Fr. José Rodríguez Carballo, ofm
RASPIRUJ
MILOSNI DAR
BOŽJI
KOJI JE U TEBI
Pismo Generalnoga Ministra
Braći Under Ten OFM
U Prigodi IV. Kapitula na
Rogožinama
Roma 2012
1
Grafica e impaginazione:
Joseph Magro per Ufficio Comunicazione - Roma
Predraga braćo “under ten”,
Gospodin vam dao mir!
1. Pišem vam ovo pismo, na uočnicu IV.
Kapitula na rogožinama “under ten”, da nastavim dijalog što sam ga ovih godina služenja sveopćem Bratstvu podržavao s vama u pohodima
jedinicama Reda i kroz vaše poruke na koje sam,
u granicama mogućnosti, nastojao odgovarati.
2.
Smatram pravom milošću što sam mogao sudjelovati na tri kapiutla na rogožinama
under ten do sada slavljena: prvi u Santiago de
Compostela (Španjolska) 1995. godine, kad sam
bio provincijalni ministar one Provincije; drugi u Canindé (Brazil) 2001., kao definitor i tajnik za formaciju i studije; treći u Svetoj Zemlji
2007. godine, kao generalni ministar. Za mene i
za mnoge druge, prosuđujući iz svjedoačanstava koja su pristigla, ti su susreti bili providonosni jer se je na njima moglo uzajamno dijeliti,
razmišljati i moliti; osim toga riječ je o važnoj
prigodi da se slavi dar bratstva koje se proširuje
preko prilično uskih granica vlastite provincije ili kustodije, i ti susreti su bili življeni u sve
bratskijem i radosnijem ozračju. To je ono što si
očekujemo i od ovoga Kapitula under ten 2012.
godine.
3.
Kao što sam već učinio u prigodi
Kapitula na rogožinama under ten koji se slavio u Svetoj Zemlji, i u pripravi za slavlje skoroga Kapitula, pišem vam pismo. U njemu ću,
polazeći od izabrane teme, govoriti o našem
identitetu u u svjetlu onoga što smo obećali u
3
našemu zavjetovanju i imajući na umu izazove
koji nam proizlaze iz sadašnjega društva, tako
da, uvijek s očima uprtim u Isusa – aspicientes
in Iesum (usp. Heb 12,2), kao što traži moto našega Kapitula –, «odloživši svaki teret i grijeh
koji nas sapinje, postojani trčimo u borbu koja
je pred nama» (Heb 12,1).
Da, već sada vas želim pozvati da ne prestanete upirati svoje oči na Gospodina, kojemu
ste predali svoj život. Služeći se riječima sestre
Klare, pozivam vas da se trajno ogledate i promatrate u Ogledalu, Kristu, da se preobrazite,
iznutra i izvana, u Njega, i da budete ogledalo drugima (usp. 4PJa 15-17; 3PJa 12-13).
Pozivam vas, osim toga, da sa zanosom prihvatite «život po Evanđelju Isusa Krista» (usp. NPr
1,2), da prihvatite Blaženstva kao kriterij života
u svakom trenutku.
4.
Bilo bi mi drago da mogu sa svakim od
vas raspravljati ovo što se spremam reći vam,
ali ne mogući to učiniti zbog poznatih razloga.
Pišem vam ovo pismo sa sviješću da «sam dužan služiti svima i posluživati miomirisne riječi
svoga Gospodina» (2Lf 2). «Ljubeći vam noge»,
kako se pristoji onomu tko je u službi svih (usp.
PcRe 12), molim vas da dobrohotno prihvatite
moje riječi, gledajući u njima ljubav koju «žarom ljubavi» osjećam za sve i za svakoga od vas
(usp. 4PJa 37), da biste, ne skidajući pogleda s
Njega, «čija ljubav zanosi» (4PJa 11), i prijanjajući uz njega svim osjećajima vašeg srca (usp.
4PJa 9), mogli razlučiti kako «se bolje svidjeti
Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo» (PbLe 3).
Ovo što govorim vama u ovom pismu, predraga moja braćo under ten, to govorim samomu sebi i svoj braći Reda – doista, svi se trebamo prisjetiti svoje odluke i nakane da svoje
oči, oči srca, imamo uprte u svoj početak (usp.
2PJa 11) –, da bismo mogli napredovati, «brzim
4
trkom, lakim korakom, nezapriječenih nogu», u
radosti i dobro raspoloženi na stazi blaženstava
(usp. 2PJa 12).
5
I
POLAZIŠTE:
NEKE CRTE NAŠEGA
DRUŠTVA I KULTURE
KOJE MOGU STAVITI U
PITANJE NAŠ IDENTITET
«Uvijek spremni na odgovor svakome
koji od vas zatraži
obrazloženje nade koja je u vama»
(1Pt 3,15)
7
5.
Govoreći o našemu društvu i kulturi, ne
umišljam si da ću ovdje učiniti iscrpnu studiju.
Nije to namjera ovoga Pisma, niti sam osoba
prikladna da to učinim. Priznavajući da mogu
biti malo subjektivan, premda to zasigurno nije
moja nakana, sa svojim isticanjem nekih crta
želim jednostavno uzajamno s vama, predraga
moja braćo, podijeliti neke značajke koje mogu
utjecati na naš identitet posvećenih i Manje braće. Osim toga, želio bih pozvati na budnost i
na razlučivanje, jer gledajući na utjecaj što ga
suvremena kultura vrši na Crkvu i i na sve one
koji je sačinjavaju, može se reći da je uzajamni
odnos snaga između Crkve i društva promijenio
obilježje. Pred oslabljenom Crkvom je snažna i
privlačna postmoderna kultura koja u velikom
dijelu ocrtava mentalitet i sposobnost zapažanja
vjernika, uvjetuje njihovo poimanje i percepciju
vrijednosti i ostvarivanje izbora.
6.
Mi, Manja braća, budući da ne pripadamo nekoj drugoj galaksiji, nismo izuzeti od toga
utjecaja. Stoga je nužno biti pažljivi, bez upadanja u opsesiju opkoljenoga grada, da ne dopustimo da nas pregaze negativni znakovi našega
društva. Ne možemo se zatvoriti svemu onomu
što dolazi od sadašnje kulture, niti možemo biti
tako naivni da ne opazimo njezine opasnosti.
Naša kultura, kako je već prepoznala Apostolska
pobudnica Pastores dabo vobis, prihvaća u sebe
vrijednosti i nevrijednosti. Štoviše, isti dokument nas upozorava da se unutar negativnih čimbenika «može skrivati neka vrijednost koja čeka
oslobađanje i dovođenje k svojoj punoj istini»
(PdV 10). Naš stav, kao kršćana i Manje braće,
treba, dakle, biti budnost i razlučivanje da umijemo razlikovati ono što dolazi od Gospodina od
onoga što je tome protivno (usp. VC 73). Kao što
je znao govoriti Pavao kad poziva da provjeravamo svaku stvar i da zadržimo ono što je dobro
(usp. 1Sol 5,21)!
8
I - PUNTO DE PARTIDA
Nestalno ili
promjenjivo
društvo
7. Naše društvo je definirano «nestalno ili
promjenjivo društvo». To nas dovodi da mislimo da je «nestalnost» ili «promjenjivost» umjesna metafora da se shvati sadašnja kultura, koju
Bauman definira kao društvo nesigurnosti, u kojemu se gotovo ništa ne može označiti trajnim
ili čvrsto predvidivim. Ono što sad jest, u času
može prestati biti; ono što se sada događa, može
u istom času prestati događati se.
Ovo društvo možemo označiti s nekoliko
konstanata koje ću sada nastojati ukratko istaknuti.
Nestalnost u dužnostima i krhkost osjećaja
pripadnosti
8.
U «nestalnom i promjenjivom» društvu osoba živi bez korijena, u krhkosti, u neizvjestnosti i u privremenosti odnosa. Uz to, za
Eriksona i druge velike psihoanalitičare, jedna
od obilježbi sadašnjih generacija bila bi nedostatak «temeljnog povjerenja» i radikalne nesigurnosti, što im priječi da se učvrste na solidnim
temeljima i dovodi ih da žive u strahu pred nesigurnom budućnošću. Nesigurnost i teškoća da
9
imaju povjerenje u druge i u Drugoga prati taj
sindrom temeljnog nepovjerenja.
To potiče nestalnost u dužnostima, u afektivnim sjedinjenjima i vezama, čineći to da institucije, koje su do jučer bile uporišne točke, kao
što su obitelj, gradska četvrt i zajednica, postale
danas, da to kažemo riječima U. Becka, «zombi
kategorije... mrtvi koji ipak žive». Istovremeno
tu je i slabi osjećaj pripadnosti. Onaj osjećaj pripadnosti kojega kalabreški narod A. Maslowa
uključuje među šest temeljnih potreba osobe,
i, kao takav, je važna komponenta identiteta.
Netko ne zna tko je sve dok ne zna komu pripada. Svi znamo da razlomljen život stvara mnoštvo veoma slabih pripadnosti i da oslabljuje jake
pripadnosti, osobito one koje se odnose na institucije od općega značaja. U tim slučajevima
pripadanje je obično prilično krhko i povjerenje
stavljeno u njih je radije slabo.
To završava time da ubija zanos i da guši zalaganje, upravo preuzeto, otvarajući put senzibilnosti koju potpuno vodi afektivnost: ono što
se nekome sviđa, bez obzira je li dobro ili zlo;
takvo ponašanje ima vrijednost jer ga netko prihvaća, a ne jer ima vrijednost u sebi samome. I
završava se na tome da se daje prednost čistoj
spontanosti pred autentičnošću. Tu nastaje sukob
između sadašnje kulture i zalaganja kroz cijeli
život, a to je jedna od neporecivih dimenzija našega oblika života (usp. PPr 2,12-13). I pitamo
se: kako predložiti zalaganje kroz cijeli život?
Kako zahtijevati vjernost koja ne bi bila samo
tvrdoglava ustrajnost?
Ipak, unatoč svih tih teškoća, Bogu hvala,
ima puno braće koji ostaju vjerni takvom zalaganju. Ima, zasigurno, i onih koji napuštaju Red:
zbog toga veoma trpimo i to oslabljuje Red. Ima
braće koji žive mlaku vjernost ili neku mehaničku vjernost; braća koja izvana djeluju, ali su
izgubili unutarnju motivaciju i hranu, zbog čega
njihov život više nije znakovit. Ne nedostaju ni
braća koja zadržavaju čvrstu temeljnu vjernost,
10
Franjevački život koji ispovijeda Evanđelje
kao pravilo života i koji se zalaže da zauvijek
nasljeduje Krista siromašnoga i raspetoga, je pohvalna pjesma toj vjernosti kao plemenita težnja
i kao pažljivo duhovno djelo. U našoj kulturi
«ugovora» vjernost nije u modi; zbog toga svijet treba svjedokâ onoga što traje zauvijek. Naše
društvo treba srdaca otvorenih milosti i koja
ostaju vjerna početnoj odluci. Da, naša kultura
treba franjevce koji će biti vjernici, unatoč teškoća koje naš hod uključuje.
Kriza odnosa među osobama
9. Kao posljedice rečenoga, danas prisu-
stvujemo snažnoj krizi odnosa među osobama.
Nevjerojatno spretni u složenosti tehnologije,
gotovo smo nepismeni u međusobnim odnosima, i daje se, naprotiv, prednost i pojačavaju se
čisto virtualni odnosi umjesto autentičnih odnosa. Naš svijet je svijet mnogovrsnh odnosa: kratkih odnosa i odnosa bez zalaganja. Odbacuje se
ono što za nekoga ne vrijedi, što mu ne služi,
ne sviđa mu se. Došavši do pretjeranog individualizma, mnogi muškarci i žene, među kojima
i nemali broj posvećenih (činjenica ne manje duboko paradoksalna), ne zalažu se ni u čemu i s
nikim. Njihovo poimanje slobode je bitno osakaćeno: to je čista sloboda «od», nikako sloboda
«za». «Iskoristi i baci», čini se da je to filozofija
mnogih naših suvremenika.
Sve se to slijeva u ravnodušnost prema potrebama drugoga i u nedostatak odgovornosti prema drugima. Mnogi od naših suvremenika čini
11
I - PUNTO DE PARTIDA
premda je u njima potamnila životna pobuda da
nastave evanđeoski rasti. I premda je sve to prisutno, ipak mnoga braća, rekao bih većina, žive
zadivljujuću evanđeosku vjernost, koja se označuje time što je zahvalna, skromna, konkretna i
milosrdna.
se da su u «stanju iščekivanja» (by-standers),
šutljivi svjedoci koji gledaju i slušaju, ali ne djeluju, zaboravljajući da i danas Gospodin traži
«da budemo čuvari naše braće (usp. Post 4,9),
da obnavljamo odnose označene uzajamnom
brižnošću, pozornošću za dobro drugoga i za sve
njegovo dobro»1.
Nismo imuni od te izobličenosti ili krize
međusobnih odnosa, premda je istina da postoje mnoga braća koja žive za druge, gledaju na
svjestan način na druge da otkriju njihove potrebe prije nego se očituju, tako da, pokazujući pozornost prema drugima (usp. Heb 10,24), vode
računa o stvarnosti u kojoj žive i stalno njeguju
pogled bratstva, solidarnosti, pravednosti, milosrđa i suosjećanja.
Naša tradicija je uvijek isticala bratstvo kao
temeljnu vrijednost oblika života koji smo prigrlili. Mnogi, rekao bih većina, s radošću žive dar
bratstva i izgrađuju ga s velikim duhom velikodušnosti i izvlaštenja. Oni žive na zdrav način
vezove, ne stvarajući niti upadajući u ovisnosti,
s drugom braćom; u svom svakidašnjem životu pokazuju visoku razinu raspoloživosti, onako
kako zahtijeva naša posvećenost, prihvaćajući
najponiznije službe bratstva u duhu ljubezne
poslušnosti i zajedničke suodgovornosti. Ali je
također istina da među nama ima braće u kojima
postoji teškoća da se uključe u projekt života i
poslanja bratstva. Među nama ima onih koji su
ovladani željom da uvijek budu protagonosti
i oni su, stoga, nesposobni da se odreknu jednog dijela «vlastitoga» projekta da bi izgrađivali
«naš» projekt, zajednički projekt života, bratskih odnosa i poslanja. Ta braća žive veliku krizu međusobnih odnosa. Pred takvim situacijama
nalažu se, kako sam više puta rekao, budnost i
razlučivanje ako ne želimo postati i mi potrošači
bratstva, umjesto graditelji bratstva.
1
Benedikt xvi., Poruka za korizmu 2012,1.
12
10.
Kriza međusobnih odnosa je plod i
ponekad hrani kulturu pojedinosti u kojoj drugi
nije važan. Takva kultura ima mnoga očitovanja:
pretjerani kult, i često očajan, vlastitoga tijela i
fizičkoga zdravlja; krajnji individualizam; neobuzdano traženje samoostvarenja; društvena
isključivost; gušenje u maloj ogradi vlastitoga
narcizma i, osobito, beskrajnost strahova (napuštenost, neizvjesnost, gubitak...). Kriza međusobnog odnosa se također očituje u trajnom
prosjačenju ljubavi, poštovanja, pohvale, nekritičkog divljenja...
I lanac se nastavlja sa strahom od različititosti. U društvu kao što je ovo koje opisujemo,
«drugi» smeta jer postavlja pitanje o pojedinosti,
stavlja u raspravu naše nepogrešive sigurnosti,
poziva da otvorimo prozore, da pogledamo van
i da slušamo druge glasove. Ako je slušanje istinito, ono obvezuje da se mijenjamo, da se osjetimo putnicima i pridošlicama, da živimo bez
vlasništva. To nas plaši i tako, svjesno ili nesvjesno, nastoji se poništiti različitosti, izbjegavati
sukobe, «eliminirati» drugoga, izgrađujući svijet
praćenih samaca, nesposobnih da tkaju značajne
i čvrste odnose. Tako se događa da, dok je pojedinac žrtva, ponekad je i autor praznine odnosa,
nedostatka prostora da se bude zajedno i da se
uzajamno dijeli malo života.
U tom kontekstu je nužno bdjeti da se ne zatvorimo u svoju ogradu i da se otvorimo univerzalnomu. Naš klaustar, ukoliko smo Manja braća, jest svijet.
Sve i odmah
11.
Drugi vidik koji se čini da kvalificira
naše nestalno društvo je taj da nam predlaže stil
života označen sa «sve i odmah». Zahvaljujući
13
I - PUNTO DE PARTIDA
Kultura pojedinosti (partikularnoga)
tehničkom napretku, proizvoditi i trošiti su postala dva velika motora društvenoga života izazivajući dinamiku koja se pokazuje nezasitnom:
trebaš proizvoditi da bi trošio. U tom konzumističkom kontekstu raste nesposobnost da se
odgodi zadovoljenje i oskudna je tolerancija za
frustraciju želja, predviđanja i očekivanja.
«Sve i odmah» potpuno dotiče svijet osjetila
i ima veliki čulni sraz iz kojega izlazi ideja da je
postojanje grčevito traženje lakoumnosti i užitka
za koje je tijelo samo čisti instrument. I ako je
užitak po sebi karakteristika ljudskoga bića i pokazuje pozitivnu stvarnost, problem se postavlja kad postaje radikalna i isključiva motivacija
ljudskoga djelovanja, kako se čini da se danas
događa, usredotočujući se više na osjećaje nego
li na samo djelovanje.
Susrećemo, ipak, braću koja, zahvaljujući
zrelom stavu i izboru da žive sine proprio (bez
vlasništva), što ih čini imunima pred upornom
konzumističkom kušnjom, koja su u stanju razlikovati želje i dobro se nositi s frustracijom istih.
Život Manjega brata je pozvan, danas više nego
ikada, da bude alternativni način življenja koji
proizvodi slobodu i radost, i koji odbija i optužuje, s blagošću i odvažnošću, konzumizam koji
izaziva neosjetljivost, ropstvo i idolatriju.
Ravnodušnost, razočaranje,
slabljenje etike zalaganja
12.
Naše društvo je duboko označeno ravnodušnošću, njim vlada razočaranje i bičevano
je slabljenjem etike zalaganja.
Ravnodušnost je jasno opipljiva u odnosu s
Bogom u življenju evanđeoskih vrijednosti i u
susretu s «drugim». Boga se ne niječe, jednostavno on za mnoge više nije problem. Evanđeoske
vrijednosti ne napadaju se više otvoreno, ali je
14
Plod pozitivnoga nihilizma, sindrom ravnodušnosti je još perverzniji od tvrdnje ili negacije,
jer se oblači u toleranciju, ali nalaže prividnost
stvarnosti, maskiranu predstavljanjem, i kulturu
«življenja dan na dan», koja završava time da se
otkriva kao diktatura sadašnjeg trentuka koji nas
oslobađa od tereta prošlosti, ali nam priječi da
”stanujemo” u budućnosti.
Danas, pak, je rašireno razočaranje u odnosu
na tehnički i znanstveni svijet. Na isti način je
proširen, kao što je već rečeno, osjećaj razočaranja prema velikim idealima. Postoji, doista,
težnja, da se ne usmjeruje prema utopističkim
obzorjima i da se odbaci etika zalaganja. Na taj
način, slijedeći prevladavajući zakon najmanjeg
napora, prepušta se tome da sve ide kako ide,
odričući se tako blio kakvog zalaganja za rast,
osobni i društveni.
15
I - PUNTO DE PARTIDA
mnogo onih koji ih ne vide kao put koji ih može
zanimati. «Drugi» je tu, ali se kraj njega prolazi,
i za mnoge važan je samo kad je koristan da se
ostvari vlastiti projekt.
Naš identitet je
u opasnosti
13. Govorio sam o razočaranju i to je istina.
S druge strane, postmedernost, u koju smo posve
uronjeni, ima veliku sposobnost zavođenja, očaravajuća je i prema tome privlačna, postajući za
mnoge evanđelje sadašnjeg trenutka koje se kao
osloncem služi neutraliziranjem prošlosti, ako
ne i zaborava iste. To uključuje nemale opasnosti
jer, htijući spasiti memoria passionis – spomen
patnje povijesti, iskorijenjuje čvojeka i pretvara ga u zaboravno i neodlučno biće. Isključiva
paradigma postmodernosti je parcijalno čovještvo: od življenoga prema subjektivnosti, prema
intimnosti. Tako čovjek postaje središtem interpretacije cjelokupnoga iskustva, kriterij odluke
i projekta sveukupne stvarnosti, uključujući i
samoga Boga.
Upravo rečeno interpelira čovjeka i može
uvjetovati njegov identitet. Koji se vidici našega
života mogu urušiti zbog onoga što smo nazvali zavodljivom senzibilnošću postomodernosti?
Pogledajmo neke.
Izbor za život
Naš izbor poziva da slijedimo Krista, sukladno načinu života kojeg nam je ostavio Franjo,
uključuje cijelu osobu i on je za cijeli život. Naš
izbor zvanja rađa se iz perspektive koja nadilazi sada i ovdje, otvarajući se jednom «zauvijek»
16
Budući da nam Bog nije dao duha plašljivosti, nego snage (usp. 2Tim 1,7), naš izbor poziva rađa se također iz povjerenja da smo u stanju
odvojiti se od kontingentnih datosti i staviti se u
traženje istine, dajući se privući od svijeta vrijednosti, od onoga što je istinito, dobro i lijepo.
To nam omogućuje da nadilazimo sadašnji trenutak, promjenjiv i nestalan, i da tako uhvatimo
smisao života i ljubavi, odnosa i senzualnosti, da
otkrijemo da onkraj stvari, osjećaja, želja, strasti,
postoji nešto trajno i čvrsto, nešto što je izvor
svih osjećaja i što čini da svaki susret imadne
neki smisao.
Izbor za Nekoga tko nas nadilazi
Druga karakteristika našega načina života je
ta da je bitno usmjerena prema Nekome tko nas
nadilazi, Nekome tko je iznad nas. Drugim riječima, naš oblik života nas osposobljava da otkrivamo skrivenu stvarnost iznad neposrednoga,
da imadnemo odvažnosti da učinimo izbor i da
prigrlimo sve bitne vrijednosti našega identiteta
tako da budemo raspoloženi da riskiramo sam
život za Onoga koji nas je prvi ljubio.
Ovdje nalazi smisao odreknuće koje je dio
svakoga postojanja i, prema tome, redovničkoga
i franjevačkoga života, jer tko ne nauči odricati
se taj se uvijek udaljava od stvarnosti i od mogućnosti da ostvari nešto ozbiljno i definitivno
u životu.
17
I - PUNTO DE PARTIDA
koje se podupire povjerenjem u Onoga komu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37) i u sigurnosti
da je sve moguće Onomu koji nam daje milost
(usp. 2Tim1,9: Fil 4,33). Zalaganje kroz cijeli
život je jedna od temeljnih dimenzija postojanja
svakoga Manjega brata, i zahtijeva vjernost koja
je, daleko od toga da bude tvrdoglava ustrajnost
utemeljena na čistom voluntarizmu, ljubav koja
se opire da je vrijeme iscrpljuje, jer, i to je istina,
ljubav nikad ne prestaje (usp. 1Kor 13,8).
Živjeti sukladno logici dara
Naš život ne postiže smisao ako polazimo iz
narcisističke perspektive, nadvijene nad same
sebe. To nema ništa zajedničkoga sa zdravim
samopoštovanjem. Naš život je za Drugoga
i za druge. Naše samoostvarenje, kao Manje
braće, nužno uključuje predanje, bezuvjetno,
Gospodinu i braći. «Predajem se, stoga, svim srcem ovom bratstvu», obećali smo na dan zavjetovanja (GGKK 5 §2). Slobodno smo prihvatili
da živimo sukladno prinosnom žrtvenom stavu
i u logici dara, kao proročku alternativu cijene,
moći i posjedovanja (PdV 12).
18
I - PUNTO DE PARTIDA
Izbor protukulturalnoga
života
14.
Na temelju rečenoga, trebamo biti
svjesni da je naš oblik života, kao Manje braće, u kulturalnom kontekstu čije smo neke važne
karakteristike upravo ocrtali, protu-kulturalan.
Naš izbor života pretendira, zasigurno je riječ
o evanđeoskoj pretenziji, da bude alternativa
spomenutoj kulturi. Rađa se, naime, kao svaki
posvećeni život, da ponovno potvrdi temeljnu
karakteristiku ljudskoga bića: bezuvjetnu otvorenost Drugome i drugima da bismo bili uistinu
mi sami, vjerni samima sebi, i sposobnost odnosa s Bogom i s drugima – blizima i dalekima – i
sa svim stvorenjima.
No, naš će život biti alternativa u mjeri u kojoj je pozoran i budan da izbjegne da postane
žrtvom “lakirane” kulture, kulture prividnosti
i vanjskog izgleda, koju s pravom kritiziramo;
suptilnog virusa individualizma, sebeznalosti i
naricizma; opsjednutog traženja samoostvarenja, neke loše shvaćene spontanosti... Naš život,
ako želi nastaviti biti znakovita alternativa i čitljiv znak, na prvom mjestu za nas same i onda i
za druge, mora biti pozoran da ne dopusti da ga
nasilno ne povuku negativne tendencije sadašnje
kulture koje smo gore opisali. Trebamo živjeti u
stalnom stavu razlučivanja, ako ne želimo izgubiti identificirajuća i odnosna mjesta i prostore, i
19
živjeti u nekom privremenom, krhkom i nestalnom identitetu, koji trajno samoga sebe stavlja u
diskusiju i vraća se na izbore koji su jednom učinjeni kao konačni, upadajući u neki relativizam
koji sve stavlja na istu razinu i pretendira da ono
što danas jest, sutra može prestati biti.
Unutar izbora protu-kulturalnoga života, ponovno podsjećam na jedno snažno osobno uvjerenje: formacija, trajna i početna, treba biti mnogo zahtjevnija nego je do sada bila. To ne znači
da treba biti kruta, naprotiv. Pozvani da budemo
učitelji ljudskosti, naša formacija, primljena i
davana, treba znati sprezati ljudskost i evanđeosku radikalnost. Samo tako se na prikladan način
pripravlja da se opravdaju naši izbori poziva u
svijetu gdje oni, daleko od toga da budu cijenjeni, ipak uvijek ostaju aktualni.
Ne pripravljamo se da budemo proroci u
društvu koje duboko treba proročke svjedoke
time što smo pretjerano tolerantni sa nama samima i s onima koji kucaju na vrata naših kuća.
Vremena u kojima živimo nisu za kukavice, ona
su za snažne ljude, «ukorijenjene i nazidane na
njemu (Kristu), čvrsti u vjeri» (Kol 2,7), čvrsto
utemeljeni na nadi koja ne postiđuje (usp. Rim
5,5).
Naša formacija treba veoma njegovati neke
tematike, kao: temeljnao povjerenje; produbljivanje vjere i vjerničkoga iskustva; zanos za
Gospodina i za čovječnastvo; smodisciplina;
osjećaj pripadnosti Redu, Crkvi, Kristu; vjernost. Riječ je, zasigurno, o izazovu, ali od odgovora koji ćemo dati ovisi naš identitet.
20
Kako nestalno društvo u kojemu
živimo stavlja u raspravu tvoj
identitet Manjega brata?
Kako misliš odgovoriti na spomenute izazove?
Koje je pozitivne izazove, po tvom uvjerenju, donijela “nova kultura” u naš život?
Kako nas formacija koju primamo pripravlja da živimo vjernost u našemu društvu?
21
I - PUNTO DE PARTIDA
Koji izazovi, od onih prvih
naznačenih, smatraš da više
utječu na tvoj život u ovom
trenutku?
II
VAŽAN IZAZOV:
NANOVO OŽIVJETI NAŠ
ŽIVOT I POSLANJE
DA BISMO EVANGELIZIRALI
POSTMODERNOST
«Novo vino u nove mješine»
(Mt 9,17)
23
15.
Naša epoha nije posve neprijateljska
prema iskustvu Boga ili uzimanju Evanđelja kao
Pravila i života, onako kako smo učinili redovničkim zavjetovanjem u Redu Manje braće (usp.
PPr 1,1). Postmodernost je jednostavno još jedna
prigoda da živimo iskustvo Boga i svoje stanje
psovećenih osoba stvari Evanđelja. Riječ je o
novom načinu gledanja svijeta i života koje, naravno, ima važne posljedice na način življenja.
U ovom kontekstu, glavni izazov pred nama, i
kojemu je hitno dati prikladan odgovor, jest taj
da nanovo oživimo naš život i poslanje, kako
je tražio od nas Generalni kapitul 2009. godine
(usp. PdV 31).
To ponovno oživljavanje, između ostaloga,
sadrži: živjeti radikalno evanđeoski život, biti
znakoviti, naznačiti smjer koji treba uzeti, ponovno se vratiti našem identitetu Manje braće.
24
16. Današnje vrijeme je «bogato nadama,
obnoviteljskim pokušajima i prijedlozima koji
su težili za ojačanjem zavjetovanja evanđeoskih
savjeta», ali i vrijeme napetosti i muka, kako nas
je podsjetila Pobudnica Vita Consecrata (usp.
VC 13). Redovnički život, i s njim franjevački
život, treba duboku obnovu koja bi ga, polazeći od dinamičke vjernosti vlastitoj karizmi (usp.
VC 37), dovela da odgovori na znakove vremena i mjesta, na «pozive koje Duh upućuje i koji
očekuju odgovor» (usp. PdV 14). Napor da se
ponovno vratimo vlastitom identitetu, o čemu ću
govoriti u trećem dijelu Pisma, ima za cilj upravo to.
U tom zalaganju moramo krenuti od
Evanđelja. Ako se sav redovnički život, kako
tvrdi Benedikt XVI., rađa iz slušanja Božje riječi
(usp. VD 83), ipak vjerujem da franejvački život
ima neku svoju izvornost unutar redovničkoga
života, jer zavjetuje Evanđelje kao «Pravilo i život» (PPr 1,1).
Pred umorom, rutinom i štoviše nepokretnošću koje često napadamo, ako želimo nanovo
oživjeti oganj koji se skriva pod pepelom našega
života i poslanja, nije dostatno analizirati sadašnju situciju, niti smišljati strategije usmjerene na
to da se postavi naša budućnost, nego je aspolutno nužno poći od Evanđelja, izvora našega
25
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Radikalni evan
eski život
bratstva (usp. PdV 6) i stavljati uvijek Evanđelje,
u njegovim najradikalnijim zahtjevima, kao temelj našega svakidašnjega života, kao prvi i zadnji kriterij naših individualnih izbora i izbora
bratstva. Ukratko, ono što je hitno jest slušati i
poslušati što od nas traži Isus na početku svoga
poslanja: «Obratite se i vjerujte Evanđelju» (Mk
1,15).
U tom konktekstu je potrebno prepustiti se da
se u nama “nastani” Evanđelje, odlučujući element onoga što jesmo i što činimo. Ne Evanđelje
kao izričaj neke doktrine ili morala, još manje
neke ideologije, nego Evanđelje prihvaćeno kao
oblik života i prenošeno prije životom i onda riječima.
I naše postmoderno ili predkršćansko društvo, kako ga netko naziva, treba svjedoka, treba
življenih evanđelja, kakav je bio Franjo. Kristovi
učenici, i još više oni koji su zavjetovali živjeti
Evanđelje, pozvani su biti žive egzegeze Riječi,
tj. samoga Krista, kako od nas traži Benedikt
XVI. Naši suvremenici sigurno neće slijediti one
koji se prilagođuju Evanđelju kao mrtvom slovu, one koji «žude samo znati riječi i drugima
ih tumačiti», nego one koji se daju oživjeti duhom božanskoga Pisma i «riječju i primjerom»
ga uzvraćaju drugima (usp. Opm 7,3-4). Vrijeme
je svjedoka i također učitelja koji su i svjedoci
(usp. EN 14). Čas je da Evanđelje prihvatimo u
potpunoj raspoloživosti, kao Marija, da bismo
bili njegovi svjedoci u bratstvu, u svijetu koji često ima puno razloga da nam ne vjeruje.
U pripovijedanju utiskivanja stigmata
Serafski naučitelj nam kaže da, pošto je jednom
završio «četerdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći», Franjo, anđeoski čovjek, «siđe
s gore, noseći sa sobom lik Propetoga» (1Bon
13,5). Franjo nije samo glasnik Velikoga kralja,
nego je i živa ikona Propetoga, njegovo obnavljanje i živa kopija. Franjo je jedno s Kristom.
Ljubitelj, Franjo, se iznutra i izvana preobrazio u
Ljubljenoga, Krista. Ne čudi što Siromaška nazi26
vaju Drugim Kristom. To je, predraga braćo, prvi
oblik evangelizacije društva u kojemu živimo:
biti kao Kristove prispodobe, njegove epifanije
i odjeci.
Evanđelje za Franju ima konkretnu vrijednost: Isus Krist, Sin Božji (usp. Mk 1,1).
«Pođimo tražiti savjet od Krista», kaže Franjo
onom tko ga pita što činiti? I zatim otvara knjigu
Evanđelja. U knjizi susreće Riječ, to jest Krista.
Za nas, dakle, kao i za Franju, Evanđelje je osoba, osoba Isusa (usp. PočR 2,10; 2Čel 15; L3d
27-29). Riječ je o tome da se identificiramo s
Njim, da se dopustimo preobraziti od Njega, učiniti da se u nama razvije nezadrživi oganj njegove ljubavi, i, jednom zatražen božanski savjet,
naš život potpuno suobličavati Njemu.
To da smo zavjetovali Evanđelje kao pravilo života znači, stoga, staviti u središte našega
života Krista, imati iskustvo Apsolutnoga, prihvtiti ga kao sve našega života i poslanja, sve do
proglašavanja s Franjom: «Ti si sve [...] dobro,
svako dobro, najviše dobro [...] naše bogatstvo
do dostatnosti» (usp. HvBoV 3.5), ili s Pavlom:
«Sve gubitkom smatram poradi onoga najuzvišenijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina
mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram» (Fil 3,8).
S druge strane, govoriti o životu i poslanju
27
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Skupina Grka želi vidjeti Isusa, i Filip i
Andrija predstavljaju njihovu molbu Isusu (usp.
Iv 12,20-21). Danas ima mnogo muškaraca i
žena, osobito mladih, koji žele vidjeti Isusa. Na
nama je, osobito na vama mlađoj braći, pokazati
im Isusa evanđeoskim životom, egzistencijom
preobraženom ljubavlju Krista, Evanđelja Očeva
čovječanstvu. Na nama je, nakon što smo pozorno gledali u Ogledalo, preobraziti se u sliku njegova božanstva (usp. 3PJa 12-13). Samo tada,
riječju i djelima, možemo pružiti svjedočanstvo
njegovu glasu i svima obznaniti da nema svemogućega osim njega (usp. PcRe 9).
koji imaju Evanđelje kao pravilo i oblik života,
znači govoriti o radikalnosti ili, ako se više želi,
o životu ukorijenjenom (to upravo znači radikalnost) u Evanđelju. Ni ono što je u modi, niti
ono što čine ostali treba biti referenca u trenutku
razlučivanja i vrednovanja našega postojanja i
onoga što činimo. Samo tako moći ćemo potpuno odgovoriti našemu pozivu da budemo življeno Evanđelje, življena egzegeza Riječi. Prihvatiti
druge kriterije razlučivanja ili vrednovanja brzo
bi nas dovelo do stila života označenog osrednjošću. I za Manjega brata osrednjost je nevjernost, velika nevjernost obliku života koga smo
prigrlili zavjetovanjem.
28
Što za tebe znači to da si zavjetovao Evanđelje kao «pravilo i život»?
Što za tebe znači Evanđelje?
Ideologija ili osoba, osoba
Isusova?
Koja pozitivna iskustva si imao u svom život čineći od Evanđelja svoje tijelo? Koje
si teškoće susreo u Evanđelju?
29
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Kad trebaš činiti važan izbor, tražiš li savjet od Krista, kao Franjo?
Dopuštaš li da te Evanđelje
stavi u raspravu? Pohađaš li školu
Evanđelja?
Blaženstva i
naš život Manje
braće
17.
Život u ključu evanđeoske radikalnosti
ne možđe se jednostavno svesti na opsluživanje
nekih tekstova, na niz ponašanja ili na povratak
na elemente prošlosti. Takav život zahtijeva prihvaćanje Kristove poruke u njezinoj cjelovitosti,
slijediti njegove stope, kao što je htio sveti otac
Franjo. I ovdje govor o tome uključuje govor o
blaženstvima i našemu životu.
Kako se mogu definirati blaženstva? Ona su
«neke vrsti autoportreta Kristova»2. On je blažen, svet u najpotpunijem smislu, punina zakona. Ono što Isus govori i što živi. Uz to, i to
upada u oči, blaženstva su, kao što kaže H. de
Lubac, paradoksi kojih je Evanđelje puno, zahvaljujući kojima se budi duh3. Doista, ta stranica Evanđelja tako odudara i osporava naš sadašnji način mišljenja, gledanja na stvari i življenja,
da se nužno ima učinak šoka i takav je njezin
paradoksalni karakter da, pred njima, nitko ne
može ostati neutralan. I budući da smo, kao svi,
pozvani na sreću, i po zavjetovanju smo prigrlili oblik života koji uključuje opsluživati sveto
Evanđelje, dužni smo – nitko nam to nije nametnuo – uzeti blaženstva kao hod prema sreći.
2 ivan Pavao ii., Enciclika Veritatis splendor, 16.
3 Usp. H. de Lubac, Paradojas seguido de Nuevas
paradojas, PPC, Madrid 1997, 10.
30
Blaženstva bi se mogla rasporediti u tri skupine. Tri od njih tiču se unutarnjeg uređenja i
raspoloženja: siromasi, blagi i čisti srcem. Tri se
odnose na djelovanje i na apostolske ciljeve: to
su ona koja se pozivaju na glad i žeđ, na milosrdne i na one koji rade za mir. Napokon, treća
skupina je sačinjena od onih blaženstava koja se
odnose na posljedice kršćanskoga djelovanja i
apostolskog zalaganja, to jest, ona koja govore o
povrijeđenima, progonjenima i o ožalošćenima.
Te tri skupine se podudaraju sa tri tipa preporuka koje Isus upućuje svojim učenicima kad ih
šalje u misije (usp. Lk 10,1-20). Prva se odnosi
na stav odreknuća i siromaštva: ni torbe, ni kese
ni sandala. Druga skupina za predmet ima misiju: misiju mira i pravednosti, u koju god kuću
uđete najprije recite: mir kući ovoj. Napokon,
treća skupina ima u vidu progonstvo: šaljem
vas kao janjce među vukove. Uz to, hvalospjev
Magnificat (usp. Lk 1,46-55) i osam znakova
Duha u Poslanici Galaćanima (usp. Gal 5,2225) pružaju, svatko na svoj način, istu cjelovitost blaženstava koja, bilo u Mateja bilo u Luke,
pokazuju paradoksalne stavove i ponašanja koji
su dijamentralno oprečni filozofiji i običajima
svijeta.
Budući da su portret Krista i kompendij njegova života, blaženstva su također i portret i
kompendij života Isusova učenika. U tom smislu
blaženstva su krsna kateheza i brevijar kršćan31
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Ali netko od vas bi mogao pitati: što znači
uzeti blaženstva u vlastiti život? Samtram da to
uključuje da mijenjamo u dubini naš način postojanja, mišljenja i ljubavi, ponašanja i djelovanja. Kao krštenici, još više kao posvećeni i
Manja braća, pozvani smo, u Isusu, da postanemo novi ljudi, da usvojimo novi duh, da imamo
novo srce. To je nečuvena novost, iznenađujuća,
zaprepašćujuća novost koju opisuju blaženstva:
jedinstvena sreća siromašnih, čudna radost tužnih, onih koji plaču i progonjeni su, jer Bog intervenira njima u korist.
skoga života, indikativ koji postaje imperativ za
onoga koji hoće slijediti Isusa, pozvan da utjelovljuje stavove opisane u Govoru na Gori. To
znači da je, kao i Isus, učenik pozvan u svom
okružju biti živi znak proturječja, Grcima sablazan i poganima ludost, ali onima koji su pozvani
Božja mudrost (usp. 1Kor1,22-25).
Što je rečeno o učeniku treba primijeniti na
svakoga Manjega brata, i on je pozvan slijediti stope Isusove (usp. 1Pt 2,21) i imati njegove
osjećaje (usp. Fil 2,5). Nasljedovanje Krista u
našemu životu uključuje stvarno i postupno suobličavanje s Njim. Uz to, naš život je temeljni
izbor za Krista i zanosno traženje Kraljevstva
koje Gospodin naviješta i u Govoru na Gori. Kao
Manja braća, građani kraljevstva, pozvani smo
utjeloviti program života koji sadrži blaženstva,
živjeti stilom života što ga ovaj program predviđa.
I mi, Manja braća, kao uostalom svaki učenik,
pozvani smo da blaženstva učinimo svakidašnjim kriterijem života, tražeći željno pravednost
Kraljevstva, bivajući neporočni i čisti srcem,
trpeći jer je ovaj svijet daleko od pravednosti,
svjesni, ipak, da će Bog promijeniti situaciju.
Kao svaki učenik koji pretendira da bude takav,
istinski Manji brat će ostati ponizan pred Bogom
i ljudima i, pun strpljivosti, davat će se durgima
ne sudeći ih, praštajući im, pomažući im i posredujući u sporovima. Ako onda zbog toga bude
proganjan, smatrat će se sretnim, jer baštinit će
vječno blaženstvo.
Redovnički život i, prema tome, franjevački
život su nezamislivi bez blaženstava, bez njihova radikalizma, bez njihova duha. Iz toga razloga je već Pavao VI. tvrdio da je u redovničkom
životu potrebna «istinska inicijacija koja teži za
pokršćanjenjem bitka, sve do njegovih dubina,
sukladno evanđeoskim blaženstvima» (ET 36).
To uključuje življenje u trajnom stavu obraćenja koji će se iskusiti u promjeni logike. Od
32
“Blaženi…”
18.
Ključna riječ koja se ponavlja na početku svakoga blaženstva i koja daje naslov Govoru
na gori ili u ravnici, je “blaženi”. Grčka riječ
makários se može prevesti kao «blažen, sretan,
radostan» i izriče stanje čovjeka na kojega se
spustila božanska dobrohotnost, i koji tako stiže
do ostvarenja svojih najviših čežnji. Takva osoba
je sretna, jer se osjeća ljubljena vjernom ljubavlju i koja shvaća da je njezino nesretno stanje,
ljudski govoreći, napokon poštovano i uzdignuto.
U blaženstvima Isus govori svakom kandidatu za sreću, također svakomu od nas, svakomu
od vas, draga moja mlada braćo. Učitelj govori našemu nemirnome srcu, našoj žeđi ljubavi,
našoj potrebi za srećom, potrebi, koja se nalazi
u intimnosti našega srca, da budemo priznati u
našem najinstinskijem identitetu, ljubljeni čistom, potpunom, lijepom ljubavlju i koja traje
zauvijek.
Draga moja braćo, pozivam vas da zastanete,
makar nakratko, pred Gorom gdje Isus govori,
sukladno Matejevoj verziji. Ondje, veoma blizu
Galilejskoga jezera, Božja riječ koja je odjeknula na Sinaju da dadne Mojsiju pisani Zakon,
ponovno se čuje po Isusu na “gori”, s velikom
33
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
“ekonomske” logike, koja ovladava našim društvom i koja se sastoji u tome da se postigne
najveća korist s najmanjim naporom i cijenom,
prelazi se, naime, na logiku Kraljevstva koja je
u tome da se postigne najveća ljubav, kakva god
tome bila cijena, uključujući i smrt. To je logika
koja je sadržana u blaženstvima: «Blaženije je
davati nego primati» (Dj 20,35; usp. Lk 14,1214). To je logika davanja bez kraja, bez osobnoga interesa i bez traženja načina da nam se plati
ili nadoknadi.
razlikom: dok je stari Zakon bio napisan na kamenu, novi Zakon je napisan u srcu čovjeka.
Poslušajmo, dakle, što kaže Isus.
Blaženi siromasi (usp. Mt 5,3; Lk 6,20), oni
koji su sve ostavili radi Isusa (usp. Lk 5,11) i izabiru biti neznatni, biti prosjaci Boga i prosjaci
smisla. U franjevačkoj logici radikalno siromaštvo se izražava u življenju bez vlasništva, živjeti
slobodni od svakoga veza: slobodni u odnosu sa
samim sobom, znajući da netko vrijedi onoliko
koliko vrijedi pred Bogom i ništa više (usp. Opm
19,1-2); slobodni u odnosu s Bogom, uzvraćajući Gospodinu sve ono što se od njega prima (usp.
Opm 18,2) i hvali se samo svojim slabostima
(usp. Opm 5,8); slobodni u odnosu s drugima,
ne uzdižući se većma zbog onoga što Bog govori
i čini po njemu nego li zbog onoga što govori
i čini po drugima, i ne zahtijeva od drugih ono
što sam nije spreman dati (usp. Opm 8,3; 11,2-4;
17,1-); slobodni u odnosu sa stvarima, ne mareći
za njih i čuvajući se slobodnima od njihovih sveza (usp. Opm 16,2). Bogataš se smatra sretnim
jer može uživati u svojim posjedima, siromasi,
kao Franjo Asiški, crpe svoju sreću iz drugoga
izvora: iz Bogu u koga se pouzdaju. Siromah je
tko se, uzdajuć se u Boga, prepušta njegovim rukama. Siromah je tko je toliko siromašan, tako
siromašan da ima samo Boga.
Blaženi krotki (usp. Mt 5,4), oni koji pobjeđuju zlo s dobrim, koji su ponizni pred Bogom,
strpljivi i dobrohotni s ljudima (usp. Kol 3,1214). To je istinska krotkost. Za razliku od tvrdoće i od farizejskoga samoopravdavanja, krotki
je ponizan pred Bogom, jer je svjestan svoga
grijeha; i zbog njega podnosi bremena bližnjega
sa svojom blagošću, s utjehom i snagom (usp.
Opm 18,1). Pozvani da budemo krotki, mi Manja
braća hoćemo slijediti Gospodina koji je krotka
i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Manji brat koji
je krotak pred svevišnjim, svemoćnim i dobrim
Gospodinom, se pita, kao i Franjo, tko je: i pred
34
drugima on se ne nameće, gospodar je samoga
sebe i uvijek je raspoloživ da se pokloni i ponizi
(usp. Opm 10,3; 22,2).
Blaženi oni koji gladuju i žeđaju (usp. Mt 5,6;
Lk 6,21). Gladni i žedni Boga, Boga živoga i pravoga (usp. 1Sol 1,9), hoće biti Manja braća kroz
cijeli svoj život. Gladni i žedni pravednosti za
one čija su prava povrijeđena zbog nepravedne
društvene situacije. Gladni i žedni pravednosti
koja nije ona farizeja, satkana od opsluživanja
i ispunjavanja (usp. Mt 5,30), nego se sastoji u
ovome: ljubiti neprijatelje, činiti dobro onima
koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju (usp.
Lk 6,27s), djelima pokazujući svima našu ljubav
(usp. Opm 9,4). Gladni i žedni pravednosti koja
je sveopće bratstvo, beskrajna ljubav prema našoj braći, kakvi god bili: prijatelji ili neprijatelji,
slični ili tuđinci, blizi ili daleki, bogati ili siromašni.
Blaženi milosrdni (usp. Mt 5,7), oni koji imaju
utrobu milosrđa i majčinske nježnsti, kao i sam
Bog (usp. Lk 6,36); oni koji se ne tuže na uvrede koje podnose (usp. Opm 9,2; 10,1); oni koji
uvijek opraštaju, ne postavljaju se za suce i ne
uskraćuju milosrđe onima koji ga traže i pružaju
ga onima koji ga ne i ne traže (usp. PMin 7sl);
oni koji, po Kristovu primjeru, (usp. Dj 4,15),
ne postavljaju nikakva uvjeta da simpatiziraju
35
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Blaženi oni koji plaču (usp. Mt 5,5; Lk 6,21),
oni koji dijele radosti i patnje, tjeskobe i nade naših bližnjih. Ne samo da uzajamno dijele, nego,
štoviše, suosjećaju, su-trpe. Mi, Manja braća,
znajući da je naš poziv slijediti Krista (usp. 1Pt
2,21; NPr 22,2; Opm 6,1-2), komu želimo žarko
pripadati, hoćemo se otvoriti patnjama i nadama
ljudi i svijeta, među kojima se ukorijenjuje naše
evanđeosko posvećenje da budemo utjeha onima
koji plaču (usp. Iz 61,2; 40,1) i, tako, biti osobiti
znakovi Božje nazočnosti.
sa slabostima drugih. U Gospodinu mi, Manja
braća, iskusujemo milosrđe koja nam Bog pokazuje. Od Krista učimo biti milosrdni.
Blaženi čisti srcem (usp. Mt 5,8; Opm 16),
oni koji iznutra i bezuvjetno prijanjaju uz volju
Gospodinovu (usp. Ps 24,4); oni koji djeluje kao
Marija koja, čuvši Anđelovu riječ, kaže: «Evo
me, [...] neka mi bude po riječi tvojoj» (Lk 1,38),
ili kao Franjo koji, čuvši Evanđelje o poslanju,
odmah ga stavlja u praksu (usp. 1Čel 22). Čista
srca su oni «koji se ne vraćaju na bljuvotinu svoje
volje» (Opm 3,10), ne prisvajaju si je (usp. Opm
2,3), nego riječju i primjerom stavljaju u praksu volju Gospodinovu (usp. Opm 7,4); koji ne
prestaju klanjati se «Gospodinu Bogu, živomu i
pravomu, s čistim srcem i dušom» (Opm 16,2).
Budući da smo obećali opsluživati Evanđelje, mi
Manja braća možemo reći da je to blaženstvo u
temelju svih ostalih.
Blaženi mirotvorci (usp. Mt 5,9), oni koji izgrađuju bratstvo; oni koji neumorno rade da se
svi osjete i budu poštivani kao braća; oni koji
žive potpuno pomireni sa samima sobom, sa
drugima i s Bogom; oni koji svoje pouzdanje
stavljaju ne u rat, nego u dijalog, u poštivanje
pravednosti i u bezuvjetno praštanje; oni koji se
priznaju i druge priznaju djecom jednoga i istoga
Oca; oni «koji u svim stvarima koje podnose u
ovome svijetu, iz ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu, čuvaju mir u duši i u tijelu»
(Opm 15).
Blaženi progonjeni zbog pravednosti (usp. Mt
5,10; 1Pt 3,14; 4, 2-9), oni koji se zbog svoje ljubavi prema Ocu i prema braći, bore protiv zla u
svim njegovim oblicima; oni koji su progonjeni
zbog svoje vjere u Krista i zbog svoje vjernosti
Njemu; oni koji se ne okreću natrag nakon što su
stavili ruku na plug (usp. PPr 2,12-13).
Predraga braćo, naš program života jest: uči36
niti Krista našim životom i našim pravilom. To je
dobra vijest koju nam je Isus donio i koju mudri
ovoga svijeta ne mogu razumjeti, ali je Duh daje
razumjeti sirmašnima i jednostavnima (usp. Mt
11,25), kao što je Franjo. To je naš način naviještanja onoga što živimo, kao što je činilo franjevačko bratstvo sve od svoga početka (usp. PdV
7).
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
37
Ponovno pročitati tekst blaženstava:
Kako se osjećaš pred programom života kojega nam predstavlja Isus u govoru na Gori?
Koji su aspekti tvoga života u
suglasju s tim govorom i koji su
oni na kojima treba raditi da blaženstva budu kriteriji tvoga biti i
tvoga djelovati?
Kako sve više u tvoj život integrirati blaženstva?
38
19. Ovdje dotičemo, draga moja braćo, te-
meljni vidik našega života: potrebu da budemo
značajni, to jest da rađamo smisao, da priopćujemo smisao.
Ako je naš život u krizi, to nije zbog smanjenja broja ili zbog rasta srednje životne dobi, nego
možda, jer postajemo beznačajni. Ako bi tako
bilo, onda imamo jasan znak svoga slabljenja.
Suprotno onom što mislimo, i to misle mnogi,
slabljenje redovničkoga života i franjevačkoga
života nije u smanjivanju broja, nego u zastrašujućoj mogućnosti da učinimo da sol – sol našega života – obljutavi, i da svjetlo, svjetlo našega
načina života ostane skriveno (usp. Mt 5,13-16).
Naravno, kad se govori o potrebi da budemo
značajni, misli se na evanđeosku značajnost koja
doziva u pamet Evanđelje sukladno načinu života koji nam je ostavio otac i brat Franjo. Osim
toga, pitanje značajnosti stoji u sposobnosti da
koristimo “govor” da budemo u stanju odgovarati na pitanja čovjeka o njemu samome, o konačnom smislu njegova postojanja.
S druge strane, govoriti o značajnosti znači
pozvati se na znakove koji su vidljivi, uvjerljivi,
rječiti i, u našem slučaju, franjevački. Znak je
valjan ako je jasan, rječit i proziran. Tako i naš
39
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Biti značajni,
priopćivati
smisao
život. Ali, pozor: značajnost nestaje i nestaju vrijednosti kad se traži samo da pojačamo izvanjskost, forme, djela, zaboravljajući pri tom korijene, ono bitno, temelje našega života i poslanja.
Zasigurno, trebamo izvanjskih znakova, kao što
bi mogao biti habit – znak treba biti vidljiv ili ne
postoji -, ali trebaju biti, u isto vrijeme, uvjerljivi
i rječiti. To je moguće samo ako život prati i tumači znak. Ne bilo kakav život, nego život koji
odgovara na zahtjeve načina života prigrljenoga
zavjetovanjem usp. LG 44), egzistencija koja se
poziva na bitno koje treba navješćivati životom i
riječju. Ničemu neće koristiti izvanjski znak, ako
naš život proturiječi onom što znak označuje.
Živjeti u poslušnosti,
bez ičega i u čistoći
20. Zavjeti mogu učiniti značajnijim naš
život, jednako kao i drugi vidici koje ćemo vidjeti kad se bude govorilo o našem identitetu. Ako
se žive na prikladan način i ako se je imala milost da ih se razumije (usp. Mt 19,11), zavjeti ne
vode samo do punine života, nego su i proroštvo
na djelu, kao što je bio život nekih proroka (usp.
Jer 16,1sl). Zavjeti se, naime, ne mgou smatrati
privatnim vlasništvom, nego ih treba živjeti na
način da budu čitljivi znakovi za muškarce i žene
danas, pridonoseći tako pozitivno evangelizaciji
postmodernoga društva. U tom slučaju zavjeti
trebaju biti življeni kao sloboda za, da se ljubi
Boga i bližnje, osobito rubne, patnike, i one koji
nisu ljubljeni. To bez granica, jer istinska ljubav,
kaže sveti Augustin, nema granica.
Često se tužimo zbog postupnog udaljavanja
našega društva od evanđeoskih vrijednsti i zbog
ropstva koje moderni čovjek trpi zbog stvari,
zbog seksa i vlastitoga ja. Teško priznajemo,
pak, da je sve to moguće zahvaljujući također i
onim osobama koje bi trebale jamčiti ovom svijetu i ovom društvu neki dodatak duhovnosti,
40
sposobne da zapriječi taj proces. Ne, ne čini se
ništa: jer nismo obraćeni, jer se stidimo to učiniti, jer to činimo djelomično ili to činimo na malo
uvjerljiv način ili malo razumljiv.
Rekavši to, zavjeti nisu gušenje strasti, niti ih
se može živjeti kao gušenje. Istina je da zavjeti
postavljaju granice, ali riječ je o oslobađajućem
ograničenju strastvenosti. Također i u njima postoji nešto što ima zajedničkoga sa odricanjem,
ono se tiče samo pretjeranog vidika strastvenosti. Da bi bili značajni u sadašnem svijetu, zavjeti trebaju biti shvaćeni i življeni kao sredstvo za
usmjeravanje naše strastvenosti za Boga i Božje
strastvenosti za nas, i, odatle, strastvenosti za
druge. Zavjeti hoće osloboditi naše strasti od njihova negativnoga vidika, tako da se može u punini živjeti Zakon i Proroke: «Ljubi, Gospodina
Boga svoga, svim srcem, svom dušom i svim
snagama» (Pnz 6,5) i «bližnjega svoga kao samoga sebe» (Mt 22,39), usmjeravajući na taj način
naš život prema Bogu i prema drugima. Stoga,
zavjeti su, kako je tvrdio sveti Augustin, način
da se živi kao uskrsnuli, u perspektivi uskrsnuća
i vjernosti, anticipacija života koji će doći.
41
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Koji je posljednji razlog zavjeta? Posvećeni
život, dakle također i naš, je srastveni zanos
za Boga, kaže J. B. Metz, kao odgovor na strastveno traženje čovjeka sa strane Boga. Doista,
samo iz te strastvenosti za Boga, stavljanja Boga
na prvo mjesto, mogu se shvatiti naši zavjeti
kao konstitutivni elementi posvećenoga života
i kao podređenost svih strasti toj strastvenosti
za Boga. Na taj način, zavjet čistoće usmjerava
našu strastvenost za užitak prema Onomu koji je
ljepota; zavjetovanje da ćemo živjeti bez ičega
vlastitoga usmjerava našu strastvenost za posjedovanjem na Onoga koji je naše bogatstvo do
dostatnosti; zavjet poslušnosti vodi i odgaja našu
strastvenost za moći na Onoga koji je poniznost.
Možemo onda s Franjom reći da je samo On dobro, sve dobro, Deus meus et omnia – Bog moj i
sve moje (usp. HvBoV 4.5).
Tako se zavjeti mogu shvatiti i živjeti kao
mogućnost slobode da se otvori prema nekom
Ti i da se na taj način istinski bude ono što jest
u strateškim dimenzijama kao što su one vezane
s afektivnim životom, sa smislom samostalnosti
i slobode, s instinktom posjedovanja. Mišljeni i
življeni tako, zavjeti nisu jednostavno hod samousavršvanja, nego stvarna mogućnost da se
izgrađuju novi odnosi, oslobođeni od manije
posjedovanja (bez ičega vlastitoga), od zavođenja (čistoća) i od takmičarstva (poslušnost) i
da tako možemo graditi novo čovječanstvo. Iz
te perspektive, posvetiti se Bogu po tri zavjeta znači živjeti ne samo snažni odnos s Bogom,
središtem vlastite ljubavi (čistoća), bogatstva
do dostatnosti (bez ičega vlastitoga), prvim i
konačnim kriterijem djelovanja (poslušnost),
nego također s Kristom siromašnim-čistim-poslušnim i, istovremeno, izgrađivati novi odnos
s drugima.
Upravo na taj način zavjeti stvaraju bratstvo i čine raspoloživim za bratstvo i, prema
tome, život odnosa i bratski život postaju termometar našega življenja zavjeta. Oni trebaju
dopusiti prijelaz od zajednice prema bratstvu
ili zajedništvu života, od anonimnog ljudskoga odnosa prema prihvaćanju svakoga kao dara
Gospodinova (usp. Opr 14), od družine do slobodnog i oslobađajućega prijateljstva. U tom
smislu poslušnost će biti bratska poslušnost,
plod zajedničkoga traženja volje Očeve; život
bez ičega vlastitoga očitovat će se u solidarnosti
i u uzajamnom dijeljenju materijalnih i duhovnih dobara; i čistoća će biti ljubav bez sebičnog
interesa, besplatna prema drugima (gratuitas). I
to ne otkidajući ništa od poslušnosti ministrima,
od života bez ičega vlastitoga što se tiče skromnosti života u upotrebi dobara i od čistoće kao
uzdržljiva života.
Zavjeti življeni u ključu evanđeoske slobode su, dakle, znak svijetu i današnjem društvu.
Budući da društvo svoju sigurnost polaže u dobra, svoj pogled na užitke i svoje ostvarenje u
42
vlastiti porjekt, posvećeni, Manji brat, naprotiv
polaže svoju sigurnost u Gospodina, svoj pogled
na nasljedovanje stopa Isusovih i svoje ostvarenje u evanđeoski projekt i u oblik franjevačkoga
života.
4
Usp. Sv. Augustin, Le Confessioni, Edizioni Paoline, Torino 1981, I,1.
43
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Darujući se potpuno Bogu, potpuno drugima,
proširujući tako šator našega srca (usp. Iz 54,13), započeli smo traženje Boga koje neće nikada
završiti: «Nemirno je srce naše dok se ne smiri
u tebi», kaže sveti Augustin4. To je istinska itinerancija srca, najviši izraz našega siromaštva:
zauvijek biti prosjaci smisla. U tom traženju nalazi se susret i odreknuće (usp. Fil 3,7-9), osobito se nalazi strastvenost i radost; radost koju
nam nitko ne može ugrabiti (usp. Iv 16,22), radost zbog nađenoga blaga koje potpuno opravdava prodaju svega (usp. Mt 13,44-52), koje
opravdava bilo koje odreknuće. Toliko je veliko
i lijepo ono što smo pronašli! Tako je veliko i
lijepo znati da samo mišljeni, stvoreni i ljubljeni
od Boga (usp. Žikič 46) da nikad nećemo prestati
zahvaljivati Ocu milosrđa (usp. 2Kor 1,3) za poziv koji nam je darovan i kojeg «nam je riječju i
primjerom preblaženi naš otac Franjo, pravi njegov (Kristov) ljubitelj i nasljedovatelj, pokazao i
poučio nas» (OprKl 5).
Što nedostaje i što je suvišno u
tvom životu da bi bio evanđeoski značajan?
Ima li tvoj svakidašnji život
uporište na Bitnom?
Govoreći o pozivu, može li se reći
da je tvoj život zarazan?
Kako živiš zavjete?
Koje teškoće susrećeš u življenju zavjeta u
svjetlu gore rečenoga?
44
Strastveni zanos za Krista, strastveni zanos za
čovječanstvo
21.
No, zanos se rađa iz susreta, iz zavođenja koje
neka osoba izazove u nama, iz «ljubavi koja zanosi» (usp. 4PJa 11), iz osvjanja srca: «Zavede
me, Gospodine, i dadoh se zavesti» (Jer 20,7).
Vratimo se na čas na Franjino iskustvo na brdu
La Verni. Misterij stigmata je prije svega misterij
ljubavi: ljubitelj se poistovjećuje s Ljubljenim;
zaljubljenik, Franjo, susreće Ljubljenoga, Krista
siromašnoga i propetoga. Prosjak smisla i punine u pravom smislu riječi, susreće onoga koji
pokazuje smisao i puninu u pravom smislu riječi. Siromašak, otkriva ljubav u Kristu: ti si ljubav, klicat će Franjo (HvBoV 4). Uz to, Franjo
otkriva u Raspetomu preobilje ljubavi koja čini
da on neumorno dovikuje: ljubav nije ljubljena,
ljubav nije ljubljena, jer, kako komentira Nikos
Kazanzakis, Bog je “nikad dosta”.
Sveta Klara naziva Franju, u svojoj Oporuci,
istinskim ljubiteljem Krista (usp. OprKl 5) i
Serfski naučitelj ga naziva prijateljem Kristovim
(LegM 13,3). To je točno Franjo: ljubitelj i, stoga, prijatelj Kristov sve do potpunoga poistovjećivanja s Njim, i do toga da može reći s Pavlom:
«Ja na svom tijelu biljege Isusove nosim» (Gal
6,17); i drugdje: «Ne živim više ja, nego Krist
živi u meni» (Gal 2,20). Ljubitelj stvara prostor
Ljubljenome, sav prostor što ga jedan čovjek
45
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Upravo zanos za Krista i zanos za čovječanstvo čine naš život uistinu značajnim i
takvim da odgovara svojem poslanju da bude
proroštvo. Samo tada će se naš život otvoriti
budućnosti s nadom, jer je u sadašnjosti življen
sa zanosom (usp. NMI 1). Zanos, predraga moja
braćo, je jedna od najrječitijih, najvidljivijih i
najuvjerljivijih znakova koje može pružiti naš
život. On je kao oganj koji širi toplinu: mi ne
možemo dopustiti da se ugasi ili da se smanji
njegov intenzitet. Izgubiti strastveni zanos bilo
bi kao izgubiti duša našega života.
može učiniti u svom srcu ljubljenoj osobi, sve
do identificiranja, preobrazbe i subličavanja s
tom osobom. Nakon iskustva La Verne, srce mu
više ne pripada, jer je ispunjeno Kristom koji
za Franju postaje SVE: «Ti si sve», priznat će
Siromašak (HvBoV 3), Deus meus et omnia. Ne
treba se čuditi ako sveti Bonavnetura, kad govori
o Franjinoj ljubavi, predstavlja je kao strastvenu
ljubav. U našem životu Bog je sve ili nije ništa!
Ne želi dijeliti oltare sa idolima: naš Bog je “ljubomoran” Bog (usp. Hoš 2,4sl).
Kao što sam već imao prilike reći, problem
nije slabost ili brojevi koji se smanjuju, nego
osrednjost. Pravi izazov se sastoji u tome da se
postane svijesni siromaštva vlastitoga života i da
se probudi želja za životom življenim u punini,
u logici dara, kao alternativa logici učinkovitosti, moći i profita koja se čini prevladavajućom
logikom danas. Stoga, trebali bismo se bojati,
štoviše biti u panici; ne zbog slabosti, nego zbog
osrednjosti.
Predraga moja braćo, najgora stvar koja nam
se može dogoditi je izgubiti zanos za Gospodina,
jer onda nećemo imati zanosa ni za čovječanstvo.
Suprotnost zanosu je apatija, rezignacija, rutina,
usredištiti se na samoga sebe. Ako će se takve
situacije obistiniti, naš bi život izgubio smisao
za nas i za one koji su kraj nas. Postoje, naime,
samo tri izlaza: napustiti Red, provoditi osrednji
život ili se vratiti prvoj ljubavi (usp. Hoš 2,9),
koja stvara novo stanje za nasljedovanje Krista
i koja nadvladava apatiju. Pročišćeno nasljedovanje, možda manje pjesničko, ali realnije i zaisgurno duhovno zrelije.
Napuštanje Reda bi bilo najlakše rješenje, ali
ako je netko bio pozvan slijediti izbližega Isusa
Krista kao Manji brat, napustiti ga bi bio samo
bijeg i izdaja Gospodina. Bilo bi to napuštanje
Gospodina, «izvor žive vode» i poći tražiti cisterne pune pukotina, koje ne drže vodu (usp. Jer
2,13). Osrednjost bi značila izabrati život bez
života, kao Crkva u Laodiceji (usp. Otk 34,1546
16); život bez one boje koja proizlazi iz vlastitog identiteta (usp. PPr 1,1-2); život bez okusa,
to jest bez smisla (usp. Mt 5,13). Za one koji su
pozvani «opsluživati sveto Evanđelje Gospodina
našega Isusa Krista» (PPr 1,1) postoji samo jedan izlaz: prestati klanjati se samomu sebi i ponovno pronaći zanos za prvu ljubav; zanos koji
nas je doveo da napustimo mreže koje su nam
davale sigurnost (usp. Mt 5,20), i pustiti sve da
bismo slijedili Isusa (usp. Lk 5,11).
II - UN DESAFÍO IMPORTANTE
Osjećaš li zanos za svoj poziv?
U kojoj mjeri možeš reći
sa Psalmistom: “Čvrsto je srce
moje”?
Gdje ti je srce tvoje?
Kako hraniš zanos za Gospdoina?
Kako se očituje tvoj zanos za čovječanstvo?
47
III
VAŽAN ZADATAK:
PREGLEDATI I PREISPITATI
NAŠ IDENTITET MANJE
BRAĆE
«Uziđe na goru i pozove k
oje sam htjede.
I dođoše k njemu.
I ustanovi dvanaestoricu da budu s
njime i da ih šalje propovijedati»
(Mk 3,13-14).
49
22.
U ovom razdoblju zime i neplodnosti,
u ovim delikatnim i mučnim vremenima (usp.
VC 13), pred nama je hitan zadatak: pregledati
i preispitati naš identitet Manje braće (usp. PdV,
Mandato 2). Bez novoga pristupa našem identitetu nije moguća vjernost ili, barem, kreativna
vjernost (usp. VC 37).
Polazeći od Drugog vatikanskog sabora, Red
je učinio dugačak put da osvijetli i aktualizira
naš karizmatski identitet. Naše Generalne konstitucije su plod toga napora. U međuvremenu,
posljednji generalni kapituli, jednako kao i učiteljstvo generalnih ministara, pomogli su nam da
produbimo temu identiteta. Ali opažamo da to
nije dostatno. Čas je da prijeđemo od teoretskog
identiteta na egzistencijalni identitet, na jasnoću
o bitnim elementima o kojima se ne može pregovarati, bez kojih se ne može govoriti o franjevačkom životu. Od pravovjerja se treba prijeći
na ispravno djelovanje.
Prije nego se pozabavimo tim elementima o
kojima se ne može pregovarati, htio bih učiniti
neka pojašnjenja s obzirom na identitet. Tko sam
ja? To je temeljno pitanje u životu neke osobe.
Riječ je o otvorenom pitanju i koje bi, stoga, trebalo pratiti cijelu našu egzsitenciju, također ukoliko smo Manja braća. Osim toga, za nas franjevce to pitanje je temeljno i stoga što od odgovora
kojeg dajemo na to pitanje ovisi razjašnjenje našega identiteta kao osoba i Manje braće.
Draga braćo under ten, položili ste svečane
zavjete i, prema tome, učinili ste konačni izbor
oblika života što ga je Svevišnji Franji objavio.
To bi moglo dati misliti da je sve jasno. Ne, konačni izbor ne oslobađa nas od napora da neprestano pregledamo i preispitujemo identiteet
Manje braće. Ne zato da stavljamo u pitanje
nedavno učinjeni izbor, srcem raspaljenim ljubavlju za Isusa i s uvjerenjem da je to vaš život, nego da uvijek zadržite mladim taj izbor i
da izbjegavate rutinu, umor i osrednjost. U tom
50
smislu se može reći da je identitet uvijek otvoren
kao i sama osoba. Obadvoje je dinamična stvarnost.
Ali, što je to identitet? Definirao bih ga kao
trajni osjećaj sebe u vremenu. Drugim riječima,
zadržavajući što sam rekao o potrebi da ustrajno
preispitujemo naš identitet da budemo dinamična stvarnost, identietet je kontinuitet, ustrajnost,
postojanost u oblikovanju nas samih, ali je također poistovjećivanje s unutarnjom temeljnom
strukturom, bez koje nije moguće oblikovati se
trajno.
Drugim riječima, uzimajući sliku iz svijeta
zanosti, možemo reći da je identitet naš DNA,
neka kiselina prisutna u svakoj stanici našega
tijela i koja sadrži genetske informacije nužne
za razvoj i funckoniranje našega organizma. U
našem slučaju, govoriti o identitetu, govoriti o
franjevačkom DNA, znači govoriti o bitnim elementima naše karizme, razlučivati ih u svjetlu
duhovnoga iskustva Franje i njegovih Spisa (usp.
GGKK 1 §§1-2); znači također govoriti o odgovorima koje trebamo davati na znakove vremena
i mjesta (usp. PdV 13.15). Dok svakome od vas
ostavljam drugi vidik, želio bih se zaustaviti na
bitnim elementima naše karizme, grupirajući ih
u tri jezgre: kontemaplativna dimenzija, bratski
život u malenosti i poslanje.
51
III - UNA TAREA URGENTE
Stoga, identitet je ono što ja jesam i ono što
ću biti s vremenom. Kako te dvije stvari mogu
biti zajedno? Treba raditi da bi se ta dva vidika
integrirala. To je posao trajne formacije. Jednim
primjerom, uzetim iz hinduističke književnosti,
možda ću tu bolje objasnit: uzmite kap vode i
bacite je u more. Kap nestaje, ali voda ostaje. U
našem identitetu svakim danom nešto se mijenja, ali postoje temeljni elementi koji treba ostati. To vrijedi i onda kad se govori o pojedincu i o
bratskom životu ili o osjećaju pripadnosti Redu.
Srcem
okrenutim
Gospodinu
23.
Već odavno tvrdimo da je kontemplativna dimenzija prioritet prioritetâ našega života
Manje braće. Ništa nova, jer veoma dobro znamo kako je Franjo stalno pozivao svoju braću da
imadnu srce okrenuto Gospodinu (NPr 22,19) i
opominjao ih je da ništa ne odvraća njihovo srce
od Njega (usp. PbAn; PPr 5,2): «Molim svu braću, kako ministre tako i ostale, da, odstranivši
svaku zapreku i zapostavivši svaku brigu i skrb,
kako god bolje mogu neka se trude da Gospodina
Boga služe, ljube, časte i klanjaju mu se... I uvijek u sebi Njemu izgrađujmo prebivalište i trajno
boravište» (NPr 22,26-27).
Istina je, ipak, da taj prioritet nije uvijek očit
u našemu životu. To sam mogao utvrditi u osobnom dijalogu s mnogom braćom u svojim pohodima različitim jedinicama, jednako kako su to
istaknuli generalni vizitatori prigodom kapitula.
Osim toga, bilo bi dostatno učiniti veoma jednostavnu vježbu da se uvjerimo u ono što govorim:
provjeriti vrijeme posvećeno zajedničkoj molitvi
u dnevnom redu bratstava. U mnogim bratstvima zajednička je molitva svedena na minimum:
slavlje Jutarnje i Večernje, i, s manje učestalosti,
zajednička Euharistija. I što reći o osobnoj molitvi? S tim u svezi još jedna činjenica: u dnevnim redovima bratstava osobna molitva je posve
odsutna.
52
Pred takvom konstatacijom trebamo se ozbiljno pitati o uzrocima koji nas dovode da Boga,
za koga kažemo da smo mu se posve posvetili,
protjeramo na drugo ili treće mjesto. Nije li to
stoga što sve to ovisi o dubokoj krizi vjere?
Založeni u djelima Božjim, riskiramo da zaboravimo Boga. Nitko nije izuzet od te opasnosti,
niti vi, draga mlađa braćo. Koliko će nam vremena
trebati da shvatimo da, samo ako smo prije vidjeli
lice Božje, ako smo ga kontemplirali i ako smo
ga osjetili nazočna u našemu srcu, moći ćemo ga
susresti u svijetu? Kad ćemo shvatiti, kako je govorila Majka Tereza iz Kalkute, da ćemo odgovor
za Kristov «žedan sam» na križu naći samo ako
ga budemo slijedili u Getsemani i ako budemo
pozitivno odgovorili na Isusov poziv «bdijte sa
mnom»? Kad ćemo shvatiti da neko redovničko
zvanje treba molitvu da živi u punini i da ostane,
kao što pluća trebaju zrak da bi disala.
Upravo u govor o ljubavi potpuno ulazi govor o molitvi, kao izraz našega osobnoga i specijanoga odnosa s Isusom (usp. VC 14), istinski
temelj našega života i jedini način da se postigne
autentični kontemplativni život. Ne molitva koju
činimo s urom u ruci. Kontemplativna dimenzija iziskuje vrijeme: potrebno je dati kvalitetu
vremenu posvećenom molitvi. Ona, opet pretpostavlja da se Boga izabire ne kao neku pobožnu
misao na koju se oslanjamo kad je trebamo, jer
nemamo ništa drugo na što se osloniti, nego kao
jedinu potporu, kako bi rekao navedeni kardinal
Neguyén Van Thuan iz svoga dugokg iskustva
traženja i potpune samoće.
53
III - UNA TAREA URGENTE
«Prvo Bog i onda će slijediti djela», govorio
je kardinal Neguyén Van Thuan. Za zavjete trebamo biti stručnjaci u traženju i u spoznaji Boga,
smatrajući sve ostalo «gubitkom» i «otpadom»,
«zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa»
(Fil 3,7-9). Kristova ljubav bi trebala određivati
sve naše aktivnosti, dajući im dublji smisao. Tu
znači da svaka druga ljubav treba biti integrirana
u tu jedinstvenu ljubav.
Tko je imao milost osjetiti nazočnost
Gospodinovu u svom životu neće se zadovoljiti
da proširi svoje poznavanje Njega, nego će žarko
čeznuti da zadrži odnos ljubavi s Njim, sve dotle
da bude središte oko kojega se kreću sve energije. To je istinska molitva, evo vrata autentične
kontemplativne dimenzije: usmjeriti srdište našega života, onoga koji je u nama, prema Bogu;
zamijeniti našu aktivnost s pasivnom otvorenošću: šutnja, slušanje i prihvaćanje. Samo tada
odgovorit ćemo na Franjin zahtjev da imadnemo
srce okrenuto Gospodinu ili onaj Klarin, što ga
traži od svojih sestara, da imadnu srce, dušu i um
okrenute Gospodinu (usp. 3PJa 12-13).
Kako koračati prema tom cilju? Među posredovanjima koja su nam na dohvat da promičemo
kontemplativnu dimenziju, podsjećam na neka,
draga braćo, koja bez sumnje poznajete.
Živjeti zdravu duhovnost
24.
Jedan od najvažnijih i najraširenijih fenomena našega vremena je žeđ za Bogom. Bilo
bi mnogo toga za reći o toj žeđi, ipak to je fenomen koji bi nas trebao pokrenuti da razmišljamo.
Ako na tu žeđ hoćemo odgovoriti trebamo se
otvoriti jednom novom poimanju redovničkoga i
franjevačkoga života: koji bi bio više duhovan i,
prema tome, koji bi bio svjedočenje transendencije. Osim toga, sve smo više uvjereni da istinska
obnova redovničkoga života prolazi kroz zdrav
duhovni život. Već se je saborskim ocima, za
vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora, duhovni
život pokazao kao učiteljski put obnove redovničkoga života (usp. PC 2).
Današnji svijet žeđa za duhovnošću, ali za
istinskom duhovnošću koja nas vodi trajnom
stvaranju i ponovnom stvaranju, kako daje naslutiti lijepa Jeremijina metafora o razbijenoj i
ponovno napravljenoj posudi (usp. Jer 18,1-6);
54
duhovnost utemeljena na Božjoj riječi koja je u
temelju «svake istinske kršćanske duhovnosti»
(VD 86), i na liturgiji. Dopustimo da nas Božja
riječ i liturgija oblikuju. Samo tako ćemo živjeti
duhovnost koja nas, bez upadanja u izvan-povijesni esencijalizam, neće udaljavati od egzistencijalizma bez korijena.
U tom kontekstu, draga braćo, pozivam vas
da radite za objedinjenu duhovnost, u dinamičnoj napetosti i nazočnosti. Objedinjena duhovnost, koja nas čini sinovima neba i sinovima zemlje, u dubokom zajedništvu s Bogom i ozbiljno založene s današnjim mušakrcima i ženama.
Duhovnost u dinamičnoj napetosti, koja nas u
isto vrijeme čini misticima i prorocima, omogućuje nam da osjetimo upad Božji u dubinu nas
samih i povijesti, i koja nas dovodi do toga da
ostvarimo preobrazbenu akciju povijesti sukladno Božjem projektu. Duhovnost nazočnosti: učenici i svjedoci, sljedbenici Krista i njegove ikone
u svijetu koji je htio prognati Boga.
Rečeno, ipak, pretpostavlja duhovnost zajedništva. Današnji svijet i sama Crkva (usp. VC
46) upravo to očekuju od nas: da učinimo konkretnim zajedništvo, kroz razumljivu duhovnost
i vidljivu praksu života. Takva duhovnost se rađa
iz svijesti osobe da radikalno pripada Kristu,
svijesti povijesno prevedene u jasan osjećaj
55
III - UNA TAREA URGENTE
Time od vas tražim, draga braćo under ten,
da živite apostolsku duhovnost (usp. VC 74).
Ključni element te duhovnosti je osobito sprezanje (dekliniranje) agape /bratske gozbe) prevedene u besplatnu ljubav (apostolat), koja se
rađa iz uzajamne ljubavi (bratstvo). Apostolska
duhovnost ili «duhovnost djelovanja», ima se u
mjeri u kojoj postoji trajni dijalog između kontemplacije i akcije. Nije riječ, stoga, o tome da se
živi apostolat kao rasipanje duhovnih energija i
molitve kao nužnog momenta da se napune baterije. Riječ je, naprotiv, o tome da se živi kružni
oblik apostolata i molitve kao dvaju momenata
istog procesa duhovnog rasta i posvećivanja.
pripadnosti Crkvi, kroz konkretno redovničko i
crkveno bratstvo/zajednicu, u kojemu je svatko
pozvan da živi vlastito posvećenje Gospodinu.
Duhovnost zajedništva stavlja na kušnju
kako se u našim kućama živi život u Duhu i naš
osjećaj pripadnosti drugima koji će, ako je spomenuta duhovnost zrela, dovesti pojedinca da
se osjeti “zajedno” s drugima. To iziskuje unutarnju slobodu, na način da se netko prepoznaje bitnim drugome i obrnuto. Stavlja na kušnju
odnos s Crkvom. Duhovnost zajedništva dovodi
osobu do toga da se razumije samo u Crkvi, ne
u nekom općenitom smislu, nego konkretnom i
svakodnevnom. Mi smo Crkva u Crkvi i, prema
tome, smo Crkva u svijetu i za svijet.
Ova načela, koja su temeljna i valjana za sve
redovnike, treba dopuniti u našem slučaju s nečim što mi se čini osobito specifičnim za franjevačku duhovnost. Ako se naš poziv oblikuje kao
trinitarni hod, kako je opisan u Pismu cijelome
Redu, i kao nasljedovanje evanđeoskoga života
kako ga je nasljedovao Franjo, to jest koračati na putu trinitarnoga zajedništva koje se rađa
izlijevanjem Duha, raste u nasljedovanju stopa
Gospodina Isusa i dostiže savršenstvo u susretu
s Ocem, onda je naša duhovnost eminentno trinitarna (us. PcRe 50-52). U toj molitvi se, osim
toga, pojavljuje ono što je klasično nazvano duhovnošću triju puteva, i koja, posadašnjena s nekim doprinosima humanističkih znanosti i osobnog procesa vjere, može ipak biti smjerodavna
također za vas, draga braćo under ten. Tri puta te
duhovnosti su: čišćenje, rasvjetljenje i sjedinjenje (usp. NPr 23,8). Ovaj posljednji ima za cilj
ljubav bez pridržaja (usp. PcRe 28-29: «I ljubimo svi iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma
i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim
silama, svim naporom, svim osjećajima...» (NPr
23,8). Sve smo primili i sve treba biti uzvraćeno;
hram smo Trojstva i sve treba biti rasvijetljeno
od Boga koji u nama prebiva. Tako duhovnost
dovodi u radikalno nasljedovanje Krista i odgovara na svoj konačni cilj: susret s Ocem (usp.
56
NPr 22,55). Iz toga susreta, opet, rađa se duboki
osjećaj sveopćega bratstva (usp. PjbSu).
Draga braćo under ten: sjetite se da je duhovnost kakvu treba današnji čovjek ona koja pruža
i svjedoči svijetu razloge nade; duhovnost vidljiva zahvaljujući svetosti koja interpelira postmodernog čovjeka; duhovnost ne toliko individualna, nego zajedničarska, življena ne samo
kao individualna askeza, nego kao zajedničko
zalaganje u ostvarivanju povijesti spasenja.
Budite, draga braćo, raspoloživa glina u lončarevim rukama. Uniđite, uz pomoć Franje i
Klare, u trojstveno srce Boga. Posvijestite si da
Bog prožima cijeli vaš život. Budit svijesni da
vas on stvara, podržava i interpelira.
Živjeti život u ritmu Božje riječi
Predraga braćo, da bi Riječ mogla odgovoriti na taj izričaj, smatram nužnim organizirati
vlastiti dan tako da ona u njemu uvijek imadne
važan prostor: doista, ona je bitna je i središnja
u životu. Prostor za Riječ je tako važan da ne
smije proći dan a da ne bi bio osiguran, toliko
je bitan i središnji da se sve okreće oko njega. U
životu Manjega brata, u vašem životu, ne može
proći dan a da ne čitate, slušate i prihvaćate
Riječ. Ovim tražim od vas da pružite puno pozornosti i da budete veoma zahtjevni sa samima
sobom. Ne smije proći nijedan dan bez čitanja
Riječi, bez omogućavanja Riječi da gori u našem
srcu, da nas interpelira, prosuđuje i pomiruje sa
sobom.
57
III - UNA TAREA URGENTE
25.
Bog nam svaki dan daje svoju Riječ,
kao svakidašnji kruh i novu manu. Ona osigurava redovitu hranu svakom vjerniku i skandira njegov hod rasta u vjeri, kako potkrepljuje
Benedikt XVI., «riječ Božja je u temelju svake
istinske kršćanske duhovnosti» (VD 86).
Tome smjera Molitveno čitanje Riječi, izvanredno posredovanje, utvrđeno iskustvom tolikih
stoljeća, da Riječ se čita, kontemplira i suočava sa našim životom, i čiji su plodovi baš plodovi Duha: «ljubav, radost, mir, velikodušnost,
dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost, vladanje sobom» (Gal 5,22). Neka među vama ne
nedostaje solidna formacija u molitvenom čitanju Biblije. Prakticirajte ga ustrajno. Ustrajnost
u molitvenom čitanju Riječi promijenit će vaš
život i bit ćete djelatnici zajedništva i bratstva
(usp. VD 86).
Na to smjera i Liturgija časova, kucajuće srce
dana svakog posvećenog, koji od svoga vremena
čini «nastanjeno iskustvo» (A. Cencini), koje od
našega vremena, razlomljenog i napornog, čini
vrijeme Božje. Liturgija časova je «povlašteni
oblik slušanja Riječi Božje zato što povezuje
vjernike sa Svetim pismom i s živom predajom Crkve» (VD 62). Dopušta nam da dan živimo u ritmu Riječi. Ne napuštajte, draga braćo,
Liturgiju časova. Bilo bi to kao rasipati hranu
koju nam Crkva, zajedno s Euharistijom, pruža
za prikladnu prehranu za cijeli dan.
Tome teže mjesečna duovna obnova i godišnje duhovne vježbe, vrijeme posvećeno vježbanju sabranosti (R. Guardini), sabiranju života
oko onoga što je bitno i središnje; vrijeme koje
nam daje kušati riječ Božju i staviti red u naše
postojanje, udaljavajući ga od površnosti; vrijeme koje hrani pravi zanos, ukorijenjen u Isusu,
i postaje zaljubljenost u Riječ koja je Krist. Svi
trebamo te predahe na putu da bismo znali gdje
smo, kamo idemo i gdje nas Duh vodi, dajući se
rasvijetljivati i voditi od Riječi.
A sada slavlje Euharistije. Euharistija i
Riječ idu zajedno, kako to daje razumjeti samo
Evanđelje (usp. Iv 6; Lk 24) i ponovno potvrđuje Drugi vatkanski sbor (usp. SC 48.51.56; DV
21.26). Riječ i Euharistija si tako neraskidivo
pripadaju da se ne mogu razumjeti jedna bez
druge; «Riječ Božja postaje sakramentalno ti58
jelo u euharistijskom činu» (VD 55). Dan bez
Euharistije, ako smo je mogli slaviti, je kao dan
u pustinji bez mane.
Potrebno je, draga braćo, da se život živi u
ritmu ovih sastanaka s Riječju. Samo tako ćemo
moći prelaziti iz čitanja u kušanje Riječi, iz lectio u dilectatio (uživanje), iz interesa i jednostavne spoznaje Pisma u zanos i u intenzivnu i
životom titrajuću ljubav prema Riječi (usp. Ps
103.105.119; Opm 7).
Duh svete molitve
26.
Imati duh svete molitve i pobožnosti
za Franju je, kako se sjećate, apsolutni prioritet.
Zapazio sam da imamo teškoću održati taj duh,
možda zato jer nismo bili formirani za duh svete molitve, nego radije da recitiramo formule,
s manjom ili većom pozornošću, da recitiramo
naše molitve.
U svojim susretima više puta ste me pitali:
što znači moliti? Netko me je također pitao kako
molim. Odgovaram na ta pitanja polazeći od
5
SVETI GRGUR VELIKI, Lettere, IV-VII.
59
III - UNA TAREA URGENTE
Pohađajte ustrajno, draga braćo, Riječ, naučite prihvaćati Onoga koji ne prestaje izgovarati
je, onoga koji se u njoj otkriva. «Naučite spoznati srce Božje u riječima Božjim»5. Otkrivajte
u njoj Boga ljubitelja, da dopustite da vas on
ljubi. I kad čitate, uvijek se sjećajte: «Meni govori, o meni govori» (S. Kierkegaard). Dajte da
vas obavije ta struja ljubavi koja je Riječ i naučit
ćete govoriti. Neka Riječ za vas bude dvosjekli
mač (cf. Eb 4,12); dopustite da vam probode srce
(usp. Dj 2,37), prihvatite je u svoje pameti, začnite je u svojim srcima i rodite je vašim djelima
i bit ćete majke i braća Isusova (usp. Lk 8,1921).
svoga oskudnog iskustva i iz dana u dan obnavljanog zalaganja da naučim moliti.
Iz tih pretpostavki htio bih s vama podijeliti,
dragi prijatelji i braćo, ne bez rumeni stida, nešto
od onoga što za mene znači moliti. Smatram da
molitva znači dopustiti da sav naš život prožme
neko prijateljstvo koje rasvjetljuje. Da, jer molitva, po mom uvjerenju, nije drugo doli prijateljevanje s Prijateljem: ustrajno življeno, održavano
i njegovano u časovima, u danima i u godinama.
Moliti znači pustiti da se zasadimo u plodno tlo
ljubavi Boga da bismo dali plodove koje on hoće.
Moliti je rječitost vjere, izraz osobnoga prijanjanja uz Gospodina (usp. Jk 5,15). Moliti je odgovor i traženje. Odgovor Bogu koji govori – naš
Bog je Bog koji govori i koji se je u Sinu učinio Riječju -, i neprestano traženje lica Božjega
(usp. Ps 26.63; Pjt 3,3). Moliti znači održati ljubavni dijalog, kao u Pjesmi nad pjesmama, između zaručnice i zaručnika. Moliti je dinamika
pasivnosti: otvoriti same sebe da nas Drugi uzme
u posjed, učiniti to da Drugi djeluje u nama, prepustiti se da nas Drugi vodi. Smatram, stoga, da
nije moguće moliti bez življenja u odnosu saveza između Boga i nas.
Osim toga, upravo zbog onoga što je rečeno,
naučiti moliti je proces dug kao život, jer nam
je potreban cijeli život da prijeđemo od ja na
Božji Ti. S tim u svezi, ispripovijedit ću vam
jednu priču koja mi se veoma dopala. Riječ je
o razgovoru između dva monaha, jednog mlađeg i drugog starijeg. Pripovijeda mlađi: jednog
dana sam sjedio u udivljenju punom poštovanja
dok je stariji monah odgovarao na naša pitanja.
Podižući ruku, upitao sam ga: Oče, govori nam
malo o samom sebi. Odgovori, o sebi samome?
Stari monah, nakon dugog predaha razmišljanja,
reče sričući: moje ime bijaše... “ja”. Ali sad se
je promijenilo... u Ti.6 To je postupak koga slijede veliki kontemplativci, kao Franjo Asiški, koji
6
Teofane il Monaco, Fiabe dal Monastero Magico, Torino 1988.
60
od “ja” s kojim je započeo njegov hod pred slikom Krista u Sv. Damjanu (usp. MRa) prelazi na
“Ti” Gospodina Boga jedinoga, kako dokazuju
Pohvale Bogu svevišnjemu (usp. HvBoV). U tom
smislu molitva je veliko otajstvo siromaštva,
ukoliko molitva završava tim, malo po malo, da
ugasi iluzije autonomije i ustoličenja vlastitoga
“ja”.
Molitelj, istinski molitelj, nadilazi vlastito
“ja” sve dok ne učini da njegovo srce kuca jednoglasno sa srcem Božjim. Istinski molitelj je
onaj koji je u stanju sići u dubine vlastitoga ja
i ne nalazeći drugo osim Boga, čini skok u vjeri
i naziva ga SVE. To je veliko mistično iskustvo
Franje na brdu La Verni.
Ponekad sam čuo ovaj prigovor: ako je sve
molitva, zašto se povlačiti da bismo molili. Ima
mnogo razloga koji bi se mogli navesti da se
opravda potreba molitve. Sad vam kazujem samo
jedan. Rečeno je da je molitva dijalog: dijalog
prijatelja s prijateljem, dijalog zaručnika sa zručnicom, dijalog među zaljubljenima. Trebamo se
povlačiti da molimo jer on je Prijatelj, jer želimo
biti sami s osobom koju ljubimo, ili, još bolje, jer
je želimo ljubiti.
Ali u temelju svega toga govora postoji i drugo što ne možemo uzeti kao nešto po sebi predviđeno: vjera. Bez vjere ono što smo rekli zvuči
61
III - UNA TAREA URGENTE
Molitva je dijalog, ali začudo taj dijalog ne
može postojati bez šutnje. Šutnja, to umijeće se
izgubilo u našem bučnom gradu, u našem srcu
punom glasova. Evo još jedne velike teškoće
koju susrećemo u molitvi. Košta nas šutjeti unutra i izvan nas. Košta nas unići u njegovou šutnju,
u štunju Boga, pustiti da nas on obrađuje i jednostavno šaputati: «želim te», «oprosti», «hvala».
To je molitvena šutnja koja nas oblikuje. Zatim,
ti i ja, kao stari monah iz bajke, moći ćemo reći:
moje ime je Ti. I ovo Ti, kao i za Franju, i za nas
će biti SVE. Sa Koncilom ti govorim: «Vrati se u
svoje srce, gdje te čeka Bog» (usp. GS 14).
kao “rajska glazba”! Molitva je teologalna aktivnost prije nego psihološka, ona pretpostavlja
vjeru i, u isto vrijeme, je jača. Ali što je vjera?
Vjera znači vjerovati, poslušati Boga radije
nego ljude (usp. Dj 4,19), znači slušati i staviti u praksu što se je čulo, kako je učinio Franjo
nakon što je poslušao Evanđelje u Porcijunkuli
(usp. 1Čel 22); vjera znači imati sigurnost da
je Tama već Svjetlost, i, kao Marija, reći: «Evo
me» (usp. Lk 1,38), također ako nas Božje otajstvo nadilazi; znači imati pouzdanje u Onoga kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37); znači
ići iznad konfesionalne ortodoksije, koja se ipak
pretpostavlja, da se prepustimo rukama Boga, da
danas imamo pouzdanje u Njega i da prihvatimo
svoje sutra jer, što god bilo, Bog će u tome biti.
Vjera daje sigurnost protiv neizvjestnosti,
ohrabruje pred strahom, ona je svjetlo u tami.
Vjera svoje korijene ima u otajstvu Boga i ona
cvjeta u životu, jer kako kaže Apostol: «Ako vjera nema djela, mrtva je u sebi» (Jak 2,17). Ako je
istina da je u korijenu latinskoga “credere” “cor
dare” – vjerovati – dati srce, onda vjera znači
dati srce, staviti ga bezuvjetno u ruke Drugoga.
Vjerovati doista znači živjeti bez vlasništva, staviti svoju egzistenciju u Njega tako da On bude
jedini Gospodin.
U toj perspektivi nužno je pitati se kako je
s našom vjerom. Ne može se uzeti kao sigurno da smo istinski vjernici. Na to nas podsjeća
Benedikt XVI. u “Motu proprio” Porta fidei,
kojim proglašava godinu vjere koja ide od 11.
listopada 2012. do 24. studenoga 2013. godine.
Pozvani da prođemo kroz vrata vjere (usp. Heb
14,27), trebamo imati odvažnosti da ponovno
započnemo hod koji traje cijeli život, od krštenja do pohoda sestrice tjelesne smrti. Pozvani da
slijedimo Krista, «ponovno otkriti put vjere da
istaknemo, sa uvijek većom jasnoćom, radost i
obnovljeni zanos susreta s Kristom»; sjetiti se da
«samo vjerujući vjera raste i jača; nema druge
mogućnosti da posjedujemo sigurnost o vlasti62
tom životu osim prepuštajući se, u stalnom crescendu, u ruke ljubavi koju iskusujemo većom jer
svoj izvor ima u Bogu (Pf 1.2.7).
Draga braćo, molim vas, ljubeći vam noge
iz ljubavi koja je Bog, da ne zapustite molitvu,
kako osobnu tako i zajedničku. Kao franjevci i
redovnici trebamo se ponovno probuditi [ogledati] u Božjem licu. Ne moliti može biti gotovo neopažena tragedija. Sjećate li se monologa
svećenika alkoholičara, o kojemu pripovijeda G.
Bernanos u Dnevniku jednog seoskoga župnika?
«Malo po malo – kaže svećenik – postao sam
svjestan da sam zapustio molitvu». Nije li to drama tolikih napuštanja Reda? Priznajem da mi je
više nego jedan isto ispovijedio što i Bernanosov
svećenik alkoholičar.
63
III - UNA TAREA URGENTE
Franjevački život se treba obnavljati ili, ako
više volite, nanovo oživljavati. Prava obnova i
oživljavanje, pak, doći će samo od Njega. U našem post-modernom razdoblju, razdoblju ulomka, upotrijebi i baci, krhke misli, gledanja bez da
se vidi, pripada hrabrima da tvrde: «...bez duha
svete molitve neće se imati obnove niti promjene
osobe, još manje jedinica». Još uvijek je valjano, veoma valjano, ono što je napisao Pavao VI:
«vjernost molitvi ili njezino napuštanje su paradigma životnosti ili dekadencije redovničkoga
života» (ET 42). Vjerovati to, značilo bi toliko
toga uštedjeti: toliko papira, tolike govore, tolike
krize, tolika napuštanja. Sam Isus nam to govori:
«Molite, da na upadnete u napast» (Lk 22,46).
Imamo potrebu vacare Deo, dati Bogu vremena u našem životu. Samo tako ćemo biti ono što
jesmo.
Može li se tvoja duhovnost
nazvati apostolskom, objedinjenom, u dinamičnoj napetosti i nazočnosti ili je radije
bijeg?
Koje mjesto zauzima Božja riječ
u tvome životu? Koliko vremena
posvećuješ svaki dan čitanju ili
meditaciji?
Kako živiš sakidašnju Euharistiju? Kako
slaviš Liturgiju časova, mjesečnu duhovnu obnovu i godišnje duhovne vježbe?
Koliko vremena svaki dan posvećuješ
osobnoj molitvi?
64
Bratski život u
malenosti
27. Bratstvo je jedna od karakteritičnih i
temeljnih oznaka našega oblika života, bilo da
gledamo na karizmu bilo da imamo na umu ideju koju ljudi o nama imaju, od najjednostavnijeg
do najučenijeg. Biti Manji brat znači osjećati se
bratom i očitovati se kao takav. Stoga, ne možemo govoriti o našem identitetu bez govora o
bratstvu.
Osim toga, govoriti o bratstvu znači unići
u univerzalnu viziju Božjega srca, kako s pravom kaže M. Hubaut. Franjo se ne zadovoljava
da živi bratstvo ad intra. Vjera u očinstvo Božje
ga dovodi da nadvlada moguće društvene ili religiozne zapreke. Za njega su svi braća/sestre,
65
III - UNA TAREA URGENTE
Premda se je Franjo na početku htio obratiti samo Evanđelju, ipak, u mjeri u kojoj mu je
Gospodin davao braću (usp. Opr 14), otkrio
je da sam ne bi mogao živjeti niti naviještati
Evanđelje. Gospodin mu je dao braću da u bratstvu i kao bratstvo živi i naviješta Evanđelje
koje mu je Gospodin objavio kao oblik života.
Za Siromaška bratstvo je mnogo više nego neki
psiho-sociološki fenomen. Za univerzalnog brata bratstvo, provrelo iz Duha Kristova, je dar
Gospodinov. Franjo nas je htio braćom, braćom
ujedinjenom u Kristu, sinovima istoga Oca (usp.
LM 8,6). Otada je bratstvo povlašteno mjesto našega obraćenja i našega susreta s Bogom.
također i same stvorene stvari (usp. PjbSu). Iz
hortus conclusus (zatvorenog vrta) se prelazi u
samostan svijeta.
Bratstvo za Franju znači brinuti se za sve
muškarce i žene (usp 1PVj 1-3); toplo i jednostavno prihvaćanje svih (usp. NPr 7,14-15); mjesto u kojemu se iskusuje praštanje (usp. PMin
5-10), živi se besplatnost (gratuitas) (usp. Opm
24), otvara se različitosti (usp. PočR 85), u konkretne geste se prevodi nježnost Božja (usp. NPr
11,5-6). Bratstvo je prvi oblik evangelizacije
(usp. Iv 13,35): ono je “čudo” koje svijet danas
od nas traži, nada se vidjeti ga i zamjećuje potrebu da ga u nama konstatira. Biti braća, napokon,
znači biti strastveni za mir i pomirenje (usp. Opr
23; 1Čel 29; PočRr 38; Azb 84).
Izgrađivati bratski život
28.
Iz važnosti koju Franjo daje bratskom
životu izvodi se važnost koju svaki Manji brat
treba davati bratskom životu u zajednici. Iz toga
izbora koji označava Franjin život i život njegove braće, nije pretjerano reći da bismo svi mi
trebali imati takvu strastvenost: stvarati bratska
mjesta, izgrađivati bratstvo. Niti mi se čini pretjeranim tvrditi da je naše prvo obraćenje ono da
budemo svaki dan više brat svih.
Kako je sve to moguće? Bratski život u zajednici sačinjava, na prvome mjestu, viziju vjere
ili, što je isto, prihvatiti «drugoga» kao dar ili
poklon Gospodnov, nadvladavajući zakon ljudskog društva i njegovih strogo elektivno-selektivnih kriterija. Samo taj čin vjere može učiniti
da živimo s onim koga nismo izabrali niti je on
nas izabrao. Samo sigurnost da nas je Gospodin
sabrao može nas voditi da živimo u bratstvu koje
je sposobno nadilaziti bilo kakvu razliku karaktera, rase, narodnosti ili kulture.
66
Bratski život u zajednici uključuje također
nadvladavanje svakoga egocentrizma. Ako je čovjek po naravi odnos, najjača napast je, upravo,
ona da se niječe spomenuti odnos, da se zatvori
u vlastito ja, da se u drugome gleda neprijatelja.
U tom smislu bratski život u zajednici je istinski
oblik izvlaštenja, života bez vlasništva.
Za nas je bratski život neodjeljiv od malenosti i, stoga, od odlučne volje da ne želimo vladati nego služiti. Služenje je ključ da se shvati
Franjina duhovnost i da se otvori bratstvu kako
ga je on živio i kakvo ga predlaže (usp. NPr 6,3).
Franjo je služenje jednih drugima, življeno u
jednostavnosti i poniznosti, učinio jednim od temelja bratstva; od služenja pranja nogu učinio je
služenje koje sve čini jednakima (usp. Opm 4).
U služenju Franjo otkriva limfu koja hrani bratske odnose sukladno Evanđelju. Za Siromaška,
služenje je franjevački način vršenja vlasti (usp.
PPr 10,5-6). U tom kontekstu, obratiti se bratstvu znači postupno prestajati biti vladar da se
stavi u službu braće.
Bratski život s tim karakteristikama je uistinu
proročki element. Proročki, prije svega, po samom sebi, jer mi bratski odnosi objavljuju tko
sam i stavljaju preda me moju istinu. Bratstvo mi
pomaže otkriti moj grijeh: moje ljubomore, moja
siromaštva, moje strahove da ljubim bez usredotočenja na sebe samoga. Proročki, također, u našem razlomljenom i razdijeljenom svijetu, kojim
vlada borba za vlast.
67
III - UNA TAREA URGENTE
Služenje o kojemu govorimo uključuje poznavanje njegovih zahtjeva. Bratski život u malenosti i zajednici je mjesto gdje netko može
davati, primati i tražiti s potpunim povjerenjem
(usp. NPr 6,7-9). Tako, bratstvo treba braću koja
umiju davati i primati u isto vrijeme. Za Franju
su ljudski odnosi kreativni samo ako se temelje
na uzajamnosti i na povjerenju.
Neka posredovanja za izgradnju bratstva
29.
Prvo posredovanje koje vidim u izgrađivanju bratstva je trajna formacija. U tom smislu smo pozvani uzeti redoviti život kao školu
trajne formacije. Svakidašnjost, život svakodnevnih radnih dana i redovitost je istinski subjekt formacije i ono što čini da ona postane trajna. Pobjeći iz toga bilo bi djetinjasto i pribavilo
bi nam samo trajnu frustraciju.
Drugo važno posredovanje, premda može
izgledati neprikladno, su konflikti. Konflikt,
suočen sa zrelim stavom, može biti veoma konstruktivan element bratstva. Takav zreli stav
pred konfliktima prolazi kroz dijalog. I da bi to
bilo moguće traži se unutarnje razumijevanje
(pamet), da si posvijestimo da je svaki odnos
kušnja kako moje zrelosti tako i moje nezrelosti;
sposobnost odnosa, raspoloživost da slušamo u
stavu poniznosti, da bismo postigli da se uskladimo s onim što živi drugi.
Za izgradnju bratstva veoma je važna međusobna komunikacija. Ona se treba događati na tri
razine: ono što se čini, ono što se misli i ono što
se osjeća. Kouminikacija, o kojoj govorimo, je
puno više od jednostavne izmjene ideja ili vijesti. Komunicirati znači unići u izravan odnos s
«drugim», koga mogu zvati «ti». Komunicirati
znači susresti se s nekim «ti» koje me čini da budem više «ja»7. Duboka komunikcija uspostavlja moment susreta među osobama. Pozor: nije
apsolutno zajamčeno da je komunikacija lakša u
homogenim bratstvima. To bi mogla biti zamka
da se bratstva formiraju od slične braće ili članova koji se sami izabiru, da žive «bratstvo na
papiru». Za franjevačko bratstvo je nužno znati
rasti s «drugim», s «različitim». Prisjetimo se da
«samo sveukupnost darova čini bogoobjaviteljskim tijelo Gospodinovo»8.
7
8
Usp. M. BUBER, Yo y Tú, Buenos Aires, 1974.
PONTIFICIA OPERA PER LE VOCAZIONI
ECCLESIASTICHE, Nova zvanja za novu Europu,
Rim, 1997, 19.
68
Drugo važno posredovanje je stvarati međuovisnosti: sposobnost surađivanja na nekom zajedničkom projektu, kako bi se zajedno koračalo
prema nekom jedinstvenom cilju. Samo tako nestaju grupe, dajući prostora iskustvu obitelji.
Posljednje posredovanje koje hoću naznačiti
je projekt života i poslanja. To nije usmjereno
na operativnu učinkovitost, nego da odgovori
na potrebu da na skladan način integrira sveukupnost našega života i da utvrdi hijerarhiju
vrijednosti koje nas vode u svakidašnjem životu
i u poslanju. Da bi projekt bio posredovanje u
izgrađivanju bratstva, treba jamčiti cirkularnu
dinamiku baze u koju se upisuju osobni i zajednički projekti.
Bratski život je blago u glinenim posudama (usp. 2Kor 4,7). Trebamo ga, stoga, pratiti s
nježnom pažnjom, s uistinu majčinskom brigom
(usp. Spc 3.32). Bratstvo nije samo dar koga prihvatiti, nego također program i zadatak. Uistinu,
evanđeosko bratstvo još ne postoji. To je nešto
što trajno treba ostvarivati, to je povijest, krea69
III - UNA TAREA URGENTE
Draga braćo under ten, radite neumorno u izgrađivanju bratstva. Ne budite jednostavni potrošači bratstva. Zavjetovanjem ste se cijelim srcem
predali bratstvu. Ono se mora veoma poboljšati
među nama, stoga vas trebamo. Trebamo vas da
izgrađujemo bratstava koja bi bila oaze i nositelji ljudskosti; bratstva sačinjena od osoba vjere,
koje s radošću prihvaćaju dar braće u njihovoj
stvarnosti; bratstva gdje se slavi i očituje radost
što se je gratis zajedno; bratstva sačinjenog od
osoba raspoloženih da žive sukladno logici dara;
bratstva s takvom razinom komunikacije koja
svakomu omogućava da s povjerenjem očituje
drugome svoje vlatite potrebe; bratstva u kojemu
su međusobni odnosi topli i istiniti, izgrađeni na
praštanju i milosrđu; bratstva u stalnom razlučivanju; bratstva u kojem se uzajamno dijeli vjera
i povijest zvanja; bratstva u kojem se poslanje
izvršava na temelju projekta života i poslanja što
su ih braća izradila...
tivna utopija, plodna napetost. U tom zadatku,
lijepom i ujedno teškom, Red, dragi mladi, treba
graditeljâ takvih bratstava. Hoćete li se predbilježiti? Red računa s vama. Budite, draga braćo,
proroci zajedništva i vaša će bratstva biti proroštva zajedništva. To je svjedočanstvo kojega svijet treba, to je ono što smo mi franjevci pozvani
ponuditi muškarcima i ženama našega vremena.
U smislu pripadnosti, koju bi
ocjenu dao svom bratstvu,
Provinciji/Kustodiji i Redu?
U kojim konkretnim aspektima
bi se mogao smatrati graditeljem
bratstva i u kojima bi se mogao
priznati samo kao njegov potrošač?
Kakvim te smatraju braća tvoga
bratstva?
Kako prihvaćaš konflikte?
Što činiš da poboljšaš komunikaciju u
svome bratstvu?
70
Nositelji dara
Evanđelja
30. Pozvani da budemo s Isusom, jednako
Poslanje je u samom srcu redovničkoga života. To nas je podsjetio Papa na audijenciji
generalnim poglavarima. Govorio je Benedikt
XVI.: «Poslanje je način postojanja Crkve i, u
njoj, posvećenoga života; to sačinjava dio vašega identiteta»9. Nema poziva bez poslanja. I sav
posvećeni život sudjeluje u poslanju koje je Isus
povjerio svojoj Crkvi (usp. Mt 28, 18; Mk 16,13).
31. Što se tiče evangelizacije i poslanja oni
su naš razlog postojanja. Na to nas je podsjetio
9
BENEDETTO XVI, Discorso all’Udienza ai Superiori Generali, 26 novembre 2010.
71
III - UNA TAREA URGENTE
smo pozvani da pođemo propovijedati (cf. Mc
3,14-15). Franjo i njegovi prvi drugovi, tvrdi
Jakov iz Vitrya, «danom ulaze u gradove i sela,
dajući se djelu da druge zadobiju za Gospodina;
noću se, zatim, vraćaju u samotište ili na samotna mjesta da se posvete kontemplaciji» (1Vitr 9;
usp. PočR 19-20). Tako se bratstvo «sve od prvih
dana otkriva pozvanim da naviješta ono što živi»
(PdV 7), i očituje u životu ono što je sv. Ivan napisao s obzirom na navještaj Evanđelja: ono što
smo vidjeli, čuli, doticali, to vama naviještamo
(usp. 1Iv 1,1-3).
Ivan Pavao II. u prigodi Generalnoga kapitula
1991. godine. Spominjući se prvog slanja Franje
i njegovih prvih drugova sa strane Inocenta III.
(usp. 1Čel 33), rekao nam je: «Danas usvajam
onaj poziv na poslanje i upućujem ga vama»10.
Na to nas je na različite načine podsjetio Red u
ovim posljednjim godinama: mi smo evangelizatorsko bratstvo poslano u cijeli svijet, ustvrdio je
Generalni kapitul 1991. godine (OEo 2); mi smo
kontemplativno bratstvo u poslanju, ponovno je
potvrdilo Plenarno vijeće Reda u Guadalajari
(CPO/01); mi smo bratstvo pozvano da uzvratimo dar Evanđelja, potvrdio je Generalni kapitul
2009. godine (usp. PdV); ili, kako nas je podsjetio tadašnji generalni ministar, fra Hermann
Schalück, mi smo bratstvo pozvano da ispunimo
zemlju Evanđeljem Kristovim (usp. RtV).
Da, Red Manje braće je misionarsko i evangelizatorsko bratstvo po svom pozivu (usp. PPr
9.12; GGKK 1). Pozvani živjeti Evanđelje, također smo pozvani «kreativno ga uzvratiti životom
[...], koračajući putovima svijeta kao Manja braća evangelizatori srcem okrenutim Gospodinu»
(PdV 10). Poziv i poslanje se ne mogu odijeliti.
«Tko je uistinu susreo Krista, ne može ga držati
za sebe, nego ga mora naviještati» (NMI 40). Ako
se ne osjećamo ozbiljno pozvani da pođemo drugima zbog Krista, to jednostavno znači da nismo
stvarno unišli u Krista. Ako je evangelizatorsko
poslanje inter gentes i ad gentes «točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav za
nas» (RM 11), onda će isto evangelizatorsko poslanje biti neprevarljiv toplomjer zdravlja našega
poziva. Ako u nama bude nedostajalo misijskoga
žara, lako će naš život prestati biti značajan; govoreći evanđeoski: itinerancija će se pretvoriti
u stabilitas, bezuvjetno darivanje uzvraćanju
Evanđelja u autoreferencijalizam, evanđeoska
radikalnost u osrednjost i u posvjetovnjačenje.
Pozvani smo prihvatiti Evanđelje u svoja srca
i, prema tome, da budemo evangelizirani (usp.
GGKK 86). Jednako smo pozvani da otvorimo
srce čovjeka daru Božjemu, Duhu Gospodinovu,
Evanđelju. U tom se točno sastoji poslanje.
10
ivan pavao ii., Poruka Generalnom kapitulu 1991., br. 5.
72
32.
Prihvativši poziv da «opslužujemo
sveto Evanđelje» (usp. NPr 1,1), i, u dubokom
zajedništvu s Crkvom i njezinim poslanjem,
željni da nosimo Evanđelje, koje je «duh i život»
(usp. Iv 6,36), u cijeli svijet, treba biti svijesni da
se naše poslanje mora hraniti snažnim kontemplativnim iskustvom i biti življeno u bratstvu.
Upravo se tu ukorijenjuje jezgra našega evangelizatorskoga poslanja; upravo odatle možemo odgovoriti na ono što od nas traži sveti otac
Franjo: pođite u cijeli svijet, «da bismo riječju i
djelima», pružali «svjedočanstvo njegovu glasu»
i svima obznanili «da nema nijednoga drugoga
Svemogućega osim njega» (PcRe 9); upravo
polazeći od tih pretpostavki moći ćemo ispuniti
zemlju Evanđeljem Kristovim.
33. Ovaj poziv nas obvezuje da prođemo
kroz sve antropološke, kulturalne, religiozne i
zemljopisne granice. Polazeći od logike dara
(usp. PdV 12), traži od nas da budemo kreativni
(usp. PdV 9); da govorimo razumljivim jezikom
koji vodi računa o komunikativnim kodovima
našega svijeta, da se učini razumljivim poruka
koju hoćemo prenijeti (usp. PdV 16); da imadnemo simpatiju za naš svijet (usp. PdV 7) i da
imamo na umu društveno-kulturarlnu stvarnost
naših ljudi (usp. PdV 14) tako da se može «utjeloviti evanđeoska poruka u razločite kontekste u
kojima živimo» (usp. PdV 16).
Dokument Nositelji dara Evanđelja nam ta73
III - UNA TAREA URGENTE
U tom kontekstu trebamo uvijek imati na
umu da naše poslanje zahtijeva da u središte stavimo osobu Kristovu. Upravo će nam on otvoriti oči za nove perspektive i za nove strukture
u službi poslanja i evangelizacije, baš on će u
naše srce staviti oganj Evanđelja i poticat će nas
da hitimo kako bismo ga naviještali drugima.
Potrebni su naši pastoralni programi i projekti –
treba prestati s improvizacijom –, ali ono što će
ih učiniti učinkovitim jest nasljedovanje Krista,
u bratstvu, u ustrajnom obraćenju na Evanđelje.
kođer pokazuje okvir u koji treba staviti našu
evangelizaciju (usp. PdV, Nalog 13). Ona treba
biti poduprta snažnim iskustvom Boga, središnjom osovinom našega oblika života; nju treba
činiti bratstvo i kao bratstvo, koje je mjesto proroštva i prihvaćanja «riječî Gospodina našega
Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječi Duha
Svetoga koje su duh i život» (2PVj 3; usp. Opm
7,4). Naše evangelizatorsko djelovanje treba se
ostvarivati u suradnji s Franjevačkom obitelji
i sa laicima – samo tako ćemo biti signum fraternitatis i živjet ćemo duhovnost zajedništva –,
povlašćivati neljudske klaustre, teške i rizične
zone, blizinu sa siromasima, s onima koji trpe
ili su marginaliizirani, kao povlaštene primatelje
Evanđelja (usp. Lk 4,18-19).
Osim toga, poslanje koje nam je povjereno,
biva izazvano od različitih faktora: globalizacija,
kulturalni i religiozni pluralizam, izazovi sekularizma i razlomljenosti. Pred svim tim ne smijemo se plašiti «novih i smionih podstreka» (RM
66), da bismo, s maštom i kreativnošću (usp.
PdV 9-10), bivajući «proročki pronalazači znakova» (PdV 25), susreli i poduzeli plodne i prikladne putove da dadnemo franjevački odgovor,
prikladan i iskren znakovima vremenâ i mjestâ.
34.
U svakom slučaju, riječ je o ovome:
govoriti danas o poslanju i evangelizaciji u franjevačkom ključu, znači dati prioritet kvaliteti
života. Poslanje/evangelizacija «stavlja u središte brige ne metode, ne institucije, niti pastoralne
strukture, nego evanđeosku kvalitetu našega života» (CapGen/91 6). Osim rečenoga, ovo uvjerenje uključuje: produbiti teologalnu dimenziju
našega života. To znači: prihvatiti dijalog kao
“put” poslanja; izabrati siromašne, isključene i
pravednost; premisliti mjesta naših nazočnosti;
napredovati u suradnji naših jedinica i također s
drugim institutima, osobito s Franjevačkom obitelji.
Riječ je o cjelovitom programu i o cijeloj me74
todologiji, draga braćo. No, još se upitajmo: Što
sve to zahtijeva?
Zahtijevi poslanja/evangelizacije
35. Sažeto, rekao bih da ono što zahtijeva
Neka nužna obraćenja
36. Poslanje u franjevačkom ključu zahti-
jeva, po mom uvjerenju, različita obraćenja.
Prvo dovodi do toga da se premisli odnos
bratstvo-aktivnost. Trebamo priznati: sada se
75
III - UNA TAREA URGENTE
poslanje/evangelizacija, i osobito nova evangelizacija, je prije svega strastvenost za Riječ. «Jao
meni ako evanđelja ne naviještam», kaže Pavao
(1Kor 9,16). Evangelizacija/poslanje nije nešto
opcionalno, nego me se osobno tiče. Ne mogu
biti kršćanin, ne mogu biti Manji brat bez evangeliziranja, bilo kao prezbiter bilo kao brat laik.
Svi se trebamo osjećaiti pozvanima da aktivno
sudjelujemo u posalnju (uso. GGKK 83.84).
Tko god je susreo Gospodina i imao iskustvo
Uskrsloga, ne može za sebe zadržati to iskustvo,
nego treba osjetiti hitnost da ga komunicira, priopći i uzvrati drugima. Poslanje/evangelizacija
se, stoga, poziva na intenzivno iskustvo koje
kvalificira vlastiti identitet, uključuje osobu, i
uključuje da se osjećamo i razumijevamo samo
iz toga služenja. To je ono što dovodi do strastvenosti, da se otkrije kako se u toj službi skriva
istinski ja, ono što jesam i ono što sam pozvan
biti. I ako ima strastvenosti, onda će poslanje/
evangelizacija napredovati sa kreativnošću, s
maštom, s punom predanošću i velikodušnošću,
u svakoj etapi života, također i u bolesti i fizičkoj
slabosti, premda na različite načine, u apostolskoj djelatnosti kao i u zatvorenosti nekog samostana.
poslanje veoma često brka sa aktivnostima koje
činimo. Bratstvo je, u najboljem slučaju, zamišljeno kao motor koji čini da aktivnosti funkcioniraju i ima mnogo braće koji se opravdavaju polazeći od aktivnosti koje vrše, nažalost također i
među mlađima. No, produbljivanje naše karizme
Manje braće, laicizacija aktivnosti (mislimo na
škole ili na kolegije) i oskudica zvanja nas obvezuju da sve premislimo.
Kad se govori o poslanju/evangelizaciji poziva se na nešto više od nekih apostolskih djelatnosti. Poslanje/evangelizacija ide iznad rečenih
djelatnosti. Budući da se tiče različitih dimenzija
našega života, poslanje/evangelizacija je pozvana da bude navještaj novosti kraljevstva Božjega.
Odatle potreba, kako sam već podsjetio, da imamo obnovljenu svijest važnosti našega života za
poslanje. U tom kontekstu, posve sam osvjedočen da danas trebamo polaziti od bratstva da bismo stigli do drugih, ne obrnuto. Nismo jeftina
radna snaga, niti za Crkvu. Mi smo svjedoci i,
stoga, naš prvi oblik evangelizacije, prije nego s
aktivnostima i samom riječi, jest svjedočenjem
našega života (usp. GGKK 86.89 §1), življenog
u bratstvu i u malenosti (usp. GGKK 87 §§12.91.111). Zatim, uvijek poduprta životom, dolazi riječ (usp. GGKK 89 §2.100-110).
Stoga, da bi neko poslanje bilo značajno potrebna su značajna bratstva koja se svijetu predstavljaju s uzajmno dijeljenim programom i s
projektom žviota koji uistinu odgovara obliku
života koji smo prigrlili. Ako su to međunarodna
bratstva, još bolje, jer će biti značajnija. U tom
kontekstu vas podsjećam, draga braćo, da ni ovdje može biti mjesta za individualizme. Kako
s pravom kaže Generalni kapitul 2009. godine,
«Nijedan projekt evangelizacije nije ničija osobna inicijativa ili imovina; uvijek je bratstvo koje
evangelizira» (PdV 27).
Drugo obraćenje, tijesno povezano s upravo
rečenim, znači u dobroj mjeri prihvatiti (obratiti
se) misionarsku plodnost siromaštva, poniznso76
ti i malenosti. To je put Sina Čovječjega, utjelovljenja, kenoze Boga koji je došao da dadne
život. To je put evangelizacije, barem franjevačke evangelizacije. Franjo je imao intuiciju da se
ljudsko srce ne otvara besplatnosti (gratuitas),
nježnosti Božjoj, sa ugledom, snagom ili moći
ljudskih sredstava, nego snagom ljubavi pružene
gratis. Zbog toga, poslanje za Franju znači odbijanje svake moći. Franjo je čovjek golih ruku:
ne traži da se nametne, nego da poštuje i da poslužuje. Takav treba biti misionar, franjevački
evangelizator: jednostavno poslužitelj Evanđelja
u službi drugih.
Posljednje obraćenje želim naznačiti: nužnost
da nastanjujemo granice. Smatram da nam je potreban predah na putu i da definiramo gdje biti,
kako biti i gdje trebamo biti nazočni. U odgovaranju znakovima vremena nije dostatan kriterij
da nastavimo neku djelatnost, premda je važna.
77
III - UNA TAREA URGENTE
Drugo nužno obraćenje je odnos s laicima.
Generalni kapitul 2009. godine obrađivao je tu
temu u svom dokumentu (usp. PdV 25-26). Laici
ne mogu biti smatrani kao jednostavni suradnici ili kao oni kojima se povjeravaju aktivnosti
koje mi sami ne možemo izvršiti. Laici trebaju
biti smatrani istinskim protagonistima poslanja/
evangelizacije. Upravo to kaže Kapitul 2009.
godine, kad tvrdi: «Laik je evangelizator po vlstitom pravu, ne po milostivom dopuštenju a još
manje kao zamjena da priskače u pomoć u našim
oskudicama s osobljem» (PdV 25). Smatram da
još puno ostaje za učiniti da uniđemo u istinsko
“ekleziološko obraćenje” i da nadvladamo klerikalni mentalitet koji još uvijek prevladava u
mnogim slučajevima, također i među mlađima.
Treba unići u ideju uzajamno dijeljenog poslanja, u kojemu ne bi bilo iznenađujuće da braća
budu u službi laika. Također, ako će nas to dovesti do toga da budemo manje protagonosti,
zasigurno će biti na dobitku poslanje /evangelizacija, jer ćemo, između ostaloga, biti otvoreni
novim načinima govora koji će učiniti razumljivim poruku koju želimo priopćiti.
Ono što je nužno jest ponovno si posvijestiti naš
identitet Manje braće u konkretnom kontekstu, i
imati jasnoću, odvažnost, slobodu i mudrost da
prilagodimo naše nazočnosti spomenutim kontekstima. Samo tako ćem moći odgovoriti na
proročku dimenziju naše karizme (usp. VC 84).
Kao franjevci smo pozvani nastaviti našu slavnu
misionarsku povijest, stavljajući se u mjesta granice i na izbočene položaje, kako su činili naši
veliki misionari svih vremena.
Imajući na umu društvenu stvarnost koju žive
mnogi naši suvremenici, osjećamo se pozvanima
živjeti kao manji među manjima (usp. SdP 30),
ne zaboraviti da «što se više živi od Krista, to
više mu se može služiti u drugima, probijajući se
do izbočenih položaja poslanja, pa i preuzimajući najveće rizike» (VC 76).
Draga braćo, na području poslanja trebamo
imati odvažnosti, i vi ste prvi, da vrednujemo s
poniznošću i istinom naš život, naše strukture i
naše evangelizatorske aktivnosti i tako provjeriti
da li svjedoče ili ne na značajan način duh blaženstava i da li istinski sudjeluju u preobrazbi
našega svijeta sukladno Bogu. To bi omogućilo
da se otvorimo novim evangelizatorskim nazočnostima (usp. GGKK 87 §3.115 §1), «s osobitom
pozornosti na mjesta granice» (PdV, Nalog 20),
koje su sada više nego ikada potrebne ako hoćemo odgovoriti na izazove koji nam dolaze iz
društva i i iz Crkve.
Novi oblici evangelizacije i formacija u
digitalnoj eri
37.
Misionarska dimenzija je snažno ujedinjana s formacijom i ova, opet, ne može izbjeći
pitanjima, zahtjevima i izazovima digitalne ere u
kojoj se vrši. U tom kontekstu ne možemo izbjeći govoriti o prikladnoj formaciji za stvarnost
medija i za naše prisutnosti u svijetu interneta,
78
da stavimo svijet on line u službu evangelizatorskoga poslanja. Tehnologija komunikacije stalno
dostiže nove ciljeve s ogromnim potencijalom za
dobro ili za zlo. Na svakom je da ih koristi dobro i, prema tome, da postigne važne rezultate u
vlastitoj formaciji i u formaciji drugih; ili upotrebljavati ih loše, upadajući u najveće ljudsko i
moralno poniženje koje se može zamisliti. I sve
to zbog jednostavne činjenice da se sjedne pred
neki monitor i tipkovnicu.
Poslanje inter gentes i poslanje ad gentes
38. Generalni kapitul 2009. godine obra-
dio je dva aspekta poslanja koji se ne mogu odijeliti: poslanje inter gentes i poslanje ad gentes.
Mi smo putnici pridošlice u ovome svijetu
(usp. PPr 6,2), nemamo stalnog prebivališta.
Franjo je želio imati «dobru i duhovnu braću
koja bi išla po svijetu hvaleći Boga» (Azb 83).
Posebno vi, mlađa braćo, trebate se potruditi da
pripadnete toj grupi braće koju je Franjo želio.
Stoga, kao Siromašak, budite uvijek nasljedovatelji Isusa Krista, koji je «Put i Istina i Život»
(usp. Opm 1,1). Svijet neka bude vaš «prostrani
79
III - UNA TAREA URGENTE
Red Manje braće, založen da donosi dar
Evanđelja svima i povuda, ne može ne voditi računa o novim areopagima (usp. RM 37), da se
među njima bude prisutni i da ih se zna evangelizirati. Da se to učini trebalo bi poznavati
nova sredstva koja imamo na raspolaganju za
navještaj riječi Božje. Jedno od tih sredstava je
internet. Dok svakoga od vas pozivam da budete
odgovorni u upotrebljavanju svijeta on line, pozivam vas da se pobratite s rečenim svijetom i da
ga stavite u službu evangelizatorskoga poslanja,
ostvarujući poslanje u kibernetičkom prostoru.
To poslanje, vodeći također računa o tom znaka
vremena, moglo bi odgovoriti, s novim oblicima, na zahtjev da se evangelizira naša kultura u
bratstvu (usp. GGKK 87 §1).
klaustar» (VitryHoc 32,17): u svojim različitim i
ponekad suprotstavljenim stvarnostima i situacijama, uključenima u određene prostore i vremena, neka on bude vaše povlašteno mjesto poslanja/evangelizacije. Osjećajte se putnicima u srcu
svijeta. To će vam pomoći da odgovorite na naš
poziv misionara/evangelizatora inter gentes i ad
gentes.
39.
Inter gentes, među ljudima, jer ste dio
bratstva koje sačinjavaju “narodni fratri”. Vama,
osobito vama, draga braćo under ten, ponavljam
što nam je rekao Ivan Pavao II.: «Idite, vi koji ste
“narodni fratri”, u srce masa, prema mnoštvima
raspršenih i iznemoglih kao “ovce bez pastira”,
za koje je Isus imao sažaljenja... Pođite, dakle,
ususret muškarcima i ženama našega vremena!
Ne čekajte da oni dođu k vama! Vi sami nastojte
ih dostići! Ljubav nas na to tjera... Cijela Crkva
će vam za to biti zahvalna»11.
Naša evangelizacija/poslanje, kao Manje
braće, je pozvana ostvarivati se na putovima
povijesti, u trajnom naporu punog poštovanja
slušanja drugih s «iskrenom ljubavlju» (usp.
GGKK 93 §93 §1); u stavu simpatije za svijet,
bacajući pozitivan pogled na njega, «kao uvjet
da uđemo u dijalog s današnjim muškarcima i
ženama i za evangelizaciju», bez toga da bi to
značilo «prilagođavanje svijetu» i «izostavljanje
svakog kritičkoga suda prema njemu» (PdV 15);
u kontemplativnom stavu da zamijetimo «sjemenke Riječi» i tajanstvenu Božju nazočnost u
različitim kulturama ili religijama (usp. GGKK
93 §2), surađujući «rado» u postupku inkulturacije Evanđelja (usp. GGKK 92 §2), kao izraza
otajstva utjelovljenja (Ivan Pavao II) i odluke
u htijenju utjelovljenja evanđeoske poruke u
različite kontekste u kojima živimo. Da bismo
to postigli, u odnosu s drugima trebamo imati
otvoren duh, srce i ruke, s velikom obazrivošću
11
IVAN PAVAO II., Discorso ai Francescani impegnati nella missione al popolo nella Diocesi di Roma, 6-7, 15
novembre 1982.
80
i senzibilitetom, da sa zahvalnošću prihvaćamo vrijednosti koje izviru iz toga utjelovljenja
(usp. VC 80). Treba se od-središtiti, po primjeru
Isusa Krista (usp. Fil 2,6-7), biti manje usmjereni na sebe, manje se uznemirivati zbog naše
budućnosti i više zbog budućnosti čovječanstva.
Evangelizatorsko poslanje postaje, tako, «pokret
odlaženja i dolaženja koji sačinjavaju davanje,
ali također i primanje u stavu dijaloga» (PdV
15). Načelo franjevačkog misionara i evangelizatora treba biti ona Pavlova: učiniti se sve svima, «da pošto poto neke spasim» (1Kor 9,22sl).
To je oblik života bez vlasništva.
40.
Draga braćo under ten, potaknut Franjinim
riječima (usp. PcRe9), molim vas, koliko mogu,
pred našim Gospodinom Bogom (2PKu 4), da
s velikodušnošću njegujete misionarsku svijest
81
III - UNA TAREA URGENTE
Poslanje ad gentes je puni izraz i, u nekom smislu, upotpunjenje poslanja inter gentes.
Poslanje ad gentes je tipična karakteristika naše
tradicije. Prelaziti granice i ići u cijeli svijet da se
naviješta Evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk
15; Lk 9,3) sačinjava dio našega DNA, uvijek
i kad se to poći ne rađa iz jednostavne osobne
inicijative, nego po božanmskom nadahnuću.
To je istinski poziv u franjevačkom pozivu. To
nije nešto opcionalno, ni za onoga tko ga prima
niti za ministre. Tko god primi takvo nadahnuće ne može reći ne, treba se samo pustiti da ga
vodi Duh koji puše gdje hoće, komu hoće i kako
hoće. Upravo poučljivost Duhu je ono što čini da
u srcu raste takozvana strastvenost za Evanđelje,
i pokretat će noge onoga koji nosi Dobru vijest
(usp. Mt 28,16-20) da bi evangelizirao preko
svojih granica. Ministri, sa svoje strane, su obvezni razlučivati prikladnost braće koja traže dopuštenje da pođu u misije ad gentes, ne priječeći
onima koje smatraju prikladnima, niti šaljući
onoga tko nije prikladan, jer morat će polagati
račun Gospodinu bude li u ovome ili u drugim
stvarima postupao nerazborito (usp. NPr 16,
3-4; PPr 12,1-2).
kao integralni dio franjevačkoga poziva. Vaša
evanđeoska itinerancija, jedna od karakterističnih oznaka našega oblika života, treba vašoj
evangelizaciji dati univerzalnost bez granica
(Hermann Schalück). Kao Manja braća ne možete se zatvoriti tom mogućem pozivu.
Posljednji Generalni kapitul je odobrio različite misijske projekte: Sveta Zemlja, Maroko,
Amazonija, Azija i Europa (usp. PdV, Nalozi 2127). Ovih posljednjih mjeseci, Bogu hvala, imao
sam mogućnost poslati neku mladu braću u misijske projekte Reda, također i na Daleki Istok.
Dok zavhvaljujem na velikodušnosti onih koji su
odvažno odgovorili na misionarski poziv Reda,
obraćam se danas vama da, ako to Gospodin od
vas bude tražio, ne reknete ne iz straha, iz komotnosti ili jednostavno koristeći izgovor da je
svaka država misijska zemlja i da sve jedinice
trebaju osoblja, osobito mladih. Također i u ovoj
situaciji vrijedi ono što kaže Pismo: «Blaženije
je davati nego primati» (Dj 20.35). Ne bojte
se, budite velikodušni u uzvraćanju Evanđelja.
Dopustite da vas Duh pokrene, jer On «tjera uvijek dalje [...] u doista univerzalne misije» (RM
25).
Draga braćo under ten, vratimo se načas na
sliku DNA. Nastavljajući s tim primjerom, znamo da kad se mijenja sekvencija DNA riskira
se bolesti i poremećena djelovanja. Ne događa
li se nešto slično također u našem životu kao
Manje braće? Kad se odrekne života zajedništva
s Bogom, odriče se punog smisla našega života i tada je lako postati žrtva neke krize zvanja.
Gdje se odriče radikalnosti Evanđelja komotnim
životom, individualizam pobjeđuje duh bratstva:
ići inter gentes i ad gentes, zamjenjuje se misionarskim eksperimentima ili virtualnim slanjima
pred ekranom vlastitoga računala, umjesto da
se ostvaruju istinska iskustva polaženja ususret
drugima, blizima i dalekima. Na taj načn se gubi
valstiti identiet i lako je susreti braću, bratstva i
jedinice koje su bolesne i ne funkcioniraju. Pred
vama, draga moja braćo under ten, je velika od82
govornost: biti vjerni konstitutivnim elementima
našega DNA franjevaca, ne dopustiti da taj DNA
bude promijenjen. To je vjernost pozivu/poslanju koje ste primili: samo tako jamčit će se zdrava i istinska franjevačka budućnost.
Kako odgovaraš zahtjevima poslanja inter gentes? Jesi li ikad
mislio posvetiti koju godinu svoga života misijama ad gentes?
Ponovno pročitaj Nalog 13. posljednjeg Generalnoga kapitula i
u svjetlu ovdje izloženih načela vrednuj
svoje evangelizatorsko poslanje. Koje
promjene samtraš da bi se trebale dogoditi
u tvom misionarskom radu i u evangelizaciji?
83
III - UNA TAREA URGENTE
Kako živiš jedinstvo poziva i
poslanja?
IV
ISPITIVATI OBZORJE:
OČIMA PREMA
BUDUĆNOSTI
Živimo sadašnjost sa zanosom
da bismo budućnost prihvatili s nadom
(NMI 1)
Budite jutarnji
stražari
41. Budite «jutarnji stražari», cijeneći sva-
ki dan koji započinje. Postoji, doista, rizik od
kojega niste pošteđeni ni vi, draga braćo under
ten: osjećati se kao da ste stigli na cilj, odričući
se tako bilo kakve dinamike za konstruktivni i
formativni hod; rizik da se živi u zamamnoj rutini, u komotnoj mlitavosti; naslađivati se u umoru
i rezginiranoj dosadi. Nije samo riječ o velikom
riziku, jer to i jest težak rizik jer vodi u unutarnju prazninu i gubitak zanosa i strastvenosti za
redovnički i franjevački život.
Nije moja nakana pozivati vas na nezasitno
traženje onoga što je trendy (u modi, u trendu),
da tražite i odgovorite na ono što je u modi.
Oženiti se zbog mode znači brzo ostati udovci.
U svojim susretima s vama često sam citirao tu
istočnjačku mudrosnicu, da vas upozorim na
fatalni look, na modu, lišenu svakog kritičkog
prosuđivanja, pogleda koji se zadovoljava jednostavnom vanjskom vizijom, ali koji završava
na tome da uništi svaku kreativnost i maštovitost
i, prema tome, mladost srca, što je ono što stvarno vrijedi u času istine.
Svojim pozivanjem da budete jutarnji stražari kažem vam i molim, kao stariji brat, da živite svoje postojanje, neovisno o životnoj dobi,
kao novi i stalni početak, kako nas je pozivao
- 86 -
otac sveti Franjo, tražeći od nas, malo prije nego
će umrijeti: «Započnimo, braćo» (1Čel 103).
Svaki dan, stoga, prisjetite se prve ljubavi (usp.
Hoš 2,9); dana u kojemu ste “osjetili” kako se
Gospodinov pogleda spušta na vas (usp. Lk
18,18ss), dana u kojemu ste iskusili kako nešto
gori u vašemu srcu (usp. Lk 24,32) i niste se mogli oduprijeti privlačnosti Gospodina, dajući da
vas zavede (usp. Jer 19,7).
42. Ono što tražim i nadam se od vas jest
da ne izgubite volju i užitak (gušt) da svojim izborima života neprestano dajete novu životnost,
nove motivacije, novi entuzijazam i novu strastvenost. Motivacije onoga tko prodaje sve jer je
našao skriveno blago (usp. Mt 13,44); entuzijazam onoga tko je našao izgubljeni novčić (usp.
Lk 15,8-10); strastvenost zaljubljenika koji može
ponovno zagrliti ljubav svoga života kad je već
mislio da ju je izgubio (usp. Pj 3,4).
Sve će, dakle, ponovno započeti u vašemu ži87
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Ono što od vas tražim jest to da ne popustite
napasti rutine i razočaranja, kako god tvrda bila
borba. Budite ljudi koji svaki dan traže Gospodina
(usp. Ps 62,2). Svaki dan, brzim i odlučnim korakom, bez zapreka na putu (usp. 2PJa 12-13),
u zoru trčite da tražite Ljubljenoga i Ljubljeni
će dopustiti da ga zagrlite (usp. Pj 3,1-4). Kad
vas napadnu tuga i obeshrarenje, iziđite u zoru,
kao Marija Magdalena, da tražite Gospodina. I
vi ćete, tada, čuti u dubini svoga srca: Zašto plačete? Koga tražite? Sam Gospodin će vas ponvono pozvati po imenu (usp. Iv 2,15-16). Vaše
srce će se ispuniti mirom kojega vam nitko neće
moći oduzeti i trčat ćete i vi da naviještate susret
s Učiteljem. Kao učenici, i vi ćete slušati: «ne
bojte se» (Mk 16,6). Ako vas, načas, obaviju tmine, ipak će svanuti dan i jutarnja zvijezda pojavit
će u vašim srcima (usp. 2Pt 1,19), ponovno će
biti svjetlo Gospodinovo (Ef 5,8), i gledat ćete
s pouzdanjem novi dan koji se rađa, također i u
konfliktima koje nam donosi život.
votu, jer ćete imati potrebnu snagu da stvarnost i
ono što vas okružuje gledate novim očima, očima Božjim. Naći ćete snagu iz slabosti, kisik da
vašim mogućnostima dadne novi život, i onima
koje su, zbog svakidašnjega napora i žege dana,
potamnile; radost u oživljavanju ognja još upaljenog pod pepelom tolikih negativnih situacija.
Biti jutarnji stražari, to uključuje ponovno
obnavljanje sposobnosti divljenja i čuđenja za
ono što se svaki dan događa, makar kako maleno moglo izgledati, jer se u malenome skriva
nešto uistinu veliko i lijepo (usp. Mt 13,1-32);
uključuje otkrivati vlastiti poziv kao sijači, to
jest pozvani smo u brazdu sadašnjosti sijati sjeme vječnosti, prepuštajući drugima radost žetve
(usp. 1Kor 3,6).
Predlažući vam ovo, draga braćo, dobro
znam da to znači ići protiv logike “sve odmah
i bez žrtava”, protiv logike samoostvarivanja i
prevladavajućeg egocentrizma u današnjoj kulturi. Znam da je logika koju vam predlažem logika protiv struje, logika Evanđelja, logika beskorisnih slugu ili logika blaženstava. Tvrda logika,
znam, ali jedina bitna za prosjake smisla i punine. Današnji svijet, imajmo to dobro na pameti, «ima potrebu vidjeti u vama ljude što dadoše
vjeru Riječi Gospodnjoj [...], sve do točke da sav
svoj zemaljski život zalažu za svjedočenje o istinitosti Gospodinove ljubavi što je pnuđena svim
judima [...]. Budite doista siromašni, blagi, žedni
svetosti, milosrdni, čisti srcem te, konačno, takvi
da po vama svijet upozna mir Božji» (ET 53-54).
Budite, draga braćo under ten, svjedoci zore, jutarnja straža, svjedoci Uskrsloga: spasit ćete svoj
poziv i vaš će život prolaziti u radosti koja izlazi
iz spoznaje da Bog ostaje vjeran.
- 88 -
Budite
njegovatelji
korijena i
tražitelji u noći
43. Ima mnogo onih koji tvrde da redov-
U zimi bi napast mogla biti ona da iskorijenimo stabla i posiječemo drveće, ostavljajući samo
89
IV - OTEAR EL HORIZONTE
nički život, također i franjevački život, živi
zimsku sezonu. Zima je, na prvi pogled, mrtvo
doba: nestaje zelenilo vegetacije, pada lišće,
nema cvijeća i sezona plodova je prošla. Zima
stavlja na kušnju nadu koja se hrani strpljivim
iščekivanjem sve do slijedećeg proljeća i polja
se zuaodijevaju cvijećem, dajući zatim prostor
plodovima. Također i u redovničkom i franjevačkom životu zima je označena, između ostaloga, nedostatkom zvanja, sa svim onim što iz
toga slijedi: preokretanje piramide životne dobi,
sa mnogim starcima i s malo mladih, zatvaranje
djelatnosti, smanjenje društvene relevantnosti
koja nam često proizlazi iz tih djela, povećanje
malodušnosti, itd... Tim znakovima zime kroz
koje mi redovnici, i mi franjevci, prolazimo, treba dodati druge kao što su napuštanja Reda koja
su krvarenja koja nas lišavaju snaga zbog kojih
više nismo dostatni; ili kao skrivena osrednjost
života u koju su se smjestila neka braća za koju
redovnički i franjevački život, čini se, da je izgubio smisao postojanja.
deblo. Ali smrt za koju se čini da označava zimu
nije takva. Pod prividnom neplodnošću razvija se preces oživljavanja. To je sezona u kojoj
ustrajno rade korijeni, skupljajući limfu potrebnu da se prenese novi život u proljeće, na način
da se na ljeto mognu brati plodovi. Sa svojim
šutljivim i skrivenim rodom korijeni čine da se
život nanovo rađa, jer «ako pšenično zrno, pavši
na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre,
donosi obilat plod» (Iv 12,24). Zima je vrijeme
skrivene radikalnosti, rasta u dubini, premda je
put novoga života dugačak i bolan.
Iskustvo zime me dovodi da tražim od vas,
draga braćo, da njegujete korijene. Možda bi
nam se sviđalo da živimo u sezoni obilnog cvijeća i plodova. Dano nam je, ipak, živjeti zimsku sezonu, plodnu da, ali u dubini. Prihvatimo
je kao takvu, sa zdravim realizmom, ali također
sa sigurnom nadom. Napast da bacimo spužvu,
da ne njegujemo život vjere, da zatvaramo bez
nade, da se odreknemo borbe, da upadnemo u
osrednjost, ili također da napustimo, možda nije
tuđa nekima od vas. Ali popustiti tome značilo
bi jednostavno odreći se da prenosimo život, da
živimo sadašnji trenutak na sebičan način; stvar
je to koja nema ništa zajedničkoga s onim što ste
obećali na dan vašega zavjetovanja: živjeti bez
ičega vlastitoga.
Onkraj prividnosti, zima je pozvana da bude
kairós, velika prigoda da se raste u dubini, da se
očistite i vratite bitnome. Kroz zimu koju živimo, uvjeren sam, da nas Gospodin poziva, vas i
mene, na radikalnost. Radikalnost koja se ne sastoji u spektakularnim gestama, nego u strpljivoj
i skrivenoj njezi korijena, koja se, nakon svega,
svodi na radikalnu vjeru u Krista i u Evanđelje.
Nije riječ, dakle, da se borimo samo za opstojnost ili preživaljvanje, nego da se vježbamo
u radikaloj vjeri i u nadi protiv svake nade. Na
prvom mjestu, radikalna vjera: dovest će nas da
živimo u Bogu i da živimo iz Boga. To zahtijeva
da ponovno krenemo od Krista i da se vratimo
90
Evanđelju, ukoliko je oblik života, i ulozi koja
mu pripada kao “pravilu” i “životu” braće. Na
drugom mjestu, nada je ono što daje duboki smisao životu. Danas se riskira da se razvodnimo u
upravljanju jednostavne i, u mnogim slučajevima, razočaravajuće svakidašnjice. Bez upadanja u lakomisleni optimizam, ne može se odreći
nade koja proizlazi i ima svoje uporište na jednom obećanju: «Ja sam s vama u sve dane do
svršetka svijeta» (Mt 28,20). Radikalna vjera i
nada su izvori iz kojih zahvaćamo svježu i oblinu vodu da hranimo korijene i oživljavamo svoj
život, na način da zima bude plodna, kao i zrno
posijano u brazdu.
44.
Slika zime, istovremeno, mi donosi na
um jednu drugu, onu o traženju u noći. I tu nas
uzima za ruku lik Nikodema, prototipa istinskoga “tražitelja u noći”. Vrijeme je da se stavimo
u stav traženja, pod vodstvom Duha Svetoga, u
svijesti da znamo da takvo traženje treba ići ukorak sa suočavanjem našega života sa sadašnjom
kulturom. Bez toga suočavanja riskira se da se
bavimo arheologijom ili jednostavno da izbjegavamo odgovornost za sadašnji trenutak.
91
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Mnogi posvećeni smatraju da posvećeni život, u ovoj postmodernoj epohi, živi svoj zimski moment. Koristeći jednu izreku čestu kod
svetoga Ivana od Križa ili kod svete Terezije
Avilske, drugi više vole govoriti o “tamnoj noći”
posvećenoga života. Napokon, ne nedostaju oni
koji izabiru biblijsku sliku kaosa da opišu sadašnji period posvećenoga života. Ako i znamo da
nakon zime dolazi proljeće, da slika tamne noći
govori o krizi rasta i kaos, s biblijskoga gledišta,
naznačuje prigodu milosti, oslobađanja i ponovnoga stvaranja, ipak se nalazimo u trenutku u
kojemu su sigurnosti oskudne, i u kojemu tražiti
u ovoj tamnoj noći ili u ovim zimskim danima
ili danima kaosa, uopće nije lako. Ipak, makar u
tolikim teškoćama, oko nas se mogu kontemplirati mnogi znakovi, koji pružaju razloge za nadu,
bez da nas sve to dispenzira od napora ozbiljno-
ga vrednovanja krize i velikih izazova koje ovaj
trenutak baca posvećenom životu.
Ono što je bilo rečeno o posvećenom životu
općenito neka se primijeni, također, na franjevački život. U njemu ima znakova zime koja je
stigla, tamne noći koju prolazimo, kaosa u kojemu smo blokirani. Postoje, ipak, i znakovi života, rasta i ponovnoga stvaranja našega života.
U nekim regijama su jači prvi, u ostalima drugi.
No u obadva slučaja ne možemo uštedjeti napor
da učinimo kritičko vrednovanje odgovora koje
dajemo u trenutku u kojemu živimo. Ne možemo
se posvetiti samo davanju apokaliptičkih predviđanja, niti programirati jednostavne vježbe da
preživimo u teškim i neodrživim situacijama,
kao što bi moglo biti jednostavno prestrukturiranje. Ništa od svega toga neće nas dovesti da
oživimo svoj život i da gledamo na budućnost
s nadom. Dok se u prvom slučaju odriče življenja i zadržava se na rastućem broju napuštanja,
u drugom slučaju se gleda s druge strane i niječe
se teškoća trenutka.
45.
Posvećeni život, i sam franjevački život, čini se da su danas lišeni tolikih utjeha, kao
što su društveno priznanje i pljesak, veliki broj
zvanja, djela priznata u i izvan Crkve.... Kao
posljedica toga, neki počinju sumnjati o smislu
i vrijednosti našega oblika života i budućnosti
istoga, izabirući napuštanje. Ali oni koji vjeruju
i hoće budućnost za naš život pozvani su čitati
zimsko vrijeme, koje žive, kao etapu skrivene radikalnosti, rasta u dubini, prijelaza, premda bolnoga, prema novom životu; kao izvanrednu prigodu rasta i pročišćenja. Tako se događa u zimi,
ipak riječ je o rastu u dubinu, od korijena. Zbog
toga «zima» treba posve osobitu duhovnost: duhovnsot snažne vjere, aktivne nade, postojanosti
i strpljivosti u svakoj kušnji da se učvrste naša
srca (usp. Gc 5,8 ), sjećajući se uvijek one stranice evanđeoske mudrosti: «Ako pšenično zrno,
pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li
umre, donosi obilat plod» (Iv 12,24).
92
Ovo zimsko vrijeme je poziv što ga Gospodin
upućuje za radikalnost. Stoga, u ovoj sezoni nije
riječ da si osiguramo preživljavanje, nego da
steknemo duhovnost vjere, nade i strastvene i
bez granica ljubavi. Za nas Manju braću zima
je pogodno vrijeme da ponovno krenemo od
Evanđelja, da se dopustimo dirnuti i preobraziti
od evanđelja, da utemeljimo naš život i život naših bratstava na Evanđelju. Ponovno ćemo, tada,
proizvesti s kreativnom vjernošću dar pronalaženja i kreativnost Franje, ko odgovor znakovima
vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu
(usp. VC 80).
Samo tako moći ćemo oživjeti karizmu, omogućiti joj da se ovjekovječi u budućnosti kao
uvijek obnovljena milost. Oživjeti našu karizmu
znači primijeniti duh svetoga Franje na sadašnje
situacije. To iziskuje dvostruki zadatak: poznavati i ljubiti franjevačku karizmu; poznavati i
ljubiti sadašnji trenutak, bez tjeskobne uznemirenosti za budućnost i bez nostalgije za prošlost.
Snagom Evanđelja franjevačka karizma će
ostati uvijek mlada i mi ćemo biti ono što trebamo biti: bratstvo utemeljeno na njoj, kršćani koji
ozbiljno uzimaju Dobru vijest. I upravo polazeći od tih pretpostavki moći ćemo ostati otvoreni
nadi.
IV - OTEAR EL HORIZONTE
93
Dopustite da
vas ljubav
pokreće
46.
Draga braćo “under ten”, ono što nas
treba pokretati u svakom trenutku i u svakoj prilici je ljubav prema Bogu, strastvenost za Boga
i strastvenost za čovječanstvo. Neka ljubav bude
razlog vaših djela i vaših životnih izbora; neka
strastvenost za Boga i za druge unese svježinu
u sve ono što činite. Obratite, sukladno izričaju Johannesa Baptista Metza, mističnu strastvenost za Boga u političku strastvenost za čovjeka.
Tako će vaš život biti uistinu značajan i proročki,
jer će naviještati jedan način života koji je alternativni onomu što ga svijet nudi.
Život u poslušnosti, bez ičega vlastitoga i u
čistoći, obećan na dan našega zavjetovanja, ako
je življen od osoba koje provode uravnotežen i
ostvaren život i ne traže nadomjestaka nikave
vrste, govori sam od sebe da treba živjeti vlastitu
egzistenciju na različit način, na nov i poročki
način. Riječ je o novom načinu jer je to ono što
ne prevladava u našemu društvu. To je novi način, jer sve se pokreće od ljubavi i strastvenosti
za Bogu i za druge, osobito za najugroženije.
To je proročki način, jer su oni koji ga žive izazov vrijednosti kraljevstva koje nijedno ljdusko
društvo ne može jamčiti.
94
Nakon što je nadvladana, i to s pravom, čisto asketska i legalistička vizija zavjeta, sada se
naglašava njihova proročka dimenzija: element
redovničkoga života koji naviješta i prokazuje,
predstavljajući stil alternativnoga života onomu što ga pruža svijet, jer tko ih zavjetuje taj je
«živo sjećanje na način postojanja i postupanja
Isusa kao utjelovljene Riječi» (VC 22). U nekom
društvu kao što je naše, gdje se otvoreno štuju
idoli moći, bogatstva i užitka, zavjeti prokazuju
svijet i odnose utemeljene na tim lažnim vrijednostima; i budući da su izraz ljubavi bez granica
za Boga, nikad se ne žive kao zapreke, nego kao
mostovi koji priopćuju život i omogućuju istinske i duboke međusobne odnose, utemeljene na
besplatnosti (gratuitas).
Zavjet poslušnosti, ovako biva predstavljen
u Vita Consecrata u tijesnom odnosu sa slobodom, kao «hod postupnog osvajanja prave slobode» (VC 91), je poziv svima, na prvom mjestu onima koji ga zavjetuju, da slobodu usmjere
prema onom što je dobro, lijepo i istinito. Zavjet
poslušnosti ima proročku dimenziju, ukoliko je
vježbanje slobode koja ne odgovara pojmu slobode sadašnjega društva, gdje se poglavito misli
u terminima emancipacije i neovisnosti, apsolutne slobode u djelovanju i mišljenju.
95
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Živjeti bez ičega vlastitoga je vrhunski izražaj
istinske slobode. Sloboda siromaha kao Franjo,
koji je toliko siromašan, tako siromašan, da ima
samo Boga i to mu je dovoljno: Bog, naime, je
bogatstvo do dostatnosti (HvBoV 5). Živjeti bez
ičega vlastitoga je evanđeoski stav koji otvoreno
osporava diktaturu imanja, posjedovanja i jednostavnog uvažavanja sebe, koja se čini da danas
vlada. Evanđeosko siromaštvo, s druge strane,
čini nas solidarnima s onima koji su siromašni
zbog stanja života i od društva nametnute situacije, i dovodi nas da ih osjećamo blizima. U Vita
Consecrata odnos između strastvenosti za Boga
i strastvenosti za siromaha je veoma očit (usp.
VC 75). Tko izabire evanđeosko siromaštvo, sve
ostavlja zbog Boga i, stoga, sve je za druge. U
svijetu kakav je naš, gdje se živi u funkciji materijalizma pohlepnog posjedovanja, neosjetljivog
za zahtjeve i patnje najslabijih, život bez ičega
vlastitoga, slobodno prihvaćen i radosno življen,
je istinsko proroštvo.
Napokon, čistoća smjera stvarati prostor u
našim srcima za strastvensot Božju za nas i za
našu strastvenost za Boga. Kad Bog ulazi u naše
srce, ući će i sve čovječanstvo, osobito oni koji
žive posljedice celibatarnoga izbora premda ga
nisu slobodno učinili: situacije duboke osamljenosti i egzistencijalne praznine12. Osm toga, mi
kji smo zavjetovali zavjet čistoće, pozvani smo
pokazivati da život uzdržljivosti nije frustrirajući
i da međusobni odnosi mogu biti intenzivni bez
uključivanja seksulanoga odnosa. Ovaj posljednji je veoma važan u svijetu kao što je naš, u
kojemu seksualnost postaje robom koju se može
kupovati ili prodavati pod oblikom pornografije ili zamaskirane u erotizam, lišavajući je tako
svakog ljudskog dostojanstva. Zavjet čistoće
uključje također slobodu koja osobu čini samostojnijom i raspoloživijom. Ta raspoloživost
vremena i srca onih koji su učinili zavjet da će
živjeti bez nekoga “ti” koji ne bi bio Ti Božji,
omogućuje založenost solidarnosti s onima koji
trpe i s onima koji su potlačeni.
Naš život se može shvatiti samo iz ljubavi.
Zavjeti imaju smisla ukoliko su potpuno predanje Gospodinu. Bratski život je moguć samo
ako u svakom bratu otkrivamo dar i poklon
Gospodinov. Poslanje će biti ispravno shvaćeno
samo ako je ljubav koja nas tjera da ga činimo.
Predraga braćo under ten, potaknuti ljubavlju, stvorite prostor Bogu u svojim srcima i živjet
ćete zavjete kao čin posvećenja Njemu i predanja
12 Celibat za Kraljevstvo sadrži samoću, prazninu. Ipak,
život čiste i neoženjene osobe je pozvan da pokaže da
čistoća i celibat ne dovode nužno do egzistencijalne
praznine i do frustracije, ali da takav izbor života,
ako je ispunjen Bogom, jest neiscrpivi izvor radosti i
povjerenja.
96
ljudima. Svijet ranjen i često prepušten samome
sebi treba ljude, kao vi, da ga ljube, da ljube sve
srcem punim božanske ludosti. Isključeni ovoga
svijeta trebaju ljude, kao vi, koji žive svoju ljudskost, koji ih ljube kakvi jesu, koji bi se zalagali
da donose nadu i pomoć, tako da bi sutrašnji svijet bio bolji od današnjega svijeta, u ime Onoga
koji je došao da život imaju u punini. Današnji
svijet treba proroka: vi ste pozvani biti prorocima. Ljubav bez granica prema Bogu i bližnjemu
otvorit će vaš život novosti i proroštvu koje svijet treba.
IV - OTEAR EL HORIZONTE
97
Budite jaki
i odvažni:
preuzmite svoju
odgovornost
47. Možda poznajete Petra Pana, plod ma-
šte škotskog dramaturga J. M. Barriea. Peter Pan
je osoba koji odbija rasti i preuzeti odgovornost
za vlastiti život. Polazećii od istraživanja Dana
Kileya, izrazom sindrom Petra Pana željelo se
pozivati na činjenicu koja se ponekad probudi
dijete ili adolescent koji je u nama. U ovom trenutku napast da zibamo Petra Pana koji se skriva u svakome od nas je velika, jer je današnja
situacija bez odgovornosti i zalaganja. Ali vjerovati u nju je veoma opasno, jer nas stavlja u
stanje mlakosti i osrednjosti, koje nema ništa zajedničkoga sa oblikom života koji smo prigrlili.
Vjerujem, bez daljnjega, da mogu tvrditi da
veoma visok postotak braće teži da živi radikalno projekt prigrljen zavjetovanjem. Ipak, da
ne budemo vječni Petar Pan niti da u duhovnu
obamrlost upadne svaki smisao našega života i
poslanja, smatram važnim da vodimo računa o
različitim elementima.
Prije svega treba zadržati živim stav prosjaka smisla kojega smo spomenuli. Treba, zatim,
iskreno tražiti zadnje zašto naših svakidašnjih
izbora, pročišćavati ih i suobličavati izboru da
98
budemo Manja braća. Riječ je o istraživanju
samoga života, vođenom s velikom jasnoćom
i konkretnošću, da ne upadnemo u igru riječi i
čisto neutemeljenih samoopravdavanja. Riječ je,
ukratko, da se našim motivacijama zvanja dadnu
čvrsti temelji i duboki korijeni.
Bit će potrebno, uz to, imati odvažnosti kako
za zahtjevnije stvari tako i za manje zahtjevne. U
prvom slučaju se traži da preuzmemo odreknuće
i žrtvu, osjećaj vjernosti i parresía, o kojoj nam
govori sveti Pavao, kao izraz onoga povjerenja
koje se zna usuditi. To je stav Petra (usp. Lk 5,5).
Drugi se, naprotiv tiče, sposobnosti da priznamo
vlastite slabosti i da prepoznamo vlastite ranjivosti. To je stav carinika (usp. Lk 18,13) ili Petra
nakon zatajenja (usp. Mk 14, 72). I u pozitivnom,
stav da se postignu zahtjevnije stvari zahtijeva
da se uđe kroz uska vrata, o kojima nam govori Isus, (usp. Mt 7,13), dok odvažnost za manje
zahtjevne stvari uključuje da se bude siromasi,
anawin, i da se živi dinamika beskorisnih slugu
(usp. Lk 17,10).
Drugi važan vidik da se radikalno živi evanđeoski projekt, vlastit našem franjevačkom životu, sastoji se u tome da se usredištimo u Jednome
i da se otvorimo drugima. To zahtijeva da se pronađu prostori unutarnjosti, šutnje, da uniđemo
u same sebe i da prihvatimo Drugoga i druge.
Riječ je, stoga, da vršimo gostoljubivost i bratsko i familijarno prhvaćanje tako da Drugi i drugi mognu ostati s nama (usp. Lk 24,29).
Imajući uvijek na umu poziv da radikalno
99
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Također je veoma važno reći da, koje je puno
poštovanja i potpuno, vlastitom tijelu, prihvatiti
vlastitu tjelesnost i seksualnost, kao dobre i lijepe stvarnosti koje treba odgajati i njegovati, imajući na umu naše stanje posvećenih, pozvanih da
žive bez kompromisa zavjet čistoće. Nije riječ
o kultu tijela, kojeg smo spomenuli govoreći o
narcizmu, nego o ljubavi tijela koje nam je darovano.
živimo evanđeoski projekt, trebamo istaknuti
potrebu da uniđemo u novi mentalitet, koji nije
drugo do li logika Evanđelja (usp. Mt 16,21-27).
Ona zahtijeva: prijelaz iz logike samoostvarenja
na logiku gubljenja sebe zbog Evanđelja; prijelaz
iz logike rezultata u logiku besplatnog služenja;
prijelaz iz logike računa na logiku potpunoga i
bez pridržaja darivanja. Sve to govori o umiranju
samome sebi da se donese rod (usp. Iv 15,1-8).
Treba još nešto drugo: dopustiti da nas oblikuje, tj. pustiti da nas “čini” vječni lončar (usp.
Jer 18,1-6); pusiti se preobraziti, kako obećava
Isus svojim učenicima, koji, ostavljajući sve, nalaze u njemu puninu života (usp. Mk 1,17-18).
Napokon, nužno je steći dobru sposobnost
“vrednovanja” o događajima i osobama u svjetlu
Evanđelja, umjesto da sudimo druge, i gotovo
uvijek da ih osudimo. Mudrac nastoji razlučivati
žito od korova, dobro od zla, ribu od zmije, ne
postavljajući se nikada iznad drugih.
Draga braćo, to je put onoga koji hoće nasljedovati Isusa na radikalan način, kako je učinio
Franjo. Projekt zvanja je zahtjevan, kao što je zahtjevno Evanđelje i također projekt franjevačkoga života. To je postupan i progresivan put koji
ne dopušta prečace ni kašnjenja. Takav projekt
zahtijeva trostruko obraćenje: intelektualno, da
se bude realisti s obzirom na vlastitu situaciju;
moralno, da se ima ljestvica vrednota po kojima
oblikovati vlastitu svakidašnjicu; religiozno, da
se živi sukladno logici dara Drugome i drugima.
100
Budite ljudi
slušanja da
budete ljudi
riječi
48. Jasno je, živimo full-immersion, u kul-
turu masovne komunikacije koja uniformira, ali
također često manipulira. Naš svijet je doista
veliko selo. Selo u kojemu “nema vremena” da
se zaustavi, razmišlja, sluša. Naša sposbnost da
komuniciramo i slušamo, osobito same sebe i
onda druge, je veoma smanjena. Naše vrijeme, i
vi predraga mlađa braćo to znate dobro, je vrijeme poruka (SMS) i ne toliko dijaloga i slušanja,
istinske osobne komunikacije.
101
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Upravo je slušanje koje trebamo, a trebaju
ga i drugi, da ne podlegnemo težini samoće koja
pritišće i priječi da se živi sadašnji trenutak sa
strastvenošću i s ocima upravljenim u budućnost. Slušanje je ono što trebamo da se znamo
pokrenuti i odlučiti s mudroššću. Treba nam
novo srce, smireno, prijateljsko, srce da sluša
(usp. jer 31,31-34); Ez 36, 26-28), da pronađemo
«dobar put», kako kaže Jeremija, da pronađemo
«mir za svoj život» (Jer 6,16). Imati srce sposobno da sluša je doista kriterij da se raste kao
osobe i kao Manja braća i da se ne podlegne napasti samodostatnosti koja završava u frustraciji.
Pred velikom odgovornošću koja je pred njim,
Salomon traži od Gospodina: «ne znam vladati...
Podaj svome sluzi pronicavo srce» (1Kr 3,7.9).
Grčki tekst LXX kaže, «podaj svome sluzi srce
koje sluša (slušajuće)». Poslovična mudrost
Salomonova nalazi se upravo u njegovoj sposobnosti slušanja. Kao Salomon, “mudri”, kao
Samuel, predstavljen od Biblije kao čovjek koji
sluša (1Sam 3,1sl), trebamo poučljivo srce, srce
vrsno u umijeću slušanja, ako se doista hoće dijalogizirati.
Smatram da se smanjena sposobnost slušanja
i dijaloga duguje, između ostaloga, nesposobnosti da se šuti. Doista, da bi se dijalogiziralo
potrebno je, prije svega, odsredištiti se, dati važnost Drugome i drugima, i onomu što mi Drugi i
drugi mogu reći. Osim toga, razlučivanje zahtijeva da se stvori šutnja oko samih sebe.
«Slušao sam šutnju», naslov je jedne knjige
psihologa i pisca duhovnih tema, H. Nouwena,
napisane nakon subotnjeg iskustva u samostanu
trapista. «Slušao sam šutnju», je hitan poziv što
ga mladi i manje mladi trebaju čuti ako ne žele
biti žrtve “pastorala klokana”, vlastita onom koji
stalno skače s jedne aktivnosti na drugu, ili s jednog eksperimenta na drugi. Evo, ne govori se o
iskustvu, nego o eksperimentu, jer iskustvo zahtijeva vrijeme da ga pripravimo, živimo i vrednujemo na prikladan način.
Okruženi smo i uronjeni u zbrku. Buke svih
tipova su postale zvučne smetnje duha u ovom
društvu, priječeći da slušamo same sebe, Boga
i druge. Najgora stvar je u tome što se bojimo
šutnje, jer nas stavlja pred nas same, pokazuje
nam ono što trebamo biti i koliko nam nedostaje
da to budemo. U tom smislu je opasno: podsjeća
nas na ono što nismo riješili unutar nas; pokazuje
nam drugu stranu nas samih, od koje ne možemo
pobjeći ili ne možemo je prekriti “kozmetičkim
pomagalima”. Šutnja nas ostavlja same sa nama
samima: To nas plaši, stoga od nje bježimo.
Iz onoga što je rečeno i jer vjerujem da je šutnja najbolja učiteljica života, uvjeren sam da je
102
hitno za sve pronaći prostore kvalificirane šutnje, ako hoćemo biti duhovno praćeni i, istovremeno, ako hoćemo napredovati u ”holističkom”
rastu, to jest, rastu cijele osobe. Hitno je, predraga braćo, odgajati nas same da otkrijemo vrijednost šutnje (usp. VD 66).
Riječ je, naravno, o nastanjenoj šutnji, šutnji
koja govori. Samo takva šutnja moći će nam pomoći da bolje čitamo osjećaje i emocije, ono što je
u nama pozitivno i ono što je negativno. Vjerujem
da je u ovom trentuku, punom buke unutar i izvan
nas, potrebno, kao “svibanjska kiša”, doći do toga
da uživamo u «slušanju šutnje», da ne budemo
tuđinci samima sebi i tuđinci onome što nas okružuje. Samo šutnja, doista, omogućuje da upoznamo same sebe u dubini i da upoznamo stvarnost
onkraj onoga što se vidi na površini.
Slušati, gledati šutnju i onda govoriti. Šutnja
je prag na kojemu nalazimo Boga koji se učinio
Riječju. «Potrebna je unutarnja i izvanjska šutnja da bi se ta riječ [riječ Božja] mogla čuti»13.
Završiti dan bez trenutaka nastanjena šutnje,
znači završiti ga bez utjehe onoga Boga koji je,
budući da je riječ, postao Riječju. Dan bez šutnje
je dan bez nazočnosti jednog istinskog ja. Šutnja
je praznina u kojoj Bog i ja se susrećemo u samom srdištu duše. Bog koji je smirenost ne daje
nam samo šutnju, nego nas uči onome što trebamo reći; to nije manje vrijedno u ovome svijetu
punom praznih riječi.
13
benedikt xvi, Catechesi del mercoledì, 7 marzo 2012.
103
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Budući da hoćemo biti hodočasnici u neumornom traženju volje Božje za naš život, potrebno
je da budemo vir obaudiens, ljudi s rukom na
uhu, da bismo se opirali zvučnim valovima (to
je etimološko značenje riječi ob-audiens), tako
da nas oni ne rastresaju ili nam ne ugrabe one
znakove ili one riječi, da ne pobrišu one tragove,
gotovo nezamjetljive, kroz koje možemo nazrijevati nazočnost Boga koji je izabrao šutnju noći
da nam objavi svoju Riječ.
Potrebno je, rekao bi sv. Augustin, da ušutimo riječi da bismo mogli slušati Riječ, ili još bolje: Verbo crescente, verba deficiunt, «kad Riječ
Božja raste, ljudske riječi se smanjuju»14. To vrijedi također za našu molitvu, ponekad tako punu
riječi da nam priječi susresti Boga koji, često,
ostaje u šutnji.
U isto vrijeme, upravo slušajući Riječ naše
riječi neće se u nas vratiti jalove. Nisu naše riječi koje će moći promijeniti srca, to su one riječi
rođene iz šutnje i iz slušanja Riječi koje će potaknuti onoga tko ih sluša da mijenja svoje kameno srce u srce od mesa (usp. Ez 36,26) i da slijedi
Krista koji je riječ i koji se, često, zaodijeva plaštom šutnje.
14
SVETI AUGUSTIN, Sermo 288, 5, Pl 38, 1307; Sermo 120, Pl 38, 677.
104
«Bdij nad
samim sobom i
budi ustrajan»
49. Predraga braćo, jer sam mnogo puta
Ako bi se to trebalo dogoditi, i ako bi neki
od vas trebali prolaziti takav trenutak, molim vas
105
IV - OTEAR EL HORIZONTE
slušao ili jer je to osjećaj kojega, na jedan ili
drugi način, možemo osjetiti, znam da postoje
trenuci u životu u kojima – konstatirajući da se
naša svakdišanjica pokreće daleko od oaze mira,
vedrine i zrelosti koje smo sanjali u redovničkom i franjevačkom životu – netko se može
osjećati kao izgubljen i živjeti neki nejasni osjećaj frustracije i nezadovoljstva. U ovoj situaciji,
umjesto da se uzme kisika i da se ima odvažnosti
letjeti u otvorenijim prostorima, koje naš život
zasigurno pruža, gubi se volja da se ide naprijed,
jer se cilj čini nedostižnim i, također kad bi to
bio, napor da ga se postigne bio bi nesrazmjeran
s našom slabom i krhkom ljudskošću. Odričući
se tako traženja, postignuća, borbe, završava se
na tome da se otkrije da je srce ostarjelo, da je
ritam naporan. I nema se volje ponovno započinjati. Tada se javljaju različita pitanja: ima li još
moj život u Redu smisla? Nisam li pogriješio u
izboru ovoga oblika života? Zašto nastaviti boriti se ako su rezultati, na osobnoj i zajedničkoj
razini, oskudni? Tada se može pojaviti napast da
se ostavi sve, da se gleda unatrag, da se uzme
neki prečac na našem putu.
da se ne predate, da tu situaciju iskoristite da se
sjetite prijeđenog puta. Doista, sjećajući se prijeđenoga puta može se s većom jasnoćom vidjeti
pravac kojim se usmjeriti, ponovno otkriti nužno
orijentiranje u trenucima sumnje i tako ne upasti u ono što Gospodin prigovara Crkvi u Efezu:
«Imam protiv tebe: prvu si ljubav ostavila»
(Otk 2,4). Za vrijeme tih trentuaka obeshrabrenja i zbrke neka u našem srcu ponovno zazvuče
snažne riječi i, u isto vrijeme, bogate nježnošću:
«Budi junak, narode sve zemlje! Na posao! Jer ja
sam s vama!» (Hag 2,4).
Prorok Izaija nas podsjeća da putevi
Gospodnji nisu naši putevi (usp. Iz 55,8). Nisu li
sve te situacije, zasigurno neugodne i nisu tražene niti željene, putovi koje Gospodin stavlja pred
nas da “iskuša” našu bezuvjetnu vjeru u Njega?
S druge strane, nije li nam on sam rekao: «uđite
na uska vrata» (Mt 7,13)? Put što nam ga je Isus
naznačio, vidjeli smo to govoreći o blaženstvima
i zavjetima, nije lagan. Često je to strma i kamenita staza na kojoj se ranjavaju noge i ritam biva
usporen, jer «su uska vrata i tijesan put koji vodi
u život i malo ih je koji ga nalaze!» (Mt 7,14).
Ipak, prorok Hošea je imao odvažnosti da prije
sedam stoljeća dovikne: «Od Doline ću akorske
učiniti vrata nade» (Hoš 2,17).
«Bdij nad samim sobom i budi ustrajan», poziv je koji nalazimo u Poslanici Timoteju (1Tim
4,16). Upornost o kojoj govori nije tvrdoglavost,
plod rigidne osobnosti i blokirane na vlastitim
šemama, nego je vjernost koja zna dobro vrednovati izbor života, prvu ljubav, kojoj je povjeren život. Tu prvu ljubav isplati se tražiti tisuću
puta. Kako god bilo teško, uvijek postoji mogućnost da se preobrati ono što bi moglo biti manje
transparentno i manje uvjerljivo u motivacijama
na početku izbora. Postoji uvijek mogućnost da
se ponovno pronađu obnovljene motivacije, dosljednije i učinkovitije, koje sačinjavaju blago
našega srca. Netko nas čeka također i u tamnim
noćima, kad put postaje neprohodan i, možda,
se je palo na rub staze. On je spreman uzeti nas
106
za ruku, pomoći nam da se dignemo da nastavimo put. Ima netko tko nam može ponovno dati
poljubac života. To je Isus iz Nazareta, Uskrsli.
Samo on može učiniti da tužno i razočarano srce
poskakuje od radosti, kako se dogodilo dvojici
učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24,13ss).
Što osjećaš pred takvim pozivima?
Jesi li spreman preuzeti ih kao
projekt života?
107
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Kako prosuđuješ ove pozive:
kao utopije ili moguće putove za tebe?
ZAKLJUČAK
Predraga braćo under ten, želim završiti ovaj
dijalog s vama, pozivajući vas da stalno hranite
strastvenost za Gospodina. U njoj si odigravamo
svoju sadašnjost i budućnost, jer je upravo ta strastvenost koja će vas voditi da u svakom trenutku
potvrđujete svoju nakanu da služite Gospodinu
i da ostanete vjerni svemu onom što ste obećali sve do smrti (usp. PEr 14). Znam da ljubite
Isusa. I zbog toga «radovat ću se u Gospodinu i
klicat ću Bogu» (usp. Hab 3,18). Ne dopustite da
ništa i nitko ohladi tu ljubav.
Ponavljam vam, dakle, ono što je Sveti Otac
Papa Benedikt XVI. rekao na posljednjem
Svjetskom danu mladih, slavljenom u Madridu
prošle godine: Riječi «Isusove trebaju doći u
srce, ukorijeniti se u njemu i oblikovati cijeli
život [...] Slušajte uistinu Gospodinove riječi da
postanu u vama “duh i život” [...] Činite to svaki
dan ustrajno, kako se čini s istinskim Prijateljem
koji nas ne iznevjerava...»15 . Pokazujte valjanu
alternativu života. Izgrađujte svoj život na stijeni
koja je Krist. Izgrađivati ga na vlastitom ja, to
znači graditi na pijesku; dovodi do «nečega iščezavajućega, kao egzistencija bez obzorja, sloboda bez Boga» (Isto).
Četvrti kapitul na rogožinama započet će
pod majčinskim pogledom Marije, pod zaštitom
15 BENEDIKT XVI., Discorso alla festa di accoglienza dei giovani, Madrid, 18 agosto 2011.
108
Naše Gospe od Zapopana, u gradu Guadalajari
(Meksiko), i završit će pod istim najčinskim pogledom, pod zaštitom Naše Gospe od Guadalupe
(Meksiko). «Djevica Crkvom postala» (PoDM
1) neka bude vaš uzor da prihvaćate na bezuvjetan način Riječ (usp. Lk 1,38), da joj ostanete
vjerni u svakom trenutku (usp. Iv 2,1; 19,25; Dj
1,14). Kao učenik koga je Isus ljubio, prihvatite
Mariju u svoj život (usp. Iv 19,27) i obnovljenim
duhom poslušnosti slušajte njezinu oporuku:
«Što god vam rekne, učinite!». Tada će se vaša
voda pretvoriti u vino (usp. Iv 2,5.9-10), u vino
bezuvjetne ljubavi Onomu koji se danas čini prosjakom vašega da i s obnovljenim povjerenjem
vam govori: «Hajdete za mnom i učinit ću vas
ribarima ljudi!» (Mk 1,17). Neka vam majčinski
zagovor Marije, «u kojoj je bila i jest sva punina
milosti i svako dobro» (PoDM 3), zadobije od
Gospodina milost neposrednoga i velikodušnoga odgovora kakav je bio odgovor prvih učenika
(usp. Mk 118-20).
Predraga braćo under ten, dok vas pozdravljam u Onomu koji nas je otkupio i koji nas je
oprao svojom predragocjenom krvlju (usp. Otk
1,5; PcRe 5), ja brat José, vaš ponizni sluga,
snažno vas molim i zaklinjem, iz ljubavi koja je
Bog i s voljom da vam poljubim noge, da se osjetite obvezni prihvatiti, odjelotvoriti i opsluživati
s poniznošću i ljubavlju ove i druge riječi našega
Gospodina Isusa Krista. Ako budete ustrajali u
njima sve do kraja, neka vas blagoslovi Otac i
Sin i Duh Sveti (usp. 2PVj 87-88).
Fr. José Rodríguez Carballo, ofm
generalni ministar, OFM
Prot. 102874
109
IV - OTEAR EL HORIZONTE
Rim, 8. svibnja 2012.
Svetkovina svete Marije Magdalene.
GOSPODINE ISUSE,
OSTANI S NAMA!
Gospodine Isuse,
uprisutni se na našemu putu
Postaje kasno, spušta se noć.
Tmine nas okružuju,
osjećamo težinu samoće,
strah nas osvaja.
Trebamo Te: noć i put su dugi.
Trebamo Te: ostani da večeraš,
stol je prostrt!
Gospodine Isuse,
protumači nam Pisma!
Trebamo Te, da ne nastavimo govoriti o stvarima
prošlosti.
Trebamo Te, da nadu sačuvamo živom,
da se put ne zapriječi i da noć ne prevlada.
Trebamo Te: bez Tebe će nas tuga spriječiti da
vidimo budućnost.
Gospodine Isuse:
koračaj s nama!
Jer samo ti možeš ponovno zapaliti oganj
za koga se čini da se gasi u našim srcima.
Da nas tvoj glas prati u mučnim noćima života.
Da nas tvoja prijateljska ruka ponovno
podigne kad padnemo.
U svakom trenutku oživljuj dar poziva.
110
Gosodine Isuse:
dijeli s nama naš stol!
Da tvoja Riječ trajno gori u našim srcima:
Neka nas otvara istini u trenucima sumnje,
neka nas rasvjetljuje u trenucima tame,
neka nas ohrabruje i podupire u trenucima straha
i umora.
Gospodine Isuse:
otvori naše umorne oči!
Da naše oči budu upravljene na tebe,
da te možemo prepoznati uskrsloga
u lomljenju kruha,
kao brata i druga u braći koju si nam dao,
potrebnoga u onima koji trpe i leže
na rubovima puta.
Gospodine Isuse:
ostani s nama!
Samo tako moći ćemo se vratiti u Jeruzalem,
od kojega smo se udaljili,
i ondje, u zajedništvu s braćom,
moći ćemo naviještati:
«Krist je uskrsnuo.
Da, uistinu je uskrsnuo!».
Marijo, Gospo od Zapopana,
Gospo od Gaudalupe!
Kad nestane vina ljubavi u našemu životu,
kao u Kani, pokaži svome Sinu naše potrebe.
Tada će se voda pretvoriti u vino,
i bit će vina u obilju: vina ljubavi,
vina radosti.
Fiat, fiat. Amen, amen.
111
KRATICE
Spisi svetoga Franje Asiškoga
1PVj Prvo pismo vjernicima.
2PVj Drugo pismo vjernicima.
HvBoV Hvale Bogu višnjemu.
LocRePismo cijelom Redu.
Mra
Molitva pred raspelom.
NPr Nepotvrđeno pravilo.
Opm Opomene.
Opr
Oporuka.
PbAn
Pismo bratu Antunu.
PbLe
Pismo bratu Leonu.
PjbSuC Pjesma brata sunca.
PMin
Pismo jednom ministru.
PoDMPozdrav Blaženoj Djevici Mariji.
PPr
Potvrđeno pravilo.
Životopisi, kronike i druga svjedočanstva
1Bon
Veliki životopis sv. Franje sv. Bonaventure.
1Čel Prvi životopis sv. Franje, Tome Čelanskoga.
1Vitr Pismo Jakova Vitryskog (1216).
2Čel Drugi životopis sv. Franje, Tome Čelanskoga.
3Vitr Povijest Zapada Jakova Vitryskoga.
Azb
Asiški zbornik (ili peruđinska legenda).
L3d
Legenda trojice drugova.
OgSv
Sogledalo savršenosti.
PočR Početak ili osnutak Reda (ili Nepoznati Peruđinac).
SFgS
Savez sv. Franje s Gospođom Siromaštinom.
112
Spisi svete Klare
3Pja
Treće pismo sv. Janji Praškoj.
4Pja
Četvrto pismo sv. Janji Praškoj.
OprKlOporuka sv. Klare.
PEr
Pismo Ermentrudi iz di Brugesa.
ŽiKlČ Životopis sv. Klare Tome Čelanskoga.
Dokumenti Crkve
DV EN ET GS
LG
NMI
PC
Pdv
Pf
RM
SC
Drugi vatikanski sabor, Dogmatska
konstitucija o božanskj objavi Dei
Verbum, 18. studenoga 1965.
Pavao VI., Apostolska pobudnica
Evangelii Nuntiandi, 8. prosinca
1975.
Pavao VI., Apostolska pobudnica
Evangelica Testitificatio, 29. lipnja
1971.
Drugi vatikanski sabor, Pastoralna
konstitucija o Crkvi u suvremenom
svijetu Gaudim et spes, 7. prosinca
1965.
Drugi vatikanski sabor, Dogmatska
konstitucija o Crkvi Lumen
Gentium, 21. studenoga 1964.
Ivan Pavao II., Apostolsko pismo
Novo Millennio Ineunte, 6. siječnja
2001.
Drugi vatikanski sabor, Dekret
Perfectae Caritatis, 28. listopada
1965.
Ivan Pavao II., Esortazione apostolica post-sinodale Pastores dabo
vobis, 25 marzo 1992.
Benedikt XVI., “Motu proprio”
Porta fidei, 11. listopada 2011.
Ivan
Pavao
II.,
Enciklika
Redemptoris Missio, 7. prosinca
1990.
Drugi vatikanski sabor, Konstitucija
o svetoj liturgiji Sacrosanctum
Concilium, 4. prosinca 1963.
113
VC VD
VS
Ivan Pavao II., Postsinodalna apostolska pobudnica Vita consecrata,
25. ožujka 1996.
Benedikt XVI., Postsinodalna apostolska pobudnica Verbum Domini,
30. rujna 2010.
Ivan Pavao II., Enciklika Veritatis
Splendor, 6. koovoza 1993
Dokumenti Reda
CPO/01 Bratstvo u poslanju u svijetu koji
se mijenja, Dokument Plenarnoga
vijeća Reda u Guadalajari, 2001.
GGKK Generalne konstitucije Reda Manje
braće, Rim, 2010.
Oeo Red i evangelizcija danas,
Dokument Generalnoga kapitula u
San Diegu, 1995.
PdV
Nositelji
dara
Evanđelja,
Dokument Generanoga kapitula,
2009.
RtV
Ispuniti
zemlju
Evanđeljem
Kristovim, Pismo Generanoga ministra OFM o evangelizaciji, Rim
1996.
Scp Gospodin nam govori na putu,
Dokument Izvanrednoga generalnoga kapitula, 2006.
Sdp
Gospodin ti dao mir, Dokument
Generanoga kapitula, 2003.
114
115

Pravilo - Franjevački svjetovni red

Suvremena pitanja broj 10

Postati novi čovjek. Sakralna reidentifikacija na

Da li je svaka ženidba sklopljena u crkvi valjana?

15. Blagdan Sjenica: Isus–svjetlo svijeta, oprašta grijehe preljubnici

Gaudium et Spes

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

( P. Antonius Ward ) Subsecretarius ( Antonius Card. Cañizares

Dopisna teologija

Studeni

Ovdje - Hrvatsko etnološko društvo

ovdje - Srce GSS

Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim

Otkrivenje - Free Bible Commentary

Izaija 1-39 - Free Bible Commentary

Ponovljeni zakon Komentar