakuf”, isticao je zapovjednik Hrvatske vojske. Ranije, opet ti prokleti stenogrami, Tuđman kaže: “Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažiraju se u Herceg Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena… Jasno, ja sam i tada rekao da treba svu tu pomoć pružati u vidu dobrovoljaca, ali sam izričito kazao – da je to problem – granica buduće Hrvatske države i da se prema tome treba odnositi veoma ozbiljno.” Više je puta naglasio kako su ti teritoriji “strateški interes Hrvatske”. Mjesec dana poslije toga sastanka, 23. prosinca, mali uspjesi HVO-a uz punu podršku Hrvatske vojske koja tada ima za osloboditi trećinu vlastita teritorija (!) su zaustavljeni, a nekoliko ofanziva je slomljeno u srednjoj Bosni, naročito u Gornjem Vakufu. Tražeći detaljan izvještaj o “stanju na ratištima u BiH”, Tuđman kod Šuška i Bobetka protestira sljedećim riječima koje, između ostaloga, svjedoče i o Vođinim dubokim predrasudama prema Bošnjacima: “Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću. To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali. Da- 16 Dretelj - logor HVO-a li smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko!” Punom brzinom, natrag Sva je sreća, pa je taj čudak kako ga je jednom karakterizirao Ivan Lovrenović, imao potrebu reći koješta što mu je na umu jer je vjerovao u vlastitu veličinu, i time “uvaliti” pokoju i Cyrusu Vanceu i tzv. lordu Davidu Owenu, supredsjedavajućima Mirovne konferencije koji su davali apsurdne prijedloge etničkih podjela i razgraničenja i koji snose veliku odgovornost za današnje etničke blokade normalnog funkcioniranja države Bosne i Hercegovine. Na koncu, treba u refleksijama moralne naravi, podsjetiti hrvatsku javnost na neke činjenice. Napad Hrvatskog vijeća obrane, paravojnih snaga Herceg Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u listopadu 1992., znatno prije prijedloga Vance-Owenovog plana. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u siječnju 1993. godine, opet prije usvajanja Vance-Owenovog plana, te konačno na Mostar 9. svibnja iste godine, napadom na zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi “Vranica”, te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine. Pri tomu su jedinice HVO-a izrazito tijesno, logistički i taktički surađivale s tzv. Vojskom Republike Srpske. Republika Hrvatska je prodavala i naftu Radovanu Karadžiću i njegovoj paradržavi. Zbog toga jezu izaziva pozivanje na retuđmanizaciju, zasada samo njegove stranke, koju promovira novi lider HDZ-a. Jer to znači političko priznanje i legitimizacija ovoga što dokazi pred Tribunalom otkrivaju. A to je za europsku Hrvatsku katastrofa, retrogradni smjer i protupovijesna tendencija. q Faris NANIĆ PREPORODOV JOURNAL 155 INTERVJU NEDŽAD GRABUS, LJUBLJANSKI MUFTIJA I PREDSJEDNIK MEŠIHATA ISLAMSKE ZAJEDNICE U SLOVENIJI “U Bosni i Hercegovini imamo desetine udruženja koja se bave islamom ili nekim njegovim aspektima. Nemaju status vjerske zajednice, ali rade iste projekte. To nije izazov samo za Sloveniju, već i za Hrvatsku, Austriju, naš narod. Bošnjaci su, hvala Bogu, svjesniji i mudriji od svojih vođa. Oni slijede dobro. Sutra, kada bi meni Bog dželleša'nuhu promijenio pamet, vjerovatno Bošnjaci ni mene ne bi slijedili, unatoč mome dosadašnjem radu i rezultatima. Oni bi ostali u svojoj Islamskoj zajednici i tamo trebaju ostati jer joj i pripadaju.” Put uspjeha – jedinstvo muslimana Razgovarao: Faris NANIĆ Jednaka sudbina svih vjerskih zajednica u Sloveniji Nakon polaganja kamena temeljca za Islamski kulturni centar u Ljubljani može li se reći da je promijenjen položaj muslimana u Sloveniji, pa i Bošnjaka kao najznačajnije nacionalne manjine koja ju čini? Mislim da, prije svega, možemo govoriti o muslimanima. Po slovenskom Ustavu, priznate su samo dvije nacionalne manjine koje imaju status, Talijani i Mađari. Sve druge manjine, pogotovo one nastale raspadom bivše Jugoslavije, nemaju taj status. Postoji samo jedna rezolucija koju je usvojio Državni zbor Slovenije, slovenski parlament, čime je otvoreno pitanje položaja drugih manjina, međutim, nikada se nije otišlo dalje od te rezolucije. Predstavljam Islamsku zajednicu. Mi nastojimo regulirati njezin status, a kako Islamsku zajednicu ne čine samo Bošnjaci, već i Albanci, manji broj Turaka, pogotovo iz Makedonije, kao i neke nove skupine studenata iz različitih muslimanskih zemalja, situacija je u tom smislu slična onoj u Hrvatskoj. Možemo reći da je zatvoreno jedno poglavlje kada govorimo o polaganju kamena temeljca 14.9. ove godine za budući Islamski kulturni centar jer smo zatvorili fasciklu staru 44 godine. U njoj se nalazi podosta dokumenata koje će proučavati historičari i ljudi koje bude zanimalo to poglavlje muslimanske povijesti u Sloveniji. Može li se govoriti da je tim činom i poboljšan status muslimana i Islamske zajednice u Sloveniji? Ne bih rekao da se išta značajnije promijenilo. Ostalo je puno otvorenih pitanja, problema i izazova s kojima se suočavamo. No, istina je da je slovenska javnost spoznala činjenicu da će definitivno u Sloveniji, odnosno Ljubljani biti građena džamija. Koliko će trajati sama gradnja, sada je manje važno sa stanovišta rasprava o kojima smo mi govorili. Važno je stanovište Islamske zajednice da što prije dobije Islamski kulturni centar, ali se više, barem se nadamo, iako koga su zmije ujedale i guštera se boji, da je činom polaganja kamena temeljca okončano poglavlje osporavanja gradnje Centra, i implementacije jednog od ljudskih prava u Sloveniji. Mi smo realisti i znamo u kakvoj sredini živimo, s kakvim se problemima suočavamo. Želimo vjerovati da će stanje u tom pogledu biti bolje. Kakav je i kako je reguliran pravni položaj Islamske zajednice u Sloveniji? Islamska zajednica u Sloveniji djeluje u okviru Zakona o vjerskoj slobodi koji je usvojen 2007. godine. Mi smo također iste godine s RUJAN 2013. Dr. Nedžad ef. Grabus predstavnicima države potpisali i Sporazum o pravnom položaju Islamske zajednice u kojem je precizirano na koji način Islamska zajednica u Sloveniji funkcionira. S obzirom da je u Sloveniji drugačiji zakon u odnosu na susjedne zemlje, Hrvatsku i Austriju, država formalno ne financira vjerske zajednice. Moguće je dobiti financiranje iz Proračuna za obrazovne institucije, humanitarne organizacije, karitativne ustanove i druge ustanove tog tipa u okviru aktivnosti vjerskih zajednica. Ukoliko imate kapaciteta i snage da vodite takve institucije, onda možete biti na Državnom budžetu, kao što su na budžetu teološki fakulteti, srednje i osnovne vjerske škole, domovi za starije osobe, vrtići. Hoće li Islamska zajednica imati snage baviti se tim aktivnostima u narednom periodu, ne mogu vam odgovoriti, s obzirom da se mi bavimo infrastrukturnim temama u ovom periodu. Kada govorimo o položaju Islamske zajednice, on je sličan položaju drugih vjerskih zajednica, u pravnom aspektu. Nije, naravno, u implementaciji Zakona, moguće postići sve što je drugim zajedni- 17 INTERVJU Uvijek je postojala želja, a mi ju i dan-danas izražavamo, da Sarajevo ostane naš duhovni, vjerski i kulturni centar. Koliko ljudi u Sarajevu razumiju naše potrebe u Sloveniji, Hrvatskoj i nekim drugim zemljama, ostaje otvoreno pitanje… Nema dileme da je reisu-l-ulema Islamske zajednice najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Mi ćemo to čuvati na sve načine i to je naše opredjeljenje. Ali, neki koji pokušavaju u Islamskoj zajednici sve unificirati, moraju se ovim pitanjima ozbiljnije pozabaviti, prije nego što ikoga proglase protivnikom ustavnih promjena. Ne vjerujem da postoji konkretan evlija koji može riješiti naše probleme, ali vjerujem da postoje dovoljni kapaciteti da naši ljudi dođu do rješenja. Prvo, svi mi koji vodimo Islamsku zajednicu, moramo imati drukčiji odnos prema ljudima koji nam žele pomoći i koji pišu, koji se za ta pitanja zanimaju, imati nekako drukčiji osjećaj. Nisu svi neprijatelji ako nam postave teška pitanja. cama lakše postići. Malo prije smo govorili o izgradnji Islamskog kulturnog centra. Imamo potreba i u drugim gradovima, ali s obzirom na senzibilitet slovenskoga društva, na probleme kroz koje smo prošli tokom rasprava o izgradnji Islamskog kulturnog centra, nismo otvarali čak ni neka pitanja hitnog karaktera, poput mezarja u Ljubljani. U većem dijelu Slovenije to smo pitanje riješili. U Jesenicama imamo parcelu na dijelu gradskog groblja više od 21 godinu, u Mariboru također imamo parcelu. Na putu smo da to riješimo i u Celju. Ostaju i otvorena druga pitanja kao što su zavodi zatvorenoga tipa, odnosno kako omogućiti muslimanima u bolnicama da imaju, ne samo dušebrižništvo, već i mogućnost obavljanja molitvi. Mi zbog rješavanja velikog pitanja Islamskog kulturnog centra nismo stavljali na dnevni red ove probleme, a nije bilo interesa od odgovornih na drugoj strani, Vladi i nadležnim institucijama da temeljitije pristupimo rješavanju tih otvorenih pitanja za državljane Republike Slovenije. Sami smo angažirali imama koji obilazi zatvore i muslimanske zatvorenike koga sami plaćamo, s obzirom da je Ustavni sud presudio da država ne može financirati vjerske službenike koji su angažirani na tim poslovima, kao i da se ne može organizirati vjeronauka u javnim zavodima, odnosno u javnim školama. Ja, unatoč svim tim problemima, ne bih mogao reći da je Islamska zajednica ugrožena u pravnom smislu jer i druge vjerske zajednice imaju iste ili slične probleme. Mi dijelimo sudbinu svih vjerskih zajednica i svjesni smo da dok Katolička crkva, kao tradicionalno historijski i kulturno najznačajnija i najuticajnija vjerska zajednica u Sloveniji ne riješi ta pitanja, mi možemo samo sanjati o mogućim rješenjima. Promjene Ustava islamske zajednice – nužnost kompromisa Kakav je institucionalni odnos sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini? Koji je stupanj autonomije? Mi smo živjeli u jednom periodu u kojem je postojala i određena količina naivnosti u pogledu na djelovanje Islamske zajednice u Boš- 18 njaka, da ju tako nazovem. U tome periodu, nakon Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine 1993. godine, u kojem je ona formalno osamostaljena u Bosni i Hercegovini. Historijski, Islamska zajednica u Sloveniji je uvijek bila dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Kasnije je formalno kroz instituciju, odnosno organ Mešihata dodijeljena na upravljanje Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji, da bi 1994. godine muslimani u Sloveniji odlučili da samostalno organiziraju svoju administraciju. Uvijek je postojala želja, a mi ju i dan-danas izražavamo, da Sarajevo ostane naš duhovni, vjerski i kulturni centar. Koliko ljudi u Sarajevu razumiju naše potrebe u Sloveniji, Hrvatskoj i nekim drugim zemljama, ostaje otvoreno pitanje. Formalno, Islamska zajednica u Republici Sloveniji je prvi puta upisana u registar vjerskih zajednica 1976. zajedno s drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama. Ovaj prostor u kojem danas razgovaramo je prva nekretnina koju su muslimani stekli. To je bilo tek 1979. Prije toga, mi znamo da je u Hrvatskoj bilo puno džamija, da je na hrvatskom području ostalo značajno kulturno nasljeđe i na bosanskom jeziku. Kada govorimo o odnosu Islamske zajednice Slovenije sa Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine, on bi morao biti sličan odnosu kakvog ima Islamska zajednica Hrvatske. U administraciji Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, to mogu kao dugogodišnji djelatni pripadnik Islamske zajednice kvalificirano govoriti, ljudi nedovoljno poznaju specifične uvjete djelovanja muslimana u Hrvatskoj, Sloveniji ili dijaspori. Mi smo u jednoj fazi morali iz Sarajeva djelovati i moj je primjer dolaska iz Sarajeva kako bi se riješili problemi u Islamskoj zajednici ovdje. Veliki je izazov budućeg funkcioniranja, s obzirom na tendencije nerazumijevanja konteksta djelovanja jedne administrativne organizacijske jedinice u suverenoj državi. Mi nemamo ništa protiv značaja naših veza, da Islamska zajednica Bosne i Hercegovine utiče na obrazovnom, kulturnom i vjerskom planu muslimana u Sloveniji, s obzirom da tamo imamo snažne obrazovne institucije, tradiciju, i s obzirom da ćemo na takav način očuvati jedinstvo našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Za to PREPORODOV JOURNAL 155 INTERVJU ćemo se boriti. Međutim, čini mi se da neki ljudi koji vode procese u Islamskoj zajednici u BiH nedovoljno ozbiljno pristupaju činjenici da smo mi administrativno posebna jedinica unutar nezavisne države, koja ima odgovornost prema lokalnim zakonima i vlastima. Pokušao sam u raspravama o promjenama Ustava Islamske zajednice potencirati da se o tome trebamo ozbiljnije informirati, da moramo o tome imati ozbiljnije rasprave. Nadam se da ćemo imati dovoljno otvorenosti i sluha da nađemo kompromise koji će biti dobri za budući razvoj Islamske zajednice općenito. Što je sukus ustavnih promjena koje se predlažu? Ja bih volio da to pitanje postavite ljudima koji imaju odgovor na nj. Imam dosta dilema, primjedbi. Moji pogledi se mogu svesti na konstataciju da ako ulazimo u promjene Ustava moramo znati koje su to novine ili poboljšanja u odnosu na postojeća rješenja. Ne bih da se pogrešno razumije. Islamska zajednica svu svoju aktivnost posljednjih 50-ak godina uglavnom koncentrira oko institucija Rijaseta, ranije je to bio Mešihat, s time da je Mešihat imao značajniju poziciju u Bosni i Hercegovini nego Rijaset u Jugoslaviji. Danas, u situaciji kada imamo promijenjenu unutarnju sliku uposlenika Islamske zajednice, pluralizam, nove ideje i konstelaciju odnosa u Bosni i Hercegovini, moramo imati razumijevanja za stanje u kojemu se nalazimo. Nisam siguran da ćemo samo tvrdim, administrativnim rješenjima uspjeti sačuvati vitalnost Islamske zajednice. To je moja osnovna primjedba. Da ne zvučim previše diplomatski, mislim da su određena ovlaštenja koja se u budućem djelovanju pokušavaju prenijeti s postojeće forme Rijaseta na neka nova tijela, nedovoljno promišljena i da nisu odgovorila na potrebe funkcioniranja Islamske zajednice. Mi ćemo, naravno, pratiti razvoj događaja. Jučer (6. novembra – op. aut.) je bila sjednica Rijaseta. Ja sam do jučer imao određene stavove. Sada sam bliže stavu da se ne unosim previše u dalji tok rasprave o promjenama Ustava. Nedavno je na Vašu inicijativu došlo do susreta trojice muftija u Zagrebu, Vas osobno, zagrebačkog muftije Aziza ef. Hasanovića i sandžačkog muftije Muamera Zukorlića. Izdali ste saopćenje. Postoji li neka vrsta bojazni da će se smanjiti ovlaštenja Mešihatima u Sloveniji, Hrvatskoj i Sandžaku, što bi moglo dovesti do ugrožavanja njihovoga položaja u odnosu s državama u kojima djeluju, odnosno na potpisane sporazume ili ugovore, naravno? Inicijativa je bila zajednička, s obzirom da smo mi ljudi koji djelujemo u okviru Islamske zajednice BiH, ali i imamo obaveze u državama u kojima smo predsjednici Mešihata ili muftije. Naša je dilema sljedeća: na koji način će biti vršeni izbori unutar tih zajednica. Po predloženim rješenjima, Sabor Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, na prijedlog reisu-l-uleme birao bi muftije, a muftija bi, tako izabran bio onda zadužen da obavlja svoje poslove u određenoj državi, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Istakao sam primjer Ahmeda ef. Šukrija. Riječ je o slučaju iz 1880. godine. Ahmeda Šukrija Osmanska je carevina imenovala za bosanskog muftiju. Austro-ugarske vlasti to nikada nisu dozvolile i Šukri efendija nikada nije postao bosanski muftija. Već imamo historijski presedan. Hoćemo li sada dozvoliti da Sarajevo preuzme rizik da imenuje muftiju koji možda neće dobiti niti radnu dozvolu ukoliko ne bude državljanin te zemlje? I ako bude državljanin da mu prethodni zakonski zastupnik Islamske zajednice ne dopusti mogućnost da se tamo zaposli? O tome moramo voditi računa. Svaki predsjednik Mešihata mora imati neku vrstu izbornog procesa, da ne govorimo o legalitetu i legitimitetu, pošto su to omiljeni termini svim našim ljudima u Islamskoj zajednici, na njih se RUJAN 2013. pozivamo, a često nam nije jasno što oni uopće znače. Ukoliko ne bude izbornosti u Mešihatima u Hrvatskoj, Sloveniji i Sandžaku, pitanje je kako će se te zajednice razvijati, kakve će to posljedice imati na njihovo ukupno djelovanje. Naravno, ostaje još i pitanje kadrovske politike. Ako vi ne možete utjecati na to da imame zaposlite ili premjestite na određeno mjesto... Mi u Sloveniji nemamo nikakve financijske pomoći od države, ali u Hrvatskoj ona postoji i neko već ima odgovornost za djelovanje zajednice u tom smislu, onda se postavlja pitanje kako će Islamske zajednice u tim zemljama ubuduće funkcionirati. To su dileme s kojima se suočavamo i tražimo odgovore na njih. Naravno, postoji još niz problema. Na kakav način će te zajednice biti predstavljene vani. Mi živimo u svijetu u kome organizacije koje djeluju na područjima s kojima se mi bavimo, uspostavljaju kontakte s vjerskim zajednicama na području određene države. Konkretno, Ambasada Saudijske Arabije u Sarajevu pokriva Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Ambasada za Sloveniju je u Beču. Katarska ambasada u Berlinu pokriva Sloveniju. Mi preko tih ambasada uspostavljamo kontakte s određenim institucijama u tim zemljama i moramo imati sve potvrde od slovenskih vlasti kada radimo bilo kakve projekte za Islamsku zajednicu u Sloveniji. Obavezujući je pečat lokalnih vlasti. To su specifičnosti koje neće ugroziti ničiji suverenitet. Nema dileme da je reisu-l-ulema Islamske zajednice najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Mi ćemo to čuvati na sve načine i to je naše opredjeljenje. Ali, neki koji pokušavaju u Islamskoj zajednici sve unificirati, moraju se ovim pitanjima ozbiljnije pozabaviti, prije nego što ikoga proglase protivnikom ustavnih promjena. Kakva je daljnja procedura, odnosno možemo li utjecati na nju i kako sačuvati autonomiju Islamskih zajednica u tzv. dijaspori? Naravno da možemo. Čim postoji bilo kakva šansa, čovjek se mora boriti. Ali, to još nije prošlo procedure Ustavne komisije koja će uraditi nacrt. Poslije toga nacrt dolazi na Rijaset i ja vjerujem da imamo dovoljno intelektualnog i ljudskog kapaciteta da nađemo rješenja koja će biti prihvatljiva za sve aktere u Islamskoj zajednici. Hoćete li se uključiti u javnu raspravu? Kada bude raspisana javna rasprava, svakako. Nužnost kvalitetnog obrazovanja i otvorene rasprave o dilemama Ne možemo se oteti dojmu da je cijela priča o pokretanju niza očigledno ozbiljnih ustavnih promjena najviše generirana problemima u odnosima sa sandžačkim Mešihatom, odnosno, jasno i otvoreno muftijom Zukorlićem. Dijelite li to mišljenje, odnosno je li problem u tome što se u osnivanju obnovljene Islamske zajednice Bosne i Hercegovine zaboravilo da Sandžak nije jedinstvena cjelina nego da je podijeljen između dviju suverenih država? Ne dijelim to mišljenje na takav način. Mešihat u Sandžaku je uradio projekte vrijedne poštovanja. Naravno, imam svoj pogled na to pitanje, ali mislim da moramo i o tome razgovarati i pokušati pomoći iznalaženju najboljeg rješenja jer su Bošnjaci u Sandžaku autohtoni stanovnici i građani toga područja, i u Srbiji i u Crnoj Gori. To je područje na kojem se također razvijala naša nacionalna svijest i narodna pripadnost. Bilo bi vrlo loše kada bi zbog toga bile pokrenute ustavne promjene. Hoću vjerovati da su promjene pokrenute zbog toga što je već i ranije postojala inicijativa i zbog toga što se primijetilo da su određena ustavna rješenja neadekvatna i da Islamska zajednica ne može funkcionirati na način nužan za suvremenu administraciju. To se pitanje ne može riješiti samo unutar Islamske zajednice jer je složeno i sastoji se od više problema. 19 INTERVJU Mi kao Bošnjaci u 20. stoljeću nismo imali prilike da razvijamo jedinstvenu Islamsku zajednicu. Islamska zajednica u bivšoj državi je djelovala jedinstveno za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, s jedinstvenim Mešihatom. Područje Sandžaka je poslije Berlinskoga kongresa prošlo kroz drugačija iskustva i uključenje sandžačkog Mešihata bilo je nekom vrstom reintegracije u cjelovitu Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine, s obzirom da je Sandžak nekada bio dijelom Bosanskog ejaleta i u to doba su imali istu administraciju. No, poslije Berlinskog kongresa, Balkanskih ratova, sve do raspada bivše Jugoslavije, Sandžak je prošao kroz teška iskušenja. Ako gledamo na problem iz te perspektive, onda možemo vidjeti da u stvari Mešihat u Sandžaku nije ni postojao sve do 1993. godine. Formiran je u složenim uvjetima agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su prevladavali vrlo teški uvjeti i na Sandžaku i na svim područjima gdje su Bošnjaci živjeli, kao i u svim poratnim godinama u kojima smo se suočavali s različitim izazovima. S obzirom da najznačajniji srbijanski intelektualci i političari govore o problemu Sandžaka, mi vidimo koliko je važno da se tamo uredi pitanje Islamske zajednice. Ne samo zato što oni ukazuju na taj problem, već i zato što je vrlo često upravo politika imala izravnog utjecaja na tokove, ne samo u Sandžaku i već i unutar Islamske zajednice globalno. Ovdje ne bi trebalo ništa prejudicirati. Mi se moramo potruditi da uredimo odnose, poboljšamo kvalitetu našega obrazovanja, administracije. To će dovesti do reguliranja međuljudskih odnosa. Opterećeni smo ekonomskim, sigurnosnim problemima, pitanjima identiteta, razvojnim pitanjima balkanskih država i društava, i to se prelama i preko Sandžaka. Naravno, pitanje je jesu li uvijek donošene najbolje odluke, jesu li uvijek povlačeni pravi potezi... Plediram da svi zajedno pokušamo pomoći ljudima u Sandžaku da se to pitanje riješi i ako nismo u mogućnosti pomoći, da ne utječemo na pogrešno predstavljanje toga problema. Imamo puno artificijelnih podjela unutar našega naroda regionalnih, lokalnih i drugih, jer smo imali različita povijesna iskustva. Zajednički su nam jezik, nacionalna i vjerska pripadnost i moramo kroz Islamsku zajednicu djelovati na način da tražimo odgovore. Ovdje nema zadanih rješenja i odgovora koje neko može ponuditi čarobnim štapićem. Ne vjerujem u čuda u suvremene evlije, osim u mudžize Božjeg Poslanika. U tom sam smislu pravi Abduhuovac. Muhammed Abduhu kaže: “Postoje kerameti, postoje evlije, ali moja obaveza nije da ja vjerujem da je neko konkretan evlija.” Ne vjerujem da postoji konkretan evlija koji može riješiti naše probleme, ali vjerujem da postoje dovoljni kapaciteti da naši ljudi dođu do rješenja. Prvo, svi mi koji vodimo Islamsku zajednicu, moramo imati drukčiji odnos prema ljudima koji nam žele pomoći i koji pišu, koji se za ta pitanja zanimaju, imati nekako drukčiji osjećaj. Nisu svi neprijatelji ako nam postave teška pitanja. Treba promijeniti diskurs s obje strane. Bilo je nekih prijetnji odcjepljenja, shizmi... Ne zbog zlogukih ili zlonamjernih proročanstava, pitanje se postavlja jer dosada nismo imali takvih iskustava. Mi smo svi zabrinuti. Ako čitate različite tekstove najznačajnijih intelektualaca iz te države koji to analiziraju, vidjećete koliko se to potencira. Na kraju krajeva, to je pitanje postalo međunarodnog karaktera jer se različite državne ličnosti bave tim pitanjima i trude se da nametnu neka rješenja iz različitih centara moći. Za mene je najvažnije kako će se prema tome problemu odnositi naši ljudi, lokalni ljudi. Imaju li sposobnosti da započnu otvoren razgovor o svojim problemima. Ako takva sposobnost postoji, mi možemo naći rješenje. Neki dan sam dobio dopis od prijatelja s kojim sam bio na Arizona State University u Phoenixu. U različitim post-konfliktnim društvima, on meni piše o Kambodži, pokušavaju da uspostave di- 20 jalog unutar muslimanske zajednice, a onda muslimanske zajednice s drugima zajednicama o problemima s kojima su se suočavali tokom konflikta. Mi smo postkonfliktna društva – i Bosna i Hercegovina i Sandžak. Moramo otvarati rasprave i govoriti o dilemama. Je li neko prekršio zakon, to trebaju utvrditi nadležni pravosudni organi. Ne mogu nikoga osuditi i nije naša uloga da ljude osuđujemo prije nego se dokaže da su određena krivična djela počinili. Različite nevladine organizacije mogu dati doprinos na način da se traži rješenje. Bilo čija diskreditacija, degradacija, ne dovode do rješenja. Mi znamo ko su tamo glavni akteri. Dok glavni akteri ne budu sjeli i razgovarali, mi možemo biti samo promatrači, dati svoja mišljenja, ali ne možemo dati rješenja. Institucija evropskog muftije – nužnost otvaranja argumentirane rasprave Vi ste u zajedničkoj izjavi s muftijama Hasanovićem i Zukorlićem tražili osnivanje institucije evropskog muftije. Prije toga ste u “Jutarnjem listu” izjavili kako je, umjesto predstavničke funkcije evropskog muftije koji ne bi imao nikakvu ulogu, puno pametnije i važnije osnovati dobar univerzitet na kojem se izučavati i podučavati islam koji prakticira velika većina muslimana u svijetu, onaj islam pomiren sa sobom i drugima, što riječ Islam i znači. I dalje mislim da je važnije imati dobre institucije na kojima bismo se mi obrazovali i otvorili mogućnost da i muslimani na taj način utječu na formiranje svojih institucija. Mi smo prvi puta u povijesti dobili priliku da se na nekoliko evropskih univerziteta školuju ljudi koji će bitno utjecati na islamska pitanja u evropskom kontekstu. Ne znam kako bi se druge vjerske zajednice ili crkve osjećale kada bi mi otvarali univerzitet za njihov kadar koji će raditi na njihovim pitanjima. Dakle, mi moramo izraziti zahvalnost ljudima koji brinu o položaju muslimana u Evropi, ali moramo biti svjesni da unutar evropske kulture i civilizacije, pa i politike i diplomacije imamo već 200 godina disciplinu orijentalistike koja je u značajnoj mjeri ovladala tumačenjima islama, ne samo na evropskim, već i na muslimanskim učilištima. U 20. stoljeću, u posljednjih 30-ak godina razvila se nova disciplina islamologije i vrlo je zanimljiva različitim i teološkim fakultetima, približavanjem takvog diskursa studentima teologije i društvenih disciplina. Te se ideje prenose i imaju značajne implikacije i na muslimanska učilišta. Postavljamo pitanje gdje je tu i kome će biti tumačen islam u budućnosti i kako će muslimani razumjeti taj islam. Recimo, razumijevanje El Gazzalija nije isto ni u muslimanskome svijetu. El Gazzali u evropskome kontekstu je potpuno i trajno klasificiran, bitno drukčije od duha njegova djela. Da bi razumjeli našu poziciju, ne možemo biti izvan evropskih