LJUBAV UMJESTO STRAHA

LJUBAV UMJESTO
STRAHA
put do trajne sreće
Gerald G.Jampolsky
S engleskog prevela
NADA HORVAT
Dati znači primiti zakon je Ljubavi.
U skladu s tim zakonom, kad pružamo Ljubav drugima
i sami smo voljeni, a ono što dajemo, istodobno i
dobivamo.
Zakon ljubavi temelji se na obilju; zalihe Ljubavi ne
iscrpljuju se, štoviše povećavaju se.
Kad volimo bezuvjetno ne očekujući ništa zauzvrat,
Ljubav u nama raste, širi se i povezuje nas s drugim
ljudima.
Dajući Ljubav, povećavamo Ljubav u sebi i svatko je
na dobitku.
GERALD G. JAMPOLSKY
Djeci svemira,
koja Ljubavlju,
suštinom svoga bića, donose svjetlo
pomračenom svijetu i
vode nas u
Kraljevstvo nebesko.
Autorova bilješka
Podučavamo ono što bismo sami željeli naučiti, a ja
bih želio naučiti kako da doživim unutarnji mir.
Godine 1975. svijet je u meni vidio uspješnog psihijatra,
za koga se činilo da posjeduje sve što želi.
Moj unutarnji svijet bio je, međutim, kaotičan, prazan,
nesretan i licemjeran. Moj dvadesetogodišnji brak
završio je bolnom rastavom. Počeo sam piti, a posljedica
mog osjećaja krivnje bila je kronična bol u leđima, koja
me činila invalidom.
Baš u to vrijeme susreo sam se s tekstom pod naslovom
Tečaj čuda*. Taj tečaj može se opisati kao neka vrsta
psihoterapije u kojoj je svatko samouk.
Možda sam se sâm iznenadio više no itko drugi, kad
sam se počeo baviti sustavom mišljenja u kojem se
pojavljuju riječi Bog i Ljubav. Mislio sam da me takvi
tekstovi nikada neće zanimati. Bio sam kritičan prema
ljudima koji su se uputili nekim od duhovnih puteva.
Smatrao sam ih plašljivcima i osobama koje svoj
intelekt ne koriste kako treba.
Kada sam počeo proučavati Tečaj čuda, iznenadio sam
se, ali ugodno. Čuo sam unutarnji glas, ili točnije dojam
glasa, koji mi je govorio:
„ Liječniče, izliječi samoga sebe. To je tvoj put kući.“
Tečaj je odigrao bitnu ulogu u mojoj borbi da se
izmijenim. Pomogao mi je da spoznam kako zaista
mogu izabrati hoću li doživjeti mir ili sukob, kao i to da
se uvijek radi o izboru istine i varke.
Temeljna je istina za sve nas da je suština našega bića
Ljubav.
Tečaj čuda tvrdi da postoje samo dva osjećaja,
Ljubav i strah. Prvi je naše prirodno nasljeđe, a drugi
proizvod našega uma. Tečaj predlaže da odbacimo strah
tako da se vježbamo u opraštanju, te da svakoga,
uključujući i samoga sebe vidimo kao biće bez mane i
bez krivnje. Primjenjujući naučeno na svoj profesionalni
i privatni život, počeo sam doživljavati razdoblja mira
o kakvima nisam ni sanjao.
Želim svakako dodati da sam još uvijek ponekad
potišten, da se osjećam krivim, da sam razdražljiv i
ljutit. No sada su to samo kratkotrajna raspoloženja, a
prije mi se činilo da traju cijelu vječnost.
Osjećao sam se žrtvom svijeta, onakvog kakvog sam ga
vidio. Kad bi stvari pošle naopako, za svoju bih nesreću
okrivljavao svijet, te smatrao svoj bijes i te kako
opravdanim. Danas znam da nisam žrtva svijeta što ga
vidim, pa sam skloniji preuzeti odgovornost za sve što
opažam i pritom osjećam.
Svi smo mi jedni drugima učitelji. Napisao sam
ovu knjigu jer smatram da ću podučavajući ono što sam
želim naučiti, a to je unutarnji mir, biti dosljedniji u
njegovu ostvarivanju.
Takav pristup nije za one koji žele gurue, jer svatko je
istodobno i učitelj i učenik.
Dok svaki od nas napreduje prema istom cilju
vlastitog duševnog mira, doživljavamo spajanje naših
duša. To se događa zato što uklanjanjem prepreka
postajemo svjesni prisutne Ljubavi.
Stoga dokažimo vlastitim životom uputu iz Tečaja
čuda :
Naučavaj samo Ljubav, jer to si ti.
Jerry Jampolsky
UVOD
Moj prijatelj Hugh Prather napisao je „ Mora da
postoji i neki drugi način, osim da nas vuku kroz život
dok se mi ritamo i vičemo.“
Vjerujem da takav način življenja postoji. On
zahtjeva spremnost da se promijeni cilj.
Ljudi su posvuda sve svjesniji da uništavamo sami
sebe i svijet u kojem živimo. Čini se da ne možemo
izmijeniti svijet, ni druge ljude, ni sebe same. Mnogi, a
među njima sam bio i ja, osjetili su kako je uzaludno
nastojati osloboditi se frustracija, sukoba, boli i bolesti,
pouzdajući se i dalje u stari sistem vjerovanja.
Danas se ubrzano traži bolji način življenja, a
posljedica te potrage jest promjena svijesti. Nešto slično
duhovnoj bujici koja se sprema očistiti zemlju. Ta
preobrazba svijesti potiče nas da pogledamo u sebe pa,
dok istražujemo svoj unutarnji svemir, razabiremo
sklad i zajedništvo koji su uvijek ondje i bili.
Dok gledamo u svoju nutrinu, postajemo svjesni i
unutarnjega glasa intuicije koja je pouzdan vodič. Kad
su osjetila ušutkana i, kad počnemo osluškivati taj
unutarnji glas te mu se predamo, opažamo vrijeme
istinskog iscjeljenja i rasta. U toj tišini u kojoj nas više
ne zanima sukob osobnosti, možemo doživjeti radost
što našem životu pruža mir.
Premda želimo doživjeti mir, većina nas nastavlja
tražiti nešto drugo što nikada ne nalazi. I dalje
pokušavamo upravljati i predviđati, i stoga se osjećamo
izoliranima, odvojenima, usamljenima, rascjepkanima,
nevoljenima i neprivlačnima. Nikada nam nije dosta
onoga što mislimo da želimo, a naša zadovoljstva su
vrlo prolazna. Čak i sa ljudima koji su nam bliski, često
smo u odnosima ljubavi i mržnje. To su odnosi u kojima
osjećamo potrebu da od drugoga nešto dobijemo pa, ako
je to ispunjeno, mi ga volimo, ako nije, mrzimo ga.
Mnogi od nas otkrivaju da su pošto su dobili sve što su
mislili da žele glede posla, doma, obitelji i novca, sve
jedno iznutra prazni. Majka Tereza iz Kalkute u Indiji
naziva tu pojavu duhovnim lišavanjem.
U cijelom svijetu raste spoznaja da je potrebno
unutarnje ispunjenje, a ne oslanjanje na vanjske simbole
uspjeha. Ako od neke osobe ili od svijeta želimo nešto
dobiti, a to nam ne uspije, doživljavamo stres koji se
izražava u obliku frustracije, potištenosti, bolova,
bolesti i smrti. Većina nas zaista se želi osloboditi
bolova, bolesti i frustracija, ali želi zadržati staro
poimanje vlastitog ja. Možda se zato vrtimo u krugu,
jer se čvrsto držimo za svoj stari sustav vjerovanja.
Svijet što ga opažamo i koji nam se čini tako sulud,
posljedica je sustava vjerovanja koji ne funkcionira. Da
bismo svijet vidjeli drukčijim, moramo biti spremni
mijenjati svoj sustav vjerovanja, dopustiti prošlosti da
nestane, proširiti svoj osjećaj sadašnjosti i raspršiti
strah u svojoj duši. Ta izmijenjena percepcija dovodi do
spoznaje da nismo međusobno odvojeni, nego da smo
uvijek bili povezani.
Mnogobrojni su putevi koji vode do promijene i
unutarnjeg mira. Ova knjižica napisana je da bude
početnica onima koji su motivirani da se izmjene, te
umjesto života sticanja i straha počnu voditi život
davanja i ljubavi. Ukratko, to je knjiga o ispunjenju
putem davanja. Riječi i crteži pokazuju praktičnu
primjenu koraka transformacije u svakodnevnim
situacijama s kojima se svi suočavamo. Svrha im je da
pomognu ukloniti prepreke zbog kojih nismo svjesni da
je Ljubav, naša prava stvarnost, uvijek prisutna, i tako
nam omogućiti da u vlastitom životu doživimo čudo
Ljubavi.
Kao što je rečeno u Tečaju čuda, možemo se
posvetiti jednom jedinom cilju duševnog mira, i jednoj
jedinoj funkciji vježbanja u opraštanju, a ispunjenje
nam može biti dano ako slušamo glas svog unutarnjeg
učitelja. Čineći to, možemo naučiti kako da iscijelimo
svoje odnose, postignemo duševni mir i oslobodimo se
straha.
PRIPREMA ZA OSOBNU PROMJENU
Prvi dio
Sve što vidim, moja je sadašnja sreća
Sav strah je prošao, i ovdje je samo
Ljubav.
Što je stvarno ?
Većina nas zbunjena je glede onoga što je stvarno.
Premda naslućujemo da postoji još nešto, nastojimo
odlučiti se za stvarnost koja se temelji isključivo na
povratnim informacijama naših tjelesnih osjetila.
Da bismo pojačali tu »stvarnost«, oslanjamo se na ono
što se u našoj kulturi definira kao normalno i zdravo,
pa stoga i stvarno.
Kako se u tu shemu uklapa Ljubav? Ne bi li nam život
bio sadržajniji kad bismo svojom stvarnošću smatrali
ono što nema ni početka ni kraja ?
Samo Ljubav zadovoljava tu definiciju vječnog. Sve
ostalo je prolazno, pa stoga beznačajno.
Strah uvijek izobličuje naše zapažanje i zbunjuje nas
glede onoga što se događa.
Ljubav je potpuna odsutnost straha. Ljubav ništa ne
pita. Narav joj je širenje i obuhvaćanje svega, a ne
mjerenje i
uspoređivanje.
Ljubav je, dakle, zapravo sve što je vrijedno, a strah
nam ne može pružiti ništa, jer on jestništa.
Premda je Ljubav uvijek ono što zapravo želimo, često
je se bojimo, a da toga nismo ni svjesni, pa smo ponekad
i slijepi i gluhi za njezinu nazočnost.
Dok, međutim, sebi i drugima pomažemo osloboditi se
straha, počinjemo u sebi doživljavati promjene.
Počinjemo razabirati više od svoje stare stvarnosti
definirane tjelesnim osjetilima, te ulazimo u stanje
jasnoće u kojem otkrivamo da smo u duhu svi međusobno povezani, da nam je Jastvo zajedničko i da su
Ljubav i unutarnji mir, zapravo, jedina stvarnost.
S Ljubavi kao jedinom stvarnosti, na cjelovitost i
zdravlje može se gledati kao na unutarnji mir, a na
iscjeljivanje kao na odbacivanje straha.
Ljubav je, dakle, odbacivanje straha.
PONOVNO GLEDANJE PROŠLOSTI
Svi mi stvaramo vlastitu maglu i krutost, a oni služe
samo za to da bi nas ometali u tome da u sebi i u
drugima vidimo, čujemo i doživimo Ljubav.
Ta smetnja, koju smo sami sebi nametnuli, vezuje nas
za jedan stari sistem razmišljanja, što ga uvijek iznova
upotrebljavamo, premda nas vodi onamo kamo ne bismo
željeli stići.
Možemo zamisliti kako svijest sadrži gomilu vrpci s
filmovima naših prošlih doživljaja. Te slike
ne samo da su superponirane jedna preko druge, nego i
preko leće kroz koju gledamo sadašnjost.
