Untitled

Fotografije: Velija Hasanbegović
Dramatizacija novele “Michael Kohlhaas” Heinricha von Kleista
Režija: Nermin Hamzagić
Dramatizacija i dramaturgija: Asja Krsmanović
Koreografija: Thomas Steyaert
Kostimografija: OshYosh – Vanja Ciraj i Irma Saje
Scenografija: Adisa Vatreš
Muzička saradnica: Tijana Vignjević
Grafički dizajn: Goran Lizdek
Dizajner svjetla: Ognjen Martinović
Dizajn projekcija: Adisa Vatreš
Inspicijent i asistent režije: Nihad Kapić
Realizacija promotivnog videa: Redžinald Šimek
Produkcija: Internacionalni teatarski festival MESS - MESS Teatar i Narodno Pozorište Sarajevo
uz podršku East West Centra
Izvršna producentica: Lejla Hasanbegović
Asistent izvršne producentice: Semir M. Dedeić
Uloge:
Dženana Džanić, Maja Izetbegović, Enes Salković, Aleksandar Seksan, Vedrana Seksan, Amar Selimović
Muzika u predstavi: “Aorte.nous sommes du même sang”, AmenRa, album “MASS IIII”, Hypertension
records, 2008.
U promotivnom videu su korištene fotografije: Zijaha Gafića, Velije Hasanbegovića i Amera Kapetanovića,
grafički dizajn Gorana Lizdeka i muzika benda AmenRa.
Zahvaljujemo se fotografima: Zijahu Gafiću, Edinu Hadžihasiću, Veliji Hasanbegoviću i Ameru
Kapetanoviću, te svim ostalim građanima i građankama koji su nam ustupili fotografije sa sarajevskih
protesta.
Posebno se zahvaljujemo: bendu AmenRa, Jovanu Eranoviću, KJKP Rad, Helvetica, Redžinaldu Šimeku,
Harisu Pašoviću, Aidi Begić Zubčević, Faruku Lončareviću, Ismaru Hadžiabdiću, Adnanu Kamenjašu,
Willu Richardu i Nihadu Kreševljakoviću.
Premijerom “Pobunjenik M.K.” pokrećemo MESS Teatar kao kontinuitet višegodišnjih produkcija i
koprodukcija, stranih i domaćih predstava Festivala MESS, od kojih su neke ušle u antologiju savremene bh.
teatarske historije. Upravo su mnogi mladi autori poput Nermina Hamzagića kreirali predstave u produkciji
Festivala MESS, koje ćemo dugo pamtiti, jer su podizali standard našeg pozorišnog života, ostavili traga
svojim hrabrim i radikalnim autorskim stavom. Poznavajući rad kolege Hamzagića, njegovu rediteljsku
poetiku i tim koji je okupio, ova predstava će biti najbolji početak jedne nove pozorišne scene, otvorene za
scensko istraživanje i angažirano pozorište. Mi krećemo od toga da je predstava društveni čin sa publikom
spremnom za nove izazove, za teatar kao prostor otpora i rizika, sa mnogim pitanjima i dilemama koje
dotiču bit naše stvarnosti. To je živi teatar 21. stoljeća, onih koji ga promišljaju kao zajedništvo u različitosti.
MESS Teatar najavljuje potrebu za početkom procesa redefiniranja pozorišnih institucija u ovim ne baš
obećavajućim recesijskim vremenima.
Dino Mustafić,
direktor Festivala MESS
MESS Teatar je zamišljen kao prostor pozorišne slobode. Zamišljen je kao mjesto gdje umjetnic/e mogu da
istražuju nove forme, da propituju i dekonstruišu književnu klasiku, stvaraju nove tekstove, rade autorske
projekte. Možda prije svega toga, zamišljen je kao prostor gdje mogu da rizikuju, jer duboko vjerujemo da
se umjetnost ne može razvijati ako pred sebe ne stavljamo izazove i ne ulazimo u nepoznate i neistražene
sfere. To znači da će rezultati biti nepredvidljivi i različiti, ali nikada nezanimljivi ili površni.
Cilj MESS Teatra je kreiranje uslova u kojima su umjetnički timovi koji stvaraju predstave sastavljeni prema
zajedničkom senzibilitetu, MESS Teatar nema stalni glumački ansambl. MESS Teatar nema stalni autorski
tim. Na početku svake godine objavljivat ćemo konkurs na koji će se prijavljivati ideje za nove predstave, od
kojih će biti odabrane one koje su najpotrebnije bh. teatru i bh. društvu.
