Oproštajni govori (14-17) Zajednica Isusovih učenika, tj. prva Crkva, od početka je stajala pred pitanjem: što činiti u vremenu između Gospodinovog odlaska i drugog dolaska? Crkva se rađa i živi, danas kao i onda, s dubokom svijesti Isusovog odlaska Ocu. Ova poglavlja donose Isusove oproštajne govore koje je uputio svojim učenicima neposredno prije nego će biti uhićen i podvrgnut sudskom procesu. Ovi govori pripadaju književnoj vrsti oporučnih tj. oproštajnih govora kakvi su postojali u ono doba. SZ poznaje više oproštajnih govora (Jakovljev u Post 49; Mojsijev u Pnz 32). U Novom zavjetu znamenit je i Pavlov oproštajni govor u Miletu upućen starješinama efeške crkvene zajednice (Dj 20,17-35). Svi oni imaju neke zajedničke elemente: navještaj rastanka, pregled govornikovog života, naglasak da će se povezanost nastaviti, navještaj budućih pozitivnih događaja, navještaj budućih teškoća, poticaj za očuvanjem specifičnih vrijednosti zajednice, imenovanje nasljednika, baština koju se predaje/nasljeđuje i, eventualno, zaključna molitva ili blagoslov. Tako i ovi Isusovi govori podsjećaju na oporuku ili oproštajni govor u kojem on najavljuje blizinu svoga odlaska (usp. Iv 13,33; 14,2-3; 16,16), što vrlo često uzrokuje bol (14,1.27; 16,6.22); prisjeća se svoga života, riječi i djela (13,33; 14,10; 15,3.20; 17,4-8), nukajući one kojima govori da ga nasljeduju, pa čak i da ga nadmaše (14,12), da čuvaju zapovijedi (14,15.21.23; 15,10.14) te da budu jedinstveni (17,11.21-23). Svojima želi dati mir i radost (14,27; 16,22.33), moli za njih (17,9), proriče da će biti proganjani (15,18.20; 16,2-3) te izabire nasljednika (14,15-31 i drugi ulomci o Duhu Branitelju). Isus, imajući pred očima svoju predstojeću muku, smrt, uskrsnuće i odlazak Ocu, želi učenicima progovoriti o onome što taj odlazak znači za njihov svakodnevni život. Ovdje progovara već proslavljeni Gospodin (usp. 13,31) koji, bližeći se svom odlasku, svojima želi dati riječ koja će ih umiriti (Iv 14). Svoju budućnost, zahvaljujući daru Duha, živjet će u znaku njegove ljubavi (14,15-31) koja će ih sjediniti s Ocem (15,1-17) kako bi i sami mogli živjeti ljubav i tako postati svjedoci pred svijetom (15,18-6,4a). S obzirom na to, Isusov odlazak je od posebne važnosti i dobrobiti za njegove učenike. Čvrsto stojeći između neba i zemlje te spreman ući u slavu, Ivanov Isus govori kao da je još u svijetu, ali u isto vrijeme i izvan njega (16,5; 17,11). Ovo izvanvremensko, neprostorno obilježje daje govoru trajnu vrijednost – on je Isusova poruka onima koji će povjerovati kasnije (17,20) i željeti živjeti duboko jedinstvo s Ocem i Sinom u Duhu. 23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike (14,1-14) U Iv 14 donosi prvi od tri glavna govora u oproštajnom ciklusu u Iv 14-17. Ovdje Isus želi utješiti svoje učenike te otkloniti od njih strah i tjeskobu pred predstojećim rastankom. To posebice ističe činjenica da i na početku (14,1) i pri kraju govora (14,27) Isus ohrabruje svoje učenike, želi dati mir njihovu srcu. Iako govori o odlasku, Isus tješi svoje učenike i obećava da će se vratiti i uzeti ih k sebi tako da oni budu gdje je i on. Njegov odlazak Ocu nije samo njegovo „putovanje“ nego pripravlja put učenicima za njihov hod prema prebivanju s Ocem, kao što Isus prebiva u Ocu i Otac u njemu (usp. 10,30; 14, 9-11). 