ZDRAVKO VUČINIĆ
ZAŠTO JE VJERA U ISUSA HRISTA
JEDINI SMISAO ŽIVOTA
Naziv:
Zašto je vjera u Isusa Hrista jedini smisao života
Autor:
Zdravko Vučinić
Izdavač:
Institut za religijska istraživanja
www.religija.me
Recenzent:
Pavle Simović
Dizajn korica i priprema za štampu:
Pavle Simović
Štampa:
„Primo Design“ Podgorica
Tiraž:
300 primjeraka
Prvo izdanje, 2014. godine
CIP - Каталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-9537-1-3
COBISS.CG-ID 25076496
~2~
SADRŽAJ
Uvod .................................................................................................................... 5
1. Istorijski dokazi o Isusu Hristu ........................................................................ 6
2. Dokazi da Bog postoji ..................................................................................... 9
2.1. Sve što postoji ima svoj uzrok ..................................................................... 9
2.2. Živo nastaje samo od živog ....................................................................... 10
2.3. Složenost i svrsishodnost čovjeka i života ................................................. 11
2.4. Složenost i svrsishodnost univerzuma ...................................................... 14
2.5. Matematički dokaz .................................................................................... 16
2.6. Istorijski dokaz ........................................................................................... 16
2.7. Vodeći naučnici tvrdili da nauka dokazuje Božje postojanje ..................... 16
3. Dokazi da je Biblija Božja riječ ...................................................................... 18
3.1. Stvaranje za 6 dana ................................................................................... 18
3.2. Čovjek stvoren od praha zemaljskog ......................................................... 19
3.3. Starost Zemlje, Sunca i Mjeseca oko 6000 godina .................................... 20
3.4. Globalna katastrofa - Potop ...................................................................... 21
3.5. Krupni ljudi koji su živjeli dugovječno ....................................................... 28
3.6. Razdvajanje Crvenog mora i prelazak Izraelaca ........................................ 30
3.7. Oaza sa 12 izvora vode, 70 palmi i stijena iz koje je potekla voda ............ 34
3.8. Planina Sinaj i 10 zapovjesti ...................................................................... 36
3.9. Uništenje Sodoma i Gomora ..................................................................... 40
3.10. Zdrava ishrana ......................................................................................... 41
3.11. Matematički dokazi ................................................................................. 44
3.12. Vjerodostojnost spisa .............................................................................. 45
4. Zašto je značajna autentičnost Biblije kao Božje riječi? .............................. 48
5. Bog u Bibliji objavljuje da je Isus - Mesija (Hrist) ........................................ 50
5.1. Proročanstva o Mesiji ispunjena na Isusu ................................................. 50
5.2. Glavno proročanstvo o Mesiji ispunjeno na Isusu .................................... 55
6. Zašto je za čovjeka značajno to što je Isus - Mesija (Hrist) ......................... 62
6.1. Čovjek je stvoren da vječno živi ................................................................ 62
6.2. Grijeh je uzrok pojave smrti na zemlji ....................................................... 63
6.3. Smrt se sa prvog čovjeka proširila na sve ljude ......................................... 66
6.4. Svi ljudi su od prvog čovjeka naslijedili i ropstvo grijehu (grešne sklonosti)
........................................................................................................................... 68
6.5. Isus je postao Mesija (Hrist) da bi spasio čovjeka od grijeha i smrti ......... 69
7. Božji plan spasenja čovjeka kroz Isusa Hrista .............................................. 71
7.1. Zašto samo Isus Hrist može da bude Spasitelj .......................................... 71
7.2. Pravedno i legalno spasenje ...................................................................... 76
~3~
7.3. Smrt kojom svi umiru je privremena i Bog je upoređuje sa snom iz kojeg
će se ljudi probuditi ........................................................................................... 81
7.4. Vječna smrt je kazna za Sotonu, demone i ljude koji odbace spasenje .... 83
7.5. Spašeni vaskrsavaju na vječni život, osuđeni vaskrsavaju da bi primili
smrtnu kaznu .................................................................................................... 84
7.6. Isusova žrtva - koliko je možemo shvatiti? ................................................ 86
7.7. Isus Hrist sada pred Bogom zastupa svakog čovjeka koji Ga prihvata kao
Spasitelja ........................................................................................................... 97
7.8. Božja ljubav i milost nemaju granice - čovjek dobija mnogo više nego što
može da izgubi .................................................................................................. 99
8. Prava vjera .................................................................................................. 101
8.1. Zašto spasenje djelima nije moguće? ...................................................... 102
8.2. Zašto je Bog dao Zakon ako je spasenje djelima nemoguće? ................. 107
8.3. Prava vjera je Božji dar ............................................................................ 112
8.4. Prvi uslov za pravu vjeru - upoznavanje sa istinom ................................. 113
8.5. Drugi uslov za pravu vjeru - vjerovanje u istinu ...................................... 114
8.6. Treći uslov za pravu vjeru - živjeti u skladu sa istinom ............................ 115
8.6.1. Proučavanje Biblije i odbacivanje najuočljivijih grešnih navika ........... 117
8.6.2. Priznanje grijeha Bogu i pokajanje ....................................................... 117
8.6.3. Duševni mir .......................................................................................... 119
8.6.4. Krštenje ................................................................................................ 120
8.6.5. Novorođenje ........................................................................................ 122
8.6.6. Osobine novorođenog čovjeka (hrišćanina) ......................................... 124
8.6.7. Da li novorođeni čovjek (hrišćanin) može da sagriješi i šta se dešava ako
sagriješi? .......................................................................................................... 130
8.7. Prava vjera i pouzdanje u Boga kroz svakodnevni život .......................... 132
8.8. Prava vjera i molitva ................................................................................ 133
9. Glavni zadatak pravog vjernika .................................................................. 139
10. Lažna vjera ................................................................................................ 145
10.1. Zašto je prednost biti nezavisan u odnosu na vjerske zajednice .......... 154
11. Preispitivanje sebe ................................................................................... 157
12. Kratka priča kao zaključak ........................................................................ 160
~4~
UVOD
Isus Hrist je jedinstvena i najpoznatija Ličnost u istoriji čovječanstva od
čijeg rođenja se računa cijela jedna era. Hrišćani koji se deklarišu kao Isusovi sljedbenici smatraju ga za Spasitelja, ali Ga kao takvog gledaju na različite načine. Neki hrišćani vide Isusa kao Sina Božjeg, drugi Ga vide kao
samog Boga, dok treći odbijaju da prihvate Njegovo božanstvo smatrajući
Ga posebno stvorenim bićem. Muslimani uče da je Isus bio prorok, ali da
nije bio Bog ili Sin Božji. Jevreji, osim mesijanskih Jevreja koji su slični
hrišćanima, Isusa smatraju za varalicu. Budizam i hinduizam uče da je Isus,
svjetski Učitelj, doživio mnogobrojne reinkarnacije u različitim fazama ljudske progresije. Ateisti gledaju na Isusa sa različitih aspekata, od toga da je
On izmišljena ličnost do toga da hrišćani preuveličavaju njegov značaj.
Većina ljudi na svijetu tokom 2000 godina nove ere, bilo da su religiozni
ili ateisti, čuli su za Isusa Hrista, znaju za Njega na ovaj ili onaj način, imaju
određeni stav ili mišljenje o Njemu. Isus Hrist je definitivno izazvao najviše
kontroverzi u istoriji od svih ličnosti koje su ikada postojale.
Ali ko je stvarno Isus Hrist? Da li je On neki prorok ili učitelj? Da li je
možda varalica? Da li je uopšte postojao? Ili je On zaista Sin Božji koji je u
jednom periodu istorije došao na Zemlju kako bi postao čovjekov Spasitelj.
Ako je Isus Hrist čovjekov Spasitelj, kakav je On to Spasitelj i od čega nas
spašava? Da li je Isus Hrist privilegija samo hrišćana ili i drugih ljudi na svijetu? Ko su Njegovi istinski sljedbenici, a ko su Njegovi lažni sljedbenici? Da
li i zašto treba biti sljedbenik Isusa Hrista? Da li on uopšte ima značaj za
čovjekov život?
U knjizi su sadržani jednostavni i razumljivi odgovori na ova i brojna
druga životno značajna pitanja, a koji se kroz istoriju vješto sakrivaju od
širokih narodnih masa.
~5~
1. ISTORIJSKI DOKAZI O ISUSU HRISTU
Danas u svijetu, kao i već skoro 2000 godina, postoje hrišćanski i
nehrišćanski istorijski dokumenti koji opisuju život Isus Hrista, a koji su
naučno potvrđeni kao autentični. Hrišćanski dokumenti detaljno opisuju
Isusov život, dok nehrišćanski uglavnom potvrđuju Njegovo postojanje.
Od nehrišćanskih istorijskih dokumenata najznačajniji su:
• „Judejske starine“, jevrejskog istoričara Josifa Flavija iz prvog vijeka,
u kojem se opisuje Isus: „Negdje u to vrijeme tamo je živio Isus, mudar čovjek. Jer je on bio onaj koji je činio zadivljujuća čuda i bio učitelj ljudi koji su rado prihvatali istinu. On je pridobio mnoge Jevreje,
ali i mnoge Grke. Nakon što ga je Pilat, na tužbu naših uglednijih ljudi, kaznio smrću na krstu, njegovi sljedbenici ga ne napustiše...“ 1
• „Prepiska sa Trajanom“, Gaja Plinija Drugog, guvernera provincije Bitinije u Maloj Aziji, koji je 108. godine pisao caru Trajanu o svojim
problemima: „Ljudi su napuštali hramove, a u nekim slučajevima
služba u njima je bila prekinuta. Osjećala se recesija u poljoprivredi
jer narod nije više kupovao životinje za žrtvovanje u istom obimu kao
ranije. Krivci su neki ljudi koji se nazivaju hrišćani i čija je lojalnost
veoma sumnjiva, jer odbijaju da prinose žrtve caru-bogu… Oni su se
sastajali da pjevaju himne Isusu kao Bogu i obavezali se svečanom
zakletvom da drže moralni zakon: da ne pljačkaju, ne kradu, ne čine
preljubu i da ne varaju…“ 2
• „Anali“, rimskog istoričara Tacita, koji je pisao oko 115. godine nove
ere i govori o Neronovom progonstvu hrišćana: „Ali sav Ijudski trud,
imperatorova darežljivost i naklonost bogova nijesu bili dovoljni da
umanje skandal ili protjeraju vjerovanje da je požar naručen. I tako,
da bi se oslobodio ovih glasina, Neron je kao krivce odredio i kaznio
krajnjom okrutnošću, klasu koja je bila omražena zbog svoje odvrat„Judejske starine“, Josif Flavije, 18,3,3.
„Prepiska sa Trajanom“, Plinije, pisma 96 i 97; „Bitka za Bibliju“, Dejvid Maršal,
elektronsko izdanje na www.religija.me, strane 241-242.
1
2
~6~
nosti a koja je bila poznata pod imenom hrišćani. Kristus, po kome su
i dobili svoje ime, bio je pogubljen od ruke prokuratora Pontija Pilata
za vrijeme Tiberijeve vladavine. Pošto je za trenutak bilo zaustavljeno, ovo opasno sujeverje ponovo je izbilo, ne samo u Judeji koja je
izvor zla, već čak i u Rimu, koji je prijemnik za sve što je odvratno i
degradirajuće iz svakog kutka zemljine kugle, koje tu pronalazi sledbenike.“ 3
• „Klaudijev život“ (Rimski imperator od 41. do 54. godine), rimskog
istoričara Gaja Svetonija, u kojem se spominje „Krestus“ (što je
pogrešno izvedeno ime od „Kristus“, to jest Hristos). Knjiga je napisana 120. godine poslije Hrista i govori o sukobima između hrišćana i
Jevreja oko Isusa: „Pošto su Jevreji stalno izazivali nemire zbog Krestusa, on (Klaudije) ih je protjerao iz Rima.“ 4
• „Smrt peregrine“, grčkog pisca Lukijana iz drugog vijeka, koji je u
svom djelu ostavio svjedočanstvo o Isusu: „Hrišćani se, znate, klanjaju jednom čovjeku sve do sad – jednoj nadasve uvaženoj ličnosti
koja je uvela nove običaje i zbog toga završila na krstu.“ 5
• „Talmud“, zbirka iz jevrejske tradicije koja potiče iz trećeg vijeka, u
kojoj se dokumentuje postojanje Isusa: „U predvečerje Pashe objesili
su Ješuu (hebrejsko ime za Isusa) iz Nazareta, i glasnik je pred njim
išao četrdeset dana govoreći: ‘Ješu iz Nazareta osuđen je da bude
kamenisan zato što se bavio vradžbinama i prevarama i zavodio
Izrael. Ako neko zna nešto u korist njegove odbrane, neka izađe i
moli za njega.’ Međutim, nisu našli nikoga ko bi ga odbranio i objesili su ga u predvečerje Pashe.“ 6
Istorijski je, iz nehrišćanskih izvora, nedvosmisleno dokazano postojanje i djelovanje Isusa Hrista što potpuno korespondira s činjenicom da je u
pitanju najpoznatija Ličnost u istoriji čovječanstva.
Od hrišćanskih istorijskih dokumenata koji potvrđuju postojanje Isusa
„Anali“, Tacit, 15,44.
„Klaudijev život“, Svetonije, 25,4.
5
„Smrt peregrine“, Lukijan, 11.
6
Talmud, Sinedrion 43a.
3
4
~7~
Hrista i opisuju Njegov život najznačajniji su:
• 27 dokumenata/knjiga koje su objedinjene kao skup knjiga nazvan
Novi zavjet, koji čini dio velikog skupa knjiga nazvan Biblija; 7
• spisi crkvenih istoričara i „otaca“ iz prvih nekoliko vjekova nove ere,
poput Euzebija, Papija, Irineja, Polikarpa, Origena, Ignjacija, Tertulijana i drugih.
Najvažnije i najopširnije informacije o Isusu Hristu nalaze se u Novom
zavjetu, kao dijelu Biblije. Biblija je skup knjiga koje su objedinjene u jednu
knjigu. Biblija je najčitanija i najprodavanija knjiga na svijetu svih vremena.
Do sada je kompletno prevedena na više od 500 svjetskih jezika, a djelimično na oko 2800 svjetskih jezika.
Glavna karakteristika Biblije je da su njeni pisci tvrdili da poruke koje
prenose i zapisuju dolaze od Boga, Stvoritelja svijeta i čovjeka, i da je ta
knjiga Božja riječ upućena čovjeku.
Ključna poruka od Boga u Bibliji jeste da je Isus Hrist čovjekov Spasitelj i
da je vjera u Isusa Hrista jedini smisao čovjekovog života.
Da li Bog govori kroz Bibliju? Da li je Isus Hrist zaista čovjekov Spasitelj?
Ako jeste, od čega On spašava čovjeka i da li je čovjeku uopšte potrebno
bilo kakvo spasenje? Da li je Biblija u pravu?
Da bi smo dobili pouzdane odgovore na ova pitanja koja, potencijalno,
život znače, prethodno moramo utvrditi da li postoji Bog i da li je Biblija
zaista Božija riječ.
Knjiga „Bitka za Bibliju“, Dejvid Maršal, elektronsko izdanje na www.religija.me;
knjiga „Isusov zločin“, poglavlje Ispitivanje izvještaja, Li Strobel, Metafizika, Beograd, 2004; knjiga „Suđenje Isusu“, poglavlje Istorijski izvori, Željko Stepanović,
Pravni fakultet Univerziteta i Izdavački centar SG-Vili, Beograd, 2008; Novi revidirani prevod Biblije, Institut za religijska straživanja, 2014, www.religija.me.
7
~8~
2. DOKAZI DA BOG POSTOJI
Danas u svijetu postoje različite ideje o Bogu, od vjerovanja da postoji
jedan Bog koji je sve stvorio (monoteizam), da postoji više bogova ili božanstava (politeizam), do toga da Bog ne postoji (ateizam). U okviru ovih
glavnih ideja o Bogu postoje i brojne druge ideje koje ljudi širom svijeta
zastupaju.
Kako biti siguran da ima Boga? Da li postoje dokazi za Boga? Šta nam
kažu razum, logika, pojave i zakonitosti u ljudskom životu, prirodi i uopšte
u univerzumu.
2.1. Sve što postoji ima svoj uzrok
Ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega, samo po sebi, može
postati nešto ili da postoji bilo kakva realnost nastala sama od sebe. Složeni svijet postoji, znači da on mora imati uzrok svog postojanja, mora postojati Stvoritelj svijeta. Ovaj argument, koji se bazira na „uzročnoposljedičnom redu stvari“, odnosno da sve što postoji ima uzrok svoga
postojanja, naziva se „kosmološki argument“. On dolazi od grčke riječi
„kosmos“ koja znači svijet ili svemir. Kod ovog argumenta postoji jedan
logički problem. Postoji Stvoritelj svijeta, ali ko je stvorio Stvoritelja, jer
„kosmološki argument“ podrazumijeva da sve što postoji mora imati svoj
uzrok postojanja. Različita predložena rješenja na ovaj logički problem
uglavnom su ilustrovana primjerom lanca koji ide u beskonačnost. Svaka
alka lanca je uzrokovana alkom koja se nalazi u nizu prije nje. Ako lanac ide
u beskonačnost onda ne postoji prvi uzrok (Stvoritelj) alki. Ukoliko nema
prvog uzroka alki ne može se objasniti postojanje svih drugih alki u nizu
lanca. Zato se mora, logike radi, pretpostaviti da postoji prva alka koja je
uzrok svih drugih alki. Rješenje ovog problema je u sljedećoj postavci: u
svijetu postoje dvije vrste entiteta (nešto što postoji). Prva vrsta entiteta je
takozvani „neophodni entitet“. To je entitet koji svoje postojanje ne duguje nikome. On je uzrok svih uzroka, dok je sam bez uzroka. Da bi smo razumjeli sve druge entitete, da bi smo razumjeli postojanje svemira, čovje~9~
ka, životinja, biljaka..., mora se pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih
uzroka bez uzroka. Svijet postoji i on ima uzrok svog postojanja, jer sve što
postoji u svijetu nije moglo nastati ni iz čega. Zato što postoji čovjek, životinje, biljke i sve ostalo što karakteriše složeni svijet, realna je pretpostavka
da postoji Stvoritelj ili Bog kao neophodni entitet.
2.2. Živo nastaje samo od živog
Svuda u prirodi možemo vidjeti da živa bića nastaju od živih bića. Nikad
ni jedno živo biće nije nastalo od nečeg neživog. Naučnik Luj Paster je
eksperimentalno dokazao da „živo nastaje samo od živog“. 8 To je zakon
biogeneze, odnosno zakon nastanka života. Ovaj zakon jasno ukazuje da je
život na Zemlji mogao da nastane samo od strane živog Bića, a ne slučajnim procesima od nežive materije. Postojanje života na Zemlji dokazuje da
postoji živo Biće koje je Stvoritelj života ili Davalac života. Čovjekov život je
nasloženija pojava koja postoji u našem univerzumu, što još snažnije
potvrđuje postojanje Stvoritelja.
Svako ljudsko biće sastoji se od milijardi ćelija koje zajedno čine čovjeka. Kao analogiju zamislite čovjeka koji je kompletno sastavljen od
mnoštva zrna pijeska samo što pijesak zamijenite sa ćelijama. Svaka ćelija
sadrži DNK (dezoksiribonukleinska kisjelina), a u DNK se nalaze informacije
za produkciju svih djelova čovjekovog tijela i za svaku funkciju čovjekovog
organizma u cjelini. Informacije u vezi sa svim karakteristikama jedne osobe, od fizičke pojave do strukture unutrašnjih organa, zapisane su u DNK
pomoću specijalnog šifrovanog sistema - redosljeda četiri specijalne baze
koje su označene kao A, T, G i C prema početnim slovima njihovih imena.
Redosljed ovih slova u DNK određuje strukturu ljudskog bića do najsitnijih
detalja. Uz osobine kao što su visina, težina, boja kože, kose i očiju, DNK
svake ćelije takođe sadrži i dizajn 206 kostiju, 600 mišića, mrežu od 10.000
slušnih mišića, mrežu od 2.000.000 optičkih živaca, 100 milijardi nervnih
„Porijeklo života - Hipoteza abiogeneze i Pasterov zakon“, Centar za prirodnjačke
studije Beograd, www.creation6days.com.
8
~ 10 ~
ćelija i 100 triliona ćelija u tijelu, kao i dizajn i karakteristike svega drugog
što što čini čovjeka. Ukoliko bismo pokušali zapisati informacije šifrovane u
DNK, tada bi to značilo da ćemo sastaviti biblioteku koja sadrži 900 tomova
enciklopedije, od kojih svaka ima 500 stranica. Ova nevjerovatno velika
količina informacija je šifrovana u djelovima DNK koji se zovu „geni“.
DNK je najveća baza podataka koja je poznata čovjeku. Nevjerovatno
efikasni metod skladištenja nevjerovatno složenih informacija za razvoj i
funkcionisanje složenih živih bića predstavlja jasan dokaz da život nije mogao da nastane slučajno, već da je dizajniran sa svrhom, ili, bolje rečeno,
savršeno je stvoren. 9
2.3. Složenost i svrsishodnost čovjeka i života
Složenost čovjeka, odnosno njegovog života, je karakteristika od samog
njegovog nastajanja u majčinoj utrobi, što može biti samo djelo moćnog i
inteligentnog Stvoritelja. Ljudsko biće započinje svoj život spajanjem dvije
odvojene tvari koje se nezavisno jedna od druge proizvode kod muškarca
(spermatozoid) i žene (jajna ćelija), a koje su u savršenoj harmoniji. Kada
se spermatozoid muškarca sjedini sa jajnom ćelijom žene u materici se
formira suština čovjeka koji je u tom trenutku nevidljiv za oko. Ženina materica se u međuvremenu ispunjava tečnošću zvanom „plodova voda“ koja
okružuje embrion koji se vremenom formira u bebu. U međuvremenu,
embrion koji je prethodno izgledao kao žitka masa počinje da se transformiše. U početnoj mekoj strukturi počinju da se formiraju čvrste kosti koje
omogućavaju tijelu da stoji uspravno. Ćelije, koje su u početku bile iste,
počinju da se razdvajaju: neke formiraju ćelije oka osjetljive na svjetlost,
neke formiraju nervne ćelije osjetljive na hladnoću, toplotu i bol, neke
bivaju osjetljive na zvučne vibracije...
Vremenom se na isti način formiraju svi beskrajno složeni organi i
sistemi funkcionisanja u čovjekovom tijelu. Na kraju svih tih procesa, kada
„Obmana evolucije: Naučni kolaps darvinizma i njegova ideološka pozadina“,
Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd, 2002, strana 98.
9
~ 11 ~
beba dovrši razvoj u majčinoj utrobi, ona se rađa i dolazi na svijet. Ona je
tada 100 miliona puta veća i 6 milijardi puta teža nego što je bila u početku.
Stvaranje spermatozoida i jajne ćelije u organizmu muškarca i žene, njihovo sjedinjavanje i transformacija u ljudsko biće, kao toliko složeni procesi koje ljudski um nikada ne može do kraja istražiti i shvatiti, ne mogu biti
produkt slučajnosti nego inteligentnog dizajna iza kojeg stoji Stvoritelj. 10
Život i uopšte svijet, ne samo što postoje, nego su i svrhoviti, u sebi imaju sklad, uređenost i harmoniju. Svrhovitost, sklad i uređenost nužno
pretpostavljaju inteligenciju koja sve to stvorila, a to je Bog. Ovaj argument
se naziva „teleološki argument“ i potiče od grčke riječi „teleios“ koja znači
dovesti nešto u stanje savršenosti i komletnosti.
Ljudsko tijelo, na primjer, sastavljeno je najvećim dijelom od mekog
tkiva - mesa. Meso je jedno od najkrhkijih materijala u prirodi. Kada se
ostavi na otvorenom ono se za nekoliko sati raspada, a za nekoliko dana
postaje prepuno larvi i počinje nepodnošljivo da zaudara. Međutim, meso
koje sačinjava veliki dio ljudskog tijela se održava bez kvarenja i raspadanja
tokom 70-80 godina, zahvaljujući neobjašnjivo složenoj cirkulaciji krvi koja
ga hrani i nevjerovatno kreiranoj koži koja ga spolja štiti od negativnih uticaja i bakterija. Postojanje ovih i brojnih drugih složenih i svrsishodnih
sistema u ljudskom tijelu kao što su i disanje, varenje, razmnožavanje,
odbrana (imuni sistem) i mnogih drugih, nedvosmisleno otkrivaju da
postoji neko ko je sve to dizajnirao i stvorio.
Savršeno funkcionisanje i međusobni odnos svakog od ovih nezavisnih
sistema u tijelu omogućavaju čovjeku da izvršava svoje životne funkcije.
Čovjek nije čak ni svjestan šta se sve događa u njegovom organizmu, na
primjer, trenutka kada počinje i kada se završava varenje u njegovom stomaku, ili otkucaja njegovog srca, ili prenošenja posredstvom krvi neophodnih sastojaka do mjesta potrebe, ili stvaranju hormona, ili borbe protiv
„Čudesa stvaranja“, poglavlje Čovjek - stvaranje u materici, Harun Jahi, Centar
za prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003; Dokumentarni video: „Čudo rađanja“, www.religija.me.
10
~ 12 ~
stranih tijela, i još mnoštva drugih dešavanja koja su složenija od dešavanja u jednom milionskom gradu sa svojom kompletnom infrastrukturom.
Savršeni dizajn, sklad i funkcija čovjekovih čula - vida, mirisa, dodira,
sluha i ukusa, kao i složenih i besprekornih organa u tijelu poput mozga,
srca, jetre, bubrega, polnih organa i drugih, predstavljaju dodatne snažne
dokaze koji potvrđuju postojanje Stvoritelja.
Srce, na primjer, okuplja i povezuje milijarde ćelija u organizmu ljudskog bića na način što kroz krvotok obezbjeđuje prenos hranljivih materija
i kiseonika do svih ćelija i organa u organizmu, što je uslov za održavanje
života. Počevši da kuca još u majčinoj utrobi srce bez prestanka radi tokom
cijelog čovjekovog života u ritmu od 70-100 otkucaja u minuti. Srce obavi
otprilike 100.000 otkucaja tokom jednog dana, reguliše krvni pritisak i ne
dozvoljava oštećenje organa, srčani zalisci poređani su u smjeru toka krvi i
rade u savršenom skladu, srce pumpa potrebnu količinu krvi u skladu sa
promjenom uslova... Kao što se vidi iz ovih i brojnih drugih osobina srca,
postoji neko ko je stvorio srce i dizajnirao ga u skladu sa potrebama čovjeka. Isto je i sa svim drugim organima u tijelu. 11
Najsloženiji među svim organima je mozak. Mozak je nasloženija struktura koju čovječanstvo poznaje. Složenost mozga je teško opisati. Svako od
nas posjeduje na desetine milijardi nervih ćelija (neurona) u mozgu. Oko
400.000 kilometara nervnih vlakana spaja ove ćelije međusobno. Nervna
vlakna se mnogo puta ponovo granaju povezujući se sa drugim nervnim
ćelijama. Procenjuje se da ljudski mozak ima 100 hiljada milijardi veza.
Dešavanja u savršenom električnom potencijalu mozga stvaraju impulse
koji se prenose putem vlakana. Pri povezivanju ćelija-neurona, bar 30 vrsta
hemikalija prenosi informaciju od ćelije do ćelije, a taj prenos informacija
čini da u potpunosti funkcioniše složeni čovjekov organizam i uopšte
čovjek sa svojim mislima, govorom, osjećanjima... Mozak primi i pošalje
najmanje 100.000 poruka u minuti. On vrši selekciju tih informacija, upoređuje ih, analizira, dešifrira, izvlači zaključke iz njih i šalje ih na skladište„Čudesa stvaranja“, poglavlje Mehanizmi u našem tijelu, Harun Jahi, Centar za
prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003.
11
~ 13 ~
nje u memoriju. On obavlja taj veliki posao u tišini i samo se naizgled
odmarajući za vrijeme našeg sna. Mada je složenost čovjekovog mozga
teško analizirati, proces mišljenja je još veća misterija, što samo potvrđuje
da postoji Stvoritelj koji je savršeno dizajnirao čovjeka i njegov mozak. 12
2.4. Složenost i svrsishodnost univerzuma
Složenost i svrsishodnost univerzuma dokazuju ne samo postojanje
Stvoritelja već i Njegovu neograničenu silu. Materija, odnosno sve što
postoji u univerzumu ili sve što zauzima prostor u univerzumu, bilo da je u
čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju (čovjek, biljke, životinje, voda, vazduh, Zemlja, Sunce, galaksije...) sačinjena je od atoma koji su toliko mali da
se čak ne mogu ni zamisliti. Sam atom se sastoji od još manjih čestica protona, neutrona i elektrona, koji čine strukturu atoma. Ako bi svi atomi
bili potpuno isti, u univerzumu bi postojala samo jedna vrsta materije, ali
pošto ima više od 100 vrsta atoma koji se razlikuju prema broju čestica u
njemu i tako sačinjavaju različite hemijske elemente, u univerzumu imamo
sve što imamo. Dakle, sve što postoji u univerzumu, odnosno materija, je
visoko organizovana u preko 100 vrsta elemenata koji međusobno djeluju
formirajući sve stvari koje postoje.
Kada se Zemlja kao mikroskopski mala tačka u univerzumu u kojoj je
nastanjen život uporedi sa drugim planetama, tada još više postaje jasno
da je ona naročito oblikovana za život.
Na primjer, voda u tečnom agregatnom stanju u cijelom Sunčevom
sistemu postoji samo na našoj planeti. Štaviše, 70 odsto naše planete prekriveno je vodom. Svake godine 45 miliona kubnih metara vode ispari iz
okeana. Vodu koja ispari, u vidu oblaka, nose vjetrovi preko kopna, a 3-4
miliona kubnih metara stiže na kopno, pa prema tome i do čovjeka. Živi
svijet kompletan zavisi od tog velikog vodenog ciklusa.
Zemljina osa nagnuta je pod uglom od 23 stepena u odnosu na njenu
Dokumentarni video: „Čudo mozga“, www.religija.me; „Nauka otkriva Boga“,
Arijel Rot, Metafizika, Beograd, 2007, strane 110-112.
12
~ 14 ~
orbitu. Godišnja doba formirana su u skladu sa tim nagibom. Ako bi taj
nagib bio malo manji ili veći nego što je sada, razlike u temperaturi između
godišnjih doba dostizale bi ogromne vrijednosti, tako da bi smo na Zemlji
imali nepodnošljivo vruća ljeta i ekstremno hladne zime.
Zemlja oko svoje ose rotira srednjom brzinom od oko 1.670 km na sat.
Ako imamo u vidu da najbrži metak ima prosječnu brzinu od 1.800 km na
sat, dobijamo saznanje koliko se Zemlja brzo kreće oko svoje ose u odnosu
na svoju ogromnu veličinu. Sa druge strane, brzina Zemlje kojom se kreće
oko Sunca je oko 60 puta veća od brzine metka - 108.000 km na sat.
Sila koja omogućava život na Zemlji pri ovakvom kretanju i brzinama je
sila gravitacije zahvaljujući kojoj ni jedno biće ili predmet ne odleti u svemir već stoji na površini Zemlje. Sila gravitacije drži Zemlju i u njenoj orbiti
oko Sunca umjesto da krene pravo u kosmos kako bi se očekivalo. Gravitacija drži i galaksije na okupu. Ona je krajnje važna sila koja je podešena da
bi univerzum bio uravnotežen.
Sunce je udaljeno 150 miliona kilometara od Zemlje. Ovo rastojanje
ima značajnu ulogu u regulisanju količine toplotne energije koja sa Sunca
dolazi na Zemlju. Procijenjeno je da bi, da je Zemlja samo 5 odsto bliža ili
dalja od Sunca, to na njoj uništilo sav život. Površinska temperatura planete Venere, koja je bliža Suncu od Zemlje, iznosi oko +460 stepeni, a Marsa,
koji je dalje od Sunca nego Zemlja, je -23 stepena.
Da bi temperatura Zemljine površine ostala na konstantnom nivou, mora se spriječiti gubitak toplote, naročito tokom noći. Zbog toga je potreban
sastojak koji će spriječiti gubitak toplote iz atmosfere. Ta potreba zadovoljena je postojanjem ugljen-dioksida u atmosferi. Ugljen-dioksid prekriva
Zemlju kao jorgan i sprječava odvođenje toplote u svemir.
Ove i druge nevjerovatne zakonitosti u univerzumu očigledno pokazuju
da naš život na Zemlji funkcioniše skladno i „na ivici noža“ (na jedini mogući način), što potvrđuje postojanje Stvoritelja.
Sunčev sistem rotira oko centra galaksije brzinom od 720.000 km na
sat. To znači da sunce otprilike dnevno pređe rastojanje od 17.280.000 km,
kao i naša Zemlja, koja zavisi od njegovog kretanja. Brzina naše galaksije
Mliječni put, koja sadrži 200 milijardi zvijezda, iznosi 950.000 km na sat.
~ 15 ~
Iako je 325.500 puta veće od Zemlje, Sunce se smatra jednom od manjih
zvijezda u univerzumu. Sunce se nalazi na rastojanju od 30 hiljada svjetlosnih godina od centra Mliječnog puta koji ima prečnik od 125 hiljada svjetlosnih godina (1 svjetlosna godina = 9.460.800.000.000 km).13
Život u univerzumu i univerzum u kojem život postoji su toliko složeni
sistemi da samo Stvoritelj života i univerzuma može biti složeniji od njih.
2.5. Matematički dokaz
Svijet u kome živimo je svrsishodan i uređen za život njegovih stanovnika, a toliko je složen da je matematički potpuno dokazivo da nije moguće
da je nastalo slučajno. Zakon vjerovatnoće kaže da mogućnost da stvari
krenu na bolje same po sebi je: 1/e260e. „e“ je prirodni broj 2,718…. Ovo je
funkcija koja najbrže raste u matematici. Procijenjeno je da je ovaj broj
veći od ukupnog broja atoma u svemiru.
2.6. Istorijski dokaz
U svim civilizacijama postoji razvijena svijest o postojanju Boga. S obzirom da se ta svijest proteže tokom čitave istorije, nemoguće je da u ljudskoj svijesti zajedno sa svim realnostima života tako dugo opstane jedna
eventualna nerealnost. Ovaj argument se naziva „etnološki“ ili istorijski
argument.
2.7. Vodeći naučnici tvrdili da nauka dokazuje Božje postojanje
Vodeći naučnici svih vremena su tvrdili da nauka dokazuje Božje postojanje: 14
„Čudesa stvaranja“, poglavlja Planeta stvorena za čovjeka i Savršenost univerzuma, Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003;
„Nauka otkriva Boga“, Arijel Rot, Metafizika, Beograd, 2007, strane 37-38, 45-47,
204-205.
14
Spisak naučnika preuzet je iz knjige „Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović,
Metafizika, Beograd, 2008, strana 15.
13
~ 16 ~
• Isak Njutn (1642-1727) - fizika
• Luj Paster (1822-1895) - biologija
• Gregor Mendel (1822-1884) - genetika
• Majkl Faradej (1791-1867) - elektromagnetizam
• Vilijem Kelvin (1824-1907) - termodinamika
• Jozef Lister (1827-1912) - hirurgija
• Blez Paskal (1623-1662) - termodinamika
• Johan Kepler (1571-1630) - astronomija
• Robert Bojl (1627-1691) - hemija
• Karl Line (1707-1778) - biologija
• Vilijem Heršel (1738-1822) - astronomija
• Jozef Henri (1797-1878) - elektrotehnika
• Džon Fleming (1849-1945) - elektronika
• Džordž Stoks (1819-1903) - mehanika fluida
• Leonardo da Vinči (1452-1519) - hidraulika
• Vilijem Remsi (1852-1916) - termodinamika
• Bernard Riman (1826-1866) - geometrija
• Rudolf Virhof (1821-1902) - patologija
• Džejms Džul (1818-1889) - termodinamika
• Džejms Maksvel (1831-1879) - termodinamika
• Semjuel Morz (1791-1872) - telekomunikacije
• Žorž Kivije (1769-1832) - paleontologija
Postoje brojni drugi neoborivi dokazi ili argumenti u prilog postojanja
Stvoritelja svijeta i života. 15
Kategorija „Dokazi postojanja Boga“ na www.religija.me; kategorija „Porijeklo
života“ na www.creatio6days.com.
15
~ 17 ~
3. DOKAZI DA JE BIBLIJA BOŽJA RIJEČ?
Bog postoji, ali da li je Biblija Božja riječ kao što to tvrde njeni pisci? S
obzirom na brojne zapise različitih događaja u Bibliji, savremena nauka je
kroz arheologiju, istoriju, geologiju, biologiju, genetiku, medicinu, geofiziku, astronomiju i druge oblasti, imala priliku da testira autentičnost biblijskih izvještaja i došlo se do zaključaka da se apsolutno radi o vjerodostojnim dokumentima i činjenicama koje nedvosmisleno potvrđuju njenu natprirodnu nadahnutost i postojanje Boga. Analiziraćemo samo neke od naučnih dokaza koji potvrđuju biblijsku autentičnost kao Božje riječi.
3.1. Stvaranje za 6 dana
Biblija kaže da su planeta Zemlja, Sunčev sistem, biljni i životinjski svijet
i čovjek stvoreni za 6 dana. 16 Da li je to naučno dokazivo?
Stijena koja izgrađuje osnovu kontinenata na planeti Zemlji poznata je
pod imenom „granit“. Granit je baza kontinenata i zbog toga se geolozi
slažu da on krije odgovor na pitanje nastanka naše planete. Otkrića u granitu su pokazala da je granit nastao za veoma
kratko vrijeme. Naime, u granitu su pronađeni
ostaci raspadanja polonijuma-218 (slika 3.1),
hemijskog elementa koji se veoma brzo
raspada (vrijeme poluraspada samo tri minuta).
Radi analogije, ako bismo u čaši zaleđene
vode pronašli mjehurove raspadanja tablete
Slika 3.1
vitamina C, zaključili bi smo da je proces zaleđivanja vode bio brži od procesa raspadanja tablete.
Na sličan način, „mjehurovi“ raspadanja polonijuma-218 u granitu ukazuju da je granit bio formiran kao čvrsta stijena mnogo brže nego što bi
„mjehurovi“ raspadanja mogli da nestanu (nekoliko minuta). Ovi nalazi u
16
1. Mojsijeva 1. glava.
~ 18 ~
granitu ukazuju da su granit, a time i naša planeta, nastali za veoma kratko
vrijeme, za manje od 3 minuta. 17
Prema Bibliji, naša planeta je nastala upravo na taj način, za kratko
vrijeme tokom prvog dana stvaranja, što daje naučnu potvrdu biblijskom
izvještaju o stvaranju: „U početku stvori Bog nebesa i zemlju. Zemlja je bila
prazna i pusta, i nad površinom vodenog bezdana prostirala se tama, a
Božji Duh djelovao je nad površinom voda. I Bog reče: „Neka bude svjetlost.” I nastala je svjetlost. Bog je vidio da je svjetlost dobra, i Bog je razdvojio svjetlost od tame. Bog je svjetlost nazvao dan, a tamu je nazvao
noć. I bilo je veče i bilo je jutro - dan jedan“ (1. Mojsijeva 1:1-5). 18
Biblija kaže da je Bog svemoguć i da ima silu da nešto stvori trenutno iz
ničega, što pokazuju i dokazi pronađeni u granitu: „Riječju Gospodnjom
nebesa su stvorena, i dahom usta njegovih sva vojska njihova. Jer on je
rekao, i nastalo je, on je zapovijedio, i postalo je“ (Psalmi 33:6.9).
3.2. Čovjek stvoren od praha zemaljskog
Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka od praha zemaljskog. Da li je to
naučno dokazivo?
„Gospod Bog je stvorio čovjeka od zemaljskog praha i udahnuo mu u
nozdrve dah života, i čovjek je postao živa duša“ (1. Mojsijeva 2:7).
Naučnici su otkrili da više od 99 odsto čovjekovog tijela čine samo četiri
hemijska elementa - vodonik, kiseonik, ugljenik i azot, što zaista predstavlja „prah zemaljski“ i u skladu je sa biblijskim izvještajem o stvaranju čovjeka. 19 U čovjekovom tijelu, naučno je dokazano, nalaze se iste materije kao i
u zemljinoj kori. Bog je, kako Biblija kaže, dizajnirao i da se čovjek hrani iz
zemlje od koje je i sastavljen. Hranljivi sastojci za čovjeka se nalaze isključi„Mala misterija stvaranja“, Robert Džentri, Metafizika, Beograd, 2002; „Nauka i
problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane 39-46; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
18
Svi biblijski citati koji su navedeni u ovoj knjizi uzeti su iz Biblije - Novi revidirani
prevod, Institut za religijska istraživanja, 2014.
19
Kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
17
~ 19 ~
vo u biljkama, koje te hranljive sastojke crpe iz zemlje putem složenih procesa koji postoje u prirodi, a koje je Bog stvorio.
„Ti puštaš da niče zelena trava za stoku, i bilje za potrebe ljudi, daješ da
iz zemlje hrana niče“ (Psalam 104:14).
3.3. Starost Zemlje, Sunca i Mjeseca oko 6000 godina
Biblija kaže da su planeta Zemlja, Sunčev sistem, biljni i životinjski svijet
i čovjek stvoreni prije oko 6.000 godina. 20 Da li je to naučno dokazivo?
Brda i planine na našoj planeti su izloženi procesu erozije (erozija
podrazumijeva razaranje ili gubljenje na masi) veoma velikom brzinom. Na
primjer, prosječna brzina erozije u SAD je 6,1 centimetara na hiljadu godina. Kada bi naša planeta bila stara nekoliko miliona ili milijardi godina, kao
što to zastupa teorija evolucije, sva brda, planine i kontinenti bi bili odavno
u potpunosti erodovani. Činjenica da imamo ovakva brda i planine ukazuje
da se proces erozije odvija samo nekoliko hiljada godina, u skladu sa biblijskim izvještajem.
Rijeke širom svijeta nose velike količine sedimenta koji se odlažu u mora i okeane. Kada bi naša planeta bila stara nekoliko miliona godina, svi
okeani i mora bi do vrha bili ispunjeni ovim sedimentom. Činjenica je da se
na dnu mora i okeana nalaze male količine sedimenta što ukazuje da su
okeani i procesi vezani za njih stari samo nekoliko hiljada godina.
Planeta Zemlja je veliki magnet zahvaljujući jakim električnim strujama
u njenoj utrobi. Ove struje vremenom slabe, a time i jačina Zemljinog
magnetnog polja - na svakih 1.400 godina jačina ovog polja je duplo slabija. Jednostavnim proračunom lako se može zaključiti da bi naša planeta
prije 8.000 godina imala magnetno polje jačine magnetne zvijezde, a prije
50.000 godina jačinu polja pulsne zvezde, što u oba slučaja nije moguće jer
život na planeti Zemlje ne bi bio moguć na takvim zvijezdama. Dakle, planeta Zemlja mora biti mlađa od 8.000 godina, što je u skladu sa biblijskim
„Biblijska hronologija“, www.religija.me; Video: „Rodoslov čovječanstva“, Miroljub Petrović, www.creation6days.com.
20
~ 20 ~
izvještajem.
Poznato je da Halejeva kometa svakih 75 godina prolazi pored Sunca.
Pošto su komete izgrađene uglavnom od leda, one se djelimično istope
svaki put kada prođu pored Sunca. Za manje od 10.000 godina Halejeva
kometa bi bila potpuno istopljena. To što ona još uvijek postoji predstavlja
jasan naučni dokaz da Sunce mora biti mlađe od 10.000 godina, što je u
skladu sa biblijskim izvještajem.
Sunce se skuplja sa stopom od 0,1% na svakih 100 godina. To znači da
je prije samo nekoliko desetina hiljada godina sunce bilo mnogo veće (čak
duplo veće), što nije moguće, jer u tom slučaju život na Zemlji ne bi bio
moguć. Dakle, Sunce postoji i skuplja se samo nekoliko hiljada godina.
Kada su astronauti prvi put slijetali na Mjesec očekivali su velike količine kosmičke prašine, jer su pretpostavljali da je Mjesec star nekoliko milijardi godina kao što to zastupa teorija evolucije. Međutim, na Mjesecu su
otkrili samo nekoliko centimetara kosmičke prašine što odgovara starosti
Mjeseca od nekoliko hiljada godina. 21
Postoji mnoštvo drugih naučnih dokaza da su Zemlja, Sunce, Mjesec i
zvijezde stari samo nekoliko hiljada godina, u skladu sa biblijskim izvještajem.
3.4. Globalna katastrofa - Potop
Biblija kaže da se prije oko 4.500 godina desila globalna vodena katastrofa nazvana Potop koja je uništila cjelokupan živi svijet na kopnu i vazduhu, osim male grupe ljudi i životinja koji su preživjeli u posebno izgrađenom objektu nazvanom Nojeva barka. 22 Da li je to naučno dokazivo?
U svim djelovima svijeta pronalazimo ogromna groblja zatrpanih drevnih organizama koje nazivamo fosilima. Fosili su okamenjeni ostaci životi„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane
90-101; „Mala misterija stvaranja“, Robert Džentri, Metafizika, Beograd, 2002;
www.halos.com; www.creatioscience.com; kategorija „Biblija i nauka“ na sajtu
www.religija.me.
22
1. Mojsijeva 6:13 do 7:24.
21
~ 21 ~
nja, biljaka ili tragovi. Ovakvi fosili mogu da nastanu samo u uslovima katastrofe kada organizmi bivaju rapidno zatrpani tako da njihova tijela ne
mogu da budu pojedena od mikroorganizama niti da se raspadnu pod dejstvom atmosferskih uslova. U prirodi nigdje ne nastaju ovakvi fosili. Neki
od primjera fosilizovanih grobalja organizama:
• u pećini Miksnic u Austriji otkopano je oko 30.000 fosilizovanih
medvjeda
• u Kaliforniji je na području od 10 kvadratnih kilometara zatrpano
oko milijardu riba
• procjenjuje se da je u zaleđenom tlu Sibira zatrpano preko 5 miliona
mamuta
Skoro da nema mjesta ispod površine zemlje gdje nema fosila. Vrlo su
interesantni fosili ptica, naročito onih koje su zatrpane na okeanskom dnu
zajedno sa dubokomorskim organizmima. Teško je zamisliti scenario da
jato ptica dospije na okeansko dno i tu bude zatrpano zajedno sa morskim
organizmima, osim ako se nije desila velika katastrofa koja je to prouzrokovala.
Kada riba ugine odmah biva pojedena od predatora. Ako nekim slučajem padne na dno kosti joj budu razbacane bez reda. Sediment zato ne bi
mogao postepenim taloženjem stvoriti fosil. Nađeni fosili ribe imali su
poređane kosti, čak i očuvane mišiće
Slika 3.4.a
i otvorene peraje. Mrtva riba skupi
peraje kad ugine, a ove ribe su očigledno žive sahranjene. Pronađena su
groblja ovakvih fosila. Postoje i fosili velikih riba koje gutaju manje ribe i
baš u tom trenutku ih je katastrofa zatrpala (slika 3.4.a).
Školjke pred smrt otvaraju svoje kapke, a nađeno je mnoštvo fosila školjki zatvorenih kapaka, što znači da su žive zatrpane.
Nađeni su fosili pčela otvorenih krila, listova sa hlorofilom (list nije uvenuo, nego je zatrpan prije no što se hlorofil povukao), čak i okamenjeni
tragovi zmija i ptica.
~ 22 ~
Širom svijeta pronađeni su fosili dinosaurusa koji su dostizali visinu
zgrade od pet spratova. Na jednom brdu u državi Juta u SAD naučnici su
pronašli groblje dinosaurusa i od njega napravili muzej. Ovi dinosaurusi su
bili biljojedi, ali nigdje pored njih nijesu pronađeni fosili biljaka. Pošto je
stijena u kojoj su zatrpani bila nataložena vodom, izveden je zaključak da
su dinosaurusi ovdje donijeti snažnim pokretima vode a zatim zatrpani.
Pronađeni fosili izlijeganja dinosaurusa iz jajeta potvrđuju naglu katastrofu
Najpoznatiji primjer zaleđene životinje je fosil mamuta Berezovka u čijem je stomaku pronađeno više vrsta nesvarenih tropskih biljaka kod kojih
je čak sačuvan pigment hlorofil. Pošto je poznato da se ovaj pigment brzo
razgrađuje u veoma jakoj želudačnoj kisjelini, naučnici su pozvali stručnjake za smrznutu hranu da objasne šta se desilo sa ovim mamutom. Njihov
odgovor je bio da su ove životinje nekada pasle na tropskoj livadi, a onda
je odnekud došla velika voda koja ih je potopila, temperatura je naglo pala
na oko -100 stepeni Celzijusa i oni su na taj način bili duboko zamrznuti i
fosilizovani.
Fosili morskih životinja nađeni su i u najvišim planinskim predjelima
gdje nema mora. Jedino razumno objašnjenje je da se morsko dno prilikom neke katastrofe podiglo na tu visinu.
Ovo su samo neki od brojnih primjera fosila koje pronalazimo širom svijeta, 23 a koji dokazuju da se u prošlosti desila velika vodena katastrofa, što
je u skladu sa biblijskim izvještajem o Potopu koji je uništio stari svijet.
„Tog dana provalili su svi izvori ogromnog vodenog bezdana i otvorile
su se brane na nebesima. Kiša je pljuštala na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći... Vode su bujale i sve se više dizale nad zemljom... I vode su
toliko preplavile zemlju da su prekrile sve visoke gore pod cijelim nebesima... Tako je izginulo svako stvorenje koje se micalo po zemlji: stvorenja
koja lete, stoka, divlje životinje, mnoštvo drugih stvorenja koja vrve po
zemlji, kao i svi ljudi... Preživjeli su samo Noje i oni koji su bili s njim u bar„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane
77-89; kategorija „Potop“ na www.creation6days.com; „Evolucija ili stvaranje“,
www.religija.me; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
23
~ 23 ~
ci“ (1. Mojsijeva 7:11-23).
Za vrijeme Potopa, prema Bibliji, spašeno je samo osmoro ljudi: Noje sa
ženom i tri njegova sina sa ženama i po par od svih životinja (organizmi
sposobni za život u vodi nijesu ušli u Nojevu barku).
„Uđi u barku, i s tobom tvoji sinovi i tvoja žena i žene tvojih sinova. U
barku uvedi po dvoje od svakog stvorenja, od svake životinje, da s tobom
ostanu živi. Neka budu muško i žensko. Od stvorenja koja lete, po njihovim
vrstama, i od stoke po njenim vrstama, od svih životinja što se miču po
zemlji po njihovim vrstama, po dvoje neka uđu s tobom da ostanu živi. A ti
uzmi sa sobom raznovrsnu hranu što se jede i čuvaj je kod sebe, pa neka
služi za hranu i tebi i njima. Noje je učinio sve onako kako mu je Bog zapovijedio. Učinio je upravo tako“ (1. Mojsijeva 6:18-22).
„Tog dana Noje je ušao u barku, i s njim njegovi sinovi Sim, Ham i Jafet,
njegova žena i tri žene njegovih sinova; oni i sve divlje životinje po svojim
vrstama, sva stoka po svojim vrstama, sve druge životinje što se miču po
zemlji po svojim vrstama, sva stvorenja koja lete po svojim vrstama, sve
ptice i sva krilata stvorenja. I tako je k Noju u barku ulazilo dvoje po dvoje,
od svake vrste stvorenja u kome je dah života. Od svake vrste stvorenja ušli
su mužjak i ženka, baš kao što je Bog zapovijedio Noju. Zatim je Gospod
zatvorio vrata za njim“ (1. Mojsijeva 7:13-16).
Biblijski izvještaj govori o dimenzijama i načinu pravljenja barke koje je
Bog dao Noju: „Napravi je ovako: neka barka bude duga trista lakata, široka pedeset lakata i visoka trideset lakata... Napravi u njoj donji, srednji i
gornji sprat“ (1. Mojsijeva 6:15-16).
Dužina broda je, ako uzmemo dužinu današnjeg lakta od 0,5 metra, bila
oko 150 metara, širina oko 25 metara, a visina oko 15 metara. Naučnici su
došli do zaključka da je u pitanju najstabilniji oblik broda jer su dužina i
širina u razmjeru 6:1. Mada je takav brod spor, skoro je nemoguće da se
prevrne. Takav brod bi se čak i pri nasilnom naginjanju od 60 stepeni vratio
u prvobitni položaj. Dužina i širina u razmjeru 6:1 daje stabilnost, opirući se
vrtložnim silama, okretanju i kotrljanju. Brod bi lako plivao kroz valove
zbog svoje dubine. Svi testovi modela broda prema kompjuterskim proračunima daju najveću prednost obliku Nojeve barke.
~ 24 ~
Prema dužini, širini i visini Nojeve barke, koja je bila na tri sprata/nivoa,
daje kapacitet barci od oko 50.000 m3 gdje se može smjestiti više od
15.000 tona tereta. To bi bilo jednako sa oko 500 ili više standardnih kamiona teretnjaka, koji mogu prevesti, na primjer, oko 120.000 ovaca.
Postoji nekih 18.000 vrsta kopnenih životinja prosječne veličine sličnoj
ovci, tako da čak ubrajajući i sve one vrste koje su istrijebljene od Potopa
na ovamo, bilo bi mjesta u Nojevoj barci za po dvije od svake vrste samo
na jednom spratu. Naravno, u barci su uzeti po par od osnovnih tipova
životinja od kojih nastaju ostali tipovi (na primjer, uzeti su osnovni tipovi
pasa od kojih su nastale sve vrste pasa, a nijesu uzeti po par od svih vrsta
pasa). Što se tiče krupnijih životinja, vrlo je moguće i realno da su u barku
ušli njihovi mladunci. Na drugom spratu je, bez problema, mogla biti
smještena hrana, a na trećem Noje sa porodicom. Mnoge životinje su
mogle biti u stanju hibernacije (zimskog sna), pa su i sa manje hrane nego
inače sve životinje mogle opstati.
Nojeva barka je imala realne dimenzije, mogla se održati na izuzetno
uzburkanom moru i realno su mogle biti sačuvane vrste životinja i osmoro
ljudi, u skladu sa biblijskim izvještajem o Potopu. 24
Kada su se vode potopa povukle barka se zaustavila na planini Ararat,
blizu tursko-ruske granice: „Barka se zaustavila na planinama Ararata“ (1.
Mojsijeva 8:4).
Postoje brojni izvještaji o prizorima viđenim u tamošnjem ledu. Političke i geografske poteškoće onemogućuju traganje za ostacima barke.
Zašto i kako je Potop bio toliko snažan i katastrofalan da je uništen čitav nekadašnji svijet i svi ljudi osim Noja sa porodicom?
Kada je stvorena planeta Zemlja, prvog dana, na cijeloj njenoj površini
bila je voda.25 Bog je, drugog dana stvaranja, atmosferom odvojio vodu na
površini planete od vodenog omotača iznad atmosfere (svod). Dakle,
postojao je vodeni omotač oko naše planete iznad atmosfere: „Zatim Bog
„Nojeva barka - da li je bila moguća?“, Džon Vudmorep, Metafizika, Beograd,
2010; kategorija „Potop - Nojeva barka“, www.creation6days.com; „Evolucija ili
stvaranje“, str. 52-53; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
25
1. Mojsijeva 1:9-10.
24
~ 25 ~
reče: Neka bude nebeski svod između voda i neka se razdvoje vode od voda. Tada je Bog načinio nebeski svod i razdvojio vode koje treba da budu
ispod svoda od voda koje treba da budu iznad svoda. I bilo je tako. Bog je
nebeski svod nazvao nebo. I bilo je veče i bilo je jutro - dan drugi“ (1. Mojsijeva 1:6-8).
Taj vodeni omotač je stvarao efekat staklene bašte tako da je temperatura na Zemlji bila ujednačena i ugodna na cijeloj planeti, i nije bilo
ekstremnih temperatura na sjevernom i južnom polu i na ekvatoru. Grenland je zato i danas zadržao ime Zelena zemlja, jer je u naslagama leda na
polovima nađena gigantska fosilizovana suptropska vegetacija. Postoje
dokazi da je tropska klima bila i na polovima. Nalazišta uglja u polarnim
regijama pokazuju da su bujne šume nekada rasle tamo gdje je sada samo
snijeg i led. Naime, ugalj, nafta i gas su fosilna goriva i oni nikad ne bi
postojali da nema mnoštva fosila biljaka i životinja koji su nastali za vrijeme globalne katastrofe.
Na polovima su nađeni brojni fosili tropskog bilja i životinja. Na Aljasci
je nađen fosil palme, a na Novosibirskim otocima nađeno je voćno drvo
visine 30 m, sa zrelim plodovima i zelenim lišćem, gdje sada rastu samo 2,5
m visoke vrbe. To drvo je zatrpano prije nego što je povuklo hlorofil iz lišća
i prije nego što su plodovi otpali sa njega. Nađeni su smrznuti mamuti koji
imaju u ustima i želucu bilje koje raste u suptropskim uslovima, kojeg sigurno nema u snijegu i ledu na polovima. U Arktičkom tlu nađeni su ostaci
preko 60 životinjskih vrsta (nosorog, konji, tigrovi, antilope) pomiješani sa
korijenjem drveća. Tamo gdje je nekad bujao život, danas je snijeg i led.
Prije potopa, zbog ujednačene temperature nije bilo vazdušnog kretanja (vjetra), prašine, ni kondenzacije u atmosferi, pa nije padala kiša nego
je rosa natapala zemlju: „Ali sa zemlje se dizala para i natapala svu površinu zemlje“ (1. Mojsijeva 2:6).
Vlažnost je bila velika pa je vegetacija bila bujna, što dokazuju fosilni
ostaci na svim krajevima svijeta (fosilni ostaci biljaka i životinja ukazuju na
to da danas živi, prema procjenama naučnika, samo 1% organizama od
onih koji su nekada živjeli na našoj planeti). Vodeni omotač je bio zaštita
od ultraljubičastih zraka Sunca i nije bilo radijacije. Sve ovo znači i da je
~ 26 ~
atmosferski pritisak bio viši nego danas, što je važan faktor za tadašnju
dugovječnost ljudi koju opisuje Biblija (prosjek oko 900 godina).
Biblija nam daje informaciju da je Bog izazvao Potop zbog moralne izopačenosti ljudi tog vremena: „Zemlja se iskvarila u očima Božjim i napunila
se nasiljem. Bog je pogledao zemlju i ona je bila iskvarena, jer je sav ljudski
rod iskvario svoj put na zemlji. Posle toga, Bog je rekao Noju: ‘Kraj svakom
telu dođe pred lice moje, jer je zbog njih zemlja puna nasilja; i evo, uništiću
ih zajedno sa zemljom’“ (1. Mojsijeva 6:11-13).
Bog je dopustio da vodeni omotač koji je postojao iznad atmosfere
padne na površinu Zemlje: „Otvorile su se brane na nebesima“ (1. Mojsijeva 7:11).
Prema biblijskom izvještaju, u toku 40 dana i noći, padavine su bile
neprekidne: „Kiša je pljuštala na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći“ (1.
Mojsijeva 7:12).
Padavine su logično pokrenule vjetrove velike jačine što je hladilo vazduh. Površina tla je bila topla pa je popucala, a iz dubine zemlje izbili su
gejzeri: „Tog dana provalili su svi izvori ogromnog vodenog bezdana“ (1.
Mojsijeva 7:11).
Vulkani su izbacivali lavu i pepeo, a zbog izbijanja vode i lave iz zemlje
stvorila se praznina u unutrašnjosti zemlje, pa je slijeganjem tla došlo do
tektonskih poremećaja i do stvaranja planina. Tada su po prvi put nastale
planine koje imamo. Visoke planine koje su sačinjene od sedimentnih stijena predstavljaju ilustraciju veličine katastrofe koja je zadesila našu planetu kada se morsko dno moglo izdići čak na 8.000 m. Tlo je prilikom Potopa
potpuno erodiralo, podigao se mulj i blato, čijim su kasnijim slijeganjem i
očvršćivanjem nastale sedimentne stijene koje imamo širom svijeta. Jake
zračne struje, uz velika isparavanja sa tople površine Zemlje, donijele su
obilne sniježne padavine i efekat ledenog doba.
Poslije Potopa klimatski uslovi na Zemlji su se drastično izmijenili. Po
prvi put počela su se smjenjivati godišnja doba, hladnoća i vrućina, i počela
je padati kiša: „Dokle god bude zemlje neće nestati ni sjetve ni žetve, ni
hladnoće ni vrućine, ni ljeta ni zime, ni dana ni noći“ (1. Mojsijeva (8:22).
Životni vijek čovjeka se smanjio, a bića koja nisu mogla održavati tem~ 27 ~
peraturu tijela uginula su (na primjer, dinosaurusi). Mnoge životinjske
vrste su izumrle. Voda je sahranila skoro sav živi svijet, fosilizovala je pretpotopne šume, biljke i životinje i stvorila naftu i ugalj koje danas koristi cio
svijet. Smirivanjem vode i vjetra, taloženjem materijala nastale su sedimentne stijene pune fosila i to po površini cijele planete. Zbog drastičnog
izdizanja potopljenog tla u ovoj katastrofi, fosili morskih životinja dospjeli
su i na najviše planinske vrhove. Zbog nestanka zaštitnog vodenog omotača, kosmičko zračenje je poslije Potopa bilo pojačano, a mutacije su postale sve razornije za živi svijet, što je uzrok smanjenja životnog vijeka.
Bog je nakon Potopa obećao da nikada više neće uništiti svijet vodom i
kao znak dao je vizuelni efekat - dugu, koja se tada prvi put pojavila na
nebu: „Svoju dugu stavljam u oblak, i ona će služiti kao znak saveza između
mene i zemlje. I kad god navučem oblak nad zemlju, tada će se u oblaku
pojaviti duga. Ja ću se sjetiti saveza između mene i vas i svih živih duša
svake vrste. I nikada više od voda neće nastati potop da uništi sva stvorenja. Duga će se pojaviti u oblaku, i ja ću je vidjeti i sjetiću se saveza koji će
dovijeka trajati između mene i svih živih duša, svih stvorenja na zemlji“ (1.
Mojsijeva 9:13-16).
Postoje brojni dokazi da se u istoriji desila globalna vodena katastrofa,
što je u skladu sa biblijskim izvještajem o Potopu. 26
3.5. Krupni ljudi koji su živjeli dugovječno
Biblija kaže da su ljudi do prije Potopa bili mnogo krupniji nego danas i
da su živjeli veoma dugo, i preko 900 godina. 27 Da li je to naučno dokazivo?
Pronalasci ostataka drevnih ljudi pokazuju da su oni bili mnogo krupniji
od savremenih.
„Biblijski potop“, Henri Moris, Džon Vitkomb, Metafizika, Beograd, 2010; „Svijet
koji je uništen“, Džon Vitkomb, Metafizika, Beograd, 2006; „Najveće čudo prirode“, Stiven Ostin; „Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane 66-76; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
27
1. Mojsijeva glave 5, 6, 11.
26
~ 28 ~
Pronađeni su otisci stopala koji su
duplo veći od veličine stopala savremenog čovjeka, kao i ljudske lobanje koje su
po zapremini do dva i po puta veće od
savremenih (slika 3.5.a). Na lokalitetima
Perua i Meksika pronađene su fosilizovane ljudske lobanje, koje su po svojoj
zapremini bile i do dva puta veće od lobanja savremenih ljudi. Ove lobanje imaju zapreminu od 2600 do 3200 kubnih
centimetara, dok lobanje savremenih
ljudi u prosjeku dostižu zapreminu od
1.450 kubnih centimetara.
Krupni ljudi i krupne životinje, kao što
su dinosaurusi, nijesu ništa novo za naučnike. Do sada je otkriveno mnoštvo
ostataka organizama koji ukazuju da su
nekada i drugi organizmi bili krupniji.
Tako su svinje bile veličine današnjih
goveda, a šumama su hodali jeleni čiji su
rogovi bili široki preko 3 metra. Paprati
su bile veličine drveta, a drveće je bilo
Slika 3.5.a
visoko i preko 30 metara. Nalazi ukazuju
na razne skakavce i pauke koji su bili dugi i preko 60 centimetara, kao i na
bube veličine bokserske rukavice. Mnogi će teško moći da zamisle dabra
dugog dva i po metra, ali pronađena lobanja divovskog dabra, koja je danas izložena u naučnom centru Sent Luis ukazuje da je bio veličine crnog
medvjeda. Pronađeni su fosilni ostaci pingvina koji je bio velik skoro kao
čovjek. Divovske ptice, čiji su ostaci pronađeni u centralnoj Australiji, bile
su visoke najmanje 3 metra, a težile su preko 500 kilograma. Ostaci bezrogog nosoroga, koji je vjerovatno bio najveći kopneni sisar, ukazuju da je
bio visok skoro 5,5 metara i dug skoro 8 metara.
Biblija navodi da je od stvaranja do Potopa (od prvog čovjeka Adama pa
~ 29 ~
do Noja) bilo deset generacija koji su živjeli u prosjeku preko 900 godina, a
onda je nakon Potopa životni vijek ljudi počeo dramatično da opada kako
su se pogoršali klimatski i drugi uslovi života, kao posljedica Potopa.
Brojni drevni narodi u svojim istorijskim spisima bilježe sličnu hronologiju. Kineska knjiga istorije Šu Čing, stara indijska knjiga na sanskritu „Vikra
Sanval,“ spisi egipatskog istoričara Manetoa govore o vladarima u pomenutim državama koji su veoma dugo živjeli i vladali prije Potopa, a nakon
toga je životni vijek počeo rapidno da opada. Lista sumerskih careva, zapisana na glinenoj prizmi, govori o deset „velikih ljudi“ koji su veoma dugo
živjeli i vladali prije Potopa, a nakon Potopa je životni vijek careva počeo
naglo da se smanjuje.
S obzirom na uslove koji su bili na Zemlji prije Potopa (ujednačena klima, bez zračenja, viši atmosferski pritisak, bujna vegetacija…), krupni
organizmi, uključujući i čovjeka, kao i dugovječnost, bili su realnost, što je
u skladu sa biblijskim izvještajem. 28
3.6. Razdvajanje Crvenog mora i prelazak Izraelaca
Biblija kaže da je Bog prije oko 3.500 godina izveo izraelski narod iz egipatskog ropstva kako bi ih vratio u svoju zemlju. Na putu Izraelaca iz Egipta
prema svojoj zemlji, kako Biblija izvještava, desila su se brojna natprirodna
djelovanja. Jedno od tih Božjih djela je prelazak Izraelaca preko Crvenog
mora koje je Bog prethodno razdvojio. Egipatska vojska je, kako Biblija
kaže, jurila za Izraelcima i da je potopljena u vodama mora kada su Izraelci
prešli na drugu stranu. Da li je ovo naučno dokazivo?
Naučnici su pratili biblijski izvještaj i lokacije koje se navode u kretanju
Izraelaca i ustanovili da se mjesto prelaska preko Crvenog mora nalazi na
poluostrvu Nuviba, u dijelu Crvenog mora u Arapskom zalivu (slika 3.6.a). 29
Crveno more je u Arapskom zalivu veoma duboko. U sjevernom dijelu
ovog zaliva, ono je duboko oko 900 metara, a u južnom dijelu oko 1900
„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, str. 1227; „Nauka i Sveto pismo“, kao i kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
29
2. Mojsijeva 12:37; 13:20; 14:2.
28
~ 30 ~
metara.
Rastojanje od jedne do druge
obale iznosi oko 14 kilometara. Pri
ovakvim dubinama nagib morskog
dna je tako veliki da, i u slučaju da je
došlo do razdvajanja mora, prelazak
bi bio nemoguć jer bi staza prelaska
bila previše strma za ljude i životinje. Interesantno je da su naučnici u
samo jednom dijelu Arapskog zaliva
Slika 3.6.a
upravo na poluostrvu Nuviba otkrili
podvodni greben, tako da je na tom mjestu najveća dubina mora samo
oko 80 metara. Ovdje je nagib morskog dna veoma blag i idealan za prelazak Izraelaca.
Poluostrvo Nuviba je i
dovoljno prostrano (slika
3.6.b) da može da primi sve
Izraelce, jer biblijski izvještaj
kaže da je bilo oko 600.000
muškaraca, bez žena i djece. 30
„Gospod je jakim istočSlika 3.6.b
nim vjetrom, koji je duvao
cijelu noć, potiskivao more i pretvarao morsko dno u suvo tlo. I vode su se
razdvojile. Na kraju su Izraelovi sinovi krenuli posred mora po suvom, dok
su im vode stajale kao zid s desne i lijeve strane“ (2. Mojsijeva 14:21-22).
Otkriće podvodnog grebena na mjestu gdje je dubina samo oko 80 metara bili su dovoljni naučnicima da iznajme brod, ronioce i kamere i istraže
dno Crvenog mora na ovom mjestu.
Kao što Biblija kaže, nakon prolaska Izraelaca preko dna razdvojenog
mora, egipatski vladar je sa svojom vojskom krenuo za njima, a onda ih je
30
2. Mojsijeva 12:37-38.
~ 31 ~
voda potopila: „A Egipćani su pošli u potjeru, i svi faraonovi konji, njegova
bojna kola i njegovi konjanici ušli su za njima posred mora... I pred jutro
more se vratilo na svoje mjesto. Egipćani su bježali pred morem, ali Gospod
ih je pobacao usred mora. Vode su se vraćale i na kraju su potopile bojna
kola i konjanike, svu faraonovu vojsku koja je ušla u more za Izraelcima.
Nije ostao nijedan od njih“ (2. Mojsijeva 14:23-28).
Ako se ovako nešto zaista desilo pretpostavka je da se na ovom morskom dnu možda mogu pronaći ostaci faraonove vojske. Iz istorije je poznato da su faraon i njegovi vojnici koristili kočije izgrađene od drveta i kože. U nekim slučajevima točkovi su bili pozlaćeni. Ako bi takve kočije dospjele na morsko dno, koža bi se raspala, a na drvene djelove naselili bi se
korali. Drveni materijal bi vremenom bio razgrađen, a korali bi zauzeli njegov oblik.
Slika 3.6.c
Slika 3.6.d
Kada su ronioci pretražili dno Crvenog mora na ovom grebenu gdje je
dubina oko 80 metara, pronašli su veliki broj koralnih struktura koji zauzimaju oblik točkova i prevrnutih kočija (slike 3.6.c i 3.6.d). Poznato je da
korali normalno rastu formirajući gomile, a ne ovakve strukture. Konačno,
ronioci su pronašli i jedan pozlaćeni točak koji nije bio razgrađen od strane
korala. Pored ostataka kočija, pronađen je i veći broj fosilizovanih kostiju
~ 32 ~
ljudi i konja (slika 3.6.e), što potvrđuje biblijski izvještaj. 31
Pošto su na ovom podvodnom grebenu vodene struje veoma jake naučnici pretpostavljaju da postoji još više ovakvih ostataka faraonove vojske
koji su vremenom odneseni na veće dubine Arapskog zaliva. Za istraživanje
tako velikih dubina potrebna je posebna i veoma skupa oprema kao ona sa
kojom je istraživan potonuli brod „Titanik“.
Slika 3.6.e
Naučnici su na obali Crvenog mora, na poluostrvu Nuviba, pronašli i veliki drevni granitni stub visok 4,7 metara i težak 11,5 tona (slika 3.6.f).
Naučnici su bili začuđeni otkud granitni stub na ovom mjestu kada se
najbliže nalazište granita nalazi čak na jugu Egipta? Još veće iznenađenje
izazvalo je otkriće istog takvog drevnog granitnog stuba na suprotnoj obali
Crvenoj mora, koja danas pripada Saudijskoj Arabiji (slika 3.6.g). Nakon
njegovog otkrića, vlasti Saudijske Arabije su prenijele ovaj stub u muzej, a
na njegovom mjestu postavile metalnu zastavicu i ploču.
Pitanje koje se postavilo bilo je: Šta predstavljaju ovi drevni stubovi?
Odgovor je počeo da se nazire kada su naučnici ustanovili da isti takvi
drevni granitni stubovi postoje u Izraelu (slika 3.6.h).
Istoričari su znali da je izraelski car Solomon imao brodove kojima je
Dokumentarni video: „Prelazak preko Crvenog mora“, www.religija.me; „Nauka
i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, 47-55; „The Exodus Case“, Lennart Moller, Scandinavia Publishing House, 2002, Copenhagen,
strane 162-229; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
31
~ 33 ~
mogao da prevozi ove stubove, kao i da je bio u dobrim odnosima sa egipatskim carem, u čijoj zemlji je bilo nalazište granita, a čiju je kćerku oženio. To je bio povod istoričarima koji su prihvatali biblijski izvještaj kao
tačan, da pretpostave da je možda car Solomon postavio ove granitne stubove kao uspomenu na prelazak Izraelaca preko Crvenog mora. 32
Slika 3.6.f
Slika 3.6.g
Slika 3.6.h
3.7. Oaza sa 12 izvora vode, 70 palmi i stijena iz koje je potekla voda
Biblija kaže da su Izraelci nakon prelaska Crvenog mora imali velikih
problema zbog nedostatka vode za piće, ali da se Bog natprirodno pobrinuo za njih. Da li je to naučno dokazivo?
„Posle su došli u Elim, gdje je bilo dvanaest izvora vode i sedamdeset
palmi“ (2. Mojsijeva 15:27).
Danas se na teritoriji Saudijske Arabije, koju od Egipta dijeli Crveno more, odnosno Arapski zaliv koji su prešli Izraelci, desetak kilometara daleko
od same obale nalazi se oaza sa 12 izvora i oko stotinak palmi (slika 3.7.a),
32
2. Carevima 3:1, 9:26-27.
~ 34 ~
što potvrđuje biblijski izvještaj.
Biblija kaže da su ubrzo poslije napuštanja ove oaze Izraelci ponovo imali
velikih problema zbog nedostatka vode
i da su uputili brojne kritike na račun
Mojsija koji ih je predvodio na njihovom
putu: „I narod se prepirao s Mojsijem:
Slika 3.7.a
‘Daj nam vode da pijemo’. A Mojsije im
je rekao: ‘Zašto se prepirete sa mnom? Zašto iskušavate Gospoda?’ Narod
je i dalje bio žedan, pa je gunđao protiv Mojsija i govorio: ‘Zašto si nas
izveo iz Egipta da nas i naše sinove i našu stoku pomoriš žeđu?’“ (2. Mojsijeva 17:2-3).
Nakon toga, Bog se pobrinuo za njih na natprirodan način:
„Na kraju je Mojsije zavapio Gospodu: Šta da radim s ovim narodom?
Još malo pa će me kamenovati! Tada Gospod reče Mojsiju: ‘Izađi pred narod i uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina i svoj štap.... Uzmi ga u
ruku i idi. Ja ću stajati pred tobom na stijeni na Horivu. Udari u stijenu i iz
nje će poteći voda, pa neka narod pije.’ Mojsije je učinio tako pred izraelskim starješinama“ (2. Mojsijeva 17:4-6).
Isti ovaj događaj opisuje i vanbiblijski jevrejski istoričar Josif Flavije koji
je živio u 1. vijeku. On kaže da je zaista došlo do rascjepljivanja stijene i da
je iz stijene „voda potekla kao rijeka“. Vilijem Vinston (1667-1752), koji je
prevodio djela Josifa Flavija na engleski jezik, zabilježio je na marginama
svog prevoda da tu rascijepljenu stijenu prolaznici i danas mogu vidjeti. 33
To je bio dovoljan povod naučnicima da obiđu ovaj region. Kada su
došli na područje koje opisuje Biblija naišli su na jednu izuzetno neobičnu
stijenu. Stijena je visoka 18 metara, kao zgrada od 5 spratova i rascijepljena je od vrha do dna (slika 3.7.b).
Ono što je još interesantnije jeste da se na dnu ove rascijepljene stijene
jasno može uočiti geološka struktura isušenog vodenog toka (slika 3.7.c),
Josephus F. 1995 edition. „The Antiquites of the Jews“, Book 3, Hendrickson
Publishers, USA, chapter 1:7, notes by Whinston.
33
~ 35 ~
što je u skladu sa biblijskim izvještajem. 34
Slika 3.7.b
Slika 3.7.c
Slika 3.7.d
Osim toga, nedaleko od rascijepljene stijene, naučnici su otkrili i drevni
oltar (slika 3.7.d). Biblija kaže da je blizu stijene Mojsije podigao oltar poslije pobjede nad jednim od ondašnjih naroda, Amaličana. 35
3.8. Planina Sinaj i 10 zapovjesti
Biblija kaže da su Izraelci nakon prelaska Crvenog mora i osvjedočavanja u Božja čuda na svom putu, došli u podnožje planine Sinaj na području
današnje Saudijske Arabije gdje im je Bog objavio 10 zapovjesti i zapisao ih
na dvije kamene ploče koje im je dao. Da li je to naučno dokazivo?
Naučnici su nedaleko od rascijepljene stijene i drevnog oltara naišli na
jednu neobičnu planinu koju arapski pastiri nazivaju „Mojsijeva planina“
(„Džebel Musa“ na arapskom). Danas je ta planina poznata pod imenom
Džebel El Loz.
U podnožju planine pronađeni su
ostaci drevnog egipatskog mlinskog
kamenja (slika 3.8.a). Pretpostavlja
se da su ga ovdje donijeli Izraelci koji
Slika 3.8.a
su prije toga oslobođeni iz egipatskog ropstva.
„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane
56-65; „The Exodus Case“, Lennart Moller, Scandinavia Publishing House, Copenhagen; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
35
2. Mojsijeva 17:15.
34
~ 36 ~
Takođe, u podnožju planine i svuda oko nje pronađeno je mnoštvo
kružnih kamenih struktura koje su predstavljale ostatke davno korišćenih
šatora (slika 3.8.b). Pošto u ovom regionu nema vode očigledno da su ovi
šatori predstavljali privremena mjesta stanovanja za ljude koji su tu obitavali. Pretpostavlja se da su to ostaci šatora koje su koristili Izraelci dok su
bili tu.
Slika 3.8.b
Biblija kaže da je planina Sinaj bila ograđena i da ljudi nijesu smjeli previše blizu da joj priđu jer je Bog trebao sa planine da objavi zapovjesti: „A
Gospod je rekao Mojsiju:.. A ti postavi granice za narod svuda unaokolo i
reci: ‘Pazite da se ne penjete na goru i da ne dotaknete njeno podnožje.’“
(2. Mojsijeva 19:10.12).
Naučnici su podnožju ove planine pronašli tragove ograde u obliku dvije
zemljane linije koja je postojala oko planine (slika 3.8.c), kao i mnoštvo
kamenih ploča sa crtežima ljudskih stopala (slika 3.8.d). Iz istorije je poznato da su se crteži na ovakvim kamenim pločama koristili samo u Egiptu, i to
veoma davno, kada je određena mjesta trebalo označiti svetim. Pretpostavlja se da su to ostaci običaja koje su Izraelci prihvatili u Egiptu, a ovdje
ih primijenili.
Naučnici su u podnožju ove planine pronašli i stari nizak oltar izgrađen
od neotesanog kamena, 10 ostataka stubova kao i dvije rupe koje su pripadale stubovima (slike 3.8.e i 3.8.f), upravo na način kako je Mojsiju bilo
zapovijeđeno: „Ako mi budeš pravio oltar od kamena, ne gradi ga od kle~ 37 ~
sanog kamena... Ujutru je ustao rano i u podnožju gore napravio oltar i
dvanaest stubova za dvanaest Izraelovih plemena“ (2. Mojsijeva 20:25,
24:4).
Slika 3.8.c
Slika 3.8.d
Slika 3.8.e
Slika 3.8.f
Konačno, Biblija iznosi nevjerovatan opis događaja kada se Bog „u
ognju i gromu spustio na planinu“ da izgovori 10 zapovjesti, i kada se čitav
izraelski narod koji je bio u podnožju tresao od straha: „Gora Sinaj se sva
dimila, jer je Gospod sišao na nju u ognju. Iz nje se dizao dim kao dim iz
velike peći, i sva se gora strašno tresla... I cio narod je video gromove, munje, zvuk roga i goru koja se dimila. Kad je narod to vidio, zadrhtao je i
držao se podalje“ (2. Mojsijeva 19:18, 20:18).
Naučnici su prilikom proučavanja stijena na ovoj planini primijetili da je
njen vrh veoma crn za razliku od ostalog dijela planine koji je svijetle boje
(slike 3.8.g i 3.8.h).
Analizom je utvrđeno da je vrh planine izrađen od crnog minerala obsidijana koji nastaje pri visokim temperaturama.
Slika 3.8.g
Slika 3.8.h
Pretpostavlja se da je crni vrh planine i prisustvo minerala obsidijana
posljedica natprirodnog događaja koji Biblija opisuje kada se Bog u ognju
spustio na planinu da izgovori 10 zapovjesti.
Jedan od poznatijih događaja vezan za ovu planinu jeste da su u njenoj
blizini Izraelci napravili oltar zlatnom teletu. Taj oltar je i pronađen nedaleko od planine, a sada je ograđen od strane vlasti Saudijske Arabije. Na ovom oltaru je pronađeno mnoštvo crteža krava (slike 3.8.i i 3.8.j) koji označavaju egipatski kult boga Apisa, što se uklapa sa tezom da su Izraelci pri~ 38 ~
mjenjivali određene običaje iz Egipta.
Slika 3.8i
Slika 3.8.j
Mojsije kaže da je on lično spalio zlatno tele i da je njegov pepeo bacio
u potok koji je isticao iz planine: „A vaš grijeh, tele koje ste načinili, uzeo
sam, spalio ga vatrom, razbio ga i potpuno smrvio, tako da je od njega
ostao samo prah, a zatim sam taj prah bacio u potok koji teče s gore“ (5.
Mojsijeva 9:21).
Naučnici su u podnožju planine otkrili isušeni vodeni tok rijeke koja je
tu nekada proticala, a koji se jasno može uočiti (slika 3.8.k).
Slika 3.8.k
Naučna istraživanja potvrđuju detalje biblijskog izvještaja vezane za događaje nakon prelaska Izraelaca preko Crvenog mora i dolaska do planine
Sinaj gdje im je Bog objavio 10 zapovjesti. 36
„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane
56-65; „The Exodus Case“, Lennart Moller, Scandinavia Publishing House, Copenhagen, strane 233-287; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
36
~ 39 ~
3.9. Uništenje Sodoma i Gomora
Biblija kaže da je Bog uništio drevne gradove Sodom i Gomor. Da li je to
naučno dokazivo?
Naučnici su proučavali
lokalitete u Izraelu gdje se
pretpostavlja da su ostaci
Sodoma i Gomora.
Ako bi došli na poznato
utvrđenje Masada u Izraelu
i pogledali prema Mrtvom
moru zapazili bi smo dva
neobična područja koja su
označena crvenom bojom
Slika 3.9.a
(slika 3.9.a). Okolina ovih
područja je ravna i izgrađena je od krečnjačke stijene koja je u obliku
šljunka i krupnog kamenja. Unutar tog terena nalaze se područja izgrađena
od sitnozrne stijene zvane gips, koja formira neravan reljef u obliku visokih
zgrada i ulica. U ovim područjima naučnici su pronašli krupno kamenje
koje je poređano u nizovima i pod pravim uglom, što je neke navelo na
pomisao da su tu nekada postojali popločani trotoari i zgrade.
Ali, ono što je najviše iznenadilo naučnike jeste veliki broj sumpornih
loptica koje su pronađene u ovim stijenama (slika 3.9.b). Sumporne loptice
su veličine od 2,5 centimetra u prečniku, do veličine teniske loptice. Ove
sumporne lopte su rasprostranjene samo unutar područja koje izgleda
drugačije od okoline.
Ono što su naučnici posebno zapazili jeste kako su ove sumporne loptice probile stijenu pod visokom temperaturom (slika 3.9.c). Sumporne lopte su pronađene duboko unutar stijenskih blokova.
Izveden je zaključak da ovaj teren izgleda kao da je neko na njega pucao velikim sumpornim mitraljezom sa neba ili kao da je pala kiša sumpora, što je u skladu sa biblijskim izvještajem o uništenju Sodoma i Gomora:
„Tada je Gospod na Sodom i Gomor pustio kišu od sumpora i vatre od
~ 40 ~
Gospoda, s nebesa. I tako je zatro te gradove, cijelu Jordansku dolinu, sve
stanovnike tih gradova i sve biljke na toj zemlji“ (1. Mojsijeva 19:24-25).
Slika 3.9.b
Slika 3.9.c
Dodatna potvrda da je ovo područje bilo podvrgnuto visokoj temperaturi jeste oblik stijena koje ukazuju da su bile savijene pod djelovanjem
velike toplote.
Poznato je da sumpor u prirodi obično nastaje u blizini vulkana ili gejzera, ali je tada pun nečistoće. Ovako čist sumpor i u ovako velikoj količini
nije pronađen nigdje na Zemlji, što potvrđuje izvještaj o natprirodnom
uništenju gradova onako kako Biblija opisuje.
Dodatnim istraživanjem ovih lokaliteta pronađeni su i ostaci spaljenih
ljudskih skeleta.
Hemijska provjera lokaliteta dodatno potvrđuje biblijski izvještaj, i to na
sledeći način: ukoliko bi se krečnjačka stijena, od koje je izgrađen ovaj region, izložila velikoj temperaturi (vatri koja bi pala sa neba) i sumporu,
dobili bismo kalcijum-sulfat ili gips, upravo onu stijenu od koje su izgrađena ova područja. 37
Biblija kaže da je Bog uništio Sodom i Gomor i cijelu Jordansku dolinu
zbog velikog nemorala na tom području: „Velike su pritužbe na Sodom i na
Gomor, i njihov je grijeh veoma težak“ (1. Mojsijeva 18:20).
3.10. Zdrava ishrana
Biblija kaže da je Bog prvim ljudima dao da se hrane isključivo biljkama:
„Zatim Bog reče: Evo, dajem vam sve bilje koje nosi sjeme po svoj zemlji, i
„Nauka i problem smrti“, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strane
118-123; „The Exodus Case“, Lennart Moller, Scandinavia Publishing House, 2002,
Copenhagen, strane 37-47; kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
37
~ 41 ~
sve drveće s plodovima u kojima je sjeme. Neka vam to bude za hranu“ (1.
Mojsijeva 1:29).
Bilje koje nosi sjeme i drveće sa plodovima u kojima je sjeme u suštini
predstavljaju voće, žitarice, orašaste plodove, sjemenje. U idealnim uslovima za život kakve je Bog stvorio pretpostavlja se da je bilo mnoštvo vrsta
voća, žitarica, orašastih plodova i sjemenja koje su bile jestive, zdrave i
ukusne. Naučnici su dokazali da je ova ishrana najzdravija za čovjeka, u
skladu sa biblijskim izvještajem, i u pitanju su namirnice veoma bogate
hranljivim i ljekovitim sastojcima neophodnim za normalno funkcionisanje
organizma. 38
Biblija kaže da je čovjekovoj ishrani, nakon što su prvi ljudi pali u grijeh, 39 dodato povrće: „Trnje i korov će ti rasti, a ti ćeš jesti poljsko bilje“ (1.
Mojsijeva 3:18).
Povrće spada u zdravu ishranu, ali nije potpuno na nivou voća, žitarica,
orašastih plodova i sjemenja koje su idealne za čovjekov organizam.
Nakon Potopa, kada su se drastično promijenili klimatski uslovi na Zemlji i kada je vegetacija bila oskudna jer su biljke bile uništene, Bog je ljudima preporučio da jedu meso: „Sve životinje što se miču i što žive neka vam
služe za hranu. Sve vam to dajem, kao što sam vam dao i svo zeleno bilje“
(1. Mojsijeva 9:3).
Nauka potvrđuje da su voće, žitarice, orašasti plodovi, sjemenje i povrće najbolja ishrana za čovjeka, dok se meso može konzumirati u umjerenim količinama.
U skladu sa biblijskim izvještajem postoji podjela na čiste životinje, čije
je meso Bog dozvolio svojim ljudima da jedu, i nečiste životinje, za koje je
Bog rekao da se ne jede. 40
Naučnici su otkrili da je meso nečistih životinja koje Biblija navodi upravo ono najštetnije i koje se ne preporučuje čovjeku za ishranu.
„Moć ishrane“, T. Kolin Kembel i Tomas Kembel, Metafizika, Beograd, 2007;
„Moć zdravlja“, Hans Dil i Alen Ludington, Metafizika, Beograd, 2007; „Zakoni
zdravlja i izlečenja“, Nil Nidli, Eden, Sremska Kamenica.
39
1. Mojsijeva 3. glava.
40
3. Mojsijeva 11:1-31.
38
~ 42 ~
U nečiste životinje spadaju: svinja, zec, konj, školjka, jegulja, jastog, rak,
lignje, ajkula, kit, sabljarka, hobotnica, ostriga, škampi, pacov, kornjača,
zmija, pas, gušter, puž...
U čiste životinje spadaju: goveče, ovca, koza, jelen, kokoška, patka,
guska, ćurka, tunjevina, brancin, list, šaran, oslić, bakalar, skuša, losos,
sardina... 41
Prema Bibliji, Bog svojim ljudima nije dozvoljavao ni da jedu meso sa
krvlju i salo što se poklapa sa naučnim činjenicama da je to u pitanju najnezdraviji dio mesa:
„Samo ne jedite meso s njegovom dušom, to jest s njegovom krvlju“ (1.
Mojsijeva 9:4).
„Ne jedite ni salo ni krv“ (3. Mojsijeva 3:17).
Meso nije hrana kakvu je Bog predvidio za čovjeka bez obzira da li je
ono od čistih i nečistih životinja. Meso je nakon Potopa bilo nužnost koju je
Bog dozvolio, ali je njegovo korišćenje ograničio tako što je ljudima objavio
spisak čistih i nečistih životinja.
Od kada je Bog izveo Izraelce iz egipatskog ropstva pa u narednih 40
godina davao im je na natprirodan način ishranu koju Biblija naziva „mana“, oduzevši im meso, kako bi bili zdravi i fizički i duhovno: „Izraelovi sinovi jeli su manu četrdeset godina, sve dok nijesu došli u naseljenu zemlju“
(2. Mojsijeva 16:35).
Biblija nas izvještava da se prorok Danijel i njegova tri sunarodnika
izdvajaju kao primjer u konzumiranju biljne ishrane od koje čovjek jedino
može imati dobrobiti, iako im je na dvorcu kod vavilonskog cara ponuđena
raznovrsna ishrana, uključujući i meso:
„Ali Danijel je u svom srcu odlučio da se neće onečistiti odabranim jelima koja je car jeo, ni vinom koje je on pio. Zato je više puta molio glavnog
dvoranina da ga ne tjera da se onečisti... Ali glavni dvoranin je rekao Danijelu: „Bojim se svog gospodara, cara, koji vam je odredio jelo i piće. Zašto
da on vidi kako vaša lica izgledaju lošije od drugih mladića vašeg uzrasta, i
Video: „Čisto i nečisto“, Valter Fajt, www.religija.me; „Biblijska podjela riba,
ptica i životinja na čiste i nečiste“, www.religija.me.
41
~ 43 ~
zašto da na moju glavu svalite krivicu pred carem? A Danijel je rekao čuvaru kog je glavni dvoranin postavio nad Danijelom, Ananijom, Mišaelom i
Azarijom: Molim te, okušaj svoje sluge tokom deset dana - neka nam se
daje sjemenje za jelo i voda za piće. Onda ti sam uporedi naša lica i lica
mladića koji jedu odabrana jela koja jede car, pa učini sa svojim slugama
po onome što budeš vidio. On ih je na kraju poslušao i okušao tokom deset
dana. Ali poslije deset dana njihova lica su bila ljepša i punija od lica svih
drugih mladića koji su jeli odabrana jela koja jede car“ (Danilo 1:8-20).
3.11. Matematički dokazi
Biblija, kada se analizira originalni tekst na kojem je pisana, predstavlja
numerički fenomen iza kojeg definitvno stoji inteligentno Biće.
Pošto svako hebrejsko i grčko slovo kojima je napisana skoro kompletna Biblija imaju i numeričku vrijednost (u tim jezicima se slova koriste za
brojeve), svaka riječ, rečenica i paragraf imaju jedan određeni matematički
zbir. Osvrnućemo se na samo jedan primjer.
Biblija počinje sa riječima: „U početku stvori Bog...“ (1. Mojsijeva 1:1).
Na originalnom hebrejskom jeziku se ove riječi izgovaraju kao: „Berešit
bara Elohim“ (‫)םיהלא ארב תישארב‬. Sada ćemo izdvojiti osobine ove tri
riječi povezane sa brojem 7, koji se provlači kroz cijelu Bibliju kao broj punine.
Prve tri riječi Biblije imaju na hebrejskom jeziku 14 slova ili 2 sedmice
(osobina broj 1), sa 140 kao njihovom mjesnom vrijednošću ili 7x2x2x5. Taj
broj, 140, koji po sebi ima 20 sedmica (osobina 2), ima sa svojim činiocima
7 cifara (osobina 3), sa 21 kao njihovim zbirom (1+4+0+7+2+2+5), ili 3
sedmice (osobina 4). Mjesne vrijednosti, ove tri prve biblijske riječi odvojeno, jesu:
(a) (b)
76x1 je 76 41x1 je 41
23x2 je 46 23x2 je 46
41x3 je 123 76x3 je 228
______________________________________________________
140 245 315
~ 44 ~
Zbir cifara broja 140 i njegovih činilaca 76, 23, 41, je 28 ili 4 sedmice (osobina 5), od čega je zbir naizmjeničnih cifara u svakom slučaju 14 ili 2
sedmice (osobina 6). A ako ove činioce pomnožimo njihovim rednim brojevima 1, 2, 3, kao u (a) gore, rezultat je 245 ili 7x7x5 ili 5 sedmica (osobina
7) puta sedam (osobina 8). Isto množenje obrnutim redom sa dna umjesto
sa vrha, proizvodi 315 ili 45 sedmica (osobina 9).
Zbir 140 je 5x7x2x2
Zbir 245 je 5x7x7
Zbir 315 je 5x7x3x3
700 5x5x7x2x2
Svaki od ovih zbirova je sadržalac ne samo broja 7, već i 5 sedmica. Svaki, štaviše, je kombinovan sa jednim kvadratom brojeva (2x2, 7x7, 3x3).
Šansa da ovaj sistem sedmica u prve tri riječi Biblije bude slučajan i
neplaniran manja je od 1:40 miliona. Nijedna jedina rečenica ili poglavlje u
cijelom hebrejskom tekstu Starog zavjeta, i grčkom tekstu Novog zavjeta,
nije ništa drugo nego konstruisana po istom numeričkom planu - nemogućim za čovjeka, ali normalnim za Velikog Matematičara, Boga, Stvoritelja. 42
3.12. Vjerodostojnost spisa
Bibliju čini 66 knjiga koje su podijeljene na period Starog i Novog zavjeta. Autografi, odnosno originali biblijskih knjiga, ne postoje, već mnogobrojni njihovi prepisi, što je slučaj i sa drugim knjigama starog doba. Iako u
drevna vremena nijesu postojale štamparske mašine, prepisivači Svetog
pisma, kako se još naziva Biblija, bili su veoma precizni i posvećeni ljudi.
Spisi su bili pažljivo prepisivani, a provjera tačnosti prepisa bila je naročito
opsežna.
Što se tiče spisa Starog zavjeta koji su pisani uglavnom na hebrejskom
jeziku, njihova vjerodostojnost potpuno je potvrđena 1947. godine kada su
u pećinama kod Mrtvog mora u Izraelu, kod mjesta Kumran, pronađeni
„Matematika i Biblija“, Ivan Panin, Centar za prirodnjačke studije, Beograd,
2002, strana 55.
42
~ 45 ~
najstariji spisi - iz drugog vijeka prije nove ere.
Ovi spisi su dodatno potvrdili da je Stari zavjet ostao sačuvan i nepromijenjen sve do danas i da je Biblija koju danas čitamo ista kao nekada kada
je napisana. 43 Muzej Svitaka s Mrtvog mora u Jerusalimu (The Shrine of the
Book) predstavlja mjesto gdje su izloženi ovi spisi kao dokaz vjerodostojnosti Starog zavjeta.
Što se tiče spisa Novog zavjeta koji su pisani na grčkom jeziku, postoji
neprevaziđen broj kopija u odnosu na kopije drugih drevnih spisa - oko
25.000, uključujući kompletne ili djelimične kopije Novog zavjeta. Poređenja radi, druga po broju pronađenih kopija je Homerova Ilijada (643 pronađene kopije).
Najstarija pronađena djelimična kopija knjige Jevanđelje po Jovanu, koja je dio Novog zavjeta, nastala je na prelazu u drugi vijek (tzv. egipatski
papirus), dok većina kopija Novog zavjeta datira iz trećeg i četvrtog vijeka,
pa je vremenski raspon između originala i pronađenih kopija 30-350 godina (kad imamo na umu velika progonstva prvih hrišćana praćena spaljivanjem njihovih spisa ne treba da čudi što nema sačuvanih kopija iz prvog
vijeka).
Za razliku od njih, najstarija pronađena kopija Homerove Ilijade nastala
je oko 400 godina nakon svog originala. Ovaj raspon kod, na primjer, spisa
Cezara i Tacita iznosi oko 1.000 godina, kod Platona oko 1.300, a kod Demostena 1.400 godina, i njihovim djelima se ne osporava autentičnost.
Osim toga, postoji visok stepen saglasnosti između različitih kopija. Ne
samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz
drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike
knjige - u obliku koji je 99,5 odsto očuvan.
Pored grčkih rukopisa Novog zavjeta imamo i prevode na druge jezike iz
relativno ranog vremena - na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo
ono što bi se moglo zvati sekundarnim prevodima, koji su načinjeni malo
kasnije, kao što su jermenski i gotski. I mnoštvo drugih - gruzijski, etiopski.
Knjiga „Bitka za Bibliju“, Dejvid Maršal, elektronsko izdanje; „Kumranski spisi dokaz vjerodostojnosti Biblije“, Željko Stanojević, Metafizika, Beograd.
43
~ 46 ~
To znači da danas, kada ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih drugih prevoda relativno ranog datuma, mogli bi da
reprodukujemo sadržaj Novog zavjeta. 44
Najbolju potvrdu autentičnosti spisa Starog i Novog zavjeta daju naučna istraživanja koje smo samo jednim dijelom obuhvatili u knjizi, počevši
od dokaza za postojanje Stvoritelja univerzuma i čovjeka, stvaranje svijeta
za 6 dana, stvaranje čovjeka od praha zemaljskog, starost Sunčevog sistema i planete Zemlje od oko 6000 godina, globalnu katastrofu - Potop,
krupnije ljudi nego danas, dugovječnije ljude nego danas, izlazak Izraelskog
naroda iz egipatskog ropstva i njihov put do svoje zemlje propraćen Božjim
natprirodnim djelovanjem, uništenje Sodoma i Gomora, matematičke kao i
dokaze za najbolju ishranu za čovjeka, a sve u skladu sa biblijskim izvještajima.
Postoje brojni drugi naučni, ali i drugi dokazi koji potvrđuju tačnost
biblijskih izvještaja koje niko nije uspio da ospori. 45
Knjiga „Bitka za Bibliju“, Dejvid Maršal, elektronsko izdanje; knjiga „Isusov zločin“, poglavlje Ispitivanje izvještaja, Li Strobel, Metafizika, Beograd, 2004; knjiga
„Suđenje Isusu“, poglavlje Istorijski izvori, Željko Stepanović, Pravni fakultet Univerziteta i Izdavački centar SG-Vili, Beograd, 2008.
45
Kategorija „Biblija i nauka“ na www.religija.me.
44
~ 47 ~
4. ZAŠTO JE ZNAČAJNA AUTENTIČNOST BIBLIJE KAO BOŽJE RIJEČI?
Postoje nedvosmisleni naučni dokazi da postoji Bog i da je Biblija autentična Božja riječ. Autentičnost Biblije kao Božje riječi jedno je od najznačajnijih životnih pitanja zato što Sveto Pismo na taj način postaje mjerilo za procjenu svih ključnih pitanja istine i zablude. 46
Biblija kao autentična Božja riječ logično predstavlja glavni i jedini autoritet od kojeg svaki čovjek treba crpiti informacije o Bogu i svemu što je On
otkrio čovjeku. Stoga, svako ljudsko naučavanje, predaja ili tradicija, koliko
god da su stari i od koga god da dolaze, a nemaju utemeljenje u Bibliji,
odnosno ako se razlikuju od onoga što izvještava Biblija, su lažni i treba ih
odbaciti.
Biblija nije odobreno ili autorizovano djelo, niti svojina bilo kojeg čovjeka ili organizacije na svijetu, nego zbirka knjiga koja iza sebe ima Božji autoritet. U Bibliji je zapisana istorija svijeta, od stvaranja koje je bilo prije
oko 6000 godina, pa do završetka koje će se dogoditi u budućnosti, kao i
ključni događaji tokom tog perioda. U Bibliji se nalaze odgovori na najvažnija životna pitanja koja se tiču svakog čovjeka, prije svega, kako je čovjek
nastao, po kojim zakonima čovjek može i treba da funkcioniše, ko je i šta je
glavni uzrok zla na svijetu, koji je najveći čovjekov problem iz kojeg proističu svi drugi problemi, kako se rješava najveći čovjekov problem, kakva je
budućnost čovječanstva...
Bibliju čini ukupno 66 knjiga koje su podijeljene na Stari (39 knjiga) i
Novi zavjet (27 knjiga). Bibliju je pisalo najmanje 40 ljudi, u razdoblju od
1600 godina (oko 1500. p.n.e. do 96. godine n.e.), u više različitih zemalja
na tri kontinenta (Azija, Afrika i Evropa) i na tri različita jezika: hebrejskom,
aramejskom i grčkom.
Bibliju su pisali ljudi različitih zvanja, od careva do pastira, na raznim
mjestima, od palata do zatvora. Iako je Bibliju pisalo mnogo različitih autoSavremena nauka i filozofija negiraju postojanje Stvoritelja, a time i Bibliju kao
Božju nadahnutu Riječ, nastojeći da relativizuju očigledne činjenice i preinače ih u
korist teorije evolucije.
46
~ 48 ~
ra tokom dugog vremenskog perioda, iza svih autora stoji glavni Autor,
Bog: „Sve je Pismo nadahnuto od Boga...“ (2. Timoteju 3:16).
Glavni razlog zašto je Bog nadahnuo pisanje Biblije i zašto je dao mnoštvo dokaza koji idu u prilog postojanju Boga i autentičnosti Biblije kao Njegove riječi, jeste da čovjeka upozna sa Isusom Hristom. Centralna ličnost u
Bibliji je Isus Hrist. Ključna poruka od Boga u Bibliji jeste da je Isus Hrist
čovjekov Spasitelj i da je vjera u Isusa Hrista jedini pravi smisao čovjekovog
života.
Biblija u Božje ime svjedoči za Isusa Hrista i opisuje nam zašto je baš On
čovjekov Spasitelj, kakav je On Spasitelj, na koji način On spašava čovjeka,
kakvo je to spasenje koje je potrebno čovjeku i zašto je vjera u Njega jedini
pravi smisao života.
~ 49 ~
5. BOG U BIBLIJI OBJAVLJUJE DA JE ISUS – MESIJA (HRIST)
Hrist je titula koja potiče od grčke riječi „Hristos“ koja znači pomazanik
(Novi zavjet je pisan na grčkom jeziku), što se podudara sa hebrejskom
riječi „Mašiah“ ili Mesija koja znači pomazanik (Stari zavjet je najvećim
dijelom pisan na hebrejskom jeziku). Hrist ili Mesija ima isto značenje Pomazanik.
Biblijski gledano, pomazanik je neko ko je od Boga određen (pomazan)
za misiju ili službu. Isus je, na osnovu Biblije, Pomazanik kojeg je Bog poslao da spasi čovječanstvo.
Isus je i sam potvrdio da je On Mesija čiji dolazak je najavljivan vjekovima ranije. Dok je na početku svoje misije, 27 godine nove ere, čitao spise
Starog zavjeta, Isus je izgovorio riječi proroka Isaije koji je živio vjekovima
ranije i najavljivao dolazak Mesije: „Gospodnji Duh je na meni, jer me je
Bog pomazao…“ (Luka 4:18).
Nastavak teksta nam govori za šta je Isus bio pomazan (određen): „…Da
objavim dobru vijest (jevanđelje) siromašnima, da iscijelim one slomljenog
srca, da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima,
da pustim potlačene na slobodu, da propovijedam Gospodnju godinu milosti“ (Luka 4:18-19).
Nakon čitanja ovih proročkih spisa Isus je potvrdio da je On taj koji je
trebao da dođe: „Danas su se ispunile ove riječi iz Pisma koje ste upravo
čuli“ (Luka 4:21).
Isusovo mesijanstvo ne potvrđuju samo Njegove riječi već i brojna proročanstva napisana vjekovima ranije, a koja su objedinjena u knjigama
Starog zavjeta.
5.1. Proročanstva o Mesiji ispunjena na Isusu
Prema rezultatima istraživača, Mesija je više od 300 puta spomenut u
Starom zavjetu u razdoblju od 1500 godina. Više desetina jasnih mesijanskih proročanstava iz Starog zavjeta Isus Hrist je ispunio tokom svog života
~ 50 ~
i to je zapisano u Novom zavjetu u prvom vijeku. 47
Prilikom razmatranja biblijskih proročanstava koja se odnose na Mesiju
važno je imati na umu činjenicu da je većina pisaca koristila proročki i simbolički jezik kao i drugačiji literalni stil od uobičajenog.
Rođenje od djevice
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Zato će vam sam Gospod dati znak:
Evo, djevica će zatrudnjeti i rodiće sina i daće mu ime Emanuel“ (hebrejski Bog sa nama) (Isaija 7:14).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A rođenje Isusa Hrista
bilo je ovako: Njegova majka Marija bila je vjerena sa Josifom, ali prije
nego što su se vjenčali, pokaza se da je začela od Svetoga Duha. …Ali (Josif)
nije s njom spavao dok nije rodila svog prvorođenog sina. I dade mu ime
Isus (ime Isus, ili na hebrejskom Ješua, znači Bog koji spasava)“ (Matej
1:18.24.25).
Mjesto rođenja Betlehem
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „A ti, Betleheme Efrato, koji si premalen
da budeš među hiljadama Judinim (gradovima), iz tebe će mi izaći onaj koji
će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od početka, od vječnih vremena“ (Mihej 5:2).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Kad se Isus rodio u
Betlehemu, u Judeji, za vrijeme kralja Iroda…“ (Matej 2:1).
Bjekstvo u Egipat
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Kada je Izrael bio dječak, volio sam ga,
i iz Egipta sam pozvao svog sina.“ (Osija 11:1).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „I Josif se spremi pa
noću uze dijete (Isusa) i njegovu majku i krenu u Egipat“ ( Matej 2:14).
Ulazak u Jerusalim
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Raduj se mnogo, kćeri sionska! Kliči
47
Analiza: „Ko je Isus Hrist - ispunjena prorčanstva“, www.religija.me.
~ 51 ~
pobjednički, kćeri jerusalimska! Evo, dolazi ti tvoj car! On je pravedan i
spasen, ponizan je i jaše na magarcu, na magaretu, mladunčetu magarice“
(Zaharija 9:9).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Zatim su Isusu doveli
magare, bacili na njega svoje haljine i smjestili Isusa“ (Luka 19,35).
Izdaja plaćena 30 srebrnika
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Tada sam im rekao: ‘Ako je dobro u vašim očima, dajte mi platu, ako nije, nemojte.’ I dali su mi platu, trideset
srebrnika“ (Zaharija 11:12).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Juda Iskariotski - ode
k prvosveštenicima i upita ih: ‘Koliko ste voljni da mi date ako vam ga izdam?’ Oni mu ponudiše trideset srebrnjaka“ (Matej 26:14-15).
Stav na optužbe i na sudu
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta
svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onim koji je
striže ne otvori usta svojih“ (Isaija 53:7).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A dok su ga prvosveštenici i starješine optuživali, nije ništa odgovarao. Tada mu Pilat reče: ‘Zar
ne čuješ šta sve svjedoče protiv tebe?’ Ali, Isus mu ne odgovori ni jednom
riječju pa se namjesnik veoma začudi“ (Matej 27:12-15).
Lažni svjedoci Ga optužuju
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Nemoj me predati duši protivnika mojih, jer su na mene ustali svjedoci lažni“ (Psalam 27:12).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A prvosveštenici i cio
Sinedrion počeše da traže neki lažan dokaz protiv Isusa, da bi mogli da ga
pogube, ali ga ne nađoše, iako je došlo mnogo lažnih svjedoka“ (Matej 26:
59-60).
Bijen i ispljuvan
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Leđa sam podmetnuo onima koji su me
udarali i obraze onima koji su mi čupali bradu. Lice svoje nijesam zaklonio
~ 52 ~
od uvreda i pljuvanja“ (Isaija 50:6).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Tada im Pilat oslobodi
Barabu, a Isusa izbičeva pa ga predade da ga raspnu… Potom su ga pljuvali
i udarali trskom po glavi“ (Matej 27:26.30).
Izrugan
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Svi koji me vide rugaju mi se, podrugljivo usta otvaraju, odmahuju glavom i govore: ‘Na Gospoda se oslonio. Neka
ga on spase! Neka ga on izbavi, kad mu je tako drag!’“ (Psalam 22:7-8).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A kad su prestali da
mu se rugaju, skinuše plašt s njega i obukoše mu njegovu odjeću pa ga
odvedoše da ga raspnu. A prolaznici su ga vrijeđali. Mahali su glavama i
govorili: ‘Spasi samog sebe… Siđi sa krsta ako si Sin Božiji!’“ (Matej 27:31,
39-40).
Razapet sa zločincima
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Jer je izlio dušu svoju na smrt, i bio
ubrojan među prestupnike…“ (Isaija 53:12).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Tada s njim raspeše i
dva razbojnika - jednog s njegove desne, a drugog s lijeve strane“ (Matej
27:38).
Vapaj sa krsta
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Zašto si daleko od spasenja moga, od riječi vapaja mojih?“ (Psalam
22:1).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Oko devet sati povika
Isus veoma glasno: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’“ (Matej
27:46)
Proboden
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „I pogledaće na mene koga probodoše…“ (Zaharija 12:10).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A kad su došli do Isusa
~ 53 ~
i vidjeli da je već mrtav, nijesu mu polomili noge, nego mu je jedan od vojnika zario koplje u bok, i odmah je izašla krv i voda.“ (Jovan 19:33-34)
Nijesu Mu polomljene kosti
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „On (Bog) čuva sve kosti njegove, nijedna od njih neće se slomiti“ (Psalam 34:20).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „A kad su došli do Isusa
i vidjeli da je već mrtav, nijesu mu polomili noge“ (Jovan 19:33).
Dijeljenje odjeće i bacanje žrijeba
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Haljine moje dijele među sobom, i za
odjeću moju žrijeb bacaju“ (Psalam 22:18).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Kad su vojnici razapeli
Isusa, uzeli su njegove gornje haljine i razdijelili ih na četiri dijela - svakom
vojniku po dio. Uzeli su i donju haljinu, koja je bila bez šavova, istkana u
jednom komadu. Zato su rekli jedan drugome: ‘Nemojmo da je cijepamo,
nego da žrijebom odlučimo čija će biti’“ (Jovan 19:23-24).
Sahranjen u grobu bogatog čovjeka
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Odredili su mu grob među zločincima, a
kad je umro bio je među bogatima…“ (Isaija 53:9).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „…Dođe čovjek po imenu Josif, bogataš iz Arimateje… Josif uze tijelo, uvi ga u čisto platno pa ga
položi u svoj novi grob koji je usjekao u stijeni“ (Matej 27:57-60).
Vaskrsenje
Proročanstvo iz Starog zavjeta: „Jer nećeš dušu moju ostaviti u grobu“
(Psalam 16:10).
Ispunjenje ovog proročanstva u Novom zavjetu: „Znam da tražite Isusa,
koji je raspet. On nije ovdje - vaskrsao je, baš kao što je i rekao... Ustao je iz
mrtvih...“ (Matej 28:1-7).
Postoje i brojna druga proročanstva i vizije iz Starog zavjeta koje su se
ispunile na Isusu Hristu mnogo vjekova kasnije nego što su napisane.
Prema statistici o vjerovatnoći koju je izračunao matematičar Piter Sto~ 54 ~
ner, šansa da bilo koji čovjek koji živi u sadašnjosti ispuni osam mesijanskih
proročanstava je 1 : 100.000.000.000.000.000, a šansa da jedan čovek
ispuni 48 jasnih proročanstva koja se odnose na Hrista bila bi 1 naprema
10 na 157. 48
Sama vjerovatnoća kaže da je nemoguće da bilo ko ispuni proročanstva
Starog zavjeta. Isus je uspio da ih sve ispuni i On je, prema Bibliji, Mesija ili
Hrist.
Postoje skeptici koji se protive primjeni proročanstava u dokazivanju
Hristovog mesijanstva tvrdeći da su napisana tokom Isusovog vremena ili
poslije njega. Međutim, konzervativni naučnici procjenjuju da je posljednja
starozavjetna knjiga napisana otprilike 450. godine prije Hrista. Oni koji
tvrde da je u pitanju neki kasniji datum ne mogu taj datum da učine ništa
bližim od 250 godina prije Hrista. Razlog za to je grčki prevod Starog zavjeta koji je završen za vrijeme vladavine Ptolomeja Filadelfijskog (285 - 246.
godine prije Hrista). Ovo je istorijska činjenica koja postavlja razmak od
najmanje 250 godina između proročanstava o Mesiji iz Starog zaveta i njihovog ispunjenja u ličnosti Isusa Hrista u Novom zavjetu.
Što se tiče prigovora o mogućem manipulisanju sa tekstovima iz Starog
i Novog zavjeta kako bi se na Isusu Hristu uklopilo ispunjenje proročanstava, dovoljan je argument da su spisi Starog zavjeta pisani najmanje 250
godina prije nego što je Isus živio na zemlji, a u suštini mnogo ranije, dok
su spisi Novog zavjeta toliko vjerodostojni i istorijski potvrđeni da je ta
opcija nemoguća i nerealna.
5.2. Glavno proročanstvo o Mesiji ispunjeno na Isusu
I pored mnoštva proročanstava iz Starog zavjeta koja govore o Mesiji, a
koja su nedvosmisleno ispunjena na Isusu Hristu u Novom zavjetu, postoji
glavno mesijansko proročanstvo koje se odnosi na tačnu godinu stupanja
Mesije u službu (pomazanje). U pitanju je proročanstvo koje ne daje nima-
Knjiga „Science Speaks“, Peter W. Stoner, Online Edition, Moody Press Chicago,
2005; knjiga „Isusov zločin“, Li Strobel, Metafizika, Beograd, 2004, strana 124.
48
~ 55 ~
lo prostora za sumnju da je Isus obećani Mesija i ono je zapisano u Knjizi o
Danijelu 9:24-27. 49
Bog je u Starom zavjetu dao jednu od mnogih vizija proroku Danijelu:
Stih 9:24: Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom
gradu da se okonča prestup, da se učini kraj grijehu, da se očisti krivica, da
se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat na viziju i na proročanstva i
da se pomaže Sveti nad svetima.
Stih 9:25: Zato treba da znaš i da razumiješ: Od časa kad izađe riječ da
se Jerusalim obnovi i ponovo sagradi pa do Pomazanika vladara, biće sedam sedmica, i još šezdeset i dvije sedmice. Jerusalim će se obnoviti i biće
ponovo sagrađen s trgom i opkopom, ali u teško vrijeme.
Stih 9:26: A poslije šezdeset i dvije sedmice pomazanik će biti pogubljen
i ništa mu neće ostati. A grad i sveto mjesto uništiće narod jednog vođe
koji dolazi. I kraj tome biće s bujicom uništenja. I do kraja će biti rat. Pustošenja su ono što je određeno.
Stih 9:27: I on će tokom jedne sedmice potvrditi savez sa mnogima, a u
polovini te sedmice ukinuće žrtvu i žrtveni dar.
Analiziraćemo dio po dio teksta, kako bi smo pravilno rastumačili proročanstvo.
Početak stiha 24 glasi: „Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu…“ Ovdje se misli na narod proroka Danijela kome je data vizija, a to je
bio Božji izabrani narod - stari Izrael ili Jevreji, dok se 70 sedmica prema
tumačenju odnosi na 490 godina.
Do te računice se dolazi na način što se dani pretvaraju u godine: 70
sedmica x 7 dana = 490 dana, a kada se dani pretvore u godine to je 490
godina. Zašto se na ovaj način računa vrijeme u proročanstvima?
Kao i u svim proročanstvima, najvažniji princip je dozvoljavanje Bibliji
da sama sebe tumači. Za početak, moramo znati da su proročanstva obučena u simbolički jezik i zato je potrebno da odgonetnemo simbole prije
nego što uspijemo da shvatimo značenje riječi.
Za više informacija o glavnom mesijanskom proročanstvu pogledati knjigu „Istina i naše vrijeme“, dr Valter Fajt, Preporod, Beograd, strane 8-13.
49
~ 56 ~
Proročko vrijeme takođe predstavlja simbol koji treba da tumačiti u
svjetlosti Svetog pisma. Osim toga, potrebno je pogledati i ostala prorčanstva gdje se pominju vremena i uporediti ih. Kada se sve to uzme u obzir i
analizira onda dolazimo do pravilnog zaključka.
Za početak, princip „dan za godinu“ u proročanstvima koristi se na
osnovu ključa koji imamo u dva biblijska teksta:
„Prema broju dana koliko ste izviđali zemlju - četrdeset dana, dan za
godinu, za svaki dan jednu godinu…“ (4. Mojsijeva 14:34).
„Neka bude dan za godinu. Dajem ti dan za godinu“ (Ezekiel 4:6).
Načelo „dan za godinu“ primenjivali su mnogi naučnici tokom vjekova.
Ispravnost principa „dan za godinu“ najbolje se potvrđuje njegovom primjenom jer tada značenje proročanstva dolazi na svoje mjesto i rješavaju
se neke očigledne nesuglasice kao što ćemo vidjeti na ispunjenju ovih
vremena.
Na primjer, primenjujući ovaj princip „dan za godinu“ na proročanstvo
od 70 sedmica pokazaćemo da samo Isus iz Nazareta može da bude taj
dugo čekani Mesija i da se to proročanstvo ispunilo baš u godinu koja je
prorečena.
Osim toga, postoji i nekoliko drugih proročanstava u Bibliji gdje se pominju vremenske odrednice, a koje se ispunjavaju samo nakon primjene
principa „dan za godinu“. U Danijelovoj knjizi se, na primjer, pominje dugi
proročki period nazvan „jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena“ 50, a
isti taj period se pominje u Novom zavjetu, u knjizi Otkrivenje. 51 U Otkrivenju se, u kontekstu „jednog vremena, dva vremena i pola vremena“,
pominju i periodi od 1260 dana i 42 mjeseca. 52
Kao što vidimo Biblija je jedna cjelina, i Stari i Novi zavjet, a ove dvije
proročke knjige Danijel i Otkrivenje govore o događajima i vremenima iz
različitih perspektiva, a koji se podudaraju.
Osim toga, sva ova vremena koja se pominju se odnose na dugo razDanijel 7:25; 12:7.
Otkrivenje 12:14.
52
Otkrivenje 12:4; 13:5 .
50
51
~ 57 ~
doblje u ljudskoj istoriji što nam govori kontekst obje knjige, i Danijel i
Otkrivenje, i kontekst konkretnih poglavlja koja pominju ova vremena.
Kako je iz konteksta jasno da se ne radi o doslovnim vremenima, primjenom principa „dan za godinu“ proizilazi jednostavna računica:
• 1260 dana = 1260 godina;
• 42 meseca x 30 dana = 1260 dana = 1260 godina;
• jedno vrijeme, dva vremena i pola vremena ili tri i po vremena = 3½
godine 53 = 42 mjeseca = 1260 dana = 1260 godina.
Tako postaje očigledno da se 1260 dana, 42 mjeseca i „tri i po vremena“ odnose na isti proročki period dug 1260 godina, a koji je objašnjen sa
različitih aspekata i kroz različite simbole. Kao što znamo iz istorije, proročanstvo o 1260 dana je ispunjeno tačno na vrijeme, u trajanju od 1260
godina, ali i ostala vremenska proročanstvima u Bibliji kojima je ubuhvaćen
dugi period, a ne doslovni dani (proročanstva o 2300 dana, o 1290 dana…). 54
Sada ćemo se vratiti na proročanstvo o dolasku Mesije i njegovom stupanju na službu. Prvi citat koji smo analizirali („Sedamdeset je sedmica
određeno tvom narodu…“) se odnosi na Jevrejski narod („tvoj“ narod su
Jevreji, narod proroka Danijela kome je data vizija), a 70 sedmica (70 sedmica x 7 = 490 dana), kada se primijeni princip „dan za godinu“, je period
od 490 godina.
Stih 9:24 – „Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se okonča prestup, da se učini kraj grijehu, da se očisti krivica, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat na viziju i na proročanstva i da se pomaže Sveti nad svetima.“
Prema ovom proročanstvu, 490 godina je određeno jevrejskom narodu:
• da se okonča prestup;
• da se učini kraj grijehu;
Za dokaze u prilog teze da se termini „vrijeme“ i „vremena“ odnose na godine,
pogledati Danijel 4:16, 23, 25, 32, 34.
54
Kategorija „Danilo i Otkrivenje“ na www.religija.me; knjiga „Istina i naše vrijeme“, dr Valter Fajt, Preporod, Beograd.
53
~ 58 ~
• da se očisti krivica;
• da se uvede vječna pravednost;
• da se stavi pečat na viziju i proročanstva;
• da se pomaže Sveti nad svetima.
Ovdje se radi o proročanstvu kojim Bog daje vrijeme Jevrejima u kome
oni treba da se vrate Bogu jer su kao narod konstantno izvrtali Božja upustva i obožavali lažne bogove, kao i o dolasku Mesije.
Pomazanje Svetog nad svetima (Pomazanik - Mesija), stavljanje pečata
na proročanstva (radi se o ispunjenju proročanstava o Mesiji), kao i uvođenje vječne pravednosti (prema Bibliji samo Mesija može da uspostavi
pravednost), su odrednice koje se direktno tiču dolaska Mesije, a vidjeli
smo da je to, na osnovu Biblije, Isus Hrist.
Koja je polazna tačka za računanje ovih 490 godina koje su date Jevrejima i za pomazanje Svetog nad svetima? U istom proročanstvu imamo
odgovor:
Stih 9:25 - „Zato treba da znaš i da razumiješ: Od časa kad izađe riječ da
se Jerusalim obnovi i ponovo sagradi pa do pomazanika vođe, biće sedam
sedmica, i još šezdeset i dvije sedmice. Jerusalim će se obnoviti i biće ponovo sagrađen s trgom i opkopom, ali u teško vrijeme.“
Ne ulazeći detaljnije u ovo proročanstvo, vidimo da do Pomazanika
(Mesije) treba da prođe 7 sedmica i još 62 sedmice (69 sedmica) od časa
kada izađe riječ da se obnovi Jerusalim.
Kao što je poznato iz Biblije i istorije, posljednja zapovijest koja se odnosi na obnovu Jerusalima izdata je za vrijeme persijskog cara Artakserksa
Longimana 457. godine prije nove ere koji je dekretom dozvolio zarobljenim Jevrejima da se vrate u svoju zemlju. 55
Kada na 457 godina prije nove ere (kao početna tačka kada je izašla
riječ da se Jerusalim obnovi), dodamo 483 godine (7 + 62 sedmice = 69
sedmica, a kada se primijeni princip „dan za godinu“ 69 sedmica = 483
godine), dolazimo u 27. godinu nove ere. Šta se desilo te godine? Isus Hrist
Ezra 7; knjiga „Istina i naše vrijeme“, dr Valter Fajt, Preporod, Beograd, strane 813.
55
~ 59 ~
je kršten na rijeci Jordan i tom prilikom pomazan Svetim Duhom: „U te
dane došao je Isus iz Nazareta u Galileji i Jovan ga je krstio u Jordanu. I
odmah, dok je izlazio iz vode, video je kako se razdvajaju nebesa i kako
Duh, kao golub, silazi na njega. S neba se čuo glas: ‘Ti si moj Sin, voljeni, ti
si po mojoj volji!’“ (Marko 1:9-11).
Apostol Luka u svom jevanđeIju jasno određuje događaje na osnovu kojih se može utvrditi da se radi o 27. godini: „U petnaestoj godini vladavine
cara Tiberija, kada je Pontije Pilat bio namjesnik Judeje, Irod tetrarch u
Galileji, a njegov brat Filip tetrarh u Itureji i Trahonitidi, i Lisanija tetrarh u
Avilini, u danima Kajafe i svešteničkog glavara Ane, riječ Božja došla je
Jovanu (Krstitelju), Zarijinom sinu, u pustinji“ (Luka 3:1-3).
Kao što vidimo, u 15-toj godini vladavine Tiberija (za koju se zna da je
27. godina nove ere) sljedeće osobe su imale funkcije: Pontije Pilat, Irod,
Filip, Lisanija, Ana i Kajafa, a u to vrijeme je krštavao Jovan Krstitelj. Isus je
kršten i pomazan tačno 27. godine nove ere kao što je zapisano u proročanstvima.
Postoji nastavak ovog proročanstva jer Danijel govori o 70 sedmica, a
do sada je rastumačeno 69 sedmica. Ostala je posljednja sedmica.
Stih 9:26 – „A poslije šezdeset i dvije sedmice pomazanik će biti pogubljen i ništa mu neće ostati.“
Ako 27. godina nove ere kada je Isus pomazan označava kraj proročanstva o 69 sedmica (7+62), onda 34. godina nove ere označava kraj 70 sedmica.
Jasno je da između 27 i 34. godine (posljednja ili 70-ta sedmica u proročanstvu) Pomazanik mora biti ubijen kao što piše: „a poslije šezdeset i dvije
sedmice pomazanik će biti pogubljen i ništa mu neće ostati“.
Stih 9:27 – „I on će tokom jedne sedmice potvrditi savez sa mnogima, a
u polovini te sedmice ukinuće žrtvu i žrtveni dar.“
Lična zamjenica „On“ odnosi se na Mesiju (riječ „On“ se potencira na
Mesiju zato što se u ovom Danijelovom proročanstvu pominje i vođa koji
dolazi da uništi Jerusalim - pogledati do kraja stih 9:26). Kontekst se međutim ne odnosi na tog vođu (rimski cezar koji je uništio Jerusalim), već na
Isusa Mesiju i to je jasno kada se uzme u obzir literalni stil i ispunjenje ovih
~ 60 ~
ali i svih drugih mesijanskih proročanstava.
I u Danijel 9:27 stoji: „On... sedmice...sedmice... On“, što ponovo naglašava Mesijinu ulogu. „On“ se odnosi na Mesiju. Isus Hrist je „On“ koji treba
da utvrdi zavjet koji je načinio sa Božjim narodom za jednu proročku sedmicu, što iznosi 7 godina kada se primijeni dosadašnji princip „dan za godinu“. Stih kaže da će pored utvrđivanja zavjeta za jednu sedmicu u polovini sedmice ukinuti i žrtvu i prinos. Polovina sedmice iznosi 3 i po godine,
a taj period posle 27. godine godine u kojoj je Isus kršten, dovodi nas u 31.
godinu. Hrišćanstvo prepoznaje 31. godinu kao godinu u kojoj je Isus ubijen razapinjanjem na krstu. Isusova smrt je donijela kraj žrtvenom sistemu
jer žrtveni sistem svoje ispunjenje dostiže u Isusu. 56
Kraj ove posljednje proročke sedmice nas dovodi u 34. godinu nove ere
kada su se Isusovi učenici okrenuli propovijedanju jevanđelja ostalim narodima (bezbožnicima), jer je Jevrejima kao Božjem izabranom narodu
isteklo vrijeme (490 godina) tokom kojeg su se trebali ponovo okrenuti
Bogu i prihvatiti Mesiju. Jevreji su odbacili Mesiju, a On je utvrdio novi
zavjet kako je i proročanstvo kazalo. Novi zavjet je, prema Bibliji, utvrđen
sa svim ljudi na svijetu koji vjeruju u Hrista.
Danijelovo proročanstvo o 70 sedmica je apsolutno istorijski ispunjeno
na Isusu Hristu i to tačno prema datumima koji su prorečeni stotinama
godina ranije. Brojna ispunjena proročanstva o Mesiji ni jedan ozbiljan
naučnik ili teolog tokom istorije nije uspio da ospori. Proročanstva ne dokazuju samo da je Isus Mesija već i da je Biblija autentična i nepogrešiva
Božja riječ.
56
„Božji plan spasenja“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 61 ~
6. ZAŠTO JE ZA ČOVJEKA ZNAČAJNO TO ŠTO JE ISUS - MESIJA (HRIST)
Na osnovu dokaza nedvosmisleno se može utvrditi da postoji Bog, da je
Biblija Božja riječ upućena čovjeku, da je Isus Hrist postojao istorijski i da je
On, na osnovu Biblije, Mesija ili Hrist.
Mesija ili Hrist znače Pomazanik, a to je neko ko je pomazan i određen
od Boga za misiju. Koja je to Isusova misija koju Mu je Bog odredio i zašto
je sve to značajno za čovjeka?
6.1. Čovjek je stvoren da vječno živi
Bog je, prema Bibliji, stvorio Nebo i Zemlju a kao krunu stvorio je čovjeka sa savršenim karakterom, „po Božjem obličju“: „Tada je Bog stvorio
čovjeka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju - stvorio je
muškarca i ženu“ (1. Mojsijeva 1:27).
Prvi par na Zemlji, Adam i Eva, odražavali su Božji karakter. Apsolutno
je nepojmljivo, nerazumno, nelogično da ako postoji vječni Bog koji je
stvorio čovjeka „po svom obličju“, da ga je stvorio da umre. Stvoriti čovjeka na svoju sliku nije podrazumijevalo smrtnost. Prvi čovjek je iz Stvoriteljevih ruku izašao da vječno živi.
Sve drugo što je Bog stvorio, stvorio je da služi čovjeku. Prvom čovjeku,
Adamu, data je sva vlast na zemlji: „Neka vlada nad morskim ribama, nad
stvorenjima koja lete po nebu, nad stokom, nad svom zemljom i nad svim
drugim životinjama što se miču po zemlji“ (1. Mojsijeva 1:26).
Adam je bio nastanjen na jedinstvenom mjestu koje se nazivalo edenski
ili rajski vrt: „Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga
obrađuje i da se brine o njemu“ (1. Mojsijeva 2:15).
Bog je Adamu dao i ženu ‐ nekoga ko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju: „Nije dobro da čovjek bude sam. Načiniću mu pomoćnicu da
ga dopunjuje“ (1. Mojsijeva 2:18).
Bog je proslavio prvi brak. Nakon što je blagoslovio Adama i Evu, Bog
im je rekao: „Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njom, i
budite gospodari nad morskim ribama i stvorenjima koja lete po nebu i nad
~ 62 ~
svim stvorenjima što se miču po zemlji“ (1. Mojsijeva 1:28).
Zemlja je tako trebala da bude nastanjena ljudima koji su odražavali
Božji karakter. Sve što je Bog stvorio i planirao za čovjeka bilo je savršeno:
„Bog je pogledao sve što je načinio i bilo je veoma dobro“ (1. Mojsijeva
1:31).
6.2. Grijeh je uzrok pojave smrti na zemlji
Bog je stvorio čovjeka kao biće, ne samo sa savršenim karakterom i da
vječno živi, već i sa slobodnom voljom. Slobodna volja podrazumijeva da
čovjek može slobodno odlučivati o svemu, iako svoje postojanje duguje
isključivo Stvoritelju. Slobodna volja je jedini način kojim je Bog mogao
dobiti istinsku ljubav od svojih stvorenja i jedini način da stvorenja iskuse
istinsku ljubav od Boga i drugih stvorenja. Svako ograničavanje čovjeka
značilo bi da je on stvoren kao automat ili namjensko biće.
Biblija nas obavještava da je Božji zakon temelj Njegove vladavine na
Nebu i tako je trebalo da bude na novostvorenoj teritoriji - Zemlji. Na pitanje koje su najveće zapovjesti iz Zakona, Isus Hrist je odgovarao na sljedeći
način: „‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom
i svim svojim umom.’ To je prva i najveća zapovjest. A druga je slična ovoj:
‘Voli svoga bližnjega kao samoga sebe.’ Cio Zakon [Tora ili 5 Mojsijevih
knjiga] i Proroci [proročke knjige] zasnovani su na ovim dvjema zapovjestima.“ (Matej 22:36-40).
Isus ovdje jasno kaže da je Božji zakon utemeljen na ljubavi prema
Stvoritelju i Njegovim stvorenjima. Bog je ljudima u jednom periodu istorije dao 10 zapovjesti u pisanoj formi kako bi čovjek znao kako se pokazuje
ljubav prema Bogu i Njegovim stvorenjima, kao temelj Zakona.
Ljudi kojima su date zapovjesti na planini Sinaj bili su pripadnici jevrejskog ili izraelskog naroda, jer su tada oni bili jedini narod na Zemlji koji je
poštovao Boga Stvoritelja.
Bog je, prije nego što je dao zapovjesti, svojim natprirodnim djelovanjem Jevreje oslobodio iz egipatskog ropstva. Bog je svojim riječima izgovorio zapovjesti pred cijelim narodom:
~ 63 ~
„Zatim je Bog izgovorio sve ove riječi:
(1) Ja sam Gospod, tvoj Bog, koji te je izveo iz egipatske zemlje, iz doma
robovanja. Nemoj imati drugih bogova osim mene.
(2) Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na
nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti
im služi, jer sam ja, Gospod, tvoj Bog, revnosni Bog, koji pohodim prestupe
očeva na sinovima, do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji me mrze, a
milost pokazujem i hiljaditom koljenu onih koji me vole i drže se mojih zapovjesti.
(3) Ne spominji ime Gospoda svog Boga na nedostojan način, jer
Gospod neće ostaviti bez kazne onoga ko nedostojno spominje njegovo
ime.
(4) Sjećaj se Šabatnog dana i smatraj ga svetim. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmi dan je Šabat posvećen Gospodu, tvom Bogu.
Ne radi nikakav posao, ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj rob, ni tvoja robinja, ni tvoja stoka, ni stranac koji živi u tvom gradu. Jer je za šest dana
Gospod stvorio nebesa i zemlju, more i sve što je u njima, a sedmog dana je
počinuo. Zato je Gospod blagoslovio Šabatni dan i posvetio ga.
(5) Poštuj svog oca i svoju majku da ti se produže dani na zemlji koju ti
daje Gospod, tvoj Bog.
(6) Ne počini zločin ubistva.
(7) Ne učini preljubu.
(8) Ne ukradi.
(9) Ne svjedoči lažno protiv svog bližnjeg.
(10) Ne poželi kuću svog bližnjeg. Ne poželi ženu svog bližnjeg, ni njegovog roba, ni njegovu robinju, ni njegovog bika, ni njegovog magarca, niti
išta što pripada tvom bližnjem“ (2. Mojsijeva 20:1-17).
Božji zakon se zasniva na ljubavi prema Bogu (prvih četiri zapovjesti) i
Božjim stvorenjima - čovjeku (ostalih šest zapovjesti): „Ljubav je ispunjenje
Zakona“ (Rimljanima 13:10).
Božji zakon, kao odraz Njegovog karaktera, je vječan, pravedan i
nepromjenljiv: „Djela ruku njegovih istinita su i pravedna, pouzdane su sve
naredbe njegove, utemeljene su za sva vremena, zauvjek...“ (Psalmi 111:7~ 64 ~
8).
U daru slobodne volje koju je Bog dao čovjeku postojala je alternativa mogućnost za zloupotrebu. Čovjekova slobodna volja sama po sebi podrazumijeva da čovjek može da bira hoće li ili neće biti poslušan Božjem zakonu, odnosno svom Stvoritelju.
Prestup Božjeg zakona Biblija naziva grijeh: „Ko god čini grijeh, on prestupa zakon, jer grijeh je prestup zakona“ (1. Jovanova 3:4).
Božji zakon predviđa smrt kao kaznu za grijeh: „Jer plata za grijeh je
smrt…“ (Rimljanima 6:23).
Iako stvoreni sa savršenim karakterom i sa sklonošću prema dobru, Adam i Eva ne bi mogli da dokažu svoju ljubav Bogu ako bi bili lišeni mogućnosti da biraju između dobra i zla.
Adam je na vrijeme upozoren da će smrt biti posljedica grijeha: „Sa
svakog jestivog drveta u vrtu jedi. Ali s drveta spoznanja dobra i zla ne smiješ jesti, jer onog dana kada budeš jeo s njega, sigurno ćeš umrijeti“ (1.
Mojsijeva 2:16).
Prvi ljudi su svojevoljno počinili grijeh i otkazali poslušnost Bogu, iako ih
je, kako Biblija govori, na to lukavo naveo Sotona, duhovno biće koje je
prethodno na Nebu odbilo da poštuje Zakon i zbačeno je sa Neba. 57
Sotona je zbog čovjekovog grijeha postao vladar i uzurpator na ovoj
planeti. Vlast koju je Bog dao Adamu na zemlji preuzeo je osvajač Sotona
prema biblijskom principu: „Jer svako robuje onom ko ga savlada“ (2. Petrova 2:19).
Biblija naziva Sotonu vladarem i bogom ovog svijeta, kao i izvorom svakog zla na Zemlji. Sotonina vlast i prokletstvo grijeha skratili su ljudski vijek, oslabili čovjekovo tjelesno zdravlje i moralnu i intelektualnu snagu, a
svijet je ispunjen zlom svake vrste: „On (Sotona) je bio ubica ljudi od početka i nije ostao postojan u istini, jer u njemu nema istine. Kad govori laž,
svoje govori, jer je lažov i otac laži“ (Jovan 8:44).
Sotona je tražio od Isusa da mu se pokloni kako bi mu zauzvrat dao
1. Mojsijeva glava 3; Otkrivenje 12:9; kategorija „Sotona i demoni“ na
www.religija.me.
57
~ 65 ~
svjetsku vlast:
„Zatim ga je odveo na visinu i pokazao mu odjednom sva carstva svijeta. I Đavo (Sotona) mu je rekao: „Daću ti vlast nad svima njima i njihovu
slavu, jer je meni predata i dajem je kome hoću“ (Luka 4:5-6).
Isus nije prigovorio na ovu Sotoninu tvrdnju da ima vlast nad svijetom,
već je odbio njegovu ponudu. Prije nego što je uhapšen i izveden na smrt,
Isus je rekao učenicima:
„Sada je suđenje ovom svijetu, sada će vladar ovog svijeta biti izbačen“
(Jovan 12:31).
„Više neću mnogo govoriti s vama, jer dolazi vladar svijeta“ (Jovan
14:30).
Padom u grijeh, iako slobodnom voljom, ali pod uticajem začetnika grijeha Sotone, do tada savršeni čovjek postao je smrtan. Prekršeni Božji zakon - grijeh, zahtijevao je smrt grešnika, Adama i Eve.
Grijeh je, kao čin direktno uperen protiv Boga i Njegove vladavine utemeljene na ljubavi, postao najveći problem na Zemlji iz kojeg proističu svi
drugi problemi, a kao posljedica grijeha pojavila se smrt.
6.3. Smrt se sa prvog čovjeka proširila na sve ljude
„Zato, kao što je kroz jednog čovjeka u svijet ušao grijeh i preko grijeha
smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili...“ (Rimljanima
5:12)
Apostol Pavle, kojeg je Isus Hrist izabrao za svog učenika kako bi propovijedao vjeru Hristovu, ovdje kaže da se „smrt proširila na sve ljude jer su
svi sagriješili“. Površnim čitanjem može se steći utisak da se smrt proširila
na ljude jer su svi grešni. Biblija nas, međutim, obavještava da svi ljudi umiru jer se smrt na sve proširila kao posljedica grijeha prvog čovjeka, Adama.
Biblija kaže da je Bog čitavo čovječanstvo stvorio u jednom čovjeku, „u
Adamu“. Šta to znači „u Adamu“?
„I učinio je (Bog) da od jedne krvi sav rod čovječiji živi po svemu licu zemaljskom…“ (Djela 17:26).
~ 66 ~
Prema Bibliji, kada je Adam stvoren stvoreni su svi ljudi koji će živjeti
tokom cijele istorije planete Zemlje. Fraza „u Adamu“ podrazumijeva kolektivno jedinstvo čovječanstva. U Adamu je bio zajednički život ljudskog
roda. Čovječanstvo je Božjim činom stvaranja bilo predodređeno u Adamu.
Biblijskim jezikom rečeno, bili smo u Adamovim „bedrima“ kada ga je Bog
stvorio, to jest mi smo svi njegovi potomci, a on praotac svih nas. Tako
smo svi mi zbog Adamovog grijeha, isto kao i Adam, osuđeni na smrt i umiremo, jer smo jedno sa Adamom i rađamo se kao potomci praoca koji je
podlegao grijehu i izgubio pravo na vječni život za koji je stvoren. Apostol
Pavle dodatno potvrđuje stav da je čovječanstvo pod smrtnom osudom
zbog Adamovog grijeha:
„Jer presuda koja je uslijedila zbog jednog prestupa dovela je do osude…“ (Rimljanima 5:16)
„Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog…“ (Rimljanima 5:17)
„Zato, dakle, kao što je sagrješenjem jednog na sve ljude došla osuda…“
(Rimljanima 5:18)
„Jer kao što u Adamu svi umiru...“ (1. Korinćanima 15:22)
Prema Božjem zakonu, krivica i kazna se ne mogu prenositi na drugog.
Apostol Pavle je dobro poznavao Zakon i on je znao šta je Bog rekao u
Bibliji:
„Neka očevi ne budu pogubljeni zbog djece, i djeca neka ne budu pogubljena zbog očeva. Neka svako bude pogubljen zbog sopstvenog grijeha“
(5. Mojsijeva 24:16).
„Sin neće snositi krivicu za prestupe svog oca, niti će otac snositi krivicu
za prestupe svog sina. Na pravedniku će biti njegova pravednost, a na zlikovcu će biti njegova zloća“ (Ezekijel 18:20).
Razlog zašto smo osuđeni na smrt zbog Adamovog grijeha nije prenošenje krivice sa njega na nas, jer to Božji zakon ne dozvoljava, već što smo
sudjelovali u Adamovom grijehu, jer smo bili „u Adamu“.
Život koji je Adam prenio na svoje potomstvo, a to su svi ljudi, je život
koji je prema Božjem zakonu već sagriješio, život koji stoji osuđen i život
koji mora umrijeti. Kada je Adam sagriješio to je podrazumijevalo ne samo
Adamovu, nego i smrt cijelog čovječanstva koje je trebalo da se rodi od
~ 67 ~
njega kao praoca.
Apostol Pavle u svojim spisima upoređuje Adama sa Isusom Hristom.
Citat u Rimljanima 5:14 koji govori o Adamu završava se na sljedeći način:
„…Koji je (Adam) tip onoga koji je imao da dođe (Isusa Hrista)…“
Apostol Pavle ovdje i na druga mjesta u svojim spisima predstavlja Adama kao Hristov tip ili obrazac i Hrista naziva posljednji ili drugi Adam. 58
Postoji važna paralela između Adama i Hrista koja će biti značajna za naše
dalje proučavanje.
6.4. Svi ljudi su od prvog čovjeka naslijedili i ropstvo grijehu
(grešne sklonosti)
Pošto su poslušali Sotoninu volju, Adam i Eva ne samo što su postali
smrtni nego i robovi grijehu (sa grešnim sklonostima), 59 a samim tim i robovi Sotone: „Jer svako robuje onom ko ga savlada“ (2. Petrova 2:19).
Adam je, padom u grijeh, na svoje potomstvo prenio, osim smrti, i
grešnu, izopačenu prirodu, što Biblija potvrđuje na više mjesta.
Izraelski kralj David od Boga nadahnut potvrdio je da je od samog začeća i rođenja bio u stanju bezakonja: „Gle, u bezakonju sam rođen, u grijehu
me je začela majka moja“ (Psalam 51:5).
Postoji, kako apostol Pavle kaže, „zakon grijeha i smrti“ u našem biću, a
to je grijeh u nama, u našoj ljudskoj prirodi: „Ali u svojim udovima vidim
drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog uma i zarobljava me zakonom
grijeha koji je u mojim udovima“ (Rimljanima 7:23).
Apostol Pavle je u Bibliji rekao i za religiozne ljude i za bezbožnike (ateiste) da su svi grešni i krivi pred Bogom:
„Jer smo upravo optužili sve… Nema pravednog čovjeka, nema nijednog… Svi su zastranili…, nema nikoga ko čini dobro, nema nijednog…“
(Rimljanima 3:9-18)
„Da svaka usta zanijeme i da sav svijet bude kriv Bogu.“ (Rim. 3:19)
58
59
1. Korinćanima 15:45-47.
Rimljanima 7:14-24.
~ 68 ~
Zašto su svi ljudi grešni i krivi pred Bogom? Zato što je čovjek rob grijeha i Sotone, rađa se sa grešnom prirodom jer je bio „u Adamu“ kada je on
sagriješio i kada se Adamova priroda izopačila.
Čovjek nasljeđuje tu izopačenu prirodu isto kao što je naslijedio smrt,
jer sa Adamom svi dijelimo zajednički život od stvaranja, a proizvod naše
grešne prirode su naša zla djela tokom života čija je suština sebičnost, odnosno ljubav prema samome sebi.
Dakle, čovjek ima grešnu prirodu koju nasleđuje po rođenju, a ima i lične grijehe tokom života koji se prenose se na potomstvo čineći tako svaku
narednu generaciju sve slabijom i podložnijom grijehu.
Čovjek se zaista našao u beznadežnoj situaciji. Rob je grijeha i smrti, a
samim tim i rob Sotone. Kompletan svjetski sistem, na osnovu Biblije, kontrolišu Sotona i demoni koristeći ljude kao oruđe. 60
Religijski svijet, politika, ekonomija, obrazovanje, tehnologija, kultura,
sport, zabava i svi drugi aspekti života na ovom svijetu, prožeti su sotonskim principom grijeha i borbe protiv Boga. To konkretno znači da čovječanstvo nema nikakvog načina da samo riješi ovaj problem.
6.5. Isus je postao Mesija (Hrist) da bi spasio čovjeka od grijeha i smrti
Radosna ili dobra vijest (na grčkom jeziku - jevanđelje) je da će Bog da
spasi ljudski rod od grijeha i smrti, a samim tim i od ropstva Sotone.
Bog je u Bibliji objavio da će Planom spasenja koji postoji od vječnosti
(prije mjerljivih vremena), 61 mnogo prije nego što je čovjek sagriješio, opunomoćiti svog Sina koji će postati Mesija ili Hrist (Pomazanik) da sprovede Plan spasenja i postane čovjekov Spasitelj: „A mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta“ (1. Jovanova 4:14).
Prema vječnom, nepromjenljivom i pravednom Božjem zakonu Adam je
trebao da bude kažnjen smrću odmah nakon što je sagriješio, jer je „plata
za grijeh smrt“. Da je Adam odmah umro, ni jedan se čovjek nikada ne bi
Kategorije „Okultizam“, „Sotona i demoni“, „Spiritizam“, „Tajna društva“, „Antihrist“, „Paganizam“ na www.religija.me.
61
2. Timoteju 1:9 (pogledati referencu postavljenu za ovaj stih u Bibliji); Titu 1:2.
60
~ 69 ~
rodio i čovječanstvo ne bi postojalo.
Zašto onda Adam nije odmah umro? Zato što je, kako Biblija kaže, Bog
aktivirao Plan spasenja kojim će Sin Božji umjesto čovjeka biti žrtva za grijehe kako bi čovjek bio oslobođen od osude Zakona i dobio šansu za novi
vječni život za koji je prvobitno stvoren.
Sin Božji će, prema Planu spasenja, platiti kaznu umjesto čovjeka i biti
žrtva pomirenja između čovjeka i Boga, protiv koga je čovjek sagriješio i
protiv čije vladavine je pobunjen: „On [Isus] je žrtva pomirenja za naše
grijehe…“ (1. Jovanova 2:2).
Šta je Bog uradio prije nego što je Adama i Evu udaljio iz edenskog vrta
nakon grijeha?
„Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i
obukao ih“ (1. Mojsijeva 3:21).
Bog je našim praroditeljima pripremio odjeću od životinjske kože kojom
je pokrio njihovu golotinju, što znači da je smrt nevine životinje bila prva
smrt svih vremena u svemiru i ona je ukazivala na buduću smrt nevinog
Sina Božjeg.
Bog je nakon pada u grijeh uspostavio žrtveni sistem u koji će kroz istoriju sudjelovati svi ljudi koji vjeruju u Boga i obećanje o spasenju. 62 Sistem
životinjskih žrtava je bio čovjekov podsjetnik da je čovjek prouzrokovao
smrt na Zemlji i da je on trebao da umre za grijeh, ali da mu je Bog našao
zamjenu - umrijeće nevini Sin Božji kako bi čovjek mogao da živi, a obredno klanje nevinih životinja simbolično će ukazivati na smrt Sina Božjeg.
Kategorija „Biblijski praznici“ na www.religija.me; kategorija „Tipologija“ na
www.religija.me; „Božji plan spasenja“, Pavle Simović, www.religija.me; „Svetinja“, Joe & Ann Davidson, www.religija.me.
62
~ 70 ~
7. BOŽJI PLAN SPASENJA ČOVJEKA KROZ ISUSA HRISTA
Plan spasenja čovjeka od grijeha i smrti je plod Božje ljubavi prema
čovjeku koja je uzvišena i za ljudski razum neshvatljiva.
Bog je, kako Biblija kaže, ljubav. 63 Ljubav nije samo jedna od Božjih osobina, nego je On ljubav po svojoj suštini, što je dosta nerazumljivo za
čovjekov ograničeni um.
Svi pisci Novoga zavjeta su izabrali da upotrijebe tada rijetko korišćenu
riječ „agape“ da definišu Božju ljubav. Razlika između te ljubavi i ljudskih
ljubavi je ogromna.
Ljudska ljubav je uslovna i sebična zato što je čovjek od pada u grijeh po
prirodi sklon zlu. Grijeh je izopačio „agape“ ljubav koja je bila u prvom
čovjeku Adamu, i to se prenijelo na njegovo potomstvo - sve ljude. Agape
ljubav se pretvorila u samoljublje (sebičnost).
Božja „agape“ ljubav je, za razliku od ljudske, bezuslovna i nesebična.
Ona teče od Boga spontano, nezavisno o našoj dobroti.
Ljudska ljubav je promjenljiva i nepouzdana dok je Božja ljubav nepromjenljiva i pouzdana: „Volim te ljubavlju vječnom“ (Jeremija 31:3).
Zbog ovakve ljubavi Bog je načinio Plan spasenja čovjeka i pristao da
žrtvuje svog Sina: „A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos,
dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5:8).
Sin Božji je pokazao „agape“ ljubav kada je pristao da bude Mesija, Spasitelj čovječanstva, jer Njegova uloga ne predstavlja samo titulu Spasitelja,
već neizmjernu žrtvu.
7.1. Zašto samo Isus Hrist može da bude Spasitelj
Biblija nas obavještava da postoji jedan Bog:
„...Postoji samo jedan Bog“ (1. Korinćanima 8:4)
„Jer jedan je Bog...“ (1. Timoteju 2:5).
„Ti veruješ da postoji jedan Bog, zar ne? Sasvim dobro činiš“ (Jakov
63
1. Jovanova 4:7-10.
~ 71 ~
2:19).
Biblija kaže da Bog ima svog Sina. Bog je lično, kako Biblija izvještava,
glasom sa Neba potvrdio da je Isus Hrist Njegov Sin:
„A glas sa neba reče: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji!“
(Matej 3:17).
„Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji! Njega slušajte!” (Matej
17:5).
Isus je za sebe tvrdio da je Sin Božji:
„A prvosveštenik mu reče: Zaklinjem te Bogom živim, reci nam da li si ti
Hristos, Sin Božiji? Ti kaza, reče Isus...“ (Matej 26:63-64).
„...Kako onda vi onome koga je Otac posvetio i poslao na svijet kažete:
‘Huliš’, zato što sam rekao: Ja sam Božji Sin?“ (Jovan 10:36).
Religijske vođe iz Isusovog vremena tražile su Njegovu smrt zato što se
On predstavljao kao Sin Božji: „Mi imamo zakon i po našem zakonu on
treba da umre, jer je za sebe tvrdio da je Božji Sin“ (Jovan 19:7).
Isusovi učenici su vjerovali da je On Sin Božji: „Tada ih on (Isus) upita
(učenike): „A šta vi kažete, ko sam ja? Simon Petar mu odgovori: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga“ (Matej 16:15-16).
Sin Božji je, prema Bibliji, postojao mnogo prije nego što se rodio kao
čovjek na Zemlji, u gradu Betlehemu u današnjem Izraelu: „A ti, Betleheme
Efrato, koji si premalen da budeš među hiljadama Judinim, iz tebe će mi
izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od početka, od vječnih
vremena“ (Mihej 5:2).
Isus je sam potvrdio da je postojao prije nego što se rodio kao čovjek:
„...Jer nijesam sišao s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koj
me je poslao“ (Jovan 6:38).
„Izašao sam od Oca i došao na svijet“ (Jovan 16:28).
Biblija kaže da je Isus jedinstveni Sin Božji i naziva ga Jedinorođeni:
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina...“ (Jovan 3:16).
„I Riječ (Sin) je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca...“ (Jovan 1:14).
Hrist je jedini rođen od Boga. Rođen od Boga u suštini znači proistekao
~ 72 ~
ili izašao od Boga. Ni jedno drugo biće nije rođeno od Boga. Ostala bića,
kao što su anđeli ili ljudi, prema Bibliji, nijesu rođena od Boga već ih je Bog
stvorio: „Jer kome je od anđela Bog ikada rekao: ‘Ti si moj sin, ja te danas
rodih?’ I još: ‘Ja ću biti njegov otac, a on će biti moj sin’“ (Jevrejima 1:5).
Odnos Otac-Sin je postojao prije nego što je bilo šta stvoreno:
„Ko je podigao sve krajeve zemaljske? Znaš li kako mu je ime i kako je
ime sinu njegovom?“ (Priče 30:4).
„A sada ti, Oče, proslavi me svojom slavom koju sam imao s tobom prije
nego što je svijet postao“ (Jovan 17:5).
Bog je preko rođenog Sina stvorio sve što postoji: „Jer je kroz njega (Sina) sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su
to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti...“ (Kološanima 1:16).
Sin je na taj način postao naslednik svega Očevog, jer sve što je ikada
stvoreno, stvoreno je kroz Sina i za Sina:
„Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina govorio našim
praočevima preko svojih proroka, u ovim posljednjim danima obratio se
nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i svijet
stvori“ (Jevrejima 1:1, 2).
„Sve je stvoreno kroz njega i za njega. On je prije svega, i sve je u njemu
objedinjeno“ (Kološanima 1:16, 17)
Kao naslednik svega Sin Božji je naslijedio ili primio, prije svega, Očev
život, a to je vječni život: „Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu
dao da ima život u sebi“ (Jovan 5:26). Ovaj život - izvorni, vječni i život sam
po sebi, Hrist je naslijedio božanskim rođenjem jer je On jedinorođeni Sin.
Sin Božji je naslijedio i Očevo ime, a u Bibliji „ime“ označava karakter i
autoritet: „...I postao je toliko veći od anđela koliko je ime koje je nasledio
uzvišenije od njihovog imena“ (Jevrejima 1:4). Sin Božji je na Zemlju došao
u Očevo ime, što znači sa Očevim autoritetom: „Ja sam došao u ime svog
Oca...“ (Jovan 5:43). Sin Božji se zato poštuje kao i Otac: „...Da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga
je poslao“ (Jovan 5:23).
Sin je naslijedio svu vlast na Nebu i na Zemlji: „Tada im Isus priđe i reče:
Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ (Matej 28:18). Otac je sve stavio
~ 73 ~
pod vlast Sina jer je Sin Očev naslednik: „Jer Bog je sve pokorio pod njegove noge“ (1. Korinćanima 15:27). Jedino Otac nije pod vlast Sina:
„A kad kaže da je sve pokoreno, jasno je da je pokoreno sve osim onoga
koji mu je sve pokorio. A kad mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin
pokoriti onome koji mu je sve pokorio, da Bog bude sve svima“ (1. Korinćanina 15:27-28).
Biblija kaže da je Sin Očeva slika: „On (Isus) je slika nevidljivog Boga...“
(Kološanima 1:15). Sin je po prirodi isto što i Otac. Otac je Bog a samim tim
i Njegov Sin je Bog, jer Sin ima Očevu prirodu rođenjem od Oca: „Jer u
njemu (Isusu) živi svaka punina Božanstva tjelesno“ (Kološanima 2:9).
Božansko jedinstvo Oca i Sina potvrđuje se, prema Bibliji, činjenicom da
oni imaju isti Duh. Apostol Pavle govori da je Božji Duh i Hristov Duh: „Ali
vi ne živite po tijelu, nego po Duhu, ako Božji Duh zaista prebiva u vama.
Ali ako neko nema Hristov Duh, taj nije Njegov“ (Rimljanima 8:9).
Šta je Isus govorio o sebi dok je živio na Zemlji: „Ja i Otac jedno smo“
(Jovan 10:30). Nakon Isusove izjave da su On i Otac jedno Jevreji su uzeli
kamenje da Ga kamenuju: „Pokazao sam vam mnoga dobra djela Oca
mog. Za koje me od tih djela kamenujete?“ Judejci su mu odgovorili: „Ne
kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda
si čovjek, praviš da si Bog“ (Jovan 10:32-33).
Da je Isus zaista bio samo ono čime su Ga smatrali, običan čovjek, onda
bi Njegove riječi bile hula na Boga, ali On nije hulio i to je objavio riječima
da je Sin Božji čime se poistovjećivao sa Ocem. Njegova jednakost sa Ocem
zasnovana je na Njegovom sinaštvu: „Zato su Judejci još više tražili priliku
da ga ubiju, jer ne samo da je po njima kršio Šabat nego je i Boga nazivao
svojim Ocem, izjednačavajući se s Bogom“ (Jovan 5:18).
Boga niko nikada od stvorenja nije video niti Ga može vidjeti u Njegovoj
svetosti, slavi i svjetlosti: „Ali ne možeš vidjeti moje lice, jer čovjek ne može
mene vidjeti i ostati živ“ (2. Mojsijeva 33:20). Prema Bibliji, jedino Sin ima
direktni pristup Ocu i samo Sin u potpunosti zna kakav je Otac: „Jedinorođeni Sin, koji je Ocu u naručju, on ga je obznanio“ (Jovan 1:18).
Biblija nam jasno daje identitet Isusa Hrista - On je rođeni Sin Božji koji
ima sve osobine Oca.
~ 74 ~
Čovjek je sagriješio protiv Boga, protiv Zakonodavca, prestupio je Božji
zakon zbog kojeg je osuđen na smrt, a Zakon je vječan i nepromjenljiv i
smrt kao kazna je neminovnost. Jedini mogući način da čovjek pred vječnim i nepromjenljivim Božjim zakonom bude pravedno i legalno spašen od
smrti jeste da Zakonodavac zamijeni čovjeka - da Zakonodavac položi život
umjesto prestupnika Zakona - čovjeka.
Zakonodavac, odnosno Bog, ne može da umre jer je On život sam po
sebi, On je besmrtan, On je izvor života i svega što postoji, On održava sve
što postoji i od Njega sve zavisi, On nema početka ni kraja i samim tim je
vječan i beskrajan, On je svemoguć, sveznajuć, sveprisutan, On je izvan
vremena i prostora, On je savršen, On je Biće koje niko nikad neće moći da
spozna i istraži, čije shvatanje prevazilazi svaki um. Ali Bog prije mjerljivih
vremena, prije nego što je išta stvoreno, ima Sina koji ima sve osobine
Oca, koji je po prirodi, karakteru i autoritetu jednak sa Ocem, Zakonodavcem. Sin Božji je na taj način jedino Biće u svemiru čiji život može biti prihvatljiv pred vječnim i nepromjenljivim Božjim zakonom kao zamjena za
čovjekov život.
Da bi Sin Božji pravedno i legalno ispunio dug prema Zakonu umjesto
čovjeka i spasio čovjeka od grijeha i smrti, On se morao odreći svog Božanstva i postati čovjek jer je čovjek prekršio Zakon i čovjek je osuđen na smrt:
„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i
poslušnog Zakonu, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas
Bog usvojio kao sinove“ (Galatima 4:4).
Sin Božji se, prema Bibliji, utjelovio i rodio kao čovjek oko 4000 godina
nakon stvaranja prvog čovjeka, a prije oko 2000 godina:
„I on je postao čovjek od krvi i mesa“ (Jevrejima 2:14).
„Naprotiv, odrekao se samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan
ljudima“ (Filibljanima 2:7).
Sin Božji se rodio u porodici koja je bila iz Abrahamove loze, kako je Bog
i obećao vjekovima ranije. 64 Njegova majka Marija je bila djevica kada je
zatrudnila, kako su i najavljivala proročanstva iz Starog zavjeta: „Bog je
64
Galatima 3:7-18; Matej 1:1-17.
~ 75 ~
poslao anđela Gabriela u galilejski grad Nazaret, djevici isprošenoj za
čovjeka iz Davidovog doma koji se zvao Josif. Djevica se zvala Marija. Kad
je anđeo ušao k njoj, rekao joj je: ‘Raduj se privilegovana, Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama.’ ... Evo, zatrudnjećeš i rodićeš sina.
Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega... Marija reče
anđelu: ‘Kako će to biti, kad još ne znam za muža?’ Anđeo joj reče: ‘Sveti
Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će dijete koje ćeš
roditi biti sveto, Božji Sin’.“ (Luka 1:26-35).
Sin Božji je dobio ime Isus, prema nalogu koji je anđeo dao Mariji. Ime
Isus, ili na hebrejskom Ješua, znači „Bog koji spasava“.
Bog je Isusa, krštenjem u 30. godini života, pomazao Svetim Duhom da
bude Spasitelj čovjeka: „Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa
se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na
njega. A glas sa neba reče: ‘Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji!’“
(Matej 3:16-17). Isus je tako postao Hrist (Mesija ili Pomazanik).
Plan spasenja čovjeka od grijeha i smrti koji će Isus Hrist sprovesti
mogla je da osmisli samo beskrajna mudrost koju jedino ima Bog.
7.2. Pravedno i legalno spasenje
Biblija nas obavještava da je Isus Hrist za vrijeme života na Zemlji kao
čovjek uradio sve što je neophodno za pravedno i legalno spasenje čovjeka
od grijeha i smrti:
• bio je savršeno pravedan pobijedivši grijeh: „On nikakav grijeh nije
počinio…“ (1. Petrova 2:22).
• preuzeo je na sebe čovjekove grijehe: „On je u svom tijelu ponio naše grijehe...“ (1. Petrova 2:24).
• platio je smrću (postao je žrtva) za čovjekove grijehe koje je preuzeo
na sebe: „Hrist je umro za naše grijehe.“ (1. Korinćanima 15:3).
Hrist je umro kao jedini čovjek u istoriji čovječanstva koji je pred Božjim
zakonom bio bez grijeha - savršeno pravedan. On je morao da umre jer je
pristao da bude žrtva umjesto čovjeka - da na sebe preuzme čovjekove
grijehe i da umre za te grijehe kako bi čovjeku bili oprošteni grijesi i čovjek
~ 76 ~
dobio šansu za novi život.
Pobijedivši grijeh za života i umrijevši bez grijeha Hrist je po Zakonu pobijedio smrt koja je posljedica grijeha: „Smrt je uništena u pobjedi. Smrti,
gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoj žalac? Žalac koji uzrokuje smrt je
grijeh…“ (1. Korinćanima 15:54-57).
Bog je Hristu vratio život nakon smrti - vaskrsnuo Ga je. 65 Njegovo
vaskrsenje iz groba nakon tri dana je dokaz pobjede nad grijehom i smrću:
„Ali Bog ga je vaskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da
ga smrt zadrži“ (Djela 2:24).
Biblija kaže da su za spasenje čovjeka značajne sve zasluge Isusa Hrista
koje je ostvario za vrijeme svog života na Zemlji:
• pobjeda nad grijehom;
• preuzimanje čovjekovih grijeha na sebe;
• smrt za preuzete čovjekove grijehe.
Zašto je značaj Hristovih zasluga ogroman za čovjeka? Zato što je Hrist
sve to uradio kao Zastupnik ili Predstavnik čovječanstva pred Božjim zakonom i na taj način se Hristove zasluge uračunavaju kao čovjekove. To je
radosna vijest (jevanđelje) koju Bog ima za čovjeka.
Hrist je kao Zastupnik čovječanstva svojim zaslugama apsolutno iskupio
čovjeka pred Božjim zakonom i čovjek više nema bilo kakav dug prema
Zakonu, što čovjeka vraća u Adamov položaj prije pada u grijeh:
• čovjek je savršeno pravedan pred Božjim zakonom (Bogom) kao što
je bio Adam prije grijeha, jer je Hrist kao čovjekov Zastupnik bio
savršeno pravedan pred Zakonom (Bogom) i pobijedio grijeh;
• čovjekovi grijesi pred Božjim zakonom zbog kojih čovjek mora da
umre se opraštaju, jer je Hrist kao čovjekov Zastupnik preuzeo
čovjekove grijehe na sebe i umro za te grijehe;
• čovjek će biti vaskrsnut na vječni život, jer je Hrist kao čovjekov
Zastupnik i pobjednik nad grijehom, pobijedio smrt i vaskrsnut je na
vječni život.
Knjiga „Isusov zločin“, poglavlje Istraživanje vaskrsenja, Li Strobel, Metafizika,
Beograd, 2004.
65
~ 77 ~
Da li to znači da je Hrist Zastupnik i Predstavnik svakog čovjeka i da će
svaki čovjek biti spašen i vaskrsnut na vječni život? Biblija kaže da je spasenje Božji dar čovjeku: „Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni
život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda“ (Rimljanima 6:23). Svaki dar se
mora primiti, a dar spasenja se prima vjerom u Hrista. Čovjek mora da vjeruje u Hrista kao svog Spasitelja da bi se spasio:
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko
ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život.“ (Jovan 3:16).
„Jer ako svojim ustima priznaješ da je Isus Gospod - i ako u svom srcu
vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen“ (Rimljanima 10:9).
Hrist je bio jasan dok je živio na Zemlji - od ljudi je tražio da Mu vjeruju:
„Ja sam vaskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće…“ (Jovan 11:25).
Isus Hrist je, prema Bibliji, Zastupnik svakog čovjeka koji vjeruje u Njega
i Božji plan spasenja, a to mogu biti svi ljudi u istoriji čovječanstva.
Kako je moguće da Isus Hrist bude čovjekov Zastupnik pred Božjim zakonom i da se ono što je On uradio uračunava kao da je uradio svaki
čovjek koji vjeruje u Njega? Kako je moguće da Isus preuzme na sebe
čovjekove grijehe i umre za te grijehe da bi čovjek imao vječni život? Da li
je spasenje na ovaj način pravedno i legalno?
Sada dolazimo do važne paralele između Adama i Isusa koju smo ranije
pomenuli, a koja čini srž spasenja.
Apostol Pavle u Rimljanima 5:14 kaže da je Adam „tip onoga koji je imao da dođe“ (Isusa), a u 1. Korinćanima 15:45 naziva Isusa posljednji ili
drugi Adam. Kako to da je Adam bio tip onoga koji je imao da dođe, Isusa, i
kako to da je Isus posljednji ili drugi Adam?
„Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog, koliko će više oni koji
primaju izobilje blagodati (milosti) i dar pravednosti u životu carovati kroz
jednog - Isusa Hrista! Zato, dakle, kao što je sagrješenjem jednog na sve
ljude došla osuda, tako i pravdom jednog dođe na sve ljude opravdanje
života“ (Rimljanima 5:17).
Apostol Pavle ovdje kaže, a to je intencija postavljanja paralele u Bibliji
između Adama i Isusa, da će sve što nas je obuhvatilo zbog Adama (grijeh i
~ 78 ~
smrt kao posljedica grijeha), obuhvatiti i zbog Hrista (pobjeda na grijehom
i smrću).
Ukupna namjera paralele između Adama i Hrista počiva na kolektivnom
jedinstvu čovječanstva - „u Adamu“ i „u Hristu“.
Bog je svojom neograničenom silom stavio zajednički život ljudskog roda „u Hristu“, isto kao što je stavio „u Adamu“ prilikom stvaranja. Biblija
zato kaže da je Adam tip Onoga koji ima da dođe, Isusa Hrista.
Razlog zašto je Adamov grijeh donio smrtnu osudu na čitavo čovječanstvo, nije zato što Bog prenosi Adamovu kaznu na nas, nego zato što je
čovječanstvo bilo „u Adamu“. Svi umiru jer su svi sagriješili „u Adamu“, mi
smo sudjelovali u njegovom grijehu, bili smo uključeni u njegov grijeh, jer
je zajednički život ljudskog roda bio „u Adamu“.
Isto tako, Hristova savršena pravednost pred Zakonom i pobjeda nad
grijehom i smrću mogu nam se legalno pripisati, ne putem prenošenja
zasluga sa Hrista na nas, nego zato što je Božjim činom čitavo čovječanstvo
bilo „u Hristu“. Mi smo sudjelovali i bili smo uključeni u Hristovoj pravednosti pred Zakonom i pobjedi nad grijehom i smrću, jer je zajednički život
ljudskog roda bio u „u Hristu“.
Biblija nas nedvosmisleno uči da je čovječanstvo povezano u zajednički
život. Stvaranjem je čovječanstvo bilo „u Adamu“, a Planom spasenja Bog
nas je stavio „u Hristu“: „Iz koga ste vi u Hristu Isusu…“ (1. Korinćanima
1:30). Mi smo „iz Boga u Hristu“, ili Bog nas je stavio „u Hristu“.
Bog je u Marijinoj utrobi sjedinio Hristovu savršenu božansku prirodu
sa čovječanstvom. Ne samo što se Sin Božji odrekao svojih božanskih osobina i utjelovio na način što je Bog u Njemu stavio zajednički život ljudskog
roda, nego se Sin Božji utjelovio sa ljudskom prirodom kao što je naša, a to
je grešna priroda koju je od Adama naslijedio svaki čovjek i kojoj je potrebno spasenje:
„Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela…“ (Rimljanima 8:3).
„Onoga koji nije znao grijeha, (Bog) učini grijehom nas radi…“ (2. Korinćanina 5:21).
Utjelovljenjem u ljudskoj prirodi Sin Božji se pravedno kvalifikovao da
postane drugi Adam i pred Božjim zakonom dobio pravo da bude Zastup~ 79 ~
nik čovječanstva.
Ali kako se Isus kvalifikovao da preuzme ljudske grijehe? Osim što je bio
Sin Božji, jedno sa Bogom, i jedino Biće u svemiru koje može da zadovolji
zahtjeve Božjeg zakona u korist čovjeka, Isus je u ljudskoj prirodi bio savršeno pravedan pred Zakonom pobijedivši grijeh i kao pravednik se kvalifikovao da može preuzeti ljudske grijehe.
Biblija kaže da je Isus morao i da umre za čovjekove grijehe koje je preuzeo na sebe kako bi grijesi mogli biti oprošteni čovjeku jer, po Božjem
zakonu, bez prolivanja krvi nema oproštenja grijeha: „I po Zakonu se skoro
sve čisti krvlju i bez prolivanja krvi nema oproštenja“ (Jevrejima 9:22).
Isus Hrist je, na temelju svega što nas Biblija obavještava, apsolutno
kvalifikovan, pravedan i legalan čovjekov Spasitelj. Zbog toga se čovjeku
koji vjeruje u Hrista može pravedno i legalno pripisati sve ono što je Hrist
uradio rođenjem, životom, smrću i vaskrsenjem:
• Hristovo rođenje (Bog je „u Hristu“ stavio zajednički život ljudskog
roda i na taj način se svakom čovjeku koji vjeruje uračunava sve
ono što je Hrist uradio).
• Hristov život (Hrist je za života bio savršeno pravedan pred Božjim
zakonom pobijedivši grijeh, i na taj način je svaki čovjek koji vjeruje, u Božjim očima, savršeno pravedan).
• Hristova smrt (Hrist je preuzeo čovjekove grijehe i platio smrću za
njih, i na taj način se svakom čovjeku koji vjeruje grijesi opraštaju i
brišu jer ih je Hrist preuzeo i platio smrću za njih).
• Hristovo vaskrsenje (Bog je Hristu vratio život nakon smrti, kao
dokaz pobjede nad grijehom, jer je smrt posljedica grijeha, i na taj
način će svaki čovjek koji vjeruje biti vaskrsnut na vječni život kao
što je Hrist vaskrsnut, jer je takav čovjek u Božjim očima savršeno
pravedan i njegovi grijesu su oprošteni i izbrisani, jer je Hrist bio
savršeno pravedan i preuzeo čovjekove grijehe za koje je platio
smrću).
Hristove zasluge rođenja, života, smrti i vaskrsenja se mogu pripisati
samo čovjeku koji vjeruje u Hrista, zato što je spasenje Božji dar koji se
prima vjerom. Čovjek vjerom dobija status ili položaj „u Hristu“. Bog je
~ 80 ~
obećao da ni jednog čovjeka koji je „u Hristu“ neće ostaviti u grobu, nego
će ga vaskrsnuti na vječni život kao što je vaskrsnuo Hrista: „Ali činjenica je
da je Hrist ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli. Jer pošto je
smrt došla kroz čovjeka, i vaskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka. Jer kao što
u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti“ (1. Korinćanima 15:2022).
Vaskrsenje ili vraćanje u život nakon smrti je srž radosne vijesti (jevanđelja) i ono je najveća nada svih vjernika. Bog je obećao vaskrsenje onih
koji su „u Hristu“ za vrijeme Hristovog drugog dolaska na Zemlji, na kraju
istorije planete Zemlje: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu
svi oživjeti. Ali svako u svom redu: Hristos kao prvina, a zatim, za vrijeme
njegovog dolaska, oni koji su Hristovi“ (1. Korinćanima 15:22-23).
Pravilno shvatanje vaskrsenja je moguće samo kada se prethodno shvati da, prema Bibliji, kao što postoje dva života - ovaj ograničeni koji sada
živimo i vječni život koji hrišćani iščekuju, postoje i dvije smrti.
7.3. Smrt kojom svi umiremo je privremena i
Bog je upoređuje sa snom iz kojeg će se ljudi probuditi
Prema Bibliji, plata za grijeh je smrt. Kakva smrt? Biblija kaže: vječna
smrt ili smrt zauvijek. Biblija nas obavještava da smrt kojom svi ljudi sada
umiru nije vječna smrt i nije plata za grijeh, jer je Bog kroz Hristovo rođenje, život, smrt i vaskrsenje spasio od plate za grijeh svakog čovjeka koji
vjeruje u Hrista.
Čovjekov život postao je vremenski ograničen jer su se, kao posljedica
grijeha i sotonske vladavine, na planeti Zemlji i u čovjekovom organizmu
pokrenuli mehanizmi uništenja. Bog je dopustio umiranje, sadašnja smrt je
postala neminovnost i uništavajući proces kao posljedica grijeha, ali ne
kazna za grijeh.
Adamov život je po Zakonu trebao da bude okončan zauvijek odmah
nakon pada u grijeh, ali je Bog produžio Adamu život samo zbog aktiviranja
Plana spasenja kojim će čovjek pred Božjim zakonom kroz Hrista biti iskupljen od plate za grijeh - vječne smrti.
~ 81 ~
Smrt kojom svi umiremo je posljedica grijeha, a ne kazna za grijeh, i u
Bibliji je upoređena sa snom iz kojeg će se ljudi probuditi da bi primili
Božju presudu prema svom izboru o prihvatanju ili neprihvatanju Božjeg
dara spasenja koji su načinili tokom života: „A mnogi od onih što spavaju u
prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i
vječni prezir“ (Danilo 12:2).
Jedan od najpoznatijih događaja u Novom zavjetu, kada je Isusov prijatelj Lazar umro, govori nam o smrti koju Isus upoređuje sa snom: „‘Naš
prijatelj Lazar je zaspao, ali idem da ga probudim.’ Na to su mu učenici
rekli: ‘Gospode, ako spava, ustaće.’ Ali Isus je govorio o njegovoj smrti, a
oni su mislili da govori o spavanju, o snu. Tada im je Isus otvoreno rekao:
‘Lazar je umro.’“ (Jovan 11:11-14).
Slično je bilo i u drugom slučaju, kada je Jairova ćerka umrla: „Svi su
plakali i naricali za njom. Tada je Isus rekao: ‘Ne plačite, jer nije umrla,
nego spava.’ A oni su mu se podsmijavali jer su znali da je umrla. On ju je
uzeo za ruku i povikao: ‘Djevojko, ustani!’ i vratio joj se duh i odmah je
ustala, a on je zapovijedio da joj daju da jede.“ (Luka 8:52-55).
Isus ovdje kaže da djevojka nije umrla za vječnost („nije umrla nego
spava“). Na taj način se jedino mogu pravilno shvatiti ove Isusove riječi: „I
svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti“ (Jovan 11:25)
Svaki čovjek koji vjeruje u Isusa Hrista zaista nikada neće umrijeti, jer
smrt kojom svi umiremo nije kraj životu, nego privremeni završetak života
zbog posljedica grijeha ili san iz kojeg će nas Bog probuditi.
Na dan vaskrsenja ljudima će biti kao buđenje iz sna koji je trajao jednu
sekundu, jer svi koji umru nijesu svjesni prolaženja vremena niti bilo čega
drugog. 66
Život koji nam je Bog dao, iako vremenski ograničen zbog posljedica grijeha, je isključivo dar i vrijeme milosti, nezasluženo vrijeme od Boga kako
bi smo prihvatili spasenje i dobili novi, vječni život.
Prema Bibliji, jedini cilj, svrha ili smisao života kojim sada živimo je da
„Besmrtnost - urođena ili stečena“, Mirko Golubić; „Šta se događa sa čovjekom
kad umre“, www.religija.me.
66
~ 82 ~
se čovjek upozna sa jevanđeljem - Božjom ponudom spasenja kroz Isusa
Hrista, i da ga prihvati vjerom. Zato je vjera u Isusa Hrista jedini pravi smisao ovog života.
7.4. Vječna smrt je kazna za Sotonu, demone
i ljude koji odbace spasenje
Plata za grijeh - vječna smrt, koja je nad Adamom trebala biti sprovedena odmah nakon što je sagriješio, nije ukinuta, iako je Bog odlučio da
kroz Hrista čovjeku oprosti grijehe i spasi ga.
Zašto vječna smrt nije ukinuta? Svaki čovjek je grešnik i svakom čovjeku
je potrebno oproštenje grijeha da bi ga Bog mogao pravedno i legalno spasiti, ali Biblija kaže da neće svaki čovjek prihvatiti spasenje.
Bog nas u Bibliji uvjerava da ne postoji grijeh koji ne može biti oprošten
čovjeku koji vjeruje u Isusa Hrista kao svog Spasitelja. Svaki čovjek koji je
„u Hristu“ stoji savršen pred Bogom i Njegovim vječnim Zakonom, jer Bog
takvom čovjeku uračunava Hristove zasluge ostvarene Njegovim rođenjem, životom, smrću i vaskrsenjem.
Oproštenje grijeha nije moguće samo ako čovjek ne vjeruje. Čovjek koji
ne vjeruje on ne stoji „u Hristu“ i Bog njemu ne može uračunati Hristove
zasluge. Grijeh nevjerovanja ili nevjerstvo nije moguće pravedno i legalno
oprostiti. 67 Zbog nevjerstva čovjeku ne mogu biti oprošteni grijesi, jer on
odbija jedino moguće sredstvo spasenja. Zato je vječna smrt predviđena za
ljude koji ne vjeruju ili odbiju Božji dar spasenja kroz Hrista.
Vječna smrt je konačna kazna i za Sotonu, kao začetnika grijeha, i njegove demone. Svi oni, kako nas Biblija izvještava, pred Bogom i cijelim
svemirom umrijeće zauvijek nakon što ih Bog vaskrsne da bi primili presudu koju su sami načinili tokom života. Vječna smrt je u Bibliji nazvana druga smrt:
„A kukavice, bezvjerni, izopačeni, ubice, bludnici, vračari, idolopoklonici
i svi lažljivci završiće u jezeru koje gori ognjem i sumporom. Ono predstav67
„Koji je grijeh najveći“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 83 ~
lja drugu smrt“ (Otkrivenje 21:8).
„A Đavo, koji ih je zavodio, bio je bačen u ognjeno i sumporno jezero...“
(Otkrivenje 20:10).
„Ovo je druga smrt. I ko se god nije našao zapisan u Knjizi života…“
(Otkrivenje 20:14-15).
Biblija kaže da na Nebu postoji Knjiga života u kojoj nema imena onih
koji će umrijeti drugom smrću: „Onoga ko mi zgriješi, njega ću izbrisati iz
svoje knjige“ (2. Mojsijeva 32:33).
Biblija kaže da se pravi vjernici, hrišćani, odnosno svi oni koji su „u Hristu“, ne moraju plašiti druge ili vječne smrti jer ona nad njima nema bilo
kakvu vlast.
Isus Hrist je u ljudskoj prirodi pobijedio grijeh kao čovjekov Zastupnik
pred Zakonom i na taj način, u ime svih onih koji Ga prihvataju, pobijedio
drugu, vječnu smrt koja je konačna kazna za grijeh: „Nad njima druga smrt
nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi...“ (Otkrivenje 20:6).
7.5. Spašeni vaskrsavaju na vječni život,
osuđeni vaskrsavaju da bi primili smrtnu kaznu
Prema Bibliji, kao što postoje dva života i dvije smrti, postoje i dva
vaskrsenja koja se dešavaju između privremene i vječne smrti, jer neće svi
ljudi u istom trenutku ustati iz mrtvih. 68
Svi ljudi koji će prihvatiti Isusa Hrista za Spasitelja, kao što Biblija kaže,
biće vaskrsnuti na vječni život prilikom Hristovog drugog dolaska, i to je
prvo vaskrsenje: „Jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i prvo će ustati oni koji su
mrtvi u Hristu. Zatim ćemo mi živi (oni koji budu živi prilikom Hristovog
drugog dolaska), koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima
da se sretnemo s Gospodom na nebu“ (1. Solunjanima 4:16-17).
Oni koji odbace spasenje biće vaskrsnuti odvojeno, nakon 1000 godina,
i to je drugo vaskrsenje: „I vidio sam prestole. Onima što su sjeli na njih
68
„Vaskrsenje mrtvih: Šta Biblija zaista uči?“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 84 ~
dato je da sude. Vidio sam duše onih koji su pogubljeni zato što su svjedočili za Isusa i zato što su govorili o Bogu... Ostali mrtvi nijesu oživjeli dok se
nije navršilo hiljadu godina. To je prvo vaskrsenje. Srećan je i svet svako ko
ima udio u prvom vaskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti“ (Otkrivenje 20:4-6).
Prvo vaskrsenje u novom neraspadljivom tijelu 69 obuhvata one koji su
„u Hristu“ i nad njima, kao što Biblija kaže, druga smrt nema vlasti. Drugo
vaskrsenje, o kojem govori Biblija, dešava se nakon 1000 godina i predstavlja samo privremeni produžetak života (u raspadljivom tijelu) onih koji
su odbili dar spasenja, kako bi im Bog zajedno sa Sotonom i demonima
presudio (izvršni sud, smrtna kazna):
„Ali vatra je sišla od Boga s neba i pojela ih“ (Otkrivenje 20:9).
„Jer gle, dolazi dan koji gori kao peć, i svi oholi i svi koji zlo čine postaće
kao strnjika. I proždrijeće ih dan koji dolazi“, kaže Gospod nad vojskama, „i
neće im ostaviti ni korjena ni grane“ (Malahija 4:1).
Gdje će se vaskrsli spašeni nalaziti za vrijeme 1000 godina prije nego
što Bog vaskrsne zle? Biblija kaže da će vladati sa Hristom na Nebu, 70 dok
se ne vrate na Zemlju, kada će uslijediti treći Hristov dolazak, izvršni sud i
konačna obnova planete Zemlje i našeg univerzuma:
„Oni su oživjeli i vladali kao carevi s Hristom hiljadu godina“ (Otkrivenje
20:4).
„U kući mog Oca ima mnogo stanova. Da nije tako, rekao bih vam. A
sada idem da vam pripremim mjesto. I kad odem i pripremim vam mjesto,
ponovo ću doći i uzeću vas k sebi, da i vi budete tamo gdje sam ja“ (Jovan
14:2-3).
Biblija ne otkriva detaljnije uvid u aktivnosti spašenih koji će biti na Nebu 1000 godina, ali se može izvući zaključak da će spašeni u tom periodu
učestvovati u istražnom Božjem sudu, što znači da će im biti omogućen
uvid u živote osuđenih kako bi se uvjerili u pravednost Božjeg suda.
69
1. Korinćanima 15:50.
Termin „Nebo“ odnosi se na Božje prebivalište. Prema Bibliji, postoje tri neba:
atmosfersko, svemirsko prostranstvo i treće nebo gdje Bog prebiva (pogledati 2.
Korinćanima 12:2).
70
~ 85 ~
Nakon 1000 godina slijedi izvršni sud i Bog nanovo stvara Nebo i Zemlju
gdje će spašeni živjeti u vječnosti kako je bila prvobitna namjera kada je
čovjek stvoren: „I vidio sam novo nebo i novu zemlju, jer su prethodno nebo i prethodna zemlja nestali“ (Otkrivenje 21:1).
7.6. Isusova žrtva - koliko je možemo shvatiti?
Isusova žrtva za spasenje čovjeka nije samo prosta činjenica. On se sa
nivoa božanstva spustio na nivo grešnog čovjeka što je našem ograničenom umu teško shvatiti.
I Isusova smrt je bila potpuno drugačija i teža od smrti kojom svi mi umiremo, jer je On morao da podnese pravednu žrtvu za ljudske grijehe
kako bi ti grijesi mogli biti oprošteni i čovjek dobio šansu za novi život.
Isus Hrist je svoj zemaljski život okončao privremenom ili prvom smrću,
a ne vječnom smrću, zato što je pobjedom nad grijehom Isus pobijedio
vječnu smrt i Bog mu je vratio život. 71
Vječna ili druga smrt pripada samo onima koji su krivi pred Božjim zakonom - Sotoni, demonima i ljudima kojima nijesu oprošteni grijesi jer su
odbacili dar spasenja.
Nakon prestanka života sve čovjekove funkcije prestaju da rade i čovjek
više ne može biti svjestan težine kazne - smrti. Čovjek samo dok je živ može da bude svjestan značaja života. Suočavanje sa smrću prije nego što se
ona dogodi ili sa smrtnom presudom je ono što za čovjeka predstavlja kaznu. Sama smrt kada se dogodi kao čin, bez obzira da li je privremena ili
vječna, predstavlja nesvjesno stanje. Da li je onda vječna smrt kao čin najteža kazna?
Prema Bibliji, grijeh je ono što odvaja čovjeka od Boga: „Ne, nego su
prestupi vaši postali ono što vas razdvaja od Boga…“ (Isaija 59:2). Odvajanje je duhovna smrt i najteža kazna koja može da zadesi čovjeka. Nijedan
čovjek nije svjestan težine ove kazne, iako su svi ljudi grešnici, jer samim
aktiviranjem Plana spasenja, koji je predviđao smrt i odbacivanje Sina
71
„Kojom je smrću Isus umro“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 86 ~
Božjeg, Bog nije odbacio čovjeka i nijedan čovjek u stvarnosti nije doživio
šta znači potpuno odvajanje Boga od čovjeka.
Bog je od trenutka aktiviranja plana spasenja, a to je odmah nakon što
je Adam sagriješio, ne samo produžio život Adamu i dao mu šansu da
povrati vječni život, nego je dobio pravni osnov da štiti svakog čovjeka koji
će se roditi nakon Adama od potpune vlasti Sotone i demona.
Sotona, samo zbog Božjeg plana spasenja, nije dobio apsolutnu vlast
nad čovjekom već Bog ima pravo da djeluje na grešnog čovjeka u skladu sa
čovjekovom slobodnom voljom. Sotonina vlast nad čovjekom, iako je ovo
biće mnogo moćnije od čovjeka, zavisi isključivo od čovjekove odluke da
prihvati ili odbaci Boga. Stepen odbacivanja ili prihvatanja Boga je stepen
od kojeg zavisi Sotonina vlast nad svakim čovjekom.
Isus Hrist je jedini čovjek koji je doživio Božje odbacivanje koje izaziva
grijeh i na koga je Sotona ispoljio svu mržnju i moć, jer je pristao da na
sebe preuzme čovjekove grijehe, žrtvuje se umjesto čovjeka i da Bog Njega
odbaci umjesto čovjeka: „Jer je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj blagodati okusio smrt za svakoga“ (Jevrejima 2:9).
Da li je Isusova žrtva za spasenje čovjeka pravedna i prihvatljiva pred
vječnim i nepromjenljivim Božjim zakonom? Kolika je cijena bila za Boga i
Isusa da bi grešni čovjek dobio šansu za novi život?
Bog je poslije pada čovjeka u grijeh uspostavio žrtveni sistem. Prvi ljudi
koji nijesu znali šta znači smrt morali su da kolju nevine životinje kao podsjetnik da će krv nevinog Sina Božjeg biti prolivena za njihove grijehe.
Uspostavljeni žrtveni sistem je tako trebao ljude da dovede do pokajničkog
priznanja grijeha i ispovijedanja vjere u obećanog Spasitelja.
Da je Božji zakon mogao biti promijenjen čovjek bi mogao biti spašen
bez Hristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Hristos ispuni Zakon
pravednošću, preuzme ljudske grijehe i položi svoj život dokazuje kako
Božji zakon neće osloboditi grešnika od svoje kazne, a to je smrt.
Abraham, jedan od najpobožnijih ljudi u Bibliji, imao je nadu da će mu
Bog pokazati na koji način će čovjek biti spašen i o kakvoj se žrtvi zapravo
~ 87 ~
radi. 72 Kasnije tokom života Bog je ispunio Abrahamu želju i pokušao da
mu na njegovom, ograničenom, ljudskom nivou pokaže kolika će žrtva biti
za spasenje čovjeka.
Abraham je dobio jedan važan nalog od Boga, ne znajući da će time
njegova vjera biti iskušana i da će mu istovremeno „u malom“ biti pokazana Božja žrtva za čovjeka. Bog je rekao Abrahamu: „Uzmi svog sina jedinca
Isaka, koga toliko voliš, idi u zemlju Moriju i tamo ga prinesi kao žrtvu paljenicu na jednom brdu koje ću ti pokazati“ (1. Mojsijeva 22:2).
Isak je bio Abrahamov obećani sin od Boga kojeg je dobio u dubokoj
starosti, ne samo preko koga će imati veliko potomstvo, već i preko čije
loze će doći obećani Spasitelj. 73
Možete li zamisliti oca koji mora da svojom vlastitom rukom prolije krv
svog obećanog sina jedinca, koga je toliko volio i preko koga treba da se
ispune silna obećanja koja je mu Bog dao.
Abraham je pokazao jaku vjeru i njega Biblija naziva ocem svih onih koji
imaju pravu vjeru. 74 On je pristao da žrtvuje svog sina, imao je povjerenja
u to što mu Bog kaže, čak je sebe tješio vjerom govoreći da mu Bog sina
„može podići i iz mrtvih“. 75
Otac je podigao nož da usmrti svog sina, kada je iznenada nešto zadržalo njegovu ruku:
„Ali ga Gospodnji anđeo pozva s nebesa i reče: ‘Abrahame! Abrahame!’
A on odgovori: ‘Evo me!’ Zatim mu reče: ‘Ne diži ruku na dijete i ne čini mu
ništa, jer sada znam da se bojiš Boga kad nijesi odbio da mi daš svog sina
jedinca’ (1. Mojsijeva 22:11-12).
„Tada je Abraham podigao oči i pogledao, kad gle, malo dalje od njega
jedan ovan se rogovima zapleo u grmu. Abraham je otišao, uzeo ovna i
prineo ga kao žrtvu paljenicu umjesto svog sina“ (1. Mojsijeva 22:13).
Ovan prinesen umjesto Isaka simbolično je predstavljao Sina Božjeg,
koji je trebao biti žrtvovan umjesto nas. Bog je Abrahamu zapovjedio da
Jovan 8:56.
Galatima 3:16; 1. Mojsijeva 21:12.
74
Galatima 3:6; Rimljanima 4:9-16.
75
Jevrejima 11:19.
72
73
~ 88 ~
prinese svog sina kako bi u njegov um utisnuo stvarnost jevanđelja, a isto
tako da iskuša njegovu vjeru.
Bol koju je Abraham iskusio tokom mračnih dana tog strašnog iskustva
kada je trebao da žrtvuje Isaka, bila je dopuštena da bi na temelju vlastitog
iskustva razumio veličinu žrtve koju je Bog prinio za čovjekovo otkupljenje
- smrt Sina djelovanjem Oca.
Bog je nevinog Sina predao agoniji i sramoti smrti kako bi spasio grešnog čovjeka. Može li se dati veći dokaz o Božjoj beskonačnoj ljubavi i milosti?
„Koji nije poštedio ni sopstvenog Sina, nego ga je predao za sve nas…“
(Rimljanima 8:32).
Ljudi često sa sažalijevanjem gledaju na Isusovu smrt na krstu Golgote
mučeničkim raspećem. To je zaista okrutna smrt, ali to nije ono najgore
što se dogodilo Isusu.
Isus je od prije mjerljivih vremena jedno sa Ocem, ali je Isus i čitav svoj
zemaljski život bio oslonjen na Oca. On je živio kao što svaki čovjek treba
da živi - vjerom potpuno zavistan od Oca.
Isus je govorio da tvori Očevu volju, da je Otac sa Njim u svemu i da ne
može da čini ništa sam od sebe: „Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može
ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god
On čini, to i Sin čini na isti način. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što
sam čini... Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava
one koje hoće. Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi
svi poštovali Sina kao što poštuju Oca“ (Jovan 5:19-23).
Isus je liječio bolesne, vraćao vid slijepima, istjerivao demone iz ljudi,
oživljavao mrtve, ulivao nadu ljudima u ispunjenje Božjih obećanja o spasenju od grijeha i smrti, ohrabrivao ih da se ne plaše u životu jer će im Bog
kroz Njega podariti sve ono najbolje, a posebno vječni život…
„A ima još mnogo toga što je Isus učinio i kad bi se sve pojedinosti zapisale, mislim da svici koji bi bili napisani ne bi mogli stati ni u cijeli svijet“
(Jovan 21:25).
Isus je najavljivao i svoju smrt za grešnike, ali je najavljivao da će vaskrsnuti nakon tri dana i da je sve to Bog isplanirao iz davnina za spasenje
~ 89 ~
čovjeka. To je sve bio slučaj do jedan dan pred Isusovu smrt.
Taj dan se nešto čudno počelo dešavati Isusu:
„Došli su na mjesto koje se zove Getsimanija… Poveo je sa sobom Petra,
Jakova i Jovana. Obuzela ga je tjeskoba i nemir. I rekao im je: ‘Duša je moja
na smrt žalosna’… Otišavši malo dalje, pao je na zemlju i molio da ga, ako
je moguće, mimoiđe taj čas. I još je rekao: ‘Ava, Oče, tebi je sve moguće.
Ukloni ovu čašu od mene. Ali neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš’… Opet je otišao i molio se istim riječima… Došao je i treći put…“ (Marko 14:32-42).
„Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu od mene. Ali neka ne bude moja volja,
nego tvoja… A kada se našao u teškoj duševnoj patnji, molio se još usrdnije. Znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju“ (Luka
22:42.44).
Da li je to isti Isus koji je prije toga ulivao nadu svojim učenicima i ohrabrivao ih da će se Bog pobrinuti za sve njihove potrebe. Da li je to isti Isus
koji je tokom života najavljivao i znao da Ga čeka smrt za grešnike. Da li je
to isti Isus koji je malo prije toga sa učenicima sklopio savez o spasenju koji
će postati punovažan Njegovom smrću za sve ljude koji Ga vjerom prihvate, kako bi svi imali vječni život? 76
Ako je to isti Isus, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događalo, nešto sa čim se nikada ranije nije suočio. „Duša je moja žalosna na smrt“, rekao je očajničkim glasom učenicima koji su do tada navikli na potpuno
drugačiju priču od Isusa. Ne samo to, nego je pao na zemlju tri puta i molio
se Ocu da ga „mimoiđe ta čaša i taj čas“, drugim riječima, da ga mimoiđe
to što mu se dešava. Znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na
zemlju. To je poznato medicinsko stanje zvano hematidroza i povezano je
sa visokim stepenom psihičkog stresa. Ono što se u tom slučaju dešava
jeste da veliki stres prouzrokuje oslobađanje hemikalija koje razaraju kapilare u znojnim žlijezdama, a kao rezultat toga dolazi do krvarenja u tim
žlijezdama i znoj postaje pomiješan sa krvlju. 77
76
77
Marko 14:22-28; Luka 22:14-20.
Knjiga „Isusov zločin“, Li Strobel, Metafizika, 2004, strane 131-132.
~ 90 ~
Da li neko može da zamisli Sina Božjeg da mu se odjednom dešava neviđenja duševna patnja i agonija srca koja je toliko velika da svog Oca moli
da ga oslobodi, iako je prihvatio da bude žrtva za grijehe čovječanstva i sve
to najavljivao tokom života. Šta se dešavalo sa Isusom?
„Gospod je položio na njega bezakonje svih nas“ (Isaija 53:6).
Bog je na Isusa u stvarnosti stavio grijehe čovječanstva. Kada je Bog
stavio ljudske grijehe na Isusa, odvojio se od Njega, odbacio Ga je, jer je
grijeh ono što odvaja čovjeka od Boga.
Kao što su čovjekovi grijesi stvarni, oni su i za Hrista postali stvarni grijesi kada su stavljeni na Njega. Hrist je na pravi način iskusio prokletstvo i
obeshrabrenje koje proizilazi iz realne svijesti o grijehu.
Isus je tada plaćao najtežu kaznu za grijeh umjesto čovjeka, a to je
Božje odbacivanje. Na Isusa tokom života nijesu stavljeni grijesi čovječanstva. On tokom života nije bio odvojen od Oca. Bog je na Njega stavio ljudske grijehe dok je bio u vrtu Getsimanija. 78 Svi naši grijesi - naša sebičnost,
naša oholost, naš ponos, naša mržnja, naše zavisti, naša ljubav prema novcu, naša ubistva, naša silovanja, naše preljube, naše krađe, naše prevare,
naše zle misli, naše zle riječi, naše izopačenosti svake vrste…, odvojili su
Sina od Oca kako bi svi mi, zbog čijih grijeha je Bog dao Sina na žrtvu, dobili
šansu za život.
Isus je „okusio“ ili „pretrpio“ umjesto nas ono što smo mi trebali da doživimo kao grešnici - Očevo odbacivanje. Užasna krivica za grijeh je bila na
Isusu, a ne na nama kojima ta krivica pripada.
Isus je okusio Božji gnjev uperen protiv grijeha. Zato je Isus tražio da Ga
mimoiđe „ova čaša“. To je čaša Božjeg gnjeva koja je trebala da se sruči na
čovjeka, ali nije zbog aktiviranja Plana spasenja, već na Isusa, Nosioca naših grijeha, koji je zbog toga pretrpio neshvatljivu duševnu agoniju: „Tada
mu se pojavio anđeo s neba i jačao ga“ (Luka 22:43).
Da li je Isus u vrijeme najveće duševne agonije mogao da odustane od
spasenja ljudskog roda? Da li su ta agonija uz krvavi znoj bili iskušenje za
Njega? Da li je sve to bilo stvarnost?
78
„Tri dana i tri noći u srcu zemlje“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 91 ~
To je bila stvarnost. Isus je bio na najvećem iskušenju koje može da doživi neki čovjek, zato što je Isus bio Sin Božji koji je imao realnu moć da se
oslobodi od duševne agonije, ali nije to uradio.
Zbog ljudskih grijeha koji su bili na Njemu i Božjeg odbacivanja, Sotona
je u tom trenutku dobio vlast nad Isusom. Sotona je tada pokazao pravi
svoj karakter i za samo jedan dan organizovao Isusovu izdaju, hapšenje,
suđenje pred rimskim vlastima sa lažnim svjedocima i optužbama, i na
kraju mučeničku smrt raspećem koja je u to vrijeme primjenjivana na najokorjelijim kriminalcima.
Izrael je tada bio pod Rimskim carstvom, ali Isus nije toliko bio problem
civilnim vlastima koliko religijskim. Tadašnje religijske vođe u Izraelu optuživale su Isusa da se lažno izjednačava sa Bogom i da širi lažnu vjeru, ali su
im najviše smetala silna čuda koja je Isus činio u narodu zbog čega su Ga
mnogi prihvatali kao Spasitelja.
Religijske vođe su zbog toga namjeravale da Ga ubiju i angažovale jednog od Isusovih učenika, Judu, kojeg je prethodno opsjeo Sotona, da im Ga
izda: „Sotona je ušao u Judu, koji se zvao Iskariotski, i koji je bio jedan od
dvanaestorice. On je otišao i razgovarao sa svešteničkim glavarima i
hramskim zapovjednicima o tome kako da im ga izda. Oni su se obradovali
i dogovorili se da mu daju srebrni novac. On je pristao i tražio priliku da im
ga izda kad ne bude naroda u blizini“ (Luka 22:3-6).
Sotona je i ranije pokušavao da preko ljudi organizuje Isusovo ubistvo
ali nije uspijevao u tome, 79 jer je Bog bio sa Isusom, sve do vrta Getsimanija kada su na Njega položeni grijesi čovječanstva.
Kada je u Getsimaniji došlo mnoštvo kontrolisano od Sotone kako bi
uhapsilo Isusa, nakon što Ga je Juda izdao, On im je rekao: „Zar ste izašli
kao na razbojnika s mačevima i toljagama? Svaki dan sam bio s vama u
hramu, pa nijeste digli ruke na mene. Ali ovo je vaš čas i vlast tame“ (Luka
22:52-53).
Na suđenje Isusu pred rimskim vlastima gdje su religijske vođe bili tužioci, bilo je lažnih svjedoka i lažnih optužbi ali Mu nije dokazana bilo kakva
79
Matej 2:1-18; Jovan 8:59; 10:31.
~ 92 ~
krivica. 80
Religijske vođe i narod u Jerusalimu su od rimskih vlasti tražili Isusovu
smrt po svaku cijenu: „Mi imamo zakon i po našem zakonu on treba da
umre, jer je za sebe tvrdio da je Božji Sin“ (Jovan 19:7).
Oni su iskoristili običaj koji su praktikovale rimske vlasti, a to je da im za
praznik Pashu koji je bio upravo taj dan puste jednog od zatvorenika. Rimsku vlast u Jerusalimu tada je predstavljao Pontije Pilat: „A trebalo je za
svaki praznik Pashe da im pusti po jednog zatvorenika“ (Luka 23:17).
Religijske vođe i narod tražile su od Pilata da im pusti zatvorenika po
imenu Baraba, a da ubiju Isusa: „Razapni ovoga, a pusti nam Barabu!“ Taj
je, naime, bio bačen u zatvor zbog neke pobune koja je izbila u gradu i
zbog ubistva. Pilat (predstavnik vlasti) im se ponovo obratio, jer je želio da
pusti Isusa. Ali oni su vikali: „Raspni ga! Raspni!“ Obratio im se i treći put:
„Pa kakvo je zlo on učinio? Nisam našao na njemu ništa čime bi zaslužio
smrt. Zato ću ga kazniti i pustiti.“ Ali oni su navaljivali na sav glas zahtijevajući da se razapne. Svojom vikom su ga nadglasali. Tada je Pilat presudio
da se udovolji njihovom zahtjevu, pa je pustio čovjeka koji je bio bačen u
zatvor zbog pobune i ubistva, onoga koga su tražili, a Isusa je predao njima
na volju“ (Luka 23:18-25).
Pilat je znao da su religijske vođe optuživale Isusa jer im je napadao religiju kojom su manipulisali sa narodom, ali im je pustio Barabu kako bi
ugodio narodnim masama:
„Naime, znao je da su ga sveštenički glavari predali iz zavisti“ (Marko
15:10).
„Tada im je Pilat, želeći da ugodi narodu, pustio Barabu...“ (Marko
15:15).
Religijske vođe i narod su izabrali Barabu umjesto Isusa koji je odveden
na mjesto Golgota izvan Jerusalima gdje se sprovodila smrtna kazna raspećem na krst: „Tada im Pilat oslobodi Barabu, a Isusa izbičeva pa ga predade da ga raspnu“ (Matej 27:26).
Na žalost, ovakav izbor ponavljao se mnogo puta u istoriji čovječanstva
80
Luka 23:1-16.
~ 93 ~
i još će se ponavljati. Taj izbor pravi razliku između dobra i zla, života i smrti.
Sotonina mržnja prema Bogu tada se ispoljila u potpunosti. Ta mržnja
ga je natjerala da javno ponizi Isusa, prouzrokuje mu velike patnje i na
kraju Ga ubije. Ne samo što je raspeće bila sramna smrt predviđena samo
za najokorjelije kriminalce, nego je to bio i vrlo bolan način umiranja.
Bičevanje koje je prethodilo raspeću je prouzrokovalo veliku patnju ponekad čak i smrt. U Isusovom slučaju sve je bilo teže nego uobičajeno,
zato što su procesi u organizmu koji su prethodno učinili da znoj postane
krv, kao posljedica velikog stresa, doprinijeli da koža postane krajnje osjetljiva, a bičevanje veoma bolno i krvavo. Žrtva bi u ovakvim slučajevima
doživljavala takozvani hipovolemijski šok, što je stanje kada se izgubi velika
količina krvi. U tom slučaju srce ubrzava sa radom kako bi pokušalo da
pumpa krv koje tu nema, krvni pritisak opada prouzrokujući nesvjesticu,
bubrezi prestaju da proizvode urin kako bi održali zapreminu koja je ostala
i osoba postaje veoma žedna, jer tijelo traži tečnost kako bi zamijenilo
izgubljenu krvnu zapreminu. 81
Isus je zaista bio u takvom stanju. S obzirom da je bio prisiljen da vuče
svoj teški krst na izbičevanim leđima do mjesta raspeća, a zbog posljedica
hipovolemijskog šoka u kojem je bio, rimski vojnici su natjerali Simona iz
Kirene da nosi krst sa Njim. Isus je zaista bio i žedan i tražio je da pije, ali
mu je ponuđeno uskislo vino, odnosno sirće. 82
Zbog užasnih efekata duševne patnje i bičevanja, nema sumnje da je
Isus bio u ozbiljnom, kritičnom stanju po život i prije nego što je razapet na
krstu:
„Noseći krst izašao je na mjesto zvano Lobanja, koje se na hebrejskom
zove Golgota. Tamo su ga razapeli na krst, a s njim i drugu dvojicu, jednog
s jedne, drugog s druge strane, a Isusa u sredinu“ (Jovan 19:17-18).
„Bio je treći sat kad su ga razapeli... U šesti sat spustila se tama na cijelu zemlju i potrajala je sve do devetog sata. U deveti sat Isus je povikao na
81
82
Knjiga „Isusov zločin“, Li Strobel, Metafizika, Beograd, 2004, strane 131-132.
Luka 23:26; Matej 27:32; Jovan 19:28-29.
~ 94 ~
sav glas: ‘Eli, Eli, lama savahtani?’, što znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si
me ostavio...?’“ (Marko 15:25-35).
Isus se od samog raspeća na krstu pa dok je izdahnuo mučio punih šest
sati. Njegove ruke su šest sati klinovima bile prikovane za gredu. Da bi se
osuđenik sa svojom težinom zadržao na krstu i da ne bi pao, morali su biti
probijeni njegovi zglobovi, iznad dlanova, kao i stopala. Iskidani nervi na
mjestima gdje su klinovi prošli stvaraju veliki bol koji je sigurno bio nepodnošljiv, pogotovo dok žrtva visi na krstu izazivajući istegnuća i iščašenja. To
je ispunilo stotinama godina staro starozavjetno proročanstvo: „Razdvajaju se sve kosti moje“ (Psalmi 22:14).
Kada osoba visi u vertikalnom položaju sa raspetim rukama horizontalno, umiranje je sporo i u mukama usljed gušenja. Razlog je taj da pritisci na
mišiće i dijafragmu postavljaju grudni koš u položaj udisanja. U osnovi, da
bi izdahnula, osoba mora da se izdigne na stopalima kako bi pritisak na
mišiće bio smanjen za trenutak. Čineći to klin bi razdirao stopalo. Pošto
uspije da izdahne, osoba bi zatim mogla da se opusti i ponovo udahne.
Ponovo bi morala da se izdigne kako bi izdahnula, grebući svoja krvava
leđa o grubo drvo krsta. To bi se nastavilo dok ne zavlada potpuna iscrpljenost i osoba više ne može da se izdigne i diše.
Kako osoba usporava sa disanjem, upada u stanje koje se zove respiratorna acidoza - ugljendioksid u krvi se rastvara i pretvara u ugljenu kiselinu, koja povećava kiselost krvi. To na kraju dovodi do nepravilnih srčanih
otkucaja. Isus Hrist je u tom stanju uzvikivao: „Bože moj, Bože moj, zašto si
me ostavio?“ (Marko 15:34).
Koliko god da su fizičke patnje bile velike, duševne su bile još veće.
Ostavljen je od Boga jer je ponio grijehe čovječanstva. To je cijena grijeha odvajanje od Oca. Bog je ostavio Sina zbog čovjeka.
Sotona je te trenutke Isusu, neposredno prije nego što je izdahnuo, pokušavao da zagorča što je najviše moguće kako bi Sin Božji odustao od plana spasenja: „A prolaznici su ga vrijeđali. Mahali su glavama i govorili:
‘Spasi samog sebe, ti koji rušiš Hram i gradiš ga za tri dana! Siđi sa krsta
ako si Sin Božiji!’ Slično su mu se rugali i prvosveštenici, zajedno sa učiteljima zakona i starješinama, govoreći: ‘Druge je spasao, a sebe ne može da
~ 95 ~
spase! On je car Izraela - neka sada siđe s krsta pa ćemo mu povjerovati.
Uzda se u Boga, pa neka ga on sada izbavi ako ga želi. Jer, govorio je: ‘Ja
sam Sin Božiji’.’ A tako su ga vrijeđali i razbojnici koji su s njim bili raspeti“
(Matej 27:39:44).
Sa srcem koje je već kucalo nepravilno i samo što nije stalo, kao posljedica raspeća i svega što se dešavalo u Getsimaniji i Golgoti, Isus je znao da
je pred trenutkom smrti i zato je uzvikao: „Oče, u tvoje ruke predajem svoj
duh!” (Luka 23:46). Biblija kaže da je Isus nakon tih riječi izdahnuo. Sin
Božji je umro. Sin Božji koji je jedno sa Bogom od prije mjerljivih vremena,
preko kojeg postoji sve što postoji - umro je u stvarnosti.
Biblija kaže da su se tada desili neki neuobičajeni događaji: „Tada se
zavjesa u Hramu rascijepi nadvoje, od vrha do dna. Zemlja se zatrese i stijene popucaše. Grobovi se otvoriše i vaskrsnuše tijela mnogih umrlih svetaca... Kapetan i oni koji su s njim čuvali Isusa vidješe zemljotres i sve što se
dogodilo pa se veoma uplašiše i rekoše: ‘Ovaj je zaista bio Sin Božiji!’“ (Matej 27:51-54).
Isus Hrist je za života bio bez grijeha, noć pred smrt u vrtu Getsimanija
preuzeo je naše grijehe i doživio strahovitu duševnu patnju zbog prihvatanja bremena grijeha koji je izazvao Božje odbacivanje. Isus nije popustio i
mučeničkom smrću na krstu Golgote ispio je „čašu“ do dna.
Isus je umjesto čovjeka platio realnu i najveću moguću cijenu za grijehe
i Njegova žrtva je savršena i prihvatljiva pred vječnim i nepromjenljivim
Božjim zakonom. Bog je Isusu, kao dokaz pobjede nad grijehom i smrću,
vratio život vaskrsnuvši ga.
Bog je obećao da ni jedan čovjek koji vjeruje u Isusa Hrista neće morati
da plati kaznu za grijeh i umrijeti zauvijek, nego će biti vaskrsnut na vječni
život kao što je Isus vaskrsnut. To je radosna vijest (jevanđelje) i centralna
poruka koju nam je Bog objavio u Bibliji i zbog čega je i Biblija napisana.
„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko
ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima večni život“ (Jovan 3:16).
~ 96 ~
7.7. Isus Hrist sada pred Bogom zastupa svakog čovjeka
koji Ga prihvata kao Spasitelja
Isus Hrist je svojim rođenjem, životom, smrću i vaskrsenjem zadovoljio
pravdu i platio cijenu koju je zahtijevao Božji zakon kako bi grešni čovjek
dobio oproštenje grijeha i novi život. Biblija nas obavještava da Božji plan
spasenja time nije završen, kao ni Hristova misija u korist čovjeka.
Biblija kaže da je Hrist od vaskrsenja bio još 40 dana na Zemlji sa svojim
učenicima: „Pojavljivao im se četrdeset dana i govorio o Božjem carstvu“
(Djela 1:3).
Posljednjeg dana na Zemlji bio je sa učenicima u Jerusalimu i dao im nalog da propovijedaju jevanđelje po čitavom svijetu. Hrist je obećao učenicima dar Svetog Duha, kao i svima onima koji Ga prihvate za Spasitelja. 83
Sveti Duh je Božji Duh, ali i Hristov Duh, jer njihovo božansko jedinstvo
čini da imaju zajednički Duh, koji se ubrzo potom spustio na učenike. Prema Bibliji, Sveti Duh rađa i uliva vjeru u čovjekovo srce. Bez Svetog Duha
čovjek ne može da ima pravu vjeru. Sveti Duh obavlja direktan uticaj na
grešne ljude koji pokazuju spremnost da prihvate jevanđelje. Sveti Duh
utiskuje istine o Božjem planu spasenja, Hristovoj žrtvi i daje razumijevanje
o svim pitanjima nužnim za pravilan odnos sa Bogom. Sveti Duh ukorava i
osvjedočava u grijeh, kroz savjest i razum. Duh Božji vrši potpuni preobražaj ličnosti kada čovjek vjeruje, a taj proces se u Bibliji naziva novorođenje.
Ne postoji pripadnost Hristu ako istovremeno Sveti Duh nije prisutan u
nama. Ako naša vjera u nečemu odstupa od Božje riječi, to je istovremeno
znak da nijesmo vođeni Svetim Duhom.
Nakon 40 dana boravka na Zemlji od vaskrsenja, Bog je Hrista vaznio na
Nebo:
„I dok ih je blagosiljao (učenike), udaljio se od njih i počeo da uzlazi na
nebo“ (Luka 24:51).
„Zatim je Gospod Isus, nakon što je razgovarao s njima (učenicima), bio
uzet na nebo i seo je s desne strane Bogu“ (Marko 16:19).
83
„Priroda i uloga Svetog duha“, Pavle Simović, www.religija.me.
~ 97 ~
Biblija kaže da se Hrist vratio kod Oca na Nebu i da je u nebeskom Hramu započeo prvosvešteničku službu koja će trajati do Njegovog drugog
dolaska na Zemlji. Hristova prvosveštenička služba na Nebu, a na koju je
simbolično ukazivala sveštenička služba koja se vjekovima odvijala u Starom zavjetu, podrazumijeva Njegovo zastupanje čovjeka pred Bogom. 84
Hrist, da bi spasio čovjeka od grijeha i smrti, morao je da se odrekne
božanstva i slave koju je imao na Nebu, rodi se na Zemlji kao čovjek, živi
pravednim životom i pobijedi grijeh, preuzme čovjekove grijehe, umre za
te grijehe i vaskrsne, ali i da kao Prvosveštenik preuzme zastupničku ili
posredničku službu na Nebu u korist čovjeka.
Šta u suštini podrazumijeva posrednička služba? Konkretno, jedini način da se čovjek spasi od vječne smrti i dobije vječni život jeste da vjerom
prihvati Hrista i Njegove zasluge, i na taj način prihvati i sadašnje Hristovo
posredovanje pred Bogom kako bi mu grijesi bili očišćeni i oprošteni. Hrist
je jedini čovjekov Zastupnik pred Bogom, jedini preko kojeg čovjeku mogu
biti oprošteni grijesi, jedini kojeg Bog prihvata kao čovjekovog zastupnika:
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus...“ (1. Timoteju 2:5).
„A u ovome što je rečeno glavno je ovo: imamo takvog prvosveštenika,
koji je sjeo s desne strane prijestola Veličanstva na nebesima. On je sluga
koji služi za ljude na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao
Gospod, a ne čovjek“ (Jevrejima 8:1-2).
Hristovom prvosvešteničkom službom na Nebu prestale su da važe sve
zemaljske svešteničke službe koje su nekada, u Starom zavjetu, simbolično
ukazivale na sadašnju Hristovu službu u nebeskom Hramu: „Zato i može u
potpunosti spasti one koji kroz njega pristupaju Bogu, jer je uvijek živ da se
zauzima za njih. Jer takav prvosveštenik nam je bio potreban: vjeran, bezazlen, čist, odvojen od grešnika i uzvišeniji od nebesa“ (Jevrejima 7:25-26).
„Božji plan spasenja“, Pavle Simović, www.religija.me; „Studija poslanice Jevrejima“, Džek Sekveira, www.religija.me.
84
~ 98 ~
7.8. Božja ljubav i milost nemaju granice - čovjek dobija
mnogo više nego što može da izgubi
Bog je ljubav i to nikada ne treba zaboraviti. Njegova ljubav je bezuslovna, samopožrtvovana i trajna. On nije neki strogi Bog koji je daleko od
čovjeka i koji čeka na greške svoje djece kako bi ih kaznio. Bog je svoju
ljubav prema čovjeku pokazao žrtvovanjem svog Sina za grešno čovječanstvo. Ljudski razum nikad do kraja neće shvatiti kolika je Isusova žrtva bila i
kakva je to ljubav koja je pokrenula Oca i Sina da spasu čovjeka. Biblija
nam kaže da Božja ljubav i milost idu mnogo dalje od samog spasenja koje
je izdejstvovano kroz Hristovo rođenje, život, smrt, vaskrsenje i zastupničku službu na Nebu.
Čovjek je postao rob grijeha i smrti jer je sagriješio „u Adamu“, ali ne
treba nikada zaboraviti da čovjek ima i lične grijehe. Hristove zasluge su
pokrile sve grijehe - Adamov grijeh koji smo naslijedili i naše prošle, sadašnje i buduće grijehe. 85 Pokrivanje svih naših grjehova, koliko god bilo važno, to nije dovoljno za spasenje čovjeka jer samo pravednik može biti spašen. Brisanje naših grjehova samo po sebi nas ne čini pravednim, ali nas je
Bog kroz Hrista načinio i savršeno pravednim, tako da se čovjeku koji je
vjerom „u Hristu“ uračunava Hristova pravednost i on stoji savršeno pravedan pred Bogom i Njegovim zakonom. Bog će takvog čovjeka pravedno
vaskrsnuti na vječni život.
Božja ljubav prema čovjeku se ne zaustavlja na tome. Bog je obećao,
svima onima koji vjeruju, ne samo oproštenje grijeha, uračunatu Hristovu
pravednost i vaskrsenje, već i sunasledstvo sa Hristom jer je Hrist naslednik svega Očevog. To znači da će svi spašeni biti uzdignuti na najviši nivo
građanstva u svemiru. Božji dar nije samo spasenje od grijeha i smrti, već i
više od toga.
„Ali s darom nije kao što je bilo s prestupom. Jer ako su zbog prestupa
jednog čovjeka mnogi umrli, Božja blagodat (milost) i njegov dar - koji je s
blagodaću dat kroz jednog čovjeka, Isusa Hrista - u izobilju su darovani
85
Rimljanima 5:16.
~ 99 ~
mnogima… Jer kad za grijeh jednog carova smrt kroz jednog, koliko će više
oni koji primaju izobilje blagodati (milosti) i dar pravednosti u životu carovati kroz jednog Isusa Hrista!“ (Rimljanima 5:15, 17).
Ovdje su naglašene riječi - „zbog prestupa“, „izobilje milosti“, „dar pravednosti“ i „carovati“. Šta apostol Pavle pod svim ovim podrazumijeva? On
prvenstveno podrazumijeva da „u Hristu“ primamo mnogo više (izobilje
milosti, dar pravednosti i carovanje), nego što smo izgubili „u Adamu“
zbog prestupa.
Bog nam daje mnogo više nego što smo izgubili ili možemo da izgubimo, a to je u konačnom - carovanje. Biblija naziva Hrista i „Car nad carevima“ i „Gospodar nad gospodarima.“ 86
Biblija nam kaže da će Hrist dijeliti s nama i Njegov presto što je mnogo
više od onoga što smo izgubili „u Adamu“ (sve posljedice grijeha).
Čovjek neće prosto imati vječni život nego će carovati sa Hristom,
čovjek će biti carski sin: „Oživio nas je (Bog) zajedno sa Hristom… I vaskrsnuo nas s njim i postavio nas s njim na nebesima u Hristu Isusu, da bi
nam, u blagonaklonosti koju osjeća prema nama koji smo u Hristu Isusu, u
poretku koji dolazi pokazao neizmerno bogatstvo svoje blagodati“ (Efescima 2:6-7).
Bog nije odmah sproveo zasluženu smrtnu kaznu nad Adamom, dozvolio je da se rodi čovječanstvo, dao je svakom čovjeku šansu za vječni život
(vjerom u Njegovog Sina), dopustio da prođu hiljade godina grijeha i smrti
da bi na kraju čovjeka mogao uzvisiti na najviše visine.
„Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što u srce čovječije nije došlo, to je
Bog pripremio za one koji ga vole“ (1. Korinćanima 2:9).
86
Otkrivenje 19:16.
~ 100 ~
8. PRAVA VJERA
Biblija je jasna: čovjek mora da vjeruje da bi se spasio. Šta to u stvarnosti znači vjerovati? Da li je vjerovanje samo mentalni pristanak na istinu ili
podrazumijeva nešto drugo? Kako da znamo imamo li pravu vjeru koja će
nas spasiti, jer danas svi oni koji se izjašnjavaju kao hrišćani kažu da su
vjernici i da je njihova vjera jedina prava vjera? Šta Bog u Bibliji kaže o pravoj vjeri?
Suština prave vjere, prema Bibliji, jeste da čovjek vjeruje da je Bog kroz
svog Sina Isusa Hrista spasio čovjeka od grijeha i smrti i pripremio mu novi,
vječni život. Čovjek može da poštuje Boga isključivo vjerujući u Njegovog
Sina jer je Bog tako odredio:
„Jer Božje svjedočanstvo je u tome da je on posvjedočio o svom Sinu. Ko
vjeruje u Sina Božjeg, prihvata svjedočanstvo koje mu je dato. Ko ne vjeruje
Bogu, učinio ga je lažljivcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo kojim Bog svjedoči o svom Sinu. A u ovome je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni
život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina
Božjeg, nema život“ (1. Jovanova 5:9-12).
„Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao“ (Jovan 5:23).
Vjerom u Isusa Hrista jedino je moguće da izdjestvovano spasenje od
grijeha i smrti postane realnost za čovjeka: „Gospodo, šta moram raditi da
bih se spasao? …Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spasen“ (Djela apostolska 16:30-31).
Danas u hrišćanstvu generalno postoje dva pravca vjerovanja koja se
propovijedaju, od kojih je jedan biblijski a drugi potiče iz različitih oblika
miješanja hrišćanstva sa paganizmom (neznaboštvom):
• vjerovanje da se čovjek spašava vjerom plus djelima: ovo je nebiblijski koncept zasnovan na motivu da čovjek mora da vjeruje i kroz različita dobra djela udovoljava Bogu da bi se spasio
• vjerovanje da se čovjek spašava isključivo vjerom: ovo je biblijski
koncept zasnovan na motivu da se čovjek može spasiti isključivo vjerom u ono što je Bog uradio za čovjeka kroz rođenje, život, smrt,
~ 101 ~
vaskrsenje i posredničku službu Isusa Hrista
Biblija je jasna - spasenje je moguće samo vjerom u Isusa Hrista, a to
znači da je čovjekov pokušaj spasenja bilo kakvim djelima uzaludan:
„Koji znamo da se čovjek ne opravdava djelima zakona, već kroz vjeru
Isusa Hrista“ (Galatima 2:16).
„Naime, smatramo da će se čovjek opravdati vjerom, a ne djelima Zakona“ (Rimljanima 3:28).
„Tom blagodaću (milošću) spaseni ste po vjeri. I to nije vaša zasluga - to
je Božji dar. Ne, to nije zbog djela, da se niko ne bi mogao time hvaliti“
(Efesecima 2:8-9).
8.1. Zašto spasenje djelima nije moguće?
Propovijedanje spasenja vjerom plus djelima je opasna nauka koja udaljavaju čovjeka od istine „u Hristu“, a ta istina je spasenje isključivo vjerom.
Zašto se čovjek ne može spasiti svojim dobrim djelima već isključivo
vjerom? Zato što je čovjek rob grijeha - grešnik po prirodi, od rođenja.
Čovjekova dobra djela u Božjim očima su „prljave haljine“, jer su motivisana sebičnošću kao posljedice ropstva grijehu: Svi smo mi postali kao nečisti, i sva su naša pravedna djela kao haljina koju žena nosi u vrijeme mjesečnog ciklusa“ (Isaija 64:6).
Čovjek se rađa sa grešnom prirodom koju je naslijedio od Adama i sam
po sebi ne može proizvesti pravednost pred Bogom. Drugim riječima,
čovjek nikako nije u stanju da nadomjesti stanje savršenosti kako je prvobitno bio stvoren, ne može da obnovi Božje obličje koje je imao. Čovjek se
zato mora isključivo vjerom osloniti na Hristovu pravednost koja se pripisuje onome koji vjeruje u Hrista.
Šta Biblija kaže o svemu ovome?
„Niko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me je poslao“
(Jovan 6:44).
Ovo su Isusove riječi. Bog je taj koji preuzima inicijativu u čovjekovom
životu, On je taj koji čovjeka osvjedočava o istini na različite načine kroz
život, ali čovjek mora slobodnom voljom da odgovori na Božji poziv.
~ 102 ~
Biblija kaže da ljudi odbijaju ono što je očigledno i ono što zdrav razum
govori: „Jer im je očigledno ono što se može znati o Bogu - Bog im je to
učinio očiglednim. Jer njegova nevidljiva svojstva, naime njegova vječna
moć i božanstvo, jasno se vide još od stvaranja svijeta, budući da se prepoznaju po onome što je stvoreno, tako da ti ljudi nemaju izgovora…”
(Rimljanima 1:19-20).
Apostol Pavle ovdje jasno kaže da ljudi nemaju izgovora za odbacivanje
Božjeg postojanja jer je Bog otkrio sebe čovjeku. Njegova nevidljiva svojstva, vječna moć i božanstvo, kako apostol Pavle nabraja, prepoznaju se po
onome što je stvoreno, a to su sam život i svijet oko njega.
Zar može neko ko je otvorenog uma da tvrdi kako je složen i organizovan svijet u kojem živimo nastao sam od sebe? Zar se postojanje čovjeka,
biljnog i životinjskog svijeta, sunčevog sistema, univerzuma, koji funkcionišu savršeno i prema precizno utvrđenim zakonitostima, može smatrati
rezultatom slučajnosti? Zar može bilo šta na ovom svijetu da nastane slučajno, da nema uzrok svog nastanka? Zar ateizam ima veze sa razumom?
Zar brojna naučna istraživanja nijesu dovoljna da uvjere svakog razumnog
čovjeka u autentičnost Biblije kao Božje riječi?
Apostol Pavle nastavlja da govori o ljudima koji nemaju izgovora: „Jer
premda su upoznali Boga, nisu mu kao Bogu iskazali slavu ni zahvalnost…“
(Rimljanima 1:21).
Biblija kaže da ljudi, ne samo što odbijaju priznati Boga, već su i nezahvalni za sve što je Bog učinio. Bog je čovjekov Stvoritelj, i svi mi svoje
postojanje dugujemo Njemu. Iako je čovjek pao u grijeh i snosi posljedice
prokletstva koje je sam izazvao, Bog je planom spasenja omogućio spasenje i novi život. Kada je prvi čovjek, Adam, sagriješio, Bog je imao zakonskog osnova da mu prekine život jer je pravda to zahtijevala. U tom slučaju
ni jedan čovjek se nikada ne bi rodio jer smo svi bili „u Adamu“. Bog je,
međutim, prije postanka svijeta, prije mjerljivih vremena, imao spreman
Plan spasenja čovjeka jer nas voli. Getsimanija i Golgota su najveći dokazi
Božje ljubavi prema čovjeku koji je neprijateljski nastrojen prema Bogu,
koji ne želi da prizna Boga i koji je nezahvalan za sve što je Bog uradio i radi
za čovjeka. Apostol Pavle za takve ljude kaže sljedeće: „Nego im je razmiš~ 103 ~
ljanje postalo isprazno i nerazumno srce im se pomračilo“ (Rimljanima
1:21).
Čovjek koji neće da zna za Boga i nezahvalan je za sve što je Bog uradio
i radi za čovjeka, prema Bibliji, je isprazan i u tami. Ispraznost i tama, o
čemu se govori kroz Bibliju, oličene su u onome što ateizam čini čovjeku, a
to je služenje sebi i vlastitim idejama koje su destruktivne i daleko od Boga
i svrhe čovjekovog postojanja.
„I pošto nijesu željeli da znaju za Boga, Bog ih je predao umnoj pokvarenosti, i da čine ono što je nedolično. Oni su puni svake nepravde, bluda,
zloće, lakomstva, pokvarenosti, puni zavisti, ubistva, svađe, prevare, zlonamjernosti, šire glasine, kleveću, mrze Boga, drski su, oholi, umišljeni,
smišljaju zlo, neposlušni su roditeljima, nerazumni, ne poštuju dogovore,
bezosjećajni su prema drugima, nemilosrdni“ (Rimljanima 1:28-31).
Ovo je slika ne samo ateizma, već i svake druge bezbožnosti koja se
često prikriva lažnom religioznošću. Kada ne želite da znate za Boga, vi
posjedujete ove i druge slične karakteristike, bez obzira šta vi mislili o sebi
ili imidž koji gradite pred drugima, jer Bog gleda na srce a ne na spoljašnost.
U vrijeme apostola Pavla postojale su dvije grupe ljudi - osim bezbožnika postojali su i religiozni koji su u to vrijeme bili Jevreji. Biblijska podjela
ljudi do vremena apostola Pavla, u Starom zavjetu, je bila na Jevreje (Izraelce) i neznabošce, jer su tada jedino Jevreji bili religiozni i znali za Boga
Stvoritelja. Jevrejin je, prema Bibliji, duhovna kategorija, a ne fizička, i zato
Jevreji simbolizuju religiozne ljude: „Jer pravi Judejac (Jevrejin) nije onaj
koji je to spolja… Nego je pravi Judejac onaj ko je to iznutra…“ (Rimljanima
2-28:29). To znači da je neko mogao biti Jevrejin po krvnoj liniji ili čak izigravati Jevrejina spoljašnjim ponašanjem, ali u srcu stajati daleko od Boga.
Apostol Pavle je ukratko opisao ateistički ili bezbožnički svijet, da su ti
ljudi namjerno pogazili istinu o Bogu i da ih je to dovelo do životne ispraznosti i tame. Apostol Pavle se sada okreće religioznom svijetu koji nije u
ništa boljem položaju: „Zato nemaš izgovora, čovječe koji sudiš, ko god da
si. Jer u onome u čemu sudiš drugome, osuđuješ samog sebe, budući da ti
koji sudiš činiš to isto. A znamo da će Bog suditi po istini onima koji čine
~ 104 ~
takve stvari. Zar misliš, čovječe koji sudiš onima koji čine takve stvari, a
sam to radiš, da ćeš izbeći Božji sud?“ (Rimljanima 2:1-4).
Apostol Pavle ovdje govori o religioznim ljudima. Oni su ti koji sude
drugima, a nijesu ništa bolji. Da je apostol Pavle zaista govorio o religioznima on to potvrđuje kasnije u narednim citatima, na više mjesta:
„Ako ti sebe nazivaš Judejcem (Jevrejin, religiozan čovjek) i oslanjaš se
na zakon i ponosiš se Bogom i poznaješ njegovu volju i umiješ da prepoznaš šta je najvrjednije jer si poučen iz Zakona, i uvjeren si da si vođa slijepima, svjetlost onima koji su u tami, vaspitač nerazumnih, učitelj djece i da
imaš osnove znanja i istine u Zakonu zar, dakle, ti koji učiš druge, ne učiš
samog sebe? Zar ti, koji propovijedaš: ‘Ne ukradi’, kradeš? Zar ti koji kažeš:
‘Ne učini preljubu’, činiš preljubu? Zar ti, kome su mrski idoli, pljačkaš hramove? Zar ti, koji se ponosiš zakonom, obeščašćuješ Boga prestupanjem
Zakona? Jer, kao što je napisano, ‘zbog vas se među neznabošcima huli na
Božje ime’“ (Rimljanima 17:24).
Apostol Pavle kaže da religiozni ljudi, a tada su to bili Jevreji, žive u
neznanju u odnosu na činjenicu da ih puko posjedovanje istine o Bogu i
Božjem zakonu, ili vršenje određene religijske forme, čini pravednima ili
prihvaćenima u Božjim očima. Tragedija Jevreja onog vremena bila je to
što su mislili da su, pošto su znali za Boga i imali Zakon, bolji od bezbožnika.
Isto važi i danas. Hrišćani sebe vide u nekom uzvišenijem položaju u
odnosu na ateiste ili pripadnike drugih vjeroispovjesti, jer imaju znanje o
Bogu i Isusu Hristu, ali Biblija kaže da ih to ne čini boljim.
Beskorisno je hvalisanje ili prisvajanje bilo kakavih zasluga zbog poznavanja istine jer Biblija kaže da religiozni ljudi čine isto što i bezbožnici. Kada
religiozni ljudi čine isto što i bezbožnici tada oni obeščašćuju Boga i zbog
toga se, prema riječima apostola Pavla, huli na ime Božje među bezbožnicima. Kada se kaže huliti to ne znači automatski psovke na Božji račun, već
ponižavanje i obezvređivanje svega što ima veze sa Bogom i religijom. To
je činjenica, jer mnogi ateisti na samu pomisao o Bogu ili Isusu Hristu prisjete se svega onoga što hrišćani rade u svojim životima ili što su radili kroz
istoriju, i to ateiste često vodi u odbacivanje istine o Bogu. Ateiste to ne
~ 105 ~
oslobađa odgovornosti, ali se ispunjava Božja riječ da će se zbog načina
života religioznih ljudi „huliti na ime Božje“ među bezbožnicima.
Jevreji onoga vremena, isto kao i većina današnjih hrišćana, pokušavali
su da sakriju svoje pravo lice i izbjegavaju da javno čine sve ono što čine
bezbožnici, ali sve to rade sakriveno i suptilnije što predstavlja licemjerje:
„Vi se pravite pravednima pred ljudima, ali Bog poznaje vaše srce. Jer
što je među ljudima uzvišeno, u Božjim očima je odvratno“ (Luka 16:15).
„Sva svoja djela čine da bi ih ljudi vidjeli“ (Matej 23:5).
Licemjere je karakteristika i ateista i religioznih ljudi, ali je licemjerje ovih drugih mnogo opasnije. Hrišćani imaju problem, kao i nekada Jevreji, a
to je zaboravljanje činjenice da ako već hoće da ugode Bogu svojim djelima
onda moraju držati sav Božji zakon, ali to čovjeku nije moguće samom od
sebe jer je čovjek rob grijeha i zato je Bogu moguće ugoditi samo vjerom.
„Jer ko se god u potpunosti drži Zakona, a onda prekrši samo jednu
odredbu, kriv je kao da je sve prekršio“ (Jakov 2:10).
„Proklet da je svako ko se ne drži svega što je napisano u svitku Zakona
i ko to ne vrši“ (Galatima 3:10).
Isus je objasnio pravilno značenje Zakona koje nijesu razumjeli Jevreji
njegovog vremena, kao ni danas hrišćani:
„Čuli ste da je objavljeno precima: ‘Ne počini zločin ubistva! Ko ubije,
odgovaraće pred sudom.’ A ja vam kažem da će svaki onaj ko se ljuti na
svoga brata bez razloga odgovarati pred sudom. I ko god svome bratu kaže ‘raka’ (praznoglavac, neko ko se ne može spasiti) odgovaraće pred Sinedrionom (sud). I ko god kaže ‘budalo’, odgovaraće za to u geheni ognjenoj (vječna smrt)“ (Matej 5:21-22).
„Čuli ste da je rečeno: ‘Ne učini preljubu!’ A ja vam kažem: ko god požudno pogleda ženu, već je u svom srcu s njom učinio preljubu“ (Matej
5:27).
Da li je čovjeku moguće držati Zakon onako kako Bog to zahtijeva: „Bog
ne gleda na ono što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što se očima vidi, a
Gospod gleda ono što je u srcu.“ (1. Samuelova 16:7)
Čovjeku samom po sebi to nije moguće. Šta onda predstavljaju čovjekova djela i držanje Zakona u Božjim očima? Prljave haljine ili samopra~ 106 ~
vednost.
Namjera Biblije je da, za početak, ukaže svim ljudima da su 100 odsto
grešni bilo da znaju istinu o Bogu ili ne znaju, bilo da su religiozni ili bezbožnici, kao i da njihovo spasenje ne zavisi od djela već od vjere u Isusa
Hrista. Apostol Pavle kaže:
„Hristos Isus je došao na svijet da spase grešnike, od kojih sam najveći
ja“ (1. Timoteju 1:15).
„Ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mog
uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.“ (Rimljanima 7:23)
Apostol Pavle, govoreći o dvije grupe ljudi koje i danas postoje u svijetu, o religioznima i bezbožnicima, kaže da su i jedni i drugi u grijehu bez
razlike:
„Jer smo upravo optužili sve… Nema pravednog čovjeka, nema nijednog… Nema nikog ko traži Boga… Svi su zastranili…, nema nikoga ko čini
dobro, nema nijednog… Straha od Boga nema pred očima njihovim…“
(Rimljanima 3:9-18)
„Da svaka usta zanijeme i da sav svijet bude kriv Bogu.“ (Rimljanima
3:19)
Iz svega ovoga proističe da je čovjek apsolutno grešan i da sam od sebe
ne može da drži Božji zakon koji zahtijeva savršenu pravednost, i zato spasenje djelima nije moguće.
8.2. Zašto je Bog dao Zakon ako spasenje djelima nije moguće?
Božji zakon postoji od vječnosti jer je on temelj Božje vladavine. Grijeh
ili prestup Božjeg zakona prouzrokovao je pojavu smrti na Zemlji. Božji
zakon važi za svakog čovjeka, svi ljudi su pod jurisdikcijom Božjeg zakona,
jer je njegov prestup (grijeh) doveo do smrtne osude za ljude. Smrt se proširila na sve ljude preko Adama jer su svi ljudi stvoreni „u Adamu“, ali se na
sve ljude proširio i grijeh i tako su svi postali robovi grijehu i onesposobljeni da drže Zakon. Zašto je Bog onda ljudima dao Zakon u pisanoj formi oko
2000 godina nakon stvaranja i pada u grijeh, naročito ako znamo da ljudi
~ 107 ~
kao robovi grijeha ne mogu da drže Zakon?
„A znamo da sve što Zakon kaže rečeno je onima koji su pod Zakonom,
da svaka usta zanijeme i da sav svijet bude kriv Bogu“ (Rimljanima 3:19).
Apostol Pavle ovdje potencira da Zakon kaže nešto onima koji su pod
Zakonom, a pod Zakonom je čitav svijet. Religiozni ljudi preko Biblije direktno poznaju Zakon, dok bezbožnici poznaju Zakon indirektno - Bog im je
usadio u savjesti ono što je dobro i loše: „Oni (bezbožnici) pokazuju da je
ono što nalaže zakon zapisano u njihovom srcu, a o tome svedoči i njihova
savjest i u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani“ (Rimljanima
2:14-15).
Šta onda Zakon kaže onima koji su pod Zakonom - svim ljudima? Zakon
kaže da moramo biti savršeno pravedni, ali Biblija kaže da je to nemoguće
palom čovjeku.
Apostol Pavle odgovora šta nam Zakon u suštini kaže, iako ga ne možemo držati sami od sebe: „da svaka usta zanijeme i da sav svijet bude kriv
Bogu“. Zakon treba da nam zatvori usta, da zanijemimo, da shvatimo koliko smo grešni pred Bogom. Razlog zašto je dat Zakon nije da bi se čovjek
spasio držanjem Zakona, jer je to čovjeku nemoguće, niti je to Bog postavio kao uslov, i zato je Zakon u pisanoj formi dat tek oko 2000 godina nakon stvaranja i pada u grijeh. Zakon je dat da bi Bog dodatno osvjedočio
čovjeka o grešnom stanju iz kojeg sam sebe ne može izvući, kako bi se
okrenuo Spasitelju koji Ga jedino može izbaviti in ponora grijeha i neminovnosti smrti:
„Jer smo preko Zakona jasno shvatili šta je grijeh“ (Rimljanima 3:20).
„A Zakon je došao kasnije kako bi se prestup još jasnije pokazao“ (Rimljanima 5:20).
„Čemu onda Zakon? Bio je dodat da bi prestupi postali očigledni…“ (Galatima 3:29).
Bog je dao Zakon da bi mogli imati saznanje o tome šta su pravednost i
grijeh u Božjim očima, a ne ono što mi mislimo da su pravednost i grijeh.
Grijeh nije samo čin, već se grijeh rađa u srcu. Naše pobude, motivi i
misli su ono na šta Bog gleda. Apostol Pavle, koji je prije prihvatanja Isusa
Hrista za Spasitelja bio farisej, predstavnik jevrejske religije koja se dičila
~ 108 ~
da poznaje sve istine i Zakon bolje nego drugi ljudi, objašnjava na svom
ličnom primjeru čemu služi Zakon: „Ali nikada ne bih shvatio šta je grijeh
da nije bilo Zakona. I ne bih shvatio šta je požuda da Zakon nije rekao: ‘Ne
poželi!’… Ja sam bio živ dok nije bilo Zakona, ali kad je stigla zapovjest,
grijeh je oživio, a ja sam umro. I ustanovio sam da zapovjest koja je trebalo
da vodi u život vodi u smrt“ (Rimljanima 7:7-10).
Apostol Pavle objašnjava da nikad ne bi shvatio šta je zaista grijeh da
nije Zakona. On kaže da kada je stvarno razumio značenje Zakona (kad je
stigla zapovjest), grijeh je tek onda kod njega oživio. Shvatio je da nije grijeh ono što je mislio i ono što su ga religijske vođe naučile, nego da je grijeh mnogo širi pojam od samog čina (ne poželi). I nakon svega, apostol
Pavle je shvatio da Zakon koji je trebalo da ga vodi u život (da držanjem
Zakona bude spašen), zapravo vodi u smrt (jer je shvatio da sam od sebe
ne može da drži Zakon).
Hrišćani koji pokušavaju da se pred Bogom nametnu, učine dobri ili
spasu držanjem Zakona čine nemoguće, jer oni ne mogu da drže Zakon
sami po sebi jer su robovi grijehu, rađaju se sa grešnom prirodom, sebičnost je ono što ih u dubini srca pokreće i Bog im nije dao Zakon kao sredstvo spasenja:
„Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu,
izašli ste iz okrilja njegove blagodati“ (Galatima 5:4).
„Zato zbog vršenja djela propisanih Zakonom nijedan čovjek neće biti
proglašen pravednim pred Bogom“ (Rimljanima 3:20).
Biblija kaže da se čovjek može spasiti isključivo vjerom u Isusa Hrista,
jer Bog takvom čovjeku pripisuje Hristove zasluge, a to je, prije svega, pravednost koja spašava od vječne smrti i daje vječni život.
Bog je još u stara vremena, prije nego što se Hrist rodio na Zemlji, obećao spasenje svima koji vjerom prihvate obećanja o dolasku Spasitelja, i
sklopio savez sa Abrahamom 430 godina prije nego što je dat Zakon na
planini Sinaj. Abrahamu, iako je bio star i nije imao djecu, dato je obećanje
da će dobiti nasledstvo i da će se preko njegove loze roditi Spasitelj u kojeg
svi oni koji poštuju Boga moraju vjerovati: „Zakon koji je nastao 430 godina kasnije ne može poništiti savez koji je od Boga ratifikovan u Hristu, niti
~ 109 ~
može ukinuti obećanje. Jer ako se nasledstvo dobija po Zakonu, više se ne
dobija po obećanju. A Avramu ga je Bog podario po obećanju“ (Galatima
3:17).
Kao što vidimo Zakon je došao mnogo kasnije od obećanja o spasenju
vjerom, ali ne kao dodatni zahtjev za spasenje.
Nakon svega što Biblija kaže, da li to znači da Božji zakon više ne važi
nakon što je Hrist uspješno obavio misiju spasenja, jer se čovjek može spasiti isključivo vjerom a ne djelima Zakona?
Apostol Pavle, koji u Bibliji od svih pisaca najviše ukazuje da se čovjek
može spasiti isključivo vjerom, a ne djelima Zakona, poručuje da Zakon
važi za čovjeka:
„Da li mi onda svojom vjerom ukidamo Zakon? Nipošto! Naprotiv,
potvrđujemo Zakon“ (Rimljanima 3:31).
„Tako, dakle, zakon je svet, i zapovest je sveta i pravedna i dobra“ (Rimljanima 7:12).
Biblija je jasna - Zakon je temelj Božje vladavine na Nebu i na Zemlji.
Zakon je svet kao što je i sam Bog svet. Sin Božji je morao da se žrtvuje za
spasenje čovjeka baš zato što je Zakon koji osuđuje čovjeka pravedan, vječan i nepromjenljiv. Da je Zakon mogao biti promijenjen i grešnik na neki
drugi način opravdan pred Zakonom, onda ne bi bila potrebna Hristova
žrtva. Hrist je bio jasan po pitanju Božjeg zakona: „Nemojte da mislite da
sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego
da ih ispunim. Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni. Ko, dakle, prekrši i
najmanju od tih zapovjesti - i druge uči da tako čine - zvaće se ništavnim u
Carstvu nebeskom. A ko ih izvršava - i druge uči da tako čine - zvaće se velik u Carstvu nebeskom“ (Matej 5:17-19).
Zakon nije ukinut, nije promijenjen i on važi za čovjeka. Zakon je jedino
mjerilo pravednosti.
Naizgled zbunjujuća situacija za čovjeka po pitanju Zakona:
• čovjek se spasava isključivo vjerom a ne djelima Zakona;
• čovjek ne može da drži Zakon jer je 100 odsto grešan;
• čovjeku Zakon služi da bi ga osvjedočio u grešnost i da se jedino mo~ 110 ~
že spasiti vjerom u Spasitelja;
• čovjek treba da drži Zakon jer Zakon važi.
Da li ovdje postoje kontradikcije? Ne postoje. Bog nas preko Biblije obavještava da uloga Zakona nije samo da nas uvjeri u grešnost i odvede
nas Spasitelju - Isusu Hristu, već da je Zakon standard ili mjerilo hrišćanskog života, odnosno svih onih koji prihvate Hrista za Spasitelja.
Hrist je kao čovjek bio savršeno pravedan pred Zakonom jer se potpuno
oslanjao na Boga. Silom Božjom, Svetim Duhom, Hrist je ispunio Zakon.
Bog je obećao istu silu, Svetog Duha, svima onima koji vjeruju u Hrista:
„Ako je neko žedan, neka dođe k meni i pije! Ko bude vjerovao u mene,
kao što je rečeno u Pismu, iz njegovog tijela poteći će rijeke žive vode. A
rekao je to za Duh koji je trebalo da prime oni koji vjeruju u njega“ (Jovan
7:37-38).
„Zar ne znate da je vaše tijelo hram Svetog Duha, koji je u vama, koji
imate od Boga...?“ (1. Korinćanima 6:19).
Sveti Duh je Božji i Hristov Duh, i Božja i Hristova prisutnost u čovjeku
kroz koju čovjek može da živi prema Božjim zapovjestima: „Svoje zakone
staviću u njihova srca i upisaću ih u njihov um.“ (Jevrejima 10:16).
Bog svakog čovjeka koji stoji „u Hristu“ smatra pravednim - pobjednikom nad grijehom, što Bogu daje za pravo da takvog čovjeka vaskrsne na
vječni život jer nad pravednicima smrt nema vlasti.
Bog je obećao da će svakom čovjeku koji stoji „u Hristu“ dati Svetog
Duha, kako bi pravednost koju čovjek već ima „u Hristu“ (prihvatanjem
Hrista) i zbog koje će biti spašen za vječnost, postala realnost u svakodnevnom životu, a to je da čovjek bude pravedan i na djelima tokom života da drži Zakon.
Sila Svetog Duha je čovjeku potrebna za praktično spasenje od sile grijeha i to je proces posvećenja (svetost života) koji traje dok je čovjek živ.
Čovjek sam od sebe ne može da drži Zakon, ali Bog kroz čovjeka koji je
„u Hristu“ može da učini da čovjek drži Zakon i da u čovjeku usadi ljubav i
želju za nesebičnim činjenjem dobra.
Bog će vjerniku, prema Bibliji, ne samo uračunati Hristovu pravednost
(spasenje), nego će mu dati i silu Hristove pravednosti (držanje Zakona).
~ 111 ~
To što Biblija odbacuje mogućnost držanja Zakona kao sredstva spasenja, ne znači da odbacuje držanje Zakona od strane spašenog, odnosno
opravdanog grešnika - vjernika ili hrišćanina koji je „u Hristu“:
„Jer ljubav prema Bogu znači držati njegove zapovjesti, a njegove zapovjesti nijesu teške, jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet. A ovo je
pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera“ (1. Jovanova 5:3).
„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže Božje zapovjesti i vjeru Isusovu“
(Otkrivenje 14:12).
Čovjek koji ne vjeruje u Isusa Hrista, odnosno čovjek koji nije „u Hristu“,
uzalud pokušava da drži Zakon jer se držanjem Zakona ne može spasiti, niti
takav čovjek može da drži Zakon onako kako Bog to zahtijeva.
Kakva je konkretno vjera u Hrista kojom se čovjek spašava i kojom dobijamo Svetog Duha na dar od Boga? Koje su karakteristike prave vjere i kako da znamo imamo li pravu vjeru ?
8.3. Prava vjera je Božji dar
Prava vjera je, prema Bibliji, Božji dar. Bog je taj koji preko Svetog Duha
kod čovjeka rađa i uliva pravu vjeru u srcu:
„I niko ne može reći: Isus je Gospod!, osim Svetim Duhom“ (1. Korinćanima 12:3).
„Jer po blagodati (milosti) koja mi je ukazana kažem svakome među
vama da ne misli o sebi više nego što treba da misli, nego da misli o sebi
razumno, svako po vjeri koju mu je Bog udijelio“ (Rimljanima 12:3).
Bez Božje intervencije čovjek ne može da ima pravu vjeru. Čovjek je
zbog grijeha izgubio Božje obličje u sebi i rađa se kao rob grijeha i Sotone, i
zato samo Božjim djelovanjem čovjek može imati pravu vjeru.
Da li je Bog onda nepravedan, jer znamo da mnogi ljudi neće imati pravu vjeru i prihvatiti Božji dar spasenja? Bog nije nepravedan nego poštuje
slobodnu volju svakog čovjeka: „Stavio sam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život da budeš živ i ti i tvoje potomstvo, tako
što ćeš voljeti Gospoda, svog Boga, slušati njegov glas i držati se njega, jer
od njega zavisi tvoj život...“ (5. Mojsijeva 30:19-20).
~ 112 ~
Čovjek je stvoren sa slobodnom voljom i svako primoravanje čovjeka da
prihvati istinu bilo bi nepravedno i kršenje njegove volje.
Bog je obećao da će osvjedočiti čovjeka o istini na različite načine kroz
čitav život, a na čovjeku je da odluči kako će odgovoriti. Svaki negativan
čovjekov odgovor daje za pravo Sotoni, vladaru ovog svijeta, da upravlja
čovjekom i da ga vodi u pogrešnom smjeru (lažna vjera ili ateizam).
Svaki pozitivan čovjekov odgovor daje Bogu za pravo da djeluje na
čovjekovo srce, izvuče ga iz Sotoninog ropstva i dovede ga k Sebi i pravoj
vjeri: „Molite - i daće vam se; tražite - i naći ćete; kucajte - i otvoriće vam
se. Jer, ko god moli, dobija; i ko traži, nalazi; i otvoriće se onom ko kuca“
(Matej 7:7).
8.4. Prvi uslov za pravu vjeru - upoznavanje sa istinom
Svakog čovjeka koji na bilo koji način pokaže i minimalno interesovanje
za istinu, Bog je obećao da će ga osvjedočiti o istini koja donosi spasenje.
Prvi uslov za pravu vjeru, prema Bibliji, je da se čovjek upozna sa istinom o spasenju koje je Bog izdejstvovao kroz Isusa Hrista (jevanđelje).
„Dakle, vjera se stiče slušanjem poruke, a poruka se širi kad se govori o
Hristu.“ (Rimljanima 10:17).
Čovjek se kroz Bibliju može upoznati sa istinom o spasenju jer je jedino
u Bibliji objavljena istina. Čitanje i proučavanje Biblije je temelj za vjeru.
Riječ „vjerovati“ znači razumski pristanak na nešto. Čovjek prvo mora da
čuje i sazna istinu da bi mentalno i razumski pristao na istinu (vjerovao).
Šta je istina? Istina je da je Bog kroz svog Sina Isusa Hrista spasio čovjeka od grijeha i smrti, i to spasenje, koje će biti nagrađeno vječnim životom,
može postati realnost u životu svakog čovjeka isključivo vjerom u Hrista i
Njegove zasluge - rođenje, život, smrt, vaskrsenje i zastupnička služba kao
Prvosveštenika u čovjekovu korist u nebeskom Hramu:
• Hristovo rođenje (Bog je „u Hristu“ stavio zajednički život ljudskog
roda i na taj način se svakom čovjeku koji vjeruje uračunava sve
ono što je Hrist uradio)
• Hristov život (Hrist je za života bio savršeno pravedan pred Božjim
~ 113 ~
zakonom pobijedivši grijeh, i na taj način je svaki čovjek koji vjeruje, u Božjim očima, savršeno pravedan)
• Hristova smrt (Hrist je preuzeo čovjekove grijehe i platio smrću za
njih, i na taj način se svakom čovjeku koji vjeruje grijesi opraštaju i
brišu jer ih je Hrist preuzeo i platio smrću za njih)
• Hristovo vaskrsenje (Bog je Hristu vratio život nakon smrti, kao
dokaz pobjede nad grijehom, jer je smrt posljedica grijeha, i na taj
način će svaki čovjek koji vjeruje biti vaskrsnut na vječni život kao
što je Hrist vaskrsnut, jer je takav čovjek u Božjim očima savršeno
pravedan i njegovi grijesu su oprošteni i izbrisani, jer je Hrist bio
savršeno pravedan i preuzeo čovjekove grijehe za koje je platio
smrću)
• Hristova zastupnička služba kao Prvosveštenika u nebeskom Hramu, koja traje od vaznesenja do Drugog dolaska na Zemlji (zastupanje ili posredovanje za čovjeka pred Bogom)
Isus Hrist je sam objavio da je poznavanje Njega neophodno za vjeru
koja spasava. Isus Hrist je ta istina koju treba poznavati, a koja je potrebna
za pravu vjeru. Isus Hrist je ta istina koja oslobađa od grijeha i smrti: „I
upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi... Dakle, ako vas Sin oslobodi,
zaista ćete biti slobodni… Ja sam put i istina i život“ (Jovan 8:31, 32, 36;
14:6).
8.5. Drugi uslov za pravu vjeru - vjerovanje u istinu
Nakon upoznavanja sa istinom čovjek mora da vjeruje u tu istinu. Bog
ne traži od čovjeka da bilo šta uradi da bi se spasio već da vjeruje istini da
je spasenje „u Hristu“. To vjerovanje nije samo razumski i mentalni pristanak, već vjerovanje iz srca i poistovjećivanje sa istinom.
Čovjek koji iskreno povjeruje u Isusa Hrista kao Spasitelja naziva se
hrišćanin i Bog takvom čovjeku uračunava Hristove zasluge. Hrišćanin vjeruje Bogu da je zbog Hristovih zasluga legalno i pravedno spašen od vječne
smrti i da će biti vaskrsnut na kraju istorije na vječni život.
Bog kaže da smo „u Hristu“ savršeno pravedni i da On na nas gleda kao
~ 114 ~
da nikad nijesmo sagriješili. Da li mi iz srca vjerujemo u to što je Bog rekao
ili ćemo kazati „ne osjećam se savršeno pravednim“, ili „nijesam dovoljno
dobar da bi me Bog gledao kao pravednika“. Bog kaže da nije važno šta mi
mislimo i osjećamo, već treba da Mu vjerujemo da je tako kako je On kazao i obećao.
Bog kaže da je Njegova ljubav (agape) prema čovjeku bezuslovna i
nepromjenljiva. Da li mi iz srca vjerujemo u to ili ćemo govoriti da „Bog ne
može da me voli jer sam grešnik“. Bog kaže da nije važno šta mi mislimo i
osjećamo, ili kakve smo grijehe počinili, već da treba da Mu vjerujemo da
nas On voli bezuslovno, da je Hrist preuzeo na sebe naše grijehe i da nas
Bog zbog toga gleda kao da nikad nijesmo sagriješili.
Bog kaže da je vaskrsnuo Isusa i da će na isti način vaskrsnuti sve one
koji vjeruju u Njegovog Sina. Da li mi iz srca vjerujemo u to ili ćemo kazati
„nikad nijesam vidio da je neko vaskrsnuo“, ili „to mi izgleda nerealno“.
Bog kaže da nije važno šta smo mi vidjeli i šta nam izgleda nerealno, već
treba da Mu vjerujemo da je On Stvoritelj Neba i Zemlje i da On može i
hoće da nas vaskrsne kao što je obećao.
Čovjek mora iz srca da vjeruje u ono što je Bog obećao i ostvario kroz
Isusa Hrista koliko god to ponekad zvučalo protivno našem ograničenom
umu, znanju i logici.
Čovjek može vjerovati i pozitivno odgovoriti na istinu iz mnogo razloga jer mu se istina čini logičnom, jer će se osjećati superironijim u odnosu na
one koji nemaju istinu, jer ima neku sebičnu korist od toga ili iz nekog drugog razloga, ali to nije prava vjera, to nije vjera iz srca.
„Ti vjeruješ da postoji jedan Bog, zar ne? Sasvim dobro činiš. Ali i demoni vjeruju i drhte“ (Jakov 2:19).
Prava vjera koja spašava je iskrena, dolazi iz srca i, konačno, pokazuje
se svakodnevnim životom kroz rodove iili rezultate vjere.
8.6. Treći uslov za pravu vjeru - živjeti u skladu sa istinom
Nakon upoznavanja sa istinom i vjerovanjem u istinu čovjek mora i da
živi u skladu sa istinom. Život u skladu sa istinom donosi rodove ili rezulta~ 115 ~
te:
„Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“
(Jakov 2:26).
Prema Bibliji, dobra djela nijesu uslov spasenja, već ona dokazuju da
čovjek ima pravu vjeru, odnosno da živi u skladu sa istinom. Ako čovjek zna
istinu, vjeruje u istinu, ali ta vjera ne donosi dobra djela ili rodove u životu
koji su u skladu sa Božjom voljom opisanoj u Bibliji, onda je to lažna ili
mrtva vjera.
Dobra djela su plod vjere. Prava vjera djeluje i donosi rodove ili rezultate u svakodnevnom životu: „Istinito je to što je rečeno i želim da to postojano zastupaš, kako bi se oni koji su povjerovali u Boga usredsredili na
vršenje dobrih djela. To je dobro i korisno za ljude“ (Titu 3:8).
Čovjek koji pozitivno odgovori na Božju istinu koja je „u Hristu“ i prihvati je, i kod kojeg Bog rađa pravu vjeru, neminovno će dobiti želju da bude
pobožan i živi u skladu sa Božjom voljom.
Kako će se život takvog čovjeka dalje odvijati zavisi od toga koliko će on
biti zainteresovan da raste u vjeri, jer kod Boga nema dileme da li je i koliko zainteresovan za čovjeka. Bog je to pokazao žrtvovanjem svog Sina za
grešno čovječanstvo.
Nije dovoljno kazati da smo hrišćani ili tvrditi da je Hrist naš Spasitelj.
Prava vjera, prema Bibliji, mora da djeluje i donosi rodove. Rodovi vjere
dolaze kroz uticaj Svetog Duha na naše biće, a Sveti Duh na dar dobijaju svi
oni koji su „u Hristu“.
Dobra djela koja dolaze našim naporom u krajnjem su rezultat sebičnosti, jer time želimo da dobijemo naklonost ili Boga ili ljudi. Samo dobra
djela koja dolaze vjerom su ugodna u Božjim očima.
Čovjek koji zna da je grešnik 100 odsto i da ga jedino vjera u Hrista može iščupati iz bijede, prepušta Bogu da vodi njegov život. Kroz Božji uticaj
na čovjeka dolaze dobra djela vjere.
8.6.1. Proučavanje Biblije i odbacivanje najuočljivijih grešnih navika
Kako čovjekova vjera bude jačala i počela da djeluje jedna od prvih ma~ 116 ~
nifestacija u njegovom životu biće sve intenzivnije proučavanje i primanje
Božje riječi (Biblije) i odbacivanje najuočljivijih grešnih navika.
Takvi ljudi uglavnom na početku prestanu da psuju, vrijeđaju, ogovaraju..., a potom počinju da suzbijaju i neke ozbiljnije grijehe koje su do tada
činili kao što su, na primjer, zadovoljavanje tjelesnih želja na različite načine, laganje, varanje, iskorištavanje drugih: „Noć je poodmakla, dan se približio. Zato svucimo djela tame i obucimo oružje svjetlosti. Živimo dolično,
kao po danu - bez razuzdanih gozbi i pijanki, bez bludničenja i besramnih
djela, bez svađe i ljubomore“ (Rimljanima 13:12-13).
Čovjek shvata da Bog ne odobrava njegovo dosadašnje ponašanje i logično donosi odluku da odbaci neke grijehe kojih je svjestan. Ovakve odluke na početku nijesu rezultat duboke promjene unutrašnjeg bića već razumnog ponašanja u skladu sa istinim sa kojom se čovjek upoznao.
Promjena srca ne dolazi odmah i moguća je samo Božjim djelovanjem
koje je praćeno vjerom.
8.6.2. Priznanje grijeha Bogu i pokajanje
Bez obzira što čovjek i dalje nije doživio veliku promjenu unutrašnjeg
bića, ali je promijenio svoje ponašanje u skladu sa biblijskim načelima prave vjere, to govori da je takav čovjek na pravom putu i da kod njega postoji
želja da mijenja svoj život.
Bog na takvog čovjeka sve više djeluje i njegova vjera sve više raste, a
čitanje Biblije, razgovor i slušanje svega što je povezano sa istinom postaje
sve intenzivnije.
Jedna od narednih manifestacija kod takvog čovjeka je priznanje svojih
grijeha Bogu, a potom i pokajanje za te grijehe. Čovjek ne samo da je počeo da odbacuje i priznaje Bogu svoje grijehe, nego mu Bog daje da se pokaje za te grijehe.
Biblija ne uči da grešnik mora da se pokaje prije nego što dođe Bogu i
Hristu. Biblija kaže da Sveti Duh koji dolazi od Boga vodi pravom pokajanju
i buđenju savjesti, a znamo da je Sveti Duh dar Božji svima koji vjeruju.
Čovjek može svojim razumom da shvati da je grešnik, da su njegova
~ 117 ~
djela zla i možda da ih prizna, ali se ne može pokajati u srcu ako mu Bog to
ne podari: „Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i
dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja“
(Rimljanima 2:4).
Umirući za grešnike Hrist je pokazao nepojmljivu ljubav i dok grešnik
sve više počinje razmišljati o toj ljubavi ona vremenom omekšava njegovo
srce. Na čovjeka počinje da djeluje uticaj kojeg nije ni svjestan, savjest se
budi, otkriva mu se svo zlo njegovog života, grijeh koji se ukorjenio u njegovu dušu i želja za upoznavanjem sa Bogom i Spasiteljem.
Kod ljudi se sve ovo dešava različito, kod nekoga brže, kod nekoga sporije, kod nekoga jačim intenzitetom, kod nekoga manjim. Sve zavisi od vjere koju čovjek ima.
Mi možemo laskati sebi da nam je život pošten, moral na visokom nivou i misliti da ne moramo da ponizimo svoja srca pred Bogom kao obični
grešnici, ali kada Božjim djelovanjem na naše biće saznamo punu istinu
shvatićemo da smo nečisti, da su naše pobude sebične, da smo kroz život
činili zla koja su bila uperena i protiv Boga i protiv nas samih, priznaćemo
svoje grijehe i pokajaćemo se.
Tada će čovjek konačno i snažno shvatiti ono najvažnije - da ga jedino
vjera u Hrista i Njegove zasluge koje je učinio za nas može očistiti od
prljavštine grijeha i tereta svake krivice i nečiste savjesti.
Kada čovjek u to povjeruje i pouzda se iskreno, iz srca, takvom čovjeku
Bog oprašta sve grijehe koliko god da ih je bilo i koliko god da su teški.
Bog, kao što je i obećao, takvom čovjeku pripisuje Hristovu pravednost,
a njegove grijehe oprašta i briše, jer ih je Hrist preuzeo na sebe i prolio krv
za njih: „Krv Isusa Hrista, Sina Njegovog, čisti nas od svakog grijeha“ (1.
Jovanova 1:7). Čovjek mora da vjeruje da mu Bog na ovaj način oprašta
grijehe, ne zato što mu to govore osjećanja ili razum, nego zato što je Bog
to obećao u Bibliji:
„Rasuo sam kao gustu maglu tvoje prestupe, i kao oblak tvoje grijehe;
vrati se k meni, jer sam te otkupio“ (Isaija 44:22).
„Jer ću im oprostiti njihova bezakonja i više se neću sjećati njihovih grijeha“ (Jevrejima 8:12).
~ 118 ~
Bog ne postupa prema nama onako kao što ljudi postupaju jedan prema drugome. Božji odnos prema nama je pun milosrđa, ljubavi i najnježnijeg saosjećanja: „Ako priznamo svoje grijehe, Bog će nam ih oprostiti i očistiti nas od svake nepravednosti, jer je vjeran i pravedan“ (1. Jovanova
1:9). Bog nam stvarno oprašta jer verujemo u Njegovog Sina koga je On
poslao da umre radi naših grijeha i kako bi nam uračunao Njegovu pravednost da bi nam mogao darovati novi, obnovljeni sadašnji život koji je kvalifikovan za vječnost.
8.6.3. Duševni mir
Bog ne samo što čovjeku oprašta grijehe, nego svojom silom čovjeka
rasterećuje tereta grijeha, rasterećuje ga svake krivice za grijeh i griže
savjesti, što čovjek počinje da osjeća u svom biću kroz svakodnevni život.
Takav čovjek, koji je hrišćanin, i koji stoji „u Hristu“, konačno može da iskusi duševni mir jer su mu kroz Hrista oprošteni grijesi, a sva njegova krivica
ili nečista savjest koju je imao tokom života se otklanjaju.
Hrišćanin više ne gleda na svoje grijehe koje je činio, na svoju prošlost,
na probleme, nevolje i strahove. On ima mir sa Bogom koji se odražava na
svakodnevni život:
„Dakle, budući opravdani vjerom, imamo mir s Bogom kroz našeg
Gospoda Isusa Hrista…“ (Rimljanima 5:1).
„Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam. Ja vam ga ne dajem onako
kako ga svijet daje. Neka se vaše srce ne uznemiruje i neka se ne boji“ (Jovan 14:27).
Mir koji nam je dao Hrist i koji imamo zahvaljujući Njemu je jedini pravi
mir koji čovjek može da ima u ovom životu i na ovom svijetu.
Mir sa Bogom proizilazi i iz činjenice da je pogled hrišćanina uvijek
usmjeren na Hrista, svog Spasitelja, i na ono što je vječno i neprolazno, jer
hrišćanin zna da je spašen i iščekuje vječni život.
~ 119 ~
8.6.4. Krštenje
Praštajući grešniku, ukidajući mu kaznu koju zaslužuje, rasteretivši ga
svake krivice i griže savjesti, postupajući sa njim kao da nikada nije zgriješio i dajući mu mir, Bog poziva čovjeka da se oslanja na Njega, prepusti se i
preda Njemu jer On najbolje zna šta je dobro za čovjeka.
Prema Bibliji, takav čovjek treba da se krsti. Krštenje je znak ili pečat
prave vjere. Krštenje, prema Bibliji, simbolično označava pokajanje, očišćenje od grijeha, smrt starom grešnom životu i početak novog života „u
Hristu“... 87
Biblija potvrđuje da je Isus Hrist poslije vaskrsenja svojim učenicima
povjerio zadatak da propovijedaju jevanđelje po cijelom svijetu kako bi svi
ljudi saznali da je On izdejstvovao spasenje od grijeha i smrti, i da krste sve
one koji prihvate istinu: „Zato idite i naučite sve narode, krsteći ih u moje
ime, 88 i učeći ih da se drže svega što sam vam zapovijedio“ (Matej 28:1929).
Kandidati za krštenje, prema Bibliji, ne mogu biti novorođenčad ili djeca
jer krštenju prethodi proučavanje Božje riječi i prihvatanje Isusa Hrista za
Spasitelja. Krštenici su odrasle osobe koje su svjesno, slobodnom voljom,
odlučile da prihvate Hrista, odbace grijeh i započnu novi život.
Isus je objasnio da se Njegovi učenici ili sljedbenici stvaraju tako što se
prethodno pouče istini i krste: „Ko vjeruje i krsti se, biće spasen“ (Marko
16:16).
Prihvatanje Hrista treba da bude razumno izražena slobodna volja
čovjeka. Vrlo je značajno poučavanje svim osnovnim biblijskim istinama i
njihovo prihvatanje prije nego što se donese odluka o krštenju. 89
„Biblijsko krštenje i Novi savez“, Pavle Simović, www.religija.me.
Isusov nalog za krštenje u Njegovo ime po svemu sudeći je prepravljen u „krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha“ negdje u vrijeme cara Konstantina (poslije
325. godine n.e), kada je uvedena trinitistička (vavilonska) nauka o Bogu (trojstvo), koja je postala imperativ u tradicionalnom hrišćanstvu. Novi Zavjet poznaje
samo krštenje u Isusovo ime za oproštenje grijeha, opravdanje vjerom u Spasitelja
i primanje dara Svetog Duha.
89
Djela apostolska 8:12; 8:35-38; 16:32-33.
87
88
~ 120 ~
Krštenje u Bibliji nikada nije bio samostalan čin, već je učesnik ovog
obreda uvijek najmanje još jedna osoba koja ima pravu vjeru i koja, kao
takva, ima pravo da obavi krštenje uronjavanjem nakon što se osvjedočila
da se krštenik pokajao i prihvatio pravu vjeru.
Od samog početka hrišćansko krštenje je bilo u Isusovo ime i povezano
sa pokajanjem, očišćenjem od grijeha i započinjanjem novog života.
Ljudi koji su čuli propovijed apostola Petra pitali šta treba da čine, a on
im je odgovorio: „Pokajte se i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista
za oproštenje grijeha; i primićete dar Svetoga Duha“ (Djela apostolska
2:38).
Za vrijeme svoga susreta sa Isusom na vratima Damaska Pavle je oslijepio. Vid mu se vratio kada je Ananija kasnije položio ruke na njega. Tada se
ispunio Svetim Duhom, krstio i postao učenik - apostol. Ananija je tom
prilikom posavjetovao Pavla: „Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojih,
pozivajući se na Gospodnje ime“ (Djela apostolska 22:16).
Brojni primjeri u Bibliji, u Novom Zavjetu, jasno opisuju krštenje kao
dokaz da je vjernik prihvatio Božje spasenje kroz Hrista kome je prethodilo
poučavanje o istini, kao i da je krštenje bilo javni čin u ime Isusa Hrista. 90
Biblija odobrava ponovno krštenje ako prethodno nije obavljeno u Isusovo ime i u skladu sa punom istinom o krštenju opisanoj u Bibliji. 91
Krštenje u ime Isusa Hrista ne predstavlja samo simboličko pokajanje,
očišćenje od grijeha i novi život, nego i poistovjećivanje sa Hristovom smrću: „Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Hrista Isusa, kršteni u
njegovu smrt? Dakle, s njim smo sahranjeni svojim krštenjem u njegovu
smrt, kako bi smo, kao što je Hristos vaskrsnut iz mrtvih slavom Očevom, i
mi isto tako hodili u novini života. Jer kad smo zasađeni s njime u obličju
njegove smrti, bićemo tako i ustajanjem; znajući da je naša stara ličnost
zajedno s njim razapeta, kako bi se naše grešno tijelo potčinilo, da više ne
robujemo grijehu“ (Rimljanima 6:3-6).
Krštenje se zato, prema Bibliji, obavlja potpunim uronjavanjem čovjeka
90
91
Djela apostolska 8:16; 10:48; 19:5; Rimljanima 6:3; Galatima 3:27.
Djela apostolska 19:1-5.
~ 121 ~
u vodu. Uronjavanje u vodu simbolično označava smrt grijehu i starom
životu i njihovo sahranjivanje, kroz poistovjećivanje sa Hristovom smrću,
dok izlazak iz vode simbolizuje vaskrsenje i novi život „u Hristu“.
Kao što je Hrist umro i ustao iz mrtvih ostavivši grijeh u grobu, čovjek
uranjanjem u vodu krštenja umire grijehu a ustaje iz vode ostavljajući stari,
grešni život da bi služio Bogu u novome životu:
„Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu
Gospodu našem. Zato ne dajte da grijeh caruje u vašem smrtnom tijelu, pa
da slušate želje tijela. Niti dajte svoje udove grijehu da budu oružje
nepravde, nego dajte sebe Bogu kao oni koji su oživjeli iz mrtvih, i svoje
udove dajte Bogu da budu oružje pravde“ (Rimljanima 6:11-13).
„Sa Hristom se razapeh. Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene“ (Galatima 2:20).
Padom u grijeh, čovjek je izgubio status sina Božjeg koji je imao stvaranjem.
„I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući
prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i
ostali“ (Efescima 2:3).
Krštenjem vjernik ulazi u savez sa Bogom, Bog ga prima u Isusovo ime i
on ponovo postaje Božje dijete:
„A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u njegovo ime“ (Jovan 1:12).
„Vidite kakvu nam je ljubav pokazao Otac, da se zovemo djeca Božja,
što i jesmo“ (1. Jovanova 3:1).
Vjernik na dar dobija Svetog Duha kojim može živjeti posvećen (svet)
život sve dok ne zaspe (privremena smrt) ili do Hristovog drugog dolaska.
8.6.5. Novorođenje
Hrišćanin koji je Božjim djelovanjem u svom životu prihvatio Hrista za
Spasitelja, priznao svoje grijehe, pokajao se, iskusio oproštenje i mir, započeo novi život i krstio se - postao je novi čovjek. On je zaista novo stvore~ 122 ~
nje. Biblija to naziva novorođenjem. Sveti Duh prebiva u takvom čovjeku:
„Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo
je, i evo, novo je nastalo“ (2. Korinćanima 5:17).
Svaki čovjek, da bi se spasio, mora se nanovo roditi zato što je duhovno
mrtav zbog grijeha. Adam nije fizički umro kada je počinio grijeh ali je
umro duhovno, zbog čega se svaki čovjek rađa duhovno mrtav: „Bog vas je
oživio iako ste bili mrtvi zbog svojih prestupa i grijeha“ (Efescima 2:1).
Duhovno mrtav čovjek, koji se u Bibliji naziva i tjelesan čovjek, ili nema
interesovanja za Božje istine ili ih ne razumije: „A tjelesni čovjek (duhovno
mrtav čovjek) ne prihvata ono što je od Božjeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može to spoznati, jer to treba da se prosuđuje na duhovan način.
Ali duhovni čovjek pravilno prosuđuje sve, a njega niko ne može pravilno
prosuditi“ (1. Korinćanima 2:14-15).
Novorođenje je, prema Bibliji, realnost, jer čovjek zaista postaje ono što
nije bio, postaje suprotnost od onoga što je bio. Čovjek koji je prihvatio
Hrista i potpuno se oslonio na Njega je rođen od Božjeg Duha: „A onima
koji su ga primili (Hrista) dao je pravo da postanu djeca Božja, jer vjeruju u
njegovo ime. Oni nijesu rođeni od krvi ni od tjelesne volje ni od čovječije
volje, nego od Boga“ (Jovan 1:12-13).
U novorođenom čovjeku - hrišćaninu, kao što je Bog obećao, prebiva
Sveti Duh kao dar od Boga, progresivno, u onoj mjeri koliko hrišćanin ima
snažnu vjeru: „Zar ne znate da ste vi Božji hram i da Božji Duh prebiva u
vama?“ (1. Korinćanima 3:16).
Novorođeni čovjek više ne pripada ovom svijetu koji je pod kontrolom
Sotone i koji je osuđen na propast, već Hristu. Pripadnost Hristu u suštini
znači živjeti za Njega i živjeti kao On, svetim životom. Iako „svet život“ zvuči kao nešto nerealno ili nemoguće, u realnosti nije tako.
Čovjek koji je prihvatio Hrista na ispravan način, kroz pravu vjeru, njemu su grijesi oprošteni i on je svet u Božjim očima, ali to ne znači da sila
grijeha i dalje ne postoji u čovjeku, jer je čovjek naslijedio grešnu i izopačenu prirodu od Adama. Bog je zato obećao da će svakom čovjeku koji
stoji „u Hristu“ dati Svetog Duha kako bi svetost ili pravednost koju čovjek
već ima vjerom, i zbog koje će čovjek biti spašen za vječnost, postala real~ 123 ~
nost u svakodnevnom životu.
Stalnom vjerom i oslanjanjem na Boga čovjek može savladati svoju
grešnu prirodu. Samo kroz Hrista u sebi čovjek može postići pobjedu: „Ja
sam čokot, a vi ste loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo
ploda, jer bez mene ne možete učiniti ništa“ (Jovan 15:5).
8.6.6. Osobine novorođenog čovjeka (hrišćanina)
Božja namjera u konačnom je da Njegova djeca, hrišćani, odsjajuju karakter njihovog Spasitelja, Isusa Hrista, i to je zadatak Svetog Duha koji
dobijamo na dar: „I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci,
neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji,
kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo,
dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka
savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; da više ne budemo mala djeca
koju kao da bacaju talasi i koju tamo-amo nosi svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prevarom i koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego,
govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput
njega koji je poglavar, a to je Hristos“ (Efescima 4:11-15).
Čovjek koji svoj život preda Bogu može dostići visok nivo karaktera, do
savršenstva. Mnogi pitaju: „Kako mogu sebe predati Bogu?“ Neophodno je
razumjeti šta je prava moć volje. To je vladajuća sila u čovjekovoj prirodi,
sposobnost odlučivanja ili biranja. Sve zavisi od pravilne upotrebe volje.
Bog je čovjeku dao vlast da bira i na njemu je da se posluži njome.
Čovjek ne može sam od sebe da bude dobar, svet i da promijeni svoje
srce, ali može izabrati da služi Bogu. Čovjek može Bogu predati svoju volju,
prepustiti je Bogu, i tada će On, kao što je obećao, djelovati u čovjeku da
čovjek hoće i čini ono što je Bogu ugodno: „Jer Bog, zato što to hoće, djeluje u vama da bi ste i željeli i postupali“ (Filibljanina 2:13).
Predajući sebe Bogu, predajući svoju volju Njemu na upravljanje, to
znači da čovjek bezuslovno odbacuje sve ono što bi ga moglo odvojiti od
Boga: „Tako, dakle, niko od vas ko ne ostavi sve što ima ne može biti moj
učenik“ (Luka 14:33).
~ 124 ~
Novi čovjek, hrišćanin, koji vjeruje i prepusti se Bogu, neće se povoditi
za nekadašnjim strastima i željama, već će vjerom ići Hristovim stopama i
odsjajivati Njegov karakter: „A oni koji pripadaju Hristu Isusu razapeli su
tijelo zajedno sa strastima i željama tijela“ (Galatima 5:24).
Hrišćanin će sve više čitati i proučavati Bibliju i ona će mu biti jedino
mjerilo istine u životu: „Razvijajte želju za čistim mlijekom Božje riječi, da
biste hraneći se njime rasli, ako ste zaista okusili koliko je Gospod dobar“
(1. Petrova 2:2-3).
Hrišćanin će odbaciti svaku vrstu pokvarenosti koja će ga odvojiti od
Boga: „A djela tjelesna su očigledna. To su: blud, nečistota, besramnost,
idolopoklonstvo, vračarstvo, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdnje, prepirke, podjele, jeresi, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i tome slično“ (Galatima 5:19-21).
Hrišćanin će odbaciti sve podjele i razlike među ljudima, bilo nacionalne, klasne ili polne, jer Bog ne odobrava bilo kakve podjele kad je spasenje
čovjeka u pitanju: „Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu“ (Galatima 3:28).
Hrišćanin će postati zadovoljan sa onim što ima znajući, kako Biblija kaže, da je ljubav prema novcu korjen svakog zla, i kod hrišćanina automatski
prestaje svaka potreba za povećanjem materjalnog bogatstva: „Jer ništa
nijesmo donijeli na svijet, pa ne možemo ništa ni odnijeti s njega. Dakle,
kad imamo hranu, odjeću i zaklon, budimo zadovoljni time. Oni koji su
odlučili da se obogate upadaju u iskušenje i zamku i u mnoge nerazumne i
štetne želje, koje guraju ljude u uništenje i propast. Jer je ljubav prema
novcu korjen svakog zla i zbog nje su neki odlutali od vjere i nanijeli sebi
mnoge patnje. A ti, Božji čovječe, bježi od toga. Teži za pravednošću, odanošću Bogu, vjerom, ljubavlju, istrajnošću, blagošću. Bori se u dobroj borbi
vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan...“ (1. Timoteju 6:7-10).
Novac sam po sebi nije zlo, nego ljubav prema novcu, želja za bogatstvom i posljedice koje to nosi: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (materijalizmu)“ (Luka 16:13).
Hrišćanin koji ima veća materijalna bogatstva neće se oslanjati na svoje
~ 125 ~
bogatstvo niti će ga isticati, već će se oslanjati na Boga i Spasitelja, a bogatstvo će koristiti za pomaganje drugima i propovijedanje jevanđelja:
„Djeco, kako je teško onima koji se pouzdaju u novac ući u Božje carstvo!“ (Marko 10:24).
„Onima koji su u sadašnjem dobu bogati zapovijedaj da ne budu uobraženi i da se ne uzdaju u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam bogato daje sve da u tome uživamo. Zapovijedaj im da čine dobro, da se bogate
dobrim djelima, da budu darežljivi, spremni da s drugima dijele ono što
imaju“ (1. Timoteju 6:17-18).
Hrišćanin će odbaciti svaku oholost, ponos i nametljivost koje će zamijeniti sa krotošću i poniznošću:
„Zato Pismo kaže: Bog se suprotstavlja oholima, a blagodat pokazuje
poniznima“ (Jakov 4:6).
„Ne budimo sujetni, ne nadmećimo se jedni s drugima, ne zavidimo jedni drugima“ (Galatima 5:26).
Hrišćanin će odbaciti razmetljive običaje, modne trendove i dodvoravanje svijetu. Hrišćanin se odriče i obožavanja svjetovne časti i ugleda:
„Nemojte voljeti ni svijet, ni ono što je u svijetu. Ako neko voli svijet, ljubav Očeva nije u njemu, jer ništa što je u svijetu - požuda tijela, požuda
očiju i ponos života - ne potiče od Oca, već potiče od svijeta. A svijet prolazi
i njegova želja, ali onaj ko vrši Božju volju ostaje dovijeka“ (1. Jovanova
2:15-17).
„Teško vama kad svi ljudi dobro govore o vama“ (Luka 6:26).
Hrišćanin neće osuđivati druge ljude i pronalaziti im mane: „Ne sudite,
da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama
suditi; i kakvom mjerom merite, takvom će se i vama mjeriti. Zašto gledaš
trun u oku svoga brata, a ne primjećuješ brvno u svome oku? Kako možeš
da kažeš svome bratu: ‘Daj da ti izvadim trun iz oka’, kad je u tvom oku
brvno? Licemjeru! Prvo izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tek onda dobro
vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata“ (Matej 7:1-5).
Bog očekuje od nas i da se prema drugim ljudima ophodimo onako kako se Bog ophodi prema nama.
Hrišćanin mora drugima da oprosti bilo šta da su mu drugi nažao učinili:
~ 126 ~
„Jer, ako ljudima oprostite njihove greške, onda će i vama oprostiti vaš
nebeski Otac. Ali, ako vi ne oprostite ljudima, onda ni vaš Otac neće oprostiti vaše greške“ (Matej 6:14-15).
„A budite dobri jedni prema drugima, samilosni, spremno opraštajući
jedni drugima kao što je i Bog u Hristu milostivo oprostio vama“ (Efescima
4:31).
Hrišćanin na taj način više ne gaji bilo kakvu mržnju, niti ima svađalački
ili suparnički stav prema bilo kome: „Bratskom ljubavlju srdačno volite
jedni druge. Prednjačite u međusobnom poštovanju“ (Rimljanima 12:9-10).
Hrišćanin će poštovati i brinuti se o svojim najbližima, a naročito o roditeljima: „Zaista, ako se neko ne brine za svoje, a naročito za svoje ukućane,
odrekao se vjere i gori je od nevjernika“ (1. Timoteju 5:8).
Za hrišćanina koji je u braku, brak je svetinja. Međusobno poštovanje i
povjerenje bračnih drugova za hrišćane predstavlja uzvišen cilj. Muž i žena,
prema Bibliji, su jedno. Biblijski koncept braka predstavlja snažno jedinstvo
između dvije osobe i to je slika jedinstva koju Hrist ima sa vjernicima: „Slušajte jedni druge u strahu pred Hristom. Žene neka budu poslušne svojim
muževima kao Gospodu, jer je muž poglavar ženi kao što je i Hristos poglavar skupštini (zajednica vjernika) - on kao spasitelj tog tijela. I kao što je
skupština poslušna Hristu, tako neka i žene budu poslušne svojim muževima u svemu. Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hristos volio skupštinu i
sebe predao za nju, da je posveti, čisteći je kupanjem u vodi, u riječi Božjoj,
da dovede pred sebe skupštinu u njenom sjaju, bez mrlje ili bore ili bilo
čega takvog, svetu i bez mane. Tako i muževi treba da vole svoje žene kao
svoje tijelo. Ko voli svoju ženu, voli samog sebe. Jer niko ne mrzi svoje tijelo,
nego ga hrani i neguje, kao i Hristos skupštinu... Zato će čovjek ostaviti oca
i majku i prionuće uz svoju ženu, i njih dvoje postaće jedno tijelo“ (Efescima
5:21-31).
Hrićanin će voditi i brigu o svom zdravlju, naročito šta će jesti i piti, jer
je zahvalan Bogu za život koji mu je dao i nikad ne zaboravlja činjenicu da
je njegovo tijelo hram Svetog Duha. Hrišćanin ne koristi bilo kakve opijate
ili štetne supstance koje mogu ugroziti njegovo zdravlje i tijelo koje ima od
Boga na dar: „Zar ne znate da je vaše tijelo hram Svetog Duha, koji je u
~ 127 ~
vama, koji imate od Boga, i da nijeste svoji? Jer ste skupo kupljeni. Zato
proslavite Boga u svojim tijelima, i u duhu vašem što je Božje“ (1. Korinćanima 6:19-20).
Svi oni koji postanu hrišćani - nova stvorenja „u Hristu“, donosiće rodove Duha: „A rod Duha je: ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota,
vjera, blagost, samosavladavanje“ (Galatima 5:22-23).
Hrišćanin će konačno svoj život potpuno uskladiti sa Božjom voljom opisanoj u Bibliji i živjeće prema 10 Božjih zapovjesti. Život po Božjem zakonu i odbacivanje svega onoga što hrišćanina može odvojiti od Boga, ne
podrazumijeva život prema spisku naredbi već život u čijem se srcu ukorijenila ljubav prema Bogu i Hristu: „Ljubav je ispunjenje Zakona“ (Rimljanima 13:10).
Samo u srcu koje je obnovljeno božanskom silom ljubav je načelo ponašanja. Takva bezuslovna i nesebična ljubav (agape) je, kao i vjera, dar od
Boga kroz Svetog Duha. Samo ljubav može u suštini promijeniti karakter,
upravljati pobudama, vladati strastima, suzbijati neprijateljstvo, oplemenjivati osjećanja.
Kod hrišćanina, koji od Boga na dar dobija takvu ljubav, dolazi do temeljne promjene karaktera i unutrašnjeg bića, do promjene srca, i Bog čini
u čovjeku ono što je čovjek mislio da je nemoguće. Tada nestaju sebičnost,
oholost, zavist i sve ono što se nalazi u samom čovjekovom biću.
Samo hrišćanin kojem Bog daruje ljubav može da živi prema Isusovom
nalogu koji se mnogima čini neostvarljiv: „Volite svoje neprijatelje, činite
dobro onima koji vas mrze, blagosiljajte one koji vas proklinju, molite se za
one koji vas vrijeđaju. Onome ko te udari po jednom obrazu, okreni i drugi,
i onome ko ti uzima gornju haljinu ne uskrati ni donju. Daj svakome ko od
tebe traži, i od onoga ko ti uzima ne traži svoje nazad. Kako želite da ljudi
čine vama, tako činite i vi njima... Budite milosrdni, kao što je vaš Otac
milosrdan. Ne sudite, i neće vam se suditi. Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni. Opraštajte, i biće vam oprošteno“ (Luka 6:27-37).
Možda se nekome hrišćanski život čini teškim ili nemogućim, ali čovjek
mora da prihvati Hrista, poistovjeti se sa Njim i vjerovati Bogu da će On
kroz čovjeka učiniti ono što je čovjeku nemoguće: „Daću vam novo srce i u
~ 128 ~
vas ću nov duh staviti. Izvadiću iz vašeg tijela kameno srce i daću vam
mesno srce. Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i
držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih“ (Ezekijel 36:26-27).
Svakom hrišćaninu primjer kako treba živjeti treba da bude Hrist. On se
apsolutno oslanjao na Oca. Hrist je kao čovjek bio savršeno pravedan pred
Zakonom jer se potpuno oslanjao na Boga.
Silom Božjom, Svetim Duhom, Hrist je ispunio Zakon. Ista sila je
dostupna svakom hrišćaninu. Hrist je obećao pomoć, čovjek nije ni
bespomoćan ni sam:
„A pošto je i sam trpio kad je bio iskušavan, on može priteći u pomoć
onima koji su u kušnjama“ (Jevrejima 2:18).
„Dakle, pošto imamo uzvišenog prvosveštenika koji je otišao na nebesa,
Isusa, Sina Božjeg, držimo se vjere u njega koju ispovijedamo. Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio. Pristupimo,
dakle, slobodno prestolu blagodati (milosti), kako bi stekli milosrđe u nalaženju blagodati kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4:14-16).
Hrišćanin će čitavog života biti motivisan da raste u vjeri i upoznavanju
Boga, Hrista i Božje riječi: „Zato se svesrdno potrudite da dopunite svoju
vjeru čestitošću, čestitost znanjem, znanje samosavladavanjem, samosavladavanje istrajnošću, istrajnost odanošću Bogu, odanost Bogu bratskom
ljubavlju, bratsku ljubav ljubavlju prema svima. Jer ako sve to imate u sebi i
u tome napredujete, nećete biti ni besposleni ni besplodni, pošto ste dobro
upoznali našeg Gospoda Isusa Hrista. Jer ako neko sve to nema, on je slijep, zatvara oči pred svjetlošću i zaboravlja da je očišćen od svojih starih
grjehova. Zato, braćo, tim više dajte sve od sebe da biste potvrdili svoj poziv i izbor, jer ako to činite, nikada nećete posrnuti. U stvari, tako će vam se
velikodušno omogućiti ulazak u vjekovno carstvo našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista“ (2. Petrova 1:5-11).
Hrišćanin, sve što čini u životu, činiće u ime Isusa Hrista uz zahvaljivanje
i na slavu Bogu Ocu: „I što god da činite riječju ili djelom, sve činite u ime
Gospoda Isusa, zahvaljujući kroz njega Bogu, Ocu“ (Kološanima 3:17).
~ 129 ~
8.6.7. Da li novorođeni čovjek (hrišćanin) može da sagriješi
i šta se dešava ako sagriješi?
Da li to znači da hrišćanin ne čini nikakav grijeh i da je bez grijeha u
svom daljem životu?
„I znate da se on javi da grijehe naše uzme; i grijeha u njemu nema. Koji
god u njemu stoji ne griješi; koji god griješi ne vidje ga niti ga pozna. Dječice, neka vas niko ne zavede. Ko čini ono što je pravedno, pravedan je, kao
što je i on pravedan. Ko čini grijeh, potiče od Đavola, jer Đavo griješi od
početka. Zato je došao Sin Božji, da uništi Đavolova djela. Ko je god rođen
od Boga, ne čini grijeh, jer Božje sjeme ostaje u njemu, i on ne može da čini
grijeh, jer je rođen od Boga“ (1. Jovanova 3:5-9).
Hrišćanin ne živi u grijehu, grijeh nije sastavni dio njegovog života, ali
hrišćanin može da sagriješi, jer sila grijeha postoji u svakom čovjeku još od
Adama, a koja se može pobijediti jedino Svetim Duhom.
Šta se dešava sa hrišćanima koji sagriješe: „I ne žalostite Božji Sveti Duh,
kojim ste zapečaćeni za dan kad će vas otkupnina osloboditi“ (Efescima
4:30). Hrišćanin je svjestan da ako sagriješi žalosti Boga.
Hrišćanin istovremeno zna da ima Zastupnika pred Bogom - Isusa Hrista, koji se zauzima za njega: „Dječice moja, ovo vam pišem da ne bi ste
počinili kakav grijeh. Ali ako neko i počini grijeh, kod Oca imamo zastupnika - Isusa Hrista, pravednika“ (1. Jovanova 2:1).
Hrišćanin koji je sagriješio priznaje svoj grijeh i vjerom se oslanja na
posredovanje Isusa Hrista za oproštaj. Bog je obećao da će na taj način
oprostiti sve grijehe i vratiti hrišćanina u prvobitni položaj:
„Ako priznamo svoje grehe, Bog će nam ih oprostiti i očistiti nas od svake nepravednosti, jer je vjeran i pravedan“ (1. Jovanova 1:9).
„Krv Isusa Hrista, Sina Njegovog, čisti nas od svakog grijeha“ (1. Jovanova 1:7).
Šta se dešava sa hrišćanima koji češće upadaju u grijeh i vraćaju se starom životu? Oni ne samo što žaloste Boga, nego se odvajaju od Njega. I oni
imaju mogućnost da isprave situaciju, na isti način, priznanjem i odbacivanjem grijeha, ali u njihovom životu može biti nevolja jer češće griješe.
~ 130 ~
Bog je kroz istoriju, kako nas Biblija, obavještava, ukoravao one koje voli kako bi ih vratio na pravi put: „Sine moj, ne potcenjuj ukor od Gospoda i
nemoj klonuti kad te on opominje, jer koga Gospod voli, njega i ukorava,
šiba svakoga koga priznaje za sina“ (Jevrejima 12:5-6).
Božje ukoravanje je lično iskustvo svakog čovjeka pojedinačno. Ima onih koji nikada ne shvate da ih Bog kroz razne nevolje ili neuobičajene životne okolnosti koje im se dešavaju poziva da se iščupaju iz stanja u kome
se nalaze, ali ima i onih koji shvate poruku: „Vi trpite ukoravanje jer Bog s
vama postupa kao sa sinovima. A kog sina otac ne ukorava? ...Osim toga,
naši tjelesni očevi su nas ukoravali i mi smo ih poštovali. Zar se onda nećemo još spremnije pokoriti Ocu duhova i živjeti? Naime, oni su nas samo
kratko vrijeme ukoravali, onako kako im se činilo dobrim, a on to čini nama
na korist, da bismo imali udjela u njegovoj svetosti“ (Jevrejima 12:7-11).
Biblija nas obavještava da Božje ukoravanje može da bude bolno u početku, ali da onima koji shvate da ih Bog poziva da se vrate na pravi put, to
ukoravanje kasnije postaje nešto čega su svjesni da je bilo za njihovo
dobro: „Doduše, nikakvo ukoravanje isprva ne pričinjava radost, nego žalost, ali onima koji su njime poučeni poslije donosi plod pun mira - pravednost“ (Jevrejima 12:11).
Bog je obećao da zbog Hristovih zasluga ostvarenih njegovim rođenjem, životom, smrću, vaskrsenjem i zastupničkom službom, nikada neće
ostaviti ni jednog čovjeka, niti mu uskratiti spasenje, ukoliko se čovjek vrati
vjeri, prizna grijehe Bogu i ostavi ih.
Pravi hrišćani moraju biti oprezni čitavog života jer se Sotona i demoni
neprestano trude da grijeh učine primamljivim i izazovu odvajanje čovjeka
od Boga i spasenje učinili izgubljnim za čovjeka.
Sve do konačne realizacije Plana spasenja, Zemlja je bojno polje, i svaki
čovjek učestvuje u tom sukobu, bio hrišćanin ili ne. Ali hrišćanin je svjesan
duhovne realnosti i kako može izaći kao pobjednik, i to je njegova ogromna prednost:
„Pazite, braćo, da neko od vas ne odstupi od živog Boga, pa da se u
njemu ne razvije zlo srce koje nema vjere. Nego podstičite jedni druge svaki
dan, dok još traje to „danas“, da ne bi neko od vas otvrdnuo zbog zavodlji~ 131 ~
vosti grijeha. Jer udio u Hristu imaćemo samo ako pouzdanje koje smo imali u početku sačuvamo do kraja...“ (Jevrejima 3:12-14).
„Budite trezveni, budno pazite! Vaš protivnik, Đavo, ide unaokolo kao
ričući lav i traži koga da proždere. A vi mu se oduprite, čvrsti u vjeri, znajući
da iste patnje podnose i vaša braća po svijetu. A pošto malo pretrpite, Bog
svake blagodati, koji vas je pozvao u svoju vječnu slavu u Hristu Isusu,
dovršiće vaše obučavanje, učvrstiće vas i ojačati. Njemu slava i država u
vjekove vjekova. Amin“ (1. Petrova 5:8-11).
8.7. Prava vjera i pouzdanje u Boga kroz svakodnevni život
Prava vjera ne znači samo prihvatanje Isusa Hrista za ličnog Spasitelja i
Božji plan spasenja, odbacivanje grijeha i život prema Božjim zapovjestima,
nego i potpuno povjerenje u Boga kroz svakodnevni život - vjerovanje da
nas voli i da On jedini zna šta je najbolje za nas, vjerovanje da nas štiti i da
nam pomaže kroz svakodnevni život u svojim poslovima, obavezama, namjerama, donošenju najvažnijih odluka...
Prava vjera je potpuno pouzdanje u Boga da će ispuniti ono što je obećao u Bibliji, a što se tiče svakodnevnog života: „Zato vam kažem: ne brinite se za svoj život – šta ćete jesti ili šta ćete piti; ni za svoje tijelo - šta ćete
obući. Zar život nije vredniji od hrane, a tijelo od odjeće? Pogledajte ptice
nebeske: ne siju i ne žanju i ne skupljaju žito u ambare, a ipak ih vaš nebeski Otac hrani. Zar vi niijste mnogo vredniji od njih? Koji od vas, brinući se,
može da doda svom rastu i jedan lakat? I zašto se brinete za odjeću?
Pogledajte kako rastu poljski ljiljani: ne rade i ne predu. A ja vam kažem da
ni Solomon u svem svom sjaju nije bio odjeven kao jedan od njih. Ako,
dakle, Bog tako odijeva poljsku travu - koja danas jeste, a sjutra se baca u
vatru - zar neće mnogo više oblačiti vas, malovjerni? Ne brinite se, dakle, i
ne govorite: ‘Šta ćemo jesti?’ ili: ‘Šta ćemo piti?’ ili: ‘Šta ćemo obući?’ Jer,
sve to traže neznabošci. Zna vaš nebeski Otac da vam je sve to potrebno.
Nego, prvo tražite Carstvo Božije i njegovu pravednost, i sve ovo će vam se
dodati. I ne brinite se za sjutra jer će se sjutra brinuti za sebe. Svaki dan
ima dovoljno svojih nevolja“ (Matej 6:25-34).
~ 132 ~
Hrišćani koji možda nemaju povjerenja u sebe ili oni koji imaju razne
strahove i brige od neuspjeha ili životnih izazova, oni se oslanjaju na Boga i
vjeruju u Njegovu pomoć, i to je prava vjera. Prava vjera je potrebna kako
u malim tako i u velikim događajima u životu.
Ako imamo nepokolebljivo povjerenje u Boga uživaćemo Njegovu podršku u svim svojim životnim trenucima, onako kako je i obećao:
„Gospod utvrđuje korake čovjekove, i uživa u putu njegovom. Ako i
posrne, neće pasti, jer ga Gospod drži za ruku. Mlad sam bio i ostario sam,
ali nisam vidio pravednika ostavljenog, ni djecu njegovu hljeb da prose.
Uvijek je milostiv i na zajam daje. Potomstvo njegovo čekaju blagoslovi.
Kloni se zla, dobro čini, i živjećeš dovjeka. Jer Gospod pravdu voli, i ne napušta one koji su mu vjerni. Dovijeka će oni biti sačuvani, a potomstvo zlih
biće istrijebljeno...“ (Psalmi 36:23-28).
„Prebaci na Gospoda životne brige svoje; osloni se na njega i on će ti
pomoći“ (Psalam 37:5).
Potpuno se pouzdajući u Boga hrišćanin će moći da kaže isto što i apostol Pavle prije oko 2000 godina: „Sve mogu kroz Hrista koji mi daje snagu“
(Filibljanima 4:13).
8.8. Prava vjera i molitva
U Bibliji Bog otkriva način na koji čovjek može komunicirati sa njim preko molitve. Prava vjera i molitva ne mogu jedno bez drugog. Kada
čovjek komunicira sa Bogom - kada se moli, ta molitva mora biti praćena
vjerom:
„A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, jer onaj ko mu pristupa mora
vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže“ (Jevrejima
11:6).
„Sve ono za šta se molite i što tražite, vjerujte da ste već dobili, i imaćete to“ (Marko 11:24).
Bog čovjeku govori na različite načine, na primjer, kroz savjest ili Bibliju,
dok čovjek govori Bogu preko molitve. Istinska molitva je zapravo razgovor
sa našim Stvoriteljem. Na taj način se između čovjeka i Boga uspostavlja
~ 133 ~
prisnija zajednica. Da bi smo duhovno živjeli i imali duhovnu silu moramo
održavati stvarnu vezu sa svojim nebeskim Ocem. Neophodno je da pred
Bogom otvorimo svoje srce. Naše misli mogu se baviti Njime, možemo
razmišljati o Njegovim djelima, dokazima Njegovog milosrđa, Njegovim
blagoslovima, ali sve to još nije u punom smislu riječi održavanje veze sa
Njim. Molitva je najbolji način za tu vezu. Kroz molitvu čovjek Bogu iznosi
svoje potrebe, radosti, tuge, brige i strahovanja.
Hrišćanin treba da ima na umu da Bog nije nikakav čarobni automat za
ispunjavanje želja. Bog će, kako nas je obavijestio u Bibliji, ispuniti svaku
molitvu koja je u skladu sa Njegovom voljom i koja je za dobrobit onoga
koji traži: „A u ovome se uzdamo u Boga: šta god da molimo u skladu s
njegovom voljom, on nas čuje. I ako znamo da nas čuje u svemu za šta molimo, znamo da ćemo primiti ono za šta smo se molili, jer smo ga za to molili“ (1. Jovanova 5:14).
Hrišćanin mora da traži od Boga ono što je On obećao da će dati i ono
što je Njegova volja za čovjeka. Hrišćanin može da traži oproštenje grijeha,
promjenu karaktera, promjenu grešnih želja, Svetoga Duha, mudrost i snagu da radimo za Boga i da donosimo ispravne odluke u životu, zaštitu od
nevolja kao i svaki drugi dar koji je On obećao u Bibliji.
Hrišćanin mora da bude svjestan da bez Boga ne može ništa i da vjeruje
da će primiti od Boga ono što je tražio: „Molite - i daće vam se; tražite - i
naći ćete; kucajte - i otvoriće vam se. Jer, ko god moli, dobija; i ko traži,
nalazi; i otvoriće se onom ko kuca. Koji bi od vas svome sinu, kad ga zamoli
da mu da hljeba, dao kamen? Ili mu, kad ga zamoli da mu da ribu, dao
zmiju? Pa ako vi, iako ste zli, znate kako da dajete dobre darove svojoj djeci, koliko će više vaš Otac, koji je na nebesima, dati dobre darove onima
koji ga zamole“ (Matej 7:7-11).
Svi oni koji čeznu za Bogom i istinom, oni koji hoće promjene u svom životu, oni koji su gladni i žedni pravde i oni koji hoće da se upoznaju sa Hristom i Njegovim učenjem, mogu biti sigurni da će ih Bog uslišiti: „Zar nam
on, koji nije poštedio ni sopstvenog Sina, nego ga je predao za sve nas,
neće s njim podariti i sve ostalo?“ (Rimljanima 8:32).
Za molitvu ne postoji nikakav obrazac ili šablon već svaki čovjek pojedi~ 134 ~
načno može svojim riječima da se obrati Bogu. Molitva izraelskog kralja
Davida, iz čije se loze rodio Isus, nakon počinjenog užasnog grijeha, 92 pravi
je uzor pokajničke molitve: „Smiluj mi se, Bože, po milosti svojoj. Po velikom milosrđu svome izbriši prestupe moje. Potpuno me operi od prestupa
moga, i očisti me od grijeha moga jer ja znam prestupe svoje, i greh je moj
stalno preda mnom... Tebi, samo tebi sam zgriješio, učinio sam ono što je
zlo u očima tvojim, a ti si pravedan kada govoriš, i čist kada sudiš... Odvrati
lice svoje od grijeha mojih, izbriši sve prestupe moje. Stvori u meni, o Bože,
čisto srce, i obnovi duh u meni. Nemoj me odbaciti od lica svoga, i Sveti
Duh svoj nemoj uzeti od mene... Izbavi me od krivice za krv, Bože, Bože
spasenja moga, i jezik moj radosno objavljivaće pravednost tvoju“ (Psalam
51:1-14).
U svojoj molitvi David ne samo što je pokazao da je svjestan dubine
svog grijeha koji je počinio i Božje dobrote, nego je zatražio od Boga da mu
oprosti, obnovi ga i podari snagu da uredi svoj svakodnevni život.
Kralj David je molitvom tražio i da ga Bog očisti od grijeha kojih nije
svjestan, kao i od oholosti, ružnih riječi i čak ružnih misli: „Od grijeha kojih
nijesam svjestan, očisti me. I od djela oholih čuvaj slugu svoga, ne daj da
ovladaju mnome. Tad ću besprekoran biti, i čist ću ostati od prestupa mnogih. Neka ti riječi usta mojih i razmišljanja srca moga budu ugodni, Gospode, Stijeno moja i Otkupitelju moj“ (Psalmi 19:12-14).
Porodična ili javna molitva imaju svoje mjesto, ali tajna molitva je najvažnija. Nema vremena ni mjesta koje bi bilo neprikladno za molitvu. Isus
Hrist je za vrijeme svog zemaljskog života upravo u toku molitve nasamo
primao mudrost i silu od Boga. Tajnu molitvu treba da čuje samo Bog. U
tajnoj molitvi čovek je slobodan od uticaja okoline, slobodan od uznemiravanja.
Isus je kazao da će svaka molitva u Njegovo ime biti uslišena. Obećanje
koje je dao učenicima da će im molitve biti uslišene, dao je i nama: „I što
god zamolite u moje ime, učiniću to, da bi se Otac proslavio u Sinu. Ako
nešto zamolite u moje ime, ja ću učiniti“ (Jovan 14:13-14).
92
2. Samuelova 11:12.
~ 135 ~
Moliti se u Isusovo ime znači znatno više nego samo spomenuti Njegovo ime na početku i na kraju molitve. Molitva u Isusovo ime znači da se
molimo sa Njegovim autoritetom i da tražimo od Boga Oca da odgovori na
naše molitve zato što dolazimo u ime Njegovog Sina koji je savršeno pravedan i koji je naš Zastupnik pred Bogom. Molitva u Isusovo ime znači moliti se po Isusovom umu i duhu, vjerujući Njegovim obećanjima, oslanjajući
se na Njegovu milost i čineći Njegova djela.
Odnos između Boga i svakog čovjeka je kroz molitvu tako ličan i potpun
kao da nema nikog drugog na Zemlji sa kim bi Bog dijelio svoju pažnju.
Bogu ništa nije suviše teško da nosi. Nema nijednog poglavlja u našem
iskustvu koje bi za Njega bilo suviše mračno da ga čita, nema problema koji
bi za Njega bio suviše težak da ga razriješi: „Velik je naš Gospod i silna je
moć njegova“ (Psalam 147:5).
Svaka formalna molitva ili besmisleno ponavljanje nema nikakvu težinu
i predstavlja uvredu za Boga: „Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci
jer oni misle da će zbog mnogo riječi biti uslišeni“ (Matej 6:7).
Kroz molitvu čovjek se i zahvaljuje Bogu za sve ono što je Bog radio i što
radi za čovjeka: „Ne brinite se ni za šta, nego u svemu molitvom i usrdnim
moljenjem sa zahvaljivanjem iznesite svoje molbe Bogu. I Božji mir koji
prevazilazi svaki um čuvaće vaša srca i vaše misli kroz Hrista Isusa“ (Filibljanima 4:6-7).
Bog ne odgovara uvijek na naše molbe onako kako mi to želimo. Osim
što molitva hrišćanina mora biti u Isusovo ime, u skladu sa Božjom voljom i
uz iskrenost i vjeru, čovjek mora da živi ugodan život pred Bogom, a to je
život prave vjere. Ako gajimo bezakonje u svom srcu, ako smo prionuli uz
bilo koji grijeh koji nam je poznat i koji činimo svjesno ili ako ne opraštamo
drugima, Bog nas neće čuti. Molitva skrušenog pokajnika i onoga koji hoće
da živi u skladu sa Božjom voljom uvijek će biti prihvaćena:
„Da sam o zlu razmišljao u srcu svome, Gospod me ne bi uslišio“ (Psalmi
66:18).
„Ko odvraća uho da ne sluša zakon, i molitva je njegova mrska“ (Priče
28:9).
Kad ispravimo sva zla kojih smo svjesni tada možemo biti ubijeđeni da
~ 136 ~
će Bog odgovoriti na naše molbe: „Usrdna pravednikova molitva ima veliku
snagu i mnogo dobra može učiniti“ (Jakov 5:16).
Bog najbolje zna šta je za nas dobro i to je često razlog da neke naše
molitve ne budu uslišene.
Apostol Pavle je u Bibliji primjer hrišćanina čije su molitve bile uslišene,
ali ne uvijek. Apostol Pavle je imao određeni problem za koji je Boga molio
da ga ukloni od njega, ali nije uslišen, jer je Bog htio da ga sačuva od oholosti: „Zato, da se ne bih uzoholio, dat mi je trn u tijelu, Sotonin anđeo, da
me udara, kako se ne bih uzoholio. Zbog toga sam tri puta molio Gospoda
da to ukloni od mene. Ali on mi je rekao: „Dovoljna ti je moja blagodat, jer
se moja sila u potpunosti pokazuje kad si slab“ (2. Korinćanima 12:7-9).
Bog ponekad i ne odgovara na molitve u vrijeme kada bi mi to htjeli, ali
nikad ne treba zaboraviti da nas je čuo i da će učiniti ono što je obećao
onda kada On misli da je to najbolje za nas.
Kad izgleda da nam molitve nijesu uslišene moramo vjerovati da će
vrijeme uslišenja svega onoga što je u skladu sa Božjom voljom sigurno
doći.
Istrajnost i revnost u molitvi je neophodna da bi nas Bog uslišio. Stalna
molitva je neraskidiva zajednica duše s Bogom tako da život od Boga teče
u naš život. Mi se moramo stalno moliti ako želimo da rastemo u vjeri:
„Ustrajte u molitvi“ (Rimljanima 12:12).
„Zato budite razboriti i ne zanemarujte molitvu“ (1. Petrova 4:7).
Čovjek se može moliti i za druge ljude, sa svoje bližnje, čak i za neprijetelje, i da od Boga za njih traži sve ono što traži za sebe ili ono što misli da
je potrebno onima za koje se moli. U Bibliji postoje brojni primjeri zastupničkih molitvi: „Tako su Petra držali u zatvoru, a skupština (zajednica vjernika) se usrdno molila Bogu za njega“ (Djela apostolska 12:5).
Hrišćanin ne samo što se moli Bogu u Isusovo ime, nego se može obraćati i Isusu koji je naš Prvosveštenik u nebeskom Hramu i Zastupnik pred
Bogom, i koji nam može pomoći u svim životnim situacijama:
„A pošto je i sam trpio kad je bio iskušavan, on može priteći u pomoć
onima koji su u kušnjama“ (Jevrejima 2:18).
„Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama
~ 137 ~
u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.
Pristupimo, dakle, slobodno prestolu blagodati (milosti), kako bi stekli milosrđe u nalaženju blagodati kad nam zatreba pomoć“ (Jevrejima 4:14-16).
~ 138 ~
9. GLAVNI ZADATAK PRAVOG VJERNIKA
Isus Hrist je kazao da će se prije kraja istorije planete Zemlje, prije Njegovog drugog dolaska, propovijedati jevanđelje (radosna ili dobra vijest)
po cijelom svijetu kao svjedočanstvo o spasenju: „A ova dobra vijest o Carstvu propovijedaće se po cijelom svijetu kao svjedočanstvo svim narodima,
i tada će doći kraj“ (Matej 24:14).
Propovijedanje jevanđelja je započeto od početka misije Isusa Hrista na
zemlji, 27 godine naše ere, i traje neprekidno do danas u manjem ili većem
intenzitetu, ali biblijska proročanstva kažu da će pred kraj istorije naše
planete to propovijedanje biti najznačajnije i najsveobuhvatnije do sada.
Isus Hrist je dao nalog svima onima koji prihvate Njega za Spasitelja da
drugim ljudima kažu o spasenju koje je On izdejstvovano:
„Idite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom“
(Marko 16:15).
„Zato idite i naučite sve narode...“ (Matej 28:19).
Kada je Isus Hrist dao nalog apostolu Pavlu o propovijedanju jevanđelja
rekao mu je da istinom oslobađa ljude iz Sotoninog ropstva, a ta istina je
jevanđelje - radosna vijest o spasenju koje je Bog izdejstvovao kroz Hrista:
„Da ih obratiš od tame k svjetlosti i od Sotonine vlasti k Bogu, kako bi zbog
svoje vjere u mene primili oproštenje grijeha i nasledstvo među onima koji
su posvećeni“ (Djela apostolska 27:17-18).
Propovijedanje jevanđelja podrazumijeva iznošenje kompletnog Božjeg
plana spasenja kroz Isusa Hrista, bez dodvoravanja bilo kome, jer Bog ne
prihvata nikakve kompromise i trgovinu sa svojom Riječju i spasenjem.
Biblija je kategorična kada je u pitanju Božji nalog svakom hrišćaninu da
se propovijeda jevanđelje drugim ljudima: „Obavezujem te stoga pred Bogom i Gospodom Isusom Hristom, koji će suditi živima i mrtvima o dolasku
njegovom i carstvu njegovom: propovijedaj riječ Božju i čini to sa osjećajem
revnosti - u povoljno vrijeme i u teško vrijeme - ukori, prekori, opomeni, a
pri tom budi vrlo strpljiv i vješt u poučavanju. Jer će doći vrijeme kad ljudi
neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim željama nakupiti sebi
~ 139 ~
učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratiće uši od
istine, a okrenuće se izmišljenim pričama. A ti budi trezven u svemu, trpi
zlo, propovijedaj dobru vijest, potpuno izvrši svoju službu“ (2. Timoteju 4:15).
Bog očekuje ličnu službu od svakoga kome je povjerio poznavanje istine. Spasavanje duša treba da bude životni posao svakome ko je upoznao
Hrista. Mi smo dužnici ljudima za milost koja nam je data od Boga, za svjetlost koja je sijala na nas i za otkrivenu ljepotu i silu istine koju imamo od
Boga. Svaki čovjek koji zna istinu treba da bude Božji saradnik u širenju
istine. Svaki pojedinac, u skladu sa darovima i prilikama koje ima, a to može biti na različite načine - kroz razgovor, predavanja, pisanje, Internet, TV i
radio, treba da ispuni Spasiteljev nalog o propovijedanju jevanđelja. Jevanđelje zahtijeva ličnu odgovornost, lični napor, ličnu požrtvovanost. Svakome je od Boga dodijeljen posao i niko ne može da zamijeni drugoga.
Svako ima misiju čudesnog značaja koju ne može zanemariti ili potcijeniti,
jer njeno ispunjenje donosi blagostanje i vječno spasenje nekoj duši, a zanemarivanje bol i uništenje nekoga za koga je Hristos umro.
Čovjek ima odgovornost pred Bogom ukoliko ne obavlja taj svoj zadatak:
„Kad kažem onom ko je zao: ‘Umrijećeš’, a ti ga ne opomeneš i ne progovoriš kako bi ga odvratio od njegovog zlog puta i sačuvao mu život, on
će umrijeti zbog svog prestupa, jer zlo čini, ali ću njegovu krv tražiti iz tvoje
ruke. Ali ako ti opomeneš onog ko je zao, a on se ne odvrati od svoje zloće i
od svog zlog puta, on će umrijeti zbog svog prestupa, a ti ćeš izbaviti svoju
dušu“ (Ezekijel 3:18-19).
„Jer ko se postidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešnom
naraštaju, i Sin čovečiji će se postidjeti njega kad dođe u slavi svog Oca sa
svetim anđelima“ (Marko 8:38).
Oni koji pokušavaju da žive hrišćanskim životom pasivno prihvatajući
blagoslove koje im Božja milost daje i ne čineći ništa za Hrista, jednostavno
bi htjeli da žive i hrane se bez rada. A u duhovnom, isto kao i u fizičkom
životu, to uvijek dovodi do degeneracije i raspadanja. Hrišćanin koji ne
vježba snage koje je dobio od Boga, ne samo da neće rasti u Hristu, nego
~ 140 ~
će izgubiti i snagu koju već ima.
Životna borba i vjernika i nevjernika u svijetu zla je teška. Vjernici su u
svakom pogledu u prednosti: „A znamo da sve zajedno na dobro ide onima
koji vole Boga...“ (Rimljanima 8:28).
Pogled vjernika je uvijek uprt u Isusa Hrista i žrtvu koju podnio za spasenje čovjeka. Isusova žrtva, koja uključuje kompletan Njegov život, počevši od odricanja svog božanstva i nebeske slave, do spuštanja na nivo grešnog čovjeka, pa od vrta Getsimanija kada je Bog na Njega stavio grijehe
čovječanstva do raspeća na krstu Golgote, zaista je neshvatljiva za ljudski
um. Čovjek nikad do kraja neće moći da razumije ono što je Bog kroz Isusa
Hrista uradio za čovjeka, ali to je ono što daje smisao čovjekovom životu i
motiv za borbu.
Život pravih hrišćana jeste radost, ali i borba koja često zna da bude
teška. Kako je moguće da Isus Hrist, koji je čitavog života pokazivao nesebičnu, samopožrtvovanu ljubav prema ljudima i činio samo dobra djela, i
bio bez grijeha i pred Bogom i pred ljudima, strada na najsvirepiji mogući
način?
Biblija kaže da je to moguće zato što je Sotona vladar ovog svijeta:„A
cio svijet je u vlasti Zloga“ (1. Jovanova 5:19).
Isus je najavio da svi oni koji Njega prihvate za Spasitelja neće biti pod
vlašću Sotone, ali da će u ovom svijetu biti progonjeni na različite načine,
jer svijet hoće Sotonu a ne Boga: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene
mrzio prije vas. Kad biste bili dio svijeta, svijet bi vas volio jer biste bili njegovi. Ali pošto niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas
svijet mrzi... Ako su progonili mene, progoniće i vas; ako su se držali mojih
riječi, držaće se i vaših. Ali sve će vam to činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me je poslao. Da nisam došao i govorio im, ne bi imali grijeha, ali sada nemaju izgovora za svoj grijeh. Ko mrzi mene, mrzi i mog
Oca“ (Jovan 15:18-23).
Svijet mrzi Boga jer je Sotona vladar svijeta. Svijet mrzi prave vjernike
zato što mrzi Isusa, poglavara pravih vjernika:
„Svijet nema razloga da mrzi vas, ali mrzi mene, jer ja svjedočim o njemu da su njegova djela zla“ (Jovan 7:7).
~ 141 ~
„Ja sam im (učenicima) predao tvoju riječ, a svijet ih je zamrzio, jer nijesu dio svijeta, kao što ni ja nijesam dio svijeta“ (Jovan 17:14).
Svijet pod Sotoninom vladavinom trebao je izabrati između Hrista (nevinog) i Barabe (ubice). Svijet je bez oklijevanja izabrao da se Baraba pusti
a Hrist razapne. Svijet je još uvijek pod Sotonom i učiniće isti izbor kad god
bude birao između jednog vjernika ili jednog od svojih.
U Isusovo vrijeme u Izraelu svijet je bio podijeljen između sebe. Jevreji
kao narod su bili protiv Rimljana koji su vladali, isto kao što su dvije ključne
religijske struje bila jedna protiv druge, fariseji i sadukeji. Jedino je Isus bio
zajednički neprijatelj svima i oni su se ujedinili protiv Njega. Danas je svijet
podijeljen u mnogo više struja nego u Isusovo vrijeme ali je svijet ujedinjen
protiv svega što dolazi od Boga.
Vjerovati u Boga danas u svijetu je dozvoljeno jer je to neodređena
stvar, zato što postoje razni „bogovi“ u koje se vjeruje, ali promovisati
Bibliju kao jedino mjerilo istine, Isusa Hrista kao jedini put spasenja i jedinog posrednika pred Bogom, i Božji zakon kao jedini moralni standard života, to ulazi u domen ismijavanja, odbacivanja, zabranjivanja, proganjanja
i ubijanja, zavisno od situacije, okolnosti i vremena.
Čovjek koji ispunjava svoj hrišćanski zadatak je neprijatelj Sotone i ovog
svijeta i očekuje ga sve ono kroz šta su prošli Isus Hrist i njegovi učenici: „A
i svi koji žele da žive pobožno u Hristu Isusu, biće progonjeni. A zli ljudi i
prevaranti će napredovati na gore, varajući i sami budući prevareni“ (2.
Timoteju 3:12, 13).
To je cijena koju plaćaju svi oni koji hoće da budu Hristovi učenici. Tako
je bilo i u slučaju apostola Pavla: „Od Judejaca sam pet puta dobio četrdeset udaraca manje jedan, triput sam bio išiban, jednom kamenovan, triput
sam doživio brodolom, noć i dan proveo sam u dubokom moru. Često sam
putovao, bio sam u opasnostima od rijeka, u opasnostima od razbojnika, u
opasnostima od sunarodnika, u opasnostima od neznabožaca, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustinji, u opasnostima na moru, u opasnostima među lažnom braćom, u teškom i napornom radu, u mnogim
neprospavanim noćima, u gladi i žeđi, često sam se uzdržavao od hrane,
bio sam u hladnoći i golotinji“ (2. Korinćanima 11:24-27).
~ 142 ~
Apostola Pavla su najviše proganjali njegovi sunarodnici, Jevreji, i religijske vođe tog doba. Nazivali su ga i kolovođem sekte, ali se on nije odricao svoje vjere i života u skladu sa vjerom:
„Utvrdili smo da je ovaj čovjek kuga, da izaziva pobune među svim Judejcima po cijelom svijetu, da je kolovođa nazarećanske sekte...“ (Djela
24:5).
„Ali priznajem ti da živim po učenju koje oni nazivaju ‘sektom’, i po tom
učenju služim Bogu svojih praočeva, vjerujući sve što je izneseno u Zakonu i
napisano u Prorocima“ (Djela 24:14).
Isus Hrist je predvidio da će biti teško svima onima koji će širiti jevanđelje, naročito u svom narodu i zavičaju:
„Kad je Isus ispričao ove priče, ode odande i dođe u svoj zavičaj. Učio je
narod u tamošnjoj sinagogi, a oni su, zadivljeni, govorili: ‘Odakle ovome
ova mudrost i čudotvorna moć? Zar on nije drvodjeljin sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a njegova braća Jakov, Josif, Simon i Juda. I zar nijesu
sve njegove sestre s nama? Odakle mu onda sve ovo?’ I sablazniše se o
njega. A Isus im reče: ‘Prorok je bez časti samo u svom zavičaju i u svom
domu’“ (Matej 13:53-57).
„Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije prihvaćen u svom zavičaju“
(Luka 4:24).
Hrist je ohrabrio sve one koji hoće da Ga slijede: „U svijetu imate nevolju, ali budite hrabri, ja sam pobijedio svijet“ (Jovan 16:33).
Apostol Pavle nam je dao primjer kako da se ophodimo u životu, smatrajući nevažnim sve ono što je imao u životu u poređenju sa poznavanjem
Hrista:
„U stvari, čak sve smatram gubitkom u poređenju sa nenadmašnom
vrijednošću poznavanja Hrista Isusa, mog Gospoda. Radi njega sam pristao
da sve izgubim i sve to smatram nevažnim, samo da dobijem Hrista i da se
nađem u njemu - ne oslanjajući se na svoju pravednost, koja je od zakona,
nego na onu koja je po vjeri u Hrista, na pravednost od Boga, koja se temelji na vjeri - da bih upoznao njega i silu njegovog vaskrsenja i zajednicu njegovih patnji, poistovjetivši se sa njegovom smrću, da bih zadobio vaskrsenje iz mrtvih“ (Filibljanima 3:8-11).
~ 143 ~
„Zato smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u poređenju sa
slavom koja će se otkriti u nama“ (Rimljanima 8:18).
Ako nas svijet danas ne mrzi ili ne proganja, to nije zato što se svijet
promijenio, nego zato što svijet ne vidi Hrista u nama i zato što još uvijek
ne živimo i radimo kao pravi Hristovi učenici.
~ 144 ~
10. LAŽNA VJERA
Biblija nas detaljno obavještava da je Sotona vladar ili bog ovoga svijeta. Najveći uspjesi koje je Sotona ostvario kroz istoriju čovječanstva su:
• negiranje postojanja Boga (ateizam);
• nametanje lažne vjere (crkve, sekte, kultovi, upražnjavanje različitih
oblika okultizma...).
U oba slučaja cilj je isti - da čovjek nikad ne upozna stvarnu istinu o spasenju kroz Isusa Hrista.
Ateističkom svijetu se nameću različite ideologije i pravci (demokratija,
sekularni humanizam, kapitalizam, evolucija, socijalna pravda, komunizam,
novo doba, novi svjetski poredak…), čija je glavna karakteristika odbacivanje Boga i istine o životu i spasenju koja nam je data u Bibliji.
Religijskom svijetu su nametnuti lažni bogovi. Postoje dvije vrste religija
- politeističke i monoteističke. Politeističke religije vjeruju u postojanje više
bogova, dok monoteističke vjeruju da postoji jedan Bog. Podjednako kao
što je Sotona prevario svijet kroz ateizam i politeističke religije, prevario je
i monoteističke religije.
Iako se monoteisti deklarišu da vjeruju u jednog Boga koji je stvorio svijet, Sotona im je nametnuo lažnu sliku o Bogu koja se, prije svega, ogleda u
negiranju Hrista i Njegovog učenja.
Ubjedljivo najveća sotonska prevara je hrišćanska religija koja deklarativno priznaje Isusa Hrista za Spasitelja. Kroz kontrolu hrišćanskog svijeta
Sotona čini najveću prevaru kako ljudi nikad ne bi dostigli spasenje koje je
„u Hristu“, iako je hrišćanima spasenje najbliže jer su upoznati, makar i
deklarativno, sa istinom da je Isus Hrist Spasitelj.
Sotona je uspio da preko hrišćanskih vođa, kroz istoriju i danas, lažno
prikaže jevanđelje - umjesto spasenja „u Hristu“ ljudima je nametnuto
spasenje kroz obaveznu pripadnost crkvi, ugađanja Bogu kroz djela i obrede koje crkva propisuje, kao i kroz vjerovanje u crkvene dogme i različite
obrede i prakse koji nijesu zasnovane na Božjoj riječi. 93
93
Kategorije „Paganizam“ i „Crkve“ na www.religija.me.
~ 145 ~
Zabluda je tim prije veća jer se sve crkve prikazuju kao jedine ispravne i
Hristove, a doktrine i obredi nameću se kao pravila i instrukcije koje Bog
odobrava.
Većina hrišćana u svijetu, kroz istoriju i danas, slijede Katoličku crkvu
koja je proistekla iz paganizma, a kojoj Božja riječ nije najveći autoritet, već
tradicija i zaostavštine svojih vođa iz prošlosti. Paganizam u suštini predstavlja vjerovanje u mnoštvo bogova, kao i obožavanje različitih kultova od ljudi, životinja do nebeskih tijela i predmeta, što je bila karakteristika
većeg dijela starog svijeta.
Isus Hrist je još za vrijeme svog života na Zemlji, prije oko 2000 godina,
upozoravao svoje učenike i vjernike: „Čuvajte se lažnih proroka. Oni k vama dolaze u ovčijem ruhu, a iznutra su grabežljivi vuci“ (Matej 7:15).
I Isusovi prvi učenici su za vrijeme svog života najavljivali da će se nakon
njihove smrti u zajednice vjernika uvući „okrutni vukovi“ i „lažni apostoli“.
Apostol Pavle je kazao:
„Ja znam da će poslije mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom“ (Djela apostolska
20:29-30).
„Jer takvi ljudi su lažni apostoli, koji varaju druge i pretvaraju se da su
Hristovi apostoli. A nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo
svjetlosti. Zato nije ništa neobično ako se i njegove sluge pretvaraju da su
sluge pravednosti. Ali kraj će im biti po njihovim djelima“ (2. Korinćanima
11:13-15).
Istorijski, miješanje paganizma i hrišćanstva razvijalo se u prvih nekoliko
vjekova nakon Hrista pojavom raznih crkvenih „otaca“ koji su sve više pravili otklon od izvorne hrišćanske vjere.
Svijet je u to vrijeme bio pod Rimskim carstvom kada su istinski hrišćani
surovo proganjani i ubijani. Ne samo što je stvaran otklon od izvorne
hrišćanske vjere, nego se zbog političkih i drugih interesa u rimskoj imperiji
sve više lažirana hrišćanska vjera pokušavala sjediniti sa tada dominantim
paganizmom. Konačno, za vrijeme rimskog cara Konstantina, u 4. vijeku,
lažirano hrišćanstvo ili pokršteni paganizam, postalo je državna religija.
~ 146 ~
Tada je zaživjela zvanična institucija Crkve kao mješavina paganizma i
hrišćanstva, sa sjedištem u Rimu, koja je dobila hrišćanski „monopol“ koji
traje do danas oličen u Katoličkoj crkvi.
Biblijske istine su u zvaničnoj Crkvi bile potpuno ugušene. Doktrine i
obredi crkve predstavljali su, kao i danas, klasično paganstvo koje nema
bilo kakvo utemeljenje u Bibliji i vuku korjene još iz drevne vavilonske religije, 94 gdje je paganizam utemeljen.
Pagani su obožavali boginju majku i molili joj se, a Crkva je prihvatila
obožavanje majke promijenivši joj ime u Marija kojoj se katolici mole. Pagani su imali bogove i boginje povezane s različitim danima, profesijama i
događajima u životu koje su obožavali. Taj sistem je prihvaćen u Crkvi, a
„bogovi“ preimenovani u „svece“ kojima se katolici mole. U svom bogosluženju pagani su koristili kipove ili idole svojih božanstava, a to je učinila i
Crkva jednostavno im promijenivši imena. Kipovi i idoli u katolicizmu nazvani su po Isusu, Mariji, apostolima i „svecima“.
Od davnina su krstovi različitih oblika bili poštovani kod pagana, a neka
od tih shvatanja su u Crkvi prihvaćena i povezana s Hristovim krstom. Krst
je počeo da se poštuje i koristi u svakodnevnici, dok je savršena Hristova
žrtva na krstu potpuno zasjenjena ritualima mise sa njenom transupstancijacijskom misterijskom dramom (navodno pretvaranje hljeba i vina u Hristovo tijelo i krv) i molitvom za mrtve.
Iz paganizma su prihvaćene i molitve koje se neprestano ponavljaju
(mantre), kao i krunice i relikvije, i data im je hrišćanska forma. Rimski
biskup je prihvatio pagansku službu i titulu Pontifex Maximus i postao je
poznat kao papa, „Otac otaca“.
U Crkvi postoje i brojne druge doktrine i obredi koji imaju pagansko i
nebiblijsko porijeklo, kao što je navodno apostolsko nasleđe Crkve, nepogrešivost pape, svetkovanje nedjelje (dan boga sunca), ispovijedanje grijeha svešteniku i njegov autoritet da oprašta, krštenje male djece, čistilište,
pakao, indulgencije/oproštajnice...
Ni jedno od učenja Katoličke crkve nema utemeljenje u Bibliji, već se is94
„Vavilonska misterijska religija“, Ralf Vudrou, Metafizika, Beograd.
~ 147 ~
ključivo radi o paganizmu kojem je data hrišćanska forma.
Lukavo pripremljen kompromis miješanja paganizma i hrišćanstva u
prvih nekoliko vjekova nove ere možda je izazvao zadovoljstvo kod vlastodržaca, pagana i nominalnih hrišćana koji su pristali na miješanje sa paganizmom, ali ne i kod istinskih hrišćana koji su odbacivali sve ono što nije
utemeljeno na Božjoj riječi. Hrišćanima je tada preostalo da bježe na usamljena i tajna mjesta i na taj način održavaju biblijsku vjeru. Papski Rim
je ubrzo nastavio staru praksu paganskog Rima i progonio istinske hrišćane
koji nijesu prihvatali lažnu vjeru.
Napori u objedinjavanju izvorne hrišćanske religije sa paganizmom i
zadržavanju monopola nad religijom uopšte, vremenom su proizveli mrak
Srednjeg vijeka čija je karakteristika bila neprikosnovena i crkvena i svjetovna vlast rimskog pape.
Logična posljedica je bio žestoki obračun Crkve sa Biblijom čije su čitanje i distribuciju zabranjivali kroz istoriju. Biblija je praktično uklonjena van
domašaja naroda u 5. vijeku, a našla se i u „Indeksu zabranjenih knjiga“
koji je načinio papa Pavle IV 1599. godine.
Crkva se surovo obračunavala i sa „jereticima“ 95 koji su se uglavnom
pozivali na Bibliju.
Osim onih koji su živjeli u izgnanstvu, i u Crkvi su uvijek postojali hrišćani koji su kroz istoriju prihvatali Bibliju kao najveći autoritet. Oni su počeli
da vraćaju biblijske istine na scenu, vremenom su se odvajali od Crkve i
nazvani su protestanti ili reformatori (luterani, kalvinisti, anglikanci, baptisti, evangelisti, metodisti, prezviterijanci…). Za Crkvu su protestanti ustvari
bili jeretici.
Započeta reformacija nije zaustavljena, ali je prilično suzbijena. Katolička crkva je pokrenula kontrareformaciju koju su vodili jezuiti (najmoćniji i
najozloglašeniji sveštenički red u istoriji).
Crkva je kroz mnoge vjekove, kada je imala političku moć ili presudan
95
Prema definiciji, jeretik je „onaj koji odstupa od pravog učenja (naročito vjerskog), krivovjerac, otpadnik“. Međutim, ova definicija je pod velikim znakom sumnje zbog očiglednog nesklada sa otkrivenom Božjom voljom.
~ 148 ~
uticaj na svjetovnu vlast, nad protestantima učinila mnoga zvjerstva. 96
Istorija je prepuna zločina učinjenih protiv protestanata, ratova koji su
vođeni radi njihovog uništenja, masakra koji su se dogodili i inkvizicije koja
je mnoge vodila u mučenje i spaljivanje na lomačama.
Kada progonstvo nije uspjelo da uništi Reformaciju, primijenjena je lukavija strategija. Došlo je do raznih kompromisa, slično kao u vrijeme cara
Konstantina kada je paganizam zaogrnut u hrišćanstvo. Kroz osnivanje
protestantskih crkava Biblijske istine su suptilnim metodama pretvarane u
zabludu, a potom je nastupila logična tendencija približavanja protestantskih crkava Katoličkoj. U svemu tome Rim nije promijenio ni jednu svoju
doktrinu ili obred, a protestantske crkve su sve više počele da priznaju
autoritet Rima koji se danas ogleda u sve većem približavanju i sjedinjavanju kroz Ekumenski pokret.
Bivši jezuitski sveštenik Alberto Rivera dao je svjedočanstvo o aktivnostima jezuita kroz istoriju: „Oko 1550. godine, jezuiti su počeli da se infiltriraju u sve religije i denominacije. Oni to rade i danas na mnogo suptilniji
način, zahvaljujući ekumenskom pokretu.“ 97
Katoličke vođe su svjesne da se njihova crkva sastoji iz mješavine paganstva i hrišćanstva, ali njihovo stanovište koje plasiraju svojim vjernicima
jeste da je to trijumf za hrišćanstvo jer je crkva na taj način hristijanizovala
paganske običaje.
Druga najveća hrišćanska zajednica u svijetu, Pravoslavna crkva, u suštini predstavlja kopiju Katoličke crkve kada su u pitanju doktrine i obredi,
jer su obje crkve bile u zajedništvu i pripadale jedinstvenoj Crkvi proistekloj iz paganizma sve do 1054. godine kada su se razdvojile.
Bog u Bibliji osuđuje svako miješanje prave vjere sa paganizmom kao i
poštovanje ljudskih zapovjesti i predanja koje nemaju utemeljenje u Bibliji, 98 jer to ljude vodi ka obožavanju Sotone, udaljava ih od izdejstvovanog
„Vavilonska misterijska religija“, Ralf Vudrou, Metafizika, Beograd, strane 56-58;
Velika Borba, Elen G. Vajt.
97
„Vatikanske ubice“, Alberto Rivera, Metafizika, Beograd, 2009, strana 10.
98
2. Mojsijeva 32:5.25; Djela apostolska 7:39-43; 2. Carevima 17:9-17.29-39; Ezekiel 8; Jeremija 7:17-18; 1. Samuelova 7:3; Matej 15:1-9.
96
~ 149 ~
spasenja kroz Hrista i vodi u propast: „Pazite da vas neko ne odmami filozofijom i praznom prevarom, što je zasnovano na ljudskom predanju, na
načelima ovog svijeta, a ne na Hristovim učenjima“ (Kološanima 2:8).
Prema Bibliji, Sotona se ne pojavljuje kao čudovište sa rogovima, repom
i vilama, već prerušen u anđela svjetlosti: „Jer se i sam Sotona pretvara da
je anđeo svjetlosti“ (2. Korinćanima 11:14).
Paganizam ogrnut u plašt hrišćanstva, prema Sotoninoj režiji, postao je
mješavina koja je suptilno prevarila milijarde ljudi kroz istoriju i danas:
„Uzalud me obožavaju, jer su učenja koja naučavaju ljudske zapovjesti.
Ostavljate Božju zapovijest, a držite se ljudskog predanja... Još im je rekao:
Lukavo ukidate Božju zapovijest da biste sačuvali svoje predanje“ (Marko
7:7-9).
Naravno, uvijek su kroz istoriju postojali pojedinci ili grupe ljudi, istinskih Biblijskih vjernika, koji se nijesu poistovjećivali sa bilo kakvim crkvama
i nijesu imali ništa sa Katoličkom crkvom kao ni kasnije sa neformalnom
koalicijom katoličko-protestantskih crkava.
Konačno, sredinom 19 vijeka, najvjerniji hrišćani koji su pripadali protestantskim crkvama, a koji su uvidjeli da njihove crkve izopačuju Božju istinu
i da su se približili Katoličkoj crkvi, okupili su se u pokret u SAD koji je nazvan Adventni pokret.
SAD je bilo idealno tlo za takav pokret jer su protestanti imali najveću
slobodu u toj zemlji, za razliku od Evrope u kojoj su surovo proganjani i iz
koje su mnogi pobjegli.
Riječ „advent“ znači dolazak, iz čega proističe suštinski cilj ovog pokreta
- čekaoci Hristovog dolaska. Pioniri Adventnog pokreta su kao standard
istine i života isticali isključivo Bibliju. Zahvaljući Adventnom pokretu
obnovljene su značajne Biblijske istine koje su sakrivane od vjernika i sa
kojima se manipulisalo vjekovima.
Adventni pokret je uzdizao Bibliju kao Božju riječ, Hrista kao Spasitelja
ljudskog roda, vječnost Božjeg moralnog zakona, uzdigao je pogaženu Subotu kao Dan od odmora, isticali su ulogu Svetoga Duha koji ostvaruje spasenje u pojedincima koji su spremni da prihvate Hrista kao svog ličnog
Spasitelja i žele da iskuse spasenje putem vjere i poslušnosti, objavljivali su
~ 150 ~
da otpale protestantske crkve na čelu sa Katoličkom predstavljaju duhovni
Vavilon koji je opisan u Bibliji i iz kojih treba izaći, da čovjek može duhovno
da se razvija jedino ako je fizički zdrav a to je moguće kroz zdravstvenu
reformu i zdrav način života... 99
Kao nekada Jevreji i kasnije protestanti, i pripadnici Advetnog pokreta
vremenom su, naročito nakon smrti njihovih pionira, počeli da izopačuju
Biblijske istine prilagođavajući se i udovoljavajući „hrišćanskom svijetu“ i
tako se udaljili od svojih korjena. Iz Advetnog pokreta nastala je crkva Adventista sedmog dana koja danas u suštini nema veze sa Adventnim pokretom iz druge polovine 19. vijeka. 100
Sotonska vladavina ovim svijetom je razlog zašto ni jedna organizacija u
svjetskom sistemu ne može da se održi zdrava i čista, pa tako ni crkve.
Svaki napor pojedinaca na razobličavanju prevare i otkrivanja Božje istine,
a koji je završen formiranjem crkve, propao je.
Katolička crkva nikad se nije mogla pomiriti da izgubi monopol koji ima
nad hrišćanstvom i zbog toga je pokrenula kontrareformaciju. Svjedočenje
bivšeg jezuitskog sveštenika Alberta Rivere upečatljivo govori o akcijama
Katoličke crkve i jezuita na urušavanju i stavljanje pod kontrolu protestantizma:
„Zbog mog prethodnog rada i iskustva bio sam postavljen u ekumensko
društvo koje je bilo pod kontrolom pape Jovana XXIII. Protestante nijesu
više nazivali jereticima, krivovjercima, već ‘odvojenom braćom’. Ateisti
nijesu više naši neprijatelji. Sve to je bilo sa namjerom da bi svi vjernici bili
udruženi u jednu svjetsku crkvu (ekumenizam), a svi nevjernici u jednu
svjetsku vladu (novi svjetski poredak). Mi smo se uspješno infiltrirali u sve
organizacije. Veliki uspjeh su nam donijeli špijuni u protestantskim crkvama. Zahvaljujući našim tajnim agentima, uvukli smo se u hrišćanske televizije i publikacije. Prihvatili su nas kao učitelje, sveštenike i evanđeliste. Širili
smo ljubav i njome smo ujedinjavali sve u jedno zajedništvo. Prva protestantska grupa u koju smo ubacili špijune bili su adventisti, zatim baptisti,
99
Kategorija „Ellen White“ na www.religija.me.
„Dokazi otpada vođstva Adventističke crkve“, www.religija.me.
100
~ 151 ~
metodisti, prezbiterijanci, luterani i svi ostali, dok se nismo infiltrirali i među mormone i Jehovine svjedoke. Sledeći su bili seminari, univerziteti i koledži. Jezuiti su rukovodili rimokatoličkim omladinskim akcijama, Marijinim
skupovima i tako dalje. Sve navedene grupe su prestale da govore protiv
Rima, ili su priznale da je rimokatolički sistem hrišćanska crkva. Pobijedili
smo kompromisima. Skoro svi protestantski propovjednici su se uplašili da
govore protiv Rima, bojeći se da ne budu napadnuti“ 101
Bog od čovjeka ne traži pripadnost nekoj crkvi, već pripadnost Njemu
vjerom u Njegovog Sina Isusa Hrista. Čovjek se spašava isključivo vjerom u
Hrista, a ne vjerom u crkvu ili ono što crkva propisuje.
Da li to onda znači da su svi članovi crkava, kao i ostalog religioznog svijeta, kroz istoriju i danas, osuđeni na propast i da neće biti spašeni?
Najveću odgovornost pred Bogom imaju oni ljudi koji znaju istinu a
odbacuju je, kao i oni ljudi koje Bog pokušava da osvjedoči na različite načine i koji mogu da saznaju istinu ali ne žele: „A vi ne želite da dođete k
meni da biste imali život“ (Jovan 5:40).
Da li to znači da svaki čovjek koji pripada nekoj crkvi, nakon upoznavanja sa biblijskom istinom, treba napusti svoju vjersku organizaciju? Formalno članstvo u crkvenim knjigama ništa ne znači, već poistovjećivanje i
vjerovanje u lažne crkvene doktrine, sudjelovanje u paganskim ili beskorisnim crkvenim službama ili obredima i svaka vrsta podrške i pomaganja
crkvama.
Čovjek koji prihvati Hrista za Spasitelja i želi iskreno da živi u skladu sa
Božjom voljom opisanoj u Bibliji, ne samo što mora odbaciti svaku prevaru,
nego mora odbiti da učestvuje u njoj i drugima ukazivati na prevaru.
Na žalost, danas u svijetu ne postoji vjerska organizacija za koju se može kazati da je Božja i kojoj bi se istinski vjernik mogao priključiti. U svijetu
postoje pojedinci koji su iskreni vjernici od kojih ima onih koji formalno
pripadaju crkvama i onih koji ne pripadaju ni jednoj crkvi.
Hristovi prvi učenici su propovijedali jevanđelje o spasenju vjerom u
Hrista formirajući zajednice vjernika koje su trebale da se šire, i to su bile
101
„Vatikanske ubice“, Alberto Rivera, Metafizika, Beograd, 2009, strane 14-15.
~ 152 ~
takozvane skupštine a ne crkve. 102
Biblija na originalnom jeziku ne poznaje riječ crkva. Riječ iz Biblije koju
su mnogi preveli kao crkva jeste „eklesija“. Grčka riječ „eklesija“ označava
„pozvane“ ljude. Od koga pozvane? Od Boga. Jer je Bog taj koji preuzima
inicijativu u čovjekovom životu i osvjedočava čovjeka o istini na različite
načine kako bi ga spasio i podario mu vječni život. Od Boga pozvani ljudi iz
svih naroda i svih vjekova koji su prihvatili Hrista čine zajednicu istinskih
vjernika. Biblijska „eklesija“ nema bilo kakve veze sa crkavama niti građevinama koje su karakteristične za crkve: „Ipak, Svevišnji ne prebiva u građevinama koje su sagrađene rukama...“ (Djela 7:48).
Sama riječ crkva ima pagansko porijeklo i potiče od srodnih riječi krug i
cirkus. Na šta se tačno u prošlosti odnosio „krug“? Nesumnjivo, krug je
povezan sa obožavanjem sunca i vjerskim ritualima paganskog svijeta i vrlo
je značajan simbol u svijetu magije iza koje stoji Sotona.
Ova imenica nije bila samo zajednička već i vlastita koja se odnosila na
jednu drevnu boginju poznatu iz mitologije. Kirka ili Circa, ćerka Heliosa,
boga Sunca! Ona je u mitologiji bila poznata i kao krotiteljka divljih životinja u svom cirkusu. Od imena krug, cirkus, Kirke ili Circe vode porijeklo
nazivi za crkvu i u drugim jezicima (na engleskom jeziku church, škotskom
kirk njemačkom kirche, holandskom kerk, albanskom kishë, ruskom
церковь...).
Crkve su, prema Bibliji, apsolutno lažne ustanove ili institucije koje imaju pagansko porijeklo, ali su potrebne Sotoni kako bi promovisao lažnu
vjeru i odvojio ljude od Boga, što ne znači da u crkvama nijesu postojali ili
ne postoje pojedinci koji su iskreni vjernici.
Kao i crkve, i svaka sveštenička služba koja postoji je lažna. Sotona je
kroz Katoličku crkvu i druge crkve nametnuo ljudima kroz vjekove vjerovanje da su im potrebni sveštenici. Istovremeno, pravi i savršeni čovjekov
Sveštenik i Spasitelj, Isus Hrist, u crkvama je sakriven tamnim oblakom
brojnih obreda i doktrina koje dolaze iz paganizma: „Zato i može u potpu„Anatomija crkve“, Pavle Simović, www.religija.me; „Da li je Isus osnovao
crkvu“, Centar za prirodnjačke studije Beograd, www.creation6days.com.
102
~ 153 ~
nosti spasti one koji kroz njega pristupaju Bogu, jer je uvijek živ da se zauzima za njih. Jer takav prvosveštenik nam je bio potreban: vjeran, bezazlen,
čist, odvojen od grešnika i uzvišeniji od nebesa“ (Jevrejima 7:25-26).
Biblija nas obavještava da je u istoriji, u Starom zavjetu, postojao dom
Gospodnji, objekat u kojem se obavljala sveštenička služba koju je isključivo Bog propisao. To je prvo bio Šator od sastanka a kasnije Hram u Jerusalimu, gdje se obavljala obredna služba koja je ukazivala na Hrista i Njegovu
kompletnu misiju na Zemlji i Nebu. 103
Hristovim rođenjem, životom, smrću i vaskrsenjem zemaljska obredna
služba je ispunjena i ukinuta, 104 a Hristovim vaznesenjem na Nebu otpočela je stvarna Hristova prvosveštenička služba u nebeskom Hramu, na koju
je i ukazivala obredna služba koja se obavljala u Hramu na Zemlji: „A u ovome što je rečeno glavno je ovo: imamo takvog prvosveštenika, koji je sjeo s
desne strane prijestola Veličanstva na nebesima. On je sluga koji služi za
ljude na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne
čovjek“ (Jevrejima 8:1-2).
Svaka potreba za zemaljskom svešteničkom službom je prestala, a niko
od Hristovih učenika nije bio bilo kakav sveštenik niti je imao pretenzije za
bilo kakvim svešteničkim ulogama. U Bibliji ne postoji podjela na sveštenstvo i vjernike. U Novom zavjetu postoji duhovni hram koji čine svi vjernici:
„Jer mi smo hram živog Boga, kao što je Bog rekao: ‘Prebivaću među njima, i biću među njima, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod’“ (2. Korinćanima 6:16).
Apostol Petar svakog hrišćanina naziva sveštenikom podrazumijevajući
da je svaki hrišćanin u službi Bogu: „Ali vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, svet narod, narod koji je Božje vlasništvo...“ (1. Petrova 2:9).
10.1. Zašto je prednost biti nezavisan u odnosu na vjerske zajednice
Osnovni argument kojim se služe zvanične crkve u pokušaju da ospore
103
104
„Božji plan spasenja“, Pavle Simović, www.religija.me.
Danijel 9:27; Poslanica Jevrejima.
~ 154 ~
validnost nezavisnog proučavanja religije jeste da na to imaju pravo samo
sveštenici ili teolozi (teologija je nauka o Bogu). U pitanju je proizvoljan
stav koji nema uporište u Bibliji niti sa zdravim razumom i logikom, a koji
služi za manipulisanje sa vjernicima.
Biblija je Božja riječ upućena svakom čovjeku. Glavni razlog zašto nam
je Bog objavio svoju Riječ jeste da nas upozna sa Hristom, čovjekovim jedinim Zastupnikom pred Bogom preko koga možemo dobiti oproštenje grijeha i vječni život. Problem grijeha i smrti se rješavaju Hristovim rođenjem,
životom, smrću, vaskrsenjem i posredničkom službom u korist čovjeka, a
na nama je da u to povjerujemo i pouzdamo se. Čovjeku za spasenje nije
potrebna ni crkva, ni sveštenik, ni bilo kakav drugi zastupnik ili posrednik,
već vjera u Hrista. Biblija nam služi da se upoznamo sa Hristom i pravom
vjerom i da živimo u skladu sa tim.
Svaki čovjek koji se upozna sa istinom, koji prihvati Hrista za Spasitelja i
koji bez predrasuda analizira stanje u crkvama i njihove doktrine, teško se
može odlučiti na pripadnost nekoj od njih, bez obzira što sve one pojedinačno za sebe tvrde da su jedine Božje crkve i da samo one imaju punu
istinu.
Crkve pripadaju svjetskom sistemu koji je pod kontrolom Sotone i svako poistovjećivanje sa crkvama može biti opasno. Crkve rade za svoje interese, njihove doktrine nijesu utemeljene na Božjoj riječi, a moralno stanje
vjernika generalno se ne razlikuje od ostatka svijeta. Obrazovanje u crkvenim školama i fakultetima je usmjereno prevashodno ka sticanju znanja i
vještina potrebnih za promovisanje i odbranu svoje crkve, dok se biblijske
istine zanemaruju i izvrću u skladu sa interesima organizacije. Postati sveštenik ili teolog znači da ste osposobljeni vojnik svoje crkve koji ni ne pomišlja da dovede u pitanje bilo koje crkveno učenje. Neznanje o osnovnim
Biblijskim istinama je ogromno kako kod sveštenika tako i kod vjernika koji
redovno idu u crkvu.
Isus Hrist se nije školovao u zvaničnom sistemu svog vremena iako se
morao obrazovati kao svaki drugi čovjek. On je primao pouke direktno iz
Božje riječi i od svojih pobožnih zemaljskih roditelja.
Nezavisnost u odnosu na crkve je najbolja i jedina moguća opcija za lju~ 155 ~
de koji prihvataju punu Biblijsku istinu. Koje su prednosti nezavisnog proučavanja religije:
• Biblija je jedino mjerilo istine;
• ne nalazite se pod kontrolom ili uticajem ni jedne crkve;
• imate slobodu da istražujete sva pitanja i formirate stavove koji
odgovaraju realnosti;
• možete bez predrasuda da prepoznate i izaberete najbolja učenja i
tumačenja iz zaostavštine istinskih vjernika iz prošlosti;
• nemate namjeru ili motiv da vrbujete ljude za svoju crkvu ili ih iskoristite na bilo koji način.
Naša nezavisnost nikada ne smije postati nezavisnost od vođstva i nadahnuća Božjeg Duha jer u tom slučaju nijesmo u ništa boljem položaju u
odnosu na one koji slijede svoje crkve.
~ 156 ~
11. PREISPITIVANJE SEBE
Svaki čovjek ima odgovornost pred Bogom i treba da preispita svoj život, svoja vjerovanja i smisao svog postojanja. Bog nas poziva da vjerujemo u Hrista i Plan spasenja i da podredimo život tome, jer nam samo to
može dati radost i smisao života i donijeti vječni život sa svojim Ocem, sa
svojim Spasiteljem, sa Božjim narodom i sa svime što vječni život donosi a
što ograničeni ljudski um ne može da shvati:
„A ovo je obećanje koje nam je on dao - vječni život“ (1. Jovanova 2:25).
„Što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što u srce čovječije nije došlo, to je
Bog pripremio za one koji ga vole“ (1. Korinćanima 2:9).
„Bog će prebivati među njima i oni će biti njegov narod i sam Bog biće s
njima, njihov Bog. On će obrisati svaku suzu s njihovih očiju i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni bola više neće biti. Nestalo je ono što je nekad
bilo“ (Otkrivenje 21:3-4).
„I više neće biti nikakvog prokletstva“ (Otkrivenje 22:3).
Bog nikada od ljudi ne traži slijepo prihvatanje nečega što nema razumsko, logičko ili zdravo vjersko utemeljenje:
„Ova zapovijest koju ti danas dajem nije preteška za tebe niti je predaleko od tebe. Nije na nebesima da bi rekao: ‘Ko će se za nas popeti na nebesa da nam je skine i objavi je pa da po njoj postupamo?’ Nije ni preko
mora da bi rekao: ‘Ko će za nas preći more da nam je donese i objavi je pa
da po njoj postupamo?’ Jer je ta riječ sasvim blizu tebe, u tvojim ustima i u
tvom srcu, da bi po njoj postupao“ (5. Mojsijeva 30:11-14).
„Nisam govorio u tajnosti, u mračnom uglu zemlje, niti sam rekao Jakovljevom potomstvu: ‘Tražite me, ali biće vam uzalud.’ Ja, Gospod, govorim ono što je pravedno, objavljujem ono što je ispravno.“ (Isaija 45:19)
Nadahnut Božjim Duhom, apostol Pavle poziva na preispitivanje: „Sami
sebe ispitajte jeste li u vjeri, sami sebe provjerite. Ili ne poznajete sebe da je
Isus Hristos u vama? Osim ako u nečemu niste valjani“ (2. Korinćanima
13:5).
Postoji samo jedan način da sebe sagledamo u pravom svijetlu, a to je
~ 157 ~
da se pogledamo u ogledalu Božje riječi: „Ja, Gospod, istražujem srce i ispitujem najdublja osećanja, da bih svakome dao prema njegovim putevima,
prema plodovima njegovih djela“ (Jeremija 17:10).
Život u laži i odbijanje upoznavanja sa istinom nije život nego ropstvo
Sotoni i demonima. Takav život, osim što nema smisla, u opasnosti je da
bude izgubljen za vječnost.
Ljudi, iako ignorišu ili negiraju biblijsku religiju jer su robovi grijeha i Sotone, imaju slobodnu volju koju Sotona ne može da im oduzme: „A ako je i
pokrivena dobra vijest (jevanđelje) koju objavljujemo, pokrivena je onima
koji odlaze u propast, onima kojima je bog ovog doba (Sotona) zaslijepio
nevjernički um, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Hristu
(jevanđelje)...“ (2. Korinćanima 4:4).
Svaki čovjek se može oduprijeti ako pozitivno odgovori na istinu koju
Bog otkriva čovjeku kroz život na različite načine, ili će u suprotnom takav
čovjek (nevjernički um) biti potpuno zaslijepljen sotonskim uticajem.
Biblija kaže da što je čovjek više zaslijepljen Sotona sve više polaže pravo na njega, a istina i prava vjera biće daleko od takvog čovjeka koji će
izgubiti čak i malo istine ako je do tada imao: „Jer, ko ima, daće mu se još i
imaće u izobilju; a ko nema, uzeće mu se i ono što ima... Iako gledaju, ne
vide, i iako slušaju, ne čuju i ne razumiju...“ (Matej 13:12-13).
Postoji mnogo razloga zašto Sotona pokušava da uništi čovjeka i zašto
ulaže napore da se ili nikad ne otkrije istina o Bogu i Hristovim zaslugama
za spasenje čovjeka, ili da se istina odbaci i zanemari. Najvažniji razlog je
taj da je on neprijatelj Božji kome je isteklo vrijeme milosti i više nema
mogućnosti da se vrati u prvobitni položaj.
Sotoni i demonima je ovaj svijet potreban za borbu protiv Boga, ne bi li
kako ovjekovječili zlo i obezbijedili sebi trajni kutak u univerzumu. Sotona
bi morao osigurati da ni jedan čovjek ne želi Boga i spasenje, već njega, što
bi mu teorijski dalo puno pravo na našu planetu i to potvrđuje zašto su zle
duhovne sile zainteresovane za svakog čovjeka pojedinačno.
Ono što Sotoni stoji na putu kao glavna prepreka je Božji plan spasenja
kroz Isusa Hrista koji je aktiviran prije čovjekovog pada u grijeh.
Da bi spriječili spasenje čovjeka, Sotona i demoni neprekidno nastoje
~ 158 ~
držati ljude u stanju duhovne i ideološke indoktrinacije i u tu svrhu je kroz
vjekove građen sistem lažnih religija i ideologija. Najdjelotvornija metoda
za uspješno funkcionisanje i sprovođenje ovih planova je mješavina istine i
laži, tako što se laži dodaje onoliko istine koliko je dovoljno da bi izgledala
vjerodostojno.
Veoma značajan razlog zbog kojeg Sotona želi da uništi čovjeka (cilj je
da čovjek odbaci spasenje) jeste i da bi ublažio svoju kaznu na kraju istorije, jer će se, prema Bibliji, grijesi svih ljudi koji prihvate Isusa Hrista za Spasitelja, a koje je Hrist preuzeo na sebe (oprošteni ili pokajani grijesi), na
kraju istorije biti prenijeti na Sotonu kao začetnika i krivca za grijeh. 105
Biblija nas obavještava da će Bog uništiti ognjem Sotonu, demone i sve
nevjernike, ali će za razliku od ostalih Sotona najgore proći. 106 Njegovo
uništenje vatrom trajaće najduže, shodno težini svih pokajanih grijeha koji
će biti prenijeti na njega.
Biblija nas obavještava i da pravi vjernici moraju biti oprezni i preispitivati sebe jer Sotona nastoji da ih raznim lukavstvima zavodi. Vjernik se
jedino uz Božju pomoć, pravom vjerom koja je „u Hristu“, proučavanjem
Biblije, pravednošću i molitvom može oduprijeti Sotoninim napadima: „Obucite svu Božju ratnu opremu da biste mogli da se oduprete Đavolovim
spletkama. Jer se ne borimo protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovnih poglavara..., protiv zlih duhovnih sila... Opašite bedra istinom, na grudi stavite
oklop pravednosti... Iznad svega, uzmite veliki štit vjere, kojim ćete moći da
ugasite sve goruće strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to
jest, Božju riječ, moleći se u duhu svakim oblikom molitve i usrdnog moljenja u svakoj prilici“ (Efescima 6:11-18).
3. Mojsijeva 16. glava; Otkrivenje 20. glava; „Božji plan spasenja“, Pavle Simović, www.religija.me.
106
Otkrivenje 20. glava.
105
~ 159 ~
12. KRATKA PRIČA KAO ZAKLJUČAK
Ova priča nije iz Biblije. U ovoj priči glavni lik je autor knjige, a glavna
tema je iskustvo mog vjerskog života koje ću ukratko podijeliti sa čitaocima.
Rođen sam kao katolik i sve do tinejdžerskih dana vjerovao sam, koliko
je to bilo u mom domenu znanja i shvatanja, da je to jedina ispravna religija na svijetu. Moja zainteresovanost za religiju kao mladića je bila iznad
prosječnog, a proizvod toga je bio da sam počeo da čitam Bibliju.
Čitanje Biblije, koliko god da je u to vrijeme bilo površno, neminovno
me je dovelo do brojnih dilema i pitanja o vjeri. Logično je da sam razjašnjenja tražio od sveštenika, koji su tada po pitanju religije bili najveći autoriteti za mene. Njihova objašnjenja nijesu korespondirala sa onim što sam
čitao u Bibliji, što je za mene u početku bilo šokantno. To me natjeralo da
se više posvetim ovim najznačajnijim pitanjima za čovjekov život. Proučavanje Biblije, bez obzira što su katolici revni kada je u pitanju odlazak u
crkvu i učešće u njihovim obredima i službama, zapalo je za oči mom okruženju kao nešto neuobičajeno. Katolici su tradicionalno čvrsto vezani za
crkvu i niko ne dovodi u pitanje integritet crkve na bilo koji način. Svako
ispoljavanje bilo kakve sumnje u samu crkvu bilo bi dočekano na nož, iako
to nije bilo slučaj ako se kritika usmjerava na račun sveštenstva koji nijesu
uvijek najbolji primjer ljudima.
Sa skromnim znanjem iz Biblije, ali sa velikim entuzijazmom i interesovanjem o pitanjima religije i dilemama o ispravnosti katoličke vjere, neminovno sam se suočavao sa realnošću da mnoge stvari u životu nijesu onakve kakve nam se predstavljaju.
U ljeto 2000. godine desio se događaj koji je bio jedna od prekretnica u
mom životu. Sreo se sa poznanikom iz djetinjstva koji se bavio trgovinom.
Ono što je značajno za taj susret jeste da je on isticao da ne radi subotom.
Ja sam ga pitao da mi objasni zašto ne radi baš subotom? Njegov odgovor
je bio da je Bog u svojih 10 zapovjesti zapisane u Bibliji kazao da je subota
dan od odmora i da se mora svektovati. „Zar nedelja nije dan koji treba
~ 160 ~
svetkovati, jer u Bibliji piše da je Isus vaskrsnuo u nedjelju,“ bio je moj
odgovor. On mi je na to kazao da je subota četvrta Božja zapovjest i predstavlja uspomenu na stvaranje koju je Bog odredio da svetkuje Njegov narod kako bi se izdvajao od drugih naroda. Razgovor se završio na tome, ali
je to bio povod da ja produbim svoje proučavanje.
Veoma brzo sam shvatio da svetkovanje nedjelje nema uporište u Bibliji
i da je taj dan, u prošlosti, kod paganskih naroda predstavljao dan boga
Sunca i zato se nedjelja na mnogim jezicima kaže „dan sunca“ (engleski
sunday, njemački sonntag, albanski e diel…).
Polako sam počeo da gubim vjeru u katoličanstvo jer ono, u najmanju
ruku, nije biblijski održivo. Vremenom sam intenzivirao svoje proučavanje
Biblije i nedvosmisleno se uvjerio da je subota dan koji je Bog blagoslovio i
posvetio. Toliko sam bio preokupiran religijom da sam bezazleno počeo sa
drugima da dijelim sve ono što sam istraživao, a naročito da je Bog ljudima
dao svetkovanje subote iz posebnih razloga objašnjenih u Bibliji. Tada sam
kod nedovoljno informisanih ljudi etiketiran kao „subotar“.
Konačno, 2002. godine srijećem se sa geologom Miroljubom Petrovićem koji je bio redovan gost na televizijama regiona promovišući kreacionizam. Kreacionizam je pravac koji naučno dokazuje da je Bog stvorio svijet
i čovjeka i da su biblijski izvještaji tačni. Shvatio sam i da Petrović svetkuje
subotni dan. Pronašao sam se u Petrovićevom društvu zato što on u to
vrijeme nije pripadao nijednoj vjerskoj organizaciji, ali je vjerovao u ono
što Biblija uči.
U to vrijeme sam u potpunosti shvatio da je katolicizam religija proistekla iz paganizma i da nema utemeljenje u Božjoj riječi, ali sam isto tako
shvatio da su i ostale današnje crkve prilično daleko od onoga što Biblija
uči. Vjerovao sam da je Biblija jedino mjerilo istine i da Bog od čovjeka ne
traži da bude član bilo koje crkve da bi bio vjernik. Na istom stanovištu sam
i danas.
Ne pripadam nijednoj vjerskoj organizaciji na svijetu, niti sam ikada pripadao (ako se u to ne računa katoličko nasleđe), niti ću pripadati. Apsolutno sam nezavisan u odnosu na bilo kakve crkve, sekte, kultove ili bilo
kakve druge vjerske organizacije, i sa time sam veoma ponosan, ali nijesam
~ 161 ~
nezavistan u odnosu na Bibliju kao Božju riječ.
Iz mog ličnog iskustva mogu da kažem da je Bog u svakom pogledu blagoslovio moj život. Bog mi je pokazao nezasluženu dobrotu, što se u Bibliji
naziva milost. Bog mi je, pored svega drugog, podario istinsku vjeru i brojna iskustva i praktična znanja bez kojih, vjerujem, ni jedan čovjek ne može
pronaći smisao postojanja i kvalitetno proživjeti ovaj život.
Godinama nijesam znao da cijenim ono što je Bog radio za mene. Kada
čovjek vjeruje u istinu ali ne živi u skladu sa istinom, takav čovjek voli grijeh i on je licemjer. Vjerovatno ne postoji bolja riječ od „licemjer“ da okvalifikuje moje ranije izgubljene godine kroz različite avanture, kao i povremeno, iako samo formalno, sudjelovanje u paganskim katoličkim obredima, a naročito jer sam bio svjestan da je sve to lažno, beskorisno i u krajnjem opasno.
Duboko vjerujem ono što Biblija uči i ono što je bila glavna tema moje
knjige - Hrist je položio život da bi svaki čovjek koji prihvati i upozna Hrista
imao novi život. Ja živim novim životom. Živim onako kako apostol Pavle
kaže: „Ali jedno činim: zaboravljam ono što je iza mene i trudim se da dosegnem ono što je ispred mene, trčim ka cilju, ka nagradi nebeskog Božjeg
poziva posredstvom Hrista Isusa“ (Filibljanima 3:13-14).
Kako vrijeme prolazi sve više cijenim Božju ljubav koju je pokazao na
krstu Golgote. Božja ljubav i milost me sve više nagone da radim ono što bi
Bog volio - da Mu posvetim život. To trenutno radim i ubuduće ću sve više
raditi - kroz propovijedanje jevanđelja i promociju zdravog načina života.
Sa ljudima koji su na istom putu kao i ja, 2012. godine pokrenuli smo
Institut za religijska istraživanja, nevladinu organizaciju koja se u regionu
bivše Jugoslavije bavi promocijom religije koja se zasniva isključivo na učenju Biblije kao Božje riječi. Vjerujem da se ispunjavaju biblijska proročanstva i da će ovaj svijet doživjeti svoj kraj kome će prethoditi nevolje kakvih
nikada u istoriji nije bilo, a naša obaveza je da ljudima objavimo jevanđelje
- radosnu vijest o spasenju koje je Bog izdejstvovao kroz Isusa Hrista. Institut za religijska istraživanja, koji je nezavisan u svom radu i odvojen od svih
vjerskih organizacija na svijetu, postoji isključivo iz tog razloga. Najvažniji
naš dosadašnji projekat je priređivanje i izdavanje Novog revidiranog pre~ 162 ~
voda Biblije, najboljeg prevoda na jezicima naroda bivše Jugoslavije.
Vjerujem i da čovjekov duhovni razvoj i dostizanje kvaliteta života u
pravom smislu te riječi nijesu mogući bez fizičkog zdravlja. Isključivo iz tog
razloga, 2009. godine pokrenuo sam Institut za prirodnu medicinu, nevladinu organizaciju koja se bavi promocijom zdravog načina života i savjetovanjem u liječenju bolesti na prirodan način.
Moju kratku priču zaključiću sa riječima nekadašnjeg izraelskog kralja
Davida: „Kako da uzvratim Gospodu za sva dobra koja mi je učinio? Uzeću
čašu spasenja i prizvaću ime Gospodnje“ (Psalam 116:12, 13).
~ 163 ~

Tekst 1 ČOVJEK KOJI JE PREZIRAO STROJEVE Kada je Cekung

15. Blagdan Sjenica: Isus–svjetlo svijeta, oprašta grijehe preljubnici

Župni listić broj 18

. tajna se duže pamti nego jasna istina. Znaš li šta je najljepše u

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

“Riječ za tebe” - listić policijske kapelanije sv. Vida

Tri kralja

Dragi župljani, u mjesec studeni ulazimo blagdanom Svih svetih

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

Desetina i posni prinosi