Za početak ćete MESS Teatar gledati u brojnim prostorima, jer su nam naše kolege/ice iz bh. teatarskih kuća
otvorile vrata. Nakon toga, u budućnosti, u našem pozorišnom prostoru. U neka četiri zida, sa mjestima na
koja možete sjesti i sa glumcima i glumicama koji samo za vas i samo tu noć igraju baš tako.
MESS Teatar je utopijski projekat 2014. u Sarajevu. Utopijski projekat koji se ovom premijerom već
ostvaruje. Jer odbijamo da pristanemo na eutanaziju bh. kulture. Za pozorište ne treba mnogo (što ne
znači da prihvatamo ponižavajuće finansijsko stanje u koje nas se dovodi). Ne treba mnogo, i zbog toga je
pozorište iritantno vladajućim strukturama koje kritizira od začetaka. Jer je neuništivo. Uporno i istrajno.
Zato nije pitanje možemo li praviti MESS Teatar. Moramo.
Selma Spahić
Umjetnička rukovoditeljica
Internacionalni teatarski festival MESS
HEINRICH VON KLEIST, dramski pisac, pjesnik i publicista, rođen je 1777. u Frankfurtu na Odri. Vojsci
u Postdamu pristupa 1792. godine, a 1796. učestvuje u napadu na Francusku. Kleist 1799. samovoljno
napušta vojsku, te do 1800. studira filozofiju, fiziku, matematiku i političke nauke na Univerzitetu Viadrina
u Frankfurtu na Odri. Početkom 1800. odlazi u Berlin gdje piše dramu Die Familie Ghonorez. Sklon
iracionalnom, nemirnog duha i često proganjan idejama o smrti, Kleist mnogo putuje po Njemačkoj,
Francuskoj i Švicarskoj. Nakon nekoliko nervnih i fizičkih slomova, 1804. ponovo pristupa pruskoj vojsci, te
živi i radi u Berlinu i Kenisbergu. Tu piše djela Amfitrion i Pentezileja. Po otpustu iz vojske 1807. Kleist biva
uhapšen pod sumnjom da se bavio špijunažom. Nakon toga odlazi u Drezden gdje sa Adamom Millerom
uređuje likovni časopis Feb, te završava komediju Razbijeni ćup i dramu Das Käthchen von Heilbronn. Kleist
je također bio vrstan pripovjedač, a njegova novela Michael Kohlhaas, objavljena u Sabranim pripovijetkama,
u kojoj je ovjekovječen čuveni brandenburški trgovac konjima iz vremena Martina Luthera, je sigurno jedna
od najboljih njemačkih pripovijetki tog vremena. Svakako još treba izdvojiti priče Zemljotres u Čileu, Sv.
Cecilija, ili moć muzike i Markiz O. Njegov stil pisanja imao je utjecaja i na Kafku. Romantičar po svom
kontekstu, sklonostima i temperamentu, Kleist razbija dotadašnje obrasce romantičarskih čežnji i njihovu
zanesenost prirodom, nevinošću i ironijom, te vlastitom emocijom i kontekstualnin paradoksom na tragičan
ili komičan način prikazuje pojedince u trenucima krize i nevjerice, dok njegove drame i pripovijetke često
završavaju bez raspleta. Po povratku u Berlin, nekadašnji sljedbenik Rousseauovih ideja postaje žestok
kritičar Napoleona. Godine 1811. završava dramu Princ Fridrih iz Homburga. Ponovo zapada u finansijske i
emotivne probleme, te 1811. zajedno sa svojom ljubavnicom, smrtno bolesnom Henriettom Vogel, u Berlinu
izvršava samoubistvo.
NERMIN HAMZAGIĆ rođen je 1986. godine. Diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u
Sarajevu. Svoju prvu profesionalnu predstavu Kopenhagen (2008.) autora Michaela Frayna, režirao je u
produkciji East West Centra iz Sarajeva. Njegov dokumentarni film Dreamers (2009.) uvršten je u zvaničnu
selekciju Dokumentarnog programa 15. Sarajevo Film Festivala, Festivala dokumentarnog filma Jihlava,
South Europe Film Festivala L.A. (2010.) i Chicago Film Festivala (2010.). Dreamers / Sanjari su nominirani
za Silver Eye Award na East Silver Marketu u Pragu. Režirao je kratki film Vehabije u tramvaju. Film je
postavljen na YouTube i za kratko vrijeme je stekao ogromnu popularnost. Godine 2009. njegov kratki film
Lift nagrađen je na Festivalu Europe is here (Plovdiv). Iste godine radio je kao producent predstave H.C.
Andersena Ružno pače u režiji Elme Islamović, u produkciji East West Centra iz Sarajeva. Bio je asistent
režije dokumentarnog filma Djeca Aide Begić, u produkciji Mediacentra iz Sarajeva (2010.). Režirao
predstavu Ulica divljih kestenova Danila Kiša, u koprodukciji sa Međunarodnim teatarskim festivalom MESS
(2011). Godine 2010. pridružio se timu produkcijske kuće Film House na produkciji igranog filma Djeca
Aide Begić. Godine 2012. režirao je predstavu 99% (Strah i bijeda Trećeg rajha) u produkciji Sarajevskog
ratnog teatra, koja je uvrštena u program Future MESS 52. Međunarodnog teatarskog festivala MESS, kao
i Festivala Dani Sarajeva u Beogradu. U Narodnom pozorištu Sarajevo režirao je 2013. godine predstavu
Tartif J. B. Poquelin Molierea. U saradnji sa produkcijskom kućom Pro.ba u 2013. režirao je dokumentarni
film Posao iz snova, kao i dokumentarni film Poništeni koji je premijerno emitovan na Al Jazeera Balkans.
Pretpostavljam da su ljudi došli do točke u kojoj su zapreke, koje su škodile njihovu održavanju i prirodnom
stanju, postale za njih nepremostive svojim odolijevanjem nad snagama kojima se svaki pojedinac mogao
koristiti da bi se održao u tom stanju. Tako se to prvotno stanje više nije moglo održati, i ljudski rod bi propao
da nije promijenio svoj način života.
Ali, kako ljudi nisu mogli smoći nove snage, već samo ujediniti i usmjeriti postojeće, oni nisu imali drugog
izlaza da se održe, nego da okupljanjem stvore skup snaga koje bi mogle prevladati opiranje i da ih pokrenu
samo jednim porivom, složno ih čineći djelotvornim.
Taj skup snaga mogao se stvoriti samo sudjelovanjem mnogih, ali s obzirom na to da su snaga i sloboda
svakog čovjeka bili prva oruđa njegova održanja, kako će ih on založiti a da ne naškodi sebi i ne zanemari
skrb koju sebi duguje? Ta teškoća u koju je upalo moje izlaganje, može se iskazati ovim riječima:
“Pronaći takav oblik udruživanja što brani i zaštićuje svim zajedničkim snagama osobu i imanje svakog
udruženog, i u kojem se svako, ujedinjavajući se sa svima, pokorava ipak samo sebi i ostaje isto tako
slobodan kao i prije.” To je osnovni problem koji rješava društveni ugovor.
Odredbe tog ugovora toliko su određene prirodom čina da ih i najmanja promjena čini bezvrijednim i
ništavnim, tako da su one, premda možda nikada nisu formalno iskazane, posvuda iste, posvuda prešutno
odobrene i priznate, sve dok se, ako je društveni sporazum narušen, svako ne vrati svojim prvotnim pravima
i ponovo zadobije prirodnu slobodu, gubeći sporazumnu slobodu zbog koje se ove odrekao.
Te odredbe se, naravno, sve svode na jednu, to jest na potpuno otuđenje svakog člana društva sa svim
svojim pravima u cjelokupnu zajednicu. Jer, prije svega, ako svatko daje sebe čitavog, tek onda su uvjeti
jednaki za sve, a budući da su uvjeti jednaki za sve, nitko nema interesa da ih drugima učini tegobnijim.
Štoviše, budući da se otuđuje bez ostatka, savez je savršen kako to samo može biti i nitko tko je udružen
nema više što prigovarati. Jer, ako pojedincima ostane nekoliko prava, a nema nikakva zajedničkog
starješine koji bi mogao presuditi njima i javnosti, svatko bi, budući da je na stanovit način sam sebi sudac,
uskoro zahtijevao da to bude i drugima. Prirodno stanje bi preživjelo i udruženje bi uskoro postalo tiransko
ili bezvrijedno.
Konačno, svatko ko se daje svima, ne daje se nikome. I kako nema udruženog na kojeg ne stječemo isto
pravo koje mu na sebi ustupamo, dobivamo protuvrijednost za sve što smo izgubili i više snage da očuvamo
ono što imamo.
Ako, dakle, iz društvenog sporazuma odstranimo sve ono što nije njegova bit, otkrit ćemo da se on svodi na
ovo: “Svatko od nas ujedinjuje svoju osobnost i svu svoju moć pod vrhovnom upravom opće volje i primamo
u društvo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline.”
U tom trenutku, umjesto zasebne osobnosti svakog ugovarača, taj čin udruživanja stvara moralno i
kolektivno tijelo, sastavljeno od toliko članova koliko skupština ima glasova, koje istim činom stječe svoje
jedinstvo, svoje zajedničko ja, svoj život i volju. Ta javna osoba, koja je tako stvorena iz saveza svih ostalih,
nekada se zvala grad, a sada se zove republika ili političko tijelo, koje njezini članovi zovu država kada je
pasivna, suveren kada je aktivna, vlast uspoređujući je sa sličnima.
Što se tiče udruženih, oni se zajednički zovu narod, pojedinačno, kao sudionici vrhovne vlasti građani, a
podanici kada su podređeni državnim zakonima. Ali ti se izrazi često brkaju i zamjenjuju jedan drugim;
dovoljno je da ih znamo razlikovati kad se upotrebljavaju u svom najtočnijem smislu.
Jean Jacques Rousseau,
Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti, Društveni ugovor; Školska knjiga, Zagreb, 1978.
Ja ne mogu umrijeti zadovoljan i radostan, kakav jesam, a
da se ne pomirim sa cijelim svijetom, a tako i pred svima,
moja najdraža Ulrike, s tobom. Dopusti mi da povučem
strogu izjavu, koja se nalazi u pismima; ti si zaista uradila
sve za mene kako bi me spasila, i to ne samo ono što se
nalazi u moći jedne sestre, nego i u moći jednog čovjeka:
ali istina je da mi nije bilo pomoći na ovom svijetu. I sada
zbogom; neka ti nebo podari smrt, kao pola moje radosti i
neopisive vedrine: to je najsrdačnija i najintimnija želja koju
ti ja mogu poželjeti.
Stimmings kod Potsdama
Na jutro moje smrti
Tvoj Heinrich
NARODNO POZORIŠTE SARAJEVO
DRAMA
Adnan Uzunović
Alen Hurić
organizator transporta - vozač:
Dragoljub Smiljanjić
Ejla Bavčić Tarakčija
Hasija Borić
Amina Begović
Miraj Grbić
Amra Kapidžić
Riad Ljutović
Emina Muftić
Mediha Musliović
Nisveta Omerbašić
Aldin Omerović
Sanela Pepeljak
Aleksandar Seksan
Vedrana Seksan
Slaven Vidak
Vedran Đekić
Merima Lepić
cug majstori:
Asim Osivčić
Elmedin Zuko
transportni radnici:
Zoran Pajtak
Mirko Pajtak
oružar - pirotehničar:
Nenad Cvjetković
šef krojačnica:
Salko Imamović
rekviziter krupne rekvizite:
Fehim Imamović
rekviziteri sitne rekvizite:
Vezir Babajić
Nermina Hajrić
majstori krojači:
Mujo Redžepović
Suad Gugić
Amira Hamamdžić
Safa Šabanović
Zlatka Kamber
organizator rasvjete i tona:
Ognjen Martinović
voditelj garderoba:
Ćamil Bičić
umjetnički direktor Drame:
Ermin Sijamija
operateri rasvjete:
Moamer Šaković
Dobrica Pejičić
garderoberi I:
Nedžib Koštović
Ramiza Baraković
Edina Štrbo
inspicijenti:
Nihad Kapić, Mustafa Zrnić
suflerka:
Esmeralda Abdijević
rasvjetljivači:
Haris Hujić
Elmedin Hadžimuratović
Muhamed Rizvo
Antonio Vaclavek
TEHNIČKA SLUŽBA NARODNOG
POZORIŠTA SARAJEVO
majstor tona:
Zdenko Bevanda
rukovoditeljica Tehničke službe:
Marijela Hašimbegović
tonski tehničar:
Damir Brodić sekretarica Tehničke službe:
Igbala Dolićanin
majstor stolar:
Miralem Mešić
majstor pozornice:
Ahmed Hožbo
stolari:
Junuz Jašarević
Osman Grebo
dekorateri:
Emin Bahtanović
Admir Milić
Admir Rondić
Fahrudin Rondić
Elmir Batuša
Minja Duvnjak
majstor bravar:
Uzudin Rondić
šef radioničkih službi:
(majstor slikar - patiner - vajar)
Zlatko Brodić
garderoberi obuće:
Azra Koštović Almir Jeleč
vešarka - peglarka:
Senija Mušeta šef šminkersko - frizerske radionice:
Ekrem Omerović
frizeri šminkeri I:
Džemo Đipa
Branka Jankoski
frizerka - šminkerka II:
Amra Bilić
saradnici Tehničke službe:
Lejla Ramić - modistica
Miralem Avdić – tapetar

Download Report