14,1-3: Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Kako smo istakli, već prva rečenica donosi glavne naglaske ovog, a i slijedećih poglavlja. S jedne strane Isus im poručuje neka se ne uznemiruje srce vaše, a s druge vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Ovdje se pojam stanovi ne odnose na različita „mjesta“ prebivanja u nebesima. Glavni naglasak je na prebivanju koje se temelji na Isusovom prebivanju s Ocem. Naime, u Iv teologiji nema određenog mjesta ni zdanja koje bi bilo određeno za prebivalište Božje – jer je i postojeći Hram zamijenjen Isusom (2,13-22; 10,22-36). Stoga se pojam stan, dom ovdje odnosi na ono što među sobom žive Otac i Sin, na međusobno prebivanje Oca u Sinu i Sina u Ocu. Ovo prebivanje, kao novi dom, Isus sada otvara svojim učenicima. Hod učenika prema ovom prebivanju omogućit će Isus: on je Sin Oca u čijem su domu stanovi; on ide onamo pripraviti mjesto (2x), uzet će svoje i „odnijeti” ih u kuću Očevu – u prebivanju s Ocem ciljem da budu gdje je i On. Tako se temu Isusovog prebivanja u Ocu i Oca u njemu (koja je diskretno započeta u 1,1.18.38 te nastavljena u 10,30 isticanjem da su Otac i Sin jedno) sada otvara čovjeku. Ono što Bog u sebi jest i što živi, sada daje nama! Dakle, kuća se ovdje ne odnosi na zgradu nego na kućanstvo u smislu zajednice ukućana koji skupa prebivaju. Sličnu temu razvija Pavao npr. u Ef 2,14-22 gdje Efežanima poručuje da su ukućani Božji, dionici, slikovite „građevine“ koja predstavlja hram svet u Gospodinu. U prva kršćanska vremena intenzivno je živa bila nada u skori Gospodinov dolazak da bi svoje uzeo k sebi (14,3). Pavao u 1Sol 4,16-17 živim slikama, prilagođenim grčkom slušateljstvu, dočarava drugi Isusov dolazak kad će uzeti svoje vjerne da bi zauvijek bili s njim. 14,4-7: Ja sam Put, Istina i Život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Isusova tvrdnja da učenici već poznaju put (14,6), u njima pobuđuje zbunjenost. Nije stoga čudo da ga potiču postavljanjem pitanja koja odražavaju nerazumijevanje. Takvo je Tomino pitanje: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš, kako onda možemo put znati? (14,5) koje će postati povodom jednoj od najpoznatijih izjava u ovom Evanđelju: ja sam Put i Istina i Život. Toma, koji u 11,16 nije razumio Isusovu namjeru u vezi s umrlim Lazarom i čije misli nisu mogle prijeći granice ovozemljskog postojanja, pokazuje da poput Nikodema još uvijek ne shvaća Isusove misli i ne može ići dalje od onoga što oči vide. Ne sluti da Isusov odlazak nije kraj nego dovršetak potpunog darivanja sebe učenicima, da će njegova ljubav prema prijateljima tek ovdje dostići vrhunac. Za sada ne razumije da je ljubav put ka životu koji je u stanju prijeći i barijeru smrti. Ovu lekciju će savladati tek na koncu Evanđelja. U Tomi, Blizancu, svatko od nas vidi svoga „blizanca“ po nevjeri. Svojim odlaskom Isus se očituje kao Put, Istina i Život: Put za prispjeti k Bogu, čovjekovoj Istini i Životu (usp. 1,18; 10,30)! Isus kao Put sada otvara pogled na novu dionicu: ako je Učitelj prije bio sa svojim učenicima, od sada će po Duhu biti u njima. Ovime se ostvaruje veliko obećanje o Novom savezu Boga i čovjeka koji sada, putem