IZNENADNA RADOST Bilo je to prije nekoliko mjeseci. Događaj o

IZNENADNA RADOST
Bilo je to prije nekoliko mjeseci. Događaj o kojem ću vam pričati nekome je
strepnja, drugima šok, a ja sam bila presretna.
Vraćam se iz škole. Umorna. Po navici sjedam na kauč i vrtim kanale na
televiziji. Ulazi mama i zove me da s njom pođem u sobu. Sigurno je bila u
školi na informacijama, pomislim dok me obuzima nelagoda. Sjedamo na
krevet, a ona se osmjehuje i već mi je lakše jer vidim neki neobični sjaj u
njezinim očima, iako mi ne polazi za rukom odgonetnuti što mu je uzrok.
Izgovara rečenicu koja me smrzne:
-Dobit ćeš brata ili sestru, to je ono što želiš čut, zar ne!
Kuća je te večeri odzvanjala od smijeha i veselja, čak smo zaboravili na
večeru pa smo ostali bez slasnih školjaka. Uzbuđenje me potpuno obuzelo,
kuhalo je u meni. Nisam mogla izdržati te sam se povjerila prvo Mati pa
Magdaleni i onda je, naravno, saznao cijeli razred.
Uslijedile su stalne mamine mučnine koje su nam počele pomalo i smetati,
ali ništa nije moglo nadmašiti prvu sliku s ultrazvuka. Muško je! Pa to smo i
očekivali. Nakon tri ženske vrijeme je i za sina. Bili smo posebno sretni jer
nam je to pomoglo da zaboravimo tugu nakon maminog spontanog pobačaja.
Svi smo čekali trenutak, izdržali smo tri dana tatine hrenovke i jaja koje nam
je pokušavao spremiti dok je mama bila u porodilištu.
Moj brat sad ima pet mjeseci, zdrav je i sretan. Nadam se da neće biti mali
gnjavator, ali i to sam spremna podnijeti. Što bih da ga nema?
Nikolina Mandić Jadrijević, 6.c
KLJUČ SREĆE
Ključ sreće za mene je prvotno obitelj, prijateljstvo, ljubav i zdravlje, ali
i mnogo naizgled nebitnih sitnica koje život čine ljepšim: osmijeh prijatelja
kojem sam pomogla, zagrljaj podrške, skriveni pogledi, petica iz Matematike,
najdraži kolač…. A za druge? Što je za njih ključ sreće?
Ona djevojka koju si jučer vidjela da nosi zimsku kapu a sjalo je
sunce, ona nema kosu. Otpala joj je jer se kemoterapijama liječi od raka. Što
misliš, što je za nju ključ sreće? Da se pronađe lijek za njenu bolest kako bi
opet mogla češljati svoju dugu kosu kakvu je imala prije…
Onu baku koju si vidjela da plače na autobusnoj stanici, njoj je sin
otišao u Beč i više se nije javio. Što je za nju ključ sreće? Ponovo biti sa
svojim sinom, smijati se njegovim šalama i prošetati s njim do plaže?
Ona curica kojoj si se smijala jer je krupna, ona je na strogoj dijeti
godinama…Što misliš, koji je njen ključ sreće? Izaći van nasmijana i bez
straha da će ju netko zadirkivati…
Onaj beskućnik kojem si dala deset kuna, on je izgubio posao, a mora
se brinuti o dvoje djece. Koji je njegov ključ sreće? Pronaći posao i svojoj
maloj princezi kupiti lutkicu koju želi za Božić, a svog malog astronauta
odvesti u kino na novi film o svemiru. On ne želi ništa za sebe, ključ njegove
sreće je sreća njegove djece!
Vidiš, svakome ključ sreće predstavlja nešto drugo. Nekome novac,
nekome slava, nekome obitelj, a nekome ljubav…
Što je za tebe ključ sreće? Što god bilo, bitno je da TEBE čini sretnim!
Jer, ako ti nisi sretan, čemu sve? Nađi svoj ključ sreće u malim
svakodnevnim stvarima i uživaj u životu!
Želim ti sreću u traženju!
Matea Čaplja, 8.a
OVO MI JE ŠKOLA
Moj se komentar odnosi na današnji program školstva u Hrvatskoj. Po mom
mišljenju, dakle mišljenju učenice osmog razreda koja prati taj program, on
je loš. Pretrpan je sitnicama i pojedinostima koje su apsolutno nepotrebne
za život. Temelji se na učenju napamet, pamćenju nepotrebnih podataka,
godina...
Već devet godina članica sam plesnog kluba „Kaštelanske mažoretkinje“ i
zahvaljujući našim postignućima posjetila sam mnoge europske države. Na
tim putovanjima sam upoznala puno vršnjaka i uvidjela mnoge razlike u
životu, a samim tim i u školstvu. Imam i puno prijatelja u inozemstvu koji sa
mnom preko društvenih mreža često izmjenjuju svoja školska iskustva i,
dakako, zainteresirani su za moj školski program.
Usporedivši program za osme razrede učenice iz Njemačke koja je ujedno i
moja odlična prijateljica, njeni su satovi daleko jednostavniji, a oni su
visokorazvijena država. To nema logike. Mi radimo u školi mnogo više od
njih, ali ono što je važno-oni rade praktičnije. Npr. oni bi naš školski vrt
(najljepši u Hrvatskoj) za biologiju puno bolje iskoristili od nas (koji uđemo u
njega dva puta godišnje) umjesto da smo manje u razredu, pogotovo u
proljeće. Želim reći da je njihov praktični rad jedna puno veća podloga za
život i zbog toga je njihova razvijenost na samom vrhuncu. Njihov svaki
zadatak zasniva se na životu, a nama se daju nekakve formule, neke šablone
pa se ti, dijete moje, „frigaj“ za život.
Prošle godine posjetila sam i Norvešku, državu koja je jedna od najbogatijih
zemalja
svijeta.
Njihovo
bogatstvo,
zapravo,
leži
u
jednostavnosti
i
skromnosti. Ne biste vjerovali kako su štedljivi. Njihove kuće su većinom
montažne, ukrašene nekakvim motivima iz prirode. Treniraju na ulicama i u
parkovima što je za nas nenormalno (kod nas nema treninga bez dvorane ili
teretane). Zaboravili smo da se nogomet može igrati na nekakvim livadama ili
parkovima. Koriste većinom pješačke i biciklističke zone. Koliko god oni bili
bogati to se na njima nikako ne vidi. Mislim da je sve to stvar odgoja. Nema
žurbe, nema vike, sve je mirno i tiho.
Francuzi su razvijeni i naravno profinjeni, a po mom iskustvu u Parisu,
jednom od najvećih turističkih destinacija svijeta, engleski se jako loše
govori. Mi u osmom razredu imamo pojedince (za mene genijalce) koji polažu
testove iz engleskog, čitaju knjige na engleskom, tako reći, govore kao pravi
Britanci. Imamo turističke destinacije koje pobliže upoznajemo iz povijesti i
znamo gotovo sve što piše u knjizi o njima, a Francuzi posjećuju svoje
destinacije te idu na razne izlete. Oni cijene svaki pedalj svoje zemlje, ma oni
čak sve i preuveličavaju. Naše izlete i ekskurzije većinom planiraju agencije.
Lektire su nam nažalost zastarjele i umjesto da se zanimljivim knjigama
potiče čitanje, na popisu su naslovi kojih se i moja mama sjeća.
Svaku zimu idem na skijanje u Sloveniju. Tamo je zaista lijepo, priroda je
fenomenalna, čist zrak, lijepe planine...Volim boraviti u takvom ambijentu.
Jedne smo godine, umjesto u Sloveniji, ostali u Hrvatskoj na Plitvičkim
jezerima na skijanju. Tada sam primijetila razliku. Ambijent je veoma sličan,
ali Slovenci se puno više trude ugoditi turistima. Imaju bezbroj aktivnosti u
hotelima i na skijaškoj stazi. Bude vrlo zabavno. Primijetila sam da su
studenti i učenici srednjih škola zaduženi za uređivanje staze, imaju
nekakvu odgovornost i obvezu preko praznika. Možda bi bilo lijepo da preko
ljetnih praznika (dok traje sezona u Dalmaciji) učenike zaduže da nekim
malim
doprinosom
pomognu
u
turizmu
i
ugostiteljstvu.
Također,
konzultirala sam s pojedinim učenicima iz moje škole te sam od mnogih
doznala kako su bili na skijanju baš u Sloveniji. Dakle, ljudi to cijene.
Svi ti „visokorazvijeni ljudi“ puste djecu da uživaju, da imaju vremena za
igru, šalu, za djetinjstvo. A mi? Mi smo uvijek za knjigom i moji se roditelji
čude što teško stižem na treninge. „Moram učiti!“- to mi je postala jedna od
rečenica koje koristim kao poštapalicu nakon što me moji pitaju hoću li išta
drugo raditi osim buljiti u knjigu. Nakon toga me pitaju jesam li umorna od
učenja. To mi je nažalost postala navika, nešto što radim svaki dan i radi
čega nemam vremena za druženje s prijateljima ili igru vani.
Moj zaključak je da imamo pogrešan pogled na svijet od malena i da trebamo
malo „ohladit“ te ne biti preopterećeni glupostima. Ambicija da ćemo jednog
dana bit kao neka Njemačka, Francuska ili možda Norveška će nas uništiti,
mi smo mala država sa svojim ljepotama i pametnim ljudima koji nažalost
svoje talente često ostvaruju u inozemstvu!
Lucija Gotovac, 8.c
MOJ UZOR
Mogi biraju svoj uzor po vanjskom izgledu, ljepoti, popularnosti. To je krivo
jer izgled nije ona prava vrijednost, već unutarnja ljepota. A moj uzor?
Hmmm....to mora biti netko tko mi je drag, kome se divim. Pa znam. To je
moja mama.
Zove se Anka. Malo staromodno ime, ali jako posebno. Baš kao i ona. Iako
ima četrdeset tri godine, izgleda mlađe. Bar joj tako govore drugi ljudi,
pogotovo moj otac. Mršava je i visoka, smeđokosa i smeđooka. Kosa joj je
uvijek mirisna. Prati modu i zna što je in.
Svoju mamu smatram anđelom. Onim koji je uvijek uz mene. Puna je brige
za nas, iako to nije lak posao. Odgajati troje djece ni uz pomoć oca nije
jednostavno. Međutim, ona je „poseban slučaj“ i sve joj ide od ruke. Voli
pomagati ljudima, a što je najvažnije – voli se smijati. Međutim, ima i onih
dana kad grize, kad je ljuta i živčana. Ne volim to vrijeme i čekam strpljivo da
prođe, a prođe brzo,i onda nas ponovno obasja svojim osmijehom. Jako je
osjetljiva i nešto najgore na svijetu je kad vidim da plače. Istod trena mi se
raspolovi srce.
Ali, prođe i to. Njih dvoje, moj otac i mama, su kao dvoje djece. Stalno se
smiju kad su zajedno. Anka i Branko...ha,ha...zvuči mi tako smiješno, ali
opet i slatko.
Ne znam više što bih rekla onjoj. Ma...ona vam je neopisiva. Naučila me je
mnoge dobre stvari i dala vrijedne savjete. Nitko je ne može zamijeniti.
Zahvaljujem Bogu što živim u jednoj sretnoj obitelji.
Mama, volim te!
Ružica Sučić, 6.d
MOJA OČEKIVANJA U 2015. GODINI
U prošloj godini lijepo mi je bilo što sam postao predsjednik razreda, što sam
dobio tablet i što sam išao u kino.
Iz stare godine želim zaboraviti grube riječi, svađe, gruba djela moja i mojih
prijatelja.
U novoj godini želim da naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ispuni
svoja obećanja da će popraviti Republiku Hrvatsku. Da će svi ljudi naći
posao dok vlada Kolinda Grabar-Kitarović. Da će čuvati okoliš i nabaviti
spremnike za razvrstavanje otpada.
Želim da životinje koje su na ulici nađu svoj dom.
Da u 2015.godini dobijem kućnog ljubimca i mobitel.
Da mi roditelji, prijatelji i cijela obitelj budu zdravi, veseli i puni ljubavi
prema Bogu, Isusu, Mariji i Josipu.
I da u Parizu prestanu napadi!
Niko Romić, 3.c
SLOBODA
Nisam trebao stajati tu večer s njom na kiši. Vani se svijet raspadao
pod silom kapi koje su topile ove zidove među nama. Onako razbacane pod
svjetlima grada izgledale su kao klupko svih loših stvari koje su se dogodile.
Različita stajališta, drugačija razmišljanja… Mogao sam otići, ne vratiti se
više i slomiti sve ono najljepše u njoj… Ali bili smo slobodni da, kao i svi
drugi, radimo greške – neoprostive, najgore…
Baš ovih dana počeli su opet sukobi između tako sličnih zemalja. Kao i
svaki drugi Hrvat i stanovnik ove zemlje imao sam svoja prava, svoju
slobodu. Kao i cijela armija domoljuba, vojnika i branitelja, borio sam se. Ne
puškom ili nožem. Ne može se čovjeka zaustaviti revolverima, pendrecima,
batinama ni zabranama. S pravom ili bez njega, u naše se nitko ne dira.
Pusti rat kad te on slomi samo jednom dok te uspomene slome još tisuće
puta. Hoće li svijeće, molitve, križevi i suze vratiti ikoga? Neće. Jer oduzeto
se ne da natrag. Ali budi čovjek, zapali taj jedan sitan plamen ne samo u
svijeći, već i u sebi. Dokaži da si bolji! Samo, preslabi smo mi ljudi da bismo
živjeli po tako jakim uvjerenjima.
Uzrujan, umoran od života, ljut i potresen nisam imao kamo ovih
dana. Razmišljao sam o toliko toga. Svi smo mi dali toliko lažnih obećanja,
rekli toliko neiskrenih riječi… Vjerovali u vlastite laži, vjerovali u prazne
govore i prazna srca. Opsesija za pravdom nije prolazila: ili zaboravimo
odmah, ili ne zaboravimo nikada.
Dok sam šetao ulicama, opet sam je sreo. Na istoj kiši, s istim
osmijehom. Dočekao sam je u zagrljaj, raširenih ruku. Na mojim je prsima
izgledala tako mala a tako sretna. Ni sam ne znam što se dogodilo pa sam je
zaboravio.
Obljetnica je Vukovara… Tko bi rekao da ću je sresti na ovaj dan? U
čitavoj zbrci i razmišljanjima o domovini bilo je lijepo provesti ovu večer s
njom. Ovdje se radilo o drugoj slobodi, slobodi koja mi je dozvoljavala da
imam nekog svog. Ja sam bio čovjek realnosti, a ona je bila prokleti sanjar.
Uvukla mi je ruke pod majicu kako bi ugrijala dlanove od ovog leda… Kao da
mi se uvukla pod kožu, a ne ovako slatko pod majicu. Iako se život u meni
zaledio, osjećaj je bio odličan. Prestao sam razmišljati o tome što je pravda u
ovoj državi. Sada sam bio slobodan od svega, svih razmišljanja, svih obveza.
Svatko ima svoj stav o slobodi, bio sam ja mnogo toga, imao sam svakakvih
mana kakve rijetko koji čovjek ima…
Ali našao sam ja svoj izlaz iz realnosti, iz problema – NJU. Sad, mislim
li ja na svoju domovinu ili osobu koja me nadopunjuje – ni sam nisam
siguran... Jedino što znam jest da je najbolji osjećaj ona sloboda koju
svakodnevno osjećaš.
Tko bi rekao da, u ovakvom kompliciranom svijetu, vladaju tako
jednostavni osjećaji?
Iris Novaković, 8.c