Marko Lukić
POVRATAK
(naslovnica)
1
Marko Lukić
POVRATAK
E-knjige
https://www,facebook.com/MarkoLukicMojSusretSaMnom?fref=ts
Isti list, druga strana...
Marko Lukić: POVRATAK
Vlastita naklada
Uredio: Marko Lukić
Prijelom: Janko Žufić
Tisak: Nova, Galižana
Pula, 2013.
2
Kad životne krhotine postanu mozaik života
S poetskim stvaralaštvom Marka Lukića upoznao sam se ima tome desetak godina,
kad sam pročitao njegovu zbirku pjesama namijenjenih djeci. Tada me zaintrigirala
činjenica što čovjek koji je doživio ogromnu osobnu tragediju nalazi u sebi toliki
životni optimizam da uspijeva pisati najteža od svih književnih djela, ona namijenjena
djeci.
I sada, kad sam dobio u ruke ovaj zadnji plod Lukićeve pjesničke inspiracije, opet me
obuzima isto ono čuđenje, jer divim se čovjeku koji, unatoč nesklonoj mu sudbini, u
ovoj svakodnevici obilježenoj moralnim rasulom još uvijek nalazi (ne samo) pjesničku
snagu da slijedi osobne ideale.
Riječ je o autobiografskom spjevu, sastavljenom od šesto trideset i tri tzv. onjeginske
strofe od četrnaest nedosljedno rimovanih stihova različite dužine s tendencijom ka
jedanaestercu. Tijek stihova i strofa povremeno je razbijen uglavnom autocitatnim
umetcima iz drugih Lukićevih djela, koji su prilagođeni okvirima korištene metrike, a
sadržajno služe kao leit-motivi. I inače je u stihovima česta uporaba arhetipskih
motiva preuzetih iz različitih izvora (od usmene do „učene“ književnosti). Spjev je
obilježen pučkim izrazom i jednostavnim realističnim stilom, koji Lukiću omogućavaju
da jasno izloži sadržaj, pojmljen kao vrijednost za sebe, kao jasno prepoznatljivo
stvaralačko dostignuće koje je plod samosvojeg čovjeka. Lukić ispisuje stihove koji
pretežito fenomenologiziraju svakodnevicu, ispreplićući opće i posebno, s osobitim
osjećajem za one sasvim obične teme koje nam inače u brzini življenja promiču.
Stoga je lako povjerovati svakom stihu i svakoj slici, jer dolaze iz pjesnikovih dubina,
pročišćeni i spontani, kao i sve što je drago i lijepo, i uobličuju se u jednostavnosti
stila i jezika. A mnogo ih je koji tvrde da je jednostavan stil najbolji, ali i najteži.
Analizu tematskoga aspekta Lukićevog autobiografskoga spjeva valja započeti (a on
će mi to oprostiti) konstatacijom da su proživljena nesreća i spoznaja druge strane
života proizvele u Autora izrazito zanimanje za čovjekov unutarnji svijet i duhovne
tehnike samospoznaje, što je intenzivno proširilo njegove horizonte prema najdubljim
ljudskim osjećajima i unutarnjim duhovnim procesima. Kako i sam kaže, život je
poput stakla, lomljiv je. Ali ne mora završiti kao slomljeno staklo. Jer se životne
krhotine mogu ulijepiti u novi život - samo je potrebno koristiti pravo ljepilo.
Prosvjetiteljsko-duhovna komponenta, želja da u predstavljanju vlastita života bude
istinit, objektivan i kritičan te pokušaj ocrtavanja društvenoga konteksta čine Lukićev
autobiografski spjev posebice zanimljivim prvenstveno u kulturološkom smislu. U
spjevu je prikazano vrijeme i društvo kojima i Autor pripada, vrijeme i društvo u
kojima su se stare, recimo to tako, tradicionalne vrijednosti raspale, a nove nisu
pronašle načina da se nametnu. Iz te pozornosti usmjerene na gotovo doslovno
prenošenje osobnih iskustvenih informacija vidljivo je kako je Lukićevo stihotvorstvo
sociološki i kulturološki indikator vremena. Motivi koji se isprepliću u zbilji u Lukićevim
stihovima nastoje projicirati i izvršiti neke stabilizatorske funkcije, tako da je nova
moguća stvarnost njegova spjeva u tolikoj mjeri nalik na zbilju da je čitateljska
identifikacija moguća. Ta je mogućnost identifikacije provjerljiva na fabularnokompozicijskoj razini kao i u oblicima naracije koja je vezana uz tematiziranje
Autorova života.
No bilo bi limitirajuće zbog kulturoloških zanemariti književne aspekte Lukićevih
stihova. Premda je odabrana forma postavljala pjesniku izuzetno teške uvjete, u nju
je Lukić unio pjesnički materijal koji je po svojoj slobodi oblikovanja i kompozicije
daleko od neinventivnosti i književnog diletantizma, čija je jedina funkcija apeliranje
3
na srca čitatelja. Tekući iz strofe u strofu neusiljeno kao u proznom izlaganju,
oslikava se jedan osobit pjesnički univerzum, utemeljen na pučkom mudrovanju i
univerzalnoj egzistencijalnoj zapitanosti što izbijaju iz dubine kolektivnog iskustva
svijeta, u kojemu pjesnik otima od zaborava njemu drage slike. Lukićev pjesnički
izričaj jest građen prvenstveno na temeljima arhaičnih strukturalnih elemenata,
baštinjenih iz tradicije, ali pored tog utjecaja očit je i pjesnikov individualan poetski
ostvaraj, prilagođen trenutku, Lukićevom spontanom kritičkom stavu spram
društvenih pojava, odnosa među ljudima, ljudskim osobinama i napose prema
samome sebi.
Zbog svega navedenog nameće se zaključak da je ovim autobiografskim spjevom
Lukić dostojno zaokružio svoje dosadašnje stvaralaštvo te stigao do praga novih
pjesničkih izazova, novih ostvaraja.
Mr.sc. Srđa Orbanić
4
UVODNA RIJEČ
Dok sam bio dijete živio sam u prirodi, sasvim unutra u središtu bogatstva
kojeg nisam bio svjestan.
Odrastajući sve više sam se udaljavao od prirode-od Svjetla,
jureći za bogatstvom koje osiromašuje, umišljajući sve veću osobnu veličinu.
Tumarao sam. Tumarajući sudarao sam se s onima koji tumaraju. U jednom takvom sudaru,
pao sam –
tek kad sam pao podigao sam se
skroz
do točke spuštanja na razinu moje stvarne veličine...
...Život je poput stakla, lomljiv je.
Ali ne mora završiti kao slomljeno staklo.
Jer se životne krhotine mogu ulijepiti u novi život
– samo je potrebno koristiti pravo ljepilo.
Između točkica smjestio sam moju životnu priču, u želji da vam ju ispričam na korist.
Dao Bog da mi se želja ispuni.
Marko Lukić
5
1.
Tog četvrtka kišilo je gadno –
dvanaestog studenog devedes'druge,
ne toliko jako, koliko dosadno
močila je kiša c'jele noći duge
ni dana, prijelomnog, nije prestala.
Ulice je dobrano oprala,
u udolinam' potopila travu
i ceste je poravnala lokvama;
teren kao podsjetnik na poplavu
vidjeh, mutno, jer bje polutama
u podne – pusto...ni čudo, i tko bi?
Nitko živ ni glavu da proviri,
svi čekaju vrijeme da se smiri
– skriveni u suhoj, toploj sobi.
2.
Vodnjan, na brdu gradić lijepi baš,
podno brda more kô na dlanu,
pogled puca dalje, na Veli Brijun naš,
al' ga ne vidjeh u tome danu;
ne vidjeh ni mora, sve bje maglovito,
i samo je brdo bilo nevidljivo,
sve skriveno, magluštinom pokrito,
nigdje nikoga kô da ne bje živog…
I tko bi normalan van dok kiša pada,
osim onog koji izać' mora?
Ja sam tako morô izać' tada;
mekan mi bje kruh, a isto tvrda kora.
Vidješe ljudi sve na vrhu što je,
a odraze s dna, ne, to problem moj je.
3.
Sve što ima lice i naličje ima,
bez naličja slike pola fali,
tek po licu bjeh poznat ljudima:
«Gazda Marko» – tako su me zvali,
«ima para», takvog dojma bješe,
uvijek me bezbrižnog vidješe
– drugu stranu nisu upoznali.
Idem tako i pitam se: «Zašto?
– i ja bih se izležavô, maštô»;
ali moram ići posao me zvaše.
«Brojit novce doduše mi paše,
ne i ova kišurina» – mislim:
«Gdje ste sada ljudi, svladali vas sni
– da vidite koliko se trudim?!
6
4.
Svi trubite: Ima gazda love…
ima love, ali i muke ove!» –
sam sa sobom prepirem se tako,
tog mi dana sve bje naopako.
Ubrzavam korak, pojačala kiša,
sa mnom je Matija, moj mališa;
nastojim da sin mi ne pokisne,
ali gledaj, dođe mi da vrisnem:
Na ulici popriječen traktor,
drva iskrcava traktorist, lagano
s noge na nogu, kô kornjača spor,
štićen kabanicom, fućka, sve mu ravno.
Pričekati trebah, ne imah strpljenja,
kao ni volje za provlačenja!
5.
Skrenuh desno ka slastičarnici,
do glavnog ću trga vodnjanskog
– Place, po Trgovačkoj ulici,
dolje do Arke, kafé bara mog
– zatvorenog radi uređenja.
Kiša kô za inat sve oblake izli,
ali iđah, vođaše me misli:
«Skončaj više tako ti poštenja!»
– s majstorima vazda priča ista,
ne nadzireš li ih ni od posla ništa;
zato idem nadzirati, nerado
– i auto sam na Placi pustio:
«Gazda je tu», ne bi l' majstor mislio
i zapeo radit, tome sam se nadô –
6.
i vidio sam plod lukavstva mog
– vidio da u baru svjetlo gori:
«Stolar radi» – sam sebi govorim.
«Neka radi!» Zagledan u izlog
slastičarnice, upitam malog…
ma nije mali samo tako kažem,
vrlo je visok, sad, da ne lažem:
deset mu je, kô dvanaest da ima
– na tatu mu i mamu visina.
Zamišljam vrući burek u ustima:
"Bi l' pojeo burek?" – dakle, pitam ga.
"Ako bi ti jednog i ja bih – dva."
Tek što reče: «Može», unutra smo već,
7
kô da je burek ptica i hoće uteć'.
7.
Servirao nam svježi, vrući burek
gazda Dino, vrijedni slastičar –
tek što nam je poželio dobar tek,
za susjednim stolom, strašna li stvar,
čuh čuđenje smiješno, poluglasno:
«Kako to da gazda tako slasno
dere burek», zamislite, «obični?!»
Naslušav' se gluposti toj sličnih,
ne poželjeh istoj odgovarat',
tek u sebi rekoh: «Nemoj laprdat!
Kad bi znao što me je othranilo
i usta otvoriti sram bi te bilo!»
Sad pa sad smo burek poderali:
"Hajmo sine" – velim – "diž' se, pali,
8.
nema se vremena sjedit čitav dan!"
Vani pada, al' dok dlanom o dlan
u Arki smo. Usput kupim novine,
odgovorim na upit nekog ljudine:
«Kad ćeš doprit»? rekoh: "Jednog jutra
– ne, šalim se, akobogda prekosutra..."
Rekoh tako jer se tako veli,
ali ne mišljah da ima tko što dati,
ili ne dati – jer ja tako želim
tko to meni može protiv stati?
Kad stigoh u Arku baš se razveselih
– majstor radi, nikako prestati;
zamišljen, marljiv, sav u poslu, tih:
«Dobro!» – mišljah. «Šteta ga smetati.»
9.
Ušuljah se, jedva me i primijeti;
ìstom mu ponudih pivo da popije
– čudo jedno, ni za pivo nije:
"Dobro" – rekoh – "idemo šutjeti.
Samo radi majstore, ne daj se smesti,
ja ću tamo u onaj kut sjesti!"
Matija me pita smije l' izać vani?
"Smiješ sine, idi, tko ti brani;
ispod tende budi, nemoj pokisnuti,
u pol tri me zovi, idemo po mamu!"
– već je vani, ne znam stiže l' čuti?
Gledam kišu kroz prozor, kô dramu;
8
dosadna li je, stiša pa pojača,
«Ali nema», mislim, «kuknjave i plača;
10.
da padaju sjekire u Pulu moram…
ma ne da moram, zapravo želim;
ne dam pokisnuti Gogi mojoj, ne dam!»
– ženi s kojom život sretno dijelim.
U Puli je, radi u bolnici,
čekat će me posl'je posla, na ulici.
Dva sata još imam, mislim o kiši:
Smetnja je kiša mnogim poslovima,
ali i poticaj, bar mojim snovima –
podigne me na jedan stupanj viši.
Dok pada rado sanjarim, maštam;
na um mi pade…o, Bože svašta!
– glede bureka bedastoća ona…
Bio bi mi slađi od bombona
11.
u djetinjstvu da sam ga imao.
Sivša, selo vrlo siromašno –
bila je, dolje, pala skroz na dno;
svijet za nju kô da nije znao,
ni ona za svijet…o, bilo je gadno!
Otvaram novine, ne čitam, gledam
obljetnice noviteta svjetskih:
Pa ja to znam, tko da mi raspreda
da tamo u svijetu već godina tih
– dvadesetog stoljeća, šezdesetih,
bješe svega, i ovog i onog:
video i tv, auto i klima…
Ali u Sivši, za djetinjstva mog,
svejedno bilo ljeto ili zima:
12.
«Ajder mi donesi drva naramak,
da naložim vatru i zgotovim ručak!»
– mama zapovijeda, il' nema jesti.
Ostalo mi je to u podsvijesti
i tamo miruje, al' u tom trenutku,
sva mi prošlost pristade pred oči;
slike čiste, kô oprane na vrutku…
O njima pričam, živo ih svjedočim
– baš kako sam ih tada pregledô,
pripovijedam tako, istim redom:
Paralelno dakle s tim svijetom
9
postojao je i petrolejki svijet;
moj sivački, rodni, sirotinjski dom,
u tom je svijetu, mračnom, a opet…
10
13.
Ne imasmo nigdje ničega, ni struje,
kucaj na vrata da te tko čuje,
nisu to vrata svjetska, nema zvona,
ni televizora, nema telefona,
auta, ni ceste, ni drugo ne traži;
ali je bilo puno, puno drâži.
Tek što sam otkrio sam život svoj
učila me mama: «Bresposlen ne stoj!»
«Život je tebe, ti si mene učila;
bez milosti tjerala te sila» –
mamu sam tako dotaknuo mislima,
nježno kô leptir što dotiče cvijeće:
Tvoja je muka temelj moje sreće
– draga mama, u čast ti moja rima!
14.
Kad se pružiš kolika je dužina,
a ne možeš se ni do pola pokriti,
nema druge, samo može biti
da pokrivač đavo ti otima.
Odgojen se čovjek prevaspitô;
sivački vladari vješto se služili,
parolama: «Živio drug Tito!
Bratstvo i jedinstvo! SKJ-u…!» i to
– samo u izgradnji nisu vješti bili.
Bio drug Tito u Doboju jednom,
krasne li slike u sjećanju mom:
svi mu mahali, kô drag bio, svakom
– i mnogima što su se predomislili
pa ga, naknadno, oduvijek mrzili.
15.
Vidio je obnovljene ulice,
zgrade lijepe, sve pročelja nova,
oprani asfalt, nigdje rupice,
ali Sivšu ne zahvati obnova:
Sivša, selendra, ne bje u protokolu;
ni primakla se druga Tita stolu:
kozje staze, sve rupa na rupi,
goli kućerci, pročelja ni vidjet:
«Bit će bolje» – vlast u prazno tupi –
«gradimo novi, pravedniji svijet…»
Tako su, eto, pukim parolama
kanili glad nam zavaravati,
no jer morasmo jesti nama je mama
odredila rano ustajati.
11
16.
Sunce izlazi, odmah za njim i mi
– eto nas u barici, bašči, njivi;
manjak svega mârom namirili:
radili smo po ugledu na mrava,
u boj nas slala mamina priprava
pa smo utakmicu, životnu, dobili.
Mama je imala škole dva razreda,
koliko škole toliko ugleda,
koliko ugleda i novca toliko,
bilo je baš, ne daj Bože nikom!
Za nju je bilo tako, ne i za me;
ona je hranila mnoga usta gladna
– za me je život bio igra nagradna:
Ja, dobitnik, ne iskusih drame.
17.
Nije mama imala izbora;
iz neugledne svoje pozicije –
natjerana nuždom, tâ jesti se mora,
molila je teke veresije,
kod Joze u zadrugi: soli, zejtina
i dosta više, otkuda da se vrati;
zgrij, posoli, kruha komadina:
«Dè umači pa se posla lati!» –
otučkom čepi, ulju valja durati.
Mama Šima je iz djetinjstva svoga
donijela kompleks manje vrijednosti:
hladnoća joj prodrla u kosti,
dok je čuvala kravu bosonoga;
sledila ju studén tla ledenoga,
18.
s kojeg se ìstom otopio snijeg.
Curica (mama) nigdje da se zgrije
osim u lokvi vlastite mokraće,
u ohlađenoj još više drhtat će
i misliti kako ta bijeda nije
za one tamo druge, "vrednije" –
ne nađe se stoga od nje poniznije.
Ponizna, mala, bila je i kad
se njen sin Ivan, moj brat stariji,
zaljubi u curicu u koju se tad'
zaljubi i drugi dječak, «vredniji»
– bolničarov sin, čak…o, pazi sad!
– koji je za njenog sirotoga sina,
12
neprekoračiva veličina.
19.
Rekla je mama tada sinu svom:
«Đe ćeš ti bolan s bolničarovim sinom?!»
Bolničar ima škole, novca, ugleda;
držala se mama svoga, donjeg reda,
iz donjeg reda bundevu je izvukla
i sjeckala ju krmku za melo;
mi, djeca, napali: «Šta je nàm za jelo?»
A mama jadna od muke bi pukla
nema ništa, baš ništa da nam da.
Od muke i jada predloži nam tada,
da pó bundeve što još ne isiječe,
metne u pećnicu za nas, da ispeče;
«Može, može, daj!» – rekosmo uglas.
I ne bje teško nahraniti nas:
20.
za bolje nismo znali, nismo vidjeli,
pa nam bje dobro sve što smo pojeli.
Bundeva ukusna, da obližeš prste,
kad, gle, stižu gosti, kao druge vrste,
a golaći kao što smo i sami,
no tko bi to objasnio mami;
čim ih spazi, da se ne posrami,
da gosti ne vide što jedemo mi,
ručak ispred nas hitro ukloni…
Gosti zasjeli, nikad otić' oni,
dotle je bundeva ohladila,
hladnu ju mama krmku pokloni
– ruku na srce njegova je i bila…
No, da se svaka sumnja otkloni:
21.
mama je bila, da, bila je mama
umjetnica za preživljavanje,
grozno se ona namučila s nama,
al' nas nije slala gladne na spavanje.
Počivala u vječnom pokoju!
Dragi Bože prenesi joj moju
zahvalu na golemom trudu i znoju.
Hvala ti mama za svu žrtvu tvoju!
Na um mi pade zanimljiva opaska:
u kuću nam ne uđe čokolada,
13
kao da j' imala zabranu ulaska;
ni bomboni, nikad, baš nikada.
Kupovalo se tek prijeko potrebno,
nikad ništa po želji, posebno…
Da se kupovalo što se kom izvoli,
u kući ne bi bilo zrna soli!
No, sladili smo se darovima Neba;
bilo je svega, i više no što treba:
22.
Slasne divlje jagode smo brali,
brali lješnjake i šljive ranke,
po živicama maline iskali –
dunje, hrušt i jabuke dìvljake
– sladio nas i dobri stari dud.
Bilo je sporta napose za muške:
penjanje po stablu trešnje ili kruške
– i na orahe, i njih bješe posvud;
i jabuka amidže Blažana –
šarenika, bje nam slasna hrana.
Da smo čekali da nam daju vlasti,
ne bismo, ne, osjetili slasti
i, vjerujem da ne bi, osim tog,
po Sivši ni kišilo. – Sveg' nam dade Bog!
23.
Večer bez struje, kao izmišljena;
skup'le se komšije, na sijelo došli,
muški zaposjeli – igraju prstena
– na skemlije, i svi dobro prošli.
Da im ne smetam, sjedam pozadi
i snimam što i kako se radi,
vidim bome tata šljîvu vadi:
tko izgubi popije od tuge,
pobjednik pak pije od zasluge;
u svakom slučaju pije se, pije,
ide to njima, svaki dobije –
dar govora, jest im priča fina:
svaka dolazi iz dalekih daljina,
Bosna im u priči veća nego Kina.
24.
Žene kao žene drže se strane
i razgovora njima zanimljivih;
uživam, svaka priča mi ostane,
kao spužva vodu upijam ih –
nigdje štiva tako zanimljiva;
14
evo jedne, baš je poučljiva:
«Ijela Netačkina ćijer njijezna,
aman nije od njijezna čoeka
u povjerenju, Albegovka m rekla
– ako ìko zna, Albegovka zna!
Zamolla me da nikom ne kazujem
i nisam nikom, evo samo vama,
ne prinosim što od drugi čujem,
nisam tračara, budi Bog s nama!
25.
Veli da je od njakve barabe…
Netačka ko bìva nije ćela –
sve nije ćela, a eto zanijela;
a opet, ljudi svašta izarábe.
Zato nemojte da b prinosle dalje,
jerbo ne b volla da se oto širi,
da ne ispane da ja smrad šaljem
– svako znade okle vjetar piri,
o otom bruji čitava Netača…»
«Ma ne brini» – vele – «nećemo trača!»
Da se ne otimaju koja će prije,
pričaju sve u isto vrijeme
gdjekoju, gle, ulovi drijemež,
kad se sve sagleda ni čudo nije:
26.
Vani vije snijeg, ciča zima;
mama loži: «Dè ba, drva ima»;
ima i cigara, ne mo'š proć od dima;
ništ' ne manjka, osim zraka u plućima.
Žene odjevene, sačuvaj Bože!
kao da im je led ispod kože,
kao da će u Krnjin, šumu veliku;
sve u istom ne vidim razliku:
Bijele halje, crni gûnji, bènuci;
na nogama uradci vuneni:
čarape i priglavci pleteni;
digle graju, muškarci na muci,
kad Stipo komšija ljutito poskoči
– visok, snažan, prosijed, naočit;
27.
ima ga bome metar preko leđa
– Janju svoju izgrdi, izvrijeđa,
pa mu se kao slučajno omače,
te i druge žene grdnjom dotače:
15
«Ijer ba grakćete ko čavke tude;
vid', svaka melje meljaju svoju,
dè pùšćajte jednoč i nas ljude
da u mijeru pribacimo koju!»
Gle čuda, galama smjesta presta',
prestala bi i da ih bje dvjesta,
tako je Stipo ljuto zagrmio.
Uto je tata tranzistor upalio,
samo malo da posluša vijesti;
smiruje ga: «Dè vrati se sjesti!»
28.
– dok na radiju prognozu vremena
čitaju za Beograd i okolinu –
oglasi se tada jedna od žena:
«Dè ba ćutte molim vas tišinu,
uprav javljaju šta će bit' u nas!»
Nisam pojma imao do tada
da je Sivša tako blizu Beograda –
ne uči nitko tak' precizno, danas.
Muškima ugodno, ne drijemaju,
nije im vruće, ne nose nošnje;
odjeveni kao u jesen krošnje,
kapute skinuli, ni veste nemaju:
gumenjače kao i svi u selu,
nosili i naši gosti na sijelu.
29.
A pušili su, dimili kao
da je cigareta najveća slast;
ja, malešan, cilj sam si zadao
za probu jednu cigaretu ukrast.
Govorio je tata doduše da
cigareta je «obični otrov»,
a lizao ju kô da je od meda –
šuplja mu priča, pripravan sam, gotov
cigarete se dokopati nekako;
i brat bi isto..."O, tako, tako!
Baš fino!» – mišljah. «To je već nešto,
te kao lopov ukradem vješto
od bake Jelice dvije cigarete –
nije me vidjela, ako baš hoćete
30.
nije ni mogla jer se dana toga
zanimala ona oko lijepoga –
bavila se mnogo ljepšim poslovima
16
od brojanja koliko cigara ima.
No, o tom po tom, hajmo mi napolje
– iza kuće, jer tamo smo nas dva,
sakriveni, već gori cigara;
povlačim dim, žurim brže-bolje –
bolje da nisam, skoro se uguših,
zakašljah i natraške se sruših –
padoh u snijeg, mlađan iznemogoh;
u ljutnji dadoh obećanje, strogo:
"Nikad više!"...Al' je snaga obećanja
s godinama bivala sve manja…
31.
Tek što se smirih, čuh viku, dreku;
«Ivane, Marko, ajte u kuću» –
baka nas zove – «dobili ste seku!»
Ivica se pita: «Kakvu sad teku?»
Pogledasmo se, u oka trepnuću
u kući smo, već mi ništa nije:
U kući radost, zadovoljstvo, smijeh;
gdje ne bi bili, rođena je kćer,
poslije tri sina i umrla dva,
dobro nam došla, sretna kuća sva
– sestra Angela, stisnuta uz mater:
«Djeco moja» – baka izvolijeva
– «evo se babi rodla unuka,
možda bùdne kakog maštuluka –
32.
ajte javte amdžama, komšijama…»
Nije nam morala dvaput reći;
povukosmo kô da je motor u nama,
nastojasmo jedan drugom pobjeći;
valja se potrudit, zapet' svim snagama
– dodvoriti se tom, muštuluku:
«Možda nam stvarno nešto i daju?»
– dok radost sijemo po komšiluku,
ka tom cilju želje nam smjeraju:
i zaista, bjehu dobrog smjera –
svak' nam nešto dade, bar kocku šećera
– ali babu Prànju u kut stjerah;
ne imaše sirota ništa da mi da,
ne nađe se u nje niti gìda –
33.
već bolesnu razboljeh ju jače,
ali ju ne čuh da kuka i plače
17
– iz davnine izvuče običaj:
Ako nemaš drugo, imaš pile, hvataj!
Gega, podebela, ali uhvati ga;
nema da nema, riješena briga…
ne da baba obraz, Bože sačuvaj!
– pile ju je, gle, spasilo bruke,
sva zapuhana ščepa ga u ruke;
sveza mu noge, pod rame mi ga stavi
– ponosno me, bez bruke otpravi.
A ja, zadovoljan, važnim se pravim
– kako ne bih, kad me j' otpravila,
s piletom pod rukom…o, da vidiš stila!
34.
Radovah se, jer sam sestru dobio,
i jer mi je u zamjenu došla –
u kući bez ženska, ja sam žensko bio
kušao sam mnogo ženskog posla:
Skupljao papiriće od bombona
što su ih druga djeca pojela,
pravio vijence…vrijednog li djela!
samo ga baka – ne razumje ona.
Kao zavjese vješô ih po prozoru,
a ona će: «To će smetat prodoru
svjetla; mensčini da nema ni zdraka,
a ni vijenci mi nisu baš nješto»...
Činilo mi se da sam ja to vješto,
no zadnju riječ imala je baka.
35.
I cvijeće sam u tegle sadio…
e, tu sam već bio stručnjak pravi,
i po pet-šest put dnevno ga zalio
pa ipak se sve opusti, presavi –
ni jedan cvijet nije mi se primio.
Od malih nogu mesti sam učio,
pòd zemljani vazda posut mrvom,
kako se to radi valja mislit prvo
– na tom poslu sam se namučio:
«Poprşi ga vodom, nemoj prikoviše
da blato ne napraviš, a ni primalo,
da ne digneš prašnu!» – mama glas diže.
Tek što počnem, ona viče: «Alo!
– ne praš s visoka, spusti se niže;
36.
ostalo je mrva, ponovo meti!»
18
«Po koji put», mišljah, «o Bože sveti…
koji put ponovo?!» – eh, kad se sjetim…!
Djed Tunjo komšija-subesjednik bakin,
da ne bude sama društvo joj pravio
– a bio je…da, stvarno je bio
bečka škola, otmjen čovjek – vrlo fin
– ma ne bi taj, ne bi učinio
ništa što nije bonton odredio –
osim, jednom, kad se prehladio;
nos si iščupao, skoro, s njim i brk
– i tada se snašao, izveo je trik:
nos među prste, šmrkalj…kak' se zove?
(nije to rima za moje stihove) –
37.
o pod tresnuo, dakle, što je istis'o
– nogom pokrio, opankom obrisô,
pod polirao, vjetrom zamirisô
i kao da ništa ni bilo nije,
sve je bilo č-isto kao prije...
Mjeseci su prošli, prošla i godina,
za pamćenje ništa se ne dogodi;
a onda ono što život pòrodi
bje lijepa, baš lijepa novina.
Đe čeljad nije bijesna
ni kuća nije tijesna!
– uzrečicu to rekoh bakinu,
isto načelo udahnula je sinu –
tati mom, pa ne bje u pitanju
ima li mjesta u nas i za nju:
Mariju, mlađahnu kćer tetkinu –
38.
mamine pokojne sestre cvijetak.
Marija tetke Ive, curetak;
ìstom joj bje ljeto šesnaesto,
nije dopustila da ju hrani tetak,
otišla u Osijek raditi, eto,
sama o sebi brigu preuzela.
Iz Osijeka je dolazila često
i pred kućom sazivala prela…
Jer ne imahu dvoranu za zabave,
mladi morahu sami da ih prave –
pred svojom kućom svaka cura ona
koja je stasala za ašikovanje.
Jer se o prelu tuklo na sva zvona,
skupili bi se, svi, više-manje –
19
39.
i iz drugih sela momci dolazili,
prela su veliki skupovi bili…
Eh, kad se sjetim! Dosta da se sjetim
i već osjetim, kao da letim
uz čarobne zvuke dvojnicâ, šargije
– kao da sad gledam kako ašikuju,
u Ljubavi svi se vide, čuju –
čuju se pjesmom i kolo se vije.
Ja, malešan, izvirujem iz tame,
čekam da mi tko dotakne rame
i prorekne da ću biti lijep momak –
samo to, pa da glavom dotaknem oblak.
Otišla su prela u povijest davno,
ostala j' pouka naših pređa, glavno:
40.
Za zabavu nije nužna dvorana,
srcu treba Ljubav kao hrana;
no taj je obrok nekako sve rjeđi,
kô da su ga sveg pojeli pređi…?
Ma ne može biti, tà možete znati
da te hrane ne može nestati!
Ljudi kažu da je teško, danas;
a u koje jučer to bijaše lako
i koji život nije lijep, ako…
hajde recite koji, molim vas –
ako je čovjek malim zadovoljan,
ako nema pre-prenapuhan san
– ako znade, ako je u stanju
radovat se samom postojanju?
41.
Idem dalje, sjećanjem odmoren
jačati vlastiti pjesnički korijen
– no, prije ću izreći zahvalu
Aleksandru, mome pokazalu:
Puškine, sine Muze poezije,
veliki pjesniče, velika čast mi je
u tvojoj školi zanat učiti!
Ipak nismo u pravilima isti:
moje je pravilo da nema pravila;
ako je dobra, kakogod se slovila
rima je svoj zadatak ispunila.
Slobodan u rimi kô ptica u letu,
važan mi ritam i poruka svijetu –
usput rečeno. Već sam u okretu;
20
42.
hitam na otok kraj potoka Lukića,
ubirat' plodove Božje blagodati:
mirisat' prirodu – život mirisati,
slušati poj milozvučni, ptića.
Gonim kravu – dalje ide priča –
loše odjeven da te Bog sačuva;
gonim ju, ni nalik na goniča:
«Pusti opanke nemoj i' obuvat» –
mama je rekla, mama pravo ima;
idem u baricu, znači, nije zima.
«Šta će t brez potrebe, neš i' džaba derat!»
– odredila mama, nema pogovora;
njena je zadnja, poslušat' se mora,
a i nemam razlog za što protiv imat'.
43.
Gledam kravu, pomislim u šali
– malo u šali, u zbilji ostalo:
«Frizuru nam isto zalizalo»
(Usput velim, nije da se žalim);
ležaj nam isti: slama je pod njom,
slamarica-slamni madrac poda mnom
– malo ću se pozabavit slikom:
Jedna sobica jedan krevet, svima:
mami, tati i nama malima;
kuhinjicu baka za se hvata:
U sobici pećica, kupio tata –
a veliki krevet i dvokrilni ormar –
napravio, i svaku drugu stvar
– drvodjelja, stolar od zanata.
44.
Neizbježna, često puna bešika
i gotovo je, kompletna je slika.
U kuhinjici iza vrata peć;
ispred, skemlija, sve kô prošlih stoljeća
– u suprotnom kutu stara vitrina,
od naših dragih predaka baština;
na astalu dogorijeva svijeća –
par sitnica – namještaja nema već.
Kràj astala čet'ri štokrle, stolice;
sjedim kraj moje drage krezubice
– bakice moje. Jednom ju upitah:
"Pletenice, il gužvara pita –
što ti je na glavi?" A ona u smijeh.
21
Sjećanje na nju dušu mi grije:
45.
vidim ju; sjedi na sećiji, moli –
sećiji s tatinim proizvodnim znakom;
ah! sjećanje mi dušu razboli:
tebe i tate zaželjeh se bako!
Na verandici zidove krase:
oklagija, sinija i tuzluk
i tu u opisu nastaje muk –
nema više, s temom opraštam se.
Nedjelja je, u baricu se spremam
čuvati kravu, moram, i želim –
i danas, sjetno, s uzdahom velim
da od tog posla ljepšega nema.
Taj je posao zapleten u snove...
to nije posao, užitkom se zove;
46.
biti u prirodi, spojiti se s njom –
može se zvati tek rajskim odmorom.
Užitak mi je mama upotpunila,
dopustila mi da ponesem tranzistor,
nije od te volje baš često bila:
«Poslušaj», veli mi, «oti tvoj sport
– nogomet, i ne troši pakliće…
ugas ga potlja!» – viče li, viče.
«Nemoj ga prikoviše darakat
da ne obotališ štagoderce, pazi…!»
"Idem", rekoh, "možeš prestat pričat,
i ne brini ništa!" – mašem joj, odlazim.
Dosta je meni njen nalog za pokret;
i već sam u trku, žurim, jer opet
47.
si igračke napraviti moram.
Zbogom mama! Priroda me zove;
zovu me: barica i rosna zora
i punoglavci, žitelji mog mora;
zovu ptičje, vjerojatne prinove –
proljetni sklad, odazvat se moram.
Bio sam u prirodi, sasvim unutra
i pravio svakog novog jutra,
što poželio (kad ima, tko ne bi?)
– napravio svake igračke, kô sebi:
Od vrbovog pruća svirale, piskove;
sviraj, pišti, možda te tko čuje,
22
ako i ne baš me briga, tu je
sve što trebam da pokrenem snove.
48.
Čuli su me, i ja sam čuo jednom
mamu, gdje me zove: «Struju smo dobili!»
– koliko radosti, o Bože mili,
daruj je svakom! Ne dao Bog nikom:
Od silne sreće, vriske i pokliča,
da bje niža poljubio bih žicu
i prošao isto, kao što se priča
da je prošao Bosanac u vicu.
No pustimo to, u baricu opet,
idemo u taj dražesni svijet:
svijet potoka i kukaca na vodi,
šume, gnijezdâ, tek izleglih ptića,
šarenog cvijeća, istih leptirića –
gdje život zamre i ponovo se rodi,
49.
poslije zime pramaljeća svakog
iz volje živog Pokretača svog.
Imao sam vazda lûk i strijelu
da se, ako treba, oduprem zlodjelu;
pri ruci mi vazda čepara i praćke
– ne da nekog gađam, kao igračke.
Ma nisam se plašio ničega,
bje li gusto pobjegao bih kravi
– ako baš valja iza brijega;
krava ni da trepne, uživa u travi.
Uživam i ja; dok je pasla krava
i ja sam pasao, da, našla se trava…
kako li se zvaše, ljutica neka
vrlo ukusna trava za čovjeka.
50.
Poslije kiše brao sam gljive,
amidža Ante učio me tom
prepoznavanju koje su jestive,
uvijek, a koje samo jednom.
I puževe…a najdraže mi bilo je
ptićima ispunjati dlanove moje,
bacati ih lagano po travi;
jačat' im krila, pod oblak ih otpravit'.
More moje, Lukića potoče,
spomen na te dušu m' ispunjava,
na teb' se, barice, krasni moj otoče,
23
odigrala velika predstava.
Da mi je opet u njoj zaigrati…
eh, da mi se u djetinjstvo vratit!
51.
Radili smo, brat Ivica i ja
kô i veliki, sve poslove u polju,
nije se nešto nama okoristila;
radna snaga, istini za volju
– učinkovita, bila je mama:
Što bi ona, o što bi ona s nama
onako malima?! Uz pomoć Božju
i njenu muku i golemi trud,
izvukli smo se, nismo vukli uzalud –
stog' nosim u sjećanju mamu i strožu
– kako je koristila svaku priliku
da nas povede raditi, kao –
po našem radu plod se nije ubrao:
sadila nam je tek radnu naviku.
52.
Plodonosnog rujna ljetinu skupljasmo;
okupljeni mnogi, suncem ogrijani,
radišni, vrijedni, rastrčani –
pomažu nam komšije, i mi njima smo;
ako daš i imaš – tako opstadosmo.
I ja sam rastrčan, već mi je deveta,
stasao sam do korisnog djeteta,
sabirem bundeve i grah pabirčim;
noge razderao, time se još dičim
– drago mi što starijima sličim.
Sa mnom je prijatelj, ćuko moj, Bobi,
otkad ga imam prati me u stopu,
tek nije sa mnom u spavaćoj sobi,
čeka da mu dam topli obrok, klopu,
53.
no o tom ću pričati poslije,
kad ispričam što započeh prije:
Dakle u kukuruzu žene trgaju,
one su tome poslu baš vične
i, gle, nisu nimalo sebične,
i drugima, svima posla daju.
Tako, druge šavàriku žanju,
krče put zaprežnim kolima,
po sredini da su blizu svima,
tko će više prvak je u branju.
24
U avliju vozi pa se vrati,
gazda Ivan, isprazniti platon;
mi nemamo novac, al' ne brine on
– trampom će svoj posao naplatit,
54.
naplatit će u plodovima njive:
robna razmjena-ušur, takozvani
– važno je da su plodovi obrani.
Večerasmo – uspješno, od prve;
a poslije večere, ljuşidba –
svi na avliju, kukuruz lju...ši...ti…
ma, neću izvornu riječ pokvariti,
u Sivši se kaže ljuşiti, bâ!
Al', kako se čita to: ş, dakle, kako?
Nema načina da objasnim, nikako;
za taj glas nema znaka abeceda,
Sivša ga s koljena na koljeno predaje;
i gro¸ze smo jeli, i to vam pišem
prema usmenom besjedu Sivše.
55.
Ušurom smo, kad smo već kod toga,
plaćali valjda sve osim struju
i mrve što se u zadruzi kupuju;
plaćasmo tako i mlinara staroga,
za meljaje žita i pšenice.
Gle, sličice kao snohvatice –
kako sam zimi proizvodit' probao:
kuhao tarabe i savijao ih;
nije mi išlo, posao mi propao,
baš nisam dobio skije od njih –
ni za sebe, a kamo l' za prodati,
ali je zato dobro išlo tati:
pravio mi je odlične sanjke.
Odjenuh na se podrtine svake,
56.
tih dronjaka svakakvih je bilo,
sličio sam na poljsko strašilo,
ali zbog toga sram ne osjećah
– po cijele dane se prašilo;
ni prevrtanja mi ne zadaše strah,
rijetko obdan u kuću ulažah –
što bje stvarno, kao da se snilo.
Sjećanje na moje djetinjstvo za
moje roditelje sjećanje je na
25
njihovu muku i trudna vremena,
bijede, siromaštva i ta ih groza
nije privlačila, da ga se sjećaju.
Ja ga se sjećam kô života u Raju,
živo se sjećam kao da sad traju
57.
razigranosti i nestašluci
pa i oni što i nisu fora,
kao kad se Anđa našla na muci:
skrivena čučala iznad lavora;
iz vica sam imô strašilo u ruci –
ja, autor mnogih pošalica –
skrivala me mračna okolica;
u sokaku čučah, čekah do trena
dok iz kuće ne izjuri žena,
da prostite sila joj velika.
«Dobro je», mišljah, «to je prilika;
draga komšinice, ništa se ne boj!»
U zahod bi, poljski, podaleko joj;
kud će jadna, što će, jao si ga njoj –
58.
utrča u šupu, vrata otvorena,
upaljeno svjetlo scena osv'jetljena;
«Pa to je prilika kao stvorena!»
Šupa mi baš onako sučelice:
«Moram te», mišljah, «pripast, komšinice!»
Anđa već nervozna hvata se lavora,
sila je sila, nekako se mora;
tad' nastupih ja…e, jest mi fora!
Bundevu svjetleću dignem iznad glave,
zagrebem put i krenem prema njoj,
kô goreća lubanja, o Bože strave!
Anđa poskoči i reče: «A, joj!»
tek čučnula, tek se namjestila,
da se barem sile oslobodila:
59.
«Miso sveto!» – dade se u bijeg,
dva koraka i već u kući je,
iza nje osta' tek mokroga traga…
Nećete mi vjerovat, neugodno mi je –
ne vjerujem ni ja, mensčini da nije,
nije mi ova (ne)zgoda draga,
nisam ju želio tol'ko prestrašiti,
htio sam se samo malo našaliti –
26
neukusna izvedba, loš komedijaš;
žao mi je Anđe! – a i nije baš.
I dok sam ja vic na šalu slagao,
živeći kao ptica slobodan,
mama je živjela iz dana u dan
grčom okovana – nisam osjećao.
60.
Neki čovjek pšenicu nam vršio,
svakog ljeta – sa strane sam pratio...
Jednom ga je mama pitala: «Je li,
kolki će ušur bit?» On njoj veli:
«Dè ba svoji smo, nećemo se čuti!»
«Izvini čovo, nemoj da se ljutiš;
kad izvršiš da ne budne bome,
ono: ko će kome, nego svoj svome –
reci mi prija da znadem na čemu sam!»
Dotle ja ležim u pljevi, uživam;
zatrpan sam, skoro pa me nema;
polu skriven snimam ispod oka,
čujem mamu uzdaha duboka,
snimke šaljem, u pamćenje spremam.
61.
«Kako oćeš!» – čovo reče svoje,
a mama će: «Tako mòre, pravo je!»
– sretnog li mene, slikom sam odgojen!
Slika mijenja tisuć' riječi, kažu;
pokazala slikovna ne lažu:
Ima tih slika, ima – i sličica,
jošte puno u sjećanju mome;
puno šale, puno, puno vica
i užitka – dao Bog svakome!
Svakom djetinjstvo kraj Lukića potoka
bilo je lijepo, čarobno, krasno;
al' nitko tko živje tu i doba kasno,
živeći na rubu, oskudna obroka
– nema lijepog u sjećanju, jasno.
62.
U školi sam, idem već odavno
i ide mi, sve mi jednostavno;
slažem samu peticu na peticu,
«Što nije jasno pitat sveznalicu»
– ponosno me zadirkuje baka.
I o mom iskustvu ponavljača đaka
ispričat ću, kad dođem do toga;
27
idem redom – gle, mene stručnoga:
Učitelj m' pročisčti jezik zastarjeli,
riječi književne m' u rječnik useli
pa sam izjavio, onako znalački,
da je jezik mamin «glupi, seljački».
Ishitrena izjava, nije baš tako,
treba sagledati povijest, dakako:
63.
Bosanski vladari, blâgo, odnijeli,
a donijeli riječ, svoju, bezbeli;
ima u Bosni raznoraznih …izama,
sve domaćih – «naših» stranizama;
gle čuda, riječ čudom postade:
što je tuđe postalo je moje,
prirodno moje sada strano je;
izvorni jezik u pov'jesti zastade…
Priča je bosanska, svjetski dizajn;
zvuči lijepo bolan plàho fajn.
Ima te riječi, nema o'kle nije,
ostala nam jedna i od Italije:
riječ piat, stručno ju obradismo,
te lijepog pijata dobismo –
64.
tanjur, a i tanjir znači pijat.
Bome meni bijaše svejedno:
pijat, tanjir, tanjur, kad ne vidjeh dno,
jednako žarko željah ga oblizat'.
I nisam imao problema maminih:
jer sam vidio isto ništa u svih,
ne oćutjeh se manje vrijednim –
nikad ni od kog ni mrvicu nižim.
Kao i drugi, na Stublo sam išao,
izvor vodu daleko od kuće,
ni ja nisam blato zaobišao,
blatnjav put, lijevo, desno, kud' ćeš?
Mama viče, vrijedi poslušati
ako li ne, po vodu mi se vratit:
65.
«Na obramenci dones vode ladne
dva ampera, nemoj da b prolio
kad ti čizma u blato zapane,
mijerno čupaj, da ne b prinaglio!
I požur se, usput se ne zabavljaj,
da rad tebe čeljad ne b žeđala,
28
u kuć nema vode više ni gutljaj!»
– tako me je vazda otpravljala.
Tamo pokraj Stubla imao je dom,
mladić, Ante Kutlo, imenom:
vrlo snažnih ruku, crne kose
i brkova crnih, brižno njegovanih
– jači od nevolje, bje izdanak onih
koji svaku muku stoički podnose.
66.
Bio je Ante čudo od čovjeka,
prebolio dječju paralizu,
ipak nije priznavao krizu,
iz usta mu se nije čula dreka –
ne, on pomoć nikad ne zatraži:
«Treba l' tebi pomoć, samo kaži?!»
– to radišni Ante Kutlo veli.
Često smo se na izvoru sreli,
sjećam se mnogih susreta veselih,
kržljavih nogu i Antinog hoda:
nanule na rukam', tur kožom opšio;
rukama trup, kô nogama nosio.
Kô da ga nevolja ni dotakla nije,
sve sâm ùradi i svud stići ùspje.
67.
Bio je čovjek nevidljivih rana,
vrlo radišan, od posla za dana;
no čim bi smračilo, mjesec izašao,
izašô b' i Ante, taj je obišao
mnoga sela, prela i sijela;
živicu je mnogu preskočio –
ulogu nogu rukama dod'jelio
– što nàumi, duša mu vidjela.
Kao da je imao ugrađen motor,
neumorno radio je tako
marljivo i brzo, reklo bi se, lako;
zaradio za auto i traktor
i još ubacio u brzinu višu,
pretvorio se u velikog radišu:
68.
Kuća-njiva – vazda, unutra-van
od jutra do mraka, iz dana u dan;
godinu za godinom, neumoran –
sve dok nije gore, k Bogu, pozvan
– malo prerano, vele. Bože moj!
29
otišao čovjek u vječni pokoj,
otišao da mu, Ti otareš znoj.
A ja mu podigoh spomenik od rime,
jer je čast i zadovoljstvo moje
doprinijeti da preživi ime
Ante Kutlo, primjer borca bio je –
bio je svjetlo što svijetli svoje
učinke, i tuđe... Osvijetlio
invalide, stvarne... On to nije bio!
69.
«O, nevo Kajo!» – telefonom, brdskim
– dogovara mama sa strinama
i Pavlotku kumu tako doziva,
da idu na Usoru, preko njiva,
s prljavim bijelim haljinama –
tko će ih vozit, da, kako će, s kim?
Zimi ih vozi gazda Ivan, komšija,
ne i tog dana – zašto? ne znam ni ja.
Tog čovjeka malo čudne naravi
već spomenuh, red je da predstavim:
gazda Ivan, komšija je bio,
bez osmijeha kao Baster Kiton,
konji jure, s njima vazda i on,
od zore do mraka ih je gonio.
70.
Gonio njih, a s njima i sebe,
nije bio nijem kao Kiton što bje,
kočijaš je, kočijaš zagrebe…
Konji puno jedu u tom problem je,
to ga brine i mršti mu lice:
Ako malo jedu malo će i dati,
valja im trbuhe dobro natrpati
da puno rade, il' nema računice.
Računica ga je tjerala da radi:
«Nemerem tek tako vrijeme gubt,
nema se kad bolan sjedt i dangubt!»
– u sjećanju mi kako bradu gladi;
neobrijan bio je, mršav, koštunjav –
radišan, uvijek u poslu sav.
71.
Nikad on nikom ne učini nažao,
po dobrom ga i ja pamtim, eto,
djed Pajo me je jednom pozvao:
«Na krušku se penji, oberi sve to
30
– jedi, nosi, kad je djed žalio?!»
Kao rođenog djeda sam ga volio;
kao da ga sad gledam: živahan, nizak,
kosa mu na glavi, kačketa ne skida,
naočale ne treba, dobrog je vida,
tek ponešto sijed, korak mu još lak.
Komšija Ivan banu ispod kruške
hladan kao zmija, što se ono kaže,
ali bezopasan poput bjelouške,
djed ga pita: «Ròde, da l' se slažeš
72.
da òjtra ispregneš jednog konja,
da na njem dječka teke progonjam?»
Postavljao mu je i prije toga
pitanje isto, nekoliko put,
ali mu nikad ne bijasmo usput:
«Nema se kad, šta ti je zaboga?!»
Nije popustio nikad ni mrve,
a toga jutra pristade, od prve:
«Nemojte zadugo, nema se kad»,
«Nećemo dugo, dè ti sjed' u lad…»
Diže me na konja, djed, pridržava:
Koja snažna leđa! – rekoh, gubeć' dah.
Snimam sebe, konjanika prava –
oduševljen sam…o, kako uživah!
73.
A na Usori, priča ista kao
u pjesmi: «Biljana platno beleše».
Studên ljutu pjesmom pregrmješe,
poskakuju…tko ne bi skakao?
Sve smrznuto, inje na granama,
«Prirano brate, oktombar je tek,
a tolko ladno da se smrzne čoek»
– negoduje više za se, mama.