Posljedica toga jest da nikada ne vidimo niti čujemo ono
što jest, kroz tone izobličenih starih uspomena vidimo
samo krhotine stvarnosti.
Ako želimo, možemo upotrijebiti svoju aktivnu maštu
da sa tih starih vrpci izbrišemo sve osim Ljubavi.
To zahtijeva da odbacimo stare vezanosti za krivnju i
strah.
PREDVIĐANJE NASUPROT MIRU
Ponekad su nam predviđanje i kontrola vredniji od
duševnog mira. Važnije nam je da predvidimo
kako ćemo idućeg časa biti jadni, pa onda uživati u
tome što smo bili u pravu, nego u sadašnjem trenutku
naći istinsku sreću.
To se može smatrati luđačkim načinom samozaštite. On
izaziva kratki spoj koji brka zadovoljstvo i bol.
Često vjerujemo da na temelju strahovanja u prošlosti,
možemo predvidjeti buduće strahove.
Posljedica je takvog tipa mišljenja da većinu vremena
provodimo mučeći se oko prošlosti i budućnosti, te tako
stvaramo circulus vitiosus straha, pa za Ljubav i radost
u sadašnjosti ostaje malo prostora.
ODLUKA ZA STVARNOST
Možemo odabrati svoju vlastitu stvarnost.
Budući da nam je volja slobodna, možemo izabrati da
vidimo i doživimo istinu.
Istinu svoje stvarnosti možemo doživjeti kao Ljubav.
Da bismo u tome uspjeli, moramo u svakom trenutku
odbiti ograničenja strašne prošlosti i budućnosti, kao i
sumnjivih »stvarnosti« koje smo usvojili iz svoje
kulture. Možemo izabrati da doživimo ovaj trenutak
kao jedino vrijeme koje postoji, te živjeti u stvarnosti
priloga sad.
Budući da čovjekov duh nema granica, svi smo,
zapravo, međusobno povezani.
Naš duh ima samo granice koje smo mu sami postavili.
Kad, na primjer, nalazimo nekakvu vrijednost u tome
što »oživljavamo« svoju strašnu prošlost, ograničavamo
duh na tu stvarnost. Posljedica toga jest da naš duh sa
strahom gleda na sve što dolazi, te ne može na trenutak
zastati da bi u miru uživao u sadašnjosti.
Kad upotrebljavamo riječi kao što su ne mogu ili
nemoguće, tada smo sami sebe ograničili strašnom
prošlošću.
JEDINSTVENOST CILJA
Duševni mir kao jedini cilj najsnažnija je pokretačka
sila koju možemo imati.
Da bismo postigli unutarnji mir, moramo ga sustavno
izabirati kao
jedini cilj.
Umjesto da se posvetimo tom jednom cilju, svi smo u
iskušenju da zaigramo na njih nekoliko.
Takvo žongliranje može nam samo odmaknuti pravi cilj
i povećati sukob.
Imati dosljedno na umu samo jedan cilj možemo postići
ako s vremena na vrijeme pomislimo kako bismo se
ponašali, kad bismo se iznenada našli u opasnosti od
utapljanja u moru. U toj situaciji sva bi nam pozornost
bila usmjerena na to da ne potonemo i da uspijevamo
disati.
DUŠEVNI MIR PUTEM OPRAŠTANJA
Ako nam je jedini cilj duševni mir, opraštanje postaje
naša jedina dužnost.
Opraštanje je sredstvo za ispravljanje naših pogrešnih
zapažanja i pomaže nam da se prestanemo čvrsto držati
za strah. Jednostavno rečeno, oprostiti znači otpustiti.
Prvi korak u preodgajanju uma jest postavljanje
duševnog mira kao jedinog cilja. To znači da o sebi
mislimo kao o ispunjenom, a ne kao o sebičnom.
Drugi je korak opraštanje.
Mnogi su od nas frustrirani kad pogriješe, pa već u
prvom koraku nastoje ljubiti druge.
U svjetlu naših prošlih iskrivljenih vrijednosti i
doživljaja neki ljudi naprosto nisu simpatični; zbog
toga što je naše opažanje njihova ponašanja iskrivljeno,
teško nam je voljeti ih.
Kad nam duševni mir postane jedini cilj, tada možemo
učiniti drugi korak, tj. oprostiti.
Tada možemo vidjeti druge kako šire Ljubav, ili kako
su ustrašeni pa traže pomoć u obliku Ljubavi.
S tom novom percepcijom lakše ćemo pružiti potpunu
Ljubav i prihvaćanje, pa stoga istodobno doživjeti
unutarnji mir.
Da bismo mi postigli duševni mir, drugi se ne moraju
promijeniti.
RASCIJEPLJENI UM
Može nam koristiti da um zamislimo kao film, kameru i
sve ostalo potrebno za snimanje filma.
Ono što doživljavamo, zapravo i jest stanje duha
projicirano na vanjski ekran što ga zovemo »svijetom«.
Taj svijet i oni koji su u njemu, postaju zrcalo naših
misli i maštanja.
Ono što naš um projicira, postaje percepcijom koja nam
ograničava vidokrug sve dok smo za nju vezani.
Naš um funkcionira kao da je rascijepljen; jedan njegov
dio ponaša se kao da njime upravlja naš ego, a drugi
kao da njime upravlja Ljubav.
Veći dio vremena um sluša tog lažnog upravitelja što ga
nazivamo egom, a taj naziv naprosto je drugo ime za
strah.
Ego režira samo ratne filmove, te filmove u kojima
dolazi do sukoba, premda ih tako vješto maskira da
nam se čine kao ostvarenje naših romantičnih fantazija.
Kad za jedinog upravitelja
svog uma izaberemo
Ljubav, možemo
doživjeti snagu i
čudo Ljubavi.
On, zapravo, režira isključivo filmove koji podržavaju
iluziju da smo jedni od drugih međusobno odvojeni.
Naš istinski redatelj, Ljubav, ne projicira iluzije; ona
samo proširuje istinu.
Ljubav režira filmove koji sjedinjuju i spajaju.
Naš um je redatelj, producent, scenarist, filmski
urednik, glumačka ekipa, osoba koja projicira film na
platno, publika i kritičar.
Budući da je neograničen, može u svakom trenutku
izmijeniti i film i sve u njemu.
Naš um posjeduje moć donošenja odluka.
Dio našeg uma kojim upravlja ego, sličan je zavjesi
straha i krivnje koja ne dopušta pristup Ljubavi.
Možemo naučiti kako da navedemo um da razmakne tu
zavjesu i otkrije svjetlo Ljubavi koje je uvijek postojalo
i koje je naša prava stvarnost.
NE ZABORAVITE !
Prilikom praktične primjene ove knjige u svakodnevnom
životu bit će korisno imati na umu ove postavke:
1. Naš je jedini cilj duševni mir.
2. Opraštanje je naša jedina zadaća i način da
postignemo svoj cilj — duševni mir.
3. Opraštajući možemo naučiti da ne osuđujemo
druge, te da svakoga, uključujući i sebe, vidimo bez
krivnje.
4. Možemo se riješiti straha kad prestanemo suditi i
projicirati prošlost u budućnost i počnemo živjeti samo
u sadašnjosti.
5. Možemo naučiti primati upute od svog unutarnjeg, intuitivnog glasa, koji je naš vodič u stjecanju
saznanja.
6. Kad nam unutarnji glas dade neku uputu, on će
se pobrinuti i za sve što je potrebno da se to postigne.
7. Slijedeći unutarnjeg vodiča, često moramo
prihvatiti neki specifičan cilj, iako način na koji ćemo
ga postići nije odmah vidljiv. To je obrat uobičajene
logike svijeta, a može se zamisliti kao »stavljanje kola
ispred konja«.
8. Možemo izabrati što ćemo percipirati i koje ćemo
osjećaje doživjeti.
9. Preodgajanjem uma možemo naučiti kako
koristiti pozitivnu aktivnu maštu. Pozitivna aktivna
mašta omogućuje nam da u svojem umu razvijemo
filmove pune ljubavi.
***
Izabrao sam današnji dan provesti u savršenom
miru.
Drugi dio
OD ČEGA SE SASTOJI OSOBNA
PROMJENA
Sve vidim onako
kako bih želio da bude.
SUSTAVI VJROVANJA I STVARNOST
Mi smo ono u što vjerujemo.
Sustav vjerovanja temelji nam se na prošlim iskustvima
što ih neprestano ponovo oživljavamo u sadašnjosti,
strahujući da će budućnost biti ista kao i prošlost.
Naša sadašnja zapažanja toliko su obojena prošlošću
da događaje ne možemo vidjeti bez iskrivljavanja i
ograničenja.
Ako smo spremni, možemo preispitati što mislimo o sebi
kako bismo postigli novi i dublji osjećaj svog stvarnog
identiteta.
ShadowOfSoul
ZA NAS NE POSTOJE GRANICE
Da bismo doživjeli taj osjećaj potpune slobode, važno je
da se odvojimo od zaokupljenosti prošlošću i
budućnošću, te odaberemo živjeti sada.
Biti slobodan znači ne biti zatvoren u stvarnost
ograničenu tjelesnim osjetilima.
Biti slobodan dopušta nam da sudjelujemo u Ljubavi
koju dijelimo sa svima.
Ne možemo biti slobodni sve dok ne discipliniramo i ne
preodgojimo svoj um.
Iako svi čeznemo za Ljubavlju, mnogi kao da su
nesposobni doživjeti je.
Naši krivnjom ispunjeni strahovi iz prošlosti blokiraju
našu sposobnost davanja i primanja Ljubavi u
sadašnjosti.
Strah i Ljubav nikad se ne mogu doživjeti istodobno.
Uvijek odabiremo samo jedan od ovih osjećaja.
Budemo li sustavnije odabirali Ljubav, moći ćemo
izmijeniti narav i kakvoću svojih odnosa s drugim
ljudima.
NAPAD I OBRANA
Kad smatramo da nas netko napada, obično
zauzimamo obrambeni stav, te nalazimo način, izravan
ili neizravan, da mu uzvratimo istom mjerom.
Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne
napada ako se ne osjeća ugroženim i, ako ne vjeruje da
napadom može pokazati vlastitu snagu, a na račun
tuđe ranjivosti.
Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim
obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje
i straha, u stvari ukazuje na problem.
Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zaista možemo
dobiti nešto što želimo.
Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne
donose unutarnji mir.
Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, moramo
promijeniti svoj način gledanja.
Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju,
možemo na njih gledati kao na uplašene osobe.
Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah.
Strah je u stvari poziv u pomoć, pa stoga, zapravo,
molba za Ljubavlju.
Činjenica je, dakle da, želimo li doživjeti mir, moramo
spoznati kako prilikom odlučivanja možemo izabrati
što ćemo vidjeti.
Mnogi naši pokušaji da popravimo druge, čak i kad
vjerujemo kako smo im ponudili konstruktivnu kritiku,
zapravo su pokušaji napada. Želimo pokazati kako oni
nisu u pravu, dok mi to jesmo.
Moglo bi biti korisno preispitati svoje porive.
Podučavamo li Ljubav ili demonstriramo napad?
Ako se drugi ne mijenjaju u skladu s našim
očekivanjima, skloni smo ih smatrati krivima i tako
pojačati vlastitu vjeru u krivnju.
Duševni mir nastupa kad druge ne želimo mijenjati,
nego ih prihvaćamo onakvima kakvi jesu.
Istinsko prihvaćanje nikada ništa ne zahtijeva niti
očekuje.
ShadowOfSoul
OPRAŠTANJE
Unutarnji mir možemo postići jedino ako se vježbamo u
opraštanju.
Oprostiti znači »odlijepiti se« od prošlosti, a to je
sredstvo za ispravljanje naših pogrešnih percepcija.
Svoje pogrešne percepcije možemo uništiti samo sada i
to jedino odbacivanjem svega onoga za što mislimo da
su drugi ljudi učinili nama ili onoga za što mislimo da
smo mi učinili njima.