tokova. No, kako se to pitanje stalno ponavlja vrijeme je da tražimo odgovor na njega. Mi smo pokrenuli inicijativu otvaranja rasprave jer je pitanje evropskog muftije jedno od onih s kojim se manipulira u kontekstu evropskih rasprava o islamu. Zato sam i objavio tekst u sarajevskom “Preporodu”, pod naslovom “Evropski muftija” jer želim da mi imamo jasan stav što to za nas znači. Koliko smo sposobni odgovoriti na pitanje o potrebi pokretanja te institucije, govoriti o problemu muftije na razini cijele Evrope i dati pozitivan ili negativan odgovor. Mi nikada nismo na ozbiljan način otvorili to pitanje. U posljednjih 15 godina unutar našeg intelektualnog kruga, nismo dali, ne samo ozbiljan odgovor, već nemamo niti ozbiljno postavljeno pitanje treba li nam i pod kojim uvjetima institucija evropskog muftije. Možemo li zaboraviti na činjenicu da u Evropi živi značajan PREPORODOV JOURNAL 155 INTERVJU U posljednjih 15 godina unutar našeg intelektualnog kruga, nismo dali, ne samo ozbiljan odgovor, već nemamo niti ozbiljno postavljeno pitanje treba li nam i pod kojim uvjetima institucija evropskog muftije. Možemo li zaboraviti na činjenicu da u Evropi živi značajan broj Bošnjaka i da se pitanjem islama bavimo samo na razini džemata? Takvi ne možemo biti ozbiljan sugovornik niti jednoj evropskoj akademskoj niti drugoj ustanovi koje pretendiraju na dijalog s muslimanima. Kao ozbiljan čovjek, nemam odgovora treba li nam evropski muftija, i ne mogu samo ja na to odgovoriti. Na to pitanje moramo odgovoriti kao zajednica da bi prestale manipulacije u smjeru spekulacija kakav će i ko će biti evropski muftija. Ne može mezheb biti reduciran samo na obredoslovlje. Ni pitanje akaida ne može biti svedeno samo na jednu školu. Da vam sada navedem neka pitanja po maturidijskom akaidu, vidjeli biste da se s njima možda ne biste složili i ponudili bi neka druga rješenja. Ovdje se radi o pitanjima identiteta i važno je da se mi ograničimo na određenu školu, ali prije toga mora biti jasno donositeljima propisa zašto to usvajaju kako bi to bilo zasnovano na čvrstim temeljima. Na koncu, koje tijelo je autoritativni tumač vjerskih propisa? broj Bošnjaka i da se pitanjem islama bavimo samo na razini džemata? Takvi ne možemo biti ozbiljan sugovornik niti jednoj evropskoj akademskoj niti drugoj ustanovi koje pretendiraju na dijalog s muslimanima. Kao ozbiljan čovjek, nemam odgovora treba li nam evropski muftija, i ne mogu samo ja na to odgovoriti. Na to pitanje moramo odgovoriti kao zajednica da bi prestale manipulacije u smjeru spekulacija kakav će i ko će biti evropski muftija. Ovime smo se smjestili u kontekst položaja muslimana u Evropi. Hrvatska i Slovenija su članice EU. Doživljavaju li se muslimani u Sloveniji dijelom općeg “muslimanskog pitanja” u Evropi? Postoje dva pogleda. Prvi je da u svim našim razgovorima o islamu i u Evropi prevladavaju pitanja globalnog karaktera, islama kao “globalne prijetnje”. U tom kontekstu, za sve medije i obrazovne institucije, a pogotovo za donosioce političkih odluka važnije je pitanje globalnoga islama nego muslimana na lokalnoj razini. Kada pratite općenito evropski diskurs, vidjećete da tu stalno dolazi do miješanja između globalnog plana u kojem najjače svjetske sile nastoje utjecati na svjetske tokove, pa time i na muslimanska pitanja, i konkretnih pitanja s kojima se suočavamo kao evropski građani, državljani određenih zemalja, ljudi s konkretnim problemima. Ovo prvo se uvijek postavlja prije. Kada se dođe do lokalnog nivoa rasprave o položaju muslimana u pojedinim državama Evropske unije, onda moramo analizirati nekoliko činjenica, historijsku prisutnost, utjecaj muslimana na društvene tokove, obrazovnu struktura, brojnost i tako dalje. Također, moramo analizirati i udžbenike, odnosno način na koji se generacije obrazuju o islamu i muslimanima. U Sloveniji nemamo takvih analiza, ali kada pogledate teme koje se obrađuju u sadašnjim osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima, vidjećete da je če- RUJAN 2013. sto, ne samo nedovoljno, već i nekorektno predstavljen islam. Vjerovatno je slična situacija i u drugim evropskim državama. Mi smo muslimani u Evropi taoci neobrazovanosti, jer prve generacije koje su uglavnom zarad egzistencijalnih razloga došle u Evropu, ne mogu odgovoriti na suštinska pitanja i izazove. Ako pratite o čemu u svojim knjigama piše Tarik Ramadan, vidjećete da su ta pitanja u Bosni i Hercegovini elaborirana krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Dakle, mi u Evropi kasnimo u odgovorima na određena pitanja 100 godina. Postavljamo pitanja koja više nisu relevantna za Bošnjake, ali su relevantna za neke druge muslimanske zajednice. Drugo, unutar Evrope ne postoji jedinstvena politika prema muslimanskom pitanju. Na švicarskom saveznom nivou nemate pravne mogućnosti baviti se pitanjem i problemima islama ili bilo koje druge vjere. Švicarska to tretira na razini kantona. Austrija ima značajno iskustvo s islamom, u njoj postoji jedno centralno tijelo koje se bavi pitanjima islama, no sve druge organizacije koje djeluju na području države registrirana su kao udruženja građana i nemaju isti status kao centralno tijelo, pa tu dolazi do disproporcija u rješavanju pravnog statusa muslimana. Također, smatram da mi muslimani prilazimo izrazito površno tome pitanju. Nudimo različite mogućnosti i rješenja na osnovu vlastitog iskustva. Hrvatska je u tome pogledu neusporediva s bilo kojom drugom evropskom zemljom, s obzirom na porijeklo muslimana u Hrvatskoj i njezino povijesno iskustvo s islamom. Ne vidim ozbiljne rasprave u muslimanskim krugovima, a pogotovu ne vidim ozbiljne institucije kojima predsjedavaju muslimani u Evropi da otvaraju pitanja na ozbiljan način. Otvaraju se uglavnom politikantska, dnevno-politička pitanja koja ne rješavaju niti jedan suštinski problem. Otvara se puno 21 INTERVJU dilema, ali možda trenutno nismo ni kadri, nemamo dovoljno obrazovanih ljudi, a ni mogućnosti da damo odgovore na ozbiljna pitanja. To ne znači da ih ne trebamo postavljati. Otvorenost prema izazovima Imate li podataka o nacionalnom sastavu članstva Islamske zajednice? Po sastavu našeg članstva, moglo bi se reći da je oko 90% muslimana u Sloveniji nacionalnih Bošnjaka. Takva je otprilike i struktura po posljednjem popisu stanovništva iz 2002. Prošle godine je rađen elektronski popis i nije vođena evidencija o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Otprilike 7 do 8% članova Islamske zajednice su Albanci, ostalo su pripadnici drugih nacija. Ima li to ikakvih posljedica u njenu djelovanju, eventualnih nesporazuma ili drukčijih prioriteta? Mi nemamo i ne bi smjeli dopustiti takve posljedice, pogotovo Slovenija i Hrvatska koje su specifične evropske države u kojima je administracija Islamske zajednice na razini države jedna i utječe na većinu svih vjerskih aktivnosti u državi. Moramo biti otvoreni i tražiti, čak i kada postoje problemi, odgovore na izazove. Naše zajedništvo, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ne bi smjelo ničime biti ugroženo. Ovo pitanje postavljam jer ste Vi govorili i o zadaćama Islamskog kulturnog centra u Ljubljani, posebno naglasivši i nacionalnu zapuštenost Bošnjaka u Sloveniji, te istakavši namjeru organizacije podučavanja bosanskog jezika i književnosti te povijesti. Kako to mislite napraviti i koja je tu uloga i rezultati postojećih bošnjačkih asocijacija u Sloveniji? Zašto smatrate da bi Islamski centar bio jedan dobar forum za te aktivnosti? Islamska zajednica je najodgovornija institucija jer ćemo mi imati najbolju infrastrukturu i dugoročno ćemo imati mogućnost da surađujemo s najvećim brojem ljudi koji će biti vezani za takvo djelovanje. Moje je razmišljanje u međuvremenu evoluiralo. Kada organiziramo časove vjeronauke, koji su najčešće na bosanskom jeziku, osim za najmanje uzraste na slovenskom, pokušaćemo organizirati i druge obrazovne sadržaje, između ostaloga časove bosanskog jezika, albanskog jezika, ali i časove slovenskog jezika. Radimo na tome, da našoj djeci koja imaju slabiji uspjeh u školi omogućimo da poboljšaju znanje slovenskoga jezika i uspjeh. To je naša obaveza. Upravo ovih dana razmišljamo da uposlimo u naš zavod jednu profesoricu koja je završila slovenski jezik i radila na prijevodu bosanskog rječnika Senahida Halilovića na slovenski. Nadamo se da ćemo taj projekt okončati ubrzo i da bi, u narednom periodu to bilo od velike koristi, ne samo za djecu u Ljubljani, već i u drugim mjestima. Primijetili smo da je znanje jezika jedan od problema s kojima se djeca susreću u školskim aktivnostima, s obzirom na sličnost bosanskoga i slovenskog jezika. Kao i u drugim zajednicama u dijaspori, premda mi nismo prava dijaspora, moramo počesto odgovarati, kako na izazove vjerskoga karaktera, tako i na neka kulturna i nacionalna pitanja i vjerujemo da je, ako djeca pravilno govore dva jezika, to za njih prednost. Kakav je trenutno status Slovenske muslimanske skupnosti, bivšeg muftije Osmana Đogića? Kakva je sada situacija, država je priznala Islamsku skupnost (zajednicu) u Sloveniji kao partnera? Za nas je to bio problem u početku. U to doba možda smo bili nedovoljno iskusni da efikasnije na taj izazov odgovorimo. Hvala Bogu, nismo ulazili u javne polemike, mada smo više puta bili izazivani. Po Zakonu o vjerskoj slobodi, koji je u proceduri daljnje liberalizacije, čak se predlaže i da tri osobe mogu osnovati vjersku za- 22 jednicu. U Sloveniji djeluje više od 30 kršćanskih crkava. To nikada nije bilo atraktivno kao pitanje podjela među muslimanima. Ja sam naglašavao da svako treba birati svoj put. Ukoliko neko želi ići tim putem, to je njegov izbor i njegovo pravo. Mi kao Islamska zajednica imamo svoj put, čuvaćemo i razvijati naše programe. Mislimo da podjele nisu dobre. U djelovanju moramo imati više odgovornosti i u ovakvim podjelama nema ništa dobra. Govorimo o pojedinačnoj odgovornosti, ali i o zakonskom djelovanju u državi. U Bosni i Hercegovini imamo desetine udruženja koja se bave islamom ili nekim njegovim aspektima. Nemaju status vjerske zajednice, ali rade iste projekte. To nije izazov samo za Sloveniju, već i za Hrvatsku, Austriju, naš narod. Bošnjaci su, hvala Bogu, svjesniji i mudriji od svojih vođa. Oni slijede dobro. Sutra kada bi meni Bog dželleša'nuhu promijenio pamet, vjerovatno Bošnjaci ni mene ne bi slijedili, unatoč mome dosadašnjem radu i rezultatima. Oni bi ostali u svojoj Islamskoj zajednici i tamo trebaju ostati jer joj i pripadaju. Osvrnuli ste se u jednom tekstu i na gradnju Srpskog kulturnog centra u Ljubljani komu su, uz tadašnjeg slovenskog premijera Janšu, prisustvovalii i tadašnji premijeri tzv. Republike Srpske Dodik i Srbije Cvetković, dok Islamsku zajednicu nitko ne podržava. Zaista, što je s institucionalnom podrškom Sarajeva? Moja je sretna okolnost bila da sam poznavao dosta ljudi u Sarajevu i onda su nam oni na različite načine pomagali. Bivši premijer Kantona Sarajevo, Denis Zvizdić je doista podržavao naše projekte, od promjene nadgrobnih spomenika bošnjačkim vojnicima iz Prvog svjetskog rata u Logu pod Mangartom, i kasnije veliku donatorsku večer za Islamski kulturni centar, 2008. u sarajevskoj “Zetri”. Oni su tada u Kantonu razumjeli naše potrebe. Bivša gradonačelnica Sarajeva gospođa Semiha Borovac također je pomogla projekt Islamskog kulturnog centra. Tu su bili i ljudi iz Islamske zajednice, glavni imam sarajevskog Medžlisa Ferid ef. Dautović, predsjednik Medžlisa Jusuf Zahiragić, tadašnji generalni sekretar Rijaseta rahmetli Muhamed ef. Salkić, tadašnji reisu-l ulema Mustafa ef. Cerić. To je bila jedna od najbolje organiziranih donatorskih večeri ikada. Naša je želja bila da vlasti na razini barem Federacije spoznaju vrijednost tog projekta. Nismo uspjeli doprijeti do njihovih umova. Ostalo je sve na razini razgovora, bez konkretne realizacije. S druge strane, na lokalnoj razini, osim u sarajevskom imali smo podršku i u Unsko-sanskom kantonu, premijera g. Hamdije Lipovače, koji nam je i kao raniji načelnik Općine Bihać pomagao. Dobili smo pomoć od načelnike Općine Cazin, g. Nermina Ogreševića i njegovih suradnika. Moje razumijevanje toga problema u početku je bilo sljedeće naravi. Mi imamo priliku kupiti zemlju. Ta se prilika javlja jednom u životu. U to doba nije smjelo biti kalkulacija. Bili smo ostavljeni sami da se obraćamo ljudima, da ih molimo. Kucali smo na vrata bogatima, manje bogatima, arogantnima, susretljivima, dobro i zlonamjernicima. Neka su vrata bila širom otvorena. Hvala Bogu da je neka vrata otvorio naš bivši predsjednik Republike, dr. Danilo Türk, kada je u posjetu Sloveniji boravio bivši katarski emir Šejh Hamad bin Khalifa Al Thani. Poslije toga smo mi bili sretni da nam je na polaganju kamena temeljca bila prisutna značajna delegacija iz Bosne i Hercegovine i reisu-l-ulema mr. Husen ef. Kavazović i član prdesjedništva BiH gosp. Bakir Izetbegović, ali smo također bili sretni da je, pored g. Jankovića čija je uloga bila nezamjenjiva, na svečanosti polaganja kamena temeljca bila i slovenska premijerka Alenka Bratušek, ministar odbrane g. Roman Jakič, veliki prijatelj Islamske zajednice koji se 20 godina aktivno zalagao da se pitanje Islamskog kulturnog centra u Ljubljani riješi. Bio je tu i ministar pravde g. Senko Pličanič, predsjednik Ustavnog suda g. Ernest Petrič, ombudsmen za ljudska prava itd. Rekao bih da je sva slovenska politička PREPORODOV JOURNAL 155 INTERVJU elita bila uz Islamski kulturni centar i to je potvrdilo prisutnost muslimana u Sloveniji, njihovu važnu ulogu u ovoj državi. Da ne zazvučim pretenciozno, moguće je i da su neki intervjui i naše ukupno djelovanje utjecali da se počne drugačijim očima gledati na naš status i pitanje izgradnje Islamskog kulturnog centra. Bez vjerskog jedinstva nema niti drugih oblika zajedništva Jedan od rezultata tzv. arapskog proljeća su i dosada nezabilježeni žar i okrutnost sukoba sunija i šiija u svijetu. Zašto se to događa? Kako je moguće da se taj sukob prelijeva i na Islamsku zajednicu ovdje? Činjenica je da muslimani često ni u svojim zemljama ne utječu na procese. Revolucije u arapskim zemljama za koje smo se nadali da predstavljaju demokratske promjene i da će donijeti svježinu, ne samo u tumačenju ljudskih prava i položaja čovjeka u tim državama, nego i vitalnost u tumačenju islama, pokazale su da smo svi bili pomalo naivni u očekivanjima. Zbog postojećih ideoloških razlika u muslimanskom svijetu, a u doba brzih globalnih komunikacija, nažalost, muslimani na ovim područjima već osjećaju probleme koji su bili izvan njihovih promišljanja. Ovo je prestalo biti pitanje samo teorijskih rasprava i razmimoilaženja, već je postalo egzistencijalno. Na naše se područje prenose konkretni sukobi. Moramo to osuditi, pokazati ozbiljnost. Bez vjerskog jedinstva nema ni nekih drugih oblika zajedništva... Ovdje govorimo o doktrinarnom jedinstvu? Da, da, prije svega o doktrinarnom. Rijaset Islamske zajednice je formirao komisiju, na čije sam čelo imenovan. Ta bi komisija trebala sačiniti platformu Islamske zajednice za dijalog sa organizacijama islamskog određenja u Bosni i Hercegovini. Realnost u Bosni danas nije ista kao 1985. kada smo imali značajnu komunističku indoktrinaciju Bošnjaka. Kada su se dogodile promjene, zajedno s ratom i izazovima poslije toga, naše institucije, ne samo vjerske nego i političke i akademske nisu bile svjesne dimenzija tih promjena. Ako pogledate samo broj univerziteta na kojima su Bošnjaci studirali vjerske znanosti u posljednjih 20-ak godina, trebaće vam 20-ak minuta samo da ih pobrojite. Sve te ideje s kojima se naši ljudi vraćaju u Bosnu i Hrecegovinu, moramo sagledati i vidjeti kako da ih upotrijebimo za novu energiju za budući razvoj i snaženje islamskog identiteta, ali i nacionalnog. Prepustimo li tok samo medijima, a u obrazovnim institucijama ne pokrenemo programe koji će uključivati sve izazove s kojima se suočavamo, nećemo moći relevantno na njih odgovoriti. Da ne zvuči kao pamet na kaza', mi smo se, grupa nas prije 15-ak godina zalagali za takav pristup. Organizirali smo i simpozij o modusima organizacije naših Medresa. Narod bez elitnih institucija ne može imati grupu ljudi koja ga može voditi. Ni u evropskim zemljama nisu svi univerziteti prešli na bolonjski sistem. U SAD imamo elitne univerzitete koji školuju kadar za najvažnije poslove u tim državama. Mi smo elitnu instituciju našeg naroda, Gazi Husrev-begovu medresu, pretvorili u jednu od medresa. Na Fakultetu islamskih nauka za koji se zalažemo da postane elitna obrazovna ustanova nismo posljednjih 20 godina dovoljno uradili da pokažemo kako nam je ta institucija važnija od drugih jer slabo, odnosno besplatno obrazovanje ne daje nikakve promjene. Pogledate li danas kako mi obrazujemo za potrebe islamskih disciplina, u Bosni i Hercegovini i vani, vidjećete da mi tu nemamo nikakve politike niti strategije. Zemlje iz kojih dolaze izazovi o kojima govorimo su od nas ekonomski jače. Kada se naši studenti vraćaju, donoseći te ideje, oni imaju mogućnosti da apliciraju i financiraju određene projekte. Mi, u tom smislu, ne možemo biti konku- RUJAN 2013. rentni. Možemo, ukoliko kao Islamska zajednica, razmislimo da iskoristimo našu prednost koja se sastoji od naše privlačnosti za “pridobivanje” ljudi jer smo slobodni evropski građani i kao muslimani smo položili svoj ispit. U najtežim trenucima naše povijesti nismo se odrekli Islama. Danas, ukoliko ovaj pluralizam ne shvatimo kao mogućnost da se poboljšamo u islamskome smislu, ako nam to postane izvor frustracija i sukoba, onda kao narod nećemo odgovoriti na zadaću pred kojom smo se našli, već ćemo se suočiti s velikim i teškim problemima. Zato moramo pokazati ozbiljnost i odgovornost u ovome procesu. Ne možemo pitanja rješavati kroz medije i naše halke. To je pitanje kojim se trebaju pozabaviti naše institucije koje imaju mandat i odgovornost pred zakonom i Bogom za razvoj tumačenja Islama na našem prostoru. Za početak bi bilo dobro otvoriti razgovor o uvođenju neke vrste etičkoga kodeksa u javnom govoru i javnom govoru uposlenika Islamske zajednice. Uvedemo li pravila međusobne komunikacije za početak, možemo biti optimisti. U jednom ste se tekstu osvrnuli na našu pripadnost hanefijskom mezhebu i maturidijskom akaidu. Jesmo li stvarno pripadnici tih dviju škola? To je jedno od pitanja koje je pokrenuto i ustavnim promjenama. Pitanje hanefijskog mezheba je za nas izuzetno važno jer regulira ibadetsku praksu u našim džamijama. Na takav način možemo sačuvati naše, barem formalno jedinstvo unutar obrednoga aspekta Islama. Također, možemo pred drugima opravdati zašto smo našim aktima regulirali važnost pripadnosti hanefijskom mezhebu za zajednicu i za narod. Postoji niz primjera kojima mi koji radimo u Islamskoj zajednici kršimo to pravilo. Recimo, klanjanje dženaze u odsustvu nije po hanefijskome mezhebu jer tijelo mejjita nije pred džematom. Namaze je dozvoljeno spajati samo na Arefatu za vrijeme hadža, i to podne i ikindiju, a na Muzdelifi akšam i jaciju. Naša je nova praksa spajanje namaza u sve više prilika. Naravno, neki će reći to vrijedi za obrazovane, a ne za narod. Ali narod slijedi hodžu u njegovoj praksi. Ima niz drugih primjera. Mi smo Islam uglavnom reducirali na etička i obredoslovna pitanja. Držimo li se hanefijskog mezheba u drugim aspektima? Moramo o tome razgovarati i upitati se šta je to hanefijski mezheb i kako se primjenjuje. Inače, područje moga interesa jeste akaid. Nisam siguran da je dobro u nekim aktima regulirati samo pitanje vjerovanja kroz jednu školu. To je važno ukoliko će to snažiti naš identitet. Ali, nedovoljno je to regulirati samo kroz maturidijski akaid jer se bojim da bi time zatvorili pristupe odgovorima na neka pitanja koja nisu u maturidijskom akaidu riješena u potpunosti, ali jesu u nekim drugim školama. Na ideologiju se ne može odgovoriti drugom ideologijom. Vraćam se na razmišljanje da prije odluke o bilo kojem pitanju treba stajati jasna znanstvena elaboracija, koja mora biti važeća sve dok se ne ponudi druga. Ako smo jasno elaborirali zašto i u kojim segmentima slijedimo hanefijski mezheb, nemam nikakvih dilema. Međutim, nismo. Mi smo općenito izjavili da slijedimo hanefijski mezheb. Slijedi li se u islamskom bankarstvu koje se pokušava uvesti u Bosnu hanefijski mezheb? Teško bi rekli, jer se pojavilo niz pitanja u suvremenom dobu iz tog područja. Ili pitanje halal klanja i certifikata? Ne može mezheb biti reduciran samo na obredoslovlje. Ni pitanje akaida ne može biti svedeno samo na jednu školu. Da vam sada navedem neka pitanja po maturidijskom akaidu, vidjeli biste da se s njima možda ne biste složili i ponudili bi neka druga rješenja. Ovdje se radi o pitanjima identiteta i važno je da se mi ograničimo na određenu školu, ali prije toga mora biti jasno donositeljima propisa zašto to usvajaju kako bi to bilo zasnovano na čvrstim temeljima. Na koncu, koje tijelo je autoritativni tumač vjerskih propisa? q 23 BOSANSKI BAROMETAR 14. RUJAN 2013.: POLOŽEN KAMEN TEMELJAC ZA IZGRADNJU ISLAMSKOG KULTURNOG CENTRA I DŽAMIJE U LJUBLJANI Povijesni događaj U subotu, 14. rujna 2013. godine, u Ljubljani je svečano položen kamen temeljac za Islamski kulturni centar i džamiju. Svečanosti je prisustvovalo oko 20.000 uzvanika i vjernika islamske vjeroispovijesti iz brojnih europskih država. Svečanost koja označava prvi, simbolični korak ka izgradnji prvog Islamskog kulturnog centra i džamije u glavnom gradu Slovenije počela je ašerama koje je proučio kurra hafiz mr. Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Prigodnim govorima prisutnima su se obratili reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović, ljubljanski muftija dr. Nedžad Grabus, ministar vakufa države Katar dr. Gaith bin Mubarak AlKuwari, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, predsjednik Slovenske biskupske konferencije mons. Andrej Glavan, predsjednica Vlade Republike Slovenije mr. Alenka Bratušak, bivši slovenski predsjednik Danilo Türk i ljubljanski gradonačelnik Zoran Jankovič. Kamen temeljac – 44 godine nakon pokretanja inicijative Ideja za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Ljubljani pokrenuta je 21. svibnja 1969. godine. Zvanični zahtjev Islamske zajednice odgovornim institucijama u Ljubljani predao je tadašnji reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura. Tek krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, određena je lokacija u blizini gradskoga groblja u Ljubljani. Islamska zajednica je organizirala javni natječaj za idejno rješenje, pri čemu je izabran projekt arhitekte Feđe Košira. U realizaciji idejnog rješenja Islamska zajednica se suočila s problemom pridobivanja suglasnosti za izdavanje građevinske dozvole. Zavod za očuvanje kulturnog naslijeđa dao je negativno mišljenje, a u obrazloženju je napisano kako džamija ne spada u blizinu “Plečnikovih Žala”, kompleks groblja koje je projektirao poznati slovenski arhitekt Jože Plečnik. Islamska praksa i iskustvo ukorijenjeni u europski kontekst Ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Sloveniji, rekao je da je postavljanje kamena temeljca veliki dan za Islamsku zajednicu, muslimane i grad Ljubljanu veliki dan. “Iza nas su naporne godine rada i ogromno uložene energije. Sakralni objekti grade se od kako postoji čovjek na Zemlji. Sakralni objekti su građeni iz poštovanja prema nadnaravnoj sili, Bogu Stvoritelju nebesa i Zemlje, a služili su ljudima za obavljanje molitve, razvoj kulturnih i civilizacijskih vrijednosti. To su hramovi učenosti i duhovnosti. Sakralni objekti su izraz zrelosti zajednice vjernika i njihovog nastojanja da na ovome svijetu ostanu dostojanstveni u svome životu i očuvaju harmoniju u društvu. U islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji džamije imaju središnju ulogu u očuvanju duha zajedništva, snaženja bratstva među vjernicima i poštovanja među svim ljudima u široj društvenoj zajednici. U džamiji se čuva i razvija vitalnost zajednice vjernika kroz obavljanje molitve, sudjelovanje u obrazovnim programima i humanitarno pomaganje članova džemata. Zajednica vjernika bez džamije nije u stanju očuvati svoj duhovni potencijal niti sačuvati društvene veze. Džamija je vakuf, objekt općeg dobra”, rekao je muftija Grabus, koji se u nastavku govora prisjetio puta koji je počeo u svibnju 1969. godine. “Na majskoj sjednici Općinskog vijeća Ljubljane, prilikom usvajanja promjene detaljnog plana, svi vijećnici su glasali za, nitko nije bio protiv za novi detaljni plan za područje gdje će se graditi Islamski kulturni centar. Svi zaslužuju naše poštovanje. Bio je to jasan signal da su vrijednosti poštivanja vjerskih sloboda dostigle zavidan nivo. Politiku i zakone tumače i implementiraju ljudi. Zato mi dozvolite da se zahvalim gradonačelniku Ljubljane gosp. Zoranu Jankoviču, koji je imao strpljenja i mudrosti u ovom procesu. Ljubljana je u svim anketama prepoznata kao ugodno mjesto za život. Ljubljana će s džamijom biti i pluralno mjesto, zasnovano na toleranciji i poštivanju različitosti. Ta otvorenost i taj stupanj tolerancije će još više osnažiti naše zajedništvo ne samo u Ljubljani, nego i u Sloveniji”, rekao je muftija Grabus. Naglasio je da je Islamska zajednica u Sloveniji čvrsto opredijeljena u razvoju i promoviranju civilizacijske vrijednosti koje će snažiti duh tolerancije, suživota, čuvanja života i časti svakoga pojedinca. 24 Islamskoj zajednici je ponovo tek 1997. godine ponuđena nova lokacija u predgrađu Ljubljane. Nakon preuzimanja vlasti, gradonačelnik Ljubljane Zoran Jankovič ponudio je novu lokaciju za izgradnju džamije u centru grada. Usvojen je općinski detaljni plan za lokaciju od 11.364 m², a polovicom 2008. godine Islamskoj zajednici je ponuđeno da kupi zemljište za izgradnju, što je i učinjeno. 