Koja korist što su odjevene,
kao da su krenule na sjeverni pol:
«Ova zima unilazi ozdol,
ispod àljne» – zapomažu žene.
«Džaba što smo vako zamotane» –
veli kuma – «dojde mi da lànem».
74.
Ne pomaže kuknjava, jauci,
vunene čarape, ni marame;
gumenjače, gunji, ni benuci,
31
ponajmanje psovke i galame.
Kuma veli: «Bože mi oprosti,
zima mi je unišla u kosti»;
a strina će im, Kata, na sve to:
«Šta vam je ba žene? Mìso sveto,
ìjer plačete, goríkarce glave;
dàće Bog dobro, dosta kuknjave!»
– povikom ih kao iza sna prene,
prkoseći zimi sve se smije
pa kuknjavu na pjesmu okrene:
«Čim zapjevam odma lakše mi je…»
75.
Nehumano, iz daljeg kad gledaš,
izbliza se bolje razumije
ljuta muka i u muci smijeh –
prkos-pjesma ne dâ da se predaš.
Studen je s pjesmom podnošljivija;
«Fala Bogu, nije ni to svaki dan;
mora ba malo i potrpt isan!» –
optimizam me malo kao ugrija.
Strina Kaja ga je odaslala,
u ledenoj vodi dok je prala
i lupačom haljine lupala –
opuštena kô s proljeća, pjevala.
Pjesma je lijek svakoj nevolji,
život je uz pjesmu ljepši, bolji;
76.
dok je pjesme muka ne ujeda –
pjesma blâži i smiruje nemire,
bure se stišaju uz pjesmu, smire;
baš sve uz pjesmu dobro izgleda.
Gledam ribe u vodi, plivaju
i čudim se kako nisu smrznute,
kamenjem ih tjeram, žene ljute:
«Dobar budni!» – viču, dižu graju –
ne razumijem, tek znam da ne smijem:
"Dobro!" – velim, kamenčiće krijem
– povuklo me zadovoljstvo, užitak.
Zadovoljstvo dušu kad ugrije,
tad' ni studên tijelu prijetnja nije
– tada baš svaki zadatak je lak.
77.
I sa strane na kojoj nisam bio
kao i s druge, priču sam snimio.
32
S obje strane snimku pregledavam:
i dok vam pričam o užitku mom,
pred očima mi – na tijelu promrzlom,
mamine ruke, crvene kô sram.
Prala je u kući rublje šareno,
brat i ja joj izvor vodu donosili;
za nošnje-bijelo, bakino i njeno,
trebalo je više no smo kadri bili.
Morala je na Usori bijeliti,
kao Biljana na Ohridu što je –
pjesnik ju-Biljanu, rimom okiti,
i mama uđe u stihove moje.
78.
Kao i uvijek i bilo kuda,
pratio me moj vjerni pas, Bobi,
i na Usoru – nikakvog čuda,
nadao se topli obrok dobit.
Siromasi psima mnogo ne dadoše,
hrane je bilo jedva za čovjeka,
kroz godinu mesa ni za lijeka;
biljojedi nuždom postadoše
ne baš gladni, al' ljudi od posta;
štogod da ima, «Daj!» – nikad dosta:
Dva-tri zeca, malo piletine,
jedna svinja tijekom godine,
koji puž, golub i, mesa nema više
– glavninu jelâ bašče namiriše.
79.
Tako ni ja nisam omrsio;
pojeo bih mesa, ne da ne bih htio,
ali se u našoj kući mrsilo
samo nedjeljom, kad nas je pohodilo
puno gostiju; mnogi gost nam stiže
– pomišljao sam: «Stiže da obliže
prste po mome mesu-krtini,
a ti Marko deri po slanini!»
– to mi nešto baš i nije išlo
pa me je meso, uglavnom, zaobišlo.
Nisam se radovô svinjokolji stoga,
ìstom me je «miur» zanimao,
oprao bih ga, lugom protrljao,
napuhao i dobio dobroga...
80.
to jest, dobar balon-godišnjak, sam dobio
33
– neki drugi balon nisam ni vidio.
I, jednom godišnje, baš toga dana,
pojeo bih preveć svinjskog pirjana,
a to za me bje preteška hrana;
želudac mi nije navikao na to –
teškoće s probavom imao sam zato,
no teškoće rješavah, bez muke,
dakle, uz pomoć mog Bobija, ćuke:
Kak' je iz mene, da prostite, curilo
pašče je tako ispod mene čistilo,
sve počistilo…i tako dalje,
da ne ulazimo smradu u detalje,
ne bi to baš ni pristojno bilo.
81.
Tôčku, baciklu – kako li ga zovu?
Ma, nije toga u Sivši bilo
pa se ni ime nije utvrdilo
– ne odoljeh, kao izazovu...
Dè zamislite, o, zdravi da ste,
koliko smijeha, koliko radosti!
U vlastitim oč'ma ugled mi poraste
kad naučih vozit ne polomiv' kosti
– a toliko put sam s njega pao,
izrezbario noge i lice –
nije ni čudo: s pó sjedalice
i bez guma, i lanac je padao…
"Ma, kotrlja se", rekoh, "dovoljno je!"
Bilo je dovoljno za prohtjeve moje.
82.
Pronašao sam ga u magazi
gazde Ivana, gazda je, inače,
onaj što ima konje i kaljače;
a kaljače su, počuj ovo, pazi!
zatvoreni opanci, koji koštali
su tek mrvu više od otvorenih.
Mrvu više nikad nismo imali,
pa tako niti ne obusmo ih.
A bili smo…ma, tko bi rekao?
u selu među mogućnim, kao!
zapravo bili smo među sretnicima
koji su primali gotove pare,
no kratko trajaše naša gotovina,
ostajasmo kao oderano jare.
83.
34
Dok bismo platili sve daće – nedaće,
vratili pozajmicu fratrima
i u zadrugu, na dug što se uzima,
ne bi ostalo ni p od plaće.
Tata je gledao odakle je vedro,
sanjao je vrh, prikovan za dno.
Živjeli su ljudi i oni, ne mareć'
što nisu gotove pare imali,
ne nađe se nitko da im se sažali.
Àko! Nisu imali gotove pare,
nisu o njima niti ovisili,
imali su peći, furune zidali
sami sebi – tako su zimili,
snalazili se kako su znali.
84.
I kućerke zidaše po receptu svom:
umjesto cigle ćerpič obični,
umjesto crijepom pokrivaše slamom,
ali su imali krov nad glavom –
svojih glava ljudi, ponosni i dični!
I drvca šibice c'jepaše na pola
samo da šibica duže dura,
visoka im bje životna škola;
svi ju svladaše peticom, hura!
svi ju svladaše, nitko pao nije.
Otišla furuna u povijest prije
četrdeset godina, otprilike;
ostala jedna, podsjetnik mi je,
makar i tako, sa zida, sa slike.
85.
Bratić Usorski, svjedok vremena,
usorsku zimsku idilu naslika:
svjedoči kako uloga velika
u nekom dobu bila je njena.
Odigrala j' furuna svoju ulogu
izvanredno dobro, hvala Bogu!
Neki čovjek televizor kupio,
prvi u selu, možete misliti
i čitat' možete što ć' se dogoditi.
Otvorio prozor, u sv'jet povirio!
Komšije i drugi, svaku večer,
dolažaše k njemu kao na misu,
da vide čudo što još vid'li nisu.
Domaćin tako popularnost steče,
86.
35
a ruku na srce to je i želio
pa se nije gužvi protivio.
Baš u to vrijeme, čudo malo veće;
čovjeka slikaju, po mjesecu šeće:
«Jam'ba ljudi moji, privara je to;
đe će čoek na mjesec, Miso sveto?!»
pade procjena na brzinu:
«Mlogo lažu brate, lažu dok zinu!»
tako je to otprilike bilo.
Òkrenu se Sivša svojoj muci
i trudbeničkoj svojoj nauci –
kao da se ništa nije dogodilo
jer sve vijesti dalje od Netače
neopipljive su i ništa ne znače.
87.
Neka prljava bijahu vremena
pa ni ljudi nisu bili čisti…
nema kupke, uzalud ne išti;
kakva vremena takva higijena
– nitko te ne čuje samo ti vrišti.
Učitelj nam često u glave stavlja
kako je čistoća pola zdravlja:
"Što vrijedi da nam to stalno ponavlja?"
pitao sam se. Što vrijedi kada
stari šuplji lavor moja je kâda,
lavori šuplji krpama čepljeni.
U uvjetima tim, u toj higijeni
življah i rješavah pitanja druga:
kako se liječi svrab ili šuga,
88.
kako se riješiti dosadnih uši?
Kako su me podvojili u duši?
Vodili me roditelji jednim smjerom,
učitelj me povede u suprotni kraj;
doma se živjelo u skladu s vjerom,
u školi bez Boga, pa ti d'jete biraj!
«Ako neko zna učitelj zna!» –
mislio sam…čak siguran bio!
«On je najpametniji, ko da ja ne znam!»
Što sam u crkvi i doma učio
baš mi nije bilo uvjerljivo –
ipak, tog učenja nisam odbacio
ni učiteljevog sasvim prihvatio
i ni studen ni vruć jurnuo u život.
36
89.
Neimaština je učinila svoje,
porasla djeca porasle i potrebe,
primanja ista, daje sve od sebe
– tata – ali malo, vazda malo je
– malo baš, kolikogod nam dao.
Ali ja o tome ništa nisam znao:
što ne imah nije mi ni trebalo,
što baš trebah nekako se namaklo.
Siromaštvo nije me ni dotaklo:
«Imamo sve!» – mišljah. Što je d'jete znalo?
Djetinjstvo moje lijepo kô san –
ne pamtim grč, niti prizor ružan:
mama i tata primjer su mi pravi
da i kad nema, ima – u Ljubavi.
90.
Ne vidjeh boljeg, samo lošije:
vidjeh stanje, braće, Joze i Andrije
i ne samo njihovo, još ih je bilo,
samo mi se na njih pero naoštrilo,
ali, o njima ću pričati poslije,
da vas uvedem u priču, najprije:
Krasno bje, velim, djetinjstvo moje
– meni, za razliku od rod'telja, koje
je mučilo, sve – život im bje obojen
mukama, valjda, svim što postoje.
Vazda im je muka bila na programu
iz dana u dan, od jutra do sutra,
razaralo je tatu i mamu,
razdiralo duboko iznutra –
91.
pitanje, od čega živjeti dalje?
Dotle sam ja u prirodi, zabavljen;
djetinjstvo mi bje bezbrižnost, zabava
– osim jednog… Čemer oživljavam!
Baka i mama beba četrnaest su
vratile gore, na Božju adresu:
Smrtnost beba velika je bila –
velika, u Sivši onoga vremena
– nije čuvala trudnoću žena,
sve je teške poslove radila:
Radi, crnči, želiš li opstati,
to je sve što žena treba znati;
nema drugog znanja, vrhu toga
– sve što ju snađe volja je Boga,
37
92.
Božja je volja ako umre dijete:
«Dàće On opet-drugo…» (Razumijete?
Od neznanja nema većeg mraka!)
Život promatraju, iz prikrajka;
u životnoj utrci nespretni
(nije spretnost u mišićima,
spretniji je koji znanje ima)
siromasi, tihi, neprimjetni,
radili su što su mislili da je
dobro, u mraku – tko za njih još haje?
Mnoge bebe, mnoge, zdrave rođene,
naknadno su smrtno oboljele;
bez lijeka i pomoći, žene
«Božjoj volji» su ih prinijele.
93.
Šezdeset'sedme, u studenom mjesecu,
opet je smrt banula na vrata
mog doma, dakle, došla po mog brata
– Matu, tek rođenog – kosila je djecu.
Tata na terenu, na mami sav dom,
sto zadaća riješiti mora;
gdje bi ona, iscrpljena porodom
odnijela bebu kod doktora –
kilometre pješke, nemoguće?!
Tim prije, velim, što joj je kod kuće
još jedna beba, blizanka rođena
s bratom Matom, druga sestra, Jelena.
Uplakana mama gleda što će, kud će
– to se zove nemoć, gle dometa njena:
94.
U nemoći svijeću izvukoše,
mama i baka, što su mogle drugo,
nego tugu okončati tugom –
opet, po ne-dobrom, uslijedi loše?!
Iznad glave Mate malenoga
dogorjelo je puno, puno toga –
dugo je gorjelo, devetnaest dana,
i – krâj priče, kuća uplakana:
Skončao je, umro Mato mali,
iz komšiluka odmah pritrčali:
«Božja volja, Bog je tako ćeo!»
– zborili su dobrohotno, iz mraka;
utješene možda su mama i baka,
38
nije tata, na glavu mu se popeo
95.
izgovor taj: «Kakva Božja volja,
to je muka i ljuta nevolja…?!»
grmi, psuje, komšije ga čuju
potresen je, ljut – ugrizô bi guju.
Čini se da s pravom priče kruže,
da je Sivša politički kažnjena,
u Sivši hitna nije viđena:
«Ako trebaš pomoć, snađi se druže!"
"Kako da se snađeš, da čovjek poludi
– nemaš ništa kakogod se trudiš!"
Dok tragaše za slamčicom spasa,
Sivačani, tiho, ispod glasa
vjerovaše da je vlast na njih ljuta
jer je mnoštvo sivačkih regruta
96.
u vrijeme mraka i crnih zlotvora –
strašno vrijeme drugog svjetskog rata,
vrijeme noža i krvavih odora,
kùpljeno u vojsku NDH Hrvata
– kao da je to bila stvar izbora!
Kô i sva Bosna, Sivša okupirana:
tih joj je godina, tih paklenih dana
mladost nemilice u pakao slana –
iz pakla nije ni u lijesu vraćana:
Moj stric Marko, devetnaest mu bje,
òstavi kosti, pogibe mlađan;
za koga li, gdje i u koji dan –
protiv koga, zašto, tà nikog on nije…?
Nije dobila ni lijepu riječ,
97.
ni doznala za grob svog sina –
baka, ali bje kriva pobjednicima,
jer joj sin pogibe na stran' poraženih
– i to je, kao, neka pravda, pih!
Tako je to od pamtivijeka
i dovijeka tako će biti –
takva je pravda čovjeku od čovjeka,
hvala Bogu, vrijeme će iscuriti:
na kraju vremena, vjera nam i nada,
da će nas dočekati Božja pravda;
obespravljene Bog će namiriti –
to ne velim ja, Isus nadu sklada:
39
Gladni pravednosti će se nasititi.
Strpiti nam se, samo, i pripraviti.
98.
Tata je imao jednu želju samo:
da nas preseli bilo, bilo kamo,
gdje je mekan kruh i nam' dostupan.
Prva mu je želja Slavonija bila –
nije imao novac, nerealan san –
realnost mu drugo ponudila:
Da se nastani kràj Usore, niže
na Tešanjci bar asfaltu bliže –
pa i za to je neki novac trebao –
gdje ga steći? U tuđinu je morao!
Išli su ljudi u Australiju
onih dana, kao da preko tu je;
trbuhom za kruhom da se ne gladuje:
Odveli tako Jozu i Andriju
99.
roditelji im, u budućnost svjetliju…
Jer su njihovi školarci mali,
jedan drugom, na očigled sviju,
kao štafetu jaknu predavali
– oba u školu, o muko ljuta!
a jedna jakna, mijenjaj na po puta,
onako javno baš da svi vide –
koščati, mršavi, pothranjeni…
ma, briga njih, oni se ne stide –
roditelji su im tako posramljeni
da im je dosta, tako više ne ide…
Stoga prodaše sve i otiđoše;
više nikad natrag ne dođoše –
korijen im se naprasno prekide!
100.
Tata moj, Ilija, odlučno je rekô:
«Dobro m' je i ovde, šta mi fali bolan,
kod kuće barem imam mijeran san
– Australija je previše daleko…
ne idem nikud!» Eh, da nije primoran!
Nije mirno spavô i on je to znao,
zavaravao se, sam sebi lagao –
pečalbarski kruh, sa sedam kora
morat će jesti – nema izbora.
Na svakom koraku razlog susreće;
naročito zbog nas, djece, mora:
40
što smo viši, želje nam to veće
eto, ja, dvanaestu uzimam;
drugi mi pogled, za drugo se zanimam:
101.
pomalo se za curicama okrećem
i želja mi da budem primijećen,
opanke i dronjke ne bih više,
ne bih više tjerô modu Sivše.
Sve to tata zna, zna i uzdiše –
mrvu sreće, barem mrvu ište;
kakva pusta sreća, nema toga, ne –
nije sreća list da nam padne s grane,
ne, nema sreće bez vlastitog znoja.
Tata je, za se, od muke zapjevô:
«Pokreni se sirotinjo moja!»
to je u njem fitilj dogorijevô:
«Nema za me života u Jugi,
aman ću morat kud i tolki drugi…»
102.
Ljudi odlaze u Njemačku, sve više –
zapadnu Njemačku, marke zarađivat:
«Dobar je Švabo…svršio je rat!»
vlasti se ušima poklopiše,
no, dobro, barem međe otvoriše,
bar pustiše ljude u zemlje druge,
da potraže kruha izvan Juge.
Otišlo već pola radne Sivše;
ne bi tata i to mu je daleko –
uzalud si je obećao, obrekô:
«Ne idem i kvit, rađe ću prosit!» –
odlučna zakletva, oštra kao zakon;
svašta bi bilo kad bi moglo bit'
da je on sam, e, da je samo on!
103.
Želio j' ostati s djecom, ženom, mamom;
ali jer mu Ljubav bijaše s pokrićem,
za svoje najdraže, da spasi dom –
ode u potragu za sretnijim žićem.
Nužda otupi oštricu zakona;
nužda zakon m'jenja, svašta može ona:
«Učte djeco", reče nam, "učte molim vas!»
tužno on to reče, zadrhta mu glas:
«Hoćemo tata!» – obećasmo uglas.
Brza obećanja, ispunjenja spora.
41
Otišao je da nas ne mora
slati na zanat kod Alje prosjaka
da bismo mi ulovili korak,
sa svijetom. Zemljica mu laka!
104.
Vraćao se često i sve češće,
redovito podnosio izvješće:
«Svega ima, po sklizanoj cijeni,
bome Njemačka je dobra pijaca
pa izvadi darove, svima, razbaca;
baka sretna: «Sine, blago meni,
ti se pomijerio što s moro otić!»
«Šta ću mama, ovi moji tići
skapali bi od gladi da otšo nisam.»
«Znadem sine ko što znadeš i sam!»
Dakle, iako je s drugom adresom,
ostao je na položaju istom,
u obitelji, glava kô i prije –
ništa se tu promijenilo nije.
105.
Otišô je, mlađan, u Njemačku,
zaraditi da se malo oporavi –
da kupi djeci robe, koju igračku,
pa s tuđinom da se što brže pozdravi.
Rekoše da to je privremen rad,
nešto dugo, predugo je trajao
i još traje…ma, tko bi rekao
da privremeno neće proći do sad?
Zaradio je tamo mirovinu,
uživatelj njen dugo je bio –
i umro je. I država Jûga minu;
a privremeni rad je, preživio,
da, još ljudi, jesti navađeni,
idu u Njemačku na rad, privremeni.
106.
Za svetog Antu, ljeta sedamdesetog,
nagrnuli Sivačani na misu
jer ništa, vele, napravili nisu
ne čuju li čitanja parokovog.
A on, župnik, proljeća je cijelog
skupljao dare za crkvene potrebe,
no skupljanja ne imaše plodnog
dok ne dođoše, da nadmaše sebe,
gastarbajteri, Jugošvabe naše.
42
Župnik čini kako njima paše:
sve bi dali oni i više od tog
samo ako ima oglasa javnog:
«Valjan dar je samo dar oglašen…»
kaže riječ vjerovanja njihovog!
107.
«Ne vrijedi davat ako nema zvona
da odzvoni vrijednost poklona.»
Dakle, ispravnost uvjerenja svojih
iščitaše iz poteza «učenih».
To je, ipak, olakotno za njih,
jer: Bog ne računa vrijeme neznanja,
što ne znamo da jest, i nije grijeh.
Trlja ruke, duša mu se smije –
župnik, čita, daje svima do znanja
što je suprotno Isusovom nauku:
Što dâ desnica nek ljevica ne zna –
čita, dakle, čitanja mu obvezna:
zadaje temu za trač po komšiluku –
kol'ko je tko dao, je l' izbjegô bruku;
108.
je l' se isprsio, kol'ko têži, ima –
daje narodu što narod zanima;
a u crkvi muk, grobna tišina,
ima da se čuje sve, o svima.
A ja mislim, gdje sam to već vidio,
pa se sjetih običaja u selu;
prije neg' bi novu kuću pokrio
sve je bilo selu na vidjelu –
majstor-vikar kô zastavu bi razvio,
darovatelja oglasom počastio:
«E-heeeeeeeee, mašala, mašala!»
(Taj i taj…i taj) «novu kuću gradi…»
(Taj i taj…) – to mu dođe kô hvala
– poimence ga prozove, nagradi;
109.
donio je svega: veša, rakije…»
i tako dalje i tako dalje,
za svakog tako sve u detalje
visoko iznad krova razvije.
U tri sela svak' bi učas doznao
što tko, jest – i što nije darivao.
«Nećemo trača», pukla bi priča,
«ne tiče me se, meni je svedno,
43
al mensčìni da je malo, mizerno
ono što je dao – naki gazda, Čiča!»
i druge tako slikaše, vjerno.
Podudari se, vidi, kô namjerno
i pred crkvom čusmo istu priču;
tko se isprsio, tko bje škrt na Čiču!
110.
«Mensčìni da parok nije prozvo Ive?»
«Nije ga prozvo kad nije ništa dao».
«Jerbo su u Njemačkoj skupe pive».
«A, gluvo bilo, na šta je spao!»
«Živa propalca, kažem ja vama,
nema u njemu vjere ko u nama!» –
ruku na srce stavimo li, i nema.
Ma, samo da izbjegne stup srama,
daje čovjek, od usta odlama.
Prošao odmor, tata se sprema
na put – uzdišući, uzdiše i mama;
rastanak im opet pade kao drama:
opet se muž za samoću priprema,
opet će žena spavati sama.
111.
Bog ju je stvorio, stvorio je ženu
dakle da bude družica čovjeku
– ne za priliku posebnu neku,
nego u svakom – u svakom trenu;
i čovjeka je pripravio ženi
da zajedno budu, nikad razdvojeni.
A oni, mladi, bje im tri'espeta
kad počeše živjet' kô u dva svijeta.
Ode tata daleko od Sivše;
naše, dječje potrebe ih razdvojiše.
Razumjeh li ja, ili i ne baš –
prođe li mi sviješću barem ovlaš,
koliku su žrtvu prinijeli
da bismo se mi, djeca, najeli?
112.
Nije teško na to odgovoriti:
želio sam, uistinu želio
biti dobar, ponajbolji biti –
ali želju nisam marom pratio.
Nije dovoljno ìstom poželjeti,
treba raditi, učiti, stvarat' –
na cilju se onaj neće vidjeti
44
koji cilja bez borbenog žara.
Krenuo sam u peti, na Tešanjku,
tata mi kupio košulju i hlače,
i cipele, u životu prve:
«Da mi izgledaš ko pravo đače!»
reče tata moj, izmoren, satrven:
«Zbogom ostajte!» – gle, opet se plače.
113.
I dok smo: ja, sestre i braća mi
izvoljeli reći naše želje mnoge
i dok je novce ostavio mami,
ostao mu samo put pod noge –
natrag u Njemačku hvatati nove,
jer su otprhnuli njegovi orlovi,
jer se snivaju stvarniji snovi
ako se u pomoć orlove prizove.
U sličnoj se priči vazda ponavljalo:
tata u Njemačku na privremeni rad,
obitelj u Sivši, radi što i do tad':
ori, kopaj, žanji; kravu se čuvalo.
Standard se doduše malo popravio,
tako malo da sam jedva primijetio!
114.
Kobasica u zadrugu stigla,
mama ju je kupovati stala;
svakom bi djetetu tek komadić dala
i komad kruha, bje tvrda kô cigla.
Jer je znala, remene je stezala –
znala je što ljudi u Njemačkoj rade,
da tata nije otvorio banku,
nego crnči – ne pljačka, ne krade:
crnči, za djecu, za nju i za baku –
te je prismok strogo nadzirala.
Ne možeš pojesti koliko želiš –
ni mimo obroka: «Dobio si, briš'!
I sutra ćemo jest', Bogu fala!»
Dobro je to mama, dobro rastezala.
115.
Kobas'a ukusna, prste da poližeš;
žilava doduše, tko za to još mari?
Ja sigurno ne, samo o tom sanjarim,
kobasice kilometar da nanižem –
cijeli kilometar da pojedem sam.
Prvog dana u školi, umišljam
45
da sam zvijezda-zvijezda velika;
sve novo na meni, lijep kô slika
sanjao da ću glavni biti, ali…
I drugi su sve novo imali –
moja košulja, cipele i hlače,
eto baš nikom ništa ne znače;
rafal uvreda na sebe ispalih:
"Samo tebi, sivački seljače!"
116.
Tešanjka je bila tih davnih dana
urbana sredina, raskoš za Sivšu,
infrastrukturu imala je, višu;
asfaltnom cestom bje povezana
s cijelom Bosnom i svijetom cijelim
i djeca su čišća, tome se veselim.
Drugo, nema veze, nisam malodušan
što se nisam uspio popeti malo
na društvenoj ljestvici… «Doći će dan,
drugi put ću!» – ne sumnjam nimalo.
Smiren sam sasvim, više se ne ljutim:
«Za Marka Lukića još ćete čuti!»
tako monolog u sebi zaključih.
Poletan, čini mi se, više od svih –
117.
želim učiti, odlučan pokazati
kako shvaćam što za mene čine,
mama i tata, želim im uzvratiti,
truditi se mislim na sve načine –
a misli mi odvlače pogledi
na slastičarnicu, mame sladoledi –
tu je odmah do igrališta školskog:
«Gle, kako je blizu, spržio ju grom!»
Imam ja, doduše, nešto sitnog,
ali ne da se častim sladoledom;
poslije škole valja marendati:
frtalj ljeba kô družina cijela –
suhog i starog, ne možeš birati –
ipak se i zadnja mrvica pojela.
118.
Potom mi se na Sivšu vratiti,
s družinom – pješke, kako sam i došao;
šest kilometara i doma natrag,
ali to je put koji mi je drag –
46
nikom nije kao teret pao:
taj put nam je nagrada u biti –
vrijeme za odmor, put nas odmarao,
doma sam vazda istu priču slušao:
«Ostàv knjige i posla se laćaj,
da se za dana štàgoderce uradi,
učt moreš pod sijalcom večeras!»
mamina riječ bje oštra kô proglas:
Ako nemaš drugo čupaj pa sadi,
samo ne sjedi, Bože sačuvaj!
119.
Drugog dana, nisam odolio:
probao sladoled, prvi u životu –
u trinaestoj, društvu na sramotu…
kojem društvu, tko je društvo vidio?
«Taj sudić se vraća» – misle na kornet,
mangupi neki, kô, daju mi savjet:
«Nemoj ga pojest!» – probaše me prijeć'…
«E, pa, neće ići, vidio sam već –
vidio sam», mislim, «kako se to jede –
savjeti vam bome ne vrijede!»
te progutah, kao zmija jaje
sladoled i «sudić», i deset bih da je;
ali nije – dobro, idem dalje…
U Sivšu danas, misao me šalje:
120.
Bila je Sivša selendra, bila –
ali je nužda sliku promijenila:
Sivački je čovjek, nuždom natjeran,
trbuhom za kruhom u svijet otišô,
al' u srcu vazda sa svojom Sivšom.
I vratio se, novcem naoružan
i odlučan Sivšu obnoviti –
te je Sivša, danas, selo veselo:
ima sve, sve što bi se prohtjelo
čovjeku da život rastereti.
Vrlo dobrim peti sam završio,
zadovoljio, sve, ne i sebe tako –
nisam zadovoljan, ne, nisam nikako;
biti odličan plan mi je bio.
121.
Stog' obećah sebi, i roditeljima,
da ću u šestom biti đak za primjer –
odličan, kunem se, tako biti ima;
47
no, priča je skrenula u suprotan smjer
i suprotno usmjerena ostala,
sve dok se kao takva pričala.
Dvadeset mjeseci trebalo je, samo,
tati da uštedi, u suradnji s mamom,
i kupi imanje na Tešanjci –
plodna mu štednja bje u njenoj banci.
Sretnog li mene, sretan sam zbog tog:
što ne idem daleko od Sivše,
što neću nositi podrtine više –
što ću poput svakog dječaka, urednog
122.
i ja bit' uredan, bez stida, bez bruke.
Škola mi pod nosom, sve na dohvat ruke;
asfaltna cesta, blata više nema –
ushićen sam, zadovoljan posvema…
To na Tešanjci nekak' mi se doima
kadrim odgovorit svem' što me zanima –
i, ruku na srce, bolje se osjećam
kad oko sebe tu ponudu pogledam:
Ambulantu, poštu, prodavaonice
i kafane neke, gostionice
kino, igranke – večernja zabava;
utakmice u živo, nogometne –
opuštanja uz večernje šetnje;
otkucaje srca radost ubrzava –
123.
ribolov i kupanje na Usori…
o, miline, o, duše mi sretne –
na proplanke žabljačke, vrletne,
idem priču o djetinjstvu zatvoriti –
taj zlatni temelj života mojeg.
Djetinjstvo moje milo bilo je,
kao što rekoh, san izuzetan –
pa ipak pomislih da neću bit' sretan,
kad odrastem, ne budem li spojen,
da tako kažem: čvrsto s bogatstvom,
te se zakleh da će, u životu mom
svega biti, sveg će dostajati –
i konačno, eto, tu ću stati,
neću više ni riječi o tom.
124.
Dugo se zadržah na djetinjstvu mom,
nisam ga uspio opjevati prije;
48
malo ovoga, malo onoga
i gle, koliko je bilo toga
onda kada "ničega" bilo nije.
Idemo dalje, nastavljam s temom;
dakle i ono što je bilo dalje,
dajem vam na uvid, novu sliku šaljem:
Nastala je promjena vremena, tada,
prvi poljubac kad mi zamirisa –
vjetar me od škole otpuhnu za svagda,
te u školi više zablistao nisam:
škola mi prestade biti briga glavna –
školsku mi misô zamijeni ljubavna…
125.
Zaljubio sam se, što je loše u tom?
Eto baš ništa, ni u dobu ranom
(bilo mi je dvanaest ljeta ìstom) –
dakle, uskladi li se ljubav sa školom –
ali ja sam školske obaveze
zanemario, povlačeći poteze
koji jedino imaju veze,
s Kajom – rekoh vam ime moje princeze.
I dògodi se da ona priđe men' –
da, prišla mi je baš kad i ja njoj;
ne mogu objasniti kak' u isti tren,
uostalom zašto o sitnici toj,
kad od tog puno važnijeg ima?!
Isto nam se nađe u mislima:
126.
mijenjasmo pisma iz ruke u ruku
i promišljasmo kako se poljubiti;
sve nešto mišljah: «Valja led probiti»
ali kako, o ljutu mu muku?!
Nikako da složim toj akciji plan;
no, sam od sebe dođe i taj dan.
Nigdje nikoga, gotova je škola,
rekoh: "To je to, sad nastupa lola…!"
Koji lola? Nije bilo takvog;
dijete se prepalo…o, ne dao Bog!
U školi, na katu, ostali smo sami;
prvi ruj sutona večer najavljuje,
u prizemlju još se netko čuje,
što ne igra ulogu u ovoj drami.
127.
Željah tol'ko reć', a samo šutio sam,
49
progovaram tek da nešto kažem:
"Lijepo vrijeme". «Da!» ona se slaže.
I to sam potrošio, a još se nisam
osmjelio, ne… Ali ona jest:
Činilo mi se da padam u nesvijest,
a to je bio tek poljubac željeni,
u čelo ga dobih, roditeljski više,
dvije slatke riječi ga popratiše:
«Volim te!» Sto boja promijenih,
a srce mi iskočiti hoće,
boje se ne vide, sreća, skoro noć je;
ali srce lupa, strah me da će čuti –
sve je krenulo smjerom obrnutim:
128.
"Volim i ja tebe!" – rekoh, pa opet
nastade tajac, tko bi što reć' smio?
Kaja šuti, lola zanijemio,
kao da je zamro čitav svijet…
Prva ljubav, u vremena slavna,
kad se sjetim – i nije jednostavna.
Školskih obveza, iz dana u dan
bilo je sve više, sve manje obvezan,
učio sam…ne, ja sam štrebao,
sasvim na kraju, kad sam baš morao.
Tako sam u šestom kasno zapeo,
uvjeren da imam sve pod nadzorom
– nisam imao, na popravni sam morô,
ruski mi se nadzoru oteo.
129.
Nije ruski bauk trebao biti,
jer je to slavenski, srodan jezik, naš,
nije, ako se želio učiti,
ako izbor nije kao moj, pod moraš.
Jugoslavija, makar i crvena,
bješe mimo crvenim zemljama,
prema zapadu posve otvorena:
sa zapada što doprije k nama,
proklija željom u mladim dušama.
Na televizoru prikazivali nam
amer'čki filmovi što je život, kao,
sanjao sam isti, mlađan nisam znao
da je stvarnost jedno, a drugo je san.
Stvarnost me je naučila, pa znam.
130.
50
Od željeza zavjesa je pala,
e, da nije, još bi Amerika
simpatije po svijetu brala –
a ja bih još čeznuo njenog jezika.
Umotvoreći zgodi mi se prilika,
u dokolici da razvijem, nijemo,
naročitu teoriju da se
nepotrebno sili đaka da sve,
baš sve uči: Da muku izbjegnemo,
i mi, đaci, i nastavnik što mora
naslušati se svakakvih odgovora –
sve predmete treba u izbor dati –
sve baš, sve, da se može birati
po sklonosti, zašto se zamarati?
131.
Zašto dijete koje dobro slika
da zamara račun, matematika;
a dijete računskoga dara
slika ili rima zašto da zamara?
Tek osnove svega svi trebaju učiti:
Nije korist što slobodu guši,
niti je posao što nije po duši
– samo u izboru biti temeljiti.
Tako sam ja to nekak' zamislio
u sedmom, kad sam korak izgubio
s matematikom – jer sam se mučio
i učio što me ne zanima.
Upinjem se ne bi' l' dokučio,
tko uopće od tog korist ima?
132.
Je li znanje ono što sam štrebao
za ocjenu, pustu pamet pobrô
pa rasuo, koje je to dobro?
Nema tu dobra, nisam znanje stekao.
Samo u onom za što sam s' zanimao;
bio sam dobar, ne baš đak od marke;
ali – ocjenâ mi – nisam bio loš.
Iz predmeta mlade Vukovarke,
točnije, iz mjesta iz kojeg je Matoš
(iz Tovarnika)…o, ta je bila
učiteljica! K meni me je vodila,
za rana me je meni predstavila.
Ta djevojka, nastavnica Ružica;
vrsna pedagoginja, radilica –
133.
51
nama je, srećom, nastavnicom dopala
odmah čim je studij okončala.
Djevojkom se jošte kratko zvala,
izabrana je, ubrzo se udala
za mještan'a, sumještanka nam postala;
gospođa Ivić živjeti je ostala
na Tešanjci: drago nàm' đacima,
i mještanima – omiljela svima.
Povela sekcije: dramsku i folklornu;
u objema sam uz pažnju neumornu,
drugu nastavu pratim tek onako,
bez zanimanja – i učinka, dakako.
Učiteljica pravogovora:
Srpsko-Hrvatskog (jezik naših prostora,
134.
bio, dok su prostori bili naši;
sad je svak' na prostoru svome
i svak' sa svojim jezikom, dabome) –
svjedočanstva daju kameni međaši,
a govori stvarnost nam opora,
da međ' braćom o bratstvu nema govora.
Ali ima, puno genijalaca –
velikih, velim, nema većih faca –
poliglota, štono o nam rekao
Matvejević. Bog nam pamet dao;
po četiri jezika po rođenju već,
govorimo... Da bi' rekô riječ:
«Merhaba bre pučanstvo!» – vele u Bosni
– e, pa stvarno mož'mo bit' na se ponosni!
135.
Dobre ocjene iz predmeta njenoga
pratile me, a drugo? Ima toga…
Mama pita: «Je l oto, njeki marš?
Jedan-dva-jedan dva…» "Ma, nije baš!"
– odgovaram. "I pokoja petca je tu…"
«Ma, đe bolan, ja vidla sam' jednu?!»
Ne možeš sakriti mrlju očiglednu;
mama veli: «Ti to ko na izletu –
e, neš bome, moraćeš ozbiljnije!»
Što da kažem? Ništa. Ostadoh nijem.
Stala mama promišljati kako
je moguće…«Kako to da Marko
svako veče uči, morebit da jadan
nema talenat, štono vele, prirodan,
52
136.
pa mu treba muka tolikačka?
Idem», veli, «viđat proglem u čemu je!»
te se ušulja u sobu kô mačka.
E, da bar nije! Baš kad prepisujem
što sam pisao…muko moja đačka!
Muku muči Marko učeniče,
pismo pišem: «O, najdraža moja!» –
mama riknu kao lav što riče,
ljuta kao ljuta guja koja
upravo ispušta smrtne otrove
te u pomoć žilav prut pozove...
Vidio sam širok spektar boja,
ali me nije uvjerila mama
da trebam odustati... ma, taman
137.
posla: "Možeš derat, možeš me šibati,
ali ja ću ga ponovo napisati?!»
stadoh se u sebi s mamom raspravljati.
Tko Ljubavi može na put stati?
Umislio, jer glumim u dramskoj,
da bih mogao glumac postati,
samo još ne rekoh mami i tati,
niti ikom drugom taj naum svoj.
Želim stoga gimnaziju upisati,
tako ću, mišljah, lakše na faks upasti;
ali se spotakoh na prepreci prvoj –
u dodvoravanju obiteljskoj vlasti
kad sam pitao tatu, gospodara:
"Mogu li tata, kontaš, imam dara!"
138.
Tata vrti glavom: «Ništa od toga!
E, moj sine, kakav dar te spopo,
eto, ùred si i u osmom propo –
škola ti ide ko, da prostiš, gladnoga…!»
«Vidi ovo!» – mislim. «Tata sumnja malne
u mogućnosti moje mentalne –
jer sam mu se predstavio kao
loš učenik…e, da nisam štrebao,
da sam bar učio… Moram biti bolji!»
Tražim način da ga udobrovoljim:
"Slušaj me, da ti objasnim tata,
ja sam ti inače odličan đak
samo imam krizu rezultata…"
Tata se tome nasmijao, pak,
53
139.
i tako mi je na znanje dao
da sam mu se pod kožu zavukao.
«Umiljato dijete ovaj Marko naš,
svakom se uvuče pod kožu baš»
mama veli. «Znade on šta radi…»
E, da bar znam, nije tako uvijek;
suprotan primjer iz sjećanja vadim,
kako me je ohladio čovjek:
U samoposluzi kupio sam kruh,
donio ga kući i razrezao…: «Uh!»
mama će u čudu: «Bože sačuvaj!
Ovo mi je bome u životu prvi
put da vidim kru pun pečeni crvi!»
"I meni je!" velim. «Odma ovo vraćaj!»
140.
"Hoću mama, niš' se ne sekiraj;
sve prepusti meni, ovo je moj slučaj
– idem odmah da me hùja ne mine!"
Sad već brine: «Ne svađaj se sine…!»
Ne čujem ju, tà već sam daleko;
grabim, žurim, baš rekô bi ne'ko
bit će rata, ništa manje od tog…
Ni dobar dan ne rekoh, ni pomoz' Bog –
kada stigoh, skoro pa ih psujem:
"Omera mi, šefa dajte, smjesta!" –
grmim, treštim, dućan odjekuje;
iza leđa, Omer, vidi ga, već tu je
– u isti čas sva galama presta',
sam pogled u nj glas mi umiruje…
141.
Čovjek mi se učini kô gorostas,
ojačao nešto od jučer do danas –
jedva rekoh: "Hljeb vam se ucrvô."
Omer gleda, trlja oči prvo:
«Ne brukaj se dijete, to su sjemenke!»
Nastade tajac po toj obavijesti,
ne znam više jesam li pri svijesti,
nevidljiv sam kô u ponoć sjenke:
«Izvinite, pogriješio sam!» –
ni riječ više, ne dopušta sram:
pognuo sam glavu, izjurio van;
otrčao kući, mama na vratima,
pita izdaleka: «Sine je l sve štima?»
54
"Štima" – rekoh. I pokrih se ušima.
142.
Nastavljam priču o školovanju mom:
Usklađuje tata mišljenje s mamom
– tako su se usklađivali u svemu,
u svemu baš, o čem su isto mislili;
a o čemu su misao podijelili
jezičak na vagi prevagnô bi njemu
– te je odlučio, on, sudac najviši:
«Idi u Tešanj gimnaziju upiši…»
i dodao kao aneks ugovora:
«Al da znadeš da na mojoj grbači
ponavljanja neće bìt!» "Ne moraš
mi ni reći!" – rekoh. Znam što znači
njegova riječ. Ushiti me, baš –
ali, kad prođe ushit, sjedni pa plači!
143.
Bože mili tko je mogao znati
na prepreku da ću nabasati,
još tako visoku, neprekoračivu?
Moju psihu vidim za sve krivu;
psiha mlada, još neizgrađena:
zasmetalo mi što sam rasta malena,
a uz mene cure, poput žena:
postao sam meta, kao stvorena
– otprilike to je viđenje moje.
Priliku ovu shvatio sam tako
da se moram dokazati nekako –
ne u školi, od škole sam odvojen,
ili – školu sam shvatio olako?
Bilo kako bilo, velim: Svakako,
144.
jače od mene slabašnog bilo je,
što kazuje da nije kriv nitko
– prosudite, al' nemojte britko
donositi vi presude svoje.
Samouvjeren dođoh u gimnaziju,
dakle; malešan…uh! – to mi ne godi;
vidim, neki dječaci se briju,
po mom licu ni spol da pogodiš.
Kosa mi duža, kô djevojčica sam –
već nisam siguran gdje zapravo spadam
– poljuljan sam, sumnja se porodi;
gubim vjeru u se, da, to se dogodi.
55
Kad vidjeh Garu, pomislih da je
od mene duplo starija, a haje
145.
za me, malešnog, zbližila se sa mnom.
U osnovnu krenuo sam rano,
ni pó sedme još mi nije bilo,
to mi je tada jako godilo;
a sad, kô da mi je tijelo oprano
u vrućoj vodi, nešto se skupilo.
Krajem sedmog, tijekom osmog razreda,
palo mi je teško kao uvreda
što pubertet sve dečke zahvati,
istegoše se, svi stadoše stasati,
osim mene, kako ću to shvatit
i prihvatit? Ne, ja to ne mogu
– neću malu, veliku bih ulogu;
odrastanje…eh, da mi je skratit!
146.
Lijepa, dražesna, zgodna, duhovita
Gara je bila u mojim očima,
tada, prava vila vilovita;
bila mi je voda u ušima
pa nisam čuo što đak čuti mora,
nisam čuo nauk profesorâ.
Nije ni ona i ona bje spora
u trci za znanjem, kô da i ne kani
završit razred, u prvom je od lani
– ponavlja, a možda će i opet,
s ocjenama baš dobro ne stoji:
«Šta ako ću», veli, «neće propast svijet,
neću bit gladna, hranće me moji!»
hladna joj glava, baš se ne oznoji.
147.
«Na kraju krajeva mogu da se udam –
je l to problem neki?» «Nije, za te, znam»
– odgovaram u seb', i pitam se: «Kamo
vodi staza kojom tumaramo?»
Sve mi se čini da je mračna jako
pa ipak, kao da mora tako –
privlači me magnetski nekako
i od škole odvuče, o naopako...!
Gara je ispred mene sjedila;
kao i ja, mislima odsutna –
legla na klupu, baš se namjestila
56
kad mi misao na časak odluta
do tanahnoga struka njezinog' –
te zapjevah, u sebi: «Gari dade Bog;
148.
tanan stručić i kosicu bujnu…» –
tu mi je pjesmu, tihu, nečujnu,
pratila ruka i, u jedan hip –
prsti u štipetak i lagani uštip...
Ništa grubo, ništa nepristojno,
ali za nju posvema dovoljno
da poskoči i zaviče: «Jao!»
– kao da sam joj kožu poderao.
«Šta je bilo, moliću te fino?»
– uznemiren, profesor ju pita.
Gara ljuta, kao, sveg' je sita:
«Druže profesore, Marko me uštino!»
«I baš tebe?» – profesor će. «Nuto!»
– te prošeta nju, pa mene…ili obrnuto?
149.
Udalji nas s nastave: Gara se smije,
a meni krivo – i jest i nije.
Šta ti bi, pitam, šta te uhvatilo
da vrisneš onako? «Dosadno mi bilo
tupi, brate, ne mogu ga slušat –
ko da će m hemija u životu trebat!
Hajmo mi u WC jednu zapalit,
vidjećeš da će nam sto put bolje bit».
Moje su oči, inače plave,
u zahodu postale crvene
od kašljanja, postale su krvave –
ali ne dam na se: "Neće ona mene…!"
Puno sati u zahodu sabrah,
dotle prođe zima...kad to prije, ah?!
150.
Stiglo proljeće, stigao sam i ja
do poveće zbirke jedinica,
skupile se kao posljedica
mog nemara, mojih ludorija.
Mislio sam, ah, mislio isto
kao u osnovnoj, ostaviti čisto
sve za samo nekoliko dana;
no u srednjoj, slika uprljana
nije se dala ničim očistiti
– nije išlo, ne, na način isti.
57
Izvan nastavnih aktivnosti bilo je
u osnovnoj dosta da se predstavim
u dobrom izdanju, kô učenik pravi,
to jest, da pokažem mogućnosti svoje.
151.
Tako osim lošeg bilo je i dobrog
pa me ne vidješe nikad kao đaka
što zaslužujem da osuda svaka
padne na me; bivah tek trenutnog
lošeg izdanja, ne i beznadnog.
Ali ocijeniše da sam beznadan
u gimnaziji jer nisam aktivan
na nastavi, a ništa ne bje izvan –
naličje m' vidješe, ne vidješe lice,
oc'jeniše kao puke besramice
to što činjah, ja: «Đak u prolazu,
kojem do škole baš i nije stalo»
– tako im se eto doimalo,
i tako sletjeh na sporednu stazu.
152.
Proljetni dani, topli, počeli;
ne biste ljepše vrijeme poželjeli:
travanj mjesec natprosječno sunčan;
sjećam se svega navlas i u dan.
I onog dana, kad svi bjesmo vani
na igralištu, svi razigrani:
svatko igra ono što ga zanima;
i ja igram, ležeći, u mislima –
aktivan sam sasvim; suigrača imam
– imam i pogled ispod oka, snimam.
Suigraču sedamnaest, kô Gari,
zajedno su u prvom od lani,
za školu koliko i ona mari –
drugar moj, Adnan, slavuj raspjevani.
153.
Već nastupe imao je javne,
podebljao tako ime svoje,
s ugledom face lokalno slavne –
lokalno poznat momak postao je.
Godi mi stoga, da, godi mi baš
što je odabrao mene za jarana,
Adi pjeva sve od jutra rana,
a ja ga pratim kao tamburaš.
Tamburamo dakle čaršijom tako,
58
iz dana u dan sve više smo vani,
ne čujemo školsko zvono nikako;
podalje od škole, veliki jarani
– prijatelji nerazdvojni postali;
čaršijski život sa svih strana kušali.
154.
Penjali se na tešanjsku gradinu –
staru, lijepu, povijesnu tvrđavu;
zatekli, jednom, polegli na travu
i tako se strašno za školu brinu –
tri vršnjaka-znanca, poker igraju:
«Dobrodošli!» – vele, četvrtog trebaju.
Zovu, mene: propuh mi u džepovima;
a iskreno, ne bih ni da imam –
o toj igri skoro ništa ne znam,
ali Adi zna, sjeda, veli: «Dijeli!»
Udaljih se, pogled me veseli –
pogled u daljinu, u prošlost kao
smjer za budućnost; samo, tko bi znao
– tko bi taj pogled, kako jest, pročitao?
155.
Naslonjen na zid', u rukama zbirka,
zbirka pjesama vrsnog pjesnika
– Tešnjaka, Muse Ćazima Ćatića,
što tako lijepo riječju oslika
izljev ljubavi zaljubljenog' bića.
Lijepo oslika, vidim – a ne vidim,
želim vidjeti, susresti se s onim
ljudima, davno što su ovdje bili,
gdje li su sada…o, Bože mili!
Gdje li sam ja, što sam sebe gonim,
ne bih li vidio na izvoran način;
rima ljubav svjedoči, likovi gdje su?
pitam se mlađan što li to znači
što ne uspijevam razmaknut' zavjesu
156.
da vidim pjesmu uživo, u slici?
Rimovô je jednoj bogatašici –
riječi su trag, ljubav gdje je sada?
I drugo m' pitanje, teškô, na um pada:
Zidine su tu, gdje su graditelji;
pitanja se roje, odgovor želim,
odgovora nema…umoriše me
mîsli moje, preteške mi teme –
59
što li me vuče zamorima tim?
Gledam niz gradinu, velika strmina,
puno veća u meni dubina
prijeti da ću u njoj nestati…
No, dobro je, prestaje mučnina –
hvala Bogu, za rame me uhvati
157.
prijatelj Adnan, Adi, već je tu –
odlanulo mi, zanimam s' o raspletu:
"Kako je bilo?" – Adi se šepuri:
«Đeš me to pitat, dao im po tamburi?!
Evo vidi, džepovi mi puni»
pokazuje, sad pravi se važan.
«Lako meni novčanik napunit,
do para mi doć ko reć dobar dan
– samo ti slušaj što ti kaže Adnan
i vjeruj mi, daj, imam strašan plan…
Hajmo na ćevape!» – dobitno odape.