Tim postupkom selektivnog zaboravljanja oslobađamo
se za prihvaćanje sadašnjosti bez potrebe da ponovo
proživljavamo prošlost.
Istinskim opraštanjem možemo zaustaviti beskrajno
recikliranje krivnje, te na sebe i ostale gledati s
Ljubavlju.
Opraštanje nas oslobađa svih misli zbog kojih se čini da
smo odvojeni jedan od drugoga.
Prestanemo li vjerovati u tu odvojenost, možemo
prihvatiti vlastito iscjeljenje, te proširiti iscjeliteljsku
Ljubav na sve oko sebe. Iscjeljenje je posljedica misli o
jedinstvu.
Kad shvatimo da je unutarnji mir naš jedini cilj,
opraštanje postepeno postaje naša jedina zadaća.
Kad prihvatimo oboje, i cilj i način, nalazimo da nam
naš unutarnji intuitivni glas postaje jedini vodič prema
ispunjenju.
Dok druge puštamo iz zatvora svojih iskrivljenih i
iluzornih opažanja, i sami bivamo oslobođeni, te im se
pridružujemo u jedinstvu Ljubavi.
DAVANJE I PRIMANJE
Važno je zapamtiti da svi mi imamo sve što nam je
potrebno sada, te da je Ljubav suština našega bića.
Mislimo li da trebamo nešto dobiti od nekog drugoga,
onda ćemo tu osobu voljeti ako dobijemo ono što
mislimo da želimo, a mrzit ćemo je ako to ne dobijemo.
Često njegujemo odnos ljubav/mržnja, pa u njemu
trgujemo uvjetovanom ljubavlju. Motivirani time da
ćemo nešto dobiti, dovodimo sebe u konfliktnu situaciju
i u nepriliku, a motiv dobiti vezan je za određeno,
ograničeno vrijeme.
Davanje je širenje Ljubavi bez ikakvih uvjeta,
očekivanja ili ograničenja.
Duševni mir stoga nastaje kad svu svoju pozornost
usmjerimo na davanje, te ne želimo od druge osobe nešto
dobiti niti s njom išta zamijeniti.
Motivirani davanjem doživljavamo unutarnji mir i
radost koja nema nikakve veze s vremenom.
PREODGAJANJE UMA
Da biste pomogli sebi u preodgajanju uma, sjetite se da
u svakoj situaciji, osobnoj ili izvanjskoj, postavite ova
pitanja:
1. Hoću li izabrati doživljaj unutarnjeg mira ili
doživljaj sukoba?
2. Hoću li izabrati doživljaj Ljubavi ili straha?
3. Hoću li izabrati da pronalazim Ljubav ili
da pronalazim mane?
4. Hoću li izabrati da budem davatelj
Ljubavi ili tražitelj Ljubavi?
5. Je li taj način saobraćanja (verbalan ili neverbalan)
pun Ljubavi prema drugoj osobi i prema meni?
Velik broj naših misli, izjava ili radnji nisu ispunjene
Ljubavlju.
Želimo li postići duševni mir, bitno je da u saobraćanju
s drugima stvorimo osjećaj povezanosti.
Da bismo postigli unutarnji mir i doživjeli Ljubav,
moramo biti dosljedni u onome što mislimo, govorimo i
činimo.
RIJEČI KOJE TREBA ODBACITI
Drugi postupak za preodgajanje uma povezan je sa
spoznajom djelovanja riječi kojima se služimo.
Riječi na listi koja slijedi, uobičajeno se koriste u
porukama što ih prenosimo drugima i samima sebi.
Upotreba tih riječi aktivira u našem umu krivnjom
ispunjenu prošlost i strašnu budućnost.
Time se osjećaj sukoba samo pojačava.
Što potpunije spoznamo kako te riječi ometaju naš
unutarnji mir, to ćemo ih lakše isključiti iz svojih misli i
rečenica.
Možda će vam koristiti da u svoj um stavite kakvu
imaginarnu vrećicu za smeće; svaki put kad upotrijebite
koju od tih riječi, vizualizirajte kako riječ bacate u
vrećicu za smeće koju zatim zakapate.
Važno je da ste prema sebi uvijek blagi. Uvidite li kako
se i dalje koristite kojom od tih riječi, smatrajte to
pogreškom koju treba ispraviti i ne smatrajte se zbog
toga krivima.
Evo tih riječi:
nemoguće
ne mogu
pokušati
ograničenje
kad bismo
ali
međutim
teško
trebalo bi
morao bih
sumnja
svaka riječ koja vas ili neku drugu osobu smješta u
neku kategoriju
svaka riječ koja mjeri ili ocjenjuje vas ili neku drugu
osobu
svaka riječ koja sudi ili osuđuje vas ili neku drugu
osobu
ZAKLJUČAK
Ova knjiga daje smjernice za odbacivanje straha i
postizanje unutarnjeg mira.
Njezinom primjenom u praksi možemo izmijeniti svoja
opažanja tako da se više ne osjećamo preplašeni,
odvojeni od ostalih ljudi i s njima u sukobu, nego
doživljavamo povezanost s ostalima, Ljubav i mir.
Iskustvo unutarnjeg mira stječemo učeći kako da
oprostimo svijetu i svakome u njemu, a time postižemo i
to da svakoga, uključujući i sebe, vidimo bez krivnje.
Svaki trenutak svoga života možemo vidjeti kao priliku
za novo buđenje ili preporađanje, oslobođeno nametanja
uspomena iz prošlosti i očekivanja za
budućnost.
U slobodi ovog sadašnjeg trenutka možemo proširiti
svoju narav po prirodi sklonu Ljubavi.
Ako smo razdraženi, potišteni, ljutiti ili bolesni,
možemo biti sigurni da smo izabrali pogrešan cilj i da
reagiramo na strah.
Kad nismo radosni, zaboravili smo da je duševni mir
naš jedini cilj, i da smo više zaokupljeni dobivanjem
nego davanjem.
Sustavno izabirući Ljubav, a ne strah, možemo postići
takvu osobnu promjenu, koja će nam omogućiti da
budemo spontano ljubazniji prema sebi i prema
drugima.
Time ćemo početi spoznavati i doživljavati Ljubav i
radost koje nas sjedinjuju.
PONAVLJANJE
1. Jedna je od glavnih svrha vremena da nam omogući
izabrati ono što želimo doživjeti.
Želimo li doživjeti mir, ili želimo doživjeti sukob?
2. Svi su umovi povezani i jedno su.
3. Ono što opažamo čulima, ograničena je i iskrivljena
slika stvarnosti.
4. Ne možemo izmijeniti vanjski svijet niti druge ljude.
Možemo izmijeniti način na koji percipiramo svijet,
druge ljude i same sebe.
5. Postoje samo dva osjećaja; jedan je Ljubav, a drugi
strah.
Ljubav je naša istinska stvarnost. Strah je tvorevina
našega uma, pa stoga nestvaran.
6. Ono što doživljavamo, naše je duševno stanje
projicirano prema van.
Ako je to stanje zdravlja,
Ljubavi i mira, onda ćemo to i projicirati pa stoga i
doživljavati.
Ako smo ispunjeni sumnjom, strahom i, ako se bavimo
bolešću, onda ćemo to stanje projicirati prema van, pa će
to biti stvarnost našega iskustva.
Treči dio
VJEŽBE ZA OSOBNU PROMJENU
Opraštanje je kraj patnje i gubitka
KAKO VJEŽBATI
Specifični principi i smjernice u ovoj knjizi tek
svakodnevnom vježbom dobivaju osobno značenje.
Neke među njima možda ćete teže prihvatiti, ili ih
nećete moći povezati s problemima s kojima se
suočavate u vlastitom životu.
To, međutim, nije važno. Važna je vaša spremnost da
prihvatite sve vježbe bez iznimke.
Iskustvo koje je posljedica vježbanja, pomoći će vam da
se približite cilju veće osobne sreće.
Imajte na umu da htijenje nije isto što i vještina —
htijenje je samo spremnost da se izmijeni vlastita
percepcija.
Kako iz vježbi izvući najveću moguću korist?
1. Svakoga jutra, pošto ste se probudili, opustite se i
uz pomoć svoje aktivne mašte premjestite se u duhu
nekamo gdje ćete se osjećati udobno i opušteno i gdje
ćete biti mirni.
2. (Počinite s prvom vježbom, vježbajte redom, po
jednu vježbu svakoga dana.)
U tom opuštenom stanju provedite nekoliko minuta
ponavljajući naslov vježbe i snjim povezane misli.
Ponovite ili nekoliko puta tako da postanu dio vašeg
bića.
3. Svaki dan pitajte sebe: »ŽELIM LI POSTIĆI
DUŠEVNI MIR ILI SUKOB?«
4. Zapišite naslov vježbe na komadić kartona, nosite ga
sa sobom, pa ga tijekom dana i večeri pogledajte
nekoliko puta, primjenjujući ga bez iznimke na sve i
svakoga.
5. Prije nego što pođete spavati, opet se opustite i
nekoliko puta ponovite vježbu.
Zapitajte se biste li voljeli da vam takve misli dođu u
snovima.
6. Kad završite sve vježbe, lakše ćete učiti ako ih sve
redom, počevši od prve, još jedanput ponovite.
7. Taj način vježbanja možete zadržati sve dok ne
ustanovite da razmišljate o vježbama i sustavno ih
primjenjujete bez potrebe da ih ponovo čitate.
Prva vježba
SVE ŠTO DAJEM VRAĆA MI SE
Sve što dajem, vraća mi se
Davati je isto što i primati glasi zakon Ljubavi.
U skladu s tim zakonom na dobitku smo kad drugima
dajemo svoju Ljubav, a ono što dajemo, istodobno i
primamo.
Zakon Ljubavi temelji se na obilju; uvijek smo do kraja
ispunjeni Ljubavlju, a zaliha te Ljubavi neiscrpna je i
prelijeva se.
Kad drugima pružamo Ljubav ne postavljajući im
nikakve uvjete i ne očekujući ništa zauzvat, tada ta
Ljubav u nama raste, širi se i povezuje nas s drugima.
Dajući Ljubav, povećavamo Ljubav u sebi, i svatko je
na dobitku.
Zakon svijeta, međutim, glasi da ono što dajemo,
gubimo. To znači da smo, kad nešto dademo, na
gubitku.
Zakon svijeta temelji se na vjeri u oskudicu. On tvrdi
da nikada nismo do kraja zadovoljni.
Dok uzaludno pokušavamo naći ispunjenje, tražeći
Ljubav i mir u vanjskim oblicima koje smatramo
poželjnima, i dalje u sebi osjećamo prazninu.
Problem je naravno u tome što nas u ovom svijetu ništa
ne može trajno i potpuno zadovoljiti.
Držeći se zakona svijeta neprestano tražimo, ali nikada
ne nalazimo.
Često mislim da je naše unutarnje vrelo prazno te da
smo u nevolji.
Tada svoje zamišljene potrebe nastojimo ispuniti služeći
se drugim ljudima.
Kad od drugih ljudi očekujemo da zadovolje naše
potrebe i ispune nam želje, a oni nas razočaraju kao što
se to neizbježno mora dogoditi, doživljavamo bol i
patnju.
Ona može poprimiti oblik frustracije, razočaranja,
ljutnje, potištenosti ili bolesti.
Posljedica toga jest da ćemo se vjerojatno osjećati
uhvaćeni u stupicu, ograničeni, odbačeni ili napadnuti.
Kad se osjećamo nevoljeni, potišteni i iznutra prazni,
tada pronalaženje osobe koja će nam pružiti Ljubav,
nije pravo rješenje.
Ono što će nam koristiti jest da mi nekog uzljubimo
potpuno i ništa ne očekujući.
Ta Ljubav bit će tada istodobno pružena i nama.
Druga osoba ne mora se mijenjati niti nam išta dati.
Pogrešno je misliti da, prije nego što možete osjetiti
Ljubav u sebi, morate dobiti Ljubav od drugih.