Krista, postaje za čovjeka Istina i Život. Kod Iv, za razliku od sinoptika, Istina je teološki vrlo sadržajan pojam. Ona je neodvojiva od Isusove osobe i od događaja koji se ostvaruju u povijesti njegova života. Istinu, na temelju hebrejskog poimanja, možemo dvojako shvatiti: ili kao dostupno i objavljeno novo znanje ili kao vjernost. Isus, kao istina, svoje učenike obogaćuje i novim spoznajama, ali i dariva svojom vlastitom vjernošću Istini o kojoj im govori te ih na nju i poziva. Sa stajališta učenika, u prihvaćanju Istine čovjek ne dobiva samo nekakvu pouku nego stječe novo shvaćanje sama sebe, novo egzistencijalno samoshvaćanje. Nasuprot prijašnjoj, grijehom obilježenoj i Bogu otuđenoj egzistenciji, čovjek je od sada u svome postojanju određen povijesnom Isusovom riječi, u kojoj je Bog nazočan. Što se tiče Života, Isus ga je naznačio znamenjima: darom vina, kruha i, na koncu, samog života oličenog Lazarovim uskrsnućem (11,43; usp. 5,25). Isusove riječi svakako su objava nečega što čovjek sam po sebi ne može dokučiti. No, jedno je čuti i zapamtiti ih, a nešto drugo je razumjeti i živjeti ih. Tako će Isusov odlazak, na praktičnoj razini učenikovog života, otvoriti prostor koji veoma lako i brzo može biti ispunjen svakakvim surogatima koji ne vode onom što je Isus obećao. Jer, ako je Istina jedna, mogućih zabluda je bezbroj; ako istinu treba tražiti i provjeriti, laži niču posvuda oko nas same od sebe; ako život zbog svoje složenosti zahtijeva temeljan i polagan rast, smrt dolazi iznenada – u jednom trenu i može je izazvati bilo kakva glupost. Stoga, iako Isusove riječi govore o neizrecivom daru kojeg ostavlja učenicima, one ipak pozivaju na ozbiljno nastojanje kako bi učenik ostao na putu, hodio u istini i uživao pravi život. 14,8-10: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? No, Isusov odgovor u kojem kaže da je on Put, Istina i Život (14,6) ne nailazi na razumijevanje učenika i ne uspijeva odgovoriti na njihova pitanja zbog toga što ne razumiju odnos između Isusa i Oca. Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Filipov zahtjev, koji nastoji stvari što je moguće više konkretizirati, potvrđuje da njima još uvijek nedostaje ključ za razumijevanje onoga o čemu Isus govori. Njega će dobiti upravo Toma, koji je ovdje i započeo s pitanjima, ali tek nakon Isusovog uskrsnuća. Filip, koji je nedavno Isusu prenio želju Grka da ga vide, sada i sam želi vidjeti. Grcima je lako pomogao jer im je otvorio put Isusu da ga ugledaju fizičkim očima. No, kako vidjeti Oca? Cijeli Stari zavjet je prožet čežnjom: vidjeti Boga (usp. Ps 27,8; 42,2-3.12). Ona nije slučajna i nije umišljaj pobožnih osoba. Ona je naša stvarnost jer stvoreni smo na njegovu sliku. Vidjeti njega znači postajati sve više svoj, ono što jesam, u skladu sa svojim izvorom. Ovdje počinje ono što je starina zvala desiderium naturale videndi Deum – prirodna želja za gledanjem Boga. Probija želja za neograničenim, vječnim jer, kako je govorio Blaise Pascal, čovjek je previše velik da bi bio dostatan sam sebi! Njegovu veličinu, koja je više želja nego stvarnost, može ostvariti samo Bog. Cijelim svojim životom Isus je egzegeza Boga tj. pripovijedanje o Njemu (1,18). Način na koji je živio među ljudima kao Očev Sin i kao