"Hajde idemo, dan je za ćevape
jer je petak, ne jede se meso –
tako sam kao kroz šalu istresô.
158.
Šalu na stranu, ni probao ih ne bi'
da sam morao plaćati sam sebi.
Da bi tata svoj plan ispunio,
od mame sam tanku mjeru dobio
i što sam dobio za dim sam dao –
no, jelovnik mi se, ipak poboljšao:
'mjesto starog kruha, kifle marendao
– svježe, tople, još kad bi mi ostao
koji novčić, štogod siće-kovanog,
zalio b' ih sokom… A, objeda dobrog!
Rekoh, kovanog – i nema drugog:
papirnati novac mama je čuvala
za tat'ne potrebe…ih, što se stiskala!
No, dobro je, mama, znam da si morala.
159.
Bilo je više, dakle, ne i previše;
i dalje bjesmo uzorne štediše –
štedjelo se, ne znaš na čem više?!
Tata ispunja planove svoje,
da će biti bolje obećao je:
novo gnijezdo savijati stao
u izgradnju nove kuće se dao,
60
usput je nas, djecu školovao
i još je kupio uzvodno gore,
u Rosuljama, blizu Usore
komad zemlje od Tešanjke dalje
čet'ri kilometra, ak' ćemo detalje:
dodatni kruh nam je dao, kao
– što se mene tiče, nije morao.
160.
Tvrd je to kruh, gunđam, kopaj zemlju opet
– pade mi kao kazna, kao teret.
Neće mi motika približiti svijet!
Kol'ko smo puta taj put prepješačili
s motikom u ruci, kopači smo bili
– koliko puta smo uranili;
koliko li puta, Petrović i ja –
dječak stijena, malo krupnija –
prijatelj mi, Ivica – u osvit, zorom
pješke do Rosulja, pecajuć' Usorom
– samo se nisam proslavio u tom
pecanju, nekako me nije htjelo.
Ali onog petka, ćevapa se jelo,
tamanilo…e, baš mi je sjelo –
161.
i prisjelo skoro. Kad Adi ispali
neku ideju, tko da razumije?
To ne može biti, sigurno se šali;
hoće on, hoće, pravit komedije…
"Dè bolan, Adi, ja se na to ne palim!"
"Ozbiljno" – veli – "uopšte se ne šalim,
želim da se osamostalimo,…»
i tako dalje, ništa uvjerljivo.
Stoga se Adi sam zaputi u – život,
hajmo tako reć', tako to nazovimo.
Dok sam se družio s ponavljačima,
kao da sam poručio da imam
želju i sam razred ponavljati –
što iskrivih ne mogah izravnati:
162.
Loša ocjena dâ se ispraviti,
ali loš ugled što sam ga stvorio
sam o sebi, mi je presudio:
Teret neugleda sad moram nositi,
ma kako se pod njim iskrivio;
iskriviše me duševni nemiri.
61
Dan proljetni, topli vjetrić piri,
kraj godine; đaci, svi u žurbi –
osim mene, ne znam sobom kud bi'?
U razredu tražim način da se smirim.
Musa Ćazim Ćatić – škola nosi ime
tog pjesnika umirujuće rime –
barem na mene tako djeluje.
Podvornik me pita, jedva čujem –
163.
čitam: «Sinko, bolan, kako ti se dade
čitat na kraju školske godine?»
S dvorišta se javi tumač istine:
«Jer nije čitao prije, mora sade!»
"Ne kaže se sade, štreberu jedan,
uobraženi, misliš da si pametan?!"
Mirzu štrebera, ne vidjev' mu lice,
prepoznao sam po boji glasa;
iživciran zbog zlobne zadjevice,
ipak zašutjeh: "Zaslužio sam..."
Čak i da me svi prozovu glupanom,
čini mi se da ne bih reagirao,
tà sâm sam im potvrdu izdao –
a uvjeren sam, više svakim danom
164.
da sam umom ravan najboljima;
sve što mogu oni i ja sam to kadar
– eh, kad bih mogao dokazati bar!
Časna riječ je sav dokaz što imam
– nemam dokaza, izgubio sam.
Jeo sam nemar, za desert ću muku;
tata će doživjet kao tlapnju puku
tvrdnju mi da mogu bolje – kako,
kad je već u prvom pošlo naopako?!
Smišljam priču, nikako da smislim
ni početak uvjerljiv, suvisli –
kako ću se opravdati tati?
Da l' uopće opravdanja ima?
Mislim, a ništa mi u mislima!
165.
Ni mama neće od sreće skakati –
znam, no ona će po strani ostati,
s tatom mi valja račun poravnati;
on postavi uvjet, ja ga prihvatih
pa smetnuh s uma što smo dogovorili.
62
Svi su vani, već odavno bili;
konačno sam i ja iz škole izašô
i u 'busu ubrzo se našô…
Premda sam vukao nogu za nogom –
jer nisam nosio radost u dom –
nisam žurio rastužiti moje,
no, i tako je zadnji korak izbrojen.
Isteklo j' vrijeme, autobus kreće:
zadovoljstvo samo i radost susrećem,
166.
i drugarska pjesma se prolomi:
Oj drugovi je l' vam žao,
rastanak se primakao…
Žao mi je, kako nije – žao mi…
Već je na Tešanjci, o kako brzo,
autobus je danas nešto ubrzô.
Na Tešanjci sam vidio mnoge –
neke kojima se nikamo ne žuri,
prebacuju teret na nogu s noge
i one kojima vrijeme curi;
radišni ljudi, vazda užurbani.
Tešanjka, središte okolnih sela,
nužnim ih je opskrbila, snabdjela.
U susret mi hitaju jarani,
167.
prijatelji moji, moja raja;
žele znati – Fudo i Babaja:
Ah, nemojte me ništa pitati!
Jer se iz uzdaha sve dalo shvatit',
nisu me pitali, tek: «Šta ćeš sad?»
Rekoh: "Mora više skončat' ovaj jad:
idem se riješit te strašne mòre –
zdravo! Nije vrijeme za razgovore."
Žurim – ne, jer želim što prije reći
mojima, zlo-zlo neće uteći:
Dušu izvući ispod ruševina,
i na nebo koje se natmuri
ne bi li se vratila vedrina –
to mi je želja, zbog te želje žurim.
168.
Iz 'busa slika prati me, mori:
nitko o lošem ni da prozbori …
o, Bože! Zar sam od tolikih gori?
Koga više ikad da uvjerim
63
da nisam bešćutan, da mi je žao;
kako ću objasnit ocu i materi
na muku im da sam pogledao,
uvjerit ih da sam tek slučajno pao…?
Previrući tako, stigao sam
već napovir doma roditeljskog,
noge mi se odsjekle, o, ne dao Bog!
U prazno mislio, još smislio nisam,
što ću reći tati…ma, nije tata strog,
nego me je sram! Kasno me je sram,
169.
kasno meni doprije do svijesti.
Dobro prođoh, nisam zaslužio jesti!
Kaznu sam tog ljeta izdržavao,
odgojnu praksu tata mi predavao:
Nije bilo popodneva usorskih,
ni večernjih šetnji nije bilo;
bilo je poslova, teških i težih –
punom parom tog ljeta se gradilo,
od sve glazbe najviše sam slušao
zvuk miješalice, uz nju sam plesao.
Ipak, kaznom sam nagrađen zapravo:
duši mir vratio, mirno sam spavao;
tati sam, u sebi, zahvalnost odavô
– velik mi je kamen sa srca pao.
170.
Tog ljeta sam radio kao mali mrav,
morao sam – i želio tako,
želio se tati predstaviti prav
ne bi li mi oprostio kako –
dopustio da se vratim natrag,
ponavljati prvi gimnazije:
Smekšao je doduše, postao blag,
ali odluku promijenio nije
– nije tata kroz čitavo ljeto
htio niti pričati o povratku,
presudu mi je izrekao kratku:
«Upo s u loše društvo, to je to;
nema više moreš kako oćeš,
ni pitanja oćeš ili nećeš!»
171.
Da se ne bih opet s «lošim» povezao,
lošim mi društvo nazva tata moj:
«Nema više u Tešanj, ićeš u Doboj!»,
64
tako je riješio problem, kao.
I bilo je, ponešto, kak' je rekao –
no, u svemu, tek strogoće predstava;
nije mi, ne, oduzeo sva prava
– štošta mi je, ipak, dopuštao.
Po prijemu radnog rasporeda,
dopušteno dakle bilo mi je da,
u osvit sate rano jutarnje
na Usoru idem, na pecanje
s Petrovićem, ali da se vratim
za jutarnjih, jošte ranih sati –
172.
na miješalicu; tako je to išlo.
Lopatanje nije me obišlo.
Ali nema veze, izdržalo se,
u zaborav sve mučno otišlo
– upamtilo tek što je napose,
lijepo: Svitanja na Usori…
ah! veličajni, romantični prizori –
izlasci sunca. Pa jutarnja kupanja
i trk na m'ješalicu, divnog li zvanja!
"Šest dana radi, nedjeljom odmori",
takav se svetac u Usori štovo:
dan Gospodnji nedjeljom se svetkovo;
svetkovo sam i ja gore pod krovom
s Željkom iz Doboja (prijateljstvo novo.)
173.
Dolazio je kod djeda i bake –
mojih susjeda, svake nedjelje, skoro;
potom kod mene, nisam ga morô
dvaput zvati. Tako skoro svake
nedjelje imah zabave jednake –
jednako dobra opuštanja s njim.
Viceve je sipô kao iz rukava,
a ja se trudio da ga ugostim;
u žaru truda, gle zaborava –
što se smije što ne smije – mislim,
kao tata šljîvu, uštipke da pekoh;
iznašah nam šljîvu i cigare', rekoh:
"Omakne se, svakom, u tim godinama
– svakom se omakne, pa tako i nama!"
174.
Prošlo ljeto, prošli pregovori;
ništa od gimnazije dakle, što sada?
65
– u boj pođe kome se ne bori;
sve u svemu, dobra šaka jada.
Dvije sam srednje škole okusio,
ali se nisam ni u jednoj vidio –
ne vidje duša što joj se dopada.
Školsko mi vrijeme dokolica posta',
pet minuta pratim i već mi je dosta,
drugo mi vrijeme ispuni dosada.
Tata je otišô u Njemačku, natrag;
s godišnjeg, tijela premorena –
dan prije škole, kad banu na prag
prigoda baš kao naručena,
175.
da pokažem oštroumnost svoju.
Banuše gošće, s djecom u povoju
dvije Ciganke, gatati bi htjele.
Mama odbija, kao ne želi:
«Jerbo vam nemam čime platt» – veli.
«Polako komšinka, još nismo ni sjele!
Ne pitamo pare, djeci bi ponele
da nam dadneš štogod za pojesti»,
uvjerljivo, dobro su počele;
ne daju se otjerati, ni smesti:
«I to da nam dadneš samo ako ti
sve pogodimo, eto, je l pošteno?»
«Pošteno» – mama će, «slažem se s otim!»
«Ne bi mama, samo da znaš ženo,
176.
požalila ni umrijet mlada,
sam' da joj 'rekneš da će dugo živjeti»,
tako sam baš pomislio kada
prema meni jedna ruka poleti –
jedna me Ciganka privuče k sebi:
«Odi ti vamo da ja kažem tebi
kakva će tvoja budućnost da bude.
Ne treba da platiš!» «Ne treba da platim?»
– ponavljam u sebi. "Dobre li ponude!"
Još čuh što poželjeh… priču slikom pratim:
«Gle, na tvom dlanu sve lepo piše
– ti ćeš da živiš u Ameriku
i da imaš kućerinu veliku…»
«A, jest dobro!», mislim, «kud ćeš više?»
177.
«…žena će», veli, «da ti bude plava
66
mnogo lepa, djeca lepa, zdrava –
dva komada…» «Ne moš bolje ni zamislit!»
od ushićenja ne stigoh promislit
što to njih dvije zapravo rade?
Dògodi se, previd mi se potkrade:
Oduševljen onim što sam čuo,
njena pitanja, ne, nisam prečuo:
kak' me pitala, tak' sam joj prenosio,
sve o mami, sve sam joj prenio,
a ona na romskom drugoj sve predala;
i tako je ova sve doznala –
sve doznala i sve pogodila.
Po dogovoru mama je platila
178.
i napose još ih počastila,
toliko je zadovoljna bila –
a ja sam, zamalo oštrouman bio:
čim su nestale pr'evaru sam otkrio.
Krenuo u školu, obećô mojima
u razredu da ću ponajbolji biti –
samo obećô, nisam mogô učiti
nešto što me tako ne zanima.
Ipak sam prvi razred završio,
bez problema i, usput se razvio
u mladića, ah, napokon i to
da se dogodi! Vele, naočitog;
a ja to, kao, nisam primijetio?
O, jesam se, jesam, sobom ponosio!
179.
U razredu već sam među višima,
izrastao kao trska iz vode –
konačno opet vjeru u se imam;
mîsli me sve dalje od škole odvode.
Proljet iznijela Ljepote svoje,
sve procvalo, miriše i sunce grije:
«Bolje je gušteru nego meni što je,
ja moram u školu, pa to je grijeh!»,
misao mi prekida dječji smijeh;
sve je veselo, osim duše moje.
Autobus s Tešanjke vozi za Doboj,
velika je gužva, ljudi natiskani,
zraka ponestalo, rekô bih, još lani –
sav sam mokar, okupao me znoj.
180.
67
Čim smo stigli izjurio sam van;
šećem gradom, lagan vjetrić pirka;
promatram cure, lijepe kô san,
kô proljeće l'jepe, ispod oka zirkam;
pred izlogom poznanica moja
– procvali cvijetak od Doboja:
provincijalka, u grad je putovala
autobusom, kao što sam i sam;
na stanici među nama je nastala
simpatija, ili...? Gorio je plam...
Prošetali sa do iste nam želje –
s čim sam sam upoznao prijatelje;
malo sam se pohvalio, priznam:
"Znate l' školarca koji ne bi? Ja ne znam."
181.
Da sam bio, eto baš i nisam
školararac neki, baš me išlo nije
– zapravo išlo je, ako nije prije
išlo je na popravnom. Završio sam
drugi razred, malo kasnije –
krajem ljeta, ali sam završio.
Time nikoga nisam razveselio,
ali nisam nikoga ni rastužio,
niti sam u tom problem vidio –
nakon što sam zaradio kredit
kod tate i mame: Kad sam trebo bit'
bio sam tu, pri ruci sam im bio –
odgovoran kada je trebalo,
kad je mami zdravlja ponestalo...
182.
Mama je rodila, tko bi se nadao
još jednom, sedamdeset i pete,
opet dvoje, jedno živo dijete –
sestru Ivanu, zatečen sam ostao.
"Pa što ako sam?", rekoh: "Dobro je!"
Nije problem u tome, neka sestrice,
problem je u glavi mame moje,
naše mame, nakazi joj lice
glavobolja, strašna, neizdrživa –
samo po jauku znasmo da je živa.
Na operaciju hitno je morala,
problem-nevolja mi se pričinjala:
kamo s djecom, što učinit s bebom?
Na nevolju nisam ni pomislit trebô…
183.
68
Nije problem što s' problemom čini,
problem ima tko pomoći nema,
nema pomoć koji inim prema
ljud'ma nije na ljudskoj razini.
Priskočila svojta, ljudi priskočili,
pomoći ženi i dječici njenoj,
pomoći čovjeku, brižan tata moj
zahvaljuje: "Ljudi, živi bili...!"
Amidža Ante i strina Kata
objeručke bebu prihvatiše,
na posao vratit će se tata...
krasne mi se zamisli javiše:
Dakle pitanje prvo riješeno je,
ostadoh ja i mlađih još troje.
184.
Ivica j' u Rijeci na studiju već.
"Ja ću...", rekoh. Tetka Ruža m' ote riječ:
«Ja ću pazt na njija!» Tome se protivim,
promišljajući da mi je to prilika
da izravnam ovaj prikaz krivi,
da o meni popravi se slika.
Ocijenjen sam po uspjehu školskom
– neuspjehu, točnije rečeno.
Svom pomišlju razum sam pokreno;
tražim način da umirim Dom,
uvjerenjem da dorastô sam tom
zadatku…i jesam, po mišljenju mom.
Predložih da na meni kuća ostane…
"Ma, ni govora", tata veli: «Ne!
185.
Marko sine, nećeš ti to moći,
samo ti uči, tako ćeš mi pomoći…»
S uzdahom ću: «Tako sam i mislio,
'ko bi meni kuću povjerio?
Ali ja ću…baš ću dokazati
da se na me može računati!»
U Njemačku tata otišô je.
Mìsli tetka na sestriće svoje,
ručak nam je došla zgotoviti,
ali sam ju, bome, preduhitrio:
Tetka, ja sam ručak zgotovio
i sutra ću, nemoj zbog tog dolaziti.
Nisam kuhao baš kô majstor kuhinje,
ali ni hranu otpadnu, za svinje –
69
186.
bje primjedbi, ali malih, sitnih
i svakim danom jela ukusnijih.
Tata je dolazio svakog vikenda:
jedan dan kod mame, do Zagreba,
da vidi kako je, da li njoj što treba –
pa noć k nama, nas-djecu da pogleda.
Iz dana u dan, nisam odustao,
mjesecima sve bilo je isto,
u kuhanju majstorski već zablistô
– posvudašan, na sve sam stigao;
naročito u kafani bio –
svaku večer, da ne b' što propustio.
Izlazio po mom, pa kad se vratim,
ako i za gluho noćnih sati –
187.
pa ipak mi nije teško bilo
ustati rano, katkad se ranilo.
Jednom sam morao sestru odvesti –
sestru Jelenu, u Doboj k liječniku,
stvorio sam o sebi krasnu sliku.
Kad sam se vratio, skuhao jesti
pa opet natrag u Doboj, u školu...
dobro sam igrao tu skrbničku rolu.
Sestra Angela, žensko najstarije,
isto mala, ali je radila
kao velika, mela i čistila…:
Svi dadosmo obol; dobar je to primjer
kako se zajedništvom kroti karakter
zle kobi – Ljubav nas je vodila.
188.
U meni su zaživjele tada
dvije naravi, ni nalik jedna drugoj,
jedna nježna od rođenja, gle otpâda
– po drugoj naravi nisam bio svoj!
Učili me, a ja povjerovô;
da žene treba ljubiti i tući;
lekcija kafane, prvo slovo,
grubost nisam vidio u kući –
ne, nisam vidio, zlo stekao sam.
Sa šesnaest, kad mišljah da život već znam,
u kafani imao sam probu:
gužva je bila, ne možeš proći;
konobarica zapade za oči
meni mlađahnom Ljepote robu –
70
189.
onako vitka, lijepoga lica,
vrlo zanosnih…da prostite, oblina.
Dok se provlačila došlo mi je
da provjerim, tkana od čeg' li je;
te se drznih malčice ju opipat';
a ona mene, ne promisliv' hipa,
iz sveg glasa u, tri materine –
baš kad svirka presta', grozne li tišine!
Svi gledaju u me, zbunjen mislim: «Kako…?"
Netko predloži, po postupku kratkom:
«Dug joj jezik, skrati joj ga smjesta!
Šamarčinu joj opali, udri,
ubij boga u njoj…» I još dvjesta
promišljenih savjeta, tak' mudrih…
190.
Upalio me je, ruku mi ponio
njenom licu… – tako sam joj objasnio,
da ne smije mene u materinu.
Šokirana, sjede, u plač briznu.
«Bravo mali!» – savjetnik će. «Tako treba;
trebo si je jače, da se zateleba!»
Pamtim bodrenje, kô da j' bilo jučer;
ne pamtim da mi tko uši izvuče.
Još ću i ovu sramotu ispričat',
kako je bez najave izbio rat:
Nešto smo se porječkali bili,
mala i ja – dragi si i mili,
pa eto, ipak, dògodi se da
i nas zahvati stanje drž'-ne daj;
191.
Lola i bekrija digô ruku tamàn,
Kad na vrata banu njena mama…
tada velika frka se dogod'la –
kakva frka? da kažem istinu:
Ljudi moji, zamal' ne poginuh:
«E, neš udarat što sam ja rodla!»
Brže-bolje rukave zasuče,
iza peći sjekiricu izvuče…
E, jesu me naučili krivo:
ljubiti i tući – to je NESPOJIVO!
Neću više o tom, ne da mi sram!
Ako je žena, s jest – siguran sam,
da je žena cvijeće, znači, prema tom,
71
da sam cv'jeće zalijevô vrelom vodom…
192.
O, Bože dragi, što sam radio –
a primjernim mladićem sam se vidio…
e, jesam si primjerno umislio!
Užurbano živio sam, kao,
da mi život ne bi pobjegao:
motiv mi ne bje sâmo postojanje,
stoga ne uživah u najmanjem –
više poželjeh. I ponuđeno mi
– u kafani, gdje se baš udomih:
Kad na šanku spazim lice ljepotice;
svaku večer eto me, bar kriomice
da ju promatram; još ak' mi se zalomi
da budem od nje katkad pogledan
– eto mene i više put na dan!
193.
Zgodi mi se dakle zgoda da naučim
kako dobivati na karte jer,
besparica me bezobrazno muči.
Jer "pevaljka" ima slobodnu večer,
što ćemo raditi nego igrat poker
– poker dinaruša igra bezazlena,
čini se, ali, isto se plaća,
isto postoje davanja kaznena –
katkad plaćam, ali se ne laćam
punomoći – tata me ovlasti
da podižem novac, ako baš zagusti,
za kućne potrebe, i ja sam znao
da nije za poker – nisam ga dirao.
Ispit zrelosti tako sam položio
i velik, velik kredit zaradio.
194.
Sve je išlo kao podmazano
osim u školi; nisam klupu grijao:
u školu mi se nije išlo rano,
a i popodne sam katkad prošetao,
s noge na nogu, dokono, gradom,
zagledô izloge, slučajno, kao –
ma nije slučajno, drugo bih rekao:
Iz hobija sam se bavio krađom,
samo ja to nisam krađom zvao,
umotvoreć' da sam samo uzimao
tamo gdje ima. Hobi mi tako
72
džepove pokrpa, šupljine popuni,
pa sam stao promišljati kako
bih ih, zadugo zadržao punim?
195.
Pozvao u pomoć Muju Pobratima,
prijatelja-druga iz razreda –
po dogovoru držimo se reda
jedan kupuje, drugi uzima…
................................................
Skupljali smo novac po razredu,
tko želi marendu neka nama da;
naručeno smo i donijeli vazda,
sve je bilo u najboljem redu;
i čokoladu, ponekoj curi
uzimali smo, usputno tako –
uhvatio nas je, na inventuri,
poneki ljuti trgovac, onako,
nije za pravo…a, ne, to nikako –
196.
uhodani bili smo, neuhvatljiv tim.
Sve mi je bilo pod nadzorom, osim
neopravdanih, bilo ih je, mislim,
toliko da je postalo moguće,
čak, i iz škole da me isključe –
ako se ne opravdam, valjano…
Ma, nije se meni teško opravdati:
mama u bolnici – to je svima znano,
tata u Njemačkoj; ja, otac i mati
bratu i sestrama, razrednik će shvatit.
Samo treba za me jamstvo dati,
mora netko iza mene stati;
ali ne mogu reći rodbini,
njima sam se rasprodao finim –
197.
i što ću, nego… Curu mi je bila
iz druge škole, ona je to r'ješila –
hrabra cura, razrednom se predstavila
kao rođena-polusestra moja –
ne baš logično, ali najvažnije
da je prošlo, dakle – i to sam bio ja.
Duša je moja ljubav vidjela,
sedamdeset'šeste, ljeta najburnijeg –
ih, što sam ja vjerovao prije,
da ć' se od mene Amorova strijela
73
slomiti, a ja sam slomljen tog ljeta!
Do ušiju sam se zaljubio –
ja – u nju – tko bi i pomislio
da će ljubav proklijati iz djeteta.
198.
Tek petnaest joj bje, ali iz nje sila
ljubavi poteče, sveg me natopila.
Meni sedamnaest, mišljah, tek iz vica
da sam s njom, da je za me balavica,
ali me je u ljubav uronila –
očarala me mala ljepotica.
Došla k rodbini, iz Osijeka,
a rodbina joj prijatelji moji –
školskog druga, Nidžu, posjetima svojim
zamarô sam malo…dè, šta fali, neka!
Igrali smo stolni tenis, kao
igra me zanimala, možeš misliti;
sve sam okom tamo-amo zirkao,
nastojeći što bolje gošću snimiti –
199.
snimio sam da, i ona mene snima.
Ljubav stoga riječ preuzima:
Krenuli smo, ne sjećam se kako;
sjećam se tek usorskih kupanja,
svakodnevnih romantičnih sanja
i crnog jutra u kojem sam plakô,
no prije plakanja radosti je bilo,
gdje je ne bi bilo uz njezino krilo:
Uzdisanja na obali rijeke
i poljupci oni prvi, svježi –
ruka ispod maje…ma da ne bi, bježi;
nema toga kod te male, Zdenke;
nema ničega što ruka bi htjela
pa ipak mi je tako omiljela.
200.
S njom mi je bio lijep svaki tren,
ipak nisam znao da sam zaljubljen:
ne doživjeh nikad ničega sličnog,
nemam iskustvo tako ubrzanog
otkucaja srca pri susretu s curom;
nisam znao što se krije u tom
što mi je slatka, slađa i od meda
i tako mila, tek što me pogleda,
ni zašto bih mogao s njom šetati
74
kilometre, ili s njom plesati
ako treba i stotinu sati
i zašto sam zbog nje spreman drhtati
na večernjoj hladnoći, na stud'i;
skinuti majicu i njoj je ponudit –
201.
samo da umirim njene drhtaje…
Nisam znao ona ljubav da je!
Hvala Bogu mama se vratila,
sve je kao prije, opet je po starom,
mama nam ponovo ispunja dom;
samo, za rad, nemoćna je bila
pa je mene, kao, zamolila:
«Dè časkom isprazni poljski WC!»
"Ma ne valjda?! Od toliko djece
baš mene nađe…" bunim se: "Kada?"
«Jerbo je pripun» – veli – «odma, sada.
Razli ga po njiv', doće čoek priorat…»
"Ali mama!" – stadoh se opirat',
ishod sam mogao unaprijed znat':
202.
"Smrad će mi se pod kožu uvući;
idem na put, zar si zaboravila?"
«Operi se, imaš lavor u kući!»
– od zapovijedi nije odstupila.
«Samo se ti opiri» – velim sebi sam.
«Znaš da će biti po maminom!» Znam,
i nije važno, važno da sam bio
u Osijeku, Petrović me pratio
– a tamo, baš kako sam poželio;
lijepo je bilo u svakom pogledu,
činilo se sve u najboljem redu.
Istog je rujna na Tešanjci bila,
umislih da mi je posjet uzvratila:
«Vidi, vidi», kao, «al' je požurila!»
203.
ali ne! Ona mi je otkrila
osjećaje moje (kakve?) prema njoj;
eh, kad mi reče, okupa me znoj!
«Ne ljuti se, ja sam odlučila
prekinuti!» – nisam razumio,
ili jesam, samo nisam htio.
Osjećaje mi je noć pojasnila:
te mi se noći u snu utvorila…
75
ah! bio je to vrlo bolan san –
a tako krasan, krasno bilo je:
Kràj Usore šećemo nas dvoje
zagrljeni, u vrući ljetni dan;
pirkao je povjetarac lagan,
mrsio joj kosu, vjetrić razigran –
204.
dugu, zlatnu kao zlatno klasje.
Očice joj plave, od neba vedrije;
polje puno cv'jeća, cv'jeta ljepšeg nije,
noge močiti izvoljela je...
za njenu želju zar da ne hajem?
Močili smo noge, sjedeć' na obali,
i slušali žubor milozvučan;
ispod krošnje topole snivali –
stopili smo se, opio nas san…
I to da je bolno? Da, bolno je, jer,
kad probudi me moja draga mater –
pod dojmom sna, na zahodu, zaključan
– u novu kuću uselili smo baš,
kuću sa zahodom, da kažem ovlaš
205.
i kupaonica s kadom je tu,
bome isto kao tamo u svijetu –
al' što će mi to, i sve što oko snima,
kad nema glavne glumice mog filma?!
O, ja sam tužan i tmuran sam kao
crni oblak – oblak se raspao;
kao poljski miš je pokisnuo
frajer, frajera sam izigravô dotad
– visoko se popeo…koji težak pad!
Frajer je u padu govor srca čuo
i, zaplakao, kao kišna godina –
i počeo piti kao zemlja žedna,
kao da je jedna i jedina,
na svijetu jedina i jedna!
206.
Tako sam se navečer napio
da sam sebe zamalo izgubio...
Konobaru rekoh: "Zemljotresa daj mi,
i jedno pivo!" – naiskap sam popio,
izgubio dah, vani izjurio...
valja vratiti ono što se pozajmi.
Zemljotresa dva deca i pivo,
76
sve sam ja to učas, na brzaka;
prestao disati, ostao bez zraka,
dušu povratio zamalo i život!
Vidio sam ju samo jednom poslije
dvije godine i malo više;
u prosincu, napadao snijeg;
pijem, lomim, oni me slomiše –
207.
kavanska zlob u uho mi uvlači:
«Ode ti ona, šta ćeš sad jadan?» –
ucviliše me, a sve se junačim:
"Ma gdje će ona?!" – jurim za njom van,
samo da joj kažem…da mi se vrati.
Noge mi izmiču na snijegu, padam –
pijan sam, koma – mrtav pijan sam;
baš mi ne ide na snijegu stajati…
e, jesam ostavio grozan dojam!
A i ne može drugačije biti –
zaljubljeno srce, tko će ukrotiti?
NEĆE DUŠA…
Danas sam bio u tvome gradu,
trideset i pet godina poslije;
vidio sam te, istu kao prije –
jednako lijepu, jednako mladu.
Ali te nisam potražio –
jer nisam htio, ne, nisam htio
vidjeti te kakvu te ne poznam;
ni banut pred tebe da se pitaš, tko sam.
Čemu susret poslije trideset i pet –
zašto bih te mojom pričom zamarao;
imaš svoj, što će ti moj teret?
Zdravo da si, Bog ti sreću dao!
A ja se vraćam u sjećanje moje;
idem tamo gdje sam te vidio,
tamo gdje sam mladost ostavio:
moram se vratit zavičaju mojem,
zavičaju duše – idem biti mlad;
poletan opet vječno zaljubljen:
Neće duša starosti ni tren –
neće duša taj starački jad!
.....................................................
A burnog ljeta sedamdeset i šeste,
osim ljubavi, bilo je i štete...
77
208.
Riječ šteta slaba je, bilo je gore
– katastrofalno, razlila se voda
po naselju, iz Tešanjke i Usore:
Ostavila pustoš i miris sprovoda –
poplava, uh! – tko bi to spriječio?
Večer prije, malo sam se zapio
u kafani, majmunovo slavio.
Kiša je padala, kô iz kabla lila
cijelu večer, i već treći dan;
vesela družina u kafani pila,
pak ja sam vazda družini odan –
ako treba jutro na šanku dočekat',
nema problema, i ne mora prestat',
toliko sam se bio spreman žrtvovat.
209.
Ipak, oko deset, liti je prestala:
«Hajmo momci!» – gazda će. «Mašala,
ne pada više, tek pokoja kapljica.»
«Kak' je bilo», mislim, «ovo je sitnica…»
«Bome nešto ne štima!» – uzviknu jedan.
«Burad pliva po cesti» – mene svladô san.
Pliva dolje, ja ću gore, velim – dvica!
«Jest ti fora», veli, «jakog ti vica…
ovo je poplava pa se ti misli…»
"Mislim ja, mislim – kako smo pokisli,
drugo misli ti, ja idem spavat,
ne vidiš li koliko je sati?",
rekoh. "Ja ne vidim, džaba mi gledat."
Jedva se vidjeh s društvom rastati
210.
i uhvatiti se pravca svoga,
tad' mi na um pade: «O, zaboga…!»
(To meni kao Bosancu pravom,
malo kasnije dođe u glavu...)
– spominjali su nekakvu poplavu,
ja bih, kao, trebao nešto znat' o tom
– govorili o plovećoj buradi:
«'Ko zna», pomislih, «o čemu se tu radi?»
Lokve su na, i kraj ceste, gle, stvarno!
Čudno mi kako nema autâ,
kao da su svi skrenuli s puta –
iz polja dopiru glasovi, nestvarno:
"Kak' im se da u to doba galamiti?"
78
– pitah se, ne sluteć' što to ima biti.
H,211.
I bolje da ne, krenuo bih inače,
onako pijan u borbu protiv vode,
kao don Kihot protiv vjetrenjače.
Bilo što bilo, na spavanje odem;
kad sam se probudio sve se već znalo,
vidjelo sve i reklo-kazalo
i sve je istini odgovaralo:
Noćas bje užas, ujutro strava...
Srušen naš most, poplavljene kuće,
urušene neke, i zlo veće kud će
– bilo je osam ljudskih žrtava!
Kô spomenik stravi, napuhana krava
kraj ceste leži... Grozan obol daje...
Od daljnjeg slikanja groze, odustajem.
212.
Kao da sam lik iz Darvinove priče,
prilagodio sam se okolini –
narasla mi krila, letim, kukuričem;
igram ulogu, dobro, meni se čini –
ulogu lovca, da, to ponajprije.
Banula na Tešanjku Urša Slovenka,
kud će nego na me, postadoh joj sjenka:
"Sluga sam tvoj", rekoh, "vodič ću ti biti;
a možeš se usput i zaljubiti…"
I dogodi se, mala se zaljubila,
cijeli dan cura mi je bila –
navečer se druga zgoda zgodila:
Navečer sam kod prijatelja feštô,
u vojsku ide, red je dati nešto
213.
– što ću dati, nemam ni dinara,
stog' prinesem Uršu kao darak...
Da, takav sam bio u dobu tom
i neću dalje, ne koristi nikom
nakaradna priča, stvarno ne znam tko bi
opačine moje mladenačke dobi
želio čitat'...ne, neću detaljnije –
ne, jer ovaj spjev nema ambicije
erotskim postati! Nudim korisnije
život moj kao, praksu evolucije.
Što bi rekli u Bosni: "Bilo je belaja",
ipak srednju dotjerah do kraja.
79
Po maturi u Skopju sam bio
na prijemnom, nisam položio
214.
i što sada? Odlučan sam zato
raditi: U Zagrebu malo lopatô,
kod tetka Ante, građevinara –
miješô malter, nisam bio za to
– napustio, nisam imô dara.
Drugog posla tamo sam tražio
i u Sloveniji, dakle još dalje;
što da se radi, nisam ga dobio,
tako mi je, jadnom, smijeh izmamljen.
Da, iskreno, nisam žalovao,
želja mi samo da bih studirao
pa bilo što, samo da se ide –
drugoj temi nisam mjesta dao,
dok mi misao pitanje ne prekide,
215.
pitanje: "Što bih te godine radio?"
Dakle da se ne bi dangubilo,
visjelo na šanku, ispičuturilo –
omladinu sam, s družbom, okupio.
Nastavnica Ružica ruku nam j' dala:
osnovasmo KUD – glumce-folkloraše
vježba, ona, ključ uspjeha našeg.
Oživjesmo zabavu (puna dvorana) –
mladost je cvala tih, kristalnih dana:
prpošna, dična, čista, neokaljana
– prljavštine u njoj nije bilo,
vladali su neki čisti propisi,
od ljubavnih plama srce se žarilo.
Oj, mladosti, čežnjo – lijepa li si!
216.
Druge godine upisah fakultet
u Zagrebu, Političke nauke;
za me je to velik, velik uzlet –
ushićen sam...o, još kako, širim ruke!
"To treba proslaviti", velim
Petroviću, priču na čas selim
veselíca gdje je, urnebes:
na Jelahu igranka-zabava, ples;
ja se ušminkô, stani pa pogledaj
oko vrata kravata, uzeo od tate:
Vid' ba ponude, pajdo, samo biraj
80
– progovara signor elegante.
Petrović i ja baš slavimo taj
upis na fakultet, a oči prate –
217.
nukam ga sve: "Evo jedne za te!"
A vid' onu crnu, dobra li je brate
ona, gle, što pleše tamo eno,
s onim… I dok se dečko okrenô,
vidjela me mala pa se zagledala,
te je krivu stranu odabrala...
Bolje vrabac u ruci,
nego golub na grani
– pređi nam naši poručiše tako,
tko nije vjerovô bome je zaplakô.
A na faksu počelo je kao
što se može poželjeti samo,
zapravo nisam baš zablistao,
ali nije bilo ni problema tamo.
218.
No, muči me, dinar vazda manjka.
Petrović me smjestio kod sebe, u dom,
kao ilegalca, dakle, stan ne plaćam
pa ipak se drugom načinu dovijam
jer ne vidim, ne, rješenje u tom
promatranju života iz prikrajka,
što dobijem i dam, sve odjednom;
onda živim samo u snovima –
želim snove učiniti stvarnima,
želim biti viđen među imućnima.
..................................................
Danas želim štogod kupiti tati,
rođendan mu je…jest, čime da platim?
Kak' uopće doma, čime prijevoz platit'?
219.
Prvi svibanj je, na Tešanjku idem
– auto stopom, nemam ni dinara;
bar vidjeti moje, i da me vide –
oborene glave, bezvoljno tumaram
– pa i tako sam stigao do cilja:
Ali kako ću stići do izobilja?
Kako li se čini opuštenom zbîlja?
Kako se izvući iz neimaštine…
kako doći do novca? – to mene brine.
Kako iz grča, grč bih da prekinem!
81
Tata mi dao novac za taj mjesec –
kak' mi ga je dao, tak' sam zaigrao,
poker, kô velim: Nisam ni ja zec!
Planirao uzeti, a sve sam dao.
220.
I što ću sada, nemam ni za bus?
Em mi ne dopušta dobar ukus
pitati, još, em ne bih dobio –
dakle ništa! Šutke se oprostio
i otišao u Zagreb, natrag,
kako sam i došao, auto stopom
– no dobro je, nije problem u tom,
naviknut sam slijediti vlastiti trag.
Nemiran sam jer, sumrak je, suton;
a ja ne znam gdje ću: «Ma, koji vrag
te tjerô na poker, kako ćeš preživjet'
do kraja mjeseca bez prebijene…?
Marko, seljačino, nisi ti za svijet!»
– izvrijeđan, od sebe, sjetih se jedne.
221.
Sramota me Petroviću reći
što sam učinio, ne idem u dom;
promišljajući gdje ću noćas leći,
zaputih se u potragu za njom...
Nije da sam oduševljen idejom,
ali nemam izbora, baš sam prisiljen.
U nazovi ljubavi preživljavao,
a ona svima trubi da sam njen,
tako uvjerljivo da sam prepao
i nestao, tek dan prije nego
ću dobiti novac, dan prije pobjegô.
Ali toga dana ja sam gladan kao,
gladna zvijer…gle, na što sam spao:
Cimer spava kô top, zahrkao;
222.
ja ga pljačkam…ne bih, nisam lopov;
al' trbuha praznog kad začuješ zov…
Uzeo sam mu dvije-tri kovanice,
tek za četvrt kruha, za mrvice,
tako malo da nije ni poznô;
ali ja znam, osjećam se grozno!
Neću jesti u sobi, neugodno mi
jesti suhi kruh, ne jede to nitko,
bar ne vidjeh nikog' u tolikoj komi,
82
u neimaštini da je baš tolikoj.
E, pa neće vidjeti ni mene! –
obećam si, te u zahod skrenem;
na školjku sjednem, počnem jesti
– kad me prekide ukor savjesti:
223.
"Pa, zar si baš ti najgori od svih,
zar ćeš dopustiti da propadaš tako?"
"Ne, neću", kunem se, "nipošto, nikako!"
– te kročih, mišlju, na put bogatih:
stadoh promišljati do novca kako ću,
samo to promišljam i danju i noću.
Ispitni rok sretno je prošao,
za me taj uspjeh jednak je mrvi;
dočekaše me kad sam kući došao,
kao da sam međ' prvima prvi.
Tata me prozvao fakultetlijom,
nije mi drago jer ja nisam više
onaj od nekad, faks mi ne miriše,
ne slažem se više s tatom u tom,
224.
da je nužno fakultet imati
ako se želi više ubrat', steći.
Čini mi se – ne smijem to reći,
no uvjeren sam da ću više ubrati
ako ću pokerom dobro ovladati –
te ga počeh zdušno vježbat', igrati.
Tešanjka je malo mjesto, ali
ima igrača, o da, ima, ima;
u toj su se igri mnogi okušali –
i ja se, eto, nađoh među njima,
i mislim da dobar temelj imam:
Školu pokera završio sam,
dakle, spreman sam za okršaje:
«Imam škare», mislim, «još ovčica da je!»
225.
Bilo je ovčica, koka je zobala;
ali i vraćala što je pozobala –
i u drugim školam' igrača je dobrih;
ali neka, rekoh, ne bojim se ja njih;
sve u svemu, dobro mi to ide –
a nema žuljeva, dlanovi ne bride.
Putujući tim kockarskim svijetom,
svakovrsne igrače sam susretô –
83
i «igračice», ne iz svijeta svetog
– svetice mi ni pristale ne bi,
vrsta se uvijek ravna prema sebi:
prema svetome poravna se svet;
a ja, dečko po mjeri za svijet,
sve podčinih tjelesnoj potrebi,
226.
dakle... Moralu sam tukô šamarčine;
a činio, tek što drugi čine…
Tko ono reče, ljudi, zna li tko?
Svi smo nemoralni, dakle nije nitko.
Dobra kapljica omiljela mi
toliko da je dobrom prestala biti:
jednom sam s' uspio toliko napiti
da sam zaspao…o, reći se sramim!
Zaspao sam na školjki zahodskoj,
u kafiću nekom, metla me probudi:
«Fajrunt je…dečko!» "Što je ovo ljudi,
zar sam to ja?" – ne mogah se načuditi
pa ipak, nisam prestao piti –
ni tražit' način kak' se obogatiti.
227.
I šibicara probô sam pobijedit',
lovio dobit gdjegod se dalo;
ali šibicar, kô vuk, nikad sit:
«Kud ćeš na me, stani malo – halo!»,
nije rekao, misao mu tak'a
sigurno minu kad mi na brzaka
uze zadnjih, zadnjih sto maraka...
auuu, mene, dobroga li đaka!
Sutra ću…, kome, već Draganu-Caru,
prijatelju, dobrom, kao dobar rod:
da me vadi, zajmi koju paru;
studiramo zajedno, najčešće kod
njegovog strica u baru, u Prečkom
i gore u gorju, samoborskom –
228.
gore gdje su kuće za odmore,
gdje vlada mir baš za odmor stvoren.
Ima striko, kô da Dragan ima:
gore smo se odmarali katkada –
ne znam od čega, znam da nije od rada?
Zajedno smo i na ispitima
i na usmenom sa šalabahterima;
84
sićušnim, skrivenim među prstima:
Svega bješe u studentskim danima
– imah i jedan nastup u crnini:
jadan, kukavan, kô, došô sa sprovoda;
sahranio svoga, iz najbližeg roda,
dovinuo sam se svakoj lukavštini,
lukavština nema zdravog ploda.
229.
Jednog jutra, gužva u tramvaju;
stojim, jedva, noge me izdaju –
u hotelu noćnu smjenu odradio,
drugar je sa mnom i on je radio,
nije neki posao, ali se isplatio.
«Moja» mi ujutro u džep metnu,
da mi se nađe: "Dè, nemoj!" – velim.
Kao da zna, e, da baš to želim,
želim jednu porciju konkretnu,
konačno trbuh da razveselim.
Njih dvije idu raditi danas,
pa opet s nama u hotel, večeras;
sutra se držati svako svojih strana,
jedno drugom biti lica neznana,
230.
ja i ta, "moja"...Bože sačuvaj!
Jučer otpravila muža u zavičaj,
noćas gužvala moju postelju;
sutra će njegovu – ima za sve, daj!
«Dobra ti je žena, prijatelju!» –
ne znam joj muža, ali mislim da znam
da j' žena nagrada, nekom, nekom kazna…
Draga moja, ja ti mislim ovak':
Da sve bude pravo i pošteno,
da ne bude vike i galame –
pitaj muža da te uda za me;
pa kad budeš bila mojom ženom,
šta on ima da se miješa u naš brak?
– tako sam ja to shvatio, šaljivo;
ne, nisam ozbiljnije shvatio život:
......................................................
Obješen o šipku, ispod oka pratim
jednu promrzlu sirotu staricu,
nosi prodati jaja košaricu –
vadi zavežljaj tramvaj da plati.
85
231.
U trenu mi sjeta um obuhvati:
vidjeh sebe gdje novčiće vadim,
iz zavežljaja – da ih ne izgubim,
vezala mi sirotica mati –
te priskočih: "Bako dopustite,
ja ću platiti…" Hajde zamislite
koliko čuđenja bješe, i zahvale
zbog te moje časti, male, male;
kol'ko blagoslova s kartom sam kupio:
«Sinko dragi, dobri Bog ti platio!»
Tako sam nečisti novac oprao,
tako sam vjerovao, zapravo:
mrvom čistog poškropi prljavo,
pa ćeš se sav očistiti, kao.
232.
Volio sam društvo i društvo imao,
imao prijatelje iz krajeva svih;
svaki put iznova mlad bih postao,
kad bih se sjetio tih lica dragih
– stoga su mi često u mislima;
duša me tjera da mislim o njima,
duši bje lijepo, krasno joj je bilo
– sve milo u duši se skupilo.
Ne može se zaboravit' ono
u sred duše zapisano što je;
imam ja, imam, uspomene moje,
žive uspomene što zvone kô zvono
– podsjećaju što prošao sam tad',
kad sam bio student, kad sam bio mlad:
233.
«Nema neosvojive tvrđave,
samo ima loših osvajača»
bila je deviza, malo jača,
ljubitelja žene: crne, smeđe, plave –
šarmera s pokrićem, prijatelja mog,
Ivice. Prođoh s njim puno lijepog.
Uz njega sam učvrstio uzus
kako valja postupati sa ženom,
a učenje staro, onaj neukus
sasvim odbacio, novi list okrenô,
sebe na pravo lice preokrenô,
što je bilo više biti neće.
Naučio sam održavat' Cvijeće,
počeo ispunjati uvjet njene sreće:
86
234.
otad grubošću ne grmim, ne sijevam,
ne zalijevam cvijeće vrelom vodom
– otad mi tako dobro uspijeva…
otad uživa, ona, i ja s njom.
Najljepše što je Bog stvorio jest cvijeće;
koliko vrsta i ljepota toliko –
a koja je vrsta najljepša, zna li tko?
U mom oku ta dvojba je riješena:
najljepša vrsta cvijeća je žena!
Najljepšem Cvijeću duboka isprika
od mene, zbog onog, koj' ne bjeh ja nikad!
235.
Imali smo dvije prijateljice,
a one su imale malo, velik stan –
prevelik, za njih, za sve nas tàman
87
– evo mene, Tvrtka i Ivice –
uselismo k njima, jedan po jedan:
Tvrtko im je pjesmom ispraćao dan;
jest, tako je on bio zahvalan –
bio je pjevač, poj gitarom pratio:
«Pardon, oprostite jesam li večerao?
Ne, ali kupit ću mlijeka i pola kruha.
Ja bih pojeo vuka, onako bez noža
kad živiš od zraka stanji se koža…»
– aperitiv, taj hit nam je bio –
ni Mlinarec ga nije bolje izvodio.
Življasmo mladost u vremenu tom
bilo je to naših pet minuta.
Sad kad mi je mladost uvenuta,
kada sam bliže traku izlaznom,
236.
često i sve češće šeću umom mojim
prijatelji moji, bjesmo sjajan tim.
Davorin-Lamzo, na um mi pada;
sličan kô blizanac bio mi je, prije,
velim, prije – bogzna je li sada,
kad mi lice sijeda brada krije?
I u njegovoj sobi stanar sam bio
– podstanar, ilegalac u biti;
i on me je, eto, zadužio –
priskočio m', gdje ću to zaboraviti?
Zezali me neki da imam nogu
kao dječji grobić – al' je, hvala Bogu,
skakô u obranu mojim stopalima,
Rudolf-Rudi, on bi rekao njima:
237.
«Đe nema noge nema ni čovjeka!»
makar smo znali, znali smo nekad,
zbog pokera biti na ratnoj nozi –
zbog vražje kocke, Bože nam pomozi!
Prijatelji-cimeri bjesmo inače,
no u kocki prijateljstvo ne važi,
u toj, vražjoj igri, svaki način traži
drugog da odere i to što jače:
da ga ponizi, zadirkuje, draži
i rasplače ako može, dapače.
..............................................
..................................................
Hvala Bogu, kocka ode u zaborav,
88
ali ne i Rudi, živ mi bio i zdrav!
238.
Puna je sjećanja duša moja;
gle, koliko slika iz mladosti –
gledam jednu, napravljenu kod Doboja,
onog dana kad sam imô čast ugostit'
Ivana iz Zagreba, i on u moj dom
– na Tešanjci, ušao je jednom;
jednom sam ga mrvom počastio,
a komad časti od njega sam dobio,
komadinu, bolji b' opis bio –
u Dubravu, gornju, često sam svratio.
Ivan me pozivô, ja se odazvao
koliko puta, da prespavam kod njeg;
sitio sam se, pio i uživao –
sjećam se, živo, življe nego ičeg:
239.
crnog vina, škije i raštike
i kuharice, sjajne, Ivanove dike –
bake njegove, Bog joj pokoj dao!
Kao dužnik njen još bih rekao:
Kao unuka me je dočekivala,
kao unuka, i nije znala drugo –
za sjećanje na nju, dugo, dugo
moja rima spomen joj i hvala!
Prvu godinu dao sam lako,
ali mi je druga opasno zapela –
druga me zamisô od faksa odvela,
pa ne ide. Ide, tako-tako.
Dobro ide, kako me ne zanima.
"Nije dobro!" – rekoh roditeljima.
240.
Izgubio godinu – ništa m' ne vele.
Čitam šutnju im, to oni sad žele
da nastavim, kad sam već počeo;
a ja bih odustao – tata zapeo…
Tati na volju još sam studirao
– studirao, kô da sam zaspao:
ipak, drugu od druge sam dao,
treću upisao – na po upisao,
na polovici stao...e, baš sam stao,
kao magare sam se ukopao –
doduše probao sam, još muljao;
trudnu ženu na ispit vodio…
89
i tako dalje; štogod da sam radio,
ipak se s diplomom nisam sastao.
241.
Jer se diploma ne diže na fore,
a ja mislio: «Sve ću ja to lako!»
Kakvo lako, ne ide to tako!
Način mi je praktično osporen.
Zimski raspust, kod tate sam opet
u Njemačkoj, opet radim tamo;
zaradit ću…znam, mrvice samo,
al' i tako ću mu olakšati teret.
Koliko puta radio sam tako
za plaću, zvanu, pravim imenom:
poniženjem, ili slično kako.
Neću reći tati: Prođ' se toga jednom;
idem zbog njeg', a duša ne bi, nikako…
duša je protiv, u sukobu je s tlàkom!
242.
«I nama je naša borba isto dala:
netko ima, netko radi, ko budala!»,
narod reče i, narod zavrišta:
«Prije nismo smjeli reći ništa;
sad reci što želiš, tko te čuje?»
narod pita: «I što dobro tu je?
Koja korist što sve reć' smijemo?
Štogod rekli, nikog' briga nije.
Druže Tito mi ti se kunemo,
da je bilo bolje», veli narod, «prije!»
Siromašnih Lazara u Hrvatskoj ima,
što kupe mrve po kontejnerima,
a ima i jahača na milijunima;
u prosjeku nam je dobro, svima
– znam,
zato i kažem: ŽIVIO KAPITALIZAM!
U bavarskom gradu – dakle, da se vratim,
teško podnosio što me izrabljuju,
navečer s' opuštô, kao, da ne patim,
komunicirajući kao na struju:
243.
nogama-rukama, svakako drobio –
tko bi me razumio? Razumje svaka.
90
Što oko kaže zadaća je laka
za razumjeti, al' nisam razumio –
i tko da razumije onog što hoda
suprot' od smjera kojim ide priroda?
Dakle moj susret s neprirodnim bilježim,
tako da se evo i sad ježim:
Šećem gradom, čudno neko strasse:
jedna za drugom razgolitila se
u izlogu, kô od majke rođene –
što bi rekli Sivačani, «teke skrenem»;
uđem, samo da vidim što nude,
nude sebe, nije za sve ljude,
244.
ta ponuda za me je preskupa;
a i ne bih, samo ono volim
što bez novca dobiti izvolim,
eto, volim da mi srce zalupa
u uvjerenju da sam voljen, molim.
Zavukoh se u jedan noćni bar.
Ìstom što sam sjeo, piće naručio,
mladi mi par jedan pristupio
kao, da mi kažu povjerljivu stvar
– zapravo su prijedlog mi dali...
oboje su mi se udvarali!
Progovara taj, muškarac, šta li…
zbilja ne znam nazvô kako bi' ga;
kao muško, a na muške žmiga?
245.
«Idemo utroje, vodi ljubav s njom;
ja ću», veli, «vodit ljubav s tobom…»,
kad mi reče, kao da me pogodi grom...!
Muško i žensko Bog je stvorio,
dakle, ne nešto između toga –
u Jugoslav' klub odjurim stoga,
tamo je vazda natur-izbor bio.
I tako dalje, da ne nabrajam
više, dosta je – novu temu otvaram:
Zarađeno sve sam uložio
u jednu jaknu…e, jesam se dičio,
kao da nigdje ljepše nije bilo –
za me i nije, tako j' oku godilo:
246.
koža, stara, kao čitav vijek –
tko bi rekao da je od jučer tek?
91
Ali, tek što sam se u Zagreb vratio,
na pokeru sam je izgubio –
rasrdio se i, učas prestrojio:
«Nema više prepuštanja slučaju,
samo pobjeda mora biti na kraju!»
– obećao sam si, te sam s' udružio
s likom koji krade iz očiju,
koji ljepilo luči iz prstiju…
Karte mu se sve za prste lijepe:
Grgur, bješe nadimak tog lika,
prvog dana, već prva prilika,
prva zarada…a, zarade lijepe!
247.
I još je bolje bilo drugi put –
love kô šodera, što se ono veli.
Svaki put kad Grgur podijeli,
jadan protivnik stjeran je u kut.
Kako karte držim, znake dajem tako
– naručujem. I dobijem, lako…
nema problema, ovaj ih izvadi
i iz sredine, majstorski to radi –
i igra aktivno, eto i on gubi
pa se ljuti, kao: «Što je ovo ljudi?!»
– negoduje, ne prestaje mrmljati:
«Ovaj nas dere ko majmune male!»
«Al je igračina, moraš priznat brale!»
– kibiceri će, neće Grgur priznati:
248.
«Nije igračina, lude sreće ima…!»
Bilo kako bilo, bilo j' tada svima,
čak i napojnice taksistima –
i nevidljivog busanja po prsima.
Igra mi donese novac za Trst
i još k tome, za zagrebačke butike;
sve što poželim samo uprem prst
postadoh šminker, kô maneken sa slike,
ali, i ova priča ima kraj…
Otišao Grgur, kamo – boga pitaj?
Otišô iz Zagreba, napravio rez:
«Eh, ode mi on, a što ću ja bez
novca», pitam se, «navikô me imati?»
Silom prilika počeh se zanimati
249.
trgovinom, prodavô sam kavu
92
– patriotski, pomagao državu…
Nestašica kave Jugu zadesila;
ne budi lijen, po Zagrebu dilah
desetke kila austrijske kave –
više puta tako zasukah rukave.
Nestašica se malo ublažila,
a država ni da mi zahvali…
nema veze, rekoh, dè šta fali;
građanska dužnost se ispunila
Poslije kave novčiće sam brao
dakle tako što sam prodavao
slike, slatke, uplakane dječice –
na dječje suze hvatao studentice,
250.
i studente, kad sam trgovao
s Mirelom, mojom prijateljicom –
bjesmo moćan tim, posao nam cvao
– najradije sam prodavao s njom.
A jednom, kad sam prodavao sam,
u prolaznici priliku sam vidio:
«Jer se znamo» – mislim, tako računam
«mogla bi i kupit' jednu, red bi bio.»
Lijepo sam ja to zamislio,
ali se dogodi da se preračunam
– da, Koraljka na fakultet žuri:
«Nemam ti ja vremena, minutu;
odi u moju sobu», veli, «požuri
i ponudi mojoj sestri, baš tu,
251.
ta će joj se svidjeti…» «Možda i ja?»,
pomisli, majstor kombinacija.
No, sestra će, Goga: «Hej, što bi ti?!»,
kad ju kao usput htjedoh poljubiti.
Samo sam probao, što je loše u tom?
Veli: "Ne ide to tako sa mnom.
Pošto ti je slika?» – pita ona mene.
"Sto maraka!" – probam se šaliti.
«Ideš i ti s njom?» "Besplatan sam za žene;
ja sam poklon, treba me osvojiti…"
I kako to biva – nije tako bilo:
osvojila me, jer me nije zavela;
ništa o čem maštah ni' se dogodilo
– godilo mi baš to pa se započela
252.
93
pričati ljubavna priča dana toga,
ljubav moja postala je Goga.
Što započe bje daha kratkoga;
čini se da sam se preračunao –
računao na nju, nisam nju pitao:
Srce na njoj ìstom podgrijao,
na njoj nešto posebno ugledô;
a ona ga, gle, obloži ledom –
kad mi reče da joj je, kô, žao,
da bi prekinula, išla nekim redom:
«Prvo studij!» – tata je rekao.
A ja što sam, dakle? Nisam molio:
ponosan sam, jako, u to vr'jeme bio;
ponosom sam tugu uklonio,
253.
ponos nije dao da za ljubav molim:
Hoćeš ići, draga moja, izvoli!
Što da radi čovjek, da se ubije?
Ma, ne, neću! bolje da se napijem,
i da nađem neki dobar lijek.
Poslušô sam sebe, kao i uvijek –
pronašao lijek prot' ljubavnih rana:
Pod rame mi stala druga dragana
(rekoše mi da se tako vadi mast)
– doduše toj ne iskazujem čast;
pod ramenom ona, a u ruci pošast –
litrica ljute: «Whisky end woomen…»,
šepurim se, pjevam, svi gledaju u me.
Vid' me mala, kako sam ti rumen!
254.
I Gogine oči vidjele su me –
poruka poslana, dosta više glume.
Ta druga dakle, tko je ona bila?
Bila je tip žene negdje već viđene,
stoga ode svojim putom, bez mene
i bez saznanja da mi je koristila.
Predomislila se, Goga se vratila;
u idilu vezu nam pretvorila,
o odlasku više nije prozborila.
................................................
Tko o čemu, a meni se mota
po glavi, samo, kako preživjeti –
ne trudbenički, nipošto crnčiti
– mâmi me put lakog života;
255.
94
dakle jeo bih kruha bez motike;
tome kruhu moje misli lete,
ima ga, znam i gdje otprilike.
Odmora ljetnog od godine te
osamdeset i prve, neću imati;
nemam vremena za duge posjete,
tek nakratko u zavičaj svratim.
Da protegnem noge po Doboju –
s prijateljem Željkom koj' je, takav kao,
već veliki, s najvećim se poravnao,
bar da vidim je li sve na broju.
Potom natrag, jurim na posao
na student servis u Zagreb, žao
mi – i nije, višemu sam smjerao.
256.
Tv zvijezda, s maljem u ruci,
eto, to sam bio tijekom ljeta,
po cijele dane rit po podu vuci
(po studiju), kojeg li pokreta!
Dok – nisam dijelio autograme –
samo sam mislio kako nije za me,
to robovanje: rintaj, puzi, plazi
(maljem je trebalo otuć' boju s poda.)
Nije malj bio i neće biti moda;
za modernim misao mi u potrazi:
želim ubrati bogatijeg ploda,
u kupljenju mrvica se ne snalazim –
u tom, teškom poslu, koj' još plaćen nije
– pa zašto ga radim? Dakle, volja mi je...
257.
ma, šalim se, zar vam se ne čini?
Znam tatinu muku, znam da o težini
trudbeničkog žulja sav život ovisi,
i mama koliko se muči samo da
meni bude bolje, bar nekad pomislim,
potrudim se nekad neki dinar dodat',
pošteno zarađen, po volji Božjoj:
Neće nepravdu, mama i tata moj –
neće oni sreću na nesreći tuđoj.
«Zar je pravda ono u Njemačkoj,
one mrve» – pitam s' – «crkavica ona
– plaća-podsmijeh? Neću vidjet trona,
budem li čekao da me popne svijet!»
Ne, neću mrve! Činim zaokret:
95
258.
krenuh pravdu nepravdom tražiti…
jesam je našao, možete misliti!
Sve što čine moji na ugled im Nebo,
znam da bih i ja isto tako trebô –
tà i ja sam vjernik…bar mislim tako,
i usput se pitam: «Što će biti ako
se budem malčice držao svog?
Ma ništa», kao, znam ja, «oprostit će Bog!»
te opet počeh poker igrati:
Grgur se vratio, neću ni pitati
gdje je bio, nego, ljude varati
nastavih s njim, opet novce otimati...
Otimanje, ne mogu drukčije
zvati taj čin, kad drugo i nije.
259.
Pola godine kao tren prošlo je
otkako je Goga u životu mom;
ide mi nešto taj život udvoje –
kako ne bi išao, lijepo mi s njom!
Ptičica je doletjela s mora,
u mom krilu se ugnijezdila
u gnijezdo uskoči idila –
hoćeš-nećeš, uživati moraš.
Pa ipak nisam zaboravio
stari zanat, katkad bih svratio
poker zaigrati – znam da nije fer;
što da se radi, takav mi karakter!
Volim ja nju, ali i poker volim,
pa i takvog ona mene voli
260.
i slažemo se i kad se ne slaže
ona s mojim načinom života;
vazda je uza me…o, divne li straže!
U pažnju me i nježnost umota –
u auru ljubavi; gle, što se dogodi
– što bi drugo, do, ljubav se rodi;
zaljubi me u se, dušu mi osvoji;
planove mi pobrka, razvali;
«Crna visoka» – tako su je zvali,
u jedan tren život mi prestroji...
Kad nam veza dogura do jeseni,
studene jeseni, snijeg zab'jelio –
u Petrovoj sam s njom provjerio
(u bolnici) sumnju… «Jao, kuku meni!
96
261.
Test na trudnoću», veli, «pozitivan!»
«Koji divan dan!» – mišljah, mrtav hladan.
Spasonosna vijest za mene to bje –
nisam doduše ni pomislio nikad
da ću se oženiti tako mlad;
ali, tako je kako je i, neka je!
Muke sam lišen, ne uči mi se više
drugi sam plan već skovao sebi;
djecu volim, obožavam mališe,
i tuđe, kako rođeno ne bi'?
Zato rekoh, ne dvojeći trena:
"Ne brini, ljubavi, budi mi žena…"
«Ali ja sam obećala tati…»
Lako za tatu, tata će shvatit!
262.
Ni tata ni mama riječ ne rekoše,
prihvatiše kao čisto normalno;
kćer se udaje i što je tu loše?
Potpora joj bješe, tad', i posl'je stalno.
Problem riješen, ako je i bio!
Vratismo se studirati opet:
ide to – njoj – ne trebam fakultet;
ne trebam jer, smjer sam promijenio.
Uvjeren da imam puno bolji plan,
početkom ljeta dođoh u Vodnjan –
s Gogom, potražiti na moru dolje
štogod posla što je plaćen bolje…
Našlo se nešto, no o tom poslije,
da ispričam ljepšu priču prije,
263.
prije ljeta valja mi se vratiti
u proljetne mjesece, medene,
nije samo jedan, bilo ih je tri
u Goge i mene, muža i žene.
Dvije duše brakom vezale se
sedamnaestog travnja osamdes'druge
i postali jedno drugom sluge,
pod mirnim krovom nove nam adrese:
Vukomerečka šezdeset i dva,
kod Anaković, dvorišna zgrada
– a, miline! sami, odvojeni;
jedno za drugo sasvim zavezani,
u ljubavnoj svezi prolaze nam dani
97
– ugađam joj, više ona meni!
264.
Dvadeset tri i dvadeset dvije
godine nam bješe…o, slatka mladosti!
a vidi ti nju, dosadna li je –
tko te je zvao, odlazi starosti!
Ali je starost tvrda na ušima;
ne ču gdje joj rekoh da me ne zanima
pa me ne pušta, u stopu me prati,
gle, dosade, za lice mi se uhvati!
U sjećanju, u mladost ću se vratit',
u dane kad sam šaputao ženi:
Zauvijek tvoj, u dobru i zlu!
– istom mjerom i ona je meni:
«U dobru i zlu…» i, svaku riječ istu...
A onda dođe život i sve prom'jeni!
265.
Bolje je izgubiti nego naći
posao koj' nađoh, kô, znam se ja snaći
– tko bi rekao, život mi se ogadi…
Rajčice prezrele, crvi po njim' plaze –
perem, misleći: «Potrošače paze…»
jest, malo sutra! – to se zato ne radi:
uklanjaju prepreku tek da se proda –
primjećujem: "Je li?! – tako to hoda."
«Šuti mali, ne pametuj!» – vele.
Nisam ni mislio da komentar žele.
U skladištu voća-povrća radio,
i gledao kako trgovina cvate,
zaključio da tu lovu mlate –
k tom mlatilištu sebe usmjerio.
266.
Ali još moram vojsku odslužiti,
Goga misli, i fakultet završiti;
njeni isto, napravismo dogovor,
bolje reći: na njihov nagovor
idem u Zagreb studij dokončati…
Da neće ići, moglo se već znati:
Slobodan sam, život tako shvaćam,
živim kô ptičica – studij trpi, plaća;
uopće nisam za faks raspoložen –
ne studira mi se, pokera se laćam…
Stan mi u prizemlju, prozor otvoren;
a u stanu poker u tijeku –
98
topla noć rujanska, zavikasmo na tren
– privukosmo na prozor nam neku
267.
milicijsku patrolu: Nije im fora,
banut bez najave, sad se snać' moramo
te pribjegosmo dobro provjerenom –
dakle u nuždi se pribjegava tom,
načinu starom, općepoznatom –
i, čini se, mnogim dobrodošlom:
Latismo se sitne korupcije –
tako sitne da za Uskok nije;
a i, druga država bila je prije
– mito je donos iz Jugoslavije.
Taj je zanat duge tradicije
u Hrvata, dubok mu korijen
– toliko dubok da se nikada,
neće iščupati...može oklada?
268.
Milicija zadovoljna ode –
zadovoljni i mi, evo nàm' slobode
– nastavismo gdje smo ono stali.
Na radiju … dugme-Bebek pali:
Nikad se neću vratit u svoj rodni grad…
"Neću ni ja", velim, "e, baš neću, nikad!"
"Zašto nećeš...?" "Jer sam rođen na selu."
Malo smijeha, promišljam o djelu...
Dobro prođoh na kartanju, te noći,
ali ujutro, umjesto na spavanje:
tragom obećanja, morao sam poći
prijatelju, Líčki, dao obećanje
da ću mu pomoći; kuću čovjek gradi.
Uzalud došao, nisam mogô radit',
269.
pospan – pomogô mu tek pojesti što je
njegova Branka pripremila: "I to je
posao" – Ličko reče – "dobro je!"
Nije dobro, znam, nije dobro, a što ću?
Nisam spavao, malo spavô noću
– puno radio, noću se radilo...
ništa mudro nije se uradilo.
Djelo mi nisu poslovi čisti –
ostanem li, moglo bi se desiti
više štete da će biti neg' koristi;
moram stati, stadoh mučno misliti
99
– kojoj ja to priklanjam se vrsti
nakon onog od prije koji dan,
to jest, večer, ja i ortak jedan…
270.
To je priča o meni, razbojniku;
a ja to nisam – ne – nisam bio,
bilo jednom, nisam ponovio;
ali je bilo, dajem cijelu sliku…
Prilika stvara lopova, znamo:
U pivnici nekoj pijani od piva
nas trojica, šuplje priče pričamo.
Ante nas časti, i izaziva,
i sitno kad plaća vadi novca snop:
«E, ovaj je glup, glup je kao top!»,
sve pomišljam… "Vidiš li ti ovo?"
pitam druga. «Traži vraga čovo!»
– veli on. Samo me je pogledao
i, pogledom dogovor je pao…
271.
Drugar mi, kô i ja, crkveni miš –
studenti, golje, nemamo baš ništ' –
u nas obojice, ni za jedan gemišt
ne bi se našlo u džepovima,
a vidi Ante koliko ima
i kako bahato pokazuje svima
– čini mi se da smo u prigodi...
ma, ne čini mi se, gle, već se dogodi,
kad krenusmo doma – pijanom ulicom:
«Nemoj Ante da bi se požalio kom
da smo ti novce, ne daj bože, uzeli" –
drugar će – "provjeri sve na broju je li?!»
«Sve je tu, vid'te...» Trže ortak da vidi
i u trk se dade. – Kao da sad vidim
272.
Antu skamenjenog, kao ukopanog –
i sebe, gdje jurim tragom druga mog...
Ništa mudro, ništa! vraćam se doma
ženi i sinu, k vragu i diploma! –
Odlučan im služit', vazda uz njih biti,
od njih se više nikad ne odvojiti;
a što ću dalje? Već ću nešto smisliti,
naći ću način za u vrh se vinuti.
A gdje je taj vrh? Za mene je to
tamo gdje je novac, novac je moć,
100
ništa kao moć nije mi sveto.
Vlasti me gnjave, u vojsku moram poć':
Kakva vražja vojska, što ću ja tamo?!
Vojska je
civilizacijska
sramota.
– Ajštajn reče. Isto mislim, samo,
273.
mislim u sebi, da me tko ne čuje;
čim glasno pomisliš već opasnost tu je:
I zidovi su imali uši,
takva su vremena bila tada,
vlast slobodu govora uguši,
nije to bilo slobodno kô sada,
sad reci što hoćeš, kolikogod britko
– zidovima otpale uši, pa nitko
te ne čuje, rekoh: "Blago nama
što živimo u tim demokracijama!"
Po odsluženju, trgovat' sam počeo;
Gogin tata u posao me uveo,
dakle u Puli sam zanat izučio
pred kampom na Stoji za štandom sjedio
274.
– u jednom od zatišja pred buru:
zamišljen, odsutan; kô riba na suhom
– ujutro, već sparno (cijena poslu tom,
jest podnijeti svaku temperaturu.)
Kupači u moru, uživaju –
da ih bar ne vidim, želju mi jačaju
– ma, nema veze, ja ću na kraju…!
Začuh poznat glas: «Pošto su vam banane?»
(Opet mi cijene odnio vjetar
– to su moje fore, uvježbane –
nisu za sve iste, koj' sam ja mešetar!)
Skočih – kuma Doma – gdje ona da bane?
– s bebom-sinom u naručju, bez najave…
I nije najava za goste prave –
275.
nije kuma Doma meni, tamo neka,
ona je žena mog kuma Željka –
vrlog prijatelja mog iz Doboja:
«Neka meni njih!» – mislim. Samo ja,
to jest, posao mi jednu manu ima:
ne dopušta mi družiti se s dragima
101
– valja raditi u svim uvjetima,
na raspolaganju biti turistima;
pripeklo-padalo, služit mi je njima
– tako kumovi nisu zaposjeli:
«U Puli kod brata mog smo odsjeli»
– veli. Kum i ja jedva uspjeli
susret zaliti – nije dao posao
u kojem sam tek zalet hvatao.
276.
Potajno, i s dvije tvrtke poslovao
(iz hobija, tako, malo muljao –
no, muljanje m' ne bje na kvar usmjereno
– ne računamo li varanje na vagi;
a o tom sam mislio, o Bože dragi!
da je skoro, skoro pa pošteno –
onim što se trude, skoro dopušteno.
Pomišljah i kako za ljude nije
koliko radim: A kako drukčije,
nego li radom, bogatstvo steći…?
(Valja nam promislit što ćemo reći,
da rečenim ne izazovemo smijeh.)
Kupio auto, u životu prvi;
dobar – bio davno, izjeli ga crvi,
277.
trobrzinac, starudija neka,
baš dobar bi bio za pračovjeka –
Kremenkovi bi uživali u njem,
ali ja…o, ne! – jedva ga i pokrenem.
Jednog jutra, na semaforu crveno –
stao sam. Zašto? – blokada u trenu.
Sigurno bez veze! – zaključih, te krenuh.
Sjetio sam se, odmah, čim sam krenô;
kad mi, s desna, stiže na zeleno,
auto…kočî: «Halo konju...?!» Uh!
Zorom, prije pet na cesti sam bio,
pr'je ponoći nikad kreveta vidio –
u vožnji drijemao, sanjao krevet;
kao onog jutra kad me – oko pet,
278.
iz sna prenu nervozna sirena,
suprot' od nježnosti kojom budi žena
jer sam počeo po cesti krivudat' –
izbjegô sam sudar, ovaj put i rat…
Ratoboran čovjek, kô, on će meni dat';
102
al' ja neću uzet', nisam raspoložen,
stroj mi tog jutra i nije bio lijen;
kô da se prepao, zastajkivô nije.
Premanturske vlasti dale mi sobu,
na tržnici, da pospremam robu;
u ponoć bih se u njoj i opružio,
tako mi je izbor odredio:
nisam smio vozit, tek sam položio;
neiskusan, pospan, s ceste bih sletio...
279.
Ali ja želim vidjet ženu i sina
i tko da me spriječi? Nema načina!
Te ponoći, dakle, krenem polako;
niz brdo lako, po ravnom nikako –
zapeo sam na prvom zavoju,
stiže plaća za tvrdu glavu moju:
Umornoga san me prevario –
sletio sam s ceste, drvce prelomio,
prešô preko njeg', u more uletio...
..................................................
Te noći nisam stigô u Vodnjan
u svom starom rasklapanom stroju,
niti sam u njem više provozan
– ni mudru pouku izvukao koju.
280.
Prvo sam s' sjetio novca pod sjedalom,
novac spašavao, glavu tek potom
– ni naznake brizi u trenutku tom,
tek poslije i to: "Kako dalje s poslom?"
Nemam više auta, no dovozilo
se kao i prije, dovozio tast –
koja je to ljudina, svaka mu čast!
Unatoč svemu što mi se dogodilo
i dalje se konkurentno tržilo,
kô i prije, svega je na štandu bilo:
Svoj posao puštô da pomogne meni,
molim Te...o, Bože, Ti ga se spomeni!
Skončala sezona, uspješno, al' radim
– radim s ciljem: barem da ne trošim,
281.
zarađeno – radim kao konobar –
osamdes'pete, zimi: «Eh, da mi je bar,
vlastiti kafić, ili konoba!»
maštao sam tako dok sam radio,
103
u maštanju nisam usamljen bio:
uz mene je Bruno, isto bismo oba.
Poznanik sa šanka, prijatelj mi postô,
čovjek od ideje, pronicljiv sto posto:
"Da mi je", rekoh, "do poslovnog prostora,
u Vodnjanu" – bio mi je potpora,
u općini radio, pomoć velika:
imao prijatelja, moćnog čelnika
– ukaza se tako i meni prilika
da riješim pitanje zaštitnika…
Moja rima u spomen je tog
prijatelja našeg, velikog –
Tepavčević Mirka, mir mu dao Bog!
282.
Što zacrtô, dakle, to sam postigao;
dvadeset i sedmu ìstom napunio,
u Vodnjanu kad sam kafić otvorio
– gazda u svom kave ispijao
i sve gledao gdje bih se širio –
tada sàm sebe, silnim ugledao.
A tek kad sam ušao, tog ljeta,
osamdes'šestog, s radošću djeteta
– u Medulin… Novac se mlatilo
na sve načine, jest, tako je bilo –
varanje na vagi uvedoh kô pravilo.
U dva kampa i na plaži hotela;
ne nađe se duša koja ne bi htjela:
radnice, radnici…družina cijela –
283.
kako gazda kaže, nema drugoga;
samo me sestre, Angela i Jelena,
podsjetiše – što znam od malena:
«Dragi brate, nemoj protiv Boga…»
Ne razbijajte glave oko tog!
– rekoh im, radite po mom nalogu;
ja ću već nekako objasniti Bogu
da sam se morao malo držati mog.
Nisam ozbiljno shvaćao vjeru,
kol'ko sam ozbiljno shvatio namjeru
da s Brunom napravim posao poslije
sezone – puno novca trebalo mi je,
i kretao sam se u tom smjeru –
ništa se slučaju prepustilo nije.
284.
104
Bruno dade prostor u Puli, dobar;
ja sredstva, dostatna za kafé bar –
dva'estdeveta mi, zvali su me «Car»
– kao da to i jesam, tako živim;
poskrivećki, sâm sebi se divim
– živim točno kako mi se živi,
pa tko voli nek' izvoli sa mnom,
nek' prati tko može pratiti moj slalom.
No, drugi u meni tom se usprotivi
– progovorit ću jasnije o tom:
Jedan'esto ljeto već u meni slika
ona dva, ma niti slična lika:
jedan bi služio oko sebe, svima
– on živi dolje, dolje s poniznima;
285.
drugom je glava u oblacima
i samo sebe ima u mislima –
tako se u meni vazda vodi rat;
tako nisam znao, a kako ću znat',
kad sam utišao savjesti glas;
smetnuo s uma, zabacio sasvim,
dakle, da je savjest poput dimnjaka
(pojasnit ću misao na brzaka):
Zaštopan dimnjak kuću zapali;
zaštopana savjest, s druge strane
zapali život, da, život plane –
a to znači (e, da bismo znali!)
da to zapravo, nije usporedivo:
lako za kuću, ali spaljen život…!
286.
Piccolo – kafić za srednjoškolce
otvorismo, ubiremo novce:
jer je sve prošlo na najbolji način,
stadoh si utvarati da sam najjači.
Đaci, pulski, kô i đaci ini,
što imaju na dan, za dan i potroše;
trljam ruke, mislim: «Nije loše!»
Ali bi moglo i bolje – čini
mi se: i plantaže riže u Kini,
kad bih imao, i bio jedini,
isto se ne bih zadovoljio;
opet bih nešto više tražio.
Kao da sam beskonačan, tako
bih se širio, beskonačno, dakako –
105
287.
kô da sam se tek za posao rodio;
kao orao daleko sam vidio,
kao dječarac poletan bio;
sam sebi se mnogo, mnogo svidio,
još, u umu, kô savjet mi se čulo:
«Pa, tek ti je dvadeset i deveta
– bila bi stvarno velika šteta,
stati, sad, kad te tako dobro krenulo.»
No, odmah potom mi se okrenulo
mišljenje – mislim da ipak moram stati:
«Premoren sam, moram više spavati,
nastavim li tako zlo ću izazvati…»
Jest, ali taštinu tko da mi nahrani;
tko da mi kaže: «Dosta ti je, stani?!»
288.
Sve mi nešto manjka, premda svega imam:
stan i auto imam, i gotovinu
i nikakve crne brige me ne brinu,
ipak mi fali, posla se primam:
još jednu sezonu u Medulinu,
tržio sam… Zašto uistinu?
Obijesne želje okupiraše me:
Sanjam vilu i bazen pored nje –
raskoš sanjam, sanjam blagostanje
– mojoj misli nema preče teme.
U tom vidim življenju smisao,
to me tjera, gura me naprijed;
mojoj priči logičan je slijed
da sam lovac na novac postao.
289.
Malo vremena nađoh za drugo,
malo vremena, kô orač za plugom
jurio sam, i onoga dana
kad na svijet dođe kćerkica mi Ana
i kad mi je tata u gostima bio –
od štanda do štanda sam ga vozio
da bih (s djedom) radost podijelio
i, bar u hodu kćerkicu "zalio"…
U nudo kampu feštu spremaju;
vola na ražnju, probasmo mi to:
"Kako si tata?" – u miru ga pitô.
«Ove, sirote, ni gaće nemaju,
a ja ih imam – znači: dobro je!"
Tada čuh sinove djedovine moje;
106
290.
za stolom do nas, uživaju u pivu
dva Bosanca, uz opasku šaljivu:
«Vidi Švabe, žene mu i balduze
pravo lijepe, vako gologuze…»
Završila sezona, dakle, dosta je,
nema više priče, odustajem;
neću više voće i povrće
prodavati, ali, čisto da se obrće
– u Puli sam otvorio jedan
glazbeni dućan, CD noviteti
(pod imenom Jabuka bio je znan) –
tom poslu, i Arki, sasvim se posvetih.
Piccolo sam prodao – svoj dio;
posla se malo rasteretio,
291.
obaveze ponešto na druge prenio;
organizirao se, pa se opustio
– netko bi rekao, raskalašio;
tanka je nit – nisam ju vidio
te sam se sasvim predao vinu.
Osamdes'devete, na staru godinu,
u Pikolu društvo se zapilo,
tako je to po običaju bilo…
tako rade koji za goste brinu.
Tog dana kafići besplatno toče,
netko pije, netko bome loče –
pijan, žurim, po zakonu reda,
da i ja počastim…a vid' nju što gleda
– kràj šanka jedna: "Nema izgleda;
292.
ne nadaj se lepa, stvarno ne mogu –
pijan sam kô deva, gle, padam s nogu!"
Cura je zbunjena, vidim – neka je!
Ipak ću se malo upristojiti:
"Šalim se" – rekoh. Pijan se ne predajem,
kao da nisam, isto ću voziti –
idem u Arku goste počastiti.
U prometu sam, vozim, a ne gledam;
sagnuo glavu narodnjake navijam –
kolona, kod mlina, u zadnjeg s' zabijam.
Smetnuo s uma, samovoljni gazda,
da je tu tijesni ulaz u grad,
slobodnog prolaza malo je kad
107
– usko grlo, tu je gužva vazda...
293.
I tako dalje, čemu nabrajati
niškorisne čine, gotovinom platim,
a po glavi mišlju se razmećem:
«Para vrti gdje burgija neće.»
Nisam bio primjer čestitosti
ni u kafiću, stadoše me gosti
oponašati – lomiti, kô ja,
i koga da krivim? Krivica je moja,
što bismo sutra pili iz dlanova
da nije, opet, riječ uzeo novac,
dakle kupuj čaše, kompletna obnova
samo sebe nisam obnovio,
naprotiv, sve više i više sam pio,
samo sam to dosta vješto krio
294.
pa me nitko nije pijancem smatrao,
dapače, dosta ugleda sam nabrao...
Jer mi se mnogi obratiše: «Daj!
Pozajmi neki dinar do plaće»,
da, tako su spajali s krajem kraj,
jer im je problem od mene shvaćen;
jer razumijem što znači nema,
jer sam zapamtio ona vremena
kad sam kao mali morao da zajmim,
u tatino ime obraćô se fratrim'.
Pa kako ne bih pomogao njima –
sestrama, dakle, desnoj ruci mojoj,
u trgovačkoj priči medulinskoj –
Angeli-Jeleni, mojim osloncima.
295.
Došlo vrijeme da im uzvratim,
kad su namjerile butik otvoriti,
u Doboju: "Valja vam požuriti!" –
požurivah ih 'mjesto da ih odvratim,
požurivah da se radi, kao –
eh, da ih bar nisam požurivao!
Uz sve naznake vjerovao nisam
da će biti rata, želim pomoći:
ulažemo novac i trud, a ne znam
da će vrag brzo, vrlo brzo doći.
I brat moj je, Mirko, u Jelahu,
malo prije, kafić otvorio –
108
i njemu sam ruku pomoći pružio,
pa ni tada nisam bio u strahu
296.
da će biti rata, nema teorije!
Vjerovah da ga neće biti, nikad…
a naivnog' mene, nema naivnijeg',
ni Generalić takvog ne naslika!
U zavičaj sam često odlazio,
tamo Ljepotu dušom namirisô,
pod teretom Ljepote izdisô –
baš i nisam u stvarnosti bio.
Kum Željko mi tam' i mnogi prijatelji;
mamina kuhinja, život po želji –
draga rodbina, uživah međ' mojima
– opuštah se, bome i oduzimah:
drsko se opuštah, drsko, zapravo,
što poželjeh i uzeh si za pravo!
297.
Kad se um oduzme, tko će što jamčiti,
sve mu ravno, a kako može biti
kad ode od stvarnosti, kad se napije
– ne čini čovjek drugo, neg' ludorije!
Netko bi se, kad je pijan, tukao;
netko pjevô, plakô, il' bi se smijao;
netko opet samo ljubit hoće
i što nije njegovo, bilo čije…
Ovo ili ono, ništa mudro nije,
pijan radi samo bedastoće.
Miroljubiv bijah, kao delfin;
pijan "slučajno", kao i obično:
krasnorječiv uvijek, duhovit, fin –
folirant: "Ljubim ruke!" – i tome slično;
298.
bečka škola i to, bosanski smjer;
zlobnici bi rekli: «Pravi se frajer!»
– a nije bolan, urođeno mi da
pristojan budem, očnoga mi vida!
Nadalje, piše u pamćenju mom,
kako sam zamalo stjeran do zida:
Sve je počelo znatiželjom običnom
i, trebalo se frajerom pokazati;
tak' je počelo, a moglo je skončati
za mene, ili, za druge, tragično,
jest: Slatki život uzdigao sam,
109
na razinu ideala, gore;
hedonizam, za me, kô da j' stvoren;
sasvim sam u, ali problem imam:
299.
Ovisim, ali nikom ne bih priznao;
ovisim, da, ovisan sam postao;
istinu čuvam samo za sebe,
samo ja znam da pijem iz potrebe.
Za javnost to je uvijek, tako:
«Veseo čovjek, zabavlja se samo…»
I gdje je problem? Sa mnom je bar lako –
nitko baš nema problema sa mnom,
dapače, u mom se društvu trošilo,
pilo na potoke, lumpalo, lomilo;
otvarale boce arhivskih vina,
ispijale marke stranih pića –
vjerovah da je u tom sva milina
ovog nam jednog i jedinog žića.
300.
I što ide uz piće, cigareta vazda
bje mi u ustima. Poročan bje "gazda" –
malo je reći, malo sam ublažio.
Kao skijaš, slalom, više-manje:
u gluho doba, kroz Pulu sam vozio
«Stop! Milicija!» – tko ih je vidio?
jednom su mi, eto, snimili stanje.
«Jesi l' ti to, gazda, malo popio?»
– odmah su oni mene prepoznali.
"Da, malo", rekoh, "pijan sam kô deva!"
«I što ćemo sad?» "Hajmo zapjevat'!",
vazda mi prigoda da se našalim.
Dobro zbog takve naravi prolažah
– mnogo grijeha tako opravdah…
301.
ni ovaj grijeh više nije grijeh,
strogoću je zamijenio smijeh:
«Ha, ha, ha! U službi ne pjevamo;
nego, hoćeš li ti moći voziti?»
"Ma nego šta!" «Izvini, baš ne znamo…
no dobro, vozi, mi ćemo te pratiti».
Dopratili su me do Vodnjana,
do ulaznih vrata, skroz do stana.
Nije pulska milicija na meni
trenirala strogoću, znaše me kao
110
primjernog (nisam to ja rekao)
– a znaše i da sam zaštićen, iako zaštitu nisam koristio –
uljudno sam se prema njim' odnosio:
302.
"Puno hvala dečki, vidimo se!" – velim.
«Dobro je gazda, ništa ne govori,
dè ti samo prilezi, odmori
– i zaboravi da smo se sreli»
Tako je to dakle u Puli bilo,
ali kad pijan uđoh u promet,
gdje zaštita nije imala domet –
ništa se, slično, nije dogodilo…
a dogodilo se, u Doboju jednom
kad sam malo vrludao cestom,
zaustaviše me i kazniše bome,
isključiše iz prometa…: "Evo me" –
rekoh. "Veseo malo, tu u kraju mom"
– tek što sam krenuo s pričom mojom,
303.
dakle probao im objasniti.
«Pusti priču bolan, nismo djeca!»
Ode vozačka na tri mjeseca,
nije se dalo ništa napraviti.
Ništa, pa ni to tragično ne shvaćam;
kum me vozi kamo izvolio sam,
dakle, stigli smo u motel gore
na ušće u Bosnu rijeke Usore:
Oženjen sam kao momak živim –
pjesma trešti, gle, kako se namjesti
– pjesma baš za buđenje savjesti:
«Đe me ba nađe zabrinjavat s tim?!»
– nadjačava glazbu netko, vrišti;
a kad pjesma savjesna završi,
304.
kad se stiša, čuh dijalog duhovit –
komplimen(a)t na bosanski način.
Jedan mladić, onako, naočit;
i ne samo naočit, k tome i fin
– obraća se poznanici svojoj:
«Imaš dobru drugaricu…» «Ma nemoj!»
– joguni se ona. «A šta meni fali?»
Kao iz topa momčina ispali:
«Ništa bona, i viška ti imaš.»
111
«A čega to?» – isprsi se, tašta.
«Ma ne toga, kila i godina!»
– reče joj ta, rječita momčina.
«I to što kažeš, ima toga, jašta…!»
«Hajmo pjevač!» – viču. «Što ne pjevaš?»
305.
Čaše lomim, ruke mi krvave
– začu se još jedan hit izabrani;
gledam si ruke, još su mi zdrave,
ali mi glava prokišnjava, od lani.
Širim ruke: "Tooo! Dobro mi je, ludo!
Gle, moja raja, otkud oni, čudo…"
ma, šalim se bolan, znam da su tu:
Vlado, Jovo, Hido, Šimo, Ićo i drugi
Željko. Na zdravlje im drmam jednu ljutu...
Tako su mi prolazili dugi,
tj., kratki dani, a večeri duge
– u zavičaju. Ali u Vodnjanu,
nakon opuštanja i potoka cuge –
s prvim jutrom, gle, problem osvanu!
306.
Bez vozačke, vezan, muku mučim:
konobar me voza, valja poslovati;
srećom, drugar mi je, on svog druga shvati,
no, ja ne shvaćam, nikako da naučim:
Čim dobih dozvolu u rodni kraj svratih
i opet se vratih staroj navadi –
gle, opet radim kako se ne radi:
Na benzinskoj pumpi u Bosanskom Brodu,
gorivo točim, cijelu noć vozio;
otrijeznio sam se i sad bih u hodu,
popio pivo – koje, žeđ ugasio,
«saharu» bih malo poškropio.
Poslije fajrunta, sinoć, krenô
iz Arke, pripit – da kažem pošteno;
307.
pripito čeljade nije pomislilo,
što je moglo biti… Ništa nije bilo.
Razlog više da umislim kako
sam sposoban…Vidjet ćemo, polako!
Pet ujutro, žedan, ubi "sahara»
– utroba mi nešto pjeskovita:
"Hoćeš i ti pivo, koje?" – pitam,
suvozača, Davora, mog drugara
112
iz Vodnjana, on mi društvo pravi.
Vozim, polako, katkad mu nazdravim;
Davor pristojan, svaki put mi odzdravi.
Borovi svijetle, ljudi već napolju;
snijeg napadao, praščići se kolju,
idiličan zimski ugođaj, pravi.
308.
Božić se nazire i na Tešanjci,
na katol'čkoj strani prasad postradala,
Boga nazivam ocu i majci:
"Hvaljen Isus!" «Sine Bogu fala,
stigo ti nama! Uvijek faljen bio!»
Davor se za čas udomaćio,
pita on tatu, valjda iz nehata:
«Triba li pomoći?» – tata bocu hvata.
«Gica je gotova; treba, zalt poso!»
To smo obavili, malo ukoso…
Mama spravlja jelo, tata zove: «Šim'ce!
Dojdi vamo, sjedi malo s nama!»
«Nemam ba kad!» – odgovara mama.
«Taka je ona kad nju prime mušce
309.
– volja za rad, nema odustajanja…
Ma, jednu minutu valjda imaš?»
«Šta je jedna minuta…de, šta me zezaš?»
«A lijepo sam joj dao do znanja…
Bolje joj je sjedt jednu minutu,
neg čitav dan stajat!» – tata se šali;
potom trgosmo po jednu ljutu…
Jeli smo, pili, pa odspavali;
probudili se, jeli i opet pili…
ak' je to stvarnost, u stvarnosti smo bili.
Roditeljski dom, šetnja rodnim krajem,
lijek je koji sam popio dušom,
čovjek je samo, samo onda na svom
kada se opije zavičajem.
310.
Rajna, rijeka, kažu da ima
silu ljepote krajolika svog;
ipak, ne žudim njenim krajevima,
srce vuče rijeci zavičaja mog:
Usori rijeci i zemlji da mi je –
sunce zavičaja da m' je da me grije!
Volim ja zemlju i ovu, i onu –
113
čast svakoj, ali – nijedna nije
što je rodna gruda, k njoj misli tonu;
od svih zemalja rodna bje prije,
što je prvo, prvo me zanima.
Koja to zemlja, koja, uostalom,
od zavičaja veći izgled ima
u čovjekovom srcu n8aći dom?
311.
Dakle, navečer smo izašli u Doboj
u večernji život, baš po mjeri našoj
– badnja je večer, slavi se badnjak
katolički, ali, "slavi" ga svak':
Zijo, Mijo, Mujo, Jovo, Ivo…,
i mi s njima, tko ne bi uživô?
Glazba trešti, Bijelo dugme glavno,
svi pjevaju i u glavu, izravno:
«Prijatelju-jarane, šta ćeš popiti?»
– čini se da nam se opet napiti.
Začas smo se kòla uhvatili;
muž do muža, tek pokoji ukras
– raspjevali se, ostavili glas'
kraj potoka kojeg smo popili.
312.
Davor viče: «Maksimalno mi je lipo!»,
meni òpet lijepo maksimalno…
eh, kad bi moglo biti tako stalno,
bio bi to život-život i po.
Ma, život je i to što posao zove:
Opraštam se s kumom, pozdravljam drugove.
"Ne brinite", rekoh, tata-mama;
eto mene opet, brzo, k vama."
Sutradan smo u Vodnjanu opet
– brzo se živi, pravim zaokret;
poslije izleta nov poslovni zalet:
opuštam se, al' i stežem kad treba,
prilagođavam, kako pita potreba
– nije baš da dižem neki teret.
313.
Dobar ustroj jača mi je strana,
i kad nisam ni blizu Vodnjana
posao ide, no baš je nešto stao –
promišljam kako bih ga poboljšao?
U trendu su poker aparati –
ne dam poslu, ne dam zakržljati;
114
nešto mislim, tu se lova mlati
pa ću i ja, bome, isto probati –
tek što probah, gle, već se isplati:
Ja, lukavac (lukav od zanata),
postavio mamac iznad aparatâ,
– veliki plakat, onako iz vica:
«Svakom tko dobije pet istih karata,
nudim nagradu…» – strašna igrica!
314.
Ne samo jednu, tri nagrade nudim:
auto, motor i tv s' u ponudi.
Lukava zamka, poker protiv stroja,
gubitnik nikad nisam bio ja –
mnogi su čak u ovisnost pali:
«Tko im je kriv?» – to ja perem ruke.
I materijalno sasvim propali:
«Njihova volja, njihove i muke»,
tako sam u sebi stvari postavio.
«Neću ja valjda umjesto njih misliti
– nisam kriv, tko me može kriviti?
Svojom voljom svak' je pristupio
igri, dakle, sam je pogriješio!»
Sebe grešnim nisam ni u čem vidio.
315.
Kao da bi me crkveni glavari
naučili krivo, kako ne piše;
pa, kao, nemaju sa mnom ništa više,
tak' sam se gradio nevinim ustvari.
No, jer gubitnik nije junak ove
priče, neću više riječi o njemu
– ja sam dakle postao u svemu
lukavi dobitnik, a to se zove
kruh bez motike, to mi jesti ide
– a drugi neka sami svoje vide.
I u par tuđih kafića sam ušao,
aparatima, kó poreznik brao;
ni orô ni kopao, samo sam žeo
i sve mekši i mekši kruh jeo.
316.
Promet kafića nije mi se dalo
neki put ni brojit'…bahatog li mene!
– dnevni utržak šanka mi, kô, malo,
koliki promet poker okrene.
Foliram kako se bavim proizvodnjom
115
i to, zamislite, proizvodim lovu,
jest, ali dajem i napomenu ovu:
Ne nađe se nikad u džepu mom,
niti blizu tog što ima tajkun.
Mjera je bogatstva, danas, milijun
(dok je jučer sto tisuća Dema
bila vrlo bogata oprema.)
Za deset posto milijuna, jednog,
muljao sam, varao…o, bilo je tog!
317.
Ne bih se kladio da je ičeg čistog
u temelju mil'juna, prvog tajkunskog.
Stigla godina devedeseta –
zadnja godina plodnog poslovanja,
godina skrivenih predratnih pokreta:
Kao što u poplavi izmet izranja
na površinu, i za ratnih strujanja
izrone mnoga slična plovila.
Ta godina još je mirna bila:
Savezna Vlada nešto pokušava
jačâ dinar, državu spašava –
spasila j', mene, nî' joj bilo badava:
Napravila tečaj nerealan;
lakše zaradio-ostvario san:
318.
Kupio sam kabriolet, bubu,
ljepoticu među autima –
zavolio ju kao vjernu ljubu,
s vjernom ljubom testirô ju, danima.
Što sam se više posla oslobađao,
to sam više s Gogom putovao:
Nakon Milana i Venecije,
krenuli razgledati jug Jugoslavije
– preko Sarajeva, dakle, i Mostara,
do Dubrovnika, Budve i Bara
i dakako, do Svetog Stefana…
I dalje smo, do Ohrida htjeli;
ali nije išlo, dalje nismo smjeli,
jer se počeo, eto, baš tih dana
319.
– počeo se narod događati…
prot' plana, i volje, morasmo se vratit;
iz ruku nam slobodu izbiše,
koja priča, Bože...o, kako je strašna
116
– težinom mržnje Ljubav poklopiše:
Devedeset'prva, godina užasna,
godina grubog buđenja iz sna;
iz bratstva i jedinstva iznikô je rat –
brat postao grobar, tko se mogô nadat'?
U moru zla, gle kaplje dobroga:
S proljeća mi podarila Goga,
drugu kćer: Lucija mi rođena;
rođena je tatina Malena –
ostajem doma, gdje da idem zaboga?!
320.
U Istri mir, no drugdje po Hrvatskoj
počeo se biti ljuti-krvav boj!
Dragovoljci sve više odlaze u rat
– gdje da idem pored troje malih;
a, iskreno, i ne bih, nisam ja od tih
– nisam ratnik, radit ću i plaćat'…
Ipak, ima jedna priča gdje sam,
predbilježen, bude li trebalo
ratovati u Istri…e, jesam
sila! veća nego René «Alo, alo» –
pred mojom silom sve se razbježalo
– što je vojska protiv mene, malo?!
Nastavljam živjeti gdje nisam ni stao,
dakle tamo gdje sam vrludao –
321.
krivudavom stazom življenja mog,
svejednako hodim, nema meni do tog
načina življenja, živim kao prije:
poslujem pomalo i bećarim, pijem.
Poker mi više nije izvor prihoda,
ipak zaigram, ukaže l' se prigoda –
prigoda ima, ne često…i neću,
ne želim često, tek okušam sreću.
Ali želim, često-volim izlaziti;
i moram se malo opustiti
jer ujutro, navečer i oko podne,
sjedim u Arki i nervozno gledam
nove goste, nimalo ugodne –
pobjeglice. Branim svoje, ne dam!
322.
Sabrali se, došli sa svih strana…
ne bih ih smio pobjeglicam' zvati,
tà nismo svi spremni ratovati –
117
ali što su silni, Bože, nema dana
da ne bi nekog…kako su grlati
i jaki, na šanku…tu su najjači
– mnogi bi bili za glavu kraći
e, samo da bi se pitalo njih.
A, osim njih i ratnika je, pravih;
i onih što su na stalnom dopustu
– samo iskra fali, da se sve zapali:
Da mi ne bi gosti postradali,
nadzirem tu rulju agresivnu, pustu –
nadzirem i drhtim…al' su se prepali!
323.
Puške, bombe, krunice…vidi ti vjere!
sablje do koljena, nema tu priče
– smiruj strasti, al' ne preko mjere,
da ne bi bilo u po ljeta ciče –
jer ima njih što za mali konjak,
ubiju čovjeka. I dvaput čak –
dvaput ubiju, za dobar ručak!
Do podne, oko podne i navečer,
dakle u baru sam, moram nadzirati;
u protivnom, čudni svati će pozvati
svoje goste, skrenuti u suprot' smjer
– neću više Arku prepoznati,
niti će Arka više kruha dati –
djeca bi mi mogla gladna ostati.
324.
Pobjegnem popodne kad mir zavlada,
kad u Arki nema nikoga – kada
su ljudi na moru… I ja sam tamo,
u Medulinu: opet su sa mnom,
moja dječica, moja radovanja –
poslije kratkog-nužnog izbivanja,
opet je sa mnom i moja žena.
Čim je oglasila uzbunu sirena,
moje je biće-duša uznemirena,
a oni sklonjeni na sigurno, van –
samo na kratko, opet sam kompletan.
I u Bosni puklo, rođo moj je tu:
Robi Rosanov; veli, ima plan
potražiti sreću negdje u svijetu…
325.
Prokleti rat što ljude rastjera!
Mirni ljudi od nemira bježe –
118
mirni bi mira, gle, sav sam naježen,
kako mu je nepravedna mjera!
Radio je Robi u Vodnjanu malo,
i društvo m' pravio kad sam odlazio
na fitnes, kao, topio salo…
ma, ne imah sala, to sam izmislio
– išô tako, tijelo održavao,
i usput sam malo zafrkavao
u teretani momke što stenjanjem
vrijeme mog opuštanja sakate:
"Bolje vam je da mozak bildate!"
«Ne vidi se» – vele, pa ne rade na njem'.
326.
E, pa, ni moj mozak nije naročito
vidljiv bio, nisam ga koristio
nikad zato da bih se zapitô
tko sam. Mišljah da sam odgovor vidio:
Tijelo, to sam ja! – uvjeren sam bio
i dao – t'jelu, preko svake potrebe,
ni pretpostavio nisam drugim sebe
– dok me život nije tragat' prisilio...
Dakle, tisuć' devetsto devedes'druga:
ljeto za obitelj, napokon s mojim' sam,
na nudo plaži popodneva duga
pokraj mora na suncu drijemam
– sanjam raskoš, vile s bazenima;
sve više vremena za dokolicu imam.
327.
Organiziran, kao i uvijek;
čini mi se baš kako treba čovjek:
Jednom mjesečno sam u Veroni –
nabavljam novu glazbu za dućan
pa iznova opet, uživamo mi
u Medulinu, život kao san:
u luna parku i u restoranu,
svaki nam se tako smiruje dan,
provodimo terapiju laganu –
opuštajuću; baš sam zadovoljan!
I obitelj mi, a šank domoljubi,
kao «našeg» su me prepoznali,
povukli ručnu, nikoga neće ubit...
Bezobraznog mene, ni da im zahvalim!
328.
A moje snove stvarnost prihvati:
119
kupio u Puli zemlju za gradnju;
sad razbijam glavu, kakvu vilu na nju
ću postaviti, gdje ću bazen strpati
– dolje ili na terasu, gore?
Imam grad na dlanu, a vidim i more…
Sve što poželjeh, eto, i osvojih,
što na l'jepe oči, što uz pomoć mita
– sitnog. Sitna s' doduše i zrna žita,
ali se svinja od njih ugoji.
Imam nadu da će rat prestati
do proljeća, u gradnju ću se dati
– dotle ću se malo oporaviti
od minusa koji, nije morô biti…
329.
«Kupio jeftino, platio skupo»
To je posao...ma, ne, to je glupost!
Ljudi moji, nasukah se tako
da me je sram i pričati. Ovako,
dakle: Kupit' auto htjedoh, tih dana
– BMW neki polovan, kad, gle,
u život mi banu tada – odakle,
Medo, iz studentskih dana znanac…
jedva i znanac, dva-tri put ga vidio...
nema veze – njemu – on se navio,
kao da smo nerazdvojni bili:
"Da smo htjeli ne bi' bolje namjestili,
da se sretnemo baš kad trebaš auto";
i još mi reče, gotovo pa ljuto:
330.
"Pusti BMV, nisi ti mesar!»
– bisernu priču prosu mi u tren.
«Imam ja za te puno bolju stvar –
puno, puno bolju, bit ćeš oduševljen."
"Kako da se oduševim?" – pitam.
"Zašto mi pričaš što ne vjeruješ ni sam?
Prozirnu mi nudiš mućkalicu:
Mercedesa, novog, po cijeni starog"
– ipak, smijeh mi ugleda na licu.
Stade me mazati tad' kô klinca nekog,
ne da do riječi, mlati po svome,
kao da je čist, kô da nije u mulju;
tako je izravnao krivulju –
dobro izravnao. Pobijedio me...
331.
120
Ili ja to lažem sebi samom?
Sam sebe sam pobijedio, pohlepom:
Da su to poslovi prljavi, opasni,
mor(g)ao sam znati, al' uvjeti krasni,
oči razuma zatvoriše mi,
zatvoriše prilaz svakoj dilemi.
Velim: "Kupit ću ja tog tvog' Mercedesa"
– dakle, kupio i registrirao ga.
Čim je to prošlo eto Medi razloga
da svoje djelo diže u nebesa:
«Što sam ti rekao?» – pobjednički pita.
«Papiri su mu neprovaljivi!» –
ushićena tvrdnja još u uhu živi.
«Ne boj se», veli, «samo drži ritam».
332.
Držim ritam, Mercedesa ganjam
danju i noću, mira mu ne dam;
kô ni onog jutra nakon otvaranja
kafića od nekog… Medinog susjeda:
Iz Poreča vozim, u jutro rano;
pomutio um, razum uganô –
šepavo razmišljam. Dan tek što ni' svanô;
napokon ću doma, pet sati je već,
ta dosadna savjest počinje me peć' –
brinem, napokon, što će Goga reć?
Znala je ona gdje sam ja, doduše
i da ću doći u sitne sate;
neće bit' pravdanja, pa ipak sam smušen
– ukoren savješću, nemiri me prate:
333.
«Ovo nisu sitni, krupni su već sati,
bogzna je li uopće mogla spavati?»
– promišljam, konačno, i to me muči;
malo kasno, al' kad dođem kući
obećat ću joj da neću više…
«Ne! – to sam joj obećô toliko puta!"
"Uostalom", mislim, "neće biti ljuta
ona". Ja se ljutim: Prije mogao sam
– mogao sam, da, a zašto nisam?
Navalio Medo posô da se zalije;
a ja kao neću, baš mi se ne pije
– a ipak smo završili u disku;
osjetio sam atmosferu, blisku
i, vidi čuda, krenulo mi je…
334.
121
Priča je poznata, vratimo se mi
malo prije ostavljenoj temi
– zapravo sve je to ista tema,
nikakvoga odmaka tu nema:
Nisam se sjetio noćas razmišljati
da bih se trebao doma vratit prije,
odlučan sam stoga sad gas dodati,
voziti brzo, brzinu razvijem –
da bar stignem prije nego razdani
– pojurih i, ostadoh na nakani…
Ljudi rade, grade novu trasu;
nova cesta kao ostakljena –
namočena, kliska, a ja po gasu.
Pored ceste zemlja istovarena;
335.
kiša je lila, kô iz kabla, svu noć;
zemlja je do jutra blato postala
– tko bi rekao da će dobro doć'?
Blatnjava zemlja glavu mi sačuvala:
Pravac me uspavô, sklopio mi oči
i što se zbilo, tko će posvjedočit'?
Na cesti nije bilo baš nikog',
da bi dao svjedočanstvo mog
slijetanja s ceste, samo kako li sam
ostô na kotačim', prevrnô se nisam
pri brzini…silnoj, munjevitoj..?
Jer zaglavih u toj zemlji blatnjavoj
nisam se, dakle, u stijenu zabio –
ni kriv ni dužan udes sam preživio.
336.
Nasmrt uplašen, u neprilici
sam; čekam – malo, stigli radnici:
izvukli me začas iz blata van,
meni ništa, auto tek ogreban –
ništa strašno, guma i felga, jedna;
šteta nije ni spomena vrijedna –
mislim. «Glavno je da se još diše,
lako za štetu!» Gumu promijeniše,
ostrugaše kal, na cestu me vratiše.
Da sam bar lekciju naučio;
razlog za slavlje tek sam u tom vidio:
zadovoljan jer sam preživio
iduće dane sam, u to ime pio
i, pijan vozio... Nisam naučio –
122
337.
kao u školi, nisam savladao
neke stvari, uzalud ponavljao.
Rođo moj, Robi, otišao je,
tragom ljepše polovice svoje –
Snježe, Dalmatinke – u Njemačku;
potom je povukao vezu rodjačku,
te u Ameriku odveo je
Labudicu svoju, s njom stekao troje
– Petrović i Ivka njegova i dvoje
njihovih su tamo... Gle naš usud što je:
Vezu trebamo da se raselimo,
da po svijetu kosti ostavimo...
Neću o tome ni riječi više,
na tu temu samo se uzdiše.
338.
Petroviću kumu u goste ću malo,
kumovi postali Ivica i ja,
na krštenju sinove se držalo –
čim utihne govor mrakadžija.
I Nedžadu u Englesku kanim,
i ne samo njima, svijet obić' plan mi
– puno sam, puno planirao, ali,
ne bude uvijek kak' smo planirali.
Promišljajući o putovanjima,
sjeta me odvede onim davnim dnima,
kada je Rosan, Robijev tata,
Petrov'ća i mene vozao po Jugi,
kamionom…o, ti puti dugi,
u sjećanju niti su od zlata!
339.
"Kolobare" – tako nas je zvao,
Kolobara naš, divan, jednostavan
– u sjećanju živ, nezaboravan –
Rosan. U miru Božjem počivao!
Obveza me prenula, sjeta opila,
umrtvila, zadržala duže,
bezvoljan sam, trom, sjetom rastužen
– nema plakanja, obveza me vodila
doma, djeci, obećao sam im
da ćemo na more, a vidi već kasnim...
Čekali me, spremni, kô puška napeta
– što je iskreno kao radost djeteta
kada dobije ono što želi?
Ništa tako, nije ništa – velim:
123
340.
«Čekamo te već dva duga sata;
a tebe nema, di si do sad tata?»
"Di sam do sad, posla imô sine.
I nije dva sata, radi istine –
valjda od dva, sad je tri – koliko je to?"
«Ja mislio, prošlo čitavo ljeto!»
"Ima još ljeta, hajmo požuriti,
sve ćemo mi to nadoknaditi!"
Sretne li djece kao da nikad
još nisu bili na moru do sad.
A vodim ih svakog popodneva,
i prepoznajem bogatstvo što je,
duša moja ushićena pjeva.
Ne da tata, ne da tiće svoje!
341.
Malena u torbi na plaži spava,
pod suncobranom u hladu sniva,
mamino ju oko brižno pogledava;
Matija je već u moru, pliva –
Ančica s tatom na suncu uživa:
"Trebaš obuć' kupaći dugih rukava!",
zadirkujem ju, dok me razmazuje,
te se malo s tatom izležava,
tati svome dušu ispunjava.
Pretvaram s' u uho, što kaže, da čujem:
kaže mi da bi sladoled, s limunom…
"Od limuna valjda reći si htjela…?"
«Ima ih tamo, tamo sam ih vidjela!»
– hvata me za ruku, povlači za sobom;
342.
odlazimo do bara na plaži –
bracu zove: «Idemo na sladoled!»
Braco joj se odazva, zna on što je red.
I mamu ona pogledom traži;
mama za bebu svezala pogled,
mora bdjeti, ali nije na dijeti,
njoj ćemo sladoled donijeti:
"Koji ćeš sladoled?" – čekam da se sjeti,
sjetila se i pokaza mi Anči.
"A, toga bi ti – jagodu, znači."
«To je sa limunom, samo ti ne znaš!»
"Imaš ti pravo, ja ga nisam baš
nikad vidio!" «Nisi vidjeo».
124
U debelu sam hladovinu sjeo –
343.
opušteno baš, pivom se hladim:
"I braco će se, da se ne prehladi,
u dugim kupaćim gaćama kupati…"
«Zeza te tata» – braco uzvrati.
"Mangupe, ovo je tatina princeza,
kako možeš reći da ju zezam…?!"
Kad je bio mali, nisam imô vremena
družit se sa sinom, kol'ko sam želio;
zato me kćer prati kao sjena –
čuva Anči tatu, tko bi na me smio?
Dvanaest godina trajao je uspon,
na visoravan stigoh napokon,
i sretoh se s prvom većom brigom:
račun za grijeh na naplatu je stigô…
344.
O, kako sam nepromišljen bio
kad sam kupio Mercedesa onog!
Koji sam ja blento…! Ljut sam, vrlo, strog
prema sebi. A on se izgubio –
nije to više njegov problem, kao.
"Medo, Medo, ne ide to tako;
račun ćemo poravnati svakako!"
Ni mjesec dana nije protekao
kad je došao vrag po svoje, to jest
– dobro da nije pala u nesvijest
Goga: prvog travnja, nije bila šala,
ozbiljno ju je policija pozvala,
s nalogom da auto im preda, jao!
Na njeno ime sam ga registrirao.
345.
«Nije čist, ukraden je…»: "Ma, nemoj!"
«U inozemstvu» – vele – «u Njemačkoj;
vlasnik ga vozi, sutra.» "Sumnjam u to!"
Što će njemu oštećen auto?
Nit' vidjeh čovjeka, kako da vjerujem?
Ali prihvaćam, moram, što je tu je.
Muljao ja njih, ali i mene oni;
njihov mulj zaštitiše zakoni.
Sud s mene svaku odgovornost otkloni,
po kratkom postupku mi je presudio,
kupac u dobroj vjeri da sam bio:
«Niste krivi» – rekoše – «sretni budite!»
125
"Da budem sretan? Ma zamislite,
baš ste našli način da me usrećite!"
346.
I poslije gubitka ostao sam svoj,
popravit ću već novčano stanje,
no svejedno odlučan sam za boj:
«Nisam ti ja ovca za šišanje –
ima l'jeka, Medo, i bolesti tvojoj!»
Unajmio sam pustolova jednog,
preciznije: jednog razbijača,
jednog posve opakog igrača –
da posjeti Medu, međunarodnog,
i udari mu pečat poslovanja svog.
Glumio je velikoga gazdu,
hvalio se da ima neku radnju:
«Neka Medo, ja ću reći zadnju:
Orač će u njoj zaorati brazdu…!"
347.
Platit ću mu, kunem se, koliko treba,
pa neka bude što će biti, poslije –
ali se dogodi, grom iz vedra neba
– nešto strašno dogodi se prije:
Dugovao mi novce narkić jedan,
ne vraća, ali, pita: «Još mi daj!»
"Ma, da ne bi" – velim – "Bože sačuvaj!
Dok ne vratiš nema više, ne dam!"
I odem ja, raspravljat' mi glupo –
u Pulu, kad, nakon kratkog vremena
zove me žena: «Dođi, istog trena…
ovaj ti» – veli – «sav kafić polupô!»
Smjesta dojurim, i imam što vidjet:
kafić izgleda kô, posl'je rata svijet.
348.
Čini se kao: Tko drugome jamu kopa...
čini se tako, čini se kó propast:
apokaliptična slika je bila.
Narkića je policija… spasila,
privela ga, slaba mi utjeha –
stigla me kazna i bez grijeha:
polupan kafić, o, majko mila!
Zatvorio sam, obnoviti valja
kao da se udes nije dogodio,
i to brzo, na ho-ruk obnavljam,
obnovu sam kraju privodio –
126
još samo stolar radi, završava;
sjedim zamišljen, kao da spavam
kad me sin prenu, nije nježan bio:
349.
«Idemo tata, gle, dva i po je» –
veli – «rekao si mi da te zovem!»
Vraćen u "sada", vidim slike nove
– slike trenutka, današnjice moje:
"Zar je već vrijeme, idemo sine"
majstor radi, vrijedne li momčine!
"Idem po ženu, u Pulu, majstore;
dok pomisliš da sam dolje, gore
sam – vraćam se za dvadeset minuta."
«Pazi, po cesti je voda rasuta…!»
Je l' ti to meni? Ma zaboravi;
znaš da vozim bubu, Švabo to napravi,
ako treba zna ona i plivati –
eto mene začas, nigdje neću stati!"
350.
te stisnuh gas, kao i uvijek –
uvijek u žurbi, užurban sam čovjek
kao da me goni velika sila.
U gradu me je gužva ukrotila,
a i nije baš da sam anarhist,
poštujem propise, kad sam čist
– toga dana kap se nije popila,
tog dana mi bje tek do posla stalo:
Samo ću po Gogu, odmah se vratiti,
– tog se dana subotu čekalo,
u subotu želim otvoriti –
tada, ako treba, ću se napiti…
ako i ne treba svejedno ću malo
– imam razlog, valja proslaviti!
351.
Ljudi idu s posla, gužva je u gradu;
meni da je što prije u bolnicu:
"Da ne ometam radnu paradu" –
pomislih – "idem na zaobilaznicu."
Dobro da nisam brzinu razvio;
šezdesetak, nisam brže vozio –
iz suprotnog smjera, predvodnik kolone
naleti na lokvu… Ma vidi, o ne!!!
Odbacila ga je na moju traku
gdje zastade kao, para u oblaku –
127
ni l'jevo, ni desno, nit' mogu po zraku,
nemam kamo, sudar neizbježan…
Lijevom rukom čvrsto držim volan,
desnom sina, mali nije vezan –
352.
nisam ni ja, buba nema pojasa:
Kočim, uzalud, ne uspijevam stati
i...dògodi se, udar, strašan prasak:
vjetrobransko staklo sasu se pak,
upravljač puče – stadoh sina zvati,
povrijeđen sin se odaziva tati –
krvari iz usta, no, laknulo mi je,
važno da je živ! Ljudi se strčali,
žele pomoći: "Ništa meni nije;
vidite ljudi, ništa mi ne fali!"
Iz olupine sam se se izvukao sam;
pokazao se da bi vjerovali:
"Samo vi vidite kako mi je mali" –
jedan čovjek prijevoz ponudi nam:
353.
«Idemo dečki, vozim vas u bolnicu,
mali ima slomljenu vilicu!»
Mirnoću glumim, želim sina smiriti:
"Ne boj se sine, sve će dobro biti!"
Kad nas Goga na kapiji vidje
na trenutak samo šokirana bje –
brzo se sabrala, nije paničarila:
«Ne boj se sine, mama je sredila,
da ti pomognu…» – dijete umireno.
A taj što me je u bolnicu skrenô.
nije imao vozačku niti
mu je auto bio ispravan,
tehnički, nije bio registriran
– bio je čisti anarhist u biti.
354.
Mlad dečko, ni dvadeset mu nije;
s njim u autu su djevojke, dvije
– mrtav pijan, koje ironije!
Iz bolnice stižu vijesti vedrije:
oporavit će se za nekoliko dana
Matija, sve će biti kao prije;
a meni bi, vele, bilo najmudrije
da ostanem koj' dan, radi promatranja.
Goga radi tu, zbog nje, dojam mi je,
128
tri dana me nitko promotrio nije,
osim koje sestre, ne baš najstručnije
– i zašto 'opće ležim, ne razumijem?
«Dobar dan, kako ste?" – dežurni tek svrati.
«Zar sam zbog tog tu?» – ne, ne mogu shvatit:
355.
"Izlazim ujutro, odmah po viziti"
– rekoh Gogi – "neću dangubiti,
nije mi ništa, idem raditi!
A u sebi, šepurim se da za me
nema smrti dok me ne odalame
maljem u čelo, prometna je malo…
Kad ujutro – Bože, što me spopalo!
Užas me odalami, na svoj način:
krâj prvog dijela života mi označi
samo tako, učas… Točka. DRUGI ČIN…
Ponedjeljnog jutra, oko pet sati –
devedes'druge, šesnaestog studenog
– novu mi priču život stade pričati,
jezivu priču, odjeka zlo bolnog'…
129
356.
Pròbudi me bol u ramenu, lijevom,
oštra bol, no oči ne otvaram;
spava mi se, jako: «Grč je!» – pomišljam.
Ne popušta, probam protrljati rukom
– lijevu šaku donijeti na rame –
par put probam, 'zalud…o, strašne li drame!
Ruka kao grana odlomljena;
kraj postelje mrtva obješena
i od tijela sasvim otuđena,
kao da s tijelom i nije spojena.
Znoj me obli, probam još sto puta –
ma, ni znaka da prima nalog – ništa!
Nema je na stablu, grana j' otrgnuta;
u panici strašnoj tad' silno zavrištah:
357.
«Sestrooooooo!» – dojurila je odmah.
«Ne vičite, probudit ćete bolnicu…!»,
mislim da je izrekla tu besmislicu?
Mislim, ne čujem, uši gluši strah.
"Moja ruka…što ne valja, recite;
kao da nije moja, vidite…"
Ona ne zna, juri po doktora –
čekam, malo, koja strašna mòra:
iznad mene probuđeni cimeri,
i nezvani gost me s vrata mjeri –
došao vidjet tko mu spavat' ne da.
Stiže doktor, juri da me pogleda:
«Dajte mjesta, raziđite se ljudi!»,
očito je da se čovjek trudi,
358.
ali i da je duša zbunjena
kao što sam i sam toga trena;
vidim mu to po izrazu lica,
a zaključka mog je posljedica
da sam se u klupko straha sklupčao
– pogotovo nakon što sam probao
nogu, l'jevu – i ona mi oduzeta,
a i desna strana usporava mi…
Pričinja mi se kao propast svijeta:
«O, Bože, gdje je kraj ovoj drami?!»
U sedam sati svi došli na posao,
oko mene već je grupa liječnika
– no čini se, svima ista misao;
130
svim' nejasno, svima mutna slika.
359.
Nova tona straha navaljena je
na moju dušu, ugušit će me;
stigla i Goga, svoje radno vrijeme
provodi uza me, potporu mi daje.
I tata i brat i prijatelj mi jedan
uz mene su, ali sa mnom nisu –
nitko nije sa mnom, nitko nije pozvan
osim mene – ovkraj ostali su.
Samo ja odlazim, kamo? Da bar znam,
i tko me to tako snažno vuče?!
Pored tolikih dalek svima sam…
Molim, preklinjem – nadam se da čut će:
"Ne dajte me!" – i glas me izdaje.
Tko zna ču l' me tko – a što bi i da je?
360.
Ništa jer, nije bilo načina
da m' pomogne tko – ta strašna istina
dušu umori, mre duša mi plaha –
ne sjećam se drugog, više nema me
– otišao sam…i bolje je za me
jer da nisam, umro bih od straha!
Na tri mjeseca svijest sam izgubio;
u Rijeci u komi ležao; bio
izvan života, kao biljka uvela.
Sunčeva zraka nije na me sjela…
niti me je sunce ogrijalo –
tri mjeseca, truplo mi je ležalo
kao stablo srušeno, kao balvan
– kao čaša život mi je smrskan!
361.
Niti pomislih da to može biti,
da će mi se život prelomiti
i da ću sebe zaboraviti!
U prometnoj udaren sam u
prsa i bradu: «Ništa strašno!» – mišljah,
no to je izazvalo krvarenje, ah!
– unutarnje, te proživjeh dramu,
prije neg' mi život utonu u tamu.
Ugrušak mi plovio venama,
i do mozga doplovio, stao –
baš tu stao, motoriku obrisao;
tu je proklijalo, tu j' iznikla drama.
131
Bio sam živ koliko i mumija –
okretan-pokretan, kô što j' ona, i ja.
362.
Cijelo tijelo mi se oduzelo;
i što je vidljivo: noge, ruke, lice;
i nevidljivo, tek preživje srce –
nisam umro – a nije se ni živjelo.
Probudih se, tri mjeseca poslije,
s osjećajem da mi ništa nije –
probat ću to objasniti kasnije.
Nisam se vratio na način naprasan
– nije me odjednom obasjao dan,
prije čuh priču, kô košmaran san:
Mama zove sina, kako li se zvao?
Mislim da je u prometu stradao,
ali kako? Nemam zapis o tome.
Uporno ga doziva – iz kome –
363.
mislim…cijeli dan, ili možda dnima
– ne znam, ne, obavijesti primam
sluhom, primam ih ušima, sliku nemam
– prijem mi je nepouzdan, upitan;
što li bje točno, nisam siguran!
Vazda mi se spava, umoran sam:
zaspim-probudim se-priča vazda ista
– čini mi se da je ista, zaista
ne znam, eto, ne znam…samo Bog zna.
..........................................................
Slično kao kad sam u ledu ležao –
led me prenu – mišljah da sanjam, ali
nije bio san, svjedoci mi pričali
– to mi je led vrućicu spuštao.
364.
Četrdeset i jedan, dakle, a to
je granica izmeđ' života i smrti;
nisam prešao granicu, zašto?
Nastavak priče to će nam otkriti.
Odmah, čim mi se pred očima razdani,
eto me već na putu ka Ljubljani:
u bolnicu tamo Goga me uputi –
zapodjenu tako za mene boj ljuti
– ljut i mučan boj zapodjenu za me
da me čupa iz pakla, iz tame:
da vrati me, vrati na sve sile,
132
tamo gdje su dvije duše jedna bile.
Nakon više od devedeset dana
sjediti me postavi, Ljubljana:
365.
u postelju Francek me posjeda,
podupire nogama i rukama –
da ne skliznem s postelje, koja drama!
Goga juri van, ne može me gledat'
gdje se klatim kô na koncu lutka
– strava je to za nju i velika muka!
Gledam kroz prozor, pahuljice lijeću:
«Što je to», pitam se, «zar vani zima je?»
Gogina sestra Koraljka mi predaje
poklon neki, nije da ga neću
već ne mogu, nemam ga čim uzeti,
ruke su mi otkazale poslušnost –
na drugoj sam obali, a gle, srušen most...
Eh, da bar mogu ponor preletjeti,
366.
da iz mene barem izlazi glas!
«Gogi je» – veli – «rođendan danas,
obraduj je…» – kao, sjetio sam se,
ja, koji ne znam ni svoje adrese.
..................................................
Tako je počela komunikacija...
zapravo i prije su oni, ali ja –
Goga, i drugi, probali su i prije,
ali iz mene ne izađe riječ.
Komunicirasmo…o, mati moja!
s puno, puno muke, truda, znoja
– i vremena puno je trebalo
da kažem nešto vrlo kratko, malo
pa mi se govoriti i nije dalo.
367.
Izrekla b' Goga cijelu abecedu
da nađe slovo, riječ da složim;
dao bih znak, rekao: U redu! –
načinom jednim, jedino mogućim:
treptanjem…trepnuvši kapcima očnim,
na cijelom tijelu, jedinim živim.
Složili smo: s-r-e-t-n-o – šutim drugo;
za drugo bi trebalo dugo, dugo –
tjedni bi trebali i mjeseci, mislim,
da složim pričicu…ah, dosta s tim!
133
Ne mogu gutati, još jedna tegoba;
provukoše mi kroz nos sondu:
bio sam, kažu, na rubu groba;
a oni kraj mene kao na sprovodu –
368.
dobro da toga i ne bijah svjestan;
rijetko bijah budan, vukao me san;
mrka noć mi mrčila i kad bješe dan,
noć bje dnima jošte nadređena.
Jeo sam na nos, disao na vrat –
kô da nisam jeo, kô ženica plećat
začas postadoh, Goga je uplašena:
Odana žena svoga muža ne da,
u pulsku bolnicu ona premjesti me,
da sam joj na oku, češće da me gleda,
iz svoje kuhinje ugodi mi čime.
Kad dođoh u Pulu, nisam bio siguran
koja je godina, mjesec, koji dan:
«Ništa strašno!» – Gogin glas je miran.
369.
Pita me: «Koliko djece imamo?»
Mislim, troje, no trenutak samo
iza toga, mislim, još ih imam…:
želio sam puno djece, pa ne znam
što je stvarno, pak što želja vara?
Prešućujem pitanje, ne odgovaram
– no, vrlo brzo, dva-tri dana poslije
posta'h svjestan, sveg' i svoje uzetosti.
Pa ipak, vjerujem da mi ništa nije,
opet mi u umu ciljevi prošlosti:
uvjeren sam da ću se vratiti
i nastaviti gdje sam ono stao –
vjerovao sam, nestrpljivo čekao
čarobnu tabletu po kojoj ć' ustati
370.
u jedan hip, kako sam i pao –
da, u to sam čvrsto vjerovao.
Ali umjesto čarobne tablete,
vidjeh bol i plakah kao dijete.
Iz kome donesoh od ležanja ožiljke
– dekubitus rane, bolne, velike
na bokovima mi se otvoriše
i na trtici, ali nisam zbog toga
dobio poštedu…o, ne, zaboga!
134
Liječili su me tako kako piše
u knjigama – po varljivom štivu,
koje nije po meni pisano,
stog' na meni niti primjenljivu.
Svaki čovjek ima, to je znano,
371.
svoju knjigu, medicinu svoju…
ne prilazi mu se po shemi, kô stroju.
Nije mi namjera nikoga učiti,
samo pričam što sam proživio:
razboljeh se, a trebah se liječiti;
puno, puno suza sam prolio,
bez potrebe, puno propatio.
Svakog dana u kolica morah
po pola sata, bez jastuka, ah!
na živu ranu, to je lijek, kao:
grčio sam se, grč me izvijao,
kao vjetar šibljiku, izmotavao,
od bola urlao, nitko nije stao
da pita: «Zašto?» – da bi pomogao.
372.
Samo jedna sestra jednom zastade –
eh, da bar nije, na muku mi pristade!
«Što se derete, niste sami ovdje?!»
Pogledom, molim: «Baš ti neću pomoći!»
osorno i drsko reče i ode –
ostavi razlog da j' upamtim po zloći,
ta kamena žena, zvanja promašena,
promašeno zvanje, i pojava njena.
Nemam glasa, niti snage za boj,
samo mîsli imam, što mišljah o njoj?
«Žaba krastača!» – to pomislih, eh!
Noge m' se njene pričinjahu kô kraci…
Oprosti mi Bože što tada poželjeh
da ju zgužvam i u smeće bacim!
373.
Potom bi me u postelju stavili,
potrbuške, da rana zacijeli;
koju su mi, prvo produbili,
objesih se kao cvijetak uveli.
Lijeva m' ruka u laktu ukočena,
savije li se bolna nepodnošljivo;
dok me je namještala, neka žena,
vazda bi me namjestila krivo;
135
ležah vazda u strašnim bolovima,
dobra namjera i drugu stranu ima.
Pucali mi kapilari u očima,
od plakanja – kažu, nisam se vidio;
taj «lijek» sam svakog dana pio.
Nisam mogao objasniti mislima,
374.
ali bih našao način da objasnim
– da su me, ikad, išta pitali;
kakvu priliku da su mi dali,
ali se nisu zamarali s tim –
nisu to, očito, važnim smatrali.
Ali sam pitao, ja, sebe sam:
Što ću više ovdje, koja mi je korist?
Ostanem li, šenut ću, osjećam…
života mi, neću ostati čist!
Osim terapija nasilna, stroga,
učinkovita, nije mi davana,
pa ne vidim ni jednog razloga
da ostanem više, niti dana.
I tak' sam statusa polu-privatnoga:
375.
U bolnici kô privatno da sam,
imam privatnog-svog bolničara,
koji se samo o meni stara,
ali ga zato privatno i plaćam.
Sestara u bolnici, naravno, ima,
priskaču one potrebitima;
potrebitih, puno, jedva stignu svima
pa tako nedovoljnu pomoć primam.
Bolničar mi pomaže kroz dan, samo;
ali kroz noć, samo bol je sa mnom…
Otvorene, ljute rane moje,
dopuste mi ležati na jednoj strani
ìstom pet minuta, već gotovo je –
već bih se okrenô…no, okov mi brani:
376.
Ne mogu sam, bolan ležim i mislim,
kad će ta tableta, kad će svršiti s tim....?!
Svaku večer, poslije sedam sati,
kad Goga ode, ne mogu spavati
– rana peče kô na vrućoj plati.
Stišćem zube…stenjem…počinjem plakati,
plač smjenjuje vrisak, završni čin,
136
preveć je bolno, ne mogu izdržati;
a plakanje je i jedini način
kojim si mogu pomoć dozvati,
samo tako glas iz mene izlazi:
ubrzani dah pridonosi snazi –
mimo volje, snazi grča, nerealnoj.
Još je jedan razlog plačljivosti mojoj;
377.
no, dopustite, njeg' bih posl'je iznio.
Noći su me silno umarale:
il' sam plakao, il' se bolan grčio,
ni sekunde oka ne bih sklopio;
u jutra, iznova, muke me čekale.
Tek o ručku odah, posjet žene –
Goge, i mame Gracijele njene,
koja me pazi kao sina rođenog:
Donose mi hranu po mjeri grla mog;
ujutro i navečer, platio im Bog –
samo On zna vrijednost učinjenog.
Sonda mi je izvađena, tako,
gutati moram, gutam polako;
žvakati ne mogu, to pak nikako!
378.
Doktorica mi jednom probala
među zube staviti papir, tanki –
veli mi: «Stisni!» – probam, ma kakvi!
S dva prsta ga je, od šale, čupala.
Da ga je izvlačila ispod leptira,
nekog otiska možda bi i bilo;
a ovako – ništa, čisto bjelilo –
crnilo u duši, val novih nemira.
Mama moja, baš se zadesila
u Vodnjanu, izbjegla od rata,
oboje su tu, ona i tata –
pitu napravila, vodom poparila –
da ju smekša; još vrhnjem prelila –
nisam ju pojeo, pretvrda mi bila!
379.
Moje oči kao dva svjedoka
jednog netom doživljenog' šoka
širom otvorene, baš odaju sliku
da sam preživio stravu, veliku.
Pričali mi, o tom isto ne znam
ništa – mojim okom još nisam snimljen
137
– kakvog se sjećam, takvim se zamišljam;
u svemu kõ prije i zdrav da sam, kô dren
– nemoćan, doduše, ali to ću riješiti
tabletom…tko će me razuvjeriti?!
Čim bih sjeo, glava bi mi pala,
oči ukočene, gledam samo pravo;
za pogled u stranu glava s' okretala,
i otvorenih očiju sam spavô.
380.
Fizioterapiju privatno m' daje
Goran, u bolnicu dolazi zbog toga;
eto i to mi je jedan od razloga,
što m' se u bolnici više ne ostaje –
vježbati me može i u stanu tako.
Vježba me, drijemam...o, naopako!
No i tako, pasivno, uspio je
oživjeti djelić mrtve puti moje:
kažiprst, desni, počeh micat' voljno;
tek jedan prst i već sam umislio
– da, to mi je bilo posve dovoljno
da umislim da ću biti što sam bio,
da pitanje j' dana kad ću se vratiti,
tamo gdje sam stao, isto nastaviti.
381.
U bolnici, kô ptice se jate
nemiri, bolovi, dan i noć me prate
– pòsjeti mi tek muke prikrate.
Samo popodne, mir, kô veledar;
muke, bolovi, primire se bar –
i to m' je dovoljno da ubijem oko;
nikad to nije spavanje duboko,
više drijemam, ali sanjam – košmar:
Vazda sanjam kako padam, padam…
ah! nikad kraja, u ponor bez dna –
zato spavat' i ne želim, bojim se sna.
Samo jednog sna drukčijeg se sjećam:
«Nema ti pomoći bez Varaždinskih toplica!»
– usnuh, samo glas: "Čudna snohvatica",
382.
pomislih, "to su obične gluposti!
I baš varaždinske će me spasiti?»
misao mi tad' promijeniše gosti...
gošće, to jest, došle kuma tješiti:
kuma Serđa i mala joj Ana
138
dođu me vidjeti svakih par dana
– kûmu odmah manje bolna rana.
Mnogi dođu vidjet kako mi je –
mnogi – ne svi, nekih blizu nije;
prijatelji, neki, nesta'še m' s vidika:
"Nema veze", mislim, "vidi mi se pril'ka
da ću ja k njima u posjet prije."
Otkad mi tijelo dade znak života,
samo ta vjera umom mi se mota,
383.
a tek kad mi je Goga dovela
djecu u posjet, kad sam ih vidio,
drugo nisam niti pomislio,
neg' ići doma. Ljubav me ponijela.
Djeca vesela, pripremljena očito
za susret s tatom... pa se nisam pitô
kako im izgledam, već sam zaključio
da sam isti kao što sam i bio.
Ančica, prva, grabi me za ruku,
odnese, i donese tati svom muku.
Krasoticu, tata, nije poljubio.
Ni Malenu, kad sam ju vidio,
kao prvi put da ju ugledah –
tako mi se jako promijenila, ah!
384.
ljepota i med, samo su na njoj.
Jer su ti slatkiši moje kćeri
smijem se, sretan, od sreće se cerim,
ali ih ne mogu, ne mogu…a, joj!
dodirnuti, ni malim prstom mrdnuti;
ni reć' da ih volim, kao riba šutim.
Matija i ja nikad se nismo
previše mazili, ne, mi bili smo
drukčije prisni, na druge načine
– uglavnom bismo se rukovali
i onak', muški, po ramen'ma tapšali.
Ipak bih mu rekao: Volim te sine!
zagrlio ga, pitao kako je...
ah! Želje, želje, puste želje moje!
385.
I navečer isto mi je prispjela
Goga, opet mi je donijela
večeru u bolnicu, kô svaku večer:
«Nećeš više» – mislim – «to je zadnji put!»
139
Iz Vodnjana, svakog dana, dvaput
jesti mi donositi uspjela je, jer
su joj pomagali mama i tata.
I njen mi je tata otvarao vrata,
svakog dana: ti ljudi su mi bili,
baš kao da su me oni rodili.
«Dobili ste bitku, rat je pred vama»
– rekla je Gogi doktorica tako.
Nema veze, samo da se nama
dokopati našeg doma kako –
386.
zapravo, ja sam ju molio da me
vodi iz bolnice, pa bilo kak';
vjerujući da će to biti kraj drame,
ali to označi novi početak.
Dva'estdrugi svibanj devedeset treće:
dan kad dođoh doma…o, radosti, sreće!
I dan u kojem mi život zaokreće
u novi smjer, dotad neprimijećen.
Gogin tata i moj tata su me
postavili ispred ogledala...
kad se vidjeh, pamet mi je stala…
kakvog šoka, koje li traume!
Tà, ne može biti...o, mati moja!
Ne može biti, ne, to nisam ja!
387.
Šest mjeseci nisam se vidio,
šest mjeseci u prošlosti živio
i o sebi, staru sliku nosio:
ja, šminker, nemam lika drugog.
Sve čega se sjećam, sklad je i ukus
– a što vidim? Nesklad. Vidim neukus.
Vidim…bolje da ne vidim…o, ne dô Bog!
Vidim usta širom otvorena,
a niz bradu curi potok sline –
zaledih se! Duša mi sleđena;
tata pita: «Zadovoljan, sine?»,
mislim da se šali, šali se sigurno.
Odgovor šutim, šutim ga burno;
ne trebam mu ga ni izreći, ne –
388.
odgovor mi vidje u pogledu.
Potapša me, reče: «Sve će bit u redu!»
i tast me tješi: «Sve će dobro biti!»
140
Ne, nisu me mogli utješiti,
pogotovo kada oprobaše
dovinut' se šali; dobro namjeriše –
samo namjeriše, rekoh, ništa više,
osim što me još većim jadom oviše.
Šala kao šala, ništa naročito,
tek da se nasmiješ iz pristojnosti;
a ja se smijem luđački, mahnito –
stidim se, grozim: «Kakve li ludosti!»
Korim se, mišlju. «Zaustavi to,
taj smijeh luđaka!» – sm'jeh kô iz pakosti,
389.
pojačava... Usta razjapljena:
mršav kô logoraš, uskih ramena,
šira ima i sićušna žena –
glava, smiješna, smijehom zabačena,
kao da ju netko natrag gura;
iz viđenoga mogu zaključiti
samo da sam – ja, karikatura
– ja, koji nisam dopuštao niti
jednoj vlasi da na mjestu nije –
ne, to nisam ja! Gdje li se ja krijem?
Razum iz mene što viđenog' se stidi,
onaj što me meni zdravim pričinja;
što osjećam, tek osjećam, ne vidim
– jesam li to ja? U mislima mi tinja –
390.
ako jesam, gdje sam? Teškog li pitanja!
Odgovor mi treba, odgovora nemam:
Zar sve ono što mišljah da znam
bjehu samo puka naklapanja?
Što je Istina, kome da se klanjam?
Tražeći odgovor, u sebe uranjam.
U umu mi muk, tajac nastade:
mentalni sklop mi se uruši, propade,
svaka misao učas mi se raspade:
prazna mi glava, bez pameti ostade,
jesam li je imao, išta znao –
je li znanje išta izvan Istine?
Ne! Sve drugo su trice i kučine –
za znanjem sam se otad u trk dao,
392.
i odustao, čim su neki ljudi
došli da me vide, laskajuć' mi kako
141
j': «Marko vazda isti!» – znam da nije tako,
kao da ne znam; jer tijelo žudi
da je kako kažu, tako su uspjeli
uvjeriti me – dio mene želi:
Da mi je to što nije…eh, da mi je –
ne sutra, jučer – bar danas, što prije!
Doktor iz bolnice jedan mi došao,
stručno me pogledat', stručno mi slagao,
bez zadrške, kad sam ga pitao:
"Hoću li ustati – rok sam si zadao –
do Bumbarske fešte, za tri mjeseca?"
Veli: «Hoćeš!» – kao da smo djeca,
392.
reče tek tako. A ja ni pomislit
da ne misli ozbiljno, stadoh se trudit,
vježbati u svoj svojoj nemoći
i brojiti dane kad će muka proći.
Vježbam, i plačem, pred djecom…o, mati!
– ne plačem ìstom radi bolova.
Što će, mili moji, misliti o tati?
«Kako nam je cmizdrav tata ovaj…»
Àko i boli izdržao bih, ipak;
ne bih plakao, nikad pred djecom,
ali… Sve se otelo nadzoru mom,
u dane pogroma mojega; čak,
i nevidljivo izađe na vidjelo,
kaos mi je zavladao tijelom.
393.
Smijem se kad smiješno i nije –
karikaturalno, bez zaustavljanja;
ako i mali povod dan mi je –
eto već plakanja i strašnog urlanja.
A povodâ imam, nisu mali
i nikad ih ne manjka, ne fali.
Nisam ni Gogi na ponos i diku,
nema u meni muža, ni presliku:
Nema ona muža, al' ja imam sebe
u mrtvom tijelu i u živoj nadi
na stare staze da ću brzo opet
vratiti se, vratit među svijet;
da neću za vijek biti nakaradni –
čemu se nadam, to mi dušu zebe.
394.
Oteli se, ah, oteli kontroli,
142
osjećaji moji; potrebe mi iste –
a ja, drugi, sve sam što ne voli(m)!
Vježbam dodatno...eh, da vidjeli ste!
Osim Gorana vježbati me počela
i Gracijela – dvaput dnevno vježbam
i još, osim s njima, ponešto i sam –
sve za oporavak, želja me ponijela:
puno se trudio, malo postigao;
puno, puno više priželjkivao.
Prsti su mi oživjeli doduše:
ponešto noge, ruke, okret glave,
ali kad me Goga i tata njen stave
na strunjaču, kô balvan sam srušen
395.
– ne mogu ništa, ni prst pomaknuti
ako mi vrijeme naklonjeno nije;
uglavnom nije: Slutim...Bože, što li je,
je li ja to uzaludnost slutim?
Krâj srpnja je, Bumbarska će skoro,
a od normale tako daleko sam,
prohodati odavno sam morô;
a i ne puzim još, i hoću li? ne znam.
I te moje rane…o, muku mu ljutu!
nikako da prođu, noćima ne spavam,
ali baš ne spavam, niti minutu
– sebe, a i drugoga umaram.
Koga drugog do Nikolu, tasta mog;
ne sretoh čovjeka tako sebedarnog –
396.
dobrota u njemu bješe nepresušna:
Ležao je dolje, na podu, bez sna...
zapravo, tu i tamo bi zaspao;
čim b' ga zazvao nada mnom je stajao,
nasmijan, uvijek s toplim osmjehom,
ne vidjeh ga u izdanju drugom.
U mojoj sobi dežurni je da mi
priskoči, zasvijetli u tami:
I pet put na noć sam ga budio,
već u pet je na posao jurio,
robu za dućan rano nabavljao,
nema veze, nikad nije posustao.
Ni u zore nije zaboravljao
još jednom me okrenut, da ne bih zvao
397.
143
druge, dakle, da ne budim nikog'.
Po njegovom odlasku, na vrh nosa mog
muhe se dugo, dugo zadržavale,
u mnoga jutra suze su mi frcale
radi svraba, svraba nepodnošljivog
– a ne bje načina da ih otjeram,
niti smisla buditi, zvati kog zbog tog.
Oprostite što vas još i tim zamaram!
Još ću ispričati, ne drugoga radi,
nego radi Nikole, tasta mog –
izlit ću postolje-temelj Božjoj nagradi
– temelj za život, po milosti Vječnog.
Dobrota njegova, baš dobrota čista;
dobrota koja jest dobrota, zaista –
398.
sramotom me-groznim sramom ovila
jednom, kad me Goga prepustila
njemu na brigu, u Trstu je bila.
Kô za inat, probava mi proradila,
ne malo, skroz me onečistila...
Van sebe sam bio, al' me umirio
njegov osmjeh, s osmjehom me počistio
Nikola, tast moj, Bog mu dušu prostio!
U jutra na dvorištu čuva me Anči;
zaštićen sam sto posto siguran znači:
«Mama, nemoj se ljutiti» – reče
jednog jutra, ničim izazvana
«što tatu volim više!»…Tata, čovječe
– plači u duši, budi jak izvana!
399.
Ah! Iz mene osjećaji, napolje,
snađoše me kao živa rana;
toga jutra duša me zabolje:
u duši mi želja, živa, okovana –
da ju zagrlim, zaspem poljupcima,
da joj na Ljubav Ljubavlju uzvratim
– tog mi jutra brada stade igrati,
dok sjeđah, čvrsto vezan u kolicima.
Stavili mi ruke na kotače:
probam stiskat gume, nemam snage, ne
da nadjačam muku, da ne zaplačem.
Malo poslije evo i Malene,
Lucije moje, tako medene –
ali taj med, gle, nije za mene!
400.
144
Širi ručice, ide prema meni;
nevinim dječjim nastupom iskrenim:
čini se da ju nešto gadno muči –
govori mi nešto, ne mogu dokučit'
što želi reći, nit' joj mogu pomoći,
da želi pomoć govore joj oči,
a moje oči nešto namoči:
vjetar, trunka ili tuga – što li?
Malena moja podsjeti me kako
sam Matiju, kad je bio mali,
jednom kad se baš ljuto raspali,
umirio brzo, jednostavno, lako:
Protrča kroz stan i izjuri vani;
mama ga zove: «Matija, stani!»,
401.
ali Matija u prolazu odvrati:
«Necu, nemoj me ni uopce zvati!»
Pojurim za njim: "Što je bilo sine?
Reci ti tati što tebe brine?"
Oštro odsiječe: «Svi mene jutu!»
– podragah ga i uzeh u naručje,
lice mu se u osmijeh presvuče…
Problem riješen, za jednu minutu.
Tako bi to bilo, opet, da je bilo!
Krasne moje, da je tata mogao
podići vas u zaštitu, u krilo…
eh, da nisam tako iznemogao!
Svaki vaš problem riješen bi bio
– sve bi tata, sve bi za vas učinio!
402.
Prijatelji neki bliski m' ne dolaze
dodatno sam žalostan zbog tog;
volim da me ne vide ovakvog –
a i ne volim, tako nemam dokaze
da smo prijatelji uopće i bili.
Morski valovi su mi predočili
sliku, dakle slikom mi objasnili
kako je morska pjena slična ljudima
– i nje ima samo dok je plima...
A život je sliku potpisao.
Kol'ko sam puta u bolnicu morao,
kirurgu, rane da mi zakrpi;
rane nečiste, nije uspijevao –
virus određuje: Idi doma, trpi.
145
403.
Nema spavanja, ni vježbanje nije
ugodno baš na tankoj strunjači;
i još boli lakat i što j' najbolnije
opet pred djecom, tuli, cmizdri, plači.
Plačem i kad me Goga presvlači
savije m' ruku da obuče majicu;
ne bih plakao, nije da se junačim,
al' nikad ne bih uplakan pred dječicu.
Bolničar dolazi: struže mi rane…
ih, što mi je život, skoro pa bez mane!
I kirurg dođe, da me poštedi
putovanja – doma da me sredi,
ali ne ide pa ne ide, eto –
mjesecima potrajalo je to.
404.
Noćima ne spavam, ali, zanimljivo,
jutrima nisam ni mrvicu pospan,
kao najtvrđim snom da sam snivô,
tako sam svjež i odmoran obdan –
kao da sam se baš dobro naspavao,
tako odmoreno sam se osjećao,
«Moguće je to» – doktori kažu.
«Medicinski fenomen, poznat, nije čest;
ali ga ima» – ima, svi se slažu –
potvrđujem: Da, to moguće jest!
Ljeto provodim kod Goginih:
stan mi na katu, nemam dizala,
dok mi ne naprave, no, Bogu hvala,
kod njenih mi kao i kod mojih!
405.
Doručkujem i po deset jaja,
ručam obilno i večera mi jaka,
vratim tako, vratim na brzaka
nešto kilograma, ali nigdje kraja:
Prođe Bumbarska, a nisam napravio
ni približno koliko sam želio
i nadao se, nadao se vratiti
baš toga dana, početi raditi
i konačno se malo proveseliti –
a gle, ništa, bogzna hoće li i biti?
Tih sam se dana silno rastužio,
tuga proguta ono što sam bio:
Bio sam vedar, tmurne vedrio –
natmurio sam se, kao noć smračio.
146
406.
Goga me hrani, ja kô prskalica;
sve što progutam nadraži mi grlo,
jedan obrok i jedna majica –
kašljem, povraćam – punim sušilo;
da mogu naslikati poljsko strašilo
sobom bih ga nazvô, sličnosti baš ima.
Komunikacija moja s drugima
ide prek' nje, nerazumljiv sam ljudima,
kô da i ne čujem čini se nekima:
«Reci mu…» – govore. «Reci mu ti!»,
odgovor su samo takav mogli čuti
od nje, al' uzalud, tko će zapamtiti,
ne mogû me ozbiljno shvatiti.
Što ću, nego u sebe se vratiti!
407.
Nađe me čovjek iz osiguranja:
nudi mi odštetu, brzu, bez čekanja,
ali mene je samo pozdravio,
s Gogom je posao dogovorio,
ni njemu nisam uvjerljiv bio.
Ali, nema veze, ne dam važnost tome,
druga misao umom mi se mota;
to što me snađe izričito me
privelo k pitanju smisla života.
…………………………………
Sve je pokrenuo pogled u zrcalo,
pogled u tijelo moje urušeno –
kad mi se ono, jasno, pokazalo
da to nisam ja – sebe nać' sam krenô.
408.
Tek kad mi bolničar strugnu po kostima,
kako to izgleda, stade me zanimat':
"Želim vidjet!" – velim. Veli: «Nemoj, stani!»
Kad ja naumim, tko da mi zabrani?
Goga mi postavila zrcalo tako
da sam uspio vidjeti nekako…
To što sam vidio izgledalo j' kao
mesarski otpad, grozno je izgledalo:
trulež mog tijela, već ga je manjkalo,
a ja se tako, cijelim osjećao.
Osjećao sam, i razumio
da ja nemam veze s tim truležom,
a te kosti koje sam vidio
147
kao da nije riječ o kosturu mom,
409.
već o konstrukciji, kô da sam naprava –
da, tako se vidjeh. Zabolje me glava
od silnih misli…sve je maglovito
i sve skriveno, a opet sve vidljivo,
otkriveno da mi pojasni život.
Osjećah se pobjednički, sito –
ali čas poslije, glad me povuče
da se vratim gdje sam bio jučer.
Moje misli kao protivni igrači,
baš kao da me netko razvlači
i baš na rubu važne odluke:
život u vedrini ili magla, dim –
nazovi život, jad, kojeg živim!
Prošlo je ljeto, jesenje su muke;
410.
život moj mi najmučniji na svijetu:
besmislen, bolan…svakog dana isti,
kad nema Goge punica me čisti
kad s' onečistim, pokakam u krevetu:
uvijek to čini s tonom ljubaznosti,
ali to mene do bola žalosti!
Živio sam, u životu uživao,
no sve što je bilo i prošlo je tako:
ako je to sve od života, kako
razumjeti koji mu je smisao?
Pet mjeseci pojačano vježbam,
a učinka, mrva, skoro me je sram!
Ne ide, ništa, što god pokušam!
Još imam rane, i dalje ne spavam
411.
kao zaražen, u postelji sâm;
ne ide drukčije, previše sam bučan,
dokle dišem glasove ispuštam –
po cijele noći, društvo mi pravi
radio, umjesto ženine ljubavi.
Kao kužan, izoliran, od nje odvojen,
u postelji s bolom, bol je društvo moje.
Prilike mi kažu da tako mora biti,
pa ipak mi je teško prihvatiti
da mi je od braka ostala tek forma
– doma sam, kao da nisam doma.
Djeca su mi tu, uvijek blizu
148
– tako blizu, a kao da nisu tu:
vidim ih kao granu otrgnutu
od stabla, srušenog, tri mladice nove,
412.
tri šibljike, nema krošnje, hlada…
to ja sanjam – nemam zdrave snove.
Ne sanjam se više kao nekada,
sve sam košmar sanjam i bolove:
pustoš, ruševine...sve užas, strava.
Mjeseci prolaze, opet pokušava,
kirurg, i uspijeva na kraju,
zakrpiti me – bolovi prestaju.
Počinjem spavati, mislim, bit će bolje,
ali, ne, ne nađoh izlaz iz nevolje.
Tata i mama otići su morali –
doma, u rat, kćeri su im tamo:
Angela-Jelena, suočene s dramom
ratnom, bosanskom. I mi smo ratovali…
413.
Jer me je trebalo noću okretati,
tast je u mom stanu dežurao –
meni, i Gogi, za gluho-noćnih sati
pomagao, puno pomogao.
Gracijela me, svakog dana u Puli,
vježba, predano – školski, temeljito;
ima nekih pomaka – malo mi je to,
čini mi se kô da sam vazda na nuli
– tek hodanje bi mi ostvarilo san;
sve drugo mi ništa, nisam zadovoljan.
Devedeset treća provuče se tako:
vježbam li, vježbam, a prohodat' nikako.
Malodušje konačno sam pokazao,
s voljom na "minimum minimuma" pao.
414.
Devedeset četvrte, kasnog proljeća,
povjerovah da me je dotakla sreća:
idem u Ljubljanu, idem vježbati
u jedan njihov centar poznati.
Država nam se, zajednička, raspala,
pa me počastiše…e, baš im hvala!
Bogati Arapi im klijenti – i ja,
jednak nam cjenik – koja privilegija!
Jer je Slovenija druga država,
kao stranac imao sam prava
149
zavući ruku u džep-platiti,
želim li njih'vu uslugu koristiti.
Nema veze, nije meni žao,
sve bih dao ne bi' l' prohodao,
415.
sve bih dao, i dao sam – mnogo,
ispraznio džep – malo si pomogô…
malo baš, malo, a tako se nadao
prohodati, samo sam u snu hodao.
Pet mjeseci maštao sam kako
ću se vratiti na svojim nogama,
radnim danima bilo je opako;
vikendi s Gogom i dječica su s nama,
uživamo, koliko se može…
a ne može baš, ne možeš uživati,
teško li je…o, teško je Bože!
kad ne možeš djecu ni zazvati,
zagrliti ih, niti ih izljubiti,
kad im ne možeš ni t od tate biti!
416.
Neće nitko, nitko ne bi dijelio
noć u sobi-apartmanu sa mnom;
u borbi za zrak, ja zraka bih samo –
bučno dišem – i gluhog bi probudio.
Buka-galama noću probija
zatvorena vrata, na hodnik se čuje…
Dežurna upada, baš ju izluđujem –
ne razumije me, nisam druge ni ja:
«Stišajte se gospód, l-judi spiju!»
Neki ljudi zbilja ne razumiju
kad su siti da je itko gladan
– nisam ni ja razumio, jadan.
A cimeri bježe, od mene odlaze
baš kao da sam izvor zaraze!
417.
Sto'pedeset dana svakog popodneva
sjedim u zahodu pred ogledalom:
vježbam disati, kreveljim se, zijevam;
ne bih li opustio grč na licu mom
– zategnutom licu, kao plastičnom;
i govor vježbam, ispričam se sa sobom,
ne mogu s drugima, ne razumiju me –
ili – da me razumiju, samo glume...
Jednog predvečerja molio sam jednog,
150
što m' vrata otvori, dobro mi došao:
"Svjetlo mi upalite" «Aha» – reče – «Bog!»
Kako došao, tako otišao;
zatvori vrata, nesta na brzaka –
ostadoh u tami, nagledah se mraka.
418.
Jednog mladića bez ruke i nogu
pet mjeseci promatram i slušam
u Ljubljani, oteti se ne mogu
dojmu da je kao i sam što sam –
cijeli u svem, prem' ga pola nema,
mentalno čitav, da, čitav posvema.
U razumu, dakle, otkud' stiže ton,
jesam ja, u razumu je i on…
u razumu jesmo u sebi, duboko –
duboko, gdje se ne dopire okom.
Samo o tom mislim, a sve češće krene
neko pitanje duboko iz mene –
teško pitanje, odgovor na nj, visok,
nedokučiv mi, nemam tolik skok.
419.
Svakog vikenda Goga mi dovodi
djecu u Ljubljanu, dovodi ih da me
djeca pokrenu… Dječica su za me
divna terapija – ali me mrgodi
i podsjetnik što su mi na nemoć;
žao mi je Goge, ni to neće proć'!
Pokušava ona sve da me vrati,
ali istoga, nada se, kô nekada:
Dobro j' imat' nadu, ali što je nada
ako želju mogućnost ne prati?
Kažu mi da sam napredovô malo,
ovisi koja su nam odredišta –
koji ciljevi, do hodanja mi stalo;
nisam prohodao, sve drugo mi ništa!
420.
Kraj godine je, kući sam se vratio
(ne čini mi se da sam igdje i bio)
slaviti Božić i Novu… A što reć'?
Nije mi do slavlja, na pragu je već
devedes'peta, ja i dalje okovan,
daleko od cilja, sve dalji mi san.
Danas sam zgnječen veličinom neba
– reče jednom Tin, posuđujem stih.
151
I mene eto, od mijena svih,
vazda crni oblak, kô oštri mač vreba.
Vježbam opet u Puli s Gracijelom,
pojačanje imamo, još jednu ženu,
Ljiljanu-pomoć, dakle, usmjerenu
napretku konačnom, hodanju mom,
421.
al' me noge opet nisu ponijele.
Tuge su mi osjećaje tad' navele
da stvaraju rime, crne, nevesele:
Kada umrem, Gospodine,
zamoliti bih Te htio:
daj me u Raj, jer pakao
na zemlji sam doživio…
I tako dalje…tu ćemo stati.
Stvarnost mi pažnju na sebe obrati;
krenuh za njom, razumjet ju probati,
probati napokon sebe upoznati.
I usput ću jošte pokušavati
u Varaždinskim, kamo stigao sam
iz Rovinja, probao sam i tam'.
Dakle u toplice koje sam sanjao
stigao napokon, i što sam dobio?
Osim novi čin stare, grozne drame,
tjelesnog boljitka ni tu ne bje za me.
422.
Cijelo ljeto devedeset i pete
proveo sam u…tim toplicama
– proveo ga u nadi, ali tama
nije raspršena, i dalje mi prijete
iste mračne sile. Oči sam namakô
na psihoterapiji; prvi put to bje
da m' tko pitô za duševno zdravlje moje.
Proživljavô sve iznova i dakako
plakô, sve jače; nisam mogô prestati,
nisam mogao osjećaje svladati –
svladali su oni mene: "Što će reći žena,
profesorica..." O, još i taj sram!
Dala mi je knjigu da pročitam,
knjigu što mi zasja kao opomena,
423.
svjetlica što mi obasja sanak:
152
Suza i osmijeh, od Džubrana.
Tisuću dana samo promišljao,
nisam mogô čitat'... A u meni borba:
jedan je htio, drugi nije dao,
raspinjan sam od Neba do groba.
Knjiga prirode čitanka mi bila,
ona me je puno, puno naučila;
Džubranove misli istoznačne mi
mojih misli tisućdnevnoj temi...
Gledam kroz prozor: ljeto, toplo je,
a studên mi dušu zamrzava,
u krošnjama ptice milozvučno poje;
slike djetinjstva vidim…što se dešava?
424.
Izguram se van, dušu ugrijati
na nestvarnoj Ljepoti prirode;
ali vani stadoh strahovati,
kamo me to moje misli vode?
U dubini duše s pitanjem se borim:
«Tko li nam svu tu Ljepotu stvori?»
U Ljepoti je Istina! – čujem,
u umu mi zbori misô Džubranova.
Krenuh tragom tog duhovnog zova,
a iz mene ode, onaj, t'jesno mu je...
Ostao sam, sam, stvarni ja u sebi
i nisam više u grčevitoj potrebi
ustati, tijelom, duša drugo želi,
što bi tijelo, dušu ne veseli.
425.
Ustraje duša na susretu sa mnom;
da upoznam sebe, sva želja mi u tom.
I, sretoh se u svojoj dubini s dušom,
zaživjeh u duhu… Drugo je željela:
starog Marka Goga je voljela;
njega čekala, njemu se nadala,
a kad mu se prestala nadati,
pomagati, meni, nije prestala,
no, prestali smo biti jedno, tim:
svako se nosilo s problemom svojim,
svako živjelo u priči svojoj –
ah, okrutan je život prema njoj;
odgovara mu ona, na način svoj,
ali to ima veze sa mnom…a, joj!
426.
153
Bila je sigurna žena, zaštićena,
tjeskobnu brigu nije upoznala,
bila je dama prošlog vremena,
prošlo je vrijeme kad je uživala.
Radio sam, kako sam radio,
to njen problem nikad nije bio,
nikad nije morala misliti
što će biti, pak, ako će biti…
«Što bi bilo?» – znah lako-misliti.
No, kad puče, iz vedra neba grom,
na krhka joj pleća pade sav dom:
troje malih, i ja, umotan pelenom
– kao beba. Što bih ja sa ženom?
Život mi se naglavačke okrenô.
427.
Život moj, no pustimo načas mene,
pogledajmo što bje od nje, žene.
Prestala je i misliti na se,
život svoj djeci je posvetila,
sve vrline što dobru mamu krase
pokazala je, ali je izgubila…
U meni je muževnosti nestalo,
pa ni njoj se više nije dalo
njegovati u sebi ženstvenost:
posao, kuća, djeca; posao… A ja?
Ma dođem na red i ja, pravo rečeno
– dobijem, nužnô (da ne nabrajam),
ali iščeznu zajednica, pak –
ìstom na papiru ostao mi brak.
428.
Na papiru kô predstava za javnost,
samo puka forma, bezvrijedna;
okovana formom duša moja s dna,
nemoćno promatra brak kao prošlost.
Znam, sigurno, ne uživa ni ona;
tà živimo u istoj, mučnoj klimi;
dakle, jer ju nismo odredili mi,
nema krivca, niti za nju zaklona,
samo zadaće, grozne, ima za nju:
Teški teret život naprti joj –
tko ju pita da li je u stanju,
djecu joj je podizati samoj
i bar voditi, ah, sve je na njoj!
I, uspijeva – skoro, na strani svakoj.
429.
154
Rekoh: skoro, na mojoj je strani
ima malo, premalo je ima –
nađe vremena tek da me nahrani
(ne mogu ruke prinijeti ustima,
nit' mogu u postelju sam, ni ustati) –
pomaže mi, u tom' – drugo? moram shvatit.
Nastoji da djeca ne osjete – shvaćam,
ali mi je nemoguće prihvatit
duševnu samoću, ne znam živjet sam
– ne znam, a živim – živim, jer moram.
«Nekog trebam ja…!» – tako pjesma veli.
I ja trebam nekog – tužim se sam sebi.
Nema stvora koji nije u potrebi
za zajednicom, život s nekim dijelit!
430.
«Bolja je zajednica izvan braka,
nego li brak izvan zajednice!»
– ta mi je misao dotaknula srce,
zbog te misli duša mi zaplaka.
Ah! Pjesme moje utjeha mi sva,
rime sričem, Bogu – Bogu, zar ja?
To me prikaza nekim drugim likom,
nisam više ni tonom ni slikom
onaj Marko kojeg je voljela.
Puno je ona, puno učinila
za tijelo moje, ali što je s dušom?
Kô bez vode cv'jet duša se osušila,
nema se vremena baviti njom,
bavila se Goga «važnijm» poslom –
431.
izvan potreba duše mi je bila.
Jesti i piti mi je nudila –
ne bje meni do jela od tijela;
tijelu kruha, ona što bi jela?
– pitala je, duša, nemah joj što dati.
Rastrgana poslom, previše ga ima,
svojom strukom više se ne zanima,
morala je posao svoj otkazati:
kafe baru-Arki se posvetila,
da bi što više u Vodnjanu bila,
bliže meni… A još se udaljila:
U zoru počne, skonča po ponoći
i kad bi napokon na spavanje poći
moja probava b' joj se ispriječila –
155
432.
u gore vrijeme nije mogla doći,
niti je sve to moglo s mirom proći.
Umor-nervoza učiniše svoje:
ljuti se ona, i ja se ljutim;
ružne riječi počeše se čuti,
ružne riječi njene i moje –
puče nit što spajala je dvoje.
Bože dragi tužna j' riječ ova,
Goga i ja kao iz dvije priče,
zajedničkog nema više ničeg',
kao da je svako ispod svoga krova!
Kako rastu sve dalje su meni
dječica moja, moji rođeni –
otuđeni mi, mili, odalečeni.
433.
Sveta mi obitelj, a mi rastureni:
okrutan danak plaćam, onoj hijeni,
onoj hijeni što me udesila…!
Iz mene opet srdžbe, bijesa sila,
kao zrcalo ljudske slabosti…
o, Bože, kako je teško oprostit!
Devedeset'šesta godina se kreće
i projuri, a ja kô lani sam –
isti bogalj, gotovo da nisam
napredovao, neće pa neće!
Ma nije da nema, napretka ima,
no u mojim očima sve se doima
kao ništa jer, nisam prohodao.
Premda mi više i nije žao –
434.
svjestan da ne mogu prohodati,
ipak nastavljam, nastavljam vježbati
jer nigdje nisam prispio ako
ne stanem na noge, bilo kako.
Unose me u krevet, još, žena i tast;
plemenito od njih, svaka im čast!
no, to nije rješenje, da m' je pomoći
sebi i njima, stajanja se domoći
i koliko toliko da m' je ojačati.
Stoga odlučih poći u Bosnu, tati
– pozvao me: «Ima jedan» – veli
– «doktor iz Tešnja, brzo dolazi!
Podigo jednu curu…» Pazi, pazi!
"Idem vidjeti i to čudo" – velim.
156
435.
Nisam stajao čet'ri i po godine –
mišići mi propali, ne tražim ine
razloge – ne mogu ni pomislit
da bih mogao stajati, al' osmisli
način, doktor Emir – uspravih se ja,
plodna bje njegova, ho-ruk, terapija.
Tata mi je korita izdubio,
dva drvena, koljena mi ukočio...
dakle. da stanem, digoše me… Uh!
podupriješe – od napora vrisnuh.
«Ne mijauči matere ti, ne vrišti;
pukne l' ti mišić sam ću ti ga zašiti!»,
neposredno bosanski duhovito,
reče mi doktor Emir, još i to
436.
kako je morao ljude šivati –
ranjene u ratu – kirurg biti:
«Bude li trebalo i tebe ću zašiti –
nema vrdanja», veli, «posla se lati
– idemo, daj, hvataj se razboja!»
Korak mi čini…ma, vidi, to ja
stojim, koračam…gle, rezultata!
O napretku većem već sanja moj tata
i konkretne mjere poduzima,
vodi me bioenergetičarima:
Kazejac i Inja, prijatelj i susjed,
pritekoše m' u pomoć, rečeno uzgred,
vozili i nos'li me stepen'cu koju
i koju više – kupali se u znoju.
437.
Bioenergija dar je od Boga,
koji nisu osvijestili toga,
traže novac, velik, kao meni
što potraži jedan «stručnjak» naduveni.
Ravnoteža mi je uništena sasvim,
nema načina da ju povratim –
ne mogu bolje. Zadovoljan sam i s tim
što, uz pomoć, stojim na svojim nogama
– dovoljno mi...e, to mi je tamán!
Dovoljno, ali samo meni, vidim:
tata ima plan, novi, želi više:
u Saraj'vo idemo, Papa dolazi –
vozi nas bratić Marko iz Sivše
157
potražiti moć u duhovnoj snazi.
438.
Tražili smo Boga, tamo daleko –
našli snijeg, kô blagoslov puta:
proljeće, travanj…Bože, tko bi rekô,
sva u čudu lica promrznuta:
Tata me je umotao dekom –
prozebao mišljah da ne može biti
da se Boga mora okolo tražiti –
dakle tamo negdje u daljinama…
zar Bog nije u nama, bilo gdje s nama?
Jest! – iz dubine duše odgovor čuh.
Rime me tada prenesoše u duh:
Pahuljica lijeće u proljeće
da označi početak beskrajne m' sreće
kad tebe, o, Bože, u um metnuh!
439.
Ushićeno rime pisati sam stao;
oduševljen, temi nedorastao –
oduševljen onim što sam spoznao,
fanatično, misleć', svak razumije
o čemu pišem, što želim reći.
Ipak se neću tih rima odreći,
nudim ih kao dokaz evolucije –
uma, dakle, um će posvjedočiti
koliko se uspio promijeniti –
maknuti iz plitkog, u dubini je.
Opet s voljom vježbat' sam navalio;
u hodalici sam, pa je za shvatiti
otkuda mi volja, otkud' ushiti
i let skoro, krila sam dobio.
440.
Vrijeme juri, već je sedam mjeseci
da sam u Bosni, idem doma djeci
– prezimiti samo, pa ću se vratit.
Njegu mi pruža već ostarjela mati,
ugađa mi, mila, na sve načine:
«Još možem» – veli. «Samo dojdi sine!»,
i sestra Jelena potrebe mi prati
i ona mi sve po želji nudi –
meni se samo oko mene trudit.
A u Vodnjanu, nema promjena:
Goga i dalje kao navijena
radi, za drugo nema vremena.
158
Djeca rastu bez tate; i kad me ima,
nema me onakvog kakav trebam njima
441.
– srce moje dobro je pumpalo!
A s proljeća – devedeset i osme,
opet se dokopah zavičaja, Bosne;
opet mi oko što i lani snimalo:
kuće bez krova, zemlju opustjelu;
snimilo crnog vraga, ne na djelu,
nego posljedice djela njegovog
– snimilo sliku na kojoj nije Bog.
U Bosni svi piju iz jednog bunara,
vodu u bunaru truju s triju strana
– svi truju, nitko ne odgovara
što je narodna krv zatrovana,
što su posljedice trovanja tog,
krvave – gle, ludila narodnog:
442.
Hrvati, Srbi i Muslimani –
međ' sobom se više ne zovu kô prije;
jedni od drugih sad smo prozvani
– svi: ustaše, četnici i balije,
i to u miru. Tko bi rekao da
će tek poratno započeti zavada
i da je Bosna bila mirna, ikada?
Mediji se stav'še u službu režimâ;
stadoše pričati različito o istom,
davati za pravo isključivo svom –
a narod, zdravo za gotovo prima
(rasplamsaše mržnju među narodom):
Svi naši, tako, postadoše sveci,
a vaši, svi, krvnici-zločinci.
443.
Kad bi u Bosni ljudima davali
brojeve umjesto imena, tada
ne bi braća braću naganjali;
radili im o glavi, kao sada,
uslijed podjela, na naš i vaš –
dobro je to prim'jetio Gunjača1, baš.
Mališani se ne druže više –
svatko za se, škole im razdvojiše,
odalečiše nam mališe skroz
pa kad se sretnu pijetao i horoz,
1
Dražan Gunjača: Balkanski rastanci
159
o čem koji, neće razumjeti
i opet će glavu jedan drugom htjeti
– opet će biti krvi do koljena,
vratit će se, opet, paklena vremena!
444.
Proces stvaranja države, Be i Ha,
sve dokle je nas i njih i njiha
– izvjesno je da neće završiti
i neću o tome više ni stiha,
neću uzalud vrijeme trošiti!
Opet vježbam, ne poletno kô lani,
drugi mi cilj, vježbam samo da mi
noge ojačaju-koliko toliko
da ojačam, da pomognem – velim
– da pomognem, jer više ne želim
da me unosi u postelju, itko.
I, ne želim, nisam navikô
na tuđ račun hraniti se-živjeti
– želim bar mrvu doprinijeti!
445.
Pišem pjesme, vrlo intenzivno,
ne toliko lijepo, ne toliko divno,
koliko je dobra namjera u svemu:
pišem ih u zahvalnost Njemu,
koji mi je stvarnost približio.
Pa i nisam se pjesnikom vidio.
Pjesnik takozvani, prosječno loš,
sam sebe bih ocijenio tako,
moje prve radove bacio b' u koš
i pisanja se ostavio svakako,
da u moru lošeg nije prepoznala
kaplju dara, Jedna učiteljica.
Pravom me je pjesništvu smjerala
pa, ruku na srce, njena je krivica
446.
u mojoj rimi danas ako je
štogod dobrog, nije to sve moje
– njen rukopis u njoj ostao je.
Ne pišem rime radi kritičara
niti ih pišem, dakle, niti stvaram
ìstom da bih napravio ime;
iz daleka u život se vratih,
te osjetih potrebu ispričati
kako Dobro od Zla izbavi me.
160
................................................
Ištem od sebe uvijek mrvu više,
ne bih li rekao snažno, uvjerljivo
– tko pročita ovo što napišem,
da prepozna putokaz u život.
447.
Proljeće je, svibanj zamirisô;
al' ja nisam mirise uživô,
do drugog mi...mislimšto je život,
tetkina mi smrt zarobila misô.
Tetka Ruža umrla je dana
sedamnaestog, bolest ju pokosi,
sjećanje mi slike pred oči donosi,
gdje dolazi svijet sa svih strana
na podušje, oprostit se od nje.
Promatram ju dok na odru leži:
"To nije ona!" – sav se naježih.
Viđao sam ju u vrijeme potonje;
vidno bolesnu, ipak, vidno živu –
a što vidim? Vezu s Pismom, uvjerljivu:
448.
"I vrati se prah u zemlju kako je bio,
a duh se vrati k Bogu koji ga je dao."
Život mi je potvrdio dio
i još sam malo vjere dodao…
"Svemu ima vrijeme" – kaže Biblija.
"Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja."
Znači, valja mi ispunit poslanje
– vrijeme je za objavljivanje
zbirke pjesama, kojima imam
što korisnoga reći ljudima…»,
jest, tako sam pomislio tada,
i objavio – čeg' se grozim sada;
dao Bog da sam popravio propust –
da pjesnik jesam, ne tek sanjar pust!
449.
Zašto vam, dakle, pripovijedam stihom?
Zadovoljstvo veliko mi u tom
– a i zašto ne bih, i ja, uostalom?
Počevši s O Gilgamešu epom
prek' Homera, Marulića, Puškina i… –
spjev izazov bje mnogima, tko će znati
kolikima? I ja krenuh za tim.
Kad sam bio izvan međa životnih;
kad mi se život pričini kô muka –
161
nezaštićen kô Babilon od Marduka
kad pomišljah da sam, smirivô me stih
– i otad se od njeg' ne odvojih,
ne znam više bez njeg' kako bih?
Stih me podiže do razina viših.
450.
Sedam mjeseci, opet, i godine
devedeset'osme, u Bosni sam bio;
vježbao malo, knjigu predstavio
(vježbao bez naročite žustrine)
– opuštanja te godine je bilo;
prošle godine već se dogodilo,
dakle, ono što sam priželjkivao:
stao sam na noge. Jer nisam mogao
više od toga, ne i prohodati,
tako i nisam navalio vježbati
kao da mi se radi o glavi.
Te godine sam malo ojačao
– više uživao, dušu napajao
u zavičaju, i čistoj Ljubavi –
451.
sestrinih slatkiša, nećaka mojih:
Kristine i Marka – radosti ujkinih
– ujko baš nije radovao njih,
nije mogao van okova svojih.
Kao i moju kćer Malenom ju prozvah
(sestrinu kćerkicu), pratila me, ah!
pratila kô što tijelo prati sjena
i omiljela mi, kao kćer rođena.
No, kako me vidje, kakvim pamti ona?
Mora biti kao tv bez tona,
da, šutio sam kao zaliven,
a onâ slika koju sam dao
nije takva da bi dojam ostao,
u promatraču, da sam ujko njen.
452.
Koliko puta mi je ponudila
ručice svoje, uzalud joj trud,
ne podigoh ju, snaga me napustila,
nisu osjećaji; bjeh očajan, lud!
Sve drugo mi lako bje podnijet',
spram ovoga: težak li je teret,
ne moć' dječjem licu usne prinijet',
ni izreći što dijete razumije –
162
kad daleko si od djece, bilo čije,
kamo l' od rođene i rodom najbližih.
Jedino što mogu za njih učiniti,
činim evo, stihove im kitim:
jer se Ljubavlju k njima ne približih,
u ime Ljubavi u spjev ih uvrstih.
453.
Imenjak moj, Marko, nećak mali,
ìstom prohodao, no od jutra pali
– trči, juri, zove ujku, ali…
ujko mu se nije odazvao,
ne na način da bi riječ poznao
– ujko žali. Tko bi korist imao
još od toga što je meni žao?
I sestra Angela rodila mi
imenjaka, Markana, ni on se ni'
ispričao s ujkom. Dobro m' je rekao…
u Zagebu jednom, kad sam kod njeg' bio,
rekoh mu nešto, nije me razumio,
te, malešan, reče: «Lijepo mi reci!»
"Ne mogu", velim… Dè objasni djeci.
454.
Navalio Markan… «Pusti ujku sine!»
tata Ilija priču bi da prekine.
«Ujko ne može, pusti ujku, šuti…!»»
«Ujko ništa ne može!» – Markan se ljuti.
«Imaš pravo,» – pomislih – «imaš, Markane,
ujko može tek promatrat sa strane!"
Kao maca, tako se mazila
Marija, sestra mu, ok' ujkinog krila,
ali se nije u njem ugnijezdila.
Kol'ko put mi je u Varaždinu bila,
koliko puta, ona i njena,
(njihova), mlađa sestrica Jelena…
Koliko put su m' Ilija i Angela
doveli svoja tri mala anđela.
455.
Svaki put mi usta ostadoše n'jema…
kao nijema, anđelima prema:
Bje riječî, ne bje razumljivih
za dječicu, baš ničega za njih –
mumljanje samo, kô strana mi svaka
Bože dragi, tmurnog li oblaka!
Svašta je meni napričô taj život;
163
on mi pričao, a ja zapisivô,
zapise sam u pamćenje slao –
iz pamćenja sam ih izvukao:
Sad polako rimom pletem priču,
prenosim ju od riječi do riječi,
teorije nek' mi ne primiču,
od iskustva nema znanja većih!
456.
Vraćam se u zavičaj gdje obiđoh rod
te godine, ne znaš gdje bi prije;
tata i ja učinismo pohod –
zet nas vozi, vazda na usluzi je.
Tata je vodič po usorskim selima:
«Valja nam se», veli, «pazt sa svojima!»
– slažem se, razglêdam i dušu hranim.
Tata se slaže, s običajem narodnim,
običajem o zdravici: «Živjeli!»
I s tim se slažem: "Živjeli!" – velim –
pijem pivo, na šanku: "Vid' me, kô nov!"
Digli me, tata i pomoćnik doktorov
– 'terapeut Suljo…al' se poveselih,
kao da se popeh svijetu na krov!
457.
Zet, Vjeko, dakle i sestra Jelena
izvode me na Sivšu u restoran.
Dođoh gore kao u svijet stran,
ni sličice iz prošlih vremena:
Priča o djetinjstvu siromašnom mom
danas se ne bi mogla ispričati,
ne bi bila uvjerljiva, ne bi nikom
– Sivša danas nije za prepoznati.
Kô melem na ranu, tako dođe meni
spoznaja što mojim: mami i tati
zet je isto što i sin rođeni –
dobar sin, dobar, valja dodati.
Kad im već ja ne mogu pomoći,
to mi puno znači, s mirom sklapam oči.
458.
Koji me vidješe neveseli bješe;
mnogima se uzdasi oteše:
jedan me je nasmrt otplakao
– bez riječi. Kao da je stajao
iznad mog lijesa…jest me utješio!
Plakanjem mi smijeh izmamio,
164
s osmjehom mu i prozborih koju,
ali ne razumje mrmljavinu moju
– nije ni probao, samo je plakao.
Sigurno ne bi, samo da je znao
da je meni dobro i da sm'ješan mi je:
Ništa meni nije, rođeni moj,
imam ja snage više nego prije,
snage i za šalu na račun svoj:
459.
Otkad sam postao nepokretan
moja žena ima nekretninu više
– eto takve aforizme pišem,
pa ti vidi kako sam nesretan.
Dakle, iz Bosne krenuh zadovoljan,
ali kada stigoh doma-u Vodnjan
– kao da ne uđoh u obitelj moju,
oćutjeh se kao u preko-broju –
ako griješim Bože mi oprosti,
ali izgubih osjet pripadnosti!
U svom domu strancem se osjećam,
moj dom kao da nije moj više,
ne znam kamo ni kome pripadam,
previranja mučna nahrupiše…
460.
U Gogi imam, imam pomoć, ali
nemam dušu žene, to mi fali
– i blizina tića mojih malih.
Kao da promatram udovicu moju,
kako je u životnom proboju
ostala sama bez oslonca, mene;
ostala bez muža, muž ostô bez žene:
Život ne mari za osjećaje,
tko te pita što ti nedostaje –
čini se, pa ipak, lako podnosim,
čak i jake, ali kratke tuge:
tuge kao tuge, nikad ugodne;
no, ako su ujutro, nisu popodne
– nisu nikad zamorne i duge.
461.
A poslije tuge, slijedi zabava;
počinjem pisati za djecu, rješavam:
ljubavne jade-muke mladog raka
i teške zadatke đaka prvaka.
Opuštajuća tematika, laka –
165
zaključilo bi se po temama da
nema u meni mrvice jada –
ruku na srce i nema ga, ne!
Sama od sebe iz mene krene –
da, sama od sebe krene, velim,
isto kao da mi šapuće tko
tema koja mi dušu veseli;
radost pronese bićem cijelim
tema koja mi poručuje to,
462.
kako nisam sam – On, Šaptač je tu;
te nađem mir, kakvog nema u svijetu.
Uđoh u godinu devedes'devetu,
godinu u kojoj jošte pokušavam
premda ne mogu prohodati, znam
– ali, za Ljubav tati mom, hodam:
Iz Bosne čovjek došao mi pomoći,
još ima nadu da ću prohodati;
nema od tog ništa, al' kako reć' tati?
Nema veze, dobro će mi doći –
želim li stabilno na nogam' stajati
moram hodati, neprestano vježbati.
I zaista, vježbam, čitavo proljeće
u hodalici po stanu šećem –
463.
vode me tata i prijatelj, Pavlone
– Marijan Pavlović crtica poznati;
ide to nama, ide, kako ne:
«Ben, kemu ja govorim? Gremo delati!»
Pavlone zove, zasuče rukave,
pa popije, koju…i, gle – vic-predstave…
Potom, punom parom, i po par sati
– i tako sutra, i svakog dana
vježba-zabavlja me, legenda Vodnjana.
Opustî me, malo, malo kô na straži –
jednim okom motrim Gogu gdje se muči
– sama, ni savjeta od mene ne traži.
Pasivnost ta me umori, razdraži –
nametnu mi pitanje: Zašto sam kući?
464.
Nema odgovora, pitanja se roje –
raspoloženja me napadaju grozna
– opet nemir, opet neuroza.
Goga radi, vuče za oboje
166
i rezultati truda su joj vidljivi;
ali, pri tom, ja po strani živim
i pitam se: Gdje je mjesto moje?
Trgujem, kao, vraćam se u posao;
s kožnim jaknama nešto pokušao,
ali, tko bi više sa mnom poslovao?
Nitko, moj tŕg nije ploda dao,
no, od namjere nisam odustao:
Objavio sam još knjižica nekih,
brzo-poteznih, toliko i vrijednih
465.
– u Puli na ulici ih prodavao
i nadao se da ću se domoći
novaca i napokon pomoći,
ali… Još jedan neuspjeh svjedočim:
Što se zaradilo i potrošilo se
na moje potrebe, ništa napose,
no potrošilo se, eto, sve to
– slaba vajda, no čitavo ljeto
provedoh na ulici, i vidjeh neke
prijatelje, nekada velike –
bješe svega, svakakve prilike:
Susret s Brunom ganutljiv je bio;
malo sam tulio, malo cmizdrio.
Priča mi čovjek da je naumio
466.
poslovno carstvo malo proširiti,
da ima i za me… Uvjeren da bitnim
još smatram novac, da bih opet htio…
Svakovrsnu pomoć mi je ponudio:
«Štogod treba», veli, «samo reci!»
«Trebat će mi…!» – mislim, no prije ću reći:
Kraj stoljeća i kraj milenija je,
probiše mi glavu, ljudi, kao da je
kraj svijeta, Nostradamus…ma, ne hajem…
Koji Nostradamus, koji smak svijeta?
Onom tko radi na Božju slavu,
ne smeta
ni da mu atomska bomba padne na glavu!
Iz duše mi rime prot' ljud'ma ustaše –
i nekim me čudnim likom prikazaše,
pa i u povijest neki me poslaše.
"Kako to mislim, o čemu pričam?"
– pitaju se – ne na glas, no znam,
167
467.
da pomišljaju: «Ovaj je puko!»
Čudno sam im se, čudno presvukô.
Znam, jer me gledaju drugačije;
tkogod me posjeti u čahuri je,
nestalo j' iskrenosti, a ništa nije
druženje bez iskrenosti, žao mi je
– svakoga, tko me ne razumije.
Stekao sam prijatelje nove,
razumješe li moje stihove?
Dapače, bjehu privučeni njima.
Družim se s mladim Riječanima:
Barbarom i mužem joj, Verner se zove.
Družimo se i vježbamo usput
jer Verner je fizioterapeut –
468.
šećemo po stanu, mjesecima,
pričamo o smislu i baš me zanima
Sveto Pismo, promišljam ga s njima.
Čovjek me vježba onako, veli,
bez naplate, jer vjeruje da je
pozvan pomoći u Božje ime:
to mu je plaća, diči se time
i tu baš svaka priča prestaje.
Upoznah još praktičnih vjernika,
takvim sebe, gle, ne vidjeh nikad,
a uvijek sam za vjernika važio –
kakav sam to vjernik? tek formalan bio.
Vjerovao sam u sto maraka na dan
– tako svjedoči moj rani stih jedan;
469.
samo u novac bijah pouzdan;
samo, samo novcu praktično vjeran.
Pišem brzo opet brzopleto,
kao bezglavo, nepromišljeno,
jer mi je plan i iduće ljeto
provest' na ulici, odlučno sam krenô:
U Bosni život opet procvjetô –
idem tamo, s Brunom, pokrovitelj mi je;
u Bosni će mi tiskati jeftinije.
Napisao sam, zamislite, dvije
knjižice za godinu – koještarije,
ni spomena vrijedne: nijedna m' nije
knjiga prava. Skupilo se toga
168
materijala – vjerovah, dobroga.
470.
Dobro je bilo, ali samo to
što sam se opet i godine te,
godine Gospodnje dvije tisućite,
valjano spremio i čitavo ljeto
proveo na ulici, prodavô opet,
među svijetom svježi zrak disao –
no, kao i lani, slab mi bje promet
i opet cilj nisam postigao.
I u Rovinju prodavat' sam probao,
s istim ciljem, da bih pomogao:
opet ništa, opet mi je žao –
ne mogu pomoći, i sam pomoć trebam
i dobivam ju, opet, u ime Neba:
Goran mi se sad u službu dao –
471.
iz Rovinja svakog dana dolazio
autom po mene i vozio me
u Rovinj-u Pulu, kamo sam želio,
prilagođavao se naumu mome,
u Božje ime, lijepo za čuti:
"Baš lijepo" – pomislih – "i sam bih..."
Ali se krivim smjerom zaputih:
malo, više po mome u biti –
prije svega htjedoh zaraditi.
Valjda zato doživjeh sramotu,
kakvu nisam nikad u životu?!
.……………………………..
U Puli na ulici vel'ka me sila
potjera u zahod…o, majko mila,
472.
hoću li stići?! Da, u zadnji tren,
ali ne drugo…ma, ništa više:
nego u gaće, hlače promočiše…
o, Bože, Bože, kako sam ponižen!
Vrata su, zahodska, zatvorena, ali,
treba izać' van…o, kako sam mali!
A utvarah si veliki da sam
kada dolažah u taj restoran,
nekada: uznosit, dičan, ponosan
– a vidi me sada: Izlazim van
pognute glave, da me tko ne 'pozna…
koja mučna priča, o, kako grozna!
169
No, vratimo se temi veselijoj:
motorna kolica kupio mi moj
473.
prijatelj, Bruno, spasio me s tim.
Savjet dobi Goga…eh, kad se sjetim!
Zbog toga sam kao vezan bio,
sedam i po godina sam trpio
kao okov, kolica obična:
«To je», kao, «dobra vježba za ruke!»,
takav je savjet dobila, od struke,
a u praksi priča niti slična:
Gdje su me puštali tu sam ostajao,
kô da bi me tko za tlo prikovao,
okretao sam se sporo, nikako;
dok bih se okrenuo nî' razloga već,
već nemam s kim prozboriti ni riječ,
sam sa sobom ispričah se tako.
474.
A u jesen, i to reći mi je,
složile se duše plemenite dvije
da me vode na večer poezije,
u Zagreb – i oni, u Božje Ime.
"Kata od zlata" – tako je zvao,
Katarinu, pjesnik koji je ležao
sa mnom u bolnici – moje je rime
čitala u Zagrebu, Jan me vozio –
misionar, mlad… Svi što su mi služili
u Božje Ime, mladi su bili…
Svake nedjelje u crkvu me vozili,
i kroz tjedne na druženja opet –
Vodnjan-Rovinj, misao mi izmamili:
«Koliko j' drukčiji taj pobožni svijet!»
475.
Sve nešto bratski, s Ljubavlju, srčano
– nisam se baš susretao s takvim,
nikad se, nikad, ne ugledah s tim,
pobožnima – obnevidjeh rano;
ali sada vidim, kô pod povećalom –
tko su ti ljudi, da ih predstavim,
sve, u stihu jednom i jedinom:
Svi su oni sljedbenici Ljubavi –
svi braća i sestre, svima je isti Dom
– dobro li je u društvu njihovom!
Našla Zlatna sestru, i hodalicu,
170
fizioterapiju ona mi daje –
kolegicu, Helenu, i pomoćnicu;
sve što čine, vele: «U ime Krista je.»
476.
U Zagreb ponesoh knjige za prodati,
pretpostavih tek priliku zgodnu
– kad tamo, čovjek stade pozivati
ljude da kupuju, da mi pomognu.
Pozivanjem ponos mi povrijedio,
milostinjom pomoć sam doživio.
Dragan mi je gost-uzvanik bio
i još sam gostiju dragih okupio,
prošlost opet popio, kô vodu
i opet se vidio u, provodu…
Čovjek se lako poklizne i padne:
tek pomisli da je promijenio smjer,
kad ga napadne sjećanje na dne
kad je vozio… I već bi gdje bje jučer.
477.
Već bih gdje bjeh jučer, da, opet bih tako
– obraćenje nije jedan časak, ne –
proces to je, proces – dugo, polako
potvrđuje onaj koga takne
Božji prst – drugi da je, da je čovjek nov
– potvrđuje djelom, živi nauk Kristov.
I u Bosni prodavat' sam probao,
ni tamo nisam bogzna što ubrao,
ali, u svemu poučen sam da:
ako je prvi cilj zarada, tada
je manje-više tolika nagrada –
sve i da je viša, samo j' za vrijeme,
treba ciljati uzvišenije –
brati nagrade što ostaju za vijek.
478.
I godina nulta ostala je iza,
po sadržaju bila je repriza
godinama što prođoše prije;
a nema naznaka da će bit' drukčije
ni u godini ìstom započetoj –
u trećem mileniju, godini prvoj.
Živim tako kako živjet ne znam –
na kraju zbivanja, po strani sâm;
zato samo o tome razmišljam
da se maknem, da odem živjeti
171
makar i tam' gdje se ide umrijeti
– u starački dom, u dom, bilo koji
i bilo gdje, valjda negdje postoji
valjan odgovor potrebama mojim?
479.
Djeca moja već su naviknuta
da se ljutim, i opsujem u tren;
vidješe me tako, o da, bezbroj puta!
Ne želim im ostaviti takav spomen,
jer to nisam ja, to iz mene samo
nezadovoljstvo glavu proviruje:
«Djeco moja, tata očekuje,
po odlasku naći mira tamo
i dati vam mir, svi korist da imamo!»
– razmišljao sam tako, i želio…
zapravo nisam baš tako zamislio.
Jedan telefonski poziv me je
u nužnost odlaska uvjerio:
Poznati glas iznosi ideje –
480.
pita on Gogu, nagovara jako,
da u Arku postavi aparate svoje
– poker aparate, dobit bi dakako
dijelili, kao, pošteno na dvoje…
i tako dalje, stišati se ne da.
Slušam ga i mislim: «Ima izgleda!»
– no tek što pomislih, izgled mu propô je.
Pozva se na mene, reče on njoj:
«Poznavao sam vašeg pokojnog muža…»
(ispade smiješno…smiješno tužan);
ugrize se za jezik, reče: «A, joj!»
te prekide vezu…Bože, koj' muk, ružan!
Čovjek me je živog pokopao –
teško mi priznat, no pravo je rekao;
481.
Gogin muž zaista, zaista umrije:
sišao sa scene, netragom nestao
Gogin muž, onaj Marko od prije;
a ovaj, novi ja – što sam mogao,
pružit' njoj, i djeci, u stanju takvom?
Ništa i, stoga, obratih se mom
dobročinitelju, profesoru Janku,
da me vozi: S voljom maksimalnom,
vozio m' u Pulu. Ne vrisnuh, za dlaku…
172
ma, ne radi doma, dom kao dom,
ni bolji ni gori, ne radi se o tom –
prikazalo mi se beskrajnom tugom
biti tak' blizu, a ne bit' sa svojima…:
«Bolje da odem, što tu radit' imam»,
482.
pomislih i krenuh za mislima.
Rekoše mi da u Varaždinu ima,
idem vidjeti, i ostadoh tamo;
čim ostadoh, zapitah se: «Kamo –
u kakvo ja to ubožište dospjeh?!»
I profesor Janko, velim najposlije
– i taj čovjek jedan od onih je
što za Boga rade, ugled mi je u tom:
U crkvu, u Pulu, vozi me subotom
i mnoge usluge učini mi on –
divna je priča o srcu njegovom,
ali vam tu priču neću ispričati:
Što čini desnica nek ne zna ljevica
– tako kaže Kristova smjernica.
483.
Profesor ne zna suprotno smjerati,
pa ću i ja taj putokaz pratit
i vratiti se previranju mom –
dakle, gdje sam i u stanju kakvom?
U Varaždinu u domu-u sobi, sam:
Prosvijećen, jesam li? – pitam se. Da,
ali utvrđen u tom još nisam
toliko da bih mogao vazda
mirno primiti sve što me snalazi –
podupri me, Bože, nisam pri snazi!
«Ne mogu vjerovat da sam to želio!»
– pomislih učas, a u drugi opet:
«Nije to, to, nisam o tom snio
– ovo je neki drugačiji svijet:
484.
Za stare i nemoćne ovo je dom,
a ja nisam star, ni nemoćan sasvim
– ne mogu tijelom, ali mogu umom…
"Jaka stvar, što da radim s njim?!»
pitam se, a nešto mi govori
da ne bih smio kukati i da mi
nije mudro da se borim, borim
protiv sebe, da nisam u tami.
173
Ne čini mi se taj čas tako da je,
dušu mi trga, trgati ne prestaje,
a pitanje umom mi se mota:
«Kamo ode raskoš iz mog života,
meki puti kamo nestadoše –
što ja to vidim? Vidim samo loše.»
485.
Čujem žamor ljudi na hodniku,
ne izlazim, u sobi sam stalno,
kao da je eto baš to normalno –
znam da nije, no ne želim sliku,
ni ton ne želim, ni do čeg' mi nije,
da mi je da se od tuge sakrijem
i u miru, dubokom, da promišljam, kad:
«Želite li možda na spavanje sad?»
– pita me sestra: «Deset je sati.»
"Ne, hvala", velim, "sam ću vas pozvati!"
– promrmljam zapravo, jedva gledam;
ali ništa, pa ni leći mi se ne da.
Snimam sobu…vidim blagostanje,
vidim vilu i bazen pored nje –
486.
i sebe kako u bazenu plivam,
čas se izležavam, na suncu uživam;
društvo mi moja djeca, nisam sam
– sve je baš tako kako izvolijevam.
Ali, najednom, neka druga priča:
nigdje ničega, samo studên-ciča;
oko mene mrak, jeziva tmina –
netko me odvodi kao u inat;
djeca me zovu: «Tata, ostani!»
Odvedoše me, ostaviše po strani
kao na nekom odlagalištu;
vidim ljude tijela obogaljenih,
ruke mi pružaju, neku pomoć ištu
– kakvu pomoć? Ne razumijem ih…
487.
Životni mi prostor označiše:
sobicu jednu i jedno dvorište
– dosta je, duša više ne ište,
ali djeca – tko mi ote mališe?
Sobica mi na bolnicu miriše:
goli zidovi, hladna postelja,
željezni krevet, sve se mrtvim doima
174
– samo je u meni živjela želja
za obiteljskim, kućnim radostima.
Gledam malo, mnogočeg' se sjetim
– kada mi, gle, tiho na prstima
uđe u sobu čovjek, a za njim
uđe i drugi, nož izvuče taj –
te nervozno reče: «Ma ne mogu, daj!
488.
Zar ga baš moram…zar ga moram probosti?»
«Moraš», ovaj će, «nema milosti!
Pusti", veli, "premišljanja duga",
istrže mu nož i reče: «ja ću ga!»
Zamahnu, vrisnuh, probudih se, gledam:
«O, Bože! dobro je, to je samo san –
ako je san», mislim, «ako sam budan?...
Kakva je to stvarnost, u istoj sam sobi,
isti krevet, sve je u snu viđeno?!»
Panika mi se zače u utrobi –
strah veliki, jedva sam se pokrenuo;
idem leći, al' neće san na oči,
strah mi vjeđe otvorenim ukoči,
na vlastiti u(z)dah bih se prenuo.
489.
Tek pred zoru san me savladao
– u autu, ali, vozim – «Jao!» –
bez kočnica, da sam barem znao
da ih nema, ne bih u nj ni sjeo.