2011. godine Islamska zajednica u Republici Sloveniji organizirala je javni međunarodni arhitektonski natječaj za idejno rješenje Islamskog kulturnog centra u Ljubljani. Na natječaj su sudjelovala 44 arhitektonska biroa, a prvo mjesto pripalo je tvrtci “Bevk & Perović arhitekti d.o.o.” iz Ljubljane. Zemljište za Islamski kulturni centar i džamiju nalazi se u centru grada, a područje na kojem će se graditi nije urbanizirano. Izgradnjom Ljubljanske džamije okolina će dobiti potpuno novi izgled, a prilazi će bit omogućeni sa različitih strana grada. Veličina parcele omogućuje uređenje dodatnog prostora, parka, parkinga… Do sada je za kupovinu zemljišta, uređenje parcela i povezivanja zemljišta, idejni natječaj, projektnu dokumentaciju i komunalije utrošeno blizu 7 milijuna eura. Cijena zemljišta je bila vrlo visoka, čak 402 eura po kvadratnom metru, što je ukupno iznosilo oko 4,6 milijuna eura. Vrlo je važno da je tokom 2013. godine Islamska zajednica u Republici Sloveniji vratila dug UniCredit banci Slovenije i time skinula hipoteku sa zemljišta. Procjenjuje se da će izgradnja Islamskog kulturnog centra trajati tri godine, a cijena radova kreće se oko 12 milijuna eura. q PREPORODOV JOURNAL 155 BOSANSKI BAROMETAR Pritom će Islamski kulturni centar biti mjesto susreta islama s većinskim kršćanskim okruženjem. Muftija Grabus je rekao da muslimani i kršćani imaju veoma bliske poglede na pitanja etike, diljem svijeta dijele egzistencijalni prostor. Zato je nužno razvijati odnose i razgovarati o pitanjima od općega interesa za društvo ali i učiti jedni o drugima. Izrazio je uvjerenje da će s izgradnjom Islamskog kulturnoga centra u Ljubljani biti osnažen međureligijski dijalog i uspostavljen čvrst temelj za međusobnu kooperaciju u humanitarnom i socijalnom radu u široj društvenoj zajednici. Pritom moraju svi skupa tragati za novom paradigmom odnosa u svijetu i ulozi vjere na nacionalnom i internacionalnom planu. “Naša islamska praksa i iskustvo značajno su ukorijenjeni u evropski kontekst. Većina muslimana u Sloveniji ima bošnjačko i albansko porijeklo. Zato je i naše iskustvo islama i naš vjerski život kontekstualizairan u okruženje u kojem živimo”, zaključio je ljubljanski muftija dr. Nedžad ef. Grabus. Bošnjaci, volite i čuvajte Sloveniju kao svoju domovinu! Reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović je rekao da se simboličkim činom polaganja kamena temeljca Islamska zajednica u Sloveniji prekida svoj status podstanara i zadobiva status domaćina, kome se u goste može doći, bez osjećaja tjeskobe. “Raduje nas da su ljudi u Ljubljani otvorili svoj um za džamiju, gledajući u njoj znak stoljetne težnje da postanemo jedni drugima bliži. Znamo da je ponekada teško savladati iracionalne strahove. Svi ih imamo! Treba da se potrudimo da ih racionaliziramo, da se približimo jedni drugima, kako bismo vidjeli da smo slični, s istim nadama i željama, sa strahovima i zebnjama”, rekao je reis Kavazović. Istaknuo je da živimo u vremenu otvorenosti i transparentnosti, kada se pred našim očima razgolićuju i raskrivaju sve ideologije i pogledi na svijet. Pritom kulture ne mogu biti autonomne, jer su već postale općenite i međuovisne, baš kao i ljudi. Reis Kavazović je naglasio da su islam, kršćanstvo i judaizam istorodne religije, koje svojim učenjem preobražavaju i prosvjetljuju život iznutra. “Jevreji, kršćani i muslimani moraju upraviti svoju volju prema izgradnji zajedničke ljudske zajednice i zajedničke judeo-kršćansko-muslimanske kulture, objedinjene u zajedničkoj civilizaciji. Oni, prije svega, treba da dostave Riječ Božju, da tragaju za istinom i zahtijevaju pravdu. Tri religije su u učenjima našle zajednički svod, ali smo mi podigli zidove, kojima zaklanjamo Božju milost. Danas valja ove zidove razgrađivati, kako bismo doprli do zajedničkog svoda, do Božjeg svjetla. Uspjeh jednoga takvog ljudskog poduhvata mnogo će zavisiti od naše hrabrosti i slobode, naše posvećenosti i naših kreativnih napora”, rekao je bosansko-hercegovački reisu-l-ulema. Naglasio je da su izazovi koji stoje pred nama daleko ozbiljniji nego što su bili prije. Pritom Islamska zajednica ne treba imati straha za ono što dolazi jer je uvijek znala i umjela prepoznati bit naše vjere i naše duhovnosti. Osnovni su postulati islama su vjerovanje da Bog jedan i da je Muhammed Njegov poslanik, te činjenje dobroga rodbini, bližnjem i susjedima. “Budimo otvoreni prema svijetu, puni ljubavi prema svemu što postoji. Cijenimo rad i disciplinu! U znoju tijela svoga otkrivajmo veliku blagodat rada, polje neiscrpne ljudske mogućnosti i inspiracije. Ljudska društva održavaju se u uređenom poretku duhovnih vrijednosti i materijalnih stvari. Izgraditi džamiju u Ljubljani sada je naš izazov. Ta džamija će biti naša poveznica s ovom zemljom. Ova zajednica muslimana sada treba potpunu mobilizaciju i pomoć svih nas. Izgradimo naš zajednički dom, u kome će obitavati duh naše zajednice. Ova zemlja otvorila nam je svoja vrata i primila nas u dobroj vjeri. Naša je obaveza da još boljim uzvratimo. Sada, kada ste i njeni građani, volite je i čuvajte kao svoju domovinu. Poštujte ovu zemlju i njen vrijedan narod. RUJAN 2013. 25 BOSANSKI BAROMETAR Obogatite se njihovim iskustvom koje su stekli stoljećima. Svojom čestitošću doprinosite ovoj sredini i ponudite ono najbolje što imate: širinu našeg muslimanskog duha. Takav naš islam možda jednom bude Evropi od koristi”, zaključio je reis Husein Kavazović. Bošnjaci – most dobre suradnje dvije prijateljske države Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, rekao je da je dan postavljanja kamena temeljca za Islamski kulturni centar i džamiju izuzetno značajan datum ne samo za muslimane, već i za građane europske Slovenije opredijeljene za demokraciju, uvažavanje različitosti, poštovanje temeljnih ljudskih prava i sloboda. Podsjetio je da su se Slovenija i muslimani davno upoznali, tokom Prvog svjetskog rata, kada su Bošnjaci ratovali i ginuli na Soškom frontu. Njima u čast 1916. izgrađen je i prva džamija, u Logu pod Mangartom. “Jedno cijelo stoljeće poslije, Bošnjaci žive u miru i slobodno u Sloveniji i svojim radom doprinose njenom prosperitetu. I ovo zdanje za koje kamen temeljac danas postavljamo i u koje će, ako Bog da, za koju godinu useliti, bit će njihova druga kuća, dom za molitvu i obavljanje vjerskih dužnosti, ali i mjesto okupljanja, razgovora, mjesto za porodično i prijateljsko druženje i međusobno upoznavanje. Bit će to stožerno mjesto za afirmaciju tradicionalnih bošnjačkih vrijednosti i ukupnosti našeg identiteta kroz povijest”, rekao je Izetbegović. Izrazio je želju da uz temeljni ugaoni kamen za Islamski centar i džamiju, bude postavljen i onaj važniji, duhovni temeljac novom i još boljem i intenzivnijem suživotu i suradnji naroda u Sloveniji i cijeloj Europi. “Uvjeren sam da će Bošnjaci, kao slobodni i ravnopravni građani, i njihova Islamska zajednica, nastaviti kontinuitet davanja svog punog doprinosa demokratskom razvitku Republike Slovenije, ali da će biti i most dobre saradnje dvije prijateljske države. Evropa će, u to nema nikakve sumnje, uskoro biti naš zajednički dom. Narodi i građani Bosne i Hercegovine to žele i zaslužuju, unatoč svim poteškoćama sa kojima se na svom integracijskom putu suočavaju”, rekao je Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH. Pobjeda multikulture i pluralne europske Slovenije Alenka Bratušek, predsjednica Vlade Republike Slovenije, uvodno je naglasila da je dan postavljanja kamena temeljca veliki trenutak za Islamsku zajednicu, ali i cijelu Sloveniju. “Svaka vjera ima pravo na svoj prostor za obavljanje molitve. Preplitanje različitih kultura u jednom mjestu i državi daje posebnu čar. Islam je bogatstvo različitosti i Europa bez islama ne bi bila kakva jest, raznolika i kulturno različit kontinent, a dobra suradnja je garancija dugoročne stabilnost”, rekla je premijerka Bratušek. Postavila je pitanje zašto se na ovaj povijesni trenutak moralo čekati tako dugo, od ljeta 1969. kada je slovenskim vlastima predana prva molba za gradnju džamije u Ljubljani. “Na tisuće muslimana svake godine je moralo svoju zajedničku molitvu na najveći muslimanski blagdan Bajram obavljati u sportskoj dvorani. Zvuči apsurdno, ali nedavno su na gradskoj razini protivnici izgradnje džamije sa raspisivanjem referenduma željeli spriječiti izgradnju – što bi bilo nedopustivo zbog ustavnih prava vjerske zajednice. Iako su pojedinci s još jednim referendumom željeli ponovo spriječiti izgradnju, nije im uspjelo ni u drugom pokušaju. Različite društvene sile su nad džamijom vodile borbu za prevlast, a na kraju je pobijedio razum. Neprijateljski govori i argumenti protiv izgradnje su neko vrijeme rasli, zbog čega smo u očima mnogih europskih institucija izgubili ugled i vjerovanje da kod nas vlada strpljivost i poštivanje ljudskih prava. Argumenti protivnika su često graničili s potpunim nedostatkom razuma; na pri- 26 mjer da je na poplavnom području, terorizam, da su državljani drugog reda i slično”, rekla je Bratušek. Istaknula je da polaganjem kamena temeljca i početkom izgradnje džamije Ljubljana postaje pravi otvoreni, pluralni europski grad. “Današnje trenutak za Sloveniju je povijestan jer simbolizira našu snagu i odlučnost da pobijedimo sile nesnošljivosti prema različitim i drukčijima, i da se odmaknemo od ksenofobne politike kojoj su bili izloženi drugačije misleći i drugačije vjerujući. Danas je pobijedila multikultura i pluralna europska Slovenija”, rekla je mr. Alenka Bratušek, predsjednica Vlade Republike Slovenije. Danilo Türk, bivši predsjednik Republike Slovenije, u svom emotivnom govoru, između ostaloga, rekao je i sljedeće: “Bošnjaci su u Sloveniju uložili mnogo svoga truda i rada, zato je red da im na ovaj način barem dio toga bude vraćen!” Zoran Jankovič, ljubljanski gradonačelnik, proglasio je 14. rujan 2013. danom ponosa i sreće za Ljubljanu, koja dokazuje da je mjesto otvorenosti i solidarnosti. U svom govoru se prisjetio teškog puta do postavljanja kamena temeljca Ljubljanske džamije. “Administrativnopolitičke svađe oko kriterija i lokacije za džamiju ostavili su dubok pečat na gradsku politiku. Izabrani predstavnici zajedno s gradonačelnicom Danicom Šimšič 2003. godine su uspjeli izglasati odluku koja bi omogućila gradnje na lokaciji Ulice 2. Cesarja. Kao što je više puta naglasio muftija dr. Grabus, veći je korak pri izgradnji napravljen nakon 2006. kada sam postao gradonačelnik. Osobno sam ponosan da je prilikom glasanja u Gradskom vijeću, bez obzira na razlike u stranačkoj pripadnosti, prostorni plan za džamiju jednoglasno prihvaćen”, rekao je gradonačelnik Jankovič. Istaknuo je da džamija nije samo ponuđena prijateljska ruka pripadnicima islamske vjere, nego i realizacija njihovih ustavom zajamčenih prava i čin njihove ravnopravnosti. “Kamen temeljac je dokaz visokog stupnja poštovanja i razumijevanja između Islamske zajednice u Sloveniji i Gradske skupštine Ljubljane. Pouzdan dokaz da smo nadišli sve probleme i neshvaćanja, da su oni za nama”, rekao je Zoran Jankovič, gradonačelnik Ljubljane. Mons. Andrej Glavan, predsjednik Slovenske biskupske konferencije, u ime katoličkih vjernika u Republici Sloveniji izrazi je sreću što će muslimani dobiti svoj hram za molitvu i kulturu, a kao vjerska zajednica na simboličkoj razini i stalno prebivalište u Sloveniji. “U Slovenskoj crkvi smo sigurni da svaka vjera ima pravo na dovoljno veliki prostor za bogoslužje i molitvu gdje se vjernici nesmetano na dostojan način i po svojim običajima mole Bogu. To je osnovno vjersko i čovjekovo pravo koje država mora omogućiti. Tamo gdje se ljudi mole i gdje su međusobno povezani, otvara se prostor za dijalog, prijateljske odnose i miran suživot. Zato vjerujemo da će vaš molitveni prostor pridonijeti boljem i mirnijem zajedničkom životu u društvu i državi. Mi, Slovenci, možemo opravdano biti sretni što će muslimani u Sloveniji dobiti vjerski i kulturni prostor, jer je prisutnost različitih vjera i slobodno izražavanje vjere pravi pokazatelj strpljivosti i demokracije. Džamija koja će stajati ovdje biti će prostor vjere i kulture, i ujedno će sljedećim generacijama biti simbol međusobnog poštivanja, dijaloga, suradnje i prijateljstva. Dragi prijatelji muslimani, sada na ovom mjestu počinjete graditi svoj društveni dom i simbolično dobivate novo mjesto u našem društvu”, rekao je mons. Andrej Glavan. Praćeni učenjem tekbira, kamen temeljac su zajednički položili član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, slovenska premijerka Alenka Bratušek, ljubljanski gradonačelnik Zoran Jankovič, katarski ministar Gaith bin Mubarak Al-Kuwari, ljubljanski muftija Nedžad ef. Grabus i reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Čast da pripremi postolje za polaganje temeljca pripala je Esadu Bajraktareviću, ljubljanskom džematliji i članu Odbora za izgradnju Islamskog kulturnog centar i džamije u Ljubljani. q Ismet ISAKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 155 BOSANSKI BAROMETAR ČUDAN SPORAZUM TIHIĆ – ČOVIĆ Daljnja podjela zemlje? Predsjednici SDA i HDZ BiH, Sulejman Tihić i Dragan Čović, mogli bi biti novi prijatelji na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni. Njima bi se mogao priključiti i Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB), čime bi otpadnik od sad već propale koalicije Platformaša Zlatko Lagumdžija mogao svoju stranku možda otjerati u opoziciju. No proces prestrojavanja još traje, u toj zemlji ništa nije sigurno, ali je jasno da je došlo do razlaza između SDP-a i HDZ-a. Iako takve kombinacije postoje od ranije, nekakav konkretniji razgovor o tome vodio se početkom rujna 2013. kada je Čović izjavio za tamošnje medije da nije isključeno formiranje nove parlamentarne većine u Federaciji BiH. Podsjetimo, sadašnju Vladu Federacije BiH čine SDP, SDA, HSP i Lijanovići, ali taj se sastav na silu održava, o čemu smo već pisali u “Journalu”. Ova je kombinacija došla u prvi plan nakon što je odnos SDP-a i SBB-a došao u krizu, a SBB i HDZ, tako barem tvrde u ove dvije stranke, odlično surađuju. “Mi upravo procjenjujemo da li još jedno vrijeme sve držati na ovakvom odnosu ili vrlo jasno poslati jednu poruku kako je jedan politički put završen. Kratko je trajao, nije ničim posebnim urodio, nismo uspjeli ništa. Najslabija karika BiH je funkcioniranje Federacije BiH, to jeste odnos vlasti u Federaciji BiH. Pokušaj da se bez legitimnih predstavnika Hrvata uspostavi vlast, jasno, dovela je do toga da uopće nemamo vlasti, a da imamo zastoj. Ne bi me iznenadilo da naredni sastanak mene i Radončića, koji će se održati u narednih pet do šest dana, možda za posljedicu bude imao i takve zaključke. Mislim da su nam tu stavovi slični”, kazao je Čović. On je najavio za 16. rujan novi sastanak sa čelništvom SDA, s tim da treba uzeti u obzir da je i nešto prije ovakvog Čovićevog istupa održan sastanak delegacija SDA i SBB-a. “Nakon sastanka sa liderima imat ćemo jasniju sliku o tome kako bi se neki odnosi u Federaciji BiH rješavali", dodao je. Međutim, ukazao da ne žele upasti u nove zamke blokada u Federaciji BiH. Na pitanje da li to znači da ne isključuje mogućnost nove većine u kojoj bi bili HDZ BiH, SDA i SBB, odgovorio je: “Da bi o nečemu razgovarali, mora prvo Ustavni sud Federacije BiH kazati svoje, da nemamo više blokada. To smo Tihić i ja zaključili tijekom nedavnih razgovora. Jer, ti procesi su pokrenuti. Sve je u takvoj jednoj fazi. Ili pozivanja na vitalni nacionalni interes ili na druge pravne mogućnosti. Ako se taj dio otvori, možemo tražiti kako barem sanirati sadašnje stanje. Ustavni sud Federacije BiH još nema kapacitet donositi odluke. S druge strane, svaki dan smo sve bliže izborima naredne godine i bilo bi naivno ulaziti u sve to. Ali, moram jasno kazati, još naivnije bi bilo ostaviti ove ljude da na ovakav način troše i uništavaju ono što ima malo javnog dobra u Federaciji BiH.” Ignorirano rješenje Sejdić - Finci I zaista, Tihić i Čović su se sastali, a najzanimljivije od svega je bio dogovor nekakvog čudnog modela za provođenje presude Sejdić i Finci. Doduše, nije bio u potpunosti definiran, a želja je bila da se ne ponovi izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića (tj. da Hrvata ne biraju Bošnjaci, kako to tumače u HDZ-u). RUJAN 2013. Dragan Čović (HDZ BiH) i Sulejman Tihić (SDA) Asim Sarajlić, potpredsjednik SDA Desilo se upravo suprotno, a osim toga, na čudan bi način bio izabran i član Predsjedništva ispred Bošnjaka. “Traži se model koji će omogućiti da zadovolji i presudu Sejdić – Finci, ali isto tako omogućiti da jedan narod ne bira drugome predstavnika, jer onda gube smisao tri člana Predsjedništva”, rekao je Čović. Obojica predsjednika su tvrdila da prijedlog ne predviđa novu podjelu BiH, no predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija smatra da je očigledna namjera podjele zemlje na tri dijela, čime se praktično dovršavaju ratni projekti mirnim putem. “Ja nisam vjerovao da imaju toliko hrabrosti da izađu sa jednim ovakvim besprizornim prijedlogom. Mi ćemo se boriti protiv njega. I sad nam je prioritet da zaustavimo ovakav prijedlog. Bojim se da ovdje imamo bar jednoga, a možda i oba partnera koji imaju cilj da ostanemo u ovom blatu u kojem se nalazimo”, rekao je Lagumdžija. Model izbora članova Predsjedništva koji predlažu HDZ i SDA nevjerojatno je složen i podrazumijeva da se Federacija BiH podijeli u dva izborna područja. Jedno bi činilo šest, a drugo četiri kanto- 27 BOSANSKI BAROMETAR na. Za sve kandidate glasalo bi se na cijeloj teritoriji Federacije, a zatim bi se utvrdila generalna rang-lista. Kandidat koji bi osvojio najveći broj glasova bio bi prvi član Predsjedništva. Drugi ne bi smio biti iz iste etničke grupe kao prvi član Predsjedništva i morao bi više od polovine glasova na izborima osvojiti iz onog područja u kom je prvi kandidat osvojio manje od polovine glasova. “To su izborna područja koja predstavljaju geografske cjeline i koja ni na kakav način ne mogu ličiti niti na novu izbornu jedinicu, a pogotovo i nikako ne mogu ličiti na neke nove, monoetničke entitete u BiH, odnosno u Federaciji BiH”, rekao je Šefik Džaferović iz SDA. Međutim, analitičar Reuf Bajrović smatra da to nije baš tako bezazleno. “U BiH sve što se jednom uvede kao navodno kompromisno rješenje i neki presedan kasnije postane pravilo. Sporazum Tihić – Čović izgleda kao oživljavanje Vance – Owenovog plana o podjeli BiH na tri etničke jedinice, s tim što bi Federacija bila podijeljena na dvije izborne jedinice, gdje bi jedna bila većinski bošnjačka, a druga jedinica bi bila sa blagom hrvatskom dominacijom. U tom kontekstu je taj sporazum ništa drugo do podjela Federacije na dvije izborne jedinice za izbor članova Predsjedništva. I samo po sebi je to uvod u neke vjerovatno dublje podjele. A pristanak SDA na ovakav jedan paket je ispunjavanje predizbornih obećanja HDZa od 2010., a naravno i prije toga”, prokomentirao je Bajrović. Osim toga, ovaj sporazum lidera SDA i HDZ BiH nema mnogo veze za provođenjem presude Sejdić – Finci, nego je potpisnicima cilj da jedan narod ne bira predstavnike drugom. Međutim, istakao je Bajrović, narod nisu izborne jedinice. “Činjenica da se govori o dva naroda kao dvije izborne jedinice, što se ovim rješenjem i pokušava uvesti, jasno govori da je pitanje presude Sejdić – Finci sasvim nebitno za autore ovoga sporazuma”, zaključuje Bajrović. SDA-ovo opravdavanje S njim se slaže i Tihomir Knežiček, predsjedavajući Vijeća nacionalnih manjina BiH, koji tvrdi da sporazum ima veze sa nekim drugim dogovorima. No, potpredsjednik SDA Asim Sarajlić pokušao je obrazložiti sporazum tvrdeći da on nudi neetničke teritorije, jer Federacija BiH ostaje jedna izborna jedinica koju će činiti dvije regije od pet kantona, a u obje regije su Bošnjaci većinski narod te se postavlja pitanje tko bi činio treći entitet. “Sporazumom se samo pokušava postići da se većina ne nameće manjini tj. da Bošnjaci ne biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što nikada i nije radila SDA nego SDP predlažući Željka Komšića. Danas su HDZ i SDP partneri u Vijeću ministara BiH”, kaže Sarajlić. Ponovio je da je ovaj sporazum optimalno i moguće rješenje i predstavlja realnu osnovu za ono što je moguće implementirati u BiH. Naglasio je da, iako je na nivou BiH opozicija, SDA pokušava pronaći rješenje koje je ponuđeno nakon niza razgovora Tihića i Čovića, no najavio je i daljnje sastanke na kojima će se razgovarati o materijalu. “Ono što je dogovorila vladajuća šestorka nije moguće implementirati jer ne postoji politička volja za to, a politička volja postoji samo kada je na dnevnom redu smjena političkih kadrova. Tri godine u BiH protekle su u potpunom debaklu na političkoj sceni, a SDA iz opozicije pokušava nuditi rješenja i odgovore za pitanje Grada Mostara i presude Sejdić i Finci”, kazao je Sarajlić. U svakom slučaju, dogovor o provođenju presude Sejdić – Finci trebao je biti postignut do 1. listopada 2013. za kada je u Bruxellesu zakazan “dijalog na visokom nivou” BiH – EU. Međutim, do tada se ništa nije desilo. q Edis FELIĆ 28 Đedović umjesto Izetbegovića Udruženja građana “Zašto ne” analiziralo je tko bi danas bio u Predsjedništvu BiH da se na izborima 2010. primijenio sporazum Tihić – Čović. Ukazali su na brojne “rupe” i nelogičnosti u sporazumu: “Iznenađujuće je da ovakav prijedlog dolazi od predsjednika HDZ i SDA – partija koje, uglavnom, u posljednjih 20 godina sudjeluju u vlasti na svim razinama u BiH. Zapravo, nevjerovatno je da su dva političara s toliko iskustva uopće razmatrali prijedlog s ovoliko temeljnih nedostataka, čak ne ni političke, već naprosto logičke prirode. Model izbora članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH koji predlažu HDZ i SDA podrazumijeva da se Federacija BiH podijeli u dva izborna područja u smislu izračunavanja izbora članova Predsjedništva BiH. Jedno područje činilo bi 6 županija (HNŽ, ZHŽ, Županija 10, USŽ, SBŽ, te Posavska županija), a drugo ‘područje’ 4 županije (SŽ, BPŽ, ZDŽ i TŽ) i Distrikt Brčko (opcija FBiH). Za sve kandidate glasalo bi se na cijeloj teritoriji FBiH, a zatim bi se utvrdila ‘generalna rang-lista’ s brojem glasova svih kandidata. Kandidat koji bi osvojio najveći broj glasova u cijeloj Federaciji BiH bio bi prvi član Predsjedništva BiH iz Federacije BiH. Drugi član Predsjedništva iz Federacije BiH bi, pak, morao ispuniti sljedeće kriterije: da ne bude iz iste etničke grupe kao prvi član Predsjedništva i da je više od polovice glasova na izborima osvojio iz onog područja u kojem je prvi kandidat osvojio manje od polovice svojih glasova. Prema principu broj 1, prvi član Predsjedništva BiH i dalje bi bio Željko Komšić, jer je osvojio najviše glasova u cijeloj Federaciji BiH (337.065 glasova). Najviše je glasova osvojio iz Izbornog područja broj 2, što znači da drugi član Predsjedništva ne bi smio biti Hrvat i ne bi smio imati većinu glasova iz Izbornog područja br. 2. Budući da su se, na izborima 2010. godine, za poziciju člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH mogli kandidirati samo kandidati koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati, to znači da bi drugi član Predsjedništva BiH morao biti kandidat koji se izjašnjava kao Bošnjak i koji je većinu svojih glasova osvojio na teritoriji Izbornog područja br. 1 (HNŽ, ZHŽ, Županija 10, USŽ, SBŽ, te Posavska županija). Na taj način, svi kandidati koji su se izjasnili kao Hrvati, osim Željka Komšića, automatski su eliminirani iz utrke – Borjana Krišto, Martin Raguž, Jerko Ivanković Lijanović, Pero Galić, Mile Kutle i Ferdo Galić. Za poziciju drugog člana Predsjedništva bi se, dakle, borili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Haris Silajdžić, Mujo Demirović, Ibrahim Spahić, Izudin Kešetović, Aida Jusić, Ibrahim Đedović i Džemal Latić. Međutim, upravo oni kandidati među njima koji su osvojili najveći broj glasova, ne bi imali nikakve šanse da uđu u Predsjedništvo, jer su osvojili većinu svojih glasova u Izbornom području 2, isto kao i Željko Komšić. Jedini izuzetak su Ibrahim Đedović (kandidat DNZ) i Džemal Latić (kandidat A-SDA), koji su većinu svojih glasova osvojili u Unsko-sanskoj županiji, koji pripada Izbornom području 1. Ibrahim Đedović Na izborima 2010. Latić je osvojio 8.738 glasova, a Đedović 13.389 glasova. S obzirom da su ovo jedini preostali kandidati koji ispunjavaju kriterije SDA i HDZ modela, drugi član Predsjedništva BiH iz Federacije postao bi Ibrahim Đedović, jer je osvojio više glasova od Latića. Tako bi, prema ovakvom prijedlogu HDZ i SDA, Ibrahim Đedović iz DNZ-a, koji je osvojio ukupno 13.389 glasova, danas bio član Predsjedništva BiH, iako bi po broju osvojenih glasova bio tek 9. kandidat na listi kandidata iz Federacije BiH. Đedović bi, dakle, u ovom mandatu pravio društvo Željku Komšiću i Nebojši Radmanoviću umjesto Bakira Izetbegovića iz SDA, koji je 2010. osvojio 162.831 glas (čak 12 puta više od Đedovića).” q PREPORODOV JOURNAL 155 BOSANSKI BAROMETAR MOMČILO KRAJIŠNIK NA SLOBODI: IZMEĐU MEĐUNARODNE PRAVDE I PRIPREME ZA NOVE RATOVE Povratak ratnog zločinca Kazne i sankcije za osobe koje su počinile i naređivale najokrutnije ratne zločine nad nesrpskim, a posebno bošnjačkim stanovništvom, tokom 1990-ih godina u agresiji na Bosni i Hercegovinu, trebale bi nositi upozoravajuću poruku za buduće generacije u cilju izgradnje mira, pomirenja i povjerenja među svim narodima na prostorima BiH i Balkana koji su nekada tokom rata bili na suprotnim stranama. Stoga bi bilo vrlo naivno, ali i kontraproduktivno po dugoročni mir i izgradnju povjerenja među narodima u postratnim društvima, da se ratni zločinci nađu na slobodi i među običnim ljudima gdje mogu slobodno djelovati u javnom životu. U tom svjetlu, postavlja se pitanje kako promatrati i shvatiti oslobađanje nekoliko srpskih čelnika, koji su nakon određenog vremena provedenog u zatvoru zbog kazni za ratni zločin našli se na slobodi, gdje imaju priliku da učestvuju u javnom životu kao i bilo koji drugi slobodni građanin? Da li je kazna od nekoliko godina zatvora, primjerice 15-20, dovoljna upozoravajuća poruka za buduće naraštaje da je ratni zločin jedno od najtežih zlodjela protiv čovječnosti, koji se kažnjavaju najtežim kaznama? Ako posmatramo dva primjera oslobađanja – Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika – nekadašnjih čelnika bosanskih Srba, koji su učestvovali u organizovanju ratnih zločina nad Bošnjacima, može se postaviti logično pitanje da li je pravda za bosanske muslimane/Bošnjake, kao najveće žrtve agresije na BiH, zadovoljena ili su ponovo bili predmet izdaje od strane međunarodne zajednice? Možda i najkritičnije pitanje je koliko prerano oslobađanje ratnih zločinaca vodi u nove sukobe i nove genocide u Bosni? Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik (1993.) Biljana Plavšić i Milorad Dodik – nastavak iste politike Možda najindikativniji slučaj pomenute problematike je oslobađanje nekadašnje članice Ratnog predsjedništva bosanskih Srba Biljane Plavšić, koja je 2002. priznala krivicu za strašne ratne zločine u BiH. Ipak, dok je bila u zatvoru Plavšićeva je u intervju za pojedine švedske medije povukla priznanje krivice kazavši da je to učinila samo zato da bi ostale tačke optužnice, uključujući i genocid, bile odbačene i da bi izbjegla suđenje koje bi trajalo tri godine. Osuđena je na 11 godina zatvora, ali ju je predsjednik Tribunala u Haagu oslobodio prije isteka kazne, krajem oktobra 2009. godine, nakon što je izdržala dvije trećine svoje 11-godišnje kazne u švedskom zatvoru. Biljana Plavšić je 2003. godine osuđena nakon što se izjasnila krivom po jednoj tački optužnice za zločin protiv humanosti, progon, u vezi sa njenom ulogom u kampanji etničkog čišćenja usmjerenoj na protjerivanje Bošnjaka i Hrvata s područja u BiH koje su nadzirali Srbi. Haaški sud za ratne zločine (MKSJ) odobrio je sredinom septembra 2009. njeno prijevremeno puštanje iz zatvora zbog dobrog vladanja. Osim što su porodice bošnjačkih žrtava na sve strane negodovale zbog njenog oslobađanja, bosanski Srbi, a posebno političari bosanskih Srba, na spektakularan način su pripremili njezin dočeka. Bivša predsjednica Republike Srpske i osuđenica Haškog tribunala stigla je prvo u Beograd gdje je dočekao tadašnji premijer Republike Srpske Milorad Dodik. Na ovaj način Dodik je još jednom RUJAN 2013. Biljana Plavšić i Milorad Dodik (2009.) otvoreno pokazao svu svoju beskrupuloznost, političku hirovitost i bilo kakvo odsustvo emocija prema žrtvama zločina koje je Plavšićka poticala i inspirisala tokom rata u Bosni. Ovim je činom Dodik potvrdio da ne osjeća grižnju savjesti zbog svih nehumanih zlodjela srpske vlasti tokom agresije na BiH, čak naprotiv, Biljanu Plavšić dočekao je kao najvećeg narodnog heroja. Također, nedugo nakon toga, Plavšić se u Banja Luci sastala i sa Dodikom kao i sa tadašnjim predsjednikom RS-a Rajkom Kuzmanovićem. Tom prilikom je izjavila da se neće uključivati u politički život. Ipak, tadašnji predsjednik RS-a Kuzmanović i bivši premijer RS-a Dodik poslali su time jasnu poruku da oni osobno, ali i institucije koje predstavljaju, odobravaju počinjene ratne zločine u Bosni. Paradoksalno je i to što se Plavšić tada nalazila u Banja Luci, gradu u kojem su počinjeni gnusni zločini protiv nesrpskog stanovništva, a posebno Bošnjaka, za koje je, između ostalih, priznala odgovornost i za koje je osuđena. Isto tako, veliki problem predstavlja i činjenica da je na njenu posjetu potrošen novac poreznih obveznika, uključujući i onih čije su čitave familije nestale zbog Biljane 29 BOSANSKI BAROMETAR Plavšić. I to nije kraj, jer veliki problem je što institucije i zvaničnici tog entiteta Plavšić slave kao heroja, umjesto da je odbace kao zločinca kao što su to radili Nijemci protiv nacističkih zločinaca koji su učestvovali u Holokaustu protiv Jevreja. I to je ta “civilizacijska razlika” između Njemačke, poslije Drugog svjetskog rata, gdje su zločinci istog kova kao Biljana Plavšić izlazili iz zatvora bez bilo kakvih dočeka, i današnje Republike Srpske, gdje osuđeni ratni zločinci mogu čak da se bave politikom i da postanu nadređeni porodicama svojih žrtava! Da li je to međunarodna pravda ili ponovna politička i društvena dominacija, kao i u vrijeme agresije na BiH i pokolja bosanskohercegovačkih muslimana? Dobrodošao, predsjedniče! Još jedan slučaj koji na najbolji način opisuje sve konsekvenze oslobađanja srpskih ratnih zločinaca je zasigurno i slučaj Momčila Krajišnika, koji je nakon odsluženja dvije trećine kazne zatvora zbog ratnih zločina nad nesrpskih stanovništvom oslobođen. Iako je i on javno izjavio da se ne planira baviti politikom, to ne znači da su porodice žrtava njegovih zločina zadovoljne njegovim oslobađanjem. On je bio osuđen za ubistva, progon, istrebljenje, deportaciju, zločin protiv čovječnosti, kao i za učešće u združenom zločinačkom poduhvatu trajnog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata na širem području BiH. Krajišnik je u pritvoru Haškog tribunala bio od aprila 2000. godine, nakon što je prvostepeno bio osuđen na 27 godina zatvora za zločine počinjene za progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u BiH tokom 1991. i 1992. godine, a Žalbeno vijeće Haškog tribunala mu je 17. marta 2009. izreklo kaznu od 20 godina. Nedugo prije oslobađanja u odluci predsjednika Haškog tribunala je navedeno da Krajišnik prihvata presudu Tribunala i svoju odgovornost za nasilno preseljenje nesrpskog stanovništva s područja RS-a, kao i to da je izrazio želju da pomogne pomirenju među narodima u BiH. Kaznu je odslužio u britanskom zatvoru, a u izdržavanje mu je uračunato i vrijeme privedeno u pritvoru, u kojem je bio od 2000. godine. I prilikom njegovog oslobađanja opet isti scenario u vezi sa dočekom u RS-u, ako ne i još spektakularniji, jer nakon što je avionom stigao iz Londona preko Bukurešta u Beograd, odatle je avionom vlade Republike Srpske nastavio put prema Banja Luci. Po slijetanju na banjalučki aerodrom rekao je da ima osjećaj da sanja. “Vi ne znate kako je lijepa ova država, volite je i branite. Bog je rukovodio mojom sudbinom i nisam se htio baviti politikom, već mojim poslom, ali vidjet ćemo što će biti”, rekao je novinarima. Čak je najavio da će u revizijskom postupku pokušati dokazati da nije ratni zločinac. Krajišnik je iz Banja Luke helikopterom prebačen do Pala, gdje su mu općinske vlasti i ogranak Srpske demokratske stranke pripremili veliki doček, na kojem se okupilo više hiljada ljudi. Diljem Pala postavljeni su posteri s Krajišnikovim likom i porukom “Dobrodošao!”. Čak je i entitetska Unija studenata pozvala svoje članove da u tome sudjeluju. Obrazložili su to tvrdnjom kako je Krajišnik značajno pridonio uspostavi Sveučilišta u Istočnom Sarajevu, iako nije poznato da je on s tim imao ikakve veze. Najviši dužnosnici RS-a biranim su riječima prokomentirali Krajišnikovo puštanje na slobodu, opisujući ga kao zaslužnu osobu koja je značajno pridonijela stvaranju tog entiteta. Predsjednik RS-a Milorad Dodik u izjavi medijima je relativizirao i presudu kojom je Krajišnik pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na 20 godina zatvora zbog progona nesrpskog stanovništva u BiH tokom rata. Ustvrdio je da je ta presuda donesena zbog “dnevnopolitičkih ciljeva”. “Momčilo Krajišnik se dokazao kao tvrd 30 političar i pregovarač i u tom pogledu je veoma važna uloga ne samo njega već i Biljane Plavšić, Radovana Karadžića i drugih političkih čelnika tog vremena”, izjavio je Dodik. Njegov bliski saradnik Igor Radojičić, koji trenutno obavlja dužnost predsjednika Parlamenta RS-a, Krajišnika je opisao kao osobu koja je dala veliki doprinos uspostavi RS-a. Štaviše, predsjednik SDS-a Mladen Bosić otvoreno mu je ponudio ponovno političko angažiranje u toj partiji. Ipak, možda najgore od svega je činjenica da su razmišljanja u glavama većine ljudi u RS-u, pa čak i kod mlađih generacija koje se teško sjećaju ratnih dešavanja, ali i kod ratnih zločinaca, ostala skoro nepromijenjena i nisu doživjeli nikakvu ideološku i sociološku transformaciju kako bi mogli svojim djelima i riječima graditi zajednicu utemeljenu na dijalogu, suživotu i toleranciji. Najbolji primjer su parole i slogani koje su uzvikivali bosanski Srbi prilikom dočeka Krajišnika na Palama. Čak je dočekan uz zvuke “Marša na Drinu”, uz koje su tokom rata u Bosni srpski vojnici ubijali Bošnjake. Uz srpske trobojke, četničku ikonografiju i uzdignuta tri prsta, prisutni na dočeku Momčila Krajišnika na Palama su nosili transparente “Krajišnik – sin srpskog naroda” i “Stop haškom teroru”. Na samom ulazu na Pale stajao je natpis “Dobrodošao, predsjedniče”. Dio okupljenih je pjevao “Biće opet pakao, biće ludnica, evo idu četnici sa fočanskih ulica” i druge nacionalističke pjesme. S druge strane, Krajišnik je prisutnima kazao: “Pružimo ruku svakome ko želi pomirenje. Nema pomirenja na raznim izvinjavanjima. Umjesto izvinjenja svi mi trebamo oprostiti zlo koje nam je učinjeno, a i zamoliti druge da nama oproste zlo koje smo učinili. Ne smijemo imati mržnje u svojim dušama. Samo tako će Republika Srpska opstati.” Govor je završio riječima “Živjela Republika Srpska, živjela Srbija”. Također, u zapaljivom govoru predsjednik SDS-a Mladen Bosić rekao je da su građani RS-a došli da odaju poštovanje Krajišniku, ali ne samo njemu već i “Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću čiji je grijeh stvaranje Republike Srpske”. PREPORODOV JOURNAL 155 BOSANSKI BAROMETAR Prerano oslobađanje ratnih zločinaca U tom kontekstu, mnogi eminentni stručnjaci smatraju da se srpski zločinci koji su počinili strašne ratne zločine i koji su oslobođeni prije odsluženja ukupne kazne, nisu mnogo promijenili svoja razmišljanja i stavove u vezi sa Bošnjacima koje su nekada ubijali u 1990-im. Većina njih još uvijek smatra da su njihovi zločini legitimna i opravdana djela koja su upisana u historiju kao događaji kojima će se ponositi buduće generacije Srba. Na primjer, ugledni psiholog Ismet Dizdarević tvrdi da bosanskohercegovačko društvo kao cjelina nije dostiglo taj nivo gdje bi se od osuđenih ratnih zločinaca moglo očekivati da se javno izvinu za svoja zlodjela i da se javno angažuju u izgradnji mira i sprječavanju mogućih zločina u budućnosti. Jednostavno, bosanskohercegovačko društvo još uvijek nema taj potrebni mentalni sklop suosjećanja i empatije sa pripadnicima drugih naroda u zemlji. “Svi zločinci koji su bili zatvoreni i osuđeni nisu se promijenili. Da on sada da krene da shvati šta je uradio, pa sad da on pomogne, ono što mi želimo, da se pomirimo, da živimo jedan suživot, pa da govori da je on napravio grešku, da se pokajao – ne znam kada ćemo mi to doživjeti. A od toga uveliko zavisi da li ćemo u ovoj zemlji moći da nastavimo da živimo kao ljudi”, smatra Dizdarević. Štaviše, bez osjećaja empatije među srpskim zločincima, a to bi predstavljalo jedan kompletni mentalni preokret u njihovim glavama i ideološkim pogledima, prosto je nemoguće i naivno vjerovati da se u BiH može graditi dugoročan mir i međuetničko pomirenje i osjećaj lojalnosti jednoj državi. S druge strane, sama uloga Tribunala u Haagu i međunarodne zajednice u smislu preranog oslobađanja pojedinih ratnih zločinaca sa Balkana, a posebno među bosanskim Srbima, vrlo je kontroverzno pitanje čime je u mnogome nanesena šteta ispunjavanju pravde za porodice žrtava, posebno bošnjačkih, u ratu u BiH. Već postoje mnoge analitičke rasprave o efikasnosti i krajnjem učinku Tribunala. U tom kontekstu, Navi Pillay, visoka komesarka Ujedinjenih nacija za ljudska prava, izjavila je jedne prilike da je “MKSJ izazvao mnoštvo negativnih reakcija udruženja žrtava, koja su smatrala da osuđene osobe poput Biljane Plavšić bivaju prerano oslobađane, pogotovo pošto je MKSR odbio da prihvati prijevremeno oslobađanje bilo kog osuđenika”. Tako je pravni utjecaj Tribunala vrlo često ostao u sjeni političkih konsekvenci sumnjivih odluka koje su donesene u ovom međunarodnom sudu čiji krajnji cilj je kažnjavanje ratnih zločinaca i zadovoljenje pravde na Balkanu. Ako porodice bošnjačkih žrtava nisu zadovoljne djelovanjem tog suda onda on nije ispunio svoju misiju i iznevjerio je očekivanja pravednih ljudi i najvećih žrtava srbijanske agresije na BiH. Kao institucija koja je osnovana 1993. godine, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je bio prvi sud te vrste koji je osnovan nakon Nürnberškog i Tokijskog tribunala, koji su bili ustanovljeni potkraj Drugog svjetskog rata. Prijevremenim oslobađanjem pojedinih zločina, MKSJ je svijetu poslao poruku da čak i oni zločinci koji su počinili najgnusnije zločine mogu jednoga dana ugledati svjetlo slobode i ponovo djelovati u javnom životu kao bilo koji drugi građanin. Sama kazna u obliku trajne etikete “ratnog zločinca” ne može biti dovoljna sankcija u dugoročnoj perspektivi, nego je Tribunal trebao donijeti kaznu kojom nakon izlaska na slobodu svim srpskim zločincima zabranjuje bavljenje politikom, čak i bilo koji oblik učestvovanja u javnom životu. Ratni zločinci – “heroji nacije” Možda je i suvišno zapitati se koliko je pošteno i ispravno da zločinci koji su tokom rata u BiH protiv Bošnjaka počinili najteže ratne zločine za koje su kažnjeni zatvorskom kaznom budu oslobođeni prije odsluženja kazne? Jer je zasigurno da njihovo prijevremeno oslobađanje proizvodi negativne i u dugoročnom smislu vrlo pogubne društvene, pa i političke, posljedice za cijelo bosanskohercegovačko društvo. Žalosna je činjenica da su ratni zločinci dočekani od strane naroda, ali i političara bosanskih Srba, kao najveći heroji nacije. Time se jasno može shvatiti da većina pripadnika Srba nisu doživjeli tu moralnu, civilizacijsku, društvenu i političku katarzu koja bi ih učinila građanima spremnim za suživot i izgradnju društva utemeljenog na toleranciji i poštivanju drugog i drugačijeg. I sve dok postoji takav mentalitet među bosanskim Srbima nemoguće je govoriti o međuetničkoj saradnji i pomirenju, pa čak i o Bosni, a ako se ne može govoriti o zajedničkoj zemlji, onda rat kao opcija visi o glavi svim narodima! Možda najgore od svega je to što Haški tribunal nije imao dovoljno sluha o mogućim posljedicama oslobađanja zločinaca jer su ih puštanjem na slobodu izjednačili sa bilo kojim drugim građaninom u BiH, pa čak i sa žrtvama zločina koje su počinili. Mislimo da je Tribunal, ali i cijela međunarodna zajednica, ako takav koncept uopšte više i ima smisla, trebali uvesti zabranu za sve ratne zločince da se nakon odsluženja kazne bave političkim i javnim životom. Zločinci moraju biti udaljeni od mogućnosti obavljanja javnih funkcija jer samo tako se može smanjiti direktan utjecaj njihovih zločinačkih ideja i planova koje, očigledno, većina zločinaca ni nakon toliko vremena nisu uspjeli preoblikovati u humanost i ljudskost. Oslobađanje zločinaca je znak mlađim naraštajima bosanskih Srba, ali i inače ljudima u svijetu, da humanost nije na cijeni, a da se zločini ne kažnjavaju najtežim kaznama i sankcijama. q Bedrudin BRLJAVAC Doček Momčila Krajišnika na Palama (30.08.2013.) RUJAN 2013. 31 IZ SVIJETA ANALIZA STANJA: SIRIJA – IRAN – LIBIJA I DIPLOMATSKE AKTIVNOSTI Na rubu ponora SIRIJA: “Crvena linija” – spriječen američki napad “Slučajna diplomacija” ili “Kerryev ultimatum” Sve je bilo spremno za američki napad na Siriju, bez autorizacije UN-a: mediji su zagrijali atmosferu do usijanja, ratni plan je napravljen, brodovi i avioni bili su na borbenim položajima, dogovorena je koordinacija s pobunjeničkim trupama na terenu, političari su žonglirali s navodnim “dokazima” o kemijskom napadu sirijske vojske 21. kolovoza u predgrađu Damaska… “Crvena linija” je pređena – na ispitu je američki kredibilitet, pozicija svjetske super sile. “Kubanska kriza” 21. stoljeća – na pomolu je ratni sukob s nesagledivim posljedicama. U Mediteranu je stacionirano na desetine američkih i ruskih ratnih brodova – na suprotnim stranama. Tjedan dana ruske diplomate ne mogu stupiti u kontakt s dužnosnicima američkog State Departmenta. A onda, 9. rujna 2013., “dogodila” se novinska konferencija američkog tajnika Johna Kerrya. Za vrijeme govora Kerry je rekao kako bi Sirija, ako želi zaustaviti vojnu intervenciju, trebala predati svoje kemijsko oružje u roku od tjedan dana. Ovo su njegove točne riječi: “Assad može predati svo kemijsko oružje međunarodnoj zajednici u roku od tjedan dana... Predati, sve, bez odgode... te osigurati da to bude korektno provedeno, no on to neće učiniti... I očito je kako to nije moguće izvesti.” Neposredno nakon njegovog govora oglasio se američki State Department ističući kako je državni tajnik John Kerry dao samo “retorički argument”, ne konkretnu ponudu, ističući kako se “Assadu ne može vjerovati da bi tako nešto poduzeo”. “Kerryev ultimatum” mogao bi postati novi pojam u međunarodnoj diplomaciji. Njegova izjava je isti dan pokrenula brzi politički proces u Moskvi, gdje se u posjeti nalazio sirijski ministar vanjskih poslova, Walid al-Moallem. “Retorički argument” ili ne, Rusija je dobila dokaz da su SAD javno “ponudili” uklanjanje kemijskog arsenala iz Sirije kao zamjenu za obustavu agresije. Ruske diplomate istupaju u javnost i ističu kako su poslali i službeni zahtjev Damasku da se pokrene procedura stavljanja kemijskog oružja pod međunarodnu kontrolu, uništavanje arsenala nakon što kontrola bude uspostavljena te sirijsko pristupanje Međunarodnoj organizaciji za prohibiciju kemijskog oružja. “Dali smo naš prijedlog sirijskom ministru vanjskih poslova, Walidu al-Moallemu, te se očekuje od njega brzi, i nadamo se, pozitivan odgovor”, izjavio je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova. Nedugo zatim stižu i prve sirijske reakcije – “Sirija pozdravlja ruski prijedlog” stavljanja kemijskog oružja pod međunarodnu kontrolu s namjerom njenog uništenja. Odmah se oglasio i generalni tajnik UN-a, Ban Ki-moon, koji je izrazio potporu planu i u razgovoru s novinarima istaknuo kako je pokrenuo nacrt plana za prebacivanje sirijskog kemijskog arsenala na sigurne lokacije, gdje može biti uništeno pod nadzorom dužnosnika UN-a. U svega sat vremena sve ove izjave preplavile su međunarodne medije i američki ratni plan zadobio je ogroman udarac. Dogodio se drastičan preokret u međunarodnoj debati o mogućnosti napada na Siriju. Loše sročeni komentar Johna Kerrya, ili gaf, ili diplomatski tempirana ponuda, ili osmišljeni rusko-američki plan, svejedno – potpuno je okrenuo situaciju (i spasio SAD i Baracka Obamu mnogih neugodnosti u budućnosti). Glasanje u američkom Senatu o vojnoj intervenciji je odmah otkazano. 32 Dogovoren je sljedeći plan: a/ Sirija mora predati popis svih kemijskih arsenala i proizvodnih pogona; b/ arsenali se moraju staviti pod međunarodnu kontrolu te uništiti do sredine 2014. godine. John Kerry i Sergej Lavrov Izraelski stav o ratu u Siriji Michael Oren, izraelski ambasador pri UN-u, 17. rujna je izjavio kako Izrael želi pad Assada s vlasti u Siriji. To potpuni zaokret ranijeg javnog stajališta Izraela koji je izbjegavao davati komentare po pitanju sirijske situacije. “Čak i Assadov poraz od strane pobunjenika povezanih s al-Qa'edom bio bi bolji ishod nego aktualna alijansa Damaska s Iranom. Uvijek smo željeli da Bashar al-Assad ode, uvijek smo više preferirali loše momke koji nisu povezani s Iranom od loših momaka iza kojih stoji Iran”, rekao je Oren u razgovoru za list “The Jerusalem Post”. Istaknuo je kako bi se rušenjem Bashara alAssada oslabila alijansa između Irana i Hezbollaha. “Najveća opasnost za Izrael je strateška osovina koja se proteže preko Teherana, Damaska do Bejruta. Assadov režim je ključni stup te osovine”, rekao je izraelski ambasador pri UN-u. Zanimljivo je kako se Izrael više od dvije godine suzdržavao od ovakvih javnih izjava. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je kritizirao Assada, nazivao ga diktatorom i koljačem, ali je pazio da se ne ostavi dojam da Izrael direktno sudjeluje u organiziranju sukoba u Siriji. S druge strane, sirijski predsjednik Bashar al-Assad istaknuo je u nekoliko navrata kako iza destabilizacije Sirije čvrsto stoji Izrael zbog sirijske nepopustljive potpore tzv. antiizraelskoj “Osovini otpora” (Iran – Sirija – Hezbollah). Ruski dokazi o kemijskom napadu 21.08.2013. 26. rujna ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, rekao je kako Rusija ima dovoljno dokaza koji pokazuju kako je u kemijskom napadu u okolici Damaska 21. kolovoza upotrijebljen sarin kućne izrade, no veće koncentracije nego u ožujku kod Aleppa. “U slučaju incidenta u blizini Aleppa 19. ožujka 2013., kada UN, zbog pritiska pojedinih članica Vijeća sigurnosti, nije reagirao na zahtjev sirijskih vlasti da se pošalje istražni tim, Rusija je – na zahtjev sirijske vlade – istražila ovaj slučaj te su rezultati danas dostupni Vijeću sigurnosti UN-a i javnosti. Glavni je zaključak da se radilo o sarinu iz kućne izrade. Također, imamo dokaze koji pokazuju kako je isti takav sarin korišten i 21. kolovoza, samo veće koncentracije", rekao PREPORODOV JOURNAL 155 IZ SVIJETA je Lavrov te istaknuo kako je s ovim podacima upoznao američkog državnog tajnika Johna Kerrya. “Izvještaji novinara koji su posjetili ove lokacije govore kako su razgovarali s borcima koji su potvrdili kako su dobili 'čudne rakete i municiju' iz strane zemlje te kako nisu znali kako ih koristiti. Također, imate svjedočenja časnih sestara koje žive u obližnjem samostanu. Možete pročitati izvještaje stručnjaka koji tvrde kako fotografije ne odgovaraju pravom napadu kemijskim oružjem. Također znamo i za otvoreno pismo koje su predsjedniku Obami poslali bivši operativci CIA-e i Pentagona koji tvrde kako nije točno da su sirijske vlasti stajale iza napada”, rekao je Lavrov. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 28. rujna Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je prihvatilo rezoluciju u kojoj se iznose detalji oko stavljanja sirijskog kemijskog arsenala pod međunarodnu kontrolu s ciljem njegovog uništenja. “Današnja povijesna rezolucija je prva dobra vijest o Siriji nakon jako dugo vremena. Sirijske strane moraju konstruktivno pristupiti nadolazećoj konferenciji 'Ženeva 2', koja će biti značajan korak prema stvaranju demokratske države koja će garantirati ljudska prava za sve. Regionalni akteri imaju odgovornost upozoriti one koji bi htjeli aktivno potkopati ovaj proces i one koji ne poštuju u potpunosti sirijski suverenitet, jedinstvo i teritorijalni integritet”, rekao je Ban Ki-moon, generalni tajnik UN-a, nakon glasanja u Vijeću sigurnosti. U Rezoluciji UN-a se naglašava kako “odgovorni za kemijski napad moraju biti suđeni”, no ne ističe se koja je strana odgovorna. Također, spominju se posljedice ukoliko se Sirija ne bude pridržavala aktualnog plana, no također se ističe kako će se o njima raspravljati u sklopu nove rezolucije na koju Rusija i Kina mogu uložiti veto. Drugim riječima, Rezolucija ne dozvoljava automatsku uporabu sile, odnosno vojnu intervenciju prema članku 7, na čemu je inzistirala Rusija. “Nadam se da će razne skupine sirijske opozicije biti sposobne – dok je sirijska vlada veća davno prihvatila – objaviti kako su spremni sudjelovati na međunarodnoj konferenciji bez preduvjeta”, izjavio je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova. S druge strane, američki državni tajnik John Kerry govori nešto sasvim suprotno, ističući kako “Assadov režim snosi odgovornost za udovoljavanje ovih uvjeta”. Bashar Jaafari, sirijski ambasador pri UN-u, rekao je da Rezolucija UN-a drži sve strane u sirijskom sukobu odgovornima za eliminaciju kemijskog oružja, uključujući i pobunjenike. “Neke članice Vijeća sigurnosti UN-a već sada nastoje sabotirati ovaj povijesno važan dokument. Žalosno je da su neke delegacije već počele s negativnom interpretacijom rezolucije kako bi je skrenule s cilja”, rekao je Jaafari. Također je naglasio kako se SAD, Francuska, Turska, Saudijska Arabija i Katar moraju podrediti ovom dokumentu te kako ih se mora držati odgovornima ukoliko nastave slati oružje pobunjenicima. “Ne možete u Siriju dovoditi teroriste iz cijelog svijeta, u ime džihada, i onda se pretvarati da radite u ime mira”, rekao je Jaafari. Mirovna konferencija “Ženeva 2” U intervjuu za Sky News Arabia, 28. rujna, Walid al-Moallem, sirijski ministar vanjskih poslova, istaknuo je kako je sirijska vlada spremna doći u Ženevu na pregovore s nacionalnom opozicijom, a ne na predaju vlasti. Rekao je da bi konferencija “Ženeva 2” trebala ponuditi politički program i radni dokument koji bi se dao na referendum kako bi sirijski narod mogao odlučiti o svojoj budućnosti. “Svaka rezolucija predstavljena na toj konferenciji ne može se prihvatiti ako je ne prihvaća sirijski narod”, naglasio je al-Moallem. Istaknuo je kako rat može biti gotov za nekoliko tjedana, pod uvje- RUJAN 2013. tom da zemlje predvođene SAD-om prestanu podupirati i slati teroriste u Siriju. “Sve dok SAD, Europa i neke zaljevske zemlje podržavaju teroriste, kriza će se nastaviti. Ako oni prihvate političko rješenje, uvjeravam vas kako će se rat završiti za nekoliko tjedana”, rekao je al-Moallem. Naglasio je kako je Bashar al-Assad legitiman predsjednik sve do predstojećih izbora koji se trebaju održati sredinom 2014.: “O ovom pitanju neće biti diskusije s nikim i nitko nema pravo dovoditi u pitanje njegov legitimitet.” Sirijski predsjednik Bashar al-Assad 30. rujna dao je intervju za talijansku televiziju RAI, u kojem se osvrnuo na pregovore: “Spremni smo voditi politički dijalog s opozicijom koja ima politički program, političku viziju. Kada su naoružani ne zovemo ih opozicijom, zovemo ih teroristima. Stoga, možemo razgovarati s bilo kojom strankom u opoziciji. Što se pak tiče militanata, ako polože oružje, biti ćemo spremni i s njima razgovarati kao i sa svim drugim građanima. No, ne možemo pregovarati s organizacijama povezanim s al-Qa'edom. Također, ne možemo pregovarati s onima koji pozivaju stranu vojnu intervenciju u Siriji.” Govoreći o kemijskom napadu 21. kolovoza naglasio je kako nema nikakve logike da bi sirijska vojska SAA izvela taj napad. “Na mnogim mjestima imamo fotografije iste djece, ovi materijali su dostupni na internetu”, rekao je referirajući se na izvještaje kako su pojedine slike napada lažirane. “S druge strane, mi imamo kompletne dokaze, materijale, kontejnere koje su koristili teroristi. Imamo i iskaze od nekih terorista koji su nabavili ove materijale iz susjednih zemalja”, rekao je Assad. IRAN: Zatopljenje odnosa SAD – IR Iran!? Povijesni razgovor američkog i iranskog predsjednika 27. rujna 2013. došlo je do prvog direktnog kontakta između američkog i iranskog predsjednika još od pobjede Islamske revolucije u Iranu 1979. godine – Barack Obama telefonski je razgovarao s Hassanom Rohanijem. Povijesnom kontaktu prethodio je pomirljiv govor iranskog predsjednika na Generalnoj skupštini UN-a, kao i intervju za CNN, u kojima se pozivao na mir, razumijevanje, diplomaciju i dijalog. Hassan Rohani i Barack Obama Na konferenciji za novinare održanoj isti dan Obama je obznanio kako je razgovarao s Rohanijem i izrazio uvjerenje da bi se moglo pronaći zajedničko rješenje za iranski nuklearni program. Pritom je istaknuo kako Iran ima pravo na mirnu nuklearnu energiju. “Vjerujem kako postoji osnova za rješenje. Iranski vrhovni vođa (ajatolah Ali Hamenei, op.ur.) izdao je fetvu protiv razvoja nuklearnog oružja. Predsjednik Rohani je istaknuo kako Iran nikada neće razvijati nuklearno oružje. Jasno sam istaknuo kako mi poštujemo pravo iranskog naroda na pristup mirnoj nuklearnoj energiji u kontekstu iranskog zadovoljavanja obveza. Stoga, test za to će biti smislene, transparen- 33 IZ SVIJETA tne i provjerljive akcije, koje