4
2011.
Književna Rijeka
SUDBINA
KNJIGE
S LO B O DA N N OVA K
Buđenje uz večernja zvona
ALFREDO PÉREZ
ALENCART - hrvatski
promotor u Španjolskoj
FERNANDO JEREZ
ĐONI BOŽIĆ
Silvija Benković-Peratova:
Tetin luštrin
M I R O G AV R A N
IGOR ŽIC
Željka Lovrenčić: Književni
prikazi i drugi zapisi
MILAN OSMAK
Herkulova batina
IVO MIJO ANDRIĆ
Željka Kovačević
Andrijanić: Grad zatočenih
prolaznika
Don Bartol i njegove žene
Kristina Posilović:
Barcelona
Karmen Delač-Petković:
Ivan Brajdić, biografija
ŽELJKA KOVAČEVIĆ
ANDRIJANIĆ
Ljubica Kolarić-Dumić:
Igrajmo se radosti
Julia Roberts
Parovi
T E A M AY H E W
B R A N KO K R I Ž N J A K
Sjećanje na rat
R O M A N L AT KOV I Ć
Iz Kalifornije, bez ljubavi...
IGOR ŽIC
Književni trag Dimitrija Popovića
Ž E L J K A LOV R E N Č I Ć
IVANA PANDŽIĆ
Željka Kovačević
Andrijanić: Ulica
neriješenih zagonetki
Dvije knjige o Gradišćanskim
Hrvatima u Mađarskoj
ALAIN KERVERN
Marinko Kovačević:
Iskrenost stabala
Pjesme
KIM CUCULIĆ
Jasen Boko: Na Putu svile
KRISTINA POSILOVIĆ
Sanja Zorić: Sestra
C Z E S Ł AW M I Ł O S Z
JAKŠA FIAMENGO
Stari vjetar
ANDRIJA VUČEMIL
Onako snogu
Književna Rijeka
ČASOPIS ZA K NJIŽEVNOST I K NJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 4, godište XVI., zima 2011.
NA K L A D N I K
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
Z A NA K L A D N I K A
Božidar Petrač
UREDNIŠT VO
Igor Žic ( glavni urednik ),
Silvija Benković, Bože Mimica, Davor Velnić
I Z V R Š NA U R E D N I C A I TA J N I C A
Diana Rosandić
TISAK
Impress, Opatija
A D R E S A U R E D N I Š T VA :
Rijeka, Korzo 28/II ( zgrada Filodrammatice )
Tel./fax 385-51-214-206
E-mail: [email protected]
ISSN 1331-0607
Časopis izlazi četiri puta godišnje.
Tajništvo Ogranka radi svakog radnog dana
osim petka i subote od 10 do 13 sati.
Rukopisi se šalju obvezatno u računalnom ispisu.
Rukopisi se ne vraćaju.
Cijena pojedinom broju 20 kuna.
Pretplata za jednu godinu (uračunat PDV) iznos 80 kuna, a uplaćuje se na žiroračun: 2360000-1101361393
kod Zagrebačke banke ZAGREB, s naznakom ZA KNJIŽEVNU RIJEKU.
Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova:
GRAD RIJEKA - ODJEL GRADSKE UPRAVE ZA KULTURU
ŽUPANIJA PRIMORSKO-GORANSKA - ODJEL ZA DRUŠTVENE
DJELATNOSTI
MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE
KR
Broj 4, godište XVI.
ZIMA 2011.
SADRŽAJ
RIJEČ UR EDNIKA
5
PROZ A
Buđenje uz večernja zvona
7
Bez državljanstva, bez doma, bez novca 10
ROBERTO AMPUERO Naše maslinasto-zelene godine 21
FERNANDO JEREZ Julia Roberts
33
JUAN MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ Delirij
39
MIRO GAVRAN Parovi
45
MILAN OSMAK Herkulova batina
85 LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ Kuća na prodaju
106 ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ To nije-to
112
TEA MAYHEW Don Bartol i njegove žene 116
JAVOR NOVAK I zimi... i s proljećem
124
BRANKO KRIŽNJAK Sjećanje na rat
127
IVO KAJZER Roman za nagradni natječaj
136
SLOBODAN NOVAK
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
E SE J
Razgovor s CZESŁAVOM MIŁOSZEM ROMAN LATKOVIĆ Iz Kalifornije, bez ljubavi...
IGOR ŽIC Književni trag Dimitrija Popovića
ŽELJKA LOVRENČIĆ Dvije knjige o Gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj
KATICA ČORKALO JEMRIĆ Jubilej, nadasve vrijedan (Ljerka Car Matutinović)
141
149
157
169
173
P OE ZIJA
Pjesme
Pjesme
ZELENE BUENO Pjesme
JAKŠA FIAMENGO Stari vjetar
BORBEN VLADOVIĆ Urar i poezija
ANDRIJA VUČEMIL Onako snogu
TOMISLAV KOVAČEVIĆ Snijeg u mojim očima...
ARON BARETIĆ Pjesme
MARINKO KOVAČEVIĆ Haiku
BORIS KAZIJA Pjesme I-X
ALBERT NUGENT Dvije domoljubne pjesme
CZESŁAW MIŁOSZ
ELKA NYAGOLOVA
177
187
192
200
209
217
226
236
241
247
254
SUDBINA K NJI G E
- hrvatski promotor u Španjolskoj Silvija Benković-Peratova: Tetin luštrin
IGOR ŽIC Željka Lovrenčić: Književni prikazi i drugi zapisi
IVO MIJO ANDRIĆ Željka Kovačević Andrijanić: Grad zatočenih prolaznika
IVO MIJO ANDRIĆ Kristina Posilović: Barcelona
IVO MIJO ANDRIĆ Karmen Delač-Petković: Ivan Brajdić, biografija ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ Ljubica Kolarić-Dumić:
Igrajmo se radosti IVANA PANDŽIĆ Željka Kovačević Andrijanić: Ulica neriješenih zagonetki
ALAIN KERVERN Marinko Kovačević: Iskrenost stabala
KIM CUCULIĆ Jasen Boko: Na Putu svile
KRISTINA POSILOVIĆ Sanja Zorić: Sestra
257
263
266
269
272
274
D O GAĐAN JA
288
ALFREDO PÉREZ ALENCART
ĐONI BOŽIĆ
277
280
282
285
287
KNJIŽEVNA RIJEKA
5
RIJEČ UREDNIKA
Književna Rijeka broj 4 zaključuje prvu godinu mog uredništva...
Vjerujem da smo neke teme dobro otvorili, a da smo druge još bolje zatvorili.
U ovom broju skrenuo bih pažnju na tekst (pokojne, ali ne odviše dugo)
grofice Marije Pejačević Virovitičke, jer njena obimna, u dva toma tiskana
autobiografija (na engleskom, u Nizozemskoj!), zaslužuje ozbiljnu pažnju i
izdavanje u Hrvatskoj. Moj dragi prijatelj, arheolog dr. Ivan Mirnik, preveo
je, poslije više godina predanog i samozatajnog rada, dugačak i zahtjevan
tekst, a na moje višestruke - i pomalo dosadne! - upite prepustio mi je jedno
očaravajuće, zaokruženo poglavlje o - putovnicama!
Suvremenu čileansku književnu produkcija predstavlja Željka
Lovrenčić, iz Naučne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, na svoj karakterističan
način, povezujući odličnu informiranost s beskrajnim entuzijazmom za
hispanističke teme i autore.
Među vrhunce - na hrvatskom highlights! - ovog broja ulaze kratki
tekst Slobodana Novaka, najvećeg hrvatskog živućeg pisca, te dramski tekst
Mire Gavrana, uz dva posve različita razgovora, onaj s preminulim poljskim
pjesnikom, Nobelovcem, Czesłavom Miłoszem i s vrlo živim i odmetnutim
(outlaw) kalifornijskim Riječanom Romanom Latkovićem.
Karakteristika broja je i puno proze i poezije (uz nešto skromniju
esejističku produkciju) - što znači da smo pokrenuli barem neke od brojnih
hrvatskih književnika, koji su inače prilično tihi, umorni i depresivni...
Igor Žic
7
PROZA
SLOBODAN NOVAK
Buđenje uz večernja zvona
N
u naslijeđenoj maniri
išta – ništa... samo tako opet malo plutam u mlačnom moru
rujanskoga predvečerja po bonaci. Kao u gustom sirupu, po mrtvoj
utihi i na rubu tamna odraza naše velike šume... koja je... ah, ma da,
ne, ne... samo je naša bila; davno više nije; moj stari bio je razvlašćen čim su
ga ubili... ili ubijen da bi ga razvlastili: dobro, svejedno... Ja je sada još zovem
našom šumom... samo onako...
Jedva dodirujući napetu opnu površine, pred mojim licem prpošno jedri
sićušna maslačkova sjemenka, razvivši raskošno kuglicu svoga paperjastog
bijelog spinakera, a rumena sunčeva kugla iza mojeg zatiljka, zataknuta za onaj
zubati kamenjar, razgorjela se kao nuklearna peć, pa se preda mnom stijene
pod zidinom i kristalni kubusi tornjeva nad gradom žare poput terakote.
Prigradski zeleni školjić polako već tamni drhtureći u sutonu; nekoć
samo prostrt ležaj spržene ljubavničke trave, smeđ kao mačje krzno, sada je
bujno šumovit, zeleno-plav u smiraju..; već su i bezdušno okljaštrili nekoliko
uzmorskih krošanja, da bi se iz Kanala vidio njegov mali svjetionik,
A izduženi otok što dolazi k nama s južnog horizonta, jednom vapneno
bijel, sada je i on obrastao do mora, crn u daljini; ne vide se od grmova ni
naši boksitni klifovi do kojih smo veslali starom batanom barba Turoga,
bez njegova dopuštenja, jer nije on ni bio ovdje, nego opet onamo gore u
onom nekom gradiću poslije Zagreba... mislim, nekako po stenjanju... ili
po kamenolomu... Stenjavcu, ili Stjenjavcu... kamo je povremeno odlazio u
svojstvu kuhara, čim bi se malo pomamio, pa stao sjedati na glavni oltar i
predikati, ili svlačiti do gola pijane žandare. Njegova šjora Celestina govorila
je da on ide gore u svojstvu, što bi valjda značilo kao da je nekakav svoj, sebi
svojstveni gostujući, i tome slično... a ne onamo štatigajaznam. Nismo ga ni
mislili zamoliti batanicu, ma i pitanje bi li je on dao! Tu podrtinu. Zvala se NE
DIRAJ, to se vidjelo samo na krmenom zrcalu: 17 RB NE DIRAJ. A bočno
pod razmom za pramčanom statvom, gdje se zapravo barke imenuju, ostalo
je još samo po koje krnje slovo. Ravno joj je vanjsko dno bilo u čupercima
neviđeno obraslo kao bradata baba – Viščona. I onda smo ti je mi lijepo
8
KNJIŽEVNA RIJEKA
uzeli kao svoju, odvezali, ispaljali, pa izveslali do iza punte bijeloga otoka.
Usput je puklo i veslo, morali smo naporno zaveslati podnicom, iliti najužim
pajolom, malo čučeći, malo klečeći i žuljajući koljena. A i sve drugo... toliko,
svašta toga...
Pa u još južnijoj daljini, niti se ne vidi cijeli neizmjerni poganski otok, nego
samo njegov sivo-plavi izduženi krak, sa rtom kao ulazom s mora, kada se
dolazi izvana u Kvarnerić, ovamo k nama. Još desno, k zapadu, bila je nekoć
plavetna Italija, takozvani Cresilošinj, s luminiscirajućim grozdićem sitnih
noćnih svjetala koja su katkad iskreći treperila iz talijanskog mraka kao
planktonski svijetnjaci na uznemirenoj površini.
I sada, odjednom kao da već ništa nije naše, osim te daleke Italije, to
jest, misli se – prije svega ova ovdje krasna šuma što se nadvila nada mnom
i više nije naša, pa se zrcali u staklenoj površini, i po čijem tamnom rubu
jedva da i plivam, štoviše, onako ženski, žablji, zapravo, plutam. Svi znamo
da je to bila pusta golet, koju je moj stari još davno... o svom trošku...da, da,
gospodomoja...
Poslije me bio proveo među male boriće i govorio svome mlađem bratu,
ćuškajući mekane svijetle iglice... kaže, kako ovaj njegov mali, to jest ja, ima
jušto deset let.., a propju ravno toliko imat će i ovi mali bori od prije deset
godin, kad ih je dao učiniti. I šta ćeš ti vidit, evogana, jednaki su ti sada, kako
jaje jajetu, i oni i on. Po visini... i po pameti, si capisce. Ma ben, ajde, jedni su
mu, za reć pravo, apena do ramena – kad je, mulac, toliko naglo krešio – e,
ma drugi, i većina njih, već su mu, oštija, i priko glave, vidiš ti to, orko bota!
I sve bez vode, nota bene! Koja vražja voda ovde na kršu! Nema ni kiše, ni
rose, ni... razumeštimene... Ni pas se ne popiša. Inšoma, bit će to srašna jedna
šuma, punija i jača od općinske. Te digo mi! Ja ti kažem; vidit ćeš!
Sad su ti borovi osamdesetgodišnjaci, tvrdih iglica, raspucane kore, s
mnoštvom suhih šišarki, prignuti već i umorni, isprepletenih krošanja; vise
nad morem kao mrko zeleni pljesnivi kumulusi sa crnim rupama mraka u
podnožju, nadviti nad plohom sumračna zrcala i ražareni po vrhovima
polovicom sunčeva koluta koji tone.
Kao i obično, pričinilo mi se u samoći, gdje nešto kao da samome sebi
nesvjesno šapćem, pokrećući udove u dubini, pušući i ispljuckujući slane
pjene, a uopće ne znam da sam šaptao, kamoli o čemu i što. Sve dok se sa
zvonika nije oglasio poziv na blagoslov, večernja Ave Maria. Tek tada,
uzdrhtala i hrapava grla, da nadglasam zdravomariju, istisnuh svjesno kroz
te slane ispljuvke – sebi i svima... zvonicima, gradu, kamenovima, šumama,
otocima... gotovo radosno uzviknuh: Pa sve je to moje, majku mu! Sve ovo!
Sve!
Grad je odozgo pritisnuo gromadne stijene pod sobom, a one se, poput
stoljetne vlage, propinju iz mora i potiskuju uvis zidine i stari samostan,
SLOBODAN NOVAK
9
rumeneći se kao tek utihla žerava. Mrvičak još zlata izviruje iz krvavog
zapadnog prijevoja u pamučnom nakitu ciro-stratusa; postaje sutonski
nestvarno sve osim mojega grozničava šapata.
I prepustivši se onda struji da me otplavi do Vele grote, opet sam,
samozatajnim, ali sada svjesnim šaptom samo ponavljao: Na svijetu je jedino
ovo sasvim moje! – četveronoške sam se odpentrao do vrha stijene, s kojeg
se hitaju naglavu samo najhrabriji, i viknuo u sebi sretno, ne raskrilivši ruke,
doduše, kao onaj visoki u Rio de Janeiru, ali zato plućima nadutim od sunčana
ognja i maliganā smole: Sve ove škrape! Borovi! Otoci! More! Sve batane i
svojstvena svojstva! Sve lanterne! Zvona! Cresilošinj! Ubijte me, razvlastite
– ipak je moje!
Tamo na pučini u pol Žaplja – bjeljejet parus adinokij*. I on! I on!
Kada su utihla zvona – kao da se sve razjasnilo. Zaškripio je još samo dvaput
posljednji današnji cvrčak... štucnuo kos... Sve sam to živio, uživao, odživio,
naslijedio. Naslijedio!
Pa i ti napasni klaukavci što me proždrljivo oblijeću kao strvinu, samo su
prapraunuci onih mojih davnih, bijelih, pitomih galebova.
------------------------------------------------------* Bijeli se usamljeno jedro (pjesma M. J. Ljermontova)
Rab, 03. rujna 2011.
10 KNJIŽEVNA RIJEKA
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
Bez državljanstva, bez doma, bez novca
J
ednom davno – nikako u pretpovijesno doba – samo prije devedeset godina, kad sam se rodila (1909., op. ur.), mogli ste po miloj volji putovati
diljem Europe, ukoliko ste si to mogli priuštiti. Nikakvih osobnih karata,
nikakvih putovnica, nikakvih cjepljenja, nikakvih ograničenja ikakve vrste.
Samo ste kupili kartu, ukrcali se na vlak. Kakvo je to veselje bilo za nas djecu
sjediti u ekspresnom vlaku i kroz kristalno čiste prozore promatrati stabla i
kuće, bregove i jezera kako brzo izmiču!
Veliki rat je promijenio sve to. Dinastije su se srušile, carstva raspala,
granice su se pojavile posred neke rijeke, posred ulice, ili čak i posred livade,
ostavljajući kravama da na različite dane pasu u različitim državama... Ljudi
su bili prisiljavani ili promijeniti državljanstvo ili otići. Tisuće su bježale iz
jednog dijela srednje Europe u druge: uvedene su legitimacije, isprave za
registraciju stranih državljana, putovnice, vize – da ne spomenem radarske
naprave – no one su tu da ostanu.
Nisam se nikad udavala, nikad nisam promijenila ime, ali, vjerovali
ili ne, trebali biste mnogo duginih boja kako biste opisali moje različite
putovnice, sve dok – u dobi od 37 godina – nije posjed toliko željene
tamnomodre i zlatne britanske putovnice, nije napravio kraj mojoj muci. Evo
moje povijesti:
1) DRŽAVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA - SHS
tamnocrvena 1918.-1929.
Nakon prvog svjetskog rata mirovni ugovori stvorili su mnoge nove
države. SHS bila je jedna od njih. Dom mojih roditelja u Našicama, u Slavoniji,
do tada dijelu Austro-Ugarske Monarhije, odjednom bio je rijekom Dravom
razdvojen od Mađarske, a mostovi dignuti u zrak. Tamnocrvene putovnice
i vize bile su neophodne kako bi nas odveli u naše škole i Budimpešti, a to je
uključivalo i mnoge milje zaobilaznog puta vlakom. Moja starija braća, koji
su učili mađarski kod kuće i običavali polagati ispite u Pečuhu, u Mađarskoj,
udaljenom svega 75 km, morali su preći na hrvatski jezik i polagati ispite u
Zagrebu, udaljenom 230 km od Našica.
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA 11
2) KRALJEVINA JUGOSLAVIJA
svjetlocrvena 1929.-1941.
Srpski kralj Aleksandar postao je diktatorom i odlučio promijeniti
ime zemlje, ali i veličinu i boju putovnica. Morali smo dobiti nove putovnice.
No, do tog vremena sam stalno boravila u Mađarskoj, s dozvolom boravka,
koja se morala obnavljati, no zadržala sam jugoslavensko državljanstvo zbog
obiteljskih i imovnih razloga. Dvostruko državljanstvo nije bilo dozvoljeno.
3) NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
svjetlomodra 1941.-1945.
Početkom drugog svjetskog rata Hitler je zauzeo Jugoslavio i stvorio
marionetsku državu takozvano Nezavisnu Državu Hrvatsku, a naš roditeljski
dom, bio je njen dio. Stric Petar (tatin brat) postao je članom diplomatskog
zbora (veleposlanik u Španjolskoj) i nabavio mi je elegantnu nebeski modru
putovnicu, kojom se nisam nikada služila, budući da sam nastavila živjeti u
Mađarskoj. Uvjerena da će Nijemci izgubiti rat, te da će nezavisna Hrvatska
nestati skupa sa Trećim Rajhom, pomno sam sakrila putovnicu broj dva za
buduću uporabu.
Moji predosjećaji bili su točni. Svi vlasnici nebesko modrih hrvatskih
putovnica postali su sumnjivima i izloženi progonu. Morala sam se rješiti
svoje: izrezala sam je u sitne komadiće i splahnula niz zahod. Izvadila sam
putovnicu broj dva iz njenog skrovišta i osjećala sam se sigurnom. Koje li
varke! Nekoliko tjedana poslije, dok sam se brinula za vas u ulici Serleg, jedna
službena odluka naložila je svim jugoslavenskim građanima da se smjesta
vrate u Jugoslaviju. Jao si ga meni, opet sam bila jedna od tih... Nisam htjela
biti bačena u lavlju špilju; nisu smjeli ništa saznati o mom jugoslavenskom
pasošu. Jedino rješenje bilo je: niz kanalizaciju sa crvenom putovnicom
broj dva. Ostala sam sa svojom mađarskom dozvolom boravka, ali bez
državljanstva i bez ikakve mogućnosti putovanja. Tijekom dvije godine, t.j.
1945.-1947. god., plutala sam po birokratskoj ničijoj zemlji.
Koncem veljače, vi svi ste napustili zemlju, a ja sam očajnički željela
otići u Nizozemsku i Englesku vidjeti jeste li sretni. No kako sam mogla tamo
stići? Nikada u životu nisam imala mađarsku putovnicu. Pripovijesti kako
sam došla do jedne možda je najbizarnija od svih.
Nekoliko tjedana nakon što ste otputovali, pozvale su me na čaj
sestre Vajkay. Tu sam iznova susrela mnoge suradnike, stare i nove. Obnavljali
smo uspomene iz rata. Optuživalo se neke ljude, druge se pak hvalilo. Između
ovih posljednjih slučajno sam pohvalila dra. Josepha Cavaliera, novinara koji
se hrabro i uspješno služio svojim perom utjecajem kako bi spasio živote
mnogim Židovima. G. Cavalier, sada direktor mađarskoga Crvenog križa,
pozvao me nekoliko dana poslije toga u svoj ured. Moja prijateljica Ilona
12
KNJIŽEVNA RIJEKA
Bolza, koja je također tu radila, bila je nazočna našem razgovoru. Predao
mi je ogromni buket cvijeća, govoreći: Rekli ste neke lijepe stvari o meni, što
mogu učiniti za vas? Nisam ga razumjela. Bila sam sasvim smetnula s uma
onu čajanku, no nekako je morala reagirati moja podsvjest, jer sam izlanula:
Učinite, molim vas, da dobijem putovnicu. Kratak odgovor bio je: Dobro,
dobit ćete je.
Nekoliko dana poslije g. Cavalier me je nazvao i dao točne upute
što mi je činiti. Morala sam otići u središnjicu policije u ulicu Eötvos jednog
određenog popodneva, točno u 14 sati, samo sa svojim krsnim listom. Čovjek
na vratima trebao me upitati što želim, a ja sam trebala kazati: Putovnicu. On
me je trebao pustiti ući. Tada sam morala pratiti oznaku smjera do Ureda
za putovnice i nisam smjela odgovarati na pitanja, nego samo ponavljati da
sam došla zbog pasoša. Činovnik na prvom šalteru bio je prilično neljubezan,
vjerojatno je na mojem katoličkom krsnom listu opazio da mi je otac bio grof,
zemljoposjednik i saborski zastupnik - tri smrtna grijeha u tim vremenima.
Kad je zatražio druge isprave, rekla sam da ih nemam, te da je matični ured
u budimpeštanskome prvom okrugu izgorio tijekom opsade i da su svi
dokumenti izgorjeli. Nerado je gurnuo ispravu i bilješke koje je načinio na
drugi šalter.
Tijekom daljnjih dvadeset minuta, ta procedura nastavljena je pred
drugih osam prozora, a ja sam je pratila. Na posljednjem šalteru, neki vrlo
ljubezni činovnik upitao me koje zemlje želim posjetiti – osim Francove
Španjolske. Sve zemlje Europe, molim! - rekla sam i odgovor je bio: Dobro!
Da ću biti obavještena kad se moram vratiti i podići putovnicu. Kao pijana
sam oteturala iz te zgrade.
4) MAĐARSKA NARODNA REPUBLIKA
kao boca zelena, 1947.-1948.
Nakon tri tjedna bila sam sretna vlasnica kao boce zelene putovnice,
na žalost važeće samo šest mjeseci - zajedno s komadićem papira na
mađarskom i ruskom, dozvoljavajući mi da napustim zemlju i da se ponovno
vratim. (Uvijek čuvam tu relikviju, jer nisam nikad upotrijebila povratni
kupon.)
Moja prilika da napustim zemlju uskoro se ukazala. Zamolili su me
da predvodim ekipu Caritasovih djelatnika, koji su vodili 500 potrebite djece
belgijskim obiteljima na šestomjesečne ferije, nadgledati jednu od skupina te
vratiti se skupa s djecom o Božiću. Nisam nikada prije radila išta slična, no
bacila sam se u to, jer me je samo zanimalo ponovno vidjeti vas. G. Cavalier
mi je zaželio dobro, samo mi je rekao da je osobno zajamčio da ću se vratiti u
Mađarsku u roku od jedne godine po odlasku iz zemlje, bilo iz kojeg smjera.
Naravno, pristala sam, jer nisam imala namjere emigrirati. Kao dokaz svojih
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
13
iskrenih namjera bilo je da sam ostavila svu svoju imovinu (uključujući i par
sasvim novih po mjeri napravljenih cipela...), a sa sobom sam ponijela sam
samo ljetnu odjeću.
Dana 5. lipnja 1947. god. naš posebni vlak napustio je Mađarsku
sa četiri sata zakašnjenja, te otišao na putovanje, koje je bilo više pustolovno
no što se to očekivalo i s nekim jezovitim događajima, koje nikada ne ću
zaboraviti. Dozvolili su mi odabrati belgijsku pokrajinu Maastricht. Bez
mnogo teškoća dobila sam vize za posjetitelje za Nizozemsku i Englesku, te
sam vas posjetila u kolovozu i listopadu. Trebala sam se vratiti s 500 djece
za Božić, no moji belgijski poslodavci ustrajali su na tome da ostanem, te da
vodim brigu za sljedeću skupinu, tijekom daljnjih šest mjeseci. Nije mi se dalo,
no oni su se zaprijetili da više ne će primati djece ukoliko odem, tako da su
moji mađarski poslodavci također željeli da ostanem. Srećom sam poznavala
mađarskog veleposlanika u Londonu i on mi je produžio putovnicu do 3.
svibnja 1948. god. Do tog nadnevka već sam posjedovala belgijsku vizu i
dobila još po jednu nizozemsku i englesku, kako bih otišla i pozdravila se u
Maastrichtu i Brewoodu prije no konačno odem u Mađarsku koncem srpnja
1948. godine.
Dana 7. travnja 1948. god. gđa. Bruning tragično je preminula u
Wolverhamptonu. U posjedu svih potrebnih viza, požurila sam u Englesku
noćnim trajektom, stigavši u Harwich u 6 sati 10. travnja. Vrlo uglađeni
carinik pogledao je moju putovnicu i kazao: Žao mi je, ali ja vam ne mogu
dozvoliti da se iskrcate. -Ali ja imam tri važeće vize u putovnici koja je važeća - bez daha sam
izjavila. -Vaša putovnica ističe 3. svibnja, - kazao je on - bojimo de da ćete
dopustiti da ona istekne te onda da ćete zatražiti politički azil.
-Ne kanim učiniti ništa slična - rekla sam - u Belgiji imam posao i došla
sam samo na jedan sprovod. Ostao je neumoljiv. Srećom, do tog vremena su
se Mark i Eva već nalazili u Londonu. -Smijem li telefonirati svome bratu?upitala sam.
-Naravno, gospođo. - bio je uljudni odgovor. U pratnji šarmantnog policajca, Marku sam objasnila situaciju i
ostavila mu kako rješiti taj problem. I onda sam morala slijediti policajca
natrag na brod. Bila sam uništena. Izbjegla sam nacističkim zlostavljanjima
- usprkos mojim posjetima židovskim getima. Preživjela sam opsadu
Budimpešte i ruski komunistički režim bez uhićenja, a sada, u slobodnoj,
civiliziranoj Britaniji, policajac me je pratio kao zločinca. Što će posada na
brodu misliti? Hoće li me sumnjičiti zbog špijunaže, krađe ili krijumčarenja?
Uopće ne...
Dočekali su me sa smješkom i dobrim doručkom. Svi su izgleda
14
KNJIŽEVNA RIJEKA
bili naučeni na takvu vrst predstave. Smjestila sam se na naslonjaču na
palubi zaspala. Brod je trebao otploviti tek u 6 sati poslije podne. U 11 sati
prije podne došao je po mene jedan drugi pristojni bobby. Mark je odlično
obavio svoj posao. Nazvao je jednog starog prijatelja naše obitelji, koga sam
i ja poznavala: Henryja Studholmea, konzervativnog člana parlamenta.
Henry je cijelo stanje stvari objasnio Home Office (Ministarstvo unutrašnjih
poslova) i isposlovao mi dozvolu za iskrcavanje. Ipak, morala sam se zakleti
da ću napustiti zemlju u roku od 14 dana. Nema problema i onako sam to
namjeravala učiniti.
Tijekom mog boravka u Brewoodu, poslije Bettyna sprovoda, upitala
sam oca Bruninga želi li da odvedem dečke natrag. Ja ih svakako želim zadržati - rekao je - ali moram pronaći nekoga tko bi se
brinuo o njima. Nije mi bilo potrebno neko ohrabrenje da se ponudim za taj posao,
ukoliko je to tehnički bilo ostvarivo. Duh carinika u Harwichu mi se smjesta
ukazao, no Peter je rekao da to ne će biti teško, s obzirom na tragičnu situaciju,
isposlovati dozvolu za rad u kućanstvu kako bih se pridružila kućanstvu
kao majčinska pomoć. On je smjesta trebao predati molbu Ministarstvu za
unutrašnje poslove i za šest tjedana bi mi dozvola stigla u Belgiju. Tako bi
dobila dovoljno vremena za prekid s mojim radom u Belgiji, za produženje
svoje putovnice i obavijestiti mojeg mađarskog poslodavca Mgr. Mohalovicsa
od Caritasa i cijelu situaciju objasniti g. Cavalieru te zamoliti ga za dozvolu
boravka u inozemstvu kroz još neko vrijeme.
Na vrijeme sam u roku od deset dana napustila Englesku, a moji
odnosi s policajcima i carinicima u Harwichu postali su bliski. (Nekoliko
godina kasnije, ponovno sam putovala preko Harwicha i neki službenik mi
je mahao: Kako je lijepo da vas vidim!...)
5. TITRE DE VOYAGE, BELGIJSKA PUTOVNA ISPRAVA
dječje ružičasta – 1948.-1949. god.
Natrag u Belgiji, moj prvi zadatak bio je produžiti svoju mađarsku
putovnicu. Dana 4. svibnja 1948. god. otišla sam u Mađarsko poslanstvo
u ulici Emile Janson, br. 34. Kakvo ozračje... Osjećala sam se kao da se
nalazim u sovjetskoj Rusiji, s potretima Lenjina i Staljina posvuda. Nikakvih
formalnosti, nikakvih stranaka. Uručili su mi komadić žutog papira s
popisom šesnaest dokumenata, koje sam morala predočiti prije nego mi
mogu produžiti putovnicu. -To je propis, donesen 1. svibnja,- rekoše mi. - Isprave će se poslati
u Budimpeštu na provjeru i ako imate sreću, dobit ćete odgovoru za tri
mjeseca.
Bacila sam pogled na popis i samo što se nisam srušila. Nisam bila u
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
15
stanju predočiti nijedan od neophodnih papira (npr. jedan od njih zahtjevao
je dokaz da je moj otac optirao za mađarsko državljanstvo 1918. god, što on
naravno nije učinio, a umro je 1923. god.). Odteturala sam iz te zgrade u
roku od desetak minuta.
Što dalje? Tri mjeseca će najvjerojatnije značiti šest ili odbijanje.
Djecu se nije moglo staviti bez brige tako dugo. Moram li zatražiti za političko
utočište u Belgiji? Hoću li ga dobiti? Ako da, hoću li se ikad više moći vratiti
u Mađarsku? Nisam nikada željela postati izbjeglicom. Poslala sam brzojav g.
Cavalieru s molbom za pomoć. Odgovorio je da će učiniti sve što može, no
da će to potrajati. Ja nisam imala vremena.
Stupila sam u doticaj s jednim bjeloruskim prijateljem, g. Pritwitzom,
kojemu su moji roditelji u velikoj mjeri pomogli, dok je bio izbjeglica u
Hrvatskoj nakon I. svjetskog rata i koji mi je ponudio pomoć budem li ikada
upala u nezgodu. Zamolio je nekog belgijskog odvjetnika, svog prijatelja, da
me uvede šefu britanskog odjela za vize u Belgiji. Dobila sam privatni razgovor
i ispripovijedila svoju priču kako je jedan engleski bračni par usvojio moje
nećake, kako je majka umrla i kako se očekuje dozvola za pomoć u kući.
-Kakvu ste lijepu pripovijest izmislili samo da dođete u Englesku, - bila
je konzulova uljudna, ali ledena reakcija. Nastavio je: Mađarske putovnice,
važeće ili ne, vrijede za britanske oblasti, ukoliko vize za druge zapadne zemlje
(Francuska, Nizozemska, Belgija itd.) vrijede tri mjeseca duže od britanske.
Britanska viza odobrit će se nakon dolaska radne dozvole, uz uvjet da
belgijska viza vrijedi tri mjeseca duže. Ukoliko to ne bi bio slučaj, radna će se
dozvola skratiti u skladu s tim! Da li je ta dezinformacija data namjerno ili
slučajno, ne ćemo nikad saznati. Ishod je bio jasan. Morala sam zaboraviti na
mađarsku putovnicu i dobiti belgijski dokument.
Sljedećeg jutra, u 8 sati, bila sam u belgijskom Uredu za useljavanje,
Avenue Brugman. Tu su povjerovali mojoj pripovijesti i dobila sam ispravnu
informaciju: potrebna mi je bila policijska prijava, preporuke, potvrda o
dobrom ponašanju, itd. Zahvaljujući djelotvornosti belgijske administracije,
za dva tjedna je moja mađarska putovnica ležala zakopana u belgijskim
pismohranama, a ja sam bila u posjedu dječje ružičastog Titre de Voyage, koji
je na žalost vrijedio svega devet mjeseci.
Dana 29. svibnja kućna radna dozvola na vrijeme pristigla je u
britansko veleposlanstvo. Ne moram reći da sam ih svakodnevno nazivala
kako bih čula novosti. Požurila sam se u Odjel za vize tek da saznam da ne ću
dobiti nikakve vize. Razlog je bio: dozvola za rad od devet mjeseci nije se mogla
skratiti i belgijska viza je trajala samo jedan mjesec duže umjesto tri! 16
KNJIŽEVNA RIJEKA
-Neka vam produže belgijsku putovnicu i vizu!- rekli su mi. -To je protiv belgijskog zakona da se važeća putovnica produžuje prije
isteka!, odgovorila sam. -Belgijanci svakodnevno krše svoje zakone, oni to mogu učiniti još
jednom,- bio je odgovor. Bila sam skršena. Kao prvo, nisu povjerovali mojoj
priči. Kao drugo, dali su mi netočnu informaciju glede skraćivanja radne
dozvole. Kao treće, od Belgijanaca se očekivalo da krše svoje zakone!
U očaju sam se obratila g. Michiels van Kessenichu, čije dobro srce,
dobru volju da pomogne svakome u nuždi i čiju djelotvornost sam već i prije
iskusila. Bio je više no zaposlen kao gradonačelnik Maastrichta, ali je usprkos
tome našao vremena da se susretne samnom u nizozemskom ministarstvu
vanjskih poslova u Haagu, gdje je imao odlične sveze. Pokušao je pronaći
kako bi se moglo dobiti neku ispravu na temelju koje bi Britanci bili voljni
izdati vizu. Ishod: najbrži i najjednostavniji način bio bi ipak da se Belgijance
uvjeri da prekrše svoj zakon! Pismo visokog po činu nizozemskog činovnika
ministru pravde u Bruxellesu, odavde šefu policije u Verviersu, gdje sam
imala prijavljen boravak, natrag ministru pravde u Bruxelles itd., samnom
kao teklićem, konačno je učinio trik i čudom se pojavila belgijska putovnica,
važeća jednu godinu, s povratnom vizom u trajanju od devet mjeseci.
Dana 5. lipnja - točno godinu dana nakon što sam napustila Mađarsku
- pobjedonosno sam se vratila u britanski odjel za vize. Na očigled su bili
bijesni, jer su bili uvjereni da nikada neću moći ispuniti njihove uvjete. Taj
put nisu imali druge mogućnosti: morali su izdati vizu. Nakon tog iskustva
obećala sam sama sebi da nikad više ne ću napustiti Englesku bez povratne
britanske vize, već sigurne u mojoj putovnici. Gledajući unatrag sve izgleda
jasno: Nizozemci i Belgijanci htjeli su pomoći jer su znali da će me se riješiti
ukoliko to učine. Britanci su znali da ja želim tamo doći - strani neprijatelj;
bilo je očito da su morali učiniti sve moguće da me zadrže vani.
Dana 8. lipnja stigla sam u Brewood i našla privremeni sretan dom
kod obitelji Bruning, ali s belgijskim putnim ispravama, koje su se mogle
produžiti samo u Belgiji i bez novca za put tamo svakih šest mjeseci samo
s tim ciljem. Dragi g. Michiels iznova mi je priskočio u pomoć i uspjeo
zamijeniti moju belgijsku ispravu u nizozemsku za osamnaest mjeseci.
Po prilici šest mjeseci nakon što sam imala sigurno boravište u Engleskoj,
Mađarsko veleposlanstvo u Bruxellesu obavjestilo me da su spremni izdati mi
novu mađarsku putovnicu.
I tako je g. Cavalieru uspjelo – ali bio je prekasno. God. 1947.
trebalo mu je tri tjedna da za mene stvori putovnicu. Godinu dana kasnije
trebalo mu je sedam mjeseci da je dade produžiti. To pokazuje kako se
stanje u Mađarskoj pogoršavalo i kako je potkapan utjecaj poštenih i
odgovornih osoba. Ne mogu opisati muke kroz koje sam prolazila misleći
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
17
da bi g. Cavaliera uhitili jer se nisam pojavila. Srećom ništa mu se nije desilo
i zajednički prijatelji su mi pripovijedali da mi je oprostio, iako je ispočetka
bio jako ljutit na mene. Umro je nekoliko godina poslije. Pred više tjedana
zamolili su me iz Mađarske za neke podatke o njemu, jer su mu 1991. god.,
prigodom stote obljetnice njegova rođenja, namjeravali odati priznanje zbog
njegova humanirarnog rada. Možete si zamisliti koliko sam nagomilala hvale
na njegovu blagoslovljenu uspomenu.
6) VREEMDELINGENPASSPPORT, NIZOZEMSKI PUTNI LIST
tamnoružičast – 1949-1952.
Ranih pedesetih godina u Britaniji lako se dobivalo produženje
dozvole za rad u kućama, budući da je nakon rata bila velika potražnja za
moju vrstu kućne pomoćnice. K tome, kad ste već jednom sigurno bili u zemlji,
nije bilo poteškoća u dobivanju britanske povratne vize prije nego ste odlazili
u inozemstvo. No, nakon što me G. Michiels obavijestio da mogu doći i
podići svoju novu nizozemsku putovnicu u Maastrichtu, ustanovio je upravo
u zadnji tren – bila sam već u Londonu na putu u Nizozemsku – da će mi
Britanci iznova odbiti dati vizu u Haagu.
Stoga nisam imala druge nego dobiti vizu u moju belgijsku
putovnicu ovdje, prije no otputujem iz Londona, te da putujem natrag s
istom putovnicom, a s mojom nizozemskom putovnicom turnutom u moj
džep. To sam smjela učinit s odobrenjem nizozemskih oblasti, pod uvjetom
da ću po dolasku o tome obavijestiti britansko Ministarstvo unutrašnjih
poslova i zamoliti ih da mi britansku vizu iz belgijske putovnice premjeste
u nizozemsku, preko nizozemskog veleposlanstva. Odmah sam otišla u
Nizozemsko veleposlanstvo.
Ne moram reći da nisu bili oduševljeni mojim naročito neuobičajenim
postupkom – kao što su to diplomatski izjavili – no budući da su bili dobroga
srca i puni razumjevanja i s posjetnicom g. Michelsa, kojom sam počinjala svaki
svoj potez, surađivali su i tako je učinilo i Ministarstvo unutrašnjih poslova
na njihov zahtjev. Dobila sam svoju nizozemsku putovnicu potvrđenu kako
treba, a veleposlanstvo je poslalo moju belgijsku putovnicu na vječni počinak
u Haag.
Prioritet svake osobe bez državljanstva ili izbjeglice bio je domoći
se državljanstva države u kojoj se boravi. Pedesetih ste godina za dobivanje
britanskog državljanstva morali boraviti u zemlji tijekom pet od osam godina,
s ne više od šest mjeseci odsustva u jednom komadu. Posljednjih dvanaest
mjeseci, prije no što zatražite državljanstvo, morali ste u zemlji provesti
neprekinuto.
U proljeću 1951. god. g. Bruning ponovno se oženio, a u rujnu
su dječaci trebali otići u konvikt. Nisam više bila potrebna i hitno su me
18
KNJIŽEVNA RIJEKA
zamolili da preuzmem posao prevoditelja u novo osnovanom mađarskom
odjelu Radija slobodna Europa (RFE) u Münchenu. Do tog časa posjedovala
sam tri pune godine stalnog boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu i bila sam
odlučna u tome da ne ugrozim moju priliku dobivanja državljanstva. Većina
zaposlenika RFE, skupljena iz logora za izbjeglice iz cijele Europe, imala je istu
brigu. Stoga su američki poslodavci pomogli s time da su odobrili takozvana
putovanja zbog vize svakih pet mjeseci, što mi je omogućavalo vraćati se u
Englesku na tjedan ili dva svaki put. Ubrzo sam otkrila da se nalazim na
krivom tragu ukoliko je bilo u pitanju nalaženje sigurnog doma u Engleskoj:
a) imala sam nizozemsku putnu ispravu a trebala sam imati privremeni
britanski dokument dok čekam državljanstvo;
b) posjedovala sam radnu dozvolu za domaćinstvo, a ne opću;
ad a) znala sam da mogu jednom biti izbjeglica. Bila sam to jednom u Belgiji,
posjedovala sam nizozemsku putnu ispravu. Britanci mi nisu mogli izdati
nikakvu.
ad b) Poslije drugog svjetskog rata strancima su izdavali opće radne dozvole
samo ukoliku su se natjecali za poslove koje Britanci ili nisu mogli ili nisu
htjeli obavljati. Biti mađarsko-engleskim prevoditeljem bio je točno takav
posao, stoga tijekom jednog od mojih putovanja vezanih uz vizu, nije mi bilo
teško dobiti sveopću radnu dozvolu.
7. BRITANSKA OSOBNA KARTA
bijela – 1952.-1956. god.
Čemu sam se mogla nadati u toj fazi? Bijelom komadiću papira,
koji se obnavljao svakih šest mjeseci, a izdavao se onim ljudima, koji su bilo
privremeno boravili u toj zemlji ili su bili nepouzdani ili se u njih nije imalo
povjerenja... Ipak, britansku povratnu vizu moglo se dobiti bez problema
prije no što se napuštalo zemlju, a to je bilo sve što sam trebala. Smijuljila sam
se svaki put kad sam opazila kako britanski carinik diskretno otvara ladicu
i u popisu provjerava jeli moje ime na popisu nepoželjnih, a u tom slučaju
on bi mi oduzeo moju ispravu i zauvijek mi spriječio povratak u tu zemlju.
Srećom nije bilo tako a bijeli papir me je dobro poslužio. Na rokove sam
dobro pazila i putovala amo tamo između Engleske i Kontinenta, sve dok
nisam bila posjedu pune četiri godine boravka unutar sedam – računajući
svaka dva tjedna ferija dok sam radila za RFE, itd. Sad sam se morala vratiti
zbog neprekinutog boravka tijekom sljedećih dvanaest mjeseci.
U svibnju 1954. god. to je značilo napustiti dobro plaćeni
profesionalni posao u inozemstvu za vrlo težak, nezahvalan kućni posao
ovdje: brinuti se za vrlo nemoćnu gđu. Baranyai (teta Anne). Usprkos tome,
svjetlo je sjalo na jednom kraju damnog tunela u obliku britanske putovnice,
što je značilo ne morati imati nikakvih viza, nikakvih nepotrebnih troškova i
MARIJA PEJAČEVIĆ VIROVITIČKA
19
putovanja, nikakvog traćenja vremena i nesigurnosti.
8. BRITANSKA PUTOVNICA
tamnomodra sa zlatnim slovima – 1956. god. do danas
Dana 12. lipnja 1956. god. konačno je stigla moja isprava o dobivanju
državljanstva, a dva tjedna kasnije položila sam zakletvu vjernosti Njenom
veličanstvu Kraljici. Usljedio je britanski pasoš za kojim sam toliko čeznula
i nikad ne ću zaboraviti skladni pokret kojim je policijski časnik pospremio
moju prijavnicu za strance u koš za smeće. Prošla su moja iskušenja.
Pierre Daninos napisao je u Le sang des hommes: Svijet četrdesetih
godina bio je svijet tranzita: čekanja na brodove koji su ljude prevozili u strane
zemlje, slanja brzoglasa, čekanja na vize, nastojanja dobivanja tranzitnih
viza, kako bi se dobile stalne vize i stalnih viza za daljnje tranzitne vize. Da su
činovnici dvadesetog stoljeća odabrali da postanu romanopisci, oni bi zasigurno
bili dobri.
Moja priča nije roman. Svaka riječ je istinita. Moj zaključak je: nakon
drugog svjetskog rata raseljene osobe i prognanici postali su dokumenti ili
komadići papira. Boja, veličina i tekst tih dokumenata određivali su tvoju
vrijednost, tvoju sigurnost i tvoje šanse. Ako nisi imao dokumenat ili si
posjedovao samo onaj niže vrijednosti, prijetilo ti je trunuti u logoru za
izbjeglice, ostati bez potpore kod milodara, sakrivati se ili umirati od gladi. S
mnogo poštovanja, zahvalnosti i ljubavi mislim na mnoge prijatelje, pomagače
i činovnike u Mađarskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Engleskoj, jer sam bez njihove
pomoći mogla ostati jedan od tih nesretnih ljudskih dokumenata. Samo oni
koji su iskusili plutanje bez državljanstva, bez domovine i bez novca, u ničijoj
zemlji, mogu razumjeti i muku i ne pripadanje i blaženstvo biti Britanac.
Ulomak iz osobnih sjećanja grofice Marije Pejačević Virovitičke
(1909.-2004.): A Twentieth Century Odyssey (Jedna odiseja 20. stoljeća),
prijevod dr. Ivan Mirnik.
20
KNJIŽEVNA RIJEKA
Napomena: Grof Ladislav Pejačević Virovitički, pradjed Marije
Pejačević, bio je hrvatski ban (1880.-1883.), a umro je 1901. godine. Grof
Teodor Pejačević Virovitički (1855.-1928.), djed Marije Pejačević, bio je
narodnim zastupnikom za Našice, veliki župan Virovitičke županije, ban
Hrvatske i Slavonije (1903.-1907.), ministar za Hrvatsku i Slavoniju (1913.1916.), vitez Malteškog Reda i Reda Svetoga Groba. Grof Marko Pejačević
Virovitički (1882.-1923.), otac Marije Pejačević, bio je narodni zastupnik
za Rumu i malteški vitez. Imao je brata Elemera (Velimira) i dvije sestre:
Gabrielu i Doru. Grofica Dora Pejačević (1885.-1923.), bila je glazbenica i
poznata skladateljica, te prva žena u povijesti klasične glazbe koja je skladala
jednu simfoniju.
O prevoditelju: Ivan Mirnik (Zagreb, 20. 11. 1942.) diplomirao
je 1969. jednopredmetnu arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od 1970. do 1973. radio je kao arheolog-konzervator Republičkog zavoda
za zaštitu spomenika kulture. Od 1973. do danas djeluje na Odjelu za
numizmatiku Arehološkog muzeja u Zagrebu. Magistrirao je 1974. na postdiplomskom studiju Bibliotekarstva,
dokumentacije, informacijskih znanosti i muzeologije s temom Tradicija
numizmatičkog istraživanja u Hrvatskoj. Stupanj doktora filozofije (povijesnih
znanosti) stekao je na Arheološkom institutu Sveučilišta u Londonu 9.
srpnja 1978. s doktorskom disertacijom: Coin Hoards in Yugoslavia, dio
koje je objavljen god.1981. u Oxfordu. Autor je desetak knjiga, te više od
300 članaka s područja arheologije, numizmatike, povijesti i zaštite kulturne
baštine.
21
Suvremena čileanska književnost
U studenome 2009. godine u Zagrebu je boravio čileanski pisac
Diego Muñoz Valenzuela koji je došao na predstavljanje svoje knjige Tajna
mjesta koju je objavila nakladnička kuća Znanje.
Zahvaljujući njemu, od 18. ožujka iste godine na web stranici udruge
Letras de Chile objavljivani su prijevodi djela dvadeset i pet naših autora
(Zvonimir Balog, Boris Domagoj Biletić, Diana Burazer, Branimir Bošnjak,
Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Stjepan Čuić, Lana Derkač, Dunja
Detoni Dujmić, Mate Ganza, Miro Gavran, Ana Horvat, Željka Lovrenčić,
Luko Paljetak, Mila Pavićević, Delimir Rešicki, Joja Ricov, Diana Rosandić,
Ante Stamać, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Dragutin Tadijanović, Davor
Velnić, Borben Vladović i Irena Vrkljan).
Ovom prigodom predstavljam radove trojice istaknutih suvremenih
čileanskih književnika među kojima su trenutačno najčitaniji čileanski
pisac Roberto Ampuero, nagrađivani Fernando Jerez, te istaknuti čileanski
književnik naših korijena Juan Mihovilovich.
Željka Lovrenčić
ROBERTO AMPUERO
Naše maslinasto-zelene godine
(ulomak iz knjige Nuestros años verde olivos)
27
P
ismo mojih roditelja koji su živjeli u Valparaísu na radikalan je način
promijenilo stanje stvari u mojoj obitelji. Najavljivali su da su postoje
uvjeti da se vidimo i zbog sigurnosnih razloga, predlagali da se
sastanemo u Europi. Ako bi se vratili u Čile iz Havane, mogli bi biti optuženi
kao teroristi.
Najbolje bi bilo da se nađete u Beogradu - rekao mi je jedne noći
Cienfuegos koji je nekoliko dana boravio na otoku noseći Fidelu poruku
Leonida Brežnjeva o ratu u Africi. - Jugoslavija je za tvoje roditelje najmanje
kompromitirajuća zemlja.
Pretpostavljam da je Cienfuegos izabrao Jugoslaviju ne samo zato
22
KNJIŽEVNA RIJEKA
da bi zaštitio moje roditelje nego i zato da izbjegne da njegova kći, unuk i
zet otputuju u neku zapadnu zemlju iz koje bi mogli pokušati pobjeći od
Revolucije.
Iskoristivši njegov povratak u Moskvu koji je obavezno uključivao
kratak boravak u Madridu, poslao sam pismo roditeljima potvrđujući datum
susreta za dva mjeseca u Beogradu, glavnome gradu Jugoslavije. Osim toga,
izvijestio sam ih da se ne brinu oko hotela jer Komandant tamo ima veze i
mogao je svima pronaći smještaj.
Nekoliko dana kasnije, za vrijeme jednoga sastanka Jota-e (Juventud
Comunista - Komunistička mladež, op. prev.), svojim sam drugovima najavio
putovanje. Ipak, Virginia, osoba zadužena za bazu, odmah je pomutila moju
radost:
- Ne može se samo obavijestiti i otići - upozorila je pokvarivši mi
raspoloženje. Do tada sam vjerovao da sam s njom, vezano uz članstvo,
održavao dosta srdačne odnose. - Prvo moraš zatražiti dopuštenje organizacije
da bi mogao izaći iz zemlje.
Moji drugovi iz baze su ljutiti, šutjeli, što me je zbunilo jer sam
očekivao da neće odobriti Virginijinu reakciju i da će me podržati.
- I što onda da radim? - upitao sam. Moji su roditelji otišli iz Čilea da
bi se sastali sa mnom u Beogradu.
- Moraš razgovarati s drugom Vicianijem i zatražiti dopuštenje da
otputuješ - odgovorila je prije nego što je prešla na razne teme o kojima se
raspravljalo na kraju svakoga sastanka.
Bilo mi je nemoguće zakazati sastanak s Vicianijem jer je bio na jako
važnoj proslavi s drugovima iz unutrašnjosti u susjednoj dvorani i nisam je
mogao prekidati. Kad je Partija kod svojeg članstva željela izazvati utisak da se
zaista posvećuje stvarima od izuzetne važnosti, diskretno se, konspirativnim
tonom, razglašavalo da je u tijeku sastanak s drugovima iz unutrašnjosti.
Sastanak takvoga tipa tada je zvučao kao nešto transcendentalno i junačko, i
to je bio razvidan znak da Partija i Jota razmatraju pojedinosti kako bi preko
svojih tajnih struktura diktaturi zadali udarce koji bi je uništili. Sastanak s
drugovima iz unutrašnjosti bio je stupanj koji je Partiji dopuštao da pije iz
samoga izvora činjenica, da donese prikladnu dijagnozu i pripremi slijedeće
napade na neprijatelja. Tek nakon nekoliko godina saznao sam da su mnogi
koje su nam predstavljali kao drugove iz unutrašnjosti bili članovi koji su
živjeli u europskim zemljama i došli na Otok u posjet, često turistički.
Na taj nas se način sprječavalo razgovarati s njima. Zapravo, jako
je malo njih željelo razgovarati s nekim tko bi nakon nekoliko tjedana, u
Čileu, mogao pasti u ruke diktature, što bi ih odmah moglo pretvoriti u
moguće potkazivače. Istovremeno, članove koji su dolazili iz tih zemalja
usmjeravalo se da izbjegnu lokalne drugove jer su oni - osobito ako su živjeli
ROBERTO AMPUERO
23
na Kubi - obavljali zadaće tajnih služba i pripremali prevrate pa su morali su
biti anonimni. Na taj su način Partija i Jota organizaciju učinili zatvorenom
i mi, njihovi članovi, bili smo izolirani i ovisili smo o našim neposrednim
šefovima.
Nekoliko dana poslije uspio sam se konačno sastati s Vicianijem.
Primio me je u prostoriji s klima uređajem, besprijekoran kao uvijek, pušeći
Pall Mall iza stola od mahagonija.
- Reci - najavio je ispuštajući dim kroz nos.
- Želim vidjeti svoje roditelje - rekao sam s izvjesnom lakoćom. Nisam ih vidio već tri godine.
- Nema problema - odgovorio je milujući cigaretu kao da se radi o
nekome predmetu od mramora. - Kada dolaze?
- Ne dolaze na Kubu. Ja želim otputovati u inozemstvo sa svojom
obitelji.
- Otputovati? - nagnuo je glavu na jednu stranu kao da ne čuje dobro
i spojio obrve uz pogled muslimanskog inkvizitora. Za putovanje treba tražiti
dozvolu Jota-e. A u ovome trenutku sve su dozvole ukinute.
- A ti mi je ne možeš dati?
- Kad bih mogao, rado bih to učinio, druže, ali takve su upute iz
unutrašnjosti. Na posljednjoj plenarnoj sjednici Jota-e je tako dogovoreno.
Izgledi su nam loši.
Njegova je reakcija bila predvidljiva. Njegova osveta u tijeku.
Onemogućit će mi putovanje braneći se Jota-om. Još sam jednom pokušao
poravnati put:
- Neću izaći iz socijalističkog svijeta. Sastat ćemo se u Jugoslaviji, a
moj će svekar riješiti sve stvari oko putovnica i viza.
- Jota nikome ne dopušta putovati - obavijestio je. - U smrtnoj smo
borbi s diktaturom, moramo usredotočiti naše napore na preživljavanje i na
to da maknemo Pinocheta s vlasti, tako da ovdje nema mjesta za obiteljska
putovanja koja su opravdana, ali u ovome trenutku politički neprihvatljiva.
- Ne možeš li se raspitati? To je poseban slučaj. Moji su roditelji već
otišli na put.
Prinio je cigaretu ustima i neraspoložen, počeo nestrpljivo šetati po
prostoriji s rukama u stražnjim džepovima hlača. Odjednom je, uz teatralni
pokret, zastao ispred prozora i malo razmaknuo debelu zavjesu da uđe trak
svjetlosti.
Ja sam znao da se Viciani upravo vratio iz Venezuele. Šaputalo se
da se nastojao preseliti u Caracas po zaduženju Jota-e jer je odatle mogao
bolje podržavati borbu u Čileu iako je Toño tvrdio da mu se život na Otoku
zapravo pretvorio u pakao zbog neslaganja s Kubancima i zbog neimaštine u
svakodnevnom životu.
24
KNJIŽEVNA RIJEKA
- Nije dobro da čileanski drugovi putuju po svijetu dok Kubanci
to ne mogu - naglasio je za tren. - Jesi li pomislio na grozne političke
posljedice koje će ono izazvati kod kubanskog naroda u njegovoj borbi protiv
imperijalizma?
- Ovo je jedinstveni slučaj. Već imam vize.
- Možeš imati kakve god hoćeš vize, ali još uvijek nemaš dozvolu
Jota-e - ponovio je Viciani gledajući u vrt. - Mi članovi Partije moramo se
usredotočiti na učenje, na rad i na borbu protiv Pinocheta, a ne na turistička
putovanja po Europi.
Povukao sam se pognute glave. Situacija je bila užasna. U Čileu, gdje
sam prije sedam godina postao članom Partije, nikada nije bilo potrebno
tražiti njezino dopuštenje da bi se putovalo. Ali, sada, oponašajući praksu
vladajućih stranaka i koristeći njihove upravne strukture, Jota je putovanja
u inozemstvu smatrala krivičnim djelom, pokušajem izdaje. Vicianijev
odgovor možda je također uključivao poruku za mojega svekra. Blago ga je
podsjećao da Kubanci ne mogu putovati, a njegova obitelj može. U suštini, ja
sam se nalazio između dvije vatre i zbog toga sam izvukao kraći kraj. Na kraju
krajeva, samo je jedna stvar bila jasna: ako ne odem s Otoka, moji će roditelji
beskorisno putovati u Europu.
Ogorčen, vratio sam se kući. Dijete se igralo u vrtu s Caridad del
Rosario ispod platana u stražnjem dvorištu, a Margarita je blistala jer joj je
Vilma upravo najavila da je mora pratiti na putovanju po Istočnoj Europi
kako bi održale sastanke s lokalnim federacijama.
- Kad odlazite?
- Za mjesec i pol. Moje prvo putovanje. Iskoristit ću prigodu da Vilmi
ispričam što joj se događa iza leđa - rekla je moja žena misleći na slučaj Anne
Schuster koja je i dalje bila u stalnoj i uznemirujućoj napetosti. Naslutio sam
da je njezino strpljenje s Annom i Eugenijom pri kraju i da će ih obadvije
prijaviti. - Jedna od njih ne može i dalje biti u FMC (Federación de Mujeres de
Cuba - Federacija kubanskih žena, op. prev.) zbog političkih razloga, a druga
stoga što je potkupljiva.
- Jesi li sigurna da ti odgovara prijaviti ih? - ispitivao sam zabrinuto.
- Treba to napraviti. Zbog Revolucije - rekla je sa žestinom, da bi
zatim ublažila ton i nasmiješila se. - Ali, isto tako ću joj reći za naše putovanje
u Jugoslaviju. Zamisli, prvo s obitelji u Beograd, a zatim s Vilmom u
Budimpeštu, Prag, Varšavu, Bukurešt i Moskvu.
- Ne vjerujem da ćemo putovati.
- Kako? Što se događa? Tvoji roditelji ne mogu ići? - upitala je
uznemirena, a njezine zelene oči su zasjale kao nekad u Leipzigu.
- Ja ne mogu ići.
- Zbog čega?
ROBERTO AMPUERO
25
- Jota mi zabranjuje.
- A zašto?
- Mi članovi partije ne možemo putovati. Tako je dogovoreno na
posljednjem plenumu.
Margarita je bijesno prošla dnevnom sobom koja je vodila do
mramornog stubišta, najavljujući da će nazvati svojega oca.
- Ne možemo svaki put kad imamo probleme pribjeći njemu - šapnuo
sam nastojeći joj oteti aparat iz ruku, ali čvrsto ga je držala.
- A što misliš? - vikala je. - Da ćemo čekati da ti ta organizacija
kukavica i propalica odobri putovanje? Što misliš, tko smo mi da tako
postupaju s nama?
- Nismo organizacija kukavica. Možda propalica.
- Kukavica i ništarija! Pustili ste vlast iz ruku ne ispalivši ni metka.
- Samo malo, to nije nikakva organizacija kukavica i propalica,
ljubavi - odgovorio sam agresivno, u kubanskom stilu, što je možda bio jedini
način da je natjeram da promisli. - I Fidel je imao svojih neuspjeha prije nego
što je došao na vlast. Čak se i predao nakon napada na vojarnu Moncada u
kojemu je poginulo stotinu njegovih ljudi, a on nije zadobio niti jednu jedinu
ogrebotinu.
- Nemoj miješati Fidela u to!
- A ti nemoj napadati moje ljude.
- Fidel je pobjednik. Vi ste gubitnici.
- Hajde, ljepotice, ti koja toliko znaš o Fidelu - i ja sam također vikao;
derao sam se. Vrućina Havane me je izbacivala iz takta. - Ima li kakav ožiljak
iz godina koje je proveo u planinama? Niti jedan! Kako da ga ima! Koža mu
je kao u princeze, ruke kao u grofa, nema niti jedan ožiljak! A znaš li zašto?
Jer se uvijek borio u pozadini, šaljući druge da umiru umjesto njega. Curo, on
jako dobro zna kako preživjeti, a ti si u to izvrsno upućena jer u suprotnome
ne bi ga namjeravala izdati u Berlinu.
Bio je to nizak udarac. Moja je namjera bila zlobna jer sam znao da se
Kubanci uvijek boje skrivenih mikrofona postavljenih na bilo kojem mjestu.
- Ne znam o čemu govoriš - vikala je sa suzama u očima iako joj je lice
bilo zgrčeno od srdžbe.
- Ja znam o čemu govorim. Govorim o vremenu kad smo se voljeli
na Zapadu.
- Ne znam o čemu govoriš - ustrajala je i bacila slušalicu na mramorni
pod. - Ti si nezahvalnik.
Uhvatila je glavu s obje ruke, šutjela je i jecala. Sjela je na stubište,
isto ono kojim je sišla na dan našega vjenčanja u društvu svojega oca da nas
matičar vjenča. Sjeo sam do nje. Kuća je sada bila tiha i napuštena, a kroz
prozore terase moglo se vidjeti Ivána i Caridad de Rosario kako se igraju u
26
KNJIŽEVNA RIJEKA
dvorištu.
- Postani Kubanac i zaboravi sve te rasprave koje nikamo ne vode!
- preklinjala me je malo zatim. - Ti zaista vjeruješ da je Fidel proveo vrijeme
u izgnanstvu sastančeći i tražeći pomoć pola svijeta kako bi izolirao Batistu?
Ne, dečko, on se pripremao kako bi oružjem porazio diktaturu. Dok vi to ne
uradite, nikada se nećete osloboditi Pinocheta.
Šutio sam i duboko uzdahnuo kako bih se smirio. Iznenada me je
preplavio osjećaj da sam bio nepravedan i da sam joj nanio bol spomenuvši
nešto što sam trebao sačuvati kao tajnu, jer Margarita više nije bila djevojka iz
Leipziga u koju sam se zaljubio, nego dužnosnica. Sada mi je jedino preostalo
napustiti kućerinu iz Miramara, ostaviti je zauvijek.
Ali, Margarita je i dalje ponavljala da postanem Kubanac nudeći mi
posljednju priliku za pomirenje, nudeći mi da potraje idiličan prizor koji sam
vidio iza pokretnog zaslona u kojemu je Iván trčao oko kineske anone (Annona
muricata, tropska biljka ukusna ploda, op. prev.) dok ga je crnkinja slijedila.
Polagano sam shvaćao da sam sada imao samo dvije mogućnosti: ili ću se
podvrgnuti zabrani Jota-e i postepeno se osloboditi utjecaja Cienfuegasa,
ili prihvatiti prijedlog svoje žene i postati Kubanac, te na taj način i običan
sljedbenik svojega punca. Da, to su bile alternative. 28
Neizvjesnost u kojoj me je držala Jota uronila me u neku vrst
dremljivosti zbog koje sam postupno gubio osjećaj za vrijeme i brkao prioritete.
Poslijepodne, nakon nastave i nakon što sam s Lázarom nabavio nove knjige
i tekstove koji su, u mjeri u kojoj su se povećavali popisi cenzuriranih knjiga
postajali sve oskudniji, boravio bih na obali Miramara i čitao romane koji su
mi omogućavali izbjeći tjeskobnu stvarnost Otoka, bijeg od petogodišnjih
planova, stalnoga nadmašivanja proizvodnih ciljeva i beskonačnih Fidelovih
govora, dobrih novih vijesti o socijalizmu i navodnoj propasti imperijalizma,
vječnih, sveprisutnih i sablažnjivih redova.
Tražio sam utočište u knjigama koje su govorile o Zapadnoj Europi,
o osobama koje su, poput Michaela Butora, Milana Kundere ili Jeana Paula
Sartrea doživjele egzistencijalne probleme iako bez materijalnih iznenađenja
u nekom stanu u Parizu, Veneciji ili Barceloni. To su bili ljudi koji su se na
najnormalniji način ukrcavali na zrakoplove i u udobne vlakove, radili u
izdavačkim kućama, doručkovali u nekoj kavani čitajući Le Figaro ili The
Times i večerali s prijateljima u nekome restoranu nakon što su popili par čaša
u baru, ljudi srednje klase koji su mogli uživati u svakodnevnim jednostavnim
užicima koji su meni, naravno, bili nedostižni.
ROBERTO AMPUERO
27
Ponekad, kad bi me zatekao mrak na obali mora, na obzorju bih
zamjećivao svjetla brodova koji su plovili u smjeru Meksika ili Sjedinjenih
Država. Napredovali su polako, tiho, ne znajući za moju sudbinu, ispod
nevidljivih ruta zrakoplova koji su možda dolazili iz gradova u kojima
su živjeli Butor, Kundera ili Sartre, te brazdali nebo spuštajući se prema
Miamiju. U njihovoj unutrašnjosti, iza osvijetljenih prozorčića, zamišljao
sam putnike kako si vezuju sigurnosne pojaseve da bi se spustili u svijet bez
zabrana u kojemu su vladali obilje, blagostanje i sloboda te u kojemu nitko
nije tražio žrtvovanje u ime neke ideologije. Tada su se iznenada pojavljivale
neke nesavladive želje da se uzdignem iznad Havane, da vidim sjaj hridina
Floride koje su bile tako blizu, a tako daleko, da prođem liniju od devedeset
milja koja je nepomirljivo dijelila dva svijeta.
Puštao sam da vrijeme protječe, uvjeren da Vicianiju neće trebati
puno vremena da me nazove i prenese mi poruku organizacije. Ni pozivi na
diplomatska primanja na koja su dolazili opušteni ljudi, kozmopoliti kojima
nisu imali problema s hranom i odjećom, koji su zarađivali u dolarima i živjeli
na Otoku u blagostanju i luksuzu, nisu me uspjeli uvjeriti u prednosti nove
dužnosti moje žene. Tih je dana stigla vijest koju je Margarita očekivala, a ja
je se bojao:
- Anne su isključili iz FMC-a - najavila mi je moja žena. - A Vilma
me imenovala osobom zaduženom za Istočnu Europu.
Vidio sam da je ozarenija i ljepša nego ikada. Automobil koji ju
je dovezao kući sada joj je bio na raspolaganju zajedno s vozačem koji joj
je istovremeno bio i tjelesni čuvar te zadužen da nas diskretno opskrbljuju
hranom. Margarita mi je naširoko i bez grižnje savjesti, usudio bih se reći čak
s izvjesnom euforijom - iako sam smatrao da je samo glumila, kao i njezin
otac prije nekoliko godina - objasnila što se dogodilo i rekla da su prevladala
uzvišena načela Revolucije. Osim toga, Istočna je Nijemica već imala novi
posao u toj instituciji u kojoj je istraživala žensku seksualnost. Mogao sam
biti miran, Anne nije ostala na ulici, što je ukazivalo na velikodušnost
Revolucije.
Iz Margaritinih riječi zaključio sam da je nekoliko dužnosnica
FMC-a - među kojima se nalazila i Eugenia Valdés - sklopilo savez s njom
protiv Anne kako bi se ovu optužilo da je prešla ovlasti svojega posla i pokušala
ucjenjivati Eugeniju da bi zadržala mjesto. To je došlo do Vilminih ušiju i
zapečatilo Njemičinu sudbinu. Margarita je otvorila bocu Rotkäppchena,
istočno-njemačkog šampanjca koji je toga jutra pronašla na Anninom stolu i
ironično komentirala:
- Čini se da je glupača pila za vrijeme radnog vremena. Naivni smo
što smo otvorili vrata tolikim strancima.
Užurbano je ispila nekoliko gutljaja u promišljenom pokušaju da se
28
KNJIŽEVNA RIJEKA
ponovo smiri.
- Izbacili su je zbog toga jer je pokušala potkazati Eugeniju? Annina
čistka nije me potaknula na piće.
- Ne.
- Zbog čega je otišla?
- Zato što je raspačavala neprijateljsku propagandu.
Njezine zelene oči odjednom su zadobile hladan i gotovo metalan
sjaj pogleda njezinog oca.
- Što to znači?
- Kako, što znači? Nisi li ti bio taj koji ju je potkazao jer je posudila
kontrarevolucionarnu knjigu?
Osjetio sam kako mi zabada bodež u grudi. Ostao sam bez glasa.
- Ja je nisam potkazao - odgovorio sam gnjevno.
- Kako nisi? Ti si rekao Sigurnosti da je knjiga njezina.
- To nije važno. Važna je činjenica da je netko policiji dostavio knjigu
koju mi je Anne posudila.
- To je isto, dečko. Izbacili su je jer je Sigurnost saznala da je knjiga
njezina. A ti si je potkazao.
- Mene je prijatelj iz Sigurnosti pitao je li mi ona posudila knjigu i ja
sam to potvrdio, nemoj mi sad reći da su je zbog toga izbacili….
- Zbog toga.
- Nisi li ti dostavila knjigu policiji?
Margarita me je ljutito gledala.
- Kako se usuđuješ za nešto takvoga optužiti majku tvojega djeteta prosvjedovala je.
- Mene je drug samo pitao je li bila ona…
- Ona je jednoga dana trebala naučiti. Mi ovdje nismo u središtu
Europe gdje kapitalistička propaganda truje mladež. Raúl je to već rekao u
svojemu posljednjem govoru. Rat ili smrt ideološkim različitostima!
Bio sam preneražen. Nikada nisam zamišljao da bi se stvari mogle
tako odvijati. Do toga sam trenutka sumnjao u svoju sposobnost da djelujem
razborito u svakoj situaciji, ali sada sam ustanovio da sam bio nespretan,
naivan, te da su Njemicu otpustili na sramotan način, i što je najgore, s
izgovorom da sam je navodno ja prijavio. Jesam li bio krivac za tadašnji
konačni poraz Anne Schuster? To nije moglo biti tako jer ja nikada ne bih
iz kuće iznio Burroughsovu knjigu. Na prvome mjestu zbog toga jer nisam
poznavao nikoga drugog tko je mogao čitati na njemačkom, i drugo, jer se ne
bih odvažio.
Rekao sam svojoj ženi da mi je Annin otkaz nemoralan. Sada više
nisam nimalo sumnjao da je ona predala knjigu u Ministarstvo unutarnjih
poslova. Bilo je razvidno da je njezin novi položaj u ženskoj organizaciji
ROBERTO AMPUERO
29
zahtijevao koliko dokazivanje njezine odanosti Revoluciji toliko i njezinu
sposobnost sklapanja saveza. Vrlo brzo ćemo dobiti novi stan kao nagradu za
potkazivanje. Na trenutak sam, dok sam se igrao hladnim staklom čaše u ruci
ne odvaživši se piti iz nje, pomislio da bih trebao posjetiti Anne i objasniti joj
svoju pravu ulogu u tim događajima, ali na kraju sam odbacio takvu zamisao
jer mi se činilo da bi joj moje riječi jako malo pomogle.
- Sada znam zbog čega ste vi u izgnanstvu - tvrdila je Margarita nakon
nekoliko trenutaka gledajući me poprijeko i sjedeći za stolom u dnevnoj sobi,
blijeda.
- Ne razumijem te.
- Kažem da znam zbog čega su Čileanci takvi kakvi jesu.
- Zbog čega?
- Jer previše razmišljaju o neprijatelju. Moj otac kaže da ne treba
nimalo razmišljati. Ili oni ili mi.
29
Početkom rujna ukrcao sam se s Ivánom i sa svojom ženom u Ilyshin
kubanske zrakoplovne kompanije u smjeru Istočnog Berlina odakle ćemo
putovati u Beograd, preko Zagreba. Usprkos neodlučnom opiranju Jota-e
krenuo sam na put pod zaštitom Ciefuegosa i s kubanskom diplomatskom
putovnicom koja je vrijedila tri tjedna, upravo onoliko koliko ćemo boraviti
izvan zemlje.
Preplavila me mješavina osjećaja. S jedne strane radost svojstvena
nekome tko će se nakon godina odvojenosti ponovo susresti s dragim
bićima, s druge bol zbog toga jer mi je duša bila nagrižena tjeskobom, jer su
sjedalo u zrakoplovu i putovnica u džepu značili moje konačno popuštanje
Komandantovoj moći.
Dok smo letjeli, pomislio sam uvjeriti Margaritu da se više ne vratimo
na Otok i da započnemo novi život u drugoj zemlji. Ako me sjećanje nije varalo,
zrakoplov koji je na povratku letio rutom Berlin - La Havana morao je sletjeti u
Ganderu, New Foundland, gdje će se opskrbiti kerozinom. Tu bismo okolnost
mogli iskoristiti isto kao i mnogi drugi Kubanci, zatražiti azil te ostvariti našu
staru žudnju za bijegom. Tu sam zamisao njegovao dok je zrakoplov ispod sebe
ostavljao lijepi zeleni otok u obliku kajmana i zatim se, tražeći Europu, usmjerio
prema istoku.
Iza nas je ostao prostrani stan koji je FMC konačno dala mojoj ženi na
raspolaganje. Smješten na posljednjem katu jedne od najviših zgrada u Havani, s
mnoštvom stanova i ugodnom terasom koju je vjetar stalno prozračivao, nudio
je veličanstven pogled na more i na oljuštene gradske građevine.
U početku mi je bilo nelagodno osjećati se ugodno u stanu koji smo
30
KNJIŽEVNA RIJEKA
dobili potkazivanjem i čiji su ga se pravi vlasnici odrekli u zamjenu za vize i
konačan odlazak s Otoka. Zapravo, moja žena i ja smo okrutnom pljačkom,
ozakonjenom od strane Revolucije koja je, čini se, postala prihvatljivom
zahvaljujući samo masovnom ponavljanju, prisvojili tuđu svojinu.
- Čestitam ti - rekao mi je sarkastično Willi dok smo jednoga
poslijepodneva obilazili stan u društvu Lázara i blizanaca Mondragón. - Bradati
zna nagraditi one koji su mu odani.
Sastali smo se kako bismo učili estetiku dok je moja žena pribivala
jednom primanju u Poljskom veleposlanstvu koje je priređeno u čast
predsjednice Organizacije žena te zemlje. Zapravo, više nego učiti, moji su
kolege željeli konačno vidjeti stan jednoga od glavešina, kako su nazivali vođe.
Njima, običnim građanima koji su živjeli u uskim studentskim domovima, u
kućama rođaka ili kao podstanari u sobama bez vode jer nisu bili iz Havane,
činilo se zadivljujućim i nestvarnim, svojstvenim pripovijesti iz Tisuću i jedne
noći da država nekome daruje tako prostran, elegantan i udoban stan.
- Čiji je bio? - upitao me je Lázaro. Hodali smo po mramornome podu
koji je spajao dnevnu sobu s blagovaonicom, a zatim vodio u spavaće sobe.
- Pretpostavljam, ljudima s puno novca koji su otišli na Sjever - objasnio
sam nastojeći se uvjeriti da je politička emigracija bila dovoljan razlog da se
ljudima zaplijeni imovina, što je, naravno, bio bezuspješan napor jer me navodio
na opravdanje oduzimanja vlasništva izgnanima i ljevičarskim političkim
strankama od strane pristaša diktature u Čileu.
- Da su barem otišli - komentirao je mulat udišući morski zrak koji
je ulazio kroz širom otvorenu terasu. Bilo je razvidno da je u nekome drugom
razdoblju - zgrada je bila iz pedesetih godina - terasa s pločicama od pečene
gline i sivim zidovima, stalcima za cvijeće i priručjem od kovanog željeza, bila
savršeno mjesto za priređivanje zabava i ispijanje aperitiva.
- Dobro, ako nisu otišli, žive ovdje - rekao sam ja.
- Znaš li tko su oni?
- Ne.
- Onda, da su barem otišli - ustrajao je lakonski Lázaro.
- Što želiš time reći?
Šutio je nekoliko trenutaka kao da traži objašnjenje u komadiću mora,
blistavog mora koje se naziralo ispod priručja terase i nastavio:
- Možda su ti ljudi zatvoreni zbog političkih razloga.
Njegov sam komentar primio kao šamar. Nisam očekivao zlobnu
aluziju od strane mulata. Bio sam u kušnji da ga napadnem, ali suzdržao sam
se jer su me Willi i blizanci promatrali šuteći, pomno ispitujući moje reakcije.
Na trenutak sam si predbacio što sam ih doveo do prostorija koje su čuvale
obiteljsku intimu. Dolje je treperila lijepa i bučna Havana, a nebo se počelo
crveniti nagovješćujući blizinu sumraka.
ROBERTO AMPUERO
31
Ja ne samo da nisam znao tko su bili pravi vlasnici stana; nisam
znao ni tko su bili vlasnici kućerine u Miramaru. Živio sam tri godine među
njezinim zidovima, među vrijednim slikama i stilskim namještajem, koristeći
njihove krevete i njihov pribor za jelo, a da to svakodnevno uzimanje tuđega
nije uznemirio moju savjest, još gore, u potpunosti sam uživao u toj povlastici
zaštićen Revolucijom. Samo zbog zaštite koju mi je pružala vlast, naravno,
nikada se niti jedan stari susjed iz Miramara nije usudio reći mi da sam otimač.
Dok se zrakoplov tresao u noćnim turbulencijama nad Atlantikom,
prisjetio sam se četvrti Miramar s njezinim nekadašnjim veličanstvenim
otmjenim palačama koje sada, obnovljene, koriste vođe revolucije. Da, jer su
s druge strane ograda s bodljikavom žicom, iza zidova prekrivenih puzavcima
koji noć ispunjavaju mirisom, skriveni iza reflektora postavljenih između ceiba
(vrst američkog drveta - Ceiba petandra, op. prev.). i kamenih stupova sličnih
koraljnim grebenima, živjeli mnogi stari ratnici koji su sada bili vladari. Zauzimali
su kuće svojih nekadašnjih neprijatelja, buržuja i oligarha iz prošlosti.
Zapravo, ništa nije dokazivalo da stan koji sam počeo pokazivati svojim
drugovima s manje umišljenosti, nije pripadao protivnicima Revolucije koji su
sada u zatvoru ispaštali svoju krivicu. Zadrhtao sam promatrajući njegove sobe
i hodnike očima punim krivice. Baršunaste fotelje, sjeverno-američki rashladni
uređaj, hladnjak s oblim rubovima, teški, već izblijedjeli zastori, noćni ormarići
od mahagonija natopljeni nepoznatim mirisima, mramorne zahodske školjke,
sve je to zapravo pripadalo drugim ljudima, ljudima koji su među ovim zidovima
živjeli, radili, voljeli i mrzili, koje su okolnosti prisilile da naglo napuste Otok.
Lázarovo pitanje bilo je zajedljivo i mučno ne samo zbog toga jer
na njega nije bilo odgovarajućeg odgovora nego i zato jer je otkrivalo moju
bešćutnost ili bolje rečeno, moju kukavičku ravnodušnost prema tužnoj sudbini
prognanih od Revolucije, sudbini koja je na izvjestan način sličila na onu
izbjeglih zbog Pinocheta. Kazna izgnanstvom koju su stari Grci primjenjivali
tako da su na oklop kamenice ispisivali ime osuđenika, ta okrutna i nepravedna
kazna koju su trpjeli čileanski ljevičari zbog toga što su željeli uvesti socijalizam
u svoju zemlju, valjda zbog ironije ili zbog povijesti, pretvarala ih je u parodijski
i nesumnjiv odraz njihovih ljutih neprijatelja, kontrarevolucionara koji su zbog
svojega otpora Fidelovoj vladi godinama čekali njegov pad na ulicama Male
Havane u Miamiju.
Ali, sada su moćne turbine potresale trup Ilushyna na putu u Europu
na isti način na koji su moje usporedbe između kubanskih kontrarevolucionara
i čileanskih revolucionara potresale moju političku svijest, prebirući po njoj,
grebući je. Za nekoliko sati stići ćemo u Berlin - Schönefeld, u zračnu luku s
koje sam prije nekoliko godina poletio na Otok sanjarski vjerujući da pravim
prvi korak prema sreći. Sada sam se približavao Istočnoj Njemačkoj s osjećajem
umora i prerane starosti, lišen političkih ideala, razočaran Kubom i ne nazirući
32
KNJIŽEVNA RIJEKA
perspektive na njoj, kujući tajne planove koje se ne bih usudio povjeriti ni
Margariti.
Sigurna sam da ćeš, kad se vratimo u Havanu, prihvatiti tatinu ponudu
- šapuće mi na uho dok dijete spava u njezinom naručju i izgledamo kao sretan
par koji uživa u ugodnom putovanju.
Bez sumnje, znao sam da odreći se svojega državljanstva i prihvatiti
kubansko, donosi mnoge rizike. U bilo kojem trenutku zbog peripetija i
promjena u socijalizmu, mogu mi ga oduzeti i svesti me na bespravno biće bez
mogućnosti odlaska u Čileansko veleposlanstvo - koje ću posjetiti kad se vratim
u Havanu - kako bih zamolio za pomoć. Bilo je razvidno da mi je bilo bolje biti
Čileanac s putovnicom kojoj je istekao rok trajanja nego prihvatiti državljanstvo
Fidelovog Otoka.
- Sigurna sam da ćeš postati Kubanac - šaputala je Margarita prije nego
što su nam poslužili večeru. - Tata mi je rekao da ti traži prikladan posao. Vidjet
ćeš. Bit ćeš jako sretan ako to učiniš.
Turbine zrakoplova nastavile su oštrim zvukom probijati turbulencije
nad Atlantikom.
Roberto Ampuero (Valparaíso, 1953.) je vjerojatno najuspješniji
suvremeni čileanski književnik. Godine 1993. iznenada se, i na spektakularan
način, pojavio u književnosti s romanom ¿Quién mató a Cristián Kustermann?
(Tko je ubio Cristiána Kustermanna?) koji je tada osvojio Nagradu za roman
lista El Mercurio. Njime je u svijet čileanskih književnih junaka ušao detektiv
Cayetano Brulé koji će se ponovno pojaviti u romanima Boleros en La Havana
(Boleri u Havani, 1994.), El alemán en Atacama (Nijemac u Atacami, 1996.)
i Cita en el Azul Profundo (Sastanak u dubokom plavetnilu, 2004.) s jednako
velikim odjekom i kod publike i kod kritike.
Ampuero proširuje lepezu svoga stvaralačkog rada knjigom
pripovijedaka El hombre golondrina (Čovjek lastavica, 1997.) i romanom za
mladež La guerra de los duraznos (Rat bresaka, 2001.). Godine 1999. objavljuje
roman Nuestros años verde olivo (Naše maslinastozelene godine) nadahnut
njegovim iskustvom iz Havane, grada u kojemu je studirao sedamdesetih
godina. Ta je knjiga na Kubi zabranjena i čita se potajice.
Godine 2003. objavljuje Los amantes de Estocolmo (Ljubavnici iz
Stockholma), a 2006. Pasiones griegas (Grčke strasti). Najnoviji roman mu je El
caso Neruda (Slučaj Neruda, 2008.). Njegove knjige, koje u Čileu imaju više od
četrdeset izdanja, također su objavljene u drugim zemljama Latinske Amerike,
Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji, Portugalu, Hrvatskoj i Francuskoj. Trenutačno
živi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje predaje na poslije diplomskom
studiju na Sveučilištu u Iowi i podučava u ljetnoj školi u Middlebury Collegeu,
Vermont.
33
FERNANDO JEREZ
Julia Roberts
(iz zbirke Cuentos seleccionados - Izabrane pripovijesti)
Hugu Galleguillosu Inostrozi
G
otovo čitavoga jutra razmišljao sam što me očekuje nakon što
otisnem svoj posljednji roman. Sada sam upravo provjerio brojeve
na završenim stranicama.
Također sam razmišljao o Juliji Roberts. Jednostavno sam je se sjetio,
ne znam zbog čega.
Stavio sam u kovčežić tristo stranica i pošao sređivati uvez. Kasnije,
dok sam išao prema izdavačkoj kući, mislio sam da nije dovoljno nositi veliki
roman u kovčežiću da bi se dobilo priznanje publike. Čitavo sam vrijeme
mislio to isto. Počeo sam osjećati hladnoću. Ne temperaturnu hladnoću već
onaj metalni led koji napada tijelo neočekivanom žestinom, koji oduzima
kisik što ga čovjek udiše i lažno ubrzava ritam srca. Sigurno me tajnica u
izdavačkoj kući neće prepoznati i morat ću joj spomenuti neke podatke o
sebi. Nosim svoj životopis tek otisnut u nepredvidivom Canonu C-45.
Zamjećivalo se da sam izgubio već previše vremena na dužnosti predsjednika
Društva književnika i da je prostor na stranici namijenjenoj popisu mojih
djela bio jako skučen. Kad bi se oduzelo razdoblje izvršavanje dužnosti
predsjednika Društva, životopis bi mi bio sveden na nekoliko redaka.
Neću spomenuti razdoblje bavljenja politikom kako ne bih odmah
na ulazu raspravljao s onima koji su sada prezirali ono što su bili u prošlosti.
Namjeravaju smijeniti čak i ovakve poput mene i napraviti im operaciju kože
sličnu onoj koju je učinio Michael Jackson. Sa svoje pak strane, demokracija
žudi premazati medom svoje tijelo iz prošlosti i u svojoj okolini potaknuti
uzgoj afričkih mrava. Čovjek ne može napisati životopis a da ne razmisli o
svojemu postojanju.
Pokucao sam na vrata izdavačke kuće.
Žena koja je otvorila, rekla je da je tajnica. Kao što sam pretpostavljao,
nije bila ona od prije četiri godine.
Dva je puta upitala za moje ime. Poslije je rekla:
- Oprostite, vi ste prodavač? - Govorila je prijezirno, gledajući u
izlazna vrata na čijem se staklu nalazio smiješan natpis: Exit.
- Donosim roman koji sam napisao, ne znam jesam li zbog te
34
KNJIŽEVNA RIJEKA
činjenice prodavač.
- Ah! - uzviknula je bez osjećaja i preko razglasa obavijestila
ravnatelja.
Bila je crnka s licem punašnim poput manje kugle. Dok je pisala na
računalu i svakoga časa griješila, na obrazima su joj se pravile jamice, možda
izazvane intimnim smiješkom zbog veselih uspomena. Usne su joj bile dobro
oblikovane i jako našminkane. Njezina tamna suknja u boji vina koje je ostalo
na dnu čaše, bila je kratka i kad je ponovo sjela, mogao sam dobro vidjeti
njezina puna bedra i koljena bez kostiju. Nije bila zgodnija od Doris, moje
žene, ali novosti privlače.
- Morate ga pričekati - rekla mi je, i pokretom glave unatrag zabacila
je kosu koja je smetala pogledu njezinoga lijevog oka.
Uvijek isto. Treba čekati ravnatelja. Ako te prime onda kad to tražiš,
osjete se kao dužnosnici kojima je spuštena razina. Mora ih se čekati i što
su čekanja duža, veća je važnost tih krvopija. Romanopisac koji koristi svoje
vrijeme ne radeći ništa što bi u registru pragmatičara bilo dostojno vrednovati,
skitnica je i niš’ koristi. Pripada u istu skupinu kao i svećenici: romanopisac
sluša poput ispovjednika grijehe svijeta, a poslije krši tajnu svojega zanimanja
i sve objavljuje.
Kao što to s vremena na vrijeme činim, ujutro sam razmišljao o Juliji
Roberts i raspoloženje mi se popravilo. Ravnatelj je izašao pozdraviti me i
kazati mi da će se sastanak kojemu je pribivao, produžiti. Mogu mu ostaviti
roman. Primijetio sam da se na poseban način ophodi sa svojom tajnicom. U
ravnateljevim je očima postojala želja, poštovanje i ovisnost o toj ženi. Tajnica
je postala ljubazna prema meni, znao sam da su nam simpatije obostrane.
Nisam se iznenadio. Šteta, rođen sam u Čileu. Isti prizor simpatije mogao mi
se dogoditi s Julijom Roberts u New Yorku.
Pitanje zemljopisa. Pitanje gdje je legla moja majka i gdje je legla
majka moje majke…
- Consuelo je - tako ju je nazvao ravnatelj - imala bujne grudi.
Pomislivši da bi, vezano uz mene, pomalo mogla odigrati ulogu Julije
Roberts, pozvao sam je na večernje piće. Četiri sata poslije, našli smo se za
jednim stolom, u polumraku.
Da bih započeo razgovor, upitao sam je kome se na svijetu najviše
divi.
- Svojemu ravnatelju - odgovorila je oduševljeno. Moja intuicija
romanopisca otkrila je da je ona zavodila upravitelja. Nekoliko je trenutaka
šutjela procjenjujući moju reakciju i potom dodala - Nisam pročitala niti
jednu tvoju knjigu.
- Ja obožavam Juliju Roberts - priznao sam čvrstoga glasa. - Divim
joj se jer znam da bi ona mogla promijeniti moju karijeru. Kad bi pristala
FERNANDO JEREZ
35
zatvoriti se samo na sat vremena sa mnom u hotel, čak i manje od sata, kako
bi se promijenila moja spisateljska karijera!
Consuelo se bacila unatrag u svojemu stolcu, možda dvojeći u moj
zdravi razum. Pokušao sam objasniti na što sam sve mislio.
- Ustavši, pijuckali smo viski sa sokom od ananasa. Promatrali smo
se. Ne bi bilo potrebno raditi ono što se misli da rade muškarac i žena kad se
nađu sami u hotelskoj sobi. Bilo bi dovoljno ispuniti vrijeme razgovarajući o
njezinim filmovima, jako blizu njezinih tužnih, melankoličnih usta koja bih
nagnao da se nasmiješe ne narušavajući sklad njezinih širokih i punih usana.
Ona se činila zadovoljnom. Kucnula je svoju čašu o moju. Pomislio
sam na ono što mi je u izvjesnoj prigodi rekao jedan Meksikanac iz Coyoacána.
- Kad pijemo - napomenuo je - aktiviraju se sva čula osim sluha. Zbog toga se
treba kucnuti.
- Bi li ti smetalo da zatražim još jedan viski sa sokom od ananasa? upitala je Consuelo.
- Naprotiv, laska mi što isprobavaš moje recepte.
- Nije lako uspjeti u profesiji - šaputala je ona. - Mislim da na to
utječe mnoštvo faktora.
- Ah, naravno! - potvrdio sam. - Morali bi me otkriti paparazzi,
odgonetnuti moje i oči Julije Roberts sakrivene iza tamnih stakala naočala.
- Točno, tko ne bi očekivao da mu takav nalet sreće promijeni život? Consuelo je obznanila razvidnost o kojoj sam ja toliko puta razmišljao. Želio
sam je primiti za ruku, ali ona ju je lagano pomicala sve dok je nije udaljila.
- Ne mislim na sreću - objasnio sam. - Želim reći da su pravila uspjeha
nepravedna. Nije ništa bolje niti u Sjedinjenim Državama, ali kako su tek
ovdje pokvareni! Da me vide s Julijom Roberts kako bi samo proučavali
moja djela! Kolike strukture i obilježja jednoga izuzetnoga ja bi otkrili u
magičnome infra tekstu! Božji odabranik. Tražili bi ono što je zavelo Juliju
Roberts, proveli tjedne nastojeći otkriti ime mojega djela koje je izazvalo
toliko njezino divljenje. A od svih mojih radova, provjerili bi koji roman
publika najviše čita. Je li to pravedno? Do toga trenutka bit ću nepoznat i
tebi, i ravnatelju tvoje izdavačke kuće i svim Čileancima.
- Više nisi nepoznat. Sviđa mi se viski sa sokom od ananasa. Ali,
želim ti nešto reći - riječi su se u njezinim ustima počele ispreplitati. - Julia
Roberts je umjetna, sva je operirana. To se zamjećuje dok vodi ljubav ispred
zrcala, napravili su novu Juliju.
To me je pogodilo. Nisam znao za te tračeve o glumici.
- U redu je - na sekundu sam se predao i kasnije ispalio - A Mona
Lisu koja se smije slično kao Julia Roberts, nisu isto tako napravili? Nisu li
Botticelijeve boginje također napravile umjetnikove ruke?
- Nevjerojatno, tebi su važni samo rezultati - prosvjedovala je ona.
36
KNJIŽEVNA RIJEKA
- Naravno, i tebi.
Ujutro, prije nego što sam pošao u izdavačku kuću, pomislio sam
da bih se, da sam uspostavio veze s Julijom Roberts, natjecao s nogometašem
Zamoranom (Iván Zamorano, 1967., bivši čileanski nogometaš čiji je nadimak
Bam-Bam. Smatra ga se najboljim nogometašem u povijesti nogometa te
zemlje, op. prev.) koji može šutnuti loptu kroz zrakoprazan prostor jače
nego njegovi suigrači. Moja glava funkcionira bolje nego nogometaševa.
Pisali bi: to je čileanski književnik pred kojim je pokleknula slavna glumica.
Ili još bolje: nadareni čileanski književnik zbog kojega je zvijezda raskinula
nekoliko ugovora - sentimentalnih i filmskih. Ne mogu procijeniti koliko bih
još čitatelja dodao na svoju listu, koliko bih još pozivnica primio.
Consuelo je bila pripita, ali niti u tome stanju nije dopuštala da je
uhvatim barem za prst. Sada joj je kosa bila neuredna, a lice povjerljivije jer je
više sličila pripitomljenoj divljoj zvijeri nego ljudskom biću. Poduprla ga je
prstima prepunim prstenja od bižuterije i rekla:
- Ta Julia Roberts je tako mršava da joj kosti neprestano zveckaju
poput namještaja koji se raspada.
Branio sam Juliju:
- Budući da je, kao što si rekla, kraj XX. stoljeću, meni je važan
rezultat. Zbog nečega je snimila tolike filmove, i nema novina i časopisa u
kojima nije njezina slika. Ipak, siguran sam da bi zbog mene odbila desetak
ugovora.
- Samo čas - rekla je Consuelo. - I ja se mogu žaliti što nisam bila
Spilbergova ili tajnica direktora Foxa. Imam tijelo koje to zaslužuje, a ni lice
mi nije obično.
Consuelo se željela narugati mojim razmišljanjima. Napao sam bez
milosti:
- Ali, ja sam stručnjak za to da stvari ispadnu naopačke. Misliš li da
ne bih mogao utjecati na to da još više cijene Juliju Roberts? Zamisli novine
kako pišu: Julia Roberts se udaje za istaknutoga čileanskog intelektualca. Ili
filmske kritičare koji kažu: uvijek smo mislili da je Julia Roberts bila nešto više
od kosturnice, kao što je Eiffelov toranj nešto više od željezne konstrukcije.
- Postoje milijuni umjetnika i tajnica koji su u istoj situaciji kao i
mi - rekla je Consuelo.
- Nemoj uopćavati stvari - zaustavio sam je. - Ja sam tip muškarca
kakav se sviđa Juliji Roberts. I nemoj zaboraviti da sam pisac. Ali, na nesreću,
sudbine nam se ne podudaraju i to nije pošteno. Od tristo ispitanih osoba,
270 je savršeno prepoznaje i znaju naslove barem pet njezinih filmova. Samo
šestero je povezuju s markom traperica, drugih pet sa začinima za hamburger,
a desetak njih izjavljuje da je čulo imena Julia i Roberts odvojeno, i misle da
se radi o sestrama. Posljednjih devetero je odgovorilo da je žena o kojoj su ih
FERNANDO JEREZ
37
pitali sadašnja tajna zaručnica princa Charlesa. Ne vjerujem da bi Čileanci
nabrojili pet djela Pabla Nerude.
Želio sam poljubiti Consuelo.
-Idem - najavila je - umorna sam od slušanja ove histerične
trakavice.
- Čekaj - prizvao sam je na ulici gdje smo bili izloženi hladnoći. - Žao
mi je što mi auto nije u dobrom stanju. Možeš uzeti taksi i pomoći mi tako
da svojemu ravnatelju kažeš da pozorno pročita moj roman. Možda će me
jednoga dana i Julia Roberts upoznati.
Slijedećeg dana Consuelo me je nazvala.
- Nećemo objaviti tvoj roman jer smo u razdoblju planiranja
aktivnosti.
Godinama sam učestalo išao u izdavačku kuću, a zadnji put nisu
se ispričali planiranjem aktivnosti svoje institucije. Govorili su samo o
rekonstrukciji. Uvijek sam se vraćao kući s rukopisom pod rukom bojeći se
da će se, ako ga ostavim, izgubiti u vrtlogu modernizacija.
Poslije je Consuelo dodala:
- Ravnatelj je priglup. Ljubomoran je jer sam izašla s tobom. Rekao
mi je: Naravno, ja sam nitko i ništa, radije izlaziš s književnicima - i bacio je
roman u koš za smeće.
38
KNJIŽEVNA RIJEKA
Fernando Jerez (1937.) pripada skupini čileanskih književnika
nazvanoj Los novísimos (Najnoviji). Bio je stipendist Zaklade Luis Alberto
Heiremans i polazio predavanja koja je o romanu držao istaknuti romanopisac
Manuel Rojas. U nekim svojim djelima opisuje previranja u Čileu nakon
1970. godine. Nekoliko godina Fernando Jerez je bio u auto-izgnanstvu u
svojoj zemlji jer se povukao iz književnog života i prestao zalaziti na mjesta
na koja idu književnici. Kad se ponovo pojavio 1983., prijatelji su ga prihvatili
kao povratnika iz izgnanstva.
Bio je glavni urednik časopisa Objetivos (Ciljevi). Sa sedamnaest
godina objavio je djelo El bachiller extraño (Čudni gimnazijalac), a za djela
Los sueños quedan atrás (Snovi ostaju iza nas, 1960.) i Así son las cosas (Tako
stoje stvari, 1975.) primio je izvrsne kritike. Roman El miedo es un negocio
(Strah je posao, 1973.) prodan je u 30.000 primjeraka i ponovo je izdan u
Argentini i Njemačkoj, a Un día con Su Excelencia (Jedan dan s Njegovom
Ekscelencijom, 1986.) doživio je tri izdanja u Čileu i jedno u Španjolskoj.
Objavio je i zbirku pripovijedaka Adiós Doris (Zbogom Doris, 2000.) za koju
je dobio Nagradu grada Santiaga, te romane El himno nacional (Nacionalna
himna, 2001.) i Temprano despunta el día (Rano dan sviće, 2003).
Nekoliko je godina usporedo radio u banci i bio pisac. Od 1996.1997. bio je kolumnist lista Las últimas noticias (Posljednje vijesti), više
puta predsjednik Društva čileanskih književnika. Godine 1992. bio je
glavni organizator međunarodnog susreta književnika Sastanimo se u Čileu.
Sudjelovao je na raznim književnim susretima u zemlji i inozemstvu. Primio
je mnoge književne nagrade te one za obranu slobode i demokracije. Djela
su mu prevedena na engleski, njemački, talijanski, francuski, nizozemski i
bugarski jezik.
39
JUAN MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ
Delirij
(pripovijetka iz zbirke Los números no cuentan - Brojevi ne govore) S
jedam. Nakon tri ili četiri sekunde šetnje babilonskim Visećim vrtovima
i ispijanja pisco suora (piće koje se sastoji od rakije, limuna, bjelanjka i
šećera, op. prev.) s Neronom kraj jednoga srušenog te, od bakteriološke
vremenske nerazboritosti i njezinih nusprodukata, crvotočnog stupa,
zaustavljam se, napravim pet ili šest koraka po dnevnoj sobi vješto praveći
driblinge kraj nekoliko stolaca i posude prepune ostataka cvijeća i novina koje
u par žućkastih redaka bilježe smrt jedne prostitutke zbog osvete, inata ili
zato što nije unaprijed predala novac u gotovini kojim je morala nadoknaditi
štetu svojemu gazdi zbog zla nanijetoga jednom prigodom nekome jadnom
čovjeku, bijednome i tužnom biću koje ju je nekada, prije nego što je pala
u kandže propasti, voljelo. Oh, tako je podla, tako prljava, bezvrijedna i
prisutna u svemu poput ljepljive tvari kojom se hvata kukce i djecu, djecu
i kukce, i tako dalje, stoljećima. Tada, ne bez pritajenoga blistavog ponosa,
kažem samome sebi da je bolje rastvoriti zastore koji izvana izgledaju kao
željezne šipke postavljene iz estetskih razloga kako bi se prolaznici dok idu
kupiti kruh za užinu u pet sati poslijepodne ili pročitati novosti na kiosk na
uglu, mogli diviti mojoj slobodi u ta tri kvadrata, zbog čega vlasnik kioska,
kako mi je pred nekoliko dana rekao, ozbiljno misli naplaćivati neku vrst
cestarine ne bi li izbjegao neprestane gužve koje osim što prekidaju normalan
prolaz pješaka prijete da će uništiti ono što ga je koštalo napora i žrtvovanja
jer zbog čega je imao snažne i čvrste ruke, ako ne zbog toga da si zaradi za
život svojom malenom, ali lijepo uređenom građevinom; što mu je drugo
preostajalo, gospodine? Osim toga, boju mu je darovala njegova teta Chlea
i bila je od najboljih, da, u to nije bilo ni najmanje sumnje, budući da je u
izlozima željezarija viđao da su izlagali istu boju po cijenama od kojih bi
ga zaboljela glava; nije točno da nije osjećao neku mješavinu skromnosti i
ponosa zbog njegovoga malog sunca usred mikrobuseva i runjavih pasa koji su
običavali prolaziti čitavi Božji dan ispred malenog otvora kroz koji bi provirio
glavu slušajući, kako je govorio, prve dnevne ili jutarnje kupce. Osim toga,
neki su bili pomalo bezobrazni i prvo zapanjena, a zatim lica puna nevjerice,
gledali su naslove, u četiri sata poslijepodne bi odmahivali glavom, a u šest bi
40
KNJIŽEVNA RIJEKA
tražili pukotinu koja bi im omogućila ući unutra i tražiti novu informaciju
ili možda neku već poznatu. Ali, uvijek promakne neka pojedinost, da
gospodine, nema dugo da je Juan Saldivia pročitao da je izgorjela jedna kuća
sa svim namještajem i vlasništvom, čak i sa zelenim papagajem, od onih koji
kažu dobra večer striče, kako ste, teto usidjelice, nećače ti si prava nesreća, da,
bio je od takve vrste brbljavaca i u ovo je doba jeo trstiku u svojoj ružičastoj
krletci - kao što je rekao Saldivia - ugušio se dimom uspjevši izgovoriti samo
kof, kof, jer je jadničak mislio da pripada vrsti s puno kralješaka, pa čak i
u kategoriju njegovoga vlastitog gazde što nije bilo nimalo laskavo jer je taj
morao biti jako nespretan ako je ostavio zapaljen plamen plina i otišao se
igrati s prijateljima na igralište dok su djeca blaženo spavala, a gospođa, još
neodgonetnuta imena - jer kako kažu u kući nije ostalo ništa prepoznatljivo
- je otišla, čini se s nekim tipom koji nosi prezime Riscox, naizgled strancem,
a susjedi karabinjerima isto tako nisu mogli dati niti jedan podatak jer
su se ovi tek prije par dana doselili i unajmili - kako također kažu - kuću
gospođe Filomene, starice izuzetno omiljene u četvrti koja je morala otići u
starački dom zbog čega se nitko nije udostojao pomoći im s tričarijama koje
su dovezli u kolima koja se parkiraju na željezničkoj postaji - vidi kako su
novinari rječiti - zbog čega je vrlo oštrouman Saldivia zaključio da dolaze iz
drugog sela i da ne znaju za kamione za selidbu koji su se nalazili na novome
mjestu netom izgrađenom ispred tržnice i koje su naplaćivali jednako kao i
ta zaprežna kola, logično, uz uslugu više prilagođenu okolnostima. Tada je
došao do zaključka da gospođa nije bila toliko kriva jer je u vijesti otvoreno
spomenut okorjeli alkoholizam gospodina x, za kojega se prije par dana nije
znalo gdje se nalazi iako ga, govoreći istinu, nitko nije vidio dolaziti, konačno,
nitko uistinu nije znao je li taj tip živio sa spomenutom i je li joj bio muž ili
nije, ili su jednostavno bili slučajni sustanari. Jer ljudi su takvi, gospodine,
uljezi, i uvijek se bave tuđim privatnim stvarima, ali ponekad kao da pomalo
imaju pravo, ne čini li vam se? Konačno, bili su naši novi susjedi i bilo je
logično provjeriti tko su, uvjeriti se da se nisu pojavili drugi Gonzálezovi
koji su također došli sa svojim krpama na ramenima i za kratko su vrijeme
počeli praviti strašnu buku, Bože moj, koja je uplašila čak i gospodina Ruiza,
divnog čovjeka zadivljujuće mirnoće koji je imao nesreću živjeti u susjednoj
kući gdje je jasno razabirao jecaje, prijetnje i psovke, što je trajalo do zore.
Prema svjedočenju narednika Vásqueza na druženju s prijateljima u baru
gospodina Cándida, nije preostalo ništa drugo nego ih izbaciti prema zakonu
o narušavanju reda. Konačno, to je druga priča iako slična. Ne vjerujete? U
konačnici, gora je od ove.
Mirno palim drugu cigaretu, izvaljujem se u kožnu fotelju i počinjem
brojati spirale dime koje mi se uvijek sviđaju zbog njihove znanstvene i
profinjene zaobljenosti te žaliti zbog njihovoga kratkotrajnog trajanja. Tek
JUAN MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ
41
je osam sati. Želim ubrzati vrijeme jer mi je tako došlo. Preostaje još dugi
trenutak bezvoljnosti, upornog nemira, i bojim se da će me obuzimati sve
dok se ne pretvorim u krpu strašeći se pogledati si lice u zrcalu. Ponekad
predosjećam da nisam ja taj koji se odražava u polumjesecu spavaće sobe,
u konačnici, tješim se nesmiljenošću godina ili u pomanjkanju drugoga,
nesavršenošću slike izazvane istrošenim starim staklom, osim toga, nema
stvari koja ne ostari uzevši u obzir i nas, ljudi, i kao da počinjem sumnjati
u sebe kao takvoga i pitam se koja bi me vrsta mogla prihvatiti u svoju
zajednicu jer dobro sam znao da me je raznovrsnost - a ne promjenljivost mojih reakcija, recimo fizičkih ili kemijskih, ili što ja znam - nije mi sasvim
jasno kakve su se kombinacije neprestano stvarale u mojoj anatomiji - uvodila
na tako različita područja da sam neprekidno sumnjao, ponavljam, u svoje
stanje homo sapiensa čime ne želim reći da ne posjedujem niti malo mašte ni
da mislim na nešto što nije normalno, ništa od toga, problem je u tome da mi
se isprepliće mnoštvo živih i neživih bića poput tajanstvenoga blistavog roja,
ponekad zastrašujućeg. Nakon svega, nikome ne može biti ugodno promatrati
- kao što ja činim u ovome trenutku - krokodila koji polagano gmiže po sagu i
ustrajno me udara po boku iako, da budem iskren, izgleda kao da jest i da nije
tu, kao da se radi o spiralama dima koje se pojavljuju i nestaju, čak i onda kad
nemam volje kazati mu da nestane zauvijek nego izabirem njegovu patničku
krotkost jednako kao što prihvaćam očnjake koji me blagom ustrajnošću
bockaju u grudi, čak i dugačku i bucmastu surlu snježno bijelog slona koji na
mene baca mlaz mlake vode smočivši me u trenutku moje skoro neizrecive
pospanosti i opet ne mogu učiniti ne znam što protiv spretnoga i rastezljivog
okretanja poskoka koji me nišani svojim očima blokirajući mi mozak.
Ustajem. Dva tri koraka po dnevnoj sobi i beskonačno mnoštvo
životinjica - jer bilo je i drugih, manje značajnih - izbezumljeno trči ali
znam da će se ponovo pojaviti u bilo kojemu trenutku kao onda kad smo
krstili Elisu u župi del Carmen i kad sam rekao svećeniku: zvat će se Nilski
konj, da oče, Nilski konj i svi su me začuđeno pogledali. Tada sam shvatio
da sam rekao nešto bez veze - ako sam nešto rekao - jer mi se iznenađenje
nazočnih činilo besmislenim, tako da sam se odlučio smiješiti onih osobitim
osmijehom oca koji za cijeli život, s nekoliko sjedinjenih slova, daje ime
svojemu prvome potomku. Nije točno da sam kasnije osjećao manje ljubavi
prema Nanu - koji je rođen godinu dana kasnije - kao što je uobičavala reći
moja supruga neprestano me optužujući za nedostatak pažnje prema njemu.
Događalo se da sam previše uronio u poslove koleričnog boema i da skoro
nisam imao vremena pomilovati ga, uvijek je spavao, a kad bi se probudio, ja
sam bio previše umoran da bih se brinuo za gluposti i to je bio moj odgovor
Marti. Osim toga, Nano je izbjegavao približiti mi se kao da mu se gadilo
dotaknuti moje drhtave ruke, a ja ga isto tako nisam mogao prisiliti niti sam
42
KNJIŽEVNA RIJEKA
- točno je - išta pokušavao kako bih zadobio njegovu naklonost. Ali, to nije
značilo da je nisam želio jer su mi se više nego jednom, dok su se prostorije
okretale poput beskonačnog vrtuljka, brkale spavaće sobe i, možda nesvjesno
tražeći komunikaciju, sklanjao sam se u Nanovu sobu koji je hinio da spava
isprepletenih prstiju i lica okrenuta prema stropu onom sjetnom, skoro
muškom mirnoćom koju je naslijedio tko zna od koga jer se u čitavome mojem
rodoslovnom stablu nitko nije odlikovao tim pravilnim nosom ni čvrstoćom
crta lica koju je on posjedovao, a još je manje imao napola podrugljivi pogled
koji se nazirao dok bi Marta i ja sjeli objedovati, a on se u svojemu krevetiću
zabavljao bučnom zvečkom i čekao Elisu koja je halapljivo pila mlijeko; tada
bih se približio rubu kreveta i pomno ispitivao njegovo lice, a on je znao da
sam ja tamo, da izuzetno miran stojim iako se namještaj u tišini međusobno
sudarao u zraku, on je znao da ja znam, ali nikada nisam otvorio usta ni on oči,
jer postojala je neka vrst nevidljive prepreke koja nas je dijelila, za koju nikada
nisam mogao naslutiti odakle potječe iako sam neodređeno predosjećao da je
njegova mirnoća meni bila nešto sasvim strano, i spopadale su me sumnje dok
mi je jedan od mojih prijatelja usred bučnoga sudara kocki na stolu govorio:
kakvu lijepu ženu trošiš, čovjek bi je rado štipnuo. A ja sam se, napola u šali,
smijao ali piće mi je maglilo mozak tako da bih se odjednom popeo u tramvaj
pun zvijeri iz prašume i miševa u boji u potpunosti zaboravljajući ono što
me okružuje što, rekli bismo, nije baš nešto laskavo jer su životinje koje su
ispunjavale prljavi i rasklimani glomazni tramvaj izgledale kao da se izuzetno
dobro zabavljaju dok me prezrivo psuju i koriste me kao metu za sve vrste
pogrda koje su izgovarale na nekome nepoznatom, bez sumnje prostačkom
jeziku uz okrutni izražaj njihovih pogleda sve dok nepromjenljivo, drhteći
od glave do pete, ne bih završio u podnožju Nanovog kreveta. Ali, sada dok
gledam s ovoga prozora izgubljenog između tolikih drugih, u umu mi se
nagomilavaju ispremiješani prizori kao što su oni s tričarijama koje prevoze
na kolima koja u tome trenutku ili prije par petoljeća žalosno cvile, dalekih,
izgubljenih u nekome skrivenom mjestu mojega sjećanja iako dobro razabirem
tijela koja poput nepokretnih marioneta putuju između kuhinje i dva bučna
kreveta. Čini se da se radi o povorci zaborava, karnevalu bez vriske, tihom,
gotovo mrtvom, dok naslonjen na lakte, pognute glave, čak i ne vidjevši to,
mogu zamisliti Martine misli, njezino uporno i spokojno razmišljanje u
noćima nesreća i umora, ali suprotno od očekivanoga, strah se pretvara u
duševnu potištenost, a umjesto zbog nje, srce mi brže kuca zbog upornog
nemira koji kao da požuruje kraj poznatog raspleta, ne manje nepredviđenog
stoga što je poznat.
Ponovo šećem ovim beskrajnim bezvremenskim prostorom, opet
njišem osnove svoje nespretne i neodređene građe jer svaki se put otkrijem
da sam beznačajan u svojoj veličini plemenitaša izgubljenog u močvarama
JUAN MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ
43
zaborava poput ptičurine koja drhti u samrtnom hropcu agonije koja prodire
poput okomitog koplja između obrva i pupka. Ovdje se, u jednome kutu,
šćućurim uz težinu cigla i betona koji me pokušava zdrobiti. A tek je dvanaest
sati. Nedostaje još malo vremena, ali čekanje je beskonačno, čini se kao da
bih želio vidjeti gustoću šume koju nikada nisam vidio i čije se postojanje
sluti. Tada se prisjetim čovjeka iz kioska; sa svojim pogledom sve ili ništa
govori mi o Saldiviji, o muškarcu koji je uživao čitajući retke ispunjene
mračnim činjenicama, prigušenim tugama, koji je čitao o poznatim
nesrećama što se nikoga nisu ticale. Vidim ga tamo, jadnoga i napuštenog
čovjeka iz kioska, zabrinutog za boju koja uljepšava njegovu građevinu od
dasaka koje se raspadaju zbog kiše i istrošenosti, nadzirući, poput vječnog
stražara, svakidašnje okupljanje. Borit će se da nitko ne prođe a da ne plati,
da se uspostavi stalna pristojba jer čovjek radi, gospodine, ubija se poslom, a
ako nitko ne kupuje i svi čitaju besplatno, za što mi služe ove snažne i krepke
ruke, ni za što, gospodine, ni za što. Prihvatiti da Valdivia svaki dan u šest i
pol pogledom traži neku pukotinu kako bi mogao ući u nešto što nikada nije
uspio upoznati ne znači da sve treba prihvatiti, nikako. Vidite već, kažem
to ljudima i odmah ih je nešto manje, prolaze kao sati i dječaci samo što
nisu stigli, i prije nego što po posljednji put zazvoni zvonce, približavam se
prozoru, pomičem teške zastore i pomno ispitujem puteljke kao što sam to
odatle toliko puta činio. Vani je isto, ista simetrija nogu i ruku koje prolaze
poput progonjenih koza tražeći kruh za užinu na povratku iz kina ili nakon
čitanja nekih novinama s naslovima o izgorjeloj kućerini i potpuno spaljenoj
djeci, s neprimjerenim tjednim pričama koje nisu tako romaneskne kao što
izgledaju. Tada odjekne zvonce i uz poteškoće, kao da narušavam sladunjavu
sadašnjost, idem otvoriti vrata, prolazim između nilskih konja i slonova koji
izgledaju kao da pate od delirium tremensa, sve dok te nedotjeranu, platinasto
plave kose, uvijenu u bijele plahte, gotovo beznačajnu, ne uspijevam ugledati
unutar neke posude, Marta, i da mi nisi bila supruga ili nešto slično slučajnoj
sustanarki, rekao bih da jako sličiš jednoj od onih s ulice, kakva nesreća, jednoj
od onih koje se pojavljuju u žućkastim novinama poput one koju je prezreo
ili, da budem realističniji i da ne prešutim pravu istinu (kakvo obilje podataka
u običnoj vijesti o smrti), koju je dokrajčio neki tip čudnoga prezimena
Riscox ili tako nekako, prema onome što sam nejasno zamijetio u nekoliko
redaka dok zvonce odjekuje i otvaram vrata poput prolaznika dobrovoljno
zatvorenoga u neke grozne kocke prepune kapi okorjelog alkoholizma.
Dobro, po posljednji put kažem da je Nano neutješno plakao, možda
me je zvao iz svoje rumene sobe u plamenu dok je Elisa spokojno spavala, a
Martu de Saldivia Saldivia je shvaćao dok se udaljavala s nekim tipom, sve
dok nije osvanula u novinama pretvorena u elegantnu mrtvu prostitutku.
44
KNJIŽEVNA RIJEKA
Juan Mihovilovich Hernández rođen je 1951. godine u Punta Arenasu.
Pravnik je, pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist. Odrastao je u dijelu toga
najjužnijega grada na svijetu koji se naziva hrvatska četvrt i odakle potječe niz
značajnih čileanskih književnika hrvatskog podrijetla (Roque Esteban Scarpa,
Nicolás Mihovilovic, Ernesto Livacic Gazzano i drugi).
Objavio je romane La última cadena (Zadnja osuda, 1980., 1983.),
Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio
de la locura (Zaraza ludošću, 2006.) te zbirke pripovijedaka El ventanal de
la desolación (Prozor nad pustoši), 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač,
1992.), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004.), El contagio de la locura
(Zaraza ludilom, 2006.), Los números no cuentan (Brojevi ne govore, 2008.).
Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu. Za poeziju su mu,
između ostalih, dodijeljene Nagrada odjela za kulturu (1977.), argentinska
nagrada Julio Cortázar i nagrada Antonio Pigaffeta Sveučilišta u Magallanesu.
Godine 1980. objavljuje prvu verziju romana La última condena
(Zadnja osuda) za koju dobiva nagradu Pedro de Oña i nagradu na
književnim igrama Gabriela Mistral. Godine 1985. predstavlja Čile na I.
hispanoameričkom kongresu mladih pisaca održanom u Madridu.
Kod nas su mu objavljeni roman Njezine bose noge po snijegu i Zaraza
ludilom u prijevodu Jerka Ljubetića i u izdanju nakladničke kuće Naklada
Bošković.
Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja hrvatskih iseljenika i
skupine književnika ‘80-ih godina ili naraštaja državnog udara koji, prema
riječima Diega Muñoza Valenzuele piše pokrenut unutarnjim osjećajima koje nije
moguće zaustaviti, ali je također siguran da radi na oslobođenju koje na svoj način
pridonosi da se sramotna vlast sile i ludosti svrgne. Književni kritičar Ernesto
Livacic tvrdi da je Mihovilovich jedan od najboljih predstavnika moderne čileanske
proze, smatra se da je on unio svjež dah u čileansku suvremenu književnost.
On pak za sebe kaže da je sklon nekoj vrsti patetičnog realizma.
Obilježja njegove proze su tečni stil, jedinstvenost, dobri portreti likova,
prikazi običnih životnih situacija, čistoća stila, dinamika, preciznost. Iako mu
priče imaju obilježja realističke proze, u složenim situacijama dolazi do izražaja
psihološki razvoj likova. U djelima Juana Mihovilovicha osjeća se utjecaj
Rulfa i Dostojevskog, u njima se isprepliću uspomene na piščevo djetinjstvo i
mladenačko doba, svjesno i podsvjesno, podzemno i nadzemno, realno i irealno,
razumno i nerazumno, a ponekad se čini da su prožete hladnoćom vjetrovitog
Punta Arenasa. Jezik kojim su napisane je jednostavan i običan jer njime se
najbolje otkriva i opisuje očajna i usamljena čovjeka.
Izabrala, prevela sa španjolskoga i napisala bilješke Željka Lovrenčić
45
MIRO GAVRAN
Parovi
(scenski mozaik)
U predstavi nastupaju tri glumice i tri glumca, koji igraju navedene uloge:
PRVA GLUMICA:
(Ana, Petra, Tina, Ranka)
DRUGA GLUMICA:
(Marija, Ena, Lola, Marta)
TREĆA GLUMICA:
(Nera, Anita, Lada, Buba)
PRVI GLUMAC:
(Ivo, Boris, Edo, Toni)
DRUGI GLUMAC:
(Robert, Drago, Boki, Franjo)
TREĆI GLUMAC:
(Alan, Damir, Leo, Vlado)
Lica prema dramskim pričama:
LJETOVANJE
Anita …………………………………………………………………..40 godina
Boris …………………………………………………………………..40 godina
Petra …………………………………………………………………..30 godina
Damir ………………………………………………………………….30 godina
Ena …………………………………………………………………….42 godine
Drago ………………………………………………………………….44 godine
RAĐANJE
Lada ……………………………………………………………………30 godina
Toni …………………………………………………………………….30 godina
Marta ……………………………………………………………………30 godina
KOMPJUTORAŠ
46
KNJIŽEVNA RIJEKA
Ranka ……………………………………………………………………35 godina
Franjo ……………………………………………………………………35 godina
Vlado …………………………………………………………………….38 godina
OPROŠTAJNO PISMO
Leo ……………………………………………………………………….46 godina
Buba ……………………………………………………………………...45 godina
POSAO
Ana ……………………………………………………………………….30 godina
Marija …………………………………………………………………….38 godina
Nera ………………………………………………………………………32 godine
Ivo ………………………………………………………………………...32 godine
Robert ………………………………………………………..………….34 godine
Alan ……………………………………………………………………….45 godina
POLICAJCI
Edo ……………………………………………………………………….52 godine
Tina ………………………………………………………………………23 godine
Lola ………………………………………………………………………53 godine
Boki ………………………………………………………………………29 godina
A) LJETOVANJE (terasa)
1. scena
(Na terasu dolaze Anita, Ena i Drago. Ljeto je,
sve troje na sebi imaju ljetnu odjeću. Ena nosi
jednu putnu torbu, Drago drugu.)
ANITA: Evo, na ovoj ovdje terasi svako jutro gostima serviramo doručak.
Možete je koristiti i preko dana. Terasu dijelite s gostima iz drugog
apartmana.
ENA: U čemu se razlikuju ta dva apartmana?
ANITA: Unutarnji raspored im je isti, ali vaš gleda na more, a njihov na
šumu. Vaš je zato bolji.
DRAGO: Kakvo je more?
ANITA: Toplo i čisto. Inače, odabrali ste dobar dan za početak ljetovanja –
večeras je na glavnom trgu „ribarska večer“. Pjevat će klapa, peći će se ribe na
gradele, doći će i zabavljači iz Splita. Nastupit će i naša klapa koja je prošlo
ljeto osvojila treću nagradu na Omiškom festivalu klapa.
DRAGO: Koliko imamo do najbliže plaže?
ANITA: Pet minuta. Morate otići i do rimskih iskopina, one su nepunih
dvjesto metara odavde. Svi turisti ih posjete.
MIRO GAVRAN
47
DRAGO: A u tom drugom apartmanu, imate li goste?
ANITA: Moj suprug je prije petnaest minuta otišao na autobusnu stanicu
po jedan par koji je na medenom mjesecu. Dovest će ih za koji trenutak. Iz
Osijeka su. Mladom gospodinu su uzeli vozačku dozvolu na mjesec dana, pa
su morali putovati autobusom. Njima je to medeni mjesec, mada je vjenčanje
tek na jesen.
DRAGO: Kako može biti medeni mjesec prije vjenčanja?
ANITA: Ne znam. Idemo u vaš apartman!
DRAGO: Idemo!
(Uđu kroz lijeva vrata u lijevi apartman. Trenutak iza toga na terasu dolaze
Boris, Petra i Damir. Boris i Damir nose svaki po jednu putnu torbu.)
BORIS: Evo, ovo ovdje je ta terasa. Doručak je obično u devet ujutro, ali
možete se i drugačije dogovoriti s mojom suprugom. Imate sreće da je večeras
„ribarska večer“. Nastupit će i naša domaća klapa „Maestral“ koja je prošlo
ljeto osvojila treće mjesto na Omiškom festivalu klapa. Sjajni su.
PETRA: Koliko imamo do mora?
BORIS: Ma, ni pet minuta. A odmah ovdje u drugoj ulici su iskopine iz
rimskog doba. Prošli mjesec je na televiziji bio dokumentarac o njima.
DAMIR: Kakvo je more?
BORIS: Toplo. Ja ovo ljeto još nisam zaplivao, ali svi kažu da je toplo.
Sada ćete vidjeti i vaš apartman. Bolji je od onog drugog – imate jači hlad,
zahvaljujući šumi.
DAMIR: Znači nemamo pogled na more?
BORIS: Nemate.
(Odlaze kroz desna vrata koja vode u desni apartman. Trenutak potom iz
lijevog apartmana dolaze na terasu Anita, Ena i Drago.)
ANITA: Nadam se da ćete uživati.
ENA: Uživanje je prejaka riječ. Znate, kada ste na ljetovanju nije dovoljan
dobar apartman i čisto more, najvažnije je to s kime ste. A u tome pogledu
sreća me nije pomazila.
DRAGO: Ni mene.
(Šutnja.)
ENA: Vi ste odavde?
ANITA: Ne. Iz Zagreba smo i ja i suprug. Rođeni Zagrepčani.
ENA: Predivno je ovdje. Slatko mjestašce, mir, tišina, nedirnuta priroda.
ANITA: Da. Pravi raj na zemlji. Mi smo prvi put došli ovdje kao turisti prije
petnaestak godina. Svidjelo nam se na prvi pogled. Počeli smo maštati o tome
kako bi bilo divno da ja ostavim posao u srednjoj školi, a moj muž da dade
otkaz u tvornici. On je inženjer strojarstva. Tek kada mu je prije pet godina
umrla tetka i ostavila nam svoju kuću u nasljedstvo, mogli smo se odlučiti na
preseljenje.
48
KNJIŽEVNA RIJEKA
ENA: Vaši snovi su se ostvarili.
ANITA: Mogli bi se tako reći.
(Šutnja.)
ANITA: Ako što zatrebate, ja sam u kuhinji, slobodno pozvonite.
ENA: Svakako, hvala.
(Anita ode).
ENA: Mislim da je ovo bila glupa ideja.
DRAGO: Zašto?
ENA: Ti si posljednja osoba s kojom bih poželjela provesti dva tjedna na
ljetovanju.
DRAGO: Ja sam ti još uvijek muž.
ENA: Na žalost.
DRAGO: Drugi ne moraju znati što se s nama zbiva.
ENA: Što me briga za sve druge. Pitam se samo kako će moj želudac podnijeti
tvoju blizinu u iduća dva tjedna. Odvratan si mi. Gadiš mi se. Ovo je čisti
mazohizam.
DRAGO: Možemo bar biti pristojni i olakšati ove dane jedno drugome.
Tako je bolje za oboje, a i za našu djecu.
ENA: Samo radi njih sam pristala na ovo mučenje.
DRAGO: Zar misliš da je meni lakše?
ENA: Ma, jebe mi se za tebe i tvoje osjećaje.
2. scena
A) RAĐANJE (hodnik bolnice)
(Toni u ruci drži svežanj telegrama i nervozno
hoda u krug po bolničkom hodniku. Dolazi
Lada, na sebi ima bolesnički ogrtač .)
TONI: Kako si?
LADA: Dobro.
TONI: A naš sin?
LADA: I on je dobro.
TONI: Hoćeš sjesti?
LADA. Neću. Malo me boli kada sjednem. Lakše mi je ovako na nogama.
TONI: Što doktor kaže?
LADA: Sutra idemo kući.
TONI: Odlično! Sve je spremno.
LADA: Sinoć je rađala neka prostakuša sa sela. Stavili su je u moju sobu.
MIRO GAVRAN
49
Cijelu noć je pričala o svome životu. Užas! Jedva čekam da dođem doma.
TONI: Pogledaj! Dobili smo još devet telegrama – tvoj brat, moja kuma iz
Australije, Anita i Dražen, Marijanovići s mora, kolege iz tvoga ureda… Evo,
uzmi, pa čitaj. Svi žele sve najbolje, i tebi, i meni i malome.
LADA: Sve očekivano i ni najmanje originalno.
TONI: A što drugo mogu nego čestitati na uobičajen način?!
LADA: I u čestitanju čovjek mora imati stila. Pogotovo ako ima diplomu,
ako je intelektualac koji je u životu pročitao nekoliko knjiga.
TONI: Dobro, zar nisi sretna zbog čestitki i lijepih želja naših prijatelja?
(Šutnja.)
LADA: Jutros su stigla i dva telegrama na bolnicu.
TONI: Stvarno!? Od koga?
LADA: Jedan od moje sestrične iz Zadra, a jedan od tvoje bivše djevojke.
TONI: Od Marte?
LADA: Da, od Marte.
(Šutnja.)
TONI: I što piše?
LADA: Tko? Moja sestrična ili tvoja bivša?
TONI: Moja bivša.
LADA: Banalno i očekivano – čestita nam na rođenju djeteta, sa željom da
nam sin pruži puno sreće u životu.
TONI: Lijepo.
LADA: Ne znam što je tu lijepo i ne znam zašto je uopće poslala taj telegram.
To je tako iritantno, tako bezobrazno.
TONI: Zašto? Želi nam sreću i to je to. Nekada je bila tvoja prijateljica, sa
mnom je hodala tri godine. Družili smo se.
LADA: Družili smo se dok nisi nju ostavio i sa mnom počeo. Ja s njom
nemam više ništa. Nisam je vidjela godinu dana, i nadam se da ju neću vidjeti
nikada više. Ona ima svoj život, mi svoj. Ne znam što se ima petljati oko našeg
djeteta, što nam ima slati telegram i podsjećati nas na sebe. Nadam se da ti s
njom nisi više u kontaktu?
TONI: Nisam. zadnji put sam je sreo na ulici prije dva mjeseca. Samo smo se
pozdravili, bez zaustavljanja. To sam ti već rekao.
LADA: I niste se nakon toga čuli telefonom?
TONI: Nismo.
LADA: Kada dođem doma, ako nazove da mi čestita, reći ćeš da spavam.
Naći ćeš načina da joj daš do znanja da s njom ne želimo imati posla.
(Šutnja.)
LADA: Zašto šutiš?
TONI: Ona nikada ništa loše nije učinila ni tebi, ni meni. Teško mi je biti
grub prema osobi koja mi ništa loše nije učinila.
50
KNJIŽEVNA RIJEKA
LADA: Ne kažem da trebaš biti grub, nego kažem da joj na izravan način
moraš dati do znanja da ju ne trebamo u svome životu. A ovaj njezin telegram
– to je bezobrazni izazov, provokacija, jasan znak da će nam se pokušati
ponovno približiti. Oprosti, ali ja kao tvoja žena to ne želim tolerirati. Ja
jednostavno ne vjerujem u to da ljudi koji su u prošlosti bili mladić i djevojka,
u budućnosti mogu biti prijatelji.
TONI: Ali, ona je i tvoja prijateljica.
LADA: E, više nije, i nikada ponovno neće biti
3. scena
A) KOMPJUTORAŠ (dnevni boravak)
(Ranka postavlja tanjure za ručak. U sobu ulazi
Franjo, na njemu je proljetna jakna, u ruci mu
aktn-torba.)
FRANJO: Bok!
RANKA: Bok!
(Franjo odloži torbu i skine jaknu, pa pođe prema vratima koja vode u drugu
sobu.)
RANKA: Kamo ćeš?
FRANJO: Upaliti kompjutor.
RANKA: Ručak je gotov. Mogao bi jednom prvo jesti, a tek potom otići za
kompjutor.
FRANJO: Možda imam važan mail.
RANKA: Neće mail pobjeći. Možemo prvo ručati i popričati kako je bilo
kod tebe na poslu, kako kod mene, pa tek onda…
FRANJO: Ma, daj, ne davi! Provjerit ću mailove, pa ćemo potom ručati.
(Franjo ode u drugu sobu. Ranka nastavlja sa serviranjem stola. Nakon nekog
vremena Franjo se vrati u sobu.)
FRANJO: Strašno!
RANKA: Što je?!
FRANJO: Otišao mi je kompjutor. Zacrnio se ekran.
RANKA: Jesi li pokušao resetirati?
FRANJO: Ništa ne pomaže. Nema nikakvog kontakta. Moramo hitno
pozvati kompjutoraša.
RANKA: Bar ćemo malo biti u miru preko vikenda.
FRANJO: Što je tebi ženo!? Danas je četvrtak! Ponedjeljak je za četiri dana.
MIRO GAVRAN
51
Želim da kompjutoraš dođe sutra i popravi ga. Ne pada mi na pamet provesti
cijeli vikend odsječen od svijeta.
RANKA:Ali, sutra radim do jedan sat!
FRANJO: Tako je, a ja radim do tri. nazvat ću ga, pa ako može neka bude
ovdje već u pola dva. Stići ćeš od posla do stana za pola sata.
RANKA: Planirala sam nakon posla otići u kupovinu.
FRANJO: Pusti kupovinu! Ovo je neusporedivo važnije. Kupovinu ćemo
obaviti u subotu dopodne.
4. scena
B) LJETOVANJE (terasa)
(Na terasi su Petra, Damir, Ena i Drago. Kartaju
se. Čuje se šum sitne kiše. Bacaju karte na stol, ne
govoreći ništa pri tome. To potraje jako dugo.)
ENA: Usrano ljetovanje! Masno platiš apartman, vjeruješ da ćeš plivati u
moru, sunčati se, a onda zapuše jugo, potom krenu kiše, i ljetovanje se pretvori
u zimovanje.
DRAGO: Sranje, sranje! A još ti je uz sve to žena nervozna i histerična.
ENA: Ne seri!
DRAGO: Na početku braka nije bila ovako prosta. Kada sam je upoznao
odavala je dojam dobro odgojene curice… A onda je jednoga dana
progovorila.
ENA: Ne izazivaj!
(Šutnja.)
DAMIR: Hvala Bogu da ste vas dvoje ovdje, da se imamo s kime kartati i
popričati.
PETRA: Ma, lijepo je i bez plivanja. Bitno je da smo daleko od posla i
obaveza. Nisam se ovako dobro naspavala već odavno.
ENA: Ja sam se cijelu noć okretala.
DRAGO: Meni je išao na živce taj šum kiše… Monotono, monotono… za
poludjeti.
DAMIR: Ja je nisam ni čuo.
(Baca zadnje karte.)
DAMIR: Naša pobjeda!
DRAGO: Uvijek sam tvrdio da smo mi muškarci bolji u kartanju od vas
žena.
52
KNJIŽEVNA RIJEKA
PETRA: To je zato jer nam nije stalo do pobjede kao vama.
DRAGO: Možda.
ENA: Vidjela sam onaj šareni plakat – u mjestu sutra nastupaju striperi.
Možemo nas dvije otići na to. Hoćeš sa mnom?
PETRA: Nisam nikada vidjela stripere u živo. Ne mogu Damira ostaviti
samoga. Što će raditi bez mene?
DRAGO: Može sa mnom gledati nogometnu utakmicu. Sutra igraju
Francuska i Argentina. To ne propuštam.
DAMIR: Ni ja.
ENA: Neka naši dečki gledaju utakmicu, a nas dvije idemo gledati stripere
koji su i mlađi i bolje građeni od naših muževa.
PETRA: Ma, ne znam ni sama da li mi se ide.
DRAGO: Moram u trgovinu po novine.
DAMIR: I ja ću s tobom.
PETRA: Uzmite kišobrane.
DRAGO: U autu imam dva.
DAMIR: Odlično.
PETRA: Znaš što trebaš kupiti?
DAMIR: Znam. Popis mi je u džepu. Vidimo se.
PETRA: Bok, dušo!
(Damir i Petra se poljube za pozdrav. Trenutak potom Damir i Drago
iziđu.)
ENA: Znači idemo na stripere?
PETRA: Nisam sigurna da bi Damir volio da odem.
ENA: Sada, na početku veze, moraš ga naučiti da povremeno „proguta“ i
ponešto što mu se ne sviđa.
PETRA: Možda se naljuti.
ENA: Baš zato moraš otići sa mnom. Nećeš valjda s njime gledati
utakmicu?
PETRA: Neću.
(Šutnja.)
PETRA: Bit ću iskrena – zbunjujete me ovih dana.
ENA: Tko to?
PETRA: Ti i tvoj muž.
ENA: Zbog žestokih riječi?
PETRA: Zbog svega.
ENA: Sinoć si čula našu svađu?
PETRA: Čula sam. I kišu ste uspjeli nadjačati. U čemu je problem?
(Šutnja.)
ENA: Prije dva mjeseca je otišao u Nizozemsku na poslovni put. S jednim
kolegom je svratio u javnu kuću. Tjedan dana iza njegovog povratka, saznala
MIRO GAVRAN
53
sam za to. Poševio se s kurvom za novac. Povrijedio me. Odlučila sam se
rastati.
PETRA: Zar niste pokušali razgovarati?
ENA: Zgadio mi se. Nema više nazad. Poslali smo sina i kćerku u Irsku, u
školu engleskog jezika, a nas dvoje smo došli ovdje s namjerom da se u miru
dogovorimo s kime će biti djeca, tko dobiva kuću u Zagrebu, tko vikendicu u
Zagorju. On želi da sin živi s njim… a ja želim da i sin i kćerka žive sa mnom.
Da ih ne razdvajamo. On je predložio da pokušamo izbjeći rat kroz koji prođu
svi koji se rastaju, da nikome ništa ne govorimo, ni mojim roditeljima, ni
njegovoj mami, prije nego li dogovorimo detalje oko rastave. Ja sam pristala
zbog djece, ali…
PETRA: Djeca znaju?
ENA: Ne znaju. Vjerojatno slute. Omakle su nam se dvije žešće svađe pred
njima.
PETRA: Valjda će se sve to srediti.
ENA: Neće.
(Šutnja.)
PETRA: Kako je on to obrazložio?
ENA: Koje?
PETRA: Odlazak u javnu kuću.
ENA: Rekao mi je da je bio pijan, da ga je kolega nagovorio, da je bio radoznao
kako izgleda javna kuća, da nije imao namjeru, da jedino mene voli… Sere!
(Šutnja.)
ENA: A vaš medeni mjesec? Prvi put čujem da netko ide na medeni mjesec
prije vjenčanja!?
PETRA: Ma… to nam je moj otac platio. Kada je saznao da smo zakazali
vjenčanje za jesen, rekao nam je da je ljepše da nas počasti ljetovanjem. Mada
ja slutim da je nešto drugo u pitanju.
ENA: Što to?
PETRA: Damir i ja hodamo tek mjesec dana, a da pod istim krovom nismo
proveli ni dana. Tata ne vjeruje da smo nas dvoje jedno za drugo, misli da se
uopće ne poznajemo, pa je htio da čim prije iskusimo „pokusni brak“. Da
provjerimo jesmo li uistinu jedno za drugo.
ENA: A ti?
PETRA: Što ja?
ENA: Sumnjaš li ti?
PETRA: Ne sumnjam… mada…
(Na terasu dolaze Anita i Boris noseći zdjelu sa smokvama i zdjelu s
grožđem.)
ANITA: Nadam se da ne smetamo?
PETRA: Ma kakvi.
54
KNJIŽEVNA RIJEKA
ANITA: Evo, da se malo zasladite. Kad se već ne možete kupati.
(Stave posude s voćem na stol.)
BORIS: Proći će i ova kiša. Za dan ili dva.
ENA: To se i mi nadamo.
(Petra uzme bobu grožđa i pojede je.)
PETRA: Slatko je.
BORIS: Najbolje. Domaće.
ENA: Kod nas u kupaonici nešto nije u redu s odvodom.
BORIS: Stvarno?! Pogledat ću još danas. Ako sam ne budem znao popraviti,
pozvat ću vodoinstalatera.
PETRA: A mi imamo problem s vodokotlićem.
ANITA: Kakav problem?
PETRA: Nakon što se pusti voda, vodokotlić se puni i po desetak minuta, a
pri tome cijelo vrijeme snažno šumi. Užas!
BORIS: Pogledat ću i to kada nikoga ne bude u vašim apartmanima.
PETRA: Možemo mi sada u šetnju, pa da odmah to riješite.
BORIS: Zar po ovoj kiši?
PETRA: Meni ne smeta. Jesi za šetnju?
ENA: Može. Dosta mi je više i apartmana i terase. Idemo!
ANITA: Imate u hodniku kišobrane.
BORIS: Kupio sam pet komada.
ENA: Odlično. Uzet ćemo vaše. Naši se već raspadaju.
(Petra i Ena izađu.)
ANITA: I sada će diplomirani inženjer strojarstva i diplomirana profesorica
matematike skupljati tuđe dlake po kadi i popravljati sifon i vodokotlić.
BORIS: Zar je to tako teško?
ANITA: Meni je. Želudac mi se diže od toga. Pun mi je kofer i ove vukojebine,
i domaćih ljudi, i razmaženih gostiju.
BORIS: Ma daj, sezona traje manje od tri mjeseca, a od toga živimo cijelu
godinu.
ANITA: To i nije pravi život. Tek isprazno trajanje. Preko zime se osjećam
poput dokone penzionerke, a preko ljeta poput premorene hotelske sobarice.
Ne zna se što je gore.
BORIS: Zar ti je bilo ljepše dok si predavala matematiku’
ANITA: Bar sam na školskim odmorima imala s kime popričati. Bila sam
profesorica, a sada sam sobarica.
BORIS: Tada su ti išli na živce učenici i roditelji, a sada… Mi smo ostvarili
svoje snove.
ANITA: Ne bulazni, kakvi snovi… Nećeš mi valjda reći da si ovdje sretan?
Osim dviju gostionica punih isluženih pomoraca, nikamo ne izlaziš.
BORIS: Našu sreću ne određuju drugi.
MIRO GAVRAN
55
ANITA: Zar ti ne nedostaju kino, kazalište, Zagreb, koncerti, ljudi,
muving?
BORIS: Od svega toga smo s guštom pobjegli.
ANITA: Vidiš, sad mi se to čini našom najvećom pogreškom.
BORIS: Govoriš gluposti. Svi nam zavide što smo ostvarili svoje snove. Svoji
smo gospodari, ne moramo se dizati u zoru i putovati na posao. Nikada mi
nije bilo ljepše u životu.
ANITA: A ja se nikada nisam osjećala jadnije.
5. scena
B) RAĐANJE (kafić)
(Marta sjedi na barskoj stolici u prosječnom
zagrebačkom kafiću. Na stolu pred njom su dvije
čaše sa sokom. Prilazi joj Toni.)
TONI: Bok!
MARTA: Bok!
TONI: Oprosti što kasnim.
MARTA: Ne kasniš. Ja sam došla deset minuta ranije. Naručila sam nam
sok.
TONI: Hvala.
MARTA: Kako je Lada?
TONI: Dobro.
MARTA: A vaš sin?
TONI: I on je dobro. Ima pedeset i dva centimetra i tri i pol kilograma. Sutra
izlaze iz bolnice.
MARTA: Baš mi je drago… Javila mi tvoja sestra… to da ste dobili dijete.
TONI: Nisam znao da si s njom u kontaktu.
MARTA: Povremeno se čujemo.
(Šutnja.)
TONI: Kako si?
MARTA: Sve po starom.
TONI: Čuo sam da si napredovala u službi.
MARTA: Tko ti je rekao?
TONI: Anita!
MARTA: Vodim još jedan odjel i imam nešto veću plaću. Sve drugo je isto.
(Šutnja. Toni pogleda na sat.)
56
KNJIŽEVNA RIJEKA
MARTA: Žuriš nekamo?
TONI: Ne žurim. Oprosti. Ostao mi tik. Stalno gledam na sat. I kad treba i
kad ne treba.
MARTA: To i ja ponekad činim. Svi previše radimo. Neke civilizacije su
propale zbog nerada, ova će se urušiti od prevelikog rada.
TONI: Istina.
(Šutnja.)
MARTA: Iznenadio me tvoj poziv. Zašto si želio da se tako hitno nađemo?
TONI: Ne znam kako da ti kažem…
MARTA: Izravno. Sve što mi želiš reći, reci izravno.
TONI: Vidiš… kada sam te nazvao… to je bilo na izlazu iz rodilišta… Lada
je bila danas malo uznemirena… pa je to prešlo i na mene… Ali, s obzirom na
stanje u kojem je ona sada… logično je da su njezine reakcije malo ishitrene
i prenaglašene.
MARTA: Što želiš reći?
TONI: Ma… nije važno. Bolje da ne otvaram tu temu. Možemo malo
popričati, dugo nismo.
(Šutnja.)
MARTA: Kada si me oko podneva nazvao i zamolio da se hitno nađemo,
otkazala sam večerašnje druženje s prijateljicama, koje sam sama zakazala, da
bih sada mogla biti s tobom, a ti si se u međuvremenu izvolio predomisliti?!
Radi čega si me pozvao u ovaj kafić?
(Šutnja.)
MARTA: Hajde – kaži što ti je na duši i to bez ustezanja. Čak i ako je
neugodno za čuti. Podnijet ću. Naučila sam kada si ti u pitanju.
(Šutnja.)
TONI: Taj telegram koji si poslala… to ju je uznemirilo.
MARTA: Zašto?
TONI: Doživjela je to kao provokaciju, kao uplitanje u naš život.
MARTA: Nije mi bila namjera.
TONI: Znam.
MARTA: Ta je čestitka bila znak mojega oprosta. Oprostila sam i tebi i njoj.
To je tek ispružena ruka pomirenja, ništa više i ništa manje od toga.
TONI: Ona je to shvatila drugačije.
MARTA: Osim oprosta i želje za pomirenjem, u tom telegramu nije bilo
ničega drugoga, a pogotovo ničega ružnog. Uostalom, ona je moja prijateljica
još od studija, a ti si čovjek s kojim sam hodala duge tri godine… Što ima
čudno u tome da sam vam čestitala na rođenju djeteta? Ne ljutiš se valjda i
ti?
TONI: Naprotiv.
MARTA: Zar smo se radi toga morali hitno naći u ovome kafiću?
MIRO GAVRAN
57
TONI: Oprosti, ali, njoj sve to djeluje malo… prenaglašeno. Eto, želio sam ti
samo dati do znanja da je ona sada osjetljiva i da je sve može uznemiriti.
MARTA: Ona je osjetljiva?
TONI: Da, ona je osjetljiva.
MARTA: To je logično. Svaka žena na njezinom mjestu bila bi osjetljiva tri
dana nakon poroda.
TONI: Drago mi je da me razumiješ.
MARTA: Naravno da te razumijem.
TONI: Jednostavno – tvoj telegram ju je uznemirio i povrijedio.
MARTA: Žao mi je ako je tako. Lijepo je od tebe što se brineš oko toga da
tvoja bivša djevojka ne povrijedi tvoju sadašnju ženu. Cijenim to. A još više
bih cijenila da si se nekada prije potrudio da ni ona mene ne povrijedi.
TONI: Što želiš reći?
MARTA: Tri mjeseca ste vodili ljubav iza mojih leđa. Moja prijateljica i moj
mladić. Kada si mi rekao da želiš sa mnom prekinuti, slutila sam da je neka
nova u igri. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je u pitanju Lada.
(Šutnja.)
TONI: Nisam znao kako da ti kažem, a da te ne povrijedim. U to vrijeme si
bila tako razdražljiva i nervozna. Čak si izbjegavala i voditi ljubav sa mnom.
Osjećao sam da ti više nije stalo do mene. S tobom se nije moglo razgovarati
na normalan način.
MARTA: Ti vjerojatno znaš zašto sam tada bila nervozna i razdražljiva. Čak
je i Lada znala… s obzirom na relacije u kojima ste bili, sigurno ti je rekla?
TONI: O čemu govoriš?
MARTA: Praviš se da nisi znao?
TONI: Što želiš reći?
MARTA: Povraćala sam, bila nervozna, izbjegavala seks s tobom – s lakoćom
si mogao zaključiti što je bilo sa mnom.
TONI: Što to?
MARTA: Bila sam u drugom stanju.
(Šutnja.)
MARTA: Bilo mi je neugodno što me nisi zaprosio do tada… nisam željela
da pomisliš da vršim pritisak na tebe. Bila sam uvjerena da ćeš čim to shvatiš,
doći preda me s kutijicom u kojoj je prsten i zaprositi me. Ali se to nije
dogodilo. Oprosti mi zbog trudnoće i zbog nervoze… Umjesto vjenčanja,
ti si predložio prekid tvrdeći da se naša veza istrošila poput starih cipela i da
je za oboje najbolje da svatko pođe svojim putem. Naravno, nisi zaboravio
pridodati da želiš da ostanemo prijatelji.
TONI: Čekaj! Ti želiš reći da si bila trudna, da si nosila moje dijete?!?
MARTA: Upravo to.
TONI: Zašto mi to nisi rekla?
58
KNJIŽEVNA RIJEKA
MARTA: A to bi nešto promijenilo?
TONI: Svakako.
MARTA: A ti kao nisi znao?
TONI: Kunem se da nisam znao.
(Šutnja.)
MARTA: Kada si rekao da želiš prekid, slomio si me. Zgadio si mi se. Nisam
se željela boriti za tebe. Nisam se željela ponižavati i od bivše ljubavi raditi
iznuđeni brak. Sutradan sam otišla kod ginekologa i zatražila hitan prekid
trudnoće.
(Šutnja.)
TONI: Danima sam te zvao na mobitel. Isključila si ga. Tvoje kolege s posla
su mi rekli da si uzela godišnji i otišla na put. Nitko nije znao kamo. Pomislio
sam da ne želiš više imati posla sa mnom.
MARTA: Za vrijeme abortusa sve se zapetljalo. Ubila sam naše dijete, a
zamalo sam ubila i samu sebe. Tek nakon nekoliko dana doktor mi je priopćio
da nikada neću moći roditi. Nikada neću biti majka. Nikada.
(Šutnja.)
TONI: Tako mi je žao. Oprosti.
MARTA: U nekoliko dana izgubila sam sve… Zamrzila sam i tebe i nju.
Uhvatila sam se kako priželjkujem da se ni to vaše dijete ne rodi. Užas! …
Napokon, shvatila sam da jedino oprost može donijeti mir i meni i vama.
Dosta smo se ranjavali. Taj telegram sam poslala u želji da znadete da vam
opraštam što ste me prevarili… i da vam na taj način pružim ruku pomirenja.
Sada vidim da se tvoja žena boji moje nazočnosti u vašim životima – jasno mi
je da je ovo naš posljednji razgovor.
(Šutnja.)
TONI: Ja sam tebi dužan ispriku. Jedino ja tebi.
MARTA: Sada je i tako svejedno. Uživajte u svojoj sreći i budite dobri prema
tom djetetu. Djeca nikada nisu kriva.
TONI: Znam – tako se kaže.
(Toni se ustane sa stolice i pođe prema izlazu. Zastane i vrati se do Marte.)
TONI: Mada to sada više nije važno i mada je ovo naš posljednji razgovor,
želim da znaš da sam jedino tebe istinski volio. Prema njoj ne osjećam više
ništa, baš ništa. Sviđala mi se u početku i to je sve.
MARTA: Molim te ne govori tako o majci svoga djeteta. Radi vas troje ne
reci više nikada ništa ružno o njoj.
TONI: Neću. Oprosti mi za sve.
MARTA: Zbogom!
TONI: Zbogom!
6. scena
MIRO GAVRAN
59
B) KOMPJUTORAŠ (dnevni boravak)
(Ranka ulazi u sobu u proljetnoj jakni, noseći
žensku torbicu preko ramena. Ranka odloži torbicu,
potom skine jaknu. U tom trenutku zazvoni na
vratima. Ranka otvori vrata. Ulazi Vlado. U ruci
drži torbu s alatom.)
VLADO: Dobar dan.
RANKA: Dobar dan.
VLADO: Došao sam malo ranije.
RANKA: Nema problema – i ja sam stigla prije minutu.
VLADO: Koliko se sjećam kompjutor je u onoj sobi?
RANKA: Točno.
VLADO: Ja bih odmah…
RANKA: Čekajte!
VLADO: Jako se žurim – kod vas sam došao mimo plana. Da vaš muž nije toliko
inzistirao, ostavio bih vas za ponedjeljak, još moram kod dvojice…
RANKA: S njegovim kompjutorom je sve u redu.
VLADO: Kako u redu!? Zašto me je onda zvao?
(Ranka mu pruži malu metalnu pločicu.)
RANKA: Ovo sam izvadila iz njegovog kompjutora.
(Vlado uzme predmet iz Rankine ruke.)
VLADO: Bez ovoga ne može raditi.
RANKA: Znam.
VLADO: Ali… zašto onda…?
RANKA: Molim vas, odnesite kompjutor na „popravak“ i zadržite ga ondje bar
pet dana.
VLADO: Kako da mu to obrazložim?
RANKA: Smislite nešto. Četiri godine smo u braku… Ja za njega kao da ne
postojim. Čim dođe s posla odmah ide na kompjutor i tako do ponoći. Nigdje
ne izlazimo, ni djece nemamo, to više nije brak. Zato sam to učinila.
(Šutnja.)
VLADO: To nije rješenje.
RANKA: On je ovisnik o toj spravi. Na liječenje neće pristati. Nisam smislila ništa
pametnije. Želim ga za sebe bar na nekoliko dana. On mene ne primjećuje.
(Ranka se rasplače. Vlado joj pruži papirnate maramice.)
VLADO: Smirite se, smirite. Pomoći ću vam koliko mogu. Bit će sve u redu.
(Ranka još jače zaplače.)
7. scena
60
KNJIŽEVNA RIJEKA
A) POSAO (ured)
(U uredu za svojim radnim stolovima sjede
Ana, Nera, Marija i Ivo. Zadubljeni su u papire.
Otvaraju se vrata i u sobu ulazi Robert s bocom
pjenušca u ruci.)
NERA: Otkud ti?
ROBERT: Bok svima!
IVO: Kako su prošle zaruke?
ROBERT: Sjajno!
MARIJA: Čestitam!
ROBERT: Hvala!
ANA: Čestitam ti od srca.
(I Ana ga poljubi u obraz.)
ROBERT: Hvala!
IVO: Čestitam, stari!
ROBERT: Hvala!
NERA: Bravo kolega! Evo pusa!
(I Nera ga poljubi u obraz.)
ROBERT: Hvala, Nera.
NERA: Zar ti danas nisi uzeo slobodno?
ROBERT: Jesam. Svratio sam samo da vas počastim. Preko puta je trgovački
centar, a moja draga zaručnica njuška po policama.
IVO: Pravi si prijatelj. Evo, tu su čaše.
(Ivo iz ladice uzima čaše.)
IVO: Nisu za pjenušac, ali poslužit će.
MARIJA: Koliko vas je bilo na zarukama?
ROBERT: Pedesetak.
NERA: Ajme, zar toliko!?
ROBERT: Ma, ona ima veliku obitelj. Njezini se roditelji bojali da se netko
od rodbine ne naljuti, zato smo pozvali sve njezine. A od mojih mamu, tatu
i brata.
(Robert otvori pjenušac i natoči svima u čaše.)
NERA: Pazi da ne proliješ.
IVO: Meni samo malo.
ROBERT: U redu.
ANA: Hajde, živio!
IVO: Za tebe i tvoju dragu!
SVI: Živio!
MIRO GAVRAN
61
(Popiju svi iz svojih čaša.)
MARIJA: Odličan je pjenušac!
NERA: Miriše na svježe ubrane breskve.
IVO: Čuj, to sa zarukama – to meni zvuči kao devetnaesto stoljeće.
ROBERT: I meni. Al smo morali, zbog njezinog oca. Smetalo mu kada bi
ona prenoćila kod mene… Njezini su malo patrijarhalni. Iz onih su krajeva.
Pomislio sam: bolje da napravimo zaruke, nego da joj doma rade pritisak. A
ako nešto krene po zlu, ovo i nije tako ozbiljno. Ovo nije vjenčanje – sve je
mnogo jednostavnije.
MARIJA: Kako misliš?
ROBERT: Lakši je razlaz. A kako ne živimo formalno zajedno, nema ni
podjele bračne stečevine, ni svih tih sranja.
MARIJA: Za mene su zaruke isto što i vjenčanje.
NERA: Otkud ti to?!
MARIJA: Riječ je riječ. Zakletva je zakletva.
IVO: Ma daj, nismo u Srednjem vijeku.
(U sobu ulazi Alan.)
ALAN: Otkud ti?
ROBERT: Šefe, baš ste dobro naišli, navratio sam da počastim kolege. Jeste
li za čašicu?
ALAN: Čestitam ti na zarukama, ali oprosti – nije mi do pića. A bojim se da
neće biti ni vama kad saznate novosti.
NERA: Kakve novosti?
ALAN: Prije deset minuta je završio sastanak kod generalnog. Bio je i sin
većinskog vlasnika iz Beča.
MARIJA: I, što kažu?
ALAN: Ništa dobro. Napravili su završni obračun. Pošto je kod nas u
Hrvatskoj u prošloj godini prodaja pala za 20 %, oni su odlučili da mi do
kraja mjeseca moramo sve reorganizirati i otpustiti 20 % ljudi.
ANA: Otpustiti 20 % ljudi!?
ALAN: Tako je. A oni koji ostanu, morat će na sebe preraspodijeliti klijente
od otpuštenih.
IVO: Pa, nismo mi krivi zbog svjetske krize i zbog smanjene potrošnje
lijekova. Ljudi imaju manje novca nego prije.
ALAN: To vlasnike naše firme ne zanima. Do kraja mjeseca žele jasan plan
reorganizacije. Pošto je vas petero u ovom odjelu, jasno vam je da 20 % manje
uposlenika znači da će jedan od vas ostati bez posla.
(Šutnja.)
ANA: Sranje!
ALAN: Oprostite, morao sam to podijeliti s vama. Robert, još jednom
čestitam na zarukama. Jel’ stigao moj telegram?
62
KNJIŽEVNA RIJEKA
ROBERT: Stigao je. Obradovali ste moju zaručnicu.
ALAN: Do kraja tjedna očekujem da mi svaki od vas na pismeno preda svoj
prijedlog kako da ovaj odjel poveća prodaju. Idući tjedan ću donijeti odluku
tko gubi radno mjesto. Vjerujte, neće mi biti lako.
NERA: Što se mora – mora se.
ALAN: Usput rečeno, Roberte, zabranjeno je unositi alkohol u ured. Kazna
je pedeset Eura prema „Bečkom pravilniku“. Umotaj tu bocu u novine čim
prije, i iznesi je iz zgrade da nitko ne primijeti, inače ću te osobno morati
prijaviti. Samo mi još treba priča o tome da se u mom odjelu toči alkohol.
ROBERT: U redu.
(Alan izađe. Robert pronađe novine u koje umotava bocu.)
ROBERT: Zasro mi je proslavu.
IVO: Telegram ti je poslao.
ROBERT: Ma, daj.
ANA: Ovo je strašna vijest, strašna!
NERA: Ti si samohrana majka, vas statistički gledano, najčešće poštede.
ANA: A meni se čini da uvijek poštede vas neudane i slobodne.
MARIJA: Kako prema tim statistikama prolaze udane žene s dvoje djece?
NERA: Isto kao one s jednim, ili s troje.
IVO: Ja sam prošli mjesec digao kredit za stan.
ROBERT: Svi imamo kredite, to nikoga ne spašava.
IVO: Na to bi se trebalo najviše gledati kod otpuštanja.
NERA: Valjda je važnije tko je kakav radnik.
ROBERT: Idem ja, prije negoli netko naiđe i vidi bocu. Zaruke su me
financijski iscijedile, nemam love za nepotrebne kazne.
ANA: Ajde, bok!
ROBERT: Bok svima!
8. scena
A) POLICAJCI (očev stan / majčin stan)
(Lijevi dio scene je očev stan, desni dio scene je
majčin stan. U očevom stanu je Edo i njegova
kćerka Tina. U desnom stanu je Lola i njezin
sin Boki. Radnja se odvija naizmjenično u oba
stana na način da, dok imamo dijalog u jednom
stanu, junaci u drugom stanu bivaju „zamrznuti“
u kretanju, te su u polumraku.)
OČEV STAN
MIRO GAVRAN
63
(Otac Edo čita „Sportske novosti“, u stan ulazi njegova kćerka Tina s malim
koferom u ruci.)
TINA: Bok, tata.
EDO: Bok, Tina. Kako je bilo?
TINA: Sjajno! Predivno proveden vikend. Šetali smo uz more, vodio me
u riblje restorane. Upoznala sam još neke od njegovih prijatelja. Tako su
duhoviti, opušteni… A sutra opet moram na fakultet.
EDO: A ta vikendica?
TINA: Lijepa je. Prvi red do mora. Na samom ulazu u Crikvenicu. Bila je
to stara zgrada, ali ju je Filip dao preurediti. Izvana je ostavio stare zidove, a
iznutra je sve moderno uređeno.
EDO: Sposoban je taj tvoj dečko.
TINA: Je, jako… Znaš, danas se dogodilo nešto iznimno, nešto predivno.
EDO: A što to?
TINA: Zaprosio me.
EDO: Stvarno!?
MAJČIN STAN
(Boki sjedi za stolom i čita novine. U sobu ulazi njegova majka Lola.)
LOLA: U hladnjaku je bila boca s travaricom.
BOKI: Bila je.
LOLA: Gdje je sada?
BOKI: Ne znam, mama, valjda sam je ja popio.
LOLA: Lažeš! Ti uopće ne piješ.
BOKI: Ponekad popijem.
LOLA: Što to izvodiš?
BOKI: Ništa.
LOLA: Sad moram do trgovine. Zbog tebe u deset noću moram tražiti
trgovinu koja još radi. Izlio si rakiju u sudoper – cijela kuhinja smrdi. Ne
čini mi to nikada više, ako ne želiš da se ozbiljno naljutim na tebe. I doma se
ponašaš kao inspektor, kao da si u svojoj policijskoj postaji. Kao da je pred
tobom kriminalac, a ne tvoja majka.
BOKI: Mama, moramo ozbiljno razgovarati. Zadnji je trenutak za to.
OČEV STAN
TINA: Pred povratak u Zagreb, rekao mi je: „Volio bih da se udaš za mene,
da jednoga dana ovim dvorištem trče naša djeca, da se ondje na obali kupaju
s nama.“
EDO: A ti? Sigurno si tražila vrijeme za razmisliti?
TINA: Bila sam presretna. Pristala sam. Znam da je tebi stalo da prvo
diplomiram – za dva mjeseca dat ću i zadnji ispit, vjenčanje može biti već
64
KNJIŽEVNA RIJEKA
sutradan!
(Šutnja.)
TINA: Zar se ne raduješ zbog toga?
EDO: Ne.
TINA: Zašto?
EDO: Tina, vi se jedva poznajete.
TINA: Kako jedva? Tri mjeseca hodamo, volimo se iskreno. Nikada jedno
drugome nismo rekli ni jednu ružnu riječ. I mama bi bila sretna zbog ovoga…
da je živa. Radovala bi se sa mnom. A ti si tako sumnjičav od početka prema
njemu.
MAJČIN STAN
LOLA: Zadnji je trenutak za što?
BOKI: Zadnji je trenutak da odeš do liječnika.
LOLA: Nikad više! Dok sam živa, nikad više! Oni su luđaci, sadisti!
BOKI: Nisam ni mislio da ideš kod prijašnjeg doktora… Našao sam na
Internetu jednu novu kliniku, na pola sata je od Zagreba. To je kao hotel,
ondje će ti biti ugodno. Njihove metode su drugačije od svih poznatih,
pacijenti ih hvale.
LOLA: Ma ne dolazi u obzir! Što je tebi?! Ja nisam alkoholičarka, ja sam
počela piti tek kada je tvoj otac umro. Prije toga nisam piće ni okusila!
BOKI: Teško se dođe do mjesta, jako teško. Potegnuo sam veze, načelnik mi
je pomogao… osobno sam razgovarao s ravnateljem klinike, trebaš reći „da“ i
već idući tjedan možeš krenuti s liječenjem.
LOLA: Kako si to mogao dogovarati iza mojih leđa, bez moga pristanka.
Nisi me ni pitao, nisi sa mnom o tome ni popričao. Ja sam tvoja majka, nisi ti
moja. Uostalom, i da želim ići na liječenje, ne mogu radi posla. Sad je gužva,
ne mogu ostaviti stranke i otići mjesec dana na liječenje.
OČEV STAN
EDO: Treba biti oprezan. Nikada se u životu ne smijemo zaletjeti. Pogotovo
kada je brak u pitanju.
TINA: Vi policajci uvijek sumnjate.
EDO: Mi policajci uvijek provjerimo prije nego li nešto učinimo.
TINA: U čemu je problem, tata? U čemu? Filip je uspješan poslovni čovjek,
obasipa me nježnošću, voli me, ima smisla za humor, napokon se i meni
događa nešto lijepo u životu.
EDO: Ti o tome čovjeku ne znaš ništa.
TINA: Kako to možeš reći?
EDO: Oprosti… od početka mi je bio sumnjiv… nisam odolio… prije
nekoliko dana sam nazvao jednog kolegu iz Rijeke i propitao se tko je tvoj
MIRO GAVRAN
65
Filip uistinu.
TINA: Kako si mogao!?
EDO: Nije mi svejedno s kime se zabavlja moja kćerka.
TINA: Njuškao si po njegovu životu?
EDO: Njuškao sam po njegovom javnom životu. Ono što sam saznao,
užasnulo me je.
TINA: O čemu govoriš?
EDO: Ta njegova agencija za oglašavanje, to je samo paravan. Preko njega ide
šverc automobila, radi za jednu kockarnicu na crno. On je čovjek s dosjeom.
Obogatio se u samo pet godina, to ne ide na pošten način.
TINA: Nemoguće!
EDO: Moguće, moguće. Već danima se spremam da ti to kažem. Nisam znao
kako, a da te ne povrijedim.
TINA: E da znaš da si me tek s ovim povrijedio kao nikada do sada. Meni su
dvadeset i tri godine, a ti se ponašaš kao da sam dijete. Znaš koliko ga volim,
a sad si namjerno sve pokvario. Ne vjerujem ti ni riječi!
EDO: Dušo, nisam ja ništa namjerno pokvario. I ja bih volio da je on čovjek
na svome mjestu.
TINA: Kako si mogao kopati po našem životu, isljeđivati njega i njegov
posao!? Oduvijek si bio takav – nemoguć i nepovjerljiv prema svima! Dosta
mi je i tebe i tvoje policije! Ljepše je biti u zabludi, nego živjeti ovako kao ti –
u vječnom nepovjerenju i sumnjičavosti! Mrzim te, mrzim te!
(Tina zaplače i istrči iz stana.)
MAJČIN STAN
BOKI: Ti znaš da upravo radi posla moraš otići u tu kliniku.
LOLA: Što želiš reći?
BOKI: Ja sve znam.
LOLA: Što to?
BOKI: Razgovarao sam s Marijom.
LOLA: Ti si razgovarao s Marijom?
BOKI: Jesam! Zvala te neki dan doma, nije te bilo, ja sam se javio i tako…
sve mi je rekla.
LOLA: Što ti je rekla?
BOKI: Da si dobila posljednju opomenu pred otkaz. Šef te upozorio da neće
više tolerirati tvoje pijanstvo. Ne odeš li na liječenje, izgubit ćeš posao.
LOLA: Odvratna kravetina! Kako ti je mogla reći!?
BOKI: Ne ljuti se na nju, ja sam je pitao o tebi.
LOLA: Nije me smjela izdati.
BOKI: Nije te izdala, nego ti želi pomoći. Još jedino ti trebaš poželjeti sebi
pomoći i bit će sve u redu.
66
KNJIŽEVNA RIJEKA
LOLA: Ja nemam snage ponovno prolaziti kroz tu torturu.
BOKI: Morat ćeš, mama, morat ćeš. Ako želiš da u budućnosti budem
tvoj sin, sin koji se ne srami svoje majke, morat ćeš…. Ne želim gledati kako
propadaš, ne želim sudjelovati u tome.
LOLA: Zar si spreman odreći se vlastite majke?
BOKI: Ne odeš li na liječenje, spreman sam.
(Lola brizne u plač.)
9. scena
C) KOMPJUTORAŠ (dnevni boravak)
(U dnevnom boravku je Franjo, pred njim stoji
Vlado s kompjutorom pod rukom.)
FRANJO: Jeste li ga popravili?
VLADO: Jesam, sad je u redu.
FRANJO: Dva puta u mjesec dana. Dva puta po pet dana ste me ostavili bez
kompjutora! Ne mislite li da zaslužujem ispriku:
VLADO: Žao mi je.
FRANJO: Nemam ja ništa od vašeg žaljenja. Nadam se da ste ga ovaj put
popravili kako treba?
VLADO: Jesam. Ovaj put vam neću naplatiti čak ni dolazak.
FRANJO: Nisam vam ni namjeravao platiti.
VLADO: Mislio sam da će vaša supruga biti doma.
FRANJO: Jučer me ostavila. Kučka! Otišla je svojoj mami. Nakon četiri
godine braka me ostavila. Nezahvalna, bezobrazna kuja!
VLADO: Ne možete tako govoriti o njoj.
FRANJO: Zašto ne? Nije joj stalo do mene, zašto da biram riječi?
VLADO: Ona vas voli.
FRANJO: Ma nemojte! Da me voli ne bi me ostavila.
VLADO: Ona vas je ostavila jer vam je ovaj kompjutor postao draži od nje.
FRANJO: Što vi znate o tome!? Otkud vam pravo da tako govorite o meni,
o nama?! Vi pojma nemate!
VLADO: Ja znam sve.
FRANJO: Što sve?
VLADO: Znam sve o virtualnom seksu koji upražnjavate s osobama koje
nikada niste upoznali. Znam o tome da se lažno predstavljate kao mladi
udovac, znam i o tome da obmanjujete sve žene s kojima ste u internetskoj
prepisci. Svoju ste ženu zanemarili.
MIRO GAVRAN
67
FRANJO: Pa to je nečuveno! Vi ste mene špijunirali! To je krivično djelo.
Vi ćete za to odgovarati. Kompjutoraš mora biti poput ispovjednika, a ne
ovako – razotkrivati intimu svojih klijenata!
VLADO: Ja sam diskretan čovjek i nikome nisam rekao ni riječi o vašem
„virtualnom životu“, samo mi je žao da optužujete ženu koja vas voli. Umjesto
što na nju svaljujete krivnju za raspad vašega braka, bilo bi bolje da se pokušate
osloboditi svojih slabosti.
FRANJO: Da se pokušam osloboditi svojih slabosti?!
VLADO: I to čim prije.
FRANJO: A moja slabost je po vašem mišljenju taj kompjutor?
VLADO: Naravno. Viđao sam već to, niste jedini s tim problemom.
FRANJO: Ali, ja se ne želim osloboditi te slabosti.
VLADO: Zašto?
FRANJO: Najljepši trenutci u mojem životu su oni provedeni uz
kompjutor.
VLADO: To nije u redu.
FRANJO: Meni je kompjutor draži od nje.
VLADO: Zaista?
FRANJO: Zaista. Preko kompjutora je sve čisto. Svaki odnos i svaka relacija
sa svakom ženom… kao u rukavicama. U stvarnosti se sve zapetlja. Stvarnost
je tako gadljiva i prljava. Ekran sve dezinficira.
VLADO: Ja živim od kompjutora, ali ne mislim tako. Više vrijedi jedan
gram stvarnosti od svih virtualnih svjetova zajedno. Morate nešto učiniti.
Izbacite kompjutor iz kuće, otiđite do supruge i zamolite je da vam oprosti.
Počnite život ispočetka.
(Šutnja.)
FRANJO: Sviđa vam se moja žena?
VLADO: Kako mislite?
FRANJO: Smatrate li je privlačnom.
VLADO: Zašto me to pitate?
FRANJO: Primijetio sam kako ju gledate.
VLADO: Umišljate.
FRANJO: Zašto vam je neugodno priznati da vam se sviđa? Mislite li da je
ružna?
VLADO: Lijepa je.
FRANJO: Vi ste neoženjeni? Samac?
VLADO: Pogodili ste.
FRANJO: Kako to?
VLADO: Tako se dogodilo.
FRANJO: I mislite da je brak vrijedan uvažavanja?
VLADO: Mislim.
68
KNJIŽEVNA RIJEKA
FRANJO: Ljudi oduvijek idealiziraju ono što ne poznaju. Nemate
djevojku?
VLADO: Sada nemam. Živim sam.
FRANJO: Moja žena je slobodna. Ja se nikada neću pomiriti s njom.
VLADO: Što mi pokušavate reći?
FRANJO: Ako želite, dat ću vam njezinu adresu, odnosno adresu njezine
majke.
VLADO: Vi ste bolesni. Zašto ste se uopće ženili, kada ste sami sebi
dovoljni?
FRANJO: Svatko može pogriješiti.
(Šutnja.)
FRANJO: A zašto se vi niste oženili kada smatrate da ste kao samac
nepotpuni, neostvareni, nesretni?
VLADO: Nisam sreo pravu. Do sada nisam.
FRANJO: Vi ste slabić i kukavica. Bojite se žena, samo radi toga ste ostali
sami.
VLADO: Govorite gluposti. Vi me uopće ne poznajete. Nemate na osnovu
čega donositi zaključke o meni.
FRANJO: Kada sam vas prvi put ugledao, mogao sam se okladiti da ste
samac. Zatvoren u svoj svijet.
VLADO: Ja živim normalnim životom.
FRANJO: Zar je normalno u tim godinama biti sam, a idealizirati brak?
VLADO: I to mi govori čovjek koji upražnjava virtualni seks, skriven iza
lažnih imena.
FRANJO: To je moj odabir. Ja živim onako kako želim, vi onako kako
morate.
VLADO: Nisam došao ovdje da me vrijeđate.
FRANJO: Volite drugima dijeliti savjete, a ne volite saznati kako izgledate u
tuđim očima. A izgledate jadno.
VLADO: Želio sam vam pomoći. Nisam vas želio povrijediti.
FRANJO: I ja vama želim pomoći.
VLADO: Vi ste egoist. Mislite samo na svoju sreću.
FRANJO: Ona sa mnom nije bila sretna.
VLADO: To znam.
FRANJO: Željela je dijete. Nisam pristao. Da je rodila, još manje bi me
voljela. S vremenom sam je se zasitio. Kada je otišla, osjetio sam nevjerojatno
olakšanje. Za potpunu sreću mi je nedostajao još samo kompjutor, a sada kad
je popravljen…
VLADO: Vi ste bolesni.
FRANJO: Zašto? Zar zato što sam iskren? Ja znam što želim od života. Od
danas počinjem živjeti na način koji meni odgovara. A vi ste taj koji živi u
MIRO GAVRAN
69
raskoraku sa svojim snovima i mjerilima. Vi koji idealizirate brak živite kao
samac. Nije li to dovoljan razlog da potražite pomoć liječnika?
(Šutnja. Vlado bez pozdrava izađe iz stana. Franjo je neko vrijeme sam.
Iznenada Vlado se vrati u stan.)
VLADO: Dajte mi adresu njezine majke.
FRANJO: Neće vam uspjeti.
VLADO: Vidjet ćemo.
FRANJO: Ona voli samo mene. Neće vas ni primijetiti, jer ste vi
neprimjetni.
VLADO: Ako je tako zašto se bojite dati mi adresu?
FRANJO: Ne bojim se.
10. scena
B) POSAO (četiri različita prostora)
(Radnja se događa u četiri nedefinirana prostora,
na način da se osvjetljava lijeva, pa desna strana
scene, a kod svake izmjene jedna od tih strana
predstavlja novi prostor. Na lijevoj strani vidimo
Anu kako telefonira.)
ANA: …Ma, vjeruj mi, veliko je sranje u našoj firmi – prijeti se otkazima,
jedino ti ja držim štangu… samo ti ja dojavim sve na vrijeme… svi govore
protiv tebe, čak i moj šef… Molim te, kada se bude odlučivalo o tome tko se
otpušta, ne zaboravi da sam ja uvijek bila uz tebe… Zašto misliš da tebe neće
pitati, pa ti si savjetnik generalnog…
(Svjetlo se prebacuje na desni dio scene gdje su Alan i Ivo.)
ALAN: Zaista su to rekli?
IVO: Na žalost šefe, nitko vas od njih ne poštuje kako bi trebao. Svatko misli
samo na sebe. Jedino na mene možete računati do kraja.
ALAN: Znam, Ivo, znam. Bitno je samo da mi uvijek na vrijeme dojaviš tko
što govori.
IVO: Ja sam vam jedini odan bez ostatka.
(Ponovno se prebacujemo na lijevu stranu scene i sada vidimo Mariju kako
razgovara na mobitel.)
MARIJA: Ne i ne, i sto puta ne! Ne želim spletkariti protiv svojih kolega, čak
ni po cijenu otkaza… To što je netko govorio o tebi, ne mislim ti prenositi…
Možeš se ljutiti koliko hoćeš, ali ne želim biti ničiji špijun… Ma ne zanima me
tko što govori o meni, svima opraštam i unaprijed i unazad…
70
KNJIŽEVNA RIJEKA
(Prebacujemo se na desnu stranu scene. Vidimo Alana i Neru. Upravo su
završili sa seksom. Oboje su zadihani.)
NERA: Sjajan si! Predivan! Tako strastven, tako vatren!
ALAN: Stvarno?
NERA: Stvarno. Pravi muškarac.
ALAN: Znaš kako te mi zovemo u firmi?
NERA: Tko vi?
ALAN: Mi iz uprave.
NERA: Kako?
ALAN: Barometar uspjeha.
NERA: Zašto?
ALAN: Kada ti odeš u krevet s nekim iz firme, znači da on doista dobro
kotira, da je uspio.
(Šutnja.)
NERA: Govoriš gluposti. Spavam samo s onim muškarcima koji mi se
svide.
ALAN: A sviđaju ti se samo uspješni. I mene si odbijala kada sam došao u
firmu. Poševili smo se prvi put tek tjedan dana nakon što su me imenovali za
šefa.
(Na lijevoj strani scene vidimo Roberta s mobitelom u ruci.)
ROBERT: Slušaj, utrka je s vremenom, ti igraš tenis s generalnim… dobro,
povremeno… pa važno je… Molim te, kada se drugi put sretnete, daj onako
usput reci mu da me poznaješ i da sam sjajan dečko… reci mu da firma
može biti sretna što sam njezin uposlenik, kaži da me poznaješ, da sam
komunikativan i sjajan u svakom pogledu… Pa zar je to teško reći?... Samo
onako, usput, naravno…
11. scena
A) OPROŠTAJNO PISMO (siva soba)
(Pred nama je Leo. U ruci drži papir na kojem
je rukom ispisan tekst. Pročita prvu rečenicu, a
dalje govori na pamet.)
LEO: Draga moja ženo, draga moja Buba, kada budeš čitala ovo pismo, ja više
neću biti živ. Želim ti reći da ti nisi kriva za to. Ne optužuj sebe zbog mojeg
postupka. Ovako je bolje i za mene i za tebe. Meni je već odavno neizdrživo
boraviti u svojoj koži i u braku s tobom. Naš sin je upravo maturirao, naša
kćerka je prije dva mjeseca diplomirala i sada je pravi trenutak za moj odlazak.
MIRO GAVRAN
71
Iako sam i prije pomišljao na samoubojstvo, nisam to želio učiniti dok su oni
bili djeca. Sada, kada su odrasli, bit će im lakše ići kroz život bez depresivnog
oca. I tebi će biti lakše bez mene. Nisam ispunio tvoja očekivanja s početka
našeg braka. Više sam obećavao, nego ostvario. A tebe može usrećiti samo
ambiciozan i uspješan muž na kojega možeš biti ponosna i koji dobro zarađuje.
Žao mi je što ja nikada nisam postao čovjekom iz tvojih snova. Oprosti mi za
sve. Eto, pomišljao sam da bi najjednostavnije bilo uzeti pištolj i ubiti se. To
bi meni bilo najlakše. Ali znam da bi za tebe bio šok vidjeti moju raznesenu
glavu. Zato sam se odlučio za tablete. Popit ću dvadeset tableta i okončati
ovu neizdrživu patnju. Draga moja ljubavi, zbogom zauvijek. Želim ti svaku
sreću u životu bez mene. Odlazim u susret slobodi koju toliko priželjkujem.
12. scena
B) POLICAJCI (park)
(Na klupi u parku sjedi Tina. Prilazi joj Boki. Iza
leđa drži veliki bijeli papir, koji Tina ne može
vidjeti.)
BOKI: Bok!
TINA: Bok! Opet si došao?
BOKI: Zar si sumnjala?
TINA: Samo malo.
BOKI: Danas je važan dan.
(Boki iz bijelog papira izvadi ružu i pruži je Tini.)
BOKI: Izvoli!
TINA: Oho! Što je to?
BOKI: Ruža.
TINA: Vidim i ja da je ruža, ali čemu mogu zahvaliti da sam je dobila?
BOKI: Obljetnici.
TINA: Kakvoj obljetnici?
BOKI: Danas je točno deset dana otkako smo se upoznali.
TINA: Da, ali mi smo samo poznanici, u najboljem slučaju prijatelji. Zar se
ruže poklanjaju prijateljicama?
BOKI: Ako su lijepe kao ti, obavezno.
(Šutnja.)
TINA: Sve mi je ovo čudno.
BOKI: Što to?
TINA: Prije deset dana si slučajno naišao, ugledao me na ovoj klupi i otpočeo
72
KNJIŽEVNA RIJEKA
sa mnom razgovor. Od tada dolaziš svakog dana, viđamo se kao osnovci… a
da se niti jednom nismo dogovorili za susret.
BOKI: Zar to nije lijepo?
TINA: Zbunjujuće je.
BOKI: Odbila si moje pozive da odemo u kafić, u kino…
TINA: Svaki drugi muškarac bi digao ruke od mene.
BOKI: Nadam se da ti ne dosađujem?
TINA: Ma kakvi… već sam se navikla na tebe. Da danas nisi došao, bilo bi to
za mene… neočekivano.
(Šutnja.)
BOKI: Možda ti danas predložim da dođeš kod mene doma na večeru.
Dobro kuham. Kupio sam jutros svježe namirnice na placu. priredit ću pravo
gastronomsko iznenađenje. Nešto posebno. Samo, ako pristaneš.
TINA: Zar ti ne živiš s majkom?
BOKI: Mama je otišla na put. Neće je biti mjesec dana.
TINA: Hm… Jedva da se poznajemo. Bojim se večere.
BOKI: Sumnjaš u moju vještinu?
TINA: Preskačeš izlazak na kavu i odlazak u kino.
BOKI: Kad si to već odbila.
TINA: Ako nije prošao ni kafić ni kino, večera ima još manje izgleda.
BOKI: Želiš da sve sam pojedem? Udebljat ću se, a ti ćeš biti kriva.
(Šutnja.)
TINA: Prije tri tjedna sam prekinula s jednim frajerom… nisam spremna za
novi početak. Čak ni za druženja… osim ovako, u parku, kao djeca… Nemam
snage za novo razočaranje.
BOKI: Misliš da bih te ja razočarao?
TINA: Nisam to rekla… Ne osjećam tlo pod svojim nogama… Oprosti, ali
bolje je da ne gubiš vrijeme sa mnom.
BOKI: Ma kakvo gubljenje vremena? Meni je s tobom prelijepo. Žao mi je
samo da se večeras nećeš uvjeriti u moje kuharske sposobnosti.
(Dugotrajna šutnja.)
TINA: Slušaj!
BOKI: Reci!
TINA: Prihvatit ću taj tvoj poziv na večeru, ali ako mi obećaš da ćemo ga
tretirati kao neobavezni odlazak na kavu. Samo to i ništa više.
BOKI: Super! Obećavam ponašanje kao u kafiću na neobaveznom druženju.
TINA: Baš me zanima kako vi inžinjeri elektrotehnike kuhate.
(Ustaju oboje s klupe.)
BOKI: Tina, moram ti nešto priznati… Ali mi obećaj da me nećeš poslati k
vragu.
TINA: Nikome ne obećavam ništa unaprijed. Kaži što te muči?
MIRO GAVRAN
73
(Šutnja.)
BOKI: Ja nisam inženjer elektrotehnike.
TINA: Nego?
BOKI: Radim na policiji kao inspektor. Znam sve o tebi. Prije dva tjedna
mi je tvoj otac rekao da se boji za tebe, da si u depresiji zbog prekida s onim
švercerom. Rekao mi je da redovito dolaziš u ovaj park. Znao je da me zimus
ostavila djevojka. Pokazao mi je tvoju fotku… Ne mogu ti više lagati. Sretan
sam što si pristala doći na večeru kod mene. Tako mi je drago da smo se družili
ovih dana… Noćas sam do tri ujutro mislio na tebe. To mi se nije dogodilo
od srednje škole.
(Šutnja.)
TINA: Znaš što. Svi ste vi policajci isti: bezobrazni, odvratni manipulatori!
Goni se k vragu i ti i moj otac, i ta večera! Ne želim te više nikada vidjeti.
(Tina ga pljusne rukom po obrazu i krene prema izlazu iz parka.)
BOKI: Tina!
(Tina zastane.)
TINA: Što je?
BOKI: Moram ti još nešto priznati. Nešto strašno.
TINA: Što to?
BOKI: Nemam pojma o kuhanju.
(Tina prasne u smijeh. Dođe do njega i nježno ga rukom pomazi po obrazu
po kojem ga je udarila. Trenutak potom ga poljubi.)
TINA: Oprosti… Doći ću večeras do tebe. Za kaznu ćeš kuhati kako znaš i
umiješ. Jesam te jako pljusnula?
BOKI: Udaraš kao prava kćerka policajca – snažno i precizno.
(Ponovno se poljube.)
13. scena
C) LJETOVANJE (terasa)
(Boris s metlom čisti terasu. Na vratima se
pojavljuje Anita s putnom torbom u ruci.)
BORIS: Kamo ćeš?
ANITA: U Zagreb.
BORIS: Što je tebi ženo? Usred smo sezone, ne mogu sam brinuti o
apartmanima.
ANITA: Poludjet ću ako ostanem još i jedan sat. Idem na deset dana.
Dogovorila sam se s Lucijom da ti svakoga dana dođe pomoći na dva sata.
74
KNJIŽEVNA RIJEKA
BORIS: Gdje ćeš spavati?
ANITA: U garsonjeri kod naše kćerke.
BORIS: Ti nisi normalna. S dečkom se pomirila prošli tjedan, samo joj ti
sad trebaš.
ANITA: Oprosti, ali ne mogu više u ovoj vukojebini. Dosta mi je i turista i
lokalnih ogovaranja. Nedostaje mi Zagreb i normalni razgovori.
BORIS: Zar sa mnom ne razgovaraš svakoga dana o čemu god poželiš?
ANITA: Ti si postao gori i od domaćih ljudi. Prestao si čitati, ništa te ne
zanima. Odustao si od života, od svega.
BORIS: Kriviš me zato što sam sretan sa životom o kakvom smo oboje
godinama sanjali.
ANITA: Znala sam da me nećeš ni pokušati shvatiti.
BORIS: Znaš što – nije problem ni u ovom malom mjestu, ni u poslu kojim
se bavimo, ni u meni… Problem je u tebi, samo u tebi.
ANITA: Možda. Idem.
BORIS: Molim te, nemoj!
ANITA: Moram.
(Anita izađe i zatvori vrata za sobom. Boris bijesno baci metlu na pod i šutne
je nogom.)
BORIS: Jebeni glupi klimakterij!!! Što ne upiše neki tečaj, kao sve normalne
žene u krizi!
14. scena
D) KOMPJUTORAŠ (kafić)
(Franjo je u kafiću, dolazi Ranka.)
FRANJO: Bok!
RANKA: Bok! Zašto si htio da se nađemo?
FRANJO: Saznao sam da se udaješ za mojeg „kompjutoraša“.
RANKA: Njemu je ime Vlado.
FRANJO: Znam da se zove Vlado, ali za mene je obični dosadni
„kompjutoraš“.
RANKA: Uopće nije dosadan. Duhovit je, obrazovan, drag. Pruža mi
vrijeme, ljubav i pažnju. Sve ono što nisam dobivala od tebe. Zar si me zvao
da o njemu pričamo?
FRANJO: Ne. Želio sam da pričamo o nama. O tebi i meni.
RANKA: Mi smo odavno prožvakana i ispričana priča. O nama nemamo
više što reći. A sada: zbogom.
MIRO GAVRAN
75
FRANJO: Čekaj! Molim te još samo trenutak. Nemoj se zalijetati s tim
vjenčanjem. Želim da znaš da sam proteklih mjeseci razmišljao o tebi, o
nama. Moramo pokušati iznova. Nedostaješ mi. Ovo kako sada živim i nije
pravi život. Ti i ja… ako se potrudimo, možemo uspjeti.
RANKA: Kao muž si bio dobar samo prva dva tjedna, sve potom bilo je
užasno. Čak ni dijete nisi želio.
FRANJO: Daj mi još jednu šansu. Spreman sam i na dijete, samo da opet
budeš moja.
RANKA: Što ću ti ja?! Ti imaš svoje virtualne ljubavnice, neka ti one rode
dijete.
FRANJO: Bezobrazni „kompjutoraš“ – pričao ti je o tome!?
RANKA: Znala sam i prije negoli mi je rekao. Oprosti, dušo, ali mene
virtualni seks ne može zadovoljiti.
FRANJO: Daj da o svemu u miru popričamo. Ne mogu pristati na to da je
ovo naš kraj.
RANKA: Morat ćeš. Inteligentni ljudi znaju kada je gotovo i više ne
pokušavaju.
(Šutnja.)
FRANJO: On te nikada ne bi osvojio da mu ja nisam dao adresu tvoje majke.
Ja sam ti ga „namjestio“. Nisam želio da budeš sama. Priznajem – pogriješio
sam. Sada to želim ispraviti.
RANKA: Govoriš gluposti. On mi se sviđa otkako ga znam. Kada sam
odselila od tebe, nazvala sam informacije i zatražila broj njegove firme.
Pozvala sam ga na kavu. Od prve je pristao.
FRANJO: Nemoguće!
RANKA: Moguće. Ja sam njega odabrala. Zašto žene ne bi bile te koje biraju?
I vjeruj mi – nisam pogriješila.
(Šutnja.)
FRANJO: Kada se to dogodilo?
RANKA: Što to?
FRANJO: Kada si ga nazvala prvi put?
RANKA: Peti dan od preseljenja u mamin stan… Bila sam tako usamljena
nakon prekida s tobom, sumnjala sam u ispravnost svoje odluke. Mislila
sam da ćeš me nazvati i predložiti pomirenje. Peti dan sam se uhvatila kako
neprekidno mislim na tvog „kompjutoraša“. Nazvala sam ga – otprve je
pristao na susret. Počeli smo se družiti. Svakodnevno. Nakon tjedan dana
sam otišla s njim u krevet. Bio je sjajan… Sutradan sam te nazvala i predložila
sporazumni raskid braka. Objeručke si pristao… to smo obavili… Ne znam
zašto uopće gubimo vrijeme.
(Šutnja.)
FRANJO: Niste vi jedno za drugo.
76
KNJIŽEVNA RIJEKA
RANKA: Tješi se… A sad zbogom!
FRANJO: Mogu li te bar ponekad nazvati?
RANKA: Nemoj! Prije pola sata sam utipkala u mobitel komandu da odbije
svaki tvoj poziv ako ga bude.
FRANJO: Mrziš me?
RANKA: Više ne… Kada pomislim na tebe, osjetim odbojnost i gađenje, ali
to više nije mržnja. Moram krenuti.
FRANJO: Do viđenja!
RANKA: Zbogom!
15. scena
C) POSAO (ured)
(U uredu za radnim stolovima sjede Ana, Nera,
Robert, Ivo i Marija. Šutnja dugo traje, svi su
zadubljeni u papire koje obrađuju. zazvoni
telefon, Ana podigne slušalicu.)
ANA: Halo… da, tu je… U redu, reći ću joj.
(Ana spusti slušalicu.)
ANA: Marija, zovu te da odmah dođeš u ured kod generalnog.
MARIJA: Kod generalnog!?
ANA: Hitno je.
IVO: Što bi to moglo biti?
MARIJA: Nikada nisam bila kod generalnoga.
IVO: Ja sam bio samo onda kad sam zabrljao oko uvoza opreme. Ne volim
se toga ni sjetiti.
ROBERT: Požuri! On ne oprašta kašnjenje. Valjda će sve biti u redu.
(Marija se digne od stola i preko volje izađe iz ureda.)
NERA: Znači – ona je odabrana?
ROBERT: Odabrana za što?
NERA: Da dobije „pedalu“.
ROBERT: Misliš?
NERA: Bez sumnje. Znaš da generalni otkaze uručuje osobno. Navodno
uživa u tome.
IVO: Onda smo mi spašeni.
NERA: Vjerojatno. Samo da ona ne povuče nekoga od nas za sobom.
IVO: Ma daj, nije Marija takva.
NERA: Ljudi kada tonu vole povući za sobom i one koji su u njihovoj
MIRO GAVRAN
77
blizini.
IVO: Ja joj se nisam zamjerio nikada. Mada, iskren da budem – ovo je
pravedno. Ovo da ona ode, a mi da ostanemo.
ROBERT: Uvijek je bila tako neprilagođena.
ANA: Firma joj je bila na zadnjem mjestu, a njezina obitelj na prvom.
NERA: Oduvijek su mi išli na živce svi oni koji svoju obitelj veličaju u svakoj
prilici. Ako je odlučila biti majka dvoje djece, supruga i kućanica, jasno je
da joj ne ostaje dovoljno vremena za posvetiti se karijeri, kao što je slučaj s
nama.
(U ured ulazi Alan. Izgleda kao da su mu sve lađe potonule.)
IVO: Da li je istina za Mariju?
ALAN: Istina je. Generalni mi je tek jutros to priopćio.
IVO: Šefe, ona je uvjerljivo uvijek bila lošija u svemu od nas.
NERA: Nije imala osjećaj za rad s ljudima. Za suptilnu komunikaciju. Uvijek
je bila odveć izravna.
ALAN: Da, to sam i ja uvijek mislio. A sada ona preuzima moje mjesto.
NERA: Kako ona!?
ALAN: Zar ne znate?
NERA: Što?
ALAN: Ona će biti vaš novi šef. A meni su dali otkaz.
ROBERT: Ona!!... Pa, da… bez obzira na sve… njezini rezultati su uvijek
bili… sjajan je radnik.
ALAN: Generalni je svinja. Tražio je da kažem ime, da mu kažem kome
treba dati otkaz. Kada sam izgovorio Marijino ime, rekao je pred cijelom
upravom: „Sve tvoje odluke do sada su bile pogrešne. Zato sam odlučio za
šefa tog odjela postaviti onu osobu koju ti poželiš otpustiti.“ A meni je dao
nogu u guzicu. Za tri dana moram napustiti ured. Imam kredit za stan i za
auto. Žena mi ne radi. Ne znam što da činim.
NERA: Strašno.
IVO: Žao mi je.
(U ured ulazi Marija.)
NERA: Marija, čestitam ti na imenovanju, baš mi je drago.
IVO: Od srca čestitam.
ANA: Bravo, ti si to zaslužila.
ROBERT: Baš mi je drago zbog tebe.
MARIJA: To me tako iznenadilo.
NERA: Ipak si ti uvijek imala najbolje rezultate.
ROBERT: Davala si se bez ostatka.
IVO: Iskreno govoreći ovaj odjel je zapao u krizu od trenutka kada ga je Alan
preuzeo. Oprosti, Alane, ali to je činjenica.
ANA: I meni je logično da Alan mora otići. Mogao nas je sve povući na
78
KNJIŽEVNA RIJEKA
dno.
NERA: Svi smo slutili ovakav rasplet, Alane.
ROBERT: Tvoj odlazak je olakšanje i za naš odjel i za firmu.
IVO: Alan je puno toga zabrljao i logično je da odlazi.
MARIJA: Ali, Alan neće otići.
ALAN: Kako neću?!?
MARIJA: Kad mi je generalni predložio da preuzmem tvoje mjesto, ja
sam pitala što planira s tobom. Rekao je da ti je dao otkaz, na to sam mu
ja kazala da ću ovaj ured preuzeti samo pod uvjetom da ti ostaneš u njemu
raditi. Ne mogu zaboraviti da si me ti zaposlio. Dala sam riječ generalnom da
ćemo povećati prodaju ne za dvadeset, nego za trideset posto. Ali samo pod
uvjetom da ti ostaneš dio našega tima.
ALAN: Stvarno?
MARIJA: Pristao je. Tri mjeseca je pokusni rok. Morat ćemo svi dati
maksimum kako nitko ne bi ostao bez radnog mjesta.
ALAN: Hvala Bogu! Od srca ti hvala Marija. Ja nisam bio tako dobronamjeran
prema tebi.
MARIJA: Znam i ne zamjeram ti. Bitno je da zadržiš posao i da nastaviš
raditi okružen prijateljskom atmosferom i poznatim licima.
ALAN: Da, to je istinska sreća.
ROBERT: Marija, sjajna ti je prva odluka koju si donijela kao šefica. Baš sam
sretan zbog Alana.
IVO: I ja. To je doista divno.
16. scena
B) OPROŠTAJNO PISMO
(Na bolničkom krevetu je poput fetusa
sklupčan Leo. Na sebi ima bolesničku pidžamu.
Bezizražajnog lica gleda u zid. Otvaraju se vrata,
u sobu ulazi njegova žena Buba.)
BUBA: Kako si?
(Leo ne reagira i ne odgovara.)
BUBA: Jedva sam nagovorila doktora da me pusti da te vidim. Ne znam što
si mu napričao o meni, pokušao me je uvjeriti da ću te ja uznemiriti, da nije
dobro da te posjetim. Ne želi ni da te djeca obiđu. Kreten! Taj tvoj psihijatar
se ponaša kao da te on poznaje bolje od mene. Kao da je tebi draže razgovarati
s njim koga poznaješ tri dana, nego sa ženom s kojom si proživio dvadeset i
MIRO GAVRAN
79
tri godine. Psihijatri su umišljeni ego-manijaci. Tek kad sam mu priprijetila
da ću svim novinama poslati pismo da me nije pustio obići zakonitog muža,
popustio je.
(Šutnja.)
BUBA: Kako si nam to mogao učiniti? Da ti je uspjelo… to što si pokušao,
osramotio bi i mene i sina, i kćerku. Sebičan si i nepromišljen. Zamalo si nam
svima uništio budućnost. Ne rješavaju se problemi tabletama. Gdje ti je bila
pamet?! I drugim ljudima zna biti teško, pa ne traže izlaz u samoubojstvu.
Kao da sam ja zadovoljna svojim životom – ali šutim i radim… i nikome ne
govorim kako se osjećam. Ono tvoje oproštajno pismo – to je stvarno bilo
izvan pameti! Inspektor me tjerao da mu objašnjavam cijeli naš život, još me
ispitivao da li sam imala ljubavnika i da li smo na karticama otišli u minus. I
sve takve gluposti. Doveo si me u beskrajno neugodnu situaciju. Moram se
sramiti i opravdavati zbog tvojih nepromišljenih postupaka. U uredu imam
posla preko glave, ne mogu se usredotočiti ni na što… Što si uopće želio s tim
svojim nepromišljenim postupkom? Nabiti mi osjećaj krivnje? Optužiti me
zbog svoga nezadovoljstva? Zbog lijenosti, zbog izostanka ambicija i želje za
društvenim i poslovnim napredovanjem? Bilo bi ti pametnije da si mislio na
mene, na djecu, na naše rođake i prijatelje… Samo da znaš – ovo se pročulo
po cijelom gradu. Sada svi znaju što je i kako s tobom. Susjedi me gledaju kao
da sam vještica. Tvoja mama mi je držala lekcije o tome kako trebam imati
razumijevanja za tvoje slabosti. A tko će imati razumijevanja za mene i za
moje probleme, za moju sramotu?! Zašto šutiš? Reci nešto!
(Leo se pravi da je nije ni čuo.)
BUBA: Evo, to si ti. Takav si uvijek bio – zatvoren u svoj svijet, nezainteresiran
za moje osjećaje, za svoje najbliže.
(Leo i dalje ne odgovara.)
BUBA: Jesi li ti svjestan da me i sada iritiraš svojom šutnjom? Zar nije bilo
dovoljno ovo što si pokušao učiniti? Čak i tim pokušajem dokazao si svoju
glupost i nesposobnost… Valjda sada, nakon svega zaslužujem tvoju ispriku,
tvoje „oprosti“ i obećanje da nikada više takvo što nećeš ponoviti?! Kreten,
glupi, nepromišljeni, bezosjećajni!
(Leo se pridigne s ležaja, priđe do Bube, nježno je pomazi po licu, poljubi
je u obraz, a potom je neočekivano s obje ruke stisne oko vrata i počne je
daviti. Buba se pokušava oteti njegovom stisku, trza se i baca na sve strane, ali
njegova snaga je neusporedivo jača od njezine. Nakon nekog vremena Buba
se izvije tijelom u snažni grč, a potom se beživotno opusti. Buba je mrtva. Leo
spusti njezino tijelo na pod, a zatim se vrati do kreveta i ponovno se sklupča
poput malog djeteta u položaj fetusa, te počne pjevušiti dječju pjesmicu
„Zeko i potočić“.)
LEO: I traži, traži, zeko mali, taj potočić svud. Gdje je, kud je nestao, to
80
KNJIŽEVNA RIJEKA
njemu tišti grud…“
17. scena
D) LJETOVANJE (terasa)
(Boris postavlja tanjure za doručak. Potom
stavlja na stolove košarice s kruhom. Na svaki
stol stavi i po jedan čajnik s toplom vodom.
Na vratima se pojavi Anita s putnom torbom u
ruci. Boris je primijeti, ali ništa ne kaže i nastavi
sa serviranjem pribora za doručak. Nakon duže
šutnje progovori.)
BORIS: Brzo si se vratila.
ANITA: Kao što vidiš.
BORIS: Nakon pola dana i jedne večeri već ti dojadio Zagreb?
(Šutnja.)
BORIS: Što je bilo?
ANITA: A… zaboravila sam da je ljeto, da su svi pobjegli na more. Koga
god sam nazvala, nikoga nije bilo doma. Htjela sam ići na predstavu na
otvorenom, na Opatovinu, ali su je zbog kiše otkazali.
BORIS: A naša kćerka – jesi se bar s njom napričala?
ANITA: Možeš misliti. Naljutila se što sam došla bez najave. Nakon pet
minuta je rekla da ide kod dečka, da joj idem na živce. Vrtjela sam se u krevetu
do četiri ujutro, nisam mogla zaspati. A onda sam sjela u auto i krenula
ovamo.
(Šutnja.)
BORIS: I, što sad?
ANITA: Ništa. Umorna sam od vožnje. Idem se istuširati, pa ću ti pomoći.
BORIS: Samo se ti naspavaj. Danas imaš slobodno. Ja ću sve…
ANITA: Oprosti. Bila sam malo nervozna proteklih dana.
BORIS: Svatko ima pravo na loš tjedan. Ali samo na jedan tjedan godišnje.
(Anita se osmjehne i zagrli ga.)
ANITA: Znam da sam ti teška u zadnje vrijeme.
BORIS: Nisam ni ja puno bolji.
ANITA: Ti bar uživaš u svemu ovome.
BORIS: Priznat ću ti – samo dobro glumim.
ANITA: A da nešto promijenimo?
BORIS: Ma daj, što ti je – jednom smo mijenjali život iz temelja i vidiš kako
je završilo. Prestari smo da to ponovimo.
ANITA: Misliš?
BORIS: Mislim.
MIRO GAVRAN
81
ANITA: I što predlažeš?
BORIS: Odustajanje. Najsretniji su oni koji na vrijeme odustanu i ni za čim
više ne žale.
ANITA: E, baš si me utješio.
BORIS: Nakon tuširanja i spavanja, osjećat ćeš se bolje.
ANITA: Možda si u pravu.
BORIS: Danas ti dajem slobodno. Možeš se ponašati kao naši turisti.
ANITA: Onda gospodine izvolite ponijeti ovu torbu i dođite me izmasirati
po leđima, jer sam se od vožnje ukočila.
BORIS: Sa zadovoljstvom, gospođo.
(Boris uzme putnu torbu i njih dvoje odu s terase. Nakon nekoliko trenutaka
iz svojeg apartmana izlazi Damir. Sjedne za stol i počne nanositi maslac na
kruh. Na terasu dolazi i Petra. Sjeda za njegov stol, pa i ona počinje nanositi
maslac na kruh. Šutnja dugo traje.)
DAMIR: To nije u redu.
PETRA: Što to?
DAMIR: Doći doma u tri ujutro. Ti si na tom striperskom nastupu provela
pet sati.
PETRA: Vjeruj mi, željela sam se vratiti ranije, ali nisam mogla nju ostaviti
samu.
DAMIR: Zašto?
PETRA: Napila se… Jedan striper se počeo vrtjeti oko nje.
DAMIR: A ona?
PETRA: Počela je s njim koketirati.
DAMIR: Kurva!
PETRA: Znaš da joj se brak raspada. Očajna je.
DAMIR: Očajna? Očajne žene se ne napijaju po sumnjivim rupama. Jel’ se
vratila s tobom?
PETRA: Nije.
DAMIR: Oho – znači možda se i seks dogodio?
PETRA: Ne vjerujem.
DAMIR: Jel se ljubila s tim striperom?
PETRA: Ma…
DAMIR: Jel je il nije?
PETRA: Je, ali samo malo.
DAMIR: Kakav je to glupi odgovor?! Čim se udana žena poljubi samo
jednom s nepoznatim muškarcem, to je dokaz da je kurva. Ona ima dvoje
djece, radi njih mora misliti što radi. Ne možeš reći da se „malo ljubila“ ili da
se „malo seksala“, ili da je „samo malo muža prevarila“. Ili je ili nije.
PETRA: Rekla sam ti kroz što prolazi.
DAMIR: Ti je znači opravdavaš?
82
KNJIŽEVNA RIJEKA
PETRA: Ne opravdavam, ali… Zašto tako sa mnom razgovaraš?
DAMIR: Zato jer si bila ondje s njom do tri ujutro. S tom kravetinom i s tim
znojnim uspaljenim ždrepcima. Moja buduća žena – fuj, odvratno. Zamisli
da te vidio netko od naših poznanika!
PETRA: Ona je doživjela takav…
DAMIR: Ona me ne zanima! Ali ti – kada budeš moja žena, znaj da ti neću
tolerirati takvo ponašanje. Nikada! Upamti to zauvijek!
PETRA: Kakvo ponašanje? To je bila tek predstava.
DAMIR: To nije bila predstava, to je bio posjet kupleraju u kojem si ti očito
uživala.
PETRA: Damire, što je tebi?!
DAMIR: To ti je zadnji put u životu!
PETRA: Molim te, prestani sa mnom razgovarati na taj način! Ne dopuštam
ti taj ton.
DAMIR: Ako želiš biti moja žena, onda se moraš navići na moj ton i nikada
me više ne smiješ na ovaj način osramotiti. Nikada! Naravno, očekujem
ispriku i kajanje, a ne da na svaku moju riječ odgovaraš ovako drsko!
PETRA: Očekuješ ispriku?
DAMIR: Svakako! I to odmah.
PETRA: Znaš što?
DAMIR: Reci.
PETRA: Otkazujem vjenčanje! Idem doma i ne želim te nikada više
vidjeti.
(Petra skine prsten s ruke i spusti ga na stol ispred Damira.)
DAMIR: Čekaj, ne možeš tako, daj da prvo…
PETRA: I pusti me da na miru spakiram svoje stvari.
DAMIR: Ali, ja sam taj koji se ima pravo ljutiti, a ne ti.
(Petra ga više ne sluša, nego bijesno ode kroz vrata koja vode u desni apartman.
Damir uzme prsten sa stola i ode za njom. Terasa je pusta. Nedugo potom
iz lijevog apartmana dolazi Drago. U pidžami je. Duboko uzdahne, zijevne,
protegne se i sjedne za svoj stol. Uzme krišku kruha i počne nanositi maslac
na kruh. Kroz glavna vrata dolazi Ena. Raščupana je. Drži se jednom rukom
za glavu kao da je muče dvije migrene.)
DRAGO: Gdje si ti cijelu noć?
ENA: Boli te kurac gdje sam!
DRAGO: Što to radiš od sebe?
ENA: Tebi ne mislim polagati račune.
DRAGO: Znaš da ne podnosiš alkohol. Sigurno si povraćala?
ENA: Jesam! Pa što onda?
(Šutnja.)
DRAGO: I… jeste se dobro poševili?
MIRO GAVRAN
83
ENA: Jesmo.
DRAGO: Kako se zove?
ENA: Pojma nemam. Upravo su otputovali. Sutra nastupaju na Hvaru.
DRAGO: Odvratna si i jadna! Misliš da si mi se sada osvetila?
ENA: Da, mislim.
(Šutnja. Drago se ustane i bijesno nogom šutne stolicu.)
DRAGO: Pička ti materina bezobrazna! Cijelu noć nisam oka sklopio u
strahu da ti se nešto nije dogodilo, a ti se jebeš s čovjekom kojem ne znaš ni
ime!
ENA: A kako se zvala tvoja drolja iz Rotterdama: Suzy, Nataša, Eržika?!?
DRAGO: To nije isto.
ENA: Isto je. Jednako boli, govnaru pokvareni. U tome nema razlike između
muškaraca i žena.
DRAGO: Kurvetino bezobrazna, kako si mi to mogla učiniti, kako?!
(Drago zaplače i padne na koljena. Plače sve jače i jače. Nakon nekog vremena
uspije obuzdati jecaje.)
DRAGO: Volio sam te… Nikada nikoga u životu nisam volio kao tebe.
Nikoga. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je stalo do tebe.
(Opet zaplače. Grca sve jače i jače. Ena priđe do njega i pomiluje ga po glavi.
Na to se njegovi osjećaji još snažnije iskažu. Zajeca jače nego do tada, da bi
trenutak potom počeo savladavati svoju tugu. Ena ga privije uza se. On sada
tiho plače u njezinom zagrljaju.)
ENA: Oprosti.
(Šutnja. Drago prestane plakati, odvoji se od nje i rukom briše suze.)
DRAGO: Ne želim te izgubiti. Molim te oprosti mi za ono što sam ti učinio,
molim te.
(Ena ga nježno poljubi, on joj uzvrati na poljubac. Počnu se sve jače i jače
ljubiti. Odjednom se otvore vrata desnoga apartmana i na njima se pojavi
Petra s putnom torbom u ruci.)
PETRA: Sorry!
(Drago i Ena se odvoje jedno od drugoga.)
ENA: Kamo ćeš ti?
PETRA: Doma.
(Na vratima se pojavi Damir.)
DAMIR: Molim te, razmisli još jednom!
PETRA: Gotovo je čovječe, zauvijek je gotovo! I ne trči za mnom jer ću
pozvati policiju! Zbogom svima.
(Petra ode kroz glavna vrata. Damir utučeno sjedne na stolicu.)
DRAGO: Baš mi je žao.
ENA: I meni.
DAMIR: Ma, jebite se i vi i vaše žaljenje! Zbog vas me ostavila!
84
KNJIŽEVNA RIJEKA
(Šutnja.)
DRAGO: Nikada ne optužuj druge. Ako se stvarno volite – pomirit ćete se.
Ako se ne volite – bolje da svatko ode svojim putem.
DAMIR: Zabij si te savjete u guzicu!
(Damir ustane sa stolice, ode u desni apartman i bijesno zalupi vratima.)
ENA: I bolje da je ovako završilo. Nisu oni zreli za brak.
DRAGO: U pravu si. Oboje su tako kruti. Ne znaju praštati.
-KRAJ MIRO GAVRAN (1961.) hrvatski je dramatičar i romanopisac, čija su
djela prevedena na trideset i pet jezika. Do sada je imao preko dvije stotine
kazališnih premijera širom svijeta. Njegove predstave vidjelo je više od dva
milijuna gledatelja.
Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival njemu
posvećen, na kojem se igraju predstave nastale prema njegovim tekstovima, a
koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom GAVRANFEST.
Važniji kazališni tekstovi: KREONTOVA ANTIGONA,
NOĆ BOGOVA, LJUBAV GEORGEA WASHINGTONA, ČEHOV
JE TOLSTOJU REKAO ZBOGOM, SVE O ŽENAMA, SVE O
MUŠKARCIMA, PACIJENT DOKTORA FREUDA, HOTEL
BABILON, KAKO UBITI PREDSJEDNIKA, NORA DANAS, TAJNA
GRETE GARBO, PARALELNI SVJETOVI, NAJLUĐA PREDSTAVA
NA SVIJETU, MUŽ MOJE ŽENE, ZABORAVI HOLLYWOOD i KAD
UMIRE GLUMAC.
Premijerno je igran u: Zagrebu, Rotterdamu, Mariboru, Washingtonu,
Parizu, Krakovu, Sofiji, Mumbaiju, Vilniusu, Brnu, Buenos Airesu, Ljubljani,
Pečuhu, Tokiju, Bratislavi, Pragu, Augsburgu, Waterfordu, Rimu, Varšavi,
Avignonu, Prištini, Beogradu, Ateni, Sarajevu, Novom Sadu, Podgorici,
Mostaru, Beču, Budimpešti, Moskvi, Rio de Janeireu, Tirani, te u još
pedesetak gradova.
Protekla dva desetljeća najizvođeniji je hrvatski dramatičar u zemlji i
inozemstvu.
85
MILAN OSMAK
Herkulova batina
- I šefe, dokle ćemo nas dvojica ovako?
Na gradilištu ukrug dvadeset koraka nema nikog, naredba odozgo.
Toni Negovetić, domaći morski vuk opće prakse i najbolji njegov frend očito
pitanje odapinje prema njemu. Pitanja prijatelja ištu odgovor. Ženska pitanja
možeš prečuti. Bit će ti odmah ponovljena. Prijatelj Toni voli reći: Na lipe je
tebi i meni pasalo apena-tek dvadeset let. Je li dugogodišnje druženje dovoljan
zalog za iskrenost odgovora…
Obojici narančaste šljakerske vjetrovke moči mrzla mediteranska
kiša. Nanaša je grbin od venecijanskih mutnih laguna, pa drito preko
brijunskog otočja na austrougarski raščvakani lukobran pulske luke.
Prođe pokraj priobalne, još iz doba fascio Italije, tvornice bijelog cementa
i slije vodurinu njima dvojici na šiju. Izvarani su oni koji misle da vjetrovi
Sredozemlja iz južnog kvadranta u ožujku donose toplu afričku južinu. A
daleko je još datum službenog početka proljetnog ciklusa, bez sumnje jedna
od dvije cinične odrednice u kalendaru augustusa imperatora Julija Cezara.
Mi današnji ne prestajemo robovati boljoj prošlosti.
Na žalost, čuo je Negovetića i prvi put. Joe Cocker iz Samsungovog
mobitela pametne generacije ne može izblendadati u slušalicama režanje
frenda. Toni u motu svih mediteranskih šljakera opetuje svoje nezadovoljstvo
poslom kao takvim. Vlastitim sudjelovanjem u istom. Vremenskim uvjetima,
mokrinom gradilišta okolčanom preblizu plitkom zaljevu. Moguće je i samim
postojanjem Vespazijanove Arene, njima za leđima. Najprije - društvenom
podjelom rada prema onoj ori vole kad nemaš škole/love.
- Što, dokle? Dokle nas plaćaju, morski moj barba!
- A kad će prva plaća?
Eto njega opet! Te kvarnerske bodule možda tek jedan posto gena
razlikuje od nadaleko poznatih istarskih tovara. Navro ko magare usred
Cockerove uspješnice iz davnih dana Feelin’ Alright. Valja kliknuti stop i u
slušalicama ubiti soul-blues glas starog dečka iz industrijskog Sheffielda. A
tako dobro se nosi s jutros cmizdravim nebom.
- Kad će plaća, kad će plaća? Znaš li pitati još nešto. Bit će, kad me
gazda Bender otputi s potpisanom platnom listom u Finu, pa u banku. Budi
86
KNJIŽEVNA RIJEKA
sretan što je inženjer Latin Bender tebe i mene (vikendaški smo susjedi)
uposlio na određeno. Nije ti dovoljan osjećaj – opet smo uposleni – je li ti
mrgude lošinjanski? Još bi i plaću. Naravno, unaprijed kao mirovinci!
- A je, je. Kad joj je uvalilo kvadratasti žig Moloh PZ ulaganja radna
mi se knjižica nasmijala da prostiš ko pička na nove tange. Tako mi se videlo,
ono žig uletio u praznu rubriku baš knjižici na razdjeljku.
- E, pa nećeš mi jutros cendrati zbog to malo rosulje, morski vuče…
Možda Toni zašuti i nastavi prekapati vjekovne taloge zemlje na
kojima će Moloh PZ ulaganja podići prvu javnu garažu u središtu Pule. Bar
na toliko da mu Joe Cocker u oba uha hrapavim svojim glasom dovrši baladu
o tome što znači osjećati se dobro.
- Šefe? Ti si printal naše ugovore. Svojega sam najprvo ja potpisal
pa su se pokle mene udostojili i gazda Bender. Ugovor u članku dva govori
da sam potpisal za armirača betonske gradnje. Ajde, za kaštigu-kaznu mogu
proći i za betonirca. A ča mi, šefe, delamo? Moreš se skrivati iza tih slušalica
i zavlačiti u mobač dok ne popizdiš. A mogao bi, kad ja dovršim ugrubo, i ti
izvoliti uprljati šefovske rukavice i nježno špahtlom. Onako izokola, oko tih
jadnih nalaza. Ma za reć a ne slagat obojica smo se dali u drekprekopače!
- Možeš li to još glasnije, da nas svi čuju dolje na rivi i do Arene?
Iskapamo neočekivani nalaz arheoloških predmeta nezamislive vrijednosti.
Amfore! Negovetiću! Amfore stare dvije tisuće i tko zna koliko još godina.
- Kopamo po antičkom dreku, ima i komadića kao nekih tikula.
To blato od dvije tisuća let vidi mi se kao govno. Ne anche-bar da je zdrava
istarska crljenica. Ili da je prosušena, pa da se mrvi u grumenje. Ovo mi se
lijepi na motiku, žuta i siva masa dječje kakice…
Ciklonsko jugo s velikom vlagom i kišom, praćeno niskim
atmosferskim pritiskom, sav taj sindrom, čiji je odvjetak i današnji garbin
što umiva Pulu, ljudi na sjeveru Sredozemlja obuhvaćaju pojmom južina.
Pripisuju joj negativan utjecaj na zdravlje i raspoloženje ljudi, neka su se i
upravo zaposlili, poslije svih onih sušnih godina. Preko, u Italiji, koja im šalje
ovaj jugozapadni vjetar, munjenog čovjeka znaju na fino nazvati ojužen. To se
upravo događa njegovom frendu. Ali, ako ga još jednom Toni oslovi sa šefe i
još nešto upita u sljedeće tri minute, sklon je zaboraviti na svoj stručni status
i učiniti Negovetića bezvjercem. Navući će ove krute kožne rukavice i ubiti
boga u njemu.
Ovaj čas prignuti nad motikom Toni ima još pitanja. Može mu se,
fizički je jači i šakački spretniji još otkako su njih dvojica bili klinci.
Pitanje je tehničko. Otkrivene amfore Negovetić lukavo ostavlja
po strani. Ako je direktor, brko s vječnim žarom na vrhu talijanske imitacije
Kubanke, izvolio naložiti svom šefu gradilišta, inženjeru pomorske gradnje
Karlu Smoljanu (već dva tjedna – njemu), zaravnavanje terena gradilišta,
MILAN OSMAK
87
za koji je svoj dotični dao ukloniti građevinsku mehanizaciju? I ekipu
građevinaca uputio na ojačavanje zaštitnih ograda? Posebno na strani gdje
buduće gradilište izlazi na Kandlerovu ulicu. I prema dugačkoj trokatnici
gradske knjižnice. Tako sad malo rošta, pa izravnava teren jedan armirač. A
povremeno mu dade malo ruku i njegov šef.
Treba mu po šefovski objasniti. Upravo zbog tog i takvog Tonija i
njemu sličnih, dvadesetak godina unatrag iz stručnog nazivlja u hrvatskom
jeziku izvan upotrebe su termini radnik i radnička klasa. Poslani drito u
ropotarnicu povijesti. Komponirani su novi. Djelatnici i uposlenici su –
djelatni! Bez suvišnih zašto i kako. Šef gradilišta, međutim, mora realno
prosuđivati. Zbog prijateljstva i zlokobnih posljedica martovskih ida na kišnu
Pulu, on će još jednom ponoviti frendu priču od jučer. Od prekjučer, od…
- Toni, dragi dečko! Amfore su prošlog tjedna šljakeri napipali
upravo rovokopačima. U prva dva sata rada zdrobili su u neprepoznatljivi
krš bar dvadeset amfora, a vrijede – zlata! Jedna, koliko tvoja plaća! Okej:
bruto plaća. To je bilo nedopustivo. Vandalizam najgore vrste. Direktor ne
može dopustiti da se takvo što ponovi. Niti želi da ovo, što sad iskopavamo
promatraju nepozvani. Zato ojačavamo ograde prema svim tehničkim
propisima. On…
- Ćelavi brko, da rečem obrijani skinhead, direktor, ima frku?
- Nema on. Ja! Mi moramo operaciju izvlačenja ovih epohalnih
nalaza obaviti stručno. Da se ni jedna više ne razbije. Niti smije neka
napuknuti. Osobno smo mu odgovrni. Ako mene pitaš, gazda je ćelav samo
po tjemenu. Preostale zaliske i tjeme dao je izbrijati u frizeraju. Znaš onaj
salon na početku duge ulice što počinje od slavoluka Sergijevcima? Ma da,
preko puta Jamesa Joycea. Latin Bender najozbiljnije računa na nas dvojicu.
Sve moramo što brže i diskretno! Cijeli projekt čeka na nas.
- Ma, jebe mi se gdje brko luštra-glanca svoju sijedu ćelu! Opet mi
reci. Od rata koji put teško kapim. Svaka ova ukopana, da rečem, glinena
bačvica vrijedan je nalaz za povijest Pule? Pri tom teži (ovako u glini teže su
od zakopanog vraga), hiljadu euri? To mi reci…
- Navodno ih toliko cijene - na crno. Zato ih moramo iskapati ako
zatreba i rukama. Špahtlama. Nježno!
- I kamo š njima, uskoro ću odvaliti dvije, jednu za drugom, a teške,
mogao bi im čovjek konop uvezati za vrat i umjesto sidra za velu barku.
- Zasad u alatnicu. Eno je šljakeri oblažu terpapirom. Tako nitko
nepozvan neće imati priliku, već kužiš, ne? Poslije ću tamo priručno skladištiti
cement.
- A dalje, iz te barake, što su šefovi isplanirali?
- Naporan si Negovetiću. Ja zaista… Inženjer Bender možda planira
obavijestiti nadležne. Pa, čovječe jedan muzej nam je preko puta gradilišta!
88
KNJIŽEVNA RIJEKA
A ti ljudi godinama pojma nemaju, što smo mi ovdje…
- A ja znam, d r a g i d e č k o! Ako nešto već ima cijenu tisuću eura,
onda to nešto ima i zainteresirane kupce. Još ne znam ki bi s malo mozga otel
iskeširat tisuću eura za posudu od pečene gline. Neka je i prije dvije tisuće
godina. Da u njoj drži vodu za polijevat cvijeće? Ako najprije netko iz amfora
izvadi gnjilu za trideset litara. Što kažeš, možda bi ih kupili oni u muzeju? A
otkud njima euri, ha? Ma ne dolaze u obzir! Vidi mi se da se gazda Bender
razumije u eure i cijene te antikne keramike, jesam li dobro rekao šefe? Makar
i na crno…
- Kaže se glinu a ne gnjilu, Negovetiću. Nije svaka amfora puna gline.
Već smo pospremili pet onih lakših, gotovo prazne.
- Okej! Glinu, lapor, pjeskulju, ilovaču. A što, prijatelju moj, ti i ja
imamo od tega blaga, ha?
- Zdravstveno i plaćicu. Uplaćeno mirovinsko kad nam istekne
tromjesečni ugovor. I dajbog još takvih ugovora u ovog godini. Kćer mi je na
studiju… a tebi…
- Šefe! Ja sad grem na marendu. Ako me pustiš. Oprat ću šape u
moru, imaju skale na rivi, kad uprava nije osigurala tekuću vodu na gradilištu.
Idem iz teg milenijskog greba uhvatit malo friške arije-svježeg zraka Gledat ću
na rivi u nebo kroz Uljanikove kranove dizalica. Posudiš mi trideset kuna za
četvrt kruha i malo istarske mortadele?
Negovetić blatnjave rukavice zaklanja žutom plastičnom kacigom.
Neće mu kosi - svezanoj u masni rep na zatiljku (tako mu ne možeš pobrojati
sijede) - smetati malo kiše od garbina. Hoće li i njemu donijeti sendvič ili
samo tri deci žuje u limenki. A možda šefovi dok traje zima konzumiraju na
gradilištu indijski čaj s rumom?
Slušalice u oba uha! Joe i izvanvremenska obrada With a Little Help
from My Friends od Beatlesa. Uzet će Tonijeve rukavice, neće šefovske prljati
olako. Negovetić je ovoj amfori stručno otkopao šiljati vrh i skladno zaobljen
trbuh. Sad špahtlom treba u sraćkavoj gnjili napipati amfori drške na dugom
vratu. Ispipati prstima glineni poklopac posude kojim je ljudska vrsta prije
dva milenija čepila na jugu plodnog poluotoka Histria-e da li vino? Možda
maslinovo ulje. Nabijenu usoljenu ribu.
Opisa tih čarobnih posuda, puni su svi turistički vodiči Pule. Oni
dotjeranijeg teksta izvještavaju znatiželjnu današnju civilizaciju: Tko zađe
u Pulu ne može uteći povijesti. U gustim nanosima, jednima preko drugih,
povijest u Puli pratit će te u stopu…
Šestog dana otimanja amfora milenijskom blatu u pametni Samsung
sletila mu je naredba: Direktor Moloh PZ ulaganja očekuje svog šefa gradnje
Prigorčeve garažne kuće, kako prigodno županijske novine propagiraju njihov
projekt – na radnom ručku. I točka.
MILAN OSMAK
89
Inženjer Latin Bender voli širokogrudo podijeliti s višim osobljem
dva-tri poduzeća u kojima ga je postavilo i za predsjednika Nadzornog odbora
potpuni doživljaj raskoši. Samo time je okružen. Kolegi Karlu Smoljanu
- zapišavaš li mi oči? - ima biti posebna čast što ga sijedi brk i sveprisutna
dimeća cigara dočekuju na parkiralištu hotela i još medical spa i dakako
restorana Valsabbion.
- Točni ste i danas? To u vas cijenimo. Unutra ne dopuštaju dimiti.
Europski i posve okej. Ali zato na parkiralištu nuđaju nezaboravnu panoramu.
Vidite li dragi, to prostranstvo pučine. Da je tu bilo sagraditi staru jezgru
Pule, ha? Jutros bez oblaka jednog. More srebri, eterični ambijent, ha?
On vidi.
Umjesto digestiva za bolju probavu radnog ručka (šljakerima ovo
je vrijeme – marende), direktor svom podređenom tumači kako je restoran
Valsabbion jedan od najpoznatijih u Lijepoj našoj. Naravno, zbog nenadmašne
gastronomske ponude. Udivljeno će ga saslušati. Peti put.
- Sinoć sam doletio avionom iz Dubrovnika. Kad ćemo u Domovini
jednom dokinuti stalna kašnjenja letova? Već sam vas bio informirao – tamo
imamo tvrtku za izgradnju cijelog komplesa urbanih vila. Ono, nadomak
staroj urbanoj jezgri. General mi je povjerio i taj projekt.
- I kako napredujete?
- Ha, što da vam velim. Znate i sami kako to u nas ide. Oteže se otkup
još nekih minornih parcela. Ali, dovraga, uz samu su morsku obalu, neke
parcele još i u posjedu države. Privatnici u zaleđu nisu ni trenutak oklijevali
prodati. Ono, kužite naše poslovanje: nemoralna ponuda pa da te vidim što
nećeš, ha? No, ime generala Mutimira Prigorca – to vam je danas – as u
rukavu. Idemo objedovati! Preskočio sam jutros doručak, iako im je ovdje
teško odoljeti. Dočuli su, kolega Karlo, da smo tu zbog projekta koji će uskoro
u građevinskoj operativi Pule biti kanon moderne gradnje. Na moju riječ! A
ovo sve ovdje (brko očinski širi kratke i tuste, ali fizičkim naporima vične
šape), ovo je prava gastronomska radionica okusa i mirisa. Nevjerovatno. Oni
vam i za ponudu doručka imaju svoju ambijentalnu priču. Dođite, dragi…
Usput je upitan – osjeća li svu ovu intimnu, a opet diskretnu
atmosferu. Kako direktor ne očekuje odgovor, on stigne u glavi sročiti
prijevod ove prestižne pulske destinacije kao donekle prizemno - pješčana
uvala.
- Oni (vlasnici), imaju tu samo dva Superior apartmana. Samo dva,
moj gospodine! I četiri Classic sobe. Kužite tu igru, Karlo? Ekskluziva. Hotel,
a samo dva apartmana. Tako europski!
Brko da je odsjeo u Classic sobi. Ostale tri su u ožujku prazne.
- I general Prigorec uvijek odsjeda u Valsabbionu. Kad se osobno želi
uvjeriti kako napreduje pulska jedinica njegove jadranske poslovne divizije.
90
KNJIŽEVNA RIJEKA
Ne zaboravimo, tu su još i naši tereni na Hvaru, koje treba unaprijediti u
građevne. Ovih ga dana možemo očekivati iz Beča. Najavio mi je – ništa radno.
Malo želi napuniti baterije mediteranskim ugođajem. Sam ili u diskretnom
društvu. Nije moje da o tome… General je patriot. Teško podnosi poslovno
biti vezan u inozemstvu. A nije da se nije razgranao tamo u Beču. Još dok sam
boravio u Vaduzu, to vam je Lihtenštajn, kužite me, zar ne što za poslove znači
Lihtenštajn? Dakle, iz jedne konzultantske firme u Vaduzu tada sam pomagao
Prigorcu poslovnim savjetima (što sam važan, pa sam važan…). Vremena su
bila osjetljiva, da ne velim ratna, posebno vama ovdje, je li? General mi je u
tim vremenima znao reći - u koga je domoljubno srce – dužan je kad se stvari
srede isfurati biznis iz nadležnosti tamošnjih špekulanata. Usmjeriti ga dolje,
u domovinu. Boravak gore on je istrpio po zadatku. A znate li, mili, koliko
odlikovanja je ponio za svoju predanost našoj stvari? General mi je još u ono
vrijeme otkrio Valsabbion i Pulu.
General Prigorec će naravno odsjesti u Superior apartmanu, a jesu li
na gradilištu sređene komunalije?
- Iz Elektre dovlače na gradilište, koliko sutra, trofazni kabel, naravno
ukopan preko ulice i protočno mjerilo. Međutim, oni iz Vodovoda htjeli bi
najprije imati ovjerenu kopiju našeg provedbenog, a ne samo projektnog
plana. To sam vam mejlao…
- Birokrati! Neka. General će to srediti, čim doleti. Na Gradu s onim
Delbiancom. To s vodovodom, naravno i produžetak privremene građevne
dozvole, kako smo uredovnim putom zatražili. Jasno, na još godinu dana.
Zatim se Bender odlučio upucavati konobarici. Plavuša uljudno
skriva primarnu zainteresiranost - zabilježiti narudžbu dok joj Latin Bender
pokazuje još neobrezanu svoju debelu cigaru, kao da je proteza muškog
spolnog organa.
- Ma, vidite li moju neobuzdanu ovisnost. I kod jela ovo moram
imati na oku. Znam, znam, ovdje je pušenje grijeh! A, vi? Pušite negdje sa
strane. Ne? Baš nikad se ne zapalite na pušenje…
Pripadnica neupadljivog hotelskog osoblja diskretno se, proljetno
raskopčanom bluzom, naslanja uglednom gostu na rame, dok oboje
smještaju smeđi falusni predmet među nabore hotelske salvete s izvezenim
monogramom. Neka zasad ne diže glavu.
Dežurna konobarica i brko njemu su namijenili juhicu sa
škampima na temeljcu odabrane ribe od kamena. Neće zažaliti! Konobarica
poluosmijehom skriva profesionalnu procjenu – ovaj gost nije vičan surfanju
kroz jelovnike prestižnih gastronomskih svetišta.
Brko ne bi juhu zbog linije i zuba vremena. Iz tog razloga je izbjegao
doručkovati i petnaest minuta se znojio u hotelskoj teretani.
Gostoljubiva konobarica donijet će mu carpaccio od dimljene
MILAN OSMAK
91
hobotnice s divljom rikolom... Aha...
Uz prvu žlicu kojom je uhvatio i repić škampa u juhici progutao je i
pravo pitanje radnog ručka:
- Što ćemo s amforama? Čuo sam da ste otkopali već dvadeset i
šest.
- Tako sam vam esemesao. I to samo u prvom sloju na zapadnoj strani.
Sva je prilika da ćemo ih još…
- Nemojte! Nikad više da niste mi esemesali važne poruke! Mobilnu
telefoniju prekontroliraju dok kažeš seks! Dobro?! E, one, cijele odmah
pospremate u baraku? Dobro. Neka one načete ljudi zdrobe u masu i s
otkopom zemlje u kamion – na deponij gdje Grad već nivelira neki teren. To
riješite s gradskim, je li… Za cijele amfore ja imam ideju. Sve bi trebalo, onako,
diskretno. Ne, inženjer Smoljan, zaboga! Nisam rekao da vi niste cijelu tu
iznenadnu operaciju – diskretno. Dapače! Mirno jedite, zaboga! Trebate li
papra, ili još soli? Moja rikola nije dovoljno začinjena. A, to? Mislite da to
gosti moraju po vlastitom ukusu... Aha...
Dok čekaju na glavno jelo, direktora interesira što je otkrio sondažni
iskop, ono, tri puta tri, na dijametralno suprotnom kraju gradilišta. Ima ga
iscrtanog u glavi. Ma, kako ne.
- Direktore, na žalost, moram izvijestiti – opet amfore. Šljaker na
rovokopaču je, to nismo očekivali, razbio prve dvije. Otkopali smo za dobra
dva metra čelo nekakvog zida. Tesani kamen, posebno svi ugaoni, a između
naravno zemlja i prastari komadići morta. Ostatak nekakvog temelja. I
amfore. Ovaj put su duguljaste. S pojačanim ušima odmah od ruba otvora
grlra posude.
- Gottverdammen! Kakav smo teren kupili, rimsko skladište vina?
Generalu se to neće ni najmanje…
- Amfore su španjolske, za usoljenu ribu.
- Kako možete znati?
- Pa, nisam posve siguran. Ali, prema tipologiji Dressela, najsličnije
su formama 7. do 15. španjolske, da kažem h i s p a n s ke. Vikipedija na
engleskom navodi izvornik tipologije: Corpus Inscriptionum Latinarum,
Berlin 1899. Prema autoru Dresselu proizvodile su se u drugoj polovici
prvog stoljeća stare ere sve do,… da vas sad ne zamaram Dresselom, a sebe
ohlađenom juhicom, odjednom gorka ukusa….
- Vau! Surfate internetom u slobodno vrijeme. To se nikako neće
svidjeti našem gazdi. – Bender dlan ruke uzdiže poviše izbrijane ćele. General
Mutimir Prigorec za toliko je viši Big Boss od svih direktora umnoženih svojih
firmi.
- Čovječe! Ma, nije riječ o vama. Takve suradnike volimo. I ja
i general. Ono, školane i poduzetne. Zbog takvih, poput vas, u svakoj
92
KNJIŽEVNA RIJEKA
zapadnog tvrtki upravo su izmišljeni bonusi na plaće. Problem je ta zakopana
vinarija s amforama. Moramo odmah staviti glave skup i to riješiti. Bilo tko
sa strane, neki ludi ljubitelji starina, nikako nije dobrodošao. Takvi uvijek
zakompliciraju stvari. General mi se povjerio – on izuzetnu pažnju posvećuje
realizaciji ovog projekta. On i čelni ljudi Pule. A koliki je samo inozemni
bankovni kredit iskemijao za ovaj projekt!
Neka se inženjer Karlo na čas zamisli u koži čelnika Pule. Grad je
veliko industrijsko, kulturno i turističko središte, a nema – jel’ on to može
zamisliti – ni jednu jedinu javnu garažu. Ova, koju će oni sagraditi, bit će
prva. No, Bender s pouzdaje u svog šefa gradnje. Ono, pritegnuti izvođače do
maksimuma. Izvođači znadu biti stoka. No, sad će zajedno s njim on uživati u istarskoj mariniranoj ribi list
(najbolja je ona ulovljena od prosinca do travnja) i ni riječi više o poslu! List s
kaparima i u posteljici od pohane kadulje s otoka Cresa - to te ja pitam! I malo
mladog matovilca iz plastenika kraj Medulina. Objed ful ambijentalan kakav
se pristoji Valsambbionu.
Usput, za već iskopanu hrpu amfora ima se pobrinuti inženjer
Karlo Smoljan (jao, meni!). Diskretno, kako to on umije. Uprava ima puno
povjerenje u njegove sposobnosti. Nije li on onomad na Lošinju, gdje se
zgodilo da obojica inženjera ljetuju, imao nekakva arheološka iskustva?
Latin da je nešto negdje pročitao, njegovo ime u svezi s arheološkim nekim
nalazom. (Ma, brus! Detaljno si se informirao, mili!).
Direktor nervozno trlja svoje debelo smeđe pomagalo, dosad na miru
u salveti i uvjerava obojicu – još će sve ispasti na dobro. Neka za provedbu
njegove genijalne ideje izuzme s gradilišta onog svog lošinjskog frenda –
fizikalca. Takvi dečki uvijek su dobrodošli uz vodećeg masterminda.
- Moram se suglasiti s vama, ali direktore, realno moramo
pretpostaviti da se na gradilištu, ispod prvog sloja terena, krije još ne znam
koliko antičkih nalaza. Zakopani su…
I ostat će zakopani, dragi Karlo! Čvrsto i temeljito pod izbetoniranim
temeljima naše poslovne zgrade s dvije podzemne i četiri nadzemne etaže. Mi
ne o d u s t a j e m o! Ja do kraja tjedna ostajem u Puli. Dočekat ću Prigorca.
(Lažeš. Taj ne smije iz Beča).
I ne! Uz riblju deliciju Latin Bender ne treba vinsku kartu. Nitko u
Lihtenštajnu ili u Beču neće konzumirati alkohol, neka je i vrhunski, do kraja
radnog vremena. Mineral wasser, bitte!
Posljednji file lista nasilno je utrpao u usta jer brko napadno bulji
u svoj Rolex Daytona Cosmograph. Nije zlatni ali uredno vas dođe kakvih
sedamdeset tisuća kuna. Ako nije izvanredno izrađena replika. Tada upola
jeftinija…
- Večereras ideš doma. Za preko vikenda, a možda i koji dan više.
MILAN OSMAK
93
Hoćeš li, Negovetiću? I ja ću s tobom, malo dat ti malo ruku…
Toni krajnjim naporom nije ispustio motiku na tek otkopani trbušćić
amfore, koja neće biti hispanskog podrijetla.
- Karlo! Jel tebi teško pala direktorska marenda? Danas je utorak,
koji vikend? Nemoj mi reći da sam već dobil nogu! Zar i ti, pravi šef…?
- D r a g i d e č k o! Obratno. Sad ti mene pitaj, po svojoj lijepoj
navadi: što je obratno od dobiti otkaz krajem tjedna? Ono, dobiti nogu kako
vi to zovete… Ha?
- Obratno? Meni bi se vidilo obratno – umjesto noge dobiti
otpremninu u visini dvanaest plaća. Jel’ to moguće?
- Daleko od toga! Moramo sve zaslužiti pa dobiti bonuse na plaćice.
Za malo prekovremenog dela. Podalje od ovog antičkog groba, kako si izvolio
neki dan nazvati m o j e gradilište.
Dvije noći zaredom obojica prevoze iskopane amfore kombijem
Moloh PZ ulaganja. Iz pulske luke do mandrača u Premanturi, pa u njegov
gliser. Tamo je za gumenjak Toni Negovetić iskemijao besplatan vez. Ljudi
s mora neće ACI marinama tek tako plaćati privezište. To je izmišljeno za
furešte-strance. Diskretnu akciju razvlači tehnički problem. Gumenjak može
primiti najviše petnaest amfora i dvočlanu posadu. Noću je na otvorenom
moru bonaca, no vanbrodska Yamaha, unatoč šest cilindara i 165 svojih
konja, od Premanture do otoka Unije samo glumi glisiranje.
- Alo, šefe! Jel’ ti gazda obećao kupiti novi motor za oti gliser, ili
ćemo to nas dvojica od obećanih bonusa? Daj, ne zajebavaj jadni motor, još
će nam prosfirati neki dihtung na glavi motora i gdje smo onda!
- Ma može on to!
- Ne može. I basta! Opterećeni smo gore nego da šestorica idemo
s po dvije puške u noćni ribolov. More ti se smilostivilo, hoće tako na kraju
zime u posljednjoj Mjesečevoj četvrti. Za pedeset minuti smo doma. Po malo
Karlo!
- Da, doma! Negovetiću ne plovimo u Lošinj. Na tajnoj smo misiji
do Unija i one tvoje skrovite lokacije. I da nisi ženi esemesao, kako ćemo biti
nadomak Lošinju.
- Okej! Ali smanji gas, ne ganja nas ni policija, ni carina. Nek si ti
moj šef, inženjer za ovo i ono, vlasnik glisera, ma je mene u pomorskoj školi
naučilo na teži način – kako čuti kad je motor preturiran. Me čuješ? Hoću te
neš’ pripitati a kako - kad ne čujem ni sebe! A kako ću tebe?
Udovoljio je Yamahi i gumenjak pomirljivo naliježe opterećenim
pramcem na brkove mora. Sad će bolje čuti frenda. Zna li direktor Moloha da
raspoloživi fizikalci u Hrvatskoj, sve ih je manje, a posebno Toni Negovetić
počesto znadu biti pain in ass? Ono: Zašto ja?... Čemu to?… Može li netko u
drugoj smjeni?… Koliko je tu prekovremenog?… Pametnome – sto puta dosta
94
KNJIŽEVNA RIJEKA
reći. Fizikalac Toni voli slušati njegove odgovore stoiprvi put.
- Objasnio sam ti još u Puli, pa u Premanturi. Malo prije i kod
svjetionika na Kamenjaku. Izvršavamo još jednu genijalnu ideju Latina
Bendera.
- Umjesto da u moju ribarsku kućicu u uvali Maračol, nagradil ju je
još moj stari, po mraku posložimo skupocjene amfore, mi ćemo ih utopit na
petnaest metara dubine! A po danu i na očigled svima opet ćemo ih vadit iz
mora? Genijalno za ne bilivit.
- Bender je zamislio da ih oprezno operemo izvana i isperemo onu
tvoju gnjilu iznutra…
- To smo mogli i šlauhom iza barake, da nas bidne ne gledaju stanari
iz susjedne zgrade. To i potrošit privatni smještaj u Puli. Doći će me pola
plaće.
- Direktor hoće da otkopane amfore u moru uhvate – morski štih!
Moraju biti dobro osoljene, ne bi li kupci pomislili da smo ih ti i ja izronilili
na tajanstvenoj lokaciji antičkog brodoloma. Nitko ih ne smije povezati s
gradilištem Prigorčeve garažne kuće. Ni general više nije popularan, čitaš li
novine. Što još nije bistro?
- A tko će ih prodavati? Kome ludom? Možeš ti, ja ne bih! To mi se
nekako vidi kao šverc, ako će kupci biti stranci.
- Tebe nije predvidjelo za prodaju. Gazda je već pustio glas: neki
lošinjanski ronioci, nikako ti i ja, htjeli bi se diskretno riješiti vrijednih
antičkih predmeta. Ne traže mnogo. Nas dvojica zaduženi smo da jednu po
jednu upakiranu amforu dostavimo budućim kupcima. Mi smo jedinica za
dostavu. Ništa opasno… Stranci se pale na podmorske antikvitete, nas neće
nitko ništa…
- A, je? Najprije sam ih iskapao iz one gnjile, pa tebi dal ruku
kod utovara u kombi. Pa daj pretovari sve u gliser. Ispirat ćemo ih u moru
i dostavljati bogatunima kao suvenire. Okej. A ča ja (dobro,i ti) imam od
toga?
- Bender nam obećava bonuse. Nije malo, dvadeset posto od
postignute cijene. Naravno, moraju biti cijele.
Toniju Negovetiću ide računanje s jednom ili dvije nepoznate. Ako
je utvrđena cijena amfora, gdje god bile na Dresselovioj klasifikaciji, tisuću
eura i više, tada se dvadeset posto od cijene u kunama i ravnopravno dijeli na
dva sudionka, pa to onda pomnoži sa brojem prodanih komada… Sljedećih
pet minuta frend neće daviti novim pitanjima. Da nije u kombiju nesmotreno
odložio mobač mogao bi odslušati nešto od pomno izabrane mjuze i upiti
malo pozitivnih vibri.
- Čuj, šefe?
- Kaj je opet? Ne znaš srednji i kupovni tečaj eura na dan kad
MILAN OSMAK
95
frknemo italske posude za vino.
- Ne to. To je uvijek kako banke tog dana hoće. Nego, kad ja dobivam
lovu? Kad Bender utopi cijeli paket ili po jednoj prodanoj? Da znaš, morat
ćemo ih još i kamuflirati. Najbolje u one plave vreće za smeće. Uokolo tih
žara natrpamo granule stiropora, bit će kao u postoljeci. Ima i tvoj barba
genijalnih ideja, ha?
- Ako mene pitaš, lovu ćeš vidjeti kad skinhead brko naplati amfore
od kupca.
Tu ga je čekao! Toni tvrdi – on ne bi sudjelovao ako mu kune ne
sjednu čim njih dvojica do kraja obave prljavi posao. K tome, on je odmah
shvatio da njihov direktor kani poslovati s amforama mimo Moloha. Ma,
molim vas, kod silnih milijuna koje je general Mutimir Prigorec upucao u
pulsko gradilište, gdje bi se još bavio švercom amfora. Ako direktor Bender
okreće amfore u fušu i sebi osigurava dodatni prihod, može im isplatiti njihov
trud od svoje plaćice.
- I još da ti kažem, ili si već čuo, gradilište priča kako diši plaćica nije
manja od deset tisuća. Eura, moj šefe! I ne dobija je preko one tvoje platne
liste za šljakere.
- Ja zaista ne znam…
- I bolje ti je – ne znati s kojih žiro-računa firme ide isplate
projektantima, pa akontacije izvođaču. Dragi dečko! Samo ti slušaj muziku
iz mobača.
Kako frendu, koji sve strastvenije nadvikuje Yamahu, priznati: ima
još neugodniji dio direktorove naredbe. Od njih dvojice se očekuje da u ovoj
diskretnoj akciji pronađu i kupce amfora. Bit će nagrađeni samo za amfore
koje uspiju utržiti. To će morati Negovetiću pojasniti sljedeće noći. Jer, već
uplovljavaju u vijugavi zaljev otoka Unije. Gasi poziciona svjetla na kokpitu
gumenjaka i predaje Toniju kormilo. Ako je nebo vedro, kao noćas, na moru
nikad nije toliko mračno da domorodac Toni, s gasom na minimumu, ne bi
bez greške doveo gliser pred očevo ribarsko sklonište…
Tog petka iza podneva, bez najave je u otvor zaljeva Maračol uletila
bura. Hoće li biti prava, marčanska od pet dana – vidjet će se. Na gumenjaku
nije barometra, da trajanje bure približno prognoziraš.
Zasad usidreni gumenjak nedužno pluta usred žutog oblaka morske
vode. Mutež oko njih prijeti ispuniti cijeli zaljev. Njih dvojica, naravno u
ronilačkim odijelima, isplahnjuju otežale, skliske, amfore. S prvim zrakama
sunca preko Osorčice gliser, od pramca do krme, nalikuje njegovoj predodžbi
svinjca u selu podravske nigdine njegove bake po ocu. Jednom su ga kao
dječaka vodili tamo. I nikad više. Prezime Smoljan potječe iz tog kraja.
Proklete amfore! Očito se nisu dovoljno dugo namakale na
morskom dnu. Nevoljko iz trbuha otpuštaju grude milenijske gnjile. Toni po
96
KNJIŽEVNA RIJEKA
ne znam koji put ispravno imenuje vrstu zemlje na gradilištu. More nadire
u temelje Pule zavjerenički. Truje zemlju podzemlju. Lako je bilo s praznim
amforama. Njih je Negovetić već smjestio u suhozidom ograđenu nastambu
na obali. Poslije podne kani pokrpati šupljikavi krov naplavljenim drvom sa
žala. Neka inženjer Karlo smrzava ruke ispirući rimske artefakte. Ako hoće,
more do sumraka. Sad najavljuje:
- Marenda! Ajde šefe miči dupe iz te bljuzge!
Žvaču dva dana stare žemlje, neka su i nafilane istarskom mortadelom.
Njemu daju okusom i mirisom na papir. Latin Bender ih je snažno savjetovao
– ne navraćajte u naselje Unija! Sve mora biti diskretno, a oni komandosi na
suhoj hrani. Bez veze! Jednako je bespredmetno dražiti Negovetića pričom
o rafiniranom okusu marinirane ribe list. Uhvaćena je u listare rovinjeških
ribara. Tako glasi ambijentalna priča uz glavno jelo u Valsabbionu. Ljupko
okružena aromom pohane kadulje s Cresa (eno ga tamo preko Unijskog
kanala!) i garnirana mladim matovilcem s crvene zemlje oko Medulina.
Kako odglumiti njihovog perverznog direktora pred Negovetićem,
kad je čovjek vidno osokoljen suhim sendvičima i žujom. Na faci mu čitaš:
čim proguta, ima on zanimljivu priču.
- Vidi što sam pronašao! – Gura mu pred sendvič prljavi dlan i na
njemu neke bljak crne i smeđe kuglice. Prevelike su za one iz kozjeg debelog
crijeva. I moguće donekle plosnatije. Pet divljih kestenova?
- Gdje sam ih? U grmlju kad sam se išao olakšati, a da me ti ne gledaš
iz glisera. Čovjek mora imati privatnost - dok sere. Nakon tri dana… Naravno
da te zajebavam! Ako ćeš malo smija u društvu, pričaj o govnima. U amfori,
čovječe! Našlo se u onoj najduljeg vrata u ovoj skupini. Eno sam je izdvojio,
na pramcu. Roštam joj niz grlo štapom s rašljama. Poslije marende i tebi ću
odrezati takav štap od šmrike. Malo, malo pa ispirem prokletinju morem.
Kad, iz vrata ispušta na dno ovakve crne komade. E nećeš! Neki su potonuli.
Pet sam uhvatio, a možda ih ima još pri dnu gdje se zemlja čvrsto skorila.
- Sad ćemo se špekulati? Ni vrag da te već pukla žuja. Meni je tek
malo toplo u želucu.
Negovetić zapovijeda neka pametni inženjer - i to sam dočekao! odmah iz alata za vanbrodski motor izabere najmanji odvijač. I budući su mu
ruke suhe neka zagrebe jedan kesten - po izboru. Snažnije uz rub, nježnije po
sredini. Toni je to već izveo na jednom. Ne, neće mu ga pokazati. Stvar je, je
li, za ne bilivit. Zato Negovetić hoće da se šef uvjeri osobno.
- Čekaj malo. Ovo mi naliči na nekakav gumb. Je li pod tom patinom
nešto metalno, žućkasto…
- Zlatno.
- Zlatni gumbi?
- Zlatnici, budaletino! Oprosti, šefe. Zlatni novčići u amfori.
MILAN OSMAK
97
Negovetić odmah nastavlja svoju ambijentalnu priču. A ide ovako:
U prvom stoljeću stare ere neki rimski kolonist, u ono doba imućni vlasnik
tridesetak amfora (toliko su ih iskopali) lijepo se opernatio krčmeći traženo
vino. Krčmari su se i u antici bogatili na žednom pučanstvu. Zaradu je krčmar
skrio u najljepšu amforu…
- Kad se vratimo u Pulu odmah ću tvoje nalaze tretirati HCl-om!
Kad kiselina otopi tamnu prevlaku vidjet ćemo – ukazuju li se novci kao
zlatni. Skrati svoju bajku, imamo još dosta posla.
Toni ima još dodati to – da je vlasnik nekako zametnuo svoju
antičku kasicu-prasicu. Ili su ga nezadovoljni gosti pomeli iz svijeta živih pa
zatrpali zemljom zajedno s vinskim amforama. Potaknut vlastitom maštom,
Toni preostali sadržaj dugovrate amfore istresa na plastične podnice glisera.
Glinu sad pretražuje prstima.
- Ne galami! Obojica ćemo oprati cijeli gumenjak. Koji god kesten
još pronađem – pripada tebi. Ma, ovih pet nećemo dijeliti.
Dugovrata je skrivala još tri podjednako patinirana novčića.
Sutradan je opaka bura skrenula u podnošljivi vjetar od levanta. S levantom
u krmu Yamaha na pola snage mora za sat i pol doploviti u okrilje lučice u
Premanturi.
Uslijedili su dani lova na zainteresirane, dobrostojeće ljubitelje
antičke grnčarije. Direktor Latin Bender je najuspješniji. Dvije italske
vinske amfore Toni je bez puno prenemaganja kombijem odvezao u hotel
Valsambbion. Vlasnici će jedan separe preurediti u stilu antike. Posluživat
će neka jela prema poznatoj recepturi starih Rimljana. Originalne amfore
dočarati će ambijentalni ugođaj. U Valsambbionu sve mora biti izvorno…
Ugovorni Molohov izvođač betonske gradnje jednog je jutra
dovukao u Kandlerovu ulicu pred ulaz u gradilište dva krana u dijelovima.
Gotovo istovremeno skinhead brko je kratkim esemesom s nepoznate lokacije
promaknuo svog šefa gradilišta u nadzornika izvedbenog projekta, ostaje ti
ista plaćica, i to je nešto u navrloj recesiji. Inženjer Smoljan sad će, silom
prilika, imati više slobodnog vremena (nemoj me još, da ne kažem prosto
– što) i neka se ozbiljno posveti neobavljenom svom poslu. Šifra: sondažni
iskop. SMS ne sadrži riječ bonus.
E, da… Ako ne možeš promijeniti jučer, niti kontrolirati što će
biti sutra s uglednim Molohom, što još možeš? Novoimenovani nadzornik
gradnje Prigorčeve garažne kuće može odlučiti dobro živjeti – danas. Na
primjer, posvetiti se upoznavanju susjeda.
S druge strane Kandlerove ulice, prvi put će zakoračiti ispod
autentičnog rimskog slavoluka, kroz koji se ulazi u Arheološki muzej Istre u
Puli.
Tri ure kasnije, oznojeni se njegov frend, ma gdje ne bi malo dao
98
KNJIŽEVNA RIJEKA
ruku dečkima koji ankeriraju postolje za kran posred gradilišta, ukopao pred
njega i hvata dah. Uspio je zamahnuti rukavicama pred njegovim pilotskim
rejbanicama. Prije dvije ure, ili manje jutro je zaiskrilo na blijedom marčanom
suncu. Hitro naočale na nos. Šminku na korijenu nosa, rejbanice, poklonila
mu je za posljednji u dvoje proslavljeni, njegov četrdeset i nebitno koji
rođendan, sudski već umrla bivša supruga.
- Eto nam sranja! Karlo, odmah čupaj slušalice iz oba uha, čuješ
me!
E, baš neće! Sve dok hrapavi bariton Leonarda Cohena (mrak ženski
vokali upotpunjuju glas starog momka) ne dovrši Democrasy is comin’ to the
U. S. A. Jutros prigodno može i tude.
- Jebem ti sve, šefe!
Viš’ ti to. Ambijent gradilišta (nije nalik Valsambbionu), beton,
armature, građevinski strojevi, pogubno utječu na ljude. Odvjetak tisućljetne
mediteranske uljudbe – njegov prijatelj - prostači poput nekoliko preostalih
Benderovih fizikalaca…
- Šefe, govorit ću polakše. Eto ti – na! Oćeš li vidit na papiru? Nećeš,
dobro ja ću ti sve – brže. Eno je, ona dižgracija-nesretnica! Ona, ča se usidrila
kod vratnica! Govoril sam šefovima, na finom našem gradilištu neka postave
almeno-bar polovnu tibo-kućicu za portu. Badave govorin. Ulazi se kao u
seoski vrt.
- Ne pokazuj prstom! Ona visoka crnka? U trapkama i šljakerskom
prsluku. Zurka joj do pola uha. Jel’ ta? Ona ti je uručila ovaj dopis...
Zanimljivo!
Negovetić smalaksalo potvrđuje glavom. Dolaze mu godine kad
bi se trebao manje uzbuđivati. Nije zdravo. I, uopće frenda, od danas će na
ovom gradilištu zavladati civilizirano ophođenje. Jebem ti koji te opsuje na
radnom mjestu kad god mu dođe.
- Dragi dečko. Ženska nije dižgracija, kako si je izvolio imenovati.
Ni nalik takvoj. Eto, na dnu ovog papira lijepo je boldirano: dr. sci. Alenka
Mladac, viši kustos. Naša susjeda od preko. Iz Muzeja. Tu je žig i njen potpis.
Ono, rukopis joj, kao da je još u osnovnjaku. Ali, odavde, vidi mi se… jel’ tako
ti zboriš, cool komad. Gospođa su navratili izvršiti stručne izvide, a sve prema
zakonu. Prisutni armirači ne moraju ga znati. Što ćeš ti sad? Uvedi dr. Alenku.
Ne, čekaj, ja ću to bolje…
Leonard Cohen će ga razumjeti. Mjesecima mu se nije dogodilo
da dva puta u jednom jutru uživa u komunikaciji s atraktivnim komadom.
Neka će već sutra drugim svojim dopisom ta dama privremeno obustaviti
sve građevinske radnje Moloh PZ ulaganja na lokaciji u Kandlerovoj broj tri.
Zakonodavac na koji se dr. Mladac poziva ubitačno je precizan. Investitor u
posjedu građevnog zemljišta i urbanističkih suglasnosti dužan je omogućiti
MILAN OSMAK
99
arheološkim stručnjacima (on hoće) predhodno ispitivanje terena ukoliko se
predmetno gradilište nalazi unutar postojeće urbane jezgre.
Nije li novovjeka Pula sazdana na povijesnim slojevima unatrag tri
tisuće godina?!
Direktor Latin Bender sletio je u Pulu, ovaj put Iz Splita. Naravno da
nije bio na odmoru. U njegovu rječniku ne postoji riječ odmor. Iako priznaje
– rano proljeće na Hvaru je umilnije od istarskog. Oni tamo posjeduju… to
inženjer Smoljan već zna. I neće mu sad jedan Smoljan (samo si nadzornik na
projektu) tumačiti ovlasti županijske arheološke ustanove.
- Ta dr. Alenka, je li vas ispitivala o našim iskopima? Mi ovdje nismo
naišli ni na kakvu antičku grnčariju! Je li to jasno? Kakvom vam se čini na
prvi pogled, ha?
- Normalna. Oni u Muzeju očekivali su da će ih Grad službeno
obavijestiti o otvaranju našeg gradilišta. Još je rekla, da je kanila navratiti
do nas ranije. Ali, pretrpana je poslom, a činilo joj se normalnim da prije
početka radova mi počistimo teren. Devastiran još prilikom savezničkog
bombardiranja u 1944. godini, tijekom Drugoga svjetskog rata. Po vašem
nalogu ja sam dao prikupiti desetak kamiona kojekakvog smeća. No dr.
Mladac odmah počinje s vlastitim sondažnim iskopima. A to se, nikako neće
svidjeti vašem generalu.
Dok izgovara posljednju mučnu rečenicu, zagleda svom direktoru
u oba oka.
- Dragi inženjer Karlo, ja se pak bojim da Prigorec ima ovih dana
daleko veće probleme od ovih u Puli. Ovo gradilište, prepustio je potpuno
mom nadzoru.
Koliko je Bender razumio, možda Prigorec kani čak prodati
Pulu. Sve to u svezi s negativnom medijskom klimom koja se stvara oko
generalovih projekata. Naravno, iza svega stoji bijedna konkurencija. Sve
izrečeno Latin Bender podcrtava sumorno kostrešeći sijedi brk. I automatski
češe izbrijani zatiljak. Also, inženjer Smoljan i njegov pomoćnik (napreduješ
mi, Negovetiću) imaju zadatak pomagati, on nije rekao uhoditi, nadobudne
arheologe. Ostalim šljakerima, neka u ime direktora ispiše trenutne otkaze (
višak radne snage zbog obustave radova). Do boljih vremena. Uredno mora
odjaviti njihove radne knjižice, Bender neće nikavih komplikacija oko toga.
- Karlo, što se ovo događa, ne budi radoznao, stoti put pita Toni.
Zadrti kvarnerski bodul pri tom ne propušta optužiti voditeljicu arheoloških
istraživanja na budućem gradilištu kao uzročnika nenadane nesreće što je
snašla Molohove uposlenike. Oprezno to čini, čim se uvjeri da ga dižgracija
ne može čuti.
- Razmahala se batina.
- Koja batina, brate Karlo?
100 KNJIŽEVNA RIJEKA
- Batina izašla iz mitologije. Hoće to u Puli. Poslože se neke silnice…
Uskoro ću ti sve objasniti.
Latin Bender se prevario. Arheološko preliminarno ispitivanje
terena dr. Alenke Mladac (izblijedila plava kuta na žalost skriva njene ženske
atribute) odvija se jako sporo. Ona kaže – prvo pravilo struke glasi: Ne
brzaj! Arheolog mora uočiti najsitnije detalje u raskopanom terenu, naravno
da je gnjila. Inženjer Smoljan i gospodin Negovetić dobrodošli su, ali za
početak neka samo razgledaju kako napreduje njen sondažni iskop. Uprava
Muzeja vapi za pomoćnom radnom snagom u svakom istraživanju. Na ljeto
očekuju ovdje ekipu studenata arheologije iz Zagreba. Posao će se razmahati,
studentima će iskapanje biti priznato kao seminarska radnja.
Pravi je trenutak da se on i Toni upute u turističko razgledanje Pule.
Nogu pred nogu. Deset minuta kasnije sidre se na glavnom trgu Giardini.
Gdje drugdje nego u prestižnom caffe baru Uliks.
- Radno je vrijeme a nas dvojica na tekućoj marendi. Kad bi nas
mogao vidjeti generalov žbir Brko Smrdljiva Cigara!
- Da imamo skipe i kameru vidio bi s moje desne strane slavoluk
neumrlim veteranima rimske obitelji Sergijevaca. Tebi s lijeva bistu starog
Jamesa Joycea i njegov uglačani nos. Od neke Puležanke jutros je dobio svježi
crveni karanfil u brončani zapučak. Ženska se ponadala kako će Joycea to
napokon razgaliti da se prestane mrštiti na Pulu.
- Bidan čovik! I ti bi se jadio-ljutio da te svaki gost ki ovdi konzumira
irsku kavu, poklen čvrgne prljavim prstima.
- Toni ako ćeš ti braniti ovdje nasađeni kip kao da je živo stvorenje,
za tebe više ne naručujem irsku kavu. Koja nam je ova?
- Šefe, amico mio, tebi i meni ovo je treća.
- Nije loše, ajmo sad o poslu. Kad se ona Alenka domogne prve veće
količine amfora, a mogle bi je brojem opako iznenaditi, ja sam obećao – ti ćeš
joj dati malo ruku. Našim kombijem prevozit ćeš amfore u katakombe Arene.
Žele ih tamo privremeno skloniti. Ako hoćeš biti pred njom faca, ne smiješ
reći: Arena! Ona je zove stručno Coloseum cara Vespazijana. Arena, to ti je
unutar koloseuma, ono kružno borilište. Sad se ne vidi od redova metalnih
stolica za kino.
- Znam. Ono, dva lava protiv zdruga dečkih s kopljima, pa tko će
koga. Uokolo ekipe nadrmane irskom kavom. I danas govorimo – istočna i
zapadna tribina sportske arene.
- Dragi dečko, u ono vrijeme najviše se konzumiralo vino. Italsko
više od istarskog. Ako je suditi po broju amfora. Sjeti se koliko smo ih ti i ja
spasili iz naše zatrpane vinarije za Latina Bendera. Gospođa Alenka je već
otkrila cijele tri i poneku napuklu. Kad se malo uhoda…
- Šššššttt! Tiho Karlo! Ne spominji na otvorenom šifru sondažni
MILAN OSMAK 101
iskop. Ako iz tebe govori irska kava, moreš mi opet, što si počeo, o onom
Đojstiku. Nije Đojstik? Kako ga čitaš s pločice – Đojis…
- Slavni se naš ukipljeni susjed nije baš iskazao. U svojim djelima,
koliko sam ja čitao, potrošio je na Pulu samo nekoliko rečenica. Izglednijim
mu se činio Trst. Hoće to kad se zabunom nađeš u nepoznatom i nevoljnom
mjestu. Ti i ja smo drugo. Zaposlili se ovdje, je li… Privređujemo plaćicu. A
na Unijama još malo podebljamo tu plaću. Hoćeš li priču kako Irci delaju
čuvenu kavu?
- Već si dva puta. Ali, neka, pametnome sto puta dosta reći. Naučio
sam: Ona mala, za reć a ne slagat, iza onih vrata na kojima piše da su
klimatizirana, stisne na šanku Gaggiu. Ukuha nam duplu, kraću. Pitao sam ju
– nedavno je postala punoljetna. Tada ja za probu hitim u irsku kavu novčić
od naših pet lipa. Nisam rekao rimski zlatnik!
- Šššššpst! Sad ti. Čuje te se do Arene!
- Okej, šefe. Vidi dalje: Gledamo - cura na šanku i ja u šalice – ne
vidi se pet lipa! Sad je na nju red. Ćapa se boce šibenske loze s kljunastom
cjevčicom u čepu i krene točit u onu kavu. Kad opet oboje ugledamo pet
lipa (da nemaš još koji novčić?) irska kava je pripravljena za konzumirat ju.
Naruči još jenu rundu…
Blaženi plam pali jednjakom. Manje u želucu. Je li Joyce htio,
na školskom engleskom, prenijeti recepturu irske kave znatiželjnim
austrougarskim mornaričkim časnicima. Ili su se u Berlitzovoj školi strogo
držali programa. Tetki Josephini u dalekoj zemlji kišne trave Joyce piše: „…
Pula je uzmorska Siberija…“ Drugdje je zapisao kako je Pula „...dosadno vojno
naselje zaboravljeno od Boga i ljudi“. Nora Barnacle i James nisu dočekali u
Puli mjesec svibanj. Negovetić i on upravo guštaju na Giardinima zarobiti
se svibanjskim ljubavnim mirisima ružičastih i bijelih oleandera. Cvatu na
obroncima kaštela iznad caffe bara. Mirisu bijelog oleandra ne bi odolio ni
bračni par Joyce.
Pula u damskoj maniri oprašta kroz povijest. Okupatorskim
Cezarovim i Oktavijanovim legijama, parnim topovnjačama, nebeskim
površnim posjetiteljima koji su za nju imali tek čelične sagove uvezanih 200kilogramskih bombi. Pula u dosluhu s prpošnom Norom Barnacle zasigurno
je unaprijed amnestirala budućeg književnog klasika. Piščevoj supruzi pružila
je uzbudljive plesne epizode s neumornim mornaričkim potporučnicima
u Mornaričkom kasinu. Nora svoja zapamćenja nije zapisivala ili nije stigla
objaviti uz sve one muževljeve tiskane tomove.
U današnjoj Puli igra vješto napisan kazališni komad o Joycevima. To
će se manje dojmiti Tonija Negovetića. Više se pali na dio priče o tajanstvenim
magnetskim zračenjima kojima čarobnica Pula noću obuzima namjernike.
Domaći su u tome priča za sebe. Marljivi znastvenici iz Beča, svoje spoznaje
102 KNJIŽEVNA RIJEKA
o tom zračenju pomno su skrili u bunkere arhiva Bečkog Novog Mjesta. Kao
još jednu pulsku vojnu tajnu.
Gospođa Nora, nakon nepunih pet mjeseci zaluđenosti Pulom, tajnu
svoje trudnoće odnosi u Trst. Joyce u Puli plaća spisateljski danak velikom
dioptrijom naočala. Suženim vidnim poljem ne mari gledati najveću bečku
ratnu luku, ni ženu Noru. U takvoj vizuri nad pulskom Arenom nadvijaju
mu se mitski Finnegani.
- More bit. Meni je Pula okej. A zašto ovdje, na zidu iza moje škine,
lijepo ne stave ploču:
James Joyce nije volio Pulu.
- Igra, dragi dečko. Tko bi ovdje pio irsku kavu, da nije Joycea?
Sve je to igra. U Puli turiste vabi stari James. Romeo i Julia voljeli su se u
Veroni. Istru, terru incognitu, proučavahu Dante, Jules Verne i Branko Fučić.
Nećeš ih zapamtiti. Naš gazda trži amfore koje da su iz podmorja lošinjskog
arhipelaga. Jesi li koju frknuo za bonus?
- A koja je tvoja igra s arheologicom iz Muzeja? Nećeš mi sad
prodavati priču da ju je na gradilište dopelalo magnetsko zračenje. Baš ono
jutro kad je trebalo početi betoniranje generalove garaže.
- Nisi ti Bender, prijatelju. Za reć a ne slagat dr. Alenka i ja popili
smo irski caffe, baš tu, pokraj Jamesa. Malo smo se, je li, zagrijali pa sam joj
pokazao batinu.
- Ti, batinu? Uh jebote, otišli ste u naš privatni smještaj? Mogal sam
si mislit. Ti si prez žene leto dan. A ja baš jutros gurnem prljave čarape pod
krevet. Niste ih videli, ako je trznula na… Batinu govoriš?
- Daj se rastrijezni. Koja naša gajba u privatnom smještaju? Da smo
zajedno kliknuli, odveo bih arheologicu na objed i dnevni boravak u hotelu
Riviera. Pokazao sam joj naš probni drenažni iskop za betonski nosač. Sjeti
se, tamo smo najprije napipali kamene temelje i opet amfore. One tvigi i
dugovrate. Poslije si ti po mom nalogu s dečkima ovlaš sve zatrpao. Tamo,
na jednom lijepo obrađenom kamenu uklesana je velika batina. Reljef, kužiš
ti mene? Dr. Mladac sam diskretno pokazao gdje bi bilo zgodno da ona
započne s…
- Ja mislio da si svoju?! A, ne batinu – u kamenu!…
- Stari, hvala na komplimentu. Stvarno si stoka Negovetiću. Muzealki
sam diskretno ukazao na mjesto gdje smo mi otkrili španjolske amfore. Za
uzvrat dama je previdjela što i koliko si ti roštao uz zapadnu stranu gradilišta.
Svaki dan mi priča svoja prva stručna otkrića.
- Gradiš mi se šegljiv, ono vickast, a ne kažeš zašto si pozvao
dižgraciju?
- Da privremeno zatvori gradilište!
- Super! Budaletino, ostat ćemo bez dela! Jesi prolupao bez seksa, je
MILAN OSMAK 103
li?
- Prolupao sam čim mi je liftom iz dupeta došlo u glavu da će svi
ti benderi i prigorci uništiti značajno arheološko nalazište usred Pule ne bi
li okrenuli desetak milijuna. A ja im u tome pomažem. Molim te, jesi li od
brke vidio ijedan bonus, ha? Nismo ni ti, ni ja. On frkava na crno ovdašnje
pokretne spomenike kulture, a mi glumimo dostavljače. Uostalom, to je
privremeno. Kad Alenkina ekipa znanstveno istraži nalazište, Bender će opet
iskemijati građevnu dozvolu i…
- I mi smo privremeni na svijetu. A opet, svako jutro treba imati za
marendu i nešto poslati doma…
Eto zadnje faze djelovanja irske kave na Negovetića. Počeo filozofirati
o prolaznosti života! Novom pričom izvući će ga iz alkoholizirane bedare.
- Slušaj dalje. Alenka je, kao i ti, naišla na redove amfora. Ukopane
grlom dolje, špicom gore. Prema njenom dosadašnjem iskustvu, nas dvojica
nismo prvi u svijetu otkrili starorimsku vinariju. Amfore jesu bile za italsko
vino (imaju takve žigove) ali su ih antički graditelji koristili kao građevni
materijal. Za drenažu temelja svojih gradnji. Ona konta kako je na tom
mjestu izgrađena vila, pa gradske terme, sve sloj na sloj. Kad je otkopala reljef
batine, otkrilo joj se još nešto.
- Ženske u batini vavek vide još nešto… Hoćeš dječje doplatke ili
alimentaciju…
- Prestani! Graditelji kolonije Pule u kamenu su klesali batinu,
prevažni simbol Herkula. Važnog frajera među rimskim božanstvima.
- Nisu čuli da batina mora imati dva kraja. Na onom kamenu videla
mi se više kao palica za starinski bejzbol.
- Neka je za tebe palica, toljaga. Slušaj dalje. Takvih je batina dr.
Alenka već pronalazila po Puli. Herkul je tom batinom po nalogu odozgo
imao izvršiti dvanaest nemogućih misija. Jednu uspješnu si i ti, em si pomorac,
vidio. Jesi li navigavao izvan Sredozemlja? Jesi! Herkul ti je na krajnjem
zapadu Sredozemlja rastavio Afriku od Europe i na svakoj strani probijenog
morskog tjesnaca zabio svoje stupove. Od jednog je ostao današnji Gibraltar.
Alenki ona batina na zidu kazuje kako teren što ga je od grada kupio moćni
general, skriva osim kupališta i vile još i ostatke svetišta Herkulovog kulta.
Lijepo me poučila – cijela rimska kolonija Pola Herculnea – Pula – bila je
Herkulov grad. Herkula su još častili atributom – bog velike plodnosti.
- Kažeš – velejebač, ha? Mi smo u školi, za dečka kojem se posrećilo
u mladim danima, govorili – jebe ko’ Hektor. Morali smo reći – Herkul?
- Slavnog Herkula progonila je božica Hera. Legenda hoće da su
zbog Herine kletve Zemljanke našem Herkulu rađale samo djevojčice.
Pri kraju priče Toni je suglasan, sva čuda koja otkriva dr. Mladac ne
smije prekriti Benderov beton. Herkulova batina pravde u rukama inženjera
104 KNJIŽEVNA RIJEKA
Smoljana u zadnji je čas očuvala značajno civilizacijsko otkriće.
Arheološka istraživanja pogurala je ekipa nabildanih momaka iz
gradskog zatvora. Upravitelj zatvora Tihomir Mraović je dvanaestoricu
nabildanih zatvorenika primjerenog ponašanja odabrao da budu ispomoć
Arheološkom muzeju. Dr. Alenka ne skriva oduševljenje. Dečki poslušno
izvršavaju njen nalog: Ne brzati!
Direktor Bender otkriva svom decimiranom osoblju humanu stranu
lica.
- Dragi Smoljan, to nam ide na ruku! Informacija će se svidjeti
gazdi Prigorcu. Što prije sve prekopaju – prije će se svi pokupiti. Tada mi
nastupamo…
Nije toliko prolupao da mu odgovori: Mutimir Prigorec s razlogom
blagonaklono gleda na rekreativni rad zatvorenika na svom gradilištu.
Jer, mediji izvještavaju – u Austriji mu nije lako. Sve češće ga pozivaju na
informativne razgovore, pa čak i pritvaraju. Zasad ga izvlače debelo preplaćeni
odvjetnici.
Latin Bender nadmašio je sebe još jednom genijalnom idejom.
Njegov nadzornik će kupiti dva prijenosna hladnjaka. Negovetić neka ih
svakog dana napuni Fantom, Colom, čim god što nije alkoholno piće. To se
ima dati zatvorenicima. Sunce ovih dana opako pali duž iskopanih rovova
nalik razbucanom labirintu. Sretna pronalazačica obećavajućeg arheološkog
otkrića, dr. Mladac tvrdi – ukopali su se već u treću razinu nalazišta.
Toni je uvjeren kako na najnoviji tijek događaja utječe božanski otac
nebrojene ženske djece. Svaki put kad kombijem preveze iskopane amfore
u privremeno sklonište, na povratku se, na suvozačevom mjestu, nađe jedna
takva keramička posuda. Pažljivo zamotana u crnu vreću za smeće. Za čudnu
pojavu zna i ćelavi brko. Amfore iz kombija imaju diskretno završiti kao
dragocjeni suveniri. Uz hinjeno zdvajanje brko njima dvojici potpisuje platne
liste za poslovnicu Fine.
Usred ljeta Pula hoće se našaliti olujnim pljuskovima. Vole se
doskitati s podnožja dalekih Alpa - baš u dane filmskih festivala.
Takvog nesretnog dana zatvorsku ekipu nisu dežurni policajci
dopratili na gradilište. Sportski raspoložena arheologica traži da joj se pomogne
u razvlačenju najlona preko još svježih iskopa. U podne Radio Pula, smještena
ni sto metara zračne linije od Moloha PZ ulaganja (u nedostatku snimljene
mjuze njegov mobač se našao na toj frekvenciji) daje obavijest: „Službenici
pulskog zatvora su kod zatvorenika koji su se juče vratili s vanjskog radilišta
pronašli 296 tableta amfetamina, jedan ispravan mobitel i dva punjača. Sve
to skriveno između plastičnih obloga u prijenosnom hladnjaku. Izvidi su u
tijeku a uzorni zatvorenici zadugo neće na vanjske radove.“
- Ako mene pitaš, batina pravde onega rimskog božanstva dela reda.
MILAN OSMAK 105
Karlo, pomogni mi, kako se ono zove. Herkul ili Hektor?
Objasnit će on dragom Karlu. Nisu uzalud dvadeset let kao – prst i
nokat.
Toni je susreo nekolicinu prijatelja policajaca koji prepraćuju
zatvorenike na gradilište.
- Za rata služili smo u istoj bojni. Nije mi zato bilo drago da ih
magarče.
Uz žuju, u baraki za alat, on im je, off the records, ispričao svoje sumnje
o prirodi iznenadne velikodušnosti direktora Moloha. Glede i u svezi žeđanja
dečkih na arheološkim iskopima. Učestalo pojavljivanje zagonetnih amfora*
u svom kombiju i zlatne novčiće zaboravio je spomenuti. Latin Bender ih
također može zaboraviti. Njima dvojici preostaje – čekati.
______
*U Puli arheolozi su otkrili i tijekom tri godine znanstveno istražili najveće nalazište amfora
na svijetu. Potječu iz 1. st. prije Krista. Ukupno 2117 amfora bile su upotrebljene kao građevni
materijal u rimskoj koloniji Pola. Privremeno su izmještene da vlasnici gradilišta izgrade
garažu.
106 KNJIŽEVNA RIJEKA
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ
Kuća na prodaju
1
K
ad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj, i onu fotografiju,
koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba
sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. Tako ga i sada, već unaprijed
vidim kao pobjednika, a ja bosonoga trčim svojim livadama, berem zeleno
voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove.
Stapaju se glasovi novinara s radija sa slikama dalekog zavičaja. Tražim
izgubljeno, zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva moja dječja radost.
Sigurna sam da me čeka sve što je tamo ostalo. Žedno cvijeće, uvenule
trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih
naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna crkva. U koju više
ne dolaze ljudi!
A nekad puna, onako ogromna. Baš tolika je trebala u tom nevelikom
mjestu, što ne može biti obična ljudska odluka, nego Nečija viša, stoga još
u vrijeme Austro-Ugarske dade je izgraditi carica Marija Terezija, a onako
veliku podigoše vrijedne ruke na radost narodu, koji je nikada nije ostavljao
samu.
Pred sam kraj drugoga svjetskog rata crkva je minirana, srušen krov i
veći dio tornja. Slijedile su teške i tužne godine. Strašne muke pretrpjelo je
prepolovljeno stanovništvo. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a selo dobilo
udovice i gladnu djecu.
Lijepo je moje rodno mjesto, pravilno složenih ulica, kao mali gradić.
Crkva, dvije škole, prva za učenike do četvrtog i druga od petog do osmog
razreda, dva velika doma, hrvatska čitaonica, trgovine, ambulante, za liječnika
i veterinara, zanatlijske radnje. Oko kuća vrtovi s povrćem i cvijećem, a u
daljini beskonačna polja, koja se ne mogu sagledati ni proći sva u jednom
danu. Onda tamo najdalje, kad se već i konji umore od naizmjeničnog kasa
i laganog hoda, u Fruškoj gori, ljepota od koje se čovjeku steže u grlu pa ne
znaš je li pjesma ili vrisak u svakom izdisaju.
A tko nije čuo jeku u planini, neka ode u vinograd na brijegu, ili u dol
među najviše drveće. Neka pusti srce da se uplete u granje, što se za suncem k
nebesima uzdiže. Tako će se, onako sjedinjen sa zemljom kroz sokove stabla,
dignuti do neslućenih visina gdje ne stiže ljudski jad.
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ 107
Ne znam je li itko uspio opisati i naslikati onaj Srijem, koji smo mi
ponijeli u srcu. Jutro ili podne. Pjesmu sutona ili čežnju noći. Proljeće ili
jesen. Prašinu ili snijeg. Umor i radost na licu u isti tren. Je li itko ugledao
sliku koju stvara suza? Poluotvorenim očima zaustaviti ljepotu, a da bol ne
raspolovi srce! Može li se tako nešto? Ej, moj tužni, prežalosni, Srijeme!
Koje li sreće što otac ne može vidjeti onaj oglas o prodaji kuće. Prevrćem u
crkvi riječi kao zrnca krunice u molitvi. Uskoro će Uskrs. Korizma je i mnogi
će se ljudi nečega odreći da bi učinili kakvo dobro djelo bližnjemu. Čega ću
se ja odreći? - Ponijet ću kući današnju propovijed ne bi li mi ona pokazala
na koju ću stranu. Kako ćemo se ponašati kad nas sotona dođe iskušavati?
Možemo li se ponašati poput Isusa? Bez opraštanja život se pretvara u pakao.
Odlazim iz crkve razmišljajući, što bih mogla učiniti u ove korizmene dane?
Ali kako misliti o nečem drugom kad je preda mnom stalno ista slika.
Kuća mojega oca. I natpis. Prodaje se! Zašto su mi uopće morali donijeti tu
fotografiju? U glavi mi tutnji poput jake grmljavine. Borba riječi s obavijesti
o prodaji naše kuće i svećenikove propovijedi.
Oprostiti! Oprostiti!
Kad bih bar znala je li otac oprostio onima koji su ga istjerali iz kuće,
s njegove zemlje, iz zavičaja? Kako mogu znati i kako njemu mogu učiniti
neko dobro? Do posljednjega daha bio je ljut i nesretan. I što ja sada mogu
učiniti ako im on nije oprostio?
Kamo me to vode riječi s fotografije? - Ti si, oče, znao sva rješenja,
pomozi mi i sada! Što bi učinio da su Tebi umjesto meni donijeli vijest o
prodaji Tvoje kuće?
No Tebe već dugo nema, a ja iz ove tame ne vidim izlaza. Pa kao da mi nije
bilo dosta muke i bola zbog vašeg protjerivanja, morala sam dobiti i pismenu
obavijest, kao presudu, o prodaji naše kuće. Kao da je to nešto jednostavno
i obično, da si Ti, kao oni seljaci krumpire, stavio svoju kuću na cestu pa je
nudiš prolaznicima.
Na što me sve nisu podsjetile ove tri riječi. Potiskujem osjećaje koji mi već
mjesecima ne daju zaspati. Pa kao što sam u mladosti zbog neznanja i straha
stavljala aspirin na bolesni zub, tako sada odgonetam pravilnost napisanih
riječi da bih otjerala misli, koje mi je nametnula fotografija moje rodne kuće
s natpisom o prodaji.
Da nema te nenadane obavijesti, bila bi to obična mala sličica i ja bih je
stisnula uz ostale uspomene iz zavičaja. Da se zavaram i otjeram riječi koje su
me udarile poput groma, pokušavam analizirati sve čega se sjetim. Rješavam
tobože pitanja jezika, dat ću i ja svoj prilog. I sve tako. Reći ću novinaru što je
pravilnije, čak donosim zaključke kao da sam na simpoziju o jeziku. Pravim
se hrabra, a dobro znam da se od straha ne ću ni pomaknuti s mjesta. Ostat ću
blokirana, kao oduzeta, kako govori moj brat kad se ljuti na moje slabosti.
108 KNJIŽEVNA RIJEKA
Kome je uopće važno jesu li pravilno napisane te, za većinu slučajnih
prolaznika, beznačajne riječi, ali misli poput disanja dolaze same, nameću
se bez mojega pristanka. Kuća na prodaju! Prodaje se kuća! Poruka je ista,
a moglo bi pisati samo prodaje se, jer je objekt vidljiv. Tako seljaci uz cestu
umornim putnicima nude razne proizvode, vreće krumpira za zimnicu,
raznovrsno osvježavajuće voće i sve što im je dobro rodilo te godine.
Svašta može zatrebati na putovanju. Znaju to ljudi dobro, pa onako na
suncu koje im prži mozak, dok znoj lijepi odjeću za iscrpljeno tijelo, poredaju
sve što imaju, s nadom da će baš pred njih stati većina vozača, te onako žedni
i umorni kupiti i ono što im ne će trebati.
Može li itko na onom uzavrelom danu, na iskrivljenim slovima, što je
napisala nevična ruka, tražiti jezična pravila? Ona moja nesretna rodna kuća,
kad me nepravda zapekla jače od ljetne žege, podsjetila na izvrnutu seljakovu
muku, tamo na nekom kilometru autoputa, gdje ponižen i zgažen moli za
žeđ onih, što često u bjesomučnoj jurnjavi ne vide ni auto iz drugog smjera,
a kamoli svu patnju maloga čovjeka. A on bi od stida i umora najradije sve
ostavio tu na cesti pa neka onaj tko je ožednio, uzme i tako riješi obojicu,
svakoga svoje muke. Sebe žeđi, a njega, jadnika sa ceste njegove vječne patnje.
Samo treba smanjiti brzinu.
Ne bi li baš to trebalo učiniti? Razbistriti glave koje su blizu usijanja
od ludosti i pakosti, bezosjećajnosti i nerazumijevanja mnogih, potpuno
jasnih i nedvojbenih pitanja. Ali komu reći da smanji brzinu i zastane, makar
na trenutak? Da se okom pravde osvrne oko sebe. Možda bi u takvom času
naglog otriježnjenja nestala i ona neutaživa žeđ za tuđim, što neprekidno
stvara novu i sve jaču, radi koje čovjek zauvijek ostaje žedan pa juri bez
zaustavljanja do samouništenja.
2
Budem li se upuštala u raspravu o svemu na što me podsjete ove riječi,
zauvijek ću ostati na istom mjestu. - Ako želiš stići, moraš krenuti, često mi je
govorio otac, a ja ne krećem, nego se vrtim oko nevažnog pitanja je li obavijest
o prodaji kuće dobro napisana, kao da je to najvažnije pitanje na svijetu. A
zavaravanje mi danas dobro ide.
Oduvijek sam bila i ostala strašljivica. No u svojoj sobi i u svojoj osami, bez
straha mogu prebacivati riječi, vrstu i značenje, piše li se ovako ili onako, što
treba biti sastavljeno, a što rastavljeno. Na kojoj je riječi rečenični naglasak,
što je važnije, i je li u samoj biti, u ovoj mojoj situaciji važno isticati neku riječ,
koja ide na prvo, a koja na drugo mjesto.
Opet su mi noge nečim nevidljivim svezane. Ne mogu se ni pomaknuti
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ 109
niti bilo što učiniti. I dalje uspoređujem prodaju krumpira i luka s ponudom
kuće nepoznatu kupcu, koji nikada ne će otkriti tajnu graditelja, rađanja i
umiranja, snova o budućim kolijevkama i prvom glasnom plaču djeteta, koji
sanjaju o stvaranju, a ne o nestajanju i odlascima.
Kolika je i zašto bila vaša patnja? Jedna za drugom, sve tužnije slike, nižu
mi se pred očima. - Ajde, Mikola, požuri, kiša će nas potpuno smočiti do
sela, govorila je davno majka ocu, na tuđoj njivi, dok je zaostajao za njom i za
bratom, jer ih sa svojom ranjenom nogom nije mogao stići.
I tada, poslije drugog svjetskog rata uzeli su zemlju, jer je kulacima trebalo
sve oduzeti. Sve osim nas djece koja nikomu nisu trebala. Bili su darežljivi pa
su im pored djece ostavili i kuću. Iako su dobro znali da se bez zemlje ne može
živjeti. No, imali su oni valjda neki svoj plan. A kad su onako kao štakori
tražili je li ostalo još koje zrno brašna ili soli, odlazili bi na tavan i vikali da
su sigurni kako je negdje nešto skriveno, a baš to još njima treba. Uzeli bi
nam sve, a mi smo ostajali gladni i bosi. Bila sam malena i jako voljela kruh.
Pa kad bi baka do iznemoglosti tužnim glasom ponavljala da kruha nema,
onako nerazumna i gladna govorila sam, neka ona meni samo da, pa makar
ga i nema.
Dugo poslije ta moja dječja žalost zbog gladi prepričavala se kao anegdota.
Čak ih je i nasmijavala. Može li itko razveseliti ljudsku tugu? Dugotrajnu i
punu straha, tugu kojoj se ne vidi kraj, mogla su nasmijati jedino ta gladna
dječja usta koja je trebalo nahraniti i zbog kojih se moralo živjeti. Poniženo
preko svih pravila ljudskih i nepisanih zakona prirode.
Kuća na prodaju! Ili: Prodaje se! Svejedno. Kada je Srijemac prodavao
kuću? To je ono što me grize, a kako je napisano, meni je ovoga časa uistinu
svejedno, ali uporno ponavljam. Imenica, prijedlog, glagol. Ili samo povratni
glagol. Prodaje se! Sama pomisao na značenje povratnih glagola izazva u
meni novi osjećaj. Nadu. Nadu u povratak! Vratiti nekome nešto. Ono što je
bilo njegovo. Pravedno i pošteno. I djeca kažu: Vrati mi moje igračke! Djeca
su u svojoj biti pravedna, a ovdje je itekako riječ o pravdi.
Može li se kupiti rodna kuća? Čudnog li pitanja. Ako se prodaje, onda
svatko može biti kupac. Pa i onaj tko se u njoj rodio. Tako bi jedino postao
dvostruki vlasnik. Prvo mu je pravo stečeno rođenjem, a drugo bi dobio
kupnjom. Vrlo zanimljivo. I pravedno! Imenice i glagoli, njihova značenja,
pravo i pravda, tko može biti kupac, pravopis i želje, sve mi se izmiješalo u
glavi, zapetljalo i zakompliciralo, i moram priznati da ne vidim rješenje kao
ni za onu moju zubobolju iz djetinjstva. Lakše je staviti aspirin nego otići
zubaru. Iako znamo da su posljedice često teške i trajne.
110 KNJIŽEVNA RIJEKA
3
Kao za slamku i sada sam se uhvatila onoga što mi ne će izliječiti ranu,
a noć je puna mraka, niotkud glasa, koji bi me ohrabrio i šapnuo da dignem
ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda mi nitko ne
će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest, bolno zagledana u fotografiju rodne
kuće. Kome da kažem ovu ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću. U noći
me nitko ne će čuti pa mogu i vikati koliko hoću. Dok me glas ne izda ili dok
mi se ne zavrti u glavi. - Željela bih kupiti očevu kuću! K u p i t i o o č e e v
uu kućuuu!
Ovako ljudski slaba molim za oprost i oca i majku, što su na tuđim
njivama po blatu, mokri od kiše i ozebli od tuge i hladnoće, žurili da zarade
dnevnicu koju bi meni poslali u grad za moje školovanje. Kolika je to žrtva i
kakva ljubav bila. Uzeti od sebe sve, ne ostaviti ni toliko da kupe nova kola i
drugog konja da ne idu pješke na tuđu njivu.
Zbog njihove ozeble tuge kupila bih našu kuću.
Da mi je bar čuti očevo mišljenje. To je ionako njegova kuća. Ja sam se
u njoj samo rodila, a on ju je gradio i dograđivao. I imao je divne planove u
mladosti. Napravit će svojoj djeci novu, veliku kuću. Nabavio je sve potrebno
za gradnju i radovao se. Onda je počeo rat. Sve su mu odnijeli, a on se na kraju
vratio teško ranjen. Koju bih riječ smjela uporabiti, a da ne bude prejaka,
preoštra, preteška, ima li uopće riječi u rječnicima koje bi mi pomogle da
izliječim očeve rane. Hoće li me netko ukoriti, ustvrditi da mi se pomutilo u
glavi, da mi ništa nije jasno i kako ne razumijem da nemam pravo na kuću u
kojoj sam rođena.
A otac bi, već ga vidim onako dostojanstvenog, kao što je uvijek činio
kad osjeti opasnost, značajnim pogledom i snažnim glasom uzviknuo: - Ti se
ni u što ne miješaj!
Je li obavijest o prodaji kuće pravilno napisana? - Prestani zanovijetati
o pisanju, ljutim se na sebe. Moram skinuti ovaj kamen što me pritisnuo i
postao toliko težak da ga više ne mogu nositi. Hoću li se usuditi bar jedanput
podignuti ruku? Hoću li moći izgovoriti što želim i, što je još važnije, hoće li
me itko čuti? Hoću li ikada više otići kući? Koliko godina još mora proći da
se usudim prijeći granicu, a tako bih otišla majci na grob.
Ako odem, kako ću ući u naše dvorište, koje sada nije naše. Tko će mi
otvoriti vrata? Kako ću pitati: - Mogu li kupiti ovu, vašu, našu, moju kuću?
- Moraš otići. Bit će ti lakše. Samo trebaš čvrsto odlučiti. Nagovaraju me
dvadeset godina, ali korak ne će na onu stranu. Ne usuđujem se. Kukavica
sam i bojim se susreta sa svim što sam tamo ostavila.
Ni otac, dok je bio živ, nikada nije rekao da želi vidjeti svoju kuću.
Jedino je do kraja života bio ljut i nesretan. Strahovito nesretan. Ljutio se
LJUBICA KOLARIĆ DUMIĆ 111
na one koji su ga staroga istjerali. Gledala sam starca kako plače i slušala kako
proklinje. Kletve su strašne i vraćaju se kao jeka.
Mojemu se ocu ionako više ništa ne može dogoditi pa se nisam morala
bojati. Za njega je sve završeno. Ni kiše ni vjetrovi ne mogu ga zaustaviti na
mokroj zemlji. Ni ljetna prašina ni snježne oluje nikada mu ne će zakloniti
pogled na njive otetoga zavičaja.
Ne može vidjeti čak ni oglas da se prodaje njegova kuća.
112 KNJIŽEVNA RIJEKA
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ
To nije - to
P
olaganim koracima krenula sam prema vratima. Kad nagazih niti
metar od staklenih pregrada koje su dijelile moj dosadašnji svijet od
onoga koji me je čekao s druge strane, oba se krila razmakoše, svako
u svoju stranu i iziđoh na danju svjetlost. Osjećala sam se savršeno: tek
rođena, obgrljena sunčevom svjetlošću, konačno puštena na slobodu. Prva
pomisao: bježi, bježi što dalje od ovog zatvora! Praćena njihovim pogledima
punim ponosa nastavila sam koračati najprije polagano, a potom sa sve manje
straha, sve brže, žustrije, kao da mi nevidljive ruke ulijevaju sigurnost preko
daljinskog upravljača.
Dobro su me skrpali. Osjetila funkcioniraju: njušim vonj
automobilskih plinova izmiješan s, nosnicama jedva nadolazećim, mirisima
biljaka koje se bude; sasvim solidno razlikujem primarne i sekundarne boje,
oblike i figure ljudi, visoka zdanja, kuće, zidove, pa čak tu i tamo u sivilu
asfalta poneko zalutalo stablo; pod prstima mogu osjetiti hrapavost fasada i
glatkoću vlastite kože lica, svilenu mekoću svoje duge, crne kose. Mislim da
sam gladna; nedostaje mi nekakvoga okusa u ustima. Bilo kakvoga. Kupit ću
žvake. I cigarete. Bit će to dovoljno za početak. Živa sam. Živim. Ja živim!
- Molim vas kutiju cigareta i pakovanje žvakaćih guma - kažem
ljubazno bljedunjavoj prodavačici na kiosku.
- Koje cigarete želite i koje žvakaće gume? - pita me. Ne znam. Pojma
nemam kakvih sve vrsta ima.
Osjećam se tužno. Toliko sam vremena provela zarobljena u tom
staklenom zatvoru, kao pod staklenim zvonom, proučavana, dotjerivana,
obrazovana od strane gospode u bijelom, kako bih mogla nastaviti život kao
svako drugo ljudsko biće kad napusti slične sterilne prostore. Svačemu su me
naučili, a nisu me naučili kakve sve cigarete i žvake postoje.
- Bilo koje - kažem s osmijehom. Malo me začuđeno gleda, al’ ne
marim. Živa sam. Živim. Ja živim!
Daje mi žvake i cigarete. Pita trebam li upaljač. Trebam. Kupujem i
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ 113
njega. Plaćam svježim novčanicama, nikad korištenim. Osjećam miris papira
tek izišlog iz tiskare. Pozdravljam. Odlazim. Imam osjećaj da me oni i dalje
prate. Prate svaki moj korak. Kad li će me konačno pustiti na miru? Samo
želim miran život, ništa drugo.
Sjedam u prvi kafić i naručujem kavu. Mmmmmm. Dobar okus.
Palim prvu cigaretu. Kašljem. To nije ukusno, to neću. I gasim je u pepeljari
pa posežem za žvakom. Prekrasno se osjećam. Malo je prohladno, no osjeća
se buđenje proljeća već i kroz to malo sunčevih zraka koje se prolamaju kroz
oblake. Terasa je puna; komešanje glasova učas postaje mojim ušima sasvim
razumljiva hrpa razgovora. Zanimljivo: svaki od njih mogu pratiti i jednako
se koncentrirati na sve njih istovremeno.
- Slobodno? - upita ugodan bariton. Podižem pogled. Nenadano
me prožima neobjašnjiv osjećaj: tisuće i tisuće trnaca struji mojim tijelom.
Gledam ga istodobno zbunjeno i opčinjeno. Ovako lijepo biće nikada
nisam vidjela. Utrobom prolazi neobičan osjećaj. Želim ga zagrliti, želim ga
milovati, želim gledati ove prekrasne zelene oči satima, danima, godinama,
uranjati u njihove dubine, buditi se uz meku kožu ovog čovjeka…
- Prelijepi ste - promucam. Mislim da sam i ja njega zbunila.
- I vi - uzvraća.
- Htjela bih ležati pokraj vas i dodirivati vas - kažem.
Na tren muk. Onda upita:
- Idemo?
- Kamo? - ustajem.
- Nekamo gdje možda nećeš moći ležati pokraj mene, ali ćeš me moći
dirati - u njegovim očima neki čudan sjaj.
Polazim za njim. Hvata me za ruku. Pratim ga, istovremeno se
ogledajući u blještavim izlozima: lijepa sam. Uvodi me u mračno stubište,
oslanja me o zid i zadiže moju suknju. Osjećam se divno. Živa sam. Živa sam!
Ja živim!
Miris njegove kože budi želju da je zagrizem. Grizem mu rame kroz
raskopčanu košulju. Osjećam njegove čvrste i spretne ruke po cijelome svom
tijelu, kao da nema dvije nego dvadeset ruku, kao da je savršeniji od mene.
Ima nevjerojatne moći. Niz noge mi klizi nekakav ljepljiv znoj. Stenjem.
Jecala bih. Ovo je predivno. Probada me dio njegova tijela i gibam se u ritmu
njegova kretanja kao kad su me učili plesati. Ne, još savršenije od plesanja.
Dah mi je ubrzan i drhturim. I on. Srce mu divljački udara, osjećam ubrzano
114 KNJIŽEVNA RIJEKA
pulsiranje naših grudnih koševa sljubljenih jedan uz drugi. Ništa ne govori,
samo me ubada. Ni ja ništa ne govorim. Samo dišem i uživam. Tu i tamo
ispustim neobičan glas. Nisam ni slutila što sve može ovo moje tijelo. Nisam
ni sanjala kako se sve mogu osjećati.
- Prestanite! - čujem glas Prvoga. Iza njega u tamu stubišta ulaze
Drugi i Treći. Čini mi se da vidim bolni grč na licu Trećega.
Prelijepi čovjek koji me je dirao i ubadao odmiče se, odijeva hlače i
gura košulju u njih.
- I pomislio sam da nije baš normalna, oprostite - ispričava im se,
valjda stoga što su odjeveni u bijele mantile.
Tužna sam. Htjela bih ponovno osjećati ovo što sam maloprije osjetila
s prelijepim čovjekom zelenih očiju, a oni me svugdje prate. Živa sam, ali
nisam svoja. To strašno rastužuje. I ljuti. Jako ljuti. Navala bijesa. Mogla bih
nekoga ubiti. Spuštam suknju preko bedara, podižem s tla odbačenu bluzu
i nagih grudiju bježim, pokušavajući se u jurnjavi ogrnuti bluzom. Jakna je
ostala na tlu prašnjava stubišta. Drugi me pokuša zgrabiti za ruku, ali mu se
otimam. Istrčim na ulicu; zabljesne me danja svjetlost kao kad sam prošla
kroz staklena vrata tek nekoliko sati ranije. Pomisao: bježi, bježi što dalje od
ovih zlotvora!
Trčim. Hladno je. Trčim. Ne uspijevam prikriti grudi bluzom. Trčim.
Trčim. Trčim. Odjednom udarac. Bol. Padam. Bol. Škripa automobilskih
kotača. Bol. Vriska. Bol. Metež. Bol. Prvi, Drugi i Treći su tu.
Bogme, dobro su me skrpali. Dali su mi previše emocija. A osjećam
i bol. Snažnu, prodornu, čas pulsirajuću, čas razarajuću. Pokušavam otvoriti
teške kapke. Uspijevam. Vidim ih, u primarnim i sekundarnim bojama, u
svim njihovim oblicima i likovima, kako mi prilaze.
- Ipak je bilo prerano pustiti je samu - kaže Prvi.
- Trebala je ostati s nama još neko vrijeme - Drugi će.
- Loše odrađen posao, rekao sam vam. Nije smjela osjećati ni ljubav ni
strast, nije smjela imati emocije. Trebala je samo imati kvalitetan osjet njuha,
vida, sluha, opipa i okusa. Biti obrazovana, ljubazna, rječita, inteligentna
i vrlo lijepa. Hladna i proračunata. I ništa više od toga - buni se Treći. On
je uvijek nešto prigovarao, ali sam baš zato njega najviše voljela. Htio je da
budem doista savršena. Nije me želio pustiti u svijet boli, tuge i jada ovako
nesavršenu. On me je jedini volio. No, prema njemu nikad nisam osjetila to.
- Dodaj mi daljinski - čujem Prvoga.
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ 115
- Nemoj, čekaj! - Treći, onaj kojega volim, onaj koji je prijatelj, saginje
se i miluje mi lice. Godi mi nježnost. Ali to nije to. To je samo osjećaj ugode,
topline i nježnosti, izmiješan s nevjerojatnim tjelesnim i emocionalnim
bolom.
Nisam stigla postati majka. To sam najviše željela. O tome sam
najradije učila. Za to sam htjela živjeti. Zbog toga sam nesretna. Plačem.
- Plače? - primjećuje Drugi.
- Plače - kaže moj Treći. Poseže za maramicom u džepu bijelog
mantila i briše mi suze. Čini mi se da i u kutku njegova oka nazirem jednu.
- Završimo s tim…- glas će Drugoga.
- Sljedeća će biti bolja - uvjeren je Prvi.
Sljedeća će biti bolja? Ali ja sam biće! Biće, čujete li me!?! Ne čuju.
Jer više ne mogu izgovoriti niti jednu jedinu riječ.
- Dodaj mi daljinski.
- Izvoli. Isključi. Nema potrebe da se dalje mučimo s njom.
Oni se muče?! Isključit će me. Bojim se. Bojim se. Nema više. Umrijet ću.
Umrijet ćuuuuuuuuuuuuussssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssss……….
116 KNJIŽEVNA RIJEKA
TEA MAYHEW
Don Bartol i njegove žene
U
hvatio je za kvaku i uz glasno cviljenje vrata propustio snop jake
jutarnje svjetlosti u zamračenu prostoriju. Negdje u pola koraka
kojim je krenuo preko kućnog praga, vratio se natrag i s ormara na
ulazu pograbio kapu koju je natuknuo na gologlavu lubanju s nekoliko posve
bijelih, kratkih vlasi. Natuknuvši kapu, još uvijek onako s otvorenim vratima
kuće, popravio je gusti vuneni džemper i pogledao u nebesko plavetnilo.
Čovjek bi povjerovao da je osvanuo pravi proljetni dan. Ptice su već od ranog
jutra pjevale u sav glas, prevarene suncem, koje je ovako slučajno ugrijalo
usred siječnja. Događalo to da se tako sred zime prevari jedan proljetni dan i
zavara cijelu prirodu, a i ljude, no i ne don Bartola. Odmahnu je glavom, kao
da želi odagnati neke misli, povukao vrata za sobom i okrenuo ključ u bravi,
a onda lagano teturajući krenuo uz strmu, popločenu ulicu put zvonika.
Negdje na pola njegova puta začuje se zvonjava. Zastao je na tren, zateturavši,
prihvatio se za oronuli zid kuće i pogledao uzbrdo kud se penjala ulica kojom
mu je bilo proći.
- Mare, Mare… a ne, ovo je Kate. Ona malo bolje poteže konope –
njurgao je poluglasno i negodujući odmahivao glavom.
U crkvi, desetak žena sjedilo je u prednjim klupama. Već refleksno,
umočio je prste desne ruke u svetu vodicu s kamene posude pored vratiju,
došao do sredine crvenim tepihom prekrivenog prolaza i pokleknuvši,
prekrižio se, ali je zbog gubitka ravnoteže, zateturao i morao se uhvatiti za
najbližu klupu. Žena koja je upravo za njime ušla u crkvu, požurila se da ga
uhvati ispod ruke. Pridižući se, otresao ju je kao napasnog kukca i oštro u pol
glasa izustio i ne pogledavši je:
- Pusti, Dume!
Uputio se ravno u sakristiju i krenuo s oblačenjem crkvenog ruha. Iza
njega čuli su se koraci. Bez okretanja izustio je naredbu:
- Stavi dve – tri hostije više i neka knjiga bude otprta na oltaru. Važgi
sveći kako i vavek.
Kako nije bilo ni glasa niti pokreta, okrenuo se naglo: - Marija Ausilia,
moja draga, ma kakova si ti to Pomoćnica, ali ti poslušaš ča ti ja govorin! Ne te
sveći, one druge treba važgat.
TEA MAYHEW 117
Žena kratko ošišane sijede kose, lagano pognutih leđa od
uznapredovale osteoporoze, zbunjeno i skrušeno ga je gledala. Zatim je
dohvatila kutiju šibica i izašla iz sakristije. Zvono se oglasilo još jednom.
Dohvativši kalež, krenuo je prema oltaru, ali mu se na vratima sakristije
ispriječila krupna, također ostarjela žena, koja je neuspješno prikrivala svoje
sijede jarko crvenom bojom. On je poluljutito zastao, a ona je taj trenutak
iskoristila i prišapnula mu, vjerojatno vrlo važnu obavijest. On je potvrdno
klimnuo glavom i konačno krenuo do oltara. Pažljivo je odložio kalež,
pregledao rastvorene knjige, a zatim pogledom obuhvatio crkvu. Zjapila je
prazna, pet starica u prvoj i pet starica u drugoj klupi s lijeve strane. Desne
klupe, rezervirane za muškarce, bile su prazne. Običnim danom, to je
bilo tako. Muškarci nisu smatrali potrebnim moliti se Bogu. To su za njih
obavljale njihove supruge. Duboko je uzdahnuo i još jednom pregledao
oltar. Zatim je primijetivši da mu je pogled zamagljen, skinuo naočale i
obrisao ih rubom svog rukava. Uto su se otvorila crkvena vrata i propustila
jako sunčevo svijetlo, a zatim se pomolila djevojačka glava, duge plave kose
spletene u pletenicu. Uzdahnuo je s olakšanjem kad ju je ugledao. Ona je
ubrzano sjela u zadnju klupu s desne strane kao da daje znak da misa može
početi. Dvadesetak minuta obreda uglavnom se svelo na njegovo mumljanje
pokušavajući zaustaviti zubalo da mu ne ispadne jer ta nova zubarica u gradu,
kako je rekao, ne vrijedi ni pipu vode, pa nije niti napravila svoj posao kako
treba. Žene su kao zborni pjevači, monotonim i unison glasom odgovarale
uobičajene formule, a zatim se bez pogovora složile u red i primile od njega
hostiju. Zastao je još trenutak nakon što je i posljednja starica dobila hostiju,
kao da očekuje nešto, no mlada žena u zadnjoj klupi nije se pomakla. Skrušeno
je klečala pognute glave. Vratio se na oltar i odmjerenim glasom čovjeka koji
drži sve pod kontrolom izustio:
- Dobili smo obavijest da nas je sinoć napustila naša draga Agneza.
Pokop će biti najvjerojatnije sutra u Chicagu. Pomolimo se za pokoj
duše drage pokojnice.
Zatim je strogi naređujući pogled uputio prema Kati, a ona je odmah
kao pokrenuta daljinskim upravljačem, otišla u zvonik potegnuti konope.
Marija se malo trgnula, kao da bi to bila njezina uloga, ali je ostala u klupi
moliti zajedno sa svojim drugaricama.
Dok je sa sebe skidao crkveno ruho u sakristiji, začuo je iza leđa korake,
okrenuo se i pomalo razočarano izustio:
- A to si ti, Dume.
- Velečasni, moje saučešće. Jako mi je žal za vašu dragu kužinu.
Ah, Agneza, brižna, kako je to bila dobra žena… kako je ona bila
dobra… - izustila je Dume, otirući oči i brišući nos bijelom muškom
maramicom.
118 KNJIŽEVNA RIJEKA
-
Ala, dobro, dobro. Ča sad tu moremo? Bila je dugo bolna i to se
moglo očekivat. Ala sad hodi doma da te muž ne čeka – rekao je
pokroviteljski, gurajući je rukom lagano prema vratima – I pošalji
mi Anticu, neka me čeka ispred župnog ureda. Si kapila?
Pred onim istim škripavim vratima župnog ureda na koje je jutros don
Bartol izašao stajala je niska žena obučena u crno i glave pokrivene crnim
rupcem s diskretnim bijelim točkicama. Crninu njezine oprave remetila je
smeđa pregača sa šarenim zakrpama.
- A ti si već tu, Ante. Kako si to oblečena danaska. Kade si našla takov
zakrpani travers, kako da su maškare. Ajme, mene – odmahivao
je don Bartol otključavajući vrata župnog dvora. Antica se smijala
sramežljivo kao da joj je udijelio najljepši kompliment i šutke ušla
u mračnu prostoriju. Čim je zasobom zatvorio vrata, mrak je posve
zavladao prostorijom, te je onako po nahođenju, rukom napipao
prekidač i upalio svijetlo.
- Hodi otpri škure – izdao joj je kratku naredbu. Dok se žena zabavljala
očigledno preteškim drvenim škurama na terasi sa stražnje strane
kuće, pokušavajući ih poduprijeti drvenim gredama, on je užurbano
prebirao po hrpi papira u jednom od ormara iza pisaćeg stola.
- Ma kamo, kamo je stavila?! Kuliko puti san rekal da mi ne diraju
harti! – njurgao je, a onda s olakšanjem uzdahnuo – Eccola! –
pronašavši malu sličicu na kojoj je bila crvena ruža i ispod nje je
pisalo Non c’è amore, senza dolore. Okrenuo ju je i na bijeloj pozadini
napisao: Nema ljubavi, bez boli. Zadovoljno je pogledao napisano i
onda dodao D. B. Umetnuo je sličicu u malu omotnicu i nervozno
se okrenuo tražeći pogledom Anticu koja se još uvijek zabavljala
podupirući teške škure.
- Ante, pusti sada to. Hod’ vamo. Ovo ćeš dat onoj maloj, znaš? –
pogledao ju je strogo dok joj je povjerljivo pružao omotnicu – I
pričekaj da vidiš ako će ti dat ča za mene! Si kapila?
- Ma ona van je sjutra bila na maši – usudila se Antica primijetiti.
- Je, bila je, ali se ni došla javit. Ali ča će to tebe, ti gledaj svoja posla i
ovo gledaj ča pre da joj pride va ruke. Si kapila, trda glavo, Ante?
Antica se opet osmjehnula kao da je dobila najljepši kompliment i krenula
prema izlazu. U tom je času nostalgičnim zvrndanjem zazvonio starinski,
crni, bakelitni telefon. Ante je na trenutak zastala, ali joj je bez riječi, samo
odmahujući energično rukom, don Bartol dao znak da ode.
- Alo? – upitno se javio na telefon, a s druge strane slušalice dopirao
je piskutavi ženski glas.
- Ti si, Emilija. Ča ćemo za obed? A skuhaj… - odgovorio je pomalo
TEA MAYHEW 119
nervozno i zastao da čuje ženin prijedlog za ručak. – Ben, skuhaj
onput malo blitvi na lešo i te ribi, al’ samo ako su friške, od danas.
Za mene, jednu i basta. I napravi juhu, obavezno!
Žena je nastavila piskutati u slušalici, a don Bartol nervozno je
cupkao nogom ispod stola:
- Ben, smo se dogovorili, blitvu, ribu i juhu. A za vičeru!? Ćemo
se dogovorit po obedu. I na polne i pol da bude pronto, a ne da
čekan kako oni prvi dan! I reci Katarini da ona zvoni polne. Ona
malo bolje poteže konop. Marija je slaba. Ah, ta ženska, nikad ni
znala potegnut konop kako rabi! Ben, ala sad hodi z imenom
Božjin i da ne čekan obed! – odložio je slušalicu iako je u njoj još
uvijek piskutao ženski glas. Protrljao je umorne oči ispod naočala
i glasno uzdahnuo. Kroz prozor se pružao pogled na more. – Ko
ulje – glasno je izustio. More je bilo istinski plave boje, posve mirno,
odmarajuće. Uzbuđeno cvrkutanje ptica dopiralo je u sobu i skoro
na rubu iritacije narušavalo tišinu. Negdje u daljini čulo se meketanje
ovaca. Površina masivnog pisaćeg stola bila je obasjana sunčevim
zrakama koje su prodirale u sobu. Prašina se sjajila u zraku padajući
prema podu. Još jednom je uzdahnuo, a onda ustao, krenuvši prema
polici prepunoj knjiga. Negdje na pola puta od stola do police,
gotovo baš na sredini sobe presreo je nešto tamno, brzokrećuće na
drvenom podu sobe. Bez oklijevanja nagazio je stvorenje petom i
čulo se pucketanje. Tjelesna tekućina stvora razlila se i zalijepila ga
za drveni pod. Vrškom papuče trknuo je lešinu, ali bez puno uspjeha
da je pomakne. Na vratima se začulo kucanje.
- Avanti! – rekao je makinalno – Slobodno, naprijed!
- Dobar dan – na vratima je stajala žena s metlom i kantom u ruci –
danas je dan od čišćenja. Tako smo se dogovorili, ča nismo?
- Ala, ala, hodi nutra. Dobro je da si došla. Blagoslovljena Marija da
i ti jedanput pogodiš pravi momenat. Pogledaj malo ča je ovo na
tloh! – don Bartol nije oklijevao s naredbama, kao ni žena s poslom.
Okrenula je vršak metle i trknula ostatke ostataka zgaženog kukca.
– Škorpion, rekla je s olakšanjem kao da je došla do velikog otkrića
– trebalo je prvo čistit, pa ga ne bi bilo va kuće. Ovako već od Božića
nisan niš taknula. Normalno da se sakakoro blago zaleže va ovoj
šporkariji.
Dok je žena spretno brisala prašinu s polica, Don Bartol jednako
je tako spretno pronašao knjigu koju je pošao tražiti i vratio se za pisaći stol.
Otvorio je prvu praznu stranicu, prošao energično dlanom po hrptu kako
bi ispeglao stranice i krenuo pisati, vrlo kratku posvetu: Za sve nesporazume
oprosti, duša je moja samo ljudska, iako nosim božje ruho. D. B. Zadovoljno
120 KNJIŽEVNA RIJEKA
je odložio knjigu i pogledao prema Mariji, ali nje nije bilo. Po zvuku vode iz
slavine, shvatio je da je u kupaonici pa je podviknuo:
- Ejla, Marija, gren do pošte. Da nisi dirala niš na stolu. Si kapila?
- Dobro, dobro, kapila san – odgovorila je Marija pomirljivo unoseći
kantu vode.
- Ma si kapila, kako i zadnji put! – podrugljivo je dometnuo don –
Koliko mi je trebalo da najden onu maticu krštenih kad si je zadnji
put maknula sa stola. Da nisi niš dirala. Ja točno znan kade mi je
ča – rekao je strogo gledajući na stol koji je bio na rubu nereda,
prepunjen knjigama, papirima, olovkama, čak i bombonima. Žena
je negodujući uzdizala obrve izravnavajući leđa nakon što je odložila
kantu s vodom.
Prije nego je izašao iz kuće, ponovno je pograbio kapu. Ipak, bio
je siječanj. Pogled mu je pao na sliku u okviru. Žena srednje dobi, vedrog
osmijeha, u plavoj haljini, upravo iste boje kao današnje more, držala ga je
pod ruku. Prema stilu njezine haljine i frizure, a i okvira njegovih naočala
od kornjačevine bilo je to prije tridesetak godina. – Agneza, izustio je tiho i
žalosno, a onda se brzo okrenuo kao da provjerava gleda li ga Marija i usputno
dodao: - I da si zgotovila to čišćenje dok san nazad iz pošte! Si kapila?!
U pošti je bilo zagušljivo. Sunce je udaralo u prozore, a u uglu je
svom snagom sjajila električna pećica:
- Bog nas pomiluj, Aurora, ča ti je zima! – uzviknuo je Don Bartol
čim je otvorio vrata
pregrijane prostorije. Žena pedesetih godina, izrazito crno obojene kose,
jarko namazanih usnica i oteklih očiju, pomolila je glavu kroz drveno okno
poštarskog šaltera brišući nos maramicom.
- Hvaljen Isus, don Bartole – izustila je kao da prikuplja posljednju
snagu. – Nahlajena san. Dobro da ste došli, ima pošte za vas.
Don Bartol šutke je pregledavao svežanj koji mu je predala poštarica
dok je ona glasno ispuhivala nosnu tekućinu.
- A ča je ovo? Ča si mi ovo dala – oštro je izustio don Bartol držeći u
ruci omot – ti si se smutila. Ma ča ovo piše?
- Dajte da vidin – prihvatila je omot Aurora – A piše Župni ured. Da
vidin, odve je neč zalepljeno i piše… Poduprite siguran seks. – Ono
crvenilo s njezinih usana u istom se trenu
proširilo po njezinim obrazima, a nos je ionako bio crven od stalnog brisanja.
Don Bartol se gromoglasno nasmijao, zaboravivši na svoje zubalo koje ga je
moglo izdati pri svakom naglom otvoru usana: – Ben, to ćemo zet. Bravo,
Aurora!
- Ali vi ste stari… - izustila je Aurora i u istom trenu shvatila da se još
TEA MAYHEW 121
više zakopala u neugodnost. Don Bartol se i dalje smijao i ponavljao
– Brava, Aurora! Viva la posta! Brava!
Izlazeći na vrata oronule trokatnice na kojoj je stajao znak HP, don
Bartol smijao se veselo. Iz susjedne ulice dopirao je zvuk automobilske sirene,
a onda ženski glas koji je izvikivao: -Kruh, povrće, voće! Ispred oguljenog
tamno crvenog karavana stajala je još jedna sredovječna žena neprirodno crne
boje kose s vidljivim bijelim izrastom posred glave. – Dobar dan, velečasni –
pozdravila je s osmijehom – Donesla sam francuz koji ste neki dan naručili.
Dok je žena turala preveliki kruh u premalu plastičnu vrećicu, don Bartol
tražio je novac u džepovima i govorio – Brava, Emina, brava! Ti si jedina
šesna ženska! Bosniaca, ma brava!
- A, Bosnijaka, moj velečasni, nisam Bosnu već odavna vidjela! –
tužila se žena.
- A kade ti je on tvoj muž? – raspitivao se don.
- E jeb… oprostite, velečasni, ma šta će mi tak’i!? Eno ga leži doma, da
ga bole leđa, kad ga zovu u birtiju, onda ga ne bole! Već mjesec dana
sama radim. Idi u nabavu, vozi okolo. Sreća moja nesretna što imam
vozačku i ovu krntiju. Djeca bi nam gladna bila pored tak’og oca!
- A brižna, brižna… - ponavljao je don, spuštajući se ulicom prema
župnom dvoru. Noge su ga izdavale na neravnoj kaldrmi. Već iz
daljine ugledao je Mariju kako izlijeva vodu na prag župnog dvora i
riba ga metlom.
- Ma basta, ča još nisi finila! Ala basta, polne je, hodi doma – vikao je
na Mariju koja je i dalje ribala prag.
- Sada se malo fermajte i obrišite postoli na ovoj krpi – zapovjedila
mu je prostirući mokru krpu ispred njega, a on se blago zateturajući
uhvatio za njezina pognuta leđa i otro cipele prije nego što je
zakoračio u dvor. Zatim je dohvatio krpe koje su stajale sa strane i
bacio ih van – Ala, hodi doma, Bog s tobun! – rekao je okrenuvši
se prema Mariji koja je završnim potezima vukla metlu po pragu i
dohvativši krpe koje joj je bacio, krenula uz ulicu. Sa zvonika začulo
se podnevno zvono. Emina mu je mahnula iz crvenog oguljenog
karavana.
- Che donna! Povera! Brižna! – uzdahnuo je s polu-uzdignutom
rukom kao da će odmahnuti i zatvorio za sobom škripajuća vrata.
Odložio je kruh u vrećici na onaj isti gotovo zatrpani pisaći stol i
dohvatio brevijar u kožnom omotu, te na označenoj stranici započeo
čitanje s glasnim mljackanjem riječi Anđeo je gospodnji…, hodajući
po netom očišćenom drvenom podu bez tragova škorpiona, goredolje. Povremeno je dizao glavu s knjige pri okretanju kad je u
mehaničkom hodu stizao do prozora. Na plavoj površini mora
122 KNJIŽEVNA RIJEKA
ukazala se linija broda na horizontu ispred sivkastih planina čiji su
vrhovi bili prekriveni snijegom. – Amen – završio je glasno molitvu
i u tom trenu začulo se kucanje na vratima.
- Avanti! Naprijed! Slobodno! – viknuo je odlažući brevijar i
premještajući stolicu.
Vrata su se sporo otvorila, ali bez obzira na to, škripala su. U kontra
svijetlu pojavila se figura mlade žene s dugom plavom kosom ispletenom u
pletenicu.
- Hvala Bogu! Aleluja! Došla si! – odahnuo je vidno razdragan. –
Sedi ovdeka – gurnuo je stolicu dalje od stola kako bi joj napravio
mjesto.
- Don Bartole – rekla je tiho, ali odlučno – Meni je jako žao zbog
onoga sinoć, ali…
- Ne budi povedala. Nemoj mi niš reć. Sve je jasno – umirivao ju je
blago milujući njezinu ruku čim je ona sjela na ponuđenu stolicu.
Ona nije micala ruku ispod njegove, kao da joj je invalidna, ali je
i dalje zadržala strogost lica s blago zbliženim vijugavim obrvama.
Činilo se kao da je spremna slušati, ali ne i bez rezerve.
- Ne budi niš rekla. – ponovio je on tiho – Ja sam pogriješio. Bio sam
strog prema tebi…
- Ne – prekinula ga je oštro – bili ste samo ono što ste trebali biti.
Bili ste svećenik. Ono što me povrijedilo je vaš izljev ljutnje na
jadnu Anticu koja vam je samo prenijela ono što je vidjela. A bolje
da je vama to prenijela nego svima okolo po mjestu. Što se mojeg
postupka tiče…
- Ššššš… ne budi to govorila. Ne ćemo sada o tom. To smo raspravili
– prekinuo ju je don.
- Ne, ne… moram to reći zbog sebe, a ne zbog drugih. Doista nije u
redu. Ja sam ovdje došla kao stažista. Liječnica, koja treba pomoći
ljudima. Pa vi ste ovdje uglavnom prepušteni sami sebi, jadni i
nemoćni. Pogledajte te ljude oko sebe. Nema nikoga mlađeg od 70.
Ja imam posla preko glave, a čime se ja bavim. Ja se zaljubljujem u
prvog čovjeka na kojeg naiđem, a doma me čeka zaručnik, a njega
čekaju žena i djeca. Imali ste posve pravo. Osvijestili ste me. I hvala
vam zbog toga. Ali molim vas, razmislite malo kako se ponašate
prema svim tim ženama koje se brinu o vama. Jadna Antica. Morala
sam joj uvečer doći izmjerit tlak i dati joj nešto za smirenje. Budite
pažljiviji prema onima koji vas služe i vole.
- Dobro, imaš pravo – rekao je skrušeno don i pustio joj ruku. – Imaš
pravo. Io mi pento. Jako se kajem. Mea culpa! Ali zaboravimo to
sada. Hoćeš da mi popijemo jednu rakijicu.
TEA MAYHEW 123
-
Može, nazdravit ćemo za vaša nova koljena, da vas što prije obnovimo
plastičnim – rekla je veselo i ustala.
- I za tvoje zdravlje i tu pamet koju imaš da te služe.
Kucnuli su se, ispili čašicu na nogama i ona je krenula, kad je on
zaustavi – Čekaj, imam nešto za tebe. Dohvatio je onu knjigu s posvetom od
jutros, pružio ju je i zagrlio je. Ona je pomalo zbunjena uzvratila zagrljaj, a iza
njezinih leđa zaškripala su vrata.
- Don Bart… - zastao je u pol riječi piskutavi Emilijin glas. – A vi se
grlite s doktoricom, ustvrdila je rezignirano.
Tea Mayhew, djevojačko prezime Perinčić, rođena je 5. rujna 1971.
godine u Rijeci. U Rijeci je završila srednjoškolsko obrazovanje 1990.
godine u tadašnjem CUO Mijo Mirković. Diplomirala je filozofiju i povijest
na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1996. godine s temom
diplomskog rada Posredovanje Mletačke Republike u razmjenama struktura
svakodnevice na Sredozemlju 16. stoljeća. Po završetku studija boravila je deset
mjeseci na Sveučilištu u Trentu na specijalizaciji, kao stipendista organizacije
Alpe-Adria, istražujući izvore za kulturnu povijest mletačke Dalmacije i
Istre. Istovremeno upisuje magisterij kojeg završava na Odsjeku za povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2004. godine s temom Rapska biskupija u
vizitaciji Agostina Valiera 1579. godine.
U travnju 2008. godine doktorirala je na Doktorskoj školi,
Odsjeka za povijest Sveučilišta u Padovi, kao stipendista u sklopu projekta
prekojadranske suradnje Interreg III InterAdria i stekla status Dottore di
ricerca. Danas radi kao kustos-povjesničar u Pomorskom i povijesnom muzeju
Hrvatskog primorja Rijeka. Osim znanstvenim radovima, u slobodno vrijeme
bavi se i pisanjem u književnom stilu. Objavila je knjige: Dalmatia between the Ottoman and Venetian
Rule – Contado di Zara 1645-1718, Viella, Roma, 2008. i Krčka komuna u
doba Lepantske bitke 1571. godine, posebno izdanje Krčkog zbornika, sv. 63,
Povijesno društvo otoka Krka i Centar za kulturu grada Krka, 2008.
124 KNJIŽEVNA RIJEKA
JAVOR NOVAK
I zimi... i s proljećem
L
ijepa nas je francuska barka čekala u Trogiru. Privukla nas je moderna,
francuska, od gotovo jedanaest i po metara.
Moj prvi Oceanis, zimi u ledenoj buri (a da kakva bi inače
bila) brazdao je noću sigurno, nizvalice, put Šolte i Maslinice, a zatim smo
se Ivan i ja igrali do zore u bordadama, orcajući prema Šolti i spuštajući se
nizvjetrice od nje. Za svoj gušt šarali smo pučinom, zorom, koja je zviždala
burom, polijegali prekrasan, prekrasan Oceanis. Ljusku, čije je podvođe
pravilan dio velike lopte. Od razme do razme, to je značilo da ma koliko se
jedrilica naginjala, ona ništa jače nije rovala površinom nego li onda kad je
jarbol bio potpuno okomit na površinu. Krmeni val jedva je stvarala. Ivan
i ja smijali smo se oduševljeni i kao ludi, svaki put kad bi iza bordade ova
ljepotica, silovito jedrima čupnula, nagnula se i mahovito krenula laćajuć se
značajne putne brzine. Kliktali smo.
Kad je, jedne godine, Ivan zauvijek digao ruke od jedrenja, jer mu se
smučila jedna jedina zimska plovidba previše, a koja bi se smučila svakome,
nekoliko godinica kasnije, u splitsku smo se luku spustili Dok... Dorian i ja...
I ja sam, ukrcavši se ovoga puta na već vrlo umoran Oceanis 350, potpuno
zaboravio kako moj Dok nema više od trideset sati jedrenja. Nisam mnogo
brod ni pregledavao, zažalit ću, jer je sutradan ujutro, po bistru nebu, tako je
krasno propuhivala moćna burica, da smo hitro izletjeli vanka na neviđeno,
na nepregledano, pa pred Čiovom odmah razvukli sva naša jedra. Nisu nam
mrzli prsti, kao Ivanu i meni, prvi je svibnja i jako je sunce. Dok je bio na
visini zadaće. Oceanis je i opet dao sve od sebe, i mi smo nadobudno maštali
kako ćemo jednoga dana zajedno kupiti baš ovakvu, staru barku i urediti je
kao da smo ju sami sagradili...
Najveća mi je grješka bila što po valusinama, koje su se ubrzo stale
dizati, nisam dao Doku kormilo, odmah, nadomak pličine Mlin. Ovako je
silovito naginjanje, uz lunge bordade te obilato zapljuskivanje po palubi,
Doka stalo znatno nervirati. I svakoga bi... početnika.
Kod Obinuškog boka NW Šolte već sam jahao na krjestama, silazio
dolinama i tražio prvi krat glavnog te sâm zamatao flok. Barka je prekrasno
ulegla klizeći u brazdi silovito razrezujući visoko more. Smirivao sam Doka,
JAVOR NOVAK 125
kako je ovo toliko dobro, da se sada ne smije, ne može stati... Kad mi je
skrenuo pozornost kako nešto kabinom lupa kod svake bordade, nisam
mu povjerovao. Nisam htio čuti. Tek kad je sišao u kabinu, okliznuo se na
pajolima, koji su zaplivali... Brzo sam shvatio kako žurno trebam Maslinicu, i
uplovljenje do sigurna, obalna veza.
Do kraja dana špaljavali smo debeo sloj mora iz kabine, čistili cjedilo
oko kaljužne crpke, i nastojali otkriti odakle se odljuštila tanka gumi-plastika
i neprekidno krpicama čepila crpku zaustavljajući je. Zbog tog odurna posla,
nisam primijetio kako bura u predvečerje nije pala. A nije pala ni noću.
Do ponoći smo popravili kvar, onoliko koliko se dalo, a ujutro
ustanovili, kako više nemamo nijedan od dva akumulatora.
Bura je jačala, pajoli nisu plivali, ponovno sam se bacio na teži,
otvoren kurs pučinom u svim našim najvećim jedrima. Bože... kako je išao (i)
ovaj savršeni Oceanis...
Uz Drvenik Veli, u jednoj prejakoj orci, sâm mi se prebacilo flok,
i odmah je pukao palubni okov razletjevši se u komada sto. Krpali smo se
do Rogoznice zamijenivši ga dobrom škotom ali Dok je bio već umoran
od popravljanja nemogućih kvarova. Kvarova o kojima nam vlasnik, pri
primopredaji, nije bio kazao ni riječ...
U Rogoznici smo, točili naftu i shvatili kako je ovo jedan sasvim
nemogući transfer i kako popravljen palubni okov rađa slijedeći kvar, a taj
treći zove četvrtoga, petoga uz Žirje i šestoga na Kornatima. Naš transfer,
koji je za ovog hladnog proljeća, trebao okončati uplovljenjem u Pulu,
postao je upitan već ovdje, u splitskome akvatoriju. Za ludu što jedra lete, što
ljuska više liže pučinu više nego je brazda. Za ludu progliseravanje nizvalice
pri najjačemu refulu, jednostavno: ne možemo samo jedriti. Ne možemo
stalno popravljati... i upravo nam je sada započela istjecati nafta. Kabinom. Iz
sanduka s motorom kao iz kašete za ribe...
Davši kormilo Doku, napokon sam shvatio kako se osobno trebam
unijeti brodu u njedra, kako je to nekada za mene i za sebe sjajno radio Ivan, i
pogledati se oči u oči s onim što imam: star, čarterom islužen brod, na kojem
gotovo ništa ne radi, osim što bogovski jedri. Masan i znojan, uglavljen u
jednom od sanduka, urlajući da otpadne od vjetra, Doku sam davao naputke
kako da sporije jedri, ne bih li ja, za to vrijeme, uspio obmotati crijevo iz
kojega je liptala nafta i obojicu nas častila svim svojim gustim smradom u
odurnim preljevima boja.
Treći smo se dan, pomirili s tim što imamo – krnju jedrilicu na kojoj
ni plina za kuhanje nije bilo... U širokim, pučinskim kursovima, birali smo
sidrišta noću. Dok se mogao hvaliti kako je oko rta Bonaster borbeno jedrio
u pjeni, a ja kako sam umoran brod, po orkanskoj buri, jedreći u goloj orci,
sam, sigurno i uz poseban užitak, priveo sidru u pješčanoj vali otoka, koji je
126 KNJIŽEVNA RIJEKA
tlocrtom leptir. U Istu smo.
Jutrom smo pošli po vruću štrucu kruha u selo, pa jeli s mirom.
Odnekud je dopirao glas, kao s radija. U buri. Dok je prvi pojeo i da će
video kamerom snimati urlajuću buru, vale u zaljevu i sve otklone usidrenih
jarbola. Izvukli smo se bajbotom, jedva, po užetu na rivu, i stali se namještati
ko dva pijana. Bura je toliko puhala da sam Doka morao, objema rukama,
obuhvatiti s leđa, na silu nagnuti naprijed, i tek je tada mogao zumirati te
šarati kamerom po hudome elementu vale. Elementu nad Istom. U bistrini.
Pošli smo euforični, sutradan, kakvi su mornari često za nevremena,
prema onome najsjevernijem rtu Ista... rtu Kok. Jer mi ćemo sutra s burom
letjeti za Lošinj i Unije te hop preko Kvarnera... Eto nas s ovom podrtinom u
Puli!
Pa nek je popravlja ki hoće! Mi tad, već ne ćemo morat...
127
BRANKO KRIŽNJAK
Sjećanje na rat
(ulomak iz romana)
P
rvih dana siječnja ’92. godine, dok je Brankova obitelj sjedila
pred televizorom, oglasi se zvonce na ulaznim vratima. Od
zvukova pjesme koji su dopirali iz preglasnog TV prijemnika,
slabašan zvuk zvonca nije se uopće razabrao. Branku se, koji je do tad mirno
sjedio, zavaljen u udobnu i mekanu fotelju, učinilo da čuje nekakav zvuk
koji naprosto kvari melodičnost glazbe s malog ekrana. On ustane i ode do
ulaznih vrata provjeriti svoju sumnju.
Otvorivši vrata, ne zatekne nikog i ništa, osim jednog žutog
papirića, koji je prilikom otvaranja pao na pod. On ga podigne i pogleda ga.
Bila je to obavijest o neisporučenom brzojavu. Na potvrdi je pisalo da može
nazvati obližnji poštanski ured iz kojeg će mu službenica, telefonskim putem,
prenijeti sadržaj poruke.
-Halo, je li to pošta?
-Da. Izvolite!
-Radi se o brzojavu kojeg sam trebao primiti. Zamolio bih Vas da mi
pročitate poruku, da ne moram dolaziti k Vama.
-Žao mi je, gospodine. Tekst ovog brzojava nije za javnost i ne mogu
Vam ga pročitati… Morat ćete doći osobno po njega.
Tko šalje brzojav koji se ne smije pročitati putem telefona, iako je
takva mogućnost naglašena na potvrdi? To ga je podsjetilo na ’90. i ’91.,
godine tijekom kojih su stizali bezbrojni brzojavi s pozivima za mobilizaciju
u jedinicu policijskog voda Jugoslavenske narodne armije. Nije se nikad
odazivao na njih, niti ih je želio primiti i potpisati. Nekoliko puta tražila ga je
i Vojna policija, ali ipak je uspio izbjeći mobiliziranje.
Jednom zgodom uspio je dva namrgođena policijaca nagovoriti
da ostanu ispred vrata, a sam je pobjegao preko balkona i protupožarnim
stepenica izašao iz nebodera. Nekoliko dana nije se nikom javljao… Potom se
oprezno vratio kući. Više nikad nisu došli.
Prisjetio se dana kad je bio na razgovoru u policijskoj postaji. Nakon
višestrukih pokušaja da ga netko primi na razgovor, uspio je doći do jednog
brkatog službenika, kojeg, očito, ovakav problem nije zanimao. Branko se
predstavio, rekao ponešto o svom iskustvu u Vojnoj policiji, naglasivši da bi
128 KNJIŽEVNA RIJEKA
se htio pridružiti pričuvnom sastavu policije. Nakon što je promrljao da ima
četrdesetak godina, brkonja ga je naprosto izjurio iz ureda. Potom se pokušao
pridružiti teritorijalnoj obrani, no ni oni ga nisu odmah uzeli, već su stavili
na nekakvu listu za čekanje.
Odšetao je do poštanskog ureda, koji je bio u blizini nebodera u
kojem je stanovao. Službenica je zatražila potpis o primitku brzojava, da bi
mu tek potom dozvolila da ga otvori. Bio je to poziv Zbora narodne garde
Hrvatske vojske da se javi u postrojbu. U nedjelju ujutro krenuo je do Vojnog
ureda, smještenog na riječkoj rivi. Tamo je, pak, dobio nalog da ode do vojarne
na Trsatu - iz koje će biti poslan u jedinicu koja se nalazi na Ličkom ratištu.
Naglašeno mu je da će tamo preuzeti kamion i zamijeniti jednog vozača koji
odlazi kući na odmor. Zašto ga šalju među vozače, nije mu bilo sasvim jasno
jer on po VES-u nije bio vozač, niti se tom djelatnošću bavio profesionalno.
Pomislio je, da se radi o zabuni, vjerujući da će ga ipak poslati u jedinicu koja
ima veze s vojnom policijom.
Pred nešto više od dvadeset godina, nakon što je prošao obuku
u regrutnom centru u Titogradu, Branko je bio osposobljen za vojnoprometnog policajca i dobio VES 12704. U tijeku obuke položio je i sve
kategorije za upravljanje motornim vozilima. No, nikad nije bio vozač, već je
uvijek bio vojni prometni policajac. I to je želio i ostati.
U vojarni na Trsatu prvo je susreo Janka, starijeg, omanjeg,
debeljuškastog čovjeka, obučenog u maskirnu odoru hrvatskog vojaka. On
ga je samo odmjerio i dobacio mu opremu, koju će zadužiti. U duhu nekih
prošlih vremena, on mu je iz skladišta dobacio odoru samo njemu znane
veličine. Dobio je i čizme, čarape i potkapu. Brojevi i veličine nisu bili važni
jer ionako, rekao mu je Janko, sve se to na ratištu može zamjeniti oduzimanjem
od neprijatelja.
U skladištu vojarne susreo se s još trojicom novih vojaka koji su
bili svi zajedno upućeni u isto mjesto na Ličkom ratištu. Jedan od njih bio je
Slavko, tridesetogodišnji Istrijan, vozač i automehaničar u jednom riječkom
poduzeću, brkati veseljak, kojije imao problema sa zdravljem. Drugi je bio
Adnan, također vozač kamiona, nastanjen u okolici Rijeke. Treći, Vasko, bio
je tek diplomirani mladi doktor kojem je taj odlazak u Liku značio i prvi
doticaj s pacijentima.
Presvukli su se u maskirne odore. Potom ih je vozač kombija odvezao
kućama, kako bi mogli ostaviti civilna odijela i oprostiti se s obiteljima. Po
završetku lutanja gradskim ulicama, krenuli su Jadranskom magistralom do
Karlobaga, a zatim zmijolikom cestom uz Velebit. Na kratko su se zaustavili
na prijevoju s kojeg se pruža nevjerojatan pogled na Jadransko more i obližnje
otoke. Nastavili su vožnju ravnim dijelom ceste, prošli Baške Oštarije
BRANKO KRIŽNJAK 129
pokraj motela Velebno, teško oštećenog raketama jugoslavenskih zrakoplova
i potom stigli do slikovitih Brušana. Cesta je dalje krivudala uz bistru rijeku
Novčicu, koja je svoj protok usjekla između bijelih velebitskih stijena. Prešavši preko mosta kombi je nastavio ravnicom uz plodna polja.
I prošao kraj odvojka za glavni grad Like, Gospić, potom kraj odvojka za
mjesto Smiljan. Ovo ih mjesto podsjeti na slavnog učenjaka Nikolu Teslu,
čovjeka koji je bio ponosan na svoj srpski rod I domovinu Hrvatsku. Sjećanje
na Teslu, Branka podsjeti na uvaženog Fiorella la Guardiu, gradonačelnika
New Yorka, koji je meko vrijeme živo u Rijeci kao konzul, a daleke 1943.
godine pročitao dirljiv nekrolog na grobom Nikole Tesle. Tko zna što bi Tesla
rekao de je kojim slučajem živ na ovu ratnu situaciju u rodnoj mu Lici?
Vožnja kombijem završils je u noćnim satima u mjestu Klanac, gdje
je u osnovnoj školi bila stožer Hrvatske vojske. Tu su se okrijepili u školskoj
kuhinji, nedugo zatim i oprostili s mladim doktorom čiji je put završavao u
gospićkoj bolnici.
- Vas trojica, pripremite se za novi odlazak. Doći će po vas vozilo
s vozačem, koje će vas prebaciti do privremenog smještaja - rekao im je
službujući časnik.
- Oprostite, molim vas, vidio sam da je ovdje i vojna policija. I ja
sam po VES-u vojni policajac - upadne u razgovor Branko. – Zašto ne mogu
ostati u toj jedinici?
- Na žalost, ne mogu vam pomoći. Na vašem pozivu piše da odlazite
u jedinicu kao zamjena za odsutnog vozača. Kad budete stigli u tu jedinicu,
obratite se svom zapovjedniku. Možda vam on uspije pomoći.
Po trojicu novaka dođe ubrzo Pinz kojim je upravljao Dimnjačar,
vojak koji je zbog svog civilnog posla ovdje dobio takav nadimak. On ih
odveze do neke trošne seoske kućice, u kojoj su već otprije bili smješteni
vezisti. Oni su se danonoćno brinuli o održavanju radio-veza i radio-uređaja
u komandi. Pridružili su se toj maloj skupini vezista u kući u kojoj je bilo
dovoljno za odmor sviju.
Prva ratna noć nije nikom dopuštala san. Osjećao je umor, ali pod
velikim stresom očni kapci, iako teški, nisu se uopće spuštali. Brankove oči
sjale su nekim čudnim sjajem, a polako su dobijale vampirsku crvenkastu boju.
Sjedio je u polutami s ostalim vojacima, grijući se pokraj stare peći, pritom
stavljajući poneki komad drva u nju. Društvo je bilo prilično veselo, izuzev
dvojice snuždenih mladića koji su se pripremali za odlazak u komandu, na
svoj radni zadatak. Pričali su se vicevi, a smijeh se nije skrivao. A tko bi smijeh
i mogao zabraniti?
U tom veselom čavrljanju prednjačio je Pili, čuveni ekonom riječkog
nogometnog kluba. Priredio je za novopridošle goste-vojake svoj specjalistički
show imitiranja radio-reportera s nogometnih susreta. Uveseljavao je i svoje
130 KNJIŽEVNA RIJEKA
kolege, koji nisu ničim pokazivali da su taj show čuli barem tisuću puta.
Jedino im je mučilo pitanje, što će se ranije desiti: svršetak rata ili prestanak
njegovog uvijek istog igrokaza?! Niti jedna, niti druga pretpostavka nije
obećavala tako skori svršetak.
- Mi se poznajemo? - upita Pili Branka, odmjeravajući ga.
- Možda.
- A od kuda?
- To mi ti reci. Ja se krećem jedino između posla komercijaliste i
pisanja u novinama. Zajednički nazivnik ovih mojih preokupacija je sport.
- Znači, pišeš o sportu?
- Da.
- I ja na neki način radim u sportu.
- Na koji to način?
- Šišanjem trave, uređenjem igrališta i tako što god koš.
- Sad se sjećam. Čini mi se da sam te primijetio kako kradeš magarcu
posao. Naime, vučeš valjak za ravnanje nogometnog igrališta.
Tako je čuveni Pili, riječka legenda, ekonom, oružar, domar i Katica
za sve riječkih nogometaša, onako kroz maglu, prepoznao Branka već na
prvom koraku ličkog ratiša. A to je trebalo znati cijeniti. Nakon neprospavane
noći, trojici novih vojaka, u malenu drvenu kućicu tko zna gdje u Lici, stigla
je naredba o njihovom daljnjem putu.
- Donosim vam sljednovanje hrane - rekao im je Dimnjačar veselim
tonom pri ulasku u kuću. – A vas trojica novih, uzmite stvari i pođite sa
mnom.
- Gdje ćemo sad? - upita ga Branko.
- Privremeno ste raspoređeni kod minera u Perušić.
Obično kad ljudi vide dimnjačara, uhvate se za dugme na jakni ili
kaputu. Kažu da je to zbog sreće. Da li je to istinito, tko bi znao?! Poželjevši
isprobati sreću, Branko povuče jedno dugme na svojoj maskirnoj jakni
sasvim pažljivo, da ga ne otkine. Nije baš bio siguran da li se to odnosi i na
vojnog dimnjačara. Bili su prekratko s njim, da bi, sa sigurnošću, zaključili
da li donosi ikom sreću. Umjesto sreće dosad je bilo savim sigurno da ovaj
dimnjačar donosi sljedovanje hrane, a ponekad i naređenja iz komande.
Prvi susret s Perušićem nije bio očaravajući. Dolazili su uskom
asfaltiranom cestom, s bezbroj rupa. Prolazili su pokraj malih obiteljskih
kuća s dvorištima. U blizini vojarne bila je nova jednokatnica, pred kojom se
Pinz zaustavio. U toj napuštenoj kući smjestila se nekolicina minera. Koko,
njihov zapovjednik, znao je za dolazak trojice novaka, te je izašao kako bi ih
dočeka.
- Bog, momci! Ja sam Koko i zapovjednik sam ove minerske grupe.
- Bog, bog! - odgovorivše mu, uz izgovaranje svojih imena.
BRANKO KRIŽNJAK 131
Zapovjednik Koko bio je visok, stasit čovjek, rijetkih vlasi, zbog
čega se doimao starijim. Imao je oko četrdesetak godina i bio je Brankova
generacija. Ostali su bili mlađi. Svi su i ranije bili u vojsci isključivo mineri.
Smjesitli su se u kući odbjeglog Hrvata. Godinama je privremeno
radio u Njemačkoj. Vratio se sa suprugom krajem osamdesetih. Sagradili su
jednokatnicu, uloživši u nju svoju ušteđevinu. Nisu je dovršili. Početkom
rata jednostavno su nestali, ostavivši sve. Ljudi govore da mu je supruga
bila njihova i uspjela nagovoriti muža, da zajedno otiđu u Novi Lički Osik
kod njezine rodbine. U kući je ostao gotovo sav namještaj. Nisu bili uređeni
kupaonica i WC, ali su svi elementi i pločice bili tu, neraspakirani. Tu spavamo, kuhamo i pazimo na stvari. Sve mora ostati kako je i
bilo. Nitko ništa ne smije uzeti ili razbiti. Tko zna da li će jednom vlasnik
poželjeti vratit se u svoj dom?...
- Što zapravo radite? Što vam je konkretan posao? - upita ga
Branko.
- Ranije smo velik broj prilaza i prolaza minirali. Zbog mogućih
iznenađenja, mine su najpouzdnaiji stražar... One te neće izdati... Jedini
problem u tom, našem, poslu imamo zbog ranije postavljenih mina koje
su postavili domaći, ali ih nigdje nisu označili. To njihovo neobilježeavanje
točnog ukopa stvara nam velike poteškoće! Što će biti ako pri postavljanju
naših mina naletimo na njihove? Poginut ćemo zbog nečije nemarnosti i
gluposti!!! Sad se odmaramo. Pripravni smo... i čekamo poziv. Osim toga,
dežuramo u školi od osam ujutro do četiri poslije podne. Ako vas zanima tamo
su tuš i telefon - dvije stvari najviše zanimaju vojake. Pranje i telefoniranje
omogućuje vojacima da se osjećaju kao ljudi, a ne samo kao strojevi koji će
pucati na neprijatelja, stražariti u rovu ili bunkeru... Čim pojedete, odvest ću
vas do škole, da je upoznate i ostanete dežurati...
Doručak je bio obilan… Potom je Koko iznajmio svakom po pušku
od minera koji su ostali u kući i odveo ih do škole.
Cesta se probijala između reda obiteljskih kuća i ogradnog žičanog
zida vojarne. Na travnatim terenima unutar vojarne bilo je mnoštvo vojaka
preplanulih lica.
- To su Nizozemci, dragovoljci. Većina ih je iz Surinama, nekadašnje
nizozemske kolonije. Izvrsni su vojnici, vježbaju po cijeli dan, a i podučavaju
naše vojake u borilačkim vještinama - kaže im Koko.
Na trenutak su zastali, promatrajući, kroz žicu, vježbe Nizozemaca.
Gledali su kako jedan za drugim preskaču postavljene prepreke, prave
premet preko, a nakon toga bacaju nož. Bili su zadivljeni vještinom, brzinom
i preciznošću tamnoputih Nizozemaca. Jedino je Slavko oborio pogled.
Vidjevši svoj ispali trbuh, nije mogao vjerovati da su ovi istrenirani Nizozemci
njegova generacija.
132 KNJIŽEVNA RIJEKA
Podalje od vježbenika, u vojarni je bio ogroman pas, koji je bio dio
njihove postrojbe. Vodili su ga sa sobom u svakoj akciji izviđanja i u borbu.
Ogroman, snažan, pas želio se otrgnuti od stabla za koje je bio vezan lancem.
Želio se pridružiti u vježbi. Lanac je bio ipak prečvrst, nije ga mogao prekinuti,
ali je zato ogromnim čeljustima i oštrim zubima glodao deblo. Ono se jednom
dijelu potpuno stanjilo od njegovih ugriza i bilo je pitanje dana kad će se ta
zvijer osloboditi. Zbog njegovog prijetećeg izgleda i oštrih zubi nitko mu se
nije usudio približiti - osim Nizozemaca. Svi ostali izbjegavali su susret...
Na kraju vojarne je raskrižje. Pod tupim kutom spaja se cesta koja
je zaobilazi s druge strane s ovom cestom i nastavlja se ravno prema centru
Perušića. Kad bi krenuli lijevo tom cestom, stigli bi do zdravstvene stanice, a
nešto dalje i do groblja. U tom potezu bio je i glavni ulaz u vojarnu.
Nastavivši pješačenje, mimoišli su se sa starčićem, koji je na svom
ramenu imao obješenu neku čudnu pušku.
- Što ti je to stari? - upitaše ga.
- Puška, momci. Ovom sam puškom jedan rat izgubio, ali ovaj
sigurno neću.
Bila je to neka stara trofejna puška, vjerojatno skrivena na tavanu još
iz turskih vremena. Puška koja mu je ostala pri srcu još iz njegovih mladih
dana.
S glavne ceste, koja se nastavlja do raskrižja puta za Otočac i
Gospić, trojica novaka predvođenih Kokom, skrenuli su desno, prema novoj
osnovnoj školi. Ispred škole nalazila se s desne strane velika zgrada s brojnim
oštećenjima od minobacačkih projektila.
Nova osnovna škola imala je fasadu od cigle nakojoj se vidjelo tek
nekoliko manjih oštećenja. Prednji dio bio je niži, prostran, sa stepeništem
koje je vodilo na kat. U prizemlju, s lijeve strane, bila je kuhinja, dječji vrtić s
tuševima i spavaonicom, te kotlovnica. Bilo je i nekoliko ureda. Jedan je bio
u funkciji prometa vojnih vozila, a drugi sasvim prazan, ali s telefonom. S
desne strane od glavnog ulaza, nakon nekoliko manjih prostorija, nalazila se
dvorana za vježbanje.
S lijeve strane, ispred škole, bila je jedna dugačka, niska zgrada,
spojena sa školom u obliku slova L. Osim nekoliko manjih skladišta i Caritasa,
po čitavoj dužini bila je provizorna kino dvorana. Trenutno je ta dvorana bila
pod ključem i izvan uporabe.
U prostranom predvorju upadala je u oči ogromna rupa na stropu.
Nastala je eksplozijom velikog minobacačkog projektila, ispaljenog iz
blizine, s četničkog Tamića - prilikom dolaska veće skupine riječkih vojaka
krajem ’91. godine. U dvorištu su se primjećivali ostaci pojedinih rasprslih
projektila i krhotina stakla od uništenih školskih prozora. Većina prozora
bila je, ipak, zastakljena. Perušić je već bio raketiran više puta, no branitelje
BRANKO KRIŽNJAK 133
to nije pokolebalo...
- Evo, tu vam je radno mjesto - kaže im Koko, pokazujući na uredski
stol kraj samog glavnog ulaza. - U šesnaest sati slobodno zatvorite i ponesite
ključ. Prije toga provjerite vodu kod tuša i WC-a. Za ostalo ne brinite - jer
su tu u školi policijski i sanitetski vod, a oni imaju svoje ključeve. Požurite na
ručak.
Rijeka vojaka slijevala se u školu. Svi su se željeli, telefonom, javiti
svojim najmilijima. Stajanje u redu nije bilo ugodno, no nije bilo gunđanja.
Telefonska linija u osnovnoj školi bila je stalno uključena. Brojčanik
telefonskog aparata okretao se bez prestanka. Vojaci su uspostavljali vezu
javljajući se svojim roditeljima, djevojkama, braći sestrama, suprugama, djeci,
prijateljima... Impulsi su se nizali, nitko nije ni spominjao njihovo plaćanje. U ratu
se ništa ne plaća! No, da se netko želio javiti iz obližnje pošte, platio bi sasvim
normalnu cijenu, kao i u mirnodopskim vremenima. Zato je pošta uvijek
zjapila prazna... Trojica jednodnevnih prijatelja javila su se kući tek nakon zatvaranja
ulaznih vratiju osnovne škole, nešto poslije šesnaest sati. Bez gužve, sasvim
sami, mogli su opušteno razgovarati. Okretali su sve brojeve kojih su se, onako
napamet, mogli sjetiti i obavještavali sve poznanike da su na ratištu. Da nisu
pobjegli kao mnogi drugi, niti se sakrili da ne bi bili pozvani na ratište. Tu su,
u Lici, u minerskoj četi s posuđenim puškama i dežuraju u školi.
Cijelo vrijeme četnici su mirovali. Pojedini vojaci ispričali su im da
se napadi četnika obično zbivaju prilikom stizanja novih vojaka iz Rijeke ili
odlazaka vojaka s ratišta. Između dolaska i odlaska vladao je relativan mir.
Bogu hvala!
Prvi ratni rad na Ličkom ratištu, proveden na dežurstvu u osnovnoj
školi, protekao je bez većih problema. Slijedio je odmor uz obilan ručak,
razgovor i poneku partiju karata. Glavni kuhar bio je iz okolice Rijeke… Svako
jelo pripremao je na pirjanim komadićima češnjaka. To je bio njegov način
obrane od vampire-četnika i prehlade. Osim u jelu, miris češnjaka osjećao se
gotovo u svim prostorijama. Nakon nekog vremena, uniforme su poprimile
taj miris, koji je postao zaštitni znak minera. Branko nije puno jeo. Nedostajalo mu je kretanje i trošenje kalorija
i zbog toga nije osjećao glad. A kad bi je osjetio, nije bio previše izbirljiv. Jeo
bi sve što mu se našlo pri ruci, ali u malim količinama. Ipak, i manje količine
hrane s češnjakom ostavljale bi dugotrajan miris…
Na kuhanje mladog kuhara nije bilo većih prigovora. Slavko je imao
najveći tek i vrlo teško je odolijevao izazovnim mirisima. Branko i Adnan bili
su sasvim drugačiji. Pritisnut nelagodom zbog dolaska u jedinicu s kojom
nije imao nikakve veze, Branko je uglavnom šutio, izbjegavajući razgovore.
134 KNJIŽEVNA RIJEKA
Adnan bi ponešto pojeo, ponešto promrljao, a slušajući Slavkove neuvjerljive
viceve i prenemaganja - katkad bi se i nasmješio. Njih dvojica dremuckali su na improviziranim ležajima, slušajući
tihu glazbu s tranzistora. Oni što su igrali karte ometali su ih, jer su se često
prepirali... Oko njih naguralo se nekoliko znatižečjnih promatrača, koji su
tijekom igre dijelili savjete. Beskrajno kartanje na kratko bi se prekidalo
tijekom večere, no potom se nastavljalo dugo u noć...
Branko, shrvan umorom, otišao je u drugu sobu, popeo se na
krevet i zavukao se u vreću za spavanje. Bio je sasvim sam, odvojen od buke i
bezrazložne vselosti minera. Noćna nužda stvorila mu je nove probleme. U kući nije bilo
nužnika i jedina mogućnost bila je izlazak u dvorište. Za dolazak i odlazak
iz kuće i u kuću moralo se obaviti čitav niz predradnji. Uz činjenicu da su
pojedini mineri bili i dalje budni i igrali poker, nije bilo problema da Branka
do izlaza doprati jedan od njih. Silazeći s kat stepeništem morali su koračati
oprezno, osvjetljavajući put baterijskom svijetiljkom, kako bi izbjegli prazne
limenke ostavljene namjerno po stepeništu. Ulazna vrata bila su podbočena
daskama i gredama, a vrata zaključana i dobro zabravljena čavlima. Sve su
to bile mjere predostrožnosti od mogućeg iznenadnog dolaska neprijatelja.
Ovako zabravljena vrata i mnoge prepreke to su moguće iznenađenje svele na
minimum.
- Kad se budeš vraćao - kaže mu miner koji ga je dopratio do vratiju
- pokucaj dvaput dugo i jednom kratko, jer moram biti siguran da si to ti.
Uzmi ovaj pištoj, nikad se ne zna.
Branko uze pištolj i ode potražiti mjesto u dvorištu... Tko je to
mogao lutati noću? Jedino izgladnjeli psi... Ili možda koji bradati, dugokosi
Čedo. Pasa se nije bojao, ali ako ga budu napali bradati stvorovi dok vrši
nuždu, to ne bi mogao provariti. Bila bi to velika sramota koja se s ničim ne
bi mogla opravdati.
Ako se bude dogodilo da ga Čede iznenade i ubiju, što bi mogli
tada njegovi suborci napisati na spomen ploču: Ovdje leži Branko, koji je,
nakon prvog dana boravka na ličkom ratištu, poginuo kao seronja! Takvo si
nešto ne smije dopustiti. Čvršće je stisnuo pištolj u ruci, odlučan da skupo
proda svoju kožu, ako na to bude primoran. Razrogači oči i naćuli uši, ne bi li
nekako primjetio i čuo šuljanje neprijatelja prije no oni njega. Ako već mora
umrijeti, bilo bi najbolje da ga četnici iznenade dok vodi ljubav s kakvom
mlađahnom Ličankom. Tak bi vjerojatno njegovi suborci na spomen upisali
drugačiji tekst: Ovdje leži Branko, koji je, već nakon prvog dana na ličkom
ratištu, prevrnuo jednu Ličanku i podlegao ranama kao jebač! Ono jebač
trebalo bi napisati velikim slovima - budućim pokoljenjima za uzor. Biti će
ipak najbolje, pomisli, da se vrati u kuću i pokuša zaspati...
BRANKO KRIŽNJAK 135
Pokucao je dvaput dugo i jedanput kratko što je bilo dovoljno da se
ulazna vrata lagano otvore. Dežurni miner pustio ga je unutra, zatim zabravio
za njim vrata i uzeo pištolj. Noć je postala dublja...
- Sedam je sati! Moraš ustati! - prodrma ga Adnan. Branko protrlja
oči i izvuče se iz tople vreće za spavanje. Da mu je samo tako ležati i dalje,
pomisli, ostao bi zauvijek ovdje ratujući.
Nakon doručka, tri takozvana vozača, otišli su u školu na dežurstvo.
Novi dan učinio ih je ponosnima. Bili su već dva dana na ratištu, što im je
automatski donosilo status starijih boraca - u odnosu na one koji će tek doći.
A stariji borci su uvijek na cijeni.
Ubrzo su dani prolazili ravnomjerno – u pravilnoj izmjeni
dežurstava, telefoniranja kući, kupanja, blesavim vojničkim razgovorima i
igranju karata. Od pojedinaca koje su uspjeli zapamtiti, ali ne i upoznati,
isticale su zgodušne djevojke iz sanitetskog voda. Gledajući ih poželjeli su biti
bolesni, ali ne jako...
Dok su Slavko i Adnan dežurali, sjedeći za stolom u školi, Branko je
šetao praznim hodnicima. U prostoriji blizu kuhinje bila je polica knjigama.
Zagledao se i primijeti jednu staru knjigu, požutjelih listova i oštećenih
korica. Uzeo ju je u ruke. Bila je to knjiga Hrvatske povijesne gradjevine
Emilija Laszowskog, izdana u Zagrebu 1902. godine. Na prvoj stranici pisalo
je: Mjestopisni i povijesni opisi gradova, kula, samostana, crkava i drugih
povijesnih gradjevina domovine Hrvata. Vidjevši da je u toj knjizi i opis
Perušića, potražio ga je i počeo čitati...
136 KNJIŽEVNA RIJEKA
IVO KAJZER
Roman za nagradni natječaj
Z
ovem se Maksimilijan Bombardirović Hiljadarski, a ime sam si sam
nadjenuo. Imao sam svoje drugo, drugi mi ga dali, a kako nezadovoljan
sam njime bio, kao da je moje nezadovoljstvo osjećalo, pa mi inat
stvaralo i u neprilike me vodilo.
Zamislite, zvao sam se Tugomir. Kakve li tragedije! Ime koje na tugu
i mir asocira. Tužan i miran, ime koje vas odmah prizemlji, pa ljudi kad za
njega saznaju, samo što vam se ne sprdaju, a ja ga čitava života unatoč tome
moram nositi. Zašto su me tako nazvali, pitao nisam jer odgovora nisam
želio. Što zapravo netko ima s mojim imenom kad ga sebi sam izabrati i
nadjenuti mogu. Tugorat da sam se zvao, ime nikada mijenjao ne bih, jer kad
vas ono na tugu i rat podsjeća, onda je to nešto sasvim drugo. Samo ono o
ratniku zbori, o osobi borbenoj koja se boriti znade i kojoj se na put stati ne
može. Jer kad tužan čovjek ratuje, bolje mu se s puta skloniti. A ja, Tugomir,
miran da mirniji i tužan da tužniji biti ne mogu, pa tko će do mene s takvim
imenom držati?
U busu mi nogu nagaze, a ja onako se bojažljivo osvrćem pa kažem:
Oprostite pod nogu sam vam stao. Samo što mu ruke ne ljubim i ne klanjam se,
a on, onako uvrijeđen s visoka me gleda, pa se ljuti što mu svoje stopalo pod
njegovo stavljam. Ili ulicom s takvim imenom prolazite, a dječica zaigrana,
nestašna, i igra im dosadila, pa nešto zabavnije smišljaju sve dok se ne dosjete,
pa Tugomiru petardu pod noge bace, a on kao vatrogasac najprije svoje
opožarene hlače ugasi pa dječici tepati stade: Čuvajte svoj sluh, dječice, pa
čuvajte svoje oči, dječice, pa čuvajte petarde za Božić. Kada ste Tugomir, svatko
vam svašta reći može, učiniti što kome na um padne, jer svatko zna da ste
tužni i mirni i da uzvratiti nećete.
I crnim mačkama kada preko puta prijeđem, a one na mene zube iskezile, pa
samo što ne kažu: Baš si baksuz, Tugomire, baš si sada morao naići, kao da nisi
mogao proći prije ili kasnije. I kad kući dođem, a ono buka usisavača, jaka da
jača ne može biti, pa i žena prigovara: Baš si sada Tugomire morao doći, vidiš da samo smetaš, kao da nisi
mogao još malo ostati tamo gdje si i do sada bio. I tako moje mi ime muke
zadavalo pa smišljah stalno kako ga promijeniti i sebi pravo, koje će potvrđivati
ono što ja jesam, naći, i konačno se odlučih ali lako nije bilo.
IVO KAJZER 137
Nije meni Tugomiru nikada lako bilo, pa dok se za promjenu imena
odlučih, mnoge su godine prošle, ali kako narod kaže: Bolje ikada, nego
nikada. Makar u poslovice narodne ne vjerujem, odluka mi na mjestu bila, a
to se, dragi čitatelju, dogodilo tako da bih roman o tome napisati mogao. Ali
kako kad u životu ne napisah niti najkraće štivo, osim sinu pučkoškolcu, kad
on zbog bolesti nije mogao. Žao mi nije bilo što od mene nikada takvo nešto
više ne zatraži, jer mu ocjena iz njega vrlo slaba bila.
A onda jednog dana, kad smo proračun kućni sređivali, pa vidjeli da
nam uvijek pet do šest tisuća nedostaje, valjda briga i tužno raspoloženje sinu
mudrost iznjedri, pa mi na novinski oglas pokaza. Kad ono, novac za najbolji
roman godine tko napiše, daju. Pa mi novine s natječajem pod nos stavi, a ja
ga gledam i razmišljam što ja s time imam, dok on prst na cifri od dvadeset
tisuća kuna, koliko nagrada iznosi, drži i ne miče, pa čas u mene, čas u majku
svoju pogledava.
-Tata! - reče, i značajno me pogleda. - Ti ćeš napisati roman i poslati
ga na natječaj, ti i nitko drugi, i tako vremena na pretek imaš, bez posla si
ostao, ne znaš kuda bi sa sobom, a fantaziranje ti nije strano i otkad za sebe
znam, ono je jedino što je kod tebe stalno.
Evo, takav je moj sin Radovan, s neba pa u rebra, ja da romane pišem,
pa ne mogu vjerovati. A vidim ni Radojka nije vjerovala, sin ju je s takvim
prijedlogom do suza nasmijao i korist napravio, pa joj novo zubalo koje
danima skinuti nije mogla, izletjelo iz usta kao da je krila dobilo.
Kao šalu njegov prijedlog shvatih, sve do trenutka kad mi prije
odlaska na spavanje prizna, da je onaj uradak, što mu napisah prije puno
godina, peticu zaslužio, a kad učitelju otkri tko ga napisa, jedinicu dobije.
Zaspati nisam mogao kad saznam za svoje spisateljske sposobnosti pa se već
piscem počeo osjećati. Zbrku mi u glavi moj Radovan stvori i skoro nagovori
da se počnem baviti s nečime što niti u snu sanjao nisam .
No kad jutro svane, načisto sam bio, napisat ću, pa kako bude,
unatoč mislima da me obrlatio zbog sitne love od svega dvadeset tisuća. Evo ti, Tugomire, sada se pokaži, - hodao sam po kući i govorio - sada svoju
fantaziju materijaliziraj, svoju maštu u zreloj dobi rabi za korist pa smisli
priču da svima zanimljiva bude, ali sebe, ne daj sebe razgolititi.
O drugima priču treba pisati, a ne o sebi, jer kome bi ona i zanimljiva
bila? Zamislite, životna priča Tugomira, profesora jezika, prevoditelja, i to
nezaposlenog, koji je u životu najviše prevodio sa srpskog na hrvatski i s
hrvatskog na srpski. Ha! Očito je da bi napeta bila kao guma u iznošenim
gaćama, nije me valjda pamet ostavila, pa da o sebi pišem. Ali opreza nikad
dosta, jer ne kažu ljudi uzalud da, kada pričaš o drugima, najviše pričaš o
sebi. Za pravo im budi, za tako maleni iznos prodati svoju intimu i izložiti
se posljedicama može samo čovjek koji ne vodi računa o sebi. Naposljetku,
138 KNJIŽEVNA RIJEKA
tko jamči da ću nagradu i dobiti, šanse su mi jedan prema sto ili i znatno
više, jer otprilike stotinu rukopisa bude poslano na natječaj. Životopisni
roman se traži, a ja ne volim razgolićavanje, nisam ja estradna zvijezda pa da
iznosim pikanterije iz svog života, pa da onda kakvi perverznjaci čitajući se
- naslađuju. Ne zvao se ja Tugomir ako se razgolitim, prevarit ću ih na sebi
svojstven način – končić neću skinuti, a oni ni slutiti neće da su prevareni.
Evo, dragi moji, stavio je on mene pred gotov čin, ali novac bi dobro
došao jer mnoge neugodnosti zbog manjka novca nas pogađaju. Mladi
ljudi znadu trezveno razmišljati, a mi stariji skloniji smo fantaziji nego oni.
Realistični su, principijelni i čvrsto na zemlji stoje. S nama starijima uvijek su
opite radili - i društvo i pojedinci - mijenjali smo države kao Romi konje, a
rođeni smo i odrastali u zemlji gdje je puno toga bilo naopako, pa prirodni i
fizikalni zakoni skoro da i nisu vrijedili. Kada ste bacili kamen u zrak, nikada
niste bili sigurni da će pasti na zemlju. Mogli ste vrijedno i marljivo raditi, pa
imati puno ili ništa, pravedni i pošteni biti da vas svi uvažavaju, ili na stupu
srama ili u zatvoru završiti. Ali bolje o tome ne zboriti, bilo je i prošlo, a danas
neka druga vremena - i svijet - pa i pogled na njega. Kakva vremena i kakav
svijet, ostaje vama za prosudbu, samo ne smetnite s uma: danas - pogotovo
danas! - ne vrijede nikakvi zakoni.
I tako, moj Radovan bojao se da ne odustanem, pa jadnik svaki dan s
novim argumentima izlazio pred mene. Inače i komade on zove argumentima,
a s jednim - i to dobrim - vidim, u autu se miluje. Eh, neće on svojeg taticu
osramotiti, prava je momčina, a djevojke – lijepe li se za njega kao i za mene
nekada, kad sam mlad bio, ali pred Radojkom to i ne govorim, ima ona svoje
mišljenje o meni kao zavodniku, pa tako kaže da nje nije bilo, nikada se ne
bih oženio.
Pravi dečko kakav se tražiti treba, samo lijen; da nije, diplomu bi već
imao. Ni pomisliti ne smijem, a kamoli spomenuti, da na Radojku sliči i oči
poput njenih ima, pa me na isti način sumnjičavo gleda. Davno je diplomirati
mogao i službu svoju imati, pa s novcem problema ne bismo imali. Samo,
službu dobiti nije lako ako ministra za strica nemate, nisam ja ni u vladajućoj,
ni u oporbenoj stranci, a za službu dobiti, moraš biti stranački opredijeljen
- i to uglavnom za vladajuću stranku. Ma puna mi je kapa opredjeljivanja,
koliko god se ja opredjeljivao, nikada nisam bio dovoljno opredijeljen - ili
sam pak krivu stranu odabrao.
A sazna, kako mi je rekao, iz važnih izvora, da su članovi ocjenjivačkog
suda tri dame. Jedna od njih je i Beba, profesorica iz biblioteke, pravi komad,
i moderna i avangardna, kao nekada Komunistički manifest, udavana i
rastavljana po nekoliko puta. - Komad, da se smrzneš! Kosa kratka, a nema
boje koje nema, pirsinzi joj obraze krase i blješte nadaleko, iz usne prava
alka visi, pa kad je alkar vidi, želja ga spopadne da u sridu pogodi. I oni što
IVO KAJZER 139
na brajici čitaju, po zvonjavi pirsinga znaju da je u službi. A tek da se zna da
bijele tange nosi i jedan pirsing, ne smijem ni reći na koje je mjesto stavila…kaže Radovan.
Ma vidite li vi mojega mudraca; kako on samo uspijeva sve bitno
saznati, a kako i neće kad vidim kako mi ozbiljno teren priprema. Nagrada
mi stalno na pameti bila, lijepo bi bilo laureatom biti, pa kada je dobijete,
ljudi vam čestitaju, a vi se važno osjećate. Neki se pak onako kiselo smiješe,
pa misle da ste ih samo za pet minuta pretekli, da ste im iz ruke oteli ono što
su i oni imali pokazati. Pa kao onako, zanima ih kamo ćete putovati, pa koju
ćete si želju ispuniti i još mnogo pitanja vam postavljaju. Ako mi se posreći,
pa nagradu u džep strpam, znam da putovati neću, nije Tugomir s Marsa pao,
pa da teško stečeni novac na nekakvo putovanje Mediteranom troši i da se na
brodu tiska, pa da ga još i gusari otmu.
- Pa zašto ne biste, gospodine Tugomire, otputovali u Pariz kad
ste već umjetnik, ili na Kanarske otoke, gdje bi kanarince mogli loviti, pa
njihovom prodajom i dodatno zarađivati? - Tako će mi govoriti, u to sam
siguran. Tri tisuće kilometara daleko putovanje mi zacijelo na pamet ne pada.
Kada nekome kažem da je moj rodni grad udaljen četiristo kilometara, samo
što mi se ne rugaju i ne kažu da sam u vukojebini rođen, a za daleki Pariz ili
nekakve otoke gdje kanarinci žive, to neće reći. Ma vidite kako ljudi nisu
objektivni i zato u Pariz ići neću, ma koliko on znamenit bio. Što će meni
njegovi trgovi i bulevari, muzeji i svekolika raskoš, predivne dame pa čuveni
toranj?!
Dosta je meni svega, pogotovo tornjeva - i pariških i babilonskih!
- a posebno kule stražara, cijeli ih život gradim u zraku, pa avioni i jadne
ptice u njih udaraju i zbog toga neprilika sam često imao. Niti za muzeje ne
marim; što će mi nekakvi kineski i egipatski ćupovi, pa cipele od Luja prvog
pa do Luja stotog. Imam ja i svojih još od prve plaće, onih od Bate i onih
od tate, pa onih na otplatu, na tri čeka. A muzeje imamo mi, niža klasa,
u svojim domovima. Ne damo mi zbog besparice civilizaciji da nas takne,
držimo mi svoju starudiju i čuvamo. Kakva televizija, video?! Kakvi bakrači?!
Mebl ovakav pa onakav, onaj klasični s patinom iz doba bidermajera, pa super
moderni s potpisom, pa onaj s otiskom prstiju, koji se u mom domu nalazi.
Imamo mi namještaja itekako starih i vrijednih, od neandertalca prvog do
kromanjonca drugog, pa sve do homo sapiensa, a kreveti su nam tako veliki
bili, da je cijela obitelj u njemu spavala.
Ljudi misle da se samo u inozemstvu može nešto vrijedno vidjeti,
kao i moj susjed koji godinama živi vani i vječito mi prigovara i savjete daje.
- Zašto, Tugomire, ne nabaviš sprave za razgibavanje i skidanje kilograma?
Sobni bicikl dobro bi ti došao, pa niti tricikl ti ne bi škodio. A tek da vidiš
napravu za skidanje sala i dodavanje kala. Pa Radojki bi trebao kupiti
140 KNJIŽEVNA RIJEKA
miješalicu za kuhinju i stroj za pranje jer ruke su joj jako smežurane. Za Dan
žena ili za rođendan možeš joj pokloniti i stroj za brisanje i usisavanje. A
sebe možeš nagraditi robotom za škakljanje. - Razumijem ja njega, vidi on
da je Radojka mrzovoljna, a svi mi odveć ozbiljni, pa nam umjetni smijeh
preporučuje.
- Znaš, Tugomire, tamo kod nas u inozemstvu, uglavnom je bečka
kuhinja, a i kineska se obožava - počne mi pametovati, pa jela razna nabrajati,
a da im imena zapamtim, na tečaj bih morao ići. Samo sireve zapamtiti, koje
on nabroji, je problem. Nekakav sladunjavi ementaler, pa onaj njemački što
kao afrodizijak djeluje zvani švaler. Donio on jednom prilikom pa nam dade
da kušamo pljesnivi, a ja mu odmah ime smrdljivac dadem, i onaj crvljivi, s
osebujnim okusom, a kad ga na stol stavite, jato ptica na crve navali. Njemu
je on nešto posebno, a mi smo ga u doba nestašica godinama kusali. A
gorgonzola? Bože me sačuvaj, kao da si netko izuo čizme s bosih nogu nakon
tjedan dana.
- Probaj, Tugomire, ovaj Grana padano. - Pa grana ova, pa grana
ona, kao da smo u šumi. A da budem iskren, od svih sireva najlakše mi je ovaj
zapamtiti, jer znam da bez grane niti jedan obrok u našoj kući nije započeo,
toliko smo se otimali za bolji komad hrane, da bez grane u majčinoj ruci
obrok nije smio započeti.
141
ESEJ
Razgovor s CZESŁAVOM MIŁOSZEM
O
drugoj obljetnici smrti Czesława Miłosza Dziennik se domogao
jednog od posljednjih razgovora što ga je s poljskim nobelovcem
vodio hinduski pjesnik Ašok Vadžpeji (Prema poljskom prijevodu
s engleskog Renate Czekalske na hrvatski preveo Pero Mioč, u Šibeniku, 10.11. X. 2006. Poljski prijevod objavljen je u glasilu Dziennik, Warszawa, 1415. 08. 2006.)
Ašok Vadžpeji - jedan od najvažnijih stvaralaca u suvremenoj
hinduskoj književnosti - susreo se s Czesławom Miłoszem 28. svibnja 2003.
u pjesnikovom krakovskom stanu. Doputovao je tu neposredno prije izlaska
prvog izdanja izabranih Miłoszewih djela u Indiji (u prijevodu Vadžepeija).
U listopadu 2003. godine taj, jedan od posljednjih razgovora
s Nobelovcem, izišao je u časopisu Wagarth, Calcutta, na hindu jeziku.
U listopadu 2004. godine, dva mjeseca po smrti najistaknutijeg poljskog
pjesnika 20. stoljeća, u indijskom tromjesečniku The Little Magazine
objavljen je engleski prijevod razgovora (u verziji koju je godinu dana ranije
autorizirao Nobelovac). Razgovor se nikada prije nije pojavio izvan Indije. O
drugoj obljetnici Miłoszewe smrti Dziennik kao prvi u Europi objavljuje zapis
neobičnog susreta dvojice velikih pjesnika, predstavnika Istoka i Zapada.
AŠOK VADŽPEJI: Kako biste ukratko sumirali pjesničko iskustvo 20.
stoljeća, vaše osobno, kao i opće?
CZESłAW MIłOSZ: Bili smo svjedoci brojnih eksperimentalnih pravaca,
avangardnih pokreta, ali, posve sigurno, samo individualnosti ostavljaju
trajni doprinos, a ne gromoglasni manifesti ili kričave mode.
P: Biste li mogli navesti imena nekoliko takvih individualnosti?
O: Wydawnictwo Literackie (Književnička naklada; op. prev.) pripremilo
je izdanje dva pjesnička djela u mom prijevodu: Pustu zemlju T. S. Eliota i
142 KNJIŽEVNA RIJEKA
dvije poeme Williama Butlera Yeatsa, Toranj i Jedreći prema Bizantu. Ta djela
držim trajnim doprinosom svjetskoj književnosti.
P: A iz drugih europskih jezika, kao recimo poljskog, ruskog ili francuskog?
O: Poljski, to je osobna stvar. Iz drugih jezika… Mislim kako bih iz francuskog
izabrao Blaisea Cendrarsa, a iz ruskog Osipa Mandeljštama.
P: U stoljeću tako prepunom užasa, kakvo je bilo 20., što je prema vašem
sudu omogućilo poeziji da preživi?
O: Mislim kako je poezija jednostavno na strani života, protiv smrti. Uvijek
je sjedinjena sa životom i nadom.
P: Je li poezija u stanovitom smislu zagubila svoju ljudsku dimenziju,
izgubila vjeru u ljudsku veličinu, a skupa s tim uvjerenjem svoj izravni odnos
s besmrtnošću?
O: Ha, mislim kako smo u 20. stoljeću bili svjedoci stalne borbe s očajem i
u tom je procesu poezija zagubila stanovite elemente ljepote svijeta. Kako
bi mogla spasiti vrijednosti, morala je eliminirati neke sastojke koji svijetu
dodaju ljepotu. Pa vi ste prevodili Różewicza, znate na što mislim.
P: O vama se govori kako ste se u svojoj poeziji kušali nositi sa zlom i
trpljenjem. Jesu li rasprostranjene i iznimno teške strukture, kakve je u naše
vrijeme uspjelo izgraditi zlo, prema vašem sudu dovele do situacije u kojoj
ljudsko trpljenje postaje u najmanju ruku nevažno, ako ne i posve lišeno
značenja?
O: Trpljenje jest središte mog svjetonazora i moje poezije. Ne bih se ipak
usredotočivao isključivo na ljudsko trpljenje. U mom su poimanju stanovite
orijentalne zasade, kao što je, recimo, proširenje pojma trpljenja na sva živa
bića. To je pogled koji kršćanska tradicija drži manihejskim. Mislim kako
je katolicizam neobično antropocentričan, a to djelomično od mene čini
heretika.
P: Je li u obličju raznovrsnih oblika koje je okrutnost poprimala u naše
vrijeme, poezija, vaša poezija, bivala pod pritiskom nužnosti stvaranja novih
načina prikazivanja ili izražavanja trpljenja?
O: Za vrijeme rata, pod nacističkom okupacijom u Warszawi, napisao sam
143
ciklus pjesama pod naslovom Svijet, koji je svojevrsna dječja vizija svijeta.
Ideja se nije nužno rodila pod utjecajem Williama Blakea, ali je bila bliska
njegovoj viziji. Tada to nisam razumio, ali je ipak ideja bila kao u Blakeovim
Pjesmama nevinosti i u Pjesmama iskustva. Napisao sam dakle Pjesme nevinosti
u središtu hitlerovske okupacije, poput remedija, traženje puta oslobođenja
usred opće poljuljanih vrijednosti. Bio je to čin otkupljenja svijeta dječjom
vizijom - poema je bila napisana katrenom, kao knjige za djecu.
P: Vaša poezija nastoji zrncu ljudske čestitosti osiguravati pripadajuće mjesto.
Taj akt vraćanja čovječnosti ljudima donosi li poeziji važnost i duhovnu
dimenziju, zapravo nepoznatu i neočekivanu u svjetskom etosu?
O: Rješenje bi, mislim, mogla biti religijska poezija - to ne znači da ju znam
stvarati, ali to je moj ideal. Posebno poštujem pjesnike koji znaju pisati
religijske tekstove i možda sam baš zbog toga radio na prijevodu fragmenata
Biblije, tragao sam za pravim jezikom, jezikom - usuđujem se tvrditi - visokog
stila, sacrum jezikom.
P: Dugo ste živjeli u emigraciji. Je li vam situacija emigranta dopuštala da
sve možete dovoditi u pitanje, ispitivati stvari s distance, spoznavati tiraniju i
liberalnu demokraciju, totalitarno zlo i duhovnu pustoš?
O: Kada nisam mogao objavljivati pjesme, kada sam bio u Francuskoj, morao
sam posegnuti za prozom. Napisao sam tada antitotalitarističku knjigu
Zasužnjeni um, to je bio moj ulog, mogu to reći, u borbi s totalitarnim
sustavima, možda ekvivalent antinacističkoj antologiji koju sam objavio za
vrijeme rata. Pokušavao sam dakle sudjelovati u kaosu 20. stoljeća. No to
ne znači kako je to najvažniji dio mog stvaralaštva, ali dokazuje kako nisam
ostajao neosjetljiv prema događajima koji su me okruživali.
P: U jednoj svojoj pjesmi napisali ste kako u nesreći dobro dođe malo reda
i ljepote. Općenito uzevši, tvori li poezija u našim turobnim vremenima
svojevrsni red i ljepotu? Na koji način?
O: Da. Mislim čak i ona poezija koja se priklanja očajanju. Kao što su neke
Różewiczeve pjesme.
P: Iz nepodatne materije / Što se da izvući? / Ništa. Najviše ljepota - nije li i sama
ideja ljepote danas postala pomalo upitna, ako ne i posve lišena značenja? Je li
poezija u stanju, makar u stanovitom smislu, povratiti ljepotu?
144 KNJIŽEVNA RIJEKA
O: Cijeli sam se život borio protiv esteticizma. Poeziju koja je podlijegala
ljepoti, uvijek sam držao pomalo sumnjivom. U stanovitom smislu, ako bih
trebao birati, više bih volio moraliziranje nego čistu, objektivnu ljepotu.
P: Danas, kada promatramo potpuno rastakanje vrijednosti, na koji način
poezija može stvoriti - ili na koji je način stvorila - prostor u kojem su
vrijednosti uvijek bitne i mogu djelovati bez ograničenja?
O: Molim vas, nisam baš uvjeren u to rastakanje svih vrijednosti, nikada
nisam bio pristalica takozvanog postmodernizma. Mislim kako je to
rastakanje vrijednosti danas svojevrsni kliše i o tom bih se pitanju izjašnjavao
vrlo oprezno.
P: Jeste li kao pjesnik ikada bili skloni, citirajući Nadježdu Mendeljštam,
zavoditi čitatelja i svojim ga talentom nagovarati na vjerovanje u neku od
velikih ideologija?
O: Da, pjesnici su bili izloženi kušnji zavođenja čitatelja. Taj vražji mamac
poprima formu udvornosti. Mladi je pjesnik osjetljiv na to što o njemu misle.
Sâm sam to iskusio kao mlad pjesnik kada sam pisao revolucionarne pjesme.
Oduševljeno su prihvaćane jer ih je bilo lako razumjeti, sadržaj im je bio dosta
očit. Svejedno sam ih se kasnije sramio i više se nisam pokušavao baviti tom
vrstom zavođenja.
P: Ideološki gledano, čini se da ste se podjednako odmjeravali s hegelijanstvom
kao i s marksizmom. Govori se kako je vaše pisanje velika diskusija s Hegelom
i Marxom. Slažete li se s tom tvrdnjom? Biste li ju htjeli proširiti?
O: Privlačila me ljevičarska ideologija, desničarska nikada. Bilo je trenutaka
u kojima sam se radije priklanjao Hegelu nego Marxu. Jedno sam vrijeme
bio toliko opsjednut tim idejama, idejama hegelijanskim, da sam, kako bih
se spasio, morao napisati roman o mom djetinjstvu, koji s ideologijom nije
imao ništa zajedničko.
P: A što s Marxom?
O: A što, to je komplicirano. Vrlo sam rano stekao spoznaju o Sovjetskom
Savezu, o neljudskim uvjetima koji su vladali u toj zemlji. Stoga sam više bio
socijalist, komunist nikada; moje su sklonosti prema marksizmu dakle bile
ograničene.
145
P: Erotika u sjeni grijeha i erotika bez svjesnosti grijeha - jesu li to dvije faze
vaše ljubavne poezije?
O: Baštinio sam katolički odgoj, pa je pojam grijeha u meni uvijek bio duboko
ukorijenjen, stoga ne mogu i nisam mogao u potpunosti odijeliti ljubav od
svjesnosti grijeha. Možda je to vrlo loš utjecaj, ali je baš tako bilo.
P: Vaša je poezija u dubokom značenju duga meditacija o ljudskoj kondiciji, o
sudbini, predodređenosti, trpljenju i otkupljenju. Sve su to klasične potke, u
ovakvom ili onakvom smislu. Zbog čega se katkada misli kako u naše vrijeme
vraćate romantizam?
O: Romantizam je u poljskoj poeziji vrlo moćna tradicija. Mislim kako
ni jedan poljski pjesnik nije posve oslobođen utjecaja romantizma. Moje
korijenje je u romantizmu, posebice u Mickiewiczu. Dakle očito je da san
ostao zaražen romantizmom…
P: Suvremena je poljska poezija priznavana kao najvažnija poetska pojava 20.
st., u velikoj mjeri zahvaljujući vašim nastojanjima. Zbog čega je u kratkom
vremenu, osim vas, bilo još troje pjesnika koji su stvarali na najvišoj svjetskoj
razini: Zbigniew Herbert, Tadeusz Różewicz i Wisława Szymborska? Sličan
se fenomen nije dogodio u književnosti nijednog drugog jezika…
O: Vrlo zanimljivo pitanje. Situacija, o kojoj govorite, u svezi je s poviješću
poljske poezije kao i s povijesnim iskustvom. U poljskoj poeziji vidim
proces destilacije, destilacije povijesnih iskustava do tog stupnja da su čak
i najneangažiranije pjesme Szymborske, koje nemaju ničeg zajedničkog s
ratom ili uopće s iskustvom trpljenja, trpljenja povijesnog, tim unutrašnjim
iskustvom obilježene… Iskustvom koje pomaže da se poezija desubjektivizira,
koje pomaže objektivizirati naše iskustvo. I baš na takav način neki američki
kritičari vide tzv. poljsku pjesničku školu u kojoj je uspio spoj individualnog
iskustva s povijesnim iskustvom. To se odnosi na imena koja ste spomenuli.
(podcrtao Pero Mioč)
P: U izlaganju koje ste iznijeli prigodom primanja Nobelove nagrade,
posvjedočili ste kako je na dubljoj razini vaša poezija ostajala trezvena i u
mračnom vremenu izražavala čežnju za Kraljevstvom Mira i Pravednosti.
Držite li sada kako ta čežnja ostaje neispunjena kao i prije, ili se barem u
poeziji ispunila.
O: Preživio sam dva totalitarna sustava. Kada sam imao šest godina, bio sam
146 KNJIŽEVNA RIJEKA
svjedok ruske revolucije, u ruskom gradu. Bio sam također svjedok početaka
nacizma 1933. godine. Bio sam svjedok pada oba ta sustava, a to je dostatno
da bi se bilo barem malo optimistom.
P: Seamus Heaney drži kako vaša poezija, čak i u prijevodu, ispunjava drevna
očekivanja, nudi estetsku ugodu i istodobno poučava. Je li to bila vaša svjesna
nakana?
O: Seamus Heaney je moj dobar prijatelj i drago mi je što je u mojoj
poeziji našao nešto za sebe. On se sam nosio s problemom građanskog
rata u Sjevernoj Irskoj i kod mene je našao, i ne samo kod mene, uopće u
poljskoj poeziji, svojevrsni način odnosa prema teškim, tragičnim pitanjima
s distance. U našoj je poeziji pronašao nešto što mu je pomoglo prevladati
irske probleme. Ali nisam kanio moralizirati. To je vjerojatno proisteklo iz
svojevrsne hijerarhije. Hijerarhije nametnute našim povijesnim iskustvom.
Hijerarhije pitanja i odgovora…
P: I opet Heaney dalje tvrdi kako vaše stvaralaštvo implicira koliko je
kulturološko pamćenje nužno za očuvanje ljudskog dostojanstva i za
opstanak vrste. Biste li se složili s tom tvrdnjom?
O: Da, to osjećam vrlo snažno. Tijekom brojnih godina proživljenih u
emigraciji, imao sam vrlo snažan osjećaj ukorijenjenosti u moju vlastitu
tradiciju. Moja je snaga proistjecala baš iz te ukorijenjenosti u maleno
područje Litve, gdje sam rođen, i koji je do danas dio moje zbilje. Moji
predci, njihovi grobovi, njihova tradicija… Nedavno sam na primjer dobio
preslik župnih knjiga iz 19. st. s upisima koji se odnose na moje pretke. Eto to
je ukorijenjenost u tradiciju, čak i u tradiciju omanjeg područja. Uistinu mi
je baš to pomoglo ustrajati i ne podlijegati različitim modama i ideologijama
koje su me okruživale.
P: Mislite li kako nije dostatno pozornosti posvećeno ljudskim patnjama
koje vi u svom stvaralaštvu obuhvaćate tako duboko i rječito?
O: Ako bilo što sebi predbacujem, to je upravo to što u svojoj poeziji nisam
uspio uhvatiti više iz ljudskog trpljenja. Možemo se vratiti prethodnom
pitanju o tradiciji… U ovom trenutku u Litvi, u mjestu mog rođenja, postoji
Czeslaw Milosz Birth Place Fundation. Stari je štagalj preuređen i u njemu
je danas dvorana u kojoj se održavaju sastanci i seminari posvećeni poljskolitavskim odnosima. To je još jedna dimenzija moje vezanosti za moju prošlost
i prošlost moje obitelji.
147
P: I nikada više ne ću kleknuti nad rijekom u malenom kraju / Kako bi se u
meni nešto kamenito razuzlalo / Kako ničeg više ne bi bilo osim mojih suza,
suza. Sada u zreloj dobi, mislite li kako se to kamenito razuzlalo i kako nema
ničega osim suza?
O: Poslije 52 godine izbivanja vratio sam se u mjesto rođenja… Vidio sam
trave i cvijeće pored rijeke i o tome napisao pjesmu. U pjesmi sam opisao
moje duboko ganuće. I ta pjesma koja se, mislim, naziva Livada, o tome
svjedoči… Pripada ciklusu Povratak poslije 52 godine, i ima naslov Livada. O
suzama je…
P: U fragmentu pjesničke proze u Usputnom psiću (Piesek przydrożny;
Nakladni zavod Matice hrvatske, u prijevodu P. M.) čini se kako sugerirate
da za razliku od poezije teologija ne može izražavati ono što je najdublje i
što je najdublje u vlastitom životu doživljeno. Poezija 20. stoljeća sakupila je
prema vašem mišljenju činjenice o konačnim stvarima za ljudsku kondiciju.
Je li to poetska osuda čitave suvremene teologije?
O: Ne. Mislim kako su poezija i teologija međusobno povezane. Također
mislim kako je teologija malo previše apstraktna, ali kako poezija može
otvoriti put teologiji. Postoji čak posve velika knjiga o meni, koju je napisao
svećenik, u kojoj je dokazan značaj moje poezije za teologiju…
P: Je li poezija u bilo kakvoj važnoj i trajnoj dimenziji zamijenila tradicionalnu
religiju? Barem u priznavanom joj pristupu istinama ili mogućnosti pružanja
utjehe pa i izazivanja moralne promjene?
O: Ne. Poezija ne može zamijeniti religiju. Ipak smo od početka 20. stoljeća
svjedoci takve zamjene, ako se tako može reći. Slabljenjem vjere rađala se
tendencija smještanja poezije na mjesto određeno religiji. U svakom slučaju
tako se događalo u europskoj poeziji. Ne znam kakvo je stanje bilo u Indiji.
Bila je dakle tendencija zamjene religije poezijom. Mislim kako je takva
supstitucija opasna za samu poeziju, jer ona poeziji priznaje vrlo visoko
mjesto…
P: T. S. Eliot rekao je o W. B. Yeatsu kako je on bio jedan od tih malobrojnih
koji je vlastitom poviješću povijest njihovog vremena, koji su dio svijesti epohe
i bez njih ju se ne bi moglo razumjeti. To isto odnosi se i na vas. Osjećate li iz
tog razloga neku vrstu moralnog pritiska, moralnog tereta?
148 KNJIŽEVNA RIJEKA
O: Bili su trenutci - već smo govorili o kušnjama - kada sam sebe doživljavao
kao pisca odgovornog za vrijeme u kojemu živim, pisca koji je dužan
ispunjavati zadana mu očekivanja. Svejedno, srećom sam star i ne podliježem
kušnjama te vrste. Trenutci u kojima sam osjećao moralnu odgovornost nisu
trajali dugo. Na primjer 1943. godine, kada je gorio varšavski geto, nedaleko
se okretao vrtuljak na kom su sjedile djevojke… Napisao sam tada pjesmu
Campo di Fiori. Ali ne stoga što sam se osjećao odgovornim za povijest. Bio
je to akt najčistijeg moralnog prosvjeda.
P: Ako poezija treba biti posljednjim predziđem, citirajući vas, mislite li
kako je poezija 20. stoljeća dokazala svojom moralnom snagom, hrabrošću i
ustrajnošću da to uistinu jest?
O: Ne kanim biti pesimist kada je riječ o budućnosti poezije. Poezija 20.
stoljeća potvrdila je svoju postojanost i poslije moje smrti još će uvijek trajati.
Što ako uzmemo Becketta kao pisca pesimista? U njegovom pesimizmu
sadržano je također izbavljenje ritmom. Mislim kako ritam jezika možemo
nazvati tim posljednjim predziđem. Ritam jezika, kako znate, budući ste i
sami pjesnik, jest sredstvo spasa…
P: Korak naprijed i korak natrag - tako je papa Ivan Pavao II. okarakterizirao
vašu poeziju. Bi li takva karakterizacija mogla biti odgovarajuća definicija
duhovne uloge poezije u našem sekularnom vremenu? Nije li to jedina
religijska funkcija priznata suvremenoj poeziji?
O: Da, papa mi je tako rekao, a ja sam mu odgovoriO: Oče Sveti, zar je moguće
pisati religijsku poeziju u 20. stoljeću na bilo koji ini način?
P: I što je odgovorio?
O: Nasmiješio se… Takav je moj Teološki traktat, jer u njemu predstavljam
podjednako za i protiv. Stvar predstavljam pomoću gotovo stenografskog
zapisa onoga što brojni ljudi danas osjećaju, jer su prepuni proturječnih
dojmova, nalaze se između vjere i nevjere, svatko na svoj individualni način,
neovisno jesu li katolici ili nevjernici. One koji ne vjeruju, u napast dovodi
vjera…
149
ROMAN LATKOVIĆ
Iz Kalifornije, bez ljubavi...
(fragmenti e-mail prepiske)
P: Dragi, bivši prijatelju, osim po internetu i u Tijuani, gdje te još
ima?
Napisao sam i objavio, svojevremeno jedan ozbiljan tekst o tebi u
zagrebačkoj Republici (10/2007.) koji je izazvao priličnu pažnju među polupismenim Hrvatima. Kako sam sada glavni urednik Književne Rijeke bilo bi
zabavno dobiti nešto od tebe za idući broj... Mogu ti poslati pdf Književnu
Rijeku br. 1 i 2-3...
Latković: Ma gle njega - iz crnog se je mraka javio, a ne vidim te kao
backera :))))
Šalji ako ti se da. Tamo si me navodno teško izvrijeđao, he he he...
Netko mi je kazao da su se neki ljudi pitali koji ti je kurac bio i gle te sada,
glodur Književne Rijeke. A što je to književno u Rijeci, to ti meni kaži?
Ajde, pet mi je ujutro i malko sam pospan. No drago mi je vidjeti
tvoje ime, dragi, bivši, prijatelju, he he he he...
P: Bilo bi mi zanimljivo da ti, na svoj osebujan način, napišeš nešto
za Književnu Rijeku – priču, pismo, esej, ulomak autobiografije... Vjeruj mi
da ti i danas više postojiš za Hrvatsku - u kojoj te nema 15 godina - no za
Sjedinjene Države, čak i kad ti objavljuju pisma u Wall Street Journal-u o
Obami...
Latković: Pitam se, zar su stvari s mladuncima tako grozne u
pradomovini da više ne nose pjesme uredniku na uvid, pa da moraš posegnuti,
ne samo za starčićima koje navodiš u svojoj Riječi u br. 2-3, 2011., već i za
starčićima koji tamo ne žive? No kako te se uvijek sjećam s dragošću, s ili
bez priskrbljene vječnosti i pamtim da si često znao kazati pravu riječ u
pravo vrijeme, pitam te, iskreno i želim čuti tvoje mišljenje, što će to meni?
Objavljivanje bilo čega - tamo? Ne samo da ne vjerujem da bi ti moje ime/
kakvo moje pitko štivo pomoglo obratiti se većem broju ljudi već mi nije
jasno zašto bih se pojavljivao negdje, budući sam tijekom tih godina, odbijao
svaku ponudu za javnu riječ na istom svetom tlu, časnih muževa, časne
horwatske zemlje?
150 KNJIŽEVNA RIJEKA
P: Veliki korak naprijed je što si se raspisao - i to ti ide dobro! Zašto
mislim da bi bilo zanimljivo da nešto napišeš? Jednostavno - jer si ti hrvatski
pisac, pa bi trebao od vremena do vremena nešto objaviti na hrvatskom!
Mislim da bi tekstovi tipa: Tragom Bukowskog, Napa Valley za početnike,
Kako prodati scenarij Hollywoodu, Tijuana, sex i marijuana, Kako sam sreo
riječkog odvjetnika u Brazilu, Moj prijatelj Predsjednik Brazila, Mračna strane
Twittera i tome slične teme nešto što bi čitatelji Književne Rijeke vrlo rado
pročitali.
Književna Rijeka je ozbiljan časopis koji treba ozbiljne suradnike!
All around the World! Ne seri, sjedni i napiši ponešto onom što te muči!!!
Latković: Hrvatski pisac? Jebote, ni sam Maksim Gorki ne bi smislio
nesto tako gordo, pa ne znam da li da se rastopim od milošte ili salutiram
svojoj sjeni, u stavu mirno, pun respekta?
Ja sam stari sentimentalac i da mi je netko drugi došao s ovom
ponudom stavio bih mu e-mail na blocked e-mails list nakon što bih mu
kazao to fuck off and die, no usprkos priskrbljene mrvice vječnosti kojom si
me počastio time da me izvrijeđaš manje no onog Jergovića, ti imaš privilegiju i
rečene sentimentalnosti radi razmislio sam o ovome što pričaš. Mada me brine
da skupljaš, kao marljiva vjeverica raznih policija, zericu previše podataka o
meni, ništa se ne mijenja, čak mi je to i idejicu dalo. O tome poslije.
Iskreno, ne da mi se pisati. Jedino što imam, na časnom horwatskom
jeziku, je Otvoreno pismo Vladimiru Nabokovu, no van konteksta je
nekako patetično (pisac koji je izgubio jezik) i nisam siguran da mi se to
dijeli s bitangama. Pod pisati mislim na pisanje literature, to je tak’ nekako
monumentalno da mali čovječuljak pod zvijezdama poput mene nekako
ne misli da može među velikane pisane riječi samo tako. Forma postaje
zahtijevna i što sve ne. Na sve - i zauzet sam - a ne mislim da bi čovjek kome
se Urednik sam obratio, trebao nešto nažvrljati tek da nažvrlja, umjesto da
poradi na uradku za Urednika, ozbiljno i s respektom.
No, sjećam se ja čoknja do čoknja, dva čoknja i tvojih sklonosti šereta &
šejtana i kada to skupim na hrpicu, imam vjevericu koja skuplja što već ne i
ta mi slika daje ideju. Da, kao Urednik moraš raditi kompromise, inače bi te
tamo pokopali, nisam pretjerano glup da to ne bih shvatio, pa te ovo možda
neće privući.
Naravno - Nitko te neće voljeti kao kurva u Lagosu, Romane
Latkoviću! -je dobar naslov (jedan odvjetnik, na Pelourinho u Salvadoru,
Brazil urlajući meni dok mu $20.000 ispada iz džepova) na kome ću, kao i na
autorizaciji razgovora inzistirati, da ta vječnost ne dobije previše slobode, i
možemo sve to protkati literaturom, i što sve ne, ako hoćeš. To bih ti mogao napraviti, u izmjeni e-mailova, dnevno ili u neko
ROMAN LATKOVIĆ 151
određeno vrijeme da to izmijenimo brže i u manje dana; meni je svejedno, ja
radim na Netu pa vidim svaki e-mail u roku smjesta. Meni to ne treba, takav
neki razgovor, no radovalo bi me izmijeniti sjećanja s tobom, for the old time’s
sake (iako Tassio to kaže u času kada ga vode na galge gangsterske, pa danger
uvijek preuzima oblik Damoklova mača) no isto mi je tako jasno da takva
zabava možda nije idejom zabave za tebe i možda koncepcija ne odgovara
časopisu kojega želiš uređivati, pa ti odluči i reci svoju. Ja sam sretan ovako ili
onako.
Mene, da ti ja velim svoju, pak, odluku glede pisanja, ne zanima
pisati literaturu za objavljivanje. Ne sada.
P: Imaš volje – nemaš smjera! Upravo sam čitao nešto o tome kako
je Hemingway bio paranoičan posljednjih godina života jer je tvrdio da
ga svuda prate! To što si paranoičan ne znači da te ne prate! U konkretnom
slučaju pratili su ga agenti FBI-a dobrog starog Hoovera, posljednjeg čovjeka
na Zemlji koji je znao što se zaista događa! Praćenje je nedavno potvrđeno.
Problem je ovaj – zanimaju me tvoje opaske i razmišljanja o Americi
danas. Ako će ti biti lakše napravi auto-interview, postavi si pitanja o onom
što te muči i daj odgovore koji te vesele!
Latković: Ajme, koje čudovište je taj Latković... Sada mi je jasno
zašto mi je rečeno da si me teško izvrijeđao, pa ajde da sam i to vidio.
Naravno da nije na meni da polemiziram - a vidim, sve što se kaže
ili napiše može i hoće biti upotrebljeno protiv mene - no drago mi je vidjeti
da imaš muda i šalješ mi to dok teško pregovaramo o mogućoj suradnji. Sve
što mogu reći je da nisi bio posve nepošten u tome sto si natrabunjao (osim
uspio sebe prikazati kao žrtvu, no o tome poslije). Ima nešto neobično u tome
- dojam kojega imam - da je nepoštenje, intelektualno, nepoštenje toga eseja
u prešućenome. No rekosmo, ne polemiziram i znam da te boli kurac za to
što ja imam za kazati. Faktualne pogreške ne smatram da su posljedica zle
namjere, no ako jesu, ispravi me, već nepoznavanja činjenica.
Granted, neke tvoje procjene su čak i zastrašujuće točne. Dozvoli mi
da budem last word freak i zaokružim ovu epizodu s par komentara, ono, tek
da ti obratim pažnju na nekoliko krivo predočenih činjenica. Iako, vjerojatno
ovo pišem samome sebi, proživljavajući vrijeme za koje sve do večeras/noćas
nisam niti znao da je tako svježe u sjećanju.
Ne znam za te glasine o mome ocu, no ono što znam jest da je on
proveo dvije godine u zatvoru radi slavljenja Božića i da su prijatelji naše
obitelji, i prije mene, bili i Savka (Dapčević), i Miko (Tripalo), i Vice (Vukov)
nešto što moj otac nikada nije nabijao na nos nikome, budući nije bio kao ja,
jelte. Dodatno, sjećam se jako dobro jednog razgovora u kome ga je neki kvazi
152 KNJIŽEVNA RIJEKA
intelektualac zajebavao radi toga što je bio član socijalističkog saveza, tako se
je to nekako zvalo. Otac mu je odgovorio da ako nitko nece u SS (budući smo
mi koji nećemo, bolji i pametniji) da će biti sve gore i gore budući će budale
i poltroni preuzeti sve u svoje ruke. Da... bilo je lijepih stvari u našoj obitelji,
dok ju prerana mamina smrt nije razorila, no neka njih dvoje lijepo počivaju
na miru, jer ako nešto više kažem tko da zna kako bi to završilo, tako da tamo
nije bilo apsolutno nikakvih dvojbi, nikada.
Ja se nisam uživljavao u ulogu Kamova. Rekao bih ti u što sam se
uživljavao, no sada me je trta, tko zna gdje bi to završilo. Ja jedva da sam čitao
Kamova i nikada nisam dijelo fascinaciju njime.
Nisam bio mali od kužine; neću ti reći što sam bio.
Jež kao moj intelektualni guru? Come on, man!?
Surađivao sam s Diegom Sobolom?
Ma gdje si iskopao Malu Odesu, jebote?
Razlozi mojeg naprasnog odlaska nisu bili dugovi prema talijanskoj
tiskari. Ja od Vilinske Istre nikada nisam dobio ili zaradio ni dinara (zapravo
jesam, devet godina nakon odlaska u USA mi je došlo cijelih $1.000 za neke
prodane primjerke, dakle točno je reći da nisam zaradio ni kopjejeke dok
sam bio tamo). Cijeli je projekt bio nesretno osmišljen i proveden i Franjo je,
vječni naš Franjo, u ulozi za izdavača sredio tiskanje koje je trebalo platiti od
prodaje knjige. No mi nismo prodali zapravo ništa, doslovce ništa nije došlo
do mene. Fora je što sam se, tada već odavno u USA, naslušao priča tko je
namlatio para od te knjige i da je, kako se to kaže, k vragu, ono kada se računa,
broje komadi, inventura, ispalo da je tiskano manje od 3.000 knjiga (ili došlo
do distributera) od tih 14.000 navedenih, tako da je vjerojatno svatko u tome
lancu imao malko putra na glavi. Nije mi se dalo istraživati i zaboravio sam na
to, dok mi nisi dao svoj rad na uvid.
Ja sam, dodatno, u USA otišao u travnju 1996., odmoriti se od
napada - cca 2000 poziva, mnogi prijeteći mi smrću, sam primio u nekoliko
dana nakon sto me je HTV napala - i našli smo Schrank ili kako se to zvalo,
primitivni, ogromni prislušni uređaj na stupu koji je vezao žice za telefon.
Na sve. Pošta mi je stavila lovca kojega su onda lovili i oni, a ja sam uz pomoć
nekih Net based uređaja bio u stanju monitoring što se zbiva u svijetu svih tih
silnih prisluškivača. Jednoga sam dana tako saznao da se draga grupica ljudi
uputila na Trsat, zamlatiti me, pa sam bježao preko ograda tako da to sve to
što se zbivalo tih dana nije bilo baš tako jako nevino kao što ti možda misliš.
Praćenja, pištolj na čelu, prijave Tuđmanu, Šušku i još nekim idiotima
ROMAN LATKOVIĆ 153
čijih se imena ne sjećam, su isto tako bile na djelu... prijateljske su poruke,
privatne i ozbiljne, dolazile od ljudi na položajima i isto su igrale ulogu, tako
da mi Vilinska Istra nije bila ni na kraju pameti. Dokumentarna serija je bila
potpisana sa V. R. no to je ubio Tajni Agent Pacov sa svojim denuncijama na
sve strane, tako da su ti fakti doista posve pogrešni u tome dijelu priskrbljene
mrvice vječnosti, jebala me takva vječnost.
No toliko o tome. Valjda mi je trebalo to ti kazati mada nema
nikakvog smisla.
Što ono još?
Aha, nakon cca mjesec dana u USA i Mexicu (taj travanj 1996.) ja
sam se vratio, taman kada su optužili Viktora Ivančića i proveo u Hrvatskoj
vrijeme do kolovoza 1996. (sjetiti ćemo se, HTV me je napala u siječnju)
kada sam napokon otišao vo vjeke vjekova, tako da ništa nije bilo naprasno.
A što se tiče toliko su svi Hrvati koji su radili za njega ostali razočarani
i vrlo brzo, ogorčeni su se vraćali u, kako bi to on rekao, kokošinjac - samo da ti
kažem da se nitko nije vratio ogorčen mnome; naravno, ako se vratiš iz Amerike
podvijena repa netko za to mora biti kriv, a ljudi uglavnom ne krive sebe, tako
da je svašta moguće (u smislu priča i pričica o kojima ne znam ništa), no valja
znati da je nakon 11/9 Amerika potonula u crni fašizam i dečki ili nisu imali
posla ili su našli druge poslove, zahvaljući vizama koje sam im omogućio. U
biti, od kompjuteraša su se vratila jedna pička, jedan dosadnjaković i jedan
Srbin. No sada već idem u detalje za koje te boli kurac.
Ne sjećam se toga u Morskom psu na način na koji si to opisao? No
valjda ti znaš bolje.
A što se suradnje tiče?
Sam sebi da postavljam pitanja? Jebiga, nisam sam sebi napisao
tekst između politike i čega već ne, pa što da sam sebi postavljam pitanja? Tko
je lijen, jebote? Amerika je teško čudo i ja se bavim njojzi na način na koji
bi se ti možda bavio njome, stotine i stotine pročitanih knjiga i skoro pa i
opsjednutost fasicinantnim američkim tonućem u srednjovjekovno ludilo. O
tome pisati ljudima koji ne znaju ama baš ništa ni o čemu, časnim čitateljima
književnog časopisa u Rijeci, hmm??? Budimo ozbiljni.
A da pišem o svojim dogodovštinama? Možda bi ti to mogao napisati
bolje? Ovo prvo o dogodovštinama tamo ti nije išlo tako loše, neovisno o
faktualnim pogreškama koje navedoh, zar ne :))
P: Sada si, gotovo, na dobrom putu! Pismo je maestralno i to je
otprilike ono što bi me zanimalo! Žestoko! Serija laganih udaraca i potom
aperkat! To...!
Dakle, svatko ima svoja sjećanja i ljudi o istim događajima imaju
posve različite verzije. Postoji i film o tome, zar ne...? U svakom slučaju tekst
154 KNJIŽEVNA RIJEKA
koji je izašao u Republici (Roman Latković – između književnosti i politike),
a sada i s malim Epilogom u Književnim esejima, najpošteniji je tekst o tebi u
Hrvatskoj. To je, naravno, moja istina o tebi. Ono što mene zanima upravo
je tvoja istina o tebi!
Inače, s odvjetnikom Perićem jednom zgodom sam satima pričao
tebi i bilo je beskrajno zabavno.
Dakle, osvrni se gnjevno... i piši!
Inače, gdje si uopće, u ovom trenutku? U dnevnom boravku nekog
uglednog redatelja ili u kući zaboravljene glumice? Beverly Hills ili neka
prikolica nedaleko Tijuane?
Latković: Da, no postoji još jedna verzija i zove se istina.
Nije ni tebi lako, povjesničar kojega falsificira umjetnik u tebi. Ja ne znam što
želiš u smislu forme za tu tvoju jebenu Književnu Rijeku, od mene? Jasno mi
je da možeš i vjerojatno hoćeš upotrebiti i ove e-mailove. Pitaj, ako imaš što
za pitati, emailiraj i ja ću ti odgovarati...
...What the fuck is this? Ti to zoveš pitanjima?? Dakle, s kim ja imam
posla... koji anti-climax; prvo me izvrijeđaš kao šugavo pseto s tim nekim
kvazi esejem, potom odbiješ pikantnu analizu kulturološko-političkih
zbivanja iz davnina koja su na koncu i dovela do moje Amerike i kao najveći
grijeh - želiš da dosadom ubijemo tvoje čitatelje? Jebote, sada znam zašto sam
uvijek odbijao interviews.
No hajde, kada sam se već dao namamiti u tvoju klopku, natrabunjati
ću nešto pa onda ti to razbij i postavi kakvo suvislo pitanje, ako ti se da. Ovo
je gore i od onog tvog teksta za vječnost ili kako ga već nisi krstio…
P: U kojoj si vukojebini, vodeće zemlje slobodnog zapodnog svijeta i
koja te od trinaest tajnih i najtajnijih službi trenutačno prati?
Latković: Kakvih crnih trinaest tajnih i najtajnijih službi? Ne valjda
hrvatske? Ako su u pitanju američke, slabo ti brojevi idu; osim FBI, CIA,
NSA i ostalih preko filmske propagande organizacija znanih i u časnoj
Hrvatskoj zemlji, the U.S. imaju, po zadnjem brojanju The Washington
Posta, 1.271 vladinu organizaciju i 1.931 privatnu organizaciju koje se bavi
raznoraznim obavještajnim poslovima. 854.000 ljudi, samo u Washington
D.C., ima pristup (clearance) ka top-secrets, pa zacijelo netko od njih, kao
Robert Redford u Three Days of the Condor, čita i ovu tvoju Književnu
Rijeku.
No, ni James Bond, ni STASI ne bi znali tko sve koga ovdje prati,
sluša i proganja. Stoga, pazi se kada im gradove zoveš vukojebinama da ti ne
ROMAN LATKOVIĆ 155
bi kakav dron zazujao nad nebom iznad Filodrammatice i zatamnio ti svijet.
P: Zašto ne pišeš čistu književnost, kad je bilo toliko događaja u
tvom prilično kaotičnom, da ne kažem uzbudljivom, životu?
Latković: Definiraj čistu književnost... Danilo Kiš mi je jednom
kazao, valjda citirajući samoga sebe: Kada nisam mogao da živim, ja sam
pisao, a kako ja još uvijek živim, u njegovome smislu riječi, što će mi pisanje?
P: Andrej Urem se u tišini vratio iz New Yorka i skriva se od bivših
prijatelja po Rijeci... Da li se planiraš ikad vratiti?
Latković: Ne.
P: Kakva je zabava u Tijuani? Da li imaš ikakav pravi cilj ili se samo
zabavljaš? Kako je izronila tvoja snimka na You Tube?
Latković: Tijuana je pakao kotrljajućih, odrubljenih glava. I’m in Hell!
What else God can give me?
P: Što radiš kad treba zaraditi neki dolar za plaćanje stanarine i, nedaj
Bože, poreza?
Latković: None of your damn business. No umjesto kakvog moga
odgovora, evo ti citata za pouku i upozorenje svijetu, primjenjivog na sve zemlje:
Individuals have international duties which transcend the national obligations of
obedience ... Therefore [individual citizens] have the duty to violate domestic laws
to prevent crimes against peace and humanity from occurring. (Nürnberg War
Crimes Tribunal, 1950.)
P: Što sada čitaš na e-Book-u? Da li postoji stvarnost izvan interneta?
Da li je ikad postojala?
Latković: Definiraj stvarnost.
P: Što možeš poručiti naivcima koji su spremni napustiti kokošinjac i
pokušati živjeti u SAD-u? God bless America i 16.000 milijardi dolara državnog
duga – kojeg će sanirati Kinezi, usput kupujući i Europu, u kojoj bi trebali
sanirati grčki dug od smiješnih 350 milijardi dolara... Cash and carry...
Latković: Ostavite svaku nadu, vi koji dolazite.
156 KNJIŽEVNA RIJEKA
Napomena: Roman Latković, novinar i pisac, rodio se 10. travnja
1960. godine u Rijeci. Završio je ekonomsku školu i potom živio prilično
neuredno. Početkom devedesetih godina postao je velika zvijezda Novog
lista, pišući vrlo oštre političke komentare. Vrhunac te karijere predstavlja
legendarni tekst Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator od 8.
siječnja 1996. godine. Dva dana kasnije bio je na središnjem televizijskom
dnevniku kao državni neprijatelj broj jedan. Nekoliko mjeseci potom
emigrirao je u Sjedinjene Države i nastavio s neurednim životom u New
Yorku, New Jerseyu, Brazilu, Meksiku, te Santa Monici u Kaliforniji.
Autor je knjiga: Koh-i-Noor za Kraljicu Margot, zbirka priča
(Rijeka,1990.); Pavana za umrlu djevojčicu, roman (Rijeka-Osijek, 1991.1992.); Jules i Jim, roman (Rijeka, 1993.); Vilinska Istra, foto-monografija/
zbirka eseja (Rijeka, 1994.; posebna izdanja i na talijanskom, engleskom i
njemačkom). Po odlasku iz Hrvatske objavio je Taoci njihove Hrvatske,
politički članci (Heidelberg, 2003.), SEO: Facts and Fiction (sa Robertom
F. Smallwoodom), 2009.; Twitter: The Dark Side (sa Robertom LaQueyem),
2009.
157
IGOR ŽIC
Književni trag Dimitrija Popovića
Povodom njegove zbirke priča Smrt Danila Kiša, Zagreb, 2011.
S
tojeći na vrhu aluminijskih stepenica, dodirujući glavom visoki strop,
potražio sam, negdje iza najviše reda knjiga na mojoj kućnoj biblioteci,
dvobroj 4-5 beogradskog časopisa Vidici iz 1990. godine. Sve ove
godine bio sam siguran da će se ukazati prava prigoda za njegovo ponovno
iščitavanje. Naime, više od polovice tog dvobroja bilo je posvećeno netom
preminulom Danilu Kišu. Tu je otisnut i jedan od njegovih najsnažnijih,
najcitiranijih i, ukratko, najvažnijih tekstova – Kratka autobiografija.
„Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj, a završio je
trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će,
milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum. Mislim da je izvesna
liberalna politika Franje Josipa I kao želja za integracijom navela moga dedu
da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz
porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene; godine 1944. moj
otac, kao i svi naši rođaci, biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od
njih neće vratiti.
Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni
crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga
mača dodati slavu pera, kao i jedna amazonka, koja je iz osvete posekla glavu
turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa
mnom.
U mojoj četvrtoj godini (1939.), u vreme donošenja antijevrejskih
zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu
u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo
sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle
novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam
slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. Uznemirujuća različitost, ono
što Frojd naziva Heimlichkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim
poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom,
jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.
Od svoje majke sam nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini
fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema
158 KNJIŽEVNA RIJEKA
književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog
reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.
Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je
shvatila, ne baš bez žaljenja, da su romani izmišljotina i odbacila ih je jednom
zauvek. Ta njena averzija prema pustim izmišljotinama prisutna je latentno i
u meni.
Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na
Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša.
Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili
su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali – gipsani
odlivak Hudonove portretne statue – ličila mi je na jednu staru Nemicu koju
sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen,
valjda zbog mojih drugih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih
mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak
završim maturu.
Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao
Simonuti stariji, koga smo prozvali Paganini, ne samo zbog izgleda, nego i
zato jer je obožavao tremola. Upravo kad sam bio stigao do druge pozicije,
muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota,
cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i inglišvalcere.
U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske,
ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe; spremao
sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli
oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore
držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija,
francuski, latinski.
Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam
diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu
književnost.
Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u
Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom
arondismanu i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam
gde sam; čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim
prozorom sa kasetofona trešti harmonika.“ (str. 12-13)
Ovaj brutalno iskren i opor tekst dobar je kao sjetni prolog za
razumijevanje proznog traga uglednog grafičara Dimitrija Popovića, koji
već desetljećima uspješno povezuje Cetinje i Zagreb. Danilo Kiš bio je
pokretač različitih zbivanja i nije loše još malo pojasniti njegovu ulogu u
nekim davnim, sivim vremenima, prepunim dima jeftinih cigareta i mirisa
IGOR ŽIC 159
još jeftinijeg alkohola. Ugledni hrvatski, srpski i crnogorski pisac Mirko
Kovač - koji posljednjih dvadeset godina živi u Rovinju - u već spomenutom
dvobroju Vidika, priložio je Nekrolog.
„Poznavali smo se tridesetak godina, od toga smo najmanje dvadeset
i pet bili bliski prijatelji. S njime me upoznao Glavurtić u kafani Ruski car...
Sada se prisećam tog visokog vitkog mladića za mramornim stolom u Ruskom
caru. Pušio je tako sladostrasno, bezmalo pohotno. Pio je čaj sa rumom.
Prstima obeju ruku povremeno bi pročešljao gustu i bujnu kosu. Imao
je azurno plave oči, prijatan glas i neku lakoću u ophođenju. U jednom je
trenutku razvezao šal i zavalio se na naslon. Blago se osmehnuo i rekao: Ovo
nije moj mantil, ovo nisu moje cipele!...
...Čudno je, ali nikada ga nisam povezivao s nacijom, porodicom,
poreklom, iako je prirodno sve to imao. Tako je izmicao kanonima, tako
se izdvajao kao da nije od ovog sveta. Onih pedeset odsto jevrejske krvi u
njegovim žilama kao da su mu davali pravo da citira omiljenu Hajneovu
rečenicu da je jevrejstvo – Familienungluck (porodična nesreća), a i onih
preostalih pedeset odsto ne beše bogzna kakva sreća! Često je isticao kako
mu je ideal da se svuda oseća tuđincem ili barem izgnanikom...
...Kad sam već spomenuo izgnanstvo i tuđinu, onda bi valjalo dodati
da je to Danilu pogodovalo barem kad je u pitanju mir za pisanje knjiga, ako
pisac uopšte može imati mira. U Strazburu je napisao Baštu, pepeo, u Bordou
Grobnica za Borisa Davidoviča (1976.), u Parizu Enciklopediju mrtvih
(1983.). U Beogadu je pisao Peščanik (1972.), ali se to beše oduljilo, pa smo
zajedno otputovali na Bled, uzeli smo male jeftine sobe za kurve i umetnike,
kako smo govorili, na poslednjem spratu staroga hotela Park. Tu je dovršio
roman, taj baršunasti roman, tu krunu porodičnog ciklusa-cirkusa, kako je to
Danilo voleo reći. Peščanik je remek-delo pisano očaravajućim stilom koji se
nadima i odjekuje vox humanom velikih orgulja, što veli američki književnik
Edmond Vajt pišući o trilogiji Danila Kiša. To je završni akord trilogije,
pokop lutajućeg oca, velika misa nad pepelom holokausta.“ (str. 76-82)
Danilo Kiš nikad nije ulazio u uži krug meni zanimljivih pisaca –
uvijek mi je nešto izmicalo u njegovom proznom iskazu. No moramo znati
širi kontekst kako bismo shvatili na pravi način Popovićevo prizivanje Kiša
u njegovoj posve nedavno izašloj zbirci priča. Sam naslov Smrt Danila Kiša,
ukazuje na emocionalnu – i estetsku! – povezanost dvojice Cetinjana posve
različitih životnih puteva, koji su se tek povremeno križali. I Popović je
prizvao neke od tih dragocijenih trenutaka...
„Nakon otvorenja moje izložbe ciklusa Judita, u beogradskoj galeriji
160 KNJIŽEVNA RIJEKA
Grafički kolektiv, priređena je večera za uzvanike. Danilo je sjedio na sredini
dugačkog stola sastavljenog od nekoliko malih restoranskih stolova. Pušio
je, ispijao čašice rakije i duhovito komunicirao s prisutnima. Imajući pred
očima na cetinjskom ručku bolesnog Danila i onog u mislima nekoliko
godina unazad, nametnula mi se slika simboličnog značenja. On, pisac na
vrhuncu slave, njegovim riječima kazano hvaljen i osporavan, sjedi po sredini
dugačkog stola među prijateljima i znancima u dobru zdravlju i dobru
raspoloženju. Nije li taj dugački stol za kojim je sjedio s prijateljima bio stol
njegove posljednje večere pred nadolazeću smrtnu bolest. Možda je tu večer
među nama za stolom sjedila i smrt, i njega, Danila, koji je u djetinjstvu bio
otkrio njenu tajnu, ili mislio dječje naivno, da ju je otkrio, odabrala za svog
suputnika!“ (Popović, D.: Smrt Danila Kiša, Zagreb, 2011., str. 72)
Dimitrije Popović daje središnje mjesto u svojoj zbirci upravo ovoj
priči, koja je tek neupadljiva literarizacija stvarnih događaja, jer mu se čini da
je nakon Kiša ostala jedna neugodna literarna i kulturološka praznina. Kako
je crnogorski dio Kiševe složene i bolne obiteljske kronike ostao nekako
potisnut židovstvom i srpstvom, Popović ispisuje jednu diskretnu posvetu
zajedničkim trenucima. Između ostalog prisjeća se kako ga je, tijekom
ljeta 1989. godine, posjetio u Cetinju, već, od raka pluća, teško bolesni
književnik.
„Danilo je zamolio Jagodu da uključi televizor. Glasom kao da šapće
rekao je: Sad će biti repriza jedne misije u kojoj ja sudjelujem. Htio bih vidjeti i
čuti kako sam nekad izgledao i kakav mi je bio glas. Čekali smo s nestrpljenjem
i pažnjom kad će se na ekranu pojaviti njegovo lice. Odjednom je napetu
tišinu sobe ispunio Danilov glas. Snažan, ugodna glas u kojem se osjećao onaj
nikotinski timbar. Danilo je uzeo daljinski upravljač i pojačao ton. Promatrao sam njegov lik. To mirno blijedo lice po kojem je titrala
umjetna svjetlost tv ekrana. Učinilo mi se da je ovaj Danilo što sjedi blizu mene
sav predan onome Danilu na ekranu. Kao da sam u tom momentu osjetio
njegovu smrt. Ta živa slika s ekrana doimala se poput nekog elektronskog
sarkofaga koji čuva u memoriji književnikov lik, živ, pun vitalnosti, koji
egzistira u toj dokumentarnoj stvarnosti svijeta televizijske iluzije. Nasuprot
te žive iluzije vlastitog lika, sjedio je u fotelji, gledajući sebe kao u nekom
magičnom ogledalu, bolešću iscrpljeni Danilo. Činilo se da je u tih nekoliko minuta duboko proživljavao sjećanje
na samog sebe. Postao je vlastita živa nemoćna sjena. Dugim koščatim prstom
svoje mršave ruke, kao da upravlja svojom sudbinom, pritisnuo je daljinski
upravljač i sam sebe ugasio. Iluzija je nestala. Ostala je stvarnost bolesnog
pisca, stvarnost tijela koje stradava od bolesti, lišeno svake nade za mogući
IGOR ŽIC 161
oporavak. Ona misao o smrti koja je Danila mučila od dječačkih dana postala
je njegova realnost, postala je on sam. Sada je smrt mogao istinski osjetiti i
vidjeti u svojoj duši i na svom tijelu.“ (str. 82-83)
Samo dva mjeseca poslije, 15. listopada 1989. godine, Danilo Kiš je
umro u Parizu. Za njim su ostala imena ulica, knjižara u Beogradu, skromna
spomen ploča u Parizu, te beogradska grobnica koju dijeli sa slikarima
Petrom Lubardom i Stojanom Aralicom, te kiparom Matijom Vukovićem...
I dobar dugi dokumentarni film Dragomira Zupanca snimljen 2009. godine,
povodom dvadesetogodišnjice smrti... I elegična posveta Dimitrija Popovića.
U svojoj podjednako važnoj, no znatno kraćoj Priči o priči Popović je ponešto
zapisao o motivima koji su bitno utjecali na nastanak Smrti Danila Kiša.
„Potreba da napišem priču Smrt Danila Kiša javila se u Parizu. U
tamnošnjoj bolnici Fosh bio sam operiran 14. 02. 2007. godine zbog tumora
na glasnicama. Noć prije operacije proveo sam u nekoj čudnoj mirnoći. Bez
napetosti i straha...
...Nakon četrnaest dana napustio sam bolnicu Fosh. U kartonski
plavi fascikl uz otpusno pismo s iscprnom medicinskom dokumentacijom
stavio sam i pet listova ispisanih sitnim rukopisom mjestimično iskrižanih i
prepravljenih rečenica. To su bile prve stranice priče koju sam naslovio Smrt
Danila Kiša.“ (Književna Rijeka, br. 2-3, 2011., str. 5-7)
Ponekad je teško razdvojiti život od književnosti. Mali događaji
pokreću složene procese koji, od vremena do vemena, rezultiraju važnim
umjetničkim djelima. Danilo Kiš, u pratnji Vječnog Kosca, uhvatio je
Dimitrija Popovića za ruku i postao njegov Vergilije na putu kroz Pakao
malog, svakodnevnog života. Upravo zbog Kišove pokretačke snage zbirka od
petnaest priča trebala je biti otvorena Pričom o priči, na koju bi se nadovezala
Smrt Danila Kiša. To bi čitatelju pružilo nešto drugačiji pogled na Valhalu,
ogromnu rajsku dvoranu boga Odina, u kojoj Valkire poslužuju preminule
ratnike, a iz koje vodi 540 monumentalnih kapija. Kiš, kao isposnički ratnik
duha, sigurno bi zaslužio svoje mjesto u tom izrazito elitističkom društvu.
A Popović bi, potom. mogao otvarati različita vrata i odvoditi znatiželjnog
čitatelja putevima tragičnih stradanja svojih neherojskih junaka.
Zanimljivo je da je niz naslova sveden tek na jednu riječ: Raspop,
Hermafrodit, Osveta, Natalija, Putovanje, Samac, Arkanđeo, Oklada, Porođaj
- kao da je riječ o slikama, a ne pričama! Ta škrtost ima u sebi nešto spartansko,
ogoljeno, gotovo hladno... Hladnoću čelika davno iskovane damašćanske
sablje.
Poslije tih ledenih, poovskih, fragmenata zbirku je trebalo
162 KNJIŽEVNA RIJEKA
zatvoriti Bijelim jorgovanom, koji se izdiže užarenom emocionalnošću. U
toj priči Popović se bavi svojim omiljenim literarnim motivom - banalnim
nesporazumima među likovima koji dovode, prije ili poslije, do katastrofalnih
posljedica.
U Bijelom jorgovanu zaplet je vrlo jednostavna: dječak bez oca,
koji je krenuo u osnovnu školu, ubrao je majci tri grančice jorgovana i
stavio ih, pun ljubavi, na njen noćni ormarić. Shvativši da je cvijeće ubrao
u vrtu vrlo neugodne susjede - koja je odmah došla prigovarati! - majka ga
je nekontrolirano izudarala. Puno godina kasnije, majka, čiji je cijeli život
bio težak, ispunjen nesporazumima i promašajima, stradava u saobraćajnoj
nesreći.
„Premda je mogao stići na vrijeme, nije otišao majci na pogreb. Kad
se brod usidrio otišao je u grad, u staru katedralu gdje je zapalio svijeću za
pokoj majčinoj duši. Sjeo na klupu. Svetu tišinu hrama osjećao je kao blago
olakšanje tuge što ga je ispunjavala. Pred njim je u jutranjoj blijedoj svijetlosti
što je padala s otvora visokog stropa na oltar, stajala kao živi prizor mučenja,
drvena oslikana skulptura svetog Petra na križu, okrenutog naglavce,
zabijenim u kamenu podlogu. Snažno ga prože prizor svečevog martirija.
U mučenikovom bolnom pogledu zakrvavljenih očiju, u napetom licu od
navrele krvi u glavi, u nabreklim venema na sljepoočnicama, simbolički je
vidio prizor svoje kazne, svog života od rođenja osovljenog naopako.
Izašao je iz crkve i otišao pronaći najbližu poštu. Dugo je razgovarao
s očuhom: zamolio ga je da u njegovo ime kupi najljepši i najveći vijenac.
Izrazio je želju da po sredini umjetnog cvjetnog aranžmana i florealnih
ornamenata stave buket svježeg bijelog jorgovana. Očuh mu je ispunio želju.
Na crnim trakama lakiranog papira, što su se valovito spuštale s obje strane
vijenca, bilo je pozlaćenom bojom krasopisom napisano: Mojoj majci.“ (Smrt
Danila Kiša, str. 65-66)
Sam stil Dimitrija Popovića na neki način sličan je njegovim
grafikama: jak utjecaj nerijetko odviše pedantnog realizma, uz uplitanje finog,
no morbidnog nadrealizma. U svakom slučaju za razumijevanje Popovićeve
književnosti nužno je, barem u najkraćim crtama iznijeti i ponešto o njegovom
likovnom tragu, jer se svojim grafikama, skulpturama i slikama nametnuo
kao jedan od najvažnijih hrvatskih i crnogorskih umjetnika.
Rodio se u Cetinju 1951. godine. Po završetku srednje škole poslao
je radove za prijemni ispit na akademije likovnih umjetnosti u Beogradu i
Zagrebu. Na obje je bio primljen u uži izbor, no završni dio ispita prošao
je samo u Zagrebu. Kao student Likovne akademije mogao se naknadno
prebaciti, no ostao je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1976. godine. Zagreb je bio
IGOR ŽIC 163
moj izbor, u Zagrebu je započela moja karijera. Tu sam osnovao obitelj.
Do sada je priredio šezdeset osam samostalnih izložbi u zemlji i
inozemstvu i sudjelovao na dvije stotine skupnih. O njegovom likovnom
djelu objavljeno je trinaest monografija i snimljeno osam dokumentarnih
filmova – ne smijemo zaboraviti na fascinantnu vizualnu privlačnost njegovih
zastrašujuće-lijepih umjetničkih djela! Posljednjih petnaestak godina intenzivno je zaokupljen prozom, te
izdaje knjige eseja Veronikin rubac (Matica hrvatska, Zagreb, 1996.), Smrt
u slikarstvu (Matica hrvatska, Zagreb, 2001.), Corpus Mysticum (Prometej,
Zagreb, 2007.), Blud i svetost (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.), potom Priče
iz Arkadije (Exlibris, Zagreb, 2005.), roman Raspeće strasti (Naklada Ljevak,
Zagreb, 2008.) i knjigu priča Smrt Danila Kiša (VBZ, Zagreb, 2011.).
Neumorni i neuhvatljivi Tonko Maroević, stalno razapet između
svojih različitih poziva - povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, esejiste
i pjesnika - od početka je pratio s dosta entuzijazma Popovićev likovni, ali i
literarni trag. Tako je napisao u predgovoru Veronikinog rubca:
„Slikar, kipar i grafičar, a ponajprije nenadmašni crtač Dimitrije
Popović prihvaća se ovaj put olovke ili pera da bi iskazao svoja viđenja,
razmišljanja i uvjerenja potaknuta velikom povijesnom baštinom medija
kojim se i sam bavi. Znali smo i dosad da je sklon riječi i književnosti,
uspomenama i prosudbama, a pogotovo je nezatajivo njegovo nagnuće
prema likovnim klasicima, velikanima antropomorfne tradicije i tako reći
nositeljima prometejskog plamena patetičnog humanizma. Ali iz povremenih
životopisnih, autopoetskih zapisa ili iz učestalih odgovora na novinarska
pitanja tek se razabirao sustav mišljenja, dok prilozi sabrani u ovoj knjizi
govore o trajnom, čak opsesivnom bavljenju ishodištima umjetničkog izraza.“
(Popović, D.: Veronikin rubac, Zagreb, 1996. str. 5)
Prije ili poslije svaki višestruko talentirani umjetnik mora se saplesti
o stoljetnu svađu renesanse Firence s renesansnom Venecijom. Naime, u
Firenci sve je bilo znanost i linija, pa se umjetnošću smatralo sve ono što se
radi umom, dakle matematika, poezija i filozofija, dok su slikarstvo i kiparstvo
bili znatno lošije rangirani, jer se rade rukama. Tako se i Leonardo da Vinci
predstavljao prvenstveno kao vrhunski graditelj utvrda i izumitelj oružja, a
tek na kraju je za sebe navodio da slika kao i bilo tko drugi! S druge strane u gradu svetog Marka, u kojem je Tizian bio najveće
ime, obrtnici su oduvijek bili visoko cijenjeni, pa su zlatari, kamenoklesari,
drvorezbari i puhači stakla uživali visok ugled, a o slikarima i kiparima da i ne
govorimo. U tu drevnu raspravu - kojoj je doprinos dao i sam Michelangelo
koji je za Tiziana rekao da će biti dobar slikar kad nauči crtati – na neki način
164 KNJIŽEVNA RIJEKA
se uključio i Dimitrije Popović. Koliko god bio dobar crtač, ipak je poželio
drugi tip priznanja i svoju višestruku talentiranost nadograditi esejima,
pričama i romanom.
S druge strane ja sam izraziti Venecijanac, kako davnašnjim krčkim
porijeklom, tako i sklonošću boji i velikom štovanju svakog obrtničkog
umijeća. Dakle, Popović ponekad i odviše pripada racionalnom svijetu Firence
i gotovo se može reći da bježi od raskošne slikovitosti grada na lagunama. To
važi i za pisanje u kojem je ponekad odviše crtač, na štetu slikarskog u sebi...
Postoji još jedan problem kod višestruko talentiranih umjetnika –
često ih brine da li će biti barem podjednako uspješni na posve različitim
umjetničkim poljima?! Na žalost, tu dvojbu nije uvijek jednostavno
razriješiti, jer svaka od umjetnosti ima svoja pravila, a duh vremena zna
multitalentiranost vrednovati na vrlo neobične načine! Između ostalog u
knjizi Priče iz Arkadije (2005.) Popović iznosi i slijedeće promišljanje:
„Moj odnos prema apstraktnoj umjetnosti nikada nije bio radikalno
negativan.
Zvuči pomalo paradoksalno, ali apstraktni slikarski jezik više me
intrigirao kao intelektualna disciplina, to jest kao moguće slikarstvo, a ne
kao stvarna apstraktna kompozicija konkretno realizirane slike.
U osnovi dijelim mišljenje Roberta Reya da se apstraktne kreacije u
biti svode na dekorativnu umjetnost.“ (str. 93)
No, naravno ovdje je nužno navesti da se pet stoljeća stara rasprava
Firence i Venecije na razini suvremene umjetnosti razdvojila na geometrijsku
apstrakciju (pseudo Firenca) i lirsku apstrakciju (pseudo Venecija). No i uz to
razdvajanje u svih tih pet stoljeća slikarstvo je u prvom redu bilo dekoracija!
Kako Popović nije zadovoljan svojim položajem dekoratera, on istražuje
ljudsku dušu i preko Kiša ulazi u sve složene dileme suvremene književnosti.
U stvari uvijek ga u prvom redu zanima ljudsko tijelo – i njegova sudbina.
„Moj umjetnički izraz dominantno se artikulira kroz ljudsko tijelo.
Kada nastojim, kao ovom prilikom, prenijeti u riječi nešto od te fascinacije
tijelom, tada se prisjećam jedne misli Rolanda Barthesa u kojoj se upozorava
na problem, odnosno na nemogućnost da se sveobuhvatnost tijela dokuči
jezikom, to jest govorom. Budući da je analitičan, kaže Barthes, jezik može
govoriti o tijelu samo ako ga razbije na dijelove. Cjelovito tijelo je izvan jezika.
Pisati se može samo o dijelovima tijela...
...Kompleksnost tijela istražuje se u slikarstvu i skulpturi. Ono
postoji kao izazov umjetničkome stvaranju. Ono je mijenjalo sebe ili se
preobražavalo iz sebe samog. Od Villendorfske Venere do hiperrealističkog
IGOR ŽIC 165
akta, od Belvederskog torza, do Michelangelove Pieta Rondanini, od
Botticellijeve Venere do Roualtove prostitutke, od Ingresovog portreta do
Picassove Žene-maske, od Rodinovih bronci do živih tijela body arta...“ (isto,
str. 31- 32)
Dimitrije Popović povezuje sve svoje umjetničke interese preko
likovne umjetnosti. On se ponaša poput beskrajno ambicioznog studenta
likovne akademije koji proučava goli model i oblikuje ga crtežom - i u glini.
Potom, na višim godinama, poslije obilaska svjetskih muzeja i iščitavanja
brojnih monografija, nastoji esejima proniknuti u tajnu likovnosti tijela.
Napokon, s nataloženim životnim iskustvom, želi tom tijelu dati dušu i
sudbinu i zapisuje neobične priče.
„Kad sam počeo studirati tijelo u profesionalnom smislu, na
Akademiji sam posebno volio raditi prema starijim modelima. Ostarjela
tijela bila su zanimljivija za crtanje od mladih.
Tijela starih modela bila su izražajnija. To su bile žive skulpture, čiji
je oblik i izgled već ispatinirao život.“ (isto, str. 35)
U svom ugodno staromodnom romanu Raspeće strasti (Zagreb,
2008.), on promatranje dovodi do krajnosti – opisuje prostor, a sam model,
prelijepa cetinjska Magdalena, je odsutna. Praznina života - koja i u tom
poetičnom ali odviše linearnom dijelu! - dobiva mračne tonove upravo zbog
kumulativne tragičnosti malih nesporazuma.
„U toj prostranoj sobi smeđega obojanog daščanog poda nalazila
se velika komoda smještena između dva prozora, sa slikom nekog starog
jedrenjaka iznad nje. Prozori su gledali na strme sivoplavičaste litice s
gradskim zidinama. Visoka polica puna uredno složenog slikarskog pribora,
blokova i knjiga nalazila se u dnu sobe. Starinski umivaonik sa širokim i
dubokim lavorom s ornamentiranim porculanskim bokalom, elegantne
bijele ručke što je podsjećala na labuđi vrat, bio je smješten nasuprot velikoj
komodi. Također između dva prozora iznad umivaonika visjelo je staro
nagriženo ogledalo. Lijevo od ulaznih vrata u širokom udubljenju bila je na
podu uredno zastrta svjetlom plahtom prostirka za ležanje. Slikarski stalak
stajao je nasred sobe. Na njemu je bilo pričvršćeno bijelo glatko platno što je
čekalo prve poteze od kojih će nastajati Magdalenin lik.“ (isto, str. 100)
Slikar Salvatore i prekrasna Magdalena plešu svoj ples na glazbu
vremenu, no nema prostora za sreću jer su im se ispriječili i provincijski duh
i saobraćajna nesreća u kojoj pogiba slikar. Za njim ostaje tek oltarno remek-
166 KNJIŽEVNA RIJEKA
djelo, slika veća od života – na kojoj je Magdalenino lice prekrivenog dugom
kosom!
Popović, kao i svaki ozbiljan umjetnik, piše o onom što najbolje
poznaje i zato vrlo oprezno osvaja nove prostore slobode. Cjelokupni njegov
prozni trag proizlazi iz njegovog likovnog opusa, kojeg nadograđuje novom
prostornošću, uz, povremeno, odviše narativnosti. Koliko god škrtari riječima,
zna biti i odviše pričljiv zbog strahu da ga čitatelji ne shvate krivo. Ne smijemo zaboraviti da je nedovršenost umjetničkog djela često
neusporedivo življa od blistave poliranosti jer tjera um na nove izazove, nova
sagledavanja stvarnosti, istraživanja... Umjetnik mora poučavati, a ne smije
biti didaktičan! Ponekad je upravo non finito ono konačno rješenje!
„Kad se limuzina počela prevrtati, od jakog udarca vrata su se
otvorila i Magdalenin i Salvatoreov prijatelj je ispao van zadobivši lakše
povrede s puno ogrebotina. Dolje, iz slupanog automobila okrvavljena
Magdalena zapomagala je vrištavim glasom. Vozač kamiona priskočio je u
pomoć i s vozačem limuzine pažljivo su Magdalenu izvukli van. Tijelo joj
je bilo izudarano s mnogim posjeklinama po rukama i nogama. Bila je u
šoku. Nedaleko od olupine nepomično je ležalo Salvatoreovo tijelo u bijeloj
poderanoj košulji natopljenoj krvlju. Po okrvavljenom čelu sitnim trnjem
zabadalo se nekoliko prepletenih bodljikavih grana divlje kupine. Magdalena
je plačući pala na Salvatorea ljubeći ga po licu i očajničkim pokretima
podizala njegove opuštene beživotne ruke, lupala ga po obrazima u nadi da
će mu povratiti svijest. Kada je shvatila da je mrtav, očajna je sjela na jednu
iskošenu glatku stijenu i krupno Salvatoreovo tijelo naslonila na svoja krvava
prsa...“ (isto, str. 145)
Okrvavljena Magdalena s mrtvim Kristom-Salvatoreom izgleda
kao opis Popovićeve grafike. S druge strane pjevačica Severina Vučković
kao Popovićeva Saloma u zagrebačkom Muzeju Mimara 2010., izgleda
kao filmska verzija ovog ključnog ulomka romana! Različiti mediji se
isprepliću i tvore zamršenu, finu paukovu mrežu u koju se, napokon, hvata
kukac Franz Kafka, pobjegao iz Preobražaja! Nevjerojatno je kako je uz svu
biblijsku metaforičnost jakih žena - Saloma, Judita, Magdalena (poput tri
Valkire!) - Popović sjajno vratio nevoljenog Kafku (tog Židova koji je pisao
na njemačkom!) u Prag izloživši svoja djela u galerija Dea Orh, iste 2010.
godine!
Literarno je Dimitrije Popović nesumnjivo fasciniran Franzom
Kafkom i Danilom Kišom, no njegovo pisanje nešto je arhaičnije od onog
njegovih uzora. Njegov realizam je oprezan, detaljan, ponekad patetičan, a
njegov nadrealizam uglavnom vezan uz snove i sudbinu. Slijedeći linearnost
IGOR ŽIC 167
svojih vizija ponekad mu nedostaje malo boje da bi mu književnost zablistala
u punoj raskoši... Možda je problem u tek nešto uredničkog laka, koji bi
svemu dao raskošno, očaravajuće, vanvremensko blještavilo?! Ipak, kad
zapisuje nestabilne misli svog razigranog - i nekako mračnog uma! - zna
dohvatiti razinu ozbiljne književnosti. A ta književnost sva je izašla ispod
ogrtača Vječnog Kosca, jer Smrt je jedini pravi motiv ozbiljne umjetnosti!
Dobar primjer za rečeno kraj je priče Portret mlade žene, jer na vrlo malo
prostora sabija velik broj Popovićevih opsesija.
„Uputio se prema spavaćoj sobi: otvorio je lagano vrata i upalio
svjetlo. Prišao je krevetu, nagnuo se nad sliku i poljubio mladu ženu u usta.
Sjeo je na rub kreveta i odložio pištolj. Okrenuo se prema slici, pažljivo je
podignuo i prislonio lice mlade žene uz svoje lice. Zatim je uzeo pištolj i
stavio ruku iza slike, kao da s leđa grli lijepu mladu ženu. Povlačio je oružjem
po poleđini platna, u predjelu ženine glave, sve dok nije osjetio pritisak cijevi
na svojoj sljepoočnici: potegnuo je obarač.
***
Nakon stručnog restauriranja slika je ponovno obješena na isto
mjesto odakle je bila ukradena. Prostrijelna je rana znatno oštetila ženino oko,
obraz, uho i sljepoočnicu. Krv žrtve je bila prodrla u gusto tkanje lanenog
platna.
Sada je portretu mlade žene, kao morbidna zanimljivost, pridodana
priča o duševno poremećom mladom muzejskom čuvaru. Taj je mračni okvir
pridonio popularnosti slike.
Od novog se muzejskog čuvara moglo čuti kako je jedan poznati
književnik uzeo lik mladog gospodina S. i portret mlade žene za siže svog
novog romana.“ (Smrt Danila Kiša, str. 28-29)
Kao i svaki mladi autor, koji još gradi svoj zamršeni svijet stvarnosti i
odraza, Dimitrije Popović zaslužuje punu pažnju na samotnom i iscrpljujućem
usponu ka Valhali, gdje su uz neobuzdanog Odina i nesuporedivo tiši Kafka
i Kiš, dvije melankolične figure mračnih pisaca koji su stigli neočekivano
daleko unatoč krhkosti vlastitog tijela... Ili upravo zbog te krhkosti?! Trenutak
Ragnaröka, konačnog obračuna, još je daleko...
Kletva maslačka kojim se poigrava vjetar!
168 KNJIŽEVNA RIJEKA
Biografske napomene, koje je zapisao Dimitrije Popović.
„Moja je obitelj u crnogorskoj društvenoj hijerahiji zauzimala visoko
mjesto od mog pretka, oca moga pradjeda Lazara Popovića Jabučanina (brdo
Jabuka blizu Cetinja) kojeg je Njegoš primio u službu 1831. godine, do moga
djeda Mitra Popovića mnogi su članovi moje obitelji bili u diplomatskovojnim dužnostima dinastije Petrović Njegoš. U Njegoševom muzeju na
Cetinju izložen je križ kojeg je Njegoš, s ugraviranom posvetom, poklonio
Lazaru Popoviću kao odanom Crnogorcu. Prvu privatnu kuću na Cetinju podigli su Pero Tomov, Njegošev
brat i pop Lazar Popović koja je služila kao han (svratište). Lazarove zapise
koji su sačuvani koristi crnogorska historiografija, a smatraju se prvom
memoarskom literaturom u Crnoj Gori (Memoari Popa Laza Jabučanina,
CID, Podgorica, 2003.). Lazarev sin Mišo, moj pradjed, je od strane knjaza Danila poslan u
Rusiju na školovanje. Do svoje smrti je u službi kralja Nikole i po brojnim
dokumentima, spisima i svjedočenjima bio je najpovjerljivija osoba kralja
Nikole, njegov savjetnik, siva eminencija. Obavljao je funkciju maršala dvora.
Kralj mu je bio kum na vjenčanju. Posredovao je u prosidbama i vjenčanjima
kraljevih kćeri na europskim dvorovima - što je također imalo i određenu
političku dimenziju. Njegov bratić Risto Popović bio je ministar financija u
Kraljevini Crnoj Gori. Žena mu je bila rodom iz obitelji Petrović. Drugi bratić moga pradjeda, Vladimir Popović, bio je ministar Crne
Gore u egzilu i prvi crnogorski sineast. Autor je filma Non e Resurrezione
senza morte (Nema uskrsnuća bez smrti), prikazanog prvi put u Rimu 1922.
godine. Film je financijski potpomagao Gabriele D’Annunzio. Glavnu ulogu
je igrala Helena Sangro. Autor je i knjige Crna Gora u velikom ratu, izdane u Parizu 1918.
godine. Knjiga je posvećena njegovom prijatelju, diplomatu Marie Rene
Alexsis Saint-Legeru – poznatijem kao Saint-John Perse (dobitnik Nobelove
nagrade za književnost 1960.). Moj djed Mitar Popović završio je vojne
akademije u Moskvi i Beču. Bio je ađutant knjaza Mirka, sina kralja Nikole.“
169
ŽELJKA LOVRENČIĆ
Dvije knjige o Gradišćanskim Hrvatima u
Mađarskoj
Z
birka Knjiga Gradišćanskih Hrvata koja pripada u Odsjek
Inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici
u Zagrebu ovih je dana obogaćena dvjema knjigama
Gradišćanske Hrvatice iz Mađarske, dr. Bernadett Zadrovich. Radi se
o djelima Govor Prisike objavljenome u Szombathelyju 2006. godine
i Studije o Gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj objavljenome 2009.
u Szombathelyju.
Bernadett Zádrovich je profesorica ruskoga jezika i doktor
lingvistike (slavenske). Radi u Institutu za slavensku filologiju u
Szombathelyju.
Knjiga Govor Prisike (372 str.) njezin je doktorski rad koji je
obranila na Sveučilištu u Budimpešti 2001. godine. Prema riječima
autorice u njoj predstavlja morfološko i leksičko blago ča-narječja Prisike
u Zapadnoj Mađarskoj. To je selo u kojemu većinom žive Gradišćanski
Hrvati. Autorica je prikupljala jezičnu građu i analizirala je, što do
sada nije nitko uradio. Napominje da je pristigla u zadnji čas kako
bi ulovila ono što nestaje jer je gradišćansko-hrvatsko narječje u
Mađarskoj zbog asimilacije podložno promjenama.
Dr. Zádrovich napominje da joj je u istraživanju pomoglo
poznavanje ruskoga jezika koji je u svojemu stručnome djelovanju
često uspoređivala sa svojim materinskim jezikom, hrvatskim. Na
ovo istraživanje potaknulo ju je hodanje po prisičkome groblju na
kojemu je čitala nadgrobne natpise i stihove te zaključila da ih mora
proučiti i zabilježiti kako im se ne bi izgubio trag. To što je započela
1996., nastavila je i dalje te proširila na živi govorni jezik, odnosno
na tekstove koji prate našu svakodnevicu (recepti peciva, obiteljska
pisma, pisma prijatelja, etnografski materijal). Građu vezanu uz
svoj materinski jezik prikupljala je kod svoje majke, djeda i bake,
rodbine i znanaca. Pozorno je pratila njihove razgovore kod običaja
i zajedničkih radova kao što su čihanje perja, berba grožđa, branje
krumpira ili svatovi. U izradi njezinoga doktorskog
rada pomogao joj je i prof. dr. Mijo Lončarić koji je 1997., kad je
170 KNJIŽEVNA RIJEKA
prikupljala građu, bio pročelnik Instituta za jezik u Zagrebu i koji joj je
dao upitnik s pitanjima za morfološku analizu jezika. U istraživanjima
narječja prvo je krenula s monografskom obradom to jest, obrađivala
je govor pojedinoga sela. Tek nakon detaljne analize pojedinih narječja
zapadno mađarskoga gradišćansko-hrvatskoga govora bilo je moguće
dobiti njihovu potpunu sliku i dr. Zádrovich mogla se posvetiti
istraživanju morfološke i leksičke posebnosti suvremenoga govora
jednoga sela to jest, autoričine rodne Prisike.
Knjiga je podijeljena na tri glavne sadržajne jedinice. U
prvome poglavlju autorica govori o povijesnome razvoju, geografskome
razmještaju, glavnim obilježjima pojedinih narječja, regionalnome i
književnome jeziku te navodi dosadašnje rezultate u istraživanju narječja.
Napominje da joj je od osobito važnosti bilo prikazati geografsko i jezično
razvrstavanje kao i višejezičan prostor i sociolingvističku problematiku.
U drugome poglavlju daje najznačajnije podatke o prošlosti
i sadašnjosti prostora o kojemu govori. U tome poglavlju piše o
doseljavanju Hrvata u Prisiku, o mirovnome ugovoru u Trianonu
te o posljedicama istoga, o, prema njezinim riječima, izvanrednim
svećenicima prisičke vjerske zajednice i njihovome djelovanju. Za
stanovnike Prisike bilo je vrlo važno da je u njoj četrdeset godina
djelovao Jože Ficko, veliki obnovitelj gradišćansko-hrvatskoga jezika u
19. stoljeću.
U trećem dijelu knjige autorica prelazi na prikaz čakavskoga
jezika prisičke inačice i ukazuje na fonetske i fonološke posebnosti
jezika svojega sela. U zaključku dr. Zádrovich predlaže ostale zadaće
koje bi trebalo obaviti da bismo mogli napraviti sažetak suvremenog
stanja govora gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj.
Nakon terenskoga istraživanja i filološke analize govora
stanovnika sela Prisike u zapadnoj Mađarskoj u kojemu već gotovo 500
godina žive Gradišćanski Hrvati, zaključuje da uopće nema razlika u
razini morfologije u ča-narječju na tome području Mađarske, dok su
u rječniku neznatna odstupanja (uspoređuje govore u četiri mjesta –
Prisika, Hrvatski Židan, Plajgotr i Unda). Smatra da su u budućnosti
potrebna istraživanja na polju sintakse i analiza jezične uporabe jednoga
naselja kao i posao na otkrivanju razlika u cjelokupnom jezičnom području
Dolinaca na polju fonetskih razlika. Zaključuje da bi se tek onda mogla
napraviti sveobuhvatna analiza srednjomađarsko-gradišćanskohrvatskih
govora.
Slažem se s mišljenjem doktorice Zádrovich da se radi o
vrijednome filološkome doprinosu slavistici, te sociolingvistici i
istraživanju narječja.
ŽELJKA LOVRENČIĆ 171
Knjiga je pisana mađarskim jezikom. Uz sažetak na
hrvatskome i brojne jezične primjere, djelo obiluje bogatom
biografijom i slikovnim materijalom.
Druga knjiga, naslovljena Studije o Gradišćanskih Hrvatima
u Mađarskoj objavljena je u Szomathelyju 2009. godine i pisana
dvojezično ­- na mađarskome i na hrvatskome jeziku. Ima 364 stranice
s ilustracijama. To je zapravo zbornik radova koje je autorica pisala od
1977.-2007. godine i koji su objavljivani po različitim publikacijama.
Tekstovi govore o našoj baštini prikupljanoj po hrvatskim selima
i gradovima Gradišća. Dva su teksta napisana na gradišćanskohrvatskome jeziku, osam na hrvatskome, a četrnaest na mađarskome.
Govore o svadbenim običajima, uporabi jezika i identitetu,
nadgrobnim natpisima, nadimcima, kroatizmima, germanizmima i
hungarizmima u mađarskome i hrvatskome govoru Gradišćanskih
Hrvata te o udžbenicima napisanim za Gradišćanske Hrvate.
U tekstu Natpisi nadgrobnih spomenikov na hrvatskom
jeziku u Prisiki autorica navodi da je u tome selu u zapadnome dijelu
Ugarske, udaljenome deset kilometara od grada Kisega, pronašla 358
nadgrobnih spomenika. Jednojezičnih ima ukupno 253 (od toga 101
na hrvatskome jeziku, a 152 na mađarskome), jezično miješanih je
60, a nečitljivih 45. O selu Prisika govori se i u tekstu Germanizmi
u govoru gradišćansko-hrvatskoga naselja Prisika; II. dio (glagoli) u
kojemu autorica objašnjava specifičan položaj toga mjesta okruženoga
mađarskim i njemačkim govornim područjem. Istu temu obrađuje u
članku Germanizmi u govoru gradišćansko-hrvatskoga naselja Prisika;
III. dio (pridjevi).
Prema njezinim riječima, ti se članci bave živim govornim
jezikom. U članku Osam stoljeća Prisike Bernadett Zádrovich govori
o povijesti njezinoga rodnoga sela u kojemu, prema zadnjemu popisu
stanovništva (1990.) živi 335 Hrvata (ona kaže da ih je u stvarnosti
više). Prvi pisani podatci o tome selu potječu iz 1194. kad ga je Bela
III darovao Boršmonoštorskoj opatiji. O povijesti te opatije pisao
je bivši prisički župnik Ignác Kovács. Autorica ponovno naglašava
značajnu ulogu Jože Ficka koji je razvio plodnu književnu djelatnost
u prvoj polovici 19. stoljeća. Spominje i druge zaslužne Prisičane kao
što su velečasni Štefan Durnović, umjetnik Lujo Brigović ili János
Vaskó rođeni Mađar koji u Prisiki živi od 1996. (1999. izabran je za
načelnika sela) i koji također njeguje hrvatski duh.
Posebno je zanimljiv članak Jezik udžbenika na području
današnjeg Gradišća od 50. godina XIX. stoljeća do 1921. godine. Iz njega
saznajemo da je L. Kuzmich sakupio knjige napisane za Gradišćanske
172 KNJIŽEVNA RIJEKA
Hrvate od kojih je većina bila prevedena s mađarskoga. U razdoblju
od 50. godina XIX. stoljeća do 1921. godine javlja se sasvim novo
usmjerenje u razvoju gradišćansko-hrvatskoga književnoga jezika.
Autorica kaže da je to izazvano provođenjem jezične reforme u
hrvatskim matičnim zemljama (od 1836.) i uvođenjem skupnohrvatskih udžbenika izdanih u Schüllbucherverlagu u Beču i kod
Hrvata u zapadnoj Mađarskoj. O izdavanju hrvatskih školskih
udžbenika u 19. stoljeću posebno su se brinuli svećenik Fabian
Hauser, župnik u Rosvaru, Anton Hérics, rođeni Mađar koji je završio
Varaždinsku gimnaziju i u Zagrebu godinu dana studirao teologiju
te bio župnik administrator i poslije župnik u Židanu, kao i mladi
Gašpar Glavinić koji je u početku bio kapelan u Šopronu, zatim u
Đuri i na kraju župnik u Vorištanu. Svoj doprinos u razvoju jezika dao
je i Mate Meršić Miloradić (1850.-1928.) koji je pisao i udžbenike
(1880. napisao je udžbenik Fizika, a 1919. objavio je Gramatiku
gradišćansko-hrvatskoga književnoga jezika).
Nakon prvog svjetskoga rata odvajanjem zapadnih dijelova
Mađarske veći dio mađarskih Hrvata dolazi pod Austriju i Beč
dobiva važnu ulogu u širenju hrvatske kulture, ali školski udžbenici
se i dalje tiskaju u Mađarskoj (Šopron, Kiseg, Đura, Budim, Pešta
itd.) Osim germanizama u govoru gradišćansko-hrvatskoga naselja
Prisika, autorica obrađuje i hungarizme, a također govori o knjigama
napisanim za Gradišćanske Hrvate i tiskanim u Budimu, Pešti i
Budimpešti u 19. stoljeću. Posebno ističe ulogu L. Kuzmicha i
Gašpara Glavanića.
I ova knjiga dr. Zádrovich je hvalevrijedna jer donosi niz
informacija o načinima na koje su Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj
tijekom više stoljeća čuvali svoj jezik, kulturu i običaje.
173
KATICA ČORKALO JEMRIĆ
Jubilej, nadasve vrijedan
(Djelu Caričinu u pohode)
K
ad govorim o dugotrajnom i plodnom djelu i djelovanju naše
pjesnikinje, pripovjedačice, esejistice, prevoditeljice, zauzete
djelatnice na polju hrvatske umjetnosti i kulture Ljerke Car
Matutinović, prvo mi na pamet pada stara latinska izrijeka Non multa sed
multum, koja nam mudro preporuča da je kakvoća poželjnija i važnija od
količine i množine učinjenoga. Naša je Ljerka, međutim, uspjela i u jednomu i
u drugomu, u nje se obilje različitog i mnogog potvrdilo kakvoćom izvornosti
i izvrsnosti. Ista se ocjena, ako baš hoćemo precizirati, odnosi i na određena
polja stvaralaštva, gdje pjesništvo izbija u prvi plan, pa nije zazorno reći da i
kritika i čitatelji vide u njoj ponajčešće poetesu koja predvodi prvu ligu naših
pjesnikinja.
Uostalom, govoreći o njoj, već sam jednom iskoristila znakovitu
alegoriju iz Zoranićevih Planina, gdje vila Hrvatica, prebirući u svom
krilu uvenule jabuka, aludira na nepomnju i nehaj jezika hrvatskoga u naših
starih pjesnika, tužnim okom pogledavajući na vile književno sretnijih
nacija s obiljem jedrih plodova u krilu. Stoljeća su prohujala, Hrvatice su
se afirmirale u svim granama umjetnosti, a među njima eto i naše Ljerke s
Jabuka punim krilom, jedrih i sočnih, pa k tomu još i s Jabukom na glavi,
kako nam sâma sugerira naslovima dviju svojih poetskih zbirki, što amnestira
i moje uzastopno pozivanje na alegoriju dičnoga romanopisca Planina.
Uopće uzevši, maštoviti, poetizirani naslovi njezinih zbirki sirenski
su zov u osebujan i jedinstven poetski svijet, gdje ciklizacija sugerira organski
proces stvaranja, koji nije racionalan ni unaprijed smišljen, nego spontan i
pridošao iz tajnovitih predjela bića što nekim silno osjetljivim ticalima gradi
estetsko tkanje pjesme, da bi u što zamamnijemu ruhu stigla do nas. Iako
do banalnosti ponavljano, ipak stoji, da se poezijom smije nazvati samo ona
koja budi naš doživljaj i provocira misao, uspostavljajući s nama spontan i
jedinstven dijalog, zahvaljujući kojemu čitani pjesnici traju, a oni ponajbolji
žive u najviše nas.
Paradigmatska je formula Ljerkina nadahnuća, poetskog obnavljanja
i dokazivanja vjera u svemoć ljubavi, za koju kaže da je nepotrošiva, i to
vjerničko povjerenje iz zbirke u zbirku sklada u najrazličitija emotivna
174 KNJIŽEVNA RIJEKA
stanja i raspoloženja, u mnogolike lirske oblike i domišljene poruke nastale
u pjesmom posvećenim urama, danima i godinama stvaranja. Nesputano
se prepustila osjećajima, suočivši se hrabro s čulnom prirodom žene, kao i
s ranjenom intimom mislećega bića, permanentno u potrazi za ljubavlju i
ljepotom kao usrećiteljskim formulama opstanka i bitka.
I dok propitkuje različita poetska iskustva prebirući po stoljećima
pjesništva, našla je u njima oaze za vlastite pjesničke paradigme i prakse.
Maštovito se poigravajući konvencijom viteštva i trubadurstva, iz trivijalne
svagdašnjice bježi u emotivno zasićene predjele nesvakidašnjega, tragajući
za imanentno svojom pjesničkom retorikom. Često pritom priziva epohe
galantnih muško-ženskih odnosa i manira, gdje se žena našla na pijedestalu, i
kad joj se, obožavanoj i voljenoj, laskalo i kanconijere skladalo. Njezina čežnja
za ljubavlju tražila je u prošlosti i izvanjske, manifestne znakove udvorništva
i pažnje, pa makar bili i maniristički pomodni. Neumorno je usavršavala svoj
lirski govor i stil, i tada kad je, kao u početcima, hermetičan, kad je prožet
prepoznatljivim književnopovijesnim slojevima, artificijelan i brušen, ili
kad je zavičajno narodski intoniran. Prevažno je za nju bilo zaglušni nesklad
svagdašnjice ublažiti i nadomjestiti blagoglasjem i melodijom pjesme.
Ljubav srca i čula u nje je nasušna inspiracija, pa otuda i brojni
njezini modaliteti, intimno-diskretni i spiritualni, ali i narcisoidni, erotskočulni, često petrarkističkoga ozračja i barokne kićenosti. Mistifikacija ljubavi
i osjećaja uopće, nije njezin poetski izum, ali ju razvija do sebi svojstvenog
rafinmana u igri imaginativnih obmana i samoobmana, ne bi li otklonila
zebnju zbog njezina gubitka i neobnovljivosti u trenutcima gorčine i bola,
kad je povjerenje u nju nagrizeno sumnjom i kad se bori s razočaranjem i
tjeskobom, i kad ju neminovno sustiže vrijeme rastanaka i vilinskog odiljanja,
bez obzira koliko njezina ženska i ljudska senzibilnost uporno nijekala i
odbijala osakaćen i nepotpun život, u kojem bez inspirativno obnovljivih
i hranjivih ljubavnih uzleta nema punine, ljepote ni smisla. Zbog toga s
protokom vremena sve češće, kad već nema blažene opijenosti i opojnosti
ljubavlju, koketira sa zaljubljenošću u ljubav, znajući da je u pjesmi sve
dostupno i moguće, pa i ono nemoguće – biti vječno mlad i zaljubljen.
Stvarajući vibrantan kontrapunkt između maštanja o ljubavi i žudnje
s jedne strane i njihova naličja u zbiljskoj realizaciji s druge, kreirala je pjesme o
ljubavi i uranjanju u nju, ali i one druge, pjesme odmaka i uzmaka, ismijavanja
i ironizacije vlastitih osjećaja. Ta sposobnost da se distancira i izdvoji iz svoje
ranjive emotivnosti, promatrajući je sa strane, analitički i kritički, zanimljiva
je crta njezine pjesničke zrelosti, koja dopušta da se ne odrekne vjere u magiju
ljubavi, no omogućuje i to da pobijedi razočaranje i osjeti se nadmoćnom.
Bilo kako bilo, uvijek je riječ o ljubavi, o bordižanju unutar sudbinskog
mirakula igranog između dvaju bića, kad je najjednostavnije izbjegnuti
KATICA ČORKALO JEMRIĆ 175
istinu i prepustiti se obmani, a bol će poslije već učiniti svoje – pisati pjesme
i ispuniti vrijeme.
Shvaćajući cijelog života zov pjesme kao sudbinu, predala se
dragovoljno slojevitom procesu razotkrivanja osebujnog i intrigantnoga
lirskoga temperamenta, gradeći u dosluhu s polifonijom sadržaja i zvukova
vlastitu poetiku. Naravno, sve je ispjevano njezina meštrija, i uzalud nam je
tražiti formulu za dešifriranje; doživljaj pjesme tako je časovit, promjenjiv
i fluidan, da ga je nemoguće zarobiti u riječi, okovati u značenja. U
najboljem slučaju, odgovor možemo samo naslutiti, ovisno u suptilnosti
vlastita doživljaja, teorijskoga znanja, poznavanja nacionalnog pjesništava i
poezije uopće. Pa čak i kad sve to imamo u sebi, kad smo tako reći spremni
i opremljeni, tek smo u predvorju istinski velike pjesme, tek slutimo što je
pjesnik doista rekao, a to je zapravo sve što imamo i znamo, i što ćemo ikada
znati i imati. Izazovna sfinga se ne predaje, samo što se oni rječitiji zavaravaju
da su se logoreičnom vještinom približili tajni, a oholi i nepametni idu i dalje,
pa misle da su je otkrili.
Sedamnaest knjiga pjesama Ljerke Car Matutinović bogat je opus,
dostatan za više biografija, no to je samo jedan, najmarkantniji krak njezine
kreativnosti. Započela je svoj hod u književnost šezdesetih godina, tada tek
promoviranim naukom Zagrebačke stilističke škole, zaokruživši to dvjema
knjigama interpretacija: Lirika Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića
(1964.) i Pjesnička riječ Dragutina Tadijanovića (1970.). Esejima i kritikama
surađuje otpočeta do danas u dvadesetak hrvatskih i talijanskih časopisa i
listova, a u knjizi Odjeci pjesničke riječi (1991.) sabire svoje razgovore s
piscima.
Sedamdesetih godina minuloga stoljeća nezaustavljivo je
potekla rijeka pjesničke riječi i sveudilj teče. Uza sve spomenuto bavila se
priređivanjem i uređivanjem knjiga i antologija te prijevodima talijanskih
klasika objavljenima u desetak knjiga. Prevođena je često i ona, na desetak
svjetskih jezika, uvrštavana u domaće i strane antologije. Stizale su dakako
i zaslužene nagrade, za pjesme i prozu, Drage Gervaisa i Ljube Pavešića, obje
riječke, nekoliko talijanskih, čak dvije iz književno prijestolničke Firenze, a
dvije s adrese rodne Crikvenice, od kojih i ona za životno djelo.
Nabrajanju u ovom kratkom, svečarskom slovu nema mjesta,
preciziranju pogotovo, jer sve to stoji zapisano u njezinim knjigama, u našim
hrvatskim čitankama, leksikonima i enciklopedijama, no navođenje ponečega
od napisanoga, uknjiženoga i obznanjenog služi tomu da nas podsjeti na ono
spočetka – sadržajno, žanrovsko i prevodilačko obilje ove radišne Primorke
koja sve stiže i dospijeva, naslijedivši dragocjenu vrlinu marljivosti od svojih
predaka, s vlastita tla i podneblja. Posljednjih se godina prihvatila još jednoga
izazovnog posla postavši Vijenčevom kolumnisticom. Na istoj stranici s
176 KNJIŽEVNA RIJEKA
jezikoslovnom eksperticom Nives Opačić i Marušićevom karikaturom svaka
dva tjedna čitateljima nudi sažete, standardizirane prikaze, gdje je znalačka
informacija začinjena vješto odabranim citatima, a sve skupa upakirano u
stilistiku koja brine o našem susretu s lijepom knjigom.
Dišući život punim plućima, naša jubilarka iz puna grla neumorno
pjeva i snatri o zvjezdanim emotivnim galaksijama. Stavljajući znak
jednakosti između ljubavi i života samoga, kao krunu dodaje im uspinjanje,
jer stvaralačke uspone treba neprestance svladavati i stizati do vrha. Obdarena
pjesmom, ona to i čini. A kad zaključi da je život meštar od mučenja, zna da ga
također može nadigrati pjesmom, baš kako je Šeherezada nadmudrila svoga
satrapa pričom. Pjesmom i maštom čarobnica stiha moderne senzibilnosti,
odnjegovana ukusa i široka raspona metričkih majstorija i vještina, sve može:
iznaći mnoga utočišta, uvijek se iznova vraćati ljubavi i čovjeku, toplini i
čaroliji djetinjstva, zavičaju, moru i milozvučnoj čakavštini (u tri pjesničke
zbirke: Kanat slaji od meda, 1987.; Čakavske versade,1993.; Meštrija, 2007.
i ciklusu Litrati 2001.). Izabravši hedonizam i život umjesto odricanja i
mudrovanja, daruje nas inventivnošću i vitalizmom stvaralačke riječi iz
plodonosne svoje i nepresušne riznice stiha i pjesme.
177
POEZIJA
CZESŁAW MIŁOSZ
(Szetejna u Litwi 1911. - 2004. Kraków,
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980.)
PJESME
TO
Kada bih konačno mogao reći što prebiva u meni.
Kriknuti: ljudi, obmanjivao sam vas
Govoreći kako toga u meni nema,
Dok je To tamo stalno, danju i noću.
Premda sam zahvaljujući baš tome
Umio opisivati vaše lako zapaljive gradove,
Vaše kratke ljubavi i zabave što se u trulež razlažu,
Naušnice, zrcala, naramenicu koja klizi,
Prizore u spavaonicama i na bojišnicama.
Pisanje je za mene bilo obrambena strategija
Zatiranje tragova. Ta ne može se ljudima sviđati
Onaj tko poseže za zabranjenim.
Prizivam u pomoć rijeke u kojima sam plivao
S gredom u rogozu, dolinu
U kojoj jeku pjesme prati večernje svjetlo,
I priznajem kako su moje ekstatične pohvale postojanju
Mogle biti samo vježbe visokog stila,
A ispod je bilo TO što se ne usuđujem imenovati.
TO je slično mislima beskućnika koji ide ledenim
tuđim mjestom.
178 KNJIŽEVNA RIJEKA
I slično trenutku kada opkoljeni Židov vidi kako se približavaju
teške kacige njemačkih žandara.
TO je kao kad se kraljev sin otisne u grad i vidi svijet
Istinski: bijedu, bolest, starenje i smrt.
TO se također može usporediti s okamenjenim licem nekog
tko je shvatio kako je ostao napušten zauvijek.
Ili s liječnikovim riječima o neumitnosti nalaza.
Jer TO označuje sudar s kamenim zidom
i spoznajom kako taj zid ne će popustiti nikakvim našim molbama.
MOJ DJED ZYGMUNT KUNAT
Na fotografiji moga djeda, kada je imao šest godina, krije se,
prema mom sudu, tajna njegove osobe.
Sretni dječačić, vragolasto prepreden, kroz njegovu kožu prosijava
duša bistra i vedra.
Fotografija potječe iz šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća,
i, evo ja, u kasnoj starosti, spremam se tamo kako bih
sudjelovao u dječakovim zabavama.
Iznad poznatog jezera, u koje upravo baca kamenčiće, pod
jasenovima, koji su se trebali naći u mojim pjesmama.
Kunatove se ubrajalo u kalvinsku šljahtu, što snobovski, bilježim,
jer su u nas u Litvi najprosvjećeniji bili kalvini.
Obitelj je kasno promijenila vjeru, oko 1800. godine, ali ne
pamtim nijednu djedovu sliku u crkvenom brodu u Świętobrości.
Ipak nikada nije loše govorio o svećenicima, niti se bilo čim
ogriješio o ustaljene običaje.
Student Glavne škole u Warszawi, plesao je na balovima i čitao
djela pozitivističkog razdoblja.
CZESŁAW MIŁOSZ 179
Ozbiljno se prihvatio pozitivističkog načela rada i stoga u
Szetiejnama počeo proizvoditi sukno, igrao sam se tamo u sobama,
u kojima su ležali strojevi za stupanje.
Bio je blagonaklono uljudan prema svima, velikim i malim,
bogatim i siromašnim, pozorno je slušao svakog.
Oskar Miłosz, koji ga je upoznao u Kownu, 1922. godine, nazvao
ga je un gentil homme français du dix-huitieme siecle, francuskim
plemićem osamnaestog stoljeća.
Njegovo biće nije određivala samo izvanjska uljuđenost, krila
se pod njom mudrost i istinska dobrota.
Kada razmišljam o svojim nasljednim tegobama, osjećam trenutke
olakšanja kada se sjetim moga djeda, ta morao sam baštiniti
nešto i od njega, što znači da nisam posve bezvrijedan.
Nazivali su ga ‘’litvomanom’’, nije li sagradio kuću u Legmiadzi,
koja je služila kao škola, i zar nije plaćao litavskog
učitelja?
Voljeli su ga svi, Litavci, Poljaci i Židovi, poštovali su ga
u okolnim selima.
(U tim selima koja su nekoliko godina poslije njegove smrti
iseljena u Sibir i stoga je sada tamo samo pusta ravnica.)
Od svih knjiga najviše je volio čitati sjećanja Jakuba
Gieysztora, jer je u tančine opisivao našu Niewiażynu3 dolinu
između Kiejdana i Krakinowa4.
U mladosti me one nisu zanimale, jer što imam od toga što je
nekada bilo, ako me se ticala samo budućnost.
Danas pohlepno čitam ta sjećanja, naučen kakvu važnost imaju
nazivi mjesta, okuke na cesti, brežuljci i skele na rijeci.
Kako je vrlo nužno cijeniti provinciju i dom, i nadnevke, i
trag bivših ljudi.
180 KNJIŽEVNA RIJEKA
Kalifornijski skitalac čuva talisman, sliku brežuljka
u Świętobrości, gdje pod hrastom leže djed Zygmunt Kunat
pradjed Szymon Syruć i njegova žena Eufrozina.
ISKRENI OPIS SAMOGA SEBE
NAD ČAŠOM WHISKYJA U ZRAČNOJ LUCI
RECIMO U MINNEAPOLISU
Moje uši sve slabije čuju, moje oči slabe, ali su i dalje
nezasitne.
Gledam njihove noge u mini-suknjama, hlačama ili u lepršavim tkaninama,
Svaku promatram posebno, njihove stražnjice i udove, zamišljen,
nošen porno maštarijama.
Stari požudni djede, vrijeme ti je za grob, ne za igre i zabave
mladosti.
Nije istina, činim samo ono što sam uvijek činio, slažem scene
ove zemlje po nalogu erotičnog umišljaja.
Ne žudim baš tâ stvorenja, žudim sva,
a ona su kao znak ekstatičnog općenja.
Nije moja krivnja što sam tako načinjen, polovica od bezinteresne kontemplacije, a polovica od požude.
Ako poslije smrti dospijem u Nebo, tamo mora biti kao tu,
samo ću se lišiti tupih osjetila i otežalih kostiju.
Pretvoren u čisti pogled, i dalje ću gutati proporcije
ljudskoga tijela, boju perunika, parišku ulicu u lipanjski osvit,
svu nepojmljivu, nepojmljivu množinu vidljivih stvari.
NA MOJ 88 ROĐENDAN
Zgusnuti grad skrivenih prolaza, uskih
CZESŁAW MIŁOSZ 181
malih trgova, arkada,
niz terase spušta se morskom zaljevu.
I ja, zagledan u mladu ljepotu,
tjelesnu i prolaznu,
njezin razigrani ritam između staroga kamenja.
Boje haljina prema ljetnoj modi,
lupkanje cipelica staro stoljećima,
veseli me svojim obrednim povratkom.
Davno sam iza sebe ostavio
razgledavanja katedrala i obrambenih utvrda.
Kao onaj sam koji vidi, a svejedno sâm ne prolazi,
duh krilati unatoč sjedinama i staračkim bolestima.
Izbavljen, jer s njim je vječna i božanska začuđenost.
Genova, 30. lipnja 1999.
VOYEUR
Bio sam putujući zavirivač na zemlji.
Šumjelo je, mijenjala je boju unutrašnjost galaktičkog mjehurić
sapunice.
Njezin klobuk s lila cvijećem, nosila je čipkaste gaćice,
Svetkovao sam s njom uz ubrus s uzorcima sunčanih pjega.
Ili njezine na pol gole grudi u Empire haljini.
Presvlačio sam se u frak s odličjem,
Samo da bih mogao gonetati njihov ukočeni dodir.
Uvijek sam razmišljao o onome što žene prikrivaju:
Tamni ulaz u vrt spoznaje
U pjeni podsukanja, nabora i sukanja.
A poslije umirale su one, njihovi sateni i ogledala.
Duždevice, kraljevne, družbenice.
Stiskalo me u grlu što se tako lijepe pretvaraju u leš.
182 KNJIŽEVNA RIJEKA
Uistinu nisam tražio ljubavne igre s njima.
Žudjele su ih moje oči, pohlepne, vrlo pohlepne,
Pozvane na komičnu predstavu
U kojoj su se filozofija i gramatika,
Poetika i matematika,
Logika i retorika,
Teologija i hermeneutika,
Te sva znanja mudraca i proroka
Jatili kako bi skladali pjesmu nad pjesmama
O baršunastoj nepripitomljivoj životinjici.
NAPUTAK
Samo ne ispovijed. Vlastiti život
Toliko mi dotužio a da bih našao utjehu
Pripovijedajući o njemu. I razumjeli bi me
Nesretnici, a koliko njih! Koji se gradskim ulicama
Klate, polusvjesni ili pijani,
Oboljeli od gube sjećanja i krivnje postojanja.
Što me, dakle, zadržava? Sram
Što moji jadi nisu dostatno živopisni?
Ili prkos? Jadanje je previše u modi,
Nesretno djetinjstvo, povrjeda i tako dalje.
Čak kad bih dostojan bio jobovske jadikovke,
Bolje je ušutjeti, hvaliti nepromjenljivi
Poredak stvari. Ne, to nešto drugo
Ne dopušta mi govoriti. Tko trpi, dužan je
Biti istinoljubiv. A tu, koliko pretvaranja,
Koliko komedija, samosažaljenja!
Prijetvornost osjećaja poznaje se po prijetvornosti fraze.
Previše mi je do stila da bih riskirao.
PROBUĐEN
U dubokoj starosti, pogoršanog zdravlja, probudio sam se u sred noći i tada
sam to osjetio. Bio je to osjećaj sreće tako goleme i savršene od koje su u
proteklom životu postojali samo njezini
CZESŁAW MIŁOSZ 183
predujmovi. I ta sreća nije imala nikakvog povoda. Nije narušavala prisebnost
niti je nestajalo prošlosti koju sam nosio u sebi skupa s mojim jadom. Sada je
iznenada bila uključena kao nužni dio cjeline. Kao da je nekakav glas govorio:
‘’Ne brini, sve se zbilo onako kako se moralo zbiti, učinio si ono što ti je bilo
namijenjeno i ne moraš više misliti o minulim stvarima’’. Spokoj, što sam ga
osjetio, bio je spokoj svođenja računa i spajao se s mišlju o smrti. Sreća na ovoj
strani bila je kao nagovještaj toga istoga na drugoj strani. Bio sam svjestan
kako primam neočekivani dar i nisam mogao shvatiti zašto je na mene pala
ta milost.
VI, POBIJEĐENI
Vi, pobijeđeni i prognani,
Iz godine u godinu zagledani u fotografiju bijeloga dvora
I društva u ljetnoj odjeći okupljenog ispred verande,
Oprostite meni, gospodičiću iz dobre obitelji,
Što sam vas još u školi izdao,
Otiskujući se na vratolomni pohod u strane intelekta,
U kojima se nad masama vjernih ne ljuljuška nebnica na Tijelovo
I vijenci lišća ne rese unutrašnjost župne crkve.
Mjesečarska jalovost, samoća i srdžba
Postaju ipak potrebne
Kako bih na drugu potenciju mogao podignuti
Moj kotar i vas, moje sjene,
Koji stižete na moj poziv
Samo stoga što sam bio obilježen čovjek,
Isključen iz očinskih običaja,
I jer mi je pisana bila druga vjernost.
UZORCI
Uzorci ne znaju da su uzorci.
Viju se visoko nad livadom,
kojom gospodin u klobuku od pluta
ide noseći mrežicu za leptire.
Kako uvjeriti leptira da je uzorak?
O moćni, gramzivi vladaru! Maharadžo!
184 KNJIŽEVNA RIJEKA
Proroče Ilija! Habakuku!
Položi svoja krila na oltar znanosti!
O Baziliso! Lady Makbet! Titanio! Lenoro!
Umjesto da budeš samo sâm po sebi, možeš postati
Predstavnikom vrste,
I trajati uvijek u popisu
uz kraljevstva, spomenike i hramove,
Skupa s gospodinom u klobuku od pluta koji ide livadom
tisuću devetstote godine naše ere.
GODINA 1900
Oteti se mislima o vlastitoj osobi,
to je prvi savjet u depresiji.
Prenosim se stoga u godinu 1900.
Ali kako se sporazumjeti s carstvom umrlih?
Zagledavam u zrcala,
u hodnike zrcala odraženih u zrcalima.
Zatreperi tamo klobučić s čapljinim perom, nabori,
ili bjelina nagosti u polumraku,
Mariola, Stefanija, Ljiljana
koje duge češljaju vlasi.
Ako su ispale izvan vremena i prostora,
morale bi biti tamo gdje i cezar Tiberije,
ili lovci bizona otprije dvanaest tisuća godina.
Ali one su stalno u blizini i samo se polako
udaljavaju, godinu po godinu,
kao da i dalje sudjeluju u našem nečistom balu.
Prijevod s poljskog: Pero Mioč
Napomena uredništva: zbog ograničenog prostora, u ovom broju objavljujemo
kraći, prvi ciklus prevedenih pjesama Nobelovca Czeslawa Milosza. Namjera
nam je objavljivati ostale prijevode u sljedećim brojevima.
185
ELKA NYAGOLOVA
PJESME
RECEPT ZA KRUH
Niji
Kruh se radi iz ljubavi,
uz misao na nešto lijepo,
s bijelom nadom, kojom ćeš
cijeli svijet omotati.
Da ti bude lako pri srcu.
Pazi da ne izgubiš
tajne riječi, koje
čuvaš samo za taj trenutak.
S majčinim licem u sjećanju,
s ritmom njezine pjesme,
sij i prosijavaj bijelo ne brašno, nego očekivanje.
Poslije, u sredini - dlanom
napravi udubinu – lako je.
Umjesto majke - dobiješ
najljepši doživljaj.
Mijesiš i miluješ tijesto,
glatko, dugo i žedno...
i ne zaboravi – činiš
žensko sveto djelo!
Poslije ga pečeš u pećnici
ražarene duše...
Kuća miriše na kruh...
(Silazi Sveta obitelj.)
Samo da ne propustiš:
186 KNJIŽEVNA RIJEKA
kruh bez soli je, u stvari,
podjednako neukusan
kao i neslan život.
Gledaj da uvijek ima
vatre i soli u kući.
Ako nešto zaboraviš,
pozovi me brzo, molim te!
S brašnjavim rukama,
izaći će, dijete moje.
(Moj čardak je visok,
škripe grede od starosti...)
Dugo ću silaziti s oblaka,
u kišu pretvorena, dok
ti sve ne ispričam.
No kruh će narasti!
STUBE
mom sinu
Iza bijelih vrata, unutra, skriveno,
kroz proljeća prolaze svijetli tragovi.
Sin ih točno bilježi olovkom
rastežući ih mladenački kroz godine.
I žuri po iscrtanim stubama.
Pred nama ih plete kao mjesečevu pređu...
Jesu li postojane, mislim budna u tmini
s njegovim ocem, spuštajući pogled...
Podupiremo prozirnu osnovu
dok nam se sin penje.
Crticu po crticu. Mi silazimo.
A on sigurno korača gore.
Posljednja crta je visoko –
stigla je gotovo do kraja vrata.
Odletjet će nam ptić vrlo brzo.
A u meni će se ugnijezditi stotinu pjevica.
Istog tona. Kao da duša stenje.
Šutke. Zazidana iza sto osmijeha.
ELKA NYAGOLOVA 187
Vrata, kojima su oprošteni grijesi,
umirit će se i zaspati nad pragom.
I ona će biti budna umjesto mene,
škripat će pod mladićevim dodirom.
A ja i njegov otac čekat ćemo
svijetlo čudo, gutajući pitanja.
A poslije toga će, sam, za svog sina
početi crtati novo stubište,
ne vjerujući još uvijek koliko stuba
ima stubište zemaljskog raja.
BALKONSKA ETIDA
Dok se provlačim ispod konopca,
ne prostirem tvoju opranu košulju.
Tako izgleda sa strane.
Samo tako izgleda.
K meni mistično slijeću anđeli –
ekipa „Pomoć s neba“
šapuće ptici
da odleti.
A ona mi bojažljivo maše krilom
pored lijevog ramena...
- Leti! – kažem joj,
cijeli balkon je tvoj. I dalje...
Ali ptice, napravljene od platna,
vjerojatno su nepravilno skrojene.
One samo lepeću krilima
i cijelo im se nebo utapa u očima.
Vise pored mene...
Dok se provlačim ispod konopca
s opranom košuljom u rukama,
ličim na onu koju pamtiš: na ševu
koja se umorila na nebu
i na balkon slijeće
samo da se odmori.
188 KNJIŽEVNA RIJEKA
ANDANTE
U džepu – magla. I u magli –
zaboravljena nada.
Breza s zlatnim kastanjetama.
Listopad mršti obrve.
Obala, sa šatorima na hromim nogama –
jedno ljetno pismo.
Jedno čudo ili kočija –
ali bez povratne karte.
Do horizonta – ništa drugo.
Ah, da – orao u visini.
I oblaci, grubo razderani,
koji se s njim svađaju.
Na raskrižju – dvije duše
koje se vole.
Duša s dušom zagrlila se
kao mladić i djevojka.
I još – tajnovite priče –
nižu šturci.
-... a danas nepristojno izostaju...škropi ih sitna kiša.
Osjećaj za trenutak i vječnost.
Gdje su mi krila?
U nekom snu? Ili još dalje?
Zašto se ne sjećam?
I krotko legoh pod kapak
s drugim krilatima.
Posljednje čega se sjećam je kako plačem
jer me Bog tu poslao.
Sezona leptira i
rastanaka. No polako...
Život je divna ludost.
A uspomene – herbarij.
ELKA NYAGOLOVA 189
OPOMENA
Samo danas,
jedan jedini put,
budi nerazuman.
Ukradi od kiše dugu,
savij je u prsten.
Otpusti uzde
najskandaloznijim riječima.
Voli me na trgu.
Sutra u tajnosti bit će kasno.
Olabavi čvor
okovratnika i tajnih misli.
Otjeraj sve mačke –
raznositeljice crnih magija.
Poželi
da me odneseš
na vrh planine.
Ne ustručavaj se
sakriti ni od samoga sebe.
Odbaci
sve poglede
iza naših leđa.
Klikni da si zaljubljen –
usprkos kiši i prognozama!
I što ako nam
pravo na ljubav
bude oduzeto,
kad su nam duše
beznadno sklone.
Napravi to. Hajde,
dok se nisi probudio!
Ako se probudiš,
znat ću da je sve drugačije...
Samo još koji tren,
(iako je jako teško!)
tako mudrog i razumnog
mogu te voljeti.
190 KNJIŽEVNA RIJEKA
***
Još uvijek sam
bijeli oblačić
gore, nad tobom.
Danima i danima
tamnim
od preglasne šutnje.
Pružaš ruku,
obaveznom gestom
provjeravam nasipe.
Stišćem zube
da u tvom dlanu
ne zaplačem.
***
Tvoje ruke –
dva vesla barke,
u kojoj plovi moj duh.
I – ne bojim se
dubine.
Prevela i priredila Ružica Cindori
ELKA NYAGOLOVA 191
Elka Nyagolova rođena je u bugarskom gradu Dobrichu. Završila
je bugarsku filologiju na Sveučilištu Sveti Kliment Ohridski u Sofiji. 1990.
osnovala je izdavačku kuću Nyagolova – Kavalet. Glavna je urednica časopisa
Znaci i predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije te članica
Saveza bugarskih pisaca. Živi i radi Varni.
Objavila ja petnaestak knjiga, među kojima zbirke pjesama Nisam
Pepeljuga, Nulta grupa, Pravopis nade, Delfin suše, Peta sezona, Zemaljska
igra, Bijeli vlak, Pisma od/do brijega, Prozori (na ukrajinskom), Crteži iz
jednog grada (na francuskom), Mi, Mi (na makedonskom), Kesten na dlanu
(na ruskom), Stol za troje (na srpskom) i roman Nijema zvona. U tisku je i
njezina knjiga na poljskom. Pjesme su joj prevedene i na engleski, njemački,
rumunjski i grčki jezik.
Dobitnica je uglednih bugarskih nagrada za književnost Zlatni
Pegaz, Nagrada za poeziju Hristo Botev, Belonogin izvor, Dora Gabe.
Elka Nyagolova bila je gošća na Tribini Društva hrvatskih književnika 28.
listopada 2009. godine.
192 KNJIŽEVNA RIJEKA
ZELENE BUENO
PJESME
Ciklus pjesama iz zbirke Ova kuća koja sam ja
ŠETNJE
(Andanzas)
Šećemo našu kuću
kao naše tijelo
po gradu
dok napuštamo ulice i prostorije
čini se da ne primjećujemo
da je tijelo
kuća s otvorenim pogledom
i da nas promatra
moli nešto
a mi smo
nemoguće nenastanjene
govorile
ova kuća koja nije moja
nije ni moje tijelo.
DRUGA ŽURBA
(La otra prisa)
Budući da je kasno
sve požuruje
ovaj hod
točno usred danā
i satovi koji kasne
i dječja žurba
i žene koje plešu svoja djela
vani žurba je drugačija
laje: ulice jezici
193
neonski oglasi u jednome trenutku moja je žurba stvar sekunde
njezino me dnevno zujanje
razodijeva
a ja se ne mirim sa sudbinom
da ostanem budna i da joj ne dam ime
idem iz kuće u kuću
pišem o pijesku i opisujem ga
u najskrivenijem kutku
izbrisat ću žurbu
i njezinu kuću.
TRENUTAK
(Instante)
Vidim jezik
odsutne poglede
balkone s teglama
sezonsko cvijeće
s pregrštom ruku bez očiju
iznad groblja plešu
leptiri koji
mijenjaju boje
kratkovidni od ulica
koje se ucrvljuju unutar
nepomičnoga trenutka.
KAZALJKE KOJE PLEŠU
(Manecillas que danzan ventanas)
U daljini
čuje se kako dolazi
kamion za odvoz smeće
kuća preko puta
nepomična čeka
tri nabacane vreće smeća
dvije pretrpane velike
kartonske kutije
194 KNJIŽEVNA RIJEKA
dvije potrgane lutke
staru zdjelu bez drški
tavu bez ručke
metlu
otirač
pokućstvo
koje su susjedi
ostavljali u
njoj
sat otkucava jedanaest
na zidu
s golim čavlima.
Kazaljke koje plešu
snovi
nekadašnjih stanovnika
u nenastanjenoj
kući.
PJEŠČANA ZRCALA
(Espejos de arena)
Postoje kuće koje se ujutro isprazne od pogleda od zidova koji dodiruju bijele
stolnjake i koje se poslijepodne ukrućene smrzavaju u pješčanim zrcalima i
gnjile proklinjući svoje temelje ali ima ih tamo gdje je glazba jedini stanovnik
koji se ne odmara u njihovim prostorima makar bestjelesne note zahtijevaju
posjedovanje nekoga dijela namještaja ili neko tijelo u kojemu bi oslobodile
svoj duh postoji neki strah i slijepa bol koju izazivaju stvari koje miluju dok
pleše i tek što čuje rečenicu sastavlja savršenu analogiju mukloga jezika koja
iščezava.
KLUPICA VREMENA
(Banqueta del tiempo)
Tražio si
tamo gdje kuća
nastanjuje broj
koji prelazi ulicu
što miriše po kavi
uzaludno si tražio
195
vrata
zvono
krik kroz prozor
na stražnjim vratima
nitko ne poznaje tvoju kuću
čak ni ljubazna susjedina djevojčica
ti samo stanuješ
na klupici vremena
koja se preselila
u stoljetnu kuću.
MIRIS ČOKOLADE
(Olor a chocolate)
Večer se poput sjene boje duhana
rasteže u svojoj kući na njezin rođendan
rasprostire svoj plamen prema noćnim zvijezdama
razvlači prozore i vrata
usmjerava svoju želju prema
maloj prljavoj svijeći
dok se miris čokolade širi
po ulicama koje se razdvajaju
a zatim si na uglu pružaju ruku
drveće šušti
zbog silovitosti igara
i dječjih glasova
čiji je odjek vrtlog što se prostire
poput saga od slatkiša.
SVE SE TREBA NAPRAVITI
(Todo está por hacerse)
Sve se treba napraviti
u našoj kući
prostori se udvaraju
djevicama na klupici
među drvećem djeca
koja ne prestaju spaljivati snove
zamislila su hrast kao vrata
prozor koji vidi izlazak sunca
196 KNJIŽEVNA RIJEKA
nakon tri kišna dana
treba se napraviti sve i ništa
u onoj hrpi materijala
šipkama prijeti oksidacija
žive u obrisu slika
prije nego što svoja prsa zabiju u zemljište
besposlene ruže u vrtu
zamišljaju se u vazi
a u onoj tegli na prozoru
nalazi se metvica
bosiljak ublažuje
bol u želucu
još nenarezan, već mirisom začinjava
umak tjestenine koja ti se toliko sviđa
sve se treba čuti
odjek naših
bosih koraka
dok šećemo po nekome hodniku
jalovost sati
u praznini soba
glasovir koji si jučer naštimao
ovoga je jutra svirao Beethovena
nakon udara munja u tvojim rukama
sve treba bježati
krov koji se sklanja pred kišom u plavetnilo žaluzina
i kosi oblici što se vrte. Ciklus pjesama iz zbirke Djevojčica koja žulja
1
I što će biti s onim plodom
ako ga svježina u preranu jesen
izjede?
kada padne lampion
kakva će ga zabava lišiti
boje i pjesme?
koji će vjetar vući
trak njegova mirisa
ako dječje oči
odlučno opišu
197
sjećanja?
3
Lutka odlučnih očiju
plače i smije se
okreće se oko jedne točke i iz svojega skloništa
promatra prašinu
svojom kutijom za igračke
nešto mi želi reći.
5
Ta se djevojčica
rasprsnula na mome boku
i zbog toga sam pala
u njenu šutnju
probudila je moje
djetinjstvo
nije se mogla preseliti
u drugi trenutak
koji ne bi bila ona.
8
Ispred zrcala
nalazi se jedna djevojčica
zlobno me nadzire
mora mi reći
što je
smeta
mršti obrve i kaže
da sam malo gluha
malo slijepa
da nisam na razini djevojčice
koja više ne može biti moje zrcalo
ni izobličavati se
poput te odrasle osobe koja se ne ide
igrati se s njom.
12
Po bakinoj naredbi
majka me napravila
198 KNJIŽEVNA RIJEKA
od brašna oproštajnoga pozdrava
od maslaca vremena
od jaja potrebnih za to da šutljiva
ustrajavam među okvirima
promatrajući
kao i drugi
život….
16
Ta me riječ
ne
grli
vodi me po svim
razdobljima
zar ne?
U pokušaju da me spasi
malo se smiješi
radi bilo što
da ne izađe
kroz stranice
iz tijela.
22
Prije nego što je majka
zasvirala na klaviru
a ja se vrtjela oko njegovih tipka
prije nego što je baka
bila djevojka
i pjevala bilo što
dok sam se ja rađala i nisam se rađala
onaj fijaker
što prolazi
bio je moja pratnja
moji sati koje nisam potrošila
plješćući.
32
U vrijeme ispijanja čaja
napravit ću eliksir od svježega lišća
199
kolač s tri vrste mlijeka
pitu od jabuke
i puno keksa
kad izađe Sunce
svaka od mojih mrtvih
prijateljica
doći će do mojega groba
prva će stići ona točna
i popiti najbolji čaj od bezdana
koji sam ja pripremila
druga će ispiti tek malene
gutljaje
čaja zen meditacije
slijedeća neće srknuti ništa
ostatak ću popiti ja.
Prijevod sa španjolskog Željka Lovrenčić
Zelene Bueno je pjesnikinja i plesačica. Rođena je u Guadalajari
gdje je završila studij filozofije i književnosti. Sudjelovala na raznim
književnim radionicama. Objavila je tri knjige pjesama: Esta casa que soy
yo (Ova kuća koja sam ja, 2001), Raíces de ciudad (Gradski korijeni, 2004)
i Niña que piedra (Djevojčica koja žulja, 2010). Pjesme su joj objavljene u
desetak antologija, u novinama i časopisima. Svoje mnogobrojne pjesničke
nastupe upotpunila je plesom.
200 KNJIŽEVNA RIJEKA
JAKŠA FIAMENGO
PJESME
STARI VJETAR
Sve u svemu, još uvijek se osjeća
da u krošnjama diše onaj stari vjetar
nije ga lako izdvojiti od ostalih
ne da mu se iz blažene nevidljivosti
odrezao nam je sjećanja a još ih se nismo odrekli
zabranio nam je sve postojeće izravne poglede
dodirujemo se unutrašnjim potvrdama
ej, stari vjetre, ponovi me
vrati mi rečenice koje su nas nekoć zbližile
ponudi nam opet ludost mladog vina
sve što je treperilo, što nas je zanjihalo
sad kad si stao, kad si otpao od pokreta
spomeneš li se ikad kako smo ono
miješali duše, istiskivali svijetle glasove
poput otisaka u mahovini, poput stopa nezrelih
sjetiš li se uzbune u granama, tla u riječima
kako se živjelo i kako lijepo nestajalo
kao voda, kao pelud, kao šum
ŠUM OD SVAKOG ŠUMA
Kao da to i nisu ruke od čiste
zahvalnosti, kao da su svačije i ničije
razgovorljive kako nalože vjetrovi
što joj se do samih koljena spuštaju
Odbijala je prosce, laskavce nije
primjećivala, pred nasilnicima bi se
JAKŠA FIAMENGO 201
pokunjila kao žrtva koja unaprijed prašta
Ništa joj nisam rekao, ništa mi nije rekla
samo sam potihi šum čuo, razgovor
nerazgovjetni, protok nepoznatog
strujanja, zdravo zrenje klororofila
kojega, omaslinjena kakva već jest
i koliko je to za nju potrebno,
ni sama nije svjesna
SRH
Život - rana u nepostojanju
Janis Ricos
Kroz kosti otoka ponovno je prošao
srh svježine, učinio nam se na svoj posebni
način zasićen vlagom i lagan od uzdaha
naišao je samotan i gust, siguran od potrošenog tla
dovikivali smo se s njime, bacali ga u valove
ušao je u sva zbivanja, u najbolje što smo doživjeli
prošao kroz sve naše živote, kroz vrijeme
u kojem smo ga doticali kao olakšavajuću činjenicu
prošao je i otvorio i naša i okolna morska vrata
disali smo ga kao smjesu trava s dobrog kamena
pretvorio se u naše ruke, u cjelovita naša utočišta
a onda je opet negdje netragom nestao
kao što zna izvjetriti otvorena boca etera
kao val kad se sam od sebe povlači
u ispražnjeno more
RIJEČ IZMEĐU
A ima ih koje nestanu
i prije nego ih izgovoriš, prije nego se
pokrenu i izazovu ono što slijedi
na riječi mislim, na sve što pokrivaju
svojim dahom, na njihova dobra tijela što se
okupljaju oko nestvarnog, oko svakog
povoda da se nešto imenuje, oživi
202 KNJIŽEVNA RIJEKA
glagolima i produži u nedogled
na riječi mislim, naprosto se isprazne
nepoljubljene uzduhom, potonu
u značenjima a uvijek su na vrhu
jezik im ništa ne može, izgovor se od njih
odvraća, između svih riječi one su
prst na ustima, uskraćeni život
ne možeš što možeš, muka si od glasanja
rekao bi a bolje da ne kažeš
na vlastitom si ispitu, na litici riječi
čeka se na tvoje odluke
POVRATAK KUĆI
Nekako ću već uspostaviti kakav takav
kućni poredak, os koja me iznijela
rasporedit ću se u odgovarajuće odaje
prizvat se u stanja koje sam ono bio napustio
zarad neke osjetne svrhe slabije koristim pojedine riječi
sve se češće izmičem od sigurna tla
kandidat sam za neku od naprasnih smrti
trošim se po svim raspoloživim uzbrdicama
to što mašem rukama ne znači da vam domahujem
zaboravite me kad osjetite da ništa ne pomaže
recite o meni još poneku potrošnu neistinu
nisam od riječi sa zapaljivim svojstvima
sve što sam izgubio već ću nekako i steći
ma hajde, nije to nikakav bijeg od stare špilje
sve je to više manje samo običan
povratak kući
(PA)DANJE NOĆNO
Nismo se pravo ni okrenuli a već je
pala noć, izbezumila male lastavice, ubrizgala se
u sve fuge iz kojih nam se javljao dan, u zid
i u drveće koje samo što nije prohodalo uz rub
mora s utihlim glasom dnevnih zapovjedi i uz sve
brojeve i znakove, riječi zaustavljene
JAKŠA FIAMENGO 203
Pala je noć, proviruje na nas i sve naše,
predaje nas vremenu što tamni, usisala je i naš
prah, upila i ono nepoznato morsko, rastjerala
kolebljivu svjetlost, naučila nas drukčijoj
naravi, snalaženju po mislima, onima
što ih raznose slojevi umirućeg neba koje
škropeći po zvoniku i vrhovima palmi
i samo ostaje bez dobrih riječi
OSMATRAČNICA
Ustvari, oduvijek je sve oko nas i u nama
samo dobro prožimanje živog i neživog, križanje
dva ista svijeta, spajanje crta na dlanu, žuljevi
o kojima nismo odveć vodili računa
Sve su naše riječi već zabilježene u onima
što nam prilaze kao dusi iz Polhuma, znakovi
za konačne obračune i nadgledanje mijena
po kojima jesmo; sve se pale za dobrotu
što nas sastavi u uvali čiji smo posljednji
pogled, sve što kontrolira more, rasuti arhipelag
i vrijeme što odlazi od nas približujući nam se
kao svjetlost koje ćemo se sjećati
kao vrijeme u kojem ćemo stalno nestajati
(PA)DANJE NOĆNO
Nismo se pravo ni okrenuli a već je
pala noć, izbezumila male lastavice, ubrizgala se
u sve fuge iz kojih nam se javljao dan, u zid
i u drveće koje samo što nije prohodalo uz rub
mora s utihlim glasom dnevnih zapovjedi i uz sve
brojeve i znakove, riječi zaustavljene
Pala je noć, proviruje na nas i sve naše,
predaje nas vremenu što tamni, usisala je i naš
prah, upila i ono nepoznato morsko, rastjerala
kolebljivu svjetlost, naučila nas drukčijoj
naravi, snalaženju po mislima, onima
što ih raznose slojevi umirućeg neba koje
204 KNJIŽEVNA RIJEKA
škropeći po zvoniku i vrhovima palmi
i samo ostaje bez dobrih riječi
OPORUČNI REZ
Jesam li to već počeo odustajati ili sam
samo potrošio bolja pitanja pa sam se naumio
zaključavati u najmanjim i u najvećim
stvarima, u pužnicu koja me štiti
od prezrelosti i brani mi da se razmećem, u glas
koji sve slabije prepoznajem među šumovima
što navaljuju na moj greben igrajući se
mora koje sve na isti način zapljuskuje
i odnosi me sobom za neke svoje tamne račune
a ja ih i ne pokušavam dokučiti, samo se
unaprijed mirim sa svima koji će doći po mene
i odvesti me ekadbihznaogdje
u nepoznato
NOĆNI TJESNACI
Vjerujem da se uvijek nešto osobito
dogodi s tijesnim ulicama kad ih obilazimo noću
kao da se povećaju za mnoge naše korake
i postaju obuhvatnije prisustnostima
našim i onima od kojih smo tako silno različiti
što isijavaju iz nas a da ih nismo svjesni
i postaju nejasnije, obasjane nečim unutrašnjim
ispunjene svojom naglašenom energijom
iskustvom nečega što nedovoljno poznajemo
šumovima koji su nadživjeli sve razgovjetnosti
ili se pripremaju za neku osobitu jasnoću
koju smo zatajili i od koje katkad odustajemo
i kao da dišu povlaštenim životima
kao more čija se blizina
u šetnji te iste noći
ne vidi već samo sluti
JAKŠA FIAMENGO 205
IZVOD IZ MORA
Još smo jedino mi preostali od tog
zabilježenog brodoloma i sad
rujemo po olupini, prodiremo u tamna spremišta;
odvajamo od pijeska skupocjeno posuđe, rasuto
u krhotinama, oksidirano u dubokom
zaboravu, stružemo nataložene lišajeve, sluzavu
mahovinu, prhku keramiku, nagriženo staklo;
rastrošni od toliko nakupljenog ronilačkog iskustva
svjetlamo zelenu broncu, deponije zlatnine, rastočeno
drvo, crvotočno vrijeme; oči nam se već polako
navikavaju na djelomičnu svjetlost
stoljećā koje smo tu zatekli, netaknuta
od toliko uzaludna protjecanja, istrgnuta iz redovnih
brodskih poslova, salonskog namještaja, plesnih
haljina, istrunulih perika, izjedenih razgovora;
rastjerujemo mikroorganizme, lude planktone, jake
struje, ljuskavo lelujanje taloga podmorja;
jedino smo mi preostali da to vidimo, da iz mora
izvučemo što nije uspjelo posve propasti;
jedini smo mi preživjeli a jesmo li
HYPNOSOVO ULJE
Da, već sasvim pouzano
mogu reći da sam sve manje u vremenu,
zatječem se na neizvjesnoj obali,
sabran u mirisima koji me uspavljuju,
u onome sam koje mi pod niskim oblacima oduzima
snagu i zaustavlja me s ove strane zrcala, plaši
izgovorenim i prepušta tamnim riječima,
odijeljenima od tla, nevidljivima koliko je moguće.
Pod prstima mi sve čime sam protekao,
što me slabi prema stvarima od kojih sam
i što me hvata u mrežu utihlog, razdvaja
sporim očima, svime što se pretvara
u riječ, u knjige o mačkama i olujnim otocima,
o pijesku koji odbija funkciju vremena
i silazećem zenitu, zalazećim zlatnim kišama.
206 KNJIŽEVNA RIJEKA
Plah od svjetlosti koja se okuplja nad rijekama,
nemoguć za izvod iz neprepoznatljivog pejzaža,
nesiguran jesu li ovo kristali ili sjene kristala
već sam se usuo u se, u sve što nisam.
Ne razumijem baš svaku riječ.
Protječe prostor, ludi okrugli niz
i zbilja me više nema u ovome gdje sam,
gubi se miris poznatog jezika
ili je ovo vrijeme zaista neispravno?
DRENAŽA SNA
Uredno raspoređeni, snovi u meni
razlistavaju i ono što se ne izriče, nema boje
i nikad nije posve razvidno pa nam stalno
dohodi i odhodi po nekom samo sebi razumljivom
ustroju, bavi se otvaranjem i zatvaranjem
vrata, pomiče sve te prozirne zavjese i nalik je
čuvarima vremena koji nam baš u svemu hoće
ugoditi, šetaju diljem naše sobe, natapaju nejasne oblike
i dovode ih u zorni poredak, u vid ravnomjeran poput
blage jesenje kiše i gustog namaza slika bez zlih
namjera, spravnih da i od nas izdjelaju dan, onaj što
poput ptice u ime posvemašnje razgovjetnosti
slijeće na naše sve čišće oči s kojih tako ustrajno
silazi umor kao voda s gorskog izvora, kao plodovi
s drva i riječi sve sabranije i od svih razloga
koje znaju što i kako izgovoriti
ČUVARI SJEĆANJA
Već neko vrijeme kao da svojim
boljim dijelom boravim u nekom svom kućnom
pritvoru, pomiren sa znacima koji mi nisu skloni, na
nepravilnoj ishrani, u tijesnom i sporom.
Oko mene pomične stepenice, ljudi između
zrcala, izmaknute stolice, odbjegle ljubavi, dirljivi
ulazi u preneseni govor; oko mene glasovi
s ulice, lebdeći vokali, paralingvistički
JAKŠA FIAMENGO 207
iskoraci, rat medija i jedan jako brižljivo
izglačani zalazak sunca, duša na jeziku, toplina
nepoznata podrijetla, požutjeli isječci zaboravljenih
nadnevaka, sve što se ugrađuje u nasušni naš
govorni planetarij, u suglasje od kojeg smo već
otpali, s preostalim pogledom na svjetlost
ili ono što mi se još nije oduzelo.
Osjećam se već pomalo starozavjetno:
treba znati stariti.
BILJE OD SVEKOLIKOG
Lako je meni s vremenom
u kojem jesam, nije mi lako s onim koje je
zazidano u zaboravu i tek se gdjegod zazeleni
i usudi proviriti iz našeg pootpalog
sjećanja, žbuke razlíke, puti neizvjesne.
Lako je meni s ovim što kroz mene
protječe i žubori, pokreće svjetlost i kišu, sedla
valove, uči ptice pjevanju i u križ raznosi
vjetrove, zna sva potrebna svojstva protjecanja.
No, kako ću s onim s kojim se ni na koji
dobar način nisam sastao a određen mi je
kao sâm život, nekad očekujuće biće,
posvemašnje stvarno obilje, sada već i mjera
od mlohavog lišća i ostarjela riječ, njegovi
puni prstenovi, dnevna zrcala, lutke
za uspavljivanje, bilje mnogoliko...
BILI SMO VEĆ ZAUDOBILI
Bili smo već zaudobili da se ima
smračiti, trebalo bi nas na to povremeno
podsjećati, zatvarati u naše male
zvjezdane menzure, mjeriti na sve načine,
ispijati sumrake kao toplo vino i boraviti
u svim stvarima od okrijepe, govoriti
riječi od kojih se i diže i pada
Bili smo već zaboravili neke prevažne
208 KNJIŽEVNA RIJEKA
riječi o dobroti, o blagoslovu koji se dijeli
poput preporučenih pisama na sve
poznate adrese, poput pošiljaka koje se
pamte i opominju na sve pravilne i nepravilne
izmjene mjera ako ih kojim slučajem
zaboravimo, a sve je moguće
i sve je nemoguće
TREĆI ZNAK GEOFIZIČKOG ZAVODA
Predivno plavooko jutro, dobro ti jutro!
Sišlo si upravo onakvo kakvim sam te oduvijek
zamišljao, zadano poput brojeva koji se
ne mjenjaju i uvijek se na stari način
oplođuju, topli od izgovora, spremni na rukoljub
pod suncobranom od otvorena vremena.
Zbrojio sam te, predivno moje, pribrojio
usklicima probuđenih lastavica, pokretima svjetlosti,
dao moru da te dovrši, da te oboji tihim treperenjem.
I ovog mi se časa čini da te oduvijek poznajem,
da si mi jednom sve reklo i ukrutilo se
u razdjelnici s metalnih kazaljki gradskog sata:
kud ćemo ovako osvijetljeni, kud ćemo ako nećemo?
Brodice njuškaju obalu, ribari čiste mreže,
treći znak Geofizičkog zavoda označio je
točno to što je označio.
209
BORBEN VLADOVIĆ
Urar i poezija
V
eć pedeset i šest godina (dakle od 1955.g.) na istoj adresi u Ilici
66 u Zagrebu, urarski majstor Vinko Zvošec popravlja ure. Vinko
Zvošec rođen je 18. srpnja 1937. godine u Kotoribi. Nakon završene
Sedmogodišnje škole u Kotoribi odlazi u Varaždin gdje se upisuje u Školu
učenika u privredi na urarskom odjelu. Praktični dio školovanja učio je kod
urarskog majstora Jove Romanića. Vinko nije bio zadovoljan tretmanom kod
majstora Romanića i čim je završio trogodišnje naukovanje tražio je drugu
urarsku radnju. Otišao je u Čakovec u radnju Vlade Šebalja ali se tu zadržao
svega tri mjeseca jer mu je kolega iz škole, Vinkov najbolji prijatelj, Mirko
Eleršek, koji se već snašao u Zagrebu, javio da jedan izvrstan urar, s dobro
razrađenim poslovanjem, treba mladoga pomoćnika.
Vinko je došao na rečenu mu adresu u Zagrebu u Ilicu 66 kod gazde
urarske radionice Antuna Polaka i već 1. veljače 1955. godine dobio posao.
Majstor Polak je imao još dva pomoćnika jer je posla bilo toliko da nisu stizali
sve pozavršavati za redovitog radnog vremena. Uskoro se Vinko istaknuo
svojim umijećem i radišnošću te zadobio najveće povjerenje gazde Polaka.
U ugodnom radu Vinku su brzo prošle dvije godine, a onda je morao ići na
odsluženje vojnoga roka. Poslalo ga u Novi Sad u padobransku jedinicu pa
je Vinko dvije godine proveo kao padobranac vršeći svoje skokove hrabro i
vješto.
Dok je Vinko lebdio nebom i relativizirao otkucaje vremena od
kojeg će živjeti cijeli život, mušterije gazde Polaka u Zagrebu stalno su pitale
kada će se vratiti iz vojske onaj mali.
Godine 1959. vratio se Vinko iz vojske svome gazdi Polaku koji je
uskoro otpustio druge pomoćnike, te gotovo sav posao prepustio povratniku
pripremajući ga za majstorski ispit koji Vinko uspješno polaže.
Godine 1961. dobri gazda Polak pogiba u prometnoj nesreći. Vinko
postaje poslovođa radnje a poslije dobiva i svoj obrt, pa tako, kao što smo na
početku rekli, sve do danas u toj istoj radionici popravlja, rihta i prodaje ure.
Vinko Zvošec bio je tajnik sekcije urara grada Zagreba, te član Nadzornog
210 KNJIŽEVNA RIJEKA
odbora Udruženja obrtnika grada Zagreba. Dobitnik je srebrene plakete za
unapređenje obrtništva.
Išao je na stručna putovanja diljem Europe, no ipak najčešće u postojbinu
satova, u Švicarsku.
Danas kada uđete u urarsku radnju Vinka Zvošeca, dočeka vas stojeći
za pultom, sedamdesettrogodišnjak nasmiješena, mladenačka i ugodna lica.
Cijelo vrijeme za razgovora s mušterijom, Vinku ne silazi smiješak s usana,
govori mirno i gleda vas vedrih očiju.
Unutrašnjost njegove radnje odiše onom starinskom i plemenitom
atmosferom gdje se sa zadovoljstvom radi rukama a srce kuca u istom
ritmu kao stvari koje više nisu nežive. U nevelikom prostoru, na zidovima
i u staklenim vitrinama ima tisuću raznih stvari ali ambijent ne djeluje
pretrpano. Naravno, tu ima najviše satova, raznih veličina, oblika, starosti,
raznog porijekla, raznoraznih proizvodnih maraka. Ni jedan sat ne ugrožava
ljepotu drugoga. No jedan zid, presvučen brodskim podom, zaseban je: na
njemu vise velike zidne ure s klatnom u prekrasnim starim oplemenjenim
drvenim kutijama. Ne treba napominjati da sve kucaju i da pokazuju točno
vrijeme. Skupe su, ali Vinko kategorično kaže da nisu na prodaju.
Na zidovima vise i umjetničke slike a uz njih, i to je posebnost ove
urarske radnje, u ramu uokvirena poezija. Kako je došlo do toga da poezija
visi na zidu? Od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kod majstora Zvošeca
donosili su svoje ure Zagrepčani iz svih društvenih sredina u kojima se Zvošec
pročuo kao vrstan majstor ali i kao ljubitelj umjetnosti. Tako su dolazili i
pjesnici a među prvima i poznati pjesnik Gustav Krklec (1899. – 1977.).
Domišljati Gustl, kakav se pokazivao i u svojim epigramima, kad
je vidio grafike i slike koje vise na zidovima radnje, predložio je da i pjesma
osvane na zidu. Vinko se odmah složio s tom idejom i Krklec je donio svoju
pjesmu Uveo cvijet nastalu još 1917.godine, prepisanu svojom rukom i
potpisanu. To je jedna od najranijih Gustlovih pjesama Prvu pjesmu koju
je bio objavio jest Put kroz noć ( u časopisu Književni jug 1918. g.) također
datiranu 1917., a uvrstio ju je u svoju prvu zbirku pjesama Lirika, tiskanu
1919. godine. No pjesmu Uveo cvijet uvrstio je u svoju drugu zbirku pjesama
Srebrna cesta tiskanu 1921. godine. Zašto je Krklec uraru donio svoju pjesmu
nastalu prije pedeset godina pored tada drugih svojih poznatih pjesama,
teško je odgonetnuti.
Pjesma Uveo cvijet nalazi se i u knjizi izabranih pjesmama Pjesnik
u vihorima, tiskanoj 1980. godine, a priredio ju je Šime Vučetić. Pjesma
se nešto razlikuje od one koju je sam autor zabilježio svojom rukom. Na
primjer, na kraju prvog stiha Krklec je stavio tri točkice, a u knjizi je točka.
U drugom stihu iza riječi tužna u knjizi je zarez dok ga kod autora nema. U
petome stihu iza riječi dan u knjizi je točka - zarez, u autora samo zarez. U
BORBEN VLADOVIĆ 211
šestom stihu autor je napisao cvijeta, a u knjizi je cvjeta, pa je iza te riječi zarez,
a Krklec je stavio crticu. U trećem stihu iza riječi kratki u knjizi je zarez, dok
ga kod Krkleca nema kao i u osmom stihu iza riječi tako. U jedanaestom stihu
iza riječi ista je točka a kod autora uskličnik. U istom stihu stoji riječ Svaki
dok je kod autora Svatko. I u zadnjem stihu iza zadnje riječi mladosti stavljena
je točka a kod autora su tri točkice. Pisac ovoga teksta u prepisivanju se,
naravno, držao autorove verzije.
Pjesništvo Gustava Krkleca javlja se u hrvatskoj književnosti
istovremeno kada i pjesništvo Ive Andrića, Miroslava Krleže, Tina Ujevića
i Antuna Branka Šimića (1898.–1925.). Iako samo godinu dana stariji od
Krkleca, A.B. Šimić nije mogao šezdesetih godina 20. stpljeća osobno kao
Gustl, donijeti svoju pjesmu uraru Zvošecu. No Šimićevu pjesmu Nađeni
Bog donio je neki štovatelj Šimićeve poezije, a Vinko ju je uokvirio i stavio na
svoj zid. U jedinoj Šimićevoj knjizi koja je objelodanjena za njegova kratkoga
života, u znamenitim Preobraženjima, tiskanoj 1920.g., nema pjesme Nađeni
Bog. No objavio ju je u časopisu Društva hrvatskih književnika, Savremeniku
- XVII, br. 2, 1923.g. Naravno, pjesma je poslije uvrštavana u razna izdanja
Šimićeve poezije.
Kada su urarove mušterije zamijetili na zidu Krklecove i Šimićeve
poticajne stihove i oni su počeli donositi poeziju kako bi se stavljala na zid
umjetnosti. Pa je i pisac ovoga teksta donio svoje dvije pjesme, tematski vezane
uz makinice za mjerenje vremena - Ura na ruci i Stolna ura i to u travnju
1986.godine. Evo u trenutku kada pišem ovaj tekst navršava se dvadeset i pet
godina kako povremeno dolazim u tu konceptualnu i multimedijsku urarsku
radnju.
Za ovu prigodu napravio sam mali izbor pjesama sa zidova urarske
radnje u Ilici 66.
Gustav Krklec
UVEO CVIJET
Moj crven cvijet je mrtav zauvijek …
Sudbina tužna kao svakog cvijeta
i sveg što živi kratki smrtni vijek.
Al ja ga volim. Ona mi ga ubra
212 KNJIŽEVNA RIJEKA
u rano jutro, tek svitaše dan,
i znam: u duši on još uvijek cvijeta moj crven cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suh i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina ista! Svatko smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti …
Antun Branko Šimić
NAĐENI BOG
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
BORBEN VLADOVIĆ 213
Borben Vladović
URA NA RUCI
To vrijeme što protječe na vreloj ruci
nosim bezazleno kao ukras
namijenjen pogledima drugih
Taj mali stroj koji radi kao za mene
zagovara svoju firmu svoju dušu
odan je svome majstoru svojoj struci
Fina je to urica kaže trgovac
pokazuje vlagu, tlak, vjeran kao pas
ostat će s vama pa kucati i nakon vas
Svi vjetrovi koji na vas pušu
na nju se neće primijeniti
niti će kao vaša ruka da vene
Prepustite se njenim kazaljkama
ona će kazivati uvijek isti pravac
a što ste mijenjali putove
to vas je koštalo klijenuti srca
a ne makinica brižno napravljena
u radionicama Švicarske ili Japana
214 KNJIŽEVNA RIJEKA
Borben Vladović
STOLNA URA
Kuće su zamijenjene namještaj prodan
obitelj raspršena kao keramička
kutijica za nakit bačena
na pločnik s prvoga kata
Hodaš po staretinarnicama
viriš iz sada u nekada
prsti požutjeli od diranja medovine
obilne za bolesti i kašlja
Obilaziš i ne znaš reći
što točno tražiš: čaj
ili šalicu u kojoj si ga dobivao
umivaonik ili nečije lice
ručnik ili komodu u kojoj
je bilo pohranjeno zajedničko rublje
Svih tih noći u groznici
stajala je na ormariću
stolna ura kućišta od orahovine
Brojčanik od mjedi
presijavao je zvukove njezina dva zvona
koja su izbijala četvrtine i pune sate
Ako imam dužnika a žele mi uzvratiti
na brojčaniku je signatura:
Joseph Heichele, Fiume
BORBEN VLADOVIĆ 215
Rudyard Kipling
AKO …
Ako možeš sačuvati svoju glavu kada svi oko tebe gube
svoje
I okrivljuju zbog toga tebe;
Ako možeš vjerovati sebi, kada svi oko tebe sumnjaju,
I čak pridonosiš njihovim sumnjama;
Ako možeš čekati, a da ti čekanje ne dosadi,
Ili, ako si prevaren, ne lagati;
Ili ako si omrznut, ne mrziti;
A pored toga ne izgledati predobar i premudar.
Ako možeš sanjati, a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš razmišljati, a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako se možeš suočiti s uspjehom i neuspjehom,
I držati te dvije varalice kao da su sasvim iste;
Ako možeš podnijeti da su istinu, koju si rekao,
Izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale,
Ili promatrati propast onoga čemu si poklonio cijeli
život,
I da, pogrbljen, dotrajalim alatom, opet ponovo
stvaraš.
Ako možeš staviti na hrpu sve što imaš
I to staviti na kocku,
Izgubiti, i opet početi iznova,
I nikada ne izustiti ni riječ o tomu svom gubitku;
Ako možeš prisiliti svoje srce, i živce, i tetive,
Da te služe dugo, iako ih više nemaš,
I tako izdržati kada ničega u tebi nema
Osim volje koja ti dovikuje: «Ustraj!» .
Ako te ni prijatelj, ni neprijatelj, ne mogu uvrijediti,
Ako te svi poštuju, ali ne suviše;
Ako možeš ispuniti jednu nezaboravnu minutu
Sadržajem koji traje šezdeset sekunda,
Tvoja je Zemlja i sve što je na njoj.
I, iznad svega – bit ćeš Čovjek – sine moj.
216 KNJIŽEVNA RIJEKA
STARA IRSKA MOLITVA
Vrijeme
Uzmi si vremena da radiš,
to je cijena uspjeha.
Uzmi si vremena da razmišljaš,
to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš,
to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš,
to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubazan,
to je put ka sreći.
Uzmi si vremena da sanjaš,
to će te dovesti na put zvijezda.
Uzmi si vremena da ljubiš i da budeš ljubljen,
to je povlastica bogova.
Uzmi si vremena da se osvrneš oko sebe,
Dan je prekratak da budeš sebičan.
Uzmi si vremena da se smiješ,
To je muzika duše.
217
ANDRIJA VUČEMIL
Onako snogu
III. dio dnevnih zapisa
jednog hrvatskog luzera
1.
Nakon dugih ljeta
i teške plovidbe
za kruh nasušni
sa sedam kora prepečen
dojezdi zrakoplovom u metropolu hrvatsku
moj stari znanac pomorac,
ča bi se reklo morski vuk,
kapetan po zvanju
a ja ga zovem morska vučina
i nakon dugih ljeta ugovorismo
zajedno jutarnju kavu popiti
pa onako s nogu za šankom
ili u neudobne kineske stolice uvaljeni
o svemu i svačemu
po običaju starom prodivaniti…
… a onda telefonski poziv ponovo
čudnim glasom prestrašenim
pomorac koji se ničeg na oceanima
i nemirnim morima nije bojao
zavapi da ne zna gdje je
i kamo se to nakon ljeta dugih vratio
je li u nekoj luci afričkoj,
američkoj ili azijskoj
ali je siguran da ovo nije grad
u kojem se prije pedesetak i nešto ljeta
218 KNJIŽEVNA RIJEKA
i ne slučajno rodio
pa pita mene kao upućenog
u jezik i domovinska pitanja
što bi s kafićima Mačkom i Refulom,
Zorom restoranom znanim i Slavicom
kultnim sastajalištem naše mladosti,
što bi s knjižarom Naprijed i kako
Women’s secret postade
a Mačak se u RICH pretvori
a Zora u El Rio kako otplovi,
fantastični Reful u CODE bar
extra robi & price potonu
a što reći za Slavicu koju raščetvoriše
pa kao Brasseria AS Belgian Beer caffe
i Champagne POMMERY bar tavori
a Korzo više nije korzo
po kojem ne znam hodati
pa te pitam, pisniče,
zar je to zaista naša sudbina
da kad dođem doma nakon ljeta dvadeset
ne znam u koju sam to državu došao
i što će biti s nama
nedostojnim sinovima
koji samo želimo skromno
biti svoji na svojemu
i koji se onog po čemu jesmo,
ako jesmo, da što jesmo
tako lako ne odričemo?
Zatečen rekoh mu
da je to samo prolazni hir
bezveznih tipova
koji ponavljaju griješke očeva i djedova
te kao guske u europske magle srljaju
u dubokoj nadi da će ih dana jednoga
njihovi unuci i praunuci
kao i ja danas proklinjati.
Tako od kave danas
na praznik ili blagdan rada
s kapetanom Bepom ne bi ništa…
ANDRIJA VUČEMIL 219
možda nam se san sutra ostvari…
2.
Uđeš li u neki prostor
bilo čime ograđen
može riječima
ili nekim ljudskim zakonom
kako možeš biti zarobljen
i pragom postati
preko kojeg će povlašteni prelaziti
i prašinu s obuće
na tvojim leđima otresati…
… plodove s polja plodnih misirskih
kamo si se naivno nakon obećanja
(uglavnom onih lažnih) uputio
netko će drugi ubirati
umjesto nas
ako ne shvatimo
prostor i vrijeme
koji nas okružuju.
3.
Smijem li vidjeti ono
što drugi ne vide
je li to dar ako gledam i spoznajem
ili prokletstvo koje će me odvesti
na neke druge korake i putove
zavidnicima nedostupne
a nada i strah u meni se nastaniše
dok čitah Pismo
pa pitam sebe i suputnike
tko smo to mi i kamo smo se zaputili
a znano je još od Adama
da je odgovor tu u nama
i da istinu nitko ne može
lažnim obećanjima sakriti
ako smo istinski sinovi
Onoga koji nam se objavio,
220 KNJIŽEVNA RIJEKA
zaista ako o sebi
kao sinu istinskom ne govoriš
ništa nisi izgovorio…
4.
Jednom kad vremenu dođe kraj
kao što svemu ljudskom
dolazi
stat ću pred otvorenim vratima
i krenuti
u nešto sasvim novo
što je ovim ljudskim mogućnostima
neizrecivo…
to po ne znam koji put
ponavljam
i ne mogu se zaustaviti
u svojoj nemoći
da braći i svojim sestrama
koji ste tu oko mene
barem jednom riječju utjehe
ne pomognem…
onako s nogu da ne zaborave
da sam tu negdje boravio.
5.
Kamo su krenule ove riječi
pita me šutnja
koja bi htjela
sve u zaborav pretvoriti
da se izbjegnu nesporazumi
koji će nas htjeli mi to ili ne
u ratnike pretvoriti
nakon hoda ispod svoda nebeskog
nimalo sklona onima
koji manu s neba očekuju…
… a o vratima
i svim vrstama brava
morat ćemo zaista
ANDRIJA VUČEMIL 221
dobro razmisliti…
6.
U kojem besmislu tražiš smisao,
prijatelju,
imenuj ga i bit ćeš oslobođen
svih lutanja
po svjetovima koje ne razumiješ
niti ćeš ikad razumjeti
ako nas zraka svjetlosna
nije obasjala
u pravom trenutku
kad smo zastali
da se konačno opredijelimo
na koja ćemo vrata pokucati…
7.
Bit ćeš to što ćeš biti
prije nego li udahneš prvi dah,
pustiš krik života
i spaziš tračak svjetla u oku
koje još ni gledati ne zna…
Biti ili ne biti
nije tvoje pitanje
jer već jesi
željen ili ne željen
nitko nas
pitao nije
a poći nam je
u dan
a o noćima koje nas čekaju
sa svojim mrakom i mrklinom
pojma nismo imali
kao ni o riječi
po kojoj postasmo
i po kojoj nam je bivati…
A Zemlja? Zašto se ona oko sunca vrti
222 KNJIŽEVNA RIJEKA
i zašto smo baš na njoj
nastanjeni
i zašto se izmjenjuju
dan i noć
i što te izmjene znače,
ta vrtnja
oko neke nevidljive osi,
ta užarena masa
koja životom zrači
i ona vrtiti se mora
da bi bila to što biti mora,
a biti nam je
u svjetlu
da ne bi prevladala tama.
8.
Onako s nogu
popih čaj
pa kavu
pa punč
pa krenuh Korzom
i svratih u Robnu Ri kuću
onako s nogu
kupih čarapa par i jedne pertle
jezični čistunci bi rekli vezice
za cipele a može i čizme
pa onako s nogu
čavrljam s prodavačicom novina Suzi
kod koje kupujem Vjesnik i Slovo
a ona me pita
zašto sam tako sam
a nebo puno plavetnila
a ja onako s nogu
pogledah gore, visoko
i ne vidjeh ništa, ama baš ništa
osim odbjeglih misli i nade
da se spoznati može
zašto je nebo plavo
a zemlja uglavnom crna
(ona plodna)…
ANDRIJA VUČEMIL 223
rekoh onako s nogu
da ćemo se vidjeti sutra
a možda dođu i oblaci
i obuku nebo po modi
pa pokriju golotinju Sunca i Mjeseca
pa ja opet sretnem Tebe
i ne prepoznam sebe
pa onako s nogu kažem
doviđenja
i odemo svak na svoju stranu
a pjesnik davno reče
da bi se mogla čak
dogoditi ili desiti ljubav
desiti velim ali on kao ni ja
ne zna da li je želi ili ne želi
a ja pomislih onako s nogu
da bismo zaista mogli biti bolji
nego što jesmo
i tako prolaze dani
ružni i lijepi
kako komu…
9.
U sjećanju mi osta
da sestra Anka Petričević1
uistinu reče
da smo nedopjevana pjesma
ljubavi i nade
dok molimo duboko u nama ječe
prastara zvona bona
čitav je svemir postao
molitvena vasiona
u kojem slutim jeku
Njegova glasa…
A ja dodah
da je i moja snaga – moja pjesma
a izbavitelj moj
onaj tko mi dar dade
1 * Sestra Marija od Presvetog Srca, klarisa u Splitu
224 KNJIŽEVNA RIJEKA
da ove riječi izgovorim
i dozovem sve one
koji još u mraku prebivaju…
Ako sam u pjesmi bliži tebi
onda sam bliži i Njemu
čuh glas i krenuh
s riječima za riječju…
10.
Jesam li ja ja
dok tragam po zapuštenim tragovima
za bilo kojim znakom
oprosta
što lutah po stranputicama
obisemislenih smislova
ponuđenih tijelu koje žudi za tijelom
ostavljeni u vremenu
bez spoznaje
čije će to na koncu biti djelo
i po čemu ću ja biti ja
ti biti ti
i ta čežnja da se dodirne
nedodirljivo
i to ustrajno govorenje
da se izgovori
neizrecivo
i to ide tako
dok se sve ne pretvori
u prah i pepeo…
11.
Na Dan Gospodnji
izgovorio bih ovo kao molitvu
kao što je moja mati molila:
Pomogni mi, Bože, da pripoznam
znakove vrimena
da uzmognem primiti svoje darove
kako one prizemne
ANDRIJA VUČEMIL 225
tako i one koji se otimlju
i strime prema visinama
koje još ni jedan ozemnik
nije dosegnuo…
Pomogni mi da pripoznam
tragove onih što hodijaše
stolićima prije i poslije
nego što rič biše
objavljena…
i neka ove riči
ne budu naricaljka
sina izgubljena…
226 KNJIŽEVNA RIJEKA
TOMISLAV KOVAČEVIĆ
Snijeg u mojim očima...
Snijeg u mojim očima...
Snijeg u mojim očima uredno troši plamen hrapavih
cjepanica i oslobađa namršteno čelo neba korak prije ljupke
svečanosti na obrazima neposlušnog svibnja kamena noć
legla je iznenada između trepavica neverina na pomolu
i prastare fotografije u uglu izgrebanog ogledala kao da je
netko dao dogovoreni znak odbacili smo s gnušanjem
pokušaj da nam pripišu ozbiljnu vezu između suhog lišća
i sretnog trenutka erotičnosti slapa i zmije što je teško
izvesti i u razumnijem ozračju taj će detalj neprikladno
rastezati zbunjeni sveci i remete zapijajući milodare
u predvečerjima gradova kojih nema u raskošnim
monografijama te planinarskim kartama i vodičima
umorni od puta kroz ljekovitu tajanstvenost otočja
zabrinuto pogledavamo u zapušteno nebo tražeći
predznake pobune nezainteresirani oblaci zarumeniše
opsluživajući završetak dana očekivanom koreografijom
...ne znam kako ti ali ja ne bih mogao
čak ni iz nehaja živjeti mirnije
od ovoga...
Ulje šaptačeva glasa...
Ulje šaptačeva glasa smiruje valove na dlanovima
sumračnjaka dok more razgovara sa stijenjem o uzroku
promašaja nervoznog i neispavanog vala vičnijima prepuštamo
traženje svetog graala razuma u teškim i gustim vinima koja se
TOMISLAV KOVAČEVIĆ 227
tako dobro prodaju na otoku kojeg smo jutros mimoišli vjerujući
zastarjelim kartama kupljenim jeftino ispod stola u krčmi zagubljenoj
u trnovitom raslinju legitimni baštinici drsko rasprodaju žuljevito
naslijeđe i nestaju koristeći povoljne vjetrove u preponama jedrilja
odbljesak vatre na vodi ozbiljno računa na zbunjenost naftne mrlje
i riblje krljušti u prenapučenom zaljevu neosnovano sigurni u proroke
i znanstvenike ponavljamo njihove promašaje u talogu neba i kamenici
sna plaču prozori ostakljeni korijandolima lomeći usput tvrdoglavost
magarcu a zvijezdi repatici putanju pomno pripremano slavlje može
započeti oponašanjem mirisa iz budućnosti i raspamećenog krajolika
oblikovanog brzinom usplahirene burnice preko djetinjastog neba
...gotovo da više i nije važno
tko će se useliti
u zapuštene odaje vremena...
Odzvanja gruba kiša...
Odzvanja gruba kiša kao limeni tanjur po mramornom podu
postaje dok plahi putnici pridošli iz pokrajine cipelare posrnule
ciklame i cmizdrave mačuhice tog je dana nepovratno izgubljeno
sve ono što je stajalo na putu konačnim odlukama i naprečac zbunilo
i pobjednike i poražene prizor je zastrt opsjenom i ušutkan dobrotom
vlažne ptice munjevito raznose precizne upute o mjestu dostojanstvene
svečanosti koja će me zateći na krivoj nozi a upravo sam htio poreći
glasine koje se potajno ali uporno šire o mojoj skorašnjoj i pravednoj
smrti mali uplakani štićenici nemoćno sudjeluju u patnji strahujući
nad svakim posrtajem zvona i kandila na moje upražnjeno mjesto
čekaju neplanirano prekoredni priučeni i neotesani besmrtnici
...propao je pokušaj da moja sjen
ne padne na nečije lice...
Sputan obzirom prema obrisu pustinje...
Sputan obzirom prema obrisu pustinje ostavljam
dojmljive tragove na pepelu svjetlosti razbarušena šuma
upozorava rastočene usne leptira na grubu razliku između
nejasnoće drevnih zapisa i ludog noža koji nam visi nad umom
kao antikni svijećnjak iz prohladnog svitanja kaplje plaha bol
228 KNJIŽEVNA RIJEKA
u oči i vraća ovaj sputani grad u putanju oko zvijezde natkriljene
rđom i paučinom dok dokoni suci sude moru i proljetnim kišama
mi posrćemo pod teretom mirisnih trava i endemskog cvijeća po
velebitskim raspućima glad za znanjem opustošio je pristrane pod
snijegom bezprizorni truju golubove po razularenim raskrižjima
i zapuštenim dvorištima zgrbljenih kućeraka zaštićenih zakržljalim
krošnjama trešanja badema i prstolikih oraha u prigradskim naseljima
koji su sasvim slučajno izmakli brundanju rovokopača i izbuljenim
očima buldoždera kapi kiše vlaže krajičak oka djetinjstvu u dobi smo
kad je svaki uzmak unaprijed pažljivo planiran i ima boju i miris koji su
– ma koliko to nama čudno izgledalo – mimikrija pobjedničke
...proročanstva su se obistinila
sad ih treba objasniti...
Nevrijeme prošarano svitanjem...
Nevrijeme prošarano svitanjem nesigurno ljubi
šapat cvijeta i snom o vječnosti najavljuje trag o kojem
ni lovci ni zvijeri nemaju pohvalno mišljenje svoju
tjeskobu vješto prikrivaju skretanjem naše pozornosti
na glasanje promrzlih ptica i ljepotu umiranja lišća
pod udarcima hladnih pramenova kiše vrijeme nestaje
u pješčaniku kao noćni brod na pučini prevaren nepoznatim
podnebljem i samotnim kapetanom koji jedini od posade
zna da brodske karte ni približno ne odražavaju stvarnost
više ne znaš na kojem boku zaspati koje vrline a koju od mana
njegovati kakva iskušenja otrpjeti koju pjesmu zapjevati a koju
bez pogovora prešutjeti i koju zastavu na krmi i glavnom jarbolu
zavijoriti starci samotnjaci nude oneređena iznenađenja mojoj
potrebi za avanturom plača dok mi svijet šalje razumne signale
želeći me nagovoriti na crne boje duge na krilima leptira
...zatvaram ti oči poljupcima da ne vidiš koliko patim
što me ova pjesma izdaje smeteno tvrdeći da je svaka
sličnost s vodom i vatrom u cvatu slučajnost na koju se
ne trebam osvrtati...
TOMISLAV KOVAČEVIĆ 229
POSLANICE NJIMA
PROLAZIŠ OVIM ŽIVOTOM...
(gospodinu slavku mihaliću)
Prolaziš ovim životom kao usputnom stanicom
prijatelj konopca i haljine na kiši
vlasnik ruku i riječi preko njenih ramena
vlasi ti prkose boji vjetra
opraštajući ti nehajno nesmotrenost dovršene pjesme
slijediš u stopu svoj kaput i dim nedogorene cigarete
po nepregledu zrinjevca i vruće kave s malo mlijeka
i šećera u splendidu nemirnim pogledom saplićeš
užurbane domaćice i studentice treće godine kroatistike
i povijesti umijetnosti
snijeg se topi pred vatrom izloga u ilici
u kojem pažljivo skrivena traju tajna vrata u riječ
koja ti nedostaje u pjesmi riječ koja te drži na oku
svi su tvoji vršnjaci na vrijeme otputovali u lažne krajolike
šaljući ti ošamućene razglednice (užurbano pripremaš
na kaminu dostojno mjesto za kutijice od školjaka i iverice
koje će ti zasigurno naknadno poslati!) spletom okolnosti
pamtiš nepisane zakone lopoča i lopova kako bi ušao u trag
pokretima koji te neće razočarati na kraju ove pjesme
...ne trebam posebno naglasiti
kako se tramvaji vesele
tvom neopreznom
koraku...
230 KNJIŽEVNA RIJEKA
NEPAŽLJIVO TI UPADAM U RIJEČ...
(gospodinu tomu durbešiću)
Nepažljivo ti upadam u riječ kao susnježica
u kolovoz utiskujući u dlan tišine znak nemara
vrijeme unosi u našu omiljenu kavanu mirise onih
koji nemaju bogzna što izgubiti u žilavim travama
krug svjetla označio je prostor sjećanja u kojem se
smijemo pretvarati da znamo što radimo usred vitke
kralježnice novina polažemo oštećene poglede samo da
ne naudimo nemarnim naborima na bluzi bezličnog konobara
koji nas iz pristojnosti pita što gospoda izvoljevaju popiti?
samo oslonci na nožne prste samo plitke ogrebotine na musavoj
koži stolova znali su da smo nepredviđeni nasljednici svemira
i tina kamo mi putujemo poneseni dogovorenom šutnjom
ne mogu nas dostići ni zemaljske plime ni mjesec u zateturanoj
putanji dane začuđenosti preboljeli smo istim pokretima s kojima
smo odgurnuli ohlađene krumpire i komadiće kruha na rub tanjura
...ne znam je li bolje biti oprezan
Ili prihvatiti opasnost od slobode...
VEĆE ČUDO OD MORA...
(gospodinu voji radoičiću)
Veće čudo od mora smioni su mornari
ulizičkim kliktajima oponašaju galebovi
njihovu oskudicu u vodi i namirnicama
i jedne i druge neodoljivo privlače sirene
nabreklo jedrilje treptaji konopaca i skliska
paluba sna plovidba u mjestu ima svojih prednosti
pred krivo odabranim pravcem plova i pobune o kojoj
iz pristojnosti nema ni spomena u brodskom dnevniku
najsuroviji dršću pretopljeni u boje zastave
koju su hrabro porekli u išćekivanju plodonosne
zvijezde repatice šapćući zbunjene i neuvjerljive
molitve sročene za svaki slučaj dok su još u cilj
plovidbe vjerovali
TOMISLAV KOVAČEVIĆ 231
...kasnije nastale priče
čvrsto se oslanjaju
o naše nesigurne
istine ...
SJENICA JE TO ILI JESEN...
(gospodinu zvonimiru golobu)
Sjenica je to ili jesen prostire mrlje ciklama
po tvojoj bijeloj košulji u polumraku balkona djevojčice
razmazuju more po svojim propupalim grudima
i mrmore tvoje stihove kao molitvu jorgovan se bršljani
oko tvojih nogu želeći te upozoriti na lavež pasa
i trag košute sapletenih o pjesmu koju upravo zapisuješ
prateći neku drugu misao zračak sunca na korijenu nosa
top s griča i zvona s katedrale oglasiše podne
strpljivo te čekaju ohlađena kava smrdljivi opušci odložene
rukavice predugačak kaput i servus u prolazu
uz osmijeh platiš račun i uputiš se prema čakovečkoj
kupivši usput podnevno izdanje večernjaka i upravo
pristigli najnoviji broj podravskog zbornika
...to što se potom tebi dogodilo
previše je istinito
i za odlazak u bezvrijeme...
TA GLAZBA ONA MENE SASVIM...
Ta glazba
ona mene sasvim
ja to eto moram neprešutjeti dok tišina
ne prisustvuje ovom pokušaju svečanosti
dok lišću dok i meni pomalo jesen nešto duguje
(zaboravlja) ona mene koliko vas ne bez onog
unaokolo bez pravog razloga bez pardona onako
između zidova našeg malog nesporazuma ne niz
kupu primorjem nikako (sasvim beztočno bezbolno
pristajem i na to: bezbolno) poslije onog dana u ovoj
232 KNJIŽEVNA RIJEKA
noći pred ono svanuće (ta glazba) ona mene sasvim
ona mene stalno ona mene stvarno ona mene radi mene
iz zasjede na otvorenoj cesti u ovoj sobi pred ovolikim
mnoštvom mene u odsutstvu tebe koja negdje drugdje
nekim drugim neporicanjima dokono prisustvuješ
ta glazba ona mene sasvim ponavlja...
(arsenu dediću... a snijeg u kranju
snijeg u gospiću...)
AKO SU TE BEZ LULE...
Ako su te bez lule
bez brade ako su te
(i bez brkova)
pažljivom nemarnošću
kose začešljane unatrag
ako su te
bez posuđene šalice šećera
i upute koliko treba da se
u pretis-loncu skuha (recimo)
grah s buncekom ili slaninom
ako su te
bez onih kišnih (i onim vjetrovitih
također) večeri koje su tako pristojno
pristajale tvojim očima i zadignutom ti
okovratniku hubertusa davno zastarjelog
(ili je moda prekratko trajala?)
ako su te dovršenim rečenicama
navodili i prevodili
ako su te (kažem) tako –
krivo su te!
opisati te značilo bi dovršiti te
a to je velim nedopustivo
jer
ako su te bez lule...
(milivoju slavičeku uz nedovršene šetnje
...a kiši čakovečkom i končarevom kiši...)
TOMISLAV KOVAČEVIĆ 233
DOISTA NEMA RAZLOGA ZA MODRINU...
Doista nema razloga za modrinu ili nešto slično
crkvica koju nisi smio koliko lani
ni u ludilu spomenuti ruševno se nazire
među čempresima
sa balkona (za znatiželjnike: dugačak četiri
i širok dva metra) more je pod kontrolom
dalekozora kupljenog 1990. godine od rusa
u harkanyu za 40 črljenih i poneku forintu
prekoputni otok lijeno se protegnuo popreko obzorja
pažljivo zaobilazim listove biljaka toliko dragih
mojoj supruzi uredno odlažući tvoj finski nož
na policu za knjige ne zaboravši prethodno nadopuniti
bilješku o piscu datumom tvoje prerane smrti
(momčilu popadiću... a što će na sve ovo
prigradica reći?...)
OVDJE JE BILO MORE...
Ovdje je bilo more u ono vrijeme prije odlaska
i sve ono što od pamtivijeka ide uz more
prozora koji je bio povod rečenici imam prozor
i njegov mi okvir moj dio mora omeđuje nema više
imam li pravo vjerovati kako se je toliko povećao
od mog odlaska (djeca prerastaju nogavice mlade breze
one koji su ih posadili) da mu okvir negdje u nedogledu
neku drugu veličinu mora omeđuje
ovoliko mora pripada meni toliko mora ne mogu
odjednom očima obuhvatiti no snalažljiv sam ja:
pogledam svoj dio mora i koliko ga obuhvatim pogledom
označim olovkom i gledam dalje od te crte do večeri
dobit ću pravu sliku o tome koliko mi mora pripada
...e sad drugo je pitanje što ću ja s tolikim morem?...
(šimi ešiću uz prvo viđenje s morem...)
234 KNJIŽEVNA RIJEKA
TI SI MOJ JEDINI STANOVNIK...
Ti si moj jedini stanovnik
moj predsjednik vlade i ministar financija
sva vojska pod oružjem moj turizam i moja oporba
ti si moja teška industrija moj rudnik ugljena
i nerazvijena područja ti si moja žitnica
moja konvertibilna valuta i predstavnik u KESS-u
i u Ujedinjenim narodima ti si moj svečani ručak
moj državni praznik i ispružena ruka prosjaka
ti si moj doček i ispraćaj uvaženih državnika
moja zdravica moj atentator i moja dogovorena granica
ti si moj hidroenergetski sustav moje sportsko borilište
i moj naplatitelj vode struje plina čistoće i stanarine
ti si moj grb moja zastava i moja državna himna ti si moja
Domovina i ja se s tobom jako ponosim
(mileni uz rovinjske kiše i flipere
nedaleko brodogradilišta... 1972. godine... )
TOMISLAV KOVAČEVIĆ 235
PONEKA RIJEČ O MENI...
Rođen sam, kao mlađi od kolovoške braće blizanaca, 1945. godine
u Osijeku.
Djetinjstvo, osnovno i gimnazijsko školovanje proburnjačio sam u Senju,
rodnom gradu majke Marije.
Jugoslavistiku i komparativnu književnost sudirao sam u Zagrebu i
Munsteru.
Do sada sam objavio četiri zbirke pjesama (Žedne ribe, Zadah riječi,
Druga vatra u istoj ruži i Grijači snijega.), jednu knjigu pjesama, književnih
prikaza i likovnih kritika (Nervozno more), na čiji je poetski dio crikvenički
slikar-grafičar Zdravko Gržičić-Grža objelodanio istoimenu mapu, slijedi
knjiga izabranih pjesama (Kretnja ruke), te zasebna knjiga književnih kritika
i likovnih ogleda (Zapisi na vodi).
U Svjetlosti ognjišta, izboru pjesama hrvatskih pjesnika iz Senja,
otisnut mi je rukovet pjesama Predah, a u Svjetlosti ognjišta 2 zastupljen sam
sa stručkom pjesama Zidovi od vode.
Književnica Ana Horvat je za treće kolo svoje internetske edicije
Hrvatska ljubavna lirika složila izbor mojih ljubavnih pjesama i naslovila
ga Ulica s balkonom. Suvremene me antologije, tematski izbori pjesama i
križaljke uredno zaobilaze.
Dodjeljene su mi neke nerazvikane književne nagrade.
Leksikografski zavod Miroslav Krleža učinio mi je čast uvrstivši me
u 7. tom Hrvatskog književnog leksikona.
Član sam Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i
Hrvatskog društva skladatelja, te još nekih drugih književnih asocijacija.
Umirovljeničke dane trošim u Crikvenici.
236 KNJIŽEVNA RIJEKA
ARON BARETIĆ
Pjesme
Zid
Riječi poput kamenja
pljuštale su mu po glavi,
lomeći ga,
rušeći mu
i ovako krhko samopouzdanje.
Sa svakim novim kamenom,
gradio je
sve viši
zid oko sebe.
Što god učinio,
kako god učinio,
uvijek nešto nedostajalo bi.
Kritike,
omalovažavanja i sprdnje,
sve više kamenja,
sve viši zid.
Gradeći ga,
postao je zarobljenik
vlastite nesigurnosti.
Rijeka, 22. VIII. 2010.
Zašto...
Zašto ne mogu imati,
svoj mali običan život,
bez dvoličnosti,
ARON BARETIĆ 237
licemjerja,
i lažnih osmijeha?
Zašto mi ne dozvoljavaš
da razumijem što govoriš,
bez čitanja između redova?
Zašto bih trebao paziti
da li se ponašam
prihvatljivo vlastitu statusu
(što god to značilo)?
Zašto ne pokušaš živjeti
vlastiti život
(umjesto moga)?
Konačno,
zašto ja uopće razgovaram s tobom,
kad te ni ne poznajem,
kad zapravo ni ne znam tko si,
jer ono kako se predstavljaš,
zasigurno nisi!?
Na putu, Brest-Lorient, 25. V. 2011.
Tužni moj prijatelju
Tužni moj prijatelju,
mogu zamisliti
kako osjećaš se,
kad cijeli život te gaze,
ponižavaju i vrijeđaju,
govore da nesposoban si
i da ništa ne vrijediš.
To samo,
čisti strah,
iz njih progovara.
Tužni moj prijatelju,
mogu zamisliti
da izgubio si
vjeru u sebe,
da ne možeš prihvatiti
da dobar si,
da išta vrijediš,
238 KNJIŽEVNA RIJEKA
samo drugačiji,
od mnogih drugih si.
Jer,
šta svi oni,
odista o tebi znaju?
Sam na rođenju si bio,
sam i umrijet’ ćeš.
Zato,
hrabro,
dok još ovdje si,
bez stida,
dobro zagledaj se
u sebe,
gdje,
siguran sam,
vidjećeš,
čovjeka kakav stvarno jesi,
sa svim svojim
manama i nesavršenostima,
da,
ali i s mnoštvom vrlina,
i svojom različitošću,
što sebi,
i cijelom svijetu,
pružiti
možeš
i moraš.
Donges, sidro, 23. IV. 2010.
Između crnog i bijelog
Sad uviđaš i razumiješ,
čak priznaješ,
da lako ti je bilo
mene kritizirati,
mene osuđivati,
i savjete mi dijeliti.
Znao si reći,
(pun pravednog bijesa)
ARON BARETIĆ 239
da to sam trebao ovako učiniti,
i da ti bi to onako učinio.
Sad uviđaš i razumiješ,
kad obuo si moje cipele,
kako meni je bilo,
što sam,
i zašto činio.
Razaznaješ li sad,
sine moj,
sve one nijanse sivog,
između crnog i bijelog?
Donges, 23. V. 2011.
Drhtaj
Kao da
u tuđem tijelu bila je,
lebdeći između
nestvarnog i zaboravljenog,
promatrala je
čitavu legiju bezimenih likova
što gmizali su
nekom drugačijom stvarnošću,
gdje vrijeme
s vrištećim uzdasima stopljeno,
ipak je protjecalo,
riječi bile su
tek drhtavi titraji,
dodir vrelih usana
na putenom tijelu
što ostavlja trag,
istrošeni osjećaji
zapetljani do neprepoznatljivosti,
u eksploziji shvaćanja
i prihvaćanja sebe
upravo takve.
Rijeka, 19. VII. 2010.
240 KNJIŽEVNA RIJEKA
Znaš li ti kamo ideš
Ja znam gdje idem,
zašto tamo idem,
i kako ću tamo stići!
Znaš li ti kamo ideš?
Ili samo plutaš nošen plimom,
pratiš masu,
juriš za razularenom ruljom
(istomišljenika),
bez vlastitog stava
ili mišljenja!?
Čiji život,
ti zapravo živiš,
i da li uopće postojiš?
Da li se sjećaš
kad izgubio si sebe?
Ili se nikad,
istinski,
nisi ni imao ...
Ambes (Suzak), sidro, 14. V. 2011.
241
MARINKO KOVAČEVIĆ
Haiku
1.
Na dan Isove smrti
U štali hrđaju zajedno
motika i srp
1.
Jour du décès d’ Issa
Dans la grange rouillent ensemble’
houe et faucille
2.
Zimsko blještavilo
Stari pas zanijemio
I ne može lajati
2.
Le vieux chien aphone
incapable d’aboyer
Lumière d’hiver
3.
Siječanjska luna
Zec se igra skrivača
S oblacima
3.
Lune de janvier
Le lapin joue à cache-cache
avec les nuages
4.
Bistrinu planine
nemoguće je naslikati…
242 KNJIŽEVNA RIJEKA
Ukočeno rame
4.
Le clair des montagnes
impossible de le peindre...
Epaule grippée
5.
Sjenice i vrapci
svađaju se oko žita
Prohladno jutro
5.
Mésanges et moineaux
qui se disputent des grains
Matinée de froid
6.
Večernja fešta
Artritični stari roker
pri kraju karijere
6.
Soirée de kermesse
Un vieux rockeur arthritique
en fin de carrière
7.
Sve sleđeno
Na iskopanim gomilama
usamljeni crvendać
7.
Le monde du givre
Toujours seul ce rouge- gorge
qui fouille les mottes
8.
Šum latice
iz rođendanskog buketa
pada na stol
8.
Le bruit d’un pétale
du bouquet d’anniversaire
MARINKO KOVAČEVIĆ 243
tombant sur la table
9.
Rano jutro
prvi cvjetovi badema
prekriveni injem
9.
les premières fleurs
de l’amandier un matin
givré de blancheur
10.
Proljeće dolazi
Susjedova marelica
baca cvjetove
10.
Le printemps approche
L’abricotier des voisins
décline ses roses
11.
Dolaze ljepši dani
Pijetao u kokošinjcu
budi se ranije
11.
Bientôt les beaux jours
Dans le poulailler le coq
s’éveille plus tot
12.
Crvendać kljunčićem
u suhoj travi kljucka
Ostatke snijega
12.
Petits coups de bec
du merle dans l’herbe sèche…
Un reste de neige
13.
U zdjeli s voćem
hoće li nar od jantara
244 KNJIŽEVNA RIJEKA
preživjeti zimu?
13.
Dans le plat de fruits
passera- t-elle l’hiver?
La grenade d’ambre
14.
Još uvijek čujem
pjesmu Mjesečina ...
Ledena je noć
14.
Je l’entends rappel
la chanson du Clair de lune ...
Nuit de gelée blanche
15.
Tijekom noći buka
grijača s gorivom
Zima u samoći
15.
Dans la nuit le bruit
du radiateur au fuel
Hiver solitaire
16.
prasak krumpira
koji jedan po jedan padaju
u kantu punu vode.
Georges Simenon
u Sjećam se
str.69
16.
bruit des pommes de terre
qui tombent une à une
dans le seau plein d’eau.
Georges Simenon
in Je me souviens
p.69
17.
Visibaba u cvatu
MARINKO KOVAČEVIĆ 245
vrtlarski radovi
morali su početi
17.
Perce-neige en fleur
les travaux de jardinage
ont du commencer
18.
Među smećem
jednog zapuštenog polja
plava perunika
18.
Parmi les ordures
d’un terrain vague oublié
le bleu d’un iris
Prijevod na francuski Vera Primorac
246 KNJIŽEVNA RIJEKA
Vera Primorac rođena je u Mostaru. Živi u Viškovu (Hrvatska).
Piše još od ranog djetinjstva, a objavljuje poeziju već 39 godina u raznim
listovima i časopisima. Ima četiri zbirke poezije i jednu zbirku priča. Pored
poezije i proze, piše i objavljuje haiku i dječju poeziju. Objavljivala je u
Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, BiH, Irskoj, Indiji,
SAD-u, Japanu...
Dobitnica je niza prestižnih nagrada za pjesništvo u Hrvatskoj i
inozemstvu. Zastupljena je, u svijetu i kod nas, u antologijama i u preko
trideset zbornika poezije. Prevedena je na slovenski, francuski, engleski i
japanski.
Nagrade:
Nagrada časopisa Apokalipsa 2006. (Slovenija).
Treća nagrada na Međunarodnom haiku natječaju Kusamakura 2006.
( Japan).
Nagrada za poetski niz na Međunarodnom haiku natječaju Tri rijeke u
Kloštar Ivaniću 2007. (Hrvatska).
Dvije druge nagrade, prema prosudbi američkog i japanskog suca, na
Međunarodnom haiku natječaju Kusamakura 2008. ( Japan).
Prva nagrada na Međunarodnom haiku natječaju Tri rijeke Kloštar Ivanić
2008.
(Hrvatska).
Nagrada Bacho na Međunarodnom haiku natječaju Bacho 2009. ( Japan).
Nagrada za poetski niz na Međunarodnom haiku natječaju Tri rijeke
Kloštar Ivanić 2009.
Druga nagrada za poetski niz na Međunarodnom natječaju u Kloštar
Ivaniću 2010.
Članica je:
Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne
Hrvatskog haiku društva
Društva hrvatskih haiku pjesnika, Rijeka
Svjetskog haiku društva sa sjedištem u Japanu
Svjetskog haiku registra sa sjedištem u SAD-u
Matice hrvatske, Ogranak Viškovo
247
BORIS KAZIJA
Pjesme I-X
I
bičvu skrozbužanu
na žarulji krpat
bakrorezi od spomini
pun kako mogranj
na librima poli štelike
sedeć
domislin se kroz smih malo
ča bi ljuti pulicijoti udelali
kada bi se
recimo večeras
Isusuć na kaštelu od trsata
pokazal
i odozgor kričuć
svitu doli
malo papra
za sve bedastoće dal
II
glas mi kakov pošaji
barba ive pokojni
po anđeliću makar
ča z sput ovuda pasuje
piturat tebe niki ni mogal
reci če je za udelat
248 KNJIŽEVNA RIJEKA
z grozjen dozrijenin va sebi
od straha tremin ovakov
da ga črnimi kosimi
va judi maškarani
za niš podilin
III
hodi malo pod špinu glavu hitit
otrov je slatke boli
od srca govorit
je ki pisnik kada ča udelal
da ni najebal
za jad i žalost svojimi
z tičićima skumpanjan
biži dimeć ća od pisam svojih
kako od hićenoga mojsijevoga šćapa
aš va tebi
kiklopi za zeusa gromi kuju
ča da ćeš ti bogu oganj krast
jetru svoju po niš na banak dat
nebeska bradavica
poskriveć znad tebe leti
nacicaj se kako gladni janjčić
mlika života
ni to svakomu dano
hodi malo pod špinu glavu hitit
ne daj da ki za ovo zna
ča ti tovare, ča ti
da ćeš mi to va ogjedalu govorit
IV
kada zajadrin ća
jedan dan
249
va lipoj noći
po škalami ne pasan
kvintal ušparane jubavi
na vas ću razlit
teško onimi ki plavat ne znaju
svoje ću sjene poćapivat
lišće va buru razdavat
na galebiću znad Rike
zadnji đir pasat
neš ćemo z riti kalat
i zakliktat
prit će onaj dan
potle koga
više nikad neću
z nogun
na trsatsku škalinu
stat
V
kadi se je sada zgubil taj konobar
da ga za gut ćapan
takov račun od života mi pod nos hitit
sramota ki će to platit
ča ja
zgoren prije nego nagoren
maloga i veloga medvida zoven za svidoci
buru ča je pod njimi žvižjala
mačine na bajami od škovac
punih libri
ča ja da san toliko polokal i pofumal
toliko ženskih duš va plač nagnal
duše dežgracijane
ka na saku bedastoću suzu tira
ni vrag da san sve to
za morebit par lumini pasal
kadi je već taj konobar
da mučeć platin račun
250 KNJIŽEVNA RIJEKA
i sejedno
da ga na kraju
gol kako od matere rojen
z guštun za gut ćapan
VI
krijancuzo va sebe stišnjeni
nonići na jogu
španjulet potežu
ima u njih force
još ki put
lakat fundaću od kafa
odmirit
karijole pune smiha
same se voze
štelike odvajkada
mučeć suze cide
nikakov likar med njimi
potle pivičine je prošapjal
kako je spoznal
da se more lokat i fumat
ma da je za zdravje dobro mučat
VII
mir blaženi
širom raskriljenih školjki
balet morske salate
trp bi otel
zvizdaču za divojku
z visoka je kako listopad dohajal zgubjeni šoldić
glava pismo
koliko tamo gori vridi čovičić
za veća oka od mriže
251
bolje je bit
mići šparić
VIII
mir vami
prove na bonaci
va večernje halje
od morske njive
šoto načinjene
va plićinu se spravljaju
mrkači kavaliri
dobar tanac van želin
od sve svoje prašine zlatne
va glavi
od zvezdic
namisto mozga
kroz vaši jarboli moleć
oranžu od sunca
da me potegne sobun
zad Učke
IX
na pol škali se obrnut
i počinut
zgorun zlatnoga tepiha
rike va noći
noseć va duši
Candida od staroga Voltera
va prstih
Asturiu na ružinomu drvu
pripitomljenu
par zrni praha na postolima
ćapanih va rimskimi katakombami
252 KNJIŽEVNA RIJEKA
čuda vatikanskih muzeji
se spominjat
tepla potina na čelu
va mrzloj buričini
homo naprvo zgorun
breme moje lahko
srce tanac po škalinah išće
a ki me je va zaik ćapal
ča ću mu ja
i ča bin ja
na ovin trsatskimi šlalinami večeras bil
da ni onih mićih ki misle da su mali bogi
z kimi san danas tamo doli bil
X
neće krupa nego na dozrijeni trs
librimi mobiljan kamaru
pržuna života
kainajuć kako pasić
okolo vruće kaše
nedajuć da mi cerot na čunku
zalipe
životić kako rogi va vrići
na otplatu san dobil
lipi posal za od muke se važgat
znat za onih
ki jeni drugima krv cicaju
gorin od lipote ne videć da plavan va fonji
litrat na ki još samo okvir fali klast
vrime ko je prišlo od ki zna kadi
na svu gurlu kroz prsti teče
pod pojatun zkriveni
anđelići ljubavi
va sopele pušu
na tanko i debelo
čekajuć da fini karba
babic i cimitiri
253
Boris Kazija rođen 1959. godine u Rijeci. U pjesmama govori o sebi…
Diplomirani ekonomist, umirovljeni policijski inspektor. Bavi se glazbom
za klasičnu gitaru, piše prozu i poeziju, sudjeluje na poetskim i književnim
događanjima. Za roman nagrađen nagradom Drago Gervais još za studentskih
dana, sa gitarom obišao ponešto svijeta, uključujući i Južnoafričku Republiku.
Njeguje neposredni doživljaj glazbe i poezije s publikom. Prozne i poetske
radove publicira uglavnom putem blogova i portala.
254 KNJIŽEVNA RIJEKA
ALBERT NUGENT
Dvije domoljubne pjesme
Boj Španjolske proti Napoleonu
Nu budi trubljo! glase tvoje
Diži oružja silnih četah.
O vojno! gdje pravo tvu desnicu,
A duh slobode vodi ratni vihar Tu osveta kiti se svetim ruhom,
I ko nebesni grom svuda probija!
Nit muzika ima skladnosti
Milie po neizmjernom krugu
Za uho Onoga, koj sve pjesni stvara;
Neg što je parvi zvek slomljenih verigah,
I parvi spjev čovjeka iz uze rješena,
Koi on probudjen slobodi zakliče!!
Čuj od Španjolske, ljute Španjolske!
Probija hrabra junačka pjesma
Kao ranog jutra preumiljni glasi
I svakim uzdahom po slobodnih zracih
Čini prisegu podartoj Saragosi!
I jadnoj nezgodi bojne Gerone!
Dok žive karvi u kog Španjola varvi,
Svaki slavu da silnika marvi.
Al’, ako je zaman domoljubca trud,
Nit junačke krjeposti, nit uma vedrina
Nemože razbit, ol talit karvopojni pečat,
Koj knjigu europskieh pravah zatvorenu darži:
Ka pjesma će ond atužno javljati
Tlačenu hrabrost i pomračen izgled
ALBERT NUGENT 255
Ukopana ufanja od žive spomene
I ugasle vatre i vehnute česti.
Ka vila će tad pjeti pokojnim vitezom
Sladko naricanje neumarle slave?
Ka djeva uzdisat nad grobom tvoje
Oh Iberio! Slobode!!U Zagrebu 3. Siječnja ( Jan.) 1842.
(Danica Ilirska, br. 3, 15. 1. 1842.)
Na Kosovo polje
(15. lipnja god. 1389.)
Kaži polje, gdje su pali
Vjerni hrabri vitezovi,
Ke su gorko oplakali
Jadni sinci u okovi’!
Smarti! daj nam sardca ona
Ka hrabrosti put umiše,
Za stvar božju vijek smiona Za slobodu bojak biše!
Težki jarmi razpukli se!Ke nam karvnik njegda skova:
Nikom moćju da nebi se
Vratit mogli opet s nova!
Sve propade! - Jur silnika
Svem se svijetu slava znači!
Ah! da j’ kleta sila i dika,
Ka slobodna parsa tlači!Dražji mi je grob, tamnica
Svjetla imenom domaćina;
Neg plijen, pod kim klonu lica
Slobodi a znanju bistrina.
(Danica Ilirska, br. 6, 5. 2. 1842.)
256 KNJIŽEVNA RIJEKA
Grof Albert Nugent (Napulj, 25. 9. 1816.-London, 31. 7. 1896.) bio
je najstariji sin feldmaršala Lavala Nugenta. Kao mladić, zajedno s generalom
Augustom Jochmusom, odlazi iz Engleske u Tursku gdje stupa u vojsku kao
dragovoljac 1838. godine. Uskoro je Jochmus zapovjednik turske vojske u
Sirijskom ratu, a Albert Nugent prvi ulazi u veliku utvrdu St. Jean d’Acre,
poznatu još od križarskih ratova. Dolazi u Hrvatsku krajem 1841. i objavljuje dvije pjesme u Gajevoj
Danici Ilirskoj - Boj Španjolske proti Napoleonu i Na Kosovo polje. U sjemeništu
u Zagrebu održao je 7. veljače 1842. vatreni domoljubni govor koji mu je
donio nadimak Hrvatski lav. U to doba smatran je za najvatrenijeg domoljuba
u državi. Govorio je hrvatski dok je većina plemića to izbjegavala.
Zahvaljujući tome što mu je otac bio najmoćniji ilirac i zapovjednik
Vojne krajine, 18. listopada 1842., uoči instalacije bana Hallera, ušao je
u Zagreb na čelu svoje privatne vojske od 160 slobodnjaka iz Bosiljeva,
demonstrirajući hrvatsku odlučnost u nadmetanjima s Mađarima. Prilikom
sukoba u Zagrebu 9. prosinca 1843., opet su njegovi ljudi branili hrvatske
interese, a poginuo je njegov vrtlar. On je osobno štitio Ljudevita Gaja i
njegovu tiskaru, u kojoj se tiskala Danica Ilirska.
U travnju 1844. boravio je u Srbiji, gdje je razgovarao s turskim
pašom, ali i srpskim knezom Aleksandrom oko položaja Južnih slavena.
U blatnjavoj mahali poznatijoj pod imenom Dar al jihad (Vrata rata)
no Beograd, tada sa samo petnaest tisuća stanovnika, no prepunoj džamija,
dana 5. travnja 1844. grof Albert Nugent, našao se s knezom Aleksandrom
Karađorđevićem. O njihovom razgovoru sačuvano je svjedočanstvo poljskog
agenta Franje Zacha. Aleksandar Karađorđević “…se izrazio protiv ilirskog
imena, a na Nugentovo objašnjenje da su se Hrvati odrekli tog imena zbog
Srba i više ga ni sami ne žele, ali da prema njegovu mišljenju treba zadržati
stvar, ideju korisnu za sve nas, knez mu nije odgovorio.”
U ožujku 1848., u vrijeme dok je bio u Beču, Mađari su proširili
vijest da je otišao u Srbiju i da želi postati kralj južnoslavenskih krajeva!!!
Prilikom postavljanja Jelačića za bana, 4. lipnja 1848., ispred njega je ušao
u Zagreb s banskom zastavom. Zajedno s ocem sudjelovao je u ratu protiv
Mađara u Slavoniji, odnosno Mađarskoj 1848.-1849. istaknuvši se hrabrošću
i dobivši čin pukovnika.
Nezadovoljan apsolutizmom cara Franje Josipa I. napušta Hrvatsku
i uglavnom živi u majčinoj vili u Napulju. Tu je 1859. dobio kćer Anu
Nugent, posljednju vlasnicu kaštela Trsat. Umire u Londonu 1896., a biva
sahranjen na Trsatu u nizu obiteljskih grobnica. Sve grobnice uništene su
1961. godine.
257
SUDBINA K NJIGE
ALFRESO PÉREZ ALENCART
- hrvatski promotor u Španjolskoj
Š
panjolsko–peruanski pjesnik, esejist i profesor na Sveučilištu u
Salamanki Alfredo Pérez Alencart, čija je poezija prevedena na 23
jezika, u listu El Adelanto objavio je nekoliko tekstova vezanih uz
promociju hrvatske književnosti u Španjolskoj. El Adelanto izlazi već 128
godina, a između ostaloga, poznat je po tome što je u njemu pisao i Miguel
de Unamuno.
Osim tekstova, ovdje donosimo i pjesmu Vukovar 1991 koju je
Pérez Alencart posvetio Društvu hrvatskih književnika, nadahnut temom
ovogodišnjih Književnih razgovora. (Ž. L.)
Hrvatska, duboki pjev
U Španjolskoj hrvatska književnost još uvijek nije poznata, iako to
ova lijepa europska zemlja koja graniči s Italijom, Mađarskom i Slovenijom,
zaslužuje. Stvari drugačije stoje ako spomenemo neka imena nogometaša.
Primjerice, Davora Šukera ili Roberta Prosinečkog…
Ali, ta vrst globalizacije nije duboki pjev zemlje koju su obilježila
mnogobrojna iseljavanja njezinih stanovnika. Meni osobno, hrvatski je
jezik poznat još iz djetinjstva zbog useljenika koji su došli u Peru prije više
od dva stoljeća, a u najvećem broju nakon 1948. godine. Navikao sam se
slušati prezimena koja potječu iz te zemlje, a pripadaju Peruancima drugoga
ili trećega naraštaja. Tako da se učestalo mogu čuti prezimena kao što su
Vukovic, Brozovic, Hanza, Curin, Sivirich, Bielovucic, Percovich, Balarin,
Cusianovic, Vucetic, Ciurlizza, Srambuk, Vujevic, Pacusic, Cesnik, Zimic,
Sokolic, Vojvodic, Bakula, Kojakovic, Tomasevic, Barkovic, Thais, Aurich….
U trenutku kad sam iz Zagreba dobio lijepu knjigu naslovljenu El
roce de la mariposa koju je prevela hispanistica Željka Lovrenčić i koju je na
španjolskome objavilo Društvo hrvatskih književnika, malo su mi zasuzile
oči jer sam se prisjetio Tonyja Zlatara, Hrvata kojega sam oduvijek smatrao
stricem i volio ga. Njegovi sinovi Mirko i Boris bili su mi školski kolege, kao
i Rudi Brasco, sin drugoga hrvatskog useljenika koji se bavio trgovinom
drvom.
258 KNJIŽEVNA RIJEKA
Ali, posvetimo se izvanrednome djelu profesorice Lovrenčić koja je
živjela u Meksiku i Čileu. Budući da sam knjigu pročitao, mogu nešto reći i
napisati o hrvatskim prijateljima, pjesnicima dubokoga pjeva, prije svega o
Davoru Šalatu, ali i glasovima Zvonimira Baloga, Borisa Domagoja Biletića,
Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori, Lane Derkač,
Dunje Detoni-Dujmić, Mate Ganze, Ane Horvat, Mladena Machieda,
Slavka Mihalića, Luka Paljetka, Mile Pavićević, Joje Ricova, Diane Rosandić,
Milivoja Slavičeka, Ante Stamać, Stjepana Šešelja, Drage Štambuka,
Dragutina Tadijanovića, Borbena Vladovića i Irene Vrkljan. S deset pjesama
svaki od njih pokazuje svoj univerzum na španjolskome.
Posebno izdvajam pjesmu sjajnoga pjesnika Delimira Rešickog
kojega smatram bratom po temama koje rabi u svojemu pjesništvu. Naslov
joj je El templo de Salamón (Šalamunov hram), a objavljena je na stranicama
165-166:
Una vez más quisiera levantar la carpa
cerca de tu corazón.
El campesino en el campo
echa la joven semilla de trigo
en el recién arado surco.
Cada grano, un momento antes de
Tocar la tierra
se transforma en mariposa nocturna
abandonada sin piedad a la luz del día.
Un vez vi esa magia
En tus ojos
en las tapas de un libro regalado.
El perro con su orina señala
los límites de su mundo.
Pitágoras lo hace con ceniza.
Lavé todos mis anzuelos
en agua bendita
antes de bajar hasta el bote,
del fango del río
saqué con las manos
el hace tanto tiempo
escondido remo.
La invisible Menorah
ardía a la luz de agosto
a la entrada de templo.
Una por una
ALFRESO PÉREZ ALENCART 259
se apagaban
las lejanas estrellas
de melancolía.
Son antiguos las tribus
que primerolas vieron
como en la neblina láctea
nacían en el cielo.
Nunca jamás levantaron
la cabeza.
Todos los que se graduaron
en tus versos
ahora pueden ir cómodamente
al paraíso.
Sin temor
grabar su nombre
en la corteza del joven abedul.
Echar al aire
un puñado de polvo
y esperar
que les caiga en la mente
lo que no cayó
en sus ojos abiertos de par en par.*
Čestitam na ovome uratku kojim se uistinu predstavlja duboki pjesnički pjev.
* Pjesmu sam namjerno ostavila na španjolskome. (o.p.)
Objavljeno u listu El Adelanto iz Salamanke u rubrici Panóptico, 7. srpnja
2011.
Željka Lovrenčić, hispanistica
Jasno je da u Salamanki, intelektualnoj domovini Nebrije, Fray
Luisa y Unamuna, poštuju hispaniste, to jest one koji u svojim zemljama u
najširemu smislu promiču hispansku kulturu i španjolski jezik, obuhvaćajući
ne samo Španjolsku nego i sva ostala područja u kojima se govori kastiljski
i koja su u prednosti jer imaju puno više govornika (i onih koji misle na
španjolskome) od Španjolske u kojoj neslužbeni jezici zbog sitnih političkih
kompromisa tjeraju u kut jezik tako raširen u svijetu.
Rad hispanista se toliko cijeni da i samo Sveučilište u Salamanki
dodjeljuje značajnu nagradu Elio Antonio de Nebrija koju su, između ostalih,
260 KNJIŽEVNA RIJEKA
dobili: Peter Russell, Oreste Macri, Elías L. Rivers, Lewis Hanke, John
Huxtable, Alan Deyermond, Günther Haensch, Margherita Morreale, Pierre
Vilar, Jonathan Brown, Maxime Chevalier, Samuel G. Armistead, Edward
Malefakis ili Russel P. Sebold…
Zahvaljujući hispanistima (i ogromnome broju profesora
španjolskoga jezika po čitavome svijetu) broj učenika koji dolaze učiti u
salamantinske aule ne samo da se održava nego je ovoga ljeta i uvećan.
U ovome članku pišem o istaknutoj hispanistici i prevoditeljici
Željki Lovrenčić. Kažem istaknutoj iz jednostavnoga razloga. Uvijek je lakše
(usprkos poteškoćama) biti hispanist u zemljama u kojima sveučilište uvelike
pomaže (stipendijama za istraživanja, nakladničkim kućama koje pronalaze
nova tržišta) i u kojima postoji znatna potražnja za studijem hispanistike, kao
što su Sjedinjene Države, Francuska, Njemačka, Engleska ili Italija.
Ali, kad se radi o malim zemljama s neznatnim institucionalnim
potporama kao što je to slučaj Hrvatske, biti hispanist je pravi je podvig, ne
samo u simboličkom nego i u doslovnome smislu. Ali, tu je Željka Lovrenčić
koja je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici organizirala veličanstvenu
izložbu Cervantes y Don Quijote: stvarnost i iluzije i izložbu Život i djelo
Pabla Nerude te uredila kataloge istih.
Tu mi je hispanisticu predstavio dobitnik Nagrade Pablo Neruda
za 2001. godinu, čileansko-hrvatski pjesnik, sveučilišni profesor i član
Čileanske akademije za jezik Andrés Morales Milohnić. Ona je ovih dana na
hrvatskome jeziku objavila knjigu Književni prikazi i drugi zapisi (Društvo
hrvatskih književnika, Zagreb, 363 str.). U njoj je prikupila eseje i članke
napisane između 2004. i 2011. Od autora sa španjolskoga govornog područja
piše o Vásquezu Montalbanu, Jardielu Ponceli, Antoniju Soleru, Cabreri
Infanteu, Mariju Mendozi, Robertu Ampuera, a od hrvatskih o onima čija
je djela prevodila i objavljivala u Meksiku, Španjolskoj, Čileu i Boliviji, kao
što su Dragutin Tadijanović, Ante Stamać, Miro Gavran, Mladen Machiedo
ili Ružica Cindori. Na hrvatski je prevela prozu Ernesta Sábata, Carlosa
Fuentesa, Juana Rulfa…
Čestitam iz daleka njoj i pjesniku Mati Ganzi (Brstanovo 1936.)
koji je urednik knjige. Kažem iz daleka, jer nisam mogao prihvatiti poziv na
Književne razgovore koji mi je uputilo Društvo hrvatskih književnika, koji se
održavaju od 20. do 23. listopada. Bit će drugi put!
Objavljeno u listu El Adelanto iz Salamanke u rubrici Panóptico, 10. srpnja
2011.
ALFRESO PÉREZ ALENCART 261
Otvaranje Novome svijetu
Francisco de Montejo, El Adelantado (osvajač novootkrivenih
svjetova), rođen je u Salamanki 1459. godine. Zajedno sa svojim sinom
i nećakom (istoga imena) otkrio je Jukatan. Povjesničari tvrde da je u
kontingentu kojemu je na čelu bio njegov sin kojega su zvali El Mozo (Dečko)
bio i misionar, matematičar i kartograf u službi Filipa II., Hrvat Vinko Paletin
(Korčula, 1508.-1575.). Njegovo najpoznatije djelo napisano je 1559. i zove
se Rasprava o pravu i opravdanosti rata što su ga španjolski vladari vodili protiv
naroda Zapadne Indije.
Skoro pet stoljeća kasnije, jedna njegova zemljakinja, Lana Derkač
(Požega 1969.), napisala je pjesmu naslovljenu Jukatan je obnovio plaže po
tijelima koju je na španjolski prevela Željka Lovrenčić. Tu priči nije kraj
jer su Lana i njezin suprug Davor Šalat (Dubrovnik, 1968.) u meksičkoj
Guadalajari objavili poveći izbor iz svoje poezije naslovljen Murmullo sobre
el asfalto (Šapat nad asfaltom, La Zonámbula, 2008, 88 str.) koji je također
prevela spomenuta hispanistica.
Možda i ne sluteći, na taj se način otvaraju Novome svijetu; isto
kao i Ivan Ratkaj (1647.-1683.), isusovački misionar koji je napisao Izvješća
iz Tarahumare, austrijske provincije Družbe Isusove, ostavljaju neke svoje
zapise u Meksiku. Razvidno je da se Novi svijet dojmio pjesnikinje iz Požege:
„A ja sam nevjerna Europi kad prepoznam da mi u oko,/ za mjesečine, padaju
sjene Teotihuacana….. “
A što reći o Davoru Šalatu? Prije svega da je studirao komparativnu
književnost i španjolski jezik. Zahvaljujući tome, preveo je našega Juana
Ramóna Jiméneza (Eternidades/Vječnosti, 1999.). Glavni urednik časopisa
The Bridge/Most (El Puente) pjesnik je koji se gotovo uvijek vraća u zaklon
od sjena; sve do trenutka dok ne postane čuvarom noći i njezinih tajnovitosti.
Osim toga, obnavlja se u duhovnome ili u nutarnjoj želji za svetim. Od
mnoštva izabranih pjesama, izdvajam nekoliko stihova: „Ja sam taman kao
Dunav u siječnju i plovim/nutarnjim koritom u koje te ne mogu povesti“;
„Samo sad mogući su preskoci / iz noći u dan, iz čovjeka u anđela“; „Kako
iz te sumračnosti da svjedoči o uzbibanim dušama koje grakću u noć?“ ili
„Uputi se u mračne / saveze riječi“.
Autor je pet zbirki poezije. Posljednja je Uspavanka ispod pepela.
U zbirci Murmullo sobre el asfalto objavljene su 32 pjesme Lane Derkač.
Njezina je poezija svjedočanstvo postojanja onih malih, svakodnevnih radnji
kao i onih koje utječu na duh. Prvo kaže: „Planinar sam/ koji ne dopušta da
budeš izletište tišine/zato te dozivam/ no ne čujem. Sve što čujem je jeka/
– od jutros si runolist.“ Ali, također se zbratimljuje s Davorom (autorom
pjesme Noćni Isus) kad u drugoj pjesmi zaključuje: Onda konobar donese
zdjelu s juhom/ i uhvati grabilicu. /Zamislim kako tu umjesto njega,/zastaje
262 KNJIŽEVNA RIJEKA
Isus i dijeli nam toplinu iz zdjele/ ni ne zagrabivši“.
Budući da je Miguelu de Unamunu bio potreban Novi svijet
(Argentina, primjerice) da postane poznat u Europi, obratite pozornost na ova
dva sjajna pjesnika koji mu se predstavljaju zahvaljujući Željki Lovrenčić.
Objavljeno u listu El Adelanto iz Salamanke u rubrici Panóptico, 14. srpnja
2011.
Vukovar 1991
Krvnici prolaze poput zvijeri,
ne daju se zbuniti u svojemu ludilu,
posvuda narušavaju
spokoj onih koji ne traže sukobe
i na hrvatskome vape: „Mi nismo vaši neprijatelji.“
Prolaze milicajci i postrojavaju se galameći,
lažući, udarajući, pucajući
u zajedničke grobnice
(svojim krvavim prstima)
pokapaju raspadajuća tijela nedužnih.
Prolaze đavoli i destiliraju sumpor,
zločinci se umnažaju nasiljem
koje neprestano nanovo počinje jer
se stalno vraćaju oni koji nemaju milosti.
Zaslijepljeni boli i vapajima,
svojim prolaženjem izazivaju smrti.
Prolaze postavljajući ultimatum.
U međuvremenu, uplakano dijete im kaže:
„To će biti vaša kazna.“
(Društvu hrvatskih književnika)
Priredila i prevela: Željka Lovrenčić
263
ĐONI BOŽIĆ
Silvija Benković-Peratova: Tetin luštrin,
DHK-ogranak Rijeka i Venerus, 2011.
T
etin luštrin ili Tetina ogrlica nastavak je velike pripovijesti koju
je spisateljica započela 2004. godine, a zgotovila u tematskoj
sveukupnosti 2011. godine, obilježene značajnim društvenim
događanjima u našoj zemlji.
Silvijina knjiga predstavljena je javnosti u dva navrata: prvo 16. lipnja
u Velikoj dvorani riječke Filodrammatice, a potom 2. kolovoza u Amfiteatru
pred osnovnom školom Silvija Strahimira Kranjčevića u Senju. Tom prilikom
o djelu nadahnuto je govorila književnica Ljerka Car Matutinović, iz čije
recenzije izdvajam: Neposredna i živa sinergija sa bliskim zavičajnim idiomom
je aura vitalis ove pitke čakavske proze. Tetin luštrin, autorice Silvije Benković
Peratove, oduhovljene pjesniinje i bajkovite pripovjedačice, kompozicijski je
skladno i pokretljivom dinamikom ostvareno djelo te se čini kao da je napisano u
jednom dahu... Žanrovski bi knjigu mogli svrstati u autobiografsku, povijesnomemoarsku književnu vrstu, ali ona je više od toga. Tetin luštrin je čitak i
dojmljiv čakavski prozni izričaj, osmišljen relevantnim senzibilitetom kojemu
ne manjka dobrodošla duhovnost... možemo to nazvati i ironijskim odmakom kako je uobičajeno prema teorijsko-književnim postulatima...
Prvu, riječku, promociju otvorio je urednik knjige Bože Mimica,
naglašavajući kako su Silvijine priče na senjskom idiomu prožete
mediteranskim duhom nalik onima Miljenka Smoje, pa su svi ti događaji
podatni za uprizorenje, po uzoru na Malo misto. „Senj, koji je jedan od naših
mediteranskih gradića s prepoznatljivim mentalitetom“, rekao je Mimica - „
ovom knjigom dobio je znakovit lik koji simbolizira nezaboravno bogatstvo
pučkoga suživota, a riječ je o neuobičajenom liku, jer su u književnosti mnogo
češći likovi majke i oca...“
U jeku nepredvidljivih ekonomsko-političkih previranja, srž Silvijine
proze najviše se oslikava u jednoj od najvažnijih smjernica nedavno ostvarenog
pastoralnog pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj (4. i 5. lipnja) kad se
susreo s hrvatskim obiteljima za koje je rekao da su temelj svakog društva.
S duhovnom izgradnjom zajednice jačaju moralne i kulturno-identitetske
osnove kao zalog normalnog oblikovanja svakidašnjeg života. Upravo na
tragu tih poruka može se iščitati ovo književno djelo u kojem je uloženi
napor istinski polučio vrijedan rezultat.
Na stranicama projekta TETA susrećemo se ne samo sa pozivom da
264 KNJIŽEVNA RIJEKA
još bolje upoznamo i zavolimo svoje ishodište, i ne samo sa melankoličnom
potragom za izgubljenim vremenom, već i sa onim prevažnim što se zrcali u
pronicavom tumačenju nezaobilaznih vrjednota koje nam šire intelektualni i
duhovni obzor nad značajem baštine kao temelja suvremenosti. Neprolaznu
i stvaralački izazovnu temu, kojoj je Silvija već uspješno rastvorila mirisne
autobiografske latice u prvoj knjizi, sada umješno nastavlja nadograđujući
je kroz 17 pisanih dragulja raspoređenih poput zasebnih cjelina primjereno
naslovljenih radi lakšeg poniranje u ukazano bliskije značenje odabrane građe.
Također, u ovom novom inspirativnom uzletu svjedoci smo obogaćivanju
zapisa svježim humorističkim minijaturama, otvaranjem obiteljskog albuma
zbirkom starih fotografija, autoričinoj izrazitijoj povijesnoj retrospektivnosti,
te iz poglavlja u poglavlje postupnim otkrivanjem njenih u životnoj
kolotečini zapretanih misli, što samom djelu donosi dah i ugođaj jednog
vremena. Hrvatski književnik Joja Ricov je za prvu knjigu TETA napisao
da je ustoličena pokaznica zavičaja, ikona nepovratne baštine. Tetin luštrin
također nosi u sebi unikatni trag jedne oživljene prošlosti, koloplet ljudi u
svojim sukobima i skladu, u sudarima i ljubavi, njihove jedinstvene dijaloge
što suvremenike podsjećaju na neponovljivu melodiju njihova glasa, na davne
a vječno žive osobnosti i sudbine, ali i one koji će doći i potpuno se sroditi
s gradom i svojim životom i radom doprinijeti budućemu usponu i rastu.
Svoju meditativnu šetnju zavičajnošću, Silvija zaokružuje nizom analitičkih
promišljanja koja, osvijetljena jedinstvenim stilom, u konačnici postaju
raskošna freska baštine za sve one ljude koji grad Senj nose u srcu i koji se žele
pohvaliti svojom poviješću.
A, imaju se i s čime pohvaliti.
Pred očima nam iskrsavaju brojni primjeri materijalne kulture, jer
je autorica izvrsni poznavatelj svakog gradskog kutka i detalja. Tako nas na
svoj jedinstveno skladni način kazivanja pronicavo studiozno provodi kroz
djelo, tumačeći s likovno-poetskim nabojem izvornu ljepotu grada, njegov
zemljopisni položaj, klimatske prilike, prirodu koja ga okružuje, gostoljubivo
stanovništvo koje se uspješno othrvalo svom poteškoćama, kako nekada tako
i danas.
Progovarajući o gradu i njegovim ljudima na dijalektalnom izričaju
senjske čakavštine postiže dramsku slojevitost psihologije likova, prisjeća se
običnih ljudi poslovično okupljenih oko vječne hraniteljice i odgojiteljice,
dobroćudne i stoičke hrvatske TETE, ali i senjskih stručnjaka, umjetnika,
znanstvenika, zidara, ribara, težaka te iseljenika, posebice njih kojima
pristupa tankoćutno s dubokim razumijevanjem zbog njihove sudbine.
Osim toga, Silvija Benković Peratova, hrvatska slikarica i pjesnikinja,
u ovom libru nesebično nam otkriva brojne do sada nepoznate ili zaboravljene
pojedinosti koje inventivno kolažira u čvrstu strukturu s jasnim tragovima
ĐONI BOŽIĆ 265
autorske osobnosti. A ona je kaljena na obiteljskom ognjištu i uzvišena
kršćanskom matricom u čijoj je jezgrovitosti pronašla poticaj svome plodnom
intelektualnom i umjetničkom stvaralaštvu.
Općenito govoreći, autorica je provela svoje djetinjstvo u uljudbi
duboko prožetoj kršćanskom duhovnošću, protkanoj hrvatskom kulturom
te ostvarenoj na tradicionalnim obiteljskim zakonitostima, pa se tako u
pojedinim trenucima može osjetiti znakovita povezanost njene umjetnine s
umjetničkim djelima i biografijama velikih osobnosti, s njihovim bdijenjem
nad očuvanjem nacionalnog identiteta i mudroslovljem svojstvenim
nepresušnim narodskim izvorištima.
U žarištu autoričine percepcije i fiksacije, nadahnuća i imaginacije
sjajne su Kranjčevićeve riječi: …jer sve je prolazno, samo je narod vječan!
S podjednako emotivnim nabojem, Silvija, u svemu apostrofirajući
obitelj kao najvažniju kariku jedne uspješne zajednice, dodaje svome djelu
autentičnost biografije, nesalomljivost svojih ideala i velebnu škrinju velikih
nadanja…
266 KNJIŽEVNA RIJEKA
IGOR ŽIC
Željka Lovrenčić: Književni prikazi i drugi zapisi,
DHK, Zagreb, 2011..
U
Hrvatskoj je prisutna prilično oštra podjela na književnike
Jutarnjeg lista, poput Nives Celzijus ili Miljenka Jergovića, dakle
kandidate za Kiklopa, Nobela itd., te ozbiljne književnike koji žive
svoj stvaralački život podalje od zarazne žutice. Čitajući rukopis Knjige o
Kini Davora Velnića – koja bi se trebala pojaviti kod Matice hrvatske tijekom
iduće godine - ostajem zatečen plamenim stilom kojim se analiziraju tisućljeća
svjetske kulture, te obrisima stvari koje dolaze s Dalekog Istoka. Kina je jedino,
zaista ozbiljno, globalno pitanje XXI. stoljeća!
Paraleno s tim rukopisom pročitao sam knjigu Željke Lovrenčić
Književni prikazi i drugi zapisi i pokazalo se da je riječ o drugoj slici
monumentalnog diptiha: ovog puta analizira se krajnje zapadna kultura, koja
uključuje 500 milijuna govornika, velik broj pisaca, te iznenađujuće izdašne
nagrade za književnost. Oba autora u naše malo misto, najlipše na svitu unose
realne dimenzije naše marginalnosti, no unutar toga uspostavljaju mostove
prema drugima i podižu nas, ipak, na razinu relevantne svjetske kulture.
Gospođa Lovrenčić živjela je šest godina u Meksiku i Čileu, a
gospodin Velnić četiri u Kini. Njihovi tekstovi nisu šuplji intelektualni
turizam tipa korčulanske marksističke škole, ni eseji o vrhunskom kuhanju
škampa koji se serviraju sirovi, već stvarno podizanje mostova prema vitalnim
– i nadolazećim! - civilizacijama. Davor Velnić, kao glavni urednik Književne
Rijeke, godinama je objavljivao tekstova Željke Lovrenčić – koji su sada
prikupljeni u ovoj knjizi (naravno, uz one iz drugih časopisa), a ona mu se
odužila s dva, tu ponovno objavljena osvrta.
Pozabavila se njegovim vrlo zanimljivim romanom Pola suze, koji
se bavi preživljavanjem nekoliko Hrvatica u Italiji tijekom Domovinskog
rata, te knjigom eseja Nije namjerno... Svaki ozbiljan pisac treba podjednako
ozbiljnog kritičara (i urednika) – i obratno! Za tango je potrebno dvoje...
Željak Lovrenčić radi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici
kao voditeljica Zbirke inozemne Croatice. Diplomirala je komparativnu
književnost i španjolski, magistrirala filologiju, a sada je na doktoratu
Hispanistička Croatica – tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla. Na
neki način živi san svakog poštenog Hrvata – posao, strast i hobi fokusirani
su joj u istoj, doduše prilično velikoj točki - hispanistici.
Gospođa Lovrenčić tako piše:
IGOR ŽIC 267
„Jedan od najvećih međunarodnih sajmova knjiga u Latinskoj
Americi, onaj u meksičkome gradu Guadalajari, održava se već dvadesetak
godina... Na Sajmu su se moglo sresti mnoga značajna književna imena:
Carlosa Fuentesa, Antonia Loba Antunesa, jednog od najprevođenijih
portugalskih književnika, Gabriela Garciju Marqueza, Čileanca Luisa
Sepulvedu, Bolivijca Edmunda Pasa Soldana, Ukrajinca Yurija Andrujuvicha,
jednog od najznačjnijih modernih ukrajinskih književnika; Kena Folleta...“
(str. 129)
U ozbiljnom hrvatskom izaslanstvu bio je te godine i Davor Velnić.
Svijet je mali kada ste u njegovom središtu... Za neki budući susret u Gudalajari
bilo bi poželjno imati prijevod njegove Knjige o Kini na engleski i španjolski,
jer je to tip teksta koji odgovara međunarodnoj razmjeni. Bez konkretnih
prevoditeljskih rezultata sva daleka putovanja ostaju tek lijepe fotografije
u obiteljskim albumima... Te godine Željka Lovrenčić predstavila je knjigu
Murmullo sobre el asfalto (Šapat nad asfaltom) s 66 pjesama Davora Šalata
(glavnog urednika časopisa Most/The Bridge) i Lane Derkač...
No, što autorica kaže o svojim nakanama u Proslovu?
„U knjizi se govori o značajnim piscima španjolskog govornog
izričaja koji su već klasici te književnosti – Miguelu Cervantesu, Pablu Nerudi,
Federicu Garciji Lorki, Carlosu Fuentesu, te onima mlađima s tog područja
- Robertu Ampueru, Diegu Munozu Valenzueli, Juanu Mihovilovichu
Hernandezu... Neki su prilozi posvećeni djelima naših književnika –
Dragutina Tadijanovića, Ante Stamaća, Davora Šalata, Lane Derkač, Davora
Velnića, Diane Burazer, Ane Horvat, Jerka Ljubetića, Mire Gavrana, Ružice
Cindori...“ (str. 5)
O svim tim autorima Željka Lovrenčić piše odmjereno, bez euforije,
uvijek naglašavajući ono što je najbitnije. Ponekad imam osjećaj da je možda
malo i odviše prisutna biblitekarska disciplina i da bi poneki uzlet poetskog
bio sretniji od posvemašnje racionalnosti, no svatko nosi svoj križ.
Daleko najljepši tekst - u čisto literarnom smislu – skriva se
pod naslovom Adios,Tadija. U tom toplom nekrologu odbacila je plašt
znanstvenice i pustila je osjećaje da joj vode prste po tipkovnici...
„Kad sam u četvrtak 21. lipnja u vrelo poslijepodne došla u sobu
na trećem katu Doma za stare i nemoćne osobe obići Tadiju nisam slutila da
je to bio posljednji put, posljednji šapat i posljednji stisak ruke. Slijedio je i
posljednji potpis da se odriče autorskih prava za prijevod njegove poezije na
španjolski jezik koji me posljednje tri godine zbližio s ovim velikim pjesnikom
i još većim čovjekom. Nažalost nije dočekao knjigu Puentes (Mostovi) koja je
nedavno objavljena u Zagrebu, a namijenja je čitateljima u Boliviji. Umro je
spokojno, u snu, više nego uspješno ispunivši svoju misiju na zemlji.
Dragi moj Tadija, nedostajat će mi tvoj vedri duh koji me je uvijek
268 KNJIŽEVNA RIJEKA
znao podići kad mi je bilo teško, sigurnost koju sam osjećala uz tebe jer sam
znala da ćeš ti pronaći rješenje za sve, nedostajat će mi tvoj glas i tvoja topla
ruka s koje nikad nisi skidao svoj prsten s crvenim kamenom.
Želim ti vječni spokoj i neka te čuvaju anđeli.“ (str. 86)
Knjiga Željke Lovrenčić jedan je od onih mostova koji nas spovezuju
s maticom svjetske kulture. Samo ozbiljni književnici zaista spajaju narode,
dok je sve ostalo tek prenemaganje na pozornici svjetskih – i manje svjetskih!
– noćnih klubova u kojima se književnost pretvara u nevještu, ostrajelu,
mlohavu, krajnje odbojnu striptizetu...
Književni prikazi i drugi zapisi svojevrstan je, predragocijeni,
priručnik za pismenije Hrvate, te naša veleposlanstva u Južnoj Americi.
Istovremeno su i veliki prvi korak ka knjizi Latino-američka književnost, koju
bismo mogli – i trebali! - očekivati od tako predane i sustavne autorice koja
nam ukazuje na sve ono što je kvalitetno i važno u jednoj kulturi koju nam
je približila na udaljenost dobre čaše vina, te kvalitetnog maslinovog ulja,
koje se škropi po pečenoj ribi. Jer latino-američka književnost tek je jedna,
ponešto udaljena, uvala Mediterana i time nam emocionalno neusporedivo
bliža od zamršenih i pomalo ledenih kultura Dalekog Istoka...
269
IVO MIJO ANDRIĆ
Željka Kovačević Andrijanić: Grad zatočenih prolaznika,
DHK - Ogranak u Rijeci i Verba d.o.o. Rijeka
ŽELJKIN PJESMOGRAD
K
ao i svaki odani poklonik lijepe književnosti, veoma ugodno
se osjećam kada pročitam nadahnutu i leksičkim bogatstvom
oplemenjenu zbirku pjesama. Tada mi se život učini ljepšim, pa
poželim da nikada ne prestane ovo zvjezdano trajanje u vremenu i prostoru
što mi je dodijeljeno božjom providnošću i ljudskim nadanjem.
U trenutku dok zapisujem ove riječi, sluhom mi odzvanjaju versi
pjesnikinje Željke Kovačević Andrijanić uzidane u stihovanu knjigu
naslovljenu sintagmnom Grad zatočenih prolaznika. Pomalo čudan i podosta
mističan naziv za lirsko štivo izvezeno prefinjenim nitima leksema od
govorne svile na svjetlosnoj potki. Nalično paškoj čipki u čijoj dubini prebiva
povjesna istina. Plodna kao zemlja. Modra kao more. Vedra kao nebo kad
zavlada ljeto.
Takve mi slike promiču mislima dok tražim izraze kojima ću, na
primjereni način, prenijeti dojmove o Gradu u kojemu obitavaju zatočeni
prolaznici. S radošću priznajem kako sam bio jedan od njih i kako sam, evo,
izašao iz te oaze rose i mediteranskoga mirisa da opišem to što sam osjetio dok
sam hodio lirskim ulicama toga čarobnog Grada. Radi pojašnjenja dodajem
da sam svaku pjesmu vidio i doživio kao ulicu, a svakog prolaznika kao jednu
riječ u pjesmi.
U osam ciklusa koji, zapravo, čine oktavu kvartova u Željkinom
Gradu sazdanom od pjesme, označen je put kojega smo prošli ili ćemo proći
od rođenja do relativne ljudske vječnosti. Taj put je toliko dug, naporan i
drag, koliko smo spremni slijediti poznati nam trag. Trag naših majki i naših
očeva. I svih dobrih ljudi do kojih držimo.
Željka Kovačević Andrijanić u ranoj je mladosti zaorala svoje prve
lirske brazde na nepreglednom i plodnom poetskom polju. Iz njih je, već
do punoljetstva, izniknula prva zbirka pjesama pod naslovom Udvoje. Do
dvadesete godine života objavila je svoju drugu knjigu Nježni stihovi, a u
dvadesetdrugoj treću stihozbirku U njedrima oluje.
Nesumnjivi talent i radišnost podarili su joj u to vrijeme vrijedna
priznanja na književnim natječajima i literarnim smotrama mladih stvaralaca.
Time se ne mogu podičiti mnogi znani pisci koji su zvjezdane uspjehe
270 KNJIŽEVNA RIJEKA
spisateljskog stvaralaštva požnjeli u srednjim ili poznim godinama života.
No, Željki je to pošlo za stihom doba mladosti.
Grad zatočenih prolaznika ukazao se čitateljima mnogo godina
poslije prvih objavljenih zbirki poezije. U tome razdoblju pjesnikinja se
posvetila osobno i društveno važnim obavezama stvaranja obitelji i odgoju
novih generacija. Podarila je rodu Kovačevića i Andrijanića tri draga nova
člana koji će, skupa s ostalim dobrim i vrijednim ljudima, osigurati ljepšu i
perspektivniju budućnost ove zemlje. Uz to je je pomagala u odgajanju tisuća
djece kroz djelatnost ustanove u kojoj je radila.
Paralelno s tim važnim poslovima pisala je pjesme. Strpljivo i smjerno
podizala je grad u kojega je naseljavala zatočene prolaznike. Najprije samu
sebe, a onda i sve drage ljude s kojima je dijelila i dijeli čari ovozemaljskog
života. Tako su se na jednom mjestu, u Gradu zatočenih prolaznika, našla
njezina djeca, suprug, roditelji, djeda i baka, ini znanci i prijatelji i mnogo
toga što nas veže sa ovom lijepim svijetom nakrcanim mnogim dobrima,
a među njima i onim stvarima i događajima kojih se ne bismo rado sjećali.
Ali, život nije samo pjesma, radost i smijeh. Život je i bol i tuga, a katkad i
gorčina. Ispunjen pelinom, koprivama pa čak i, otrovnim biljem.
Kroz sve to grko bilje i obilje, kroz razne scile i haribde trajanja,
od vedrog djetinjeg jučer do oblačnog i zbiljnog danas, prošla je pjesnikinja
Željka Kovačević Andrijanić. Bolujući ono što je ružno i tužno, slaveći sve što
je lijepo i trpko. Boreći se za svoje i opće, i ne zastajući pred zidom sumnje i
plača. Na tome dugom i iscrpljujućem putu proživljavala je zebnje i strahove,
zaobilazila prepreke i otpore, dijelila osmijehe i riječi utjehe.
O svemu tome bilježila je stihovane zapise koji su, u dugim besanim
noćima ili lijepim proljetnim i ljetnim jutrima pretakani u opojne pjesme
i dojmljive novele, priče i romane. Pjesme su stavljene na uvid kroz Grad
zatočenih prolaznika, a prozni radovi će se naći u knjigama koje slijede.
Nadamo se uskoro, unatoč recesiji i tmurnoj književnoj zbilji.
Poetsku zbirku Željka je s razlogom i dužnim poštovanjem posvetila
svojim intimnim životnim suputnicima, sinovima i suprugu. Oni su su bili
i ostali svijetlim točkama u njezinom životu, ispunjenom napornim radom
i relaksirajućim stvaralaštvom. Tko piše i čita, taj najbolje znade koliko je
knjiga važna u lijepom i teškom ljudskom bitisanju. Ostali to vide, svatko na
svoj način.
U pjesmama Željke Kovačević Andrijanić prevladavaju motivi i boje
svakodnevlja. U njima je racio ispred iracia. Glas iznad šutnje. Mjesec iza
sunca. Let ponad padanja. Pozitivna energija zrači iz svake pjesme, makar u
nekima stoje upitnici, a u drugima se nazire tjeskoba.
IVO MIJO ANDRIĆ 271
Bojim se sebe.
Uostalom, nije li ljudski
Bojati se onoga što ne poznajemo?
Tako se pjesnikinja obračunava sa vlastitim strahovima i
nedoumicama u pjesmi pod naslovom Strah. Lažno je vjerovati kako mnogo
znamo i kako smo opće mjesto na planetu Zemlja. Kamo god krenemo
nailazimo na nepoznanice svega postojećeg. Čak ni sami sebe dovoljno
ne znamo jer, na mnoga stanja vlastitoga ega nemamo prave niti konačne
odgovore. Zato je nesuvislo dijeliti lekcije onima koji umišljaju da su mudriji
od Sokrata. Daleko je bolje spoznati granice i u njima naći smisao življenja.
Poezija Željke Kovačević Andrijanić oplemenjena je bogatom
leksikom i snažnim filozofskim porukama. Tonovi njezinog stihovlja obojeni
su melodičnim sazvučjem zavičajnih motiva i pojavnosti, tako da kod čitatelja
ostavljaju dojam kakav se javlja dok gledamo radove realističnih slikara. U
njima nema disonantnih mjesta niti nerazumljivih jezičkih akrobacija kakve
nalazimo kod nekih suvremenih pjesnika sklonih eksperimentiranju na
poetskom polju. Njezina misao je duboka i jasna, glas odmjeren i čujan, a rima
tečna i žuborna kao planinski potok ili morski šapat. Lirska vizija Željkinog
poetskog svijeta odiše bogatstvom raznovrsnih stilskih figura i aforističnih
iskaza, što joj pojačava literarnu snagu i uzdiže je iznad prosječnosti.
Iako njeguje osebujan poetski izričaj, u nekim se pjesmama mogu
prepoznati: Matoševa simbolika, Jesenjinova melodika, Tinova ritmika,
Cesarićeva deskripcija, Dragojevićeva funkcionalnost, Fijamengova
fonetika, Parunovska zagonetnost, Krpotićevska inovativnost ili Paljetkova
milopojnost. Sve te odlike nadograđene su Kovačević Andrijanićevskom
senzibilnošću, misaonom zrelošću i lirskom nadarenošću kakva krasi samo
probranije hrvatske pjesnike.
Tematsko i leksičko bogatstvo Grada zatočenih prolaznika kod
svakog će ljubitelja sjetne pjesničke riječi probuditi želju da ponovo otvori
njegove stranice te da uživa u šetnji inspirativnim ulicama i prostranim
trgovima na kojima se događa gibanje vremena, let beskrilih ptica, tražodušje
prošlosti i tango cvjetanja. U tom gradu snova živa su sjećanja na sve što je
bilo i što vazda traje.
To zna pjesnikinja i svi koji vole.
I koji životu ne okreću leđa.
Čak ni onda kad je gorak kao pelin.
272 KNJIŽEVNA RIJEKA
IVO MIJO ANDRIĆ
Kristina Posilović: Barcelona
DHK-Ogranak u Rijeci i Verba d.o.o. Rijeka, 2009.
ZAIGRANA POETIKA ZBILJE
V
ećina pjesnika i spisatelja, općenito, pisanju pristupa s golemim
očekivanjima i nadama. Otuda je kod njih prisutno čvrsto uvjerenje
da je sve što napišu originalno i iznadprosječno. Ili, u najmanju ruku,
u garnicama dobroga prosjeka koji neće ostati nezamijećen kod čitatelja i inih
znalaca lijepe pisane riječi.
Ako je suditi po sadržini uvodnoga citata - mota - svojoj trećoj zbirci
poezije pod naslovom Barcelona, Kristina Posilović se, već u startu, odrekla
nerealnih pretenzija glede procjena nebeskog dometa i zvjezdane kvalitete
ponuđenih stihova. Za to su joj poslužile odmjerene Lautreamontove misli
o još neuštimanoj liri i liriku koji, bez astronomskih pretenzija, pjeva svoju
pjesmu, oprezno zivljući vjerne slušatelje. Skromnost je vrlina koja lakše
otvara vrata zbiljnoga svijeta od svakoga ključa i naleta vjetra. Znade to mlada
Kristina, pa zato ne žuri kroz trnje do ruža. Slava je ionako prolazna i krhka,
pogotovo kad je izrasla na stihu.
Da ne bi čitače izložila prevelikom riziku liričarskih očekivanja,
pjesnikinja već u prvim versima otkriva zašto je odlučila krenuti poetskom
stazom.
Mislim da znam čemu mi služe riječi.
Nakon toga priznanja, ne preostaje nam ništa drugo, nego slijediti
riječi pjesnikinje koje su vidni i lako prepoznatljivi tragovi njezinih misli i
osjećaja. Ti tragovi vode u zanimljiv svijet izatkan od prirodne leksike i
nadahnutih emocija što se prelivaju u svim bojama i tonovima svakodnevlja.
Premda je opremljena i osposobljena akademskim znanjem jezikoslovca,
Kristina Posilović tim se stručnim oruđem i oružjem služi isključivo u mjeri
potrebnoj za nužnu obranu pjesničkog integriteta i ljudske samosvojnosti.
Razornu snagu i ubojitost toga oružja ona prepušta inima koji su skloni
pucanju u druge, makar to bili i pripadnici njihove vrste.
Zadržavši stav pjesnikinje koja sluša, a ne dijeli lekcije drugim
slušačima i koja, na osebujan način zapisuje ono što čuje i osjeti, Kristina
svoje poetske poruke prenosi u treptaju duha i doticaju tankoćutnog bilja i
okružja. U takvom suglasju ega i ekosa pjesma se događa kao čin uzajamne
ljubavi svega što postoji. Sunca što nam nudi svjetlost i toplinu i suncokreta
IVO MIJO ANDRIĆ 273
koji nas očarava zanosnim nebeskim bojama.
Poetesa Kristina Posilović u svome literarnom zanosu viđenim i
doživljenim, nerijetko poseže i za matematičkim izrazima koji joj nekada
služe kao mjera za uobličavanje proporcija misli i izričaja, a nekada samo
kao dekoracija izraza vlastitoga osjećajnog stanja i stremljenja. U jednoj
se pjesmi tako igra zbrajalicom od jedan do deset, dok u drugoj samjerava
simetriju neprolaznih dječjih maštarija koja se proteže od nestvarnog sna do
kozmičkoga apsurda.
Ne mislim na simetriju progutanoga
radujem se vlaku smrti u domovini slatkiša
euforičan sam na sjedalici maloga armstronga.
Ekspresija zaigranog unutarnjeg svijeta ovdje se transponira u
nekoherentne slike koje, unatoč svojoj raznolikosti i prividnoj alogičnosti,
odražavaju dinamiku pjesnikinjine misli i njezin osjećaj slobode bez granica
duha u zadanome tijelu.
Većina pjesama u zbirci Barcelona prožeta je mekim nitima ironije
i humora, a u nekima se, u manjoj ili većoj mjeri, osjeća prisustvo alegorije,
hiperbole, sarkazma i groteske koje su u funkciji prikaza, u mnogim stvarima i
pojavama, izobličene zbilje. Stilske figure što ih pjesnikinja znalački ugrađuje
u svoj lirski grad, snaže njegovu unutarnju leksičku arhikteturu i estetiku
stila, tako da knjiga poprima prepoznatljivi mediteranski izled.
Ako se uzme u obzir činjenica da su pjesme, umjesto naslova
označene rimskim brojkama, onda je lako izvesti zaključak, kako je mlada
poetesa Kristina Posilović, u potpunosti ostvarila svoju početnu nakanu da
bio- i geo- duh prošloga i novog približi i spoji u jedinstvenu cjelinu koja
se zove - sadašnjost. To je glavna odlika ove inspirativne i, po mnogo čemu
zanimljive stihozbirke čija autorica ne očekuje prekomjerne pohvale, već
odmjereno i pozorno čitanje. Kako i priliči takvoj poeziji.
Dakako i čitateljima koji cijene pjesničku inventivnost te zagonetan
i vedar lirski izričaj.
274 KNJIŽEVNA RIJEKA
IVO MIJO ANDRIĆ
Karmen Delač-Petković: IVAN BRAJDIĆ, BIOGRAFIJA,
Slovenske udruge, Rijeka – Brod Moravice, 2010.
U
hrvatskoj književnosti i umjetnosti, općenito, veliki je broj autora koji
su stvorili djela zavidnog opsega i visoke umjetničke vrijednosti. Među
njima je i mnogo sjajnih pregalaca za koje naša kulturna i društvena
javnost znade vrlo malo ili gotovo ništa. I koji se ne spominju niti u jednom
relevantnom izboru umjetnika iz područja na kojem su dali značajan doprinos.
Toj plejadi zaslužnih velikana, čije se ime i djelo nalaze izvan antologija
i nacionalnih književnih leksikona, pripada i pisac Ivan Brajdić. Književnik i
prevoditelj iza koga je ostalo višeslojno djelo čija će se vrijednost valorizirati tek
u vremenu koje dolazi.
Za života, koji je trajao osamdesetčetiri godine, Ivan Brajdić je djelovao
u sjeni nekih svojih suvremenika koji su, sa približno jednakim književnim
učinkom, stekli titule akademika i okitili se brojnim nagradama i priznanjima
republičkog i saveznog značaja. Za razliku od njih, Brajdićevo ime i djelo ostalo
je vezano isključivo uz rodni mu gorskokotarski kraj, premda je cijeli svoj životni
i radni vijek proveo u Zagrebu.
Pisac, prevoditelj i slikar Ivan Brajdić rođen je 1924. u selu Gornji Kuti
kraj Brod Moravica. Kada mu je bilo tri godine, obitelj se seli u Zagreb gdje
završava osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Još od najranije mladosti počinje se
baviti pisanjem i slikarstvom i ta će ga ljubav pratiti do kraja života.
Po završetku Drugog svjetskog rata u kojem je sudjelovao na
pobjedničkoj strani, nastavio je objavljivati poeziju i prozu u književnim
listovima i časopisima. U poratnom razdoblju završava Filozofski fakultet,
radeći istovremeno kao novinar i urednik u Studentskom listu i Zagrebačkom
tjedniku. Nakon stjecanja fakultetske diplome, neko vrijeme obavlja poslove
profesora hrvatskog jezika i književnosti u zagrebačkoj IV. gimnaziji. No, sve
jači zov spisateljskog stvaralaštva odvodi ga ubrzo u Jadran film, gdje nekoliko
godina radi kao scenarist i dramaturg. Za to vrijeme sudjeluje u pripremi i
oblikovanju scenarija za filmove: Sudar na paralelama, Pustolov pred vratima,
Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Deveti krug, Svoga tela gospodar, H-8, Vlak bez
voznog reda, Kozara i drugim.
Zbog zasićenosti scenarističkim radom, sredinom šezdesetih godina
prelazi u status slobodnog umjetnika, da bi nakon kraćeg vremena, s Mirkom
Andrićem i Danom Šijanom osnovao nakladničkog poduzeće August Cesarec
gdje obavlja uredničke, lektorske i recenzentske poslove. Odradivši uspješno i
IVO MIJO ANDRIĆ 275
tu dionicu vlastitog životnog puta, Brajdić se početkom sedamdesetih godina
ponovo vraća u status slobodnog umjetnika iz kojega je umirovljen 1975.
godine. Na taj korak odlučio se, prvenstveno, zbog želje da se cijelim svojim
stvaralačkim bićem posveti književnom i prevoditeljskom poslu.
Od dana umirovljenja pa sve do smrti 2008. godine, Ivan Brajdić ispisuje
na tisuće stranica pripovjesti, romana i prijevoda djela slovenskih autora. U tome
periodu objavljuje dvadesetak zbirki priča i romana sa tematikom iz suvremenog
života, pretežito ljudi gorskokotarskoga kraja. Dio proznog stvaralaštva
posvećen je dugoselskoj i zagrebačkoj sredini u kojima je Brajdić proveo najduži
i najplodniji dio svoga života. Od najpoznatijih proznih knjiga nastalih u tom
periodu treba svakako izdvojiti romane Hod po mukama, Trešnjevačke noći,
Bizonsko doba, Labuđi pjev Filipa Malnara te ratnu dugoselsku trilogiju i ciklus
od osam romana pod naslovom Spaljene duše.
Književno djelo Ivana Brajdića prihvaćeno je sa simpatijama od
većine čitatelja, jer se bavi ljudskim svakodnevljem i proživljenim tegobama i
stradanjima u borbi za osiguranje gole egzistencije. Autor životne priče svojih,
mahom obespravljenih junaka, kazuje jednostavnim jezikom i na način koji
je prihvatljiv širokom čitateljskom krugu. To mu priskrbljuje epitet narodnog
pripovjedača koji realistično i uvjerljivo slika hrvatske krajolike i i način života i
bitisanja njihovih stanovnika. U Brajdićevim pripovjestima nema gotovo ničega
nadrealnog i iracionalnog što je, u dobroj mjeri, okupiralo ovovovremensku
nacionalnu književnost. Njihov slijed je jasan i predvidiv i otkriva nam pravu
stranu života, začinjenu teškoćama i njima pratećim patnjama i tragedijama. Ma
koliko sudbine junaka tih pripovjesti bile gorke i bolne, one su bliske čitateljima
jer u njima mogu pronaći tamne dijelove svoga usuda ili ulomke tragike svojih
najbližih.
Takav način pisanja ne nailazi na odobravanje kod dijela književnih
kritičara koji podržavaju lingvističke akrobacije i moderno literarno izražavanje
ma o kojoj se vrsti pisanja radilo. Zato oni svjesno prešućuju ili s negativnim
konotacijama dočekuju knjige namijenjene širokim narodnim masama. Osjetio
je to i Ivan Brajdić, čija su brojna djela ostala izvan domašaja hrvatske književne
kritike. Tek o nekima od njih pisali su autorovi znanci ili pasionirani kroničari
domaće literarne produkcije.
Temeljitu valorizaciju književnog stvaralaštva Ivana Brajdića uradit će
vrijeme i oni kritici koji cijene tu i takvu vrstu pisanja. Za nadati se da to neće
dugo potrajati, te da će to vrijedno djelo uskoro pronaći svoje mjesto na vidnom
mjestu hrvatske književnosti. Kako se to, uostalom, dogodilo djelima nekih
njegovih prethodnika koji su, tek nakon smrti, postali poznatima i priznatima u
nacionalnoj literaturi a neki, i šire. Dosta je takvih primjera i ne treba ih posebno
navoditi niti isticati.
Za razliku od književnog stvaralaštva, prevodilački rad Ivana
276 KNJIŽEVNA RIJEKA
Brajdića bio je zapažen i cijenjen od svih koji poznaju tu vrstu važne kulturne
i internacionalne aktivnosti. Za svoga iznadprosečnog života Brajdić je preveo
na desetke poetskih, proznih i drugih knjiga sa slovenskog na hrvatski jezik i
obrnuto. Zahvaljujući njegovom prevoditeljskom radu, čitatelji u Hrvatskoj
upoznali su mnoga djela Ivana Cankara, Otona Župančiča, Pavla Zidara,
Antona Aškerca, Cirila Zlobeca, Edvarda Kocbeka i drugih slovenskih pisaca.
Za doprinos u prevodilaštvu nagrađen je nizom slovenskih priznanja, te izabran
za dopisnog člana Slovenske akademije znanosti in umetnosti.
Umjetnički interesi i dosezi Ivana Brajdića protežu se i na druga
područja stvaralaštva. Tako mu je talent za slikarstvo ispoljen još u ranoj
mladosti, a nadograđen u kasnijem radu, podario brojne slike koje i danas krase
dom u kojem živi njegova vjerna suputnica Fanika. Neke od tih slika izlagane su
na skupnim izložbama na kojima je za života sudjelovao.
Književni i ukupni stvaralački opus Ivana Brajdića sažet je i objavljen
dvije godine nakon njegove smrti u biografskoj knjizi koju je napisala Karmen
Delač-Petković. U toj knjizi autorica, na pregledan način, prezentira biografske
i bibliografske podatke o ovom vrijednom piscu i prevoditelju iza koga je ostalo
djelo velikog opsega i zavidne literarne vrijednosti.
Knjiga Karmen Delač-Petković donosi brojne detalje iz života
samozatajnog umjetnika koji je stvarao djela u raznim područjima umjetnosti
duže od šezdeset godina. U tom dugom razdoblju nastao je impresivan opus
koji je trajno obogatio hrvatsku kulturu i književnost kao njezinu najvažniju
sastavnicu.
U želji da biografiju Ivana Brajdića učini što sadržajnijom, autorica
je u njezin završni dio uvrstila više desetaka slika, fotografija i dokumenata
koji na zoran način govore o razvojnom putu ovoga, po svemu, zanimljivog i
primjernog stvaraoca. Tu je i nekoliko njegovih slikarskih radova te uglazbljenih
dugoselskih stihova.
Uz prevoditeljsku pomoć i suradnju Mirjane Mirković, knjiga je
objavljena dvojezično: na hrvatskom i slovenskom jeziku. Potporu u pripremi i
tiskanju knjige pružile su slovenske udruge koje djeluju u Hrvatskoj. One su se
na taj način, makar malim dijelom, odužile piscu i prevoditelju Ivanu Brajdiću
za golem doprinos u promicanju slovenske literature na hrvatskom govornom
području. Knjiga je tiskana u ediciji Male brodomoravičke zbirke koja je
otvorena i za druge zavičajne pisce iz Gorskog Kotara.
Autorica Karmen Delač-Petković zaslužuje sve pohvale za nesebičan
trud uložen u prikupljanju, obradi i prezentaciji građe o najpoznatijem
piscu brodomoravičkog kraja iza koga je ostalo literarno djelo neprocjenjive
vrijednosti. U tome joj je najviše pomogla Fanika Brajdić, koja u svome domu
u zagrebačkoj Dalmatinskoj, ulici čuva uspomene i književnu ostavštinu svoga
neprežaljenog životnog suputnika Ivana Brajdića.
277
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ
Ljubica Kolarić-Dumić: Igrajmo se radosti, izabrane pjesme za
djecu, drugo izmijenjeno izdanje, Srijemski Hrvat, Zagreb, 2007.
K
ad iz odrasla čovjeka - čisto, djetinje iskreno, razigrano, lepršavo i
obasjano emocijama - stihom progovara u srcu udomljeno dijete;
kad taj stih jednako obuzme najmlađe i one koji to više nisu; kad se
glazba riječi sjedinjuje s grlenim pjevom mališana… ima li načina, postoje li
riječi kojima opisati što je i kakva je ta poezija? Ne postoje. A i čemu opisivati?
Poeziju treba doživjeti. Ona je čas nježni, čas djetinje luckast i nasmijan, već
sljedećeg hipa tužan i rasplakan spoj bura dječjih doživljaja i emocija koje
progovaraju kroz autora. Takav autor - tren razigran kao čigra, tren lepršav
poput maslačka nošenog vjetrom, tren obuzet ljubavlju, a tren sjetom - koji
svoje emocije pretače na papir u ritmu dječje igre, koji je i sam jedno u svijetu
odraslih zatočeno dijete (ali i roditelj koji ima potrebu natkriliti sve nevolje
svojim nježnim zagrljajem), na najbolji mogući način u stanju je približiti
dječju književnost i onima posve malenima, no i uvesti u svijet odrasle
književnosti i onu nešto stariju djecu, ostavljajući trajan, neizbrisiv trag u
njima. Takav autor je pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić.
Poezija je prisutna svugdje oko nas, nalazi svoje mjesto u svemu
što radimo s djecom i u svemu čemu ih poučavamo, no na žalost neosporna je
činjenica da je dječja poezija - u odnosu na ostale vrste dječje književnosti slabo zastupljena u odgojno-obrazovnom procesu u predškolskim ustanovama,
ali i unutar obiteljskog odgoja djece predškolske dobi. Također je i činjenica da
je poezija - kad se, tu i tamo, skromno promoli iz zapećka u koji je potisnuta
-uglavnom birana kao sredstvo za realizaciju postavljenih odgojno-obrazovnih
ciljeva iz različitih odgojno-obrazovnih područja, a rijetko kao estetska kategorija
(koja bi uvijek i primarno trebala biti)… Istina, dječja poezija kao dio sveukupne
poezije i nosi u sebi dozu pouke, no ne može i ne smije biti ‘produljenom rukom
pedagogije’.
…Posebnost dječje poezije ogleda se u tome što u svom totalitetu
nosi atribute djetinjstva i traži odjek ponajprije u djetetu (ponajprije - stoga
jer je čitaju i odrasli, jer njezina jednostavnost, elementarnost i naivnost
privlači odrasloga, pružajući mu jedinstvenu sliku svijeta naizgled raštrkanih
raznobojnih oblutaka kojima je ponajmanje stalo do ‘savršenog’ mozaika svijeta
odraslih ljudi.
Poezija Ljubice Kolarić-Dumić ne obiluje didakticizmom, kako
to na žalost nerijetko biva u poeziji nekih pjesnika za djecu. Štoviše, premda
278 KNJIŽEVNA RIJEKA
dijete na neki način i jest (samo)poučavano kroz njezine stihove (što je
neizbježno), Kolarić-Dumić se prije svega igra riječima, emocijama, idejama,
snovima, razmišljanjima, htijenjima, čežnjama…, svjesna da je igra sastavni i
nezaobilazni dio djetinjstva i da djeca upravo kroz igru najviše uče i najbolje
pamte. Činjenica da je zbirka izabranih pjesama za djecu Igrajmo se radosti
- čiji je izbor pjesama proistekao iz triju prethodnih zbirki poezije za djecu
pjesnikinje Kolarić-Dumić: Od proljeća do proljeća, S vjetrom kroz godin’,
Izašli iz priče - stopljena s autoričinim poetskim ostvarenjima u jedinstvenu
cjelinu igre i radosti.
Ljubica Kolarić-Dumić čitav je radni vijek, ukupno četrdeset i tri
godine, provela s djecom, uz djecu i za djecu - radeći kao nastavnica hrvatskoga
jezika i književnosti. Prepoznavala je mlade talente među svojim učenicima
i bila im prvi kritičar, poticatelj i usmjeravatelj pa je generacije i generacije
bivših učenika - sad već mnogi od njih odavna stasali i zreli ljudi - pamte kao
jednu od rijetkih nastavnica koje su ostavile dubok trag u njihovim djetinjim
svjetovima.
Stihovi bogati ritmom, neusiljena, slobodnija rima i polurima,
narativna struktura pjesme, motivska šarolikost (ljubav u najširem smislu:
prema prijatelju, domu, domovini, Bogu, roditeljima, gradu, životu…),
odnosno tematska ljestvica koja varira socijalne, domoljubne, religiozne,
etičke, pejzažne, ljubavne, animalističke… pjesme za djecu neosporno
privlače mlade čitatelje, što potvrđuje i činjenica da se brojni stihovi za
djecu pjesnikinje Kolarić-Dumić nalaze u školskim čitankama, objavljeni
su u brojnim časopisima za djecu i školskim listovima, a sve su prisutniji i
u slobodnoj lektiri osnovnoškolske djece te ih mnogi razredni učitelji i
nastavnici hrvatskog jezika preporučuju kao izbornu lektiru.
Glazba riječi u poeziji Ljubice Kolarić-Dumić pobuđuje kod djece
zvukovne konstrukcije, slike, pridonosi razvoju akustične koncentracije,
razvoju osjećaja za ritam i razvoju sluha te utječe na razvoj govorne kulture.
Njezina poezija budi estetski doživljaj u djece odnosno djeluje na estetsku
dimenziju ličnosti, pobuđuje najskrivenija, podsvjesna emocionalna stanja,
izgrađuje misaonu osobnost.
Posebna je vrijednost poezije za djecu autorice Kolarić-Dumić
u tome što pjesnikinja progovara o svemu što okružuje dijete, njegov
djetinji svijet i zrcali se kao odraz njegovih iskustava te time biva djetetu
razumljiva i bliska. Naime, dijete mora imati neposredan kontakt osjetila
(vida, sluha, mirisa, dodira, okusa) i emocija s onime što mu predočujemo,
a stihovi pjesnikinje Kolarić-Dumić ne baziraju se na apstraktnim slikama
i događajima, nego su sastavni dio dječjih iskustava temeljenih na izvornoj
stvarnosti i zbiljskim emocijama djece predškolske i osnovnoškolske dobi.
Danas, kad se nastoji što je moguće više napustiti ex katedra
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ 279
poučavanje te odnos učitelja kao neprikosnovenog autoriteta i djeteta/
učenika kao poslušnika koji ne treba razvijati kritički način razmišljanja približavajući poučavanje na najbolji mogući način igrovnom stilu odgajatelja
i djece u dječjem vrtiću, poštujući princip korelacije i koncentracije nastavnih
sadržaja, pobuđujući i razvijajući kreativnost, inovativnost, socijalne i druge
kompetencije… - poezija Ljubice Kolarić-Dumić pokazatelj je koliko je autorica
lucidno i s tendencijom suvremenog didaktičara promišljala odgojnoobrazovni rad i puno godina prije tada budućeg Hrvatskog nacionalnog
obrazovnog standarda (2005) i Nacionalnog okvirnog kurikuluma (2009).
Igrajmo se radosti izbor je pjesama Ljubice Kolarić Dumić koji
se ne može svrstati niti u jednu dobnu kategoriju. Pisane u maniri dječje
nevinosti, iskrenosti, otvorenosti pa čak i naivnosti, stihovi poetese Ljubice
Kolarić Dumić zrcalo su emocionalnih traganja svih generacija. Prvenstveno
namijenjeni djeci, od predškolske dobi do adolescencije, pjesme u ovoj knjizi
sukus su emocionalnih stanja i događaja kojih se rado prisjete i odrasli.
Stoga zbirku izabrane poezije Igrajmo se radosti od srca preporučujem kako
odgajateljima u dječjim vrtićima i učiteljima u školama u njihovu odgojnoobrazovnom radu s djecom i učenicima, tako i mamama, bakama, tatama
i svim onim odraslima koji u sebi još uvijek nose atribute djetinjstva i žele
obogatiti svoj unutarnji svijet.
280 KNJIŽEVNA RIJEKA
IVANA PANDŽIĆ
Željka Kovačević Andrijanić: Ulica neriješenih zagonetki,
Venerus, Rijeka, 2011.
R
oman Ulica neriješenih zagonetki Željke Kovačević Andrijanić teško
je žanrovski klasificirati jer je istodobno riječ o obiteljskoj, ljubavnoj,
psihološkoj i, uvjetno rečeno, fantastičnoj prozi. Zapravo, Ulica
neriješenih zagonetki jesu priče o svakodnevnici koje povezuje lajtmotiv
tragične automobilske nesreće kao vrhunca tragedije jedne nesretne obitelji
koja nije znala, a ni imala snage život usmjeriti prema ljubavi i sreći. Roman je
to o raspadu jednog braka i odnosima koji su ga uzrokovali i koji će uslijediti
nakon njega, ali i o tome kako djeca doživljavaju činjenicu da više krevet
ne miriše i na more i na livadu, tj. da je tata otišao privremeno dok se mama
ne ohladi. U tom trenutku, dakle kad je brak glavnih likova Tajane i Filipa
okončan, započinje radnja Ulice neriješenih zagonetki, romana kojemu su
tuga i bol glavne odrednice.
Autorica
Željka
Kovačević Andrijanić vješto gradi fabulu kroz pet priča o istom događaju
koje su ispričane kroz perspektive pet likova povezanih obiteljskim i
prijateljskim, a prvenstveno ljubavnim vezama - Filipa, Maje, Tajane,
Gordane i Romana. Zadnja priča-perspektiva, ona Romanova, iznenađuje,
neočekivana je, a njome autorica daje potpuno razrješenje priča koje su joj
prethodile. Ovakvim strukturiranjem romana Željka Kovačević Andrijanić
se približava romanu Krik i bijes Williama Faulknera. Naravno, tematske
usporedbe s Faulknerom nisu moguće, iako oba romana tematiziraju raspad
obitelji, ali pritom kreću s drugačijih, dijametralno suprotnih polazišta. U
potpunosti se razlikuju i stilske značajke tih dvaju djela. Međutim, Ulica
neriješenih zagonetki, za razliku od Faulknerovog Krika i bijesa, jest čitljiv
i pitak roman u kojemu se lako prepoznajemo jer prikazuje životnu
neravnotežu sitnih trenutaka sreće, ljubavi i zadovoljstva s jedne strane i
preteških naplavina nerazumijevanja, nesreće, boli i tuge s druge strane.
Iako Kovačević Andrijanić osnovnu radnju stalno vraća na
početak, pripovijedanje je linearno, klasično. Ipak, ono je često isprekidano
unutrašnjim monolozima i snovima nekih likova koji su odraz autoričine
načitanosti, ali i posveta književnim klasicima koji su obilježili njezin
(autoričin ) život. Tu je prvenstveno riječ o Malom princu Antoinea
de Sainta-Exuperyja i Galebu Jonathanu Livingstonu Richarda Bacha.
Unatoč stalnom ispreplitanju realnog i irealnog, glavni narativni tok
IVANA PANDŽIĆ 281
Ulice neriješenih zagonetki se nikada ne gubi, a svi odmaci od njega imaju
funkciju zaokruživanja radnje. Treba istaknuti da su snovite dionice ovoga
romana vrlo lirične, impregnirane su dubokom emocionalnošću, a njihova
refleksivna poetska ljepota tjera na opetovano čitanje. Umjetnička vrijednost
djela upravo je u njima. Pri tom valja izdvojiti Majinu priču-perspektivu kao
najljepšu i najliričniju, ali i najbolniju i najtužniju. Naime, Maja, Filipova i
Tajanina kći, starmalo je stvorenje koje jedino veselje pronalazi u pticama,
livingstonskoj metafori slobodnog duha, izdignutog iznad okova društvenih
normi i obiteljskih, ljubavnih i prijateljskih zavrzlama. Tragajući za izlazom iz
nemoguće situacije u kojoj se nalazi krivnjom odraslih, nespremnih i životu
nedoraslih izgubljenih ljudi, Maja neizmjerno pati i pri tom ispisuje potresne
stranice čije čitanje duboko pogađa čitatelja.
Autorica Željka Kovačević Andrijanić ovim se romanom dokazala ne
samo kao iznimno emotivna nego i kao ozbiljna i zrela pripovjedačica koja kroz
jezično i stilski dotjerane, ali ne i suhoparne već vrlo životne rečenice nabijene
neizmjernom tugom, s lakoćom uspijeva zaokružiti sve priče-perspektive u
jedan tok i privesti roman kraju. Ipak, fabula ostaje otvorena, ostavljajući tako
prostor novoj tuzi i boli koja iz nje proizlazi, a koja se opetovano, poput Feniksa,
rađa iz pepela naše svakidašnjice. Na taj način Kovačević Andrijanić literarno
ostvaruje ideju vječnog kruga u kojega svaki čitatelj može utkati (ili makar u
njemu pronaći) djelić svog vlastitog života.
Roman Ulica neriješenih zagonetki Željke Kovačević Andrijanić
jest knjiga kojoj ćemo se vraćati jer osvaja jednostavnošću kojom su, kroz
izvanredno karakterizirane likove i njihove nesretne sudbine te kroz uvjerljive
i dinamične dijaloge, izrečene neke bolne i tužne životne činjenice koje mogu
biti dijelovi i naših života.
282 KNJIŽEVNA RIJEKA
ALAIN KERVERN
Marinko Kovačević: Iskrenost stabala ∕ Sincerity of Trees
(SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb 2011.)
U
brzane mutacije nekih ljudskih stvarnosti, pa čak i samom našem
okolišu, otkrivaju temeljni aspekt našeg suvremenog načina
života. Uspjeh haikua diljem svijeta, njegova spremna dostupnost
i neposrednost, postaju umjetnički izraz tog fenomena, gdje se, čini se, broje
samo trenutačne, privremene i uvjetne vrijednosti. Ta je kratka poetska
forma način na koji pričamo priču vječne mijene naše stvarnosti, kao što čini
hrvatski pjesnik Marinko Kovačević na vrlo specifičan način.
Originalnost zbirke haikua Marinka Kovačevića, naslovljene
Iskrenost stabala, izraz je, vrlo konciznim stilom, dubokog spokoja udahnutog
iz ozračja koje nam daje druge percepcije naših veza s drugim bićima i sa
svijetom.
Čini se da mu njegova bliska povezanost s biljkama, životinjama,
kukcima i pticama pruža drugu koncepciju svemira. Preciznije rečeno,
pjesnik kao da ima poseban način na koji živi stvarnost, zahvaljujući tim
osobitim vezama sa svijetom stabala: Svijet je jedno: ∕ nitko se više ne vraća ∕
doma umrijeti. Za čovjeka starih vremena, biljni je svijet bio ‘’drugi svijet’’,
ispunjen duhovima i božanstvima kao što kaže japanska ‘’Priča o sjekaču
bambusa’’. Ta vrlo stara bajka priča je o siromašnome sjekaču bambusa koji
pronalazi malu princezu – Kaguyahime, što znači: Sjajna Princeza – u
bambusovoj stabljici i usvaja je kao kći. Ali kada je porasla, ona se vraća u
svoju domovinu, to jest na Mjesec. A Marinkova opčaranost vegetacijskim
svijetom možda je povezana s vrlo starom zapadnjačkom tradicijom religijske
veze između ljudskih bića i stabala. Navedimo primjerice obožavanje stabla
kod starih Germana, ili srednjovjekovnu keltsku poemu sačuvanu iz 14. st.
Bitka stabala (Cad Goddeu), glasovitu priču u kojoj legendarni vrač Gwydion
pokreće šumska stabla da se bore kao njegova vojska. Kao i Gwydion ili sjekač
bambusa, Marinko se susreće s drugom realnosti zahvaljujući posebnoj vezi
s kraljevstvom stabala, što znači smirenošću i iskrenošću: Dodirnem ih; ∕ sa
svakom šetnjom upoznam ∕ novo stablo. Ali on uči i novu percepciju stvarnosti
od životinja, kao što nam europska srednjovjekovna tradicija govori o
tajanstvenom odnosu svetog Huberta i jelena, svetog Antuna i svinje, ili irska
predaja o pijetlima koji kliču: ‘’Mac na hoighe slan!’’ (Sin Djevice je živ!) kao
ALAIN KERVERN 283
dokaz Isusova uskrsnuća. I Marinko nam kaže da Srne -/s ruba šume prate/
pomicanje proljeća. Ali je od voda, zmije i galebova saznao i o sakrivenim
prijetnjama i katkada čudnom osjećaju muke: Kako jača žeđ ∕ šum slapa u uhu
srne ∕ sve jači, ili Pod suncem ∕ poskok mirno spava. ∕ Budan je otrov. i Samotni
galeb ∕ dubinom krika ∕ mjeri nebo.
Marinko ima još jedan talent: zahvaljujući vezujućem slogovnom
ritmu i oštroj ekspresivnosti, svaki put postiže pogodak. Poetska forma
haikua je vrlo dobro prilagođena Marinkovu izrazu, punom gustoće i snage.
Kod svakog haikua čitatelj uviđa da je pjesnik svjedok nevidljiva svijeta i
besprekidne metamorfoze svega. I može biti nazočan mnogim čudnim
događajima: S pljuskom vala ∕ pade poneki okov ∕ i s moje duše, ili Nedjelju u
rudniku: ∕ prožimaju se tama∕ i tišina., ili U šetnji. ∕ Iz grmlja prate me∕ oči
tišine., ili U zimskoj noći - ∕kako je leden dah∕zvijezda. Svijet je jedno.
2
U svakome Marinkovu haikuu riječ je uvijek o nekom duševnom
stanju temeljenom na ‘’tišini’’ izrijekom spomenutoj 14 puta u knjizi, i
‘’samoći’’ spomenutoj 10 puta. To su dvije ključne riječi koje nam dušu
otvaraju za novootkrivene stvarnosti. Možemo reći da se ta dva ključa kroz
knjigu ponavljaju, kao ‘’mantre’’ za stvaranje duševnog stanja primjerenog
jednom drugačijem opažanju svijeta: Na oštrici∕ trna – neozlijeđena∕ tišina., ili
S opadanjem lišća ∕ stablo tone∕ u svoju osamu.
Bratstvo pjesnika diljem svijeta je nešto čudesno. Godine 2005.,
daroviti pjesnik Bin Akio iz Japana objavio je lijepu dvojezičnu knjižicu
svojih haikua. Naslov tog izdanja bio je Anonimna stabla, u duhu vrlo
bliskom univerzumu Marinka Kovačevića. Navedimo dva njegova haikua:
Šuma zime∕ čekajuć nešto ∕ šutljivo., i posljednji iz zbirke: Majska oluja∕ ako
ušutim∕ nestat ću...
S druge strane, ugođaj Marinkove knjige podsjeća nas katkada na
duh Isse (1763.-1827.), posljednji veliki pjesnik haikua iz razdoblja Edo
(1603.-1868.). On je još poznat kao prvak malih stvari, od djece do kukaca i
žaba: Ti mršava žabice∕ još nemoj odustati∕ tu je Issa! Dakle, bliska veza između
ljudskog bića i životinja u toj je pjesmi očita, kao i kod Marinka: Motri me
žaba.∕ Uz smiješak, odlazim∕ iz njenog pogleda., ili Kakva usamljenost....∕ Pas na
svojoj kućici∕ usred poplave.
Japanski je haiku nekada bio kulturna osnova osjećaja godišnjih
doba. No u našem globalizacijskom razdoblju ta je zajednička baza postala
284 KNJIŽEVNA RIJEKA
tek lokalni fenomen ograničen isključivo na Japan. Suvremeni haiku,
transcendirajući japanski osjećaj godišnjih doba, snažno prenosi psihološki
pokret koji potječe iz pradavnih vremena pa stoga može prijeći preko svake
granice, kao što je slučaj kod pjesnika Bin Akioa i Marinka Kovačevića. Od
sada “haiku možemo promatrati s univerzalne točke, jer živimo u stoljeću
koje pruža neočekivane mogućnosti”, rekao je pjesnik Natsuishi Ban’ya.
Tako, miješajući japansku formu haikua i svoj iznimni senzibilitet, Marinko
stvara vlastiti stil koji prelazi sve granice.
Alain Kervern rođen je u Saigonu 1945. godine. Po završetku studija
orijentalistike u Parizu, počinje predavati japanski te se trajno nastanjuje u
Bretagni. Nadahnut almanahom japanske poezije Saijiki, 1987. objavljuje
rad o trajnosti haikua naslovljen Malgré le givre, a francuski prepjev
japanskog almanaha objavljuje 1988. pod naslovom Le Grand Almanach
poétique japonais: Matin de neige (knjiga I), Le Réveil de la loutre (knjiga II.,
1990.), La Tisserande et le bouvier (knjiga III, 1992.), À l’ouest blanchit la
lune (livre IV, 1992.) i Le Vent du nord (knjiga V, 1994.).
Zajedno s Makotom Kemmokuom preveo je brojne haiku pjesnike klasičnog i modernog izraza za Anthologiju
suvremenog
japanskog
haikua
objavljenu
1990.
Autor je zbirke Portes du monde objavljene 1992., u kojoj tehniku haikua
(kao i renkua) nastoji prilagoditi bretonskom senzibilitetu, te knjige Bashô
et le haïku objavljene 1995. i Livre des âmes abandonnées, objavljene 1997. u
suradnji sa slikarom Yasseom Tabuchijem.
Prevoditeljica: Vera Vujović
285
KIM CUCULIĆ
Jasen Boko: Na Putu svile – Kako nam je lagao Marko Polo,
Profil, Zagreb, 2009.
S
trast za putovanjima nagnala je splitskog dramaturga, kazališnog
kritičara i novinara Jasena Boku da krene stopama Marka Pola i zaputi
se Putem svile od Sjana (Xiana) u Kini do Splita, u razdoblju od svibnja
do srpnja 2008. godine. Dojmove s putovanja Boko je zabilježio u opsežnoj
knjizi, u kojoj na više od 400 stranica pratimo uzbudljive, ponekad i opasne
pustolovine ovog suvremenog hrvatskog putopisca koji potvrđuje da je ovaj
žanr danas itekako vitalan.
Stil pisanja Jasena Boke pritom nije čisto literarni, nije
ni suhoparan kao u turističkim vodičima, već stvarnost zemalja
koje je posjetio percipira s izraženim novinarskim nervom.
Premda je naglasak na dokumentarističkom pristupu, što pojačava i popratni
fotografski materijal, autor ne zanemaruje povijesne podatke, povezujući
na zanimljiv način prošlost i suvremenost ovih prostora koje također nije
mimoišla globalizacija. Jedan od rezultata tog globaliziranog svijeta su lokalne
inačice Coca-Cole, kojima dosjetljivi domorodci od Bolivije do Mongolije
kopiraju originalni recept.
Kao svjedok s terena, Boko čitatelja izvještava o
svakodnevici i političkoj situaciji zemlje kroz koju putuje, a u
svoja zapažanja, što je neizbježno, unosi i subjektivnu notu.
Jedna od vrijednosti Bokinih putopisa svakako je ispravljanje pogrešaka i
određenih zabluda. Tako autor skreće pažnju da je Svilena cesta već u startu
pogrešan termin, jer zapravo nije riječ o jednoj cesti već o seriji putova i
prolaza koji su spajali Sjan na Istoku i Mediteran na Zapadu. Zato bi naziv
Svilene ceste sigurno bio točniji. Budući da ceste u ondašnjim vremenima
nije ni bilo, još bi preciznija odrednica bila Svileni putovi. U hrvatskom
jeziku udomaćio se pojam Put svile, što je naziv za mrežu karavanskih
putova čiji je glavni cilj bio povezivanje Sredozemlja s istočnom Azijom.
Ovaj naziv je prvi koristio Ferdinand von Richthofen, Nijemac koji je
živio u 19. stoljeću. Krivu predodžbu može stvoriti i sâm pridjev svilena,
jer je ovaj dragocjeni materijal bio samo dio onoga što se prevozilo ovim
putovima. Prema Kini su, naime, putovali i jantar, zlato, staklo, vuna,
bjelokost, drago kamenje, egzotične vrste životinja za carsku zabavu,
razne biljne vrste i začini. No, svila je ipak bila najvažniji kineski proizvod. S porastom ekspanzije europskih pomorskih sila na početku novog
286 KNJIŽEVNA RIJEKA
doba, Put svile gubi svoje značenje. Trgovinu Putem svile zamjenjuju
brodovi, a kineski trgovci džunkama dolaze do Indije i Arabije. U
najnovije vrijeme put svile ponovo dobiva na značenju. Gradnja putova,
potaknuta otkrićem velikih nalazišta nafte u tim područjima, olakšala
je pristup tim neprijaznim, divljim područjima koja se industrijaliziraju.
Ponovno se otvaraju trgovački putovi, a postaju značajni i za turizam.
Vratimo li se na podnaslov knjige Kako nam je lagao Marko Polo, Bokina
knjiga još više dobiva na važnosti, jer ukazuje da su Putovanja Marka Pola,
koja su stoljećima bila ključni izvor informacija o zemljama istočno od Perzije,
u najvećem dijelu čista fikcija!
Jasen Boko tako odgovorno tvrdi da je ova kombinacija trgovačkog
izvještaja, nabrajanja udaljenosti, klišejiziranih i kolonijalno iskrivljenih
opisa stanovnika, koji najčešće izgledaju kao čudovišta, naročito ako nisu
Polove vjere, u najvećem dijelu izmišljena.
Upravo zato Bokina knjiga poziv je na reviziju nekih
stavova, mistifikacija i legendi koje se pletu oko Puta svile.
Knjiga počinje evociranjem pustinje Gobi, a putopis čitatelja dalje vodi kroz
suvremenu Kinu, na čaj s Ujgurima, kroz proces proizvodnje svile, upoznaje
ga s Pakistanom, Iranom, dolinom izgubljenih Aleksandrovih potomaka,
Turskom, a tu je i putopis pod intrigantnim naslovom Kako sam postao
taliban. Putopisac je posjetio i Homeinijev grob, zapitavši se: Zašto baš svaki
narod svoje svece zatrpava novcem, kao da su fontana želja?.
Da ovakva putovanja mogu biti i opasna opisano je u putopisu pod
naslovom koji dovoljno govori sam za sebe: Kako sam zamalo izgubio ovu ludu
glavu. Spomenimo i epizodu gdje se Boko u srcu Svilene ceste neočekivano
susreo s jednim drugim hrvatskim putopiscem – Borisom Veličanom, i to baš
u trenutku kad je konstatirao da ako ikoga rijetko susreće na putovanjima,
onda su to Hrvati. Srećom, i Boko, i Veličan, i Stipe Božić, i Davor Rostuhar,
i braća Seljan i dvojac Malnar/Bebek… rijetki su ali vrijedni primjeri Hrvata
putnika i istraživača, nemirnih duhova koji dobro znaju da se izvan granica
vlastite zemlje krije čitav svijet koji čeka biti uvijek iznova otkriven.
287
KRISTINA POSILOVIĆ
Sanja Zorić: Sestra, Izdavački centar Rijeka, 2011.
D
rugi po redu roman riječke spisateljice Sanje Zorić, zanimljivoga
naslova Sestra, nevelik je opsegom, ali vrlo kompleksan jer
nudi mnogostruka iščitavanja. Ukratko, riječ je o romanu
koji prati odrastanje i život jedne od triju sestara, Flore koja je ujedno
glavna junakinja romana. Flora naizgled živi u nezanimljivom braku,
uredno obavlja posao u jednoj školi, majka je kćeri Roze i ima korektan
odnos s ostalim članovima svoje obitelji. No da i jednostavne stvari nisu uvijek tako jednostavne potvrđuje
nam spisateljica već od prve stranice romana. Roman obiluje ženskim
likovima (Flora, Roza, Marija, Matilda, Neda) i temama koje se vole svrstavati
pod žensko pismo, a one su upravo i najzanimljivije u romanu, nazvali mi taj
roman ženskim ili nekako drugačije. Od samoga početka romana pratimo
odrastanje Flore u jednoj tipičnoj građanskom obitelji, u okruženju hladnoga
odnosa njezine majke i oca, u sitnim sukobima i ljubomorama s njezinim
dvjema sestrama. Kako odrasta, tako i sama počinje nalikovati svojoj majci,
stegnuta građanskim okovima, živi sputano onoliko koliko to društvo
nalaže. Vrlo je važan kult ljepote kojega spisateljica vješto provlači kroz
čitav roman, a koji je jedna od glavnih preokupacija Flore. Ona čeznutljivo
promatra svoje sestre dok odrastaju, a kasnije i svoju kćer, teško se miri sa
svojim starenjem, a fizička ljepotu i tijelo samo, gotovo fetišizira svakim novim
pogledom na tuđu, mladoliku, bijelu kožu. Florin odnos s kćeri nije nimalo
lagan, želi joj biti dobra majka i zna da je, ili barem tako misli, majčinstvo
najvažnija stvar u ženinu životu, no ne može ga do kraja ostvariti, već prelazi
u novu krajnost, guši kćer svojim opsesijama, svojom vlastitom neslobodom,
prenašajući joj svoje obrasce ponašanja za koje i sama zna da nisu dobri. Gotovo patološki nadgledava kćer Rozu, brani joj druženja s mladićima pod
krinkom savjeta, upliće joj se u svaki odnos, stvarajući odnos kojega onda
Roza počinje doživljavati kao lezbijski, prijeteći, brutalni, destruktivni, kao
onaj koji ju na kraju dovodi do ludila. Neuspjeh vlastite realizacije Flora je
nesumnjivo prenijela i na svoju kćer koja ne može zadržati svoju vezu. Roza
posjećuje psihijatra i pije lijekove kako bi nanovo pokušala skupiti komadiće
svoje razlomljene psihe. Drugi, odnosno treći (ako je prvi odnos Flore sa samom sobom, a
288 KNJIŽEVNA RIJEKA
drugi sa svojom kćeri Rozom) važan odnos u ovom romanu je i odnos Flore s
njezinom školskom kolegicom Marijom u koju se ona platonski zaljubljuje i
s kojom želi uspostaviti intimniji odnos što Marija odbija. Marija predstavlja
sve ono što Flora nije, ona je slobodna da misli i radi što želi. Ugodan
prijateljski odnos Flora komplicira kada od Marije traži više pažnje što joj
ona nije spremna pružiti. U jednom trenutku njihovoga druženja Flora priznaje Mariji svoje
osjećaje, no Marija ju ne čuje i nastavlja voditi razgovor kao da se ništa nije
dogodilo što Floru psihološki dotuče. Na prvo čitanje čini se kao da je Mariji
bilo neugodno odgovoriti na Florine osjećaje koje s njom ne dijeli, no na
drugo čitanje se ipak čini kako Flora nikada nije ni verbalizirala svoje osjećaje
jer nikada niti nije verbalizirala sebe. Sam roman završava kada se Flora odluči
objesiti na Rozinu tavanu ne bi li ju ona pronašla čim ujutro ustane. Time
je samo potvrdila svoj izrazito sadistički odnos prema kćeri koja je potpuno
psihološki propala nakon godina majčine emocionalne torture.
Osim spomenutih tema (odnos majke i kćeri, fetišizam tijela,
samoostvarivanje, itd.) koje su vrlo važne za iščitavanje ovoga romana, treba
spomenuti kako spisateljica vrlo suptilno progovara o onome sloju društva
koji gotovo da više ni ne postoji, a to je građanski sloj društva na prijelazu
iz pedesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća. I sam jezik romana
upućuje da se radi o likovima koji pripadaju upravo tom sloju društva, danas
zaboravljenom negdje u uspomenama. Zato bi bio interesantan eksperiment
kada bi spisateljica još i više inzistirala na ovome momente u svojim sljedećim
romanima. Za kraj se može reći kako je Sanja Zorić svojim drugim romanom
pokazala kako znalački barata temama iz psihoanalize te kako zna i može
prodrijeti u dubinu svojih likova skicirajući nam svaku i najmanju promjenu
njihove ličnosti. Ono što joj mjestimično nedostaje je više hrabrosti kojom bi
u potpunosti oslobodila eros svojih junakinja puštajući ih tako da i možebitno
(bes)ciljno lutaju stranicama romana u potrazi za novim uzbuđenjima.
289
Događanja DHK – Ogranka u Rijeci
U Rijeci od 29. travnja do 8. svibnja u suorganizaciji Nakladničke kuće
V.B.Z, Udruge Parnas i programskog partnera Gradske knjižnice Rijeka
održan je četvrti sajam Kičme pod krilaticom Rijeka ima kičmu!, a Ogranak
je sudjelovao nakladničkom djelatnošću s preko 80 naslova, te časopisom
Književna Rijeka.
***
15. svibnja 2011.
U organizaciji KUD-a Bašćinski glasi i DHK Ogranka u Rijeci organizirana
je III. pjesnička večer na Trsatskoj gradini na kojoj su naslupili slikarica,
pjesnikinja i prozaistkinja, prof. Silvija Benković Peratova, predsjednica
Ogranka te pjesnik i prozaist Đoni Božić. Mladi autori koji su se predstavili
su: Zrinka Malić, Dijana Pekić (čiju je poeziju, zbog nemogućnosti autoričina
prisustvovanja predstavila Ratka Višnjić, Ana Emanuela Šimunić te Smiljana
Todorović.
***
Od 11. - 15. svibnja 2011. u Rijeci je održan književni sajam Bookfest na
kojem se Ogranak Rijeka predstavio svojom nakladničkom djelatnošću.
Posjetitelji su bili u prilici upoznati i naše članove te članove-suradnike:
prof. Silviju Benković Peratovu, Dianu Rosandić, Franju Deranju, Željku
Kovačević Andrijanić, Vanju Michelazzi, Ivu Kajzera, Ivanu Klovar te mlade
autore – sudionike Susreta mladih pjesnika i prozaika: Tenija Bajramovića,
Antu Jurjevića, Teu Kružić, Sebastiana Kukavicu, prof. Antoniju Martinčić
i Ratku Višnić.
U službenom programu su predstavljeni autori: Vinko Ribarić, Ljubica
Kolarić Dumić te Giacomo Scotti.
KR

Članak u Sensa

Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

K. Pintarić – Ljubav je sve

IGOR CINDRIĆ - NK Hajduk Hercegovac

File - DIOGEN plus

Žmigavac 64

DANAS NIJE UTORAK

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

Produkcija Radionice kreativnog pisanja 2013.

Živa rijeka - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci

Treći broj InTower magazina - revije Tower Centra Rijeka.pdf

Eternal loyalty to the sea

lipanj 2012. - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci

zabava s odgovornošću

vatroslav cihlar - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci