! verzija od 1. srpnja 2014. Radni materijali za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015 – 2020 Kriza ekonomije medija, pad novinarske zaposlenosti i kriza društvene funkcije medija .............................................................................. 3 Uzroci krize medija .................................................................................................. 7 Hrvatska medijska politika ..................................................................................... 22 Europski kontekst .................................................................................................. 31 Nevolje s tržištem .................................................................................................. 45 Demokracije, javnosti, njihov interes i njegovi mediji ............................................. 65 Javni mediji ........................................................................................................ 105 Hrvatska izvještajna novinska agencija ............................................................... 106 Cilj ................................................................................................................... 117 Hrvatska radiotelevizija ........................................................................................ 125 Rad na HRT-u ................................................................................................. 126 Zakoni o HRT-u ............................................................................................... 147 Program HRT-a ............................................................................................... 167 Cilj ................................................................................................................... 178 Komercijalni mediji ........................................................................................... 187 Radio ............................................................................................................... 193 Komercijalne televizije ......................................................................................... 212 Cilj ....................................................................... Error! Bookmark not defined. Informativne novine i internetske stranice ........................................................... 230 Novinarstvo nakon promjena devedesetih: tranzicija i privatizacija ................ 244 Tranzicija ......................................................................................................... 252 Koncentracija................................................................................................... 256 Distribucija ....................................................................................................... 260 Cilj ....................................................................... Error! Bookmark not defined. Treći medijski sektor – neprofitni mediji ........................................................ 265 Cilj ................................................................................................................... 306 -2- Kriza ekonomije medija, pad novinarske zaposlenosti i kriza društvene funkcije medija Ono što hrvatske javnosti od medija dobivaju, njihove demokratske i kulturne potrebe teško zadovoljava, a niti to, čini se, nije dugoročno održivo. Kriza hrvatske medijske ekonomije najizravnije se ogleda u eroziji prihoda televizija, radija, novinskih agencija, novina i magazina. Od 2008. do 2012., godišnji promet hrvatskih medija je pao s 5,8 milijardi na 3,9 milijarde kuna. Publike tradicionalnih medija se smanjuju, prodaja opada već šestu godinu zaredom. Čini se da su toga svjesni i oglašivači, čija potrošnja je u istom razdoblju smanjena sa 2,2 na 1,4 milijarde. 7& 6& 6& 5.76& 5& 5.05& 5& 4.35& 4.21& 3.91& 4& 4& 3& 3& 2& Potošnja na oglašavanje & (u milijardama kuna)& Ukupni prihodi medija& (u milijardama kuna)& Ukupni prihodi i oglašavanje u hrvatskim medijima 2008 - 2012# (u milijardama kuna)& 2& 2.08& 1.77& 1.70& 1.63& 1.52& 2010& 2011& 2012& 1& 0& 1& 0& 2008& 2009& Izvori: Državni zavod za statistiku, strukture poslovne statistike i European & Audiovisual Observatory (2012) Yearbok; Warc i HURA& Ipak, postoje dva izuzetka: prihodi Hrvatske radiotelevizije od pristojbe su istodobno narasli za nešto više od 100 milijuna, na skoro 1,2 milijarde kuna godišnje, a udio stalnih korisnika interneta u ukupnom stanovništvu Hrvatske, koji 2008. nije bio veći od 40 posto, do 2012. godine se povećao na 58 posto. Iako je riječ o relativnom malim apsolutnim iznosima, i oglašavanje na internetu je poraslo s 30 na 90 milijuna kuna, tako da su se godišnji prihodi hrvatskih internetskih -3- portala – premda ne mogu konkurirati globalnim – u razdoblju krize povećali s 1,6 na 60 milijuna kuna.1 Ipak, dvjesto novih radnih mjesta na internetskim portalima teško može kompenzirati drugi strukturni problem ekonomije hrvatskih medija: pad zaposlenosti s 12,5 na 9,3 tisuće radnika, odnosno za 25 posto u razdoblju od 2008. do 2012. godine. Restrukturiranju su najviše izložene djelatnosti izdavanja novina i drugih periodičnih publikacija, u kojima je istodobno zabilježen gubitak 47 posto radnih mjesta. Pritom treba uzeti u obzir da su mediji industrija s iznadprosječnim udjelom nestalno, putem ugovora o djelu ili na određeno vrijeme angažiranih radnika, tako da bi pad novinarske zaposlenosti mogao biti i veći. Bez obzira koliko je nezaposlenih novinara uopće imalo ugovor o radu, i koliko ih se po njegovom prekidu Hrvatskom zavodu za zapošljavanje uopće prijavilo, od 2008. do 2012. u evidenciju nezaposlenih upisano je preko 2100 osoba čije je prethodno zaposlenje bilo novinarsko.2 Broj zaposlenih u hrvatskim medijima 2008 - 2012# 14000& Novine i druga periodika& Radio i televizija& Internetski portali& Ukupno& 12000& 10000& 8000& 6000& 4000& 5,849& 5,089& 4,456& 2000& 3,666& 2,914& 0& 2008& 2009& 2010& 2011& 2012& Izvor: Državni zavod za statistiku, Strukturne poslovne statistike za djelatnosti: izdavanje novina, izdavanje časopisa i periodičnih publikacija, emitiranje radijskog i televizijskog programa te interenetski portali& Iako su dio poslova otpuštenih novinarki i novinara, za istu ili čak manju plaću, preuzeli preostali zaposleni, tako velik gubitak radnih mjesta morao se odraziti i na 1 Izvori: Državni zavod za statistiku, Fina, European Audovisual Observatory/Warc i (procjena) Hure (Hrvatskog udruženje društava za tržišno komuniciranje, http://hura.hr/publikacije/hura-adex/, pristupljeno 19. ožujka 2014.), zatim Hrvatska radiotelevizija i Eurostat (broj pojedinaca u dobi između 17 i 24 godine koji redovito – najmanje jednom tjedno – koriste internet). Prema Internetworldstat.com, penetracija interneta u Hrvatskoj je 2012. godine bila viša od 70 posto. 2 Izvori: Državni zavod za statistiku, Fina i Hrvatski zavod za zapošljavanje. -4- ukupnoj količini objavljenih novinarskih radova. U razdoblju ekonomske krize dva radija i dvije televizije su prestale emitirati, troje dnevne novine su prestale izlaziti, a ukupan broj aktivnih tiskovina smanjio se za preko dvjesto, postajući i po broju stranica sve tanjima. Ukupna proizvodnja novina i časopisa u tonama papira opada i više od prodaje, s 86 u zadnjoj godini prije krize na 56 tisuća tona u 2012. godini. Prosječne dnevne novine su 2010. imale 256, a 2012. godine 140 grama. Ukupna godišnja proizvodnja dnevnih novina i drugih periodičnih tiskovina 2004 - 2013 (u tisućama tona papira) & 60& Dnevne novine& 50& Ostale novine, magazini i časopisi& 40& 30& 20& 10& 0& 2004& 2005& 2006& 2007& 2008& 2009& 2010& 2011& 2012& 2013& Izvori: Državni zavod za statistiku i Hrvatska gospodarska komora / Sektor za industriju, Odjel za grafičko-prerađivačku i medijsku industriju& Da to nije posljedica samo smanjenja oglasa, svjedoči i nedavno provedena kvantitativna analiza hrvatskih novina koja je utvrdila značajan pad broja tekstova, s približno milijun i 150 tisuća tijekom 2008., na 780 tisuća objavljenih 2012. godine.3 Ostavljajući privremeno po strani pitanja ne tako lako mjerljive kvalitete, narušenog povjerenja, vlasničke koncentracije, komercijalizacije te inkluzivnosti javne rasprave kojoj, prema nekim mišljenjima, mediji trebaju služiti, već ovako izražen pad informativnosti potvrđuje deficit njihove mogućnosti da udovolje zahtjevima većine postojećih koncepata demokracije. U svjetlu podataka poput onoga da se još početkom 2013. godine više od 40 posto građana smatralo slabo do veoma slabo informiranima o Europskoj uniji, i niska izlaznost od 21 posto na 3 Jelena Hadžić (2013) Korelacija informativnosti i financijskih rezultata poslovanja medija. Presscut, društvo za medijske i tržišne komunikacije, http://www2.presscut.hr/hr/presscut_i_medianet_predstavili_anketu_o_najpopularnijim_novinarima _i_istrazivanje_o_krizi_medija_173/, pristupljeno 19. ožujka 2014. -5- izborima za Europski parlament se može smatrati očekivanom, a preko 43 posto birača na godinu ranijem referendumu učiniti relativno visokim stupnjem demokratskog sudjelovanja.4 Tako, u najkraćim crtama, situacija u medijima početkom 2014. godine izgleda iz perspektive medijskih insajdera – vlasnika, radnika i anlitičara. Ta perspektiva, međutim, slabo odražava pogled na medije izvana – pogled radnice, umirovljenika, djeteta ili roditelja. Medijske publike sasvim sigurno imaju prečih briga – poput traženja posla, plaćanja režija, liječenja ili obrazovanja – od krize medija i sažaljenja nad besparicom i malih i velikih medijskih poduzetnika. Teško je, doista, očekivati da onima proglašenim “tehnološkim viškom” među 380 tisuća5 nezaposlenih mnogo znače, na primjer, kontradikcije koje digitalna tehnologija izaziva u medijskoj industriji, proglašavajući mnogobrojne novinarke i novinare “tehnološkim viškom.” Iz perspektive outsidera, hrvatski mediji vjerojatno izgledaju nezanimljivo i isto dok prikazuju uspone i padove likova u političkoj drami ili televizijskoj sapunici, nudeći malo toga što se tiče stvarnih života onih “običnih” ljudi. Sudbina svih takvih tema od interesa tihih javnosti bez medijskog glasa – poput traženja posla, problema s plaćanjem režija, liječenja ili obrazovanja – ipak barem dijelom ovisi o mogućnostima za izlazak iz krize medija. I teško je, doista, nadati se da će takvi problemi, iz sve veće domene “prečih briga”, biti ikada riješeni ako mediji na njih ne budu sustavno upozoravali u kontekstu koji im daje značenje. Ovaj sažetak, naravno, ne upotpunjuje prikaz postojećeg stanja u medijskom polju ni po njegovim slabostima, niti prema izgledima za poboljšanje, ali pruža već dovoljnu osnovu da se kao glavni cilj medijske politike u Hrvatskoj postavi održiv medijski sustav koji zadovoljava demokratske i kulturne potrebe građana. No, prije nego se posvetimo pitanjima ostvarenja ovako formuliranoga općeg cilja i izlaska iz krize ekonomije, zaposlenosti i društvene funkcije medija, pogledajmo kako smo se u njoj našli. 4 Izvori: Državno izborno povjerenstvo i Dragan Bagić (2013) Stavovi hrvatskih građana o ulasku u Europsku uniju, Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, http://delhrv.ec.europa.eu/?lang=hr&content=88, pristupljeno 19. ožujka 2014. godine. 5 Trenutačni broj nezaposlenih, odnosno osba prijavljenih evidenciji Hvatskog zavoda za zapošljavanje iznosio je 13. ožujka 2014. godine 381.642 odnosno 22,4 posto aktivnog stanovništva; http://www.hzz.hr/, pristupljeno 19. ožujka 2014. -6- Uzroci krize medija Kolaps jedne od najvećih američkih investicijskih banaka, Lehman Brothersa, sredinom rujna 2008. godine, označio je transformaciju tamošnje krize prenapuhanog tržišta nekretnina i sofisticiranih financijskih operacija u globalnu bankarsku krizu te okončao model rasta utemeljenog na zaduživanju za privatnu potrošnju u zemljama europske periferije koje su tijekom desetljeća izgubile konkurentnost i akumulirale velike deficite ekonomske razmjene sa zemljama europske jezgre. 6 Bruto domaći proizvod Hrvatske pao je s 343,4 milijarde u 2008. na 328,6 milijardi kuna u 2009. godini, odnosno za 6,9 posto, a iz te recesije ekonomija niti početkom 2014. nije izašla.7 %# 4.0& 2.0& 0.0& -2.0& -4.0& -6.0& -8.0& -10.0& -12.0& -14.0& -16.0& BDP Hrvatske i prihod medija (promjena u odnosu na prethodnu godinu)# 2.1& 2008& -0.2& 2009& 2010& -2.3& 2011& 2012& -1.9& 2013& -1.0& -3.19& -6.9& -7.18& BDP& -12.34& Prihod medija& -13.9& Izvori: Eurostat, Annual National Accounts, GDP and main components i & Državni zavod za statistiku, Strukturne poslovne statistike" U jednom eksplanatornom pristupu uzrocima krize medija smanjenje ekonomske aktivnosti dovodi do kontrakcije tržišta oglašavanja i pada prihoda komercijalnih medija. Zagovornici ovog pristupa smatraju: ako je recesija i dovela do porasta tabloidne komercijalizacije, gubitka povjerenja i interesa publika, novinarske 6 Costas Lapavitsas i dr. (2011) Breaking Up? A Route Out of the Eurozone Crisis, Research on Money and Finance Occasional Report 3, http://www.researchonmoneyandfinance.org/wpcontent/uploads/2011/11/Eurozone-Crisis-RMF-Report-3-Breaking-Up.pdf, pristupljeno 24. ožujka 2014. Predrag Ćetković (2011) Credit Growth and Instability in Balkan Countries: The Role of Foreign Banks, Research on Money and Finance Discussion Paper no 27, http://researchonmoneyandfinance.org/media/papers/RMF-27-Cetkovic.pdf, pristupljeno 24. ožujka 2014. 7 Izvor: Hrvatska narodna banka (2014) Ekonomski indikatori: osnovne informacije o Hrvatskoj, BDP izražen u tekućim cijenama, http://www.hnb.hr/statistika/h_ekonomski_indikatori.pdf, pristupljeno 24. ožujka 2014. -7- zaposlenosti, pada informativnosti, relevantnosti, inkluzivnosti te erozije demokratske funkcionalnosti hrvatskih medija, s ekonomskim oporavkom nestat će i svi ti problemi. Prema tome, slabo prikrivajući činjenicu da hrvatski mediji ni prije krize nisu demokratski “valjali”, medijska politika države trebala bi se ograničiti na podršku vlasnicima medija da prebrode krizna vremena, nadajući se pritom da standardi informiranja nisu pali prenisko, kao i da recesija neće potrajati predugo. U takvoj strategiji, glavni instrumenti medijske politike uključivali bi (dodatna) porezna rasterećenja, (dodatnu) fleksibilizaciju radnih odnosa, ukidanje ograničenja koncentracije vlasništva i restrukturiranje (u smislu smanjenja zaposlenosti i utjecaja) javnih medija. Nešto šira analiza uzroka krize promatra uspon interneta kao ključni moment u dekonstrukciji svijeta “starih medija” – novina, radija i televizije – zajedno s vrijednostima profesionalnog novinarstva, nepristranosti, odgovornosti i lake zabave u granicama takozvanog dobrog ukusa. Od malog akademskog eksperimenta s kompjuterskom mrežom u javnom vlasništvu koju je američko Ministarstvo obrane započelo financirati 1969. godine, internet se razvio u “informacijsku superautocestu” koja je, kako se obično ističe, iz temelja izmijenila osobnu i globalnu komunikaciju. Otprilike u vrijeme kad je Tim Berners-Lee sa suradnicima u ženevskom CERN-u razvio prvu aplikaciju za razmjenu informacija, nazvanu World Wide Web, 1991. godine internet je tiho stigao i u Hrvatsku. Ministarstvo znanosti i tehnologije započelo je projekt Hrvatske akademske istraživačke mreže (CARNet) koja je uskoro postala administratorom svega sadržaja iza adresa koje završavaju na “.hr”. Tako je CARNet postao prvim domaćim pružateljem internetskih usluga, povezujući ne samo akademske institucije, nego i građane, i to potpuno besplatno. Bilo kako bilo, internetska komunikacija je još neko vrijeme ostala privilegijom nekolicine kompjuterskih “štrebera” koji su se vjerojatno osjećali izravno povezanima sa Ženevom, idealima javnog dobra i masivnog znanja koje je uskoro trebalo postati besplatno dostupno baš svima. Bilo je to vrijeme kada se, kako primjećuje britanski mediolog James Curran (2012: 3 – 65), “internet” pisao s velikim ”I”, i smatrao snagom koja će svijet trajno promijeniti nabolje. Sa svim znanjem i informacijama na dohvat -8- kompjutorskog miša, internet je trebao pomladiti novinarstvo koje je jedva držalo korak s potrebama demokracije, značajno unaprijediti razumijevanje i suradnju između zaraćenih kultura, kao i pokrenuti “novu ekonomiju znanja” bez ulaznih barijera za male, takozvane nove igrače. Medijskim oligopolima se predviđao skori raspad širom mreže nezavisnih informativnih portala i različitih mišljenja blogera koji moćnicima bilo koje vrste ne bi ostavili mjesta za skrivanje. Pluralizam medijskog vlasništva, formi i sadržaja trebao je odražavati toliku množinu informiranih političkih stajališta, da se činilo kako će i razvitak politika za njegovo poticanje uskoro postati nepotrebnim. U kolikoj će se mjeri takva proročanstva internetskih optimista ostvariti, ostaje za vidjeti. Zasad je bitno zabilježiti da takav pristup uzrok krize vidi prvenstveno u “pomanjkanju inovacija” i nemogućnosti “starih medija” da se bezbolno prilagode digitalnom dobu i promijenjenim komunikacijskim navikama novih publika. “Prema ovoj logici,” napominju američki medijski analitičari Robert W. McChesney i John Nichols (2010: 28), “sudbinu novina, u paketu s ukupnim komercijalnim novinarstvom ʻstarih medijaʼ, zapečatila je tehnologija. Konačna propast je samo pitanje vremena. Novine su konj i kočija, dok je internet automobil.” Komunikacijske politike u tehnološkoj perspektivi bi se trebale fokusirati na razvijanje medijske pismenosti kako bi smanjile rizike interneta u pogledu zaštite maloljetnika, govora mržnje i pouzdanosti informacija, a povećale aktivnu komunikacijsku participaciju. Potrebno bi bilo dodatno poticati izgradnju infrastrukture za širokopojasni pristup internetu, a veći dio “digitalne dividende”, odnosno radiofrekvencijskog spektra koji koriste televizija i radio, prepustiti telekomunikacijskim kompanijama za ponudu bežičnog pristupa. Kako bi se “starim medijima” izloženim mnogobrojnoj digitalnoj konkurenciji olakšala tranzicija, koncept normativne “tehnološke neutralnosti” (ista pravila za sve) trebalo bi, predlaže se, primijeniti tako da se ukinu regulacijski mehanizmi i naknade za korištenje frekvencija, dok bi se održivost poslovnih modela osiguravala nesmiljenom borbom protiv internetskog piratstva. Primarni cilj restrukturiranja javnih medija u ovoj perspektivi je tehnološka modernizacija i prilagodba “nelinearnoj” strukturi iskustva digitalnih medija. -9- Ipak, uspon interneta, uz velike potencijale, sa sobom, kao što to obično biva, nosi i mnogobrojne izazove. Oni se ne sastoje samo od rastućeg govora mržnje na internetu, nego i od ne više toliko novih, koliko ozbiljnih prijetnji koje novinarstvu predstavljaju dubinske ekonomske promjene medijske industrije i tržišta sve manje sposobnih udovoljiti potrebama financiranja novinarskog rada. Činjenica da je nova internetska ekonomija zasad stvorila korporacijske gigante poput Googlea i internetskih provajdera u poziciji da na “naplatnim kućicama” informacijske superautoceste ostvaruju prihode koji malo doprinose raznovrsnosti i kvaliteti javnog informiranja nameće potrebu demokratskim zajednicama da osmisle nove i efikasne instrumente financiranja medijske proizvodnje i sprečavanja koncentracije medijskog vlasništva, neovlaštenog prikupljanja privatnih podataka te narušavanja slobode pristupa sadržajima. Nasuprot glorifikatorima interneta kao sile neke vrste kreativne destrukcije (u scumpeterovskom smislu), više konzervativno orijentirani promatrači i internetski skeptici glavnim uzrokom aktualne i dugotrajne krize medija smatraju određenu moralnu dekadenciju. Ponekad je pripisuju vlasnicima, ponekad urednicima i novinarima, a gotovo uvijek vezuju uz negativne strane tehnološke modernizacije koja je zaslužna za tabloidne stranputice novina i uvođenje zakona reklamnog rejtinga u televizijske redakcije. Ako ne zbog eksplanatornog potencijala, takvu detekciju uzroka krize medija potrebno je uzeti u obzir zbog relativne raširenosti. U Velikoj Britaniji je, na primjer, hakiranje mobilnih telefona žrtava nasilja i filmskih zvijezda koje su poduzimali tabloidi dalo povoda za izradu opsežnog Levesonova izvještaja o kulturi, praksama i etici britanskog tiska (2012), kao i intenzivnu raspravu o (zasad sasvim neuspjeloj) medijskoj samoregulaciji. Odražavajući stanje slične rasprave u SAD-u, visokoprofilna televizijska serija The Newsroom (2012) u središte fabule stavlja izvrsno karakteriziran skup individualaca posvećenih obnovi “najviših standarda televizijskih vijesti”, i to snagom čistog novinarskog talenta, izvrsnosti i moralne autonomije. Uz razvijanje samoregulacijskih i ombudsmanskih institucija, etički utemeljene medijske politike usmjeravale bi se na jačanje redakcijske autonomije kao garanciju odgovornosti medijske “četvrte vlasti” u odnosu na vlasničko-oglašivačke - 10 - i političke utjecaje, neovlašteno prikupljanja privatnih podataka te rastući govor mržnje na internetu. Barem kad je o javnim medijima riječ – potpuno suprotno drugim pristupima – za cilj bi se postavilo očuvanje “linearnog” kolektivnog iskustva zajednice izloženog sve većoj atomizaciji medijskih stvarnosti. Svi ti pokušaji objašnjenja uzroka krize medija nisu toliko pogrešni, koliko nepotpuni. Vlasnici i menadžeri medija uzrok za probleme s kojima se svakodnevno suočavaju vide u recesiji oglašavanja i povećanoj konkurenciji. Dio aktivista modernizacije i akademske zajednice svjestan je potencijala nove tehnologije i razočaran neostvarenim pluralističkim potencijalom interneta. Novinarke i urednici znaju koliko im se položaj u redakciji pogoršao. Svima je, naravno, zajedničko da krivca pronalaze u državi, i to ne samo za probleme javnih medija u njenom vlasništvu. Ovisno o retoričkoj dispoziciji, država će ponekad ispasti i glavnim uzrokom opće krize medija. Međutim, ma koliko to predlagaču ove strategije bilo nezahvalno tvrditi, čini se da je država zaslužna za progresiju problema tek zahvaljujući svojoj “poslovičnoj” nedjelotvornosti. Svaka partikularna perspektiva ipak pronalazi svoje strukturne uzroke krize – s razlogom, vjerujemo – okrivljujući državu “samo” zato što ih nije (na vrijeme) otklonila. Problem je ekonomska kriza, a država je “kriva” samo utoliko što nije pronašla makroekonomski izlaz, smanjila poreze, “parafiskalne namete” i “olabavila” pravila o sprečavanju koncentracije te radno zakonodavstvo. Problem je nedostatak inovacija, medijskog pluralizma i nesnalaženje u “novoj ekonomiji digitalnog doba”, a država je propustila potaknuti ih. Problem je u nesigurnim i teškim radnim uvjetima novinarki i novinara, dok država ne čini ništa da bi se stanje popravilo. Nešto kasnije će biti prilike da se posvetimo razdoblju u hrvatskoj medijskoj politici u kojem je država bila, kako se činilo, glavnim problemom. Danas se, ipak, uz sve utemeljene prigovore, država za većinu aktera čini glavnim rješenjem krize medija, ponavljajući tako pojednostavljenu opreku spram tržišta, u nedogled iz kojeg su instrumenti promjene trajno nedohvatljivi. Unatoč barem relativnoj točnosti svih ovako skiciranih uvida u uzroke krize, potrebno je ipak upozoriti na neka vidljiva ograničenja. Točno je da komercijalni - 11 - mediji izloženi padu prihoda režu troškove tako da smanjuju redakcije, ukidaju nerentabilna izdanja, skupe emisije i zahtjevne procese. Točno je da umjesto istraživačkog novinarstva, na primjer – koje podrazumijeva često i mjesece rada s neizvjesnim ishodima – dozirane i neprovjerene informacije iz stranačkih, pravosudnih i policijskih krugova postaju “pouzdanim izvorima” medija sve više ovisnima o vladi i različitim interesnim skupinama. Umjesto pokretanja nove emisije ili slanja izvjestitelja na putovanje, poslužit će i internetsko pretraživanje starih vijesti. Umjesto praćenja života u lokalnoj zajednici ili sadržaja posvećenih obrazovanju, kulturi i umjetnosti… pa, uglavnom ništa. Međutim, nekima se ideja da će s izlaskom ekonomije iz recesije nestati i svi ti problemi čini upitnom. Hoće li se nezaposlene novinarke i novinari vratiti u redakcije opremljene novima kompjutorima, hoće li trač-rubrike zamijeniti recenzijama knjiga i izložbi? Hoće li rehabilitirani oglašivači odjednom biti sretni “iskopa” li istraživački novinar neki sumnjiv posao iz njihove prošlosti? “Teška vremena,” upozoravaju McChesney i Nichols (2010: 29), “nisu stvorila novu krizu za izdavače, nego su proces koji je mogao potrajati mnogo više godina samo stisnula u više mjeseci. Oglašavanje pokazuje tendenciju cikličkog troška poslovanja: u razdoblju rasta povećava se brže od ekonomije, dok u razdoblju krize, barem novinama, više nalikuje naglom kočenju. Vrijeme nije moglo biti gore.” Doista, kriza je zatekla vlasnike medija u investicijskim rizicima koje su poduzeli znajući da su zlatni dani novina, radija i televizija obilno financiranih oglasima ionako odbrojani. Neki su, poput vlasnika više dnevnih novina, uložili u osnivanje televizije. Osim što time izigravaju zakonske odredbe o nedozvoljenoj koncentraciji, tako stvaraju podlogu za ono što trgovci reklamama vjerojatno nazivaju “oglašivačkom sinergijom”, a u svakom slučaju jako dobro naplaćuju: probudi vas reklama za neki proizvod na našoj radiostanici, dok doručkujete, oglašavamo vam isti proizvod na našoj televiziji, dok putujete na posao, prate vas naši plakati, zatim internetski portal, a možda tek u vrijeme stanke, prelistat ćete naše novine, itd.: idealno bi bilo posjedovati i televizijsku produkciju, kako bi se dan zaključio epizodom serije u kojoj se glavni likovi bude uz isti proizvod…. Poslovna strategija globalnih medijskih konglomerata dobro je dokumentirana.8 Ona u oglašivačku kalkulaciju uključuje i 8 Nezaobilazni radovi u tom području su The Media Monopoly Bena Bagdikiana (2004) i Bogati - 12 - lance brze prehrane, a ne isključuje poslove s nekretninama ili turizmom, u kakve su se neposredno prije krize upustili pojedini vlasnici hrvatskih medija. Neki su, doduše, samo kupovali lokalne novine i radije, ali ih je ekonomska kriza zatekla u za njih podjednako nezgodnom trenutku. Iako su masovna nezaposlenost, pad prihoda i povećanje troškova domaćinstava – što recesijski pristupi krizi medija često ispuštaju iz vidokruga – vjerojatno također doprinijeli smanjenju prihoda od prodaje novina i magazina, publike tradicionalne medije započinju napuštati znatno prije recesije. Dok hrvatska ekonomija 2008. godine bilježi historijski najviši rast, naklade novina pokazuju pad u odnosu na prethodnu godinu. Dok se prosječna dnevna cirkulacija prethodne godine kretala na razini 790 tisuća primjeraka, dosegnuvši razinu od dva desetljeća ranije, već tada sami izdavači je deklariraju na oko 660 tisuća primjeraka. Potvrđuje to i pad mase otisnutog novinskog papira, s 45,1 tisuću tona u 2007. godini na 44,8 tisuća tona godinu kasnije.9 Bilance nakladnika tada su “zakrpane” sniženjem PDV-a s 22 na 10 posto, što je – prema najavama vlade – novinskim nakladnicima trebalo donijeti poticaj od 300 milijuna kuna.10 Tim povodom je predstavnik Udruge novinskih izdavača – koja je, kako javlja Hina, sniženje PDV-a zatražila još 2006. godine – “upozorio na sve teži položaj tiskovina na tržištu te na neravnopravnost utakmice koju vode tiskani i elektronički mediji”.11 Iako podaci o prodaji novina “spadaju među najstrože čuvane poslovne tajne”, a mediji, siromašna demokracija: komunikacijske politike u mutnim vremenima Roberta W. McChesneya (2008). Uvid u koncntraciju medijskog vlasništva u Hrvatskoj donose Zrinjka Peruško i Helena popović (2006) Content diversity vs. ownership concentration in a new media market: the case of Croatia. 9 Za podatke o masi otisnutog novinaskog papira vidjeti grafikon ovdje na stranici 3. Podatke o broju prodanih primjeraka novina koje od nakladnika prikuplja Hrvatska gospodarska komora treba uzeti s rezervom. Jedan nakladnik “ozbiljnih” dnevnih novina u svojoj “Prijavi financijskih pokazatelja” Hrvatskoj gospodarskoj komori navodi (prema članku 34 Zakona o medijima) da je 2012. godine 354 izdanja prodao u 20 milijuna 111 tisuća 384 primjerka, što iznosi 56 tisuća 11 primjeraka u dnevnom prosjeku. Ipak, u istoj prijavi – uz objašnjenje “da oni to oduvijek tako računaju” – stoji da je prosječna prodana naklada po jednom izdanju 62 tisuće 494 primjerka, odnosno 10 posto viša. 10 “Počevši od 1. kolovoza, porez na dodanu vrijednost na novine i časopise, prema prijedlogu koji je u četvrtak usvojila Vlada”, javlja Banka.hr 28. lipnja 2007. godine, “PDV će se sniziti na novine i časopise koje izlaze dnevno ili periodično. (...) Ministar Šuker također je napomenuo kako će, zbog niže stope PDV-a, sljedeće godine prihodi po osnovi tog poreza biti niži za otprilike 300 milijuna kuna, ali se nada kako će veća prodaja novina i smanjena remintenda taj gubitak ublažiti”, http://www.suvremena.hr/4016.aspx, pristupljeno 12. siječnja 2014. 11 http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/u-hrvatskoj-pdv-za-novine-najvisi-u-europi.html#, prisutpljeno 14. siječnja 2014. - 13 - “nakladnici prirodno žele stvoriti dojam kako su njihova izdanja dobro prodavana, kako bi i time privukli oglašivače”, stvari stoje otprilike ovako: novine koje su danas “sretne” s dnevnom prodajom 50 tisuća primjeraka, 2000. godine su prodavale preko 130 tisuća, a 1990. godine čak 350 tisuća primjeraka dnevno (Vilović i Malović 2000: 12 – 13). Prosječna dnevna cirkulacija svih dnevnih novina (u tisućama primjeraka)& 900& 800& 700& 600& 500& 400& 300& 200& 100& 0& 747.3& 791.1& 660.2& 575.4& 393& 2004& 499.4& 448.6& 2005& 2006& 2007& 2008& 2009& 2010& 452.3& 2011& 407& 2012& Izvor: Hrvatska gospodarska komora / Sektor za industriju, Odjel za grafičkoprerađivačku i medijsku industriju& Slična je situacija i s gledanošću televizijskih programa odnosno slušanošću radija, gdje tek veoma rijetki izuzetci ne bilježe pad još prije ulaska nacionalne ekonomije u aktualnu recesiju. “Medijske publike u Hrvatskoj mijenjaju posljednjih godina svoje preferencije,” bilježi mediologinja Zrinjka Peruško (2012: 8), “pa doseg (reach) svim medijima pada, osim internetu, koji je narastao s 34 posto u 2005. godini na 53 posto u 2010. (Mediapuls 2010, prema Vozab 2011). Televizija je na prvom mjestu sa 76 posto dnevnog dosega (tj. 76 posto svih građana su, barem nakratko, svakoga dana gledali televiziju), dok je najveći pad u dosegu novina, sa 72 posto u 2005. godini na 49 posto u 2010. godini, što znači da je manje od polovice građana prošle godine uopće čitalo novine.” Ma koliko se vlasnici medija trudili oglašivačima prikazati da je sve u redu, to svakako nije bila slika poletne industrije. Spornim se, prema tome, čini vjerovanje da će se oglašivači, čak i po eventualnom oporavku ekonomije, ikada vratiti “starim” medijima u starom opsegu. Svjedoči o tome porast oglašivačke potrošnje na internetu, unatoč recesiji: s dva posto ukupnog oglašavanja 2007. godine, na internet već 2011. odlazi 10,6 - 14 - posto.12 Realno je pretpostaviti da će oglašivači, kada i ako do oporavka dođe, nastaviti slijediti taj trend, usmjeravajući još veći udio oglasa na internet. U vrijeme kad svi dijelovi medijske industrije bilježe pad katastrofičnih razmjera, prihod internetskih provajdera postojano raste. Ukupni prihod od usluge pristupa internetu # (u milijunima kuna)& 2.34& 2.5& 1.954& 2.109& 2& 1.454& 1.5& 1& 0.731& 0.843& 0.996& 1.004& 2007& 2008& 0.5& 0& 2005& 2006& 2009& 2010& 2011& 2012& Izvor: HAKOM, Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (2013) Godišnje izvješće o radu za 2012. godinu: 40 & Točno je da internet potkopava temelje na kojima se poslijeratna hrvatska medijska industrija u drugoj polovici devedesetih počela izgrađivati. Prije svega, kako standardnu argumentaciju sažimaju McChesney i Nichols (2010: 27 – 43), internet preuzima male oglase, tradicionalni izvor prihoda novinskih izdavača, ali i razlog za mnoge čitatelje da kupe dnevne novine, često i večer ranije. Osim toga, internet preuzima publiku, ne samo zahvaljujući tome što im je kompjutor često pri ruci, nego i zato što je novinski (audio, video…) sadržaj na internetu najčešće besplatan. Nedavno istraživanje televizijskog tržišta i publika naručeno od Agencije za elektroničke medije utvrdilo je da se 80,4 posto ispitanika u dobi od 15 do 34 godine oslanja na internetske izvore informacija, koji su se za njih već izjednačili s televizijskim (84 posto). Dnevne novine koristi 36,3 posto mladih, a glavnim ih izvorom informiranja smatra samo 7,1 posto građana, što predstavlja pravo objašnjenje uzroka – čini se, bespovratnog – pada novinskog oglašavanja. 12 Izvor: European Audiovisual Observatory (2012) Yearbok: 158. - 15 - Slika 28.RULãWHQMHSRMHGLQLKPHGLMDVRE]LURPQDGRE Korištenje medija prema dobi 40,8% Dnevne novine 46,4% 36,3% 13,0% Internet 48,1% 80,4% 52,0% Radio 48,8% 40,9% 96,6% Televizija 92,4% 84,0% 55+ 35 do 54 15 do 34 Izvor: Ipsos Puls (2013) Analiza TV-tržišta, Agencija za elektroničke medije Napokon, internet nema troškove tiska i distribucije, na koje tradicionalno otpada oko 60 posto troškova novinskog izdavaštva. Međutim, kao što dokazuju serije ustrajnih koliko i neuspjelih eksperimenata s paywallima i micro-paymentima, na internetu nije moguće efikasno naplatiti sadržaj. “Advokati micropaymenta”, navode McChesney i Nichols (2010: 74), “zamišljaju izvlačenje koliko dva dolara mjesečno od čitatelja. Times prodaje nešto preko milijuna dnevnih novina. Ako bi svatko od tih milijun kupaca otišao online i platio dva dolara mjesečno, to bi bilo 24 milijuna godišnje. Čak i s ekonomskom krizom, papirnato i digitalno oglašavanje Timesu donose oko milijarde godišnje. Prodaja je donijela 668 milijuna. Dva dolara po čitatelju godišnje neće spasiti novine.” Primjer Drudge Reporta i Huffington Posta (od 2011. godine ipak u vlasništvu konglomerata AOL), rijetkih samointernetskih informativnih medija uspješnih u privlačanju masovne publike i oglašivača, koji navode McChesney i Nichols (2010: 88 – 97), uvjerljivo ilustrira 60 - 16 - opcije profesionalnog novinarstva na internetu i specifčna ograničenja koja proizlaze iz malih i minimalnih redakcijskih pogona. Neki ustrajni poslovni strateg komercijalnih medija mogao bi pomisliti: u redu, ništa zato, zaboravimo prihode od prodaje i financirajmo redakcije svojih online izdanja oglašavanjem na internetu; oglašivači su nam ionako primarna “publika”, a uštedjet ćemo substancijalne iznose na papiru i njegovoj distribuciji. Naravno, takve zamisli su samo rijetki izgovarali naglas, budući da s oglašavanjem na internetu kao izvorom financiranja novinarskog rada postoje barem dvije krupne poteškoće. Prvo, oglašivači nemaju posebnu potrebu da njihove reklame konzumiraju publike informativnih medija: ako je među najposjećenijima, kao što je slučaj na hrvatskom jezičnom području interneta, stranica s receptima (430 tisuća stvarnih korisnika) ili malim oglasima (skoro milijun korisnika), oglasni prihodi će završiti kod njih, a ne vlasnika novinarskih redakcija. Drugo, najposjećenije internetska adrese u svim zemljama su ionako one Googleove, Facebookove, i nekolicine drugih globalnih “inkasatora” zarade od oglašavanja na internetu koje nas sada prati i dok čitamo svoju e-poštu, a ne samo vijesti. Drugim riječima, kad bi se sve novine, zajedno s prihodima od oglašavanja i uštedama zahvaljujući tehnologiji, preselile na internet, neki substancijalni novac bi idalje nedostajao. Točnije, nedostajao bi upravo onaj dio potreban za financiranje novinarskog rada. “Novinske organizacije koje raspolažu resursima da stvarno prikupljaju informacije neophodne su za funkcionalnu demokraciju”, rekao je u dokumentarnom filmu Page One (2011) Bill Keller, izvršni urednik New York Timesa. “Ona jednostavno ne djeluje ako ljudi ne znaju.” Uz dužno poštovanje prema citizen journalismu, komentaru stručnjaka ili videu aktivistkinje kao oblicima aktivne participacije u javnim sferama (a ne samo izvoru besplatnog sadržaja za vlasnike medija), dijelimo mišljenja da je za ostvarenje društvenih funkcija novinarstva potrebno i plaćeno, profesionalno novinarstvo. I to u znatno većoj mjeri nego što ga danas imamo. Sustavna provjera činjeničnih stanja, kontekstualizacija događaja i nadzor ekonomskih, političkih i kulturnih pozicija moći zahtijeva sredstva za financiranje stalnog angažmana u svim manjinskim i - 17 - većinskim javnostima: jedino tako je moguće osigurati da mediji u cjelini doista postanu platformom demokratske rasprave. Dvadeset najposjećenijih hrvatskih internetskih stranica u veljači 2014. godine Ime Posjetitelji (stvarni korisnici)* 1. 24sata.hr 1 170 920 2. jutarnji.hr 1 016 361 3. njuskalo.hr 945 034 4. net.hr 898 808 5. tportal.hr 841 298 6. vecernji.hr 819 900 7. dnevnik.hr 801 137 8. coolinarika.com 431 461 9. dnevno.hr 363 491 10. slobodnadalmacija.hr 351 705 11. poslovni.hr 341 366 12. rtl.hr 267 890 13. mojtv.hr 249 909 14. mojkvart.hr 244 398 15. hrt.hr 222 406 16. moj-posao.net 217 411 17. zdravakrava.hr 201 812 18. bug.hr 188 275 19. novilist.hr 185 666 20. zena.hr 181 464 Izvor: Gemius Audience, http://www.audience.com.hr/pages/display/visitors, pristupljeno 24. ožujka 2014., definira “stvarne korisnike” ovako: *“Broj individualnih osoba koje su napravile barem jedan prikaz (page view) na mjerenoj Internet stranici (ili grupi Internet stranica) u datom vremenskom periodu. Ovaj broj predstavlja doseg Internet stranice i prikazuje stvarni broj ljudi, ne računala ili cookieja, koji su posjetili Internet stranicu.” Svjesni da različiti, i još nedovoljno istraženi ili ideološki potisnuti institucionalni aranžmani podrazumijevaju nošenje sa svim poteškoćama trade-offa između “institucionalne skleroze” i nesigurnosti zaposlenja kao gubitka minimuma autonomije, vjerujemo da je sličnim izazovima izložena svaka javna usluga. Vjerojatno bi svi, a posebno nezaposlene novinarke i novinari, mogli poučiti svoju djecu čitanju, pisanju i aritmetici, ali za tu zadaću društvo još uvijek ima nastavnice i nastavnike u školama, dok bi visoko obrazovanje ili zdravstvena skrb u - 18 - relacijama obitelji ili samostana sasvim sigurno podsjetili na predodžbu srednjeg vijeka. Bez obzira koncipiraju li profesionalno novinarstvo prema načelima lippmanovske elite oppinion formera, političke baze aktivista ili izbalansirane “objektivnosti” eunuha, svi se slažu da je potrebno rekonstruirati uvjete za njegovo financiranje. Ekonomija interneta, unatoč svim optimističnim očekivanjima, zasad ne nudi rješenje za to. Uz dokaz da oglašavanje na internetu nipošto ne zaršava na računima (kolikotoliko) informativnih medija, već letimičan pogled na strukturaciju “nove digitalne javne sfere” otkriva sasvim stare poznanike iz vremena predinternetskog medijskog oligopola: komercijalne televizije, tabloide i komercijalne dnevne novine. S tom razlikom, naravno, da oni više ne raspolažu održivim “poslovnim modelom” financiranja profesionalnog novinarstva. U svjetlu grozničavo brzog ostvarivanja europske strategije “zajedničkog digitalnog tržišta”13, ishod koji predviđa stvaranje novog medijskog oligopola na internetu nikoga ne bi trebao iznenaditi. Umjesto “malih”, uglavnom nacionalnih mogula u “starom” medijskom biznisu i, prije svega, gubitcima, uskoro bismo mogli imati tri do pet europskih konglomerata koji, osim naplatnim kućicama, privatiziranim kablovima i do jučer zajedničkim elektromagnetskim spektrom, gospodare i medijskim sadržajima. Ostavljajući žanrovska proricanja medijske budućnosti hi-tech impresarijima i poslovnim guruima, svi oni koji danas raspravljaju o komunikacijskoj politici kao prvorazrednom pitanju zajedničke vlastite kože, a svoje nejake regulacijske ambicije – zbog krize “starih” medija i opravdane brige za debakl njihove demokratske funkcije – neizbježno usmjeravaju “prema natrag”, trebali bi imati u vidu i mogućnost da im iza leđa istodobno “osvane” internetsko-medijski oligopol “2.0”, u punom sjaju nereguliranog single marketa, dimenzioniranog da se nosi s američkom i azijskom konkurencijom. Možda će se stanovnicima periferjske galaksije pritom dobaciti kakav standardizirani punjač za mobitel ili “besplatni” roaming, ali će wi-fi pristup elektromagnetskom spektru, koji je do jučer bio prostor javne televizije i, kao i telefonski kabel, njihovo zajedničko vlasništvo, morati 13 Connected Continent, vidi http://ec.europa.eu/digital-agenda/en/connected-continent-legislativepackage, pristupljeno 27. ožujka 2014. - 19 - dobrano platiti. U svakom slučaju, za proizvodnju vijesti ili TV-serije na njihovom lokalnom narječju morat će se pobrinuti sami. Zasad, kao što nije ponudila rješenje za financiranje profesionalnog novinarstva, digitalna tehnologija nije niti uzrokovala njegovu krizu, nego joj je – kao i ekonomska recesija – samo dala dodatnu akceleraciju. Internet nije niti problem, niti rješenje, nego tehnologija koja, kao i svaka, izbacuje dio radnika iz proizvodnog pogona i zamjenjuje ih strojevima. Pritom su, uz tiskarske poslove, najviše pogođeni oni novinarski. Hrvatske redakcije, odnosno ono što je od njih ostalo, niti danas najvećim dijelom nisu Huffington Postovi niti Drudge Reporti na relativno malom jezičnom području. Takve redakcije uglavnom pripadaju privatnim novinama, radijima i televizijama, a njihovi problemi imaju sasvim drugačije uzroke koji proizlaze iz tenzija između privatnog vlasništva i javne funkcije novinarstva. Te tenzije su, naravno, mnogo starije od “digitalnog doba”, a sasvim je izvjesno da u njemu neće prestati. Ono što bi se moglo smatrati hrvatskom verzijom Drudgea i Huffposta zapravo se tek danas, početkom 2014. godine nalaze pred vratima krize, prodaje “strateškom partneru” ili zatvaranja. Ukupan broj zaposlenih na internetskim portalima, računajući i informatičare, 2012. godine je bio 306, što je povećanje u odnosu na 17 osoba iz 2008. za 1700 posto, ali ne znači mnogo u svjetlu pada ukupne zaposlenosti u medijima za četvrtinu. Digitalna tehnologija nema rješenja za novinarske plaće, ali nije ga bio niti prije, još od privatizacije. Nije internet taj koji ne želi platiti profesionalno novinarstvo, nego vlasnici medija. Najavljujući štrajk u jednim dnevnim novinama 2009. godine, radnici su glavnom uredniku, upravi i vlasnicima poslali pismo u kojem, između ostalog, kažu: ”Ponajprije tražimo da se prestane s daljim rastakanjem (i) izdvajanjem dijelova lista u nova poduzeća. Od tvrtke koja je nekad zapošljavala 350 ljudi i bila institucija hrvatskog novinarstva, vašim je često nepromišljenim i pogrešnim odlukama poduzeće prepolovljeno. U tom smislu tražimo trenutačno odustajanje od najavljenih otkaza fotoreporterima i ukidanja fotorubrike.” “Trenutno se radi o petero ljudi, ali ako im dopustimo da ih proglase tehnološkim viškom, onda je svako radno mjesto ugroženo,” prokomentirao je situaciju sindikalni - 20 - povjerenik Anton Filić, “ne vidimo zašto bi se ljudi proglašavali viškom kad (list) koristi usluge stotina honoraraca. Nije moguće da im fotoreporteri ubuduće neće trebati.”14 Nažalost, moguće je. Slični i veći rezovi u redakcijama širom svijeta postojano erodiraju kvalitet novinarstva i ispunjavanje demokratske i kulturne funkcije medija još od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, svugdje gdje medijski konglomerati preuzimaju i započinju “restrukturirati” lokalne redakcije. Činjenica da se hrvatski mediji u taj trend uključuju kasnije, privatizacijom i tržišnom pluralizacijom medijske scene, ne mijenja mnogo na stvari. Jedino uzroci krize mogu biti teže vidljivi, može nam trebati dulje da shvatimo o čemu se radi. Slom ekonomije i uspon interneta su postavili kulise za tragediju medija koju pratimo iz partera rezerviranog za puk. Logika po kojoj bi hrvatski mediji, u slučaju da javne investicije nisu stvorile internet, a nacionalna ekonomija blista, bili “hvala na pitanju, dobro”, kao što kažu McChesney i Nichols, ne stoji. Posljedice poslovnog modela komercijalnih medija usmjerenog na smanjivanje rashoda za novinarske plaće na račun kvalitete proizvoda, akcelerirane učincima recesije i tehnoloških promjena, dovele su hrvatske medije ovisne o tržištu na rub održivosti. Prema tome, niti strategija laissez-faire, “ne čini ništa i čekaj da kriza prođe”, kao niti strategija optimizma “nove ekonomije digitalnog doba”, neće biti od velike pomoći. Rješenja za uspostavu održivog medijskog sustava koji služi demokratskim i kulturnim potrebama građana ćemo, očigledno, morati tražiti drugdje. 14 Index / ezadar (14. listopada 2009) Generalni štrajk zaustavlja izlaženje Večernjeg lista!, http://www.ezadar.hr/clanak/generalni-strajk-zaustavlja-izlazenje-vecernjeg-lista, pristupljeno 24. ožujka 2014. - 21 - Hrvatska medijska politika Često se ističe kako Hrvatska nikada nije imala medijsku politiku (ili strategiju). Ono što dugoročno od medija očekujemo, i što u realnim vremenima – kako, od koga i s kojim sredstvima – možemo dobiti, nikada nije izraženo u formi nekog integralnog dokumenta, pa bi se “moglo postaviti pitanje”, kao što to čini Zrinjka Peruško (2012: 3), “radi li se zaista o medijskoj politici ili samo o skupini ad hoc mjera pod utjecajem vanjskih zahtjeva.” Helena Popović (2010: 33) i suradnici zaključuju da su učestale regulativne izmjene15 u medijskom sustavu rezutat pritisaka Europske unije ili tržišta, ali “nisu utemeljene koherentnim strategijama medijske politike,” pa se o njoj uglavnom nije niti moglo raspravljati u javnosti. Tekst nekog zakona ili pravilnika i njihovih parcijalnih izmjena već je svojim rječnikom, a posebno procedurom donošenja, teško dostupan javnosti, tako da su se strateške odluke najčešće donosile iza zatvorenih vrata, tapeciranih debelim slojem ekonomskih i političkih interesa. Naravno, iako je i ovaj tekst skromni prilog pokušaju da Hrvatska po prvi put integralno artikulira i inkluzivno raspravi svoju medijsku politiku, to ne znači da je prije nije imala. Zapravo, imala ih je možda čak i dvije. S njima se ugrubo asociraju i dvije respektivne prijetnje demokratskoj funkcionalnosti medijskog sustava u prva dva desetljeća hrvatske samostalnosti. Riječ je o dominaciji interesa stranke na vlasti, odnosno reprodukcije njene političke moći u prvom, i premoći interesa ekonomske moći u drugom desetljeću. Budući da im se devedesetih godina država pod kontrolom Franje Tuđmana još uvijek činila glavnom smetnjom slobodnoj cirkulaciji ideja, veći dio progresivnih snaga – u redovima političke opozicije, civilnog društva, novinara i akademske zajednice – sklopio je prešutni konsenzus prema kojem je dovoljno sve prepustiti tržištu koje će ubrzo samo od sebe uspostaviti “slobodne medije”. Sasvim razumljivo, država je bila “slon” kojem u redakciji nikada nije bilo mjesto. Međutim, taj “slon” je bio toliko velik da je od njega malo tko vidio “ledeni brijeg” tržišne logike koja je tijekom sljedećeg 15 Kad je riječ samo o užem setu medijskih normi, zakoni o javnoj radioteleviziji su se od 1990. godine do danas mijenjali deset puta (vidi poglavlje o HRT-u), zakoni o telekomunikacija i elektroničkim medijima 17 puta, a zakoni o medijima, odnosno javnom informiranju, “samo” šest puta. - 22 - desetljeća do danas izbrisala mnogobrojna novinarska radna mjesta i cijele redakcije koje su joj se našle na putu. Tržište, posebno ono skromnih hrvatskih razmjera, ne samo da se nije pokazalo rješenjem za sve probleme medija, nego je sâmo stvorilo i mnogobrojne nove, kojima ćemo se pobliže posvetiti u sljedećim dionicama izlaganja. Uglavnom, nije trebalo proći niti desetljeće, da se pojave pozivi “državi” da ponovno “preuzme odgovornost” za situaciju u medijima.16 Tako, kao u filmu Beskrajni dan (Groundhog Day, 1993), hrvatske medijske politike prividno osciliraju u sumraku između države i tržišta. U knjizi Demokracija i mediji Zrinjka Peruško još 1999. suprotstavlja “dvije paradigme” hrvatske medijske politike: “državotvornu” i “pluralističku”. Analiza rasprava zastupnika u Saboru o zakonima iz područja medija i komunikacija od 1990. do 1996. godine “pokazala je kakva vjerovanja o ulozi medija i njihovom utjecaju na društvo postoje u hrvatskom političkom korpusu”, kako su ona “svjesno ili nesvjesno, oblikovala normativna rješenja” i dala naslutiti obrise “svojevrsnog društvenog konsenzusa oko očekivane ili poželjne uloge medija u društvu,” zaključujući da “u hrvatskom slučaju ovaj konsenzus nije postignut” (Peruško 1999: 242 – 243). Uz nesumnjivu etnografsku vrijednost, ta analiza potvrđuje da je tržišno-pluralistička logika bila na djelu duboko u desteljeću koje se konvencionalno asocira “državotvornim” razdobljem hrvatske politike. Mnogobrojni novinari, urednici i pokoji privatizacijski poduzetnik još početkom devedesetih su pohrlili “ususret medijskim slobodama”.17 Privatne tiskovine, uglavnom tjednog ritma i tabloidnog sadržaja brzo su se osnivale i, još brže, propadale, uvježbavajući senzacionalistički pristup koji će do kraja destetljeća postati neslavnim standardom dnevnih tabloidnih hibrida. Već u obrazloženju Prijedloga Zakona o tisku iz 1991. godine najavljeno,18 dodjeljivanje koncesija privatnim radijima i televizijama započinje 1995. godine, prema Zakonu o 16 Poput u prethodnom poglavlju spomenutog zahtjeva izdavača novina za sniženje poreza, ili civilnog društva za smjenu Uprave HRT-a; vidi o tome pod Aktivna vladina medijska politika u poglavlju posvećenom konceptima demokracije i medija. 17 Ususret privrednim slobodama, glasi naslov tematskog broja časopisa Kulturni radnik iz 1990. godine, opremljenog prijevodima tekstova Friedricha Hayeka, Jamesa Buchana i srodnom “programatskom” literaturom. 18 Tada je to pitanje, kako prenosi Peruško (1999: 201), “smatrano previše kompliciranim za otvaranje”. - 23 - telekomunikacijama donesenom prethodne godine i odlukama novoosnovanog Vijeća za telekomunikacije. Inicijalno su postojala dva prijedloga zakona o liberalizaciji radija i televizije: Vladin i opozicijski, Hrvatske socijalno-liberalne stranke. HSLS-ov je prijedlog naglašavao ekonomski (“jobs and growth”) potencijal komercijalnih medija i predviđao da HRT zadrži jedan televizijski kanal, dok je HDZ-ov isticao kulturne, jezične, povijesne, pa i geografske specifičnosti Hrvatske, dozvoljavajući maksimalno četvrtinu “stranog kapitala”. Zastupnik iz redova HDZ-a Ivan Milas prokometirao je to ovako: “Meni najviše smeta što mi ovaj Zakon donosimo pod pritiskom, jer nekomu treba da nas ušutka. Ja bih volio vidjeti komparativnu analizu, koliko zemalja ima javnu televiziju, i koliko privatnu televiziju, pa da onda raspravimo rješenja tu pomalo, i ne žurimo. I zato nisam sretan ni s Vladinim, a ni sa, još manje, HSLS-ovim Prijedlogom.” Iako je bila riječ o Zakonu o telekomunikacijama koji omogućuje privatiziciju etera – odnosno onome što bismo danas nazavali “zakonom o elektroničkim medijima” – glavnim motivom rasprave nisu bile načelne dileme između države i tržišta, nego sasvim konkretno pitanje položaja HRT-a, tada pod kontrolom vladajućeg HDZ-a, u budućem okruženju koje nije bilo lako predvidjeti. “Državna televizija danas ima elemente stranačke televizije”, zaključio je opozicijski zastupnik Ivan Jakovčić (IDS), “što (…) može biti prihvatljivo kad bi postojale i stranačke alternative” (iako “to ne bi smio biti put na koji bismo trebali krenuti”). Napokon, predstavljajući u lipnju 1994. Konačni prijedlog zakona, tadašnji ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinić otklonio je sve eventualne sumnje: “Mi kroz ovaj prijedlog otvaramo područje privatnog vlasništva, privatne inicijative, odnosno privatnu inicijativu uvodimo u područje elektroničkih medija. Na ovaj način, naravno uz državnu televiziju imati ćemo vjerojatno, neću reći cijeli niz, ali sigurno nekoliko privatnih televizija. I na taj način ćemo ojačati temelj demokracije u Hrvatskoj, jer nećemo ovisiti samo, figurativno rečeno, o jednoj nozi, nego ćemo tu bazu raširiti, i osigurati dugoročno gledano takav čvrst i jak temelj u strukturi informiranja, ali i mogućnost plasmana itelektualnog proizvoda” (Peruško 1999: 214 – 224). - 24 - Privatizacija elektromagnetskog spektra je legalizirala šezdesetak lokalnih radija koji su postojali i prije,19 a već početkom nultih bilo ih je više od sto, s oko dvije tisuće zaposlenih. Prvu koncesiju za emitiranje na nacionalnoj razini dobio je, 1997. godine, neprofitni Katolički radio, a ubrzo su slijedili komercijalni Otvoreni i Narodni radio. S lokalnim televizijama je, naravno, išlo nešto sporije: njihov broj se, s tri postaje od prije liberalizacije, do 2000. godine povećao na 12 studija s 211 radnika.20 Koncesije je dodjeljivalo Vijeće za telekomunikacije, preteča Vijeća za elektroničke medije, obojeno teškom stranačko-političkom bojom i pod predsjedanjem ministra Mudrinića. “Kako se moglo dogoditi”, pita Marina Mučalo (2010: 317 – 318), “da u državi koja je isticala važnost medijskih sloboda, u krovnom tijelu koje je odlučivalo o slobodi medija budu aktivni ugledni političari vladajuće stranke? Objašnjenje je u višegodišnjoj medijskoj politici HDZ-a koja je smatrala da su mediji sastavni dio državnog suvereniteta i trebaju u društvu djelovati integrativno, uspostavljanjem poretka, kontrole i jedinstva” (akcent dodan). Uz to, Peruško (1999: 247) evidentira “jaki strah od negativnog utjecaja medija, pa se ʻopasni medijiʼ trebaju podvrgnuti kontroli” radi osiguranja njihova odgovornog djelovanja, ali i “neoliberalne tendencije u uređenju medijske politike” kojom “predominira tržišni moment” (akcent također dodan). Tako umjetničko-aktivistička skupina Labin Art Express, na primjer, koncesiju za lokalni radio nije niti dobila, dok je toksični državotvorni premaz medijske politike izazvao masovnu alergijsku reakciju građana koji su se 21. studenog 1996. godine okupili na središnjem zagrebačkom trgu kako bi prosvjedovali protiv oduzimanja koncesije Radiju 101.21 19 “Tijekom rata, do donošenja Zakona o telekomunikacijama”, navodi Peruško (1999: 62), “emitiralo je i tridesetak ʻdivljihʼ postaja, od kojih je većina u međuvremenu dobila koncesiju ili je prestala emitirati”, iako se čini da bi broj takvih mogao biti i veći, s obzirom da se koncesije počinju dodjeljivati 1995., dok se – prema podacima Državnog zavoda za statistiku – 1994. godine emitiralo ukupno 74 radijska programa (računajući i devet programa Hrvatskoga radija). 20 Iako je koncesija televiziji Nova dodijeljena još 1999. godine, najprije dvije, a zatim četiri komercijalne televizije sa, danas, ukupno sedam kanala (vidi odgovarajuće poglavlje) zapravo počinju emitirati tek sljedećeg desetljeća. 21 “Odlukom većine članova Vijeća”, stoji u priopćenju Hrvatskog novinarskog društva povodom “jedanaest godina neovisnosti Radija 101”, “među kojima je bio i Ivić Pašalić, Stojedinici je oduzeta koncesija te je data dotad nepostojećem radiju Globus 101, u vlasništvu Ninoslava Pavića. Drugi konkurent Radiju 101 bio je, također nepostojeći, Zagrebački krugoval” (http://www.hnd.hr/hr/arhiva/show/61644/, pristupljeno 26. ožujka 2014.) Ivić Pašalić je u to vrijeme savjetnik predsjednika republike za unutarnju politiku; novinarsko-istraživački tekstovi ga dovode u vezu s još dvije medijske afere: privatizacijom dnevnih novina Večernji list i udruživanjem u medijsko-financijski kartel “Grupo”, zajedno sa suvlasnikom dnevnih novina Jutarnji list i izdavčke - 25 - Izgradnjom medijskog tržišta i sazivom njegovih su-dionika, bilježi u svojoj kronici privatizacije medija Mučalo (2010: 320 – 321), “završena je prva faza, gotovo prvobitna akumulacija kapitala”, nakon koje slijedi razdoblje “snažne komercijalizacije, tim više što se vrlo brzo pokazalo kako Vijeće ne provodi kontrolu kvantitete pojedinih sadržaja.”22 Sada je bilo potrebno pod hitno usvojiti novi narativ koji bi uspostavljene relacije medijske moći, izražene u neutralnim mjernim jedinicama tržišnih udjela, preveo na jezik “europskih vrijednosti”, kakav se uobičajeno koristi u konverzaciji za “zajedničkim europskim stolom”. Ostaci ispucane “državotvorne” farbe ubrzano su se ljuštili i odbacivali na ilegalno odlagalište u stražnjem dvorištu “Balkana”, premazujući medijsku politiku sjajnim lakom “tržišnih zakonitosti (...) u interesu ukupnog pluralizma ideja i svjetonazora u javnom prostoru Hrvatske”. S navodima poput prethodnog, grupa autora i medijsko-poduzetničkih aktivista objavila je 1999. godine Novu medijsku agendu: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj,23 jedan od prvih sustavnih analitičkih pregleda medijske problematike koji cilja prema cjelini polja, iznoseći strateške smjernice za “dovršetak zadaće tranzicije” i “krajnje odvajanje” države i društva (Peruško 1999: 8, Bilić 2010: 72). Kao osnovni set načelnih sastavnica glavnog cilja medijske politike24 – sloboda, pluralizam, jednakost pristupa, forum rasprave, watchdog funkcija, raznovrsnost, inovativnost, tržišno natjecanje, javna radiotelevizija – Novu medijsku agendu usvojila je i nova vlada u Strategiji kulturnog razvitka – Hrvatska u 21. stoljeću (Katunarić i dr. 2003), uvodeći ipak neke dodatne naglaske. Dok Vjeran Katunarić (2003: 87), sasvim u duhu glavnih usmjerenja kulturno održivog razvitka,25 dodaje grupe EPH Ninoslavom Pavićem, suvlasnikom više radijskih postaja Jurajem Hrvačićem, Miroslavom Kutlom, sudionikom raznovrsnih privatizacijskih aktivnosti i drugima. (vidi npr.: http://www.hrt.hr/arhiv/2000/12/05/HRT0003.html i http://www.nacional.hr/clanak/10198/tajnobogatstvo-ivica-pasalica, pristupljeno 26. ožujka 2014.). 22 Analizu programa novih medijsko-tržišnih aktera (vidi poglavlja o radiju i televiziji) donosi prikaz “prvobitne akumulacije” u knjizi Zrinjke Peruško (1999: 143 – 173) otkriva 23 U časopisu Medijska istraživanja 5 (2), 1999. 24 “Izgraditi kombiniran ili mješovit model medijskog sustava i u njemu naći dovoljno mjesta za kontinuirano prezentiranje vrijednosti umjetnosti, domaćih umjetničkih djela i što kvalitetnijih kulturnoindustrijskih proizvoda” (Katunarić i dr. 2003: 85). 25 “Održivi razvitak u kulturnom smislu razumijemo kao razvitak ljudskih interesa i djelovanja koji sve manje opterećuju fond prirodnih rezervi zemlje i postojeće kapacitete infrastrukture i naseljenog prostora, a istovremeno potiču užitak u (starim i novostvorenim, materijalnim i nematerijalnim) vrijednostima koje preko umjetnosti, znanosti, obrazovanja te kulturnih igara i običaja povećavaju - 26 - kako bi trebalo “kulturno obojiti rutinski medijski govor” odnosno “kreativnom, kritičkom, otvorenom i kulturno osjetljivom uređivačkom politikom” iz medija “otjerati konformizam i sivilo, koji najprije ubijaju stvaralaštvo, a potom televiziju čine političkom ili komercijalnom ispostavom”, koalicija Nove medijske agende, iako ne bez kritičkog potencijala i zabrinutosti u vezi pravih ambicija “pluralističkih” tržišnih aktera, otvoreno uključuje njihove, poprilično otvorene, interese i pritiske. “Sankcioniranje udjela vlasništva u bilo kojem omjeru”, na primjer, izdvaja se kao “kočnica u razvoju lokalne difuzije, te bi odredbu koja limitira vlasništvo u kapitalu koncesionara trebalo ukinuti. Sve je manje investitora koji žele ulagati kapital u tvrtke u kojima ne samo da ne mogu postati apsolutni vlasnici, nego ne mogu imati ni običnu većinu u odnosu na druge vlasnike.” Zakon o elektroničkim medijima (ZEM 2003), kojim radio i televizija izlaze iz “podstanarskog”26 položaja u Zakonu o telekomunikacijama, takve je preporuke, naravno, usvojio, iako oni koji su ga 2003. godine predlagali vjerojatno nisu niti očekivali da će se “investitori” zaustaviti na jednom radiju ili televiziji, odnosno tvrdnjama Nove medijske agende poput sljedeće: “U demokratskom medijskom poretku ključnu ulogu trebalo bi imati tržište, a ne državna vlast. Tržište, tj. publika, odlučuje koje će medijske sadržaje prihvatiti, a koje odbaciti. Vlast, istina, različitim zamkama može usporavati i ograničavati ulogu tržišta, ali takvi pokušaji vode u prošlost, a ne u budućnost.” Bilo kako bilo, mrzovoljno lice države je, izbrazdano ožiljcima rata, nacionalizma i privatizacije, okrenulo svoje “svježe” naličje tržišta, strikno pazeći da frizura glavnih aktera, kao u TV-reklami laka za kosu, ostane očuvana. Ako bi gradonačelnik hrvatskog gradića ili ministar u vladi, silom cirkulacijske nužde i zamora iscrpljenog biračkog tijela, i izgubili poneke izbore na političkom tržištu, lokalni radio ili internetska kompanija na onom medijskom, ostali bi im pod privlačnost među ljudima. Takva definicija čini se neobičnom i njezin smisao možda će se bolje razumjeti ako pođemo, obrnuto, od definicije ʻneodrživog razvitkaʼ, čije ćemo elemente lako prepoznati u današnjem razvitku u Hrvatskoj, ali i u globalnim razmjerima. Takav razvitak sve više opterećuje prirodnu okolinu i postojeće kapacitete infrastrukture i naseljenog prostora, kod relativno malog broja ljudi (boljestojeći društveni slojevi) potiče užitak u novoproizvedenim ili starim vrijednostima, a istovremeno putem sustava natjecanja na nejednakoj osnovi oko ekonomskih i drugih resursa povećava rivalstvo, sukobe i općenito odbojnost među ljudima, kako pojedincima tako i malim i većim skupinama (narodima)” Vjeran Katunarić (2007) Lica Kulture, Zagreb: 219. (usp. Katunarić i dr. 2003: 16). 26 Mučalo 2010: 321. Ironično, “osamostaljenje” medija od telekomunikacija događa se u vrijeme uspona interneta, kad europskom “agendom” rasprave o medijskoj politici već naveliko dominiraju teme poput konvergencije tehnologija, prisutne još od devedesetih (usp. Collins 1998: 158). - 27 - kontrolom. U jednadžbi između države i tržišta, čini se, i ne postoji tolika razlika, kao što se obično smatra: nakon što je (na tržištu onoga što Marina Mučalo naziva prvobitnom medijskom akumulacijom) vlasnicima većih koncentracija medija država omogućila da ih steknu, potom je tržište (uz obilatu potporu države) onemogućilo da ih izgube. Slično vrijedi i za “male” medije, poput novina Feral i Radija 101, devedesetih “zaduženih” da unose “smutnju” u proces: nakon što ih država niti sudskim progonom i oduzimanjem koncesija nije uspjela ugasiti, učinilo je to tržište. Samo što tada nije bilo sto tisuća ljudi da se okupe u znak prosvjeda.27 Upozoravajući na privid opreke između države i tržišta, “pri čemu je država jednostavno sinonim za korupciju, dok je tržište sinonim za optimalne ishode”, Mislav Žitko (2013: 8) kaže da je “riječ je o važnom legitimacijskom momentu budući da se tranzicija (dakle, ono što je Branko Horvat nazvao restauracijom kapitalizma) odvijala pod sloganom ʻdržava je loš vlasnik i još gori poduzetnikʼ.” Retorička igra države i tržišta tako služi kao poveznica “između prve faze tranzicije, obilježene stvaranjem tržišnih institucija i aktera kroz privatizaciju, i kasnijih eurointegracijskih napora. Problematičnost spomenute retorike ne može se ukloniti većim zagovorom države naspram tržišta, budući da je sama alternativa izvor poteškoća. U mjeri u kojoj se država pokazuje kao jednostavna homogena tvorevina, primarno obilježena nemogućnošću da upravlja ili bira ʻpobjednike” 27 “Zbog niske naklade pa samim time i nesklonosti sponzora”, stoji na hrvatskoj Wikipediji, “Feral Tribune je u potpunosti lišen prihoda od davanja oglasnoga prostora (…) Potpisano je Pismo namjere prema kojem će Europapress Holding postati većinski vlasnik Kulture i rasvjete d. o. o., izdavača Ferala, (…) a 29. lipnja 2007., dva tjedna kasnije, Feral se pojavio na kioscima s naslovnicom u kojoj aludira na preuzimanje od strane Europapress Holdinga (…) 15. lipnja 2008. zbog nagomilanih financijskih problema i jednostranih prekida pregovora od strane EPH Feral Tribune objavljuje svoj zadnji broj” (http://hr.wikipedia.org/wiki/Feral_Tribune, pristupljeno 27. ožujka 2014.) Tim povodom, pet godina kasnije je Viktor Ivančić, jedan od Feralovih osnivača, novinaru Novog lista Ladislavu Tomičiću izjavio sljedeće: “Premda o medijskome tržištu generalno ne mislim ništa dobro – jer smatram kako nije normalno da novine žive isključivo od marketinga – Feral nikada nije djelovao u takozvanim tržišnim okolnostima na regularan način, pa se onda ni te okolnosti ne mogu nazvati tržišnima, u nekakvom apolitičnom ili neutralnom smislu” (http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Feral-Tribune-ubijan-svjesno-i-sistematski, pristupljeno 27. ožujka 2014.) “Na dugoočekivanom ročištu”, javlja povodom otvaranja stečaja Radija 101 net.hr 10. siječnja 2011. godine, “na zagrebačkom Trgovačkom sudu nitko se nije usprotivio stečaju slavnog medija, jer se, kazao je sada već bivši predsjednik Uprave, više ništa ne može učiniti” (http://danas.net.hr/novac/kraj-gospodara-svih-valova-radio-101-zavrsio-u-stecaju, pristupljeno 27. ožujka 2014.) Vidi intra poglavlje o radiju i bilješku 21. - 28 - ekonomskog natjecanja, dok se tržište predstavlja kao alokacijski mehanizam bez institucionalne dimenzije, rasprava je svedena na bespredmetnu potragu za ʻčistimʼ tržištem, a složen i proturječan sustav koji skraćeno nazivamo državom svodi se na administraciju tržišnog natjecanja.” Naravno, kao što “državotvornih” devedesetih nije sve, ni izbliza, bilo tako antitržišno, kao što mitologija “tranzicije” i “nikad u potpunosti ostvarenog kapitalizma” prikazuje, niti “tržišnog” desetljaća medijske politike nisu svi njeni akteri bili zaslijepljeni sjajem pluralizma i civilnog društva kao jednog od njegovih glavnih organa. Objedinjavajući novi set medijskog zakonodavstva u Ministarstvu kulture28, ministar Antun Vujić (2003: 8) opisuje uvjete, nimalo nalik “laboratorijskim”, u kojima se ono oblikovalo: stvaranje nove vlasničke strukture, eurointegracijsku politiku i direktive, ali i “strah demokratske vlasti od 2000. od svakog ʻpolitičkog upletanjaʼ u medije, čak i na razini zakonskog osiguravanja transparentnosti podataka” koji je omogućavao “dodatno jačanje netransparentnih aglomeracija, vlasničkih i drugih interesnih grupa, što su zaštitu vlastitih pozicija mogle predstavljati kao slobodu medija. (...) Novostečena sloboda novinarske profesije naspram političke vlasti nije bila ujedno praćena i slobodom novinara od unutrašnjih pritisaka”. Iako je Zakon o medijima, kao jedan od najmodernijih u žanru, jamčio novinarski glas prilikom izbora urednika i tzv. klauzulu savjesti (mogućnost da se bez drastičnih materijalnih posljedica ne posluša vlasnička odnosno urednička direktiva), za ignoriranje odredbi o statutima medija (ZM 2003: 24 – 26) nisu bile predviđene nikakve sankcije, niti mehanizam njihove provedbe, tako da su one ostale mrtvim slovom na zakonodavnom papiru. Jednostavno, budući da radnici i vlasnici trebaju zajednički artikulirati statut medija, vlasnička struktura je svoje delegate odbila imenovati, tako da statuta – sve donedavno – nije niti bilo.29 Osim kao dokaz “složenosti i proturječnosti sustava koji skraćeno 28 Radi se o četiri temeljna zakona: o medijima (ZM 2003), elektroničkim medijima (ZEM 2003), javnoj radioteleviziji (ZHRT 2003) i javnoj novinsko-izvještajnoj agenciji (ZHINA 2001). Vidi Antolović, ur. (2003) Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture. S izuzetkom Zakona o HRT-u, koji je znatno promijenjen 2010. godine (vidi o tome u poglavlju o HRT-u), svi ti zakoni – uz redovite “zakrpe” u formi manjih (ili, kod Zakona o elektorničkim, većih) izmjena i dopuna – i danas su na snazi; vidi poglavlje Hrvatski medijski propisi. 29 Zakon o porezu na dodanu vrijednost iz 2013. godine (Narodne novine 148: 38 g) predviđa posebno sniženu stopu tog poreza od 5 posto za dnevne novine koje imaju statut, što je njihove vlasnike “potaknulo” da (kakve-takve) statute napokon ipak ispregovaraju odnosno donesu. - 29 - nazivamo državom” (Žitko 2013: 8), danas to možemo promatrati i kao prilog “novijim negativnim iskustvima”, koje Vujić (2003: 8) još tada primjećuje kao prvorazredno pitanje pri “ostvarivanju vanjske neovisnosti medija ne samo od tradicionalne politike vlasti, nego i raznih oblika kontrole i utjecaja ekonomske ʻvlastiʼ.” Neki od autora Nove medijske agende – koji su, poput Zrinjke Peruško, i ranije upozoravali na “neoliberalne tendencije” – i sami su se uskoro našli na pozicijama zahtjeva za novom medijskom reformom sasvim drugačijeg predznaka. Ubrzo su takva iskustva na vlastitoj koži osjetili i medijski radnici u štrajkovima, strahovima od otkaza i izrazito nesigurnim radnim odnosima. Dodatno, i natječaji za sufinanciranje medijske proizvodnje javnim sredstvima, barem u Ministarstvu kulture i Vijeću za elektroničke medije, kao jedan od uvjeta za prijavu sada ističu postojanje statuta. Naravno, to niti izbliza ne znači da svi mediji (poput, recimo, komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom) nužno imaju statute, niti da su oni doneseni stvarnim pregovorima vlasnika i novinara, a posebno ne jamči da se poštuju. Za to će ipak biti potrebno osmisliti nove, sustavne mehanizme; vidi više u poglavlju Hrvatski medijski propisi. - 30 - Europski kontekst Posebno gorak okus može ostaviti oslonac na tržišne mehanizme u slučaju da oni omoguće, kao što pokazuju posljedice kontinuiteta europske audiovizualne (tj. televizijske) politike, “nepopustljivu sablast: rastuću penetraciju američkih filmskih i televizijskih programa na europska tržišta” (Collins 1998: 2). Struktura transatlantskih relacija u aktualnom connected-TV trenutku, obilježenim projektivnom devastacijom europskih komercijalnih televizija od strane You-Tubea odnosno Googlea, neodoljivo evocira prethodno doba satelitske televizije i tadašnjih “prijetnji ekonomskoj bazi europskih filmskih i televizijskih industrija (koje postaju sve važnijima ako Europa želi postati ʻinformacijskim društvomʼ.” Europska unija je još od početka osamdesetih, čim je tehnologija to omogućila, bila zainteresirana za paneuropsku televiziju. Europska svemirska agencija je 1980. godine ponudila EBU-u, udruženju javnih radiotelevizija,30 kanal na svom probnom orbitalnom satelitu. Po opsežnim pripremama, 1982. godine započelo je emitiranje Eurikona, programa koji su pripremile njemačka, austrijska, talijanska, izraelska i nizozemska javna televizija, svaka za jedan od pet tjedana eksperimentalnog emitiranja. Uslijedila je Europa 1985. godine. Prva “prava” europska “televizija bez granica” već je bila je postavljena na tržišnim osnovana, što joj je ubrzo postavilo jasnu granicu. Oglašivački prihodi su uzmanjkali, pa je nakon jedva godinu dana emitiranja ukinuta, kako bi zatim, kao javno-privatna partnerstva,31 bili pokrenuti Eurosport (1989) i Euronews (1993) (Collins 1998). Obilato sufinanciran fondovima Europske komisije, Euronews bi se mogao smatrati nekom vrstom javne televizije – odnosno informativnog programa – Europske unije (dok bi njemačko-francuski Arte bio “treći program”). Usporedno pokušajima i razočaranjima u “orbiti”, Europska zajednica poduzima i prve 30 Iako sve aktivnije djeluje kao zagovornik zaštite javnih radiotelevizija od tržišnog “discipliniranja”, European Broadcasting Union sa 74 članice u 56 zemalja je vjerojatno najpoznatiji zahvaljujući godišnjem natjecanju za Pjesmu Eurovizije koje se održava od 1956. Eurovizijski pobjednik na natjecanju održanom 1990. godine u Zagrebu, podsjetimo, bio je talijanski pjevač Toto Cutugno s pjesmom Insieme: 1992, odnosno refrenom: “Unite, unite, Europe... Sempre più liberi noi” (“sve smo slobodniji”). 31 Nakon gašenja 1991. godine, Eurosport je u cjelosti privatiziran (Discovery i Bouygues), dok je Euronews danas u vlasništvu dvadesetjedne javne radiotelevizije (uključujući slovensku), grada Lyona, Rhônskog departmana i Rhônsko-alpske regije. - 31 - (de)regulacijske geste na “prizemnom” terenu: ako u konkurenciji već nepopravljivo amerikaniziranog satelitskog programa nije bilo moguće pronaći ozbiljnog prostora za europsku audiovizualnu industriju, pokazalo se mogućim pronaći ga na valovima elektromagnetskog spektra kojim su tradicionalno gospodarile nacionalne javne radiotelevizije. Ono što Zrinjka Peruško (1999: 247) u hrvatskoj medijskoj politici devedesetih godina primijećuje kao “neoliberalne tendencije” – naime shvaćanje elektroničkih medija kao dominantno ekonomske aktivnosti – normativna produkcija europskih institucija još osamdesetih godina usmjerava ka “discipliniranju” javnih radiotelevizija (Freedman 2008: 147 – 170), koje je tada, barem u Velikoj Britaniji već bilo dobrano uznapredovalo. Cilj je bio “stisnuti” članice EBU-a u kut televizijskog etera, smanjiti im ekspanzivne budžete, brojnost i samopouzdanje radne snage, gledanost, inovacije televizijskih žanrova i proširenje programskih menija, kako bi se otvorio manevarski prostor za europske komercijalne televizije. Njihov poslovni model imao je tri sastavnice: vlasništvo ili povezanost s bogatim katalogom filmova i serija za koje se prikazivačka prava protežu u nedogled, dodjela frekvencija za simbolične naknade i, napokon, što manje ulaganje u proizvodnju programa. Kako bi se reprize sitcoma i Stevena Segala mogle aplicirati na više oglašivačkih tržišta, uključujući ona novopridošlih “tranzicijskih” zemalja, bilo je potrebno osmisliti europsku “televiziju bez granica”, odnosno regulaciju “jedinstvenog tržišta audiovizualnih usluga”. Dijelom zbog osude elitizma i patronizacije radničkih publika – karakteristične pozicije poslijeratnih lijevih vlada, tradicionalnih (ma koliko “mlakih”) zaštitnica javnih televizija (Freedman 2003) – a dijelom zbog borbe za gledanost (Curran i Seaton 2005), mandat javnih televizija prethodnih se desetljeća sve više usmjeravao na popularizaciju “javnih usluga”. Javna sredstava nisu se više nužno usmjeravala samo u vijesti i obrazovne emisije, nego i u povećanje proizvodnje popularne televizijske fikcije, novih zabavnih formata i prijenosa sportskih događaja, pa je primarni interes komercijalnih kanala bio usmjeren na zaustavljanje te ekspanzije. Za to su poslužili narativi poput tržišnog natjecanja i rasta kulturnih industrija, a dobar dio “progresivnih” srednjeklasnih strahova od “komercijalizacije” i “bešćutnih institucionalnih mastodonata” datira iz tog vremena. - 32 - Ukoliko se izuzmu deklaracije općih načela slobode izraza, europska medijska politika osamdesetih i devedesetih godina je bila ekskluzivno fokusirana na televiziju, da bi se od kraja devedesetih naovamo sve više usmjeravala na internet, odnosno pitanja konvergencije između njih. Ovisno o tome adresiraju li se policy-preporuke iz (gonjih katova) te “ekonomske baze” (Collins 1998: 2) ili njene nevoljke intelektualne “nadgradnje”, zdvajanje nad budućnošću europske kulturne industrije tijekom desetljeća uručivalo bi se prelakirano zabrinutošću za “razvoj paneuropske svijesti i kulture na kojima bi europska politička zajednica trebala počivati” i budućnost “europskih vrijednosti” poput zaštite maloljetnika, prikrivenog oglašavanja itd. To je navelo već rane promatrače (Marsden i Verhulst 1999) da zaključe kako su glavni proizođači direktiva i preporuka u području, Europska zajednica (kasnije Europska unija) i Vijeće Europe “ambivalentni” između paradigmi medija kao kulturnog dobra i kao ekonomske robe. Mnogobrojni green paperi, deklaracije i rezolucije medije definiraju kao sredstva ostvarenja ljudskih prava i tzv. konsolidacije demokracije, odnosno njenog uvođenja u zemlje kandidatkinje za članstvo u Uniji i nove države članice, i kao potencijal ekonomskog rasta u području kulturnih industrija. Vrijednosnonormativni okvir Vijeća u tom smislu služi kao određena prethodnica. Kad pojedine države usvoje, recimo – reprezentativan primjer novijeg teksta Vijeća – Preporuku New Notion of Media (CoE 2011), implementacijska razrada se rješava direktivama i priopćenjima Europske komisije, “upisanim” u nacionalnim zakonodavstvima. Od njih, daleko je najvažnija Televizija bez granica (EK 1989), koja je 2007. godine preimenovana u aktualnu Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama (EK 2010). “Televizija bez granica”, i danas stoji u internetskoj arhivi Komisije, “je kamen-temeljac audiovizualne politike Europske unije. Ona počiva na dva osnovna načela: slobodnom kretanju europskih televizijskih programa unutar zajedničkog tržišta i zahtjevu da televizijski kanali odvoje, kad god je moguće, više od polovice vremena emitiranja za europska djela (ʻkvote emitiranjaʼ). Direktiva također bdije nad određenim važnim ciljevima od javnog interesa, kao što su kulturna raznolikost, zaštita maloljetnika i pravo na - 33 - odgovor.”32 “Free movement of goods” retorika je vidljiva već na ovoj razini, a ako je izvorni naslov Direktive s vremenom i postao predoslovan, u njenom tekstu se publike idalje tituliraju kao “potrošači”, itd.33 Ipak, iako tu odredbu valja shvatiti prvenstveno u tržišnom, a ne tek kulturnom smislu, Direktiva “protekcionistički” propisuje većinski udio “europskih djela” u televizijskom programu (EK 2010: 16), zaštita potpora kulturi od pravila o tržišnom natjecanju je idalje upisana u Ugovor34, a njegov Amsterdamski aneks povlači “zadnju liniju obrane” financiranja javnih radiotelevizija javnim novcem. “Protokol o sustavu javnih radiotelevizija u državama članicama”, potpisan 2. listopada 1997. godine vrijedi citirati. “Visoke ugovorne strane, imajući u vidu da je sustav javnih radiotelevizija u državama članicama izravno povezan s demokratskim, društvenim, socijalnim i kulturnim potrebama svakog društva, kao i potrebi očuvanja medijskog pluralizma, dogovorile su se o sljedećem tumačenju koje treba dodati Ugovoru o osnivanju Europske zajednice: Odredbama Ugovora (...) ne dovodi se u pitanje nadležnost država članica da osiguraju financiranje javnih radiotelevizija ako je ono odobreno radi ostvarenja mandata javne usluge, onako kako je dodijeljen, određen i organiziran u svakoj državi članici, i ako to ne utječe na trgovinske uvjete i natjecanje u Zajednici u mjeri u kojoj bi to bilo u suprotnosti sa zajedničkim interesom, pri čemu ostvarenje mandata javne radiotelevizije treba uzeti u obzir”35 (akcent dodan). Na tom tragu, europska policymakerska produkcija proizvela je i dokumente poput aktualnog High Level Group Reporta.36 Iako u manjini – identificirajući prijetnje slobodi medija i demokraciji koje proizlaze iz komercijalnih pritisaka, tehnoloških promjena i promjena poslovnih modela – takve preporuke se 32 http://europa.eu/legislation_summaries/audiovisual_and_media/l24101_en.htm, pristupljeno 28. ožujka 2014. 33 Kao što je na jednoj tribini upozorila slovenska mediologinja Sandra Bašić Hrvatin, u tekstu Direktive (EK 2010) se “potrošači” spominju 15 puta, a “građani” samo jednom. 34 U članku 107, stavak 3, Ugovora o funkcioniranju Europske unije državne “potpore za promicanje kulture i očuvanje baštine” smatra prihvatljivim ako “ ne utječu na trgovinske uvjete i tržišno natjecanje u Uniji u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu”, http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/111221-lisabonski-prociscena.pdf, pristupljeno 28. ožujka 2014. Takozvani Amsterdamski aneks Ugovora je potpisan 2. listopada 1997. godine 35 Official Journal of the European Communities, C 340/109. Protoklol je na snazi od 1. svibnja 1999. godine, http://www.mvep.hr/hr/hrvatska-i-europska-unija/ugovori/temeljni-ugovori-oosnivanju-i-pristupanju-europskoj-uniji/, pristupljeno 2. travnja 2014. 36 Izvještaj pod naslovom “A free and pluralistic media to sustain European democracy” naručila je povjerenica za Digitalnu agendu Kroes od grupe mediologa (Vīke-Freiberga i dr. 2013). - 34 - odnose na jačanje europske regulacije (budući da regulacije u nacionalnim granicama na internetu ne znače mnogo), sprečavanje koncentracije medijskog vlasništva na internetu, neutralnost mreže, javno financiranje, stipendije za novinare i druga sredstva obnove demokratske funkcije medija (Vīke-Freiberga i dr. 2013). S druge strane “dihotomije” europske medijske politike ponuda primjera je doista obilna. Jedan od formativnih dokumenata europske komunikacijske politike, tzv. Bangenmannov izvještaj iz 1994. godine bez intelektualnog krzmanja poziva Europsku uniju “da stavi svoju vjeru u tržišne mehanizme” i baci niz rijeku baš svaki oslonac na “javni novac, financijsku pomoć, potpore, plansku ekonomiju ili protekcionizam” (Bangenmann, 1994: 4). Nezaustavljive tehnološke promjene, tvrdi se u sličnim dokumentima, doći će ovako ili onako, ali one ipak zahtijevaju od policymakera da djeluju odmah (“act now to seize the opportunity”). “Market-driven revolution” (Bangenmann, 1994: 10 ) identificira deregulaciju, fiskalnu disciplinu, poreznu reformu, privatizaciju postojeće telekomunikacijske infrastrukture i agresivniju zaštitu prava intelektualnog vlasništva kao najvažnija područja djelovanja. I tako dalje, sve do danas. Osnovni dokumenti europske medijske politike, televizijska Direktiva (AVMSD 2010) i Pravila o javnim radiotelevizijama (EK 2009) osiguravaju zaštitu jedinstvenog tržišta od sablasti amerikanizacije i paneuropsku “harmonizaciju” u “discipliniranju” (Freedman 2008: 147) starih državnih monopola. Prvo se realizira obaveznim udjelom europskih djela, a drugo uvođenjenjem obaveznog outsourcinga programa (nabava djela nezavisnih producenata mora zauzimati najmanje 10 – u hrvatskom slučaju 15 – posto budžeta ili vremena emitiranja37), ukidanjem monopola na prijenose posebno važnih događaja38, nadzorom “neovisnih” regulacijskih tijela i načela zemlje podrijetla39. Ukupan rad, financiranje i eventualne inovacije (uvođenje novih usluga) javnih radiotelevizija podliježu tzv. eksternom nadzoru iz pozicije tržišnog natjecanja.40 Želi li, na primjer, HRT uvesti 37 AVMSD 2010: 17. AVMSD 2010: 14 – 15. 39 Kako bi regulativni nadzor bio manji teret za prekogranične biznise, regulacija se primjenjuje samu u zemlji podrijetla (AVMSD 2010: 2). 40 EK 2009: 36. 38 - 35 - neki novi program, ili pristup emisijama putem mobilnog uređaja, prethodno je potrebno utvrditi da “javno financiranje značajno novih audiovizualnih usluga ne narušava tržište i tržišno natjecanje”, dok pritom “mjerodavni elementi uključuju, na primjer, postojanje sličnih ili nadomjestivih ponuda, uredničke konkurencije, tržišne strukture, tržišne pozicije javnog nakladnika, razinu tržišnog natjecanja i mogući učinak na privatne inicijative” (EK 2009: 88). U tom kontekstu se razvijaju doktrine tzv. testa javne vrijednosti, industrijskih sustava upravljanja kvalitetom i ugovornog definiranja mandata.41 Iako ideja da se “vrijednost” javnih usluga specificira i evaluira na prvi pogled može djelovati, kako primjećuje Freedman (2008: 156 – 57) “dovoljno bezopasno” i dobronamjerno, radi se o pokušajima “male grupe ljudi”42 usmjerene na komodifikaciju i svođenje javne radiotelevizije na “čisto ekonomsku, umjesto kompleksne socijalne i kulturne prakse.” Napokon, digitalizacija terestrijalne televizije predstavlja “stiskanje” kanala u manji dio elektromagnetskog spektra, kako bi se stare UHF frekvencije, odnosno “digitalna dividenda” prepustile telekomunikacijskim kompanijama, ugalvnom za wi-fi pristup internetu. Učinak takvih strategija “osiguranja najboljih mogućih uvjeta za europske biznise”43 u najkraćim crtama može se svesti na sljedeće: upravo u vrijeme kad je uspješno denuncirana i potkopana proizvodnja programa, koja je bazu imala – i još uvijek je, makar u smanjenom opsegu, ima – u javnim sredstvima i javnim radiotelevizijama, oslonac komercijalnog biznis-modela na praktično besplatnu distribuciju repriznog kataloga između blokova reklama devastirao je internet. Situacija nije samo kulturno i demokratski neodrživa, kao što upozoravaju autori HLG Reporta (Vīke-Freiberga i dr. 2013), nego je postala i ekonomski neodrživa za europske komercijalno-televizijske sunset biznise. 41 Vidi o tome u poglavlju o HRT-u. Ezoterija takozvanog trokut javne vrijednosti podrazumijeva evaluaciju javnih usluga prema tome kolike vrijednosti donose za (1) pojedinca, (2) medijske profesionalce i (3) društvo u cjelini. Prvo se mjeri ponajprije rejtinzima gledanosti koje isporučuju “nezavisne rejting agencije” (odnosno jedna takva koja posjeduje globalni monopol), drugo omjerom cijene produkcije i kvalitete prema procjeni “struke”, a treće je, naravno, neprocjenjivo. 42 Kako ih je nazvao direktor BBC-a, upozoravajući da su “ideološki fokusirani” na “top-slicinig” (prenamjenu) sredstava pristojbe; LeighHolmwood (24. lipnja 2009) BBC's Mark Thompson attacks plans to 'top-slice' licence fee, http://www.theguardian.com/media/2009/jun/24/bbc-mark-thompsontop-slice, pristupljeno 2. travnja 2014. 43 Contact committee established by the Audiovisual media services directive (8.lipnja 2012) Minutes of the 36th meeting, Brisel. - 36 - U “novom medijskom krajoliku” ne gledaju se više reprize sitcoma, nego downloadi i streaminzi najnovije TV-fikcije koju proizvode, osim “nepopustljivih” Amerikanaca, samo europske – uglavnom skandinavske – javne televizije. Ne gleda se više ni legendarni rep Stevena Segala, a posebno ne epski blokovi reklama, nego amaterski video koji je na socijalnu mrežu postavio netko sličnih interesa. Uspon interneta je na dnevni red postavio ne samo stare probleme poput privatnosti, govora mržnje i zaštite maloljetnika u novom svjetlu, nego i sasvim nove gatekeepere pristupa, telekomunikacijske kompanije, nove forme oglašavanja i, što je vjerojatno najvažnije, razmjere tržišta koje postaje “jedinstvenim” u sasvim novom smislu: možda ne “globalnom”, ali sasvim sigurno ne više samo europskom (a posebno ne samo televizijskom). “Milijuni Europljana hvataju korak sa svojom omiljenom TV-serijom putem smartphonea putujući na posao, gledaju online-sadržaje na televizoru u dnevnom boravku, ili stavljaju vlastite sadržaje na mrežu. U Europi je više od 40,4 milijuna TV-prijemnika “connected”, a većina europskih domaćinstava mogla bi takvom postati do 2016. godine. 44 Te promjene iz temelja mijenjaju tradicionalne podjele između potrošača, televizije i interneta. Komisija želi istražiti što ta konvergencija tehnologije i sadržaja znači za europski ekonomski rast i inovaciju, kulturnu raznolikost, i potrošače (posebno one, poput djece, kojima može ustrebati zaštita)” – tim riječima najavila je Europska komisija lansiranje nedavnog Green Papera (EK 2013) usmjerenog “ispitivanju terena” za nove regulacijske politike. “Connected TV je sljedeća velika stvar koja će se dogoditi u kreativnim i digitalnim svjetovima”, izjavila je istim povodom potpredsjednica Europske komisije za “Digital Agendu” Neelie Kroes. “Konvergencija između sektora znači da ljudi mogu uživati u širem izboru sjajnih sadržaja, ali također stvara poremećaje i izazove. Trebamo konvergiranu debatu na razini cijele EU kako bismo se na odgovarajući način suočili s tim promjenama, pomogli biznisu da procvjeta, njegovali kreativnost i zaštitili naše vrijednosti.”45 Predstavnici televizijskog, ali odnedavno i 44 Za orijentaciju, prema Eurostatu, 2012. godine u EU-28 je bilo nešto više od 213,5 milijuna kućanstava, http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=lfst_hhnhtych&lang=en, pristupljeno 13. ožujka 2014. 45 European Commission (24. travnja 2013) Internet on TV, TV on Internet: Commission seeks views on rapidly converging audiovisual world, http://europa.eu/rapid/press-release_IP-13358_en.htm, pristupljeno 13. ožujka 2014. - 37 - telekomunikacijskog biznisa, kakve redovito okupljaju europska regulacijska tijela poput naše Agencije za elektroničke medije s podjednakim žarom predviđaju: “U budućnosti, televizija će biti nelinearna!” Gledateljice i gledatelji, koje se neizostavno naziva potrošačima, koristit će više ekrana, prebacivati se s emisije iz nekog TV-studija na satelitski ili internetski prijenos utakmice, da bi u poluvremenu pogledali nove video-uratke svojih mrežnih prijatelja, paralelno downloadirajući sezonu TV-serije za kasnije. Bez obzira hoće li svime upravljati putem mobilnog uređaja, connected-samsunga u dnevnom boravku, ili možda zamahujući rukama zrakom poput jednog hrvatskog TV-novinara, europski medijski biznisi – devastirani dominacijom Googlea – očekuju da politički sektor “djeluje sada” i osigura im javna sredstva za proizvodnju programa, “tehnološki neutralnu” (de)regulaciju, lakši prijelaz online i porezne olakšice “da im se nađe”.46 Naravno, buzzworde poput connected TV-a i proročanstva koja, kao i uvijek, objavljuju da “više ništa neće biti isto” treba uzeti s rezervom. Dosadašnja povijest medija je pokazala kako niti jedan medij s usponom drugoga nije nestao, nego bi stari i novi mediji nastavili supostojati, eventualno, s 46 “Na drugom sastanku radne podgrupe Europskih regulativnih tijela o connected-TV-u u Briselu, 2. svibnja 2012. godine, izlaganja su održali tri predstavnika sudiovizualnog sektora: Emmanuel Forest (Directeur général adjoint, Affaires institutionnelles et européennes, Bouygues Telecom), Tobias Schmid (Executive Vice President Governmental Affairs, RTL Deutschland) i Arnaud Dupont (Managing director, Headway International)”, koji su, među ostalim, kod predstavnika regualcijskih tijela lobirali i za “financiranje sadržaja, što su pojedini regulatori dočekali s kritikom (...) sugerirajući da bi to ipak trebala biti jedna od dužnosti vlada”,”, http://cnpl.lu/fr/2012/05/2ndsub-working-group-meeting-on-connected-tv-brussels/, pristupljeno 14. rujna 2012. - 38 - vremenom, mijenjajući funkcije.47 Osim toga, iako u očima investitora već dobrano poprima “zreli” šarm “sunset biznisa”, linearna televizija se, hvala na pitanju, sasvim solidno drži, posebno u usporedbi s novinama. Prema podacima Europskog audiovizualnog observatorija (2012a), samo 2012. godine u Europskoj uniji je pokrenuto 369 televizijskih kanala – od toga 86 digitalnih terestrijalnih – dok ih je “samo” 62 prestalo emitirati48. Iako je terestrijalna televizija još uvijek snažno prisutna, udio tog – i poslije digitalizacije najviše tradicionalnog, za gledatelje najčešće besplatnog načina distribucije – dosta varira: od 3 – 4 posto u Švicarskoj, Belgiji i Njemačkoj, preko 17 posto u, recimo, Sloveniji i Danskoj, odnosno 30 – 40 posto u Švedskoj i Velikoj Britaniji, do 60 posto u Hrvatskoj ili preko 70 posto u Španjolskoj. Najdinamičniji rast ipak doživljava internetski način distribucije televizijskog programa, IPTV, koji se samo od 2010. do 2011. proširio s 11,7 na 19,7 milijuna europskih domaćinstava. Prateći preferencije medijskih publika, i oglašivački prihodi se – posebno o trošku novinske industrije – preseljavaju na internet. Istraživanje efekata europskih medijskih politika u redakcijama (EA 2011) rijetke optimiste u novinarskom zanimanju pronalazi među muškarcima stalno zaposlenim u redakcijama onlinemedija uže europske jezgre. 