također mogu olakšati opsežne međunarodne sankcije koje su trenutačno na snazi. Rješavanje ovog problema, očito, moglo bi poslužiti kao veliki korak naprijed u novim odnosima između SAD-a i Irana, koji bi bili bazirani na međusobnom interesu i međusobnom poštivanju. Time bi se također osigurali bolji odnosi između Irana i međunarodne zajednice kao i zemalja regije, čime bi iranski narod ostvario svoj izuzetan potencijal, no također bi nam pomoglo da zajedno adresiramo druge zabrinutosti što bi moglo dovesti do većeg mira i stabilnosti na prostoru Bliskog istoka. Put do smislenog dogovora će biti težak. U ovom trenutku obje strane imaju znatne zabrinutosti koje će trebati prevladati. No, vjerujem kako imamo odgovornost baviti se diplomacijom te kako imamo unikatnu priliku napraviti progres s novim vodstvom u Teheranu”, rekao je, između ostaloga, američki predsjednik Barack Obama. Nova iranska diplomatska strategija Važno je naglasiti za novi iranski predsjednik ima mandat i odobrenje vrhovnog iranskog vođe ajatolaha Alija Hameneija za novi diplomatski pristup SAD-u i zapadnim zemljama. Politički analitičari ističu da je na snazi općeprihvaćena nova strategija koja je odabrana nakon što žestoka retorika bivšeg predsjednika Mahmouda Ahmadinedžada nije polučila nikakav značajan rezultat u domeni pregovora sa Zapadom. Iransko vodstvo svjesno je načina na koji američka diplomacija operira, svjesni su mnogih interesnih skupina, lobiranja i medijskih pritisaka koji rade protiv njih. Rohanijev prethodnik, Mahmoud Ahmadinedžad, pretvoren je u veliki uteg: nikakav progres nije bio moguć jer bi svaki progres bio zaustavljen upornim ponavljanjem kako je Ahmadinedžad pozvao na “brisanje Izraela s karte svijeta” i “negirao holokaust”. Hassan Rohani je krenuo s jednim sasvim novim pristupom. Na Generalnoj skupštini UN-a je održao govor u kojem je pozvao na mir i rješavanje svih problema putem diplomacije. Naglasio je da su prethodni predsjednički izbori u Iranu dokaz kako je iranski narod prihvatio demokraciju, mir i stabilnost. Istaknuo je da se svijet nalazi u prijelomnom povijesnom trenutku kada mora krenuti pravcem u kojem se više neće voditi sukobi te u kojem će nestati “hladnoratovski mentalitet” gdje se neke zemlje smatraju superiornijima nad drugima. “Iran želi rješavati probleme, ne stvarati ih. Nema tog problema koji se ne bi mogao riješiti oslanjanjem na nadu i umjerenost, zajedničko poštovanje i odbacivanjem nasilja i ekstremizma", istaknuo je Rohani i dodao kako je “mirna nuklearna energija” neotuđivo iransko pravo. “Objavljujem ovdje, otvoreno i nedvosmisleno, kako je Iran oduvijek želio samo mirnu nuklearnu energiju. Nuklearno oružje i svako drugo oružje masovnog uništenja nema mjesta u iranskoj sigurnosnoj i obrambenoj doktrini te je u kontradikciji s našim osnovnim vjerskim i etičkim uvjerenjima. U našem je nacionalnom interesu, to je naš imperativ, da uklonimo sve zabrinutosti vezane uz iranski mirni nuklearni program”, rekao je Rohani i naglasio kako je pozorno slušao Obamin govor prethodnog dana. “Nadam se da se američko vodstvo neće povesti za kratkovidnim interesima ratnohuškačkih skupina koje vrše pritiske. U tom slučaju možemo riješiti naše probleme na način da naša interakcija bude bazirana na međunarodnom zakonu, jednakosti i uzajamnom poštivanju. Naravno, očekujemo konzistentan glas iz Washingtona”, između ostaloga, rekao je iranski predsjednik na Generalnoj skupštini UN-a. S druge strane, u razgovoru za CNN je nedvosmisleno istaknuo kako su se zločini nacista nad Židovima dogodili. Očito, da bi još pojačao svoj pomirljivi ton, sa sobom u New York doveo je židovskog zastupnika u Iranskom parlamentu. “Naš cilj je svjetskoj javnosti poručiti kako Iran ne samo da nije antisemitska zemlja, već 34 zemlja koja poštuje tradicije i vjerovanja židovskog naroda. Morate znati kako mi poštujemo Svetu knjigu židovskog naroda, kao i njihovog Poslanika, Mojsija”, istaknuo je Rohani u razgovoru za CNN. U cijeloj ovoj priči nužno je istaknuti kako nova Rohanijeva doktrina promjene vanjskopolitičke retorike prema Zapadu ne znači popuštanje na regionalnom planu. Po pitanju Sirije istaknuo je kako se Iran i dalje zalaže za mirovno rješenje, politički dogovor, no također je rekao kako rat u Siriji nije rat između Vlade i opozicije, već rat između Vlade i terorista. Tim izjavama, koje je dao u razgovoru za CNN, indirektno poručuje američkim vlastima kako “Sirija nije na pregovaračkom stolu”. Hassan Rohani itekako može biti zadovoljan obavljenim za vrijeme posjeta SAD-u. Ostvario je upravo ono što je i obećavao za vrijeme predizborne kampanje, provodeći time zapravo volju iranskog naroda koji mu je dao snažnu potporu po pitanju rješavanja aktualnih problema na diplomatski način. Nije popustio oko niti jednog ključnog pitanja i doveo je američku administraciju u neugodnu poziciju. Barack Obama nije imao veliki manevarski prostor u ovom slučaju. Nije mogao u potpunosti ignorirati ruku pomirenja koju mu pruža novi iranski predsjednik, te se stoga odlučio “samo” na telefonski razgovor. Reakcije u Iranu i Izraelu Reakcije na Rohanijev razgovor s Obamom u Iranu su poprilično podvojene. Dok jedni podržavaju pokretanje diplomatskog procesa, drugi se žestoko protive. Stotine ljudi dočekale su predsjednika Rohanija 28. rujna u zračnoj luci Mehrabad u Teheranu. Njegovi pristaše došli su mu dati potporu, dok su protivnici reagirali burno. Predsjednikova kolona automobila gađana je jajima i cipelama, dok je oko 100-tinjak najradikalnijih uzvikivalo “Smrt Americi” i “Smrt Izraelu”. Iranski zamjenik ministra vanjskih poslova, Abbas Araqchi, komentirao je telefonski razgovor dvojice predsjednika istaknuvši kako smatra da tek jedan poziv neće promijeniti odnose između SAD i Irana. “Još uvijek se nalazimo na početku dugačkog puta. Nadalje, mi imamo svoje sumnje, kao što je i Vođa (ajatolah Ali Hamenei, op.ur.) rekao, teško je biti optimističan po pitanju ovih pregovora, no također je naglasio kako se ne protivi ovom procesu”, istaknuo je Araqchi. Naglasio je da su iz Bijele kuće predložili sastanak, međutim iranski predsjednik tu ponudu nije prihvatio: “Rohani je odbio ponudu za sastanak jer bi bilo previše komplikacija nakon duge povijesti tenzija.” I dok diljem svijeta gotovo svi pozdravljaju Rohanijev diplomatski nastup, dotle je u izraelskoj vladi nastala prava panika. Pojedini izraelski dužnosnici djeluju sve više frustrirano zbog mogućeg zatopljenja odnosa između Irana i SAD. Utjecajni bivši izraelski ministar vanjskih poslova, Avigdor Lieberman, odbacio je iranske izjave ističući kako se radi o “triku kojim Iran kupuje vrijeme”. Nadalje, podsjetio je na izraelski napad na irački nuklearni reaktor 1981. ističući kako je Izrael tada djelovao sam, sugerirajući kako bi to trebalo ponoviti i sa slučajem Irana. “Rohanijev miroljubivi napad nije ništa drugo nego trik, u stilu Sjeverne Koreje. Sada, kada je svijet usredotočen na iranske pokušaje da se predstave kao umjereni i pomirljivi, bitno je podsjetiti kako se Iranci već dugo vremena bave ovakvim obmanama. Koriste taktike obećavanja, odugovlačenja, hranjenja međunarodne zajednice lažnim informacijama, dok u isto vrijeme idu dalje prema svom cilju nabavke nuklearnog oružja koje će zaprijetiti svjetskom miru”, poručio je Lieberman. LIBIJA: Politički i ekonomski kaos Kaos, bezvlašće, separatizam… Libija je zemlja u kaosu, na sve većem prostoru vlada bezvlašće. Sigurnost u Benghaziju sve je lošija, međutim, niti glavni grad Tripoli PREPORODOV JOURNAL 155 IZ SVIJETA nije siguran. U njemu je stanje izuzetno napeto, noćima se čuje pucnjava na ulicama, brojni su teroristički napadi. Na snazi je samonametnuti policijski sat od sumraka do zore, drugim riječima, malo tko se usuđuje izaći na ulice Tripolija noću. Informacije govore kako se militantne skupine mobiliziraju diljem zemlje te kako se dvije ključne regije, Cirenaika i Fezzan, planiraju odvojiti od Tripolija. Politička kriza je na vrhuncu, Libijski kongres se raspao. Opozicijska stranka desnog centra, Alijansa nacionalnih snaga, napustila je Kongres, kao i druge manje etničke stranke. Drugim riječima, Muslimanska braća, tj. njihova stranka Pravda i razvoj, ostali su sami i sada predvode Vladu koja se urušava svakog dana. Libijska vlada, tj. libijski ogranak Muslimanske braće, praktično kontrolira samo Tripoli i Misratu, koja se nalazi oko 200 kilometara istočno – i to je sve. je smanjuju obujam svog angažmana u Libiji, ističući kako sigurnosna situacija ne dozvoljava adekvatan rad. Exxon Mobil ističe kako će smanjiti prisutnost u Libiji, dok je Royal Dutch Shell već napustio istraživanje na dva libijska bloka. Procjenjuje se kako su libijske vlasti i njihovi poslovni partneri izgubili preko 7,5 milijardi USD zbog aktualne blokade proizvodnje i izvoza. Saif al-Islam Gaddafi 19. rujna 2013. u Tripoliju je počelo suđenje za 38-orici bivših libijskih dužnosnika, uključujući i Abdullaha Senussija, šefa Gaddafijevih tajnih službi. Prema mišljenju dobro obaviještenih poznavatelja prilika u Libija, njih vjerojatno čeka ista sudbina kao i bivšeg ministra obrazovanja, koji je na istom sudu u ekspresnom roku osuđen na smrt. Naftni profit – svatko želi svoj dio kolača Vlasti u Tripoliju, na čelu s premijerom Alijem Zeidanom, izgubile su i kontrolu nad znatnim dijelom državne naftne industrije. Naime, tokom kolovoza 2013. došlo je do štrajk snaga sigurnosti u glavnim libijskim lukama. “Snage sigurnosti” zapravo su pobunjenici iz rata 2011. koji se nikada nisu u potpunosti podredili novim vlastima u Tripoliju, a danas rade kao zaštitari na naftnim postrojenjima i u lukama. No, njihov štrajk nije običan štrajk jer vođa prosvjednika, Ibrahim al-Jathran, želi prodavati naftu nezavisno, tj. isključiti libijsku Nacionalnu naftnu korporaciju (NOC). Osim toga, zatvorena su i najveća libijska naftna polja na zapadu zemlje, nakon što su militanti blokirali ključni naftovod i zaustavili dovod nafte prema lukama. Libijska proizvodnja nafte smanjila se na svega 200.000 barela po danu (prije rata je iznosila 1,6 milijuna). Samo polja El-Feel i El-Sharara, koju su prisilno zatvorena, imaju kapacitet od 500.000 barela dnevno. Libijski ministar nafte, Abdelbari al-Arusi, ističe: “Ako se ova situacija nastavi, ostvariti ćemo zastrašujuće financijske gubitke.” O naoružanim skupinama na istoku zemlje, koji su blokirali naftne luke, rekao je sljedeće: “Ove skupine su proglasile federalizam i ne priznaju ni Vladu ni Nacionalno vijeće. Ova mladež sada posjeduje oružje, imaju silu i silom sprječavaju izvoz nafte i zatvaraju luke.” Istaknuo je kako su skupine na istoku zemlje kontaktirale tankere želeći direktno prodavati naftu, no, međunarodne kompanije su odbile ponudu – “ne žele uništiti vlastiti ugled”. Zatvorene su luke Es Sider, Ras Lanuf, Zueitina i Marsa al-Hariga. Samo je na istoku zemlje otvorena luka Marsa al-Brega. Procjenjuje se kako Libija dnevno gubi čak 130 milijuna USD zbog aktualnih blokada. To je jedan od glavnih razloga zbog čega je 17. rujna 2013. libijski premijer Ali Zeidan posjetio London, gdje se susreo s Davidom Cameronom, britanskim premijerom, od koga je zatražio međunarodnu pomoć. “Ako međunarodna zajednica ne pomogne u prikupljanju oružja i municije, ako nam se ne pomogne pri organizaciji vojske i policije, stvari će potrajati još jako dugo. Situacija se neće popraviti ukoliko ne dobijemo pravu i praktičnu pomoć", rekao je Zeidan govoreći na libijskoj investicijskoj konferenciji u Londonu. U razgovoru s Cameronom rekao je kako želi smanjiti količinu oružja koje prolazi kroz Libiju, pri čemu zagovara “mirno pristupanje” militantnim skupinama. Vladini dužnosnici ističu kako su tokom rujna uspjeli pokrenuti proizvodnju nafte na nekim mjestima na zapadu zemlje, međutim istok, gdje se nalaze najveća naftna nalazišta – i dalje je pod blokadom. S pobunjeničkim skupinama uspjeli su dogovoriti otvaranje naftnog polja El Sharara, što će povećati libijsku proizvodnju nafte za 400.000 do 450.000 barela po danu. No, velike naftne kompani- RUJAN 2013. Saif al-Islam Gaddafi na suđenju u Zintanu Istog dana, Saif al-Islam Gaddafi, najstariji sin brutalno ubijenog libijskog vođe pukovnika Muammara Gaddafija, pojavio se na suđenju u Zintanu – i pored upornih zahtjeva da se izruči vlastima u Tripoliju, kako bi mu se tamo sudilo. Mnogi ističu kako izgleda dobro, nekoliko puta se nasmiješio, čak su mu dali mikrofon u ćeliju u kojoj se nalazio. Saif je rekao kako ne želi da ga se izruči u Tripoli, a izgleda kako je zintanski sud i uvažio njegov zahtjev. Suđenje je prekinuto do 12. prosinca 2013. zbog nedostatka dokaza. Svjedoci ističu kako se zgrada suda nalazi pod minimalnom zaštitom. Pojedini mediji ističu kako se Saif al-Islam Gaddafi očigledno dobro slaže s bivšim pobunjenicima u Zintanu, koji su ga uhapsili u studenom 2011. nakon smrti njegovog oca u Sirtu, gdje se vodila posljednja i odlučujuća bitka Zelene vojske. Treba istaknuti kako Međunarodni kazneni sud u Haagu traži da se Saifa izruči njima, no to odbija – Tripoli. A zahtjev Tripolija za izručenjem njima, odbija – Zintan. Već skoro dvije godine Saif se nalazi u Zintanu i izgleda kako se to neće uskoro promijeniti. Moussa Ibrahim Zadnji glasnogovornik Libijske Džamahirije, Moussa Ibrahim, jedan od ključnih dužnosnika za vrijeme agresije na Libiju 2011. i dalje je na slobodi. 31. kolovoza 2013., povodom 44. godišnjice osnutka slobodne Libije, putem audio poruke javio se s nepoznate lokacije. Između ostaloga, rekao je i sljedeće: “Gaddafi je bio vojnik, poeta i filozof. Imao je viziju, ne samo za Libiju, već i za cijeli svijet. Imao je misiju za cijeli svijet i mi, Zeleni otpor, moramo nastaviti tu misiju. Ne smijemo se ograničiti samo na osvetu. Moramo biti iznad laži naših neprijatelja. Moramo okupiti snage i izvršiti misiju koju je Gaddafi imao za svijet.” q Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ 35 KULTURA PRIČA O SEVDALINKAMA: JEDNA OD NAJLJEPŠIH I NAJZAHTJEVNIJIH SEVDALINKI Mošćanice, vodo plemenita Haj Mošćanice, vodo plemenita haj usput ti je selam ćes mi dragom, haj il' nek' dođe il' nek' me se prođe. đe, poznatog sarajevskog izletišta na istočnoj strani Sarajeva, iznad lijeve obale rječice Mošćanice, gdje je posjedovao veliku kuću s dvije avlije, koHaj nek' ne kosi trave oko Save, ja je postojala sve do iza austrougarhaj pokosiće moje kose vrane. ske okupacije. Kada je Omer-aga Haj nek' ne pije vode Mošćanice, umro u epidemiji kuge u augustu haj popiće mi moje oči čarne. 1783. godine, iza njega su ostali žena Hava, majka Aiša, sin Zulfikar i kći Ćamila, koji su u to vrijeme bili još maloBudući da je sevdalinka pjevana dobni. Ćamila (Ćamka) Fazlagić se pjesma koju karakteriše melos iz slaipak, po majčinoj volji, najprije udala venskog i orijentalno-osmanlijskog za sarajevskog kadiju Mehmeda Sanasljeđa, ona u sebi nosi snažnije pedik-efendiju, sina Omer Rifdi-efendijičate individualnog, stvaralačkog. Na Arif Alejbegović i Mustafa Nadarević na. Taj brak, međutim, nije uspio, pa samim počecima stvarale su je individue i manje grupe izmiješanog etnosa ili konfesija. Ima podataka je Ćamila tek svoj drugi brak konačno sklopila sa spominjanim Mukoji svjedoče o pjevanju iste pjesme ili poznate pjesme i u jednoj i stafom Nurudin-efendijom Šerifijom, kojem je oko 1808. godine rou drugoj sredini; bila je nadahnuta ljubavlju onih koji se vole, a nisu dila sina Fadila, “kasnijeg Fadil-pašu, rodonačelnika sarajevske porosmjeli objelodaniti ta osjećanja ni u pjesmi. To je kraća pjesma i, dice Fadilpašića, a uz njega i dvije kćeri, Atiju i Mejremu. Ostala je najbolje izražena uz pratnju saza. Nema instrumenta koji joj bolje pomalo zanemarena činjenica da je sin Ćamke Fazlagić, spomenuti odgovara. Sevdalinku karakterizira solo pjevanje. Smatra se pje- Fadil-paša, ustvari poznati pjesnik Fadil-paša Šerifović, jedan od najsmom razvijenog tonskog opsega, s poravnom kajdom, dakle pje- značajnijih bošnjačkih stvaralaca na orijentalnim jezicima. Nakon smrti brata, godine 1827. i 1828. bile su veoma teške u vana lagahno, otegnuto, slobodno, uz ornamentalne ukrase i indiĆamkinom životu. Najprije su joj “razuzdani sarajevski janjičari” vidualne manire. Agrarnom reformom u Kraljevini Jugoslaviji, dolaskom osiro- ubili muža, a onda joj je i majka umrla. Umrla je 1848. godine i mašenih begovskih i aginskih slojeva na svoje posjede u selo, i ova ukopana sa svojim drugim suprugom ef. Šerifijom, na starom alifaizrazito gradska pjesma po nastanku dolazi snažnije u selo. Selo je i kovačkom mezarju, neposredno uz put što vodi prema Kozjoj tekstom i melodijski mijenja. To čine i elektronski mediji, festivali i Ćupriji. Tako su s njome izumrli Fazlagići i u ženskoj lozi. Ostala je u slično, sa slabim prisustvom i udjelom stručnjaka. To se događa i narodu samo pjesma kao isječak iz prošlosti Sarajeva i sjećanje na danas; postoji tendencija da se osavremeni njen sadržaj, pa čak i tu porodicu. Prema tome, Ćamila Fazlagić je ta koja je slala poruku njeni interpretatori pokazuju potrebu unošenja inovacija u nju. svome dragom preko tri rijeke: Mošćanice, Miljacke i Bosne. Njen dragi, Mustafa Nurudin ef. Šerifija je pobjegao u Posavinu, na očeOva pojava traži poseban pristup. Kao muzička pratnja sevdalinci, etnomuzikolozi smatraju da vo imanje, pred strahom od nadolazeće kuge u Sarajevu. Kad sam ovih dana u Sarajevu sreo akademika Abdulaha Sidranajbolje odgovara saz, jer on uspješno proizvodi melodije koje pružaju pjevaču mogućnost da ispolji svoje individualne karakteristike: na i uz kahvu mi ispričao da upravo pišem o porijeklu sevdalinke folklorni elementi pružaju individualnom, stvaralačkom slobodu “Mošćanice, vodo plemenita”, akademik mi je kazao: “Zasigurno je osjećanjima i izboru riječi do muzičke pratnje. Tako sevdalinka u to jedna od najljepših naših narodnih pjesama. Rastao sam uz nju. izvođenju uz saz dobiva na kreativnosti, zapravo u izvođenju uza To je dugačka, ženska pjesma, djevojke žanju, pa se pjevajući tu pjesmu natpjevavaju. Međutim, danas se pjeva njen kraći dio, od saz postiže i literarno i melodijski. U ovom broju govorimo o nastanku sarajevske sevdalinke “Mo- tri strofe. Pogledajte u jednom dijelu narodni pjesnik govori 'da ne šćanice, vodo plemenita” ili, kako je Sarajlije od milja nazivaju, “Na kosi trave oko Save'. Bio je adet da cure sijeku svoje kose i na taj Ophođi prema Bakijama”. Rijeka Mošćanica je mala sarajevska rije- način bacajući dio kose u rijeku iskazuju tugu za dragim koji je bio ka. Izvire nedaleko od naselja Faletići. Zadivljuje bistrinom. Njen daleko. U drugom dijelu opet narodni pjesnik kaže: 'da dragi ne tok od izvora do ušća traje svega nekoliko kilometara. Ulijeva se u pije vode Mošćanice'. Šta nam govori zadnji stih 'popiće moje oči čarne'? Pa, to da je njen dragi otišao iz Sarajeva u Posavinu i da je Miljacku, prije nego što se Miljacka tiho ušunja na Benbašu. Ova sevdalinka je opjevala stvarne ličnosti, mada je u njoj došlo ona toliko za njim plakala i u Mošćanicu suze slijevala, tako da će te do zamjene glavne junakinje Ćamile Fazlagić sa drugim imenima: suze doći do njega. Narodni pjesnik je suviše velik, ni najveći moDžehvom, Zlatom, Fatom, Ajkom, Safom... Ova je pjesma opjevala derni pjesnik nije mu ni do koljena.” Ova sevdalinka je jedna od najzahtjevnijih i zato se mali broj ljubavnu zgodu između Ćamile Fazlagić i Mustafe Nurudin ef. Šerifipjevača usuđivao snimiti je za arhiv Radija Sarajeva ili nosače zvuja, koji su živjeli u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća. Rahmeka. Među najautentičnijim interpretacijama smatra se izvedba satli Alija Bejtić je dokazao da je Ćamila Fazlagić posve stvarna ličnost i da je kćerka Omer-age Fazlagića, te da je bila udata za Mustafu Nu- rajevske muzičke legende Arifa Alajbegovića. q Avdo HUSEINOVIĆ rudin-efendiju. Otac Ćamilin, Omer-aga Fazlagić, bio je vlasnik Opho- 36 PREPORODOV JOURNAL 155 KULTURA DODJELA NAGRADA “ISA-BEG ISHAKOVIĆ” ZA 2013. GODINU Počast dobrotvorima Sarajeva Ovogodišnja, osma po redu, dodjela nagrada nazvana po osnivaču grada Sarajeva Isa-begu Ishakoviću upriličena je 5. rujna 2013. u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Organizator, neprofitna i neovisna udruga “Klepsidra” najavljivali su tijekom godine ovogodišnju priredbu pod motom “Sarajevo – europski Jeruzalem”. Mi podsjećamo na tekst iz romana znakovita naslova “Windows in the World”, francuskog suvremenog pisca Frédérica Beigbedera; naravno, nikako ne zbog blizine datuma rušenja njujorških trgovačkih blizanaca i datuma dodjele Nagrade “Isa-beg Ishaković”, već prije svega zbog autorova komentara: “Svijet bez granica je moguć, budući da je na tom sićušnom otoku – New Yorku – bio s uspjehom testiran. Rezultat jest prljav, opasan, kompliciran i bučan, ali to je sistem koji funkcionira: može se živjeti s ljudima iz cijelog svijeta, svih rasa i svakog porijekla, ma može se to, izvedivo je. Kao u Sarajevu!” Uručenje nagrade utemeljitelja grada, dobrotvora Isa-bega Ishakovića, postala je jednom od najznačajnijih, prestižnih sarajevskih manifestacija. Selekcionira se dobrotvore Sarajeva u šest kategorija: u doprinosu svjetskom miru, u izvedbi sevdaha, za rezultate u znanosti, za humanitarni rad i domoljublje, za kulturni doprinos, za doprinos u umjetnosti. Nagradu “Isa-beg Ishaković” za Humanizam i mir organizator je ove godine uručio dr. Heinzu Fischeru, predsjedniku Republike Austrije, na posebnoj svečanosti organiziranoj također u prostoru Narodnog pozorišta u Sarajevu. Priču o velikoj toleranciji i stoljetnoj otvorenosti bosanskohercegovačkog glavnog grada, njegovoj gostoljubivosti i skrbi za sve koji su mu poželjeli doći i u njemu ostati na svečanosti dodjele Nagrade “Isa-beg Ishaković” organizatori su saželi kroz poruku dr. Derviša Korkuta. Čovjek, koji je spasio početkom Drugog svjetskog rata spise sarajevske “Hagade” pred nacistima, objasnio je svoj čin: “Braniti je (valjalo), kao što bi se branio vlastiti život!” “Braniti pravo drugoga”, istaknuo je i te večeri prof. Amel Suljović, direktor Udruge “Klepsidra” – Društva za zaštitu kulture i kulturne baštine Sarajeva i BiH, “deviza je za svako vrijeme i sve prostore! Treba stalno naglašavati da se u ovom gradu, u Isa-begovom Sarajevu nikada, pa i u najgorim vremenima pogroma, nikada nije progonilo ljude, pogotovu ne Židove! U Sarajevu nismo nikada ni spaljivali, a niti optuživali ljude, proglašavali ih vješticama; nismo omalovažavali i zbog novih ideja protjerivali znanstvenike. Tu se istinu, zbog koje su drugdje odlazilo na gubilišta, naprotiv, u Sarajevu u prvoj polovici 20. stoljeća, čak podučavalo u mektebima i sjemeništima. Ne smije se smetnuti s uma ta lijepa istina!” Nagradama “Isa-beg Iskahović” 2013. godine su počašćeni: humanistica Sanela Diana Jenkins u kategoriji Humanistički doprinos; u kategoriji Umjetnost nagrada je uručena višegodišnjem popularnom pjevaču moćnog, zvonkog glasa, Zdravku Čoliću, zabavnom pjevaču. U kategoriji Kulturna baština nagradu je dobio podrijetlom Sarajlija, a danas stanovnik Italije, restaurator Nihad Čengić. Liječnik prof. dr. Vjekoslav Gerc ponio je ovogodišnju nagradu za Znanost, a primadona sevdaha, još uvijek nenadmašna pjevačica Beba Selimović u kategoriji Sevdah. RUJAN 2013. Beba Selimović, Nihad Čengić, Vjekoslav Gerc, Sanela Jenkins i Zdravko Čolić Poznata se altruistica i uspješna poslovna žena koja je darovala ljude u potrebi po svim meridijanima, gđa Sanela Jenkins, posebno dirnuta, s puno emocija izjavila je pri primanju nagrade: “Ova mi je velika čast. Po svijetu se može puno raditi, primati različite humanitarne nagrade, ali mi je istinski najdraža nagrada koju, evo, dobih od svojih, u svom gradu. Hvala mom rodnom Sarajevu i mojoj Bosni i Hercegovini.” Ugledni bosanskohercegovački restaurator Nihad Čengić, uz zahvale svojim domaćinima, pri uručenju Nagrade “Isa-beg Ishaković” podijelio je radost i hvale sa svojom suprugom Eliz Stefanini, o kojoj reče da je “strpljiva profesionalka i ima zlatne ruke”. “Tokom svih putovanja pratila me njena ljubav, umijeće, profesionalna sposobnost, a i njeno neizmjerno strpljenje”, rekao je Čengić. “Hipokrat u svojim zapisima napominje da ljekar ne bi trebao pripadati niti jednoj političkoj opciji, a niti obnašati bilo kakvu političku dužnost! Jer, ljekar je dužan pružati svima i svaku pomoć. Svima. Ako nas u životu mnoštvo stvari razdvaja upravo po političkoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi onda je medicina ta koja nas spaja. I nema nikakvu političku konotaciju, kao niti ja osobno!”, poručio je liječnik, prof. dr. Vjekoslav Gerc. U obrazloženju Nagrade “Isa-beg Ishaković” u kategoriji Umjetnost, Odbor za dodjelu nagrade koji čine brojni uglednici, profesori i akademici (predsjedavao im je ove godine violinist, umirovljeni profesor David Kamhi), navode da je “Zdravko Čolić jedan od najvećih živućih umjetnika, ne samo u Bosni i Hercegovini već i u cijeloj ex jugoslavenskoj regiji.” Čolić je tu večer prisutne podsjetio na dodijeljenu mu nagradu na Šlageru sezone 1972. godine, kada je postao cijenjenim i popularnim pjevačem. Druga mu je životna odrednica bila diploma, a treća upravo ta noć u kojoj prima nagradu za Glazbu od svojih sugrađana i na koju je neizmjerno ponosan. I Zdravko Čolić, kao i primadona sevdaha Beba Selimović, svoju je zahvalu sugrađanima najljepše izrekao – pjesmom. q Edina SMAJLAGIĆ 37 KULTURA 13. MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI “CUM GRANO SALIS” U TUZLI Laureat Milorad Popović Nagrada “Meša Selimović” književna je nagrada za najbolji roman s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Nagrada nosi ime jednog od najvećih prozaista sa prostora Balkana, Meše Selimovića. Utemeljena je 2001. godine i dodjeljuje se u okviru Međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” koji se tradicionalno održavaju u Tuzli, u rodnom gradu Meše Selimovića. U proteklih 12 godina nagradu su dobili: Marinko Koščec “Netko drugi”, Irfan Horozović “Shakespeare u Dar es Salaamu”, Ivica Đikić “Cirkus Columbia”, Ognjen Spahić “Hansenova djeca”, Sanja Domazet “Ko plače”, Miljenko Jergović “Ruta Tannenbaum”, Mirko Kovač “Grad u zrcalu”, Bekim Sejranović “Nigdje, niotkuda”, Mirjana Đurđević “Kaja, Beograd i dobri Amerikanac”, Ludwig Bauer “Zavičaj, zaborav”, Faruk Šehić “Knjiga o Uni”, a dobitnik ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” je Milorad Popović za roman “Karnera”. Ovogodišnji 13. Međunarodni susreti “Cum grano salis” održali su se između 5. i 8. rujna 2013., dok je svečana ceremonija dodjele književne nagrade “Meša Selimović” održana 7. rujna u prostoru Narodnog kazališta Tuzla. Pet romana koji su ušli u uži izbor za nagradu, te koji su tijekom prošle godine objavljeni na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, odabrao je stručni žiri. U sastavu žirija bili su Hadžem Hajdarević, koji je ujedno i predsjednik žirija, Jagna Pogačnik, Vladimir Arsenić, Pavle Goranović i Faruk Šehić, dobitnik Nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen 2011. godine pod nazivom “Knjiga o Uni”. Ove godine u uži izbor romana za nagradu “Meša Selimović” ušla su sljedeća djela: “Dugovečnost” Svetislava Basara, “Belladona” Daše Drndića, “Planet Friedman” Josipa Mlakića, “Odlaganje, parezija” Andreja Nikolaidisa i “Karnera” Milorada Popovića. Priznanje i nagradu za svoje literarno stvaranje u okviru romana, i to po prvi puta u svome stvaralaštvu, dobio je Milorad Popović sa romanom “Karnera”. Hadžem Hajdarević, predsjednik žirija dao nam je sažeto pojašnjenje zašto je baš roman Milorada Popovića dobio nagradu “Meša Selimović”: “U samom žiriju su se prvo izdvojila tri romana i tu smo bili jednoglasni. Tu je riječ o romanima 'Dugovečnost' Svetislava Basara, 'Belladonna' Daše Drndić i 'Karnera' Milorada Popovića. Između dva zadnje spomenuta romana prostom većinom 3:2 smo odlučili da Popoviću pripadne nagrada. Ovdje se radi o jednom izuzetnom romanu. Ispod jedne velike, moćne, epske priče ima niz različitih lirskih rukavaca. Svojim romanesknim prvijencem Popović je ostvario jednu veliku priču i otvorio neke nove mogućnosti za nova istraživanja upravo o ovom vremenu u kojem mi živimo.” Popović je osim ovog velikog književnog priznanja dodijeljena i simbolična statua mastionice i pera te novčana nagrada od 3.500 eura. Popovićev roman “Karnera” obrađuje povijest jedne cetinjske obitelji kroz više generacija. Prateći njihove sudbine koje je Popović stavio u romantičan plan, pratimo stanje u Crnoj Gori kroz 20. stoljeće. Riječ je o postmodernističkom romanu koji nastoji osvijetliti borbu jedne nacije sa ratom i tranzicijom koje ono donosi. Za svoj roman Popović je izjavio sljedeće: “Radnja romana odigrava se u Cetinju, Makedoniji, Albaniji, Hrvatskoj, Rimu. Govori se o jednoj cetinjskoj porodici kroz nekoliko generacija. U jednom dijelu je to ljubavna priča, a velikim dijelom to je priča o devedesetim godinama, godinama rata, tranziciji.To je jedna slojevita struktura s mozaičnim elementima, s elementima izmišljenih citata postmodernizma.” 38 Milorad Popović Tuzlanski međunarodni književni susreti ove godine nisu poslužili samo za odabir romana najbolje estetske i književne vrijednosti, već je na njima obilježeno i 120 godina od rođenja književnika Miroslava Krleže, 100 godina od rođenja Ivana Gorana Kovačića i 100 godina od rođenja Ćamila Sijarića. Također, posebno mjesto na susretima posvećeno je preminulom piscu Mirku Kovaču, kojem je Književna nagrada “Meša Selimović” dodijeljena 2008. godine za roman “Grad u zrcalu”. Tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović izjavio je sljedeće: “Prva karakteristika ovogodišnjih književnih susreta je ukazivanje poštovanja Miroslavu Krleži, Ćamilu Sijariću, Ivanu Goranu Kovačiću i posebno poštovanje Mirku Kovaču, dobitniku nagrade 'Meša Selimović', velikom piscu koji je iznenada preminuo uoči samih književnih susreta.” Novitet u programu Međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” bila je večer posvećena prošlogodišnjem dobitniku nagrade Faruku Šehiću za roman “Knjiga o Uni”. Naime, Faruk Šehić je nakon prošlogodišnjeg uspjeha kada je sa spomenutim romanom odnio nagradu “Meša Selimović” ponovio literarni uspjeh osvojivši vrijednu književnu nagradu – nagradu Europske unije za književnost. Na ovaj način Tuzla je još jednom pod imenom Meše Selimovića okupila najistaknutije književnike, kritičare, izdavače, književne teoretičare i novinare naše regije. Iako se posebna pažnja na tuzlanskim Međunarodnim književnim susretima “Cum grano salis” pridodaje nagradi “Meša Selimović”, ono također predstavlja događaj bitan izdavačima, autorima i publici naše regije. Sukladno tome, nagrada “Meša Selimović” uživa status jedne od najvećih i najpriznatijih nagrada Istočne Europe, koju je Meša zadužio svojim literarnim ostvarenjem dok dobitnici njegove nagrade predstavljaju djelić njegove književne ostavštine. “Književna nagrada je svojevrsna pohvala u svemirskoj avanturi pisca. Ovakva nagrada mnogo utječe na profesionalni status autora i njegov društveni položaj. Ja sam do sada dobio mnogo nagrada, ali ova je dakako najvažnija, zbog toga što je nagrada 'Meša Selimović' postala najvažnija nagrada na Jugoistoku Evrope”, izjavio je laureat Milorad Popović. q Helena MARKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 155 KULTURA FILM “HALIMIN PUT” HRVATSKI KANDIDAT ZA OSCARA U KATEGORIJI STRANOG FILMA Kandidat za Oscara 12. rujna 2013. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika izvijestilo je javnost da je igrani film “Halimin put” redatelja Arsena Antona Ostojića izabran za predstavnika hrvatske kinematografije u selekcijskom procesu američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Film je tajnim glasanjem izabrala 17-eročlana komisija društva, natpolovičnom većinom u prvom krugu, odnosno s devet glasova. Uz “Halimin put”, snimljen u produkciji “Arkadene”, u konkurenciji za hrvatskog predstavnika za prestižni zlatni kipić bili su još “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, “Sonja i bik” Vlatke Vorkapić, “Svećenkova djeca” Vinka Brešana i “Zagonetni dječak” Dražena Žarkovića. Nominacije za Oscara objavit će se 16. siječnja, a dodjela nagrada 2. ožujka 2014. u Los Angelesu. Film “Halimin put” je nastao u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i BiH. Scenarist je poznati književnik Feđa Isović (autor humoristične hit-serije “Lud, zbunjen, normalan”), direktor fotografije Slobodan Trninić, montažer Dubravko Slunjski, scenograf Ivo Hušnjak, a autor glazbe Mate Matišić. U filmu glume Alma Prica (glavna uloga Halime), Olga Pakalović (u ulozi Safije), glumačka legenda Mustafa Nadarević (Safijin otac), popularni glumačko-bračni par Miraj Grbić i Marija Omaljev Grbić, zatim Mijo Jurišić, Armin Omerović, Izudin Bajrović, Minka Muftić, Miodrag Krivokapić, Slaven Knezović, Daria Lorenci Flatz, Lena Politeo, Dejan Aćimović i drugi. Treći dugometražni film Arsena A. Ostojića, redatelja višestruko nagrađivanih filmova “Ta divna splitska noć” (2004.) i “Ničiji sin” (2008.), inspiriran je nesretnom i tragičnom krajiškom pričom. Stvarni akteri su Zahida i Muharem Fazlić, mještani kozaračkog Suhog Broda kod Prijedora, koji su punih 12 godina tragali za biološkom majkom posinka Emira (21), koji je 1992. godine zajedno s brojnim Bošnjacima ubijen na Korićanskim stijenama. Feđa Isović je prema ovoj priči napisao scenarij, ali je dodao i neke dramske situacije koje su ga učinile atraktivnijim. “Halimin put” je film o ratu i ljubavi, dirljiva priča o dvije žene koje dijele jedno majčinstvo. Kroz priču o ratu prepliće se bosanska stvarnost o nacionalnim odnosima i surovim društvenim pravilima koji u potpunosti mogu uništiti ljudske živote. Radnja je smještena u malom selu u Bosanskoj krajini, u vremenskom periodu od 30-ak godina. Nakon rata u BiH dobroćudna Bošnjakinja/muslimanka Halima, žena blage i strpljive naravi, traži posmrtne ostatke muža i sina Mirze, koje su ubili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i pokopali u jednu od masovnih grobnica. Uz pomoć DNK analize, Komisija za nestale osobe uspjela je identificirati ostatke njezina supruga, ali nikako ne mogu pronaći sina Mirzu. A da bi pronašla i sina, Halima mora otkriti veliku tajnu – da Mirza nije njezin biološki, već potajno usvojeni sin. Naime, prije rata, 70-ih godina prošlog stoljeća, nećakinja Safija je dobila dijete s mladićem srpske nacionalnosti iz susjednog sela, ali ga je zbog očevog neprihvaćanja morala potajno ostaviti Halimi. Ona stoga odbija dati krv za DNK analizu i shvaća da jedini način kako bi napokon pronašla sinovljeve posmrtne ostatke jeste da pronađe njegovu biološku majku. Davno odbjegla Safija, koju nitko nije RUJAN 2013. vidio više od 20 godina, sada živi u drugom dijelu još dublje podijeljene poratne BiH. Nedugo nakon što je pronađe, dolazi do slijeda tragičnih zbivanja bez nadzora koji donose neočekivan rezultat... Prigodom snimanja filma redatelj Arsen Anton Ostojić ništa nije želio prepustiti slučaju. S ciljem izbjegavanja bilo kakvih improvizacija u vezi islamskih propisa i muslimanskih običaja konzultirao je kurra hafiza Aziza ef. Alilija, glavnog imama zagrebačkog. Na dva mjesta u filmu čuju se dijelovi ezana koje uči kurra hafiz Alili, dženazu u filmu klanjao je zagrebački imam Halid ef. Dolić, nekoliko puta Euzu i Bismillu pravilno izgovara glumica Alma Prica u ulozi Halime... Film o Bosni i bosanskoj tragediji nije se snimao u BiH, već u Hrvatskoj – na Baniji i Pisarovini pokraj Zagreba, gdje su pronašli idealnu lokaciju nalik krajiškom krajoliku u koji je smještena radnja. Film “Halimin put” dosad je dobio 14 međunarodnih nagrada. Sve je počelo na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Puli gdje mu je publika, pored Zlatne arene za sporednu žensku ulogu (Olga Pakalović), dodijelila rekordnu ocjenu od 4,86 i glavnu nagradu – Zlatna vrata Pule. Na 22. Međunarodnom filmskom festivalu u njemačkom Cottbusu “Halimin put” je dobio Nagradu publike i Posebno priznanje međunarodnog žirija; na 8. South East European Film Festivalu u Los Angelesu (SAD) osvojio je Nagradu publike s najvišom ocjenom u dosadašnjoj povijesti festivala (4,9); na 19. Festivalu igranog filma u marokanskom gradu Tetouanu dobio je Grand Prix za najbolji film; na 21. Međunarodnom filmskom festivalu u bugarskom gradu Varni osvojio je Nagradu kritike; na 29. Međunarodnom filmskom festivalu “Festroia” u Setubalu (Portugal) glumice Alma Prica i Olga Pakalović podijelile su Nagradu za najbolju žensku ulogu; na 16. Međunarodnom filmskom festivalu “Crne noći” u Tallinu (Estonija) “Halimin put” je nagrađen Specijalnom nagradom žirija… Tokom listopada i studenog 2013. “Halimin put” će sudjelovati u službenim programima još 15 međunarodnih filmskih festivala. q Ismet ISAKOVIĆ 39 KULTURA PUTOPISNO PUTOVANJE JUGOISTOKOM IRANA Zov Perzijskog zaljeva Zagrebačka se publika koncem rujna s oduševljenjem i u velikom broju odazvala još jednom putopisnom putovanju kroz Iran. Ovaj put bila je riječ o putovanju jugoistokom Irana te njegovom slabije poznatom dijelu – otoku Qeshm u Perzijskom zaljevu. Predavanje je održano 25. rujna 2013. godine u Martićevoj 14, u prostoru poznatog zagrebačkog književnog kluba Booksa. Osim Bookse u organizaciji ovog životopisnog predavanja sudjelovali su također turistička agencija Perzepolis i sam putnik Darko Milošić. Cilj kako samog putnika Darka Milošića tako i Perzepolisa, kojeg je tu večer predstavljala njegova osnivačica Ivona Denk, bila je dočarati područje otoka Qeshma i odmaknuti slušatelje od tipične slike Perzijskog zaljeva. Nema boljeg načina povezivanja publike sa njima neistraženim područjima, pomislila je vlasnica turističke agencije Perzepolis Ivona Denk, nego putem ovakvih vrsta “sastanaka”. Stoga su književni klub Booksa i zagrebačka publika objeručke prihvatili ovu inicijativu Perzepolisa i njihovih putnika. Darku Milošiću, strastvenom putniku i predavaču, putovanje na otok Qeshm je bio logičan korak na koji se odlučio još prije tri godine kada je po prvi puta posjetio Iran. “Prije tri godine bio sam u Iranu i stvorio u glavi ideju odlaska u Qeshm. Otišao sam na avanturističko putovanje i mogu vam reći da je bilo dana kada nisam spavao punih 24 sata”, izjavio je Darko. Odluka o individualnom putovanju se ubrzo pokazala veoma pozitivnom. Milošić je izjavio da individualno putovanje donosi negativne i pozitivne strane, no da se pozitivno nikako ne može zasjeniti. “Ono što donosi ovakva vrsta putovanja je mogućnost da sami kreirate organizaciju vlastitoga puta i da pritom upoznate široku lepezu ljudi.” Zov Perzijskog zaljeva te njegovog otoka Qeshma Darko Milošić osjetio je u njegovim prirodno uvjetovanim karakteristikama i značajkama ovog najvećeg otoka Irana i Perzijskog zaljeva. Otok je relativno izoliran i udaljen od ostatka Irana što je utjecalo na očuvanost njegova eko sustava i društvene tradicije. Usto je bitno istaknuti kako glavninu stanovništva otoka koje broji tek nešto više od sto tisuća ljudi ne čine Iranci, nego Arapi. “Zbog svoje udaljenosti i izoliranosti do danas je sačuvao svoju izvornu ljepotu. Premda se nalazi u Iranu, njegovo stanovništvo nisu Perzijanci već Arapi, koji njeguju svoj specifičan folklor, običaje i kulturu”, istaknuli su u Perzepolisu. No ono što je najviše dotaknulo našeg putopisca je okruženost otoka plavo tirkiznim morem i obala oblikovana kilometrima pješčanih plaža. Prirodni položaj otoka u prostoru Hormuškog tjesnaca i okruženost morem učinilo ga je izrazito pomorskim što je izrazito vidljivo u njegovoj gospodarskoj strukturi. Stanovništvo se uvelike usmjerilo na more u industriji koja obuhvaća gradnju drvenih brodova i u pokušajima turizma, dok je ribarstvo glavni izvor zarade otočanima. Putopisac Darko Milošić nam je u prekratih sat vremena druženja pokušao predstaviti najznačajnije znamenitosti Qeshma, kako geografske tako i historijske. Predavanje je započeo sladokuscima bitnim elementom hrane čije je posebnosti imao prilike upoznati na jednoj tipično iranskoj večeri. Naime, već prvog dana putovanja 40 Putopisno predavanje u Književnom klubu “Booksa” Milošić se susreo sa tradicionalnim gostoprimstvom iranskog domaćina, koji mu je prije toga kao taksist pomogao u pronalasku smještaja, a koje je na kraju rezultiralo doživotnim prijateljstvom. “Imao sam prilike upoznati jednu tipičnu, religijsku obitelj koja u prvi plan stavlja hranu.” Osim vještog prepričavanja i opisivanja avanture na otoku Qeshm ovog ne samo putopisca već i profesora u srednjoj školi, predavanje je bilo popraćeno i vizualno uz pomoć 50-ak fotografija i nekoliko videozapisa, pomoću kojih nam je pokušao vizualno dočarati njemu najdojmljivija područja otoka Qeshm. Tako je primjerice publika imala prilike saznati gotovo sve o tzv. Zvjezdanoj dolini, koja se ističe svojim specifičnim geološkim formacijama. Naime, riječ je o nizu kanjona koji su naziv dobili prema tome što pri pogledu iz ptičje perspektive oblikom podsjećaju na zvijezdu. Milošić je odmah napomenuo i fotografijama popratio postojanje još nekih geološko zanimljivih područja, “Postoji i 'Zdenac brdo' točnije niz kotlina prepunih klanaca i provalija koje su s vremenom oblikovali vjetar i voda. Otok je od kopna odijeljen Horanskim kanalom te se na tom području oblikovalo veliko močvarno područje. To močvarno područje je veoma poznato po šumama mangrova i velikoj bioraznolikosti. A veoma je zanimljiva i činjenica da u to močvarno područje dolazi zimovati otprilike pola iranske i 25% svjetske populacije ptica”, istaknuo je Darko Milošić. Putnik i predavač Darko Milošić poveo je svoje posjetitelje na neobično putovanje otokom Qeshm. Mogli smo čuti mnogo o društvenoj strukturi, prepoznatljivim bandarima koji u perzijskom osim luke označavaju i tipično pokrivalo kojim žene prekrivaju lica, gostoprimstvu otočana i kontrastima ovog velikim postotkom pustinjskog područja kojeg okružuje more. Darko Milošić je tako zaključio kako je veoma dobro biti gost u Iranu te da je gotovo nemoguće ne prepustiti se spontanim trenutcima, opuštenosti i čarima Istoka. Ovo putovanje kroz neistražena područja Perzijskog zaljeva nedvojbeno je nagnalo zagrebačku publiku da se pridruži Perzepolisovoj skupini putnika entuzijasta. Samo se nadamo da će se i budući putnici pridružiti ovoj vrsti inicijative te uz razgovor i druženje još jednom otputovati u daleke krajeve. q Helena MARKOVIĆ PREPORODOV JOURNAL 155 KULTURA 8. MEMORIJALNO NATJECANJE U FOTOGRAFIJI “JOZO VRANIĆ” – PIHAČI 2013. Grand Prix Nedžibu Vučelju U subotu i nedjelju, 28. i 29. rujna 2013., u Donjoj Stubici održano je 8. Memorijalno natjecanje u fotografiji “Jozo Vranić” – Pihači 2013., na kojem su učestvovali fotografi iz Hrvatske, BiH, Njemačke i Australije. Natjecanje se održava u čast preminulog vrsnog fotografa Joze Vranića, a ima za cilj promociju fotografije, druženje fotografa i međunarodno promoviranje prirodnih i kulturnih ljepota Stubičkog kraja, Hrvatskog zagorja i Hrvatske. Zagorski bregi, kleti, vinogradi, stare hiže i dvorci bili su česti motivi Joze Vranića, kome se in memoriam svake godine održava ovo natjecanje. Organizatori natjecanja bili su Foto klub “Zagi foto” iz Zagreba, Likovna kolonija “Pihači” iz Šinjakovice (Stubičke Toplice) i Klub mladih “STUB-KLUB” iz Donje Stubice. Suorganizatori su Udruga vinara “Peharček” i DVD Gornja i Donja Stubica. Teme ovogodišnjeg natjecanja bile su zagorsko dvorišće i slobodna tema, po izboru fotografa. U subotu, 28. rujna, tokom jutra i popodneva fotografi su obišli stubičke brege i posjetili nekoliko iznimnih destinacija: OPG Ruk, gdje su obišli farmu zagorskih purana, zatim rodnu kuću Matije Gupca te autohtono seosko imanje Tomislava Horjana (sve u selu Hižakovec), imanje Stjepana Majseca, gdje su fotografirali domaće guske te izletište Majsecov mlin. Na suprotnom kraju Stubice obišli su farmu krava u Hruševcu. Nakon obilaska vratili su se u “STUB-KLUB”, gdje su izabrali najbolje radove i predali po tri fotografije u zadanoj ili slobodnoj temi. Sutradan, 30. rujna, u galeriji Kluba mladih “STUB-KLUB” otvorena je izložba preko stotinu odabranih fotografija. Izložbu je otvorio Juraj Srebačić, gradonačelnik Donje Stubice. Selektor fotografija je bio Antun Krešić (i sam priznati fotograf) koji je prije otvorenja izložbe odabrao pobjedničke fotografije. Posebna nagrada “Davorin Batinić” dodijeljena je Pavlu Tothu, dok je ovogodišnji Grand Prix za fotografiju osvojio Nedžib Vučelj iz Bužima (BiH). Nagrađena fotografija nosi naziv “Čep”. Prema pravilima fotonatjecanja, osvajanjem Grand Prix nagrade Nedžib Vučelj je stekao pravo da mu se organizira samostalna izložba fotografija u Donjoj Stubici ili Zagrebu, kao i da bude selektor na sljedećem natjecanju. Tokom listopada 100-tinjak najboljih fotografija s 8. Memorijalnog natjecanja u fotografiji “Jozo Vranić” – Pihači 2013. mogli su se razgledati u novouređenoj galeriji Kluba mladih “STUB-KLUB” u Donjoj Stubici. Nakon toga izložba je preselila u Galeriju “Vladimir Horvat” u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 14, gdje su je mogli razgledati zagrebački ljubitelji fotografija. Zanimljivo je istaknuti da Nedžib Vučelj, svestrani bužimski umjetnik porijeklom sa Sandžaka, sam snosi sve troškove (putovanja, kotizacija, prenoćišta...), bez ikakve pomoći općinskih vlasti ili sponzora. Na natjecanju u Hrvatskom zagorju susretao se s brojnim tehničkim problemima. Fotografirao je sa starim fotoaparatom koji ima pokvaren autofokus na objektivu, te je zato sve kadrove pri slikanju morao ručno “izoštravati”. Još veće glavobolje imao je pri fotografiranju u noćnim satima ili u tamnom prostoru, posebno prilikom obilaska zagorskih hiža, jer mu je blic na fotoaparatu bio pokvaren. Pored Grand Prixa u Donjoj Stubici, Nedžib Vučelj je tokom 2013. godine osvojio još dvije nagrade za fotografiju u Hrvatskoj. Na prestižnom foto-natjecanju na temu “Čovjek i fotoaparat – 2013.”, održanom u travnju u Zagrebu, na kojem je učestvovalo RUJAN 2013. blizu 200 fotografa iz 12 europskih zemalja, Vučelj je za fotografiju pod nazivom “Lovac na dobre fotke” osvojio prvo mjesto. U srpnju, na Fotofestivalu “Slovin – Slunj – Rastoke 2013”, gdje se okupilo 50-ak fotografa iz više zemalja Europe, osvojio je treću nagradu za fotografiju “Refleksije u vodi”. Nedžib Vučelj, zaljubljenik u fotografiranje, čest je i rado viđen gost u Zagrebu. U galeriji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju izlagao je već dva puta (2009. i 2010. godine), kada su predstavljene fotografije iz ciklusa “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Ove godine, od 21. veljače do 3. ožujka, izlagao je u Galeriji “Vladimir Horvat” u Zagrebu, kada je u okviru izložbe pod nazivom “Lirske impresije” predstavio 65 fotografija velikog formata iz četiri foto-ciklusa: portreta, pejzaža, slučajnih snimaka te rose i kapljica na paučini. Upravo po specifičnim fotografijama ranojutarnje simbioze rose i paučine Nedžib Vučelj je nadaleko poznat, posebice među fotografskim znalcima. Poznat je i kao tvorac, realizator i organizator fotosusreta na Uni pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote Une”, koji se od 2006. godine tradicionalno organiziraju povodom Dana rijeke Une (17. svibanj/maj). q Ismet ISAKOVIĆ Nedžib Vučelj pored nagrađene fotografije Nedžib Vučelj (Morane kod Tutina, 1955.) je novinar, pisac i fotograf, član UNBiH i ULUPUBiH. Završio je BBC-ijevu i Soroshevu školu novinarstva. Suradnik je mnogih listova i časopisa, bio je glavni i odgovorni urednik lista “Glas Bužima”, te direktor Informativno-kulturnog centra Bužim. Objavio je dvije zbirke poezije – “Njedra puna zavičaja” (1989.) i “Kovačnica” (1995.), te dvije zbirke pripovjedaka – “Zulfov kamen” (1998.) i “Obraz” (2003.). Autor je monografije povodom 40 godina FK “Bratstvo” Bužim (sadašnji NK “Vitez”). Bavi se umjetničkom i dokumentarnom fotografijom, organizator je Međunarodnih fotosusreta na Uni “Pokažimo svijetu ljepote Une”. Učesnik je više skupnih izložbi, osobito selektivnih, a imao je samostalne izložbe u Moranima, Delimeđu, Tutinu, Novom Pazaru, Goraždu, Travniku, Bužimu, Bosanskoj Krupi, Bihaću, St. Gallenu, Sarajevu, Zagrebu... U Bužimu je organizirao i vodio likovnu koloniju “Kestenijada”. Nagrađivan je za fotografiju i poeziju. Priprema fotomografiju Une i Pounja, u koju će biti uvrštene i fotografije učesnika fotosusreta na Uni. Živi i radi kao novinar u Bužimu. q 41 KULTURA PROMOCIJA KNJIGE “SANDALE” BEKIMA SEJRANOVIĆA U ZAGREBU Putovanje modernog nomada U V.B.Z.-ovom knjižarsko-galerijskom centru “Fadil Hadžić” u Zagrebu, Ilica 13, u utorak 3. rujna 2013., izdavačka kuća V.B.Z. promovirala je novu knjigu mladog književnika Bekima Sejranovića “Sandale”, koju autor u podnaslovu potpisuje – roman jednog urbanog nomada. Knjigu su, pored autora, predstavili glavni urednik V.B.Z.-a Drago Glamuzina i književnik Zoran Ferić. Promotori su istaknuli da je nova knjiga Bekima Sejranovića proces svog nastanka započela kao reizdanje njegove zbirke kratkih priča “Fasung”, objavljene prije 11 godina. Konačan rezultat dopisivanja novih tekstova i isključivanja nekih starih jest još jedan roman pisan u prepoznatljivom autorovom stilu, koji nadopunjava i zaokružuje dva njegova dosad objavljena romana – “Nigdje, niotkuda” i “Ljepši kraj”. S njima tvori uznemirujuću proznu trilogiju koja na osebujan sejranovićevski način hvata “ove prostore” i “ovo vrijeme”, te donosi čitavu kronologiju piščeva života, od djetinjstva pa sve do danas. I ovaj roman ima autobiografski štih s fatalističkim osjećajem svijeta. Roman “Sandale” prati život glavnog lika, lutalice, od djetinjstva do zrele dobi. Lik putem prolazi kroz niz životnih situacija, zasebnih priča, koje su pisane kroz 20-ak godina. Pažljiviji čitatelj tako može ne samo pratiti sudbinu lika, već i razvoj autora kroz duži vremenski period. Oslo, Rijeka, Brčko, Australija i Indija samo su neke stanice po kojima skita junak “Sandala”. On je jedan od onih književnih skitnica koje volimo ma koliko bili autodestruktivni i nesposobni za “normalan” život. Stalno se bori i sa sobom i sa svijetom koji ga okružuje, hvatajući se pritom za sve što pronađe uz put – alkohol, pornografiju, drogu, trčanje na skijama, zaljubljivanje... Pritom je nježan i tužan, borben i malodušan, duhovit i autoironičan. Promotori su naglasili da je Sejranovićev pripovjedač, kad govori o najvažnijim stvarima svog i našeg života, vjerojatno jedan od najintrigantnijih, najzabavnijih i najbolje ispisanih likova novije hrvatske književnosti. “Čovjek može biti od svukuda, a ja sebe smatram i hrvatskim i bosanskim i norveškim piscem budući da na svim tim jezicima pišem i objavljujem. Sudbina mi je dodijelila to da sam živio na više adresa i to ne samo u određenim životnim razdobljima, nego istovremeno. To može biti naporno, na trenutke čak šizofreno, no što je, tu je - ja sam ne svojim izborom nekakav moderni nomad. Rekao bih: tko god kupi moj roman - njegov sam”, rekao je Bekim Sejranović na promociji svog najnovijeg romana, koji se izborom tema nastavlja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo u kojemu opisuje svoje emigrantske dane u Norveškoj. “'Fasung' je bila moja prva zbirka, izašla prije 11 godina, u koju sam pokušao ugurati sve ono što sam do tada bio napisao. Bila je to mješavina žanrovski i stilski prilično različitih priča, u kojoj sam dosta eksperimentirao. U međuvremenu sam izgradio svoj stil i odlučio uzeti četiri-pet ponajboljih priča iz te zbirke, kojima sam dodao desetak priča nastalih u posljednjih desetak godina, otkada je ta zbirka objavljena, iz čega je nastala neka vrsta labavo strukturiranog romana koji stilski i žanrovski ne odskače od moja dva prethodna romana”, rekao je Sejranović. U “Sandalama” je njegov literarni alter ego ponovno junakemigrant razapet između nekoliko sredina, načina života i životnih 42 Drago Glamuzina, Bekim Sejranović i Zoran Ferić ideologija. Naslov zbirci dala je kratka priča “Sandale”, objavljena 2002. u prvoj hrvatskoj antologiji erotskih priča, a opisuje jednu epizodu iz emigrantskog života njegova junaka u Oslu. “Odabrao sam upravo nju za naslovnu priču jer smatram da je to ponajbolja priča koju sam dosad uspio napisati”, rekao je Bekim Sejranović. Razgovor s književnikom Bekimom Sejranovićem Porazgovarali smo s Bekimom Sejranovićem, a na neka je naša pitanja odgovarao i e-mailom s aerodroma u Münchenu, iz Osla, iz Ljubljane… Što Vama, uz ostale, znači bošnjački identitet? Jeste li bosanskohercegovački pisac? Pa, prije svega sam Bosanac, iz Bosne sam, pa tek onda Bošnjak. Kada to kažem, mislim da to bošnjaštvo u sebi nosim kao nešto prirodno, što niti naglašavam, niti skrivam. Ne miješam ga s političkim identitetom Bošnjaka. To je, u biti, za mene nešto osobno, intimno. To je moje djetinjstvo u Brčkom gdje sam rođen 1972. godine, igre u mahali Kolobara, moji majka i djed s kojima sam odrastao, naša avlija, sokak, miris pite, baklave… Da budem iskren, nisam, kao niti većina nas u to vrijeme moga odrastanja, osjećao da sam Bošnjak, toga tada nije bilo. Osjećao sam se kao Bosanac i Jugoslaven. Sada je situacija drugačija, ali ja se i dalje osjećam Bosancem u prvom redu, ali i Bošnjakom. Godine 1985. selim se u Rijeku gdje pohađam Pomorsku školu, a potom studiram kroatistiku. Od 1993. Živim i radim u Oslu, u Norveškoj, tamo i magistriram. Sa norveškog sam preveo suvremene skandinavske pisce, antologiju norveške kratke priče. Autor sam i studije “Modernizam u romanu “Isušena kaljuža” J. P. Kamova”… Naše sam prostore shvatio i sagledao najbolje upravo iz Norveške. Prostor jest nešto posebno. Putovanja svode čovjeka na pravu mjeru; volim putovati. Volim pogledati samoga sebe, iskreno, ogoljeno; obično nemamo tu distancu na sebe iznutra. Ako je dobar dan onda sam doma svuda gdje se zateknem! Obvezuje li povijest poput bošnjačke pisce, tako i na obradu gorućih socijalno-političkih tema? Katarzičnih tema? Na jednom PREPORODOV JOURNAL 155 KULTURA sam seminaru za profesore hrvatskog jezika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, prije desetak ili više godina, čula kako su moje kolege od književnika Mire Gavrana “tražili” da piše na biblijske teme, primjerice o Juditi. Narudžbe tema od strane izdavača i nisu neka rijetkost. Biste li Vi pisali literaturu o, primjerice, silovanim ženama Bošnjakinjama ili o sudbini djece rođene nakon silovanja? Smije li uopće pisac “odbiti znati” o nedjelima nad svojim narodom? Pisac zapravo nije obvezan na ništa! Osim, stvarati djela, u protivnom ne bi bio – pisac. Svatko u svojim djelima progovara o temama koje ga opsjedaju, ali ne može svatko pisati o svemu. Odnosno – može, ali to obično bude loša literatura. Osobno mislim da nemam dovoljno spoznaje niti uvida što se konkretno teme o silovanim ženama tijekom rata u Bosni i Hercegovini tiče. Ali ima onih koji to mogu i koji su pisali o tome, primjerice Slavenka Drakulić. O takvoj temi svakako treba pisati, to se nikako ne smije zaboraviti. Budem, međutim, neizmjerno tužan kada o nekoj važnoj još i tužnoj temi netko piše – loše ili kada koristi užas te teme za osobni probitak. Treba biti pažljiv s takvim stvarima. U svom sam romanu Ljepši kraj sam pak, između ostalog pisao i o problemu patrijarhalne sredine i vjerske zatucanosti te problemima koji oni stvaraju mladim Bošnjakinjama u Bosni. Vratili ste se u južnoslavenske jezike. Dječak iz Brčkog u romanu “Sandale” koristi nerijetko turcizme; stavljate turcizme i kao podnaslove u knjizi. Kojim jezikom danas govorite i pišete? Pišem nekim “svojim” jezikom. To bi bio zapravo hrvatski standardni jezik, a s upotrebom turcizama, arhaizama, lokalizama. Moglo bi se reći i da je to – bosanski jezik. Ali taj naziv danas izaziva nesuglasice i nasrtaje sa svih strana, kao da termin mijenja lingvističku činjenicu da taj bosanski jezik postoji već gotovo tisuću godina. Koji su pisci iz ex-jugo prostora utjecali/utječu na Vas? Koliko ste “na gubitku/dobitku” kao netko tko je više-manje distanciran od ove govorne sredine? Utjecali su svi, od Andrića i Krleže do Kamova, Kiša, Selimovića... Što se tiče moje izmještenosti, s jedne strane sam na gubitku, jer je jezik živa materija, mijenja se, a ja tome ne svjedočim, bar ne iz prve ruke. Na dobitku sam jer promatram svijet iz više perspektiva, zamjećujem detalje koje inače ne bih da živim ovdje. Ali ja sam toliko putovao i gore-dolje, da imam osjećaj da sam istodobno živio na oba mjesta, mislim na Norvešku i Balkan, i još neka druga, na kojima sam boravio više-manje privremeno. Bosanac-Bošnjak, musliman, pa još, jedno vrijeme, i azilant u najbogatijoj europskoj zemlji… Demokratskoj zemlji… Je li se tamo Vaša pozicija promijenila sada kada ste nagrađivani spisatelj, prevoditelj s norveškog? Pa možda, malo. Izašla su mi oba romana, dakle “Nigdje, niotkuda” i “Ljepši kraj” na norveškom jeziku; tiskat će mi i ovaj novi roman “Sandale”. Pišem novi roman koji će također tiskati i Norvežani. Za sada sam mnogo uspješniji u našim krajevima i mislim da će tako i ostati. Da, Norveška jest najbogatija zemlja na svijetu, i to tamo svi ponavljaju kao papagaji, ali niti tamo sve nije tako bajno kako se želi prikazati. Ne mogu sada govoriti o tome, preopširna je tema, ali ima Norveška i svoju tamnu stranu; ponešto sam pisao o tome. Niti u Norveškoj ne teku med i mlijeko. A nije ni u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj tako loše, kako nas cijelo vrijeme bombardiraju mediji. Albert Camusovu alijenaciju i glavni lik njegova romana “Stranac” kritičari često kompariraju s Vašim literarnim karakterima. RUJAN 2013. Je li kod Vas naglašenija sumnja u “ratio” kao sustav totaliteta u njihovu portretiraju? Želite li više naglasiti njihovu rastrganost između smisla (praznine) i nijeme intuitivnosti? Ljudi jesu postali stranci jedni drugima, to je naša stvarnost; tko to ne vidi, slijep je. Ljudi također rješenje svih problema zasnivaju na racionalnosti. Mi smo racionalni, to zaboravljamo! Da ljudi djeluju uvijek logično i racionalno ne bismo bili to što jesmo ljudi nego strojevi! Nama upravljaju nagoni i emocije, ne samo um. Ne vjerujem niti ja isključivo u “ratio”, ima još nečega na ovom svijetu. Volim iracionalnost, ali ona košta! Tekst romana “Sandale” u dobroj je mjeri feljtonski. Ipak, ne volite javno čitati svoje tekstove, pripovijedate o njima. Razmišljate li o prijenosu svojih tekstova u druge medije? Za kakvog čitatelja pišete? Roman “Ljepši kraj” je već u procesu produkcije, trebao bi od tog teksta nastati film; po nekim su mojim pričama već snimljeni kratki filmovi. I od sljedećeg se romana pravi dokumentarac. Znači, radi se nešto i na tom planu… A kakvog čitatelja želim? Dobrog! Kao što postoje dobri i loši pisci, ima dobrih i loših čitatelja. Ako netko pročita Andrića i iz toga jedino shvati da ovaj mrzi Bošnjake i muslimane, onda to govori više o čitatelju nego o Andriću. Na promociji “Sandala” rekli te da pišete novi roman. Na kojoj su se temi “zaustavile” u njemu Vaše “sandale”? Slovački pjesnik, prozaist, esejist, dječji pisac Daniel Hevier u svojoj pjesmi “Djeca stare” piše: “Djeca stare brže nego brodovi/ nego kipovi/ nego pjesme… (Tom Sawyer od sutra je ročnik). Da, dovršavam jedan roman koji bi bio posveta Marku Twainu i njegovom junaku Huckleberry Finu. Dakle, tema je plovidba Savom i Dunavom, avanture, zgode i nezgode odraslog Hucka Fina koji jest i nije s juga SAD-a i s obala rijeke Mississipi, nego je Bosanac sa savske obale, s juga Europe, s Balkana. q Edina SMAJLAGIĆ Bekim Sejranović je rođen 1972. u Brčkom (BiH). Godine 1985. seli se u Rijeku, gdje pohađa Pomorsku školu i studira kroatistiku. Od 1993. živi u Oslu, glavnom gradu Norveške, gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. S norveškog je preveo djela Ingvara Ambjørnsena i Frode Gryttena, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče “Veliki pusti krajolik”. Autor je studije “Modernizam u romanu 'Isušena kaljuža' Janka Polića Kamova”, zbirke kratkih priča “Fasung” (2002.), te romana “Nigdje, niotkuda” (2008), za koji je 2009. godine dobio nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman s područja Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore. Njegov drugi roman zove se “Ljepši kraj” (2010.). Trenutno živi i radi na relaciji Ljubljana – Oslo – Brčko. q 43 KULTURA DANI CRNOGORSKE KULTURE 2013.: IZLOŽBA ABAZA DIZDAREVIĆA “OSVAJANJA SVJETLOSTI” Umijeće osvajanja svjetlosti U okviru obilježavanja Dana crnogorske kulture 2013. u galeriji Ministarstva obrane RH “Zvonimir” u Zagrebu, Bauerova 33, u utorak, 24. rujna 2013., otvorena je izložba slika akademskog slikara Abaza Dizdarevića pod nazivom “Osvajanja svjetlosti”. Izložbu su organizirali Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb i Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Izložbu je otvorila povjesničarka umjetnosti Iva Körbler koja je uvodno naglasila da “umjetnik osjeća uronjenost svih nas u drugačije vrijeme”, te da je ovaj posljednji autorov ciklus “mogući odgovor na rastuću dehumaniziranost zapadne civilizacije”. “Njegova slikarska sonda bilježi neku novu stvarnost, koja je možda samo ovdje kanalizirana kao upozorenje i koja nas, srećom, nikada neće zadesiti. Ideja o jednom takvom novom postapokaliptičnom svijetu koji je opet još jedna dehumanizirana apokalipsa, iz naše perspektive, podsjeća me na neke vizije slikarice Biserke Baretić. To je senzibilitet koji posjeduju iznimno emotivni umjetnici i koji u prijelomnim, prijetećim vremenima – kada slabi utopija o humanitetu pokazuju blizinu opasnosti mogućeg gubitka svega onoga što nas čini emotivno i duhovno plemenitim ljudskim bićima”, rekla je Körbler. Posebno je izdvojila crno-bijele radove u kombiniranoj tehnici maloga formata, u kojima Abaz Dizdarević iskazuje vrstan crtački i grafički senzibilitet, a u kojima se vidi njegovo idejno i zanatsko majstorstvo. Pohvalila je svekoliki naboj koji izranja iz njegovih slika i rezultira snažnim emocijama kod ljubitelja slikarske umjetnosti. “Fantastičan pejzaž i fantastični interijeri s tih crteža kao da ne pripadaju ovom svijetu, već su hibridni, izmaštani amalgam starih mitova i neke vanzemaljske civilizacije. To je senzibilitet koji posjeduju iznimno emotivni umjetnici koji u prijelomnim, prijetećim vremenima – kada slabi utopija o humanitetu – pokazuju blizinu opasnosti mogućeg gubitka svega onoga što nas čini emotivno i duhovno plemenitim ljudskim bićima. Sve ove umjetničke kvalitete govore u prilog autora i njegove buduće karijere. Velika maštovitost prizora, uz snažan kritički, duhovni i egzistencijalni naboj koji nas emotivno pogađa sa slika ovog umjetnika, kvaliteta su koja govori u prilog Abaza Dizdarevića i njegove buduće izlagačke karijere. Jer ništa na ovim slikama nije artificijelno režirano ili “namontirano” da u promatraču izazove nemir, čuđenje ili šok. Umjesto bilo kakvog površnog efekta očuđenja slikar nam nudi jednu autentičnu likovnu dionicu suvremenog svijeta koji balansira na rubu propasti ili možda nekog novog buđenja nade u shvaćanje svih bolnih lekcija čovječanstva”, zaključila je Iva Körbler. Zagrebačkoj publici u Galeriji “Zvonimir” obratio se i akademski slikar Abaz Dizdarević koji je, između ostaloga, rekao: “Svjetlost je i misao vodilja, i nešto što pokreće čovjeka, pa je i mene dodirnula i motivirala da u tom pravcu razmišljam i vodim svoju kreaciju. Smisao slike jeste prenošenje emocija. Taj put svjetlosti jeste put nade i jedini ispravan. Namjera mi je bila da se ljudi upoznaju sa mojim stvaralaštvom, od tih početnih momenata do danas. Ove slike i crteži nastali su u tišini ateljea i sada su izložene oku javnosti”, rekao je Abaz Dizdarević. Na izložbi “Osvajanja svjetlosti” predstavljeno je 30-ak Dizdarevićevih ulja na platnu, akvarela i grafika. Izložba je bila otvorena do 12. listopada 2013., a nakon Zagreba bit će postavljena u Umagu, Rijeci i Splitu. 44 Razgovor s akademskim slikarom Abazom Dizdarevićem Odlično postavljena izložba: odlično grupirane slike, prema temama, bojama, motivima… Sve podsjeća na Dalija: motivi kamena, mozga… Ratio, pertificiranje, zaustavljenost u ratio-okamenjenje misli, stagnacija, konzervativizam? Što je to? Sam sâm uradio postavku izložbe. Od početka se rukovodim nekom figuracijom. Ako ste pogledali sve radove može se doći do zaključka, kronološki, kako sam stigao do sadašnjih rješenja, do skamenjenih figura i petrificiranih formi, oblika! I svega ovoga u što se to razvilo… Pa nekada čak i iz potrage za formom, ona se sama nametala, na neki način – pojavila na platnu. Je li to bila Vaša analitičnost, ili nešto što Vas je na to nagnalo, neki pritisak na koji ste reagirali? Ne bih rekao, emotivno, da je bila u pitanju ekspresija obzirom da su svi ti oblici na neki način zarobljeni, da su zaustavljeni u mom traženju djelića svjetla. To je moja motivacija: uhvatiti dijelove svjetla, svjetlo na tim oblicima koje gledam… I bojom i oblikom. Prije svega – bojom. Jer, boja sama po sebi jest svjetlo. Simbol svjetla. Na taj način, kroz svoju analitičnost pokušavam “zarobiti” svjetlo na platnu. Evo, na svakom platnu se to vidi… Koliko je to fluidno, ako su to jasne, ocrtane, prepoznatljive stvari, oblici realnosti? PREPORODOV JOURNAL 155 KULTURA Pokušavam uhvatiti to svjetlo. I u religijskom smislu i u svakom drugom smislu svjetlo je esencija, osnova života. Nužna je za sva živa bića, za sve. I sama pojava, u sebi, predstavlja impuls svjetla. I ako smo u mogućnosti – a dokaz tome je i fizika – vidjeti to svjetlo, shvatit ćemo da sve zrači određenom količinom svjetla! Upravo taj kontrast koji uspostavljamo, taj slikarski momenat, dovodi ta djela do isijanja. Na taj način i prenosi taj dio energije koji želim utkati u svoja djela, da dođu do promatrača… Je li to novi osjećaj kod Vas, kao slikara ili… Već na kraju studija bio sam fasciniran svjetlom… Je li to i prvo iskustvo, prvi dojmovi iz okruženja u kojemu ste odrastali, gdje ste se rodili? Od kamo dolazite, rasli ste uz more? Ne, ne, naprotiv. Okružen kamenom. Pa možda upravo iz tog razloga. Živim u planinama u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, u jednom divnom mjestu gdje zapravo imamo malo sunčanih dana. Upravo je to i iniciralo tu želju u meni da u svojim radovima tragam za tom vrstom nečeg nedohvatnog. Nekada pomislim da jesam dodirnuo, dokučio bojom, a onda shvatim da nisam niti blizu tome. Odredio Vas je kamen, oblik njegov. Idući na izložbu, a prije sam pročitala kritiku u kojoj se najavljuje slikar koji slika svjetlosne fluide…Očekivala sam lelujave apstrakcije, drugačije plavilo. Zatečena sam čvrstinom oblika, njihovim jasnim konturama. A Vi ste vrlo racionalni, analitični, jasni i smislu konture, a i boje. Upravo je to, ono što i kažete: još jednom (i na platnu) petrificirani kamen. Zgrabili ste i svjetlo, prenijeli ga na svoje slike! Bio je to makar pokušaj da to učinim… Tko je glavni “krivac” za Vašu izložbu u Zagrebu? Pavičević i Ivezić – učinili da ova izložba bude večeras otvorena. A i Centar za očuvanje i razvoj manjina Crne Gore koji je omogućio da se moji radovi transportiraju do Zagreba. Posebnu zahvalnost dugujem gđi Kerbler za divan, iscrpan, analitički rad na “čitanju” mojih djela. Ono što je rekao g. Pavičević, desila se jedna izložba Udruženja likovnih umjetnika prije tri, četiri godine i upravo sa te izložbe gđa Kerbler, koja je danas govorila, selekcionirala je nekoliko mojih radova. Insistirala je na Nacionalnom vijeću Crnogoraca da upravo ja budem taj koji će se predstaviti s jednim većim brojem radova, odnosno s kompletnom izložbom, samostalno izlažem. Ono što sam donio u kombiju u Zagreb to je neka vremenski kraća retrospektiva mog stvaralaštva, od razdoblja nakon završetka studija do današnjeg dana. Imate li u Crnoj Gori dobre uvjete za stvaranje? Uvijek se nađu izgovori za nestvaranje! q Edina SMAJLAGIĆ RUJAN 2013. O autoru Abaz Dizdarević je rođen 1978. godine u Bijelom Polju (Crna Gora). Slikarstvo je diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i magistrirao 2010. godine. Doktorske studije je završio 2012. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu. Docent je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, Departman umjetnosti (crtanje i slikanje). Od 2007. do 2012. uređivao je likovne programe JU Centar za kulturu Bijelo Polje, a u periodu od 2002. do 2007. bio je suradnik u nastavi na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Potpredsjednik je ULUCG (Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore) Podgorica, član ULUBIH (Udruženje likovnih umjetnika BIH) Sarajevo i član SULU (Sandžačko udruženje likovnih umjetnika - Srbija), Novi Pazar. U dosadašnjoj karijeri sudjelovao je, a i organizirao, više samostalnih i skupnih izložbi u Crnoj Gori i inozemstvu. Direktor je Ratkovićevih večeri poezije. Likovni kritičari o izložbi “Osvajanja svjetlosti” “Neprestano istraživanje slikarskog svijeta svojstveno je Abazu Dizdareviću, koji se kroz razne načine iskazivanja i već prepoznatljiv umjetnički rukopis, legitimisao, između ostalog, i kao dosljedni tumač svjetla u našoj umjetnosti… Možda je i on, poput velikog pjesnika njegovog kraja, vidio kako po moru teče Lim. U toj mješavini boja i voda, tonova i svjetova, kao svoj upečatljiv izraz pronalazi put do svojih boja, recimo da je jedna od njih - kraljevsko plava. A time nas zapravo vodi u kraljevstvo sjete u kome se ravnomjerno gomilaju sentimenti, likovi, atmosfere... Tragajući za tom tajnovitom rijekom djetinjstva, slikar nam pruža nagovještaje jedne zavodljive tišine. Ogledanje u toj vodi djetinjstva skriva šifre Dizdarevićevog slikarstva. Eto, tako se potvrđuje onaj znameniti Williamsov stih: 'I nijedna bjelina nije bijela / kao sjećanje na bjelinu.' Tako je, naravno, i sa mjesečinom. Tako je sa svjetlom. I što je onda slikar do - čuvar svjetla! I konačno, kako neobično raduje to što nam Abaz Dizdarević, na zbilja osoben način, pokazuje da je slikarstvo – umijeće osvajanja svjetlosti, osvajanja prostora.” (Pavle Goranović) “Globalno kompozicijsko ustrojstvo Dizdarevićevih likovnih radova je duboko promišljeno, analitički istraženo i sublimatorno ostvareno na visokom estetskom nivou. Svi primarni likovni postulati, sasvim ravnomjerno su razvijeni i harmonično usklađeni. Kompozicijska shematika je veoma prostudirana, vrlo izbalansirana i vješto uravnotežena, a neposredno je fundirana na značajnoj crtačkoj iskustvenosti.” (Slobodan Slovinić) “Dizdarevićeve slike svjedoče da je slikarstvo intelektualna avantura, osvjetljavanje dolazećeg, nasilje nježnosti. One u sebi sadrže fantastiku prostranstva i otključavanje beskraja. Svako Dizdarevićevo platno vam razbije po jedan san i ponudi transformaciju svijeta, potvrdi da je slikarstvo ono čime smo zaslijepljeni.” (Draško Došljak) q 45 PRIČE IZ BOSNE 20 GODINA OD PRVOG BOŠNJAČKOG SABORA: NOĆ U KOJOJ SMO ZASPALI KAO MUSLIMANI, A PROBUDILI SE KAO BOŠNJACI Historijske odluke Navršilo se 20 godina od Prvog bošnjačkog sabora. Ta dva dana, 27. i 28. septembar 1993. godine, predstavljaju historijsku prekretnicu u životu bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine, kao njihove zemlje i domovine. Prvi bošnjački sabor je zauzeo stav o izuzetno važnim pitanjima koja su se ticala međunarodnog položaja države Bosne i Hercegovine. Zaključci toga sabora podržani su, usvojeni i realizirani u okvirima državne politike. Bošnjački sabor konačno je usvojio Deklaraciju o vraćanju u upotrebu staroga bosansko-muslimanskoga narodnog imena – Bošnjak. To je ime plebiscitirano prihvaćeno i na Bošnjačkom saboru i među najširim narodnim masama. I Skupština Republike Bosne i Hercegovine tu je odluku, u aprilu 1994. godine, ozakonila u obliku Amandmana na Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nakon toga ime Bošnjak (Bošnjaci) potvrđeno je Daytonskim mirovnim sporazumom od 21. novembra 1995. godine i Ustavom Bosne i Hercegovine kao njegovim sastavnim dijelom. Bošnjačke historijske krajnosti A šta se to sve događalo u sarajevskom hotelu “Holiday Inn”, tog teškog ratnog septembarskog dana, na svega 200 metara od neprijateljskih četničkih utvrđenja koja su se nalazila na lijevoj obali Miljacke, u okupiranom dijelu općine Novo Sarajevo, odakle su četnički snajperisti ubijali sve što se kretalo? Zasjedanju Sabora je prisustvovalo 377 sabornika, te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde. Mnogi su u grad ušli kroz sarajevski tunel koji je prokopan dva mjeseca ranije. Prof. dr. Enes Duraković, predsjednik Radnog predsjedništva Sabora, pozdravio je goste i učesnike, te pozvao da prouče Fatihu i odaju poštu šehidima, borcima za slobodu Bosne i Hercegovine. On je najavio zasjedanje Sabora sa jednom, već spomenutom tačkom Dnevnog reda i predstavio učesnike: predsjednika Inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva Republike BiH Aliju Izetbegovića, naibu-reisa Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića, te ministra inozemnih poslova dr. Harisa Silajdžića. Rahmetli Alija Isaković je otvorio Sabor. Govorio je spuštene glave. Gledajući u papire ispred sebe, rekao je: “Poštovani Sabore, dame i gospodo, dragi bošnjački, muslimanski narode. Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju. Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim”, rekao je na početku Isaković i nastavio: “Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.” Isaković je pred prisutne podastro krajnosti koje je iznjedrila bošnjačka historija: “Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli 46 Prvi bošnjački sabor (1993.) Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu i drugdje, Meša Selimović, član SANU-a, i Alija Nametak, član JAZU-a, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije – veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i 'Vlada spasa' u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVOa, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine.” Isakovićev govor je propraćen dugim aplauzom. PREPORODOV JOURNAL 155 PRIČE IZ BOSNE 9 razloga “za” i 4 “protiv” Owen – Stoltenbergovog mirovnog plana Javnosti je dugo bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Na Prvom bošnjačkom saboru, trebalo se govoriti o budućnosti BiH, o Owen – Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Lorda Owena mnogi danas smatraju jednim od najvećih neprijatelja Bosne i Bošnjaka. Ovaj mirovni plan britanskog i norveškog diplomate je prezentiran javnosti 20. augusta 1993. godine. Po njemu Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena na tri nacionalne minidržave. Po tom planu Srbi bi dobili 52%, Bošnjaci 30%, a Hrvati 18% državnog teritorija. Jedna od te tri republike nazvana je Bosanskom republikom – imala bi izlaze na Savu i more, slobodnu zonu u luci Ploče, površinu od oko 15.000 kvadratnih kilometara, 2 miliona stanovnika ili 47% od ukupne populacije, 816 kilometara magistralnih putova, 486 kilometara (47%) željezničkih pruga i 54% proizvodnje hidro- i termo-električne energije i još neke osnovne geografske, demografske i ekonomske podatke o Bosanskoj republici pretpostavljenoj u Ženevskom projektu. Alija Izetbegović Na Saboru je predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović iznio svoje lične dileme oko prihvatanja ili neprihvatanja ponuđenog plana. Predočio je devet razloga “za” i četiri “protiv” potpisivanja mirovnih dokumenata. Izetbegović je istakao da nastavak rata ugrožava biološku supstancu muslimanskog naroda. Armija Republike BiH, uz slabu logističku podršku, biva upućena samo na defanzivu i mogućnost daljeg gubljenja teritorija. Evropa i svijet, dodao je on, neće vojno intervenirati, a najvjerovatnije ni skinuti embargo na oružje. Uz to, napadima HVO-a na Armiju BiH otvoren je još jedan front. U prilog potpisivanja je, također, istakao da se broj naših izbjeglica iz dana u dan povećava, a već se čuju ozbiljna upozorenja o obustavi humanitarne pomoći iz svijeta. Kao sedmi razlog “za” predsjednik Izetbegović je naveo dolazak zime, koju Muslimani, koji uglavnom žive u gradovima, teško mogu preživjeti. Međunarodne garancije za provođenje plana su vrlo vjerovatne, ako bi došlo do potpisa. I, konačno, posljednji razlog koji je Izetbegović naveo u prilog potpisivanja je pogoršanje stanja u Rusiji, što bi potpuno moglo skrenuti svjetsku pažnju sa bosanskohercegovačkih problema. Izetbegović je naveo i četiri razloga “protiv” potpisivanja tih dokumenata. Prvi razlog je legaliziranje etničke podjele postignute agresijom. Tako očišćene teritorije ostaju u posjedu napadača. Treći RUJAN 2013. razlog za neprihvatanje je potpuna strateška okruženost eventualne Bosanske republike, ispresijecanost pruga i rijeka. Kao posljednji argument “protiv” Izetbegović je ukazao na činjenicu da su snage napadača ekonomski i vojno oslabljene, te da je moral agresora vidno opao zbog izvršenih zločina i neočekivanog otpora naroda i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tzv. “realnosti” su protiv nas, ali mnogi narodi su upornom borbom pobijedili te realnosti. “Pravda je na našoj strani. Ako uporedite ove razloge 'za' i 'protiv', vidi se da su oni u ravnoteži. Preostao nam je izbor između pravednog rata i nepravednog mira, a to je lična drama za svakog od nas. Što se mene tiče, ja u sebi još uvijek nisam prelomio tu odluku. Učiniću to kada čujem mišljenje vas sa terena. Molim vas da iznesete vaše mišljenje razložno i bez velikih riječi. Radi se o sudbonosnoj odluci za naš narod”, rekao je na kraju svog izlaganja predsjednik Alija Izetbegović. Neum i Kozija ćuprija – pitanje međunarodne granice Govornici su jedan za drugim odbacivali plan. Suad Rešidbegović iz Tuzlanskog okruga za govornicom je kazao: “U Tuzli je 3. jula, na inicijativu Regionalnog odbora SDA, održan veličanstveni svemuslimanski skup područja sjeveroistočne Bosne. Mi smo tada, shvativši sve one probleme na našem prostoru, koje ima narod s Drinskog pojasa, iz doline Drine, Zvornika, Bratunca, zatim Janje, Bijeljine i ostalih općina gdje je učinjen genocid nad našim narodom, spoznali jednu činjenicu – da je teritorij sveta kategorija. Moja zadaća je da ovdje kažem da je minimum strateških interesa muslimana na području BiH determiniran izlaskom na more, kontrolom dolina Neretve i Save, kontrolom doline Drine od Janje do Foče, centralne Bosne s Jajcem i Cazinske krajine, gdje muslimanski narod živi u većini.” Šaćir Redžepagić iz Sarajeva u emotivnom nastupu je između ostalog istakao: “Ja sam otac dvojice šehida koji su prvog dana agresije na našu zemlju stupili u redove Teritorijalne odbrane, današnje Armije BiH. Pali su bezmalo prije godinu dana u Azićima. Cijeneći da sada, u ovom času, ne možemo dobiti BiH cjelovitu, ja sam za potpis mira. Ne bi bilo dobro, znate, ja, bez obzira što sam izgubio dvojicu sinova... to govori jedan roditelj, to nije lako govoriti... ali ja sam protiv toga da gubimo novu mladost.” Član predsjedništva RBiH Ejup Ganić se obratio Saboru sljedećim riječima: “Drugo pitanje je pitanje Neuma. Čitava igra se vodi da se ova nekakva Bosanska republika zatvori. Okružena je Srbijom, s jedne strane, s druge strane Hrvatskom, sad treba napraviti dupli obruč jednom Karadžićevom državom i jednom Bobanovom državom. Ljudi kažu u inostranstvu: 'Pa znate šta, ako vi date ovih 26 kilometara obale ove međunarodne granice, kako vi mislite da mi vama pomognemo ubuduće, ako vas opet napadnu?' Kao što je vjerovatno, kad se potpiše, da će onda intenzivirati napad, onda je to rat nekakve tri Republike unutar BiH… Tuđman i Milošević se oslobađaju umiješanosti, jer je to sad unutrašnja stvar. Zašto vi dajete Neum toj nekakvoj Hrvatskoj republici? Prije svega, dobro se zna da su Neum izgradili radnici Željezare, Pretisa, UNIS-a i drugih, da su do prije desetak godina tamo bile samo nekakve tri kuće. Tamo nema nikakvih ni bogomolja ni tako dalje, nikakvih svetih mjesta, i zašto bi se sad taj Neum, koji je jedino parče međunarodne granice, sve ostale granice su s Bobanom i s Karadžićem, trebao predati njima? To nije nikakvo sveto mjesto, kad su poklanjali Posavinu, kad su poklanjali bogomolje, jednostavno, sve je na rasprodaju… A kad je u pitanju Neum, ja mislim da se to ne može dati jer onda svaka odbrana postaje iluzorna, ukoliko se agresor dalje odluči na rat. Da se mi zaključamo, da nemamo ni komad međunarodne granice, to bi bilo samoubistvo. Vi ne možete sjesti u auto iz Sarajeva i otići u inostranstvo, a da ne tražite dozvolu od Bobana i Karadžića.” 47 PRIČE IZ BOSNE Azra Begić, ispred Muslimanskog akademskog kruga “Bosanka” žestoko je kritizirala ljude iz vlasti i Armije: “Ima nešto što oni poručuju vama svima ovdje. Njih strahovito boli što njihova djeca nisu jednako tretirana, što postoje 'tatini sinovi' koji su zaštićeni, bilo izmještanjem u inozemstvo, bilo tako što su se za njih našla vrlo važna uhljebljenja u ovom gradu. S druge strane, dešava se da se pojedini komandanti, budimo otvoreni, ponašaju šićardžijski, ponašaju se lešinarski i, umjesto brige za svoje vojnike, oni u ovom gradu opremaju barove, opremaju kafiće, a onda tu svoju hrđavu savjest zbog nebrige za svoje vojnike iskupljuju tako što dijele neku sadaku, crkavicu porodicama šehida, a možda su ti šehidi umrli upravo zbog njihove nebrige.” Dr. Bećir Heljić, predstavnik Žepljaka, bio je odlučan: “Ko ima pravo, nakon onakvog etničkog čišćenja koje je izvršeno u tim općinama i raseljavanja svih izbjeglica, sad odreći se tih teritorija? S prihvatanjem bilo kakvog ugovora i formiranjem međudržavnih granica, ko god se sutra pokuša boriti za te teritorije, bit će proglašen da vrši agresiju na Srpsku republiku.” Govor Faruka Sijerića je slušan s velikom pažnjom: “Molim vas, ako ga potpišemo, hajdemo da se ne zavaravamo – za nekoliko mjeseci niški graničar će stajati na Kozijoj ćupriji ili 100 metara gore ili dolje, nije sad bitno, tamo gdje je linija razgraničenja. To će biti granica Republike ili Kraljevine Srbije.” Tražili smo spas od onih koji nas žele uništiti Halid Čengić iz Foče je za govornicom rekao: “Kad sam nazvao selam, znači za mir sam, ali za jedan pošten mir, nikako za mir u kome nemamo pravo na pošten život i pravo na prostor. Ako se traži od ovog skupa da donosi jednu sudbonosnu odluku, mislim da mi nismo dovoljno informirani. Ministarstvo za vanjsku politiku trebalo je da nam kaže šta to Evropa, odnosno svijet, od nas hoće ili šta hoće od ove naše Bosne. Koliko sam ja informiran ili barem koliko osjećam, ovaj prostor nije predviđen za nas. Ovaj prostor je predviđen za katoličanstvo. Prema tome, nama je ostala jedino smrt. A da gledamo istini u oči, znači ostalo nam je da biramo kako ćemo umrijeti. Da li junački ili kukavički? To je naše pravo. Vjerujte, ako izaberemo smrt, i to junačku, sigurno je da će neko preživjeti. Ako izaberemo ovo drugo, svakako se vidi da se nabijamo u geta, što i jeste cilj evropske politike i kršćanstva. A to nam ovdje nije ni kazano niti je naša služba vanjskih poslova htjela ili možda nije mislila da je na ovom skupu takve podatke potrebno obrazlagati. Na međunarodnom planu, tražili smo spas od onih koji nas žele uništiti.” General Rasim Delić, komandant Armije RBiH, koji je na tom mjestu na tri mjeseca ranije zamijenio generala Sefera Halilovića, obratio se prisutnima sljedećim riječima: “Da li možemo nastaviti rat? Obavještajni podaci koje imamo pokazuju da će rat i dalje da traje na ovim prostorima, neovisno od potpisa, neovisno od toga šta se dogovore i da li se dogovore na nekim od zasjedanja i konferencija. Također, evo na ovoj karti ovdje svi su primijetili da jedna ovakva država ne može funkcionirati. Spojimo ta dva faktora i onda, umjesto da pitamo da li možemo nastaviti rat, mi jednostavno nemamo dileme - mi moramo nastaviti jer ćemo biti prisiljeni na to. Bez obzira što možemo očekivati, najteži mogući način vođenja rata jeste rat u totalnom okruženju i rat na dva fronta. Sve ovo o čemu govorim, svi ovi problemi, postoje na drugoj strani i zbog toga kod njih postoji žurba da se sve ovo potpiše. Prema tome, mi, kao pripadnici Armije BiH, ne izjašnjavamo se ni za ni protiv potpisivanja, izjašnjavamo se za jačanje Armije BiH kao garanta da očuvamo ovo što imamo, eventualno da nešto i uradimo, a u budućnosti očuvamo državu koju ćemo graditi.” 48 Muhamed Filipović Smaila Čekića su brinuli ratni zločinci koji se nigdje nisu spominjali u prijedlogu: “Predlažem da ovaj Sabor usvoji i predloži Skupštini RBiH da ona prihvati zaključak da se u ponuđenom Ženevskom dokumentu obavezno i decidno ugrade i sljedeći stavovi i principi: prvo, da će svim ratnim zločincima biti suđeno; drugo, da sve države budu obavezne da izruče lica koja su počinila zločine; i treće, svim onim licima za koja se osnovano sumnja da su počinila zločine ili su na bilo koji drugi način učestvovala u njima, da se zabrani angažiranje u svim državnim organima, ustanovama i preduzećima.” Mi nikome nećemo dati svoju državu i svoju zemlju Sadik Beširović je predstavljao Krajišnike iz sanske doline: “Udruženje građana Sansko-unske regije, znači općina Prijedor, Ključ, Sanski Most, Bosanski Novi i Bosanska Dubica, razmatralo je prijedlog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Mislimo da bi trebalo iznijeti nekoliko podataka kakve su posljedice agresije na ovom području i iz toga će vrlo lako proizići odgovor na pitanje. Mjesta u kojima je počinjen zločin moraju se osloboditi i obilježiti za nauk budućim pokoljenjima, a nipošto ne dozvoliti da agresor okupacijom pokrije i prikrije zločine. Najveći zločini su urađeni upravo u Prijedoru i Kozarcu.” Sakib Ribić iz Travnika - BL okrug: “Predstavljam ustvari vojnike, 17. krajišku, za koju ste čuli. Mi smo protiv potpisivanja ovog sporazuma! Predlažemo odbijanje ovog sporazuma. Imamo snage da nastavimo rat. Vjerovatno ćete vrlo brzo čuti nekakve rezultate oko Srednje Bosne jer tu smo angažirani s dvije brigade. Mi, Krajišnici, smo spremni da idemo i na Grude, ali pomozite nam i vi. Smatramo, ako sad imamo dva neprijatelja, da jednog vrlo brzo možemo poraziti. On je ustvari poražen tehnički, još ga treba dotući, a poslije ćemo uzeti ovoga drugoga.” Enes Duraković je dao prijedlog za glasanje. “Jedan broj diskutanata iznio je mišljenje da valja odbiti ženevsku formulu rješenja. To je prvi stav. Jedan broj diskutanata je za prihvatanje ženevskog rješenja i, konačno, jedan broj diskutanata je za prihvatanje uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija. Mislim da ovako sabrani i sistematizirani stavovi se mogu onda pretočiti i u oblik tog referendumskog listića pa Komisija za zaključke predlaže da pitanje glasi: 'Da li, po vašem mišljenju, treba prihvatiti najnoviju verziju Ženevskog sporazuma?' - uz mogućnost odgovora: 'Da', 'Ne' i 'Da, uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija.' Da li se slažete da glasački listić izgleda ovako?”, pitao je na kraju Duraković. “Mi nikome nećemo dati svoju državu i svoju zemlju. Takvoj historiji Bošnjaka je kraj. Stoga je bit Bosne u njenom jedinstvu, a naša je povijesna zadaća da to jedinstvo osiguravamo i da ga nika- PREPORODOV JOURNAL 155 PRIČE IZ BOSNE pregovorima, Karadžić insistira da dobije Podrinje. Nudi sarajevske općine koje su pod njegovom kontrolom.' Neko se dotakao i toga, zašto nije NATO intervenisao kad je bila velika ofanziva na Srebrenicu u proljeće te iste 1993. godine. Tad je rahmetli Alija nama rekao: 'Pitao sam predsjednika Clintona zašto Amerika nije intervenisala kad su četnici vršili veliku ofanzivu na Srebrenicu, a on mi je odgovorio da nije imao saglasnost i podršku ostalih članica UN-a. A da bi Amerika sama izvršila vojnu intervenciju, morao bi imati podatak sa terena da je izvršen masakr u kojem je ubijeno 5.000 civila.” Protiv podjele BiH na tri državice Alija Isaković da ne napustimo kao ideju i pravac djelovanja. Stoga, ako pitamo koja je to i kakva je to država Bošnjačka, tada je moguć samo jedan odgovor. Naša država je Bosna i to je ona ista država koju su stvorili naši preci, prije 1.200 godina, branili je i nama je predali da je mi sačuvamo ili obnovimo ako je neko privremeno razori. To smo mi Bošnjaci i svi ljudi koji su vezani za Bosnu svagda radili. Sada smo izloženi uništavanju i ranjavanju naše zemlje, uništavanju naše države i uništavanju i eksterminaciji našeg naroda. Naš se narod progoni, masovno ubija i izgoni sa svojih ognjišta. Egzodus Bošnjaka je najveći relativni izgon stanovništva iz neke zemlje u Evropi i svijetu u zadnjem stoljeću, poslije izgona Jevreja iz Poljske i Njemačke. Naravno, mi nikome nećemo dati svoju državu i svoju zemlju. Takvoj historiji Bošnjaka je kraj. Rješenje koje nam je predloženo nije pravedno, a mi ne samo da nećemo prihvatiti i verificirati načelo da se naša zemlja silom uzima, nego pogotovo nećemo sopstvenu budućnost i državno pravo derivirati iz jednog nepravednog međudržavnog ugovora”, rekao je, između ostalog, Muhamed Filipović. Srebreničke dileme i ponude Na Sabor su došli i predstavnici iz enklava Srebrenica i Žepa. Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Hakija Meholjić, ratni načelnik policije Srebrenica, danas predsjednik SDP-a Srebrenica, često danas u medijima priča o susretu sa Izetbegovićem. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred 'Holiday Inn'... Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: 'Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?' Ja mu kažem: 'Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod.' Izetbegović mi odgovara: 'Znate, meni je Clinton nudio u aprilu '93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj 5.000 Muslimana i tada će biti vojna intervencija.'” Međutim, jedan od članova srebreničke delegacije Nedžad Bektić, ratni pomoćnik za bezbjednost komandanta 28. divizije Armije RBiH, kaže: “Nije bilo tako kao što Hakija priča danas u medijima, gdje optužuje predsjednika Izetbegovića. Rahmetli Alija nas je prvo pitao šta se dešava na prostoru Srednjeg Podrinja, a onda kazao: 'Želim da vam kažem šta mi radimo na međunarodnom planu. Na svim dosadašnjim RUJAN 2013. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja iza kulisa održavanja Bošnjačkog sabora. Zbog neočekivanog razvoja situacije prvi predsjednik Predsjedništva BiH, rahmetli Alija Izetbegović, poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak. Izetbegović poziva i akademika Muhameda Filipovića. “Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo”, rekao je Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak. “Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tetić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH”, ispričao je Muhamed Filipović. Akademik Filipović je svojim sagovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta, mobiliše narod za borbu protiv agresije, kao i da formulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak. Neko je tada zapisao: “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao Muslimani, probudili se kao Bošnjaci.” Nakon izlaganja dr. Muhameda Filipovića i diskusije, na završetku Bošnjačkog sabora, o usvojenoj saborskoj Deklaraciji i Bošnjacima okupljenim novinarima govorio je Alija Isaković. “Mi ovom Deklaracijom o narodnom imenu definitivno skidamo sa dnevnog reda nova neslaganja, kolebanja i nedoumice. Vlastito nacionalno ime može se objašnjavati samo onome ko ništa ne zna o svojoj prošlosti. Razumije se da ima i takvih, odgojenih u prilikama kada nismo imali svojih nacionalnih institucija, nismo imali organiziranog političkog života i nismo imali odgovarajućih političkih ličnosti, kakav je bio npr. Husaga Čišić, poslanik Savezne Skupštine u bivšoj Federativnoj Jugoslaviji. Nažalost, on se tada sam zalagao za ime Bošnjak i to je bio razlog što je uklonjen iz javnog života 1946. godine”, rekao je Alija Isaković. Tako je na Saboru ime Musliman promovisano u ime Bošnjak. Učinjeno ju to nakon 115 godina – kaže se u usvojenoj Deklaraciji. “Od ljeta 1878. godine kada su se Bošnjaci sastali u haremu Begove džamije da bi se dogovorili o odbrani svoje zemlje, sastali smo se nanovo i u znaku našeg narodnog imena, naše slavne tradicije i zbog interesa naše zemlje, naše države i njenog naroda”, konstatovali su sabornici u tom dokumentu. Na završetku sjednice, koja je bila otvorena za javnost, saopćeni su rezultati glasanja sabornika: za prihvatanje Owen – Stoltenbergovog plana bila su 53 glasa; protiv 78 glasova ili 22,30%; dok je 218 glasova ili 62,46% bilo za prihvatanje plana, uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija. Ta odluka se mogla tumačiti i kao odbijanje potpisa. Očigledno je da sabornici Bošnjačkog sabora nisu mogli reći “da” na ponudu Owena i Stoltenberga da se Bosna podijeli na tri državice. q Avdo HUSEINOVIĆ 49 ŽIVJETI ISLAM ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XVII) Od rođenja do prve objave (II) Majka po mlijeku Nakon rođenja, kao i drugoj mekkanskoj djeci, malom Muhammmedu, a.s., valjalo je pronaći dojilju ili majku po mlijeku. Naime, kako je Mekka postala regionalno trgovačko središte u koju je dolazio puno stranaca koji su sa sobom donosili strani jezik, kulturu i običaje, mekkanski su prvaci uobičavali svoju tek rođenu djecu, poglavito mušku, povjeravati beduinskim plemenima, točnije njihovim rodiljama, koje su osim vlastite djece dojile i odgajale i djecu mekkanskih prvaka. Tako su mekkanska djeca mogla odrastati na čistom pustinjskom zraku, jačati u nepredvidljivim uvjetima pustinjske klime, hraniti se zdravom hranom te učiti čisti arapski jezik nepomiješan sa stranim naglascima. Jezik je, već smo rekli, bio cijenjen poput ratne opreme bez koje je beduinski život bio nezamisliv, stoga ga je trebalo sačuvati od stranog utjecaja. Potajna je želja svakog Mekkelije bila da će upravo njihov sin postati veliki arapski pjesnik, a većina pjesnika dolazila iz pustinje koja ih je očito svojom surovošću nadahnjivala. Upravo će boravak u pustinji, daleko od gradske svakodnevnice, Muhammeda, a.s., učini vrhunskim govornikom i prije Objave, a potpuni osjećaj ovisnosti o Višoj Sili koja upravlja prirodnim pojavama kod Muhammeda, a.s., će razviti talent za uočavanjem i najsitnijih detalja. Dojilje su za takav angažman bile bogato nagrađivane, mekkanske gospođe bile pošteđene odgoja djece, a plemena radi braće i sestara po mlijeku sklapala trajna savezništva.1 Pošto se za pleme Kurejš već pročulo mnogi su nastojali dobiti upravo njihovu djecu. No, kod samog Muhammeda, a.s., se javio veliki problem, bio je siroče bez oca, a otac, kao glava kuće, bio je garant da će dojilja dobiti zasluženu nagradu koju, doduše, nije tražila unaprijed, nego tek na kraju dojenja, ali ju je uvijek dobila. Tako su svi izbjegavali Amininu kuću dok nije u Mekku doputovala Halima iz plemena Benu Saad. I sama će na početku nevoljko prihvatiti malog Muhammeda, a.s. Ipak, prema njenom svjedočenju, ono što se kasnije dešavalo vrijedilo je svake sekunde brige za Muhammeda, a.s. Od trenutka kada ga je uzela u naručje osjetila je promjene u svome tijelu; odjednom je imala dvaput više mlijeka u grudima nego prije, te promjene u svome imetku; njena stara i islužena magarica na kojoj je jahala kao da se odjednom pomladila; njena stoka je davala više mlijeka te na svijet donosila više mladunčadi nego proteklih godina. Bili su to znaci Božjega blagoslova i bereketa koje je sa sobom nosio Muhammed, a.s., Allahov miljenik i milost svjetovima.2 Djetinjstvo i događaj “čišćenja Poslanikovog srca” Poslanikovo se djetinjstvo uopće nije razlikovalo od djetinjstva druge djece. Radio je sve što i druga djeca koja u svome nevinom odrastanju čine, pa i male dječje nepodopštine. Tako je, ne zna se radi čega, ugrizao svoju sestru po mlijeku Šejmu tako snažno da joj je ožiljak ostao cijeloga života. Kada je muslimanska vojska zarobila u jednom pohodu poslanikovu sestru po mlijeku Muhammed, a.s., će se prisjetiti tog događaja i sa velikim počastima primiti je u svome domu. Muhammed, a.s, je ostao četiri godine u plemenu Benu Saad. Vjerojatno bi ostao i duže da se nije dogodio čudan događaj 50 čemu je svjedočio poslanikov brat po mlijeku. Radi se o događaju “čišćenja Poslanikova srca” kojeg bilježe sve poznatije biografije o Poslaniku. Riječ je dvojici meleka koji su otvorili prsa malom Muhammedu, a.s., i prema islamskoj tradiciji odstranili dio sa srca sklonog pakosti i šejtanskom nahođenjima. Taj je čudni i zastrašujući događaj uplašio i poslanikovu majku po mlijeku koja je odlučila vratiti Muhammeda, a.s., u Mekku njegovoj pravoj majci Amini, bojeći se da se nešto ružno ne dogodio malom Muhammedu, a.s., usprkos tome što ga je voljela kao i svoju rođenu djecu. Nažalost, Muhammed, a.s., nije dugo uživao u nježnosti svoje biološke majke Amine. Njeno srce nije izdržalo rastanak sa mužem Abdullahom i teškom bolešću koja je okupirala njeno tijelo. Muhammed,a.s., je imao samo šest godina kada je izgubio svoju majku. Ne možemo ni zamisliti kakve je teške trenutke Allahov miljenik preživljavao kao dijete koje je u šestoj godini ostalo bez oba roditelja. O njemu je brigu nastavio voditi njegov djed Abdu-lMuttalib, mudri i cijenjeni starac, koji ga je toliko volio da je samo njemu dopuštao da sjedi na posebnom mjesta pored Kabe, rezerviranom samo za njega kao gradonačelnika Mekke, opskrbitelja hadžija i čuvara ključeva Kabe. Kada bi malog Muhammeda, a.s., pokušali skloniti s tog mjesta Abdu-l-Muttalib bi govorio: “Pustite mog sinčića, jer tako mi Allaha, on je nešto posebno!”3 Gubitak voljenog djeda i odrastanje u stričevoj kući Ubrzo je došlo još jedno od mnogobrojnih iskušenja koja će pratiti posljednjeg Božjeg poslanika kroz cijeli njegov ovozemaljski život. Samo dvije godine nakon smrti majke, umro mu je i voljeni djed. Starac u poodmakloj dobi bio je toliko poštovan i voljen da je nakon njegove smrti u Mekki proglašena višednevna žalost, a gradska tržnica nije radila danima.4 Brigu o malom Muhammedu, a.s., preuzeo je njegov stric Ebu Talib, čovjek koji će po svaku cijenu štiti svoga bratića čak i onda kada nije prihvatio njegovu poslaničku misiju. Njegov stric je bio krajnje plemenit, ali i jako siromašan, tako da je Muhammed, a.s., odmah mora početi privređivati čuvajući stričevu stoku po mekkanskim obroncima. Vrijeme nije mogao provoditi kao PREPORODOV JOURNAL 155 ŽIVJETI ISLAM ostala djeca u razbibrizi i dokolici. Nakon smrti majke, a potom i voljenog djeda, Muhammed, a.s., na pravi način saznaje što znači biti siroče. Iako je znao da ga njegov stric Ebu Talib voli svim srcem, roditelje nitko nije mogao zamijeniti. Od tih će godina Muhammed, a.s., tragati za odgovorima na sve životne situacije. Čvrsto je vjerovao da će mu Jedini Bog dati odgovore na njegova brojana nevina dječaka pitanja. Dio je to Allahova plana da Njegov miljenik osobno proživi svaku životnu situaciju i to od malih nogu kako bi za 40-ak godina mogao postati univerzalni primjer za svakog čovjeka na što ga i Allah, dž.š., podsjeća u suri Ad-Duha, u ajetu “nisi li bio siroče pa smo ti mi utočište dali”. Njegov ga je Odgojitelj, Allah, dž.š., na najteži način pripremao i jačao za preuzimanje tereta kojeg nijedna čovjek u povijesti ljudske vrste nije, ni prije ni poslije, nosio. O Muhammedovom, a.s., odrastanju u stričevoj kući i njegovom mladalačkom dobu u biografijama nema detaljnijih opisa. Uglavnom se navodi da je osim stričeve čuvao i stoku bogatiji mekkanskih obitelji te na taj način pomagao stricu i njegovoj supruzi u održavanju velike ali siromašne obitelji.5 Muhammed, a.s., je jako zavolio svoga strica Ebu Taliba i njegovu suprugu Fatimu jer su mu često davali prednost nad vlastitom djecom.6 Njegov se stric na sve načine trudio nadoknaditi malome bratiću izgubljene roditelje i voljenog djeda. Njihova međusobna ljubav potrajat će i onda kada Ebu Talib nije prihvatio islam, što nam govori da muslimani nemaju opravdanja prekidati vezu s ljudima koji ne prihvaćaju njihovu vjeru, osobito kada je u pitanju obitelj, sve dok je ne počnu vrijeđati i omalovažavati. Kršćanski monah najavljuje Muhammedovu, a.s., poslaničku misiju Jedan će događaj iz Muhammedovog dječačkog doba svi biografi rado navesti. U dobi od 10-ak godina, kao pratnja svome stricu, Muhammed, a.s., je krenuo na svoj prvi trgovački put. Cilj skromne trgovačke karavane bio je Šam7. No Muhammed, a.s., tamo neće stići jer će ga njegov stric na nagovor jednog starog kršćanskog monaha vratiti u Mekku. Radilo se o Behiri ili Buhajri iz južnosirijskog grada Basre.8 Vidjevši neobičnu karavanu, stari je monah odlučio pozvati na ručak njene vlasnike, što je tada bio pravi presedan. Naime, kršćanski su monasi izbjegavali susret sa Arapima paganima radi njihove krive vjere i paganskih običaja. No, sada je Behira uvidio da se ne radi o običnim trgovačkim putnicima. Biografi navode da je Behira primijetio oblak koji je cijeloga puta pokrivao karavanu i tako im pravio hlad, što je ga ponukalo da ugosti poslanikovog strica i njegove suputnike. Tada će Muhammed, a.s., od staroga svećenika saznati da posjeduje znakove poslanstva, prije svega veliki mladež “pečat poslanstva” (hatimunnubuveh) smješten među njegovim plećkama, o kojima je Behira čitao u svojim svetim knjigama.9 Kratki razgovor s djetetom i nekoliko odgovora na pitanja o životnim navikama i njegovim snovima uvjerit će kršćanskog svećenika da se radi o budućem Božjem Poslaniku, “utješitelju” ili “branitelju” najavljenom u Evanđelju po Ivanu, čiji se dolazak u to vrijeme očekivao.10 Predložio je Ebu Talibu da ga što brže vrati kući jer bi mu mnogi, prije svih Židovi, mogli nauditi ako saznaju da se zadnji poslanik pojavio među Arapima, a ne među Židovima.11 Mladost i sazrijevanje Nastavio je mladi Muhammed, a.s., čuvati stoku i privređivati na druge načine, pomažući svome stricu u opskrbi obitelji. Kao Po- RUJAN 2013. slanik, Muhammed, a.s., je znao kazati da nije bilo nijednog poslanika, a da nije bio pastir. Vjerojatno je u mladosti u nekoliko navrata prisustvovao i godišnjim sajmovima na kojima je s velikom pažnjom slušao i pamtio priče o starim narodima, uživao slušati poeziju najboljih arapskih pjesnika, učio trgovinu od vještih trgovaca, a moguće je da je susreo i židovske i kršćanske misionare koji su neometano paganskim Arapima pokušali približiti učenja Staroga i Novoga zavjeta. Od Boga nadaren da odmah prepozna što je prava, a što iskrivljena istina, od najranije je dobi počeo tragati za vječnom i izvornom Istinom koju će dobiti tek Objavom Kur'ana.12 Uživao je mladi Muhammed, a.s., u osami još od rane mladosti, promatrajući beskrajni Univerzum, tragajući za odgovorima na brojna životna pitanja. A njih je iz dana u dan bivalo sve više. Nikada nije prisustvovao svetkovinama priređivanim u čast predislamskih božanstava niti se poput ostalih mladića prepuštao nemoralnim putenim uživanjima. Iako okružen primamljivom kulturom paganske Arabije, nadohvat ruke dostupnom vinu, ženama, dokolici i kocki, odbijao je uniziti svoje biće izbjegavajući radnje koje prljaju dušu svakome čovjeka. Bio je daleko ispred svoje generacije; ozbiljan i moralan, odan i poslušan.13 Kao mladić radi svog moralnog ponašanja i obazrivog odnosa prema svakome, spreman uvijek pomoći i zaštiti slabije i potlačene, dobio je nadimak As-Sadik, što znači onaj koji uvijek govori istinu, a kasnije i El-Emin, što znači povjerljivi, plemeniti.14 Bio je zaštitnik siročadi i udovica, ali i stranih trgovaca koji su preko njega potraživali od mekkanskih trgovaca isplatu zaostalih dugova.15 Iako mladić bez bogatstva, ali sa čvrstim i postojanim karakterom, polako je izgrađivao svoj autoritet među mekkanskim stanovništvom. (Nastavlja se…) Bilješke: Bernaby Rogerson, Poslanik Muhhamed, str. 41.-43. Ibn Hišam, str. 33. 3 Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 35. 4 Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., knjiga I, str. 62. 5 Kada se Muhammed, a.s., oženio i osnovao vlastitu obitelj, da bi olakšao svome stricu uzdržavanje obitelji u svoju je kuću doveo njegova sina Alija, koji će nakon Hadidže biti prva osoba koja će povjerovati Muhammedu, a.s., da mu se objavio melek Džibril. 6 Ebu Talib je imao tri sina Ebu Džafera, Akila i Alija, koji će kasnije postati zet Muhammeda, a.s., i četvrti halifa. Sva trojica su primili islam i ranoj fazi Objave i borili se uz Poslanika. 7 Šam je stari naziv za današnju Siriju, Jordan i Palestinu. 8 U literaturi se navodi nekoliko sličnih imena za ovo mjesto. Po Bernabyu Rogersonu, ovaj je grad kojeg on imenuje kao Bostra, punih 500 godina bio glavni grad Sirije, sa golemim administrativnim, vojinim i ekonomskim središtem. Kasnije će Damask uzeti primat kao tadašnje najveće trgovačko središte. Vidjeti: Bernaby Rogerson, Muhammed, str. 61. 9 Najčešći prigovor kršćanskih teologa muslimanima je da ne postoji nikakav “nagovještaj” Muhammedova, a.s, dolaska u Bibliji. No to se pokušava osporiti upravo kazivanjem o kršćanskom svećeniku Behiri kao i događajem s Verekom ibn Nofelom, rođakom Muhammedove, a.s., žene Hadidže koji je prvi rekao da se Muhammedu, a.s., objavio melek Džibril/anđeo Gabrijel. Ibn Ishak, najraniji biograf o životu Muhammed,a.s., tvrdi da tekst iz Evanđelja po Ivanu (15,23-16,1) najavljuje Muhammeda, a.s., kao “branitelja”. Vidjeti: Hartmut Bobzin, Muhamed, str. 76. 10 Barnaby Rogerson, Muhammed, str. 59. 11 Martin Lings, Muhhamed, str. 40.-42. 12 Muhammed Husejn Hejkel, Život Muhammed,a.s., str. 136. 13 Muhammed, a.s., je nekoliko navrata kao dječak želio prisustvovati nekim od brojnih paganskih svečanosti. Prvi put je zaspao i tako propustio čitav događaj, a drugi put, kada mu je rodbina naredila da skupa s njima učestvuje – krenuo je, ali je ubrzo uplašen utrčao u njihove šatore rekavši da je sreo neka zastrašujuća bića koja su mu oštro zabranila da učestvuje u takvim svečanostima. Vidjeti: Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., život i djelo, str. 74.-75. 14 Safvet Halilović, Sira, str. 72. 15 Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., knjiga I, str. 57. q 1 2 Mirza MEŠIĆ 51
© Copyright 2024 Paperzz