Zakon Ljubavi drukčiji je od zakona svijeta.
Zakon Ljubavi glasi da vi jeste Ljubav, te da pružajući
Ljubav drugima, učite što zapravo jeste.
Danas dopustite sebi da naučite i doživite
zakon Ljubavi.
Pogrešno sam vjerovao da ikome mogu
dati išta osim onoga što i sam želim.
Budući da želim Mir, Ljubav i Opraštanje, to su i
jedini darovi koje ću ponuditi drugima.
To, što ću umjesto napada ponuditi opraštanje i
Ljubav, nije milosrđe.
Ponuditi Ljubav jedini je način na koji je i sam
mogu prihvatiti.
Primjer A
Evo pisma što mi ga je napisala Rita, prijateljica koja
je u moj život stupila u jesen 1978.
Rita mi je telefonirala moleći me da pomognem njezinoj
kćeri Tini, tinejdžerki oboljeloj od leukemije. Tina je
umrla u siječnju 1979.
Rita mi je dopustila da podijelim s vama to njezino
pismo, koje po mome mišljenju lijepo i jasno izražava
suštinu današnje vježbe:
Sve što dajem, daje se meni.
Dragi Jerry,
27. veljače
Nadam se da ti ne smeta što primaš ova pisma koja mi
omogućavaju da izrazim svoje misli koje su počele
izvirati iz nekog dubokog, dosad netaknutog izvora. Ti
kao psihijatar barem znaš da takvo pisanje može biti
ljekovito.
Otkad sam ti zadnji put pisala, u tapiseriju moga
života utkali su se novi končići.
Dvadeset i druge veljače otišla sam čuti predavanje dr.
Elizabeth Kubler-Ross. Ne moram naglašavati da je to
bilo za mene izuzetno iskustvo. Sumnjam da se našao
itko, tko nije bio ganut. Dodirnula je neke rane i
ožiljke, a neke dijelove njezina predavanja bilo je teško
podnijeti.
Ali njezine riječi, njezina filozofija i njezin rad trajno
su me se dojmili, pa osjećam da je to čime se ti i ona
bavite, uistinu »ono o čemu se zapravo radi«.
Nastavljam redom s događajima. Idućeg dana odlučila
sam krenuti na posao. Za vrijeme odmora odšetala sam
u uličicu s trgovinama gdje obično kupujem. Dok sam
prelazila ulicom, opazila sam knjižaru koje prije nije
bilo ondje. Nisam mogla a da se ne zapitam odakle se
pojavila. Morala sam ući i pogledati. Pitala sam koliko
je dugo već otvorena. Rekoše mi mjesec dana.
Razgledavajući, opazila sam nekoliko knjiga koje još
nisu bile složene na policu. Jedna od njih bila je knjiga
za koju sam čula i pomislila kako bih je jednom rado
pročitala. Bila je to knjiga Ruth Montgomery
»Onostrani svijet«. Ne mogu izreći koliko me knjiga
»pogodila«. To je posebna priča.
Počela sam drukčije gledati na svoj život i razmišljati
kamo me sve to vodi. No budući da si ti rekao kako mi
pitanje, ukoliko u meni izazove sukob, neće koristiti,
nisam inzistirala na tome zašto se nešto dogodilo.
Umjesto toga ponovo sam pročitala tvoje pismo i
pronašla redak u kojem kažeš da je jedan od najboljih
načina da se podnese situacija kao što je moja (smrt
voljene osobe), naći nekoga kome bih mogla pomoći.
Nisam trebala ići ni u kakvu veliku potragu, pa čak ni
razbijati glavu o tome tko je ta osoba. To sam cijelo
vrijeme znala. Ispripovijedat ću priču u najkraćim
crtama.
Prije otprilike godinu dana moja kći Tina počela je
pokazivati znakove bolesti. U isto vrijeme razboljela se
i naša dvadesetogodišnja susjeda koju sam poznavala
petnaest godina.
Liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Majka oboljele
mlade žene i ja često smo razgovarale o svojim brigama i
strahovanjima. Kasnije, kad je Tinina bolest
dijagnosticirana, ta gospođa nije više mogla sa mnom
razgovarati. Sve vrijeme dok je Tina bolovala, nije mi se
obratila ni jednom riječju. Kad je Tina umrla, šuteći je
prisustvovala dok smo molili krunicu. Nijemo smo se
gledale. Došla je na sahranu, a bila je i među ljubaznim
susjedama koje su kasnije donijele hranu. Cijelo je
vrijeme šutjela. Znala sam da moja »stvarnost« možda i
nju očekuje, i tako se kasnije ja njoj nisam približavala,
da je ne bih podsjećala. Uvijek sam se kod susjeda
raspitivala kako joj je i uvijek dobivala obavijesti iz
druge ruke.
Onda sam se sjetila tebe, tvoga pisma i tvojih riječi. I
pomislila sam: »Zašto ne bih? Ja to želim!« I otišla sam
je posjetiti. Čim me ugledala, prišla mi je i zagrlile smo
se. Bilo je tako prirodno! Svaka od nas znala je kako se
ona druga osjeća! Bio je to krasan trenutak! Kad sam
otišla, bilo mi je tako dobro da sam se pitala zašto mi je
za tih nekoliko koraka do njezine kuće trebalo toliko
vremena. Vjerojatno nisam bila spremna.
Opet, međutim, ponavljam da, iako si prostorno daleko,
u duhu si mi tako blizu. Neću se pitati zašto se nešto
događa, nego ću to prihvatiti i gledati kamo će me
odvesti.
Mir s tobom, Jerry, sada i uvijek.
S iskrenim pozdravima
Rita
Primjer B
Prije nekoliko godina imao sam sreću da u Los Angelesu
provedem neko vrijeme s majkom Terezom, poznatom po
tome što se brine za siromašne i one koji umiru. Želio
sam se s njom upoznati jer sam znao kako dosljedno
živi u duševnom miru, pa sam htio naučiti kako se to
postiže.
Razgovarali smo o svom poslu — radu s ljudima
suočenim sa situacijama u kojima se radi o životu ili
smrti. U njezinoj blizini osjećao sam neku vrstu
unutarnje tišine. Teško je opisati snagu Ljubavi,
otmjenosti i mira koja zrači iz njezine osobe. Bijaše to
nešto što sam i sam želio doživjeti i utjeloviti.
Za vikenda četvrtog srpnja saznao sam da majka
Tereza toga popodneva leti u Meksiko. Zapitao sam je
mogu li joj se pridružiti, jer sam želio ostati u njezinoj
blizini.
Blago se nasmiješila i odgovorila mi: »Doktore
Jampolsky, nemam ništa protiv da mi se pridružite na
izletu u Meksiko. Ali vi ste izjavili da želite spoznati
unutarnji mir. Mislim da ćete o unutarnjem miru
naučiti više ako se raspitate koliko stoji let do Meksika
i natrag i taj novac dadete siromasima.«
Pitao sam koliko stoji povratna avionska karta od Los
Angelesa do grada Meksika i taj iznos dao Milosrdnoj
braći u Los Angelesu.
Lekcija koju sam naučio od majke Tereze, glasila je:
želim li otkriti što treba učiniti, ne moram tražiti
vodstvo izvan sebe. Shvatio sam da je vrijeme za
davanje uvijek sada — a ne kasnije - te da, dajući bez
ikakvih ograničenja ili očekivanja, čovjek odmah
ostvaruje unutarnji mir. U tom jednom trenutku naučio
sam da sve što dajem, daje se meni.
Danas ću davati drugima samo one darove koje bih i
sam želio primiti.
Druga vježba
OPRAŠTANJE JE KLJUČ ZA SREĆU
Opraštanje je ključ za sreću
Unutarnji mir može se postići samo vježbanjem u
opraštanju.
Opraštanje je sredstvo za izmjenu naših percepcija i za
odbacivanje straha, osuda, optužbi i prigovora.
Neprestano se moramo podsjećati da je Ljubav jedina
stvarnost.
Ako opažamo nešto što ne odražava Ljubav, onda je
naše opažanje netočno.
Opraštanje postaje sredstvo za ispravljanje pogrešnog
opažanja; ono dopušta da u drugim ljudima i u samima
sebi vidimo samo Ljubav i ništa drugo.
Zaboravljanjem prošlosti, skidanjem obojenih naočala
kroz koje vidimo kako teška prošlost zakriljuje
sadašnjost, možemo postepeno spoznati da je istina
Ljubavi uvijek nazočna, te da primjećujući samo
Ljubav, možemo doživjeti sreću.
Opraštanje tada postaje proces kroz koji i ne
primjećujemo sve ono što mislimo da su nam drugi ljudi
učinili, ili sve što mislimo da smo mi učinili njima.
Kad njegujemo mržnju i prigovore, dopuštamo svome
umu da se hrani strahom te postajemo robovi tih
iskrivljenih predodžbi.
Kad opraštanje vidimo kao svoju jedinu zadaću i, kad
smo ga spremni dosljedno vježbati tako što to
neprestano nalažemo svome umu, otkrit ćemo da smo se
oslobodili.
Opraštanje ispravlja pogrešnu percepciju da smo jedni
od drugih odvojeni, i omogućava nam da doživimo
jedinstvo i osjećaj pomirenja.
Opraštanje ovdje shvaćamo drukčije nego što je većina
nas naučila. Oprostiti ne znači zauzeti nadmoćan stav i
podnositi ili tolerirati ponašanje koje nam se ne sviđa.
Oprostiti znači ispraviti svoju pogrešnu percepciju da
nas je druga osoba povrijedila.
Nasuprot umu koji oprašta, um koji ne oprašta, zbrkan
je i preplašen. Uvjerenje da pravilno tumači svoje
percepcije drugih ljudi. Siguran je u opravdanost svoga
gnjeva i u točnost svojih osuda.
Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i
budućnost jednake i opire se promjeni.
On ne želi da budućnost bude drukčija od prošlosti.
Um koji ne oprašta, sebe smatra nevinim, a druge
krivima. Uživa i »cvate« u sukobu i u tome da je on u
pravu, a na unutarnji mir gleda kao na neprijatelja. Sve
percipira kao međusobno odvojeno.
Kad god u nekome vidim krivca, pojačavam vlastiti
osjećaj krivnje i nedostojnosti.
Ne mogu oprostiti sebi ukoliko nisam voljan oprostiti
drugima.
Nije važno što mislim da mi je netko učinio u prošlosti
niti što mislim da sam možda ja učinio.
Samo opraštanjem mogu se potpuno osloboditi krivnje i
straha.
Primjer
Evo jednog osobnog događaja koji pokazuje neke
principe u odnosu između pritužbi, prigovora i
opraštanja.
Jednoga jutra tajnica mi je donijela veliku hrpu računa.
Podsjetila me da mi se prihod smanjuje, jer sve više
vremena provodim radeći besplatno. Kazala je da mi
neki čovjek, za usluge koje sam prošle godine učinio
njegovoj kćeri, duguje petsto dolara, i podsjetila me
kako je kći dobro i brzo reagirala na terapiju. Zatim je
izjavila da je sita toga da mu uvijek iznova šalje račun i
predložila mi da ga pošaljem agenciji za naplaćivanje
računa.
Odgovorio sam joj da to nikada nisam radio, pa neću ni
sad, ali da ću o svemu razmisliti. Promatrajući svoje
neplaćene račune, počeo sam osjećati ono što sam
smatrao opravdanim gnjevom, a opravdanima sam
smatrao i svoje prigovore. Na kraju krajeva ja sam
ispunio svoju zadaću, a taj čovjek i njegova kći imali su
od toga koristi. Znao sam da otac može platiti i počeo
sam ga smatrati gnjidom zato što neće. Odlučio sam mu
popodne telefonirati.
Toga dana, dok sam meditirao na misao iz Tečaja čuda,
misao koja je glasila »Opraštanje je ključ sreće«, u duhu
mi se pojavila slika čovjeka koji mi je bio dužan. Čuo
sam kako mi unutarnji glas govori neka se otkinem od
prošlosti i svoje vezanosti za novac. Trebam se vježbati
u opraštanju i iscijeliti svoj odnos s tim čovjekom.
Telefonirao sam mu. Ispričao sam mu o svojoj meditaciji
i svojoj odluci da mu više ne šaljem račun. Rekao sam
mu i za svoj prošli bijes i čvrstu odluku da od njega
odustanem. Rekao sam mu da ga zovem kako bismo
iscijelili svoj međusobni odnos, te da novac više nije u
pitanju. Zavladala je dugačka stanka prije nego što je
on kazao: »Dakle, ako ja ne platim vaš račun, Bog to
svakako neće učiniti.«
Rekao sam kako smatram važnim da se odmaknem od
novčanog pitanja kao i od ljutnje koju sam prema njemu
osjećao glede računa. Kazao sam mu kako se oslobađam
misli da me on na bilo koji način povrijedio.
Opet je zavladala tišina, a nakon nje glas mu je
zazvučao toplo i ljubazno. Zahvalio mi je što sam ga
nazvao i na moje iznenađenje rekao da će mi idućeg
tjedna poslati ček (što je i učinio).
Sat kasnije susreo sam se s majkom jedanaestogodišnje
djevojčice koja je bolovala od raka kičme i bila članica
jedne od skupina u Centru. Majci je pripadala socijalna
pomoć, ali zbog složenosti postupka nije mogla ostvariti
da novac zaista i dobije. Dala je popraviti auto i nije ga
mogla uzeti iz garaže, jer nije mogla podmiriti račun
koji je iznosio sedamdeset dolara. Zbog toga što je bila
bez auta, nije nekoliko puta mogla odvesti kćer na
kemoterapiju. Unutarnji glas rekao mi je: »Daj joj tih
sedamdeset dolara, jer upravo si dobio novac za koji si
mislio da ga nećeš dobiti.«
Kad sam to učinio, doživio sam unutarnji mir. Silno me
se dojmila činjenica da se to dogodilo tako brzo nakon
što sam se oslobodio svoje vezanosti za stav da je netko
kriv, a netko drugi nevin.
Danas sam izabrao da odbacim sva svoja prošla
pogrešna opažanja o sebi i o drugima.
Umjesto toga povezat ću se sa svima i reći: »I tebe
i sebe vidim samo u svjetlu istinskog opraštanja.«
Treća vježba
NIKADA NISAM UZRUJAN ZBOG ONOGA
ZBOG ČEGA MISLIM DA JESAM
Nikada nisam uzrujan zbog onoga, zbog čega mislim da
jesam
Uvjerenja većine nas temelje se na iskustvima iz
prošlosti i na opažanjima tjelesnih osjetila.
Jeste li ikada razmišljali o tome da ono u što vjerujete,
doista i vidite. Ili, kako reče glumac Flip Wilson: »Ono
što vidiš, to i dobiješ.«
Budući da se čini kako naša tjelesna osjetila prenose
našem mozgu obavijesti iz vanjskog svijeta, možemo
povjerovati da se naše duševno stanje upravlja
isključivo po povratnim obavijestima što ih tako
dobivamo.
To vjerovanje uvelike pridonosi osjećaju odvojenosti, tj.
doživljavanju sebe kao izoliranog entiteta u
rascjepkanom i nebrižnom svijetu.
To nas čini uzrujanima, potištenima, tjeskobnima i preplašenima zbog svijeta koji vidimo.
Takav sustav vjerovanja pretpostavlja da je vanjski
svijet uzrok, a mi posljedica.
Razmotrimo mogućnost da je takav način razmišljanja
naopak i da funkcionira natraške.
Što bi se dogodilo kad bismo vjerovali da je ono što
vidimo, određeno mislima u našem umu ? Možda bismo
se mogli pozabaviti idejom koja nam se u prvi tren čini
neprirodnom i stranom, a glasi da su naše misli uzrok, a
ono što vidimo posljedica.
Tada bi za naše patnje i boli bilo besmisleno optuživati
svijet ili njegove stanovnike, jer tada bismo »ono što
vidimo« mogli smatrati »zrcalom, a ne činjenicom«.
Razmotrimo još jednom pretpostavku da je um nešto
kao filmska kamera koja naše unutarnje stanje projicira
na svijet.
Kad nam je um ispunjen mislima koje u nama izazivaju
nemir, svijet i njegovi stanovnici izazivaju u nama
nemir.
S druge strane, kad nam je um spokojan, svijet i ljudi
čine nam se spokojnima.
Ujutro, kad se probudimo, možemo izabrati želimo li
toga dana vidjeti prijateljski raspoložen svijet, vidjeti
ga kroz naočale koje ne propuštaju ništa osim Ljubavi.
Možda će nam koristiti da ispitamo je li potrebno da
upravljamo vanjskim svijetom. Možda bismo umjesto
toga mogli izabrati da dosljedno upravljamo svojim
unutarnjim svijetom, izabirući misli koje želimo u
svojem umu.
Duševni mir počinje s našim vlastitim mislima, a zatim
se širi prema van. Iz našeg duševnog mira (uzrok)
izranja percepcija mirnoga svijeta (posljedica).
Svi mi posjedujemo moć uputiti svoj um da osjećaje
nemira, potištenosti i straha zamijeni osjećajem
unutarnjeg mira.
U iskušenju sam povjerovati kako sam uzrujan
zbog drugih ljudi ili zbog okolnosti i događaja na
koje ne mogu djelovati.
Uznemirenost mogu doživjeti u obliku ljutnje,
ljubomore, mržnje ili potištenosti.
Svi ti osjećaji zapravo su neka vrsta straha.
Kad shvatim da uvijek mogu izabrati između
doživljaja straha i Ljubavi, time što ću Ljubav
pružiti drugima, ne moram se više ni zbog čega
uzrujavati.
Primjer
Godinama me mučila kronična bol u leđima. Sve te
godine nisam mogao igrati tenis, vrtlariti ni obavljati
slične poslove koje sam volio. Nekoliko sam puta bio u
bolnici, a jedan me neurokirurg htio i operirati zbog,
kako reče, organske bolesti leđa — degenerativnog
diska. Izabrao sam život bez operacije.
Smatrao sam da sam uzrujan zbog boli i njome
izazvanog neraspoloženja. No jednog mi se dana
učinilo da u sebi čujem tihi glasić koji mi govori da tu
svoju bol sam izazivam, premda bolujem od organskog
sindroma leđa. Postalo mi je jasno da se stanje mojih
leđa pogoršavalo kad sam bio pod emotivnim stresom,
osobito kad sam bio prestrašen ili nekom nešto
zamjerao. Nisam bio uzrujan zbog onoga zbog čega sam
mislio da jesam.
Kako sam, vježbajući opraštanje, polako učio drugima
više ne prigovarati i na njih se ne žaliti, tako je i moja
bol nestajala. Danas mogu raditi sve bez ikakvih
ograničenja.
Mislio sam da sam uznemiren zbog boli u leđima.
Otkrio sam, međutim, da sam nemiran zbog
neiscijeljenih odnosa s ljudima.
Dopustio sam sebi da vjerujem kako tijelo upravlja
duhom, a nisam shvaćao da duh upravlja tijelom.
Uvjeren sam da većina ljudi koji pate od bolova u
leđima, mogu naučiti kako odbaciti svoje prigovore,
mržnju, krivnju i strahove, te opraštajući sebi i
drugima, doživjeti vlastito iscjeljenje.
Tijekom dana, kad god ste u iskušenju da vas
obuzme strah, podsjetite se da umjesto toga možete
osjetiti Ljubav.
Četvrta vježba
ODABRAO SAM GLEDATI DRUKČIJE
Odabrao sam gledati drukčije
Možda je to što nam se svijet čini tako suludim,
posljedica sustava vjerovanja koji ne funkcionira.
Sustav vjerovanja kaže kako će se teška prošlost
produžiti u tešku budućnost, te time spaja prošlost i
budućnost.
Ono što nas čini ranjivima, naše je sjećanje na strah i
bol. Taj osjećaj ranjivosti uzrok je što po svaku cijenu
želimo predvidjeti budućnost i njome upravljati.
Želio bih iznijeti osobni primjer. Odgojen sam u obitelji
u kojoj je uvijek prevladavao stav strahovanja.
Prihvatio sam životnu filozofiju koja je govorila:
»Prošlost je bila strašna, sadašnji trenutak je užasan, a
budućnost će biti još gora.« I svi smo, naravno, točno
predviđali, budući da smo polazili od istih pretpostavki.
U skladu sa starim sistemom vjerovanja
pretpostavljamo da smo srditi jer nas je netko napao.
Također pretpostavljamo da je protunapad opravdan,
da smo odgovorni sami sebe »zaštititi«, ali nismo
odgovorni što osjećamo tu potrebu.
Želimo li to, možemo izmijeniti svoj sistem vjerovanja.
Da bismo to, međutim, postigli, moramo svaku svoju
omiljelu pretpostavku i vrijednost pogledati novim
očima. To znači da se moramo osloboditi svega zbog
čega prianjamo uza strah, bijes, krivnju ili bol.
To znači da moramo pustiti da prošlost izblijedi, a s
njom i sva njezina strahovanja koja prenosimo u
sadašnjost i u budućnost.
»Odabrao sam gledati drukčije« znači da smo zaista
spremni riješiti se i prošlosti i budućnosti da bismo
doživjeli sadašnjost onakvom kakva uistinu jest.
Veći dio života ponašao sam se kao robot
reagirajući na ono što su drugi kazali ili učinili.
Sada shvaćam da su moje reakcije određene
isključivo mojim vlastitim odlukama.
Vježbanjem moći odlučivanja da ljude i događaje
gledam s Ljubavlju umjesto sa strahom, zadobivam
svoju slobodu.
Primjer A
Dok sam studirao medicinu, iznenađujući broj
studenata na mojoj godini razbolijevao se od bolesti o
kojoj smo trenutno raspravljali. Bilo je sporedno o kojoj
se bolesti radilo; to je mogla biti žutica, šizofrenija ili
sifilis.
Mene je mučio strah od tuberkuloze. Na praksi u
Bostonu morao sam provesti mjesec dana na odjelu za
TBC i smrtno sam se bojao da ću se zaraziti i umrijeti.
Fantazirao sam o tome da prije ulaska u odjel duboko
udahnem, pa zatim ne dišem mjesec dana. Na kraju
prvog dana bio sam u komi.
Te večeri u jedanaest i trideset zazvonio je telefon.
Otrčao sam na odjel, gdje je pedesettrogodišnja žena,
koja je osim što je bolovala od tuberkuloze bila i
alkoholičarka s cirozom jetre, upravo pljuvala krv. Puls
joj nije kucao. Masirao sam joj srce i sisaljkom joj
uklonio krv iz grla. Aparat s kisikom nije odmah
proradio, pa sam joj dao umjetno disanje usta na usta.
Puls joj se povratio i počela je disati. Bila je spašena.
Kad sam se vratio u svoju sobu, pogledao sam se u
ogledalo i vidio da sam sav umrljan krvlju. Iznenada mi
je palo na pamet da se cijelo vrijeme dok sam se bavio
ženom, nijednom nisam uplašio.
Te sam noći naučio da potpuno obuzet nečim što bi mi
moglo naškoditi, ne mogu nikome pomoći, jer me strah
čini nepokretnim. Nasuprot tome, kad sam posve
obuzet davanjem, ne osjećam strah. Ne obazirući se na
prošlost, okrećući svu pozornost na davanje sada,
zaboravio sam na strah i vidio stvari drukčije.
Možda ne treba ni dodati da sam se odmah prestao
bojati tuberkuloze. Ta pacijentica bila je moj veliki
učitelj.
Za svoje duševno stanje sami smo odgovorni.
Doživljavamo li mir ili sukob, određeno je izborom
viđenja ljudi i situacija, tj. doživljavamo li ih kao
vrijedne Ljubavi ili kao opravdanje za svoj strah.
Ne moramo se ponašati kao roboti i dati drugima moć
da odlučuju hoćemo li osjećati Ljubav ili strah, hoćemo
li biti sretni ili tužni.
Primjer B
Ova knjiga naglašava da pomak percepcije može
preokrenuti naš način razmišljanja, da je korisno staviti
kola ispred konja.
Otkrio sam da je, kad moj unutarnji vodič utvrdi cilj
(kola), potrebno samo taj cilj čvrsto držati na pameti,
pa će se sredstva za njegovo ostvarenje (konj) sama
naći. Većina nas troši toliko energije za pronalaženje
sredstava da gubi iz vida cilj.
Evo svježeg primjera: Djeca s kojima radim, a koja
boluju od neizlječivih bolesti, nedavno su napisala
knjigu. Činilo se da će, budemo li je dali u uobičajeni
izdavački postupak, za njezino objavljivanje biti
potrebno osamnaest ili više mjeseci.
Premda sami nismo imali novaca, osjetio sam kako ne
treba čekati; knjigu ćemo objaviti sami vjerujući da će se
novac nekako naći. ( U prošlosti nikad ne bih uredio
nešto slično ako ne bih imao novce. Ovaj sam put,
međutim, odlučio na stvari pogledati drukčije.)
Osobno sam obećao tiskaru da ću, ukoliko ne uspijemo
skupiti potrebnu sumu, posuditi novac iz banke. U
petak u podne stiglo je pet tisuća primjeraka knjige Iza
svakog je tamnog oblaka duga. Skupili smo samo deset
posto potrebnog novca.
Osjećao sam se kao da stojim na visokoj dasci za
skakanje, a netko će me gurnuti. Sat kasnije, međutim,
stigao je telefonski poziv od izvršnog upravitelja
Bothin fundacije. Povoljno su riješili našu molbu za
potporu i odmah će nam poslati ček koji će potpuno
pokriti troškove tiskanja knjige.
Ovo me iskustvo naučilo da ništa nije nemoguće ako
slijedimo unutarnjeg vodiča, čak i ako se osjetimo
ugroženima zbog obrtanja naše uobičajene logike.
Danas, kad god ste u iskušenju da gledate očima
straha, odlučno ponovite:
»Nisam robot; slobodan sam.
Odabrao sam gledati drukčije.«
Peta vježba
OD SVIJETA KOJI VIDIM MOGU POBJEĆI AKO
ODUSTANEM OD NAPADAČKIH MISLI
Od svijeta koji vidim, mogu pobjeći ako odustanem od
napadačkih misli
Mnogi od nas ponekad se osjećaju beznadno, uhvaćeni
u stupicu svijeta što ga vidimo.
Ma koliko nastojali, naprosto ne možemo izmijeniti
svijet niti pobjeći iz njegovih prividnih granica.
Ako se podsjetimo da je svijet sačinjen od naših misli,
onda te misli možemo promijeniti.
Svijet što ga vidimo, mijenjamo mijenjajući misli o
njemu.
Mijenjanjem misli mijenjamo uzrok.
Tada će se posljedica — svijet koji vidimo - automatski
izmijeniti.
Izmijenjen sustav mišljenja može obrnuti uzrok i
posljedicu, tj. njihov redoslijed kakav smo do sada
poznavali.
Većina nas teško će to prihvatiti, jer se nerado odriče
predvidljivosti starog sustava vjerovanja, te se odupire
preuzimanju odgovornosti za svoje misli, osjećaje i
reakcije.
Budući da prije nego što pogledamo van, uvijek
pogledamo unutra, u sebe, vani ćemo vidjeti napad
samo ako smo ga u sebi već prihvatili kao stvarnost.
To naravno, zaboravljamo kad vidimo da nas netko
napada.
Od svoje svjesne pozornosti nastojimo sakriti da napad,
što ga doživljavamo kao da dolazi od drugih, zapravo
proizlazi iz našeg uma.
Kad to shvatimo, postajemo svjesni da svojim
napadačkim mislima ranjavamo sami sebe.
Tada možemo odlučiti napadačke misli zamijeniti
mislima punim Ljubavi i tako se prestati ranjavati.
Naš vlastiti viši interes omogućava nam da shvatimo
kako Ljubav koju pružamo drugima, osnažuje Ljubav
koju gajimo prema sebi.
Još jednom ponavljam, vrijedno je, možda, podsjetiti se
kako nam napadačke misli ne donose duševni mir, a
opravdani gnjev ne pruža nikakvu zaštitu.
Danas shvaćam da su moje napadačke misli o
drugima, zapravo, usmjerene protiv mene.
Kad vjerujem da mi napad na druge donosi nešto
što želim, podsjetit ću se kako uvijek najprije
napadam samoga sebe.
Ne želim se danas opet povrijediti.
Primjer
Nedavno je Centar za liječenje mijenjanjem ponašanja,
zbog svoga rada s neizlječivo bolesnom djecom, dobio
znatan publicitet na nacionalnoj televiziji i u drugim
medijima. Stiglo nam je na tisuće pisama, pa smo
započeli dopisivanjem s djecom iz zemlje i cijelog
svijeta, a uveli smo i telefonske razgovore. Pomažući
drugoj djeci tim putem, djeca su nalazila mir. Telefonski
računi postali su nam golemi, pa smo trebali novac.
Dok sam zaokupljen tim problemom smirivao svoj um
meditacijom, javila se u meni misao da nazovem
predsjednika Pacifičke telefonske kompanije i zamolim
ga za financijsku pomoć. Tu misao nisam mogao
prihvatiti iz dva razloga. Prvi je bio taj što sam
smatrao da sam već dovoljan broj ljudi molio za novac,
pa to naprosto više nisam htio. Drugi je razlog bio taj
što je telefonska kompanija bila omiljena meta moga
neraspoloženja. Telefon mi se često kvario i zbog toga
sam često bio razdražljiv i bijesan na telefonsku
kompaniju.
No moj unutarnji glas bio je uporan. Osjećao sam da ih
ne mogu nazvati dok sam bijesan. Zato sam iduća dva
tjedna proveo vježbajući opraštanje i odbacujući svoje
napadačke misli. Iznenadio sam se kad se prema
ljudima koji su radili u telefonskoj kompaniji, počeo
javljati osjećaj Ljubavi i povezanosti s njima.
Tada sam nazvao predsjednika kompanije i nisam ga,
naravno, mogao dobiti. U svojoj mašti vidio sam oko
njega pedesetak ljudi koji ga štite od ljutitih poziva
punili pritužbi. Odgovor je uvijek glasio: »Predsjednik
je zauzet i ne može sada s vama razgovarati.«
Pošto sam ga nazvao četiri puta, odlučio sam pokušati
još samo jedanput. Na moje iznenađenje predsjednik se
sam javio na telefon. Kazao sam mu zašto ga želim
vidjeti, a on mi je, umjesto da me uputi odjelu za odnose
s javnošću, zakazao sastanak. Nije mogao biti
srdačniji. Iz kompanije je odmah poslana komisija da
ocijeni rad našeg Centra, a šest tjedana kasnije dobili
smo stipendiju od 3000 dolara.
Dakle, ja to smatram čudom! A u svom srcu ne vjerujem
da bi se ono ikada dogodilo da nisam odbacio svoje
napadačke misli i tako otkrio Ljubav koja je ondje već
bila.
Tijekom dana kad god ste u iskušenju da sami sebe
ranite napadačkim mislima, odlučno recite:
Želim osjetiti duševni mir, i to odmah.
Sretno odbacujem sve napadačke misli i umjesto
njih izabirem mir.
Šesta vježba
NISAM ŽRTVA SVIJETA KOJI VIDIM
Nisam žrtva svijeta koji vidim
Jeste li primijetili kako se često osjećate žrtvom svijeta
u kojem živite?
Budući da većina nas velik broj aspekata svoje okoline
doživljava kao suludo bolesne, u iskušenju smo da se
osjetimo bespomoćno uhvaćeni u stupicu.
Kad dopustimo sebi mišljenje da živimo u
neprijateljskoj sredini u kojoj moramo strahovati da će
nas netko povrijediti ili prevariti, možemo samo patiti.
Da bismo bili dosljedni u postizanju unutarnjeg
mira, moramo vidjeti svijet u kojem je svatko nevin.
Što se događa kad izaberemo stav da drugi nisu krivi?
Kako da ih počnemo gledati na drugi način?
Za početak mogli bismo sve prošle događaje, osim
doživljaja Ljubavi, smatrati nevažnima.
Mogli bismo izabrati da svijet gledamo kroz prozor
Ljubavi, a ne
kroz prozor straha.
To bi značilo izabrati da u svijetu vidimo ljepotu i
Ljubav, ljudske vrline, a ne njihove slabosti.
Ono što vidim vani, samo je odraz onoga što sam
najprije vidio u vlastitom duhu.
Misli, osjećaje i stavove koji me zaokupljaju, uvijek
projiciram na svijet.
Kad promijenim mišljenje o tome što želim vidjeti, mogu
vidjeti jedan drukčiji svijet.
Primjer A
Nekad sam mislio da je normalno i u skladu s našom
kulturom osjetiti paranoju prilikom kupovine
automobila. Prodavačima automobila nije se moglo
vjerovati. Sumnjati u njih bilo je normalno i mudro, i
bio bih vam mogao navesti cijeli niz odabranih
doživljaja koji su podupirali ovu pretpostavku. Tada
nisam shvaćao da je sve što takvim pristupom postižem,
sužavanje izbora. Ostao mi je samo jedan stav, a to je
bio strah i sumnjičavost. Duševni mir bio je nemoguć.
Nisam čak ni pomišljao na to da prodavač vjerojatno
radi na temelju svog vlastitog skupa izabranih
iskustava koja su ga »naučila« da prema kupcu bude
nepovjerljiv. »Naučio« je da ga kupci ne poštuju i da ga
na neki način nastoje poniziti. Vidjevši da kupac na
njega gleda kao na građanina drugoga reda i sam je na
sebe tako gledao.
Prodavač automobila i ja imali smo nešto zajedničko naša percepcija onog drugoga bila je potpuno
iskrivljena. I sredstva kojima smo zamutili svoj pogled,
bila su nam ista. Iz svoje prošlosti odabrali smo samo
neke aspekte da bismo stvorili sud kojim smo sada
prosuđivali jedan drugoga.
Sad radim kao savjetnik u velikoj agenciji za prodaju
automobila i nalazim kako se moj stav mijenja. Zajedno
istražujemo načine kako da odbacimo prošle pritužbe i
prigovore, i nastojimo vježbati opraštanje.
Što bi se dogodilo kad bi i kupci i prodavači automobila
uvidjeli da je prošlost nevažna i samim je tim odbacili,
pa postali nalaznici Ljubavi, a ne tražitelji pogrešaka,
davatelji a ne tražitelji Ljubavi?
Možda bi nam tada jedina motivacija za saobraćanje s
drugim ljudima bila širenje mira.
Pogrešna percepcija »Ja sam žrtva svijeta koji vidim«,
mogla bi tada glasiti
„ Nisam žrtva svijeta koji vidim “
Primjer B
Glas o našem radu u Centru širio se, pa su me pozvali
da posjetim Joea, petnaestogodišnjeg dječaka preko čije
je glave dva puta prešao traktor. Bio je slijep, nijem i
bez osjeta, a obje strane tijela zahvatila mu je spastička
paraliza. Mjesecima je bio u komi, a liječnici su smatrali
da mu čak ni čudo ne može pomoći.
Njegova obitelj nije se, međutim, nikad prestala nadati
da će se Joe oporaviti i nastojala je živjeti dan po dan
maksimalno iskorištavajući svoj sad.
Kad se Joeu počela vraćati svijest, silno se trudio i bio
odlučan u tome da se potpuno oporavi. Tada se
pokrenuo cijeli niz događaja koji bi se mogli nazvati
čudima. Joeu se povratila moć govora i počeo je hodati.
Cijelo to razdoblje mnogo je vremena provodio
pomažući drugima.
Kad sam ga vidio, bio je odlično raspoložen. Pitao sam
ga kako održava takvo raspoloženje, a on mi je
odgovorio: »Naprosto gledam u svakome ono što je u
njemu dobro, a ne obraćam pozornost na ono što je loše.
I odbijam vjerovati u riječ 'nemoguće'.«
Ne događa se često da Joe žali samoga sebe.
Mogao bi smatrati kako mu je svemir nanio strašan
udarac. On, međutim, umjesto sukoba izabire mir
odlučivši gledati svijet i sve u njemu kroz prozor
Ljubavi.
Izbor postoji.
Za mene je Joe čista Ljubav. Ona naprosto iz njega
zrači. On i njegova obitelj veliki su učitelji Ljubavi
meni i mnogim drugima.
Joe je savršen primjer tvrdnje »Nisam žrtva svijeta koji
vidim«. Sjetim ga se ponekad kad sam zle volje. Tada
vidim da i ja mogu izabrati da ne smatram sebe žrtvom
svijeta koji vidim.
Tijekom dana, kad god ste u iskušenju da vidite
sebe kao žrtvu, ponovite:
Istinite su samo one moje misli u kojima je Ljubav.
U ovoj situaciji (navedite situaciju) ili prema ovoj
osobi (navedite osobu) želim zadržati samo takve
misli.
Primjer A
Nedavno sam stekao iskustvo iz kojeg sam mnogo
naučio o svojim napadačkim mislima. Toga dana bio
sam izuzetno zaposlen. Uredio sam da iz Connecticuta
u Kaliforniju doputuje sa svojom majkom dječak koji je
bolovao od neizlječivog raka mozga.
Kasno po podne stigli su k meni kući da budu moji
gosti. Iste večeri odveo sam ih u Centar. Održavao se
sastanak djece koja su bolovala od neizlječivih bolesti.
Kad se sastanak završio, odvezao sam ih svojoj kući, a
ja sam se vratio u Centar da prisustvujem sastanku
odraslih koji su bolovali od različitih oblika raka.
Trebalo je da se taj sastanak završi u 21,30, pa sam
poslije namjeravao posjetiti prijatelja kojem su stigli
gosti iz Indije. U trenutku kad sam odlazio iz Centra,
pojavio se mladić od oko osamnaest godina koji je čekao
da me vidi. Bio je bradat i neuredan, a smrdio je kao da
se tjednima nije kupao.
Rekao je da želi sa mnom razgovarati. Bio sam umoran
i nestrpljivo čekao da odem - zapravo, nisam želio
vidjeti više nikoga tko je dolazio s nekim problemom.
Mladić reče da je upravo stigao autostopom iz
Virginije, da me vidio u nacionalnom televizijskom
programu i da gaje nešto dovelo k meni.
Moje misli bile su pune osude. »Mora da je prilično
poremećen kad je prešao cijelu državu da bi me sreo
samo zato što me vidio na televiziji.« Njegova molba da
me vidi činila mi se zahtjevom i napadom. Rekao sam
mu da sam zauzet i da ga mogu primiti sutra, ako može
pričekati. Ako misli da ne može čekati, ostat ću s njim.
Mladi čovjek reče da će čekati.
Idućeg dana nije mi mogao reći što želi, osim da me
želio vidjeti zbog nečeg u mojim očima. Budući da
nijedan od nas nije znao zašto je on ovdje, predložio
sam da zajedno meditiramo, pa ćemo možda naći
odgovor.
Dok smo meditirali, iznenadio me jasan unutarnji glas:
»Taj čovjek prešao je cijelu zemlju kao dar tebi, da bi ti
rekao kako je u tvojim očima vidio savršenu Ljubav —
nešto što ti sam u sebi teško opažaš. Tvoj dar njemu bit
će da pokažeš potpuno prihvaćanje, jer to je nešto što
on nikada nije doživio.«
Rekao sam mu što sam čuo, pa smo se zagrlili.
Bio sam zaprepašten kad sam shvatio da je strašni
smrad koji sam osjećao još prije nekoliko trenutaka,
potpuno nestao. Suze su nam potekle niz obraze i
osjetili smo mir i Ljubav koje je teško opisati.
Iscjeljenje se dogodilo za nas obojicu. Napadačke misli
zamijenjene su mislima punim Ljubavi. Zaista smo
jedan drugome bili učitelji i psihoterapeuti. Činilo se da
nema više ničega što bi trebalo reći ili učiniti.
Rastali smo se krajnje radosni. U meni se javio osjećaj
da ga više neću vidjeti, ali nikad neću zaboraviti taj
doživljaj ni lekciju opraštanja kojoj me naučio.
Primjer B
Mislim da se većina nas može uživjeti u ulogu čovjeka
koji ode na večeru u pomodni restoran, da bi otkrio
kako je posluga naprosto strašna, konobari otresiti,
neuljudni i neprijazni. Također lako razumijemo njegov
opravdani gnjev, logične pritužbe, neprijateljske
primisli, kao i to da konobarici nije ostavio napojnicu.
Da bi nam unutarnji mir postao jedini cilj, trebamo
ispraviti pogrešno vjerovanje kako će nam opravdan
gnjev ili pritužba donijeti mir.
Gnjev i napad naprosto to ne mogu učiniti.
Odigrajmo iznova upravo ispripovijedanu malu dramu.
Ovoga puta, dok gost sjeda, ja mu u uho šapćem kako je
konobaričin muž umro prije dva dana, a ona ima petoro
djece za koju se mora sama brinuti.
Sada gost može vidjeti konobaricu kao preplašenu ženu
i razabrati da ona šalje poziv za Ljubav. Može obratiti
pozornost na njezinu snagu i predanost, a previdjeti
(oprostiti) njezino ponašanje.
Njegova reakcija bit će stav prihvaćanja i Ljubavi, koji
će pokazati tako što će joj ostaviti izuzetno veliku
napojnicu.
Izvanjski oblik onoga što oči vide i uši čuju u obje je
drame isti.
U prvom scenariju, međutim, događaji se gledaju kroz
prozor straha, dok se u drugom gledaju kroz prozor
Ljubavi.
Danas dopustite sebi jedan jedini cilj unutarnjeg
mira time što ćete usmjeriti pažnju na ove misli:
Danas ću na sve što se dogodi, gledati ne sudeći.
Sve što se dogodi, prilika je da doživim Ljubav
umjesto straha.
Sedma vježba
DANAS NEĆU SUDITI NI O ČEMU ŠTO SE
DOGODI
Danas neću suditi ni o čemu što se dogodi
Jeste li ikada pružili sebi priliku da samo jedan dan
provedete potpuno usmjereni na potpuno prihvaćanje
drugih osoba i na nedonošenje nikakvih sudova?
Većina nas misli da bi to bila teška zadaća, budući da
je rijetkost da s nekim provedemo i nekoliko trenutaka,
a kamoli cijeli dan, a da ne donesemo nekakav sud.
Kad počnemo o tome razmišljati, mnogi će se od nas
začuditi učestalosti kojom osuđujemo druge i sebe.
Možda će im se čak učiniti kako je nemoguće prestati s
prosuđivanjem.
Ono što je međutim potrebno, samo je spremnost da
započnemo vježbati neosuđivanje, ne očekujući da
odmah u tome budemo savršeni.
Napuštanje starih nepoželjnih navika ostvaruje se
upornim vježbanjem.
Većina nas pokazuje stanje koje bi se moglo nazvati
»tunelskim gledanjem«. Ne vidimo ljude u cjelini.
Vidimo samo djelić druge osobe, a ono što vidimo, naš
um često tumači kao manu.
Većina nas odgojena je u školama i obiteljima gdje se
naglašavala konstruktivna kritika - koja je obično samo
drugi naziv za nalaženje mana.
U trenutku kad opazimo kako tu istu pogrešku
ponavljamo sa svojim bračnim drugom, sa svojom
djecom, prijateljima ili čak slučajnim poznanicima,
korisno je umiriti um, promatrati vlastite misli i
posvijestiti činjenicu da je onaj koji traži mane potpuno
ovisan o prošlim iskustvima.
Posljedica međusobnog procjenjivanja, navike iz
prošlosti, u najgorem je slučaju strah, a u najboljem
uvjetna ljubav.
Da bismo doživjeli bezuvjetnu Ljubav, moramo se
osloboditi procjenjivača u sebi.
Umjesto njegovog mišljenja trebamo slušati svoj snažni
unutarnji glas koji nama i drugima kaže;
»Potpuno vas Ljubim i prihvaćam onakve kakvi jeste.«
Kako naša odluka da budemo samo nalaznici Ljubavi,
postaje sve snažnija, sve nam se lakše usmjeriti na tuđe
vrline, a zanemariti njihove slabosti.
Važno je da ovu vježbu primjenjujemo na svakog
uključivši i sebe. To znači da i sebe možemo vidjeti u
svjetlu Ljubavi.
Ne osuđivati druge ljude samo je drugi način
odbacivanja straha i doživljavanja Ljubavi. Kad naučimo ne osuđivati ih i potpuno ih prihvatiti, kad
naučimo ne željeti da ihizmijenimo, istodobno ćemo
naučiti da prihvatimo sami sebe.
Sve što mislimo, kažemo ili učinimo, vraća nam se kao
bumerang. Kad odašiljemo sudove u obliku kritike,
bijesa ili napadačkih misli, onda nam se to i
vrača. Suzdržimo li se od osuđivanja i odašiljemo li
samo Ljubav, i ona nam se vraća.
Danas budite spremni da ne osuđujete nikoga koga
sretnete, pa da čak na to i ne pomišljate.
Svakoga koga sretnete ili na koga pomislite,
gledajte kao na nekoga tko ili širi Ljubav, ili je
preplašen pa šalje poziv za pomoć, poziv kojim i
opet moli Ljubav.
Osma vježba
OVAJ TRENUTAK JEDINO JE VRIJEME KOJE
POSTOJI
Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji
Često sam razmišljao o tome kako možemo mnogo
naučiti od posve male dječice. Ona se još nisu
prilagodila pojmu linearnog vremena sa prošlošću,
sadašnjošću i budućnošću. Imaju odnos samo prema
neposrednoj sadašnjosti, sad odmah. Naslućujem da
svijet ne doživljavaju rascjepkanim.
Osjećaju da su spojeni sa svime na svijetu kao dio
cjeline. Za mene ona predstavljaju istinsku bezazlenost,
Ljubav, mudrost i opraštanje.
Odrastajući, skloni smo prihvatiti vrijednosti odraslih,
koje naglašavaju prenošenje onoga što smo naučili u
prošlosti, u sadašnjost i u budućnost.
Većini nas teško je čak i najmanje posumnjati u vrijednost našeg pojma prošlost-sadašnjost-budućnost.
Vjerujemo da će se prošlost i dalje ponavljati u
sadašnjosti i u budućnosti, bez mogućnosti promjene.
U skladu s tim vjerujemo da živimo u strašnom svijetu,
gdje će se prije ili kasnije dogoditi patnja, frustracije,
sukobi, potištenost i bolest.
Kad se čvrsto držimo i kad smo vezani za svoja
krivnjom obojena iskustva, zlovolju i mržnju iz
prošlosti, padamo u iskušenje da predvidimo vrlo sličnu
budućnost.
Tada budućnost i prošlost postaju jedno. Ranjivi smo
kad vjerujemo da je naša strahom obojena prošlost
stvarna, i zaboravljamo da je naša jedina stvarnost
Ljubav, a Ljubav postoji u ovom trenutku.
Budući da smo ranjivi, očekujemo da će se prošlost
ponoviti. Vidimo ono što očekujemo, jednako kao što to
prizivamo i tražimo. Prošla krivnja i strahovi time se
neprestano recikliraju.
Jedan od načina da se otrgnemo od svoga »arheološkog
smeća« jest da shvatimo kako nam njegovo čuvanje ne
donosi ono što želimo. Kad razaberemo da je ono
bezvrijedno i da nema svrhe reciklirati ga, uklonit ćemo
prepreke slobodi opraštanja i potpunoj Ljubavi, sada.
Samo tako možemo biti istinski sretni.
»Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji« — može
postati trajan životni stav.
Budućnost postaje produženje spokojne sadašnjosti i
nema kraja.
Zaokupljenost prošlošću i njezino projiciranje u
budućnost onemogućuju mi da sada postignem mir.
Prošlost je prošla, a budućnost tek dolazi.
Mir se ne može naći ni u prošlosti, ni u budućnosti,
nego samo u ovom trenutku.
Danas odlučujem živjeti ne maštajući ni o prošlosti
ni o budućnosti.
Podsjećam se: Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje
postoji.
Primjer
Evo pisma njegovateljice Karol s kojom sam se prisno
sprijateljio. Pismo se nastavlja na naš razgovor o tome
kako se iscjeljenje (unutarnji mir koji dolazi kad
odbacimo strah) može dogoditi u trenutku.
25. veljače
Dragi Jerry,
U zadnje vrijeme našla sam se u velikom broju situacija
u kojima sam govorila i govorila o bezuvjetnoj ljubavi i
o važnosti odavanja počasti samoj suštini našega bića,
time što ćemo odbaciti strah.
Pretpostavljam da najviše pripovijedamo o onome što
upravo učimo.
U snu sam sjedila nasuprot ljudskom biću — ružnom,
izobličenom i bijednom. Na trenutak sam željela
pobjeći. No opustivši se i pribravši, vidjela sam između
nas stvarnu vezu i ta mi se veza svidjela. Kad je
iluzorni aspekt ego interpretacije izblijedio, zasjalo je
sjajno svjetlo. Bio je to sjaj, božanstvenost i
bezazlenost kakvu nikad nitko nije vidio. Zagrlila sam
tu osobu s istinskom ljubavi kakvu nikada prije nisam
osjetila. Osoba je prihvatila moju ljubav, pa je
zavladala radost i zajedništvo popraćeno stapanjem
naših duša. Ta osoba bila je ja, a ja sam bila ta osoba ;
slavili smo svoje jedinstvo. Tog trenutka spoznala sam
istinski osjećaj ljubavi, časti i opraštanja. Nikad neću
zaboraviti apsolutno i potpuno iscjeljenje koje se
dogodilo toga trenutka. Zaista razumijem što si mislio
kada si govoriosada.
U istini i ljubavi
Karol
Želio sam s vama podijeliti ovo divno pismo, jer darovi
su za to da se dijele. Pismo mi uvijek koristi u
trenucima kad se vežem za prošlost i kad mi je teško
oprostiti sebi i drugima.
Ovaj trenutak jedino je vrijeme koje postoji.
Deveta vježba
PROŠLOST JE PROŠLA NE MOŽE ME
DIRNUTI
Prošlost je prošla — ne može me dirnuti
Kad razmišljamo o tome kako nas je u prošlosti netko
povrijedio, gradimo obranu da bismo se zaštitili od
povreda u budućnosti.
Tako strašna prošlost uzrokuje strašnu budućnost, a
prošlost i budućnost postaju jedno.
Ako osjećamo strah, ne možemo Voljeti. Ne možemo
Voljeti kad osjećamo krivnju.
Kad odbacimo strahom obojenu prošlost i svakome
oprostimo, doživjet ćemo potpunu Ljubav i zajedništvo
sa svima.
Čini se da smatramo »prirodnim« da iskustva iz
prošlosti koristimo kao koordinate na temelju kojih
prosuđujemo sadašnjost.
Posljedica toga jest da sadašnjost vidimo kroz
iskrivljene tamno obojene naočale.
Pretjerana prisnost ne mora se uvijek izroditi u prezir,
ali će vjerojatno otupiti naša zapažanja o
ljudima s kojima smo u bliskim odnosima.
Želimo li svog bračnog druga, svoga šefa ili suradnika
vidjeti onakvima kakvi zaista jesu, moramo ih gledati
sada, priznajući da njihova i naša vlastita prošlost za
sadašnjost nemaju nikakvu vrijednost.
Dopustiti da svaka sekunda bude novo iskustvo
rođenja, znači gledati na sadašnjost bez osude.
Posljedica toga jest da smo sebe i druge oslobodili svih
pogrešaka prošlosti.
To nam omogućava da slobodno dišemo i dijeleći to
obostrano oslobođenje, doživimo čudo Ljubavi.
To omogućava trenutak iscjeljenja u kojem je Ljubav
uvijek prisutna, ovdje i sada.
Naša želja da upravljamo sadašnjošću i predvidimo
budućnost jest ono što nas veže za bolna i krivnjom
obojena iskustva iz prošlosti.
Krivnja i strah, saveznici koje je izmislio naš um,
potiču nas da vjerujemo u tu neprekinutost vremena.
Ako osjećamo da nas je u prošlosti netko odbacio,
kritizirao ili je prema nama bio nepravedan, vidjet ćemo
tu osobu kao nekoga tko nas napada. To povećava naš
strah i mi pokušavamo protunapad.
Odbaciti prošlost znači ne kriviti nikoga uključivši i
same sebe.
To znači odbacivanje pritužbi, prigovora, zle krvi, i
potpuno prihvaćanje svakoga bez iznimke.
To znači spremnost da u drugima vidimo samo svjetlo
svjetiljke, a ne njezino sjenilo.
Strah i Ljubav, krivnja i Ljubav ne mogu
koegzistirati.
Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost,
rob sam vremena.
Opraštanjem i prošlosti odbacivanjem oslobađam se
bolnog tereta koji sam donio u sadašnjost.
Sad imam priliku zahtijevati slobodu u sadašnjosti
koja neće biti iskrivljena prošlošću.
Primjer
Godine 1975. nekoliko mjeseci nakon što sam počeo
proučavati Tečaj čuda, vodio sam seminar na temelju
tog djela. Za vrijeme odmora prišao mi je bračni par
šezdesetih godina. Kazali su mi da sutra idu u državnu
bolnicu posjetiti svog tridesetpetogodišnjeg sina koji
boluje od kronične šizofrenije i pitali me kako da
načela Tečaja primijene na svoj posjet.
Nisam baš znao što bih im odgovorio, pa sam za savjet
upitao svoje intuitivno Ja. Riječi koje su izašle iz mojih
usta, iznenadile su me. Činilo se da riječi nisu moje,
premda će vam biti poznate jer su od toga vremena
postale dio mene, pa stoga i dio ove knjige.
Odgovorio sam:
»Prije sutrašnjeg posjeta provedite što više vremena
rješavajući se cijele prošlosti, svih bolnih, krivnjom i
strahom obojenih misli i iskustava koja ste doživjeli sa
svojim sinom. Oslobodite se svake krivnje glede njegova
stanja.
Upotrijebite aktivnu maštu, pa bacite sve svoje
strahove, krivnje i boli u kantu za smeće, a nju
pričvrstite za žuti balon napunjen helijem. Na balon
napišite štampanim slovimaOpraštam svoje pogrešne
predodžbe. Zatim promatrajte kako balon i kanta sa
smećem nestaju visoko u nebu. Obratite pozornost na to
koliko se sad osjećate slobodnije i lakše.
Kad dođete u bolnicu i liječnik vam počne govoriti o
ponašanju vašega sina, nemojte se vezati za ono što
kaže. Gledajte mimo onoga što vam oči vide i uši čuju.
Odlučite gledati sina samo kroz prozor Ljubavi.
Odlučite vidjeti ga samo kao svjetlo — svjetlo Ljubavi.
Svjetlo Ljubavi u svome sinu i svjetlo svoje Ljubavi
promatrajte kao jedno svjetlo.
Osjetite spokojno blaženstvo i znajte da je smisao
Ljubavi da sve ujedini u sebi.«
Tjedan dana kasnije primio sam prekrasan dar, pismo u
kojem su mi roditelji javljali da im je ovaj zadnji posjet
sinu prošao najmirnije i najugodnije od svih do sada.
Danas ću se osloboditi prošlih patnji i bolova, time
što ću živjeti samo u neposrednoj sadašnjosti.
Deseta vježba
UMJESTO TOGA MOGAO BIH VIDJETI MIR
Umjesto toga mogao bih vidjeti mir
Većina nas prolazi kroz život vjerujući da nam je sreća
ili nesreća uvelike određena događanjima u našoj okolini
i reakcijama drugih ljudi na nas.
Često osjećamo da nam sreća ovisi o sretnom ili
nesretnom slučaju za koji nismo gotovo nimalo
odgovorni.
Zaboravljamo uputiti svoj um da promijeni svoju
percepciju svijeta i svega u njemu.
Zaboravljamo da je duševni mir stvar naše nutrine, te
da spokojna percepcija izvire iz spokojnog uma.
Iskušenje da reagiramo bijesno, potišteno ili uzbuđeno
postoji zbog našeg tumačenja vanjskih poticaja u našoj
okolini. Takva tumačenja nužno se temelje na nepotpunom opažanju.
Kad razmišljamo o prošlim događajima ili anticipiramo
buduće, živimo u carstvu mašte.
Sve što je u našim životima stvarno, možemo doživjeti
samo sada.
Kad u sadašnjosti pokušavamo ponovo proživjeti
uspomene na događaje iz prošlosti, bile one ugodne
ili neugodne, onemogućujemo da nam u život uđu nova
i svježa iskustva.
Stoga smo u neprekidnom sukobu glede događanja u
sadašnjosti, te ne možemo izravno doživjeti prilike za
sreću koje su posvuda oko nas.
Najčešće vidim rascjepkan svijet u kojem kao da
ništa nema smisla.
Krhotine i komadići mog dnevnog iskustva
odražavaju kaos u meni.
No danas želim dobrodošlicu novom viđenju svijeta
i samoga sebe.
Primjer A
Mojoj je majci osamdeset i osam godina. Kao
pedesetčetverogodišnjak često uhvatim sebe kako joj se
želim svidjeti i ugoditi, te izmijeniti mnogobrojne
situacije koje je čine nesretnom. Kad u tome ne uspijem,
osjećam se neugodno i padam u iskušenje da svoju
majku doživim kao vrlo zahtjevnu osobu koja me
odbacuje, dok ona, zapravo, naprosto moli pomoć.
Vidim da se moram podsjetiti da sam ja taj koji je
odgovoran za emocije koje osjećam, i da moja majka nije
uzrokovala moju uznemirenost — to sam učinio ja.
Vježba »Umjesto toga mogao bih vidjeti mir« podsjeća
me da je izbor uvijek između mira i sukoba.
Kad sustavno vježbam, mogu izabrati da svoju majku
vidim drugim očima. Mogu izabrati da je prihvatim ne
želeći je izmijeniti. Takvo opažanje vodi do toga da
razaberem Ljubav koja postoji među nama te da
spoznam kako je majka jedan od mojih najvećih učitelja.
Primjer B
Kad smo bolesni, padamo u iskušenje da se tužimo,
sažaljevamo sami sebe, usmjeravamo pozornost na tijelo
i osjećamo se onesposobljenima neugodom i boli.
U tom stanju naš bijes, razdraženost i potištenost samo
pojačavaju općenit osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti.
Radeći s djecom u Centru, otkrivamo da nam spremnost
na pomaganje drugima omogućava da naučimo biti
sretni, umjesto da budemo potišteni. Ta nas djeca uče da
i onda kad smo onesposobljeni, možemo izabrati pa svoj
um i svu svoju pozornost usmjeriti na to da istinski
pomognemo drugima, umjesto da se bavimo svojim
tijelom i njegovim bolima.
U trenucima pomaganja drugome prestajemo sami sebe
doživljavati kao bolesnika ili čovjeka u nevolji, te
nalazimo značenje u tvrdnji Davati znači primati.
Kad god osjetite da netko ili nešto ugrožava vaš
mir, ponavljajte: Umjesto krhotina straha izabirem
da vidim jedinstvo mira.
Umjesto toga mogao bih vidjeti mir.

Download Report