Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB
BROJ 159
SIJEČANJ 2014.
ADNAN JAHIĆ
SISAČKO-MOSLAVAČKA PRIČA
Marina, Bogdan i Irfan
MIRNA REINTEGRACIJA – 16 GODINA POSLIJE
Integracija – kuda dalje?
INTERVJU – ADNAN JAHIĆ
BiH trebaju konkretne inicijative i podrška
PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI
Kako su demonstranti postali huligani?
KDBH “PREPOROD”
IMPRESUM
Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
IZDAVAČ:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“PREPOROD”
GLAVNI UREDNIK:
Ismet ISAKOVIĆ
REDAKCIJA:
Emina BUŽINKIĆ
Edis FELIĆ
Sena KULENOVIĆ
Mirza MEŠIĆ
Edina SMAJLAGIĆ
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SURADNICI:
Helena ANUŠIĆ (Rijeka)
Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)
Filip Mursel BEGOVIĆ (Sarajevo)
Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Mensur DURAKOVIĆ (Split)
Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)
Senadin LAVIĆ (Sarajevo)
Helena MARKOVIĆ (Sisak)
Faris NANIĆ (Zagreb)
ADRESA:
Preporodov Journal
Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb
TELEFON/FAKS:
+385 (0)1 48 33 635
E-MAIL:
[email protected]
[email protected]
[email protected]
WEB: www.kdbhpreporod.hr
ŽIRO-RAČUN:
ZABA 2360000-1101441490
DEVIZNI RAČUN:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
CIJENA: 15 kuna
PRETPLATA:
RH
100 HRK godišnje
BiH 30 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
DIZAJN: Midhat MULABDIĆ
FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ
PRIJELOM: Dario MOLNAR
TISAK: top grafika, Velika Gorica
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi redakcije
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
NA NASLOVNOJ STRANICI:
Adnan Jahić, profesor na
Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli
SADRŽAJ
UVODNIK
Marina, Bogdan i Irfan.................................................................... 3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Početak tradicije............................................................................. 4
Glas istine protiv laži i zla................................................................ 6
Jednoroditeljski problemi............................................................... 7
Spomen na doktora Irfana.............................................................. 9
HRVATSKA
Intervencija preko TV-a................................................................. 10
Integracija – kuda dalje?............................................................... 12
Pomoć izbjeglicama iz BiH............................................................ 14
INTERVJU – ADNAN JAHIĆ
BiH trebaju konkretne inicijative i podrška................................... 16
BOSANSKI BAROMETAR
Bosanski bojkot Doma naroda...................................................... 24
Kako su demonstranti postali huligani?........................................ 26
IZ SVIJETA
Spirala sukoba i kaosa................................................................... 30
KULTURA
Pisana i usmena književnost u BiH................................................ 36
Otkako je Banja Luka postala........................................................ 38
Bjelinom progovorila riječ............................................................. 39
Intelekt u službi čovjeka................................................................ 40
Istočne glazbene priče.................................................................. 41
Potpora muzealcima Sarajeva....................................................... 43
PRIČE IZ BOSNE
Sandžački muftija koji je branio Bosnu......................................... 44
ŽIVJETI ISLAM
Od prve kur’anske objave do hidžre (III)....................................... 46
UVODNIK
UVODNA RIJEČ
Marina, Bogdan i Irfan
Od lokalnih izbora 2005. godine Bošnjaci imaju svoga predstavnika
u Skupštini Sisačko-moslavačke županije – prvo Hašim Smlatić, u dva
mandata (2005.-2013.), a od prošlogodišnjih izbora Šaban Kadrić, bivši
i sadašnji predsjednici sisačkog ogranka SDAH. Njihovo učešće u županijskoj vlasti u proteklom periodu nije bilo samo “protokolarno” već
mnogo značajnije, a dugogodišnja zahvalnost SDP-ove vlasti imala je
utemeljenje ponajviše zbog uloge jedinog bošnjačkog predstavnika
prigodom Konstituirajuće sjednice Županijske skupštine održane 20.
lipnja 2005. Naime, tada je rezultatom 25:24 (ili točnije 25:0, vijećnici
iz koalicije HDZ – HSP napustili su sjednicu prije glasanja) u neželjenu
političku mirovinu otišao najdugovječniji hrvatski župan – Đuro Brodarac iz HDZ-a, čovjek od velikog Tuđmanovog povjerenja i bespogovorni
politički vladar Sisačko-moslavačke županije. Prijelomni glas je bio glas
županijskog vijećnika Hašima Smlatića, koji je uspio odoljeti “primamljivim ponudama” da se drugačije odluči, a kojima je bio izložen u
periodu između drugog kruga izbora i Konstituirajuće sjednice. Nakon
glasanja mandat za formiranje nove županijske izvršne vlasti dobila je
prva dama županijskog SDP-a – Marina Lovrić, danas poznatija kao
Marina Lovrić Merzel, sisačko-moslavačka županica.
10 godina prije ovoga događaja – 28. svibnja 1995. – u posljednjim mjesecima rata u Hrvatskoj i BiH, na području Slunjskih brda,
kod sela Kremen koje se nalazi na cesti između Slunja i Cetingrada,
poginuo je dr. Irfan Ljubijankić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine i predsjednik Glavnog odbora SDA. Helikopter kojim je putovao s improviziranog vojnog aerodroma Ćoralići
kod Cazina prema Zagrebu srušili su raketom pripadnici Vojske RSK.
Pored njega u letjelici su bili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pravosuđa BiH, Mensur Šabulić, savjetnik ambasadora BiH u Zagrebu i
major Fadil Pekić, pripadnik MUP-a BiH i osobni pratitelj ministra Ljubijankića, kao i trojica članova posade. Skoro punih 19 godina kasnije, krajem siječnja 2014., mediji su objavili vijest da je u zgradi Vlade
Unsko-sanskog kantona u Bihaću potpisan Protokol o izgradnji Spomen parka “Dr. Irfan Ljubijankić”, u kojemu je precizirano da će Vlada
USK-a putem Ministarstva za boračka pitanja osigurati potrebna financijska sredstva, dok će Islamska zajednica u Hrvatskoj biti nositelj
aktivnosti u ishođenju potrebne dokumentacije. U prvoj godini trećeg mandata županica Marina Lovrić Merzel
prolazi teška iskušenja, postala je u negativnom smislu najeksponiranija SDP-ovka – od afere oko kupnje luksuznog automobila marke
“Audi” do optužbi Jasmine Jovev, bivše šefice njezinog kabineta.
Mnogi smatraju da je nekom stala na žulj, i to iz vrha SDP-a, baš kao
i svojedobno zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Inače, Marina
i Milan su dobri prijatelji, što baš i nije neka zgodna politička preporuka vrhu SDP-a. S druge strane, županica Lovrić Merzel i gradonačelnik Bandić su praktično jedini političari u Hrvatskoj koji znaju da
Bošnjaci postoje i u konkretnom političkom smislu, a ne samo na
nivou folklora i dobre hrane. Bez obzira na sve, neka “institucije
rade svoj posao” i dođu do istine, pa i one tko stoji iza medijskog
udara na sisačko-moslavačku županicu.
Svi koji su poznavali rahmetli Irfana Ljubijankića tvrde da je bio
politička i ljudska legenda, za primjer generacijama. Bio je prvi bosanskohercegovački političar koji je govorio da BiH mora biti građanska i multietnička zemlja, domovina svih njenih građana. Zbog
svoga humanizma i vizionarstva mnogi smatraju da bi u ovome vremenu bio nositelj pozitivnih ideja i političkih kretanja u BiH, a prema nekima, i sam rahmetli predsjednik Alija Izetbegović u njemu je
vidio svoga potencijalnog nasljednika.
SIJEČANJ 2014.
Postoje razne kontraverze i špekulacije oko rušenja helikoptera
1995. godine i ubojstva ratnog ministra vanjskih poslova BiH. Svojedobno je Reuf Ljubijankić, brat rahmetli Irfana, izjavio kako mu
sve liči na zavjeru ili dogovor o likvidaciji. Prije pogibije Ljubijankić
je počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatskokonzularnoj mreži BiH vezano za nezakonito izdavanje pasoša, a
kobnog dana, prema izjavama nekih svjedoka, nosio je pismo predsjedniku Izetbegoviću koje je napisao rahmetli Izet Nanić, ratni komandant 505. Bužimske brigade Armije RBiH, u kome se govori o
stanju u Bosanskoj krajini. Zračni most između Zagreba i Ćoralića
kod Cazina trajao je 14 mjeseci, obavljeno je blizu 100 letova, a
oborena su samo dva helikoptera – početkom kolovoza 1994. (sa
sedam Ukrajinaca, članova posade) i 28. svibnja 1995., kada je poginuo ministar Ljubijankić.
Sigurno se pitate u kakvoj su vezi županica Marina Lovrić Merzel i ministar Irfan Ljubijankić? Odgovor glasi: Bogdan Rkman, dožupan Sisačko-moslavačke županije. Jedan od prvih problema koji su
se javili na početku trećeg županičinog mandata bilo je mjesto dožupana iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine. Milorad
Pupovac i vrh SDSS-a odlučili su se za Rkmana – i time žestoko razljutili hrvatsku braniteljsku populaciju, ali i SDP koji stoga nije koalirao sa SDSS-om, kao na izborima 2005. i 2009. godine.
Bogdan Boro Rkman od 1991.-1993. bio je oficir u Vojsci RSK –
3. bataljun 19. pješadijske brigade 21. korpusa, a zatim je prebačen
na Radio Petrova gora. Kao novinar-komentator pisao je za “Vukovarske novine”, “Novu riječ”, “Srpski glas” i “Vojsku Krajine”. Hrvatske braniteljske udruge došle su do vrlo zanimljivih podataka i dva
video zapisa koji povezuju aktualnog sisačko-moslavačkog dožupana i ministra Ljubijankića. Prva snimka je nastala 28.05.1995. na
mjestu pada helikoptera u selu Kremen, a na njemu se vide ostatci
letjelice, razbacana mrtva tijela putnika i članova posade, te osobni
i službeni dokumenti. Mučni video uradak začinjen je komentarima
Bogdana Rkmana, tadašnjeg komentatora RTV Republike Srpske
krajine, koji je bio na mjestu događaja neposredno nakon rušenja
helikoptera. Drugi zapis je nastao 28.06.1995. na vojnoj paradi specijalnih snaga Vojske RSK na vojnom poligonu Slunj. Između ostaloga, tom prigodom su pročitana imena, prezimena i činovi vojnika i
oficira koji se nagrađeni novčanom nagradom za uspješno rušenje
helikoptera u kojemu je bio ministar Ljubijankić. TV-komentator parade bio je sadašnji sisačko-moslavački dožupan.
Porodica rahmetli Irfana Ljubijankića – supruga Minka, bivša
dugogodišnja voditeljica Kulturno-informativnog centra BiH u Zagrebu, sin Senad i kćerka Selma – nikada nisu dobili zvanični izvještaj o pogibiji. U Tužiteljstvu BiH postoji predmet o tom slučaju, ali
se na njemu vrlo sporo ili nikako radi. U izjavi za “Dnevni avaz” prije
nekoliko godina Minka Ljubijankić je izjavila da je na CNN-u vidjela
slike na kojima njezin suprug Irfan leži mrtav u travi, u plavoj košulji
s crvenom flekom na prsima. To bi moglo značiti da je naknadno
ubijen. Bilo kako bilo, dobar dio istine zna Bogdan Rkman – i na
njemu je da o tome javno progovori.
10-ak dana nakon potpisivanja Protokola uslijed protesta građana zbog teške ekonomske i socijalne situacije u zemlji, između ostaloga, pala je i Vlada USK-a na čelu s premijerom Lipovačom. Nadamo
se da ostavka Vlade neće omesti izgradnju Spomen parka “Dr. Irfan
Ljubijankić” na mjestu njegove pogibije. Da je doktor Ljubijankić živ,
možda se u Bosni ne bi događale stvari kojima smo svjedoci… q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
1. NATJECANJE UČAČA KUR’ANA U RIJECI (02.-05.01.2014.)
Početak tradicije
U organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, a pod pokroviteljstvom Ministarstva vakufa Države Katar i Fondacije “Džasim bin Muhammed AlThani” iz Katara, od 2. do 5. siječnja 2014. u Islamskom centru u
Rijeci održano je 1. Natjecanje učača Kur’ana.
Kur’an je inspiracija vjerniku i izvor svih njegovih
postupaka
Četverodnevna priredba iz poznavanja Kur’ana počela je svečanim otvorenjem u četvrtak, 2. siječnja. Svečanosti su prisustvovali
brojni uglednici iz zemlje i svijeta: Nasser Al Sulejti, izaslanik ministra vakufa Katara i ravnatelj Fondacije “Džasim bin Muhammed
Al-Thani”, mr. Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik, Zlatko Komadina, primorsko-goranski župan, Milan Špehar, izaslanik riječkog
nadbiskupa, Sulejman ef. Redžepi, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Makedoniji, bihaćki muftija Hasan ef. Makić, ljubljanski muftija
dr. Nedžad Grabus, zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, članovi Mešihata i Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj, imami i muallime, predstavnici bošnjačkih asocijacija i mnogi drugi.
Prisutnima u Kongresnoj dvorani Islamskog centra Rijeka obratili su se zagrebački muftija Aziz Hasanović, ravnatelj Fondacije
“Džasim bin Muhammed Al-Thani” Nasser Al Sulejti, glavni riječki
imam Hajrudin ef. Mujkanović i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. U programu svečanog otvaranja sudjelovale su članice ženskog pjevačkog zbora “Selsebil” iz Rijeke, te mladi učači Kur’ana iz
Zagreba i Rijeke, budući hafizi – Ahmed Alili i Ammar Đikić. Svečanost je izravno prenosila Al Jazeera, katarska televizijska kuća.
Na početku obraćanja prisutnima muftija Aziz Hasanović je citirao 9. ajet kur’anske sure El-Hidžr: “Uistinu, Mi smo objavili Kur’an
i Mi ćemo ga čuvati.” Izrazio je posebno zadovoljstvo što se natjecanje održava u Islamskom centru Rijeka koji je “otvoren prije sedam mjeseci i stavljen u službu islama i muslimana”.
“Nema sumnje da je Islamski centar u Rijeci učinio grad Rijeku
prepoznatljivim gradom multikulture, zajedničkog življenja, otvorenog dijaloga, dijaloga bez bilo kakvih predrasuda, gradom na koga se mogu ugledati svi gradovi svijeta i oni sa Istoka i oni sa Zapada. Moj uvaženi prethodnik, čestiti muftija Ševko ef. Omerbašić,
zajedno sa džematlijama i imamima Rijeke, dao je veliki doprinos
4
tome, a svakako je to i velika zasluga našeg gradonačelnika gosp.
Obersnela, koji je s nama u zlu i u dobru. Takvo pozitivno ozračje iz
ovog Islamskog centra prenosi se i na druge gradove u Republici
Hrvatskoj i svrstavaju je u red zemalja koje se mogu ponositi odlično riješenim muslimanskim pitanjem. Dobri odnosi se njeguju, poput cvijeća zalijevaju, pa su i ovi odnosi odnjegovani dugogodišnjom brižnom njegom, zalaganjem i doprinosom muslimana na
raznim poljima znanosti, kulture, graditeljstva, ali i sudjelovanja u
Domovinskom ratu i polaganjem 1.080 života u temelje samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Mešihat Islamske zajednice u
Hrvatskoj otvoren je za suradnju sa svima onima koji na bilo koji
način hoće, znaju, žele i mogu doprinijeti promicanju islamskih vrijednosti koje po svojoj poruci imaju trajni univerzalni karakter.
Kur’an je inspiracija vjerniku i izvor svih njegovih postupaka. Učiti
Kur’an, živjeti po njemu, njegovati njegove vrijednosti sveta je dužnost muslimana”, rekao je muftija Hasanović.
Naglasio je da nas kur’anski ajet, izrečen na početku njegovog
govora, obavezuje na čuvanje Kur’ana u njegovom izvornom obliku. Zato su organizatori po prvi puta organizirali natjecanje učača
Kur’ana na ovakav način – učenje, razumijevanje i tumačenje
Kur’ana. Proglašavajući natjecanje otvorenim, muftija Hasanović je
izrazio ponos i zadovoljstvo što se prvo natjecanje učača Kur’ana za
nearapsko govorno područje i prvo u organizaciji Fondacije “Džasim bin Muhammed Al-Thani” izvan Katara održava u Rijeci, u novootvorenom Islamskom centru.
Učenje, razumijevanje i tumačenje Kur’ana
“Ovo je natjecanje za osobe koje nisu s arapskog govornog područja. Učači Kur’ana su osobe koje uče Kuran na arapskom jeziku, ali
uz to izučavaju Kur’an na sebi razumljivom jeziku”, u izjavi za medije
rekao je Hajrudin ef. Mujkanović, glavni riječki imam. Naglasio je da
natjecatelji trebaju pokazati znanje iz poznavanja Kur’ana. Moraju
znati citate na arapskom jeziku napamet i te citate znati prevesti na
svoje materinje jezike, pokazati razumijevanje teksta i znati ga tumačiti. To je i poticaj da se arapski jezik što više izučava.
Natjecanje iz poznavanja zadanih kur’anskih sura i hadisa Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., trajalo je ukupno tri dana – od
petka do nedjelje, 3.-5. siječnja 2014. Na natjecanju je sudjelovao
PREPORODOV JOURNAL 159
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
101 natjecatelj i natjecateljica različitih životnih dobi iz četiri zemlje
– Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. O njihovom znanju odlučivala je peteročlana Ocjenjivačka komisija u sastavu: Mohammed Yehya Tahar, predsjednik (Katar), Besar ef. Shafi (Makedonija), Špendi ef. Fidani (Slovenija), hafiz Fadil ef. Bektaš
(Bosna i Hercegovina) i kurra hafiz Aziz ef. Alili (Hrvatska).
Pravo sudjelovanja na natjecanju imala su djeca iznad 14 godina i odrasli bez dobnog ograničenja, zatim oni kojima arapski jezik
nije materinji, koji nisu vjerski službenici (imami, muallime) i koji su
državljani zemlje koju predstavljaju. Od natjecatelja se tražilo sljedeće: znanje napamet sura El-Fatiha, Hlas, El-Felek i En-Nas, te Ajetu-l-Kursijje na arapskom jeziku. Pored navedenog, bilo je potrebno znati po jedan hadis o fadiletima nabrojanih kur’anskih sura i
ajeta, kao i tefsir pojedinih riječi iz sura i Ajetu-l-Kursijje.
Prvog dana natjecanja, u petak, 3. siječnja, od jutarnjih sati do
jacije namaza, nastupilo je 50 takmičara iz Hrvatske. Drugog dana,
u subotu, 4. siječnja, od 9:00 sati ujutro do akšam namaza, nastupili su predstavnici iz Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije,
ukupno 51 natjecatelj i natjecateljica. U periodu između akšama i
jacije održana je generalna proba za završnicu natjecanja. U subotu, nakon jacije namaza Ocjenjivačka komisija, od 101 sudionika,
proglasila je 10-ero finalista – pet žena i pet muškaraca. U nedjelju,
5. siječnja, u jutarnjim satima započelo je finalno natjecanje 10 najboljih natjecatelja.
Nakon nastupa finalista upriličen je mevlud, a zatim je Ocjenjivačka komisija proglasila najbolje natjecatelje i uručila im vrijedne
nagrade. Kao i na svečanom otvorenju natjecanja, tako i u njegovoj
završnici, uz riječke i hrvatske domaćine, kao i brojno izaslanstvo iz
Katara, prisutni su bili i čelnici Islamskih zajednica zemalja iz kojih
su došli natjecatelji – BiH, Slovenije i Makedonije. Uz zagrebačkog
muftiju dr. Aziza ef. Hasanovića, nagrade i priznanja natjecateljima
uručio je Nasser Al Sulejti, izaslanik ministra vakufa Katara. Obojica
su u svom prigodnom govoru, među ostalim, izrazili zahvalnost
mladim učačima Kur’ana, rekavši da su svi oni pobjednici. Pritom
su naglasili važnost ovog natjecanja za muslimane Rijeke i Hrvatske.
Prvo mjesto je osvojio Tarik Dogan, učenik Elči Ibrahim-pašine
medrese iz Travnika, druga je bila Behija Spahić, učenica Behrambegove medrese iz Tuzle, dok je treće mjesto osvojio Besim Azimi,
učenik Isa-begove medrese iz Skopja. Od četvrtog do desetoga
mjesta plasirali su se Ahmed Alili (Hrvatska), Fatima Bektaš (BiH),
Amina Krdžalić (BiH), Emir Mujčin (BiH), Ammar Đikić (Hrvatska),
Merjem Silajdžić (BiH) i Merjem Bajrami (Hrvatska).
Pokrovitelji natjecanja iz Katara – Ministarstva vakufa i Fondacija “Džasim bin Muhammed Al-Thani” – bili su vrlo darežljivi. Tarik
Dogan, najbolji učač Kur’ana na natjecanju, za nagradu je, uz neke
druge darove, dobio čak 3.000 eura. Osim toga, svaki je učesnik, uz
plaćene troškove putovanja i boravka u hotelu u Opatiji, dobio po
200 eura. Novčano je nagrađeno svih 10 najboljih natjecatelja, s
tim da je deseteroplasirana Merjem Bajrami dobila novčanu nagradu od 1.120 eura.
Bilo je još nekoliko zanimljivih događanja na natjecanju za koje
organizatori i pokrovitelji imaju namjeru da postane tradicionalno.
U petak, 4. siječnja, hatib na džuma namazu bio je muftija Aziz Hasanović, a njegovu hutbu uživo je prenosila Al Jazeera. Osim toga,
u nedjelju, 6. siječnja, brojnim prisutnim imamima i muftijama
20-minutno predavanje o ulozi imama i metodama misionarstva
(dawe) održao je katarski šejh Sekil Aš Šemmeri, člana Vijeća ustavnog suda i hatib katarskog emira. q
Ismet ISAKOVIĆ
SIJEČANJ 2014.
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
PREDRAG MATVEJEVIĆ, DOBITNIK PRIZNANJA “POČASNI GRAĐANIN SARAJEVA”
Glas istine protiv laži i zla
17. siječnja 2014. godine, u Kulturno-informativnom centru BiH
u Zagrebu, prof. dr. Predragu Matvejeviću, rođenom Mostarcu, uručena je Povelja “Počasni građanin grada Sarajeva”. Odluku o proglašenju Matvejevića počasnim građaninom donijelo je Gradsko vijeće
Sarajeva 31. srpnja 2013. na prijedlog zamjenika predsjedavajućeg
Gradimira Gojera. Matvejeviću je priznanje dodijeljeno zbog njegova
“nemjerljiva doprinosa stvaranju ambijenta u svjetskim okvirima za
protok istine o agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu”.
Predrag Matvejević (Mostar, 1932.) jedan je od najprevođenijih
hrvatskih književnika u svijetu. Njegovo najpoznatije djelo “Mediteranski brevijar” prevedeno je na 23 jezika. Primio je počasni doktorat
u Francuskoj (Perpignan) i dva u Italiji (Genova i Trst), a 2002. dodijeljen mu je počasni doktorat i Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2002. godine. Doživotni je počasni dopredsjednik PEN Internationala i član Svjetskog
političkog foruma. Predsjednik Ivo Josipović imenovao ga je predstavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonskih država.
Piše na hrvatskom, francuskom i talijanskom jeziku.
Svečanost uručivanja visokog priznanja prisustvovali su joj
brojni uzvanici: Azra Kalajdžisalihović, ambasadorica BiH u Hrvatskoj, prof. dr. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva, Gradimir Gojer,
zamjenik predsjedavajućeg Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Milan
Bandić, gradonačelnik Zagreba, Nadežda Čačinović, predsjednica
PEN-a, skladatelj Đelo Jusić, diplomata Budimir Lončar, novinar
Drago Pilsel i mnogi drugi.
Ambasadorica Azra Kalajdžisalihović je pozdravila prisutne,
istaknuvši kako veoma cijeni Matvejevićev rad, njegov doprinos i
kontinuiranu podršku Sarajevu i BiH. “Kao Sarajki mi je bilo izuzetno drago kada sam čula da je Gradsko vijeće moga rodnog grada
donijelo odluku da vas proglasi počasnim građaninom grada Sarajeva”, rekla je Kalajdžisalihović.
Gradimir Gojer u vrlo dojmljivom govoru naglasio je veliku zaslugu Predraga Matvejevića u širenju istine u svijetu o agresiji na
Sarajevo i BiH: “Matvejević je evropski intelektualac, jedan od čelnika evropskog PEN-a, književnik s rijetko bogatim opusom, čovjek
koji u vremenu opće šutnje i pognutih leđa zna, umije i ostaje da
grmi na društveno-političkoj sceni, da se bori za ciljeve temeljnog
humaniteta. On nije zaslužio da bude samo počasni građanin Sarajeva, on je dio našeg grada, mi ga smatramo svojim. Priznanje grada Sarajevo je i priznanje države BiH, čovjeku koji je od prvog dana
borbe za samostalnost i nezavisnost BiH bio uz sve nas. U vremenu
kad je bilo najteže, on je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji je
dizao glas protiv zla koje se nadnijelo srbočetničkom agresijom nad
Sarajevo i BiH. Nemjerljiv je vaš doprinos kulturnoj probitačnosti
Sarajeva unutar bosanskohercegovačke kulturne šarenice. Oni koji
nisu upoznali državu BiH mogu je najbolje upoznati preko Matvejevićevih eseja, mogu upoznati širinu bosanskohercegovačke duše i
duha.” Na kraju je Gojer pozvao sve prisutne da dođu u Sarajevo
jer “ono ima veliko srce, Sarajevo je otvoren grad bez obzira na sve
teškoće kroz koje smo prolazili i kroz koje i danas prolazimo”.
Značajno priznanje književniku i publicisti Predragu Matvejeviću,
rođenome u Mostaru od oca Ukrajinca i majke Hrvatice, uručio je sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić. On je rekao da se Plaketa počasnog
6
Ivo Komšić i Predrag Matvejević
građanina uručuje osobama koje su odigrale važnu ulogu za BiH i Sarajevo, te da je ovim činom Matvejević postao i formalno građanin Sarajeva. “On je to i prije bio, iako tamo nije živio, jer je cijelo vrijeme trajanja blokade i teških dana za građane Sarajeva svijetu govorio istinu o
onome što se tamo događalo. Ovo je formalni čin uključivanja Predraga Matvejevića u zajednicu građana Sarajeva koji su patili, a koji i danas još uvijek pate… Važno nam je da postoje ljudi u svijetu koji su bili
uz nas cijelo vrijeme i koji su svijetu govorili istinu o Sarajevu. U tu kategoriju ljudi spada Predrag Matvejević. Ono protiv čega je on bio, to
nije bio običan eksces, jer agresija na BiH, ubijanje Sarajeva, ubijanje
Mostara, kao uostalom i ubijanje Vukovara, Dubrovnika i drugih gradova, to nije rađeno iz prozaične politike, ovdje se radilo o opasnoj
ideologiji univerzalnog karaktera”, rekao je prof. dr. Ivo Komšić.
Predrag Matvejević se zahvalio na priznanju, istaknuvši kako mu
povelja puno više znači nego neka međunarodna u svijetu poznata
priznanja koja je dobio. “U životu ima prigoda koje su bitne. Ovo je
za mene velika prigoda. Dirnut sam vašom pažnjom... Ne znam da li
sam ovo zaslužio? Ovo priznanje je više od prigode, ovo sam ja spram
Sarajeva i njegovog iskustva koje me je na neki način ne samo obilježilo nego i formiralo moje ja. Za Sarajevo sam vezan. Tu sam završio
više od polovice studija, objavio svoje prve radove u ‘Oslobođenju’,
kao i svoj malo ambiciozniji esej. Bio sam u Sarajevu četiri puta za
vrijeme rata, gledao kako gori Nacionalna biblioteka, a tu sam spremao neke svoje seminarske radove, učio, smetao osoblju. Kad je Sarajevo gorjelo, prijatelji su me vodili za ruku. Znali su odakle može
pogoditi snajper. Rekli bi mi: ‘Ne tu!’ I ja bih ustuknuo. To nisu obični
doživljaji. To su stvari koje su vezane s nečim bitnim, s onim po čemu
je čovjek ono što jest. Znam ko je kriv što u Sarajevu i BiH ne ide kako
bi trebalo ići. Osude naše pismene i usmene nisu dovoljne... Često
čujemo kako su oni ljudi koji žele suradnju, upućenost jednih na druge jugonostalgičari. Kad su pitali jednog čovjeka kad će biti bolje,
rekao je: ‘Šta vam je, bilo je bolje!’ Trebamo se vratiti na ono da je
bilo bolje i da može biti bolje. Mogu se graditi bolji odnosi među ljudima. Kakva jugonostalgija? Postoji samo potreba za dobrim odnosima. Kad govorim dobro me razumiju i u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. U kontekstu ovoga ne govorim o četnicima i fašistima s bilo koje
strane dolazili, govorim o ljudima koji žele dobro jedni drugima.” q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 159
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ISLAMSKA TRIBINA “DR. SULEJMAN MAŠOVIĆ” U ZAGREBU
Jednoroditeljski problemi
U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru tradicionalne Islamske
tribine “Dr. Sulejman Mašović”, 23. siječnja 2014. magistra sociologije Belma Bešlić održala je predavanje na temu “Položaj žena u
jednoroditeljskim porodicama – diskurs monoteističkih religija”. U
njemu je iznijela rezultate teorijsko-istraživačkog rada provedenog
na području Bosne i Hercegovine u vremenskom periodu siječanj/
veljača 2013. godine.
Belma Bešlić (Sarajevo, 1982.) završila je Gazi Husrev-begovu
medresu (2001.), a zatim diplomirala na Fakultetu političkih nauka
u Sarajevu, odsjek Sociologija (2006.). Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na usmjerenju Porodica i društvo, magistrirala je
2013. godine i stekla zvanje magistre sociologije. Od 2006. godine
zaposlena je kao profesorica Društva/Kulture/Religije, Historije religija, Svjetskih religija i Građanskog obrazovanja, demokratije i
ljudskih prava.
Moderatorica tribine je bila zagrebačka muallima Lamija Alili,
koja je uvodno predočila vrlo zanimljive podatke o braku i porodici
u Hrvatskoj, te statističke podatke o broju sklopljenih i razvedenih
brakova u posljednje vrijeme. Istaknula je da se prva tribina u 2014.
godini odnosi na prezentiranje istraživanja položaja onih koji su dijelom društva, ali su zbog toga što pripadaju tzv. jednoroditeljskim
porodicama, na marginama tog istog društva. Pritom su nerijetko
izloženi stigmatizaciji sredine u kojoj žive.
“Živimo u postkomunističkom i postkonfliktnom društvu koje
se rapidno mijenja u svakom smislu, a te se promjene odražavaju i
na porodicu. Držeći da je bitno vidjeti kakvo mjesto i ulogu u takvom društvu zauzimaju vjera i vjerske zajednice, važno je naglasiti
da istraživanja, poput istraživanja mlade sociologinje Belme Bešlić,
osvjetljavaju ulogu vjerskih zajednica u onim segmentima za koje
one same navode da spadaju u njihov društveni rad. Kako otkrivaju
podaci Državnog zavoda za statistiku RH, nikada nije bilo manje
brakova, dok je, s druge strane, broj razvoda veći nego ikada. Zabilježen je i drastičan pad nataliteta. Bude li se 2013. godina procjenjivala na osnovu podataka za siječanj i veljaču, trend bi mogao
biti još gori. Primjerice, u prva dva mjeseca 2013. godine ukupno se
vjenčalo 1.509 parova, a razvelo čak 1.016. Godinu dana prije sklopljena su 1.833 braka, a okončano je 837 razvodnih parnica. Ovi
podaci alarmantni su pokazatelji opravdanosti brige za budućnost
porodice kao osnovne ćelije društva, ali i opravdanosti ovakvih i
sličnih istraživanja koja, između ostalog, imaju za cilj ukazati na
mjere poboljšanja sveukupnog položaja žena u jednoroditeljskim
porodicama”, rekla je Lamija Alili.
Uz religiju se lakše nadilaze životni problemi i
poteškoće
Mr. Belma Bešlić je uvodno naglasila da se porodice u BiH nalaze u krizi i da se u posljednje vrijeme sve više javlja oblik jednoroditeljske porodice. Izraz “jednoroditeljska porodica” također je trpio
promjene kroz sociološku znanost, a tek od 1970-ih godina češće
se koristi u literaturi. Ranije su se koristili različiti izrazi koji su naglasak stavljali na majku, npr. “porodica samohrane majke”. Bešlić
je istaknula kako i muškarac može biti samohrani roditelj, ali na
SIJEČANJ 2014.
Belma Bešlić i Lamija Alili
području Europe, kao i u BiH Hrvatskoj, u jednoroditeljskim porodicama dominiraju žene. Pritom su različiti uzroci ostanka žena u jednoroditeljskim porodicama, a najčešći su zbog razvoda braka, smrti bračnog druga, odgađanja ponovne stalne veze ili braka nakon
razvoda i smrti. Čest razlog zašto žene žive u jednoroditeljskim porodicama je posebno izražen u posljednje vrijeme kada se sve više
žena odlučuje odgajati djecu bez sklapanja bračne zajednice, odnosno bez muškog partnera.
“Velika je potreba promatrati žene, odnosno majke, u jednoroditeljskim porodicama, a posebno je značajno na ovu temu govoriti u ozračju religije koja se javlja kao pomoć ženi u jednoroditeljskoj
porodici da se lakše suoči i podnese poteškoće, predrasude i stigmatizacije s kojima se susreće u društvu. Promatrajući ovu temu i
baveći se njome treba podcrtati jasnu razliku između Svetog teksta, Božjeg zakona, obavezujućeg za vjernike – i tumačenja tih zakona. Tradicijski i opće prihvaćeni obrasci su često jači i dominantniji u društvu, pa čak i u onim zemljama koje imaju religijski prefiks. Ipak, tumačenja Svetog teksta i zakona su ljudska i zbog kritika
i rasprava podliježu pogreškama. Duhovna orijentacija porodice i
koncept nade socijalno ugroženima bez obzira radi li se o potpunoj
ili jednoroditeljskoj porodici, djeluje kao olakšica i predstavlja faktor olakšavanja u životu. Uz religiju se lakše nadilaze životni problemi i poteškoće, a ukoliko je bračni drug umro religija podučava čovjeka da nakon ovoga svijeta postoji bolji, vječni život na kojem će
se susresti sa osobom bez koje je ostala na ovome svijetu. Religije,
odnosno Svete knjige, ženama u jednoroditeljskim porodicama –
udovicama ili razvedenim ženama – mogu pomoći u nadilaženju
teških trenutaka u životu i u borbi s predrasudama i stigmatizacijom društva prema njima. Međutim, vjerske zajednice i crkve ne
čine dovoljno da bi se postulati iz Svetih knjiga proveli i implemen-
7
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
tirali u svakodnevnom životu. Generalno, žene su nezaštićene u
okviru jednoroditeljskih porodica, a s obzirom da su često preokupirane ekonomskim problemima u obitelji, da nemaju dovoljno
vremena da nespremne krenu ‘od početka’, religije im daju gotovo
uputstvo i obrazac za nastavak življenja i suočavanje sa problemima. Žene u jednoroditeljskim porodicama često se susreću i sa specifičnim problemima: siromaštvo, neshvaćanje poslodavaca, manjak slobodnog i vremena uopće, nemogućnosti da se obrate nekome tko im može i želi pomoći. Izražen je nedostatak državnih i
vjerskih institucija i specijaliziranih udruženja za pomoć ženama
općenito, pa i ženama u jednoroditeljskim porodicama. Žene ne
znaju od koga da traže pomoć, nemaju smjelosti da istu traže ili se
jednostavno povlače zbog nepravednog odnosa i prozivanja od
strane zajednice”, rekla je mr. Belma Bešlić.
U svom predavanju osvrnula se na sadržaj Svetih tekstova – Toru, Bibliju i Kur’an – u vezi s položajem žene općenito, zatim položajem udovice, razvedene žene i žene koja je rodila dijete u izvanbračnoj zajednici. “Kada su u pitanju uloge žene, u islamu se ističe
uloga majke. Potenciranje te uloge je s vremenom dovelo do toga
da se majčinstvo smatra jedinom ulogom koju žena može imati,
zaboravljajući da postoje i druge uloge kroz koje ona može biti
društveno aktivna”, rekla je Bešlić i pritom navela primjere hazreti
Hatidže i Aiše, supruga Muhammeda, a.s., kao i njegove majke hazreti Amine.
Bešlić je istaknula da je BiH zemlja s velikim brojem udovica i
razvedenih žena, a u posljednje vrijeme i žena koje su rodile djecu,
ali nisu zasnovale bračnu zajednicu. Društvo vrlo malo radi s ovim
kategorijama žena. Često se taj rad svodi samo na pružanje ekonomske pomoći i potpuno zanemaruje pružanje emocionalne podrške. Žene u jednoroditeljskim porodicama su prepuštene same
sebi i ponekad se mogu osloniti na pomoć udruženja za pomoć roditeljima u jednoroditeljskim porodicama. Nažalost, takvih udruženja u BiH je malo, a trenutno su u Sarajevu aktivna samo dva –
Udruženje jednoroditeljskih porodica i Udruženje samohranih roditelja. Mr. Belma Bešlić je rekla da i vjerske zajednice u BiH rade
određene projekte u vezi s jednoroditeljskim porodicama, ali shodno slobodnoj volji vjerskih zajednica, mjestimično i bez mogućnosti
konkretne pomoći ovim ženama.
Žene u jednoroditeljskim porodicama –
najugroženija populacija u BiH
U okviru prvog dijela istraživanja “Položaj žena u jednoroditeljskim porodicama – diskurs monoteističkih religija” provedeno je
anketiranje rukovodećih osoba i vjerskih lica unutar Katoličke crkve, Židovske općine i Islamske zajednice u Kantonu Sarajevo, te
vjerskih lica posredstvom Saborne crkve u Sarajevu s lokaliteta cijele BiH za Pravoslavnu crkvu.
Na pitanje jesu li radili s kategorijom udovica i razvedenih žena
u jednoroditeljskim porodicama, od 53 ispitanika – 27 je reklo
“ne”, a 30 “da”. Na pitanje u čemu se sastojao angažman pomoći
takvim ženama odgovori su bili sljedeći: ekonomske prirode – novčana pomoć (27 slučajeva); savjeti i upute – predavanja, upućivanje na rješavanje problema (26 slučajeva); nijedan od gore navedenih (17 odgovora).
U katoličkoj zajednici su predložili slijeđenje dosadašnje prakse
u zajednici s obzirom na to da ova služba postoji pri Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije u četiri općine (Sarajevo, Kakanj, Prozor i Kiseljak). Osim toga, predloženo je zajedničko okupljanje i razmjena
mišljenja, iskustava i problema, angažiranje stručnih osoba za rad s
8
takvim ženama, davanje savjeta i uputa za samostalno življenje i
odgoj djece, uvažavanje svetog teksta i slijeđenje moralnih načela,
veća suradnja državnih i crkvenih vlasti. materijalna i duhovna pomoć i zapošljavanje ove kategorije žena. U pravoslavnoj zajednici
su predložili davanje savjeta i pouka, te ekonomske pomoći ženama. U židovskoj zajednici tvrde da sve službe u okviru njihove zajednice zadovoljavaju potrebe ugroženih.
U Islamskoj zajednici su bili detaljniji i iscrpniji u usporedbi s
Katoličkom i Pravoslavnom crkvom. Objašnjenje bi mogli naći u
konstataciji da u okviru Islamske zajednice ne postoji služba za
rad sa ženama općenito, a niti sa ženama u jednoroditeljskim porodicama. Zato su se prijedlozi odnosili uglavnom na njihovo
osnivanje u okviru zajednice: osnivanje službe za žene općenito i
žene u jednoroditeljskim porodicama; osnivanje savjetovališta za
pomoć ženama općenito i ženama u jednoroditeljskim porodicama; načiniti evidencije na nivou džemata i šire zajednice; kroz
namjensko trošenje zekata u te svrhe, bejtul mal, osiguravanje
stipendija djeci u takvim porodicama; zapošljavanje žena iz jednoroditeljskih porodica; upućivanje na sklapanje nove bračne zajednice; organiziranje seminara, kurseva i slično (doedukacija i
edukacija žena).
Najviše prijedloga i sugestija odnosilo se na osnivanje adekvatne službe za pomoć ženama u jednoroditeljskim porodicama, savjetovališta ili nekog tijela koje će konkretno brinuti o ženama i
njihovom položaju u društvu, kao i ispravnom slijeđenju i primjeni
postulata iz Kur’ana. Osnivanje neke službe navelo je čak 20 ispitanika od ukupno 26 kao prioritetno.
Drugi smjer anketiranja je proveden u dvjema osnovnim školama (Sarajevo i Sapna), pri čemu su anketirani roditelji učenika koji
su razvedeni ili su udovci/udovice ili su na bilo koji način postali
samohrani roditelji. Od ukupnog broj ispitanika/ca na pitanje da li
su religiozni, odgovor je bio sljedeći: 58,3% “veoma religiozni”,
37,5% “slabo religiozni” i samo 4,1% “nisu religiozni”. Najviše ispitanika je potvrdilo da su u periodu kad su ostali u jednoroditeljskim
porodicama pomoć i podršku pronašli u prijateljima i porodici (54%
slučajeva), u religiji i religijskom uvjerenju (25%), u stabilnoj ekonomskoj situaciji (21%). Ispitivanje je pokazalo da čak njih 91,6%
nije niti tražilo, niti dobilo pomoć od vjerskih zajednica, a 8,3% da
nisu tražili, ali su dobili pomoć.
Roditelji su predložili formiranje posebnih komisija za socijalni
rad i prosvjetno-pedagoško djelovanje koje bi radile i s roditeljima
i s djecom iz ovih porodica; pojačavanje ekonomske pomoći i objedinjavanje putem vjerskih zajednica; organiziranje edukativnih i
odgojnih aktivnosti, posebno za djecu iz ovih porodica.
Na kraju predavanja mr. Bešlić je zaključila da se žene moraju
aktivirati i početi same tražiti pomoć od svoje zajednice, pa i one
vjerske. “Iako Svete knjige ženama u jednoroditeljskim porodicama olakšavaju njihovo stanje kroz savjete, upute, zaštitu i primjere
žena u jednoroditeljskim porodicama, suštinski ti pozitivni stavovi
se vrlo malo, nimalo ili pogrešno tumače i primjenjuju u društvu.
Vjerske zajednice trebaju se aktivirati, a prvi je korak priznanje da
se ne radi dovoljno sa ženama, pa ni ženama u jednoroditeljskim
porodicama. Žene koje su ispitane u sklopu ovoga istraživanja su se
većinom izjasnile kao veoma religiozne, pa razmatrajući sve to, a
posebno i formalnu pripadnost tih žena vjerskim zajednicama –
imaju pravo na pomoć i ekonomske i emotivne prirode. Vjerske
zajednice to trebaju prepoznati i ocijeniti prioritetnim rad sa ovom
nesumnjivo jednom od najugroženijih populacija u našem društvu”, zaključila je mr. Belma Bešlić. q
Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 159
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
POTPISAN PROTOKOL O IZGRADNJI SPOMEN PARKA “DR. IRFAN LJUBIJANKIĆ”
Spomen na doktora Irfana
23. prosinca 2013. peteročlana delegacija iz Unsko-sanskog
kantona BiH imala je radni posjet Zagrebu, kojom prigodom su obavili razgovore sa zagrebačkim muftijom dr. Azizom ef. Hasanovićem.
U delegaciji su bili Mirsad Topčagić, ministar za pitanje boraca Unsko-sanskog kantona, Atif Dudaković, ratni komandant Petog korpusa Armije RBiH, dr. Mujo Begić, šef Instituta za traženje nestalih
BiH – odjel u Bihaću, Franjo Grgić, predsjednik Koordinacije udruga
branitelja HVO Unsko-sanskog kantona i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida. Tema sastanka s muftijom
Hasanovićem je bila izgradnja Spomen parka rahmetli dr. Irfanu Ljubijankiću, ministru vanjskih poslova Republike BiH, koji je 28. svibnja 1995. godine poginuo u padu helikoptera na području Kremena,
općina Slunj. Postignuta je suglasnost da se Spomen park gradi na
mjestu pogibije dr. Ljubijankića. Dogovoreno je da će Vlada USK-a
putem Ministarstva za boračka pitanja osigurati potrebna financijska sredstva, dok će Islamska zajednica u Hrvatskoj biti nositelj aktivnosti u ishođenju potrebne dokumentacije.
Od početnih razgovora do konkretizacije suradnje prošlo je samo mjesec dana. Naime, 28. siječnja 2014. u zgradi Vlade UnskoDr. Irfan Ljubijankić (Bihać,
26.11.1952. – Kremen, kod Slunja,
28.05.1995.) završio je Medicinski fakultet na Univerzitetu u Beogradu
(1977.). Nakon završenog studija 16
mjeseci je radio u Libiji kao liječnik
opće prakse. Od 1980. do 1984. specijalizirao je otorinolaringologiju i
cervikofacijalnu kirurgiju. U isto vrijeme je završio postdiplomski studij
iz ORL i MFK u Zagrebu, poslije čega
je ponovo godinu dana proveo u Libiji. Jedan je od osnivača Stranke demokratske akcije. Na prvim višestranačkim izborima SDA je u Bihaću
odnijela veliku pobjedu, ali se on nije kandidirao niti za općinsku listu
vijećnika, niti za načelnika općine. Izbore je odradio sa mjesta predsjednika Općinskog odbora SDA Bihać, na radnom mjestu načelnika
ORL odjela gradske Opće bolnice. Početkom rata je izabran za predsjednika Okruga Bihać i tu funkciju je obnašao 10 mjeseci. Bio je član
Glavnog i Izvršnog odbora SDA. 27. ožujka/marta 1994. izabran je za
predsjednika Glavnog odbora SDA. Za ministra vanjskih poslova Republike BiH postavljen je Odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održanoj 23. lipnja/juna 1994. Na toj je dužnosti poginuo 28. svibnja/maja
1995.
“Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva
sredstva. Drugim riječima to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi,
ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što
činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima.
Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri
najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču.
Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost BiH. Upravo zato što veliki
dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju
za slobodom.” (Dr. Irfan Ljubijankić) q
SIJEČANJ 2014.
Potpisivanje Protokola o izgradnji Spomen parka
“Dr. Irfan Ljubijankić”
sanskog kantona potpisan je Protokol o izgradnji Spomen parka
“Dr. Irfan Ljubijankić”. Protokol su potpisali Enes Salihović, predsjednik Saveza logoraša Unsko-sanskog kantona i Admir ef. Muhić,
glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Karlovcu. Potpisivanju
Protokola prisustvovali su Hamdija Lipovača, premijer Vlade Unsko-sanskog kantona, Mirsad Topčagić, ministar za pitanja boraca i
Ferid Krak, zamjenik načelnika općine Cetingrad.
Lipovača i Topčagić su se zahvalili vlastima Karlovačke županije
na razumijevanju i pomoći, a posebno Islamskoj zajednici u Hrvatskoj koja se ponudila da bude partner Unsko-sanskom kantonu i
jedan od nositelja aktivnosti na izgradnji Spomen parka. Kantonalna Vlada je 2013. godine odobrila inicijalna sredstva u iznosu od
oko 200.000 kuna za izgradnju spomenika. Ministar Mirsad Topčagić je istaknuo kako je prošlo mnogo godina, čak 19, kako bi došli
do ovog koraka, ali se raduje da je inicijativa zaživjela. Premijer Lipovača je uputio prigovor političkom vrhu BiH, napomenuvši kako
je potpisivanje još jedan dokaz kako Unsko-sanski kanton štiti
ugled Bosne i Hercegovine, čije je državno vodstvo trebalo davno
reagirati.
“Mi imamo moralnu obavezu kao Bošnjaci koji ne žive u svojoj
matičnoj državi, da ponudimo svu infrastrukturu Islamske zajednice te svoj osobni doprinos da se izgradi Spomen park koji će biti
svjedok onoga što se dogodilo u BiH i da se to zlo koje se dogodilo,
više nikada na ponovi. Spomen park će biti lociran na mjestu pogibije, gdje se sada nalazi simbolično spomen obilježje”, rekao je Admir ef. Muhić, glavni imam karlovački.
Prije skoro punih 19 godina, 28. svibnja 1995., helikopter koji je
putovao iz Bosanske krajine, s improviziranog vojnog aerodroma
Ćoralić kod Cazina, prema Zagrebu oboren je raketom Vojske Srpske krajine u području Slunjskih brda, točnije kod sela Kremen, na
cesti između Slunja i Cetingrada. Pored dr. Irfana Ljubijankića, ministra vanjskih poslova RBiH, u letjelici su nalazili Izet Mehmedagić,
zamjenik ministra pravde RBiH, Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi RBiH u Zagrebu, major Fadil Pekić, osobni pratitelj ministra
Ljubijankića, članovi posade Mirsad Dupanović i Mihail Maksumenko Grigorijevič, te pilot N. Dudajev. Dan prije ministar Ljubijankić i
njegovi suradnici prisustvovali su Konstituirajućoj sjednici Unskosanskog kantona, prvog federalnog kantona. q
Ismet ISAKOVIĆ
9
HRVATSKA
NOVE AFERE U HRVATSKOJ, JOSIP PERKOVIĆ IZRUČEN NJEMAČKOJ
Intervencija preko TV-a
Afera “Pomoćnik” koja je buknula u siječnju, a u kojoj je prozvan
pomoćnik ministra financija Branko Šegon da je svojim utjecajem
pogodovao svojoj tvrtki Facta Vera da dobije kredit od HBOR-a, uzdrmala je odnose unutar Kukuriku koalicije, točnije između premijera
Zorana Milanovića i ministra financija Slavka Linića. Facta Vera je dobila kredit u iznosu od 31,4 milijuna kuna na 17 godina uz poček od
četiri godine i 13 godina otplate, s kamatnom stopom od 3% za pet
milijuna kuna te 5,74% za dio od 26,4 milijuna kuna. Iz HBOR-a su
tada objavili da je u vrijeme odobrenja kredita, u srpnju 2012., kamatna stopa po programu Turizam iznosila 3%, odnosno 1% za tržišno dokazane poduzetnike koji ulažu na otoke, no Facta Vera nije ispunjavala uvjete tržišne konkurentnosti u smislu zadovoljenja programom propisanih financijskih pokazatelja. Ipak, i takav kredit bio
je sumnjiv, na što je upućivala i sjednica Nadzornog odbora HBOR-a
gdje je Linić branio odobrenje kredita, a ministar poduzetništva i
obrta Gordan Maras, koji s Linićem nije u najboljim odnosima, rekao
je da u tom kreditu ima dosta toga sumnjivog.
Premijer Zoran Milanović
Neobičan potez
Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa pokrenulo je postupak protiv Šegona radi utvrđivanja je li se u obnašanju dužnosti
pomoćnika ministra financija našao u sukobu interesa, a zbog stupanja u poslovni odnos trgovačkog društva Facta Vera, koje je u vlasništvu njega i obitelji, s HBOR-om na temelju ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. kolovoza 2012. Shvativši da afera “Pomoćnik” poprima zabrinjavajuće razmjere, premijer
Milanović je pokušao s ministrom Linićem, pod pritiskom javnosti,
dogovoriti smjenu Šegona, no Linić je ostao tvrd, pa je putem televizijske emisije najavio da će smijeniti sam Šegona ukoliko ne bude
drukčije moguće. “Taj gospodin koji uživa povjerenje svog ministra
financija neće više biti pomoćnik ministra”, poručio je Milanović rekavši kako očekuje da ubrzo operativno provede u djelo Šegonovu
smjenu. “To je tehničko pitanje, to će biti tako, i to je upozorenje
svima ubuduće. Kratko sam razgovarao s Linićem, očekujem da on
nešto poduzme. Ako to ne napravi, morat ću ja. Pomoćnici ministra
ovise o povjerenju premijera, a u Šegona nemam više povjerenja.
Radi se o čovjeku koji je iskoristio poziciju da pomogne sebi na javnom mjestu. Ne kriminalno, ne vjerujem da je tu bilo bezakonja niti
elemenata kaznenog djela”, rekao je premijer.
Tek je tada ministar Linić zatražio Šegonovo razrješenje, no Šegon nije želio dobrovoljno odstupiti. Nakon istupa premijera i šutnje oglasili su se i ministri. Tako je i ministar znanosti Željko Jovanović poručio da nitko nema pravo ugrožavati integritet SDP-a i Vlade. “SDP se razlikuje od ostalih stranaka po tome što su mu na prvom mjestu građani, a tek onda interes stranke. Na zadnjem mjestu je interes članova stranke. Tko to nije u stanju razumjeti, mora
otići”, rekao je Jovanović.
Saborska je oporba bila jedinstvena u ocjeni da je Šegon odavno trebao biti smijenjen, no zamjerili su načinu na koji je to premijer Milanović najavio preko televizije. “Micanje Šegona ustvari je
prvi korak koji će razotkriti način na koji SDP vlada i način na koji se
iz državnoga proračuna izvlače novci u režiji pojedinih SDP-ovih
10
Ministar financija Slavko Linić
dužnosnika”, izjavio je HDZ-ov Gordan Jandroković podsjećajući
kako oporba već dvadeset dana upozorava na potrebu njegove
smjene. Najava o Šegonovoj smjeni za Jandrokovića je bila vrlo neobična. “Njegov potez je vrlo neobičan, pa čak bih rekao i bizaran,
jer to nije način kako se objavljuje nečija smjena”, ustvrdio je. Mišljenja je i kako je to trebalo biti napravljeno na sjednici Vlade ili na
posebnoj konferenciji za novinare. “Vidjet ćemo kako će se to
odraziti na ministra Linića, jer čini mi se da predsjednik Vlade nije
zadovoljan njegovom reakcijom kada je u pitanju Šegon”, poručio
je Jandroković.
Čelnica HSP AS Ruža Tomašić istaknula je kako je Vlada odmah
trebala istražiti sve okolnosti vezane uz Šegona te da je on trebao
odmah dati ostavku ili ga je trebalo smijeniti. U svijetu je, kazala je,
normalno da poduzetnici i gospodarstvenici budu dužnosnici, ali
dok obnašaju dužnost, njihove tvrtke ne mogu sklapati nikakve
ugovore s državnim tvrtkama. Podsjetila je Tomašić i na premijerovu “visoko postavljenu ljestvicu” nakon smjene Mirele Holy, na što
se prisjetio i laburist Branko Vukšić koji je rekao da je ljestvica nakon njezine smjene postavljena visoko “na 2,12 metara kako bi ispod mogao proći i Peđa Grbin”. “To je sve tragikomično, jer su novinari opet radili posao DORH-a i policije i da nije njih bilo, ne bi
bilo ni slučaja Šegon”, uvjeren je Vukšić. Čudi ga, međutim, način
kako komuniciraju članovi Vlade i kako premijer Milanović šalje poruke ministru Liniću, preko televizije.
PREPORODOV JOURNAL 159
HRVATSKA
Sasvim običan potez
Vladajući su pak isticali kako je premijer jasno objasnio principe
po kojima funkcionira Vlada i SDP. Potpredsjednika Sabora, SDP-ovca Nenada Stazića novinari su pitali je li se toliko dugo trebalo čekati
sa Šegonovom smjenom, na što im je odgovorio kako je to stvar vlade i premijera. “Premijer je vrlo jasno objasnio principe, da postoji
nešto što se zove čast SDP-a i da se s tom čašću nitko nema pravo
kockati”, naglasio je. Upitan bi li nakon Šegona mogao otići i ministar
financija Slavko Linić, Stazić je ponovio kako je i to stvar premijera i
Vlade. “Nije na meni da to komentiram, premijer vodi svoj tim”, kratko je poručio. Za razliku od kolega iz oporbe Staziću je Milanovićeva
najava Šegonove smjene preko televizije bila posve primjerena.
“Premijer je dobio pitanje od novinara i na pitanje je odgovorio. Što
je trebao, oglušiti se na to pitanje”, odgovorio je Stazić.
Za Jozu Radoša (HNS) Milanovićeva je odluka logična i nije neočekivana. “Premijer je već rekao da se došlo do granice, do nekakve sive
zone i ta odluka je logična. Takve stvari zbog visoko postavljenih standarda ne bi smio nitko raditi. Prema tome, nije neočekivano da je donesena takva odluka”, poručio je Radoš. Na pitanje je li isključivo odgovornost Šegona ili treba preispitati i ministra Linića, HNS-ovac je
odgovorio kako uvijek postoji neka vrsta političke odgovornosti za
svako imenovanje koje netko radi u svome resoru. “Procjena političke
odgovornosti je naravno na premijeru, no ne vidim da je tu izravna
odgovornost gospodina Linića koja bi podrazumijevala bilo kakve nužne mjere u pogledu njegove pozicije”, kazao je Radoš. On ne smatra da
je Linićev odlazak nužan jer su greške u kadrovskim odlukama moguće, “ali one nužno ne moraju povlačiti bilo kakvu odgovornost bivšeg
dužnosnika, ministra u ovom slučaju. Što će biti dalje, to je prvenstveno stvar predsjednika Vlade, odnosno SDP-a”, zaključio je Radoš.
Ni nezavisnog saborskog zastupnika Damira Kajina nije začudila
Milanovićeva najava o smjeni Šegona. “Ne znam zašto bi se netko
trebao čuditi toj odluci premijera, a čudi me da do sada sam gospodin Šegon nije podnio ostavku te se zahvalio na povjerenju gospodinu Liniću”, rekao je Kajin. Parafrazirajući ministra poduzetništva
Gordana Marasa, Kajin je rekao kako između dužnosnika i njihovih
privatnih tvrtki treba biti “dva metra armiranog betona”. Afera
“Pomoćnik” nanijela je veliku političku štetu vladajućoj koaliciji,
stvorila jaz između premijera i ministra financija, a Šegon je odstupio i primat će dosadašnju plaću slijedećih godinu dana.
Sad mu je ipak bolja Njemačka
Drugi najvažniji događaj, izručenje bivšeg dužnosnika jugoslavenske Službe državne bezbjednosti Josipa Perkovića Njemačkoj,
također smo mogli vidjeti u siječnju. Njemačka ga traži zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, a za čije se ubojstvo vežu imena nekadašnjih visokih jugoslavenskih dužnosnika.
Perković je prema odluci Vrhovnog suda trebao biti izručen Njemačkoj no njegov odvjetnik Nobilo tražio je privremenu mjeru neizručenja zbog kršenja ljudskih prava. Ustavni sud je ipak odbio
zahtjev obrane da se privremenom mjerom zamrzne odluka o izručenju Njemačkoj. Odluka je donesena jednoglasno, uz izuzeće suca
Davora Krapca na njegovu inicijativu. Na temelju europskog uhidbenog naloga Perković je predan Nijemcima.
Ovime se konačno stišala bura oko ovog slučaja koja je mjesecima potresala Hrvatsku. Oporba je napadala vladajuću koaliciju da na
sve moguće načine pokušava zaštititi Perkovića, na što je iz Vlade
redovito stizao odgovor da je HDZ taj koji je 20 godina štitio Perkovića od izručenja. Perkovićeva obrana iskoristila je sve moguće pravne
lijekove kako bi spriječila izručenje, tvrdeći kako u Njemačkoj njezin
SIJEČANJ 2014.
štićenik neće imati pravedno suđenje. Perkoviću nije pomoglo ni očitovanje Vinka Sindičića, nekadašnjeg UDBA-inog ubojice, ujedno i
glavnog svjedoka tužiteljstva u Njemačkoj u slučaju likvidacije Stjepana Đurekovića. Iako je ranije govorio drukčije, Sindičić je dao je još
jednu izjavu kod javnog bilježnika u kojoj sada tvrdi da je na sudu u
Münchenu lažno teretio Krunoslava Pratesa, Josipa Perkovića i
Zdravka Mustača. Ništa to nije pomoglo Perkoviću.
Njegov odvjetnik Anto Nobilo je rekao kako nema predaje. “Idemo
u pravnu bitku, već sljedeći tjedan letim u München. Županijski i vrhovni sud donijeli su nezakonite presude i prekršili zakon Republike
Hrvatske. Zato sada smatram da bolje šanse imamo u Njemačkoj. Raskrinkali smo, naime, rabote njemačke tajne službe koja je iskonstruirala lažni iskaz Vinka Sindičića. Ovaj predmet je gotov za Perkovića, no
nije za Hrvatsku gotovo. Ne možemo reći da su svi pred zakonom jednaki i da se doslovno primjenjuje zakon, već su ga skloni u nekim slučajevima slobodno interpretirati. Sad bi trebala krenuti istraga pa ćemo vidjeti hoće li uopće doći do pokretanja postupka i podizanja optužnice. Moj njemački kolega već danas će pokušati ostvariti kontakt s
Perkovićem”, kaže Nobilo. Dodao je kako ih je zamolio da ga akreditiraju za sud i da srede dozvolu da Perkovića može posjetiti u pritvoru.
O Seppu Jörgu Zogmannu, Perkovićevom odvjetniku u Njemačkoj, Nobilo kaže da ne zna ništa, ali ima preporuku jednog hrvatskog građanina. “No mogu reći da je veći broj njemačkih odvjetničkih ureda zainteresiran da preuzme obranu Perkovića. Ja sam im
rekao da je on državni službenik koji živi od 700 ili 750 eura mirovine i koji se nije okoristio švercom oružja. Javio mi se jedan ugledni
odvjetnik čiji sat rada košta 700 eura i ponudio da bi ga branio
praktički besplatno. Mislim da ja mogu biti na sudu, ali ne znam da
li se mogu obraćati sudu ili će to morati njemački kolega, no u svakom slučaju kao odvjetnik mogu biti u timu”, rekao je Nobilo. q
Edis FELIĆ
Uhapšen sindikalni vođa
Krajem siječnja Ivici Babiću, šefu Hrvatskog liječničkog sindikata, osumnjičenome da je 1995. lažirao svoj status ratnog
invalida, određen je jednomjesečni istražni
zatvor zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i opasnosti od bijega. Babićev odvjetnik Milenko Umičević najavio je žalbu na
pritvaranje Babića te novinarima rekao kako je njegov branjenik konsterniran ovim
kaznenim postupkom. Državno odvjetništvo je pak priopćilo kako je protiv Babića
otvorio istragu zbog ratnog profiterstva u
Ivica Babić
vidu prijevare.
Tužitelji sumnjaju da je Babić, koji je navodno od djetinjstva imao
invaliditet na jednome oku, 1995. zatražio od oftamologa da mu napravi lažni nalaz prema kojemu je prije 1992. na oba oka imao 100-postotni vid. Na taj način Babić je želio prikazati da je ozljedu oka zadobio 1992. na bojištu te je, prema optužbi, od 1995. do danas stekao
oko 659.000 kuna raznih beneficija na osnovi lažirane ratne ozlijede.
Državno odvjetništvo je također navelo kako je 2004. kada je u tjedniku “Nacional” objavljen članak o navodno lažiranoj Babićevoj invalidnosti, odmah od policije zatražilo provjere navoda iz članka.
No nakon tih provjera policija u svojemu izvješću nije našla dostatnu razinu dokaza kako bi se protiv Babića pokrenuo kazneni postupak. Međutim, posljednjih mjeseci DORH-u su se javili svjedoci sastavljanja lažne dokumentacije čime su ostvarene pretpostavke za
daljnje postupanje u ovom kaznenom predmetu. Bez obzira da li se
potvrdili ovi navodi DORH-a ili ne, previše je indicija da je glavni državni odvjetnik postupio po nalogu visoke politike, s obzirom da je Babić
bio tvrd pregovarač ispred Hrvatskog liječničkog sindikata i ministra
zdravstva Rajka Ostojića. q
11
HRVATSKA
MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOG PODUNAVLJA
Integracija – kako dalje?
15. siječnja/januara 2014. godine obilježena je 16. obljetnica
procesa mirne reintegracije Podunavlja. Dvogodišnji proces vraćanja Podunavlja pod hrvatsku vlast otpočeo je potpisivanjem Erdutskog sporazuma, 12. studenoga/novembra 1995. i donošenjem
Rezolucije Vijeća sigurnosti1, 15. siječnja/januara 1996. kojom je
uspostavljena Prijelazna Uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) na čelu s američkim generalom Jacques Paul Kleinom. Zajedničkim projektom hrvatske
Vlade i Ujedinjenih naroda 1998. godine područje istočne Slavonije
vraćeno je u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
Mirna reintegracija – jedan od najuspješnijih
mirovnih projekata u svijetu
Mirna reintegracija ovih ratom razrušenim i uništenim područjima u kojima je živjelo oko 150.000 ljudi smatra se jednom od najuspješnijih mirovnih projekata uopće često opisivanom kao čudnovatim kljunašem, odnosno pozitivnim presedanom za uspostavljanje mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ali i za buduće rješavanje sukoba
u drugim dijelovima svijeta. “Dakle, nema baš primjera da jedna
zemlja svoje ljude obučava s ciljem da budu [mirovni] timovi u konfliktnim i postkonfliktnim žarištima, da grade kulturu nenasilja i
onda ih podržavala. U redu, sa stranim novcem, uz pomoć prijatelja izvana, ali mislim na svoje ljude u svojim sredinama”, potvrđuje
mirovni aktivist Goran Božičević2, i dodaje: “U Hrvatskoj je dio braniteljske populacije, koji je ... krenuo u izgradnju mira koja uključuje nenasilje, koja uključuje suočavanje s prošlosti, koja uključuje
vrlo hrabre i teške korake. To je nešto čega, baš nema po svijetu.”
Prema riječima Vesne Škare Ožbolt3, tadašnje predsjednice Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja u projektu mirne reintegracije Podunavlja, mirna je reintegracija polučila mnoge pozitivne
rezultate:
• izbjegnuta je nova izbjeglička kriza, a pokušaj lokalnih srpskih
vlasti da dobrovoljni odlazak srpskih obitelji međunarodnoj zajednici prikaže kao “tihi egzodus” koji bi kasnije zasigurno prikazali kao
“etničko čišćenje” Srba što je bio slučaj s egzodusom stanovništva
iz tzv. Republike Krajine, uoči “Oluje”, nije pao na plodno tlo;
• provedene su demilitarizacija, razvojačenje vojnih i paravojnih postrojbi, a kroz novoosmišljeni sustav (weapons buy-back) i
otkup privatnog oružja;
• osiguran je povrat većine onih koji su to htjeli u njihove domove, a proces se nastavio i nakon završetka misije UNTAES;
• Zakon o konvalidaciji iz 1997. potvrdio je određene pravne
poslove i akta upravnih tijela tzv. Republike Srpske Krajine koji su,
budući je to bila paradržavna tvorevina, bili smatrani ništavnim;
• dana 23. kolovoza 1996., potpisan je Sporazum o normalizaciji
odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije;
• prvi slobodni lokalni izbori od 1990. godine, provedeni 13. i
14. travnja 1997., istovremeno s izborima na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske bili su povijesni, jer je od tog trenutka istočna Slavonija i formalno-pravno reintegrirana u Republiku Hrvatsku;
• u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina,
srpski predstavnici ušli su u tijela lokalne uprave i parlamentarnu vlast.
12
Okrugli stol “Mirna reintegracija – 16 godina poslije”
Posjet predsjednika Franje Tuđmana Vukovaru 8. lipnja 1997.,
prije dovršetka procesa mirne reintegracije Podunavlja u
ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske
Mirna reintegracija – strategija zdravog razuma
Na nedavno održanoj raspravi o mirnoj reintegraciji u Vukovaru povodom 16. obljetnice procesa, u organizaciji Europskog doma
Vukovar4, sudjelovao je i Joško Morić. Morić je u vrijeme mirne reintegracije obnašao ulogu pomoćnika ministra unutarnjih poslova i
zamjenika predsjednice Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja u projektu mirne reintegracije Podunavlja, a na skupu je govorio o potrazi za mirom u istočnoj Slavoniji u kojoj se i danas po ne
zna koji puta – nadmeće pločama, istaknuvši kako se tolerancija
dijeljenjem množi, a netolerancija još i brže. Morić je govorio o neposrednim iskustvima procesa mirne reintegracije, projekta zajedničkog života Hrvata i Srba u koji je bilo malo vjere, a u mnogim je
europskim i post jugoslavenskim zemljama dočekan s podsmijehom. Niti Vlada Republike Hrvatske u potpunosti nije vjerovala u
projekt, a većina političara je o njemu govorila samo kada bi morali. Morić se sjeća kako su politički analitičari govorili da je mirna
PREPORODOV JOURNAL 159
HRVATSKA
reintegracija bila opravdanje za strani utjecaj na zavađene zapadno-balkanske narode. Opravdanja su postojala na svakom koraku,
poput onoga da je nemoguće i nepotrebno uspostaviti suživot sa
Srbima.
Strategija zdravog razuma, na kojoj se temeljila mirna reintegracija, sačuvala je više tisuća života i spriječila materijalno razaranje širokih razmjera. Često se mirnu reintegraciju opisuje projektom bez ijednog ispaljenog metka i izgubljenog ljudskog života.
Zato je uvriježeno opisivati ju i čudnovatim kljunašem. Kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Morić je u vrijeme mirne reintegracije obnašao ulogu šefa policije u Vukovaru u kojemu je vladao
gotovo nepremostiv izazov – uspostava zakonitog i profesionalnog
rada policije. Sjeća se kako je vrlo brzo postalo jasno da će policija
trebati biti više od policije. Ističe kako je podrška UNTAES-a u to
vrijeme bila snažna, ali i nespretna. Morić tvrdi kako “nas nije reintegrirao Klein, nego mi sami”.
Morić je ulagao napore u ostvarenje principa dualizma sa Hrvatima i Srbima na čelu policijskih postaja i na drugim mjestima u
zajednici. Čak je i organizirao prvi stranački sastanak HDZ-a na koji
je pozvan, a sudionici sastanka su se natjecali u tome tko će više
kritizirati rad policije i ideju mirne reintegracije. Kako i sam kaže,
provodio je predsjedničku, Tuđmanovu politiku mirne reintegracije, koja očito nije nailazila na razumijevanje i podršku nižih stranačkih ogranaka i persona. Osim toga i srpske su ga strukture napadale da je doveo “policijske kerove na srpsku decu”.
Danas, u nemirnom Vukovaru i okolici, stoji potreba za izgradnjom povjerenja i nalaženjem mogućnosti zajedničkog života. Morić predlaže gradonačelniku Vukovara osnivanje multietničkog Savjeta za toleranciju, županu Vukovarsko srijemske županije vraćanje administrativnih dijelova Županije u Vukovar, osnivanje klubova najbolje prakse u Vukovaru i Kninu, a Vladi Republike Hrvatske
ukidanje hrvatskih i srpskih škola te dopune Zakona o strateškim
investicijama, tako da on potakne velike investicije u Vukovaru i
Kninu.
Mir i socijalna kohezija – najvažniji privredni resurs
Uspostava civilne vlasti nad cjelokupnim državnim teritorijem
bez ijednog ispaljenog metka, bez ljudskih žrtava i težih povreda
humanitarnog prava, nailazila je na niz problema, od kojih su brojni
i danas prisutni, poput živih svakodnevnih etničkih i drugih podjela.
Dodajmo tome i sve dublje poniranje u neimaštinu koja sasvim sigurno hrani ovu polarizaciju. Mnogi kažu da je reintegracija Podunavlja neuspješan projekt upravo zbog svoje namjere brisanja etničkih podjela tamo gdje za to još nije bilo vrijeme. Uspoređuju to
sa povratkom Srba u kninskom području govoreći o uspješnijim
primjerima jer se radilo o sporijoj reintegraciji, u manjem broju.
Dragan Crnogorac, saborski zastupnik SDSS-a, ističe kako je Erdutski sporazum činio pravni okvir i pravni temelj procesa mirne reintegracije, a jedan od važnih preduvjeta za izgradnju trajnog mira u
hrvatskom Podunavlju jeste dosljedno ostvarenje i onih odredbi
Erdutskog sporazuma o zaštiti srpske nacionalne manjine, koje do
sada nisu ostvarene, a u koje spadaju pravo na povratak i nesmetani ostanak u svom zavičaju, naknada pretrpljene materijalne štete,
ostvarivanje prava civilnih žrtava rata, registracija škola srpske nacionalne manjine, procesuiranje ratnih zločina, otkup stanova,
isplaćivanje neisplaćenih mirovina te rješenje pravnog statusa Zajedničkog vijeća općina.
“Hrvatska još nije naučila da su mir i socijalna kohezija najvažniji privredni resurs. Nema razvoja i nema kvalitetnog života bez
SIJEČANJ 2014.
socijalne kohezije odnosno bez mira. Radili smo jedno istraživanje
2006. godine, koje je pokazalo toliko nepovjerenje ljudi u stranke,
u Vladu, u Sabor, u institucije države, policiju, u institucije društva,
u Crkvu, u udruge, u sindikate, u medije, strahovito nepovjerenje...
Znači, mir i socijalna kohezija su elementarni za kvalitetu života.
Mir smo nekakav postigli i sada sve ovo što budemo radili treba ići
stvaranju tolerancije i nenasilnog društva, odnosno, stvaranju socijalne kohezije”, riječi su novinara Milan Ivanović o posljedicama
mirne reintegracije.
Hartmut Cohrs, slobodni novinar iz Njemačke, koji je u razdoblju od 1998. do 2002. vršio funkciju voditelja Područnog ureda
OSCE-a u Vukovaru, ističe veliki pomak u materijalnoj obnovi Vukovara i okolice, mjesta u Slavoniji i Baranji, no primjećuje i dalje visok stupanj traumatiziranosti koje se stanje ne može prikriti izgradnjom stanova i rastom gospodarstva. Postavlja pitanje nije li došlo
vrijeme, da se – nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju – u Vukovaru stvori ozračje razumijevanja, međusobnog uvažavanja, praštanja i stvaranja novog zajedništva, ozračje prestanka učenja dviju
istina i trajne solidarnosti. Sva su djeca budućnost jedne zemlje, a
odrasli daju bijedan primjer, primjećuje Cohrs.
“Kao prvo, što je to što ljudi žele? Da li im je u interesu da ostanu polarizirani? Da li reintegracija nije uspjela? Zašto nije uspjela?
Ponovno otvaramo cijelu priču... Ovo pitanje, vodi do ... Što je to
što bi stvarno dovelo do katarze? Na razini regije i u među suprotstavljenim skupinama u pojedinim mjestima, gradovima? Što je u
biti ono što vodi katarzi? Svi smo došli do toga da je to dijalog, dijalog, dijalog… Sav racionalni napor nije dovoljan, katarza zahtijeva
još nešto”, pita se novinarka Vesna Kesić.
Pobjeda razuma nad oružjem
Mirna reintegracija važan je, a često zaboravljen, mirovni projekt u ranijoj povijesti Hrvatske. Koji je očito nailazio na brojne probleme, a i ostavio iza sebe niz poteškoća koje danas sasvim sigurno
hrane društvenu polarizaciju i sukobe. Ipak, rijetko je to i bogato
naslijeđe koje je nepravedno marginalizirana mirovna inicijativa, a
koja je izgradila plodno tlo za nastavak rada na izgradnji međusobnog povjerenja i obnovi zajedništva. Niti Ujedinjeni narodi, niti državne institucije, niti obrazovni sustav, a niti lokalno stanovništvo
ne pridaju veću pozornost ovome nasljeđu. Obrazovni sustav u
okruženju kakvom se nalazi, nudi nerijetko selektivne i obojane slike povijesti u kojima mladi ljudi uče veličati vojne akcije, usvajaju
dominantne narative o herojima, kopiraju emotivno-mentalne
obrasce negiranja zločina. Umjesto simulacija ratnih napada, vojničkih odora u školama, nasilnih video materijala, osnovni i srednjoškolski učenici trebali bi biti opremljeni primjerom procesa mirne reintegracije i drugih poput Škole mira u Gorskom kotaru i njima
sličnih primjera.
Prema Morićevim riječima, odnos svih hrvatskih Vlada je takav da
usporedba s čudnovatim kljunašem ima više smisla danas nego 1998.
godine. Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?
Bilješke:
UN br. 1037
Dijelovi govora Gorana Božičevića, Milana Ivanovića i Vesne Kesić citirani su iz
publikacije “Preporuke za sigurnosnu politiku EU temeljem iskustva izgradnje mira
država nastalih dezintegracijom Jugoslavije” iz dijela o okruglom stolu pod nazivom
“Iskustva ratne prošlosti i naučene lekcije: mirna reintegracija”.
3
Vidi: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/237249/Zasto-Hrvatska-vojska-nijeoslobodila-istocnu-Slavoniju.html, 15.1.2013.
4
www.edvu.org q
1
2
Emina BUŽINKIĆ
13
HRVATSKA
20. GODIŠNJICA OSNUTKA REHABILITACIJSKOG CENTRA ZA STRES I TRAUMU
Pomoć izbjeglicama iz BiH
26.11.2013. godine u hotelu “Dubrovnik” održano je svečano
obilježavanje 20. obljetnice osnutka nevladine organizacije Rehabilitacijski centar za stres i traumu (RCT). Pokrovitelj svečanosti bilo
je Ministarstvo socijalne politike i mladih RH. Povodom značajnog
jubileja obavili smo razgovor sa Zdenkom Pantić, psihologinjom i
predsjednicom RCT-a.
Možete li nešto reći o počecima djelovanja Rehabilitacijskog
centra za stres i traumu?
Rehabilitacijski centar za stres i traumu nastao je 1993. godine
iz projekta pomoći ženama izbjeglicama iz BiH koje su našle utočište od ratnih stradanja u Zagrebu. Nedavno sam se čula sa gđom.
Šerifom Halilović, profesoricom engleskog jezika iz Sarajeva, koja
se prisjetila boravka u Zagrebu, za vrijeme rata, inicijative žena da
pomognu drugima, a same su bile izbjeglice iz BiH. Organizirale su
se u udruge: “Žene BiH”, “Biser” te “Zagreb – help”, kojima su se
kasnije pridružile žene različitih profesija iz Zagreba. Međunarodni
savjet za rehabilitaciju žrtava mučenja (IRCT) iz Kopenhagena organizirao je psihosocijalni projekt BOSWOFAM, tj. pomoć ženama i
njihovim obiteljima (1993.-1995). Financijsku podršku osigurala je
EU i Švedska vlada. Projekt se provodio preko predstavništva u Zagrebu u suradnji sa spomenutim ženskim udrugama. To su bili počeci rada naše organizacije koja je nosila naziv Međunarodni centar za rehabilitaciju žrtava mučenja Zagreb, a 2010. godine naziv je
promijenjen u Rehabilitacijski centar za stres i traumu. Prvi lider
projekta bila je psihologinja i sveučilišna profesorica Libby Tata Arcel koja je za taj rad bila proglašena ženom godine u Danskoj. Pored praktične medicinsko-psihološke pomoći, u rad je bila uključena i snažna znanstvena komponenta, u suradnji s profesorom Damiron Ljubotinom s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu. U početku je bilo 50-ak suradnika, većinom iz BiH. To je
bilo vrlo dinamično vrijeme, vrijeme solidarnosti, zajedničkog učenja o traumi; pratili smo što se događa u BiH. Može se reći kako je
to bilo vrijeme interaktivnog učenja, učili smo jedni od drugih. Na
iskustvima stečenim u Zagrebu, neuropsihijatar dr. Sabina Fadilpašić Popović je godine 1997. osnovala nevladinu organizaciju Centar
za žrtve torture “Most” u Sarajevu. Nakon odlaska prof. Arcel, naš
centar je do 2002. godine vodila dr. Gorana Tocilj Šimunković, psihijatar, a zadnjih 10-ak godina ta uloga je pripala meni.
U kojem obliku je u 90-im godinama 20. stoljeća pomoć stizala do vaših korisnika?
Naši korisnici prvih godina bile su izbjeglice iz BiH, prije svega
žene i članovi njihovih obitelji, žrtve ratne traume, progona, logora, osobe s iskustvom najtežih oblika zlostavljanja. U manjoj mjeri
tih godina naše usluge koristili su i prognanici i doseljenici. U početku smo provjeravali imaju li naši korisnici uvjete za osnovne životne potrebe, kakvo je njihovo zdravstveno stanje, koje su tjelesne i
psihološke posljedice preživljenog. U rad su bili uključeni multidisciplinarni profesionalni timovi. Posjećivali smo naše korisnike i
izvan Zagreba, identificirali nove korisnike. Kako su pomagači u početku većinom bili iz BiH, taj prvi kontakt i povjerenje u složenim
uvjetima izbjeglištva bilo je lakše ostvariti. Uz medicinsku i socijalnu pomoć, korisnici su imali individualnu i grupnu psihoterapiju.
14
Zdenka Pantić, predsjednica Rehabilitacijskog centra za stres,
traumu i za žrtve torture
Postojale su radionice šivanja, frizerske radionice koje su imale za
cilj da se i radom pokušaju ublažiti traume, ali je ovaj angažman
pomagao ženama i da osiguraju osnovne uvjeta života za obitelji. U
Centru su bile angažirane liječnice, spomenuti ću dr. Mahiru Kadenić, dr. Nuriju Mahmutović, dr. Suzana Đanić itd. Krajem 90-ih osim
rehabilitacijskih aktivnosti u Centru, krenuli smo i na teren, skupa s
našim korisnicima, u mjesta odakle su došli (Prijedor, Sanski Most,
Kotor Varoš, Banja Luka, Doboj itd.), kako bi bili s njima u trenutku
donošenja odluke za povratak. To se može nazvati suočavanje sa
vlastitom traumom u stvarnosti. Ovakav oblik pomoći liječnika i
psihoterapeuta jedinstven je u radu s izbjeglicama, što smatramo
svojim velikim doprinosom u rehabilitaciji naših korisnika.
Možete li se prisjetiti nekih sudbina žana koje su dolazile u
Centar? Pored psihološke pomoći, najvjerojatnije, im je trebalo
pružiti medicinsku i pravnu pomoć. S obzirom da su u pitanju bile
žene koje su dolazile iz područja ratom zahvaćenim bez prebivališta, liječničkog osiguranja itd., na koji ste način rješavali njihova
pitanja?
Kako su izbjeglice imale pravo na osnovnu zdravstvenu pomoć,
njima je kroz projekt bila osigurana stomatološka, ginekološka, opća liječnička, socijalna, psihološka i psihijatrijska pomoć. Kroz Fond
za direktnu pomoć žrtvama mučenja pri UN mogli smo i kasnije
osigurati potrebne medicinske i specijalističke preglede, a tu podršku imamo i danas, za sadašnje korisnike. S vremenom se interes
donatora za izbjeglice i prognanike smanjio. Mnoge naše korisnice
napustile su Zagreb i regiju. Oni koji su ostajali u Zagrebu počeli su
dobivali i status u RH (boravak ili državljanstvo). Za jednu veću skupinu naših korisnika značajna je bila pravna podrška i zagovaranje
kod vlasti u 2004. godine (nakon novog Zakona o strancima) da se
PREPORODOV JOURNAL 159
HRVATSKA
uvaži njihova trauma i pozitivno riješi njihov status u RH (uz dragocjenu pomoć tadašnjeg HHO-a).
Smatram kako je najgore poniženje i zločin za ženu čin silovanja. Da li je tražila pomoć Rehabilitacijskog centra za stres i traumu takva populacija ugroženih i na koji način ste rješavali njihovu
traumu?
Imali smo veliki broj žena koje su imele to iskustvo. Timski se
promatrala svaka pojedinačna sudbina žena jer su psiha i tijelo povezani, trebalo je razumjeti i povezati reakcije tijela i psihe. Odgovor na traumu je kompleksan, ponekad se psihološka povreda i
patnja izražava kroz tjelesne simptome. Kod traume je lakše i prihvatljivije govoriti o tjelesnim poteškoćama nego o psihološkim
patnjama koje mogu biti neiskazive. Bilo je to vrijeme zaprepaštenja i medijskog interesa za silovane žene. Naš je zadatak bio zaštititi žrtve od senzacionalističkog pristupa njihovoj traumi, u protivnom bile bi ponovno povrijeđene. Neke su žene nastojale otići što
prije u treće zemlje, što dalje od mjesta nesreće, a neke su i rodile
djecu iz tih okolnosti. Neke su dugo bolovale, liječile se, bile vezane
više godina uz naš Centar i zdravstvene ustanove. Najvažnije je bilo
steći povjerenje pacijentice kako bi se povjerila, a to je prvi korak
ka rehabilitaciji. U prirodi je traume da se podjednako želi iskazati i
sakriti povreda. Mnoge žene koje su koristile naše usluge nisu mogle sve reći o sebi, ili su se samo povjerile svom psihoterapeutu.
Sada znamo i iz drugih konfliktnih regija da se takva trauma često
ne otvara godinama, možda i do kraja života (slučaj Kambodže).
Žene su imale različita iskustva. Iako se ne smije uspoređivati težina traume, budući da je taj doživljaj individualan, imali smo žena
koje su doživjele silovanje jedanput, ali i onih koje su boravile duže
vrijeme na takvim mjestima i bile su svakodnevno seksualno zlostavljane, što je na njihovu psihu i tijelo ostavilo trajne posljedice.
Mnoge silovane žene koje poznajemo imaju snage voditi, izvana
gledajući, jedan manje više uobičajen život. Njihov intimni svijet,
međutim, obilježen je iskustvom velike traume. Problemi koji traju
proizilaze iz toga što se ponekad i najbliži ne žele suočiti s istinom,
ne slažu se s npr. odlaskom na sud, dugotrajna potraga za pravdom, opasnost stigmatizacije i ponovne povrede kod eventualnog
suđenja.
Imate li danas kakvog saznanja o sudbinama tih žena?
U kontaktu smo povremeno s našim bivšim pacijenticama.
Mnoge žene su odselile u treće zemlje ili su se vratile negdje u BiH,
neke su ostale u Hrvatskoj ili u Zagrebu. Žena s kojom smo najduže
u kontaktu, a koja je i svjedočila u odgovarajućim međunarodnim
tijelima o svome iskustvu, danas je sretna baka i s uživanjem gledamo njezine fotografije s unucima. Ona je imala podršku najuže obitelji svo ovo vrijeme, ali njene patnje i pobolijevanja su trajna.
Koje programe u mirnodopskim uvjetima Centar nudi i tko su
njihovi potencijalni korisnici?
Cijelo vrijeme ostali smo otvoreni za korisnike, izbjeglice iz BiH.
Našim korisnicima pružali smo pomoć u školovanju djece, dobivanju statusa u RH, posebno smo ponosni na rad sa starijom populacijom ljudi kojima je druženje u prostoru koji je njima posvećen
vrlo dragocjen. Naši sadašnji korisnici su i dalje žrtve mučenja prema Konvenciji UN o zabrani mučenja i svakog degradirajućeg ponašanja. Preko socijalne mreže naših korisnika i kroz suradnju s drugim nevladinim organizacijama te zdravstvom i neposrednim radom na terenu, identificiramo nove korisnike s neliječenom ratnom traumom. Tu su posebno žrtve krupnih kršenja ljudskih prava
i mučenja u ratu koje traže pravdu i svjedoče na sudovima, njima
treba posebna pažnja i podrška, oni su “nevidljiva” skupina. Pro-
SIJEČANJ 2014.
blemi psihologije i prava, pravde i pravednosti značajni su za naše
korisnike i sve nas. Nastojimo organizirati različite oblike edukacije,
susrete, itd. kako bi doprinijeli poslijeratnoj normalizaciji. Naši novi
korisnici sve više postaju tražitelji azila u RH što predstavlja novu
aktivnost i zahtijeva specifičan način rada, zbog jezičnih i kulturnih
barijera. Vrlo smo aktivni u Sisačko moslavačkoj županiji, području
od posebne državne skrbi, tj. u sredinama gdje nema dovoljno socijalnih i psiholoških usluga. Čini nam se da se većina stanovništva
ovog područja može prepoznati u definiciji ranjivih skupina kojima
trebaju različiti vidovi poticaja, podrške, edukacije kako bi se smanjila njihova socijalna isključenost. U tome nastojimo najuže surađivati s lokalnim zajednicama i institucijama kroz projekte financirane iz pretpristupnih EU fondova. S našim lokalnim partnerima
polazimo od toga da je moguće i bez velikih sredstava unaprijediti
kvalitetu života. Prepoznajemo različite skupine sa specifičnim potrebama kao što su bivši prognanici, povratnici u RH, doseljenici,
dugotrajno nezaposleni, razdvojene obitelji itd. Uz lokalnu zajednicu, osobito smo usmjereni na škole koje mogu biti mjesta susreta i
izgradnje povjerenja, pored obitelji, škola je drugi zaštitni krug u
razvoju djece, ali i uvođenja promjena u zajednici u povezivanju
ljudi. Uz terapijski i edukativni rad u Zagrebu, razvijamo i nove pristupe u radu s mladima koji imaju smetnje u ponašanje npr. dramska pedagogija; s velikom zadovoljstvom surađujemo s ustanovama za starije građane u Zagrebu (također populacija u stresu), te
kroz edukacije i podršku zaposlenima, ali i nezaposlenima u cilju
unapređenja kvalitete života.
S kojim institucijama i nevladinim udrugama surađujete u
BiH?
Surađujemo sa sličnim nevladinim organizacijama: Centrom za
torturu “Most” iz Sarajeva, “Vive žene” i “Snaga žene” iz Tuzle,
“Osmijeh” iz Gračanice. Povezani smo i preko regionalne mreže
centara za žrtve mučenja “Balkan Network” (slični centri povezani
su s Međunarodnim rehabilitacijskim savjetom za žrtve mučenja u
Kopenhagenu). Trenutno provodimo projekt regionalne suradnje
između RH i BiH na unapređenju mentalnog zdravlja (Mental Health Prevention Network), s partner organizacijom “Zdravo da ste”
iz Banja Luke koji obuhvaća mjesta uz rijeku Unu s hrvatske i bosanske strane (RS i Federacija) u koji su uključene i lokalne institucije.
Partner nam je i Zavod za javno zdravstvo Sisačko moslavačke županije, što predstvalja primjer dobre suradnje civilnog i vladinog
sektora. Cilj je unaprijediti mentalno zdravlje u lokalnim zajednicama i prekograničnu suradnju (jačanje kapaciteta u radu sa svim
dobnim skupinama, razvoj zajedničkih protokola u prevenciji ovisnosti i smetnjama ponašanja mladih). Najviše smo imali korisnika
upravo iz tog područja te na taj način možemo pratiti i procese
povratka.
Na koji se način danas financira Rehabilitacijski centar za
stres i traumu?
Rehabilitacijski centar za stres i traumu financira se isključivo
putem projekata preko natječaja kod relevantnih ministarstava i
drugih donatora (prije svega Ministarstvo socijalne politike i mladih), Grada Zagreba, veleposlanstava u Zagrebu, te IPA/EU projekata. Kontinuiranu podršku nam pruža UN Dobrovoljni fond za žrtve mučenja. Trenutno uživamo trogodišnju potporu Zaklade za
razvoj civilnog društva. Budući da projektno funkcioniranje nije siguran način financiranja, to od nas traži stalnu budnost kao i odgovornost za naše korisnike kako se ne bi osjetili napuštenima zbog
nedostatka financijskih sredstava. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
15
INTERVJU
ADNAN JAHIĆ, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U TUZLI
“Nijedna država, nijedan državni poredak, nisu neuništivi niti su trajne kategorije. Bosne i Hercegovine danas
ne bi bilo da nije bilo onih koji su osigurali njeno međunarodno priznanje i odbranili je za vrijeme agresije.
Bosna i Hercegovina ima perspektivu ako je brane i grade, svojim zalaganjem, stručnošću, poštenjem i
odgovornošću, njeni narodi i građani koji je vole kao svoju domovinu. Poput momaka zahvaljujući kojima s
ponosom iščekujemo početak velike smotre najboljih fudbalskih nacija ovog ljeta u Brazilu.”
BiH trebaju konkretne inicijative
i podrška
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Bošnjaci su ispoljavali nesvakidašnje junaštvo i
fanatizam u bojevima za “vladara i domovinu”
Rado ste viđen gost na različitim tribinama i simpozijima u
Zagrebu. Prije nekoliko godina Medžlis Islamske zajednice Zagreb
i Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju prepoznali su važnost Vašeg tadašnjeg istraživanja i tiskali Vašu knjigu “Islamska zajednica u Bosni Hercegovini za vrijeme
monarhističke Jugoslavije (1918-1941)”. Nedavno ste nekoliko
dana boravili u Zagrebu i intenzivno istraživali dokumente po arhivima za svoju novu knjigu. Možete li nam detaljnije objasniti o
čemu pišete u najnovijem djelu? Kada je planirano da ugleda
svjetlo dana i tko je izdavač?
Moja saradnja sa Medžlisom Islamske zajednice u Zagrebu i
drugim muslimanskim i bošnjačkim ustanovama i društvima u Republici Hrvatskoj seže još od vremena agresije na Republiku Bosnu
i Hercegovinu, kada sam u aprilu 1995. godine, u zagrebačkoj džamiji, zajedno sa profesorom Halilom Mehanovićem promovirao
“Hikmet”, list za vjersko-teološka i kulturno-historijska pitanja, pokrenut u Tuzli potkraj 1993. Od tog vremena bio sam sudionikom
većeg broja naučnih skupova i kulturnih događaja u Zagrebu i moram reći da sam ponosan na saradnju koju sam ostvario sa meni
dragim ljudima iz Islamske zajednice, Bošnjačke nacionalne zajednice, “Preporoda” i drugih organizacija koje, po mom ličnom sudu,
svojim prosvjetiteljskim pregnućem i doprinosima na polju kulture
i nauke obogaćuju ne samo duhovni i kulturni život Bošnjaka u Hrvatskoj, već i ukupne kulturne i naučne horizonte u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Što se tiče moje nove knjige, ona obrađuje teme iz novije bošnjačke historije, u rasponu od aneksije Bosne i Hercegovine 1908.
do prvih godina poslije Drugog svjetskog rata, ne u smislu sinteze ili
cjelovite rekonstrukcije, već prije svega hvatanja u koštac sa jednim brojem osjetljivih i važnih pitanja čiji bi nam odgovori mogli
pomoći da shvatimo modele mišljenja i djelovanja te načine na koje su Bošnjaci reagirali na prijelomne događaje na južnoslavenskim
prostorima u prvoj polovini 20. stoljeća. Problematizirajući brojne
teme i kontroverze, poput uzroka bošnjačko-srpskog udaljavanja
pred najavljeno donošenje agrarnog zakona u Bosanskohercegovačkom saboru 1911. godine, odnosno stavova bošnjačkih političkih i vjerskih elita prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Trećem
16
Prof. dr. Adnan Jahić
Reichu, djelo govori o različitim izazovima kroz koje su Bošnjaci
prolazili u prvoj polovini 20. stoljeća, na teškom i neizvjesnom putu
svog nacionalnog izrastanja te političkog, kulturnog i duhovnog sazrijevanja i razvoja.
U formalnom smislu, knjiga predstavlja zbirku radova, kojim
sam se, nakon njihovog prvobitnog objavljivanja u časopisima i
zbornicima, nastavio baviti obogaćujući ih rezultatima novih istraživanja, novim saznanjima i uvidima. Glavnina radova ne predstavlja prerađene verzije već potpuno nove radove, koji se, usljed dubine zahvata u predmetnu materiju, najčešće samo naslovima i dijelovima narativa baziraju na prvobitnim verzijama. Nije riječ o prevladavanju napisanog već o naučno opravdanom stremljenju da se
uvidima historiografije priskrbi što potpunija faktografska podloga.
Što se tiče izdavača, knjiga bi mogla izaći u suizdavaštvu Bošnjačke
nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Bošnjačkog instituta u Sarajevu.
Ove godine se navršava 100 godina od izbijanja Prvog svjetskog rata. O uzrocima tog rata, u povjesničarskim i širim društvenim krugovima, vode se rasprave i polemike kao da je riječ o događaju koji se zbio prije nekoliko godina, a ne prije jednog stoljeća. Kako su Bošnjaci reagirali na početak, a kako na kraj Prvog
svjetskog rata i nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?
PREPORODOV JOURNAL 159
INTERVJU
Nakon što se Osmansko carstvo 1912. povuklo sa Balkana, Bošnjaci su se čvršće vezali za Austro-Ugarsku monarhiju, gledajući u
njoj glavni faktor zaštite njihovih vjerskih, imovinskih i društvenih
prava, strahujući od promjena koje bi dovele u pitanje njihov politički i ekonomski položaj. Samo je uski sloj bošnjačkog građanstva i
studentske omladine ispoljavao odbojnost prema Dvojnoj monarhiji dajući podršku državotvornim težnjama Srbije i jugoslavenskoj
ideji. Sarajevski atentat je radikalizirao gledišta bošnjačkih prvaka
u pogledu moguće saradnje Bošnjaka i Srba u Bosanskohercegovačkom saboru, ali i ukupne politike Austro-Ugarske prema Kraljevini Srbiji. Ispoljavanje sile prema Srbiji od strane Austro-Ugarske
nije samo tražio vođa Muslimanskog saborskog kluba Rifat-beg
Sulejmanpašić, već i prvak tzv. Muslimana disidenata Derviš-beg
Miralem, grupe koja je ranije bila otvorena prema saradnji sa bosanskohercegovačkim srpskim zastupnicima.
U Prvom svjetskom ratu mnogi Bošnjaci su ispoljavali nesvakidašnje junaštvo i fanatizam u bojevima za “vladara i domovinu”,
motivirani dvostrukom lojalnošću – austrougarskom caru i kralju,
ali i osmanskom sultanu i halifi, čija je država potkraj oktobra 1914.
godine, zahvaljujući njemačkom pritisku i oportunističkom držanju
ministra rata Enver-paše, stupila u rat na strani Centralnih sila, a
ulema pozvala sve muslimane na sveti rat protiv nevjernika. Tokom
rata legitimna bošnjačka politika koju su personificirali Šerif Arnautović i Safvet-beg Bašagić podržavala je, u kontekstu prijepora o
njenoj budućnosti, opstanak Austro-Ugarske i njene dualističke
strukture, insistirajući na autonomiji Bosne i Hercegovine, koju nisu smatrali mogućom ako dođe do formiranja jugoslavenske države. Arnautović je davao izjave – vrijeme je pokazalo ne bez osnova
– da se bosanskohercegovački muslimani plaše za svoj opstanak
ako dođe do stvaranja Jugoslavije. Samo je omanja skupina uglavnom neafirmiranih bošnjačkih političara i javnih radnika, na čelu sa
dr. Mehmedom Spahom, podržala ideju državnog ujedinjenja južnih Slavena, što je utjecalo da su Bošnjaci imali marginalnu ulogu u
procesima stvaranja prve jugoslavenske države. Dakako, kad je postalo izvjesno da je Austro-Ugarska propala, kada su formirana Narodna vijeća SHS koja su vodila proglašenju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjačke elite su izvukle konsekvence prilagodivši
retoriku i postupke novonastaloj državno-političkoj stvarnosti.
Vaša knjiga obuhvaća razdoblje od 1900.-1950. godine. Koji
su bili prijelomni događaji koji su odredili sudbinu BiH i bošnjačkog naroda?
Tih događaja, dakako, bilo je više i nisu svi imali istu težinu u
oblikovanju i određivanju sudbine Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. U
vremenskom rasponu od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata,
obzirom na karakter vladajućih režima u monarhističkoj Jugoslaviji i
NDH, Bosni i Hercegovini je prijetilo da nestane kao historijska realnost i politička činjenica. Nakon ulaska srpske vojske u Sarajevo, 6.
novembra 1918. godine, srpske su političke, vojne i crkvene elite javno isticale da “nema više granice na Drini”, u smislu srpskog karaktera Bosne i Hercegovine. Od ukidanja Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu 31. januara 1919. pa do konačnog prestanka sa radom Pokrajinske uprave za BiH početkom 1925. godine, postojao je neki
privid političke individualnosti Bosne i Hercegovine, premda je i u
tom razdoblju – a o kasnijim razdobljima državnog života međuratne
Jugoslavije da i ne govorimo – srpska supremacija u pokrajini bila
neupitna, makar su srpski nacionalistički krugovi, uglavnom pristaše
Narodne radikalne stranke, izražavali nezadovoljstvo sporošću mijenjanja od austrougarskih vlasti naslijeđene administracije u kojoj su
preovladavali kadrovi koje su bosanski radikali nazivali “strancima” i
neprijateljima nove državne stvarnosti.
SIJEČANJ 2014.
Mislim da se u bošnjačkoj historiografiji prenaglašava član 135
Vidovdanskog ustava u afirmaciji državno-pravnog kontinuiteta
Bosne i Hercegovine, koja je tim ustavom, usljed preimenovanja
postojećih bosanskohercegovačkih okruga u oblasti, sačuvana na
razini pojma i imena, ali je izgubila svoj zemaljski upravni subjektivitet kojeg je posjedovala još od Srednjeg vijeka. Zakonom o nazivu
i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. oktobra 1929. godine
Bosna i Hercegovina je razbijena kao teritorijalna cjelina, pa se u
javnoj komunikaciji govorilo “bivša Bosna i Hercegovina”, a tu su
protubosansku praksu nastavile elite koje su stajale iza Sporazuma
Cvetković – Maček 1939. godine, kao i ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske, koji je u julu 1941. rasparčao teritorij Bosne i Hercegovine unutar 11 velikih župa, od kojih su četiri imale sjedište izvan
BiH. Bosanskohercegovačko stanovništvo nije imalo udjela u donošenju ovih rješenja, a svaki govor o autonomiji Bosne i Hercegovine
bio je ocjenjivan kao protusrpska odnosno protuhrvatska retorika,
a otuda i protudržavna djelatnost.
Historičar se ne bavi nagađanjem, ali je veliko pitanje šta bi bilo
sa Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda da su ostali u raljama
velikodržavnih projekata i da ratni haos nije posredovao u usponu
KPJ i Titovih partizana kao vojno-političke alternative nositeljima politika koje su negirale historijsku i političko-društvenu posebnost Bosne i Hercegovine. Obnova bosanskohercegovačke državnosti putem odluka ZAVNOBiH-a predstavljala je svakako prijelomni događaj
novije historije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, makar te odluke
i nisu samo odražavale domovinske osjećaje i težnje vijećnika bosanske ratne skupštine, već i političko-stranačke interese komunističke
elite koja je težila modelu rješavanja nacionalnog pitanja u funkciji
jačanja i konsolidacije nove revolucionarne vlasti u Jugoslaviji.
Muslimanske mase su uglavnom osjećale
odbojnost prema srpstvu i hrvatstvu
Kada se čitaju knjige nekih povjesničara i gledaju prigodne
ilustracije, stječe se dojam da je bošnjački narod u BiH i Hrvatskoj
bio masovno za NDH i ustaški pokret, te da je pristajao na hrvatsku nacionalnu ideologiju kakvu je propagirao dr. Ante Starčević.
Istražujući dokumente po hrvatskih i bosanskohercegovačkim arhivima da li ste stekli takav dojam ili se radi o (ne)svjesnim političkim manipulacijama? Imate li kakav konkretan primjer?
Niko ne može sa sigurnošću reći šta je osjećalo nekoliko stotina
hiljada pojedinaca – Bošnjaka – nakon što je proglašena Nezavisna
Država Hrvatska 10. aprila 1941. godine. No historijski izvori govore
da su mnogi Bošnjaci, kako elitni krugovi tako i šire narodne mase,
pozdravili nastanak NDH. Nisu imali razloga žaliti za državom koja je
stajala iza nepravične agrarne reforme, koja je nametala obilježavanje crkvenih svetaca u školama i održavala sistem dominacije jednog
naroda nad drugim. Pozitivno raspoloženje prema NDH dijelom je
poticalo i iz svijesti da je iza novoformirane države stajala Njemačka,
prema kojoj su Bošnjaci u to vrijeme izražavali simpatije kao sili koja
bi mogla okončati kolonijalno prisustvo Velike Britanije i Francuske u
arapskim zemljama i popraviti stanje tamošnjih muslimana, prema
kojim su muslimani Bosne i Hercegovine još uvijek osjećali jake emotivne spone ispoljavajući interes za njihovo prilike.
Prvobitno raspoloženje prema NDH, kod nekih brže kod nekih
sporije, mijenjalo se u pravcu otrježnjenja i hlađenja, potom udaljavanja i kritike, da bi se na koncu pretvorilo u neraspoloženje, ogorčenje i otpor. Tome su doprinosili masovni četnički zločini nad Bošnjacima, koje vlasti NDH nisu bile u stanju spriječiti, ali i rasprostranjeni
dojam da ustaški režim nema osjetljivosti i obzira prema teškim pri-
17
INTERVJU
Od 90-ih godina 20. stoljeća pa naovamo, naročito za vrijeme agresije na BiH i neposredno nakon
nje, postojala je svojevrsna neformalna simbioza SDA i Islamske zajednice, od koje je, po mom
sudu, više koristi imala SDA, a manje Islamska
zajednica, jer je gubila na vjerodostojnosti kod
ljudi koji nisu pripadali SDA, a svejedno su osjećali važne spone sa svojim islamskim korijenima
i naslijeđem. Kasnije su se pojavile neke nove
“naklonosti” i bilo je jasno da Islamska zajednica
nema konzistentan i jasno definiran stav prema
pitanju odnosa njenih prvaka i službenika prema
političkim strankama.
Prije bilo kakvog govora o uspostavi institucije
evropskog muftije, mislim da bi morala postojati
potkrijepljena studija o “evropskim muslimanima”, njihovom političkom, socijalnom, obrazovnom i kulturnom položaju, njihovim vjerskim
razlikama, njihovim međusobnim sponama i općenito njihovom raspoloženju prema takvoj jednoj vrsti vjerskog predstavništva. Postavlja se
pitanje da li je to ideja kojom se bave pojedini
vjerski zvaničnici, a o kojoj većina muslimana u
Evropi ne zna ništa i, prije svega, koji i kakvi proceduralni postupci bi osigurali reprezentativnost
i legitimitet takvoj jednoj instituciji.
likama u kojim žive Bošnjaci, kao i sve izvjesnija propast Sila osovine
i besperspektivnost NDH te rastuća popularnost partizanskog pokreta koji se nudio kao jedini faktor zaštite Bošnjaka i uspostave pravičnijeg poretka u Bosni i Hercegovini u odnosu na postojeći.
Navest ću jedan zanimljiv izvor. Jedan njemački izvjestitelj je u
septembru 1942. godine pisao kako se, posmatrajući muslimansku
politiku u Sarajevu i okolini, jasno vidi da je držanje muslimana prema NDH i hrvatstvu uglavnom rezervirano i pasivno, većina muslimana se ne osjeća Hrvatima, “već kao muslimanski Bosanci”, temeljem religije, kulture, posebnog domovinskog osjećaja te različite historije. Autor potencira prisutnu muslimansko-katoličku napetost, te ističe da muslimani pokazuju strah od utjecaja klerikalaca,
prije svega u slučaju napada na njihov unutrašnji život. Muslimani
se sada, on zaključuje, obzirom na njihov prijateljski stav prema
Nijemcima, kojeg su ispoljavali prije jugoslavenskog rata, osjećaju
“u mnogo čemu razočarani”, pošto je njihova situacija danas još
gora nego što je bila za vrijeme jugoslavenske vladavine. Od jeseni
1943. Bošnjaci su sve masovnije pristupali jedinicama partizanskog
antifašističkog pokreta, na različite načine oponirali ustaškom režimu, ali je, dakako, bilo i pojedinaca koji su do kraja rata ostali privrženi NDH, bez obzira na njenu očiglednu agoniju i propast. O ovoj
temi govorim opširnije u mojoj novoj knjizi, a važne uvide i zaključke već su donijeli Rasim Hurem, Jozo Tomasevich, Nada Kisić Kolanović, Marko Attila Hoare i drugi autori.
Što nam kaže povijesno iskustvo – tko se i na kakav način
obraćao Bošnjacima? Što je bilo presudno da se pored žestoke
kampanje kroatizacije i srbizacije očuva bošnjačka svijest i nacionalni identitet?
18
Što se tiče bošnjaštva, historijska nauka ne nudi saznanja da je ovaj
pojam bio potisnut kao nacionalna identifikacija bosanskohercegovačkih muslimana potkraj 19. i tokom 20. stoljeća temeljem nacionalističkog pritiska susjednih naroda ili djelovanja nekog političkog faktora
koji je utjecao na nacionalno pitanje i društvene odnose u postojećim
državnim tvorevinama. Od austrougarske okupacije 1878. Bošnjaci su
punosvjesno naglašavali svoj muslimanski identitet, smatrajući ga faktorom zaštite svoje posebnosti, ali i prava i privilegija, te šire narodne
homogenizacije unutar države koja je sve do balkanskih ratova bila
poimana kao prijetnja njihovom opstanku, temeljem krivih predstava
da nema bitne razlike između Austro-Ugarske na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće sa Austrijom iz vremena Eugena Savojskog i Boja pod Banjalukom. Ova praksa je nastavljena za vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine
Jugoslavije, dajući prostora nacionalističkim elitama iz susjedstva Bosne i Hercegovine, ali i unutar nje, da potiču “nacionalizovanje”, odnosno “nacionaliziranje” muslimana, koji su smatrani “nacionalno nesvjesnim”. Sa osnovnom političkom namjerom da se ostvari strateška
nacionalna prevaga srpskog, odnosno hrvatskog naroda nad Bosnom i
Hercegovinom i time, rješavajući pitanje “čija je Bosna”, pruži oslonac
afirmaciji, odnosno redizajniranju postojećeg državno-nacionalnog
poretka u korist jedne ili druge strane.
Srpske elite su u tim nastojanjima koristile razna sredstva, od
biranih kadrovskih rješenja na mjestu direktora Šerijatske gimnazije do potpore koja je pružana prosrpskom “Gajretu”. One, ipak, na
tom planu nisu imale cjelovite strategije, a muslimanske mase su,
sa svoje strane, uglavnom osjećale odbojnost prema srpstvu i hrvatstvu jer su ih smatrale organski naslonjenim na njihova konfesionalna izvorišta – pravoslavlje i katoličanstvo. S vremenom je mu-
PREPORODOV JOURNAL 159
INTERVJU
slimanstvo političara, kulturnih i vjerskih elita te širih slojeva društva, pored vjerske oznake, preraslo u izraz samosvjesne političkodruštvene identifikacije koja je, osnažena osjećajem tjeskobe i stiješnjenosti između dva nacionalistička i velikodržavna koncepta,
postala podlogom i supstratom kasnijeg muslimanskog nacionalnog formiranja, uključujući priznanje tokom 60-ih i savremeni povratak historijskom bošnjačkom imenu.
Islamska zajednica – nadstranačka duhovna i
institucionalna snaga i autoritet
Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naroda, a reisu-l-ulema najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Da
li je bosanskohercegovačka ulema u prezentiranom periodu bila
dorasla da bude generatorom šireg kulturnog i društvenog preporoda bošnjačkog naroda?
Kad se govori o Islamskoj zajednici, treba znati šta je taj pojam
značio u određenim razdobljima historije. Od imenovanja prvog reisu-l-uleme i Ulema-medžlisa 1882. do kraja Drugog svjetskog rata i
uspostave komunističkog režima u Jugoslaviji, Islamsku zajednicu su
sačinjavali svi bosanskohercegovački zemaljski pripadnici islamske
vjere, odnosno svi muslimani Bosne i Hercegovine neovisno o njihovim ličnim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima. To je značilo veću
otvorenost organa Zajednice prema bošnjačkom društvu, ali i veću
izloženost različitim oblicima političke manipulacije i pritiska. Islamska zajednica, u smislu njenih tijela i institucija, često je bila izložena
samovolji političara, ministara, administracije i lokalnih moćnika, a
vjerski prvaci i ulema počesto opterećeni svojim nezavidnim socijalnim statusom i materijalnim prilikama, koje su ih udaljavale od djelotvornijeg utjecaja na bošnjačko društvo i život muslimana.
Na Vaše pitanje mogu odgovoriti da bosanskohercegovačka
ulema u prezentiranom razdoblju nije bila dorasla, odnosno nije
bila u stanju da bude generatorom šireg kulturnog i društvenog
preporoda bošnjačkog naroda, a razlozi su brojni, od navedenih
materijalnih i statusnih prilika do ukorijenjenog nepovjerenja prema pokušajima savremenog razumijevanja islamskih izvora. O tim
razlozima sam pisao u svojim knjigama i radovima. Bilo je, međutim, uleme koja se opirala stagnaciji, poput reisu-l-uleme Džemaludina ef. Čauševića, hafiza Abdulaha Ajni ef. Bušatlića, Muhameda
ef. Zahirovića, ali je ona bila u izrazitoj manjini prema tradicionalistima, oportunističkim elementima i konzervativnim političkim elitama koji su svaki novi pogled na tradiciju i običaje Bošnjaka, a o
islamskim izvorima da i ne govorimo, ocjenjivali kao napad na njihovu vjeru, identitet i opstojnost u Bosni i Hercegovini.
Nakon izbora novog reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića pokrenut je dugoočekivani proces promjene Ustava Islamske zajednice u BiH. O tom se pitanju u javnosti mnogo raspravljalo, posebno
o posljedicama predloženih reformi i mjera. Po Vašim saznanjima,
što se želi postići novim Ustavom i koje su najvažnije promjene?
Proces promjene Ustava Islamske zajednice u BiH iniciran je još
prije nekoliko godina i prije izvjesnog vremena je provedena široka
javna rasprava o Nacrtu amandmana na Ustav Islamske zajednice
kojeg je izradila Ustavna komisija Sabora Islamske zajednice na
svojoj sjednici od 20. januara 2014. godine. Svaka promjena Ustava, dakako, ima svrhu unaprijediti važeća normativna rješenja i
uskladiti ih sa tekućim potrebama, ali i praksom koja se pokazala
svrsishodnom, donoseći poboljšanje organizacijske strukture, te
modela odlučivanja i djelovanja kako bi Zajednica i njeni organi na
optimalan način mogli odgovoriti svojim osnovnim vjerskim i društvenim zadacima i ciljevima.
SIJEČANJ 2014.
Prvobitno ponuđene smjernice, sa tematske sjednice Rijaseta
Islamske zajednice u Fojnici od 28. februara 2012. godine, Sabor Islamske zajednice je odbacio kao radikalan iskorak u smjeru ustavnog i organizacijskog redizajniranja Zajednice i njenog preustroja u neku vrstu
složene Zajednice federalističkog tipa, temeljem čega se pristupilo
izradi Platforme za promjenu Ustava koja je vodila današnjem Nacrtu,
sa rješenjima koja podrazumijevaju afirmaciju pravnog kontinuiteta
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sa naglašenom ulogom reisul-uleme kao najvišeg vjerskog autoriteta koji predstavlja i zastupa Zajednicu te simbolizira njeno jedinstvo, ali i organizacijskom zasebnošću i svojevrsnom autonomnošću muslimana u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, kao i muslimana Bošnjaka izvan domovinskih zemalja te drugih
muslimana koji prihvataju Zajednicu kao svoju.
Ne bih ulazio u pojedinačne amandmane, jer je proces promjene još u toku, ali vjerujem da će nova ustavna rješenja Zajednicu
načiniti funkcionalnijom i spremnijom da nudi adekvatne odgovore
na izazove koje savremena društvena i kulturna kretanja, i u regionalnom i u globalnom smislu, postavljaju pred muslimane na ovim
prostorima. Istovremeno, značaj promjene Ustava ne treba precijeniti, jer rezultati i učinci ponajprije ovise od ljudi na konkretnim
pozicijama, od lokalnog imama do reisu-l-uleme.
U proteklim godinama, posebice za vrijeme reisa Mustafe Cerića,
bilo je mnogo primjedbi upućenih Islamskoj zajednici zbog uplitanja
u politiku. Kakvo je Vaše mišljenje o tom pitanju? Imamo osjećaj da
se s izborom reisa Kavazovića situacija znatno promijenila.
Već sam rekao da se politika uplitala u poslove Islamske zajednice, od begova okupljenih u Muslimanskoj narodnoj organizaciji
do komunista koji su odlučivali ko će biti reisu-l-ulema. Zanimljivi
su, recimo, pokušaji Muslimanskog saborskog kluba da se spriječi
imenovanje Džemaludina ef. Čauševića za reisu-l-ulemu 1913. godine, premda je on uživao široku podršku uleme i bošnjačkog građanstva. Ali i Islamska zajednica se uplitala u politiku, ne na institucionalnoj, već individualnoj razini. Recimo, banjalučki muftija Ibrahim ef. Maglajlić je bio politički eksponiran i za Austro-Ugarske i za
Kraljevine SHS. Predsjednik Ulema-medžlisa u Sarajevu Salim ef.
Muftić bio je u Senatu Kraljevine Jugoslavije. Ulema se nalazila na
vladinim i protuvladinim izbornim listama, a reisu-l-ulema Kemura
je članovima Republičke komisije za vjerska pitanja BiH izražavao
zabrinutost zbog jačanja nacionalizma nakon Brionskog plenuma.
Od 90-ih godina 20. stoljeća pa naovamo, naročito za vrijeme
agresije na BiH i neposredno nakon nje, postojala je svojevrsna neformalna simbioza SDA i Islamske zajednice, od koje je, po mom sudu, više koristi imala SDA, a manje Islamska zajednica, jer je gubila na
vjerodostojnosti kod ljudi koji nisu pripadali SDA, a svejedno su osjećali važne spone sa svojim islamskim korijenima i naslijeđem. Kasnije
su se pojavile neke nove “naklonosti” i bilo je jasno da Islamska zajednica nema konzistentan i jasno definiran stav prema pitanju odnosa njenih prvaka i službenika prema političkim strankama. Poznavajući reisu-l-ulemu Kavazovića, vjerujem da će se Islamska zajednica u dolazećem vremenu u cijelosti afirmirati kao nadstranačka duhovna i institucionalna snaga i autoritet čiji stavovi i gledišta mogu
biti relevantni i bitni za najširi spektar bošnjačkog društva i politike.
Ideja “europskog muftije” u postojećem vremenu
nije realna
Već nekoliko godina govori se o instituciji tzv. europskog muftije. U intervjuu za “Preporodov Journal” prof. dr. Hilmo Neimarlija je rekao da se radi “jeftinoj priči”, dok je ljubljanski muftija dr.
Nedžad Grabus rekao da je nužno “otvaranja argumentirane ra-
19
INTERVJU
sprave”. Vidljivo je da je ideja vrlo zanimljiva čelnicima Islamskih
zajednica u Hrvatskoj i Sandžaku, ponajviše ljudima bliskim bivšem reisu Ceriću. Kakvo je Vaše mišljenje o tom pitanju kao povjesničara, ali i čovjeka koji je dugi niz godina vezan uz Islamsku zajednicu i njene obrazovne strukture?
Prije bilo kakvog govora o uspostavi institucije evropskog muftije, mislim da bi morala postojati potkrijepljena studija o “evropskim
muslimanima”, njihovom političkom, socijalnom, obrazovnom i kulturnom položaju, njihovim vjerskim razlikama, njihovim međusobnim sponama i općenito njihovom raspoloženju prema takvoj jednoj
vrsti vjerskog predstavništva. Postavlja se pitanje da li je to ideja kojom se bave pojedini vjerski zvaničnici, a o kojoj većina muslimana u
Evropi ne zna ništa i, prije svega, koji i kakvi proceduralni postupci bi
osigurali reprezentativnost i legitimitet takvoj jednoj instituciji. Ideju
o evropskom muftiji ne bi trebalo apriorno odbaciti, ali morali bi postojati jasni pokazatelji da bi sve muslimanske zajednice koje žive u
Evropi imale koristi od tog vjerskog autoriteta, a ne samo neke, ili
određeni elitni krugovi koji bi osigurali njegovu uspostavu.
Ako se pogleda novija muslimanska historija, primijetit će se da
su vjerske i kulturne razlike među muslimanima, njihova politička,
plemenska i interesna fragmentiranost te krupno društveno-ekonomsko zaostajanje za evropskim zemljama bili nepremostiva prepreka za bilo kakav pokušaj obnove institucije hilafeta, nakon što ga
je jedna politička klika, tačnije jedan čovjek, ukinuo 1924. ostavljajući muslimane bez vrhovnog vjerskog autoriteta. Sa druge strane, neprijeporno je halifa kroz historiju opstajao temeljem oslonca kojeg je
imao u nositelju svjetovne muslimanske vlasti, bez obzira radilo se o
jednoj ličnosti ili ne, i to dok je muslimanska vlast prelazila etničke i
plemenske granice unutar svijeta sunitskog islama. Danas takve realnosti ne postoje i teško je zamisliti, makar se ovdje radi o primarno
vjerskom starješini, da bi muslimani na jednom golemom prostoru
kakav je Evropa mogli pokazati takav stepen vjerskog jedinstva, benevolentnosti i odgovornosti prema zajedničkim ciljevima, ma šta
oni bili, da bi kao posljedica takvog njihovog stava nastala institucija
evropskog muftije. Mislim da ta ideja u postojećem vremenu nije
realna, što ne znači da o njoj i srodnim idejama ne treba raspravljati
i jačati veze među muslimanima u Evropi.
Mnogi osjećaju svojevrsnu tendenciju klerikalizacije ili “hodžizacije” Islamske zajednice. Smatra se da je taj proces ipak najslabiji u BiH, a uzima veći intenzitet u tzv. dijaspori. Drastičan slučaj
je novoizabrani sastav Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, u kojem nema niti jedne osobe izvan imamskih struktura, sve hodža
do hodže… Dobar put i čist nijjet ili teška stranputica i novi sukobi? Što nas uči povijesno iskustvo?
Ako se pogleda historija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, primijetit će se da je od ranih dana postojala dihotomija ulemansko-elitističkog i laičko-demokratskog pristupa pitanjima rukovođenja poslovima Islamske zajednice. Zajedničko ministarstvo finansija u Beču i Zemaljska vlada u Sarajevu su favorizirali prevlast
vjerskih lica u tijelima Islamske zajednice, jer su na taj način Zajednicu mogli lakše kontrolirati i sužavati prostor djelovanja narodnog
pokreta. Ipak, nakon prihvatanja Statuta za autonomnu upravu
islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH iz 1909. godine, jačao je utjecaj “svjetovnjaka” u strukturama Islamske zajednice, pa su političari, trgovci i čaršija imali važnu riječ u pitanjima
kao što su korištenje vakufskih prihoda i finansiranje vjerske prosvjete. U monarhističkoj Jugoslaviji i NDH, prevaga jednog ili drugog elementa, uleme ili laika, ovisila je najdirektnije o rasporedu
političkih snaga u državi, što je najplastičnije došlo do izražaja za
vrijeme šestojanuarske diktature, kad je voljom ministra pravde
20
Milana Srškića visokoj ulemi data presudna uloga u svim poslovima
Zajednice, kao i za vrijeme koalicijske vlade Stojadinović – Korošec
– Spaho, kad je u Zajednici sprovedena radikalna laicizacija, ukinute muftije, a za reisu-l-ulemu postavljena osoba koja nije imala nijednog dana aktivne vjerske službe u Islamskoj zajednici.
Poslijeratni odnosi na ovom planu još nisu bili predmet cjelovite historijske analize, a oni su veoma važni za uvid koliko je današnja struktura Islamske zajednice naslonjena na realitete iz socijalističkog razdoblja, te da li su “svjetovnjaci” u postojećim tijelima
Islamske zajednice samo dekor ili sa ulemom ravnopravan činilac u
sistemu odlučivanja i upravljanja Zajednicom. Danas se Islamska
zajednica u široj javnosti uglavnom poistovjećuje sa ulemom, imamima i vjeroučiteljima i često se može čuti da postojeći poredak ne
pruža dovoljno prostora interakciji i zajedničkim naporima uleme i
izvanulemanskih krugova na afirmaciji islama u društvu, a o njegovom promišljanju da i ne govorimo. Do Drugog svjetskog rata je
postojao najširi interes bošnjačkog društva za pitanja iz domena
Islamske zajednice, i na intelektualnoj i na praktičkoj razini, vodile
su se rasprave, polemike, pisale knjige i brošure, bila je jedna vrsta
pozitivne napetosti koja je obogaćivala Zajednicu novom energijom i davala joj podsticaj za nove vizije i rješenja. No ako je sada
stanje drugačije, onda to nije samo posljedica postojećeg poretka
u Islamskoj zajednici, već i promjena koje su se, u drugoj polovini
20. stoljeća, dogodile u socio-ekonomskoj i obrazovnoj strukturi te
svjetonazorskim usmjerenjima i društvenim prioritetima Bošnjaka.
Bošnjaci su, barem do prije 20-ak godina, pripadali hanefijskom mezhebu i maturidijskom akaidu. Sada imamo više različitih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola, što unosi dodatnu konfuziju među bosanske muslimane, kao da smo u “živom
pijesku” mezhebskih podjela. Koliko dobrog je donijelo školovanje po različitim islamskim fakultetima u svijetu?
Nisam siguran da su Bošnjaci podijeljeni po mezhebskim i
akaidskim pitanjima. Uvjeren sam da većina bosanskohercegovačkih muslimana ne zna ni šta znače pojmovi “mezheb” i “akaid”, niti
se opterećuje tim temama. Ono o čemu možemo govoriti, koliko
primjećujem, jesu novi detalji u obredoslovnoj i pojavnoj sferi, ali i
svojevrsna radikalizacija u poimanju vjere. Mladi ljudi, nerijetko iz
porodica sa oskudnim vjerskim znanjem, nekritički prihvataju upute “autentičnih muslimana” iz kolijevke islama, oponašaju njihovo
držanje na namazu, slijede njihov način odijevanja i, nerijetko, u
svojoj vjerskoj gorljivosti, ispoljavaju netrpeljivost prema neistomišljenicima, kako na vjerskoj tako i na političkoj ravni.
Navest ću primjer jedne hutbe, prošle godine, kada je jedan
mladi pristaša vehabitskog pravca javno demonstrirao svoje neslaganje i odbacivanje očitovanja reisu-l-uleme o prirodi sukoba u Siriji, provocirajući raspravu i remeteći praćenje hutbe. Održavaju se
tribine i predavanja gdje se napada demokratija i promovira duh
samogetoizacije, svjesno ili nesvjesno zanemarujući vrijeme i prostor u kojim živimo te naslijeđe i tradiciju koji su sastavni dio psihološkog i društvenog konteksta naše stvarnosti. Nažalost, dužnost
mi je primijetiti da se i kod pojedinih mlađih tumača islama iz redova Islamske zajednice, uslijed raznih utjecaja te individualnog vjerskog zanosa, primjećuju pristupi, komentari i tvrdnje koji zabacuju
ovdašnje muslimansko naslijeđe i promoviraju svojevrsni puritanizam, koji, u radikalnijim varijantama, običnog muslimana stavlja u
odnos, ispunjen tjeskobom i nelagodom, spram društva i sredine u
kojoj živi. Dakako, raznolikosti su prirodna stvar, njih je bilo i u vremenu Sulejmana ef. Šarca i Džemaludina ef. Čauševića, ali Bošnjaci
koji su u aktivnom doticaju sa vjerom moraju razvijati kulturu dijaloga i uvažavanja drukčijeg mišljenja, demonstrirajući jednaku razi-
PREPORODOV JOURNAL 159
INTERVJU
Danas je općenito rasprostranjena usitnjenost,
interesna razjedinjenost, dominiraju autarkija i
okretanje privatnim stremljenjima nauštrb javnog dobra. Čvrste spone solidarnosti i upućenosti jednih na druge tokom rata i neposredno nakon njega ustupile su mjesto zatvaranju u uske
interesne grupe koje čine izlišnom širu saradnju,
konsultaciju, promišljanje i analizu. Za postojeće
negativno stanje glavnu odgovornost imaju ljudi
na važnim funkcijama, ali i intelektualci i akademska zajednica koji bi morali biti u pročelju
pozitivnih kretanja kao faktor stabilnosti i usmjeravajuća snaga u društvu.
nu obzira i otvorenosti prema onima koji su manje ili više, ili koji
tek trebaju kročiti u područje islamskih vrijednosti.
Bošnjaci, generalno gledano, nisu izvukli pouke iz
proteklog rata
Prethodni Popis stanovništva u BiH odvijao se u teškim okolnostima, ali je potvrdio jačanje bošnjačke nacionalne svijesti. Da
li je Popis 2013. stavio točku na “i” dugogodišnjeg negiranja nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka? Povijest je pokazala,
bez obzira na “izlete” studentske elite, da je narod privržen bošnjačkoj naciji i da ne prihvaća drugačije nacionalne odrednice, pa
i po cijenu da bude neopredijeljen.
Još je rano govoriti o ishodu Popisa stanovništva jer službene
rezultate još nemamo. Vjerujem da će provedeni Popis pokazati da
su Bošnjaci punosvjestan evropski narod koji je otklonio sve dileme
u pogledu njegovog nacionalnog identiteta i perspektive. Dileme i
otpori koje su neki ispoljili prema bošnjačkoj odrednici poticali su iz
nepoznavanja historijskih činjenica, a dijelom i usljed krive predstave da je bošnjaštvo vjerski, pa i politički određen pojam kojeg su
90-ih godina prošlog stoljeća promovirale vodeća bošnjačka stranka i Islamska zajednica. Svakako bi akademski krugovi i kulturna
društva u narednom vremenu trebali učiniti dodatni napor na
osmišljenoj i argumentiranoj afirmaciji bošnjačke ideje.
Kakvo je stanje akademske zajednice u BiH? S obzirom na teško
stanje u BiH, kakve su mogućnosti kvalitetnog istraživačkog rada?
Stanje historiografije nije na zadovoljavajućem nivou, zar ne?
O stanju akademske zajednice u BiH može se govoriti kroz prizmu
siromašne države u kojoj se izdvaja 0,1% brutto domaćeg proizvoda za
naučno-istraživački rad, ali i kroz prizmu neplanskog razvoja visokog
obrazovanja koji je relativizirao naučni i intelektualni profil akademske
zajednice popunjavajući je, nerijetko, kadrom koji nema ni volje ni
umijeća da bude nosiocem naučnog i društvenog razvoja. Općenito,
napredak nauke je na margini pažnje društva i države, tako da profesori koji ne žele da im se posao svede na puko reproduciranje postojećih znanja moraju tražiti privatne puteve ka nauci i publiciranju rezultata istraživanja. Društvene nauke su posebno obezvrijeđene, a naročito historija, prema kojoj je društvena pažnja tek sporadično usmjerena kad se obilježava neki državni praznik ili neka obljetnica.
Svi mi koji se danas bavimo historijom slušali smo naše profesore koji su nam pričali o nemjerljivo povoljnijim mogućnostima
istraživačkog rada i razvoja historiografije za vrijeme bivše države.
Danas je istraživanje skopčano sa priličnim izdacima i poteškoća-
SIJEČANJ 2014.
ma, kako usljed činjenice da se relevantni fondovi i zbirke nalaze u
arhivima drugih država, tako i usljed uslova korištenja arhivske građe, štampe i periodike u domaćim arhivima, bibliotekama i drugim
ustanovama. No i pored toga ne bih rekao da je stanje historiografije u BiH na nezadovoljavajućem nivou, ako se pogleda obim i karakter objavljenih radova od sredine 90-ih pa naovamo. Ima, međutim, osnove ocjena da se u bosanskohercegovačkoj historiografiji malo i nedovoljno otišlo u kritičkoj revalorizaciji historiografskog naslijeđa iz socijalističkog vremena, uz, dakako, sav respekt
prema neupitnim imenima i postignućima ove epohe. Također,
priličan broj značajnih tema, govorim o historiji savremenog doba,
još uvijek nije bio predmet ozbiljnog naučnog istraživanja i analize.
I prije najnovijih događanja, mnogi su smatrali da je bosanskohercegovačka politička scena prilično tužna i tegobna, te da
su Bošnjaci u najgorem stanju od kraja rata do danas. Kakva je
Vaša ocjena sadašnjeg položaj Bošnjaka u BiH?
Nisam siguran da mogu dati utemeljen odgovor na Vaše pitanje, jer je moja pažnja već više godina zaokupljena prošlošću, a ne
sadašnjošću Bošnjaka. No neki se uvidi mogu iznijeti već na osnovu
elementarnog praćenja dešavanja u našem društvu i politici, koja,
po mom sudu, skoro posvuda manifestiraju odsustvo jasnih zajedničkih ciljeva, složnog rada i odgovornosti prema općem dobru kojeg zovemo državom. Nažalost, bojim se da Bošnjaci, generalno
gledano, nisu izvukli pouke iz proteklog rata, niti pravilno razumiju
poruke koje im se kontinuirano, izravno i neizravno, upućuju iz manjeg entiteta iz kojeg se uporno i nedvosmisleno napada i obezvrjeđuje država u kojoj živimo, planski i sistemski sabotira sve što je u
funkciji napretka države i ciljano produbljuju jazovi i pothranjuje
razdor među narodima kako bi se spriječilo stvaranje socijalne
podloge za nesmetan život države Bosne i Hercegovine.
Neću govoriti o poukama iz nešto starije prošlosti, premda bi se
i iz nje mnogo toga moglo naučiti, napose bi se političke elite i ljudi
na važnim pozicijama mogli zamisliti nad zbiljom u kojoj živimo i odgovornošću koju imaju prema državi i dolazećim generacijama. Danas je općenito rasprostranjena usitnjenost, interesna razjedinjenost, dominiraju autarkija i okretanje privatnim stremljenjima nauštrb javnog dobra. Čvrste spone solidarnosti i upućenosti jednih na
druge tokom rata i neposredno nakon njega ustupile su mjesto zatvaranju u uske interesne grupe koje čine izlišnom širu saradnju,
konsultaciju, promišljanje i analizu. Za postojeće negativno stanje
glavnu odgovornost imaju ljudi na važnim funkcijama, ali i intelektualci i akademska zajednica koji bi morali biti u pročelju pozitivnih kretanja kao faktor stabilnosti i usmjeravajuća snaga u društvu.
21
INTERVJU
Prošla su skoro dva desetljeća od mirovnih pregovora u
Daytonu i potpisivanja sporazuma koji je u značajnoj mjeri krivac
za sadašnje neodrživo stanje u BiH. Bili ste i aktivni sudionik političkih događanja u jednom periodu svoga života – savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, a zatim poslanik u Predstavničkom
domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i član parlamentarnog izaslanstva BiH pri Parlamentarnoj skupštini OSCE-a.
Gdje je izlaz iz “daytonske luđačke košulje”? Sjećate li se kakvih
razmišljanja rahmetli predsjednika Izetbegovića?
Ispravka, nisam bio savjetnik već glasnogovornik stranke na čijem
je čelu bio Alija Izetbegović, državnik i mislilac s kojim mi je bila čast
sarađivati i nakon čijeg odlaska se itekako osjetila praznina u društvenom i političkom prostoru Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Izetbegović
je bio realan političar koji nije gajio iluzija u pogledu poslijeratne izgradnje Bosne i Hercegovine, u smislu puta koji će biti trnovit i mukotrpan, što ga nije obeshrabrivalo da traži i nudi najbolja rješenja, ali i da
se bavi konkretnim problemima čiji su ishodi objektivno ovisili o volji i
umijeću samih Bošnjaka. Vjerovao je da bi se Federacija BiH mogla
razviti u stabilan i prosperitetan entitet, koji bi kao takav mogao imati
integrirajuću snagu na razini Bosne i Hercegovine. Istovremeno je
upozoravao da poslijeratni oporavak i prateća tranzicija neće moći
proći bez nepravde, nejednakosti, zloupotreba, upućujući javne ličnosti i zvaničnike da imaju odgovornosti i osjetljivosti prema potrebama
građana, naročito boračkih kategorija.
Nažalost, mnogo toga je od njegovog vremena otišlo u krivom
smjeru, naročito od neusvajanja tzv. aprilskog paketa i zadnjih parlamentarnih izbora 2010. godine, nakon kojih se Federacija BiH
pretvorila u politički nestabilan entitet. To je ojačalo poziciju RS-a
omogućujući joj da se predstavlja, i domaćoj i međunarodnoj javnosti, kao funkcionalniji dio Bosne i Hercegovine kojoj zajednička
država samo smeta na putu potpunog razvoja i napretka.
Pitate me gdje je izlaz... U postojećim odnosima to bi, prema mojim razmišljanjima, bio unutarbosanski dogovor o prihvatanju minimuma koji je neophodan za nesmetano kretanju BiH prema evroatlanskim integracijama te principa pune ravnopravnosti naroda i
građana na prostoru oba entiteta i distrikta. U tom smjeru bi morao
ići snažan i djelotvoran pritisak međunarodne zajednice, koja, po
mom sudu, snosi veliku odgovornost za današnje stanje, jer ne poduzima ništa da se zaustavi antibosansko djelovanje pojedinih aktera političke scene u BiH. Bez te uloge i bez tog pritiska postavlja se
pitanje da li je javna i deklarativna podrška međunarodnom subjektivitetu i cjelovitosti BiH, koju kontinuirano ističu zvaničnici EU i SAD,
samo prazna retorika iza koje ne stoji stvarna spremnost da se pomogne BiH na putu njene konsolidacije i razvoja u samoodrživu,
funkcionalnu i stabilnu državu. Bosni i Hercegovini trebaju konkretne inicijative i podrška, i u tom smislu ohrabruju najave novih pristupa koje dolaze od strane naših hrvatskih susjeda.
U najširoj percepciji, politika je sinonim za zlo,
iskvarenost i beskrupuloznost
Početak veljače/februara 2014. donio je nezapamćene nemire i demonstracije u većem broju gradova širom BiH. Inicijalna
detonacija dogodila se u gradu u kojem ste rođeni i u kojem živite
i radite – u Tuzli. Da li su Vas demonstracije iznenadile? Po Vašem
mišljenju, što je glavni uzrok nezadovoljstva naroda?
Prvobitne demonstracije obespravljenog i zapostavljenog radništva, prije 7. februara 2014. godine, nisu bile nikakvo iznenađenje
već nastavak protesta ljudi koje su privatizacija i negativni socio-ekonomski trendovi doveli na prosjački štap, a prema čijim nevoljama
22
Kantonalna vlada nije pokazivala dovoljno osjetljivosti i odlučnosti u
smislu barem nekih inicijativa koje bi vodile unapređenju njihovog
socijalnog položaja. Ono što se desilo 7. februara imalo je podlogu u
širem nezadovoljstvu naroda općim stanjem u društvu, ali se u pojavnom smislu svelo na izljeve nasilja i barbarstva prema institucijama sistema i čuvarima reda, uz elemente udara na ustavno-pravni
poredak. To je nanijelo veliku štetu imovini građana i ugledu države,
ali i izgledima da demonstracije dobiju pozitivan epilog – u smislu
hvatanja u koštac sa konkretnim problemima ekonomske stagnacije
i socijalnog beznađa. Događaji 7. februara nanijeli su nepopravljivu
štetu realnoj snazi građanskog pritiska na vlast da se trgne iz letargije i počne rješavati goruće probleme društva, uključujući pokretanje
privrede i zapošljavanje mladih, jer su mnogi koji su imali motiva i
razloga priključiti se demonstracijama, nakon nasilja i paljevina te
uvidom u načine artikulacije narodnog protesta, odustali od bilo kakvog sudjelovanjima u njima.
Politička “elita” živi neki svoj paralelni svijet, odvojena od naroda koji treba predstavljati na pošten i častan način. Korupcija i
nepotizam, kao i podjele po stranačkim linijama uzeli su velikog
maha – kvazidemokracija na djelu. Da li Plenumi građana mogu
donijeti pozitivan pomak? Shvaćaju li bosanskohercegovački političari da bi sljedeći krug demonstracija mogao biti mnogo nasilniji, s težim posljedicama?
Postojeća kriza i protesti svakako su posredovani izraženom degeneracijom političkog života u Bosni i Hercegovini, naširoko prepoznatom od strane običnih građana, ljudi koji su godinama časno i
pošteno zarađivali za život, a sada se suočavaju sa sistemom izvrnutih vrijednosti koji u pročelje stavlja nove strukture moći, “elite” koje
su politiku i društvo podredili svojim interesima, ostavljajući na marginama radnike, penzionere i općenito ljude koji su navikli živjeti od
rezultata svog rada. Važeći proporcionalno-kompenzacijski izborni
sistem načinio je u ovoj zemlji relevantnim političkim subjektima veći broj stranaka neznatne političke težine i utjecaja, što se na federalnoj i kantonalnim razinama vlasti manifestiralo stalnim krizama i
smanjenom djelotvornošću stranaka sa zamašnom podrškom birača, temeljem čega se razvila klima opće neodgovornosti i prebacivanja krivice na druge, savršena za korupciju, nepotizam i nerješavanje
problema zbog kojih vlast postoji. Imali smo situaciju da je strankama nuđeno više ministara nego što su imali skupštinskih poslanika,
kao i brojne primjere karakterističnog presvlačenja stranačkih dresova samo da bi se ostalo u vlasti. Narod je to sve vidio i prepoznao kao
najobičniju grabež. Danas je politika, u najširoj percepciji, sinonim za
zlo, iskvarenost i beskrupuloznost, stigmatizirana kao najlakši put za
bogaćenje i lagodan život bez truda i nevolje, na plećima naroda koji
je političarima potreban samo kada im treba dati svoje povjerenje
na izborima. Ovo pomanjkanje povjerenja u politiku i ljude koji obavljaju odgovorne javne poslove, dakako, dugoročno ne vodi ničemu,
jer stabilne državne vlasti i prosperitetnog društva nema bez demokratskih procedura, vladavine zakona i povjerenja između naroda i
njegovih predstavnika.
Što se tiče kampanje koju vode Plenumi građana, oni su, sa jedne strane, izraz nepovjerenja u postojeću vlast, dok su, sa druge
strane, očita demonstracija neodrživih predstava o demokratiji,
prema kojim grupe bez legitimiteta, koje čini nekoliko stotina pojedinaca, koji sebi daju za pravo da govore u ime čitavog naroda, pišu
zahtjeve i podnose ultimatume legalnim zakonodavnim tijelima,
dodatno produbljujući krizu svjesnim ili nesvjesnim djelovanjem u
pravcu delegitimacije vlasti i razgradnje postojećeg ustavno-pravnog poretka. Zahtjevi za smjenama ne samo Vlada i načelnika, već
i čitavih Općinskih vijeća, pokušaji preuzimanja ingerencija vlasti
PREPORODOV JOURNAL 159
INTERVJU
Događaji 7. februara nanijeli su nepopravljivu
štetu realnoj snazi građanskog pritiska na vlast
da se trgne iz letargije i počne rješavati goruće
probleme društva, uključujući pokretanje privrede i zapošljavanje mladih, jer su mnogi koji
su imali motiva i razloga priključiti se demonstracijama, nakon nasilja i paljevina te uvidom
u načine artikulacije narodnog protesta, odustali od bilo kakvog sudjelovanjima u njima.
Najveća pozitivna promjena, pored unapređenja socijalnog položaja radnika i drugih slojeva
društva na ivici egzistencije, bilo bi suočavanje
izabranih zvaničnika i ljudi koji preuzimaju javne funkcije sa značajem i odgovornošću posla
kojeg obavljaju. Ako se nastavi praksa da ljudi
bez kompetencija, znanja i ideja, samo zato što
su stranački kadrovi, preuzimaju poslove od
najšireg interesa, onda su protesti, dugoročno
gledano, bili uzaludni.
kroz mješovita tijela i komisije, insistiranje da se amnestiraju od
svake odgovornosti huligani koji su palili državnu imovinu, uključujući zgradu Predsjedništva i Arhiv Bosne i Hercegovine – opasna su
avantura koja ne može donijeti politički i socijalni oporavak zemlje,
makar u Plenumima sjedili i pojedinci koji žele sve najbolje ovoj
državi.
Ima li svjetla na kraju tunela i naznaka da se iza paljevina
zgrada i ostavki Kantonalnih i Općinskih vlada mogu pojaviti pozitivne promjene?
Rješenje bi bilo u održavanju prijevremenih izbora, kada bi bilo
podrške toj inicijativi na državnom nivou. Ako je ne bude, bitno je
da se čim prije formiraju nove Kantonalne vlade tamo gdje ih nema
i da se što prije restaurira široko povjerenje u institucije sistema.
Najveća pozitivna promjena, pored unapređenja socijalnog položaja radnika i drugih slojeva društva na ivici egzistencije, bilo bi suočavanje izabranih zvaničnika i ljudi koji preuzimaju javne funkcije
sa značajem i odgovornošću posla kojeg obavljaju. Ako se nastavi
praksa da ljudi bez kompetencija, znanja i ideja, samo zato što su
stranački kadrovi, preuzimaju poslove od najšireg interesa, onda su
protesti, dugoročno gledano, bili uzaludni.
Ponašanje premijera Hrvatske i Srbije bilo je
dvosmisleno
Po Vašem mišljenju, u proteklim događanjima kakvo je bilo
ponašanje susjeda – Hrvatske i Srbije? Hrvatski premijer Zoran
Milanović odmah je posjetio Mostar i izazvao negativne reakcije
bosanskohercegovačkih političara. Najviše je naljutio redateljicu
Jasmilu Žbanić, koja mu je poručila: “Marš kući!” Istu poruku je
uputila i Ahmetu Davutogluu, turskom ministru vanjskih poslova.
S druge strane, Milorad Dodik se odmah uputio u Beograd na dodatne konzultacije i razvijanje daljnje strategije.
Ponašanje prvih ljudi Vlada Hrvatske i Srbije u cijelom slučaju je
bilo, blago kazano, dvosmisleno. Ako su željeli pokazati dobru volju
prema Bosni i Hercegovini, što su verbalno i učinili, trebali su ura-
SIJEČANJ 2014.
diti isto što i turski ministar vanjskih poslova Davutoglu, doći u
glavni grad države i susresti se sa njenim prvim ljudima. Ovako su
dali povoda opravdanim kritikama i nagađanjima o pozadini njihovih postupaka.
Da li je u pravu bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kada
je rekao da “stanje u BiH nužnim pokazuje potrebu revizije
Daytonskog sporazuma”?
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je dokazani prijatelj
Bosne i Hercegovine i kada on to kaže, on to svakako čini jer želi
najbolje za BiH i njene narode. Ipak, teško bi moglo doći do revizije
Daytonskog sporazuma u situaciji kada nema volje da se riješi ni
pitanje “Sejdić – Finci”. To pitanje je, po mom sudu, gledano kroz
prizmu glavnih uzročnika njegovog nerješavanja, prije povod i oruđe daljnje destabilizacije države i njenog zastoja na putu ka evroatlanskim integracijama, nego neko vitalno pitanje od čijeg rješavanja ovisi nacionalni status i ravnopravnost jednog konstitutivnog
naroda u BiH.
Može li se Bosna i Heregovina očuvati? Imamo osjećaj da
mnoge snage u i oko BiH zadovoljno trljaju ruke. Imaju li Bošnjaci,
najbrojniji narod u BiH, dovoljno mudrosti, čestitosti i intelektualnog potencijala da, usprkos svemu, sačuvaju svoju domovinu –
jednu i jedinu?
Drago mi je da ste mi postavili to pitanje. Na ovakva pitanja obično se odgovara sa poslovičnim optimizmom, nepokolebljivom vjerom u narodne snage i tvrdnjama da će Bosna i Hercegovina, kako je
prevazilazila svaku raniju krizu, prevazići i ovu posljednju. Navode se
primjeri iz historije, premda nam oni samo govore šta je bilo, a ne šta
će biti. Nijedna država, nijedan državni poredak, nisu neuništivi niti
su trajne kategorije. Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo da nije bilo
onih koji su osigurali njeno međunarodno priznanje i odbranili je za
vrijeme agresije. Bosna i Hercegovina ima perspektivu ako je brane i
grade, svojim zalaganjem, stručnošću, poštenjem i odgovornošću,
njeni narodi i građani koji je vole kao svoju domovinu. Poput momaka zahvaljujući kojima s ponosom iščekujemo početak velike smotre
najboljih fudbalskih nacija ovog ljeta u Brazilu. q
23
BOSANSKI BAROMETAR
U BIH DOGOVORA NEMA, A OTPOR PODJELI ZEMLJE ODVIJA SE KROZ INSTITUCIJE
Bosanski bojkot Doma naroda
Sve važnije stvari u Bosni i Hercegovini koje su se dogodile u
siječnju vezane su za drugu polovicu mjeseca. To što su u tzv. RS-u
9. siječnja obilježavali dan te kvislinške paradržavne tvorevine i ne
treba nas koji volimo BiH toliko zabrinjavati. Oni koji su to slavili
nepopravljivi su, no ono što je još važnije, ni nakon 18 godina od
Daytonskog sporazuma nije splasnula volja onih koji taj datum ne
priznaju i treba biti samo uporan i stvari će sigurno jednom, doduše ne znamo kada, sjesti na svoje mjesto.
Možda se taj dan približava, ali nećemo još špekulirati. No da
postoji tvrd otpor pokazuje i prekid sjednice Doma naroda od 24.
siječnja 2014. na kojoj je trebao biti razmatran Zakon o prebivalištu
i boravištu državljana BiH. Sjednica je prekinuta odmah nakon početka jer nije bilo kvoruma za odlučivanje budući da tri od pet delegata u Klubu Bošnjaka nisu prisustvovala sjednici. Staša Košarac,
predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i sljedbenik Milorada Dodika, kazao je da su delegati iz SDA u javnosti
najavili blokadu rada ovog doma.
On je istakao da su dva delegata, Sulejman Tihić (SDA) i Hasan
Bećirović (SDP BiH), već duži period bolesni te da nema ambiciju da
ulazi u to da li je Nermina Kapetanović (SDA) bolesna. No optužio je
Sadika Ahmetovića (SDA) da je ovaj najavio blokadu. “Rekao je medijima da će dati upute delegatima da izvrše blokadu Doma naroda.
Ako tome dodamo jučerašnji sastanak Koalicije ‘Prvi mart’ i drugih
nevladinih organizacija i ako uz to dodamo još da su delegati u Domu
naroda ovih dana dobili više prijetećih poruka elektronskom poštom, onda nas to dovodi u kontekst da sumnjamo u ono što je bio
politički stav SDA da se blokira rad Doma naroda, odnosno da se
blokira usvajanje Zakona o prebivalištu”, zaključio je Košarac.
Pobjeda BiH
Ovome dodajmo da su zaista preko portala Bosanskog kongresa
građani pozvani da pošalju pisma delegatima Doma naroda i da se
na taj način izvrši pritisak javnosti kako bi se izbjeglo izglasavanje
spomenutog zakona. Svidjelo se to Košarcu ili ne, bio je to legitiman
potez bosanskih patriota. No Košarac je ustvrdio da je Ministarstvo
civilnih poslova BiH veoma stručno uradilo svoj posao, javna rasprava u parlamentu je završena te je smatrao da je bilo dovoljno prilika
da se kaže tko što misli o zakonu. Podsjetio je i da je Ustavni sud BiH
donio odluku da taj zakon ne vrijeđa vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda. Smatra da SDA blokira institucije BiH i “dovodi nas u
kontekst da će mnoga zakonska rješenja koja su na dnevnom redu
parlamenta biti blokirana i to u šta nas vodi SDA je opasno za BiH”.
Rekao je i da nema tog e-maila i reakcije iz Sarajeva koji mogu utjecati na delegate iz njegovog entiteta kako će glasati u institucijama
BiH. “Mogu da nas plaše, izlaze na ulice. Mi želimo da radimo u duhu
politika iz RS-a ne ugrožavajući nikoga u BiH. Kod nas nema straha”,
izjavio je. Najavio je da će se Kolegij obratiti nadležnim institucijama,
prije svega Obavještajno sigurnosnoj agenciji (OSA) i tražiti da postupe po osnovu onih poruka koje su dobili delegati u Domu naroda.
Naredna sjednica najavljena je za početak veljače.
Bez obzira što natjeralo delegate da ne dođu na zasjedanje, bila
je ovo velika pobjeda Bosne i Hercegovine, što pokazuju i nervozne
24
Staša Kosarac
Dodikove reakcije po tko zna koji put potkrijepljene prijetnjom o raspadu BiH. No Dodik puca, jasno je to poodavno, ćorcima i čini se da
se prije svega sve više plaši za sudbinu svoje paradržavne tvorevine.
Šest dana ranije održan je sastanak lidera političkih stranaka u BiH
s europskim komesarom za proširenje Stefanom Fueleom u Sarajevu.
Sastanak je trajao punih 13 sati i ništa nije dogovoreno. Neki komentatori smatraju da je bolje i tako nego da se pristalo na ucjene Dodika i
predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Predsjednik SDS-a Mladen Bosić
izjavio da je ubijeđen da se radilo ne samo o pitanju presude “Sejdić
– Finci”, već i o pokušaju promjene Ustava BiH po drugim osnovama,
tj. odnosima među narodima. “Divim se upornosti predstavnika EU
koji pokušavaju da ostvare neki napredak. Nažalost, mislim da je ovo
danas veliki poraz i da smo svi zajedno otišli tri koraka unazad”, kazao
je Bosić. Odgovornima za takvu situaciju, u koje ne ubraja učesnike
sastanka iz njegovog entiteta, poručio je da će imati posljedice, kao i
da će “svi zajedno snositi konsekvence”. Dodik je također zaključio da
nije bilo nikakvog dogovora “jer se nije uspio naći model za Federaciju”, dok je Čović kazao da je bilo puno pokušaja da se nađu kompromisi oko svih tema, primarno oko izbora članova Predsjedništva. “Bojim
se kako neko vjeruje da može uime jednog naroda birati članove Predsjedništva. Davno smo kazali kako to nećemo moći. Taj pokušaj da
tražimo kompromis jednostavno nije uspio uz različite varijacije”, kazao je Čović. Ukoliko se bude išlo na direktan način izbora, naglasio je
da to ne može biti jednostavno, jer smatra da treba napisati jedan
poseban zakon za izbore članove Predsjedništva, koji će se raditi po
posebnoj proceduri. “Da bi zadovoljili ono što smo do sada usaglasili,
a osnova je toga da jedan narod drugom ne bira predstavnika, onda to
uistinu zahtjeva puno pravnog i svakog drugog napora kako to definirati”, rekao je Čović. Osim tog, tvrdi, ima puno jednostavnijih modela
koje “prijatelji iz Federacije još uvijek ne žele prihvatiti kao realnost”,
izrazivši nadu da će se početkom veljače naći kompromis.
Predsjednik HDZ 1990 Martin Raguž istakao je da su bh. lideri
na sastanku u Sarajevu otišli korak dalje u odnosu na razgovore u
Pragu te da su povećali broj zajedničkih stajališta oko 14 točaka.
“Za nešto više nedostaje hrabrost i stavljanje općeg i državnog in-
PREPORODOV JOURNAL 159
BOSANSKI BAROMETAR
teresa ispred stranačkog. Još nismo blizu tome, ali mislim da će taj
dan doći”, kazao je Raguž. 14 točaka, navodi, odnosi se na ono što
su bh. lideri potpisali u Bruxellesu, odnosno sprečavanje nametanje izborne volje i otklanjanje diskriminacije. Istakao je da ne vidi
zašto se toliko robuje modelu, dodajući da treba naći načina da
stvarno ono što su stranački lideri preuzeli javno realiziraju. “Mislim da je to moguće i kroz ovaj direktni model i da u naredna tri
tjedna možemo doći do rješenja”, zaključio je Raguž.
On je i sam priznao da nije jednostavan proces u tijelo “Daytona” unijeti europske vrijednosti i u BiH otkloniti one eksperimente
koji su od Daytona do danas bili, od nametanja izborne volje do
formiranje vlada i vlasti bez onoga što je smisao ove zemlje. “To je
sada ta granica. Tu nema nikakve priče o podjeli bar kad je HDZ
1990 u pitanju. Postoje borba za načela i borba za europsku BiH”,
poručio je Raguž.
Čović nezasitan
Predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH (SBB BiH) Fahrudin Radončić zaključio je da su SBB, SDP i SDA imali jedinstven stav, odnosno
da nisu mogli prihvatiti neke uvjete da se jedinice za prebrojavanje
upisuju u Ustav BiH. “Umjesto presude Sejdić – Finci počeli smo rješavati mnogo ozbiljnija i teža pitanja. Siguran sam da je direktan način
izbora, koji se koristi za podizanje uvjeta, potpuno potrošen i svi ćemo
morati razmišljati da promijenimo način dolaska do rješenja, odnosno
da se okrenemo indirektnom načinu izbora”, kazao je Radončić.
“Prvi mart” pozdravio bojkot
Povodom neodržavanja sjednice Doma naroda PS BiH Koalicija organizacija civilnog društva “Prvi mart””poslala je redakciji “Journala”
priopćenje za javnost u kojem pozdravljaju nedolazak delegata iz kluba
bošnjačkog naroda na sjednicu. Priopćenje prenosimo u cIjelosti:
“Nakon što je jučer došlo do tehničkih izmjena Izbornog zakona
BiH koje su omogućile organizaciju Općih izbora u oktobru, a kojim se
završavaju sve priče i ucjene vezane za ‘zatvorene liste’ i ukidanjem
glavnog centra za brojanje, protiv kojih smo se borili tokom prošle
godine, današnje otkazivanje sjednice pokazuje da su poruke ‘Prvog
marta’ bile ispravne i argumentirane. Time smo pokazali da ‘Prvi
mart’, te organizacije i ljudi okupljeni oko ovog pokreta, predstavljaju
ozbiljan faktor civilnog društva u našoj zemlji, iza sebe imaju građane,
te će u budućnosti samo rasti kao izvorni glas povratnika u entitet RS,
u njihovoj borbi za ravnopravnost i očuvanje države Bosne i Hercegovine na cijelom njenom području.
Emir Suljagić
Za današnji potez bilo je potrebno snage i istrajnosti, koju su pokazala udruženja povratnika, te čvrstog stava i jedinstva koje smo pokazali pred delegatima iz SDA i SDP-a. Ono što nakon ove sedmice
znamo jeste da sigurno očekujemo izbore u oktobru, ali i da borba
protiv propisa koji mogu ugroziti pravo glasa izbjeglih, raseljenih lica i
povratnika ne prestaje danas. Imajući to u vidu, pozivamo delegate
koji su danas učinili hrabar potez, da ostanu istrajni i ne učestvuju u
radu bilo koje naredne sjednice Doma naroda koja bi na dnevnom
redu imala ovakav prijedlog Zakona o prebivalištu. Tražimo da se u
budućnosti zakonodavci suzdrže od donošenja ove vrste propisa u hitnom postupku te da ovaj i druge vrate u okvire redovnih zakonodavnih procedura, gdje zastupnici/delegati mogu predlagati amandmane, a javnost može konstruktivno doprinijeti boljim rješenjima koja će
biti u interesu svih građana i građanki BiH.
Koristimo ovu priliku da čestitamo medijima koji su stali na našu
stranu, novinarima koji su svojim pričama ovu temu učinili važnom,
udruženjima koji su saopćenjima pružili podršku, te građanima koji su
svojim porukama pokazali svijest o problemu.” q
SIJEČANJ 2014.
Dragan Čović
Za razliku od njega, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ne misli da je izravan način izbora člana Predsjedništva potrošen. Konstatirao je da kad se počelo razgovarati o neizravnom načinu izbora,
tek se onda vidjelo koliko su lideri udaljeni. Naglasio je da je Čović
“očigledno došao s namjerom da nemamo nikakvog rješenja, jer
čim smo neki od kompromisa pokušali da postignemo, ispostavilo
se da Čović ima još zahtjeva. Bilo je dosta prijedloga koji su suštinski
išli ili ka podjeli Federacije prije svega, ili u najmanju ruku ka nečem
što je uvod u dalji proces rastakanja Federacije, pa samim tim i BiH”,
kazao je Lagumdžija. To su, istakao je, stvari oko čega su se bh. lideri najviše sporili. “Zahtjevi su išli ka tome da se zaista vidi jedno potpuno nerazumijevanje i neshvatanje potrebe da dođemo do rješenja, tim više što je Fuele izašao s konsolidiranim prijedlogom nakon
Praga, koji je formulirao u 14 jasnih točaka, a koji je otišao čak u
susret nekim zahtjevima koje je Čović imao u Pragu, a koji nisu nailazili na naše nerazumijevanje. Nažalost, 18 godina poslije Dejtona
smo zaglavljeni, ali treba naći snage da se krene u smjeru ka Bruxellesu. Neki današnji prijedlozi su bili povratak ispod Daytonskih
principa te dalja razgradnja zemlje. Dobro je da smo otvoreno o tome razgovarali i da se zna točno što neće moći”, istakao je Lagumdžija. Dodao je da su svi bili svjesni da treba pronaći rješenje, ističući
aktivnu ulogu i predstavnika SNSD-a i SDS-a.
Zamjenik predsjednika SDA Bakir Izetbegović prepričao je novinarima da se stalno dizala ta ljestvica od HDZ-a i da je to već izašlo
iz okvira implementacije presude Sejdić – Finci. Dodao je da su bili
spremni izaći u susret “opravdanim frustracijama od Hrvata, ali
ovo već izlazi iz tih okvira”, dodajući da se tražio poseban zakon
koji bi bio striktniji od Ustava, da se u Ustav unosu etnička područja. “Desetak sati smo se vrtili u krugu. Mislim da su predstavnici
Evropske unije mogli da budu odlučniji da neke stvari presijecaju
kada krenu u krivom smjeru. To sam očekivao od njih, a to nisam
dobio”, istakao je Izetbegović.
Fuele je završio sastanak rečenicom: “Ja sam na kraju svega ohrabren.” No tako neće misliti u veljači, a događaji koji će uslijediti već
početkom tog mjeseca užarit će političko-socijalne odnose u zemlji. q
Edis FELIĆ
25
BOSANSKI BAROMETAR
PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI
Kako su demonstranti postali
huligani?
Kada je ugledni britanski magazin "The Economist" 2013. godine svrstao Bosnu i Hercegovinu među zemlje kojima prijete veliki
socijalni nemiri u 2014. godini, mnogi građani, pa i najeminentniji
analitičari i mislioci, nisu se osim površnih komentara previše osvrtali na takva predviđanja, a najviše zbog toga što se u BiH uvriježilo
generalno mišljenje da je nemoguće mijenjati postojeći status quo
u politici, ekonomiji, društvu i ustavnim pitanjima. Većina građana
BiH, zbog duboke političke, ekonomske i pravne krize s kojom se
zemlja suočava od kraja rata 1995. godine, skoro da je izgubila nadu, entuzijazam, ali i kritičko mišljenje koje bi rezultiralo konkretnim socijalnim buntom kako bi se pokušalo ubijediti političare, koje
su sami građani izabrali, da učine nešto kako bi zemlja i građani
krenuli naprijed i počeli živjeti bolje.
Naime, većina građana BiH imala je stav i razmišljanje kako njihove generacije vjerovatno neće dočekati bolji standard života u
svojoj zemlji priželjkivajući to ipak za svoju djecu, u najboljem slučaju. Skoro da je postojala kolektivna svijest da ne postoji nikakav
demokratski mehanizma koji bi prisilio domaće bh. političare da
rade i djeluju u ime građana koji su ih birali na javne pozicije. Kako
je onda u takvim društvenim okolnostima došlo do nedavnih promjena u “glavama bh. građana” koji su masovno izišli na ulice i protestovali protiv vlasti i političara? Kako je došlo do tog "historijskog
preokreta"? I jesu li ljudi koji su izišli na ulice građani, demonstranti ili su huligani, lopovi i drogeraši?
Hulgani i vandali ili obespravljeni radnici, gladni
penzioneri i nezaposleni mladi ljudi
Početkom februara 2014. godine, prvo u Tuzli, pa onda u još
preko 20 gradova BiH, desio se jedan "historijski prevrat" kada su
nezadovoljni građani masovno izišli na ulice u pokušaju da skrenu
pažnju na svoje jadno, bijedno i nepravedno stanje u kojem se nalaze skoro 20 godina. Mnogi građani, ali i analitičari, su bili vrlo
iznenađeni ali i zbunjeni, kada su vidjeli veliki broj demonstranata
na ulicama diljem BiH, od Tuzle, Sarajeva, Zenice, Banja Luke, Bihaća, Mostara pa do Brčkog, Bugojna i Prijedora. Takve scene okupljenih građana su bile u suprotnosti sa političkom teorijom koja
kaže da je za masovno okupljanje građana prevashodno potrebna
visoko razvijena demokratska kultura i informisanost. Na samom
početku protesta, većina građana u BiH, medija, pa i analitičara i
uglednih profesora, podržavali su proteste i okupljanja građana.
Ipak, kada su demonstranti drugog dana protesta u Sarajevu tokom svoga bunta protiv vlasti zapalili nekoliko zgrada u centru Sarajeva, uključujući zgradu Predsjedništva BiH i Vlade, u Tuzli zgradu
Vlade i Općine, u Mostaru zgradu Vlade, Vijećnice, HDZ-a, onda je
značajan dio javnosti, kao i medija, počeo iznositi tvrdnje kako se
ipak radi o "huliganima i vandalima" a ne o "obespravljenim radnicima, gladnim penzionerima i nezaposlenim mladim ljudima". Kako su preko noći jučerašnji "hrabri demonstranti" i "nezaposleni
26
Mostar - Sarajevo - Tuzla - Zenica
studenti" postali odjednom "huligani i lopovi"? Ko je tome najviše
doprinio – i zašto?
Nesporna je činjenica da su se vladajuće političke partije "prepale" i da su vrlo šokirane obimnošću i ozbiljnošću socijalnog bunta
i demokratskog aktivizma građana iskazanog u samo nekoliko dana
u preko 20 gradova BiH, što je, ujedno, i najmasovniji i najodlučniji
građanski odgovor na nerad i nepravde političara u zemlji. Stoga je
većina političara, osim nekoliko ostavki premijera, ministara, i vlada, odlučno iskoristili tezu "ugroženosti vlastite nacionalne skupine
od one druge". Većina političara na vlasti u BiH pokušali su proteste građana prikazati kao "etničke proteste" koji su, opet po njima,
vrlo opasni za "biološku egzistenciju njihove etničke grupe". Naime, iako uistinu u manjem bh. entitetu nije bilo organizovanijih i
masovnijih građanskih okupljanja, političari među Bošnjacima su
promptno istakli kako su masovni protesti građana održani samo u
gradovima u Federaciji BiH, i to u mjestima gdje su Bošnjaci većinska populacija. Time su građane na ulicama u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i još nekim gradovima željeli podijeliti prema etničkom diskursu, kao što to rade posljednjih 20 godina, iako je među demonstrantima bilo pripadnika svih nacionalnih skupina, pa i onih koji
sebe vide u kategoriji "Ostalih".
Umjesto da proteste, koje su uistinu, zbog paljenja i ranjavanja
na desetine policajaca, nerijetko prešli crtu demokratske opravdanosti, shvate kao upozorenje i alarm da moraju konačno raditi za
građane, a ne samo za svoj interes, političari u BiH su po ko zna
koji put građane opet podijelili po etno-nacionalnim torevima kako
PREPORODOV JOURNAL 159
BOSANSKI BAROMETAR
bi ih lakše kontrolisali kao dio kolektiva i nacije. Tako su i mnogi
Bošnjaci, koji su u početku podržavali proteste, promijenili svijest i
proteste vidjeli kao zavjeru protiv njihove nacionalne zajednice.
Tako su političari na vlasti, u svim nacionalnim skupinama, uspjeli
da vrate građane u rane 1990-te u pokušaju da profitiraju iz modela međuetničkih antagonizama.
direktor arhiva, koji je navodno politička ličnost, i dalje tvrdi da je
šteta neprocjenjiva i nenadoknadiva. S druge strane, zanimljivo je
da je kultura već godinama prognana iz aktivnosti vlasti u Sarajevu,
što najbolje ilustruje činjenica da su više od godinu vrata Zemaljskog muzeja BiH zakovana.
Politički spinovi i manipuliranje javnosti u BiH
Prebacivanje socijalnog bunta na teren etničkih i
ratnih tenzija
Političari na vlasti, posebno ovi u Federaciji BiH, pokušali su klasičnim političkim spinovanjem javnosti prikazati kako su na protestima najviše učestvovali huligani i vandali, a najmanje obespravljeni građani, nezaposleni studenti, penzioneri sa mizernim penzijama, radnici koji nisu primili plate po nekoliko godina i srednjoškolci koji nemaju dovoljne stipendije za studiranje. Naime, spin je
termin koji označava formu propagande, kojom se nastoji izmanipulirati javnost i prikazati neke osobe, događaje ili proizvode boljim ili lošijim nego što stvarno jesu.
Jedno od spinovanja tokom protesta u BiH je bila vijest da su
"huligani i pljačkaši uništili tržni centar Omega u Tuzli". Vijest je u
jeku protesta u Tuzli, osvojila mreže i ekspresno izašla u medije.
Neposredno nakon toga, mrežama su počele stizati fotografije koje
dokazuju da je u pitanju lažna i dobro isplanirana vijest kako bi se
promijenio karakter i profil demonstranata. Nakon drugog dana
sukoba u Tuzli i prvog u Sarajevu, uvečer, premijer Federacije Nermin Nikšić saziva sastanak policijskog vrha entiteta i kriznih kantona. U izjavi na televiziji nakon nasilja ispred zgrade vlade KS, tužnim
i zabrinutim glasom je kazao da je u tom trenutku život policajca
ugrožen. Radi se o informaciji koja je ranije zvanično demantovana
iz tuzlanske bolnice. Tamo je naime saopšteno da nema pacijenata
u kritičnom stanju te da su kod svih pacijenata, dakle policajaca i
demonstranata u najvećem broju slučajeva u pitanju bile manje
opasne povrede.
Ovdje nije kraj, jer se u medijima našla informacija o “12 kilograma zaplijenjene droge među demonstrantima”. Na “drogirane”
demonstrante u TV-izjavama pozvali su se i član Predsjedništva BiH
Bakir Izetbegović i premijer FBiH Nermin Nikšić. Istog dana, u večernjim satima, glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova
Kantona Sarajevo Irfan Nefić potvrđuje za Agenciju Anadolija (AA)
kako nije bilo riječi o tome kako je droga pronađena na protestima
ili među demonstrantima. Precizirao je da je 12 kilograma droge,
koja asocira na “speed”, zaplijenjeno na području općine Novi Grad
i na Ilidži tokom održavanja protesta, ali u dijelovima grada koji nisu bili zahvaćeni većim neredima. Još jedan politički spin koji je u
radikalnoj mjeri okrenuo javnost protiv demonstranata je vijest da
su demonstranti tokom protesta uništili i zapalili veći dio Arhiva
Bosne i Hercegovine i vrijednih historijskih dokumenata. Ipak, više
izvora tvrdi da u požaru nije oštećeno ništa mnogo vrijedno, dok
Ovo su samo neki od primjera kojima su političari pokušali da
javnost izmanipulišu i da demonstrante prikažu “pljačkašima, ubicama i huliganima”, a najmanje građanima koji imaju opravdane
zahtjeve i očekivanja od vlasti koji se smjenjuju 20 godina bez konkretnih djela i rezultata. S druge strane, teoretičari smatraju da
shvatiti huliganstvo ne znači samo zabilježiti činjenice koje ponekad opisuju događaje ekstremnog tjelesnog nasilja, već upisati te
činjenice u povijesnu i društvenu dinamiku te ih pokušati interpretirati. Prečesto se pri analiziranju i opisivanju huliganstva analizira i
opisuje samo njegova konačna pojavnost, tjelesno nasilje ili uništavanje imovine i infrastruktura. Vrlo se rijetko spominju uzroci koji
dovode do nasilnog ponašanja mladih u društvu, kao što se desilo i
nakon posljednjih protesta u BiH. Ipak, ovakvim i sličnim spinovima
pojedini bh. političari su uspjeli da okrenu veliki broj građana protiv demonstranata. Političke elite su ovakvim političkim inžinjeringom pokušali da ogade građanima demonstracije, kao posljednje
oružje u rukama bh. građanstva, i da ih učine totalnim robovima
nacionalističkih elita.
Isto tako, već četvrtog dana demonstracija, medije i internet
portale je preplavila informacija o navodno “ubačenim” navijačkim
skupinama koje su rušile, palile i pljačkale na demonstracijama u bh.
gradovima. Provokatori su tvrdili da su navijači FK “Slavija” iz Istočnog Sarajeva viđeni kako napadaju zgradu Predsjedništvo BiH i pale
nacionalnu zastavu BiH. Također, na mnogim mrežama su se pojavili “povjerljivi” izvori koji govore čak i o grupama pokreta “Obraz”
umiješanim među demonstrante. Svi demonstranti kasnije su pušteni i ova informacija nikada nije potvrđena, ali se na nju u javnoj izjavi
referirao Sadik Ahmetović, bivši ministar sigurnosti BiH. Cilj ovog
spina bio je manipulacija javnošću kako bi se socijalni bunt prebacio
na teren etničkih tenzija, a to je prostor na kojem vladajuće nacionalističke strukture uspješno funkcionišu već dvije decenije.
U istom cilju pojedini političari i predstavnici udruženja u RS-u
su upozoravali kako će pripadnici Zelenih beretki i udruženja “Zlatni” pokušati da prenesu proteste iz Federacije BiH u manji bh. entitet u cilju njegove destabilizacije i na kraju totalne destrukcije. Još
jedna “politička podvala” su i fotografije tenkova natovarenih na
vučne kamione, navodno, na granici BiH i Hrvatske. Strah od rata,
tenkova i vojnih trupa na prostorima Balkana traje već 20 godina.
Glavni cilj ovog spina bio je širenje straha od rata u cilju okretanja
SIJEČANJ 2014.
27
BOSANSKI BAROMETAR
naroda protiv opravdanih demonstracija. Samo nekoliko dana nakon što su fotografije tenkova prošle mrežama, istim putem vratio
se demanti u kojem je jasno navedeno kako je riječ o prodaji starih
tenkova u Mađarsku. Ipak, bh. javnost je već dovoljno bila izmanipulirana i prestravljena osjećajući veliku dozu nesigurnosti i nepovjerenja što direktno otvara veliki prostor za dodatne političke manipulacije masama.
Da bi sve bilo žalosnije, ali i neizvjesnije, pobrinuo se Visoki
predstavnik za BiH Valentin Inzko koji je izjavio odmah nakon prvih
protesta u BiH, ukoliko nasilje u BiH ponovo eskalira, da predlaže
da kontrolu preuzmu vojne snage Evropske unije. Naime, visoki
predstavnik u BiH ocijenio je za bečki “Kurier” da postoji mogućnost slanja vojnih trupa u BiH. Tačnije, kazao je: “Razmotrit ćemo
stanje u BiH u utorak, 11. februara, u međunarodnom upravljačkom odboru. Austrija će povećati broj svojih vojnika u BiH. Ako stanje bude eskaliralo moraćemo, eventualno, da razmišljamo o trupama EU, međutim, ne sada.” Za bečki list je ocijenio da je sadašnje
stanje u BiH najgore od završetka rata, odnosno od Daytonskog
sporazuma 1995. godine.
Manipulisanje javnosti u RS-u
U tom kontekstu, na redovnoj sesiji Kruga 99 u Sarajevu 9. februara 2014. godine poručeno je kako je Evropa nejasna u svojoj
politici prema BiH. Na sesiji pod nazivom "BiH između socioekonomskih zahtjeva i rezolucije Evropskog parlamenta", govorila je
profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Lada Sadiković koja je kazala da "Evropa govori dvostrukim glasom prema BiH", a traži da ova država postupa na jedan
način. Prema njenom mišljenju, kako kaže, “za ovu situaciju izričito
je nadležan visoki predstavnik čija je nadležnost uspostavljanje
ustavnih i političkih institucija u BiH sve dok je na snazi Opći okvirni
sporazum za mir u BiH i njegov Aneks 4”. Ipak, svojim "čudnim"
izjavama Inzko je već u značajnoj mjeri podgrijao ionako uzavrelu
političku i društvenu atmosferu u BiH, što je bio dovoljan povod i za
politički establišment u RS-u da manipuliše građanstvom u tom entitetu kako bi BiH prikazali “propalom državom”.
Naime, vladajuće elite u RS-u smatraju kako se protestima u
Federaciji BiH želi destabilizirati cijela zemlja što bi, na kraju, rezultiralo ukidanjem entiteta i potpunom centralizacijom BiH. Prema
političarima u RS-u, političari iz FBiH sada traže eskalaciju nemira u
cijeloj zemlji. Drugim riječima, kako bi sprali sa sebe bilo kakvu vrstu odgovornosti za jednako težak život građana, propale privatizacije, uništenu privredu i ogromnu nezaposlenost, čelni ljudi RS-a
zaključili su kako su nemiri u FBiH politički instrumentalizovani s
namjerom da se prenesu u RS i destabilizuju ga. Tako predsjednik
Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i RS-a Milorad Dodik
smatra da je cilj protesta u BiH još jedan u nizu pokušaja centraliza-
28
cije BiH i bošnjačke hegemonije nad bosanskim Srbima. Prema njegovom mišljenju, “SDP pokušava u ovoj situaciji da spasi svoju političku kožu i nudi novu centralizaciju, a takva podvala ne može biti
prihvaćena. Ako dođe do prijevremenih izbora u RS oni nikako nisu
vanredni, jer situacija u RS nije vanredna”. On snažno pokušava da
javnost u tom entitetu ubijedi kako protesti nisu rješenje problema
iako je, prema nekim pokazateljima, ekonomsko stanje u tom djelu
BiH znatno teže nego u Federaciji BiH. Očigledno je da je Dodik već
vješto izmanipulisao javnost u RS-u koja vjeruje kako im je opstanak RS-a važniji od protesta koji bi im možda mogle donijeti bolji i
kvalitetniji život dostojan čovjeka. Tako je Dodik ubijedio građane
u RS-u da mogu biti demokratski građani čak i kada im on govori
kada i kako da iziđu na ulice i da protestuju.
Ipak, akivisti nevladinog sektora u manjem bh. entitetu zadržali su svoj demokratski duh i odgovaraju da od prava na iznošenje
svog mišljenja, solidarisanja s građanima FBiH i kritike vlasti neće
odustati. U tom kontekstu, Veterani RS su 11. februara iznijeli svoje zahtjeve i pozvali predsjednika RS-a Milorada Dodika da ih ispuni. U protivnom, poručili su kako Veterani Vojske Republike Srpske
kreću u potpisivanje peticije pod nazivom: “Da nam se ne dogodi
Federacija”. Ipak, Dodik čini sve kako bi proteste u FBIH prikazao
kao direktni atak na biološku egzistenciju RS-a, pa je u tom kontekstu, u jeku protesta u većem bh. entitetu, tačnije 8. feburara, Dodik
zajedno sa predsjednikom SDS-a Mladenom Bosićem održao sastanak sa zamjenikom premijera Srbije Aleksandrom Vučićem, gdje je
razgovarano o “očuvanju stabilnosti Srpske u okolnostima krize u
okruženju”. Prvi potpredsjednik Vlade Srbije i lider SNS-a je od
predsjednika dvije najjače stranke u RS-a tražio očuvanje jedinstva
i političke stabilnosti Republike Srpske, te obezbjeđivanje uslova
da se svi problemi rješavaju demokratski, na izborima. Kao rezultat
strateškog djelovanja u vrhu RS-a, građanski ustanak u FBiH je prikazan kao direktni nasrtaj na opstanak RS-a u što je povjerovao
veliki broj građana u tom entitetu zbog čega ne žele izići na ulice,
iako imaju jedan od najnižih životnih standarda u Evropi.
Sukob Bakir Izetbegović – Fahrudin Radončić
Još jedan zanimljiv epilog protesta je činjenica da političari u
BiH prebacuju odgovornost jedni na druge umjesto da se zajedno
kao dio vlasti pokušaju suočiti sa problemima i izazovima u društvu, što je njihova primarna uloga kao nosioca javnih funkcija. Tako
član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i zamjenik predsjednika
SDA Bakir Izetbegović ističe kako SDA osuđuje "neodgovorno ponašanje" ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudina Radončića u sadašnjoj krizi i traži njegovu ostavku, jer je "obeshrabrio
policiju" da radi svoj posao. Nakon izjave Izetbegovića, reagirao je
Savez za bolju budućnost BiH (SBB), čiji je Radončić lider, a koji je
saopćio kako "od Radončića ostavku traže korupcionaši", a ne "na-
PREPORODOV JOURNAL 159
BOSANSKI BAROMETAR
rod, koji masovno traži odlazak nesposobne vlasti SDA i SDP-a".
Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH, podržao je zahtjev premijera FBiH, ali i SDA da ministar sigurnosti BiH Radončić podnese
ostavku jer “nije radio svoj posao” kako bi zaštitio uništavanje institucija vlasti tokom protesta građana u FbiH. Lider SDP-a upitao je
kako Radončić kao ministar sigurnosti BiH nije nadležan formirati
Krizni štab kada demonstranti pale zgradu Predsjedništva BiH, a
formirao ga je kada su izbijali šumski požari i kada su lani bili organizovani protesti zbog jedinstvenog matičnog broja kada je blokirana zgrada institucija BiH.
Isto tako, lider SDS-a Mladen Bosić pozvao je predsjednika RS
Milorada Dodika i druge institucije "da razmisle o mogućnosti da
podnesu ostavke i da na taj način otvore proces prijevremenih izbora da bi onemogućili nemile događaje po RS". Dodik pak ističe da su
protesti u FBiH politički motivisani i da je zahtjev za raspisivanjem
vanrednih izbora na teritoriji cijele BiH neprihvatljiv naglašavajući da
on jedini, a ne opozicione partije u RS-u, može zaštiti taj entitet od
prijetnji i opasnosti koje, prema njegovom mišljenju, vrebaju opstanak manjeg bh. entiteta. Više je nego očigledno da domaći političari
u BiH, među svim nacionalnim grupama, pokušavaju da iz posljednjih dešavanja u zemlji izvuku političke poene za svoje partije umjesto da se konstruktivno i odlučno posvete rješavanju problema s
kojima se suočava cijela zemlja, a na koje upozorava cijela javnost u
zemlji. Većini bh. političara glavni prioritet nije rješavanje problema
od općeg značaja nego čuvanje vlastite javne pozicije, jer oni sebe
još uvijek vide "nedodirljivima". Oni su takvim ponašanjem obesmislili i samu profesiju zvanu politika. Naime, politika znači kolektivna
djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obavezna za sve članove zajednice. Ipak, bh.
političari su posljednjih 20 godina najmanje vremena posvetili iznalaženju rješenja za društvene i državne probleme.
Totalitarni pritisak na novinare
U kojoj mjeri državne i javne ustanove, koje bi trebale služe
građanima i javnosti, rade suprotno zdravoj demokratskoj praksi
najbolje vjerovatno pokazuje i slučaj kada su pravosudna tijela i
policija u BiH izdali naredbu o privremenom oduzimanju svih snimki i tekstova načinjenih tokom sarajevskih protesta u razdoblju od
7. do 11. februara 2014. Naime, Općinski sud u Sarajevu je 11. februara na adrese 10 medijskih kuća sa sjedištem u glavnom gradu
BiH poslao “naredbu o privremenom oduzimanju” svih snimki i
tekstova načinjenih tokom protesta u Sarajevu. Ova se naredba
odnosi na javne RTV servise, odnosno RTV BiH i RTV Federacije BiH,
ali i na Al Jazeeru Balkans te neke komercijalne televizije, kao i na
dnevne listove "Oslobođenje" i "Dnevni avaz". Sudski je nalog
SIJEČANJ 2014.
obrazložen istragom koju vodi Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu o
kaznenim djelima protiv opće sigurnosti i napada na službenu osobu. U slučaju nepoštivanja ove "naredbe" sud je odgovornim osobama zaprijetio kaznom od 25.000 eura, ali i pritvorom.
Glavna tajnica udruženja "BH novinari" Borka Rudić smatra da
su se mediji u BiH, koji su izvještavali o masovnim protestima u toj
zemlji, našli pod nedopustivim pritiskom pravosudnih tijela i policije koji istražujući odgovornost za izgrede sada od medija i novinara
pokušavaju napraviti "doušnike". Tačnije, riječ je o klasičnom totalitarnom pritisku na medije kako bi se na taj način "edukovali".
Ovakvim ponašanjem prema novinarima se direktno ugrožava demokratija, ali i dovodi u pitanje rad novinara i medija s mogućim
dugoročnim posljedicama na cijelo društvo. Predstavnica OESS-a
za slobodu medija Dunja Mijatović također je ocijenila kako je ovakav zahtjev policije, odnosno pravosuđa problematičan, iako je u
slučaju teških kaznenih djela on dopušten.
Kao zaključak, može se kazati da je Bosna i Hercegovine zbog
posljednjih protesta građana ponovo došla u pažnju svjetske javnosti, vjerovato u najvećoj mjeri po prvi put nakon krvavih dešavanja iz 1990-ih. Iako mnogi lokalni analitičari i profesori nisu predviđali da kod bh. građana postoji dovoljna demokratska svijest da
iziđu na ulicu i traže svoja legitimna prava, ipak se to desilo početkom februara 2014. godine, i to u više od 20 gradova u zemlji, što
posljednje proteste svrstava u najmasovnije u historiji BiH. Ipak,
vladajuće političke partije, umjesto da nauče lekciju iz građanskih
demonstracija, oni su građane na ulici nazvali "huliganima i lopovima" kako bi zadržali vlast. Isto tako, umjesto da pronađu rješenja
za političke, ekonomske i društvene probleme, političari su prebacivali odgovornost jedni na druge zbog paralize u kojoj se zemlja i
društvo nalaze. Na kraju su i mediji bili pod snažnim pritiskom policije i pravosuđa zbog "načina izvještavanja o protestima" što je direktan udar na principe demokratske države.
Najviše zabrinjava da je bilo malo onih koji su tokom i nakon
posljednjih protesta u BiH pokazali potrebnu demokratsku kulturu.
Tako su političari na vlasti svojom ohološću i kratkovidnošću pokazali da ne razumiju šta znači demokratska odgovornost. Građani su
ipak na kraju smogli snage i počeli se samoorganizovati kroz građanske plenume što je dobar znak za dugoročni razvoj demokratskog načina razmišljanja u BiH. Zato mislim da su posljednja dešavanja u BiH u vezi sa građanskim okupljanjima pozitivan oblik demokratske evolucije koja će osposobiti građane da budu mnogo
informisaniji o dešavanjima u zemlji, a što će ih opet učiniti mnogo
otpornijima na jeftine političke manipulacije u budućnosti. Ovo je
pobjeda građanske demokratije koju je sada potrebno očuvati
snažnijim društvenim angažmanom. q
Bedrudin BRLJAVAC
29
IZ SVIJETA
SJEVERNA AFRIKA I BLISKI ISTOK NA POČETKU 2014. GODINE
Spirala sukoba i kaosa
LIBIJA: Početak Zelene revolucije?
Problemi s eksploatacijom i izvozom nafte
8. siječnja 2014. libijski premijer Ali Zeidan izjavio je kako bi Libija mogla početi potapati strane tankere ukoliko se približe istočnim naftnim lukama koje se i dalje nalaze pod okupacijom militanata i naoružanih separatista: “Svaka država, svaka kompanija ili banda koja pokuša poslati tankere da preuzmu naftu iz preotetih luka
bez koordinacije s NOC-om (Libijska državna naftna kompanija,
op.ur.) – suočiti ćemo se s njima – čak i ako bude potrebno uništavati ih i potapati. Upozoravamo sve države, neće biti milosti.” Njegovo upozorenje uslijedilo je nakon što je nekoliko dana ranije libijska mornarica ispalila nekoliko pucnjeva upozorenja prema tankeru za kojeg se ističe da je pokušao pristati u jednu od blokiranih
luka.
Podsjetimo se, znatan broj naftnih luka i terminala nalazi se
izvan kontrole centralnih vlasti već više od 6 mjeseci, naročito na
istoku zemlje gdje su separatisti preuzeli kontrolu te su ovih dana
rekli kako su spremni prodavati naftu bez kooperacije s centralnim
vlastima u Tripoliju. Pregovori između Tripolija i separatista su propali. Istočni federalisti, koji su osnovali i svoju vladu u pokrajini Cirenaika, te traže veću autonomiju od Tripolija, poručili su kako će
naftu prodavati na svjetskom tržištu bez obzira na Tripoli. Ukoliko
dođe do ovakve realizacije, Tripoli će biti prisiljen upotrijebiti silu.
No, ako zaista dođe do napada na međunarodne tankere, to bi mogla biti uvertira u novu napetu situaciju za Libiju.
Mnogi se pitaju zašto uopće prijetiti tankerima, zašto libijska
vojska - ako već planira upotrijebiti silu - ne preuzme natrag kontrolu nad tri ključne istočne luke? Razlog je sasvim jednostavan:
militanti na istoku zemlje možda su i snažniji od konvencionalne
30
libijske vojske. Oni drže pod kontrolom luke Ras Lanuf, Es Sider i
Zueitina, čiji je ukupni izvozni kapacitet oko 600.000 barela nafte
po danu.
Abdelbari Arusi, libijski ministar nafte, u razgovoru za Reuters
rekao je kako će Libija tužiti sve strane firme koje pokušaju kupovati naftu iz istočnih luka, što je još jedan dokaz da “klijenti”, ipak,
postoje. Pritom je prilično dramatično opisao situaciju: “Libijski narod umire jer nemamo financija. Trebaju nam financije za bolesne
ljude, za kupnju hrane izvana, za naše škole, bolnice, izgradnju cesta. Ako nema nafte, libijski narod će umrijeti.”
Ustanak pro-Gaddafijevih lojalista na jugu Libije
18. siječnja 2014. Vrhovni nacionalni kongres, najviše libijsko
političko tijelo, proglasilo je izvanredno stanje nakon eskalacije sukoba na jugu zemlje, u gradu Sabha, kada su naoružane skupine
upale u zračnu bazu Tamenhant, u blizini grada, te u još najmanje
dvije vojne baze unutar samog grada. Libijsko ministarstvo obrane
istaknulo je kako se radi o pro-Gaddafi lojalistima. “Snage se spremaju, zrakoplov je poletio i gađao mete. Situacija na jugu otvorila
je prostor za neke kriminalce, lojalne Gaddafijevom režimu, da
iskoriste priliku i napadnu vojnu zračnu bazu Tamenhant. Zaštititi
ćemo revoluciju libijskog naroda”, rekao je Abdul-Raziq al-Shabahi,
glasnogovornik Ministarstva obrane u Tripoliju.
Kako bi smanjili paniku, koja se prema pojedinim izvorima jako
brzo širi cijelom zemljom, 22. siječnja libijska vlada objavila je službenu izjavu u kojoj se eksplicitno navodi kako “strane trupe nisu
ušle na libijski teritorij putem južne granice”. Njihova izjava dolazi
nakon što su se proširile informacije kako pro-Gaddafi borci masovno iz Čada ulaze u Libiju, nakon što su bili prisiljeni pobjeći pred
NATO-ovom avijacijom za vrijeme rata 2011. godine. “Te skupine i
elementi koji šire ove glasine nastoje stvoriti konfuziju i nesigurnost među građanima. Stoga vlada poručuje svima kako je situacija
pod kontrolom na granicama te kako nikakve strane sile nisu ušle
na libijski teritorij”, ističe se u izjavi.
Što se u ovom trenutku sve događa na teritoriju Libije, teško je
reći zbog popriličnog nedostatka provjerenih informacija s terena,
naročito kada je riječ o Zelenom otporu kojeg se pokušalo potpunom medijskom blokadom prikazati nepostojećim. No, jasno je kako se na prostoru južne Libije odvija konflikt o kojem se zahvaljujući medijskoj cenzuri zna poprilično malo. Sama činjenica da su pojedini izvori počeli prenositi informacije o pro-Gaddafi borcima,
sugerira kako se u Libiji zaista događa nešto značajno. Detaljne informacije će i dalje ostati poprilično nedostupne: one kolaju, zajedno s dezinformacijama, na mnogim neslužbenim izvorima, no ako
se situacija nastaviti razvijati ovim intenzitetom biti će je nemoguće ignorirati, čak ni od strane vodećih izvora.
UN se samo kratko oglasio, i to humanitarni koordinator za Libiju, Georg Charpentier, koji je rekao kako su stotine obitelji zbog
sukoba raseljene te kako to izaziva “zabrinutost”. Stotine raseljenih obitelji, preko 100 mrtvih u nekoliko dana sukoba, zvuči kao
nešto što bi moralo biti fokus međunarodnih medija koji prate zbivanja u domeni vanjske politike, no to ovdje jednostavno nije slučaj. Štoviše, da nema nekoliko lokalnih i regionalnih izvora – uz
PREPORODOV JOURNAL 159
IZ SVIJETA
Potpora al-Sisiju i vojsci
neslužbene izvore kao što su društvene mreže – o ovim, poprilično
važnim, događanjima u Libiji, ne bismo znali ništa. Nadalje, u kratkom komentaru UN-a također se ističe kako na jugu zemlje ponestaje hrane, lijekova, goriva, novca u bankama te kako bolnice u
gradovima Sabha, Obari i Murzuk imaju velikih poteškoća s ranjenima. Charpentier diplomatski zaključuje kako “sve strane trebaju
prekinuti s nasiljem te se mora garantirati zaštita civila, kao i dostava humanitarne pomoći”.
EGIPAT: Na referendumu prihvaćen prijedlog
novog Ustava
Određivanje imama u džamijama, zapljena i zamrzavanje
imovine…
Tri godine su prošle otkako je u Egiptu s vlasti srušen predsjednik Hosni Mubarak. Revolucija još uvijek traje… Početkom siječnja
2014. egipatska privremena vlada je donijela odluku o preuzimanju
svih džamija koje su do sada nadzirali imam povezani s islamističkim skupinama. Ministarstvo za vjerske poslove će određivati imame u džamijama i dobrotvornim ustanovama kojima se do sada
služila Muslimanska braća. Osim toga, Vlada je naredila zapljenu
imovine stotine članova Muslimanske braće zbog sumnje da su
njome “financirali terorizam”, kao i zamrznula imovinu više od
1.000 nevladinih udruga optuženih za povezanost s Muslimanskom
braćom. Policija je priopćila da je u prvih nekoliko dana 2014.
uhapšeno više od 250 pripadnika Muslimanske braće, stranke koju
je u prosincu 2013. proglasilo terorističkom organizacijom.
Zbog ovako odlučnog stava se nastavljaju sukobi i na ulicama
egipatskih gradova, s desetinama poginulih i ranjenih. Najveći sukobi su zabilježeni u dva najveća grada, Kairu i Aleksandriji, kao
gradovima u blizini Sueskog kanala – Ismailia, Gornji Egipat, Fayoum i Minya.
SIJEČANJ 2014.
14. siječnja održan je referendum o novom Ustavu Egipta. Prema informacijama egipatskih državnih medija, preko 90% glasača
koji su izašli na referendum podržalo je novi Ustav koji je predstavljen u sklopu tranzicijskog perioda nakon što je predsjednik Mohammed Morsi srušen s vlasti prošle godine. Mnogi se slažu kako
je ovaj rezultat ujedno i važan korak prema potencijalnoj kandidaturi generala Sisija na predstojećim predsjedničkim izborima. Naime, al-Sisi je rekao prije nekoliko dana kako će se kandidirati ukoliko dobije “potporu naroda”, očito se referirajući na referendum.
Izlaznost na referendum je bila relativno dobra – oko 38%, ili
17,4 milijuna glasača, što je više nego na ustavnom referendumu
2012. godine kada je izašlo 33% stanovnika. Zanimljivo je istaknuti
kako je iznimno visoka izlaznost zabilježena na prostoru Južnog Sinaja. Čak 91% stanovnika je izašao na referendum koji je zapravo
podrška vojsci, za razliku od samo 27% koji su 2012. izašli na referendum. Izlaznost na ovom prostoru ne iznenađuje, radi se o turističkoj regiji koja je znatno ekonomski pogođena zbog nestabilnosti. Visoka je izlaznost i na prostoru Delte Nila, regije koja nikada
nije bila pretjerano naklonjena Muslimanskoj braći, niti Mohammedu Morsiju. No, pad izlaznosti u usporedbi s 2012., na svega
20%, zabilježen je u regiji Matrouh na sjeverozapadu zemlje, uz
granicu s Libijom. Taj podatak također ne iznenađuje jer na tom
prostoru snažan utjecaj imaju salafisti. Mnogi stanovnici su odlučili tamo ostati doma unatoč tome što je, zanimljivo, glavna selefistička stranka Nour podržala novi Ustav.
List “Al-Youm Al-Sabea” preko cijele je naslovnice objavio naslov: “Egipćani pišu osmrtnicu Muslimanskoj braći”. Mnogi su protumačili podršku za ovaj referendum kao jasan znak potpore egipatskoj vojsci i rušenju Mohammeda Morsija. Pritom prijedlog novog Ustava ukida brojne kontroverzne islamističke detalje koji su
bili uvedeni za vrijeme vladavine Muslimanske braće. No, većina
političkih analitičara, ipak, drži kako je referendum primarno bio
način davanja legitimiteta egipatskom vojnom lideru Abdelahu
Fattahu al-Sisiju.
SIRIJA: Početak mirovne konferencije Ženeva II
Sukob “umjerenih” i “ekstremnih” pobunjeničkih skupina
Početkom siječnja 2014. izbili su sukobi između najmilitantnijih
pobunjeničkih skupina u Siriji. Došlo do koordiniranih napada pobunjenika ujedinjenih protiv ISIL-a, ključnog Al-Qa'edinog ogranka
u Siriji, diljem sjeverozapadne Sirije. Najveći sukobi između dojučerašnjih saveznika vodili su se na sjeveru provincije Aleppo, u kojima
je u prvih tjedan dana borbi poginulo oko 1.000 ljudi.
Međusobni sukobi još su jedan dokaz kako su ekstremnije skupine, s jedne strane, Islamski front, a s druge, ISIL i Al-Nusra front,
preuzeli potpunu dominaciju na terenu, dok je pro-zapadna Slobodna sirijska vojska (FSA) gotovo potpuno iščezla sa scene otkako
su u studenom 2013. izgubili kontrolu nad bazama i skladištima uz
tursku granicu. Dok su pobunjenici zaokupljeni unutarnjim sukobima s ciljem diferencijacije na “umjerene” i “ekstremne”, dotle regularna Sirijska Arapska Armija (SAA) napreduje u okolici Aleppa i
na drugim dijelovima fronte.
10. siječnja Manuel Ochsenreiter, njemački novinar i stručnjak za
Bliski istok, komentirao je u razgovoru za RT pitanje tzv. umjerene
opozicije u Siriji, koja se spominje u kontekstu protuteže radikalnijim
skupinama kao što su Al-Nusra front i ISIL. Prema njemu te skupine,
koje imaju političku potporu zapadnih sila, zapravo nemaju nikakav
31
IZ SVIJETA
konkretan utjecaj na terenu u usporedbi s ograncima Al-Qa'ede:
“Osobno smatram da je termin 'sirijska opozicija' potpuno pogrešan.
Te skupine nisu niti sirijske niti su opozicijske. Njihovi interesi nisu
interesi sirijskog naroda. Ove skupine su često pod utjecajem stranih
zemalja, oni su kao njihovi glasnogovornici. Strane militantne skupine unutar zemlje su financirane od strane Zapada, Turske i zaljevskih
monarhija. Te skupine nisu sirijske i nisu opozicija. Oni nisu političke
skupine. Moramo shvatiti kako su te skupine više kao kriminalne
bande, nešto kao mafija – otimaju ljude, ubijaju civile, okupiraju industrijske komplekse i prodaju industrijska dobra drugim zemljama,
kao u industrijskoj zoni u Aleppu. Ukrali su i prodali industrijske komponente Turskoj… Skupine koje tvrde da predstavljaju umjerenu
opoziciju ili umjerene pobunjenike nemaju nikakav utjecaj na bojištu. Čak su i mainstream mediji morali prihvatiti kako borbe na terenu vode islamistički ekstremisti, sunitski ekstremisti i Al-Qa'edine
skupine. Ove umjerene skupine su fantomske, nisu nikada ni postojale. Jedan moj prijatelj, sirijski analitičar, rekao mi je kako je konflikt
koji danas pratimo zapravo više-manje unutarnji sukob Al-Qaede. To
nema nikakve veze s političkim ciljevima, već se radi o utjecaju na
temelju ukradenih dobara, otmica i kriminalnih radnji.”
Summit “Prijatelji Sirije”
12. siječnja u Parizu je održan sastanak ministara vanjskih poslova zemlja članica skupine tzv. “Prijatelja Sirije” s predstavnicima
prozapadne Sirijske nacionalne koalicije i njenim čelnikom Ahmadom al-Jarbom, pri čemu je usvojena deklaracija o podršci pobunjeničkoj Slobodnoj sirijskoj vojsci (FSA) i “drugim demokratskim
snagama u zemlji”. Ministri Siriji “prijateljskih” zemalja su donijeli
odluku “kako u potpunosti podržavaju Vrhovno vojno vijeće Slobodne sirijske vojske i druge demokratske oporbene snage u njihovoj borbi protiv Islamske države Iraka i Levanta (ISIL)”. Deklaracija
završava zaključkom koji nimalo ne odgovara činjeničnom stanju u
toj ratom razorenoj zemlji, kao ni na sirijskom bojištu.
“Ekstremističke skupine igraju u korist režima i žele narušiti
imidž demokratskih i legitimnih sirijskih oporbenih snaga kako bi
izgubili domaće i međunarodne simpatije i podršku. Pozivamo demokratske oporbene snage da pruže otpor skupinama povezanima
s Al-Qa'edom i dijelimo zabrinutost zbog jačanja ekstremističkih
skupina, uključujući ISIL i Al-Nusra front. Režim, suprotno onome
što tvrdi, ne poduzima nikakve značajne mjere u borbi protiv ekstremizma. Naprotiv, raspiruje ga kako bi iscrpio demokratsku
oporbu, a sve kako bi Bashar al-Assad i njegov režim, koji je uzrok
tog istog ekstremizma, ostali na vlasti, što bi, opet, otklonilo bilo
kakvu mogućnost mira i stabilnosti u regiji. Tek kada sirijski narod
bude odlučivao o svojoj budućnosti, onda će postojati izgledi za
mir i stabilnost u Siriji”, stoji u deklaraciji “Prijatelja Sirije”, kojom
se SNC poziva “da sudjeluje na pregovorima Ženeva II i na taj način
potvrdi svoje zalaganje za demokratsku i slobodnu Siriju”.
koji put ponovio kako se sirijski narod bori protiv terorizma kojeg
izvoze Saudijska Arabija i Turska, a zapadne zemlje su te koje terorističkim organizacijama daju i političku podršku. Na pitanje novinara
o alternativnoj opciji za njega i njegovu obitelj, Assad je izjavio “kako
rat u kojem se brani zemlja nema druge alternative osim pobjede”.
Govoreći o oporbenim predstavnicima, sirijski predsjednik je rekao
kako je suradnja s njima načelno moguća, ali da iza tih ljudi ne stoji
sirijski narod, nego zemlje koje su ih stvorile i kao takvi ne mogu biti
dio sirijske vlade, jer bi u tom slučaju u sirijskoj vladi de facto sjedile
Saudijska Arabija, SAD, Francuska, Katar i druge zemlje. Za sve ove
zemlje je sirijski predsjednik rekao da je pomirba s njima moguća,
budući da je politika sprega načela i interesa, ali kako nije on taj koji
će o tome odlučivati, nego sirijski narod koji će reći da li mu je u interesu obnoviti odnose s onima koji su razorili Siriju.
Mirovna konferencija Ženeva II
U srijedu, 22. siječnja 2014., održan je prvi sastanak u sklopu mirovne konferencije Ženeva II, na kojem su sve delegacije održale
uvodne govore. Sirijski ministar vanjskih poslova, Walid Muallem,
koji predvodi vladinu delegaciju, poručio je američkom državnom
tajniku Johnu Kerryu kako nitko nema pravo opovrgnuti legitimitet
sirijskom predsjedniku ili sirijskoj vladi. Sirijski ambasador u UN-u,
Bashar Jaafari, rekao je na sastanku kako se nada da će proces dijaloga biti usmjeren prema implementaciji dogovora iz Ženeve I. Istaknuo je kako se za vrijeme konferencije mora adresirati i pitanje terorizma te je izrazio svoje razočarenje činjenicom da Iran nije prisutan na konferenciji. “Dakle, danas imamo 40 zemalja koje su probrane na način da većina njih budu anti-sirijske delegacije, tj. dolaze iz
zemalja čije vlade imaju neprijateljsku politiku prema Siriji”, rekao je
Jaafari, koji je potpuno u pravu jer je popis zemalja koje su prisutne
na konferenciji gotovo ekskluzivno anti-sirijski nastrojen.
Još je direktniji u svom komentaru bio sirijski ministar informacija, Omran al-Zoubi, koji istaknuo je kako je očito da mnoge delegacije stranih zemalja nisu upoznate sa situacijom na terenu. Nadalje, rekao je kako izgleda kao da su neki govori dati od strane
ambasadora terorističkih organizacija, a ne Vlada i država. “Ako
želite znati o Al-Qa'edi, upitajte saudijskog ministra vanjskih poslova o tome kako možete pomoći Al-Qa'edi”, istaknuo je al-Zoubi.
Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, poručio je kako
se fokus razgovora ne bi trebao usmjeravati nužno na promjenu
vodstva u zemlji. “Što se tiče garancije da se pregovori neće raspasti - nužno je utjecati na obje delegacije da se to ne desi. Najvažnije
je započeti proces”, rekao je Lavrov.
Drugog dana konferencije vrlo zanimljiv intervju je dao američki državni tajnik John Kerry za saudijski kanal Al-Arabiya, u kojem je
ustvrdio da je Bashar al-Assad “najveći magnet za teroriste” i “jedina osoba koja stoji na putu prema miru u Siriji”. “Jučer ste imali 40
Opasnost političke i religijske vehabijske ideologije
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad i iranski ministar vanjskih poslova, Mohammad Javad Zarif, održali su 15. siječnja sastanak u Damasku, a glavna tema razgovora bila je predstojeća konferencija Ženeva II. Za vrijeme sastanka Assad je istaknuo kako je “politička i religijska vehabijska ideologija Saudijske Arabije prijetnja cijelom svijetu”. “Sirijski narod i drugi narodi regije shvaćaju koliko ozbiljnu prijetnju predstavlja vehabizam. Svi moraju pridonijeti borbi protiv vehabizma kako bi se uništio iz korijena”, rekao je sirijski predsjednik.
Dan uoči mirovne konferencije Ženeva II sirijski predsjednik Bashar Al-Assad za France Presse dao intervju u kojem je po tko zna
32
PREPORODOV JOURNAL 159
IZ SVIJETA
zemalja i organizacija, sve one – uz izuzetak samo jedne – govorile
su o tranzicijskoj vladi i potrebi promjena u Siriji. Jedini koji su odbijali govoriti o tome su predstavnici Assadovog režima… Assad
mora staviti Siriju ispred Assada. Ovo ne smije biti o jednom čovjeku, jednoj obitelji, ovdje se radi o svim stanovnicima Sirije i njihovoj
budućnosti”, rekao je Kerry i istaknuo da će “svijet zaštititi njegovu
alavitsku sektu od progona ako siđe s vlasti”.
Istog dana mirovna konferencija se skoro raspala kada je opozicija poručila da se neće sastati s vladinom delegacijom. Haitham AlMaleh, visoki predstavnik opozicijske koalicije, rekao je kako “nije
lako” sjediti u istoj sobi s “predstavnicima Assadovog režima”. “Ne
vjerujem da smo spremni na to. Razlika je prevelika”, rekao je u razgovoru za izraelski list “Times of Israel”. Iz opozicije su još jednom
ponovili kako će čvrsto stajati iza svog glavnog zahtjeva da Assad
mora otići. “Režim je mrtav, zemlja se kreće prema budućnosti bez
Assada. To je osnova naših pregovora i mi ćemo to zahtijevati”, rekao je šef opozicije, Ahmed Jarba, koji tvrdi kako Rusija ne inzistira
na ostanku Assada. “Kada sam se susreo s Lavrovom prošlog tjedna
u Parizu, potvrdio mi je kako Rusija ne inzistira na ostanku Assada.
Nitko više ne bi trebao sumnjati, režim je gotov. Režim je mrtav.
Assad i cijeli njegov režim je sada stvar povijesti", istaknuo je očigledno samouvjereni Jarba. Kako i ne bi bio, Ženeva II se od inicijalne
ideje zapravo pretvorila u još jedan skup “Prijatelja Sirije”, uz dodatak ruske i sirijske vladine delegacije. U ovakvom društvu Jarba se
svakako osjeća moćno i superiorno, no, njegova samouvjerenost –
nažalost po njega – nije nimalo utemeljena u stvarnosti, naročito ne
u stvarnosti na terenu u Siriji. Delegacija sirijske vlade se povukla bez
izjave ističući samo kako se o predsjedniku države neće raspravljati.
Sutradan, 25. siječnja, delegacije sirijske Vlade i pro-zapadne
opozicije ipak su se, nakon žestokih izjava prvih dana konferencije,
sastale u istoj sobi uz prisutnost Lakhdara Brahimija kao posrednika između dvije strane. Mirovni posrednik je nekako uspio spasiti
stvar. Jedan diplomatski izvor istaknuo je: “Jasno je kako će biti histeričnih epizoda svakog dana.”
Za konferencija Ženeva II nitko ne može reći kakve bi rezultate mogla polučiti, s obzirom na nepomirljive stavove obje strane, ali i izostanak Irana, te još nekih zemalja koje su svakako trebale biti prisutne.
Pitanje koje se nameće samo po sebi je sljedeće: kakve veze imaju Indonezija, Japan, Norveška ili Luksemburg s krizom u Siriji, inače zemlje
koje sudjeluju u radu konferencije, a Iran ne? Prema popisu uzvanika,
još jedna bliskoistočna zemlja nije poslala svoje predstavnike na Ženevu II, a to je Izrael, koji se uz SAD, Saudijsku Arabiju i Katar, “iz ideoloških razloga oštro protivio sudjelovanju iranske delegacije”.
IRAN: Uvođenje dodatnih sankcija Iranu?
Ekonomski sporazum Rusija – Iran
Početkom siječnja novinska agencija Reuters prenijela je kako Rusija i Iran dogovaraju veliki plan razmjene nafte za proizvode što bi
znatno povećalo iranski izvoz nafte. Tri ruska i iranska izvora potvrdila
su im kako se upravo pregovaraju završni detalji oko plana prema kojem bi Moskva kupovala 500.000 barela iranske nafte dnevno, u zamjenu za rusku opremu, dobra i proizvode. “Dobar progres ostvarujemo u trenutku, veliki su izgledi za uspjeh. Raspravljamo o detaljima, a
datum potpisivanja ovisiti će o tim detaljima”, istaknuo je ruski izvor.
Nije poznato hoće li taj dogovor biti usvojen prije ili nakon
kompletiranja pregovora o iranskom nuklearnom programu. Naime, ovih dana počeli su tehnički pregovori između Irana i Europske
unije po pitanju konačnog dogovora. Podsjetimo, u studenom
2013. postignut je važan dogovor prema kojem se Iran obvezao na
SIJEČANJ 2014.
šest mjeseci zaustaviti svoj nuklearni razvoj kako bi konačni dogovor eventualno bio postignut do svibnja 2014. godine.
Američke i europske sankcije gotovo su prepolovile iranski naftni izvoz, na oko 1 milijun barela po danu. Kada se spomenuti dogovor s Rusijom pokrene, to će za Iran povećati naftni izvoz za 50%
što bi dovelo do znatne revitalizacije iranske ekonomije. Trenutačno Iran većinu nafte izvozi u Aziju, a najveći kupac je Kina koja uvozi oko 420,000 barela po dnu. Drugi važni kupci su Japan, Južna
Koreja i Indija. Međutim, Južna Koreja i Indija, kao i Turska i Južna
Afrika, smanjile su uvoz iz Irana nakon žestokog pritiska iz Washingtona.
Iran ne blefira!
U intervjuu za RT Javad Zarif, iranski ministar vanjskih poslova,
rekao je kako američke sankcije protiv Irana nisu dovele do pozitivnih rezultata te da se tvrdolinijašima u SAD-u koji i dalje inzistiraju
na novim sankcijama, kontra stajališta predsjednika Obame, “neće
sviđati posljedice” ukoliko nove sankcije zaista i stupe na snagu.
Tokom siječnja brojni zastupnici u američkom Kongresu jako su
gorljivo pozivali na uvođenje dodatnih sankcija Iranu, čime bi se
zapravo slomio sav ostvareni diplomatski napredak koji je postignut nakon dugih P5+1 pregovora. Podsjetimo, Iran je pristao zaustaviti razvoj svog nuklearnog programa u periodu dok se pregovori ne okončaju potpunim rješenjem, koje bi trebalo značiti i potpuno ukidanje sankcije prema Iranu. No, očito je anti-iranska struja u
američkoj politici i dalje izuzetno snažna, mada je predsjednik Obama, tj. krug oko njega, odlučio da je diplomacija bolji put nego konflikt. Oni koji zagovaraju nove sankcije tvrde kako Iran “blefira” te
kako uopće ne planiraju zaustaviti svoj nuklearni program. Isti ljudi
tvrde kako je konačni cilj iranskog nuklearnog programa proizvesti
nuklearno oružje. Nije teško zaključiti kako iza anti-iranske kampanje koje se upravo vodi u američkom Kongresu stoji snažan izraelski lobi. Naravno, Izrael nije jedini regionalni igrač koji se pribojava
aktualnom izlasku Irana iz nametnute izolacije, još i veći strah osjeća glavni iranski rival – Saudijska Arabija, pošto u Rijadu shvaćaju
da je svaki diplomatski korak Zapada prema Teheranu ujedno i korak dalje od politike beskompromisnog savezništva prema njima.
“Ne želim se uopće upuštati u djetinjaste diskusije o tome da li
Iran blefira ili ne. Mogu nas jednostavno testirati. Jedino što su
sankcije postigle su 19.000 centrifuga i jako velik animozitet iranskog naroda prema američkom Kongresu koji im ne dopušta ni
kupnju lijekova na način da se iranskim kompanijama blokira uvoz
istih”, rekao je Zarif. Istaknuo je kako bi se američki senatori koji
traže nove sankcije, kao što je senator Bob Menendez iz New Jerseya, trebali zapitati da li su “ponosni na dosadašnje rezultate
sankcija”. U razgovoru Zarif je još jednom opovrgnuo optužbe da
Iran razvija nuklearno oružje. “To bi bio gubitak vremena, novca i
33
IZ SVIJETA
energije. Činjenica je da su iranska nuklearna postrojenja izložena
većoj inspekciji, provjeri i transparentnosti nego možda bilo koja
druga nuklearna postrojenja – svakako u regiji, a vjerojatno i šire”,
rekao je Zarif, očito se referirajući na izraelski nuklearni program
koji je, za razliku od iranskog, proizveo nuklearno oružje dok cijeli
svijet doslovno glumi kao da isti ne postoji.
IRAK: Znatna eskalacija oružanih sukoba
Novo “buđenje” Al-Qa'ede
Početkom siječnja 2014. došlo je do znatne eskalacije sukoba
na prostoru zapadne iračke provincije Anbar, koja zauzima oko jednu trećinu zemlje i većinom je nastanjena sunitima. Pobunjeničke
skupine povezane s Al-Qa'edom, većinom pripadnici ISIL-a, uspjeli
su preuzeti kontrolu nad dva ključna grada – Ramadi i Falluja.
Politički analitičari smatraju da je aktualna eskalacija oružanih
sukoba direktna posljedica jačanja Al-Qa'ede u susjednoj Siriji. Robert Naiman, direktor organizacije “Just Foreign Policy”, ističe kako
je za aktualnu situaciju kriva politika Zapada prema Siriji. “Jedan od
očitih razloga za ponovni ustanak Al-Qae'de u Iraku je zapadna potpora za naoružane džihadiste u Siriji, jer je generalno jasno kako se
radi o istim ljudima s obje strane granice. SAD, Saudijska Arabija,
Katar i Francuska su svi redom upleteni u financiranje, regrutiranje
i naoružavanje džihadista u Siriji. To je stvorilo bazu za akciju džihadista u Iraku. Sjetimo se opravdanja SAD-a za rat u Afganistanu: 'Ne
možemo tolerirati da ovi prostori bez vlade postanu plodno tlo za
kampove i organizaciju Al-Qa'ede.' To je upravo ono što Zapad tolerira u Siriji! Ne samo da tolerira, već i financira, omogućava i podupire”, rekao je Naiman.
Zanimljivo je istaknuti kako su pomoć iračkoj vojsci ponudile
dvije države koje su do nedavno bile gotovo pred izbijanjem sukoba – SAD i Iran. Obje zemlje najavljuju razne vrste pomoći za iračku
vojsku, no niti SAD niti Iran neće slati trupe u Irak, što je potvrđeno
iz Washingtona i Teherana.
Početkom siječnja američki državni tajnik John Kerry rekao je
kako će SAD pomoći iračkoj Vladi u borbi protiv Al-Qa'ede, no istaknuo je kako neće slati trupe. “Mi očito ne razmišljamo o povratku
s trupama u Irak. Uopće ne raspravljamo o tome. Ovo je njihova
borba, ali mi ćemo im pomoći u toj borbi. Napraviti ćemo sve moguće da im pomognemo, neću ići u detalje, ali ću reći kako smo u
kontaktu s plemenskim liderima u provinciji Anbar za koje znamo
da pokazuju ogromnu hrabrost i ustaju protiv terorističkih skupina
u njihovim gradovima. Ovo je borba koja pripada Iračanima. Ovo je
upravo ono o čemu su predsjednik i svijet donijeli odluku prije nekog vremena kada smo se odlučili povući iz Iraka”, rekao je Kerry.
Sredinom siječnja pojavile su se informacije kako bi, unatoč
svim ranijim opovrgavanjima, SAD mogli ponovno poslati vojnike u
Irak. “Pentagon razmatra slanje američkih trupa natrag na Bliski
istok kako bi trenirali iračke snage", potvrdio je jedan dužnosnik iz
34
Ministarstva obrane SAD-a. Iz izjave nije jasno da li bi te trupe došle u Irak ili bi se obuka odrađivala u susjednom Jordanu, o čemu se
već neko vrijeme govori. “Nalazimo se u kontinuiranim raspravama
po pitanju kako unaprijediti iračku vojsku”, rekao je pukovnik Steve
Warren, glasnogovornik Pentagona.
Novo “buđenje” Al-Qa'ede na ovom prostoru omogućeno je
destabilizacijom Sirije, a tu su ključnu ulogu odigrale upravo SAD,
koje sada brinu zbog jačanja Al-Qa'ede. To nas dovodi do zaključka
– ili je američka vanjska politika u stadiju terminalne shizofrenije ili
je destabilizacija Sirije bila opasan eksperiment Obamine administracije.
Irak – meta “dijaboličnih i izdajničkih arapskih zemalja”
19. siječnja putem audio poruke oglasio je Abu Bakr al-Baghdadi, vođa Al-Qa'edine skupine ISIL (Islamska Država Irak i Levant),
koji je pozvao svoje borce da “ostanu na fronti” te da se “polako
kreću prema Bagdadu i južnije”. Istog dana, u južnom gradu Nasiriyah govor je održao i irački premijer Nouri al-Maliki, koji je istaknuo da je Irak postao meta “dijaboličnih i izdajničkih arapskih zemalja”. “Irak je meta nekih zemalja koje podupiru terorizam i zlo”,
rekao je Maliki i naglasio kako je uvjeren da će irački narod poraziti
terorizam. U svom govoru nije direktno naveo o kojim se državama
radi, no svi koji prate aktualnu situaciju na Bliskom istoku poprilično dobro znaju na koje se zemlje Maliki referirao, u prvom redu na
Saudijsku Arabiju. U govoru je naglasio da bombaši samoubojice u
Irak dolaze iz Libije, Jemena i Maroka.
Po pitanju direktne poveznice između terorizma i pojedinih režima na Bliskom istoku nekoliko dana ranije poprilično otvoreno
govorili su zarobljeni pobunjenici iz ISIL-a u razgovoru za iračku televiziju Afaq TV. Oni su priznali da naredbe primaju iz Rijada, glavnog grada Saudijske Arabije. Nadalje, rekli su kako Saudijska Arabija stoji iza terorističkih napada diljem Iraka i da se odatle transportira oružje kao i vozila koja se koriste kao auto-bombe u iračkim
gradovima. Jedan od zarobljenih zapovjednika ISIL-a rekao je kako
mu je saudijski vojni dužnosnik naredio da izvede nekoliko napada,
a drugi kako je ISIL nedavno primio 150 milijuna USD i oko 60 vozila iz Saudijske Arabije, dan prije nego je krenula operacija iračke
vojske protiv utočišta pobunjenika u Ramadiju krajem prosinca
2013. godine.
Adnan Al-Asadi, zamjenik ministra unutarnjih poslova, 22. siječnja je izjavio kako pripadnici ISIL-a “imaju dovoljno naoružanja
za invaziju na Bagdad”. “Oružje koje su doveli u Falluju je veliko,
napredno i iskreno govoreći, dovoljno za okupaciju Bagdada”, rekao je u govoru. Nije specificirao s koliko točno oružja sada raspolaže ISIL, no naveo je kako su se u Falluji i Ramadiju odvijale “žestoke bitke”.
PREPORODOV JOURNAL 159
IZ SVIJETA
Iračka vojska, potpomognuta sunitskim milicijama, tokom siječnja 2014. nije znatno napredovala u borbama, a često postaju
mete terorističkih napada, kao i civili u Bagdadu i drugdje gdje u
bombaškim napadima svakodnevno ginu deseci ljudi. Unatoč činjenici da je Bagdad daleko veći grad od Falluje, irački vladini dužnosnici napominju kako je napredovanje protiv pobunjenika na
prostoru cijele zapadne regije Anbar nužno u osiguravanju glavnog
grada. “Al-Qa'eda u Iraku ima puno oružja i boraca. Da vojna akcije
nije poduzeta i da se operacija odgađala još nekoliko tjedana, desio
bi se napad na Bagdad”, rekao je Saad Maan Ibrahim, glasnogovornik iračkog Ministarstva unutarnjih poslova.
U govoru održanom 29. siječnja irački premijer Nouri al-Maliki
je pozvao SAD i njihove saveznike da prestanu slati oružje militantima u Siriju, ističući kako to oružje ujedno destabilizira i Irak. “To
su konfliktne pozicije, podupire se Irak u borbi protiv terorizma, ali
daje se oružje teroristima u Siriji", rekao je Maliki te istaknuo kako
su terorističke skupine u Iraku i Siriji povezane, što je posve jasno
čak i iz samog imena jedne od skupina – ISIL (Islamska Država Irak i
Levant). “Apeliram na države koje govore o oružanoj potpori skupinama u Siriji, poručujem im: time podupirete i terorizam u Iraku.
Međunarodna zajednica mora preuzeti odgovornost i poduprijeti
nas, kao i sve one koji se bore protiv terorizma”, naglasio je Maliki
za vrijeme govora na državnoj televiziji.
Ono što je zanimljivo primijetiti, osim da se radi o jednom od
izravnijih isticanja ovih kontradikcija, jeste činjenica da Maliki iznio
ovaj komentar neposredno nakon što su se pojavile informacije da
SAD nastavlja sa slanjem oružja u Siriju. Informacije govore kako su
SAD, Francuska, Katar i Saudijska Arabija znatno pojačale dostavu
oružja sirijskim pobunjeničkim skupinama otkako je počela mirovna konferencija Ženeva II. Pojedini izvori prenose kako je od 22.
siječnja do kraja mjeseca dostavljeno čak 600 tona oružja.
AFGANISTAN: Zahlađenje odnosa Washington –
Kabul
potpisati sigurnosni pakt koji bi dozvolio SAD-u prisutnost nakon
povlačenja stranih trupa ove godine.”
Pritom je nužno napomenuti kako bi Kabul vjerojatno i pristao
na ostanak određenog broja američkih vojnika, pogotovo zbog činjenice da su talibani i dalje snažni, a u bliskoj budućnosti moglo bi
im se desiti ono što se upravo dešava u iračkom gradu Falluja. No,
SAD su inzistirali na, za kredibilitet Karzaija, poprilično nerealnom
sigurnosnom paktu: zahtijevali su potpuni imunitet za svoje vojnike u Afganistanu. Takav dogovor, prema kojem američki vojnici
mogu zapravo raditi što ih je volja bez ikakvih reperkusija, zapravo
kao i do sada, za Karzaija više nije prihvatljiva opcija.
Srušen američki dron tipa MQ-1 Predator
Najmanje 21 osoba je ubijena 17. siječnja u samoubilačkom napadu u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. Bombaš se raznio na
prostoru jednog restorana kojeg često posjećuju stranci, a odmah
nakon eksplozije na prostor je upalo još nekoliko napadača koji su
otvorili vatru na preživjele. Prema izjavi policije 13-orica mrtvih su
stranci, uključujući predstavnika MMF-a za Afganistan, kao i četvoricu pripadnika UN-a. Odgovornost za napad su preuzeli talibani, a
njihov glasnogovornik je poručio kako je napad osveta za zračni
napad NATO-a u kojem su ubijeni civili na prostoru provincije
Parwan nekoliko dana ranije.
Krajem siječnja 2014. nesvakidašnja video snimka pojavila na
internetu, na Facebook stranicama grupe pod nazivom “Afghanistan 24/7”. Na snimci je prikazana skupina ljudi kako stoje uokolo
i kamenuju srušenu bespilotnu letjelicu koja izgleda kao američki
dron tipa MQ-1 Predator. Takve bespilotne letjelice NATO-ova
koalicija intenzivno koristi u Afganistanu za zračne napade protiv
talibana. Iz same snimke je teško utvrditi gdje je i kada snimljena,
no okolina i način na koji su okupljeni stanovnici odjeveni sugerira da je opis video snimke točan te kako je očito snimljena u Afganistanu.
Puštanje afganistanskih zatvorenika
Odnosi između Washingtona i Kabula su zadnjih mjeseci, u najmanju ruku, napeti. Podsjetimo, Washington je inzistirao na tome
da Afganistan do kraja 2013. potpiše sigurnosni pakt sa SAD-om,
koji bi omogućio određenom broju američkih trupa ostanak u zemlji i nakon isteka 2014. godine. Kao što znamo, to se nije dogodilo.
10. siječnja 2014. stigla je još jedna vijest koja ide u prilog tezi
kako afganistanki predsjednik Hamid Karzai više nije posve poslušan SAD-u, kako se za njega ranije isticalo (što je, zapravo, bilo točno). Iz Kabula su poručili kako će suditi samo 16-orici od ukupno 88
zatvorenika koje SAD smatra “prijetnjom sigurnosti”. Nadalje, glasnogovornik predsjednika Karzaija rekao je kako će se ostatak zatvorenika pustiti na slobodu. “Ne možemo dopustiti da se nedužni
afganistanski civili drže mjesecima u pritvorima bez suđenja i bez
ikakvog razloga. Znamo, nažalost, da se to događalo u Bagramu, ali
to je ilegalno i radi se o kršenju afganistanskog suvereniteta, to više
ne možemo dopustiti”, rekao je glasnogovornik afganistanskog
predsjednika.
Iz SAD-a su žestoko reagirali. Glasnogovornica State Departmenta, Jen Psaki, ističe: “Ovih 72 zatvorenika su opasni kriminalci
protiv kojih postoje čvrsti dokazi da su povezani s terorizmom, uključujući i uporabu improviziranih eksplozivnih naprava – najvećeg
ubojice afganistanskih civila.” Reuters prenosi kako će ovaj potez
dodatno narušiti odnose između Afganistana i SAD-a: “Odnosi se
nalazi pred točkom pucanja nakon što je predsjednik Karzai odbio
SIJEČANJ 2014.
Naime, Pentagon i CIA normalno ne izvještavaju o padovima
svojih dronova, kojima operiraju na prostoru više zemalja, uključujući Afganistan, Pakistan, Jemen i druge. Postoje navodi da je
SAD također uključen u niz tajnih vojnih operacija i na drugim mjestima, u zemljama kao što su Somalija, Libija, pa čak i Filipini. Što
se tiče broja srušenih dronova, javni podaci nisu dostupni, no tokom siječnja pojavile su se nepotvrđene informacije, koje su prenijeli pojedini izvori poput iranskog Press TV-a, da je jedan američki dron srušen u afganistanskoj provinciji Herat, u blizini grada
Shindand. Talibani su pak istaknuli kako su srušili jednu letjelicu za
vrijeme zračnih napada na njihovo uporište 10. siječnja 2014. godine. q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
35
KULTURA
BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (IV)
Pisana i usmena književnost u BiH
I u ovom dijelu rada istaknut ćemo značaj
imena države Bosne i njenog naroda u vremenu ranog i kasnog srednjovjekovlja. U latinskim
dokumentima ime Bošnjanin se upotrebljavalo
kao Bosnensis, narod koji obitava na prostoru
Bosne. Pored Ilira, Avara, Kelta u 7. stoljeću
dolaze i Slaveni. Svi narodi su prihvatili slavenski jezik, a nazivali su se Bošnjani. Iz Povelje
kralja Tvrtka II., nastale s početka 15. stoljeća,
evidentno je kako se taj naziv koristi i u etničkom smislu: “Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi
Dubrovčaninu...” Upotreba naziva Bošnjanin
se prenijela i u vrijeme osmanske vlasti u BiH.
Vlasti su na taj način označavale stanovnike
Bosne, “Bošnjak-milleti”. Kasnije se naziv odnosi na ime naroda s tri različite vjere.
Buđenjem nacionalne svijesti na ovim prostorima u 19. stoljeću bosanski narod počinje se
nacionalno deklarirati Srbima, Hrvatima i Muslimanima, a samo mali broj ostaje u bošnjačkoj
naciji. Važno je napomenuti i to da se muslimanski živalj u Bosni nikad nije nacionalno deklarirao Turcima, a niti ih je zvanična vlast bilo
kad tako nazivala. U nekim spisima ili književnim djelima spominje se narod turske vjere, što
znači da se naziv odnosi na pripadnike islamske
vjere koji s Turcima dijele samo tu oznaku, a jezik, književnost, kultura, običaji itd. su puno bliži
bilo kojem drugom narodu bosanskog prostora nego što imaju s turskim narodom.
“Poznato je, također, da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ,
kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek
nova potvrda duhovnog bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako
veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato
što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po
tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnog
identiteta.” (Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992).
Utjecaj društvene klime na jezik
U BiH za vrijeme osmanske vladavine dolazi do značajnih jezičnih
promjena. Bosanski jezik je temeljen na jezičnoj tradiciji, posebno
govornom jeziku kakav je zabilježen na stećcima i drugim ostacima
materijalne kulture. Govori pojedinih područja se mijenjaju, ali osnovna struktura jezika ostaje ista. Bošnjaci su zapadno od linije koja
povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Na jezičnu situaciju utječe i opća društvena
klima, pogotovo doseljavanje stanovništva iz susjednih krajeva, ali i
turska uprava ima značajnu ulogu u stvaranju zasebnog kulturološkog znaka u BiH. Novoštokavske promjene, na fonetskom i morfološkom planu, su kasnije bile osnova za stvaranje standardnih jezika. U
36
odnosu na staroštokavske govore, kojih i danas
u BiH ima, novoštokavski govori se od njih razlikuju po četveroakcenatskom sistemu, pojava
duge množine npr. gradovi , a staroštokavski
mn. od grad glasi gradi, izjednačavanje nekih
padeža, zamjena glasa “l” s “o” u glagolskom
pridjevu radnom radio/radil. Ali dolazi i do gubljenja foneme h u nekim govorima, s tim da
Bošnjaci ovu fonemu su zadržali (oću/hoću, ajde/hajde itd.)
Sadašnja dijalektološka karta BiH je znatno
izmijenjena u odnosu na predosmanko razdoblje, ali su neke osobitosti ostale nepromijenjene, posebno u govorima bihaćkog kraja, s arhaično šćakavsko ikavskim idiomom, srednja Bosna
je ostala štokavsko ikavska, a istočniji dijelovi
šćakavsko ijekavski. Najveće promjene su nastale u nekim dijelovima na području Bosanske Krajine (Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad,
Dubica itd) gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski govor.
Posebnost bosanskohercegovačkog
kulturnog znaka
U 15. i 16. stoljeću dolazi do razvoja bosanskog jezika kojemu je novo orijentalno okruženje i temelji na jeziku stare srednjovjekovne
Bosne dalo posebnost u odnosu na druge jezike iz okruženja. Iz tok posebnog jezičnog i kulturološkog znaka u
BiH se od samih početaka dolaska Osmanlija na bosanski prostor
počinje razvijati vrlo bogata alhamijado književnost koja je često
zanemarivana ili čak prešućivana. Ne govorimo o njenoj valoricaiji
u okviru visoke umjetničke vrijednosne skale, nego o potrebi naših
ljudi da se izraze na materinjem jeziku. To je književnost koja je
pisana arapskim pismom a bosanskim jezikom. U njoj je sačuvano
bogato književno naslijeđe, duhovnost, a možda najbitnije od svega, potreba bosanskog čovjeka da i u vremenu vladavine velikog
carstva ostane doslijedan svom jeziku i svojoj baštini. To govori i o
tome kako je bosanski čovjek oduvijek zna gdje pripada pa i onda
kad je obavljao vrlo visoke političke poslove na Craskome dvoru.
Nikad se ne izjašnjavajući Turcima, niti je kroz golemi period vladavine Osmanlija na ovim prostorima, pet stotina godina progovorio
turskim jezikom. I arapsko pismo i turski, arapski, perzijski jezik su
mu bili samo nužno sredstvo za izražavanje vlastite kreativnosti.
Ljudska misao je slobodna od bilo kojih i kakvih tehničkih “pomagala” (pisma), ona je nužnost na kojemu izražavamo svoju duhovnost koja se kreira u beskrajnoj igri kulturoloških znakova, onih
naslijeđenih i onih koji su se zalijepili u kulturološku matricu pojedinca, postali dio njegove svakodnevice, ne promišljajući odakle su
stigli, kojim putevima i na koji način su postali dio kulturološkog
kruga u kojemu upisujemo i sebe i druge. U okviru alhamijado književnosti na prostoru BiH ostalo je preko stotinjak do sada poznatih
PREPORODOV JOURNAL 159
KULTURA
pjesničkih i proznih dijela. U pjesničkom stvaralaštvu dominiraju
islamski pjesnički oblici: ilahije, kaside, poučne pjesme, satirične
koje su uperene na kritiku društveno-političkih prilika. U proznom
obliku su pisana djela koja imaju poučni karakter, priručnici, vjersko-poučna literatura itd.
Počeci alhamijado književnosti
U knjizi “Bosansko-hercegovačka hrestomatija”, Sarajevo
1974., Muhameda Hadžijahića u dijelu “Starija književnost” uz poznata imena Mehmed Hevaji Uskufija (prva polovina 17. stoljeća,
Tuzla), Hasan Kaimija (rođen u Sarajevu, umro u Zvorniku
1691./1692.), Umihane Čuvidine (umrla oko 1870.), nalaze se i
anonimni autori. Tekstovi su podijeljeni na ljubavne pjesme, pobožne, didaktičke, refleksivne s temom suvremenih događaja, arzuhale i molitve. Pored navedenih autora nalaze se i Fejzo Softa iz
Travnika, Karahodža (1779. učenik u Banja Luci), Ajvaz Dedo (možda najstariji tekst, 1480.?), Hadži Jusuf Livnjak, Mehmed-aga
Pruščanin (“Duvanjsi arzuhal”, oko 1728.).
Iz navedenog se može vidjeti kontinuitet alhamijado stvaralaštva na prostoru BiH, počevši od Ajvaz Dede 1480 do 1850., ali vjerojatno i kasnije. Svi tekstovi su napisani arapskim pismom, a bosanskim jezikom i potječu iz svih krajeva BiH, a najviše iz Sarajeva i
Tuzle te “donjig kraja” Duvno, Livno..., Hercegovine – Mostar, Trebinje itd. Pjesme su pisane štokavskim nariječjem, ijekavskog izgovora, mada ima i ikavskog i šćakavskog. U njima se ne susreću stari
čakavski oblici, rijetko se može susresti riječ “črn”. pjesme obiluju
turcizmima pa ih suvremeni čitatelj ne može razumjeti bez upotrebe riječnika. U najstarijim oblicima alhamijado stvaralaštva kakvo
je Ajvaz Dedino u kojem se govori o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, samo su upotrijebljena dva-tri turcizma (vada-rok, rahmet-milost). “Duvanjski arzuhal” Mehmed age-Pruščanina je sačuvan i na
turskom jeziku pod nazivom “Bosandža lisanile arzuhal” – Molba
na bosanskom jeziku.
Zanimljivo je napomenuti kako pored utjecaja orijentalne kuturne tradicije, kod nekih alhamijado pisaca može se zamijetiti i
utjecaj dubrovačke književnosti, posebno u sonetnoj formi i književnom izrazu, bez upotrebe turcizama, npr. upotreba riječi gospoja kod Karahodže u njegovoj pjesmi “Bošnjakuša” iz 1750., pisana jekavski i ijekavski.
Osnovne osobine alhamijado tekstova
Pored pjesničkog stvaralaštva i pobožnih tekstova, potrebno je
naglasiti kako je Mehmed Heveji Uskufi autor prvog bosanskog riječnika koji je dovršen 1631. godine. Objavljen je pod imenom
“Makbul-i ‘arif”, a bolje poznat pod popularnim nazivom “Potur-
SIJEČANJ 2014.
Šahidi” napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik “Tuhfe-i
Šahidi” turskog pjesnika Ibrahima Šahidija. Riječ je o rimovanom
bosansko-turskom riječniku štokavsko-ikavskog narječja. To djelo
ima oko 700 riječi koje se pojašnjavaju kroz stihove, ukupno 330
stihova. Može se čitati i kao pjesnički tekst. Nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Navest ćemo samo neke dijelove
ovog Riječnika: Ompek poljubit, kočmak zagerlit; /Ton ile gomlek
gaće košulj dur/Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur. / Gluh oldy
sagyr, slěp ne kor dur. / Hrom topal dur, šugav ne kel dur. / Ognjište
odžak, hem kut budžak dur. / Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.
Važno je napomenuti kako alhamijado književnost ima nekoliko značajki: najčešće je pisana štokavsko ikavski i ijekavski, turcizmi
se upotrebljavaju u vjerskoj, društvenoj i zanatskoj terminologiji,
ali i na polju morfologije u tvorbi riječi, posebno sufiksalnoj tipa
sevdalija ili kujundžija. U bosanskom jeziku, za razliku od drugih
jezika u okruženju očuvala se upotreba glasa “h” ( hoću, hajde, haljinka, hljeb itd.). Ponekad, neki lingvisti ovu osobinu povezuju s
vjerskim odgojem, temeljenom na Kur’anu, ali i drugi narodi u BiH
pored Bošnjaka u većoj ili manjoj mjeri su sačuvali upotrebu ovog
glasa u govoru. Pored sačuvanosti glasa h, dobro je sačuvana i upotreba glasa “f”, u slavenskim leksemima, a pogotovo u orijentalizmima (feredža, kaftan, fildžan, fenjer itd.).
Usmeno stvaralaštvo
Pored bogatog pisanog stvaralaštva, značajno mjesto zauzima i
usmeno stvaralaštvo koje je dalo veliki doprinos ukupnom kulturološkom obolu ovog perioda. Narodna poezija epska, lirska i epskolirska zauzima značajno mjesto u stvaralaštvu Bošnjaka. Najznačajnije zbirke su dali sakupljači: Luka Marjanović, Kosta Hörmann,
Alija Nametak, a znanstveno su obrađene kroz pero Đenane Buturović i Muniba Maglajlića. Zbirke broje i preko 200.000 stihova kakva je Marjanovićeva zbirka koja objedinjuje narodno stvaralaštvo
Krajine, kazivanjem “pivača” Mehmeda Kolakovića. Vrlo opsežna
zbirka je i ona Avde Međedovića koja broji 12.000 stihova.
Najpoznatija bošnjačka epsko-lirska pjesma “Hasanaginica” koja je svojom umjetničkom ljepotom opčinila cijelu Europu, ironijom
sudbine je označena kao srpska (Vuk Karadžić) ili ilirička-morlačka
(Alberto Fortis) iako je njen sadržaj vezan za odnose u bošnjačkoj
obitelji 17. stoljeća. Balada je nastala oko 1646. godine u Imotskoj
krajini koja je u to vrijeme bila pod turskom upravom. Radnja se
dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Balada se prenosila usmenim putem, sve
dok ju nije zabilježio italijanski putopisac Alberto Fortis 1774. godine. U Fortisovoj knjizi “Put po Dalmaciji” objavljena je prvi put. Nakon toga je prevedena na niz svjetskih jezika. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
37
KULTURA
PRIČA O SEVDALINKAMA: SULTANOVA UNUKA U BANJALUČKOJ SEVDALINCI
Otkako je Banja Luka postala
Haj, od kako je Banja Luka postala
aman aman postala,
haj, nije ljepša udovica ostala
aman, aman ostala.
Haj, kao što je Džafer bega Kaduna
aman, aman Kaduna,
haj, nju zaprosi Sarajevski kadija
aman, aman Kadija,
haj, on je prosi, a ona se ponosi
aman, aman ponosi.
Haj, ona nešće sarajevskog Kadiju
aman aman Kadiju,
haj, ona hoće banjalučkog deliju
aman, aman deliju.
ne. Rasema je i u poznim godinama (potkraj sedamdesetih prošloga
Više je različitih podataka o nastanku čuvene sevdalinke “Otka- stoljeća) tako divno pjevala, da njezin glas (unatoč već istrošene tonko je Banja Luka postala”. Na stranu sad što se u pjesmi “nadurava- ske trake) teško da bi našao premca...
ju” Banja Luka i Sarajevo. U gradu na Vrbasu pjevaju kako lijepa
Prema zapisu češkog etnomuzikologa Ludvika Kube, objavljeDžaferbegovica “neće da se uda za sarajevskog kadiju”, nego ba- nog u “Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu” 1907. godine, pjenjalučkog bekriju, a u Sarajevu, prema dr. Munibu Maglajliću, pje- smu sa gotovo istom melodijom zabilježio je Kuba – ali sa riječima:
vaju kako ljepotica neće banjalučkog kadiju nego “optira” za “sara- “Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala – što
jevskog deliju”...
je danas Zečevića gospoja, prosila je tri sarajevska dilbera...”
Po nepouzdanim banjalučkim izvorima, pjesma govori kako se
Iz davnog i burnog vremena, višestoljetnog bitisanja Osmanpočetkom 18. stoljeća, udovica banjalučkog Džafer-bega Kapeta- skog carstva na području Bosne, odnosno Bosanskog pašaluka,
novića, još za njegova života, zaljubila u banjalučkog bekriju Enesa imamo mnogo historijskih zapisa. Jedan događaj, a vezan je za faIsmailovića, za kojeg se i udala poslije smrti muža.
miliju Sultana Sulejmana, zabilježen je u historiji Bosanske GradišOvo je zapisao Naim Kulenović u beogradskom listu “Vreme” ke, grada na obali Save u sjevernoj Bosni, kao i u historiji cijele Bouoči Drugog svjetskog rata.
sanske krajine. Riječ je o braku Džafer bega Malkoča i njegove preO Džafer-begovicinoj ljubavi književnik Rasim Filipović napisao lijepe kadune. Postoje zapisi u kojima se tvrdi da su glavni likovi
je dramu “Otkako je Banjaluka postala”, koja je prvu izvedbu doži- čuvene sevdalinke “Otkako je Banjaluka postala”, upravo Džafervjela u banjalučkom teatru 14. februara 1940. godine. Reditelj je beg i njegova kaduna. Historijski izvori kažu da je prvi poznati kapebio Dragan Јovanović, autor muzike Јarko Pleciti, a dirigent Ivan tan Gradiške kapetanije, a i tvrđave na obali Save, koja je dobila
Dominis. Zapis o ovome ostavio nam je banjalučki publicista Alek- turski naziv Berbir, i koja je bila prva i najstarija od 39 takvih instisander Aco Ravlić, koji u svojim “Banjalučkim povijesnim listićima tucija u Bosanskom pašaluku, i na bosanskoj granici iz 1558. godi1” navodi i verziju banjalučkog glumca, legendarnog Muhameda ne, bio Džafer-beg Malkoč, iz poznate plemićke familije, čiji su člaĆejvana, pjevača sevdalinki.
novi zauzimali visoke položaje u turskoj carevini. Njegov otac MalPrema kazivanju Muhameda Ćejvana, Džafer-bekoč-beg, bio je na čelu Bosanskog sandžaka. Džafergovica se sredinom 19. stoljeća, zapravo, zaljubila u
beg je bio oženjen kćerkom velikog vezira Rustemstanovitog, naočitog, ali uvjek bespraricom pritisnupaše, a unukom Sultana Sulejmana. Malkoči su bili
tog momka imenom Pilale s nadomkom “Kokuz” (sinadaleko poznati kao neustrašivi ratnici i vojskovoromah). Pod kraj šezdesetih godina prošlog stoljeća,
đe, uspješno su u ratnim pohodima osvajali nove
ugledni etnomuzikolog i akademik prof. Vlado Miloteritorije u Hrvatskoj. Zahvaljujući njima, Gradiška je
šević, istražujući na Institutu za folklor pri Akademiji
dugo bila polazna stanica za vojne pohode osmanlijnauka Bugarske, čuo je kako načelnica Instituta Raina
ske vojske. Za vrijeme takvog pohoda po Hrvatskoj
Kacarova pjevuši jedan stih ove pjesme koja, u bugar1560. godine, poginuo je gradiški kapetan Džaferskoj verziji, nosi naslov “Od kako je Carigrad postao”.
beg, a naslijedio ga mlađi brat Husein-beg. Iza
Nikad se neće razjasniti kako je melodija došla na naDžafer-bega je ostala mlada kaduna-begovica. Smaše prostore.
tra se da je tada ispjevana i pomenuta sevdalinka.
Zahvaljujući akademiku Miloševiću, sačuvan je
Pjesmu je izvrsno interpretirao i poznati banjatonski zapis izvorne verzije ove sevdalinke u interprelučki pjevač Namik Karabegović. q
Akademik
taciji legendarne banjalučke pjevačice Raseme KataAvdo HUSEINOVIĆ
Vlado Milošević
38
PREPORODOV JOURNAL 159
KULTURA
NOVA KNJIGA U IZDANJU KDBH “PREPOROD”: “DAVNA SVITANJA” AJKE TIRO SREBRENIKOVIĆ
Bjelinom progovorila riječ
Krajem 2013. godine u nakladi KDBH “Preporod” tiskana je knjiga pjesama “Davna svitanja” autorice mr. Ajke Tiro Srebreniković.
Na koricama zbirke nalazi se divlji karanfil ebru drevne tehnike urešavanja papira, podloga na kakvoj su se bilježile i još se ispisuju
svete, božanske riječi. To je slikarski rad ebru-slikarice Ismete Sedlovski. A unutar korica prisne, iskrene riječi, svježe poput planinskog cvijeća u 90-ak Ajkinih pjesama. Njena “Davna (pjesnička)
svitanja” književno-kritičkom recenzijom oplemenio je i bard pjesništva Sead Begović. “Uz pridjev (davna) u naslovu”, piše Begović,
“lijepi se (u naslovu zbirke) i imenica koja upućuje na svjetlost koja
će kao simbol podariti obličje bezobličnom svijetu. A ta sintagma
kao da pita što stoji onkraj svjetlosti.”
Nesumnjivo je ratni užas pokrenuo autoricu na intenzivnije bilježenje stihova, na pjesničku osudu neljudskoga, na očice, na ulančavanje riječi kojima je željela i uspjela sačuvati u našim (o)sjeća(n)
jima sjećanje na ubijene u nedavnom ratu! Žestoko se, upravo riječju oduprla praznim džepovima gazija i u ranijim ratovima, te beznađu koje u sjene pretvara snove bezazlenih ljudi. “Požutjele riječi” u kaosima, bilježi autorica Tiro Srebreniković, “otkotrljaju naše
živote u suočenja sa samima sobom, u – kuglice”. Kuglice: metaka,
grča, muke, očaja, beznađa, smrti. A Ajka od preživjelih i od sebe
traži hrabro suočenje s tim “kuglicama”. I to u kolorit kojega zabljesne sunčeva zraka! Zato i niže u stihovima svoja čekanja, rađanja u
halke – u tišine. Ženskim pogledom. U dolaske na zvjezdane staze
uzdaha, u treptaje radosti kojima propužemo u život i vraća nam ih
riječima. Podsjeća sve nas na moralne principe, pa i onakve koje
smatra(mo) kičastim, pomodarskim. Obveza nam je to, sve dok se
ne sastanemo s “dušom-pustahijom”, sa samoćom, s beskrajem
prolaznosti na koju opominju nišani.
Ajkin je pogled spontan, blizak, ne prikriven nasilnim ili skrivenim talozima višeznačja u riječima, upravo tečan. Nasušan, kao voda. Ona jest tradicionalna, a istodobno začudno nova i dramatično
svježa, zbog viđene (s)tvarnosti u koju dozirano (instinktivno) unosi artificijelnost stjecanu godinama zainteresiranošću za literaturu i
studijama literature. Može se uočiti i njena tipično bošnjačka sevdalijska žuč i gorčinu, kao i izostanak avangardističkih krikova, vapaja i inih eksperimenata s riječima.
Ženskom mudrošću preživljavanja, kada je na umu zaštita slabijeg jer se mora preživjeti, mr. Ajka Tiro Srebreniković budi iz grubosti stvarnosti izgubljene, klonule. U “nova sunčana trajanja”. Svojim pjesmama slika vjetrove koji silinom nemilosno kidaju i razaraju, nazirući u njima i prozirnu svježinu i ljepotu (davnih praskozorja). Ljepotu, koja ohrabruje, daje impuls za nastavak i početak novog življenja i nakon najstrašnijih tragedija. Time i nas čitatelje
izvodi iz okrilja Noći. U svjetlost. I ljubav. U svoje stihove, čiste, “od
bjeline”. Bjeline planinskih hridi, breza i brzaka rijeka. Podsjećajući
nas da su prije nas i drugi, da su njihove duše, hodile istim, našim,
stazama i da nas obvezuju i hrabrošću i žilavošću opstanka.
Nizovima stihova, osamljenih riječi “sleđenih na mjesečini” u
grafičku vertikalu pjesme, navodi nas mr. Srebreniković na široki,
od mirisnih riječi, bosanski jezik. I svoj, Ajkin govor livanjskog kraja.
Pjesnikinja se, navodi to i recenzent Sead Begović, “ne libi toponimske određenosti (Rudina, Karaula, Vrkačina… Potočari itd.)”.
SIJEČANJ 2014.
Ajka Tiro Srebreniković (Duvno, 1961.) u rodnom je mjestu završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Južnoslavenske jezike i
književnosti. Do 1991. godine radila je kao nastavnica jezika i književnosti u bosanskohercegovačkim školama. Po dolasku u Zagreb predavačica je jezika u Srednjoj školi za izbjeglu djecu iz BiH, također i profesorica u Zagrebačkoj medresi “Dr. Ahmed Smajlović”. 2003. godine
magistrirala je na poslijediplomskom studiju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U izdanju KDBH “Preporod” 2004. godine
tiskana joj je studija “Znakovi osobnosti u romanu Derviš i smrt Meše
Selimovića”. U izdanju SABAH-a 2007. objavila je zbirku eseja i književnih prikaza “Identitet – jezik i bosanska književnost”. Članica je
redakcije “Preporodovog Journala”, te suradnica časopisa “Behar”,
“Almanah”, “Književna revija Marulić”. Živi i radi u Zagrebu. q
Izdižući time, diskretno, lirski subjekt ponad strave prizora zahvaćenih ratom. Dodir, njegovani, kontakt s prirodom, s mekoćom njenom i čistoćom, dojmljiv je kod ove pjesnikinje, gotovo atavistički.
Sead Begović izvore tome nalazi u pjesnikinjoj vjeri. Islam mistiku i
transcendenciju temelji, uranja u vodu.
Zbirka “Davna svitanja” osvjetljava vrijeme “nevakta” u dijelu
naslovljenom “Pogled pust kao zgarište” i “Breme postojanja i vladavine vječnog” vodeći nas nadalje u snovita sjećanja i mladalačka
odrastanja u intimu pod naslovima: “Dijete na ćilimu od mahovine”
i “Ljubavni krajolik”. Potom i u drevnu bosanskohercegovačku povijest (jezika i pisma, prije svega, kao odrednice identiteta) u prebogatu lingvističku poputbinu, u neiscrpno vrelo našeg bića. Stručnjakinja za bosanski jezik, a i hrvatski, mr. Ajka Tiro Srebreniković
zna ponuditi i najvećim meraklijama riječi u svojim pjesmama;
označila ih je međunaslovima “Bosanski stanak” i “Sofe u mojoj
avliji”.
Ističemo milotu i nježnost i stručni, talentiran izbor riječi autoričin kada opisuje svoje najmilije. Dok biranim riječima grli svoju
djecu i najbliže, svoju toplinu uspijeva prenijeti i na čitatelje, postići kod njih užitak i pobuditi ih na razmišljanje i o najbolnijim i obvezujuće ljudskim temama. Prva zbirka Ajkinih pjesama time ne zaokružuje, nego najavljuje, nepretenciozno, nove pjesme. I nadamo
im se uskoro. q
Edina SMAJLAGIĆ
39
KULTURA
NOVA KNJIGA U IZDANJU BNZH: “OD MONOLAGA PREMA DIJALOGU O BOŠNJAČKOJ SUDBINI” ESADA ĆIMIĆA
Intelekt u službi čovjeka
“Na gubitku će biti onaj čovjek koji u svom srcu nema ljubavi za
druge ljude.” (prof. dr. Esad Ćimić)
Božo Rudež jedne prilike je rekao: “Ćimićev grandiozni znanstveno istraživački opus posvećen čovjeku, duhu i svijetu u kojem
živi, ponikao je iz njegovog mota: ‘Nije religija civilizirala čovjeka,
nego je čovjek civilizirao sebe kroz religiju.’”
Novo izdanje u nakladi Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, knjiga najpoznatijeg bosanskohercegovačkog i hrvatskog sociologa, utemeljitelja Sociologije religije, zasebne znanstvene discipline, prof. dr. Esada Ćimića, “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” predstavlja iznimno djelo, kao što je i njen autor.
Tematološki je vezana za osobno autorovo promišljanje (monolog)
kroz prizmu sociološko-filozofskog tumačenja društveno-političke
scene, one koja je Ćimiću bila i majka i maćeha. Dijalog je ukomponiran u formu samogovora i prizivanja sugovornika, onog koji je
mogao širinom svoga duha, u vremenu kad je socijalistička inkvizicija 20. stoljeća javno spaljivala knjige, shvatiti slobodu ljudskog
uma koji realno, na temeljima znanosti, tumači pojavnosti u svijetu: moćnike, vlastodršce, poltrone, “malograđanštinu” itd. Shvatiti
ono o čemu se govori u bilo kojem tekstu ili na društveno-političkoj
sceni mogu samo oni koji svoju taštinu toliko minoriziraju da mogu
korigirati prvo sebe i svoje postupke, a tek onda progovoriti o dobrobiti zajednice. Toga je i u onom i ovom vremenu premalo. Fotelje se čuvaju i privilegije, dobivene posluhom i tapšanjem po ramenu vlastodržaca, stvaljanjem glave u pijesak. “Pravi” dijalog u knjizi
je uspostavljen tek 1971. godine izraženo u tekstu, intervjuu “Drama ateizacije” kojeg je Ćimić dao novinaru Marku Oršoliću za časopis “Glas koncila”.
Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio se sastoji od Ćimićevih znanstvenih i esejiziranih tekstova, objavljenih i neobjavljenih:
Socijalna revolucija, Usamljeni ljudi, Skica anatomije morala, Kriza
budućnosti ili kriza mladih, Nauka kao socijalni problem, Sociolog i
nacija, Otpori beznađu, Odbojnost društva spram znanosti, itd. U
drugom dijelu knjige zastupljeni su intervjui: Drama ateizacije, Kako prepoznati poltrona?, Blizina vatre, Fundamentalizam je izopačenje, Zbog poraza-vješanje, Držati se zakona komšiluka, itd. Iz
korpusa tekstova prvog dijela knjige može se pratiti razvoj znanstvenog pristupa u sagledavanju društveno-političke scene.
Čitajući tekstove iz ove knjige ostala sam ponekad zatečena autorovom znanstvenom istinom koju pojašnjava i prenosi na osebujan način, riječ mu ne robuje suhoparnom sociološkom i filozofskom metajeziku, ona je potekla s tog izvora, ali ju autor oplemenjuje običnom svakodnevnom riječi, pronađenoj u zavežljaju dalekog djetinjstva, dobrohotnosti njegovih Hercegovaca i ljepotom
umjetničkog izričaja, pa u tim teskstovima pored misli velikih filozofskih i socioloških umova (Kanta, Halba, Spinoze, Leibnitza, Kolakowskog, Marxa itd.) ima mjesta i za Selimovićevu beskrajnu metaforičnost i gnomičnost narodne mudroslovne filozofije života.
Jezik je ono što smo usisali s majčinim mlijekom. Jezik, bezbrojna igra znakova onih koji su samo moji i onih iz nekog dalekog vremena, susretalište kultura i njihovih glasova u malenoj kuglici koja
se čovjekom zove. Kako izbaciti ili ignorirati bilo koji znak ili kod u
toj beskrajnoj igri označenog, kad su već odavno sudjelovali u grad-
40
Esad Ćimić
nji našeg bića? Nemoguće! Samo se pretvarati možemo da nešto
što je oduvijek tu ne postoji, a ono postoji bez našeg udjela i ne
treba mu nikakvo posebno tumačenje i objašnjenje. O tome govori
i prof. Ćimić, ali na znanstveni način, pogotovo kad tumači na razini
sociološkog promišljanja bosanskohercegovačku društveno scenu i
jedan njen segment, jedan njen narod, bošnjački.
Vrlo je zanimljivo tumačenje koje Ćimić daje vezano za vjersko
i nacionalno pitanje. Istraživanjem prof. Ćimić je došao do zaključka da se na ovim prostorima poistovjećuje vjera s nacijom. O tim
“teškim” pitanjima koji su mogli odvesti u ćorsokak, iz kojeg je teško bilo pronaći svjetli tračak novog početka, nije se puno promišljalo. To je bila tema “privilegiranih”, onih na vlasti, a mi smo samo u
toplini svojih domova mogli slušati zaključke s plenuma ili sjednica
CK o tome kako će nas imenovati. U jednom trenutku su bili jako
dobrohotni kad su cijeli jedan narod iz Neopredijeljenih preveli u
Muslimane. Čak i obrazovani ljudi, iz bošnjačkih krugova, nisu razbijali glavu vezano za pitanja nacije i vjere, bilo im je svejedno, za
razliku od drugih koji su još od 19. stoljeća bili nacionalno osviješte-
PREPORODOV JOURNAL 159
KULTURA
ni. I zbog tog segmenta je istraživanje prof. Ćimića vrlo važno i bitno, kako ne bi došlo, u nekom vremenu, ponovno do amnezije o
vlastitom biću.
Prof. dr. Esad Ćimić u svom djelu “Iskušenje zajedništva” govori
kako je “Duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije...”. Ako
je duhovnost zajednički imenitelj religije i filozofije onda je njen
proučavatelj izuzetno duhovna osoba koja u sebi, na poseban način, ne samo da nosi religiju i filozofiju, nego i živi s njenim postulatima. Možda je najveći postulat i jedne i druge duhovnosti, filozofije i religije, moralnost. Ovaj iznimni znanstvenik to i svojim životom
i radom potvrđuje još od vremena inkvizicije (socijalističke). Svojom doktorskom disertacijom 1964. “Socijalističko društvo i religija” prof. Ćimić je udario na najbolnije mjesto partijskog sustava,
dokazujući neuspjeh procesa državne ateizacije, zbog čega je bio
prisiljen napustiti BiH i potražiti mjesto gdje će biti shvaćen.
Što je to tjeralo prof. Ćimića da se u vremenu, kad je religija
trebala nestati po partijskim zaključcima, upravo bavi tom problematikom, znanstveno ukazujući partijašima kako je religija “pokretač i katalizator nacionalnih osjećaja (...) nacionalno osjećanje djeluje kao motorna snaga u društvu, dok religija djeluje kohezivno”?
To je bila dijalektika religijskog i nacionalnog u hercegovačkim
uvjetima. Nije ni čudo što je prof. Ćimić upravo zbog ovih i sličnih
znanstvenih stavova bio uvijek na “raskrižju” životnih putova koji
su bili trnoviti i nesigurni. Na jednom predavanju prof. Ćimić je rekao kako smatra da nije bilo religije u ovim ratnim i poratnim vremenima da bi zavladala apatija i očaj u narodu.
Prof. Ćimić je mišljenja kako znanost i religija nisu u sukobu, ali
i ne surađuju. “Vrlo je opasno neka znanstvena dostignuća koristiti
u religiozne rasprave, jer svaka znanost ima svoje granice, a religija
je bezgranična.” Možda zbog ovog drugog je prof. Ćimić cijeli svoj
život posvetio znanstvenom proučavanju religije, pokušavajući
spojiti nespojivo, ono što ima granice s onim što je beskonačno i
obrnuto. Životni put prof. Ćimića, kojeg je svjesno odabrao, označen je borbom s politikom, političarima i ideologijom u kojoj mu je
znanstveno pero bilo jedino oružje, te je zbog toga bio izgnanik iz
vlastite zemlje čiju je društvenu klimu tumačio po zakonima znanosti, a ne po ideologiji ili po babu i stričevima, osjećajući bilo naroda
bosanskohercegovačkog bolje od bilo kojeg tadašnjeg narodnog
dušebrižnika. Smetalo političkim moćnicima Ćimićevo racionalno i
znanstveno prosuđivanje čovjeka i društveno-političke scene. Nastojali ugraditi u suhoparnost sjednica plenuma i komiteta ovih i
onih, život, običaje, nastojali stvoriti surogat od kulturne zbilje onako kako im paše, a nisu vidjeli da im se sve može lako obiti o glavu.
Nisu vidjeli da ljudi, od kad je Boga i svijeta, žive vjerujući u transcedentalno.
Prof. Ćimić i u ovoj knjizi, kao i svim ostalim svojim djelima,
pokazuje kako nikad nije robovao bilo kakvoj ideologiji i zbog toga
je na velikom dobitku, jer je svoj kritički intelekt stavio u službu
čovjeka i njegovog dostojanstva, istine i pravde. A čitatelji “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” pored znanstvenog
diskursa mogu pronaći niz odgovora koji su još uvijek zatomljeni,
postavljenih još davno, u vremenu kad nismo znali razliku između
nacije i vjere, kad nismo znali na koji način se postiže manipuliranje
narodom, pa poslušno radili kako nam se kaže i poslušno nabavljali moderne namještaje, čak kupovali i knjige koje se po boji korica
slažu s kupljenim namještajem. To se zove malograđanština, a poltroni sve amenuju i ne briga ih za ovaj svijet, osim vlasitite kože. I o
tome čitatelj može biti informiran, ali kroz prizmu znanstvenog pojašnjenja poltronizma i malograđanštine. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SIJEČANJ 2014.
Esad Ćimić (Mostar, 1931.) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
diplomirao je filozofiju (1960.), a zatim i doktorirao (1964.) s tezom
“Socijalističko društvo i religija”. Od 1966. predaje Teorijsku sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je stekao zvanje redovitog profesora. Sarajevska sveučilišna karijera naprasno je prekinuta 1976. isključivanjem s fakulteta zbog “moralno-političke nepodobnosti” čemu je prethodila zabrana i uništenje knjige “Čovjek na
raskršću”.
Životni put dovodi ga u Hrvatsku, u Zadar, gdje od 1976. predaje
Sistematsku sociologiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta
u Zadru. Na istom fakultetu 1978. utemeljuje Odsjek za sociologiju.
Iako 1982. prelazi na Filozofski fakultet u Beogradu, i dalje redovito
održava nastavu u Zadru. Ratne neprilike dovode ga 1992. u Zagreb,
gdje do 1996. radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja,
najprije kao savjetnik, a zatim i kao ravnatelj. Nakon toga vraća se na
mjesto pročelnika Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, na kojem je dočekao i umirovljenje. Sveučilište u Splitu, a nakon
toga i Sveučilište u Zadru dodijelilo mu je počasni naslov profesor
emeritus.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1966.) i Nagrade za životno djelo grada Zadra (2008.). Esad Ćimić postavio je temelje sociologije religije u Hrvatskoj (i cijeloj bivšoj državi). Njegove najznačajnije knjige su “Socijalističko društvo i religija”, “Drama a/teizacije”, “Sveto i svjetovno”, “Politika kao sudbina” i “Iskušenja zajedništva”. O opusu Esada Cimića napisana su i obranjena dva magistarska i
jedan doktorski rad na poznatim sveučilištima u Italiji, Francuskoj i
SAD-u.
“Bošnjaci su jedinstven narod i po tome što ih se na prvom popisu
stanovništva (1948.) 93% opredijelilo kao – neopredijeljeni, a 7% kao
Hrvati, odnosno Srbi. Sve i da nije bilo svih bitnih pretpostavki njihova
nacionalnog statusa, kada su i formalno 1973. dobili pravno priznanje
nacionalnog identiteta, oni su – nakon ovog surovog rata, u kome su
najviše stradali – postali toliko integrirana nacionalna zajednica s veoma iskristaliziranom (nacionalnom) sviješću da nema nikakvih šansi u
budućnosti da se stavljaju pred umjetnu dilemu izbora nacionalne
pripadnosti između dviju spomenutih nacija. Oni malobrojni koji se
osjećaju takvima, ostaju kao svjedočanstvo jedne neponovljive povijesne situacije koja im je priređena neovisno o njihovoj volji i odlaze u
skladište povijesnih i kulturnih relikata.” (Esad Ćimić, “Večernji list”,
02.07.2001.)
“Savez komunista oklijevao je oko priznavanja muslimanskog nacionalnog identiteta, a kada ga je priznao, to je bilo više politički iznuđeno nego stvarno povijesno. To vrludanje muslimana nikad nije bila
etička, nego biološka kategorija. Muslimani su se između kršćanstva i
hrišćanstva, te križa i krsta, a kasnije između hrvatstva i srpstva, opredjeljivali u smislu biološkog opstanka. Mislim kako je intelektualac kao
arhitekt nacije bio dužan založiti se za jednu modernu naciju, pa su mi
neki kritičari, ne bez osnova, prigovarali da tražim institucije za muslimane. Ako druge nacije imaju institucije, ne vidim razloga da to nemaju i muslimani… Zalagao sam se za ravnopravno tretiranje muslimana,
pa mi se prigovaralo da sam previše musliman.” (Esad Ćimić, “Dnevni
list”, 11.08.2007.) q
41
KULTURA
DRAŽEN FRANOLIĆ I KAMENKO ĆULAP: ALBUM “BUJRUM”
Istočne glazbene priče
Umjetnici i virtuozi na orijentalnim instrumentima, Dražen Franolić i Kamenko Ćulap glazbeno su obogatili prošlu godinu predstavivši svoj novi studijski album “Bujrum”. Dražen Franolić, virtuoz
orijentalnim zvucima arapske lutnje i Kamenko Ćulap koji vlada tarom i nizom drugih udaraljki sa Bliskog istoka još su nas jednom ispričali svoju mističnu priču koja se prostire nad orijentalnim krajevima.
Ovaj je dvojac egzotičnim zvukom ouda i orijentalnih udaraljki uglazbio 11 istočnih priča koje započinju negdje daleko na Istoku sve kako
bi došle do sevdaha koji je niknuo upravo na našim prostorima.
Album “Bujrum” ne predstavlja prvu suradnju ovog uspješnog
dvojca. Naime glazbeni putovi Dražena Franolića i Kamenka Ćulapa
isprepleli su se po prvi puta 2009. godine kada nastaje njihov album prvijenac pod nazivom “Česma”. Franolić, uvelike poznat na
hrvatskoj glazbenoj sceni kao vrsni svirač ouda, se i prije početka
suradnje sa Ćulapom okušao u duo i trio varijacijama iako je njegova glazbena interpretacija uglavnom bila izvođenje u solo. Srevši
Ćulapa koji se pokazao kao izvanredna pratnja zvonkom oudu Franolić se odlučuje na suradnju i započinje njihovo zajedničko glazbeno istraživanje Bliskog istoka. Osim brojnih koncerata bitno je istaknuti da je duo Franolić – Ćulap tijekom prošle godine svojim glazbenim izričajem uokvirio brojne inicijative izložbeno-prodajnog
prostora Karavansaraja koji kroz svoj rad pokušava približiti hrvatskoj publici iransku kulturu i književnosti. Budući da je perzijska
poezija gotovo neraskidivo povezana sa glazbom zvuci ovog dvojca
pružili su priliku publici da osluhne zvukove Orijenta.
Dražen Franolić i Kamenko Ćulap izvode glazbu na tradicionalnim orijentalnim glazbalima. Franolić koji se nakon dugogodišnjeg
sviranja gitare odlučuje na orijentalne instrumente, uskoro postaje
vrsni virtuoz na arapskoj lutnji više znanoj kao oud. Njegova sklonost orijentalnoj glazbi i zvuku iznjedrila je devet albuma koje izvodi sam Franolić i dva albuma koja su plod suradnje sa Kamenkom
Ćulapom. Iako u zajedničkim izvedbama ovaj trzalački instrument
preuzima glavnu riječ, njegov je zvuk upotpunjen tonovima blisko
istočnih udaraljki poput tara, bendira, dombeka i udua. Definiciju
tog tradicionalnog trzalačkog instrumenta koji je uvelike srodan
europskoj lutnji dao nam je sam Franolić: “To je oud ili barbat,
arapska ili perzijska lutnja, on potječe iz Perzije i onda se prenio po
cijelom Bliskom istoku. U arapskom svijetu zove se oud, dok barbat
na perzijskom znači ‘kao labud’, jer kad se gleda iz profila taj instrument liči na labuda. U početku kad je nastao imao je četiri dvostruke žice, a kasnije su mu tijekom razvoja dodane još dvije dvostruke
žice, znači da je imao 12 žica. Oud je zapravo nježan instrument, fin
instrument i nije za izvođenje u velikim prostorima. Najbolje dolazi
do izražaja kad ga se sluša u malom i intimnom prostoru.”
Inspiracija arapskom, perzijskom, turskom narodnom glazbom
ali i njihovim odrazima na našim prostorima, primjerice sevdahom,
urodila je izvedbom ovih originalnih kompozicija. Većina je kompozicija podređena improvizaciji koja je imperativ pri izvođenju glazbe u orijentalnom svijetu, budući da zvuk koji nam daje oud ne
proizlazi iz zadanog oblika već iz duše i podsvijesti. “Sviranje ovakve glazbe, to je način razmišljanja, to je kombinacija podsvijesti i
svijesti”, istaknuo nam je Dražen Franolić. Na taj je način suradnja
Franolić – Ćulap iznjedrila album “Bujrum” koji zaista zvuči kao po-
42
ziv u istraživanje istočnjačke kulture i glazbe. Zamišljen kao cjelina
od jedanaest pjesama i povezan arapskom i bosanskom glazbenom
tradicijom predstavlja spoj Orijenta i Zapada. Iako u većini pjesama
prevladava arapsko-perzijska glazbena tradicija, album je istovremeno vrelo balkanskog glazbenog izričaja. Upravo je taj impuls Balkana označila tradicionalna bosanska narodna pjesma “Stade se
cvijeće rosom kititi”, ona je doista evokacija sevdaha kao odraza
orijentalnog u zvuku ovih prostora. Bujrum je kulturološki spoj
protkan elementima perzijsko-arapskim tonom i ostavštine Orijenta na našim prostorima – sevdahom. q
Helena MARKOVIĆ
Dražen Franolić je rođen 1961. u Biogradu. Od djetinjstva ga zanima glazba, osobito jazz i flamenco. U kasnim dvadesetima otkrio je
sklonost k orijentalnoj glazbi i počeo svirati arapsku lutnju (oud). S
Vesnom Gorše na saksofonu i Juricom Ugrinovićem na udaraljkama
snimio je album “Waterfalls” (1986.) koji je dobio odlične kritike u
njujorškom časopisu “Ear”. Zatim snima albume “Wonderland”
(1990.) i “New era of instrumental music” (1991.). Za “Blind dog Records” snimio je album “Asgard Live” (1994.) koji je nominiran u dvije
kategorije za hrvatsku diskografsku nagradu Porin. Album “Just a music” (1996.) snimio je s Vesnom Gorše na saksofonu i Alenom Franolićem na arapskoj lutnji za izdavačku kuću “Jam records”. 1999. osniva
sastav “Earthbeats” s kojim je snimio album “Live in Lisinski”. S Viktorom Daldonom (didgeridoo) 2000. godine snima album “C”. Nakon
toga snima solo albume “Molobadži” (2001.) i “Live in Golubovec”
(2002.). S indijskim sviračem table Nimaijem Royem surađuje i snima
nekoliko albuma, “Live in SC” (2006.), “Live in Cabahia” (2007.) te “Live in Rijeka” (2008.). Nastupa na festivalima moderne, etno i jazz glazbe (Muzički bienale, Lent, Trnfest, Kontrada festival, Nebo, Velky Spalicek, Proljetna revija jazza, Večeri na Griču), te na samostalnim koncertima unutar regije i šire. Trenutno svira s Kamenkom Ćulapom koji
svira udaraljke (bendir, tar, dombek, udu) te s kojim ima dva studijska
albuma “Česma” i “Bujrum”.
Kamenko Ćulap svirao je u bandovima Shamrock Rovers, Rhythm
Tribe, The Beautyfull Day, Kries te na inozemnom projektu Heimat s
glazbenicima iz Njemačke, Francuske i Srbije. Trenutno svira u ansamblu makedonske tradicionalne glazbe VIS Pelister te surađuje s Draženom Franolićem. Svira u kombinaciji s mnogim drugim instrumentima
(flauta, didgeridoo, tambura, udaraljke s raznih krajeva svijeta) u bandovima Shah-Buzz i Bushym’ ushee. q
PREPORODOV JOURNAL 159
KULTURA
ZAGREBAČKA “NOĆ MUZEJA” U ČAST ZEMALJSKOG MUZEJA BIH
Potpora muzealcima Sarajeva
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, osnovan 1888. godine,
najstarija takva ustanova zapadnog tipa u toj zemlji, od prošle je
godine zatvoren. Razlog: financijske poteškoće i pravno-statusni
problemi. Bio je to jak razlog zagrebačkim muzealcima da svojim
kolegama iz Sarajeva u ovogodišnjoj manifestaciji Noć otvorenih
muzeja, 31. siječnja 2014., u kojoj sudjeluje više od 200 hrvatskih
muzejskih institucija daju podršku tako što su im organizirali izložbu vrijednog nakita. U Muzeju “Mimara” izložen je bio tek mali dio
od tromilijunskog fundusa eksponata s kojim raspolaže taj vrijedni
kompleksni muzej u Sarajevu. Inicijativa da se dade podrška muzejskim radnicima Zemaljskog muzeja je došla od Veleposlanstva BiH
u Zagrebu, a Ministarstvo kulture Hrvatske je prihvatilo kao znak
suradnje i potpore sadašnjim nevoljama u kojima se našao taj najstariji muzej u Bosni i Hercegovini.
Kako hrvatsku i bosanskohercegovačku muzejsku praksu povezuje i osoba Ćire Truhelke, prvog kustosa zagrebačkog Muzeja za
umjetnost i obrt, a potom i prvog kustosa i dugogodišnjeg upravitelja sarajevskog Zemaljskog muzeja (kojemu je u Sarajevu 2013. bila
posvećena velika izložba) zagrebačka je to muzejska zajednica učinila u Noći muzeja, potvrdivši time i spone koje vežu dvije državne, ne
samo profesionalne zajednice. U sklopu Strossmayerove galerije
HAZU bila je organizirana i posebna izložba posvećena Ćiri Truhelki.
Na izložbi u Muzeju “Mimara” posjetitelji su, a te ih je noći u Zagrebu u muzejima bilo oko 200.000, mogli iz fundusa sarajevskog Zemaljskog muzeja BiH pogledati ne samo originalni vrijedni nakit, nego i
kupiti replike nakita koji potječe iz 4. stoljeća prije Krista do početka
20. stoljeća. Replike su izradili vrsni zlatari Senad i Sead Softić iz Sarajeva i zagrebački zlatar Zlatko Božić. Od prodajom prikupljenog novca
25% je donirano Zemaljskom muzeju. Svečanost otvorenja izložbe
uveselili su pjevači Kemal Monteno, Đelo Jusić i Paola Jusić.
Osnivač sarajevskog Zemaljskog muzeja bila je 1. veljače 1888.
godine Austro-Ugarska; na čelo muzeja postavljen je vladin savjetnik Kosta Horman. Prvotni prostor muzeja bio je skučen i nepogodan za širenje pa se godine 1908. pristupilo izgradnji novih paviljonskih zgrada u koje se smješta prikupljena enormno velika zbirka. Nakon što su nove zgrade Zemaljskog muzeja završene, Muzej
je otvoren 4. listopada 1913. godine. Na adresi Zmaja od Bosne br.
3 djelovao je cijelo jedno stoljeće, do prošle godine. Od početka se
Zemaljski muzej razvijao kao kompleksna kulturna i znanstvena institucija: historijska, zemljopisna, arheološka (prethistorijska, antička i srednjovjekovna), povijesno-umjetnička, etnološka (materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe, folkloristika). Biologija,
geologija, paleontologija, te mineralogija, djelomično i jezik, književnost, stilistika i bibliografija, sve te djelatnosti bile su organizirane u tri odjela: za arheologiju, etnologiju i prirodne nauke.
Znanstvenoistraživački je rad za okupacije Austro-Ugarske bio
pod snažnim uplivom znanosti i kulture Europe 19. stoljeća, a to je
opredjeljivalo rukovodstava sarajevskog Zemaljskog muzeja na tada aktualna arheološka i prirodno-znanstvena istraživanja. Muzej
je tokom razdoblja dvaju svjetskih ratova i u međuvremenu bio osiromašivan, doživljavao zastoje u radu. Oporavak se počinje nazirati tek od 60-ih godina 20. stoljeća. Zemaljski muzej od tada je
ostvarivao izuzetne rezultate, u svim aktivnostima. Agresija na Bo-
SIJEČANJ 2014.
Izložba s povodom - nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH
snu i Hercegovinu nije donijela Zemaljskom muzeju samo zastoj u
radu, već i direktna razaranja muzejskog kompleksa i Botaničkog
vrta. Na Muzej je palo u četiri godine rata više od 400 granata. Uništene su četiri zgrade Zemaljskog muzeja. Eksponati su, na sreću,
uključujući bogati bibliotečni fond, bili fizički spašeni zahvaljujući
zaposlenicima. Daytonska BiH donekle je revitalizirala muzej zahvaljujući donacijama (švedskim, norveškim, švicarskim i domaćim), ali i svojim vrijednim radnicima.
Govoreći o povijesti i sadašnjem stanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu u Noći otvorenih muzeja, 31. siječnja 2014., u auli Muzeja Ante
Topića Mimare u Zagrebu, upravitelj Zemaljskog muzeja Adnan Busuladžić je pri otvaranju izložbe vrijednog originalnog nakita i replika ponovio da ta institucija posjeduje više od tri milijuna eksponata!
Podršku Sarajlijama došla je u Noći muzeja dati i ministrica kulture Republike Hrvatske dr. Andrea Zlatar-Violić naglasivši da je to
“izložba s kolegijalnim povodom”. I predsjednica Hrvatskog muzejskog društva Milvana Arko-Pijevac je kazala da je gesta zagrebačkih
muzealaca potpora muzejskim djelatnicima Bosne i Hercegovine
svih hrvatskih muzejskih zajednica: “Mi znamo vrijednost baštinskih ustanova, stoga to i želimo prenijeti javnosti obiju država.”
O izlošcima nakita iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu organiziranoj
u Muzeju “Mimara” govorila je, uz zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, i kustosica zagrebačkog muzeja domaćina, ujedno i
organizatorica izložbe Arijana Koprčina. “Izložba je ovih 60-ak primjeraka odabranog nakita posuđena iz dva odjela Zemaljskog muzeja, iz Etnološkog i Arheološkog. To je prilika da se hrvatski posjetitelji
upoznaju s ogromnim fundusom sarajevskog Zemaljskog muzeja
prebogatog iznimno vrijednim eksponatima”, rekla je Koprčina.
Prisjećamo se, na žalost, i jedne drugačije zagrebačke “dobrodošlice” upravo vrijednog filigranskog nakita u vrijeme Domovinskog rata i ratnih bosanskohercegovačkih godina. Tada se za sitan
novac od izbjeglica iz BiH, na žalost organizirano (i to od najviših
djelatnika Ministarstva kulture RH) “otkupljivao” vrijedan nakit. Ne
želimo zvučati maliciozno, ali – ne ponovilo se!
Hvala vrijednim zagrebačkim muzealcima na dobrodošlici Sarajlijama. q
Edina SMAJLAGIĆ
43
PRIČE IZ BOSNE
PLJEVALJSKI MUFTIJA MEHMED ŠEMSIKADIĆ – ZMAJ OD SANDŽAKA
Sandžački muftija koji je branio
Bosnu
Mehmed Šemsikadić rođen je u Pljevljima 1827. godine, u
uglednoj alimskoj porodici. Školovao se u rodnim Pljevljima, Sarajevu i Istanbulu, u kojem je završio poznatu Šeherzade medresu. Po
povratku iz Istanbula radi kao vaiz (predavač) u Pljevaljskoj ruždiji,
da bi, 1866. godine, bio imenovan za muftiju i tu dužnost će obavljati do kraja života.
Poznat kao izuzetno obrazovan čovjek i vrstan govornik, oko
sebe je okupljao najviđenije ljude toga doba i veoma brzo postao
jedna od najuticajnijih ličnosti u cijelom kraju. Politički se aktivirao
u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine i priprema za pružanje
otpora austro-ugarskoj okupaciji Bosne. U saradnji sa vrhom bošnjačkog nacionalnog pokreta u Bosni, organizuje stvaranje bošnjačkog nacionalnog pokreta u Sandžaku i na prostoru Kosova, područjima od izuzetnog značaja za sve tri tadašnje velike sile: Tursku, Austro-Ugarsku i Rusiju.
Allahu moj, sačuvaj nam Bosnu od neprijatelja!
Predaja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj izazvala je ogorčenje bošnjačkih prvaka u Sarajevu, koji organizuju otpor i preuzimaju vlast od turskog valije Ahmed Mazhar-paše. Njihovom pozivu
da se pridruže otporu odazivaju se mnogi narodni predstavnici iz
susjednih krajeva, a među prvima i pljevaljski muftija Mehmed
Šemsikadić, koji sa svojim snagama mješovitog nacionalnog sastava stiže u Sarajevo 4. avgusta 1878. godine.
Kada su izašli iz Pljevalja i prošli mjesto Dolove, Mehmed Šemsikadić silazi sa konja, diže ruke i upućuje sljedeću dovu: “Allahu moj,
ne vrati nas poražene bez obraza! Allahu moj, sačuvaj nam Bosnu
od neprijatelja!”
Muftijina vojska se kretala preko Boljanića, Čajniča, Goražda i
Glasinca, gdje su joj se pridružili Bošnjaci iz Istočne Bosne, te je ona
tako uvećana stigla u Sarajevo.
Prethodno u austrijske trupe prodrle su u Bosnu, 29. jula 1878.
godine, iz šest pravaca: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške,
Kostajnice, Bosanskog Šamca, Vrgorca i Imotskog. Pojačana dobrovoljcima iz Istočne Bosne, Šemsikadićeva vojska je, nakon veličanstvenog dočeka u Sarajevu, odmah krenula u pravcu Kladnja i Tuzle, prema kojoj je iz drugog pravca napredovao austrijski general
Capardi sa svojom 20. divizijom.
Rano ujutro, 8. avgusta 1878. godine, Šemsikadić stiže u Donju
Tuzlu, konsoliduje snage odbrane, koje su se nalazile pred predajom i,
nakon dva dana žestokih borbi, odbacuje austrijske snage od grada i
glavninu svojih trupa, usmjerava u pravcu Doboja, u kojem se nalazila
glavnina austrijskih vojnih snaga. Veliki poraz muftija Šemsikadić nanio
je diviziji kojom je komandovao general Capardi, Talijan u austrijskoj
vojsci. Poraz se dogodio nedaleko od Kalesije i to mjesto velikog boja,
danas se po tom generalu zove Caparde. Muftija zaposjeda obje strane rijeke Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od
tamošnjih teških bitaka ranjava i austrijskog podmaršala Šmigoca.
44
Muftija Mehmed Vehbi Šemsikadić
Pobjeda Šemsikadićevih snaga kod Tuzle uticala je na buđenje
nacionalnog pokreta u cijeloj Posavini. Za veoma kratko vrijeme
pod njegovom kontrolom naći će se veoma veliko područje između
rijeka Bosne, Save i Drine. Odgojen u starobosanskom duhu da se
sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gazi zemljom, sarajevskim agama poručuje sljedeće: “Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam
vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi
je vojska kod Maglaja, gdje će Švabu dočekati. No, čujete li age
Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!”
Muftija Šemsikadić, najviše bitaka vodio je između Gradačca i
Doboja nanoseći agresoru teške gubitke. Puna 33 dana odolijevao
je do zuba naoružanoj i znatno brojnijoj Austro-ugarskoj vojsci, koja je u ovom ratu izgubila 6.000 vojnika i oficira.
Odlikovanje od turskog dvora
Pojačani dodatnih snagama, Austrijanci u međuvremenu, međutim, probijaju linije odbrane na nekoliko mjesta i, 19. avgusta
1878. godine, ulaze u Sarajevo. Austrijski general, hrvatskog porijekla Josip Filipović, naredio je da se pohapse vođe bosanskog otpora. Među njima je bio i Muhamed ef. Hadžijamaković. Uhapšen je i
osuđen na smrt vješanjem.
Pod Goricom, na lokalitetu ispod Vojne bolnice (sada bolnice
“Dr. Abdulah Nakaš”) u Sarajevu, trebalo je izvršiti vješanje o jed-
PREPORODOV JOURNAL 159
PRIČE IZ BOSNE
nom hrastu. Osuda nije izvršena onako kako je planirana. Efendija
Hadžijamaković nije pao bez junačkog otpora, kao što nije palo bez
otpora ni njegovo Sarajevo. Jedan historičar opisuje na sljedeći način dramu koja se odvijala na mjestu pogubljenja: “U času kada su
mu skinuli lisice, Hadžijamaković je oteo revolver od prisutnog oficira i dva puta opalio, dvojicu vojnika zgrabio udarivši jednog o drugog, digao ih uvis i od jednog oteo bajonet i izlomio ga. Sad je nastalo očajno hrvanje između ovog diva junaka i vojnika koji ga izbodoše bajonetima.” Okupator nije dopustio da se mezar efendije
Hadžijamakovića obilježi nišanima, pa mu je vremenom izgubljen
svaki trag.
Nakon pada Sarajeva, pljevaljski muftija Šemsikadić se mjesec
dana zadržava u Bosni, a onda, u namjeri da izbjegne opkoljavanje,
povlači se prema jugu, prvo u pravcu Tuzle, a zatim, planinskim
predjelima i dolinom rijeke Drine, do Međeđe kod Višegrada, odakle prelazi u Sandžak.
Ostalo je upamćeno da je nakon pada cijele Bosne, jedino Velika Kladuša ostala još nekoliko mjeseci da odolijeva austrijskoj okupaciji.
Za ispoljenu hrabrost i pokazanu vještinu u ratovanju, Šemsikadić, u novembru 1878. godine, prima u Prištini odlikovanja od turskog dvora. U periodu od novembra 1878. do aprila 1879. godine u
Sandžaku se vrše pripreme za odbranu od prijetećeg napada austro-ugarskih snaga, a za komandanta sandžačkih odreda postavlja
Ahmet-beg Curić iz Novog Pazara.
Novopazarskom konvencijom od 21. aprila 1879. godine, Austro-Ugarskoj je odobreno uspostavljanje vojnih garnizona u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju (koje je kasnije zamijenjeno Pljevljima),
dok je administrativna vlast i dalje ostavljena pod nadležnost
osmanskog sultana Abdul Hamida II.
Pljevlja (početak 20. stoljeća)
Muftija Mehmed Šemsikadić u pjesmi opjevan
Uviđajući i dalje opasnost od muftije Šemsikadića za ostvarenje
svojih interesa, austrijski dvor uspijeva da od vlasti u Istanbulu izdejstvuje njegovo uklanjanje iz Sandžaka i on, u proljeće 1879. godine, odlazi u Tursku. U znak poštovanja dobija i veliki zemljišni
posjed – Čekmedže čiflik na obali Mramornog mora. Austrijskom
okupacijom Bošnjaci se počinju masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandžaka, Albanije i Turske.
Muftija Mehmed Šemsikadić iznenada umire u svojoj 60. godini
života, 29. januara 1887. godine. Uz velike državne počasti,
Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić je pokopan u haremu džamije
Sultan Fatih u Istanbulu. U sjećanju Bošnjaka Sandžaka, koji danas
žive u Turskoj i njeguju sjećanje na muftiju Šemsikadića, ostala je
pjesma koja se još jedino među njima pjeva. Dio ove pjesme glasi:
Caparde, mjesto poraza austrijskog generala Capardija
“San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj,
sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
‘Što si, sine, prispao,
- dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
- sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!’
I pred njima jezdi sandžački muftija…” q
Avdo HUSEINOVIĆ
SIJEČANJ 2014.
Okupacija Bosne od strane Austo-Ugarske
45
ŽIVJETI ISLAM
ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXI)
Od prve kur’anske objave
do hidžre (III)
(…) Pored vjerovanja u Božju Jednoću, u mekkanskoj se Objavi
skoro uvijek stavlja naglasak na budući vječni svijet – Ahiret. Svijest
o kratkoći i prolaznosti i ovoga svijeta u usporedbi sa onim vječnim,
čovjeka mora motivirati da svoju dušu, koja jeste sklona zlu, preusmjeri ka dobru i dobročinstvu koje će joj osigurati vječno blaženstvo. Naravno, nezaobilazna je svakodnevna molitva kao najvažniji
znak naše vjere. Kur’an često naglašava, da sve što radimo bit će
svjedokom za nas ili protiv nas i da od naših misli, riječi i djela kod
Allaha, dž.š., ništa neće biti zaboravljeno. Uglavnom, objava iz
mekkanskog perioda tretira navedene teme dok objava poslije
hidžre donosi ajete koji su više pravnog karaktera i koji reguliraju
konkretne životne dileme i situacije u međuljudskim odnosima.
Kur’anski ajeti će u idućih 20-ak godina biti objavljivani bez nekog posebnog reda. Časni Džibril, kada bi dostavio novu Objavu,
uvijek bi naložio Muhammedu, a.s., gdje da umetne određeni ajet,
a Poslanik bi opet to isto naložio pisarima Objave, jer sve se moralo
napraviti da se ne dogodi ono što se dogodilo s prijašnjim Objavama. Moralo se paziti na svaku riječ, na svaki izraz. U isto vrijeme,
Kur’an se pamtio i napamet što je bio dodatni osigurač da će Kur’an
biti sačuvan još za života Muhammeda, a.s., odnosno da će i pismenim putem i usmenim/memoriranjem napamet biti sačuvan za kasnije generacije ljudi do kraja ovoga svijeta. Jer, nakon Kur’ana,
Bog više neće slati Objavu.
Prvi muslimani
Poslije njegove supruge Hadidže i učenog Vereke,1 prvi koji Muhammedu, a.s., povjerovaše bijahu njegovi ukućani: malodobni Ali,
sin njegova strica Ebu Taliba, koji će kasnije odigrati veliku ulogu u
širenju islama i koji će postati Poslanikov zet i četvrti halifa i Zejd
ibn Haris, oslobođeni rob, kojeg je Muhammed, a.s., bio i posinio.2
Prvi koji primi islam izvan Poslanikove kuće, odnosno izvan najužeg
obiteljskog kruga (Ehlu-l-Bejt) bijaše Ebu Bekr, Poslanikov najbolji
prijatelj s kojim je odrastao i kroz mladost dijelio iste poglede na
život i svijet. Ebu Bekr bijaše nadaleko poznat kao vrsni trgovac, ali
nadasve pošten, koji je držao do zadate riječi i istine. Kada mu je
Muhammed, a.s., saopćio da mu Allah, dž.š., objavljuje Kur’an bez
ikakvih je dodatnih pitanja povjerovao u poslanstvo svog najboljeg
prijatelja. Svoje je bogatstvo potrošio za oslobađanje robova muslimana koji su trpjeli najgora mučenja i poniženja od svojih robovlasnika, bogatih i oholih mekkanskih oligarha.3 Imao je počasni nadimak Es-Siddik, što znači istinoljubivi.
Zahvaljujući misionarstvu Ebu Bekra mnogi ugledni Mekkelije
prijeđoše na islam i postadoše prvi ashabi Muhammeda, a.s.4 Nakon smrti Muhammeda, a.s., Ebu Bekr će postati prvi halifa. Poslanikovi ukućani i njegov najbolji prijatelj postadoše prvo jezgro mlade islamske zajednice koja će se za 50-ak godine proširi na sva tri
tada poznata kontinenta te obuhvatiti brojne narode i apsorbirati
sve vrijednosti koje čovjek iznjedri u proteklo vrijeme.
46
Otvoreni poziv u islam
U početku misija islama imala je potpuno tajni karakter.5 Samo
bi se ljudi od povjerenja pozivali da slijede Muhammeda, a.s., sve
dok mu Allah, dž.š., nije naredio da u islam pozove cijelu svoju obitelj: “I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede.” ( Aš-Šu’ara, 214-215).
Međutim, neki od njegovih najbližih rođaka, poput strica mu
Ebu Leheba i njegove žene, ne samo da mu ne povjerovaše nego ga
javno izvrijeđaše te optužiše da ih želi odvratiti od vjere njihovih
predaka.6 Muhammed, a.s., tada otkri gorku istinu, da osobno ne
može uputiti na pravi put koga on hoće i želi, makar mu bili i rod
najbliži, nego da ljudska srca islamu upućuje jedino i isključivo Onaj
Tko ih je i stvorio, a to je Allah, dž.š. Ubrzo Muhammedu, a.s., biva
naređeno da javno i otvoreno pozove sve ljude u novu vjeru: “Ti
javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi
ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju; i znat će oni!” (Al-Hidžr, 94-96)
Dok je samo pozivao svoje sugrađane u islam Muhammed,a.s.,
osim osporavanja, nije imao većih problema. No, kada je počeo
govoriti o apsurdnosti, odnosno ništavnosti vjere predislamskih
Arapa, započet će otvoreno suprotstavljanje Muhammedu, a.s., i
onome što je on kao poslanik od Boga propovijedao. Od tog trenutka Muhammed, a.s., i prvi muslimani suočit će se sa golemim
neprijateljstvom svojih sugrađana. Među mekkanskim oligarsima
oformi se prava fronta protiv Muhammeda, a.s., i prvih muslimana.
Najpoznatiji među mrziteljima i mučiteljima muslimana bijahu Ebu
Džehl, Ebu Leheb, Ukbe ibn Muajjit, Umejje ibn Halef, Utbe ibn
Rebi’a i Ebu Sufjan, koji će pred kraj Muhammedova, a.s., života
PREPORODOV JOURNAL 159
ŽIVJETI ISLAM
ipak prihvatiti islam. Prvo su na udaru bili robovi i oni muslimani
koji nisu uživali nikakvu zaštitu kod viđenijih ljudi tadašnje Mekke.
Padoše i prvi šehidi/žrtve na Allahovom putu.
Progoni, vrijeđanja i ubojstva prvih muslimana
Mekkanski oholi vlastodršci u početku se zadovoljiše samo s
verbalnim vrijeđanjem novih muslimana, međutim, kada postade
očigledno da misija islama napreduje, i da to nije samo prolazna
faza, nezaštićene muslimane, poglavito robove i sluge, na najsvirepije načine počeše i mučiti. Kako ni to nije bijaše dovoljno, napraviše korak dalje te počeše neke i ubijati, što je dugoročno trebalo
prestrašiti i obeshrabriti sve one koji su razmišljali o novoj vjeri.7
Ovakav odnos oholih mekkanskih oligarha, osobito starješina rodova iz plemena Kurejš, kod prvih muslimana još više ojača odlučnost
da ostanu privrženi Muhammedu, a.s., a siromašne i nezaštićene stanovnike Mekke ponuka na razmišljanje o učenju koje u svojim temeljima nudi istinsku jednakost među ljudima, jer njena pravila ne postavlja čovjek, vladar, niti svećenstvo, nego Stvoritelj svemira. Bilo je i onih
koji su pod pritiskom svakodnevnih fizičkog mučenja zanijekali svoju
vjeru, ali ih Dragi Bog obradova da nisu pogriješili ako su u srcu, unutra
svoje duše, ostali vjerni islamu: “Onoga koji zaniječe Allaha nakon što
je u Njega vjerovao – osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane
čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo mililo
stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život
na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju.” (An-Nisa, 106,107)
Nova vjera nudi istinsku slobodu čovjeku, istinsku vjeru i put do
Boga bez ikakva posrednika. Niti jedno predislamsko božanstvo napravljeno od kamena ili drveta, kao ni anđeo, Poslanik ili svetac, ne
mogu biti posrednikom između čovjeka i njegova Stvoritelja. Zbog
ove jednostavnosti islamskog učenja mnoge Mekkelije prihvatiše
islam i počeše slijediti Muhammeda, a.s. Kako se broj novih muslimana povećavao tako se i mržnja prema samome Muhammedu,
a.s, iz dana u dan osjetno povećavala. Muhammed, a.s., je postao
glavna tema razgovora vodećih ljudi u Mekki. Kako zaustaviti, ako
treba i fizički ukloniti Muhammeda, a.s., te zauvijek uništiti misiju
nove vjere – postade glavna preokupacija razgovara u idućih 10
godina među mekkanskim prvacima.
Nije ovo bila sudbina samo Muhammeda, a.s. Svi Božji poslanici dočekani su u svome narodu na sličan način. Njihovo učenje, njihova poruka, koju su donosili od Gospodara svjetova, značila je
radikalni preokret poretka stvari u društvu. Oni koji su imali moć,
vlast i bogatstvo prvi se pobuniše protiv Muhammeda, a.s. Iz straha za gubitak moći i položaja, uspjeli su mobilizirati mase s optuž-
SIJEČANJ 2014.
bama da Muhammed, a.s., ugrožava i zatire njihovu vjeru koju su
naslijedili od svojih očeva i djedova, a koju Arapi sve do Muhammeda, a.s., tako ljubomorno čuvahu. O tome govori i Kur’an: “I eto
tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali a da oni
koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: ‘Zatekli smo pretke
naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.’ ‘Zar i onda’
– govorio bi on – ‘kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?’" ( Az-Zuhruf, 23-24).
Mržnja i protivljenje većine iz njegova plemena obilježiše prvo
vrijeme Muhammedovog, a.s., propovijedanja u Mekki. Neprijatelji islama odlučiše planski, i ne sve moguće načine, onemogućiti
Muhammeda, a.s. i prve muslimane u njihovoj daljnjoj misiji širenja vjere islama.
Bilješke:
1
Biografi izbjegavaju navesti da je učeni Vereka bio prvi muškarac koji je povjerovao
Muhammedu, a.s, i potvrdio njegovo poslanstvo jer je ubrzo nakon prve Objave
umro. Tako Ibn Hišam navodi da je Ali, r.a., bio prvi muškarac, iako tada maloljetan,
koji je povjerovao Muhammedu, a.s., a ne Vereka. Vidjeti Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 46.
2
Allah, dž,.š., će kasnije objaviti u Kur’anu da u islamu nema potpune adopcije, ako
se znaju biološki roditelji.
3
Najpoznatiji rob kojeg je Ebu Bekr oslobodio svakako je Bilal ibn Rebbah, porijeklom iz Etiopije. Kasnije će Bilal postati poznat kao vrsni borac za ideju islama i prvi
mujezzin, osoba koja je prva javno proučila ezan, islamski poziv na molitvu.
4
Zahvaljujući Ebu Bekrovom misionarstvu na islam su prešli kasnije poznati ashabi:
Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Afv, Zubejr ibn-l-Avvam, Sa’d ibn Ebu Vekkas,
Talha ibn Ubejdullah i Ebu Ubejde ibn el-Džerrah.
5
Period tajnog pozivanja u islam trajao je tri godine. Muhammed,a.s., se sa prvim
muslimanima sastajao u kući ashaba po imenu El-Erkam ibn Ebu-l-Erkam. U toj će
kući biti odgojeni i educirani prvi misionari koji će proširiti islam prvo u Mekki, a
zatim i izvan Arapskog poluotoka.
6
Imam Ahmed prenosi od Ibn-Abbasa, r.a., da rekao je: “Kada je Allah dž.š., objavio
ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu’, Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao je i ispeo se
na mjesto Saffa’, a zatim je pozvao: ‘Evo neprijateljskog upada!’, pa su se ljudi okupili oko njega. Neki su mu došli lično, a neki su poslali svoje zastupnike, pa Allahov
Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘O sinovi Abdul-Muttalibovi, o sinovi Fehra, o sinovi Lu’ja, što
mislite ako vas izvijestim da je neprijatelj u podnožju ovog brda i želi da vas napadne, da li biste mi vjerovali?’ Rekoše: ‘Da, povjerovali bismo ti’, a on reče: ‘Ja vas
opominjem na užasnu kaznu.’ A Ebu-Leheb reče: ‘Propao, da Bog da, do kraja dana!
Zar si nas samo zbog ovoga pozvao?’” A Allah, dž.š., je poslije objavio: “Neka propadne Ebu Leheb, i propao je!” (Leheb, 1)
7
Stupanj i oblici nasilja koji su Kurejšije provodili nad muslimanima direktno su ovisili o bogatstvu dotičnog vjernika, odnosno o stupnju zaštite koju je uživao od svoga
roda ili plemena. Tako su se, u slučaju Poslanika i svih drugih muslimana koji su kao
i on uživali snažnu zaštitu svojih plemena i rodova, morali ograničiti samo na verbalne prijetnje i uvrede, te nastojanja da nagovore njihove rodove da ih prestanu štititi. Međutim, nad siromašnim muslimanima, muslimanima robovima i muslimanima
koji nisu bili zaštićeni rodbinskom ili plemenskom zaštitom vršeni su žestoki i brutalni progoni, u čemu se naročito isticao Ebu Džehl. On je bio i direktno odgovoran za
smrt Ammarovih roditelja Jasira i Sumejje, koji se smatraju prvim šehidima/mučenicima u islamu. q
Mirza MEŠIĆ
47

PREPORODOV

dalje - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

PREPORODOV

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

preporodov journal 126 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

Druga nedjelja kroz godinu listic 08.doc

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

ŠTO RADI ŠEMSO TANKOVIĆ? HOMIĆI I MUSLIĆI ŠOKIRALI

journal 119 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

Treniranje pravovjernog bošnjaštva Otpis

Župni listić za 3. nedjelju kroz godinu

Studeni

Mrvica... prvo je izvukao transkript sa talijanskog

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Etički kodeks - International University of Sarajevo

Islam u vremenu – Husein ef. Dzozo

feministiĉka teologija kao novum u afirmaciji religijskog