njihov brat daje nam vidjeti i zaključiti da svi imamo zajedničko porijeklo i da nas on, Sin, želi voditi Ocu i pokazuje nam njegovo dobro lice. U Isusovim riječima i djelima, dok gledamo odnos Oca i Sina, nazrijevamo dobrotu Božjeg lica. ---------Tomino i Filipovo pitanje, koliko god da mogu zvučati kao slučaj, jako su važna i umjesna. Zato ih Isus strpljivo sluša i pažljivo odgovara. Ona otvaraju novu fazu Isusovog djelovanja. S jedne strane, Isus je učinio sve što je trebalo, sada još predstoje muka, smrt i uskrsnuće te odlazak Ocu. No, s druge strane, i učenici trebaju prijeći svoj put. Čovjekova stvorenost na sliku Božju nije završen proces – on još traje! Logos i sada djeluje gradeći na čovjekovoj želji vidjeti Boga. Njegov odlazak Ocu i novi način prisutnosti koji će uslijediti za posljedicu ima novu etapu u stvaranju čovjeka! Kako će učenici shvatiti da Otac i Sin po Duhu uskoro trebaju početi prebivati u njima, ako ne shvaćaju da Otac već sada prebiva u Sinu? Kao odgovor, Isus će nekoliko redaka kasnije govoriti o Duhu Svetom čijom snagom će on sam, Isus (14,18-22), i Otac (14,23-24) doći i prebivati u kršćanima. 14,11: Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Vidjeti Isusa za njih još uvijek ne znači gledati Oca. Stoga ih Isus podsjeća na djela na koja nisu ostajali ravnodušni ni oni koji se, za razliku od učenika, nisu otvarali vjerom. Vjera nije slijepa nego se, vidimo, treba temeljiti na činjenicama i njihovom razboritom tumačenju. Ono što je Isus činio dostojno je povjerenja, u njegovom je životu ljubav zaslužila vjeru jer je zasvjedočena vjerodostojnim djelima. 14,12-14: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim... Isus sada, nakon što su njegovi učenici pokazali neznanje i nesposobnost slijediti njegov govor, počinje govoriti o učeništvu i značenju vjere u njemu. Da bi mogli činiti njegova djela, moraju vjerovati u njega. Ako budu vjerovali, djela koja će činiti posvjedočit će za istinitost Isusovih riječi. Dakako, ovdje Isus ne misli na to da bismo i mi trebali čudesno umnažati kruh ili dizati mrtve. Najveće djelo, jer nas otvara novom životu koji počinje prebivanjem Oca i Sina po Duhu u nama, jest čuvati njegovu riječ (usp. 4,43-54) tj. zapovijed ljubavi. Time pobjeđujemo logiku ovog svijeta i postajemo dio novog, Božjeg svijeta. To je najveće čudo jer iz smrti tj. prividnog života prelazimo u onaj pravi kojim živi Bog. U usporedbi s ovim sve je drugo, pa i čudo kakvo god ono bilo, bezvrijedno (usp. 1Kor 13). Ovdje dolazimo do duboke tajne molitve. Neki se čude što nisu uslišani. Pitanje je što su molitvom tražili? Tražite najprije Kraljevstvo... Kada bi Bog uslišavao svakake molitve, to bi nam bilo više na štetu nego na korist jer bismo od toga napravili prvoklasnu zabavu i, kakvi već jesmo, zanemarili ono najvažnije i najveće čudo: svoje rođenje za novi, Božji život. Dakle, ako molimo i ne dobivamo, ne dobivamo zato što loše ištemo da bismo udovoljili svome egoizmu (Jak 4,3). Ali, tko sinovskim srcem moli za ono što je i na Božjem srcu, sigurno će biti uslišan. A sve to vodi proslavi Božjoj za koju smo vidjeli da se sastoji u pobjedi ljubavi tj. svjetla nad tamom (13,31-35). Dakako, mnogi ne uspijevaju, jer ne žele, razlučiti svoju od Božje proslave.