Gluha noć, kroz Gorski Kotar vozim,
starom cestom: "Kako nisam zapeo
i sletio već po zavojima tim?",
prestrašen se pitam i čudom se čudim
kad i druga muka me uhvati:
Nekakve me crne ptičurine
izmetom zasuše, vidik mi zablati
– oko mene obruč mrkle tmine;
a auto vuče, ne mogu stati:
"Što da radim?" – pitanjem se obratim
490.
Senadu-Eni, suputniku mom
i prijatelju: «Nemoj mi s panikom!
Znaš da ja to", veli, "u vožnji rješavam.»
"Dè riješi brzo, dok nismo sletjeli!"
«Samo mirno i ne brini» – veli.
Pali svijeću i rukave suče,
175
suče rukave, kô da će u boj:
«Ništa ti ne brini prijatelju moj!»
– reče, i lagano ručnu povuče;
kako povuče, tako ju iščupa.
U podu ostade poveća rupa;
a on, kao miš, u rupu se uvuče
i, gle, nesta, ne vidjeh ga više.
«A što ću sad?» – prestrašen uzdišem,
491.
u dubini uzdaha pluća razdirem…
Kad, gle, čudo – vidik se nazire,
vidim ispred sebe ogromnu krivinu;
svladavam ju, sve iskre frcaju –
čudo dokraja, svladah ju na kraju…
o, hvala Bogu da ta muka minu!
Razdanilo se, raspršila kmica,
vjetrobransko staklo oprala rosa,
nema više ptica, osim crnog kosa
što me prati kao zloslutnica.
Sunčano jutro, već ni traga tami,
ispred mene prostire se Vodnjan;
nigdje nikoga, grad sablasno prazan,
spazih Enu, bubu popravlja mi…
492.
«Otkud' on?!» – totalno me zbunio.
«Zar se nije noćas sa mnom vozio…?
Ako nije on, tko je onda bio...
ma, on je – i Ankica, žena mu,
gle; idem ravno na njih, ne mogu stati:
«Maknut će se», mislim, «sigurno će shvatit…»
Ah, okrutni san predoči mi dramu!
Smijali se oni, misleć' da se šalim...
strah me probudi, radio palim;
čujem pjesmu, mladošću miriše:
Bijelo dugme na Tešanjku zove:
Ne gledaj me tako i ne ljubi me više
– otrovân sam, trebam protuotrove.
Pjesma i svirka dušu mi razgališe,
493.
u kolu sam i ne samo da sam, u;
vodim kolo, pokrećem zabavu.
Kolovođa se razigrao, pa stao,
stao sam, jer me je posao zvao:
"Oprostite, rekoh, nema se vremena
176
plesati-uživat', posao me čeka!"
Jer nitko ne reče ni nemoj, ni neka,
ni jedne riječi, istog se trena
nađoh u poslu, u Medulinu:
voće i povrće, vodim trgovinu.
Draganu i Željka i njihovog
sinčića-zvrka, godina mu tli –
gle, prve sretoh, rekoh: "Otkud' vi?"
Čude se oni: «Čuda li čudnog!
494.
Radimo s tobom već po sezone…»
"Ma, što to pričate", rekoh: "O, ne!
– a ja išao po vas u Glinu."
«E, jest ti posao!» – Željko će. «U…»
"Nema veze. Hajmo u kontrolu
– idemo Borče vidjeti što rade."
Tek što krenusmo za oči nam zapade
– vidjesmo na plaži jednu, na pó golu:
"Što bi ti njoj radio?" – pitam ga. "Reci!"
«Ja b njoj odrezo sise motorkom!»
– kao iz topa ispali Borko…
Što li sve neće pasti na um djeci?!
"E, Borise" – rekoh – "nasmijao si me!"
Borče-Borko-Boris – svako mu je ime.
495.
Smijanje me probudilo sasvim;
doček nije bio naročito srčan
kad banuh u stvarnost. Lijep, sunčan dan,
a ja baš ne znam ni kamo ni s kim.
Ono s Borkom i motorkom bješe zbìlja,
i još nekih slika iz sna vidje zbîlja
– dobro je da košmarnoga izobilja
koje me je u snu grozno morilo,
hvala Bogu – u stvarnosti nije bilo,
samo mi se srce strahom napunilo.
Zvonim da me dignu, odmah su tu
– njegovateljice, vrlo ljubazne;
pokupiše me kao rižu rasutu.
Stadoh smišljati inačice razne,
496.
što ću raditi, ne znam sobom što bi'?
Još nemam radnog stola da bih
zapisao dojmove, odjenô u stih…
Dobar mi izbor: čamiti u sobi,
177
il' tamo-amo vozat' se po hodniku –
kô muha bez glave… Ne znam tko bi
se požalio na mogućnost toliku?
Podsmjehujem se, sam sa sobom sprdam,
na svoj račun, na svoju priliku –
te se sjetim – kog jedinog i znam,
jučer mi je bio u sobi, Lenko –
čini se, dobro čeljade neko,
ponudio mi se na usluzi biti:
Idem na hodnik, idem ga potražiti.
497.
Iz Rijeke, Lenko, reče da je…
"Ma, da ne bi!", protivim se, s uzdisajem:
«Nis' ti iz Rijeke, ni ja iz Vodnjana,
nego smo odavde gdje jesmo, danas
– sutra ćemo bit' i do kraja života…»
Na nevidljivu dospio sam stranu –
sama pomisao na to mi strahota,
užasava me! Kad, na vrata banu,
on – oborene glave, diže je jedva;
govori teško: «Sunčan dan svanu –
idemo na dvorište» – veli – «nas dva.»
Idem za njim, pogrbljenim, ganut –
trup mu pada… Je l' mu što ispravno?
Mentalno je zdrav, zdravo mu je glavno.
498.
To me začuđuje, i oduševljava;
tak' bolnoga t'jela, uma tako zdrava,
zdravog duha, gle, on ismijava
svoju muku, sebe ismijava…
Netko mu reče: «Nisi normalan!»
Odgovara mu, vedar, nasmijan:
«Nisam se normalan ni rodio!»…
vedrinom duha me je osvojio,
Lenko ljudina, u tridesetima je –
tako malo može, tako puno daje!
Imamo problem komunikacije:
on slabo čuje, ja ne mogu glasno,
ali smo se razumjeli, jasno –
kad se hoće sve se razumije.
499.
Doduše, nismo se napričali, ali
živom slikom uvid mi je davô,
pokazao mi da mi bogzna ne fali
178
– pokazao kako sam zapravo.
Prvog dana sabrah sve što imam,
vidjeh da sam dalek nemoćnima
– vidjeh gdje sam, te mi više nije
na um palo reć' da loše mi je...
Kakvo loše, loše tek ugledah
i zanijemjeh, zastade mi dah!
Upoznao me Lenko s Ivicom –
drugom svojim koji slika glavom;
ima dečko ruke, obje ruke ima –
neupotrebljive, ne vlada njima…
500.
"Ma vidi ti ovo!" – čudim se tom,
kako nema bola na licu njegovom
– gle, kako on to hrabro podnosi,
kako sudbini okrutnoj prkosi.
Okrutna je sudbina njegova,
kao sudbina prvih mačića –
podaj mu Bože budućnost žića,
viđenu očima njegovih snova!
Lijepo vrijeme, vani izguran
taj nemoćan svijet, meni tako stran.
Invalida nije bilo tamo
gdje je bilo mene, novina su za me
– kao scenarij najcrnje tame,
doživjeh prizore…tà, ovo su samo
501.
boleštine, boleštine vidim same,
samu nemoć vidim na dvorištu,
vidim krajnji domet ljudske drame,
vidim ljude kao na odlagalištu
– niti čujem vike i galame,
niti vidim ovdje mjesta za me.
Vidim mladu ženu i sijedi pramen,
kao pečat samoće i čame –
promatram ju, sudbom išibanu,
u kolicima, krpama vezanu;
zamazanu slinom…slinom urešena!
……………………………………..
Nikom lijepa, od nikog' prim'jećena;
a isto žena, da! isto je žena!
502.
kao i ona što lijepa je svima;
istih osjećaja, iste želje ima
179
– sigurno ima iste ideale:
steći muža, udati se – kô i druge;
al' je izvan igre, druge su birale
dok nju život vuče kroz ostruge,
kroz ostruge život ju provuče:
unakazi t'jelo, lice joj izgreba,
u suprotnost Ljepotu presvuče;
odgurnu u stranu, kome takva treba?
Odgovor mi leži u dubini,
ne mogu ga dohvatiti, a znam
da postoji put ka biti, k Istini…
eh, da mi je izreći što osjećam!
503.
Ti dragi ljudi nisu dobili
od života pril'ku koju ja sam imô –
neće više misô, neće nikam' mimo
smjera kojim su me oni usmjerili.
Toga dana, dakle, jedanaestog
listopada dvije tisuć' prve;
njihov put životni, koji mi bje skriven,
posta' i moj put i od dana tog,
učitelji postali su meni –
ponovit ću, s divljenjem iskrenim:
od njih život učiti sam stao!
Nakon samo nekoliko dana
Lenko me vodi kô starog prijana,
prijatelj, dobar-pobratim mi postao.
504.
Odanost svoju mi je pokazao
već prvog vikenda; dògodi se da
mi kolica stanu, bez struje ostao;
vrijeme nije neko, no on ne gleda
– vozi izvan grada, traži majstora…
i tako dalje, dakle, nema govora
da mi što fali – najmanje humora!
Doveo me u pjesničku grupu
Korak života, pri društvu invalida
grada Varaždina: «Kapu skidam
prijatelju, na pravom sam skupu!»
– pomislih, po prvom dojmu mome,
ne vidjeh prije ništa slično tome.
505.
Svakom riječju daje do znanja,
voditeljica, da joj je stalo –
180
kilaža joj od dvadeset manja,
tko bi rekao, kad bi se vagalo,
svaka joj riječ od nje same teža.
Premda dođoh tek vidjeti malo,
pade na me kô na ribu mreža –
Jasminkina riječ, tak' me obuhvati,
da poželjeh s njom surađivati,
potpora joj biti, ruku joj dati
– poželjeh i ja kako doprinijeti,
probati uljepšat' invalidski svijet –
nekako pomoći tim dragim ljudima…
Gle, oko mi nešto drugo poduzima:
506.
Vidjeh na grupi, jedna cura ima…
ima jedna, s posebnim očima
– jedna Veronika, i baš ona mi
kazuje pjesme na nastupima…
Ma, onako velim, što ću ja toj dami;
tek onako, Bože mi oprosti!
Oko mi je zastalo u prošlosti –
ili, ipak ne…kome ja to lažem;
kome lažem, kad ne mogu Njem'?
A ne mogu ni sebi, neću ni vama;
moje je misli pokrenula dama,
probudila čežnju što u meni spava:
«Sam sàm», mišljah, «možda je i ona sama»
– a opet, mišljah: «Tko mi odobrava?"
507.
U braku sam… "Izvan zajednice…
o, da li mi tko zavidi na tome?!»
– sam sebi tako stadoh sučelice;
i pomislih – da, pomislih bome:
«Nije primjereno ni pomišljat' na to!»,
upustih se u boj, protiv duše, zato:
borah se – čas, misô o njoj napustiti,
drugi čas ne znah trebam li se boriti?
Brak je zajednica dvoje ljudi
– zajednici duša stremi, žudi.
Vraćam se u dom, gdje sam upoznao
jednog mladića, Ognjen mu je ime;
životnu mi priču svoju ispričao
– okrutna priča baš, rastuži me.
508.
Ježio sam se pričao dok mi je:
181
tek mu je dvadeset, a već iza njega
dva su pokušaja da se ubije
– jer ničiji, veli, ničiji nije:
«Ničiji nisam, tako mi svega!»
Od mame ostavljen, od tate ni priznat,
u domu s ljudima stade ratovat',
po sobama ga nitko ne prima –
gubi živce, vraća ružnim riječima
i još se više zamjera ljudima
– uvjeren da je suvišan svima:
«Na svijetu», veli, «samo tebe imam!»
«Kako imaš», mislim, «jedva se znamo?"
"No, dobro sinko, imaš me, samo –
509.
kamo sreće da ja rješenje sam ti!»
Jer ga iz soba svi izgone van,
meni 'jednako iz dana u dan
zahvaljuje, brdom dobra mi pamti
tu mrvu: što sam ga u sobu primio
i slušatelj tužne priče mu bio –
kao da sam mu bogzna što učinio?
Koliko, ništa, tek mora biti
ono što mu je život pružio?...
Odložio j' čašu, čas prestao piti
– pijanac neki, te usput onako
na mamu mu, da prostite, legô;
kad se ròdi dijete, dakako,
podavio j' rep, nestao, pobjegô.
510.
A Ognjen postade glavnim likom drame;
rođen bez tate, ostao bez mame.
Taj mu je pijanac, pričali mu – jednom,
pristupio kao sinu rođenom,
mjesec dana nakon što se rodio;
od mame ga načas unajmio,
s pijancima u kavani pio...
ništa novo, opet se napio:
«To je moj sin!» – dičio se, hvalio,
dok ga alkohol nije primio
pod svoje; tada ga je (sina) odnio
na prugu-legao, s njim čekao vlak.
Mama mu je dotle stupila u brak...
u očuhu nije oca dobio,
511.
182
no taj se pojavio u zadnji čas:
pijancu na sud, a bebi na «spas»…
I otad se sve u životu Oljinom
stade mjeriti užasom i stravom:
«spasitelj» je smatrao svojim pravom
vladati njime, po svom – svakako
– nikako drugo, nego je odmah,
čim je prohodao, znao samo za strah.
Pričao mi da je zlostavljan, i kako
je za sitnicu dobivao šakom,
i da mu se život ogadio,
toliko da je s nepunih osam –
ni osam mu, a već je odlučio
ubiti se, veli: «Probao sam.»
512.
Prepriječio cestu autu nekom…
o, Bože mili! Preživio je,
i zacrtao smjer sudbine svoje:
Po oporavku smjestiše ga u dom
– tuđe skrbi-skrbi socijalne.
I makar je imao on u domu tom,
krov nad glavom i obroke stalne;
nije se, ne, sastao sa srećom –
da je i zlato, u okružju stranom,
hrđa je u poredbi s rodom:
Socijalna djela jesu plemenita,
ali tuđa, dušu tuđ ne grije;
rođenoga, duša roda pita –
roda njemu na vidiku nije.
513.
Osam godina daljnjih proveo je
u tom domu, gdje je doživio
ljepše nego je doživio ikada:
zaljubio se i poljubac dobio –
šesnaest godina bilo mu je tada,
nitko sretniji od njeg' nije bio
– ali je sreća kratko trajala:
zasitila se, odustala mala –
ostavila ga. Mrka noć mu pala,
svanuću ga više nije predala.
Ona je bila jedina osoba
na svijetu koja ga je voljela –
vjerovao je, jer je duša htjela
biti voljena… O, kužnog li roba!
514.
183
Nema više na svijetu nikoga
tko bi ga volio, imao za svoga.
U život mu se ponovo povrati
besmisao, želi muke skratit:
u očaju kroz prozor iskače;
ali prozor bje na drugom katu...
o, nedovoljno visoko za smrt;
no, dovoljno da bi bio satrt –
sav polomljen, tijelo da uništi.
I što sada? Sjedni, plači, vrišti:
Mlad Ognjene za kolica prikovan,
sam sa sobom i svojim mislima,
sjedi bôlan, zbraja-oduzima:
"Što uradih, proklet da je onaj dan...!"
515.
Što uradi, što mu je to trebalo:
život mu uvenô, može l' gore biti?
Uvenulo cv'jeće, tek što je procvalo;
ubit će se, Bog će njega primiti
– ni do čega mu više nije stalo.
.............................................
Četiri godine poslije toga
put'i nam se u Vž spojiše –
ali njemu nije do života više;
samo traži načina, i stoga
propituje mene, iz dana u dan:
«Hajde reci ti, ti si pametan –
daj mi savjet kako da se ubijem,
al sigurno», veli, «da više uspijem!»
516.
O tom nisam ni pričati htio –
o čem jesam, nije razumio...
Razumio je tko je i što je
i svu težinu nevolje svoje,
pa je stalno u depresiji bio,
život mu se u mraku odvijô.
Probao je na svjetlo, s Biblijom
– bio tako blizu, u krilu mu bje;
no, pokazao je da ju ne razumje,
kad je molio jednog da mu kupi
«tabletu za dobro raspoloženje»
– kao da od praha dolazi spasenje!
Ovaj ga ismija, napravi ga glupim,
dakle zato jer je računao s tim
184
517.
da toga nema... I nema za kupiti –
Lijek je besplatan, treba ga popiti
– nije ga popio, i gle što će biti:
Posljednji put mi je banuo u sobu,
krajem svibnja te, dvije i druge:
izdiktirao mi nešto o grobu,
nekakve crne stihove tuge.
Tri dana poslije, bio sam vani,
sunčao se-čitao, kad dođe i on;
jedan skoči na nj, kao da je škorpion,
i potjera ga, kao, mene brani:
«Pusti čovjeka, nemoj smetati!»
Ne smeta mi, što bi mi smetao –
htio sam reći, ali nisam mogao
518.
– nisam uspio reagirati:
«Svi su protiv mene!» – zadnje je što pamtim,
tako je rekao, a odmah zatim,
u kolicima se u grad odvezao.
Nedugo potom – policija, jao! –
dovezoše smrskana kolica, samo
– a gdje je on? Ostao je tamo:
"Mame, tate, drage, druga – nemam nikog'!"
– rekao je. I otišô u smrt, stog'...
O, Bože moj! – tu je priči kraj.
Sinko, u miru Božjem počivaj!
A vama ću još malo pažnje ukrasti:
dakle zlim savjetom netko ga počasti;
na pruzi je skončao taj plod strasti.
519.
Nemojte mi zamjeriti, molim,
što sam se poduže bavio njim:
dojmio mi se, dojmio, i neka
sam napisao taj spomen na čovjeka.
Tužna priča, zbilja, oprostite!
Ne ispričah ju da bih vas rasplakô,
niti ju ispričah tek onako –
ima razloga…ma, zamislite,
ta tužna priča podsjetila me je –
kako smo nas par, i jedna… sama
– na orgijama, za strašću hodili:
Drugi smo bili dok smo ljubili;
ali kad reče: «Dečki, bit ću mama!»
Tko je tata? nitko nema ideje…
185
520.
Ni ona, sirota – kako da zna?
stoga joj stiže odgovor, kô kazna:
«Tko zna s kim je bila? Nismo mi, nego…»
Svi su, i ja sam, kao i taj… – pobjegô!
Ostala je priča nedovršena,
ostala je sama jedna žena…
gle, možda je rođen ničiji sin,
možda sam rođenom dušmanin?
Ne opravdava me niti ako
i nisam…ako nisam, kriv sam, svakako!
«Lav udavi što njegovo nije…
Što imam ja s lavom, lav je zvijer?
A što ako spava pored lava…?» –
o(p)tužnih pitanja puna mi je glava.
521.
Misliti znači lutati beskrajem;
a ja nisam lutao daleko –
krećem u dalj, lutat ću dok trajem,
idem tragati za sobom, čovjekom.
Kamo li sam od sebe utekô?
Zaranjam duboko, dubina me skriva
od mene samog, zaklanjam se da
nepotpunog više se ne gledam,
o punini duša moja sniva!
Lijepo li je roniti, uživam –
na vrhu, gore, jer zaronih do dna,
jer s vrha vidim sve što je dolje,
dolje gdje sam bio, pusto je polje,
pusto polje, nema roda plodna!
522.
Stvarnost je moja podijeljena
na ono prije i poslije toga
mog brodoloma, loma životnoga.
O onom prije riječ je dorečena
i o posljetku rekoh puno već,
no još mi valja reći koju riječ.
Tko bi rekao da to može biti:
da će mi život djecu otuđiti,
moju krv ispumpati iz mene
i otrgnuti me od krila žene –
od njenih skuta daleko odvest',
zbrisati me, izopćiti kao
da sam umro, kao da sam nestao –
186
kao da je tijelo sve što čovjek jest?!
523.
Temelj moje priče, osjećaji moji
– burni osjećaji, pratili me vazda,
osjećajnog Stvoritelj me sazda
– bura je u meni otkad postojim.
Dizahu se bure u danima tim,
i godinama koje provađah
na relaciji Vodnjan-Varaždin
– rime im moje uzimaše dah…
Malo šale, dječje igrarije
i vama nudim, tà na odmet nije:
Dvije i treće objavio sam
jednu zbirku za djecu, pjesama
– i odrasli ju vole, dakle i vama,
odrasloj djeci, istu preporučam.
524.
Naslovom: Porasti i budi dijete –
poziva, sve – svi, slobodno smijete
– budete l' uživali u stihovima,
preporučiti ju i drugima, svima:
MOJE OČI
Imam oči baš kompletne
– mislim, prave:
em su plave,
em su krmeljave.
ISKUSTVO S MORA
Ljetos,
čim stigoh na more,
javih mami
prvo iskustvo moje…
Draga mama,
ovdje je toliko vruće,
da mi se noge
i u moru znoje…
I već su uginule,
jadne,
ribice mnoge,
jer mi i u moru
strašno –
187
smrde noge.
Ima tema bližih odraslima,
samo je stil prilagođen malima:
ČUDO NEVIĐENO
Ali ja sam vidio – pticu bez krila,
mora da je na frontu bila:
letjela je jadna sama,
na štakama.
JEDAN ANTE
I TRI KANTE
Jedan Ante
i tri kante
lupetali, tko će više.
Tri dana i tri noći
lupetali tako oni,
od silnoga lupetanja
pucali su i betoni.
Od silnoga lupetanja
sve tri kante se umoriše,
odusta'še i priznaše
da ne mogu više.
Na pobjedničko postolje
popeo se Ante,
jer tri kante pobijedio je,
a kako stvari stoje,
mogao bi pobijediti Ante
i dvadeset i tri kante.
Ante i dalje lupeta,
cilj mu je postati prvakom svijeta,
ali je konkurencija strahovito jaka:
«Čudo jedno!» – veli Ante.
«Neki ljudi lupetaju,
više nego sto i tri kante.»
Probuđeni sretnik – preporuka druga;
zbirka pjesama kojom istrugah
naslage s duše, svu nečistoću –
upravljena je biblijskom smjernošću:
Putujemo. Prijevozom besplatnim? Ne!
Ide dan naplate putarine;
naplate konačne, na kraju –
sretni li su oni što ušteđevinu imaju!
Baština
(Posvećeno mojoj baki Jelici)
188
Usora nije poznata kô Sena,
niti Sivša Pariz kao što je,
ali je Sivša, rodno selo moje
dušom mojom i rimom obgrljena
i srcu mi najpoznatija.
Što mi znače metropole svjetske?
Ništa, kao ni njihove rijeke.
Kràj své vike i glamurozne dreke,
zvuka rodnog kraja u njim' čuti nije.
Gdje ponikne i dušu navikne, čovjek
nosi u srcu zauvijek:
u dnu duše čuva, mislima uvije
slike drage milog zavičaja
i pradjedova svojih običaja…
Kad se sjetim kad ste tata i ti,
zlopatili, kako preživjeti –
draga mama, i baka kako je
podsjećanjem na oskudno svoje,
govorila: «Dobro, nismo sami;
upamtite djeco – Bog je, uvijek s nami»!
Što si rekla bako, upamtio
i život me istom naučio:
počivaj u Miru pređo moja mila,
pravo si nam, pravo govorila!
Draga mama,
kad si ono bila
u nevoljama i ljutim mukama,
dok si mnoga, gladna usta hranila
i činilo se da nećemo moći,
uzmogli smo, s Božjom pomoći.
Prošla su otada mnoga ljeta,
otišla je baka s ovog svijeta,
a njenih riječi još se sjećam.
I osjećam, sve jače osjećam –
kad sam sâm, kako nisam sam…
525.
Treću preporuku upravo čitate:
po preporučenim, molim, sagledajte
pjesničko mi djelo – po knjigama trim'
i, ako Bog da, da još koju stvorim –
dakle nipošto po rimama mi ranim
– mojoj ranoj rimi zadaća je druga,
rekoh već koja…, izvan je kruga
ozbiljnih stihova, pristup joj zabranih.
Idem dalje, probati vratiti
bar mrvu duga Vjerovniku mom,
189
koj' me izvukao, a mogô sam biti
utaban, dolje, biti jedno s dnom.
I vama hvala, svima vama koji
ste mi pritekli u potrebama mojim!
526.
Imena vam izvezoh rimama –
bar toliko mogu dati, i ja vama.
Najznačajnije u dvije i trećoj,
rečena zbirka pjesama je bila;
dvije i četvrta me je rastužila:
otišao je – umro, tata moj.
Umro je tata, ne od starosti,
boleština ga je pokosila,
duša mi se milo oprostila
s dobrotom mu, Bog mu dušu prosti!
Gluha noć je, kraj odra mu bdijem;
mnoge misli umom mi prođoše,
prisjećam se, svega – dobra i lošeg
što prođosmo, i zarade u svem...
527.
Koliko puta smo u Njemačkoj
radili zajedno, ja i tata moj –
i u Bosni, po kućama tuđim,
koliko puta, neku dobit ne pamtim.
Koliki je samo prolio znoj
u nadanju budućnosti boljoj…
«Što je budućnost?» – zapitah se tada.
«Je li on to budućnost dočekô?
Zar je budućnost taj čas smrtnog jada?»,
stih mi je konačn,o misao presjekô:
.
Zašto se trudimo? Da nam bude bolje
– sutra. U budućnosti, kao.
Činimo sve da nismo dolje,
trošimo se i nije nam žao.
I državu vodimo u budućnost Unije…
tek što je uvedemo već nas u njoj nije
– pa isplati li se za budućnost boriti?
Da, ali ne za ovu što se ima zbiti
sutra, a prekosutra završiti...
o ne, Bože sačuvaj!
Nije budućnost iza čeg' je kraj!
Povedi ga Bože u budućnost koja
nije siva, tamo gdje je živih boja!
190
A u crkvi, na misi zadušnici:
opraštao sam se od tate, kad
se nađoh u čudu, nevjerici,
jer čuh nešto što čuh davno nekad –
528.
kako župnik viče dar s oltara,
koliko je tko darivao dao –
trljam uši, mislim sluh me vara;
ali ne! Ta se priča vikala
kao vika s krova, davno prije.
Već odavno tog na krovu nije –
povijest odbacila, crkva sačuvala
– crkva je naš čuvar tradicije.
I dvije i peta smrću j' označena:
otišla ljudina, rijetko viđena –
govorim o tastu mom dragom, Niki,
koji me zaduži dugom velikim
– pa ode, gle, ne stigoh mu vratit;
molim Te Bože, Ti ga isplati!
529.
Te godine po Hrvatskoj putujem,
na druženja invalida idem –
promatrati ljude kojim život nije
naklonjen bio kô što j' bio meni –
putujem s ciljem da se oplemenim;
da proučim problem im stvarnije,
izoštrim pogled, život vidim jasnije
– i vidjeh kako stanje dobro mi je.
Uronjen u misli držim se po strani
i promatram duše ispaćene,
gdjekoji prizor užasne me, prene
– okrutnošću strogo mi zabrani,
sebe da ravnam s patnicima tim.
Jedva i prozborim koju riječ s kim,
530.
vidjeti mi mnogo korisnije:
vidjet nemoć, hromih, gluhih, slijepih;
ali vidjeti i moć nemoćnih,
moć da ljube, dušom, ponajprije.
U kolicima dvoje kada vidjeh
zagrljene kao jedno da su,
tada lavinu osjećanja rasuh:
Što sve u Ljubav ubrajô sam, eh!
Ovo je Ljubav, ona čista-slast,
191
u temelju koje nije puka strast –
kapa dolje ljudi, svaka vam čast!
......................................................
Divim se iskreno tome što gledam
i mislim, samo o tome razmišljam,
531.
kako nitko nije rođen da živi sam
– a nisam rođen ni da si ugađam –
znam, ali samoća pritišće me, jako.
Već peta godina prolazi mi tako
u samoći duše, zamire mi smijeh –
djeca mi fale, i – zar je grijeh
što trebam ženu? Kakav grijeh, kako?
Petnaestak dana po dolasku mom
u Varaždin, poznanstvo sam stekao –
prijateljstvom brzo postade, još k tom
sve čvršćim, zahvalno bih rekao:
Učvrstismo ga hodeć' istim smjerom
– istim smjerom, prema Svjetlu oba…
lakog li hoda, za nj je svak' sposoban!
532.
Subotama, s Biblijom u ruci
ulazimo u sobe onima
koji nas primaju, koji svojoj muci
vide lijek u Evanđeljima.
Taj čovjek, Pero, propovijeda –
sam; ja ne mogu, tà okov mi ne da,
promrmljam tek rečenicu-dvije
– nema veze, svak' dobije Lijek,
donosi ga Pero u Biblij', na pretek.
Za nama je vazda, Bog joj dušu prosti,
ne štedeći ih vukla stare kosti,
baka Posavec, mila, kao rođena,
ucviljena majka ona je, i žena –
oba joj draga i mila, sahranjena:
533.
muž i, jedinca sina je imala;
nas dvojicu sinovima zvala,
prozvala nas je apostolima
i zasula nas silnim blagoslovima...
Jer ju u krasnoj uspomeni imam,
oživjeh ju u mojim stihovima.
Nagledasmo se patnica-patnika
i naslušasmo priča raznoraznih,
192
što vidjeh neću zaboravit nikad –
počašćen što njima mogu resiti stih,
dijelim s vama još neke od njih…
No, prije toga, jedna druga slika –
dakle, prije ću skoknuti do mojih:
razumijem li? O da, kako ne bih!
534.
to što sam kod njih, a malo vidim ih;
ali ne razumijem kome od tih
dolazaka mojih korist donosim?
Samo dušu umaram…eh, samo
Bogu dane kradem, samo On je sa mnom
– ne moram doći da bih bio s Njim.
Početkom lipnja dvije i šeste
ogrijalo sunce one s ceste –
ne i mene u zgradi, na katu,
ne mogu van (pričam priču poznatu
i psiho-razornu priču, do boli):
Goga radi, djeca su u školi;
a ja – ovo ni reći ne volim:
Ne živim život, a živim – ne znam što li?
535.
Sjedim u stanu pred televizorom
i promišljam smisao dolasku mom.
Jer promisao urodi plodom
iz kojeg najava boljeg ne puše,
donesoh odluku – protiv duše;
no donesoh ju, s trenutnom provedbom:
Neću više, nikad (na odmor) u Vodnjan
– dakle, iz prikrajka promatrati tek
pred televizorom ubijati dan –
gdje smisao tu da nađe čovjek?
Četiri i po godine prije,
oko mi vidje što vidjelo nije,
a uhu ìstom otad poznato je –
pa nastade veliko čuđenje moje
536.
kad mi Lenko reče: «Stigla u naš dom
jedna cura koja jede nogom…»
«Šali se», mišljah, «gdje toga ima?!»
Ima, da – vidjeh svojim očima,
vidjeh ju gdje jede, ne pozira:
«Svaki dan…», govori, bez trunke nemira.
Ruke joj nisu s voljom povezane,
193
a jela bi sama, sama bi do hrane
– nogom ju stoga prinosi ustima,
žlica joj među nožnim prstima –
nogom kruh uzima, Bože, čudno li je
– koliko muke, a ona se smije
neprestano, kako li uspije?!
Predstavljam ju u riječi-dvije:
537.
Djevojka iz Bosne, do nas blizu
– iz Posavine, izbjegla od rata,
umrli su joj i mama i tata –
preboljela dječju paralizu,
nad glavom joj vazda oblak tmuran.
Kolica, mehanička, nogom gura,
stopu po stopu, jedva se vuče;
koliko napora mora ta cura
svladati u danu, a ne jauče –
koliki ju samo napori muče,
a smije se, samo, otkuda joj snaga?
Otkuda ti snaga, o, Ružice draga?!
– pitanje iz mene provali kô voda.
Koja divna narav, koja priroda!
538.
Tako me zadivio karakter njen,
da sam se otad samo dovijao
načinu, kako i što bih mogao
učiniti za to divno stvorenje?
Ostavljam ju, načas, još ću se vratiti;
ostao sam dužan Lenka predstaviti:
Lenka junaka, kova plemenitog
– Riječana, dragog prijatelja mog.
Lenko-«plemeniti», čini se kô malo
dekoracije, malo mog uresa
– ali nije, ime mu je pripalo
opravdano, prava je adresa
za komplimente i jačeg dometa:
On je vani, ništa mu ne smeta,
539.
hoće li kišiti il' sunce pripeći,
u gradu je…tko da ga spriječi?
Bog daj zdravlje, sve drugo mu lako;
no zdravlje mu skoro pa nikako
– za rana je pošlo naopako:
Prebolio paralizu, dječju –
194
kao beba; i što? Jednom riječju,
jer ulaže snagu nad-čovječju,
u višeboju s boleštinom, vodi.
Za vremenske prilike ne haje;
ima jasan cilj, ne odustaje…
u gradu je u svakoj prigodi;
knjigu svoju i CD prodaje,
zbirku pjesama, Lenko poeta je.
540.
U tišini živi i stvara, da mu je
zaraditi, za se, i za druge štogod…
Uz svu svoju muku, i pomogao bi
– to je razlog zbog kog pravo dobih
svrstati ga u plemeniti rod.
Ima ljudi, sam Bog da me čuje
– zadnji zalogaj dali bi drugima;
samo tako brate, tko daje i prima –
Lenko s Božjim obveznicam' trguje:
«Tko daje siromahu Bogu pozaima2.»
Pjesničkoj grupi misao vraća me,
Koraku života, dakle, koju vodi
Jasminka-Jaca, kojoj se dogodi –
kako rekoh: riječ, teža od nje same.
541.
Tjelesni okovi njeni su očiti,
kao da ih nema tako ona radi;
prkosi bolesti, ne da se slomiti
– da će biti bolje, živi u nadi
i ide, naprijed… A rezultat ima
kao da je među najzdravijima.
Pjesničke nastupe nam osigurava
– traži ih ona, gdje ih pronalazi?
Ne samo kamo je hrvatska država,
i po inim zemljama je u potrazi
– i uspijeva, da, ide to njoj:
u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj...:
Bog daj zdravlja, još će toga biti;
Jaca će već nać' gdje ćemo nastupiti.
542.
Dakle, volje ne manjka ni drugima,
u uspjehu grupe svak' udjela ima:
Katarina, Saša, Marijana,
do Ivane, Đurđice i Milana,
2
Biblija-Mudre izreke; 19, 17
195
Ljiljane, Veronike i Maje –
dalje, malenkost tu i moja je,
i Lenkova – i Biba, susjeda moja,
Vesnica, i druga Biba, koja
ne živi u domu – Štefanija i Graš;
Marieta, Vesna, Mateja – svi smo baš
oblikovali priču o Jaci –
svi ju potvrdili, svi doprinos dali,
svoje zadaće marljivo smo pisali
– svi. U zajednici lakši su zadaci.
543.
Primiče se kraju stihoplet moj
– ponovo sam u dvije i šestoj,
na početku jedne divne priče:
u proljeće u mjesecu trećem,
dakle, vidio sam rađanje sreće,
vidio Ljubav – Ljubav kako niče:
Bez kucanja banu mi na vrata
mladić, plah, ne rekavši ni riječ
razumljivu: «Ja-pa…» – kao tata,
kajkavci što vele. Ipak nije,
japa – ne, na slogove rastavlja:
«Ja-pa-ja-pa...» – na me dojam ostavlja
uplašen da je, tužan, zabrinut.
Vidjeh ga već prije, mislim, dva-tri put,
544.
na hodniku – u sobe upada –
znam njegovu priču: Po sobama ide
u želji da spazi, da mu oči vide
nekog svoga…nekog kome pripada.
Očekivah da će se pojaviti
pa ipak, kad uđe, nisam znao
kako se postavit, što mi je činiti –
naprasnim upadom me je spetljao.
Pokazah mu rukom na stolicu,
da sjedne, već se u nju svali
kao izgladnjeli jesti kad navali.
«Vidi, vidi», mislim, «malog lutalicu!»
– daljinski uzima, televizor pali
i ne pita… Ma, neka, ne žalim;
545.
samo, da stiša, pokazujem gdje,
ali ne! «Pusti mene molim te!»
– čini se kao da mi želi reć'.
196
«Poznajem ti ja sve daljinske već.»
Dobro, dobro, da bih rekao riječ!
Jer vazda pišem, smetaju mi "zvona",
baš sam pisao ovu priču, u prozi,
navio tihu glazbu u podlozi –
ne smeta mu glazba, gleda bez tona;
ne smeta mi tv, dobra neka spona:
«Dobar spoj bi bili, Dalibor i Marko»
– pomislih – «mogli bi suživjeti lako.»
Već drugog dana hladnjaka se prima…
Ma, uzmi samo, ako što ima?!
546.
Što imam za pojesti, to i njemu dam…
o, kako je sretan što na njeg' računam;
kako li sam sretan što računat' mogu
na njegovu pomoć, u svakoj prigodi,
kako li sam sretan, o, hvala Bogu!
Iz zajedništva, gle, Ljubav se rodi.
Iz dana u dan slažemo se bolje,
kao rođenog sina ga zavoljeh,
zavolje me kao oca rođenog –
ak' uopće ima u sjećanju takvog
– osim patnje ako ima uopće
u sjećanju ičeg, ičeg, osim zloće?
Odsutan bje tata, negdje, tko će znati?
izvan zakona stadoše ga hvatati,
547.
a žena pak koja ga je rodila –
mama, ako se mamom može nazvati
ona što pogled od poroda odvrati?
Odvratila ga čim je utvrdila
da je beba gluha, da ne čuje;
tako po rođenju određen mu je
prognanički put, baka ga j' udomila.
Dobro mu je bilo, dok je živa bila
– baka, ali kad ona umrije,
ničiji više, ničiji bio nije –
socijalni centar ga je spasio,
poslao ga k nama…sa mnom se spojio…
Neizmjerno zahvalan Bogu sam na tom,
što me počastio tako dobrim slugom!
548.
«Sve je Božje davanje» – Andrić šton' reče.
«Samo je teško čoveku da shvati…»
197
Nije mi teško shvatiti, čovječe;
dosta je samo život svoj da pratim.
Trudim se dobar gospodar mu biti,
na Ljubav mu Ljubavlju uzvratiti…
Posinče moj, Ljubavlju te pratim
– a, valutom kojom da ti platim?
Zlatom, srebrom Ljubav se ne plaća;
samo Ljubav Ljubavi je plaća!
Kada u lipnju iđah u Vodnjan,
objasnih mu nekako: "Ti ostani tu,
u mojoj sobi…" Kô nikom na svijetu,
o, Bože dragi, velik mu bje dan!
549.
Upre prste u prsa vlastita –
s velikim čuđenjem to on mene pita:
«Zar u tvojoj sobi da mogu ostati?»
– i gle, kako mi za taj sitniš uzvrati:
«Ja-pa-ja-pa!» – kao, hvala mi govori,
svaki put nakon što mi pomogne,
i ruku mi ljubi: "Nemoj sinko, ne!"
– povlačim ruku, uzalud mi napori.
Prikliještio me kliještama dobra,
te mu morah dobrim odgovorit...
a kako bih drukčije, ja, koj' plod pobrah
s voćke koju nisam zasadio?
...............................................
Iz Vodnjana kad sam se vratio,
550.
kad uđoh u sobu nađoh Dadu mog
na radnom mjestu, s daljinskim u ruci;
mijenja programe, posla li velikog;
treba snage za to, dečko je na muci…
Ma, šalim se, to ja malo tako –
nema izbora, što drugo da radi?
Ja ga imam, spram njeg', meni je lako;
zato sve mislim kako da ga izvadim,
da mu mrvu više od života pružim –
kako da mu vratim, i ja njem poslužim?
Smjestio b' ga kod mene, prostor mi mali;
kakogod okrenem, ne znam gdje b' strpao
još jedan krevet, ormar, gdje bih pisao,
kako b' se kretao – prostora mi fali?!
551.
Soba mi kao tijesna čizma:
198
stisnuta, uska, sve me nešto žulja
– mutne su vode kapitalizma;
gledaš, a ne vidiš – ne vidiš od mulja.
Iako nismo cimeri postali,
nismo se, ne, više razdvajali;
dapače, sve više svoji smo bili –
kao nokat i meso smo se spojili.
Nismo više sami, ni on ni ja –
umrije samoća – al' preživje čežnja.
Moja soba mu je obdanište,
u svoju ode prespavati samo –
dobro mi s njim, dobro mu je sa mnom
– miran je, sasvim, bolje ne ište;
552.
i veseo, do nevjerice same –
uz svu svoju muku, još i zabavlja me
– tko bi rekao da je lik iz drame?
Vidjeh, doduše, i svjedočim evo,
i jednu tužnu priču iz očiju mu:
Pišem, uzdiše...malo prije pjevô –
pogledam, vidim...eh, ne vidim glumu!
U očima mu suze ugledah,
zamišljeno gleda u daljinu,
što li mu znači taj duboki uzdah?...
Samo Bog poznaje njegovu gorčinu.
Koljena mu rukama dotakoh:
ustade i zagrli me, jako –
u zagrljaju ostadosmo tako,
553.
sve do kraja priče… Tek do drugog trena,
kad mu duša kao preporođena,
gle, oživje...Ljubavlju je oživljena.
A moja čežnja – veća, i veća li je;
drugo ne ištem, do boljeg mi nije,
nego samo, čeznem...eh, da mi je –
velik sam grešnik, ako je čežnja grijeh?!
Ne čeznem, ne, za strašću, najprije;
duša mi treba dušu da mi ugrije,
pet i po godina samoća mori je
– duša mi sama živjeti ne umije.
A živjela je, prije, i potom
što socijalni dom postade moj Dom –
obiteljski. Tad' pokleknuh pred čežnjom,
554.
199
te se oglasih, Veroniki, porukom –
čežnju, moj grijeh joj, poslah sms-om:
Laku noć dušo,
dopustiš li u san bih ti uš'o!
Dušom ju nazvah, duša mi i posta';
u temelju ove priče nema strasti –
tek Ljubavi duša, duši nikad dosta
Ljubavi čiste, Ljubav tu se časti:
Ljubav će pokriti sve grijehe
– kaže Biblija, krasne li utjehe!
Nema grijeha gdje ima Ljubavi;
što je i grijeh, Ljubav će popravit.
Prìhvati ona Dadi mama biti,
kô brižna mati stade o njem skrbiti.
555.
Dado prestaje tražiti, napokon
– pronašao je za smirenje lijek.
Ja, dobih priliku biti čovjek –
dobih drugu priliku, a što dobi on?
Dakle, dobi mene i u meni svog –
dobih njega...Anđela mi dade Bog:
Kao da sve ima, ne traži drugog –
što je pronašao dovoljno je njemu
kao da sam mu ja odgovor svemu,
tako mi se predô, Bog daj da je zbrinut!
Radujem se jer je dočekao dan,
u kojem ne mora na prognanički put,
radujem se jer sam baš ja pozvan
pomesti put njegov trnjem posut!
556.
Blizu Vodnjana, u mjestu Peroj,
Matija, sin moj, bar je otvorio –
s jedne strane, na plaži, po strani drugoj,
terasa u šumi – rijetko dobar spoj.
Dođoh vidjet, bar, i njeg' da bih vidio
– vidjeti kćeri, dušu sam nahranio
motreći ih, sve troje, i ne samo njih;
puno j' dragih lica, srcu mi poznatih.
Koraljka, Goga i njihova mama
(čast toj ženi divnoj!) – zgotoviše nama,
zgotoviše roštilj po ukusu svih.
I Despot je tu, Despot, šogor moj.
Nosivi stupovi sjećanja mojih
– djeca moja, ures priči mojoj.
557.
200
Vjetrić piri i baš mi ugodi,
kad čuh viku, što li se dogodi?
«Ja-pa-ja-pa-ja-pa-ja-pa-ja-pa…!»
– to Dalibor viče, kô da se utapa.
Zaronio, u plićak, duboko,
pa mu pijesak upao u oko,
ili je, možda, vode popio?
Bilo što bilo, on se razgalamio,
nešto ga je gadno rasrdilo:
zbaci masku, gle, šamara more;
od njeg'vih šamara…o, može li gore?
– jadno more, posve pomodrilo!
A podalje, u dubokom, pliva
apostol Kocijan, Pero, uživa;
558.
nek' uživa, hvala Bogu! neka
– užitak je stvoren za čovjeka;
a stvoreni su i gledatelji, znam –
kako ne bih znao, evo, gledam –
i kažem: "Dobro je!" – gdje ne bih rekô?
Otkad se družim s onima koji
ne mogu vidjeti, željeti se bojim
više od vida: «Sve drugo je preko!»
– štono reče netko u društvu tom.
Susret oka mi s prelijepim svijetom,
pojasni mi što taj netko reče
– pojasni mi i želje me sjeti,
da bih i ja htio jasno vidjeti,
jasno i oštro kao ti, slijepče.
559.
Kao Željko, čovjek, što čovjeka nije
nikad vidio, ne, rođen je slijep
– ili Božica, mlada žena koja
nekad vidje, sivo, ne vidje boja.
Živa mi želja, do neba visoka,
da za njih koji ne vidješe Ljepotu,
napravim bar mrvu dobra u životu
– barem jedan mali dar mog oka
da za njih spremim, vid da im budem,
da bar jednom zrakom prodrem u te ljude!
Tko vidi Ljepotu, vidi Istinu
– trebalo bi biti, a ipak ne,
jer Ljepota stoji ispred Istine –
očarani, mnogi vide samo nju.
201
560.
Gledajući u sunce, kad obnevidjeh,
iza Ljepote ugledah Istinu:
što ono prije zaželjeh, vidjeh –
kao slijepac, providjeh kroz tminu.
Kao oštar zvuk što para tišinu,
Krklecov stih mi jasnoćom minu:
«Vidjet ćeš sinko kad budeš slijep.»
Vidio sam što ne vidjeh prije.
Očima se stvarnost nije vidjela,
dok oči nisu s duhom spojene:
Zadrijemao sam, oči mi sklopljene;
omara me u duh prenijela:
tada bez očiju vidjeh slike nove,
vidjeh potvrdu misli Džubranove:
561.
«U Ljepoti je Istina» – on reče. Da!
Vidim Istinu, kroz Ljepotu, žmireći,
i promišljam kako ću izreći
nevidljivo, oku, što se dušom gleda;
ono nešto kao kristal čisto,
što vide Božica i Željko, isto –
kako iznijeti taj pogled iznutra?
Eh, kad se sjetim… kolika jutra,
kolike zore dočekah budan,
motreći kroz prozor gdje se rađa dan,
gdje se budi sunce – vidjeh Ljepotu…
koliko puta ju vidjeh u životu!
Kad sklapah oči, očaran Ljepotom,
sate i sate promišljah o viđenom.
«Kaplja udubi kamen, padajući ne dvaput već često;
tako i čovjek postane mudar, čitajući ne dvaput već često.»
562.
Kitim se plodom tuđe filozofije;
otkad knjiga prirode čitanka mi je,
čitam stalno, u nauk sam se dao –
i pitam se, u što sam prije gledao?
Otvorenih očiju toj se vidljivoj
Ljepoti divim, uživam u njoj;
kad sklopim oči ostane mi slika,
tada po djelu poznam Umjetnika,
jer srećem Mudrost u čitanci mojoj.
Svaki mi pogled za nauk prilika;
u smiraj dana, koliko puta
202
promatrah sunce gdje nestaje, tone;
po(r)uke Ljepote duša stade gutat'
– šapate njene, Mudrosti poklone.
563.
Bilo kamo da krenem, vidim jednako
(cvjetnim poljem ili blatnim jarkom),
umjetničko djelo vidim u svakom
prikazu...o, da, vidim ga dakako!
I u svakom prste Autorove;
vidim Mu duboke, duboke tragove
– vidim temelj misli Džubranove
i čujem Mudrost gdje me zove, zove…
I Dalibor me zove, oči otvaram –
samo mi maše, mahanje mu uzvraćam.
Promijenio priču: «Ve-pe-ve-pe…» –
to mu valjda znači: «Dobre li okrepe?»
Neka, neka sinko, samo ti daj –
Bog ti dao dobro, svako, uživaj!
564.
I Pero, moj prijatelj prve klase,
sa mnom je, i on eno kupa se;
bome i ja sam se okupô, u znoju
– pripeklo toga dana u Peroju.
Kraj mene sjedi, odmara čovjek,
Slobo, vozač naš – radišan kô mrav;
čovjek bez noge, a vozi, kao zdrav –
vazda dobre volje… «Dečki, dobar tek!»,
to nas zovu na ručak. Pozivu tom
nismo odoljeli, začas smo za stolom;
da ne bismo kog uvrijedili, je li,
začas smo se skupili, zaposjeli.
A, kad smo se nasitili-najeli,
dògodi se nov susret veseli:
565.
pojaviše se prijatelji moji,
po običaju, susret se zalio –
pomislih kako fešta tek predstoji
i da je dobro što sam osvijestio,
kako u svemu valja mjeru imati,
pa se neću napiti, pijan zapjevat'.
Stigao Ivica sa sinom, moj brat,
i Eno – ne moram ga predstavljati –
prijatelj mi, Senad, u snu smo se sreli,
on i Ankica, žena mu – velim:
203
"Dobrodošli, izvolite sjesti",
a u sebi rekoh: «Ne morate jesti…»,
dobro da ne znaju što sam pomislio.
Evo mi i kuma, Bog ga poživio;
566.
jednog od kumova, onog iz Vodnjana,
zabavljača, Marija bombaša –
donese mi sjećanja na naša
vesela druženja minulih dana.
Dobih i razlog zadovoljstva potpunog,
kada ugledah brata, stečenog' –
Nedžada, i Jayne, ženu mu i njihovog
sinčića, Zane-a, dao im ga Bog –
po dugom čekanju, sreći velik razlog,
razlog što vidim bábu ponosnog,
za ručicu kako vodi sina –
gòdina mu, prohodala momčina.
U Engleskoj žive, odmaraju tu
nedaleko, vožnje koju minutu
567.
– u Fažani, odmah do Peroja.
Nije im strana ni adresa moja –
varaždinska, dolaze me vidjet,
iz Engleske, kô, mali je svijet;
i mamu Đulsu dovod'li mi u posjet.
Bilo je posjeta, odakle sve nije?
i iz daleka – iz Australije,
i iz Amerike bilo ih je:
sjetili me se ljudi, drago mi, milo,
čak iz Hrvatske posjeta je bilo.
Kad sam ono bez vozačke bio,
dakle, Nedžad mi je konobario
i baš mi se posrećilo u njemu:
vozao me, koristio mi u svemu.
568.
Učvrstismo prijateljstvo tada
i ne olabavismo ga, nikada –
i kad prolažah moje muke ljute
od prvog dana, do ove minute,
bio je sa mnom, uz mene ostao
– potrebe mi rješavati pomagao.
Ruku na srce stavljam da bih rekao:
život mi ga je kao brata dao.
Biblija to kaže na način bolji:
204
«U svako doba ljubi prijatelj,
i brat postaje u nevolji.»
Još jedan prizor po mojoj volji:
mama Đulsa, gle, pite mi nosi
– kaj velili bi Zagorci: «Prosim,
liepo prosim, kak otići ve?»
Ali moram poći, kazaljke su krive...
569.
jesu bome, jesu, sat me prenuo –
smračilo je već, obzir me pokrenuo.
Dugo smo sjedili, puno besjedili:
Došlo vrijeme, rekoh: "Zdravi bili,
krajnji je čas, valja i nam poći,
nećemo u Varaždin stić' do ponoći...!"
kad, gle, kočnice: Cigani zasviraše;
sin mi priredio, krasno, baš mi paše,
poslušasmo malo: "Sine, hvala ti…!
dosta više, nema se kad slušati!"
Ma nije do mene, za me više-manje;
ni Peri, vidim, ništa ne smeta
na ležaljci između dva drveta,
leži, odmara; Dado bi na kupanje,
570.
ali vozač, Slobo…ipak, cijeli dan…
Iscrpljen je…idemo! – razlog opravdan.
Ocjenu sinovog bara dajem:
čista petica, samo da potraje.
Krenusmo. Neću brojit uzdisaje,
misao m' u drugim zanimanjima je:
«Ne zna kamo ide, ni kad će stići;
a miran je, Dalibor: tu su sendviči
– ima što jesti, i piti ima;
ima gdje leći, drugo ga ne zanima.»
Ali ja sam znatiželjan, kô dijete:
«Koje misli po glavi mu lete;
kako li se s' sobom dogovara,
sam sa sobom kako razgovara,
571.
koji jezik živi mu u umu?
Nikad čuo riječi, ni jedne,
sam ih smišlja – kakove li su mu?
O, te riječi, kako su vrijedne –
sam sa sobom koje progovara!
Vrijedne, da, vrijedno je jako,
sve što misli i planira Dado,
205
dobro i predobro to čeljade mlado
– što li plete u umu i kako?
Kako li kaže: To mi odgovara?
Voli jesti picu, kako li ju zove
– i pite voli, kako zove pite;
kako kaže: Jako volim ove;
kako zove voćke različite –
572.
dade li koje ime osjetima,
koje ime dade daljinskima,
kako nazva televizor koji
toliko gleda, jedva oči odvoji?
Kako zove slike što lete dok spava?
Kako li ptice, a sladoled kako,
kako konje koje obožava,
kako li kaže: Ide nekako –
kako kaže snijeg, kako trava,
kako li zima, kako proljeće,
koje mu je ime za cvijeće...?"
– po pitanju prvom, drugo i...sto'treće.
Val pitanja, čest, iz mene krene;
zanima me, sve: «Kako zove mene,
573.
kako li sebe i…» – da zaustavim.
Na svako pitanje koje postavim,
dobijem odgovor koj' govori mi da
je meni dobro, jest, očnog mi vida!
Dan za pamćenje iza mene osta';
dan kao dobar, dobar, dobar blagdan:
ručak s milima...dan kao san –
koliko samoće, koliko posta
iskusiše danas, koliko tuge,
koliko bola bje za mnoge druge.
Odmakli smo od Peroja daleko.
Kroz glavu mi svejednako prolazi
misao o danu, sveđ sam u potrazi
za dostojnom-pravom riječju nekom,
574.
koja će vjerno oslikati stanje
tog užitka i to blagostanje
za duh i tijelo, taj odmor za dušu.
Dan je iza, drugi vjetr'i pušu –
krasan, krasan dan, baš po duši skrojen;
u kombiju uronih u tmušu,
206
u miru večeri, miran, uspokojen,
slušam Ljepotu, pratim misli moje.
U misli mi se prvi zaplete
bratov sin, Matej, krasno dijete:
sportaš, razgovorljiv i vrlo pristojan –
sa svojih deset me je podsjetio
da je moj Matija toliki bio
u onaj, dakle, prijelomni dan.
575.
A vidi ga sad, vidi sina mog;
prava momčina, ni nalik na onog
što me je cinkao kad je bio mali:
Bilo mu je tri, kad se dogodi –
bio je sa mnom; kako po prirodi
bijah od manira – malo u šali,
malo bečkom školom pozdravih damu,
s vjerom da sinu dajem pouku;
ali, doma, sin upita mamu:
Zašto je tata onoj teti poljubio ruku?
Kćeri moje, moje krasotice,
nisu više male djevojčice,
već djevojke, stasale u žene;
daleko od tate, otuđene…
576.
Na duši mi stoji kao uteg
bolni centar životne mi priče:
ništa nije ostati bez ičeg –
kćeri moje, otuđene što ste,
iz života kô da m' utekoste,
u dušu mi to utisnu biljeg!
Popio bih gutljaj, koga da vičem?
Dado već sve u šesnaest hrče…
ma ne hrče, ne, samo se šalim
miran je kô janje, tak' i spava mali.
Pero, suvozač, ne gubi vrijeme
propovijeda Slobi, priča mu neku
biblijsku priču (prihvatljivu čovjeku
– čini mi se). Pero, bez dileme,
577.
dobar mi prijatelj, dobar je stvarno;
hvala Ti Bože što si mi ga stekô!
nema u njemu mrvice kvarnog,
u svakoj zgodi pokaza se čovjekom.
I kad su mi Petrović i rođo moj –
207
Robi, iz Amerike, poslali za stroj,
poslali mi ljudi vrijedan dar:
dolare da kupim si jača kolica –
Peru tek upoznô, nevažna sitnica:
dadoh mu punomoć, a on, jasna stvar,
sve učini kako Bog zapovijeda.
I njeg'va Barbara, koliko puta je
doprinos dala, kao preko reda,
nesebično kolače pekla je –
578.
pekla kolače i klipiće za
bolesne koje postelja sveza,
i Dalibor i ja, bez obaveza,
obavezno probasmo majstorstva njena.
I jedna druga, milosrdna žena,
Božena, cijenjeno ime njeno je;
ponudu bolesnim isto obogati,
isto s' ne usteže drugom dati svoje,
potrebitim potrebnim uskakati…
U Varaždinu stekao sam družinu,
koja me drži svojim posvema;
motre na me, nemam li problema?
roditeljski oni za me brinu.
Imaju dušu, imaju dubinu,
579.
dubinu duha, duhom oni svrnu
u hlad mog doma, donose toplinu.
Najmanje što mogu učiniti za njih
jest da ih upletem, s Ljubavlju, u stih
i ne mogu drugo, do reć' da volim ih!
Opatiju vidim kao na dlanu;
koliko svjetla, sve je vidljivo,
opatijski turistički život
povrati me nekom prošlom danu,
stade mi pričati priču odslušanu…
Odgonim sjetu, gle, u Rijeci smo,
ulazimo u grad, pokupiti dvoje
naših članova, došli vidjet svoje,
s nama će i natrag – obavezni smo:
580.
Kombi je od društva invalida grada
Varaždina, dakle, svi ga koristimo –
Josipa i Tihomir došli s nam' – sada
stadosmo načas, da ih pokupimo.
208
Promatram, nijemo, gdje se opraštaju
sa svojima, ah, nemila scena!
Krenusmo brzo, ne gubeći trena,
tà već kasnimo; misli mi vrludaju
– povedoše me, odvedoše gore
do Učke gore, gore nad morem.
Još samo jedna provjera pogledom:
svi smo u kombiju, sa slabim izgledom
da ćemo stići do pola noći.
Nestadoše svjetla. Kad sklopih oči
581.
bliski susret s medom sam oživio,
oživio sliku gdje sam ga ganjao,
na Učki…ne, nisam to sanjao,
vilicom na medu sam se usudio
– u tanjuru među njokima se krio.
Bješe to u starim, dobrim vremenima
– dobrim, jer življah mladost u njima;
povratak u mladost živo me zanima,
hvala Bogu da načina ima!
.....................................................
Sve što vidjeh danas, svu onu Ljepotu;
u odsjaju mora večeras, također,
vidjeh toliko puta u životu –
ništa novo, ipak, kô novo mi dođe.
582.
Novo što čujem; i čudim se, kako
ne čuh prije, što glasno je tako?
Kad sklopih oči slike nahrupiše,
slike Ljepote, i Istina za njom –
kao na dlanu, tu, na dlanu mom
– Umjetnika djela razotkriše.
Sve što vidim, praćeno je šapatom
razumljivim, sve jasnoćom odiše:
ptičice, cvijeće, more i drveće;
sve na zemlji, nebo, i oblaka plov –
šapće mi sunce, ja drhtim od sreće:
što u djelu vidim potpis Autorov,
što očima srca s Istinom se srećem.
Gorski Kotar, nov duhovni zov;
583.
šumu vidim samo onoliko
koliko ju autom osvijetli tko –
a vidim ju, svu ju vidim, čujnu;
209
divnu, krasnu, lisnatu i bujnu –
čujem šum, to Ljepota šapuće,
opet mi Ljepota Istinu otkrila;
što mi je šaptala goranska idila
vidjeh, u mraku, kao u svanuće –
album Ljepote Mudrost mi predočila
i pokazala mi počelo moje –
sve mi pokazala, baš sve važno što je:
U duhu obnovljen, s iskonom spojen
– osluškujući šapate Ljepote,
dotakoh srž, srž tajne životne.
584.
Goranska zimska idila nije
uvijek bila idilična baš;
podsjećam na jedan događaj naš,
Matiju mog: dakle, davno prije,
kad mu je bilo malo više od dvije,
u sn'jegu nam se auto okrenuo...
ništa strašno… U smijeh sam prasnuo,
kad sam čuo junački mu vapaj –
kao smak svijeta, Bože sačuvaj!
«Jadan ja, jadan ja, sav ću se ubit», i
još tomu: «Umlijeću od gladi…!»,
hrabro, da hrabrije ne može biti.
..................................................
Junaštvo ti sine u spjev ugradih.
585.
Stigosmo u Varaždin, sitni su sati,
jedan je: liježem, neću još spavati,
moram još jednom dan preslušati,
šapat Ljepote, još Mudrog što doznati,
samo me Mudrost može uspavati.
Za laku noćcu, goransku jesen
vidjeh u svoj Ljepoti, raskošnoj –
dok ju poslušah, ìstom koji tren,
Mudrost me uspava, uvede u spokoj.
........................................................
Ovu priču sam, kako rekoh, pisao
u prozi i to, tri godine, skoro
i nakon dvjesto stranica odustao,
Evgenij Onjegin na to me "primorô."
586.
Majstor Puškin me je zaljubio
u spjev, te rekoh: "Da i ja probam!"
210
Probao sam, sebe zadovoljio –
jesam li vas? Riječ prepuštam vam'.
…………………………………..
U crnu tugu skrenula je godina:
Trideseti srpanj, popodne, sparina;
slika s groblja, pulskog, nezaboravna:
Koraljka uz odar prvijenca, sina –
kako li joj je, samo ona zna.
Tek dvadeset i tri godine mu bješe,
kad joj ga sile smrtne oteše
– netremice lice mu miluje,
kô da mu govori, kao da ju čuje.
587.
S druge ga strane cilja pogled tatin;
do mame je Stefan, brat-mlađi sin –
i ja sam blizu, gutam knedle, šutim
– i što bih rekao u časovima tim?
Kad pokopa svoje dijete mati,
koja riječ tad' utjeha što je?
Ništa su tada sve riječi moje –
samo Bog joj može tugu odagnati:
«Duše su pravednika u ruci
Božjoj,
i njih se ne dotiče muka nikakva.
Očima se bezbožničkim čini
da oni umiru,
i njihov odlazak s ovog svijeta
kao nesreća;
i to što nas napuštaju kao propast,
ali oni su u miru.»
................................................
................................................
................................................
................................................
Kristijanu u spomen je ovo –
kako bih ga nazvao? slovo tetkovo.
588.
Crna godina na izmaku je,
dakle, dvije i sedma. Putujem,
u Mađarsku, s Korakom života
na izlet idem, na Balaton-jezero:
predan mislima, idem onim smjerom
kojim me je povela Ljepota.
Rana jesen je, lijep, sunčan dan
– tek minuo plodonosni rujan;
raskošne krošnje sunčaju svoje
vele-ugodne, žive, tople boje.
211
Dok gledam Ljepotu uhom mi odzvanja
šapat njen, čujem ga sve jasnije
i čudom se čudim, sve mi to čudnije
gdje ga ne čuh prije? Čujem, kô da sanjam
589.
– drugi listopad je, lišće opada
i baš opazih gdje sa stabla pada
listak jedan… To Mudrost me podsjeti
da ću i ja, s čovječjeg stabla, sletjeti...
Podsjeti me na konačnicu moju,
da moram biti srčaniji u boju
za skupljanje djela neprolaznih.
Osvrćem se, osluškujem – tražim
i pronalazim, prilike za njih –
u mom Domu ima puno takvih.
Mrvicama, koracima malim,
javnosti ih stadoh predstavljati;
puninom sreće trud mi se isplati,
što učinih dobro, boljim mi se vrati.
590.
U Peri, naravno, suradnika imam;
dadosmo se u potragu za ljudima
spremnim priskočiti potrebitima.
Hvala Bogu da takovih ima!
U oduševljenju prolaze mi dani:
nagrađen životom međ' invalidima;
promatram, učim i dušu hranim
– oplemenjujem se živeći s njima.
Vidio sam kako pleše slijep.
I gluh, Dado, loveći vibracije.
Zabavlja me, nudeći mi sliku
pjevača, pjeva...da, on pjeva meni
i svira, gitaru; ples mu u ramenim' –
širi ruke – naklon, pozdravlja publiku.
591.
Na koncertu promatrah Ružicu,
Pero i Barbara bili su s nama –
u kolicima joj vidjeh veselicu
dirigiranu, nogama i rukama.
Pjeva i vrišti, sve misliš sad će
poletjeti pa lovi pjevače –
lovi ih ona da se slika s njima…
s oduševljenjem, maksimalnim, snimam –
to zalet za opasku, zalet uzimam:
212
Malo treba za veselje – nekima,
neki opet ničem se ne raduju;
tuge im se i vide i čuju –
bez riječi kad u točku glede.
Ne daju oni životu izglede,
592.
ne daju jer im tijelo zdravo nije
– tijelo i život...o, zar isto li je?!
Teško onom tko ne razumije
da nije tijelo sve što čovjek jest,
tijelo će mu život kraju privest',
da, trajat će tek dokle je tijela...
Moja priča, da bi bila cijela –
jasna da bi bila, potražih joj sliku,
i nađoh je u Probuđenom sretniku:
Svaka sjena ima tijelo svoje,
dok je tijelâ i sjene postoje,
ali kada tijela propadnu
skončaju l' i sjene isto, na dnu?
Ako nije od tijela odvojena,
u propast s tijelom biva povučena,
ali ako odstojanje drži
tada propast preskoči, izdrži…
Sjena je duh koji tijelo prati,
ali nikad nije s tijelom jedno,
tijelo u prah, duh se Bogu vrati;
duh je sve! sve što je vrijedno.
............................................
Cvijeće živi dok se zalijeva,
kao i duh, to je priča ista;
cvijeće vodom, duh (moj) zahtijeva
zalijevanje krvlju Spasitelja, Krista.
593.
Lijepo li je vidjeti veselje…
o, kako lijepo, međ' invalidima,
u Ljepoti množe mi se želje
da kako pomognem, da pomognem svima
– kao da jesam, takvu plaću primam:
NEMA OSEKE, SAMO IMA PLIMA.
Dvije'deveta, recesijska godina;
iza recesije, gle, svi se sakriše
– koji imaju, htjeli bi još više…
213
Možda griješim, možda mi razina
razumijevanja nije dost' visoka,
možda ja to samo tako od oka,
po modelu socijalnih prilika
u kojima se plaćalo radnika?
594.
Ovo je vrijeme socijala drugih,
kakvih socijala? – Kome je do tih
tužnih priča, kapitalističkih?
Neću se više doticati njih!
Posljedice i bez priče su tu,
isto smo na trnovitom putu –
a ispred mene, gle, trna ni jednog:
dvoje asistenata osobnih imam;
NEMA OSEKE, SAMO IMA PLIMA
– ne znam ništa, ništa osim dobrog.
Pomoć koju imam, dakle, od dvoga,
ima mi miris dara dobroga,
a darovi dobri su od Boga –
pisano je. Hvala Bogu zbog toga!
595.
Poratnih godina s mojom djecom
idem u Bosnu, jednom godišnje;
dolazimo na jedno brdo poviše
Lukića potoka, ne vidim ga okom:
«Ne moš dole, nije to ko prija» –
veli strina Kata, «sve je puno zmija.»
Sve je zaraslo, a i da nije,
ne bih mogao dolje u kolicima:
prisjećam se kako je bilo, prije...
o, kako lijepo, divnu sliku imam!
Divnu sliku sad sjećanjem slušam
– slušam Ljepotu koju davno gledah,
pred jasnoćom šapta zastaje mi dah –
koliko Mudrosti, predan Mudrosti sam!
596.
Šapuću mi leptiri u letu,
i bumbari što u letu zuje,
i pčelica dok cvijet oprašuje,
šapat čuh u svakome cvijetu.
Šapuću mi u gnijezdu ptići,
i u travi šapuću sljepići:
gušteri, kukci, žabe dok skakuću
– vidjeh i puža, izašao pred kuću,
214
i on mi šapće, šap't u uhu zvoni;
šapću punoglavci, naročito oni.
I naposljetku potok progovori,
čujem ga gdje Mudrošću žubori –
u praznom hodu je, razum mi uspori
i zastade, a Mudrost prozbori:
«Ali, pitaj zvijeri, i poučit će te;
ptice nebeske razjasnit će ti:
gušteri zemlje će ti protumačit,
ribe u moru ispripovjedit će ti;
od stvorenja sviju, koje ne bi znalo,
da je sve to Božja ruka učinila,
u ruci mu leži život svakog bića,
i dah životvorni svakog ljudskog
tijela.»
597.
Opet mi je u umu odsjela
biblijska Mudrost, i donijela
mi izvor glazbe koju sam slušao:
Kad sam u zore noge rosom prao;
stričeve kad sam amidžama zvao,
i kajgana čimbur kad je bila,
riža kada se pirmičom slovila,
s kravom kad sam ljuticu pasao,
kad umjesto mesa jeđah paklidžan,
kad su kavu lijevali u findžan,
čovjek kad je čoek-isan bio,
kad sam zakrpane hlače nosio
– opanke i, dronjcima se kitio –
po šumarcima kad sam se praznio,
598.
da prostite – Bobi za mnom čistio.
Od ilovače igračke pravio,
piskovima ptičice pratio
u poju, s prirodom se družio –
bio sam rođeno dijete prirode.
Kad odrastoh, gle, kamo to ode,
jer izađoh… Ničeg' nema izvan!
Vraćam se stoga u prirodu, zahvalan,
zahvalan sam, kako ne bih bio,
tà put za život sam uočio.
Kao čamac što prolazi vodom,
prošli stričevi mi, ni traga za njima,
žive još samo u sjećanjima.
Odavno je srušen moj rodni dom.
599.
215
Nema starog čeljadeta, muška –
jedno staro, žensko, kao stara kruška,
oronula Kata, moja strina,
oronula kao kruška djed' Pajina,
sve je, baš sve puno zaborava,
i strinu Kaju pokrila je trava.
Jedino sigurno u životu je smrt –
sigurno kô onim čij' je pogled uprt
u ono što će biti poslije nje –
da smrt nije propast, nego izbavljenje.
Sjećanja na Bosnu užici su moji,
veliki užici, a ima ih, ima...:
Predstavljah knjigu jednom, među svojim,
gosti mi bješe i – malo ću o njima –
600.
sinovi moje sestre Ivane.
I dok se Niko držô svoje strane:
jurio okolo, neumorno trčô,
zanimao se on svojom pričom
i baš ga briga za priču moju;
dotle je Kristijan moju kao svoju
priču doživio: uz ujku stajao
cijelo vrijeme – ujki razlog dao
da se ponosi i raznježi sav,
i rastuži jer mu ne uzvratih Ljubav.
A u Varaždinu godine prošle su
već četiri otkako mi služi
i u mojoj sobi s tv-om se druži
– otkad Dalibor nema drugu adresu.
601.
Pišem i zirkam krajičkom oka;
imam što vidjeti, umjetnost visoka…
da budem jasniji baš me ne zanima
taj vječni ciklus američkog filma,
malo bih miroljubive kulture,
malo umjetnosti vidjet želio bih,
bez nasilja i pištolja, sveprisutnih,
ne želim gledati u barutno bure
u kojem su vazda neke eksplozije
i krv: baš da čovjek razumije
otkuda toliko nasilje međ' djecom.
Vidio sam i čovjeka s omčom
oko vrata, na smrt osuđena…
misô mi tad' sinu, evo traga njena:
Svi smo mi osuđeni na smrt,
samo moramo malo duže čekati na izvršenje presude.
216
To je dobro, jer dok čekamo, stignemo napraviti djela vrijedna pomilovanja.
602.
Oslonjen na misô, gdje stadoh nastavljam:
po tko zna koji put, svom pameću ganjam
kombinaciju kako u tu sobicu
saviti gnijezdo za obojicu –
kamo smjestiti još jedan krevet,
kamo radni stol, kamo ormar opet…?
– sinu mi zamisô…e, ne'š mi se otet!
Što mi se činilo nemogućim, imam:
u dvanaest kvadrata dvokrevetni stan,
dvokrevetna soba, to jest – isto je –
dvorac za me i za dobrog slugu mojeg
– drugog sina, brata, prijatelja.
Zapovijed mi svaka njegova želja –
nema želja, to čeljade skromno je.
603.
O, kako sam sretan, do neba i natrag;
kad vidim ushit tog divnog stvorenja…
o, veliki Bože, u njem Tvoj je trag;
da, on plod je Tvoga Proviđenja!
Kao da sam kopao, osjetih umor
dok nađoh rješenje za taj prostor mali;
ali smo uspjeli, cimeri postali –
i puno, puno više, kô jedan smo stvor!
Samo sto kuna mjesečno prima –
socijalnog džeparca, no vazda ima
jer štedi, a uštedu meni nudi
sklopljenih ruku, kol'ko put me molio
da uzmem, Ljubavlju mi govorio,
totalno me razoružô, ljudi!
604.
Dva televizora želi kupiti;
svakom po jedan, meni i njemu,
potpuno je uvjeren da će mu
tih sto kuna za sve dosta biti…
I još bi kupio, još i DVD –
toliko, misli, da te mrve vrijede.
Vrijede, njegove, i puno više,
zato ja vama o toj zgodi pišem.
Dado-Božji dar, bez daha me ostavi
i kako ne bih živio u Ljubavi?!
Trojica iz doma, iz našeg tima,
upravila se na gradski stadion,
217
i nas dvojica smo išli s njima,
što čine drugi isto čini i on…
605.
Srećko, iz rovinjske bolnice se znamo,
tamo smo se sreli u nekoj prigodi,
vođa puta je, po gradu nas vodi…
e, da ja vodim, ne bi' stigli nikamo:
Ne izlazim danju, slabo grad poznam,
noću me voze, ne vidim, ne znam;
ali zato Željko, u malom prstu ima
Varaždin grad, pitaj što te zanima,
a i ne moraš, Željko će reć' sam.
Štef vozi po strani u svojim mislima,
a opet je tu s nama ostalima.
Stigosmo, gle, stadion pred nama;
ljudi se tiskaju, gužva je, galama;
žestoka, prava navijačka klima:
606.
Stadion krcat, ljudi negoduju;
ljute se na suca: «Majmune, što radiš…?!»
Ne čuje Dado što uzvikuju,
ali vidi, te usta ogradi
i on, stade vikati: «Ja-pa-ja-pa!»
Nije baš isto, ali se uklapa.
Vidio sam ja od njeg' koječega,
obiđosmo još podosta adresa,
vidio sam, da, i drugdje njega,
komunikativnog, glasnog, bez kompleksa.
I vani se predstavi istim jezikom:
svugdje čovjeka vidje tek čovjekom
– hvala Bogu, poznato mu nije
da se ljudi d'jele na rase, nacije…
607.
Da ga barem kopiramo u tom –
sve mu domaće, svud je svoj na svom;
svakom se obrati kao rođenom
– kao bratu, prijatelju jedinom:
Ljubav je to, čista Ljubav to je!
S Ljubavlju dođoh u Bosnu, međ' moje,
s mojom djecom: Sve mi u ponudi,
sve što mi je duša poželjela;
osim dobrih, sve poizbor jela,
vidio sam puno dragih ljudi –
s djecom mnogu rodbinu obišô,
218
s njima i s Markom na Usoru otišô
– Markom, nećakom; ali nisam vidio
ono što sam u sjećanje spremio…
608.
Ispod brane bješe kupalište,
gdje je sad to? duša mladost ište...
Usora u kojoj se kupah mlad,
i u kojoj sam ribe pecao,
upitah se, postoji li i sad?
Ne postoji! – odgovor sam doznao
u šetnji beskrajem, otkrio sam
u ogledalu Božje Mudrosti,
kao odsjev Božanske Svjetlosti –
sijevnulo mi, dano mi da znam,
dakle da sadašnjost ìstom postoji
kao fraza, kao prazna riječ;
zapravo je nema, ne, dragi moji!
Dok kažeš «sada» ono više nije,
609.
nego je bilo, bilo malo prije...
Nema pitanja od tog ozbiljnijeg!
Od Usore tek ime ostade,
a ona voda u kojoj se kupah,
proteče kao mladost, nestade
– ostade samo sjećanje, i uzdah.
Ne možeš dvaput stat' u istu vodu,
tekućicu, ni proći kroz isti časak,
zaustaviti ne možeš trenutak –
pogledaj kazaljke, stalno su u hodu.
Voda u kojoj si stajô, protekla je;
pa i ako ljubiš vazda istu ženu,
ćutiš isto, ali u drugom trenu –
jer vrijeme teče, teći ne prestaje.
610.
Ručali smo, to bje u prošlosti,
večerat ćemo, u budućnosti
i ne razgovaramo u sadašnjosti:
što izgovorismo, prošlost je već;
a tek ima doći ne'rečena riječ...
Dolje je zbroj svih tih potankosti:
Sjećanje na ono što bilo je,
i čekanje onog što ima doći;
taj spoj, točka, sadašnjost to je;
sav nam život u toj jednoj točci,
219
a točka je sitna, teško se uoči…
moramo ju podebljati stoga,
da bude vidljiva, da se ne preskoči
– pečatom svoga djela životnoga.
611.
Grob je dokaz postojanja – trag – i nije:
podebljati trag tko ne uspije,
vjetrovi će ga otpuhat', isprašiti;
niti će mu dakle traga biti,
nit' će mu se dokaz uvažiti.
Prenula me iz mog umotvora
razdragana mladost, nečemu se smiju:
nećak štapom odguruje zmiju;
gle, kako je mala, baš je fora –
tako je nemoćna, ne može pobjeći.
U travu ju je štapom odgurao
– maknuo ju s puta, osigurao,
da ju auto ne satare, zgnječi.
Mišlju pođoh k pitanjima dječjim,
612.
moje djece, dakle, kako napreduju,
napreduju u životnom proboju –
bez mene kô sa mnom, ni da se osjeti,
da manjka potpora i tatini savjeti.
Ima tu, ima, zasluga maminih
– vezanih za Riječ upletenu u stih
iz Psalma, da, Mudrost me podsjeti:
«Mlad bijah i ostarjeh,
a ne vidjeh pravednika ostavljena
i djece njegove da prose kruha.»
Matija je bio student, kô tata mu,
Ana je u tome više na mamu;
dakle, ona je i diplomirala.
Kao i brat i ona radi, a mala
Lucija je srednju uprav' završila;
i ona se na studij usmjerila –
sve je dobro, baš sve, Bogu hvala!
613.
I prijatelj moj, Nihilist, bi se
odlučio čitat' Božje Rukopise
– sigurno bi, samo kad bi znao
kol'ko bi dobio, kako malo dao:
Prijatelju dragi, filozofija te
navede, gle, na tragove krive –
puka mudrovanja razlog su brate,
220
što ne vidiš životu perspektive.
Čas je da se krene, s ručkom nas čekaju:
"Idemo djeco!" – ništa protiv nemaju.
Prelazeći most brzace sam ugledô
i sjetio se stare zamisli moje,
zamisao sam u rimu poredô –
kô posljednju želju, dakle, evo što je:
614.
Ne idem u grob tijelom hranit' crve,
zato, draga djeco, molim vas da me,
bez oplakivanja i potresne drame,
u žarkoj peći u pepeo smrve.
Pepeo prospite poviš' mosta tu,
tu ćete, mili, otpraviti tatu –
prosut' me u val nabujale Usore,
da u zrnu otplovim u more;
bar jednim zrnom, u bezdanoj tmini,
to će za vas kucati tatino srce,
u morskoj dubini to sićušno zrnce,
zaiskrit će vjerom da ćemo se sresti
– ako pratite trag Radosne Vijesti
na'ćete me, mili, u vječnoj Istini.
615.
Naše postojanje nije igra, ne –
ozbiljno ga shvat'te kćeri moje, sine,
što ozbiljnije to nam življa nada
da ć'mo se okupit, opet, i za svagda!
Kad prođosmo rječicu Tešanjku, skrenuh,
mislima, gore, gdje govori duh:
u Žabljak na groblje, na tatin grob,
gdje sam bio jučer i vidio kob –
vidio sam smjer odgovora, pak,
na pitanje, neizbježno kô zrak:
vječno pitanje čovjekove sudbine,
pitanje smisla, pitanje Istine.
Zamišljen, zagledan u tatinu sliku;
vidjeh sebe u njegovom liku
616.
i čuh jeku Mudrosti iz panja,
što ga vidjeh u šumarku dolje:
suh je, a iz njega život izranja;
iz mladica Mudrost viče, odzvanja
– prignah uho da ju čujem bolje:
«Tà ni drvu nije nada sva propala,
221
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju:
ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
oćutjevši vodu, ono će propupat
i pustiti grane kao stablo novo.
Al kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on
tada?»
Mudrost Božja dođe mi kô nagrada,
došla mi je točno u tren kada
mi potrebna bje: ona tako dolazi,
onima što su za njom u potrazi
– prave riječi u prav čas im dat.
Provjerite, nemojte mi vjerovat!
…..………………………………
Stigosmo kući, na vrijeme, dobro je:
Meći sofru, 'ko je došô, došô je!
617.
A sofra-trpeza, puna, obilata:
vrijedne ruke su je pripravile,
ruke sestrine su se naradile –
srčano Jelena gosti svoga brata
i bratovu djecu, nećake svoje.
Na trijemu smo, dan topao, ugodan,
dvadeset i četvrti rujan, rođendan
je, nećaku, imenjaku mojem.
Trinaest godina prošlo je otkada
je rođen, Bože, vrijeme leti –
uzdah mi se ote kad se sjetih...
eh, kako je pala prognoza tada,
da će ujko prohodati prije
– nije prije nije ni poslije.
618.
Nećakinja, Tina, kao vita jela
izrasla, krasna, vode mi donijela.
Opet mi Ljepota dušu zanijela,
opet mi šapće, opet čujem Istinu.
Djecu moju i nećake gledam,
ljepšom od prirode vidim mladost njinu;
a prirodu vidim, ljudi, kažem vam
– prelijepom. Napuni mi grudi
rana jesen, raskoš je u ponudi:
Sunčano, vedro, krasan vidik imam,
gore na Žabljak, pune duše snimam
sklad šàréni, šuma se presvlači,
svlači zelen, spektar boja navlači
222
– kao magnetom, tako me privlači
619.
taj milozvuk šapata Ljepote...
predstavlja mi tebe, o, Živote!
Ali djeca moja i nećaci,
imaju li što s tim? Da, to su im znaci,
da će i njima jesen doći, kô meni;
blago njima shvate li što prije,
da ta jesen ìstom jesen nije –
ne, u njoj su nam znaci skriveni.
I navečer nas je poveliki broj –
muško-žensko, ujednačen omjer;
zasjelo na trijem – Markan, nećak moj,
ljut na komarce, grizu ga svu večer:
«Nenormalno» – veli – «poludću…a, joj!»
«Ne moš ti poludt», djed Marko mu reče,
620.
«teb se može sam' pogoršat stanje!»
Markan će, pristojno – ovo velim rado,
vrlo rado dajem vam na znanje,
da on svog djeda nikad ne bi podbadô
– na glas, ispod glasa dade se na njeg',
da nitko ne čuje, šapnu mu par rj'eči:
«Djede, medvjede,
tebe niko ne htjede,
samo moja baka
ode za luđaka!»
Ipak, ja sam čuo, ali neću reći...
nema teorije...ma, mogu me peći –
takav sam ja, znam tajnu čuvati –
ne brini Markane, neću te izdati!
Povede se raspra o domoljubima:
«Domoljub je onaj koji ljubi Domu»
Vjeko reče. «Ako je tako tomu,
u našem kraju domoljuba ima»,
621.
mislim, a i znam dvojicu takvih.
Da, moj kum Željko jedan je od tih –
čovjek ljubi Domu…a tek tetak Marko,
on je veći domoljub, dakako –
ljubi Domu, tetku, od mladosti rane;
mladost mu bješe, pak, u davne dane...
223
hoću reći, da je rođen davno
i još prije, mislim – poodavno.
Našalih se, mišlju, kad banu Dragica,
njihova kćer, moja draga rodica –
krasna mlada žena, koliko puta je
u poslovnoj stanci, kad slobodna bje,
došla k meni i društvo mi pravila,
koliko puta me je pohodila,
622.
I u Njemačku kad je preselila,
u Varaždin dođe da me posjeti,
koliko puta…eh, kad se sjetim
– koliko puta mi je ugodila!
Baš htjedoh reći da mi hladno postaje,
htjedoh reći, no kad ona došla je,
pojava njena me je ugrijala.
Dobro, i jakna je svoj doprinos dala.
Gledam prek' ceste, automehaničar,
na daleko čuven, bje, sad što je s njim?
Majstora Ivana na dvorištu vidim,
kako sporo odmiče, oronuo, star.
Kao mrav radišan čovjek je bio,
no, bio-ritam ga je usporio.
623.
Po jednoj jeseni došla mu je zima
i rekla mu što govori svima:
«Prestani raditi čovječe, dosta je!»,
tako to biva, da, čovjek dotraje.
Jednom smo: rođak i prijatelj moj,
susjed Boro i ja, napravili plan;
kad majstora Ivana svlada san,
ispred radionice posuditi stroj,
auto jedan, malo se provoziti.
Nismo provalili, ključe' smo imali;
no istom što ga Boro upali –
ču nas susjed, tko je mogao znati,
da će se za nama u potjeru dati
i još da će u po noći zvati
624.
pomoć, tetka Antu, tatu Borinoga?
Nismo imali izgleda, stoga,
brzo su nas stigli i presreli…
i tako dalje, drugo reći želim,
zato neću pričat' potankosti:
224
Čin mladenačke nepromišljenosti
to bijaše, bez mrvice zlosti,
zle namjere u njem bilo nije.
Trideset i nešto godina poslije,
ljubazno molim: "Susjede, oprosti!"
I têtku bih se ispričao, ali,
neće me čuti, otišao je –
rok mu istekao, kô i tati mojem,
kao što su mnogi listovi opali.
625.
Stablo čovječanstva šuma je zapravo,
tek grančica susjedstvo je moje,
poneki listak s grančice je opao,
ima ona, gle, pupoljke svoje –
dvoje-troje koje još vidio nisam.
Lišće na kojem oči odmaram,
uskoro neće postojati, znam –
kô što će i mene vjetar otpuhati...
priča je poznata, stoga, da ju skratim.
Jedva punoljetni bili smo kad
napravismo taj nepromišljen ispad;
majstor Ivan mlad čovjek je bio,
i tetak pri snazi – radio j', gradio:
Tetak je otišô, majstor ostario,
626.
Boro i ja sijede smo glave:
da se nespremne duše prestrave,
što od čovjeka godine naprave.
No, kaže Biblija: "Doći će godine
za koje ćeš reći: Nisu mi mile."
Sve će proći, propasti, nema te sile
koja ć' opstati – osim sile Istine!
Život teče, ne prestaje teći,
kao rijeka; ne možeš kraj izbjeći,
ali možeš – to sam htio reći –
možeš, možeš kraj u Beskraj uteći.
......................................................
Priča o Ljepoti bez spomena žene
nepotpuna je, kô tijelo bez sjene –
627.
nema Ljepote nad njenom Ljepotom,
niti Život pravo miriše Životom,
bez zajedništva-suživota s njom!
Šaptom Ljepote, šaptom obogaćene,
225
uši su moje za vijek odčepljene,
a oči mi širom otvorene:
Slušajući kad sam se zagledô,
važnosti sam, životne, poredô.
Vraćam se na gozbu, dakle, jedem pitu
po narudžbi, pitu s šampinjonima;
osim pite, sveg na stolu ima,
zgotovila sestra gozbu naročitu –
slast, i sama slast mi je u ustima.
Jedem, s užitkom, i poticaj primam:
628.
«Jedi brate!» – ne mora mi dvaput reći,
jedem i mislim, što mi sestra govori,
možda mi govori da malo usporim?
I mislim kako boleština priječi
mnoge da jedu s užitkom kô ja.
Vidim...da vidim, zadaća je moja,
vidim kako Slavica muku muči da
prožvače i proguta jedan zalogaj
– a vidim i gore, Bože sačuvaj!
Vidim Valentinu, primjer invalida:
Nijema od šoka u tišini leži
tri'espet godina i već godinama
jede na sondu... Što oko bilježi
nemoć je, nevolja i muka sama –
629.
dakle još bih nabrajati mogao,
ali nema smisla, Bog im pomogao!
Ova bi knjiga bila predebela,
da nabrojim sve... U nastavku djela
korisniju opasku bih dao:
Dakle, Matek, Mate, Štefica, Ilija,
Đurđica, Draženka, ŽeljkoMarijana,
Senad i Ana, Gojko, Ana, Bahrija,
Mirjana, Josip, Senka ljutih rana;
Ivanka i Alen, Drago i Lidija,
Mirjana i Štef, Siniša i Zvjezdana,
Zorica, Mirika, Branko, Marijana
i Drago, Vlado, Danijela i Mar'jan,
Dragica, Ivkica, Sandra... Čitav dan
630.
mogu nabrajati – Goran, Jelena,
Predrag; i, 'van doma, dostojan spomena
Marijan naš tajnik i on je s nama
226
– Ivo, Božo, Igor..:koliko ih ima?
Lilika i Hotko, Tereza s' sestrama...
– svi su priča za se i za sebe drama,
ali vam neću pričati o njima –
ova je rima nam'jenjena onima
koji padoše u okov depresije...
Njih podsjećam na jedini lijek:
Ti, što si u mraku – Svjetlo upali;
ništa drugo do Svjetla ti fali…
Što je depresija nego crna tama?
Bog je Svjetlo – ak' je On u nama,
kako nas tama može zahvatiti?
Nikako! Treba Svjetlo upaliti.
Upali Svjetlo, nema drugog
načina da raspršiš tamu,
ne raspršiš li ju ništa od tvog'
osmjeha na licu, produžit ćeš dramu.
631.
Nema tog na Svjetlu, nema drame:
sve što se dogodi dobar je čin;
život na Svjetlu zakon je za me –
stog' sam, u potpisu, pjesnik Božji-Jahvin.
Jahvin pjesnik bijelu bradu nosi
– àko je bijela, bjelinom prkosim:
Ni kad moja brada bijela bude,
kô šećer na suncu bijel što je,
neću biti stariji sekunde,
nego golobrado kad bje lice moje.
Tijela prolaze, prošlo svako je;
ostaje ono na čem brada nije,
ostaje duh, isti kao prije –
mlad, vječno mlad, duh se vraća svojem.
632.
Završavam priču, dosta je bilo:
Dakle, u životu mi se dogodilo,
dvije kćeri da su mi rođene,
dvije kćeri...o, sretnog li mene!
i jedan sin, poželjeh još jednoga
– i stekoh ga, kao rođenoga.
Nas dva bjesmo sami neko vrijeme…
ne, nismo bili sami nikada;
ni na putu ne sretosmo probleme,
227
ne vidjesmo čemera i jada!
Od dvojice društvo je nastalo
– proširilo se, sve je kako valja;
obitelj postalo, čemu priča dalja?
Podsjeća me na Jobovu pomalo…
633.
ma, ne bih se smio usporedit' s tim
čovjekom svetim, čistim, neporočnim.
Niti mogu reći kao Mahatma:
Moj život je moja poruka.
Život, njegov, nije mračila t'ma
– mrakom je šarala moja ruka;
pa iako se mračnih djela odričem,
mrak je dio moje životne priče.
Ali mogu reći kao i on, da me
vazda Svjetlo vadilo iz tame –
i bezbroj puta da ponovilo se:
puno, puno tvrdoga je bilo,
uvijek padah u meko krilo –
Mekom Krilu slavu moje rime nose!
Život je poput stakla, lomljiv je.
Ali ne mora završiti kao slomljeno staklo.
Jer se životne krhotine mogu ulijepiti u novi život
– samo je potrebno koristiti pravo ljepilo...
228
Marko Lukić rođen je 10. 3. 1959. godine u Bosni, u Usori, u Sivši. Bosonogo djetinjstvo
proveo je u siromašnoj kući u ovom, tada siromašnom selu. U rodnom kraju pohađao je
osnovnu i srednju školu, potom odlazi na studij u Zagreb. Životni put i sudbina iz Zagreba ga
odvode u Vodnjan gdje je zasnovao svoju obitelj.
Lagodan i uspješan je bio njegov život sve do tog 12. studenog 1992. kada je doživio
prometnu nesreću koja ga je prikovala za kolica. Od tada mu se život preokrenuo. Svatko bi
pomislio – čovjek je pao, unesrećen! Što će sad!? Ali nije, on se digao kao feniks iz pepela i
krenuo dalje; kako sam kaže:
„... i dobro je da je završilo,
jer da nije završilo,
ne bi moglo početi!“
Nepojmljiva je snaga njegovog duha. Iako vezan za invalidska kolica, odvojen od obitelji, u
Varaždinu, stvara, sklada, najljepše stihove iz kojih život zrači. Zapažene su mu, zbirka
pjesama za djecu: “Porasti i budi dijete” i zbirka duhovne poezije: “Probuđeni sretnik”.
I ovaj autobiografski roman, pisan u stilu velikog Puškina, predočio nam je snažnog i
smionog pisca da se uhvati u koštac i s najtežim književnim formama.
Njegov britki um, i unatoč „kalvariji“ kroz koju prolazi nije pomućena radost života,
drži ga među štovateljima lijepe riječi, obitelji i prijateljima.
Ružica Ivić
229
MANJE POZNATE RIJEČI
doprit = otvoriti
teke = malo
zejtin = ulje
otučak = kukuruzni klip bez zrna
skemlija = niska drvena stolica
izarabiti = izmisliti
maštuluk = nagrada donosiocu radosne vijesti
gìda = kocka šećera
ašikovanje = ljubovanje
bešika = kolijevka
astal = stol
štokrla = drvena stolica s naslonom
sećija = drvena klupa
veranda = predsoblje
oklagija = drveni štap za razvijati tijesto, za pitu.
tuzluk = drvena posuda za sol
paklići = baterije za tranzistor
potlja = poslije
obotaliti = pokvariti
šavarika = kukuruzna stabljika
meljaja = vreća samljevenog brašna
bezbeli = naravno
plaho fajn = jako fino
obramenca = obrađena drvena motka na čijim su se krajevima nosile dvije kante, vode, i
slično
ojtra = jutros
lanuti = opsovati
benuk = dio narodnih nošnji, Sivačanki
Sivačanke, Sivačani = stanovnice, stanovnici Sivše
Miso sveto = Ime Isusovo sveto
ijer = zašto
isan = čovjek
miur = mjehur
pirjan = pirjana svinjetina
magaza = podrum
jam'ba = ništa od toga, šuplja priča
aman = izgleda
sklizana = snižena (cijena)
parok = katolički svećenik (u Usori)
mašala = a, ljepote; bravo; ne ureklo se
ùred = zamalo, skoro
balduza = šogorica
škužaaj = oprosti
ufendija = uvrijedio
za spravlje = zapravo, zaista, uistinu
ve = sad
230
TISKANJE KNJIGE
OMOGUĆILI:
gospodin ALOIS SCHECHTL iz Edlinga, Njemačka;
gospođa DRAGICA KOCH iz Edlinga, Njemačka;
POGLAVARSTO GRADA VODNJANA,
gospodin ATKAN DJEDOVIĆ iz Vodnjana,
gospodin DRAGO RIVIĆ iz Vodnjana,S
gospodin MIRSAD i gđa MARIJA SOFTIĆ iz Vodnjana,
MOTO KLUB HORNETS VODNJAN,
gospodin DRAGAN MARJANOVIĆ-pizzeria Filipo Vodnjan,
literarna udruga CVITAK iz Vodnjana
gospodin MILAN BURŠIĆ-mesnica kod Milana, Vodnjan,
gospodin MILORAD i g đa ZORKA JOVIĆ iz Vodnjana;
bendovi:
CERRYBOMBZ,
WHISKEY TRAIN,
DOUBLE DOUSE,
THE HIGH LIFE BAND,
GRUPA 052,
MONAH,
SOUNDCHECK RAGAZ
– iz Pule,
gospodin TODOR iz Pule;
LIQUIVEX d.o.o. iz Žabljaka, Usora – Bosna
gospodin IVAN MARINKOVIĆ TOLO iz Žabljaka, Usore – Bosna;
gospodin MIROSLAV MIKI i gđa GERGINA KOVAČEVIĆ iz Austrje;
gospođa DUBRAVKA LEKIĆ, vlasnica
CENTRA ZA REHABILITACIJU
Zinke Kunc 47
VARAŽDIN
– moja stanodavka;
gospodin STANISLAV MAGIĆ, vlasnik tvrtke
INFRASTRUKTURA do.o.
LUDBREG;
gospodin MATIJA KRALJIĆ, vlasnik tvrtke
ALPHA-M do.o.
VARAŽDIN;
gospođica RUŽICA PAVIĆ iz Varaždina
OD SRCA
HVALA, NJIMA
I SVIMA
KOJI SU MI OMOGUĆILI TISKANJE MAKAR I
JEDNOG SLOVA!
231
Recenzija za zadnju koricu...
Marka Lukića poznajem već godinama i žalim što ga jedva (pre)poznaje samo vrlo malen
djelić hrvatske književne javnosti. Unatoč tome što je tjelesno hendikepiran – da budemo
jasni – otprilike kao i Stephen Hawking (!), Marko Lukić jedan je od onih koji svoj teški
invaliditet nisu pretočili samo u autoterapeutske pisanije dvojbene literarne vrijednosti, nego
je svoju pjesničku misiju shvatio s punom sviješću o tome da su ovlaš nanizani stihovi jedno,
a prava poezija nešto sasvim drugo. I samo u tom drugom aspektu ovdje razmatramo Marka
Lukića – u aspektu poezije koja doista vrijedi! Nakon dvaju zbirki, objavljenih samozatajno i
samizdatno, koje su pružile iznenađujuće zrele radove, koncept nove knjige fascinira cjelinom
ambicije. Knjiga sadrži čak 633 međusobno povezane pjesme; metrika i rimarij dovršenih
pjesama primjer su temeljitoga versifikatorskog truda; to je stihovana autobiografija, u kojoj
autor progovara ne samo o sebi, nego i o svemu što se za njegova života zbilo na ovim
prostorima – od tranzicije i rata do svih negativnih pojava i, dakako, ljudske gluposti i zlobe –
ali i o onome čemu treba stremiti: Bogu, ljubavi i općeljudskim vrijednostima. Bez
pretencioznosti, bez jadikovanja, Marko Lukić u tom golemom poetskom vijencu izražava
visoku razinu kako umijeća, tako i nadahnuća: njegove pjesme kombinacija su klasičnoga
pristupa i oštre suvremene ironije, pri čemu nerijetko zazivaju izričaj narodne pjesme, ali na
onaj plodotvoran (modernistički ili postmodernistički) način na koji smo u takvim
slučajevima navikli od, recimo, Ujevića, Dizdara ili, gdjegod, Šoljana. Nije to najbolja
moguća poezija (a koja jest?), ali je, u nakvalitetnijem smislu ovoga zaključnog obrata,
upravo – nemoguća! No, izgleda da je Marko već naučio, i u životu i u pjesništvu, ostvarivati
nemoguće… Omogućimo, stoga, da ova jedinstvena knjiga zaživi i u našim srcima.
Mr. sc. Denis Peričić
književnik i književni kritičar
232

File - DIOGEN plus

Članak u Sensa

Čarobni štapić za sretniji život

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

Izjava o imovini, te o dopuštenju da se izvrši uvid u sve podatke o

Del rezultatov lahko pogledate tule!

prelistaj kuharicu