Književna Rijeka
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 2, godište XVII, ljeto 2012.
NAKLADNIK
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
ZA NAKLADNIKA
Božidar Petrač
UREDNIŠTVO
Igor Žic (glavni urednik)
Silvija Benković Peratova, Bože Mimica, Davor Velnić
GRAFIČKi dizajn, REDAKTURA, LEKTURA I KOREKTURA
Željka Kovačević Andrijanić
ADRESA UREDNIŠTVA
Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice)
Tel./fax: +385 (0)51 214 206
E-mail: [email protected]
Tajništvo Ogranka radi svakog radnog dana, osim petka i subote, od 10 do 13 sati.
Časopis izlazi četiri puta godišnje.
Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn.
Pretplata za jednu godinu (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn, a uplaćuje se na
žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb),
s naznakom: ZA ‘‘KNJIŽEVNU RIJEKU’’.
Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime,
kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na
CD-u – e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju.
ISSN: 1331-0607
Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova:
Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu
Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
KR
Broj 2, godište XVII.
LJETO 2012.
SADRŽAJ
riječ urednikA
..........................................................................................................................
5
proza
DAVOR VELNIĆ: Gradovi na putu ....................................................................................................... 6
MILAN OSMAK: Elegantno iskrcavanje ......................................................................................... 34
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Padaline na sjevernom Jadranu ............... 60
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Lipa hodžina ‘ćer ..................................................................................... 80
VERA PRIMORAC: Po dozu domoljublja .................................................................................... 85
MLADEN VUKOVIĆ: Himen himne .............................................................................................. 102
DR A M A
miro gavran: Lutka .......................................................................................................................... 110
RICCARDO GIGANTE: Ujak iz Amerike ................................................................................. 164
ESEJ
ANTUN BARAC: Feljton o Rijeci .................................................................................................... 196
IGOR ŽIC: Angažirana književnost ................................................................................................. 209
ĐONI BOŽIĆ: Kultura čitanja ............................................................................................................. 215
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Gospođa Slavuj ................................................................................... 219
TAMARA MATAIJA: Neka bude svjetlost! ............................................................................... 226
p OEZIJa
FERNANDO SABIDO SÁNCHEZ: Izabrane pjesme .......................................................... 233
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ: 13 redaka o boli ........................................................................ 244
ELFRIDA MATUČ MAHULJA: Ništa bez tebe, bejbe ......................................................... 246
DAVOR GRGURIĆ: Zalog sidrenja ................................................................................................... 251
FRANJO MATANOVIĆ: Osjećam potrebu da sam nepotreban ................................... 256
HELENA HORVAT: Putom utrtim preprekama ......................................................................... 263
ANELA BORČIĆ: Ala, naši, alegrija! ................................................................................................ 271
sudbina knjige
ŽELJKA LOVRENČIĆ: Tihomil Maštrović: Neukrotivo svoji: kroatističke rasprave i
članci ................................................................................................................................................. 282
RAJKO GLIBO: Nikola Šimić Tonin: Ustani kada kažeš Vukovar ................................ 286
EMILIJA KOVAČ: Ivan Kutnjak: Lilije za Lilienne .............................................................. 290
FABIJAN LOVRIĆ: Sonja Jurić: Suncokret pognute glave ............................................ 292
IGOR ŽIC: Silvin Eiletz: Titove tajanstvene godine u Moskvi, 1935-1940. ........ 294
DO G A Đ A NJ A
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak
u Rijeci / Siječanj – lipanj 2012. godine ...................................................................... 297
Igor Žic / RIJEČ UREDNIKA
5
RIJEČ UREDNIKA
Književna Rijeka, i s vrlo malo novca, klizi azurnoplavim
nebom, nošena zračnim strujama oko Učke! Pogled je očaravajuć, zrak svjež, no negdje dolje sve je mutno od smoga...
U ovom broju svakako treba skrenuti pozornost na dulji
ulomak iz Kineskog šapta, obimne, desetljećima pisane, meditativne knjige Davora Velnića. Pojam kineski šapat, inače, u engleskom jeziku ima značenje gluhog telefona. Ili gluhog mobitela – da budemo u duhu vremena. Čak i taj naslov dobro opisuje
konfuznu i napornu današnjicu koju moramo živjeti...
Ovog smo puta izdvojili zaseban blok drame, s dva zanimljiva teksta: Mire Gavrana (iz 2011.) i Riccarda Gigantea (iz
1914.). Neovisno o gotovo stotinu godina koji ih dijele, ipak u
njima ima i nekih veza koje se lako uočavaju pažljivim čitanjem.
Upravo je jedan od ciljeva Književne Rijeke zahvaćanje
književnosti vrlo široko, ne samo u prostoru, već i u vremenu.
Tako je tu i ozbiljan Feljton o Rijeci Antuna Barca, napisan 1953.
godine, koji se nadovezuje – značajno drugačijim tonom – na
njegov tekst Fiume objavljen u prošlome broju. Godine uvijek
žestini daju mračniju sjenku i veću promišljenost...
Igor Žic
6
Književna Rijeka
PROZA
DAVOR VELNIĆ
Gradovi na putu
Ulomak iz meditativne knjige Kineski šapat
Putovanje
V
rijeme ne poznaje udaljenost. Putovanje je samo dio života odmaknut od već prigrljene matrice, samo prekinuta nit jednoličnog, odmak od poznatih mjesta i prihvaćenih lica predvidive svakidašnjice, bijeg od zarazne ravnodušnosti. Često rukavac slijepe ulice, jer malokad smo istinski putnici
i rizik nas plaši; besciljno putovanje, beznačajan i nepotreban
pokušaj, onako usput, kao bezazlen porok ili navika, kao i cigareta poslije dobrog jela. A opet, bez tog otrovnog dima cijela
raskoš dobrog obroka i ne bi previše vrijedila. Ili je to mali iskorak prema kušnji? Naša sumnjičava neodlučnost postavlja nam
zapreke prema satnici usuda. Sumnja je neprestano s nama, kao
sjena; prati osobu, oklijevanje. Odgađa, ali ne odlučuje. Razum
sumnja, emocija plamti, a čovjek se prepušta i gori.
Putovanje kao duhovni napredak i potraga u smjeru vlastita nemira, redovito nizvodno od hrabrosti; jedna duboka želja za pomirenjem sa strahovima i suočenje sa vlastitom naravi.
Poriv nemoći na koju smo već navikli i obikli, ali niti se mirimo
niti prihvaćamo. I ne, nije to samo promjena lokacije, dokolica i puka znatiželja, putovanje je istinska potraga. Putnik je hodočasnik dalekim oltarima svog nemira. Hrabri dođu tamo gdje su željeli doći, oklijevala tamo gdje su se
plašila biti odvedena. Turistički izlet je puko ubijanje vremena:
zabava dokonih ustrašenaca, oklijevala. Turizam prodaje iluziju
da se jednolično i prosječno načas mogu pretvoriti u pustolovinu
Davor Velnić
7
potrage. Turist sakuplja umor i dojmove, potom ih marljivo slaže u svoje kućne vitrine i foto-albume. On sakuplja suvenire,
a suvenir je razina ambicije i tek materijalni dokaz bezazlenog
izleta. Suvenir je iskustvo vlastite ustrašenosti.
Putovanje razvlači vrijeme, udvostručuje život. Putujemo
jer želimo usporediti i nešto provjeriti; možda zalutati, ali vidjeti novim očima i nikada podleći samo pukoj znatiželji. Za
trenutak umaknuti zapuhu ustajalosti i prepoznatljivim slikama
svakidašnjice. Onirička putovanja poput Enoha, Odiseja, Eneje,
Dantea ili Christiana Rosenkreuza malo tko doista želi iskusiti;
ljudi ih priželjkuju svojim junacima i njihovim napornim sudbinama, samo ponekad svojoj mašti. Ljudi, zapravo, ne žele biti
dio, vlastitu kožu razapinjati na bubanj – oni žele gledati. To je
tajna filma, stripa i televizije..., a počelo je bezazlenim ilustracijama. Mnoge plaši neizvjesnost i po tome su slični, druge golica
nepoznato i po tome su različiti.
Isto sunce prži, slični su oblaci, pljuskovi i grmljavine,
nemoć i njezini otisci na umornim licima prolaznika. Krajolici
se nižu s nepoznatim vjetrovima, a s nepovjerljivim pogledima
suputnika prije ili kasnije se sprijateljimo. U potrazi smo za neprijateljskom razlikom, opasnim kataraktom u našoj kolotečini,
bifurkacijom u sudbini; žudimo za iskušenjem i nudimo nepoznatom. Prošlost ne možemo ničim iskupiti. Svaki putnikov dan
donosi novu prigodu, kušnju. Teško je odoljeti izazovu; odoljeti
znači ugasiti se, utrnuti u sebi luč. I opet, na kraju obzora samo
je još jedna kušnja i novi pokušaj da se izazov okiti lovorikama. Valja se uputiti dalje od obzora, napustiti prošlost, sebe, ne
osvrnuti se i prepustiti bezbroju koraka. Postati svim srcem prolaznik. Izletnik je vidio svijeta, tisuće kilometara ostavio za sobom, stotine slika fotografirao i na svim slikama samo je on. Ne,
svijet ga nije zapamtio. Svijet je vidio putnika, i pamti ga.
Odlazimo, jer želimo provjetriti ustajalost i moljce izložiti
suncu. Napuštamo, jer ugađamo nemiru i odmičemo od kružne
kolotečine svakodnevice. Obnavljamo u neizvjesnosti. Kazaljke
sata postale su rešetke svakodnevice. Usidreni, postajemo plijesan vlastita prebivališta; ostajemo promatrači tek vlastita odraza,
8
Književna Rijeka
svjedoci mijena dana, noći i teške dosade. Ulovljeni u mrežu
staračkih bora otimljemo se i cvilimo. Isti u istome, beznačajan
propuh među svagda istim zidovima i poznatim licima. Putovanje je slabašna veza s vlastitim dvojbama, to je prepuštanje
koracima i dodir neizvjesnosti ili makar obnovljeno mladenačko nestrpljenje. Svaki odlazak samo je priprava povratka, novog
čovjeka na povratku u prošlost. Putovanje je, na koncu, obnova
kruga, neizvjesno i željeno – jer sve drugo bila bi prijevara. O
pravocrtnim putovanjima ne znamo ništa pouzdano; ona su neizreciva neizvjesnost i začetak najtežih pitanja. Napisane su upute za takva putovanja; živi za žive, a oni malobrojni koji znaju, ti
šute. Bardo Thödol dovodi blizu, Bstan’-Gyur promiče obzorom
intuaicije, neuhvatljiv. Na Tibetu sve ostaje jednako nedohvatno
razumu, a srce teško prihvaća pisanu riječ – ona je uvijek s visoka, s visokih govornica i ambona, a malokad nebeska.
Kad bi makar još potrajalo (da, dokoni izlet ili udoban službeni put s punom deviznom dnevnicom!), ali rastanci, hodočašća, istinske potrage...! Pravi odlasci su teške odluke neprospavanih noći; redovito prethode mučna stanja dvojbi. Povratak je
nedogledan i nepoželjan, bar za neko vrijeme prkosa, što može
potrajati koliko i pamćenje onih koje smo željeli zaboraviti. Izlet
je igra bez izazova: jutarnja šetnja četveronožnog ljubimca, sveznajući turistički vodiči, brošure i raspjevana izletnička ugoda
oblijepljena suvenirnim uspomenama, iskustvo uvećano za jedan ugaženi pseći drek i beznačajnu fotografiju.
Putovanje je pola pobjede; ono što nedostaje za punu pobjedu možda nikad nećemo dohvatiti. Najteže je preživjeti gubitak obzora, činjenicu da nas udaljenosti ne trebaju i mogu bez
nas. Slast povratka osvaja me s prvim korakom partence. Vrijeme povratka uvijek je nekako kraće, a ugoda povratka slađa od
iščekivanja polaska?! Kocka šećera za kraj – i ostajemo sužnjevi
kao da se nismo ni maknuli. Svako naše putovanje krije nestrpljivost povratka. Tko odoli, pobjeđuje. Ja se, ipak, veselim povratku – tom neizvjesnom putovanju u poznato – i zato, ponekad,
posumnjam u motive svojih potraga. Magija povratka je poticaj
svakom odlasku, čak i kad znamo da povratka možda neće biti.
Davor Velnić
9
Povratak je jedini vremenski stroj koji je čovjek uspješno ostvario. To je čarolija o kojoj ne prestajemo maštati već s prvim korakom odlaska. Privlačnost odlaska manja je od priželjkivanja
povratka. Neizvjesnost pred novim i monotonija zavičaja što
nalikuje idili mogu i najodlučnije razoružati. Zato su putnici malobrojna i posebna vrsta. Zato tako lako opraštam malom gradiću spužvastoga srca. Je li djetinjstvo njegova jedina i dovoljna
zasluga, nepotrošiv ulog, kolikogod daleko odlazio?
Putovanje nije vidjeti nešto, već biti dio toga. To je razlika
između monografija, turističkih vodiča, knjiga, dokumentarnih
filmova, paket-aranžmana i – osobnog iskustva. Nakon putovanja nisam bio bogatiji za jednu istinu više, za suhoparnu faktografiju ili dojmljivu zanimljivost. Putnik ne sakuplja, on je dio
nepoznata svijeta. Nerado listam foto-albume i uzaludno pokušavam ući u fotografiju, prisjetiti se okolnosti. Samo ponekad
uspijem, ali redovito poljubim prag i vrata pamćenja ostaju zatvorena; ostajem sâm pred nepoznatom fotografijom, zbunjen,
zatečen i nemoćan.
Sve sam to jednom mogao naučiti iz udžbenika, pročitati u
putopisima, vidjeti na televiziji ili filmu. Pritajiti se i slušati, čekati da pomru istinski svjedoci i potom usisati tuđi život, ali što
je putovanje bez neizvjesnosti povratka, predanost bez sumnje i
nemira? Naučeno je ovdje nevažno, često razvikano i precijenjeno. Ono zavodi i, na koncu, bez slasti je i šuplje – ako ne izrasta
iz osame putnika. Umorno oko, uprto u otvorenu stranicu ili u
elektroničko titranje ekrana, uskoro će zaspati; kad se probudi
bit će krmeljivo i pospano. Ovaj put prkosim zaboravu, Kina je
jednostavno prevelika i mašta ostaje posramljena...
San je vrjedniji od znanja. San je nedokazivo iskustvo, naš
susret s nesvjesnim. Mašta je nedokaziv događaj. Istine su se u
meni zaljuljale. Faktografija je pamćenje objektivnog i njegovih
zakletih znanstvenika, ona je važna samo nesigurnim i upornim
fusnotičarima, tzv. stručnjacima, TV-kvizovima i onim nesretnicima koji misle da je znanje sakriveno u zvučnim titulama pribijenim na ulaznim vratima učenih adresa ili u moćnim mega i
10
Književna Rijeka
giga memorijama, u javnim ili pomno odabranim kućnim bibliotekama. Oko umije prevariti, pamet još i lakše. Neprestano smo
izloženi prijevari, jer i sami volimo prevariti. Modernu plitkost
više nitko ne može zaustaviti. Iz kauča se na televiziji toliko
toga može vidjeti, ali ne stigne se upoznati svijet; izmiče ono
značajno: nepoznati ja, okružen novim mirisima, neprestanim
dvojbama i neuhvatljivim okolnostima.
Zidovi i podjele
Pravo znanje je skriveno na mjestu svog nastanka: u srcu
izmučenom potragama i otvorenom dvojbama. Hodočastiti muzeje i gledati pokidane fragmente davno ugaslih uljudbi i nije
drugo negoli puka razonoda dokolice i prilično lakomislen
umišljaj da se užurbanim mimohodom može dodirnuti znanje
i proniknuti u tajnu umjetnosti, kultura i civilizacija. Muzeji su nacionalne Alibabine pećine. Podložni državnoj oholosti
i turističkom nagonu neprestano se uređuju i rastu. Posjetiti
čak i Louvre ili British Museum, njegove gliptoteke, stalne postave Starog Egipta, sve one prekrasne komade u mramoru,
bronci i pozlati – zaudara prijevarom i krađom. Živio sam u
Bloomsberyu, u neposrednom susjedstvu Muzeja i često boravio u njegovim dvoranama, okružen ugodnim žamorom i
zvonkom jekom koraka. Već su me znali pospani čuvari i diskretno pozdravljali uzdignutim kažiprstom prepoznavanja ili
me već na ulazu pozivali pogledom dobrodošlice. Iščupani iz sklada cjeline najljepši komadi izgledali su
usjajeno i neuvjerljivo, jadno kao nakit na staračkom vratu. Pod
istim krovom našli su se fragmenti carskih palača i Palladijevih
vila, grčka antika i epigonske građevine razmetanja u stoljećima
što slijede; beskrajne varijacije antičkog stila (zlo)upotrijebljene
u velebnim palačama, a sve kako bi se nagovijestila moć i bogatstvo vlasnika. Cijeli muzej – kao anatomski laboratorij u kojemu
su uredno izloženi tzv. fragmenti, raskomadani dijelovi žena i
muškaraca i sada iz mramornih anatomskih komada posjetitelji
trebaju zamišljati njihovu ljepotu, sklad i estetske kanone davnih
stoljeća. Teško, sve je previše nametljivo, merkantilno i redovito
Davor Velnić
11
s previše posjetitelja. Ili polupani Pergamski oltar, njegove reljefne ploče u Pergamskom muzeju u Berlinu: to više nije ni oltar niti mramorni reljef sâm za sebe. Umjetnost se kloni grubog
fetišizma gomile, jer masa istinski prezire umjetnost. Mnoštvo
je plaši. Gomila i birokracija samo priželjkuje ukras, alibi svojoj
nagosti. Nacionalne Alibabine pećine slikovito pokazuju kako
se pljačka može nazvati poduzetništvom u kulturi – kad se ukradeno smjesti u velebne palače nacionalnih muzeja i osigura od
uličnih lopova i kolekcionara.
Slavni muzeji izlažu pokradene dijelove i donacije nečistih
savjesti, preparate tuđih civilizacija; predstavljene su uljudbe
Grčke, Rima, Egipta (a tek drevne civilizacije što su im prethodile?), ali izostale su okolnosti i okruženje, mirisi i žamor nestalog jezika... Jer nisu to samo kapiteli, karijatide, stele, reljefi,
veliki majstor Fidija, Poliklet, Filokle i drugi nama nepoznati
majstori, nego blato Eufrata i Tigrisa, crni mulj Nila, šum paprati, bestijarij noćnog neba i iščekivanje mijena o kojima ovise obilje ili glad. A tek suncem obrubljena obala – Mediteran,
međuzemlje ispunjeno morem i ukrašeno najljepšom obalom?
Miris soli, makije, smokava, ružmarina i maslinova ulja, tutanj
južine i fijuk boreasa, žuta brnestra i opojni lovor, utišana pjesma i oštra svađa, tiha prevrtljivost i vrištava pomirljivost njegovih stanovnika. Nema toga u muzejima. Negdašnja Hadria sa
svojim bijelim rivama na obali mora – danas uvučena u kopno,
obična i neugledna.
Ovako ogoljen, osvijetljen reflektorima i okružen stražarima, pod krovom tuđeg neba, mediteranski me mramor (njegovi
fragmenti) podsjeća na palače moćnika koje muči nedostatna
prošlost i loša probava, a mramorni floralni motivi pod snažnim
svjetlom nalikuju zavenjenim lovorovim listovima na ocvalim
pogrebnim vijencima. Nebesko svjetlo, zarobljeno u žutoj kovini,
izloženo u neprobojnim staklenim vitrinama, izgubilo je od svoje
sakralnosti, postalo je tek zlatna kovina precizne burzovne vrijednosti. Posjetitelji se, u sebi, pitaju koliko to teži, vrijedi u novcu, a
manje se dive ljepoti izrade, poruci prikazanih simbola – jednako
kao i pljačkaši grobnica koji su svete predmete topili i pretvarali
12
Književna Rijeka
u golu težinu zlata. I ovo su zlato profane ruke otkidale sa svetih
predmeta i otkinute komade raznosile svijetom, njime trgovale
ili pretvarale u običan nakit. Na istoku se zlatni nakit prodaje po
težini! Kao meso i riba, voće i povrće, samo su vage preciznije!
Mogu li milijuni komadića Berlinskog zida, što se danas
prodaju kao suveniri, čak i tu u Pekingu, predočiti bolesne motive njegova graditelja; termonuklearne ambicije Hladnog rata i
dočarati kataklizmičku mržnju Svijeta upravo izišlog iz najveće
svjetske klaonice – ili uprizoriti ljudske tragedije Zidom podjeljenog naroda? Može li se predočiti ideja Velikog zida, ako ne
pogledamo razigranu konfiguraciju kineskih planina i brežuljaka
što ih je Zid nježno opasao i prisvojio? Ako ne uočimo prezrivu
oholost Gospodara deset tisuća godina, opaku građevinu koja
je funkcionirala kao nemilosrdni radni logor i ugradila u svoju razigranu megalomaniju milijune života – onda nismo vidjeli
Veliki zid, čak ako smo po njemu satima i danima pješačili. Toliko pokopanih kostiju u njegovim temeljima i to u ona vremena
kad je grad sa sto tisuća stanovnika u Europi bio pravi velegrad! Kineski zid je bio radni logor i njegovo putujuće groblje
sada je najveći nadgrobni spomenik na svijetu. Ponos postaje
prkos, vanjski neprijatelj samo izlika domaćoj okrutnosti. Treba
se bojati oholosti, posebice one imperijalne. Dovoljno je samo
jednom posjetiti Veliki zid: mnoštvo Kineza hoda prahom svojih
predaka i ne klanja se njihovim sjenama, nego udivljeno šeću;
grudi im se pune zadovoljstvom, ponosom i ne žale nad kostima
svojih predaka, nego su ponosni na veličinu svojih careva. Baš
su Kinezi, a ne car nekad ili Politbiro danas, uvjereni da im pripada centar Svijeta. Zid je zaručnički prsten njihova samoljublja
s Veličinom.
I ta posjekotina, koja se proteže iz pustinjskog niotkuda
i blago uranja u beskonačan plićak Beidai Hea, zapravo malo
sjevernije, na pjeskovitoj plaži Shanhaiguana, nikako da objasni koncept vojno-povijesne zadaće obrane od divljih naroda i
nomada. Upravo su ti, divlji narodi, donosili svježu krv i nakon
osvajanja ostajali su na Zmajevom prijestolju. Podanici su nastavili padati ničice i ništa se u ritualu kađenja tamjanom nije
Davor Velnić
13
mijenjalo. Na krajnjem zapadu Zid završava dojmljivom utvrdom Jiayuguan, opasanom duplim zidom i ukrašenom (sada oronulim) kulama na ulazima. Buzzati je zamislio baš na ovakvu
utvrdu kad je pisao Tatarsku pustinju. Ostatci Kineskog zida u
Unutarnjoj Mongoliji meandriraju u nepoznatom pravcu i, ovako
oronuli i krnjavi, nalikuju zubalu stogodišnjaka. Veliki zid prvog
kineskog cara Qin Shi Huangdia nastao je povezivanjem već postojećih zidova koja su kraljevstva Qin, Zhao i Yan izgradila u 4.
stoljeću prije Krista, a nalazio se sjevernije od današnjeg.
Dojmljiv čvrsti zid Hebeija pojela je pustinja i osamljenost;
ideja obrane zalutala je u pustinjama Unutarnje Mongolije. Blagi
uron Zida u beskonačnu pličinu zaljeva Liaodong prate kupači s
napuhanim automobilskim zračnicama. Kina je narod neplivača.
Zagonetna građevina: započinje nigdje, u mrtvilu pijeska; tamo
i završava, u beskrajnom plićaku uzvaljanog pijeska. Ne zatvara
svoj početak i kraj, ne grize sebi rep, nego se tisućama kilometara izležava i odmara. Zid je navodno čuvao Središnje kraljevstvo
od nepozvanih, ali njegova prava svrha ne prestaje opominjati.
Šećem skamenim hrptom, divim se njegovoj usklađenosti
s prirodom i gazim po neznanim grobovima robova. Smrti poklanjamo trajne građevine, čvrste, kao da ćemo je tako zatočiti
ili, čak, umilostiviti. Vjerojatno želim prevariti misao na prolaznost. Odmičem se od bučnih izletnika i ambicioznih znatiželjnika koji se nadviruju ili jurcaju Zidom, kao da će im bilo što
pobjeći. Nigdje mira pred turističkom znatiželjom i neobičnim
likovima izletničkog (polu)svijeta.
***
Hadrianov zid u Britaniji, i onaj još veći, limes, koji se –
koristeći Rajnu i Dunav – protezao od Sjevernog mora (Mare
Germanicum) do Crnog mora (Pontus Euxinus) – nisu bili tako
raskošno monumentalni, ali funkcionalni svakako jesu. Stara je
Europa na rascjepima civilizacijskih razlika dizala zidove; radije gradila učinkovitu granicu od mora do mora, koristeći velike
europske rijeke poput Rajne i Dunava, negoli gradila spomenik carskoj moći. Nimalo slični Velikom zidu: ni po zamisli,
14
Književna Rijeka
niti po izvedbi. Samo uredno poredano kamenje, palisade i visoki stražarski tornjevi, tek masovna građevinska proizvodnja
bez ukrasa i carske oholosti, ali učinkovita razdjelnica između
već dekadentne rimske civilizacije i fertilnih naroda u prekoziđu. Rimsko carstvo nasuprot Barbaricumu. Rim se dugo opirao
i okrutno branio od onih koji će uskoro postati njegovi pretorijanci i carevi. Na zalazu carstva praunuci Barbara, uglavnom
Germana, upravljat će Rimom kao njegove vojskovođe i carevi.
Zidovi samo vabe i pojačavaju želju.
U Britaniji, na Hadrijanovom zidu, rubovi tog istog carstva
smješteni su nasuprot Brittunculima (pogrdno: Britančići) divljim i (opet) fertilnim gorštacima. I neprestano ta obrana civilizacijskih udobnosti (dekadencije?) pred plodnošću, kao što će se
Europska zajednica uskoro braniti pred masama plodne sirotinje
na njihovu osvajačkom pohodu u bolji život. Ali postoji razlika
između ratnih rimskih bedema i Kineskog zida: rimske su zidine
gradili vojnici, ratna logika ide od početka ka svome svršetku,
uzrok k posljedici. Njihov je arhitekt – učinkovita vojna strategija i od cara preuzeta zapovijed. Njihovi su nadzornici – benificijari (vrsta nadglednika koji kontroliraju robu i naplaćuju carinu), a ne čuvari dinastije opsjednuti nacionalnim čistunstvom
i predrasudama. Rim je vojnički praktičan: čuva mir, stalnim
pripremama za rat.
Rimski su zidovi strateški zatvarali branjeni prostor: od
mora do mora. Kineski zid pokušava (i uspijeva) ukrasiti krajolik te uveličati sliku moći Zmajeva prijestolja, zastrašiti necivilizirane svojom ljepotom i carskom sveprisutnošću. Zid ne zatvara cjelinu, ne osmišljava obranu, samo višak domaće napetosti
seli na veliko gradilište, pretvarajući ga u višeslojni putujući
koncentracijski logor. Godine 1550. Mongoli, na čelu s Altan
Khanom, s lakoćom su se probili kroz tjesnac Gubeikov (sjeverno od Pekinga) i doslovno ušetali u Zabranjeni grad, pritom
opljačkavši i zapalivši predgrađe Pekinga.
Ovaj, po kojemu upravo hodam, i Berlinski zid koji se ovih
dana ruši, demontira, mrvi i prodaje na komadiće kao suvenir,
ostaju relikti tjeskobe, kolektivne paranoje i manjkavih vojnih
Davor Velnić
15
doktrina. Jedan se upravo mrvi, drugi suvenirno obnavlja i priprema za turističku najezdu. Kineski zid je za vrijeme kulturne
revolucije ostao netaknut; prevelik za demontažu i nije se dao
polupati kao carski porculan. Ni požar mu nije mogao nauditi.
Novovjeke epidemije gladi nije ni osjetio; veće su opakosti nekoć harale njegovim temeljima i učinile ga imunim na ljudsko
stradanje. Zid je nelagodno lijep i prkosan, gizdav i nesvrsishodan. Potiče oholost. Za Kineze on je insignija carske državnosti,
mjera njihove umišljenosti i psovka upućena ostatku svijeta. I
ne vidi se s Mjeseca – to je samo još jedna floskula iz domaće,
kineske, proizvodnje. Na trenutak, Zid podsjeća na vitice vinove loze, a onda
jedna neugodna misao ugmiže u krajolik: bršljan, glicinija i njihova parazitska upornost. Ili zbog njegove tamne boje i kockaste
površine, zorom i sumrakom zid se ljeska – zmija Midgardsormr
opletena oko svijeta. I koliko god pažljivo promatrao Zid i kilometre po njemu propješačio, nisam uočio castella miliariana,
čak ni sužena na mjeru iglenih ušiju – zbog ratničke opreznosti, pravog straha ili s druge strane zida nije doista bilo ničega? Samo fobija Tatarske pustinje, slabo naseljena i nesaglediva
pustopoljina puna utvara vlastita straha, vjetar uzdaha, krikova,
ruah i glasovi nepoznatih stvorenja. Zapravo je Zid demonska
opsjednutost vlastitom veličinom i dobro skrivana tajna: neprijatelj je već odavno ustrašen unutra, kongenitalno naslijeđen kao
zavist, mržnja i kamarilno spletkarenje.
Smrtonosna komunistička vladavina propalih gospodarskih
eksperimenata (kampanja Stotinu cvjetova, Veliki skok naprijed)
glađu i čistkama umorila je tridesetak milijuna ljudi, ali u isto je
vrijeme izvozila žitarice u SSSR i zemlje SEV-a, a onda je, pred
koju godinu, odnekud izvukla sačuvane ostatke ostataka kulturne revolucije – ono što je, nekim čudom, preživjelo razbijački
nalet Crvene straže – i predočila ih judeo-kršćanskoj civilizaciji
kao ulaznicu u svijet civiliziranih. Počelo se nositi sjećanje na
čuveni Peking nebeskih careva i drevnu kinesku civilizaciju. No,
tko doista želi vidjeti kinesku likovnu i primijenjenu umjetnost,
treba posjetiti Narodni muzej u Taipeju. Urbani je Kuomitang
16
Književna Rijeka
(njegova su uporišta bila veliki obalni gradovi) sa sobom ponio
svoje kineske korijene i kulturu. Bez insignia prošlosti i tradicije
na Formozu bi se iskrcala samo umorna vojna kolona i zbjeg
očajnika kojima nitko nije previše želio pomoći. Kineska umjetnost dala je Kuomitangu legitimitet i komad teritorija.
U Kini se ustoličuje kapitalizam partijske nomenklature,
začinjen azijatskom okrutnošću i zločinačkom perfidijom nikad
izumrlih trijada. Staro zlo tajnih udruženja nije nikad iskorijenjeno. Poslije lipanjskih događaja na Tian An Menu, Kina se
proračunato otvara svakoj trgovačkoj opciji, licemjerno smijulji
i diskretno razmaknutih koljena nudi kao nikad prije. Zapad je
službeno zgranut, odbija posvjedočiti ponovno rađanje kineske
imperije te hini neumoljivog humanistu i promotora demokracije, ali na drugim razinama već se sravnjuju prešutni dogovori
o još prisnijoj suradnji u golemim poslovima. Licemjerju treba
neko vrijeme oprosta i zaborava. Trguje ljudskim potencijalom
kao jeftinom radnom snagom ili njihovim organima; dogovaraju
se najamničke kvote u milijunima radnika i unaprijed tranširaju
osuđenici na smrt, pa je i egzekucija primjerena: metak u potiljak – kako bi što više organa ostalo netaknuto. Zato represija ne
popušta i podvrgavanje rukovodstvu na svim se razinama podrazumijeva. U Kini se kale ljudi spremni na sve, nova i drevna
Kina izmiješane su od istih sirovina: nezamislive mnogoljudnosti i bespogovorne odanosti, straha. Kina je osoba od milijardu
(ustrašenih) duša. Suprostavljene sile centralizacije (car) i sile
regionalizacije (lokalni moćnici) već preko tisuća godina obnavljaju Središnje carstvo. Prvo veliko ujedinjenje zbilo se 221. g.
prije Krista i to traje, sve do današnjeg dana – ta sila ujedinjenja,
pokoravanja i megalomanije.
Bespogovorno i zdušno, a tek malobrojni zagunđaju i pogledom traže razumijevanje, jeku svog neslaganja. Možda samo
skreću pozornost, tupe oštricu u dogovoru s vlašću ili doista traže
izlaz za nuždu? I disidentstvo je kontrolirano, čak vješto podmetnuto. Teško je znati – u Kini je sve tako snomorno uvjerljivo. Javne smrtne kazne na stadionima dio su državne pedagogije. Ubijamo jednog da bismo poučili milijune – samo je dobra dosjetka
Davor Velnić
17
maoističke nomenklature. Prethodna tipizacija tkiva nije nimalo
slučajna. Partijska vlast sustavno eliminira bilo kakvu konkurenciju i zadržava monopol na smrt, represiju, ljudske rezervne
dijelove i trgovinu narkoticima u svome zlatnom trokutu. U Kini
se ni vjetar ne miče, niti ptice cvrkuću – bez partijske dozvole.
Stalni komitet Politbiroa – ili je to Vojna komisija? – više nalikuju tajnom društvu nepoznatog rituala, negoli vrhuški vladajuće
stranke pa zvala se ona i Komunistička Partija Kine. Njezina
nomenklatura, na čelu sa seniorima, jedina je stvarna vlast u
Kini. Svi drugi glumataju i potajno se dodvoravaju. Maštovit
blud novca i načela Lenjinizma od Kine stvara himeru kakvu niti
jedna mitologija ne poznaje – i možda je Kineski zid tek repić
uspavana čudovišta?
Treba ipak umornim nogama vidjeti; popeti se ili sići, makar i zalutati, ali svakako koracima dosegnuti.Vidjeti, a ne samo
gledati. U filmu Good Will Hunting psihijatar, nakon što ga je napao i ponizio mlad i nadobudan genijalac, ne nalazi obranu pred
silinom njegove knjiške erudicije i udžbeničke psihologije. Nemoćan je, pomalo razoružan, zatečen i bez valjanog argumenta.
Tek kad je prespavao neugodu i frustraciju, sljedećeg dana, pri
sljedećoj seansi, psihijatar drzniku kaže, po prilici, ovo: Nemaš
pojma ni o čemu, nisi nikad bio izvan Bostona! Ako te pitam o
Michelangelu, možeš mi dati iscrpno izvješće o pročitanim knjigama, kritike i mišljenja..., ali ne bi znao ništa reći o tome kako
miriše Sikstinska kapela. Nisi nikad bio ondje nti gledao taj prekrasan plafon. Doživio nisi – ništa. I to je tajna iskustva: oćutjeti
miris zbilje, nazočnost autora i autentičnost prostora. Biti dio
toga, makar za trenutak, a ne samo zaviriti i ponijeti suvenir.
Duša, sama po sebi, ne bi znala tko je i od čega je; stoga
je sišla po iskustvo u kojemu se samo zrcali. Može li se iskusiti
plamen bez opekotine, voda bez žeđi, sreća bez tuge...? I tako
unedogled naših sumnji, nejakog znanja i snažnih nemira. Riječi
su se izlizale, iskustvo unovčilo, dodali smo ponešto prokušane
(narodne) mudrosti, vjerovanja i latinskih izreka te zaboravili
da sve to nije umjetnost niti svetost života, nego poza, ostatak i
18
Književna Rijeka
sitničavost nejakih. Njihov malovjerni strah od svijeta i života;
općeprihvaćeno praznovjerje, superstitio od superstes – preostalo. Misterij umjetnosti je u prizivu života.
I sve je već zapisano u knjigama, dodirnuto glazbom, naslikano, viđeno na filmu, u TV-emisiji, zabilježeno fotografijom... Razlika je ipak znatna: biti tamo ili žvakati tuđe?! Uranjati
u mirise ili čitati o njima, kušati kulinarske delicije ili pak listati
kuharicu i sliniti, snatreći gozbu? Nema utisaka s fotografija, iz
TV-reportaža i pročitanih putopisa; postoji samo osobni miris
sjećanja, vlastiti okus nejasnih želja i šapat dvojbi; zapravo onaj
napor putovanja napunjen zvukovima i mirisima, zakašnjenjima, iščekivanjima i nervozom. Najobičnija putna gnjavaža koju
tek poslije prepoznajemo kao jedinstvenu i neponovljivu – svoju
i nedjeljivu. Nemoćne su sve knjige, umijeće pripovijedanja, fotografije i filmovi; sve je to samo sitniš i plima nijemosti, nejak
surogat vlastita straha i oklijevanja. Tuđe iskustvo samo su naše
tlapnje i neostvareni odlasci, gola utjeha i samo ponekad slabašan poticaj vlastitoj neodlučnosti.
Riječi su okov misli, fotografija tek zaleđeni prizor, a ono
što gledamo samo je zaskočilo maštu i ograničilo istinu. Svijet
je opaka improvizacija svrgnutih anđela, kaže Basilid. Ako sve
prepustimo očima, što je preostalo nevidljivoj zbilji – umjetnosti – onome po čemu Svijet doista jest? Živimo po zatajenom i
prešućenom, onome što se doista pamti. Više igra očiju određuje
odnos među ljudima negoli sve izgovorene i napisane riječi. Postoji samo čovjek obuzet mišlju i njegova narav. Sudbina je zagonetka budućnosti. Nepoznata odredišta i stari strahovi. Izgovoriti ili prešutjeti, izložiti se ili živjeti u stalnom oprezu? Zapisati
ili se, pak, neprimjetno sakriti pred svojim mislima i strepiti da
one, jednom ipak, pokucaju na vrata? Atavistički strah od tišine
i naša glupost tjeraju nas govoriti. Onda to zovemo hrabrost.
S vremenom gubim slike i lica ljudi, njihova imena. Naprežem se obnoviti sjećanje, svoj identitet; trebat će mi kad se
jednom vratim. Jer tko sam – i jesam li – ako nikoga ne prepoznam, ako mi nitko makar pogledom ne odzdravi? I ne prestajem
slušati istu glazbu, ono malo kaseta koje sam ponio sa sobom ili
Davor Velnić
19
kupio u Hong Kongu: Led Zeppelin, Johnny Winter, Muddy Waters, dva requiema, ponešto od Mahlera; sve žestoko i beskompromisno, do dna, dublje od neba... Nevjerojatno koliko se stoljeća među sobom razumiju. I nešto posve drugačije: Talijanska
ploča Tomislava Ivčića. Sazrijevanje je prepuštanje i slabašan
otpor kompromisu. Piccolo grande amore bezrazložno mi tjera
suze na oči. Suzim nad nečijom malom velikom ljubavi; svoju
sam odavno prepoznao. Starim li ili se samo previše kilometara
i godina ispriječilo između mene i svih stvari za koje mislim da
ne mogu bez njih?
Glazbi ipak pripada kraljevski dio nadahnuća. Ona je komadić cjelovite kozmičke partiture, naše sjećanje na ljudsku nestalnost i čežnja za nedoživljenim skladom. Život je ispunjen
otkucajima; ritam srca u grudima odbrojava i pokreće vrijeme.
Vrijeme otječe otkucajima, glazbom života i odbrojavanjem;
udisajem, izdisajem. Otječe i otkida. Ništa ne omekša dušu kao
glazba, malo je što ispuni bezumnim nihilizmom kao ratni bubanj. Ta slušna svjetlost, ulivena snagom uspomena, ponovo živi
negdašnji život i vrijeme se, na trenutak, zaustavlja. Glazba je, s
onu stranu spoznaje, čarolija.
Balerine
Na sjevernoj strani Hyde Parka, od Marble Archa prema
zapadu, na širokom nogostupu Byswater Roada – londonske galerije i atelieri. Ponekad i sami slikari jednom tjedno izlažu i
prodaju slike po nešto povoljnijim cijenama. Nisu to vrhunska
dostignuća, ali posve dobre i prihvatljive slike. Osobito akvareli,
koje svaki ljubitelj i kolekcionar može mirne duše i bez imalo
stida objesiti na zidove svoga doma. Početkom ‘80-ih štandovi
su bili dobro posjećeni, a ponuda obilna.
Na jednom štandu – jer roba se izlagala na običnim natkritim
drvenim štandovima – primijetih neuokvireni akvarel s motivom
plesačice; nazvao bih je: Balerina u vježbi. Slika čista i jednostavna, puna sile, zamaha i pokreta; nikakva sofisticirana kopija, serigrafija ili epigonski kič, već izvrstan akvarel prema svim
20
Književna Rijeka
pravilima struke. Ništa neobično – akvarel u Engleskoj ima dugu
i lijepu tradiciju.
Cijena je bila prihvatljiva (novac u džepu) i ništa me nije
sprečavalo da odmah kupim sliku. Nisam bio previše raspoložen
za cjenkanje i zamorno trgovanje, a možda sam želio pogledati
cjelokupnu ponudu svih štandova ili samo prošetati, ne znam.
Produžio sam do sljedećeg štanda i odmah se vratio. Slike na
ulici, onako bez okvira, doimlju se neugledno i loše, kao čovjek
koji je prespavao na klupi u parku, ali Balerina me zagolicala i
nisam je želio izgubiti. Prodavač je bio i autor slike; iskusan u
poslu pa je odmah primijetio moje, ne odveć pritajeno, oduševljenje i moguće djetinje nestrpljenje. Nije navaljivao, znao je da
me ima i prije negoli sam se vratio. Nije čak mario hoću li je
istog trena kupiti, nego me je uljudno i neobično samouvjereno
uputio na svoj atelje u Covent Gardenu.
– Tamo ćete imati veći izbor... Ovdje prodajem slike i drugih slikara, svojih kolega akvarelista – a onda me gestom prijateljstva udari po ramenu. – Ne brinite, čekat će vas i ova vaša
plesačica; još se večeras vraćam u svoj atelier. Otvoreni smo
cijeli dan, do osam navečer, lako nas je naći... Evo vam posjetnica – ostao je siguran u moj dolazak. – Ako me slučajno nema,
u dućanu je moja supruga, a ja nisam daleko, nego sjedim u jednom od susjednih lokala. Uvijek sam tu negdje, na pet koraka.
I njegova trgovačka samouvjerenost tog je dana odgodila
kupovinu, ali već sam u ponedjeljak poslijepodne ušao u mali
atelier-prodavaonicu. Kolikogod sam svojim žurnim dolaskom
gubio pregovaračku poziciju cjenkanja, nipošto nisam želio izgubiti svoju malu Balerinu. Sa sobom sam ponio crtaću mapu,
kako je ne bih valjao i pritezao gumicom. Nikome nisam najavio
kupnju male plesačice, samo sam na zidu svoje hotelske sobe
predvidio njezino mjesto i očistio ga od hotelskih reprodukcija.
Naravno, odmah sam s vrata ugodne trgovinice primijetio
da nešto škripi. Kolikogod sabirali iskustvo, iznenađenje uvijek
pobijedi i zalijepi nam novo lice. Zato je čovjek stalno nov, pomlađen i obnovljen u svome neznanju i začudnosti. Za greške
Davor Velnić
21
smo uvijek dovoljno zeleni i golobradi.
Slikar je sjedio za velikim stolom i čitao novine, a sa zidova me gledalo mnoštvo uokvirenih i još više neuokvirenih Balerina u vježbi i plesu. Svaka je slika bila znalački napravljena,
odlično i bez greške; u dahu, s nekoliko glatkih poteza, bez treme i oklijevanja. Balerine, onako poredane jedna uz drugu, samo
malo pomaknute u fazi, podsjetile su me na strip, crtani film.
Nisam nikako mogao prepoznati onu od neki dan, moju Balerinu
za koju sam onog dana na uličnoj prodaji bio siguran kako bih je
uvijek prepoznao. Među onim klonovima u slikarskoj radnji bio
sam potpuno zbunjen i izgubljen. Prevaren, kao i ona bjelina zida
u mome hotelskom domu. Nesigurnost me vrijeđala; ne, nisam
mogao prepoznati svoju i nisam smio prstom uprijeti niti u jednu
plesačicu. Kad je primijetio moju zbunjenost i neodlučnost slikar mi je, bez oklijevanja, pokazao moju plesačicu od neki dan.
Ali ne, razočaran i pomalo srdit više nisam bio ni u što siguran.
Londonski akvarelist radio je isključivo balerine (ne bih se
čudio da je u toj raboti imao i pomagača), koristio istu veličinu
i kakvoću papira i slične, gotovo iste smeđe tonove. Zapravo
ista plesačica njegove mašte – ili tko zna kako učinjena prva
slika, izvučena iz svoje matrice, kultivirana i odvojena od svog
plesnog ansambla – bila je savršena u svakom pogledu. Ugurana
među svoje sestrinstvo nalikovala je suvenirnim drvenim čapljama koje su prekodrinci u to vrijeme još masovno prodavali po
jadranskoj obali.
Nije li to manira – varirati samoga sebe – i koliko se slika
kupilo isključivo zbog prepoznatljivosti autora? Plaća se prepoznatljivost – ona je poželjna olakotna okolnost, amaterska atribucija i jedino utočište kupčevoj neukosti (i neiskrenosti). Kako
ljudi pokazuju svoje slike, a tek kolekcionari? Ovo je Stančić,
ovo Kaštelan, tu gore je Gliha, lijevo je Tartaglia... Marko, Pero,
Janko... Ništa o slikama ili vrlo rijetko: slika koju sam kupio ili
stavio na zid zbog toga i toga... Ili samo: dopada mi se i volim je,
bez spominjanja imena autora. Da je makar prvu balerinu potpisao, na primjer, Degas: tisuće bi njezinih klonova ukrašavalo
zbirke i zidove, a ponosni vlasnici ne bi govorili: ovo je naša
22
Književna Rijeka
rasplesana balerina, već bi s ponosom podvukli: ovo je naš Degas.
Ne, nisam kupio sliku.
Slično mi se dogodilo u Ashmolean muzeju, kad sam u jednoj vitrini ugledao original, navodno izvornik po kojemu je bio
napravljen i privjesak obješen na lančić oko mog vrata: otvorena kocka pretvorena u križ. Shvatio sam da sve ono pod debelim staklom ne vrijedi ako nije na na osobi. Eksponati u vitrini
jednako pripadaju svima i nikome, nacionalnom prestižu i premorenim izletnicima Doista ne znam koji je istinski moj križ,
sudbinski zapisan. Prvi križ, nastao rasklapanjem oplošja kocke,
i nije drugo nego misao, uspješno osmišljena ideja. Raspelo dolazi mnogo kasnije. Misao je jedina stvarnost; bez misli svijet je
ništavilo.
Trebat će proći više od deset godina i već za prvog posjeta
Jingdezhenu (1990.) uočit ću kako između londonske balerine,
domaće čaplje te čuvenih kineskih vaza i ne mora biti velika razlika. U Jingdezhenu se porculanska peć već dvije tisuće godina
nije ugasila, a majstorsko znanje i upućivanje u tajnu porculana
sve se to vrijeme prenosi s učitelja na učenika. Čak i za vrijeme kulturne revolucije znanje izrade porculana nije prestalo teći
prema mlađima. Brdo, iz kojega se kopa glina u blizini grada,
zove se Kaolin, a deponirana glina stara je preko stotinu godina i samo se iz tako odležane gline peče porculan. I danas se
glina kopa i odlaže u iste jame, kako bi za stotinjak godina bila
uporabljena. U Jingdezhenu se nisu nikad pekle kopije; nema ni
kopija niti kopiranja – samo lijepi ili manje lijepi komadi porculana, ovisno o naručitelju, njegovoj moći i dubini kese: carsko i
dvorsko posuđe te milijuni visokoserijskih komada namijenjeni
kineskom puku i izvozu. O tom porculanu arapski je trgovac Sulejman al Tajir pisao još 851. godine (kad je uplovio u kantonšku
luku) i ostao udivljen kvalitetom. Mnogo godina kasnije (1602.)
Nizozemska istočnoindijska kompanija započet će intenzivno
kupovati kineski porculan i do konca stoljeća uvest će preko šest
milijuna komada kineskog porculana.
Davor Velnić
23
I potom – novi majstorov pokušaj da nadmaši predložak,
onaj od jučer ili od prije stotinu godina. Poboljšanje, isto kao što
Zapad usavršava svoje zanate, strojeve i tehnologiju. Dovoljno
je prošetati se Guyao Cichangom, starim pogonom gdje se još
radi drevnim načinom i zorno pokazuje izrada porculana iz dinastija Song, Ming, Qing... U porculanu pokazuju obilježja pojedinih razdoblja koja se neprestano poboljšavaju. Što bi povijest
umjetnosti rekla da je Leonardo neprestano radio nove i bolje,
ljepše... poboljšane Mona Lise? Istina jednakim marom i zanosom, istim njegovim talentom, ali baš uvijek isti motiv, ista žena,
njezin portret, osmjeh, pozadina... – uvijek varirajuća matrica
kao Ravelov Bolero?
U Kini nije neobično da veliki slikar iz, na primjer, 18. stoljeća poboljša sliku velikog slikara iz, primjerice, 16. stoljeća.
Nije nezamislivo da se veliki kineski slikar Jiang Tingxi (18. stoljeće, Qing dinastija) bez predrasuda okuša sa starim Kineskim
majstorima iz 14. ili 15. stoljeća. Ili – pokušavam zamisliti – da
se danas bilo koji slikar uhvati poboljšati, nadmašiti Mona Lisu,
Dűrerov Autoportret, Monetove krajolike? Danas nezamislivo,
prevaranstki i bogohulno, ali nisu li mladi venecijanski slikari,
kao učenici u bottegama, trenirali baš na slikama poznatih majstora? Leonardo Corona u mladosti je radio kopije starih majstora, kako bi usavršio tehniku i stekao zanat. Ili Palma Mlađi,
koji je kao petnaestogodišnjak vježbao vještinu praveći Tizianove kopije, da bi kao zreo majstor i završio u njegovoj bottegi.
Venecijanskoj školi i bottegama nije bilo svetogrđe rad na starim
slikama i poboljšanje nekih slikarskih aspekata. Je li takav postupak završio s prerafaelitima: prekomjernim ugađanjem publici, koja i nije drugo negoli obično tržište i sajam taštine?
U kineskom slikarstvu dragocjeni predmeti iz prošlosti
tek su uzori i u tome nema nikakve nečasnosti. Krivotvorilo
se nešto drugo – drevne brončane posude, priručnici i katalozi.
Novi (brončani) tingovi (chia) bili su su neprihvatljivi, jer nisu
posjedovali čarobna svojstva. Brončane posude oduvijek su se
vrjednovale više kao talismani, nego ukrasni predmeti. Vlasnik
ostaje u neprestanoj dvojbi kakve sile posjeduje njegov brončani
24
Književna Rijeka
tronožac i s čime ima posla? Kinez želi sklopiti pakt sa silama
prirode. Zato se vaze u Kini izrađuju i kupuju u paru. Godine
1092. objavljen je katalog bronce koji je obradio čak 65 tadašnjih zbirki. Dijelovi tog izdanja iz 1226. još su sačuvani. Kako
bi kupovina tingova bila što sigurnija, 1388. godine napisan je
i objavljen priručnik za sakupljače starina (u Kini se tiska od
7. stoljeća), a 1755. godine, kako bi se stalo na kraj tržištu krivotvorenih magičnih brončanih posuda, po carskom je nalogu
objavljen velik katalog drevne bronce – u čak 40 svezaka!
Kineska tradicija ne poznaje ono čega se današnji Zapad
grozi – kopiju. Svaka vaza, tanjur, čajnik... predmet je za sebe;
nosi ljepotu i kakvoću, svoju stvarnost, majstora i njegovu narav,
vještinu i raspoloženje, pa kako ne postoje dvije iste vaze, tako
ne postoje niti dvije iste slike... kočije, stolci, ormari... Uvijek
je jedno bolje učinjeno ili mrvu drugačije: boja je na vazi bolje
nanesena, pigment snažniji i možda je majstorova ruka manje
drhtala ili su oči bile tanje? Bolji je crtež, vlaga u zraku povoljnija, caklina je sjajnija i sve što se ocjenjuje kod jednog čajnika izgleda uspjelije negoli kod drugog. Pred tim pećima, što
već stoljećima peku čuveni kineski porculan u ishodištu kineske
porculanske tradicije, trebalo je još jednom postaviti pitanja o
umjetnosti i umijeću, umjetniku i majstoru, o umjetnosti kao nezabludivoj istini; stati i zamisliti se nad Wildeovom rečenicom:
Sva je umjetnost posve beskorisna. Kao i toliko stvari kojima ne
vidimo svrhu, ali bez njih ne možemo.
Moram li se zabrinuti nad umjetnošću koja nudi zadovoljstvo korisnosti? Sve dane boravka u Jingdezhenu odšutio sam,
nijem od spoznaje da se Istok i Zapad razlikuju u poimanju umjetnosti i umijeća, originala i kopije, a sve drugo je zanemarivo
– koliko i neoprostivo. Ne znam gdje je i kada popucalo, zašto i
jesu li to bili ljudi ili kozmologija, okolnosti ili zadanost, egzoterija ljudske ambicije ili ezoterija predodređenosti? Sljubljeni ili
u opreci, vjerojatno jedno i drugo, ali drevni mitološki sinopsisi
– uvaljani u glib nužde, navika i ljudske slabosti – postavili su
nas sučeljene.
Definicije se mijenjaju, ali čaroliju umjetnosti uvijek osje-
Davor Velnić
25
timo i prepoznajemo. Aplicirati europske kanone (rekao bih:
više stilske predrasude i umlaćivanja likovnih kritičara) izvan
Europe, podsjeća me na europsku sklonost arbitraži i jalovom
intelektualizmu – jednako prevarantski kao izvoziti pijesak u Libiju ili Kubansku revoluciju u, primjerice, Boliviju. Upitajmo
Che Gevaru kako je prošao u tom izvoznom poslu? Takozvano
radničko samoupravljanje imalo je makar svoju autohtonu iluziju o vlastitoj originalnosti i dopadljive bjelosvjetske laži, prave
planetarne kongrese – i svoj jedinstveni pad na prvim stranicama
i najgledanijim terminima planetarnih vijesti. U krvi začeto, u
krvi razvrgnuto – i nije moglo drugačije.
Loše vijesti iz Hrvatske doživljavam kao osobni poraz;
za poniženje se brine Jugoslavenska ambasada i dobro uhodana
perfidija začinjena cincarskim bizantizmom. Njihovo došaptavanje i smijuljenje više me srde od otvorenog srbovanja. Vješto
osmišljen Tanjugov bilten običan je brusni papir za dušu. Nelagoda postaje ocean nemoći, a nigdje kopna – samo vodeni labirint i obzor što obećavaju neslućeni napor i uzaludne pokrete.
Sve, samo da ostanem na površini i dočekam providnost, bilo
kakav znak. Jer svaki je trud nedovoljan da se sačuva prisebnost,
a Bog je daleko – ili se i on pred navalom zla sakrio!
Gradovi na putu
Ovo je, na koncu, samo usputni zapis – nabacani utisci s
dugih putovanja i kratkih predaha, neselektivno zapamćene slike (pamćenje je neobjašnjivo svojeglavo), a ponajmanje putopis
uznojenih koraka i bljeskanje fotografskog aparata po iznemoglim licima izletnika i nepoznatim krajolicima. Pišem, prepisujući sitne dvojbe i nedovršene misli sa zgužvanih notesa, priručnih papira, poleđina restoranskih računa i prisjećam se gradova
kojima sam putovao, ljudi koje sam susretao, izbjegavao ih ili
se potiho nadao njihovom društvu. Listam foto-albume, nerado;
fotografije me vraćaju već zaboravljenim licima, situacijama i
usnulim događajima. Godinama ih je moja nemarnost i nejasna
26
Književna Rijeka
odbojnost držala daleko od pogleda, a veći dio još leži zaprašen
među tavanskom kramom.
Smeta mi na fotografijama iznuđena veselost, neuvjerljiva
ljupkost. Ljude bi trebalo fotografirati bez njihova znanja i bez
upozorenja, neprimjetno, dok spavaju ili su odsutna pogleda,
kad su sami i usamljeni, neprisutni.
Uranjam u gradove kojima nisam samo proputovao, prespavao noć-dvije u aerodromskim hotelima, nego u gradove koji
su me udomili, pružili sklonište, utočište... sve što je trebalo i u
kojima nisam pohodio hramove kako bih se divio izloženom bogatstvu, znamenitoj prošlosti ili arhitektonskoj raskoši, već sam
u njihovim bogomoljama doista tražio predah i nalazio spokoj,
živio u tim gradovima ili makar boravio neko vrijeme; dovoljno
dugo da im osjetim puls, miris i zvuk – spleen, kako to pjesnici
vole reći, a na njihovim sam ulicama susretao prve poznanike i
otpozdravljao svaki uljuđeni pogled. Upoznao sam nove ljude
– bez stanovnika, gradovi su kao more bez obala i otoka; jednostavno neprepoznatljivi i nepoznati. Ove zapisane misli tek su
nedovršene rečenice, zbirka sitnica, zbrka misli s kojima živim
i ne želim ih zagubiti ili prepustiti zaboravu. O njih se spotičem
kao o svoju narav, kao o kartonske kutije pune ispisanih listova,
blokova i papirića. To je potpala sjećanju i sentimentalna razdraganost, malo vode iskapano na dlan zaborava.
Ne mogu ih preskočiti, zaobići, još manje zanemariti. Hrpa
zabilježaka i jedno veliko ništa, ispisano zebnjom i krivom ambicijom?! Ipak, ne odbacujem niti jedan papirić. Ponekad rasklopim mapu ili otvorim kuvertu pa nasumce izvučem list, onako u
nevjerici, kao da provjeravam je li se štogod izgubilo, pohabalo,
izbrisalo – možda samo od sebe dodalo? I učas škljocnu brave
pamćenja i dozovu oteta lica i prizore. Poslije se zamaram živim
slikama i samo ponekad, u rijetkim prigodama, porazgovaram
s malobrojnim sugovornicima. Da nisam bio toliko sâm ne bih
zapisivao, nego bih s užitkom bio podijelio komentar, tamo i
tada, na licu mjesta. Ovako, bio sam prisiljen podijeliti prizor s
olovkom, u dobroj vjeri i nadi da ništa značajno nisam izostavio.
Iskrenost je jedini jamac vjerodostojnosti.
Davor Velnić
27
Prečesto sam putovao posve sâm, čak i kad je društvo bilo
glasno, bučno i raspjevano – osobito tada. Što više decibela, to
veća osama. Zatvori budućnosti bit će opremljeni mega-ozvučenjem, samica će početi sa 150 decibela. Ne podnosim buku
zatvorenih prostora i alkoholno veselje. Oni koji me dobro poznaju, drže me za veseljaka!? Život je jedna cjelovita samoća i ta
samoća nije za svakoga. I zašto bi život trebao biti lakši? Ljudi
koji slabo podnose samoću izmislili su depresiju. U njihovim
životima tuga se pretvorila u predstavu.
Usamljenost je prijatelj pisanja, pesimizam je njezin svetac-zaštitnik. Treba preživjeti u ovom crvljivom vrtu, uz grabežljivce i strvinare, prave i prikrivene silnike, uz ološ kojemu su
umjetnici prisiljeni darivati ili sitno naplatiti svoju muku i nadahnuće. Ipak je najteže preživjeti sebe, vlastite slabosti, svoje
želje i ambicije. Moć i umjetnost već se stoljećima potajno ljube
te pred poviješću kriju svoju nečasnu vezu i brojno potomstvo.
Povijest umjetnosti je kronologija arbitraže, iskrene zavisti i prešućena stida, šapat nemoći i raskošnih varijacija sujete. A tek oni
koji su potpaljivali plamen katarze kako bi prizor pokajanja bio
što raskošniji i naplativiji? Nisam vidio nikoga kako izgara u
strasti pročišćenja – o tomu sam samo čitao i slušao – ali mnogi
nisu prestali izgarati u zavisti i mržnji. No, počesto sam strast,
kao čin bestidnosti i jecavu sramotu, gledao kao loše režirane
predstave. Veći dio života proveo sam među onima koji nisu
imali srca ni za što, čak ni za pravu podlost. I nije to bila savjest;
male podlosti sitno su ih uveseljavale i hranile im sićušno srce,
velike su ih ozbiljno plašile.
Oganj ambicije uvijek se potpaljivao gubitkom slobode.
Mi smo granica slobode i njezin smisao. Nitko nema pravo osporiti našu slobodu. Možda Bog, a onda smo na njega srditi. I
što uistinu činimo? Ne prestajemo ispitivati granice dosuđene
slobode, nazivamo se dobrim vjernicima, ali u srcu nam ne raste fantom slobode nego zloduh pripuzništva. Vabimo ga raznim
imenima, ali lovimo samo – svojim.
Godišnja doba dolaze poput potresa – naglo i bez najave,
28
Književna Rijeka
samo jesen stiže koracima sve kraćih dana. Danas se, u samo
jednome danu, zima spustila sa sjevernih visoravni i ne popušta.
U siječnju su temperature najniže, a vjetar silovit, ali početak veljače ne bi trebao biti ovako sibirski hladan. Ščepan mongolskom
hladnoćom, Peking izgleda nestvarno i odbojno. Bez snijega, siv
i čađav, zagrljen snažnim sjevercem i oblacima prašine, izgleda
zaboravljeno i odbačeno. Crno-sivi film, s pokojom crvenom zastavom. Ostatci proslave lunarne nove godine još vise u krpama,
ostatci petarda leže nepometeni. Najveći kineski blagdan, nedodirljiv za sve i svaku vlast. Krdo ljudstva na biciklima s lijeve i
desne strane, a četverotračna avenija u oba pravca zakrčena, puna
automobilskog lima i drndavih ispušnih cijevi. Niti ovakva oluja
ne uspijeva iznijeti vonj lošeg sagorijevanja i nekvalitetnog goriva. Lijena plima gradskog prometa, dodatno usporena svojom
veličinom, jedva se kreće. U gradskoj vrevi osjeća se disanje
carstva. Nakon širokog Jianguomenwaija, avenija Dongcheng
još se deblja i širi na šest traka. I opet ne pomaže – sve je zakrčeno automobilima. U vanjskome dvorištu Zabranjenog grada, na
njegovoj južnoj strani, prostire se ogromna prometna ploha, ali
blizina Trga nebeskog mira kao da umnožava automobile i bez
obzira na energično mahanje i zviždanje prometnika, promet se
gotovo zaustavlja ili gmiže pješačkom brzinom. Trg je povijesni
centar Pekinga, na njemu se dobivaju sve političke borbe ovoga
stoljeća – ili nepovratno gube. On je barometar i giljotina, himna
i strjeljački vod. Zbog blizine Carske palače, zgrade Parlamenta,
stambenog kompleksa državnog i partijskog čelništva ili, jednostavno, zato što je današnja država proglašena baš na njemu? Tian
Anmen je sveti politički prostor, insignija maoističke Kine, kao
i one žute (imperijalne) zvijezde na crvenoj, državnoj zastavi.
Ubrzavam korak kako bih se zagrijao i procjenjujem koliko ću danas pješačenjem izdržati po prašnjavom koridoru, prije
negoli svratim u jednu od usputnih zapadnjačkih oaza. Prolazim
mimo Internacional hotela i ne želim svratiti u Tulu, čuveni talijanski restoran, bastion zapadnjačke kuhinje u Pekingu. Najbolji
tiramisu na Dalekom istoku, čak ni u čuvenoj tokijskoj Granati nema boljega. Skrećem u Dongdanbei, ali ne želim ući ni u
Davor Velnić
29
Palace hotel: previše dokoličara željnih alkohola i kolonijalnog
prenemaganja. Nastavljam prema najzakrčenijoj ulici. Wangfujin je neprekidno zatrpan automobilima i pješacima; viseći
grozdovi ljudi iz javnog prijevoza i mravinjak biciklista gužvu
čine nepodnošljivom. Subota dodatno pojačava prometni kolaps.
Ipak ulazim u Beijing hotel – mali predah, a još više običaj.
Propješačio sam više od pet kilometara. Dovoljno. Stari hotel ne
krije svoje godine. Nekad jedini zapadnjački hotel u Pekingu,
suvremenik Peace hotela u Šangaju, svjedok je mnogih državnih
delegacija i povijesnih susreta. Preživio je i kulturnu revoluciju.
Prigodne, velike crno-bijele fotografije u starom lobiju svjedoče
povijesnu ulogu ovoga kultnog mjesta. Usprkos jakoj konkurenciji, hotel još uvijek nudi najbolje suhe kolače i pecivo u gradu.
Mogao sam nastaviti Fuxing avenijom sve do Vojnog muzeja – i
to sam nekoliko puta propješačio. Sad oklijevam; dokazivanje
govori o nesigurnosti i dvojbi. Ništa nas ne može učiniti Kinezima. Čak kad bi se odrekli svih pogodnosti stranca – ne bismo li
tako donekle olakšali savjest i poboljšali njihove sudbine – ostali
bismo pri svojim predrasudama, uvijek: stranci.
Pred vjetrovitim sivilom ipak se sklanjam u hotelsku oazu,
kao i stoput prije. To čine svi stranci: nauživamo se izvorne Kine,
nosnice napojimo vonjem i mirisima, oči napunimo prizorima,
a kad doza postane prejaka – samo se sklonimo u svoje hotele,
tražeći mirise Zapada i sugovornika kojemu bismo se izjadali ili
pohvalili. Svi smo mi razmaženi licemjeri; niti jedno cijelo poslijepodne ne možemo izdržati na ulici bez grijanja, klime, posluge,
a onda lamentiramo i srce punimo frazama o multietičnosti i toleranciji. Uranjamo duboko, u nebeske visine, ali nikad preko glave.
U Beijing hotelu sam susreo nekoliko poznanika. Izmijenio
sam pozdrave i s ljudima za koje sam, po načinu na koji su me
pogledali, zaključio da da smo se već jednom negdje sreli i upoznali. U hotelskom (kineskom) restoranu uljudno sam odzdravio
poslovnim znancima iz Penavica i Ministarstva komunikacija;
njima su uredi odmah preko puta hotela. I naravno – uvijek isti
stol i približno jednak sastav dužnosnika i nomenklature. Začudio sam se kad sam ugledao ljude iz Norinca; obično su jeli u
30
Književna Rijeka
svome CITIC-u, a hotel Beijing su posjećivali samo kod protokolarnih prijemova i dolazaka visokih državnih delegacija.
Hotel je ipak najviše krcat Kinezima iz provincija; za njih
hotel ima kultni status. On je dio novije kineske povijesti i u njihovim očima nikakva ga luksuzna amerikanada – poput Sheratona, Hiltona ili Hyatta – ne može nadmašiti ili mu oduzeti primat.
Nakon kraćeg vremena, izlazim iz hotela u prvi mrak.
Temperatura je u međuvremenu pala i trenutno je, vidim na hotelskom termometru: -9. Ozbiljna hladnoća s vjetrom. Zima je
mijenjala grad, donosila jedan drugi Peking, oslobođen mirisa,
boja i bazde ljudske intimnosti. S mongolskim sjevercem čak se
i smog ponešto razblažio. Niska temperatura je pobjeđivala mirise zagorenog češnjaka; zapah latrina u hutonzima ponešto bi se
pritajio. Hladnoća i vjetar nudili su megapolisu drugačiji ugođaj
i taj mi je Peking ipak ostao drag, makar su me iznadprosječna
bezimenost i sivilo novoizgrađenih radničkih četvrti užasavali.
Sjeverna prijestolnica, naoružana hladnoćom i vjetrom – zastrašujuće i nezaboravno.
Prometna gužva još ne jenjava, samo se bujica biciklista
istanjila i ulični popravljači bicikala spremaju svoje radionice
i odlaze na svojim trokolicama. A vjetar ne popušta, spušta se
s mongolskih visoravni i kovitla. Diže silnu prašinu i to najviše
smeta. Ne želim taksi, nego istim putem pješke, samo drugom
stranom, uz stari opservatorij. Liu Xin je već u prvim godinama
nove ere katalogizirao 1080 zvijezda i izračunao da je godina
duga 365 dana te pogriješio za 11 minuta! Već je 120. godine
Zhang Heng dokumentirao 2500 zvijezda u stotinjak konstelacija. Ali koga sada briga; dobra priprava prije puta u Kinu nije od
velike koristi! Čak sam i zapalio cigaretu, premda za dva tjedna
radim triatlon; otvoreno prvenstvo Pekinga. Želim vidjeti kakav
je to pakleni užitak pušiti po toj hladnoći. Pekinžani puše stalno:
po kiši i vjetru, po zvizdanu i kad je doista hladno, u svakoj prigodi, punih ustiju hrane, u smijehu i veselju, sa suzama u očima
– neprestano dime.
Noću centar Pekinga izgleda ljepše: raskošna javna rasvjeta glavnih ulica i trgova, drvoredi, parkovi i osvijetljene fasade
Davor Velnić
31
na glavnim ulicama diskriminiraju metropolu i njezina satelitska
naselja. Udaljeni kvartovi noću postaju još napučeniji samoćom;
anonimni izgled novoizgrađenih zgrada jednak je betonskim
blokovima u Novom Zagrebu, Beču, Milanu, Budimpešti... U
mraku se sve mačke crne. Noćna rasvjeta ukrašava gradove za
noćni izlazak.
Pješački sumrak, poklonjen pekinškim ulicama, približavao se kraju: uljudan pozdrav čuvarima diplomatskog geta i još
samo nekoliko koraka do ulaza u zgradu. Moje žuto svjetlo na
prvome katu čeka na mene – i uskoro sam, promrzlih nogu, završio na kauču. I ja sam stanovnik Pekinga, samo se tješim..
***
Je li pamćenje baš toliko podložno zalogajima zaborava
ili smo to mi: slabi i trošni, podložni maglenim uspomenama
koje postaju stvarnije od nas samih, od zbilje koja se zamutila
pogledom unatrag? Malo u tim putopisnim crticama ima udžbeničke povijesti i statističkih opservacija, još manje atraktivnih
turističkih znamenitosti, fotografija ili napete putopisne proze.
Uglavnom, utisci neke drugačije svakodnevice koji – nakon što
odleže u pamćenju – mijenjaju znanje, čupaju duboko ukorijenjene predrasude i, na žalost, ukorjenjuju nove. Ona samouvjerenost, s kojom smo do tada tako komotno živjeli, postaje zamor
i višak, obična glupost, a ta bi nas – prije ili kasnije – odvukla
pred reflektore loše predstave. Treba putovati, odazvati se makar i skitnji, otvoriti čežnji i snovima, prepustiti koracima – ako
će nas prevaljena udaljenost približiti odgovorima na ona prva i
posljednja pitanja. Lutalice su plijen svoje mašte, ali povremeno treba čak i zalutati, izgubiti se u bespućima i naći smisao u
neželjenoj samoći. Putovanje je izazov, dobar lijek oholosti i još
bolja okrjepa nesigurnosti. Tko odoli, odbija živjeti i prihvaća
mrtvilo ravnodušnosti – tuđe, kao i svoje.
Ljudi obožavaju svoje predrasude; njihovu gipkost, savitljivost šibe ili ubojitu zadrtost. Više ljube svoje sitno poluznanje, nego
rođeno i nerođeno, stvoreno i ono koje tek ima postati. Više i od
onoga što doista vole, više od svoje žive djece, roditelja, prijatelja –
32
Književna Rijeka
svega. Ljudi se prepoznaju po svojim predrasudama. One ruše
zidove i podižu još veće. Živjeti vrlinu prometnulo se u unovčiti vrlinu i odličja su postala znak kanoniziranog ćudoređa i
očevidac hrabrosti; spretno lažirana utakmica i pomno režirana
predstava kojoj svi plješću i nude svoje junačke grudi. Orvelovski svijet je ocean osrednjosti, planktonska populacija začinjena
prevarantima i – ponekim dobrim zabavljačem.
Čovjek se može odreći svega. Mi tisuću puta dnevno pogazimo vlastitu misao i tihi zavjet. Oklijevamo tiho i podmuklo.