47 48 Vidi: Briggs i Burke (2011: 276). Što i nije mnogo u odnosu na 143 u 2011. godini (EAO 2012a: 100). - 39 - Profil Tip medija Radni status Državljanstvo Spol Godine iskustva Pesimist Offline Honorarka EU-15 Ženski Više od 20 Optimist Online Stalno zaposlen EU-12 Muški Manje od 10 Izvor: Erasmus for Journalist (EA 2011: 37) Prema istom istraživanju, većina novinarki i novinara u medijima država članica Europske unije primjećuje smanjenje redakcijskog kadra i povećanje financijskih pritisaka, pad kvalitete te pogoršanje radnih uvjeta. - 40 - Uz to što sami po sebi dokazuju negativni output medijske politike Unije, koja “ostaje centrirana na aspekte tržišnog natjecanja” (Michalis 2010: 46), ovakvi pokazatelji upozoravaju da dugo očekivana “europeizacija” hrvatskih medija teško može dovesti do njihova preporoda. Ideja koja se često perpetuira, da su domaći mediji i cijela novinarska profesija u krizi uglavnom zbog moralne insuficijencije pojedinih vlasnika poduzeća ili harmonizacije propisa koja “još nije zaživjela”, očigledno, za izlazak iz krize može slabo poslužiti. Također, teško je očekivati da će aktualne komunikacijske politike Unije, orijentirane na stvaranje novog single marketa, onog telekomunikacijskog, hrvatskim medijima donijeti mnogo dòbra. Izuzev, naravno, besplatna roaminga za sve rjeđa javljanja dopisnika iz inozemstva. Svi koji su početkom travnja 2014. godine u Europskom parlamentu glasali za legislativni paket jedinstvenog europskog tržišta elektroničkih komunikacija (European single market for electronic communications), u cilju ostvarenja strategije tzv. Connected Continenta, nisu glasali samo za besplatni roaming. Oni su pritom podržali su i koncept otvorenog interneta odnosno neutralnosti mreže (net neutrality). Ideja da internetski gatekeeperi – tražilice i telekomunikacijske kompanije koje omogućuju i naplaćuju pristup internetu (ISP-ovi, internet service providers) – ne bi trebali onemogućavati niti usporavati pristup korisnika bilo kojim sadržajima toliko je isprepletena s našom percepcijom mreže da ne možemo niti zamisliti zloupotrebe traffic managementa.49 Ipak, sredstva za blocking i throttling telekomunikacijskim kompanija stoje na raspolaganju, i možemo pretpostaviti da će, kako te kompanije budu postajale veće i malobrojnije, i ta sredstva postajati tim efikasnija. Stoga je potpredsjednica Kroes, u govoru 31. ožujka 2014. godine pred Parlamentarnim odborom za građanske slobode, pravosuđe i unutrašnje poslove50 podsjetila na svoju odanost sprečavanju monopolnog natjecanja, istaknuvši, među 49 Izazove neutralnosti mreže Komisija prikazuje na mrežnim stranicama Digitalne agende, https://ec.europa.eu/digital-agenda/en/net-neutrality-challenges, pristupljeno 1. travnja 2014. Zabilježeni su slučajevi blokiranja, pokušaja, pa i uspjeha naplate pristupa određenim podučjima weba od strane ISP-ova, kao i izostavljanja pojedinih navoda iz prikaza rezultata pretraživanja ili tema koje su “u trendu” na društvenim mrežama, odnosno cenzuri pojedinih takvih mreža; vidi npr.: http://www.theverge.com/2013/1/19/3894182/french-isp-orange-says-google-pays-to-send-traffic i http://www.businessweek.com/technology/the-rise-of-the-new-information-gatekeepers12012011.html#p1, pristupljeno 1. travnja 2014. 50 Civil Liberties, Justice and Home Affairs (LIBE) committee of the European Parliament. - 41 - ostalim, da vaš ISP “ne bi trebao odlučivati što možete ili ne možete vidjeti online.”51 Stoga se i pozivamo, na primjer, na Tima Bernersa Leeja,52 kada želimo naglasiti svoju odanost idealima slobodne cirkulacije ideja. Međutim, ostvari li strategija jedinstvenog telekomunikacijskog tržišta svoj cilj, ono što bi se moglo dogoditi upravo je stvaranje monopola na internetu. Budući da još uvijek često nije i vlasnik sadržaja na internetu, nego samo inkasator pristupa, danas vaš ISP nema neku posebnu računicu da – transparentno ili ne – usporava vaš pristup. Međutim, ostvari li se strategija okrupnjavanja, moglo bi se dogoditi da novi telekomunikacijsko-medijski konglomerati dođu u posjed intelektualnog vlasništva i efikasno – ma koliko transparentno – onemoguće pristup bez plaćanja. Pripadnici novog komunikacijskog oligopola na internetu vjerojatno bi također mogli poželjeti usporiti pristup sadržajima konkurentskih kompanija, kao i mnogobrojnim (iako niti izbliza dostatnim) besplatnim sadržjima mnogobrojnih (ali ne dovoljno moćnih) volontersko-aktivističkih “niša”. U tom scenariju, zaglavni kamen interneta, koncept neutralnosti mreže, mogao bi se naći na ozbiljnoj kušnji. Budući da bi ovisio samo o “tvrdoglavosti” legislatora, mogao bi biti dovoljan i najmanji pritisak da ga se izbaci iz ležišta. Ako je točna tvrdnja europskih regulatora elektroničkih komunikacija, da već sada vodeća četiri mobilna operatera kontroliraju 60 posto tržišta53, njihov broj za nekoliko godina bi mogao biti još manji, a tržišni udio koji kontroliraju veći. Drugim riječima, moglo bi se dogoditi da nepopularni posao koji 51 “Kao povjerenica za tržišno natjecanje”, rekla je tom prilikom gospođa Kroes, “bila sam oštra prema monopolima. Sada sam povjerenica za Digitalnu agendu – i još uvijek ih ne volim. Ja volim otvoreni internet zato što ukida monopole. Nema više monopola na informacije. Nema više monopola na izražavanje. Nema više traženja dozvola za inovacije. Sada svatko može dijeliti, sudjelovati, informirati, istraživati. U Europi, kao i diljem svijeta. Potrebna mu je samo internetska veza. To je ono što želim zaštititi. Prema tome, neću da bilo tko monopolizira vaš pristup internetu. Vaš operater ne bi trebao odlučivati što možete ili ne možete vidjeti online”, http://europa.eu/rapid/press-release_SPEECH-14-262_en.htm, pristupljeno 1. travnja 2014. 52 “Da posudim riječi Tima Bernersa Leeja”, rekla je Kroes u istom govoru, “koga sam susrela prošloga tjedna. Mora postojati traffic management kako bi mreža bila efikasna, ali taj proces mora biti nediskriminatoran i transparentan”, isto. 53 BEREC views on the proposal for a Regulation “laying down measures to complete the European single market for electronic communications and to achieve a Connected Continent”; dva vodeća europska operatera pritom raspolažu bazom od 221 milijun pretplatnika, odnosno za 15 milijuna više nego dva vodeća telekomunikacijska diva u SAD-u, https://ec.europa.eu/digitalagenda/en/news/answers-public-consultation-specific-aspects-transparency-traffic-managementand-switching-open, pristupljeno 1. travnja 2014. - 42 - su započele ACTA i SOPA,54 kao i efektivnu cenzuru intereneta, umjesto legislatora koji su im to omogućili dovrše telekomunikacijske kompanije.55 Proročanstvo Ruperta Murdocha, koje je još prije nekoliko godina izazivalo podsmijeh, da je otvoreni internet samo prijelazna faza u zatvorenost novog medijskog oligopola, moglo bi se obistiniti.56 Usporedno analiziraći liberalno-pluralističku i neoliberalnu medijsku politiku, Des Freedman u svom seminalnom radu The Politics of Media Policy (2008) utvrđuje da se, unatoč razlikama u retorici i pojedinim naglascima različitih aktera, svi veoma dobro slažu oko jednoga: medije treba prepustiti tržištu jer je to jedina garancija njihove održivosti, razvoja, raznolikosti i slobode od državnog monopola i carine na slobodan protok ideja. Jedna politika može naglašavati aspekte pluralizma i raznolikosti glasova mnogostrukih javnosti u ime slobode izraza samih tih javnosti, ali kada se postavi pitanje kako ostvariti taj “beskraj slobode” – glasila je reklama za hrvatske cigarete u vrijeme “susreta s tržišnim slobodama” – odgovor je: tržište. Možda i: inovacije, da, tehnologija, ali ugradnja lobija u policyforume, neformalni odnosi s medijskim mogulima, dodjele koncesija i poreznih olakšica, na kraju, sve lijepe želje medijskog pluralizma svode na retoričku inačicu neoliberalne medijske politike.57 Kako prema političkim taborima nove desnice i “nove ljevice”, retorike su se mijenjale i s vremenom u kojem je neoliberalizam, od epitoma “kreativnim klasama” primamljivih lozinki kompetitivnosti, izvrsnosti, 54 Međunarodni trgovački sporazum o provedbi zaštite intelektualnog vlasništva, Anti-counterfeiting trade Agreement, potpisan 2011. godine, nakon masovnih prosvjeda Europski parlament sljedeće godine nije potvrdio. Stop Online Piracy Act je prijedlog zakona čije je donošenje u SAD-u zasad također zaustavljeno zahvaljujući prosvjedima. 55 Povodom ponude najveće američke kablovske i internetske kompanije, Comcasta da početkom 2014. godine kupi svog najvećeg rivala, Time Warner Cable, Freepress.net je objavio: “Comcast već posjeduje NBC, Universal studije i tone kablovskih mreža i popularnih web-stranica. To znači da, za veći dio zemlje, Comcast može kontrolirati još više onoga što vidite i kako to vidite”, http://www.freepress.net/resource/105883/fight-stop-comcast-time-warner-cable-merger, pristupljeno 1. travnja 2014. 56 Vidi npr. http://www.theguardian.com/media/2009/aug/06/rupert-murdoch-website-charges, pristupljeno 1. travnja 2014. 57 Ne samo da različiti politički likovi mogu zastupati istu medijsku politiku, ponekad ista politika može – na različitim razinama aplikacije, od nacionalne do supranacionalne – poprimiti različite likove. Kad jedan medijski konglomerat dobije koncesije za komercijalnu televiziju u pet europskih država – recimo da se radi o Hrvatskoj, Rumunjskoj, Češkoj, Srbiji i Crnoj Gori – to se na razini svake od njih vidi kao doprinos slobodi govora i pluralistički iskorak u demonopolizaciji domaće javne televizije (već dobrano devastirane optužbama za držanje strane režimu, korupciju, nerad i sve što u tom paketu ide). Na makro-razini je to poprilično tvrdolinijaška neoliberalizacija: umjesto pet novih televizija, imamo jednu. - 43 - transparentnosti, društva znanja, itd., postao mrskom obavezom koja se provodi prisilom. Slom 2008. i “sve širi raskorak između”, kako je pisao David Harvey (2005: 203), “između retorike (dobrobit za sve) i izvedbe (dobrobit male vladajuće klase) sada je postao previše vidljiv.” - 44 - Nevolje s tržištem Bez vladinih intervencija osim u smislu smanjivanja poreznog “intervencionizma”, posebno bez javnih i neprofitnih medija kao konkurencije… zagovornici tržišnog načela medijske politike – polaze od pretpostavke da tržište i potrošačima i vlasnicima medija “daje ono što žele”. Prvima istinit prikaz događaja u kontekstu koji im daje značenje, platformu javne rasprave reprezentativnog uzorka društvenih skupina čije zajedničke vrijednosti postaju prihvaćenijima, obrazovanje, zabavu i nadzor vlade58, a drugima dovoljno razloga da, recimo, tiskaju novine, sve dok je cijena njihove proizvodnje i distribucije niža od onoga što su čitatelji i oglašivači spremni platiti. “Komercijalni mediji se natječu jedni s drugima kako bi zadovoljili zahtjeve publika,” sumira tu poziciju Robert W. McChesney (2013: 63). “Natjecanje prisiljava komercijalne medije da se potrude, ili će im konkurencija oteti tržište i istisnuti ih iz posla. Kao rezultat, sustav ʻdaje ljudima ono što želeʼ. Što se tiče novinarstva, i ono je podložno prijetnji konkurencije koja firme drži na oprezu. Iako komercijalni pritisci u tom smislu mogu predstavljati problem, najvažniji izum je uspon profesionalnih reportera posvećenih nepristranom, objektivnom informiranju. Ključ uspjeha zabavnih, ujedno s novinarskim komponentama medijskog sustava u tome je da budu konkurentne i privatne, izvan vladine kontrole. Postoji li išta o čemu nema rasprave, onda je to činjenica da je državno petljanje s medijima opasnost koju treba izbjeći po svaku cijenu. Slobodni mediji su ključ za slobodno društvo, a slobodno tržište je temelj slobodnih medija i zdrave demokratske kulture.” Ovaj, kako ga McChesney naziva, katekizam komercijalnih medija, naravno, nije bez mana. One nisu predmet analize samo kritičara kapitalizma, odnosno njegova službenog eufemizma, tržišne ekonomije. Nije potrebno biti Raymond Williams da bi se uočilo kako banke, oglašivači i tiskarsko-distribucijski karteli još ranih šezdesetih, u boljem izdanju poslijeratnog svijeta preuzimaju funkcije cenzora i “režimskih” vratara prava na “slobodu izraza”.59 58 Vidi Izvještaj Hutchinsove komisije (1947: 18 – 22), poglavlje o HRT-u i susjednu raspravu o javnom interesu i modelima demokracije. 59 Williams 2013, izvorno objavljeno 1962. godine. - 45 - Koje to točno probleme možemo očekivati ako medije prepustimo tržištu? Zašto su oni neizbježni? Ovo pitanje je teorijski relevantno jer više i onih novijih istraživanja u tradiciji političke ekonomije medija, poput onih McChesneya (2008), Hinda (2010), Freedmana(2008) ili Leysa (1999), uspješno dokazuje da je tržište kao temelji mehanizam dinamike i kriterij efikasnosti medijske proizvodnje i potrošnje dovelo do značajnih deficita na planu ekonomske, kulturne i demokratske funkcionalnosti medijskih sustava.60 Praktična relevantnost pitanja u hrvatskom medijskom “pejzažu” se susreće svakodnevno. Novinarki i novinara u redakcijama je sve manje, radni teret za manje plaće i neizvjesnije honorare im je sve veći, gubitci kompanija se gomilaju, a tehnologija – koja se do jučer nekima činila spasonosnom za razvoj demokratske funkcije medija – sada, izgleda, još otežava situaciju. Unatoč postojanju zametka i ostatka ugleda javnih medija, hrvatski medijski sustav je dominantno komercijalni. Sve dnevne novine su u privatnom vlasništvu, lokalne novine i televizije također, kao i najposjećeniji internetski portali. Trećina radijskih postaja je još uvijek u pretežno javnom vlasništvu, ali su barem one lokalne usvojile “poslovni model” komercijalnog radija, ako se nisu i umrežile s pripadnicima radijskog oligopola. Štoviše, i javni mediji pokazuju značajnu podložnost utjecaju i filtriranju vijesti komercijalnih medija. Kada pogledate naslovne stranice privatnih dnevnih novina – sve su, uglavnom, iste61 – već znate što će biti vijesti dana u informativnim emisijama, kako komercijalnih, tako i javne televizije. Veći dio malog, ali rastućeg sektora neprofitnih medija, nasuprot tome, pokazuje otklon od kuta gledanja komercijalnih medija koji se proširio javnim dijelovima sustava. Prema tome, komercijalni mediji i tržište kao indikator vrijednosti, zauzimaju središnju poziciju u hrvatskom medijskom, rekao bi Bourdieu, polju. Nevolje s tržištem komentirali su i analitičari komercijalnih medija, poput profesora pravne znanosti C. Edwina Bakera (2004), koji u većoj ili manjoj mjeri 60 Reference na klasične tekstove uključivale bi, uz Williamsove, svakako i, najvećim dijelom Hoggartov, Izvještaj (Pilkingtove) komisije o televiziji i radiju (1960), sve donedavno neobjavljeno poglavlje iz Monopoly Capitala (1966) Barana i Sweezyja, kao i radove Brechta (1932), Adorna i Horkhemera (1944), itd. Reprezentativne panorame donose Golding i Murdock, ur. (1997) The Political Economy of the Media, volumes I & II te Bellamy Foster i McChesney, ur. (2013) The Cultural Apparatus of Monopoly Capital. 61 Vidi Elezović (2012). - 46 - prihvaćaju ideju da je ono u načelu funkcionalno, odnosno da pod određenim pretpostavkama može biti efikasan mehanizam alokacije drugih resursa. U području komunikacije, međutim, kao što i empirijski uvidi pokazuju, tržište stvara, više problema, nego što ih je u stanju riješiti. Posljedica je to idiosinkratičnih odlika medijskih proizvoda i njihovih društvenih funkcija u antagonizmu s mikroekonomskim zakonitostima, o kojima će biti više riječi u nastavku. Polazeći od pretpostavke da medijski tekstovi jednostavno nisu roba kao, recimo, automobili, tosteri ili otvarači za konzerve, takvi pristupi ulaze u raspravu s braniteljima tržišta “na njihovom vlastitom terenu” (Baker 2004: 6 – 8).62 Upozoravajući da nitko, naravno, ne tvrdi da tržišta ikada djeluju savršeno, Baker odgovara na pitanje zašto je standardni ekonomski model (utemeljen na pretpostavkama da se proizvodi prodaju na kompetitivnom tržištu po cijeni proizvodnje63, te da njihova uobičajena proizvodnja, distribucija i upotreba ne izaziva previše nuspojava koje nisu uključene u cijenu) “posebno slabo primjenjiv na medijske proizvode.” 1. Problem javnog dobra. Jedna od nevolja s tržištem kao “ključnim mehanizmom garancije dinamizma, efikasnosti i raznolikosti medijskih okoliša” (Freedman, 2008: 218), u tome je što medijski proizvod ima mnogobrojne osobine javnog dobra, zaključuju, među ostalima, McChesney (2008: 421) i Baker (2004: 8): “Upotreba javnog dobra za dobrobit jedne osobe ne utječe na njegovu upotrebu za dobrobit druge. Narodna obrana ili javni parkovi su dobra koja, kada postoje, mnogi mogu koristiti ne ometajući druge.” Teško da bi se pronašla plauzibilna računica za privatno ulaganje u izgradnju, recimo, nasipa i sustava zaštite od 62 Baker (2004: 3) referira na klasičnu apologiju deregulacije radija i televizije Marka Fowlera, predsjednika američke regulacijske agencije, FCC-a (Federal Communications Commission) za vrijeme Reaganovih mandata, koji je “isticao da se vlada ʻtreba oslanjati na mogućnosti medija da odrede potrebe svojih publika putem normalnih mehanizama tržištaʼ. Kao i u slučaju bilo kojeg drugog proizvoda, ʻna potpuno dereguliranom tržištu, najviši ponuđač će iz upotrebe resursa izvući najbolju i najvišu vrijednostʼ. Fowler je sumirao takav pogled na medije čuvenom primjedbom da je ʻtelevizija samo još jedan kućanski aparat... toster sa slikama.ʼ Fowlerova deregulacijska perspektiva je policymakerske krugove u SAD-u oborila s nogu, postavši temeljnom mudrošću izvršnog, zakonodavnog i pravosudnog razmišljanja o medijskoj politici. Tijekom posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća deregulacija medija (i mnogo toga drugoga) je postala globalnim fenomenom. Tvrdim da je taj pristup fundamentalno pogrešan.” 63 Odnosno po tržišnoj cijeni koja je ekvivalentna marginalnom trošku, tj. trošku proizvodnje i distribucije svakog dodatnog primjerka, koji je pak jednak prosječnom trošku, njihove ukupne proizvodnje. Iz činjenice da je matemački nemoguće da taj trošak ne raste, kao što ćemo vidjeti, proizlaze određeni nerješivi problemi. - 47 - poplave. Tako je i s vijestima: brzo se šire. Posebno uz funkcionalne masovne medije. Međutim, teško je financirati proizvodnju npr. televizijskih vijesti prema tržišnom načelu, naplaćujući šifru za pristup nove gledateljice već emitiranom programu, kad njeno priključivanje ne ometa gledanje drugih. Zato niti cijena gledanja ne može biti dovoljna da podrži proizvodnju. To tržište čini poprilično “neefikasnim alokatorom” medijskih resursa. Naravno, pojam javnog dobra se tu ne uzima doslovno, u smislu neoklasične ekonomike. Jasno je da primjerak novina koji ste eventualno kupili ne može kupiti netko drugi, ali “informacije i ideje (vrijednost) sadržana u njima može se pronijeti dalje bez naplate drugima. Ljudi imaju malo poticaja da s drugima ne podijele ono što su saznali, budući da proces dijeljenja izvornog novinskog članka ne potkopava njihovo izvorno zadovoljstvo. Po svoj prilici ga i povećava” (McChesney i Nichols, 2010: 102).64 Iz ekonomske perspektive, disfunkcionalnost tržišta javnim dobrima proizlazi iz toga što novine u pravilu – kao i zaštita od epidemija – imaju veoma visoke troškove proizvodnje “prvog primjerka” u odnosu na trošak proizvodnje drugog i svakog sljedećeg, koji se u mikroekonomici naziva marginalnim troškom. Redakcija, dopisnici, istraživački novinari… sve to vlasnicima novina stvara velike troškove prije nego što se program emitira, sadržaj uploada ili pokrene tiskarski stroj. Posljedica je da cijena novina mora biti određena iznad onoga što tiskara naplaćuje za svaki dodatni primjerak koji iz rotacije izlijeće legendarnom brzinom, koju je “nemoguće zaustaviti”. Točnije, cijena novina će biti određena prosječnim troškom proizvodnje. Prema standardnom modelu mikroekonomske analize, međutim, kompetitivno tržište efikasno funkcionira tek kada se cijena približi ili izjednači marginalnom trošku proizvodnje jednog primjerka. Dok bi takva, 64 Uz kriterij rivaliteta, neoklasična tipologija Paula Samuelsona razlikuje dobra i prema mogućnosti isključivanja neplatiša. Moguće isključenje Alternativna upotreba Privatna dobra: kruh, tosteri, automobili, frizure, knjige Nemoguće isključenje Zajednička dobra: voda iz bunara, riba iz oceana, sirova nafta Zajednička upotreba Umjetno oskudna dobra: Javna dobra: kanalizacija, kazalište, telefon, autocesta s nacionalna obrana, prskanje naplatom, kablovska televizija, komaraca, zaštita od požara, električna struja, softver vremenska prognoza, javna televizija Izvori: Vincent Ostrom i Elinor Ostrom (1978) Public Goods and Public Choices, Indiana University i Krugman, Wells, Grady (2010) Essentials of Economics, Worth Publishers. - 48 - kompetitivna cjenovna politika dala slab poticaj za održavanje visoke razine novinarskog rada, naplata prema višem, prosječnom trošku može potencijalne čitatelje odvratiti od kupnje, odnosno omogućiti konkurenciji da preotme znatan dio tržišta. Zamislite na trenutak tržište dnevnih novina koje se prodaju po sedam kuna, od kojih su četiri marginalni trošak tiska i distribucije po primjerku, dok tri otpadaju na fiksne i varijabilne troškove redakcije te višak vrijednosti. Ako vlasnici nisu postigli kartelni sporazum o cijenama (ili ako im nadzornik tržišnog natjecanja na takav dogovor nije “progledao kroz prste”), tržišni instinkt će navesti jedne novine da spuste cijenu na, recimo, pet kuna. Pod pretpostavkom da između novina nema neke velike razlike, ili da publika više pazi na cijenu, jeftinije novine će preuzeti veći dio tržišta. Oglašivači bi također mogli krenuti za njima, a one novine po sedam kuna bi mogle prestati izlaziti. Prema tome, ne preostaje im ništa drugo, nego da spuste cijenu na pet. Naravno, ako vlasnici nisu u međuvremenu postigli kartelni sporazum, itd., tržišni instinkt će ponovno navesti vlasnike prvih novina da još jednom spuste cijenu, recimo na četiri kune. I tako dalje, funkcionira efikasno tržište, poručujući novinama da će, kao i dosad, otpuštati novinarke i novinare, snižavati kvalitet proizvoda, a tako opet gubiti publike i oglašivače… Nije problem u tome što imamo premàleno tržište, niti prȅmalo tržišta koje još “nije zaživjelo”. Problem za medije je tržište. Neka specijalna liturgija, paljenje svijeća, niti još jedna runda potrage za državnim uljezom u tržišnom mehanizmu ili “poštenim vlasnikom”, neće tu biti od prevelike pomoći. Takva “nekompetitivna” priroda medijskih “roba”, primjećuju Garnham i Freedman (2008: 8), “znači da su korporacije prisiljene razvijati strategije, poput autorskog prava, oglašavanja i mehanizama kino-blagajni, kako bi transformirale javna dobra u privatna, i uvela nove monopole uzduž i poprijeko medijskog lanca vrijednosti.” 2. Problem oglašavanja. Nedavno je, u vrijeme višetjednog štrajka i lockouta jedne tvornice u Dalmaciji, voditelj vijesti na komercijalnoj televiziji najavio: “A sada idemo u Split, gdje su se podigli jaki vjetrovi…”, nakon čega je uslijedio prilog s međunarodnog natjecanja u kitesurfingu. Izvještaj je potrajao petnaestak minuta, tako da ste mogli saznati kako se zapravo radi o jedrenju na dasci, ali uz pomoć zmaja koji je poput padobrana pričvršćen za natjecateljicu, uz mnoštvo detalja o - 49 - opremi koju za to trebate, osjećaju koji možete imati, itd. Do kraja emisije situacija u tvornici, naravno, nije spomenuta. Ovakva struktura vijesti proizlazi iz orijentacije komercijalnih medija na oglašivače i njihove kriterije filtriranja sadržaja. Budući da su im predstavljaju važan ili – u slučaju komercijalnih zemaljskih televizija – jedini izvor prihoda, oglašivači postaju na neki način važnijom publikom od gledatelja. Nadalje, bez obzira prodaju li smartphone, turističke aranžmane ili opremu za kitesurfing, oglašivači u pravilu ciljaju na publike s kakvim-takvim viškom dohotka. Oni jednostavno, nemaju mnogo koristi od toga da umirovljenici ili nezaposleni prelistavaju najnoviji prilog o nekretninama i dizajnerskom namještaju u dnevnim novinama. Napokon, to znači da će urednik, prije ili kasnije, prestati objavljivati tekstove o problemima umirovljenika, nezaposlenih ili, kao u slučaju spomenutih splitskih radnika, onih koji će to uskoro postati. Mediji koji žele opstati na tržištu, ako već ne mogu dosegnuti masovnu publiku, moraju se fokusirati na odabranu publiku, publiku unutar određenih “ciljnih skupina” o kojima govore marketinški powerpointi. “Ovaj neobični demokratski kriterij,” piše 1962. godine Raymond Williams (2013), predstavlja “kombinaciju dohotka i načina života. Sam dohodak nije dovoljno precizan jer (…) možete biti rudar koji zarađuje visoke plaće, pa imati ukus različit od učiteljice s vjerojatno manjima, a to još uvijek često odlučuje na koju stranu tih skupina idete. (…) Zašto? Zato što su oni tako fini ljudi? Zato što imaju novca? Zato što, također, i to je još jedan od kriterija koji se gledaju, oni ispod 35 “tek trebaju obaviti glavne kupovine u svojim životima.” Bilo bi zanimljivo istražiti trend koji se može nazrijeti u dugogodišnjoj ekonomskoj recesiji i strmom padu medijskih prihoda iz oglašivačkih izvora: određeni porast broja oglasa za osnovne proizvode poput mesa i jogurta, koji ne ciljaju nužno na publike s viškom prihoda. Koliko je među karmenadlama i higijenskim potrepštinama onih doista osnovnih, a koliko u osnovi nepotrebnih proizvoda? Koliki je tu potencijal za zarade od oglašavanja, a koliki rizici gubitka profila kod “ciljnih skupina” mladih/obrazovanih/zaposlenih? I, posebno, mogu li redakcije oglašivački ulazak u “hunger games” s nižim dohodovnim skupinama iskoristiti za ponovnu izgradnju komunikacije s njima? Zasad nije upitno da su se marketinško-uredničke koncepcije većine hrvatskog informativnog tiska ponašaju - 50 - kao da krize nema. Dok i njihova omiljena “kreativna klasa” ustrajno gubi zaposlenja i osiromašuje, novine im idalje poručuju da otpuštanja i rezove plaća treba ubrzati, u sezoni za koju modni advertorijali preporučuju bijelu boju, eventualno s akcentom na mjesta gdje se košulje po modenom kroju mogu jeftinije kupiti. S radništvom, paradoksalno, gotovo da izravnije komuniciraju novinski oglasi, nego tekstovi, a sve rjeđi natječaji za zaposlenje predstavljaju simbolično opravdanje da se jedne od novina nazivaju “Narodne novine.” U svakom slučaju, “oslonac na oglašavanje”, prema McChesneyju (2008: 421) “dodaje sloj komercijalne inspekcije sadržaja” i “klasnu pristranost (…). Komercijalno novinarstvo rutinski naglašava poslovne priče i teme važne investitorima. Materijal koji se tiče siromašnih i radničkih zajednica je veoma neuobičajen, i obično prikazan iz perspektive privilegiranijih. To je otrovna pilula za demokratsku vladavinu.” Iako hrvatski medijski vlasnici svoje poslovne pokazatelje poput strukture prihoda čuvaju kao oko u glavi poslovne tajne, pronašli smo domaću ilustraciju standardne teze da se “poslovni model novina, naročito američkih, počeo se sve više oslanjati na oglašavanje”: podatak da je kod jednih hrvatskih dnevnih novina “udio oglasnih prihoda dostigao vrhunac 2008. sa 52 %”. Zbog efekata ekonomske krize ilustriranih u uvodnim poglavljima, međutim, “u 2011. godini omjer oglasnih i copy-sales prihoda [iznosi] 40 % – 60 %.”65 Budući da i hrvatske komercijalne Stuktura glavnih prihoda jednih hrvatskih dnevnih novina# 100%& 90%& 80%& 70%& 60%& 50%& 40%& 30%& 20%& 10%& 0%& 49& 2007& 48& oglasi& prodaja& 51& 2008& 2009& 59& 60& 2010& 2011& Izvor: Tomislav Wruss (2012) Balans između oglasnih prihoda i prihoda od prodaje & 65 Tomislav Wruss (2012) Balans između oglasnih prihoda i prihoda od prodaje novina, powerpoint prezentacija, ABC Srbija Press Media Summit: Reinventing Print, http://www.abcsrbija.com/dogadjaji/odrzani-dogadjaji/143-press-media-summit-reinventingprint.html, pristupljeno 1. travnja 2014. - 51 - dnevne novine, ne samo televizije, svoje uređivačke politike dugotrajno prilagođuju preferencijama oglašivača, one tako ulaze u mehanizam oglašivačkog filtriranja sadržaja, što neizbježno dovodi do deficita njihove demokratske funkcije. Upitali smo stoga dr. sc. Gorana Čulara, docenta na Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, mogu li se na osnovi istraživanja političkih stavova birača koje taj Fakultet provodi od 1990. godine dokazati učinci oglašivačke “otrovne pilule za demokratsku vladavinu”, odnosno primjećuje li se eventualno slabiji odziv na izbore među biračima nižih dohodovnih skupina? Postotak apstinenata u pojedinim prihodovnim razredima 2011 # 30& 26& 25& 20& 13.6& 13.4& srednji& viši& % 15& 10& 5& 0& PRIHODI& niži& Izvor: anketna istraživanja Izbori 1990 – 2011., projekt “Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj”, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu Prikaz podataka istraživanja poslije izbora 2011. godine potvrđuje, kaže dr. Čular, “da se u nižem prihodovnom razredu može očekivati dvostruko veća apstinencija nego u druga dva razreda”.66 No, postavlja se pitanje kako je ta činjenica povezana s praćenjem medija? Istraživanje bilježi odgovore na pitanje kako “ispitanik dobiva obavijesti o izborima i političkim strankama” – putem tiska, radija, televizije ili interneta, odnosno u interpersonalnoj komunikaciji? Očekivano, televizija je još uvijek dominantan izvor demokratske orijentacije. Radio se dobro drži, porast oslonca na internetske izvore također ne iznenađuje, dok izravni utjecaj tiskanih medija u široj javnosti pokazuje tendenciju opadanja. 66 Prihodi kućanstva do 1500 kuna per capita smatraju se nižim, od 1500 do 3 tisuće srednjima, a iznad toga višima. U anketama povodom prethodnih izbora ne može se utvrditi statistički značajna relacija dohotka i odziva, što dr. Čular pripisuje činjenici da su poslije izbora 2011. godine ispitanici po prvi puta odgovarali “o svom stvarnom prošlom izbornom ponašanju”, dok su se ranije ankete provodile prije izbora. - 52 - Izvori informacija građana o izborima i strankama 1990 – 2011 Na koji način vi osobno dobivate obavijesti o izborima i političkim strankama? % 1990 1992 1995 2000 2003 2007 2011 Putem dnevnog tiska, tjednika i časopisa 75,8 74,6 73,3 76,2 - - - Iz dnevnog tiska - - - - 55,6 67,5 58,6 Iz tjednika i magazina - - - - 26,7 33,4 22,4 87,0 95,1 92,4 90,0 - - - Prateći televiziju - - - - 88,8 92,2 90,3 Slušajući radio - - - - 57,4 57,4 59,1 Putem Interneta - - - - 6,2 18,3 35,7 Na sastancima političkih stranaka 14,9 8,3 6,4 7,1 Iz glasila političkih stranaka 15,6 10,2 7,1 8,5 6,5*** 11,0*** 5,6*** Na stranačkim skupovima tijekom kampanje 12,2* 8,2* 15,6 12,0 U razgovoru s prijateljima, rodbinom i suradnicima 57,3 68,9 66,3 - - - - U razgovoru sa članovima obitelji - - - 62,7 52,2 49,8 51,5 U razgovoru s prijateljima, susjedima, kolegama na poslu - - - 66,5** 54,1 54,3 55,3 Posredstvom radija i televizije Navedeni su postotci potvrdnih odgovora na svako pitanje (1990 – 2000), odnosno grupirani modaliteti “često” i “povremeno” (2003 – 2011). * Podatak se odnosi na posebne brošure o izborima. ** Podatak se odnosi samo na razgovor s prijateljima. *** Podatak se odnosi na tvrdnju “putem stranačkih aktivnosti”. Izvor: anketna istraživanja Izbori 1990 – 2011., projekt “Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj”, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu Analiziramo li odnos medijskih iskustava i razina dohotka, primijetit ćemo “da većinom postoji značajna povezanost između prihoda i praćenja medija, i to općenito u smjeru da građani s višim prihodima više prate i izbore. Međutim,” - 53 - upozorio nas je dr. Čular, “to se odnosi gotovo isključivo na tiskovne medije i, posebno, Internet, dok razlike ne postoje kad je riječ o televiziji i radiju.” Naravno, Prihodi i praćenje medija 1990 – 2011 100& 90& 80& 70& 60& 50& 40& 30& 20& 10& 0& %& tiskovni& niži 1990& viši 1990& elektronički& niži 1992& viši 1992& niži 1995& viši 1995& Prihodi& 100& 90& 80& 70& 60& 50& 40& 30& 20& 10& 0& %& tisak& niži& srednji viši& 2000& dnevni tisak& tjednici& niži& srednji viši& 2003& TV& radio& Internet& niži& srednji viši& 2007& niži& srednji viši& 2011& Prihodi Izvor: anketna istraživanja Izbori 1990 – 2011., projekt “Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj”, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu koliko iz oglašivačkog filtriranja sadržaja od interesa publika nižih prihoda, proizlazi to i iz činjenice da je u Hrvatskoj za većinu domaćinstava praćenje televizije i radija još uvijek besplatno, dok publike nižih prihoda znatno manje prate tiskane i inetrnetske sadržaje. Napokon, usporedimo li medijska i izborna iskustva - 54 - hrvatskog demokratskog čovjeka, vidjet ćemo “da praćenje medija ima značajne učinke na izlaznost građana na izbore u smislu smanjivanja apstinencije”.67 Praćenje medija i apstinencija 1990 – 2011 izborna apstinencija (%)& 35& tiskovni& elektronički& 30& 25& 20& 15& 10& 5& 0& prate ne prate 1990& 1990& prate ne prate 1992& 1992& prate ne prate 1995& 1995& prate ne prate 2000& 2000& izborna apstinencija (%)# Praćenje medija& 40& 35& 30& 25& 20& 15& 10& 5& 0& dnevni tisak& prate 2003& ne prate 2003& tjednici& prate 2007& TV& ne prate 2007& radio& prate 2011& ne prate 2011& Praćenje medija& Izvor: anketna istraživanja Izbori 1990 – 2011., projekt “Izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj”, Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu Građani koji ne čitaju dnevne novine – a takvih je uvjerljivo najviše, 53 posto, u nižim dohodovnim razredima – u skoro 30 posto slučajeva ne izlaze na izbore. Nasuprot tome, izborna apstinencija je među čitateljima novina, kao i u srednjim i višim dohodovnim skupinama, relativno mala, oko 13 posto. “Građani nižih prihoda 67 Dr. Čular nas je upozorio da informiranje putem interneta nema pozitivan učinak na demokratsku participaciju: “Ne samo da su razlike neznačajne, pokazalo se da teže i suprotnom predznaku, pa je nađeno da oni koji se više informiraju preko interneta ujedno nešto manje, premda ne statistički značajno, izlaze na izbore. Riječ je vjerojatno o generacijskom učinku, varijabli koja leži iza oba promatrana parametra.” - 55 - manje prate medije, a oni koji manje prate medije ujedno i manje izlaze na izbore”, zaključuje Goran Čular. “Mediji imaju znatan socijalizacijski učinak na izbornu participaciju, takav da poništava razlike koje bi prihodi inače igrali u određenju izborne participacije. To se pokazalo u najvećem broju godina i za najveći broj medija, pa zato nije čudno što se ne može naći direktna povezanost prihoda i izborne participacije. Međutim, interesantne su i iznimke, a odnose se na elektroničke medije 1990. i tiskovne medije 1992., kao i na sve medije 2011. Unutar skupine građana koja ne prati pojedini medij, u tim je godinama pronađeno da prihodi zadržavaju značajan učinak na participaciju, koja se povećava s razinom prihoda. Drugim riječima, skupina građana koja nije izložena medijskom pritisku pokazuje sklonost da njihovi prihodi izravno utječu na njihovu participaciju i da je participacija najmanja kod onih s nižim prihodima koji ne prate medije. To dodatno potvrđuje tezu o pozitivnom socijalizacijskom učinku medija na političku participaciju, koja poništava razlike koje bi sigurno nastale zbog ekonomskosocijalnog statusa” (akcent dodan). Kod medija koji se oslanjaju na oglašavanje, međutim, taj “socijalizacijski učinak” vrijedi samo za građane srednjih i viših prihoda. Mediji ne djeluju u vakuumu, nego u eteru zasićenom praksama i posljedicama djelovanja drugih medija također. Televizijske vijesti koje se odluče za filtriranje prema visokom kriteriju novinarske struke – što je moguće barem u televizijskoj fikciji serije The Newsroom (2012) – postavljajući pitanje “trebamo li ovu informaciju na glasačkom mjestu”, mogu se naći u situaciji da publika prebaci na drugi kanal koji prati neku od “sapunica” sudskog postupka ili nešto slično. Pod pretpostavkom da nemaju “strateško partnerstvo” s “neovisnom agencijom” koja određuje rejtinge gledanosti programa i cijene oglašavanja, takvi mediji mogu uvidjeti da “tvrdoglavost” novinarske etike nije ništa drugo do najkraćeg puta van s medijskog tržišta. Zato se “sveti” standardi sve više “prilagođavaju”. Sve je manje primjera povlačenja istraživačkih tekstova iz novina već spremnih za tisak u slučajevima koji eventualno otkrivaju neke ilegalne radnje njihovih vlasnika, - 56 - oglašivača ili kreditora, ili naprosto narušavaju za njih poželjnu javnu sliku. Jednostavno, takvi tekstovi se, u pravilu, više niti ne naručuju.68 Međutim, problem ne proizlazi iz neke teške moralne korupcije vlasnika ili oglašivača, nego upravo iz tržišne racionalnosti. Mediji su, poput bankarstva i industrije softvera, “dvostrane platforme” koje “poslužuju različite skupine korisnika povezanih međuovisnom ponudom” (Kind, Koethenbuergery i Schjelderupz, 2009). Novine prodaju čitateljima, a čitatelje “prodaju” oglašivačima, na tragu Dallasa W. Smythea (1977) upozorava Baker.69 Prva “skupina korisnika” za svoj novac tipično “želi i očekuje da vijesti i urednički sadržaji u informativnim medijima utjelovljuju neovisnu profesionalnu prosudbu novinara i urednica”. Takav dojam može povećati broj prodanih primjeraka, broj oglasa i prihode. Međutim, oglašivači istodobno za svoj novac očekuju da vijesti i “urednički sadržaji bolje odražavaju njihove interese” (Baker, 2004: 11-12). Rezultat tog konflikta između različitih interesa s dvije strane “medijske platforme” je – umjesto da samo “daje ljudima ono što žele” – tržišno natjecanje prisiljava medije da “ljudima daju ono što žele iz 68 Ipak, najzgodniji je primjer naizgled marginalan”, piše 2009. godine Viktor Ivančić u tekstu pod naslovom Zašto ne pišem…? “U listopadu prošle godine, zahvaljujući uredničkoj omašci ili diverziji, objavljen je tekst jedne novinarke o pogubnoj praksi masovne proizvodnje i potrošnje plastičnih vrećica (godišnje ih se u svijetu distribuira 500 milijardi, a u Hrvatskoj 250 tisuća svakoga dana), čije odbacivanje ozbiljno narušava prirodnu ravnotežu i šteti ljudskom zdravlju, pošto su plastične vrećice faktički nerazgradive. Novinarka je pritom kritizirala apsurdnu inicijativu pojedinih trgovačkih lanaca, koji pozivaju kupce da sudjeluju u humanitarnoj akciji za osnivanje Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka dojke tako što će na blagajni kupiti plastičnu vrećicu. Upitala se nije li humanitarna aktivnost potrošača mogla biti potaknuta nuđenjem proizvoda koji nisu ekološki opasni i štetni za zdravlje, poput papirnatih vrećica ili olovaka. Nastala je, kao što znate, opća strka u redakciji, članovi kolegija izlazili su sa sastanka crvenih ušiju (mnogi su polegli pred vratima Božje Kuće, s obrazima priljubljenim uz linoleumski pod, čekajući da se opat odobrovolji i kažiprstom označi svršetak pokore), nadležni urednik ostrvio se na novinarku, upitao je ima li djecu kad se tako neodgovorno ponaša prema poslu i radnome mjestu, s kojega bi dakle lako mogla letjeti. Kada je, potpuno zbunjena, upitala zašto, dobila je konkretno objašnjenje: plastične vrećice proizvodi vlasnik našeg lista! Gotovo sve plastične vrećice što se distribuiraju u zemlji (250 tisuća komada dnevno) djelo su vrijednih radnika njegovih kompanija, pa osiguravaju znatan sloj njegova profita, a to je svaki zaposlenik Novog lista dužan znati. Svaki napad na plastične vrećice kao takve, napad je na poslodavca, pa time i na matičnu redakciju. Nekoliko dana kasnije, na udarnim stranicama, uz raskošan prelom, objavljen je poduži prilog gostujućeg autora koji je novinarku temeljito popljuvao, ustvrdio da je neobrazovana i glupa, k tome još i zločinački raspoložena, te iznio podatke o tome kako plastične vrećice ne samo što ne štete okolišu i ljudskome zdravlju, nego bi bez njih i priroda i ljudi bili osuđeni na sigurnu propast. Gostujući autor nije bio novinar, nego tajnik Društva za plastiku i gumu, plaćeni lobist kemijske industrije, a sasvim sigurno i pružatelj honorarnih usluga vlasniku Novog lista u dijelu poslovanja izvan medija”; http://www.e-novine.com/stav/29802-Zato-piem-ili-izvjetaj-sretnog-zamorca.html, pristupljeno 18. travnja 2014. 69 Za opravdanu kritiku takvog pristupa, unutar tzv. Blindspots polemike, vidjeti: Lebowitz (1986) i Kostanić (2014). - 57 - raspona u kojem mogu najviše zaraditi” (McChesney, 2008: 421). Uz tendenciju da taj raspon bude sve uži. “Nitko ne može reći da javnosti daje ono što ona želi”, piše Richard Hoggart u svojevrsnom manifestu javnih medija, Izvještaju (Pilkingtove) komisije o televiziji i radiju (1960), “sve dok javnost ne poznaje cijeli raspon mogućnosti koje televizija može ponuditi i, iz te ponude, bira ono što želi vidjeti. Jer izbor je slobodan samo ako polje izbora nije bez potrebe ograničeno. Televizijske teme moraju se tražiti u cijelom opsegu ljudskih znanja i iskustava. Ako se o gledateljima misli kao o “masovnoj publici”, nudit će im se samo osrednje zajedničko iskustvo i znanje; ono “obično”; banalno. Držat će ih se nesvjesnima o svemu što leži iza prosjeka iskustva. S vremenom bi im se samo ono što poznaju moglo početi i sviđati. Ali će uvijek vrijediti da bi mogli izabrati drugačije, i s većim užitkom, ako bi im širi izbor bio ponuđen. ʻDati javnosti ono što želiʼ je fraza koja navodi na pogrešan trag: pogrešan zato što uobičajeno izgleda kao pozivanje na demokratsko načelo, ali izgled vara. Ta fraza je zapravo patronizirajuća i arogantna po tome što tvrdi da zna što je javnost, ali je određuje kao ništa više od masovne publike; i po tome što tvrdi da zna što javnost želi, ali joj izbor ograničava na prosjek iskustva. U tom smislu mi je potpuno odbacujemo. Ako i postoji smisao u kojem bi se ta fraza mogla koristiti, onda je to ovaj: ono što javnost želi i što ima pravo dobiti je sloboda da bira iz našireg mogućeg opsega programa. Sve manje od toga je gubitak.” 3. Znaju li kupci uvijek točno što žele? Mediji su bitna sastavnica kulture, pojma koji za Williamsa (1958) ima dvije jezgre: onu običnu, svakodnevnu, kulturu u značenju “cijelog načina života”, i onu nepoznatu, kulturu upitnika i novih značenja. “Kultura ima dva aspekta: poznata značenja i smjerovi, kojima su njeni pripadnici uvježbani; nova opažanja i značenja, koja se nude i provjeravaju.” Ponekad se publike odlučuju za izbor određenih medija ne samo zato što se žele informirati o trenutačnom, recimo, stanju na cestama ili tržištima kapitala, nego i kako bi unaprijedili svoja znanja, iskustva ili ukuse u općenitom smislu, ili u nekom pogledu koji još nisu razvili. Moguće je da ćemo, u nedostatku boljeg, posegnuti za novinama ili daljinskim upravljačem, niti ne znajući “što” točno “želimo”. Kako bi objasnio ovaj problem, Baker (2004: 12) uvodi koncept edifikacije, unapređenja intelektualnih ili moralnih osobina. U standardnom pogledu na tržišnu - 58 - ekonomiju, ljudi se odlučuju za kupnju određenih proizvoda na osnovi potreba, kako bi zadovoljili postojeće preferencije. Međutim, od “medijskih proizvoda – kao i kad traže obrazovanje ili savjet od psiholoških, pravnih ili duhovnih savjetnika – ljudi često zahtijevaju informacije ili smjernice upravo u svrhu oblikovanja samih preferencija” (akcent dodan). Želimo li postati, ma koliko to bilo teško dovesti u vezu s većinom medija, “boljim ljudima”, očigledno nismo dokraja zadovoljni svojim sadašnjim stanjem i izgledima. Ali to još ne znači da već znamo točno kakvom to osobom želimo postati. Prema tome, ako postoje situacije u kojima “ljudi ne znaju što točno žele”, onda je za komercijalne medije veoma teško da im to “daju”, odnosno prodaju, što apostazu tržišta kao idealnog regulatora dodatno potkopava. Očigledno je da “edifikacijska” funkcija medija teško može donijeti neku veliku zaradu. Des Freedman (2008: 9) kaže da su mediji dobrim dijelom “opća dobra” (merit goods), odnosno “proizvodi i usluge značajne socijalne vrijednosti, iako će individualni potrošači u njih investirati vjerojatno premalo (kao, na primjer, u popravak zubi ili zdravstvenu preventivu)”. Ako već ljudi ne znaju uvijek što točno žele, oglašivači znaju. Žele da likovi TVserije kupuju u njihovom samoposluživanju i osvježavaju se njihovim gaziranim pićima. Ponekad će željeti pročitati i scenarij. Ne nužno zbog moralnog ili intelektualnog kultiviranja, nego da bi izbacili nepotrebno zanovijetanje nekog lika u vezi cijena ili zdravstvenih nuspojava. Budući da nama, zainteresiranima podjednako za humor i zabavu, kao i za kulturno-razvojnu dimenziju, ova druga najčešće nije unaprijed prezentna niti podložna trenutačnoj procjeni, mogli bismo izabrati seriju prema zabavnim vrijednostima, očekujući proporcionalne učinke i na drugoj strani. “Ova strategija publike smanjuje troškove oglašivača zainteresiranih da njihov urednički izbori prevagnu. Na primjer, duhanske kompanije mogu ʻplatitiʼ (tj. zaprijetiti povlačenje oglasa) za uredničku pristranost koju žele u popularnim ženskim magazinima – nema negativnih priča o pušenju,” navodi Baker (2004: 14) upozoravajući da pristup savršeno funkcionira sve dok magazin ispunjava “ulogu koju publika može najlakše procijeniti. Bilo kako bilo, takvo plaćanje je, u konačnici, cenzura.” Želimo li početi kupovati neke novine kako bismo, recimo, bolje razumjeli aktualnu ekonomsku situaciju, nećemo ih moći izabrati prema pripadnosti - 59 - određenom ekonomskom pogledu na društvo, jer – zato bismo se i htjeli ekonomski “edificirati” – o tome ne znamo mnogo.70 Ne preostaje nam drugo, nego da izaberemo novine prema dizajnu, ukusu rock-kritičara, ili odnosu prema, recimo, LGBT zajednicama koji možda s njima dijelimo, nadajući se da će i njihov stav o ekonomiji zadovoljiti “ono što želimo”. 4. Problem eksternalija. Proizvodnja i upotreba plastičnih vrećica, kakve je proizvodila tvornica bivšeg vlasnika jednog dnevnog lista, primijetila je njegova novinarka, ima štetne posljedice i za okoliš naraštaja koji se nisu ni rodili kada mi idemo u samoposluživanje. Te vrećice su, kako kaže Viktor Ivančić, “praktički nerazgradive”. Njegov tekst, međutim, kao i tekst novinarke Novog lista – upozoravajući na problem i povezanost vlasnika novina ne samo s vrećicama, nego i “praktički nerazgradivom” političkom strukturom – također može utjecati i na one koji u pravilu ne čitaju Novi list, niti portal E-novine.com na kojem Ivančić ponekad objavljuje. I to pozitivno, doprinoseći boljoj informiranosti o nepoželjnim posljedicama koje veze biznisa, medija i politike ostavljaju na prirodni, kao i politički habitat. Čitatelji nekih drugih novina, koje ih još od vremena prvih “gazeta” iz sedamnaestog stoljeća – bromiraju “novostima poput čudotvornih lijekova i proloma oblaka, ubojstava, epidemija i požara” (Habermas 1969: 31), također naknadno mogu cijeniti promjene vlasti do kakvih bolja informiranost njihove “braće po glasačkom listiću” eventualno može dovesti. Efekti i vrijednosti koje nisu pokrivene tržišnom transakcijom u mikroekonomici se opisuju konceptom eksternalija. “Ako bi jedna ili više osoba, obično brojnih neorganiziranih ljudi, potencijalno i platili da se transakcija dogodi, onda je eksternalija pozitivna,” kaže Baker (2004: 10), “a negativna je ako bi potencijalno i platili da je spriječe.” Negativne eksternalije tržišnih relacija u medijima svakodnevno viđamo na djelu. Vidjeli smo kako se novinarke pretvaraju u vanjske suradnice i otpuštaju, kako se skandali oglašivača, kreditora i političkih pokrovitelja cenzuriraju, a cijele rubrike postaju prikriveni oglasi. “Zagađuju li tabloidi naš medijski prostor?”, pita se jedan poznavatelj naroda i medijskog tržišta. “Možda: premda naša Mare i Jozo ne misle 70 Ne bismo, doduše, imali neki izbor niti kad bismo se relativno snalazili u ekonomskim pitanjima, jer većina novina što se toga tiče ima isti pristup. Svejedno, nadamo se da primjer može poslužiti svrsi. - 60 - tako, već slobodno za njih daju pare! U svakom slučaju, posljedice zagađenja tabloidi će snositi sami, jer ih ljudi neće kupovati”, slavodbitno zaključuje tržište umjesto njega. Međutim, otpustite li četvrtinu novinara, to ne znači samo da ćete proizvoditi manje sadržaja i da će se broj čitatelja, a zatim i oglasa, dodatno srozati, nego može značiti da četvrtina za javnost važnih informacija dnevno može nedostajati. Ili, drugim riječima, da mnogobrojni slučajevi privrednog kriminala, zagađenja, korupcije ili naprosto loših političkih odluka – kao što smo se mogli uvjeriti – mogu godinama ili trajno ostati neotkriveni. Posljedice još jednog žalosnog primjera negativnih eksternalija, u vidu brzo zataškanog (radi se o velikom oglašivaču) negativnog publiciteta i kazne od 3 milijuna kuna za zagađenje potoka nije snosila samo lokalna pivovara, nego i stanovnici obližnjeg grada, od kojih je jedan umro. Isto tako, s naslijeđem svojedobne medijske adoracije, recimo, političara sklonog kriminalu se mora nositi cijelo društvo, a ne samo (sve malobrojniji) kupci nekih od novina kojima je 2007. godine snižen porez na dodanu vrijednost, a njihovi su ga vlasnici spremno uložili u nekretnine i tome slično. Porez na oduzetu vrijednost javnog medijskog dobra plaćamo svi. 5. Problem koncentracije. Recentna istraživanja, poput onih u sklopu projekta Mediadem pod vodstvom Nade Švob – Đokić (Popović i drugi 2010: 10), ocjenjuju da je “hrvatski medijski sustav visoke koncentracije.” Dvije kompanije kontroliraju preko 70 posto dnevnog tiska, a ostatak je uglavnom pod kontrolom jednog kreditora. Dvije komercijalne televizije, uz izuzetak HRT-a, gospodare televizijskim prostorom. Ako bi išta moglo posvjedočiti o tome kako, prema Eagletonu (2000: 129 – 130), “predatorske prakse kapitalizma stvaraju, u vidu obrambenih reakcija, mnoštvo zatvorenih kultura, koje pluralistička ideologija kapitalizma potom može veličati kao bogatu raznolikost oblika života,” onda bi to bio “babilon” 150 lokalnih radija. Avaj, ništa ni od toga, analiza koncentracije radijskog etera pokazat će dominantnu ulogu radijskog duopola (od kojeg bi polovica veoma lako mogla biti povezana s polovicom novinskog) i čisto preživljavanje “lokalaca” kojima situacija ne omogućuje da se razviju u komunalne radije. Iako problem koncentracije nije problem specifičan, pa niti posebno naglašen, za medijsko tržište, takav “fuzijski zanos” (Meyer, 2003: 29) sve navedene probleme medija s tržištem čini mnogo težima. - 61 - S ionako previsokim troškovima “infrastrukture javnog dobra”, novine u utrci prema cijeni određenoj marginalnim izdatkom ne moraju izdahnuti. Može ih preuzeti konkurencija i uživati monopolsku cijenu, ali to ionako izađe na isto. Može ih, također, preuzeti i vlasnik koji se inače nije bavio medijima. Akvizicije i spajanja s drugim medijima, ali i s nemedijskim biznisima, poticaje za oglašivačko filtriranje sadržaja i promoviranje drugih, ne nužno medijskih, interesa vlasnika – jednako kao i ranjivost na vanjske pritiske (ili poticaj za upražnjavanje medijskog pritiska) – lako mogu prenijeti s jednog na sve poduzeća unutar iste grupacije. Ben Bagdikian (1983: 164 – 165) i Baker (2009) u svjedočenju o problemima medija pred Kongresom SAD-a podsjećaju kako se New York Times, započevši objavljivati seriju razotkrivanja farmaceutske industrije, suočio s prijetnjom te iste industrije da će obustaviti oglašavanje svojih lijekova u medicinskim časopisima, koje je Times također posjedovao. Hrabra odluka New York Timesa da tom prigodom proda svoj medicinski portfolio i nastavi objavljivati tekstove o plasmanu slabo testiranih lijekova, kaže Baker, samo “ilustrira intenzitet konflikta. Koliko često mediji ublažavaju kriticizam spram političara ne samo kako bi stekli privilegiran pristup informacijama, nego i povlastice za svoje ostalo vlasništvo – ili koliko često političari iskorištavaju tu vrstu ranjivosti – nije poznato.” Problem redakcijskog integriteta i sukoba interesa na koji upozorava Viktor Ivančić u netom prikazanom primjeru biznisa vlasnika novina s najlonskim vrećicama, u uvjetima “visoke koncentracije” postaje praktično nerješiv. 6. Problem intelektualnog vlasništva u prvi plan postavlja pravne aspekte medijskog javnog dobra. Izum tiskarske prese sa slogom od metalnih slova, u Europi oko 1450. godine, pokrenuo je tržišta tiskanih knjiga i novina. Ubrzo su se pojavili i sporovi oko autorstva i plagiranja. Briggs i Burke (2011: 60) navode da se u 18. stoljeću pojavljuju i prvi zakoni koji potiču razvitak ideje intelektualnog vlasništva: “Na primjer, u Britaniji je 1709. donesen zakon koji je autorima i njihovim opunomoćenicima dodjeljivao isključivo pravo na tiskanje njihovih djela u trajanju od 14 godina.” Bernska konvencija 1886. godine uspostavlja međunarodni standard – autorsko pravo izvorno je vrijedilo 50 godina poslije smrti autora (25 - 62 - godina za fotografije i filmove) – koji se odonda samo proširivao i produljivao.71 Ipak, u temelju ideje intelektualnog vlasništva nije apsolutna zabrana izvantržišne razmjene intelektualnih “dobara”, nego stvaranje poticaja autorima da ih proizvode. Upisan i u članak 10 Bernske konvencije, doktrina tzv. “poštene upotrebe” (fair use) omgućuje da se zaštita intelektualnog vlasništva zanemari ukoliko su dobrobiti besplatne upotrebe za publike veće od “gubitaka” autora.72 Klasični primjer su narodne knjižnice. Čak i zagovornici ubrzanog širenja režima intelektualnog vlasništva priznaju da je naplata naknade za javnu posudbu s idejom knjižnice u konfliktu koji se može ublažiti jedino kompomisom, tako da obeštećenje autorima ne djeluje (posebno) negativno na korištenje knjižnica (Horvat i Živković 2009: 76). Drugim riječima, autorsko pravo “priznaje privatno vlasništvo samo dok ono ʻdoprinosiʼ proizvodnjii vrijednog sadržaja više nego što ʻkoštaʼ u smislu ograničenja pristupa takvom sadržaju i njegove upotrebe” (Baker 2004: 15). Naravno, može se u nedogled raspravljati o pitanjima u kolikoj mjeri režim intelektualnog vlasništva potiče novu autorsku proizvodnju naplatom za “stare hitove”, odnosno koliko autori uopće dobivaju od onoga što se odvija pod zastavom “zaštite” njihovih prava,73 ali to nam ovdje nije namjera. Umjesto toga, željeli bismo upozoriti na posljedice zaštite intelektualnog vlasništva koja se odnosi na određene, ali ne sve aspekte djela, odnosno, kako kaže Baker (2004: 17) “jedinstven izraz, a ne ideje ili činjenice.” Tako i hrvatski Zakon o autorskim i srodnim pravima (ZASP 2003: 8), u poglavlju “nezaštićene tvorevine”, kaže: “Predmetom autorskog prava su izražaji, a ne ideje (...) Nisu predmetom autorskog prava (...) dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.” 71 Europska unija 1993. godine Direktivom 93/98/EEC (http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:31993L0098:EN:HTML) produljuje prava na 70 godina post mortem auctoris, a prava vlasnika snimaka na 50 godina po njihovom nastanku, odnosno objavi. Slično čine i SAD tzv. Zakonom o zaštiti Mikija Mausa 1998. godine. 72 Ograničenja autorskih prava u knjižnicama, arhivima, obrazovnim i znanstvenim ustanovama, obrazovanju, znanstvenom istraživanju, pravosuđu i informiranju javnosti propisuje hrvatski Zakon o autorskom i srodnim pravima (ZASP 2003) u člancima od 84 do 89. 73 U svojoj poznatoj “kalkulaciji” nakladnički aktivist Richard Nash je izračunao da bi se knjiga u cjelosti otisnuta lorem ipsum simulacijom teksta na izmišlljenom latinskom, “tipografskim ekvivalentom onoga ʻtest, test, jedan, dva, triʼ”, prije transporta u stari papir mogla pojaviti u prodaji po cijeni samo dva dolara nižoj od standardnih 11,99: toliki je, naime, u novcu izražen doprinos autora industriji koja počiva na izazivanju umjetne oskudice njihovih djela. - 63 - Ako je za vjerovati doktrini intelektualnog vlasništva u pretpostavci da je ona tu samo kako bi potaknula autorsku proizvodnju – koja bi bez zakona o autorskom pravu navodno propala – onda moramo uočiti da njena provedba “potiče proizvodnju” samo određenih vrsta sadržaja. Točnije, onih koji se sastoje od jedinstvenih “izražaja”. Nasuprot tome, režim intelektualnog vlasništva mnogo će slabije poticati proizvodnju drugih “tvorevina”, poput činjenica, vijesti i ideja. Za medijsko tržište utemeljeno na autorskom i srodnim pravima to ima dalekosežne posljedice. Umjesto ulaganja u profesionalno informiranje, ponekad mukotrpnu i, uvijek, “neisplativu” provjeru informacija, medijsko tržište će neizbježno stimulirati ulaganja u “jedinstvene izražaje” onoga što publike, uglavnom, ionako već znaju. Umjesto novinarskog istraživanja i pokrivanja širokog raspona događanja, imat ćemo novine s minimumom neprovjerenih vijesti, ali zato s mnogo tekstova relativno dobro plaćenih kolumnista koji će ih na “jedinstven” način komentirati. Televizije će ulagati u marketing vlastitih, također solidno plaćenih voditeljskih “zvijezda”, štedeći na broju i plaćama novinara iza kamere. “Neizbježno”, zaključuje Baker (2004: 19), “publika dobiva ono što zakon ohrabruje, a ne neku ʻnekontaminiranuʼ verziju onoga što želi. Nema tog ʻslobodnog tržištaʼ koje bi moglo ponuditi drugo.” Tržište ne treba promatrati kao “nedifenciranu babarogu” (Freedman, 2008: 223) koja uništi sve što joj uđe u djelokrug, ali bi prilikom rasprava o tome kako hrvatski mediji mogu izaći iz krize svakako trebalo imati na umu i posljedice pravnog režima zaštite intelektualnog vlasništva, kao i mikroekonomije financiranja proizvoda s mnogobrojnim aspektima javnog dobra. Iako se okrupnjavanje medija može učiniti dobrodošlim osiguranjem od njihova pada preko litice podno koje su već završili mnogi novinarski standardi, radna mjesta i teme izložene oglašivačkoj cenzuri, negativne eksternalije medijskog tržišta njegova koncentracija može samo povećati. Prema tome, nabrojani tržišni mehanizmi nisu rješenje, nego uzrok barem dijela problema s kojima se mediji i demokracija u Hrvatskoj već godinama suočavaju. - 64 - Demokracije, javnosti, njihov interes i njegovi mediji Smatrate li da se društvo, na primjer, sastoji od ravnopravnih pojedinaca koji legitimnim sredstvima ostvaruju svoje interese, dijeleći ih s grupama njima sličnih uvjerenja i interesa, nije isključeno da ćete politički sustav pogodan za ostvarenje tih interesa nazvati demokracijom. Vaši interesi će se dobrim dijelom poklapati s demokratskim vrijednostima, od kojih će jedna svakako biti i slobodni mediji. Bez njih ćete biti slabo informirani o potezima vlade, teško ćete pronaći sebi slične, a niti vlada neće imati dovoljno informacija o tome što je u vašem interesu. Preformuliramo li ta očekivanja, u javnom interesu će biti da mediji kvalitetno 74 informiraju tu javnost, motiviraju je i prenose njeno mišljenje. Naravno, budući da se društvo u takvoj koncepciji sastoji od mnogobrojnih i unaprijed zadanih “interesnih skupina”, njihovi raznoliki interesi bi se trebali zrcaliti i u javnim medijima. Nadalje, imajući u vidu da ta raznolikost često podrazumijeva distribucijske konflikte između skupina – nekih manjih, a nekih i većih ili barem moćnijih, koje bi lako mogle preuzeti kontrolu nad javnim medijima – u javnom interesu je također da svaka od sukobljenih skupina rapolaže i svojom komunikacijskom infrastrukturom. Veoma često, kad netko govori o javnom interesu u medijima, ona ili on – osim što neizostavno pokušava biti u pravu75 – možda nesvjesno, ali barem implicitno referira na neku koncepciju demokracije ili općenito, vlastitu više ili manje dorađenu zamisao kako društvo (“zapravo”) funkcionira, odnosno kako bi trebalo funkcionirati. “Idealne” koncepcije medija i formacije medijskih politika, prema tome, često se strukturiraju i legitimiraju normativnim modelima demokracije, poput upravo skiciranog liberalno-pluralističkog koncepta, ili demokratskog pluralizma interesnih grupa. Nije samo mediologija, slijedeći različite teorije demokracije, 74 Odnosno public opinion (Baker 2004: 148 i 151). Horwitz (1989) i Freedman (2008: 63 – 71) navode primjere retoričke upotrebe koncepta javnog interesa i njegove inherentne neodređenosti u svrhu favoriziranja ekonomskih, odnosno privatnih interesa u medijima. Slijedeći liniju izlaganja u kojoj je javni interes izraz liberalne javnosti privatnih ljudi (Habermas 1969), striktno odijeljene od države i usmjerene na ostvarenje svojih ekonomskih dobrobiti, Horwitz se pridružuje Nancy Fraser (vidi dalje u ovom poglavlju) u kratkom odgovoru na pitanje što je javni interes? – Privatni, ekonomski interes, naime. Dugi odgovor, putem normativne demokratske legitimacije slijedi. 75 - 65 - proizvela respektabilan opus normativnih medijskih teorija76. Svakodnevna rasprava o medijima također ne prolazi bez projekcija centralnosti medijskog polja za bilo koji održiv koncept demokracije. Na primjer, već su rane debate povodom zakonodavne liberalizacije medijskog tržišta, odnosno pokušaja uvođenja onoga 77 što ćemo kasnije nazvati liberalno-pluralističkim modelom , demonstrirale različite legitimacijske geste. “Kada je utvrđena suverena i samostalna Hrvatska država, opet na ovim prostorima, i kada su temelji utvrđeni u obliku demokratske vlasti političkog pluralizma i privatnog vlasništva, tada smo se opredijelili i za slobodu medija”, govori u Saboru 1993. godine predlagač Zakona o telekomunikacijama, ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinić: “I unatoč činjenici da se često spominje da Hrvatska takve slobode nema, ja bih ovdje mogao vrlo odgovorno tvrditi da ih u velikom dijelu imamo, ali je ipak vrijeme da donesemo Zakon koji već dvije godine pripremamo, koji otvara mogućnost privatnog vlasništva u medijima. Mislim sada konkretno u elektronskim medijima, naravno” (Peruško 1999: 215). Zastupnik Antun Vujić u saborskoj raspravi o Zakonu o javnom informiranju 1996. godine primjećuje: “Čuli smo ovdje, dakako, mnoge krupne riječi o novinstvu. Između ostaloga jednu koja se citira, koju su svi režimi uvijek citirali, a to je da je 76 Popis glavnih radova bi uključivao Christiansa, Glassera, McQuaila, Nordenstrenga i Whitea (2009), Bakera (2004), Currana (1991 i 2011), ali i stariju literaturu poput Četiri torije Sieberta, Petersona i Schramma (1956) ili Habermasa (1969), čija je Strukturna promjena javne sfere izazvala mnogobrojne rasprave, uključujući kritičke priloge ne samo Nancy Fraser (1992) i Elleya (1992). Karppinen (2013) nudi najkraći mogući pregledan popis. Sasvim drugačiji pristupi, usmjereni na izgradnju normativnih modela medija “odozdo”, s pozicija političke ekonomije komunikacije ili pak deskripcije i kategorizacije “zatečenih stanja” mogu se pronaći u radovima McChesneya (2007), Natalie Fenton (2009) i Freedmana (2008), odnosno Hallina i Mancinija (2004). Od hrvatske mediologije, Peruško (1999 odnosno 2012) reflektira oba tipa normativnih ulazaka u područje. 77 Radi se o pokušaju koji je sasvim sigurno uspio komercijalizirati hrvatske medije, ali u znatno manjoj mjeri osigurati “popularnu inkluziju” odnosno participacijski moment interesnih skupina u medijskoj komunikaciji, što je jedno od glavnih obilježja liberalno-pluralističkog modela (Feerre i dr. 2004: 210 – 215, 219). Zbog toga bi, kao što će se vidjeti iz daljnjeg izlaganja, praktičnu inačicu hrvatskog liberalnog modela bilo opravdano usporediti također i s elitističkim, administrativnim (McQuail i dr. 2009) ili tržišnim (Meyer 2003) modelom, kojem je glavno obilježje posredovanje u rotaciji političkih elita. Budući da se, u osnovi, radi o akcentima na različita mjesta u konceptu koji proizlazi iz iste tradicije, Macpherson (1979: 77 – 92) oba modela objedinjuje pod etiketom pluralističko-elitističkog ekvilibrija. Peruško (2012: 437 – 471) pokazuje da se hrvatski medijski sustav može klasificirati u polarizirani pluralistički mediteranski model Hallina i Mancinija (2004: 89 – 143): “Slab i zakašnjeli razvoj masovnog tiska i slaba profesionalizacija novinarstva, jak politički paralelizam i jaka uloga države. Politički sustav također pokazuje karakteristike koje izdvajaju mediteranski model – naglašeni klijentelizam koji je praćen niskom razinom racionalno legalnog autoriteta, tj. pravne države, politička kultura koja ne cijeni poštivanje apstraktnih normi i ne dijeli javni od privatnih interesa, elite koje komuniciraju više međusobno nego s građanima, novinare koji imaju ʻsvojeʼ političare, koji imaju ʻsvojeʼ novinare.” - 66 - tisak srce demokracije. Međutim, kada dođemo do tog srca, onda očito imamo različita shvaćanja toga, kako bi ono trebalo funkcionirati” (Peruško 1999: 209). Prije nego prikažemo neki osnovni raster medijsko-demokratske “kardiologije” – oslanjajući se najviše, zbog preglednosti i medijske instrumentalnosti, na prikaz četiri “različite demokracije i njihovih medija” C. Edwina Bakera u nezaobilaznoj knjizi Mediji, tržišta i demokracija – molimo vas da uzmete u obzir da su teoretičari demokracije s vremenom razvili pravi “pluralizam” normativnih modela koji se ponekad djelomično preklapaju, gotovo uvijek različito nazivaju, a nikad “ne korespondiraju niti s jednom realno postojećom demokracijom”, kako primjećuje Kari Karppinen. Unatoč tome, vjerujemo da raspravu o normativnim modelima demokracije koji se “skrivaju” iza normativnih modela javne komunikacije možemo iskoristiti za “evaluaciju uloga različitih medija u društvu” (2013: 1 – 3) i demistifikaciju pojedinih pojmova. Elitistički model. Zagovornicima elitističke (ograničene) demokracije je najbolje da se tzv. narod što manje miješa u “tehnički kompleksan” i, u krajnjoj liniji, mnogima nezanimljiv posao vlade. Svaki put kada čujete osobu koja pripada platonističkoj intelektualnoj tradiciji “mrzitelja demokracije” kako protiv šireg demokratskog sudjelovanja koristi argument da “ljudi za to nemaju niti vremena, niti volje”, prisjetite se da ona ili on, svjesno ili nesvjesno, upravo zagovaraju neku formu natjecateljske (Schumpeter 2006), tržišne (Meyer 2003), madisonske (Dahl 2006), reprezentativno-liberalne (Feree i dr. 2004) ili elitističke (Baker 2004) demokracije. Njeno osnovno obilježje je natjecanje elita za političko vodstvo, a povremena “uloga naroda u tome da proizvede vladu ili drugo intermedijacijsko tijelo koje će zauzvrat proizvesti nacionalnog ravnatelja, odnosno vladu” (Schumpeter 2006: 269). Iskreno bez moralnih aspiracija, pristaše realističkog modela racionalnog izbora (Curran 2011) vjeruju da su “obični građani slabo informirani, bez ozbiljnog interesa za javne poslove i općenito jadno opremljeni za političku participaciju. Stoga, prirodno je koliko i poželjno da ostanu pasivni, mirni i zadovoljni dobro podmazanim stranačkim vodstvom” (Feree i dr. 2004: 206 – 207). - 67 - 78 Baker tu uočava tri tipa problema. Često je točno da “demokratski suveren” ima malo žara za sporednu ulogu u stereotipnoj sapunici političkog tržišta. Međutim, budući da je elitama savršeno jasno kako ljudima zapravo ne manjka ni vremena ni volje da preuzmu upravljanje vlastitim životima, oslonac samo na prisilu ne čini se ekonomičnim sredstvom osiguranja podrške elitnoj vladi stručnjaka. Nadalje, nisu svi stručnjaci podjednako stručni – ponekad bi lošijeg trebalo zamijeniti boljim. Posebno u slučajevima, to je treći tip problema, nemile korupcije, koja se izbjegava sistemski odrediti te zadržava u domeni “individualizacije krivnje” i vladinih struktura. Sistemska indukcija koruptivnih praksa u privatnom sektoru prepušta se “nadzornim mehanizmima” tržišta, ignorirajući činjenicu da su ilegalne operacije često veoma “efikasan” izvor ekstraprofita. Baker (2004: 131) podsjeća na tržišne motive koje navode privatne tvrtke da tajno ispuštaju otpadne tvari, ili aviokompanije da štede na sigurnosnim provjerama. U svakom slučaju, periodično nadmetanje za glasove pokazuje se barem djelomičnim rješenjem. Izbori osiguravaju legitimaciju i pristanak, kakvu-takvu cirkulaciju, kao i nadzor elita na demokratskom “tržištu”. Ukratko, stvari neodoljivo podsjećaju na reklamu: za vladu, potrebni su opći izbori. Za sve ostalo, tu su masovni mediji. Medijski sustav opskrbit će demokratske “potrošače” potrebnom količinom informacija o konkurentskim predizbornim “ponudama”, a izabrane elite nadzirati i informirati o demokratskoj “potražnji”, facilitirajući njihovu rotaciju. Normativna slika medijskog pogona, izvedena prema prilici elitne demokracije, već sadržava glavne sastojke univerzaliziranog modela profesionalnog novinarstva: “Dominantna struja liberalne misli slavi kanon profesionalne objektivnosti i njegove akcente na nezainteresiranom odmaku, odvajanju činjenica i komentara, balansu stava i protustava. To proizlazi iz vrijednosti koju suvremeni liberalizam stavlja na ulogu medija kao kanala informiranja između vlade i onih kojima se vlada” (Curran 1991: 31 – 32). Međutim, u kroju medija po mjeri elitističkog modela demokracije, radi se o objektivnosti posebne vrste. Hind (2010) i Mancini (1993) je očitavaju već u “svetim tekstovima novinarstva” poput Lippmanovog Javnog mnijenja iz 1922. godine. Budući da demokratski 78 Uzmite u obzir da najmanje jedna škola elitističke demokracije uopće ne polazi od inače uobičajene krilatice da vlast pripada narodu. - 68 - muškarac ili žena, podložni emotivnim reakcijama – Lippmanov je primjer – na svoja demokratska i radna prava i uvjete, nisu kadri procijeniti koliko su oni “uistinu” loši, nerijetko će “izvesti paradu: ometati promet, izazivati policiju ili već nekako postaviti zamku koja prikazuje njihove ciljeve kao da su već vijesti”. Novinarska pješadija reporterskog tipa – Lippman je razočaran – također po difoltu emotivna, može lako nasjesti na takve provokacije sufražetkinja ili radnika s transparentima, i objavom senzacionalističkih slogana i vijesti hraniti “stereotipe koje ljudi imaju o štrajkovima i nemirima” (Lippman 1998: 346 – 348). Lippmanovo veoma utjecajno “rješenje je bilo”, sažima Hind (2010: 63 – 64), “raskrstiti s nerealnim optimizmom u vezi sposobnosti (opće) javnosti. Ne trebamo se pretvarati da su građani svemogući. Umjesto toga, trebali bismo im dati političku ulogu koja bolje pristaje njihovima sposobnostima i ograničenjima. Populacija može ocjenjivati uspjeh svojih predstavnika na planu isporuke specifičnih dobara, na osnovi jasnih i objektivno mjerljivih kriterija. Legitiman test insajdera izvana pokazuje jesu li dobro obavili posao isporuke ʻodređenog minimuma zdravlja, pristojnog stanovanja, materijalnih potreba, obrazovanja, slobode, zadovoljstava, ljepoteʼ (Lippman 1998: 313).” Ono što, prema Lippmanu, određuje “kvalitet civilizacije je način upotrebe vlasti. A ta upotroba ne može biti kontrolirana na 79 izvoru” (313). Zbog toga je potrebno uspostaviti posebnu, intermedijacijsku javnost prikladne stručnosti (objekivnosti itd.), doraslu zadaćama upravljanja vertikalnim komunikacijskim kanalom između vlasti i underdoga. “Struka” zadužena za artikulaciju javnog mnijenja u elitističkoj demokraciji bi se trebala sastojati od nezavisnih eksperata, analitičara i novinara koji raspolažu s dovoljno informacija i “dijalektičkih vještina” da kažu kako stvari “zapravo stoje”, objektivno ocijene i rad vlade i potrebe stanovništva, kojem bi onda preostalo, naravno, da “glasa prema svojoj savjesti”. Sve dok je fokus nadzora na moći političkih, a ne i ekonomskih struktura, prikladan medijski sustav, naravno, mora biti u privatnom vlasništvu. Budući da je u elitističkom poimanju demokracije usmjerena ekskluzivno na vladine strukture, nadzorna (watchdog) funkcija intermedijacijske novinarske elite ne bi se mogla 79 Drugačije čitanje i pokušaj obrane Lippmana od optužbi za elitizam nudi Michael Schudson (2008), tvrđeći da “intelektualni izazov nije izmisliti demokraciju bez eksperata, nego tražiti način kako da ih se stavi u legitimno demokrakratsku funkciju.” - 69 - ostvarivati putem medija koji nisu u (1) u privatnom vlasništvu i (2) potpuno slobodni od bilo kakve regulacije: “Primarni strah elitističkih demokrata u vezi medija je vladina cenzura koja potkopava medijsku kontrolnu funkciju. Čak i benigne vladine intervencije prijete mogućnošću cenzure”, primjećuje Baker (2004: 166), upozoravajući da ni sama mogućnost regulacije nije prihvatljiva, jer bi mogla voditi autocenzuri. “U takvoj slici”, kaže Mancini (1993: 147), novinari “nisu intermedijatori između ʻdvoraʼ i građana, kao što tvrdi tradicionalna literatura o novinarstvu, nego prije između različitih dijelova istog dvora”, u kojem se smjenjuju uglavnom samo dvije najistaknutije stranke, dok “druge javne sfere ostaju zaboravljene, ili se promatraju i procjenjuju u odnosu prema ovima” (136). Mediji, prema tome, nisu pozvani postavljati pitanja kompleksnija od poštenja i kompetentnosti aktualne vlade, a jedino o čemu se još može raspravljati, upozorava Baker (2004: 134), su teme na kojima se vlada i opozicija razlikuju: “Podjela (među elitama) na dnevni red dovodi mogućnost da aktualna vlada treba ili promijeniti smjer ili biti promijenjena.” Budući da su poštenje i kompetetnost elita mnogo važnije od javne participacije “prikladan je teži naglasak na karakter i ponašanje individualnih javnih figura. (...) Dublji fokus na strukturne i druge substancijalne teme je zapravo nevažan – te stvari je bolje ostaviti elitama.” Liberalno-pluralistički model. Oni koji očekuju od demokratskog rituala nešto više, nego praktičnu proizvodnju pristanka, insistirat će na liberalno-pluralističkoj slici društva u kojem pojedinci sudjeluju, ili barem imaju priliku sudjelovati u (javnoj raspravi o) vlasti. Ovisno o veličini i stupnju političke mobilizacije svake od interesnih grupa, distribucijskih ishodi i dizajn institucija, uključujući medije, bit će rezultat “trgovine” ili kompromisa među njima. Javni interes se stukturira kao mozaik pojedinačnih interesa raznolikih javnosti, u gruboj proporciji s “njihovim veličinama i intenzitetom interesa” (Baker 2004: 138). Naravno, u takvom pluralističkom “obaranju ruku” za stolovima građanskih kavana Habermasove javne sfere, manjinske skupine imaju poprilične šanse da ostanu bez ičega. Zato je jedan od bitnih sastojaka liberalno-pluralističke koncepcije njihova konstitucionalna zaštita. - 70 - Myra M. Ferree i dr. (2004: 213) upozoravaju da je bitan od sastojaka idealnih medija liberalno-pluralističke javne sfere osnaživanje pojedinaca kako bi preuzeli svoje uloge angažiranih građana. Tako shvaćena informativna funkcija medija razlikuje se od jednostavnog servisiranja predizborne ponude karakterističnog za elitističke koncepcije. Mediji trebaju pripadnike grupe (1) informirati o najmanjoj naznaci prijetnje njihovim interesima, i (2) motivirati da ih zaštite, odnosno glasnije i masovnije artikuliraju, kako bi ih (3) vlada uzela u obzir i honorirala prilikom vaganja distribucijskih ishoda. Ma koliko kanon “objektivnosti” bio duboko ukorijenjen u predodžbama o novinarstvu, Baker primjećuje da zajednički, javni mediji neće u potpunosti zadovoljiti liberalno-pluralističke aspiracije: “Pluralisti se oslanjaju na angažirane, mobilizacijske medije koji pomažu potaknuti participaciju” (2004: 148). Iz toga proizlaze dvije vrste zahtjeva. Prva, koja se tiče javnih medija, podrazumijeva mozaičku koncepciju, kako je Leys (1999: 327) naziva, kvazi-korporatističke javne usluge. Ona, međutim, ima svoje vlastite probleme, kao što su “nereprezentativna, politički imenovana upravljačka tijela; politička neutralnost rezervirana za neutralnost samo između pozicija glavnih parlamentarnih stranaka; ʻraznolikostʼ sadržaja koja se svodi na kulturnu, ali ne i ideološku raznolikost, te univerzalnost pristupa shvaćena kao pravo svakoga da prima sadržaje, a ne i sudjeluje u njihovoj proizvodnji.” Nadalje, pluralizam raznolikih interesnih grupa svoju transpoziciju u normativni layout javnih medija ostvaruje najčešće pretvaranjem u neku vrstu oligopola elita koji, kako primjećuje Curran (1996: 14), “snažno utječe na način kako javne radiotelevizije izvještavaju i interpretiraju vijesti. Ovo je primarno posljedica njihova snažnog oslonca na mali repertoar moćnih, autoritativnih i akreditiranih izvora. Iako se ponekad mogu međusobno razlikovati, oni konstituiraju oligopol koji teži isključiti i marginalizirati druge glasove.” Debakl raspodjele kanala javne radiotelevizije između religijskih ili političkih organizacija – tzv. pilarizacija (Hallin i Mancini 2004: 165) u Nizozemskoj, ili lottizzazione u Italiji (Hanretty 2007: 32, Hallin i Mancini 2004: 108) – također dokazuje nesposobnost liberalno-pluralističkog modela da osmisli funkcionalne javne medije. Zbog toga, druga vrsta zahtjeva pluralističkih demokrata nalaže da “svaki segment društva treba svoje vlastite medije za internu mobilizaciju, eksterno - 71 - zagovaranje i regrutaciju”. “Samodostatan, udoban monopol može postati lijenim i neagresivnim psom čuvarem.” Tako pluralizam medijskog vlasništva i borba protiv monopola, uključujući i vladinu regulaciju u vidu sprečavanja koncentracije, postaju temeljnom odrednicom ovog modela. Čak i u slučaju kad bi jedan lokalni radio, na primjer, imao više resursa da reflektira pluralizam političkih stajališta svojih slušatelja, liberalni pluralist će se zalagati za natjecanje više manjih radija oko istih oglašivačkih resursa (Baker 2004: 176 – 177).80 Deliberacijski model. Sljedeći top-model liberalne demokracije (Karppinen 2011) zaslužuje da ga se “odmjeri pažljivije” – sigurno pažljivije, nego što nam zahvat ove rasprave omogućuje – barem zbog svog deliberacijskog atributa. Umjesto da slave ili, najčešće, očajavaju nad ishodima “natezanja užeta između posebnih interesa” (Curran 2011: 80) “privatni ljudi koji okupljeni čine publiku” (Habermas 1969 : 38) u ovoj bi verziji javne sfere trebali zajednički, razumno deliberirati o tome što je u javnom interesu cijele zajednice. Odnosno, da citiramo još jednom Bakera (koji deliberacijsku demokraciju, sukladno angloameričkoj tradiciji, naziva republikanskom): “Prema kritičarima, navodni nesentimentalni realizam liberalnog pluralizma zapravo nije toliko realističan. Pluralizam interesnih grupa zanemaruje dva osnovna atributa, centralna za čvršću demokratsku teoriju i prisutna u većine ljudi. Prvo, ljudi nisu – sigurno ne uvijek – usko koristoljubivi. Ljudi su društveni, složni, a često brižni i idealistični, ne čisto sebični i atomistični. Oni se ne određuju kao bića preokupirana samo svojim osobnim interesima. Ljudi su obično motivirani koncepcijama zajedničkog dobra i skrbi za dobrobit drugih. Drugo, njihovi interesi se ne ispoljavaju već sazreli iz nekog unutarnjeg izvora niti grupnog identiteta. Radije, ljudi su u stanju uložiti znatne napore u formuliranje, procjenu te odabir 80 Baker (2004: 178) upućuje na mikroekonomičke simulacije koje potvrđuju da je osiguranje raznolikosti medijskih glasova problem znatno kompleksniji od rješenja tržišnog natjecanja: “Zamislite da 66 posto publike voli samo program tipa x, 20 posto tipa y, a 14 posto program z. Na tržištu s tri tvrtke, svaki od tri vlasnika se može nadati udjelu od 22 posto publike nudeći program x, što je bolje nego da se odluči za emitiranje bilo y ili z. Prema tome, tržišno natjecanje može stimulirati svetri tvrtke da ponude samo program x i ignoriraju 34 posto potencijalne publike. Nasuprot tome, monopolist u posjedu tri postaje, radije nego da se natječe sam sa sobom, može ponuditi različite tipove programa na svakoj od postaja, nadajući se obuhvatu 100 posto publike i ne riskirajući da 34 posto publike isključi svoje prijemnike”. Bilo kako bilo, orijentacija na prihode od oglašavanja, kako je prikazano u drugim dionicama ove rasprave, pokazuje tendenciju efikasnog isključivanja sadržaja od intresa manjih i, posebno, radikalnijih grupa, na koncentriranom i na segmentiranom tržištu podjednako. - 72 - interesa i vrijednosti kojima daju svoju vjeru. Ovaj zadatak zahtijeva samorefleksiju, razgovor, ponekad i oboje, a uobičajeno se upražnjava, barem dijelom, u interakciji s drugima” (2004: 138 – 139). Tamo gdje su elitistički demokrati vidjeli prijetnu provali “emocija” u vladinu sferu, a pluralisti strahovali da elite neće “ubrati” stvarni pluralizam “tisuću cvjetova” predefiniranih privatnih interesa, zagovornici deliberacijske demokracije se boje da će segmentacija onemogućiti zajedničku raspravu. U vrijeme distribucijskog monopola javnih radiotelevizija, barem u Europi, bilo je ne samo moguće, nego i uobičajeno da cijeli naraštaji dijele formativna iskustva pojedinih, recimo, televizijskih serija. Tako stvoren zajednički imaginarij predstavljao je onda plodno tlo za pokušaje kolektivne samodefinicije zajednice i konsenzualni put prema njenom javnom interesu kao interesu svih i svakoga, a ne tek mozaiku zaraćenih identiteta. Meyerova (2003: 25 – 26) analiza informativnih programa njemačkih televizija jednog probnog dana 1997. godine, utvrđujući popis inscenacijskih pravila prikazivanja, otkriva socijalnointegracijski ritual vijesti i na privatnim i na javnim televizijama: “Očinski strogi ili prijateljski i, svakako, seriozni i povjerljivi anchorman progovara u utvrđeni sat kao prisni dio zajedničkog dnevnog rituala okupljenome općinstvu. uzima nas za ruku i pokazuje nam, svagda pravilno dozirano i probavljivo izmiješano, dio teško shvatljivog svijeta, čini ga razumljivim, čak i ono neshvatljivo i prijeteće u njemu, prerađuje zabavno i tako ga gura – stišavajuće-ukroćeno – u vječno isti ritual postojanog poretka.”81 Naravno, u situaciji koja prijeti ubrzanom evakuacijom, posebno mlađih publika, s kanala terestrijalnih televizija na on demand ili on YouTube televizijska iskustva, atomizacija se čini sasvim realnim strahom deliberacijskih demokrata. To baca zanimljivo svjetlo na policy-preporuke koje budućnost javnih radiotelevizija prevode isključivo kao hvatanje tehnološkog koraka s mobilnim uređajima i 81 Uz socijanointegracijski ritual “glavne informativne emisije” – koja se, kao što vidimo, održala i nakon što su joj 24-satni news-kanali predskazivali žanrovski krah – na popisu Thomasa Meyera i Martine Kampmann (1998) Politik als Theater. Die Neue Macht der Darstellungkunst, Berlin, nalaze se još personifikacija (Blair i Schröder se prikazuju kao snaga novoga), mitski sukob junaka (politički interesi prikazuju se kao sukobi vodećih političara), drama i minidrama (uvijek je netko pobjednik, a netko tragično propada), arhetipske priče (u vijesti se dijele uloge oca, majke, mudraca, skitnice...), verbalni okršaj (sukob po svaku talkshow-cijenu), zabavna artistika (malo cirkusa iz parlamenta), drame sa socijalnim ulogama (predstavnik stanara, predstavnik poduzetnika, predstavnik sindikata...) i simbolička radnja (Willy Brand koji kleči pred spomenikom žrtvama). - 73 - nelinearnim menijima. Svi koji na pitanje “kakav treba biti HRT u budućnosti?” odgovaraju “jednostavno, na mobitelu i YouTubeu!”, trebali bi – prema zagovornicima deliberacijske javne sfere – uzeti u obzir i aspekt zajedničkog iskustva. Naravno, uz činjenicu da je prijem terestrijalne televizije i radija ekonomski neselektivan, za razliku od priključka i uređaja za pristup internetu. Deliberacijski demokrati vide “dominantne nesegmentirane medije kao neophodan temelj efikasne javne sfere i istinski zajdničkog diskurza. Društvo bi trebalo izbjeći bilo kakav medijski poticaj ʻbalkanizacijiʼ javnosti” (Baker 2004: 171). Zbog toga deliberacijski demokrati, za razliku od advokata drugih normativnih koncepcija (posebno one pluralističke), pokazuju malo bojazni od medijskog monopola. Naravno, pod uvjetom da se ne radi o – bilo tržišno, bilo osobno – korumpiranom monopolu koji bi selekcionirao sudionike rasprave i nametao im lažne zajedničke teme. Dapače, primjećuje Baker, “socijalno odgovoran” medijski monopol nudi se kao idealan facilitator zajedničkog dijaloga. Iako se može na prvi pogled učiniti, sljedbenici habermasovske koncepcije liberalne javne sfere nisu toliko naivni da bi igrali samo na kartu moralnih osobina vlasnika medija, očekujući da neće angažirati nekog menadžera-računovođu s isključivim fokusom na bilancu, nego ulagati substancijalni dio prihoda u proizvodnju medijskih sadržaja. Mnoge mjere medijskih politika posjeduju karakter aktivne stimulacije vlasnika medija da udovolje demokratskoj ulozi koju društvo od njih očekuje. Jedna od njih su poticaji sadržajima od interesa lokalne zajednice, ne samo – u Hrvatskoj kao i mnogim državama82 – dodjelom javnih sredstava za sufinanciranje njihove proizvodnje, nego i koncesioniranjem frekvencija za programe namijenjene stanovnicima lokalnih samouprava, “koje su locus stvarnog narodnog participacijskog angažmana” (Baker 2004: 172). Zakonske odredbe o statutima medija, omogućujući sudjelovanje novinara u izboru ili barem potvrđivanju izbora urednica83, također su strukturna intervencija usmjerena 82 Doduše, s tom razlikom što hrvatski Fond za poticanje pluralizma (komercijalnih) lokalnih radija i televizija tek odnedavno uključuje i neprofitne medije, dok su takvih fondova uobičajeno rezervirani samo ili dominantno za neprofitne medije zajednica. “Fond je”, piše Marina Mučalo (2012), “od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije. Naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije.” 83 Zakon o medijima (2004: 26) u odredbi čija su primjenu vlasnici medija skoro deset godina opsturirali, a i danas je upitno u kolikoj mjeri je provode, kaže: “Statut medija je samoregulativni akt - 74 - jačanju javne funkcije privatnih medija. Isto vrijedi i za pravila o jednakom pristupu 84 medijima političkih stranaka i kandidata tijekom predizbornih kampanja , čiji je “balans”, prema Bakeru (2004: 173), “teško ideološki neutralan, ali namjera inkluzivnosti pripada srcu republikanizma. Naravno, novinar je idalje gatekeeper. Medij odlučuje koje su teme važne.” Bilo kako bilo, ta pozicija intermedijatora raprave teško da je uvijek kvalitetno iskorištena u domaćim predstavljanjima sudionika, uglavnom, nižeg ranga političkog natjecanja koja često izazivaju negodovanja novinara, a podsmijeh i kontraefekt pasivizacije birača. Uostalom, u tome i jest ironija “balansa” i “objektivnosti”. (Molimo vas da uzmete u obzir također i napomene o “jednakom pristupu” u dionici posvećenoj HRT-u.) Medijsko-regulacijskoj doktrini deliberacijskih demokrata nisu strani niti forme cenzure (striktno određenih) govora poticanja na rodnu, etničku ili rasnu netrpeljivost, neprijateljstvo ili nasilje. Baker (2004: 172) navodi da je čak i američki Vrhovni sud, tradicionalni zaštitnik slobode govora, izrekao pravorijek da “Prvi amandman ne sprečava vladu da zaštiti medije od ʻnevladinih kombinacijaʼ, na primjer, korporacijskih vlasnika ʻkoji ograničavaju ustavno zagarantiranu sloboduʼ.” Tradicija ovakvih tumačenja slobode govora dugotrajno je prisutna, upozorava McChesney (2008: 316) u radu sudaca koji ne pristaju na korporacijske pritiske da se čak i lažno oglašavanje (npr. sintetičkih pića i hrane kao “prirodnih”) proglasi slobodom govora. “Bilo bi zaista čudno”, citira McChesney suca Blacka koji je još 1945. godine tvrdio, “kada bi ozbiljna zabrinutost za slobodu štampe... kojim se osobito utvrđuje način sudjelovanja novinara u postupku imenovanja i razrješenja glavnog urednika, sloboda rada i odgovornost novinara, te uvjeti i postupak po kojem glavni urednik i urednici imaju pravo na ostavku uz pravičnu otpremninu u slučajevima takve promjene u vlasničkoj ili upravljačkoj strukturi medija koja dovodi do bitne promjene u programskoj osnovi ili programskom sadržaju toga medija (tzv. klauzula savjesti). Statut medija donose nakladnik i predstavnik novinara uz prethodnu suglasnost većine ukupnoga broja novinara medija. Novinari biraju svoga predstavnika većinom glasova.” 84 Zakon o lokalnim izborima (2012: 38) “sudionicima izborne promidžbe” načelno jamči “ravnopravan položaj u svim lokalnim medijima”, dok Pravila o postupanju elektronskih medija s nacionalnom koncesijom (http://www.izbori.hr/izbori/ip.nsf/WPDS/E0FB7749AD19D220C125745600383072?open&1) preciziraju jednak pristup stranaka i kandidata tim medijima tijekom natjecanja na izobrima za Hrvatski sabor. Slično, Zakon o izboru predsjednika Republike (1992: 14) kaže sljedeće: “Hrvatska radio-televizija dužna je u razdoblju izborne promidžbe, u okviru svojih radio i televizijskih programa, omogućiti svakom kandidatu za predsjednika Republike, da u jednakom vremenu izloži svoj izborni program. Sva sredstva javnog priopćavanja dužna su svim kandidatima za predsjednika Republike omogućiti da pod jednakim uvjetima izlažu svoj program i obavljaju izbornu promidžbu.” - 75 - bila tumačena kao zahtjev da vlada ne treba imati moć da zaštiti tu slobodu... Zasigurno, zahtjev da vlada ne treba sprečavati slobodan protok ideja ne predstavlja opravdanje za nevladina udruženja da sama nameću ograničenja te ustavom zagarantirane slobode.” Zamislimo li deliberacijsku javnu sferu kao neki dnevni boravak civilnog društva za, kako kaže Habermas, “javno rezoniranje” usmjereno “raščišćavanju računa” s javnom vlasti, glavno pravilo je da se prilikom ulaska “izuje” sva obuća socioekonomskih i kulturnih razlika. “Ceremonija činova” ustupa mjesto ravnopravnosti sudionika koja omogućje “autoritet argumenta”, a dnevni red se demonopolizira. Pitanja o koja su jednom bila predmetom tumačenja crkve ili dvora, sada postaju temom rasprave svih (1969: 49). Sličnu koncepciju javnog interesa dijelili su već britanski klasični republikanci u 17. stoljeću, poput autora Commonwealth of Oceana, Jamesa Harringtona, kojeg citira Hind (2010:18): “Pojedinačni ljudi nisu ništa do mnogo privatnih interesa, ali ako ih uzmeš zajedno, oni su javni interes”, i to ne kao pluralistički zbroj individiualnih bogatstava, kao kod Adama Smitha, nego kao “dodana vrijednost” koja proizlazi iz zajedničke konstitucije javnosti. Eventualno je Harrington pripadao takvom soju republikanaca, koji su kao preduvjet jednakosti posjednika u javnoj sferi zagovarali i neku vrstu agrarne reforme, što je možda bilo i razlogom da mu Oliver Cromwell zabrani tisak knjige. Bilo kako bilo, Hind povlači paralelu sa suvremenim problemom informacijskog “preživljavanja”: “Dok su svakodnevno iskustvo i razgovor jednom opskrbljivali ljude znanjem potrebnim da bi shvatili svijet, mi se danas oslanjamo na razgranatu infrastrukturu izvještavanja i istraživanja kako bismo ostali u toku sa sve udaljenijim svijetom stvarnog odlučivanja. Pa ipak nam ne polazi za rukom da nadziremo, a kamoli kontroliramo, sredstva putem kojih bivamo informirani o stvarima izvan našeg neposrednog iskustva; niti je mreža deskripcija na koje se oslanjamo otvorena za kritička propitivanja angažirane javnosti. Mediji nam konstantno govore da smo individualno autonomni i kolektivno suvereni. Isti mediji imaju moć pobrinuti se da nismo nijedno” (2010: 24). Model kompleksne demokracije. Je li koncepcija javnog interesa deliberacijskih demokrata, zajedno s javnom sferom i obećanjem konsenzusa, preambiciozno ili - 76 - krivo postavljena? Jesu li elitistički i pluralistički modeli, ma koliko deziluzionirani bili, naprosto realističniji? Ili participacijska demokracija može biti više od drugog imena za formu prijenosa ovlasti izvan dohvata “demokratskog čovjeka” – ovakva pitanja su na dnevnom redu kritičkog preispitivanja mogućnosti reforme medija iz perspektive modela kompleksne ili, kako je naziva Curran, radikalne demokracije. Slično Hindu i otprilike u isto vrijeme, slovenski mediolog Slavko Splichal (2010: 65) upozorava na kontraverznost pojma javne sfere, pitajući se “što se dogodilo s konceptom javnosti, koji je bio dominantan sve do (...) uspona koncepta javne sfere. A onda – sa slavnim prijevodom Habermasova rada na engleski – taj termin praktično nestaje iz znanstvenih časopisa, i odjednom je sve o javnoj sferi, a ništa više o javnostima. Što to točno znači? U osnovi, problem je u tome što je javna sfera veoma neutralan pojam, u usporedbi s javnošću kao specifičnim grupiranjem, određene društvene grupe s određenim funkcijama. (...) Najbolja definicija javnosti uopće je ona Johna Deweya iz 1927. godine, koji napominje da se javnost pojavljuje kad određeni broj ljudi postaje svjesnim važnih posljedica određenih transakcija u koje oni nisu uključeni. (...) Najvažnija pitanja u vezi javne sfere su pristup i otvorenost. To su, naravno, važna pitanja, ali su daleko od najvažnijih. Mislim, ako otvorite prostor, onda ga otvarate za različite aktere, a oni s najviše moći će ovladati njime, tako da prostor na kraju uopće neće biti javan. Ključna pitanja su zapravo: tko su akteri te javne sfere i što se zapravo dogodilo s javnošću?” Modeli demokracije i medija koje nudi deliberacijski optimizam, iz perspektive kompleksne demokracije se čine “u najboljem slučaju neprikladne, a u najgorem slučaju naivne i apologetske” (Baker 2004: 63). Utjecajnu kritiku Habermasovog “životnog svijeta” komunikacijske akcije85 Nancy Fraser (1992) započnje identifikacijom četiri glavne pretpostavke kapitalističke, muške javne sfere. Prvo, 85 Koncept Lebenswelta koji uključuje obiteljski i svakodnevni život te deliberaciju u javnoj sferi Habermas (1987, 1987a) razvija u opoziciji spram “sustava” države i ekonomije. Ova druga razina podrazumijeva akcije u cilju ostvarivanja određenih (sistemskih: političkih i ekonomskih) zahtjeva, a prva je livingroom komunikacijskih aktivnosti i simboličke reprodukcije. “Ovdje, u sferama kulture, solidarnosti i osobnosti”, kaže Nancy Fraser (2013: 260), pronalazimo drugačiji tip racionalnosti, koji Habermas naziva komunikacijskim razumom, u suprotnosti spram insturmentalnog.” Procesi simboličke reprodukcije (kulture, društva i osobe) “pokrivaju simboličke strukture životnog svijeta” koje bi, prema Habermasu (1987a: 138) trebalo “razlučiti od održavanja njegove materijalne podloge.” - 77 - kao što i historiografska analiza Geoffa Eleyja (1992) pokazuje, neutemeljena je pretpostavka da sudionici prilikom ulaska u dnevni boravak javne deliberacije mogu pred vratima ostaviti svu “obuću” socioekonomskih razlika i doista rezonirati kao jednaki. Društvena jednakost jest nužna pretpostavka političke demokracije. Ma koliko pokušavali ostaviti po strani povijesne primjere sistemskih isključenja iz rasprave prema kriterijima klase i roda, zapitajmo se koliku će snagu argumenata moći demonstrirati, na primjer, žena koja svakodnevno obavlja dva posla, onaj na radnom mjestu i onaj u domaćinstvu, u odnosu na, recimo, muškarca s dovoljno resursa da svoju argumentaciju akumulira u uvjetima nužnim za razvitak bourdieovske autonomije? Uzmemo li obzir reprodukciju roditeljskih socioekonomskih akreditiva putem obrazovnog sustava, ili samo putem vremena koje obitelj može posvetiti djeci u ranoj dobi, čak i svijet pune zaposlenosti, koji se danas čini toliko dalekim, potvrdio bi da se pred vratima deliberacijskog dnevnog boravka ne može ostaviti baš ništa od statusnih razlika. Pretvaranje, kao da ih nema, upozorava Fraser (1992: 120), čini posljedice nejednakosti još gorima. “Takvo stavljanje (socijalnih nejednakosti) na stranu uobičajeno radi u korist dominantnih grupa u društvu, a na štetu podređenih. U većini slučajeva bilo bi prikladnije staviti na stol nejednakosti u smislu njihova eksplicitnog tematiziranja.” Umjesto da razvije neki imaginarni prostor “kulture nulte razine”, ekonomija komercijalnih medija, naravno, subordiniranim grupama uskraćuje i komunikacijsku infrastrukturu. Politička ekonomija javne sfere tako “strukturno provodi ono što kultura postiže neformalno.” Eto gdje su, kao što kaže Slavko Splichal, nestale javnosti. Kompleksnost demokracije, upozorava Sheila Benhabib, “u suvermenim društvima se može promatrati kao povećanje broja i opsega autonomnih javnih sfera” (Ferree i dr. 2004: 223). Zbog toga se druga primjedba Nancy Fraser deliberacijskom modelu odnosi na habermasovsku pretpostavku da je jedna, velika javnost za demokraciju bolja nego množina malih. Uzevši u obzir stvarna ograničenja pristupa, argumentacija i stilova ekspresije pripadnika nepovlaštenih slojeva habermasovskoj jednini javne arene, oni u tom slučaju ne bi imali prostora za raspravu, ne bi imali vlastitih medija itd. Srećom, povijest je prepuna primjera da su subordinirane društvene grupe pronašle mnoštvo mogućnosti vlastitog - 78 - izraza, brušenja strategija, regrutacije, motivacije i obrazovanja pripadnica. Bilo da se radi o sindikalnom biltenu, akademskom časopisu ili lezbijskoj poeziji, te, kako ih Nancy Fraser naziva, subalterne kontrajavnosti često su pronašle načina da i onim širim publikama nametnu određene teme i kutove gledanja na dnevni red. Naravno, ne treba idealizirati vrline subalternih kontrajavnosti. Neke od njih su otvoreno antidemokratske, sklone govorima mržnji i reprodukciji nanesenih im nepravdi. Ipak, zabrane i isključenja takvih grupa obično nisu urodile njihovim “građanskim preodgojem”, nego, nažalost, radikalizacijom njihovih neslavnih afiniteta. Za zagovornike kompleksne demokracije centralna je relacija između subalternih i onih dominantnih javnosti. “Sve dok se takve kontrajavnosti”, smatra Fraserova (1992: 124), pojavljuju kao odgovori na ekskluzije unutar dominantnih javnosti, one pomažu širenju diskurzivnog prostora (...) a to je u stratificiranim društvima dobra stvar.” Sve dok one jesu javnosti – što znači da žele komunicirati – a ne enklave, društvo ih ne bi trebalo komunikacijski izolirati. “Stvar je u tome da subalterne kontrajavnosti imaju dualni karakter. S jedne strane, one funkcioniraju kao prostori povlačenja i pregrupiranja snaga; s druge, kao baze i poligoni treninga za agitacijske aktivnosti usmjerene širim javnostima. Upravo u dijalektici između te dvije funkcije leži njihov emancipacijski potencijal.” Treći problem deliberacijske javne sfere je pitanje dnevnog reda: o čemu se smije raspravljati? Ako javni interes treba biti nešto veće i kvalitetnije od puke sume individualnih interesa, onda mnoga posebna pitanja od interesa različitih grupa mogu postati kolateralnom žrtvom, odnosno biti isključena kao privatna. U svrhu racionalizacije interesnih commonsa, optimistički koncept “građanskog novinarstva” – više oslonjen na projekcije “njujorktajmsovske izvrsnosti”, nego na stupce u novinama – posegnut će za primjerima organizacije javnih rasprava o kojima će onda izvještavati. Samo, koje teme dolaze u obzir? Samostalno ili u suradnji s organizacijama civilnog društva, demokratski odgovorno novinarstvo građanima ne isporučuje elitistički “objektivan” izvještaj o zajedničkim vrijednostima, nego ih radije aktivistički stimulira na sudjelovanje. Naravno, takva koncepcija novinarstva teško da se može razviti u situaciji radikalizacije materijalnih pritisaka u redakciji, što je vjerojatno jedan od razloga zašto su javne tribine u Novinarskom domu, ili barem izvještavanje o njima, u domaćem iskustvu - 79 - relativno rijetke. Bilo kako bilo, neizbježna koalicija s vlasničkim i oglašivačim interesima sistemski sprečava građanski odgovorno novinarstvo da “prijeđe crtu” političkog angažmana, kako pri strukturiranju vlastitih izvještaja, tako i prilikom izbora tema koje dolaze na dnevni red javne sfere. Fokus na commonse poput vode, urbane parkove, decentralizaciju, veće šanse za mlade, veće šanse za stare... i druge, kako kaže Baker (2004: 63) “važne ali nekontraverzne ciljeve – sigurnije perivoje ili poštene zakonodavce – iako nije sam po sebi loš, ne bi trebao zamijeniti narodne borbe u stvarnim društvenim podjelama. (...) U svom najgorem izdanju, građanski odgovorno novinarstvo bi moglo biti tehnika kooptacije koja stvara lažni dojam participativnog angažmana bez propitivanja utvrđenih interesa elita.” Polazeći od kritike liberalno-pluralističkog poimanja interesa društvenih grupa kao unaprijed zadanih uloga u nadmetanju, republikanska koncepcija ispravno upozorava da se zajednički interesi konstruiraju raspravom (pa čak i tamo gdje ih prije nije bilo), ali pritom razvija pogrešnu pretpostavku da postoji samo jedna točka dnevnog reda: javni interes. Obiteljsko nasilje, navodi primjer Nancy Fraser, može biti lako proglašeno obiteljskom, privatnom stvari. Jednako kao što i sva pitanja odnosa na radnom mjestu, budući da se vode u rubrici privatne ekonomije, veoma često ne ulaze niti pod točku “razno”. Četvrta pogrešna pretpostavka deliberacijskog modela jedinstvene javne sfere je podjela između države civilnog društva. Ako je, kao što u svojoj kritici zaključuje Baker, centralna tema koncepta odgovornog, građanskog novinarstva to, da bolje služi demokraciji, onda svakako treba imati u vidu da je za liberalne mislioce poput Habermasa glavna briga demokracije kako civilno društvo i medije “osloboditi od politike”, odnosno kako politički proces odvojiti od sfere civilnog društva. Taj, kako ga Ellen Meiksins Wood (2012: 215) naziva, konceptualni portemanteau “trpa zajedno sve, od domaćinstava i dobrovoljnih udruga do ekonomskog sustava kapitalizma”, a pretendira na svoju “autonomiju” zahvaljujući opreci između prisile kao prerogativa države, i “slobode ili dobrovoljne akcije, koja pripada u načelu, ako ne nužno u praksi, civilnom društvu.” Rezultat te operacije je da svi oni sistemski uzroci nejednakosti sudionika zajedničke javne sfere postaju nevidljivi “u konceptualnoj noći gdje su sve mačke sive”. Klasne, rodne ili kulturne - 80 - determinante kojima netko može biti opravdano nezadovoljan u jednoj sferi, može navodno nadomjestiti u nekoj drugoj. Double shift radnica može pronaći vremena za feministički kružok, a nezaposleni pededetogodišnjak interesom za ekološki aktivizam nadomjestiti... doista, može li? Razdvajanje države i civilnog društva realno premješta barem dio obaveza i prislila, jednom ekskluzivno atribuiranih kraljevima i državama, u sferu “slobodne” ekonomske razmjene, prava udruživanja i raspolaganja slobodnim vremenom. Citirajući ponovno E. M. Wood (2012: 219), “nema tog davnog despota koji se mogao nadati prodoru u osobne živote svojih podanika – njihove životne prilike, izbore, prioritete, mišljenja i relacije – u tolikoj mjeri i sitnom detalju, ne samo na radnom mjestu, nego u svakom kutu njihovih života.” Nancy Fraser podsjeća da je minimalna pretpostavka socioekonomske, pa onda i komunikacijske jednakosti upravo neki oblik redistribucije. Ako javni mediji ne promoviraju teme, interese i komunikacijske stilove subalternih skupina, ako nema javnih potpora njihovim medijima... teško da će zajednička rasprava biti moguća. Naravno, za redistribucijske zadaće je potrebna određena kultura regulacije, kakvu uobičajeno pripisujemo državi. Tako, na kraju ispada da je u “javnom interesu” upravo povezivanje, a ne striktno razdvajanje sfera “komunikacijske i instrumentalne aktivnosti”, odnosno društva i države. Potraga za hibridnim formama i različitim vezama odgovornosti, delegiranja i opoziva između mnogostrukih slabih, kako ih Fraserova naziva, asocijacijskih i jakih, zakonodavnih javnosti upravo je jedna od centralnih tema kompleksne, konstrukcionističke ili radikalne demokracije. Između anomijskog “realizma” interesnog tržišta i apologetskog optimizma konsenzusa, pragmatizam kompleksne demokracije medije vidi kao prostor suodlučivanja, koordinacije između mnogostrukih javnosti i političke odgovornosti građanima, kao što kaže Fraserova (1992: 136), esencijalnih za egalitarno društvo. Ideja da demokratski funkcionalni mediji ne mogu biti prepušteni “dominaciji jedne snage formiranja mišljenja” već je ušla i u dokumente Europske komisije. Standardni repertoar “zabrinutosti u vezi mogućeg političkog utjecaja”, danas se, barem u odgovornijem dijelu akademske i policymakerske produkcije, redovito balansira upozorenjima na “ekscesne utjecaje medijskih vlasnika i - 81 - oglašivača u političkom prostoru” ili “efekte komercijalne medijske koncentracije i promjena poslovnih modela na smanjenje kvalitete (istraživačkog i drugog) novinarstva, restrikcije uredničke slobode, kao i eroziju radnih uvjeta i sigurnosti novinarskog zaposlenja” (HLG 2013: 13 – 16). Ma koliko ohrabrujuća, ta činjenica, međutim, ne znači kako postoje gotova modelska rješenja koja bi ponudila više od “autonomije” medija tek prividno izmaknutih od autoritavnog političkog odlučivanja u slab zaklon nereprezentativnosti “civilnog društva.” 86 Možda, u slučaju “kompleksne demokracije”, etiketa “modela” i nije najsretnija, budući da njeni zagovornici stavljaju manji naglasak na moralnu ekonomiju normativnih predodžbi “svijeta života”, a veći na instrumentalnost konkretnih komunikacijskih zahtjeva koje njihovi akteri donose iz svijeta rada. Bilo kako bilo, veoma konkretne i ostvarive smjernice za jačanje demokratske i kulturne uloge medija u radovima autora poput C. Edwina Bakera, Roberta W. McChesneyja, Daniela Hinda i Jamesa Currana, zahtijevaju temeljitu reviziju medijskih politika i kanona profesionalnog novinarstva izraslih na zasadima elitističkih, liberalno-pluralističkih i deliberacijskih koncepcija demokracije. Uz komparativni pregled performansi – i neizbježna preklapanja – različitih modela prikazan u susjednoj tablici87, smatramo da tri skupa glavnih odrednica karakteriziranju kompleksne ili konstruktivističke pristupe medijima i osnaživanju njhove demokratske funkcije. To su: (1) ispravljanje društvenih nejednakosti putem širenja pristupa javnom dijalogu i kompenzacije inferiornih komunikacijskih resursa i vještina podređenih grupa (Curran 1993: 30), (2) multisektroski sustav neprofitnih, komercijalnih i javnih medija s različitim demokratskim funkcijama, organizacijskim načelima i ekonomskim osnovama (Baker 2004: 189) i (3) aktivna medijska politika u interesu javnosti, a ne privatnom interesu (McChesney 2008: 416). 86 Barem je arheologija određenja “javnog interesa” i normiranja upravljačkih modela hrvatske javne radiotelevizije – ukratko istraženih u dionici posvećenoj HRT-u – pokazala da hibridne forme suodlučivanja i koordinacije “slabih” i “jakih” javnosti još treba tražiti. Epizoda libertarijanskog pluralizma pod mentorstvom Karola Jakubowitza završila je u svojevrsnoj pobuni politički “slabog” civilnog društva, i to tako da su pojedini samoizabrani predstavnici udruga u Vijeću HRT-a najavili pokretanje političke stranke. U drugoj epizodi, “povratak” države se prometnuo u managerijalizam i asocijacijske zahtjeve da “država preuzme odgovornost” i zaustavi eroziju programa. Koliko god to iskustvo uspona i, uglavnom, padova medijske politike nije bez ironičnih preokreta, ono dokazuje da potrebe i prostori, pa čak i periodi poboljšanja, koji ohrabruju reforme postoje. 87 Prema Curran (1993: 28), Ferree i dr. (2004: 229), McQuail i dr. (2009: 97). - 82 - - 83 - - 84 - jedinstveni prostor javne rasprave svih, kao da su jednaki nepotrebna medijska reforma samoregulacija dobrodošla suvišna zabava koregulacija štetna odgovorno informiranje i moderiranje deliberacije; nezainteresirano i nepristrano, odvaja činjenice od komentara; balans tvrdnje i protutvrdnje, zagovor konsenzusa slobodno tržište; javni mediji bi trebali biti regulirano tržište; javni medij bi podijeljeni između različitih interesnih grupa trebao biti agent integracije različitih diskurza informiranje i motiviranje; angažirano i segmentirano, zagovara interese grupa, nadzirući pozicije moći u potrazi za skandalima oligopol; javni mediji ne bi trebali postojati medijski sustav uvjeta, javno pitanje distribucije resursa otvoreno svima jednako spremnim i sposobnim za “javno rezoniranje” o ciljevima društva pluralistički mozaik kao rezultat odnosa konsenzus o pitanjima koja se tiču snaga interesnih grupa, uz dodatak svih; ishod ovisi o mogućnosti konstitucionalne zaštite manjina; izbjegava njegovog postizanja se skidanje tema s dnevnog reda prostori različitih stilova govora i proporcionalne agregacije individualnih i grupnih interesa kompleksno-demokratski javna intervencija oblik društvene komunikacije i uspostavljanja relacijskog identiteta eksterno i interno informiranje, motiviranje i dijalog različitih javnosti; nadzor ekonomskih, političkih i kulturnih pozicija moći; širenje pristupa javnoj raspravi i kompenzacija inferiornih komunikacijskih resursa i vještina podređenih grupa multisektroski sustav neprofitnih, komercijalnih i javnih medija s različitim demokratskim funkcijama, organizacijskim načelima i ekonomskim osnovama ispravljanje društvenih nejednakosti; ishodi ovise o osnaživanju slabijih i subalternih grupa javne arene dijaloga i sukoba mnogostrukih, jakih i slabih, javnosti definirana pozitivno, sloboda za ostvarenje vlastitih ciljeva afirmirana vladinim politikama ishoda, rezultat aktivnih redistribucijskih politika poziva na izravno sudjelovanje u vlasti; nije odijeljeno od države kolektivni, utemeljen na zajedničkom zahtijeva neposredno sudjelovanje u javnim interesu “privatnih ljudi koji okupljeni poslovima “svih ljudi koji vladaju... barem dio čine publiku” (Habermas 1969: 38) vremena” (Barber 1984: 15) deliberacijski modeli u republikanskoj tradiciji definirana negativno, sloboda od monopola definirana pozitivno, afirmirana bilo koje vrste odgovornošću i sprečavanjem govora mržnji novinarstvo proizvodnja pristanka; stručno i objektivno, balansirajući između glavnih političkih stranaka, pokriva krize i kampanje, nadzirući vlast u osnovi, određuje ga stranka na vlasti dok ne dođe vrijeme za njenu smjenu; donošenjem odluke tema se skida s dnevnog reda javni interes definirana negativno, sloboda od vladine cenzure soboda govora prostor ekspertize elita, slobodno tržište ideja u pravu glasa jedankost javna sfera privatizirano, poduzetničko, modelirano prema tržištu ograničeno na ekspertizu individualnih učinaka službenika civilno društvo šansi, u osnovi privatna stvar podijeljen među sukobljenim interesnim grupama; “mnogostruki centri moći, od kojih nijedan nije sasvim suveren” (Dahl, 1967: 24) liberalno-pluralistički suverenitet ograničen na zamjenu jedne vlade drugom; “vlast za narod”, ali ne i “vlast naroda” (Schumpeter 2006: 256) elitistički modeli u liberalnoj tradiciji 1. Mediji kao protuteža i agencija kompenzacije društvenih nejednakosti. Ako je socijalna vaga nagnuta na jednu stranu, dodavanje iste mase (teza i protuteza) na obije strane neće je dovesti u ravnotežu. Kulturni kapital i argumentacijska snaga neizostavno idu pod ruku sa socijalnim i ekonomskim resursima. U takvom odnosu sila, lijepe želje da svi zajedno raspravljaju kao da su jednaki aktivno doprinose reprodukciji i povećanju nejednakosti, a kanon medijske objektivnosti garantira da će glasovi i interesi slabijih društvenih skupina u tako definiranoj javnoj sferi biti trivijalizirani, izvrnuti ili – u najboljem slučaju – prešućeni. 88 Zbog toga mediji, posebno oni zajednički, poput javnih radiotelevizija – umjesto da njeguju “objektivnost” svedenu na mjerenje minutaže predstavnika glavnih političkih frakcija elite – trebaju kompenzirati pomanjkanje komunikacijskih resursa podređenih društvenih grupa. “Mediji trebaju tražiti načina da isprave”, kaže Curran (1993: 30), “neravnotežu moći u društvu. U osnovi, to znači proširenje pristupa javnoj domeni kojoj elite imaju povlašten pristup.” Baker (2004: 153) ističe da javni mediji “trebaju pružati informacije o pogledima i raspravama unutar ʻautsajderskihʼ ili ʻsubalternihʼ javnih sfera. Takve informacije su esencijalne ne samo za interne namjene tih subgrupa, nego i za razmišljanje i politike nadležne demokratske vlade.” McChesney i Nichols (2010: 164) zaključuju da “zdravo 89 novinarstvo”, među ostalim , “mora smatrati informacijske potrebe svih građana legitimnima.” Tamo gdje kroj profesionalnog novinarstva po mjeri elitističke demokracije insistira na “neutralnosti” stručne abitraže, pluralistički model na reprodukciji (objektivno) postojećeg odnosa snaga, a deliberacijski razum na bezinteresnom odbacivanju razlika u ime potrage za društvenim konsenzusom, kompleksno-demokratska medijska politika se otvoreno stavlja na stranu slabijih društvenih subjekata. Uzmemo li za primjer nedavno radikaliziranu raspravu o definiciji braka u Hrvatskoj, objektivnost elitističkog modela će – smatrajući da je tema bitna jer se političke elite razlikuju u stavovima – u jednakom opsegu prikazati stavove “za” i “protiv”, tako da će polazna prednost patrijarhalne većinske pozicije ostati očuvana. Liberalno-pluralistički individualizam će “dozvoliti” da angažirani mediji obiju strana otvoreno zastupaju pozicije u konfliktu, ostavljajući 88 89 Vidi McChesney (2011). Vidi raspravu o definiciji javnog interesa u Zakonu o HRT-u. - 85 - da prevagne ona snažnija (ili tražeći ustavnu zaštitu manjine), dok će deliberacijski optimizam i samo pitanje skinuti s dnevnog reda kao “privatno”. U svakom slučaju, medijski sustav će odigratu ulogu agenta reprodukcije postojećih odnosa moći. Nasuprot tome, kompleksno-demokratska koncepcija polazi od uvjerenja da “mediji trebaju biti ʻkompenzacijskaʼ snaga u društvu (naravno, unutar okvira koji osigurava predstavljanje svih interesa” (Curran 1993: 30). Javni mediji i, šire, javna medijska politika treba poticati ne samo vertikalnu komunikaciju između vlade i različitih društvenih grupa, nego i horizontalnu razmjenu stavova između njih, kao i unutrašnju komunikaciju između pripradnika iste skupine, kompenzirajući pomanjkanje vještina i resursa onih slabijih. Na primjer, ukoliko su pozicije LGBT zajednice – o čemu se može raspravljati – slabije predstavljene u dominantnim medijima, onda javni mediji trebaju preuzeti ulogu uzajamnog informiranja i motiviranja njezinih pripadnika. Raspolažu li, recimo, udruženje umirovljenika, sindikat ili naprosto grupa radnica koje ne primaju plaću, komunikacijskim resursima nedostatnim da bi se uopće uzajamno informirali, tražili saveznike, a kamoli se izborili za svoje argumente, javni mediji trebaju preuzeti ulogu njihovog “informativnog biltena”, dok javna medijska politika treba usmjeriti poticaje njihovoj komunikaciji. Ne odnosi se to samo na informativni program javne radiotelevizije i javne izvještajne agencije – koje bi svoje resurse trebale reorganizirati tako da izvještavaju o mnogobrojnim aktivnostima raznih manjih i slabijih (subalternih, kako kaže Nancy Fraser) javnosti, a ne prate samo suženi itinerarij službenih tvrdnji i protutvrdnji malog broja etabliranih izvora – nego i na popularnu dramsku fikciju i zabavni program. Sve dok televizijske serije budu prepune stereotipa o ženama koje “ne znaju voziti automobil”, “lijenim” imigrantima ili “feminiziranim” gejevima, teško će biti govoriti o demokratskoj funkciji medija. Način predstavljanja pripadnika društvenih grupa u zabavnim žanrovima snažno utječe na njihovu samopercepciju i motivaciju za politički dijalog. “Određuju li se ljudi na primjer”, piše Curran (2007: 42), “u terminima nacionalnosti, lokalnosti, etniciteta, roda, religije, generacije, klase ili seksualne orijentacije, i kao artikuliraju te različite elemente, često veoma utječe na ono što će postati u ʻpolitičkimʼ terminima.” - 86 - Ako je zadaća medija, kao u čuvenoj krilatici90, “ojačati nemoćne i oslabiti moćne”, onda je potrebno redefinirati i nadzornu funkciju medija, čija se tradicijska usmjerenost samo na strukture državne moći zadržala do danas. Nasuprot fosiliziranom profesionalnom modelu, zagovornici kompleksno-demokratske medijske politike i komplementarne uloge novinarstva smatraju da medijski watchdog treba svoju budnost i oštricu istraživačkog novinarstva usmjeriti na sve sfere društvenog i ekonomskog života. Iako vladine strukture i nadalje ostaju na popisu prioriteta nadzorne funkcije novinarstva – kako u privatnim i neprofitnim, tako i u javnim medijima – iluzorno je zamišljati da će nemoralno ponašanje u, recimo, redovima crkve kazniti Duh Sveti, a sistemsku korupciju u sferi privatne ekonomije spriječiti tržište. Barem je Katolička crkva razvila mnogorojne institucije oprosta, dok koruptivne aktivnosti tržišnim akterima – i medijskim vlasnicima i oglašivačima među njima – mogu donijeti profite i bolje tržišne pozicije, što ih s tržišne točke gledišta čini sasvim “efikasnima”. Zbog toga nadzorna funkcija medija mora biti podjednako usmjerena na sve pozicije moći, odnosno, kako kažu McChesney i Nichols (2010: 164) “mora osiguravati strogi nadzor ljudi koji su na vlasti i onih koji žele biti na vlasti u državnom, poslovnom i neprofitnom sektoru.” Kao što smo ranije u ovoj raspravi već istaknuli, ma koliko opravdan, fokus na denuncijaciju individualnih djela i osobina pripadnika političkih elita njihove sistemske uzroke više skriva nego što otkriva. Curran (2007) također uočava kako kanonizirana watchdog funkcija novinarstva, svojim fokusom na razinu nacionalne države, propušta uzeti u obzir pad njezine moći u korist supranacionalnih struktura poput Europske unije i međunarodnih financijskih struktura, odnosno inherentnih koruptivnih praksa. Napokon, umjesto da se romantizirano koncipira – a u prekariziranoj svakodnevici redakcije komercijalnih medija uglavnom izostaje – kao individualna borba moralno beskompromisnog novinarskog barda u baloneru i crnobijelom filmu, istraživačko novinarstvo bi se trebalo reformirati kao intermedijator između kolektivnih nadzornih resursa cijelog društva – zviždača, “otpadnika” elitnih struktura, asocijacijskih watchdoga i kritičkih istraživača. Štoviše, 90 “Mr. Brady, it is the duty of a newspaper to comfort the afflicted and afflict the comforted”, rečenica je koju izgovara Gene Kelly u ulozi beskompromisnog novinara, u filmu Stanleyja Kramera (1960) Inherit the Wind. McChesney i Nichols (2010: 8 i 275) je atribuiraju čikaškom novinaru s kraja devetnaestog stoljeća Finleyju Peteru Dunneu. - 87 - ideja da novinarski watchdog, kako bi uspješno nadzirao vladu, mora biti u privatnom dvorištu, vuče podrijetlo iz osamnaestog stoljeća. Tada su jedini “mediji” bile javne novine, dok danas ogromnu većinu prostora i vremena komercijalnih medija zauzimaju različite mješavine zabavno-komercijalnog materijala. Danas, kako primjećuje Curran (2003: 219), “čak i mnogi takozvani ʻinformativni medijiʼ javnim pitanjima posvećuju samo mali dio sadržaja – a tek mrvicu od toga razotkrivanju službenih prijestupa. U končnici, liberalna ortodoksija definira glavnu demokratsku svrhu (nadzor vlade) i organizacijsko načelo (privatno vlasništvo) medija onime što ti mediji većinu vremena ne čine.” Nadalje, mnogobrojni primjeri povezanosti vlasničkih i oglašivačkih struktura u medijima s vladinim dužnosnicima dokazuju da je privatno vlasništvo iluzorna garancija efikasnog nadzora vlade. Naravno, eutanazija privatnog watchdoga ne znači da i onaj javni često nije efikasno ušutkan. Politički pritisci i kadroviranje, kriminalizacija i prijetnje, uskraćivanje financijskih sredstava i informacija, prijetnje privatizacijom... – sve su to bila i ostala sredstva koja i najglasnije novinarske aspiracije mogu pretvoriti u suglasno mjaukanje u krilu vladajuće stranke. Zbog svega toga su potrebne konkretne političke akcije kako bi se osigurala neovisnost nadzorne funkcije novinarstva, nekorumpiranog niti od političke, niti od ekonomske sfere moći, kao niti njihovih interesnih koalicija. Angažirano novinarstvo u kompleksnoj demokraciji služi tome da se društveni konflikti ne ušutkuju samo zato što o spornim pitanjima postoji slaganje političkih i ekonomskih elita, ili je jedna strana u konfliktu preslaba da bi se njezin glas uopće čuo, niti zato da ne bi propala mogućnost konsenzusa u kojem će svi živjeti sretno i zadovoljno. Međutim, gorke podjele u društvima često mogu poprimiti nasilne oblike. Zagovornici kompleksne demokracije, naravno, ne vide demokratsku ulogu medija kao ratnih huškača, nego – upravo suprotno liberalno-pluralističkoj koncepciji – kao prostor ravnopravnog dijaloga. Privid ove kontradikcije razotkriva se u viđenju medija kao množine u kojoj, kako kaže Curran (2007:39), “različiti sektori medija imaju različite uloge, povezuju se s društvom na različite načine, prakticiraju različite oblike novinarstva i na različite načine doprinose funkcioniranju demokratskog sustava.” - 88 - 2. Složeni medijski sustav čiji dijelovi služe različitim funkcijama. Starinska koncepcija da su mediji eto, jednostavno, mediji, koji se dijele na novine, radije, televizije itd. odavno više ne služi baš ničemu do reciklaže postojećeg stanja. Ako ništa drugo, internet i, općenito, digitalna tehnologija su izbrisale razlike između tehnoloških platformi distribucije do mjere koju ilustrira nedavna odluka austrijske regulacijske agencije da se jedne dnevne novine – zahvaljujući obilnoj ponudi video-sadržaja na svom portalu – moraju pridržavati pravila koja inače vrijede za 91 televizije. Nasuprot tome – otkako su još osamdesetih godina prošlog stoljeća satelit, a kasnije internet, ukinuli “nestašicu” kanala emitiranih putem zajedničkog dobra radiofrekvencijskog spektra i, zajedno s tim, poljuljali “pravnu osnovu” regulacije – ideologem tehnološke neutralnosti razvio se u veoma glasne zahtjeve za deregulaciju svih medija prema laissez faire obrascu za privatne novine. Iako takvi “stručni uvidi” ponekad dobivaju podršku pojedinih kooptiranih članova, ili čak višegodišnjih praksa cijelih regulacijskih agencija, lako ih je odbaciti kao poprilično prozirne “ponude” za (besplatnu) privatizaciju javnih dobara. To bi izgledalo, da upotrijebimo nimalo nasumičnu analogiju, kao da privatni dječji vrtić, već osiguravši nultu razinu standarda javne usluge, sada traži i javnu zgradu bivšeg vrtića “za jednu kunu”. U praksi, stvari stoje tako da komercijalna televizija u vlasništvu nekog globalnog medijskog konglomerata s beskonačnim katalogom filmova i serija za emitirati u stankama između reklama, za godišnju naknadu od oko pola milijuna kuna godišnje, dobiva u koncesiju dio nacionalnog radiofrekvencijskog spektra koji joj omogućuje godišnji prihod na razini tristo milijuna. I to uz jedinu obavezu, kako je nedavnom panelu oxfordskog Reuters Instituta istaknuo jedan research fellow zaposlen na hrvatskoj komercijalnoj televiziji, da proizvede jednu polusatnu informativnu emisiju dnevno. Demokratski građani izloženi dijeti medijske igraonice nemaju baš ništa od normativnog fokusa komunikacijskih teorija na svoje uske političke ciljeve iz kojih se ciljevi drugih vide kao prijetnje. Dok zalaganje interesnih liberala pluralizam smatra vrijednošću kojoj bi trebalo podrediti sve medije, deliberacijski demokrati isto misle za konsenzus o 91 Krajem 2012. godine austrijska Komunikationsbehörde je presudila da video-ponuda Tiroler Tageszeitunga (http://video.tt.com) odgovara svim kriterijima koji inače važe za televizije odnosno, u žargonu medijskog zakonodavstva Europske unije, audiovizualne medijske usluge, u ovom slučaju, “na zahtjev” (Iris Plus 2013: 20 – 21). - 89 - javnom interesu. Ono što u međuvremeno dobivamo je deregulirano tržište koje sve glasove neslaganja veoma uspješno apsorbira u konsenzusu medijskog monopola. Zbog toga, kompleksno-demokratska perspektiva zagovara raznolike kombinacije javnih, komercijalnih i neprofitnih (asocijacijskih, odnosno komunalnih) medija koji – odgovorni različitim javnostima – ostvaruju različite ciljeve i funkcije novinarstva. U svom prijedlogu James Curran (2003: 241 – 247) identificira pet povezanih medijskih sektora, od kojih svaki ima različita organizacijska/upravna načela i svoju ekonomsku bazu. Privatni sektor Socijalno -tržišni Javna Građanski televizija sektor sektor Profesionalni sektor James Curran (2003: 241) Radni model demokratskog medijskog sustava Usmjeren na masovnu publiku, javni medijski sektor je platforma izraza koja objedinjava različite aktere i drugačije, manjinske poglede građanskog, profesionalnog i socijalno-tržišnog sektora u dijalogu o upravljanju društvom. Neizbježno koncipirana prema “ključu” pluralističkog mozaika, javna radiotelevizija se, dakle, razlikuje i od liberalnih i od republikanskih modela time što jednakost pristupa različitih pozicija u javnu javnu sferu nije tek načelno polazište. Nasuprot toj “jednakosti šansi”, uređivačka politika javne radiotelevizije treba aktivno raditi na jednakosti komunikacijskih ishoda. To, naravno, znači favoriziranje pozicija slabijih, redovito siromašnijih društvenih grupa, a ne slijepi balans “objektivnosti” minutaže priloga u proporciji s kulturnim, socijalnim ili ekonomskim kapitalom govornika. Nadalje, to podrazumijeva multilateralnu komunikaciju u kojoj javni mediji nisu institucijska tvrđava u koju je pristup dozvoljen samo dežurnim stručnim arbitrima i natjecateljima u izbornom sportu, uz prethodnu najavu. Umjesto toga, javna radiotelevizija mnogožinom svojih sadržaja i programa treba biti istodobno i školsko glasilo, i sindikalni bilten, i komunalna tribina. Napokon, javni mediji svoju - 90 - funkciju ne iscpljuju informativnim programom, art-filmom i emisijom o dvorcima Hrvatskog zagorja. Popularna fikcija, kviz-šou domaće koncepcije, sport i glazba... sve to čini kompleksni žanrovski repertoar centralne kulturne institucije koja – između lažnih izbora komercijalizma i elitizma – želi biti demokratska. Građanski sektor je ono što tradicionalno nazivamo medijima civilnog društva koje uključuje i političke stranke, nove socijalne pokrete i različite subkulturne mreže. Upozoravajući na moguća preklapanja u praksi, Curran ovaj sektor dijeli na tri dijela od kojih prvi obuhvaća angažirane, “propagandističke” medije politčkih stranaka i organizacija kojim je cilj izgradnja podrške za određenu političku perspektivu. Drugi dio se sastoji od medija koji se ne referiraju toliko na neku određenu organizaciju, koliko na određenu, labavo povezanu socijalnu bazu, poput LGBT medija, koji mogu odigrati važnu kohezijsku funkciju proširenja zajedničkog identiteta društva. Treći dio građanskog sektora bi obuhvaćao medije s primarno unutarorganizacijskim funkcijama stvaranja kolektivnog identiteta, informiranja ili nadzora rukovodstva, kao što to čine sindikalni bilteni, na primjer. Mnogobrojni primjeri pokazuju brigu različitih država da ovaj medijski sektor održe, razviju i izvuku iz krize. Sam Curran navodi primjere alokacije javne medijske infrastrukture korporativnim organizacijama u Nizozemskoj i norveških potpora tjednicima političkih stranaka, imigrantskih grupa i drugih organizacija u iznosu od 24 milijuna kuna godišnje. Francuski fond za neprofitne radije – od poreza na oglašavanje u programu komercijalnih radija – izdvaja otpirlike isti godišnji iznos, ali u eurima, a njemačka i austrijska92 potpora stiftunzima omogućava informiranje političkih organizacija i izvan tih država. Oznaku socijalno-tržišnog sektora Curran koristi za male tržišne “pridošlice” koji bez državne potpore ne bi mogli preskočiti ulazni prag komercijalno-medijskog oligopola. Primjeri ubrajaju britansku javnu televiziju Channel 4 koja, financirana oglašavanjem, nabavlja programe nezaisnih producenata, nordijske kredite za pokretanje novina, potpore medijima s manjinskim tržišnim udjelima u Švedskoj, Austriji, Nizozemskoj i Sloveniji, kao i mnogobrojne financijske sheme potpore filmskoj i televizijskoj proizvodnji. Kod nas 92 Određena Federalnim zakonom o promociji političkog obrazovanja putem političkih stranaka i medija, shema u nadležnosti Ministarstva kulture praktično predviđa da se dio sredstava namijenjenih redovitom financiranju politčkih stranaka upotrijebi za političko obrazovanje i informiranje građana. - 91 - bismo to, prema jednoj skromnoj financijskoj aktivnosti Ministarstva kulture, nazvali “poduzetništvom u kulturi”. Sasvim je jasno da ono bez državnih potpora ne može opstati niti u velikim jezičnim zajednicama, a kamoli u razmjerima ostataka domaćeg koncentriranog tržišta. Uostalom, nema potrebe uspoređivati društvene funkcije informativnih medija i, na primjer, europske filmske proizvodnje – sasvim je jasno da niti jedno, niti drugo bez substancijalnih javnih sredstava u uvjetima monopolne konkurencije ne bi postojalo, dok bi europske kulture i demokracije bile znatno siromašnije. Curranov koncept socijalno-tržišnog medijskog sektora upozorava, asocirajući povijesni primjer njemačke politike Sozialmarktwirschafta, kako je, bez državne regulacije i strukturnih politika usmjerenih poticanju konkurencije, tržišni pluralizam tek balon od sapunice koji ubrzo nestaje na ulaznim barijerama medijskog oligopola. Zbog toga se europska politika zaštite tržišnog natjecanja ne bi trebala svoditi na pokušaje zabrana državnih potpora i dozvole korporacijskih udruživanja. Naravno, krediti za pokretanje malih komercijalnih medija ne znače mnogo ako su tržišni ili mikroekonomski uvjeti određeni tako da ne omogućuju održivu proizvodnju, kao što potvrđuje više neuspjelih primjera novina ili informativnih intrnetskih portala u Hrvatskoj. Ukoliko opstanak manjih komercijalnih medija – onih izvan medijskog oligopola – ovisi o državnoj potpori, onda nema nikakvog razloga da se ne smatraju neprofitnima. Takvo rezoniranje, međutim, ima dvije potencijalno sporne posljedice. Prvo, to podrazumijeva implicitnu odluku da se komercijalni medijski sektor prepusti dereguliranoj monopolnoj konkurenciji, odnosno medijskom oligopolu, sa svim negativnim posljedicama za kulturnu idemokratsku funkciju medija na koje je već upozoreno. I drugo, to bi uputilo inicijatore takvih medijskih pothvata u ono što Curran naziva građanskim sektorom, kojem izvorno ne pripadaju. Kako bi se kvalificirali za državne potpore, takvi mediji bi se morali pretvarati da su politički, sindikalni ili asocijacijski mediji različitih zajednica, dok njihovi motivi zapravo ne reflektiraju (u osnovi, političke) interese pojedinih javnosti, nego ciljaju na zadovoljenje (različitih) interesa pripadnika svih ili barem većine publika. Svojevrsna pat-pozicija svjedoči o praktičnim limitima tržišta kao alokatora komunikacijskih resursa, ali zaslužuje da joj se posveti određena pažnja, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što bi neke - 92 - medijske vrste i žanrovi u njoj mogle ostati trajno zaglavljene. Nema mnogo razloga, recimo, kvalitetnu popularnu glazbu ili televizijsku komediju osuditi na izumiranje između opcija: ili afilijacija nekoj građanskoj/političkoj platformi, eventualno maskiranje prerogativima “visoke umjetnosti”, ili praktično izumiranje u stereotipu komercijalizacije. Takozvane horizontalne potpore, poput poreznih olakšica, za ovu vrstu zadataka imaju slabu djelotvornost, budući da najveće dobrobiti od njih ubiru upravo pripadnici medijskog oligopola. Selektivne potpore – vezane uz određeni karakter sadržaja – su mnogo djelotvornije. One se kreću u rasponu različitih fondova za poticanje medijskog pluralizma usmjerenih ne samo neprofitnim – ili, kao u Hrvatskoj, uglavnom manjim komercijalnim – medijima, javnim nabavama umjetničkih djela i različitih vrsta sadržaja, do subvencija i kvota za distribuciju (npr. udio domaćih filmova u kinima ili europskih djela na televizijama). Kao i kod subvencioniranja neprofitnih medija, karakterizacija sadržaja, unatoč diversifikaciji kriterija ocjenjivanja, podliježe u osnovi diskrecijskoj odluci određene komisije, odnosno žirija ili povjerenika, čija se “objektivnost” i demokratska odgovornost – često s razlogom – dovodi u pitanje. Iako se može raditi o ideološki snažno obojenoj primjedbi, kao dodatni problem selektivnih potpora najčešće se ističe “pasivizacija” primatelja koji, navodno, kad jednom dobiju sredstva, prestaju mariti za publike ili se čak – ovisno o ideološkim pozicijama kritičara – pretvaraju u “kućne ljubimce” države.93 Zbog toga su zagovornici kompleksno-demokratske medijske politike razvili raznovrsna rješenja koja istovremeno omogućuju i državne potpore, i odgovornost publikama, a ne komisijama i povjerenstvima. Ne samo neprofitni, nego i projekti medijskih zadruga, niskoprofitni mediji i postkorporacijske novine (McChesney i Nichols 2010: 182 – 189) – dakle svi oni medijski pothvati kojima je profit nepostojeći ili barem sekundarni motiv, a prihod 93 Također i u programima javno-financirane radiotelevizije često će se naići na odjek komercijalnomedijske kampanje protiv javnog financiranja filmske proizvodnje, kao i javnog financiranja mnogo čega drugoga, uostalom (izuzev poduzetništva, vojske i policije). Narativ uvijek uspoređuje iznos javnih sredstava (veliki troškovi) i “box-office” pojedinog filma (užas, mali broj gledatelja!), ne uzimajući u obzir ni relativno malu gledanost same televizijske emisije, ni druge parametre kao što su dominacija američkog filma, distribucija i marketing, erozija instucije kina, niti mogućnosti angažmana iste javne radiotelevizije u promociji filmske kulture, koje sasvim sigurno nisu iscrpljene. Za ilustraciju standardnog pristupa vidjeti npr. Daniela Angelina Jelinčić (27. rujna 2011) Car Hrvatske kulture je gol, Nacional. - 93 - namijenjen financiranju kvalitetne medijske proizvodnje – mogli bi se sufinancirati putem modela citizenship news vouchera, građanskih medijskih vaučera (Dean Baker 2010). “Ideja je veoma jednostavna”, pišu McChesney i Nichols (2010: 201 – 206), “svaka odrasla osoba dobije 200 dolara godišnje koje može donirati bilo kojem neprofitnom informativnom mediju prema svom izboru”. Ekonomist Dean Baker, koji model izvorno razvio u suradnji s Randyjem Bakerom, predviđa i mogućnost financiranja ne samo informativne medijske proizvodnje, nego i umjetničkog rada u širem spektru područja. McChesney i Nichols napominju da je moguće sufinanciranje medija različitih pravno-organizacijskih formi, pod uvjetom da primatelj sredstava nije dio neke veće organizacije, da nema ne-medijske poslove i da se svi proizvedeni sadržaji budu putem interneta besplatno dostupni svima. Donacije bi se indicirale putem porezne prijave ili jednostavnog formulara, a sve bi kontrolirala porezna uprava. D. Baker upozorava da, ako bi vrijednost vaučera bila znatno manja, to moglo mnoge građane odvratiti od gubljenja vremena na njihovu raspodjelu, predlažući u tom slučaju raspodjelu svake dvije ili više godina. Potrebno bi bilo odrediti donji prag – inicijatori predlažu 20 tisuća dolara – vrijednosti ispod koje porezna uprava ne bi dodjeljivala sredstva, kako bi se spriječile muljaže. U osnovi, radi se o malom dijelu poreza koji bismo mogli usmjeriti medijima koje cijenimo. Može se raspravljati o tome kako raspodijeliti neiskorištene “vaučere” (opcije bi uključivale analogiju D'Hondtovoj metodi na izborima i komisijsko upravljanje fondom za pokretanje novih medija), kako isključiti potpore destruktivnim medijima koji šire mržnju (dobrovoljna predbilježba za potpore bi istodobno značila i suglasnost medija s određenim regulacijskim nadzorom), a McChesney i Nichols predlažu također da se potpore ne dodjeljuju medijima koji objavljuju plaćene oglase, što bi oglašivačko tržište ostavilo komercijalnim medijima u potrazi za djelotvornim poslovnim modelom. Nešto drugačiji model javne nabave, public commisioninga, predložio je Dan Hind (2010: 153 – 174). Dok građanski medijski vaučeri vrše neku vrstu demokratske invazije na poziciju tržišta i vlasnika medija, koja je podbacila pred izazovom financiranja demokratski funkcionalnog novinarstva, Hindov prijedlog javne rasprave i glasanja o novinarskim radovima, uz demokratsku raspodjelu javnih sredstava, demokratizira i uredničke odluke, pa i one u javnim medijima. U - 94 - svakom slučaju, odluke tipa “kopaj tamo, a ne ovdje” ni u kojem slučaju ne bile u rukama oglašivača, vlasnika niti s njima, kako se to pravno eufemizira, “povezanih osoba”. “Ključna točka bi bila da odluke o istraživanju i objavljivanju nalaza ne bi više bile u rukama poslodavaca ili privatnih vlasnika,” piše Hind i dodaje (2013), “u sistemu public commissioninga svaki bi građanin trebao dobiti jednako pravo glasa u odlučivanju kako da se distribuiraju javni resursi za žurnalizam. I dalje bi postojala podjela rada između izdavača, urednika i novinara. Ali ideja je da se ponudi izazov ili dopuna diskrecijskom pravu urednika i da se napravi pomak od sistema gdje su odluke bile isključivo rezultat birokratsko-uredničke hijerarhije. U ovom bi se sistemu novinari za podršku mogli obratiti samoj javnosti. Svi bismo mogli učestvovati u tome što se istražuje i kako rezultate istraživanja kasnije plasirati. Ukoliko ljudi odluče da se nešto treba istražiti detaljnije, onda se i to može zajednički iskombinirati i učiniti, a ako se u istrazi želi postići dodatna uvjerljivost, onda se u nju može uključiti širi auditorij. U svakom slučaju, posrijedi nije građansko novinarstvo, nego građansko uređivanje. Pritom valja imati na umu da ne sugeriram da s ovakvim konceptom treba krenuti, barem ne odmah, u komercijalnim ili javnim medijima.” Demokratizacija uredničkih i vlasničkih odluka, odnosno odgovornost medija građanima kao drugo ime za slobodu medija od tržišta i države podjednako, ma koliko bila neupitna, nije jedino rješenje niti recept koji bi trebalo primjenjivati na sve medije. Curran tako koncipira profesionalni medijski sektor kao “jedini dio predloženog medijskog plana koji još ne postoji u prototipu.” Za razliku od Hinda, kojega brinu lošije godine BBC-jevih urednika, Curran, inspiriran “britanskim modelom javne radiotelevizije u svom zenitu” predlaže jedan televizijski i jedan radijski kanal, u cjelosti financirane javnim sredstvima, koji bi bili pod kontrolom medijskih profesionalaca. Njihova “enormna privilegija da budu neovisniji od bilo koga u svojoj struci (...) trebala bi potaknuti nustrašiv nadzor države i drugih centara moći.” Zalažući se za mogućnost razvijanja vrhunskih profesijskih standarda, Curran podsjeća da su novinari komercijalnih medija sve više usmjereni na zabavu, oni u građanskim medijima advokati ciljeva svojih organizacija, dok su novinari javnih medija ograničeni obavezom postizanja ravnoteže i građanske participacije. Iako se iz aktualne hrvatske perspektive čini - 95 - teško mogućim okupiti i omanju redakciju profesionalaca čiji bi ugled bio neupitan – a pitanje je, kao i uvijek, prema kojim i čijim kriterijima – moramo priznati da mnogi svjedoci s kojima smo razgovarali o povijesti HRT-a, kao mjeru njegove erozije uzimaju upravo pad utjecaja profesionalnih elita. Njih je dezintegrirala negativna selekcija političkih i komercijalnih arbitara, dio je prešao na komercijalne televizije i veće plaće, a neke je, vjerojatno, pregazilo i vrijeme (iako se možemo prisjetiti umirovljenika koji bi i danas mogli napraviti emisije daleko iznad HRTovskog prosjeka). (Uostalom, ako je jasno da se televizijsko novinarstvo informira i orijentira dobrim dijelom i iz dnenih novina, a u svakom slučaju ne živi u vakuumu “javne usluge”, nemoguće je promatrati eroziju profesionalnih elita na HT-u kao izoliran slučaj “maligne institucije”.) Činjenica je da u malom i, u odnosu na informativne medije, perifernom polju akademskih časopisa već imamo ono što bi Curran nazvao profesionalnim sektorom, a isto vrijedi i u književnosti i filmu. Alokacija jednog dijela javnog medijskog sektora u ruke etabliranih profesionalaca omogućila bi, prema tome, “renesansu društveno relevantne televizijske drame”, a u organizacijskim relacijama novinarskih redakcija otvorila prostor usporedbe i napredovanja. Privatni sektor nije nešto od čega James Curran mnogo očekuje, osim pridržavanja zakona o ograničenju koncentracije vlasništa te neovisnosti urednika i novinara, poput statuta medija u austrijskom i hrvatskom sustavu. Privatno medijsko poduzetništvo čini “medijski sustav u cjelini responzivnijim popularnim užitcima (...) i privilegira desne perspektive. Ovo je pozitivna osobina plana, koja obogaćuje njegov pluralizam.” Iako mnogobrojne mikroekonomske zakonitosti, ukratko predstavljene u odgovarajućem poglavlju ove rasprave govore u prilog ovakvoga, prije svega realističkog pogleda na komercijalne mdije, nisu svi kompleksno-demokratski medijski reformatori “digli ruke” od privatnog sektora. C. Edwin Baker (2004: 175), na primjer, komentirajući republikanski optimizam u vezi socijalnog konsenzusa, podsjeća da su “prethodno neovisne novine, često u obiteljskom vlasništvu, normalno usmjeravale više resursa u proizvodnju boljeg novinarstva no što su čisto ekonomski faktori zahtijevali, dok bi dioničarske korporacije na čelo stavile MBA-ovce ili, u slučaju Los Angeles Timesa, direktora tvornice zobenih pahuljica kako bi jedina briga bila račun prihoda i rashoda. - 96 - Drugim riječima, monopolni mediji mogu, a ponekad i hoće, upotrijebiti monopolne profite u svrhu republikanskih nastojanja, dok natjecjanje može rasuti te profite i tako eliminirati mogućnost njihove progresivne upotrebe.) Autor televizijskih serija The Wire (2002 – 2008) i Treme (2010 – 2013), dugogodišnji novinar Baltimore Suna, David Simon rekao je u svjedočenju pred Senatom SAD-a 2009. godine sljedeće: “Kada su lokalne novine u obiteljskom vlasništvu, poput Suna, konsolidirane u burzovne novinske lance, esencijalna dinamika, esencijalno povjerenje između novinarstva i zajednice kojoj je to novinarstvo služilo bila je izdana. Ekonomski, isključenje je sada očigledno. Što je menadžere u Los Angelesu ili Chicagu briga imaju li čitatelji u Baltimoreu bolje novine, posebno kad mogu zaraditi više izdavanjem mediokritetskih, nego novina koje vrijede? Tamo gdje je obiteljski vlasnik mogao biti zadovoljan s 15 posto profita, lanci su zahtijevali dvostruko, i više. I rezovi su započeli, mnogo prije nego se prijetnja nove tehnologije uopće mogla naslutiti.”94 S druge strane je činjenica, kao što upozoravaju McChesney i Nichols (2010: 33 – 34), da su korporativna preuzimanja novina u tradicionalnom vlasništvu obitelji lokalnih magnata – iz čega bi se mogla napraviti analogija s privatizacijom hrvatskih dnevnih novina – uzela maha krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, u vrijeme kad je američka privreda bila dobrano zagazila u razdoblje pada profita. Kad su profitna očekivanja jedna od varijabli, svakako bi trebalo uzeti u obzir i galopirajuću financijalizaciju ekonomije koja se odvija u isto vrijeme. Napokon, nepotrebna je mistifikacija individualnih svojstava nasljednika obiteljskih bogatstava, “ukorijenjenih u zajednice” maločim osim činjenice da su od tih zajednica prethodno oduzeta, kao što su prodaje lokalnih novina, uostalom, i pokazale. Sve dok su informativne, nadzorne i deliberacijske funkcije novinarstva bile nužne osobine proizvoda koji je donosio profit, bila su to zlatna vremena profesionalnog novinarstva. Kada su profiti počeli opadati jer oglašavanje i interesi u lokalnoj privredi i politici nisu davali dovoljno, pogled vlasnika se intuitivno usmjerio prema dnu stranice s prikazom prihoda i rashoda. U vidu raznovrsnih oglašivačkih “sinergija”, medijski konglomerati su u rukama imali veću polugu ispumpavanja prihoda i, jednostavno, kreditna pisma investicijskih banaka. 94 David Simon (2009), citirano u McChesney i Nichols (2010: 33 – 34). - 97 - Korporacijska preuzimanja slijede rezovi u redakcijama, pad novinarstva slijedi pad prihoda, a onda restrukturiranje silazi u novi krug... Posebno u uvjetima monopolnog natjecanja, logika tržišta neizbježno pokazuje malo razumijevanja za altruističke porive, ma koliko nekad “socijalno odgovornih” vlasnika. “Točno je da su s došašćem interneta mnoge uspješne gigante – Apple i Google padaju na pamet”, piše McChesney (2013: 45), “pokrenuli idelisti koji su mogli biti nesigurni u vezi toga žele li doista postati staromodnim kapitalistima. Sistem ih je u kratkom roku doveo u red. Sve dvojbe o privatnosti, komercijalimu, izbjegavanju poreza ili niskih plaća za radnike u tvornicama Trećeg svijeta bile su brzo zaboravljene. Ne radi se o tome da su menadžeri posebno loši i pohlepni ljudi – njihov moralni makeup je u suštini irelevantan – nego radije o tome da sistem oštro nagrađuje određene tipove ponašanja, a kažnjava druge, tako da se ljudi ili prilagođavaju programu i internaliziraju nužne vrijednosti, ili propadaju. Kapitalizam posjeduje neumoljivu logiku: ako igraš, moraš igrati na pobjedu. Uspješni kapitalisti i menadžeri pokazuju tendenciju internalizacije potrebnih vrijednosti i rijetko uopće primjećuju to kao pitanje. Ovo nije antikapitalistička kritika; najsnažnije ju je iznio Milton Friedman kao svoju glavnu obranu sistema.” Zbog toga je potrebno stvoriti sistemske uvjete koji stimuliraju poželjne oblike ponašanja u komercijalnim medijima, a destimuliraju one destruktivne za njihove demokratske funkcije. Razmišljajući kako reducirati negativne, a potaknuti pozitivne eksternalije, C. Edwin Baker ima aktivniji pristup komercijalnim medijima. Svjestan da performanse medijskog sustava, mnogo više nego o normativnim koncepcijama, ovise o broju, motivaciji i radnim uvjetima novinarki i novinara, on je pred Kongresom SAD-a predložio porezne olakšice za sve, pa i komercijalne medije, u visini od polovice ukupnih novinarskih plaća. “Budući da su slabe nade da će se prihodi od oglašavanja vratiti na stare razine, mjesto na kojem treba prekinuti spiralu koja novine vodi prema dnu su otpuštanja novinara”, kaže Baker (2009). “Urednici već znaju da svaka zaposlena novinarka marginalno povećava kvalitet novina i tako doprinosi nakladi, prihodu (kao i dobrobiti javnosti). Otkazi se, međutim, pojavljuju kad taj “marginalni” doprinos ne pokriva plaću. (…) Ako savezna vlada, putem administrativno jednostavnog odbitka poreza, pokrije do polovice plaće svakog zaposlenog novinara ili urednice (do limita u visini prosječne - 98 - plaće), poticaj za novine da zapošljavaju novinare dramatično će se povećati, eliminirati logiku otkaza i dovesti do povećane zaposlenosti. Ova ciljana potpora, na sadašnjim razinama zaposlenosti, mogla bi koštati oko 1,25 milijardi, dobrano manje od iznosa potpora tisku prije sto godina. Više novinara će se zaposliti, čitanost će porasti.” Takve, sistemske mjere mogu u ponešto drugačijoj intonaciji postaviti staro pitanje: zašto uopće ubacivati javni novac u privatne džepove vlasnika medija, kad su oni sami izabrali “službu javnoj funkciji”, a pritom još i defiliraju s parolama protiv “bilo kakvog” miješanja države u njihove poslove (izuzev, dakako, kada je potebno “olabaviti” neki propis, sniziti poreznu stopu ili oprostiti dug)? Možda zbog negativnih eksternalija, u kompletnom spektru likova, od “ispuštanja otrovnih tvari” u kanale javne komunikacije i sedacije dezinformiranog “biračkog tijela”, do otvorenog ratnog huškanja i podrške korumpiranim vladama? Sistemske politike mogu dugoročno biti djelotvornije od normativnih zabrana i, posebno, “horizontalnih” poreznih olakšica prema načelu “novac najprije u proračunu, a kasnije na računima vlasnika medija”. Pragmatičnost kompleksnih modela medijske politike, uz već navedena, uključuje raznolika rješenja, poput subvencioniranja proizvodnje deficitarnih sadržaja (obrazovanja, vanjske politike i, posebno, istraživačkog novinarstva), distribucije putem pretplate, favoriziranja aplikanata koji žive i rade u gradovima za koje se dodjeljuju radijske i televizijske koncesije, radno zakonodavstvo koje daje snažniji glas redakcijama, trgovačko i porezno zakonodavstvo koje stimulira radničko dioničarstvo, kooperativno vlasništvo i prijelaz na neprofitni režim akumulacije. Za takve i druge, sistemske mjere, naravno, potrebna je država u ulogama znatno drugačijim od deregulacijskog zakonodavca i suosjećajnog poreznika. 3. Aktivna vladina medijska politika. “A što sa cenzurom? A što ako miješanje države medije pretvori u glasnogovornike vlade?” – na takve prijetnje i upozorenja zagovornika minimalne države medijski reformisti odgovaraju argumentima da jedino aktivna vladina politika pruža garanciju efektivnog korištenja slobode govora. Iz kompleksno-demokratske perspektive ta se temeljna sloboda ne shvaća negativno, kao sloboda od cenzure i insturmentalizacije vladajućih, nego kao pozitivna sloboda demokratskog čovjeka na artikulaciju svog mišljenja. Prema tome, sama sloboda medija od vladine cenzure i instrumentalizacije je nužan, ali - 99 - ne i dovoljan uvjet aktivnog upražnjavanja sloboda izraza. Takav stav je duboko ukorijenjen u demokratskim tradicijama koje su aktivnim politikama i poticajima – poput značajnih olakšica za poštansku distribuciju uvedenih krajem 18. stoljeća – stvarale slobodne medije istodobno s vladavinom naroda. “Potebno je također”, sažimaju McChesney i Nichols (2010: 119) stavove ranih republikanaca poput Thomasa Jeffersona, “da postoji pismena publika, održiv medijski sustav, i da ljudi imaju lak pristup tim medijima. (...) Ukratko, mediji preuzimaju obavezu da podrivaju prirodnu tendenciju vlasničke klase da dominiraju politikom, ograničava mase na stvarnu obespravljenost i, u krajnjoj liniji, ukida demokratsku vladavinu.” Raymond Williams (2008) je početkom šezdesetih godina ponudio kratak i efektan odgovor na pitanje: ”Koji bi bili uvjeti za komunikacijski sustav u autentičnoj demokraciji? Prvo,” kaže Williams, “temeljno je da niti jedna društvena grupa nema pravo kontrolirati što se može ili ne može reći, i da ne smije biti kontrole strahom, cenzurom ili fizičkom likvidacijom. Svjesni smo tih opasnosti jer su se ostvarivale u našoj zemlji prije mnogo vremena, a još uvijek se ostvaruju u drugim zemljama i danas. Međutim, takve opasnosti su još prisutne i još uvijek prijete, uvijek kad je kontrola financijska prije no politička, kad banka i korporacija preuzmu ovlasti sudije i cenzora. Situacija u kojoj se grupa ljudi mogla okupiti i pokrenuti novine, steći nešto čitatelja i izložiti određeno mišljenje, doslovno je prestala postojati. Kapital potreban za to je narastao toliko da je razvoj takvih usluga postao mogućim samo malim grupama u društvu, koje su samim tim nereprezentativne, a to nije slučaj samo s proizvodnjom. Ista je stvar s distribucijom, i ne samo s novinama.” Zbog toga je potrebno, smatra Williams, što veći dio medijske proizvodnje i distribucije redefinirati na netržišnim osnovama, kao medijske zadruge, javne ili neprofitne medije. Također, nije dovoljno da se vlada drži podalje od redakcije, niti da se pretvara da nema nikakvu medijsku politiku prepuštajući sredstva javne komunikacije u privatne ruke. “Hitna je stvar usmjeriti se na prave centre gdje se donose odluke o tome.” Pritom valja imati na umu da jednostavna opreka između “tržišta” i “države” odavno ne funkcionira. Ona ne funkcionira, dakle, niti kao privid da “više države” automatski znači cenzuru i vladinu kontrolu ideja, a “više tržišta” slobodu izraza. - 100 - Kao što je drugdje već komentirano95, tržište se pokazalo veoma efikasnim cenzorom i kontrolorom informacija i stavova. Međutim, prividna opreka između države i tržišta ne funkcionira niti u drugom smjeru: ništa samo po sebi ne jamči da će veći angažman države u medijima smanjiti negativne efekte tržišnih mehanizama. Jedna od Trinaest zapovijedi neoliberalizma Philipa Mirowkskog (2013: 10 – 11) glasi upravo: “Preoblikuj zadatke države prema svojim potrebama!” Mirowski identificira dvije taktike kojima se neoliberalna država stavlja u funkciju tržišta. Prva se odnosi na preimenovanje “građana” u “potrošače” i marketizaciju države putem “transparentnosti” i “efikasnosti” “novog javnog upravljanja” koje vodi “restrukturiranju” “državnih usluga u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi.”96 Uz upotrebu različitih “nezavisnih agencija” kojima se alociraju funkcije države, druga taktika je redukcija mehanizama promjene “samo na teško dostupne intervencije u ustav. U praksi ʻderegulacijaʼ se na koncu uvijek ispostavlja kao ʻregulacijaʼ, samo što sada operira s drugim setom ukaza.” Upravo tako, i u medijskoj sferi je državna regulacija uvijek postojala, iako ne nužno u svojim cenzorskim izdanjima, koja u Hrvatskoj redovito asociramo s razdobljem prije kraja devedesetih. Ne samo mnogobrojne i tradicionalne javne potpore i olakšice, nego i dodjela unosnih frekvencija za emitiranje privatnim radijima i televizijama, kao i na koncu privatizacija interneta – započevši uostalom mnogo prije kraja devedesetih 97 – također su regulacijske geste. “Prema tome”, zaključuje McChesney (2008: 416), “nije pitanje regulacija ili slobodna tržišta, nego, nasuprot tome, regulacija u javnom interesu ili regulacija u čisto privatnom interesu.” Efikasno sprečavanje medijskih oligopola i negativnih učinaka tržišta iz ove perspektive se čini mogućim jedino putem vladine medijske politike usmjerene javnom interesu definiranom razvojem participacije i suradnje slabijih društvenih 95 Vidi poglavlje “Nevolje s tržištem”. S tim u vezi, kao domaće primjere, dovoljno je samo podsjetiti na uvođenje ugovorne definicije mandata Hrvatske radiotelevizije, ali i privatizaciju lokalnog radijskog etera sa značajnim javnim potporama, da privatizciju dnevnih novina – i porezne olakšice novim vlasnicima – i ne spominjemo. “Jedna od velikih varki neoliberala”, kaže Mirowski “jest maskiranje njihove uloge u stvarnim odnosima moći putem prikazivanja ʻmarketizacijeʼ državnih funkcija kao smanjenje države; ako išta, birokracije pod neoliberalnim režimima upravljanja postaju još glomaznije, a ne manje.” 97 Vidi poglavlje “Hrvatska medijska politika”. 96 - 101 - grupa. “Aktualni kolaps novinarstva podvlači koliko je laissez-faire mitologija bankrotirala u adresiranju prave prirode našeg medijskog sustava i velikih problema pred nama”, pišu McChesney i Nichols (2010: 147 – 148). Zamislite, na trenutak, što bi se dogodilo da je federalna vlada izdala uredbu koja zahtijeva oštro smanjenjenje dopisništava, zatvaranje vodećih novina, prekid praćenja rada vlada i parlamenata, i oštre rezove budžeta i ljudi lokalnih redakcija. Zamislite, također, da je predsjednik izdao naredbu da se dopisništva iz Washingtonu imaju zatvoriti, a informativni mediji koncentrirati na slavne ličnosti i trivijalnosti, umjesto da istražuju ekonomsku krizu ili strogo progone korupciju u vladinim agencijama. Da se sve to dogodilo, te službene geste detonirale bi takav prosvjed, da bi Watergate izgledao kao dan na plaži. Pa ipak, kad kvazi-monopolni komercijalni interesi efektivno čine poprilično istu stvar, ostavljajući društvo kulturno osiromašenim kao da je to rezultat vladine odluke, onda se to dočekuje većinom s rezignacijom, kao nešto neizbježno koliko i veličina Rocky Mountaina kad vozite iz Chicaga u Kaliforniju.” Ipak, barem u Hrvatskoj, nekoliko nedavnih primjera javnog angažmana usmjerenog povratku javnosti u odlučivanje o medijskim politikama – ne najmanje putem države – svjedoče da opća rezignacija bespućima laissezfairea nije jedini mogući pristup. U svibnju 2012. velika je koalicija novinarki i novinara, organizacija civilnog društva i sindikata, alarmirana erozijom HRT-a u organizacijskom, tehničkom, kadrovskom i programskom smislu, tražila od države “da preuzme odgovornost”. “Od Ministarstva kulture i Hrvatskog sabora tražimo da spriječe osvetu Uprave i dijela uredništva HTV-a. Jedino njihovim smjenima i dugo očekivanim izmjenama Zakona o HRT-u može se spriječiti daljnja šteta koja se nanosi HTV-u i javnosti”, prenosi Novi list riječi predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Zdenka Duke i dodaje da je “predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić prisavski slučaj stavio u širi kontekst, podsjetivši primjerice na otkaz što ga je u Business.hr-u dobio sindikalni povjerenik Ante Pavić jer se drznuo Paulu Vandorenu kazati kako poduzeće ne uplaćuje doprinose. ʻJasno je da našim poslodavcima nije u interesu da novinari kritički nastupaju. Ove skandalozne odluke s opomenam na slikovit način daju odgovor na pitanje zašto smo na 83. mjestu po slobodi medija na svijetuʼ – kazao je Filić.”98 Nepunu godinu 98 Siniša Pavić (9. ožujka 2014) HND traži smjenu uprave i uredništva HTV-a, Novi list - 102 - kasnije, mnogobrojni potpisnici otovrenog pisma ministrima i zastupnicima u Saboru traže da Vlada odustane od bezuvjetnog sniženja poreza na dodanu vrijednost s 10 na pet posto nakladnicima dnevnih novina. “Naime, PDV na tiskovine već je jednom smanjen”, stoji u pismu iz ožujka 2013., “učinila je to tadašnja Sanaderova vlada pred parlamentarne izbore 2007. godine, kada su se izdavači su obvezali da će novac koji im zahvaljujući tome smanjenju ostaje na računima uložiti u jačanje društvene uloge tiskanih glasila, poboljšanje profesionalnih i radnih standarda, te u popravljanje materijalnoga položaja novinara. Izdavači su sve do jednoga prekršili: informativni sadržaj sve je prije nego informativan, a i sve ga je manje na račun žutila; novinari služe tek za popunjavanje praznina između oglasa, pri čemu sve prolazi (...) samo da je jeftino. Stoga se novinare profesionalce otpušta – na Zavodu za zapošljavanje već ih je osam stotina, među njima i niz poznatih novinara stručnjaka – i zamjenjuje lažnim slobodnim novinarima, tzv. RPO-ovcima odnosno “novinarima obrtnicima”. To, međutim, nisu nikakvi slobodnjaci niti obrtnici od kojih izdavač zakonito naručuje i kupuje tekstove, nego su obvezani raditi kao da su u radnome odnosu: u prostorijama i na sredstvima poslodavca, u smjenama, dežurati, a k tome im je zabranjeno svoje uratke ikome drugome prodavati, ali bez prava koja iz radnoga odnosa proistječu. Riječ je, dakle o prekarijatu, o nadničarima koje poslodavac može otpustiti kad se sjeti, pa su podložni poslodavčevim ucjenama. Mediji nisu tek obična industrija: oni igraju ključnu ulogu u djelovanju demokracije jer točnim, cjelovitim i pravovremenim informiranjem omogućuju građanima da donesu obaviješteni izbor. Mediji također imaju i kulturnu i obrazovnu ulogu. Zbog te ih društvene uloge porezni obveznici i imaju pravo subvencionirati nižim PDV-om. (...) Za dobro hrvatskoga demokratskoga društva, zahtjev izdavača da im se PDV smanji s 10 na pet posto treba iskoristiti ne bi li se tiskani mediji preobrazili u društveno odgovorne. Stoga smanjenje PDV-a nikako ne bi smjelo biti automatsko i bezuvjetno, nego bi se za to kandidirati mogli samo izdavači tiskovina od javnog interesa, čije redakcije imaju i poštuju redakcijski statut te u kojima rade novinari s ugovorima o radu (po mogućnosti i zaštićeni kolektivnim ugovorom)...” Takvi glasovi – uspjesi, a vjerojatno i propusti da ih se posluša – svjedoče još jednom o - 103 - potrebi da aktivna medijska politika omogući raznolikim javnostima da same definiraju što je to u njihovom interesu, kojem bi hrvatski mediji trebali služiti. - 104 - Javni mediji Nakon gašenja dnevnih novina Vjesnik, čiji je posljednji broj otisnut 20. travnja 2012. godine,99 javni dio hrvatskog medijskog sustava obuhvaća Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju i Hrvatsku radioteleviziju. U analizi koja slijedi primijetit ćemo da je u većinskom ili potpunom vlasništvu jedinica regionalne ili lokalne samouprave još 41 lokalni radio i jedna televizija koje se ipak, ispravno ili ne, promatraju u odgovarajućim dijelovima komercijalnog medijskog sub-sektora. Bez obzira što bi vlasnička kontrola gradova i županija – posebno uz razvitak načina upravljanja koji bi odgovornost tih medija usmjerio prema građanima odgovarajućih teritorijalnih zajednica – mogla biti formalnim razlogom za uvrštavanje tih medija u javni dio sustava, budući da se komunalni, community mediji u Hrvatskoj još nisu dovoljno razvili, ti značajni komunikacijski resursi u javnom vlasništvu zasad funkcioniraju više kao hibridni dio lokalnog podsustava komercijalnih medija.100 Bilo kako bilo, oko 3.400 zaposlenih na HRT-u i u Hini putem 4 televizijska i 11 radijskih kanala te internetskih stranica hrt.hr i hina.hr godišnje proizvode preko 10 tisuća sati televizijskog i 230 tisuća sati radijskog programa, odnosno 116 tisuća vijesti godišnje.101 Prema dostupnim pokazateljima, udio javnih medija u ukupnoj hrvatskoj medijskoj proizvodnji možemo procijeniti na 20 posto. Doseg radijskih programa HRT-a je nešto iznad 17 posto, dok televizijski programi bilježe preko 30 posto udjela u gledanosti. Internetska stranica hrt.hr je u veljači 2014. godine bila na petnaestom mjestu prema posjećenosti, što predstavlja poboljšanje za četiri pozicije u odnosu na godinu ranije.102 99 Velinka Knežević (20. travnja 2012) Vjesnik nakon 72 godine prestaje izlaziti, 98 ljudi ostaje bez posla, Večernji list, http://www.vecernji.hr/hrvatska/vjesnik-nakon-72-godine-prestaje-izlaziti-98ljudi-ostaje-bez-posla-400880, pristupljeno 1. travnja 2014. 100 Moguću taksonomiju vidi u Peruško i drugi 2011: 16. 101 Izvori: Hina (podaci za 2013. godinu) i Državni zavod za statistiku (podaci o proizvodnji radijskog i televizijskog programa za 2012. godinu). Budući da je treći televizijski kanal HRT-a pokrenut 13. rujna, a četvrti 24. prosinca 2012. godine, pokazatelj o ukupnoj proizvodnji originalnog televizijskog programa emitiranog putem HRT-a, koji uključuje i tzv. vanjsku produkciju, treba – prema Ugovoru Vlade i HRT-a – uvećati za oko 7 tisuća sati godišnje. Pri numeričkoj “evaluaciji produktivnosti” javnih medija valja imati na umu da 180 zaposlenih u glazbenoj proizvodnji HRT-a, uz mnogobrojna snimanja, održe i preko 100 koncerata godišnje. 102 Izvori: Nielsen, Ipsos i Gemius. - 105 - Hrvatska izvještajna novinska agencija “Pravna država u Hrvatskoj je uspostavljena, ona će ovdje funkcionirati, i demokraciju u Hrvatskoj nitko neće zaustaviti”, prenosi prva objavljena vijest Hine riječi predsjednika Vlade Stipe Mesića 17. kolovoza 1990. godine, dodajući da je “unatoč nešto manjem broju noćenja, ostvareni prihod znatno veći nego prošle godine.”103 Slučajno ili ne, upravo taj dan se ponekad smatra “službenim” početkom Domovinskog rata,104 dok je Hini potom dugo trebalo da se oslobodi vjerojatno nezasluženog, a sasvim sigurno pretjeranog atributa “državotvorne”, “dvorske” agencije. Bilo kako bilo, otprilike u vrijeme kad više nije bilo potrebno da Hina “svojim radom i postojanjem”, kako kaže Novak (2006: 120) pokazuje “da Hrvatska kreće prema samostalnosti i suverenosti”, pod ruku s orijentacijom ka “racionalnijem obliku tržišno utemeljenog i konkurentnog poslovanja” (Bolfek 2006: 68) pojavljuju se i zamisli kako u tzv. promijenjenom medijskom okruženju za agencijskim novinarstvom nema više tolike potrebe, odnosno da bi se Hina, umjesto proizvodnje svojih, trebala postupno preorijentirati, npr. na recirkulaciju tuđih sadržaja. Unatoč tome, početkom 2014. godine 129 radnika Hine emitira u prosjeku 320 vijesti dnevno, prema grafički prikazanoj strukturi. Uz to, Hinina fotografska usluga ponudila je tijekom 2013. godine preko 7,5 tisuća fotografija, dok su tonski isječci Stuktura tekstualnih usluga Hine# u prosincu 2013& Engleski servis& 6%& Priopćenja& 2%& Servis za mobilne uređaje& 5%& Međunarodni servis& 24%& Financijski servis& 3%& Gospodarski servis& 9%& Bilteni& 1%& Servis vijesti& 50%& 103 Prema Polojac 2010: 267. Vidi npr. Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata, Narodne novine br. 117, iz 2003. godine. 104 - 106 - Tematska struktura vijesti Hine# 2010. godine; izvor: Izvješće Upravnog odbora Hine Hrvatskom saboru& Kriminal/ pravosuđe 7%& Zanimljivosti 5%& Katastrofe/ nesreće 4%& Umjetnost/ kultura 3%& Rad 2%& Nemiri/sukobi/ratovi& 2%& 1%& Zdravlje& 1%& 1%& 1%& Društvena skrb& 1%& 1%& Razonoda& 1%& 1%& Obrazovanje& Gospodarstvo/ financije 18%& Sport 18%& Okoliš/ekologija& Politika 33%& Religija& Vrijeme& Znanost/tehnologija& još uvijek na razini “probne faze”, od jedne do dvije vijesti dnevno. Ukupna proizvodnja, nakon pada u razdoblju od 2008. do 2011., u porastu je, posebno u omjeru s brojem zaposlenih. Godišnja proizvodnja Hine# 1998 - 2013& 30,000& 25,000& Ukupna proizvodnja (tekst, fotografije, audio) po zaposlenom& 160& Ukupna proizvodnja (tekst, fotografije, audio)& 140& 120& 20,000& 100& 15,000& 80& 60& 10,000& 40& 5,000& 20& 0& 0& 1998& 1999& 2000& 2001& 2002& 2003& 2004& 2005& 2006& 2007& 2008& 2009& 2010& 2011& 2012& 2013& Izvor: Hina& - 107 - Stuktura zaposlenih Hine prema vrsti radnih zadataka 31. prosinca 2013 Kreativno osoblje bez rukovodećih ovlasti: novinari, lektori...& 96& Ostali zaposleni& 6& Upravno osoblje (direktori, tajnici, računovođe ...)& 8& Kreativno osoblje s rukovodećim ovlastima: urednici, šefovi smjena...& 9& Tehničko osoblje& 10& Osnovana sa samo sedam zaposlenih, Hina najviše zaposlenih ima u vrijeme preuzimanja dokumentacije Vjesnika, 2007. godine, kada se radnici koji su stvarali i održavali tu građu zapošljavaju u Hini sa zadaćom njene digitalizacije. Prelaskom, nažalost samo dijela dokumentalista i novinske baštine u Hrvatski državni arhiv 2013. godine, te prijevremenim umirovljenjima, broj zaposlenih se smanjuje na 129, s udjelom žena od 54 posto. U strukturi zaposlenih uvjerljivo je najviše novinarki i novinara, fakultetski obrazovanih (74 posto) i radnika starijih od 45 godina (67 posto). Ukupan broj osoba koje su tijekom 2013. godine ostvarile barem jednu suradnju s Hinom putem autorskog ugovora je 52 (od njih, četiri osobe su upisane u Registar poreznih obveznika, a jedna je bila angažirana putem studentskog ugovora).105 Stalna dopisništva Hine pokrivaju pet hrvatskih županija – iz ostalih se javljaju honorarni dopisnici – te Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Brisel. 106 105 Radi se uglavnom o povremenim dopisnicima iz inozemstva; za orijentaciju: kada se ukupan neto iznos isplaćen za honorare suradnika tijekom 2013. godine usporedi s prosječnom plaćom, angažman “vanjskih” autora u Hini ekvivalentan je nepunih pet radnih mjesta s punim radnim vremenom. 106 Dopisništvo u Washingtonu je zatvoreno početkom 2011. godine. - 108 - Kretanje broja zaposlenih u Hini# 180& 171& 160& 159& 156& 140& 129& 124& 120& 100& 91& 80& 70& 60& 55& 52& 40& 21& 20& 0& Ukupno& 7& 1990& 1991& 1996& 1999& 2006& Žene& 2007& Vanjski suradnici& 2012& 2013& Izvor: Hina& Bazično financiranje Hine osigurava se iz Državnog proračuna, putem takozvanog ugovora “o skupnoj pretplati na informativne servise i usluge Hine za tijela državne uprave Republike Hrvatske, druge korisnike Državnog proračuna i ostale korisnike”, prema kojem je rad Hine proteklih godina financiran javnim sredstvima u godišnjoj visini od 17,3, odnosno, s PDV-om, 21,7 mlijuna kuna. Međutim – za razliku od HRT-a, kao što ćemo vidjeti, kod kojeg tržišni prihodi tradicionalno nisu predstavljali substancijalni oslonac – prihodi od prodaje vijesti, fotografija i, donedavno, usluga tzv. press-clippinga kod Hine su sredinom prošlog desetljeća premašivali polovicu ukupnih prihoda. Od tada, kao i kod drugih medija na medijskom tržištu obilježenom aktualnom krizom, ti prihodi su znatno opadali, da bi 2013. činili manje od trećine ukupnih sredstava za rad Agencije, uzrokujući i karakterističnu eroziju zaposlenosti.107 107 Koja je ipak, barem dijelom, ublažena spomenutim prelaskom dokumentalista bivšeg Vjesnika iz Hine u Hrvatski državni arhiv, čime je – barem privremeno – stavljena točka na pitanje koje je, umjesto razvitka agencijskog novinarstva u novim uvjetima, dugo vremena bilo “problem broj 1” naše izvještajno-novinske agencije. Ukratko, nadležni Odbor Sabora 2006. godine donosi zaključak da će se Vjesnikov arhiv (novinarska “enciklopedija”, tj. hemeroteka s tisućama članaka razvrstanih u 6000 natuknica, uključujući i uvezana godišta mnogobrojnih novina) digitalizirati u Hini, odnosno da se “Vjesnikova baza podataka poveže s Hininom bazom”. Pod stavkom “Razvojni projekt povezivanja HINA-e i novinske dokumentacije Vjesnika”, Proračun za 2007. godinu bilježi 4,5 milijuna tekućih donacija u novcu. Godinu kasnije se alocira samo 300 tisuća prema toj stavci, ali redovito financiranje informativnih usluga Hine raste za 4,2 milijuna. Nešto manje od 9 milijuna je utrošeno za plaće i nabavu opreme i softvera, a onda je, 2009. godine, financiranje prekinuto. Digitalizirano je veoma malo građe hemeroteke, javno dostupno nije bilo ništa, a cijeli odjel dokumentalista Vjesnika se usmjerava na proizvodnju tzv. press-clippinga. Plaće za 16 zaposlenih - 109 - Struktura glavnih prihoda Hine# 2000 - 2013, u tisućama kuna& 45000& Prihod iz Državnog proračuna& Prihod s tržišta& 40000& 35000& 17,622& 30000& 25000& 20000& 13,508& 14,320& 10,720& 13,243& 15,273& 15,475& 16,808& 17,496& 14,648& 11,446& 10,746& 9,144& 8,317& 15000& 10000& 21,675& 16,593& 16,238& 16,148& 16,185& 16,520& 16,687& 16,687& 17,097& 17,982& 17,626& 17,626& 17,391& 17,344& 5000& 0& Izvor: Hina; navedeni iznosi ne uključuju porez na dodanu vrijednost& Prema tome, radikalizacija krize ekonomije “starih” medija i uspon interneta na tekućem računu javne novinske agencije su se “knjižili” kao otkazi pretplata na njene usluge. Kontinuirani pad broja komercijalnih medija koji koriste Hinine usluge dijelom se da objasniti “štednjom” njihovih vlasnika; dijelom se radi o iluziji kako, u vrijeme kad ključne riječi možete utipkati u internetsku tražilicu, agencijski izvještaji više nisu potrebni, dok ih u svakom slučaju – umjesto da ih platite – možete i prepisati. Proces koncentracije hrvatskih komercijalnih medija, pod egidom unutrašnjeg “restrukturiranja”, stvara i privatne agencije, a javna je tajna da se Hininim uslugama koristi mnogo više novinara i redakcija, nego što službeni odonda financira Hina iz svojih sredstava, što dovodi do svojevrsnog antisolidarizma i sukoba između “Hina media-monitoringa” i novinarskog kadra koji smatra da media-monitoring “ne zarađuje za svoje plaće”. To je točno: bruto plaće 7 dokumentalista i 9 operatera iznose oko 1,6 milijuna kuna godišnje, dok godišnji prihod od prodaje usluga (7 korisnika: Predsjednik, Sabor, ministarstva Vanjskih, Financija, Unutarnjih, Grad, Uprava za spašavanje i dopisnik Izvestia) nije viši od 540 tisuća kuna. Međutim, i novinarski pogon javne Agencije se, sasvim ispravno, financira dominantno javnim sredstvima. Media-monitoring, izrastao na digitalizacijskom projektu, krši autorska prava i suočava se s tužbama, pa se – unatoč prijedlogu Ministarstva kulture za njegovu konsolidaciju i razvoj unutar javne službe – taj odjel 2013. ukida. Vjesnikov arhiv leži u skladištima Hrvatskog državnog arhiva u Kerestincu. Zasad je u očuvanom stanju i dostupan je, iako ne i u digitalnom obliku, svim zainteresiranim korisnicima Knjižnice Arhiva. - 110 - podaci o pretplati prikazuju.108 Pritom, kao što je već istaknuto ranije,109 režim intelektualnog vlasništva štiti “jednistveni izražaj”, ali ne i vijest, što Hinine sadržaje čini upravo “stvorenim” za besplatno preuzimanje. Ukratko, ako vam već netko nije “posudio” password i login za Hinu, dovoljno je pogledati HRT-ov teletekst, staviti neki “seznacionalan” naslov, možda pokoju izjavu “iz viskokog izvora koji je želio ostati anoniman”, i prebaciti se na novu temu, u pokušaju da se ispunite sve višu redakcijsku normu, vlastito ime, barem ovoga mjeseca, ne ugledate na listi za otkaz, i tako platite još jednu ratu kredita za stan (u “švicarcima”). Međutim, novinari Hine koje smo upitali za mišljenje, kažu da je pad tržišnih prihoda Hine dijelom “posljedica krize na medijskom tržištu”, ali dijelom posljedica i “kreativne krize u Agenciji. Početkom 2000-ih godina na usluge Hine bile su, primjerice, pretplaćene sve dnevne tiskovine, no u međuvremenu su mnoge otkazale pretplatu. Ni mnogi web portali, kao ni mnoge radio postaje nisu više korisnici Hine. Oni mediji koji su i dalje korisnici Hine plaćaju znatno manje nego prije, ali ipak poručuju da im je cijena previsoka u odnosu na kvalitetu usluge. Zbog toga Hina posljednjih godina posluje s gubicima.” Radnici Hine također ističu: “Hina je, kao prvi medij u Hrvatskoj, još prije desetak godina pokrenula web-stranicu. No, posljednjih godina Agencija nije pratila razvoj tehnologija, ni na tehničkoj, ni na organizacijskoj razini...”110 Moguće je, također, da je gubitku oslonca na tržišne prihode doprinijela i poslovna politika ranije uprave, reagirajući na gubitak dijela pretplatnika, kao što svjedoče radnici Hine, povećanjem cijena onima preostalima, ali bi kao jedan od momenata u analizi “novog medijskog okruženja” Agencije kao pretpostavke za budući razvoj trebalo uzeti u obzir i dugotrajne promjene u 108 “Čitamo, slušamo i gledamo te na kraju i sami stvaramo vijesti iz samo jednog izvora (...) u ovom slučaju, Hine” – tako barem proizlazi iz nedavnog istraživanja studentica i studenata novinarstva. Istraživanje pod vodstvom studentica Mirele Bačić i Silvije Novosel, uspoređujući Hinine vijesti s onime što donose komercijalni mediji, nedvosmisleno zaključuje “kako kako prepisuju svi, od ozbiljnih novina (...), do malih portala (...), te da medijska scena postaje uniformirana, a rad novinara bezvrijedan. Buduće novinare iznenadilo je prepisivanje uz navođenje izvora od kojega je preuzet sadržaj, nakon čega dolazi do domino efekta brojnih ʻautoraʼ koji više ne potpisuju stvarni izvor, već ime prijašnjeg ʻprepisivačaʼ. U konačnici se pojavljuje 10-tak izvora identičnog teksta. Brojni su primjeri kršenja autorskih prava u kojima izvor nije uopće naveden, a sadržaj je doslovno kopiran”, Pressedan (26. studenoga 2013) Ako novinari prepisuju, tko će im vjerovati i tko će ih čitati?, http://www.pressedan.hr/ako-novinari-prepisuju-tko-ce-im-vjerovati-i-tkoce-ih-citati.html, pristupljeno 14. veljače 2014. 109 Vidi dio o problemu autorskog prava u poglavlju Nevolje s tržištem. 110 Navodi iz prepiske s predstavnicima Ministarstva kulture iz 2012. godine. - 111 - strukturi izvještavanja, izazvane procesima komercijalizacije, konglomeratizacije i koncentracije medija. Već je i vrapcima u krošnjama platana koje okružuju zgrade medijskih studija poznato da takozvane vijesti dana komercijalnih medija odavno više ne oblikuje neki događajni poredak “objektivne stvarnosti” i “onoga što se stvarno dogodilo”, nego sustavi filtriranja vijesti kalibrirani prema interesima oglašivača, kreditora i vlasnika medija, te njihovih povlaštenih izvora u političkim i pravosudnim organima. Kao što vam je poznato, najave “tajnih” policijskih operacija i “iznenadnih” privođenja oznojenih šampiona korupcije ne distribuiraju se putem Hine, nego izravno putem komercijalnih medija. Posebno u situaciji kad, nekim hereditarnim refleksom, Hina velikim dijelom prati – ma koliko važnu – institucionalnu gestikulaciju javnih dužnosnika, zbog štednje reducirajući dopisničku mrežu, njena borba za naslovne stranice komercijalnih dnevnih novina (i njihov formativni utjecaj na druge medije) može dobrim dijelom izgledati uzaludnom. Pesimizam agencijske rutine, rezanja plaća i broja radnika, čini se mogu razbiti tek slučajevi prirodnih katastrofa, sportskih uspjeha hrvatske reprezentacije ili – kao što se pokazalo povodom narodnih prosvjeda u Bosni i Hercegovini početkom 2014. godine – činjenica da Hina još uvijek ima barem honorarne dopisnike, barem iz susjednog “inozemstva”. Dok je gotovo svim hrvatskim medijima trebalo 24 sata da na nemire u Tuzli uopće reagiraju, Hina već istoga dana, u 15 sati i 44 minute emitira vijest o tamošnjim sukobima policije i prosvjednika.111 Sve to nameće potrebu da se rutine i usmjerenja javne novinsko-izvještajne agencije iznova preispitaju, imajući u vidu nemale mogućnosti njenog 111 “Stotine prosvjednika koji su kanili iskazati nezadovoljstvo socijalnim stanjem pokušali su provaliti u sjedište vlade Tuzlanske županije, a u tome su ih spriječili pripadnici interventne policije” izvještavaju dopisnik xrmav i urednik ybr (to su uobičajene agencijske šifre novinarskih identiteta), dodajući da su se prosvjednici okupili “posredstvom društvene mreže Facebook” i pozvali “sve ljude u BiH da započnu borbu za svoja prava.” Dnevnik HRT-a istoga dana Tuzlu ne spominje niti riječju; umjesto toga, nakon više od četiri minute – inače solidno napravljenog – priloga o Izvješću gl. državnog odvjetnika Mladena Bajića Hrvatskom saboru za 2012. godinu, “breaking news” završava prijelazom na sljedeću temu: nakon napada saborske oporbe na Vladu jer nije niti posjetila zaleđeni Gorski kotar slijedi izvještaj o posjetu predsjednika Vlade – Gorskom kotaru. Naravno, hrvatske novine sljedećih dana, bez navođenja izvora, uglavnom prepričavaju ono što se moglo pročitati na Hini i prvoj stranici Googleovih rezultata pretrage, uz “ekskluzivne” komentare svojih kolumnista koji nam objašnjavaju što se “zapravo” dogodilo. Jedino je jedna komercijalna televizija još iste večeri “imala sliku” s mjesta događaja toga dana. - 112 - profesionalnog kadra i dominantno proizvodne strukture.112 Pritom treba imati na umu da cilj javne agencije – za razliku od onih komercijalnih – nije u tome da pospješuje otpuštanje novinarki i novinara iz redakcija komercijalnih medija, nego da njihov rad učini kvalitetnijim i lakšim. Već prvi pogled na pritiske radnog okruženja, iz perspektive novinara u medijima država članica Europske unije otkriva da je su u – dominantno komercijalnim – novinskim agencijama smanjenje redakcija i s njim povezani problem nesigurnosti, porasta opterećenja i redukcije novinarskih sloboda najmanje uočljivi. Istodobno, u Hini je broj zaposlenih smanjen za 25 posto, dok su preostali zaposleni bili izloženi “smanjenju plaća u tri navrata u tri godine i smanjenju ili ukidanju drugih materijalnih prava iz Kolektivnog ugovora (regres, božićnice i slično).”113 Tako je, prvenstveno zahvaljujući smanjenju investicija i troškova rada s 25,5 milijuna u 2010. godini, na 23,2 u 2011. godini, odnosno 21,3 u 2012. i 19,6 milijuna kuna u prošloj, 2013. godini, i gubitak koji je Hina ostvarivala smanjen s 112 Prema strukturi zaposlenih (vidi supra), u neposrednoj proizvodnji informativnih sadržaja Hine radi najmanje 86 posto zaposlenih. 113 Također iz pisanih svjedočanstava radnika Hine, 2012. godine, predstavnicima Ministarstva kulture. - 113 - 2,9 milijuna 2009. na 479 tisuća kuna prošle godine.114 Aktualni proračunski rezovi, međutim – odnosno činjenica da Hina praktično raspolaže sredstvima za rad samo do listopada 2014. godine – nameću potrebu hitnog pronalaska rješenja za financiranje njenog održivog rada. Rashodi, troškovi rada i gubitak Hine # 2008 - 2013, u milijunima kuna& 45& Ukupni rashodi& Troškovi rada& Gubitak& 40& 35& 40.07& 36.72& 33.73& 30& 25& 28.82& 27.65& 20& 30.02& 25.52& 23.18& 27.93& 26.76& 21.3& 15& 10& 5& 2.89& 3.99& 2009& 2010& -0.31& 19.6& 1.33& 1.1& 0.48& 2011& 2012& 2013& 0& -5& 2008& Izvor: Hina, financijskia izvješća& Veoma je moguće da će ono podrazumijevati i izmjene Zakona koji ukratko prikazujemo u nastavku. Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (ZH 2001) najkraći je i najmanje puta mijenjan od svih u užem setu hrvatskog medijskog zakonodavstva. Uz aktualni, imamo još samo prvi Zakon, iz 1990. godine, oba uz nula izmjena i dopuna; od Općih odredbi, preko Javnosti i samostalnosti rada, Ustroja (petočlano, stručno strukurirano Upravno vijeće – koje bira ravnatelja – imenuje Sabor običnom većinom), Prava radnika (kolektivni ugovor i ograničenje prava na štrajk samo u slučajevima elementarnih nepogoda, epidemija, izvanrednog ili ratnog stanja) i Općih akata (Statut iz 2002. godine), do Imovine i Prijelaznih i završnih odredbi – sve je stalo u 40 članaka koji su dovoljno razumljivo napisani, da ih i nema potrebe “prevoditi” na nelegislativni hrvatski. Ipak, istaknut ćemo, među glavnim momentima, da je Hina postavljena kao javna ustanova koja: 114 Izvor: financijska izvješća Hine. - 114 - – “djeluje po načelima neovisnoga, nepristranog i profesionalnoga novinskoagencijskog izvještavanja”; – “ne smije biti izložena bilo kakvim utjecajima koji bi mogli ugroziti točnost, objektivnost ili vjerodostojnost njezinih informacija”; – “ne smije, faktički ili pravno, doći pod vlasničku ili drugu interesnu kontrolu neke ideološke, političke ili ekonomske skupine”, a pritom je dužna “stalno unaprijeđivati” (...) “mrežu svojih dopisništava”, tako da “obuhvati sve županije (...), a u izvještavanju iz Europe i svijeta potpunije odrazi interese hrvatske javnosti i medija” (ZH 2001: 5). Među odrednicama samostalnosti rada Hine, posebno se ističe pravo novinara na mišljenje o izboru glavnog urednika i financijski aspekt (ZH 2001: 6) koji je u detaljnije normiran tako da “Hina stječe prihode na temelju: – ugovora s osnivačem, – ugovora s korisnicima usluga, – drugih poslova koje obavlja u okviru svoje djelatnosti, – donacija” (ZH 2001: 25). Radi se, naime, o tome da je glavnina sredstava za rad Hine osigurana na temelju ugovora s osnivačem, tj. Republikom, o tzv. skupnoj pretplati. Formalnopravno gledano, to znači da se država sa 16,7 milijuna kuna u 2014. godini (uključujući PDV od 25 posto), odnosno oko za 5 milijuna višim iznosima prethodnih godina, “pretplaćuje” na određene usluge Hine, uključujući mogućnost da državni službenici mogu čitati Hinine vijesti. “Uvažavajući empirijsku funkcionalnost tog svojedobnog ʻprijepisaʼ iz Francuske,” piše ministrica kulture Andrea Zlatar Violić Odboru za informiranje, informatizaciju i medije Hrvatskog sabora,115 “koji je na ovaj ili onaj način poslužio svrsi više od desetljeća, pa i potrebu da državni službenici budu bolje informirani, smatramo da je potrebno jasno reći da Hina pruža važnu javnu uslugu za koju joj se dodjeljuje državna potpora. Zatim je potrebno jasno definirati tu javnu uslugu, odnosno razdvojiti je od onih komercijalnih, i osigurati njeno kvalitetno obavljanje, ne čekajući, kao što se dogodilo u spomenutom francuskom slučaju, intervenciju Europske komisije zabrinute za tržišno natjecanje.” Ministrica je tom prigodom također istaknula kako 115 U pismu 0d 20. studenoga 2013. godine. - 115 - je Ministarstvo kulture ranije iste godine Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja obavijestila da je normativno rješenje glavnine financiranja rada Hine je nephodno “što prije u skladiti s važećim propisima o državnim potporama, kako bi se izbjegli možebitni ispitni postupci Europske komisije.”116 Francuska javna novinska agencija, Agence France-Presse (AFP), naime, praktično isto rješenje “skupne pretplate” je, pod pritiskom tužbi za kršenje pravila o državnim potporama u Uniji, 2012. godine izmijenila formulacijom koja predviđa “financijsku kompenzaciju države za neto troškove provođenja misije općeg interesa određene”117 drugim člancima, što je nedavno, napokon, dobilo pozitivnu ocjenu Europske komisije.118 Javne novinske agencije, prema tome, imaju svoju funkciju i budućnost – samo je treba pažljivo promisliti i temeljito raspraviti. 116 U očitovanju o financiranju Hrvatske izvještajne novinske agencije od 13. lipnja 2013. godine. AFP (29. veljače 2012) AFP's public interest mission is written into its statutes, http://www.sosafp.org/en/statutes_article13, prisutpljeno 28. travnja 2014. 118 Tportal/Hina (27. ožujka 2014) Francuskoj zeleno svjetlo za spas novinske agencije, http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/323943/Francuskoj-zeleno-svjetlo-za-spas-novinskeagencije.html, prisutpljeno 28. travnja 2014. 117 - 116 - Cilj Hina kao javna informativna agencija znatno povećava informiranost domaćih i inozemnih javnosti o najširem spektru tema, događaja i kȍntēkstā u Hrvatskoj i inozemstvu. Hrvatska informativna agencija to u povećanom opsegu čini: 1. Objavljujući i nudeći na prenošenje besplatno dostupne medijske sadržaje proizvedene u njenoj redakciji. Vijesti, prikazi, fotografije, radijski i televizijski ulomci i drugi sadržaji novinarki i ostalih radnika Hine koji se dominantno financiraju javnim sredstvima u većem dijelu trebaju biti javno dostupni. Čitanje, gledanje i slušanje Hinine “produkcije za javnost” u individualnoj i nekomercijalnoj upotrebi, u pravilu, treba biti besplatno, a prenošenje slobodno uz obavezno navođenje izvora. To se može ostvarivati putem Hininih internetskih stranica, aplikacija za mobilne uređaje i drugih formata i distribucijskih kanala, kao i prenošenjem putem besplatno dostupnih javnih i neprofitnih medija kao što su Hrvatska radiotelevizija – ne najmanje putem rado korištenog teleteksta – zatim komunalni radiji, internetski portali i drugi asocijacijski mediji, blogovi, internetske stranice obrazovnih ustanova i drugih neprofitnih organizacija, državnih i lokalnih ureda itd. Svatko je, uz neizostavno navođenje izvora, slobodan prenositi otvoreni dio Hinine emisije. U slučaju da distribucijska platforma iziskuje substancijalne marginalne troškove – kao što, na primjer, može biti slučaj odluči li Hina tiskati svoje vijesti na stranom jeziku u obliku biltena odnosno novina za turističke posjetitelje – odgovarajuće obeštećenje može se naplatiti krajnjem korisniku. Atomizacija javnosti i rizici digitalnog obilja stavljaju razvitak medijske pismenosti na istaknuto mjesto svih projekcija medijskih politika. Obrazovni sadržaji, posebno namijenjeni mladima, u ovom dijelu Hinine proizvodnje trebaju dugoročno postati osloncem njihove orijentacije u virtualnoj javnoj sferi. - 117 - 2. Putem pripreme i provjere informacija i sadržaja koje dorađuju i objavljuju druge redakcije. Iako se funkcija penetracije Hinine produkcije u ostale javne, neprofitne i komercijalne medije barem dijelom ostvaruje kao razmjena medijskih sadržaja za, u pravilu, novac, bilo bi pogrešno shvatiti ovaj dio Hinine djelatnosti kao isključivo komercijalni. U takvoj perspektivi bi rad Hine postao ovisan o tržišnom mehanizmu, odstupajući od temeljnih načela neprofitnog djelovanja javnih medija kako su izložena ranije u ovom dokumentu. Neprofitni mediji Hininu “produkciju za medijske profesionalce” trebaju moći koristiti besplatno, odnosno za minimalno obeštećenje u slučajevima kad njihova priprema “po narudžbi” podrazumijeva izvanredne materijalne troškove. S druge strane, smatramo da komercijalni mediji za korištenje Hininih proizvoda i usluga trebaju plaćati razumnu naknadu, dovoljnu da pokrije troškove ovog dijela proizvodnje. Ta naknada ne smije biti visoka toliko da bi odvratila komercijalne medije od korištenja Hininih usluga, ali niti preniska da bi, s relativno malim brojem korisnika, dovela do potfinanciranosti, pada kvalitete ovog dijela produkcije ili pak konflikata u pogledu “križnog financiranja”.119 Argumenti za to da cijena usluga Hine ne bude previsoka uzimaju u obzira da je javnostima u interesu da komercijalni mediji koriste što više materijala agencije: – novinari i urednici komercijalnih medija će biti bolje informirani i upućeni u kontekst onoga o čemu izvještavaju, tako da će njihov rad biti brži, lakši, odnosno s manje opterećenja, i kvalitetniji; – tematski raspon komercijalnih medija će se proširiti, tako da će, zahvaljujući Hini, neke manjim javnostima važne informacije i stavovi dospjeti do širih publika komercijalnih medija. Prema tome bi bilo smisleno čak i to da Hina – ne zaboravite: financirana pretežno javnim sredstvima – svoje sadržaje “za profesionalce” besplatno ustupa komercijalnim korisnicima također, kao svojevrsnu državnu potporu. Međutim, u tom slučaju bi, kao prvo, bilo nemoguće opravdati zašto je za uvid u sadržaje – 119 O tome treba voditi računa iako (1) pravila o državnim potporama kakva su na razini Europske unije artikulirana za javne radiotelevizije (EK 2009) ne postoje za javne informativne agencije (kao, uostalom, i mnoge druge javno financirane usluge koje utječu na tržišne pozicije komercijalnih aktera) i (2) Hinine usluge za komercijalne medije treba shvatiti kao sastavni dio njene javne funkcije i mandata, a ne tržišnu avanturu. - 118 - barem privremeno – uskraćena javnost koja ih financira, dok njima besplatno raspolažu komercijalni mediji, ostvarujući time prihod usmjeren stjecanju profita. Drugo, besplatno ustupanje sadržaja komercijalnim medijima moglo bi predstavljati poticaj njihovim vlasnicima za dodatno otpuštanje novinarki i novinara.120 Zato je potrebno da Hina iznova izgradi svoj odnos s komercijalnim medijima prema načelima suradnje, uz dodatak razumne naknade koja ne treba biti previsoka, da smanji broj korisnika, niti preniska, da stimulira gubitak zaposlenja za novinare. Takvim, “not for profit” pozicioniranjem, vjerujemo, Hina ima realne izgleda da zaustavi gubitak pozicije i prihoda u komercijalnim medijima. Za to će ipak biti potrebno uzeti u obzir i potrebe koje proizlaze iz promijenjenog načina rada i filtriranja vijesti u komercijalnim medijima. Njih, ukratko, odlikuje povećano radno opterećenje novinarki i urednička selekcija vijesti prema komercijalnom kriteriju. Prvo podrazumijeva da novinari imaju sve manje vremena za istraživanje i pripremu. Redakcije komercijalnih medija su sve malobrojnije, a natjecanje za očuvanje radnog mjesta novinarku najčešće prisiljava da “odradi” temu u što kraćem roku i prihvaća se novog zadatka, često iz sasvim drugog područja, u kojem se nije stigla niti informirati, a kamoli specijalizirati. U takvom radnom danu teško će se pronaći vremena i za “dijagonalno” pročitati što je se važno dogodilo u retrospektivi nekog događaja, dok prikupljanje izjava i literature – uz svu cijenjenu asistenciju internetske tražilice, tog glavnog i sve učestalije jedinog novinarskog alata – ostaje u sferi novinarske fikcije neke moralno ohrabrujuće televizijske serije. Podrška Hine u tom smislu može biti od neprocjenjive važnosti. Pripreme li urednice i novinari informativne agencije svojim profesionalnim korisnicima online-mape za teme koje sa sigurnošću mogu predvidjeti na dnevnom redu, vrijeme za novinarsku pripremu i istraživanje se može znatno skratiti, teški redakcijski i terenski posao olakšati, a konačni rezultat učiniti kvalitetnijim. Takve mape mogu sadržavati pregledne historijate pojedinih tema, izjave i fotografije aktera, vezane podatke, istraživanja i upute na dodatnu literaturu. Kvantitativni pokazatelji – kakvima grafički urednici obično ilustriraju 120 Takav scenarij nije teško zamisliti: redakcije komercijalnih medija se smanjuju na redaktore koji recikliraju diskolorirani agencijski materijal, “obogaćujući” ga dodatkom minimuma vlastite “boje”, redovito žute. Čemu plaćati dvije novinarke za istodobno praćenje Sabora i Vlade, kada se besplatni agencijski izvještaji mogu obogatiti pokojim tračem i odjevnim detaljem koje stigne prikupiti samo jedna vanjska suradnica ili fotoreporter. - 119 - novinsku stranicu ili televizijsku vijest – mogu biti unaprijed pripremljeni u formatima koji ne iziskuju više od nekoliko jednostavnih odabira oblika i boje da bi se pojavili kao grafički prikazi. Ono što je najvažnije, Hinine baze podataka mogu biti provjerene, metodološki korektne i aktualne. Nije potrebno ugraditi kristalnu kuglu u redakciju na zagrebačkom Marulićevom trgu da bi se na vrijeme predvidjelo čak većinu tema o kojima će mediji izvještavati. Možda to nisu teme za naslovne stranice – njih ionako najčešće “uređuju” nevjerojatni skandali iz “pouzdanih” izvora – ali već sada je poznato da će se na dnevnom redu naći rasprava o državnom proračunu, i da će biti novinara koji će stavku predviđenu za programe Ministarstva kulture, na primjer, željeti usporediti s prošlogodišnjom, ili slovenskom, u per capita omjeru i odnosu prema bruto nacionalnom dohotku također. Također je poznato da će neki interes (nadamo se) izazvati i izmjena Zakona o Hini, a novinari će imati kvalitetniji materijal ako budu raspolagali pregledom temeljnih instituta iz prošlih i inozemnih zakona, glavnim momentima iz prošlih rasprava itd. S druge strane novinarskog rada u komercijalnim medijima djeluje mehanizam selekcije “događaja dana” prema kriteriju tržišta – vlasnik, oglašivač ili kreditor putem urednika odlučuju o tome što što je vijest za naslovnu stranicu, a što trenutačno nije. U takvoj situaciji, javna informativna agencija ima doista male izglede da se – u nekom rivajvlu herojskog doba profesionalnog novinarstva – dojavom “breaking newsa” ponovno nametne privatnim redakcijama u krizi vlastitog poslovnog modela. Uostalom, ako Hina nešto doista i “probije” – što je, s obzirom na mnogobrojne kanale koji komercijalne medije povezuju s “anonimnim izvorima” i usamljenu potrebu agencije da dojavu putem više izvora i potvrdi, veoma teško – njeni korisnici će ionako prikazu nastojati dati svoj kut, svoju “ekskluzivu” i triviju, dok će agenciju rijetko i spomenuti.121 Prepuštajući urednicima komercijalnih medija da uređuju svoje naslovnice kako ih već uređuju, zbog toga je potrebno da se agencija usmjeri na to da novinarima u njihovim redakcijama omogući kvalitetniji rad; jedino tako, napokon, može jednom utjecati i na naslovnice. U vrijeme kad sve redakcije režu rashode, kvalitet novinarstva, a tako i granu na kojoj se jedva drže, postoje mediji poput neprofitnog National Public 121 Nepotpisivanju izvora se ipak mora stati na kraj dosljednom primjenom propisa. - 120 - Radia ili komercijalnog Huffington Posta koji (potonji doduše zahvaljujući donacijama) svoje dopisničke mreže povećavaju. Ako ništa drugo, nedavno pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji toliko proširuje i geografski disperzira mrežu uobičajenih centara moći, da Hini, u suradnji s drugim javnim medijima, ne preostaje drugo, nego da krene istim putem. Pritom trebaju biti zadovoljena sljedeća načela: • Financijska autonomija i održivost. Nužna pretpostavka za neovisnost novinarsva u javnim medijima – financiranim iz pretežno javnih izvora – je njihova financijska nezavisnost: zagarantiran stalni izvor prihoda dostatnih za rad i razvoj koji ne ovisi o trenučanom odnosu i raspoloženju stranačko-političkih snaga. Vjerujemo da je financiranje HRT-a putem pristojbe primjer kvalietnog rješenja za to. Glavna prednost pretplate je u tome što je određena zakonom (kao postotak prosječnog dohotka), pa nije podložna proračunskim usklađivanjima. Također, i prema iskustvima javnih televizija članica European Broadcasting Uniona, tzv. televizijska pretplata pokazala boljim rješenjem od neposrednog proračunskog financiranja (60 posto članica EBU-a se financira putem pretplate, a samo 10 posto izravno iz proračuna). Javni mediji “ovisni o proračunskom financiranju”, navodi se u nedavnom stajalištu EBU-a, “suočavaju se s rezovima iz političkih i ekonomskih razloga.”122 Istovremeno, dok se državni proračun Hrvatske zbog pravila Europske unije mora smanjivati, prihodi HRT-a od pristojbe su veoma stabilni. Ministarstvo kulture želi da tako bude i s prihodima Hine. Zato smatramo da je odovarajući udio u sredstvima prikupljenim putem pristojbe dugoročno najkvalitetnije rješenje za financiranje Hine, tako da se za neovisno i održivo funkcioniranje javne informativne agencije ne bi više morala “tražiti” proračunska sredstava, pa niti i najmanja naznaka sumnje za politički transfer koji, pokazuju iskustva i iz domaće prošlosti, često ide “u paketu” s njima. Čvrsto smo uvjereni da u mandatu ove vlade nije bilo ni najmanjeg političkog pritiska na novinarke i novinare Hine; oni, kao i hrvatske javnosti, znaju da nije uvijek bilo tako. 122 Mađarski i litavski javni mediji tako već nekoliko godina bilježe smanjenje sredstava za skoro 40 posto (EBU 2014), a na grčki primjer zatvaranja i policijskog zauzimanja javne radiotelevizije bolje je i ne podsjećati. - 121 - Autonomija javnih medija, međutim, ne smije ovisiti o moralnim kvalitetama pojedinaca, nego mora proizlaziti iz kvalitetnih sistemskih rješenja. • Upravna odgovornost javnostima, građanima i redakcijama – korisnicima usluga. Neovisnost o preferencijama vladajuće političke većine može se doista ostvariti samo putem odgovornosti onima koji je biraju. Ovaj prividni paradoks se rastvara u demokratsku funkciju javnih medija kao platforme rasprave, informiranja i obrazovanja mnogobrojnih javnosti o širokom rasponu političkih, ekonomskih i kulturnih tema koja njihovim sudionicima omogućuje da preuzmu stvarnu kontrolu nad vlastitim egzistencijama. Uzimajući u obzir argumente iznesene u dijelu uvodne rasprave: zamišljamo li demokraciju kao vladavinu svih i svakoga – za koje se obično koristi označitelj “naroda” – a ne periodični prijenos suvereniteta na vladajuće većine, onda mediji i, posebno, javni mediji postaju ključnim sredstvima tih javnosti da zadrže političke elite u zoni odgovornosti. Nadalje, “javnost” medija ne ostvaruje se, a posebno ne iscrpljuje, kao statistički balans nepristranog izvještavanja o uskom itinerariju “aktualnih tema”, u pravilu određenog gestikulacijom predstavnika tijela državne uprave, njegova trenutačnog suparnika i njihovim uvjetima ekonomsko-političkog “manevarskog prostora”. Mnogobrojni akteri svakodnevno proizvode i reproduciraju mnoštvo informiranih stavova i znanja o mnogo širem događajnom i tematskom “repertoaru”. Njegovo “pokrivanje” ne može ovisiti samo o dobronamjernom voluntarizmu uredničke i novinarske etike, nego mora biti sistemski ugrađeno na razini utjecaja građana i mnogostrukih javnosti na upravljanje informativnom agencijom. Također, suradnički odnos s redakcijama neprofitnih i komercijalnih medija koje koriste usluge Hine treba dobiti svoj ekvivalent na razini upravnih odnosno nadzornih tijela. Korisnici trebaju imati forum da svoje stavove izraze i na drugačiji način od tržišne posredovane informacije o plaćanju ili otkazivanju Hininih usluga. • Redakcijska autonomija. Novinarke i novinari Hine bili su među prvima koji su u Hrvatskoj primijenili statutarne odredbe o sudjelovanju u izboru urednika, tako da od njih i njihove uprave cjelokupna profesija s pravom očekuje iskustva i smjernice za razvitak redakcijske demokracije. - 122 - Zadaci 1. Izmjenama zakona o javnim medijima (Hini i HRT-u) potrebno je: – Oko 2 posto prihoda od pristojbe preusmjeriti Hini, a do tada osigurati redovito financiranje rada Agencije iz Državnog proračuna – Uskladiti novi i dualni način financiranja Hine sa zajedničkim pravilima o državnim potporama i tržišnom natjecanju – Omogućiti predstavljenost građana, javnosti, radnika Hine i redakcijakorisnika usluga u upravnom tijelu s ovlastima imenovanja izvršne uprave 2. Izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost omogućiti plaćanje tog poreza na usluge Hine po posebno sniženoj stopi. 3. Povećati opseg i kvalitet proizvodnje u postojećim i novim vrstama, žanrovima i tehnološkim formatima. – Izvještavanje proširiti na forume Europske unije, regije, kao i teme i stavove civilnog društva te najrazličitijih hrvatskih javnosti koje su u mainstream medijima podzastupljene – Kontinuirano i iscrpno izvještavati na stranim jezicima, posebno tijekom turističke sezone; pokrenuti tjedni bilten na engleskom – Pokrenuti proizvodnju i pripremu kontekstualnog materijala koji će profesionalnim novinarima omogućiti kvalitetniju pripremu i rad – Na raspolaganje javnosti i korisnicima staviti sav digitalni arhiv Hine – Iskoristiti mogućnosti i zahtjeve korisnika koji proizlaze iz digitalne tehnologije, vodeći računa da se multimedijski izraz ne odrazi negativno na radno opterećenje i kvalitet novinarskog i uredničkog rada; pokrenuti aplikaciju za mobilne uređaje – Fotografsku uslugu Hine (FAH) razviti u fotografsku agenciju s najvećim izborom i ponudom fotografija i drugih vizualnih sadržaja; u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom rekonstruirati i digitalizirati te ponuditi javnosti fotografski arhiv Vjesnika – Proširiti mrežu dopisnika u zemlji i inozemstvu, oslanjajući se i na mogućnosti razmjene i suradnje s drugim redakcijama - 123 - 4. Ostvariti aktivnu i kontinuiranu suradnju s HRT-om, komunalnim i drugim neprofitnim medijima. – Razvijati suradnički i korisnički orijentiran odnos s komercijalnim medijima 5. Osigurati da dosljednom primjenom propisa sva prenošenja Hininih priloga budu potpisana, odnosno da za vijesti koje dojavi, Hina bude neizostavno navedena kao izvor. - 124 - Hrvatska radiotelevizija Javna radiotelevizijska kuća generalno je najveći informativni medij u zemlji, po više parametara kao što su, prvenstveno, količina i raznovrsnost proizvedenog ili publiciranog, tj. emitiranog medijskog sadržaja, i broj zaposlenih radnika te vanjskih suradnika, zatim ukupni zbroj publike po svim kanalima, te opseg cirkulacije financijskog kapitala u poslovanju. Tako je i s dugovječnošću ovog medija, najstarijeg s nacionalnim dosegom: početkom rada HRT-a smatra se 1926. godina, kada je s emitiranjem programa otpočeo Radio Zagreb, dok je Televizija Zagreb osnovana na 30. obljetnicu njegova postojanja. Naziv mu je je promijenjen 1990. godine, nakon koje se dotadašnja Radiotelevizija Zagreb naziva Hrvatskom radiotelevizijom. Danas HRT emitira četiri televizijska i tri radijska programa na nacionalnoj razini, osam regionalnih radijskih programa (Dubrovnik, Knin, Pula, Rijeka, Sljeme, Split, Zadar i Osijek) te jedan internacionalni program (Glas Hrvatske) putem interneta. Tome pribrajamo emitiranje jedinstvenog teleteksta uz televizijske programe, kao i internetsku stranicu Hrt.hr koja, uz pregled vijesti u pisanoj formi i programske rasporede, nudi i internetski posredovane programe HRT-a na zahtjev. HRT je u javnom vlasništvu; štoviše, to je uz Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA) jedini općeinformativni medij nacionalnog opsega koji je do danas ostao u javnom vlasništvu. Njime temeljno upravlja Hrvatski sabor, a posredstvom funkcionara i tijela čiji reizbor ta institucija verificira. Djelovanje HRT-a, kao medija u javnom vlasništvu i od iznimnog značaja, regulirano je u prvom redu posebnim Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji, dok je njegovo ukupno javno financiranje izdvojeno u specifičan obavezujuće-pretplatnički model. Tim Zakonom (ZHRT 3, 5 – 12, 16) i drugim relevantnim aktima utvrđena je i funkcija javne radiotelevizije.123 Njome se nastoji zadovoljiti razmjerno široka sfera društvenog interesa, uz promicanje određenih izdvojenih posebnosti u smjeru tzv. pozitivne diskriminacije. Ipak, nedvojbeno je već niz godina opće mjesto da se na račun HRT-a učestalo ispostavljaju primjedbe o sistematičnom sužavanju i 123 Vidi poglavlje Zakoni o HRT-u. - 125 - iznevjeravanju zadane funkcije, oko čega postoji neformalni konsenzus u široj javnosti, političkoj eliti, medijskoj struci itd. Postavlja se pitanje: zašto u kolektivnoj percepciji javna televizija ne zadovoljava predviđenu namjenu, i koji zapravo istinski strukturni problem – ili problemi – stoje iza tog nalaza? Uostalom, tko je odgovoran za to stanje, i može li se odgovornost svesti na konkretne, prepoznatljive subjekte – novinare, ravnatelje, birokraciju, političare, javnost, tehnologiju, konkurenciju, kooperante, oglašivače? Poslanje te kuće nekoć se u značajnoj mjeri i s, valjda, podosta razloga poistovjećivalo s televizijskim serijama i emisijama kao što su Naše malo misto (1969 – 1971) ili Kviskoteka (1979 – 1995), pa čak i informativni, sportski ili obrazovni program Radiotelevizije Zagreb u cijelosti. Danas, pak, zacijelo bi izuzetno teško bilo ustanoviti sličnih nekoliko jakih uporišta po kojima HRT optimalno reprezentira interes jednako obuhvatnih krugova. S obzirom na sve to, pokušat ćemo u ovom tekstu proniknuti u neke od presudnih motiva i žarišta kroničnih procesa i odnosa koji su doveli do takvog poražavajućeg aktualnog stanja. Rad na HRT-u Ukupno je 3358 radnika zaposleno na HRT-u, od toga 1391 žena i 1967 muškaraca.124 Od toga broja, pak, njih 1512 ima stupanj naobrazbe od više stručne spreme do doktorske diplome. Daljnje kategorije uključuju: srednja stručna sprema – 1678 radnika, visokokvalificirani radnici – 39, kvalificirani – 75, polukvalificirani – 8, niža stručna sprema – 43, nekvalificirani radnici – 3. Uz SSS (50 posto), pojedinačno najzastupljeniji stupanj jest onaj visoke stručne spreme, s 1244 radnika (37 posto). Gotovo svi radnici od toga broja zaposleni su na neodređeno vrijeme, točnije, njih 3297, a 61 na određeno. Do proljetne reorganizacije, u koju se ušlo s ukupno 3361 radnika, HRT se dijelio na četiri poslovne jedinice, s brojem zaposlenih kako slijedi: Hrvatska televizija – 1194, Hrvatski radio – 650, Glazbena produkcija – 181, Operativni poslovi i Ured ravnatelja – 536. Nakon reorganizacije, svibanjskih 124 Izvor: HRT, stanje 31. svibnja 2013. - 126 - 3358 radnika dijelilo se u pet novoosnovanih jedinica: Program – 593, Produkcija – 1231, Tehnologija – 1078, Poslovanje – 355 i Podrška upravljanju – 101. Oko 1300 zaposlenih vodi se pod naslovom kreativnog osoblja, a to su oni koji neposredno stvaraju program, dakle, novinari, urednici, kamermani, tonmajstori, snimatelji, realizatori, lektori, spikeri, fonetičari, redatelji, dramaturzi, montažeri, scenografi, itd. Konačno, svi zaposleni raspoređeni su u Hrvatskoj na 23 lokacije, u zagrebačkom sjedištu i mjesnim dopisništvima, uglavnom po županijskim centrima, dok u inozemstvu možemo izdvojiti tek 10 zaposlenih u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Mostar), uz svega troje preostalih u Bruxellesu i Washingtonu. Pojam kreativnog osoblja ovdje spominjemo najmanje zbog njegova kolektivnog utjecaja na uređivačku i produkcijsku strategiju kuće. Koliko je on malen, štoviše, moglo se vidjeti kad su pripadnici te kategorije savjetodavno te neobvezujuće glasali za urednike pojedinih sastavnica HRT-a uoči posljednje smjene čitavih garnitura. Ipak, formalno statusno izdvajanje tako posvećenog dijela kadra upućuje na podijeljenost ukupnog kolektiva na one čiji rad ima veću dodanu vrijednost (kreativce-kognitivce), i na one koji figuriraju poput tehničke infrastrukture (manualce: službenike, informatičare, vozače, itd). Slobodni smo posumnjati da je i nedemokratski tretman kreativnog osoblja u procesu upravljanja javnom radiotelevizijom, velikim dijelom takav upravo zbog ozbiljne nepodruštvljenosti i staleškog hijerarhiziranja među samim njezinim radnicima. Bez obzira što u okviru istraživanja nismo uspjeli doći do preciznih podataka o godišnjim kretanjima broja zaposlenih – s dolascima i odlascima – za doba otprije dva desetljeća i više, nužno je ovdje dometnuti kako se prva polovina devedesetih godina 20. stoljeća općenito smatra najdramatičnijim i najturbulentnijim razdobljem, što se tiče kadrovskih tema. U svakom slučaju, tada je više stotina ljudi, osobito neposrednih proizvođača programa, bilo zbog političkih razloga faktički prinuđeno otići s HRT-a, a što je nastavljeno kao proces negativne selekcije i u narednim godinama. Utjecaj toga procesa, vođenog etničkim te konzervativnim prioritetima, zacijelo se i sad odražava na programsko poslovanje - 127 - javne radiotelevizije, ali o tome uslijed gornjeg ograničenja možemo govoriti tek načelno. Najpopularnija teza o zaposlenima na HRT-u, danas i već izvjesno vrijeme, svakako je ona da ih ima previše, i da većina njih ne radi ništa ili gotovo ništa. Samu količinu programa koji ta kuća producira i po kojoj je superiorna konkurenciji, ipak je teže poreći negoli se to običava u neobaveznim osvrtima. No, o tome će više riječi biti u poglavlju o programu HRT-a, kao i o pojedinim kvalitativnim aspektima istog, a zasad ostajemo na razmatranju tvrdnje o značajnom višku zaposlenih. Neformalna procjena o točnom iznosu toga viška ustalila se posljednjih godina u javnom prostoru na cifri od 600 do 700 radnika. Tim su baratali kandidati za mjesto novog glavnog ravnatelja javne radiotelevizije 2012. godine, kao i razni izvanjski pojedinci, a isto je kao neupitan podatak objavio i voditelj najgledanijeg govornog showa uživo na HTV-u. U nastojanju da otkrijemo porijeklo toga stajališta, došli smo prije svega do zaključka da mu nije prethodila analiza strukture zaposlenih po određenim sektorima i službama, kao ni (strukture) njihove produkcije i produktivnosti. Štoviše, takva analiza nije poduzeta niti do momenta publiciranja ovog izvještaja, a informacija o 600-700 ljudi viška svejedno je već poprimila novu, finalnu vrijednost. Pritom je korisno napomenuti da paralelne službene vizije reorganizacije proizvodnje i nove prakse upravljanja kadrom, nisu utjecale na ma kakvu izmjenu procjene spomenutog viška. Nismo primijetili ni pokušaj razmišljanja o iskorištavanju čitavog ili gotovo čitavog postojećeg kadra u okviru moguće pojačane kućne produkcije i količine emitiranog programa. Susjedna tablica ukazuje na to da niti usporedba s pokazateljima osam europskih javnih televizija, odabranih po sličnosti u nekim parametrima, npr. broju stanovnika, ne potiče na zaključak o apsolutnom višku. Tablica postavlja u odnos broj zaposlenih 2011. godine, te broj sati emitiranog programa: ukupnog, premijernog, i samostalno proizvedenog. To po svoj prilici znači da je iznos viška zacrtan a priori, i tek zatim je – u projekcijama buduće djelatnosti javnog servisa – novi broj zaposlenih uklopljen u novi vid organizacije i proizvodnje. Zbog takvog poretka stvari, opravdana je - 128 - sumnja da teza o značajnom višku potječe iz drugog skupa motiva, a ne iz onog što bi bio povezan s konkretnim poslovanjem HRT-a. Premda treba naglasiti da to nipošto ne znači kako izvjesni teški prigovori na kvalitetu programa, interesnu neprincipijelnost ili pasivnost dijela kadra time bivaju deplasirani. Ukupno emitirani, premijerni i vlastiti TV-program u odnosu na broj zaposlenih na odabranim javnim radiotelevizijama 2011, u satima Izvor: EBU Members' Service (2011) EBU Members' Audience Trends, EBU Members' TV Programming, EBU Members' Key Financial and Personnel Data Bilo bi teško i nevjerodostojno poricati mišljenje da se na HRT-ovu zaposleničkom popisu ističu zacijelo deseci ljudi koji su na ovaj ili onaj način neprincipijelno privilegirani i koji to permanentno zloupotrebljavaju. No, opasnim se čini nalaz da ta pojava nije istražena, i da se procjene situacije zaustavljaju na uopćenim opservacijama uslijed kakvih često stradavaju nevini, dok stvarni krivci obično uspijevaju zadržati bar dio ranijih beneficija. Također, i dubiozna kvaliteta dijela programa možebitno ima uzroke u nereguliranosti zajedničkog tržišta rada. Smisao i optimalni gabariti kompetitivnosti kojoj se izlaže HRT često odudaraju od njegovih javno-interesnih programskih smjernica. Jedan od efekata takve izloženosti vjerojatno je pribjegavanje tabloidnoj - 129 - liniji manjeg otpora, budući da i medijski radnici jasno osjećaju na koji način brže raste njihova cijena u komercijalnom, profitnom okruženju. Ili, kao što se iznosi u radu “Prijedlozi za podršku slobodi i nezavisnosti medija u Hrvatskoj” (Nada Švob-Đokić, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 2012.), premda bi se to još i više odnosilo na privatne medije: “Novinarska je profesija potpuno izložena tendencijama 'novog žurnalizma'(...) Profesionalni i društveni položaj novinara, a osobito njihova radna prava rijetko se spominju i u samim medijima – detalji o štrajkovima u medijskim organizacijama se izbjegavaju. Radni su se uvjeti pogoršali s liberalizacijom tržišta(...) Novinarska je profesija daleko od ideala nevisnosti i slobode, dok se kriteriji objektivnosti i istinosti u izvještavanju ignoriraju”. Drugi skup motiva za otpuštanje radnika na HRT-u, a koji smo spomenuli, mogao bi biti uobičajeno ideološki uvjetovan rezon koji generalno zagovara povlačenje države i smanjenje javne potrošnje. Decidirano objašnjenje nismo pronašli ni u Programu restrukturiranja HRT-a, datiranom 8. srpnja 2013. godine, a potpisanom od sadašnjeg glavnog ravnatelja Gorana Radmana. Tamo se među ostalim navodi kako HRT, usporedimo li ga s nekima drugim europskim javnim radiotelevizijama koje djeluju u iole sličnim okolnostima, ne odskače znatno po broju zaposlenih i količini programa. „No, s obzirom na veličinu tržišta, cijenu i isporuku raznovrsnih medijskih usluga”, kaže se zatim, “nije potpuno usklađen s potrebama i mogućnostima hrvatskih građana i kao takav treba biti učinkovitiji da bi javnosti mogao dati više za novac koji dobiva”. I dalje nema eksplicitnog objašnjenja kako bi se manji broj radnika bolje iskoristio za navedeni generalizirani cilj, dok su ostala dva od ukupno tri velika organizacijska zahvata – uz otpuštanje ili umirovljenje do 700 ljudi – tehnička obnova i reustroj poslovnih jedinica, naime, u citiranom Programu bar formalno potkrijepljena određenim egzaktnim tumačenjima, kao što ćemo vidjeti. U dokumentu nedostaje struktura zaposlenih prema poslovima koje obavljaju; nije vidljivo tko radi u programu, a tko u općim službama, niti što bi se trebalo postići kao krajnji rezultat. Iako iz navedenih pokazatelja možemo vidjeti da skoro polovica radnika HRT-a ima neki oblik tercijarnog obrazovanja, kao i da ih oko 10 posto treba poći u mirovinu tijekom sljedećih pet godina, nije odgovoreno na - 130 - pitanje je li takva obrazovna i dobna struktura zadovoljavajuća. Odnosno, ako nije, u kojem smislu bi je trebalo promijeniti. Nije vidljivo ni postoji li neprikladna (obrazovna, dobna, rodna, kvalifikacijska, itd.) struktura radnika u nekoj poslovnoj jedinici, kao niti prema kojim bi je orijentirima, ciljevima i kriterijima trebalo mijenjati. Gotovo jedini analitički nalaz Programa koji se tiče radne snage kaže da, “u usporedbi sa sličnim javnim radiotelevizijama u Europi, u kojima se udio radne snage u ukupnom trošku kreće između 50 i 60 posto, HRT-ovih 33 posto upućuje na strukturni problem”, a zbog visokog udjela drugih fiksnih troškova. Budući da Program restrukturiranja predviđa daljnje smanjenje troškova rada, kao i povećanje troškova energije i održavanja infrastrukture (osobito amortizacije nove tehnike), ovaj analitički uvid upućuje na kontradikciju u osnovnom usmjerenju Programa. Nadalje, iako iz pokazatelja o nekim javnim radiotelevizijama u Europi proizlazi da je opseg proizvodnje programa proporcionalan troškovima rada, u dokumentu Programa restrukturiranja se troškovi rada ne smatraju troškovima proizvodnje. To sugerira da na HRT-u postoji neki rad, i s njim povezani troškovi, koji nisu u funkciji proizvodnje programa. Međutim, zbog nedostatka uvida u strukturu rada na HRT-u, nije moguće zaključiti je li to – i u kojem opsegu – doista tako. Program restrukturiranja HRT-a predviđa smanjenje zaposlenih putem zbrinjavanja viška zaposlenih bez usvojenog provedbenog programa, odnosno programa unutarnjeg preustroja. Taj program, kao i odluka o najavljenoj namjeri smanjenja broja zaposlenih, donesena uz prethodno provedeni postupak savjetovanja s radničkim vijećem, mora se donijeti u skladu s važećim Zakonom o radu. Ovi akti trebaju sadržavati: razloge i financijske učinke provođenja unutarnjeg preustroja, broj, zvanja, strukturu i popis radnih mjesta radnika koji će biti obuhvaćeni restrukturiranjem, edukacijom i prekvalifikacijom, kriterije odabira radnika za čijim će radom prestati potreba, rok u kojem će prestati potreba za radom pojedinih radnika, iznos i način obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima, rok provedbe edukacije i prekvalifikacije radnika, prijedlog nove - 131 - sistematizacije radnih mjesta i odgovarajuće izmjene akata o unutarnjem ustrojstvu HRT-a. Generalno kazujući, breme financijske krize u čijem kontekstu funkcionira i HRT, kampanjski se tovari u cijelosti na leđa radnika te kuće. Oni će platiti ceh kao prononsirani glavni krivci za besparicu i nekvalitetu određenih dijelova i aspekata programa, a nova tehnika se ističe kao zalog većoj i jeftinijoj produkciji ubuduće. U osvrtima drugih medija – a oni komercijalni su pritom često zluradi, kao nelojalna konkurencija – i ostalih političkih te društvenih subjekata, rijetko se uzima u obzir činjenica da radnici javne radiotelevizije izuzetno malo sudjeluju u donošenju odluka o vrsti i dinamici njezine proizvodnje. Na osnovu istog dokumenta moguće je tek posredno rekonstruirati planirani tempo smanjivanja broja radnika. Program restrukturiranja predviđa uštedu od 93 milijuna kuna za financijsku bilancu HRT-a u 2014. godini, u odnosu na prethodnu, a na ime troškova rada. Za 2015. godinu, kada bi trebao biti dovršen postupak smanjivanja broja radnika, predviđena je ušteda od 93 milijuna, opet u odnosu na 2013. godinu. Iskazani trošak za osoblje u 2011. i 2012. godini, pak, od 506 i 477 milijuna kuna, ukazuje da je tu zaista uračunato smanjenje broja radnika od oko jedne petine. Dinamika projekcije troškova za otpremine u 2014. i 2015. godini otkriva da bi u prvoj godini za otpuštenih 60 posto zaposlenih od ukupnoga predviđenog broja koji se smatra viškom – do toga smo postotka došli usporedbom ušteda za te dvije godine – bilo utrošeno 47 posto od ukupne zacrtane mase novca za tu svrhu kroz obje godine, ili 39 milijuna kuna. U narednoj godini bilo bi za daljnjih 40 posto otpuštenih isplaćeno 44,2 milijuna kuna, odnosno 53 posto od ukupnog iznosa za otpremnine. To upućuje na zaključak da će prvih 60 posto otpuštenih iz ukupne mase otpremnina dobiti 6 posto manje od drugih 40 posto. U prosjeku, na otpuštenog ili umirovljenog radnika iz prve godine (kalkulacija sa 700 otkaza), između njih 420, utrošit će se 93 tisuće kuna za otpremnine ili eventualni dokup staža, od ukupnih 39 milijuna, a na radnika iz druge godine, između njih 280, bit će utrošeno za iste svrhe 158 tisuća, od ukupnih 44,2 milijuna. - 132 - Tome treba dodati detalj iz hodograma Programa restrukturiranja, po kojem se već u posljednjem kvartalu 2013. godine imaju povesti razgovori s radnicima zainteresiranim za “stimulativni” raskid ugovora o radu, kao i provesti prijevremena umirovljenja uz dokup staža za drugi dio radnika. Hodogram u 2014. i 2015. predviđa tek “definiranje i zbrinjavanje tehnoloških viškova radnika”. Upada u oko da je za početak istog razdoblja planiran i “razgovor sa socijalnim partnerima o novom Kolektivnom ugovoru”, a zatim bi slijedila tehnološka obnova i razvoj. Nadzorni odbor HRT-a bio je nezadovoljan Programom restrukturiranja, a ponajviše upravo oskudnim pokazateljima za radnike HRT-a, u odnosu na iskazane krajnje namjere značajnog smanjenja kadra. Ali, dok bismo se ovdje mogli zapitati kako to da uopće nije niti razmotrena mogućnost vlastite proizvodnje veće količine programa s postojećim kadrom – koji se utoliko ne bi mogao nazvati viškom – i to na većem broju kanala od postojećih, NO tretira otpuštanja kao jedinu moguću soluciju. Prigovori se u biti svode na to da se “optimizacija ljudskih resursa” planira pod “nedefiniranim uvjetima i kriterijima”. Najdalje dokle NO ide u smjeru te kritike, izjašnjavajući se na tematskoj sjednici 8. srpnja 2013. godine, jesu procjene da “nisu dovoljno jasno iskazane uštede u drugim dijelovima poslovanja HRT-a, nego se ponajprije želi štedjeti na plaćama radnika, osnosno na troškovima rada”, i da “nisu dovoljno jasno iskazani kriteriji prema kojima će biti utvrđen broj radnika koji će biti potencijalni višak”. Usprkos brojnim drugim notiranim primjedbama, koje ćemo dotaknuti u narednim poglavljima, NO je prihvatio Program restrukturiranja, dakle, pa je s njim usvojen i načelni plan otpuštanja velikog broja zaposlenih, uz ostale mjere. Zaključno, recimo da nas je i to učvrstilo u dojmu kako se u tu vrstu rezova bez pokušaja ma kakvog alternativnog pristupa, ulazi s načelnih stajališta, deduktivno, u skladu s općim trendom smanjenja državne domene i javnog sektora. Između nametnute opće ideološke klime za takav pristup, i orijentacije samog aktualnog glavnog ravnatelja, vrijedi uočiti da ipak stoje još poneki momenti. Primjerice, ističe se obuhvatna “clean up” analiza Vlade RH, objavljena početkom 1923. godine, u kojoj se HRT-u sugerira apriorni stav o nužnosti značajnog smanjenja kadra, u ime smanjenja “fiksnih troškova”. Osim toga, gotovo svi - 133 - kandidati za glavnog ravnatelja prilikom posljednjeg izbora imali su u svom programu predviđene oveće količine otkaza. Indikativan je u tom pogledu i jedan radni prijedlog vodstva te kuće, datiran 31. svibnja 2013. godine, pod naslovom “Strategija poslovanja i razvoja HRT-a od 2013. do 2017.”, koji je neposredno prethodio Programu restrukturiranja. Tamo se iznosi, u poglavlju nazvanom Vizija: “Medijska djelatnost je u osnovi tehnološka”. A sigurni smo da ipak nije, nego je u osnovi društvena, što je neophodno zadržati na umu. Alarmantno stoga zvuči tišina na mjestu koje bi trebalo biti popunjeno odgovorno analiziranim pokazateljima o radnicima HRT-a, njihovim individualnim i kolektivnim rezultatima, i vezi takve studije s projekcijom skore, ali i dugoročne budućnosti javne radiotelevizije. Naročito kad govorimo o kadrovskoj politici, kad govorimo o pravom smislu formulacije “optimizacija ljudskih resursa”, i kad od toga polazimo u planiranju ukupnog poslovanja. Naime, baš onako kao što stoji u jednoj nedavnoj mediološkoj radnji: “Praksa zapošljavanja na javnoj televiziji i na javnom radiju trebala bi biti transparentna i dostupna ne samo u smislu broja zaposlenih, nego i u smislu analize radnih mjesta(...) Preporučuje se da to uđe u kriterije podnošenja godišnjeg izvješća HRT-a Saboru RH i saborskim odborima” („Hrvatski medijski sustav prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja”, Zrinjka Peruško i dr., Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Zagreb, 2011.). FINANCIJE Pristojba na koju su obavezani svi vlasnici barem jednog televizijskog ili radijskog prijemnika u područjima Hrvatske pokrivenim prijenosnim signalom, najveći je i zagarantirani te ekskluzivni izvor prihoda HRT-a. Prema Zakonu o hrvatskoj radioteleviziji, njezin iznos određuje se kao najviše 1,5 posto prosječne netto plaće u Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu, i danas iznosi 80 kuna. Od ukupnog tako prikupljenog iznosa, HRT je među ostalim dužan tri posto uplatiti u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. - 134 - Drugi relevantan izvor prihoda jest onaj od naplate oglasnog TV-prostora, pri čemu je HRT već nekoliko godina zakonski ograničen – kao javni servis – na maksimalnih devet minuta reklama po satu na programima HTV1 i HTV2, dok na tematski specijaliziranim HTV3 i HTV4 nema oglasa. Još restriktivnije tretira se tzv. primetime, od 18 do 22 sata, kada se na tv-programima smiju emitirati samo četiri minute oglasa. Pritom se emitirani film smije prekinuti reklamom samo jedanput. Komercijalne televizije, kojima je to u pravilu glavni izvor prihoda, smiju puštati 12 minuta reklama po satu, uz šire mogućnosti prekida emisija reklamnim blokovima. Bilo bi lijepo da kao relevantan izvor prihoda možemo prikazati i onaj stečen prodajom radijskih i audiovizualnih programa. No, ta je stavka vremenom postajala sve manja, s obzirom na pad kućne dramske i druge produkcije HRT-a, a sve veću usmjerenost na kupnju tuđeg proizvoda. Promjena odnosa zbila se na valu globalne liberalizacije tržišta, tako i onog tv-produkcije, pa je i u Hrvatskoj zabilježen jak utjecaj privatnih subjekata i njihovu diskursu naklonih političkih predstavnika i državnih službenika. HRT-u je zakonski te programskim Ugovorom s Vladom RH naloženo dvojno financiranje javnih i komercijalnih djelatnosti, što podrazumijeva i odvojeno računovodstvo. To konkretno znači da se komercijalna djelatnost (npr. prodaja oglasnog prostora ili iznajmljivanje tehnike) može financirati samo iz prihoda stečenih komercijalnom djelatnošću, dok se javna djelatnost (proizvodnja ugovorenog programa) može, uz javni prihod (pristojbu) i druge javne izvore, sufinancirati i od prihoda stečenih komercijalno. Izvještaj državnog ureda za reviziju RH, za 2012. godinu, međutim, nalazi: “(...)U prihodima i rashodima ostvarenim od komercijalne djelatnosti nisu obuhvaćeni prihodi i rashodi od komercijalnih programa, nego su obuhvaćeni u prihodima od javnih usluga”. Posrijedi je godina karakteristična po izmjeni trojice glavnih ravnatelja HRT-a (jedan od njih kao vršitelj dužnosti u razdoblju od tri mjeseca), što je dijelom utjecalo i na regularnost računovodstvenog poslovanja, no bolji poznavatelji prilika lako će uočiti da je riječ o već klasičnim prigovorima za netransparentnost. - 135 - Kretanje prihoda i rashoda HRT-a po određenim stavkama može se vidjeti u tablici, gdje skrećemo pažnju na pojedine godišnje izdatke za, općenito kazano, investicije. Taj aspekt poslovanja podrobnije razmatramo pri kraju poglavlja, posvećenom strategiji nabave tehnike, zbog njezina generalno visokog udjela u trošku, i unekoliko – makar potencijalno – dubioznih planova uprave za najskoriju budućnost. Strukturni pokazatelji Hrvatske radiotelevizije# 1993 - 2012& Ukupni rashodi& Plaće& Investicije& Krediti& Broj radnika& 1,800& 1,600& 1,400& 1,200& 1,000& 800& 600& 400& 200& 0& 4000& 3500& 3000& 2500& 2000& 1500& 1000& 500& 0& Izvor: Fina& Uspoređujući poslovanje kroz pojedine godine, ako bi se pristupilo takvoj analizi, svakako bi trebalo uzeti u obzir važne relativizirajuće faktore objektivnog porijekla, kao što npr. realna inflacija od trenutka vezivanja tečaja kune za euro, ili oscilacije u visini iznosa pristojbe, ili recesijski i krizni udar nakon 2008. godine (jer su npr. prihodi najviše rasli od 2006. do 2008.), te ih promatrati u korelaciji sa subjektivnima poput faza pojačanoga spomenutog ulaganja u tehniku, kretanja kreditne zaduženosti, itd. No ovdje ćemo se zadržati na osciliranju nekih vrijednosti koje se mogu jednostavnije pratiti i uspoređivati kroz vrijeme. „HRT bilježi kontinuirani pad prihoda od prodaje oglasnog prostora na svojim kanalima”, započinje osvrt na taj dio poslovanja u dokumentu “Analiza TV tržišta” koji je za Agenciju za elektroničke medije provela agencija Ipsos Puls 2013. godine. Za uzroke toga navodi se upravljačka kriza koja je prehodnih godina zadesila HRT, te rečene zakonske izmjene u vezi s oglašavanjem. Prema podacima iz Prijedloga programa restrukturiranja iz srpnja 2013. godine, - 136 - Broj radnika& Milijuni kuna& Ukupni prihodi& smanjenje prihoda od oglašavanja u razdoblju od 2008. do 2012. godine iznosi oko 215 milijuna kuna (s oko 346 na oko 131 milijun). Tu se kao uzroci navode opće stanje na medijskom tržištu, te smanjenje proračuna za oglašavanje najvećih klijenata, kao i pad gledanosti HRT-a. Kad je riječ o posljednjem navedenom uzroku, ovdje valja napomenuti da ćemo u poglavlju o programu HRT-a posebnu pažnju odvojiti upravo za tu već dugo nekritički prihvaćenu i raširenu tezu s kojom se očito ne uspijeva valjano ponijeti ni aktualna uprava HRT-a. Također, HRT svake godine iskazuje više raznih potraživanja u razmjerno velikim iznosima. Pri ilustriranju tog dijela poslovanja, poslužit ćemo se izvještajem državne revizije za 2012. godinu (drugdje se služimo i službenim Programom restrukturiranja HRT-a iz 2013. godine): nenaplaćeno je ukupno oko 150 milijuna kuna od kupaca, dok se od države potražuje 106 milijuna, za predporez pri uvozu usluga. Uz ta potraživanja, pod stavkom “vrijednost imovine” navodi se i vrijednost građevinskih objekata HRT-a u iznosu od oko 342 milijuna kuna. Izvanbilančne evidencije bilježe potraživanja (starija od 365 dana) za pristojbu, od oko 561 milijun kuna. Na rashodovnoj strani variraju troškovi osoblja, prema godinama i stavkama kao što su otpremnine (tema je obrađena u prethodnom poglavlju, zbog usmjerenja k smanjivanju troška nauštrb zaposlenih) i regres (tako 2010. godine regres uopće nije isplaćen, 2011. je isplaćen u cijelosti, a 2012. samo njegov neoprezivi dio), dok troškovi usluga osciliraju najviše u godinama s velikim međunarodnim sportskim priredbama, koje povećavaju i trošak proizvodnje programa. Davanja propisana zakonom odnose se na Fond za pluralizam i raznovrsnost medija (32,5 milijuna kuna u 2012.), HAVC (14,2 milijuna) i VEM (7,1 milijun), a usluge prava izvođenja na skladatelje-HDS (27,2 milijuna), izvođačeHUZIP (11,2 milijuna) i korištenje fonograma-ZAPRAF (11,2 milijuna). Pojedinačno se iznad svega ističe uplata državnom poduzeću Odašiljači i veze – oko 116 milijuna kuna tokom 2012. godine. Riječ je o poduzeću koje je 2001. godine izdvojeno iz HRT-a, i to nakon pozamašnog ulaganja u nj. Ono raspolaže koncesijom za upravljanje mrežama digitalne televizije u Hrvatskoj, i objedinjuje državnu svjetlovodnu infrastrukturu. Neovisno o dvojbenoj procjeni isplativosti takvog aranžmana po sam HRT, činjenica je da samostalni OiV separacijom više - 137 - nije u perspektivi tako zaštićen od privatizacije, kao što je to HRT po ekskluzivnom zakonu. Financijski rashodi tiču se otplate kamata na kredite, s naznakom za stanje u 2012. godini u Prijedlogu programa restrukturiranja: “Kako je otplaćen veliki dio glavnice dugoročnih kredita, iznos kamata manji je nego u 2011.”. To bi, konkretno, značilo olakšanje s iznosa od oko 38 na oko 32 milijuna. Iznosi se i visina ukupne kreditne zaduženosti na dan 31. svibnja 2013. godine, oko 387 milijuna kuna, dok ukupni gubitak iznosi, prema državnoj reviziji, oko 363 milijuna (od toga oko 29 milijuna u 2012. godini). Veliku prijetnju za bilancu predstavljao je i porezni dug HRT-a, gomilan od 2002. do 2008. godine, koji se – prema tom dokumentu s potpisom glavnog ravnatelja – počeo rješavati 2012. godine, kroz pregovore s Poreznom upravom. Kako bi jedan dio tog rješenja mogao izgledati, pokazuje postupak koji se odvija upravo za vrijeme dovršavanja ovog izvještaja. Ministarstvo financija, naime, odlučilo je dio duga “prebiti” kroz preuzimanje vlasništva nad nekolicinom građevinskih objekata HRT-a. Ovo posebno iznosimo ponajprije zbog ranijih čestih javnih glasova o mogućoj rasprodaji nekretnina u vlasništvu javne radiotelevizije, koja širom Hrvatske ima različitih, a veoma dragocjenih prostora u vlasništvu. Najčešće spominjani i najatraktivniji primjer je vila “Čingrija” u Dubrovniku, procijenjena na oko 13 milijuna kuna, koju će zacijelo otkupiti Grad Dubrovnik. Ali, riječ je o znakovitom i dalekosežnom zahvatu, koji se tiče i povlačenja iz vlasništva i općenito smanjivanja kapaciteta područnih dopisništava, a na koje ćemo se posebno osvrnuti u poglavlju posvećenom HRT-ovu programu. Pojedini dijelovi izvještaja državne revizije izazvali su kritike u dnevnim novinama, a ponajviše je to bio slučaj s Jutarnjim listom, gdje je 8. prosinca 2013. objavljen članak s nadnaslovom “Suludo rasipništvo na HRT-u” i naslovom “U dugu su 363 milijuna kuna”, ali za stimulacije se našlo 2,5 milijuna”. Uz isti taj podatak u samom članku se nadalje još citiraju revizori: “Stabilizacija poslovanja moguća je jedino uz reorganizaciju, smanjenje troškova zaposlenika, te smanjenje broja zaposlenih i vanjskih suradnika”. Ovaj novinski osvrt podcrtavamo zbog najmanje dva razloga: jedan se tiče šireg utjecaja medija u privatnom vlasništvu na HRT i javni sektor te javne politike - 138 - uopće, a drugi se odnosi na tendencioznu nepreciznost gornjih navoda. Privatni mediji, gotovo bez iznimke, već niz godina pozivaju na tobože neophodno smanjivanje javnog sektora i, uz to vezano, deregulaciju tržišta. U tu svrhu nerijetko se manipulira nepotpunim ili nevjerodostojno interpretiranim podacima, dok politička elita i viši upravni kadar u javnom i državnom sektoru tome počesto izlazi nekritički ususret, što sve možemo pripisati efektima globalnih neoliberalnih strujanja. U spomenutom tekstu iz Jutarnjeg lista riječ je o novcu za stimulacije koje su podijeljene u najvećoj mjeri radnicima iz Glazbene produkcije HRT-a, ali zbog specifičnog razloga koji je u medijskim kuloarima više nego poznat, te ga novinama koje se diče svojim istraživačkim pristupom, ne bi smio biti osobit problem dodatno provjeriti. Potkraj prošlog desetljeća, naime, tadašnja uprava javne radiotelevizije propustila je uskladiti koeficijente za plaću zaposlenima u Glazbenoj produkciji, pa se razlika do danas kompenzira kroz stimulacijski dodatak. Pritom upada u oko da je tako najvećim dijelom iskorištena propisana kvota za stimulacije, zbog čega se one ne mogu sistemski provesti u ostatku HRTa. Gornji citat iz revizije, o reorganizaciji i otpuštanjima, također je nekorektno plasiran, budući da se u izvještaju zatim spominje: “Državni ured za reviziju predlaže(...) sistematizacijom radnih mjesta utvrditi potreban broj zaposlenih s potrebnim znanjima i vještinama. Predlaže se utvrditi mogućnost preraspodjele zaposlenika unutar pojedinih organizacijskih jedinica”, itd. Ukratko, revizor uzima u obzir plan s otpuštanjima, ali tek uvjetno. Na to se današnja uprava HRT-a nije mnogo obazirala, kad je u Programu restrukturiranja predvidjela stotine otkaza, kao što smo naveli u prethodnom poglavlju. Štoviše, otpuštanja su se u međuvremenu počela i provoditi, no bez iscrpne studije o svakom radniku i rezultatima sastavnica HRT-a. Političkim zahvatom otvaranja prostora za privatni biznis u okviru javnog servisa, a posredstvom EU-zakonodavstva, poput Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, i Zakon o HRT-u (čl. 11) propisao je da HRT najmanje 15 posto (u prethodnoj varijanti zakona, iz 2003. godine, minimum je bio 10 posto) svog godišnjeg programskog budžeta mora utrošiti za nabavu “europskih djela - 139 - neovisnih proizvođača”, dakle, privatnih producenata. Pritom je najmanje polovina od tog iznosa zakonski predviđena za djela izvorno napravljena na hrvatskom jeziku, odnosno za hrvatske privatne producente. Na ovaj se aspekt poslovanja odnosi i kuriozitet s tehnikom za snimanje, koja se za kupljene projekte iznajmljuje od treće strane – a i to plaća HRT, dok njegove kamere miruju – jer bi korištenje kućne tehnike bilo protumačeno kao koprodukcija, i ne bi se ubrajalo u spomenutih 15 posto. Tržište koje po liberalnoj ekonomskoj teoriji teži samoregulaciji, pa se država njemu za ljubav progresivno samoukida, međutim, na ovom je mjestu samo sebi postavilo fatalnu zasjedu. Kako bi tržišna utakmica, valjda, bila pluralističnija, Zakon o elektroničkim medijima (čl. 43) zadaje da “neovisni proizvođač” audiovizualnih djela “po narudžbi pojedinog nakladnika televizije ostvaruje najviše polovicu svoje godišnje proizvodnje”. Znamo li da ovdašnje privatne televizije, u pravilu, gotovo uopće ne naručuju program od drugih proizvođača, to je većini potonjih u Hrvatskoj praktički nemoguće da zadovolje taj kriterij. Jer, oni se u biti nisu ni osnovali da bi uspjeli samostalno, nego da bi se prvenstveno naslonili uz javni servis, odnosno isti onaj sektor od kojeg se načelno zahtijeva uzmak. Ovaj osvrt na stanje medija u Hrvatskoj, pa tako i HRT-a, oslanja se među ostalim i na razgovore s nekolicinom bivših ravnatelja i ostalih direktora te urednika s Prisavlja. U presjeku informacija i utisaka koji smo tako dobili, dade se uočiti više načina za neprincipijelno izvlačenje vrijednosti preko te kuće, a na razne privatne račune. U krajnjoj liniji, nije riječ samo o izravnim financijskim zaradama, nego i o crpljenju kulturne supstance koja se gradila desetljećima, i koja se uslijed sistemske nezaštićenosti danas više-manje nesmetano eksploatira. Dobar primjer za to jest suradnja s vanjskim producentima, onima iz Hrvatske. Budući da autori ove studije nemaju na raspolaganju instrumentarij koji bi im omogućio pristup neophodnim dokumentima za potkrepljivanje navoda o konkretnim slučajevima, nego tek ozbiljne indicije, iznijet ćemo za ovu priliku samo načelne, modelske opise dotičnih praksi. Pukotina za provedbu spornih načina poslovanja nastala je činjenicom otkupa produkcijskih projekcija po scenarijima koji su pripadali vanjskim proizvođačima – ne otkupa najboljih scenarija, pa zatim najboljih ponuda za snimanje po njima, a niti otkupa gotovih djela, nego hibridnih - 140 - ponuda s gotovim i uvelike proizvoljnim troškovnikom, a koje su povrh svega birane po nimalo transparentnim kriterijima. Iz serije problematičnih slučajeva odudara jedna poznata marketinška kompanija s vlastitom produkcijom, kojoj se – prema raznim navodima – omogućavalo fiktivno dizanje troškova proizvodnje telenovela na štetu naručitelja. Štoviše, tako velik subjekt, za razliku od ostalih, imao je mogućnost i da otvara značajan prostor za prikriveno oglašavanje (product placement) u svojim scenarijima, a koje je legalizirano nakon dorade europsko-unijske Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama. Pritom se na HRT-u nije postavljalo pitanje o utjecaju takvog profitnog prioriteta na konačnu kvalitetu kupljenog djela. Postoji ozbiljna te osnovana sumnja da je vanjski, tzv. nezavisni producent pritom zakupljivao oglasni prostor u terminima oko serije za koju bi se pogodio s HRT-om, a pomoću milijunskih kredita koji su po iznosu odgovarali vrijednosti sklopljenog posla na produkciji. Tome se prostoru zatim dizala vrijednost, dok je HRT pasivno trpio pad prihoda na račun iste djelatnosti. Još prije nekoliko godina primijetili smo i stanovitu praksu koja se, međutim, u posljednje vrijeme opet upražnjava na HRT-u: dopušta se jeftini zakup npr. dvominutnog “programa pod pokroviteljstvom”, koji u biti nije ništa doli reklama. Ali, takva koja je snimljena za kulisom određene emisije s gostima, gdje se u pozadini jasno ističe – slikom i tonom, sadržajno – izvjesni sponzor. Poduzeće o kojem govorimo znalo je na takve kratke emisije po cijeni od 1000 kuna za dvije minute, godišnje potrošiti nekoliko milijuna kuna. Uzme li se u obzir da je sekunda reklame tad koštala oko 800 kuna, pa je prostor tako cijenjen i stotinjak puta ispod propisane vrijednosti, očito je da je tendencioznim tumačenjem i pogodovanjem privatnicima, a koje izmiče nadzornim filtrima, sama uprava HRT-a oštetila vlastito poduzeće za stotine milijuna kuna samo na ovom primjeru. Najdrastičniji primjer tomu slične prakse vezan je uz jednu seriju koja se emitirala na prošlog i ovog desetljeća, a radnja se vrtjela oko “ženskih preokupacija”, između kojih je najveća, dakako, šoping. Identitet i artikli izvjesnoga velikog trgovačkog lanca bili su tako neizostavni, i zapravo je sve bilo podređeno krajnje vulgarnom product placementu, gdje se dramska struktura priče može smatrati tek providnom ambalažom za itekako unosni marketing. Umjesto da takvo - 141 - reklamiranje naplaćuje – pa makar i jeftino, kao u gornjem primjeru – HRT je kupio seriju i namijenio joj udarni termin, što svjedoči o potpunoj zamjeni teza u komercijalnom poslovanju i zaštiti javnog interesa. Povrh svega, privatni sponzor bio je vidljiv i u čestim najavama, tzv. foršpanima, što se u pripadajućim profesionalnim krugovima smatra zacijelo najdrskijim trijumfom prikrivenog oglašavanja na HTV-u, barem u okviru dramskog programa. Ugledna firma o kojoj je riječ povlačila je ekstraprofit, zahvaljujući benevolentnim upravama HRT-a, i na ime vanjskog programskog pokroviteljstva. Prilika za takvo poslovanje bila je npr. organizacija poznatog marketinškog i medijskog festivala u Istri, zapravo godišnjeg okupljanja pripadnika branše, a koji se na HRT-u oglašavao, jedne od posljednjih godina, sa 150 reklama od po 20 sekundi. Vrijednost tolikog prostora bila bi, s popustom na količinu, oko milijun i pol kuna. HRT je dobio, međutim, samo plaćeno gostovanje za petoro svojih panelista na festivalu, uz kotizaciju – u vrijednosti od oko 12 i pol tisuća kuna. Odgovorna osoba za dubiozno marketinško poslovanje na HRT-u, spomenimo još i to, u međuvremenu nije više obavljala taj posao, ali je voljom nove, aktualne uprave, vraćena na istu poziciju. Indikativno je jedno mjesto u ovdje već spominjanom izvještaju državne revizije za 2012. godinu: “Ugovori za prodaju oglasnog prostora za emitiranje promidžbenih poruka su zaključivani koncem godine, odnosno nakon što su usluge obavljene, te iz računa nije vidljivo na temelju kojeg ugovora su obavljene. Za pojedine navedene usluge nisu jasno utvrđeni kriteriji za određivanje cijene i popusta, koje ostvaruju agencije i oglašivači. Osim navedenog, u određenom broju slučajeva odobravani su popusti na plaćanje predujmom agencijama koje su imale dospjele obveze prema HRT-u, što nije u skladu s odlukom o popustima”, itd. Marketinška djelatnost, prema svemu navedenom, jest ona siva zona u poslovanju HRT-a, kroz koju se crpila najveća vrijednost prema nekom vanjskom subjektu. Hibridni oblik te neprincipijelne, u smislu javnog interesa, a svakako i nezakonite prakse, očito je suradnja s vanjskim, tzv. neovisnim, zapravo privatnim producentima dramskog programa. Ostale vrste vanjske produkcije su po udjelu daleko manje zastupljene, pa je tako npr. u 2011. godini od svih rečenih producenata otkupljeno programa za oko 48 milijuna kuna, a od toga dramskog - 142 - 75,15 posto, dokumentarnog 16,84 posto, zabavnog 6,55 posto, i programa za djecu i mlade 1,46 posto. Kao problem s vanjskim producentima ispostavlja se, naime, prvenstveno široka lepeza mogućnosti da se na njihovoj strani vage realizira notorni ekstraprofit, zbog kroničnog zanemarivanja javnog interesa u poslovanju HRT-a. Višak posredništva u aranžmanu između naručitelja i privatnog proizvođača dramskog ili zabavnog programa, po raznim aspektima – oglašavanje je jedan od njih – doveo je i do toga da se vanjski producenti nisu javljali na natječaje za izradu djela po gotovom, zadanom scenariju, s obzirom na manje mogućnosti za manipuliranje takvim sadržajem. Takav zaokret u poslovanju, kakav sugeriramo, svakako ne bi bio proveden niti kroz posredovanje kućnih producentskih tvrtki-kćeri, poput nekadašnjeg Orfeja. Izdvajanje njegova poslovanja iz ukupne aktivnosti HRT-a također je omogućilo razne sumnjive zahvate, kao što je poznato, te je ta tvrtka 2010. i ugašena – nažalost, tek nakon što je šteta već bila počinjena. Naprotiv, mišljenja smo da HRT-u treba produkcija koja bi bila njegovim neodvojivim sastavnim dijelom. To važi za tv-program, ali i za radijski, gdje se u okviru programa HR3 posljednjih godina sistemski zanemaruje ono što je nekoć bila prepoznatljiva i ekskluzivna vrijednost upravo te redakcije. Kao što je dramska produkcija HTV-a omalovažena i suzbijena, i produkcija radio-drame neformalno je proglašena besmislenom, a formalno je ugašeno više tradicionalnih radnih mjesta redatelja radio-drame, koja su u tom ekskluzivnom obliku postojala još jedino tamo. Ugašene su početkom 2014. i tri emisije posvećene njoj, na Drugom i Trećem programu HR-a, i nije uvažen apel onih ljudi iz struke koji su objašnjavali da radiodramu valja njegovati i razvijati kao posebnu vrstu, a ne se utjecati outsourceangažmanu redatelja “opće prakse”. Za uspješan noviji primjer prakse koju ovdje zagovaramo s razloga gore iznesenih, ističemo kućnu seriju “Odmori se, zaslužio si”, koja je prikupila veoma dobre osvrte s raznih pozicija, nije prouzročila lateralno curenje novca s HRT-a, te je doživjela odlične rezultate pri repriziranju. Kao inozemni primjer za uzor, pak, podsjećamo na pothvat danske javne televizije DR koja se posljednih godina proslavila u svijetu po više dramskih serija u vlastitoj produkciji. - 143 - Jer, ta kuća reagirala je, nakon što je registrirano njezino zaostajanje u odnosu na privatne producente, zbog toga što je bilo jasno da ona u suštini raspolaže znatno jačim resursima, koji su građeni dugo i mukotrpno, i da je za javni interes bolje da se uloži dodatni napor kako bi se oni sačuvali kroz jedini mogući pristup – živu, permanentnu aktivnost. Netko će reći da se s Dancima ne možemo mjeriti ni u audiovizualno-medijskoj djelatnosti, kao niti u npr. zdravstvu, no stajališta smo da je to prvenstveno alibi-konstatacija sa zadnjom primišlju očuvanja status quoa. Izuzev dubioznog financijskog poslovanja na koje smo ukazali u dosadašnjem pregledu djelovanja HRT-a, a naročito u odnosu na kadrovsku politiku i suradnju s vanjskim producentima, neophodno je uperiti svjetlo na planirani utrošak razmjerno velikih sredstava na investiranje u tzv. tehnološku obnovu, prema Prijedlogu programa restrukturiranja HRT-a. Prije toga, podsjetit ćemo se na prethodni veoma sličan slučaj, kako bismo lakše uočili kritične momente koji se naočigled ponavljaju. Naime, 2003. godine otpočelo je bilo opsežno investiranje u rečene svrhe; po informacijama koje smo za potrebe ovog izvještaja dobili s HRTa, te i naredne tri godine ulagano je u tehniku: 70,56 milijuna kuna (2003.), 117,144 milijuna (2004.) i 104,385 milijuna (2005.). Od toga je manji dio zaveden pod stavkom “alati, pogonski inventar i transportna oprema”, a najvećim su financirani “postrojenja i oprema”, kako slijedi: 50,29 milijuna kuna (2003.), 66,00 milijuna (2004.) i 87,83 milijuna (2005.). Ostalih godina u tom desetljeću, za “postrojenja i opremu” je ulagano između 14 i 43 milijuna kuna godišnje, no gornje trogodište izdvajamo kao sustavni, kontinuirani akcijski interval kojim se planiralo sanirati tehnološku zaostalost i zapuštenost HRT-a, a s obzirom na praktično apsolutni zastoj u održavanju i modernizaciji u prethodnom desetljeću. Pod stavkom “postrojenja i oprema”, dakle, vode se nove kamere, studiji, reportažna kola, kompjutori, odnosno sva tehnika za neposrednu proizvodnju programa, za razliku od tehnike navedene u spomenutoj odvojenoj stavci. O tom razdoblju obnove i modernizacije u Prijedlogu programa restrukturiranja piše: “Posljednje kapitalne investicije u tehnologiju na HRT-u bile su prije desetak godina kada je izgrađen blok B30 s dva televizijska i dva radijska studija te uveden sustav za digitalnu proizvodnju vijesti. Nakon toga proces digitalizacije nije - 144 - nastavljen što je tehnološku infrastrukturu zaustavilo u raskoraku tranzicije iz analognog načina rada u digitalni. Iako je dio tehnoloških lanaca tada digitaliziran, način rada ostao je do danas analogni i nisko učinkovit. Digitalna oprema nabavljena prije desetak godina već je pri kraju vijeka a u ostatku analogne opreme još uvijek su u upotrebi neki već muzejski primjerci uređaja.“ Kako bi se ispravili propusti, restrukturiranjem se previđa ulaganje daljnih 210 milijuna kuna u ovoj i 2015. godini, za “povezivanje u svedigitalno proizvodno okruženje”. Nećemo ovdje prozivati krivce i provoditi istragu oko faktički bačenih par stotina ili barem nekoliko desetaka milijuna kuna, prije deset godina, niti ćemo forsirati zaključak da je to učinjeno s eksplicitnom lošom namjerom, prema interesu nekoga tko je sudjelovao u organizaciji nabavke skupe opreme, a iz čega bi se nadalje mogle povlačiti analogije s tek predstojećim nabavkama. Ipak, želja nam je i obaveza upozoriti na činjenicu da objema procedurama nedostaju prethodeće ekspertize i nezavisne revizije istih, svakako neophodne kad su posrijedi ovako skupe investicije. O tome govori, uostalom, i službeno upozorenje međunarodnog revizora i konzultanta KPMG, prije deset godina – investicijski projekt tehnološke obnove i modernizacije ustvari je samo lista opreme za šoping, bez uporišta u jasno postavljenim i opravdanim potrebama, kao i sustavnim planovima upotrebe i održavanja. Odgovorni se kadrovi očito nisu obazirali na to upozornje; s punim pravom nisu, znamo li da se naknadno, do danas, nitko nije osvrtao na štetu. Prema svemu što smo doznali u pripremi ovog izvještaja, u razgovorima s upućenim svjedocima, tema obnove kampanjski je prethodila diskusiji o funkciji javnog medijskog servisa, njegovom programskom razvoju i društvenoj poziciji. Kupovalo se na veliko, bez obzira na funkcionalnost i primjenjivost, kamoli onu u perspektivi. Kao i u velikom broju naših priča o javnoj nabavi inače, kuloarima još uvijek odjekuju nikad službeno istraženi glasovi o koruptivnim provizijama koje su tad realizirane, kao glavnom motivu trgovine. Zacijelo to ima veze i s faktom da pojedine odgovorne te involvirane osobe iz tog razdoblja i danas izvršavaju visoke funkcije. Nabava je pritom poduzeta pod vođenjem starog inženjerskog kadra, a čiji je status poslužio kao pokriće za neopravdani trošak. Skupi novi pultovi u režijama - 145 - nisu iskorišteni, dok je za njihovu nabavku upotrebljen obrtni kapital. Kupnji kamera pristupilo se po već prevladanim standardima koji podrazumijevaju isplativost na 20 godina, što je u digitalnom dobu maksimalno relativizirano. Pritom je zanemareno da servis uslijed digitalizacije postaje vanjski – osnivanje ili nadogradnja starog unutarnjeg nisu razmatrani, a i teško da bi to funkcioniralo – baš kao što je zapostavljena i edukacija za korištenje nove tehnike. Netko je previdio i to da bi se softveri pod novonastalim okolnostima morali često nadograđivati, a nekome drugom nije palo na pamet da uzme u obzir puni iznos amortizacije opreme, niti servisiranje svime tim prouzročenog duga. Govoreći o sadašnjim prilikama, u istraživanju nam je skrenuta pažnja i na usporedivi postupak jedne komercijalne televizije u Hrvatskoj, koja nije – za razliku od aktualne uprave na Prisavlju – odbacila skupe beta kamere. Zato što ih odlikuje vrhunska optika, međutim, nabavljeni su jeftini adapteri za digitalizaciju snimke, pa će te kamere, za razliku od HRT-ovih, zabilježiti zavidan broj sati snimanja. Primjera ima dosta, no cilj ovog osvrta nije pokušaj da se nadomjesti izostala revizija plana, već da se na istu pozove dok je isti još u provedbi, ne bi li se spriječila moguća šteta, jer očito postoji osnovana sumnja kako se planira neopravdana nabavka dijela nove opreme. Također, indikativno je da se pritom, u planiranju rada i razvoja, daje prednost financijsko-tehnokratskom kadru nad medijskim proizvođačem, a koji dovoljno dobro poznaje tehniku i tehnološki proces. Razvojni problemi postali su, uza sve materijalne gubitke, nemali kamen smutnje u odnosima na Prisavlju. Svejedno, o novoj tehničkoj obnovi govori se iznova umnogom proizvoljno, i opet se ne polazi od konkretnih društvenih zasada i programskih potreba, niti od organizacije proizvodnje. Štoviše, u potonjem segmentu događaju se na prelazu iz 2013. u 2014. goleme turbulencije, no to ne ostavlja nikakva efekta na plan tehnološke obnove i modernizacije, kao niti na ovdje već obrađeni plan kadrovskog restrukturiranja, odnosno drastičnog smanjenja broja zaposlenih. Takvi neodvojivi elementi planiranja razvoja javnog medijskog servisa ovdje su, paradoksalno, suštinski posve odvojeni. Stoga nije zgoreg opetovano inzistirati kako bi veliki poduhvat tehničke obnove i modernizacije trebao biti detaljno elaboriran, strateški utemeljen, i vođen pod - 146 - višestrukim javnim nadzorom, stručnim i državnim. Ali, bez obzira što smo se u ovom poglavlju bavili isključivo pitanjima upravljanja kapitalom na HRT-u, odnosno njegovim financijskim poslovanjem, ne treba izgubiti iz vida kako je taj dio HRTove djelatnosti prvenstveno u funkciji javne političke i kulturne namjene tog medija i poduzeća, a ne obrnuto. Štoviše, iako se stječe utisak da bi ova radiotelevizija morala biti komercijalnijom i ujedno profitabilnijom, te da bi morala biti podvrgnuta tržišnim kriterijima, dužni smo upozoriti na evidentnu zakonitost: upravo takve tendencije osujećuju njezino javno poslanje. S druge strane, financijsko poslovanje po svojoj eksplicitnoj materijalnoj prirodi, konačno, jest ona neuralgična točka u kojoj se ne presijecaju samo vanjski ekonomsko-politički te ideološki motivi, poput netom spomenutih, nego i kudikamo prizemniji, unutarnji apekti, interno-koruptivni. Nekima od konkretnih, na HRT-u viđenih, ilustrirali smo ovo neveselo pragmatično poglavlje. U završnom slovu dodajmo samo još opasku da se te dvije vrste financijski motiviranih silnica, vanjske i unutarnje, premda naoko raznorodne, očito jako dobro sljubljuju prema cilju svoje privatno-interesne realizacije. Upravo to je ono što vidimo najvećim problemom po ovdje zastupljenim parametrima. Zakoni o HRT-u Aktualni zakon o Hrvatskoj radioteleviziji donesen je 2010., a izmijenjen 2012. godine u dijelu koji se odnosi na upravljanje i nadzor. Sastoji se od 48 članaka u devet poglavlja. Set općih odredbi o statusu javne ustanove, imenu, sjedištu i sl. sadrži i deklaraciju neovisnosti “o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa” (ZHRT 2010: 1) te “samostalnom i neovisnom financiranju sukladno ovom Zakonu i pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge” (ZHRT 2010: 1). Radi se o prijevodu Priopćenja Europske komisije objavljenom u Narodnim novinama 31/10, koje eksplicitno ograničava ponudu novih usluga javnih radiotelevizija u kontekstu “platformi za distribuciju audiovizualnih sadržaja i broj tehnologija, kao što su digitalna televizija, IPTV, mobilna televizija i video na zahtjev”. Legitimirajući političku odluku prirodnim silama “tehnološke promjene (koje su) iz temelja promijenile tržište”, dovele “do povećanog tržišnog natjecanja jer su (…) mrežni operatori i internetski poduzetnici - 147 - ušli na tržište” i “izazvalo niz pritužbi” na “proširenje javno financiranih djelatnosti nakladnika javnih usluga (kao što su internetski sadržaji i specijalizirani kanali)”, Komisija napominje: “Štoviše, izdavači novina i drugih tiskovina također su važni jamci objektivno informirane javnosti i demokracije. Uzevši u obzir da se ti operatori sad natječu s nakladnicima na internetu, sve te komercijalne medijske operatore zabrinjavaju mogući negativni učinci koje bi državne potpore javnim nakladnicima mogle imati na razvoj novih poslovnih modela.” (EK 2009: 5 – 16). Priznajući, s druge strane, kulturne i demokratske funkcije javnih medija, izražene ne samo Amsterdamskim protokolom, Rezolucijom Unije o javnim radiodifuzijskim uslugama, mjerodavnim konvencijama UNESCO-a i dokumentima Vijeća Europe, “Komisija smatra da bi javni nakladnici trebali moći na dobrobit društvene zajednice iskoristiti prilike koje su se pojavile digitalizacijom i proširenjem platformi za distribuciju sadržaja na tehnološki neutralnoj osnovi” (Europska komisija, 2009: 81). Naravno, pod uvjetom da se u “otvorenom javnom savjetovanju” utvrdi da, recimo, novi programi HRT-a služe “demokratskim, društvenim i kulturnim potrebama društva” (Europska komisija, 2009: 84). To je razlog da Zakon relativno čvrsto precizira djelatnost HRT-a: tri nacionalna radija, osam regionalnih, četiri televizijska kanala, itd. (ZHRT 2010: 3 – 4). Programska načela i definicija sadržaja i funkcije javnih usluga. Sljedeća dva poglavlja određuju što je to u interesu takozvane javnosti, a što bi HRT trebao proizvoditi. Članci od 5 do 15 ekstenzivno navode mnogobrojne aspekte “javne usluge”, koju – prema spomenutom Priopćenju Komisije – “država članica kao takvu mora jasno definirati” (EK 2009: 34, i) i HRT-u povjeriti “putem službenog akta (na primjer, kroz zakonodavstvo, ugovor ili obvezujući opis poslova)” (EK 2009: 50). Evoluciju definicije koja je predmet mnogih nesporazuma, i istovremeni oslonac ponekad dijametralnih stavova u raspravi, možemo pratiti još od Zakona o javnom informiranju iz 1982. godine. Iako pripada drugoj socioekonomskoj formaciji, taj Zakon je bio predloškom konzultiranim prilikom utemeljenja medijskog zakonodavstva sljedećeg desetljeća, koje je započelo donošenjem Zakona o Hrvatskoj radio-televiziji odmah poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine, - 148 - kako primjećuje Zrinjka Peruško (1999: 225), “štoviše na 2. sjednici svih Vijeća Sabora.” Razumljivo, u takvoj žurbi nije bilo moguće iz temelja izmijeniti sve odredbe, pa su se mnoge – poput opsega oglašavanja – zadržale do danas. Interes javnosti – radnika i građana – određen je u Zakonu o javnom informiranju iz 1982. godine njihovim ustavnim pravima da aktivno sudjeluju u informiranju i budu informirani “o svim činjenicama značajnim za njihov društvenoekonomski položaj”, zatim “za delegatsko odlučivanje u obavljanju funkcija vlasti”, i “o događajima u zemlji i svijetu koji su od interesa za njihov život” (ZJI 1982: 2), i to “redovno, pravovremeno, objektivno, istinito, potpuno i pristupačno” (ZJI 1982: 3). U skladu sa samoupravnom doktrinom epohe, tzv. posebni društveni interes bio je u tom Zakonu određen suodlučivanjem društvene zajednice i radnika u mediju (ZJI 1982: 83). Radi o tome da je procedura suodlučivanja o upravljanju, koja bi se mogla smatrati sredstvom ostvarivanja javne funkcije medija, sama postavljenja kao cilj. Drugim riječima, nije bilo dovoljno da Radiotelevizija Zagreb ostvaruje – onako ukratko definiran – interes javnosti, nego je ta javnost, putem suodlučivanja, trebala i sudjelovati u artikulaciji svog interesa. U Zakonu iz 1990. (ZHRT 1990: 7 – 12) taj moment, razumljivo, ispada, ali se osnova popisa načela ili funkcijskog dijela definicije zadržava. Obavještavanje javnosti treba biti istinito, objektivno, pravodobno, cjelovito, nepristrano, u skladu s pluralizmom ideja i svjetonazora u društvu te (drugim) načelima novinarske etike, kao i uvažavati privatnost. HRT ne smije “zastupati stajališta pojedinačne političke stranke ili neka druga”, kako to stoji u svim Zakonima od 2001. godine naovamo, “pojedinačna politička, religijska, svjetonazorska i slična stajališta ili interese” (ZHRT 2001: 7). Sadržajni dio definicije bitno se mijenja. Umjesto informiranja važnog za društveno-ekonomski položaj, delegatsko odlučivanja o obavljanju funkcija vlasti i, najopćenitije, informacije iz zemlje i svijeta važne za život radnika i građana, artikulira se liberalno-pluralistički zametak taksativne sadržajne definicije “javnog interesa” u programu javnog – tada još smatranog državnim – radiotelevizijskog medija. Reducirajući navode zbog preglednosti, uz obavezne nomotehničke tri točke onih “i drugih sadržaja”, taj popis već 1990. izrijekom navodi programe važne za: politiku, gospodarstvo, kulturu, sport, iseljeništvo i inozemne javnosti. - 149 - Negativni dio definicije određuje “ravnomjernu zastupljenost informativnih, kulturnih, obrazovnih i zabavljačkih sadržaja” koji “ne smiju štetiti odgoju djece”. Izmjene i dopune 1991. godine na popis sadržaja od javnog interesa dodaju “narodne manjine” i napomenu da će se financiranje programa za iseljeništvo financirati putem posebnog ugovora, a četiri sljedeće verzije zakona, baveći se uglavnom upravljačkim mehanizmima, ne diraju u određenje HRT-ovog mandata. Jedino se 1998. godine briše članak koji određuje zaštitu djece i ograničava oglašavanje, budući da je to regulirano Zakonom o telekomunikacijama. Zakon iz 2001. uvodi razlikovanje lokalnih i nacionalne javnosti, odnosno lokalno važne sadržaje, proširujući mozaik javnog interesa sadržajima koji su bitni za socijalno blagostanje, zdravlje, obrazovanje, znanost, religiju, okoliš, kulturnu baštinu, demokraciju i građansko društvo te zabavu. Posebno se ističe uloga HRTa u poticanju domaćeg audiovizualnog stvaralaštva. Uvodi se odredba da je praćenje programa potrebno prilagoditi osobama oštećena sluha, a negativni dio definicije se širi. Zabranjuje se govor mržnje, pornografija, nasilje, poticaj na upotrebu duhana, alkohola i droga, subliminalne poruke, prikazi ekscesivnog nasilja i teletrgovina. Zakon koji se najdulje održao bez izmjena, onaj iz 2003. godine još više ističe audiovizualno stvaralaštvo, odnosno hrvatski film, navodeći da je HRT dužan osigurati i “proizvodne uvjete” za njegov razvoj. Funkcijski dio definicije dopunjuje odrednica da informiranje u interesu javnosti treba biti provjereno, a općenita vrlina objektivnosti dobiva dopunu odredbom da informacije trebaju biti odijeljene od osobnih mišljenja i komentara.125 Ova inačica Zakona propisuje najviši opseg domaće proizvodnje: više od 55 posto programa televizije mora biti izvorno proizvedeno na hrvatskom jeziku, dok barem polovica uvoznog programa mora biti europske proizvodnje, s tim da barem pola od onih 55 posto mora biti igrani, dokumentarni, animirani ili zabavni program (dakle bez sporta, vijesti i, npr., vokalne glazbe). Nabava programa neovisnih producenata, tzv. vanjska produkcija, određena je na 10 posto trajanja ukupno objavljenog televizijskog programa, ili 10 posto godišnjih sredstava za proizvodnju. 125 Vidi slovenski Zakon, http://www.uradni-list.si/1/objava.jsp?urlid=200596&stevilka=4191, pristupljeno 30. travnja 2014. - 150 - Aktualni Zakon iz 2010. godine povećava udio sredstava za vanjsku produkciju na 15 posto (7,5 za djela na hrvatskom) i znatno reducira obaveznu domaću proizvodnju: europska djela, prema AVMS Direktivi, trebaju činiti većinu emitiranja, a barem 40 posto od toga treba biti emitirano na hrvatskom jeziku. Uz napomenu da niti to ne vrijedi za treći i četvrti program, to znači da je dovoljno da više od 20 posto programa bude emitirano “izvorno na hrvatskom jeziku” (ZHRT 2010: 11), računajući i, recimo, sportske prijenose. Zadržavajući funkcijski profil (načela) novinarstva u osnovi isti kao i prethodni tekstovi, važeći Zakon 2010. godine dodaje, u skladu s doktrinom epohe, “kriterije izvrsnosti, stručnosti, kulturne vrijednosti i profesionalne kompetentnosti u smislu dosegnutih nacionalnih i europskih standarda” te uvodi nekoliko dopuna u određenje “sadržaja javnih usluga”. Tako se, uz temeljna ljudska prava i slobode, pojavljuju (po prvi put!) i: nacionalni interesi, domoljublje, rodna ravnopravnost i suzbijanje diskriminacije na svakoj osnovi, programi o osobama s invaliditetom, poticanje poduzetništva i gospodarstva, prijenosi utakmica reprezentacija i malih sportova, prevencija kriminaliteta, društveno neprihvatljivih i rizičnih ponašanja te promicanje sigurnosti u zajednici. Istodobno, sve zabrane prijašnjih negativnih dijelova definicije javnog interesa otpadaju, uključujući i apsolutnu zabranu prikrivenog oglašavanja, budući da su, barem dijelom, sadržane u odredbama Zakona o elektroničkim medijima (ZEM 2009: 16 – 18 i 29 – 34). Ukratko, pojednostavimo li formulacije, HRT-ovo novinarstvo u javnom interesu treba biti: – istinito – objektivno – pravodobno – nepristrano – cjelovito – provjereno – pluralistički inkluzivno – u skladu s (drugim) načelima novinarske etike te izvrsnosti, stručnosti, kulturne - 151 - vrijednosti i profesionalne kompetentnosti u smislu dosegnutih nacionalnih i europskih standarda. Pritom, kako bi zadovoljili pluralistički mozaik javnih interesa, HRT-ovi programi trebaju obratiti posebnu pažnju na: – politiku – gospodarstvo – umjetnost – kulturu – sport – iseljeništvo – inozemne javnosti – nacionalne manjine – socijalno blagostanje – zdravlje – obrazovanje – znanost – religiju – okoliš – kulturnu baštinu – demokraciju, civilno društvo i suzbijanje diskriminacije na svakoj osnovi – temeljna ljudska prava i slobode – nacionalne interese – domoljublje – sportske nacionalne timove – male sportove – rodnu ravnopravnost – osobe s invaliditetom – poticanje poduzetništva – prevenciju kriminaliteta, društveno neprihvatljivih i rizičnih ponašanja te promicanje sigurnosti u zajednici – mlade i stare - 152 - – zabavu. Iako bi svatko sigurno pronašao drugačiju formulaciju za pojedine dijelove, nešto dodao i nešto oduzeo, a vjerojatno i presložio, ovo određenje HRT-ovog mandata u suštini nije različito od većine europskih javnih radiotelevizija. Većina ih je kraćih, s općenitijim natuknicama, ali ima i onih koje su možda još detaljnije, poput slovenske, inače veoma slične HRT-ovoj.126 Usporedite li ovu HRT-ovu “povelju” sa, prema Curranu (1991), Bakeru (2001), Siebertu (1963) i Manciniju (2000), temeljnom artikulacijom liberalnog normativnog modela, ili modela društveno odgovornih medija, izraženom još u Izvještaju Hutchinsove komisije (1947: 18 – 22), primijetit ćete da je – izuzev tz. watchdog funkcije – gotovo sve na broju. Poslijeratni optimimizam koji rastjeruje oblake monopolskih prijetnji slobodi razmjene ideja očekuje od medija da budu odgovorni za ostvarivanje svojih pet glavnih društvenih funkcija. (1) “Istinit, sveobuhvatan i jasan pregled događaja dana u kontekstu koji im daje značenje.” Ovdje Hutchinsova komisija navodi potrebu, kako bi rekao naš Zakon, objektivnosti, odnosno “odvajanja činjenica i komentara”, svjesna da to nije lako, jer i izolirane činjenice (pogotovo takve) “mogu biti varave i, u konačnici, neistinite”. U svakom slučaju, “glavni zahtjev je da mediji trebaju biti točni. Oni ne smiju lagati.” (2) “Forum razmjene kritike i komentara,” u smislu da bi se mediji “trebali smatrati zajedničkim prijenosnicima javne rasprave” barem utoliko da ne prešućuju, kao što komisija primjećuje da se događa, “ideje različite od njihovih.” (3) “Projekcija reprezentativne slike društvenih grupa” ne govori samo u prilog eksternom pluralizmu, nego se odnosi se i na problem stereotipa koji o različitim društvenim grupama prevladavaju ako mediji propuste prikazati “njihove, unutrašnje istine.” (4) “Predstavljanje i razjašnjavanje društvenih vrijednosti i ciljeva” kakvi postoje na popisu HRT-ovih prioriteta. 126 Kratak pregled daje sažetak javnih konzultacija povodom usvajanja Pravila o državnim potporama za javne radiotelevizije: “Čini se da mandat javne tadiotelevizije tipično sadržava usluge u područjima infomiranja, kulture, zabave, obrazovanja i često također sporta (...) U Španjolskoj mandat pokriva sve (te) žanrove (...) reflektirajući identitet i kulturnu te jezičnu raznolikost španjolskog društva, promovirajući pluralizam i participaciju.” (EK 2008: 8). - 153 - (5) “Potpun pristup dnevnim informacijama”. Uz servisiranje demokracije informacijama i infrastrukturom široko ikluzivne rasprave, kao i obrazovanje demokratskog čovjeka kako bi bio kadar kolektivno upravljati, do šezdesetih godina prošlog stoljeća tradicionalna je norma uključila i funkciju strogog nadzora moćnih, oglašivačko povezivanje ponude i potražnje, te financijsku održivost kao garanciju slobode od pritisaka posebnih interesa, prihvaćajući također mogućnost “da pojedini mediji mogu biti izuzeti od obaveze da zarade svoj opstanak na tržištu” (Siebert 1963: 74). “Tijekom godina smo shvatili,” rezimiraju McChesney i Nichols (2010: 163 – 4) produkciju normativnih medijskih teorija127 u aktualniju formulaciju “povelje”, “da u teoriji demokracije i medija postoji zamjetan konsenzus o tome što bi zdravo novinarstvo trebalo uključivati: (1) Ono mora osiguravati strogi nadzor ljudi koji su na vlasti i onih koji žele biti na vlasti u državnom, poslovnom i neprofitnom sektoru. (2) Mora smatrati informacijske potrebe svih građana legitimnima. (3) Mora imati prihvatljiv način razdvajanja istine od laži, ili barem sprečavanja da lažljivci izmaknu odgovornosti i odvedu narode u katastrofe – posebno ratove, ekonomske krize i sukobe zajednica. (4) Mora ponuditi širok raspon informiranih stajališta o najvažnijim temama našeg vremena – ne samo prolaznim brigama trenutka, nego i izazovima koji se naziru na horizontu. Ova pitanja ne mogu biti primarno određena onim o čemu govore ljudi na vlasti. Novinarstvo mora osigurati nacionalni sustav ranog upozoravanja kako bi problemi mogli biti predviđeni, proučeni, raspravljeni i riješeni prije nego narastu do razmjera krize. Nije nužno da svaki medij može, niti treba, osigurati sve te usluge svojoj zajednici; to bi bilo nepraktično. Nužno je, međutim, da medijski sustav u cjelini čini takva očekivanja građana od novinarstva realnim.” Bez obzira što zakonsko određenje mandata HRT-a u dobrim dijelom odražava standardiziranu ideju profesionalnog modela (Mancini 2000: 234), i što to 127 Vidi npr. Clifford G. Christians, Theodore L. Glasser, Denis McQuail, Kaarle Nordenstreng i Robert A. White (2009) Normative Theories of the Media: Journalism in Democratic Societies, Urbana, University of Illinois Press i Paolo Mancini (2000) Political Complexity and Alternative Models of Journalism: The Italian case u James Curran i Myung-Jin Park (ur.) De-Westernizing Media Studies, London, Routledge. - 154 - zadovoljava zahtjeve pravne stečevine Unije, aktualni Zakon uvodi i dodatnu instancu definicije navedenih programskih obaveza i sredstava za njihovo financiranje putem petogodišnjeg Ugovora između HRT-a i Vlade Republike Hrvatske (ZHRT 2010: 13 – 15). Dosad su izrađena dva takva dokumenta, jedan privremeni, i onaj koji je na snazi do kraja 2017. godine. Radi se o stotinjak članaka na sedamdesetak stranica koji uglavnom sadrže zapise postojećih programa HRT-a u formi postotnih udjela informativnih sadržaja (npr. 35 posto za prvi program Radija) sporta (jedan posto), religije (dva posto)... i detaljnije razrade programskih načela. Za ilustraciju, tamo također nalazimo “nacionalni identitet i kulturu”, “civilno društvo i temelje demokracije”, “različitosti i toleranciju”, “neovisnost”, “tržišno natjecanje” i mnoge druge strateške smjernice, ali sada pod egidama “misijskih ciljeva”, “vrijednosti” ili “načela”. Nipošto ne želimo sugerirati da su ove formulacije imalo lošije formulirane nego u Zakonu ili nekom inozemnom tekstu slične namjene, ali se pitamo koliko su – budući da pripadaju istom normativnom repertoaru – usitinu potrebne, uz četiri stranice praktično istovjetne zakonodavne materije? “Ugovor je sadržajem uglavnom općenit,” primjećuje Zrinjka Peruško (2012: 12). Lijepa želja javne rasprave o Ugovoru, najavljena među člancima koji, na dodatne tri stranice, opisuju njegov sadržaj i proceduru donošenja nije se, barem zasad, ostvarila. Nije se, također zasad, ostvarila niti mogućnost da Vlada dio javnih usluga povjeri nekom drugom radiju ili televiziji. Međutim, kada bi ugovorna specifikacija javnih usluga na relaciji programske obaveze – iznos sredstava bila preciznija, što se i čini intencijom zakonodavca, niti tako nešto ne bi trebalo isključiti. U svakom slučaju, i bez poslovne preciznosti, ugovor je vrsta dokumenta koji odnos između javne radiotelevizije i javnosti – u ovom slučaju ekskluzivno reprezentirane vladom – veoma jasno postavlja kao kupoprodajni odnos. Specifikacijom inputa i outputa, kao i oglašivačkim mjerenjem “rejtinga” pojedinih emisija, javna usluga se definira kao komercijalna, a njen svaki dio postaje podložan outsourcingu. Nadalje, zamislimo li da se tijekom ugovornog razdoblja pojavi neka nova programska ideja, koncepcija ili tehnologija koja može značajno unaprijediti javnu radiotelevizijsku uslugu, ona se teško može primijeniti budući da, jednostavno, nije predviđena Ugovorom. Članci Zakona propisuju proceduru pokretanja “značajno nove usluge” HRT-a, ali ona je, upozorava - 155 - Peruško (2012: 13), “toliko komplicirana, tj. uključuje nove procedure i tijela koja nisu do sada pokazala potrebne kompetencije za takvu vrstu odluke, da je teško očekivati da će biti odobrena”. Košta li nova javna usluga više od 2 posto HRTovog godišnjeg proračuna, uz zadovoljenje odrednica “povelje” i Vijeća HRT-a, odluku o njenom pokretanju donosi Vijeće za elektroničke medije, još jedno tijelo zaduženo za nadzor HRT-a od 2010. godine. Prije toga je potrebno provesti javnu raspravu i pribaviti mišljenje o utjecaju “na tržišne uvjete i tržišno najtjecanje” nadležnog direktorata Europske komisije i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. “Kako je ova agencija”, komentira proces Zrinjka Peruško (2012: 12 – 13), “već (u slučaju spajanja EPH i Slobodne Dalmacije) pokazala nerazumijevanje osnovnih pretpostavki odlučivanja u ovom slučaju tj. koncepta mjerodavnog tržišta u medijskom sektoru, a u svom sastavu nema ni stručnjake koji se bave medijima, teško je očekivati da će biti u stanju donijeti odluku temeljem razumijevanja medijskog tržišta. Uz to, prije odluke (koju, podsjećam, donosi VEM) treba provesti javnu raspravu u kojoj sve zainteresirane strane (tj. i komercijalna konkurencija) imaju pravo iznijeti svoje stavove. U iskustvu koje imamo s hrvatskim regulatornim tijelom, Vijećem za elektroničke medije, ono neće donijeti ni jednu odluku koja mu se čini kontroverznom i koja bi mogla razljutiti komercijalne televizije. Ovaj stav slijedi iz velikih ustupaka koje je VEM već učinio komercijalnim televizijama koje ne poštuju zakonske odredbe o preuzetim programskim obavezama.” Takva procedura bi mogla znatno narušiti autonomiju HRT-a koju Zakon propisuje u četvrtom poglavlju: Javnost i samostalnost rada. Ona bi se trebala ostvarivati putem uredničke samostalnosti, “a naročito u planiranju i proizvodnji programa te utvrđivanju programske sheme”, kao i “neovisnim i stabilnim financiranjem” (ZHRT 2010: 17). Uzmite u obzir da bi se samostalnost HRT-a, barem načelno, mogla dovesti u pitanje i realizacijom sastavnica “javnosti” njegova rada, onako kako je Zakon određuje, mandatom Nadzornog odbora HRT-a “koji nadzorom osigurava upravljanje sredstvima za rad HRT-a s pažnjom dobrog gospodarstvenika”, sklapanjem Ugovora, kao i postupkom izbora i imenovanja drugh upravnih i nadzornih tijela HRT-a (ZHRT 2010: 16), opisanim u sljedećem poglavlju, Tijela HRT-a. Ako u “sportu” medijske politike učestale izmjene Zakona o HRT-u imaju status naširoko popularnog nogometa, onda prekrajanja upravnih i - 156 - nadzornih tijela, njihovih ovlasti i načina izbora zaslužuju usporedbu s izvođenjem jedanesteraca. Bez obzira što je ovdje mogućnost promašaja mnogo veća, visoka napetost modelskog dizajna javnosti i samostalnosti HRT-a – očigledno postavljenih na suprotne strane demokratske vage – privukla je skoro svaki saziv Sabora, naraštaje civilnog društva, pa i predstavnike međunarodne zajednice, u testiranje deset verzija u 22 godine, ukratko prikaznih u tablici u kojoj smo dodali i izmjene koje se tiču pristojbe. Uz sve uspone i padove broja članova vijeća i nadzornih odbora, te njihovih ovlasti, veoma pojednostavljeno govoreći, može se uočiti: – tendencija smanjenja broja članova Vijeća – prijelaz Vijeća s upravnih na nadzorne ovlasti, posebno u području programa – uvođenje profesionalnih upravnih tijela i jačanje ovlasti direktora – uvođenje novih nadzornih tijela, posebno u području financija – slabljenje predstavljenosti radnika na HRT-u – tri faze u smjenjivanju utjecaja Sabora i civilnog društva. Vijeće HRT-a, sastavljeno tada od vijeća Radija, Televizije i Odašiljača i veza, stupa na scenu 1990. godine kao substitut Skupštini Radiotelevizije Zagreb koja je bila sastavljenja od dva temeljna substrata: delegata političke zajednice i radnika u glavnom medijskom poduzeću. Ulogu društveno-političkih organizacija i zajednica, razumljivo, preuzima Sabor, a mjesta vijećnika saborski zastupnici, razmjerno stranačkom rasteru. Vijeće HRT-a ima 60 članova, od kojih su 25 zastupnici u Saboru ili predstavnici “politike” koje imenuje Vlada, 25 radnici HRT-a, a preostalih 10 predstavnici sveučilišta, kulturnih ustanova i znanstvenih instituta, odnosno onoga što ćemo ubrzo zamijeniti shvaćanjem “civilnog društva”, također izabrani u Saboru. Oni biraju još neimenovano “upravljačko tijelo”, koje onda provodi natječaje i bira direktora te urednike i urednice. Budući da prevaga političkog predstavništva nije bila velika niti jasno strukturirana, Sabor i Vlada zadržavaju “osigurač” suglasnosti na te izbore, kao i prevlast u novouvedenom Nadzornom odboru. To kratko prijelazno razdoblje završava već sljedeće godine. Medijski radnici ispadaju iz smanjenog Vijeća, Sabor bira 15 zastupnika iz svojih redova, - 157 - razmjerno stranačkoj zastupljenosti, a ostalih 10 imenuju 10 organizacija “civilnog društva” s popisa koji uključuje sveučilišta, Akademiju, strukovne udruge umjetnika i vjerske zajednice, zadržavajući ovlast izbora urednika. “Zaposlenici” na HRT-u dobivaju tri mjesta u devetočlanom Upravnom oboru koji preuzima većinu strateških ovlasti Vijeća, direktora i ravnatelje sastavnica HRT-a imenuju Sabor odnosno Vlada, a Nadzorni odbor se ukida. Taj model se dorađuje u hodu, pa se 1992. godine Vijeću, uz ovlast trasiranja programske orijentacije, vraća 10 radnika (ovoga puta kao “djelatnici”) i dodaje jedan manjinski zastupnik. Rekonstrukcija motiva zakonodavaca formiranih između čekića i nakovnja pritisaka “međunarodne zajednice” (tada uglavnom putem Vijeća Europe u koje Hrvatska napokon ulazi 1996. godine) i unutrašnjepolitičke rasprave uzela bi previše prostora. Upozoravamo samo da su i promjene u stranačkoj rasterizaciji Sabora po izborima 1995. godine vjerojatno doprinijele redukciji Vijeća na 19 članova, od kojih su 15 saborskih zastupnika bez detaljnije specifikacije, i petočlani Nadzorni odbor. Sabor bira ravnatelja, a Nadzorni odbor na njegov prijedlog bira urednike i upravni odbor koji se preimenuje u Upravu. Ta međufaza traje do 1998. godine, kada se Vijeće vraća na prethodni, strukturirani sastav zastupnika i delegata s autoriziranog popisa organizacija civilnog društva. Vraća im se ovlast potvrđivanja uredničkog kadra, na prijedlog direktora, a medijski su “zaposlenici”, od ravnopravnih suosnivača HRT-a, prošli puni put do izlaska iz sfere suodlučivanja. Zakon im napokon i izrijekom zabranjuje da budu članovima Vijeća. Tako će i ostati sve do 2012. godine. Velike promjene upravna i nadzorna tijela HRT-a doživljavaju 2001. godine, Zakonom koji se naziva po potpredsjednici tadašnje Vlade, gđi. Željki Antunović. Zastupnici u Saboru odtad više neće biti osobno nazočni u Vijeću, a zadržavaju svoj utjecaj putem imenovanja sedmočlanog Upravnog vijeća od šest “stručnjaka” i jednog predstavnika zaposlenih. Vijeće od 25 članica odnosno članova samostalno imenuju organizacije s proširenog popisa institucioanliziranog “civilnog društva”, s izuzetkom tri člana koje imenuju predsjednici Sabora, Vlade odnosno Republike. Sabor “razvodnjuje” svoju ovlast imenovanja ravnatelja, prepuštajući to “svom” Upravnom vijeću, uz prethodno mišljenje Vijeća civilnog društva. Već dvije godine kasnije najdugovječniji, tzv. Vujićev Zakon, nazvan po utjecajnom ministru - 158 - kulture, unosi bitne inovacije. Polemika između Ministarstva kulture i visokog predstavnika za slobodu medija OECD-a g. Karola Jakubowicza128 svjedoči da je Zakon bio pripremljen već 2002. godine. Jakubowitzeve opsežne primjedbe, uz pozivanje na europske konvencije, direktive, pa i Kopenhaške kriterije,129 za glavni cilj su imale zadržati sastav i način imenovanja Vijeća HRT-a od 22 predstavnika organizacija civilnog društva i 3 osobe imenovane od najviših državnih dužnosnika prema medelu iz 2001. godine. “Budući da je prisutna jasna većina izravnih predstavnika civilnog cruštva,” kaže Jakubowitz (2002: 14), “ovo rješenje zaslužuje pohvale te je ravno najboljim rješenjima u ovom području i demokratskije od rješenja u mnogim drugim zemljama. Hrvatskoj treba odati priznanje jer se time pridružila zemljama koje daju primjer koji valja slijediti.” Motiv za predloženi redizajn modela, međutim, proizlazio je iz generalnog nezadovoljstva disfunkcionalnošću “vijeća civilnog društva”, čiji su pojedini članovi, čini se, sami bili kadri proizvesti više problema nego što ih je Vijeće bilo u stanju riješiti. Ministar kulture opisuje tadašnje stanje rasprave o upravljanju i nadzoru HRT-a: “Da bi se isključio mogući politički utjcaj parlamentarnih stranaka ili Vlade, Vijeće HRT-a bilo je konstituirano (po prethodnom Zakonu o HRT-u) isključivo direktinim nominiranjem od strane udruga civilnog društva. To je bilo izvedeno iz pozitivnih načela o potrebi ostvarivanja neovisnosti HRT-a od ujecaja političke vlasti. U rezultatu stoji da je dio članova Vijeća proklamirao pokretanje nove političke stranke, iz samog Vijeća, a pojedinci direktno odlučivali o sadržaju tv-vijesti. Možda su to samo anomalije koje govore, da parafraziram, o ʻdječjoj bolesti demokracijeʼ, no javno djelovanje postaje nemogućim ako se upravo posredstvom medija ne može razabrati istina od laži, ako sami mediji nisu usmjereni prema natjecanju u istinitosti i jerodostojnosti, nego samo nekom ʻapsolutnomʼ tržištu, 128 Dr. Karol Jakubowicz (1941 – 2013) tada je i potpredsjednik Upravnog odbora za masovne medije Vijeća Europe, savjetnik predsjednika Nacionalnog vijeća za radio i televiziju Poljske i voditelj Ureda za strateškog planiranje i razvoj Poljske televizije. 129 Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, proglašena odgovarajućim Zakonom (NN 11/01), donosi skraćeni pregled obaveza s ciljem uvođenja jedinstvenog europskog televizijskog tržišta te minimalnih pravila oglašavanja, sprečavanja govora mržnje i zaštite maloljetnika, detaljnije izraženih u “Televiziji bez granica”, preteči AVMS Direktive (Official Journal of the European Union L95/2010, http://ec.europa.eu/avpolicy/reg/tvwf/index_en.htm), transponirane primarno Zakonom o elektroničkim medijima koji je izvorno donesen 2003. godine (NN 123/03). Politički, gospodarski i upravni kriteriji za članstvo u Europskoj uniji, zacrtani na sjednici Europskog Vijeća u Kopenhagenu 1993. godine, podsjetimo, uključuju opći set ideoloških načela kao što su demokracija i ljudska prava, vladavina prava i tržišna ekonomija. - 159 - takvom u kojem im je vlasnik ujedno i vlasnik trgovačke mreže, marketinške agencije, dakle monopolu na tržištu” (Vujić 2003: 9). Vjerojatno je i činjenica da je model “samoimenovanja” predstavnika civilnog društva u vijeće javne radiotelevizije bio bez presedana doprinijela da je Zakon 2003. usvojen bez bitnih promjena: Vijeće HRT-a smanjeno na 11 članica odnosno članova, na osnovi natječaja, birali su zastupnici u Saboru između kandidatkinja “koji predstavljaju razne skupine hrvatskog društva (mladi, umirovljenici, poslodavci, sindikati, nacionalne manjine, vjerske zajednice, sveučilišta, udruge civilnog društva i dr.)”. (ZHRT 2003: 18) Postupak izbora, koji je vodio saborski Odbor za medije, pokretao se utvrđivanjem kriterija i objavom javnog poziva “institucijama, udrugama i građanima da podnesu obrazložene prijedloge o kandidatima za članove Vijeća HRT-a”, nastavljao pokušajem usklađvanja parlamentarne većine i oporbe, a završavao “jednakom zastupljenošću kandidata koje predlažu klubovi saborske većine, odnosno saborske manjine”. Drugim riječima, u Vijeću sastavljenom od predstavnika šire definiranog civilnog društva trebao je biti jednak broj “favorita” vlasti i opozicije ili, pojednostavljeno, dvije najveće političke stranke. U dobre strane tog modela može se ubrojiti: – određeni balans između države i civlnog društva koji ne insistira na njihovoj načelnoj podijeljenosti – određeni balans između političko-stranačke “ljevice” i “desnice” – odustajanje od nereprezentativnog popisa organizacija i udruga koje bi trebale predstavljati “korporativnu matricu društva”, a zapravo su bile – ma koliko se popis širio – tek dokaz trenutačnog odnosa snaga – činjenica da u praksi vijećnice i vijećnici nisu nužno ili uopće zastupali pozicije političke stranke koja ih je “izabrala”, a odluku o izboru glavne ravnateljice su donosili dvotrećinskom većinom. Model se, kao što znamo, održao sedam godina, ali je 2010. promijenjen, čemu su, uz određenu “kadrovsku krizu” uzrokovanu ostavkama i nemogućnošću saborskog konsenzusa, možda doprinijele i njegove loše strane, kao što su: – potpuni izostanak reprezentacije radnika HRT-a, što je proizvelo probleme i na razini informiranosti Vijeća o procesu medijske proizvodnje - 160 - – “jednaka zastupljenost kandidata saborske većine i manjine” niti tehnički nije bila ostvariva s neparnim brojem članica Vijeća – konsenzualno načelo izbora, nasuprot prethodnom problemu, može favorizirati kandidate koji su ili bez profiliranih stavova, ili zastupaju pozicije o kojima postoji konsenzus vlasti i oporbe. Cijela ova rasprava – uključujući i “minuse” upravo opisanog, odnosno vjerojatno “najboljeg” (ili “najmanje lošeg”) modela – svjedoči da proceduralna norma, ma kako bila eventualno “demokratska” ili uspješna, ne može sama po sebi stvoriti uvjete za kvalitetno upravljanje HRT-om. To dokazuje i da proceduralno petljanje, u svojim lošijim izdanjima, može bitno narušiti izglede da se kvalitetnije upravljanje ostvari drugim mehanizmima. Na načelnoj razini, nije se teško složiti da utjecaj na upravljanje javnim medijima trebaju imati oni koji u njima rade, kao i oni koji te medije koriste za svoje informiranje i javnu raspravu – u ovom slučaju svi građani. Prvi su sigurno zainteresirani za bolje upravljanje i nadzor, budući da o tome bitno ovisi njihov položaj na radnom mjestu i mogućnost da motivirano i kvalitetno rade svoje smislene poslove. Intres drugih – koji, ne zaboravite, i financiraju HRT-ovu proizvodnju – proizlazi iz temeljnih komunikacijskih likova (izraza) demokratskih i kulturnih potreba. Na praktičnoj razini, kao što ste vidjeli, niti udio jednih, niti drugih nije lako ostvariti normativnim “čarobnim štapićem”. Nerado ovdje evociramo “široki splet sociokulturnih momenata” potrebnih za kvalitetan javni medij koji služi potrebama svojih javnosti. Medijska pismenost, tradicija, zatim kulturna i demokratska “zrelost”, ekonomsko blagostanje... sva takva “rješenja” su neupitna koliko i neodređena bilo čime drugim osim potrebe da se ona ili onaj koji ih rutinski zazivaju svrstaju na stranu “prosvijećene manjine.” “Kada bi Hrvatska imala dovoljan broj nesebičnih medijskih znalaca posvećenih javnom interesu, onda bi vijećnike HRT-a mogao imenovati i nadbiskup ili, kao u nekim uzornim državama, kraljica (doduše na prijedlog ministara), a ovako je i najbolja demokratska procedura osuđena na reprodukciju sukoba interesa putem ljudi nedoraslih javnoj službi” – tako, otprilke, glasi konačna dijagnoza znalaca razočaranih time što svi nisu “izvanredni” poput njih samih. Takva “rješenja”, napokon, odreda pripadaju domeni “dugog roka” koji, kao što znate, uglavnom nikada ne dolazi, posebno ne bez kvalitetnih medija. - 161 - Prilikom rasprave poboljšanjima “sada i ovdje” – koja su, uvjereni smo, sasvim moguća – potrebno je uzeti u obzir da niti bolje procedure, nažalost, ne mogu riješiti problem upravljanja HRT-om, ali ga lošije procedure mogu bitno pogoršati. Usudili bismo se prikloniti mišljenjima da ona normirana Zakonom o HRT-u iz 2010. godine pripada u skup takvih. Iako, na prvi pogled, sve (način izbora Vijeća) ostaje po starom, povratkom na scenu petočlanog Nadzornog odbora, jasno strukturiranog u korist vladajuće političko-stranačke većine, vraća se i njena prevlast prilikom odlučivanja o izboru predsjednika i dodatna dva člana Uprave HRT-a, odnosno o radu, financiranju i unutrašnjim procedurama određenima Statutom HRT-a.130 Povratak vladajuće stranke za kontrolni panel HRT-a preklapa se procesom svojevrsne menadžerske prevlasti u strukturaciji upravnih i nadzornih funkcija. Istovremeno s uvođenjem Ugovora koji, kao što smo već pokazali, definira javnu uslugu HRT-a kao bilo koju kupoprodajnu transakciju, kompetencije članova Nadzornog odbora, uz medijske, određuju se studijem i iskustvom u ekonomiji i pravu, “pri čemu dva člana Nadzornog odbora HRT-a moraju imati najmanje po deset godina radnog iskustva iz područja financija” (ZHRT 2010: 22). Od poslovno-organizacijskih i medijsko-organizacijskih kompetencija, potrebnih za upravljanje i nadzor u medijima, u prvi plan dolaze one prve. To omogućuje da država, u maniri dobrog gospodara, preuzme odgovornost za financijske dubioze koje su se započele gomilati, istvoremeno omogućujući redakcijsku autonomiju na drugoj strani. Pojednostavljeno, ako vladajuća većina i preuzima kontrole na HRTu, ona to čini samo u dijelu poslovnog rukovođenja – budući da građani koji plaćaju pristojbu s pravom očekuju garancije odgovornog raspolaganja javnim sredstvima – “perući ruke” od programa, budući da u redakciju ionako ne bi smjela ulaziti. Međutim, ma koliko “demokratski” zamišljeno, to je stvorilo lažnu dihotomiju između solidnih financija i kvalitetnog programa, kao da prvo nije preduvjet drugoga, a, osim toga, “menadžerska uprava”, izabrana prema Zakonu iz 2010., finacijske dubioze nije otklonila, nego ih je, dapače, znatno produbila. 130 Prema Zakonu iz 2010. godine, članovi Nadzornog odbora biraju se prema istoj proceduri (jedan na prijedlog većine, jedan na prijedlog opozicije) kao i vijećnici, s tim da – ukoliko nema konsenzusa – predsjednika bira većina, a opozicija zadržava jedan od pet mandata (ZHRT 2010: 22). - 162 - Na razini ciljeva javnog medija, vjerujemo, kvalitet programa ne bi trebao biti sekundarnom kategorijom, nego glavnim ciljem kojemu je odgovorno – i, podjednako važno, o političkoj većini neovisno – vođenje poslovanja jedno od sredstava. Zamislimo li garanciju autonomije javnog medija od političko-stranačke većine kao svojevrsnu zonu diskontinuiteta koja onemogućuje prijenos interesa, ona se mora pojaviti ili (1) između parlamenta i upravljačkih tijela, ili (2) između upravljačkih tijela i redakcija. Pojavi li se “zona autonomije” – ma koliko prividno131 – na drugom mjestu, očigledno je da financiranje rada HRT-a neće biti neovisno, dok će se istovremeno pojaviti različite vrste smetnji i prekida u komunikaciji između Uprave i redakcija, koje su početkom 2012. godine eskalirale u otvoreno nezadovoljstvo (dijela) radnika HRT-a i zahtjeve Vladi da “preuzme odgovornost” za stanje na HRT-u. “Menadžersko preuzimanje” HRT-a može se promatrati i kao krajnji stadij u, kako smo vidjeli, dugotrajnom procesu izbacivanja radnika HRT-a iz sfere odlučivanja. Upravljački ideali “novog javnog managementa” u svom prvom ostvarenju na HRT-u možda jesu dodatno smanjili proizvodnju ionako “mršavog” programa, nove nisu mogli pokrenuti, ali “pažnja dobrog gospodarstvenika” (ZHRT 2010: 16) sasvim sigurno jest pokrenula sumnje da se usmjerila ostvarenju privatnih interesa. Ovlasti upravnih i nadzornih tijela su se pomiješale, a situacija je sredinom 2012. godine bila zrela za nove izmjene upravljačkog modela. “Udruge Hrvatski P.E.N. centar, Kuća ljudskih prava – BaBe!, Centar za mirovne studije te Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću danas su pismom prosvjedovale zbog opomena pred otkaz HTV-ovim novinarkama”, izvještavaju Hina i Novi list (7. svibnja 2012.), “i od nadležnih institucija zatražile zaštitu novinarskih sloboda te rješavanje krize upravljanja na HRT-u, ocjenivši kako je krajnji čas za smjenu Uprave HRT-a. ʻTražimo od nadležnih institucija – prvenstveno Ministarstva kulture i Odbora za medije Hrvatskog sabora – da zaštite novinarske slobode na HTV-u te napokon razriješe krizu upravljanja na HRT-u. Krajnji je čas za smjenu 131 Statut HRT-a iz 2011. predviđa da glavne urednike bira većina vijećnika. Po provedenom natječaju i prijedlogu Uprave, potrebno je pribaviti i pozitivno mišljenje “osoblja koje kreativno sudjeluje u stvaranju programa” u postupku kojemu se mora odazvati najmanje 30 posto takvog osoblja, a pozitivno o pojedinom prijedlogu izjasniti najmanje polovica njih. Uz pitanje kako povući granicu između “kreativnog osoblja” i onih drugih bez prava glasa, očigledno je dovoljno da neki prijedlog Uprave prođe uz samo 15 posto radnika, i to ne svih, nego samo onih “kreativnih” (Statut HRT-a 2011: 39). Aktualni Statut HRT-a ne obvezuje čak niti na to (Statut HRT-a 2013: 30). - 163 - Uprave koja je HRT dovela u ovakvo stanje te za novu programsku i poslovnu politiku koja će HRT-u vratiti na kolosjek demokratskog javnog medijskog servisa s vodećom ulogom i ugledom, ne samo u Hrvatskoj, već i u široj regijiʼ, ističu u tim udrugama.” Jedan od predstavnika civilnog društva, sudjelujući u raspravi 15. ožujka 2012. u Novinarskom domu, sažeo je situaciju otprilike ovim riječima: “Prije nekoliko mjeseci izašli smo sa zahtjevom da se Uprava HRT-a smijeni pod svaku cijenu. Cijena izražena izmjenama Zakona o HRT-u je sigurno visoka, ali ako ostvari cilj, smatrat ću da je vrijedilo platiti je.” Prema Izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u iz 2012. godine, glavni ravnatelj izabran je u Saboru132. Prema Statutu HRT-a iz 2013. godine, ravnatelj bira članove Ravnateljstva (koje zamjenjuje Upravu HRT-a), kao i urednike, uz savjetodavni glas “kreativnog osoblja”. U jedanaestočlano Vijeće se vraćaju dva predstavnika radnika (doduše samo onih “kreativnih”), dok nadzor zakonitosti rada i financija HRT-a ostaje u nadležnosti Nadzornog odbora i Vijeća za elektorničke medije. Novost je u tome da se konsenzualno predlaganje članova Vijeća i Nadzornog odbora, koje se u praksi klubova zastupnika ustalilo u neku vrstu dobrog običaja, više ne propisuje Zakonom. Izmjene iz 2012. jasno razgraničavaju ovlasti upravnih i nadzornih tijela: ravnatelj i Ravnateljstvo upravljaju, Programsko vijeće nadzire provedbu programskih načela i obaveza, a Nadzorni odbor poslovanje i financije, koje Zakon opisuje u šestom poglavlju, Sredstva za rad. Od 40 članica European Broadcasting Uniona, HRT pripada većini od 34 javne radiotelevizije koje se, uz javne, oslanjaju i na komercijalne prihode od oglašavanja133. Sredstva prikupljena putem pristojbe čine oko 80 posto HRT-ovih prihoda. Do 2001. godine pristojba se nazivala pretplatom, kako se i danas najčešće naziva u govornom jeziku, a od 1991. njenu je visinu određivala uprava, odnosno – posredno – vlada. Iako se promjena naziva čini jezičnom nijansom, radi se o bitnoj razlici između onoga što se u engleskom jeziku naziva “subscription”, “pretplata” na određenu uslugu, i “license fee”, odnosno pristojba za financiranje 132 Većina od 92 zastupnice i zastupnika glasovala je za, 21 ih je bilo protiv, uz jedan suzdržan glas. 133 Danska, Estonija, Finska, Norveška, Španjolska i Švedska javna radiotelevizija uopće nemaju prihode od oglašavanja (EBU 2013: 25). - 164 - javne radiotelevizijske usluge. Veoma jednostavno: dok smo prvo morali plaćati samo ako smo usluge HRT-a koristili (što se “mjerilo” posjedovanjem radijskog ili televizijskog prijemnika), pristojbu plaćamo prema načelu sličnom financiranju zdravstvenog osiguranja, bez obzira da li ga u nekom razdoblju života više ili manje koristili. Obveza plaćanja se i dalje vezuje uz posjed radijskog ili televizijskog prijemnika, odnosno “drugog uređaja za prijem”, uključujući i onaj u motornom vozilu; kućanstva plaćaju jednu pristojbu bez obzira na broj uređaja, dok su pravne osobe obavezne plaćati pristojbu za svaki, izuzev ugostitelja, koji su se izborili da plaćaju za svaki četvrti. (ZHRT 2010: 34). Vrtići, škole te radijski i televizijski studiji ne trebaju plaćati pristojbu (ZHRT 2010: 36), kao niti gluhe, slijepe, osnosno osobe sa stopostotnim invaliditetom i teškim bolestima određenim Odlukom o dopuni Odluke o utvrđivanju visine mjesečne pristojbe koja se plaća HRT-u za 2012. godinu (NN 62/12). Kako bi se osigurao važan sastojak političke neovisnosti HRT-a, visina pristojbe je određena Zakonom kao neka vrsta regresivnog poreza po domaćinstvu ili pravnoj osobi: u visini “1,5 posto prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj, na temelju statističkih podataka za prethodnu godinu” (ZHRT 2001: 39). Nepunih deset godina kasnije, odluka o visini pristojbe se posredno vraća u ruke Vlade. Zakon iz 2010. kaže da pristojba može biti najviše 1,5 posto prosječne plaće, a koliko, to odlučuje Nadzorni odbor HRT-a, prema ocjeni Vijeća za elektroničke medije je li visina pristojbe u skladu s Ugovorom između Vlade i HRT-a (ZHRT 2010: 35). Tri posto pristojbe HRT izdvaja u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, a dva posto ukupnih prihoda za sufinanciranje filma i srodnih djelatnosti putem Hrvatskog audiovizualnog centra. Članak 37 određuje ograničenja u pogledu oglašavanja: 9 minuta po satu programa na svim radijskim kanalima i prvom i drugom televizijskom programu, uz dva izuzetka: izmđeu 18 i 22 sata oglašavanje ne smije biti dulje od četiri minute po satu, a na trećem i četvrtom programau ga ne smije biti. Igrani filmovi se smiju prekidati samo jednim blokom reklama (ZHRT 2010: 37). Razdvajanje komercijalnih i javnih prihoda propisano Pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge Europske komisije (EK 2009) opisano - 165 - je u člancima 38 i 39: javni prihodi (sredstva pristojbe i fondova Europske unije) ne smiju se koristiti za financiranje komercijalnih djelatnosti, dok se višak komercijalnih prihoda mora upotrijebiti za financiranje onih javnih; o tome se mora voditi odvojeno računovodstvo, koje mora nadzirati interna revizija, Nadzorni odbor i Vijeće za elektroničke medije, čije su nadzorne ovlasti detaljno popisane u osmom poglavlju Zakona, Nadzor nad radom HRT-a. Tamo stoji da nadzor nad zakonitošću rada Vijeća i Nadzornog odbora HRT-a obavlja Hrvatski sabor, dok središnja tijela državne uprave nadziru zakonitost rada HRT-a, kao i zakonitost njegovih Općih akata: Statuta i drugih naslova poput pravilnika i odluka. Statut donosi Nadzorni odbor na prijedlog ravnatelja, a potvrđuje ga Sabor. Prekršajne odredbe propisuju kazne od sto tisuća do milijun kuna, odnosno od 10 do 50 tisuća za odgovornu osobu, ako se HRT ne bude pridržavao propisanog udjela europskih djela (više od 50 posto), djela vanjskih producenta (najmanje 15 posto programskog proračuna, ma što to značilo), hrvatske glazbe (40 posto) i reklama (devet odnosno četiri minute po satu) te drugih pravila u vezi oglašavanja, ili ako naruši tržišno natjecanje. Neplatiše pristojbe mogu biti kažnjeni s tisuću ili sedam tisuća kuna, ovisno radi li se o domaćinstvu ili pravnoj osobi. - 166 - Program HRT-a Televizijski i radijski programi HRT-a doživjeli su u najnovijem razdoblju brojne promjene, nakon niza godina u kojim se službeno i neformalno govorilo o potrebi njihova unapređenja u skladu s javnom funkcijom tog medijskog servisa, ali i tržištem. Pokazat će se da ta dva parametra u kombinaciji nerijetko razvijaju teško svladivu napetost po sam program, kao i zadano financijsko poslovanje ove kuće. Povrh svega, u novije vrijeme često se pojavljuje i zahtjev prilagodbe javnog servisa potrebama i mogućnostima razvoja današnjeg radiotelevizijskog medija, što u prvom redu podrazumijeva tzv. nelinearni program, naime, onaj koji se emitira na zahtjev pojedinačnog korisnika, neovisno o klasičnom dijakronijskom poretku. To uključuje i očekivano profiliranje tipskih skupina gledatelja, što donekle može utjecati na strateško promišljanje programskih smjernica. U posljednjih godinu i pol dana najveće promjene odražavaju se na činjenici osnivanja novih, specijaliziranih televizijskih programa HTV3 i HTV4, kao i mijenu koju prolaze pojedini radijski programi, a prvenstveno HR3, kao veoma specifično područje od naročitog kulturnog interesa. No, prije negoli se dotaknemo konkretnih programskih žarišta te svakako organizacijskih uzroka tih promjena, valja podsjetiti da smo u poglavlju o legislativi koja se tiče HRT-a obratili pažnju na glavne zakonske i teorijske zasade programa HRT-a, te novija ograničenja nastala svojevrsnom hipertrofijom ugovornih odnosa. Taj se okvir ponajviše negativno odražava upravo na program javne radiotelevizije. Uz općepolitički diktat povinovanja tržišnim principima od kojih navodno ne može biti izuzet niti HRT – iako on to već po definiciji jest, u biti – njegov program ili programi u velikoj mjeri odražavaju politikantsku potrebu određenih upravnih struktura da se javni interes, kojem služi taj servis, u praksi prepoznaje kao grubi zbir najvidljivijih partikularnih interesa ili artikulacija istih. Pa bilo da su oni političko-stranačkog porijekla, ekonomsko-lobističkog, kulturno-institucionalnog, ili nekog drugog. Otuda dolaze i prigovori da se npr. HTV4, kao novoosnovani kanal užeg informativnog usmjerenja, vremenom profilira kao neslužbeno zaklonište desničarski usmjerenog kadra, izrazito naraslog tokom pretprošlog desetljeća, nalik okolnostima nastalim u hrvatskom pravosuđu, ili formalno objektivniji nalaz, - 167 - također novijeg datuma, kako se u proizvodnju vjerskog programa ulagalo više nego u znanstveni te obrazovni. Posljednji fakt, koji su novine prenosile134 uz pozivanje na službene izvore s Prisavlja, odnosi se na razdoblje od 2000. do 2013. godine, i dobro ilustrira realizirane dosege odnosa uspostavljenih na HRT-u, a počesto mimo zakonskih i ugovornih obaveza, barem onih koje štite javni interes. Na sličan način djelovalo je, do suspenzije dijela njegovih ovlasti, i Programsko vijeće HRT-a, koje bi se zaticalo u samoimobilizaciji uslijed nemogućnosti da pomiri svoja unutarnja razilaženja. Dojam je kako nije bilo pokušaja konsenzualnog rješavanja osnovnih pitanja do kojih bi se stizalo demokratskim putem, nego odmjeravanja snaga koje su već bile u poziciji određene moći s ciljem samoreprodukcije. Detaljniji planovi u vezi s programom svih televizijskih, radijskih i internetskih kanala javnog medijskog servisa razrađeni su u programskom Ugovoru135 između HRT-a i Vlade RH; aktualni ugovor, ujedno prvi dosad supotpisani dokument te vrste, odnosi se na razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2017. godine. U prethodnom poglavlju već smo kritički dijelom razmotrili dubioznu funkciju tog ugovora, tj. njezin politički i poslovni aspekt. Ovdje ćemo pažnju usmjeriti na osnovne generalije, uz nekoliko specifičnih detalja od važnosti za analitički dio ovog izvještaja. Napomenimo pritom da je ukupno riječ – bez obzira na vrstu platforme emitiranja – o tri radijska kanala nacionalne razine (HR1, HR2, HR3), osam radijskih kanala regionalne razine (R. Osijek, R. Sljeme, R. Rijeka, R. Pula, R. Split, R. Knin, R. Zadar, R. Dubrovnik), dva radijska kanala međunarodne razine (Međunarodni radijski programski kanal Glas Hrvatske i Internetski radijski programski kanal Govorni sadržaji), a koji se svi emitiraju neprekidno (24 sata dnevno, svaki dan, bez iznimke), i dostupnost im je sukladna spomenutoj razini, mada su posredstvom interneta svi ti kanali faktički globalno dostupni. Televizijski kanali jesu: četiri na državnoj razini (HTV1, HTV2, HTV3, HTV4) i jedan na međunarodnoj (Međunarodni program HTV-a), uz nacionalnu dostupnost državnih 134 Vidi: http://www.jutarnji.hr/hrt-vise-potrosi-na-vjerski-nego-na-obrazovniznanstveni-program-/1167626/ 135 Vidi: http://www.emediji.hr/files/nakladnici/UGOVOR_HRT_I_VLADA_RH_2013-2017%5B1%5D.pdf - 168 - i globalnu međunarodnog, s tim da se svi emitiraju neprekidno, osim HTV3 koji se emitira 17 sati dnevno, svaki dan. Naposljetku, publicira se i pisani sadržaj na portalu HRTweb (www.hrt.hr), uz obavezu razvijanja niza specijaliziranih “podportala” u ugovornom razdoblju. Kako bismo bolje osmotrili ulogu programskog ugovora, obratimo ponovno pažnju na gore navedenu novinsku vijest, i ugovorne kvote za pojedine segmente programa HRT-ovih kanala, izražene u postotcima. Zadržat ćemo se na po tri radijska i televizijska kanala, ona koja se emitiraju neprekidno, a s nacionalnom dostupnošću (HR1, HR2, HR3, HTV1, HTV2, HTV4). Prosječna zacrtana kvota za religijski program na radijskim kanalima iznosi 0,7 posto, a za znanstveni i obrazovni program ukupno 8 posto. Što se tiče televizijskih programa, odnos je 1,5 naprema 4 posto. U obzir treba uzeti i dvije relativizirajuće činjenice: riječ je o programskom ugovoru za novo razdoblje, koje slijedi nakon onoga prikazanog u notiranoj vijesti, a kvote se ne odnose na produkcijske troškove, nego na vrijeme odvojeno za emitiranje određenog sadržaja. Ipak, odnosi među kvotama nisu signifikantno promijenjeni, niti je razlika u produkcijskim troškovima za te dvije vrste programa – religijski i, s druge strane, znanstveni te obrazovni – presudna za ovaj osvrt, naročito ako govorimo o tako velikim razlikama u predviđenim kvotama. Naime, ispostavlja se da programska zadaća javnog radiotelevizijskog servisa, koju prvenstveno određuje Zakon o HRTu, dok ugovor u kontekstu produkcije znači tek jednu konkretniju dopunu, biva uslijed izvjesnih okolnosti grubo iznevjerena kroz živu praksu ovog medija. Drugim riječima, nije moguće potrošiti niti približno mnogo novca na produkciju religijskog programa, negoli na znanstveni te obrazovni, a kamoli više, ako se HRT drži svog zakonskog javno-medijskog poslanja. Razloge toj devijaciji moguće je stoga naći isključivo u specifičnom političkom okruženju u kojem djeluje HRT i njegova uprava, odnosno uprave. U ovom slučaju posrijedi je postrani utjecaj Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, čija biskupska konferencija raspolaže i ekskluzivnim pravom davanja obvezujuće suglasnosti na izbor urednika religijskog programa. Takav upliv zorno ukazuje na poremećaj upravnih odnosa na HRT-u, dok je za neke druge druge programe i produkcije te kuće manje očito o kakvom se odnosu radi, što ne znači da je zavisnost o - 169 - neformalnim vanjskim činiteljima slabija. Naprotiv, u presjecima kojim smo prikazali uplive tržišta na kreiranje programa HRT-a, u prethodnim poglavljima, više je nego izvjesno da privatni producenti ili reklamne agencije nemaju manji utjecaj na HRT negoli rimokatolički kler. Njima uz bok jest politička elita, nipošto samo stranka ili koalicija na vlasti, a daleko iza njih po tome ostaju novinari, snimatelji, gledatelji. Jedino tako moguće je objasniti i hipertrofiju “žutog” novinarstva ili npr. dramskog i zabavnog bofla, kojim se HRT u programskom pogledu sistematično približava komercijalnim televizijama, od trenutka kad je potonjima dodijeljena koncesija s nacionalnim obuhvatom. Nalazimo da je u međuvremenu ostvarena i naročita simbioza javne radiotelevizije s komercijalnim medijima općenito, dakle, bilo da se radi o televizijama ili tisku. Umjesto da svoju zakonsku funkciju poput društvenog korektora suprostavlja nazorima i datostima kojima su upravljani komercijalni, privatni mediji, HRT se potčinjava čak i dirigiranim dnevnonovinskim senzacijama, uvijenim dnevnopolitičkim akcijama partikularnih interesnih krugova, kriptoideološkim depolitizacijskim stremljenjima, itd. Nije rijedak slučaj – zapravo je iz godine u godinu sve češći – da se i centralni Dnevnik na kanalu HTV1 započinje crnom kronikom ili prikazom nekih klimatskih fenomena, dok pojedina latentna politička te društvena žarišta ostaju zakrivena u drugom dijelu emisije, s oskudnom minutažom. Dobar je pokazatelj takve prakse bila čuvena kampanja otprije tri godine, s potragom za jednom nestalom djevojkom iz Dalmatinske zagore – silovanom i ubijenom, kako će se naknadno potvrditi – i za njezinim silovateljem te ubojicom. Nesrazmjer u medijskoj pozornosti, kao i policijskoj, između tog i brojnih sličnih slučajeva koji se dešavaju bezmalo svaki dan, bio je u velikoj mjeri posljedica televizijske reakcije na pojedine momente iz facebook-aktivnosti nekih skupina, kao i senzacionalističkih napisa u dijelu tiska, a ne efekt sustavnog rada državnih kriminalističkih tijela. Štoviše, ne bi bilo teško dokazati kako su tih dana i tjedana brojne druge žrtve bile zakinute uslijed rekordno enormnog angažmana kriminalista na ovome jednom, medijski forsiranom slučaju, u kojem pritom nije došlo do željenog epiloga. Jer, tijelo žrtve pronađeno je tek nakon djelomičnog - 170 - jenjavanja kampanje, i to umnogome slučajno, možda baš zato što niti kriminalisti nisu mogli svoj posao raditi neometano. O tome francuski sociolog Pierre Bourdieu kazuje da je integralni učinak crne kronike, kao i trač-rubrike, u biti stvaranje političke praznine, senzacionalističko "svođenje svijeta na anegdotu i brbljarije (koje mogu biti nacionalne ili planetarne, sa životima zvijezda ili kraljevskih obitelji)", zadržavajući pažnju na zbivanjima bez političkog kauzaliteta, po Bourdieuu dramatiziranim radi "izvlačenja pouke" ili transformiranja u "probleme društva". Pritom “isto traženje senzacionalnosti, dakle, tržišnog uspjeha, može također dovesti do selekcioniranja crnih vijesti koje, prepuštene divljim konstrukcijama demagogije mogu potaknuti golemi interes, laskajući najelementarnijim pulsacijama i strastima(...), kao i oblike čisto sentimentalnih ili milosrdnih mobilizacija, ili pak isto tako strastvenih i agresivnih, bliskih simboličkom linču s ubojstvima djece ili incidentima vezanim uz stigmatizirane grupe”. Javna radiotelevizija, rekosmo, upravo se nadmetala s komercijalnima u potenciranju rečenog ilustrativnog slučaja iz crne kronike, namjesto da kritički pristupi događaju, tj. njegovu medijskom odjeku. Ali, u tom odavno zatvorenom krugu programskih, žanrovskih i svjetonazorskih utjecaja, HRT svakako nije samo objekt i pasivni transmiter sumnjivih trendova. Zbog svoje informativne snage, zbog izuzetno utjecajne pozicije, on presudno reproducira preuzete regresivne procese, i postaje njihov vodeći promotor i provoditelj. I to baš u onoj mjeri kojom bi trebao izvršiti suprotnu ulogu, koju smo već nazvali i korektivnom, ulogu političko-edukacijsku, socijalnu, nekomercijalnu. Makar načelno, itekako je stoga razumljivo nezadovoljstvo brojnih prigovaratelja koji nalaze da HRT skupo, s povlaštene pozicije, proigrava zadanu mu javnu funkciju. U statusnu i materijalnu korist raznih vanjskih, privatnih subjekata, dakako, kao i velikog dijela upravnog te uredničkog kadra. Neposredni proizvođač programa, u prvom redu novinar, također se uslijed takvih strujanja profilira kao prvenstveno privatni subjekt na pripadajućem tržištu rada. A to u krajnjoj liniji predstavlja negativnu kadrovsku selekciju jednaku, po težini posljedica neprihvatljivih javnoj zadaći HRT-a, onoj nacionalističko-političkoj iz 90-ih godina 20. stoljeća. Novinari, urednici i drugi medijski radnici koji se - 171 - povode za opisanim kriterijima, svjesno i hotimično ili po inerciji, teško mogu izaći ususret toj zakonskoj funkciji. Zanimljiv je u tom kontekstu bio slučaj jednog od najviđenijih HTV-ovih voditelja političkih emisija, koji je u prošlom desetljeću trijumfalno prešao u informativni program najvećeg konkurenta, poput nogometne zvijezde, uz nagađanja o vrtoglavom iznosu transfera. Do prelaska je došlo, međutim, tek pošto je taj voditelj nagnao stanovitog bonvivana, redovnu pojavu svih domaćih trač-rubrika, da uživo u studiju HTV-a zavitla svoj vjenčani prsten o pod, u znak protesta spram vlastite supruge, poznate estradne ličnosti, s kojom se našao u bračnoj krizi. Teško je reći, a i nije toliko presudno, je li nagovor možda prethodio emisiji, ili je tokom nje voditelj na to spretno naveo svog gosta, ili je dramatični čin javnog brakolomstva – nešto dotad neviđeno na ovoj radioteleviziji – osmislio i proveo sam supružnik, bez pomoći domaćina. Svejedno je, budući da nepriličnom bilježimo samu činjenicu njegova gostovanja na HTV-u, i tematiziranja te konkretne materije, kao i izostanak primjerene reakcije voditelja zatim. Reagirala je konkurencija, dajući mu na cijeni, određujući novinarske vrijednosti nauštrb sasvim kooperativnog HRT-a. U prethodnom poglavlju iznijeli smo pregled konstantnog političkog i formalnopravnog laviranja, s aktivnim pometanjem tragova, u kreiranju raznih modela upravljanja HRT-om. Povrh toga, iznijet ćemo osvrt na aktualnu praksu unutarnjeg reorganiziranja te kuće, iliti dugoročnu reformu s namjerenim njezinim efikasnijim djelovanjem, a koja usuprot tome pokazuje poražavajuće rezultate. Ukratko opisano, riječ je o radikalnom zaokretu nove uprave, kojim su potkraj 2013. godine dotadašnje odvojene programske vertikale oborene radi uspostave novog, interaktivnog ustroja s produkcijskim vertikalama. Jednim su potezom tako zbrisane redakcije postojećih kanala i pripadajućih im programskih podredakcija, te su ukupni potencijali svrstani pod ingerenciju producenata zaduženih za ugovaranje emisija u nastajanju. U razgovorima koje smo obavili s nizom novinara, urednika, bivših urednika i producenata HRT-a, osvjedočili smo se da je time došlo do drastičnog poremećaja u odlučivanju o programskom sadržaju, i u samoj proizvodnji istog. Novinari su doslovce odvojeni – i fizički i komunikacijski – od urednika kanala, između njih su tehnokratski postavljeni producenti u organizacijskoj maniri komercijalnih - 172 - nemedijskih korporacija, a pojedini kanali počeli su gubiti ostatke svog prepoznatljivog programskog i stilskog identiteta. Od male je utjehe činjenica da je početkom 2014. aktualna uprava implicite priznala svoju grešku, vraćajući dio ustroja na ranija polazišta, budući da gro proizvodnje i dalje ovisi o reorganizacijskim stremljenjima reformista. Stradanje javne radiotelevizije u tom smislu najvidljivije je na primjeru onih kanala koji se ističu po svojoj višoj programskoj i općedruštvenoj delikatnosti i krhkosti, kao najfinije strukture što su stvarane desetljećima rada ljudi na HRT-u, i njihovih nebrojenih vanjskih suradnika. Javno je već poznata novodobna sudbina radijskog kanala HR3, 50-godišnje kulturne institucije čiji je navodni nedostatak imanentna mu nekomercijalnost, mjerljiva s tržišnim autsajderstvom operne kuće ili znanstvenog instituta za fundamentalna prirodoslovna istraživanja. Još prije gotovo desetljeće i pol zabilježene su prve izjave najviših državnih funkcionera o neodrživosti takve medijske oaze, da bi vremenom to preraslo u neskriveni odium dijela samog upravnog i uredničkog kadra na HRT-u, uz praktičnu opstrukciju i štetno usmjeravanje programskog poslovanja. Danas je situacija s kanalom HR3 takva da se sve više sadržaja na njemu reprizira ili miješa s programima ostalih radijskih kanala, čime se bez dvojbe stvara okvir za njegovo definitivno proglašavanje bespredmetnim i suvišnim. Jednom uspješno nametnut kriterij tržišnosti i slušanosti, koji se ne bi smio primjenjivati niti na HR3 niti na HRT u cijelosti, ako imamo na umu zakonsku mu javnu funkciju, primio se u godinama ekonomske krize za podlogu i ukorijenio kao krovni i neupitni raison d'être. Umjesto časne pozicije kakvu je ta iznimna programska vrednota imala nekoć, HR3 je zato danas umnogome na glasu kao anakrona ekstravagancija. Ali, ne treba zaboraviti da je udar na njega otpočeo dugo prije postojećih efekata krize, što ukazuje na apriorne ideološke uzroke negativnog stava odozgo prema tom kanalu. Vratimo se na televizijski program, i uočimo još jednu programsku posljedicu dugogodišnje centralizacije HRT-a, kao i čitave zemlje, uostalom. To dvoje ide nerazdvojivo ruku pod ruku, pa je medijska slika Hrvatske, određena ponajviše posredstvom HTV-a, danas gotovo isključivo reprezentirana televizijskom slikom Zagreba. Dade se to primijetiti najlakše po reportažnim prilozima uz pojedine opće - 173 - teme, koje se standardno ilustriraju zagrebačkim vedutama te izjavama stanovnika Zagreba. Zagreb je Hrvatska i Hrvatska je Zagreb, prema tome, a Slavonski Brod ili Šibenik su uvijek samo Slavonski Brod i Šibenik. Oni svoje mjesto u programu dobivaju jedino onda kad se određena tema tiče samo njih, i onda kad se kolažiranim izvještajima iz nekoliko gradova prikazuje npr. doček Nove godine ili nekog uspjeha nogometne reprezentacije na ulicama diljem Hrvatske. No, u dopisništvima je zaposleno gotovo dvije petine ukupnog radništva HRT-a, dok zagrebačka centrala proizvodi kudikamo više od tri petine programa. Nije to isključivo pitanje medijske reprezentacije Hrvatske na javnoj radioteleviziji, međutim, nego i dodatni indikator neiskorištenog potencijala kuće kojoj se već standardno zamjera generalno niska efikasnost i također nedovoljna pokrivenost terenskih situacija u kojima bi mreža dopisništava trebala biti njezina izuzetna prednost. U ovom trenutku i dalje se može osjetiti javni podsmjeh novinskih TVkritičara koji bilježe nepotrebna javljanja HTV-ovih reportera koji se u Dnevniku pojavljuju uživo na Markovu trgu, čak nakon što su saborski ili vladini političari već odavno sišli u Donji grad. Jedini zahvat aktualne uprave HRT-a u vezi s dopisništvima, pak, jest najavljeno ukidanje 11 njih, koje bi se trebalo provesti za vrijeme tzv. ljetne programske sheme. Uz ona u Karlovcu, Koprivnici, Novoj Gradišci, Sisku, Virovitici, Metkoviću, Požegi, Slavonskom Brodu i Županji, predviđeno je i gašenje oba dopisništva u Bosni i Hercegovini, sarajevskog i mostarskog. U pogledu demokratizacije, razvoja političke i medijske kulture, ipak smo ovom prilikom slobodni primijetiti kako bi sadašnja uprava HRT-a mogla povući bolji potez s dopisništvima koja su joj na raspolaganju, recimo, pokretanjem nekoliko regionalnih televizijskih kanala, formalno nalik onima radijskim. Opet analogno radiju, njihov bi sadržaj – važan po lokalnu sredinu – producirao upravo tamošnji kadar kojem se inače predbacuje pasivnost za koju sam nije kriv. Teško bi bilo poreći da postoji neiskorišteni prostor društvene komunikacije te informiranja, za koji su komercijalne televizije uglavnom nezainteresirane, jer za njih regionalni segmenti znače premalena tržišta. No, javna bi radiotelevizija takvim iskorakom, ako bi bio valjano osmišljen, mogla s postojećim kapacitetima i - 174 - relativno malenim dodatnim ulaganjem osvojiti izuzetan prostor, a sve u svrhu promocije društvene funkcije za koju je zadužena. Ovaj pregled završit ćemo jednim nedovoljno istraženim aspektom djelovanja HRT-a i njegova efekta, naime, onim recepcijskim, koji se tiče publike, odnosno gledanosti i slušanosti programa. Omanje istražene komponente publike, s obzirom na njezinu strukturiranost, više su dostupne poslovnim subjektima na tržištu, negoli javnim i državnim tijelima i znanstveno-istraživačkom sustavu, odnosno javnosti samoj. Pretplatničko tijelo HRT-a u bitnom se podudaraa, dakako, s ukupnom punoljetnom populacijom Hrvatske. Ipak, dosta se posljednjih godina govori o padu gledanosti HTV-a i slušanosti HR-a, što je općeprihvaćen podatak koji se ne dovodi u sumnju niti na samom HRT-u. Često se pritom iznosi konkretan detalj o centralnim informativnim emisijama, s Dnevnikom Nove TV koji je danas, i tako već nekoliko godina, gledaniji od Dnevnika HTV-a. Razmotrimo kako je ustanovljen taj odnos; jedini sistem za mjerenje gledanosti televizijskog programa u Hrvatskoj, ovisi o svega oko 700 ugrađenih aparata, tzv. peoplemetara, u određenim domaćinstvima. Njima se mjeri što se i koliko gleda na dotičnim prijemnicima, uzimajući u obzir i broj ukućana koji prate pojedine emisije, pa se na osnovu tog uzorka – a mjeritelj vodi računa da on bude reprezentativan, i sam odabire koja će kućanstva pratiti – izvode svi statistički podaci, tako i onaj o gledanosti Dnevnika. Teoretski bi sve moglo biti pouzdano, osim što upada u oko da valjda nitko u Hrvatskoj nije javno doveo u pitanje veze između pojedinih poslovnih subjekata uključenih u proces. Da skratimo, primijetili smo da je Nielsen, tvrtka koja ekskluzivno obavlja mjerenja, i koju nitko ne kontrolira, od 2009. godine strateški partner korporacije Time Warner, a potonja je u još većoj mjeri strateški partner Central European Media Enterprisesa, vlasnika Nove TV. Nekoliko mjeseci nakon pristupanja tijesnom poslovnom odnosu s Time Warnerom, uređaji tvrtke Nielsen počinju bilježiti dramatičan obrat na hrvatskom televizijskom tržištu. Pritom su korišteni uobičajeni parametri AMR (average minute rating) i SHR (share); prvi izražava postotak gledatelja koji su pratili određenu emisiju, a drugi postotak televizora na kojima se ista emisija prikazivala. I dok su 2009. za Dnevnik kanala HTV1 zabilježeni godišnji AWR od 17,8 i SHR od 45, Dnevnik najvećeg konkurenta Nove TV dosegnuo je AWR od 12,7 i SHR od - 175 - 32,9. Sljedeće, 2010. godine, HTV1 zaustavlja se na 14,1 AWR-a i 35,2 SHR-a, a Nova TV postiže AWR od 14,5 i SHR od 36,4. Otada se poredak više nije mijenjao, štoviše, potvrđen je u međuvremenu još većim godišnjim razlikama, pa je i podatak o superiornosti centralne informativne emisije Nove TV u odnosu na HTV usvojen i zadržan u opticaju bez ikakve zadrške. Dodajmo tome vjerojatnu funkciju eventualnog falsificiranja podataka o gledanosti, ako je tomu zaista tako, a na što nas navodi evidentni sukob interesa u kojem se zatekla naznačena strana. Vijest o proboju i ostanku neke emisije u vrhu, ne znači dotičnoj televiziji samo puku reklamu za njezin program, nego i direktan instrument privlačenja reklama koje televizijama predstavljaju glavni izvor poslovnog prihoda. Reklamnim agencijama i televizijama koje na to pristaju, Nielsen nudi i rezultate gledanosti izvjesnih oglašivačkih termina prema parametru nazvanom GRP (gross rating point); u osnovi je riječ o minutnom rejtingu, tj. postotku gledatelja po jedinici vremena, koji odlučuje o konačnoj cijeni reklame. Nužno je primijetiti da se pritom za reklamu ne prodaje vrijeme unutar programa, dakle, toliko-i-toliko-minuta, nego broj gledatelja koji su u konkretnom terminu navodno bili pred televizorom i gledali mjereni kanal. Tako se precizirati može jedino statistika u samom toku emitiranja, pa Nielsen ispostavlja naknadne korekcije u vidu minusa u odnosu na pretpostavljeni GRP. Ako je konstatiran podbačaj, televizija daje bonus oglašivaču i dodatno prikazuje njegovu reklamu, što u konačnici dovodi do samogeneriranja oglasa. Ujedno se podacima o gledanosti kreira tržište reklama u vrijednosti od oko milijardu kuna godišnje, a time upravlja privatna agencija čije poslovanje, kako smo već naveli, nitko ne kontrolira. Konkretna posljedica toga jest situacija u kojoj javna televizija mora prikazati određenu reklamu više puta negoli to čini najveća privatna televizija, da bi od te reklame zaradila istu svotu novca. Prošla uprava HRT-a ukinula je bila takvu praksu zaračunavanja reklamnih vrijednosti, te uvela fiksni cjenik po minuti prikazivanja reklame u određenom terminu, no njihovi nasljednici ukinuli su tu odluku, iz razloga koji nam nije poznat, i vratili Nielsenov dubiozni GRP na snagu. Podatke o gledanosti i slušanosti javne radiotelevizije, kao i komercijalnih, svakako bi trebalo bolje dovesti u red, zbog njihovih izravnih efekata na bogato - 176 - tržište reklama, ali i neizravnih, koji se tiču ukupnog statusa medija. Smatramo da bi to bilo neophodno čak i u slučaju potpunog ukidanja ili makar daljnjeg ograničavanja reklamnog prihodovanja HRT-a, radi korektnijeg odnosa preostalih konkurenata na tržištu oglašavanja, gdje nisu svi u istom poslovnom kontaktu s mjeriteljskom agencijom. Državna tijela poput npr. Agencije za elektroničke medije mogla bi relativno lako steći uvid u objektivne pokazatelje o gledanosti, za što tehnički može poslužiti i svjetlovodna infrastruktura teleoperatera koji distribuiraju opsežne pakete kanala kudikamo većem broju kućanstava negoli su oni kojima je instaliran Nielsenov peoplemetar. Naravno, to je samo tehnički lako izvodljivo, dok bi politički bilo veoma zahtjevno i neizvjesno, jednako na razini domaće regulacije tržišta, kao i na onoj europsko-unijskoj, gdje privatno-televizijski lobiji ostvaruju izniman upliv. Nevoljkost domaćeg regulatora da izuzev načelne odgovornosti preuzme aktivnu ulogu pri osiguravanju progresivnijeg medijskog ambijenta, nažalost, prvenstveni je razlog negativnostima koje smo dijagnosticirali u ovom osvrtu na stanje javne radiotelevizije, njezinu noviju programsku i poslovnu mijenu, kao i na doglednu perspektivu njezina razvoja – ili stagnacije. - 177 - Cilj Politički i ekonomski autonomna javna radiotelevizija kao platforma aktivne demokratske i kulturne participacije građana proizvodi i putem različitih tehnoloških platformi distribuira obilje kvalitetnih i za publike besplatnih medijskih sadržaja koji zadovoljavaju komunikacijske interese mnogobrojnih javnosti. Ovaj opći cilj, uz načelo dvije autonomije – od tržišta i od političko-stranačkog monopola, izražava četiri posebna cilja: 1. Povećanje opsega i kvalitete proizvodnje Vrijeme distribucijskog monopola je prošlo. Nekada su svi gledali i slušali programe HRT-a zato što su bili praktično jedini. Razvitak komercijalnih radija i televizija i, sve više, internetskih kanala distribucije svih vrsta medijskih sadržaja navodi na jednostavan zaključak: buduće publike će pratiti HRT-ove sadržaje samo ako ih bude više, i ako pritom budu kvalitetniji. Umjesto informativne emisije HRT-a, gledatelji mogu prebaciti na isti format u programu komercijalne televizije. Umjesto HRT-ove televizijske serije, mogu s interneta skinuti cijelu sezonu nekog svjetskog hita, a umjesto glazbe na HRT-ovom radiju potražiti na You-Tubeu ili bilo gdje ono što pogađa njihov trenutačni ukus. To, naravno, ne znači da je potreba za HRT-ovom proizvodnjom manja. Upravo suprotno, kao što je više puta istaknuto u prethodnoj raspravi: potreba za više provjerenih informacija u kontekstima koji im daju značenje, potreba za istraživačkim novinarstvom, obrazovanjem, umjetničkim izrazima prepoznatljive zbilje… i, općenito, više emisija i tekstova na hrvatskom i jezicima nacionalnih manjina, s usponom interneta i komercijalnih medija ovisnih o ujednačavanju i filtriranju sadržaja prema oglašivačkim interesima, ne smanjuje se, nego povećava. Također, ne samo s ulaskom u međunarodne asocijacije, Hrvatska mora voditi računa da barem osnove svog društvenog i kulturnog života kontinuirano, i u znatno većem opsegu nego danas, predstavlja na stranim jezicima. Iluzorno je prepustiti zadovoljenje tih i drugih komunikacijskih potreba komercijalnim medijima koji na tržištu jedva pronalaze potporu i za vlastiti opstanak. - 178 - 2. Univerzalnost pristupa sadržajima ima kulturnu, cjenovnu i tehnološku dimenziju. Emisije i tekstovi Hrvatske radiotelevizije trebaju biti (1) razumljivi i zanimljivi, (2) besplatni i (3) distribuirani putem bilo koje tehnologije do najšireg kruga prijemnika i publika koje imaju navike njihova korištenja. 3. Kulturna i politička raznolikost tema i gledišta Vidjeli smo da pluralizam informacija i tema u raznovrsnim medijskim formama i žanrovima – pa niti pluralizam vlasništva – u cjelini medijskog polja ne dolazi sam po sebi kao posljedica privatizacije i digitalizacije. Aktivna uloga medijske politike i javne radiotelevizije i potrebna je kako bi, između ostaloga, teme i forme s malim potencijalom “monetizacije” uopće opstale. “Planirana raznolikost,” kako je naziva James Curran (1996:12) javne radiotelevizije u primjeru britanske, “uključuje dječje obrazovne programe, umjetničke emisije, programe posvećene zaštiti potrošača, zahtjevnije drame koje odbacuju uhodane formule ili emisije koji predstavljaju nekonvencionalne interese i ideje, što bi sve teško bilo proizvedeno u sustavima s tržišnim osloncem. Dostupnost takvih sadržaja u programima javne radiotelevizije znači da publike imaju priliku razviti svoje ukuse i intelektualne horizonte.” Iako se HRT, putem aktivnosti za ostvarenje prvog posebnog cilja, povećanja opsega i kvalitete proizvodnje, tek treba približiti takvom reprezentiranju široke i, često, antagonistične socioekonomske i kulturne sfere, nije prerano upozoriti na opasnosti takve koncepcije javne radiotelevizije kao instrumenta za “popunjavanje praznina” u ponudi komercijalnih medija. Ako bi se HRT shvatio kao poligon samo za nepopularne programe koje, ma kako “visoku javnu vrijednost” imali, malotko prati, to može odvesti u njegovu potpunu marginalizaciju. Čak i u slučaju da se provodi isključivo putem javne radiotelevizije, a ne putem nabave “ozbiljnih sadržaja” od bilo kojeg komercijalnog ponuđača, ta bi, u osnovi neoliberalna koncepcija “popunjavanja praznina” značila prihvaćanje tržišne definicije medija kao sredstva “isporuke seta posebnih roba potrošačima, a ne uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18). HRT bi to brzo odvelo u zonu elegantne tribine za razmjenu mišljenja intelektualaca, “gubitka podrške široke javnosti, ranjivosti na politički napad ili pritiska na javno financiranje” (Curran, 1996:12). Zato HRT ne smije biti shvaćen kao skup određenih programa (redovito obrazovnih i kulturnih programa za manjine i ostale manje publike) koji se smatraju - 179 - “javnom uslugom”, nego “uspostava komunikacijskog odnosa” (Garnham, 1994: 18), posebno putem kulturnih i obrazovnih programa, posebno s manjinama i ostalim manjim publikama koje su dragocjene kao i one mnogobrojne. Jednako tako, niti zastupljenost kontrastnih ideja i gledišta o mnogobrojnim pitanjima ne može se na HRT-u ostvariti samo reprezentacijom, ma kako bogatog, mozaika kulturne raznolikosti u kojem “jednake minutaže” nepristranog prikaza političko-ideoloških pozicija ostaju rezervirane za “balansiranje” između vlasti i oporbe (unaprijed osuđeno na primjedbe mjerača vremena i jednih i drugih). Jedna od najvećih boljki HRT-a je svođenje javne rasprave na smotru folklora “elita (koje) snažno utječu na način predstavljanja i interpretacije vijesti. To je primarno posljedica čvrstog oslonca javnih radiotelevizija na mali repertoar moćnih, autoritativnih i akreditiranih kao izvore vijesti. Iako se ponekad razlikuju jedni od drugih, oni tvore oligopol koji teži isključiti i marginalizirati druge glasove” (Leys, 1999; Curran, 1996). Ne postoji jedna “velika javnost”, niti HRT kao temeljna infrastruktura njene “velike javne sfere” iz koje su mnogi sistemski isključeni i ušutkani. Umjesto toga, javni život se sastoji od medijskog izraza mnogobrojnih socioekonomskih , političko-ideoloških, kulturnih, rodnih, lokalnih, jezičnih, etničkih i drugih pozicija. Sve te javnosti i, kako ih Nancy Fraser naziva, “subalterne kontrajavnosti” često su podijeljene dubokim interesnim konfliktima i gorkim vrijednosnim sukobima. Uvjereni smo da za medije nema većeg izazova od rasprave koja vodi pobjedama, porazima i savezništvima između njih. 4. HRT kao platforma građanske participacije Jednako kao što raznolikost sadržaja treba reflektirati množinu sukobljenih socioekonomskih perspektiva, a ne tek postmoderni kolaž kulturnih interesa, niti univerzalnost pristupa ne smije biti reducirana na mogućnost da svatko može besplatno – na radiju, televizoru ili smartphoneu, svejedno – primati HRT-ove programe i tekstove. Pravo pristupa znači da svatko može sudjelovati u njima (Leys, 1999: 327). Imate li argumentirano mišljenje o nekom javnom pitanju, ili samo sjećanje iz povijesti svog sela koje bi inače moglo ostati zaboravljeno, podijelite ga putem HRT-a. Imate li kvalitetnu ideju za TV-seriju ili dokumentarni film, HRT će je saslušati i uzeti u produkciju. Vjerujete li da ste smislili nov način uštede energije u televizijskom studiju ili originalan radijski softver, donesite ga na - 180 - HRT. Da, ovo zvuči kao sasvim novi koncept, nazovimo ga otvorenom javnom institucijom, i ne, to ne podrazumijeva iluzije citizen-journalisma kao zamjene za profesionalni medijski pogon. “Aktivnom kulturnom participacijom smatramo situaciju,” Pierluigi Sacco (2011: 5) definira temelj koncepta Kulture 3.0, “situaciju u kojoj se pojedinci ne ograničavaju na pasivnu apsorpciju kulturnih stimulansa, nego su motivirani da zaposle svoje vještine. Dakle, ne samo slušati glazbu, nego svirati; ne samo čitati tekstove, nego pisati, i tako dalje. Čineći to, ljudi prihvaćaju izazov da prošire svoje kapacitete izraza, redefiniraju svoja očekivanja i uvjerenja, da preoblikuju svoj društveni identitet.” Ulazak u doba mehaničke reprodukcije, socijalne države i fordističke integracije proizvodnje, distribucije i potrošnje revolucionira ponudu i potražnju za kulturnim dobrima, oblikujući ono što Sacco naziva Kulturom 2.0 – paradigmom kulturnih i kreativnih industrija, javne patronaže, velikih publika i ekonomizacije kulture. Kulturu 3.0 obilježava dostupnost digitalne tehnologije, mrežne predodžbe, deindustrijalizacija ekonomije i online svakodnevica, mijenjajući kulturnu proizvodnju, komunikaciju i participaciju u zajednicama ne samo tržišnih praksa, stvaranja prihoda, nego i indirektnih, netržišnih vrijednosti u svim sektorima. Njihova makroekonomska “težina” teško se može izraziti samo kvantitativnim indikatorima poput broja gledatelja, slušatelja ili “noćenja”, ali je veoma opipljiva u potencijalu kulturnih i komunikacijskih aktivnosti za povećanje inovacija, prilagodljivost promjenama u sferi rada, prijateljske interkulturne odnose, održiv odnos prema prirodi, kao i smanjenje socijalnih troškova ili maloljetničke delinkvencije. Ukratko, u svim onim efektima na koje ciljaju programi s naglaskom na sudjelovanje i pravo pristupa. Umjesto ekonomizacije kulture, aktivna participacija cilja na “kulturalizaciju” ekonomije. Umjesto potrošača resursa, kultura postaje jedan od njihovih glavnih kreatora. “Danas možeš lako,” kaže Sacco (2011: 3), “pristupiti tehnologiji koja omogućuje profesionalni tretman teksta, nepokretne ili pokretne slike, zvuka i multimedije po impresivno brzim krivuljama učenja i veoma niskim cijenama – što bi prije eksplozije osobnog računarstva, dakle samo nekoliko desetljeća ranije, bilo jednostavno nezamislivo. Dakle, ako je kulturna 2.0 revolucija bila obilježena eksplozijom veličine kulturnih tržišta, revoluciju Kulture 3.0 karakterizira eksplozija bazena proizvođača, tako da postaje - 181 - sve teže razlikovati kulturne proizvođače i korisnike.” Izloženi ciljevi su komplementarni i međusobno uvjetovani. Bez istinski raznovrsnih i svakome dostupnih HRT-ovih programa nemoguće će biti ostvariti koncepciju HRT-a kao otvorene institucije, kao što će i povećanje tako određene kvalitete i opsega proizvodnje bez aktivnog sudjelovanja građana ostati samo lijepom željom na strateškom papiru. Kao ilustraciju da navedeni ciljevi i nisu toliko novi, optimistično-inovativni niti svježi poput netom kompletiranog projekta za neki europski fond, podsjetit ćemo samo na nekoliko primjera koje, kako bi otvorio “put prema koncipiranju konkretnijih oblika održivog razvitka”, u uvodu Strategije kulturnog razvitka, prije više od desetljeća, navodi sociolog Vjeran Katunarić (2003: 16 -17): “• Zainteresirati domaće i strane posjetitelje za lokalni život kako putem predstavljanja tradicijskih kulturnih običaja tako i razgovorom i druženjem s domaćinima da bi se upoznale i lošije strane njihova života: način da se razumije autentična sredina i možda potaknu ideje i inicijative za pomoć i ulaganja, a dovoljna je katkada i riječ potpore. • Promišljeno povezivati kulturno profesionalno, amatersko i alternativno djelovanje: prvo osigurava kvalitetniju kreaciju, drugo široku participaciju, a treće neobičnu interpretaciju i izbor mjesta što privlači pozornost većeg broja ljudi. • Stručnjaci bi laicima trebali prenositi smisao vrijednosti umjetničkih djela i znanstvenih spoznaja na jednostavan, što neposredniji i zanimljiviji način, kako bi se pobudilo zanimanje za visoku kulturu i stvorio dojam da to nisu vrijednosti namijenjene tek odabranima, nego čitavoj sredini. • Povratiti dostojanstvo i vrijednost ljudskom radu i komunikaciji dokazivanjem da su specijalistička znanja i novi izumi dodane vrijednosti namijenjene povećavanju vrijednosti proizvoda koje ljudi proizvode ili upotrebljavaju, kao i sposobnosti da sudjeluju u životu zajednice. Naprotiv, otpuštanjem s posla ljudi u vitalnoj dobi pod izgovorom da ne umiju proizvoditi ili ponuditi robu ili usluge namijenjene tržištu, tj. da nisu sposobni primijeniti nova znanja – naprosto se tragično odvaja od zajedničkog opstanka pretvarajući pritom sve veći broj ljudi u tzv. otpad. Takvim obezvređivanjem čovjek se kriminalizira i otvaraju se nove - 182 - mogućnosti širenja ideologija ratovanja i istrebljenja.” Prilikom ostvarivanja navedenih ciljeva potrebno je pridržavati se sljedećih načela: • Financijska održivost i autonomija s jedne strane osiguravaju javnu radioteleviziju od nepoželjnih utjecaja tržišnih mehanizama, a s druge strane od podjednako pogubnih direktiva političko-stranačke vlasti. Na primjerima javnih radiotelevizija u više zemalja (Mađarska, Litva, Grčka…) smo vidjeli kako izravno proračunsko financiranje predstavlja stvarnu prijetnju neovisnosti. U domaće primjere sličnih scenarija možemo ubrojiti devalvaciju novina Vjesnik na razinu “biltena vladajuće stranke” koja je prethodila njihovom gašenju, kao i mnogobrojne sumnje na neposrednu instrumentalizaciju lokalnih medija na nepogrešivom tragu novca iz gradskih blagajni pod ekskluzivnom kontrolom demokratski izabranih gradonačelnika i vijećničkih većina. Kad bi se novac HRT-u svake godine dodjeljivao iz državnog proračuna ili putem druge diskrecijske odluke vladajuće većine, zapitajte se: kakvo bi bilo izvještavanje HRT-a o njenim perfomansama, barem u vrijeme rasprave o proračunu? Kako bi bio stvarno neovisan o političkostranačkom utjecaju, HRT treba imati podjednako neovisan izvor sredstava za rad. Kada je riječ o uvažavanju načela neovisnosti o tržištu, odnosno oglašavanju u ovom slučaju, problem je nešto kompleksniji. Iako HRT-ova funkcionalnost, vidjeli smo, presudno ne ovisi o prihodima od oglašavanja – koji predstavljaju tek oko 9 posto njegova proračuna od 1,45 milijardi kuna – HRT-ov program je utoliko izložen rangiranju agencije za oglašivački rejting i svime što uz to, u standardnom paketu komercijalnih medija ide. Komercijalni prihodi ovise o oglašavanju, oglašavanje ovisi o maksimizaciji publike, a maksimizacija publike “ovisi o zabavi – ne o političkoj debati” (Leys, 1999: 319). Osim toga, dualno financiranje – iako nije sporno niti iz pozicije zagovornika otvaranja većeg prostora za djelovanje tržišnih aktera (EK, 2009: 57) – nameće potrebu relativno kompleksnog nadzora razdvajanja javnih i komercijalnih prihoda odnosno rashoda. Pod pretpostavkom da bi se komunikacija između HRT-a i nadzora Agencije za elektroničke medije u tom području veoma lako mogla unaprijediti, “nedjeljivi višak” pitanja što je točno “komercijalni program”, a što “javni sadržaj” uporno prijeti da raspravu o HRT- - 183 - ovom mandatu odvede u slijepu ulicu nadopune komercijalnim medijima, u kojoj su sve krave crne, a sve “javne emisije” toliko dosadne, da bi oglašivači eventualno i platili da se njihova reklama uz njih ne pojavi. Na načelnoj razini, pretpostavljamo da su stvari jasne: HRT ne bi trebao sudjelovati na tržištu oglašavanja, što ne znači da ne bi trebao, unutar razumnog vremenskog okvira, besplatno prenositi nekomercijalne obavijesti različitih javnoobrazovnih kampanja i tome slično, uključujući i političko-izborne oglase. U realnom vremenu, troškovi tehnike i proizvodnje programa za hrvatsku, relativno malobrojnu, publiku su doslovce isti kao i kod javnih radiotelevizija koje se financiraju isključivo pristojbom ili nekim sličnim davanjem obveznika u brojevima od više desetaka milijuna. HRT pritom čekaju i investicije u tehnološku obnovu zasad ne dokraja izvjesne visine. Veoma lako je izračunati, pod uvjetom da ostale varijable ostanu iste, koliko bi trenutačno ukidanje oglašivačkih prihoda HRT-a pristojbu povisilo. Pritom treba imati u vidu da je za mnogobrojna domaćinstva s nedostatnim dohotkom, o čemu svjedoče primjedbe Pučkog pravobranitelja i umirovljeničkih udruga136, i sadašnja visina pristojbe prevelik trošak. Zbog toga treba predvidjeti postupan prijelaz, kroz više godina, na financiranje HRT-a isključivo putem pristojbe. • Upravna odgovornost građanima osnovni je preduvjet ostvarenja široke platforme građanske participacije u stvaranju programa i zadovoljavanja njihovih komunikacijskih potreba. Kako HRT-om ne bi upravljala nereprezentativna vijeća imenovana jednostavnom stranačkom većinom, niti kvaziautonomni odbori s epitetom struke, nositeljice upravnih mandata trebaju biti odgovorne onima koji na HRT-u rade i onima koji HRT-ove programe i tekstove gledaju, slušaju i čitaju. • Autonomija izbora tema i perspektiva u odnosu na druge medije, ma koliko to izgledalo logično, iz političke i financijske neovisnosti, čini se, ne proizlazi sama od sebe. HRT-ove urednice i novinari na isto tržište novinarskog rada dolaze iz istog socijalnog i obrazovnog habitusa kao i radnici u komercijalnim medijima, tako da gotovo potpuno podudaranje strukture vijesti dana u komercijalnim i javnim 136 Vidi npr. Izvješće pučke pravobraniteljice za 2013. godinu: 92, http://www.ombudsman.hr/hr/izvjesca-o-radu-pravobranitelja.html, pristupljeno 30. travnja 2014. - 184 - medijima ide samo od sebe. Njihovo zaposlenje na HRT-u treba značiti zaštitu od prilagođavanja oglašivačkoj i vlasničkoj strukturnoj inspekciji, koju njihovi kolege u komercijalnim medijima u većoj ili manjoj mjeri ne mogu izbjeći. Dok ekonomska intervencija autorskog prava stimulira kudikamo veća ulaganja u sustav dobro plaćenih voditeljskih osobnosti koje se fokusiraju na osobne aspekte događaja u potrazi za skandalom, na HRT-u sustav javnog financiranja štiti novinareistraživače, posvećene pronalaženju, provjeri i organiziraju vijesti u smislene povijesti koje vode razumijevanju i solidarnosti. Ma koliko ponekad bilo lakše izbjeći uredničke rizike, bolje je ponekad – posebno kad je neprovjerena – i propustiti neku važnu vijest kojom raspolažu druge redakcije, nego, zahvaljujući “autopilotu” ujednačavanja, propustiti sve što se događa izvan uskog itinerarija službenih izvora. Generativni princip novinarstva u javnim medijima, kojemu HRT s razlogom treba biti uzor, ne treba proizlaziti iz svakodnevnog diktata sfere “elitnih medija”, nego iz svakodnevnog života koji javni mediji dijele s mnogostrukim javnostima. • Redakcijska autonomija medijskih radnika HRT-a prilikom izbora urednica i određivanja drugih standarda profesijske etike treba biti uzor i orijentir svim drugim medijima u Hrvatskoj. Ne radi se tu samo o, za sve medije obaveznom, pridržavanju zakonskih odredbi o statutima medija, nego aktivnoj provedbi načela da bez novinarskog suodlučivanja nema niti novinarske autonomije. • Suradnja s drugim javnim, komunalnim i neprofitnim medijima za HRT je obaveza, distribucijski horizont za njegove sadržaje, ali i izvor informacija, tema, sugovornika i suradnika. HRT treba svakodnevno svoje programe i tekstove nuditi na prerađivanje i emitiranje javnim i neprofitnim medijima, ali i obilato koristiti njihove materijale. Sigurnost zaposlenja nužna je sastavnica novinarske autonomije, ali ona ne znači institucionalnu sklerozu redakcija u Zagrebu. Razmjena kadrova između lokalnih i središnjih redakcija, kao i između onih lokalnih i lokalnih, treba postati uobičajenom relacijom uzajamnog obrazovanja i razmjene iskustava. Ako se ne otvore mreže kadrovske fluktuacije i inovacije, HRT može samo biti žrtvom poziva na nesmiljena kadrovska “restrukturiranja” u - 185 - periodičnim razmacima. • Dosljedna primjena prava na ispravak i odgovor, standardi zaštite maloljetnika i sprečavanja govora mržnji vrijede za sve druge medije kao i za HRT. Pogrešno je reći da bi takvi standardi za HRT trebali vrijediti imalo “više”, jer bi to impliciralo da se drugi mediji mogu, prema potrebi ili raspoloženju, i ignorantski ponijeti. Međutim, svaki HRT-ov faux pas u tom smislu djeluje izrazito negativno, kao praktični poticaj svima koji konstitucionalne granice slobode govora shvaćaju s omalovažavanjem. - 186 - Komercijalni mediji Četiri komercijalne televizije, 134 radija, 12 dnevnih novina i tri s njima nepovezane dnevno-informativne internetske stranice, uz pedesetak tjednika različitog karaktera i dosega, s oko četiri tisuće zaposlenih i oko 2,4 milijarde ukupnog godišnjeg prihoda, središnji su dio hrvatskog medijskog sustava. Struktura prihoda hrvatskih medija# prema sub-sektorima, 2012# Izvor: Agencija za elektroničke medije, HRT, Hina, Državni zavod za statistiku, Fina i Ministarstvo kulture& Neprofitni& 1%& Javni& 36%& Komercijaln i& 63%& Struktura zaposlenosti u hrvatskim medijima # prema sub-sektorima, 2012# Izvor: vlastita kalkulacija prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Fine, HRT-a, Hine i Ministarstva kulture& Javni& 36%& Neprofitni& 3%& Komercijalni& 61%& - 187 - Naravno, broj tiskovina i internetskih medija koji objavljuju novinarske i druge tekstove, kao i kablovski odnosno internetski distribuiranih specijaliziranih televizijskih kanala mnogo je veći. No, u osnovi, to je skup medija koji svojim izborom vijesti i kuta gledanja značajno određuje hrvatsko takozvano javno mnijenje. Već je drugdje bilo riječi o tome,137 a ovdje možemo samo ponoviti, kako javni mediji, posebno u najgledanijim terminima, refleksno preuzimaju i teme i stavove komercijalnih medija, pritom polako gubeći poziciju na rang-listama medijskih rejting-agencija. Ako je za vjerovati njihovim ljestvicama gledanosti, čitanosti odnosno slušanosti – iz kojih proizlaze cijene oglasa – onda stvari stoje otprilike tako da programe javne televizije tijekom cijelog dana gleda oko 30 posto gledatelja, u tzv. prime-timeu (od 19 do 23 sata) i nešto manje, dok je ostalu publiku preuzela komercijalna televizija (Ipsos Puls 2013: 24 – 25). Prema podacima o slušanosti radijskih postaja koje navodi Peruško (2011: 67) javni radio je među deset najslušanijih sa dva nacionalna i dva regionalna programa, ukupnog dosega, prema rejting-agenciji, oko 13 posto. Podaci o najposjećenijim internetskim stranicama138 pokazuju da se demokratsko obećanje interneta zasad ne ostvaruje u nekoj bitno drugačijoj postavi glavnih medijskih “plejmejkera”; od onih nekoliko neovisnih dnevno-informativnih internetskih stranica, jedna je u vlasništvu telekomunikacijskog monopola, druga je nedavno ušla u “strateško partnerstvo” s dijelom onog novinskog, a treća je već dugo u teškoj financijskoj situaciji.139 Poslije gašenja Vjesnika, čija su naklada i kritički stav ionako odavno bili u opadanju,140 komercijalne novine su preuzele ostatke tržišta i diktiranje dnevnog reda, tako da relativno mali, ali agilni sektor tzv. neprofitnih medija ostaje praktično jedinim prostorom artikulacije stajališta koja eventualno odudaraju od glavne struje. Iako sustavna politika usmjerena smanjenju potplaćenosti rada i povećanju publika neprofitnih medija tek dobiva svoje naznake, a javni mediji – unatoč relativno stabilnom izvoru financiranja – nipošto nisu bez svojih problema, 137 Vidi poglavlja Hrvatska radiotelevizija i Nevolje s tržištem. Vidi poglavlje Uzroci krize medija. 139 Vidi: Ana Benačić (28. veljače 2014) Ćao nezavisnim komercijalnim portalima, http://www.lupiga.com/vijesti/cao-nezavisnim-komercijalnim-portalima-drzava-tjera-index-hr-ustecaj, pristupljeno 1. ožujka 2014. 140 Ispod tri tisuće primjeraka dnevno u 2011. godini (Vozab 2012). 138 - 188 - epohalna kriza medija ima žarište u komercijalnom dijelu polja. Uz ekonomsku i tehnološku dimenziju, i njihove neslavne učinke na historijski pad novinarske zaposlenosti, ta kriza se očituje u dugotrajnim procesima koncentracije, konglomeracije i komercijalizacije, koji združenim snagama udaljavaju komercijalne medije od mogućnosti ispunjavanja afirmativne društvene funkcije.141 Dvije novinske kompanije zauzimaju preko 85 posto tržišta dnevnih listova (Vozab 2012), dvije komercijalne televizije dijele pet od 11 nacionalnih televizijskih kanala i 80 posto prihoda od reklama (EAO 2012), dok dvije aglomeracije kontroliraju više od polovice radijskog tržišta.142 Što se tiče telekomunikacijskih kompanija – koje, čini se, tek ulaze u uže definirano medijsko područje – jedan vlasnik ima preko 70 posto udjela na tržištu širokopojasnog pristupa internetu putem nepokretne mreže; ista kompanija zajedno s još jednom pokriva preko 85 posto korisnika mobilnih uređaja (HAKOM 2012), a s drugom preko 92 posto korisnika multikanalnih televizijskih platformi (EAO 2012). Poznato je da su dvije glavne komercijalne televizije dio globalnih medijskih konglomerata, kao i da domaći izdavači novina svoje grupacije – u relativno skromnim dimenzijama hrvatskog tržišta i svojih mogućnosti – kontinuirano konglomeratiziraju, nudeći sve što im se učini da može popraviti posrnulu bilancu core businessa, od knjige do lokomotive.143 Vlasničke poveznice, međutim, ne zastaju na granicama, barem uvjetno, medijskog biznisa. U portfeljima vlasnika hrvatskih medija naći će se ugostiteljskih objekata, dućana stočnom hranom, ulaganja u poslove s nekretninama, kemijske industrije, turizma, bankarstva, prodaje osiguranja...144 kako od zdravstvenih, tako i od onih političkih tegoba. Pritom je manji problem što bi te bilance – kad bi im se unatoč stalnom preslagivanju grupacija mnogobrojnih novih poduzeća i slabostima medijske regulacije uopće moglo ući u trag145 – već 141 Detaljan prikaz ovih procesa izložio je Robert W. McChesney u svom klasičnom radu (1999), objavljenom i u prijevodu (2008) Bogati mediji, siromašna demokratija: komunikacijske politike u mutnim vremenima, Sarajevo, Šahinpašić; u vezi horizontalne i vertikalne integracije medijskog tržišta vidi posebno prvo poglavlje. 142 Izvor: podaci Fine i Agencije za elektroničke medije za 2012. godinu i Europskog audiovizualnog opservatorija (EAO 2012); vidi poglavlje o radijima. 143 Vidi male oglase na npr. Njuškalo.hr. 144 Vidi: Josip Jagić (8. rujna 2013) Dosi zaradu nosi, http://www.novossti.com/2013/09/dosizaradu-nosi/, pristupljeno 1. ožujka 2014. 145 Imali smo priliku vidjeti jedno revizorsko izvješće o poslovanju onoga što obični ljudi, i njeni radnici, smatraju jednom novinsko-izdavačkom kućom; međutim, radi se o “klasteru” ravno trideset - 189 - svojim izgledom odavale “šareni” dojam tabloida. Problem je kudikamo veći što je teško sa sigurnošću znati kako hrvatski mediji doista posluju, s kakvim interesima su doista povezani, kao i hiperkomercijalizam (McChesney 2008: 38 – 89) koji se ne zaustavlja na sloganima poput iritirajuće najave da vas na komercijalnoj televiziji čeka “samo zabava”. Ne radi se tu samo o azbestoznoj tabloidizaciji, procesima oglašivačkog filtriranja sadržaja prema afinitetima imućnijih publika, sprečavanju novinara da “kopaju ovdje”, u blizini vlasničko-oglašivačkokreditorskih interesa medija, nego, prije, za vrijeme i poslije svega, o smanjenju ulaganja u proizvodnju. Robert W. McChesney uvjerljivo opisuje glavnu brigu medija “da novinarstvo postane direktno profitabilno” i “nekoliko provjerenih načina da se to postigne. Prvo, treba otpustiti što je moguće više novinara. Korporativni mediji koji emitiraju vijesti to rade u fazama od sredine 1980-ih (...) Drugi metod su priče koje su jeftine i lako ih je napraviti, poput onih o životu slavnih ljudi, sudskim procesima, avionskim udesima, kriminalu i pucnjavi. Ne samo da su te priče jeftinije za produkciju i emitiranje, nego teško mogu samu korporaciju gurnuti u kontroverze, onako kako se to dešava s ʻteškimʼ reportažama. (...) Medijski konglomerati obeshrabruju svoje informativne redakcije u pokušaju da preispitaju njihovo vlastito poslovanje, dok se ne ustručavaju kad treba kontrolirati novinarstvo u cilju promocije svojih medijskih pothvata ili kompanija u kojima imaju poslovne interese” (Mc Cehesney 2008: 48). U poglavlju Nevolje s tržištem već je prikazana ekonomska neizbježnost tih procesa, koji ne proizlaze iz neke hrvatske idiosinkrazije “divljeg”, “kompradorskog kapitalizma”, niti eventualnog moralnog debakla tranzicijskog medijskog vlasnika. Već spomenute sumnje, kakve će iznijeti hrvatski novinar kojeg sustav komercijalnih medija odbaci – ako je uopće te sreće – na “neprofitnu marginu”, u “objektivnost” izvještavanja medija povezanih s privatnim zdravstvenim biznisom o javnoj zdravstvenoj politici, ne bi trebale predstavljati nikakvo iznenađenje. Kao što ne bi trebalo biti “šokantno otkriće” niti to da je svojedobno morala biti organizirana međunarodna potjera za bivšim predsjednikom vlade, kojeg je većina komercijalnih medija još trenutak prije uzdizala kao utjelovljenje bana Mažuranića, osiguravši mu pobjedu na izborima i povezanih poduzeća – koliko je uspio nabrojati revizor na plaći istog konglomerata – pod nazivima koji se često razlikuju tek u jednoj riječi, npr. “XY d. o. o.” i “XY media d. o. o.” - 190 - nakon što su novinari “trećeg sektora” upozoravali na razloge kasnijih sudskih optužnica, što su mainstream mediji odreda “pedantno zataškavali”.146 Ili upozorenje zamjenika ministra financija na “nekretninski balon” od četrdesetak tisuća neprodanih stanova koji “čini 90 milijardi ili čak polovicu duga države”. Što su napravili “hrvatski vukovi s Wall Streeta”, zapitao se kasniji ministar financija, “od 2009. godine, kada je kriza u Europi dosegnula vrhunac, a kod nas su se tek krenuli kockati s tim projektima”?147 Doista, što su, ne samo jedne, dnevne novine pisale o tržištu nekretnina 2009. godine? Pisale su ovako: “U slučaju realnog scenarija, čija je vjerojatnost ostvarenja i najveća, svi pokazatelji koji utječu na potražnju imaju blaži karakter (…) Naime, prema rezultatima nekoliko istraživanja u Hrvatskoj, godišnje približno 50 tisuća ljudi traži stan, od čega je polovica kreditno sposobna (...) U ovom trenutku približno 25 tisuća ljudi bira unutar fonda od 13 tisuća neprodanih stanova.”148 Tako, uvijek prema “rezultatima nekoliko istraživanja” i “anonimnih izvora”, djeluju glavni procesi komercijalnih medija, dok poslovi s političarima, nekretninama i samim medijima pouzdano propadaju. Naravno, njihovi učinci nisu identični na tržištima komercijalnog radija, televizije, online medija i tiska, kojima ćemo se pojedinačno nešto više posvetiti u sljedećim dionicama. Već podaci o padu tržišta oglašavanja, koje se u Hrvatskoj od 2007. naovamo smanjilo za oko 14 posto, svjedoče usponu interneta, relativno stabilnim prihodima televizija i radija, i sve slabijoj poziciji tiskanih medija. Imajući u vidu da su pokazatelji o prodaji novina možda i nepouzdaniji od procjena potrošnje na oglašavanje, tiskani mediji se sve više oslanjaju na prihode s te strane, koji su također u padu. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, prihod ostvaren prodajom dnevnih novina pao je, sa svog vrhunca od 1,1 milijardu kuna 2008., na nekih 750 milijuna 2012. godine. Pritom, naravno, treba imati na umu da od prodanog primjerka novina na troškove tiska, papira i distribucijskog monopola otpada oko trećine ukupnih troškova novinskih nakladnika. Prema Strukturnoposlovnim statistikama poduzeća koje objavljuje Državni zavod za statistiku, 146 Vidi: Viktor Ivančić (28. travnja 2014) Herr šinter, Novosti, http://www.novossti.com/2014/04/herr-sinter/, pristupljeno 3. svibnja 2014. 147 Hrt.hr (28. travnja 2014) Hrvatski “vukovi s Wall Streeta” napravili 90 milijardi kuna gubitaka, http://vijesti.hrt.hr/hrvatska-u-krizi-izgubila-jedan-cijeli-proracun, pristupljeno 3. svibnja 2014. 148 Vidi npr.: http://www.jutarnji.hr/kako-ce-2020--izgledati-nase-trziste-nekretnina/200964/, pristupljeno 10. travnja 2014. - 191 - operativna bruto profitna stopa149 za djelanost izdavanja novina 2011. godine je pala na 5,9 posto, u usporedbi s 3,9 posto za djelatnost emitiranja radijskog i 10,8 posto za emitiranje televizijskog programa. To bi otprilike značilo da je vlasnik Struktura tržišta oglašavanja u Hrvatskoj & 2007 - 2012, u postotcima& 2& 8& 13.2& 18.3& 9.5& 5.6& 7.8& 7.1& 6.7& 9& 6.6& 10.6& 6.4& 13.1& 12.7& 12.1& 13.2& 12.4& 11.9& 14.3& 13.4& 12.1& 8.5& 8.4& 7.1& 17.5& 16.7& 8.8& 8.6& 6.6& Internet& Radio& Magazini& Novine& 49& 47.7& 48.9& 48.4& 48.7& 49.2& Plakati& Televizija& 2007& 2008& 2009& 2010& 2011& 2012& Izvor: European Audiovisual Observatory (2012) Yearbok; Warc i HURA & novina te godine akumulirao oko 31,5 tisuću kuna “čistoga” po radniku, u usporedbi s vlasnikom televizije, čiji je profit 2011. godine iznosio nešto više od 50 tisuća kuna na svakog zaposlenog. Naravno, novo smanjenje za 750 zaposlenih do 2012. godine, “odnijelo” je vlasnicima novina 23,7 milijuna profita,150 obiteljima novinarki i novinara sredstva za život, a njihovim dojučerašnjim publikama novi sloj informacija, možda i presudnih kako se i njima ne bi dogodilo isto. Preostalima u redakciji ostalo je više posla i nužda da se pod prijetnjom otkazom prilagode praćenju tema koje su prije pratili otpušteni suradnici, pazeći da pritom sve ostane “samo zabava”. Tako, u najkraćim crtama, izgleda hladna matematika komercijalnih medija. 149 Udio bruto poslovnog viška u ostvarenom prometu. Što je približan ekvivalent iznosu koji mogu zadržati zahvaljujući sniženju PDV-a s 10 na 5 posto. 150 - 192 - Radio Uz 12 programa Hrvatskoga radija, u Hrvatskoj imamo 139 radija s oko 1100 zaposlenih, koji ostvaruju ukupne prihode od oko 200 milijuna kuna godišnje.151 Od 153 radijska programa, koliko ih se početkom 2014. emitira putem odašiljača, u kategoriju javnih medija pripada 11 HRT-ovih (tri nacionalna, osam regionalnih: Dubrovnik, Split, Knin, Zadar, Rijeka, Pula, Sljeme i Osijek)152. Budući da je Cvrčak, radio Osnovne škole “Stjepan Cvrković” u Starim Mikanovcima kod Vinkovaca 2012. godine, nažalost, prestao s radom, početkom 2014. godine u Hrvatskoj je pet radija s koncesijama “neprofitnog radija”. Radio Sunce Županijske lige za borbu protiv raka emitira na širem području Splita. Dva neprofitna radija u javnom vlasništvu, Radio Unidu Sveučilišta u Dubrovniku i Radio Student Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pokrivaju dijelove tih gradova. Hrvatski katolički radio u vlasništvu Hrvatske biskupske konferencije emitira na cijelom području Hrvatske, a tri Radio-Marije, u vlasništvu šesnaestero članova istoimene udruge, emitiraju isti program na širem području Virovitice te Zagrebu i Splitu. Radijima u asocijacijskom režimu upravljanja, iako su formalno trgovačka društva, mogli bi se smatrati još jedan radio vezan za Katoličku crkvu, Radio Marija Bistrica u vlasništvu Župe Uznesenja Blažene djevice Marije (75 posto) i Općine Marija Bistrica (25 posto), te Radio Beli Manastir i Radio Dunav iz Vukovara kojima upravlja Zajedničko vijeće općina Vukovar, odnosno Srpski demokratski forum. Bez obzira na formalno-osnivačke i identitetske razlike, tih osam radija bismo mogli promatrati u kategoriji “neprofitnih medija”. Međutim, od ostalih 134 radija u Hrvatskoj, još 41 je u javnom vlasništvu (21 većinski, a 20 u potpunom, izravnom ili neizravnom) vlasništvu jedinica lokalne i područne samouprave). Trinaest gradova ima svoje lokalne javne radije: Trogir, 151 Izvor: Agencija za elektroničke medije i Državni zavod za statistiku (2012) Strukturne poslovne statistike poduzeća. Nominalni broj od 153 postaje, osnosno koncesije za radijsko emitiranje valja umanjiti zbog toga što jedan radio (Nautic Vis i Kaštela) imaju dvije, a jedan tri koncesije (Radio Marija Virovitica, Split i Zagreb). 152 Program Hrvatskoga radija za iseljeničke zajednice, Glas Hrvatske, od 1. siječnja 2014. se više ne emitira na srednjem valu, nego putem satelita i interneta: http://www.hrt.hr/streamf/HRstreamGH - 193 - Slatina, Vrbovec, Slunj, Senj, Ploče, Grubišno Polje, Karlovac, Varaždin, Rab, Donja Stubica, Korčula i Benkovac. Ponekad će se, doduše, u vlasničkoj strukturi pojaviti i poneki dječji vrtić, centar za kulturu, komunalno poduzeće, distributer plina ili lovište, ali sve su to pravne osobe u vlasništvu tih gradova. Još sedam gradova ima “radijske dogovore” s okolnim općinama: Orahovica (25 posto Grad, 25 gradsko Pučko otvoreno učilište) s općinom Zdenci (25 posto) i općinom Crnac (također 25), Našice sa Đurđenovcem, Feričancima i Podgoračem (svi po četvrtinu), Delnice (25) s Brodom Moravicama (6,36), Fužinama (10,36), Mrkopljem (9,50), Lokvama (6,36), Ravnom Gorom (16,88), Čabrom (15) i Skradom (10 posto), kao i Virovitica, Vukovar, Vinkovci i Garešnica, u određenim omjerima, s općinama u neposrednoj blizini tih gradova. Dio gradova – ponekad s bliskim općinama – koji imaju lokalne radije privatizirao je njihove manje dijelove, zadržavajući kontrolu nad poduzećemosnivačem u većinskom javnom vlasništvu. Ima tu raznih kombinacija. Ponekad se radi o minornim udjelima više osoba – recimo, grad Drniš i općina Oklaj su zadržali 75 posto vlasništva u Radiju Drniš, dok deset osoba posjeduje po 2,5 posto. Često će se među malim dioničarima pronaći, npr. direktorica radija i njen suprug, ponekad je tu neki lokalni poduzetnik, poput vlasnika dućana sa 20 posto udjela u Radiju Zlatar, a ponekad i komunalno poduzeće susjednog grada (zagrebački Robni terminali posjeduju 25 posto Radija Zaprešić). Uz predstavnike lokalnih poslovnih struktura, novinara i urednika ili uprave radija, manjinski dioničari – partneri lokalnih radija u većinskom javnom vlasništvu mogu biti povezani i s političko-stranačkom sferom: na primjer, 20 posto spomenutog Radija Zaprešić posjeduje osnivač lokalne podružnice Hrvatske zore, a 5 posto kandidatkinja HDZa na lokalnim izborima u Prigorju Brdovečkom. Jedini izuzetak u odnosu na ovu tipologiju je Radio Glas Podravine iz Koprivnice, u čijoj se vlasničkoj strukturi s 13 posto našao osječki Glas Slavonije d. d., koji kontrolira Slavonski radio i, pravilima o sprečavanju koncentracije vlasništva medija unatoč, jedne dnevne novine. Zahvaljujući raspadu i privatizaciji davnih uzdanica lokalne privrede poput TLMa i Remontnog brodogradilišta, Šibenik je ostao na 16 posto vlasništva Županijskog radija Šibenik (Vodice, Skradin, Primošten i Tisno imaju po 0,02, a Županija 0,09 posto), u bujskom Radiju Eurostar Grad posjeduje simboličnih 3 - 194 - posto, a u najvećem dijelu od 19 mješovitih vlasničkih situacija pod kontrolom privatnog partnera jedinice lokalne samouprave su zadržale od 25 do 33 posto udjela. Ostali radiji, njih 74, u stopostotnom su privatnom vlasništvu. Radiji prema načinu upravljanja i funkciji 2014 (Izvor: Agencija za elektroničke medije i vlastita analiza) 80& 74& 70& 60& 50& 40& 30& 21& 20& 20& 10& 8& 19& 11& 0& neprofitni& HRT& ostali 100 % javni& većinski javni& većinski privatni& 100 % privatni& Prema tome, mogla bi se zamisliti i funkcijska slika radijskog etera u kojoj bi 93 radija imalo primarno komercijalno usmjerenje, a ostalih 60 radija javno ili asocijacijsko, odnosno nekomercijalno; iako dvije trećine od njih za osnivača, odnosno koncesionara za emitiranje, imaju trgovačko društvo ograničene odgovornosti, svi oni su još uvijek u javnom vlasništvu gradova, općina ili pak neprofitnih organizacija u sferi civilnog društva. Razlog strukturaciji takvoga, prema Zrinjki Peruško, “mješovitog sustava sa sve značajnijim udjelom lokalnih postaja” (Peruško 1999: 161), vidljiv je i u Zakonu o telekomunikacijama iz 1994. godine. Taj Zakon, primjećuje Marina Mučalo, propisuje da “sve komercijalne radijske postaje kao osnivača imaju trgovačko društvo, s jednom iznimkom za nekomercijalne (Zakon pogrešno koristi izraz neprofitabilne) radijske postaje”. Tada, “nakon punih 55 godina ponovo je ozakonjeno privatno vlasništvo nad radijskim i TV postajama, uvedena su programska i komercijalna (reklamna) mjerila, te pravila za dodjelu koncesija (dozvole) za emitiranje radijskih i televizijskih programa. Broj budućih programa, - 195 - točnije broj raspoloživih frekvencija je ograničen (međunarodni sporazumi), ali je nakana bila da se lokalno ʻpokrijuʼ svi gradovi u Republici Hrvatskoj, te sve županije i državna razina emitiranja” (Mučalo 1999: 236). Može se upitati zašto gradovi-osnivači nisu već tada iskoristili zakonsku mogućnost osnivanja “neprofitabilnih” radija koji bi primarno služili komunikacijskim potrebama njihovih građana? Prije svega, broj neprofitnih postaja tim Zakonom je ograničen na najviše polovicu državnih i županijskih, odnosno trećinu lokalnih.153 Osim toga, za gradove nije morala biti poticajna niti odredba da neprofitni radiji ne smiju emitirati reklame.154 Napokon, “nakon punih 55 godina”, moguće je i pripreme za privatizaciju vidjeti kao jedan od razloga tog “komercijalnog nagnuća” jedinica lokalne samouprave. Budućnost komercijalnih medija iz tadašnje perspektive mnogima je mogla izgledati mnogo primamljivije nego danas. Bilo kako bilo, u razdoblju ubrzane tržišne pluralizacije radijskog polja mnoge su lokalne zajednice ostale bez “svojih” radija, odnosno barem mogućnosti da se lokalne postaje razviju u community radije.155 Uvjereni smo da je u sferi komunalne politike i tada bilo izuzetaka koji su upravo perspektivu radija komunalne zajednice vidjeli kao motiv da ostanu u vlasničkoj strukturi. Takvih razmišljanja ima, kako smo vidjeli, u substancijalnom broju, sve do danas. Ipak, i takvi izuzetci redovito su se shvaćali kao neželjena veza lokalne politike i medija. “U to vrijeme,” prisjeća se Marina Mučalo, “nikomu takvo ʻmiješanoʼ vlasništvo nije smetalo niti su ga državne vlasti nalazile upitnim. Mnogim se radijskim poduzetnicima takav izbor suvlasnika činio garancijom dobijanja koncesije na natječaju. Međutim, ponekad to nije bio niti izbor, već zahtjev lokalne samouprave koja je, ulaskom u vlasničku strukturu radija, kanila 153 “Na svake dvije koncesije za profitabilan radio na državnoj razini i na razini županija”, kaže Zakon o telekomunikacijama (1994) u članku 55, “i na svake tri koncesije za profitabilan radio na nižoj razini od županije, može se dati jedna koncesija za neprofitabilan radio na odgovarajućoj razini i na odgovarajućem području koncesije”, Narodne novine 53. 154 Ta odredba je ukinuta 2001., člankom 23 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama, Narodne novine 68. 155 Kao orijentacijsko određenje, “mediji zajednica su,” prema definiciji koju u svojim dokumentima koristi Europski parlament, “mediji koji su neprofitni i odgovorni zajednici, ili u vlasništvu zajednice kojoj služe. Mediji zajednica su članovima tih zajednica otvoreni za sudjelovanje u stvaranju programa i upravljanju”, Europski parlament (2007) The State of Community Media in the European Union: iii. - 196 - osigurati utjecaj na programske sadržaje. U kontekstu rata i poraća, a svakako u svjetlu političke i društvene klime tog vremena, mnoge su lokalne vlasti smatrale da im je tu i mjesto” (Mučalo 2012). U odsutnosti bilo kakvog modela upravljanja lokalnim medijima u vlasništvu gradova i općina, ili barem sustava nadzora i financiranja – s izuzetkom Fonda za pluralizam – koji bi se usmjerili amortizaciji lokalnih političko-stranačkih preferencija i osiguranju šireg sudjelovanja građana, javni dio mješovitog sustava je bio sporan, a u najmanju ruku privremen. Međutim, očekivanja da će i onih četrdesetak gradova privatizirati svoje radije čim “demokratski sazriju” s vremenom su se izjalovila. Privatni kapital je nastavio popunjavati radijski eter otvaranjem novih komercijalnih radija i njihovim povezivanjem u tzv. radijske mreže, ostavljajući dovršetak “zastale” privatizaciju postojećih za “neka bolja vremena”, koja, kao što najčešće biva, nisu došla. Uglavnom, kada bi danas – iako za to, kao što ćemo dokazati, nema razloga koji bi se dao legitimirati komunikacijskim javnim interesom – onih četrdesetak gradova i općina ponudili svoje radije na prodaju, teško da bi se pronašao kupac i “za jednu kunu”. U tom kontekstu posebno je instruktivan primjer Radija 101. Osnaženi iskustvom otpora pokušaju državne zabrane 1996. godine, a vjerojatno i svjesni da ta prijetnja nije ekskluzivni proizvod državnog monopola karakterističnog za devedesete, radnici Radija 101 u većinskom vlasništvu Zagreba zahtijevaju pravo malodioničarske privatizacije. Konačni izlazak Grada iz vlasničke strukture Stojedinice dočekali su 2008. godine, da bi dvije godine kasnije, nad nepremostivom financijskom provalijom, zatražili pomoć gradonačelnika, koji im, veoma ukratko, “zbog nedostatka financijskih sredstava” uskraćuje i dotadašnje sufinanciranje od 80 tisuća kuna mjesečno.156 Kao i u slučaju nacionalnih medija, ideja medijske politike da će tržište riješiti probleme instrumentalizacije lokalnih medija u političko-stranačkom rasteru nije se ostvarila, nego je samo dodala sloj ekonomskih interesa. “Privatno vlasništvo trebalo je biti garancija neovisnosti, objektivnosti i nepristranosti medija, jer takav pristup omogućava i širenje tržišta,” komentira trajektoriju radijske politike Zrinjka 156 Vidi: Večernji list (27. siječnja 2010) Bandić otkazao ugovor i Radio 101 ostavio bez 80.000 kuna mjesečno, http://www.vecernji.hr/hrvatska/bandic-otkazao-ugovor-i-radio-101-ostavio-bez80000-kuna-mjesecno-88164, pristupljeno 20. prosinca 2013. - 197 - Peruško. Međutim, “vlasnici će se uvijek rado odreći nezavisnosti za račun ekonomske koristi.”157 Siniša Bogdanić iz Radio Neta, neprofitne radijske produkcije koja svoje programe pokušava plasirati na lokalne valove konstatira: “Privatizirane lokalne radio-postaje koje još nisu uključene u velike mreže mogu izgledati kao neovisne – ali i one su otvorene za utjecaj i pritisak države. Ako se izuzme Zagreb, takve postaje nemaju mnogo izgleda privući oglašivače iz privatnog sektora. Zato se ove postaje uglavnom oslanjaju na prihode od reklama javnih i komunalnih poduzeća, koja su najčešće pod kontrolom političara na vlasti. Postaje su zapravo sufinancirane od lokalnih političara, što dovodi u pitanje njihovu autonomiju.”158 Tome doprinosi i odredba Zakona o elektroničkim medijima koja propisuje: “Tijela državne uprave kao i pravne osobe u pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske dužne su 15% godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi svojih usluga ili aktivnosti utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija” (ZEM 2009: 33). Tako je mehanizam odljeva javnih sredstava u privatne džepove putem različitih oglašivačkih i “fimi”-medijskih “usluga” bio ne samo legaliziran, nego i propisan zakonom. Za ilustraciju o kojim se iznosima radi, Vijeće za elektroničke medije “ukazuje na potrošnju od 22,46% na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija što je više od zakonskog minimuma (15%). Ukupan iznos od 4.585.246,47 kn koji su tijela državne uprave, njih 125 , izdvojila za oglašavanje u 2011., predstavlja značajno smanjenje od 51% u odnosu na 2010. kada je na bazi dostavljenih podataka 96 tijela državne uprave na oglašavnje utrošilo 8.897.724,35 kn te je za očekivati da će nakladnici po ovoj osnovi imati sve manje prihode”.159 Iako bi komercijalni radiji načelno trebali biti financijski samostalni, vidjeli smo da to nije tako. Ne samo da ovise o oglašivačima i, eventualno, kreditorima, nego ih udruživanje u različite komercijalne mreže dodatno izlaže poslovnim i političkim 157 Izjava u: Melisa Skender (19. studenoga 2013) Hrvatske radijske postaje na valu kršenja propisa, Birn Fellowship 2013, http://www.balkaninsight.com/en/article/hrvatske-radijske-postajena-valu-kršenja-propisa, pristupljeno 26. studenoga 2013. 158 Ibidem. 159 Agencija za elektroničke medije (2012) Izvješće Hrvatskomu saboru o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.: 19. - 198 - interesima članova oligopola. Dodatno, gradovi, općine, županije i država, podjednako i u slučajevima većinskog privatnog vlasništva, mogu vršiti pritisak na radije ne samo putem vlastitog oglašavanja (javnih i komunalnih poduzeća, različitih kampanja itd.), nego ih mogu i izravnim pogodbama o sufinanciranju, na primjer, troškova prostora ili energije, “držati na kratkoj uzici” instrumentalizacije u stranačko-političkim nadmetanjima. Regionalni i lokalni komercijalni radio u Hrvatskoj je, unatoč “pluralističkoj” slici 95 privatnih, 52 javne i 10 neprofitnih koncesija (podsjećamo da se putem 157 koncesija emitira 154 programa), poprilično koncentriran. Uz programe Hrvatskog radija, još Otvoreni radio, Narodni radio i (neprofitni) Hrvatski katolički radio emitiraju na području cijele zemlje. Državni zavod za statistiku “regionalnim” smatra 23 radija.160 Od njih, pet radija su u javnom vlasništvu (Radio Istra iz Pazina, Županijski radio Gospić, Radio Vukovar, Županijski radio Virovitica i Radio Varaždin). Budući da neprofitni Radio Marija također, putem tri koncesije, pokriva veće područje, od ukupnog broja radija, 40 emitira na području većem od županije. Takvo “okrupnjavanje” radija, naravno, nije samo po sebi sporno, jedino što ono načelno podrazumijeva veći opseg informativnog i kulturnog, odnosno općenito govornog programa, kako bi u njemu sve lokalne zajednice na tim većim područjima emitiranja dobile svoj izraz. Međutim, u Hrvatskoj je Zakonom o elektroničkim medijima 2004. omogućeno povezivanje radija u tzv. radijske mreže (ZEM 2009: 47) . Prema Agenciji za elektroničke medije, uz dozvolu i nadzor Vijeća, 2012. godine u pet takvih mreža bilo je uključeno 23 radija, dok ih je danas barem 26, u barem četiri mreže. Uzmemo li u obzir da je osnivač jedne od mreža u bliskoj rodbinskoj vezi s vlasnikom još jednog regionalnog radija, a osnivač druge mreže istodobno “povezan” s dva velika komercijalna radija, nekoliko manjih i agencijom za proizvodnju radijskih vijesti koje – sudeći prema njihovim logotipima na internetskoj stranici te agencije – prenosi barem 53 radija – radijski eter poprima mnogo jednostavnije, gotovo oligopolne konture.161 Iako svaki od radija povezanih u mrežu, prema Zakonu o elektroničkim medijima, mora samostalno 160 Ako se to odnosi na koncesije za emitiranje na područjima županija, onda bi, računajući i one zagrebačke, takvih radija ipak bilo 25. 161 Vidi: Plamenko Cvitić (20. srpnja 2010) Desnica osvaja radijski eter, http://www.nacional.hr/clanak/87593/desnica-osvaja-radijski-eter, pristupljeno 26. studenoga 2013. - 199 - proizvesti barem dva sata programa dnevno (ZEM 2009: 47), ova vrsta koncentracije radijskog prostora omogućuje smanjenje radne snage i proizvedenog programa, uz istodobno povećanje profila na tržištu oglašavanja. “Činjenica jest da je posljednjih godina bilo smanjivanja plaća, pa i broja zaposlenih, ali zarađeno je i isplaćeno,” rezimira “stanje na tržištu” Juraj Hrvačić, bivši predsjednik HURIN-a, udruženja koje okuplja komercijalne radije. “Kako kriza ide, tako pada oglašavanje. Negdje smo oko 6 % ispod prošlogodišnje realizacije. Pad radijskog oglašavanja ukupno je oko 11%, a ukupnog tržišta oko 15%. Tako gledajući, još smo i dobri.”162 Doista, iako je različitim statističkim metodologijama praćenja strukturnih pokazatelja medijske industrije zajedničko samo to da su nepotpune, slažu se u tome da pad zaposlenosti na radiju u razdoblju od 2008. do 2012. godine nije znatno viši od 10 posto, što je pokazatelj manje krize nego u drugim “starim” medijima. Ukupni broj radnika u tom razdoblju, prema podacima u obrascu Radio – 1 Državnog zavoda za statistiku, smanjen je za 13,5 posto. Broj radnika na Hrvatskom radiju, prema podacima koje smo dobili od HRT-a, smanjen je sa 718 na 654 (9 posto), dok strukturne statistike poduzeća DZS-a, prema gospodarsko-financijskim izvještajima koje prikuplja Fina, pokazuju pad s 1238 na 1140 radnika (8 posto) u manjim poduzećima registriranim za djelatnost emitiranja radijskog programa. Istodobno, broj stalno zaposlenih na radiju u punom radnom vremenu se smanjio za 15,8 posto. Omjer stalno zaposlenih i trajanja emitiranoga programa u istom razdoblju se povećao s 380 na 514 sati po radniku godišnje, odnosno za više od 35 posto. (Za orijentaciju, taj omjer je 1994. godine, na službenom početku liberalizacije radija, 162 Zdravko Milinović (14. listopada 2012) Juraj Hrvačić: “Reket svih vrsta uništio je javnost. Reket je uništio i medije”, Večernji list. U istom razgovoru g. Hrvačić navodi: “Pogledajte u sudski registar – [vlasnik] 50% Narodnog radija, 25% Obiteljskog, koji emitira Antenu, osnivač Medija servisa i savjetnik u Totalnom FM-u ovdje je nazočni Jura Hrvačić (...) Preostale udjele u Narodnom radiju drži istoimena tvrtka, a njezin vlasnik je Ivan Jurić Kačunić. Kod Obiteljskog radija vlasnička je struktura sljedeća: tvrtka Antena Zagreb d.o.o. vlasnika Hrvoja Barišića drži 50% udjela, a po 25% držimo gospodin Rojko Zamora i ja.” Na pitanje novinara: “Je li među njima i Miroslav Kutle?”, g. Hrvačić odgovara: “Gospodin Franjo Gregurić bio je vlasnik 10-postotnog udjela koji je u travnju 2010. prodao Miroslavu Kutli. U srpnju iste godine Jura Hrvačić otkupio je spomenuti udjel – opet upućujem na sudski registar gdje su te vlasničke promjene vidljive. Toliko o našim odnosima”, , http://www.vecernji.hr/hrvatska/reket-svih-vrsta-unistio-je-javnost-reket-je-unistio-i-medije-463774, pristupljeno 19. siječnja 2014. - 200 - iznosio 170 sati po radniku godišnje.) Na žalost nekih,163 ovaj pokazatelj ne svjedoči o nekom “kvantnom skoku” produktivnosti hrvatskog medijskog pregaoca, a posebno ne o informativnosti hrvatskog komercijalnog radija. Broj zaposlenih& 4500& Ukupno emitiranog programa& Broj zaposlenih& 4000& 1400& 1200& 3500& 1000& 3000& 2500& 800& 2000& 600& 1500& 400& 1000& 200& 500& 0& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac R - 1# Sa skraćenjem ukupnog trajanja emitiranih reklama za 23,5 tisuće sati, odnosno 37 posto, ukupni prihodi su pali i znatno niže, za 35 posto, odnosno sa 317,5 milijuna na 204 milijuna kuna, tako da smanjenje proizvodnje informativnog programa za nešto više od 3 tisuće sati ne iznenađuje. Istodobno, glazbeni program je narastao za skoro sto tisuća sati godišnje, i to u razdoblju gašenja manjih komercijalnih lokalnih radija kojima, kad otpuste sve zaposlene, a država na minimum smanji koncesijske naknade,164 kao jedina alternativa prestanku emitiranja preostaje pristupanje nekoj od mreža, odnosno prihvaćanje programa i pravila igre nekog od dionika radijskog oligopola. 163 Marina Šunjerga (27. rujna 2013) Mudrinić: Za izlazak iz krize treba nam kvantni skok, a ne “mic po mic'”, http://www.vecernji.hr/kompanije-i-trzista/mudrinic-za-izlazak-iz-krize-treba-namkvantni-skok-a-ne-mic-po-mic-620050, pristupljeno 19. siječnja 2014. 164 Radiji plaćaju u državni proračun naknade u rasponu od 500 kuna godišnje za male lokalne radije, ili 18 tisuća za neprofitni radio na nacionalnoj razini, do 32 tisuće za glazbeni nacionalni radio. Zbroj svih koncesijskih nakanada u 2013. godini iznosi 283 tisuće kuna. Izvor: Agencija za elektroničke medije. - 201 - Tisuće sati programa& Omjer broja zaposlenih i emitiranog programa # na radiju 2000 - 2012& Tisuće sati& Osnovna struktura radijskog programa# 2000 - 2012& 850& 800& 750& 700& Informativni& 650& Kontakt& Glazba& Reklame& 600& 550& 500& 450& 400& 350& 300& 250& 200& 150& 100& 50& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac R - 1& “Danas sam bacio radio kroz prozor / razbio se na tisuću komada / na programu nije bilo ništa za mene / samo reklame / i dileme…,” pjevao je 1980. godine Jura Stublić iz grupe Film u pjesmi Neprilagođen. Tada je u Hrvatskoj emitiralo četrdesetak lokalnih radija, a govornog programa je, barem sudeći prema podacima Državnog zavoda za statistiku, bilo više nego glazbenoga. Čak i desetljeće kasnije, 2001. godine, govorni program je zauzimao više radijskog vremena, nego ukupno emitirana glazba, koja od 2002. godine preuzima primat. Prema tome, dilema više nema: kod pripadnika radijskog oligopola reklame su – barem u trajanju, ako već ne u profitu – zasad još prisutne. Ovu koncepciju precizno objašnjava ponovno Juraj Hrvačić: “Nedavno je bilo u vijestima da novi Radio 101 mijenja koncepciju i da će se sada manje baviti aktualnim političkim temama, a više puštati glazbu. I sve je bilo rečeno u nekakvom negativnom kontekstu.”165 (I u vijestima, ne u stihovima, dodali bismo.) “Najjednostavnije je 165 Ibidem Z. Milinović. - 202 - Omjer govora i glazbe na radijima# 2001 - 2012# Glazbeni program& 900& 800& 700& 600& 500& 400& 300& 200& 100& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Radio-1& emitirati glazbu i tvrditi da je to najbolji recept za uspjeh. Možda i jest, ali onda govorimo o jukeboxu, a ne o radijskom mediju,” komentira Marina Mučalo166 koja u drugom tekstu primjećuje da se takvi džuboksi “popularno nazivaju ʻradijima za kafićeʼ” (Mučalo 2000: 123). Analizirajući programe radija na području Zagreba i okolice još početkom 1999. godine, kada su se relacije lake zabave i proizvodnje programa, u odnosu na današnje, mogle smatrati “uzornima”; Mučalo “začuđuje vrlo nizak udio tema iz komunalnog života, koje su ujedno i izrazito lokalne, a nekad su i izravno utjecale na porast broja i popularizaciju lokalnih radijskih postaja (...) Tipične novinarske forme poput reportaže, reportažnog izvještaja (...) jako zaostaju po svojem udjelu u programima. Razlog je ponajprije što se radi o zahtjevnijim formama za koje je potrebna priprema i vrijeme. Reportaža je nekada bila zvana ʻkraljicomʼ medija, ali je danas sve zanemarenija (na radiju). Za dobru je reportažu potreban iskusan novinar, snimatelj, vrijeme i montaža, a rezultat ne mora biti ni dobar ni slušan”, kaže Mučalo, zaključujući “da je demokratizacija hrvatskog medijskog prostora uspjela samo utoliko što je omogućila bogatu ponudu radijskih programa. Tu je proces stao, jer je obogaćivanje sadržaja i 166 Zlatko Herljević (bez datuma objave) Marina Mučalo: Radio je i dalje vrlo slušan i uživa visoko povjerenje javnosti, http://www2.presscut.hr/hr/marina_mucalo_radio_je_i_dalje_vrlo_slusan_i_uziva_visoko_povjerenj e_javnosti_160/, pristupljeno 19. siječnja 2014. - 203 - Tisuća sati programa godišnje& Govorni& raznovrsnosti ponude jednostavno ʻzapeloʼ na visokim troškovima i popustilo pred potrebom pukog opstanka na tržištu. Pokušavajući smanjiti svoje troškove, osobito ukidanjem informativnih emisija pa i cijelih informativnih programa, komercijalni je radio sve manje medij, a sve više proizvođač zvučnih kulisa” (Mučalo 2000: 121, 127). “Deformirano tržište ubire svoj danak i na audio sceni. Radio-stanice su postale slušane, ali prevladava tzv. ʻveseli radioʼ: mnogo domaće glazbe niske kvalitete, ʻljigaʼ i ʻnarodnjaciʼ, kratke jednominutne vijesti koje se skinu s interneta i govorne emisije gdje je voditelj duhovit, a teme bliske slušateljima. Informativni program je skup, slabo slušan i ne donosi ništa osim serioznosti, što se pak teško može prodati”, sažimaju tržišne učinke u razvoju radija mediolozi Gordana Vilović i Stjepan Malović, konstatirajući: “Opće obilježje lokalnih postaja jest manjak informativnih emisija, što je i razumljivo jer je to objektivno znatno skuplja proizvodnja” (Vilović i Malović 2000: 30). Odustajanje radija od svoje društvene uloge, prema tome, započinje znatno ranije od ekonomske krize čiji se rezultati u Hrvatskoj bilježe 2009. godine. Od lokalnog komercijalnog radija, čini se, ostaje samo komercijalni atribut kafićkog džuboksa, koji sve mlađi radnici na tom teškom i i, često, jedinom poslu ubrzano zamjenjuju You-Tubeom. Nezgodno s tim internetom je to, da ga je teško “baciti kroz prozor”, pa ne preostaje drugo nego mu se prilagoditi. - 204 - Cilj U ovako postavljenoj perspektivi, za cilj medijske politike u području lokalnog i regionalnog radija predlažemo održivi sustav komercijalnih i komunalnih, neprofitnih radija kao komunikacijskih središta društveno-kulturnog života lokalnih i drugih zajednica. Kako bi takvi radiji udovoljili svoj društveno-kulturnoj funkciji, potrebno je uvažiti sljedeće pretpostavke. Teritorijalna, politička i kulturna zastupljenost. Potreba decentralizacije se u političkoj raspravi ističe skoro uvijek afirmativno i, često, neprecizno. Ne ulazeći ovdje u raspravu o teritorijalnom ustrojstvu Hrvatske, niti fiskalnoj, upravnoj i funkcijskoj decentralizaciji, reći ćemo samo da fiskalna decentralizacija osigurava nastavak trenda nejednakog regionalnog razvoja, prema “načelu svetog Mateja”. Decentralizacija upravnih tijela često predstavlja nemali financijski teret za male samouprave, dok se decentralizacija funkcija, koja bi podrazumijevala da u upravljanju, npr. lokalnim domom zdravlja ili radiom, ako postoji, sudjeluju građani koji ga koriste, veoma rijetko pojavljuje na dnevnom redu. U Hrvatskoj postoji 128 gradova i 428 općina, s velikim razlikama u naseljenosti, od 10 stanovnika po kilometru kvadratnom u Ličko-senjskoj županiji, do 1214 u Zagrebu.167 Od 23 materinska jezika, barem dva su skoro nestala, prenoseći se putem manje od stotinu govornika. Građani Hrvatske pripadaju mnogobrojnim i često suprotstavljenim javnostima, pritom se ne identificirajući primarno s mjestom, narodnošću niti vjerom, nego najčešće prema drugim društvenim i kulturnim uvjetovanostima i/ili izborima roda, klasnog položaja, političkog ili profesionalnog angažmana i kulturnog afiniteta. Radiofrekvencijski spektar na raspolaganju građanima Hrvatske, ionako većim dijelom popunjen – prema sadašnjim međunarodnim ugovorima i politici privatizacije digitalne dividende – ne pruža velike mogućnosti za otvaranje mnogo novih radija mnogobrojnih zajednica. S 167 Izvor: Državni zavod za statistiku, http://www.dzs.hr/Hrv/censuses/Census2001/Popis/Graphs/gusposto_hrvbody.html, pristupljeno 19. siječnja 2014. - 205 - obzirom na opisane trendove pada informativnosti i participativnosti te komercijalizacije lokalnog radija, smatramo nužnim strukturiranje određenog zajamčenog minimuma komunikacijske “infrastrukture” na raspolaganju različitim lokalnim, političkim i kulturnim zajednicama. Kao što se održavaju drugi minimalni standardi društvenog razvoja, da na određeni broj stanovnika dolazi barem jedan liječnik opće prakse, dom zdravlja ili poduzeće za popravak lokalnih cesta, tako bi i određeni broj stanovnika užeg ili šireg područja trebao uvijek, bez obzira na učinke i eventualnu naklonjenost ekonomije, tržišta ili tehnoloških promjena njihovim komunikacijskim potrebama, raspolagati i određenom komunikacijskom “infrastrukturom” kao temeljnim preduvjetom postojanja njihove demokracije i kulture. Uz redakcije lokalnih informativnih portala, odnosno povezani s njom, komunalni radiji, ili radiji teritorijalnih zajednica bi činili osnovu tog dijela sustava. Podijeli li se ukupan broj stanovnika Hrvatske sa 60 tisuća, dolazimo do broja 70, što bi činilo otprilike polovicu postojećih lokalnih radija, ostavljajući nešto prostora i za povećanje. Uz komunalne i komercijalne radije i prikladnu politiku radiofrekvencijskog spektra, bilo bi prostora i za različite – političke, feminističke, sindikalne, ekološke, LGBT, vjerske, etničke, znanstvene, književne i umjetničke – javnosti koje, kako bi izgradile svoje javne sfere, također trebaju svoje medijske infrastrukture, ne najmanje one radijske. Pripadnici takvih javnosti nemaju nužno teritorijalnu adresu. Za komunalne probleme grada Splita, na primjer, na čijem području djeluje više radija, primarno su zainteresirani građani, naravno, Splita. Oni među njima koji su pripadnici, recimo, LGBT zajednice, svoju će ulogu javnosti prije ostvariti putem sudjelovanja u LGBT javnoj sferi splitske regije ili cijele Hrvatske. Zato je pripadnicima teritorijalno raspršenih političkih i kulturnih javnosti logičnije na upotrebu povjeriti radijske koncesije s regionalnim i nacionalnim dosegom, a pripadnicima komunalnih zajednica one s komunalnim. Financijska održivost i autonomija. Potpora države ili jedinica lokalne i područne samouprave komercijalnim radijima, bilo u novcu, bilo u prostoru ili uslugama, treba biti određena pravilima o državnim potporama koje se mogu distribuirati putem javnih mehanizama s jasno razrađenim ciljevima i metodama odlučivanja - 206 - određenim prema interesu javnosti, a ne diskrecijskih odluka, na primjer, direktora komunalnih i javnih poduzeća ili gradonačelnika i župana. Emitiranje komercijalnog radija putem zajedničkog dobra radiofrekvencijskog spektra mora uključivati naknadu za njegovo korištenje. Prilikom određivanja njene visine treba imati u vidu da je, kao i u slučaju terestrijalne televizije, slušanje radija praktično besplatno svim građanima, što s internetskom distribucijom, nažalost, nije tako. Politika naknada za korištenje zajedničkih frekvencija treba biti takva da stimulira njihovo korištenje za radio, i to posebno onaj koji ispunjava javne funkcije u pogledu udjela pojedinih vrsta programa, određene natječajem i ugovorom o koncesiji, a podložne budnom nadzoru. Ako neki komercijalni radio ulaže u proizvodnju i emitiranje kvalitetnih lokalnih programa, onda i njegova koncesijska, pod pretpostavkom istog broja potencijalnih slušateljica, naknada treba biti niža od naknade za radio koji isto čini u manjoj mjeri. Jedinice lokalne i područne samouprave trebaju u određenom roku ili (1) otkupiti privatne dijelove vlasništva komercijalnih radija, ili (2) prodati svoje udjele putem aukcije, s ciljem da računi budu čisti: komunalni radiji u potpunom javnom vlasništvu, asocijacijski u vlasništvu svojih članova, a komercijalni u 100 posto privatnom. Potpora države i, u manjem dijelu, lokalne zajednice komunalnim i neprofitnim radijima treba osigurati sredstva za njihov rad neovisno o tržišnom uspjehu ili neuspjehu. Rješenja dualnog financiranja javnih i neprofitnih medija, iz javnih i komercijalnih izvora (s osloncem na ograničenje oglašavanja), uobičajena su u svijetu. Takav sustav je kod nas prisutan i u slučaju Hrvatske radiotelevizije, i kod malog broja neprofitnih medija. Bez obzira što se neprofitni mediji oslanjaju na oglašivačke izvore malo ili nimalo, nastavak primjene takvih modela bi zahtijevao kompleksan sustav nadzora i sprečavanja tzv. križnog financiranja, a komunalne radije bi idalje izlagao utjecaju tržišta, oglašivača i svega što uz to ide. Zato predlažemo da se komunalni i drugi neprofitni radiji u cijelosti financiraju iz javnih izvora i (neoporezivih) donacija fizičkih osoba te fondacija: ovaj dio radijskog sustava ima primarnu zadaću izravnog odnosa sa svojim publikama. Tržište oglašavanja tako će u cijelosti ostati na raspolaganju komercijalnim radijima, kojima se time omogućuje financijska autonomija i manevarski mnogo veći prostor za održiv rad, nego što ga pružaju svi oglasi i potpore iz javnih izvora zajedno. - 207 - Napokon, tako će se stvoriti pretpostavka i za eventualno ostvarenje toliko priželjkivanoga, ako ne pomirenja, a onda barem primirja između komercijalnog interesa vlasnika i javnog interesa građana lokalnih zajednica. Dio sredstava za rad komunalnog radija (od 20 do 30 posto) koji dolazi iz proračuna jedinica lokalne i područne samouprave kojima radio služi ne može se transferirati izravno, na relaciji proračun – radio, nego putem nacionalnog redistribucijskog fonda – ne samo zbog toga da bi se onemogućio transfer političko-stranačkih preferencija, nego i zato da siromašni gradovi ne bi imali siromašne ili nikakve radije, zadržavajući stimulativnu relaciju spram onih bogatijih. Sudjelovanje građana u stvaranju programa. Dok neprofitni radio određene udruge ili, općenito, neke političke ili kulturne javnosti neizbježno reflektira interese njenih pripadnika – on je i osnovan da njima omogući medijski izraz i povezivanje s istomišljenicima – to već ne mora vrijediti za komunalni neprofitni radio. Pluralistički “mozaik” različitih, često suprotstavljenih javnosti na području “pokrivanja” komunalnih medija nije nimalo jednostavno niti informirati o njima važnim stvarima, a kamoli omogućiti im prostor za aktivno sudjelovanje u stvaranju programa. Napetost i sporovi kompleksne demokracije, ukratko raspravljeni u u odgovarajućoj dionici,168 nužno se odražavaju u strukturiranju komunalnih javnih sfera, kojima je radio jedan od glavnih infrastrukturnih oslonaca. Ipak, građanima srednjeg hrvatskog grada mnoge teme su zajedničke. Rasprava o urbanističkim problemima, prometu, vodovodu, okolišu, kulturno-umjetničkoj sceni, zdravstvu, školi, medijima, povijesti ili budućnosti grada – kao i njezin “prijevod” u termine demokratskog dijaloga – važna je svim građanima. Njihov glas u komunalnom mediju – od reportaže do običnog telefonskog poziva u studio – upravo je garancija da mnogi važni aspekti tih rasprava neće ostati “izgubljeni u prijevodu”. Kad agilna grupa umirovljenika dobije priliku samostalno, uz pomoć radijskih novinara, proizvoditi svoju emisiju – tek onda se kvalificiramo u situaciju gdje lokalni političari slušaju umirovljenike, a ne, kao što je uobičajena praksa, obratno. Uostalom, nema razloga da svatko među građanima, tko zna nešto lijepo pjevati, odsvirati, napisati ili pročitati, to i ne učini u lokalnom radijskom programu. Među 168 Vidi poglavlje o normativnim medijskim teorijama. - 208 - umirovljenicima ima mnogo ljudi koji nisu zaboravili vještine komunikacije i medijskog izražavanja, a njihova redovita upotreba znatno doprinosi subjektivnoj percepciji kvalitete života, ali i njegovom stvarnom poboljšanju putem demokratske participacije. Među učenicima osnovnih i srednjih škola ima mnogih koji te vještine mogu brzo naučiti, a u kasnijem ih profesionalnom životu i znatno unaprijediti. Da srednjoškolci rade svoje emisije, kao i podcaste vezane uz školsko gradivo, nije samo dio obrazovnog procesa, osnova unapređenja individualne komunikacije, nego i nužno “proširenje baze” za budući razvoj profesionalnog novinarstva. Noćni program na radiju ne mora neizbježno asocirati sumorni kuhinjski bluz: mlada DJica može od jednog seta “stvari” napraviti formativnih sat i pol medijskog iskustva koje obično, kasnije, smatramo mladošću. Zamislite ushićenje trenutka kad, u prijenosu na gradskom radiju, čujemo da nam je dijete postiglo zgoditak na utakmici s reprezentacijom škole susjednog grada! Mogućnosti za živu participaciju građana u lokalnim medijima doista ima mnogo, posebno ako ona nije instrumentalizacija citizen journalisma u blijedi substitut za otpuštene novinare iz redakcija komercijalnih medija u krizi. Ne treba to biti tehničko savršenstvo, nego živi lo-fi komunalni radio, na kojem će profesionalni radijski novinari prenositi svoja znanja građanima. Svjesni smo da ovakva slika emancipacijske uloge lokalnog radija u konstrukciji komunalne javne sfere pluralističkog tipa može izgledati idilično. Dopunsko obrazovanje koje najčešće mogu platiti samo imućniji građani, slobodno vrijeme koje siromašna radnica nema, kulturni i socijalni kapital… – jednima mogu omogućiti sudjelovanje u programu, stvarajući “zvučnu kulisu” lokalne idile iz koje će oni slabijih startnih pozicija biti potiho isključeni. Međutim, upravo da takva isključivanja i marginalizacije “radikalnih” glasova subalternih kontrajavnosti ne bi završila u radijskoj tišini, potrebni su neprofitni radiji drugog tipa: asocijacijski mediji kojima je sudjelovanje članova udruge ili pokreta generička osobina. Sudjelovanje građana u upravljanju komunalnim radijima. Svjesni smo da i kod asocijacijskih medija različitih udruga šire sudjelovanje može doći pod znak pitanja. Ponekad se udruge samo nazivaju udrugama. Jedna ili dvije osobe na čelu se nikada ne mijenjaju, dok skupštine članova ostaju popisi nekolicine prijatelja na - 209 - izvještajnom papiru za neku fondaciju. Zato o broju i intenzitetu sudjelovanja članova udruga, kao i njihovom širem asocijacijskom horizontu, odnosno inkluzivnosti, treba voditi računa prilikom dodjele koncesija i sredstava za rad njihovim medijima. Međutim, kako bi se ostvarila nužna pretpostavka za aktivnu programsku participaciju svih – ili barem većine – pripadnika lokalne zajednice, nužno je da oni preuzmu većinski udio u upravljanju komunalnim radiom. Za to je, neizbježno, osmisliti i isprobati različite modele participativnog upravljanja i nadzora komunalnih medija koji se neće oslanjati na puku majorizaciju jednostavne većine u predstavničkom tijelu ili odluku izbrane gradonačelnice. Opsežna, neprekinuta rasprava i inozemna iskustva upravljanja i nadzora nacionalnim javnim medijima pokazala je slaganje o potrebi sprečavanja izravne reprodukcije preferencija predstavničke većine, ali – kao niti dosadašnje “testiranje” različitih modela na relacijama Sabora, civilnog društva i Hrvatske radiotelevizije – nije predložila općenito prihvatljiv recept prema kojem bi javni mediji bili neupitno javni, a ne državni. Možda je jedan od sastojaka te participativne smjese upravo često zaboravljeno sudjelovanje u upravljanju onih koji te medije stvaraju. Demokratski funkcionalni mediji ne proizlaze samo iz normativnih modela liberalne demokracije, nego i iz stvarnog ljudskog rada uloženog u medijsku proizvodnju. Moguće je pritom da rasprava o prijedlozima koji će biti razrađeni među zadacima za ostvarenje ovih ciljeva politike komunalnih medija pokaže i neke smjernice koje mogu biti od koristi i za “problem HRT-a”. Novinarska autonomija. Svi radiji – kako komunalni, asocijacijski, tako i komercijalni – moraju uvažavati odredbe o statutima medija i sudjelovanju stalno zaposlenih, kao i stalnih suradnika, u izboru urednica i određivanju standarda medijskog rada, kao što je opseg uredničke intervencije i upravnog utjecaja. Suradnja s nacionalnim javnim medijima. Hina i HRT ne samo da moraju biti neprocjenjivo vrijedan izvor “nacionalnih vijesti dana” za slušatelje lokalnih i neprofitnih radija, nego ih trebaju reprezentirati u Zagrebu i drugim središtima gdje imaju svoja dopisništva. Znamo da neki i svaki komunalni radio teško može dobiti intervju s, na primjer, ministricom čija je politika u nekom trenutku presudno važna - 210 - na lokalnom terenu, ali novinari Hine i HRT-a sigurno mogu pribaviti odgovore na pitanja novinarke komunalnog radija. Zauzvrat, neprofitni i komunalni mediji mogu biti prava, živa dopisništva HRT-a i Hine koji trebaju preuzeti, uz sveučilišta, glavnu ulogu u obrazovanju neprofitnih redakcija. Fluktuacija profesionalnih novinara i urednica na relaciji nacionalni javni mediji – komunalni neprofitni mediji i obratno treba postati jednim od središnjih procesa dinamike institucija medijskog sustava u cjelini. Ostvare li se navedene zadaće, ciljana slika radijskog sub-sektora mogla bi se shematski prikazati ovako: model i ciljani broj radija komercijalni lokalni 2020. godine radiji 70 vlasništvo 100 % privatno financiranje oglašavanje sufinanciranje proizvodnje Fond za pluralizam do 50 % po emisiji odbitak 50 % plaća novinarki od poreza komunalni neprofitni neprofitni radiji drugih radiji lokalnih zajednica političkih i kulturnih 70 zajednica i organizacija 20 100 % javno – gradova asocijacijsko – udruga i općina ili zadruga država i lokalne država i lokalne zajednice prema zajednice u omjeru oko mogućnostima i 80 : 20 području djelovanja Fond za pluralizam do Fond za pluralizam do 100 % po emisiji 100 % po emisiji članarine, donacije i donacije i fondovi fondovi - 211 - Komercijalne televizije Dva su bitna momenta u razvitku (još uvijek) najutjecajnijeg masovnog medija u Hrvatskoj: prva i druga “privatizacija”, odnosno liberalizacija UHF-pojasa169 elektromagnetskog spektra za televizijsko emitiranje. Prvod njih je određena donošenjem Zakona o telekomunikacijama 1994. godine, koji predviđa dodjelu koncesija za emitiranje televizijskog programa privatnim televizijskim postajma. Desetljeće i pol kasnije, 2010. godine, realizira se Strategija prelaska s analognog na digitalno emitiranje televizijskog programa, kojom se televizije – zahvaljući digitalnoj tehnologiji – “stiskaju” u kut spektra, kako bi se “oslobođeni” dio spektra, takozvana digitalna dividenda, dao u koncesiju telekomunikacijskim kompanijama za mobilne usluge četvrte generacije (4G LTE – Long term Evolution). I jedan i drugi moment su omogućili povećanje broja tzv. free to air televizija. Dok je početkom dodjele koncesija u drugoj polovici devedesetih službeno započelo razdoblje “tržišnih sloboda” i provobitne medijske akumulacije (Mučalo 2010: 320), digitalizacija je omogućila da se u manjem opsegu frekvencija smjesti više televizijskih kanala, ktome u boljoj kvaliteti tona i slike. Tako početkom 2014. godine u Hrvatskoj, uz četiri kanala javne televizije, besplatno možemo gledati 27 kanala komercijalnih televizija. Broj komercijalnih televizijskih kanala u Hrvatskoj# 1992 - 2014& 30& Lokalne i regionalne televizije& 25& Nacionalne televizije& 20& 2& 15& 2& 10& 5& 0& 6& 2& 3& 3& 8& 9& 2& 1& 1& 1& 1& 13& 12& 12& 13& 13& 11& 12& 19& 2& 2& 2& 2& 3& Radi se o dijelu, od 470 do 862 megaherca, “ultra high frequency” spektra. - 212 - 7& 6& 7& 21& 21& 21& 21& 21& 20& 20& 20& Izvor: Državni zavod za statistiku, obrazac TV-1; Agencija za elektroničke medije& 169 6& Često je upotrebi i pojam digital terrestrial television (DTT) – digitalna zemaljska televizija170 – čiji se signal emitira s nekog brijega, a “hvata” antenama, redovito na krovovima kuća. Uz besplatno dostupne kanale, istim putem se prenosi i pregršt kanala za čije je praćenje potrebno platiti, slično kao i kod prijenosa putem interneta171, kabla ili satelita, tako da je to još uvijek daleko najrašireniji oblik prijema televizijskog programa u Hrvatskoj. Od 1.535.635 domaćinstava u zemlji, isključivo njime se služi preko 800 tisuća, a uračunaju li se i sekundarni prijemnici onih Način prijema televizije u hrvatskom domaćinstvu# u četvrtom tromjesečju 2013& Izvor: HAKOM& DTT - free to air 53%& IPTV 26%& Kablovska 10%& Satelitska 9%& DTT - pay TV 2%& usto pretplaćenih na internetske televizijske pakete ili nešto slično, Hrvatska agencija za poštu i telekomunikacije procjenjuje da bi ih bilo preko milijun, odnosno oko 70 posto. Iako trend pokazuje polagani rast udjela plaćenih Način prijema televizije u hrvatskom domaćinstvu# u četvrtom tromjesečju 2012# Izvor: HAKOM# DTT - free to air 58.3 %& Kablovska 9.9%& IPTV 24.5%& Satelitska 7.2%& 170 Ona se u Europi emitira u tehnološkim standardima DVB-T i DVB-T2: “Digital Video Broadcasting – Terrestrial” odnosno “Digital Video Broadcasting – Second Generation Terrestrial”. 171 IPTV je skraćenica za Internet Protocol Television. - 213 - televizijskih paketa, to Hrvatsku svrstava među europske zemlje s najvećim udjelom “tradicionalnog” prijema televizijskog programa. Zašto je to bitno? To znači da većina gledatelja prati osnovnu ponudu hrvatskih televizija: sedam nacionalnih i 20 regionalnih i lokalnih kanala komercijalne televizije, među kojima programi javne televizije još uvijek zauzimaju utjecajnu poziciju. U osnovi, to znači da većina gledatelja prati uglavnom HRT, Novu i RTL, kao što potvrđuju i marketinške ljestvice rejting–agencija, barem u onoj mjeri koliko im je za vjerovati. Promjene u načinu prijema televizije u Hrvatskoj# ožujak 2012 - ožujak 2013, broj domaćinstava u tisućama& Kablovska& IPTV& Besplatna zemaljska& 1,000& 901& 900& 892& 877& 900& 853& 800& 700& 600& 500& 400& 371& 367& 356& 353& 346& 300& 200& 148& 101& 145& 98& 145& 145& 103& 106& 147& 114& 100& 11*& 0& ožujak 2012& lipanj 2012& rujan 2012& prosinac 2012& ožujak 2013& Izvor: HAKOM& * Plaćena multikanalna televizijska usluga Hrvatske pošte pokrenuta je krajem 2012 godine. & Udjeli gledanosti* televizija# 2006 - 2012, u postotcima& HTV& Nova TV& RTL& Ostale& 60& 50& 40& 30& 20& 10& 0& 2006& 2007& 2008& 2009& 2010& 2011& Izvor: Ipsos Puls (2013) Analiza TV-tržišta, Agencija za elektroničke medije& *Udio (share) gledanosti odnosi se na (procjenu) broja gledatelja pojedinog kanala prema (procijenjenom) broju svih onih koji u istom vremenu gledaju televiziju # - 214 - 2012& U zemaljama gdje su udjeli internetskog, kablovskog ili satelitskog načina distribucije televizije veći, gledatelji više koriste svoje daljinske upravljače za prebacivanje između stotina kanala ponuđenih na takozvanim multikanalnim platformama, koje tako ubiru i sve zamjetniji dio oglašivačkih prihoda. Radi se o kanalima, veoma često američkog podrijetla, koji često “vrte” kulinarske emisije, frilmove, televizijske serije ili glazbene spotove iz svoje videoteke, dok su im troškovi minimalni: prijevod i titlovi, a ponekad niti to. Zbog toga – upozoravaju i hrvatske komercijalne zemaljske televizije – takvi kanali im, bez obaveza u pogledu kakvih-takvih kvota domaće i europske proizvodnje, polako postaju nelojalnom konkurencijom. 172 Analiza TV-tržišta prema narudžbi Agencije Način prijema televizije u Europskoj uniji, postotci domaćinstava Izvor: Tigran Vržina, Odašiljači i veze (2014) Druga digitalna dividenda iz perspektive mrežnog operatora zemaljske digitalne televizije, prema Europska komisija (2013) Special Eurobarometer e-household Survey, Eurepean Audiovisual Observatory (2012) Yearbook. DTT – digitalna zemaljska televizija, cable – kablovska, DTH (direct to home) – satelitska, IPTV (internet protocol teleision) – internetski distribuirana televizija. 172 Prema izjavama predstavnika najgledanijih komercijalnih televizija na okruglom stolu o “Drugoj digitalnoj dividendi” u organizaciji HAKOM-a, 6. svibnja 2014. godine. - 215 - za elektroničke medije donosi procjenu rejtinga takvih kanala, navodeći da je 2011. dostignut “svojevrsni maksimum; međutim, čini se iluzornim očekivati da se rast u budućnosti neće nastaviti, jer je ponuda platformi i kanala sve veća” (Ipsos Puls 2013: 27). Međutim, rastuća ponuda stotina kanala koje emitiraju program inozemnog podrijetla, s prijevodom ili bez njega, nije jedina prijetnja tržišnom položaju komercijalnih televizija s nacionalnim pokrivanjem i društvenom utjecaju one javne. U kontekstu europske televizijske (“audiovizualne”) politike Udjeli gledanosti najistaknutijih televizijskih kanala na alternativnim (višekanalnim kablovskim i interenetskim) platformama u tzv. prime timeu, od 19 do 23 među među u ukupnom u ukupnom korisnicima korisnicima broju broju multikanalnih multikanalnih gledatelja gledatelja platformi platformi Nickelodeon 1,78% 0,78% 1,02% 0,44% Fox Life 0,93% 0,41% 0,64% 0,27% Fox Crime 0,92% 0,41% 0,81% 0,35% National geographic 0,85% 0,37% 0,51% 0,22% Universal Channel 0,68% 0,30% 0,43% 0,18% Klasik TV 0,59% 0,26% 0,41% 0,18% RTL Plus 0,58% 0,26% 0,52% 0,22% TV 1000 0,54% 0,24% 0,43% 0,18% CineStar TV 0,53% 0,23% 0,44% 0,19% Nat Geo Wild 0,53% 0,23% 0,28% 0,12% Discovery 0,48% 0,21% 0,29% 0,12% 24sata.tv 0,46% 0,20% 0,22% 0,09% History Channel 0,41% 0,18% 0,26% 0,11% Cartoon Network 0,39% 0,17% 0,17% 0,07% Animal planet 0,38% 0,17% 0,24% 0,10% Arena Sport 1 0,36% 0,16% 0,43% 0,19% Disney Channel 0,35% 0,16% 0,15% 0,06% OBN 0,35% 0,18% 0,26% 0,12% Eurosport 0,33% 0,15% 0,23% 0,10% Eurosport 2 0,26% 0,12% 0,20% 0,09% zbroj 11.70% 5.19% 7.94% 3.40% Izvor: Ipsos Puls (2013) Analiza TV-tržišta, Agencija za elektroničke medije tijekom cijeloga dana komentirali smo koncept takozvane connected-televizije.173 On se najlakše može shvatiti kao radikalizacija televizijskog iskustva gledatelja suočenog s morem satelitskih i internetskih kanala, kojima se sada pribraja i ponuda socijalnih mreža, downloada i televizije na zahtjev (television on demand). Takva televizijska budućnost, iako zasad postoji tek u noćnim morama europskih komercijalnih televizija, nije bezizgledna; njeno ostvarenje ne potkopava samo njihove rejtinge 173 Vidi poglavlje Europski kontekst. - 216 - gledanosti, a time i cijenu oglasnog vremena. Dodatno, na kušnji se nalazi i cijeli koncept linearne televizije, kao i blokova reklama između emisija u rasporedu programa zajedno s njim. Ako je prekidanje serija i filmova reklamama dosad bilo kakvim-takvim sredstvom zaštite prihoda linearne komercijalne televizije od sve brojnijih satelitski i internetski posredovanih kanala, u nelinearnoj televizijskoj “distopiji” i sama forma televizijske reklame, proriču medijsko-tehnološki znalci, mogla bi se pridružiti arhivu u kojem je čekaju “TV-izložba”, “Intermezzo” i natpis “Ispričavamo se zbog prekida programa”.174 Dokazuje to i takozvano prikriveno oglašavanje odnosno product placement (“plasman proizvoda”), koje je poslije “odlučnog ne” u prvoj televizijskoj direktivi Europske unije175, dobilo u kasnijim verzijama karakteristično “ali...” (AVMSD 2010).176 Ne zaustavljajući se na “plasmanu” marki automobila, kompjutora i pića u filmovima, ili imena sponzora u uglovima ekrana, promjene iz lineranog u nelinearno televizijsko iskustvo mogle bi redatelje i glumce u reklamama stajati honorara, komercijalne televizije izvora prihoda za financiranje proizvodnje koju još uvijek održavaju, a čitave kulture i kohezijskog oslonca u nekom minimumu zajedničkog iskustva. Ostvari li se doista dodatna fragmentacija televizijskog iskustva tako da se publike povuku u “niše” svojih životnih stilova, moglo bi to, kao što najavljuju tehnološko-poslovni gurui, u bitnome “restrukturirati” i politike i kulture čitavih naraštaja. Naravno, ono što je dosad vidljivo, svodi se ipak na zamjenu starih “gatekeepera”, odnosno kontrolora zajedničkog iskustva – prvenstveno komercijalnih televizija – novima, koji su usto 174 Radi se o kraćim formama kakve su u režiji programa Televizije Zagreb još osamdesetih godina uvijek imali u rezervi, ukoliko bi došlo do tehničkog problema ili kašnjenja emisije, koja je najčešće išla uživo, iz nekog drugog razloga. Prikazivali bi se likovni umjetnici na djelu u svojim ateljeima, orkestri, nacionani parkovi ili naprosto, isprika, koju bi masovno gledateljstvo strpljivo promatralo jer nije bilo niti daljinskog, a kamoli kanala s forenzičarima na koji bi se moglo prebaciti. Ako bi prekid dulje trajao, ponekad bi se odvrtio i blok američkih crtića. 175 Direktiva Europskog vijeća (1989) “Televizija bez granica”, Official Journal of European Communities L 298/30. 176 Zakon o elektroničkim medijima (ZEM 2009: 18) najprije, u stavku 1, kaže: “Nije dopušten plasman proizvoda”, i nastavlja: “Iznimno do odredbe stavka 1. ovog članka, plasman proizvoda dopušten je u...” Iz vremena zakonodavne transpozicije odredbi televizijske direktive u “korigiranom” obliku, poznata je anegdota u kojoj je novinar HRT-a zaslužio kaznu jer je u kadru svoje emisije “slučajno” zauzeo poziciju ispred gostionice vlasnika, koji je zatim, kaže anegdota, njegova tonca i kamermana pristojno počastio ručkom. Budući da se radilo o jednom od najistaknutijih novinara, dokazano sposobnog da iz malog budžeta izvuče kvalitetan program (služeći se, ponekad, i nedopuštenim sredstvima plasmana proizvoda odnosno, u ovom slučaju, gostionice), i da je njegov prekršaj netom postao dopuštenim, kazna je iz suspenzije preinačena u ukor. - 217 - znatno veći. Poput Googlea, Applea ili Facebooka, oni ne operiraju na europskoj, kao principali glavnih hrvatskih komercijalnih televizijskih franšiza, nego na svjetskoj razini, i u znatno višem rangu oligopolnog ekonomskog “natjecanja”, nego što je europska “televizija bez granica” ikada mogla i sanjati. Tako smo došli u situaciju da se “načelo zemlje podrijetla”177 kao temelj europske televizijske direktive – veoma praktično kad je trebalo “slomiti otpor” javnih televizija i osigurati prostor za širenje komercijalnih televizija na novoj europskoj margini – sada okrenulo protiv njih samih, u korist starih američkih takmaca, posebno kada dolaze putem interneta. Dok se spremnost na redefiniciju svih naslijeđenih pravila, kako zasad stvari stoje, na ministarskoj razini usuđuju izraziti samo francuska, portugalska, hrvatska i možda još pokoja šutljiva delegacija, telekomunikacijske kompanije – ohrabrene strategijom “telekomunikacija bez granica”178 – sve više ulaze u prostor televizije. Ponuda višekanalnih televizijskih paketa u Hrvatskoj dolazi zajedno s priključkom na internet, eventualno fiksnim i mobilnim telefonom za svakog člana obitelji “da mu se nađe”, i izrazito je duopolno strukturirana.179 Oko trećine hrvatskih domaćinstava višekanalnom ponudom tako opslužuju dva vlasnika, od kojih jedan nudi i svoje televizijske sadržaje. Ne radi se, naravno, o tome da telekomunikacijska komapanija proizvodi neki program. Ona naprosto kupuje prava na ekskluzivne prijenose nogometnih utakmica koje onda prenosi putem svoje internetske televizijske usluge, polako, ali sigurno isisavajući ionako smanjene oglašivačke prhode, taj glavni izvor financiranja proizvodnje programa komercijalnih televizija. O njemu, naravno, nešto kasnije. Telekomi ne “konvergiraju” samo u područje trgovine televizijskim sadržajima, nego ulaze i u 177 Vidi poglavlje Europski kontekst; radi se dakle o tome da se na televizijske programe ne primjenjuju propisi zemlje u kojoj se oni gledaju, nego zemlje iz koje se emitiraju 178 Vidi o Connected Continent zakonodavnom paketu Europske unije u odgovarajućem poglavlju. 179 U to smo se mogli uvjeriti kada je 2012. godine Ministarstvo kulture bilo pozvano da posreduje u sporu o cijeni reemitiranja između HRT-a i višekanalnih televizijskih operatera, koje je na pojedinim sastancima zastupao zajednički odvjetnik. Radilo se o tome da je sredinom prošloga desetljeća, dok internetski i kablovski način distribucije nije bio više od pilot-projekta, HRT postavio simbolične cijene za reemitiranje svojih programa, koji su – očigledno je bilo iz pozicioniranja telekomunikacija – još uvijek nešto što se “mora imati” na prvim pozicijama među stotinama kanala. Međutim, kada je HRT htio povisiti cijene – pokušavajući rekonstruirati komercijalne prihode srezane Zakonom iz 2010. – s druge strane se pokazala gestikulacija koja asocira na oligopolno udruživanje i potrebu za angažmanom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Barem privremeno rješenje je tada eventualno postignuto, ali ne i mogućnost da HRT naplati pristojbu od korisnika kablovskih i internetskih TV-usluga koji je ne plaćaju, a kakvih je tada – prema konzervativnim procjenama HRT-a – bilo više od sto tisuća. - 218 - radiofrekvencijski spektar, koji su televizije do jučer smatrale vlastitim koncesijskim dvorištem, dobivenim po relativno niskoj cijeni.180 Krajem 2012. godine Hrvatska agencija za poštu i telekomunikacije je putem javnog poziva za dodjelu digitalne dividende dodijelila dva frekvencijska bloka do 2024. godine dvjema telekomunikacijskim kompanijama za fiksnu cijenu od 300 milijuna kuna. Godinu kasnije istim kompanijama dodijeljen je preostali dio spektra, na kojemu su prije 2010. emitirale analogne televizije, za 215 milijuna, također do 2024. godine.181 180 Novim Pravilnikom o visini i načinu plaćanja naknada (Narodne novine 93/2013) televizije, kao i radiji, plaćaju državnom proračunu koncesijsku naknadu od 500 kuna na svakih 50 tisuća potencijalnih gledatelja, i “0,15% od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili (…) obavljanjem djelatnosti pružanja medijskih usluga”, što se odnosi samo na prihode iznad pet milijuna kuna. Kako takvih televizija ima relativno malo, to praktično znači da “velike” komercijalne televizije plaćaju u proračun oko 450 tisuća kuna godišnje, dok male koncesija po ovoj osnovi stoji od tisuću do pedesetak tisuća kuna. Uz to, svi elektronički mediji plaćaju Agenciji za elektroničke medije 0,5 posto svojih godišnjih prihoda od medijske djelatnosti (ZEM 2009: 66) fiancirajući tako njen rad i “dugoročne projekte”. Ključna riječ je “medijske” – televizije i radiji mogu imati i druge izvore prihoda, od imovine, ugostiteljstva – tako da je spor između Agencije i pojedinih medija razriješen tako da oni sami obavijeste Agenciju koliki su im bili “medijski” prihodi. Uz to, televizije plaćaju i još jedan dio koncesijske naknade putem računa koje im ispostavljaju Odašiljači i veze d. o. o. u javnom vlasništvu za odašiljanje programa. U žargonu medijskih regulatora ona prva koncesijska naknada se ponekad naziva broadcast fee, a druga spectrum fee, iako se obje, u osnovi, odnose na obeštećenje zajednici za korištenje ograničenog zajedničkog dobra elektromagnetskog spektra. Druga naknada, koja se plaća u cijeni usluge Odašiljača, iznosila je nešto manje od 500 tisuća kuna godišnje za velike, odnosno do pedesetak tisuća kuna za lokalne, male televizije, kako bi Pravilnikom o izmjenama i dopuni Pravilnika o plaćanju naknada za pravo uporabe adresa, brojeva i radiofrekvencijskog spektra (Narodne novine 92/2012) bila smanjena na polovicu. Novim izmenama pravilnika u svibnju 2014. godine, Hakom je predložio još jedno smanjenjenje na pola, http://www.mppi.hr/UserDocsImages/PID-Prav-naknadeobrazlozenje%2029-4_14.pdf, pristupljeno 8. svibnja 2014. 181 Odluka o odabiru najpovoljnije ponude za izdavanje dozvola za uporabu RF spektra za javne mreže pokretnih elektroničkih komunikacija na području Republike Hrvatske za frekvencijski pojas 791-821/832-862 MHz (digitalna dividenda) – studeni 2013, http://www.hakom.hr/default.aspx?id=1371 i Odluka o izdavanju dozvole za digitalnu dividendu VIPnet d.o.o.; Odluka o izdavanju dozvole za digitalnu dividendu - HT d.d. – listopad 2012, http://www.hakom.hr/default.aspx?id=1142, pristupljeno 13. siječnja 2014. - 219 - Iako je riječ o proračunskim prihodima (približno 18,5 eura per capita) vjerojatno višim nego što bi ih televizije mogle ponuditi, različita iskustva s aukcijama spektra, ponekad veoma suptilno organiziranima kako bi se ostvarila viša cijena i izbjegao dogovor ponuđača182, u europskim zemljama govore i o znatno višim prihodima (približno 25 eura per capita u Švedskoj i Portugalu, 40 u Francuskoj, 45 u Njemačkoj, 48 u Italiji, itd.)183, ali i nižima.184 Međutim, izvan fokusa rasprave i tamo gdje se, za razliku od Hrvatske, ona vodi često ostaje središnji problem digitalne dividende: činjenica da je pristup građana istom spektru u televizijsko doba bio najčešće besplatan185, dok za pristup mreži telekomunikacijske kompanije na istoj frekvenciji moraju – s izuzetno povoljnim smartphoneom ili bez njega – plaćati substancijalne mjesečne iznose. Može se, i treba, raspravljati o kvaliteti informativnog ili dramskog programa komercijalnih televizija, ali njega se može pratiti po cijeni televizora, antene i struje. Nasuprot tome, radiofrekvencijski spektar u rukama i poslovnim knjigama novih vlasnika bi mogao cijele slojeve stanovništva efikasno isključiti iz javne sfere. Moglo bi se, također, raspravljati o problemima fragmentacije komunikacijskog iskustva kada bi njegova 4G inačica – mobilni pristup internetnu – bila također besplatna. Ili kad bi prelazak na telekomunikacijske kompanije kao glavne kontrolore javnoga mnijenja značio ukidanje oligopola starih medija. Onda bi to bio standardni slučaj tehnološke modernizacije koja, kao i uvijek u povijesti, nosi “mnogobrojne izazove”. Ovako, malo je toga “ambivalentnog” u činjenici da preko 60 posto televizora u Hrvatskoj nisu oni “mršavi” LCD-i i plazme, nego katodne cijevi s digitalnim prijemnikom koji je stanovništvu 2010. godine poklonila država, dok bi nova digitalna dividenda, za koju telekomunikacijske kompanije intenzivno lobiraju, zahtijevala i nabavu novih televizijskih prijemnika, a ne samo smartphonea i tableta. Kad se ubzir uzme broj nezaposlenih, digitalna podjela na one si koji pristup informacijama mogu priuštiti, i 182 Vidi: Paul Klemperer (2002) How (not) to run auctions: The European 3G telecom auctions, European Economic Review 46: 829 – 845. 183 Vidi: http://www.telecoms.com/38081/arcep-awards-french-800mhz-4g-spectrum/ i http://www.gsma.com/spectrum/wp-content/uploads/DigitalDividend/DDtoolkit/auctionssummary.html, pristupljeno 13. siječnja 2014. 184 Pri takvim usporedbama bi trebalo uračunati mnogobrojne faktore, od geografskog položaja, do kupovne moći stanovništva i poreznih prihoda. Oxfordski stručnjak za primjenu teorije igara u javnim nadmetanjima P. Klemperer (vidi raniju bilješku) komentira Švicarski “fijasko” od 20 eura per capita prilikom aukcije frekvencija za 3G mreže. 185 Izuzetak su, naravno, kodirani televizijski kanali. - 220 - one koji su trajno isključeni u novo devetnaesto stoljeće nije ni demografsko, ni kulturno, pitanje medijske pismenosti, nego socijalno pitanje. Malo je toga Broj kanala po multipleksu s obzirom na tehnologiju DVB – T DVB – T2 SD kanala* HD kanala** SD kanala* HD kanala** MPEG – 2 8 1 10 2 H264/MPEG – 4 AVC 16 3 20 4 * SD, standardna definicija televizijske sike u omjeru 4 : 3, 640 x 480 piksela. ** HD, visoka definicija televizijske slike od 1080 horizontalnih linija. Izvor: Analysis Mason, DotEcon i Hogan & Hartson (2009). nejasnog u smjeru daljnje monopolizacije telekomunikacijskog “single marketa”. Odašiljači i veze bi, doduše uz obilnu kupovinu opreme (DVB – T2 standard umjesto DVB – T; MPEG – 4 umjesto MPEG – 2 kompresije), bez problema mogli u pet hrvatskh tzv. multipleksa186 pronaći dovoljno mjesta da druga digitalna dividenda ne oduzme kanal nikome, osim možda ponekoj lokalnoj televiziji (ako se zbog besparice prethodno sama ne ugasi), “oslobodivši” pritom dovoljno frekvencija u sedamsto-megahercnom području za potrebe rasta telekomunikacijskih kompanija. Međutim, ulazak telekomunikacija u televizijski spektar, kao što znate, prihode od oglašavanja dodatno preusmjerava na internet – odnosno, u osnovi, Googleov Adwords račun – tako da komercijalne televizije na budućnost takva “suživota” ne gledaju s optimizmom. A njihove publike? – Pa, njih ionako nitko ništa ne pita. Kao što ih, uostalom, nije pitao niti žele li baš gledati to što svakodnevno i obilato gledaju između blokova reklama. Teško je, doista, očekivati da će građani, pritisnuti svakodnevnim, “prizemnim” problemima, sami osvijestiti problem privatizacije zajedničkog dobra koje je, kao radiofrekvencijski spektar, toliko “u zraku”. Posebno kad komercijalne televizije o njemu šute. Poslužimo se, na trenutak, analogijom sa zajedničkim zemljištem: recimo da se pojavi prijedlog kako bi bilo dobro, npr. zagrebački Glavni kolodvor premjestiti nekoliko katova ispod zemlje. Lobisti građevninskih poduzetnika i komercijalni mediji bi lako pronašli argumente kako je to baš dobro zbog buke i čistog zraka 186 Paket podataka zbijenih za prijenos koji se raspakirava prilikom prijema, tako da jednim nekadašnjim UHF-kanalom sada može “proći” i do 20 televizijskih programa. - 221 - (“kvalitet slike u HD rezoluciji”), većeg prometa vlakova (“20 kanala umjesto jednoga”), a gradski proračun bi financirao pokretne stepenice u podzemlje (“besplatni prijemnici”). Pronašlo bi se nekoliko inozemnih primjera koji bi nas uvjerili da i mi napokon trebamo krenuti u tom smjeru (odnosno “sići s krova”). Međutim, građani bi, već dovoljno osjetljivi na uzurpaciju javnih prostora za trgovačke centre, turističke resorte ili igrališta golfa, sigurno postavili pitanje koja će biti namjena “osobođene” površine, te klasične, “analogne dividende”? Hoće li se ona ustupiti dvjema građevinskim kompanijma za fiksni iznos? Koja će biti namjena dobivena novca? Tko će, i pod kojim uvjetima, moći pristupiti prostoru? Kakve će sve to posljedice imati za promet, cijene i, općenito, život u gradu? Svaki puta kada je u povijesti medija neka nova tehnologija preuzimala vodeću ulogu, njeni korisnici su se suočavali s “dva seta temeljnih pitanja” (McChesney 2008). Prvi se odnosi na pitanja tko će, i s kojom svrhom, kontrolirati novu tehnologiju? Hoće li to biti lokalne zajednice u čijem je, naime zajedničkom, posjedu radiofrekvencijski spektar za budući prijenos televizijskih vijesti i mnogo toga drugoga? Nacionalne države? Europska komisija? Ili će to biti telekomunikacijski oligopol? Hoće li svrha nove tehnologije biti informiranje i obrazovanje svih građana, ili profiti malobrojnih? Svakako, oni koji budu u poziciji da kontroliraju novu tehnologiju, presudno će oblikovati i odgovore na drugi set pitanja: kakve će društvene, ekonomske, kulturne, ekološke itd. posljedice sve to imati? Hoće li se nejednakost smanjiti, ili povećati? Hoće li njena primjena uroditi razvojem ljudske suradnje (Katunarić 2010), ili će izazvati nove, ne samo digitalne, podjele i sukobe? U svojoj klasičnoj primjedbi Robert W. McChesney upozorava da se upravo u odgovorima na ta i srodna pitanja sastoji komunikacijska, odnosno medijska politika. Također, u onolikoj mjeri koliko svi građani budu sudjelovali u artikulaciji tih odgovora, i sama politika će biti u njihovom zajedničkom, to jest javnom, a ne čisto privatnom interesu. Iako nam se medijska povijest – ne najmanje zbog medijskog izvještavanja – često čini neprozirnom masom događaja i već donesenih odluka na koje više ne možemo utjecati, ona je, baš kao i naprosto povijest, prepuna izbora i mogućnosti. Odluke o njima ne diktira neki tehnološki duh sveti, koji svoju volju eventualno - 222 - objavljuje u šiframa poput MPEG-4, DVB-T2 ili LTE187, razumljivim samo “gospodinu struci”, nego mi sami, pod uvjetom da nam je zaista stalo, da se za njih izborimo. Zahvaljujući tome je bilo moguće – kad se medijska povijest zadnji put nalazila na prekretnici – dok je televizija u SAD-u završila u ekskluzivno privatnim rukama, da Europa razvije jedan od malobrojnih znakova svog kulturnog prepoznavanja: javne radiotelevizije. Uz sve njihove idiosinkratične probleme, okupacije logikom i ekonomijom komercijalnih medija ili stranačko-političkog oportunizma i ustrajne negativne kampanje, čini se da je, u ovako postavljenom kontekstu, kulturna i demokratska uloga javnih radiotelevizija još najmanje sporna. To, naravno, ne znači da ih ne treba bitno unaprijediti, niti da komercijalne televizije treba ostaviti da se u “konvergencijskom” srazu s internetskim kompanijama “snalaze” isključivo same za sebe. Ovako na pozadini moguće “smjene generacija” komercijalnih medija, stara domaća pitanja, koja se standardno asociraju s “iznevjerenim obećanjem” privatnih televizija, mogu izgledati pomalo istrošeno. Poštuju li komercijalne televizije koncesijske ugovore? Što u njima piše? Nadzire li ih Agencija za elektroničke medije, ili one “nadziru” Agenciju? Ispunjavaju li preuzete programske obaveze? Imaju li uopće ikakve programske obaveze? Konceptualno i oduvijek pomalo “mutne”, tajne ugovore o ispunjavanju takozvanog javnog interesa mogli bi, ako se tome javnosti ne suprotstave, zamijeniti iskreno čisti privatni interesi, ali dojam da su se još nekoć – u vrijeme dugo očekivanog dolaska komercijalnih televizija koje su ih trebale osoboditi i Tuđmana i HRT-a – mladi aktivisti civilnog društva već pomalo istrošili u čuđenju kako to da nam komercijalne televizije nisu donijele “onu pravu” demokraciju, ne znači da i otvorena konkretna pitanja možemo ostaviti bez odgovora. Ma kako opravdanom bila bojazan da bi generaciju komercijalnih medija koji upitno poštuju preuzete obaveze mogli naslijediti “komercijalni mediji 2.0” bez bilo kakvih obaveza, to nipošto ne znači da trebamo rezignirano utonuti u kauč natopljen lažnim suzama televizijske sapunice, dok se još emitira. 187 Moving Picture Experts Group je naziv rješenja za komprimiranje podataka, Digital Video Broadcasting — Terrestrial je njihovo pakiranje za prijenos elektromagnetskim valovima s odašiljača do antene, dok Long Term Evolution označava to isto za najnovije mobitele. - 223 - Cinično bi, naravno, bilo reći da telekomunikacijske kompanije “otimaju kruh” komercijalnim televizijama. Dok bi se nešto tako moglo ustvrditi za njihovih dvjestotinjak bivših radnika, televizije ga sigurno nisu gladne. Zasad, u općoj i dugotrajnoj krizi komercijalnih medija, barem dio hrvatskih komercijalnih televizija Ukupni prihodi komercijalnih televizija# 2005 - 2012, u milijunima kuna# 900& Nacionalne& Regionalne i lokalne& 800& 122& 700& 111& 122& 681& 600& 613& 93& 635& 633& 586& 500& 106& 592& 85& 400& 300& 75& 79& 383& 302& 200& 100& 0& 2005& 2006& 2007& 2008& 2009& 2010& 2011& 2012& Izvor: Agencija za elektroničke medije i Fina& s nacionalnim pokrivanjem još se dobro i drži, barem što se prihoda od oglašavanja tiče. Od historijskog vrhunca 2008. godine, njihovi prihodi su padali relativno manje nego drugim “starim” medijma, za što bi se moglo zahvaliti i zakonodavnom smanjenju oglašavanja na HRT-u tijekom takozvanog prime-timea (s devet) na četiri minute po satu (ZHRT 2010: 37). Pad prihoda od sto milijuna kuna godišnje od 2008. godine naovamo izazvao je, prema poznatom obrascu, pad zaposlenosti koji bi, kad se uračunaju honorarci, mogao dosegnuti i 20 posto, ali je koncidirao s povećanjem broja digitalnih kanala 2010. i 2011. godine, tako da se i ukupna ponuda programa u satima povećala. - 224 - Usporedba broja zaposlenih i broja kanala# hrvatskih komercijalnih televizija, 1992 - 2012# Broj kanala& 30& Broj zaposlenih& 1184& 1099& 1036&1024&1002& 25& Broj zaposlenih# 1200& 1000& 767& 800& 821& 876& 621& 20& 15& 600& 10& 400& 200& 56& 150& 113& 139& 127& 66& 87& 229& 211& 195& 224& 226& 0& Broj kanala# 1400& 5& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac TV-1# * Podaci za 2006. godinu nisu dostupni# To, naravno, ne vrijedi i za programsku proizvodnju. Ona je vidljivo opala i u kratkoj vremenskoj seriji koja nam je dostupna iz podataka Državnog zavoda za 180000& 160000& 140000& 120000& 100000& 80000& 60000& 40000& 20000& 0& Sati programa& Broj zaposlenih& 1400& 1200& 1000& 800& 600& 400& 200& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac TV-1& * Podaci za 2006. godinu nisu dostupni& statistiku. Radi se o podacima iz redovite godišnje ankete koju, prema svom nahođenju, ispunjavaju same televizije, a neke to i ne čine redovito, tako da vjerodostojnost autoklasifikacije programa treba uzeti s određenom rezervom. - 225 - Broj zaposlenih# Emitirani program u satima# Usporedba broja zaposlenih i sati emitiranog programa# na hrvatskim komercijalnim televizijama, 1992 - 2012& Program komercijalnih televizija# prema podrijetlu proizvodnje# 2010 - 2012, u satima& 140000& 120000& 100000& 80000& 60000& 40000& 20000& 0& Vlastita proizvodnja& 2010& Drugi domaći proizvođači& 2011& Uvoz& 2012& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac TV - 1& iz prikaza stukture programa komercijalnih televizija prema podrijetlu proizvodnje moglo bi se zaključiti, recimo, kako za vrijeme krize, osim broja repriza stranih serija, rastu i narudžbe od nezavisnih producenata. Međutim, poznate su nam alarmantne pritužbe domaćih produkcijskih kuća na činjenicu da takve narudžbe komercijalnih televizija, nakon što nikada nisu opravdale očekivanja kako njihov dolazak u Hrvatsku filmskoj zajednici donosi više posla, zadnjih godina potpuno presahnule, a njihov opstanak je postao sasvim ovisan o HRT-ovom programskom “outsourcingu”. Zakonske odredbe u tom području su veoma fleksibilne (ZEM 2009: 42 – 43) tako da oksimoronično “obavezno nastojanje” televizija da barem 10 posto njihova programa dolazi iz produkcije naručene od neovisnog proizvođača (eruopskog podrijetla), završava “poslovnim modelom” prema kojemu svaka od velikih komercijalnih televizija ima “svog neovisnog”, odnosno sestrinsku tvrtku koja zadovoljava takvo “nastojanje”, i to redovito za franšize u susjednim državama s kojima dijelimo razumljiv jezik. Da komercijalni interesi – doduše putem programa vjerojatno, ne samo za malograđanske elitiste, upitne kulturne vrijednosti, poput reality-showa i stereotipne televizijske fikcije – mogu praktično obnoć “zaliječiti” katastrofalne kulturalne sukobe među nacijama, s estrade je poznato otprije, pa njihov potencijal u tom smislu ne bi trebalo niti potcjenjivati. Međutim, “gubitci” na strani domaće programske proizvodnje, koja se samo “knjiži” kao neovisna, i to u barem tri susjedne zemlje istovremeno, također nisu zanemarivi. - 226 - Ukori i prijekori Agencije, odnosno Vijeća za elektroničke medije, uredno dokumentirani u njegovim godišnjim izvješčima Hrvatskom saboru188 , za ponekad doista maštovito izigravanje zakonskih odredbi, više ostavljaju dojam kvazistrogosti kakvog djeda ili bake spram nestašnih unuka, nego jasnog koncepta u kojem bi smjeru trebalo regulacijski uputiti komercijalnu televiziju. Suradnja i pozitivna regulacija i jest najbolji pristup – svakako produktivniji od neprovodivih zabrana i kazni – ali za nju bi inicijativa mogla učestalije dolaziti sa strane “neovisnog regulatora” koji, barem prema sastavu i rukovodstvu Vijeća, za to itekako ima potencijala. Činjenica je, recimo, da su komercijalne televizije i radiji – zanimljivo, jedini sub-sektor medija u kojem imamo regulacijako tijelo zaduženo, između ostaloga, za provedbu medijskog zakonodavstva – jedini koji niti danas nisu primijenili odredbe o statutima medija (ZM 2004: 26 – 30). Kako se to odražava na položaj zaposlenih u tim redakcijama, njihovo radno opterećenje na povećanom broju kanala i sati emitiranja, samostalnost u odabiru tema i kutova gledanja, itd., teško je saznati. Ili, barem je teško saznati na Danima elektroničkih medija koje Agencija financira i organizira svake godine u opatijskom hotelu, okupljajući na savjetovanju – sa svim dužnim poštovanjem – samo vlasnike i direktore lokalnih radija i televizija, a novinare i sve ostale koji proizvode program iznimno ili nikako. Ako je, na razočaranje svih optimista medijskog pluralizma na tržišnim osnovama – dozvolite da parafraziramo iritantni slogan koji jedna komercijalna televizija u besvjest ponavlja – “samo zarada” bila glavnim motivom za dvije i relativno, uz sve izazove u bliskoj tehnološko-ekonomskoj budućnosti, dobrostojeće nacionalne kompanije, ujedno i franšize globalnih medijskih konglomerata, barem bi kod malih, gradskih i regionalnih televizija, motivacijska razina trebala involvirati i određenu dozu asocijacije s lokalnom zajednicom, njenim ljudima i njihovim kulturnim identitetom. To sve, kao i kod lokalne – nadamo se da se netko neće uvrijediti zbog nespretne poredbe – pekare ili tvornice, ne mora biti u nepomirljivom sukobu s bilancom medijskog poduzetnika. Uz ispriku časnim izuzetcima, mnogobrojne vlasničke i menadžerske poveznice govore da se u slučaju većine od 20 lokalnih televizija radilo i o sasvim konkretnim motivima 188 Dostupno na http://www.e-mediji.hr/hr/pruzatelji-medijskih-usluga/izvjesca-o-radu-i-planovi/ - 227 - lokalnih političkih elita.189 Kako ne bi bilo zabune, političko-stranačku afilijaciju komercijalnih – za razliku od onih javnih – medija smatramo sasvim legitimnom. Pogotovo ako je otvoreno deklarirana, kao što u slučaju većine postaja okupljenih u Nacionalnu udrugu televizija jest. Međutim, ako je do pokretanja tih medija došlo aktiviranjem javnog novca, kao i zakonodavno-regulativne poluge prema istom stranačkom ključu, onda stvari mogu biti itekako sporne. Također, ako je i financijski opstanak tih medija uvjetovan istom vrstom aranžmana – putem, recimo, oglašavanja tijela državne uprave i javnih poduzeća, diskrecijskih odluka gradonačelnika, medijskog reketa prema načelu “ja tebi građevinsku dozvolu, ti našoj televiziji reklamu”, itd. – onda se već može govoriti o stranačkokomercijalnom hibridu veoma spornog legitimiteta. Lokalne i regionalne televizije: broj kanala i zaposlenih 1992 - 2014& 600& 25& Broj zaposlenih& 21& 21& 21& 21& 21& 20& 20& 20& 19& 544& 20& 515&497& 473& Broj kanala& 500& 400& 11& 300& 8& 200& 100& 6& 3& 3& 3& 2& 150& 0& 56& 66& 87& 9& 12& 13& 12& 12& 13& 13& 416& 315& 296&278& 263& 229&211& 224&226& 195& 139&127& 113& 15& 10& 5& 0& Izvor: Državni zavod za statistiku, Obrazac TV-1# * Podaci za 2006. godinu nisu dostupni# Ostavljajući stranačku politiku po strani, smatramo da je legitimitet “poslovnog modela” barem nekih lokalnih komercijalnih nije sporan zbog konkretnih – uostalom, različitih – stranačkih afilijacija. Strogo uzevši, nije primarno sporan niti zbog teško dokazivih sumnji u “fimi-medijske” transakcije javnim novcem (to, naravno, vrijedi samo dok se takve sumnje ne dokažu). Iz perspektive ove analize, takav model je upitan prvenstveno zato što se, kad političko-poslovni kanali 189 Vidi npr. Drago Hedl (18. svibnja 2014) kako je Nadanov nasljednik TV postaju prodao za 10 tisuća kuna, http://www.jutarnji.hr/luka-burilovic-za-vinkovacku-tv-platio-je-8-8-milijuna--a-sada-jeprodana-za-samo-10-tisuca-kuna/1192333/, pristupljeno 19. svibnja 2014. - 228 - financiranja eventualno presahnu, odmah urušava i cijeli medijski sub-sektor. Radnici se otpuštaju, koncentracija u mreže progredira, a ionako oskudan program dodatno urušava. Njegovom opstanku, bojimo se, teško mogu pomoći sva periodična sniženja koncesijskih i drugih naknada. Uz tiskane informativne medije, lokalne televizije su danas dio hrvatskog medijskog sustava možda i najviše pogođen krizom. Slično vrijedi i za dvije nacionalne specijalizirane televizije, jednu sportsku i jednu glazbenu. Lako bi bilo reći: tko je optirao za tržište, neka se na njemu i snalazi! Ili: država i stranačka politika se, napokon, trebaju maknuti iz te komplicirane relacije! Međutim, takav bi stav doveo do ogromnog uništavanja resursa, gubitka zaposlenja i zanimanja za koje su se sudionici malih televizijskih produkcija polako ipak obrazovali uz rad. Napokon, takvo bi slijeganje ramenima na eksperiment lokalnog televizijskog pluralizma mnogobrojne publike ostavilo i bez ono malo komunalnih televizijskih vijesti, uglavnom financiranih – za televizijsku produkciju skromnim – sredstvima Fonda za pluralizam i raznolikost elektroničkih medija koji ih podupire s oko 15 milijuna kuna godišnje. Kada su se u Švedskoj, početkom osamdesetih, pojavile inicijative za osnivanje lokalnih televizija, analiza opcija je pokazala – svjedoči medijski savjetnik tamošnje vlade – da su “švedski gradovi previše mali za komercijalne televizijske operacije”. Zbog toga je osmišljen model koji broji preko dvadeset “otvorenih kanala”, kablovskih komunalnih mreža povjerenih nevladinim organizacijama s obavezom da prenose programe različitih udruga i organizacija koje za to plaćaju “članarinu” od 8 i pol tisuća kruna (oko 7 tisuća kuna godišnje), nudeći im zajednički studio i tehniku na korištenje. Naravno, različitih primjera održive komunalne televizijske proizvodnje i emitiranja ima mnogo.190 Zajedničko im je da se nisu zalijetali u tržišno-bazirani model kojemu niti – u najmanju ruku sumnjiva – politička “sponzorstva” ne mogu osigurati stabilan rad i razvoj prema potrebama svojih zajednica. 190 TimeScape Productions (2009) Community Television Policies and Practices Around the World, prepared for The Canadian Radio, Television and Telecommunications Commission, http://www.vcn.bc.ca/cmes/1pages/Community-Television-Around-the-World.htm#b45, pristupljeno 20. veljače 2014. - 229 - Cilj Povećati domaću proizvodnju kvalitetnog dramskog programa na komercijalnim televizijama s nacionalnim pokrivanjem, kao i lokalnog informativnog programa na lokalnim i regionalnim televizijama. Uz sve opisane probleme i izazove, kod komercijalnih televizija u Hrvatskoj kritična su dva momenta: – proizvodnja lokalnih vijesti na lokalnim (odnosno regionalnim) televizijama – proizvodnja kvalitetnog dramskog programa na nacionalnim komercijalnim televizijama. Dok komercijalne televizije općeg programskog usmjerenja i nacionalnog pokrivanja pronalaze svoj interes u proizvodnji informativnog programa, ostvarujući pritom i relativno visoke udjele u ukupnoj gledanosti, lokalne i regionalne televizije ne uspijevaju rekonstruirati održiv poslovni model koji bi im omogućio da postanu mediji informiranja lokalnih zajednica. Istodobno, udio i kvalitet nezavisnih produkcija u programima komercijalnih televizija nije na zadovoljavajućoj razini. Sve to ne rezultira poticajima javnoj televiziji da povisi opseg i kvalitet svoje proizvodnje. Kako bi se na kanalima komercijalnih televizija zaštitila i povećala domaća proizvodnja informativnog, zabavnog, dokumentarnog i sportskog programa te inovativne popularne fikcije s osloncem na hrvatsku filmsku industriju bit će potrebno ostvariti sljedeće posebne ciljeve: 1. Osmisliti i primijeniti sustav poticaja prikladan televizijskoj proizvodnji 2. Provesti postupnu tranziciju s tržišno-pluralističkog modela lokalnih i regionalnih televizija u održivu kombinaciju komercijalnih i komunalnih televizija. 3. Dio radiofrekvencijskog spektra ultravisokih frekvencija (694 – 790 MHz) zadržati u režimu besplatnog pristupa publika sadržajima koje prenosi - 230 - 4. Primijeniti zakonske odredbe o redakcijskim statutima, odnosno pravima zaposlenih na komercijalnim televizijama 5. Osigurati nepristran i transparentan nadzor kako bi komercijalne televizije nedvojbeno ispunjavale ugovorne obaveze i zakonske norme kao što su zaštita maloljetnika, sprečavanje govora mržnji i neprihvatljivo oglašavanje Zadaci 1. Sistemskim mjerama poticati kvalitetnu proizvodnju programa u televizijskim kućama i nezavisnoj produkciji. – Budući da su određene obaveze u pogledu opsega i strukture domaćeg programa komercijalnih televizija određene ugovorima o koncesiji, kako bi se otklonila svaka sumnja u nepridržavanje njihovih odredbi, potrebno je te ugovore objaviti u cijelosti, umjesto da se supstituiraju tzv. programskim osnovama napravljenim za tu prigodu. Tako će javnosti zainteresirane za nadzor korisnika javnih resursa kao što je radiofrekvencijski spektar moći provjeravati pridržavaju li se oni doista preuzetih obaveza, na osnovu kojih im je regulacijsko tijelo te resurse povjerilo, nadzirući istodobno i same regulatore. – Potrebno je uključiti komercijalne televizije u sustav osiguranja transparentnosti medija: njihove vlasničke, oglašivačke, upravne i financijske kontrole, poslovanja i zaposlenosti. Takav sustav podataka o medijima mogao bi uključivati i dobrovoljnu objavu programskih nastojanja komercijalnih televizija u cilju udovoljavanja tzv. javnom interesu, onako kako ga one vide.191 Praktično, televizije bi periodično (recimo, dva do četiri puta godišnje) svojim publikama najavile što će putem svojih programa proizvesti i emitirati, na primjer, kako bi bolje informirale birače na izborima omogućujući besplatno vrijeme za kandidate, pomogla djeci pri učenju, istražila uzroke dnevnih događaja koji u regularnim vijestima nerijetko izostaju, 191 Takav prijedlog je iznio Cass R. Sunstein, polazeći u svom radu Private Broadcasters and the Public Interest od pretpostavke da je “jedan od središnjih ciljeva televizijskog sustava, privatnog kao i javnog, trebala biti aspiracija ka deliberacijskoj demokraciji – sustavu u kojem su građani informirani o javnim temama i osposobljeni donositi odluke na temelju razuma. Obrazovni programi, kao i oni koji se bave građanskim pitanjima, mogu unaprijediti tu aspiraciju; oslonac na neregulirano tržište ne. Također postoje legitimne osnove za ohrabrivanje televizija da programe učine dostupnima osobama s invaliditetom, prije svih gluhima. S tim u vezi naglašavam određene posebne osobine televizijskog tržišta koje isključivi oslonac na ideal “suverenog potrošača” čine rizičnom osnovom za regulativnu politiku” (Sunstein 1999: 4). - 231 - omogućila aktivan pristup medijima onima čiji stavovi često ostaju prešućeni... Regulacijska agencija može osigurati obrazac u kojem će televizije na usporediv način navesti, među ostalim, koliko će uložiti u proizvodnju domaćeg programa, koliko u njegovu dostupnost osobama oštećena sluha, ili zapošljavanje mladih novinara. Objava informacija o proizvodu i poslovnoj praksi nije neuobičajena; potencijalno štetni sastojci prehrambenih proizvoda obavezno se deklariraju, dok veći zahvati u okoliš ne mogu dobiti građevinsku dozvolu bez objave utjecaja na njega.192 Možda oznake sa sastavom proizvoda malo utječu na ponašanje kupaca i proizvođača, ali rizik od razotkrivanja nepodudarnosti između deklariranog i stvarnog sastava sasvim sigurno odvraća proizvođače da zanemaruju potencijalno štetne posljedice. Rezultat može biti poboljšanje kvalitete i povećanje opsega domaćeg programa komercijalnih televizija i preko zakonskih i ugovornih minimuma. – Budući da se nove ugovorne obaveze mogu uvjetovati tek prilikom eventualnog produženja koncesija, odnosno sljedećeg desetljeća, potrebno je komercijalnim televizijama ponuditi poticaje da povećaju svoju proizvodnju programa na hrvatskom jeziku, posebno putem nezavisnih, tj. vanjskih produkcija. Takvi poticaji mogu uključivati modele poput fonda za dramsku i dokumentarnu produkciju, olakšice za zapošljavanje domaćih filmskih/televizijskih radnika, kao i prilagodbu poticajnih mjera kakve postoje za inozemne filmske/televizijske produkcije u Hrvatskoj. – Umjesto da se koncesijske naknade naprosto smanjuju, moguće je ponuditi komercijalnim televizijama da se kvalitetnim scenarijima natječu za njihov povrat, odnosno za sredstva namijenjena proizvodnji televizijskih serija i filmova. Ta sredstva bi se mogla dodjeljivati prema kvalificiranom odabiru povjerenika Hrvatskog audiovizualnog centra, uključujući i urednike komercijalnih televizija. Budući da televizijski programi inozemnog podrijetla na tzv. multikanalnim platformama, koji ne proizvode program na hrvatskom jeziku, počinju za prihode od oglašavanja konkurirati komercijalnim televizijskim koncesionarima, koji u proizvodnju programa ipak ulažu, takav fond bi se, uz sredstva koncesijskih 192 Poznat je uspjeh američkog eksperimenta s objavom informacija o emisiji i skladištenju potencijalno štetnih kemikalija i mogućim posljedicama za zdravlje (Sunstein 1999: 29). - 232 - naknada, trebao puniti i oporezivanjem tih prihoda. Opravdano je da telekomunikacijske kompanije, koje proširuju svoje usluge i profite naplatom pristupa radiofrekvencijskom spektru, omogućujući odljev oglašivačkih prihoda izvan sfere programske proizvodnje, također doprinose fondu koji će financirati kvalitetnu domaću audiovizualnu proizvodnju. Napokon, postupno povlačenje javne televizije s tržišta televizijskog oglašavanja – koje se predlaže u odgovarajućoj dionici – moglo bi omogućiti povećanje oglašivačkih prihoda glavnih komercijalnih televizija za oko 400 milijuna kuna godišnje. Radi se o značajnim sredstvima, koja se samo ovakvim sistemskim mjerama mogu usmjeriti tamo gdje su najpotrebnija: u povećanje proizvodnje kvalitetnog domaćeg programa, kako na nacionalnim, tako i lokalnim/regionalnim komercijalnim i komunalnim televizijama. – Na razini Europske unije potrebno je zalagati se za napuštanje televizijske regulacije prema načelu zemlje podrijetla kako bi se omogućila pravna osnova za postupno uvođenje jednakih uvjeta za sve televizije, neovisno o načinu distribucije. Već danas oko 40 posto hrvatskih domaćinstava gleda televiziju putem tzv. multikanalnih, uglavnom kablovskih ili internetskih platformi, ne praveći razliku između kanala s koncesijom i određenim ugovornim obavezama u pogledu količine informativnog programa, domaćeg proizvoda, itd., i inozemnog programa s titlovima koji takvih obaveza nema. Ubuduće možemo očekivati samo rast takvog načina pristupa televizijskoj ponudi, veću gledanost formulaične televizijske fikcije i lake zabave uglavnom američkog podrijetla i globalnog dosega, a moguće posljedice uključuju dodatno smanjenje oglašivačkih prihoda domaćih komercijalnih televizija, odnosno postupni nestanak domaće televizijske proizvodnje oslonjene na njih. U tom, ma koliko dugoročnom scenariju, rasprava o televizijskoj politici – ne samo na nacionalnim razinama, nego, posebno, na razini Unije – tako će se morati suočiti s izborom: ili uvesti određene obaveze za “globalne” televizijske kanale, ili ukinuti koncesijske minimume i za one “domaće”.193 193 To posebno vrijedi u slučaju ubrzanog razvoja televizije u tzv. nelinearnom smjeru (vidi supra u poglavlju o komercijalnim televizijama i europskoj medijskoj politici): ukoliko s distribucijskom - 233 - – Budući da je u odnosu na globalne kanale upitna efikasnost politike “programskih osnova” – kojima bi im se eventualno propisivalo npr. koliko minuta hrvatskih TV-serija trebaju emitirati (u koje doba dana) ako žele dozvolu za emitiranje u Hrvatskoj – vjerojatno će biti potrebno uvesti takozvanu “play or pay” politiku: ili emitiraj (snimi, itd.) određeni program, ili plati određeni iznos onome tko hoće (tj. fondu koji će se pobrinuti za to). Sličan modus se može primijeniti i za neki dio programskih obaveza “domaćih” komercijalnih televizija.194 2. Osigurati održivo financiranje komunalnih televizijskih programa povećanjem Fonda za pluralizam, odnosno preusmjeravajući sredstva iz lokalnih proračuna putem Fonda, kako bi se onemogućio transfer političkog utjecaja – Kao i u slučaju lokalnog radija, i određena razmjena potpora u, na primjer, korištenju gradskog prostora ili proračunskog novca između gradova/županija i lokalnih/regionalnih televizija također postoji.195 Ona se pritom odvija poprilično netransparentno, tako da ukupnu vrijednost tih potpora, kao niti njihovih političkih protuusluga, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. U svakom slučaju, sumnja na visok stupanj paralelizma između lokalnih političkih elita i lokalnih medija postoji otkad su osnovani. Međutim, to ne treba shvatiti kao poziv na ukidanje lokalne potpore lokalnoj televiziji. Nasuprot tome, potrebno je uvesti sustav koji bi obavezivao i stimulirao gradove i županije da sudjeluju u financiranju “svojih” medija, bez nametanja bilo kakvih obaveza na političkom planu. Opravdano je za to upotrijebiti postojeću instituciju Fonda, vodeći pritom računa i o činjenici da decentralizacija izvora financiranja za negativnu posljedicu ima također i to da jedinice lokalne/regionalne samouprave sa skromnim budžetima mogu lako doći u situaciju da imaju takve i medije, ili da ih uopće nemaju. Prema tome, opravdano je da središnji izvor sufinanciranja lokalnih medija, uz sprečavanje političkog paralelizma, ima i određenu redistribucijsku funkciju. prevlašću terestrijalne televizije nestanu i sami “kanali”, pitanje financiranja proizvodnje programa na “malim” jezicima postaje još flagrantnije. 194 Vidi Sunstein (1999: 36 – 49). 195 Vidi dio o potporama u poglavlju o tiskanim medijima. Jedna regionalna televizija je u većinskom vlasništvu jedinica lokalne i područne samouprave, iako ju to, međutim, nije spasilo predstečajne nagodbe. - 234 - – Obavezu oglašavanja tijela državne uprave i javnih poduzeća na lokalnim televizijama (i radijima) prema Zakonu o elektroničkim medijima (ZEM 2009: 33), koja ionako donosi sve manje prihode televizijama, treba ukinuti, a ta proračunska sredstva pridružiti Fondu za financiranje televizijske proizvodnje, omogućujući njihovu transparentniju i pravedniju dodjelu s jasnom namjenom: povećanje kvalitete i opsega lokalnih vijesti. Ukoliko postoji ili se ukaže potreba da televizije emitiraju, recimo, važne obavijesti ili informacijsko-edukacijske kampanje o, na primjer, zaštiti od požara ili zaraznih bolesti, one to mogu učiniti besplatno, unutar odgovarajućeg opsega (vidi intra zadatak o obaveznom prijenosu). Isto se odnosi i na mogućnost dodatnog smanjivanja naknada koje lokalne televizije plaćaju za korištenje radiofrekvencijskog spektra: ukoliko se pokaže da javno poduzeće za prijenos televizijskog signala ima mogućnosti dodatnog snižavanja cijena svojih usluga, ta proračunska sredstva je opravdano distribuirati putem Fonda.196 – Omogućiti transformaciju zainteresiranih lokalnih televizija u organizacijskoupravni model komunalnih radija / informativnih internetskih stranica (vidi u dionici o radiju), odnosno povezivanje s njima. – Uvesti tzv. must carry pravila za programe komunalnih udruga i organizacija, fakulteta i škola – prema unaprijed dogovorenim pravilima – do udjela od oko 40 posto vremena emitiranja. 196 Slično kao u slučaju sniženja poreza na dodanu vrijednost dnevnim novinama, isto se propustilo učiniti prilikom nedavnog sniženja koncesijskih naknada lokalnim/regionalnim televizijama. - 235 - Informativne novine i internetske stranice Povijest tiska i novinarstva u Hrvatskoj.197Novine su najstariji oblik masovnog komuniciranja. Preteče novinstva u Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim zemljama bili su leci koji su za cilj imali informirati zainteresiranu javnost o najvažnijim i najrecentnijim događajima. Prema podacima Enciklopedije Jugoslavije u natuknici o početcima novinstva u Hrvatskoj može se pronaći podatak da su prvi takvi leci sačuvani na njemačkom jeziku, govorili su o bici na Mohačkom polju (1526), a bili su napisani prema izvještaju Krste Frankapana. Osim letaka, još u 17. stoljeću, Pavao Ritter Vitezović tiskao je godišnje kalendare s publicističkim prilozima o aktualnim temama, proglasima i oglasima. Njegovu praksu nastavili su zagrebački tiskari i nakon Vitezovića tijekom 18. stoljeća. Iz Enciklopedije Jugoslavije (405 – 412) također saznajemo da su čak prve tri novine objavljivane u Hrvatskoj izlazile u Zagrebu na njemačkom jeziku (EJ 1989: 405). To nas ne treba čuditi ako se u obzir uzme da se u samim počecima novinarstva kontrola javnih glasila (začetaka medija u današnjem smislu) vršila putem izdavanja dozvola od strane dvorske uprave adekvatnim pojedincima. Drugi razlog kojeg valja uzeti u obzir kad se o ovome govori jest i činjenica da je Hrvatska u to vrijeme bila mahom ruralna zemlja izrazito visoke stope nepismenosti198 (Vilović 2011: 67). S obzirom na visoko ruraliziranu zemlju nije neobičan ni podatak da je prva dozvola za izdavanje novina na hrvatskom jeziku tražne s motivacijom da se objavljuju novine koje su za cilj imale poboljšanje poljodjelstva i seoskoga gospodarstva u Hrvatskoj, no istovrmeno koje bi poticale znanje hrvatskoga jezika među ljudima199. Dozvolu za izdavanje takvog tjednika tražio je 1789. godine matematičar, astronom i povjesničar Mirko Danijel Bogdanić. Tri godine kasnije dobio je iz carske kancelarije dozvolu da na 175 Svi podaci (ukoliko nije drugačije naznačeno) za razoblje do devedesetih godina oslanjaju se, kada nije drugačije naznačeno, na Enciklopediju Jugoslavije: Hrvatska, natuknica Početci novinstva: 405 - 412. 198 Gordana Vilovlić u Uvod u medije. ur. Zrinjka Peruško, str. 67 199 http://hr.wikipedia.org/wiki/Mirko_Daniel_Bogdani%C4%87 - 236 - hrvatskom jeziku, latiničnim i ćiriličnim pismom, objavljuje list, ali to nikad nije realizirao (EJ 1989: 405). Nakon tog prvog neuspješnog pokušaja, prošlo je još dvadesetak godina do početka izlaženja prvih novina na hrvatskom jeziku – radilo se o Kraljskom Dalmatinu koji je počeo izlaziti na poticaj francuskoga civilnog guvernera u Dalmaciji godine 1806. Izlazio je dvojezično, na talijanskom i hrvatskom, a uređivanje je bilo povjereno glavaru javne nastave u Dalmaciji. List je donosio političke vijesti, naredbe, upute o poljodjelstvu i šumarstvu i dr. Od kraja XVIII st. do narodnog preporoda javljaju se, od zgode do zgode, brošure ili leci s izrazitom političkom tendencijom (EJ 1989: 405). Izdavačka djelatnost u doba Narodnog preporoda dobro je poznata stoga joj ovdje ne treba posvetiti puno pozornosti, no zanimljiv je možda podatak da Ljudevit Gaj dozvolu za objavljivanje Novina s prilogom Danicom dobija uz napomenu da će "uz napomenu da će na njegovim novinama cenzura biti naročito oštra" (EJ1 989: 405). Danica počinje izlaziti 1835. godine, a od 10. broja novine se tiskaju na novom pravopisu i na štokavskom nariječju. Danica potiče diskusiju o političkoj orijentaciji Iliraca i započinje polemiku o ilirizmu i madžaronstvu (Ilirismus i madžarismus, 18/19, 1838). Cenzura je bila civilna i vojna, a cenzurirao se i rukopis i prelomljeni slog. Nakon zabrane ilirskog imena (1843.) ilirci počinju u Beograd krijumčariti rukopise, od kojih se sastojao novi, ilegalni časopis Branislav (1844.) koji se se tiskao u Beogradu, a u Hrvatsku se dostavljao ilegalnim krijumčarskim kanalima. U revolucionarnom periodu sredinom i u drugoj polovici 19.stoljeća politički život postaje sve intenzivniji i bogatiji, stoga službene dozvole za izdavanje novina gube na važnosti, što dovodi do intenziviranja publicističke aktivnosti. Revolucionarne 1848. za izdavanje novina nisu bile potrebne dvorske povlastice, proglašava se sloboda tiska, izdavačka djelatnost buja i novine se počinju tiskati i u ostalim gradovima u Hrvatskoj (EJ 1989: 406). U aposlutističko doba, nakon sloma revolucije iz 1848., godine 1859. Ministarstvo policije odbija izdati dozvolu za izdavanje novina Pozor, koje ipak počinju izlaziti iz drugog pokušaja 1860. s programom Narodnih Zahtijevanja iz 1848. Pozor je pisan po uzoru na zabranjeni "komunistički" list Slavenski jug. - 237 - Najvažniji je dio Pozora bio je uvodni članak, a zatim polemički dopisi iz pokrajine i "obzor po svijetu" u kome se komentira politika u Evropi, a koju je Pozor trajno i sustavno pratio. Pozor već 1861. prestaje biti općim narodnim glasilom i postaje glasilom Narodno-liberalne stranke. Otada, pa sve do konca I svjetskog rata, stranke odlučno utječu na publicistiku i na njezin smjer (). Godine 1861. pojavljuje se i izvanstranački tjednik Glasonoša (izlazi 4 godine), koji je od drugoga godišta imao poseban prilog, Posao i promet, a po prilozima bio je prvi ekonomski časopis u Hrvatskoj. Nakon zabrane objavljivanja, pa ponovnog kratkog izlaženja te ponovnog gašenja, Pozor se kasnije obnavlja u Zagrebu pod imenom Obzor (1871.) te postupno postaje najutjecajnijim dnevnikom hrvatske građanske inteligencije (EJ 1989: 406). God. 1899. Franjo Supilo seli u Rijeku, preuzima mjesni dnevnik Hrvatska sloga (1898—99), koji kao Novi list (1900—07), odnodno Riječki novi list (1907—15), postaje najutjecajnijim novinama u Hrvatskoj: izvan dosega banovinske cenzure list vodi oštru kampanju protiv Khuen-Hedervaryja, pokreće politiku sporazuma hrvatske i srpske opozicije, stvara Riječku rezoluciju i potiče nacionalnorevolucionarnu djelatnost omladine (EJ 1989: 407). Na prijelazu 19. u 20. stoljeće započinje i značajnija sindikalna izdavačka djelatnost. U istom periodu projugoslavenski orijentirana mladež počinje preuzimati najvažnije listove, poput npr. Obzora, a također počinju izlaziti i izdanja Stjepana Radića koji za cilj imaju mobilizaciju seljaka i suzbijanje utjecaja klera (EJ 1989: 407). Preokret u načinu izdavanja novina u Hrvatskoj započeo je F. Supilo, kad je 1904. Riječki novi list preorijentirao od ideoloških novina na informativni politički list. Tradicionalni Obzor također se preorijentirao u proljeće 1905. Modernizira se tehnički izgled, a političke vijesti i informacije dobivaju prednost pred načelnim člancima i komentarima. Tadašnji glavni urednik Obzora M. Dežman hrabro angažira mlade talentirane ljude kao profesionalne novinare. Marija Jurić Zagorka afirmira se u Obzoru kao prvi politički reporter u Hrvatskoj. List izlazi dva puta dnevno i dostiže dotad rekordnu nakladu od 5.000 primjeraka. Uspjehu Obzora pomogao je i novi zakon o tisku (pod vladom Hrvatsko-srpske koalicije - 238 - 1906.) koji dopušta kolportažu novina, pa to bitno unapređuje prodaju koja se dotad morala oslanjati uglavnom na pretplatnike (EJ 1989: 408). Novosti, još jedne modernizirana novine počinju izlaziti 1907. Novosti uspješno uvode foto-reportažu u hrvatsko novinstvo, prednost daju vijestima iz sudnice, društvenim skandalima i elementarnim nepogodama, govore o tehničkim novitetima i o novoj modi. Prve uvode sustavno praćenje sporta. Donose i političke vijesti, ali najčešće samo informativno, bez komentara. Od 1909. vlasnik je Novosti banka Kronfeld i dr., koja nastoji biti politički neutralna (EJ 1989: 408). Na dan kad je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji (28.7.1914.), u Hrvatskoj je banskom naredbom suspendiran dotadašnji »tiskovni zakon« i sav je tisak podvrgnut preventivnoj vojnoj cenzuri. Zabranjene su mnoge novine među kojima i Riječki novi list, te većina stranačkih listova (osobito u provinciji) i svi listovi omladine. Ratna zbivanja potiču glad za informacijom pa informativnim listovima naglo rastu naklade, iako ih cenzura stalno osakaćuje. Slabljenjem AustroUgarske tijekom ratnih godina postepeno popušta i krutost njezine cenzure. Novi propisi iz travnja 1917. već su mnogo liberalniji prema tisku. Niču novi listovi, među njima neki otvoreno opozicijski (EJ 1989: 408). Jugoslavenska enciklopedija kao jedan od glavnih problema međuratnog tiska navodi kako većina listova, svojim dugačkim ideologizirano-propagandnim člancima, bez redovitih svježih vijesti i tematske raznolikosti, postepeno gubi čitalačku publiku. Čitalac se zbog toga sve više obraća informativnom tisku. Dodatni problem stvarala je naravno i diktatura iz 1929. koja je nanijela konačan udarac stranačkom tisku - gotovo je sav bio zabranjen. Uvođenjem oštre prethodne cenzure po novim odredbama Zakona o tisku bitno se suzuje i relativna sloboda koju je do 1929. uživao informativni tisak (EJ 1989: 409). Tek se popuštanjem diktature sredinom 30-ih godina tisak ponovno oživljava. Uoči - 239 - početka rata 1941. u Hrvatskoj je izlazilo 10 dnevnih listova, a zanimljiv je podatak da im je naklada bila otprilike jednaka dnevnim novinama u 2013. godini200. Kako je komunistički tisak u međuratnom periodu bio strogo zabranjen, u Zagrebu od 1941. ilegalno tiska "Vjesnik radnog naroda", koji najčešće izlazi svaki tjedan, a ponekad samo dva puta mjesečno ciklostilom. List prati aktualne događaje i ima dobro organiziranu distribuciju. Organizaciju lista vodi R. Končar, uz pomoć P. Gregorića, P. Pappa i V. Bakarića, a urednik je najčešće M. Iveković, dok na listu surađuju B.Adžija, Š.Balen i drugi komunistički novinari (EJ 1989: 410). List će zadržati kontinuitet i u toku rata, te će poslije rata prerasti u nedavno ugašeni Vjesnik. U vrijeme NDH, piše Jugoslavenska enciklopedija, "Ustaška vlast daje mnogo novaca za tisak, što se vidi po dobrom tehničkom izgledu listova, ali time se ne može popraviti siromaštvo sadržaja" (EJ 1989: 410). Gotovo nitko od istaknutijih predratnih novinara ne surađuje u ustaškom tisku, ili prestaju surađivati već u prvoj godini NDH. Odmah po osnutku NDH ustaški listovi zadržali su približne prosječne naklade predratnog tiska, no ubrzo počinju gubiti čitatelje, dolazi do smanjivanja naklada i listovi se prema kraju rata jedan za drugim gase. Istovremeno na cijelom području Hrvatske niče tisak NOB-a, najprije ilegalno u gradovima, zatim u partizanskim jedinicama i na oslobođenom području, te kroz cijelo vrijeme rata neprekidno jača brojem naslova i izdanja, tehničkim izgledom, visinom naklada i širinom distribucije (EJ 1989: 410). U vrijeme NOB-a svi listovi tiskani su u Centralnoj tehnici CK KPH, koja je od 1944. podijeljena na tiskaru Naprijeda i tiskaru Vjesnika koja je do rujna 1942. radila je samo u tehnici ciklostila, a poslije toga pretežno u normalnoj tiskarskoj tehnici. Svi okružni i neki kotarski ili gradski odbori JNOF-a izdavali su svoje listove. Izdavači su bili i područni odbori USAOH-a, AFŽ, te NOO-i i druga lokalna 200 u zagradama prosječne dnevne naklade u ožujku 1941): Novosti (23.400), Jutarnji list (21.000), Hrvatski dnevnik (16.000), Morgenblatt (4.000), Novo doba — Split (3.500), Hrvatska straža (3500), Obzor (2.500), Jugoslavenski Lloyd (2100), Jugoslavenska zastava — Osijek (2000) i Hrvatski list — Osijek (2000). Izvor Enciklopedija Jugoslavije - Hrvatska- Početci novinstva (EJ 1989: 409) - 240 - tijela NOP-a. Najčešće je tehnika umnažanja bila ciklostilom ili šapirografom, u nakladi od 100 do 500 primjeraka, rijetko više od 1000. Listovi su tiskani u 20 područnih malih tiskara, koje su u toku NOB-a bile organizirane po svim dijelovima oslobođenog područja. Redovitošću izlaženja, većim nakladama i utjecajem ističu se oblasni listovi: tjednik —Slobodna Dalmacija (naklada od 500—6600), Glas Slavonije (od lipnja 1943, naklada 300—5000) i Glas Istre (od kolovoza 1943, naklada oko 3500). Lokalne tehnike također su objavljivale razne brošure, letke, biltene, okružnice i drugi propagandni materijal. Listovi hrvatskih partizanskih jedinica i NOV-a. Praktički je svaki štab iznad bataljonskoga imao svoj list (odredi, brigade, divizije, korpusi) najčešće umnažan na pisaćem stroju ili šapirografu, rjeđe na ciklostilu. Bataljoni i čete često su imali džepne novine pisane rukom ili pisaćim strojem. Naklade džepnih novina iznosile su od 1—10 primjeraka, a listova većih jedinica i do 500, izuzetno i više. Listovi nisu izlazili redovito, većinom samo po nekoliko brojeva. Donosili su opise borbi svojih jedinica, isticali primjere pojedinih boraca, javljali o novostima iz pozadine i ponekad prenosili glavne vijesti i članke iz središnjih listova. Nemoguće je ustanoviti točan broj tih listova, jer većina onih iz manjih jedinica nije sačuvana. Istraživači su uspjeli popisati oko 600 takvih listova s područja Hrvatske. Općenito se za tisak u NOB-u može reći da je dobro ispunio tri namjene: propagandno-mobilizatorsku, informativnu, a neki listovi i direktivno-instruktivnu (EJ 1989: 411). U najširem ideološkom smislu, donekle i u organizacijskom, gotovo cjelokupnim tiskom NOB-a u Hrvatskoj rukovodila su neposredno ili posredno nadležna tijela KPH. Agitprop CK KPH organizirao je Centralnu tehniku i praktički imenovao ili barem odobrio sve urednike središnjih listova (izuzev Slobodni dom) (EJ 1989: 411). S postepenim konačnim oslobađanjem svojih područja redakcije partizanskih listova silaze u gradove i nastavljaju objavljivati ratne novine ili pokreću nove. Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije, zatim latinička Borba i La Voće del Popolo postaju dnevnici, a Naprijed ostaje vodeći tjednik. Pokreću se i novi dnevnici: u Rijeci se pokreće Riječki list (koji će ubrzo preuzeti staro Supilovo ime - 241 - Novi list), u Zagrebu urednici ratnih Novosti s fronta i pozadine osnivaju dnevnik Narodni list, a ista redakcija već u kolovozu 1945. osniva tjednik Narodni sport. Ratni urednici i suradnici Vjesnika u slikama pokreću u srpnju 1945. u Zagrebu tjedni Ilustrirani vjesnik. Tako je hrvatsko novinstvo u prvim poslijeratnim godinama kadrovski, koncepcijski i ideološki direktan nastavljač tiska iz NOB-a, uz pojedinačnu dopunu nekolicine istaknutih predratnih novinara, koji se za rata nisu javljali u ustaškoj štampi (EJ 1989: 411). Enciklopedija dalje piše kako je po uzoru na sovjetsku štampu jugoslavenski tisak u postratnom razdoblju objavljivao vrlo oskudne i jednostrane informacije te čak i sama enciklopedija priznaje kako uniformirana propaganda prevladava u svim listovima. U ratnim uvjetima ta slabost nije bila presudna ali u mirnodobnim odbija čitatelja (EJ 1989: 411). Početkom 50-ih godina novinske kuće prelaze na privredni račun, odnosno financiraju se od prodaje i oglasa. To ih čini financijski odgovornijima, ali i samostalnijima, stoji u Enciklopediji. Novine "ovise o visini naklada i moraju se truditi da pridobiju čitatelje" (EJ 1989: 411). U proljeće 1952. počeo je izlaziti Vjesnik u srijedu (VUS), posebno tjedno izdanje Vjesnika. Do 1964. naklada se održavala između 300.000 i 350.000. Kada mu je naklada pala na 52.000 primjeraka (uz remitendu od 38%) prestao je izlaziti 1977. Na stranicama Vjesnika i osobito Vjesnika u srijedu u to se vrijeme afirmira nova generacija novinara, koja daje pečat zagrebačkom i dobrim dijelom hrvatskom novinarstvu. Ujedinjenjem Večernjeg vjesnika i Narodnog lista 1959. nastaje Večernji list, koji s neprekinutim gotovo ravnomjernim rastom do 80-ih godina postaje najtiražnije Vjesnikovo izdanje s prosječnom dnevnom nakladom od 378.706 primjeraka u 1987 (EJ 1989: 411). Izvan Zagreba u Hrvatskoj je najjači dnevnik Slobodna Dalmacija, koja neprekidno jača utjecajem i nakladom: 1946. tiskana je u 4.000 primjeraka, 1970. u 41.000, a 1987. s 108.654 tiražnija je i od Vjesnika (njegova je naklada 1987. bila 89.844), te objavljuje i tjedno izdanje Nedjeljnu Dalmaciju (EJ 1989: 411). Riječki dnevnik Novi list tiska se 1947. u 8.000 primjeraka, 1970. u 27.000, a 1987. u nakladi od 80.720 primjeraka (ujedinjen s Glasom Istre). Osječki dnevnik Glas - 242 - Slavonije počinje izlaziti 1946. sa 18.000 primjeraka, no pada 1970. na 9.000, te potom ponovno raste do 1987. godine na nakladu od 17.561 primjerak. U većim mjestima stalno izlaze tjednici (neki se povremeno gase i ponovno pojavljuju) koji se pretežno bave lokalnim pitanjima i postižu naklade od 2.500 do 10.000 (najtiražnije su redovito Varaždinske vijesti, a potom Međimurje iz Čakovca i Narodni list u Zadru). Najveći izvoz od svih jugoslavenskih listova osamdesetih godina ostvaruje Arena sa 40.491 primjerak po broju u 1987. godini), zatim Vikend (9.203 primjerka), te Sportske novosti (8.056) i Večernji list (7.569) izdanje Nedjeljnu Dalmaciju (EJ 1989: 411). Do 1972. status novinstva bio je reguliran saveznim Zakonom o informiranju, a poslije toga istoimenim republičkim zakonima. Sve novinsko-izdavačke i novinskotiskarske kuće i velika većina listova (izuzetak je vjerski tisak i dio stručnoga) konstituirani su kao OUR-i. Osnivač postavlja i smjenjuje glavne i odgovorne urednike, imenuje većinu članova izdavačkog savjeta, dakle, kontrolira politiku lista. Kako su osnivači listova uglavnom odgovarajuće konferencije SSRNH ili druge organizacije pod odlučnim utjecajem SKH, to praktički znači da je sav dnevni tisak i gotovo sav tjedni (izuzev vjerske listove) u poslijeratnom razdoblju zastupao politiku SKH (EJ 1989: 411). Osamdesetih godina, u doba ekonomske i društvene krize, pojavila se u SRH i kritička štampa koja je afirmirala pravo novinara na nezavisan osobni sud, često i suprotstavljen službenoj politici. Izraziti protagonist takvovg novinarstva bio je tjednik Danas koji postaje utjecajnim političkim tjednikom u Jugoslaviji (a prodavao se u nakladi od 100.000 primjeraka). Izrazito kritički prilozi sve se češće pojavljuju i na stranicama drugih listova: Studentski list, Slobodna Dalmacija i Nedjeljna Dalmacija, Start, od 1987. i Vjesnik. Tisak sve više postaje nezavisan društveni činitelj sa sve većim utjecajem na formiranje javnog mišljenja. Takav novi status omogućuje pojavu i razvoj izrazitih novinarskih individualnosti, kakvih pedesetak godina nije bilo u hrvatskom tisku (EJ 1989: 412). Prvi privatni list koji je dobio dozvolu za izlaženje 1987. godine u Zagrebu bio je Oglasnik. Kao što mu i ime kaže, bio je to list koji je besplatno objavljivao male oglase, a prihod je dobivao - 243 - prodajom. (Malović i Violić. Medijska slika Hrvatske:Struktura i ekonomija medijskog sustava 2000: 26.) Razvoj tiska počinje se dakle u Hrvatskoj razvijati između dva svjetska rata kada je u Zagrebu postojalo jako i raznoliko novinsko nakladništvo. (Gordana Violić u Uvod u medije. ur. Zrinjka Peruško, str. 67). No, tek u periodu nakon Drugoga svjetskog rata u vrijeme SFRJ započinje snažan razvoja tiska, koji se još dodatno posebno ubrzava, nakon 1960-ih. Tih se samoupravnih socijalističkih godina započelo s izdavanjem modernih news-magazina (u početku je to bio "VUS", a kasnije je počeo izlaziti "Danas"). To je vrijeme profiliranih dnevnih listova, bogatstva revija i snažne novinske tvrtke Novinsko-izdavačko i Štamparsko poduzeće Vjesnik. " Vjesnikova kuća postaje najveća u Jugoslaviji, 39. na popisu od 1oo najvećih poduzeća u zemlji i među deset najvećih sličnih poduzeća u Europi" (Novak 2005: 560, prema Vilović 2011). Novinarstvo nakon promjena devedesetih: tranzicija i privatizacija Medijska okolina. Prema podacima Saveznog zavoda za statisiku u statističkom prikazu Jugoslavije za period od 1945 - 1985 (izdanog 1986.) u Hrvatskoj je 1948. godine izlazilo 78 novina u tiraži od 782.000 primjeraka, dok je 1984. bilo 686 - 244 - novina s tiražom od 359.809.000 primjeraka. Godine 1989. godine izlazilo 8 dnevnih listova, te 602 ostalih novina, tjednika, magazina itd. dok je u 1990. godini ukupan broj novina iznosio 572, s ukupnom tiskanom nakladom od 341.702.000 primjeraka. (Peruško 1999: 143).201 Nakon promjena nastalih devedesetih u Hrvatskoj nastaje veliki broj novih tiskanih medija, prvenstveno tjednika. Neki od tih tjednika bili su izrazito komercijalne orijentacije, neki su počeli izlaziti s primarnim ciljem artikulacije određene političke opcije, a neki su u svom “nezavisnom” usmjerenju vidjeli alternativu i komercijalizmu, i stranačkom angažmanu. Ovakva podjela može se činiti nepreciznom, međutim upravo takva podjela najbolje opisuje stanje hrvatskih tiskanih medija devedesetih godina. Kao što ste mogli vidjeti iz poglavlja o povijesti tiskanih medija (novinstva) u Hrvatskoj, začetci medijske slike koja danas omogućava ovakvu kategorizacije nastali su puno prije restauracije kapitalizma početkom devedesetih: jedni elementi još početkom dvadesetog stoljeća, a drugi pedesetih godinama, kada tiskovine u Jugoslaviji s javnog proračuna "prelaze na privredni račun", odnosno kada se počinju financirati primarno prodajom vlastitih novina i oglasima. Cilj prelaska na privredni račun bio je podizanje financijske odgovornosti tiskovina, ali i njihovo osamostaljenje. Taj prelazak na privredni račun i pokušaj osamostaljenja imao je u određenoj mjeri posljedice po sadržaj tiskanih medija. Novine u Jugoslaviji nisu bile u potpunosti prepuštene sebi samima jer je tada kao i danas osnivač odnosno vlasnik novina postavljao i smjenjivao glavne i odgovorne urednike i imenovao većinu članova redakcije, drugim riječima kontrolirao politiku lista. Kako su osnivači listova tada uglavnom bile odgovarajuće konferencije SSRNH ili druge organizacije pod odlučnim utjecajem SKH, to praktički znači da je sav dnevni tisak 201 Promjena u metodologiji može podrazumijevati i način sortiranja novina i časopisa, npr. početkom devedesetih dogodila se i promjena u tehnologiji tiska i pripreme: uvodi se kompjutorski prijelom, a tisak u boji postaje dostupniji, stoga je moguće da se mnoge novine, prelaskom na “glossy” papir u boji ne klasificiraju više kao “novine”, nego, recimo, časopisi. Otvorena pitanja o metodologiji prikupljanja podataka podrazumijevaju i pitanje da li je NSK prije devedesetih pod novine u Hrvatskoj brojao samo naslove tiskane u Hrvatskoj ili i naslove iz drugih republika koje su se prodavale na kioscima u Hrvatskoj, a koje su se nakon raspada Jugoslavije prestale prodavati u Hrvatskoj (ukoliko je ovo slučaj, onda je ovakav razvoj situacije utjecao i na smanjenje pluralizma medija). Svi pobrojani metodološki problemi utječu na potpunost i točnost podataka, no slika ipak vjerno ocrtava trendove tiskanih medija u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina u Hrvatskoj. Također, podaci o nakladi nakon promjena devedesetih počinju se smatrati poslovnom tajnom stoga su nepotpuni, teško dostupni i frizirani. Podaci o nakladi nakon devedesetih nisu uvršteni u ovu tablicu zbog nesumjerljivosti - 245 - i gotovo sav tjedni (izuzev vjerskih listova) u poslijeratnom razdoblju zastupao politiku SKH (EJ 1989: 411). U takvoj konstelaciji, cilj neke vrste političkog “osamostaljenja” redakcija – barem koliko se može iščitati iz institucioanlnog dizajna načina upravljanja medijima u Zakonu o javnom informiranju (Službeni list SRH 1982), i barem načelno – očitovao se u odogovornosti medija s jedne strane radnicima u redakciji i tiskari, a s druge strane širem agregatu političke volje, nego što bi bila partijska elita. Konkretno, polovicu skupštine medija, koja je onda birala urednike, činili su radnici, a polovicu politički predstavnici: ne samo Saveza komunista, nego i boraca, omladine, narodnog fronta i lokalne samouprave. Ipak, u tom načelnom postavljanju upravne piramide na glavu, tako da se upravlja nekom vrstom koordinirane demokracije “odozdo” – danas bi se, ma koliko paušalno, moglo ocijeniti – nije bilo dovoljno odlučnosti za raskid s praksom kabinetskog delegiranja uredničkih snaga... Sadržajne promjene koje domaća mediologija inače svrstava u period neposredno nakon restauracije kapitalizma, i veže uz potpunu izloženost medija tržištu, poput senzacionalizma, trivijalnosti, lažne ekskluzivnosti i općenito tabloidizacije novina, svoje korijene imaju još u 1904. godini kada je Franjo Supilo preorijentirao Riječki novi list od ideoloških novina na informativni politički list. Druga takva promjena događa se u Obzoru 1905. kada Obzor modernizira tehnički izgled, a političke vijesti i informacije dobivaju prednost pred načelnim člancima i komentarima. Tadašnji glavni urednik Obzora M. Dežman hrabro angažira mlade talentirane ljude kao profesionalne novinare. Marija Jurić - Zagorka afirmira se u Obzoru kao prvi politički reporter u Hrvatskoj. Te promjene imale su izvrsne posljedice na nakladu koja je narasla na dotad rekordnih 5.000 prodanih primjeraka. Tih se godina događa još jedna važna promjena, a to je uvođenje prodaje novina putem kolportera, što bitno unapređuje prodaju koja se dotad morala oslanjati uglavnom na pretplatnike (EJ 1989: 408). No, najvažnija promjena koja se dogodila puno prije devedesetih, a u devedesetima je samo pospješena i preuzela je vodstvo u trendu tiskanih medija je početak uvođenja tabloidnih sadržaja. Prve su s tim trendom započele Novosti još 1907. godine. Novosti uspješno uvode foto-reportažu u hrvatsko novinstvo, prednost daju vijestima iz sudnice, društvenim skandalima i elementarnim - 246 - nepogodama, govore o tehničkim novitetima i o novoj modi. Prve uvode sustavno praćenje sporta. Donose i političke vijesti, ali najčešće samo informativno, bez komentara. Ono što je međutim važna paralela s današnjom situacijom je podatak da je vlasnik Novosti bila banka Kronfeld koja se trudila zadržati politički "neutralan" stav (EJ 1989: 408). Što je točno značio prelazak novina na privredni račun u Jugoslaviji najbolje govori primjer Vjesnika u srijedu (VUS-a) koji je ugašen 1977. kad mu je naklada sa maksimalnih 350.000 (1964.) pala na 52.000 uz remitendu od 38 posto. Kako novine "ovise o visini naklada i moraju se truditi da pridobiju čitatelje" (EJ 1989: 411), a VUS u tome nije uspjeo i bio je ugašen. Nova generacija novinara koja se u to vrijeme afirmira u Vjesniku i VUS-u u kasnije daje pečat zagrebačkom i hrvatskom novinarstvu kojeg ono i danas nosi. Senzacionalizam, komercijalnost, trivijalni događaji, događaji iz života poznatih i lažna ekskluzivnost koji danas imaju prvenstvo u prezentaciji događaja postali su dominantnim trendom tiskanih medija nakon devedesetih, međutim taj trend nije nastao naglom promjenom društvenog uređenja u devedesetima, već je potpunom prepuštenošću novina nemilosrdnosti tržišne utakmice monopolizirao tiskane medije i uvukao ih u strmoglavu spiralu pada koji je u konačnici kombinacijom nekoliko faktora kulminirao u obliku krize tiskanih medija kojoj svjedočimo danas. Današnja kriza medija nije uzrokovana samo jednim faktorom, kako to obično prikazuju različiti subjekti njome pogođeni. Ona nije uzrokovana samo bijegom oglašivača iz tiskanih medija na Internet, niti je određena aktualnom ekonomskom krizom zbog koje znatno padaju prihodi od oglasa i prodaje. Kombinaciji ovih dvaju ekonomskih faktora treba pridodati još nekoliko, poput tehnoloških, npr. samo postojanje interneta omogućilo je širu dostupnost informacija, njihov brži protok i možda za publiku najvažnije – besplatnost sadržaja. No Internet je omogućio i jeftiniju proizvodnju medijskog sadržaja, smanjio cijenu rada i cijenu proizvodnje vijesti te omogućio plasiranje informacija sagledanih iz perspektive koju komercijalni tiskani mediji svjesno zanemaruju jer plasman informacija iz kuta koji ne odgovara najvećim oglašivačima uzrokuje izostanak oglasa, a za vrstu medija koja ima skupu proizvodnju, poput dnevnih novina, u situaciji kada naklada nepovratno pada, oglasi su os opstanka. Mediji prolaze kroz transformaciju koju - 247 - ekonomska kriza dodatno ubrzava. Neke stare medijske forme polagano gube na važnosti, dok neke nove stvaraju svoje mjesto u društvu. Tiskani mediji moraju pronaći svoje mjesto u novom poretku, ne samo na ekonomskom nego i na uredničkom planu. U informativnom, političkom i za prijenos društveno važnih informacija tabloidizacija sadržaja ima svoja ograničenja koja s razvojem internet novinarstva postaju sve očitija. Krizu tiskanih medija nisu dakle stvorili Internet i bijeg oglašivača iz tiskanih medija na Internet. Oni su samo ubrzali proces koji se početo događati i ranije. Oglašavanje ima svoje cikluse koji prate ekonomske cikluse. U vrijeme ekonomskog rasta, potrošnja na oglašavanje raste, brže od ekonomije, dok u vrijeme recesije, ona pada. Zbog toga, kad se govori o nezavisnim medijima, možda će neki mediolozi komercijalne medije svrstati u nezavisne, međutim, dugoročne statistike o promjenama naklade, prihoda, broja i vrste zaposlenja jasno nam pokazuju da upravo komercijalni mediji nisu nezavisni po svojoj uređivačkoj politici jer nju određuju vlasnici novina kojima je primarni cilj zarada, a zarada se ostvaruje putem oglasa i prodaje. Američki mediolog Robert W. McChesney202 možda je najbolje objasnio zašto nezavisni mediji i komercijalni mediji nisu ista stvar. On je objasnio kako u demokratskoj teoriji novinarstvo u svakom društvu koje upravlja sobom ima dvije nezamjenjive funkcije: (1) medijski sustav mora detaljno i rigorozno pratiti ljude koji su na pozicijama moći ili žele doći na njih, kako u javnom kao i u privatnom sektoru. Ovo je poznata uloga medija kao psa čuvara (watchdog funkcija). (2) Medijski sustav mora pružati pouzdane informacije i širok raspon informiranih stavova o trenutno važnim političkim i društvenim pitanjima. Ni od jednog se medija ne može očekivati da sam obavi obje ove funkcije; ali medijski sustav u cjelini trebao bi svim građanima osiguravati jednostavan pristup svemu ovome. Ako neko društvo ne raspolaže novinarstvom koje je u mogućnosti doseći ove ciljeve, teško da ono može biti samoopredijeljeno društvo politički ravnopravnih pojedinaca. Ako bismo analizirali sadržaj hrvatskog dnevnog tiska uzevši pritom u obzir ove dvije funkcije, došli bismo do sličnog zaključka kao McChesney za američke medije, a to je da oni slože kao aljkav i slabašan pas 202 http://www.slobodnifilozofski.com/2011/03/robert-w-mcchesney-novinarstvo.html - 248 - čuvar moćnika, te da jedva da pružaju ikakve pouzdane informacije ili širi raspon stavova o većini gorućih političkih i društvenih pitanja. Rečeno se ne odnosi samo na komercijalne medije već se i prečesto odnosi i na državne medije. Neispunjavanje funkcije pravovremenog informiranja javnosti o relevantnim političkim i društvenim pitanjima rezultat je odnosa moći u razvoju medijskog sektora u 20. stoljeću. Prema mišljenju McChesneya, ako "ne mogu postojati tiskovine koje zastupaju suprotstavljena mišljenja, ne može postojati ni demokracija". Korijene toposa koji komercijalne medije proglašava nezavisnima a koji se istovremeno temelji na činjenici da se neposredna proizvodnja komercijalnih tiskanih medija bazira na prihodima ostvarenima putem oglasa i prodaje, a nije financirana od strane države pa je po toj logici i lišena utjecaja državne politike valja tražiti i u ideologiji profesionalnog novinarstva. Pritom je nužno razlikovati profesionalne standarde novinarstva i ideologiju profesionalnog novinarstva. Kako raste komercijalni pritisak, tako dolazi do erozije autonomije profesionalnog novinarstva. Komercijalni pritisak dovodi do snižavanja standarda radi čega se seksualni skandali i životi estradnih ličnosti počinju doživljavati legitimnim vijestima – takve vijesti imaju komercijalnog smisla: jeftine su, privlače publiku i stvaraju iluziju kontroverze bez da ugrožavaju ikoga tko u svojim rukama drži političku ili ekonomsku moć (2010: 47). Granice između ideologije profesionalizma i profesionalnih standarda u hrvatskom su medijskom prostoru i prečesto zamagljene ili nepostojeće. Novinarski standardi su ono čega se treba držati i od čega ne treba odstupati, no ideologija novinarskog profesionalizma, prema McChesneyu, bazira se na tri temeljne predrasude: prva je pitanje izbora priče koja se legitimira time da se viješću proglasi sve što ima veze sa službenim izvorima poput radnika u vladi i istaknutih javnih ličnosti. Ovo je lišilo vijesti određenih kontroverzi, a i takve je vijesti znatno jeftinije proizvesti: jeftinije je dovesti reportere na mjesto na kojem političari borave i zasjedaju i prenijeti njihove izjave, nego razaslati te iste reportere na teren (pogotovo je to skupo kad se radi o vanjskoj politici), s ciljem utvrđivanja - 249 - govore li službeni izvori istinu. Istovremeno, ovisnost o službenim izvorima učinila je novinare opreznima pri antagonizaciji političara jer im je odnos s vlastima počeo diktirati blizinu izvoru priče. Chris Hedges, reporter New York Timesa i dobitnik Pulitzerove nagrade sažeo je to u jednu rečenicu: "radi se o prljavoj quid pro quo pogodbi203. Mediji su dobili pristup eliti toliko dugo dok vjerno izvještavaju o onome o čemu elita želi da se izvijesti. Čim se quid pro quo nagodba poništi, novinari padaju u nemilost elite i onemogućava im se pristup izvoru priče". (2010: 45). Prema McChesneyu ova je predrasuda omogućila da sadržaj vijesti određuju politički dužnosnici koji prešućivanjem priče (koja može biti od izrazite važnosti za društvo, ali njima na štetu), poručuju kako ta priča ne predstavlja legitiman izbor vijesti. Razumijevanje ove predrasude pomaže nam razumijeti neke trendove koje vidimo u dnevnim listovima u Hrvatskoj danas, poput onoga da dnevnici objavljuju vijest nakon što je priča već detaljno istražena na Internet portalima opremljenu senzacionalističkom i tendencioznom opremom i to onda kad je perspektiva ili stajalište koje su prethodno obradili portali već široko prihvaćena ili poznata u javnosti. Druga predrasuda profesionalnog novinarstva zahtijeva da vijest da bi bila objavljena mora biti aktualna. Ovo je u konačnici dovelo do trenda koji danas možda čak i značajnije pogađa Internet portale nego dnevne tiskovine, a to je kratkotrajnost vijesti, njihovo rapidno objavljivanje i isto toliko dug vijek trajanja. Negativna strana ovakvih kratkotrajnih ekspres vijesti je da ne stignu obraditi vijest u njenom širem kontekstu. Kratke ekspres vijesti obično ispuštaju potpunost informacija, a gotovo uopće ne sagledavaju informaciju s obzirom na predviđanje društvenih posljedica. Zbog toga se o negativnim posljedicama političkih odluka uglavnom piše retroaktivno nakon što su posljedice već nastupile. Ova predrasuda također podrazumijeva i da se kao vijesti ne mogu plasirati ključna društvena pitanja poput utjecaja ekonomske krize na osiromašivanje naroda, rasizma ili posljedica i pripremanja društva na posljedice klimatskih promjena. Kako ovakve teme mogu izazvati kontroverze jer se njihovi zaključci mogu radikalno razlikovati od onoga što odgovara oglašivačima pa i političarima tako je novinarstvo postalo sklono umanjivanju važnosti ili eliminaciji cijelog spektra informiranih mišljenja o 203 Hedges, Empire of Illusion, str. 170. (citirano prema McChesney 2010: 46.) (Empire of Illusion: The End of Literacy and the Triumph of Spectacle (New York: Nation Books, 2009).) - 250 - kontroverznim pitanjima. Treća predrasuda profesionalnog novinarstva, prema McChesneyu je najmanje vidljiva ali istovremeno i najvažnija, a ona se tiče neutralnosti medija. McChesney kaže kako novinarstvo nije politički neutralno već "krijumčari" vrijednosti koje odgovaraju komercijalnim ciljevima vlasnika medija i oglašivača. Legendarni američki novinar i teoretičar Ben Bagdikian, autor knjige Medijski monopol (The Media Monopoly), ovaj fenomen opisuje kao fenomen „kopaj tamo, ne ovdje“. Prema njemu ovo je mehanizam kojim kriminalističke priče iz crnih kronika prelaze u rubrike vijesti i mehanizam kojim novosti o slavnim osobama postaju legitimnim vijestima. (Razlog tome je što ih je jeftino proizvesti i ne mogu razbjesniti moćnike.) Tako se u komercijalnim medijima aktivnosti vlade prate mnogo pozornije od onoga što rade moćnici poslovnog svijeta, a čiji potezi u jednakoj mjeri imaju posljedice po ljude koji su o njima posredno i neposredno ovisni. Ova je predrasuda najopasnija i zbog toga što se aktivnosti vlade, pogotovo one koje idu na korist siromašnijim dijelovima populacije (primjerice socijalna pomoć, zdravstvo itd.)mnogo više kritiziraju od aktivnosti koje idu u korist bogatima (poput smanjenja poreza i sl.). Genij je, smatra McChesney "profesionalnog novinarstva u tome što čini novinarstvo slijepim na kompromise s moći koje rutinski čini". Tek uzevši u obzir stanje kakvo je danas iz današnje perspektive možemo početi promatrati procese koji su doveli do tog stanja. Stoga ovaj prikaz razvoja komercijalnih medija, s naglaskom na dnevne tiskovine, nema za cilj (p)opisati te procese do kraja i bez ostatka već se naglasak stavlja na procese iz prošlosti koji nam pomažu razumjeti situaciju kakva je ona danas. Zbog toga smo ovo poglavlje i započeli ističući takve procese relevantne. Medijska slika Hrvatske ne počinje se početkom devedesetih zidati ab ovo već se ona nastavlja na procese otpočete u Jugoslaviji. Za opis komercijalnih i tiskanih medija ovo je posebno važno naglasiti i zbog toga što se nezavisnost medija često definira isključivo s obzirom na razinu uplitanja državne politike u uređivačku politiku samog medija. To je međutim zastarjela podjela koju treba znatno proširiti. Pritom se i nezavisnost može shvatiti kao financijska i/ili uređivačka nezavisnost. No, pri razmišljanju o nezavisnosti medija, potrebno je postaviti i i drugo pitanje na koje smo gore pokušali dati - 251 - odgovor a to je nezavisnost spram koga. Ona je jednako izložena vlastitim interesima visoke politike kao i interesima velikih oglašivača. Oba faktora utječući na nezavisnost medija, bilo uređivačku, bilo financijsku, narušavaju protok društveno relevantnih informacija čime narušavaju primarnu funkciju medija – posredovanje između "običnih" ljudi i funkcija u čijim je rukama koncentrirana društvena moć s ciljem točnog i pravovremenog informiranja javnosti o temama i problemima relevantnima za donošenje adekvatnih političkih odluka i formiranja društvenih stavova. Funkcija medija je dakle da omogućavaju stvaranje mišljenja i stavova koji u konačnici vode cjelokupno društvo u određenom smjeru. Tranzicija U tom kontekstu treba promatrati i medijske procese u Hrvatskoj od početka devedesetih nadalje. Promjenom društveno ekonomskog sustava, promijenio se i oblik političkih pritisaka na novine. Obećanja višestranačja, demokratskih promjena, građanskih sloboda, slobode tiska i utopija slobodnog tržišta nisu ispunila očekivanja. Mediji su u Hrvatskoj tih godina bili mahom u društvenom, odnosno nakon pretvorbe u državnom, vlasništvu, što je stranci na vlasti omogućavalo utjecaj na postavljanje rukovodstava medija, ali i izravno utjecanje na uredničku politiku. S početkom rata počinje i faza tranzicije iz socijalizma u kapitalizam čija je karakteristika pretvorba pa potom i privatizacija što su procesi koji nisu zaobišli ni medije. Proces prelaska vlasništva nad medijima iz ruku radnika u ruke pojedinih privatnih osoba događao se u situaciji u kojoj radnički savjeti ubrzano gube na važnosti i poprimaju tek savjetodavnu ulogu (zabilježene su prakse u kojima uprave odbijaju mišljenja Radničkih vijeća), dok se sve veća moć upravljanja poduzećem koncentrira u rukama uprave gdje pak sjede bilo iskusni menadžeri bilo novi politički odgovarajući kadrovi. Menadžeri ili direktori nerijetko su u privatizacijama preuzimali većinske udjele bilo da su ih jeftino otkupljivali od države ili otkupom dionica od radnika te ih potom dokapitalizirali. Koncentracija pravne i ekonomske moći se tako koncentrirala u rukama novih vlasnika. Ova - 252 - klasična tranzicijska priča nije sindrom ovakvog ili onakvog barbarskog, balkanskog, ruralnog mentaliteta već je klasična privatizacijska priča izuzetno dobro evidentirana u privatizacijama svih postsocijalističkih zemalja. Prve godine nakon raspada Jugoslavije i hrvatskog osamostaljenja karakterizira ogroman broj novonastalih tiskovina204. Početci pretvorbe i privatizacije, nove granice nestanak subvencija socijalističke države uzrokuje potrese i među čitateljima i dovodi do nestanka jednog dijela čitateljstva. Tih godina naklade novina padaju zbog društvenih potresa. Prepušteni novim tržišnim odnosima mediji su morali pronaći svoju nišu. U tim pokušajima, početkom devedesetih, prema nekim procjenama izašlo je otprilike između 300 (Malović i Vilović) i 800 (Lovrić) novih izdanja, od kojih je većina propala već nakon prvog broja (Lovrić 2000: 112). U tom razdoblju međutim nisu nastale nijedne nove dnevne novine. Tržište dnevnih novina u to doba čine Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list s Glasom Istre, Sportske novosti, Glas Slavonije i Vjesnik (Lovrić 2000: 112). Dnevni listovi u to doba nisu bili velika konkurencija jedni drugima jer su mahom bili fokusirani na svoja već ranije osvojena područja. (Lovrić 2000: 112) Prvi novi dnevni list koji se pojavljuje i pojačava konkurenciju bio je Jutarnji list pokrenut 1998. godine. Iako ponajprije napada najtiražniji Večernji list, slijedeći njegovu osnovnu koncepciju, ali obogaćenu novim grafičkim rješenjima, Jutarnji list ipak ugrožava i Slobodnu Dalmaciju, Novi list i Glas Slavonije na njihovim tradicionalnim područjima prodaje (Lovrić 2000: 112). Velika se konkurencija međutim vodi među tjednicima koji često opasno koketiraju sa žutilom. Početna medijska industrijalizacija vodila je bržem rastu medija i donijela je brojne probleme svim sudionicima procesa medijske proizvodnje: novinarima, urednicima, medijskim menadžerima, oglašivačima i publici. Privatizacija medija i opadanje neposredne državne i političke intervencije radikalno su promijenili medijsko tržište. (Švob-Đokić 2012: 3). 204 Medij. istraž. (god. 6, br. 2) 2000. (111-116) Dnevne novine na hrvatskom tržištu: danas – sutra Branko Lovrić - 253 - Razlog zašto se, nakon nekoliko sporadičnih neuspjelih pokušaja, prvi novi dnevni list koji je opstao pojavljuje tek 1998. treba tražiti u ekonomskim uvjetima izdavanja medija. Ekonomika financiranja tiska oglašavanjem stvorila je barijere ulasku na tržište koje su gotovo u potpunosti onemogućile uspjeh malih, nezavisnih tiskovina usprkos zaštiti „slobode tiska“. U isto su vrijeme nove tehnologije pomogle utrti put komercijalnom uspjehu časopisa koji su se prodavali po cijeloj državi205. Novi mediji mahom su bili privatni po strukturi vlasništva i komercijalni odnosno tržišni po poslovnom profilu što se može činiti problematičnim ukoliko se medije promatra iz perspektive njihove javne funkcije, njihove važnsoti u društvu, koja nadilazi njihovu ekonomističku, industrijsku kategorizaciju. Kako bi se objasnilo zašto medije nije dovoljno promatrati samo kao računovodstvenu jedinicu koja stvara dobitke ili gubitke, potrebno je promotriti finalni medijski proizvod. Konačni medijski proizvod je s jedne strane roba namijenjena prodaji, ali roba (privatne novine prodaju se s ciljem ostvarivanja profiti) čija dodana vrijednost ima javnu funkciju jer je konstitutivni element javne sfere. Mediji dakle s jedne strane imaju društvenu, kulturološku i političku funkciju, dok su s druge strane vođeni ekonomskim interesima206. U koliko mjeri i kako se taj javni interes može pomiriti s privatnim, tržišnim interesom vlasnika medija, bilo je i ostalo točkom prijepora. Ako je fokus na bilancu u nekim razdobljima bogate povijesti komercijalnih medija - u koju se hrvatske novine uključuju u najnezgodnijem razdoblju dugotrajne krize na “konsolidiranim” tržištima - i mogao biti saveznikom interesa ma kako strukturiranih javnosti, to je bio izuzetak proizašao iz specifičnih socio-ekonomskih konstelacija (razdoblje poslijeratnog rasta i smanjenja nejednakosti), a ne pravilo koje bi potvrđivalo iluziju da slobodni mediji mogu postojati samo na “slobodnom tržištu”. Opseg i dubina krize medija, posebno u njihovom od tiskarske boje crnom srcu, dnevnim novinama, dokazuje da tu ne postoji ispisana ni prva stranica epske priče o slobodi medija i novinarskoj izvrsnosti. 205 http://www.slobodnifilozofski.com/2011/03/robert-w-mcchesney-novinarstvo.html 206 http://triplec.at/index.php/tripleC/article/viewFile/379/365 - 254 - Kako pišu Malović i Vilović pregled vrsta i broja medija u Hrvatskoj na prvi pogled govori o raznovrsnosti ponude, ali stvarna slika je drugačija. U elektronskim medijima prevladava utjecaj Hrvatske televizije, a od silnog broja novinskih izdanja na kioscima prevlast imaju izdanja za djecu, enigmatiku, romani i stripovi, a ozbiljna politička izdanja su u manjini ili pak imaju malu nakladu. (2000: 7). Velik broj novinskih izdanja ukazuje na dvije činjenice – čitatelje se pokušava privući raznovrsnom ponudom i prevladavaju izdanja koja spadaju u manje zahtjevne novinske forme koje se relativno lagano i jednostavno proizvode. (Malović i Vilović 2000: 12). Međutim, kako bilježe hrvatski mediolozi, naklade tiskanih medija su već 2000. vrlo male u odnosu na razdoblje do 1990. godine, kada je 'Večernji list' imao gotovo 350.000 primjeraka, a 'Slobodna Dalmacija' oko 100.000 (Malović i Vilović 2000: 14). Malović i Vilović takvo stanje objašnjavaju promjenama nastalima raspadom Jugoslavije jer je do 1990. postojalo znatno veće jugoslavensko tržište, a i kupovna moć stanovništva je bila veća. (Malović i Vilović 2000: 14). Premda je to svakako argument kojeg treba imati na umu kad se objašnjavaju potresi na tržištu tiskanih medija u specifično hrvatskom kontekstu, treba naglasiti da naklada tiskanim medijima počinje padati još u osamdesetima i u zapadnim zemljama u kojima nije bilo oružanih sukoba ni promjene društvenih sustava. Stoga, premda je možda izrazito teško iz današnje perspektive i sa nepotpunim podacima uz promijenjene metode mjerenja, a iz perspektive društvene analize promatrano i nemoguće doći do jednog jedinstvenog uzroka pada naklade tiskanih medija u Hrvatskoj, treba pri sličnim pokušajima u obzir obavezno uzeti trendove koji su započeli prije raspada Jugoslavije, a koji su demokratskim promjenama samo pospješeni, dok su ekonomskom krizom koja je počela 2008. u SAD-u odakle se prelila na ostatak svijeta samo postali jasni i ireverzibilni. Početkom devedesetih, za pokretanje novih tiskanih medija ne postoje više nikakva zakonska ograničenja prigodom pokretanja, međutim, treba ipak uzeti u obzir da je tada, na početku privatizacijskog procesa postojala samo jedna distribucijska kuća – Tisak, u državnom vlasništvu, baš kao što i danas, na kraju privatizacijskog procesa postoji jedna najveća i najbitnija distribucijska kuća – - 255 - Tisak – u vlasništvu Agrokora koja kontrolira preko devedeset posto tržišta distribucije tiskanih medija. Bez distribucije Tiska niti jedan imalo ozbiljniji novinski proizvod ne može preživjeti (Malović i Vilović 2000: 21). Pokretanje dnevnih novina nikad nije bilo jeftino. Treba zadovoljiti brojne ekonomske uvjete, investirati u projekt, ljude, opremu i pokrenuti proizvodnju. Ukoliko nakladnik želi prodati novine, treba ih na vrijeme dostaviti na novinske kioske. (Malović i Vilović 2000: 24). U različitim oblicima privatizacije, rodile su se posve drukčije novine i magazini, a nepovratno je izgubljen newsmagazine. Senzacionalizam, komercijalnost, trivijalni događaji i lažna ekskluzivnost preuzeli su prvenstvo u prezentaciji dogadaja. S različtim intenzitetom takav novinski sadržaj održao se do danas (Vilović 2011: 67). Broj novina, časopisa, besplatnih novina i drugih tiskanih medija višestruko se povećao tijekom posljednjih dvadesetak godina, međutim većina tih novina nisu stabilne niti dugog životnog vijeka. Prema podacima projekta Mediadem, ukupan broj tiskanih medija varira između 850 i 2252. Koncentracija Koncentracija općenito znači nadzor nad proizvodnjom, zapošljavanjem, distribucijom i publikom (McQuail, 1994). Humphreys (1996) govori o industrijskoj koncentraciji koja označava trend koncentracije i okrupnjavanja izdavača tiska, o koncentraciji naklade koja se povezuje s dominantom pozicijom na tržištu, te na kraju o uređivačkoj koncentraciji koja nastaje smanjivanjem broja uredničkih jedinica unutar medijskog koncerna ili lanca. Kako koncentracija vlasništva i pozicija što bliže monopolnoj znatno povećava marginu dobiti u medijima (Bagdikian, 2000) (čak i za tisak dobit u monopoloskoj poziciji doseže vrtoglavih 40 posto – tako visoki postoci profita češće se vežu uz trgovinu oružjem ili drogom, a ne uz zakonit posao kulturnim proizvodima), jasan je ekonomski motiv za što dominantniju poziciju na tržištu. (Peruško, 2003:41) Kako dalje piše Peruško, vlasnici medija ne govore o koncentraciji, već o diverzifikaciji vlasništva (2003:42). Vlasnici medija tako razlikuju verktikalnu diverzifikaciju koja se događa odozdo prema gore i koja nastaje u slučajevima - 256 - kada neki medijski konglomerat kupi na primjer produkcijske komponente, ili se događa odozgo prema dolje u slučajevima kupnje distribucijskih lanaca. U istom smislu govorilo bi se i o horizontalnoj “diverzifikaciji” (Peruško 2003:42). Terminološka razlika nije slučajna, smatra Peruško, nego odaje dublju podjelu i različite interese između medijskih korporacija i javnosti. Ta se razlika u interesima preslikava i u polje kreiranja javnih politika s ciljem zaštite pluralizma medijskih sustava. Na europskoj razini medijske korporacije imaju interes da se usklade pravila o medijskom vlasništvu u različitim zemljama (članicama Europske unije) kako bi se olakšao prodor na strana tržišta (Peruško 2003:42). Oni se stoga zalažu za liberalizaciju vlasništva nad medijima i za ukidanje ograničenja koncentracije, te se istovremeno bore protiv javnog financiranja medija s objašnjenjem "narušavanja tržišne utakmice" i donošenja takhvih zakonskih odredbi koje bi na bilo koji način ograničile koncentraciju, odnosno "diverzifikaciju". Američki reporter i teoretiča Ben Bagdikian u svojoj knjizi Media Monopoly (2000.) opisuje razvoj korporativnih medija u SAD-u i rastuću koncentraciju njihove moći pri čemu pokazuje da sprega komercijalnih medija (koji dakle teže koncentraciji moći) s korporativnim oblikom vlasništva nije dogodila temeljem neke urote kojom bi korporacije željele zavladati svijetom, nego temeljem ekonomske i logike moći, kojoj teže “prirodno”, a vlasništvom nad medijima zadovoljavaju obje težnje (Peruško 2003: 42-43). Koncentracija dovodi do oligopola i monopola koji pak dovode do radikalne erozije pluralizma medija. Taj pluralizam možda postoji u velikom broju naslova, odnosno izdanja, ali sva ta izdanja po sadržaju, perspektivi koju obrađuju i pričama koje donose smanjuju medijski pluralizam. Peruško piše o izravnim opasnostima uređivačke koncentracije, "jer se lako može dogoditi da se unutar jedne velike medijske korporacije koja u vlasništvu ima tiskane i elektroničke medije, informacije odabiru i prerađuju u samo jednom uređivačkom središtu" (Peruško 2003:43) što je upravo argument s kojim su se primjerice američke medijske korporacije zalagale za ukidanje zabrane koncentracije medija – one su naime tvrdile da će jedna velika redakcija u kojoj se istovremeno proizvode vijesti za televiziju, Internet i tisak poboljšati kvalitetu rada, učinkovitost novinara i reducirati troškove proizvodnje vijesti. To sve tvrdile su u trenutku kad je - 257 - koncentracija medija već bila praktički oligopolna (ogromnim američkim tržištem vlada oko ne više od desetak medijskih kompanija) i kad su posljedice toga postajale vidljive u padu naklade (puno prije pojave interneta ekonomske krize kojom bi se to opravdalo), padu broja zaposlenih i sve većoj tabloidizaciji sadržaja. Koncentracija vlasništva i kvaliteta programa često se dovode u negativnu vezu. Nedavno istraživanje kvalitete programa na komercijalnim televizijskim mrežama u SAD-u pokazalo je homogeniziciju, te pad standarda pod utjecajem koncentracije vlasništva (Einstein 2002 prema Peruško 2003: 43). To nas ne treba čuditi jer se uređivačke politike uglavnom (u privatnim medjima) donose u dogovoru s vlasnikom medija pri čemu se pazi na to da uređivačka politika odgovara ciljevima i društvenim vrijednostima korporativnih vlasnika (Bagdikian 2000). Tako se u optjecaju javne sfere teško probija niz stajališta koja su tomu suprotna, te pitanja koja zanimaju one koji ne pripadaju korporativnom dijelu društva (McChesney 2000). Osim što smanjuje mogućnost izbora različitih medijskih proizvoda, koncentracija također vodi i standardizaciji kulturnog sadržaja koji se nudi, a u tisku vodi i standardizaciji novinskih formata (Humphreys 1996). Suprotno tvrdnjama korporativnih medija da konkurencija osigurava raznolikost medijskog sadržaja, procesi koji su na snazi posljednjih 40-ak godina pokazuju upravo suprotno. Sve se konkurentske kuće služe istim strategijama (Peruško 2003:43). One se svode na to kako za što nižu cijenu proizvodnje postići što veću publiku. Pritom je sadržaj kojeg je najjeftinije proizvesti upravo onaj koji osigurava najveću količinu zabave najširem krugu ljudi. Uz to se takvim sadržajem, pogotovo u elektroničkim medijima, koji dakle nema javnu informativnu funkciju nego zabavnu može lako trgovati, može ga se prodavati drugim medijskim kućama (npr. Filmovi, serije, kvizovi, reality showovi i sl.). Peruško argumentaciju o negativnom utjecaju koncentracije medija dovdi do zaključka da "iako su nove tehnologije omogućile povećanje broja različitih medijskih proizvoda, upitno je jesu li povećale raznolikost (u smislu programske raznolikosti), a uglavnom nisu povećale pluralizam" (2003:43). - 258 - U Hrvatskoj se posljednjih godina počela posvećivati sve veća pozornost ograničavanju koncentracije medija. Tako su izmjenama Zakona o medijima i Zakona o elektroničkim medijima 2011. godine "pooštrene" mjere u zaštiti transparentosti medijskog vlasništva time što su nakladnici ponovo obavezani da Hrvatskoj gospodarskoj komori (koja vodi upisnik privatnih medija) prijave svaku promjenu vlasničke strukture veću od 1% dioničkog udjela. Također je izrijekom zabranjeno sklapanje tajnih vlasničkih odnosa (Peruško Monitoring medija, 1/2012. 2012: 1). Za mišljenje o koncentraciji medija u Hrvatskoj zamolili smo Slavicu Lukić, potpredsjednicu Hrvatskog društva novinara: U tiskanim medijima u Hrvatskoj na djelu je duopol između dva velika nakladnika: Europa press holdinga i Styrie. Tek mali dio dnevnih i tjednih tiskovina u vlasništvu je trećih osoba, no dva velika igrača određuju pravila igre i međusobno se dogovaraju ne samo o cijenama tiskovina, već i o uvođenju novih oblika radnog angažiranja novinara (RPO ugovori) i bojkotu svih tema relevantnih za radno pravni i profesionalni status novinara. Uz to sječe se dojam da je u pojedinim razdobljima postojao i prešutni dogovor između dviju medijskih kuća o zabranjenim temama kao što su problematiziranje poslovanja Agrokora, T-coma, načina rada ZAMP-a i sl. Da novinski nakladnici u Hrvatskoj grubo krše pravila tržišnog natjecanja, dokazano je i odlukom Agencije za tržišno natjecanje (AZTN) od 16. prosinca 2010. u kojoj je ustanovljeno da su vlasnici 9 dnevnih novina 1. kolovoza 2008. (točno godinu dana nakon smanjenja PDVa za tiskane medije s 22 na 10 posto) dogovorno podigli cijene dnevnih novina sa 6 na 7 kuna po komadu. AZTN je također ustanovio i da su vlasnici dvaju najtiražnijih tjednika Ninoslav Pavić i Ivo Pukanić u prvom tjednu 2008. dogovorno podigli cijene Globusa i Nacionala sa 12 na 14 kuna. Odluku AZTN-a o nedopuštenom dogovoru (kartelskom udruživanju) nakladnici su pokušali osporiti na Upravnom sudu RH, ali je taj sud odbio njihovu tužbu i početkom 2012. potvrdio odluku AZTN-a o postojanju kartelskog udruživanja (Presuda se može vidjeti na internetu pod brojem: UP/ I-030-02/2008-01/72). Novinarska, politička, a pogotovo šira javnost, međutim, ne zna za ovu presudu, jer je niti jedan medij nije objavio. Nepoznato je jesu li nakladnici kojima je pravomoćno dokazano kartelsko udruživanje ikada - 259 - platili kaznu za teško kršenje pravila Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Također treba istaknuti da se višak prihoda stečenih snižavanjem stope PDV-a s 22 na 10 % u kolovozu 2007. kao ni kartelskim dogovorom o dizanju cijena dnevnih novina i tjednika u kolovozu 2008. ni na koji način nije odrazio na poboljšanje materijalnog statusa novinara. Osim duopola koji vlada na polju tiskanih medija, važan je gotovo monopol koji vlada na polju njihove distribucije. Radi se o kompaniji Tisak koja je privatizirana prije 13 godina i danas se nalazi u vlasništvu najvećeg oglašivača u tiskanim medjima – Agrokora. Koncentracija distribucije - Tisak Tisak je najveći je maloprodajni lanac kioska te apsolutno najveći distributer tiskovina u Hrvatskoj i danas član koncerna Agrokor. Osnovan je 1947. kao javno trgovačko društvo “Narodna štampa” koje organizira prodajnu mrežu i prodaju novina. Pet godina kasnije, “Narodna štampa” i “Štamparija novina” iz Zagreba spajaju se u novinsko i štamparsko poduzeće “Vjesnik-Narodna fronta Hrvatske”. Poduzeće se bavilo izdavanjem i tiskanjem novina i knjiga, a u njegovu okrilju osnovan je i odjel distribucije. Tih se godina otvaraju nova prodajna mjesta i poslovnice, a poduzeće distribuira i prodaje novine i ostala izdanja na teritoriju cijele bivše države. U razdoblju između 1961. i 1972. u okviru NIŠP “Vjesnik” stvaraju se nove organizacijske jedinice za unapređivanje prodaje – Otprema, Transport, Plasman, Izvoz-uvoz, Zagrebačka prodaja, Prodaja-vanjske poslovnice. Primjenom Zakona o udruženom radu te jedinice dobivaju poslovnu samostalnost, odnosno osnivaju se kao osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-i). Godine 1990., Tisak se izdvaja iz bivšeg OOUR-a (osnovne organizacije udruženog rada) Prodaja-vanjske poslovnice iz sastava RO “Vjesnik”207 Tisak se osamostalio raspadom kuće Vjesnik, no nije odmah privatiziran, nego je pretvoren u poduzeće u državnom vlasništvu. 207 http://www.tisak.hr/hr-HR/O-Tisku/Povijest.html - 260 - Odluka o pretvorbi Tiska donesena je 1991.godine, dok je 1994. upisom pretvorbe u sudski registar, društveno poduzeće Tisak postalo dioničko društvo (dalje u tekstu: Društvo). Godine 2000. proveden je upis otvaranja stečajnog postupka na temelju rješenja Trgovačkog suda.208 Temeljna djelatnost Tiska bila je obavljanje trgovine na malo putem vlastite prodajne mreže. (2003:7) U posljednjih deset godina prije izrade razvojnog programa, Poduzeće je uspješno poslovalo. Po ostvarenom prihodu, do 1995. bilo je u skupini od 10, a po ostvarenoj dobiti u skupini od 20 najvećih društava u Republici Hrvatskoj. U razdoblju od 1995. do 1997. iako je povećana razina ostvarenih prihoda i ostvarene dobiti, Tisak nije bio na popisu najuspješnijih društava. Dok se u razdoblju od 1998. do otvaranja stečajnog postupka 21. veljače 2000., Tisak nalazio u grupi društava s najvećim ostvarenim gubicima, a po visini neizmirenih obveza jedno od najvećih dužnika (Revizija 2003: 3). Godine 1997. Društvo je zaključilo ugovor s društvom Ljudevit d.o.o., Vinkovci, o prijenosu dionica koje firma Ljudevit nikad nije isplatila. Umjesto naplate ugovorene cijene, Tisak je s društvom Ljudevit godine 1998. zaključilo ugovor o kupnji 100% poslovnog udjela u temeljnom kapitalu društva Samobor promet d.o.o., Zagreb na temelju čega je potpisana izjava o prijeboju te su im činom prestala međusobna potraživanja i obveze. Iz dokumentacije Društva nisu vidljivi podaci o poslovanju i knjigovodstvenoj vrijednosti društva Samobor promet, kao ni poslovna opravdanost stjecanja poslovnog udjela u spomenutom društvu po ugovorenoj cijeni. Kompanije Ljudevit d.o.o., Vinkovci i Međunarodna novinska korporacija d.o.o., Zagreb koji su postali dioničari Tiska poslovali su u sastavu grupe društava čije je poslovanje kontroliralo društvo Globus grupa d.d., a jedini imatelj dionica vladajućega društva bio je Miroslav Kutle. U razdoblju od 1995. vlastita slobodna novčana sredstva te sredstva iz kreditnih izvora, Tisak je davao u obliku pozajmica drugim trgovačkim društvima. Pozajmljeni iznosi nisu vraćani u roku, a dodacima ugovoru dospijeće povrata je produžavano. Istodobno, Tisak je s društvima koji su poslovali u sastavu grupe društava Globus, zaključivalo ugovore o stjecanju dionica ili poslovnih udjela u drugim trgovačkim društvima za cijenu 208 Državni ured za reviziju (2003) Izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije Tiska: 3. - 261 - koja je bila višestruko veća od fer vrijednosti stečenih ulaganja. Potom su dugovi bili prebijani multilateralnim prijebojima na temelju kojih je prestajalo potraživanje Društva za dane zajmove i obveza po osnovi stjecanja vrijednosnih papira. Trgovačkim društvima u kojima je steklo više od 20% udjela u temeljnom kapitalu i evidentiralo ih u poslovnim knjigama kao povezana društva, Društvo je odobravalo zajmove, jamčilo za njihove kreditne obveze, kupovalo od njih udjele i dionice drugih trgovačkih društava te uspostavljalo druge poslovne odnose. Zbog gubitaka koje je Društvo ostvarilo obavljanjem opisanih ulagateljskih aktivnosti postalo je prezaduženo i nesposobno za plaćanje svojih obveza. (2003: 41) Sanacija poslovanja restrukturiranjem dionica Društva u 1999. nije uspjela te je u veljači 2000. otvoren stečajni postupak. Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka podnijela je uprava Tiska, Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka te društva Europapress holding, Večernji list, Sportske novosti, Ronhil, Novi list, i dr.. Prijedlozi za otvaranje stečajnog postupka podneseni su zbog insolventnosti i prezaduženosti Društva. Skriveni gubitak iz financijskih transakcija obavljenih u razdoblju od 1995. do 1998., iskazan je u financijskim izvještajima za 1998., 1999. i 2000. U toku stečajnog postupka prihvaćen je stečajni plan na temelju kojega je rješenjem Trgovačkog suda iz 2002. okončan stečajni postupak, a Društvo je nastavilo s redovnim poslovanjem (2003: 28-29). Prema mišljenju Revizije ciljevi privatizacije iz odredbe članka 1. Zakona o privatizaciji nisu ispunjeni (2003: 39). U konačnici je zbog malverzacija u slučaju Tisak Miroslav Kutle optužen da je ostale optuženike poticao na gospodarske zlouporabe kojima je ta tvrtka, najveći hrvatski distributer novina, navodno oštećena za oko 47 milijuna kuna. Optužnica je podignuta protiv 12 osoba. Temelj optužbe koja se usredotočila na događaje iz 1995. i 1996. bili su krediti koje je najveći novinski distributer nakon Kutlina preuzimanja davao sestrinskim tvrtkama u sastavu njegova tadašnjeg poslovnog imperija - Globus grupe. Suđenje trajalo gotovo 4 godine, a Kutle je osuđen na 6 i pol godina zatvora, međutim ta je presuda kasnije ukinuta je i Kutli se ponovno sudi. Ubrzo nakon toga Kutle bježi preko granice u susjednu Bosnu i Hercegovinu i - 262 - postaje nedostupan hrvatskom pravosuđu. Gotovo u isto vrijeme s pokretanjem slučaja Kutle, u veljači 2000., Tisak je ušao u stečaj, koji je okončan krajem prosinca 2001. Ta je tvrtka tada prešla u vlasništvo 34 vjerovnika, među kojima najveće vlasničke udjele imaju Europapress holding, Večernji list i Tvornica duhana Rovinj. Ostatak udjela pripao je radnicima, manjim dobavljačima i državi, čija su se potraživanja također pretvorila u vlasnički dio209. Godine 2007. Agrokor je preuzeo Tisak uz odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Koncentracija je ocijenjena uvjetno dopuštenom i propisana su ograničenja210. Agrokor je ranije kupio stopostotni udio Styrijine tvrtke LS Logistika koja u vlasništvu imala 25,7 posto Tiska kao i dionice firme EPH i tvrtki vezanih uz EPH (Sportske novosti d.d., Arena d.o.o., Revije d.o.o., Kiosk d.o.o). Godine 2010. uz novinsko-prodajnu mrežu Tisak, Agrokor je uz odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja211 od Europapress holdinga kupio lanac kioska "Slobodne Dalmacije", a kasnije je također od EPH preuzeo i poduzeće za maloprodaju i distribuciju pretplate Press-Express212 . Tisak je u drugoj fazi koncentracije vlasništva s iNovinama obustavio spajanje radi mišljenja AZTN-a. Temeljem medijskih napisa o mogućoj vlasničkoj povezanosti Tiska i Distri-Pressa, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja provela je istraživanje kako bi utvrdila je li između tih poduzetnika došlo do povezivanja koje bi predstavljalo koncentraciju. Agencija je potom utvrdila kako između Tiska i Distri pressa ne postoji kapitalna i personalna povezanost koja bi predstavljala koncentraciju u smislu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja zbog čega je donijela zaključak da ne postoje uvjeti za pokretanje postupka ocjene koncentracije Tiska i Distri-Pressa213. Godine 2013. Tisak je preuzeo i distribucijsku firmu A1 Direkt. Tisak danas broji 1300 vlastitih prodajnih mjesta214 , a računajući i partnerske mreže, novine dostavlja na još preko 6800 prodajnih mjesta, čime je postao "vodeći nacionalni distributer i jedina hrvatska 209 http://www.index.hr/vijesti/clanak/sutra-presuda-kutli-i-drugima-u-quotslucajutisakquot/211962.aspx 210 http://www.business.hr/kompanije/preuzimanje-tiska-ili-ivica-todoric-svuda-oko-nas 211 http://www.aztn.hr/article/424/odobrena-koncentracija-tiska-i-slobodne-dalmacije 212 http://www.index.hr/vijesti/clanak/svi-medijski-putevi-vode-do-todorica/484324.aspx 213 http://www.aztn.hr/article/1216/agencija-nije-utvrdila-kapitalnu-i-personalnu-povezanost-tiska-idistri-pressa 214 http://www.tisak.hr/hr-HR/Distribucija.html - 263 - distribucijska tvrtka koja novine dostavlja 365 dana u godini i unutar jednog dana na sva prodajna mjesta". - 264 - Cilj Javno odgovorni komercijalni mediji koji proizvode i na različite načine (putem interneta ili tiska) distribuiraju provjerene vijesti i informirane refleksije o društvu i politici u pisanom obliku mogu osigurati uvjete za održivo financiranje novinarskog rada koji je sve manje ovisan o tržišnim utjecajima, zadržavajući pritom autonomiju od državne i lokalne uprave. Za ostvarenje ovako postavljenog glavnog cilja, bit će potrebno ostvariti sljedeće posebne ciljeve: 1. Zaustaviti pad novinarske zaposlenosti, pogoršanje radnih uvjeta i smanjiti previsok udio nesigurnih oblika zaposlenja, posebno onog, prema Zakonu o radu, ilegalnog. Razvitak istraživačkog novinarstva, novinarske ekspertize i specijalizacije za praćenje pojedinih tema nije moguće u redakcijama gdje se i kontinuirani rad prema zahtjevima jednog poslodavca ugovara kao povremena autorska suradnja ili na neki drugi način. Prekovremeni rad mora biti plaćen i, u pravilu, iznimkom. 2. Ojačati redakcijsku autonomiju i tako smanjiti utjecaj vlasnika, oglašivača, kreditora i političkih pokrovitelja na novinarstvo. Novinarke i novinari trebaju aktivno sudjelovati u izboru glavnih urednica i urednika te imati zaštitu novinarskog integriteta, odnosno mogućnost da bez posljedica ne prihvate uredničku intervenciju u sadržaj i/ili opremu teksta, prema redakcijskom statutu koji se dosljedno provodi. 3. Zaustaviti koncentraciju medijskog vlasnišva. Destimulirati povezivanje medijskih operacija s medijskim i nemedijskim poslovnim interesima. Što je područje povezanih interesa vlasnika, oglašivača i kreditora medija veće, prostor za istraživačko novinarstvo je manji. Transparentnost medijskog poslovanja, vlasništva i njegovih povezanih interesa je nužna kako bi publike mogle evaluirati vjerodostojnost medija. - 265 - 4. Osigurati dosljednu primjenu zakonskih odredbi (ZM 2004: 40 – 58) o pravu na ispravak netočne informacije i odgovor na sporne navode, posebno vodeći računa o ekvivalentnom mjestu i uočljivosti objave te načelu da se informacije čiju istinitost treba potvrditi sud ne mogu prije toga smatrati istinitima. Odredbe Zakona o medijima (ZM 2004: 40 – 58) u tom pogledu nisu sporne – iako ih se vjerojatno može jasnije formulirati – a ipak je iznimno rijetko na naslovnoj stranici novina, na primjer, vidjeti ispravak netočne informacije ranije objavljenje na istom mjestu. Iako se radi o praksi koju, prije svega, treba zaustaviti na izvoru, tako bi se moglo utjecati i na “curenje” informacija iz službenih izvora u zamjenu za povlašteni tretman u medijima, kao i obnoviti standard provjere informacija iz više neovisnih izvora prije objave. Zadaci 1. Sustavna javna potpora novinarskom radu na rekonstrukciji demokratske i kulturne uloge tiskanih i internetskih medija podrazumijeva, osim financijskih sredstava, primijenu prikladnog modela njihove distribucije, koji udovoljava načelu autonomije medija od bilo kakve interferencije vlade ili lokalne vlasti. Kako bismo ukratko podsjetili na sredstva koja medijskoj politici stoje na raspolaganju za ostvarenje prvog posebnog cilja u području unapređenja novinarstva u pisanoj formi, u nastavku donosimo prikaz postojećih modela potpore tiskanim i elektroničkim medijima. U Hrvatskoj su isprobani sljedeći načini izravne javne podrške komercijalnim, javnim i neprofitnim medijima: - pristojba u visini 1,2 milijarde kuna godišnje namijenjena financiranju rada HRT-a215 i, dijelom od 3 posto, lokalnih, regionalnih i neprofitnih elektroničkih medija - sredstva državnog proračuna u visini od 17,3 milijuna kuna za financiranje rada Hrvatske izvještajne novinske agencije, prema Ugovoru o skupnoj pretplati216 - Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnost elektroničkih medija u visini od 3 posto pristojbe, odnosno oko 35 milijuna kuna godišnje, namijenjen – prema 215 Vidi poglavlje o HRT-u. Svi iznosi potpora u sljedećem pregledu, ukoliko nije drugačije naznačeno, odnose se na 2013. godinu. 216 Vidi poglavlje o Hini. - 266 - ocjenama i pravilima sedmočlanog Vijeća za elektroničke medije – uglavnom sufinanciranju programa komercijalnih lokalnih i regionalnih radija i televizija te, veoma malim dijelom, neprofitnih radija, radijskih i televizijskih produkcija i informativnih internetskih stranica217 - program financiranja Javnih potreba u kuturi putem kojeg – prema ocjenama i pravilima petočlanog Kuturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost – Ministarstvo kulture, među književnim i umjetničkim časopisima, dodjeljuje oko 2,4 milijuna kuna godišnje za proizvodnju sadržaja informativnih medija218 - Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima putem kojeg – prema pravilima i ocjenama sedmočlanog Povjerenstva za neprofitne medije – Ministarstvo kulture raspodjeljuje oko tri milijuna prihoda od igara na sreću za rad tiskanih, internetskih, radijskih ili televizijskih, kao i novopokrenutih, neprofitnih medija219 - Pilot program ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima prema rezultatim javnog glasovanja svih građana s oko 300 tisuća kuna godišnje stipendira radove koje na anonimni natječaj predlože nezavisni novinari220 - prema Zakonu o elektroničkim medijima (2009: 33) državna uprava i javna poduzeća moraju, putem javne nabave, 15 posto godišnjeg iznosa namijenjenog oglašavanju svojih usluga ili aktivnosti utrošiti kod regionalnih i lokalnih televizija i radija, što je 2012. godine odgovaralo iznosu od 4,4 milijuna kuna; gradovi, županije i poduzeća u njihovu vlasništvu su za oglašavanje i subvencije su putem različitih vrsta odluka istom sub-sektoru medija te godine isplatile najmanje 5,2 milijuna kuna221 217 Vidi: http://www.e-mediji.hr/hr/aem/fond-za-pluralizam/, pristupljeno 20. svibnja 2014. Pravilnik (2013) je objavljen u Narodnim novinama 150. 218 Vidi: http://www.minkulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202013.%20godini/Časopisi%20i%20el. %20publikacije%202013_odobreno%2018.03.2013.pdf, pristupljeno 20. svibnja 2014. Pravilnik (2013) je objavljen u Narodnim novinama 91. 219 Vidi: http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=10101, pristupljeno 20. svibnja 2014. 220 Vidi: http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=10101, pristupljeno 20. svibnja 2014. 221 Izvori: Agencija za elektroničke medije (2013) Izvješće Hrvatskomu saboru o radu Vijeća za elektroničke medije i Agencije za elektroničke medije u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2012.: 14 i istraživanje novinarke Melise Skender. - 267 - - gradovi i županije na različite načine i različitim, ne uvijek transparentnim procedurama, medijima dodjeljuju financijska sredstva i nefinancijske potpore čija visina nije poznata; za ilustraciju, subvencije Grada Zagreba radijima i televizijama iznose oko 15 milijuna kuna godišnje222. Prema tome, u osnovi postoje dva tipa izravnih potpora: one usmjerene određenim sadržajima (određene emisije, serije tekstova ili sl., prema natječajima za Javne potrebe u kulturi Ministarstva i gradova, Fonda za pluralizam, Javnog ugovaranja novinarskih radova) i tzv. institucionalne potpore (sredstva za plaće i režije, prema natječaju za neprofitne medije Ministarstva, osnovnoj funkciji HRTpristojbe i proračunske stavke za Hinu), a tome treba dodati subvencije i instrumente javne nabave oglašavanja. Odluke se pritom donose na dva uobičajena načina – putem kvalificiranih vijeća, poverenstava ili komisija koje raspolažu različitim kriterijima i sustavima odlučivanja, ili diskrecijski – i jednim nimalo uobičajenim, koji je po prvi put isproban 2013. godine, naime glasovima građana. Svim tim insturmentima podrške medijima, izuzev HRT-pristojbe, zajedničko je da su, prije svega, premali i, često, nestalni. Unatoč više najava prelaska na trogodišnji režim financiranja, koliko nam je poznato, sve potpore su zasad jednogodišnje, ili pak jednokratne intervencije “po viđenju”, ali svakako nedostatne da bi se razvoj medijske proizvodnje na njih mogao osloniti. To “borbu” medija za potpore ponekad čini bespoštednom, povećava pritiske na donositelje odluka, a tako i sumnje u njihovu vjerodostojnost i interesnu neutralnost. Dodatni problem je i činjenica da, kao što vidite, ne postoji neki jedinstven registar iz kojeg bi bilo vidljivo koji su mediji primili kolike potpore i za što točno, što pojačava dojam da se relativno mali broj medija, svaki u svojim razredima, uspijeva koliko-toliko izboriti za javno sufinanciranje, dok većina iz raspodjele ostaje trajno isključena. Također, ozbiljno treba shvatiti i evidentiranu sumnju u zloupotrebe sredstava Fonda za pluralizam.223 Napokon, 222 Izvor: Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (2103) Godišnje izvješće o državnim potporama za 2012. godinu: 119. Gradonačelnik Zagreba, osim toga, dodjeljuje i sredstva tiskanim i internetskim medijima, ponekad odlukama kvalificiranih komisija, a ponekad – kao u slučaju dodjele 120 tisuća kuna internetskoj stranici Narod.hr – čini se, i samostalno. Vidi: Matija Mrakovčić (28. svibnja 2013) U ime procedure, Kulturpunkt.hr, http://www.kulturpunkt.hr/content/u-imeprocedure, pristupjeno 28. svibnja 2014. 223 Podsjetimo, radijska novinarka Ivana Lekšić je 2012. godine hrabrim javnim istupom identificirala četiri radijske postaje za koje tvrdi da su im 2011. godine odobrena sredstva za - 268 - sve to odgovarajuće ideološko-političke pozicije učestalo koriste kao retorički argument za smanjivanje i ukidanje izravnih javnih potpora, odnosno prepuštanje medija sigurnoj propasti. Uz mehanizme izravne potpore i javne nabave, uobičajene su neizravne porezne i druge olakšice medijima: - snižena i posebno snižena stopa Poreza na dodanu vrijednost tiskanim medijima koji imaju statut, a nisu primarno oglašivačke platforme, od 5 posto za dnevne novine odnosno 13 posto za ostalu periodiku224. Vrijednost te porezne olakšice na godišnjoj razini možemo procijeniti na 131,5 milijun kuna za dnevne novine te 2,8 milijuna kuna za lokalne i regionalne informativne tjednike225 - povoljne cijene upotrebe radiofrekvencijskog spektra za radijske i televizijske komercijalne programe.226 desetak emisija koje nisu snimale niti emitirale, nego bi – kada je trebalo Vijeću i Agenciji za elektroničke medije dostaviti snimljeni materijal – producirale uzorak sadržaja isključivo za tu svrhu. Recimo, ako bi sufinanciranje fonda bilo odobreno za 50 emisija godišnje, bilo je dovoljno dostaviti dvije takve emisije kako bi se “opravdao” utrošak sredstava. Dvama radijima koji u propisanom roku nisu dostavili niti takav uzorak, Vijeće z elektroničke medije je naložilo da vrate sva dodijeljena sredstava s pripadajućim kamatama. U međuvremenu, s drugih su adresa pristigle pritužbe kojima se još dvije radijske i jedna televizijska postaja optužuju za slične malverzacije. Ministarstvo kulture je zatražilo očitovanje Vijeća za elektroničke medije o navedenim slučajevima, a Vijeće je postajama spomenutima u pritužbama uručilo zahtjev za dostavom snimaka svih emisija sufinanciranih iz Fonda, kao i prateće dokumentacije. Međutim, kako temeljem Zakona o elektroničkim medijima nakladnici nisu bili dužni čuvati snimke emisija dulje od 90 dana, niti jedan nakladnik nije dostavio niti jednu od traženih snimaka. Napokon, Vijeće je naručilo reviziju poslovanja svih sufinanciranih radija i televizija koja nije pronašla dokaza prijavljenim nepravilnostima. 224 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (2013) utvrđuje da se posebno snižena stopa tog poreza obračunava na “novine novinskog nakladnika koji ima statut medija, otisnute na papiru koje izlaze dnevno, osim onih koje u cijelosti ili većim dijelom sadrže oglase ili služe oglašavanju” (Narodne novine 148). 225 Izvor: Hrvatska gospodarska komora; vrijednost porezne olakšice za ostale tiskovine različitog karaktera i periodičnosti, prema dostupnim pokazateljima, nije moguće utvrditi niti s približnom točnošću. 226 Vidi poglavlje o komercijalnim televizijama, odnosno radijima. Orijentacije radi, komercijalna televizija s nacionalnim pokrivanjem, koja može ostvariti do 300 milijuna kuna godišnjih prihoda, dozvolu za emitiranje plaća oko 450, a korištenje spektra – nakon smanjenja s nepunih 500, sredinom 2013. godine – još oko 250 tisuća kuna. Lokalne i regionalne televizije, s godišnjim prihodima u rasponu od 2 do 10 milijuna kuna godišnje, ovisno o broju potencijalnih gledatelja, prvu naknadu plaćaju od tisuću do 15 tisuća, a drugu od 4 do 70 tisuća kuna godišnje. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture je 14. svibnja 2014. okončalo javnu raspravu o izmjenama odgovarajućeg pravilnika, kojima se ova druga, odnosno godišnja naknada za korištenje radiofrekvencijskog spektra u zemaljskoj radiodifuziji smanjuje za 50%, a za područja s manje od 300 tisuća stanovnika ukida, http://www.mppi.hr/default.aspx?id=8844, pristupljeno 14. svibnja 2014. - 269 - Unatoč svemu tome, sustavno unapređenje izravnih javnih potpora – i njihove visine, i transparentnosti – ne samo da hitno potrebno, prepoznato u svijetu kao opravdano, nego i moguće u hrvatskim uvjetima. To se posebno odnosi na potpore novinarstvu u pisanoj formi. Do sada smo identificirali tri modela – porezni odbitak za novinarske plaće, aktivna porezna politika i poticaji fonda za pluralizam novinarskih formi i sadržaja – čije prednosti i nedostatke ukratko izlažemo u nastavku. a) Porezna olakšica u visini polovice ukupnog iznosa koji je medij isplatio za plaće novinara Tehnički veoma jednostavno rješenje sastojalo bi se u tome da mediji u godišnjoj prijavi poreza deklariraju ukupan iznos isplaćen za plaće zaposlenih novinarki i novinara u prethodnoj godini, a 50 posto tog iznosa bi se onda odbilo od ukupnih poreznih obaveza medija u istom razdoblju. Naravno, ukoliko polovica plaća eventualno premašuje porezne obveze, državni proračun bi razliku uplatio na račun medija: dnevnih novina, informativnih tjednika ili druge periodike, kao i internetskih informativnih medija.227 Iako bi tek postojanje sustava prikupljanja pokazatelja o poslovanju medija228 omogućilo preciznu kalkulaciju učinaka ovog modela na državni proračun, već elementarna procjena, na osnovi raspoloživih podataka Državnog zavoda za statistiku, pokazuje kako je riječ o ukupnim sredstvima potpore koja ne bi premašivala 70 milijuna kuna godišnje. (Naime, ako je prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za ožujak 2014. iznosila 7.949 kuna, a zaposlenih u pisanom novinarstvu je u travnju 2011. godine 227 Takav prijedlog iznio je C. Edwin Baker (21. travnja 2009) Testimony of C. Edwin Baker, Nicholas F. Gallicchio Professor, University of Pennsylvania Law School before the Subcommittee on Courts and Competition Policy, Committee on the Judiciary, House of Representatives, Congress of the United States. Hearing on: A New Age in For Newspapers, Diversity of Voices, Competition and the Internet, 2 p.m., Rayburn Office Building. Vidi i C. Edwin Baker (16. siječnja 2009) A not-so-radical idea for preserving journalism's societybuilding role, The Seattle Times, http://seattletimes.com/html/opinion/2008638058_opinc18baker.html, pristupljeno 23. rujna 2013. 228 Takav sustav se predlaže dalje u ovom dokumentu. - 270 - bilo 1.533, 229 polovica godišnjeg agregata njihovih bruto plaća iznosila bi 73,1 milijuna kuna.) Pri evaluaciji tog - napominjemo još jednom - orijentacijskog iznosa uzmite u obzir i sljedeće: - da je prilikom sniženja stope poreza na dodanu vrijednost primjeraka tiskanih medija s 22 na 10 posto, 2007. godine ministar financija najavio 300 milijuna kuna proračunskih prihoda manje230 - da je efekt sljedećeg sniženje istog poreza s 10 na pet posto, 2013. godine, samo za dnevne novine, Hrvatska gospodarska komora procijenila na 34 milijuna kuna godišnje (toliko bi, naime, iznosila dodatna godišnja sredstva javne potpore dnevnim novinama po toj osnovi) - da tiskani mediji još uvijek državnom proračunu i fondovima doprinose davanjima čija visina nam, zahvaljujući nedostupnosti pokazatelja, nije poznata u pouzdanom iznosu, ali Fina ju je, na naš upit, procijenila na 147 milijuna kuna u 2012. godini; ukoliko se ekonomska dimenzija krize tiskanih medija nastavi dosadašnjom progresijom, ti javni prihodi će, naravno, nestati - da se stvarni ekonomski učinci predloženog modela javne potpore mogu ukupno procjenjivati tek imajući u vidu dobrobiti očuvanja zaposlenosti u sektoru, i povezanim sektorima poput grafičke industrije, na socijalne izdatke i ukupnu ekonomsku potražnju - da mnoge države izdvajaju znatno viša sredstva direktne potpore tiskanim medijima; spomenimo samo podatak koji je nedavno objavilo Ministarstvo kulture i komunikacija Francuske, da godišnja izravna potpora tom sektoru iznosi oko 400 milijuna eura,231 odnosno oko tri milijarde kuna; izračunajte da to znači preko 45 229 izvor: Državni zavod za statistiku, http://www.dzs.hr/Hrv/system/first_results.htm, pristupljeno 19. svibnja 2014., i Popis stanovništva 2011. 230 Vidi bilješku 10 u poglavlju Uzroci krize. Maxime Vaudano (7. svibnja 2014) Aides à la presse : qui touche le plus?, Le Monde, http://www.lemonde.fr/les-decodeurs/article/2014/05/06/aides-a-la-presse-qui-touche-leplus_4411883_4355770.html, pristupljeno 19. svibnja 2014. Pritom nisu uračunate subvencije za poštanski transport, poštarinu i željeznički prijevoz, niti neizravne potpore sektoru koje, prema relevantnoj procjeni Državne revizije, uključuju: posebno sniženu stopu PDV-a od 2,1 posto (oko 270 milijuna), osobne porezne olakšice novinarima (oko 60 milijuna eura), plan Imprime u korist modernizacije sektora tiska (19,6 milijuna) te izuzeća od poreza i doprinosa (visina nije izračunata). 231 - 271 - kuna potpore novinama po glavi stanovnika, tako da bi hrvatski ekvivalent iznosio oko 192 milijuna kuna godišnje izravne proračunske potpore; pritom, naravno, valja imati na umu i dimenzije tržišta, koje ukazuju na opravdanost načela da relativna visina potpore u Hrvatskoj bude i veća - da prelazak na internet ne nudi rješenje za održivo tržišno financiranje novinarskog rada; dapače: redakcije internetskih informativnih stranica su još manje, a profesijski standardi često i niži nego u tiskanim medijima. Ma koliko najčešće presudni, ekonomski aspekti od sekundarne su važnosti u odnosu društvenu i kulturnu funkcija novinarstva u pisanoj formi. Uzimajući u obzir centralnu demokratsku ulogu pisane vijesti i novinarskog prikaza, tog “rodnog mjesta” novinarstva, naznačena orijentacijska “cijena” javne potpore je, zapravo, simbolična. Model porezne olakšice u visini polovice novinarske plaće ima sljedeće dobre strane: - stimulira vlasnike medija da zaustave otpuštanje i pokrenu zapošljavanje novinarki i novinara - djeluje kao snažan poticaj smanjenju nestalnih oblika zaposlenja u novinarstvu - značajno pomaže ekonomskoj održivosti industrije, ovisno o visini potpore - povećanje sigurnosti novinarskog zaposlenja pozitivno utječe na profesijske standarde kao što je provjera informacija, stručno usavršavanje i specijalizacija za praćenje pojedinih tema, kao i novinarsku autonomiju od bilo koje dominantne snage snage oblikovanja mišljenja, posebno u kombinaciji s dosljednom primjenom redakcijskih statuta - nema nikakvog transfera političkog utjecaja na medije - smanjuje ekonomski (i s njim često povezan politički) utjecaj koji na redakcije vrše vlasnici, oglašivači i kreditori medija Prema tome, piše Le Monde, “ukupan se iznos potpora tisku približava u 2014. godini svoti od 700 milijuna eura.” - 272 - - može osigurati dugoročno održivo financiranje novinarstva na hrvatskom jeziku i jezicima nacionalnih manjina, bez obzira na tehnološke promjene232 - usmjerava strukturu zaposlenih u medijima ka većem udjelu novinara u odnosu na upravne i marketinške kadrove - snažno obeshrabruje ustrajne i teško dokazive malverzacije s isplatom dijela plaće “na crno” kako bi se porezi, prirezi i doprinosi obračunavali samo na “prijavljeni minimalac”, čime se krši mnošto zakonskih odredbi, oštećuje državni proračun i socijalni fondovi, a drastično smanjuju buduća mirovinska primanja radnika - u kombinaciji s pravilom da za poreznu olakšicu mogu aplicirati samo mediji koji, na primjer, uz jedno tiskano izdanje objavljuju i internetsko, ili internetsku stranicu i radijski program – bez interesa u nemedijskim poslovima i disocijacije poslovanja u “holdinge” povezanih poduzeća – model osigurava efikasan sistemski poticaj da se zakonska pravila o ograničenju koncentracije vlasništva u medijima, i druge zakonske odredbe, doista poštuju. Dosad smo identificirali barem sljedeće, potencijalno prijeporne momente izloženog modela: - kako osigurati model od zloupotreba poput zaposlenja, recimo, menadžera na radnom mjestu novinara? Radnik zaposlen na dominantno nenovinarskim poslovima – poput akvizicije oglasa, recimo – može dobiti nalog da ponekad ili čak redovito proizvodi i novinarske tekstove, kako bi se i njegova plaća “kvalificirala” za odbitak od poreza - zašto subvencionirati i rad novinara koji evidentno propagiraju neprijateljstvo na spolnoj, etničkoj ili rasnoj osnovi, potičući mržnju, pa i nasilje? Ma koliko takve 232 Uz aspekt tehnoloških promjena, molimo vas da uzmete u obzir analizu iznesenu u poglavlju Uzroci krize medija, koja pokazuje da su mogućnosti vlastitih prihoda samo-internetskih informativnih medija znatno smanjene; efikasan model naplate sadržaja, kako sada stvari stoje, teško je ostvariti, a veći dio potencijalnih oglašivačkih prihoda ustrajno se odlijeva drugim i inozemnim internetskim stranicama, posebno tražilicama. Iako nema pouzdanih pokazatelja o relativno malobrojnim i mladim hrvatskim samo-internetskim komercijalnim informativnim medijima, već sada se može procijeniti da bi udio javne potpore novinarskom radu u tom sub-sektoru trebao biti i veći od 50 posto novinarskih plaća. To, dakako, nameće potrebu da se i model (su)financiranja eventualno modificira, o čemu nešto kasnije. - 273 - pojave mogle biti marginalne, javna potpora ne samo da može intenzivirati njihove pogubne učinke, nego i pružiti im legitimitet - zašto poticati tabloidno novinarstvo i vrste koje s javnim informiranjem imaju malo očigledne veze? - zašto porezno subvencionirati komercijalne medije vlasnika koji često dokazuju da ih njihovi profiti zanimaju kudikamo više od vjerodostojnosti i kvalitete novinarstva? Svaka potpora komercijalnom mediju koji višak prihoda u odnosu na rashode nema obavezu uložiti u unapređenje medijske proizvodnje (kao što to moraju činiti neprofitni mediji) povećava profit i poticaj vlasniku da ga uloži u neki drugi medijski ili nemedijski poslovni pothvat, izbjegavajući pravila o ograničenju koncentracije. U nadi da će te i druge osobine modela biti predmetom informirane i argumentirane rasprave, preliminarno možemo reći sljedeće: - mogućnost zloupotreba, nažalost, postoji uvijek, kao i kod baš svih propisa, što ni u kojem slučaju ne diskvalificira njihovu primjenu. Naprimjer, mogućnost uvođenja povrata preplaćenog poreza i prireza građanima po godišnjoj poreznoj prijavi, vjerojatno nikoga nije uvjerila da poreznih prekršaja – poput utaje postojećih prihoda ili deklaracije nepostojećih rashoda – neće biti, ali to nije spriječilo niti njenu primjenu, niti pozitivne učinke. Propisi i sistemske intervencije “čarobne” moći da se provode sami od sebe u načelu su rijetkost, a deformacije u primjeni se mogu efikasno sprečavati inspekcijskim nadzorom i potencijalom prijetnje prikladnom kaznom. Transparentnost i znatno intenzivniji nadzor medijskog poslovanja potreban je i danas, i odavno. Podsjetimo samo na – u tiskanim medijima posebno učestalu – praksu kršenja Zakona o radu putem “fleksibilnog” angažmana “stalnih vanjskih suradnika” (tzv. “novinara-rpoovaca”) na radnim mestima za koje je propisan radni odnos i prava koja iz njega proizlaze.233 233 “Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno” (Zakon o radu 2009: 8, 2, Narodne novine 149). Radi se o tome da poslovi u redakciji – za razliku od povremene freelancerske objave teksta – najčešće nedvojbeno imaju “obilježja posla za koji se zasniva radni odnos”: radne obaveze po nalogu poslodavca, određeno radno vrijeme i naknadu, kao i - 274 - Dodatno, veoma je važno istaknuti mogućnost da se zloupotrebe modela spriječe tako da sami novinari, putem radničkog vijeća ili drugog organa, provjere i potvrde podatke o zaposlenim novinarima koje poslodavac pripremi za porezne vlasti. Precizirajući da se za olakšicu kvalificiraju samo plaće radnika koji su, recimo, puni opseg radnog vremena posvetili novinarstvu, kombinira li se takav mehanizam sa “zapriječenom kaznom” koja bi, u slučaju razotkrivanja, odgovorne značajno koštala i eventualno udaljila iz djelatnosti, protuargument mogućnosti zlupotrebe ne čini se dovoljnim razlogom za odbacivanje modela - problem govora mržnje – čije agresivno izdanje anonimnih komentara na novinske sadržaje internetskih stranica još čeka svoje sustavno rješenje – reguliraju Ustav, Kazneni zakon i niz međunarodnih konvencija, prije svega Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima (1948). Odražavajući ogroman interes poslijeratnog svijeta za pravo na informiranost i slobodnu cirkulaciju ideja, Opća deklaracija u čuvenom članku 19 kaže: “Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.”234 Prijedlog Sovjetskog saveza da se to pravo oduzme fašistima urodio je kompromisom, odnosno kombinacijom članka 19 s člancima 29 i 7, koji izražavaju prihvatljiva ograničenja slobode govora odnosno pravo na zaštitu od govora mržnje, ali tako da se “apsolutizam” slobode govora načelno ne dovodi u pitanje normativnom “skliskom padinom” mogućih ekstrapolacija235. Članak 29: “1. Svatko ima obveze prema zajednici u kojoj je nemogućnost rada za drugog poslodavca. Urednici i novinari koji se prilikom dolaska na radno mjesto registriraju magnetnom karticom, kako bi se poslodavac uvjerio da ispunjavaju osmosatno, a često i dulje, radno vrijeme, često u smjenama, ne mogu se smatrati “vanjskim suradnicima”, angažiranim putem “autorskog ugovora” koji im ne jamči pravo na otkazni rok, ni otpremninu, niti bilo kakvu sigurnost zaposlenja. Potvrđuje to i dosadašnja sudska praksa, kao i ponašanje Porezne uprave. Ekstenzivna primjena “autorsko-rpoovskog” (prema Registru poreznih obveznika Ministarstva financija u koji su novinari često upisani) modela i državu je zakinula za nekih, prema procjeni Antona Filića, predsjednika Sindikata novinara Hrvatske, iznesenoj na tribini u Novinarskom domu 28. studenoga 2012. godine, četrdesetak milijuna kuna poreza, prireza i doprinosa godišnje. 234 Vidi Ustav Republike Hrvatske (2010: 38), Narodne novine 85. 235 Vidi McChesney (2008: 249 – 263 i 2008a: 350 – 370). Ostavimo li po strani mogućnost, koju nije teško zamisliti, da bi ekstrapolacije koncepta govora mržnje lako mogle ušutkati mnoge glasove tako da ih, jednostavno, proglase radikalnima, velik dio opsežne polemike o prvom amandmanu Ustava SAD-a – koja čini vjerojatno najinformiraniji dio teorije slobode govora – - 275 - moguć slobodan i cjelovit razvoj njegove osobnosti; 2. U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu;236 3. Ta se prava i slobode ni u kojem slučaju ne smiju koristiti protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.” Članak 7: “Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kakve diskriminacije kojom se krši ova Deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.”237 Međunarodna povelja o građanskim i političkim pravima (ICCPR 1966: 19 i 20), kao i Europska konvencija o ljudskim pravima (1949: 10) također izražavaju, u osnovi, ista stajališta. Stoga Kazneni zakon (2011: 325) u poglavlju Javno poticanje na nasilje i mržnju propisuje: “(1) Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine. (3) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinitelj će se kazniti” (Narodne novine 125). Prema tome, teško bi bilo reći da predloženi model može na bilo koji odnosi se na pokušaj zloupotrebe te slobode za legitimaciju tzv. komercijalnog govora. Međutim, Vrhovni sud je redovito odbacivao prijedloge da se, u ime “slobode govora”, putem reklama i pakiranja proizvoda može (baš proizvoljno i krupnim slovima) obmanjivati kupce porukama tipa da su “ove cigarete dobre za zdravlje” ili “naša gazirana pića napravljena od prirodnih sastojaka iz ekološkog uzgoja”. 236 Vidi Ustav (2010: 16, 38, alineja 4, 2). 237 Vidi Johannes Morsink (1999) The Universal Declaration of Human Rights: Origins, Drafting, and Intent: 333 te Lauri Hannikainen i Kristian Myntti (1992) u Asbjørn Eide i dr. (ur.) The Universal Declaration of Human Rights: A Commentary: 275. Prijevod iz Odluke o objavi Opće deklaracije o ljudskim pravima (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 12/2009). - 276 - način “poticati” govor mržnje, barem ne više, nego što to čini povlaštena stopa poreza na dodanu vrijednost. Pritom konstitucionalne ograde, poput pravila da za potporu ne može aplicirati medij koji – prema pravomoćnoj odluci suda ili drugog kvalificiranog tijela – krši navedene odredbe, mogu dodatno smanjiti moguće zloupotrebe na ovoj liniji - problem “odljeva” dragocjenog javnog novca u tabloidne trač-rubrike i formulaične žanrove glossy tiska, najčešće pokrenute kao oglašivačke platforme, ma koliko to nekome moglo zvučati preoptimistično, najbolje mogu riješiti same novinarke i novinari. Oni, naime, sigurno nisu svojevoljno birali tabloidne teme niti karijere. Jednom kad mu plaće bude stabilne, a pozicije u odnosu na vlasnike ojačane, novinarstvo će pronaći načina da se odupre nalogu prikrivenog oglašavanja, podižući na kvalitetniju razinu i one zabavne žanrove, prema kojima bi se trebalo suzdržati barem od malograđanskog prezira. Uz uvjet da ne objavljuju lažne informacije, i mediji posvećeni popularnoj kulturi ili self-helpu mogu pronaći svoje afirmativno mjesto u medijskom iskustvu - problem potencijalnog subvencioniranja profita, putem subvencioniranja cijene rada u medijima, možda je i najozbiljniji prigovor predloženom modelu. Ne samo u ekonomskom modelu, nego i u praksi, može se dogoditi da se ukupna masa porezne olakšice na novinarske plaće jednostavno prelije u profite vlasnika. Prigovor skeptika kaže: zbog pravila o ograničenju koncentracije, oni ga neće – barem ne legalno, pod svojim imenom – uložiti u okrupnjavanje vlastitog medijskog biznisa, nego evakuirati – u pogledu pravila o poticajima također ilegalno – u neki nemedijski biznis, čineći posljedice merger-manije po vjerodostojnost medija potencijalno još i gorima.238 Profiti ionako ne služe financiranju ekscesivne privatne potrošnje vlasnika i menadžera: za to postoje astronomske plaće, dok je velik dio osobnih troškova ionako pokriven u rubrici “troškova poslovanja”. Kao i u svakoj strateškoj industriji – a vjerujemo da to medijska, zbog svog društvene funkcije, doista jest – koje unatoč ekonomskoj krizi bilježe izravne državne potpore 238 Vidi poglavlje Nevolje s tržištem. - 277 - u visini od pet milijardi kuna godišnje,239 vlasnici bi trebali platiti poreze, a profite uložiti u povećanje proizvodnje, odnosno dugo očekivano povećanje broja radnih mjesta. Novine bi trebale zaposliti nove novinare, obnoviti ukinute rubrike, postati pouzdanije, informativnije, pa i zabavnije. Koliko je realno u to vjerovati? Odnosno, nije li bolje odmah uložiti sredstva potpore u neprofitne medije koji su, prema definiciji, obavezni sav višak prihoda u odnosu na rashode uložiti upravo u zapošljavanje novinarki i novinara? Takvom se rješenju, preuzimajući predloženi model, priklanjaju i McChesney i Nichols (2010: 188 – 189), zagovarajući da se porezni odbitak u visini polovice novinarskih plaća usmjeri “subvencioniranju nove grane post-korporativnih novina (...) zadruga ili neprofitnih organizacija”. Neprofitni mediji, koji motivacijski nastaju, a poslovanjem ostaju usko vezani uz prostor zadovoljavanja demokratskih i kulturnih potreba svojih novinara i publika, imaju dodatno važnu osobinu da su im plaće ograničene (užim) rasponom primanja u javnom sektoru, što model čini čvrsto održivim.240 Neprofitna alternativa pritom ne bi mogla objavljivati oglase, pa niti s te strane ne bilo nikakvih negativnih efekata po novinarstvo, u smislu oglašivačkog “filtriranja” sadržaja itd., dok bi prihodi s tržišta oglašavanja u cjelosti ostali komercijalnim novinama i internetskim stranicama. Imajući sve to na umu, rasprava o modelu će vjerojatno uzeti u obzir da je – kao što se izlaže u odgovarajućem poglavlju – treći medijski sektor još uvijek, unatoč znatnim potencijalima, praktično u nastanku. Primjerice, ne postoje niti jedne neprofitne dnevne novine, niti njihova online-inačica... tako da je i “restrukturiranje” novinarstva u pisanom izdanju iz kriznog komercijalnog u postkorporativni organizacijski layout, sasvim sigurno, pitanje vremena. 239 Izvor: Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (2103) Godišnje izvješće o državnim potporama za 2012. godinu bilježi ukupnu visinu od 8,8 milijardi kuna izravnih potpora isplaćenih te godine. Iz Izvješća se ne može iščitati podatak koliko je od toga bilo namijenjeno privatnom sektoru, ali ako odbijemo potpore prometu (Hrvatskim željeznicama, Jadroliniji i Croatia Airlinesu, uglavnom, od ukupno 1,6 milijardi) i HRT-pristojbu (1,2 milijarde), procjena se ugrubo poklapa s novinarskom analizom državnih potpora 2011. godine koja, među ostalim, utvrđuje da su samo kompanije iz koncerna Agrokor te godine koristile “najmanje 168 milijuna kuna potpora, od čega preko 128 milijuna kuna u izravnim plaćanjima te više od 40 milijuna kuna prema drugim modelima.” Vidi: Nikola Bajto (10. veljače 2013) Kapitalisti na socijali, Novosti, http://www.novossti.com/2013/02/kapitalisti-na-socijali/, pristupljeno 23. rujna 2013. 240 Primjerice, zasad skromna sredstva u visini tri milijuna kuna godišnje koja se putem Ministarstva kulture dodjeljuju neprofitnim medijima kao uvjet postavljaju raspon neto plaća od četiri do 10 tisuća kuna. S druge strane, kažu skeptične primjedbe, model poreznog odbitka primijenjen i na komercijalne medije – kada ostvari cilj porasta zaposlenosti i plaća u sektoru – može dosegnuti visinu potpora kakve se godišnje isplaćuju, recimo, koncernu Agrokor. - 278 - b) Selektivna dodjela poreznih olakšica na osnovi evaluacije određenog kvalificiranog tijela Tijekom rasprave koja se u hrvatskoj javnosti vodila povodom uvođenja posebno snižene stope poreza na dodanu vrijednost od 5 posto na dnevne novine 2013. godine pojavio se prijedlog da pravo na takvu vrstu porezne olakšice nemaju sve novine, prema svojim tehničkim obilježjima, poput, konkretno, dnevnog ritma izlaženja, nego da određeno, za to autorizirano tijelo – koje bi, očigledno, moralo biti neovisno i o političkoj vlasti, i o novinskoj industriji – porezne olakšice usmjerava samo onim izdanjima koja zadovolje određene kriterije. Tako bi se, smatraju zagovornici ovog modela, izbjegla većina prigovora iznesenih ranije, ne samo modelu “a”, nego i postojećem modelu poticaja putem snižene (13 posto za sav tisak koji ne služi pretežno oglašavanju) i posebno snižene stope PDV-a (5 posto za takav dnevni tisak). Ukoliko neki tjednik ili mjesečnik, recimo, objavljuje pronografiju, govor mržnje ili druge, prema procjeni kvalificirane komisije, sadržaje koji nisu u, na određeni način definiranom, javnom interesu, onda ne bi dobio niti poreznu olakšicu. Za primjenu definicije javnog interesa u svakom određenom slučaju, odluku bi na određeni rok – recimo, sljedeću godinu – donosila komisija, i ona bi vrijedila određeno vrijeme, do ponovne evaluacije. Komisija bi mogla uzimati u obzir i druge momente, osim sadržajnih, prilikom donošenja odluka (npr. pridržava li se određeni medij odredbi statuta), pa čak i nadzirati poslovanje, ocjenjujući nije li vlasnik s jedne strane smanjio plaće ili broj novinara, istodobno evakuirajući profit u neku drugu djelatnost.241 Ova koncepcija počiva na logici očiglednosti koja kaže: “Svi znaju da neka pornografska ili tabloidna tiskovina nije zavrijedila poticaj”, dok sama zakonska odredba, zasnovana na nekom tehničkom kriteriju, poput periodničnosti objavljivanja, za to ostaje slijepom. Čini se da su toga bili svjesni i predlagači poreznih normi, pokušavajući 2013. godine sofisticirati kriterije primjene posebno snižene stope PDV-a odredbom o opsegu “općeinformativnog” novinarskog teksta, 241 Vidi: Igor lasić (29. srpnja 2013) Zauzdavanje pomahnitalog tržišta, Novosti, http://www.novossti.com/2013/07/zauzdavanje-pomahnitalog-trzista/, pristupljeno 20. svibnja 2014. - 279 - koju je Ustavni sud ubrzo stavio izvan snage.242 Ne ulazeći u evaluaciju relacija moći, interesa i dobrih namjera u konkretnom slučaju, čak i takvi prijedlozi sadrže određeni “nedjeljivi ostatak”, podložan arbitraži, kakvu bi model “b” želio priznati kao neizbježnu. Podsjećamo da je “općeinformativni tisak”, naveden u odgovarajućem stavku Zakona o PDV-u (2013), još davne 2004. godine određen Zakonom o medijima: “Općeinformativni tisak je onaj koji skupno objavljuje programske sadržaje namijenjene kontinuiranom informiranju javnosti o aktualnom društvenom, osobito političkom, gospodarskom, socijalnom, kulturnom životu i drugim zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu” (ZM 2004: 2). Tehničkom analizom je moguće utvrditi opseg oglasa, njegovu relaciju s opsegom novinarskih tekstova dnevnih novina, kao i imaju li one statut. Međutim, takvi pokazatelji ne govore mnogo o tome koliki je utjecaj oglašivača na novinare, niti provode li se zaista odredbe redakcijskog statuta; opseg novinarskih tekstova ne govori mnogo o njihovoj kvaliteti, niti udovoljavaju li društvenoj funkciji općeinformativnog javnog 242 Zakon o porezu na dodanu vrijednost (2013) propisuje posebno sniženu stopu PDV-a na “novine novinskog nakladnika koji ima statut medija, otisnute na papiru koje izlaze dnevno i kao opće-informativni tisak objavljuju novinarske autorske tekstove u opsegu od najmanje 25.000 riječi u primjerku dnevnog izdanja, osim onih koje u cijelosti ili većim dijelom sadrže oglase ili služe oglašavanju” (članak 37: g, Narodne novine 73). Očigledno, kriterij minimalnog opsega novinarskog autorskog teksta - bez riječi u oglasima, križaljkama i TV-programu - zasnivao se na ideji kako je vjerojatno, ako neke novine imaju više novinarstva, da će i njihovo udovoljavanje javnoinformativnoj funkciji biti veće, posebno ako prošire prostor novinarskih sloboda uvođenjem statuta medija koji određuju njihovo sudjelovanje u izboru glavnih urednika. Novine čije redakcije taj statut nemaju, izgubile bi pravo na sniženje PDV-a. Otprije postojeći kriterij bio je količina oglasnog prostora u novinama, što se također moglo egzaktno utvrditi: novine koje imaju preko pedeset posto oglasa ne mogu imati sniženu stopu. Prema tome, logika predlagača je bila sljedeća: vlasnici koji žele posebno sniženu stopu PDV-a, neka s novinarima dogovore statut, što su, prema Zakonu o medijima, trebali napraviti još 2004. godine. Ako im pritom manjka nekoliko kartica ozbiljnog novinarstva dnevno, neka novac od PDV-a upotrijebe za zapošljavanje pokojeg novinara, i tako se kvalificiraju za poreznu olakšicu. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je Rješenjem (Narodne novine 99) - na prijedlog određenih novinskih nakladnika - ubrzo obustavio primjenu odredbe o 25 tisuća riječi, što su uvažile i Izmjene i dopune Zakona o PDV-u (Narodne novine 148). Uz Hrvatsku, u Europskoj uniji i Europskoj ekonomskoj zoni još osam zemalja primjenjuju različite stope poreza na dodanu vrijednost na različite tiskane medije: Belgija, Danska, Španjolska, Estonija, Francuska, Poljska, Finska i Norveška. “U skladu s Direktivom o porezu na dodanu vrijednost”, navodi Europska komisija (2013) “količina oglasa se ponekad koristi kao kriterij određivanja hoće li se primijeniti snižena stopa. U nekim državama članicama iz toga su isključene publikacije pornografskog karaktera ili one koje mogu potaknuti nasilje. Frekvencija objavljivanja ili specifični karakter sadržaja su kriteriji koji se na nacionalnim razinama koriste za distinkciju između standardne i snižene stope poreza na dodanu vrijednost. U nekim državama članicama snižena stopa se primjenjuje samo za publikacije koje se prodaju putem pretplate tijekom određenog razdoblja”; Review of existing legislation on VAT reduced rates, TAXUD/C1, ,%20http://ec.europa.eu/taxation_customs/resources/documents/common/consultations/tax/vat_rat es/consultation_document_en.pdf, pristupljeno 16. svibnja 2013. Vidi također: http://ec.europa.eu/taxation_customs/resources/documents/taxation/vat/how_vat_works/rates/vat_r ates_en.pdf, pristupljeno 20. svibnja 2014. - 280 - dobra, ili ne. Zbog toga, ovaj model predviđa uvođenje neovisnog regulacijskog tijela koje bi preuzelo funkciju provedbe propisa i odgovorne arbitraže u graničnim slučajevima, kad logika očiglednosti nije od prevelike pomoći. Slabe točke ovog modela su u: - mogućim poteškoćama njegovog usklađivanja s doktrinom tržištnog natjecanja u Europskoj uniji243 - usmjerenju uglavnom na tiskane medije, odnosno one koji ostvaruju prihode od prodaje novinarskog proizvoda. Prihodi samo-internetskih medija, kao što je poznatno, od različitih micro-paymenta i paywalla, zasad se nisu pokazali 243 Ipak, European Free Trade Association (EFTA) Surveillance Authority tolerira sličan model u Norveškoj. Slično kao i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Danskoj i Belgiji, tamo se nulta stopa primjenjuje na dnevni tisak. Kako bi odredilo što pripada u “dnevni tisak”, nacionalno regulacijsko tijelo, Državni novinski odbor (Hellerudkomiteen) se poziva na definiciju koju je 1966. preporučio Odbor za dnevni tisak (Dagspresseutvalget), također upotrijebljenu i u članku 16 (stavak 7) norveškog Zakona o PDV-u (Om lov om endringer i lov 19. juni 1969 nr. 66 om merverdiavgift). “Dnevni tisak”, prema tome, odnosi se na sljedeće: - novine članice Nacionalne federacije norveških novina koje izlaze barem dvaput tjedno - druge specijalizirane publikacije koje izlaze barem dvaput tjedno i objavljuju informacije od javnog interesa, udovoljavajući posebne zahtjeve postavljene uredniku, kao i usklađene s javnim cjenikom - novine koje izlaze jedamput tjedno, ali ispunjavaju navedene uvjete, mogu se također smatrati “dnevnim novinama” ako su posvećene političkim ili idealističkim ciljevima. Prema norveškim administrativnim praksama, sadržaj publikacije, dakle, treba udovoljiti određenim zahtjevima kako bi se smatrao novinama u smislu članka 16 (stavka 7) Zakona o PDV-u. Pri razlikovanju između novina oprezovanih nultom stopom i tjednika, magazina i časopisa oprezovanih stopom od 25 posto, odlučujća je količina “relevantnih vijesti”. Kako bi se smatrale “publikacijom posvećenom objavljivanju relevantnih vijesti”, novine moraju “osigurati informacije od općeg javnog interesa, kao što su političke, ekonomske i kulturne teme.” Prema tome, novine koje “pretežno objavljuju informacije zabavnog sadržaja” ne mogu se smatrati novinama u smislu članka 16 (stavka 7) norveškog Zakona o PDV-u; http://www.regjeringen.no/pages/2008103/Klage_engelsk.pdf, pristupljeno 15. svibnja 2013. Poljska primjenjuje posebno sniženu stopu (5 posto) na specijaliziranu periodiku koju određuje ovim normativnim tekstom: “Specijalizirani magazini trebaju sadržavati širok spektar sadržaja koji se odnose na kulturne i umjetničke aktivnosti, obrazovne, znanstvene, socijalne, profesijske i metodičke, regionalne ili lokalne teme, kao i one dostupne slijepima i slabovidnima, a ne objavljuju se učestalije od jedamput tjedno u nakladi većoj od 15 tisuća prmjeraka”, uz sljedeće izuzetke: - magazini općeg sadržaja o aktualnim događajima - magazini koji sadrže pornografiju ili difamaciju i poticaj na mržnju prema drugom nacionalnom, etničkom, rasnom ili religijskom identitetu ili zagovaraju totalitarne režime - publikacije u kojima je barem 33 posto prostora posvećeno komercijalnom ili nekomercijalnom oglašavanju - publikacije koje sadrže većinom cijele romane, kratke priče ili druge radove u formi teksta, ilustrirane ili ne, ili crteže s tekstom ili bez njega - publikacije u kojima više od 20 posto prostora zauzimaju križaljke, kriptogrami, zagonetke i druge igre riječi ili slike - publikacije koje sadrže informacije o privatnom životu slavnih osoba iz javnog života - magazini koji ne objavljuju broj tiskanih primjeraka. Za dnevne novine se primjenjuje srednja stopa (8 posto) ako ne sadrže više od 67 posto oglasa, bez izuzetaka po drugim kriterijima; http://polishtax.com/what-vat-rate-shall-be-applied-fornewspaper-magazines-and-books-at-sales-in-poland/, pristupljeno 15. svibnja 2013. - 281 - pouzdanim osloncem financiranja novinarskog rada, tako da niti porezne olakšice na te prihode ne bi riješile problem ukoliko dođe, što nije neutemeljeno očekivanje, do značajnijeg preseljenja novinarstva u pisanoj formi na internet. Porezne olakšice na oglašavanje smatramo kontraproduktivnim, a poznato je kako oglašivački prihodi u tom miljeu također mahom odlaze inozemnim platformama, kao i stanicama koje ne proizvode novinarstvo244 - očekivanim pritiscima kojima bi regulacijsko tijelo bilo izloženo. Situacija u kojoj bi ono, uz tumačenje zakonskih odredbi, imalo i ovlast ukidanja određene porezne olakšice, vjerojatno bi te pritiske povećala do granice optužbi da se sloboda tiska eventualno krši arbitrarnim odlukama “komisije za šund”. Ono što bi jednom sastavu regulacijskog tijela bilo “očiglednom”, recimo, pornografijom ili bezvrijednom trač-rubrikom, drugom bi moglo biti “autentičnim izrazom popularne kulture”, a čitanje odluka komisije u političkom ključu – povodom eventualnog ukidanja porezne olakšice novinama određenog političkog predznaka – veoma brzo bi cijeli model moglo dovesti na rub održivosti. Zbog svega toga je potrebno razmotriti model koji bi – umjesto selektivne, direktne dodjele, odnosno ukidanja indirektne potpore (porezne olakšice) “nepoželjnim” sadržajima – sredstva direktne potpore usmjerio, sasvim direktno, u određene poželjne, deficitarne medijske sadržaje i novinarski rad na njima. c) Osnivanje fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti tiskanih i internetskih informativnih medija Fond bi funkcionirao prema programu javne potpore pisanim novinarskim radovima u tiskanim i samo-internetskim medijima: - na periodično raspisivani – ili, još bolje, permanentno otvoreni245 – javni javni natječaj mediji bi aplicirali svojim projektnim prijedlozima, odnosno opisom što žele proizvesti, koliku potporu za to traže, i kako će točno utrošiti ta sredstva, ako ih dobiju. Kao što na postojeći Fond za pluralizam elektroničkih medija lokalna 244 Vidi poglavlja o uzrocima krize medija i problemima s tržištem. Na primjer, putem natječaja za različite linije sufinanciranja umjetničkih i medijakih radova, organizacija i institucija koje održava jedna od ustanova s najduljim iskustvom javne patronože u svijetu, Arts Council England, pristup sredstvima u visini od oko 3,2 milijarde kuna godišnje je stalno otvoren. 245 - 282 - radijska postaja predlaže, recimo, dnevne vijesti iz kulture ili tjednu emisiju posvećenu nacionalnim manjinama na svom području, tako bi i dnevne novine ili informativna internetska stranica mogle predložiti, na primjer, da će ponovno otvoriti rubriku kulture ili vanjske politike (gdje će objavljivati određeni broj priloga, redovito prateći određene teme), zapošljavajući zbog toga određeni broj novinarki i novinara, fotoreporterki ili grafičkih urednika; manji dio troškovnika mogao bi biti namijenjen troškovima, npr. putovanja novinara - pristigle projekte bi, prema unaprijed utvrđenim kriterijima, ocjenjivala komisija sastavljena od – koliko je to moguće – interesno neutralnih arbitara čija bi imena bila poznata, a mandat podložan opozivu. Ta komisija, vijeće, ili povjerenstvo, uz pomoć odgovarajuće službe, također bi nadzirala namjenski utrošak deklariranih sredstava, odnosno odgovara li realizicija odobrenog projekta najavama medija, reagirajući savjetima, upozorenjima, pohvalama, ili, u slučajevima nepoštivanja ugovora o korišenju sredstava, nalozima za njihov povrat. U dobre strane javne potpore novinarstvu putem odgovarajućeg fonda, odnosno proširenja i povećanja postojećeg Fonda za pluralizam moglo bi se ubrojati sljedeće: - sredstva potpore se usmjeravaju izravno u proizvod (“znamo što ćemo točno dobiti” kao protuvrijednost potpori) i rad onih koji ga stvaraju - time se potiče zapošljavanje, a preciziranjem odgovarajućih udjela vanjskih suradnika, i honorarni rad može biti istovremeno sufinanciran, i sveden na razumnu mjeru - određivanjem prihvatljivog raspona cijene rada, radnog vremena i opterećenja, moguće je utjecati na politiku plaća i time poboljšati materijalni položaj novinarki i novinara kao i, posredno, njihovu autonomiju - model omogućava efikasne sistemske poticaje provedbi ostalih ciljeva i njima usmjerenih propisa: provođenje statuta medija, odredbi o pravu na ispravak i odgovor, sprečavanju govora mržnje, objave neprovjerenih vijesti i “curenja” informacija iz represivnih i pravosudnih organa, smanjenju koncentracije i povećanju disperzije kontrole medija, poticanja istraživačkog novinarstva, novinarske specijalizacije i proizvodnih aspekata medijske pismenosti, - 283 - vanjskopolitičkog i lokalnog informiranja te pluralizma društvenih grupa, tema i pristupa u medijima - nema reprodukcije interesa vlasti, a utjecaj ekonomskih interesa vlasnika, oglašivača i kreditora na novinarstvo se smanjuje. Oslanjajući se na pozitivna, kao i ona manje pozitivna iskustva postojećeg Fonda, teško je, doista, u vrijeme – toliko često, pa i olako zazivane – tehnološke medijske “konvergencije” pronaći i jedan stabilan razlog zašto možemo imati Fond za pluralizam elektroničkih komercijalnih (i, tek odnedavno, neprofitnih246) medija, dok novinarstvo u pisanom obliku takve vrste potpore, usmjerene određenim vrstama sadržaja, idalje nema. Znači li to da je ono manje važno? Ili da bi takva potpora “iskvarila” informativne novine i internetske stranice, učinivši ih “kućnim ljubimcima” političke vlasti? Ili bi fond ubrzo došao pod kontrolu medijskih korporacija, koje bi tim putem dodjeljivale javna sredstva “same sebi”, postupno iskrivljujući njegove ciljeve, pravila i kriterije? Očigledno, centralno mjesto rasprave o ovom modelu je pitanje donošenja odluka o dodjeli potpore, odnosno neutralnost, način izbora, rada i nadzora članica i članova žirija, povjerenstva, vijeća ili kako ga već nazvali. Iako u svijetu ne postoji mnogo drugačijih rješenja za dodjelu izravnih javnih potpora – neka od malobrojnih se i ovdje predlažu – od odluka nekog kvalificiranog tijela, njihova legitimacija i rad uvijek mogu biti načelno sporni. Dodatno, čini se da u Hrvatskoj ona izazivaju i više spora, nego drugdje. Možda je to privid perspektive, a svakako ga pomanjkanje sredstava dodatno pojačava. Iako ga je teško dokumentirati, dojam da je prije krize, u vrijeme kolikog-tolikog rasta sredstava potpore, bilo i manje nezadovoljstava odlukama kvalificiranih tijela je poprilično logičan. Vijeće za elektroničke medije, recimo, u prošlosti je standardiziralo svoje odluke o raspodjeli sredstava Fonda za pluralizam prema načelu “svakome ponešto”, a kako se radilo o konačnom skupu mogućih 246 Izmjenama Zakona o elektroničkim medijima 2013. godine (Narodne novine 136) je omogućeno da Vijeće za elektroničke medije koje upravlja Fondom 960 tisuća od oko 32 milijuna kuna raspodijeli neprofitnim internetskim stranicama i producentima radijskog i televizijskog programa, dok nekolicina neprofitnih radija otprije može aplicirati za sredstva koja tradicionalno dijele komercijalni lokalni i regionalni radiji i televizije. - 284 - aplikanata, ranije određenom odlukama istoga Vijeća o dodjeli koncesija za emitiranje, nezadovljstvo i primjedbe na potencijalno sporne odluke ili konflikte interesa bilo je praktično zanemarivo.247 Naravno, kako je tiskanih i internetskih medija kudikamo više, za očekivati je da bi pritisci, lobiranje ili čak ucjene kojima su izloženi članovi žirija, kao i sumnje u neutralnost njihovih odluka, bili veći. Donositelje odluka u takozvanim nezavisnim tijelima veoma je zahtjevno birati na općim izborima, a ni to ih samo po sebi ne bi, niti izbliza, osiguravalo od političke majorizacije, stranačkih boja, niti njihovih korporativnih “pigmenata”. Podjednako, prepuštanje njihova izbora užoj ili široj eliti organizacija civilnog društva, iako nominalno isključuje stranačku afilijaciju, nipošto ne podrazumijeva niti političku, niti ekonomsku neutralnost. Legitimacija vijeća često se, također, pokušava osigurati saturacijom određene asocirane struke. Tako, recimo, Zakon o HRT-u (2010: 22) propisuje da članice i članovi Nadzornog odbora HRT-a moraju biti stručnjaci za pravo, medije i financije,248 dok Zakon o elektroničkim medijima (2009: 68) od članova Vijeća očekuje samo da budu “ugledne javne osobe” sa “znanjem, sposobnostima i iskustvom” u kulturi i medijima.249 Mnoge se nade polažu i u natječajne mehanizme selekcije, kao i pripadajuće kriterije, no profesionalna služba eksperata za javni interes250 u svakom se slučaju, kao i u 247 Vidi poglavlja o radijima i televizijama. Za sredstva Fonda je 2011. godine aplicirala je 21 televizija, od kojih su sve dobile sredstva za dio predloženih emisija, i 139 radija, od kojih je 139 “prošlo” na javnom natječaju (Izvješće Hrvatskom saboru o radu Vijeća i Agencije za elektroničke medije od 1. siječnja do 31. prosinca 2011.: 25 – 31). Nije ni čudo da je nadzor učinaka i namjenskog korištenja sredstava bio od sekundarne važnosti. 248 Stavak 5: “Za člana Nadzornog odbora HRT-a može biti imenovan hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, koji ima završen diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij iz područja ekonomije, prava, elektroničkih komunikacija ili medija, odgovarajuće radno iskustvo i aktivno znanje najmanje jednog svjetskog jezika. Najmanje po jedan član Nadzornog odbora HRT-a mora imati završen diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij iz područja ekonomije, prava ili medija, pri čemu dva člana Nadzornog odbora HRT-a moraju imati najmanje po deset godina radnog iskustva iz područja financija, a jedan član Nadzornog odbora HRT-a mora imati najmanje deset godina radnog iskustva iz područja djelatnosti pru%anja medijskih usluga televizije i/ili radija.” 249 Stavci 5 i 6: “Članovi Vijeća mogu biti samo državljani Republike Hrvatske koji imaju stručno znanje, sposobnosti i iskustvo u djelatnosti radija ili televizije, ili u izdavačkoj, kulturnoj ili sličnoj djelatnosti. Članovi Vijeća trebaju biti javni djelatnici koji su se u javnom životu istaknuli zalaganjem za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava, izgradnju i unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, razvitak civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, kao i za zaštitu slobode izražavanja.” 250 Vidi: Rade Dragojević (10. lipnja 2013) Dan Hind: Za pravo građana da uređuju medije, Novosti, http://www.novossti.com/2013/06/dan-hind-za-pravo-gradana-da-ureduju-medije/, pristupljeno 13. svibnja 2014. - 285 - većini demokracija, legitimira izborom u političkom predstavničkom tijelu, ili imenovanjem prema odluci osobe, poput ministra ili ravnatelja, koja mu polaže račun. To, naravno, uvijek nailazi na – često opravdane – sumnje civilnog društva i političkih snaga koje u tom predstavničkom tijelu nemaju većinu. Iako smatramo da bi mehanizmi izbora dvotrećinskom odnosnom većinom kvalificiranijom od potrebne za prevagu u predstavničkom tijelu, kao i kvalifikacijskim postupkom usmjerenim utvrđivanju ekspertize, gdje je neophodna, odnosno transparentnosti stavova, tamo gdje nije, mogli unaprijediti legitimitet donositelja odluka o potporama medijima, određeni – ili, ako hoćete, nemali – strukturni, “nedjeljivi ostatak” pojedinačnog suda o javnom interesu, karakterističan za predstavničku demokraciju, uvijek će ostati. Koliko je on sporan, može pokazati samo praksa, a iskazi autokolonijalnog kulturalnog samoprezira spram “nedostatka hrvatske političke kulture” tu mogu biti od male pomoći. Druga dimenzija mogućih “popravaka” ovog modela odlučivanja o potporama sastoji se u sofisticiranju kriterija. Ideja se, u osnovi, svodi na iluziju da je putem preciznih kriterija – sukladnih ciljevima određenih natječaja – moguće “objektivirati” subjektivnu preferenciju. Različiti financijski programi Europske unije, kao i sustavi ocjenjivanja u znanosti, u tom su smjeru možda i najviše odmakli. U “idealnom” slučaju, svi kriteriji bi trebali biti kvantitativni, tako da i ocjene ili brojevi bodova koji, “umjesto” članica i članova kvalificiranog tijela, odlučuju o dodjeli sredstava ili znanstvenog zvanja, budu krajnje “objektivne” i navodno neovisne o političkoekonomskim faktorima. Pritom se, naravno, s nevjerojatnom lakoćom zanemaruje u kolikoj mjeri ti isti politički i ekonomski utjecaji određuju nejednake startne pozicije natjecatelja, koliko su ponekad kvantitativna mjerila zapravo teško mjerljiva, a gotovo uvijek nepouzdana.251 Iako može biti podosta istine u pomalo 251 Za ilustraciju, prilikom strukturiranja kriterija za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima snažno se nametnuli prijedlozi kriterija dosega, odnosno cirkulacije medija, kao i broja zaposlenih. Iako, barem kad je o neprofitnim medijima riječ, nije sasvim nelogično dodijeliti više bodova, odnosno sredstava, mediju koji ima mnogobrojniju publiku, brojevi se ne mogu uspoređvati niti između dva tiskana medija različite prodajne cijene, a u slučaju elektroničkih medija niti s približnom točnošću utvrditi. Isto tako, nije nelogično honorirati više troškove mnogobrojnijih redakcija, posebno u kontekstu cilja poticanja zaposlenosti, ali to bi – kada ne bilo drugih, neegzaktnih kriterija – sasvim diskvalificiralo nove, kao i medije manjih zajednica. Slično vrijedi i za prebrojavanje nagrada, pozitivnih referenci, partnerstava i tome slično. Drugi primjer neuspjele kvantifikacije kriterija je prijedlog Ministarstva financija u Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, da jedan od uvjeta za posebno sniženu stopu tog poreza bude da dnevne novine sadrže određeni - 286 - deziluzioniranoj tvrdnji da sofisticirani setovi “objektivnih” kriterija za ocjenjivanje nemaju mnogo veću funkciju nego da subjektivnim odlukama kreiraju “alibi” kakav uvijek dobro dođe, posebno u slučaju žalbi i prigovora, smatramo da ih je potrebno imati, kao i kontinuirano usavršavati u skladu s iskustvima i ciljevima programa potpora. Putem kriterija aplikanti dobivaju informacije o ciljevima natječaja; oni ih sistemski usmjeravaju prema poželjnim ishodima, dok članovi žirija svoje polazne subjektivne preferencije – nakon što ih “testiraju” na mreži indikatora – mogu i korigirati, a tako vjerojatno i kvalitetnije prosuđivati. Napokon, sasvim je sigurno da smjernice o sprečavanju reprodukcije interesa treba idalje usavršavati, ma koliko to ponekad bilo teško uskladiti sa zahtjevima stručnosti. Dok Zakon o elektroničkim medijima (2009: 68) ispravno propisuje da članovi Vijeća ne mogu istodobno biti funkcioneri u političkoj stranci ili vlasnici u mediju, uvažavamo prijedloge da odredbu kako godinu po prestanku mandata ne mogu biti menadžeri u zainteresiranim medijima treba usavršiti tako da se taj rok produlji i isključi mogućnost primanja bilo kakve naknade u medijima i poslovno povezanim poduzećima. Jasno je, naime, da se sumnja kako je neki član Vijeća “ugrađen” da bi ostvarivao interese neke kompanije, koja to eventualno potvrđuje prijemom bivšeg vijećnika na visoku plaću, može otkloniti samo jasnim i dugotrajnim razgraničenjem. To, međutim, postavlja pitanje koliko će doista biti “uglednih javnih osoba sa znanjem, sposobnostima i iskustvom u medijima” zainteresiranih da te svoje sposobnosti godinama po prestanku mandata ne mogu realizirati? Od činjenice da kvalificirana tijela pokazuju tendenciju da budu zasićena starijim muškarcima, dok se žene i mladi – manjinske skupine da ne spominjemo – u njih teško “probijaju”, još teže je rješiv drugi strukturni problem njihovih odluka: naime implikacija da publike sȃme za takve odluke nisu niti sposobne. Upravo ta dimenzija legitimacije distributivnih odluka u medijskom polju putem “struke” daje toliko raširenu privlačnost tržišnom kriteriju i njegovoj, ma koliko pogrešnoj, krilatici “da daje publici ono što želi”.252 Opasnost da se javna politika, nastojeći korigirati minimum novinarskog teksta. Po zahtjevu jednog tabloida Ustavnom sudu, taj uvjet je ubrzo odbačen. 252 Vidi poglavlje Nevolje s tržištem. - 287 - nepovoljne tržišne ishode, pretvori u patronizaciju publika, koje navodno “nisu sposobne” odlučivati koje sadržaje žele čitati, nipošto nije za podcjenjivanje. Zbog toga je potrebno razmotriti model raspodjele direktnih potpora putem “građanskih novinskih vaučera”. Razmatran u SAD-u, model “citizenship news vouchera” je veoma jednostavan: svaki odrasla osoba bi dobila “vaučer” u vrijednosti 100 kuna koje može donirati bilo kojoj redakciji prema svom izboru.253 Odabir bi tehnički bilo moguće riješiti na različite načine; jednostavno rješenje bi podrazumijevalo ispunjavanje odgovarajuće rubrike u godišnjoj poreznoj prijavi, dok bi se za građane koji ju ne predaju mogao pripremiti odgovarajući obrazac. Svatko bi mogao podijeliti ukupan iznos na više medija, malverzacije bi efikasno spriječila donja granica za realizaciju prikupljenih vaučera, postavljena na, recimo, 100 tisuća kuna, a sredstva dodijeljena medijima ispod te granice, kao i vrijednost neiskorištenih vaučera bi se, prema odlukama određenog kvalificiranog tijela, usmjeravala u potporu i pokretanje malih, novih medija, obrazovanje novinara, potpore istaživačkom novinarstvu, programe medijske pismenosti namijenjene mladima i tome slično. Visina ukupne vrijednosti tako raspodijeljene potpore se može veoma precizno regulirati, kao i popis medija koji udovoljavaju elementarne kriterije da je dobiju: pridržavanje zakona i propisa, standarda redakcijske demokracije, nepostojanje presuda za objavu lažnih informacija ili, kao što predlažu, zagovornici ovog modela u SAD-u, neprofitni status. Mogućnosti prilagodbe i usavršavanja ovog modela su veoma jednostavne i neograničene, kao i njegov izvorno demokratski potencijal. 253 Vidi poglavlje o javnom interesu. Prema izvornom prijedlogu Deana i Randyja Bakera, model razrađuju McChesney i Nichols (2010: 201 – 206). - 288 - 2. Osnovati neovisno regulacijsko tijelo nadležno za tiskane i samo-internetske medije koji objavljuju novinarstvo u pisanoj formi nužan je preduvjet ne samo jačanja redakcijske autonomije, nego i svih drugih normi, standarda, zakonskih propisa i podzakonskih akata. Vidjeli ste da i većina modela raspodjele i upravljanja nužno potrebnim potporama ovom medijskom sub-sektoru ne može biti primijenjena bez kvalificiranog arbitra, neovisnog od oba izvora dominantne formacije mišljenja, a isto vrijedi i za nadzor postupaka donošenja i primjene redakcijskih statuta, primjene prava na objavu ispravka i odgovora, sprečavanje koncentracije vlasništva i, općenito, unapređenje transparentnosti poslovanja i rada medija. Nemoguće je zamisliti provedbu medijskog zakonodavstva, ako za to nitko nije zadužen. Pozitivna, kao i negativna, iskustva s regulacijskom ulogom Vijeća i Agencije za elektroničke medije u tom smislu mogu poslužiti kao vrijedan putokaz. Nema razloga da elektronički mediji imaju regulacijsku agenciju, a tiskani mediji ne; još je manje razloga da “elektroničke inačice tiska”, kako informativne internetske stranice određuje Zakon o elektroničkim medijima (ZEM 2009: 2), imaju kvalificirano tijelo zaduženo za provedbu propisa koji ih se tiču, dok njihove tiskane verzije, najčešće identičnog sadržaja, medijsko zakonodavstvo ostavlja u domeni, najčešće neostvarenih, lijepih želja i novinarske etike. Domaća i inozemna iskustva, kao i dosadašnja rasprava, prepoznali su barem tri organizacijska modela koja medijskoj politici stoje na raspolaganju za ostvarenje njenih ciljeva u ovom području: medijski pravobranitelj, neovisna regulacijska agencija za tiskane i internetske medije te proširenje ovlasti postojećeg Vijeća i agencije za (elektroničke) medije. a) Ombudsmanske institucije – kao što je ugledni Pressombudsmannen u Švedskoj ili Raad voor de Journalistiek u Nizozemskoj – česte su u svijetu tiskanih medija. Njihov novi uzlet, odnosno rasprave o uvođenju sličnih tijela i tamo gdje nemaju tradicije, valja zahvaliti tehnološkim i ekonomskih promjenama koje su uzrokovale krizu medija i narušavanje novinarskih standarda za koje se smatralo, da su zauvijek izboreni (Evers, Groenhart i van Groesen 2010: 3). Hrvatski “medijski pravobranitelj” mogao bi osigurati politički i ekonomski neovisni nadzor uvažavanja novinarskih standarda i neophodnu povratnu vezu između medija i - 289 - njihovih publika. Čitatelji bi medijskom pravobranitelju mogli uputiti pritužbe na netočne informacije, govor mržnje, prikriveno oglašavanje, rodne stereotipe u oglašavanju, kršenje pravila o zaštiti maloljetnika, nepoštivanje prava na ispravak i odgovor i dr., dok bi medijski radnici imali adresu kojoj se mogu obratiti u slučaju kršenja njihovih statuta i drugih prava na radnom mjestu. Pravobranitelj se, međutim, primarno oslanja na moć upozoravanja i uvjeravanja. Iako ona, načelno, nije mala, teško da bi mogla garantirati dosljednu provedbu propisa. Također, ombudsmanske institucije, suštinski zadužene za zaštitu građana pred institucijama, u pravilu nemaju velikih ovlasti u odnosu na privatne subjekte. Naravno, prilikom evaluacije ovog modela valja imati na umu i troškove koje bi financiranje pravobraniteljskog ureda zahtijevalo. b) Neovisno regulacijsko tijelo za tiskane medije moglo bi popuniti prazninu koja je ostala po donošenju Zakona o elektroničkim medijima i osnivanju Vijeća za elektroničke medije te njegove prateće Agencije, kao i eventualno preuzeti ingerenciju za novinarstvo na internetu, koje je, u osnovi, bliže svom podrijetlu u redakciji novina, nego “elektroničkom” načinu distribucije. Osim što bi moglo biti efikasnije u nadzoru provedbe propisa, u odnosu na pravobraniteljski model, prednost određenog vijeća u ovom medijskom sub-sektoru je primarno u tome što bi ono moglo preuzeti i uloge koje zahtijeva ostvarenje prvog cilja, odnosno transparentne i pravedne distribucije, odnosno administriranja izravnih i neizravnih potpora pisanom novinarstvu. Model financiranja ovakvog tijela bi se također mogao preuzeti od Vijeća i Agencije za elektroničke medije, koji se oslanjaju na 0,5 godišnjih prihoda medija. (Pritom bi, naravno, trebalo imati u vidu da je – za razliku od broja radija i televizija ograničenog elektromagnetskim spektrom – područje tiskanih i internetskih publikacija načelno beskonačno, odnosno da bi takvim trebalo i ostati. Zbog toga bi dio ovlasti ovog vijeća bio ograničen na medije koji se na vlastitu inicijativu odluče da konkuriraju za potpore, dok bi ostali bili obavezni pridržavati se zakonskih odredbi, bez obaveze plaćanja naknade vijeću.) c) Proširenje djelokruga Vijeća i Agencije za elektroničke medije za ovaj se zadatak nameće kao veoma praktično i cjenovno-efikasno rješenje. Praktično, bilo - 290 - bi dovoljno iz naziva postojećih institucija izbrisati atribut “elektorničkih” medija, povećati broj vijećnika i agencijske potpore koliko je minimalno potrebno, i nastaviti s unapređenjem rada, načina izbora i transparentnosti donošenja odluka. Vijeće i Agencija za medije tako bi postali glavnim tijelom za provedbu medijske politike i propisa, prikupljanje podataka i praćenje transparentnosti medija, odnosno razvoj medijske komunkacije u cjelini. Takvo rješenje sasvim je u skladu s tehnološkom neutralnošću i medijskom konvergencijom; ne samo da bi se time izbjegle ingerencijske nedoumice svih budućih graničnih slučajeva, kakvi se u praksi europskih regulacijskih agencija već događaju (kad npr. internetska stranica dnevnih novina počne toliko učestalo objavljivati video-klipove, da ulazi u područje televizije, a sud mora arbitrirati podliježe li propisima koji se na njih odnose), nego bi se medijska politika pripremila i za buduće razdoblje sve veće “konvergencije” između regulacije telekomunikacija i elektroničkih medija.254 Bilo kako bilo, od organizacijskog modela i dimenzija, mnogo je važnije da kvalificirano tijelo za provedbu medijske politike: - bude neovisno o onima koji kontroliraju političke i medijske institucije u zemlji - donosi odluke transparentno i u skladu s medijskom politikom zemlje - ne ograničava, nego ostvaruje slobodu izraza putem medija. 3. Osnovati sustav za praćenje transparentnosti medija. Podatke o medijma u Hrvatskoj, prema različitim zakonima, dužni su prikupljati: Državni zavod za statistiku, Agencija za elektroničke medije, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska gospodarska komora. Čine to još i Fina, različite privatne agencije za određivanje medijskog rejtinga i cijena oglasa, Narodne novine, znanstveni instituti i projekti, kao i Ministarstvo kulture. Metodologije i sustavnost svih tih izvora 254 Nije, naime, isključeno da će se regulatori u području telekomunikacija i elektroničkih medija u budućnosti, po uzoru na britanski Ofcom, talijanski Agcom i bosankso-hrecegovački RAK, sve više spajati, posebno ako telekomunikacijske kompanije, preuzimajući elektormagnetski spektar, nastave svoj ulazak u područje distribucije i proizvodnje medisjkih sadržaja. Vidi: Council of Europe (2007) Converging media – convergent regulators? The future of broadcasting regulatory authorities in South-Eastern Europe, http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/media/doc/Converging%20media%20%20converging%20regulators_en.pdf, pristupljeno 14. veljače 2014. Vidi također i poglavlje o komercijalnim televizijama. - 291 - veoma se razlikuju, dostupnost pokazatelja varira – iako je uglavnom slaba – a rezultat je da o medijima u Hrvatskoj malo znamo. Traumatično pitanje u području komercijalnih medija tradicionalno se odnosi na vlasništvo. Ako nije svakome i u svakom trenutku jasno tko je vlasnik bilo kojeg medija, onda nije moguće niti provoditi strategije medijskog pluralizma i ograničavanja koncentracije, kao niti procijeniti relevantnost i pouzdanost medijskog izvještavanja. Mediji zbog toga sve više gube povjerenje publika.255 Međutim, kontrola medija, niti koncentracija medijske moći, ne završava s vlasničkim udjelima, niti povezanosti na razini menidžmenta; poznato je kako veliki oglašivači, a od početka krize medijske ekonomije, i kreditori medijskih kuća mogu efiksno preuzeti kontrolu nad redakcijama. Zajedničko europsko medijsko tržište, odnosno mogućnost da inozemna medijska poduzeća, ne samo putem interneta, objavljuju medijske sadržaje u Hrvatskoj, taj problem dodatno usložnjava.256 Također, ako bi publici određenog medija bilo poznato – uz osobna imena upravitelja, vlasnika, oglašivača, evantualnog vjerovnika i njihovih poveznih interesa – i je li taj medij, recimo, nedavno otpustio ili pak zaposlio veći broj novinara, pridržava li se taj medij odredbi redakcijskog statuta, isplaćuje li redovito plaće i honorare, objavljuje li ispravke i odgovore, ili ima upozorenja i presude zbog nepoštivanja zakona i objave netočnih informacija... o svemu tome bi također ovisila procjena njegove vjerodostojnosti. Zbog toga bi koncept transparentnosti vlasništva u medijima trebalo proširiti: ne samo na na transparentnost kontrole medija, nego bi općenito trebalo govoriti o transparentnosti medija. Hitno potrebne više potpore medijskoj proizvodnji također je potrebno strogo nadzirati: troše li se javna sredstva u skladu s deklariranom namjenom, nema li potpora za iste troškove iz više izvora, itd. Efikasno rješenje za ovaj zadatak je osnivanje jednog centralnog informacijskog sustava u koji bi mediji internetskim putem upisivali i redovito aktualizirali podatke o svom vlasništvu (do imena fizičke osobe), upravljačkim i uredničkim strukturama, 255 Vidi: GfK Croatia (16. prosinca 2013) Povjerenje u profesije/institucije, http://www.gfk.com/gfkcroatia/htdocs/public_relations/press/press_articles/009409/index.hr.html, pristupljeno 14. veljače 2014.: “Medijima u Hrvatskoj vjeruje svaki peti građanin (21%), dok ih više od polovice (54%) nema povjerenja u medije.” 256 Poznat je primjer jednog nakladnika dnevnih novina tiskanih “u nakladi većoj od 3.000 primjeraka”, koji je, iako Zakon o elektroničkim medijima (ZEM 2009: 54) to izričito zabranjuje, emitirao i televizijski program putem poduzeća osnovanog u Austriji. - 292 - oglašivačima i kreditorima, rashodima i prihodima od oglašavanja, prodaje i drugih izvora, investicijama, imovini, broju zaposlenih i vanjskih suradnika, ugovorima o potporama i koncesijama... itd. Svi podaci koji ne podliježu zaštiti osobnih ili poslovnih podataka bili bi pregledno obrađeni i u svakom trenutku besplatno dostupni ne samo znanstvenicima, sudionicima u raspravi o medijskim politikama, nego i medijskim publikama. Nadzorni odbori i agencije kojima su podaci potrebni za njihov rad (poput AZTN-a i medijskih regulatora), ne bi imali dodatnih troškova za njihovo prikupljanje i provjeru, a Eurostatove baze podataka ne bile poslovično prazne kad je u pitanju hrvatska medijska industrija. Slična inicijativa, koja se pokreće pri Vijeću Europe, mogla bi osigurati i transparentnost medija na području znatno širem od Europske unije. Tehnički, potrebno je ovaj zadatak povjeriti nekoj od organizacija koje već, poput Zavoda za statistiku, prikupljaju parcijalne podatke o medijima, ili osnovati novu za tu namjenu, vodeći računa o potrebnim sredstvima, koja se već troše za istu svrhu, ali rezulutat u smislu dostupnosti i pouzdanosti pokazatalja te ukupne transparentnosti medija izostaje. Naravno da je objava osnovnih podataka u impresumu – određena postojećim zakonima, ali nikada dokraja provedena – idalje potrebna. U cilju veće transparentnosti i vjerodostojnosti medija, moglo bi ju se nadopuniti i time da mediji u periodično objavljuju neku vrstu najave koja sadržava podatke o tome što točno u sljedećem razdoblju namjeravaju učiniti u tzv. javnom interesu, onako kako ga oni vide. Mogli bi to činiti prema strukturi koju bi pribavilo regulacijsko tijelo, a tu bi se mogle naći deklaracije u rasponu od toga da, na primjer, neki medij namjerava redovito objavljivati servisne informacije o radnom vremenu ambulanti, do besplatne objave izbornih programa, predstavljanja kandidata za javne funkcije... a medijskim publikama bi se pružila mogućnost da nadziru ostvareno. 4. Pripremiti izmjene medijskog zakonodavstva i drugih propisa koji se tiču medija. Propisi sami po sebi, kao što je iskustvo s njihovim najboljim dijelovima pokazalo, nisu dovoljni. Međutim, niti poticaji neće stvoriti poželjene medijske prakse bez jasnog i primjenjivog normativnog okvira. Od tzv. institucionalne definicije novinara u Zakonu o medijima (ZM 2004: 2), koja datira iz vremena kad - 293 - problem novinarske nezaposlenosti nije bio osviješten (pa se novinarkom odnosno novinarom smatrala osoba zaposlena na temelju ugovora o radu ili djelu), pa sve do spornih odredbi Kaznenog zakona o djelima protiv časti i ugleda, koje novinarima prijete visokim novčanim kaznama čak i za objavu istinitih informacija (za tužbu je dovoljno da netko smatra da ga činjenice iz njegova privatna života ili poslovanja “sramote”, a za osusu da sud procijeni kako njihova objava nije bila u “javnom interesu”) – mnogobrojne odredbe, kao i struktura i terminologija medijskog zakonodavstva zaslužuju temeljitu reviziju prema ciljevima medijske politike. Među najurgentnijima su sljedeće: porezni tretman tiskanih medija nije ujednačen, a isto se odnosi i na tzv. elektroničke publikacije; nema doista nijednog razloga da se informativni tjednici, dvotjednici ili mjesečnici oprezuju višom stopom poreza na dodanu vrijednost. Odredbu Zakona o radu, prema kojoj se rad s obilježjima radnog odnosa štiti tim Zakonom, bez obzira je li ugovor o radu sklopljen, ili ne, treba jasno provesti u Zakonu o medijima, kako bi se otklonile sve nedoumice inspekcijske i sudske prakse. Odredbe o statutima medija je potrebno precizirati tako, da obvezujuće sudjelovanje novinara u izboru urednika, kao i pravo novinara da ne prihvati uredničku intervenciju u svoj rad bez materijalnih posljedica, od izuzetka postanu pravilo koje se primjenjuje u svim redakcijama. Odredbe o nedopuštenoj koncentraciji i tržišnom natjecanju je potrebno aktualizirati u skladu s tehnološkim razvojem i ciljem disperzije kontrole medija. Regulaciju u području udruga, zadruga i neprofitnih organizacija je potrebno precizirati kako bi bila spremna za prelazak (za to zainteresiranog) dijela komercijalnih medija u post-korporacijski, komunalni, odnosno neprofitni režim djelovanja. Napokon, Zakon o elektroničkim medijima je potrebno integrirati u novi Zakon o medijima. Uz te, i mnoge druge normativne pomake prema cilju zajedničke medijske politike, možda je i najvažnije osigurati mehanizme njihove nedvojbene i efikasne provedbe, evaluacije i korekcija koje se pokažu potrebnima. To neće biti moguće bez unapređenja procjene učinka propisa, koja – kao i otvorena javna rasprava o njima – nikako ne smije ostati na formalnoj razini. - 294 - Treći medijski sektor – neprofitni mediji Osim javnog i komercijalnog upravno-organizacijskog oblika medija, prepoznajemo i njihov treći, zaseban sektor. Medije koji mu pripadaju u Hrvatskoj se ustalilo nazivati neprofitnim medijima – što je termin koji je 2003. ušao i u tada donesen Zakon o medijima 257 – iako na globalnoj i europskoj razini, gdje se ovakav tip medija započeo razvijati još polovicom prošlog stoljeća, postoji disenzus oko njegova naziva, a onda, dijelom, i oko osnovnih karakteristika koje različiti termini podrazumijevaju. Utoliko, nije sasvim svejedno govorimo li o neprofitnim medijima, medijima zajednice (community media), alternativnim medijima, asocijacijskim medijima, participacijskim medijima ili medijima trećeg sektora, a pogotovo ne koristimo li neki od također uvriježenih, ali daleko višeznačnijih naziva kao što su “nezavisni mediji”, “drugačiji mediji” ili pak “slobodni mediji” i “otvoreni mediji”. Važnost terminološkog određenja naglasio je tzv. “Zimski dokument”, koji donosi prikaz problema sektora i prijedloge njihova rješenja, a sastavili su ga neki od njegovih aktera: nakladnici neprofitnih medija i nositelji neprofitnih medijskih projekata uključenih u Programsku suradnju s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva terminologije 259 258 . Otvorenim pitanjima posvećuje svoje uvodno poglavlje i zaključuje “da je potrebno povesti raspravu o terminološkom usuglašavanju naziva kako bi se uskladili s 260 europskom praksom” . Problem se, međutim, sastoji u tome što je i 257 Zakon o medijima, NN 59/04, 84/11, 81/13. Dostupan na: http://www.zakon.hr/z/38/Zakon-omedijima 258 Potpisnici su “Zimskog dokumenta” Fantastično dobra institucija – FADE IN, KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Studio razvojnih inicijativa, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – CENZURA PLUS, Udruga za razvoj radijskih programa Radio mreža i Udruga za zaštitu i unapređenje čovjekovog okoliša “Franjo Koščec”. Dokument je sastavljen tijekom prosinca 2010. i siječnja 2011, a revidiran u travnju. Nije objavljen. 259 O neprestanim nedoumicama vezanima uz terminološka određenja svjedoči zorno i činjenica da će, primjerice, isti taj dokument grupu medija okupljenih krajem 2010. u neformalnu oglašivačku mrežu Alternet nazvati “neprofitnima”, iako od njih sedam čak dva – dvotjednik “Zarez” i portal Teatar.hr – imaju nakladnika registriranog kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću, što znači da ne mogu poslovati na principu neprofitnosti. 260 Zimski dokument, isto. - 295 - apostrofirana “europska praksa” daleko od jednoznačne. Legislativa Velike Britanije, na primjer, oslanjajući se uglavnom na “Communication Act” koji je ondje 2003. prvi puta zakonski definirao kategoriju radija zajednice (community radio), 261 uspostavlja tzv. “treći sektor” kao bitno različit i od komercijalnoga i od javnoga . U Nizozemskoj, s druge strane, lokalni su radiji zakonski prepoznati kao “dio sektora javnih medija” pa je riječ o “javnom emitiranju usmjerenom na opću publiku u lokalnim zajednicama” 262 . Francuski podzakonski akti razlikuju pet kategorija privatnih radija koji se kvalificiraju za javnu financijsku podršku, a u prvu među njima spadaju “nekomercijalni servisi” 263 . Primjeri su raznolike terminološke prakse brojni i odražavaju, zapravo, raznolikost pozicioniranja ovoga medijskog sektora u različitim državama Europe. Naglašava je, kao jednu od ključnih karakteristika sektora, i dokument Europskog parlamenta iz 2007., koji “potvrđuje visoku diverzificiranost sektora i različite uloge koje mediji zajednice igraju u različitim državama” 264 . U prilog terminološkom rješenju koje u prvi plan ističe neprofitnost medija – tj. činjenicu da su upravno-organizacijski lišene mogućnosti vlasničke ekstrakcije profita obavezom ulaganja prihoda u medijsku djelatnost, uz ograničenje plaća radnica i radnika ekvivalentnim plaćama u javnim i drugim ustanovama financiranima iz državnog budžeta – govori prvenstveno njegova dosadašnja institucionalizacija. Pojam se uvriježio: 2003. uveden je i u tada doneseni Zakon o medijima, koji ga pobliže ne pojašnjava, ali među programske sadržaje čije poticanje predviđa – osim onih vezanih uz npr. ostvarivanje prava na javno informiranje svih građanki i građana, brigu za nacionalne manjine, poticanje tolerancije, kulture i umjetnosti itd. – navodi i “pokretanje novih tiskanih medija, osobito lokalnih i neprofitnih medija, te medija nevladinih udruga” (Zakon o medijima, NN 59/04, 84/11, 81/13, čl. 5, st. 2). Definirajući obavezu novinskoga nakladnika da prijavi djelatnost tiska, ovaj zakon spominje neprofitne medije na još samo jednom mjestu, u 12. članku, gdje se propisuje kako “pravne i fizičke osobe 261 The State of the Community Media in European Union, 2007: 27 Ibid. 263 Community Media: A Good Practice Handook, 2011: 21 264 The State of the Community Media in European Union, 2007: iii 262 - 296 - koje će djelatnost nakladnika obavljati na neprofitan način” uz prijavu u Upisnik koji se vodi pri Hrvatskoj gospodarskoj komori “prilažu i akt kojim je to određeno” (Zakon o medijima, NN 59/04, 84/11, 81/13, čl. 12, st. 3). Status neprofitnog nakladnika televizije i radija, s druge strane, utvrđuje Vijeće 265 za elektroničke medije (Zakon o elektroničkim medijima , čl. 49. st. 3), a u Zakonu o elektroničkim medijima ponuđeno je i znatno preciznije određenje neprofitnih nakladnika elektroničkih medija. Osim aspekata koje smo već naveli – da neprofitni nakladnik, naime, “dobit (...) smije koristiti samo za unapređenje i razvoj vlastite djelatnosti” (ZEM, čl. 48, st.3), dok “plaće zaposlenih radnika te naknade članovima tijela upravljanja i nadzora nakladnika neprofitne televizije i/ili radija te druge naknade (putni troškovi, dnevnice itd.) ne mogu premašiti iznos koji je propisan ili uobičajen za javne ustanove koje se financiraju iz državnog proračuna” (ZEM, čl. 48, st. 4) – pobrojano je i tko sve zapravo može biti nakladnikom neprofitnog medija: “obrazovne i manjinske ustanove, studentske udruge, školske udruge te udruge građana i druge nevladine udruge s pravnom osobnošću, s najmanje tri godine neprekinutog i javno priznatog rada na području zadovoljavanja informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih i drugih potreba javnosti” (ZEM, čl. 48, st. 2.) Definiran je, konačno, i neprofitni audiovizualni i/ili radijski program, i to kao onaj “koji dnevno objavljuje najmanje 50% vlastite proizvodnje informativnih, kulturnih, obrazovnih i zabavnih sadržaja, pri čemu najmanje 25% dnevne produkcije mora služiti zadovoljavanju informativnih, obrazovnih, znanstvenih, stručnih, umjetničkih, kulturnih i drugih potreba javnosti” (ZEM, čl. 48, st. 1). Treća i posljednja dionica u kojoj možemo naići na neprofitne medije unutar okvira aktualnih legislativnih rješenja odnosi se na odredbe o Fondu za poticanje pluralizma iz istoga zakona. Sredstvima Fonda potiču se “proizvodnja i objavljivanje audiovizualnih i radijskih programa nakladnika televizije i/ili radija na lokalnoj i regionalnoj razini koji je od javnog interesa, te audiovizualni i radijski programi nakladnika neprofitne televizije i/ili radija” (ZEM, čl. 64, st. 1). Naknadnom dopunom, sredstva Fonda u manjoj su mjeri otvorena i prema 265 Zakon o elektroničkim medijima, NN 153/09, 84/11, 94/13, 136/13. Dostupan na: http://www.zakon.hr/z/196/Zakon-o-elektroni%C4%8Dkim-medijima - 297 - internetskim portalima. Na ovom je mjestu, u kontekstu komparacije hrvatskoga zakonodavstva s uobičajenim i potvrđenim praksama unutar EU-a, važno napomenuti kako su ekvivalentni fondovi u drugim zemljama orijentirani isključivo na financijsku podršku neprofitnim medijima, dok je u nas podrška namijenjena i onima čije poslovanje njihovim vlasnicima služi, među ostalim, za ekstrakciju profita: “Fond je (...) od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije. Naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo 266 neprofitne medije”. Strateška odluka da se na ovoj liniji financiranja odstupi od europske prakse nesumnjivo je jedan od razloga zbog kojih Hrvatska, zajedno s većinom država srednje i jugoistočne Europe, ima nesrazmjerno manje razvijen sektor od većine država sa zapada i sjevera kontinenta: “Neprofitni su mediji u Hrvatskoj, vjerojatno mogli biti neusporedivo zastupljeniji da je Fond od početka bio namijenjen samo njima, a značajna godišnja sredstva mogla su pomoći 267 razvoju cijeloga sektora” . Iako je uvriježen i prihvaćen, vrijedi primijetiti kako pojam neprofitnih medija uspostavlja demarkacijsku granicu samo spram komercijalnog medijskog sektora. Spram javnog sektora nije uspostavljena distanca, jer javni mediji imaju jednaku obavezu ulaganja dobiti isključivo u obavljanje i razvoj vlastite djelatnosti 268 . Granica koja neprofitne medije razvija od komercijalnih je, međutim, vrlo važna: polazeći od nje, moguće je rekonstruirati motive za medijsku djelatnost koji neprofitne medije potencijalno čine strateški značajnima za stabilnost medijskog sustava. Naime, dok su komercijalni mediji, osim pretpostavljenom namjerom da zabave, informiraju, a možda i educiraju publiku, sistemskom prisilom vođeni motivom ostvarenja i uvećanja profita, kod neprofitnih je ovaj drugi razlog uklonjen. Neosporno je pritom da namjera informiranja, zabave i educiranja publike – u dva svoja aspekta vitalna za demokratske procese, jer njihov uspjeh uvelike počiva na 266 Mučalo, Marina (2014) Neprofitni mediji: razvoj i uvjeti rada community radija, nije ojavljeno ibid. 268 Usporedi: “Ako u obavljanju svoje djelatnosti Hina ostvari dobit, ta se dobit može koristiti isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti Hine, u skladu s ovim Zakonom i Statutom Hine.” (Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji, čl. 27.) 267 - 298 - sudjelovanju informiranih i upućenih građanki i građana – može biti u kontradikciji s profitnim motivom. Ovo postaje očito u ciklusima ekonomskih kontrakcija, kada ekstrakcija profita zahtijeva smanjenje cijene rada, a smanjenje cijene rada podrazumijeva prebacivanje radnog opterećenja na znatno manji broj novinarki i novinara. Izgubivši određeni broj novinarki i novinara gubimo i izvjestan opseg tema koje bi oni mogli obraditi; kompenzirajući donekle ovo tematsko sužavanje postavljanjem većih zahtjeva pred one koji i dalje rade, smanjuje se njihova mogućnost temeljitijeg i upućenijeg obrađivanja pojedinih tema ili specijalizacije za uži tematski fokus. Kod medija kod kojih princip ekstrakcije profita ne ugrožava radni proces i, posljedično, njegove proizvode, nego su, nasuprot tome, sav prihod obavezni uložiti u svoju osnovnu djelatnost, te su opasnosti upravo utoliko manje; pretpostavljajući, jasno, da imaju osigurane stabilne mehanizme financiranja. Ako dosadašnja upotreba i izvjestan stupanj institucionalizacije mogu biti razlozi za nastavak korištenja pojma neprofitnih medija, onda isti argumenti vrijede za sintagmu mediji zajednice na europskoj razini pa bi mogli vrijediti i na našoj utoliko ukoliko kao cilj proklamiramo usklađivanje s praksama Europske unije. Dodatan razlog za preuzimanje ovoga naziva mogao bi se sastojati u tome što se čini kompatibilnim s prethodnim, već udomaćenim. Štoviše, kada već citirani dokument Europskog parlamenta “The State of Community Media in Europe” definira svoj predmet, kao prvu značajku ističe neprofitnost, pa su ondje mediji zajednice shvaćeni kao 1. “neprofitni”, 2. “otvoreni prema zajednici kojoj služe ili 269 njoj odgovorni” i 3. “uglavnom popunjeni volonterima” . Nešto noviji dokument UNESCO-a “Community Media: A Good Practice Handbook” opisuje ih kao “neovisne medije utemeljene u civilnom društvu, koji djeluju sa svrhom društvene 270 koristi, a ne radi profita” . Ali pitanje neprofitnosti medija zajednice ipak ostaje otvoreno. Doista, nema nikakvog razloga koji bi mediju namijenjenom ili odgovornom zajednici per definitionem ukidao mogućnost ekstrakcije profita. To se ogleda i u praksi, pa će mediologinja Zrinjka Peruško napomenuti: “Financiranje i 271 organizacija im se razlikuju u različitim zemljama, ponekad su neprofitni (…)” 269 The State of the Community Media in European Union, 2007: ii Community Media: A Good Practice Handook, 2011: 7 271 “Uvod u medije”, ur. Peruško, Zrinjka; 2011: 23 270 - 299 - . Slično upozorenje donosi nam jedna od globalno referentnijih medioloških studija, “Community Media: A Global Introduction” Ellie Rennie: “Pojam 'medija zajednice', u svome najširem značenju, uključuje mnoštvo aktivnosti i rezultata, među kojima nisu svi ni maleni ni neprofitni” 272 . Posebno pojašnjenje potrebno je i za pojam “zajednice” na koji se sintagma referira. Ponekad ga se intuitivno izjednačuje s lokalnom zajednicom, a medije zajednice s lokalnima. Ovakvo razumijevanje previđa postojanje neteritorijalnih zajednica. Peruško nabraja neke, poput “kulturnih, političkih, nacionalnih ili etničkih” 273 , “The State of Community Media in European Union” ustanovljuje tri: “Zajednice interesa, zemljopisne zajednice i kulturne zajednice” 275 spominju i “zajednice prakse” 274 . Drugdje se . Ključno je pritom da taksonomija prevaziđe teritorijalno fiksiranje zajednice. Kako god je uspostavili, ostaje otvoren problem odnosa medija i njegove zajednice, jer medij zajednice ne može biti samo medij sadržajem namijenjen zajednici, medij koji joj se obraća s distancirane i apartne pozicije manje ili više profesionalnog uredničko-novinarskog filtriranja i definiranja tema i problema koji bi toj zajednici trebali biti relevantni. U takvoj konstelaciji, pitanje legitimiteta, prava na predstavljanje zajednice neizbježno se uvijek iznova vraća. Zato je, kao što smo već vidjeli, “The State of Community Media in European Union” medije zajednice odredio i kao one koji su zajednici “otvoreni” i “odgovorni”. Njihova je uloga da članove te zajednice uključe u rad medija na različite načine: putem sudjelovanja u medijskoj proizvodnji, mandata suodlučivanja, funkcije nadzora… Problem legitimiteta ovime nije otklonjen, nego delegiran na razinu pitanja konstitucije zajednice (tko joj pripada, tko iz nje ostaje isključen), ali ga razrađeni proceduralni mehanizmi inkluzije barem mogu umanjiti. Pozitivne strane otvorenosti i odgovornosti medija spram zajednice moguće je sumirati u tome što oni “omogućuju marginaliziranim članovima zajednice da postanu aktivni članovi 272 “Community Media: A Global Introduction” “Uvod u medije”, ur. Peruško, Zrinjka; 2011: 23 274 The State of the Community Media in European Union, 2007: 6 275 “Understanding Alternative Media”, 2007 273 - 300 - društva i uključe se u rasprave o pitanjima koja su im važna” 276 i pritom “podižu razinu medijske pismenosti među sudionicima pomažući u demistifikaciji procesa medijske proizvodnje” 277 . Za razliku od medija terminološki svedenih na neprofitni angažman, pojam medija zajednice utoliko je dobrim dijelom fokusiran na participaciju. Shvatimo li ga tako, ovo se određenje uvelike preklapa s određenjem “participacijskih medija”, koje tu karakteristiku iznosi u prvi plan. Koncept participacije je u velikim debatama UNESCO-a o novom svjetskom informacijskom i komunikacijskom poretku (tzv. New World Information and Communication Order) sedamdesetih godina prošlog stoljeća potisnuo pojam “pristupa”, s obzirom na to da su diskusije iskristalizirale činjenicu kako je mogućnost izbora unutar šireg spektra medijskih sadržaja ipak samo nužan, a ne i dovoljan uvjet za medijski doprinos konstituciji aktivnih sudionika društvenih procesa; osim njega, članove zajednice neophodno je involvirati i u stvaranje tih sadržaja, upravljanje medijskim organizacijama itd 278 . Potencijalno lošu stranu terminološkog optiranja za medije zajednice prepoznajemo u opasnosti izolacije pojedinih zajednica iz šireg društvenog konteksta pa se ponekad “smatraju problematičnima za ukupnu koheziju društva u 279 kojem djeluju”. Pomažući u procesima povezivanja unutar zajednice, njenoga osnaživanja i etabliranja, mediji istodobno mogu sudjelovati i u procesima izdvajanja zajednice iz socijalnog okružja u komunikacijsku samodovoljnost. Nadalje, literatura koja naglašava prednosti inkluzije i participacije obično se usredotočuje na marginalne zajednice, iako sam pojam ne isključuje a priori mogućnost medija većinskih zajednica, a skupa s njom i scenarij stvaranja kanala za spontanu reprodukciju dominantnih društvenih, političkih, kulturnih, ideoloških itd. stavova. Ovo se, opet, kosi s karakteristikom odmaka od dominantnih medija koju brojni autori pripisuju medijima zajednice. “Community Media: A Good Practice Handook”, tako, eksplicitno ih definira kao “alternativan medij javnim i 276 The State of the Community Media in European Union, 2007: 7 ibid. 278 “Understanding Alternative Media”, 2007: 13 279 “Uvod u medije”, ur. Peruško, Zrinjka; 2011: 23 277 - 301 - komercijalnim medijima” 280 , “Zimski dokument” već u prvom koraku pokušaja određenja svoga polja govori o medijima koji “nisu javni ili komercijalni mediji, 281 dakle nisu u vlasništvu državnih i lokalnih uprava ili velikih korporacija” . “Zajednica” je, dakle, shvaćena kao locus organizacije medija strukturno osposobljenih izmaći kako visokoinstitucionaliziranoj političkoj kontroli, tako i pritiscima tržištima. Ovo je, zapravo, ključna karakteristika medijskog sektora o kojoj govorimo i osnovni motiv za njegovo jačanje u širem medijskom kontekstu. Bilo da izmicanje dvojakim političko-tržišnim utjecajima shvatimo kao odmak od dominantnih medijskih struktura ili njihov suplement, ta je dimenzija najjasnije artikulirana u također frekventnom pojmu alternativnih medija. Postavlja se, međutim, pitanje na kojem se planu taj odmak artikulira: samo na onom sadržajnom ili pak (i) na organizacijskom, upravljačkom, distribucijskom… Prva varijanta je, pretpostavljamo, šire prihvaćena; oni koji su se alternativnim medijima temeljitije bavili, skloniji su njihovu specifičnu razliku potražiti upravo u 282 drukčijim modelima organizacije . Neki pokušaji konceptualizacije alternativnih medija nude kategorije koje se nedvosmisleno preklapaju s drugim terminološkim odabirima koje ovdje navodimo i time još jednom potvrđuju terminološke nedoumice. Četiri pristupa alternativnim medijima iz studije “Understanding Alternative Media”, recimo, razlikuju ih kao medije koji “služe zajednici” (i time spadaju među one koje smo ovdje opisali kao “medije zajednice”); potom one koji su “alternativa mainstreamu” (a to bi bili alternativni mediji u užem smislu, kako ih ovdje shvaćamo); one koji su “dio civilnog društva” (u literaturi se i inače često govori o “medijima civilnog društva”; zapravo, veza sa civilnim društvom, kao kategorijom koja također podrazumijeva cijeli niz terminološko-konceptualizacijskih prijepora, uspostavlja se gotovo beziznimno bilo da je riječ o neprofitnim, medijima zajednice itd); naposljetku, one koji su “rizomatski”, odnosno nelinearni, dehijerarhizirani, nomadski (a taj pristup, kao eksplicitno nesvodiv na državne strukture, u strateškom dokumentu poput ovoga ipak ne može biti koristan) 280 Community Media: A Good Practice Handook, 2011: 5 Zimski dokument, isto. 282 Atton, Chris: “Alternative Media”, 2002. 283 Understanding Alternative Media”, 2007: 3-34 281 - 302 - 283 . Drugdje se cijelo polje alternativnih medija odmiče izvan utjecaja države, na “veliku udaljenost od briga medijske regulacije” 284 , što ih razlikuje od medija zajednice, uz važno upozorenje kako pritom ovi drugi, “zahtijevajući da emitiranje bude prilagođeno široj javnosti, postavljaju izravniji izazov statusu quo (…) Oni traže od nas da iznova promislimo način na koji su medijske informacije regulirane 285 na razini državne vlasti” . Ako ih i ne shvatimo tako, nego prvenstveno kao medije koji na organizacijsko-upravljačkom, pa onda i sadržajnom planu stvaraju distancu spram javnih i komercijalnih mainstream medija, uvodeći u javni diskurs nove teme, rakurse i probleme, nadopunjujući i propitujući dominantne medijske obrasce, preostaje problem neizdiferenciranog relacijskog definiranja. Pojam mainstreama, naime, obuhvaća podjednako i komercijalne i javne medije, a u medijskoj strategiji koja pokušava ojačati ovaj sektor bez obzira na neizvjesnosti tržišne dinamike korištenje javnih resursa nameće se kao prikladno rješenje (za razliku od, recimo, infrastrukturnog prislanjanja sektora na dio oglašivačkih 286 prihoda, kao što je to bio slučaj u Francuskoj ) pa odmak ovog tipa medija od komercijalnog sektora s jedne strane i od javnog s druge nije iste prirode. Ako se u nazivu neprofitnih medija krije nedostatak jasne razlike spram oba prethodna sektora (s obzirom na to da je distanca uspostavljena samo spram komercijalnog), onda je u nazivu alternativnih medija problem suprotan, razlika spram prva dva sektora naznačena je bez razlike među prva dva sektora. Utoliko se, možda, primjerenijim čini još jedan frekventan pojam, onaj medija trećeg sektora, koji je etabliran prvenstveno u Velikoj Britaniji. Kao što, u drukčijem kontekstu, pojašnjava Paul Stubbs: “(…) taj pojam omogućuje usredotočenost na veličinu i na karakteristike svakoga sektora posebno te na skup njihovih međusobnih odnosa” 287 . Još u Preporuci 173 Vijeća Europe iz 2005, uostalom, državama članicama je bilo sugerirano da “neprofitni mediji zajednice udu prepoznati kao treći sektor koji nadopunjuje nacionalne javne servise i privatni 284 “Community Media: A Global Introduction”, 2006: 23. ibid. 286 Community Media: A Good Practice Handook, 2011: 21 287 Paul Stubbs, “Pojmovnik civilnoga društva: treći sektor”, u: Civilnodruštvo.hr, br 3/4, 2005. Dostupno na: http://zaklada.civilnodrustvo.hr/upload/File/hr/izdavastvo/casopis/broj03_04/casopis_03_04.pdf 285 - 303 - sektor” 288 . Sintagmu se kod nas pokušavalo uvesti od samih početaka razvoja civilnog društva – 1997. nevladine udruge osnovale su tako “Inicijativu za treći sektor” – ali je zaživjela u znatno manjem opsegu od npr. pojma “civilnoga društva” u širem, odnosno “neprofitnih medija” u užem kontekstu. Već citirana Stubbsova natuknica navodi neke njene probleme: prenošenje iz izvornoga angloameričkog konteksta, i to prvenstveno onoga SAD-a, gdje je nastala sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izmijenilo joj je izvorno značenje poticanja privatne filantropije i volonterskog angažmana ne nadomjestivši ga jasnom alternativom; najčešće je shvaćen unutar determinističke i funkcionalističke paradigme kao korektiv manjih grešaka prva dva sektora 289 . Ovo je drugo upozorenje posebno važno u godinama eskalacije krize medija, kada postaje jasno da su pogreške komercijalnog i javnog medijskog sektora sve samo ne trivijalne. S druge strane, pojam trećeg sektora ipak ima određenu tradiciju kod nas, a čini se logičnim odabirom pri pokušaju strukturnog postavljanja medijskog polja kroz njegova tri osnovna plana. Ukoliko se medije koji nisu ni komercijalni ni javni želi adekvatno i poticajno obuhvatiti legislativnim okvirom, umjesto da ih se u zakone unosi bez detaljnije artikulacije, onda nije bezrazložno predstaviti ih kao zaseban, “treći sektor”. Već iz ovoga kratkog i skiciranog pregleda osnovnih značenja, kratke povijesti, teorijskih objašnjenja te kontekstualnih prednosti i nedostataka pojedinih pojmovnih rješenja jasno je da institucionalna terminološka kodifikacija medija koji nisu ni javni ni komercijalni teško da može biti ostvarena na jednoznačno uspješan i aklamativno prihvatljiv način. Nailazimo na brojna preklapanja, na različite interpretacije i na nejasnoće. Javna rasprava utoliko je neophodna, njena potreba – već izražena u “Zimskom dokumentu” – utoliko veća ukoliko je riječ o medijskom sektoru naglašene angažiranosti i participacije njegovih aktera, a njena organizacija obaveza je resornog ministarstva. Ovdje prikazane mogućnosti i naznačeni razlozi za i protiv pojedinih solucija mogu pritom poslužiti kao poticaj, 288 Recommendation 173 on regional media and transfrontier co-operation, 2005. Dostupno na: https://wcd.coe.int/ViewDoc.jsp?id=866605&BackColorInternet=e0cee1&BackColorIntranet=e0cee 1&BackColorLogged=FFC679 289 Paul Stubbs, “Pojmovnik civilnoga društva: treći sektor”, u: Civilnodruštvo.hr, br 3/4, 2005. Dostupno na: http://zaklada.civilnodrustvo.hr/upload/File/hr/izdavastvo/casopis/broj03_04/casopis_03_04.pdf - 304 - više impuls za diskusiju nego njen definitivan okvir. Rasprava o pojmovnim određenjima, jasno, nije samo rasprava o neobaveznom odabiru ove ili one sintagme, nego i o setu karakteristika koje svako od njih donosi implicitno, sugerira ili, barem, omogućuje u daljnjoj eksplikaciji. Logika neprofitnog poslovanja s obavezom ulaganja eventualne dobiti u razvoj medijske djelatnosti, visok stupanj participacije zajednice ili, barem, određene skupine publike kojoj se medij obraća, organizacijsko i sadržajno odmicanje od ponuđenih modela komercijalnih i javnih medija osnovni su ulog Ministarstva kulture u toj raspravi. - 305 - Cilj Jačanje “trećeg”290 medijskog sektora U skladu s dobrim europskim praksama, teži se daljnjem institucionalnom prepoznavanju, preciznom zakonskom definiranju i uspostavljanju trajnih modela podrške medijskom sektoru čija strukturna pozicija podrazumijeva izmicanje neposrednim komercijalnim i političkim utjecajima. 1. Etabliranje sektora. Definicija kruga medija koji spadaju u “treći” sektor, uz uvažavanje činjenice kako niti na europskoj razini ne postoji konsenzus oko naziva i skupa atributa ovih medija. 2. Osnaživanje medijskog utjecaja. Polazeći od pretpostavke da “treći” sektor nudi prostor za javnu artikulaciju specifičnih tema iz specifičnih perspektiva – koje bi u suprotnom mogle ostati zanemarene utoliko ukoliko ne zadovoljavaju bilo profitni motiv, bilo neposredne zahtjeve aktualne institucionalno-političke impostacije – iznalaze se modeli poticanja veće prisutnosti/vidljivosti i, posljedično, većeg društvenog utjecaja ovih medija u okviru postojećih resursa. 3. Povećanje financiranja sektorskih medija. Slijedeći primjere europskih država u kojima je ovaj sektor prepoznat kao zalog povećanja slobode i održanja nezavisnosti medijskog polja (Francuska, Velika Britanija, Danska…) iznalaze se modeli odgovarajućeg financiranja usmjerenog prvenstveno smanjenju snažne tendencije prekarizacije rada u sektoru. Mjere 1. Etabliranje sektora 290 Provizoran naziv odabran isključivo zbog načelne neutralnosti (iako pojam „trećeg sektora“ podrazumijeva niz pretpostavki, dijelom elaboriranih u odgovarajućem dijelu „Nacionalnog izvještaja o medijima“). Definiranje sektora nameće se kao prvi cilj ove dionice medijske strategije. - 306 - • Definicija. Organizacija i postavljanje osnovnog okvira za javnu raspravu o terminološkom određenju medija koji nisu ni javni ni komercijalni. Predstavljanje rješenja usvojenih u teoriji i praksi (“neprofitni mediji”, “mediji trećeg sektora”, “alternativni mediji”, “mediji civilnog društva”, “mediji zajednica”, “neovisni mediji”, “participacijski mediji”…) i problematiziranje njihovih implikacija, s polazištem u prikazu ponuđenom u “Nacionalnom izvješću o medijima”. • Zakonska regulacija. Nakon javne rasprave, legislativna implementacija njenih rezultata kako bi razlozi odluke za jednu od ponuđenih opcija bili prevedeni iz deskriptivnog u normativni registar. • Evidencija. Ovisno o odabranoj soluciji i njenim implikacijama, postavljanje modela evidencije svih medija koji pripadaju sektoru. 2. Osnaživanje medijskog utjecaja • Emitiranje sektorskih sadržaja na javnoj radioteleviziji. Uvođenje obaveze emitiranja audiovizualnih sadržaja nastalih u sektorskoj produkciji, a (su)financiranih javnim sredstvima, na HRT-u. • Suradnja s javnom izvještajnom novinskom agencijom. Omogućavanje pristupa sadržajima Hine sektorskim medijima bez naknade. • Komunalizacija radija. Transformacija postojećih lokalnih radija u potpunom ili većinskom javnom vlasništvu u radija lokalnih zajednica, s osiguranim mehanizmima građanskog upravljanja i participacije. • Poticanje osnivanja neprofitnih radija zajednice. Regulacija dodjele koncesija po povoljnijim uvjetima sektorskim medijima. • Pokretanje agregacijskog internetskog sektorskog portala. Preusmjeravanjem postojećih javnih resursa, pokrenuti agregacijski portal koji bi “prema vani” prenosio sadržaje iz sektorskih medija, a “prema unutra” povećao dostupnost potencijalno korisnih informacija (o natječajima, donatorima, primjerima inozemne prakse…), s osiguranim mehanizmima sektorskog nadzora i participacije. 3. Povećanje financiranja sektorskih medija • Povećanje sredstava fonda za pluralizam medija. Zakonsko reguliranje značajno višeg udjela sektorskih medija u korištenju sredstava Fonda za pluralizam medija, - 307 - slijedeći barem dijelom europsku praksu koja sredstva usporedivih fondova u pravilu rezervira ekskluzivno za neprofitne medije. • Povećanje lutrijskih sredstava. Razmjerno povećanje iznosa fonda Hrvatske lutrije namijenjenih sektorskim medijima, kako bi se osigurao stabilan izvor prihoda kao preduvjet kontinuiranog razvoja. - 308 -
© Copyright 2024 Paperzz