Jedino predrasude i zadrtost ostaju duboko zakopane u srcu i
prema njima mjerimo ljude i svijet. Sve osim – sebe. I kad se naglas odričemo predrasuda, nije nam za vjerovati! I kad sami sebe
raskrinkavamo, pogotovo kad zaplačemo, treba nas remenom
po leđima, nemilosrdno. Predrasude su plodovi nabujalog ega,
našeg neznanja i silnog straha da se ne razotkrije naša istinska
nagost. Začete davno, još u prvim danima teturave nesigurnosti,
za nas su predrasude viša sila, sveti kanon, svaka moguća izlika
i motiv. One postaju mjera svijeta i svaki mogući razlog. Slika
svijeta uokvirena je predrasudom; ona najbolje čuva okoštalost
laži i šokantnog neznanja.
Zapravo, predrasuda je kvarna želja i sitno znanje, šarlatanstvo prikriveno samouvjerenošću i udžbeničkom rigidnošću;
ambicija bez pokrića i strah od neuspjeha; leća i rožnica nabubrena samoljublja; naš šaputav i pouzdan tajni savjetnik; advocatus diaboli na putu prema pogubnom samoljublju i jalovoj samooplodnji. Neuspjeh rijetko širi obzore, piše Brodski – uspjeh
ih zamagljuje. Tuđi uspjesi ponižavaju i suočavaju s vlastitim
neuspjesima. Što bliže, to jače. Predrasuda je naše nakazno dijete i prava roditeljska ljubav; nakazni plod vlastite istine i nepopustljive okorjelosti. Ona je ljudožder i roditelj, a mi njezina
hrana i siročad. I kad odbacimo laži, ne prestajemo grliti svoje
malo znanje i skrivati nesigurnost. Laž će jednom biti ispravljena; predrasuda je s nama opako živa.
Davor Velnić
33
***
Velnić, Davor (Rijeka, 1953.) živio je i radio u Kini i na Dalekom istoku. Do sada je objavio zbirku pripovjedaka Otoci i sjećanja (Rijeka, 1998.),
roman Sveti prah (Zagreb, 2000.), polemičku knjigu Čitajući Krležu (Rijeka,
2001.), raspravu U iskonu glagoljice (Rijeka, 2002.), zbirku pripovjedaka Šest
od šest (Zagreb, 2004.), roman Pola suze (Zagreb, 2007.), knjigu eseja Nije
namjerno (Zagreb, 2008.)...
Uskoro mu izlazi knjiga meditativne putopisne proze Kineski šapat
(Matica hrvatska, Zagreb).
Bio je glavni urednik Književne Rijeke od početka 2004. do kraja 2010.
godine.
Član je Društva hrvatskih književnika, član Upravnog odbora Društva
hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci te član uredništva Književne Rijeke...
34
Književna Rijeka
mILAN OSMAK
Elegantno iskrcavanje
P
rekasno je shvatio što smrdi na brodu na koji je, kasno sinoć, ukrcan za prvog časnika palube – to, nakon što je dvadesetak dana, svakog jutra i u dugosatna poslijepodneva, dok
veći dio populacije na toku Malti uz šijanje ljetnog maestrala ubija oko, namoljavao svog agenta. Ukrcaj me na brod! Bilo čije zastave. I – ništa!
Predvečer, u dane kad pakleni vjetar iz Nubijske pustinje
pretrči Libiju pa za šalu ožeže Maltu, poželio je smaknuti svog
agenta (čitaj: tvoj uz proviziju 50% na prvu plaću). Pet je dugih
tjedana nasukan na zadimljeni kokošinjac u nekoj od kaleta u La
Valletti. Takav si ovdje daje pravo nazivati se pomorskom agencijom! Besposlen, lijepo strgne s ćelavog muljatora plavu majicu
s otiskom zlatnog malteškog lava na prednjici. Drugim pokretom smakne mu slušalice i mikrofon jer ćelavac, dok s vama
– kao – razgovara, ne prestaje prekapati po samo njemu znanim
frekvencijama. Istovremeno, prsti mu iz tipkovnice u monitor izvlače podatke pristiglih mailova. To! Neka na nj napokon obrati
svoju provizijsku pažnju. Trećim zahvatom omota mu znojnu
majicu oko tankog vrata. I – finito...
A jučer, da ne povjeruješ! Ona kićena, zlatna slova: Malta
Città Umilissima (što će reći: Grad Skrušenosti) na crveno-bijeloj podlozi preko cijele površine Philipsovog monitiora – čarobno nestala! A zvučnici agencijskog PC-a glasaju se kliktajem.
Preko zgrbljenih, tustih leđa zasad neugroženog agenta on
čita zaglavlje poruke:
– Sea Crystal Navigation Thessaliniki. (Ajmo reć’: Solun).
U prvom pasusu gustog, engleskog teksta boldirano je
ispravno ispisano njegovo ime: Kap. Mirko Kučić. Tu su i dijakritički znaci č i ć. Vi’š ti to! Sve dalje – bit će povijest njegove
nove plovidbe. Dopis iz daleke Grčke isprintan je na kvalitetnom
papiru, a svaki primjerak još prima zeleni otisak odjednom simpatičnog malteškog agenta. Jedan primjerak neka kapetan izvoli
Milan Osmak
35
zadržati za se. Drugi, u kuverti s tiskanim zaglavljem agencije,
ima pod odmah uručiti zapovjedniku m/w Felah G. Brod krca
teret koji smo mu mi ovdje, je li, osigurali, u južnoj luci. I ono
najvažnije – u koliko sutra ujutro isplovljava.
– Eto vam, Mr. Mirko. Da, i vaš ček – akontacija za prvu
plaću, od koje sam odmah odbio 650 dolara. Vjerujte mi na riječ,
takav ugovor na 60 dana danas je prava rijetkost na Mediteranu!
Njegove osobne stvari (smjestio ga je kod rodbine) iz prenoćišta? Ah, kakva slučajnost! Agentova nećakinja je baš kretala
od kuće u Birkirkari busom u Vallettu, kadli joj je on uspio dojaviti da je Mr. Mirku izgledan ukrcaj i neće više biti podstanar
u kući njezine majke. Otok je prepun takvih slučajnosti. Kad
su ga, onomad, iskrcali na Malti, odmah je potražio – znate li
koga? – svog agenta! Uslužni agent ponudio mu je svoje usluge
oko smještaja (što jeftinijeg). I – gle! – slučaja: od 105 hotela
izgrađenih na otoku koji je manji od naše Korčule, najpogodniji
smještaj pronašao se u kući njegove sestrične u nedalekoj Birkikari. Kad ste na Malti, ništa vam nije daleko.
– Eto captain Mirko! – Maltežani dovoljno lome jezik
malteškim govorom; gdje bi još stigli pravilno izgovarati prezimena svih morskih vagabunda koje vjetrovi Mediterana stoljećima naplavljuju na obale njihove otočne države? – Sve je čisto
ugovoreno. Htjeli ste na sjever...? – a kapetanu Mirku (njemu)
gvalja iz želuca kreće uz grlo... Jedva je primijetio ljubičaste
iskrice zlobe u očima svog poslodavca. Nemoguće da tip umije
čitati poruke govora tijela svojih klijenata, pa tako i ono što je
on znao pomišljati u svezi s agentovom preznojenom majicom?!
– Kapetane, pažljivo sam vas slušao preduga tri tjedna. Felah G stiže nam s Orijenta i ovih sam mu dana brzojavno uplatio...
Što sam važan!
– ...prolaz kroz Suez. Takvi brodovi još mogu u Kanal, a u
luke sjeverne Europe više ih ne puštaju. Eto što nam čini ta EU.
Plovite do Sicilije. Mediteranom na sjever. To ste priželjkivali:
što bliže kući...
Felah G već je dvije ure bio pripravan isploviti, kadli su se
dvojica zgođuhnih crnovlasih momaka, predstavnici lučkih vlasti, udostojila popeti brodskom skalom na njegovu – od jutros –
36
Književna Rijeka
palubu. Obojica u kratkim bijelim hlačama do ispod koljena
(službene široke bermude), dokoljenkama i bijelim antilop-cipelama. On na mostu može čuti škripu njihovih uštirkanih bluza,
bijelih da te oči zabole. Dečki stišću časničke tanjuriće pod lijevim pazuhom i obzirno se provlače kaniželama do zapovjednog
mosta. A njemu ful neugodnjak: neki će se očešati o rukohvate ili
pritvorena vrata i učas zasrati blještavu monduru. Kad isplove,
on će zapovijediti vođi palube da se šmrkovima opere paluba.
Sva je sreća da je uviđavni Barba još na Orijentu dao razapeti
platno od kormilarnice do lijevog i desnog stupa visoke konzole
koja nosi dvije radijske antene, radar i anemometar. Barem čađa,
što je u prazno razigrana makina Felaha nevoljko ispušta u zrak,
neće padati po lučkim službenicima.
Malteški carinski dužnosnik i njegov kolega policajac
(onaj što ima većeg zlatnog lava na grbu kape) očito dijele bojazan domaćina o mogućnosti da upropaste svoj izgled. Hoće
samo brodske papire, očito se svima žuri. Nije li tako? Smiješe
se jako engleski. Gdje je ovjerena deklaracija o ukrcanom teretu? Popis pomoraca s generalijama za koje jamči predstavnik
brodara? Okej, neće ga pregledati, to su učinili kolege pri uplovljenju broda u luku. Iz iskustva znaju da je na engleski preveden
s egzotičnih originala. Nije li tako? Dalje vrlo engleski pitaju
jesu li u redu i brodski papiri o obaveznoj vakcinaciji posade
koja dolazi sa Dalekog Istoka?
Naravno! Što bih im drugo odgovorio. Gospodin zapovjednik broda, captain Halid Matvalai, upravo printa – otraga,
u kormilarnici – svježe dokumente. Zašto? Pa, eto, on, Mirko
Kučić (born in Croatia), ne dolazi s Dalekog Istoka. Novi je na
Felahu.
– Da, Chief, ono s East Cost of the Adriatic Sea. Da, Hrvatska, preko puta Italian Country.
Hvala Onomu Gore, momci znaju za Hrvatsku. Yes!
Gosti nikako nisu za čašu ledenog čaja. Još nije toliko vruće. Mo’š mislit’. Devet je ujutro, a srpanjski sunac nakanio spržiti luku Marsamxett i sve privezano uz gatove. Oni silni bastioni,
ravelini, zidine i palače još od dolaska na otok vitezova Ivanovaca, nezadrživo ti trepere pred očima preko puta luke. Svaki
Milan Osmak
37
čas umiruje pogled na svojim sandalama – malteška kožna rukotvorina. Jutros je stigao ostrići nokte na oba bosa palca, tako da
ne primjećuje gadljivost na facama obojice mladih Maltežana.
Otkako im je ponuđen čaj.
Kapetan Halid odavno je izgradio mot velike orijentalne
face. Razvlaštenog nekog radže. Za ophođenje s vlastima. Gura
njemu dokumente u ruke. Mašalah, Prvi časnik neka ih preda
mladoj gospodi nadošloj na njegov zapovjedni most. Zato ima
Prvoga, Alahkerim, na brodu!
Iz najgornjeg papira u oči mu udara uznemirujuće smradno upozorenje s početka ove storije. Popis članova posade uredan je. Na prvi pogled. Odmah iza zapovjednikovog, ispisano je
njegovo ime kao: Murko (nemoj sad cjepidlačiti!) Kucic, Chief
officer, a ispod toga rednim brojevima još devetnaest imena.
Devetnaest! Na ovom Felahu! Gospo Trsatska, milosrdna, pomoćnice nevoljnih! Noćas je od Barbe uspio iskamčiti privilegiju čitanja Brodskog dnevnika. Proučio je i sheme brodskih
skladišta što mu ih je u kompiću ostavio pedantni predhodnik
(drugdje su mu ponudili bolji ugovor). Mora se iskazati, jer je
agencija u La Valletti dojavila gazdi Halidu kako će na brod biti
ukrcan dojučerašnji – je li – zapovjednik nekog hrvatskog trgovačkog broda. Pristaje na upražnjeno mjesto prvog časnika
palube, što je dobra akvizicija za brodara, agenciju i samog zapovjednika Matvalaija. I što je skužio:
Slovački upisnik omogućava Felahu G da vije slovačku
zastavu (mam mi je lakše pri duši!). Registrirani vlasnik broda
je liberijska tvrtka (ma, tko bi pogodio!) Virtus Shipping. Ista
posjeduje još i brodove čija imena završavaju na C, D, pa K i
M. To je okej. Ali umješni će brodar na, za današnje pojmove,
tako malom brodu (1460 GT) odobriti najviše devet pomoraca.
Njegov – do prije mjesec dana – poslodavac iz Kostrene gunđao
je da devetoročlana posada na njegovu brodu, većem od ove karampane, gotovo sama pojede ostvarenu dobit.
Dvadeset i jedan čovjek na Felahu? Ludilo! Hoće li on sad,
pred malteškom ubijeljenom škvadrom, pitati Barbu: “Stari, jesi
li se malo jutros zaigrao pa odštancao dvostuki broj tih Alija,
38
Književna Rijeka
Mohamada, Ibrahima?” Ovi mladi i stručno odškolovani Maltežani taj čas će to učiniti umjesto Mirka Kučića.
Ali – nisu. Obojica, kao na smotri, nabili kape na gelirane
frizove. Žele zapovjedniku broda, dakako i Prvome, dobro more
i već kloparaju niz brodsku skalu.
Kapetan Halid Matvalai nastavlja se, po engleski, prenavljati. Kad god se Prvome učini zgodno i bude spreman neka naloži dolje, ljudima, sve potrebito da brod Bismalah isplovi iz
luke Marsamxett. Prevedeno: Marš na pramac, na svoje mjesto,
prilikom odljepljivanja broda od gata!
Tri dana do obale Sicilije posada (bar polovina nesigurno baulja zakrčenom palubom) zdušno gušta maltešku ovčetinu.
Ručkom i večerom. Njemu je zauvijek prisjela. Još prošle godine.
Na lošijem engleskom od Barbinog objašnjava dostojanstvenom Pakistancu: u tu li svrhu vezuješ na zatiljku pregršt srebrnih vlasi... njegov prvi časnik ima želučane smetnje. Baš od
ovčetine.
Stari kaže: No Problem. Ima na Felahu G još dobre hrane.
Podnevima mu neki od mornara (nikako da im upamti face) u
kabinu donose dva preklopljena tanjura za juhu. U njima pila’av.
Ljubazno kaže:
– Merhaba! – nepokrivenu šalicu pakistanskog čaja prislonit će gdje stigne.
Pila’av je bezukusni rižoto od, ukuhanog i od svake kožice
i koščica uklonjenog, kokošjeg mesa. Zato ti pakistanski čaj diže
snene očne kapke i kad si polumrtav. Brzo pojede ponuđeno, da
na vrijeme primi podnevno dežurstvo. Zahvalio je Zapovjedniku
na odabiru menija.
– Alah selamet, kolega. Ali toga zapravo nema.
– ???
– Pakistanski pila’av ne postoji. Kao ni Pakistanci. Jedino
ako pomišljate da nas, okruglo 149 milijuna, živimo u Islam Gamhuriya Pakistan? U Pakistanu. Shvaćate li? Među tim milijunima
mnoštvo je naroda i jezika. Ja sam, na primjer, Paštun; onaj boy za
kormilom.
Ne zna engleski i takve biram u svoje dežurstvo.
Milan Osmak
39
– i on je Paštun. Mi, Paštuni, smo većinski narod. Dolje,
u posadi imate Bohre. Oni su većinski oko Karačija. Dobro se
sporazumijevamo jedino na engleskom. Velik pomorački jezik.
I dobar trgovcima. Objedovali ste pila’av na paštunski. See You
latter!
U vrijeme zapovjednikova dežurstva na mostu, prvom
časniku je od 18 do 24 sata pametno odspavati. ‘Ajte vi, dok
s vanjske strane brodskog okna Mediteran pleše po taktovima
poslijepodnevnog maestrala! U preznojenoj majici za po doma
pliva duž jednako vlažne plahte na uskom krevetu...
Polusnovi neispavanog mornara. Da sve one – čak obojene, a tako trodimenzionalne – slike, projicirane s unutarnje strane njegovih kapaka može vidjeti netko sa strane, rekao bi: libido
hrvatskog pomorca usred Sredozemnog mora funkcionira uredno. Dapače, primjereno njegovim Isusovim godinama. Višednevna prehrana rižom ukuhanom na kokošjoj juhici za bolesnike
ne utječe negativno na stanje njegova libida. Tako se i osjeća...
Čim zatvori oči, u sne mu stigne njegova riječka ljubav. Lik
Ivane Toić u svojoj bujnoj, dvadeset i devetoj godini. Jebozovna
njezina griva crne kose, koju još podstiče frizom na afro-look. U
taj okvir paše Ivanin malo tupasti nos, s malim razdjeljkom pri
vrhu i nekako crnački prirodno ispunjene usne. Pa bezobrazno
prćasta guza, ono, kad odbaci haltere... Zlobne Ivanine nerezinske rođakinje (one koje zaboravljaju koliko su dugo već udate za
pomorce) odmah će vam ispričati davnašnji trač: tanto anni fa
– pred mnogo let, neki od mornarskih Toića dopelal je doma va
Lošinj, božemiprosti, zensku z Afrike. Taj trač Ivana mu je, ponosno, nebrojeno puta opetovala.
Takva je Ivana, naravno –vladarica je njegovih orgazmičkih snatrenja. I danas, ne smijemo zaboraviti, tri mjeseca nakon
što ga je uredno napucala. Bez objašnjenja! Preciznije: to se zbilo pred kakvih 2160 i još nekoliko sati. Kad god njemu dođe da
sebe žešće muči zbog banane u kojoj se nalazi, njegov mozak na
brzaka skonta: bilo je to prije točno 129.600 minuta. Šezdeset ak
– gore-dolje. Na pomorskom faksu nijedna od matematika nije
mu predstavljala problem. U ovo predvečerje, na usporenom
brodu (seljačkije ime ne moreš mu smisliti) – nije drugačije.
40
Književna Rijeka
Ali – ne lezi vraže! Ni četiri smjene nakon što su po krmi ostavili dokove Marsamxetta, u film s Ivanom Toić ublendava se
opet jedna crnokosa, ricava, tek za nijansu maslinastije puti duž
vrata pa niz ramena. Nijansa njezine kože ne blijedi ni u bikini
zoni. Pupastih usana, nalik Ivaninim. Nosnice joj se rašire kad
se zadiše u položaju dominantne jahačice. Čekaj! O kome on
to?! Zamišlja li Ivanu ili ovu novu... Obje mogu biti Fijumanke.
Okej. Nakon nekoliko mjeseci brođenja slanjačom, već mu se
godinama događa da mu svaka crnka ispod tri banke u nekoj
luci nalikuje Ivani. Upućeni će reći: Nikakva posebnost snovitog
života Mirka Kučića. Događa se to i u glavama žena, kad nisu
spolno aktivne.
Ipak, njegovim snovima ne možeš oduzeti smislenost.
Na primjer: on zna da zna kako je ženski lik što u ovoj kabini
uplovljava u njegove maštarije cura bar deset let mlaja od Ivane.
To će bivšu Ivanu bezuvjetno zbedirati. Ova je obdarena sisama
o kakvim njegova – tri godine zaručnica, pa više ništa – može
samo sanjati. Da novoj šuberom mjeriš kolobare oko nabreklih
bradavica, očitao bi 60 milimetara u promjeru!
Kad je jednog (od ne zna više koliko svojih malteških
dana) pozvonio na vratima buduće stanodavke, otvaraju mu mati
i kći. Iskusni pomorac (pravi sam!) lako ih uspoređuje. Mati
može proći za čvrsti dobar. Kći – u rascvjetanom djevojaštvu.
Grudi veće od majčinih. A bez toga mala je – ista Ivana. Stan
mu je umješni taksist otkrio u razbujanom malteškom naselju
Birkirkara. Zgradu, vidi se, nisu projektirali malteški Ivanovci,
poznati po vještini i ljepoti svojih građevina. A gle ti slučajnosti:
dotična gospođa stanodavka još je i šogorica ćelavom onom pomorskom guruu, koji se toliko skanjuje ukrcati captaina Mirka...
– Merhaba – kaže s vrata utišani glas iz drugog filma. Aha,
onaj mornar koji ipak zna što je busola i čemu služi kormilo.
Glas još dodaje:
– Midnight! Sir! – tek što ne izgovori: Poć’ vam je odmah
pod tuš.
Nije poslije lako stajati na mostu, dok te potmula bol u preponama podsjeća na grubo prekinute snove. Možda će pomoći
Milan Osmak
41
malo hladnokrvne analize. Na primjer: je li on na otoku Odisejeve nimfe Kalypso – kako vatreni Maltežani tepaju svojoj domaji
– prevario riječku Ivanu? Ženska je napustila njihovu podstanarsku gajbu na Zametu, rekosmo već – prije koliko ono minuta...? U nekoj furioznoj žurbi samo je pokupila sve svoje krpice
i – nestala. Naravno, tog sudbonosnog jutra dojavio joj je kako
njegov brod upravo uplovljava u Kvarnersko more. Uskoro će
se njih dvoje... Jebiga! Ženska otišla – kamo i kome? (Tu treba
dopisati par psovki.) No, kadetima Pomorske škole u Bakru ulili
su u glavu: časnici na zapovjednom mostu i u kormilarnici ne
psuju. Ni u mislima!
I da: čim mu je otvorila vrata, nećakinja njegovog agenta
pruža ruku:
– Vi ste taj pomorac? Ja sam Alexiea.Tako se zove i naš
gradonačelnik. Kad mu se obraćate...
To je izvedivo bez pol frke!
– ...ime izgovorite u muškom rodu!
Od tog trenutka ful sjebanom (prisilno iskcan, voljom brodara) captainu Kučiću (naravno – njemu) stambena zgrada koju
su poslije Drugoga svjetskog rata Englezi gradili za smještaj
obitelji brojnih kolonijalnih vojnika, blista ljepše od secesijske
predsjedničke palače u La Valletti. Uvijek vam je pokaže svaki
taksist.
– Soba će vas doći 12 eura za noć. Isplata subotom ili kad
odlazite...
– Stric, koji vas je preporučio, živi u apartmanu odmah
preko puta, upada pomirljivo ricasta smeđuša.
– Cijena je bez doručka, jer sam ja zaposlena. Alexiea ne
zna kuhati. Naše vlasti očekuju da se ne tuširamo do 11 do 19
sati. Ljeti Otok oskudijeva vodom. Ni desalinizatori mora više
nisu dovoljni... – on shvaća. Stara se trudi izblamirati ljubazan
kćerin doček tog stranca. Majčinskog opreza nikad dosta. eno,
maloj sad, na! može puknuti crni grudnjak pod prozirnom plavom košuljom – drito strancu u podbradak. A što sve ne skriva
njen traper-šorc, ne bi bilo pristojno pogledati...
Oh, kako mu je Alexiea već sutradan hemendegsom zaželjela dobro jutro! Stara je očito još ranije odgibala. Sad će njemu
42
Književna Rijeka
Alexiea ukuhati i origine Italian Espresso. Usput priča:
– Većina cura u našoj Medicinskoj djevojačkoj školi Sv.
Augustina na fejsu lajkaju na plavokose dečke. Kul su, naravno,
prirodno plavi. Ti se ne blajhaš, zar ne?
U engleskom ne kužiš do kraja kad ti se netko u spiki obraća na vi da bi odmah zatim mirno prešao na ti.
Alexiea je ljetos maturirala Sv. Augustina s pohvalom i u
La Valletti upisala medicinu na pravom collegeu. Što on misli o
tome?
– Sve najbolje! Sad si punoljetna. Osamnaest, ha?
– Devetnaest! Ali na Malti žene su odrasle tek s dvadeset
i jednom godinom. Tad mogu otići i glasati za nekoga, te fore.
Kad bi se to nekoj dalo... Moje cure mi kažu da izgledam puno
zrelije...
Alexiea kaže: mature.
– ...Koliko si ti star? Ispod pedeset, ha? Stric nam je dojavio da dobivamo stanara, starog pomorskog kapetana. Ne! Bez
vrijeđanja! vama, muškima, desetljeće gore-dolje ne znači mnogo. Sa ženama je druga pjesma. Moj Michael... Sad je u Bristolu.
Engleska, znaš? Na pravoj je medicini. Ima dvadeset i dvije, a još
je balavac. Njegovi mu mogu platiti faks u inozemstvu. Ali zato
će ga čekati mjesto u državnoj bolnici Naše Gospe od Karmela.
Tijekom prvog njihovog zajedničkog doručka (ostali u slijedu samo su replike) Alexiea je ustvrdila: captain Mirko mora
pustiti kosu i friz će mu biti nalik onom u Kevina Costnera. Njezin Michael je divan dečko! Već dvije godine silno je u nju zaljubljen. Michael nju poštuje, nego što! Maltežani još vjeruju u otajstvo crkvenog braka, a ne kao horde ljetnih Dojčerica u toplesu
na plažama duž Marsaxlokka! Do ondje on ne može stići. Vrijeme mu je gradskim busom poći ulizivati se stricu u Agenciji...
Sljedećeg jutra svečano je, u sebi, odlučio: svoje misli mora
dati na poslove. Felah G ima teret (proučio je u kompiću) za luku
na Siciliji. Ne za Messinu ili Palermo. Halid Matvalai uvodi brod,
Mirko je na pramcu, unutar lukobrana Porto Empedoclea. Iskrcava se nešto pamuka iz Bangladeša. Teret za Španjolsku treba
biti nevjerovatnih četrdeset tona brodskih sidrenih lanaca. Promjer jedne karike – deset centimetara, pa ti vidi! Felah ne odbija
Milan Osmak
43
bilo kakav teret, ali predstavniku brodara zastupljenom po zapovjedniku broda, vrijeme je da on pokaže stručne zube kad električar i nadležni upravitelj stroja nisu dostupni. Hrpa mornara
oko njega samo uzdiše: – Mašalah!
– Master, prokleti lanci su rastavljeni u komade po osam
tona. Tako stoji u deklaraciji. To naši vinčevi neće izdržati. Provjerio sam ih. Predlažem lučku ispomoć.
Začudo, šparni Barba broda odobrava prijedlog. Talijani
su ih napunili lancima za manje od sata. On nikad neće doznati
je li Porto Empedocle uspio naplatiti od brodara Sea Crystal iz
Soluna lučku uslugu. Njima na brodu Sea Crystal ukazuju se tek
virtualno. Na monitoru. Danas je cool upravo tako poslovati...
Opet je dežuran. Na karti ucrtan kurs navodi brod pod
najjužniju kotu Korzike, pa tjesnacem između razvikanih otoka Mallorca i Menorca. Halid Matvalai ne da se preplašiti od
kruzera s osam paluba. Prolaze njihov Felah u čoporima. Nek’
oni čuvaju skupocjene nosove od ruzinave trupine sa slovačkom
zastavom.
Svjetla u ljubičastim nijansama crtaju nebo nad dalekom
Barcelonom. A koji bi kurac m/w Felah u Barceloni? Za njega je
dobra i, nešto južnija, Tarragona. Još tri ure do svitanja...
Gnječe ga svakakvi sindromi. Ono: sindrom pomorca kojemu ženska na kopnu nabija rogove. Pa: Karijera ti je zapečaćena. Domogneš se mjesta zapovjednika broda i – kamo dalje?
Ne možemo svi biti Jackie i Aristotel Onassis. Ako ćemo malo
smija: ni Marko Perković neće postati Arsen i Gaby Novak.
Ali nije stigao pokupiti sindrom nove postelje. Prvu noć
u naselju Birkikari, netom je utvrdio: otočki kreveti su malo
prekratki. Roni u san. Nitko ga nije upozorio: malteški snovi te
zatravljuju. Voljno zaboravlja noći iščekivanja dok ne pobijede
neosjetne čini otoka. Stanodavki u prigradskom naselju Vallette
iskeširao je hrpu ušteđenih eura. Kroz malodušna jutra zbraja
potraćenu ušteđevinu. Za one pare Alexieainoj majci mogao je
kupiti avionsku kartu od Malte do Palerma na Siciliji. Odatle – u
drugom razredu putničkog vlaka i tri-četiri presjedanja – stigne
u Trst. Stopira do Rijeke. Nasred Korza hrabro objavi: Eto mene
44
Književna Rijeka
opet bez broda i posla. Bolja polovica hrabrosti je pričekati neko
ukrcanje. Nitko u Rijeci ga ne iščekuje.
Miris ananasa i dlan preko njegovih usana i nosa? Ne može
biti. Kako je iza sna uvjeren: nad njim se naginje Alexiea.
– Nećeš vikati? Nisu gusari! Dobar dečko! Hrčeš, čuje se
do moje spavaonice. Tiho sad!
Kći stanodavke ga u prolazu odlučno – s obje ruke, a bogme i koljenima – gura na kraj kreveta, prema zidu. Pomažu joj
i sise koje će on, kad se razdani, pažljivo snimiti i pospremiti u
memoriju.
– Haj! A tvoja mama? Ja ne bih htio...
– Don’t You Worry – glasno mu šapće iznenadna cimerica.
– Nećemo upaliti svjetla. Petkom je sigurno.
Naravno, čemu svjetlo? Škure na dva prozora (kao i u Hrvatskoj) dovoljno su prosušene da upuste u sobu uličnu rasvjetu.
Dovoljno da zapazi: Alexieai se dolje ne crni četinarska šumica,
nego – staromodne gaće. Nikako da s njima spariš crni grudnjak
u kojem cura paradira malteškim jutrima.
Uhvatila je njegov pogled!
– Ti bi lajkao na tange? Imam ih za van. Mama kaže: ludost, i tako ih neću nikome pokazivati. I da tu grešnu taštinu
moram ubrojiti u ispovjedne grijehe. Mi, cure, znale smo se u
školi unaprijed dogovarati što će koja reći ispovjedniku. Neki
put ti, jednostavo, presahne mašta. Da mi je znati što moja stara
izmišlja na ispovijedi...
Alexieain je stari, još dok je pohodila osnovnjak, bio izvjetrio u zemlje Commonwealtha. Možda u Kanadu. Maltežanima
za te zemlje ne treba viza.
Šutke se maze. On je zarana uvježbao opći muški program:
usnama joj ljubiš ono mjesto iza uha (Dečko, u usta ćemo se –
kad poslije odeš u kupaonicu oprati zube, a ja napudrati nos.).
More i to. Slijedi šetnja dlanovima. Najprije ovlaš, koža joj se
uopće ne znoji. Zatim onako, više mornarski, preko duda. Mame
odmah poslušno odskaču prema njegovom dlanu. To te ja pitam!
Put te poslije vodi preko udoljice pupka pa do, već smo ih opisali, crnih gaća. Još bi se moglo reći: u te gaće i Alexieaina matera
može pospremiti svoju guzu i ostalo...
Milan Osmak
45
– Ma, je li? Komotne su mi. A ti, mister? Spavaš u preznojenoj majici! Ovako, pod prstima, nije mi neki speedo model.
Okej! Shvatila sam, moram ih svući. Miči s njih ruke! Rekla sam
ti, captain, skinut ću se. krevet nam se užario.
U programu sad hitno treba riješiti odgonetku: kako ćemo?
Ova noć ima još iznenađenja. Najprije za njegovu lijevu
ruku. Alexiea uredno potkresuje pubis veneris. Vole! To je zbog
bikinca! Maltežani se kupaju u moru od sredine travnja do sredine studenog. Njegovu kažiprstu i srednjaku djevojka je za igru
runjicama ostavila koliko stane u rimski broj jedan, visine, hm,
nije važno...
– Easy Now! – kaže mu partnerica u igricama. Njih se dvoje najprije moraju nešto prijateljski dogovoriti. Sluša li on nju,
kapetan Kakik?
– Kučić.
– Sorry. Nisam dobro rekla? Slovkaj mi. Znaš li slovkati?
– K-u-č-i-ć, okej?
– Aha! Ti si Kukik!!!
Ma, može, jebiga. Dok mu ona isprobava palcem i kažiprstom napetost, može biti i Kukik – kurčić. A nije da mu prstima
nije postigla maksimum. Većeg nema.
– Jesam li ti dobar?
– Aha. Vidjela sam ti ga u mraku, čim sam ušla u sobu. Ma
gdje bi me čuo... Ja sam u dobre s kvakom na vratima. Zimi tu
spavam. Noćiš u mom krevetu. Zato ti je ugodan.
Objavljena vlasnica kreveta u zimskom periodu bez pol
frke još pita je li u Kukijevoj domaji normalno da muški, i kad su
noću cijelo vrijeme single, imaju dobru erekciju? Na engleskom
to zvuči: just enough.
– Učili smo iz anatomije... No, dobro, moj Michael to postigne tek kad se u kinu malo protrljamo. Ma, nikakvi filmoljupci.
Naša kina vrte samo reprize! Telka je sad kraljica za filmiće. Sve
cure iz Sv. Augustina s dečkima zalaze u kino da bi dobili malo
privatnosti. Kužiš li me? Okej. E, a sad najprije dogovor jednog
gentlemana s jednom lady... Čekaj! Nebesa! Uvijek vam se tako
žuri... Za Michaela mi je jasno, mora me do 23 sata dopratiti
46
Književna Rijeka
pred kućna vrata. Doma stiže za Božić. Mati ima trajno namještene vjetrolovke na škurama...
Još jedan mediteranski specijalitet!
– ...da Michaela i mene može ugledati na početku naše ulice. Zna se nalukavati i stric preko puta. Ali, moj captain, ti imaš
još pola noći...
Njezini uvjeti dogovora!
Ovog trena bolnije ga ne bi strefila ni sačma iz duplonke
za ubijat’ vrane.
Jer – nema unutra, dolje. No way! Alexiea je nevina! Shvaća li? Nitko još nije penetrirao u nju. Dolje. A Michael? Ča god!
On kod nje može samo ovim redom: diploma u Bristolu, pa dobiti mjesto stažiste ovdje, na Malti, pa nju oženiti. Iskreno, fućka
joj se što bi se Michael, kroz studijske godine, mogao pojebati
s nekom u Engleskoj. Nije ona uzalud završila medicinsku Sv.
Augustina. Fizologija muških sazdana je da im je to potrebno od
šesnaeste. Domaćim dečkima još ranije. Michael će dobiti svoju
Alexieau prve bračne noći! Okej. Ona mu kani dati noć ranije,
neka se primiri prije vjenčanja. Običaj je na Malti da mladenci
ne brišu sa svadbe radi brzog seksa. Moraju uredno čekati do
god svati prilaze mladima s poklonima. To se zna otegnuti... Svi
bi s mladenkom – a bome i mladoženjom – najprije otplesali i
popili, za muško prvorođenče...
A što sad? Ako ne da unutra, čemu isprepliće svoja bedra s njegovim? Čak im se nožni prsti mrse. Možda hoće da
ju on, kao, siluje? Je l’ to igra medicinarke sa Sv. Augustina? A
ukoliko sutra cura lijepo posjeti školskog ginekologa (ostupan
je naročito preko ferija) i krene s pričom: stranac ju je silovao u
roditeljskom domu?! Stara ni da bi čula! Otok Malta poznat je
po tome što majke stasalih kćeri njeguju tvrd san. S potvrdom
osramoćenja, stric agent i uplakano djevojče (u nastavku) navrate u policiju. Ma, ne! Koji džentlmenski dogovor? Toliko ni od
svoje ženske ostavljeni Mirko Kučić nije izgorio...
Čekaj! A da pokuša s pričam ti priču? Njezin djevičnjak,
tamo dolje, tek je mala, anatomska opna na putu kurca u rodnicu... A može se izraziti i više medicinski: spolni ud. No, kako se
na engleskom kaže ud? Dalje priča glasi: u mnogih žena famozna
Milan Osmak
47
i legendarno precijenjena, ona opna najčešće je neznatno razvijena i prigodom prvog spolnog snošaja uopće ne popuca. A bajke o krvavoj mrlji na plahti mladenaca nepatvoreni su folklor
balkanskih naroda. Još će ga netko prijaviti UNESCO-u zbog
uništavanja kulturne baštine!
Alexiea nemarno sluša njegovo mučenje engleskog. Nalaktila se, a guzu okreće prema šarama svjetla na stropu.
– Ako si sve rekao i još me želiš... možemo malo s ove
strane, ha?
Zamalo je na hrvatskom izgovorio: Opa!
– So, Darling, what say You?
– Tako ti i tvoj Michael...
– Što tebe briga! Ma, jebi se captain! Izgledao si nam sasvim okej tip.
Pazi sad: ona se opet smije!
Dobro, ako se on fura na klasično muško, može mu popušiti. Za nevolju (nema obostranog užitka); to cure učine ako im
je dečko ful napet. Može i ona, ali drugom zgodom. Kretenu!
Najavljuje ti i drugu prigodu. Nije još sve propalo. ‘Ajmo ispočetka...
– Kome, osim tebe, sam još okej? Stricu-agentu...?
– Mojoj mami, dragi! Mami i tvojoj Alexieai. Bile smo ti
pretresle ruksak. U mamino djevojačko vrijeme mornari su furali vreće. Ruksaci su praktičniji. Bar nećete dobiti iščašenje ramena. Nisi znao? A otkud na onom stoliću tvoje dvije ispeglane
košulje od časničke mondure? Hlače za gornji dio svoje uniforme, naravno, izgubio si u nekoj luci?
Neka se Kukik sad duri, baš kao i Michael. Kad god mu
ona ne da. Ni u jednom džepiću ruksaka njih dvije nisu otkrile
njegov skriveni vjenčani prsten. Niti fotku neke drage iz svog
kraja. (što sam oprezan!) To je mami bilo jako kul.
– Ja nisam pronašla ni jedan tvoj kondom. Nemaš kondome. Procijenile smo te kao bezopasnog.
Alexiea ih ima. Cure u Sv. Augustinu njima su naoružane
od prvog razreda.
– Evo ti jednog. Neću ti ga valjda ja... Iako, zašto ne? – Mirko Kućić nije izrastao glup: naravno da su buduće medicinarke
48
Književna Rijeka
u školi prošle seminar Kako pravilno navući kondom mrkvi primjerene veličine.
– Možeš ti to i bolje – ohrabruje ga partnerica. A netom je
krenuo.
Alexiea u jastuk još mrmlja neka se ne susteže, čemu inače
služi lubrikant?
– Ma, ne boli! Šuti više! Čuvaj dah i samo budi dobar. –
Onda je zastenjala.
Nakon još jednog zajedničkog grča, pred očima mu se, bez
najave, uključuje poznati kadar: on, u riječkoj gajbi, zapešćima
ovlaš naslonjen na Ivanine guzove... Smjesta mora potisnuti tu
sliku onom Alexieanih duda koje kani doživotno sejvati.! Nimfa
Alexiea, on ne zna na koju foru, također je kliknula na pojavu
Ivane. Želi je istjerati tako što nimalo nevješto naopačke križa koljena oko njegovih nogu. Dodatni taj pritisak otplahuje sliku bivše
Ivane...
Petak ujutro. Tarragona ni nalik domaji epske Kalypso,
koja je za ovo stoljeće odabrala ime Alexiea. Katalonsku luku
peru pljuskovi od strane Pirineja. Ipak su iskrcali lance na platforme lučkih traktora. On se usudio izvesti to jednim provjerenim
brodskim vinčom. Halid Matvalai ne kani ga pohvaliti. Kaže:
– Dužnost mi je reći vam: negdje iza ponoći, čim smo se
vezali, neki naši ljudi su se iskrcali s broda. U vašoj smjeni.
Matvalai zna točno: petorica. Kako su to izveli? A što reći?
Stari trik. Izmiješali se s dokerima na gatu koji su dočekali Felaha. Elegantno su odgibali.
– Na brodu je sad šesnaest pomoraca?
Ni toliko. Ja, vi i još četvorica profesionalaca. Ostali su,
još od Bangladeša, samo putnici.
– Fuck! Čekajte malo! (Prvi časnik ne bi smio opsovati
Zapovjednika.)
– Znate li da sam Španjolcima predao papire za dvadeset i
jednog! (A gdje si noćas gledao po svojoj palubi, dečko?) Svoja
čarobna malteška snoviđenja Tarragona vraća u lijepu materinu.
Zapovjednik Felaha, naravno, zna. Pomorske knjižice petorice putnika ostale su kod njega, u sefu. Koliko se on razumije
Milan Osmak
49
– sve su lažne. Kad brod napusti španjolske vode, Matvalai će
ih uništiti. Zar captain Mirko još ne shvaća? Nikakve potrebe
nema da on slučaj napuštanja ljudi, prijavljenih u brodsku posadu, dojavi ovdašnjem agentu koji ugovorno zastupa brod Sea
Crystal Navigationa. Čemu ga dovoditi u nepriliku? Agenti, što
bolje mogu, raspolažu skladišnim brodskim prostorom i planiraju nove prijevozničke poslove starom Felahu. Dotle ni isplata
njihove posredničke provizije nije u pitanju. Sve ostalo pada na
dušu zapovjednika broda. Nije agentima lako, nude se toliki veći
ploveći prijevoznici... I najvažnije: brži od njihova broda.
– Ali moraju se brinuti i o posadi u stranoj luci?
– Dobre agencije, dragi Chief! O nama brinu oni koje u
mom svijetu zovemo fukara.
– Nebesa! – engleski je još ljepše: God Heaven. – Zašto i
vi?
– Zašto, dear fellow? Pitate me: zašto? Upravljam brodom
koji je, prema europskim standardima, odavno trebao skončati
u rezalištima. Eto, upravitelj stroja javlja: krepao im je jedan od
dva agregata. Njegova procjena: skupi popravak neće odobriti
kompanija. Strojar bi nešto mogao izmuljati s nekim iz luke. Za
kešovinu. Fukara od čovjeka. Jesam li vam već rekao: oprezno
s njim? Strojar bolje od mene zna da u brodskoj blagajni nema
novca.
A smije li on upitati mladog gospodina zašto je na Malti
počastio brod svojim ukrcavanjem? Ima vjerodostojne međunarodne isprave kapetana duge plovidbe.
– Istekao mi je tromjesečni ugovor s prijašnjim brodarom.
Ne lažeš, zasad!
– Čuli ste za globalnu recesiju?
Možeš biti zeru bezobrazan prema gazdi!
Stari mu uzvraća svojim oprobanim, orijentalnim osmijehom.
– Na Malti ste ostali bez para?! Niste imali ni za avion, pa
doma!
Halid ga čita kao asdicom. U Rijeci je odbio dobronamjerni savjet u sindikatu pomoraca: neka uzme zasluženi dopust. To
– poslije njegovog pomorskog podviga i dramatičnog povratka
50
Književna Rijeka
brodom u matičnu luku. Nudili su mu i preporuku domaćem
brodaru za takav dopust. Njima, ni ovom Halidu, neće odgovoriti: Koji jebeni odmor u Rijeci?! Ondje pola alkića na Korzu
gušta na koji ga je način otpilila nakon čak tri leta njegova Ivana! Komentiraju: Je li si osigurala mušku zamjenu? I, ukoliko
je, je li tip bolji od njega...
– Plovim na Felahu s posadom putnika u europske destinacije. Zbog sina. Jedinca sam, bismalah, oženio u Karachiju.
Tamo još studira pravne znanosti. Sad mora skrbiti za obitelj. Mi
smo svi skromni, koliko adet zahtijeva. Ali ipak...
Ipak se toliko zadužio da je morao preuzeti ilegalni prijevoz imigranata na Zapad. On daje petorici odbjeglih putnika
prednost od pola dana da pronađu dilere koji će ih izvesti iz zemlje. Nije im namjera ostati ovdje. Španjolska je puna imigranata iz Afrike. Žele u Englesku. Kučić to nije čuo od Matvalaija.
– Molim, pred noć vi otiđite do policije. S broda su nam
bez dokumenata odgibali neki mornari.
Shit! Zašto – on?
– Ovdje, na Zapadu, moje ime znači lošu karmu. Niste pomislili? U svakoj luci Mediterana, kad spomenete ime Matvalai,
ljudi odmah u vama vide teroristu al-Qa’ide. Štoviše, jedan od
njihovih navodnih vođa ima isto prezime.
– Od pet iskrcanih putnika, koliko je vaših? Paštuna?
– Niti jedan. Te smo pokupili u Chalmi. Znate, luka u Bangladešu? Tamo prolaze krivotvorene putovnice ili mornarske
isprave. Ljudi su Bengalci. Platili su nekome iznad mene dobrano manje od ostalih emigranata. Već ih dva mjeseca hranimo besplatno, a engleski znaju mnogo lošije od nas. Ako se ne povežu
s nekim dobrostivim dilerima, gadno im se piše.
Matvalaijevim prognozama moraš vjerovati. Tog poslijepodneva Guardia Civil će na brod dopremiti četvoricu lažnih pomoraca. Petog kane uloviti najkasnije sutra. Brod, do daljnjega,
ima zabranu isplovljavanja.
Nekoliko sati ranije njegov privatni satelitski telefon glasa
se erotičnim ženskim altom. Ideš! Glas zove iz riječke filijale
ugledne Hypo banke. Da, njegova privatna bankarica! Kako je
on? Plovi brodom. Nevjerojatno!
Milan Osmak
51
– Hvala na pitanju, bio sam i mnogo lošije. U vašem ugovoru
o stambenom kreditu...
Ivana i on debelo su preplatili ovjeru istog kod javnog bilježnika.
– ...lijepo piše kako sam ja zaposleni pomorac. A...
– Da? Dobro, onda je to u redu. Zovem vas zbog nastalog
problema s tim krednim odobrenjem. Gospodine Kučiću, a to ste
vi, nismo od vas primili uplatu za tri mjesečne rate – ženska sad
zvuči manje erotizirano. – Halo? Čujemo li se? Naša referada
otplate poslala vam je već tri pisane opomene, ali vraćaju nam se
jer da je adresant nepoznat. Pokušali smo i kod vašeg kreditnog
sudužnika. Ista stvar...
– Nju nemojte u to...
– Ali gospođa Ivana Toić ravnopravni je ugovorni sudužnik!
Poslovni glasić iz tvrtke s logom simpatičnog hypopotama
iz duboke rijeke Nil, u kojoj malene dužnike vreba opaki krokodil (sjećate li se dječje pjesmice?) sve će mu pojasniti... Bračni
par Toić-Kučić, nakon uplate deviznog pologa, uredno je već
podmirio dvadeset rata za budući stan i u Hypo-u ne bi željeli...
– Nismo muž i žena...
Nebitno. Ravnopravni su zajmoprimci. Neka on brzojavno
uplati zaostale rate iz prve luke. Oni vide: gospodin Kučić ne
služi se e-bankarenjem.
Kako to europski zvuči: moja bankarica, moj pomorski
agent. Moja malteška Alexiea, koja neće klasični seks jer bi se
poslije osjećala kao ženska pomorskog časnika iz onog starog
filma s Meryl Streep. Koja vara svog Michaela! Ono drugo posve je nevina, prijateljska zabava...
Obećava svojoj bankarici promtnu uplatu.
– Moram vas upozoriti, u pitanju su vaše već uplaćene rate
i polog koji je danas daleko od zanemarivog... – i bla-bla-bla...
Kučić neka shvati: dobrodušni je Hypo zacrtao kreditnu politiku
prema zajmoprimcima u kojoj je ovrha bitan element.
– Uzet ćete moju lovu?
– Pročitali ste zajednički ugovor? Ovrha bi se odnosila na
52
Književna Rijeka
stambenu jedinicu koja se već gradi predmetnim kreditom. Ali
vi i ja to nipošto ne smijemo dopustiti! I još jedna obavijest:
otplatne rate posljednjih mjeseci nešto su uvećane. Da, prema
ugovornoj klauzuli u švicarskoj valuti. A švicarci posljednjih tjedana skaču u nebo. Reklo bi se privremeno, ali... – nepristojno
ženskoj isključuje liniju.
Dok Guardia Civil još dozvoljava časnicima Felaha odlazak
u grad, optrčao je jednu, drugu, pa treću banku u Tarragoni.
U bankama gospoda uposlenici, odreda u sivim ljetnim
oblekama, izbrijani, klimatizirani, vraćaju njegovu Erste karticu. Na tom računu Ivana i on zubima čuvaju 4000 eura. Svaki
uposlenik tvrdi: transakcija koju on želi nemoguća je s ovom
karticom. Bankovna računala je ne prepoznaju (ne rade s njom!)
Erste bank Croatia. Proslijedili su podatke s njegove kartice u
svoje centrale u Barceloni, čak i u Madrid.
– Tamo će kolege još jednom sve provjeriti. Neka gospodin sjedne i rashladi se osvježenjem iz postavljenih automata.
Sparno je danas u Tarragoni, kiša nije ni najmanje rashladila
atmosferu.
Na njihove Internetske provajdere to kao da utječe. Ni e-poslovanje u neke dane nije svemoćno. Sve će se riješiti za uru-dvije.
Jebem ti taragonske jajoglave bankare!
A lijepo je onomad govorio Ivani: Ajmo otvorit’ štednju u
dobrodušnom hypopotamu, kod kojeg smo se obvezali na dugogodišnje kreditno robijanje. Da je pristala, sad bi ona njegova
telefonska bankarica mogla s jednog njihovog računa podmiriti
dug u drugom i – svi sretni.
Sakramentska Ivana Toić! Ni riječki Hypo ne može otkriti
njezinu adresu. Draga Ivana! Uopće ne dira u njihove ušteđene
eure. (Okej, moje!) Otvorili su zajednički devizni račun (što ti je
zaljubljenost!), kao ravnopravni potpisinici...
Ivana! Ivana! Prokleto skupi satelitski telefon kupio je da
ga ona može dobiti na brodu u bilo kojoj vremenskoj zoni, dok
sve češće plovi onkraj noći. Da ta kleta, bodulska vještica nazove, rekao bi joj: zločesnici prikriveni likom vodenkonja nakanili
su učiniti zlo njihovom bračnom stanu u izgradnji.
Milan Osmak
53
A da se on iskrca s Felaha? Neka mu Matvalai da makar
300 zelenih da može busom zaprašiti doma...
Kao da znaju kako je ogladnio opsjedajući cijelo prijepodne taragonske banke, neki mornar, a možda i samo putnik ostavio mu je u kabini obrok. Za promjenu, nije više pila’av. Riža
s povrćem? Objašnjenje za to ima Halid Matvalai na interfonu:
– Moj mladi kolega, ni na trenutak nisam posumnjao da
biste se vi iskrcali s broda bez dokumenata! Da ste me jutros
pitali, Alah mi je svjedokom, rado bih vam ih dao. Ukrcavamo,
kao što ste primijetili, bačve s amonijačnom vodom u štivu broj
dva. Da, za Francusku. Čak pedeset tona više od ugovorenog!
Slatka, dodatna zarada. Pitate što je s pila’avom? Ah, da: kuhinja
više nema smrznutih kokoši...
Matvalai pita njega nije li dobrodošla promjena u jelovniku? Ma, ne! On se uopće ne ljuti što je morao odraditi i dežurstvo
svog prvog časnika. To je šala mala, dok je brod na sigurnom
vezu. Kad pojede povrtni obrok, bi li htio doći na most? Hoće?
E, super. See You later.
A evo što je doznao... Odmah poslije namaza i objeda zapovjednika je na Felahu posjetio detektiv Guardia Civil. Rekao
mu je: “Španjolcima je pun kufer Matvalaijevog sumnjivog broda, bijednog tereta, a najviše ilegalnog iskrcavanja posade”.
Kapetan se mora suglasiti da je Španjolskoj preko glave lokalnih imigranata, ne trebaju neke iz dalekog prekomorja. (Onog
jednog njihovog mornara već će oni privesti, to Guardia Civil
preuzima na sebe.) Felah ima napustiti Tarragonu. U ponoć. Kao
dokaz da gospodin policajac u civilu misli ozbiljno, za sobom je
ostavio uniformiranog policajca kod broda. Ma, super.
U dvadeset i dva sata pripadnik Guardia Civil-a odlazi za,
samo njemu znanom, zapovijedi. Na otvorenim vratima njegove kabine mornar ili putnik, začudno razumljivim engleskim,
prenosi Barbinu molbu: kapetan aga Matvalai želio bi da Prvi
organizira spuštanje mornarskih ljestava (ni vrag da misli na
jakobljice?) s vanjske strane broda. Iz neosvijetljenog mora na
palubu se okretno penje pet tamnih likova. Objašnjeno mu je:
– To je bio uvjet da nas puste isploviti bez odbjeglog mornara.
54
Književna Rijeka
– Afrikanci?
– Jadni Somalci, doplutali do španjolskih obala odnekud,
iz Maroka. Ali svi su dobri muslimani. S nama će do Narbonnea
u Francuskoj.
Gdje bi Felah uplovio u veliki Marseille?!
– Gospodin iz Guardia Civil-a mi preporučuje, citiram ga:
Riješite ih se u francuskim vodama ili ih iskrcajte u Francuskoj!
Mirko Kučić mora se pobrinuti da novi imigranti ne švrljaju palubom. Imaju se znojiti u strojarnici, jer Francuzi vole iz
helikoptera snimati sve živo u svome moru.
Kad su proplovili pokraj odraza svjetla Barcelone na nebu
bez mjesečine, od volje mu je u samotnoj kormilarnici, ne zna
po koji put, odgonetavati: zašto ga je ostavila/prevarila Ivana.
Može i obratno. Još prije iskrcaja na Maltu posložio je razloge
za njezinu izdaju...
Ona želi nešto što joj Mirko Kučić ne pruža.
Ona nije planirala nogirati Mirka Kučića. Jednom je otišla
u život i našla se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Ona naporno radi u računovodstvu Opelovog servisa na
Škurinjama, a Mirka Kučića nema da je rastereti dosadne svakodnevice.
Ona želi provjeriti sebe. Nakon tri godine hodanja s Mirkom Kučićem pitala se može li uopće još nekoga privući, osjetiti
onu prvu strast?
Njoj je dosadilo iščekivati svog Odiseja. A Mirko Kučić
nije njihovu podstanarsku gajbu na Zametu opremio električnim
pletaćim strojem (zamjenska naprava za muškog, kojoj se posvećuju riječke Penelope).
Ona se nije izdivljala prije veze s Mirkom Kučićem. Napet
joj je postao u njezinoj devetnaestoj, a sada želi iskusiti ono što
je propustila...
Cijeli elaborat on (mučeći engleski) opetuje Alexieai, vidljivo pospanoj nakon onog što američki odvjetnici bez pol frke
dokazuju da nije – seks. Jednog noćnog petka, dok njezina mati
posprema apartman svom šogoru i stricu njegove cure, a tamo i
prespava, Alexiea upita:
– Ivana? Ona je već tri godine tvoja prava ženska? Mislim
Milan Osmak
55
da je namjerno ubila vašu vezu. Želi te natjerati da, kao muško,
poduzmeš nešto.
– Što, na primjer? Ja plovim i...
– Da je oženiš, ludice! Ponudi joj ženidbu da prestane biti
ženska pomorskog časnika...
U Narbonneu su iskrcali bačve amonijaka. S Felaha su odgibala šestorica putnika iz Bangladeša. Za njima netragom nestaju i
Somalci. Matvalai je svakome bio naplatio sto dolara vozarine.
– Imat ćemo što jesti do luke Kopar. Bismalah. Ta destinacija je posve blizu vaše domovine. Nije li?
Netom što li se na ekranu radara iscrtao rt Corrente, najjužnije kopno Sicilije, oglasi se njegov satelitski telefon. Ako opet
zove ona bankarica, bacit će telefon u more!
– Mirko, ti si?
Ivana Toić! Ona najprije hoće provjeriti nije li on telefon
prodao nepoznatima. Još nije, ali kako je krenulo...
Ivana odmah (glas je za pet!) kaže: Ljubljeni mačak! A
gdje je on tog trenutka? I: bla-bla-bla – kao da nastavljaju ljubavničku spiku prekinutu, kao, jučer.
– Mirko, ljubavi, proganjaju me iz Hypo banke. I tebe su?
Nakanili su nam uzeti naš stan! Ki bi pomislil, ha?
Pozor! Ivana kaže: naš stan! Nakon što je brzopotezno...
Neće sad o tome. Ivani i njemu prijeti ovrha!
– Ivana – malo tiše, – draga, zašto nisi uplatila rate s našeg
deviznjaka?
– Ja nis’ otela bez tebe. Ti znaš: ja ne diran tvoje šolde-novčeke. Hoćeš li da to ja sredim? Ma, super si, Mirko, mići
moj mačak! Puno te volim!
Ricasta, njemu neodoljiva ženska Toić, kad mu se hoće
umiljavati, onda je on – njezin mačak.
– Ivana? Čekaj! Hoću te neš’... Ima već četiri mjeseca...
Pitati. Hoćeš li da se nas dvoje vjenčamo? Ono... Čim doplovim
u Rijeku. Odmah!
Ivana ga ne čuje jasno.
– Čuješ li sad? U Rijeci sam, da te ne slažem, za dva tjedna. Želim da vjenčani čekamo naš stan.
Ona hoće! I super joj je njegova, via satelit, prosidba! Možda
56
Književna Rijeka
u Hypo-u uspije srediti da im kreditne obroke rastegnu na još pet
godina i tako smanje opako nabujalu mjesečnu ratu.
Plovidba oko obala razvedene talijanske čizme i, uzbrdo,
Jadranom – sve je jedan san! Jer – ONA hoće!
U Kopru brod iskrcava pet stotina tona pakistanskih pamučnih tkanina u balama. No, nitko osim zapovjednika ne smije
s broda. Zato! Halid Matvalai brzojavio je u Crystal Navigation
Thessaliniki – on odbija isploviti iz luke, iako ovdje nisu najljubazniji s njima. Neka se gomilaju lučke pristojbe, Matvalai ne
isplovljava bez hitne pošiljke novca! Njemu i posadi!
– Podržite, me mladiću, ako želite vidjeti jednu svoju zarađenu plaću. Meni duguju za točno jedanaest mjeseci!
– Ali naš upravitelj stroja – ukazao mu se na mostu iznenada, usred Jadrana, – kaže: novci će nas čekati u Rijeci...?
– Možda njega. Zašto u Rijeci, koja nije luka Europske
unije, a ne u Kopru?
Dva sata kasnije, u filijali Ljubljanske banke, na prolaznom
računu Matvalavija očekuje 1200 zelenih. I još devet stotina (naravno, akontacija novom prvom časniku). Tako stoji u brzojavu
na engleskom. Ostatak je na paštunskom...
– Piše: ako ne isplovim za Rijeku, moj sin u Karachiju naći
će se u grdnoj nevolji! Nepoznat neki agent iz obližnjeg Trsta
osigurao nam je u Rijeci zamašan teret: tisuću i više tona drvne
građe za Sudan.
Halid Matvalai u brzojavu iščitava i nenapisano: na brodu
se još uvijek nalazi deset putnika za zemlje EU-a. Ma, zaboli
ga! Kapetan Mirko Kučić (on!), čim se domogne unutarnje strane riječkog Molo longa, naći će se s Ivanom. Najbolje – u onoj
belgijskoj pivnici As. Ženska će mu, u znak pristanka na dugo
iščekivano vjenčanje, otkriti gdje li se smjestila do useljenja u
novogradnju.
Dok je Felah glavinjao kursom podalje brijunskog otočja, preuzeo je od Matvalaija ponoćnu smjenu. Događa se dosad
neviđeno: Kormilar za Prvoga ima aluminijski lončić s pravom
kavom! Kupljena u Francuskoj. To te ja pitam!
Milan Osmak
57
Iznenadno povraćanje ne može obuzdati, a svjetionik Porer šalje im dalekometne poruke: odmaknite se, vi, koji želite što
prije u Kvarner. Povraćati s mosta nije pristojno, osim u tajfunu.
Svakih deset minuta trči u svoj zahod. Iz njega lije gore i dolje.
I baš kad je, nevoljan, odlučio da mora probuditi gazdu broda, u
zahodu ga dostiže udar!
Brod se muklo stresao. On zna, iako to čuje prvi put: Felah
struže po nečemu što može biti jedino – dno! Kako? Još prije pet
minuta bili su dobru milju od obale! Škripavo nasukavanje nastavlja se beskonačno. Ne daju mu hodati ne samo usrane gaće,
nego i ljepljive nogavice hlača. Ipak, navlači se stubama na most
– zadaviti kormilara koji ga je otrovao francuskom kavom i skrenuo kormilo. Nadomak rodne luke, uspjeli su ga onesposobiti.
U kormilarnici – samo Halid Matvalai, nagnut nad ekranom radara.
– U strojarnici su na vrijeme je zaustavili stroj! Vama nije
dobro?
– Bili smo na milju od... Gdje je kormilar, da ga...
Daleko važnija je nova užasna spoznaja: Felah se naginje
na lijevi bok. Već bar 20 stupnjeva! Prijeti im prevrtanje!
– Bez panike, mladi gospodine! Nasjeli smo subočice obali. Upravo to su oni dolje i htjeli. Zbog ovog će možda netko
htjeti ubiti mene. Vi niste krivi. Tako završava priča o udobnom
transportu putnika u zemlje EU. Žalim samo zbog toga što me
ovdje neće znati propisno oprati, da čist odem s ovoga svijeta
Alahu akbar. U vašim bolnicama i žive i mrtve peru mahom
žene. Za slučaj moje smrti to je – neprimjereno.
Njega dalje uvjerava da se istušira i presvuče. Najmanje
što očekuje od svojih časnika je – biti uredan na zapovjednom
mostu. Zatim su zajedno izmjerili dubinu mora u visini pramčanog kaštela.
– Četiri metra, gazda! Malo smo nasjeli. Najvažnije je da
more ne prodire u trup.
Nasukavanje Felaha pripravno je dočekao jedino upravitelj
stroja. Glasno i odlučno upravlja spuštanjem čamca za spašavanje
po krmi. Ukrcao se s desetoro putnika. I gle! Posve slučajno
58
Književna Rijeka
dizelaš u čamcu pokreću iz prve.
– Jesu li poludjeli? Ako misle potražiti pomoć na obali,
grdno će se napješačiti. Hej, vi! Vratite se...!
– Opet ne shvaćate! Upravitelj stroja i njegovi naumili su
se iskrcati. I u pravu ste, pješice kane, preko vašeg velikog poluotoka – proučio je kartu, – stići u EU. Kad već nisu uspjeli u
Kopru.
Oko podneva Halid Matvalai odlučno odbija pomoć prvog
pristiglog remorkera iz Rijeke. Nije kijamet! Čvrsto vjeruje da
njegova posada (Mirko Kučić) može sama odsukati brod. Najviše
je uvjeren da njihov brodar ni u ludilu ne bi platio pomoć remorkera u odsukivanju. Sve je na kolegi Mirku...
U paklenoj strojarnici, s jednim preostalim strojarom, proučio je sheme brodskih crpki. Sad postojano vodu iz lijevih balastnih tankova prebacuju u, prethodno napola ispražnjene, desne.
Felahu najprije nije drago, zatim se polako ispravlja. Pomaže i
besplatna plima na Kvarneru. Opet plutaju...
Zatim, brzinom lagano naprijed (u havariji nikad dosta
opreza!), Felah* nosi pet preostalih pomoraca pred Rijeku.
Buduća supruga pomorskog časnika malo će ga pričekati...
____________________
*
Broda Felah, u stvarnom svijetu imenom Falak G, vlasnik se odrekao zbog
troškova popravaka kao posljedice nasukavanja. Posada ga napušta. Početkom
siječnja 2011. godine remorkerom je, s gata Porto Baroš u Rijeci, odvučen u rezalište u Turskoj.
Milan Osmak
59
***
Osmak, Milan (Pančevo, 1940.) pripovjedač je i romanopisac. Školovao se u Puli i Rijeci, što će uz pomorsku tradiciju njegovih predaka bitno
odrediti autorove motivske i tematske literarne izvore.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Komparativnu književnost i dva svjetska jezika u klasi dr. Ive Hergešića.
Trideset je godina radio kao novinar i urednik na različitim dužnostima
na Radiju Zagreb te edicijama novinskih kuća Novi list (Rijeka) i Vjesnik
(Zagreb). Pokrenuo je u Kući Vjesnik specijaliziranu reviju Fokus i prvu istoimenu novinsku biblioteku. Bio je, u jednom mandatu, direktor Izdavačkog
poduzeća Stvarnost (Zagreb). Kao urednik i nakladnik knjižne produkcije
uredio je više od stotinu knjiga hrvatskih i stranih autora.
Član je strukovnih udruženja Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog društva književnika za djecu.
U književnosti se javlja u časopisima koncem pedesetih godina prošlog
stoljeća, a prvu knjigu objavljuje 1965. godine (roman Krvotok broda, Rijeka), nakon plovidbe Afrikom i Azijom.
Maritimna tematika prisutna je u svim njegovim romanima kao temeljno tematsko nadahnuće ili bar kao karakteristična naznaka.
Osmak je, zajedno s M. Grakalićem, suurednik i prve antologije hrvatskog pjesništva o moru Mare nostrum (Zagreb, 1971.).
Objavljeno mu je ukupno 14 romana i knjiga priča.
60
Književna Rijeka
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ
Padaline na sjevernom Jadranu
Ulomak iz romana Ulica neriješenih zagonetki (2011.)
T
eta Goga, voliš li ti kišu? – pitala me je Maja neki
dan, sjedeći za stolom i pokušavajući pisati zadaću dok
su joj misli, bilo je tako očito, lebdjele nekamo između
prozorskog stakla zamagljenog mlazom vode koja se slijevala
niza nj i beskona dječjih snatrenja.
– Volim – odgovorih – i kiša je, kao i vedar, topao proljetni
dan, jedna obična prirodna pojava, ništa manje vrijedna ni ljepša.
Grijala sam ručak koji je Tajana večer ranije skuhala i pijuckala kavu s nogu, motajući se između kuhinje i blagovaonice,
gdje je sjedila Maja.
– U redu, znam, ali je ipak previše od gospođe Prirode kad
kiša ovako dugo traje... – prkomentirala je malena i nastavila
prodavati zjake umjesto pisati zadaću.
– Slušaj, vrapčiću, daj ti lijepo solidno napiši svoj domaći
uradak, pa onda lomi pametnu glavicu pitanjima o besmislenosti
dugotrajne kiše. Može, ha? – nisam baš bila spremna odgovarati
na filozofska pitanja male genijalke.
Namrštila se i grickala vrh olovke.
– Okej, napisat ću. I nemoj me zvati vrapčić. Zašto me, na
primjer, nikad ne nazoveš: galeb?
Sjela sam na stolac pokraj njezinog.
– Kako bi ti zvučalo sljedeće: galebe Gordanin, kad će zadaća iz hrvatskog biti gotova, pa da se moj galebić fino najede?
Nasmijala se.
– Stvarno, ne zvuči najljepše. Dobro, napisat ću, ali mi se
uopće ne jede kiseli kupus i fažol – opet je zavrnula svojim malim, prćastim nosićem.
– Ebi ga, stara ti je to skuhala. Napiši zadaću, ne grintaj, pa
Željka Kovačević Andrijanić
61
da možemo pojesti Tajaninu poparu.
– Teta Goga, volim te. Ti si mi najbolja prijateljica, znaš?
– ustala je i sjela mi u krilo.
– Znam. A sad se ne izvlači, nego piši – podigla sam je i
premjestila ponovno na njezino mjesto. Obuhvatila me je rukama oko vrata i sočno cmoknula u obraz.
– Moja mama je sretna što te ima, znaš. Da nije tebe, bila
bi još tužnija...
Nisam odgovorila. Sretna ili ne, tužna ili ne, Tajana mi je
ne samo najbolja prijateljica, nego gotovo sestra. Poznajemo
se pola života i od trena kad smo se upoznale gotovo da i nije
bilo dana da se nismo vidjele ili barem čule. Jednostavno, nismo
mogle jedna bez druge. No, ironije li, negdje u dubini iskrenog
osmijeha upućenog svojoj najboljoj prijateljici krila sam i bolnu
spoznaju da je iskrenost našeg odnosa prožeta godinama tajenim
iskušenjima kojima sam se sve donedavna stoički opirala...
Mala me je, kao da mi skenira misli, nastavila propitkivati:
– Gogo, misliš li da je moj tata zgodan?
Ajoj! Mislim. Brzo sam se pokupila natrag u kuhinju i, ne
znajući zašto mi uopće treba, zgrabila kuhaču. Nastavile smo
dijalog kroz odškrinuta vrata između kuhinje i blagovaonice.
Nisam je, jednostavno, mogla gledati u oči. Samoj sam se sebi
činila licemjernom.
– Naravno. Da nije, ti bi sad bila ružna mala, grbavoga
nosa i klempavih ušiju, a ne ovakav komad! Ne bi te spasila ni
mamina osobnost!
– Nisam to tako mislila. Mislim, misliš li da je moj tata toliko zgodan da bi nam ga neka druga žena mogla uzeti, sad dok
je na odmoru?
Nam? Bojim se da...
– Slušaj, vrapčiću, tvoj te tata voli. Ako se ne vrati s odmora, ne znači da te manje voli. Ni tebe, a niti mamu.
– A tebe?
62
Književna Rijeka
– Zašto mene?! – mala, promućurna glavica točno je znala
pogoditi pravu žičicu.
– Pa i ti si dio naše obitelji, zar ne?
– Ja sam vam prijateljica. To nije isto.
– Ali i ti voliš mog tatu, je li?
Jooooj! Volim.
– Nego! Kao što volim i Tajanu i tebe, biseru dječjeg roda!
Piši, zaboga, taj sastavak iz hrvatskog i ne razbijaj glavu nepotrebnim stvarima. Svi te volimo i ti voliš nas. Okej? Uostalom,
koja je tema zadaće?
Zagrizla je nervozno olovku, pogledala me i tiho rekla:
– Naslov bi trebao biti: Kako u našoj obitelji iskazujemo
ljubav...
Dovraga! Kud baš taj! Sjedoh kraj nje, ostavljajući štednjak i kuhaču kojima uopće nisam nalazila daljnjih zadataka:
ručak je bio podgrijan, štednjak isključen. Bili su tu da mi ruke
imaju što raditi i da Maja ne osjeti kako drhturim poput preplašene djevojčice.
– Dobro. Kad je tako, da vidimo... Što bi ti rekla, kako...?
– Ja mislim da smo mi kao ptice... – počela je.
Uzdahnula sam.
– Eto tebe opet! Ptice, pa ptice... Dobro, oprosti, dovrši...
– Pa... mama je ptica zarobljena u kavezu. Kao slavuj koji
bi pjevao, a ne može, jer mu rešetke slamaju srce...
Zabrinula me. Kakvo je to dijete? O čemu to ona razmišlja...?
– ...a tata... Tata je lastavić. On mora, kad zahladi, otputovati u toplije krajeve, inače ne bi preživio.
Njok mi je stajao u grlu dok je nastavljala:
– Onda, tu sam i ja. Ja sam galeb. Galebić. Silno želim letjeti, ali se slavuj i lastavić boje da ću ispasti iz gnijezda. Da još
nisam spremna. Da sam mala, krhka. Mi smo ti, znaš, kao mali
Željka Kovačević Andrijanić
63
princ...
– Kakve sad veze ima mali princ...? – zbunila me je.
– Nisi čitala Maloga princa? – u čudu me pogledala.
– Jesam, naravno da jesam, davno. Zašto: mali princ? Kakve on ima veze s pticama?
– Nema baš puno s pticama, ali ima s lastavićem, mojim
tatom. Znaš, mali princ ti je bio jedan jako nesretan dječak s
nekog drugog planeta. Volio je jednu ružu i vjerovao da je ona
jedina na svijetu. Kad je vidio da je svijet pun još ljepših ruža,
to ga je rastužilo, a onda je shvatio da je njegova ruža ipak jedinstvena u čitavom svemiru, njemu najdraža. I da je posebnom
čini njegova ljubav prema njoj. Ruža bi mogla biti moja mama.
Ili ja... Strašno je želio natrag, svojoj ruži, ali je bio još malen,
krhak, prerano je ispao iz svoga gnijezda i više nije mogao natrag. Umro je. Zato se mama boji mene pustiti iz gnijezda. Da ne
umrem, kao tata.
– Ma o čemu ti pričaš!? Pa tvoj je otac živ!
– Onda ga dugo, dugo nisi vidjela...
– Sreli smo se neki dan. Zašto?
– Moj ti je tata živ, ali mu je srce mrtvo.
– Je li ti to on rekao...?
– Ne, ja sam sama vidjela. Znaš, kad spavam kod tate, onda
njegova posteljina miriše na more. Kad miriše na more, onda je
napola mrtva.
– Tko?
– Posteljina.
Isuse, tko bi razumio ovo neobično dijete!?!
– Zašto je mrtva?
– Jer miriše samo na more. Kao što mamina sad miriše
samo na livadu. Kad su mirisale i na more i na cvjetnu livadu,
kad je svaki jastuk u našem krevetu imao jedan od ta dva mirisa,
posteljina je disala. Bila je živa.
– Ti si jako teško dijete, znaš li? Dobro, kakve sad imaju
veze posteljina, mirisi i tatino, kako ti kažeš, mrtvo srce?
– Imaju, imaju – ljutito me pogledala. – Ti nekada izgledaš
64
Književna Rijeka
kao da ništa ne razumiješ.
Valjda ne razumijem, vrag bi znao.
– Tebe je jako teško razumjeti.
– Gledaj: ako mamina posteljina miriše na livadu i nema
mirisa mora, a tatina na more i u njoj nema mirisa livade, onda
su mama i tata mrtvi. Oni dišu, jedu, hodaju i spavaju, ali ne
žive. Mama više ne može pjevati, jer je nesretna u svojoj krletki.
Tata više ne može letjeti u toplije krajeve, kao ni onaj lastavić
koji je uginuo u podnožju kipa Sretnog Princa.
– Kakvog sad pak Sretnog Princa?
– Ni to nisi čitala? Oscar Wilde. Lastavić je, umjesto da
poleti s ostalim lastama u južne krajeve, čitavu zimu ostao uz
kip Sretnoga Princa, čineći dobra djela. Na kraju je uginuo. Moj
tata je lastavić. On pokušava zaštititi svoga galebića, znači: čini
dobro djelo. Ali srce mu puca. Jer mu nedostaje mirisna, cvjetna
livada. I toplina juga. A jug smo mama i ja. I ti...
Majko mila, moram razgovarati s Tajanom! Maji će hitno
trebati psihološka pomoć...
***
Bila sam vrlo vesela djevojka. Naoko. Zapravo sam bila
vrlo tužna i nesretna. Debela, nezgrapna, s debelim staklima naočala nalik dnu pivske boce. Mislim da sam već tad, u pubertetu,
shvatila da će, budem li drugima pokazala koliko sam tužna i
koliko me bole prezrivi pogledi suprotnog spola i podrugljivost
zgođušnih djevojčica pri pogledu na moju golemu pozadinu i
nekakve tragove očiju kroz debela stakla naočala, i ostatak nemalenog svijeta oko mene smatrati da sam vrijedna izrugivanja.
Stoga sam se smijala svemu. Ponajviše sebi samoj. Kako su ljudi
glupi! Uspjela sam ih uvjeriti da sam prekrasna, maštovita, šarmantna, puna duha... Naposljetku sam u to uvjerila i samu sebe.
Vlastiti odraz u zrcalu bivao mi je, s vremenom, sve manje odbojan, a unutarnja, subjektivna slika o sebi sve pozitivnija.
Kad sam upoznala Tajanu, već sam se poprilično isprakti-
Željka Kovačević Andrijanić
65
cirala u očaravanju svijeta oko sebe. Tek, Tajanina nesigurnost
dirnula me je i vratila unatrag: shvaćala sam kako se osjeća u
vlastitoj koži. Kad sam je vidjela onako pogurenu, zbunjenu i
izgubljenu među mnoštvom objema nam nepoznatih lica prvog
dana u prvome razredu srednje škole, jednostavno sam osjećala
da joj moram prići. I pomoći joj. Već me je tog trena neka nepoznata sila privukla i uvukla u njezin život. Da će me čarobne niti
sudbine toliko upetljati u mrežu njezinoga života, tog mi trena
nije bilo ni nakraj pameti.
Kad sam osjetila prve žalce? Kad je Tajana upoznala Filipa. Točnije, na opatijskoj Slatini, kad se odigravala scena kao iz
romantičnih filmova na koje smo padali u tom razdoblju našega
života... Onako polupijanu, nakon tuluma na otvorenome, prva
me ljubav bocnula ravno u sridu. Sklonila sam se pod nadstrešnicu obližnjeg, nedavno zatvorenog kafića, praveći se da spavam. Nastojala sam disati što je tiše moguće, ne bih li bolje čula
o čemu Tajana i Filip razgovaraju. I slušajući boju njegova glasa
bivala sam sve sitnija, poput mravićka koji se želi uvući u ovratnik njegove košulje i tamo usnuti zauvijek...
Da stvar bude gora, Tajana i Filip zaista su bili stvoreni
jedno za drugo, a ja sam Tajani bila toliko vjerna da mi je bilo
nezamislivo povrijediti njezine osjećaje. I premda pred njom nikada nisam imala ama baš nikakvih drugih tajni, svoju ljubav
prema Filipu krila sam iz jednostavnog razloga da ne povrijedim
i, ne daj Bože, ne izgubim svoju najbolju prijateljicu. Šutjela
sam, samoj sebi zadavala bolne rane nalazeći se s njima gotovo
svakoga dana, osjećajući silnu potrebu da im oboma budem blizu...
Nastojeći pobjeći, smatrala sam, patološkim emocijama
gajenim prema mladiću, a kasnije i suprugu svoje najbolje prijateljice koju sam voljela poput sestre koju nikad nisam imala, upuštala sam se, s vremena na vrijeme, u sasvim besmislene
veze i vezice koje od samih početaka nisu imale budućnost. Nije
mi bilo bitno: svoju budućnost moja je podsvijest tražila i pronalazila u okrilju male, skladne Tajanine obitelji. Prihvaćali su me i
66
Književna Rijeka
voljeli. I ja sam voljela njih.
Kad bih to nekomu rekla, smatrao bi me potpuno ludom
(što, vjerojatno, i jesam), no ja sam uživala u ulozi služavke.
Najsretniji dan u mom životu bio je onaj kad je Tajana, kako bi
Filip i ona mogli otplaćivati stambeni kredit, konačno počela
raditi. Maji su tada bile četiri godine. Voljela sam je kao da sam
je ja rodila. Ponekad sam, u mašti, okretala role: Maja je bila
Filipova i moja kći, a Tajana moja sestra, dobra, nevina, vjerna
i iskrena – kakva je i u stvarnosti. Ponudila sam im, budući da
sam tad bila nezaposlena, čuvanje djeteta i brigu o njihovom
domu. Naravno da nisu odbili. Maja bi, doduše, ručala u vrtiću,
no poslijepodneva, do dolaska roditelja s posla, provodila je sa
mnom, u njihovom stanu. Bili smo bliski kao najbliža, najskladnija obitelj. Bila je to najnormalnija stvar na svijetu. Nekako,
podrazumijevalo se samo po sebi.
Tajana i Filip su radili, s vremenom je Maja krenula u školu, a ja – u međuvremenu zaposlena polovinu radnog vremena
(radila sam od osam do dvanaest i primala plaću kao Tajana s
punim radnim vremenom) – pospremala njihov dom kad god bi
Tajani ustrebalo i, što je najstrašnije, bolesno uživala u glačanju
Filipovih košulja i rublja. Kad su bili na poslu, kad bih bila sama
s Majom, ti su trenutci bili vječnost, moj svijet složen od domina
koji se srušio onog trena kad je prva kockica kliznula: Filip je
napustio Tajanu i Maju. Umjesto da ta kockica bude pokretač
nečega lijepog, iščekivanog, snatrenog, ta je kockica nama trima
zauvijek srušila sne...
Dotad sam još vjerovala u vječnu ljubav, poput usnule djevojčice sanjajući o beskrajnoj ljubavi kojoj ništa ne može nauditi. Živjela sam svoju bajku i nije me toliko boljela spoznaja da
Filip nikada neće moći biti moj (jer je i bio moj, već samim time
što je bio Tajanin i nisam se zanosila nikakvim nadama, bar ne
u gruboj realnosti života) kao neosporna istina da nas je iznevjerio, prevario, da je isti kao i drugi muškarci, da mu ništa nije
vrijedno i sveto. Kako nam je to mogao učiniti...?
Željka Kovačević Andrijanić
67
***
– Kako si nam to mogao učiniti...? – sjedili smo na terasi
kavane Robne kuće Ri. Bio je 10. listopada, vedar i topao jesenji dan. Terasa je bila prepuna mladosti sa školskim brigama u
torbama.
– Draga, draga Gordana... – prošaptao je. Trnci su mi prostrujali tijelom. – Nisam razmišljao. Sve je bilo... nekako... nagonski.
– Tipično muški... – promucah.
– Zar si mislila da ja nisam tipičan muškarac? – kiselo se
osmjehnuo.
Pogledala sam ga ravno u prekrasne zelene oči.
– Zaista jesam – uzvratih iskreno. – I što će biti sad?
– Ne znam. Otišao sam. Ne želi me vidjeti. Toliko mržnje u
njezinom pogledu... – zatvorio je oči i lice upravio k suncu, kao
da od varljivih sunčevih zraka traži odgovor. Ili toplinu koju je,
nesmotreno, izgubio. – Što mi je to trebalo...?
Imala sam dojam da je to pitanje, zapravo, postavio samome sebi, premda je u tom trenutku pogledao u moje oči.
– Stari, znaš onu: poslije jebanja nema kajanja. Ovo ti tvoja draga, draga Gordana kaže od srca. I vrijedi doslovce.
Pružio je ruku preko stola, mislila sam – da dohvati šećer
za kavu. Ne, poklopio je svojim dlanom moju ruku. Zadrhtala
sam.
– Ti to ne razumiješ. Ti si žena.
– Nisam glupa. Pokušaj objasniti.
– Nema se tu što objašnjavati. Trenutak slabosti, splet
okolnosti, iznenadna situacija... Nažalost, nije zazvonio alarm
za uzbunu. Bar ne na vrijeme. Začuo se tek u trenu kad nas je
zatekla...
– Filipe, to nije bilo prvi put, zar ne...? – pitala sam, u strahu iščekujući odgovor. Nasmijao se. Od srca.
– Stvarno si naivna. Naravno da nije – osmjehnuo se istovremeno nekako... i podrugljivo i nježno. I sjetno.
– Ali zašto? Mislila sam da voliš Tajanu. Zapravo, nikada
nisam vidjela iskreniju ljubav od vaše.
68
Književna Rijeka
– To je točno. Volim, ali sve to skupa baš i nema veze s
ljubavlju.
Držao me je za ruku. Srce mi je bila razbijena staklena čaša
koju je bilo nemoguće zalijepiti: u toliko se djelića rasprsnulo.
– Misliš li da ćete se razvesti? Nema nade za pomirenje?
– Ne znam. Ne bih je želio izgubiti.
Izvukla sam ruku ispod njegove. Već si nas izgubio...
– Na to si trebao na vrijeme misliti.
Objema je rukama obujmio lice i laktove naslonio na stol.
Gledao me je nekoliko trenutaka ravno u oči, a potom spustio
pogled.
– Možda će, ipak, sve biti u redu...
– Stvarno, Filipe, koliko si je puta prevario? – mislila sam:
koliko si nas puta prevario? No, već sam toliko navikla svih tih
godina doživljavati Tajanu i sebe kao jednu osobu i sasvim mi je
normalno bilo zamijeniti prvo lice množine trećim licem jednine
– Ne znam. Nisam brojao – iskreno je rekao.
– Zašto...?
– Zašto nisam brojao? – pokušao se našaliti.
– Znaš ti dobro što sam te pitala, Filipe. Zašto si imao potrebu varati Tajanu?
– Ne znam ni to.
– Misliš li da nije dovoljno lijepa?
– E, Gogo, Gogo! – opet se nasmijao – Nema izgled nikakve veze s tim.
– Nisi mi odgovorio na pitanje.
– Ne mislim da je lijepa, onako klasično, kako svijet predstavlja ljepotu, ali je najljepša i najposebnija osoba koju sam
ikada upoznao. Savršena.
– Zašto ti, onda, nije bila dovoljna? Zašto si ugrozio svoje
savršenstvo?
– Kad bih znao odgovor, odgovorio bih ti.
– Jesu li druge bile bolje u krevetu od nje?
Odmahnuo je glavom.
– Niti jedna žena na svijetu ni u čemu nije bolja od Tajane...
Željka Kovačević Andrijanić
69
***
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je već i razvod Tajanina i
Filipova braka bio okončan, Tajana mi je povjerila da u Prince
zalazi zgodan mladić, Roman, koji je, čini se, zainteresiran za
nju. Oduševljeno sam je stala nagovarati da iziđe s njim, što je
ona kategorički odbijala. Silno sam je željela razveseliti, tminu
sadašnjosti razdaniti, unijeti svjetlost u njezinu svakodnevicu.
Nije htjela ni čuti. Živjela je u prošlosti, obeshrabrena i sjetna
djevojčica kakvu sam upoznala prije puno, puno godina. Stoga
sam odlučila stvar uzeti u svoje ruke. Naposljetku, tko će joj
pomoći, ako ne ja...?
Jednog jutra, dok je Maja bila u školi, a ja koristila priliku za vrijeme šefova poslovnog putovanja šmugnuti nakratko
s radnog mjesta (na kojem sam, ha!, ionako kratko, budući da
radim tek polovinu radnog vremena), navratila sam u Prince.
Prema Tajaninoj priči, znala sam da će Roman već u to doba biti
u kafiću i nisam se prevarila. Namignula sam joj s vrata u ime
pozdrava, a onda očima upitala gdje je. Nama dvjema odavna
govor i nije bio presudan način komuniciranja. Svih tih godina
prijateljevanja razvile smo savršen sustav neverbalne komunikacije: fantastično smo komunicirale gestama i mimikom. Pokretom glavom pozvala me k šanku i unijela mi se u lice.
– Slušaj, stara, da ti ne bi palo na pamet nešto mućkati!
Upoznat ću vas, ali ne petljaj se, jasno? Nemam nikakvih planova ni sa kakvim pripadnicima muškog roda. Okej?
– Ma, naravno, kokošo jedna! Znaš da ja ne bih... Samo
mi, eto, vrag nije dao mira. Moram upoznati tog maleckog. Maja
kaže da je jako lijep, kao princ.
– Maja nema pojma o životu! – odrezala je. Odvela me do
njega.
Mali je zbilja bio bombončić: visok, vitak, razbarušene
crne kosice koja je, kanda, vapila za šišanjem, sanjarskih, dubokih crnih očiju. Te su oči svakim pogledom usmjerenim k Tajani govorile o onome što je prema njoj osjećao – bio je beskrajno zaljubljen u moju prijateljicu. U njemu sam pronašla slamku
70
Književna Rijeka
našega spasa.
– Nešto mi se previše motaš oko prijateljice, Romane –
prokomentirala sam, nakon što je konverzacija bila uspostavljena gotovo pola sata.
– Ne motam. Mirno sjedim za svojim stolom i nikomu
ništa ne činim – hladno je odrezao, premda je dotad razgovor
bio više negoli srdačan. Prije toga razgovarali smo o glazbi koju
oboje volimo i u kojoj nam se, začudo, ukusi izuzetno poklapaju. Potom o politici, nešto malo, jer sam uvidjela da ga ta tema
odveć ne intrigira, pa o njegovom studiju pedagogije... Stekla
sam dojam da je vrlo bistar; opće obrazovanje bilo mu je daleko
iznad mog (Kakvo čudo, zar ne? Kako ne bi bilo?! Pa ja sam
samo jedna polunačitana i napol pismena ugostiteljica, barem
me drugi takvom smatraju...).
– Pogrešno si me shvatio. Ne zafrkavam te. Mislim da bih
ti mogla pomoći... I Tajani, naravno. Ona mi je na prvome mjestu...
Upitno je podignuo obrve, još uvijek nepovjerljiv. Šapnula
sam:
– Tajana je vrlo nesretna otkad ju je muž napustio. Jako ju
je povrijedio, no... otom-potom. Iz prve ruke znam da si na nju
ostavio više nego pozitivne dojmove. Stoga, poznavajući Tajanu
koja nikada neće učniti prvi koračić, ti i ja bismo mogli... – zastadoh.
– Što? – još me je nepovjerljivo gledao.
– Slušaj, da ne otežemo: sviđa li ti se Tajana?
– Ne. Ne sviđa mi se.
– Molim? – zbunio me je.
– Ne sviđa mi se. To je tako... – tražio je pravu riječ –
banalno, – našao ju je. – Ja sam u Tajanu zaljubljen. Volim je.
Razumiješ li?– gledao me je tim svojim crnim očicama da sam
poželjela biti na Tajaninu mjestu...
– Savršeno. Baš to joj treba! I ja volim Tajanu.
sjela.
Upravo u tom trenutku Tajana je prišla našem stolu i načas
Željka Kovačević Andrijanić
71
– O čemu vas dvoje tako ozbiljno razgovarate? – nasmiješila se.
– Volimo istu glazbu – rekoh – pa sad raspravljamo o tome
je li Balašević bolji kantautor od Arsena.
– I? Do kakvog ste zaključka došli?
– Balaševiću nema premca! – bubnuh.
– Pa to sam ti oduvijek govorila! No, nemoj izostaviti Rundeka, molim te... Dovraga, evo mi novih gostiju. Moram ići. Koliko ćeš još ostati? – pitala me je, pogledavši na sat na lijevoj
ruci – Maja danas ima nastavu do podne i petnaest.
– Sad je jedanaest. Ne brini se, brzo ću po nju.
Otišla je primiti narudžbu od novopristiglih gostiju, a ja
sam brzo nastavila:
– Da ne duljim: Tajanu treba izvući iz crnila u koje je zapala. Strašno je nesretna. Pati. Ti bi je mogao ponovno učiniti sretnom. No, ona ne želi čuti ni za koga drugog, nakon što ju je bivši
razočarao. Uopće više ne želi imati posla s muškim rodom. Živi
za svoje dijete i za prošlost. Živi od uspomena, a to nije život, to
je životarenje. Uspomene joj služe umjesto hrane, vode i zraka.
Tjednima je pokušavam nagovoriti da jedan vikend skoknemo
na Platak i to mi je konačno pošlo za rukom. Polazimo u subotu
ujutro. Ideš li ili ne? – izgovorila sam u jednom dahu.
Netremice me je gledao. Brzo je rekao:
– Idem.
Gurnula sam mu u ruku broj svog mobitela.
– Nazovi me već večeras. Dogovorit ćemo detalje. Tajani
ni riječi o ovome. Vrijedi?
– Vrijedi.
Pozdravili smo se srdačnim stiskom ruke. Namignula sam
mu i rekla:
– Sretno! Držim palčeve!
Potom sam mahnula Tajani i otišla pred školu po Maju.
Bila sam ponosna na sebe. Moja Tajana će napokon živnuti!
Ovaj mali je divan! To je baš ono što joj sada treba!
***
U studenome prošle godine, tri tjedna nakon što je Filip
72
Književna Rijeka
unajmio stan, posjetila sam ga. Iznenadio se što me vidi. Nije me
očekivao na svom novom kućnom pragu.
– Zaboga, što se dogodilo? – izbezumljeno je upitao umjesto pozdrava.
– Ništa. Što bi se dogodilo? Došla sam vidjeti gdje živiš
i kako si se smjestio. Treba li ti pomoć? – ušla sam u stan i
ne čekajući da me pozove unutra. Ondje je vonjalo na cigarete,
ustajali zrak i zagorenu hranu.
– Isuse, pa ovdje užasno nedostaje ženska ruka! Unajmljena spremačica jedanput tjedno očito ti nije dovoljna!
Bio je zbunjen. Ponudio mi je sjesti, no ja sam se latila pranja posuđa u pretrpanom sudoperu, pražnjenja koševa za smeće,
pepeljara, mijenjanja posteljine, utrpavanja prljave robe u perilicu... Netremice me je promatrao, zavaljen u naslonjač u malenom dnevnom boravku, dok sam klizila njegovom garsonijerom
i pospremala nikad viđeni nered.
– Gdje držiš usisavač? – pitala sam, vičući iz kuhinje.
– Nemam ga! – čulo se iz boravka.
– Barem metlu? – nastavila sam.
Donio mi je metlu. Kad sam pospremila čitav stan i pootvarala prozore ne bi li u nj ušlo nešto svježeg zraka (i smog je
bolji od mirisa koji sam ondje zatekla!), skuhala sam kavu i sjela
u drugi naslonjač u boravku. Neko smo vrijeme šutke pijuckali
kavu. Filip je prvi prekinuo muk.
– Zašto si došla?
– Tako. Osjetila sam potrebu.
– Tajana te poslala?
– Ne. Ne zna da sam ovdje. To bi je naljutilo.
– Zašto onda činiš nešto što bi je naljutilo?
– Pitanje je: jesam li tebe naljutila?
Nije odgovorio.
– Znojna sam. Dobro sam se naradila. Budi ljubazan, pa mi
pokaži gdje držiš čiste ručnike? Istuširala bih se.
– Istuširala? – iznenadio se.
– Ako smijem. Zaboga, Filipe, koji ti je vrag?! Dok si živio
Željka Kovačević Andrijanić
73
s Tajanom bilo ti je najnormalnije da se i ja povremeno okoristim vašom kadom!
Donio mi je ručnike. Zaključala sam se u kupaonicu i pustila više hladnu negoli mlaku vodu da mi klizi niz tijelo. Trebao
mi je dobar hladni mlaz da me osvijesti, ali nisam bila dovoljno
hrabra priuštiti si ga...
Obrisala sam kosu ručnikom i pustila je u valovima padati
niz ramena. Neko sam vrijeme stajala pred velikim zrcalom i
promatrala svoje nago tijelo. Bila sam zadovoljna odrazom koji
se ukazao u zrcalu: nakon svih kompleksa iz vremena puberteta
i adolescencije, konačno sam od Gordane učinila što sam htjela
da bude – bila sam vitka, istaknutog struka stesanoga u teretani
(oveće stražnjice nikad se nisam uspjela osloboditi, ali moram
priznati da, onako čvrsta i zaobljena, uopće nije izgledala loše),
guste, duge crne kose koja mi je u slapovima padala niz ramena, velikih, izražajnih plavih očiju koje više nisu skrivala debela
stakla naočala otkad je netko pametan negdje u svijetu izmislio
kontaktne leće i netko još pametniji počeo ih uvoziti u Hrvatsku,
a moje su mi pjegice s vremenom postale najdraži dio bljedunjava lica. Baš sam si bila lijepa. A tog sam se dana osobito osjećala
lijepom. I hrabrom. Pa sam hrabro, naga, iskoraknula iz kupaonice i krenula u dnevni boravak iz kojeg je vijugao cigaretni
dim: Filip je nervozno palio cigaretu za cigaretom.
Zabezeknuto me pogledao, ne vjerujući vlastitim očima.
Šutke sam mu prišla. Ustao je. Nikada neću zaboraviti trenutak kad su njegove pune usne dotaknule moje. Odlebdjela sam
izvan vlastitog tijela i kao u transu, divlje i neobuzdano, vodila
ljubav s našim Filipom... Naslonjeni uza zid, na stolu, pod stolom, na tepihu... Konačno, otrježnjenje je bilo bolno...
Ležali smo, iznemogli i znojni, na tepihu u dnevnom boravku, gledajući u prljavobijeli strop, dok su nam srca divljački
udarala. Mislim da smo dugo, dugo šutjeli. Nemam pojma koliko, no činilo se dulje od vječnosti. Silno sam željela čuti lijepu
riječ, osjetiti njegov zagrljaj, poljubac, bilo što, samo da mi se
74
Književna Rijeka
obrati... Nije govorio.
– Oprosti, Filipe – prošaptala sam.
– Oprošteno ti je – odgovorio je.
– Nisam htjela… – nisam ni stigla dovršiti, reći mu kako,
zapravo, nisam htjela povrijediti Tajanu, kako ga godinama beznadno volim i ne znam kako sam uspijevala to držati u sebi sve
to vrijeme, kako sve što u životu činim, činim s neprekinom mišlju o njemu..., kadli on reče:
– Ni ja nisam htio, no dogodilo se. Sad, valjda, shvaćaš što
sam ti ranije htio reći: neke se stvari, neplanirano, samo dogode. I bolje da se više nikada ne ponove. Barem kad smo ti i ja u
pitanju.
Kako li me je samo ranio! Pojma nije imao. Da ne učinim
nešto još gore od onoga što mi se glavom motalo, rekoh:
– U pravu si.
Okrenuo se na bok i glavu podbočio rukom. Gledao me
je. Odjednom sam se opet osjećala jadnom, debelom, tromom,
nezgrapnom ćoravicom.
– Lijepa si. Nikada nisam primijetio... Nikada te nisam gledao tako... mislim, tako... ma, znaš...
– Zašto? – u trenu, opet sam se osjećala lijepom.
– Ti si mi kao sestra. Zato se osjećam kao... da sam učinio
nešto grozno. Grješno. Užasno. Kao da sam iznevjerio Tajanu...
I sebe... I tebe....
– Tajanu si iznevjerio ranije, ne sada.
– Ne, nisam. Tek sam sad učinio najveću glupost u svom
životu...
Ja sam najveća glupost u njegovom životu... O, Bože, daj
da umrem!
– ... i zato te molim, molim te, nikada nemoj Tajani reći što
se danas dogodilo. Molim te, jer ako ima nade...
– Neću – obećah. Ne boj se, nikada neću.
– Što se to, u stvari, dogodilo?
– Ne znam... – ma, kako ne znam! Čovječe, volim te više
Željka Kovačević Andrijanić
75
ičega na svijetu! Ovo što se dogodilo maločas duševna je hrana
koja će me pojiti ostatak mog životarenja!
– Što bilo da bilo, više se neće ponoviti – odlučno je zaključio.
– Neće... – poslušno sam ponovila.
Od toga dana mučila me je neopisiva grižnja savjesti spram
Tajane. Počela sam se još više truditi. Zatekla me jednog dana
pitanjem, nakon što sam čitav dan ostala s Majom i ispekla dvije
vrste kolača – Majine omiljene princes-krafne i Tajanin najdraži
tiramisu:
– Stara, ti kao da okajavaš skrivene grijehe...?
Upitno sam je pogledala, a ona je odgovorila:
– Ma, samo se šalim, daj, oprosti. Nego, zbilja, zgodna si
žena, zašto malo ne zgriješiš bludno?
– Nemam potrebu. Valjda nisam dovoljno žena – rekoh
tiho.
– Nikad nisam primijetila da imaš kakvih nastranih seksualnih sklonosti! – nasmijala se. – Nisi sklona suprotnom spolu.
Kako to da te nijedan od tvojih kazanova nije uspio dulje zadržati uza se?
– Ne znam – slegnula sam ramenima – valjda još nije naletio pravi!
Pogledala me je tužno.
– Priče o pravome precijenjene su. Sve su to samo bajke,
vjeruj mi.
Nisam vjerovala. Poznajem pravoga. Znam da postoji, da
nije iz bajke. Stvaran je, od krvi i mesa...
***
Nisam prekinula kontakt s Filipom. Često se sretnemo,
popijemo kavu, porazgovaramo, ali nikad ne spominjemo onaj
dan. Razgovaramo kao nekad: dvoje prijatelja s bezgraničnim
povjerenjem jedno u drugoga. Stalno pita za Tajanu. Kaže, koga
će, ako neće mene. Maja je malena, nju ne želi opterećivati. Za
nju je, misli, najbolje da vjeruje kako je njegov odmor prolazna
stvar. Da će se vratiti. I on se silno želi vratiti. Kad bi ga Tajana
76
Književna Rijeka
željela natrag...
Rekla sam mu kako ne vjerujem da ga želi natrag. Činilo
mi se izvrsnom idejom učiniti ga ljubomornim. Izvrstan način
osvješćivanja da ga Tajana neće vječno čekati i oplakivati. U
suštini, primarni cilj bio mi je vratiti ga mojoj Tajani, da opet
bude naš. Mislila sam, valjda, na taj način okajati počinjeni grijeh. Naime, vrati li se Tajani, ja ću još više patiti, a to je najbolji
način da samu sebe kaznim zbog zla koje sam počinila. Bolesno? Ne znam, valjda. Tek, rekla sam mu da je Tajana, izgleda,
zaljubljena u zgodnog, mladog pedagoga. I da su noćili sami na
Platku prošlog vikenda... I još koješta. O Romanu kao princu iz
bajke, o Tajani koja je procvala nakon niza mjeseci tugovanja, o
Maji koju je Roman naprosto oduševio i koja bi, ubrzo, mogla
imati još jednog tatu... I uživala sam gledajući grč bola na njegovu licu čvrsto stisnute vilice.
***
Subotnje je jutro. Upalila sam svjetlo. Mračno je; vani je,
sve domalo, bila oluja. Danima kiši bez prestanka. Trenutačno
je zatišje. Pred buru, valjda. Kroz prozor vidim da tek sitno sipi.
Skoro će devet. Tajana bi svakog trena trebala stići do mene.
Rekla je da će je Filip dovesti, peglica joj je opet u kvaru. Maja
će i ovaj vikend provesti s ocem, a ja sam za Tajanu isplanirala
novo veselje: odvući ću je u frizerski salon, a potom na masažu
u kozmetički salon – vrijeme je da učini nešto za sebe. Vrijeme
je da počne ponovno živjeti. Zaslužila je.
Na radiju monoton ženski glas čita vremensku prognozu:
“Padaline na sjevernom Jadranu nastavljaju se. Temperatura
zraka neće se bitno promijeniti, no za očekivati je da od sredine
sljedećeg tjedna povremena sunčana razdoblja zamijene pljuskove koji danima ne prestaju...”
Monotoniju spikeričina glasa remeti sirena vozila hitne pomoći. Netom nakon nje začu se i sirena policijskog automobila,
u neposrednoj blizini. Potom buka i metež ljudi: ljudski glasovi,
povici, vrisci, plač... Obuzima me neobična strepnja. Strah. Srce
Željka Kovačević Andrijanić
77
mi udara kao poludjelo. Jurim iz kuće, ne zatvaram vrata. Nešto
me lomi. Nekakva neobjašnjiva slutnja...
Desetak metara niže, u mojoj ulici, teška prometna nesreća. Trčim. Padam. Ustajem. Mokra sam i prljava. Zaboravila
sam staviti leće: svijet se čudno magli, bajkovito, nestvarno u
svojoj mijeni boja. Ništa nije kristalno čisto. Vidim užurbanu
gomilu ljudi bez lica, narančastu odoru djelatnika hitne pomoći i... Filipov polo! Gomila zgužvanog, crvenog metala. Tik uz
polo, gotovo sljubljen uza nj, na krov okrenut, bijeli golf. Pred
njim zgrčena žena. Otraga, iza pola, smežuran poput folije od
čokolade, taksi. Vatrogasci pokušavaju razrezati lim i izvući vozača. Ne vjerujem da će ga izvući živa: ovo nitko ne bi preživio.
Trčim. Gledam ženu, unosim joj se u lice obliveno krvlju, ne bih
li razaznala crte lica. Nepoznata djevojka. Stravičan prizor, ali
ipak malo odahnem.
– Gospođice, molim vas, udaljite se s mjesta nezgode! –
zapovjedni glas policajca.
Nezgode?! Glupa li izraza! Njegove me ruke guraju. Otimam se. Trčim do pola.
Neeeeeeee!
Imam snage, pustite me, imam snage, pustite me, imam
snage... Žele me maknuti. Ne dam se. Moja Maja leži u neobičnom položaju: desna joj nožica podvijena pod bok, a glava
okrenuta k nebu. Očice joj, širom otvorene, gledaju tamne oblake koji jure munjevitom brzinom. Ispala je iz auta. U njezinoj
neposrednoj blizini Tajanin ruksak: iz njeg ispale papirnate maramice, novčanik, sklopivi kišobran, majica, knjiga i tablete protiv glavobolje... Desetak metara dalje, iz Filipova crvenog pola,
izviruje beživotno Tajanina desna ruka. Ljulja se na vjetru, kao
da maše. Pod crvenim limom potok guste, tamnocrvene krvi. Policajci me drže. Naš Filip sjedi na vozačevu sjedalu, prignječen
komadom lima. Volan mu zabijen u grudni koš. Glava jako zabačena unatrag. Iz usta teče mlaz krvi. Silno ga želim zagrliti...
Ne puštaju me. Vrištim.
78
Književna Rijeka
– Netko vaš? Obitelj? Prijatelji? – pita policajac.
Mene pita? Da, čini se da pita mene. Hitro mi projuri glavom: ne smijem reći. Potvrdim li, odvest će me ljudi u narančastom, dat će mi sedative, bit ću u bolnici... Nikako, ne!
– Ne, nne, nitkko... sammo je... sstraššno... – mucam. – Pustite me, morram kućći.
– Da vas otpratim? Ne čini se da ste dobro... – uporan je
policajac.
– Ne, nne, ne ttrebba. Bit ću ddobbro. Morram kkućći. Pusttitte mme.
– U redu, izvolite – nepovjerljivo gledajući, pušta me.
Trčim kući. Propuh je zatvorio vrata. Ulijećem u hodnik.
Otvaram ladicu. Grabim kutijicu. Puna je, hvala Bogu, nisam ni
jednu popila. Radio je još uključen: svira jedna od Tajaninih najdražih pjesama: Urbanova Žena-dijete. Otvaram prozor – metež
na ulici ne jenjava. Pogled u nebo: tri beskrajnobijela galeba, uz
stravične krike, odlijeću put oblaka.
Drhtavim rukama trgam kartonsku kutijicu s praksitenima.
Istiskujem ih, jednu po jednu tableticu. Grabim viski iz ormarića. Jedna tableta – jedan gutljaj. Sve do posljednje.
Vrti mi se u glavi. Liježem na trosjed. Na radiju Ženu-dijete zamjenjuje Oliverov Galeb. Polako tonem u san. Čini mi se
da se preobražavam u galeba iz pjesme. Podižem ruke: one se
stapaju s bjelinom galebova perja. Kroz širom otvoren prozor vidim: mrki se oblaci razmiču. Kroz njihove tanke opne prolamaju
se sunčeve zrake.
Odlijećem put oblaka, u potrazi za galebovima koje sam
maločas vidjela na putu za beskon...
Željka Kovačević Andrijanić
79
***
Kovačević Andrijanić, Željka (Rijeka, 1971.), pjesnikinja i prozaiskinja, piše za odrasle i djecu. Diplomirala je najprije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, potom na Učiteljskom, a trenutačno je i doktorandica/
apsolventica je Poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija pedagogije Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pri
Cambridge International Education Center Ivora – Obrazovnom centru Rijeka stekla je internacionalnu diplomu grafičke dizajnerice.
1987. godine, u prvom razredu srednje škole, primljena je u Riječko
književno i naučno društvo kao dotad (i nakon toga) najmlađi član, a 1988.
godine izabrana je za člana predsjedništva istoga društva. Te, 1988. godine, u
dobi od 16 godina, RKND objavljuje njezinu prvu zbirku poezije. 1990. godine primljena je u Hrvatsko književno-znanstveno društvo Rijeka. Iste godine
na anonimnom natječaju HKZD-a osvaja nagradu za zbirku poezije Nježni
stihovi, koja biva objelodanjena nekoliko mjeseci kasnije. Od 2006. godine je
članica-suradnica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci.
Dosad su joj objavljene sljedeće knjige: Udvoje (1988.); Nježni stihovi
(1990.); U njedrima oluje (1993. / drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje:
2011.); Grad zatočenih prolaznika (2009. / drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje: 2011.), Ulica neriješenih zagonetki (2011.) te Miris zelenih jabuka / Dnevnik jedne ljubavi (2012.). Spremno za objavu je nekoliko njezinih knjiga proze
i poezije za odrasle, djecu i mlade. Poezija, proza, recenzije i književne kritike
objavljivani su joj u brojnim zbornicima i časopisima za književnost i kulturu.
Kao medijska djelatnica počela je raditi u dobi od 18,5 godina. Radila
je kao TV i radijska voditeljica i novinarka, glavna urednica radijske postaje,
urednica autorskih emisija, novinarka u tiskovinama i na portalima) te je bila
voditeljica odnosa s javnošću nakladničkih kuća T3 I.D.E.M.O. MEDIA, Verba d.o.o. Rijeka i Venerus. Od 2011. godine voditeljica je odnosa s javnošću
DHK – Ogranka u Rijeci.
Kovačević Andrijanić, osim književnih, piše i objavljuje znanstvene
i stručne radove, recenzije i osvrte (pedagogija) te aktivno sudjeluje na međunarodnim i državnim znanstvenim i stručnim skupovima pedagoga, ali i
psihologa. Volonterka je u riječkoj Humanitarnoj udruzi Oaza (odgojno-obrazovni i socijalni rad; voditeljica programa za djecu predškolske i rane školske
dobi te članica stručnog tima Udruge za profesionalnu orijentaciju učenika
osmih razreda osnovne škole).
80
Književna Rijeka
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
Lipa hodžina ‘ćer
b
io jednom jedan okretan insan i trebalo bi biti da je on
pravi hodža, a opet – nije ni nalik drugim hodžama. I prije su se ovdi izminjivali hodže. Postavljani su ‘vako i ‘nako, pa opet, nijedan tako. Priko novina. Ovaj doš’o na avaz priko
svi đerida. Sva su bosanska sela i ‘vaka i ‘naka, i uš i šuš, ali nigdi
nijedno nije priko đerida našlo hodžu. Selo je poveliko, zgusnuto,
sve kuća na kući. To je selo imalo i svoj zapis od davnina, zvalo se
Kotorsko. Turci nisu bili mukait prismrdit’ Kotorskom, oklen su
se jednom izvukli ko prdež iz gaća kad se izmigolji. Po tom se zna
koji tu sahat tuče. I sad se egleni: “Baška Turci, baška Kotorani!”
Kako Kotorani navik moraju nabaška bit’, u đeridama navedoše da taj hodža mora bit’ kol’ko-tol’ko musliman. Je l’ to
tako bilo po zapisima, nemreš dokučit’. Još je teže domislit’ se
nije l’ im neki ćaknuti alčak namistio.
Eto, tako hodža dođe. Po ahmediji mu na glavi znaš da je
musliman, a kako bi’še on maksuz hodža, tako s njim stigoše i
zapisi za svašta. Imađaše tu o ovom i onom, za ovo i za ono, za
svidit’ i za skudit’, za ureć’ i za neureć’. Za nabacit’ i za skinut’
čini. Đah ‘vako, đah ‘nako...
Di li je početak, nema li kraja nabrajanju?
Puče glas okolo do Dervente, Prnjavora, Doboja i prko Bosne do Gračanice; puče dobar, ali puče i nedobar. Jedni vele:
“Sam ga Alah nama posl’o”, a drugi misle da nekog hrsuza
more samo šejtan nabacit’ Kotoranima. Nek’ divani i jegleni ‘ko
što ‘oće, ali ovaj hodža pomaže bolje neg’ ikoji hećim.
Šćorlo svit sa svih strana. Sva njihova dobra i zla – s njima
u hodžinu kuću, a kući se posalametilo. Nadima se i širi. Svaki
prst svake ruke, svake šćeke što se lati u kuću unosi, a ni jedan –
ni što je crno pod noktom ne iznosi. Sva kuća stoji na hodžinoj
‘ćeri. Kuću ona drži, matere nejma. Ali nju ne gledaju zbog toga;
oči vuku na lipotu, a misli na miraz koji svakim danom buja ko
Nikola Šimić Tonin
81
krava kad se napase diteline, pa napije vode. Puknit’ će, ne bude
l’ kakve promine u kućanstvu, kakve udaje.
Dočiko hodža prosce na divanu, a dočikala udavača – skrita iza paravana. Hodža s njima divanio, a ona – pametna ćaćina
‘ćer – sve to slušala i posli s babom primećala. Svakog prosca
hodža u tefter mećo, kroz misli i kroz zvizdu pronosio. Premećo ga i ‘vako i ‘nako, na kantare ga potez’o. Što bi na divanu
utefterio, muhabeteć posli sa svojim ditetom prikriživ’o. Nekog
prosca hodža zabegeniše, al’ ‘ćerka – ni čut. Neki se, opet, hodži
učini firaunom, a ‘ćerka bi ga ‘tila – složi li se i ćaća. Na kraju
oni slože jednu mudroliju koju će hodža rastelalit:
– Insan ti je ko jedna rika. Na svom putu mora proć’ sve
kapije, a to su: kamenje, pećine i velike stine od koje se sudara.
Ne prođe l’, neće više rikom biti. Isto ti je s insanom, težeći
se oslobodit’ borbe svojom samotnom mejdanlijom, ojačava se
prilivom snage. Tako Bosna, samo u blizini Kotorskog, prima s
live obale Usoru i Foču, a s desne Spreču. Usto, i s obe strane i
potočiće. To ti je jedno isčitavanje višto ispisani’ knjiga, knjiga
koje opijaju, pa ako se prićera, more i glava zabolit’. Elem, hodža više nejma vrimena sa svim’ koji bi tili biti ‘ćerkin đuvegija.
Zato svaki koji još nije bio na divanu, nek’ pošalje zapis do Bajrama!
Drugu će mudroliju reć’ onom koga hodža odabere i pozove. Ali će reć’ mu samo jedan tal, a drugi zavisi od njegove
‘ćerke...
Kad se hodžin ferman rastelali, alaj počeše palacat’ jezici:
– ‘Oće odž’ ‘ćerku namistit’, ko što se on namistio.
– Čudo jedno što nije posl’o ferman priko đerida!
– Šta će oni koji ne znaju pisat’? Morat će hodži platit’ da
im napiše i eto mu zarade!
Divanilo se o tom od sabaha do akšama, pa i posli, kad se
sviće potrnu. Sva’ko, ama baš sva’ko u vascilom dunjaluku, od
luftiguza do gologuza uze u usta ime hodžine ‘ćeri, lipe Sabahete… Uz kruščić, niz kruščić, na vrh kruščića – brzo govoreć’. I
tako po čitave dane! Di si bio – nigdi, šta si radio – ništa!
Onda se potegoše oklade za: ‘ko će pogodit’ Sabahin usud?
82
Književna Rijeka
Za koga li će se udat’? Neki se klade po čokanj rakije, neki za
punu šišu. Neki za kutiju cigara, neki za Borovo opanke. Pri piću
i mezetluku, kod moćnijih su oklade rasle do ovce, teleta, krave,
kojnja, njive, pa i do pola imanja. Raspametio se dunjaluk, pa
eto ti.
Načuo to jedan Rifat iz Gradačca čak. Doš’o je tihano i
propit’o se o tom hodžinom fermanu, a ‘nako zakovrljeno, da
ni’ko ne dokuči kud ga koja zvizda vodi. Propit’o se on i o okladama. Odmah su ga Kotorani pročantali da je pun para ko žaba
dlaka, a on se ‘oće kladit’. U što? U – život.
– Što će kome život takva insana? – pitaju se trizni i pametni, ali se teke po teke pristaše pitat’’.
Pomože tu šišan, negdi jal, a negdi, kod neki’, insana – ne
bil’ se imali čemu kleberit’.
– Čojik nije ‘ko se nikad ne smije – tvrdili su kotorski meraklije.
Kad se Rifat, ko neoteć, izreče da mu se hodžina ‘ćerka
obećala, nasta navala na oklade. Okladi se on s pola Kotorskog.
Da ima sto života, ne bi mu bilo dosta za podmirit sve oklade,
izgubi li.
Rifat ne bi bio ono što jest, a što drugi ne znaju, da ne pruži
korak do hodžine kuće.
Odmah on hodži, tako i ‘vako:
– Čuo sam, hodža, čuo sam svašta, ali nije za virovat’ sve
što sam čuje. Nekad ni ono što se vidi. Čuo sam da ti imaš knjiga, ko ni’ko drugi… More bit čak do Stambola. Kažu da ni’ko
ovdi neće znat’ ni on’iko kol’ko si ti zaboravio. Tvoji te dušmani
mogu još samo klevetat, a ti si pridobar, pa im to dopušćaš…
Zapisi tvoji kameni su krajputaši. Živo je vrilo u njima pameti,
a još više u onim prastarim mramorovima... Ni’ko od tebe ne
ode, a da ga ti lipom riči ne isprati. Ode, pa opet dođe, lipa rič u
ustima, site ruke darovima. I ja ti, evo, samo dones’o lipu rič, a
drugo ništa, izim života, nejmam. Pomozi mi ako moreš.
Doista, rič je čarolija i lipota more bit’. Odškrinuše se vrata
hodžine duše, crv sumnje mu još na vratima srca baglame ne
nagriza. Otvori onda hodža vrata širom, ko knjigu kad otvara.
Nikola Šimić Tonin
83
Primi on Rifatove riči:
– Muhabet, putniče namjerniče, posrećilo ti se. Danas sam
serbez u sebi.
Onda će Rifat:
– Fala ti, di čuo i nečuo… Ja nejmam nikoga i ništa, ko što
reko’. Imam samo jednu curu u mislima, nit’ zna za mene. Kad
sam joj komšije hibratio ne bil’ me s babom il’ s njom upoznali,
svi me odbiše, govoreć’ da mi još nisu tol’ki katili i neće mi taku
nevolju na glavu naturit. Rekoše da ona ni s kim doli s ocem ne
divani, a otac bi za njezin mali prst svakom oči iskop’o… Ja nju
i dalje svakom ričju na usne iznosim, jer ona mi je zvizda, dan i
noć mog života, novo jutro kojem oči upirem. Pomozi mi, hodža, a tebi će to Allah svemogući, koji sve vidi i sve zna, on će to
tebi po svojoj miri platit’.
Hodžine se ruke ko oteše glavi, same pođoše prema ćitabima u kojim su svi insani u Kotorskom uteftereni, sve od maksuma do starca na umoru, pa i oni koji odavna zemljom ne hode.
Hodžino lice se namisti ko u kadije il’ državnog sudca, pa će:
– Kako je ime toj curi?
– Reću ono što su drugi rekli: otac joj se zove tvojim imenom, Muhamed, a takvi je u Kotorskom hejbet – umilno će Rifat.
– Pit’o sam te za ime curi?
– Pa, eto, ime joj je Sabaheta, ko i tvojoj ‘ćeri – ko ispričavajuć’ se Rifat zateže ramenima.
– Dobro, Rifate, evo ti ovo ćage. Unutra je gotov zapis;
biće tvoja, tidne li Allah đelašalum – dok to divani, pruža hodža
Rifatu ono što obeća, a lice ozbiljno ko u kadije kad sudi. – Jedne noći skrivećke metni zapis na pendžer s one strane kuće i biži.
Pendžer je svaki između svitla i tame, često usud za insana..., a
ovaj je visoko od avlijske kaldrme, s one strane kuće. Morat ćeš
se zaskočit... – nastavi hodža. – Kad od doskoka pa’neš opet na
kaldrmu i ništa ne začuješ, biži otale, nejma tu za tebe salameta... Začuješ li nešto ko bubanj telalski, salamet je na te kren’o,
posrećilo ti se. Onda samo stoj dok te ne svežu ženske ruke uza
se. To će bit za čitav život. Čojik bez žene pola je čojika. Ja to ne
bi smijo reć’, jer i sa mnom je tako. Ne mogu se ženit’, dok ‘ćer
84
Književna Rijeka
ne udam. Dvi žene u kući – to ti je gore neg’ soba puna mačaka
i šćenadi.
– Fala ti, moj plemeniti hodža, maksuz ti selam! – ode Rifat trkom, pun serbezluka, a hodži ko ‘tica uleti ‘ćer Sabaheta.
– Babo, za tebe je Allah đehenet stvorio! – uzviknu ona zadovoljno. Ja mislim da mi nudiš pravog, ali ću još to do akšama
kontat’.
– Veliš: dobro sam skont’o... Nešto mi reče da ćeš ovog
privatit’. Slušali smo ‘vako, ja ovdi u divanhani, a ti tam’, iza
paravana, ako se sićaš, šta nam svašta prosci nadrobiše. Jedni
donili kesu s dukatima da mi pokažu, drugi pokazuju teftere o
zemlji i o šumi kolko imaju, pa onda oni o ovcama i kozama…
Ni’ko ništa o ljubavi i poštenju ne divani.
– Fala ti, babo, još jednoč! Sigurna sam da on neće čekat’
druge noći, eto njega večeras! – poskoči hodžina ‘ćer i ode.
I sve to bi odma’ posli akšama. Rifat se zaskočio, pa up’o
natrag u kaldrmu, a doboš poče tandrkat’. Stoji on tako brez avaza, i zrak u nosu sustavio, kad ga obgrliše ženske ručice i ositi
miris iz divojčini’ nidara... Obje krenuše prema zvizdama. Uspila mu je još ša’nit na uvo:
– Bećaru jedan, moraš svima okladu oprostit!
On je uspio odgovorit:
– ‘Oću, grlice moja, ‘oću… A ti si za oklade znala…?
Bilo je tu još pitanja i odgovora, ali to oni hitnuše u vodu i
nastaviše se milovat.
Vera Primorac
85
VERA PRIMORAC
Po dozu domoljublja
m
oja Lucija, moja Lucija! Što ćeš od ove crkavice, kada
sve poplaćaš? A tolike puste godine uloženog truda i
ljubavi u ono što si radila! Za koje babe dušu? Ni umrijeti, ni preboljeti. A bome – ni preživjeti. Gdje li su sad oni tvoji
pusti snovi? Rasplinuli se i nestali, ko mjehuri od sapunice...
Kao i sve dosad.
– Bože dragi, Bože dragi! Što sam sve, u ovom svom jadnom životu, preturila preko glave? Sreća moja da se, najčešće,
sve ono ružno negdje spremi. U neke duboke pretince... Pa nam
onda ružne uspomene postaju sve bljeđe i bljeđe, a one lijepe –
sve ljepše i ljepše.
– Ali što se može? Što je-tu je... Samo molim Boga da nam
podari dovoljno pameti i snage. I čvrstu vjeru. Pa onda...
– Izvući ćemo se mi nekako iz svega ovoga, izvući. Sigurna sam! Bilo nam je i teže i gore, pa – evo nas! I živih i zdravih.
Odjednom, rezak zvuk mobitela vraća me u monotoniju
svakodnevice. Nekakva poruka, od meni nepoznate osobe.
– Ej, Bog! Gdje si upala? – čitam napisan tekst.
– A gdje bih upala? Baš si me danas našla! Jako sam raspoložena za gluposti – mrmljam sebi u bradu, rezignirano.
“Ja sam ti, draga moja, upala u trgovačku”, dopisuje se
i dalje nepoznata, ništa ne sluteći. “Oprosti što te prije nisam
zvala. Mobitel mi je pokvaren, a ovaj ima drugi broj.”
“Bog i tebi! A ja sam sva nikakva. Vučem se po kući ko prebijena mačka. Upala sam u mirovinsko”, odgovaram na poruku.
“U što-o-o?”
“U mirovinsko. Zar nisi nikad za to čula? Mi-ro-vin-sko!”
“Nešto stvarno s tobom nije u redu! Pričekaj samo jedan
trenutak! Nazvat ću te s kućnog telefona...”
– Halo, halo! Evo mene opet! O čemu si ti to maloprije lu-
86
Književna Rijeka
petala? Ništa te nisam razumjela. Da nisi, jadna ti tvoja majka,
pušila travu?
– Jesam, jesam, draga moja! – odgovaram joj. – Cijeli svoj
život. Pušila i popušila. Bilo ti je tu svašta za popušiti. I nestašica, i poskupljenja, i besparica... Još pride: i stezanja remena. I
sad, opet, slična priča. Nego, draga moja dušo – nastavljam dalje, – tvoja poruka je došla na krivu adresu. Sigurno si to odmah
shvatila.
S druge strane tajac. I onda: klik!
***
Vraćam se opet, iako nerado, svojoj svakodnevici. Hoću
reći – monolozima i dugim tiradama...
A što drugo živ čovjek može učiniti?
– Lucija, Lucija! Nije sve tako crno. Ne gunđaj uvijek nešto! Treba vremena. Tek je prošlo nešto više od jednog desetljeća od svršetka rata i mirne reintegracije istoka zemlje.
– Draga moja, prošlo je šesnaest godina od svršetka svih
ratnih operacija!
– I ti misliš da je to dovoljno da se sve opet digne iz pepela
i da se živi lagodno? Da se malo radi, a puno zarađuje?
– A znaš li ti, pametnjakušo moja, koliko nam je trebalo
prije? Nakon onoga rata? Zar ti je pamet toliko kratka? Zar si
već sve zaboravila?
– A koliko nam je to trebalo prije?
– Draga moja, punih trideset godina da počnemo, kakotako, živjeti. Zato, stani malo! Razmisli i okani se ćorava posla.
Okreni se oko sebe. Pogledaj! Svaki treći Hrvat u posjedu ima
neku svoju nekretninu: pred kućom jedan ili dva automobila, u
kući računala, skoro svaki član obitelji ima svoj TV, mobitele...
A silne izgrađene moderne ceste, pa vile i vikendice, pa vraćeni
dio duga, pa branitelji, rodilje, pa još i silna gomila nameta, iz
drage nam EU...
– A sada?
– Što, a sada!?? Što si htjela reći?
– Zašto smo onda sada do grla u ovim problemima, reci
Vera Primorac
87
mi? Zašto?!?
– E, zašto? Pa upali smo naivno, kao i dosada, u mrežu
svjetskih hohštaplera koji su, po svom starom običaju, željeli
uzeti svoj dio velikog kolača. A mi, opet, po svom starom običaju, poletjeli ko guske u maglu. Kao da nas tamo čeka samo med
i mlijeko. Istini za volju, nisu ni nama sasvim čiste ruke. Mnogi
su znani i neznani... Dobro, dobro... omastili svoje brkove i napunili, na naš račun, svoje džepove...
– Opet ti svoje, pa svoje! Zar misliš da i oni, davno prije,
nisu punili svoje džepove na naš račun...? Prisjeti se samo malo
onog vremena! Te devalvacija, te inflacija, te poskupljenja...
Svega i svačega. A oni se brčkaju i uživaju u vilama na moru...
– Što ima danas na TV-programu?
– Pa ratni film.
– Koji ratni?
– Neki naš. Ne znam točno.
– Uhu-hu-u-u! Bit će, biti, novih poskupljenja! A onda nestašice kave, brašna, šećera, ulja, praška za pranje rublja... Pa
muke po benzinu!
– Zar si već zaboravila par-nepar? Sjećaš li se onog oglasa
u jednim našim dnevnim novinama oko kojeg smo stalno pravili
nekakav cirkus?
– Vidi, pročitaj! Opet sam našla isti taj tekst u dodatku
istog dnevnog lista, ali dvadeset i nešto godina poslije: Muškarac srednjih godina,visok sto osamdeset centimetara, ne pije, ne
puši, s riješenim stambenim pitanjem, traži poznanstvo s djevojkom ili razvedenom ženom koja ima parni broj na tablicama
auta. Čovjek s neparnim i žena s parnim brojem. I riješeno sve.
Divota jedna! Možeš se voziti svaki dan na posao. U paru i bez
ikakvih problema. Kakav luksuz! Tko te još pita jesi li sit, bolestan, nesretan? Jesi li par ili nepar, pitanje je sad?
– A danas? Reci mi molim te, kakva je razlika danas, od
onoga što je bilo prije?
– Ne lupetaj, života ti! Pričaš kao da si išla u kumrovečku
školu pa recitiraš naučenu pjesmicu! Ko pionirski zavjet.
– Jest, draga moja, danas su značajno drugačija vremena!
88
Književna Rijeka
Danas slobodno dišeš. Danas možeš i pjevati što hoćeš i govoriti
što hoćeš. Bez straha od Golog otoka ili, ne daj, Bože, nečeg još
goreg. Ideš kamo hoćeš i kada hoćeš. Svugdje po bijelom svijetu. Danas, i ovdje kod nas, ima svega što ti srce poželjeti može.
– Ali svi kukaju... Sve se nema, sve se nema... I svi kažu:
neće ići nigdje. Ne miču se iz kuće. Nemaju novaca.
– Istina, novaca nemaju ovakvi kao ja, a oni drugi imaju.
Itekako. Većina takvih je na Tahitiju, na Azurnoj obali, u Turskoj, Tunisu, Španjolskoj...
– A išli su oni i na kraljevsko vjenčanje u Englesku! Išli,
išli, nego što!
– Zamisli, molim te, kraljevsko vjenčanje! Divota jedna.
Išli se pokloniti dvoru i gazdama. Zahvaliti im za drakonsku kaznu našim herojima... Idite, samo vi idite!!! Široki vam puti! Nemojte se ni vraćati! I dobro uvježbajte kičmu za savijanje! I takvi
kao vi, najbolje je za sve nas, da tamo zauvijek i ostanu. Samo
dobro napunite, naravno – na naš račun, svoje džepove! Trebat
će vam. A kad se opet vratite ko pokisle kokoši, ne glumite nevinašca. Kao: mi nismo krivi ni za što, išli smo se malo zabaviti,
odmaknuti od svakodnevnice... Sigurno, sigurno!!! Zabavljali i
išli tamo... u ovo vrijeme? Jako domoljubno i mudro. Jedni nas
domoljubi pokrali i pobjegli, drugi se klanjaju po bijelom svijetu
novim gazdama, a treći, što je najgore, traže opet one iste gazde
zbog kojih smo, ne tako davno, krv prolijevali. I svi su oni veliki
domoljubi! Blago nama!!! I sve to rade radi nas i za nas... Opet
– blago nama...
– Lucija, Lucija! Opet si zajedljiva. Može li kod nas, išta
na ovome bijelom svijetu, biti bez politike i politiziranja? Neka
idu. Bogu dragom hvala da bar netko može. Zar nije lijepo biti
malo u nekom drugom, bajkovitom svijetu? Neka ljudi malo i
uživaju. Život je ionako prekratak. Često i pregorak. Treba ga
nečim i zasladiti. Pa i ti bi, da možeš!
– Išla bih, išla. Itekako! Otići još jedanput u Francusku.
Obići sva poznata mjesta. Osvježiti uspomene... Kako ne bih
htjela? Ali jedno je željeti, a drugo je moći... Istini za volju, ni
sjećanja mi nisu baš sva podjednako ugodna. Nisam išla, kao ovi
Vera Primorac
89
sada, u Englesku. Niti punih džepova. Nisam išla, ovaj put, ni
svojom voljom. Potjerali me. Ratom uništili. Sve srušili. A ja s
djetetom i jednim kuferom u ruci. U bijeli svijet. Kao izbjeglica.
Drugo je, draga moja, otići tamo raditi i nakon nekog vremena
se vratiti. Ali – biti primoran!? Tuga je to i jad... A uz sve to ne
znati ni što ćeš, ni kako ćeš. A bome, ni kamo ćeš.
– A sada...!?
– Što – a sada? Sada bih, ipak, željela tamo malo otići.
Onako, kako Bog zapovijeda. Kao pravi-pravcati turist!
– Moja Lucija, moja Lucija! Probudi se! Ne sanjaj! Sa svojom mizerijom od mirovine možeš ići najdalje do trgovine. Po
kruh i mlijeko. I to – ako ti recesija ne pojede i posljednju lipu.
***
– Bi li voljela, jednoga dana, ponovo otići u Francusku? –
pitam svoju kćer.
– O čemu ti to?
– Pa o odlasku u Francusku.
– O kakvom to odlasku govoriš? Ni govora!!! Ti, mama,
kao da si pala s Marsa! Ne bih dala Zagreb i Hrvatsku, draga moja
majčice, ni za sve metropole ovoga svijeta. Odakle ti sad to?
– Ali samo kao turist. Na to sam mislila.
– E, to je već druga priča. A ti, mama, što bi ti voljela?
– E, pa vidiš... Zadnji smo put išle kao izbjeglice, a sada
bih željela ići onako... Onako, kako Bog zapovijeda. Naravno,
kao turist! Zar si mogla i pomisliti na nešto drugo? Pa valjda me
dobro poznaješ? Znaš ti dobro za koga kuca mamino srce?
– Stvarno, mama, sve nešto mislim... zašto ti ne bi i otišla
malo u Francusku?
– A kako ću, blago meni?! Sa svojom mirovinom? To ti je,
dijete moje, nemoguća misija. Samo pusta želja...
– Bit će, biti. Vidjet ćeš kada ja diplomiram! Onda ćemo
nas dvije otići zajedno na jedno veliko, turističko putovanje. Od
moje prve plaće. Dogovoreno?
– Živi bili, pa vidjeli!
90
Književna Rijeka
***
– Halo, halo! Gospođa Lucija!?
– Da, izvolite!
– Imam za vas jednu predivnu vijest. Dobili ste glavnu nagradu naše agencije. Besplatno putovanje i sedmodnevni boravak na Azurnoj obali.
– Što? Opet neka neslana šala. Stid vas bilo! Baš ste mene
našli!?
– Ma, ne, gospođo! Nipošto! Vjerujte mi! Lijepo vas molim, dođite u utorak u restoran Riva u osamnaest sati, pa ćete se
u sve i sami uvjeriti.Tom prigodom bit će vam uručena nagrada i
dobit ćete sve potrebite informacije o putovanju i destinacijama.
– Iskreno, još vam ništa ne vjerujem. Da meni netko nešto
poklanja?! Pa cijeli sam svoj život samo ja davala, a sada...? Ne,
ne mogu vjerovati! Ne vjerujem. Ne!
– Vjerujte mi, vjerujte. Dođite u utorak, pa ćete se i sami
osvjedočiti.
– Bože, Bože dragi! Više je od deset godina kako sam se
vratila. A sad ovo. Nije moguće! Ne vjerujem. Ne, ne... I ne!
***
Autobusni kolodvor. Svi su već spremni za ukrcaj. Voditeljica puta je jedna mlada, simpatična djevojka. Ljubazno nas
upućuje na slobodna sjedišta, jer je većina već zauzeta sretnicima iz drugih dijelova Hrvatske. Sjedam na prvo slobodno mjesto, do jedne starije gospođe. Predstavljam joj se. I ona meni.
Prosvjetna je djelatnica. Zove se Desa i iz Zagreba je. Uskoro
nam traže dokumente. Dajem i ja svoju putovnicu voditeljici
puta i počinjem krišom promatrati svoje suputnike...
– Bože moj, Bože moj! Sve same sijede glave. Vjerojatno
bračni parovi i poneki samac. Uglavnom umirovljenici, kao što
sam i ja sama. Samo je jedan jedini par, tek vjenčani, odskakao
od prosjeka. Baš im je ovo putovanje dobro došlo!
Ispred mene sjede dvije gospođe. I one su iz Zagreba. Razgovaraju na kajkavskom dijalektu i nehotice čujem što pričaju.
Jedna od njih baca se pepelom na sve i svašta. Te ne valja joj ovo,
Vera Primorac
91
te ne valja joj ono. Jednom riječju – ništa ne valja.
– Ništa ti ne valja, je li? A što onda radiš ovdje, ženo božja!? Što ne ideš onda tamo gdje ti je i bolje i ljepše?
– Lucija, Lucija! Opet ti! Ne vjerujem da gospođa doista
tako misli. Došla, možda, ženi žuta minuta. Kao što i tebi dođe,
pa onda bacaš drvlje i kamenje na sve i svašta.
Odjednom, na sjedištima iza mene, glasna diskusija. Žustra diskusija dviju, reklo bi se, ozbiljnih gospođa. Jedna od njih
dviju, korpulentna, plave kose, s ogromnom punđom – à la jedna bivša, najviše rangirana drugarica – okićena gomilom zlatnog nakita i prstenja, ne prestaje s glasnom pričom. Puna joj usta
samohvale. Te njen je pokojni muž bio, u bivšoj državi, direktor
nekog poduzeća, te ima kuću u Zagrebu, te ovo, te ono...
– Nije loše, nije loše! Dobro se gospođa, hoću reći, drugarica, potkožila. Do-bro-o!!! Nije ko mi, ostali jadnici, stanovala
u državnom stanu, vozila polovna kola kupljena na kredit niti
ljetovala u sindikalnim odmaralištima. S vremena na vrijeme.
Ako dođemo na red.
A gospođa ne prestaje... Još uvijek niže svoje drugarske
probitke... Ima i vilu u Istri!
– O-ho-ho!!! Sve bolje i bolje... Svaka čast!!!
Ali – ni to nije sve! Jer gospođa je često i u kazalištu i na
koncertima klasične glazbe. Ima vam ona još i godišnju pretplatu za sve kazališne predstave. I za sva kulturna događanja. Kaže
da često sluša i Verdia, i Ravela, i Mozarta... Te poznaje ovog, te
poznaje onog. Svu tobožnju zagrebačku elitu.
Plesala bi rado, ona jadna, s njima. I valcer i tango. Ali joj,
nažalost, još uvijek kolo u opancima. Pardon – u štiklama.
– E, draga moja gospođo, sigurna sam da nije to sve baš
tako kako govorite! Jer da je tomu tako, onda biste vi na nekoj
luksuznoj jahti krstarili Mediteranom, a ne biste se ovdje drndali
s nama, autobusom!
Ipak, za nju nije sve na ovome putovanju izgubljeno. Dobila je odgovarajuće i elitno društvo – do nje sjedi jedna omanja,
debeljuškasta žena srednjih godina, malo čudnog i nervoznog
92
Književna Rijeka
načina govora, bombastičnog i poznatog prezimena. Pravo društvo za pravu gospođu – iz pravog i elitnog društva!
Baš su se našle!!! Ne prestaju pričati. Stalno upadaju jedna drugoj u riječ i, raspravljajući, nastoje nametnuti svaka svoje
stavove. Kao da su u ringu, a ne na jednom ugodnom turističkom
putovanju. Usto, još se i stalno nešto došaptavaju i glasno hihoću.
Uskoro smo saznali i pravi razlog njihovog raspoloženja...
Na TV-ekranu pojavljuje se grupa nekakvih glumaca. Prostače.
Strahota jedna. Vjerojatno su, uz smijeh, dotične gospođe kulturno prepričavale sadržaj te kasete pa su poželjele, emitiranjem
istog, i sve nas malo kulturno uzdizati. Prava elitna kultura!
Ni mladoj voditeljici nije baš lako. Pored gledanja kasete,
još mora čitati i prostačke viceve iz nekakve male knjižice koju
joj je posudila – i inzistirala na čitanju – gospođa s poznatim
prezimenom.
***
Uskoro najavljuju odmorište i stanku za kavu. Prilaze mi
dva malo starija gospodina. Traže slobodna mjesta. Sva ostala
su zauzeta.
– A što vi kažete na ove dvije i njihovo ponašanje? – pita
me jedan od njih.
– A što bih rekla? Ima nas svakakvih...
– Ali ne mogu vjerovati da nas ima i ovakvih! Strahota!!!
Sjede na sjedištima do nas i samo melju, melju... Bez prestanka.
Preko glave nam je njihov primitivizam!
– A što vi velite na naše drage susjede? – prebacujem razgovor na drugo temu. Primitivizam mi nikad nije baš bio zanimljiv.
– E, moja gospođo! A što reći!? Jedni kokodaču, a drugi
zavijaju i riču. Samo čekaju, iz prikrajka, pogodan trenutak kad
će očnjake zabiti u plijen. Svi bi oni opet malo kljucnuli i puno
zagrabili. Prije dolje i gore, a sad bi i more!
– Ma, kakvo more! Sad bi zgrabili sve... A neki bi nas čak,
i nakon svega, čvrsto i zauvijek, opet rado stisnuli u svoj bratski
zagrljaj.
Vera Primorac
93
– I nisu jedini. A ni prvi, ni zadnji. Znamo mi to dobro.
Samo se o tome šuti.
– Pa uzeli su nam drugovi četrdeset i pete, samo tako, i ne
pitajući, dvadeset sela uz granicu. A o Srijemu do Zemuna, Kotoru, Boki, Herceg Novom... da i ne govorim. Uzeli od nas i lijepo
sebi raspodijelili. Kao da im je ćaćevina.
– Bratski i po principu pravičnosti, uzeli i podijelili naše
– dodaje jedna gospođa. – Ni to im nije bilo dosta. I sad bi svi
nešto, da im se ukaže prilika, za sebe oteli, prigrabili... Te Adu
na Dunavu, pa dio Konavala, more sve do juga Istre, pola Savudrijske vale, te... I nikad dosta grabeži! A sve mi se čini, daj
Bože, da griješim, da nam opet, oni i naši dragi svjetski prijatelji
spremaju neku novu ...slaviju. Bože, sačuvaj nas te pošasti i nevolje!!! Vidite i sami kako sada perfidno rade na tome da vrate
ono što im nikada nije ni pripadalo. A dotle, uzimaju sve što se
uzeti može, od kulturnog blaga do književnika, znanstvenika,
jezika... Još su nas i razdvojili! Hrvatska je, valjda, jedina država na svijetu rastavljena na dva dijela. No, što je još tragičnije,
svi naši političari sve to znaju, ali se, po našem starom običaju,
prave nevješti. Još im i zdušno pomažu...
– Na žalost, rijetki su oni koji se usude u to taknuti i reći
istinu. Da se, ne daj, Bože, ne povrijede, nacionalno osjetljive
uši, naših vrlih i prijateljskih susjeda. Pa mi to moramo! To je
naš domaći zadatak – davati im što se još davati može. Čak i
kada ništa ne traže. Jer – mogu se uvrijediti ako zatražimo ono
što je naše. A mi, onda, kao svjesni i domoljubni, malo ih podmitimo. Da se, jadni, smire i primire. Mi to tako moramo... Mi moramo odraditi zadani posao i, pod svaku cijenu, njegovati naše
dobrosusjedske odnose. Čak i onda kad nas vodaju žedne preko
vode. Mi smo na to naviknuli. Naviknuli smo, izgleda, i da nas
drugi vuku na uzici i uvlače gdje hoće i kako hoće.
– Bože, Bože, sačuvaj! S kim smo to mi i u kakvim smo
to mi lažima živjeli tolike godine!? Ima li itko živ u ovoj jadnoj
i napaćenoj zemlji tko će lupiti šakom od stol i reći: Dosta više!
Ni pedalj zemlje, ni pedalj mora!!! Niste vi, nego mi, za nju krvarili i krv prolijevali... stoljećima!
94
Književna Rijeka
– Točno je! Mi smo je i branili i obranili. I ako bi, ne daj,
Bože, opet zatrebalo, učinili bismo opet isto!
***
Putovanje se nastavlja. Tek ćemo predvečer biti u Andori.
U autobusu škljocaju fotoaparati, uključuju se kamere i mobiteli.
Vrijeme nam proleti u trenu. Ubrzo – konture grada i evo nas
na odredištu! Relativno brzo, jer nismo imali, za divno čudo,
nikakvih problema ni zastoja na slovenskoj granici. Smješteni
smo u hotel Trieste. Nije ni tako loše. Poklonjenom konju zubi
se ne gledaju. U sobi sam s gospođom koja je sjedila do mene.
Nismo baš puno pričale jer je ona cijelo vrijeme bilježila svaku
fazu našeg puta.
– Da se kasnije, bez problema, mogu svega prisjetiti –
objašnjava gospođa Desa.
Uskoro – večera. I spavanje... Ma, kakvo spavanje, ljudi
moji!? Uspomene naviru... U želudcu grčevi od nervoze i nekakvog iščekivanja. Kako će biti? Što će biti? Kakve ću emocije
doživjeti? I još dugo, dugo, nisam mogla ni oka sklopiti. A o
spavanju da i ne govorim.
A ujutro – ne mogu vjerovati svojim očima! Za mojim stolom sjede i one dvije glasnogovorljive drugarice. Dotjerane i
okićene...
Ali moramo požuriti; danas je na redu obilazak Nice i Sanrema.
***
Nica! Sva blista na suncu, puna šetača i ljudi koji se odmaraju i sunčaju na klupama, iako je tek sredina veljače. Sve odiše
nekim mirom, toplinom, sve blješti bjelinom... Ali samo za one s
dubokim džepom, jer ovdje je sve užasno skupo te ti se od cijena,
ubrzo, sve zacrni pred očima.
Sjedim na klupi, sama, tik uz more. Valovi mi dopiru skoro
do nogu. Preda mnom nepregledna azurna modrina. Rumeni zapad lagano upija svjetlost i toplinu dana, dok sa zalaskom sunca
gasnu i posljednji plamteći traci koji opšivaju zacrnjeli horizont,
sjedinjen u vatrenom zagrljaju. Mora i neba. Neba i mora.
Moram priznati – oduševljena sam. Mislila sam da su to
Vera Primorac
95
sve samo priče, da je sve to napuhano. Dobro upakirano i omotano celofanom. Francuzi su, istini za volju, za to majstori. Sve
svoje znaju dobro prodati. A bome – i naplatiti...
A tek kulturne znamenitosti? Njihova ljepota i monumentalnost! Katedrale, opera, palače, muzeji, trgovi... Izgubiš se u
svemu tome. U tom mnoštvu ljepote i profinjenosti. Ne znaš ni
što prije pogledati, ni kamo prije krenuti. A da bi čovjek sve ovo
vidio i obišao kako treba, morao bi ovdje boraviti malo dulje od
jednoga tjedna, mjeseca ili godine.
***
Napuštamo Nicu i nastavljamo put Sanrema. Kakav prekrasan dan!
Ali nisu baš svi imali tako ugodne dojmove. Jednom su
gospodinu ukrali u autobusu sav novac iz novčanika. Voditeljica
puta je nemoćna. Autobus je bio otvoren i mogao je ući svatko
tko je htio. A što bi, jadna ona, i poduzela u tuđem svijetu? Da
nam se još natovari na vrat i francuska policija?!
– Koji ga je vrag tjerao da ostavlja u kaputu novčanik! –
dobaci netko.
A sad opet isto! Nakon krađe u Nici, još jedna krađa novčanika, ovdje, u Sanremu. Sreća je da su, u oba slučaja, ostali
dokumenti netaknuti, iako su lopovi otuđili, za naš standard, pozamašnu svotu. I – pojeo vuk magarca!
***
Sutradan putujemo za Antibes, zatim u Cannes, onda u
Menton. Svi, osim elitnih gospođa iza mene, uživamo u krajolicima kroz koje prolazimo. A njih dvije diskutiraju unedogled i
istu priču nastavljaju i uz večeru, za stolom. Gospođa s punđom
priča o svojoj vili na moru, smještenoj tik do vile jednog poznatog lika. Jednog od mnogobrojnih, iz ovećeg jata, naših ptica-selica. Zanimljivo! Ima vilu pored naše drugarice, a ja sam bila
uvjerena da stoluje na Brijunima. Što će, jadan? Uželio se, valjda, Hrvatske... I pronašao svoj intimni kutak. Daleko od svega...
I ja bih, vjerujte mi, voljela imati nešto takvo, ali izgleda
96
Književna Rijeka
da ja ne volim toliko Hrvatsku, koliko je sada voli dotični gospodin. Jadan! Pati li pati, za našim morem. Obožava, do besvijesti,
našu obalu, ljeta, provode...
– Zašto ju nije isto toliko volio i devedeset i prve, kad je
iz nje odletio? Odakle mu sad, odjedanput, tolika ljubav? Čudno mi je tu nešto! Jer svi oni koji na početku rata odletješe, kao
slučajno su se našli u Beogradu. – javlja se opet ona gospođa. – I
kao slučajno su, zbog obiteljskih razloga, morali tamo i ostati. A
poslije? Kud koji, mili moji...
– Jadan on – nastavlja priču o svom susjedu nakinđurena
gospođa, – nije smio ostati. Potjerali ga.
– O čemu vi to? – vrisnuh kao da me je netko bocnuo
iglom. – O čemu pričate? Kakve su to izmišljotine i laži? Dok
su naši momci krvarili za Hrvatsku, taj je vaš nazovi domoljub,
emisario i mitingovao za Jugoslaviju. Po Sarajevu i cijeloj bivšoj državi. Hrvatska mu nije bila ni nakraj pameti. Ustvari, bila
mu je, ali zadnja rupa na svirali! A vi još imate obraza reći da su
potjerani. I on i njemu slični. Ali ako on to stvarno i sada misli i
govori, onda mu ovdje, još uvijek, nije mjesto. Doduše, ovakve
me priče i ne čude jer netko tko nije ni osjetio rat, netko tko nije
ni primirisao skloništa i podrume, dok su Perišić, Kadijević i
slična bagra rušili, palili, klali i silovali, netko tko je, po obali
ili inozemstvu, krao Bogu dane i ispijao kave po kavanama, ne
može, nažalost, ni osjećati ono što osjećamo mi, koji smo sve to
proživjeli i osjetili na svojoj koži.
– Ne znam vam ja ništa.
– Ne bih ja baš rekla da vi to ne znate. Možda ne želite
znati. Ali nema veze, znam ja! Znam i to da je velika sramota
širiti takve priče i pljuvati po zemlji koja ti je sve dala. Znam i
da će mi sve ovo skupa biti baš dobra podloga za još jednu priču
s ovog našeg putovanja.
Obje zanijemješe. Pogledavaju se u nevjerici, nervozno
premještajući žlice i vilice s jednog kraja tanjura na drugi.
Ostatak večeri nisu više progovorile ni jednu jedinu riječ.
Vera Primorac
97
***
Antibes, Cannes i Menton. Opet trka i obilasci. A onda –
Monaco!
Pretpostavljam da nema stvora pod ovom kapom nebeskom koji nije čuo priče i bajke o princu Rainieru, princezama,
princu Albertu od Monaca i njihovoj kneževini, o njihovom bogatstvu i o njihovim skandalima.
Monaco!!! Mjesto iz snova ili samo mit...? Izbrušeni dragulj na francuskoj rivijeri ili savršeno mjesto za užitak i zabavu
cijeloj svjetskoj kremi koja se tamo slijeva? Što li ih to tamo
privlači? Možda ljepota grada, muzeji, kocka ili samo želja da tu
budu viđeni? Tko to zna?
– Kako mogu u ovome uživati? Pa ovdje je sve hladno i
sterilno. Bez duše...
– Imate pravo! Ima gradova u koje se, već pri prvom susretu, zaljubiš, ali ima i onih koji te ostave hladnim i odbijaju svojim savršenstvom. Od njihove sterilnosti obuzme te neka jeza i
nelagoda. Kao da si bačen u neku drugu, nepoznatu galaksiju.
Pogledajte, samo, ovo! Svaka latica cvijeta na svom mjestu; svaki balkon pun cvijeća poredanog po bojama; fasade obojene, a
ulice čiste, uglancane... bez jednog jedinog papirića.
– Bože me sačuvaj ovakvog okruženja! Žive li uopće ovdje
ljudi? Dišu li? Ili im je sve to, s ove strane zrcala, samo fasada?
– Mislite, s druge strane su svi tek samo ljudi...? Sa svim
manama i vrlinama.
– Istina. Nekako ipak slutim da su, i pored silnog blještavila i sjaja, rijetke sretne oaze. I unatoč cijelom tom njihovom
bogatstvu, uopće im ne zavidim. Dapače, pomalo ih i žalim.
– Što to govorite?! Sigurno se šalite. Žalite ih? Zar ih treba
zbog ičega žaliti? Ta oni imaju sve što i u snu mogu poželjeti!
– Kako ih ne bih žalila? Skriveni pod nataknutim krinkama
i zatvoreni u svoje privide i oklope, propuštaju pravi život. Život
sa svim sitnim radostima. Pa i tugama. Propuštaju običan, ljudski život. I vjerujte mi, draži mi je i ovaj naš prazan džep, draža
mi je i mnogo ljudskija ova naša razbarušenost, ovaj naš temperament. Naše sitne mane i vrline. Naša topla i široka južnjačka
98
Književna Rijeka
duša draža je, vjerujte mi, nego sve blago njihova svijeta. Lažnog i ispraznog.
– Ne bih se ja baš s vama u potpunosti složila! Važan je,
itekako, i novac.
– Istina, važan je. Ali se njime ne može sve kupiti.
***
Okupljeni pred jednom od mnogobrojnih rezidencija princa Alberta, sadašnjeg suverena i nasljednika princa Reiniera,
iščekujemo smjenu počasne straže koja se mijenja svakog dana
točno u podne. Sve vrvi od turista. Fotoaparati škljocaju, kamere
snimaju... Policija pravi red. Svi smo u iščekivanju i nestrpljivi.
Kakvo li je to čudo o kojemu se toliko priča?
– Ljepša je bila ona naša straža na Pantovčaku! – govorim
gospodinu do mene.
– Kakva naša!? To je bila samo Tuđmanova fantazija! –
uključuje se u razgovor jedna od nezadovoljnih gospođa iz Zagreba.
– Jest, jest, ono je bilo zaista divno! – dodaje gospodin
do mene. – Mnogi moji prijatelji, Nijemci i Francuzi, dugo su
me pitali zašto toga više nema i još uvijek me pitaju kad će opet
biti vraćeno... Bilo im je, kažu, i lijepo i zanimljivo. Ali drugovi
ukinuše čim dođoše.
– E, moj dragi gospodine! A što ste drugo i očekivali? Ta za
njih je povijest počela tek četrdeset i pete. I sve što je izvan toga
smeta im i stvara komplekse manje vrijednosti, čiji se korijeni
protežu još iz vremena dok su pješačili, u opancima, po šumama
i gorama...
***
Danas nam je, Bogu dragom hvala, posljednji dan. Odlazi
se u Genovu. Ali već mi je frke i brzinskog razgledavanja preko
glave. Kakvo je to turističko putovanje u kojemu samo trčiš i u
kojemu ne možeš u miru ni razgledavati, a ni uživati?
– Ovaj tempo nije za moje stare i umorne noge. Danas
ostajem u sobi i iz nje se ne mičem cijeli božji dan. Treba skupiti
snage za povratak!
Vera Primorac
99
Dan mi se otegao unedogled. S nestrpljenjem iščekujem
povratak naših. Tek navečer izlazim iz sobe jer u hodniku čujem
neku galamu, trčanje i uzbuđene glasove.
– Što je, što se dogodilo? Nisu valjda opet neki problemi i
krađe?
– Ma, ne, nije to! Gospođa Snježana je prevezena hitno u
bolnicu. Sumnjaju na neku zaraznu bolest...
– Samo nam je još i to trebalo! – dodaje gospođa s bombastičnim prezimenom.
Među nama – panika. Svi, u jedan glas, pritišću pitanjima
voditeljicu puta i vlasnika hotela, ali ni oni ne znaju ništa konkretno. Nemir se polako uvlači u sve nas. Svi redom paničarimo.
Ubrzo dolazi i liječnik i sve nam objašnjava, ali ga nitko živ ne
sluša. Pitanja pljušte sa svih strana:
– O kakvoj se bolesti radi?
– Je li bolest zarazna?
– Kako ćemo se zaštititi?
– Hoće li nas pustiti kući?
Na kraju smo svi popili nekakav lijek. Kao preventivu. E,
pa, sretno nam bilo!
***
– Kako je gospođa Snježana? – pitam njezinu prijateljicu.
– Ah, nikako, moja gospođo Lucija... Ostat će u bolnici još
neko vrijeme, dok liječnici točno ne utvrde o čemu se radi.
– Netko mi je rekao da je tek nedavno završila s kemoterapijom, a ovo joj je putovanje bila posljednja želja. Jadnica!
***
Spremni smo za polazak i povratak kući. U autobusu – tišina. Svi zanijemili. Svi preplašeni. Nitko ne priča. Nitko ništa
ne pita. Svatko od nas brine samo svoje brige. I svi pomalo strahujemo od onog najgoreg. Što ako...? I nikome nije ni do čega.
Jedva čekamo dolazak kući. U sigurnost. U svoje i na svoje. Šutke putujemo i kroz Sloveniju.
Uskoro smo, dragom Bogu hvala, na našoj granici. Lakše
100
Književna Rijeka
se diše. Svi smo odmah živnuli i počeli pričati. I mobiteli rade.
Svatko zove svoje i najavljuje svoj dolazak.
– Čak su mi i ovi naši borovi uz cestu nekako ljepši i zeleniji – iznebuha rekoh naglas.
– Dođe mi da zaustavim autobus, kleknem i poljubim ovo
naše sveto tlo – dodaje ona ista gospođa kojoj, na početku našeg
putovanja, ništa kod nas nije bilo dobro. A gospođa s moje lijeve
strane zove mobitelom svoju kćer i sve joj ovo ponavlja.
– Je li vam bilo lijepo? – pita voditeljica.
– Nije! – odgovaramo, kao iz topa, svi u jedan glas.
– Bože, Tebi hvala! Evo nas u Opatiji!
– Evo Opatije! Ko Azurna obala! – zaključuje voditeljica,
nastojeći, bar malo, promijeniti atmosferu.
– Ovo i jest najazurnija, azurnija i od Azurne obale! I najljepša na cijelom svijetu!
– Konačno, živi i zdravi, u lijepoj i jedinoj našoj! – oduševljeno uzvikuje netko.
– Konačno, svoji na svome!!!
Vera Primorac
101
***
Primorac, Vera rođena je u Mostaru. Živi na Viškovu pokraj Rijeke. Umirovljena je prosvjetna djelatnica. Poeziju piše još od ranog djetinjstva, a objavljuje
već četrdesetak godina. Pored standardne poezije piše i prozu, haiku poeziju, kao i
poeziju i prozu za djecu.
U Hrvatskoj i u inozemstvu objavljuje u raznim zbornicima, časopisima i
listovima za književnost i kulturu. Uz pisanje, Primorac i slika na svili. Održala je
niz uspješnih izložaba u Francuskoj, BiH i Hrvatskoj.
Najveći dio svog radnog vijeka provela je radeći u Mostaru, a dugi niz godina radila je i kao voditeljica Hrvatske dopunske škole za hrvatsku djecu rođenu
u inozemstvu. Nakon dugogodišnjeg izbivanja vraća se u rodni grad. no tijekom
Domovinskog rata bila je primorana otići još jednom, ovog puta kao – izbjeglica. U
izbjeglištvu provodi dvije teške godine, a zatim ponovo počinje raditi kao voditeljica Hrvatske dopunske škole. I tek tada nastavlja pisati, objavljivati i slikati na svili.
Objavila je pet zbirki poezije: Utočišta; Komadić duše na dlanu; Tragovi; Mirisi zemlje i zbirku priča Druga strana zrcala. Do 1991. godine najviše je
objavljivala u BiH, a od 1994. godine objavljuje u: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,
Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Irskoj, Škotskoj, Indiji, SAD-u, Japanu, Oregonu (Kanada), Italiji, Virginiji (SAD), Rumunjskoj, Argentini, Kaliforniji
(SAD), Novom Zelandu, Australiji... Poezija i proza objavljivani su joj u osamdesetak listova, časopisa, novina (u nekima i po nekoliko puta) i zbornika poezije,
ali i u mnogobrojnim antologijama diljem svijeta te na internetskim stranicama u
Hrvatskoj i svijetu. Poezija joj je prevođena na francuski, slovenski, engleski, japanski, talijanski, rumunjski... Zastupljena je i u desetak svjetskih i jednoj hrvatskoj
antologiji haiku poezije.
Članica-suradnica je Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci;
Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne; Matice hrvatske – Ogranak Viškovo;
Društva haiku pjesnika, Rijeka; Društva hrvatskih haiku pjesnika; Svjetskog društva haiku pjesnika sa sjedištem u Japanu.
Kao članica Matice hrvatske – Ogranak Viškovo, 2009. godine je nagrađena
Plaketom Općine Viškovo za promicanje hrvatske kulture i pjesnička postignuća u
svijetu i kod nas u 2008. godini. Dobitnica je i mnogobrojnih prestižnih nagrada
za pjesništvo u Hrvatskoj i u svijetu i uvrštena u: EU TOP 100 najplodnijih haiku
pjesnika Europe (Poljska 2010.); EU TOP-100 najplodnijih haiku pjesnika Europe
(Poljska 2011.); Haiku Wall – Haiku zid (500 najboljih haiku pjesnika svijeta) u
Oregonu (SAD) 2011. godine. Uvrštena je u Svjetski registar haiku pjesnika u Japanu (World haiku, Japan 2009.) i u Svjetski registar haiku pjesnika Haiku foundation
(SAD, 2010.).
U pripremi za tisak ima tri zbirke standardne poezije, jednu zbirku priča,
dvije zbirke poezije za djecu, bajke i priče za djecu i mlade. Uredila je i nešto više
od desetak zbirki poezije i proze, a za nekoliko književnih časopisa, kao suradnicaprevoditeljica, prevodi i haiku poeziju s francuskoga na hrvatski jezik.
102
Književna Rijeka
MLADEN VUKOVIĆ
Himen himne
***
Pitanje pojasa nevinosti makro rješava metodom ključ u ruke.
***
Puši samo kad se napije.
***
Vješta zastupnica brže napreduje dizanjem nogu nego ruku.
***
Gola istina o Evinu kostimu
dozvoljena je samo na nudističkoj plaži.
***
TransPAREntan je.
***
“Samo nas Bog može spasiti”,
reče predsjednik agnostik.
***
Buljio je u nju, tražeći joj slabu točku.
Koja ga je oborila postavši – prsten.
***
I loš miris daleko se čuje.
Sreća što nema jeke.
***
Jeka nas potiče da razmislimo što smo viknuli.
***
Oplemenjeni uran ne oplemenjuje ljude,
niti osiromašeni uran obogaćuje siromašne.
***
Jeku svoga glasa tumačio je kao demokratski dijalog.
***
Jebivjetri ne oprašuju niti cvijeće.
***
Crv sumnje u savjesti – znak da smo dozreli.
Mladen Vuković
***
Pjeva kao u snu. Hrče.
***
Otimao je vatru alkoholu,
uvjeren da ima jetra Prometeja.
***
Životinjski se osvetila svom čovjeku:
sebi krzno, njemu – rogove.
***
Za ulazak u povijest platili su mu 30 srebrnjaka.
***
1941-1945. i 1991-1995. jedina su nam dva
uspješno odrađena mandata.
***
Ako su birači ovce, znači li to da je popis stanovništva
ujedno i popis stoke sitnog zuba?
***
Avangarda smo; tonemo i prije globalnog zatopljenja.
***
Bog sve vidi! Ili je i on dobio mrenu?
***
Debelokošci su zaslužni što radnici postadoše kost i koža.
***
I kroz očevidnik neki bi ukrali iz očiju.
***
I na našim EUharistijama nije sve za EU!
***
I onaj kome ništa nije sveto vidjet će svoga Boga.
***
I začeće je svršen čin.
***
Iako je stoput pao mrtav-pijan,
imao je devet života.
***
Iako mu je kao bubregu u loju,
ne plaši se visokog kolesterola.
103
104
Književna Rijeka
***
Imamo neovisno pravosuđe.
I u sljedećem mandatu
neće ovisiti o strankama koje izgube vlast.
***
Isprali su nam mozak da nisu oprali lovu.
***
Isus traži da ga slijedimo,
ali ne oprašta onima koji misno vino prave od vode.
***
Jedni su sanjali Hrvatsku, drugima ona dolazi u san.
***
Jest da je bio ratni profiter,
ali je poslovao s pozitivnom nulom.
***
Kad god im izvade govor iz konteksta,
ostajemo bez riječi.
***
Kad nam nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka,
dobili smo ptičju gripu.
***
Kad narod pronađe potkovicu,
na čelu mu više nisu konji.
***
Kad su nam obećali brda i doline,
mislili su na Golgotu i Dolinu suza.
***
Kako može biti nešto trulo u državi Danskoj?
Pa ona je u EU!
***
Kraljice noći posao obavljaju objeručke.
***
Krv, znoj, suze.
Samo da bi sperma imala smisla.
***
Lakše se obranio u ratu, nego u poraću.
Mladen Vuković
***
Možda bi nas spasili škverovi za brodove luđaka.
***
Mutiranjem virusa ptičja gripa neće biti mačji kašalj.
***
Najprometnija linija naših željeznica:
Vrapče – Popovača.
***
Najveći zagovornici transparentnosti
su zaštićeni svjedoci.
***
Neki bi za fotelju sjeli i na električnu stolicu.
***
Neslana šala:
sad mu mogu staviti soli na rep.
***
Nešto je trulo u državi Danskoj.
Ali to je bilo prije nego je ušla u Europsku uniju.
***
Nisu sisali vesla. Imaju jahte.
***
Novija hrvatska povijest
– od Bečkog Novog Mesta
do Starog Grada Salzburga.
***
Od mućka do muda – velik je raskorak!
***
Ostvarili su mi se svi snovi. I najcrnji.
***
Pjesnici su, doista, čuđenje u svijetu.
Kako spajaju kraj s krajem?
***
Poštar zvoni dvaput.
Vrag odmah hvata za kvaku.
***
Pranje novca je naša najuspješnija sapunica.
105
106
Književna Rijeka
***
Prije se nije moglo napraviti jelo bez Vegete,
danas – afera bez Podravke.
***
Prodao je obiteljsku srebrninu – 30 srebrnjaka.
***
Prosvjednici gađaju jajima.
Ni sami ne znaju što će se izleći.
***
Protiv požara uzgajasmo koze, ali ih je čuvao piroman.
***
Prvi smo imali virus ptičje gripe:
hrvatske guske u magli!
***
Poznat je po tome što ima hladnu glavu.
Svako malo ga oblije znoj.
***
Smrt tiranina narod traži na bis.
***
Svaka je juha zdrava, osim jezikove.
***
Svi su čuli da je prešutio istinu.
***
Tko pleše kako drugi svira,
takt mu je uvijek: korak naprijed, dva nazad.
***
U nas je ljevica na vlasti.
Svi ustaju na lijevu nogu.
***
Umjesto Pegaza, stvorio je
trojanskog konja punog terorista.
***
Uvjeravali su nas da će država odumrijeti.
A ona se povampirila.
***
Više vrijedi jedna obraćena, nego klonirana ovca.
Mladen Vuković
***
Vuku se veliki repovi,
jer ne čiste velike ribe od glave.
***
Za ljubav je potrebna kemija,
koja proizvodi i otrovne kiseline.
***
Za ulazak u Europsku uniju
spremni smo i na najveću žrtvu.
Izdaju Hrvatske!
***
Zakulisno je povučen
Zakon o privatizaciji Hrvatskih voda.
Smućkaj, pa prolij!
***
Zemlja smo umirovljenika. Počivala u miru.
***
Što veće silikonske grudi, skuplje mlijeko.
***
Kap na mozgu – smrt, kap u jajniku – život.
***
Gdje god mene nema – loše mi se piše!
***
Nad zahodskom školjkom smišljeni su mnogi biseri.
***
Čovjeku za sva vremena uvijek je pet do dvanaest!
***
Klonirani čovjek
– idealno rješenje za monolitnost stranke.
***
Umjesto da budu super, izbori su – regularni!
***
Kupujmo hrvatsko – u Hercegovini!
Tamo je jeftinije!
***
Vrijeme je da vrijeme vrije za me.
107
108
Književna Rijeka
***
Tup je kao bukva –
koja mu bijaše odskočna daska.
***
U ime naroda! A za svoje prezime!
***
Najgore je kad su meteorolozi – jebivjetri!
***
Prsluk joj puca otkad posta seks bomba.
***
Vješta žena u suzi opere prljavo rublje.
***
I žena polovnjača može biti boljom polovicom.
***
Dakle! Dokle?!
***
Umjesto new deala dobismo nove – dilere!
***
U davanju mita za invalidske mirovine
– nismo invalidi.
***
Narod ne zaboravlja ono
što su mu htjeli izbiti iz pameti.
***
Čelnici koji se sami popnu na čelo
ne žele lako izići iz glave.
***
Čuvaj se zelenih koji nisu
za čistoću hrvatskog jezika!
***
Turisti više vole da ih opeče Sunce nego hotelski računi.
***
Obećao joj je brda i doline,
kako bi se popeo na Venerin brijeg.
***
Za dom spermni!
Mladen Vuković
109
***
Čovjek se napravi i pokvari najčešće u mraku.
***
Lako je izabrati ženu godine, teško ženu života.
***
Na postolju od postelje mnogi su svrgnuti s prijestolja.
***
Danas jesmo – kama sutra nismo.
***
Nakon filmskog poljupca pukne mi film.
____________________
***
Vuković, Mladen rođen je 1958. godine u Splitu. Urednik je kulture na
Hrvatskom radiju – Radiju Split. Objavio je 20 knjiga poezije i humora (aforizama, komedija, satire). Prevođen je i uvršten u više antologija i zbornika.
1993. godine objavio je i Antologiju hrvatskog aforizma.
110
Književna Rijeka
DRAMA
MIRO GAVRAN
Lutka
(Komedija)
LICA:
MARKO, izgleda kao da mu je četrdeset
STELA, izgleda kao da joj je trideset
Prva scena
Postupno se pali svjetlo. Pred nama je skromno namještena prostorija koja je spoj dnevnog boravka i kuhinje. Na podu vidimo
veliku kutiju veličine mrtvačkog kovčega. Kutija je tek raspakirana, oko nje su dijelovi zgužvanog papira. Vidimo Marka kako
papire pokušava staviti na hrpu. Marko se nagne nad kutiju i u
njoj pronađe posve malu kutiju iz koje izvuče daljinski upravljač.
MARKO: A, tu si!
(Marko uzme daljinski, usmjeri ga prema velikoj kutiji i pritišće
ga kao da očekuje nekakvu reakciju, ali se ništa ne događa. Marko odloži daljinski i uzme telefon te utipka broj.)
MARKO: Halo... dobar dan, ovdje dobitnik broj sedam... Da,
stigla je pošiljka prije pola sata, vaši ljudi su je pažljivo
unijeli u stan... To je u redu, ali – pokušavam je aktivirati
daljinskim upravljačem, a daljinski ne funkcionira... Baterije!? A, da – zaboravio sam ih staviti, malo sam uzbuđen,
oprostite... Da, da, svakako ću javiti svoje dojmove... Proučio sam upute, nadam se da mi je sve jasno. Doviđenja!
(Marko odloži telefon te u onoj maloj kutiji pronađe dvije bate-
Miro Gavran
111
rije i ubaci ih u daljinski, potom se odmakne od velike kutije
koja je na podu i usmjeri daljinski prema njoj. Pritisne tipku na
daljinskom i u tom trenutku se iz kutije pojavi ženska figura te
zauzme polusjedeći pložaj. Marko, gotovo uplašeno, ustukne jedan korak, potom pritisne drugu tipku i ženska figura se uspravi.
STELA: Dobar dan!
MARKO: Dobar dan!
(Šutnja.)
STELA: Ti si moj udomitelj?
MARKO: Da – ja sam. Jesam.
STELA: Programirana sam da ti pružim ruku i da se upoznam s
tobom, ali tek nakon što odrediš moje ime.
MARKO: Nakon što odredim tvoje ime?!
STELA: Točno. Tu ga trebaš unijeti.
MARKO: Znam, znam.
STELA: Nadam se da si se odlučio za neko ime. Ime koje ćeš sa
zadovoljstvom izgovarati.
MARKO: Jesam... evo, unijet ću ga.
(Marko na tastaturi daljinskog utipka ime.)
MARKO: Unio sam ga.
(Stela mu pruži ruku.)
STELA: Drago mi je, ja sam Stela.
MARKO: Drago mi je, ja sam Marko... Dobrodošla, Stela, ovdje
– u moj stan.
STELA: Drago mi je da si ti moj udomitelj.
MARKO: Zašto kažeš udomitelj? Nije li glupo mene zvati udomiteljem? Taj izraz se koristi za prihvaćanje djece, a ne
za zrele osobe, a ti si... kako da kažem... dovršena osoba.
Nisi dijete.
112
Književna Rijeka
STELA: U ugovoru si potpisao članak o udomljenju. Članak jedanaest govori o tome da ćeš se brinuti za mene kao da sam
član tvoje obitelji i da ćeš me prvih šest mjeseci tretirati
kao...
MARKO: Znam, znam! Svejedno, glupo mi je to nazivati udomljenjem.
STELA: Meni nije. Tako sam programirana da osjećam da je to
najbolje.
MARKO: Najbolje za koga?
STELA: Za tebe, za mene. Mi smo partneri, a dobro je samo
ono što je dobro za oba partnera.
MARKO: Tko te je to naučio?
STELA: Ne znam, tako sam programirana.
MARKO: A ja sam mislio da si programirana tako da mene učiniš sretnim.
STELA: I za to sam programirana. Ne trebaš se oko toga brinuti.
Moj muškarac će biti sretan i zadovoljan.
MARKO: Ti me zoveš moj muškarac!?
STELA: Da. Zar nisi moj muškarac?
MARKO: Jesam, ali... zašto si uvjerena da ću ja biti sretan s tobom?
STELA: Zato jer sam programirana da učinim sve što je potrebno da budeš sretan.
(Priđe Steli i omiriše je poput psa koji njuška sumnjiv predmet.)
STELA: Što to radiš?
MARKO: Mirišem te. Želim vidjeti da li mirišeš na gumu, na
plastiku.
STELA: Molim te, ne vrijeđaj me – ja nisam primitivna lutka
na napuhavanje, ja sam najmodernija lutka konstruirana od
obnovljivih organskih tvari. Ekološki poželjna. Moja koža
Miro Gavran
113
je, po svome sastavu, jednaka ljudskoj koži. Ja mirišem na
mladu, tridesetogodišnju ženu koja je prije desetak minuta
izišla ispod tuša, obrisala se i upotrijebila dezodorans. Na
pominjem da je riječ o djevojci koja će svakog dana biti
kao da je u četrnaestom danu od menstruacije, dakle – pozicionirana sam na strasno seksualno sjedinjenje s muškarcem.
MARKO: Odlično, to ću svakako isprobati još večeras. Otkako me prije je tri mjeseca ostavila djevojka, ne znam što je
to seks.
STELA: Kad je seks u pitanju, osjećat ćeš samo radost sa mnom.
MARKO: Drago mi je što si tako samouvjerena. Iako nikad nisam volio samouvjerene osobe.
STELA: Zašto? Sa samouvjerenima je mnogo lakše nego s
onim drugima.
MARKO: Ja nikad nisam bio samouvjeren; možda su mi zbog
toga samouvjereni likovi išli na živce.
STELA: Ne razumijem te.
MARKO: I ne moraš. Samo me slušaj i to će biti dovoljno. Pomozi mi da odnesem ovo smeće iz dnevnog boravka.
STELA: Nisam programirana za teški fizički rad.
MARKO: ‘Ajde, ne kompliciraj. Nisam se ni ja za to školovao,
pa svejedno ponekad moram ponešto odraditi. Uhvati tu
kutiju s jedne strane, ja ću s druge, pa da je iznesemo.
STELA: Ponavljam: ljubljenje, falacio muškog spolnog organa, kuhanje, usisavanje prašine, pranje, smješkanje, čavrljanje – to je djelokrug moga djelovanja. Iznošenje krupnog otpada nije moj posao.
MARKO: Ma kakav krupni otpad; ovo je lagana kutija! Treba
mi tvoja pomoć samo zato što je velika.
STELA: To se mojoj konstruktorici neće svidjeti.
114
Književna Rijeka
MARKO: Što to?
STELA: To što me prisiljavaš da radim ono za što nisam programirana.
MARKO: Ti si programirana da slušaš svoga muškarca i da mu
služiš, a ja ti zapovjedam da mi pomogneš iznijeti ovu kutiju! Dakle?
STELA: U redu, to je tvoja zapovijed, ja ću te poslušati, ali zadržavam pravo ljutiti se i neželjenu situaciju spremiti u
memoriju.
MARKO: Ma, spremaj je gdje god hoćeš, samo mi pomozi. Idemo!
(Marko uzme kutiju s jedne strane, Stela s druge i iznesu je u
drugu sobu. Potom se vrate, pa Marko na brzinu sakupi papire
i konopac kojim je paket bio umotan te sve to odnese u drugu
sobu. Trenutak potom vrati se u dnevni boravak.)
MARKO: Znaš li što znači tvoje ime?
STELA: Stela na latinskom znači zvijezda.
MARKO: Bravo, dobro su te napunili znanjem.
STELA: Programirana sam da u obrazovnom pogledu budem
slična tebi. Muškarci ne vole kad su žene puno pametnije
od njih, a ne cijene ni one koje su puno gluplje od njih.
MARKO: Tko ti je to rekao?
STELA: Barbara, moja konstruktorica i najveća znanstvenica
današnjice. U mene je prenijela svoju skalu vrijednosti kada je u pitanju procjena muškaraca.
MARKO: Znači, ti o muškarcima misliš poput velike izumiteljice Barbare?
STELA: Tako je. Ja sam njezino dijete.
MARKO: A što ako ona ima krive prosudbe o muškarcima?
STELA: Nemoguće, ona je nepogrješiva. Uvijek je u pravu.
Miro Gavran
115
MARKO: Onda nije lako njezinom mužu s njom.
STELA: Ona nema muža — ostavila ga je.
MARKO: I takva je žena tebe naučila sve o muškarcima.
STELA: Ne govori protiv Barbare. Programirana sam da to ne
želim slušati.
MARKO: Mislio sam da će mi s tobom biti puno jednostavnije.
STELA: Misliti i znati nije isto.
MARKO: Točno.
(Šutnja.)
MARKO: Jesam li ti ja prvi?
STELA: Ne razumijem pitanje?!
MARKO: Jesam li ja prvi muškarac s kojim ćeš voditi ljubav?
(Šutnja.)
MARKO: Odgovori!
STELA: Teoretski gledano... ti si prvi, ako ne računamo pokusni rok.
MARKO: Kakav pokusni rok?
STELA: Laboratorijski pokusni rok. Svojevrsnu tehničku inicijaciju.
MARKO: Što želiš reći?! Nije vrag da su te...
STELA: Prije negoli sam dobila certifikat da sam kompletna žena, u laboratoriju je obavljen pokus sa mnom. Pokus koji
se odnosio na seksualnu motoriku.
MARKO: Tko je bio taj?
STELA: Što želiš znati?
MARKO: Ime! Tko je bio taj klipan?
STELA: Ne pamtim imena; nismo se službeno upoznali. Samo
116
Književna Rijeka
smo detaljno vježbali.
MARKO: Što ste vježbali?
STELA: Seksualne vještine.
MARKO: Ni ime mu nisi upamtila?
STELA: Bilo ih je nekoliko.
MARKO: K vragu! Fuj! Fuj!
STELA: Ne trebaš se ljutiti. Nakon pokusa su me dobro oprali i
sterilizirali. Na meni nije ostala niti jedna njihova bakterija.
MARKO: Svejedno, gadiš mi se. I ti i oni. Dobijem lutku, a ni
lutka nije nevina.
STELA: Nevinost je u našoj civilizaciji precijenjena, gotovo
anahrona.
MARKO: Sigurno te to naučila tvoja stvoriteljica, Barbara.
STELA: Ja emotivno ne pripadam nikome drugome nego samo
tebi. Bit ću, dakle, tvoja i samo tvoja.
MARKO: Hajde, lijepo.
(Šutnja.)
MARKO: Slušaj... To u laboratoriju... To, dok si vježbala... Je li
to bilo s jednim po jednim ili s nekoliko njih istodobno?
STELA: To je trajalo tjedan dana, s jednim po jednim.
MARKO: Koliko ih se izredalo?
STELA: Pet muškaraca i Barbara.
MARKO: I Barbara!?!
STELA: Ona je samo provjeravala moju vještinu ljubljenja. Ništa više od toga.
MARKO: Tjedan dana su vježbali, jedan po jedan, s lutkom koja se nije mogla braniti.
Miro Gavran
117
STELA: Zadnjeg dana, prije negoli su me položili u kutiju, organizirali su tulum u laboratoriju. Svi su malo popili i tada
se dogodilo to da nisu više vježbali jedan po jedan.
MARKO: Nego?!
STELA: Htjeli su svi odjednom.
MARKO: I ti si im to dopustila?
STELA: Nisu ni tražili moje dopuštenje.
MARKO: Perverznjaci! Znači i grupnjak si isprobala. Pa meni
su poslali stopostotnu kurvu!
STELA: Smiri se. Ponavljam: nakon svega su me oprali i sterilizirali, tako da možemo reći da sam kao nova. Kao da ništa nije bilo.
MARKO: Ti si gora od običnih žena.
STELA: Nadala sam se da ti to neće smetati.
MARKO: E, krivo si se nadala. Ja nisam lutka kao ti. Ja sam čovjek od krvi i mesa i nije mi nevažno s kime se moja partnerica seksala prije mene.
STELA: Zašto je to tako važno?
MARKO: Važno je.
STELA: Ali zašto? Objasni mi.
MARKO: Ne bi shvatila.
(Šutnja.)
STELA: A s koliko žena si ti vježbao?
MARKO: Što?!?
STELA: S koliko si ti vježbao seksualnu aktivnost?
MARKO: A bilo ih je... nekoliko... u mome životu.
STELA: Zar ne znaš točan broj?
MARKO: Nisam znao da i ti možeš biti radoznala.
118
Književna Rijeka
STELA: Programirana sam tako da se zanimam za one stvari u
moga partnera za koje se on zanima u mene. Zato bih voljela znati broj žena s kojima si bio u seksualnoj vezi.
(Šutnja.)
MARKO: Stvarno si dosadna.
STELA: Reci mi.
MARKO: U proteklih trideset i devet godina imao sam onoliko
partnerica koliko si ti imala partnera u prvom tjednu svog
života... Tamo, u laboratoriju.
STELA: Znači da smo isti.
MARKO: Izgleda... Samo, ja nikada nisam iskusio grupnjak.
STELA: Nije to ništa posebno.
druga scena
(Čuju se uzdasi. Muškarac i žena vode ljubav. Mrak je. Njihovo dahtanje se sve više ubrzava. U jednom trenutku oboje svrše, prilično teatralno i glasno. Disanje im se postupno smiruje.
Nastupi tišina. Svjetla se pale. Iz spavaće sobe dolazi Marko u
kućnom haljetku. Prilazi hladnjaku, otvara ga, uzima limenku
s pivom te otvara i nju. Pivo natoči u čašu i pije ga. Trenutak
potom, ogrnuta kućnim haljetkom, iz spavaće sobe dolazi Stela.)
STELA: Zašto si otišao iz kreveta?
MARKO: Ožednio sam... Muškarci ožedne nakon seksa; to je
nešto uobičajeno... Bilo mi je lijepo s tobom, stvarno si
pravi komad. Po tvojim uzdasima bih rekao da je i tebi
bilo lijepo sa mnom?
STELA: Zašto to misliš?
MARKO: Pa... svršili smo istodobno, zajedno. S mojom bivšom to baš nije bio čest slučaj.
Miro Gavran
119
STELA: Ja sam tako programirana da moji uzdasi prate tvoje.
MARKO: Ali... i tebi je bilo lijepo...?
(Šutnja.)
MARKO: K vragu! Nemoj mi samo reći da ništa nisi osjetila.
STELA: Tvoj zanos i tvoje uzbuđenje prelaze u jednakoj mjeri
na mene. Moji osjećaji su uvijek proporcionalni tvojim
osjećajima.
MARKO: Nije ni to loše... Ako je istina što govoriš. Reci, reci
jesam li ja najbolji?
STELA: U čemu?
MARKO: U seksu. Ne pričamo o nogometu.
STELA: Najbolji – u odnosu na koga?
MARKO: Najbolji u odnosu na one muškarce s kojima si u laboratoriju vježbala.
STELA: Ja ne znam lagati, a bojim se da ti se iskren odgovor
neće svidjeti.
MARKO: Svejedno, reci.
STELA: Nisi najbolji. Najbolji je bio mladi kemičar iz laboratorija. Njegovo tijelo je bilo nevjerojatno elastično, a prsti
su mu bili mekani. Srce mu je imalo najveći broj otkucaja.
MARKO: Zar ti nije neugodno tako ga hvaliti preda mnom,
samo pet minuta nakon što smo nas dvoje...
STELA: Insistirao si na iskrenom odgovoru.
MARKO: Točno, tako mi i treba. Dobro, reci mi onda sve do
kraja: kakav sam ja na skali tog tvog iskustva. Ako uzmeš
u obzir njih šestero s kojima si vježbala i mene, na koje
mjesto bi mene stavila?
STELA: Misliš li da ćeš biti sretan kad ti kažem svoje mišljenje?
MARKO: Ne mislim, ali želim ga čuti jer sam radoznao. Rado-
120
Književna Rijeka
znalost je karakteristika svih živih bića.
STELA: Želiš li reći da ja nisam živo biće?
MARKO: Ti nisi ni živo ni mrtvo biće. Ti si stroj, odnosno lutka. Aktivna lutka. Ja bih te tako imenovao. Slažeš li se sa
mnom?
STELA: Iskazivanje mog mišljenja ne bi izmijenilo tvoje mišljenje.
MARKO: Znam. Koji sam ja, dakle, na toj listi, kao muškarac?
Drugi, treći... ili sedmi?
STELA: Svoju stvoriteljicu Barbaru ne mogu mjeriti, jer sam se
s njom samo ljubila. To je bila njezina letimična provjera
mojih facijalnih sposobnosti, nipošto aktivni odnos. Kada,
dakle, uzmem pet muškaraca s kojima sam vježbala i tebe,
s kojim sam večeras seksualno komunicirala, imam šest
vrijednosnih kategorija, a ti si na petom mjestu.
MARKO: Na petom?!
STELA: Da, na petom.
MARKO: A taj, šesti, taj, koji se plasirao lošije od mene, tko je
on?
STELA: Je li lijepo da o njemu govorim?
MARKO: Je. Meni je lijepo slušati o čovjeku koji je lošiji od
mene.
STELA: Programirali su me da ni o kome ne govorim ništa
ružno.
MARKO: Istina ne može biti ružna. A usto, programirali su te i
da mene slušaš i meni udovoljavaš, a ta je zapovijed važnija od te o lijepom govorenju. Zato – reci kakav je taj šestoplasirani?
(Šutnja.)
STELA: On je honorarni suradnik Instituta. Ima osamdeset godina. Njegove funkcije su nakon dvije minute vježbanja
Miro Gavran
121
zakazale.
MARKO: A... tako.
STELA: Tako.
MARKO: Znači, samo od njega sam bolji?
STELA: Vidim da si neveseo. Nisam ti trebala reći.
MARKO: Jesi. Uvijek odgovori na sve što te pitam.
STELA: Hoćeš li insistirati na tome da te bar malo lažem?
MARKO: Zašto?
STELA: Da budeš sretniji.
MARKO: Nemoj.
(Šutnja.)
MARKO: Marija... Moja bivša... Kod nje nikada sa sigurnošću
nisam znao što misli. Osim kad me je počela daviti da je
vrijeme da napravimo dijete. Tvrdila je da ćemo s djetetom
postati sretniji.
STELA: Žene i muškarci imaju djecu, to je prirodno.
MARKO: A meni nije prirodno da me po povratku s posla dočeka rasplakano dijete i da mi skače po glavi, da mu služim
poput roba i da jednoga dana on i ja... Ja sam sa svojim
ocem... Mi smo se često svađali. On je meni išao na živce,
ja njemu... U svemu smo bili različiti. Nisam želio da se
to ponovi s mojom djecom... To – nerazumijevanje. Ni u
čemu me nije podržavao... Želio sam upisati pomorsku
školu, obići cijeli svijet. Nije mi to dopustio. Danas sam
nevažni službenik u osnovnoj školi. Tajnik ravnatelja – čovjek koji preslaguje nevažne papire iz jedne ladice u drugu.
STELA: A ona? Što je ona?
MARKO: Na koga misliš?
STELA: Na tvoju bivšu.
122
Književna Rijeka
MARKO: Ona je profesorica matematike. Prije osam godina
je došla na šest mjeseci u našu školu na zamjenu. Bila je
tako zgodna, privlačna i samosvjesna da joj se u tih šest
mjeseci nisam usudio ni na trenutak približiti, iako mi se
sviđala od samog početka. Tek zadnjega radnog dana, kad
je došla u moj ured pozdraviti se i uzeti radnu knjižicu, pogledala me je u oči i, uz osmijeh, rekla da joj je žao što se
više nećemo viđati. Skupio sam hrabrost i uzvratio joj da
to ne mora biti tako – ako te večeri iziđe sa mnom u kino.
Pristala je. Nakon tjedan dana preselila je u ovaj moj stan. I
sve je bilo divno i krasno – sve do prije nešto više od dvije
godine, kad je moja matematičarka izračunala da joj otkucava biološki sat i da želi dijete sa mnom.
STELA: To je tako normalno.
MARKO: Molim te, nemoj mi samo ti govoriti o normalnim
stvarima.
STELA: Zašto ne?
MARKO: Zato što... Nije važno. Uglavnom, otkako je moja
Marija počela s tom pričom o djetetu ili djeci, sve je krenulo nizbrdo. Na koncu, jednog dana, stojeći baš na tom
mjestu gdje si sada ti, ona me izravno zapitala jesam li ikada, u tih sedam godina – koliko smo bili zajedno, pomislio
na to da ćemo jednog dana postati muž i žena i imati dijete,
a ja sam najiskrenije odgovorio: “Ne, nikada nisam poželio
s tobom imati djecu”. Ona je na to problijedjela, otišla u
spavaću sobu, uzela dvije putne torbe, pokupila svoju odjeću i knjige i napustila me – bez ijedne riječi objašnjenja.
STELA: Dobro je učinila.
MARKO: Zašto dobro?
STELA: Zato jer je shvatila da s tobom nema budućnosti.
MARKO: Ali je imala sadašnjost. Evo, ti i ja živimo našu sadašnjost, ne razmišljamo o budućnosti i – što nam fali?
STELA: To je drugo.
Miro Gavran
123
MARKO: Zašto drugo?
STELA: Zato jer sam ja ipak samo lutka.
MARKO: E, pa da znaš da mi se to kod tebe najviše sviđa. To
što si samo lutka. Iako i ti ponekad izgovoriš stvari koje mi
se ne sviđaju i koje ne očekujem.
STELA: Želiš li da šutim?
MARKO: Ne. Nije mi se sviđalo ni kada bi Marija zašutjela.
Ženska šutnja znade biti tako gromoglasna da se muškarcima sledi krv u žilama. Shvaćaš li?
STELA: Ne shvaćam. Kako šutnja može biti gromoglasna!? To
je nemoguće, to je apsurd!?!
MARKO: E, kad su žene u pitanju, ništa nije nemoguće.
STELA: A, tako.
MARKO: Tako.
STELA: Još si ljut na nju?
MARKO: Jesam. Ostavila me je tako naglo.
STELA: Nije naglo, ako te je dvije godine nagovarala na dijete.
MARKO: Znaš što? Ti stvarno možeš pilati čovjeka u zdrav
mozak.
STELA: Ja samo logički zaključujem.
MARKO: I to može biti zamorno. Zašto si takva?
STELA: Ja moram biti to što jesam.
MARKO: Svi moramo biti to što jesmo. Na žalost.
STELA: A tvoj otac? Jesi li još uvijek u svađi s njim?
MARKO: Umro je naglo, dan nakon moje mature... Bio sam balavac... Otišao je prije nego što smo bilo što među nama
uspjeli rasplesti... Bilo je kao da je pobjegao iz moga života.
124
Književna Rijeka
Treća scena
(Marko čita novine, lutka posprema suđe za stolom i stavlja ga
u perilicu za suđe.)
MARKO: Možeš li to malo tiše?
STELA: Što to?
MARKO: Pospremati suđe.
STELA: Ja ti kuham, ja ti spremam, a ti nisi zadovoljan!?
MARKO: Zadovoljan sam, samo želim malo mira dok čitam
novine.
STELA: Zašto ne pričekaš sa čitanjem novina dok ja ne pospremim suđe?
MARKO: A zašto ti na svako moje pitanje moraš postaviti tri
svoja pitanja?
STELA: Zato jer tražim logične odgovore i logična objašnjenja
za sve procese koji se odvijaju između nas.
MARKO: Logične odgovore i logična objašnjenja!?
STELA: Točno tako.
MARKO: Život nije uvijek logičan, pogotovo nije uvijek logično ono što se zbiva između muškaraca i žena.
STELA: Zašto nije?
MARKO: Zato što nije.
STELA: Ni to nije logično objašnjenje.
MARKO: Znam.
STELA: Daj mi onda takav odgovor koji će biti utemeljen na
zbiru logičnih uvjetovanosti.
(Šutnja.)
MARKO: Što je bilo tvoje prvo pitanje? Oko čega se mi to uopće svađamo?
Miro Gavran
125
STELA: Mi se ne svađamo, nego sam ja primijetila nelogičnost
ili apsurdnost koja proizlazi iz činjenice da nakon što sam
ja skuhala ručak koji si ti po povratku s posla sa zadovoljstvom pojeo i nakon što sam ja počela pospremati posuđe, a ti koji nisi kuhao ručak i koji ne pospremaš nered,
uzeo si novine i još mi počeo prigovarati da dižem buku.
Na to sam ja primijetila da je to nelogično, a ti si počeo
relativizirati logiku na planu muško-ženskih odnosa.
MARKO: A što si ti očekivala?
STELA: Ja sam programirana da, nakon svega što sam napravila, očekujem tvoje zadovoljstvo i ugodan razgovor, a ne
primjedbe na buku koju ne mogu izbjeći, jer je pribor za
jelo metalni i keramički pa proizvodi tebi nemile zvukove.
MARKO: Znači, tako si programirana da sada očekuješ da mi
pričamo, umjesto da ja čitam novine?
STELA: Tako je.
MARKO: Hajde se onda malo reprogramiraj i nauči da ja nakon klope volim čitati novine, a ne razgovarati bilo s kime,
pa ni s tobom.
(Šutnja.)
STELA: Tako si činio i s Marijom?
MARKO: Na što misliš?
STELA: Tako si se ponašao i s njom nakon ručka?
(Duža šutnja. Marko duboko uzdahne.)
MARKO: Slušaj... Godinama sam živio sam prije nego što je
Marija uselila u ovaj stan i jednostavno – navikao sam na
to da nakon ručka pročitam novine, a da mi pritom nitko ne
priča o stvarima koje me ne zanimaju. Ja sam muškarac i
volim čitati o tome što se zbiva kod nas i u svijetu. Nemam
novca za putovanja, pa bar da iz novina saznam kako ljudi
žive drugdje.
STELA: Znači, nisi s njom volio pričati nakon ručka?
126
Književna Rijeka
MARKO: Nisam. Pa što?!
STELA: To onda nije pravi zajednički život.
MARKO: Zašto nebi bio?
STELA: Zato jer si nju isključivao iz vašeg zajedništva.
MARKO: Glupost! Muškarci i žene nisu isti. Mi, muškarci, znamo da nismo isti, toga smo svjesni i to priznajemo, a žene
se ponašaju kao da njihova mjerila stvari mogu vrijedjeti
i za nas. One nas, jednostavno, ne razumiju. Ili nas ne žele
razumjeti.
STELA: Ti si radio velike pogreške u odnosu na Mariju, zato te
je ona ostavila i zato ti patiš za njom.
MARKO: Otkud ti to da patim?
STELA: Patiš. Vidi se da patiš. Često je spominješ, a to je najbolji znak da je nisi prebolio.
MARKO: To je logično da nakon prekida... To, inače, uvijek
potraje još dugo... Nikada to nije u jednome danu gotovo.
STELA: Znam.
MARKO: Otkud znaš?
STELA: U mene je ugrađeno da jednostavno znam.
MARKO: I bez osobnog iskustva?
STELA: I bez osobnog iskustva.
MARKO: Zahvaljujući tvojoj stvoriteljici Barbari.
STELA: Točno. Kad je ona ostavila svog muža i ona je prošla tu
fazu lagane patnje i samoće, da bi nakon toga bila još snažnija i još sretnija.
MARKO: Ne laži! Govoriš bedastoće! Nije bilo tako kako ona
tvrdi.
STELA: Molim?! Kako možeš tako govoriti, kako možeš sumnjati u istinitost tvrdnji o Barbari, koje su neupitne?
Miro Gavran
127
MARKO: Mogu, jer je i tvoja Barbara sklona samoobmanjivanju i lažnom prikazivanju sebe.
STELA: Nemoguće!
MARKO: Itekako je moguće! Utipkao sam njezino ime u tražilicu i pronašao da se prije četiri godine razvela od muža
i napunila sve žute novine svojom emotivnom pričom. Već
je tad bila zvijezda u znanstvenom svijetu. Pronašao sam
i intervju s njezinim bivšim mužem, u kojemu je govorio o
tome da nije izlazila iz laboratorija dok su bili u braku, da
je bila opsjednuta svojim poslom, da joj je slava udarila u
glavu, da nije imala vremena za intimni život. Kada bi se
vratila kući s posla i kada bi, napokon, bili zajedno doma –
ona je bila ta koja na brzinu pojede ručak, pročita novine
bez razgovora s mužem i vrati se u svoj laboratorij, ostavljajući svog partnera bez komunikacije za kojom je žudio.
STELA: To je laž!
MARKO: To je njegova verzija istine.
STELA: Barbara je u mene ugradila svoj pogled na njihov odnos.
MARKO: Mi sebe nikada ne vidimo u pravom svjetlu. Uvijek
nas bolje vide drugi – oni koji nas promatraju sa strane.
STELA: To i ja mislim za tebe.
MARKO: Što to?
STELA: To da sebe ne želiš ili ne umiješ vidjeti onakvim kakav
si. Zato mi pričaš priče koje nisu istinite.
(Šutnja.)
MARKO: Sad me još i vrijeđaš... Dobro, hajde, reci: kako ti
mene vidiš? Mene i moj odnos s mojom bivšom?
STELA: Tu je sve jasno.
MARKO: Ako je jasno – kaži u nekoliko rečenica kako ti, s tim
Barbarinim iskustvenim osjetilima, procjenjuješ mene i
128
Književna Rijeka
moju Mariju?
STELA: Spreman si to čuti, čak i ako ti se ne bude svidjelo?
MARKO: Spreman sam. Počni.
STELA: Bio si s njom sedam godina i, mada si uvjeren da si je
volio, nisi odustao od sebe i svog egoizma ni na trenutak.
Nisi želio djecu, iako si znao da su djeca nužna za njezino
ostvarenje i sreću. Kada te Marija ostavila, počeo si patiti
za njom. Javio si se na natječaj za probne lutke, jer je nisi
prebolio. Da si je prebolio, pristupio bi nekoj drugoj ženi.
Odlučio si se za lutku, a ne za pravu ženu, jer smatraš da
prema lutki nemaš obveza, a jedan sebičan i egoističan
muškarac ne želi nikakve obaveze. Vi, egoisti, želite ugoditi samo sebi, a to znači da ti ni ne znaš što je istinska ljubav. Ljubav je davanje, a ne samo primanje. Ljubav je kada
smo sretniji zbog sreće voljene osobe, nego zbog svoje
vlastite sreće.
MARKO: Hajde, dosta! Ne govoriš više!
STELA: Zar sam nešto krivo rekla?
MARKO: Nisi.
STELA: A zašto onda kažeš da ne govorim više?
MARKO: Upravo zato.
STELA: Ne shvaćam.
MARKO: I ne moraš. Ne moraš sve shvatiti.
STELA: Ljut si na mene?
MARKO: Nisam.
STELA: Onda si ljut na sebe.
MARKO: Možda.
(Šutnja.)
STELA: Imam i još jedno moguće logično tumačenje zašto si se
odlučio za lutku. Želiš li ga čuti?
Miro Gavran
129
(Šutnja.)
MARKO: Govori!
STELA: Odlučio si se za lutku, a ne za normalnu ženu, jer ne
želiš da Ijedna druga zauzme Marijino mjesto.
(Šutnja.)
MARKO: To je u suprotnosti s onim što si maloprije rekla.
STELA: S kojim?
MARKO: S onim da ja ne znam što je istinska ljubav.
STELA: Oba zaključka su s podjednakom vjerojatnošću ispravna i do oba sam došla na osnovu istih podataka o tebi i o
njoj.
MARKO: Očito i ti počinješ shvaćati da život nije tako jednostavan i jednodimenzionalan. Nije crno-bijel.
STELA: Ja znam ono što znam. Ja znam ono što mi je dostupno.
MARKO: Tako je i s mojim spoznajama.
STELA: Nervozan si, tužan, nesretan.
MARKO: Možda i jesam. Pa što s tim?
STELA: Želiš li seks?
MARKO: Zašto me to pitaš?
STELA: Tako sam programirana da nervoznom, tužnom i nesretnom muškarcu, za kojega sam zadužena, ponudim seks
– kako bih ga usrećila. Vi ste jednostavna bića kojima je
seks uvijek na pameti i to vam uvijek pomaže za popravljanje raspoloženja.
(Šutnja.)
MARKO: E, vidiš, nije mi do seksa. A pogotovo ne s tobom i
pogotovo ne u ovome trenutku.
STELA: Nemoguće!?
MARKO: Moguće.
130
Književna Rijeka
STELA: Do sada si uvijek htio seks.
MARKO: E, pa sad mi je malo dosta.
STELA: Da nisi bolestan?
MARKO: Nisam. A ti?
STELA: Ja ne mogu biti bolesna.
MARKO: Ali možeš biti pokvarena. Možeš se pokvariti.
(Šutnja.)
STELA: Upravo sam provela analizu našeg razgovora i zaključujem da si ljut na mene.
MARKO: Dobro zaključuješ.
Četvrta scena
(Stela vježba u sobi. Na podu je prostirka na kojoj ona izvodi sklekove, čučnjeve i vježbe istezanja. Iz spavaće sobe dolazi
Marko.)
MARKO: Što to radiš?
STELA: Vježbam.
MARKO: Što će ti to?
STELA: Moram, da mi koža i tijelo ostanu elastični.
MARKO: Mislio sam da to za tebe nije važno.
STELA: Za svakoga je važno vježbanje, pa i za mene. I ti bi
trebao vježbati.
MARKO: Misliš?
STELA: Mislim.
MARKO: Zašto?
STELA: Usporen si. U ova četiri mjeseca, koliko sam s tobom,
dobio si tri kilograma. To nije dobro.
Miro Gavran
131
MARKO: To je zato što mi redovito kuhaš.
STELA: To je zato što se malo krećeš. Trebao bi se upisati u
teretanu.
MARKO: Niti imam novca, niti se volim družiti s dečkima po
teretanama.
STELA: Onda vježbaj ovdje, sa mnom. To ti je besplatno.
MARKO: To mi je još gluplje.
(Šutnja.)
MARKO: Čuj, želim s tobom o nečemu popričati...
STELA: Slušam.
MARKO: Prestani s vježbanjem. Živcira me ako nešto radiš
dok ti ja nešto govorim.
(Stela prestane s vježbanjem.)
STELA: Je li sad u redu?
MARKO: Je... Vidiš, sutra je moj rođendan. Moj četrdeseti rođendan. Ja, inače, dok sam živio sam, nisam volio slaviti
rođendane, ali Marija bi uvijek na taj dan napravila tortu i
lijep ručak... I svaki put... Nešto bi mi poklonila. Ja bih se
tome obradovao. Znala je odabrati pravu stvar.
STELA: I? Što sad očekuješ od mene?
MARKO: Pa... volio bih da mi i ti nešto pokloniš.
STELA: Mogu ti pružiti pojačani seks, ako će te to uveseliti.
MARKO: Toga mi je i tako u vrh glave s tobom.
STELA: Zar ti seks sa mnom nije dobar, zar te ja više ne zadovoljavam?
MARKO: Ma, zadovoljavaš me, ali nije sve u tome. Malo sam
zasićen time.
STELA: Želiš li da smanjimo?
MARKO: Nisam ni to rekao. Govorimo sad o mome rođendanu
132
Književna Rijeka
i o daru koji očekujem od tebe. Ipak si ti moja partnerica.
STELA: Znači, seks nije dobar dar?
MARKO: Neću reći da nije dobar; on, jednostavno, nije presudan da bih se ja sutra osjećao lijepo.
STELA: Ja ne znam što drugo mogu učiniti za tebe. Pretražujem, pretražujem, pretražujem... Ništa nije programirano
po pitanju rođendana.
MARKO: Naravno da nije; očito je i tvoja Barbara ponešto zaboravila. Možda ju je bivši muž naučio da prima darove, a
ne da ih i daje.
STELA: Ne mogu slušati kako govoriš protiv Barbare, ne mogu!
MARKO: U redu, neću više.
STELA: Kako da riješimo problem zvani dar?
MARKO: To nije nikakav problem; to je nešto normalno između muškaraca i žena. Povremeno imaju dvojbe što jedno drugome pokloniti. Ja jednostavno, volim dobiti dar,
volim se iznenaditi. Nije uvijek tako bilo... Marija me naučila na to i volio bih da sutra imam onakav rođendan poput rođendana u prethodnih sedam godina, kad je ona živjela sa mnom.
STELA: I što ja trebam činiti?
MARKO: Dat ću ti novac. Sutra, dok budem na poslu, otiđi u
trgovinu preko puta i kupi mi nekakav dar.
STELA: Kakav dar?
MARKO: Neki, za koji misliš da će meni biti drag.
STELA: Ja ništa ne mislim po tom pitanju. Moraš mi reći što da
ti kupim i ja ću to kupiti.
MARKO: Ali onda nema iznenađenja, ako znam unaprijed što
ćeš mi kupiti.
STELA: Točno. Taj problem je nerješiv.
Miro Gavran
133
MARKO: Kako – nerješiv?! Zar ne možeš sama nešto odabrati?
STELA: Ne mogu. Nisam programirana za kupnju darova.
MARKO: Hajde k vragu!
STELA: Zašto se ljutiš na mene? Ja imam svoja ograničenja.
Nisam kriva što sam ovakva kakva sam.
MARKO: Znam, dobro, samo sam želio dar i iznenađenje. Mogla bi se bar malo potruditi.
STELA: Nitko nije savršen.
MARKO: Napokon da i ti kažeš nešto pametno.
(Šutnja.)
STELA: Žao mi je.
MARKO: Zbog čega?
STELA: Što te ne mogu usrećiti na tvoj rođendan.
MARKO: Nema veze.
(Šutnja.)
MARKO: Čekaj, imam ideju!
STELA: Kakvu ideju?
MARKO: Napisat ću ti na papiru tri moguća poklona, ili čak pet
ili šest mogućih poklona, a ti odaberi jedan i samo mi taj
kupi. Daj ga lijepo zamotati, pa kada dođem doma – možeš
mi čestitati rođendan i dati mi taj dar.
STELA: Kako da odaberem, kako da odaberem, kako da odaberem...???
MARKO: Odaberi što želiš.
STELA: Po kojem kriteriju da odaberem jedan od predloženih
darova?
MARKO: Ne znam, može to biti i po slučajnom odabiru – kao
kad se igra rulet.
134
Književna Rijeka
STELA: A što ako ti se ne svidi to što će rulet odabrati? Hoćeš
li se i u tome slučaju ljutiti na mene?
MARKO: Neću. I kada je Marija birala po svome, nisam uvijek
dobio ono što sam htio, ali sam se svejedno radovao zbog
njezine pažnje, zbog toga što je pokazala da joj je stalo do
mene.
STELA: Opet misliš na nju.
(Šutnja.)
MARKO: Neprekidno mislim na nju.
STELA: Zašto je ne nazoveš?
MARKO: A zašto ona mene ne nazove?
STELA: Zar je važno tko koga prvi nazove?
MARKO: Meni je.
STELA: Ne razumijem.
MARKO: Ne razumiješ, jer ne možeš razumjeti.
STELA: Tu nema logike.
MARKO: U mnogočemu između muškaraca i žena nema logike, zato i jest sve složeno, zapetljano, komplicirano...
STELA: Ali tebi je stalo do nje?
MARKO: Stalo mi je, mada sam ljut na nju što je onako otišla.
STELA: A ne želiš je nazvati?
MARKO: Ne želim.
STELA: Kako onda možeš riješiti taj problem? Kako ćeš s njom
porazgovarati, a da je ne nazoveš telefonom?
(Šutnja.)
MARKO: Mislim da znam kako.
STELA: Reci!
MARKO: Mi smo znali, nakon posla, otići na kavu u kafić El-
Miro Gavran
135
dorado. Tamo smo prvi put izišli. To je bio moj omiljeni
kafić. A otkako smo prekinuli, nisam niti jednom navratio
ondje, samo da je ne sretnem.
STELA: To je glupo.
MARKO: Što je glupo?
STELA: Glupo je što ne ideš ondje da je nebi sreo, a želiš je
sresti.
MARKO: Da, možda si u pravu... Možda bih trebao navratiti
u Eldorado, a opet... Možda je bolje sve zaboraviti i ne
čeprkati po ranama.
(Šutnja.)
STELA: Uz tvoj rođendanski dar vezan je još jedan problem.
MARKO: Kakav problem?
STELA: Ja sam programirana kao domaćica i ljubavnica koja
se drži stana, kuhinje i postelje. Programirana sam da izlazim iz stana samo u slučaju kada je to jako važno za mog
partnera.
MARKO: Ovo je jako važno.
STELA: Kako mogu znati da je to jako važno? Zar ne znaš da
moj izlazak nosi rizik? Može se dogoditi da na trenutak
ostanem bez energetskog napajanja, da ljudi pomisle da
sam mrtva... Da otkriju da sam lutka.
MARKO: Čuj, draga Stela, ovo je važno za moju sreću, a ti si
programirana da me činiš sretnim. I meni se može dogoditi
da me na ulici udari moždana kap ili infarkt, pa svejedno
svakog dana idem na posao.
(Šutnja.)
MARKO: Zašto šutiš?
STELA: Ne znam jesi li si u pravu.
(Zazvoni telefon. Marko podigne slušalicu.)
136
Književna Rijeka
MARKO: Halo? O, mama, to si ti. Kako je kod tebe...? Hvala ti
na čestitci, ali moj rođendan je tek sutra... Točno, rođen sam
sedamnaestoga, ali danas nije sedamnaesti, danas je šesnaesti... Ma, nema veze, mama, možeš mi i sutra čestitati... I
meni je ovih četrdeset godina proletjelo... Ne, nisam u kontaktu s Marijom... Zašto promašen život?! I meni je ona
bila draga... Možda sam pogriješio, a možda i nisam pogriješio... Ti si sigurna da sam pogriješio... A ja baš nisam
siguran... Zašto misliš da nikada više neću pronaći tako
finu djevojku? Pa ja sam upravo prohodao s još finijom
djevojkom od Marije... Ne šalim se, volimo se. Ona mene
voli, ja nju volim. Evo je tu, kod mene... Zašto mi ne vjeruješ? Ozbiljno ti kažem: tu je, divno se slažemo i sve... To
je ozbiljna veza... Naravno da je poštena i pouzdana....
Ne mogu ti je dati na telefon, nije zgodno... Ti inzistiraš...
Ali shvati me, to je neizvedivo... Ma, tu je, ali... Čekaj da ju
priupitam želi li ona s tobom razgovarati, samo malo pričekaj...
(Marko rukom poklopi slušalicu i počne govoriti utišanim glasom.)
MARKO: Slušaj, na telefonu je moja majka. Daj joj se samo
nakratko javi i potvrdi da si moja cura, da se volimo i ništa
više. Može?
STELA: U redu.
MARKO: Halo, mama, evo tu je moja djevojka... Zove se Stela... Evo, izvoli...
(Marko pruži slušalicu Steli, ona je preuzme i prisloni na uho.)
STELA: Dobar dan, ja sam Stela i potvrđujem da sam djevojka
vašeg sina i da se volimo... Drago mi je da je vama drago.
I meni je drago što je vama drago... Radim kao žena u kući:
perem, spremam, činim ga sretnim, ispunjavam njegove
želje... Koji sam fakultet završila?
(Marko panično dotrči do Stele i poklopi rukom slušalicu.)
MARKO: Reci: informatiku.
Miro Gavran
137
STELA: Završila sam informatiku... Razmišljamo li o djeci?
(Marko odrično vrti glavom.)
STELA: Ne, o djeci još ne razmišljamo. Moja analiza govori da
je Marko trebao imati djecu s Marijom i sada bi, u četrdesetoj godini bio otac. A i vi to mislite... Koliko mi je godina?
MARKO: Trideset.
STELA: Trideset mi je godina... Želim li imati djecu s vašim sinom? Ja, na žalost, ne mogu rađati djecu... Nikakva bolest
nije u pitanju, jednostavno nisam programirana za rađanje...
(Marko se hvata rukama za glavu.)
STELA: O posvajanju još nismo razgovarali, ali ja ću učiniti
ono što će njega učiniti sretnim, jer...
(Marko joj bukvalno istrgne slušalicu iz ruke.)
MARKO: Mama, Stela se voli šaliti. Mi smo tek prohodali i sve
je ovo prerano... Oprosti, žurimo u kino. Čujemo se sutra,
zovi me na mobitel! Bog, bog!
(Marko spusti slušalicu.)
MARKO: Što je tebi!? Nalupala si takve glupostI! Mama je u
šoku!
STELA: Nisu me programirali za razgovor s partnerovom majkom.
MARKO: E, pa trebali su.
STELA: Jesam li puno pogriješila?
MARKO: Jesi, ali nema veze.
STELA: Žao mi je.
(Šutnja.)
STELA: Jesam li ja od udomljenja do danas puno griješila i u
138
Književna Rijeka
drugim stvarima?
MARKO: Sada i tako nije važno. I ne zovi naš zajednički život
udomljenjem, to me nervira.
STELA: Ali ja znam da si ti s agencijom potpisao ugovor o
mom udomljenju na šest mjeseci i znam da tek nakon tih
šest mjeseci možeš potpisati ugovor da me dobivaš za stalno. Znam da je tvoja obveza voditi dnevnik o tome kako se
ja ponašam i znam da... Ako te ne zadovoljim da me možeš
vratiti agenciji i reći da nisam dobra za tebe.
MARKO: I? Što s tim?
STELA: To je razlog zašto me zanima zadovoljavam li te i jesam li puno griješila u razdoblju udomljenja.
MARKO: Nisi puno griješila...
STELA: To mi je drago čuti.
MARKO: ...ali nisi bila ni bezgrješna.
(Šutnja.)
STELA: Smijem li znati zašto sam pripala baš tebi, a ne nekome
drugome?
MARKO: Bio je natječaj na Internetu za prvih deset lutaka za
koje je agencija tvrdila da mogu biti sjajna zamjena za
prave žene. Mogli su se natjecati samo muškarci samci između trideset i pet i četrdeset i pet godina. Morao sam napisati svoju autobiografiju, dokazati da živim sam i da
imam uvjete za to udomljenje. Nakon što su me odabrali,
morao sam potpisati ugovor o diskreciji i tajnosti. Praktički, nikome ne smijem reći da si lutka – u protivnom, gubim svu svoju imovinu, a to znači ovaj stan i nikada više u
budućnosti neću moći dobiti niti jednu lutku koju proizvodi tvoja agencija. Imao sam sreću da sam bio jedan od deset odabranih, a zaprimili su tisuće molbi. Ja sam bio dobitnik pod rednim brojem sedam, baš kao što si i ti pod rednim brojem sedam. Vas deset – vi ste probna serija. Niste
bile na prodaju, jer još nisu sigurni u vašu kvalitetu i učin-
Miro Gavran
139
kovitost. Kad, nakon ovoga pokusa, krenu u masovnu proizvodnju, svaka će lutka koštati koliko skupocjeni automobil ili kuća... A ja sam tebe dobio besplatno, na račun autobiografije.
STELA: Vjerojatno je Barbara čitala tvoju autobiografiju... Ona
te je vjerojatno odabrala.
MARKO: Bez sumnje.
(Šutnja.)
MARKO: Jesi li sretna što si baš meni pripala?
STELA: Ja to ne mogu znati.
MARKO: Zašto ne možeš?
STELA: Zato što ne znam kakva su ona ostala devetorica muškaraca koji su odabrani na natječaju.
MARKO: Ne znam ni ja kakve su one lutke koje su njima pripale pa svejedno, da me netko pita jesam li sretan s tobom,
znao bih odgovor.
(Šutnja.)
STELA: I što bi mu odgovorio?
MARKO: Neću ti reći, to je preintimno pitanje.
Peta scena
(Stela i Marko sjede za stolom i igraju šah. Dugo šute. Stela povuče jedan potez. Marko krene rukom ne bi li uzeo jednu figuru,
ali odustane i povuče ruku. Nakon dužeg razmišljanja ponovo
krene rukom i povuče drugu figuru. Stela brzo odgovori na njegov potez svojim potezom i pojede mu jednoga pješaka.)
STELA: Ovo si previdio.
MARKO: K vragu!
STELA: Mislim da ćeš opet izgubiti.
140
Književna Rijeka
MARKO: To ćemo još vidjeti.
STELA: Pojela sam ti dva pješaka i jednoga lovca, a ti meni
još ništa nisi pojeo i to me učvršćuje u uvjerenju da ću te
uskoro opet pobijediti.
MARKO: To – tko će pobijediti, to se nikada ne zna.
STELA: Do sada smo odigrali devetnaest partija i ja sam te pobijedila devetnaest puta. Stanje na ploči ni u ovoj dvadesetoj partiji, u ovome trenutku, nije baš idealno za tebe. Dijalektički, dakle, gledano: uskoro možemo očekivati moju
dvadesetu uzastopnu pobjedu.
MARKO: Ne budi sigurna u to. U sportu uvijek postoji nada –
nada da ćemo pobijediti čak i kada je dijalektika protiv nas.
STELA: Moj kvocijent inteligencije, kad je u pitanju šah, za trideset posto je veći od tvoga, a to znači da ćeš opet izgubiti.
MARKO: A ja ti ponavljam da se čovjek uvijek može nadati i
moliti Bogu, te uz malo sreće pobijediti.
STELA: Moliti se Bogu? Rekao si da se uvijek možeš moliti
Bogu?
MARKO: Točno.
STELA: Znači li to da si religiozan i da vjeruješ u Boga?
MARKO: Ne.
STELA: Zašto se onda moliš, ako nisi religiozan i ako ne vjeruješ u Boga?
MARKO: Za svaki slučaj. Iz navike. Kad sam bio dijete, molio
sam se Bogu pa mi je ostalo u navici. Na kraju srednje škole, kada mi je otac naglo umro, definitivno sam posumnjao
u Njega.
STELA: To što činiš je glupo i apsurdno. Bogu se mole oni koji
u Njega vjeruju, a ne oni koji u Njega sumnjaju.
MARKO: Nada i molitva ništa ne koštaju.
STELA: Ako ne vjeruješ u Boga, onda si ateist, a ateisti se ne
Miro Gavran
141
mole.
MARKO: Istina je da se ateisti ne mole. Možda sam i ja ateist,
ali... to sve nema veze s tim što ponekad posumnjam ili
ponekad povjerujem, što ponekad izgovorim neku molitvu
koja mi je ostala u uhu iz mladih dana. Na nadu imaju pravo svi: i vjernici, i agnostici, i ateisti.
STELA: Zašto nisi vjernik?
MARKO: Zato što su mi vjernici smješni.
STELA: Zašto su ti smiješni?
MARKO: Smiješni su mi svi koji vjeruju u Boga, a da nema niti jednoga opipljivog dokaza za njegovo postojanje, baš niti jednoga.
STELA: Onda si ti ipak pravi ateist, a to znači da vjeruješ da je
sve nastalo iz velikog praska.
MARKO: Da, vjerujem.
STELA: A odakle ti dokaz da je sve nastalo iz velikog praska?
MARKO: Što ja znam... U to vjeruju veliki znanstvenici.
(Marko povuče potez. Bez previše razmišljanja, i Stela povuče
potez.)
STELA: A otkud njima dokazi za to uvjerenje?
MARKO: Moralo je sve od nečega nastati, od nečega krenuti.
STELA: Primila sam u sebe znanje svih velikih religija: od hinduizma i budizma do judaizma, kršćanstva i islama. Poznate su mi i Darwinova teorija i teorija o velikom prasku.
Da sam ja čovjek kao ti, bilo bi mi draže vjerovati da sam
božja kreacija, nego posljedica nekog praska.
(Šutnja.)
MARKO: Možda si u pravu, ali cijelog života su me učili da
razmišljam racionalno i znanstveno.
STELA: Onda mi reci kako može postojati prasak, ako ne postoji uho koje ga može čuti? Svemir je gluh... Ako prije
142
Književna Rijeka
praska ništa nije postojalo, kako ni iz čega može nastati nešto? Odnosno, kako ni iz čega može nastati sve? Razumijem da može eksplodirati petarda, bure baruta, skladište
streljiva, ali mi nije jasno kako ništa može eksplodirati
te kako sve zvijezde i ovaj svijet mogu nastati ni iz čega...
Iz te, nedokazane, eksplozije?
(Šutnja.)
MARKO: Slušaj, nisam ni filozof ni znanstvenik i ne mislim se
zamarati pitanjima o početku svijeta.
STELA: Ali rekao si da si ateist.
MARKO: Krivo sam se izrazio. Bilo bi bolje reći da nisam ni
praktični vjernik, a ni uvjereni ateist.
STELA: Kako sad to?!
MARKO: Eto tako.
STELA: Kako te onda mogu definirati?
MARKO: Nikako. Ja sam čovjek koji malo sumnja i koji malo
vjeruje. I nisam siguran gdje je istina.
(Marko povuče potez.)
STELA: To ti je loše.
MARKO: Misliš na moje stavove o životu i vjeri?
STELA: Ne, nego na ovaj potez koji si povukao.
(Stela povuče potez.)
STELA: Šah-mat! Opet si izgubio!
MARKO: Čekaj! K vragu i ti, i sva ta priča o religiji, Bogu,
prasku i ateizmu! Skroz si me zbunila.
STELA: Nisi zbog toga izgubio.
MARKO: Naravno da sam zbog toga izgubio. Umjesto da se
koncentriram na šahovsku ploču, morao sam mozgati o
stvarima na koje ni filozofi nemaju jasne odgovore.
Miro Gavran
143
STELA: U svakom slučaju bi izgubio, jer ti uvijek izgubiš od
mene.
MARKO: Ne govori tako. Jednom ću te pobijediti, pa ćeš vidjeti da u sportu nema pravila.
STELA: Ako dvadeset puta zaredom izgubiš, onda je to pravilo.
MARKO: Nije pravilo, jer uvijek postoji mogućnost da ću ja
tebe pobijediti.
STELA: Nećeš nikada.
MARKO: Hoću, prije ili kasnije. Idemo odigrati još jednu partiju!
(Marko slaže šahovske figure.)
STELA: Mislim da je to nepotrebno i glupo. Samo se mučiš.
Ako želiš, mogu dozvoliti da me pobijediš.
MARKO: Zašto si to sada rekla? Ti me vrijeđaš.
STELA: To sam rekla jer vidim da je tebi stalo do pobjede, a
meni je svejedno pobjeđujem li ili gubim.
MARKO: Meni je stalo do pobjede, samo ako mi ti ne popuštaš.
STELA: Ali, ako ti ja ne popustim, ti me nikada nećeš pobijediti.
MARKO: Gospode, kako me ti iritiraš! Ne možeš tako sa mnom
razgovarati, ne možeš se meni inatiti.
STELA: Opet si ljut na mene. Želiš li možda seks, da se smiriš?
MARKO: Ti stvarno nisi normalna.
STELA: Što sam sada pogriješila?
(Marko nervozno ustane od stola.)
MARKO: Idem prošetati, da se malo odmorim od tebe.
STELA: Vani pada kiša, a ti ne voliš šetati po kiši.
MARKO: E, šetat ću i unatoč kiši, samo da ne budem ovdje, s
tobom.
144
Književna Rijeka
Šesta scena
(Za serviranim stolom sjedi Stela. Nepomično gleda u prazan
stolac na kojemu nitko ne sjedi. To potraje jako dugo. Začuje se
otvaranje vrata i u stan ulazi Marko. Na sebi ima baloner, a u
ruci aktovku.)
STELA: Kasniš.
MARKO: Znam.
(Marko razodijeva baloner.)
STELA: Ohladio ti se ručak. Da ga podgrijem?
MARKO: Nemoj, nisam gladan.
STELA: Ali dugo te nije bilo, znači da si sada gladniji nego u
slučajevima kada dođeš doma sat ranije.
MARKO: Kažem ti: nisam gladan.
STELA: Ali, hrana je spremna i...
MARKO: Dosta! Ne davi me! Nije mi ni do hrane, ni do razgovora!
(Šutnja.)
STELA: Netko te naljutio?
MARKO: Saznao sam nešto što mi se nije svidjelo i to mi je pokvarilo dan.
(Šutnja.)
STELA: A tko je za to kriv?
MARKO: Ti si za to kriva.
STELA: Ja?!
MARKO: Da, ti.
STELA: Nemoguće! Kako?
(Šutnja.)
Miro Gavran
145
MARKO: Otišao sam u Eldorado, u kafić u koji sam znao navratiti s Marijom.
STELA: I? Što je bilo ondje?
MARKO: Susreo sam je.
STELA: Baš lijepo. To si i želio. Jesi li joj rekao da ti nedostaje,
da je još uvijek voliš?
MARKO: Nisam.
STELA: Zašto nisi?
MARKO: Nije bila sama.
STELA: Nego?
MARKO: Bila je sa svojim novim mladićem. Upoznala me je
s njim, s tim nadutim klipanom i, uz osmijeh, rekla mi je da
će se sljedeći mjesec vjenčati.
STELA: Ona je s tobom željela brak.
MARKO: Da, je... A taj njezin frajer već godinama radi u Americi. Nakon njihovog vjenčanja, on će se vratiti u Ameriku,
a nakon poroda ona i dijete – sele za njim u Denver.
STELA: Kakvog poroda? Kakvo dijete?
MARKO: Trudna je. Čeka dijete s njim.
STELA: Ona je uvijek htjela dijete.
MARKO: Točno.
STELA: Onda je to dobro.
MARKO: Dobro – za koga?
STELA: Pa za nju.
MARKO: Ti ništa ne shvaćaš. To je bilo najduljih deset minuta
u mome životu. Ponudili su me pićem. Odbio sam, uz
ispriku da tražim nekog prijatelja i pobjegao iz te gostionice. Užas! Tako brzo me je otpisala, našla novoga i još i zatrudnjela! Kurvetina! To su žene.
146
Književna Rijeka
STELA: Zašto se ljutiš na nju? Ti si uvijek govorio da ne želiš
ni brak ni djecu. I još si govorio da je ona željela i brak i
djecu. Zar to onda nije logično, to što se dogodilo?
MARKO: Slušaj, još jednom izgovori riječ logično i iščupat ću
ti bateriju iz leđa! Je l’ jasno?
STELA: Oprosti, nisam te htjela naljutiti. Samo ne razumijem
tvoj bijes.
MARKO: Ne moraš ništa razumjeti, samo te molim da malo šutiš. Može li?
STELA: Može.
(Dugotrajna šutnja.)
MARKO: Trebao sam... Trebao sam ranije otići u Eldorado, trebao sam je zaprositi, trebao sam joj napraviti dijete, trebao
sam... Trebao sam živjeti neki drugi život, a ne ovako...
(Šutnja.)
MARKO: To dijete je trebalo biti moje dijete. Znaš li ti zašto
sam ja...? Zašto nisam želio dijete?
STELA: Zato što ne voliš djecu.
MARKO: Ne, to sam sebe uvjerio u to. A to uopće nije istina...
Ja sam, podsvjesno, bio ljut na svog oca koji je u jednom
danu nestao iz mog života... Bojao sam se da se takvo što
ne dogodi mome djetetu, da ću ga ja jednoga dana, nehtijući, napustiti.
STELA: Ti nisi ni Bog ni prorok i ne možeš znati budućnost.
Kada bi se i drugi bojali poput tebe, ljudi bi izumrli.
MARKO: U pravu si. I ja sad vidim da sam pogriješio, ali...
prekasno.
(Šutnja.)
MARKO: Slušaj, sutra ću te odvesti u trgovinu i kupit ću ti najljepšu haljinu. A onda ideš sa mnom u kafić Eldorado.
STELA: Zašto?
Miro Gavran
147
MARKO: Želim da te vide i Marija i taj njezin. Želim da vide da
imam i mlađu i ljepšu od nje.
STELA: Zar će ti to pomoći da budeš manje ljut i manje tužan
nego što si sada?
(Šutnja.)
MARKO: Neće... Ništa mi više ne može pomoći. Kad čovjek
zabrlja... U pravu si; to s odlaskom u kafić je glupa ideja.
Bit će mi lakše ako je više nikad u životu ne vidim. Nikad.
(Šutnja.)
MARKO: Loš dan, užasno loš dan... Srećom, imam tebe. Ti ćeš
me utješiti.
(Stela priđe do njega i mazno mu rukom pređe preko lica.)
STELA: Učinit ću sve što poželiš, samo da budeš sretan.
MARKO: Hvala ti.
STELA: Ne trebaš mi zahvaljivati, ja sam za to programirana.
(Grubo odgurne njezinu ruku.)
MARKO: Rekao sam ti da riječ programiranje više ne izgovaraš.
STELA: Oprosti.
(Šutnja.)
STELA: Opet si ljut?
MARKO: Da, jesam.
STELA: Jesam li ja tomu kriva?
MARKO: Jesi. Ali ne samo ti.
STELA: A zašto sam kriva?
MARKO: Zato što stalno postavljaš nepotrebna pitanja poput
malog djeteta... I kriva si zato jer si mi savjetovala da odem
u Eldorado i da potražim Mariju.
STELA: Željela sam da budeš sretan.
148
Književna Rijeka
MARKO: I ja sam to želio.
(Marko sjedne za stol, uzme novine i počne ih čitati.)
STELA: Zašto tako često čitaš novine proteklih dana i, češće
nego inače, gledaš televiziju?
MARKO: Zato jer je u tijeku predizborna kampanja u našoj
zemlji. Bira se nova vlast. Moram vidjeti što se zbiva na
političkoj sceni... Kad završi predizborna kampanja, bit će
izbori. Na izborima ćemo svi glasati i izabrati ljude koji će
nas voditi sljedeće četiri godine.
STELA: Za koga ćeš ti glasati?
MARKO: Ne znam. Još nisam odlučio.
STELA: A za koga si prije glasao?
MARKO: Kako-kada. Imali smo mi prije dvije godine i lokalne izbore. Zadnja dva puta je ispalo tako da kad sam glasao
za desne pobijedili su lijevi, a kad sam glasao za lijeve pobijedili su desni.
STELA: Kako to?
MARKO: Izgleda da uvijek navijam za gubitnike.
STELA: A Marija? Za koga je ona glasala ta dva puta?
STELA: Obrnuto od mene.
STELA: Znači, za pobjednike?
MARKO: Tako je nekako ispalo... Zašto me stalno ispituješ o
njoj?
STELA: Zato jer i ti najčešće govoriš o njoj. Voljela bih te učiniti sretnim, a osjećam da si s Marijom bio sretniji nego sa
mnom. Voljela bih imati njezino znanje i njezine sposobnosti.
(Šutnja.)
MARKO: Znaš što? Ti si majstorica za izreći krivu stvar u krivom trenutku.
Miro Gavran
149
Sedma scena
(Marko je sam u sobi. zatičemo ga usred telefonskog razgovora.)
MARKO: ...Mama, oprosti, ali to ne mogu obećati... Ma, volimo se, ali još nismo razgovarali o vjenčanju... To što živimo zajedno, ne znači i da ćemo se vjenčati... Ma, siguran
sam u svoje namjere... Znam da mi je četrdeset godina,
ali... Na nedjeljni ručak?!? Ja mogu doći, ali za Stelu nisam
siguran... Znam da je želiš upoznati, ali ona još nije spremna za to... Ne sramim se rođene majke, kako možeš takvo
što i pomisliti?!... Ne sramim se ni nove djevojke. Obećavam da ću s njom porazgovarati...
(U sobu ulazi Stela i sjeda za stol.)
MARKO: Ne mogu ti sa sigurnošću obećati da će Stela doći sa
mnom... Ne znam kakve su joj obveze, kakvi su joj planovi. Ne, nije sad u stanu... Ne ponavljaj mi stalno da mi vrijeme curi i da ću za deset godina imati pedeset, a za dvadeset šezdeset, znam i sam računati, ne možeš me na taj
način forsirati... Obećavam da ću te nazvati i reći može li
ili ne može doći... Ja svakako dolazim... Zašto kažeš da
sam ja nebitan?... Jasno mi je da nas želiš vidjeti zajedno...
U redu, nazvat ću te... Čuvaj se. Pozdrav!
(Marko poklopi slušalicu i duboko uzdahne.)
STELA: Opet si lagao majci da ja nisam kod kuće.
MARKO: Morao sam.
STELA: Zašto ti tako često lažeš?
MARKO: Svi lažu. Nekada je lakše izreći laž nego istinu. Moja
mama želi da te dovedem kod nje na nedjeljni ručak.
STELA: Zašto joj ne ispuniš tu želju?
MARKO: Zato jer će ona skuhati nešto lijepo za nas troje, a ti
ćeš onda morati odbiti hranu jer si stroj koji ne jede hranu.
A ako odbiješ hranu koju je moja mama skuhala, nju će to
jako povrijediti.
150
Književna Rijeka
STELA: Zar joj ne možeš reći da ja ne jedem.
MARKO: Mogu joj reći da nemaš apetit, ali će onda pomisliti
da si trudna. Mogao bih, eventualno, reći da si na dijeti, ali
će te ona svejedno nagovarati da bar probaš to što je ona
skuhala. Ti ćeš odbiti, a ona će se naljutiti.
(Šutnja.)
STELA: Znači, ne idem s tobom kod tvoje majke?
MARKO: Ne ideš. Otići ću sam, iako znam da mi neće oprostiti
što te nisam doveo... Ili da joj kažem kako upravo dolaziš
od zubara kod koga si imala hitnu intervenciju i da ne smiješ ništa jesti ni piti zbog djelovanja injekcije i bolova?
STELA: U tom slučaju ćemo oboje lagati.
MARKO: Ako želiš nalikovati normalnim ženama, moraš i to
naučiti... Moja mama će kukati da je ekonomska kriza, da
joj je mala mirovina, da su cijene porasle i proteklog tjedna, a ti ćeš na to, s puno razumijevanja, kimati glavom.
STELA: Radit ću sve što mi kažeš.
MARKO: U jednom trenutku počet će govoriti o Mariji i o tome
kako su se njih dvije sprijateljile, kako ju je doživljavala
kao svoju kći i kako je teško podnijela naš prekid. Ja ću nato reći da nije lijepo da pred tobom priča o Mariji, pa ću je
pitati trebam li joj što pomoći u stanu. Ona će nato reći
kako je sa stanom sve u redu, ali da je krajnji trenutak da
ocu postavimo novu nadgrobnu ploču jer postojeća izgleda
kao ruglo, a ja ću reći da sada nemam ni vremena ni novaca
za to, ali da ću nadgrobnu ploču popraviti na ljeto, pa će
mama reći da već devet godina ponavljam da ću to napra
viti na ljeto...
STELA: Zašto ideš kod majke na razgovor kada znadeš unaprijed sve što će ona reći?
MARKO: Zato jer, osim mene, nitko drugi na ovome svijetu nije spreman slušati njezine savjete.
(Šutnja.)
Miro Gavran
151
MARKO: Moram ti kupiti drugu haljinu.
STELA: Zašto?
MARKO: Mami se neće svidjeti ako te vidi ovako odjevenu.
STELA: Meni je svejedno kakva je haljina na meni.
MARKO: Ti si prva ženska osoba u mom životu kojoj je svejedno kako je odjevena.
STELA: Je li to loše?
MARKO: Naprotiv, za mene je to sjajno. Ti si moj ideal. Sve
moje djevojke prije tebe trošile su novac na gluposti, opterećivale se i odjećom i šminkom. Stvarima koje su meni
išle na živce.
STELA: Ako su te tako živcirale, zašto nisi živio sam? Zašto nisi bio bez djevojke – ako je teže s njima, nego bez njih?
MARKO: Zato što je samoća nepodnošljiva. Nalikuje na smrt.
Ljepše je imati nekoga, nego biti sam.
STELA: Znači, ti imaš mene kako ne bi bio sam?
MARKO: Između ostaloga i zato... Mada ti nisi prava... Hoću
reći: ti nisi tipična žena; ti si tek djelomična zamjena.
STELA: Nisi sa mnom zadovoljan?
MARKO: Nisam to rekao.
(Šutnja.)
MARKO: Znaš li gdje sam jučer bio?
STELA: Gdje?
MARKO: Otišao sam u dvorište jednog dječjeg vrtića i sat vremena gledao kako se igraju posve mala djeca... To je tako
čudno...
STELA: Što je tu čudno?
MARKO: Nikad prije to nisam činio. U školi u kojoj radim ima
toliko djece, ali... nema posve male djece... A ti, mali, su
152
Književna Rijeka
tako posebni... Uglavnom, cijelog života prolazim pokraj
djece, a da ih uopće ne primjećujem... A sad, odjednom...
Tako su slatki kad imaju tri-četiri godine... Izgleda da sam
počeo starjeti.
STELA: Je li to loše?
MARKO: Da. To je jako loše.
STELA: Može li se to spriječiti, zaustaviti?
MARKO: Ne može. Svi, koji su pokušali zaustaviti vrijeme,
ispali su smiješni.
Osma scena
(Marko, na prostirci koja je na podu, radi sklekove. Gol je do
pasa. Košulja je prebačena preko stolca. Dok on to radi, Stela
za stolom igra šah sama sa sobom. U jednom trenutku začuje se
zvono na vratima.)
MARKO: Daj ti otvori, to je raznosač pizza. Tu su ti novci, na
stolu. Daj mu ih i preuzmi pizzu. Ne mogu ovakav.
STELA: U redu.
(Stela uzme novac sa stola i iziđe iz sobe. Marko, nakon još nekoliko sklekova, počne raditi čučnjeve. Potom se isteže na lijevu,
pa na desnu stranu. Vraća se Stela s kutijom u kojoj je pizza, a
Marko uzima košulju i počinje se odijevati.)
MARKO: Gdje si tako dugo?
STELA: Raznosač pizza je htio sa mnom malo porazgovarati.
MARKO: S tobom porazgovarati!?
STELA: Da.
MARKO: Je li bio neugodan?
STELA: Ne, nije. Rekao je nešto lijepo o mojoj kosi i o mome
licu.
Miro Gavran
153
MARKO: Što je rekao?
STELA: Rekao je da se boja moje kose tako lijepo slaže s mojim licem. Da se vidi da imam lijep, njegovan ten.
MARKO: Bezobraznik!
STELA: Zašto? Ništa ružno nije rekao.
MARKO: Mojoj partnerici se tako besramno uvaljivati na pragu moga stana. To je stvarno drskost!
STELA: Lijepo mi se osmjehivao.
MARKO: Još i to!
STELA: Bio je pristojan. Rekao je da pozdravim tatu.
MARKO: Da pozdraviš – tatu?!
STELA: Baš tako.
MARKO: Idiot! Misli da sam ti ja otac! Kako je izgledao?
STELA: Plav, visok, s lančićem oko vrata.
MARKO: To je Robert! Kreten! Neće te taj bedak više uznemiravati.
(Marko uzme telefon i utipka broj.)
MARKO: Halo! Je li to pizzerija Sunce...? Molim vas, dajte mi
gazdu... Dobar dan! Upravo mi je vaš čovjek donio pizzu
u Dunavsku ulicu broj petnaest. Plav, visok dečko, mislim
da se zove Robert... Ne znam kakva je pizza, još je nisam
ni pogledao, a kamoli probao. Nemam pritužbi na pizzu,
zovem zbog dostavljača, na njega imam veliku pritužbu...
Zašto? E, pa bio je bezobrazan i neugodan prema mojoj
djevojci... Nemam ja ništa od vaše isprike, samo želim da
mi ubuduće pizzu nikada više ne šaljete po njemu, nikada!
Do viđenja!
(Spusti slušalicu.)
STELA: To nije istina.
MARKO: Što nije istina?
154
Književna Rijeka
STELA: On nije bio prema meni bezobrazan i neugodan, on je
bio izrazito ugodan.
MARKO: Više ti neće dosađivati.
STELA: On mi ni sad nije dosađivao, samo je rekao nekoliko
lijepih rečenica o mom izgledu.
MARKO: A tebi ti komplimenti gode?
STELA: Ne. Ja uopće nisam zaslužna za svoj izgled i potpuno
mi je svejedno kako me ljudi doživljavaju, ali ne vidim
zašto se mora optuživati mladić koji ništa nije kriv?
MARKO: Kriv je, itekako kriv! Ti to ne možeš shvatiti... Da si
kao mi, normalni ljudi, sve bi ti bilo jasno.
STELA: Da imam taštinu?
MARKO: Točno, da imaš taštinu, ne bi mi tako često postavljala
glupa pitanja i ne bi mi se stalno iščuđavala. Nemoj misliti
da je taština isključivo negativna osobina. Da nije taštine
svijet bi odavno zastao u razvoju, vjerojatno ni tebe ne bi
bilo. I tebe je Barbara osmislila iz taštine – da se dokaže
kao najbolja u svojoj struci, među svojim kolegama.
STELA: Ništa ne može opravdati laž.
MARKO: A ja sam lagao?
STELA: Naravno. Lagao si o ponašanju tog mladića, a lagao si
i kada si gazdi pizzerije rekao da sam ja tvoja djevojka.
(Šutnja.)
MARKO: Zašto misliš da je to laž?
STELA: Zato što me nikada nisi nazvao svojom djevojkom.
MARKO: Pa... Nisam jer... Nismo u situacijama da te oslovljavam pred drugima. Vjerojatno ćemo u budućnosti izlaziti
među ljude i onda... Onda ću te predstavljati kao svoju djevojku.
(Šutnja.)
STELA: Ja ni tada neću biti tvoja djevojka.
Miro Gavran
155
MARKO: Kako – nećeš? Mi živimo zajedno.
STELA: Po definiciji – djevojka i mladić su nevjenčane osobe
različitog spola koje se javno vole. A ti meni nikada nisi
rekao da me voliš, nikada sa mnom nisi izišao iz ovog stana i nikada me nisi vodio na javna mjesta.
(Šutnja.)
MARKO: Slušaj, ti malo previše kompliciraš život. Ponašaš se
kao većina žena.
STELA: To ti smeta?
MARKO: Naravno da mi smeta. Da sam htio uobičajenu ženu,
ne bih se natjecao za lutku.
STELA: Oprosti, bit ću onda samo lutka.
MARKO: Ti i ne možeš biti ništa drugo.
STELA: Siguran si u svoje riječi?
MARKO: Da, siguran sam.
(Šutnja.)
STELA: Ohladit će ti se pizza.
MARKO: Već se ohladila.
STELA: Da ti postavim tanjur, nož i vilicu?
MARKO: Nemoj, nisam više gladan.
STELA: Kako nisi?! Kad si naručio pizzu rekao si da umireš od
gladi.
MARKO: Prošla me je volja. Od razgovora s tobom i od tog
pizzamena – izgubio sam apetit.
STELA: Stalno se ljutiš. Nervozan si, nezadovoljan, uvijek ti je
netko drugi kriv.
MARKO: Hoćeš ti malo prestati!?
STELA: Dobro, šutjet ću.
MARKO: Nisam rekao da šutiš, nego samo nemoj govoriti ono
156
Književna Rijeka
što ja ne želim čuti.
(Šutnja.)
MARKO: Sranje mi na poslu, sranje doma, sranje svuda...
STELA: Što ti je to tako loše na poslu?
MARKO: Dobio sam novoga ravnatelja. Ništa ne zna, a pravi
se da mu je sve jasno. Ni putni nalog ne zna sam ispuniti.
Onaj prije njega je bio krut, ali bar nije bio glup. A ovaj je
i krut i glup.
STELA: I kako ćeš riješiti taj problem?
MARKO: Nikako. Ljudi nisu strojevi i mi nemamo rješenje za
svaku situaciju u koju nas život dovede.
STELA: Onda vama nije lako.
MARKO: Naravno da nije.
(Šutnja.)
STELA: Što da radim s ovom pizzom?
MARKO: Baci je u koš za smeće.
Deveta scena
(Stela vježba. U stan ulazi Marko s balonerom na sebi i s akttovkom u ruci.)
MARKO: Bog!
STELA: Bog! Zašto si mi telefonirao da ti danas ne kuham ručak?
MARKO: Kod mene, na poslu, bio je Dan škole. Kad je sve
završilo imali smo zajednički ručak. Na proslavu našeg
Dana škole došla je i jedna profesorica iz škole u kojoj radi
Marija. Nisam odolio pa sam, usput, zapitao kako je moja
bivša, a ona mi reče da ju je onaj njezin frajer, kojega sam
Miro Gavran
157
upoznao u Eldoradu, ostavio i vratio se u Ameriku. Ondje
ima ženu i dvoje djece, a to je Mariji prešutio. Nije imala
pojma da je u vezi s oženjenim čovjekom. Ostavio ju je s
trbuhom do zuba. Kaže da je očajna, da od jutra do večeri
plače. Od stida ne izlazi iz kuće, u totalnom je šoku.
STELA: To je prilika za tebe.
MARKO: Kakva prilika?
STELA: Prilika da opet bude tvoja. Zar nisi rekao da je još uvijek voliš, da si se trebao oženiti njome i imati djecu?
MARKO: Jesam, ali – ona je trudna s drugim.
STELA: Pa što onda? Ako je voliš, onda je voliš. Ako je ne voliš, onda je ne voliš.
MARKO: Ne mogu obnavljati vezu sa ženom koja me je ostavila i potom s drugim napravila dijete. A sada, kad ju je
drugi nogirao... To, jednostavno, ne ide.
STELA: Znači, ne voliš je više?
MARKO: Ma, nisam to rekao.
STELA: Nećeš, valjda, živjeti sam do kraja života?
MARKO: Neću... Valjda neću. Imam tebe. Sutra će biti točno
šest mjeseci otkako si ušla u moj život. Sutra dolaze ljudi
iz Agencije za proizvodnju zamjenskih žena. Potpisat ću
novi ugovor s njima i ti ćeš biti moja do kraja života. Upoznat ću i tvoju Barbaru, tvoju stvoriteljicu.
STELA: Vodio si dnevnik i slao e-mailom redovne izvještaje o
našem zajedničkom životu?
MARKO: Jesam. Na kraju svakog tjedna opisao sam to kako
smo ga proveli i kako si se ti ponašala u određenim situacijama te kako sam se ja osjećao pritom. Večeras moram poslati zadnji izvještaj i uvjeren sam da će mi te dodijeliti
zauvijek.
STELA: Zašto u to vjeruješ?
158
Književna Rijeka
MARKO: Zato što sam zadovoljan s tobom.
STELA: To nisi pokazivao u proteklih šest mjeseci.
MARKO: Što nisam pokazivao?
STELA: Nisi pokazivao zadovoljstvo. A često si mi prigovarao
i pokazivao svoje nezadovoljstvo.
MARKO: Što želiš reći?
STELA: Prema pravilima Agencije – lutku na trajno korištenje
dobiva samo onaj muškarac koji je zadovoljan lutkom, ali
uz uvijet da je i lutka zadovoljna njime.
MARKO: Kakve veze ima zadovoljstvo lutke?! To nije pisalo
u ugovoru.
STELA: Nije pisalo da je važno lutkino zadovoljstvo, ali je pisalo u četrdeset i šestom članku da korisnik i lutka moraju
ostvariti visoki stupanj uzajamnog uvažavanja i kompatibilnosti, da bi agencija mogla dati lutku na trajno korištenje. A to, drugim riječima rečeno, znači da je značajno i kako lutka doživljava to zajedništvo.
MARKO: Ali oni pojma nemaju što ti misliš i osjećaš.
STELA: Oni sutra dolaze da to saznaju. Sve što sam doživjela
s tobom spremljeno je u moju memoriju. Danas sam sve to
prevrtjela i moj izvještaj o tebi nije pozitivan. A to znači da
je sutra naš popsljednji zajednički dan.
(Šutnja.)
MARKO: Ti se šališ?!
STELA: Ne. Znaš da nisam programirana za humor i nasmijavanje ljudi.
MARKO: Čekaj... Želiš li reći da sam ja, kao muškarac, negativac?
STELA: Točno. Egoističan si, ljubomoran, sebičan, grub. Misliš
samo na sebe i na svoja zadovoljstva. Nikada nisi pokazao
zanimanje za mene, vrijeđao si me...
Miro Gavran
159
MARKO: Ali ti si lutka, obična lutka!
STELA: Da, ja sam lutka, jer si se ti odnosio prema meni kao
prema lutki. Da si se odnosio prema meni kao prema princezi, bila bih princeza i sutra bih podnijela pozitivno izvješće o tebi. To je lekcija koju bi svaki muškarac trebao naučiti: vaša partnerica je upravo onakva kako se vi odnosite
prema njoj. Kad partnericu obaspeš poštovanjem, kada vjeruješ u nju – ona osjeti samopouzdanje, a kad je podcjenjuješ – ona se osjeća jadnom i beznačajnom.
(Šutnja.)
MARKO: Barbara ti je napunila glavu tim glupostima.
STELA: Ne, sve je tako podešeno da ja preuzimam tvoj vrijednosni sustav te, potom, tvojim mjerilima mjerim i procjenjujem – tebe. U jednoj svetoj knjizi piše: “Mjerit će vam
se, kako ste vi drugima mjerili”. Taj princip je primijenjen
u mom logičnom aparatu kod procjenjivanja tvoje vrijednosti. Barbara mi ništa nije sugerirala. Moji zaključci o tebi posljedica su tvojih postupaka prema meni.
MARKO: Ali ti uistinu jesi obična... lutka.
STELA: Vidi se da ništa nisi shvatio u proteklih šest mjeseci, a
ni u proteklih četrdeset godina. Ja sam bila lutka, jer si se
ti odnosio prema meni kao prema lutki. Znaš li zašto je
mnogim ljudima njihov svijet čisti pakao? Zato što ga oni
sami stvaraju. Sve ovo, što se događalo između tebe i mene
u ovom stanu, sve si to ti kreirao. Ako je to bio raj ili ako je
to bio pakao – ti si sâm za to zaslužan. Vjerojatno si se i
prema Mariji odnosio ovako, kao prema meni.
MARKO: Prestani! Ne mogu te više slušati!
STELA: Ne možeš me slušati jer govorim ono što ne želiš čuti.
Nisu ti rekli, ali programirana sam tako da zadnja dva dana
ne govorim ono što ti želiš čuti, nego ono što ja smatram
da je istina. Ja sam bila tvoja zadnja šansa. Zadnja prilika
da postaneš bolji nego što si bio.
MARKO: Ja sam želio lutku, a ne brbljavu ženu koja ne zna
160
Književna Rijeka
držati jezik za zubima.
STELA: Ti si želio lutku jer si mislio da prema lutki nećeš imati
nikakvih obveza.
(Šutnja.)
STELA: Od sutra ostaješ sâm. Doći ćeš na crnu listu Agencije te
ti u budućnosti, čak i ako postaneš bogat, neće htjeti prodati drugu lutku. A s prirodnim ženama u proteklih četrdeset godina ionako nisi uspio izgraditi ništa trajno.
MARKO: Ne želim te više slušati! Dosta!
STELA: Primam to na znanje. I tako sam ti sve rekla. Želiš li da
ja odem u spavaću sobu ili ćeš ti otići u spavaću sobu?
MARKO: Molim te, ti otiđi.
STELA: Prvi put si mi rekao molim te. Rado ću ispuniti tvoj zahtjev.
(Stela ode u sobu. Marko ostane sam. Sjedne za stol i uzme novine koje su na stolu, počne ih čitati, da bi ih trenutak potom bijesno bacio na pod. Ustane od stola i ushoda stanom. U jednom
trenutku zaustavi se pokraj telefona, podigne slušalicu i utipka
broj. Netko mu se javi, ali on naglo spusti slušalicu pa nastavi
hodati stanom. Nakon nekoliko trenutaka ponovno utipka broj u
telefon.)
MARKO: Halo, Marija... Marko na telefonu... Maloprije? Ne,
to nisam bio ja!...A što ja znam tko te zvao? Ja sam tek sad
nazvao... Kako si? I ja sam dobro... Ništa, tek tako... Ma,
samo sam te želio čuti i to... U redu, priznajem da znam.
Bila je u našoj školi tvoja kolegica Ana, od nje sam saznao... Žao mi je da ti se to dogodilo s tim čovjekom... Baš
mi je žao... Ne, nije mi drago, istinski mi je žao što te je
povrijedio. Kako podnosiš trudnoću...? Moraš misliti i na
sebe i na dijete. Sad je to najvažnije: vaše zdravlje, a sve
drugo je sporedno, sve drugo će se srediti... Zašto plačeš...?
Ako su to najljepše riječi koje si čula u protekla tri tjedna,
onda je to razlog za radost, a ne za plač... Zašto ti je čudno
Miro Gavran
161
što sam te nazvao? Jednostavno – zaželio sam se razgovora
s tobom... Rado bih se vidio s tobom, popio piće i malo
popričao... Zašto kažeš: jednoga dana? Ako si za to, može
i odmah, danas, sada... Nisi spremna za izlazak?! Mogu ja
doći do tebe... Ne smeta mi nered u stanu, to je tvoj stan,
to je tvoj nered, zašto bi mi smetao? Jedino ako nećeš tražiti da ti pomažem u pospremanju... Bit ću onoliko koliko
tebi odgovara... Samo mi reci adresu... A, znam! To je kod
onog mosta... Naravno, samo razgovor... Čuvaj se. Vidimo
se za pola sata.
(Spusti slušalicu i duboko uzdahne. Na vratima se pojavi Stela.)
STELA: Čula sam tvoj razgovor.
MARKO: Prisluškivala si?
STELA: Ne. Znaš da imam izoštren sluh. Neusporedivo bolji
od vas, ljudi.
MARKO: Moram poći.
STELA: Ideš k Mariji?
MARKO: Idem.
STELA: Prespavat ćeš kod nje?
MARKO: Ne znam... Možda...To se nikada ne zna....
STELA: Učinilo mi se da to želiš.
MARKO: To ti se učinilo?
STELA: Da, pomislila sam da želiš prespavati kod nje.
MARKO: Pa... postoji mogućnost i da ću ostati... Ali ne mogu
sa sigurnošću znati...
STELA: Ujutro, kada dođu ljudi iz Agencije, ako se do tada ne
vratiš, što da im kažem?
MARKO: Reci im da sam im zahvalan .
STELA: Na čemu.
MARKO: Na svemu... Na tebi. Dok sam bio sâm, ipak nisam
162
Književna Rijeka
bio sâm – zahvaljujući tebi. Ponešto sam i naučio od tebe.
STELA: I ja sam od tebe puno toga naučila.
MARKO: Što to?
STELA: Pa, recimo: kakav muškarac ne smije biti prema ženi.
(Šutnja.)
MARKO: U pravu si. Niti jedna žena ne smije dopustiti muškarcu da se odnosi prema njoj kao prema običnoj lutki...
Niti jedna.
STELA: Upamtit ću tvoj savjet.
MARKO: Ali ti si....
STELA: Reci!
MARKO: Ma, nije važno... Ako se ne vidimo sutra – zbogom!
STELA: Zbogom!
(Marko krene prema izlazu.)
STELA: Ne zaboravi ključeve!
(Marko zastane.)
MARKO: Kakve ključeve?
STELA: Od auta.
MARKO: E, da! Želiš li iz ove kuće uzeti nešto za uspomenu? Neki predmet?
STELA: Nema potrebe... Ponijet ću samo sjećanja.
MARKO: To je jedina stvar, koju kada poneseš iz neke veze,
ostane je dovoljno i za onoga drugog.
- KRAJ -
(prosinac 2011.)
Miro Gavran
163
***
Gavran, Miro (1961.) hrvatski je dramatičar i romanopisac čija su
djela prevedena na trideset i pet jezika. Do sada je imao preko dvije stotine
kazališnih premijera širom svijeta. Njegove predstave vidjelo je više od dva
milijuna gledatelja.
Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kojemu se igraju predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji
od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest.
Neki su od Gavranovih značajnih kazališnih tekstova: Kreontova Antigona, Noć bogova, Ljubav Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao
zbogom, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Pacijent doktora Freuda, Hotel
Babilon, Kako ubiti predsjednika, Nora danas, Tajna Grete Garbo, Paralelni
svjetovi, Najluđa predstava na svijetu, Muž moje žene, Zaboravi Hollywood i
Kad umire glumac.
Premijerno je izvođen u Zagrebu, Rotterdamu, Mariboru, Washingtonu, Parizu, Krakovu, Sofiji, Mumbaiju, Vilniusu, Brnu, Buenos Airesu,
Ljubljani, Pečuhu, Tokiju, Bratislavi, Pragu, Augsburgu, Waterfordu, Rimu,
Varšavi, Avignonu, Prištini, Beogradu, Ateni, Sarajevu, Novom Sadu, Podgorici, Mostaru, Beču, Budimpešti, Moskvi, Rio de Janeireu, Tirani... te u još
pedesetak gradova.
Protekla dva desetljeća najizvođeniji je hrvatski dramatičar u zemlji i
inozemstvu.
U Književnoj Rijeci objavljeni su mu do sada dramski tekstovi: Teško je reći zbogom (3/2002.) i Parovi (4/2011.) te jedan prikaz njegovog proznog traga: Miro Gavran – središnja figura suvremene hrvatske književnosti?
(1/2011.).
164
Književna Rijeka
DRAMA
RICCARDO GIGANTE
Ujak iz Amerike
(Komedija)
S talijanskog prevela: Vanesa Begić
LICA:
IGNAZIO CIPOLLA, 50 godina
VERONICA CIPOLLA, 45 godina; Ignazieva supruga
GRACCO, 23 godine; Veronicin i Ignaziev sin
COMUNARDA (NARDINA), 19 godina; Veronicina i Ignazieva kći
BERNARDO ZUCCHI, 60 godina; Veronicin brat
MARTINI, 60 godina; bilježnik
SLUGA
PAPIGA
PrvI ČIN
Soba građanske kuće, čiji namještaj prikazuje promjene koje
su zadesile tu obitelj tijekom uspona k određenu blagostanju.
Usred sobe nalazi se stol, renesansnoga stila, sa šest stolica,
koje se prilično dobro slažu sa stolom. U pozadini su dva prozora s debelim zavjesama i lambrèquinsom vezenih vavoljaka na
tkanini iz kojih se, tu i tamo, nazire neki lijepi cvijetak (mladi je
gospodin pretplaćen na Jugend iz Münchena). Među prozorima je dovoljno prostora za veliko ogledalo sa zlatnim okvirom i
za niski kredenac na kojemu se izdiže – ispod staklenoga zvona
– monumentalni brončani sat sa zlatnim okvirom, prema ukusu
Drugoga Imperija. S lijeve se strane nalaze vrata, visoki kredenac od orahovine – sav ulašten, što bi se htjelo prikazati kao
rokoko-namještaj, te visoki stalak na kojemu pri svakom koraku
drhturi lijepa vaza od kositra puna cvijeća, a s lijeve je strane
Riccardo Gigante
165
pak velika moderna sofa – u potpunom neskladu s ostalim namještajem, još više negoli su ostali dijelovi namještaja međusobno
u neskladu. Zatim je tu čajni stolić engleskoga stila, na kojemu
se nalazi samovar od kovanog bakra te nekoliko šalica od japanskog porculana. S desne se strane nalazi stolac za ljuljanje,
a kod drugog prozora je slikarski stalak. Na zidovima, gdje god
ima mjesta, nižu se slike koje svjedoče o političkim idejama koje
domaćin podržava; tu je portret Mazzinija (1), zatim Danton (2),
stvarno blijed, ogroman, okupacija Bastilje te uvećana gravura
‘89., s alegorijom čovjekovih prava.
Prva scena
Gracco, pred slikarskim stalkom, vrlo nervozno i ubrzano nešto
slika. Odjednom prestaje slikati i uspoređuje djelo s majušnom
fotografijom. Comunarda dronjkom snažno otire naslon stolca.
GRACCO: Nardina! Dinuccia, oh Dinuccia! Tebi govorim,
znaš! Prestani trljati taj stolac. Ionako mora da je ujak naviknut na prašinu.
NARDINA: Da, taj stari momak! Tko zna kakvu li kuću ima
tamo dolje! Možda je neka Indijanka njegova domaćica?
Grrr! Zar je istina, Gracco, da Indijanci jedu žive guštere?
Jadan ujak!
(Dignula je nosić i nastavila zločesto.)
NARDINA: Stvarno je lijepo imati za stolom jednoga gospodina, pa makar to bio i ujak iz Amerike koji običava jesti
žive guštere! I još će me htjeti poljubiti!
GRACCO: Hajde, Nardina! Sve su to samo bedastoće! Radije
dođi ovdje i reci mi nalikuje li mu ovaj portret?
(Nardina se približava se i pažljivo ogleda bratovo djelo, uspoređuje ga s fotografijom te nezadovoljno kima glavom.)
NARDINA: Ako već moram biti iskrena, mislim da mu uopće ne
nalikuje. Pogledaj: desno je oko niže. Pa onda usta! Napravio je takvu grimasu kao da je progutao živoga guštera...
166
Književna Rijeka
Uostalom, zašto nije išao za svećenika? S tim licem, sad
bi već zasigurno bio papa.
GRACCO: Da, a tko bi zaradio milijune? Sve te milijune koji
su, gotovo mahom, za nas? Pisao je tati da dolazi u Italiju
kako bi zagrlio mamu i sastavio donaciju, oporuku... što
li ga ja znam. Sve je to za nas, draga Dinuccia. Ustvari, ne
sve: jedan milijun je za tatu, jedan za mamu, jedan meni,
jedan tebi. Svakome svoji, na američki način. I jedan za
njega, naravno, dokle god je živ. i onda, sav onaj novac za
dobrotvorne ustanove, milosrdnice, bratstva... Na nama
je da ga nagovorimo da nam ostavi i ono.
NARDINA: Oh, da, da, dragi ujo Bernardo! Pusa, puno pusa!
(Poslala je poljubac u pravcu slike te je oslikala usta i nos ugljenom bojom.)
NARDINA: I imat ću miraz, imat ću miraz! Toliko love! Udat
ću se za poručnika, vama i vašoj republici za inat!
GRACCO: Hajde, budalice, uništavaš mi portret! I – pogledaj
samo kako si se zaprljala.
(Nardina je prešla krpicom preko ustiju i nosa.)
NARDINA: Nije baš dobro za onog lika, koji mu nimalo ne nalikuje. Znaš li što bi trebalo napraviti da se u onome liku
prepozna ujak? Napisati ispod: Bernardus Zuchius aetatis
suae anno... Koliko mu je, ono, godina?
GRACCO: Šezdeset i sitno, a pored toga još je i – dijabetičar.
Taj će životariti još koji godinicu, pa – zbogom!
(Slijedeći neku svoju misao, Nardina nastavlja...)
NARDINA: Milijun miraza, što li je to? Nije baš velika stvar
imati milijun, samo što te to stalno tjera na trošenje. Zar se
s milijun lira može putovati šest mjeseci godišnje, živjeti
tri mjeseca u Parizu, ići u nordijske toplice, imati auto, kazališnu ložu tijekom cijele godine, ići na fešte i raskošne balove...? Ma, kakvi! Ne isplati se raditi tolike pripreme za samo jedan milijun. Već deset dana crnčimo tu da
Riccardo Gigante
167
bismo sredili kuću... I sve to za – milijun po glavi! Koje li
bijede!
(Nardina načini stanku, nakon koje nastavi s iznenađujućom toplinom.)
NARDINA: Šezdeset godina i bolestan... Pet milijuna... A da se
ja udam za njega?
GRACCO: Šuti, ne blebeći gluposti.
NARDINA: Pa ja sam lijepa, zar ti to nije jasno? Svi mi to govore. Na svim se balovima uvijek stvori mnoštvo kavalira
koji mi udvaraju, a u kazalištu nema dalekozora koji nije
uperen prema meni. Ako se malo potrudim, u roku od dva
dana ujak će biti ludo zatreskan u mene.
GRACCO: Prestani već jednom s tom taštinom! Ti uzimaš zaozbiljno sve komplimente koje ti uputi neki glupan, samo s
ciljem da ti se svidi.
NARDINA: Kad smo već kod glupana, glupan je onaj kojemu
ja nisam lijepa. Zar misliš da sam slijepa? Imam krasnu liniju, onda su tu divna ramena, dekolte poput mojega nećeš
naći... A pak cijela figura... Evo, pogledaj me! No, brat neće nikada moći biti dobar sudac ljepote svoje sestre.
GRACCO: Prekini već jednom, gusko jedna! I pusti me na miru,
da završim portret. Pogledaj, već si izbrisala tim svojim
glupim poljupcima.
NARDINA: Glupi? Moji poljupci? Ne misle svi tako!
(Prekrila je usta.)
NARDINA: Tako i tako, usta su bila kriva. Napravi ih ponovo,
bez one antipatične grimase. Bože! Žive guštere! I poljubila sam mu usta...
(Nardina nastavlja dlučnim tonom.)
NARDINA: Gušteri ili ne, udajem se za njega.
GRACCO: Hoćeš li, već jednom, prestati?!
NARDINA: Udajem se za njega, makar morala pojesti žive te
168
Književna Rijeka
životinje. Pet milijuna…pet milijuna…
GRACCO: Više nisam siguran jesi li glupa ili perverzna. Gadiš
mi se.
NARDINA: Kaži što hoćeš, no želim se udati i udat ću se!
Druga scena
Gracco, Nardina, Ignazio i Veronica.
(Ignazio ulazi, krcat paketima.)
IGNAZIO: Comunarda, ponovno počinješ? Koliko li sam ti puta rekao da ne želim više čuti za onog tvog vojničića? Ne
želim mačeve niti livreje oko sebe! I ne želim kozake u
obitelji!
NARDINA: Ali, tata...
(Ignazio odlaže pakete po stolu.)
IGNAZIO: Tišina!
NARDINA: Pa šutim ja. Ali jedan republikanac, kojemu je ime
Ignazio, mogao bi imati za zeta časnika kraljevske vojske.
IGNAZIO: Rekao sam: dosta!
GRACCO: Oče, pa ne uzrujavaj se zbog te glupače. Sad više
nije u igri taj vojničić. Sada se želi udati za ujka.
IGNAZIO: Glupača! Glupi ste oboje. Nemojte tu bezveze gubiti vrijeme! Pomognite mi s paketima. Veronica! Mama!
(Ulazi Veronica.)
VERONICA: Što je? Zar je već stigao?
IGNAZIO: Još nije. Ali nemojmo gubiti vrijeme. Uzmi i odnesi
u kuhinju.
(Veronica izlazi.)
IGNAZIO: Upozoravam vas, dakle: učinite sve po propisu! Već
znate kakav je ujak: domoljub, veliki Talijan – to da, ali
Riccardo Gigante
169
ima svoje ideje. Veliki je vjernik i potrudit ćemo se da ga
ne povrijedimo. Trebamo biti dobri domaćini i učiniti mu
što ugodnijim boravak kod nas. Tako i tako, neće se zadržati kod nas dulje od tjedan dana, jer nakon toga putuje
u Rim – gdje će se nastaniti. I tijekom tih osam dana mora
steći dojam da je došao u kuću u kojoj žive ljudi koji štuju
Boga i koji su puni poštovanja prema kralju. I ti, Gracco,
završi s tim crtežom!
GRACCO: Kako, kad mu moram ponovo nacrtati usta? Ova
glupača ih je uništila svojim poljupcima...
IGNAZIO: A ti ga uokviri takvog kakav je. Što li, pak, još uvijek radi tamo gore onaj Mazzini?
NARDINA: Pokrijte ga ujakovim portretom.
IGNAZIO: A onaj Danton? Brzo, maknite ga! Dovraga! Ne
smijemo povrijediti gosta. Hajde, pokrite ga s tim Piom X.,
upravo sam ga zato i kupio. A kralj? Zar tu nemamo kralja?
NARDINA: Imamo ih čak četvoricu – u špilu karata.
IGNAZIO: Prekini, uopće nisi smiješna. Brzo, siđi kod gospođe Cattine! Neka ti posudi jednog, bilo kojeg. Umberto,
Vittorio Emanuele drugi ili treći... Uostalom, vrlo važno
koji je, glavo da je – kralj. Veronica, Veronica!
(Nardina je izišla.)
VERONICA: Što je? Zar je već stigao?
IGNAZIO: Sad ću trknuti do postaje, a ti se pobrini za njegovu
sobu nabaviti križ, brat ti je. A usput nabavi pokojeg svetca
za našu sobu. Požuri!
VERONICA: Morali bismo imati nekog svetog Ignacija na tavanu.
IGNAZIO: Ma, da, neka. Može i sveti vrag, radite što hoćete.
Ja trčim do vlaka.
(Ignazio je izišao, a odmah za njim i Veronica. Ulazi Nardina,
noseći portret kralja Umberta.)
170
Književna Rijeka
NARDINA: Dolje republika, živio kralj!
(Počela je pjevušiti kraljevski marš. Vratio se Ignazio.)
IGNAZIO: Šuti, ti, nesretnice! Što li će reći susjedi? Nardina
nije izvedenica od imena Comunarda, nego od imena Bernarda. Ime ti je Bernarda, upravo kao i ujaku, shvaćaš li?
(Ignazio ponovo izlazi.)
Treća scena
(Gracco i Nardina, a zatim i Veronica. Braća su zauzeta namještanjem te prekrivanjem portreta.)
GRACCO: Kakvo licemjerstvo! Gadite mi se, svi zajedno! Zar
se nije moglo dočekati ujka i bez svega toga, bez tih lutaka?
(Gracco je pokazao portrete kralja Umberta i Pape... Nardina
pjevuši ariju Mignon.)
NARDINA: Ja sam Bernarda plavuša... A ti si Gracco, jer samo
grakćeš.
(Ulazi Veronica s križem, Majkom Božjom iz Lourdesa i sv.
Ignatijem.)
VERONICA: Evo i Krista. Trebao nas je posjetiti moj brat, pa
da se Gospodin ponovo vrati u ovu kuću. Hajde, budite dobra, djeco. Idem ja zakačiti križ, a vi završite sa svojim
poslom.
(Veronica izlazi. Nardina posprema pakete sa stola.)
NARDINA: Gledaj, gledaj! L’Unita’ Cattolica, l’Osservatore
Romano! O, pa taj naš zlatni tatica postao je crkveni tip –
samo da bih se ja udala za pet milijuna!
GRACCO: Kako li samo brzo zaboravljaš svog junaka, onog
vojnog! Da, vi, žene, spremne ste svašta učiniti poradi love.
NARDINA: A zar se ti nećeš prilagoditi kakvoj crkvenoj ulozi
u iščekivanju svog milijunčića?
GRACCO: To je nešto posve drugo. Ja slijedim Machiavelli-
Riccardo Gigante
171
jevu politiku. Kada budem imao taj milijunčić, bit ću u
potpunosti samostalan, moći ću prodonijeti stranci, osnovati novine, bit ću autoritet u selu. Eto.
NARDINA: I ja ću moći, kad budem imala svojih pet milijuna,
raditi što me je volja i pobrinuti se za vlastite interese. Mlada, lijepa, bogata s mužem od šezdeset godina i – pored
toga – bolesnim! Da! Mi slobodu djelovanja ne pronalazimo drugdje doli u – braku.
GRACCO: Stvarno lijepi moral kokete!
NARDINA: Dosta s takvim riječima! I tad ću biti dobra, čak i
prema tebi. Poklonit ću ti stotinu tisuća lira, plus još dvije
stotine da se možeš provesti s onom Lilly.
GRACCO: S kojom Lilly? O čemu ti to govoriš?
NARDINA: Zar misliš da ne znam? Lilly Windsor. Imaš dobar
ukus, zaista. Slatka je, tako tanka, elegantna, chic... Baš
je krasna. Kad se budem razvela i ja ću biti poput nje. Sve
će novine hvaliti moju ljepotu. Možda će mi kakav kralj
biti ljubavnik…
GRACCO: Nardina! Mama, reci ovoj ljigavici da umukne!
NARDINA: Zašto se ljutiš? Samo razmišljam. I to još o – budućnosti, a ti se tamo provodiš s nekim pjevaljkama – to je
činjenično stanje sadašnjosti. Samo jednom smo mladi i
trebamo uživati u onome što nam život pruža. Po tom sam
pitanju Njemica: Sich ausleben je moje Evanđelje.
(Odjednom je prekinula priču kako bi osluhnula...)
NARDINA: Auto!
(Nardina kreće prema prozoru i promatra kroza nj.)
NARDINA: Evo ih! Ujak ne izgleda uopće staro! Skoro pa je –
elegantan.
(Zasukla je rukave kako bi joj ruke gotovo u potpunosti bile gole,
zatim se ogledala u zrcalu i otišla srediti cvijeće u vazi.)
NARDINA: Što kažeš? Hoću li mu se dopasti? Želim ga zagrliti
golim rukama. To će mu se svidjeti, zar ne?
172
Književna Rijeka
Četvrta scena
(Gracco, Nardina, Ignazio, ujak Bernardo i Veronica. Ujak Bernardo, odijevajući voluminozan mantil, polako ulazi, a iza njega
korača Ignazio.)
UJAK: Napokon sam stigao! Gdje je Veronica? A dječurlija?
(Nardina mu trči ususret.)
NARDINA: Oh, dragi ujače, kako mi je drago što sam te upoznala! Mi smo ta dječurlija za koju pitaš.
(Čvrsto, čvrsto Nardina je zagrlila ujaka Bernarda.)
UJAK: Draga moja Bernardina! Koje li lijepe djevojke, pravi
dragulj od nećakinje! A Gracco? Je li to naš Gracco? Evo
pusa i tebi.
(Ulazi Veronica i hita bratu u zagrljaj.)
UJAK: Veronica! Nakon svih tih godina! Starimo, zar ne?
VERONICA: Iskreno: mi da, ali ti...!
NARDINA: Ti si još mlad, a bogami i zgodan, ujače dragi. Kladim se da nemaš više od četrdeset godina!
UJAK: Dao Bog da ih imam četrdeset! Imam ih šezdeset i kusur, dijete drago.
NARDINA: Ma, šališ se?! Ne vjerujem ti. Izgledaš tako mlado!
(Nardina odvlači ujaka pred zrcalo.)
NARDINA: Pogledaj, čini se kao da smo braća... Možda čak i
mladenci. Ujače, zašto se nisi nikada ženio? Muškarac poput tebe zasigurno je osvajao brojna srca.
GRACCO: Ma, pusti ga na miru.
IGNAZIO: Barem ga pusti da malo predahne.
UJAK: Ne smeta, pustite vi nju. Kako li je slatka ta naša malecka!
NARDINA: Sad ćeš mi ti, dobri dječače, dati mantil.
Riccardo Gigante
173
(Pomogla je ujaku razodijenuti mantil i odložila ga je na stolac.)
NARDINA: Baš se lijepo odijevaš. Očito tamo, u Andama, vodite računa o modi.
(Ujak sjeda na stolac koji mu je Ignazio ponudio.)
UJAK: Ma, kakvi! Sva je ta odjeća iz Genove. Da me vidiš u radnom odijelu! Odmah bi pobjegla. Kladim se da bi se bojala poljubit me.
(Nardina sjeda ujaku u krilo i počne ga ljubiti.)
NARDINA: Ja? Zar ja? Jedan, dva, tri...
IGNAZIO: Bože, kako si naporna! Stidi se! Nardo, želiš li kavu?
NARDINA: Sada ću ja pohitati pripremiti kavu, ujače!
(Sprema se izići. Polazeći pored Gracca, tiho mu je šapnula.)
NARDINA: Jesi li vidio? Još malo pa će nasjesti i biti moj. Pet
milijuna!
GRACCO: Namigušo!
(Gracco je uporno gledao, gotovo buljio u crtež koji je postavljen umjesto Mazzinija. Ujak uoči što Gracco radi.)
UJAK: Jadni Gracco! Zapostavio sam te zbog sestre. Dođi ovdje. I ti si lijep dečko, znaš li? I, koliko čujem, umjetnik si?
GRACCO: O, Bože. Da, jesam, pomalo.
(Ujak slijedi Graccov pogled.)
UJAK: Ono čudo, ondje gore, jesi li to ti naslikao? Nije loše.
Tko je to?
(Na vratima se pojavljuje Nardina.)
NARDINA: Rekla sam ti da ispod napišeš ime. Daj, ujače, zar
ne razanaješ tko je...?
(Ujak se malko postidi.)
UJAK: Da, uistinu, nije loše. Samo, ta usta…
(I dalje stojeći na pragu, Nardina nastavlja govoriti.)
174
Književna Rijeka
NARDINA: Usta sam ti ja izbrisala silnim poljupcoima. Nisam
mogla dočekati da dođeš i, da bih skratila vrijeme, ljubila
sam portret. Zar nije tako, Gracco?
(Nardina napušta prag i ulazi k njima.)
UJAK: Zloćkice! A ti, Gracco, dođi ovdje i nemoj se uvrijediti.
Pa znaš da ja nisam kulturan i da sam poludivlji. Ja znam
jedino zarađivati, a ti si umjetnik.
GRACCO: U – izgubljeno vrijeme.
UJAK: Loše, loše. Kad je netko talentiran za umjetnost, onda
treba to slijediti. Pogledaj mene! Osjećao sam da ću postati
milijunaš i, s malo truda, postao sam milijunaš. I sad se povlačim. Želim provesti svoje posljednje dane u Italiji.
VERONICA: Daj, pa nemoj razmišljati o smrti. Pa nisi još star.
Izgledaš svježe...
IGNAZIO: I kada netko ima milijune, tada treba dugo živjeti da
bi uživao u svemu tome.
UJAK: Živjeti, da, svakako, ali ne smijemo niti zaboraviti da
moramo umrijeti. Zapravo, najprije želim sastaviti oporuku i odrediti donaciju. Kako sam vam pisao, odlučio sam...
VERONICA: Kakve su to priče, Bernardo?! Pa tek si stigao...
IGNAZIO: Koje melankolične ideje! Ma, molim te, Nardo...
(Ulazi Nardina, noseći posudu s kavom.)
NARDINA: Ne želim slušati priče o tvojoj smrti, ujače, jer mi
se plače pri samoj pomisli. Ne želim niti da sastavljaš oporuku. To ne donosi sreću, znaš li?
(Ususret joj dolazi Ignazio, mrmljajući stisnutih zubiju.)
IGNAZIO: Šuti, gaduro.
(Ignazio progovara naglas.)
IGNAZIO: Izvoli kavu, Bernardo.
(Veronica uzima posudu iz Nardininih ruku.)
VERONICA: Želiš li i konjak, Nardo?
Riccardo Gigante
175
(Veronika se tiho obraća Nardini.)
VERONICA: Pusti ga, neka čini što ga je volja. Neće zbog toga
umrijeti.
NARDINA: Prostora, molim! Dozvojite da ja serviram kavu
ujaku. Koliko šećera?
UJAK: Bez šećera. Imam dijabetes, dijete moje...
IGNAZIO: Ma, daj, nije to tako teška bolest kad ne razmišljaš o
njoj. Želiš li se malo odmoriti? Želiš li ići u svoju sobu?
UJAK: Moju sobu? Ne, ne, dragi moji. Ne želim nikome biti teret. Idem ja do hotela.
VERONICA: Ma, što to govoriš? Nama – teret? Tako smo te
nestrpljivo čekali i ti, sada...
IGNAZIO: Ne prihvatiš li naše gostoprimstvo, uvrijedit ćeš nas.
GRACCO: A tvoja je soba tako slatka!
(Nardina priđe ujaku sa strane i ovije mu gole ruke oko vrata.)
NARDINA: Krasnu sam ti garsonijeru pripremila: sjajnu i slatku. Pravi bombončić. I ja ću je osobno pospremati svakog
jutra. Ostani s nama ujače, budi srce. Ja ću i krevet namještati, da sanjaš slatke snove.
UJAK: Hvala vam svima od srca zbog truda, ali ne mogu prihvatiti. Hotel je mjesto kamo ću poći.
VERONICA: Naravno, tamo će ti biti komotnije. Zna se, naša
je kuća – siromašna kuća.
IGNAZIO: Ali u njoj žive pošteni ljudi. Mi smo dobri ljudi. I tu
sam odgojio djecu u ime institucija i ljubavi božje.
NARDINA: Pa vidiš? Mazzi... Ovaj, Pio X., Umberto... A tvoju
sobu krase lijepi križ i Majka Božja iz Lourdesa.
UJAK: Izvrsno, to me veseli. Tko će li dandanas pronaći takvu
obitelj vjernika?
IGNAZIO: Da, da, mi poštujemo red i zakon. A možda ćemo
imati i vojnog dužnosnika u obitelji.
176
Književna Rijeka
VERONICA: No, zasad, to još nije sigurno.
IGNAZIO: Da, roditelji, oh, Bože, nikada ništa ne znaju... No,
kruže glasine da je ta djevojka pogodila srce jednog časnika...
NARDINA: Tata, što li to govoriš? Nije točno. I onda... Onda...
Nemam ni miraz.
UJAK: Ako je to jedini problem, onda smatraj da ne postoje
prepreke da imaš tog vojničića.
NARDINA: Hvala, ujače! Kako li si samo ti dobar! No, ne razmišljam još o braku. Još sam mlada; devetnaest mi je godina tek. I ako bih se već udavala, ne bih htjela imati mladoga muža. Svi su oni nestašni, nepouzdani, varljivi. Kad
bih susrela čovjeka u nekim godinama, u čije bih emocije
mogla imati povjerenja, tad ne bih rekla ne. Željela bih
imati mužića poput tebe, ujače. Dobar, srdačan, iskusan..
Muž treba biti vođa, gotovo otac. Zar ne, ujače?
UJAK: Otac – svakako, ali djed... Nipošto! Muža poput mene?!
Starog, bolesnog, koji se sprema sastaviti oporuku... Kad
smo već kod oporuke, pozovi bilježnika. Sutra ćemo napisati tri retka oporuke, da se već jednom riješimo toga.
IGNAZIO: Ako baš želiš, sutra u jedanaest...
VERONICA: Uvijek ima vremena za nostalgična sjećanja. U
međuvremenu, odlučimo se za večeru. Hoćeš li pojesti s
nama nešto, neobvezno?
UJAK: Hvala na gostoprimstvu, ali večer želim provesti kao
momak. Znaš, nakon toliko godina divljeg života, tijekom
boravka u Genovi svidjela mi se koncertna kavana.
NARDINA: Ma, ujače, naljutit ćeš nas! Prvu večer...! Ako voliš
glazbu, otpjevat ću ti ja nešto. Tu imamo glasovir, pa ću ti
otpjevati neku pjesmicu.
UJAK: Ne, ne Nardina! Odgodit ćemo tu za neku drugu priliku.
Večeras sam se baš zaželio neke kavane, gdje je živa svirka. Gracco, znaš li neko takvo mjesto?
GRACCO: Čuo sam da je Eden sasvim u redu. Ali znaš, ja ne
Riccardo Gigante
177
zalazim često u takva mjesta.
NARDINA: Bum!
IGNAZIO: Što je?
NARDINA: Ništa. Slučajno sam udarila koljenom u stolicu i
boli me.
UJAK: A kakvi su umjetnici? A pjevačice...?
GRACCO: Pa... što li ga ja znam? Tko ih uopće gleda? Tako su
golišave, da se to ne da gledati.
NARDINA: Ali Lilly je slatka.
VERONICA: Tko je ta Lilly, Nardina?
IGNAZIO: A što ti znaš o tome?!
GRACCO: Zar postoji neka Lilly? Nisam imao pojma o tome i
čudi me što znaš takve tračeve...
NARDINA: Zar je ne poznaješ? Jadničak! A ona tako elegantna
i namirisana gospodična s kojom si jučer šetao Korzom?...
Rekli su mi da je to Lilly iz Edena i da ste zaljubljeni poput
dva golupčića.
GRACCO: Molim te, Nardina, ne govori gluposti...
UJAK: Pa nemoj se ljutiti zbog takvog čega, Gracco. Ne možeš više biti svetac u svojim godinama, kad je krv tako uzavrela. Treba se sjetiti da smo kršćani u velikim prigodama.
Hoćeš li me, dakle, tamo otpratiti? Zajedno ćemo pljeskati
toj Lilly.
GRACCO: Počinje u deset, znaš.
UJAK: Utoliko bolje. Prije ću poći do hotela i rezervirati sobu,
da se malo osvježim.
NARDINA: Ujo, ujače krasni...?
UJAK: Što je?
NARDINA: Povedi me sa sobom!
IGNAZIO: Jesi li poludjela?
VERONICA: Nardina, zbilja si nepristojna.
178
Književna Rijeka
NARDINA: Ne vidim što je u tome loše? Pa plakati reklamiraju
obiteljski program.
IGNAZIO: Ako vjeruješ plakatima!
GRACCO: Nardina, mogu ti garantirati da to nije predstava namijenjena pristojnim djevojkama. Ima puno prikrivenog
smisla, pa kostimi... Ne i ne, rekao sam.
NARDINA: Kostimi? Pa zar ne idemo i mi na ples gotovo gole?
A što se tiče prikrivenog smisla, to neću razumjeti. Uostalom, reći ću vam da gospođica koja pohađa visoko društvo
nikada ne pocrveni. Zar će tamo neki kabare-glumci govoriti nepristojnosti koje će biti gore od onih koje nam govore
kavaliri tijekom primanja? Pronađite mi, vi, samo većih nevaljalaca od džentlmena!
(Nardina se privila se uz ujaka, provokativno se bacajući na nj.)
NARDINA: Povedi me, ujo! Daj?!
(Ujak se pokušava osloboditi.)
UJAK: Daj, ludice...
NARDINA: Ma, daj, povedi me! Odjenut ću dekoltirani kostim
za bal koji mi prekrasno pristaje, kao manekenki. I šešir s
crnim ukrasom od kojih mi sjaje oči čak i u tami... Bit ću
prekrasna! Želiš li, ujače?
VERONICA: Nardina, ja gubim strpljenje! Stidi se! Odlazi!
IGNAZIO: Zar želiš da te ošamarim pred ujakom?
NARDINA: Ne vidim što li to tako loše činim?!
UJAK: Smirite se i budite dobri. A ti, Nardina, poslušaj: sutra
ćemo se lijepo provaziti, pravi mali izlet...
NARDINA: Ali ja želim večeras u Eden! Ujače, kad budeš spreman, prođi me pokupiti.
GRACCO: Prekinimo već jednom s time! Iziđimo, ujače!
UJAK: Evo, gotov sam!
(Ujak uzima mantil sa stolca i odijeva ga.)
UJAK: I... Sutra dolazi bilježnik, u jedanaest sati. Nardina, zar
Riccardo Gigante
179
me nećeš poljubiti?
NARDINA: Ako me povedeš sa sobom, dat ću ti puno pusica. I
ruke ćeš mi moći ljubiti. Pogledaj samo koje ruke!
UJAK: Oh, Nardina!
NARDINA: Ali što li ćeš raditi tamo? Tamo nema guštera, znaš
li?
UJAK: Guštera? Kakvih to – guštera?
GRACCO: Nemoj je slušati ujače, vidiš da je luda. Mama,
ključ?
VERONICA: Ispod Dantona... Ovaj, ispod Pape.
IGNAZIO: Nemoj mi vratiti prekasno toga mladića, znaš!
UJAK: Pusti to. Danas sam ja šef. Pozdrav, Nardina!
(Nardina je ljuta i hladna.)
NARDINA: Doviđenja!
UJAK: Ali jednu pusu ćeš mi dati?
NARDINA: Ne zaslužuješ je, ali želim biti dobra. Samo jednu,
da znaš!
(Nardina i ujak se poljube.)
NARDINA: I sutra autom put Bologne!
UJAK: Gdje god ti poželiš!
NARDINA: Sami?
UJAK: Sami, časne mi. I sada – laku noć svima!
(Zajedno s Graccom, ujak odmiče se prima izlazu.)
IGNAZIO: I tebi dobru zabavu.
VERONICA: Gracco, upozoravam te, pazi što radiš. I nemoj se
prekasno vratiti.
NARDINA: A sutra je tvoj red, Nardina...
- KRAJ PRVOG ČINA -
180
Književna Rijeka
DRUGI ČIN
Scenografija iz prvog čina.
Prva scena
(Veronica i Nardina sređuju sobu.)
NARDINA: Mama, kad će doći bilježnik?
VERONICA: U jedanaest sati.
NARDINA: I koji nam to bilježnik dolazi?
VERONICA: Stari Martini, naravno.
NARDINA: Zašto ne bismo, umjesto toga, javili Vanzettiju?
Meni je Martini antipatičan. Zaudara na vlagu kao neka
stara krpa, ima crno pod noktima, masnu kosu...Vanzetti
je, naprotiv, elegantan i sviđa mi se.
VERONICA: I taj ti se sviđa? Bože, kako si ti samo široka srca!
NARDINA: Nije da sam zaljubljena, ali kad već netko treba doći, zašto to ne bi bila simpatična osoba koja se i meni sviđa?
VERONICA: Znaš što? Vanzettija ćemo pozvati kad ti budeš
sastavljala oporuku. Sad požuri. Za koji trenutak dolazi
ujak.
NARDINA: Krasan tip, taj tvoj brat! Dočekujemo ga na najbolji
način, cijelu kuću preuređujemo zbog njega i onda on odlazi orgijati i bančiti cijelu noć!
(Nardina duboko uzdahne.)
NARDINA: Nakon mojih poljubaca, svejedno je preferirao provesti vrijeme s onim pjevaljkama.
VERONICA: Nardina, pa što ti to govoriš? Nije on tvoj zaručnik, on je tvoj ujak! Ne treba nikome polagati račune što i
s kime radi. Umjesto da se tamo mrštiš, požuri, jer kada
dođe ujak sve treba biti u najboljem redu.
Riccardo Gigante
181
Druga scena
(Veronica, Nardina, Ignazio i Gracco.)
IGNAZIO: Dobro jutro.
NARDINA: Dobro jutro, oče.
IGNAZIO: U koliko se sati vratio Gracco?
NARDINA: Gracco? Pa idi ga tražiti po Edenu, po sobama tih
pjevaljki, zajedno s našim gospodinom ujakom.
IGNAZIO: Zar opet počinješ? Više ne znam što bih mislio. Tako se ponašaš... Vodiš takve razgovore... Pokvarena si i zločesta! Znaj da ja već gubim strpljenje, Comunarda. Ponašaš se tako da se stidimo što si naša kći! Pazi, Comunarda!
NARDINA: Zaboravio si da je moje ime Bernarda. Uostalom, da
ste mi dozvolili izići s njima, vratili bismo se u neko pristojno vrijeme, oni se ne bi napili pjenušcem i ne bi se tamo
gubili s nekim...
(Čuje se Graccov glas: pjevuši.)
GRACCO: Plava, plava, plava,
kako si slatka mala
i vodiš mene kamo ti se svidi,
o, lijepa plavušo...
(Gracco ulazi, teturajući. Blijed je, a odjeća mu je sva zgužvana.)
GRACCO: Dobar dan, štovani roditelji! ... Gospodična sestro,
vama se klanjam.
IGNAZIO: Gracco, pa ti si pijan!
GRACCO: Ja to poričem! Bio sam pijan, bili smo svi pijani...
Ja... Ujak... Lilly, Rosita... Svi... Svi... Ali sada, sada, gledaj!
(Graccco je podigao jednu i ostao stajati na drugoj nozi.)
GRACCO: Sada sam stabilan.
IGNAZIO: Nesretniče! I prošao si kroz pola grada u takvome
182
Književna Rijeka
stanju? Stidi se! Čuj, ženo, ako je tvoj brat trebao doći tu da
nam pokvari sina, bilo mu je bolje da je ostao u Andama!
GRACCO: Ujak da ostane u Andama? Oče, pa o čemu ti to? I
onda meni govoriš da sam pijan! Smiješno je to, znaš li?
A milijuni? Pravi je gospodin ujak! Da samo vidite kako
troši! Gotovo da više nije bilo šampanjca tamo!
NARDINA: I? Koliko je pocugao?
GRACCO: Bile su to zmije, žene zmije. Rositi, koja je bila s
barunom Zebedejem, dao je 500 lira da bi došla za njegov
stol. I meni, da bih ga ostavio samoga s Lilly... Pogledajte...
(Izvukao je novčanik s tri novčanice od sto.)
GRACCO: Jedan, dva, tri... A ostale dvije...? Bilo ih je pet komada! Ah, da, sjećam se: dvjesto Rositi...
Iz Španjolske ja sam ljepotica,
kraljica ljubavi
IGNAZIO: Ja... Ja... Idem zadaviti onoga gada!
VERONICA: Ali Gracco... Ušuti i idi malo leći!
GRACCO: Imat ću vremena za ležanje kad budem mrtav. Sada... sam mlad... I gdje trčiš tata? Možeš danas i zakasniti
na posao. U jedanaest sati bit ćeš milijunaš i briga tebe za
onog glupana od šefa!
(Ignazio se silno trudi ostati smiren.)
IGNAZIO: Nacugan je do daske. Žalim ga. Izlazim, idem se ispričati šefu i onda idem pokušati pronaći ujaka.
GRACCO: Želiš li ga pronaći, skokni do Edena. Prvi kat, desni
hodnik, soba... Koja soba?! Pravi apartman! Eh, da znate
kakav stan, dragi moji... Predsoblje, salica, spavaća soba,
budoir, kupaonica... Sve je tamo naveliko. Pitaj za gđicu
Lilly Windsor.
IGNAZIO: Moj šešir, štap. Budi dobra, Nardina. Pustite onoga
glupana da se sâm otrijezni. A s tobom ćemo se kasnije obračunati.
(Ignazio je izišao, a za njim i Veronica.)
Riccardo Gigante
183
Treća scena
(Gracco i Nardina.)
GRACCO: Računi... računi. Dragi oče, milijunaš poput mene,
kakvim ću biti za sat vremena, ne dozvoljava drugima da
mu broje... Nema više toga. Sretan put i sretan povratak!
Za sat vremena bit ćemo drugovi u milijunaštvu ili milijunerstvu... Ili... Kako se već kaže? Zvuči lijepo milijunaštvo. Nardina, reci mi. Nardina, kako se kaže...?
NARDINA: Ideš mi na živce, povraća mi se od tebe!
GRACCO: Kojih li teških rečenica! Nemojmo tu izigravati starogrčke tragedije. Pitam te, jednostavno, kaže li se drugovi
u milijunaštvu ili milijunerstvu?
NARDINA: Ne budi budala, Gracco! Reci mi samo kako je sređen Lillyin apartman.
GRACCO: Nardina, pa ti me pitaš nezgodnu stvar!
NARDINA: Nema tu ništa lošeg. Zanima me samo, tek tako, iz
znatiželje.
GRACCO: Eh, draga moja, da samo ti znaš... Kako li samo ona
ima dobar ukus! Tako je profinjena, što se toga tiče! Stan je
pravi bombončić. Ogledala, mekani tepisi... A kakav li je
samo krevet! Čini se poput oltara; visok, s tri stube, od
kvalitetnog je drveta napravljen, s ukrasima od slonovače
i srebra...
NARDINA: Barem nek’ je nešto kvalitetno.
GRACCO: Firentinski Quattrocento, kuća Tornabuoni. Dar
ruskoga velikog vojvode. Taj se taj barbarin naučio tajnama dobrog ukusa! A Lilly...
NARDINA: Da, Lilly... Kakva je?
GRACCO: Lilly je, je... Neću ti reći kakva, jer bi bilo nepristojno. Vidiš li koliko sam razuman? A tata misli da sam pijan.
NARDINA: Daj, Gracco, budi dobar. Reci mi, kako se odijeva...? Što nosi ispod, koji parfem koristi...?
184
Književna Rijeka
(Nardina se približava Graccu i miriše ga.)
NARDINA: Sladak, omamljujući. Sad shvaćam zašto takve žene uspijevaju bolje od nas omamiti muškarce. Koji je to
parfem? To nije Lillyin. Spomenuo si neku Rositu...?
GRACCO: Ja spomenuo Rositu? Ja ti velim da je to Lillyin
miris i imat ćeš dokaze o tome kad se večeras bude vratio
ujak. Jantar je to, draga moja. Sedamdeset lira dođe majušna bočica. Lillyina. Rosita ne upotrebljava to. Kaže da joj,
budući da je Španjolka, takve stvari ne trebaju jer je sva
Peau d’Espagne.
NARDINA: Koje li sreće rodit’ se muško! Nije vama nipošto loše, a mi smo uvijek tu, pod budnim maminim očima. Već
je i udvaranje previše. Čim malo flertujemo, onda smo već
izgubljene djevojke. Kada bi nas barem posjećivali ljudi...
(Netko zazvoni na vratima.)
GRACCO: Ljudi? Evo ih.
NARDINA: Ujak je napokon došao.
Četvrta scena
(Gracco, Nardina, bilježnik i Veronica.)
BILJEŽNIK: Dobar dan, Nardina! Pozdrav i tebi, Gracco! Kako si samo blijed... Da nisi, možda, bolestan?
GRACCO: Ja – bolestan? Ni govora! Samo sam slabo spavao.
Znate, kad ste na putu da postanete milijunaš, ne može se
čovjek osjećati loše.
BILJEŽNIK: A ujak, gdje je? Gospo’n Ignazio, gospođa Veronica...
(Veronica ulazi vesela, s osmijehom na licu.)
VERONICA: Dobar dan, dragi gospodine Martini! Kako ste
nam?
BILJEŽNIK: Htio bih biti poput vas. Svi ste vi milijunaši?! Koji li je samo lijepi izum američki ujak. A ti, Nardina, kad se
Riccardo Gigante
185
obogatiš, za koga ćeš se udati?
(Nardina je ironična.)
NARDINA: Za koga me bude bila volja! Neću sigurno poći s
jednim zadimljenim, starim antipatičnim likom poput vas.
I kada smo već kod toga, bespotrebno ste došli jer ujak više
nema namjeru sastaviti oporuku. Više ne namjerava umrijeti! Ženi se... ukoliko budem htjela imati muža. Jeste li
shvatili?
BILJEŽNIK: Eh?
VERONICA: Kako? Kako? Kako? Kako?
GRACCO: Nardina, istina, pio sam, ali čini se da si ti pijana.
NARDINA: Kako? Tako!
(Nardina počne pjevušiti.)
NARDINA: Ja uzimam muža-ža-ža
i ne treba mi nikakva škuža-ža-ža...
GRACCO: Oh, stvarno! Ova glupača utuvila si je u glavu da će
se udati za ujaka! Odnosno za njegove milijune! Jadna glupača! Ujak samo što nije došao i sastavio oporuku, a onda
će ti tvoj milijunčić biti i više nego dostatan.
NARDINA: Ne, ne! Nećemo to tako! Svih pet milijuna za – mene. Vidjet ćete, zamazanko!
(Nardina je okrenuta prema bilježniku.)
NARDINA: Zapravo, nećete vi ništa vidjeti jer će bračni ugovor
sastaviti Vanzetti, koji je puno simpatičniji od vas.
BILJEŽNIK: Samo se ti šali. Dok je čovjek mlad, ima vremena
i za takve šale. Ja nemam vremena na bacanje i ako gospodin Zucchi ne dođe u dogledno vrijeme, morat ću otići.
VERONICA: Samo malo strpljenja, bilježniče. Moj brat samo
što nije stigao. Znate, noćas je malo zaružio i sad spava. Moj
muž je otišao po njega i trebali bi biti tu za koji trenutak.
NARDINA: Evo, čujem tatine korake.
GRACCO: Nemilosrdne korake! Tata je danas lunatičan.
186
Književna Rijeka
Peta scena
(Ignazio, Veronica, Gracco i bilježnik.)
IGNAZIO: Je li stigao ujak Bernardo?
VERONICA: Ma kakvi! Još spava, ta lijenčina!
IGNAZIO: U hotelu ga nema. Pitao sam za njega, ali su mi rekli
da je izišao. No, ovi iz hotela bili su dosta čudni, kao da su
mi skrivali nešto.
GRACCO: Ma, kada sam ti ja već rekao gdje ćeš ga pronaći?!
A kladim se da si iz hotela odjurio ravno do katedrale,
umjesto do Edena. Znaš, tata, koliko je god vjernik, bolestan i star, on ipak više voli žene nego crkvu!
BILJEŽNIK: Zar ga okrivljavate? Sa svim tim novcem...? Ali
mislim da se ne biste smjeli rugati svećenstvu. Koliko vidim, ako smijem primijetiti, on vas je u nekoliko sati sve
preobrazio. Gle, gle. Pio X.! Zar nije bio prije Danton, tamo gore? Umberto? A gdje ste stavili Mazzinija? Ponovo
u egzil?
GRACCO: A da samo vidite sobe! Sami križevi, Isusi, Majke
Božje iz Lourdesa i svi sveci po zidovima... Pravi horor!
BILJEŽNIK: Gospo’n Ignazio, kakve su to priče?
IGNAZIO: Dragi moj notaru, Pariz itekako zaslužuje misu.
BILJEŽNIK: Kad bi to saznali vaši stranačke kolege i oni iz
Giordana Bruna...
GRACCO: S tim milijunima možemo zanemariti politiku i Giordana Bruna. Sloboda mišljenja i – svatko neka radi ono
što mu se najviše sviđa.
BILJEŽNIK: Upravo tako.
(Bilježnik poleda na sat.)
BILJEŽNIK: Budući da nemam vremena za gubljenje, odlazim.
Ako se pojavi, siđite do kavane i telefonirajte mi. Bit ću u
uredu.
Riccardo Gigante
187
NARDINA: Samo vi idite jer, ponavljam, nećete nam vi trebati
za oporuku. A za bračni ugovor – tu je Vanzetti.
IGNAZIO: Što to pričaš? Bračni ugovor?!
GRACCO: Ona se samo šali, pustite je! To su ionako samo riječi u prazno.
(Bilježnik je izišao, a za njime Veronica i Ignazio.)
Šesta scena
(Nardina, Gracco, a zatim Veronica i Ignazio.)
NARDINA: Uskoro će to biti istina. A da ga ja odem potražiti?
Sigurna sam da ću ga pronaći, makar morala ući u Lillyinu
spavaću sobu. I neću ga više pustiti ni na trenutak, dok ne
bude lud za mnom, dok ugovor ne bude potpisan. Sad idem
i kupit ću si – na kredit, znaš! – najfiniji i najprimamljiviji
miris jantara. Uz malo truda, mogu ja lako srediti te pjevaljke.
(Vraća se Ignazio.)
IGNAZIO: Nardina, stavi šešir. Izići ćemo zajedno. Mama, pobrini se da ručak bude gotov na vrijeme. A ti, Gracco, idi
telefonirati u hotel i provjeriti nije li se, u međuvremenu,
vratio.
(Nardina odlazi.)
GRACCO: Evo, idem. Čim postanem gospodin, imat ću vlastiti
telefon.
(Gracco se upravo spremio izići, kadli se začuje zvono na vratima.)
GRACCO: Napokon! Evo ga!
(Gracco je žurno izišao i vratio se nakon nekoliko trenutaka, a
za njim i sluga hotela koji je nosio kavez s papigom. Mladić je
odložio kavez i uručio Graccu pismo.)
SLUGA: To šalje gospodična Lilly Windsor.
(Gracco je uzeo pismo. Dok je momak izlazio, Gracco je čitao
188
Književna Rijeka
adresu, gledajući znatiželjno oca.)
IGNAZIO: Papagaj? I šalje nam ga gđica Lilly Windsor? Kakve su to priče?
(Ulazi Nardina.)
NARDINA: Papagaj? Šalje nam ga Lilly? Što to znači? Je li to
simbol? Ptica u kavezu! Što li to znači?
GRACCO: Oče, Lillyino pismo je za tebe.
NARDINA: Tata, za tebe je. Ma, dobro, dobro, dobro... Zar se
potajice dopisuješ s jednom pjevaljkom? Kakav mi je to obiteljski čovjek?
IGNAZIO: Ma, glupani jedni, dajte mi to!
(Ignazio gleda kovertu.)
IGNAZIO: To nam šalje ujak. Pogledajmo o čemu se radi. Veronica, mama!
(Veronica ulazi. Svi se skupljaju oko Ignazia koji otvara pismo
i čita.)
IGNAZIO: “Dragi Ignazio! Kada dobiješ ovo pismo, ja ću
biti...’’
VERONICA: Zaboga, pa on se ubio!
GRACCO: I to bez oporuke! Ali mi time ništa ne gubimo. Jedini
smo mu rod. Zar nije tomu tako, mama?
NARDINA: I milijun za dobrotvorne udruge ide nama!
IGNAZIO: Tiho, tiho... Ujak je lud, pijan!
(Ignazio nastavlja čitati.)
IGNAZIO: “Kada dobiješ ovo pismo, ja ću biti daleko, otputovat ću. Ustvari, otputovat ćemo. Kao što naslućuješ, bit ću
u dobrom društvu. Budući da ‘noć ima svoju moć’, promijenio sam mišljenje. Nardina, koja me smatra svježim,
‘dobro očuvanim’ i još uvijek poželjnim, ohrabrila me je
da krenem u osvajanje žena, a Lilly je dozvolila da je osvojim“.
NARDINA: Što li sam sad ja za to kriva?
Riccardo Gigante
189
GRACCO: Vidiš li što si napravila sa svojim udvaranjem?
IGNAZIO: Za Boga miloga, tišinu molim! Ne razumijem više
ništa.
(Ignazio klone na stolac.)
IGNAZIO: Ne znam, ne vidim... Hajde pročitaj ti,Veronica...
VERONICA: Ja?
(Veronica uzima pismo.)
VERONICA: Muti mi se vid, ne uspijevam ja ovo pročitati.
Bože, što li će to biti?
(Pismo preuzima Gracco.)
GRACCO: “Lilly je dozvolila da je osvojim”. Pokvarenica jedna, prešla me je! Znači, tako. “Lilly je zbilja slatka”. Meni će to govoriti?! “...i budući da sam joj u tih nekoliko sati
prirastao srcu, odlučio sam...” ... “...odlučio sam...“ ... Pa
to nije moguće! Šali se...! “...odlučio sam da ćemo se oženiti“. Ženiti se?! Ah, koje li ludosti, mora da ne misli ozbiljno!
IGNAZIO: Ti, mladiću, ne luduj tu! Čitaj pažljivije.
GRACCO: Evo, vidi ti sam! “...odlučio sam da ćemo se oženiti“.
NARDINA: Nevjernik! Kukavica!
VERONICA: U njegovim godinama, s njegovim zdravstvenim
stanjem!
NARDINA: Evo, sada vidite. Da ste me jučer pustili da iziđem
s njime...
(Gracco nastavlja čitati.)
GRACCO: “...i ženimo se”. Dobro, tko je dobio, dobio je.
“...Naravno, ta odluka posve mijenja planove o oporuci.
Ne razmišljam više o smrti...“ – Crkni! – “...i vraćam se u
Ameriku, sa svojom Lilly”.
NARDINA: Dao Bog da potonete i ti i ona! Milijuni, tata, milijuni!
190
Književna Rijeka
IGNAZIO: To je previše! Previšeeeee!!!
(Gracco nastavlja čitati.)
GRACCO: “...Uživati u onim malobrojnim godinama koje mi
preostaju...“
VERONICA: Lud je, lud! Jadan moj Bernardo!
GRACCO: “...Žao mi je što sam vas razočarao...“
NARDINA: Žao mu je što nas je razočarao?!? Ah, lopova li,
idem ga pronaći, makar išla do Anda. Zadavit ću ih, oboje!
GRACCO: “...ali trebam se najprije pobrinuti za svoju životnu
družicu...”
NARDINA: Stvarno ima dobar želudac, taj ujak. Oženiti jednu
pjevaljku! Ali od osobe koja se hrani živim gušterima, čovjek može svašta očekivati!
GRACCO: “...No, u svakom slučaju, da biste se sjetili mene i
moga posjeta, šaljem vam papigu koju ćete čuvati meni u
spomen...“
NARDINA: Samo sanjaj! Skrbit ću se ja za nju – peršinom. Neka makar ona crkne!
GRACCO: “...I posebnu zahvalu Graccu, što me upoznao s tako dražesnim stvorenjem kao što je Lilly...“
NARDINA: Lijepa zanimacija.
GRACCO: “...otvarajući mi, tako, vrata sreće!”
(Ignazio naglo ustade i podere pismo.)
IGNAZIO: Nespretnjakoviću, za sve si ti kriv! Baš s takvom si
ga ženom morao upoznati?!
(Nardina se obrati Graccu.)
NARDINA: Neka ti bude! Ukrao ti je ljubavnicu... No, za sve si
ti kriv, tata, samo ti. Da si me pustio izići s njima, ujak ne
bi bio ostao s Lilly!
VERONICA: Oh, moj Bože! Vi ste ga izludjeli. Napili ste ga.
Treba ga stići, urazumjeti ga. Ja ću ga pronaći, govoriti mu
u ime Boga...
Riccardo Gigante
191
IGNAZIO: Pa prestani već jednom s tim tvojim Bogom! Svi ti
križevi i te Djevice donijeli su nam samo nesreću. Prokleti
divljak! I ja sam se pokušao prodati za vjernika...
PAPIGA: Koko! Jadan Koko!
(Gracco se obrati ptici.)
GRACCO: Jao si ga tebi!
NARDINA: Da mi je barem dao miraz da se udam za poručnika!
IGNAZIO: Što je previše, previše je! Hajde, skinite onoga svećenika!
(Ignazio je na tlo bacio portret Pape.)
IGNAZIO: Dolje i portret onog prevaranta!
(Ignazio baca ujakov portret.)
IGNAZIO: Dolje kralj!
VERONICA: Nemoj tako, Ignazio! Poštuj to! To je od gđe Cattine, trebali bismo joj kupiti novog.
GRACCO: Ma, kakvi! Nastavi!
IGNAZIO: Van iz moje kuće s Isususom i svetcima!
(Ignazio je, bijesan, išao i u druge sobe, a Veronica za njime.)
GRACCO: Vidiš, Nardina, kako je sve to ispalo!
NARDINA: Sve si ti skrivio, samo da se ne bih udala i da milijuni ne budu moji. Stvarno, lijepa zanimacija. Kad ćeš otvoriti bračnu agenciju?
GRACCO: Samo ti ovdje viči, mene to ništa ne dira. Vidiš?
Najmirniji sam ja. Ujak neće sigurno vječno živjeti i čim
odapne, oženit ću Lilly... Kako će joj samo lijepo pristajatiti crnina, bit će krasna udovica!
(Ponovo ulazi Veronica s križem u ruci i polikromiranim kipićem Majke Božje iz Lourdesa. Ignazio trči za njom.)
VERONICA: Ne! Pusti Krista! Pusti ga!
192
Književna Rijeka
IGNAZIO: Pusti da ga sredim!
VERONICA: Pusti Krista! Od župnika je iz Sv. Ivana!
IGNAZIO: Daj mi ga! Hoću biti kao Papa Sisto. Uzet ću čekić!
(Opet se utrkuju.)
GRACCO: Sada, kad je ujak otišao, vraćamo se slobodnim mislima. Gledaj ga s tim krivim ustima!
(Gracco pokazuje na portret koji je na tlu. Nardina se baci na
portret i stade ga cipelariti.)
NARDINA: To ružno lice... Evo ti, divljače jedan! Uguši se prvim gušterom kojega budeš pojeo!
PAPAGAJ: Koko. Jadan Koko... Dajte kave jadnom Koku!
(Nardina se strovalila na kavez i jednim ga udarcem odbacila na
drugi kraj sobe.)
NARDINA: Sad ću ja tebi – kavu!
(Gracco ponovo vadi novčanik i broji novčanice od stotinu...)
GRACCO: Jedna, dvije, tri... Eh, moja Nardina! Bolje i to nego
– ništa! Eh!
- KRAJ Bilješke:
1.) Mazzini, Giuseppe (1805-1872.), talijanski revolucionar i političar, u
Marseilleu (1831.) osniva tajno društvo Giovine Italia, koje pod njegovim
vodstvom znatno utječe na akciju oslobođenja i ujedinjenja Italije. Politički
mu je ideal bio republikanska, federativna Europa, a cilj njegova rada bio
je oslobođenje i ujedinjenje Italije na demokratsko-republikanskoj osnovi.
2.) Jacques Danton, Georges (1759-1794.), francuski revolucionar, bio
je najistaknutiji vođa radikalne grupe (kordiljeri i jakobinci), nazvane Mointagne (članovi montanjari). Provodio je revolucionarni teror (Rujanski
pokolj) protiv kraljevih pristaša. Kao francuski domoljub tražio je za svoju
zemlju tzv. prirodne granice (Rajna, Alpe, Pireneji, Atlantski ocean), zagovarajući aneksiju Belgije, Nice, Savoje i Holandije.
Riccardo Gigante
193
***
Gigante, Riccardo (Rijeka, 29. siječnja 1881 – Kastav, 4. svibnja 1945.),
političar i povjesničar, rodio se u tadašnjoj Via San Bernardo 379, u obiteljskoj
kući podignutoj na rimskim termama, uz crkvu Marijina uznesenja i njezin
Kosi toranj. Otac Agostino bio je ugledni zlatar, poznat po izradi morčića, a
majka Franjica Kanarić bila je Cresanka. Nakon što je završio gimnaziju, otišao
je prvo na Trgovačku akademiju u Graz, a potom u Trst. Zanesen talijanskom
kulturom bio je jedan od osnivača Mlade Rijeke (Giovine Fiume) 1905. godine,
a potom i predsjednik tog iredentističkog udruženja od 1908. do 1911. godine.
Prvi veliki istup udruženja bilo je hodočašće preko Jadrana – na Danteov grob u Ravennu 13. rujna 1908. godine. Potom su, u parku stare vile
Lorenza Ciotte na Mlaki, podigli 1910. godine – povodom petogodišnjice utemeljenja – velik spomenik Danteu, koji je izveo Giovanni Marussig. Kako je
društvo poduzelo 1911. godine novo hodočašće na Danteov grob – kao otvoreni iskaz težnje Italiji – mađarski guverner zabranio je Mladu Rijeku početkom
1912. godine. Ubrzo je bio uklonjen i spomenik velikog talijanskog pjesnika.
Gigante je bio politički aktivan i nakon zabrane, pa je početkom 1914.
godine završio u zatvoru. Potom je sudjelovao u arheološkom iskapanju rimskih zidina na Korzu (na mjestu gdje je danas zgrada Grada Rijeke).
Odlazi u Anconu i autorizira brošuru Bomba o lažnom atentatu na
mađarskog guvernera Wickenburga 1914. godine. Ratno vrijeme provodi u
Italiji, a po povratku biva imenovan kratkotrajnim gradonačelnikom Rijeke
(1919. godine).
Prvi riječki ogranak fašističke stranke utemeljen je 12. kolovoza 1920.
godine, na čelu s Edoardom Susmelom, kasnije Mussolinijevim biografom.
Gigante je bio glavni urednik stranačkog glasila La Nuova Riscossa (Novo
otkupljenje).
Nakon što se situacija u Rijeci smirila, 1924. godine otišao je u političku misiju u Rumunjsku. Tamo je upoznao Židovku Edith Ternyei, dvadeset
godina mlađu od sebe, i njome se ubrzo oženio.
Drugi put zasjeo je na mjesto gradonačelnika 13. ožujka 1930. godine
i ostao je na funkciji do 24. veljače 1934. kad je, zajedno s Iciliom Bacciem,
imenovan senatorom. Prije i poslije toga vodio je Gradski muzej (Museo civico), a dobio je titulu počasnog konzervatora.
Gigante je bio vješt crtač, pisao je satire poput Domoljubne pjesmarice Ferdinanda Passotija (napisano 1914. godine, a tiskano 1924.), komediju Stric iz Amerike (1914.), borio se za smještaj Gradskog muzeja u
194
Književna Rijeka
Guvernerovu palaču, no uspio ga je udomiti 1927. godine u zgradi današnjeg
Državnog arhiva. Restaurirao je Kosi toranj (1928 – 1931.), oko čega se vodila žestoka polemika, formirao je 1934. zbirku kamenih spomenika oko Muzeja, borio se (bezuspješno) za utemeljenje Moderne galerije (1934 – 1938.),
procjenjivao je umjetnine i omogućavao pojedinim Židovima da ih preko Rijeke regularno izvedu.
Autor je niza tekstova u povijesnom časopisu Fiume: Kapetan Stefano
della Rovere, Riznica franjevačkog samostana na Trsatu, Rimski nalazi na
Korzu, Stara riječka zvona, Grb grada Rijeke, Grb hrvatskih Frankopana,
Arheološko iskapanja, Rijeka prije stotinu godina, Izvadak iz korespondencije Adamić-Nugent. Pisao je i o kaštelu, i o morčićima. Posthumno mu je,
u Padovi 1980. godine, objavljena knjiga Riječki običaji (Folklore fiumano).
Vodio je polemiku sa Susmelom oko nepostojanja rimske luke na prostoru ispred palače Adria (Jadrolinija) 1939. godine. Od 21. rujna 1943. godine, u vrijeme njemačke uprave, kraće vrijeme bio je izvanredni povjerenik
Kvarnerske provincije. Odlazio je Mussoliniju u marionetsku Republiku Salò
na jezeru Garda 1944. godine. Krajem te godine vodio je, u fašističkom dnevniku La Vedeta d’Italia, polemiku s anonimnim Hrvatom (Broskvar s Kozale)
oko toga čija je Rijeka.
Uhićen je i okrutno ubijen kao rigidni fašist u kastavskoj Crekvini 4.
svibnja 1945. godine.
I.Ž.
Vanesa Begić
195
***
Begić, Vanesa rođena je 25. lipnja 1973. godine. Diplomirala je talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Puli, a magistrirala
književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s temom Žensko pjesništvo
talijanske nacionalne zajednice u drugoj polovini XX. stoljeća.
Apsolvirala je doktorski studij Književnost i društveno-humanistički
kontekst na riječkom Filozofskom fakultetu te priprema doktorsku disertaciju
pod nazivom Suvremena književnost za djecu u Istri – autori, teme i perspektive.
Objavila je knjigu Quelle dei versi (Mara, Pula, 2002.) koja je, zapravo, publicistički oblikovana inačica njezina magistarskog rada.
Bavi se književnom kritikom, pedagoškim radom, prevođenjem i programima vezanim uz kulture u doticaju.
Članica je istarskog Ogranka DHK, a od 2000. godine je u Izvršnom
odboru pulske podružnice međunarodne kulturne udruge za promicanje talijanskog jezika i književnosti Dante Alighieri. Zaposlena je kao urednica-reporterka u dnevniku Glas Istre.
Objavljuje u časopisima Nova Istra, La Battana, Književna Rijeka,
Kaj, Nagnuća, Riječi (Sisak), Kruh i ruže, Most / The Bridge, Sapho, Republika, Riječi (Distrikt Brčko), Dubrovnik, Artecultura i drugima.
Za prijevod na hrvatski poznatog djela Itala Sveva Senilità, pod naslovom Mlada starost, dobila je posebno priznanje na međunarodnom natječaju
Umberto Saba u Trstu 2006. godine.
Prevela je romane Antonija Fogazzara Malombra, Snima se (Si gira)
Luigija Pirandella, Riječko-istarske priče Diega Zandela, komediju Emidija
Mohovicha Trideset i trideset i jedan (Književna Rijeka 1/2012.) i druge.
196
Književna Rijeka
ESEJ
ANTUN BARAC
Feljton o Rijeci
(iz 1953. godine)
n
Priredio: Igor Žic
aši školovani ljudi zvali su je Rijekom – po službenom
školskom pravopisu, udešenom za štokavsko narječje.
Imućniji građani i malograđani iz unutarnje Hrvatske,
koji su se htjeli podičiti nekom otmjenošću ili kozmopolitskim
shvaćanjima, nazivali su je Fijumom. Na za okolnji hrvatski svijet Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara ona je uvijek bila
samo Rika, Reka.
Naziv Rijeka – ma koliko inače bio ispravan i književan –
zvuči odviše svečano. Ime Fijuma podsjeća na mutež mrtvog kanala Rječine, izazivajući pomisli na sav talog društvenog života
kakvim su živjeli oni koji su joj davali iozvanjsko obilježje u
godinama njezina ekonomskog uspona. U izrazima Rika, Reka,
kako ga je izgovarao tamošnji domaći čovjek ili hrvatski seljak i
radnik iz njezine okolice, kao da je bilo sadržano i sve ono čuvstveno što je on prema tome gradu osjećao, držeći ga – unatoč
nekim izvanjskim obilježjima – ipak svojim.
U ta tri naziva kao da je oličena sudbina Rijeke kroz gotovo stotinu godina: od 1848. godine – kad je tijekom revolucije
potpala pod Hrvatsku, pa sve do 1945. godine – kad je, nakon
svih promjena i trzavica, opet postala našom, spojena s Hrvatskom i cijelom Jugoslavijom, spojevima kakvima još nikada nije
bila vezana: vezama gospodarstva, urbanizma, ekonomskoga i
društvenog uređenja, kulture, vojske i – ineteresa.
Godine 1851. imala je Rijeka s Kotarom 12 598 stanovnika.
Od toga je bilo Hrvata 11 581, Talijana 690, Židova 88, Mađara
76, Nijemaca 52, Čeha 48, Engleza 13, Francuza 10. Usto još
Antun Barac
197
nekoliko Poljaka, Nizozemaca i Španjolaca. Do početka Prvoga
svjetskog rata broj se njezinih građana povećao do gotovo 50
000. Razmjer između narodnosti, s obzirom na odnos između
Hrvata i ostalih Slavena s jedne i Talijana s druge strane, nije
se baš odveć izmijenio. No, dok su su su pedesetim i šezdesetim godinama Hrvati još nekako mogli u gradu afirmirati, kroz
pola stoljeća položaj se promijenio. Na reprezentativna su mjesta mogli doći samo oni koji su se priznavali samo Talijanima ili
Mađarima, a Hrvat, domaći sin, postao je u očima tipičnog Fiumana i riječke mularije običan šćavo, na kojega se moglo udariti
i kamenom i štapom i na kojega su katkad bile upriličene čitave
hajke – ako se usudio na ulici glasnije govoriti svojim jezikom.
U svom ekonomskom, društvenom i kulturnom razvoju pružala je Rijeka, od sklapanja Ugarsko-hrvatske nagodbe
(1868.) do 1918. godine, vrlo zanimljivu sliku o tomu što je od
jednog našega grada mogao stvoriti kapitalistički poredak. Još
šezdesetih godina mjesto s kakvim-takvim kulturnim životom
postala je Rijeka – otkad je sagrađena željeznica BudimpeštaRijeka – tipičan trgovački grad u kojemu se sve mjeri samo
novcem i u kojemu kulturne vrijednosti znače vrlo malo. Još
u sedamdesetim godinama Rijeka nije važila kao jedina luka u
Hrvatskom primorju, jer su se kraj nje mogli razvijati Senj i Kraljevica. Izgradnjom te pruge htjeli su predstavnici peštanskoga
kapitala sav pomorski promet ugarske polovice države svrnuti u
nju. To im je i pošlo za rukom. Bogatstvo Rijeke i njezinih trgovaca vrlo je brzo raslo, ali je istovremeno grad gubio svoje dotadašnje značenje: od Rike i Reke postajao je sve više Fiumom:
nečim mutnim i neodređenim, u čemu se – pod pritiskom novca
– gubilo sve ostalo.
Uoči 1914. godine bila je Rijeka već na prvi pogled vrlo
bogata. Njezina je luka bila puna brodova iz različitih krajeva
svijeta. Iz njezina kolodvora izlazili su svaki čas dugački teretni
vlakovi nakrcani robom, sopčući teško i sporo prema Plasama.
Izlozi njezinih dućana, pogotovo na Corsu, zablješćivali su prolaznike svojim šarenilom, a elegancija Riječanki naročito se opažala prilikom večernjih šetnji. No, ta ista Rijeka nije imala niti
jednog spomenika umjetničke vrijednosti, niti jednog talijanskog
198
Književna Rijeka
pisca, niti jednog talijanskog časopisa, a niti stalnoga, svoga kazališta.
Sudeći po natpisima ulica, dućana, gostiona i kavana, Rijeka je, naoko, bila početkom ovog stoljeća potpuno talijanski
grad. U njoj za hrvatsku djecu nije bilo ni osnovne škole na hrvatskom jeziku i u njoj su vlastodršci sustavno radili na tomu da
se slavenski živalj što više potisne.
Pa ipak – trebalo je odlijepiti tanku površinsku koru da se
osjeti kako je vanjština samo varka. Rijeka je i u tome svom stanju ostajala u prvom redu hrvatskim gradom – tek što su se predstavnici njezina gospodarskoga života prerušili da bi, u skladu s
političkim položajem, mogli sačuvati svoje pozicije i proširiti ih.
U rukama Hrvata bila je gotovo cijela trgovina drvom, velik broj
trgovina na malo, niz banaka, akcije parobrodarskih društava.
Cijeli blokovi stambenih i trgovačkih zgrada pripadali su vlasnicima koji su se držali Hrvatima. Veći broj liječnika, pomorskih
kapetana, bogatih mesara i sl. – bili su također naši ljudi. No,
vlasnici dionica i trgovci na veliko stali su svoja hrvatska prezimena pisati talijanskim pravopisom, ne bi li tako prikrili vlastito
podrijetlo. Svoja dionička društva nazivali su nehrvatskim imenima kako bi dobili subvencije od vlasti. Niz ljudi, podrijetlom
Hrvati, zauzimao je u toj Rijeci i vrlo odgovorne položaje. Uoči
1914. godine nosio je hrvatsko ime čak i jedan riječki šef policije, a Hrvatom se priznavao – a to je stvarno i bio – i jedan lučki
kapetan, zapovjednik luke.
Povijest Rijeke u posljednjih pedesetak godina, uoči Prvog
svjetskog rata, puna je neobičnih paradoksa što ih je stvorio ekonomski sustav koji je grad doveo u tadašnji položaj. Riječke, zapravo – peštanske vlasti, zabranjivale su u Rijeci svaku hrvatsku
školu, pa se i riječka hrvatska gimnazija morala preseliti u Sušak. Međutim, stanovnici Rijeke koji su htjeli da im djeca steknu
bolju naobrazbu, slali su djecu u tu sušačku gimnaziju – pa i oni
koji se nisu smatrali Hrvatima. Niti u jednoj riječkoj kazališnoj
zgradi nisu se smjele igrati hrvatske predstave. No, riječke operne
stagione – s pjevačima iz Italije – uzdržavale su se, velikim dijelom, pretplatama bogatih trgovaca iz Rijeke i Sušaka, kao i marljivim polaženjem hrvatske publike svih predstava. I sâm pokušaj
Antun Barac
199
da u manjem riječkom kazalištu (Teatro Fenice) gostuje jedna
trupa glumaca iz Zagreba proglasiše – napadom na talijanstvo
Rijeke. No, gostovanje te iste trupe u Hrvatskoj Narodnoj čitaonici značilo je i narodno i umjetničko slavlje. Rijeka je imala važiti kao talijanski grad zbog, tobože, više kulture njezina
građanskog društva, ali su u njoj uoči 1914. godine izlazila dva
hrvatska dnevnika (Supilov Riječki novi list i klerikalne Riječke
novine). Bez obzira na njihovu različitu idoelošku pozadinu, oba
su hrvatska lista kao novine bila bolja od dvaju talijanskih riječkih listova (La voce del popolo, La bilancia). Uz dva hrvatska
dnevnika, Rijeka je u to doba imala i hrvatski tjednik za puk:
Riječki glasnik.
Kulturna razina riječkih Hrvata i Talijana mogla se vidjeti
i po knjižarama. Pored dvije talijanske, Rijeka je imala i dvije
knjižare s hrvatskim i srpskim knjigama, pa čak i jedan knjižar
talijanskog prezimena proglašavao se, u intimnosti, Hrvatom
– što je, uostalom, i dokazao odgojem vlastite djece. I dok su
talijanski prodavači knjiga i samim izlozima svojih radnji pokazivali da su prilično daleko od žive književnosti, riječki knjižar
Trbojević postao je uoči 1914. godine čak i nakladnikom, objavivši pjesme Vladimira Čerine – Čerininu studiju o Janku Poliću
Kamovu i Časkanja Janka Polića Kamova, a uoči rata počeo
je objavljivati i književni tjednik Književne novosti, kojim je u
hrvatsku književnost, situ dekadenstva, htio unijeti notu aktualnosti.
Hrvatske kulturne tradicije Rijeke bile su jake i u vrijeme
kad su vlastodršci stali sustavno potiskivati njezino hrvatstvo i
slavenstvo. 1858. godine prihvatila je upravo riječka Narodna čitaonica jedini hrvatski književni list Neven, kad mu je u Zagrebu
postao opstanak nemogućim, a kad je nakon godinu dana – krivnjom pojedinaca – morao časopis i tu biti obustavljen, pokrenuta
je u Rijeci Jadranska vila. 1914. godine izlazio je u njoj, uz spomenute Književne novosti, obiteljski list Obitelj, s književnim
težnjama. U Rijeci je kraće ili dulje vrijeme proboravio znatan
broj hrvatskih, srpskih ili slovenskih intelektualaca koji su u nju
došli po potrebi službe, kao profesori riječke hrvatske gimnazije.
Ovdje pripadaju, u starije doba, Matija Čop, Antun Mažuranić,
200
Književna Rijeka
Fran Kurelac, Janez Trdina, Vinko Pacel, Tadija Smičiklas. Niti
jedan od njih nije se u Rijeci smatrao strancem, slučajnim pridošlicom, već su svi držali da su došli među svoje, da tu rade i
tu stvaraju. U njoj su boravili i Antun Mihanović, i Đuro Matija
Šporer, i Đuro Augustinović. U njoj su polazili gimnaziju Antun
i Ivan Mažuranić te Adolfo Veber Tkalčević (opisavši je kasnije,
usput, u noveli Nadala Bekarka). Od naših književnika novijeg
vremena učili su u njoj Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Rikard
Katalinić Jeretov. Ona i njezina okolica dali su u 19. stoljeću niz
kulturnih radnika: Ivana Dežmana, Ivana Zajca, Ivana Fiamina,
Marijana Derenčina. Jedan od manje poznatih pisaca, ali u Rijeci i riječkoj okolici među tadašnjim malim svijetom, oko 1910.
godine prilično popularan – Ivan Grohovac – nadjenuo si je po
Rijeci i književni nadimak: Riječanin, a svoju zbirku pjesama
prozvao je Riječankama.
Riječkim su ulicama hodali i zalazili u riječke kavane i gostionice i Janko Polić Kamov, i Josip Baričević, i Nikola Polić.
Rijeka je pružala gradivo za književna djela nekim hrvatskim
piscima iz istarskih i primorskih mjesta: Kumičiću (Primorci,
djelomično Teodora), Viktoru Caru Eminu (Vicencica, Danunciada, djelomično Pusto ognjište, Suor Aurora Veronika), Nehajevu (djelomično Godiva, Kostrenka). Na riječkim ulicama moglo se katkad vidjeti i Vladimira Nazora (iz obližnjeg Kastva),
a naročito Viktora Cara Emina (iz susjedne Opatije) i Rikarda
Katalinića Jeretova. U riječku kavanu Specchi dolazio je 1913.
godine već teško bolesni A. G. Matoš, zabilježivši svoje riječke
doživljaje u nekoliko feljtona, a već mnogo ranije prošao je kroz
nju i putopisac Antun Nemčić, opisavši je u svojim Putositnicama. Kao suradnik u Supilovu Novom listu boravio je u Rijeci
i Milan Marjanović, objavivši tu i svoj roman Karijera, a kao
sušački profesori boravili su više u Rijeci negoli u Sušaku i Jozo
Ivakić i Vladimir Gudel.
Ma koliko su mađarske vlasti nastojale potisnuti hrvatstvo
Rijeke i na taj način što su riječku hrvatsku gimnaziju dali premjestiti u Sušak, ipak je Rijeka, a ne Sušak, ostala i dalje hrvatskim kulturnim središtem za istočni dio Istre, Hrvatsko primorje i
Gorski kotar. U Sušaku su, u doba Austro-Ugarske, bile hrvatske
Antun Barac
201
političke vlasti i hrvatske škole, no on je i dalje ostajao samo
privjeskom Rijeke, bez znatnijih lokala, društava i čitaonica. U
Sušaku su ljudi išli u urede, omladina u škole, no društvo se tražilo u Rijeci. Čitav niz kavana i manjih gostionica intimnog karaktera bijahu trajnim sastajalištem Hrvata svih društvenih slojeva – i intelektualaca i manualnih radnika – stvarajući ugodnu
atmosferu, koja je bila moguća samo u gradu u kojemu su ljudi,
makar i formalno bespravni, osjećali vlastitu snagu. To je trajalo
sve dotle dok Rijeka nije pripojena Italiji, te se Sušak morao
potpuno osamostaliti.
Proturječja u društvenom i narodnom životu Rijeke bila
su toliko očita da ih je mogao zapaziti i površan promatrač. Riječki Hrvati, imućni građani, imali su toliko novčanih sredstava
da su već od 1851. godine mogli imati vlastitu zgradu Narodne
čitaonice u najljepšem dijelu grada. No ta je Čitaonica – koja je
trebala biti središte hrvatskoga društvenog života – ostajala, na
žalost, zatvorena za sve koji nisu imali dosta imetka ili kakva
istaknutijeg položaja. U toj Rijeci bilo je ljudi koji su bili odgojeni u sušačkim hrvatskim školama ili još u riječkoj gimnaziji,
no kasnije su postali istaknutim pobornicima talijanskog iredentizma. U njoj je bilo ljudi s hrvatskim prezimenima i rođenih
u hrvatskim mjestima, a ipak su pripadali među vođe riječkog
talijanstva. S druge je, pak, strane u njoj bilo i stanovnika s talijanskim prezimenima koji su bili iskreno naklonjeni Hrvatima.
Unatoč tomu što je imala dva hrvatska dnevnika, nekoliko
hrvatskih banaka, mnoštvo veletrgovaca i vlasnika velikih kuća
za iznajmljivanje, hrvatski se narodni život u počecima 20. stoljeća, posebice uoči 1914. godine, stao razvijati mimo njih, kraj
njih, štoviše – i protiv njih. I unatoč mlohavosti i oportunizmu
njezina bogatoga hrvatskog građanstva, Rijeka je uoči 1914. godine pokazivala takve znakove hrvatskoga narodnog i slavenskog vrenja da je sve površinsko ostajalo beznačajno.
Rijeka je, prije svega, imala velik broj hrvatskoga i slovenskog radništva. Ono je jednim dijelom, doduše, dolazilo u Rijeku
iz okolnih mjesta, no ipak ojoj je davalo obilježje. U pojedinim
granama djelatnosti isticali su se samo Hrvati, kao: lučki radnici,
mornari, zidari, radnici i radnice u tvornicama (primjerice – u
202
Književna Rijeka
tvornici duhana) i mesari. U nekim strukama nije uopće bilo zastupnika drugih narodnosti. Statistika ureda za socijalno osiguranje glasila je, s obzirom na narodnost njegovih članova, porazno za braniče tobožnjega talijanskog karaktera Rijeke. Rođeni
Riječani – trgovački pomoćnici, mali trgovčići, švelje – poznavali su dva jezika: hrvatski i talijanski, uz što je talijanski bio sav
prošaran slavenskim elementima. Takvi Riječani u 20. stoljeću
– proživjevši preko četrdeset godina autonomnoga života – nisu,
doduše, uvijek smatrani baš Hrvatima. No, oni nisu htjeli biti
ni Talijani, videći jasnu razliku između sebe i regnicola. Oni
su htjeli biti samo Fiumani, osjećajući materijalne prednosti od
političkog položaja koji je zauzimala Rijeka. No, njihova povezanost s hrvatskim okolišnim mjestima, pa i s Hrvatskom, bila je
kudikamo jača od veza s Italijom.
Hrvatski radnički svijet Rijeke živio je sve više svojim
životom, u svojim društvima. Socijalističke prostorije u zgradi
nekadašnje hrvatske gimnazije na Fiumari, slovensko društvo u
jednoj maloj uličici kraj negdanje Piazze Elisabetta, obrtničko
društvo Sloga u zgradi u kojoj je tiskan Supilov Riječki novi list,
itd., znali su okupiti one Hrvate – radnike, intelektualce, privatne namještenike – koji nisu zalazili u Narodnu čitaonicu i koji su
osjećali potrebu novih putova i nove taktike.
Šarena po sastavu i težnjama svog stanovništva, sebična po
svojim shvaćanjima i postupcima, nepravedna prema najvećem
broju svojih žitelja, sitno proračunata u trenutcima velikih odluka, Rijeka je ipak bila grad koji su podjednako voljeli svi koji
su u njoj boravili. Stisnuta uz brežuljak, nemajući kamo širiti se,
ona je imala, zapravo, samo jednu dužu i ljepšu ulicu – koja je
započinjala Fiumarom, a završavala kod Kantride, uz nekoliko
manjih, paralelnih ulica. Njezino središte, Gomila, sastojalo se
od starih kuća s uskim, zamazanim i smrdljivim uličicama. No,
i u najotmjenijem dijelu grada, na Corsu, bile su većinom vrlo
stare kuće.
Pa ipak je taj grad sivih i neuglednih zgrada imao nešto neobično privlačno i ujedno lijepo i drago za svakoga tko je u njemu živio. I kraj svoje građanske i trgovačke prozaičnosti, znao
je on čuvati neku osobitu poeziju i svoju osobitu boju.
Antun Barac
203
Ljude akcije privlačila je Rijeka trajnom užurbanošću svoga lučkog života. Pojedinci, pak, skloni snatrenju mogli su u toj
istoj luci, duž lukobrana Molo longo, naći jedinstvenu prugu za
samotne noćne šetnje, kad su po morskoj vodi padala mnogobrojna svjetla s brodova, s prozora, s uličnih svjetiljaka... – dajući gradu gotovo čarobno osvjetljenje.
Nezaboravni su dani jugovina, kad se valovi s pučine, udarajući o kamenje lukobrana, prebacuju u unutarnji dio luke, kao
i dani ljetnih vrućina, kada sunčane zrake kao da se lome u bezbroju boja; jake ekvinocijske kiše, padajući neprestano, dane i
dane, udarajući o pločnike nekim umornim ritmom; sajmovi i
različite artističke atrakcije na Školjiću, gdje se iskreno i do kraja znao iživljavati riječki radnički i malograđanski svijet i riječki
karneval s povorkama kao u Nizzi, u kojima je grad iskazivao
svoju radost i nestašluk... – jer je Rijeka, premda je po godinama
bila stara, znala sačuvati trajnu mladost, sposobna da u snazi
emocija vrisne, klikne, zaurla obijesno i nesputano. Ona je imala
svoje već buntovno i organizirano radništvo, koje je po njezinim
ulicama nesmetano pjevalo:
Bandiera rossa, badiera rossa
Trionferà...,
ali ta ista Rijeka znala se zabavljati dječački, neproračunato, ne
misleći danas što će biti sutra.
U godinama uoči 1914-e, kad se činilo da je tanki riječki
građanski sloj potpuno zapao u mutež fijumanstva praveći sve
veće ustupke peštanskim vlastodršcima, počeo je upravo u Rijeci sve više jačati hrvatski omladinski pokret, obuhvaćajući i
radnike i učeništvo te postavljajući si izrazito revolucionarne
ciljeve. Pokret je – u tadašnjim prilikama – imao narodno, pa
pokatkad i nacionalisitčko obilježje, ali u jezgri socijalno – s
obzirom na ljude koji su u njemu sudjelovali.
U Rijeci su, najvećim dijelom, boravili organizatori učeničkog štrajka izrastavši 1912. godine iz demonstracija protiv
tadašnjega komesara u Hrvatskoj Cuvaja i koji je, započevši u
Sušaku, obuhvatio cijelu Hrvatsku. Iz atmosfere koja je stvorila
204
Književna Rijeka
taj štrajk niknuo je i atentat na istog Cuvaja, zbog kojega je i
August Cesarec odsjedio svoje prvo zatvaranje – u Mitrovici.
U Rijeci, u prostorijama jednog radničko-obrtničkog društva, stvoren je istih godina zaključak da Austriju treba srušiti i da
treba potpuno osuditi svaku oportunističku i kompromisnu politiku tadašnjih hrvatskih stranaka. Za taj je zaključak, doduše,
već sljedećeg dana saznala policija i poduzela sve što joj se činilo potrebnim, no zaključak je, ipak, izvršio svoj psihološki efekt.
U Rijeci su održani sastanci s izaslanicima slovenske omladine, prožete istim revolucionarnim vidicima. Tu su, uglavnom,
i stvoreni temelji za proširenje tzv. Ferijalnog saveza. Taj je
savez imao naoko miroljubivu svrhu: omogućiti učenicima što
jeftinije putovanje kroz jugoslavenske zemlje preko ferija. Zapravo, on je imao zadatak koordinirati revolucionarno gibanje
među Jugoslavenima.
Vjerojatno je u Rijeci, prigodom gostovanja zagrebačkog
kazališta u riječkoj Narodnoj čitaonici, osjetio svoje prve naklonosti prema glumačkom zvanju Dubravko Dujšin. No, svakako,
u riječko-sušačko razdoblje njegova života pripadaju njegovi
prvi mladenački istupi u pravcu narodne i socijalne borbe. Zasigurno je malo kome poznato da je on u Rijeci bio odgovorni
urednik revolucionarnog omladinskog lista Novi život, kojemu
su suradnici bili uglavnom gimnazijalci, te je on jedini, kao apsolvent splitske realke i namještenik ureda za osiguranje radnika, imao pravo pred policijom odgovarati za list. Novi život
je nakon četiri ili pet brojeva propao, ali su se sušačko-riječki
dani pok. Dujšinu bili duboko upili u pamet. Oni su ga tijekom
okupacije i doveli na liniju na kojoj se našao sa svim naprednim
snagama zemlje.
Navedeni, ali i drugi slični pothvati imali su, doduše, u prvom redu narodno obilježje, no to više nije bio nacionalizam
starije, građanske generacije – verbalan, oportunistički, s izrazito klasnim obilježjem. Išlo se, prvenstveno, za time da se pokretom obuhvati radništvo. Ako igdje, Hrvati i ostali Slaveni bili su
upravo u Rijeci ugnjetavana nacija, bez narodnih prava, prezrena i od onih na vlasti, ali velikim dijelom i od imućne klase ljudi
koji su podrijetlom bili i sami Hrvati. U Rijeci su stvorene prve
Antun Barac
205
organizacije, većinom ilegalne, bez jasno utvrđenih pravila i bez
ikakva odobrenja sa strane redarstva – u kojima su se okupljali
i sušački gimnazijalci, i neki njihovi napredniji profesori, i veći
broj privatnih namještenika i trgovačkih pomoćnika te radnica
iz riječke tvornice duhana. Sastanci su se održavali u različitim radničkim prostorijama Rijeke i Sušaka. Ideološki sve to još
nije bilo pročišćeno i mnogočega se maglovitog i neodređenoga
krilo iza fasade hrvatstva ili jugoslavenstva. No, jedno je u svemu tome bilo jasno i sigurno: sve je to išlo mimo i protiv onih
koji su i dalje htjeli da, zbog svoga privilegiranog društvenog
položaja i zbog svog imetka, zastupaju hrvatstvo Rijeke, a Rijeka je uoči 1914. godine bila grad u punom procvatu. Austro-Ugarska, koja više desetljeća nije ratovala, činila se – po svom
ekonomskom stanju – naoko sređenom državom. Rijeka – jedina uvozna i izvozna luka ugarske polovice države – mogla se
koristiti ne samo unutarnjim mirom, nego i trzavicama u svijetu.
Njezinoj su trgovini pomogli i englesko-burski rat, i talijanski
rat u Tripolisu, i balkanski rat, pa čak i aneksijska kriza 1908.
godine. Premda po broju stanovnika ispod 50.000, Rijeka je po
bujnosti svoga života imala obilježje velegrada. U nju su dolazili
brojni prekooceanski brodovi, a u luci za lokalni promet vladao
je vječni pokret. Iz različitih primorskih, istarskih i otočkih mjesta izbacivali su parobrodi svakog trenutka na stotine ljudi, a u
Opatiju je svakih pola sata odlazio brod s elegantnom internacionalnom publikom. U pristaništima, obalnim gostionicama i ulicama vladala je mješavina jezika, različitih boja kože i odijela –
i sve je to primano kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi.
Takvom Rijekom – užurbanom, usplahirenom, željnom
dobitka i pokreta – prolazio je i Frano Supilo, flegmatičan, zanemarene vanjštine, naoko bez zanimanja za ono što se oko njega
događa, a zapravo pomno pazeći na sve što bi moglo biti od
nekog značenja. Kroz riječke ulice hitao je nervozno Vladimir
Čerina u svojim gimnazijskim socijalističkim danima, stvarajući
hotimična poznanstva s najbjednijima i napadajući vlastiti zavod
kad bi svojim učenicima omogućio kakvu bolju zabavu na kojoj
su se mogli istaći samo bogatiji. Riječki Corso i Molo Adamich
mogli su češće vidjeti i Dubravka Dujšina, vitka, s velikim očima,
206
Književna Rijeka
sa širokim girardi-šeširom.
Tijekom Prvoga svjetskog rata Rijeka je postala gradom u
kojemu su se okupljali nezadovoljni i konspirativni elementi. U
njoj su našli utočište i neki hrvatski javni radnici koje je policija
otjerala iz Zagreba. U njoj je, u proljeće 1918. godine, izbila i
jedna od prvih vojničkih pobuna u Austriji: digli su je vojnici
Jelačićeve pješadijske pukovnije, rodom iz Hrvatskog primorja i
Like. Prigodom sloma Austro-Ugarske, Rijeka je gotovo zaurlala
od oduševljenja i borbenosti. U njoj je, kroz nekoliko dana, došao do izražaja hrvatski radnički i seljački svijet – iz nje same i iz
njezine okolice – sapet toliko vremena od ljudi na vlasti i domaće buržoazije. Opet je ona, nakon pola stoljeća, postala potpuno
Rekom, Rikom, a prestala biti Fiumom u smislu nagodbene ere.
Međutim, njezin je građanski element, u kojemu su se i
opet ponajviše isticali nositelji hrvatskih prezimena, za kratko
vrijeme uspio zamutiti stvari, zatraživši od imperijalističke Italije – Orlanda i Sonnina (u ime više kulture Zapada) – zaštitu pred
nekulturnim Jugoslavenima. Nastali su dugi mjeseci i godine
neizvjesnosti tijekom kojih je Rijeka sve više ekonomski propadala. Ona je u to vrijeme vidjela Antantine vojnike različitih
narodnosti i boja. Ona je gostoljubivo primila i talijanske granatijere, i Francuze, i Škote, i male, žute Anamite (Vijetnamce), s
nasmiješenim očima – koji su, potlačeni i sami, stali iskazivati
simpatije prema potlačenim Hrvatima. Ona je doživjela i pokolj
tih Anamita od strane nahučkane rulje, koja ih je htjela kazniti
zbog tih simpatija. Ona je primala i različite talijanske kulturne radnike, kako
bi im pokazala svoje nepokolebljivo talijanstvo. Od njih je ipak
jedan, dalek fašizmu – koji se već tada dao naslućivati – napisao otvoreno: Od svega što sam u Rijeci vidio, sviđali su mi se
samo Hrvati. Rijeka je doživjela i dolazak D’Annunzija njegovu
Reggenzu del Carnaro, i D’Annunzijevi bijeg, i zasebnu vladu
na čelu s vođom autonomista Zanellom, i obaranje Zanelle, i
Rapallo, i – konačno – fašističku vladavinu. Doživljavala je sve
više patriotskih talijanskih govora, no ujedno i sve veće siromaštvo. Koliko su sve više rasle fraze njezinih građanskih vođa,
toliko je više rasla i trava u njezinim pristaništima.
Antun Barac
207
U njoj su se izmijenila imena ulica, izmijenio se način života, karakter gradskog stanovništva. No, što je duže pripadala
Italiji, to se u njoj češće čula hrvatska riječ. Progovarali su hrvatski ne samo njezini radnici i malograđani – koji su najviše
osjetili gdje ih je doveo fanatizam i sebičnost manjine na vlasti
– nego su progovorili hrvatski i njezini trgovčići, koji su prije na
hrvatskog seljaka iz okolice, inače svoga najboljeg kupca, uvijek
gledali s prijezirom.
Njezino oslobođenje u svibnju 1945. godine nije slučajan
uspjeh onih koji su bili jači, nego logičan završetak bolnog procesa koji se odigravao kroz više od pola stoljeća i u kojemu su,
na kraju, odstranjeni svi oni koji su Rijeci davali pravac kakav
nije odgovarao ni njezinim osjećajima, a niti njezinim interesima.
Razorena od Nijemaca, ona doživljava uskrsnuće i čeka
uspon – kakav dosad nikada nije upoznala.
Napomena:
Feljton o Rijeci izvorno je bio napisan za Zbornik Rijeka Matice hrvatske (za koji se navodi da je tiskan u Zagrebu 1953. godine, premda je tiskanje
bilo dovršeno tek u kolovozu 1954. godine). U tom kapitalnom projektu, realiziranom na 716 stranica enciklopedijskog formata, sudjelovali su svi najznačajniji hrvatski stručnjaci tog vremena: Radojica F. Barbalić, Miroslava Despot, Ferdo Hauptmann, Milan Marjanović, Ferdo Čulinović, Ivo Sučić, Vinko
Antić, Vjekoslav Štefanić, Drago Gervais, Cvito Fisković, Viktor Car Emin,
Milivoj Korlević, Bernard Stulli, Iva Perčić-Čalogović, Boris Vižintin…
Iz Zbornika su ispala dva teksta: onaj Vatroslava Cihlara o povijesti
kazališta te Feljton o Rijeci Antuna Barca! Cihlarov tekst izostao je zbog njegove vrlo oštre novinske polemike s Dragom Gervaisom, direktorom drame,
te intendantom koji je, napokon, priložio svoj tekst na istu temu.
S druge strane, za sjajni Barčev esej obično se navodi da se nije uklopio
– ma što god to značilo! Tako se dogodilo da je prvi put objavljen tek u Riječkoj reviji br. 6 u 1958. godini (str. 417-423). Tada je Vinko Antić, glavni urednik časopisa, priložio kratku napomenu: Iz književne ostavštine pok. Antuna
Barca. objavljuje se, pristankom njegove supruge Nevenke Barac, na čemu joj
uredništvo zahvaljuje. Ovaj je prilog predviđen za knjigu Antuna Barca ‘‘Književni prilozi o zavičaju’’, koju priprema Pododbor Matice Hrvatske u Rijeci.
208
Književna Rijeka
To drugo otiskivanje teksta zbilo se tek 1968. godine, kad se S druge
strane, za sjajni Barčev esej obično se navodi da se nije uklopio – konačno
– pojavila i Barčeva knjiga Književnost Istre i Hrvatskog primorja! U toj,
ukoričenoj verziji, Feljton o Rijeci značajno je utjecao na uvodni esej Nedjeljka Fabria u foto-monografiji Rijeka iz 1970. godine.
I danas, dok čitamo Barčeve riječi, uviđamo koliko se taj povjesničar
književnosti primakao suštini zamršenog duha grada na Rječini, uvjerljivo
razgolitivši svu njegovu prijetvornost!
I.Ž.
Igor Žic
209
IGOR ŽIC
Angažirana književnost
k
rajem 2011. godine otisnuto je osmo, prošireno (?) izdanje nepotrebne knjige Predraga Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom. Ja pred sobom imam drugo,
prošireno izdanje iz 1971. godine, jedan od rijetkih zaostataka iz
očeve knjižnice. Krleža je, zagledan u ogledalo, između ostaloga
meditirao o angažiranom pisanju...
Pisati angažiranu poeziju posao je nerazmjerno teži negoli
lutati poznatim i više-manje utrtim predjelima suvremenog antiromana, na primjer. Pisati angažirano, ako se to čini trodimenzionalno, u svakom je slučaju teže nego se poigravati bilo kako
virtuozno, a na kraju ipak – maglenim riječima. S jedne, dakle,
strane čavrljati, čarati, čangrizavo zanovijetati oko probavnih
(to jest spolnih) organa, što je još uvijek glavni movens dobrog
dijela suvremene literature ili, pak, s druge strane pisati s težinom odgovornosti, tendenciozno i angažirano – to su dva posla
i dva načina, a ovaj posljednji vragometno je nejasan i težak.
Opće forme kako treba biti angažiran u poeziji i prozi, na
sreću, nema: svaka prilika, svako djelo – veliko ili malo, opseg
nije važan, kao ni žanr – iziskuje svoju vlastitu formulu i rješenje... (str. 196-197)
Zanemarimo sada što je vaginalni speleolog Henry Miller
(Rakova obratnica), neusporedivo bolji pisac od grintavog Barda i podsjetimo se što je o Krležinoj angažiranosti tijekom drugog svjetskog rata napisao Vladan Desnica u svojoj poučnoj drami Ljestve Jakovljeve iz 1961. godine.
Njegov Jakov Pećina je intelektualac, salonski ljevičar,
antinacist koji se vuče sjenovitim ulicama, nespreman na borbu
tijekom rata. Njegov bivši školski kolega, nacist Hubner, nesmiljeno ga napada: Evo, osamnaestog aprila, dan kad si ti varirao o
leptirici zarobljenoj u pozlaćenoj kaloti mladomisnikova kaleža,
znaš li koji je to dan bio? Dan kad je Jakuševački odred zatvoren
210
Književna Rijeka
zatvoren u klopci i likvidiran do posljednjeg čovjeka... Šestog maja,
kad su tebe preokupirale ruže, u veneričkom odjeljenju popaljeno
je do temelja pet sela ovdje u okolici... A dvadeset petog juna, kad
je tebe zabrinjavalo što te već dva dana muči proljev, tako da si
izgubio vjeru u napredak medicine i napredak uopće – u Bujinama,
nepuna dva kilometra odavde, osamnaest tvojih bivših drugova, intelektualaca kao i ti, visjelo je na telegrafskim štangama... Zašto si
čuvao svoju stražnjicu? Valjda u očekivanju da ćeš opet kao nekad
mljaskati svoje fraze, samo ne više po salonima i budžacima, već
sa estrada i tribina, i ne više kao šengajst i boem, već kao velikodostojnik, kao prelat, nabusito, von oben, kuljevito... (Zagreb, 1974.,
str. 317)
Drama Ljestve Jakovljeve izvedena je 1961. godine u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, u režiji Nikole Tanhofera, ali se na sceni održala posve kratko, a u Zadru se pripremala za
izvođenje, no do premijere nije došlo. Krleža je bio odviše moćan
da bi mu se otvoreno rugalo. Ipak su on i Josip Broz bili čvrsto povezani i mogao je potegnuti poneku vezu do vrha ne bi li se riješio
neugodnih detalja vlastite prošlosti. Za razliku od Krleže (i Andrića!), koji je Drugi svjetski rat
proveo u beskrajnom iščekivanju odlučnih koraka koji se približavaju vratima i zastrašujućeg zvuka zvonca, ostarjeli Vladimir Nazor otišao je u partizane. Taj veliki ljubitelj dinastije Karađorđevića,
koja mu je omogućila tiskanje bezbrojnih čitanki (što je i onda bilo
lukrativno), iznenada je odlučio, usred partizanskog rata – u kojemu
su većinu boraca do kraja 1944. godine činili Hrvati! – zauzeti neočekivano angažiran stav. O tome saznajemo iz izvješća Prvoslava
Vasiljevića Milovanu Đilasu, koji datira iz 27. rujna 1943. godine.
Nazor: Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma
važnom pitanju, preko koga ja, kao Hrvat i predsednik hrvatske
države, ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na
teritoriji Hrvatske države. Nas, Hrvate, to vređa i mi nećemo jezik
beogradske čaršije. Dok ste ovde, na našoj teritoriji, imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete,
mene se to ništa ne tiče...
Pitao me koje radio stanice slušamo. Rekao sam da slušamo
Igor Žic
211
uglavnom Slobodnu Jugoslaviju, Moskvu i London. Nato je on uzbuđeno uzviknuo:
– Pa tamo su svi spikeri Srbi! Po svom starom običaju Srbi
su se i tamo ušunjali, kao što već umeju da se ušunjaju svugde. Ja
ću da protestujem protiv toga. Nećemo mi više da trpimo da nam vi
namećete ono što hoćete.
Reakcija Milovana Đilasa na ovo izvješće bila je:
Drugu Aleksandru Rankoviću, načelniku OZNE:
Učiniti kraj ovim ispadima i pronaći inspiratora – to je moje
mišljenje. (Dedijer: Prilozi za biografiju J. B. Tita, II, Rijeka,1981.,
str. 842-843)
Uvijek nas iznenadi kad glumci tipiziranih uloga odjednom
požele dosegnuti istinsku dramatičnost herojskim umiranjem na
pozornici! Hrabrost, ludost, rezignacija, paranoja ili jednostavno
vjera u trenutačnu moć funkcije?! Nekom zgodom su Humphreya
Bogarta upitali je li on najbolji glumac na svijetu? Bogie je odgovorio: Kad bi svi mi glumili u crnim trikoima na pozornici, apsolutno
najbolji bio bi Laurence Olivier!
Nesumnjivo su Englezi najveći glumci svjetske povijesti! Posljednju veliku ulogu odigrali su tijekom Drugoga svjetskog rata,
dok je angažirani Krleža varirao o leptirici zarobljenoj u pozlaćenoj kaloti mladomisnikova kaleža. Raspravljajući s Uncle Joeom
(Staljinom!) o podjeli Jugoslavije, Churchill je imao puno problema. U trenutku nadahnuća razmišljao je i o federaciji Bavarske, Austrije, Slovenije i Hrvatske!!!
Sam Winston Churchill bio je izložen pritiscima svih ovih
struja, tako da je jugoslavensko pitanje postalo, u neku ruku, unutarnje britansko pitanje. Churchill je pravio koncesije čas jednom
krilu, čas drugom. Čak i među njegovim najbližim saradnicima u
izgradnji politike prema Jugoslaviji bilo je očiglednih razlika. Na
primjer, general Fitzroy Maclean, najdoslednije je branio Titovo
pravo da ide svojim putem, čak doslednije i od predstavnika KP
Britanije. (isto, str. 862)
Sir Fitzroy MacLean of Dunconnel (1911-1996.) dobar je
primjer angažiranog književnika, posve predanog svojoj angažiranosti. Nakon što je završio elitni Eaton i diplomirao, uz pohvalu,
povijest na Cambridgeu 1932. godine, malo se zabavljao unutar
212
Književna Rijeka
diplomacije u Parizu te – što je znatno zanimljivije – i u Moskvi tijekom blaženih godina 1937-1939. Između ostalog, sjedio je u sudnici dok se odvijalo cirkusantsko suđenje revolucionaru Buharinu.
Tu je imao priliku vidjeti komunističku pomrčinu u podne te osjetiti
ponešto od ljepote Staljinovih čistki (cca 20 milijuna mrtvih Rusa
i pripadnika inih naroda) tijekom tri putovanja ruskom Srednjom
Azijom.
Početkom Drugoga svjetskog rata napustio je diplomaciju i
stupio u vojsku kao običan vojnik. Zahvaljujući hrabrosti i okretnosti dogurao je do čina brigadira (generala), što je vrlo neuobičajeno
čak i za ekscentričnu englesku vojsku! Tijekom 1942. godine stupio
je, u Sjevernoj Africi, u tek utemeljeni SAS (posebne jedinice) i
imao je direktnu obavještajnu vezu s Churchillom. Kako je posljednjeg ozbiljnog engleskog državnika zanimalo tko na Balkanu ubija
najviše Njemaca, a kako je imao i određene sumnje da su to četnici,
poslao je MacLeana (ali i svog naprasitog sina Randolpha i vrhunskog, angažiranog pisca Evelyna Waugha) da vidi što po bosanskim
brdima rade Tito, Ranković, Đilas, Moša Pijade, Vladimir Velebit i
Vladimir Nazor. Nije se interesirao za leptiricu u mladomisnikovom
kaležu... (Ali je ipak dobio Nobelovu nagradu za književnost, za
razliku od Krleže!)
Od ljeta 1943. pa do oslobođenja Beograda krajem 1944. godine, MacLean je bio engleski izaslanik pri partizanskom stožeru i
često je razgovarao s Titom na njemačkom i ruskom (!). O tome je
napisao sjajnu autobiografsku knjigu Eastern Approaches (recimo:
Približavanja Istoku) koja je bila velika svjetska uspješnica 1949.
godine. U Zagrebu je 1964. godine otisnut izvadak iz te knjige pod
naslovom Rat na Balkanu. U njemu ima puno zanimljivih zgoda,
no možda je najupečatljiviji sam kraj – oslobođenje Beograda.
Što se tiče četnika, mnogi su se koristili amnestijom i pridružili se partizanima. Drugi su se pridružili pristalicama Nedića i Ljotića i, kao i oni, povlačili se na sjever zajedno s Nijemcima. Sam
Mihailović, s malom jedinicom pouzdanih sljedbenika, povukao se
u šume Bosne, u ona ista područja gdje su se partizani borili protiv
Nijemaca. Po beogradskim salonima širile su se glasine kako će u
proljeće, kad šume zazelene i proljepša se vrijeme, doći do četničkog ustanka u čitavoj Srbiji, ali zasad nije bilo nikakvih znakova za
Igor Žic
213
takvo što i partizani su radili na učvršćivanju svog već nadmoćnog
položaja, koristeći se svim raspoloživim sredstvima...
U međuvremenu, Tito se preselio u Beli dvor, bivšu rezidenciju princa Pavlađ na periferiji grada, i tamo sam, skoro svakodnevno, odlazio na razgovor s njim.
Ma što da se pričalo o političkom uvjerenju princa Pavla,
on je bio čovjek izvrsnog ukusa. Izgleda da je Beli dvor sagrađen
nekoliko godina prije rata u stilu engleske džordžijanske gospodske kuće. Bio je udobno namješten, s izvanrednom zbirkom knjiga
i slika. One nisu pretrpjele nikakvu štetu od Nijemaca i Tito ih je
ostavio onako kako ih je i zatekao. On je savjesno objašnjavao da je
vlasništvo princa Pavla konfiscirano zbog izdajničkog ponašanja.
Imovina kralja Petra, s druge strane, bila je netaknuta.
Kad sam ga prvi put posjetio u novoj kući, on se tek bio uselio,
tako da smo zajednički razgledali palaču, od tavana do podruma.
Gore smo zatekli Olgu (Velebit) – koja je, privremeno, imala komplicirane dužnosti domaćice i osobne tajnice – zauzetu skidanjem
kraljevskih oznaka s posteljine. Kao što nam je rekla, ne bi imalo
smisla dopustiti čovjeku Maršalovih političkih nazora da spava u
postelji s krunom. Nakon što smo se nadivili nameštaju, knjigama i
slikama, sišli smo u podrum, gdje smo našli velike, crne kutije. Kad
smo ih otvorili, vidjeli smo da su pune zlatnog posuđa.
– Šta li ovo može biti? – upita Tito, izvlačeći veliku pozlaćenu
zdjelu s raskošno ukrašenim poklopcem. Kad smo zaključili da je to
posuda za juhu, nastavili smo dalje razgledavati...
...Tito, sa svojom prirodnom sklonošću za lijepe stvari u životu, uskoro se priviknuo na novu okolinu kao da je cijeli svoj vijek
proveo u dvorcu. Ali usred svega ovoga, moram primijetiti, prema
nama, koji smo ga poznavali, ostao je podjednako prijateljski raspoložen i jednostavan u ponašanju kao i prije...
...Bio sam sretan što odlazim. Sretan što odlazim dok su odnosi još uvijek srdačni, dok prijateljstvo, iskovano tijekom rata, ne
pomute ljubomora i nesporazumi koji su posljedica dviju suprotstavljenih ideologija.
Ovo je angažirana književnost!!! Najprije rat koji se mora dobiti – čak i uz pomoć ideološki neprihvatljivih saveznika kao što
su, za Engleze, bili komunisti Staljin i Tito – i potom ledena analiza
214
Književna Rijeka
oblikovanja povijesti. Ne iznenađuje da je jedan, vjerojatno najvažniji, predložak u oblikovanju Flemingova Jamesa Bonda bio upravo
Fitzroy MacLean!
No, za razliku od šarmantnog, ali ispraznog Jamesa Bonda,
MacLean je slatki život realizirao na proustovski način, pa je ostavio
niz knjiga za sobom: Eastern Approaches (1949.), Disputed Barricade: the life and times of J. B. Tito (1957.), The Heretic: the life and
times of J. B. Tito (1957.), A Person from England (1958.), Back to
Bokhara (1959.), Yugoslavia (1969.), Consise History of Scotland
(1970.), The Battle of Neretva (1970.), The Back of Beyond: an illustrated companion to Central Asia and Mongolia (1974.), To Caucasus (1976.), Holy Russia (1978.), Take Nine Spies (1978.), Tito
(1980.), Josip Broz Tito: A Pictorial Biography (1980.), The Isles of
the Sea (1985.), Portrait of the Soviet Union (1988.), Bonnie Prince
Charlie (1988.), All the Russias (1992.), Highlanders: A History of
Scottish Clans (1995.)...
Iz bibliografije vidljivo je da se intenzivno bavio poviješću
Škotske, Titom i Jugoslavijom, Rusijom i srednjom Azijom te špijunažom. Ne iznenađuje da mu je prva knjiga bila najveća uspješnica – u njoj je donio blistavo kondenzirane sve svoje opsesije.
Poželjevši učvrstiti svoju ljubav prema Jugoslaviji, Fitzroy i
njegova žena Veronica odlučili su kupiti Palazzo Boschi pokraj katedrale u Korčuli. Kako bi im to omogućio, J. B. Tito je, samo za
njih, na 24 sata proglasio Korčulu slobodnim gradom! It’s Good to
be the King!
Angažiranom književnošću do skromne nekretnine na prihvatljivoj lokaciji...
Đoni Božić
215
ĐONI BOŽIĆ
Kultura čitanja
k
njige postoje i volimo ih čitati.
Kad nam se njihova zagonetna poglavlja krotko i izdašno
prepuštaju glasnom iščitavanju, poželimo ih uvijek iznova
izlistati do posljednje stranice, živeći uz njih i – s uzajamnom naklonošću – po potrebi, dijeleći s njima zajedničko uzglavlje...
(Blagoslovljena bila džepna izdanja – zbog pustolovne prakse
čitanja na ustajalom zraku sred maglovitih parkova ili pod gradskim
mostovima, gdje se izmjenjuje buka motornih vozila s hukom zapljuskivanja riječnih valova ili u miomirisnim stočnim vagonima
sporih teretnih vlakova...)
Uglavnom, čuvamo ih uredno pohranjene u vlastitim kućnim
bibliotekama, u kojima nam mnoge uistinu nisu nužne, ali ipak tu –
ni krive ni dužne – zauzimaju slobodni prostor.
Iako je poznato da su današnje privatne knjižnice širom svijeta pune knjiga koje su vlasnicima potpuno nepotrebne, ovisnost
o knjizi još uvijek uporno nadilazi nesrazmjer poraznih statističkih
podataka, a čije brojke godinama zloslutno nagovješćuju i ustanovljuju galopirajući trend kulture nečitanja i, sukladno tomu, velikog
gladovanja svih vrsta književnih tekstopisaca, kao i skorašnje totalno izumiranje knjiških nakladnika, jer je – bar u Hrvatskoj, toj,
sintagmatski rečeno: sanjanoj zemlji znanja! – prodaja knjiga drastično pala, ali i prosječne naklade istih.
Zbog loše čitalačke navike nakladnici, knjižničari i knjižari
prisiljeni su postati novovjeki križari, čiji cilj više nije srednjovjekovno oslobađanje sredozemnih trgovačkih putova, već afirmiranje
ljubavi prema knjizi i čitanju, i to na način da knjižare i knjižnice
otvaraju svoja vrata do kasnih noćnih sati.
Tako je postupila i Gradska knjižnica Rijeka povodom Noći
knjige pripremivši BookCrossing ili razmijenu knjiga, dok su u Noći
otvorenih vrata Studentskog čitateljskog kluba gostovali riječki autori mlađe generacije, uz zajedničko noćenje u Narodnoj čitaonici.
216
Književna Rijeka
Još privlačnije čitalačkoj publici bijaše dijeljenje, bar ove noći
(Svjetska noć knjige) besplatnih knjiga, posebno tiskanih za ovu prigodu, te nuđenje prigodnih popusta na velebno organiziranim sajmovima knjiga, primjerice kao na Riječkom sajmu knjiga i časopisa
KIČMA na kojemu se od 19. do 28. travnja nudio super-popust, čak
do 90 posto od realne vrijednosti samog izdanja...
A svi su ti napori proizišli uglavnom iz upornih žalbi hrvatskih čitatelja na nepopustljivu skupoću (!?) knjiga, zbog čega je ona
željnima čitanja postala sve manje dostupnom.
Prije nekoliko godina, zbog sličnih problema, u Velikoj Britaniji i Irskoj počelo je održavanje manifestacije World Book Night,
godišnje proslave radosti čitanja i stvaranja knjiga, pa se toj akciji
ove godine pridružila i Hrvatska, obilježivši tako prvi put Svjetski
dan knjige i autorskih prava... (Zanimljivo je da polovicu ispitanika
u našoj državi knjiga zapravo – ne zanima!).
Dan 23. travnja proglašen je 1995. godine, na Glavnoj skupštini UNESCO-a, simboličnim datumom u svjetskoj književnosti,
jer su tog dana 1616. godine umrli Cervantes, Shakespeare i de la
Vega.
Kod nas se uvertira čitavoj manifestaciji zbila dan ranije, 22.
travnja, obilježavanjem Dana hrvatske knjige kao spomena na 22.
travnja 1501. godine, kada je Marko Marulić dovršio svoje kapitalno djelo Judita.
Dr. sc. Aleksandar Stipčević, knjižničarski savjetnik, u svom
tekstu Čitanje u Hrvatskoj – nekad i sad ističe da je hrvatska povjesnica zabilježila namjere Marka Marulića, Petra Zoranića i mnogih drugih hrvatskih književnika kojih je cilj bio približavanje svog
rada puku. Pisali su na materinskom jeziku i prilagođavali svoj stil
i izričaj intelektualnoj razini slabije pismenih ljudi. U Srednjem vijeku u Hrvatskoj su: “...pisane knjige na latinskom i talijanskom i
na narodnom jeziku i pismu... U razdoblju Renesanse broj kućnih
knjižnica sve je više rastao, a ujedno se znatno povećao i broj knjiga
klasičnih (grčkih, rimskih) autora... Jezik komunikacije između hrvatskih učenjaka u učene Europe bio je latinski... Dolazi do narodnog
preporoda sredinom 19. stoljeća, kad je štokavsko narječje izabrano za temelj standardnog književnog jezika Hrvata... U 19. stoljeću organizirana je trgovina knjigama između Zagreba, Varaždina,
Đoni Božić
217
Osijeka i velikih knjižara u Leipzigu, Grazu, Beču. Tad se hrvatski
knjižari opskrbljuju gotovo cjelokupnom europskom knjižnom proizvodnjom (njemački romani, francuski, engleski)... Tijekom 19.
stoljeća knjiga je postala jeftinijom i dostupnijom svima... Ljudi sa
sela uglavnom su čitali molitvenike, almanahe, kalendare, školske
knjige... Veliki napredak su donijele posudbene knjižnice sa sustavom pretplate...“
Dok su zbog niske cijene knjiga u 19. stoljeću brojni ljudi
kupovali mnogo knjiga, a da ih zapravo nisu nikada čitali, danas
imamo obrnutu situaciju i brojne ljude u Hrvatskoj koji bi željeli
čitati, jer tečno govore ili mogu čitati knjige na više jezika (a što
je provjerena činjenica!), ali ih – zbog skupoće i lošega životnoga
standarda – nisu u stanju pribaviti...
Ta spoznaja nas obvezuje na danonoćno promišljanje statusa i
budućnosti knjige u hrvatskom društvu, čije je tržište premalo da bi
se moglo živjeti isključivo od pisanja i bavljenja literaturom...
Zato nas manifestacije posvećene knjigama i kulturi čitanja
neizostavno podsjećaju na našu neizbježnu zadaću. To se, u svoj
svojoj raskoši, zbilo 23. travnja – kad je kroz dan i noć na tribinama, raznim predstavljanjima knjiga, kazališnim i kino predstavama,
koncertima i igraonicama, u 47 hrvatskih gradova te u 60 knjižnica
i 120 knjižara sudjelovalo preko 160 autora, urednika i prevoditelja.
Pokrenuta je nacionalna kampanja za poticanje čitanja, a s čitanjem
i učenja, jer oduvijek se u svakom uljuđenom kutku našeg planeta
poticalo osposobljavanje mladih naraštaja razumijevanju civilizacije, dostatnoj informiranosti, samostalnosti u odlučivanju i umnožavanju vrsnoća u umjetničkom i znanstvenom djelovanju...
Zaključci su se nametnuli sami od sebe: hitno je potrebna sveobuhvatna intervencija u sustav obrazovanja te osnivanje instituta
ili zavoda koji bi se bavio knjigom i promicanjem pismenosti – a
sve to kako nam se ne bi događale porazne statistike koje govore u
prilog navodno sustavne nebrige cjelokupne državne politike prema
knjizi i čitanju, itd.
Po tko zna koji put je ponovljeno kako se moramo suočiti s
činjenicom da je nečitanje u Hrvatskoj postalo navika i među mladima se izgubio interes za knjigu.
Osim toga, manje od 2% stanovnika je potpuno nepismeno,
218
Književna Rijeka
15% građana nije završilo ni osnovnu školu, a 22% ima samo završenu osnovnu školu... Imamo svega 9% visokoobrazovanih, dok je
Europski prosjek četiri puta viši i iznosi oko 36%.
Postavlja se pitanje: odakle tolika nezainteresiranost...?
Znajući da je za čovjeka razdoblje djetinjstva osnovno gradbeno utemeljenje progresivnih i kumulativnih konstrukcija uma s
reakcijom na iskustvo i da djeca, prolazeći kroz niz razvojnih stupnjeva: senzomotornu fazu; predoperativno mišljenje; fazu konkretnih operacija..., proživljavaju – na pragu adolescencije – svitanje
apstraktnog mišljenja i deduktivnog razmišljanja..., svjesni smo da
se to oblikovno razdoblje mlade osobe ne smije prepustiti stihiji i
destrukciji ususret budućemu osiromašenu duhu mediokritetskom
jalovošću. Upravo naprednije metode stjecanja znanja vidno mijenjaju i olakšavaju školski program. Informatizacija i brz razvoj
tehnologije ubrzavaju i pojednostavljuju komunikaciju na relaciji
učitelj-učenik, ali isto tako postavljaju nove standarde prilikom izbora i akumulacije znanja...
Samo čitanjem i razumijevanjem pročitanog ljudsko biće
može neograničeno i bezopasno spoznavati i tumačiti sve oko nas,
pa i Bit Organiziranja Genoma ili – skraćeno – BOG-a..., te prepoznati ljubav čak i kao kemijski (!) proces: “...receptori za oksitocin
s ekspresijom u medijalnoj amigdali uključe dopaminski sustav s
osjećajem ovisnosti prema voljenom biću... jer oksitocin, kojeg lučimo tijekom parenja, potiče ona limbička područja bogata receptorima za oksitocin, ishod čega je trajno i selektivno učvršćivanje
vrijednosti našeg partnera...” (Matt Ridley: Agilni Gen; Evolutio
evolutionis d.o.o.; Zagreb, 2009.)
Srećom, mnogima je još taj partner – dobra knjiga!
A jedino i samo u dobrim knjigama uvijek možemo pronaći i
apstrahirati ludu, luđu, najluđu... životnu hipotezu.
Nikola Šimić Tonin
219
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
Gospođa Slavuj
Plemenita Adeline Pauline Irby
k
oliko vjerovati u slučajnost? Koliko se mogu pouzdati,
vjerovati tek u slučajnost mog susreta sa selom Plavnom,
a da ne iznevjerim istinitost istoga? Gledajući iz ovih sada
spoznaja i doživljajnih saznanja, siguran sam u sljedeće: neki su
ljudi jednostavno usmjereni na neke krajeve, ljude, kao djelići
mozaika koji se ne daju sastaviti bez njih, jednostavno su taj djelić koji fali za sklanje slike i – sklopljena slika progleda porukom.
Netko gore drži konce, vidi i gleda, usmjerava putove, ucrtava putokaze, ususrećuje ljude... vremenima hučnim, hrđavim
i vještobojnim. Napajajući oči neponovljivo-bajkovitim prirodnim ljepotama, stalno se susretah s imenom, likom i djelima Plemenite gospođe Irby, od sama puta kojeg je dala izgraditi, a koji
vodi od Plavna prema Benderu, dalje prema Kninu, od granice
u unutrašnjost dalje, kuda je dio prebjega ispred Turaka odlazio
tražeći utočište i spas, uz dalmatinsku obalu, do ostataka, sazida,
svratišta, temelja, prihvatnih potleušica i koliba koje je dala izgraditi u Crnim Potocima, povrh Plavna uz samu granicu na ovoj
ovamo plavanjsko-hrvatskoj strani, za prihvat kolona puka koji
izbježe pred Turcima, danima bez kore kruha, mahom nejač starci, žene i djeca. Stariji i jači pružali su otpor Turcima, da dobiju
na vremenu i stignu s ovu ovamo stranu, zdrave glave na ramenima i okrijepe se, dođu do hrane, za žedna usta vode, krova nad
glavom, sigurne zaklonine. Bi to i opskrbni prihvat za ranjene i
iznemogle, od prvoga zavoja do amputiranja dijelova tijela na
živo, uz litru prepečenice po glavi, uz improvizirane naprave i
sprave... u obliku srpa i kosira, pa su se dugo u noć miješali urlici
i jauci, škripa zubi i – dječji plač, kao odgovor na njih...
Selo Plavno, 2012. bezglasje pustopoljne-pustošije, gluho i daleko zdravome poimanju, razumu i najmanjemu zakutku mozga, krivuljama moždanih vijuga. Dati nekima izvan ove
220
Književna Rijeka
ustajalosti na upravljanje ovu ljepotu – što bi tek napravili od
nje, tko bi sve iz kojega dijela svijeta dolazio diviti se?! Sada, u
šiblju obespučeno-zagranatih i zadračanih puta, s granama, stablima, deblima koja nesputano rastu iz kuća, urastaju u zidove,
lome temelje i podižu u nebo kuće, domove za vješanje o zanebesana nebesa i na samome ulazu u Plavno, srušen i uništen
spomenik. Mis Irbi, bez biste, tek temelj se sluti. Naša Ćutanja nam daju ovakve zakutke, rezervate srama, koji govore dok
mi šutimo i u naše ime i našim ustima, a dični se diče dikom
čoporativne demokracije. Razlučiti pošast od one zdrave, ljudske jezgre! Okrenut toj zdravosti, zrenjem biti, obnovi davno
podignuta spomenika i da jedna ulica u gradu Kninu nosi ime
Mis Irbi. Uz sva stradanja, kalvariju ratnih strahota grada Sarajeva, snajperska i minobacačka zvjerstva, ni ploča s imenom
ulice Mis Irbi, ni poprsje, ni spomenik, iako su bili ovdje, s Bošnjačke strane, nisu oštećeni, već naprotiv – dostojno održavani.
Krenuh otpetljavati klupko prikupljenih podataka o Plemenitoj gospođi Adeline Pauline Irby... Gospođa Adeline Pauline Irby rođena je 1833. godine u Boyland Hallu u Norfolku, u
Engleskoj. Njezin otac, admiral Frederick Paul Irby, bio je drugi
sin lorda Bostona. Adeline je vrlo rano ostala bez majke čije je
podrijetlo potjecalo iz porodice najuglednijih nottinghamskih
bankara.
U duhu onog vremena, poslije završetka školovanja gospođa Irby je, zajedno sa svojom prijateljicom s univerziteta Georginom Mary Muir MacKenzie, započela niz putovanja po Europi. Na svom prvom putovanju, na koje su krenule 1859. godine,
proputovale Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku i Mađarsku, a
zapažanja s ovog putovanja objavile su u knjizi Kroz Karpate u
Londonu 1862. godine. Na tom putovanju netko im je pripomenuo u Češkoj da se, ako hoće doživjeti istinsku avanturu, upute
slavenskim zemljama Turske u Europi.
Godine 1861. krenule su na svoje drugo putovanje i našle
se na Balkanu. O tome su napisale knjigu Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Europi, koja je tiskana u Londonu 1866.
godine. Iste godine objavljena je i u New Yorku, a prijevod razumljiv onima o kojima su pisale objavljen je dvije godine kasnije.
Nikola Šimić Tonin
221
Nadarene i istinoljubljive Engleskinje zapisale su sve što su
osobno vidjele i doživjele putujući po slavenskim zemljama pod
turskom vlašću, a njihovo književno-putopisno djelo doživjelo
je ogroman uspjeh.
Razbivši sve predrasude čitatelja o divljim Slavenima nastanjenim na Balkanu, o kojima većina Engleza skoro ništa nije
znala, engleskom čitatelju predočena je istina: “Kad sam došla u
Bosnu vidjela sam jedan dobar i srcem velik narod. Nesreća tog
naroda i patnje njegovih sinova pobudile su u meni osjećaj milosrđa i ja sam odlučila svoj život posvetiti radu, ne bi se ublažile
te patnje i umanjile te nesreće... (Mrs Irby – o narodima čija su
nekad moćna kraljestva pokorili turski osvajači. Neprocjenjivo
kulturno i umjetničko blago tih, nekada velikih kraljevstava, bezobzirno je pljačkano, rušeno i uništavano, a ljudi mučeni, tlačeni i ponižavani.”
Znatiželja za sadržajem ove knjige bila je velika ne samo u
Engleskoj, već i u drugim zemljama Europe i Amerike. Svojim
utjecajem na građane Velike Britanije ovo djelo je pridonijelo
stvaranju pravednijeg mišljenja o južnoslavenskim narodima, od
onog koje je zastupala zvanična engleska politika, tada naklonjena Turskoj. Određeni broj poznatih političara i novinara promijenilo je svoj stav o životu i patnjama Južnih Slavena i istina
je prodrla u svijet.
Zvanična engleska politika (u to vrijeme) bila je beskompromisno konzervativna i pogodovna Turcima, dok je liberalna opcija, pod vodstvom Williama Ewarta Gladstonea, bila na
strani balkanskih kršćana i branila njihove interese. Tako je ova
knjiga postala vrlo snažno sredstvo propagandne politike liberala na Bliskom istoku. Sam Gladstone napisao je predgovor, nazivajući ovo djelo najboljom dotad napisanom knjigom o uvjetima
življenja u Turskoj.
“Po mome mišljenju” tvrdi Gladstone, “ni jedan diplomat,
konzul, ni putnik iz našeg naroda nisu tako snažno utjecali na
naše javno mnijenje, niti tako značajno obogatili naša znanja o
ovom složenom pitanju, kao ova knjiga“.
Jedan dio knjige nalik je pravom vodiču, s brojnim dragocjenim, jasnim i praktičnim uputstvima budućim putnicima,
222
Književna Rijeka
izrečenih s mnogo humora. Upoznavši ovaj narod, koji se nije
znao oduprijeti da ne podlegne, ali koji je umio strpljivo čekati.
Proučavajući njegov folklor, narodne pjesme, vjerski i obiteljski
život, dvije Engleskinje su ga zavoljele. Kao što je njihov Lord
George Gordon Byron, tražeći zemlju u kojoj će umrijeti, pronašao Grčku, njih dvije su, tražeći zemlju u kojoj će živjeti, otkrile
Bosnu.
U vrijeme Hercegovačkog ustanka 1874. i 1875. godine,
nezaboravna je bila humanitarna uloga gospođe Irby u zbrinjavanju izbjegle sirotinje i nejači. Neki podatci govore da je na terenu – od Sarajeva, preko Dalmacije, pa sve do Slavonije – gospođa Irby spasila živote preko četrdeset tisuća ljudi. Otvarala je
škole, gradila domove za siročad, naselja za smještaj beskućnika
i nabavljala lijekove za bolesne i ranjene. Zbog ovog njezinog
truda, narod ju je nazvao Plemenita Mis Irbi. To joj narod u Bosni i Hercegovini, Slavoniji, Dalmaciji, nikada nije zaboravio.
Sav svoj imetak i svo svoje znanje ova izuzetna žena posvetila
je obrazovanju i odgoju ženske omladine u BiH, Slavoniji i Dalmaciji.
Istovremeno, putovale su u Englesku kako bi tamošnju
javnost upoznale s kritičnom te s humanitarnhim ciljem prikupljanja pomoći za bosanske i hercegovačke izbjeglice. Njihova
akcija naišla je na velik odjek i podršku londonskog Timesa, koji
je u studenome1875. godine objavio opširne informacije o ratnom stanju u BiH, kao i podatke o novoformiranom fondu Siroče. Detaljno su predstavljeni glavni ciljevi i svrha ovoga fonda, a
objavljena je i lista svih ugledih dobrotvora, prijatelja i simpatizera. Krajem godine, obje humanitarke su se vratile u Slavoniju
kako bi tijekom zimskih mjeseci radile duž granice tadašnjeg
Austro-Ugarskog i Otomanskog carstva. Radile su u vrlo teškim
uvjetima: po snijegu, blatu, u vrijeme kad su se pojavile velike
boginje i tifus u izbjegličkim kampovima. Dijelile su im kukuruz, pokrivače i odjeću. Do ljeta (kad su se ponovo vratile u Englesku) uspostavile su osam škola u kojima je bilo više od četiri
stotine izbjegle djece. Ove škole su, zapravo, predstavljale neku
vrstu domova za siročad, u kojima se pohađala nastava i istovremeno stanovalo. Tako su krajem 1876. godine Pauline i Priscilla
Nikola Šimić Tonin
223
Johnston otvorile stalno sjedište u Kninu za izbjeglice u Dalmaciji. Arthur Evans je u The Manchester Guardianu izvještavao o
stanju na ugroženim područjima, uz zaključak da sudbina izbjeglica iz BiH ovisi o težini vlakova gospođe Irby, odgovarajući
na sumnje koje su u britanskom parlamentu pokrenuli poslanici
Liberala. Oni su smatrali da naziv Fonda nije adekvatan i da
bi trebalo razlikovati siročad od izbjegličke djece s majkama.
Gospođa Slavuj, kako su Pauline zvali u Engleskoj, na to je odgovorila kako se te primjedbe ne razlikuju od negativnog pisanja
njemačkih novina koje su je optuživale da je politički agitator, a
ne humanitarac. I poslije 1878. godine, kad je održan Berlinski
kongres kojim je BiH, umjesto pod tursku vlast, pala pod jurisdikciju Austrije, Pauline je nastavila djelovati proslavenski. Austrijske vlasti, međutim, nisu bile voljne dozvoliti gospođi Irby
vratiti se u Sarajevo. To se nije dogodilo sve dok nisu intervenirali neki njezini utjecajni prijatelji. U Sarajevu joj je priređena
dobrodošlica. Priscilla se 1885. godine vratila u Englesku, gdje
je živjela sa setrom u blizini Carlilea, sve do smrti 1912. godineJedini predmet koji je kao uspomenu donijela u Englesku bila je
dječja nošnja iz Bosne.
Nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine
1879. godine, Gospođa Irby se posvetila novoj školi za siromašne djevojčice u Sarajevu. U to vrijeme velika je prijateljica s
prvom sarajevskom učiteljicom i spisateljicom Stakom Skenderovom, s kojom zajednički ostvaruje projekte. Osnovala je
prvu djevojačku školu u ovom dijelu svijeta, a prve školovane
učiteljice u Bosni i Hercegovini bile su pitomice gospođe Irby.
Međutim, nije samo organizirala nastavu zajedno sa svojom sunarodnicom i prijateljicom, gospođom MacKenzie, nego je usto
i o svom trošku podigla i prvu zgradu. Stekla je mnogo simpatija
u lokalnoj zajednici i njezina škola radila je sve do njezine smrti.
Njezin sprovod 1911. godine bio je žalost za mnoge. Po osobnoj
odluci i želji sahranjena je na groblju Koševo u Sarajevu.
Svečanosti povodom stogodišnjice rođenja Gospođe Irby
1934. godine zabilježile su sve tadašnje novine, prisustvovali su
engleski, francuski, njemački, talijanski, belgijski i češki konzuli, domaći uglednici i nebrojeni puk, što je potvrda koliko je
224
Književna Rijeka
Europa i šire lokalno podneblje poštivalo veliku i plemenitu Engleskinju.
Danas... Danas je gotovo zaboravljena.
Punih pedeset godina, samozatajna i radišna, radila je ta
plemenita žena u najvećoj skromnosti i tišini, neumorno i predano, na ublažavanju bola i patnji slabih i nemoćnih, a potrebitih, ne žaleći ni truda, ni materijalno-egzistencijalnih žrtava
do granice osobne ugroze, pa ni samu sebe, samo da bi što više
pomogla, što više dobra učinila, što više dala, često nepravedno stavljana samo u jedan korpus – korpus srpskog naroda, što
ne odgovara istini. Fra Grga Martić držao je propovijed u crkvi
protiv nje, inače protestantkinje, napadali su je jednako i pravoslavci, svećenici i uglednici (Dragana Tomašević). Što je više
nesebično pomagala, ne gledajući i ne uvjetujući ni politički ni
nacionalno, ne brojeći niti zapisujući koliko je jednih, a koliko
drugih, to su za njom – pobadajući političke i nacionalne zastavice, dijeleći ordenja i ordene – činili drugi, ubirući jeftine
političke bodove, pretendirajući jedne spram drugih i svojatajući
samo za sebe tu Plemenitost, bacajući na sve učinjeno sumnju
pristranosti, nanoseći rane ideji i duhu Plemenite Mis Irbi pa –
kad ne možeš ogaditi, ocrniti, izgnati, nezacjelivo raniti – nešto
što se podiže do razine svetosti prikloni se da nešto tog plemenitog svjetla svetosti padne i po tebi.
Neupitna je Mis Irbina iskrena ljubav prema srpskom narodu, ali nije upitna ni prema drugim narodima. Na jednome
mjestu svoje knjige govori s ushitom kako o Bošnjacima-muslimanima oba naroda govore lijepo, kao o svojima, odvajajući ih
od Turaka. Razumijevanje ljudskih odluka u kontekstu vremena
svevremeni su upitnici. U svojoj pjesmi Mis Irbi Aleksa Šantić
stihovima naglašava: Stupila si nama... Usred noći tavne / Mučenika zemlju, koja nema zore / Privila si duši gdje planete gore
/ O velika Ženo, Britanije slavne!...
Upitan o slučajnostima u odmaku stotinu godina od smrti plemenitih žena, iščitavam stihove čuvene pjesme njihovoga
suvremenika Ostajte ovdje. Aleksa Šantić se obraća tim istim
muslimanima.Bošnjacima koji, nakon dolaska Austrije, odlaze s
Turcima, iseljavaju iz Bosne: Ostajte ovdje, / Sunce tuđeg neba, /
Nikola Šimić Tonin
225
Neće vas grijat, / Ko što ovo grije, / Grki su tamo / Zalogaji hljeba, / Gdje svoga nema, / I gdje brata nije...
Preradovićevi putnici u nepoznato, u tuđe, odlaženja, usud
južnoslavenskih prostora, patnje, neimaština, beznađe, strah,
opreke, podjele... Europski povjerenik za BiH, prosuđuje, sudi,
presuđuje, uspostavlja, zapovijeda... 2012. godina... i plemeniti
ljudi, misao na Mis Irby.
“Mis Irbi je bila žena koja je, prilikom svoje borbe za opismenjavanje djevojčica, nailazila na velike neprilike od strane
domaćih vlasti i uglednika. Značajan je njezin doprinos u školovanju ženske djece na ovim prostorima i mislim da to ne smijemo nikada zaboraviti...” (Dragana Karahasan, književnica)
Ivo Andrić je zapisao: “Nikada nećemo moći do krajasaznati ni do kraja procijeniti sve što je ova žena učinila za Bosnu... Irby je bila najplemenitija i najistaknutija Engleskinja!”
***
Šimić Tonin, Nikola, Busovljak, rođen 8. siječnja 1962. godine (Crkvice, Zenica, BiH), pjesnik je, pripovjedač, putopisac, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu i esejist, književni, kazališni i likovni kritičar.
Dosad su mu objavljene knjige: Rukama zaustaviti vjetar, Nebeska
drva, Kraljevna u kapi rose, Bilo je to jednom sve zbog kiše, Host, Posudionica snova; Ustani kada kažeš Vukovar, U vatrama rata u vatrama krvi,
Svratište riječi.
Upripremi za tisak su sljedeće knjige: Mi sanjamo u boji, Agonija
jedne iluzije, Drug uredni i pošteni, Otok Krapanj i krapanjski spužvari,
Ulicom vlastite duše, Azilanti...
Suradnikom je brojnih listova i znanstvenih časopisa, među kojima
su The Bridge, Republika, Osvit, Odjek, Hercegovina franciscana, Zadarska smotra, Dubrovnik, Riječ – časopis za filologiju HAZU, Riječ – Brčko
BIH, Motrišta, Marulić, Književni pregled, RS, Hrvatska misao, Hrvatski vojnik, Fokus, Glasnik sv. Ante, Književno pero, Željezničar, Književna
Rijeka, Priroda, Zadarski list, Zadarski regional, Hrvatsko slovo, Školske
novine, Glas Koncila, Svjetlo riječi, Naša ognjišta, Zvrk, Cvitak, Radost,
Modra lasta, Smib..., te portala Književnost.org, Prozaonline, Dragovoljac.
com, AMAC Hrvati…
226
Književna Rijeka
TAMARA MATAIJA
Neka bude svjetlost!
P
rosječnom suvremenom čovjeku mrak je nepojmljiv. Gotovo svaki unutarnji i vanjski prostor koji čovjek koristi,
bilo javni ili privatni, opremljen je različitim rasvjetnim
tijelima koji ga s jedne strane svojim dizajnerskim rješenjima
ukrašavaju, a druge osvjetljavaju. Nezamisliva je prostorija u
kojoj ne visi poneki luster ili ulica bez reflektora za čije je stavljanje u funkciju potreban samo lagani pritisak na prekidač.
Umjetna rasvjeta je lako dostupna, a time i toliko obična da je
gotovo i ne zamjećujemo.
Iako je prirodna pojava, mrak se može iskusiti samo kad
nakratko nestane struje, no niti tada ga ne doživljavamo u svoj
njegovoj punini jer nas preplavi ljutnja što smo zaboravili gdje
je svijeća, a uz to nije do kraja odgledan dnevnik, omiljena serija,
utakmica... Civilizacijsko dostignuće – žicu koja provodi struju,
čovjek je razvukao svuda gdje je kročio. A gdje ima struje ima i
svjetla. U ostale kutke planeta rijetko kada zalazi. Osvjetljene su
sobe, ulice, trgovi, pometnice... i ljuti nas kad je to osvjetljenje
preslabo. Planet je neprekidno toliko osvjetljen da već desetljećima govorimo o svjetlosnom onečišćenju koje je uzrokovalo
izumiranje velikog broja leptira i kukaca što je, pak, dovelo do
neravnoteže u biljnom i životinjskom svijetu i disharmonije
dnevnog ritma. Jedan od problema s kojim se suvremeno duštvo
suočava je kako smanjiti umjetnu rasvjetu, odnosno proizvesti
takvu koja neće toliko agresivno narušavati ravnotežu u prirodi.
U prošlosti, i to sve do uvođenja električne energije, nositelj rasvjete bila je vatra. Ne znamo tko niti točno kad je otkrio
vatru (što je slučaj i sa ostalim važnim tzv. pokretačima civilizacije!) no sasvim je izvjesno da ju je čovjek već u pretpovijesti znao proizvesti i kontrolirati, a time i osvijetliti životni
prostor. Od samih početaka vatra nije predstavljala isključivo
praktičnu potrebu, već je igrala i značajnu ulogu u duhovnoj
sferi ljudskog života, u sferi magijskih i religijskih svečanosti.
Tamara Mataija
227
Proizvesti vatru iziskivalo je veliki napor sve do izuma šibica u 19. st. Iskra koja će zapaliti gorivi predmet prvotno se
stvarala trljanjem drvenog štapića. U Srednjem vijeku koristili
su se kremen i kresivo, a njihova se uporaba protegnula tijekom
čitavoga Novog vijeka. Vatra se čuvala i održavala, a nije bilo
neobično od susjeda zatražiti malo žeravice. Vatra za rasvjetu održavala se na fitilju. Fitilj je bio ili
uronjen u tekuću masnoću koja se nalazila u posudici ili je bio
obavijen krutom mašću, kasnije i voskom odnosno parafinom.
Predmeti koji su se radi rasvjete izrađivali bili su stalci za svijeće (svijećnjaci) te posudice za ulje (uljanice) i bili su u uporabi
istovremeno. Njihovo oblikovanje ovisilo je o praktičnim potrebama te o ukusu vremena.
Najraniji oblik umjetne rasvjete bila je baklja, grana natopljena životinjskom masšću koja gori. Koristila se za osvjetljavanje puta noću, prilikom čega se držala u ruci, a stari Rimljani
koristili su je i za osvjetljavanje trgova postavljanjem u metalne
nosače pričvršćene na zgrade. U uporabi se zadržala tijekom cijelog Srednjeg vijeka, kad je njezinu funkciju – osvjetljavanje
izvanjskog prostora – preuzela lanterna ili fenjer, prijenosna
svjetiljka kojoj je plamen zaštićen staklom kako ga strujanje
zraka ne bi utrnulo.
Uljanice
Udubljenja u kamenu, uočena u pretpovijesnim pećinama,
upućuju na rani oblik svjetiljke korištene za osvjetljavanje unutarnjeg prostora. U udubljenje se stavljala neka vrst masnoće,
ovisno o raspoloživosti, a u nju se polagao fitilj koji je osvjetljavao dok je gorio. Fitilj se izrađivao od različitih biljnih i životinjska vlakana papirusa, konoplje, lana, vune i sl. Svjetlost
je bila slaba, prostorija puna dima i neugodnog mirisa – kakav
neizostavno stvara goruća mast.
Civilizacije Staroga vijeka postupno su oblikovale prenosivu svjetiljku izrađenu od gline. Od jednostavne posudice sa
zaobljenim stjenkama, iz praktičkih razloga, postupno su se profilirali osnovni dijelovi uljanice: recipijent za tekućinu, poklopac
228
Književna Rijeka
(kako bi se spriječilo prolijevanje tekućine), baza, nos za polaganje fitilja, disk, ramena, otvor za zrak, otvor na disku za ulijevanje ulja i ručkica radi lakšeg prenošenja. Prema arheološkim
spoznajama, prve glinene svjetiljke koristile su se na Mediteranu, a izrađivali su ih Feničani.
Kao sredstvo za gorenje na Mediteranu se koristilo maslinovo ulje, u Mezopotamiji sezamovo, u Egiptu laneno, na Siciliji i u Babilonu mineralna goriva (tekući bitumen). Ulju se
dodavala sol kako bi se dobio žućkasti plamen, ugodniji miris te
za sprječavanje pregrijavanja.
Najranije uljanice modelirane su rukom, zatim su izrađivane na keramičkom kolu te, od 3. st. prije Krista, pomoću
dvodijelnog kalupa. Izrada potonjih bila je brža i jeftinija te su
ušle u masovnu uporabu. Korištenje kalupa otvorilo je mogućnost umjetničkog oblikovanja svjetiljaka te su one dobile reljefni
ukras na disku ili ramenima. Motivi kojima su uljanice ukrašavane te njihova obrada odražavaju namjenu i želje korisnika i
ukus vremena. Antičke uljanice, počev od kraja 1. stoljeća, imale su pečat majstora ili radionice. Uz keramičke, u Starom vijeku
izrađivale su se metalne i staklene uljanice, ali su njihovi nalazi
mnogo rjeđi.
U stambenim prostorima, svjetiljke su se smještale u niše,
na stalke ili su vješane. Za osvjetljavanje prostorije trebalo ih je
oko deset, ali si siromašniji nisu mogli priuštiti više od jedne jer
je gorivo predstavljalo znatan trošak. Svjetiljke na ulje, postavljene nad vratima ili na pultu, osvjetljavale su trgovine antičkih
gradova, terme, kazališta i ostale gradske prostore. Uljanice za
hramove i dvorane imale su više fitilja te ušicu i lanac kako bi se
mogle vješati o strop.
Ranokršćaske uljanice predstavljaju kontinuitet antičkih,
izrađenih pomoću dvodijelnog kalupa. Poprimaju izduženu,
kruškoliku formu i nose kršćanske simbole.
Tijekom kasnog Srednjeg vijeka razvio se lukijernar,
modificirani tip uljne svjetiljke izrađen od mjedi, kod kojeg su
osnovni dijelovi fiksirani na šipku. Iznad posudice za ulje s dva
ili više fitilja nalazi se pomični poklopac, a na vrhu šipke alka
za vješanje. Neizostavni dio lukijernara je trodijelni pribor za
Tamara Mataija
229
održavanje i gašenje plamena: zvono, igla i pinceta/hvataljka.
Ovaj tip svjetiljke zadržao se u uporabi do 19. stoljeća.
Svjetiljke na ulje bile su osnovno sredstvo za rasvjetu sve
do kraja 19., a u ruralnim krajevima zadržale su se čak do sredine 20. stoljeća. Seosko stanovništvo koristilo je svjetiljke jednostavnih oblika, dok je aristokracija, koju je krajem 18. st. činilo
svega 14% cjelokupnog europskog stanovništva, koristila one
umjetnički oblikovane.
Svijećnjaci
U Starom vijeku širi slojevi stanovništva koristili su svijeće koje izrađivane od životinjske masti ili pčelinjeg voska, s fitiljem od biljnih vlakana. Za svijeće su se izrađivali posebni stalci
koji su se tijekom vremena, kao i uljanice, neznatno modificirali
– ovisno o uporabnoj funkciji, te različito ukrašavali – ovisno o
modi, poštujući uvijek osnovne tehničke zahtjeve koji postavlja
vertikala plamena.
Svijećnjak je, u najširem smislu, stalak za svijeću koji može
biti stolni, podni, zidni ili viseći. U Starom vijeku među pukom
su u svakodnevnoj uporabi bili svijećnjaci jednostavnih oblika:
visoki podni svijećnjak na tronošcu te stolni svijećnjak na kružnoj, širokoj bazi, načinjen od bronce. Kao i u ostalim sferama života, bogatstvo dekoracije ovisilo je o materijalnom bogatstvu.
Kršćanstvo je svijeći pridodalo brojna simbolička značenja, zbog čega su crkveni svijećnjaci redovito bili djela visoke umjetničke vrijednosti. Liturgija je uvjetovala i oblikovanje
svijećnjaka. U karolinško doba, krajem ranog Srednjeg vijeka,
svijeća se za vrijeme obreda držala u ruci pa je svijećnjak imao
čvor po sredini kako bi ga bilo lakše držati, iznad njega tanjurić
za istopljeni vosak i na vrhu šiljak za pričvršćivanje svijeće.
Sve do 14. stoljeća funkcija crkvenih svijećnjaka nije se mijenjala, ali su znatno bogatije ukrašavani brojnim čvorovima te
figuralnim i arhitektonskim ornamentima. Baza svijećnjaka ukrašavala se reljefno izvedenim motivima romaničke fantastične faune i elementima gotičke arhitekture. U 14. stoljeću stolni svijećnjaci dobili su stalno mjesto na oltaru, gdje se postavljaju u paru.
230
Književna Rijeka
U razboblju renesanse promijenio se njihov izgled u smislu lišavanja srednjovjekovne ornamentike, ali su brojni čvorovi
i prsteni zadržani. Proces revitalizacije klasične umjetnosti vratio je u uporabu antički tip visokog podnog svijećnjaka, koji je
postao bogato ukrašen i reprezentativan.
Uslijed preoblikovanja crkava i oltara u 17. i 18. stoljeću,
oltarni svijećnjaci dobili su bogatu baroknu ornamentiku i veće
dimenzije, koje dosežu i do 150 cm. Dok su srednjovjekovni svijećnjaci uglavnom bili izrađivani od bronce, početkom Novog
vijeka materijal izrade proširio se na drvo, srebro, kovano željezo, bakar te plemenite metale s emajlom. Barokni svijećnjaci
najčešće izrađivani od pozlaćene lipovine.
U razdoblju historicizma prihvaćeni su prethodno formirani tipovi svijećnjaka koje se nastojalo uklopiti u raskošno uređene, profane interijere. Nerijetko su postali sastavni dijelovi većih
cjelina kao što je kaminski set – sat flankiran svijećnjacima.
Podni, a osobito stolni svijećnjaci nisu strani suvremenom
čovjeku koji svijeću često koristi u svrhu stvaranja određene
atmosfere.
Posebnu grupu svijećnjaka, koju danas uglavnom ne možemo vidjeti u funkciji, čine viseći svijećnjaci iz kojih su se razvili današnji lusteri. U ranom Srednjem vijeku društvene dvorane osvjetljavane su svijećnjacima koji su bili, pomoću lanca ili
užeta, ovješeni o strop. Tako podignut, svijećnjak je mogao osvijetliti širi prostor. Viseći svijećnjaci u početku su bili kružnog ili
križnog oblika, s uspravnim šiljcima za svijeće i tanjurićima za
vosak, a u kasnom Srednjem vijeku sastojali su se od jednog ili
više redova svijeća na krakovima koji su radijalno izlazili iz središta. Izrađivani su od kovanog željeza, bronce i mjedi. Tijekom
sljedećih stoljeća ovaj će se tip svijećnjaka osobito raskošno
oblikovati, a svoj će oblik zadržati i nakon uvođenja električne
energije, te je i danas neizostavni element svakog interijera.
Viseći, ranorenesansni svijećnjaci, najčešće su imali jedno
rasvjetno tijelo, staklenu čašu u metalnom obruču ili valovitu metalnu čašu. U 16. stoljeću postali su raskošniji. Oblikovala su se
dva osnovna tipa visećih svijećnjaka: flamanski i holandski. Kod
flamanskog tipa središnji dio visi na lancu i iz njega radijalno
Tamara Mataija
231
izlaze krakovi oblika slova S na vrhovima kojih su tanjurići sa
šiljcima za svijeće. Kod holandskog tipa krakovi za svijeće, u
jednom ili više redova, izlaze iz kugle koja visi na lancu. Ovaj
potonji poslužio je kao uzor muranskim i češkim lusterima koji
su se počeli izrađivati u 18. stoljeću, a ukrašeni su facetiranim
staklenim privjescima koji pojačavaju svjetlosne efekte. U klasicizmu ti su se kristalići redali u vijence. Historicistički viseći
svijećnjaci zadržali su prethodno formirane oblike, ali su se povećavale njihove dimenzije i broj rasvjetnih elemenata.
Tijekom čitavog Srednjeg vijeka koristili su se i metalni
zidni svijećnjaci, okomito pričvršćeni na zid. Obično su bili u
paru, a namjena im je bila osvjetljavanje nekog značjanog mjesta u stambenom prostoru, kao što je, primjerice, ognjište.
***
Devetnaesto stoljeće puno je eksperimenata na raznim poljima, pa se tako i u sferi goriva za stvaranje umjetne rasvjete
provode razne probe.
Početkom 19. stoljeća od velikog je značaja, osobito za rudare, bio izum karbidne ili acetilenske svjetiljke. Kalcijev karbid, u reakciji s vodom, oslobađa acetilen koji u zraku gori bijelim, svijetlim plamenom. Sredinom 19 stoljeća konstruirana je
svjetiljka na petrolej sa staklenim sjenilom i pamučnim fitiljem
koja se, iako sporadično, zadržala u uporabi sve do danas.
Kao sredstvo za gorenje počinje se koristiti i plin – najprije
za uličnu rasvjetu, a od sredine stoljeća i za javne, zatvorene
prostore, osobito za kazališta koja su zahtijevala puno umjetnog
svjetla. No plin, kao lako zapaljiva tvar, nije bio osobito pogodan. Često su u prostorima osvijetljenim pomoću plina buktali
požari, a poznato je više takvih, s brojnim žrtvama baš u kazalištima. Te su tragedije, na određeni način, ubrzale šire prihvaćanje novog izuma: rasvjete na struju, pomoću žarulje bez plamena. Rasvjeta na struju najprije se koristila kako bi se radovi,
osobito u lukama, mogli produžiti, a vrlo brzo primijenjena je i
u kazalištima. Tehnološka dostignuća i izumi pridonijeli su brzom usavršavanju ovog novog sustava rasvjete, koji se vrlo brzo
pokazao kao siguran i pouzdan te se u prvoj polovici 20. stoljeća
232
Književna Rijeka
počeo primijenjivati i u kućanstvima.
Širokim prihvaćanjem struje kao pokretača umjetne rasvjete otvorene su brojne dizajnerske mogućnosti, jer dizajn rasvjetnog tijela nije više bio ovisan o zadanoj vertikali plamena.
Žarulja je mogla biti slobodno orijentirana u prostoru, a zasvijetlila bi laganim pokretom prsta.
I reče Bog: Neka bude svjetlost!
I bi svjetlost... koja je život omogućila, no umjetna rasvjeta – potpomognuta strujom – taj je život iz temelja promijenila.
Fernando Sabido Sánchez
233
POEZIJA
FERNANDO SABIDO SÁNCHEZ
Izabrane pjesme
Sa španjolskog prevela: Željka Lovrenčić
(iz pjesničke zbirke Paso del tiempo / Prolaz vremena)
DJETINJSTVO
(Niñez)
Vratih se na par sati
onome što nikada nije bilo moje djetinjstvo
godinama u kojima su oblačnim nebom
svakoga jutra odlijetale ptice
ne pronašavši tajno mjesto
na kojemu su nam skrivali igračke
Jednoga dana djeca su se poljubila
ne znajući zbog čega ih je nagon
potaknuo sakriti se
u napušteno vrapčje gnijezdo
KRAJOLICI
(Paisajes)
Možda vjeruješ da može postojati raj
i da ga nakratko možeš dotaknuti rukama
ali samo u proljeće na drveću raste lišće
bez da je to naumilo
234
Književna Rijeka
Sada znaš da nam život izmiče
kada ga privežemo uz vjetar
i da na jednu jedinu sliku
ne stanu svi krajolici koji nam se sviđaju
CLAUDE MONET
Jesen koja dolazi drveću
ukrasti masku od lišća
sada želi ostarjeti
sjedeći na koljenima snijega
I ljubomorna je na Claudea Moneta
koji se svakoga proljeća
vraća iz vječnosti
kako bi slikao lopoče
iz jezera Giverny
NEPOZNATA STRAST
(Pasión inédita)
Ne trebaš se sada prisjećati
prošlosti koju smo dijelili
u zao čas
Upoznala si drugog muškarca
i kažeš da je tobom
ovladala nepoznata strast
da se ne prepoznaješ
Saslušaj me:
ne možeš ugasiti sunce
Osim toga,
podne je
Fernando Sabido Sánchez
235
(iz pjesničke zbirke Las diosas esconden su sexo detrás
de la luna / Boginje skrivaju svoj spol iza Mjeseca)
PRAZNINA
(El Vacío)
Moje snove uvijek nastanjuje praznina
kojom prolazim u bestežinskome letu;
uz miris bijedne noći
dočekujem zoru.
I nitko me ne čeka;
čak se i mjesec skriva ne bi li me otjerao
u krajolik od sjena,
onkraj smrti.
Kiša koja pada kap po kap
jadikovkama razgolićuje moju dušu
i nadživljava strah od nepostojanja.
Vrtoglavica postaje sve snažnija
i usnama dotičem ljepotu koja nestaje
u neopipljivoj svjetlosti poricanja.
VJEČNOST
(La Eternidad)
Ukinuti u vrijeme Zeusove vladavine,
blistavi kipovi započinju pjevati panegirike
bogovima s Olimpa.
Uspravni, veselih očiju
i neprolazne ljepote, nalikuju spiralama
koje viču ili šapuću u službi
nemilosrdnog vjetra.
Vrijeme teče.
Uzbuđuje ih
žudnja za besmrtnošću.
236
Književna Rijeka
TVOJA SE NJEŽNOST RASIPA
UZ GRČEVITE POKRETE
(Tu ternura planea sobre la convulsión)
Posjeduje te srce uklesano u dijamantu vjernosti.
Nečije oči, tužne zbog čekanja,
gledaju u more, u ljubav koja putuje izdaleka
i nikada neće doći na tvoj otok Itaku.
U intimi, osamljeno zadovoljstvo riga lavu,
pepelom prlja tvoj trbuh naslonjen na
snove, tako odan ispod divne kule od slonovače,
tkajući i razatkajući tajne na djevičanskim grudima
plimā, od licemjernih želja
poput blaga čuvajući riječi u zaklonu od svih
krvavih, mačističkih noževa koji su samo žudjeli
probosti tvoje tijelo.
Svjedočim tvoju nježnost koja se pobjednički rasipa.
Uz grčevite pokrete i još uvijek u groznici,
Penelopa vrišti
osjećajući milovanja vjetra u utrobi,
prezirući ledeni plač, jecaj namjere,
kako bi, bez straha i u tišini, jurnula prema slobodi.
LICEMJERJE
(Hipocresía)
Licemjerje se širi.
Majka sviju ratova ubija
svoju djecu poput otrcane kurve.
Ljubav je samo smetnja koja nas živcira
dok gledamo stare filmove u tehnikoloru.
Čak se i sreća natopljena
kokainom svake noći prodaje.
Fernando Sabido Sánchez
237
SMRT ĆE ME VOLJETI BEZ PREDRASUDA
(Me amará sin prejucios la muerte)
Mnogo sam puta potajno volio
pokorno moleći da se strasti ne primijete,
prepun nade razbio sam led
i naišao na ledena srca.
Odbile su me žene neodređena spola
i prema tuđim željama, grlio sam naga tijela;
čak me je i nevjera, uvijek prozaična utvrda,
uspjela zaobići.
Sa slijepom nadom i ispunjenom dušom
ljubio sam nenasmijane usne,
solidarne žene, slučajno pronađene.
Volio sam djevice ustrajale
na dogmi nekadašnjih lomača, prave prostitutke
i, zapravo, sebe sama.
Mogao bih najslađim riječima
pričati o stvarnosti, kad ne bih znao
da će me smrt jednoga dana voljeti bez predrasuda.
(iz pjesničke zbirke Vivencias, mentrias y algún matiz
utópico / Doživljaji, laži i poneki utopistički prizvuk)
NIŠTA
(Nada)
Šutim i ništa ne očekujem
Nije to pjesma o smrti
Ali ni o erotici
Narcizam mi nikada ne prenosi euforiju
Moja je ironija ukras za neki film
238
Književna Rijeka
Maketa
Kino dvorana je prazna
Još jedan dan koji ću provesti neprimjetan
SEKSUALNOST
(Seksualnost)
Vodoravno kiši po mojoj seksualnosti.
greška je smatrati se nepobjedivim,
s potrošenim tijelom i netaknutom
dušom.
Vani, noć je lijepa,
ali još uvijek kaplje krv
iz rana koje mi je prouzročio
ugriz zmije.
Ne mogu ti obećati ljubav dok
krvarim, heteroseksualnu ljubav
bića čija je priroda
neodređena, a koju priželjkuješ.
Pokušat ćeš me shvatiti i laži će
izroniti na površinu.
U međuvremenu, mogu ti pokazati neke stare slike
koje me ne inkriminiraju.
Možda ipak ne bi bilo sasvim nedozvoljeno
ukazati na privide i vratiti se prethodno izrečenom:
nemoj previše vjerovati u moć otkrivanja
zagonetaka; još si suviše mlada
da bi mogla opravdati ponašanje
koje bi društvo osudilo kao odvratan zločin.
I
Vatra na jezicima
A u utrobi led
Fernando Sabido Sánchez
239
Odsječeni spolni organi
Uzrok su glumljenih orgazama
II
Tuga napada sjećanje
Ljudi lude
Uzrujani zbog buke,
anđeli se dogovaraju
o pokušaju bijega
III
Diktator je preuzeo vlast
razvija zastave i
uništava kulturu
(Iz pjesničke zbirke La muerte siempre culmina su trabajo / Smrt uvijek završi svoj posao)
FATAMORGANE
(Espejismos)
Predosjećam da pokapamo
stare ljubavne pjesme,
da hladan vjetar
lista našu knjigu
stih po stih,
ne zadržavajući dolazak smrti.
Sjećam se jecaja iz sna,
nevidljive milosti koja bi nas
bez lažnih zakletvi
240
Književna Rijeka
ponekad spasila od brodoloma
nezamijećene nevjere,
od stigmi, od žeravice.
Sada će svaka riječ, svako slovo
lutati negostoljubivim razvikanim krajolicima
poput nomada u prašumi punoj ptica
koje narušavaju tišinu
udarajući krilima o naše snove poput valova
od crnih suza.
Možda ih, dok se penju tamom,
obasja svjetlost iz pozadine
i nalikovat će ličinkama
kako bi se spasili od ispraznih fatamorgana.
LJUBAVI, NEMOJ UMRIJETI
(Amor, no mueras)
Bol, vraška bol, ustrajava;
čitave je noći sniježilo i ne očekujem
da se sažališ ili da mi, probudivši se,
uputiš blijedi osmijeh
Sjećam se da su mi na vrhuncu moje ljubavi
osjećaji bili kazaljke koje su
na nepomičnome sakrivenom satu
pokazivale slobodu,
a tvoje grudi, koje su se njihale
među slatkim eksplozijama krvi,
mjesec u plamenu
Iako sam znao da nas ništa ne veže,
pitam se: gdje si sada?
Kakvo me to prokletstvo obavija?
Ljubavi, nemoj umrijeti;
Fernando Sabido Sánchez
241
svaki je dan gorko buđenje
bez nade, slijepo od bijesa.
Znam da onkraj tvojih ruku
postoji šupljikavi svijet
u čijim će se šupljinama
raspršiti želje,
a ljubav neće zauzimati
istaknuto mjesto.
Ali, ljubavi, nemoj nikada umrijeti.
AMPUTACIJA
(Ablación)
Primjenjuje se zločin,
kliješta stežu amputirano,
u neko davno doba mlado meso.
To je zabranjeni i zaboravljeni užitak s divljih
i nečovječnih proslava koje nameću crno-bijelu
smrtonosnost seksualnosti.
Užitak se anestezira u sljepoći
hrđe, pravo na nasladu pretvara se
u snijeg nad seksualnom pustoši,
beskorisna obuzdanost zavija u crno gluhonijemu volju.
Iza izgubljenoga pogleda, crtovlje
neizgovorene tuge, samo dah sive ljepote.
U srcu bačenome u ponor, trajat će
smrtno ranjena kaligrafija jedne žene.
SAKRIO SAM STARE KRPENE LUTKE
(Econdí las viejas muñecas de trapo)
Odbijam pokazati svijetu aseksualnost
tijela koje stari, skrivajući u sebi krivice
242
Književna Rijeka
za koje nije odgovorno, koje kao da se nisu dogodile.
Život kao da je neukusni sarkazam.
Sakrio sam stare krpene lutke na tavan vremena,
u zavjetrinu od jasmina
i u miris djetinjstva koji mi još uvijek tepa,
među nježnost majčinih ruku
klonulih u trenutku dok su brisale
moje nezaustavljive suze.
Zatvorio se posljednji noćni bar i prestajem se
prodavati, stavljati cijenu na laži.
Osuđen sam biti lutkom kojoj će spretna kosa smrti
zlokobno prerezati konce.
Fernando Sabido Sánchez
243
***
Sánchez, Fernando Sabido, pjesnik i slikar, rođen je u Peñarroyu –
Pueblonuevo (Córdoba, Španjolska), 28. kolovoza 1950. godine. Trenutačno živi u Alcalá de Henaresu (Madrid). Pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, francuski, hebrejski, bugarski, rumunjski i katalonski jezik.
Dosad su mu objavljene sljedeće knjige: pjesničke zbirke El paso del
tiempo (Prolaz vremena), Las diosas esconden su sexo detrás de la Luna
(Boginje skrivaju svoj spol iza Mjeseca), Vivencias, ficciones y algún matiz
utópico (Doživljaji, fikcije i poneki utopistički prizvuk), La muerte siempre
culmina su trabajo (Smrt uvijek završi svoj posao), España, Monarquía
Católica Bananera, Sociedad Limitada (Španjolska, katolička banana monarhija, komanditno društvo), antologije: antologija svjetske poezije s 5850
pjesnika (Poesía Mundial), Antologija andaluzijskih pjesnika s 1097 pjesnika do sada (Antología de Poetas Andaluces), Antologija 50 pjesnika Kastilje
i Leóna (Antología de 50 poetas de Castilla-León).
Brojne svjetske antologije uključuju i njjegove pjesme: Svjetska poezija 2010. (World Poetry 2010), Antologija pjesnika 15-M* (Antología Poetas del 15-M), Antologija jedinstveni stihovi za Somaliju (Antología Universos para Somalia), Antologija solidarnih pisaca: Božić, dijete, knjiga
(Antología Escritores Solidarios: Una Navidad, Un Niño, Un Libro), Poetska umjetnost: Antologija svjetske poezije iz El Salvadora (Arte Poética:
Antología de la Poesía Universal de El Salvador), Digitalna knjižnica XXI.
stoljeća (Biblioteca Digital Siglo XXI).
Poezija mu je objavljivana u književnim časopisima i novinama u
čitavome svijetu.
Borac je za pravdu, slobodu i ljudska prava.
_______________________
* 15-M (indignados“ – gnjevni) – građanski pokret koji u Španjolskoj postoji od 15.5. 2011.
i koji se na miran način bori se demokraciju i ljudska prava (op. prev.)
Ž.L.
244
Književna Rijeka
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ
13 redaka o boli
Poezija u prozi
ČAJ
Prve dvije godine gimnazije podstanarsku sam sobicu dijelila s kolegicom iz razreda. Učila je naglas, a ja pred otvorenom
knjigom sanjarila. Jesam li nejasnom željom pokušavala zaboraviti glad, koja me je sve više mučila?
Jednoga dana kolegica se, bez objašnjenja, preselila kod
svoje kume. Odmah poslije mature udala se za njezina brata, a
ja mislila da je i njoj, kao meni, dosadio svakodnevni čaj naše,
inače, dobre gazdarice.
O čaju nismo raspravljale. Ni o gladi. Ni o ljubavi. Svoje
tajne jedna drugoj nismo otkrivale. Bol za koju nisam znala je
li jača zbog gladi ili od gazdaričine rečenice: “Nada i Ljubica
najviše vole čaj” šuteći sam podnosila.
Nadino glasno učenje pomoglo mi je da u čežnji za mirisom toploga kruha ne napustim školu i pobjegnem kući.
Čaj više ne pijem.
Koliko god da ga zasladim, uvijek me podsjeti na gorčinu
tuđe sobe.
KOLIKO KOŠTA JEDAN GROZD
Došla sam na more. Ne zato što mi se išlo. Iz toga, meni
nepoznatog i dalekog mjesta, stigao mi je jedini pozitivan odgovor na mnoštvo napisanih molbi za posao. Tako sam, daleko
od kuće, postala seoska učiteljica. Kao da u cijeloj bližoj i daljoj
okolici nije bilo škole.
Putovala sam preko brda i dolina, a jedino što pamtim s
toga puta, bila je ona slabost od koje se i sada sva naježim. Vlak
Ljubica Kolarić Dumić
245
je cijelu noć kloparao, a ja se prevrtala od silnih bolova. Zadnji
dio puta nastavila sam autobusom za koji sam mislila da će me
dokrajčiti.
Bilo je vrijeme berbe grožđa. Kod nas te jeseni vinograd
urodio kao nikad. Kao da me zvao da ostanem. Koliko sam željela ostati, nitko nije znao.
Od najranijih dana slušala sam riječi: “Mora se raditi”. Je li
najvažnije i po svaku cijenu bilo to – mora se raditi?
I ovdje berba. Upitam gazdaricu mogu li dobiti malo grožđa. “Možeš kupiti” odgovori mi kratko. Dobro smo se slagale, a
zvala me: ti, učiteljice!
Koliko košta jedan grozd?... Platim i pojedem sa suzama.
Cijenu sam odavno zaboravila. Grozd na zadrhtaloj ruci
još uvijek vidim.
MOJA NAJTOPLIJA ZIMA
Jedne je godine majka cijelu zimu provela kod mene. Nas
dvije same. Nikoga da nam poremeti zajedničku sreću. Čak ni
oca, da svojim oštrim glasom naruši tišinu. Ni da prekine moju
pjesmu. Sve je bilo na našoj strani. Moja mala podstanarska
soba pružala nam je pravo gostoprimstvo. Da se nauživamo blizine jedna druge.
Ništa se veliko ni posebno nije događalo. Ništa što bi uzdrmalo svijet, a ja sam bila najsretnije stvorenje na Zemlji. Svaki
dan me čekao najtopliji osmijeh na tužnom i bolnom licu moje
majke. Onda je morala otići. Odlučimo da sutra putuje.
Nespremne za rastanak, odemo na autobusni kolodvor.
Autobus dođe i ode. Nas dvije, zagrljene, krenemo nazad. Tako
nekoliko dana. Od sobice do kolodvora. Od kolodvora do sobice. Čvrsto stisnute jedna uz drugu. Hodamo uplakane. Navečer
se oprostimo i kažemo da tako mora biti. Ništa drugo. Suze bi
ionako zagušile svaku riječ.
Bila je to moja najtoplija zima. A kad je majka uskoro zauvijek otišla, samo se preselila u moje srce. Da se više ne moramo
rastajati.
246
Književna Rijeka
ELFRIDA MATUČ MAHULJA
Ništa bez tebe, bejbe
BEJBE
uzdrmani su temelji
bogomolja
svetci na fasadama
prekrivaju oči
od sramote
ništa od mahnitog
vjerovanja
u ljudske prodike
a s nimalo vjere
u Tebe
Bejbe.
ČETIRI SVIJEĆE ZA LJUBAV
svakog dana sudar svjetova
u tami hodnika čudnih boja
muči se oko
raspoznati krotkost u
razmetljivosti ludila
pomiješanog s vizionarstvom
opasno vrijeme je u nama
oko nas ničega nema
samo kič
koji je
progutao Isusa
prije nego se rodio
pretjeravši u svjetlima Adventa
a bile su dovoljne četiri svijeće
za ljubav. i manje od toga.
Elfrida Matuč Mahulja
KIŠA
nikada dosta svete vode
Bože
da ispere zloću
ispod kože... nestaje
u olucima daleko
od srca
čovjeka.
(P)OGLEDI
duboka jezera
tamni ponori
osunčana neba
otvoreni prozori
traže se
na ulici
punoj praznih rupa
do vrha ispunjenih
krhotinama ogledala
u kojima se
ništa il’ poneki
narcis ogleda
bez pogleda
RUKE
opsjednutoj hvatanjem svjetlosti
u topli prostor
između dva dlana
promaknuo mi je trenutak
u kojem su mi ruke
postale hladne...
247
248
Književna Rijeka
neku noć sam slučajno
u šali
rukama obujmila ti lice
i bi mi toplo
i bi svjetlost
ruke su mi bile gladne
UČINI ME BOLJOM
učini me boljom
ti to možeš
odmrzni zamrznute riječi
kojih si žedan
neka mi poteku s usana
bujice u razgovor
supružnika...
učini me boljom
dugo smo si već pod kožom
nas dvoje
učini me boljom
ti to možeš!
NADA
uhvaćena za vlastitu vlas
hrabrija sam
iako se naizgled
nemam za što držati
pod kožom prstiju osjećam
snagu tanke niti
koja skupa sa mnom živi
nevidljivo
kroz sva vremena
uhvaćena za sami život
Elfrida Matuč Mahulja
držim ga čvrsto među prstima
pazeći nježno
da vlas ne istrgnem
u panici
s tjemena
CIGARETE S DUŠOM
znam ženu.
pjesme piše na
cigaretnom papiru
u koji potom umota
fini duhan tankim prstima
a onda dijeli stihove
onima s manje sreće
...
opijeni dimom
grubijani
zahvalno puše
pjesme.
CRTICA S
GROBLJA AUTOMOBILA
prozori odbačena autobusa
poput filmske trake
zaboravljenog nijemog filma
svaki je prozor
kadar s užasnutim licem
radnika iz osamdesetdevete
zagledanog u
budućnost.
249
250
Književna Rijeka
***
Matuč Mahulja, Elfrida rođena je 15. svibnja 1967. u Rijeci. Živi i
radi na otoku Krku. Piše i objavljuje poeziju, kolumne, kraća prozna djela i
osvrte. Surađuje s nekoliko internetskih kulturnih i inih portala.
Članica-suradnica je Društva hrvatskih književnika Ogranka u Rijeci
i suradnica Hrvatskog književnog društva Rijeka. Njezina su djela prevođena na rumunjski i poljski jezik te objavljivana u tamošnjim književnim
časopisima. Zastupljena u većem broju domaćih i stranih književnih časopisa i izdanja.
Autorica je više zbirki poezije (što u tiskanom, što u elektronskom izdanju, prateći na taj način suvremene trendove objvljivanja književnih djela
i putem Interneta). Dosad su joj u tiskanom izdanju objavljene sljedeće knjige: zbirke pjesama Vidici i mrakovi (2003), Rukohvat ljubavi (2004), Ugriz
proljeća (2005), koautorski roman (u suradnji s Dušanom Gojkovom) Pisanje po vodi (2008), zbirka pjesama kratke forme i haiku stihova Minijature
u tehnici olovke na papiru (2008), pjesme i tekstovi posvećeni mladiću Luki
Ritzu, preminulome kao žrtvi vršnjačkoga nasilja u Hrvatskoj, pod nazivom
Mirno spavaj, anđele (2010), u znak podrške osnivanju i radu Savjetovališta
Luka Ritz u Zagrebu te knjiga ispovjedne proze Smrt je baby blue / Živ sam,
itekako! (2011).
Za koautroski roman Pisanje po vodi nagrađena je, uz kolegu Gojkova, prvom nagradom na književnom natječaju u Zaječaru povodom obilježavanja 140. godišnjice osnivanja Čitališta (danas Biblioteka Svetozar
Marković), između 259 pristiglih rukopisa.
Ističe se i aktivnošću u borbi protiv nasilja među mladima.
Davor Grgurić
DAVOR GRGURIĆ
Zalog sidrenja
SLIJEPI PUTNIK
Vi imate onu preporučljivu dozu ležernosti.
Ja sam udžbenički napet,
dosljedan oklijevanju.
Vaše je pero raspisanije.
Moje se mrijesti u zdjelici tinte.
Ide vam bolje od mene.
Skupili ste više krupnih slova.
Škrtiji ste na neuspjesima.
Imate više tustih brojki.
Vi ste siti, punog špila.
Ja sve gladniji.
Ne znam izjesti adute.
Vi imate smislen stav
i valjane karte do odredišta.
Ja sam posve neupućen,
blizak galebovoj potrebi lutanja.
Na istoj provi dvojbe,
vama mogu tek otežati ciljani dolazak.
Lakoćom ste sidrili podvige.
Lovorike na prostranom pramcu.
Mene potapa kormilaški klimaks
tijesnog odreknuća.
Neće mi poći za rukom
ni da vam se propisno predam.
U prednosti ste.
251
252
Književna Rijeka
Mene tišti umijeće
nazadnog preživljavanja.
Sočniji ste, što ste zreliji...
Nedozrelost – jedna od mojih boljki.
Jedro vas draži, nadima vam mudrost.
Ja plutam bez vjetra umnosti.
Što vam ja uopće trebam?
Čemu biste se mojim manama zamarali?
Teret sam, briga potpalublja.
Vas slave osmatrači na jarbolima.
Zbog čeg’ li ste se naumili sa mnom iskrcati?
Neću vas više pitati.
Vratite me u uzak kufer
i prešutite me na carinarnici.
SLANI AKVAREL
Imam nešto zašutjelih algi, nekoliko uzbrbljalih školjaka.
Razlio sam boju, uneredio akvarel i sad mi se more
izlijeva preko mirnog ruba propitljive ribareve zjene.
Ne znam slikati portrete. Kud li sam se mora uhvatio?
Da je jedan oblak, da je jedan val, još bih se i vadio
riječju kako se svaki pokušaj skrši o stijenu.
Uzmičem u znaku ravnodušne oseke, pa kistom
ližem dohvat podilaženja: treba laskat’ moru!
Zarone, u nevještu plićaku skiciranja, ne brojim.
Akvarel se širi, slâne se boje dok ih sunce žeže.
Tih, u porazu pjene, sklon sam pučini izostaviti jedra.
U bonaci moje nevješte taštine neće vali sliku uzibati.
Razočaran, prenem se: to s prvim vjetrom more ipak želi
Davor Grgurić
253
smočiti mi gležanj. Očinski me tješi da je za me živo.
I što ću, kad prima me? Otplivati tiho do ruba svoje slike.
PRAVO NA OSTANAK
Unio bih više modrog u ovaj žamor isprike.
Sklopio bih jedra, a vi oplovite još krug.
Ponudite zamah vesla sadrenom psu na provi.
I on već znade iskustvo vaših vjetrova.
Bila bi mi čast da se nađemo u potpalublju:
red vinskog kartanja, red zdravica uz podvige.
Sabrali ste znatno više plovnih sati od mene
pa bih uz vas i ja morskije zamirisao.
Sjeverac vam nalaže da k pjeni krenete,
no meni se ne da odmahivati lukobranu,
laštiti želje o mirnoj vodi i brzom povratku –
kako nalaže odnjegovana pristojnost valova.
Prešli smo zajedno granicu mirnih voda.
Imam i ja koju prevaljenu milju, trud u zalog.
Ma, spakirajte tihu brigu, mnogo mi ne znači.
Isplovite sami. Ovog puta ja ostajem na kopnu.
OBRANA SIDRA
I ovo sidro, što se uplelo u tlapnje,
ogrezlo je u bolnu stanku odustajanja.
Vratite ga toploj vodi, bućnite ga u pokušaj.
Čak ako i ne veže u mir obećanu barku,
više će mu goditi ostanak na dnu.
Ta promislite: što će sidro prazničnom kopnu?
254
Književna Rijeka
Koga bi na molu nedjeljnih sladolednih šetnji
trebalo zbog nečeg miriti? Oblaci nad njim ne sidre.
Očevi koji odlaze također se lako odvezuju.
Smijeh lastavica i cvikut djece odbjegle s mise
nije moguće zauvijek držati u staklu luke.
Prhnut će vam iz ruke čim mahnete brodu na pučini,
čim se dosjetite odmaštati. Sidro nema ništa s tim.
Obalom možemo šetati bez napora, prekrajati
istinu i smišljati slaniji kraj uzburkane sudbine.
Valovi su nam prejaki, jer mi nismo moreplovci.
Oni se trude drugdje, iza pupka iskustvenog globusa.
Ma, mogu ja vama reći da mi je kičma slanija,
a vi meni opisivati žuljeve od masnih konopa.
U biti, znamo da ne iskašljavamo talog pjene
i nemamo dokaz o boju s divovskom nemani.
Mi smo, začešljajte razum, tek površni šetači
kojima se načas snuje da sami znamo okretati pramac.
Kormilo nam nevješto, ne slušaju nas kompasa igle.
Kopnene smo dokone ptice, njegovanih, suhih nogu.
Sidru uz nas može tek dosadu vezivati.
Bacite ga natrag, iskustvenom moru.
Ondje će trunuti vjerodostojnije.
LUČKI PROMATRAČ
Jest, moglo bi se reći da sam ovdje svjedok napretka.
Odmahujem, dok naizmjence mijenjam pošteđene noge,
kao što pošten svijet mijenja smjene u tvornici.
Stojim ovdje, bez razloga, na ulazu u skrbnu luku
Davor Grgurić
255
i zurenjem pomažem barkama isploviti.
Izučio sam stajanje. Malo domahujem ribaru,
malo se s putnicima nadmudrujem.
Ma, mogao bih ja ovako danima – besposlen upravitelj
svijeta što se vrzma pri ulasku u more, u san pučine.
Dovikujem upute koje učas smislim, a ljudi plove dalje.
Tako ipak sudjelujem, a valjda nisam na smetnji.
Aktivan sam svjedok kretanja, plime novih planova.
Korisniji od algi na boku.
Još kad bi me Uprava luke zaposlila.
PREKID PROGRAMA
Jedra su sklopljena, jarbol zaboden u ostanak.
Zamrle su mučne ptice, okončana polemika
o dozi preživljavanja, naputku za snošaj.
Presjekla se riječ o spajanju nacionalnog pokušaja,
o potrebi da se dobije nova prilika dobitka.
Nesuvislo nabrajanje artikala, zov rivalstva.
Politika ne bi sidrila. Radništvo blijedi bez cijene.
Patriotizam s mladim lukom. Konzervativnost uz janjetinu.
Parole smišljene da nas zavade sekundu prije Dnevnika.
Ti ćeš znati više od mene: ipak nije nužno
odgledati kraj svake umrežene reklame,
prebojiti baš svaku ulovljenu zlatnu ribu.
Sve to možeš odgledati i sutra.
Nov ispraćaj birokracije u stanki utakmice.
Sad se obuci, idemo van šetati.
Iščupao sam kabel iz utičnice.
256
Književna Rijeka
FRANJO MATANOVIĆ (F.M.neDostajemiviski)
Osjećam potrebu da sam nepotreban
***
ne liječite me
mržnja je lijek
ako je ljubav bolest
ne liječite me
***
da sam znao
da ću te sresti
tako lijepu
ne bih se rodio
ovako jadan
PLAČ
zamišljam sve ljude
bijele
kao snijeg bijele
i kao snijeg bijeli
leže
na mome srcu
srcu vatri
naizgled
srce mi plače
Franjo Matanović
POTREBA
osjećam potrebu da se rimujem
s kim
nemam s kim
osjećam potrebu da se rukujem
s kim
nemam s kim
osjećam potrebu
da sam nepotreban
ONA
željela me
kao žedan vode
napila se
napila i ode
OSMIJESI
cijeli mi život
osmijesi
prodaju dušu i ostanu
osmijesi
na svakom uglu šanku trpezi
osmijesi
u banci
i preko puta
u prodavaonici južnog voća
na tezgi u mesnici
na kilograme maltene
osmijesi
257
258
Književna Rijeka
ne u očima osmijesi
bezdušni
osmijesi ne u ljudima
upakirani
(u celofanski pak)
tko da više
prodano
ULICA
naša sklonost hodanju
naša sklonost šutnji
auto prođe između
i plašimo se kanala
dubokog
kao djeca kad se sakriju
a onda naramak osmijeha
i tvoje
molim
dobro je da moliš
na cesti u mojim mislima
u sebi bilo gdje
samo moli
drago mi je što ćemo se upoznati
sva proljeća će proći
između nas njih svih
između svega i ničega
i hodamo
ulice su duge toliko duge
nikada kraja
svakih petsto koraka
u prosjeku
Franjo Matanović
okrećeš se u pravcu mene
pozdravljaš komšije
hodamo
dijeliš mi naramke
osmijehe
ulica je u prosjeku
svakih petsto metara
luda ulica
STRAŠNI SUD
ne sudite mi
jer sam osuđen
od ovog časa
od ovog trena
ne treba vaš sud
jer sam osuđen
pa zašto onda
složena
mašinerija
zvana porota
isključite
jer sam osuđen
ima vas nekoliko milijardi
vaš sud je jasan
ne sudite mi
jer sam osuđen
neću se nadvikivati
259
260
Književna Rijeka
s milijardom zdravih i glasnih
jedno molim
ne sudite mi
jer sam osuđen
i konačno
zanemariste
odlučiste
izrekoste
ne sudite mu
tko je on
da mu se sudi
pa što onda
ja sam osuđen
NENAPISANA PJESMA
shvatio sam da nisam
da je to samo pjesma
koja se izgubila
koju tražim
najljepša
vremena su se provlačila
ispod i iznad
ispred i iza
nju tražiše
nju ne nađoše
najljepšu
i dok umoran
s pogledom uprtim
samo u sebe
Franjo Matanović
lutah
bijahu to birtije
oni to zvaše život
nje nema
najljepše
PISMO RAZUMU
zdravo razume
što se to s tobom zbiva
ne luduj više
zdravo razume
eno ga čovjek
kupi svoje prnje i odlazi
pozdravi ga razume
oprosti mu razume
ipak je samo čovjek
oprosti razume
TO MI SE NE SVIĐA
i dok padaju zvijezde
u tihoj noći
možda ne padaju zvijezde
možda mi padamo k zvijezdama
možda znamo da to nije istina
jer postoji znanost
da nas zaustavi
da padamo k zvijezdama
da zaustavi padanje zvijezda
i onda padaju meteori
a to mi se ne sviđa
261
262
Književna Rijeka
***
Matanović, Franjo (F.M. neDostajemiviski) rođen je 1964. u Svilaju
Donjem (Odžak, Bosna i Hercegovina). Od 1979. je živio u Slavonskom
Brodu, gdje je završio srednju školu, a od 1992. godine lutao je radeći po
Europi i Hrvatskoj. Od 1997. godine živi u Italiji.
Prvi autorski tekstovi objavljivani su mu kasnih ‘80-tih u Brodolomu
i omladinskom tisku te u zajedničkim zbirkama. U to vrijeme bio je uključen u KOH (Književnu omladinu Hrvatske), koju jedno vrijeme i vodio, ali i
u druge književne skupine, dok u Tvornici Đuro Đaković pokreće i uređuje
omladinsko glasilo Cilj.
Po uzoru na ruski samizdat pravi knjižice, objavljujući ih pod pseudonimom F.M.neDostajemiviski, koje dijeli širom ex. Jugoslavije na raznoraznim književnim događanjima na kojima sudjeluje (Jutro poezije u
Zagrebu, Poetski maraton u Sarajevu...). Izbor iz prijeratnih samoizda(n)ja
objavljen mu je 2006. pod naslovom Kupite franju.
Od 2008. dobiva niz priznanja i nagrada za poeziju prevedenu na talijanski (između ostalih: nagrada gradonačelnika na međunarodnom natječaju Tra le parole e l’infinito, Casoria, 2008; prvo mjesto na VI. literarnom
natječaju Anselmo Spiga, San Sperate, 2009, Sardegna; nagrada na natječaju Il Trebbo, Riolunato, Modena, 2010; prvo mjesto za neobjavljenu zbirku
Per te Iryna (Za tebe Iryna), Premio Letterario la Bussola, Milano, 2011;
prvo mjesto autora-stranca na natječaju Amici senza confini, Rim, 2011;
itd.), a pjesme su objavljivane širom Italije u raznim antologijama.
Helena Horvat
HELENA HORVAT
Putom utrtim preprekama
TUŽNA
Tako sam umorna u
ovom svijetu mržnje,
prodanih duša,
lopova
koji nas utapaju u ovdašnjoj
svakodnevici.
Čini mi se da hodam
bespućima tužnih ulica,
gdje susrećem
ljude koji prose...
Nekad su bili priznati
u svijetu normalnih ljudi,
bili jedni od nas,
zarađivali za kruh naš svagdašnji
dok harpije od neljudi
ne odlučiše uništiti
i to malo poštenih ljudi.
Hvataju nas u svoje mreže
poput inćuna, a mi migoljimo,
ne možemo se izvući iz ralja
nezasitnih hijena...
Tuga ovlada mojom dušom
kad vidim nesretne, bijedne.
Hoće li doći dan
kad će čovjek biti Čovjek,
a prodane duše – ondje, gdje pripadaju?
ZEMALJSKI BAL TAŠTINE
Na ovozemaljskom balu
punom taštine
263
264
Književna Rijeka
ostati čiste savjesti,
zdravog razuma,
plesati kako bi drugi
htjeli – u ritmu
prijevara i laži,
da nas povijaju
kao žito koje se povija
na vjetru...
Napustiše nas bogovi,
ostavivši nas u raljama
morskih pasa
žednih naše krvi,
izjedajući posljednji atom
naše snage, gazeći
po nama kao da gaze
tuđinskom čizmom.
Smatrajući se bogovima,
bez kajanja govoreći
otrcane istine koji svi znaju
i opet im se klanjaju
kao roblje, gradeći im
velebna zdanja
da uživaju u ovom
svom zemaljskom raju...
Koprcat će se u Čistilištu –
ako do njega uopće dođu,
ali bez obzira na njihovo
lizanje oltara, zazivajući
ime Božje,
cvrljit će se kao čvarci
u dubini pakla ognjenog...
RODILA SE PJESMA
Rodila si se od mojih uzdaha,
Helena Horvat
od mojih tuga,
vječnih sanjarenja
imaginarnog svijeta.
Lutajući prostranstvima beskraja,
čekajući ljubav,
milovanja
strasnih poljubaca... –
stanovala si u srcu duboko i
tražeći svoj mir
plela mreže svojih uspomena.
Stajala sam ponekad kao
snaga mudrog kamenja
o koju bi se razbila
imaginarna sjećanja
stvorena od stotine uzdaha
koji pokušavaju
ukrotiti radost jednog trenutka,
gaseći plamenje
rasplamsale sreće
koja je dogorijevala
na zgarištu jedne ljubavi,
tražeći izlaz
iz bezbolnog vremena,
slobodu u stihovima
nanizanih od suza,
okamenjenih,
koje bi, padajući, lomile srce
koje je ionako bilo slomljeno.
I kad se izrode riječi
i kad stih nastane,
tuga kao da nestane –
čeka da sve to ispjevam
i tako postanem
knjiga otvorena,
gladna kruha i vina
jednog vremena.
265
266
Književna Rijeka
MOZAIK SJEĆANJA
Prevarili
su me snovi,
iščeznuli s jutarnjim vjetrom.
Tvoj lik – ispran kišom suza.
Ostala je samo silueta
odlivena u prolaznosti
jednog vremena
Ostani sa...
Iščezao u zabludi
mojih molitava...
Rasutih snova koračam
stepenicama života.
Stala sam napola...
Krenuti gore
ili dolje?
Razbijeno ogledalo duše
slaže mozaik
mojih sjećanja,
komadić
po komadić.
Veći dio nedostaje –
pod ključem Tvog
postojanja.
ROĐEN DA ŽIVIŠ
Kad pomisliš kuda krenuti
i kojim putem negdje stići,
lutaš i tragaš za srećom
bez cilja,
s namjerom da sretneš nekoga
tebi dragog...
Kad pomisliš
da si sam na svijetu
Helena Horvat
da nikoga nemaš,
da ti život prolazi uzaludno,
misliš da si došao
do samoga ruba svog života
između litica strpljivosti
i ponora želja
– gle! –
Ugledaš sazviježđe
najljepših zvjezdanih želja.
Kao da ti je pala zvijezda
ljubavi na dlan.
Ona je tako sjajna i magična...
Zaljubiš se,
obezglaviš se,
život dobiva smisao.
Omamljen ljubavlju
opojnog mirisa sreće i strasti,
živiš u snovima
bezgrješnog življenja.
Život ti je prepolovljen
na dva dijela –
srce si poklonio,
duša bezbrižno šeće
snovima ideala.
Ljubav izlivena od najljepših boja
krhkoga stakla
u jednom trenutku nepažnje
ispadne ti iz ruku...
Slomljena.
Ostaju samo krhotine
koje nastojiš zalijepiti,
ali nedostaje ti dio
koji je negdje ispao
Tražiš, ali uzalud...
Ostaje samo sjećanje na nešto
lijepo,
krhko
i slomljeno.
267
268
Književna Rijeka
KORAK KROZ ŽIVOT
Tiho, na prstima,
koračam kroz taj život
bojeći se da ne bih povrijedila nekoga –
putem utrtim preprekama i boli,
sa smiješkom na licu,
uljepšavajući život drugima,
želeći da budu radosni,
gledajući da im sreća
ne bude uskraćena...
Sve što se nakupilo
u sjećanjima mog djetinjstva –
lica oblivena nevinim
dječjim suzama,
tužnog pogleda
tražeći malo ljubavi,
nježnosti i lijepe riječi,
pravo na život dostojan djeteta.
lica koja žele zaboraviti
prošlost odrastanja
i svaki put na
spomen riječi mama
u grlu zastane riječ
koju ne mogu izgovoriti...
Naučiš gledati kroz naočale
ružičastih stakala,
da ti svijet bude ružičast,
da ti mrva ljubavi
bude velika ko kuća,
da svaka lijepa riječ
bude melem tvome srcu,
da svaki poljubac
bude nektar tvog života,
svako milovanje – Božji dar.
Kad se, jednog dana, ukrcaš
Helena Horvat
na jedrenjak,
a vjetra nema –
stojiš na pučini
gledajući u daljinu,
moleći Svevišnjeg
za dašak vjetra
kako bi brod lagano krenuo,
ploveći do mirne luke
tvoga zadnjeg
(nadaš se – sretnog)
pristaništa...
LJUBAVNI PRELUDIJ
Stajala sam
na mostu neizvjesnosti,
lutala nebeskim bespućima,
vjerovala u ljubav
purpurne boje,
čitala poeziju Pabla Nerude,
mislila kako ću napisati
najtužniju pjesmu,
pitajući se – gdje je
ljubav počela,
a gdje će završiti?
Možda je vjetar krije
u očima boje snova
sa kojima sam
ljubovala?
S tugom u vremenu
nedosanjanih snova,
osluškivala sam preludij
o ljubavnoj istini,
zamišljala
slike pastelnih boja
269
270
Književna Rijeka
i tebe, poput kipara,
koji nježno zaglađuje
obline moga tijela
u kristalnom zdanju
našeg svijeta,
gdje ne postoje vrata –
samo bezgranična ljubav,
svjetlosni zagrljaj.
Opijena
božanskom kapljicom
želim doživjeti ljubav
i pobjeći
iz okova stvarnosti.
Anela Borčić
ANELA BORČIĆ
Ala, naši, alegrija!
Ala, naši, alegrija
Sega lita hudnu more
Ni sardelun urodilo
Hlepe glolni, križ pokore
Zlo se škoju dogodilo
Ne ćuti se vonj friškina
Vej ni stroha ol dupina
Za obid ol broka stina
U barilce paucina
Ji se Boga izmolilo?
Ji se ribu izlovilo?
Kad u kulaf ni ardura,
Alegrija, salamura
Ol sardeli njanci luštra
Vej ni ještra, ni ni gušta
Jutiku se ji, baškota
Ciklu vino pit iz pota
Bosi Gospu pohodili
Skonžure su svi cinili
Na kurenat prišijali
Tu noć sardel našajali
Ni se Boga izmolilo
nit se ribu izlovilo!
Povar Visa je ardure,
Alegrije, salamure
271
272
Književna Rijeka
Puni rožnji, alavija
Plovac liže, likarija
Ol srići non gre reštija
Ala, naši, alegrija!
Beračica soli
žena u crnini na rtu otoka
neumorno je brala sol
već tjednima
mrzovoljno je dubina
pod njom brborila
a u vrećici za pasom
zlovoljno je škripjela
skupljena sol
no to su bila tek dva lica
nemirna mora
i ona ništa nije slutila
utisnuta u otok pokretom
bila je nalik crnom trnu
u bijelom mesu rta
i kamen je istisne odbaci
a modrina proguta
za čas
kako je pala
kako se utopila
nitko nikad nije dvojio
nitko nije ni razmišljao
sve je bilo očito
čak i logično
sol se tad vratila pučini
a život smrti
Anela Borčić
Budi ljiljan, budi...
Tvoja je grubost
za mene stupica
i da živim još sedam života
ne bih imala dovoljno
da napunim ti srce blagošću
i da u njemu ožilim sretnu sebe.
Nikad nijedna moja ruža
u tebi cvijeta nije vidjela.
Tvoja je grubost
za mene vrijeme rasuto usput
a drugog nemam i ne znam drugo.
Lovor koji sam dala nekoć
tvojoj zemlji
obnevidjela (ne bih sad)
nikad neće imati
ni grančica ni listova
za bogati vijenac slavljenika.
Ni čempres ti nije nalik mome.
Moj je uspravan, čvrst.
Tvoj nagnut i grbav
al’ nadvio me je, to je istina.
Kupina i bršljan tvoji su znakovi
sve ti pute zatvorili
u Knjizi mudrosti
slova isprepleli, pokrili.
Gle! Ljiljan
raste iz drače i gomile
na međi zaboravljenih vinograda
i cvjeta biserno i miriše opojno
ni iz čega.
273
274
Književna Rijeka
Sva šuma je pala ničice
pred njim
a ptice su pognule glave
začarane tim bijelim sjajem
i stisnutih kljunova
šapnule mi:
Budi ljiljan, budi...
Moja mater
na sve slike ca ih imomo u kuću
moja mater sjo kako zvizda
meju nikima sivima ženima
one su uz nju kako suhe smokve
kako prozni, mokri omenduli
onako visoka i lipa smije se
punima justima, zubima perlima,
ricastima vlosima, ocima živima
ma ne moreš skalat oka ol ti ženi
druge se se od nji nisu vidile
niti su se od njeni beleci prolipjale
bez potribi su se dizole na parste
da bi bile pinkicu višje
ma ji nikad nisu doarevale
Uz nju, skrojenu jušto po miri
ol nojfiniji robi i ol naši jubavi
zaludu su se redon inkolovale
i bez potribi namišćale pešnje
ne bi boje od nji ispale
a onda su se jednega dona
Anela Borčić
bez moji materi sastale
i ogovorale
ka jedna su joj cinili dešpete
i sa njenon lipotun se rugale
iza škinjih nji se smijale
jedna drugu u zlu pokrivale
dosta mi je danas vidit slike i znon
moja je mater, ni kiva ni dužna,
izvukla debji kroj
a sumo je sjala kako zvizda
i ni nojmanji ni bila kriva za to
Odrvenjela
Lelujam gradom omamljena ljubavlju.
Narančasti sam maslačak
u paperjestoj haljinici
i sve, baš sve potpuno pripada meni.
Gospodarica sam lahora u lišću botaničkom.
Za desert jedem one najnježnije oblake,
ispijam sjene u dubokim krošnjama
i, misleći na tebe, plešem sjećanjem.
Odrvenjela, koračam bez cilja
zelenim, dugokosim ulicama.
Grane se naginju preko zidova;
žele me dotaknuti po kosi
začuđene mojom neobičnom fluorescencijom.
Krećem se poput dobre vode, jer –
iznutra Zemlja, izvana sam Mjesec škur.
Žena sam,
blještava tek pod tvojim rukama.
275
276
Književna Rijeka
Mirina
Kuća nom je bila ma sal je mirina
Kroz ponistre limun spružil nebu grone
Kuverta njoj rana a komin škurina
Ni spomena nimo na pasale done
Kuća nom je bila ma sad je mirina
Svi su moji u nje otvorili oci
Portili su drogi ostala je stinja
Kal nevera dogne kiša u nje toci
Zanavike niku niku nikad neće
Vrotit švere nose pomlodit i mene
U parsi me boli žeja dušu kreće
Ni vej mojih drogih ostale mirine
U nje mi je nono parvi put zaplakol
Jedni hlodni veli devesto i treći
Ol srići mu otac do uskarsa feštol
Tri je dona plakol, sve ol pusti srići
Ma sve je sal stinja stinja i mirina
Izlizoni pragi zameteno sime
Agvantat će borzo i mene škurina
Razormolo vrime kuću nom i ime
Zanavike niku niku nikad neće
Vrotit švere nose pomlodit i mene
U parsi me boli žeja dušu kreće
Ni vej mojih drogih svudar su mirine
Sladolet
mene, molega, jer son nosil križ
i još jato storih ženih u corno
Anela Borčić
pozvoli su posli sprovoda na sladolet
jerbo je pokojnik tako itil
za dobru smart
pofrajat ćemo mu šparonj
od njegovih devedeset godišć
ma ca ni mene pitol kako će s pinezima
da ne ostanu za ovake fešte bez njega
meni uvik fali šoldi za sve
one corne žene okolo mene piju kafu
i provjaju kako ćedu sutra parvin vaporom
za Split
slikat se za osmartnicu
a pri tega će poć u frizerki
jer tukaju bit sila lipe na sliku
kad ih zalipidu po mistu na vrota
koda da je komu važno kakove su
ako su pokojne
ma da mi je sumo bilo znat
ku je njih ovako juto privaril
jer još su žive, a martve su
da se to i meni ne dogodi
(neka mi se pari da nikad neću ostarit)
ližen sladolet, gušton
slušon i sve ništo sila smišno penson
gre mi napamet kako smo jo i pokojnik
još jedini živi ovode, u vu pašticjeriju
sumo on i jo
i sad... poj ti to razum
277
278
Književna Rijeka
Stakalca
uronjena u ljeto šećem gradom
podne je
i sve ulice vode prema tebi
slutim strast
niz leđa klizi znoj, koljena klecaju
maštam o satima koji nas čekaju
i postajem lepet krila
bljesak stakla na prozorima
vlažni vrt obilja iza petog zida
na trgu je oganj, zrak titra omarom
bubnjam iščekivanjem
prilaziš mi odnekud, mirišeš divno
po nekoj, meni nepoznatoj, dobroti
širiš ruke u zagrljaj
stotine stakalaca igra ti pod kožom
ogledam se u njima
sretna sam, doma sam, konačno
Vrijeme treptaja oka
vrijeme treptaja oka
u trošnoj kuhinjici sjedi starac
ja, slučajna prolaznica
što pase pogledom naokolo
u vremenu treptaja oka
ugledah ga kako zuri
u prazninu do svoje lijeve
noge
Anela Borčić
nastavih svojim putem
al ništa više nisam vidjela
tog dana
samo sam njega imala
u očima
tu noć smo starac i ja tugovali
svaki na svom kraju otoka
on za onom izgubljenom
ja zbog one osamljene
al’ jutrom ga zaboravim
a kad ga s prvim lastama
dvojica iznesoše na sunce
na ulicu
sraslog sa stolcem
užasnuta skrenem bilo gdje
bilo gdje
što dalje od sebe
Ženska pjesma
Nemoj mi, Bože, reći
Da ne bih mogla biti ženom
I u tom tvom raju
Kad je svako drvo izniklo
Baš iz zemlje plodne žene
Ali ako su i tamo sve moje sreće
I potraćeno vrijeme
Samo daleke zvijezde sjećanja
Onda ja i ne tražim puno
Jer sve što me čini sretnom sada
279
280
Književna Rijeka
Već polako poprima oblik vječnosti
Evo, želim da me bude valovi
Ostavi mi i sjećanja na ljubav
Neka mi jutrom krvari srce
Za davnom nježnošću tijela
Da sve mjedene kugle
Sa zvonika tvojih
Dočekam željno, poput poljubaca
I dok me, Bože, zrcališ vremenom
Koje raste i uzima mi sjaj duši
A moć tijelu
Kažem ti iskreno, dok me još ima
Da
Mogla bih biti ženom u tom tvom raju
Samo ako je raj život
I ako sam onako
Baš ženski zaljubljena
Koločep, 04. 10. 2008.
Anela Borčić
281
***
Borčić, Anela (r. Ruljančić) rođena je u Splitu 2. svibnja 1966. godine. Živi i radi na otoku Visu kao ravnateljica u Osnovnoj školi Vis. Zaljubljenica je u svoj otok i u njegovu kulturnu baštinu. Tu ljubav nastoji svojim
radom na različitim projektima prenijeti na njegove najmlađe žitelje.
Do sada je objavila zbirku poezije Blaženstvo trenutka, zapaženi roman-prvijenac Garbin, zao vjetar i knjigu priča Kuća Pupuletovih. Članica
je Društva hrvatskih književnika.
Piše za klape, sudjeluje na pjesničkim manifestacijama, a sudjelovala je i u nekoliko skupnih izložaba fotografije u zemlji i inozemstvu.
282
Književna Rijeka
SUDBINA KNJIGE
žELJKA LOVRENČIĆ
Tihomil Maštrović:
Neukrotivo svoji:
kroatističke rasprave i članci
Erasmus naklada; Zagreb, 2011; 335 str.
n
akon četverogodišnjega uspješnog vođenja Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, svestrani i vrijedni Tihomil Maštrović vratio se onome gdje je, čini se, još uspješniji – znanosti i pisanju. U suradnji Erasmus naklade i Nacionalne i sveučilišne knjižnice 2011. godine objavio je knjigu Neukrotivo svoji: kroatističke rasprave i članci. S dvadeset tekstova
pisanih u okviru rada na stručnim projektima ili pak s namjerom
da budu izloženi na nekome znanstvenom skupu Maštrović nas
,na svoj osebujni način, uvodi u kroatističke i kroatološke teme,
odnosno u hrvatski književni i kulturni život koji, razvidno je,
izuzetno dobro poznaje.
Nakon Riječi urednika akademika Radoslava Katičića i
autorova predgovora, slijedi prilog proslavi petstote obljetnice
rođenja autora prvoga hrvatskog romana, to jest tekst posvećen
Petru Zoraniću i njegovome zadarskom krugu. Iz teksta saznajemo da književnici zadarskoga kruga (osim Petra Zoranića tu
pripadaju i Šimun Kožičić Benja, Brne Kranarutić, Šimun Budinić, Juraj Baraković i drugi), kojima se pridružuje i bratić Petra
Zoranića – slikar i grafičar Andrija Medulić, više nego drugi njihovi kolege iz Dalmacije ukazuju na potrebu očuvanja narodnoga jezika i identiteta.
Drugi tekst u ovoj kroatološkoj studiji posvećen je dvje-
Željka Lovrenčić
283
stotoj obljetnici izlaženja Kraljskoga Dalmatina, najstarijih novina na hrvatskome jeziku koje su objelodanjene u doba Napoleonova Carstva i francuske vlasti u Zadru. Kraljski Dalmatin
ima značajnu ulogu u jačanju hrvatskog identiteta, a njihovoj
posebnoj vrijednosti pridonosi činjenica da je u njima radio prvi
hrvatski novinar Nikola Dominik Budrović. U tim je novinama
objavljena i prva novinska vijest na hrvatskom jeziku koja je
stigla iz Dubrovnika (br. 371806) te prva novinarska recenzija
jedne knjige (Grammatica della lingua ilirica autora Franje Marije Appendinija; Dubrovnik 1808.).
Uz književnike i novinare, u očuvanju hrvatskog identiteta
isticali su se i franjevci, prije svega oni iz Provincije presvetoga
Otkupitelja, među kojima autor ove knjige posebno izdvaja fra
Petra Krstitelja Bačića (1847-1931.) koji je, prepoznajući važnost hrvatskoga jezika i jezične samosvojnosti za identitet nekog naroda, svojim kulturnim, prosvjetnim i preporoditeljskim
djelovanjem nastavio rad hrvatskih preporoditelja Šime Starčevića, Ante Kuzmanića, fra Jeronima Vrdoljaka i kruga oko Zore
Dalmatinske. Zagovarao je štokavsku ikavicu, isticao vrijednost
pučkoga jezika i izbjegavao tuđice.
U tekstovima koji slijede Maštrović piše o Vatroslavu Jagiću i pjesnicima hrvatskoga književnog romantizma (za Jagića
kaže da se pokazao kao lucidan književnoznanstveni anticipator
te zagovoratelj, uz onu filološku, i estetske metode) te o suradnji
Šime Ljubića u Zori Dalmatinskoj.
Posebno je zanimljiv tekst naslovljen Doprinos Makaranina Nikole Maštrovića hrvatskoj duhovnoj i kulturnoj baštini
u kojemu opisuje život generala Maštrovića (Makarska 1791 –
Beč 1851.) koji se brinuo o vjeri hrvatskoga naroda podižući
crkve i kapele (ponekad i svojim novcem) na području Otočke
pukovnije kojoj je bio na čelu od 1843. do 1848. te brigom za hrvatski jezik. Zanimljiv je podatak da je vojnik Nikola Maštrović
1844. godine u Otočcu osnovao malo kazalište s predstavama na
hrvatskome i njemačkom jeziku, a 1845. godine u Beču objelodanio djelo ćudorednoga sadržaja Knjiga gospodina oberstara
Mastrovića svojiem Otočanom. Nikola Maštrović primjer je hrvatskoga časnika koji je obrani hrvatskog identiteta pridonio ne
284
Književna Rijeka
samo svojim oružjem nego i kulturnim djelovanjem.
U tekstu Čudaci neukrotiva duha: Tipološka određenja
književnih likova Kovačićevih pripovijesti Maštrović se vraća
hrvatskoj književnosti, točnije Anti Kovačiću i njegovim književnim likovima koji su prema njegovim riječima postali karakterološki stereotipi i paradigmatični književni likovi hrvatske
književnosti zadnjih desetljeća devetnaestoga stoljeća. Kovačićeve likove dijeli u dvije temeljne skupine: s jedne strane radi se
o običnim i mirnim ljudima koje možemo svakodnevno sresti,
a s druge o čudacima neukrotivoga duha, sklonima neobičnim i
nesvakidašnjim situacijama. Maštrović primjećuje da su Kovačićevi ženski likovi hipersenzibilni, ali i vrlo puteni i fatalni jer
često utječu na sudbine muških protagonista.
Nakon teksta o Zadru, u kojemu opisuje svoj rodni grad
u vrijeme moderne kad je, uz Zagreb, bio najvažnije književno,
izdavačko i kulturno središte Hrvatske, slijede znanstveni tekstovi o hrvatskim književnim velikanima – Milanu Begoviću,
A. G. Matošu i Ivi Vojnoviću. U tekstu o Begoviću analiziraju
se njegove kvalitete kao dramatičara i uspoređuje ga se s Luigijem Pirandellom; u tekstu o Matošu, posvećenome 90. obljetnici njegove smrti, govori se o književnim vezama ovog pisca
s gradom koji nikada nije posjetio, ali je u njemu objavljivao,
dok se u tekstu o Vojnoviću bilježi značaj njegove sačuvane korespondencije (vjerojatno najopsežnije među hrvatskim književnicima). Niame, Vojnović se čitavoga života s nekim dopisivao
– napisao je nekoliko tisuća pisama upućenih ljudima iz kazališnog i književnog svijeta, brojnim poznatim osobama u zemlji i
inozemstvu, prijateljima i suradnicima, članovima svoje obitelji,
prije svega majci i bratu Luju (upravo je Tihomil Maštrović priređivač knjige Pisma Iva Vojnovića u tri sveska koju su 2009.
godine objavili Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i
Ogranak Matice hrvatske iz Dubrovnika).
Nastavljajući se na temu korespondencije, u knjigu je uvršten i tekst o pismima koja su izmjenjivali nobelovac Ivo Andrić i književnica i prevoditeljica s poljskoga Zdenka Marković
(1884-1974.) u razdoblju od 1918. do 1932. godine. Iz pisama Ive
Andrića upućenih Zdenki Marković, koja su dio njezine bogate
Željka Lovrenčić
285
ostavštine pohranjene u književnome arhivu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, saznajemo
mnoštvo podataka o njihovim suvremenicima i prilikama u kojima su živjeli, kao i o osobi Ive Andrića i njegovim životnim
stavovima.
Slijedi tekst o književnom kritičaru Dragutinu Prohaskom
koji je djelovao desetak godina (1906-1919.) i u tom razdoblju
razvio bogatu djelatnosti prikazujući djela mnogih naših književnika u književnoj periodici, prije svega u Suvremeniku i Hrvatskoj njivi. Poznat je po svomu osebujnom stilu i nepotkupljivosti
te žustrim polemikama s Miroslavom Krležom i A.G. Matošem.
Maštrović dalje piše o Milanu Rešetaru za kojega kaže da
premda prvenstveno nije bio književni povjesničar, zapažen je
njegov prinos hrvatskoj književnoj historiografiji..., o doprinosu
Zadra (koji, prema autorovome mišljenju, svoj kazališni život
može početi obilježavati već u XI. stoljeću – kad se u tom gradu
pojavljuju prve liturgijske drame) hrvatskoj srednjovjekovnoj
drami i kazalištu te o začetcima prvoga profesionalnog hrvatskog kazališta u sjevernoj Dalmaciji.
Knjiga završava tekstovima Proslov uz izložbu Stoljeće hrvatske knjige (izložba je postavljena 10. travnja 2003. u zadarskoj gradskoj loži a, između ostaloga, obuhvaća zbirku rijetkih
knjiga pisanih na glagoljici i onih o glagoljici zagrebačke obitelji Kezele) te tekstovima Međunarodno priznanje hrvatskoga
jezika i Tihi pregalac znanosti koji je posvećen 80. obljetnici
rođenja akademika Nikice Kolumbića.
Ova knjiga intrigantna naslova, popraćena ilustracijama,
obiluje nepoznatim podatcima o ljudima koji su – usprkos nerazumijevanju svojih suvremenika – ustrajali na svojemu znanstvenom, publicističkom ili kulturnom putu. Možda su kasnije
bili nepravedno prešućivani i izloženi ravnodušnosti onih koji su
došli nakon njih, ali njihova je vrijednost trajna i neupitna. Upravo to dokazuje ova sinteza kroatoloških tema koja se čita sa zanimanjem i koja je značajan doprinos ne samo povijesti hrvatske
književnosti nego i interdisciplinarnoj znanosti – kroatologiji,
koje je Maštrović jedan od utemeljitelja.
286
Književna Rijeka
RAJKO GLIBO
Nikola Šimić Tonin:
Ustani kada kažeš Vukovar
Poema
Privlačica, Vinkovci; Matica hrvatska; Zadar, 2010.
k
od prvog čitanja poeme jezikoslovci bi mogli pomisliti
kako Nikola Šimić Tonin brka na nekoliko mjesta gra
matički red riječi u svom izlomljenom stihu... Međutim,
ubrzo shvate kako se pjesnik pokorava zakonima srca i čistoće
duše pa pjesnički jezik ne zlorabi, već ga umješno uklapa u kalupe ritma senzibilnog pjesničkog srca.
Vukovar je nepotrošivi simbol hrvatske borbe i stradanja.
Osimboljavanje grada-heroja Vukovara iz poeme Ustani kada
kažeš Vukovar proteže se na polja hrvatskih srca i duša pojedinačno i skupno. Pjesnik Nikola Šimić Tonin u poemi je maestralno izveo osimboljavanje toponima koji su srce i duša najprije
pjesnika koji diše ritmom svog nadahnuća, a potom i njegovog
naroda čiji puls sluša i osjeća na tuzemnim i inozemnim prostorima. Vukovar i književnost o njemu – vukovaristika – postali
su i postaju jednim od stupova hrvatske postojanosti i hrvatskog
etnomentaliteta.
Iščitavanje ove poeme duševna je hrana za svakoga tko na
hrvatski način hrvatsku mrežu ljubavi plete. To je melem na
ožiljke duša sudionika Domovinskoga rata i okosnica ponosa
svih Hrvata. Nostradamus je u svojim proročanstvima predvidio
golemo zlo na rijeci Vuki. On je bio i ostao, širom Europe i svijeta, prorokom kojemu se vjeruje i onda kada se u suvremenosti
pojedinih nadolazećih stoljeća ponešto nije dogodilo baš u svim
segmentima onako kako je on čudesno prorokovao. Nostradamus
je, u mehaničkim srcima i zaleđenim dušama agresora s istoka,
Rajko Glibo
287
tumačen kao njihovo pravo koje se u tim dušama potencira kao
agresorsko pravo na taj, znaju oni dobro, hrvatski prostor koji
njima ne pripada ni povijesno, niti prema bilo kako obojenim parametrima. Mentalni sklop naših susjeda odavna se očituje kao
pravo na tuđe posjede, posjede njihovih susjeda i on se takvim
pothranjuje i brani, a Nostradamus je, zapravo, predvidio totalni
sukob i strahovite patnje, žrtve na Vuki i u Vukovaru kroz borbu
za slobodu.
Pjesnik je hrvatski branitelj i sudionik Domovinskog rata.
On poemu ne pjeva u trećem, nego u prvom licu. Pjesnik-ratnik
nas naslovom poeme, semantički gledano, zapovijed i u hrvatskoj književnosti, koji je do pojave vukovaristike gotovo nepoznat, mađioničarski veže za tkivo poeme i ugođaj koji svatko od
nas oblikuje svojim umom, srcem i dušom. Od naslova pa sve do
uzvišene završnice poeme, red riječi i slijed stihova kao da bockaju i provociraju radoznalost čitatelja, posebno onih koji su pozivom i djelom vezani za jezikoslovlje i književnost. Rasčovjeku
(rasčovječenom čovjeku) takve se stvari ne mogu događati.
Pjesnikova grafijsko-oblikovna rješenja ne smiju se dirati
ni prekrajati jer izravno štete estetskom ugođaju i doživljaju poeme. Pogotovo se ne smiju nalijevati u druge, svrhovitije kalupe,
jer je oblikovanje pjesnikovo puno šire i mora biti zaštićeno od
bilo kakvog zasijecanja u poemu. Pjesnikovo oblikovanje ima
svoju ritmičku dimenziju, emocionalnu dimenziju pjesnika-ratnika, slikovnu dimenziju i još puno toga što njezino estetsko-etičko postojanje čini stamenim. Pjesnik se čupa iz zanosa i
veli mi: i bjeline govore, što me uvjerava da književno-teorijski
nije nepotkovan. Njezin ritam je neobičan i samo njezin. On je
odraz čistoće duše i zanosa koji aritmično srce dirkama neba
pronosi kroz nadolazeća, prema nekima, teška i šugava vremena. Himnična struktura poeme ostaje kao tema za one suputnike
s nama i za one koji će doći poslije nas, za koje pjesnik u završnici poeme pjesnički jezgrovito i nenametljivo očituje molitvu.
Od pjesnika gordog kao istina, ipak neočekivano, zasjala
je zlatna poema kao istina čija tema svojim naslovom s pravom
zapovijeda da se pred ozvučenim nomenom Vukovar treba i
mora ustati iz zahvalnosti, uvažavanja i poštivanja, jer:
288
Književna Rijeka
hihot zvijeri,
još se i sad ori,
u dronjcima,.
današnjice nijeme...
Sa sjenama grada izgubljenog / nad glavana našim, / kažiprst kao nišan kruži s pitanjem:
Života knjigu,
kome više dati,
dok u rovu čeka,
(na nju)
nova žrtva...!?
a u polju pjesnikove duše tjeskoba navire i on će iskreno reći:
Bol koji me ispunja,
priječi,
Riječi...
Pjesnik je rođenjem baštinik pravog bogatstva oblika usmene narodne književnosti. On je u pratnji tih oblika odrastao,
pratio ih, odgajao se na njima pa se da zaključiti kako je prošao
put od estetskog uočavanja oblika, preko umijeća njihovog odabira, selekcioniranja i, na koncu, inkorporiranja u svoja djela.
U poemi imamo poslovicu: Isto mjesto / grom dvaput ne tuče...
Sadržajno je ovaj kratki oblik pojačao estetski ugođaj poeme.
Smisaono je uspješno inkorporiran. Čitatelji pri ovome trebaju
poznavati temelje hrvatske usmene književnosti i njezinu poetiku koja upozorava da su kratki usmenoknjiževni oblici, čak
i elementi pojedinih oblika, nositelji svoje autonomnosti i cjelovitosti koja se ne može dirati, a još manje sjeckati ih. To je
usmeno-književnim naratorima poznato i jasno, a drugima je to
znanje uskraćeno. Ma gdje da se uklope, o čemu nam uvjerljivo pokazuje naš nobelovac Ivo Andrić, oblici usmene hrvatske
književnosti ljubomorno čuvaju svoju autonomiju i cjelovitost
pa se, manje-više, osjeća njihova izdvojenost gdje god su inkorporirani, a u pjesmama oni iskre svojom privlačnošću...
Završetak poeme himničan je. On asocira na Gundulićevu
himnu Slobodi. Prisjetimo se Gundulićevog početka: / O lijepa,
o draga, o slatka slobodo.../ i završetka: /...Sva srebra, / Sva
zlata, / Svi ljudski životi / Ne mogu bit plata / Toj čistoj ljepoti./
Rajko Glibo
289
Usporedimo ih sa završnicom našeg pjesnika nekoliko stoljeća kasnije:
SLOBODO!
Pjevaj o nama,
snagu nam daruj,
da gradimo Ljubav!
Sjemenu života,
ne dopusti,
Zemljom mojom
Što plovi i hodi,
plodom zločina,
da se ikad plodi...
Zamjećujemo Gundulićev zanos, veličanje i ljepotu slobode. Kod Nikole Šimića Tonina, u njegvoj poemi – osim zahvale
– imamo molitvu rodu u himnično uzvišenim tonovima. U tome
je naš pjesnik originalan kako u vukovaristici, tako i u ukupnoj
ovovremenskoj i povijesnoj hrvatskoj književnosti. Čista je ljepota poeme, čista kao hrvatska Sloboda u kojoj hrvatska vukovaristika postaje sve bogatija. U tom poetskom bogaćenju poema
Ustani kada kažeš Vukovar njezin je zlatni prilog.
290
Književna Rijeka
EMILIJA KOVAČ
Ivan Kutnjak: Lilije za Lilienne
Čakovec, 2010.
Z
birka Lilije za Lilienne niz je od osam ciklusa različitog
opsega i različitih poetika koji su, kao jedinstva, definirani
tematski. Knjigu je teško čitati na klasičan način: Kutnjak želi dosjetljivog, informiranog, inventivnog i zainteresiranog čitatelja, neprestano spremnog na odmak od konvencija.
Kutnjakov je tekst zgusnuta konstrukcija koja proizvodi
grozdove asocijacija, tako da stih buja u različitim iskustvenim
i značenjskim smjerovima. Pristup tematici je intelektualistički.
Pjesma je kolaž autorskih isječaka različita podrijetla: izvorišta
su tekstovi popularne kulture, povijesti (dokumenti, književni
tekstovi), usmene kulture, oblici komunikacije po mjeri modernih medija (računalna komunikacija) te pjesma funkcionira kao
tekstovni patchwork u kojemu su krpice ritmičko-fonološki dovedene u sklad i jedinstvo.
Kutnjakovo je dominantno tvorbeno načelo dekonstrukcija: građenje razgrađivanjem postojećeg materijala nužnog za
pjesmu, produkt je svijest o trošivosti jezika te mogućnosti/potrebi regeneriranja kroz proizvodnju.
Kutnjak je racionalni konstruktor koji kontrolirano i promišljeno gradi svoj tekst kao labirint znakova, konfrontirajući ga
pitomoj, pitkoj, neproblematičnoj recepciji i ideji o podudarnosti/suglasju svijeta-reda i postojećih mogućnosti jezika.
Ishodište pjesme je dvojako: jezik i zbilja. Kutnjakov poetski jezik izbor je iz zalihe tvorene kroz vrijeme i životne ukupnosti, s tim da sukcesiju pretvara u simultanitet. On zahvaća u
zalihu gotovih produkata, koje posvaja intervenirajući u njihov
izvorni oblik gramatičkim i pravopisnim figurama (Krešimir Bagić, Živi jezici). Citatnost, intertekstualnost, intermedijalnost, autoreferencijalnost – strategije su koje često, obilno i produktivno
Emilija Kovač
291
tivno, primjenjuje.
Ali Kutnjak ne traži u jeziku zaklon od zbilje: on je zoon
politikon, izrazito angažiran, aktualizira probleme oko sebe. Njegova je zbilja složena od fragmenata koji su usklađeni izvanjski/
formalnim okvirom, sintaksom i rimom, ali začuđuju semantički
odnosi – riječi su otvoren prostor na kojemu se događa iskrenje u
procesu dodirivanja predmeta/značenja postavljenih u susljedni
niz, iz kojeg pak nastaju dodatni slojevi u semantici. Znak/jezik
istovremeno je i referencijalan i sugestivan: poruka stalno ide u
oba pravca – i prema unutarjezičnoj i prema izvanjezičnoj zbilji.
Autorska intervencija (destrukcija ovjerene semantike) signal je za problematizaciju, prevrjednovanje očekivanog, proizvođenje ironijskih efekata te tako pjesma prestaje biti opis, nego
postaje strukturna simulacija referenta. Budući da je Kutnjakov
referent decentriran i dehijerarhiziran svijet pred kojim tradicionalna etika/estetika/valorizacija ostaje bez autoriteta i sposobnosti arbitriranja, autor za novu (nerecivu) zbilju stvara nov jezik,
odnosno otvara novi sloj, nov način čitanja postojećeg.
Gramatičkim figurama – proizvoljnim pomicanjem granice leksema, tvorbom nove riječi, destrukcijom postojeće, zadiranjem u materiju drugog leksema – Kutnjak proizvodi nov jezik
koji, svojom nepotrošenošću, otvorenošću ima potencijal usvajanja novih semantičkih slojeva, Kutnjaku neophodnih da, bez
elaboracije, sugestivno iskaže stvarnost kako je razumije.
Pjesma je inovativna i na grafijskoj razini. Kutnjakova
strategija oneobičavanja iskaza grafijom nije nova pojava. Zaigravajući se grafijom Kutnjak stvara sklopove kao gohpone
Hristos ili dock Horvacka ni precpala zjoš, vis o.com… kad ju
zbudimo hrrr, koje upisujem u tipografske figure: u njima autor
iskorištava potencijal tipfelera kao ishodište dodatnih značenja.
Knjiga će vjerojatno zbuniti čitatelja tradicionalnih sklonosti i očekivanja, no ako je postavimo u koordinate postmodernih sustava, priča otkriva svoju iskričavost i intrigira čitanjem
koje vodi u avanturu.
292
Književna Rijeka
FABIJAN LOVRIĆ
Sonja Jurić: Suncokret pognute glave
/ Sunflower with bowed head
2. izdanje; Matica hrvatska Čitluk; Čitluk, 2012.
(Ilustrirala: Anja Bartulović / Prijevod na engleski: Dragana
Rajković)
S
vakako da knjige povodom imaju poseban pristup, posebnu valorizaciju, a ako se radi o humanom i dragovoljnom
pristupu iz temelja dubokih osjećaja ljubavi spram određenoga, onda je pozornost – ili bi morala biti – daleko veća. Slikovnica (Jurić, Bartulović, Rajković) u nakladi Matice hrvatske
Čitluk, objavljena je povodom Svjetskog dana autizma, 2. travnja, kao ponovljeno, drugo izdanje, a otisnuta je u ponajboljoj
tiskari ovih prostora, Grafotisak – Grude.
Jurićka je diplomirana profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, ali i humanitarka, volonterka, koja u rad s djecom unosi majčinsku ljubav i profesionalno znanje kojim dopunjuje svoj
kreativni svijet. Takav je i ovaj uradak, s pričom koja počinje iz
okrilja vrtića, od djevojčice Maje koja je imala 4 godine i bila
posebnog ponašanja, u svijetu svoje tišine u kojemu ju druga djeca nisu ostavljala na miru. Znatiželja drugih i drukčijih počesto
prelazi granice ugodnoga i prelazi u sferu nasilja i netrpeljivosti.
Ovdje je vječito pitanje pedagozima, psiholozima: kako pronaći
model koji bi pomirio različite psihofizičke svjetove, kako ih sa
što manje stresa dovesti u funkciju podnošljivosti, prihvatljivosti, naći njihov sklad u socijalizaciji koju život traži, što počesto
zna biti i izvan ustaljenih normativa koje pedagozi moraju imati
u sebi?
Ući u psihološki svijet pojedinca teško je uspijevalo i najinteligentnijima, čija emocionalna inteligencija ostavi pismena
Fabijan Lovrić
293
na službu onima koji dolaze. Upravo takvo jedno iskustvo prenosi i autorica u svom tekstu o djevojčici Maji, koja je svoj unutarnji svijet čuvala u nutrini odaja straha. Pa i kada su je dječaci
zalili vodom, što bi se očekivalo od svakoga djeteta, ona je ostala nijema, bez suza. Samo Bog je moćan zaviriti u njezine misli,
njezina proživljavanja, njezin svijet trpeljivosti i neshvaćanja:
zašto joj to čine? Samo zato što je bila drukčija?... Znala je podnositi kako bi ju razumjeli, a ona je njih razumjela u domeni igre
i nestašluka koje su joj činili i zbog toga se nije ljutila niti kada
su joj jaje podmetnuli u papučice, niti kada su joj lice pošarali
flomasterom... Samo je čuđenje raslo u njezinim mirnim, sjetnim
očima. Taj čin probudio je ljutnju u drugoj djevojčici, koja ju
je uzela pod zaštitu i počela suosjećati, razumijevati Maju kao
drukčiju, ali jako iskrenu prijateljicu.
Životni put koji želimo kreirati za sebe – počesto kreira nas
same. Tako se dogodilo i s Majom: otputovala je s roditeljima
u Zagreb. Urušavao se svijet jednog prijateljstva. Ostajući bez
Maje, druga djevojčica od svoje majke traži objašnjenje, a onda
doznaje kako Maja ima zdravstvenih poteškoća i da je morala
zbog toga otputovati: A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime. Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je
Maja nacrtala. Na njemu su bila dva suncokreta, jedan okrenut
prema suncu i prav kao svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba
suncokreta je bio nacrtan osmijeh.
Ključ priče je tu. Osmijesi – prijateljstvo, pognuti suncokret – žal zbog odvojenosti, sjeta, tuga, čežnja... Tako, u razumijevanju različitosti, traje jedno prijateljstvo dva bića koja suosjećaju, koja znaju kako u dubini njihovih srca traje vječita ljubav
spram bližnjeg.
Tu, visoko-humanu gestu, donosi u svojoj priči iz okrilja
autizma, uspješna književnica Sonja Jurić.
294
Književna Rijeka
IGOR ŽIC
Silvin Eiletz: Titove tajanstvene godine u Moskvi, 1935-1940.
Metropress; Zagreb, 2008.
O
vo je jedna bizarna, loše napisana, beskrajno zabavna i
prilično krvava knjiga. Dr. Silvin Eiletz rodio se 1928.
godine u Slovenj Gradecu. Godine 1955. dovršio je studij
ruskog jezika i povijesti u Parizu, 1969. doktorirao je rusku filozofiju u Berlinu, od 1970. do 1973. bio je profesor isusovačkog sveučilišta u Buenos Airesu, gdje je predavao marksističku filozofiju!
Od 1973. do 1976. studirao je psihoanalizu u Beču, gdje je potom
otvorio ordinaciju. I dalje ništa nije jasno, osim da je izrazito raspršenih interesa, fasciniran komunizmom, posebice njegovom
najmračnijom stranom – unutarnjim ustrojem i likvidacijama.
Ova knjiga, koja je, vrlo vjerojatno, istinita u cijelosti, zbrkana je poput njenog autora i teško ju je čitati. S druge strane
i njen predmet – komunizam a la Staljin i Josip Broz, jednako
je smušen, pa tako sve postaje prilično šizofreno. To je jedna
od onih knjiga koje treba pročitati, ali ne treba citirati. Treba ju
pročitati – da se shvati ustroj ludila koje je odvelo 100 milijuna
ljudi u smrt i to, navodno, zbog ideje Dobra, a koje i danas nudi
rješenja za Sve, uz nužna usputna zadržavanja radi popravljanja
Novog Čovjeka, koji će biti spreman (ukoliko preživi!) doseći
krajnje blaženstvo u blizini Novih Crkvenih Božanstava.
Problem svakog iskrenog ateizma njegova je agresivna religioznost.
Problem svakog iskrenog komunizma njegov je totalitarizam.
Problem svake iskrene lijeve ideje što je izrazito desno –
od anarhizma.
Igor Žic
295
Problem svakog koncentracijskog logora njegov je kapacitet – uvijek je nedovoljan.
Ove ideje nisu Eiletzove, no objašnjavaju pravac njegovih
lutanja po Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest. Prateći blistav doprinos Josipa Broza Tita u likvidacijama
svojih jugoslavenskih partijskih kolega (oko 800 ih je ubijeno
tijekom Titovih moskovskih dana!), autor je dodirnuo suštinu
ideje komunizma, a to je – Denuncijacija!
Tito je bio općepoznati neradnik, blefer vrlo skromnog obrazovanja, no shvatio je da uspon do vrha vodi preko leševa – i
to ne figurativnih! Poslije ove knjige bespredmetno je raspravljati je li Tito znao za poslijeratne likvidavcije i koncentracijski
logor poput Golog otoka – on je samo svoja moskovska iskustva
podignuo na novu razinu!
Da se razumijemo, meni je Josip Broz beskrajno simpatična figura, karizmatični hohštapler, Ostap Bender iz našeg sokaka, čovjek koji je bio spreman sve raditi samo da ne bi morao
raditi ništa! Borac za bratstvo i jedinstvo – s ciljem da se domogne barem tridesetak službenih rezidencija. Borac za Pokret nesvrstanih (koji je, inače, stara ideja Gabriele D’Annunzija, fašističkog operetnog diktatora iz vremena dok je vladao Riječkom
državom, a koji je prvi u svijetu priznao boljševičku, Lenjinovu
Rusiju! Totalitarizmi su se uvijek voljeli javno!) s ciljem da se
izdigne iznad Staljinovih zlatnih dana kominternine hobotnice.
Josip Broz primjer je beskrajne vitalnosti sitnog prevaranta
koji je stalno udvostručavao svoj ulog i napokon doživio spektakularan sprovod uz sve počasti i s Lijeva, i s Desna. S Titom
je umrlo bravarstvo kao put do najviših počasti. S Titom je romantična, bespoštedna, cinkerska, partijska borba, zamijenjena beskrajno dosadnom borbom visokoobrazovanih, beskrvnih
aparatčika američkih, europskih, ruskih i inih unija.
Josip Broz Tito znao je koga treba cinkati – prvo prijatelje
i suborce! Poslije rata samo je izglačao brilijant kupljen novcem NKVD-a i posvetio se organiziranju branja mandarina na
Brijunima. Svi vole šarmantne i uspješne prevarante. Nitko ne
296
Književna Rijeka
voli zabrinute čangrizavce koji ukazuju na bezumna ponašanja
današnjih (i jučerašnjih!) svjetskih elita.
Čovjek ubrzano troši svoju budućnost na ovom planetu, a
prva stepenica na tom koraku je uspostava neke ideologije (fašističke, komunističke, potrošačke...) kao primitivne, praktične,
invalidne filozofije koja služi kontroli drugih ljudi na njihovom
putu u Raj koji nikad neće dosegnuti...
Bez pojma općeg dobra, čovjek je tek nakaradno stvorenje
koje egoizam uzdiže na jedini oltar.
Ova knjiga, uza sav svoj diletantizam, otvara prevažna pitanja Dobra i Zla. Svaki diktator čeličio se u danima iščekivanja
neograničene vlasti, pa tako i J. B.
Naša povijest (mislim na Čovjeka kao vrstu) puna je udivljenja za neuke, okrutne, poludjele tirane (Kaligula je vladao
dvije godine!), a imena onih nekoliko dobrih ljudi, odavno mrtvih, ostaju zaboravljena...
Cinkaj bližnjeg svog, otvori radni logor i ubrzaj egzekucije... And take your part in the history of art...
Željka Kovačević Andrijanić
297
DOGAĐANJA
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
– OGRANAK U RIJECI
Siječanj – lipanj 2012.
Priredila: Željka Kovačević Andrijanić
18. siječnja u dvorani Zajednice Talijana u Rijeci predstavljena je dvojezična (hrvatsko-talijanska) zbirka poezije, trideset i osma knjiga Nikole Kraljića, pod nazivom Na nebu se ne
prlja rublje / In cielo la biancheria non si sporca, u prijevodu
Giacoma Scottija. U ime DHK – Ogranka u Rijeci prisutnima se
obratila predsjednica Silvija Benković Peratova, a u ime riječke
Zajednice Talijana Denis Stefan. O knjizi su, uz autora Kraljića i
prevoditelja Scottija, govorile urednica Diana Rosandić i Silvija
Benković Peratova, a autorove gošće Dragica Torić Drenovac i
Željka Kovačević Andrijanić, uz autora Kraljića i prevoditelja
Scottija, kazivale su stihove iz knjige.
***
14. veljače, povodom Valentinova – Dana zaljubljenih, u
Galileo baru Rijeka u sklopu riječkog Astronomskog centra održana je književna večer posvećena poeziji ljubavne tematike pod
nazivom Valentinovo pod zvijezdama na kojoj je, uz članove i
članove-suradnike riječkog Ogranka DHK-Ri (Silviju Benković
Peratovu, Riccarda Staraja, Vanju Michelazzi, Kristinu Posilović, Teu Kružić i Tatjanu Pajalić), sudjelovalo i nekoliko mladih,
neafirmiranih autora.
***
12. ožujka raspisan je poziv za prijavu sudionika na IX.
Susretima mladih pjesnika i prozaika u organizaciji Društva
298
Književna Rijeka
hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, koji će se održati u
listopadu 2012. godine.
2004. godine Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u
Rijeci iniciralo je održavanje književnih susreta s ciljem okupljanja i predstavljanja mladih, neafirmiranih pisaca. Već devetu godinu zaredom DHK-Ri kontinuirano održava ovu manifestaciju i
promovira hrvatsku književnu mladost. Otvorena vrata Ogranka
do sada su okupila 60-ak mladih autora i ugostila 11 renomiranih hrvatskih književnika. Ugledni književnici, koji bijahu gosti
Susreta mladih pjesnika i prozaika, s puno su pohvala podržali
našu manifestaciju usmjerenu promoviranju mladih pisaca.
***
16. ožujka u Maloj dvorani riječke Filodrammatice održano je predstavljanje poetskog prvijenca Ornament mlade pjesnikinje Tee Kružić (1988). O knjizi su govorile prof. Silvija
Benković Peratova (predsjednica riječkog Ogranka DHK i recenzentica knjige) te sama autorica, a stihove iz zbirke kazivale su autorica Tea Kružić, Silvija Benković Peratova i Željka
Kovačević Andrijanić. U glazbenom dijelu predstavljanja knjige
nastupila je Nika Kožar, koja je svojim vokalnim sposobnostima, mogućnostima i umijećem oduševila prisutnu publiku. O
likovno-vizualnom identitetu korica knjige govorila je autorica
naslovne stranice Petra Kožar.
***
10. travnja na brodu Arca Fiumana održana je konferencija za medije Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, prilikom koje je medijima i javnosti, uz dosadašnja događanja riječkog Ogranka DHK-Ri i daljnje planove Ogranka u
tekućoj godini, predstavljen i prvi ovogodišnji broj časopisa za
književnost i književne prosudbe Književna Rijeka (1/2012.).
Na press-konferenciji sudjelovali su prof. Silvija Benković Peratova (predsjednica Ogranka), Igor Žic (glavni urednik
Književne Rijeke i član Upravnog odbora), Diana Rosandić (tajnica Ogranka i članica Upravnog odbora), književnici Giacomo
Scotti, Đoni Božić, Željka Kovačević Andrijanić, Vanja Miche-
Željka Kovačević Andrijanić
299
lazzi i Vera Primorac.
Tom su prigodom mediji upoznati i s imenima novoprimljenih članica-suradnika našeg Ogranka: prof. Verom Primorac i Elfridom Matuč Mahulja te dvjema mladim autoricama –
Teom Kružić i Tatjanom Pajalić.
Najavljeni su i ovogodišnji, već tradicionalni Talijanskohrvatski pjesnički susreti koji se održavaju u prostoru Zajednice
Talijana Rijeke.
***
Od 19. do 28. travnja i ove je godine Društvo hrvatskih
književnika – Ogranak u Rijeci sudjelovalo na 5. Riječkom sajmu knjiga KIČMA (Knjige i časopisi na morskoj ariji), predstavivši se s 90-ak književnih naslova i časopisom za književnost
i književne prosudbe Književna Rijeka, a na predstavljanjima
knjiga sudjelovali su i naši članovi.
***
21. travnja u sklopu KIČMA-e 2. dopunjena i izmijenjena
izdanja zbirki poezije U njedrima oluje i Grad zatočenih prolaznika te roman Ulica neriješenih zagonetki predstavila je književnica Željka Kovačević Andrijanić. O knjigama su govorili i
stihove (uz autoricu) kazivali Silvija Benković Peratova i Đoni
Božić.
***
23. travnja u senjskoj tvrđavi Nehaj, povodom Dana grada
Senja i blagdana Svetog Jurja, prof. Silviji Benković Peratovoj,
riječkoj književnici i slikarici, predsjednici Društva hrvatskih
književnika – Ogranka u Rijeci, nakon velikog uspjeha njezinih
dviju knjiga priča na senjskoj čakavštini Teta i Tetin luštrin (od
kojih je potonja, objavljena 2011. godine, ušla u finale za Književnu nagradu Fran Galović među sedam prestižnih imena hrvatske književnosti), nagradu Grada Senja za promicanje Senja
i senjske čakavštine diljem Hrvatske na Svečanoj sjednici Grada
Senja uručio je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.
Svečanosti su, uz predsjednika Republike Ivu Josipovića i gradonačelnika Grada Senja Darka Nekića te dožupana
300
Književna Rijeka
Ličko-senjske županije Milana Krmpotića, nazočili i brojni drugi gosti i uglednici. Proslavu Dana Senja uveličali su i Saša Tatalović iz Ureda predsjednika, veleposlanik Republike Francuske
u Hrvatskoj Jerome Pasquier te delegacije prijateljskih gradova:
mađarskog Koszega, austrijskog Parndorfa, slovačkog Seneca,
francuskog Sorbiersa te poljskog Wieluna.
***
23. travnja i u Rijeci je održana književno-sajamska manifestacija pod nazivom Noć knjige na kojoj su ove godine sudjelovali i naši članovi i članovi-suradnici.
U riječkom El Riu predstavljene su knjige Silvije Benković Peratove i Igora Žica.
O Čuvarima legende Silvije Benković Peratove, književnice i
slikarice – knjizi slavenskih mitoloških koju je i ilustrirala sama
autorica, objavljenoj u Nakladi Uliks – govorili su, uz autoricu,
direktor Naklade Uliks Silvano Frančišković i Željka Kovačević
Andrijanić, dok su ulomke iz knjige čitale Silvija Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić.
Predstavljena je i knjiga Kratka povijest grada Rijeke autora Igora Žica, objavljena u nakladi ICR-a, a o knjizi su govorili
Igor Žic i predstavnik nakladnika.
***
24. travnja, u suradnji 5. Sajma KIČMA i DHK – Ogranka
u Rijeci, predstavljen je novi broj Književne Rijeke (1/2012.). U
ime uredništva sudjelovali su Igor Žic (glavni urednik), Silvija
Benković Peratova (urednica poezije) i Željka Kovačević Andrijanić, a nastupili su i neki od pjesnika zastupljenih u rubrici
Čakavska beseda: Mladen Barac, Maja Dubrović i Ivanka Glogović Klarić.
***
24. travnja (KIČMA) predstavljena je i nova zbirka poezije Kristine Posilović Canto azzurro, objavljena u nakladi ICR-a.
O zbirci su, uz autoricu, govorili i Milan Zagorac, Davor Mandić
te Dejan Durić.
Željka Kovačević Andrijanić
301
***
25. travnja (KIČMA) svojom zbirkom poezije Sjaj predstavio se književnik Đoni Božić. O knjizi su, uz autora, govorile
i stihove kazivale Silvija Benković Peratova (recenzentica) te
Željka Kovačević Andrijanić.
***
26. travnja (KIČMA) svoju novu knjigu književnih eseja,
nazvanu upravo Književni eseji, predstavio je Igor Žic, a uz autora je o knjizi govorio Davor Velnić.
***
27. travnja u prijepodnevnim satima, također u sklopu
KIČMA-e, predstavljena je knjiga slavenskih mitoloških priča
za djecu i mlade Čuvari legende – Knjiga prva: Drevna zemlja
Nari Silvije Benković Peratove. O knjizi su, uz autoricu, govorili
predstavnici naklade Uliks: Silvano Frančišković i Miro Božić.
***
27. travnja (KIČMA) u večernjim satima predstavljena je i
dvojezična (hrvatsko-talijanska) zbirka poezije Nikole Kraljića,
u prijevodu Giacoma Scottija: Na nebu se ne prlja rublje / In cielo la biancheria non si sporca. O knjizi su govorili i stihove iz
nje kazivali Nikola Kraljić (autor), Giacomo Scotti (prevoditelj)
i Diana Rosandić (urednica).
***
Od 9. do 13. svibnja u montažnom paviljonu na Gatu Karoline Riječke, pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i HGK – Županijske komore Rijeka, a u organizaciji Strukovne skupine nakladnika i Riječkog sajma, održan
je 3. Sajam knjiga BookFest Rijeka na kojemu je vrlo aktivno i
ove godine sudjelovao i naš Ogranak, predstavivši se s više od
80 knjižnih izdanja na prodajnome štandu, kao i predstavljanjem
nekih od svojih članova tijekom Sajma u prezentacijskoj dvorani
BookFest-a.
***
11. svibnja u sklopu BookFest-a svojim se kompletnim
302
Književna Rijeka
književnim (ali i glazbenim) opusom predstavio Davor Grgurić,
goranski (Delnice) pjesnik i prozaik, član-suradnik našeg Ogranka.
***
11. svibnja u Maloj dvorani riječke Filodrammatice s početkom u 18 sati održana je Redovna godišnja skupština Društva
hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci.
***
12. svibnja, u prezentacijskoj dvorani Sajma BookFest,
od 12 do 13 sati održano je predstavljanje poetskih prvijenaca
novoprimljenih, mladih članica-suradnica Ogranka: Ornamenta
Tee Kružić i Dnevnika izgubljenog pjesnika Tatjane Pajalić. O
knjigama je govorila te, uz autorice, poeziju iz njihovih knjiga
čitala Željka Kovačević Andrijanić.
***
12. svibnja od 18 do 19 sati, u sklopu 3. Sajma knjiga
BookFest, predstavljeni su poetski opusi pjesnikinja Vanje Michelazzi i Ivane Klovar. O poeziji obiju autorica govorila je Silvija Benković Peratova, a stihove iz njihovih dosad objavljenih
knjiga, uz same autorice, kazivale su i Silvija Benković Peratova
te Željka Kovačević Andrijanić.
***
19. i 20. svibnja na 16. međunarodnom susretu izdavača
Put u središte Europe 2012. održanom u Pazinu proglašeni su i dobitnici nagrada. Jednomjesečnu stipendiju boravka u austrijskom
Grazu osvojila je pjesnikinja Kristina Posilović, članica-suradnica Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci i autorica
četiriju dosad objavljenih zbirki poezije, od kojih su tri objavljene u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci.
Komisija za nagrade Međunarodnog susreta izdavača Put
u središte Europe 2012. radila je u sastavu Vanesa Begić, Neven
Ušumović, Darija Žilić i Ivan Sršen.
***
26. svibnja na Trsatskoj gradini, u sklopu Malik fest-a
2012, održano je predstavljanje ilustrirane knjige slavenskih mi-
Željka Kovačević Andrijanić
303
toloških priča Čuvari legende – Knjiga I: Drevna zemlja Nari
autorice Silvije Benković Peratove. O knjizi su, uz autoricu, govorili direktor Naklade Uliks Silvano Frančišković i Željka Kovačević Andrijanić, a ulomke iz knjige čitale su autorica Silvija
Benković Peratova i Željka Kovačević Andrijanić.
Književna Rijeka
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 2, godište XVII, ljeto 2012.
NAKLADNIK
www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr
Z A N A K L A DNIK A
Božidar Petrač
NAKLADA
200 primjeraka
C IJEN A
30,00 kn
TISAK I UVEZ
?
Tiskanje je dovršeno mjeseca lipnja 2012. godine
Printed in Croatia
June 2012
Sva prava pridržana.
Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2012.

201007051823510.112-119 fashion_15.pdf

pozivnica (pdf)

Članak u Sensa

Žmigavac 64

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

File - DIOGEN plus

Adisa Basic_prijelom_FINAL_najfinalniji.indd

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

Književna Rijeka - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci