SUSRETI Zagreb, ožujak 2013., godina XXI., broj 31 Tko su bili predsjednici Češke i Čehoslovačke? Reportaže: Mariánské Lázně i Jevišovka Jubilej zaštitnika Europe sv. Ćirila i Metoda Zašto hrvatski Česi odolijevaju asimilaciji? Zvonimir Rogoz – hrvatski i češki glumac Izvještaji o aktivnostima HČD-a 120 godina Staročeškog piva – brend hrvatsko-češkog prijateljstva Doznajte najnovije hrvatsko-češke vijesti i zanimljivosti SUSRETI SADRŽAJ Uvodnik: Pohvale nas ne čude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Hrvatski general kojem je Prag bio draži od Beča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Prijedlog za imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Vijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 U Kraljevici jedini hrvatski hotel nazvan po glavnom gradu Češke: Prag na obali Jadrana . . . . . . . . . . . . . 31 Masaryk najpopularniji, Hácha najtragičniji, Novotný najljepši . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Iz »loštičkih čaša« pilo se i u Zagorju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 »Zar sunce ne sja svima?« – dalekosežnost djela slavenskih apostola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Sveta Dobroslava – češka princeza, španjolska svetica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 U Frielištof na kiritof . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Hrvatski pivski ponos sa znakom ždrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Mariánské Lázně ili Marienbad – Odmaralište vladara i umjetnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Michaela Rejzková: H rvatska je moj drugi (ili prvi?) dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Jaroslav Hašek: Danas jesmo, sutra nismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 August Harambašić: Pozdrav češkoj braći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Razgovor: Hana Pelikánová, O češkim tragovima u Hrvatskoj u Češkoj se malo zna . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Dugovječni Maestro i danas zadivljuje Čehe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Balada o topniku Jabůreku – fikcija i istina: »Bezglavi« češki topnik obranio je Vis od Talijana . . . . . . . . . . 58 Dašenjka – najslavnije štene na svijetu slavi 80. rođendan: Čapekova bajka osvojila i Japance . . . . . . . . . . 61 Češki nazivi za ptice – sličnosti i razlike: Kad zapjevaju stehlík, sýkora i špaček . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 SUSRETI Broj 31, ožujak 2013. Izdavač: Hrvatsko češko društvo Šubićeva 20 10000 Zagreb OIB: 19958857498 www.hcdzg.hr e-mail: [email protected] Žiro-račun (PBZ): 2340009-1110052228 Urednik: Marijan Lipovac Uredništvo: Vlatka Banek, Dubravko Dosegović, Tigran Ilić, Miroslav Křepela, Marijan Machala i Zvonimir Maštrović Grafička priprema: Alan Čaplar, Urednik d.o.o. Lektura i korektura: Ivona Mamić Tisak: Stega tisak d.o.o. Susreti su interno glasilo Hrvatsko-češkog društva i članovima se dostavljaju besplatno Izlaženje Susreta novčano je pomoglo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Članci objavljeni u Susretima podliježu autorskim pravima sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11), ako u tekstu nije drukčije naznačeno. Svako objavljivanje ili citiranje članaka, djelomično ili u potpunosti, dopušteno je samo uz prethodnu suglasnost autora. Na naslovnici: Karlov most u Pragu i Zeleni most u Zagrebu (snimio Tigran Ilić) Na poleđini: Najveći glagoljski natpis na svijetu (visina 17 metara), postavljen 1944. u katedrali u Zagrebu. Tekst natpisa u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik glasi: Slava Bogu na visini! Na spomen 1300. godišnjice pokrštenja naroda Hrvata koji se zakle na vječnu vjernost Petrovoj stijeni, primivši od nje obećanje obrane u svakoj nevolji, Družba Braća hrvatskog zmaja, čuvajući svetinje pradjedova, preporučujući domovinu Hrvata Velikoj Bogorodici 1941. (snimio Tigran Ilić) 2 SUSRETI Uvodnik Pohvale nas ne čude Marijan Lipovac predsjednik Hrvatskočeškog društva K ad smo početkom 2012. pripremali drugi broj obnovljenih Susreta, jedna od glavnih briga bila nam je održati jednaku razinu kvalitete tekstova i grafičkih rješenja u odnosu na prvi broj, odnosno napraviti nove iskorake u kvaliteti. Srećom, u tome smo uspjeli – prošli Susreti zadivili su sve kojima su došli u ruke, tako da smo ovaj broj pripremali spokojnije, sigurni da ćemo opet zadovoljiti ukus naše čitalačke publike. U vrijeme kada svjedočimo srozavanju i gašenju tiskanih medija, sretni smo što svojim glasilom pridonosimo očuvanju kulture čitanja i promičemo pozitivne vrijednosti. Naravno, ne umišljamo si da možemo konkurirati medijima koji se bore za opstanak na tržištu niti mijenjati trendove, ali kao što kaže poslovica – bolje je u mraku upaliti jednu svijeću nego proklinjati tamu. Susreti koje držite u rukama i ovaj put donose mnoštvo zanimljivih tekstova i najvažnije vijesti vezane uz hrvatskočeške odnose i Češku. Jedna od glavnih vijesti je izbor novog češkog predsjednika Miloša Zemana pa u ovim Susretima možete pročitati ne samo njegovu biografiju, nego i najvažnije podatke o njegovih deset prethodnika koji su obnašali dužnost čehoslovačkih i čeških predsjednika. Ova godina u Češkoj prolazi u znaku proslave 1150. godišnjice dolaska svetih Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku, jubileja značajnog ne samo za Čehe nego i za sve slavenske narode. Zašto je ćirilometodska baština bila važna u prošlosti i koliko je aktualna u današnje vrijeme možete pročitati u opširnom članku ponajboljeg hrvatskog poznavatelja ove problematike, akademika Stjepana Damjanovića. Skrećemo vam pozornost i na tekstove o hrvatskom i češkom glumcu Zvonimiru Rogozu, o Pivovari Daruvar koja ove godine slavi 120. godišnjicu proizvodnje Staročeškog piva, o ulozi Čeha u bitci kod Visa 1866. te o jednom od najpoznatijih čeških turističkih odredišta, toplicama Mariánské Lázně. Povodom 130. godišnjice rođenja i 90. godišnjice smrti Jaroslava Hašeka objavljujemo prijevod njegove novele s hrvatskim naslovom Danas jesmo, sutra nismo čija radnja se događa u okolici Varaždina. Naš vodeći autor Dubravko Dosegović plastično je dočarao ozračje koje vlada na godišnjem okupljanju moravskih Hrvata u Jevišovki, a tu su i i najvažnije vijesti iz života češke manjine u Hrvatskoj. I u ovom broju Susreta, kao i u prošlom, pisalo je 14 autora, ali posebno nas veseli da ih je troje iz Češke jer i po tome su Susreti pravi hrvatsko-češki časopis. Niti ovaj put ne propustite usporedne hrvatsko-češke zanimljivosti koje mogu poslužiti kao mali hrvatsko-češki leksikon. Budući da su 2012. objavljeni rezultati zadnjeg popisa stanovništva i u Hrvatskoj i u Češkoj, naglasak smo stavili na statističke podatke o struk- turi stanovnika dviju država. Naravno, u Susretima donosimo i vijesti iz života Hrvatsko-češkog društva u proteklih godinu dana, a predstavljamo i naše dvije inicijative – za obnovu groba generala Josipa Filipovića u Pragu i za imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu. Ideja kako stvoriti još povoljnije ozračje za razvoj hrvatsko-čeških veze imamo više, a najvažnija među njima je prijedlog da se 21. studenog, dan osnutka samostana Na Slovanech u Pragu, od ove godine slavi kao Dan hrvatsko-češkog prijateljstva. Pozivamo vas da se uključite u naš tim koji već osmišljava program proslave jer upravo je ova godina pogodna da pokreneno jednu novu tradiciju, budući da će hrvatsko-češki odnosi postati još intenzivniji i kvalitetniji ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja. To će i Hrvatsko-češkom društvu otvoriti nove mogućnosti za djelovanje, posebno u Češkoj gdje nažalost i dalje ne postoji Češko-hrvatsko društvo, ali nam i dati dodatni poticaj da ojačamo svoju poziciju među hrvatskim društvima prijateljstva. Upravo naše glasilo Susreti, kakvo nemaju niti mnoge brojnije i jače udruge, naša je najbolja legitimacija pred hrvatskom i češkom javnošću, a tu su i naše stranice na internetu i Facebooku putem kojih na dnevnoj bazi reagiramo na aktualna zbivanja u području kojim se bavimo. Više nas dakle ne čude niti pohvale koje dobivamo, kao niti povećan interes za učlanjenje u Hrvatsko-češko društvo (u 2012. članstvo nam se povećalo za petinu) jer to su očekivani rezultati naše kreativnosti i upornosti da i u ovim kriznim vremenima unapređujemo hrvatsko-češko prijateljstvo. HČD info Hrvatsko-češko društvo je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga kojoj je cilj davanje doprinosa razmjeni kulturnih, umjetničkih, znanstvenih, gospodarskih i drugih civilizacijskih dostignuća hrvatskog i češkog naroda, odnosno građana Hrvatske i Češke. Društvo je utemeljeno 22. veljače 1992. pod nazivom Društvo hrvatsko-češkoga i slovačkoga prijateljstva, a 21. veljače 1993. promijenilo je naziv u Hrvatsko- češko društvo. Od samog osnutka, HČD podupire i pokreće aktivnosti kojima je cilj jačanje hrvatsko-čeških veza i bolje upoznavanje dvaju naroda, pri čemu posebnu pozornost posvećuje češkoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Češkoj. Na čelu HČD-a nalazi se Upravni odbor, koji u mandatu od 2011. do 2013. čine: Marijan Lipovac (predsjednik HČD-a), Miroslav Křepela (potpredsjednik), Krešimir Budić (tajnik) te članovi Zvonimir Maštrović i Dubravko Dosegović. Nadzorni odbor HČD-a čine: Zlatko Stahuljak, Marijan Machala i Zvonimir Kotarac te Miroslav Ozmec kao zamjenik člana. Sjedište HČD-a je u Zagrebu, u Šubićevoj 20, a HČD ima i svoju podružnicu u Omišu kojoj je predsjednik Tonći Stanić. Internetska stranica HČD-a je www.hcdzg.hr, a ima i svoju stranicu i grupu na Facebooku. 3 SUSRETI O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva Hrvatsko-češko društvo proslavilo 20. rođendan Hrvatsko-češko prijateljstvo »Od svih zemalja koje sam u životu posjetio Hrvatska je mome srcu najbliža. Mogu slobodno reći da je Hrvatska moja druga domovina«, poručio je sudionicima proslave Jiří Menzel Na proslavi se tražilo mjesto više H rvatsko-češko društvo proslavilo je 25. veljače 2012. u Muzeju Mimara u Zagrebu 20. godišnjicu osnutka i kontinuiranog djelovanja, a visoki pokrovitelj proslave bio je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Tom je prigodom javnosti predstavljen najnoviji broj glasila HČD-a Susreti, a uručene su i prve nagrade zaslužnima za promicanje hrvatsko-češkog prijateljstva i priznanja zaslužnim članovima udruge. Osim članova i suradnika HČDa, na proslavi su bili nazočni češki veleposlanik Karel Kühnl, predsjednica Saveza Čeha u Republici Hrvatskoj Leonora Janota i potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj Lenka Kopřivová. Svojim umjetničkim nastupom proslavu su uzveličali Bohemia, zbor Češke besede Zagreb koji je otpjevao hrvatsku i češku himnu te popularnu češku narodnu pjesmu Teče voda teče, članica HČD-a Ivanka Stahuljak otpjevala je, uz glasovirsku pratnju Marija Čopora, Ariju Rusalke iz istoimene opere Antonína Dvořáka te pjesmu Sanje svog svekra Jurja Stahuljaka, dok je klapa Lenka Kopřivová, potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj 4 Leonora Janota, predsjednica Saveza Čeha SUSRETI Na proslavi su uručene prve nagrade zaslužnima za promicanje hrvatskočeškog prijateljstva i priznanja zaslužnim članovima udruge Češki veleposlanik Karel Kühnl vrednota je koju treba njegovati Slavić na dojmljiv način izvela glagoljaški Otče naš. No, poseban pečat proslavi dao je njen voditelj, glumac Vid Balog, odjeven u austrougarsku odoru poput dobrog vojnika Švejka, koji je scenarij proslave uspješno kombinirao sa švejkovskim šalama i tako skupu dao pravi češki ugođaj. Proslava je održana na istom mjestu gdje je 22. veljače 1992. osnovano Društvo hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva koje od 21. veljače 1993. nosi današnje ime – Hrvatsko-češko društvo. O radu HČD-a u proteklih 20 godina govorio je njegov predsjednik Marijan Lipovac koji je podsjetio i na tradiciju dobrih i prijateljskih odnosa između Hrvata i Čeha. »Hrvatsko-češko prijateljstvo vrednota je koju treba njegovati. Ono pozitivno djeluje na oba naroda i služi kao primjer i drugima u Europi jer nije usmjereno protiv nekog trećeg niti mu je svrha da se njime nekome prijeti. Stoga nikad nećete čuti uzrečicu nas i Čeha 15 milijuna. Istodobno, to prijateljstvo nema tek nazdravičarski karakter, već je ono djelatno i stoljećima se praktično dokazuje u svim područjima života, i u dobrim i u lošim vremenima«, kazao je Lipovac. Podsjetio je i da Hrvatska i Češka nisu susjedne zemlje i da je njihova zemljopisna udaljenost prestala biti preprekom tek u naše vrijeme, ali da su unatoč tome Hrvati i Česi stoljećima surađivali. »Ta ih je suradnja obogaćivala i oplemenjivala, jačajući svijest o bliskosti i zajedništvu dvaju slavenskih naroda koja nikad nije izblijedila. Sjetimo se da je Čeh Duh krajem 11. stoljeća bio postavljen za prvog biskupa ovdje u Zagrebu upravo zbog sličnosti naših dvaju naroda zahvaljujući kojoj se i u ta davna vremena lako rješavala jezična barijera. U povijesnim izvorima čitamo i kako su se u 15. stoljeću češki husiti i hrvatski dominikanac, Dubrovčanin Ivan Stojković, iako protivnici, međusobno nazivali zemljacima. Krajem 19. stoljeća August Harambašić pjesnički nam je dočarao kako izgleda hrvatsko-češko prijatelj- Tonći Stanić, predsjednik HČD-Podružnice Omiš Govor Marijana Lipovca, predsjednika HČD-a stvo i na onom svijetu pa u pjesmi Pozdrav češkoj braći nalazimo stihove: Divna nam se slika sjaje na visini u svemiru, sveti Vaclav ruku daje našem kralju Zvonimiru. U isto vrijeme Stjepan Radić uz svoj politički i prosvjetiteljski rad nalazio je vremena i da u Hrvatskoj popularizira Češku, domovinu svoje supruge. I na kraju, u naše vrijeme svjedočimo da Česi hrvatski Jadran smatraju svojim morem, što govori o tome koliko se u Hrvatskoj osjećaju ugodno, kao kod kuće, jednako kao i Hrvati kad posjećuju Prag. Nije slučajno što je Prag jedina strana metropola koja ima svoju ulicu u najužem centru Zagreba, kao što nije slučajno da upravo češko ime nosi jedan hrvatski brend, jedini koji je nazvan prema nekoj stranoj zemlji i narodu – Staročeško pivo«, rekao je Lipovac, koji je posebno istaknuo suradnju HČD-a s institucijama češke manjine u Hrvatskoj i s Hrvatima u Češkoj, kao i djelatnost podružnice u Omišu koja godinama potiče suradnju s pojedinim gradovima u Moravskoj. »Zahvaljujući tome, Omiš služi kao primjer da su i male sredine sposobne prednjačiti u razvoju hrvatsko-čeških odnosa ako imaju sposobne ljude, kao što su članovi naše podružnice, i ako lokalna politika u tome ne odmaže, nego pomaže, kao što je uostalom i na državnoj razini«, ustvrdio je Lipovac, zaželivši na kraju da HČD bude trajno mjesto susreta svih hrvatskih prijatelja Češke, mjesto razmjene pozitivnih ideja i zamisli kako bi svi budući hrvatsko-češki susreti, privatni i službeni, grupni i individualni, makar i usputni i slučajni, bili prožeti duhom prijateljstva, zajedništva i solidarnosti. Priznanje dosadašnjem djelovanju HČD-a na jačanju prijateljstva između dviju zemalja i naroda izrazili su i gosti na proslavi. »Velika mi je čast prisustvovati proslavi 20. godišnjice osnutka Hrvatskočeškog društva. Čestitam Hrvatsko-češkom društvu i predsjedniku Lipovcu na svim aktivnostima, ponajviše kulturnima, ali treba spomenuti i Zlatka Stahuljaka. I njemu hvala što je prisustvovao osnutku Društva 5 SUSRETI Zlatko Stahuljak prvi je dobitnik Nagrade »Marija i Stjepan Radić« i sudjelovao u promociji hrvatsko-češkog prijateljstva. Drago da je ovdje predstavnica moravskih Hrvata. Mislim da Češka ima još jedan mali dug prema hrvatskoj manjini s kojom češka vlada surađuje u zadnjih desetak godina i mislim da su danas uvjeti postojanja hrvatske manjine u Češkoj puno bolji nego prije 10 ili 20 godina«, rekao je veleposlanik Kühnl koji se osvrnuo i na voditelja proslave odjevenog poput Švejka, rekavši da Švejk spada među tri najpopularnija Čeha među Hrvatima, uz pokojnog predsjednika Václava Havela i nogometaša Pavela Nedvĕda. Predsjednica Saveza Čeha Leonora Janota, koja je bila nazočna i osnivačkoj skupštini, sjetila se vremena od prije 20 godina. »Bila sam svjedok toga što znači prijateljstvo dvaju naroda, što znači pomagati narod narodu u nevolji. To prijateljstvo treba i dalje graditi jer prijateljstvo je najveće bogatstvo. Nosimo vas u srcu, ali svojim djelima dokazujemo što prijateljstvo zapravo treba značiti. Zahvaljujem svima koji su prije dva desetljeća započeli ovu divnu suradnju«, kazala je Leonora Janota, koja se od pokojnih utemeljitelja prisjetila Božidara Grubišića koji je, kako je rekla, živio hrvatsko-češko prijateljstvo i propagirao ideju prijateljstva i uzajamnog pomaganja, čime je Društvu dao snažan pečat. Podsjetila je i na zasluge Vlatke Banek, prve tajnice Društva i kasnije potpredsjednice, a Marijanu Lipovcu predala je priznanje koje je Savez Čeha dodijelio HČD-u. Lenka Kopřivová prenijela je pozdrave u ime moravskih Hrvata na njihovom dijalektu. »Mi moravski Hrvati sme jako radi da nam ovdje u Hrvatskoj tako pomagate. Kako bime rekli mi na Moravi: Bog vam za to sve plati«, kazala je. Uslijedilo je uručenje nagrada i priznanja. Nagradu »Marija i Stjepan Radić« za životno djelo, zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini, dobio je violist i glazbeni pedagog Zlatko Stahuljak, prvi predsjednik Društva i prvi hrvatski veleposlanik u Pragu. Nagradu »Mate Relja«, koja se dodjeljuje za doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa na području umjetnosti, dobio je češki filmski i kazališni režiser i dobitnik Oscara Jiří Menzel koji nije mogao osobno prisustvovati dodjeli pa U ime članova HČD-a nagrađenih priznanjima zahvalila je Vlatka Banek je nagradu u njegovo ime preuzeo veleposlanik Kühnl. On je pročitao i Menzelovo pismo u kojem je poručio: »Od svih zemalja koje sam u životu posjetio Hrvatska je mome srcu najbliža. Još kao dječak čeznuo sam za hrvatskim morem, ali morao sam čekati 40 godina kako bih ga vidio po prvi put. A od tada u Hrvatsku dolazim redovito. Posjetio sam mnoge hrvatske gradove, a među svoje prijatelje ubrajam brojne hrvatske pjesnike, glumce i slikare. Mogu slobodno reći da je Hrvatska moja druga domovina.« Nagradu »Predrag Jirsak« za doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa na području bohemistike dobila pročelnica Katedre za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Dubravka Sesar. Povjesničaru Vjenceslavu Heroutu iz Daruvara dodijeljena je Nagrada »Miroslav Jilek« za njegov doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa kroz znanstvena istraživanja povijesti i sadašnjosti hrvatsko-čeških veza i djelovanja na povezivanju hrvatskih i čeških povjesničara. Nagrada »Božidar Grubišić«, koja se dodjeljuje za popularizaciju hrvatsko-čeških odnosa u publicistici i u medijima dodijeljena je Novinsko-izdavačkoj ustanovi Jednota iz Daruvara. HČD je dodijelio počasno članstvo češkom kroatistu Dušanu Karpatskom, a diplomu je preuzela Dubravka Sesar. Društvo je dodijelilo i priznanja nekolicini svojih istaknutih članova za vjernost i doprinos radu udruge – Vlatki Banek, Vladi Bojkiću, Jarmili Hanuški i Marijanu Periću. Zlatko Stahuljak nazočnima se obratio u ime svih dobitnika nagrada za promicanje hrvatsko-češkog prijateljstva. »Mene se duboko dojmila nagrada za životno djelo i 6 ona je za mene velika radost, koja je još i dvostruko veća zbog činjenice da nosi ime žrtve – Stjepana Radića, i ponosa – njegove supruge Čehinje Marije Radić, koja nakon onoga što se dogodilo s njezinim mužem nije htjela primiti nikakve privilegije od tadašnje države. Bila je velika snaga u toj ženi koja je prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu«, kazao je Stahuljak, a u ime članova društva nagrađenih priznanjima zahvalila je Vlatka Banek koja se osvrnula na proteklih 20 godina u kojima je bila jedna od vodećih članica udruge. »To je prilično dugo razdoblje u životu čovjeka, a tako brzo prođe. No, to je bilo razdoblje istinskog entuzijazma, volonterskog djelovanja s mnogo očekivanih i možda još više neočekivanih teškoća, ali oplemenjeno rezultatima kojih se ne moramo sramiti, već naprotiv, na koje možemo biti ponosni. Osobno, najviše držim do naših druženja, koja su bila plodonosna na cijelom spektru djelovanja Društva, a posebice što smo time stekli naklonost, suradnju pa i članstvo značajnih institucija i pojedinaca iz hrvatskog intelektualnog kruga i češke manjine u Hrvatskoj«, rekla je Vlatka Banek, podsjetivši na zasluge pokojnih članova po kojima su nazvane nagrade HČD-a i poželjela što više mladih članova i partnersku suradnju sa sličnim udrugama u Češkoj. Prigodne poklone vodstvu Društva uručio je predsjednik podružnice iz Omiša Tonći Stanić pa je tako proslava dobila pravi rođendanski karakter. Nedostajala je samo torta s 20 svjećica, no nadomjestilo ju je pivo Staropramen, poklon Zagrebačke pivovare, uz koje su se sudionici proslave zadržali u ugodnom druženju. SUSRETI Okrugli stol o hrvatsko-češkim odnosima Hrvatska i Češka danas su na suprotnim stranama samo u sportu N a svoj 20. rođendan Hrvatskočeško društvo 22. veljače 2012. u Češkom narodnom domu u Zagrebu organiziralo je tribinu pod nazivom »Hrvatska i Češka – 20 godina poslije«. Bio je to uvod u središnju proslavu održanu tri dana kasnije. Glavni gost tribine bio je češki veleposlanik Karel Kühnl koji je govorio o današnjem stanju hrvatsko-čeških odnosa. »Hrvatska i Češka danas su na suprotnim stranama samo u sportu, čak i u hokeju. Naše odnose je dosadno opisivati jer nema problema, a to je posljedica toga što nismo susjedi«, kazao je Kühnl. Spomenuo je da se u hrvatskim intelektualnim krugovima više zna o Češkoj nego obratno te da se u Češkoj ništa ne zna o istočnoj Hrvatskoj, iako upravo ovdje živi najviše pripadnika češke manjine. Nezaobilazna tema bila je politika pa je Kühnl pojasnio da Češka ima velik interes za ulazak Hrvatske u EU jer su obje zemlje dio jednog prostora ako se gleda iz Londona ili Chicaga. »Zato želimo da cijeli ovaj prostor uđe u EU jer to donosi stabilnost svakoj zemlji«, dodao je Kühnl i najavio da će češki parlament na vrijeme ratificirati ugovor o ulasku Hrvatske u EU, iako je procedura malo komplicirana jer Češka ima dvodomni parlament, a u isto će vrijeme trebati prihvatiti i tri izmjene Lisabonskog ugovora. Prema Kühnlovim riječima, u gospodarskoj suradnji se ne koriste svi potencijali, a kao element koji povezuje dvije zemlje spomenuo je pivo, rekavši da je zagrebački Staropramen isti kao i praški. O tome kakvi su bili hrvatsko-češki odnosi prije 20. godina kad su diplomatske veze Zagreba i Praga bile tek uspostavljene govorio je Zlatko Stahuljak, prvi hrvatski veleposlanik u Pragu i prvi predsjednik Društva hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva koji je istaknuo da mu je cilj bio služiti svojoj domovini i hrvatsko-češkim vezama. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac ukratko je iznio pregled povijesti hrvatsko-čeških veza iznijevši niz primjera da dvije zemlje nikad nisu bile u ravnopravnom statusu, već je uvijek jedna bila u boljem položaju, što se naizmjenično pomicalo poput klatna. U prvim stoljećima povijesti Hrvata i Čeha Hrvatska je bila razvijenija jer je nastala na prostoru bivšeg Marijan Lipovac, Karel Kühnl i Zlatko Stahuljak Rimskog carstva, no kad Hrvatska ulazi u zajednicu s Ugarskom počinje uspon Češke. Stanje se mijenja 1619. kad Češka postaje nasljedna habsburška zemlja, a Hrvatska sve do 1918. zadržava određeni stupanj državnosti. Nju gubi 1918. kad Česi dobivaju nezavisnost, ali klatno se opet pomaklo na hrvatsku stranu 1939. Tada Češka dolazi pod njemačku okupaciju, a Hrvatska obnavlja državnost. No, rat je 1941. Hrvatsku stavio u težu poziciju od one u kojoj je bila Češka, što se nastavilo i 1945. kad se u Češku vraća sloboda, a Hrvatska iz ustaške dolazi u komunističku diktaturu. Kad 1948. u Češkoj komunisti preuzimaju vlast, u Hrvatskoj dolazi do postepene liberalizacije režima pa je u doba komunističke vladavine ipak slobodnija od Češke i gospodarski se razvija, dok Češka nazaduje. Propast komunizma klatno opet pomiče na češku stranu: raspad Čehoslovačke i nastanak samostalne Češke nije donio dramatične lomove niti otežao put u demokraciju i tržišno gospodarstvo. Hrvatska je pak do slobode morala doći obranom u krvavom ratu, koji je ostavio posljedice na njen politički, gospodarski i društveni razvoj. Češka postaje članica NATO-a 1999., a Hrvatska 2009. Češka ulazi u EU 2004., a Hrvatska će ući tek 2013. »Ono što nas Hrvate može tješiti je da je sada red da se sreća okrene na našu stranu, a kad će to biti, odmah nakon ulaska u Uniju ili kasnije, to ćemo vidjeti. No, bili bismo zadovoljni ako će naše dvije zemlje tada po prvi put biti istinski ravnopravne«, zaključio je Lipovac. Ivona Mamić 7 Obilježena 20. godišnjica smrti Alexandera Dubčeka Č esi i Slovaci 7. studenog 2012. prisjetili su se vođe Praškog proljeća Alexandera Dubčeka koji je tog dana prije 20 godina preminuo od posljedica prometne nesreće. Dubčeka su se prisjetili i Hrvatskočeško društvo, Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva i Matica slovačka Zagreb koji su 20. studenog u zagrebačkom Češkom narodnom domu organizirali predavanje pod nazivom »Alexander Dubček – posljednji romantičar čehoslovačke politike« koje je održao predsjednik HČD-a Marijan Lipovac. Osim članova triju udruga nazočan je bio i zamjenik češkog veleposlanika Josef Zrzavecký. Lipovac je istaknuo da je Slovak Dubček jednako bio omiljen i među svojim sunarodnjacima i među Česima, ali i jednako osporavan. Dubček je pridobio Čehe i Slovake svojim reformama kojima je želio mijenjati komunistički sustav i dati mu ljudski lik, čime je bio prethodnik Mihaila Gorbačova. »Da se 1989. pitalo i Čehe i Slovake, Dubček bi postao predsjednik Čehoslovačke, a ne Václav Havel koji je većini naroda bio nepoznat«, kazao je Lipovac. Kao najveću Dubčekovu grešku spomenuo je to što nije napustio politiku odmah nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke u kolovozu 1968., već se do jeseni 1969. zadržao na visokim političkim dužnostima nadajući se da će sačuvati dio pokrenutih reformi. Predbacivala mu se i navodna pasivnost tijekom razdoblja Husakove normalizacije, no on je u tom razdoblju vlastima poslao više od 20 prosvjednih dopisa od kojih su neki bili objavljivani u inozemnom tisku. U doba Baršunaste revolucije Dubček kao bivši komunist nije bio po volji mnogim disidentima kojima je njegova popularnost u njihovom pohodu na vlast bila samo smetnja. »Sam Dubček ostavljao je dojam da živi u prošlim vremenima, jer u vrijeme kad ljudi više nisu htjeli čuti ni za kakav socijalizam on je govorio o obnovi ideala socijalizma s ljudskim likom«, rekao je Lipovac. Dubčekova smrt simbolički je označila i kraj zajedničke češko-slovačke države, ali trag koji je ostavio u njenoj povijesti i danas ga uvrštava među osobe koje spajaju dva bliska naroda. M. L. SUSRETI H Tribina »Franjo Tuđman i Česi« rvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb organizirali su 16. svibnja 2012. tribinu »Franjo Tuđman i Česi« povodom 90. godišnjice rođenja prvog hrvatskog predsjednika. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac govorio je o Tuđmanovim vezama s Češkom u vrijeme prije 1990., dok je bio povjesničar i disident. Istaknuo je njegovo prijateljstvo s dvojicom kasnijih čehoslovačkih predsjednika – Ludvíkom Svobodom i naročito Gustávom Husákom koji je Tuđmana upoznao sa slovačkim gledištima na problem međunacionalnih odnosa u Čehoslovačkoj, s kojima se slagao i Tuđman, smatrajući odnose Čeha i Slovaka analogne odnosima Srba i Hrvata u Jugoslaviji. Lipovac je spomenuo i teorije da je Husák svojom intervencijom kod Tita omogućio da Tuđman 1972. bude osuđen na relativno blage dvije godine zatvora. Iznio je i razmišljanja koja je o Husáku Tuđman ostavio u svom dnevniku. Lipovac je istaknuo i Tuđmanovu osudu sovjetskog gušenja Praškog pro- Franjo Tuđman u Pragu 1963. ljeća 1968., a podsjetio je i na pohvalu kojom je predsjednik Tuđman 1994. na prijedlog HČD-a odlikovao Češku besedu Zagreb povodom njene 120. godišnjice i Savez Čeha povodom njegove 50. godišnjice. »Pohvaljujem Savez Čeha u Republici Hrvatskoj i kulturno- prosvjet- no društvo Češka beseda Zagreb, koji povijesno razumijevanje prijateljskih naroda Hrvata i Čeha pretvaraju u suvremeno razumijevanje prijateljskih država Hrvatske i Češke, i to u okolnostima kad u hrvatskoj domovini Hrvati i Česi dijele istu sudbinu, zajednički je braneći oružjem, kulturom i prosvjetom«, napisao je Tuđman u svojoj pohvali. Prvi hrvatski veleposlanik u Češkoj Zlatko Stahuljak govorio je o odnosima dviju zemalja u vrijeme Tuđmanova predsjedničkog mandata. »Koliko su Tuđmanu bili važni odnosi s Češkom govori podatak da sam bio deseti veleposlanik kojeg je imenovao, prije veleposlanika u Francuskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji«, rekao je Stahuljak. Spomenuo je razlike koje su u odnosu prema Hrvatskoj i ratu u bivšoj Jugoslaviji imali tadašnji češki predsjednik Václav Havel i tadašnji premijer Václav Klaus, čiji se stav prema Hrvatskoj, po Stahuljakovim riječima, promijenio nabolje nakon posjeta Zagrebu 1996. kad se susreo i s Tuđmanom. M. L. O Mariji i Stjepanu Radiću u Jastrebarskom i Sisku U oči Dana Vladka Mačeka, koji se u njegovom rodnom Jastrebarskom svečano slavi svakog 20. srpnja, ogranak Matice hrvatske u tom gradiću kraj Zagreba organizirao je predavanje o Mačekovim prijateljima i suradnicima, Mariji i Stjepanu Radiću, pod nazivom »Marija i Stjepan Radić - simboli hrvatsko-češkog prijateljstva«. O toj je temi govorio predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, a večer su svojim nastupom obogatili članovi Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva »Antun Radić« iz Okića. Lipovac je govorio o tome kako je Radić 1894. upoznao svoju buduću suprugu Marie Dvořákovu i o teškoćama i iskušenjima na koja je nailazila njihova ljubav, okrunjena brakom 1898. u crkvi svetog Norberta u Pragu. Ondje je na inicijativu Hrvatsko-češkog društva Radićima u čast u rujnu 2011. postavljena spomen-ploča. »Radić je kao češki zet marljivo radio na promoviranju Češke u Hrvatskoj, a Marie je Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu, ostavši pritom Čehinja, i pomagala suprugu u njegovom političkom radu. Ljubav prema jednoj Čehinji kod Radića je prerasla u ljubav prema cijelom jednom narodu i njegovoj kulturi, kao što je i Marija, zavoljevši Radića, zavoljela i Hrvatsku, sa svim njenim prednostima i manama«, kazao je Lipovac. Istaknuo je da je obitelj Radićevih bila dvojezična pa su i njihovo četvero djece jednako dobro govorili i hrvatski i češki te se kasnije školovali u Češkoj. Isto predavanje Lipovac je 22. veljače 2013. održao i u Češkoj besedi Sisak. I. M. Kako i zašto je propala Čehoslovačka P ovodom 20. godišnjice razlaza Češke i Slovačke, Hrvatskočeško društvo, Češka beseda Zagreb i Matica slovačka Zagreb organizirali su 23. siječnja 2013. predavanje »Kako i zašto je propala Čehoslovačka« koje je održao predsjednik HČD-a Marijan Lipovac. On je istaknuo da je način na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven u svjetskoj povijesti jer je to jedini slučaj da su se dva naroda rastala dogovorno, mirno i bez ikakvih posredovanja ili uplitanja sa strane. »U ovih 20 godina nastalo je u svijetu nekoliko novih država, ali uvijek se radilo o jednostranom otcjepljenju, posljedici ratova i miješanju drugih država ili međunarodnih organizacija. Može se stoga reći da je razlaz Češke i Slovačke najveći doprinos koji su Česi i Slovaci dali svjetskoj političkoj kulturi«, rekao je Lipovac koji je detaljno prikazao proces Baršunastog razlaza i događaje koji su mu prethodili. U zanimljivoj raspravi nakon predavanja govorilo se i o razlikama između Čehoslovačke i Jugoslavije koje su i dovele do različitog načina nestanka tih država. Češki pogled iznio je zamjenik češkog veleposlanika Josef Zrzavecký. I. M. 8 SUSRETI Tragovima dobrog vojaka Švejka P ovodom 130. godišnjice rođenja i 90. godišnjice smrti Jaroslava Hašeka, Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb organizirali su 30. siječnja 2013. predavanje »Tragovima dobrog vojnika Švejka« koje je održao član Upravnog odbora HČD-a Dubravko Dosegović. On je iznio opširan pregled burnog Hašekovog života i naveo sličnosti između njega i njegovog najpoznatijeg junaka. Pojasnio je i kako su nastali pojedini likovi iz romana o Švejku. »Može se reći da je to najbolji antiratni roman ikad napisan. To je izrazito muška knjiga, s muškom tematikom – nipošto nije salonski roman, a u cijeloj knjizi pojavljuje se svega nekoliko ženskih likova i to u vrlo sporednim ulogama. Po riječima Predraga Jirsaka, to je knjiga koja zaudara na kasarnu, vojnički znoj i latrinu. Unatoč tome, bliska je svakome tko je služio vojsku ili sudjelovao u bilo kojem ratu«, kazao je Dosegović. M. L. Okrugli stol o Tomášu Masaryku U povodu 75. godišnjice smrti Tomáša Masaryka, Hrvatsko-češko društvo u suradnji s Češkom besedom Zagreb 4. prosinca 2012. organiziralo je okrugli stol posvećen životu i djelu utemeljitelja i prvog predsjednika Čehoslovačke. O pojedinim temama iz Masarykova života govorili su politolog Tihomir Cipek, povjesničarka Božena Vranješ Šoljan i povjesničar Marijan Lipovac. Cipek je istaknuo da treba čestitati Češkoj kao državi s najmanje siromašnih u Europi, što smatra jednom od posljedica Masarykova djelovanja i poimanja demokracije. »Masaryk demokraciju povezuje sa slobodom i stvarnim životom, postavlja pitanje koja je funkcija demokracije i zaključuje da su njena bit ljudska i građanska prava. U svojoj rečenici Isus, a ne Cezar misli na solidarnost među ljudima i na tome gradi demokraciju«, kazao je Cipek, i dodao da Češka i danas može biti uzor drugima jer uspješno povezuje solidarnost i slobodu tržišta. Božena Vranješ Šoljan je kazala da je Masaryk, govoreći o demokraciji, uvijek mislio globalno. »Male, sitne čarke nisu ga zanimale. Bio je zaista uvjereni demokrat, slijedio je načela američke Deklaracije nezavisnosti i to je pokazao djelom i rječju«, rekla je Vranješ Šoljan koja je govorila o Masarykovom pogledu na Srednju Europu nakon prvog svjetskog rata, o čemu je pisao u svom djelu Nova Europa: slavensko gledište. Podsjetila je i na Masarykovo zalaganje za stvaranje koridora između Čehoslovačke i Jugoslavije, što je snažno podržavao i Stjepan Radić. O odnosima Masaryka i Hrvata govorio je Marijan Lipovac koji je podsjetio da se u Hrvatskoj Masaryku predbacuje prevelika naklonost prema Srbima i zalaganje za Jugoslaviju. »No, nije Masaryk bio taj koji je osmislio jugoslavensku ideju, niti je on postavio tezu o jedinstvu Hrvata i Srba, niti je kriv što je Hrvatska završila u Jugoslaviji. Krivlji su hrvatski političari koji se na vrijeme nisu pobrinuli za neku alternativu«, rekao je Lipovac. Nakon 1918. Masaryk je morao podržavati beogradski režim zbog savezništva u sklopu Male Antante, ali osobno se nije slagao s represivnim karakterom tog režima. »To je zorno pokazao time što je odbio posjetiti Jugoslaviju«, dodao je Lipovac, koji je spomenuo i na Masarykov susret s pokojnim članim HČD-a Andrijom Srkočem 1931., kada mu se obratio na srpskom i uz Slijeva: Marijan Lipovac, Božena Vranješ Šoljan i Tihomir Cipek smješak dodao: »Da, srpski govorim, ali srpski ne mislim«. Lipovac je podsjetio i na nekadašnje zahtjeve da se promijeni ime Masarykovoj ulici u Zagrebu, iako je ona 1930. nazvana u čast Masaryka iz poštovanja prema njegovom zalaganju za slobodu i demokraciju, što je bio prikriveni izraz otpora prema Aleksandrovom diktatorskom režimu. Pokušaje da se Masarykova ulica preimenuje devedesetih je godina svojim provjedima spriječio upravo HČD. Na okruglom stolu bio je i češki veleposlanik Martin Košatka koji je za Masaryka kazao da je bio iznimna osoba češke i svjetske političke povijesti. »Masarykove ideje preživjele su i vrijeme komunizma, kada se činilo da Masaryk nije postojao. U školama se o njemu ništa nije učilo, znali smo samo da je bio. Bake su nam pričale da je jahao Pragom na bijelom konju, a u obiteljskoj knjižnici imali smo Čapekove Razgovore s Masarykom. Na Masarykovu tradiciju nadovezali smo se 1989. i zahvaljujući njemu naša tranzicija je bila uspješna«, rekao je Košatka. Predsjednik Češke besede Zagreb Juraj Bahnik istaknuo je da je Masaryk bio začetnik osnivanja Čehoslovačkog zavoda za inozemstvo u Pragu, čime je stvorio kvalitetne temelje za brigu češke države za svoje iseljenike koja traje sve do danas. M. L. 9 SUSRETI O radu HČD-Podružnice Omiš u 2012. Omiš i Češka vole se javno H rvatsko-češko društvo-Podružnica Omiš u 2012. je obilježila svoju petu godišnjicu postojanja pridružujući se time proslavi 20. godišnjice djelovanja našeg društva na nacionalnoj razini. Aktivnosti Podružnice na jačanju prijateljstva Omiša s gradovima u Češkoj su nastavljene i prepoznate u našoj sredini, tako da sam 16. svibnja kao predsjednik Podružnice na Dan Grada Omiša i blagdan svetog Ivana Nepomuka dobio Plaketu Grada Omiša za napore u razvoju i promidžbi Lokve Rogoznice i omiškog kraja te za uspostavu plodne suradnje između hrvatskih društava i institucija s društvima i institucijama gradova u Češkoj. O radu naše Podružnice pisalo se i u glasilu Hrvatskog sindikata pošte koje je o meni objavilo reportažu pod naslovom Poštar iz našega malog mista. Omiš je grad-prijatelj s Havířovom, a 7. srpnja posjetila nas je delegacija tog grada na čelu sa zamjenikom gradonačelnika Eduardom Hečkom, počasnim članom HČD-Podružnice Omiš. Na poziv gradonačelnika Ivana Škaričića stigli su na Festival dalmatinskih klapa Omiš 2012. To prijateljstvo traje više od osam godina i zahvaljujući tome došlo je do brojnih kontakata s ljudima u Češkoj, što je prodonijelo i promociji HČD-a. Uslijedio je dolazak šefa policije iz Karvine na odmor kod potpredsjednika naše Podružnice Stanislava Kovačića. Prijatelj- Reportaža o Tonćiju Staniću stvo policija iz Omiša i Karvine traje već 13 godina. U kolovozu dolazi Lenka Kopřivová, potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj, koja je upoznala naš omiški kraj i rad Podružnice. Na odmor u Lokvu Rogoznicu došao je i predsjednik DVD-a Havířova Emanuel Došlík te se sastao s omiškim vatrogascima. On je također počasni član Podružnice i njegova ljubav prema našem kraju i našem HČD-u izražava se kroz promidžbu u Češkoj u proteklih devet godina. Omiš i Lokvu Rogoznicu 13. listopada posjetilo je izaslanstvo HČD-a u kojem su bili predsjednik Marijan Lipovac, potpredsjednik Miroslava Křepela i član Dragan Grdić. Křepela je održao predavanje o tragediji Lidica, koje je 1942. doživjelo sličnu sudbinu kao selo Gata u omiškom zaleđu. Na zajednič- Izaslanstvo HČD-a iz Zagreba s domaćinima u Omišu. Slijeva: Dragan Grdić, Miroslav Křepela, Marijan Lipovac, Tonći Stanić i Mirjo Stanić-Lučin 10 kom druženju razgovarali smo o razvoju HČD-a u Hrvatskoj i o daljnjoj uspostavi suradnje hrvatskog i češkog naroda. Iza toga, 20. listopada, dolazi u posjet Omišu delegacija Havířova na čelu s gradonačelnikom Zdeněkom Osmančikom. Sastali su se s gradonačelnikom Škaričićem i suradnicima, a na večeri koju smo priredili ja i Stanislav Kovačić govorili smo o razvoju turizma u našem mistu i o našem HČD-u. Tražili smo i objekt u kojem bi bili smještena djeca i umirovljenici iz Havířova. I na kraju, 4. prosinca omiška policija, pod Kovačićevim vodstvom, odlazi na međunarodni turnir u bowlingu u Třinec. Ovo prijateljstvo rezultat je dugogodišnje suradnje naših policija. Cijelu godinu radio sam na promidžbi našeg HČD-a i pokušao uspostaviti nova prijateljstva i suradnju među mjestima i organizacijama, no nažalost, to su bili samo pokušaji jer nisam naišao na razumijevanje ljudi koji odlučuju. Zbog toga sam razočaran, ali neću posustati jer naš put je pravi put. Naše društvo je puno učinilo na razvoju prijateljstva između Češke i Hrvatske. Zahvaljujem se vodstvu društva u Zagrebu zahvaljujući kojem HČD ide dalje. Tonći Stanić SUSRETI Objavljena monografija Zdenke Pozaić U skladu sa starom latinskom izrekom Ars longa, vita brevis (Umjetnost je duga, a život kratak) umjetnici su odabrani ljudi predodređeni za dugovječnost. Oni žive osebujan život stvaralaštva, propitujući život sam i vječito istražujući putove i načine njegova opisivanja sukladno svojem talentu. Koliko god bili sretni kad su oni i njihovo djelo prepoznati u stručnoj i široj javnosti, bez obzira na broj ostvarenih uspješnih izložaba i nagrada, gotovo kao krunski dokaz vlastitoga opstanka doživljavaju monografiju, knjigu, odnosno, pregled i presjek svoga djelovanja, ali tek su rijetki među njima koji dožive to zadovoljstvo i tu čast. Među te sretnike spada i likovna umjetnica Zdenka Pozaić. Ne radi se ni u kom slučaju o sebeljubivosti, već o skrbi da njihovo djelo konačno bude zaokruženo predstavljeno. Naime, likovni su umjetnici suočeni s permanentnim predstavljanjem tek zasebnih dijelova svojih postignuća, neminovnim rastancima s pojedinim djelima koja doživljavaju gotovo kao svoju djecu i potrebom da i sami daju znati do kojih im je od njih posebice stalo. Knjigu o Zdenki Pozaić i njezinom stvaralaštvu potpisuju likovna kritičarka Iva Körbler i povjesničar umjetnosti, akademik Tonko Maroević, a u svibnju 2012. objavila ju je izdavačka kuća Art magazin Kontura uz potporu Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba. To reprezentativno dvojezično izdanje (hrvatski/engleski) na 207 stranica daje doista kvalitetan uvid u Pozaićkinu raskoš talenta – od grafike preko koloriranih reljefa u drvetu, specifičnog izričaja u keramici, do pjesničkografičkih mapa (među kojima su i one posvećene češkim pjesnicima, pa i Václavu Havelu) i bibliofilskih izdanja. Razumije se, knjiga ove vrste daje i uvid u faktografske činjenice – popis samostalnih i grupnih izložbi, nagrada, bibliografiju, biografiju te popis radova. Bogato i kvalitetno ilustrirana edicija daje uspjeli uvid u raznolikost dugogodišnjeg stvaralaštva Zdenke Pozaić, koja je, pored ostalog i članica Hrvatsko-češkoga društva. Čestitamo! Vlatka Banek Zdenka Pozaić sa suprugom Brankom Vujanovićem i kćeri Barbarom Ususret 85. rođendanu Ivice Antolčića P remda će u svibnju 2013. uvažni član HČD-a Ivan Antolčić navršiti 85 godina, još je itekako aktivan i rado viđen gost u hrvatskim galerijama. Samo je u drugoj polovici 2012. imao dvije zapažene samostalne izložbe i to u zagrebačkoj Galeriji Filakovac te u sisačkoj Galeriji Striegl. Izložio je platna velikog formata nastala u posljednje vrijeme, koja su dočekana s velikim zanimanjem publike i odobravanjem kritike. Predsjednik Republike Ivo Josipović uručio je Antolčiću, u povodu Dana neovisnosti, odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti, pedagoško-edukatvnim, književnim i umjetničkim prikazima svijeta za najmađe te višegodišnjoj iznimnoj suradnji u dječjem ilustriranom književnom listu Radost. Uz taj list odrastale su mnoge generacije čitatelja, pa odrastaju i današnje, a tome je tako već 60 godina. Gotovo isto toliko traje i Antolčićeva suradnja. Ovu je godinu Antolčić započeo sa svojom prvom virtualnom izložbom na internetskoj stranici www.give-me-art.com/izlozbe-grafika-i-crteza, predstavljanjem grafika iz ciklusa Posavina i nekoliko recentnih platna. No, u godini koja bilježi 100. obljetnicu objave poznatog romana za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića književnice Ivane Brlić Mažuranić, valja podsjetiti da je upravo Antolčić ilustrirao tri izdanja – dva hrvatska i jedno na esperantu. Dapače, od tri Nagrade Ivane Brlić Mažuranić kojima je nagrađen, ona iz 1985. je bila upravo za ilustraciju tog romana. I na kraju, zašto ovom prigodom ne podsjetiti da je roman preveden i na češki, pod nazivom Podivuhodné příběhy ševcovského učně, a da je njegovo izdanje iz 1930. ilustrirao Josef Lada, u nas poznatiji kao ilustrator Dobrog vojaka Švejka. Vlatka Banek Odlikovani Ivica Antolčić, Josip Biffel i Joža Skok s predsjednikom Josipovićem (Foto Ured predsjednika RH) Obilježeno 70 godina tragedije Lidica Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb 30. svibnja 2012. obilježili su 70. godišnjicu tragedije češkog mjesta Lidice, stradalog 10. lipnja 1942., u odmazdi nacista za ubojstvo njihova čelnika Reinhardta Heydricha. O tom događaju predavanje je održao potpredsjednik HČD-a Miroslav Křepela, a u kulturnom programu su sudjelovali i članovi Literarne sekcije Češke besede Zagreb. Sudbini kakvu je doživjelo selo Lidice 16 kilometara od Praga teško je u povijesti naći sličan primjer. Lidice su u potpunosti spaljene, raznesene eksplozivom, sravnjene sa zemljom i zbrisane sa zemljopisne karte, a većina stanovnika pobijena. U Lidicama se od 1972. svake godine održava međunarodna izložba dječjeg likovnog stvaralaštva u spomen na ubijenu djecu Lidica. Na izložbi radova djece djece do 16 godina redovito uspješno sudjeluju i djeca iz hrvatskih škola te mladi fotografi Hrvatskog fotosaveza. Na komemoraciji je bio i češki veleposlanik Karel Kühnl koji je kazao da o tragediji Lidica treba uvijek govoriti kako se takav zločin više nikad i nigdje ne bi ponovio. M. L. 11 SUSRETI Inicijativa HČD-a – obnovimo grob Josipa Filipovića u Pragu Hrvatski general kojem je Prag bio draži od Beča J Lokaciju groba 2012. otkrilo je Hrvatsko-češko društvo i pokrenulo akciju da se grob obnovi jer je zapušten i oštećen edna od glavnih ulica u zapadnom dijelu Zagreba nosi ime baruna Filipovića, no rijetki znaju o kome je zapravo riječ. Nije to bio nikakav anonimni barun kakvih je nekad bilo mnogo, nego jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa, general Josip Filipović koji se u povijest upisao prije svega kao zapovjednik austro-ugarske vojske koja je 1878. okupirala BiH. Filipović je rođen 1819. u Gospiću, a umro je 1889. u Pragu, na dužnosti zapovjednika Češke te je pokopan na Olšanskom groblju. Lokaciju groba 2012. otkrilo je Hrvatsko-češko društvo i pokrenulo akciju da se grob obnovi jer je zapušten i oštećen. Uz Filipovića, u grobu počivaju i njegova supruga Leontina i kći Olga, a natpis na njemačkom spominje »carskog i kraljevskog Feldzeugmeistera Josefa Freiherra Philippovića«, datum i mjesto rođenja (Gospić in Croatien) i smrti te vojničke titule. Feldzeugmeister je stari njemački naziv za generala, a Freiherr znači »plemeniti«. Filipovića neke internetske stranice nazivaju najvećim hrvatskim vojskovođom svih vremena, no ako je to i tek djelomično točno, on svakako zaslužuje da mu posljednje počivalište bude dostojno uređeno. Filipović je 1834. stupio kao kadet u Ličku krajišku pješačku pukovniju. Zatim je 1836. postao pukovnijski kadet, a od 1837. do 1839. školovao se u Tullnu u Donjoj Austriji. Ubrzo je promaknut u čin potporučnika, zatim u potporučnika prve klase, a 1843. postaje natporučnik i službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništava u Češkoj (1843.-1844.) i Italiji (1844.-1847.). Satnik je postao 1847. i sudjelovao u burnim događajima 1848. i 1849. Prve borbene Marijan Lipovac akcije doživio je kao zamjenik načelnika stožera Prvog korpusa bana Josipa Jelačića tijekom ustanka u Beču kad je bio lakše ranjen. To ga nije spriječilo da sudjeluje u daljnjim okršajima pa dobiva čin bojnika u Varaždinsko-križevačkoj krajiškoj pje12 šačkoj pukovniji. Filipović je 1849. sudjelovao u gušenju revolucije u Mađarskoj, a daljnji napredak u karijeri ostvario je 1851. kad postaje potpukovnik i Jelačićev glavni pobočnik. Od 1853. kao pukovnik bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije. Oženio se Leontinom von Joelson 1856. i s njom imao petero djece, dva sina i tri kćeri. Sinovi su umrli još u djetinjstvu, a i kćeri su umrle također relativno mlade. Kao general bojnik, Filipović je 1859. sudjelovao u ratu protiv Francuske i Pijemonta. Zapovijedao je brigadom u VIII. korpusu, a tijekom bitke kod Solferina njegova brigada borila se punih 12 sati protiv nadmoćnijeg neprijatelja i od 4545 pripadnika izgubila 23 časnika i 847 dočasnika i vojnika. Tu je bitku Austrija izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod Filipovićevim vodstvom razbile neprijateljsku vojsku na svom dijelu fronte. Zbog zasluga je odlikovan ordenom Željezne krune II. klase, a 1860. potvrđena mu je čast baruna, koju je još 1785. zadobio njegov djed Ilija, s titulom »von Philippsberg«, što se odnosi na ličko selo Filipoviće. Tijekom 1865. Filipović je zamjenjivao bolesnog hrvatskog bana Josipa Šokčevića, a iduće godine, tijekom rata s Pruskom, sudjelovao je u bit- SUSRETI ki kod Sadove i promaknut u čin podmaršala. Postaje zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a 1867. i titularni pukovnik-vlasnik 35. linijske pješačke pukovnije sa sjedištem u Plzenju. Od 1871. bio je zapovjednik 8. pješačke divizije u Innsbrucku, a 1874. kao general topništva postaje zapovjednik vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu, da bi uskoro bio premješten za vojnog zapovjednika Češke sa središtem u Pragu. U Brnu ga je zamijenio njegov brat Franjo Filipović (1820.-1903.), koji je također ostvario zavidnu vojnu karijeru – bio je uz ostalo namjesnik Dalmacije i zapovjednik Vojne krajine. Uoči okupacije BiH, Josip Filipović je iz Češke premješten u Hrvatsku i imenovan zapovjednikom XIII. korpusa sa sjedištem u tadašnjem Brodu na Savi gdje je 29. srpnja 1878. prešao Savu i slamajući osmanlijski otpor preko Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka napredovao prema Sarajevu u koje je ušao 19. kolovoza i preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije te s njom do 19. listopada dovršio okupaciju Hercegovine. Kad je u studenom 2. armija raspuštena, Filipović je ponovno imenovan zapovjednikom Češke koja mu je očito prirasla srcu jer kad je 1881. imenovan na prestižnu dužnost zapovjednika Beča, već iduće godine je na vlastiti zahtjev vraćen u Prag gdje ostaje do smrti. Zanimljivo je da su u Filipovićevu čast skladane dvije koračnice – prvu je, pod nazivom Philippovich-Marsch, skladao Franz Schmid i 1897. je postala službena koračnica 35. linijske pješačke pukovnije, a autor druge, s nazivom Philippovich, je Johann Nepomuk Král. Snimka obje koračnice dostupna je na internetskoj stranici Youtube. Prijedlog za imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu H rvatsko-češko društvo uputilo je 31. listopada 2012. Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba prijedlog da bezimeni park u naselju Savica dobije ime Park Marije Ružičke Strozzi. Kako se ističe u prijedlogu, time bi se Zagreb napokon odužio jednoj od najistaknutijih hrvatskih glumica koja je ujedno bila i rodonačelnica ugledne umjetničke obitelji, kojoj se ove godine navršila 75. godišnjica smrti. »Imenovanjem Parka Marije Ružičke Strozzi povećao bi se fond zagrebačkih javnih površina nazvanih u čast znamenitih žena, čime se promiče rodna ravnopravnost. Budući da je Zagrepčanka Marija Ružička Strozzi bila Čehinja, imenovanje parka u njenu čast bilo bi još jedan podsjetnik na višestoljetne hrvatsko-češke kulturne veze i na brojne Čehe i Čehinje koji su dali doprinos razvoju Zagreba, što je posebno bilo izraženo upravo na području kazališnog i glazbenog života«, kaže se u prijedlogu Hrvatsko-češkog društva. U naselju Savica gotovo sve su ulice imenovane po istaknutim glumcima ili pjevačima pa bi se ovaj prijedlog smisleno uklopio u taj tematski kontekst. Marija Ružička Strozzi rodila se 3. kolovoza 1850 u moravskom gradiću Litovelu, a već s četiri mjeseca života doselila se u Zagreb gdje joj je otac Leopold Ružička, kao i mnogi Česi, dobio posao u kazališnom orkestru. U kazalištu je prvi put nastupila 1868. i bio je to početak njene karijere koja je potrajala gotovo 70 godina, sve do smrti 27. rujna 1937. Njen talent bio je prepoznat i u inozemstvu, među ostalim i u Beču, gdje su joj nudili trajan angažman koji nije prihvatila. Na gostovanjima u inozemstvu Marija Ružička Strozzi dočekivana je ovacijama i priznanjima, posebno u svojoj domovini, u Pragu i Brnu, a kritike su je uspoređivale sa Sarom Bernhardt i Eleonorom Duse. Nijedna hrvatska glumica nije ostvarila toliko uloga na sceni kao Marija Ružička Strozzi, oko 600, s nekoliko tisuća nastupa. Igrala je Shakespeareove heroine, ženske likove u dramama Ibsena, Strindberga i Haup13 tmanna, Damu s kamelijama, Fedru, Mariju Stuart, Teutu, Maru Benešu, Majku Jugovića itd. Rodom Čehinja, svoje hrvatsko domoljublje iskazivala je i čestim gostovanjima po hrvatskim krajevima, među ostalim i u Puli i Zadru, u čemu je nisu obeshrabrile niti prijetnje autonomaša. Budući da je u rodnoj Moravskoj provela tek prva četiri mjeseca života, zaboravila je češki, no ponovno ga je počela učiti pod utjecajem Josefa Václava Friča. Još za života postavljeno joj je poprsje u zgradi HNK i spomen ploča u rodnom Litovelu, gdje je povodom 85. rođendana proglašena počasnom građankom. Marija Ružička Strozzi doživjela je u životu mnoge tragedije, a od njeno osmero djece za života joj je umrlo njih šest. Dvoje djece koje ju je nadživjelo također je ostavilo traga u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi bila je svjetski poznata operna pjevačica, a sin Tito Strozzi bio je istaknuti glumac i kazališni režiser. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo, a unuka Tita Strozzija i njegove supruge glumice Elize Gerner je glumica Dora Fišter Toš. »Za razliku od svog sina i unuka, Marija Ružička Strozzi još uvijek u Zagrebu nema javnu površinu sa svojim imenom i vrijeme je da se nepravda prema ovoj iznimnoj ženi, velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici i rodonačelnici ugledne umjetničke dinastije napokon ispravi«, kaže se u prijedlogu HČD-a. M. L. SUSRETI Vijesti Česi odolijevaju asimilaciji – osvrt na popis stanovništva A similacija je proces koji nije moguće izbjeći niti zaustaviti pa se i usporavanje utapanja manjinskih etničkih zajednica u većinski narod uglavnom čini nemogućom misijom. Rezultati preklanjskog popisa stanovništva potvrđuju međutim da ipak postoje iznimke. Među njima je i češka manjinska zajednica. Doduše, broj hrvatskih građana koji se izjašnjavaju kao pripadnici češke nacionalne manjine po prvi put je u povijesti pao ispod deset tisuća – točno 9641, i to je za 869 osoba češke nacionalnosti manje nego na prethodnom popisu iz 2001., kada ih je bilo 10.510, ali unatoč tomu Česi imaju puno razloga za zadovoljstvo i za tvrdnju da su značajno usporili asimilaciju. Naime, prije četiri desetljeća, 1971., živio je u Hrvatskoj 19.001 Čeh, a na sljedećim popisima stanovništva broj pripadnika manjine smanjivan je za 3940 pa zatim za 1975 i za 2576 osoba, tako da za najnoviji rezultat uistinu možemo reći da je broj Čeha manji za »samo« 869 osoba. Istina je da ima etničkih zajednica koje su prošle bolje, pa i povećale broj pripadnika, no to se odnosi ili na male zajednice, među kojima su i Slovaci, čiji je broj s 4712 porastao na 4753, odnosno za 41 osobu, kao i na Rome, zahvaljujući posebnom nacionalnom programu, i Bošnjake koji su se do popisa iz 2001. uglavnom izjašnjavali kao Muslimani. Kada je riječ o velikim i o takozvanim autohtonim manjinama, one odreda bilježe značajan pad pa je tako broj Srba smanjen za čitavih 15.000, Talijana i Mađara za po 2000, a Slovenaca za 3000. Česi su se za svoj solidan rezultat izborili sami, ustvari, posljedica je to smišljene kampanje koju su zajedničkim snagama vodila vijeća češke manjine i Savez Čeha kao krovna udruga manjinskih društava. Formiran je tim koji je osmislio kampanju u kojoj se ukazivalo na važnost očuvanja nacionalnog identiteta, na godišnjim skup- štinama kulturnih društava članovi su pozivani da se na popisu izjasne kao Česi, opetovano su to činili manjinske novine Jednota, kao i češki program Radio Daruvara, a tiskan je i poseban letak na kojem je objašnjeno zašto je to potrebno. Sve to dalo je rezultat kojim manjinska zajednica u datim okolnostima uistinu može biti zadovoljna. Posebno stoga što je u nekim mjestima broj Čeha i povećan, poput Zagreba gdje je 2001. živjelo 813 Čeha, a danas ih je 835, ili zato što je u Daruvaru, gdje živi četvrtina svih hrvatskih Čeha, njihov broj između dva popisa pao za samo 19 (s 2504 na 2485). Kada je o Daruvaru riječ, udio Čeha u strukturi stanovništva se zbog osjetnog pada ukupnog broja žitelja (za nekih tisuću i pol) čak povećao – prije jednog desetljeća živjelo je u ovom gradu 18,91 posto Čeha, a sada njihov udio iznosi 21,36 posto. Istovremeno, broj Srba u Daruvaru je manji za četiri stotine pa je i njihov udio u strukturi stanovništva pao ispod petnaest posto (12 posto), tako da gube pravo na zamjenika gradonačelnika i proporcionalnu zastupljenost u gradskom vijeću. I kada je riječ o mogućnosti sudjelovanja u predstavničkim tijelima i izvršnoj vlasti lokalne samouprave, Česi imaju ra- zloga za zadovoljstvo. Kako se sada to zakonsko pravo utvrđuje prema rezultatima popisa stanovništva (a ne više popisa birača), Česi imaju pravo birati zamjenika gradonačelnika u Daruvaru i Grubišnom Polju, zamjenike načelnika općina u Končanici i Dežanovcu, te zamjenika župana u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji – dakle sve u ovoj županiji u kojoj žive dvije trećine svih pripadnika manjine. Valja dodati još da pripadnici manjina po prvi puta imaju dopunsko pravo glasa, što znači da glasuju i za političke stranke, odnosno nezavisne liste, ali pored toga dobivaju i dodatni listić na kojem zaokružuju svoga favorita među manjinskim kandidatima za zamjenike. Stoga je od velike važnosti upozoriti da je za konzumaciju toga prava neophodno da pripadnik manjine bude upisan na manjinski popis birača i to do izbora valja provjeriti. Dakle, manjinski zamjenik će biti izabran svakako na redovnim izborima i neće biti dopunskih izbora da bi manjine ostvarile to pravo. Zbog toga će u općinama i gradovima, kao i u županijama gdje određene manjine imaju to pravo (općine i gradovi s više od 15, a županije s više od 5 posto pripadnika manjine), biti povećan broj zamjenika. Konkretno, u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji po statutu se na izborima biraju dva zamjenika župana, a pošto u toj županiji češka i srpska manjina imaju više od pet posto stanovništva i imaju pravo na dožupane, to znači da će ukupno biti čak četiri zamjenika župana. Kako je to osjetan udarac za proračun, neke će se jedinice lokalne i regionalne samouprave možda odlučiti da iskoriste mogućnost da izmjenama statuta smanje broj redovnih zamjenika. Budući da bi to značilo da bi u izvršnoj vlasti manjine bile brojčano ravnopravne ili čak nadmoćne, teško je vjerovati da će se netko na to odlučiti, ali – tko zna. Mato Pejić ZANIMLJIVOSTI Prema popisu stanovništva iz 2011., Češka ima 10,436.560 stanovnika, od toga 5,326.794 žena i 5,109.766 muškaraca. U odnosu na 2001., to je 206.500 stanovnika više. Prosječna starost stanovnika Češke je 40,6 godina. 14 Prema popisu stanovništva iz 2011., Hrvatska ima 4,284.889 stanovnika, od toga 2.218.554 žena i 2.066.335 muškaraca. U odnosu na 2001., Hrvatska ima 152.571 stanovnika manje. Prosječna starost stanovnika Hrvatske je 41,7 godina. SUSRETI Zagrebački Češki narodni dom proslavio 75. godišnjicu Č eški narodni dom u Zagrebu 2012. je navršio 75 godina, a središnja proslava tog jubileja održana je 20. listopada, u nazočnosti predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i drugih uglednih gostiju. Dan ranije javnosti je predstavljena knjiga Češki narodni dom u Zagrebu, čiji autori su predsjednik Češke besede Zagreb Juraj Bahnik i predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, u kojoj je opisana burna i zanimljiva povijest zgrade u Šubićevoj 20 u kojoj djeluju institucije češke manjine u Zagrebu i Hrvatsko-češko društvo. Češki narodni dom projektirao je Lavoslav Kalda, rodom iz Moravske, čije najznačajnije djelo je palača Hrvatskog sabora, što simbolički govori o tome koliko je češka manjina duboko ukorijenjena u hrvatsku sredinu, kao i o velikom doprinosu koji su Česi dali Hrvatskoj na svim područjima života. To je bila središnja misao u govorima visokih gostiju na proslavi godišnjice Češkog narodnog doma. Predsjednik Josipović podsjetio je da su Česi u Zagrebu i Hrvatskoj prisutni od 11. stoljeća i spomenuo još neke povijesne epizode u kojima se dokazalo zajedništvo i bliskost Hrvatske i Češke. »S velikim zadovoljstvom uživam u češkoj kulturi jer je ona za mene jedna od velikih europskih kultura. Vaša kultura je i naša, i interakcija kultura kroz stoljeća primjer je kako većina i manjina mogu skladno i uspješno obogatiti jedna drugu. Bit ćemo još bliže nakon ulaska Hrvatske u EU«, kazao je Josipović, kojem je na svečanosti uručena i diploma o proglašenju počasnim članom Češke besede Zagreb. »Ponosan sam što sam član Češke besede i volio bih da to članstvo jača i znanjem češkog jezika. Kad odem u mirovinu možda ću se i time baviti«, rekao je Josipović, pozvavši hrvatske Čehe da »tjeraju« svoju djecu učiti češki. Kao drugi Juraj Bahnik, Jaromil Kubiček i Ivo Josipović hrvatski predsjednik koji posjećuje Češki narodni dom, upisao se i u Spomen-knjigu Češke besede Zagreb koja se vodi od 1879. Marijan Lipovac je kazao da HČD 75. godišnjicu Češkog narodog doma smatra i svojim godišnjicom. »Zahvaljujući HČD-u u Domu se, osim zagrebačkih Čeha, okupljaju i oni hrvatski građani koji nemaju češko porijeklo, ali koji žele dati svoj doprinos razvoju hrvatsko-češkog prijateljstva jer iz nekog razloga vole Češku i Čehe. Međutim, oni prije svega vole Hrvatsku, ali ne bilo kakvu Hrvatsku, nego onakvu Hrvatsku koja nije autistična i zatvorena u sebe, nego koja je otvorena za suradnju sa svim državama i narodima, a posebno s onima s kojima nas veže stoljetno prijateljstvo, u dobru i zlu, kao što je slučaj s Češkom i Česima. Drago nam je da ova proslava prolazi u duhu hrvatsko- češkog prijateljstva koje su na umu imali i inicijatori izgradnje Doma, koji ga nisu zamislili kao češki geto, nego kao mjesto suradnje zagrebačkih Čeha s građanima Zagreba«, rekao je Lipovac. O povijesti Češkog narodnog doma opširnije je govorio Juraj Bahnik. »Češki narodni dom bit će zasigurno još puno godina svjedokom kulturnog života zagrebačkih Čeha i njihovih prijatelja. Brojna mladost koja marljivo uči jezik svojih predaka i sudjeluje u radu društvenih sekcija koje njeguju češku kulturnu tradiciju, brojno članstvo Češke besede, prijateljska sredina grada Zagreba i Hrvatske koja moralno i materijalno podupire rad manjinskih zajednica te stalna briga Češke za svoju dijasporu, jamac su da Češka manjina u Zagrebu može imati vjere u budućnost«, rekao je Bahnik. Ivona Mamić Prvo Masarykovo poprsje u Hrvatskoj Prvi čehoslovački predsjednik dobio je 16. lipnja 2012. svoj prvi spomenik u Hrvatskoj, brončano poprsje postavljeno na ulazu u Češki narodni dom T. G. Masaryka u Rijeci. Poprsje su zajednički otkrili riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i češki veleposlanik Karel Kühnl, dok je kraće predavanje o Masaryku i njegovim zaslugama održao predsjednik HČD-a Marijan Lipovac. Poprsje je dar Čehoslovačkog zavoda za inozemstvo u Pragu. I. M. 15 SUSRETI Hrvatstvo hrvatskih Čeha: navijaju za Hrvatsku, ne vole kim i gledaju »mydlovačke« U ljeto 1940., godinu dana nakon što je stvaranjem Banovine Hrvatske u sklopu Kraljevine Jugoslavije obnovljena hrvatska državnost, mladi daruvarski svećenik Josip Salač u tjedniku Naše noviny objavio je ovo svoje razmišljanje o identitetu pripadnika češke manjine u Hrvatskoj: »Zašto i mi ne bismo bili ‘hrvatski Česi?’ Naime mi, druga i treća generacija. Ovdje smo u Hrvatskoj rođeni, većina smo ovdašnji državljani. Zašto onda biti po strani? Zašto se osjećati gostima tamo, gdje jesmo i gdje trebamo biti kod kuće?... Ne osjećam se ovdje gostom! Ovdje sam kod kuće! ... Jesmo i ostat ćemo Česi. Ali sa ‘starom domovinom naših očeva i djedova’ spaja nas jedino još materinski jezik. Naša domovina, otadžbina, ne ‘nova’, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima. Želimo sudjelovati u hrvatskom javnom životu. Surađivati s hrvatskim društvima…. Što želim? Suradnju s Hrvatima. Iskrenu. Trajnu.« Kad je budući pomoćni zagrebački biskup ovo pisao, njegove teze bile su ispred tadašnjeg vremena jer mnogi Česi u Hrvatskoj bili su državljani Čehoslovačke (točnije, te 1940. Protektorata Češke i Moravske), a na pripadnike manjina u Hrvatskoj se, kao i drugdje, često gledalo ne kao na dio vlastite nacije, nego kao na doseljenike i strance, čak i ako su im se preci doselili prije više stoljeća. Danas možemo reći da se Salačeva vizija ostvarila i pripadnici češke manjine osjećaju se upravo onako kako je on i želio, kao hrvatski Česi. Svi su hrvatski državljani, hrvatski jezik znaju jednako kao i češki ili čak i bolje, brojni Česi branili su Hrvatsku u Domovinskom ratu, za očuvanju njihova identiteta ne mala sredstva izdvaja hrvatska država – ukratko – hrvatski Česi danas su politički Hrvati koji se u Hrvatskoj osjećaju kao Česi, a u Češkoj kao Hrvati te svojim posebnostima u kulturi i tradiciji samo obo- gaćuju Hrvatsku. Iako su češke narodnosti, pritom nisu ništa manje Hrvati jer hrvatstvo nije kategorija vezana isključivo uz etničke Hrvate, barem ne od stvaranja samostalne Hrvatske, niti je jednoobrazno i uniformirano. Uostalom, i velik broj etničkih Hrvata ima barem dio predaka koji su bili stranci pa i sami tvorci moderne hrvatske nacije često su bili sinovi ili unuci doseljenika. Pitanje identiteta vrlo je složeno i zapravo duboko intimno i nije lako dati jednoznačan odgovor što nekoga čini hrvatskim Čehom. Precizan odgovor na to pitanje moglo bi dati samo opsežno multidisciplinarno znanstveno istraživanje, ali posao eventualnim istraživačima mogla bi olakšati knjiga Moje české kořeny, objavljena 2012. u izdanju Novinsko-izdavačke ustanove Jednota (urednica knjige je Vlatka Daněk), koja daje određeni »fotorobot« prosječnog hrvatskog Čeha. Riječ je o zbirci tekstova 28 autora (od 18 do 88 godina) koji su pisali o svom životu, češkom porijeklu, precima, odrastanju u manjinskoj češkoj sredini i prilagodbi većinskom hrvatskom društvu te svojim odnosima prema Hrvatskoj i Češkoj. U pripremi je prijevod cijele knjige na hrvatski, što će ju učiniti dostupnom daleko široj publici, iako je u prvom redu namijenjena Česima u Hrvatskoj kojima će razmišljanja njihovih sunarodnjaka pomoći da lakše definiraju svoj vlastiti identitet i razbistre moguće nejasnoće i dileme. Knjiga je međutim jednako zanimljiva i za one koji nisu Česi, kako bi bolje upoznali i shvatili svoje sugrađane s kojima dijele svo dobro i zlo života u Hrvatskoj, ali koji se od njih razlikuju nekim specifičnostima.Većina autora priloga sebe definira kao hrvatske Čehe, što je precizniji i iz pozicije većinskog naroda korektniji termin od službenog »Česi u Hrvatskoj«, koji se osim na češku manjinu može odnositi i na češke državljane koji (privremeno) žive u Hrvatskoj i koji pomalo aludira na nekakvu eksteritorijalnost. Pojam »hrvatski Česi« pak jasno upućuje na ukorijenjenost češke manjine u Hrvatsku koja je njihova jedina domovina, kao što je još 1940. ustvrdio Josip Salač. Naravno, hrvatski Česi imaju emotivan odnos i prema Češkoj, ali često upravo ondje postaju svjesniji hrvatskog dijela svog identiteta jer ih mnogi »pravi« Česi mnogi doživljavaju kao Hrvate koji doduše odlično govore češki, ali koji su ipak stranci, među ostalim i zbog kulturoloških razlika koje se vide u načinu ponašanja i prehrambenim navikama. Hrvatski Česi u pravilu vole tradicionalna hrvatska jela i ne vole kim, taj u Češkoj gotovo neizostavan začin. Kad se na sportskom terenu sučele reprezentacije Hrvatske i Češke, hrvatski Česi navijaju za Hrvatsku, ali nisu jako tužni ako Češka pobijedi. Naravno, navijanje za Češku kad igra protiv trećih zemalja se podrazumijeva. Hrvatsko-češki identitet ogleda se i u govoru pa se češki jezik hrvatskih Čeha počinje kroatizirati i javljaju se neologizmi kao što su mydlovačky (TV sapunice) ili švestkovat (šljiviti). Da parafraziramo najpoznatijeg hrvatskog »manjinca« Nikolu Teslu, hrvatski Česi jednako su ponosni na češki rod, ali i na hrvatsku domovinu,. Ne radi se tek o hladnoj građanskoj lojalnosti koja se odražava u poštivanju zakona i plaćanju poreza, nego o duboko emotivnom odnosu prema Hrvatskoj bez koje hrvatski Česi ne bi bili to što jesu. Marijan Lipovac ZANIMLJIVOSTI U Češkoj živi 422,276 stranih državljana. Najviše ih ima ukrajinsko državljanstvo, njih 117.810, državljana Slovačke ima 84.380, Vijetnama 53.110, Rusije 36 055, Njemačke 20.780, a Poljske 17.856. Hrvatsko državljanstvo ima 2051 stanovnik Češke. U Hrvatskoj živi 22.527 stranih državljana. Najviše ih ima državljanstvo BiH – 6733, Srbije 2888, Slovenije 1999, Njemačke 1609, Italije 1420, Kosova 1188, a Makedonije 1034. Državljana Češke u Hrvatskoj ima 250. 16 SUSRETI Nagrada Libuši Stranjik Direktorica Novinsko-izdavačke ustanove Jednota i glavna urednica istoimenog tjednika Libuše Stanjik 6. prosinca 2012. u Pragu je primila nagradu »Češki patriot« za njegovanje češkog jezika i tradicije u inozemstvu u kategoriji publicističke djelatnosti koju petu godinu dodjeljuje Asocijacija nositelja legionarskih tradicija u Češkoj ANLET. Cilj nagrade je promicanje ljubavi prema Češkoj i njenoj povijesti u sklopu odgoja i očuvanja povijesnih tradicija češkog društva, a ovo je bilo prvi put da nagradu dobiva netko izvan Češke. Riječ legionar označava češke vojnike koji su u Prvom svjetskom ratu kao zarobljeni austro-ugarski vojnici ili bjegunci u Rusiji osnovali svoje postrojbe s ciljem borbe na strani Antante. U Drugom svjetskom ratu češki legionari ratovali su na strani saveznika, a kako bi došli na zapad iz okupirane Češke putovali su i kroz Hrvatsku. To je u zborniku Přehled iz 2011. podrobno opisao svjedok tih događaja Václav Šrámek koji je Libušu Stranjik i predložio za ovu nagradu. U vrijeme komunizma legionari su bili nepoželjni i rehabilitirani su tek nakon 1989. Većina ih danas više nije živa, ali ANLET i dalje čuva uspomenu na njih i njeguje legionarske tradicije. »Obradovalo me da je netko u Češkoj opazio to da i kod nas postoje rodoljubi i da se također bavimo poviješću češkog naroda i češke manjine, kao i uzajamnim vezama u prošlosti češkog i hrvatskog naroda. I ja u sebi nosim vrlo jak rodoljubni osjećaj, ali obradovalo me da se netko o tome brine«, izjavila je Libuše Stranjik. M. L. Dožinky u Končanici Ž etvene svečanosti Dožinky, najstarija i najveća manifestacija češke manjine u Hrvatskoj održane su 14. srpnja 2012. u Končanici gdje se okupilo oko 1100 sudionika, članova svih 30 Čeških beseda i njihovih gostiju iz Češke te hrvatskih društava. U sklopu manifestacije koja se održava svake dvije godine organizirana su razna događanja, izložbe, žetvena povorka s alegorijskim kolima i bogat kulturno-umjetnički program. Osim simboličnog prikazivanja uspješnog ubiranja ljetine, žetvene svečanosti potvrdile su i postignuća hrvatskih Čeha u prosvjetnom i kulturnom životu. Otvorene su i dvije izložbe o dosadašnjim žetvenim svečanostima u Končanici i o vjerskom životu stanovnika tog sela. Dožinky su održani pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Savjeta za nacionalne manjine, Ministarstva vanjskih poslova Češke i Općine Končanica. M. L. ZANIMLJIVOSTI U Češkoj je službeno priznato 12 nacionalnih manjina. To su: Slovaci (147.152 pripadnika), Ukrajinci (53.253), Poljaci (39.096), Nijemci (18.658), Rusi (17.872), Mađari (8920), Romi (5135), Bugari (4999), Grci (2043), Srbi (1717), Hrvati (1125) i Rusini (739). U Češkoj živi i 29.825 Vijetnamaca, ali oni nisu priznati kao manjina. Hrvata je 2001. bilo 1585, tako da se u deset godina njihov broj smanjio za 29,1 posto. Hrvatski je kao materinski jezik navelo 1392 stanovnika Češke. U Hrvatskoj su službeno priznate 22 nacionalne manjine. To su: Srbi (186.633 pripadnika), Bošnjaci (31.479), Talijani (17.807), Albanci (17.513), Mađari (14.048), Romi (16.975), Slovenci (10.517), Česi (9641), Slovaci (4753), Crnogorci (4517), Makedonci (4138), Nijemci (2965), Rusini (1936), Ukrajinci (1878), Rusi (1279), Poljaci (672), Židovi (509), Rumunji (435), Turci (367), Bugari (350), Austrijanci (297 i Vlasi (29). Čeha je 2001. u Hrvatskoj bilo 10.510, tako da se u deset godina njihov broj smanjio za 8,3 posto. Češki je kao materinski jezik navelo 6292 stanovnika Hrvatske. 17 SUSRETI Česi po prvi put izravno birali šefa države Miloš Zeman novi češki predsjednik M iloš Zeman treći je predsjednik Češke Republike, odlučili su u drugom krugu predsjedničkih izbora 25. i 26. siječnja 2013. češki birači koji su mu dali potporu od 54,8 posto, a njegovom protukandidatu Karelu Schwarzenbergu 45,2 posto. Zeman se već upisao u povijest time što je postao prvi šef države kojeg su Česi izabrali na neposrednim izborima. Svog prethodnika Václava Klausa zamijenit će na dužnosti 8. ožujka 2013. Zemanov izbor bio je očekivan i u neku ruku logičan – od početka izborne kampanje bio je favorit, a uz Klausa i prvog češkog predsjednika Václava Havela, Zeman je najznačajniji češki političar u zadnjih 20 godina – od 1998. do 2002. bio je premijer, a od 1996. predsjednik Parlamenta. Od 1993. do 2001. bio je predsjednik Češke socijaldemokratske stranke, jedne od dviju vodećih čeških stranaka, a do 2007. njen počasni predsjednik, tako da je pobjeda u utrci za predsjednika države kruna njegove političke karijere u kojoj je bilo i uspona i padova. Zemanovim izborom prekinuta je dvostruka tradicija – češki predsjednik više ne nosi brkove (brkati Schwarzenberg u tom bi smislu značio kontinuitet) i više se ne zove Václav. No, poveznice s glavnim češkim zaštitnikom ipak ima jer Zeman je rođen 28. rujna 1944., upravo na blagdan svetog Václava. Prvog dana drugog izbornog kruga bio je pak Zemanov imendan, pa se birače pozivalo i sloganom »Na Miloša za Miloša«. Za razliku od Havela i Klausa, Zeman nije rođeni Pražanin jer je rođen u Kolínu, kao sin poštara i učiteljice. Po struci je ekonomist i do 1989. radio je kao prognostičar i triput kao nepodoban ostajao bez posla. Uz Havela i Klausa Zeman je najznačajniji češki političar u zadnjih 20 godina Miloš Zeman s kćeri Kateřinom (gore) i s članovima HČD-a (dolje) Član Komunističke partije bio je samo u vrijeme Praškog proljeća. Uoči Baršunaste revolucije angažirao se u Građanskom forumu, a 1990. postao zastupnik u Federalnoj skupštini. Od 1992. bio je član Češke socijaldemokratske stranke i inicirao je posljednji pokušaj očuvanja Čehoslovačke predlažući njenu reformu u Češko-slovačku uniju, ali bezuspješno. Šef stranke postao je 1993., a kad je nakon izbora 1996. svom glavnom suparniku Klausu, čelniku Građanske demokratske stranke (ODS), omogućio ostanak na položaju premijera, postao je predsjednik Parlamenta. Nakon izbora 1998. Zeman i Klaus promijenit će položaje, tako da je sve do kraja Zemanovog premijerskog mandata na snazi bila neformalna velika koalicija dviju najvećih stranaka. Češka je u to vrijeme ušla u NATO i završila pregovore o ulasku u EU, a nakon godina krize ostvaren je i gospodarski rast. Zeman se 2003. neupješno kandidirao za šefa države i zatim povukao iz visoke politike i posvađao sa svojim nasljednicima u ČSSD-u. Naposlijetku je 2009. osnovao Stranku prava građana koja po njemu nosi službeni naziv Zemanovci, ali na izborima 2010. nije uspjela ući u Parlament. Ipak, u prvom krugu predsjedničkih izbora, u kojem je bilo devet kandidata, Zeman je uspio privući najveći dio glasača svoje bivše stranke koja mu je nakon prvog kruga dala i službenu potporu. Zeman se dvaput ženio i iz prvog braka ima sina Davida, a iz drugog kćer Kateřinu koja će čini se, iako joj je tek 18 godina, preuze18 ti ulogu prve dame jer njena majka Ivana izbjegava pojavljivanje u javnosti. Dok je Havel bio katolik, a Klaus husit, Zeman je ateist. Kao premijer, Hrvatsku je posjetio 1998. povodom summita Srednjoeuropske inicijative, a u službeni posjet došao je 2001., kad se sastao i s predstavnicima HČD-a i češke manjine koju je pohvalio zbog očuvanja češkog jezika i kazao da bi ga od hrvatskih Čeha mogli naučiti češki televizijski spikeri. U Gradskoj knjižnici u Zagrebu Zeman je otvorio izložbu o Jaroslavu Seifertu. Zemanova vlada 1999. je izrazila žaljenje zbog progona moravskih Hrvata nakon 1945. i nazvala ga nehumanim, što je bila svojevrsna moralna zadovoljština. To ujedno znači da Zeman zna da u Češkoj postoji hrvatska manjina – Klaus je naime toga postao svjestan tek 2012. kad su mu tijekom posjeta predsjednika Ive Josipovića bili predstavljeni i čelnici moravskih Hrvata. Zeman je poznat u javnosti kao dobar govornik, ali svojim stilom ponašanja i izjavama izaziva i proturječnosti među Česima i tek će morati dokazati da je doista predsjednik svih građana. Iako mu ovlasti nisu velike, neposredan izborni legitimitet dat će Zemanu snagu u unutarnjoj politici, tim više što je popularnost vlade Petra Nečasa na niskim granama. Što se tiče vanjske politike, Zeman je za razliku od Klausa proeuropski orijentiran pa se očekuje jači angažman Češke u EU-u, a već je najavio da će na Praškom dvorcu izvjesiti i europsku zastavu. Marijan Lipovac SUSRETI Martin Košatka Otvoren hrvatski konzulat u Brnu novi češki veleposlanik N ovi češki veleposlanik u Hrvatskoj je Martin Košatka koji je svog prethodnika Karela Kühnla nakon petogodišnjeg mandata naslijedio u rujnu 2012. Time je postao peti veleposlanik Češke u 20 godina njene samostalnosti. Košatka je rođen 1965. u Pragu gdje je studirao geologiju i jezike, a u češkoj diplomaciji radi od 1994., najprije u Službi za Ujedinjene narode Ministarstva vanjskih poslova, a od 1997. do 2001. bio je zamjenik veleposlanika u Kanadi. Zatim je do 2003. bio ravnatelj Službe za sigurnosnu politiku, a do 2004. politički ravnatelj Ministarstva. Od 2004. do 2009. bio je veleposlanik u Španjolskoj, a prije dolaska u Zagreb bio je ravnatelj Službe za sjever- O dlukom predsjednika Republike Ive Josipovića od 9. srpnja 2012., osnovan je Konzulat Hrvatske u Češkoj sa sjedištem u Brnu, na čelu s počasnim konzulom i konzularnim ovlastima nad konzularnim područjem koje obuhvaća Južnomoravski kraj, Moravsko-šleski kraj, Olomoucki kraj, Zlínski kraj i Vysočinu. Konzulat će promovirati suradnju Hrvatske s navedenim područjima u pitanjima gospodarske, obrazovne, kulturne i manjinske tematike. Klasične konzularne usluge (vize, državljanstva, matičarstvo i dr) i dalje će isključivo davati Konzularni odjel Veleposlanstva u Pragu. Počasni konzul je predsjednik Češko-hrvatske gospodarske komore Ivo Nešpor, a Konzulat je 16. siječnja 2013. otvorio hrvatski veleposlanik Frane Krnić, koji je Nešporu uručio »patentno pismo« o imenovanju počasnim konzulom. Nazočni su bili brojni predstavnici lokalnih vlasti, političkog, kulturnog, sveučilišnog i gospodarskog života te diplomatsko-konzularnog zbora, kao i predstavnici čeških i hrvatskih gradova-prijatelja, posebno s područja Zadarske županije koja razvija partnerstvo s Južnomoravskim krajem. Gosti su bili i bivši češki veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl i bivši savjetnik za gospodarstvo Tomáš Kuchta. Nešporov prioritet bit će razvijanje gospodarske i kulturne suradnje. »Trudit ću se dovesti na ovdašnje tržište hrvatske proizvode kao što su vina i sirevi, a velika zadaća je obnova zračne linije između Brna i Zadra. Ona će pomoći češkim turistima koji dolaze u Hrvatsku, a privući će i hrvatske turiste u južnu Moravsku«, kazao je Nešpor koji o uspostavi zračne linije već pregovara s dvije zračne kompanije iz Poljske i Slovačke. Linija je postojala 2010., ali je zbog krize ukinuta. Konzulat će se brinuti i o pripadnicima hrvatske manjine u Moravskoj. Adresa Konzulata je Purkyňova 2740/45, 612 00 Brno 12, telefon: +420541590202, e-mail: [email protected]. M. L. nu i istočnu Europu. Košatka je oženjen i otac troje djece. Govori engleski, španjolski i ruski, a dobro mu ide i učenje hrvatskog koji su s vremenom naučili svi njegovi prethodnici. M. L. Češka ratifikacija Ugovora o pristupanju Hrvatske EU-u P ostupak ratifikacije pristupnog ugovora Hrvatske Europskoj uniji, prema važećoj proceduri u Češkoj, morao je proći tri faze koje su dovršene do kraja lipnja 2012. Prva, krajem travnja, izjašnjavanjem češkog Senata rezultirala je jednoglasnom odlukom nazočnih senatora (59 glasova za); druga, s početka lipnja, bila je potvrda Zastupničkog doma (sa 151 glasom od ukupno 164 prisutnih zastupnika) i treća, potpis češkoga predsjednika Václava Klausa, obavljena je krajem lipnja. Time je Češka postala deveta zemlja članica EU-a koja je završila proces ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora. V. B. Vojna suradnja Hrvatske i Češke U srpnju 2012. u vojarni Zemunik održana je obuka čeških helikopterskih posada za specijalne operacije. Obuka je bila dio plana razvoja Međunarodnog središta za obuku pilota helikoptera u Zemuniku u čemu prednjači provedba zajedničke obuke pripadnika Oružanih snaga Hrvatske i pripadnika Ministarstva obrane Češke. Tako je tijekom svibnja uspješno proveden prvi tečaj zajedničke obuke hrvatskih i čeških savjetodavnih zrakoplovnih timova u sklopu preduputne obuke i pripreme pripadnika koji mentoriraju helikopterske eskadrile Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, a u sklopu NATO-ove inicijative Pametna obrana kojom zemlje udružuju resurse i kapacitete s ciljem smanjenja troškova obuke. V. B. Veleposlanik Frane Krnić, konzul Jan Nešpor i zamjenik južnomoravskog hejtmana Roman Celý 19 SUSRETI Niti ulazak Hrvatske u EU ne može proći bez Čeha Štefan Füle i Libor Rouček – dva različita životopisa K ad se jednog dana bude pisala povijest hrvatskog ulaska u EU, bit će zabilježeno i to da je u to vrijeme povjerenik za proširenje bio češki predstavnik u Europskoj komisiji Štefan Füle, a izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku češki zastupnik Libor Rouček. Füle je relativno dobro poznat hrvatskoj javnosti (na dužnosti je od veljače 2010.), ali evo i njegovog kratkog životopisa: rođen je 1962. u Sokolovu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Pragu i na Državnom institutu za međunarodne odnose u Moskvi. Od 1982. do 1989. bio je član Komunističke partije Čehoslovačke i od 1987. radio je u diplomaciji. Od 1990. do 1995. bio je tajnik Stalne misije pri UN-u u New Yorku, a zatim je do 1998. službovao u Pragu i uz ostalo sudjelovao u pregovorima o ulasku Češke u NATO. Od 1998. do 2001. bio je veleposlanik u Litvi, a od 2003. do 2005. u Velikoj Britaniji. Između toga bio je zamjenik ministra obrane. Od 2005. do 2009. bio je veleposlanik pri NATO-u, a 2009. bio je ministar za europske poslove. Za Roučeka, koji je svog prethodnika Hannesa Swobodu zamijenio u srpnju 2012. čuli su rijetki, a životopis mu je potpuno različit od Füleovog. Rođen je 1954. u Kladnu, a 1977. je emigrirao u Austriju i u Beču studirao političke znanosti i sociologiju. Školovao se i u Washingtonu te od 1988. do 1991. bio novinar Glasa Amerike. Nakon toga do 1992. radio je u Kraljevskom institutu za međunarodne odnose u Londonu, a nakon toga do 1997. bavio se istraživanjem tržišta u Australiji i na Dalekom istoku. Kao glasnogovornik Češke socijaldemokratske stranke od 1998. do 2002. bio je glasnogovornik vlade Miloša Zemana, a zatim je do 2004. bio zastupnik češkog Parlamenta. Iste godine izabran je u Europski parlament, a nakon reizbora 2009. postaje i njegov potpredsjednik. Krajem siječnja 2013. Rouček je dao intervju za tportal u kojem je upozorio da proces reformi u Hrvatskoj ne završava 1. srpnja: »Reforme se ne provode samo zbog ulaska u EU, već za unapređivanje situacije u Hrvatskoj, primjerice u povećanju učinkovitosti javne uprave, obračunu s korupcijom, povećanja kapaciteta ekonomije i životnog standarda. To su pitanja Štefan Füle Libor Rouček Biti izvjestitelj za Hrvatsku i u ovim posljednjim mjesecima pomagati pristupanju Hrvatske u EU predstavlja ispunjenje jednog od mojih snova, kaže Libor Rouček na koja bi se država trebala fokusirati bez obzira na to je li članica EU-a ili nije. Hrvatska će biti u EU-u, no reforma je trajna. Iz vlastitog iskustva iz Češke znam da je korupcija problem koji moramo rješavati i nakon ulaska u EU; postoje mnogi nedostaci u sustavu javne uprave i valja tra20 žiti najbolje primjere u, recimo, Irskoj ili Njemačkoj, i pokušati unaprijediti funkcioniranje države, javne uprave i ekonomije – jer sve to onda doprinosi povećanju životnog standarda.« Na primjeru Češke Rouček je objasnio da se ulaskom u EU neće dogoditi čuda: »Psihološki, za ljude u Hrvatskoj i za hrvatsku naciju važno je da će Hrvatska konačno, definitivno biti dio Europe, dio onoga što nazivamo europskom civilizacijom. Naravno, pritom je važno da Hrvatska iskoristi novac iz EU-a, ali je važno i da postoji učinkovit mehanizam apsorpcije novca iz EU-a i da je cijeli proces transparentan i da nema korupcije. Postoje neki nedavni primjeri proširenja, u Bugarskoj, Rumunjskoj, čak i u mojoj zemlji, gdje postoji korupcija, gdje sustav nije učinkovit i gdje države gube velike iznose novca. To bi bila šteta. Novac od proširenja može se iskoristiti za modernizaciju države, povećanje njezine konkurentnosti, stranih ulaganja, životnog standarda. Ne mislim da će proširenje utjecati na cijene, jer je Hrvatska država otvorene ekonomije, dugi niz godina otvorena je zapadnom turizmu i zapadnoj konkurentnosti. Cijene su usporedive s onima u bilo kojoj zapadnoj državi. Posve suprotno, ponekad čak i turisti, ne samo iz Češke, već i iz Austrije i Njemačke, kažu da je Hrvatska u mnogim aspektima skuplja od nekih drugih zemalja. Ne očekujem da će doći do porasta cijena.« Rouček je iznio i ono što ga osobno veže s Hrvatskom: »Iskustva s Hrvatskom imam još od djetinjstva. Hrvatska je bila jedna od nekolicine država koje smo mogli posjećivati za vrijeme komunizma u bivšoj Čehoslovačkoj. U ono doba to je bila Jugoslavija, a za nas je osobito hrvatska obala bila nešto čudesno. Za nas, koji smo živjeli pod sovjetskom okupacijom, Hrvatska i cijela bivša Jugoslavija bile su poput sna, jer u ono vrijeme Hrvati, Srbi, Slovenci – svi su mogli putovati i raditi u Zapadnoj Europi. Za mene, biti izvjestitelj za Hrvatsku i u ovim posljednjim mjesecima pomagati pristupanju Hrvatske u EU predstavlja ispunjenje jednog od tih snova – Hrvatska će konačno biti dio EU-a, zajedno s mojom zemljom i ostalima, bit ćemo dio iste obitelji.« Marijan Lipovac SUSRETI Krila Oluje pobijedila na aeromitingu u Hradecu Králové U rujnu 2012. akro-grupa Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Krila Oluje sudjelovala je na međunarodnom aeromitingu CIAF 2012. u Hradecu Králové. Na mitingu je sudjelovalo 12 zemalja sa 70-ak aviona, a članovi akro grupe Krila Oluje dobili su nagradu za najbolji nastup. Poziv za njihovo sudjelovanje uputio je zapovjednik češkog ratnog zrakoplovstva, brigadni general Jiří Verner. Kako se moglo pročitati na internetskim stranicama Ministarstva obrane RH, »Krila Oluje su u svom atraktivnom i tehnički besprijekorno usklađenom 23 minutnom programu izveli 23 manevra. Među njima treba izdvojiti zvono u formaciji po kojem su jedinstveni u svijetu, negativnu deltu, stall turn u formaciji i svakako Diu – trostruko ogledalo, manevar koji uz njih izvodi jedino akro grupa brazilskog ratnog zrakoplovstva. Uz te izveli su i niz drugih izuzetno zahtjevnih manevara s negativnim opterećenjem koje izvode samo akro grupe koje su u vrhu akrobatskog letenja u svijetu.« U sklopu statičkog prikaza posjetitelji su mogli razgledati i transportni zrakoplov An 32 HRZ-a, a aeromiting je bio i dobra prigoda za prezentaciju zrakoplovstva zemlje domaćina. V. B. Krila Oluje Václav Klaus ranjen plastičnim mecima Neugodno imendansko iznenađenje doživio je 28. rujna 2012. Václav Klaus kad je tijekom posjeta Chrastavi kod Libereca 26-godišnji Pavel Vondrouš u njega iz neposredne blizine ispalio sedam plastičnih metaka iz pištolja koji se koristi za ratnu igru Airsoft. Iznenađeni češki predsjednik najprije se okrenuo svojim zaštitarima i rekao im »ovo niste baš nešto odradili« te se usiljeno nasmijao i nastavio družiti s građanima kao da se ništa nije dogodilo, s Radetzky maršem kao glazbenom podlogom, dok se Vondrouš izgubio u gomili, dao izjave novinarima i naposlijetku bio priveden. Nakon ispitivanja je pušten, ali optužen je za nasilničko ponašanje i prijete mu dvije godine zatvora. Kazao je da je radnik i komunist, a svoj je čin obrazložio nezadovoljstvom vladnim mjerama štednje i činjenicom da su političari slijepi i gluhi za probleme naroda. Klaus je bio nakratko zbrinut u praškoj vojnoj bolnici jer je zadobio lakše ozljede na laktu, ali i pretrpio svojevrstan šok. Naime, da je Vondrouš u rukama imao »pravi« pištolj, Klaus zasigurno ne bi preživio. Radilo se o velikom propustu Klausova osiguranja koje ne samo što Vondrouša nije uočilo na vrijeme, nego je i mirno gledalo kako puca u Klausa, što se jasno vidi na televizijskoj snimci. Šef osiguranja odmah je podnio ostavku, a dvojicu Klausovih čuvara inspekcija je kasnije optužila za kršenje dužnosti, za što je predviđena i desetogodišnja zatvorska kazna, ali Klaus ih je pomilovao i zaustavio daljnji postupak. Vondrouš je u maniri Rade Končara poručio da on milost ne očekuje niti traži, niti bi je primio. On se inače u studenom zatekao u Beču upravo tijekom Klausova posjeta te ga je austrijska policija »preventivno« zadržala, iako nije bio naoružan. M. L. 21 Havelovo ime praškom aerodromu U počast pokojnom češkom predsjedniku, praška je zračna luka 21. rujna 2012. imenovana njegovim imenom – Letiště Václava Havla Praha (Václav Havel Airport Prague). U prosincu je, uoči prve godišnjice njegove smrti, u prisustvu udovice Dagmar Havlove i ministra vanjskih poslova Karela Schwarzenberga na aerodromu postavljena tapiserija veličine 5 x 4,25 metara s motivom jata bijelih ptica, koje formiraju lebdeće ljudsko tijelo ponad Vltave, i obrisa Praškog dvorca. Tapiserija je izvedena prema dizajnu češkog umjetnika Petra Sisa koji živi u Americi. Taj je projekt inicirao osnivač globalne nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava Art for Amnesty International Organisation Bill Shipsey, a troškove od 1,5 milijuna kruna pokrili su glazbenici iz grupe U2 (Bono i The Edge), Peter Gabriel, Sting i Yoko Ono. Tapiserija je donirana Fondaciji Dagmar i Václav Havel te će u praškoj zračnoj luci biti izložena sljedećih deset godina. V. B. SUSRETI Povećani PDV i ukidanje poreznih olakšica u 2013. K rajem svibnja 2012. češka vlada odlučila je povećati opću stopu PDV-a s 20 na 21 posto, a stopu PDV-a za poljoprivredu s 14 na 15 posto. Vlada Petra Nečasa želi, naime, izjednačiti obje stope na 17,5 posto do 2016. Razumije se, ta je odluka dočekana s nezadovoljstvom, pa su poljoprivrednici izašli s traktorima na ceste diljem zemlje, a u Pragu je prosvjedovalo 4000 sindikalista. V. B. Češko se gospodarstvo suočava sa značajnim zastojima I zvješće Međunarodnog monetarnog fonda o Češkoj, zapravo redovita rasprava o gospodarskom razvoju i politici koju MMF provodi sa svakom od zemalja članica na godišnjoj razini, objavljeno je na internetskim stranicama Češke narodne banke početkom travnja 2012. Iz izvještaja se dade iščitati da režim slobodno plivajućeg deviznog tečaja nastavlja raditi u korist Češke pa se češki financijski sustav pokazuje otpornim na učinke globalne krize. Međutim, češko se gospodarstvo suočava sa značajnim zastojima zbog recesije prisutne u zemljama eurozone i MMF podržava nastojanja čeških vlasti na ojačavanju makroekonomske i financijske stabilnosti te očuvanju fiskalne održivosti i jačanja potencijala rasta. V. B. Š Novi prodajni rekordi Škode i novi logo koda je ponovno zabilježila rekordne rezultate prodaje. Naime, isporuke kupcima su u 2012. veće za 6,8 posto i dostigle su 939.200 primjeraka vozila (2011: 879.200). Najbolji mjesečni rezultat u povijesti češkog proizvođača postignut je u prosincu sa 66.200 isporučenih vozila, što je 6,1 posto više u odnosu na do sada rekordni mjesec, tj. prosinac 2011. Početkom 2013. slijedi Škodina modelska ofenziva koja donosi novu Octaviju.Tako čelnik kompanije Winfried Vahland ističe da »novi modeli poput Octavije, Rapida ili modela Citigo kao i naš dobar status na svjetskom tržištu, predstavljaju od- ličnu startnu poziciju za našu marku.« Uspjeh Škode rezultat je gotovo jednakomjernog porasta prodaje u zapadnoj i istočnoj Europi, ali i povećanom udjelu na tržištima Kine i Indije. Uspjeh je zabilježen i u Izraelu, Turskoj, Alžiru, Australiji, Iraku, Tajvanu, Kazahstanu i Maroku. Citigo i Rapid prvi su Škodini modeli na koje je stavljen novi logo i prvi koji na stražnjem dijelu nakon dugo vremena opet nose natpis Škoda. Natpis se naime do sada nalazio u sklopu starog loga koji je 2011. osuvremenjen. Poznata zelena strijela s krilima unutar kruga znatno je povećana i dobila je jedinstvenu »Škoda green« boju. V. B. Korupcija kao činjenica i turistička atrakcija T parlamentarnih zastupnika iz redova vlastite stranke kako bi ostali lojalni. Krajem kolovoza je na vidjelo izašla i afera s vojnim kamionima pa je uhićen direktor Tatre. Zanimljivo, riječ je o Amerikancu Ronaldu Adamsu koji je optužen za davanje mita kako bi dobio unosan ugovor s češkom vojskom. Svojim svjedočenjem prokazao ga je bivši češki ministar obrane Martin Barták, koji je i sam 2010. optužen za pokušaj korupcije u istom poslu. Adams je prije kupnje udjela u Tatri bio predsjednik američke gospodarske komore u Češkoj. Čuveni je, pak, češki smisao za humor iznjedrio i zanimljivu ideju – preokrenuti situaciju u kojoj se korupcija hrani biznisom i stvoriti posao koji se hrani korupcijom, kako to navodi osnivač agencije CorruptTour prevoditelj i filozof Petr Šourek. Agencija se reklamira velikom ponudom i nudi obilazak atrakcija vezanih uz velike korupcijske afere – tunel kojega je gradnja višestruko preplaćena, besmislenu žičaru, luksuzne vile najuspješnijih ljudi češke tranzicije... V. B. ema korupcije zaokuplja svijet današnjice bez obzira radi li se o njenoj pojavi u zemljama tzv. etablirane demokracije ili zemljama u tranziciji. Razlika je vjerojatno samo u tome što ustaljene demokracije brže i energičnije rješavaju te pojave i probleme, dok u tranzicijskim zemljama to ide sporije. Primjerice, Njemačka se brzo riješila svoga predsjednika Christiana Wulffa radi zloporabe službenog položaja (podnio je ostavku osumnjičen da je u nekoliko navrata dobio sumnjive pozajmice od bogatih poduzetnika, prijatelja, koji su također plaćali i njegove boravke u luksuznim hotelima). Hrvatska otvara i sudi svoje prve korupcijske afere, a niti češko društvo više ne zatvara oči pred tim bujajućim problemom. Zapravo, unazad dvije godine češku je vladu napustilo čak 16 ministara, od kojih je polovica morala otići zbog financijskih skandala. Tako je u travnju 2012. Praški okružni sud osudio bivšeg ministra prometa Víta Bártu na 18 mjeseci uvjetne zatvorske kazne zbog podmićivanja 22 SUSRETI Beatifikacija 14 praških mučenika U Tragedija češkog autobusa H rvatsku i Češku potresla je vijest o tragediji češkog autobusa 23. lipnja 2012. kod tunela Krpani u Lici, na autocesti Zagreb-Split kad je poginulo osam čeških turista, a više od 40 ozlijeđeno. Uz vozača Miroslava Ryšaneka (43), poginula je i najmlađa putnica, šestogodišnja Julie Podrabská, njezina baka Marie Skotnická (69) te Alena Horáková (62), Vĕra Vojáčková (62), Ludmila Jarošová (67), Olga Pokorná (67) i Jiří Závodský (63). Nesreća se dogodila kad je autobus putničke agencije Atlas Adria iz Brna, u kojem je bio 51 putnik, vozeći iz smjera Zagreba prema Baškoj Vodi, sletio ulijevo izvan kolnika na meki teren, zatim udario u zaštitnu razdjelnu metalnu ogradu, a potom u nosivi stup elektronskih uređaja od čega se odbio i prevrnuo na desnu bočnu stranu. S obzirom da vozač nije reagirao, istragom je zaključeno da je zbog umora tijekom vožnje zaspao. Medicinsko osoblje iz Gospića ozlijeđenima je u najkraćem mogućem vremenu pružilo pomoć i zaslužilo brojne komplimente i zahvale s češke strane. M. L. P katedrali sv. Vida u Pragu 13. listopada 2012. blaženima je proglašeno 14 franjevačkih mučenika iz 17. stoljeća. U ime pape Benedikta XVI., obred beatifikacije predvodio je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, a nazočno je bilo 6000 vjernika, 250 svećenika, četiri kardinala i oko 300 franjevaca. Novi blaženici potječu iz šest zemalja – četvorica su bili Česi i Talijani, trojica Nijemci te po jedan Španjolac, Nizozemac i Francuz. Živjeli su u samostanu pokraj crkve Majke Božje Snježne u praškom Novom mĕstu i u tada većinski protestantskom gradu bili su prepoznatljivi po svom uzornom zajedničkom redovničkom životu unatoč različitim narodnostima. Ubijeni su 15. veljače 1611. kad su napeti odnosi protestanata i katolika u Pragu eskalirali su u oružane sukobe. Proces beatifikacije, koji je započeo još u 17. stoljeću, u više je navrata bio prekidan, a obnovljen je 1994. Ovo je bila prva beatifikacija u Godini vjere koja je u Katoličkoj crkvi započela 11. listopada 2012. povodom 50. godišnjice početka Drugog vatikanskog koncila i prva koja je ikad obavljena u Pragu. M. L. Kraljica Domaslava – Čehinja? rijeklom i naznačio mogućnost da je bila Čehinja jer je u Češkoj, za razliku od Hrvatske, ime Domaslava zabilježeno u izvorima. »Najviše komparativnih primjera, ali tek iz 13. st., našao sam u Češkoj, gdje postoji uz muško ime Domaslav. Nekoliko primjera ima iz 13. st., ali ne i iz ranijih razdoblja. U isto je vrijeme ime zabilježeno i u Poljskoj. Daničićev rječnik, na koji se pozivaju autori Akademijinog rječnika, spominje također primjer iz 13. stoljeća. Iako bi teza – koja mi je isprva pala napamet – da je hrvatska kraljica Domaslava bila podrijetlom iz Češke, bila vrlo privlačna, samo ime ne može biti argument za takvu tvrdnju«, napisao je Budak u svom radu u Historijskom zborniku. Nažalost, nije poznato koji je hrvatski kralj dao uklesati »Domaslavin natpis« i kada. Povjesničar umjetnosti Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu koji je natpis i otkrio, smatra da crkva potječe iz prve polovice desetog stoljeća, no drugi povjesničari umjetnosti crkvu smještaju je u 11. stoljeće, tako da bi graditelj crkve mogao biti bilo koji hrvatski kralj, od Tomislava do Stjepana II., a Domaslava bi u tom slučaju bila žena ili majka nekoga od njih. M. L. opisu rijetkih poznatih supruga hrvatskih narodnih vladara, Maruši i dvjema Jelenama, u veljači 2012. pridružila se i Domaslava, hrvatska kraljica čije je ime pronađeno uklesano na ostacima oltarne pregrade u crkvi svetog Vida na Klisu. Natpis glasi: »Ja…kralj Hrvata, sin kralja…zajedno sa svojom (ženom ili majkom) kraljicom Domaslavom, naložio sam da se napravi ovo djelo…« Čitanje natpisa, koji je pronađen u fragmentima, predložio je povjesničar Neven Budak, koji se pozabavio i Domaslavinim po- 23 SUSRETI Metanol u Češkoj odnio 38 života Z bog trovanja metanolom u Češkoj je od rujna do prosinca 2012. umrlo 38 osoba, a deseci su hospitalizirani. Sve je počelo smrću dvije osoba u Havířovu 6. rujna, da bi ih tjedan dana kasnije bilo čak 19 pa je vlada osnovala krizni stožer i zabranila prodaju alkoholnih pića s više od 20 posto alkohola. Panika se proširila i na susjedne zemlje te su zabranu uvoza alkohola iz Češke proglasile Poljska i Slovačka, a na kraju je i sama Češka zabranila izvoz alkohola jer bi to u protivnom učinila EU. Uzrok trovanju i krivci otkriveni su 24. rujna – metanol je nabavljala i na crno tržište plasirala tvrtka iz Opave, a kao glavni krivci uhićeni Slovak Rudolf Fian i Čeh Tomáš Křepela kojima prijeti od 12 do 20 godina zatvora. Optuženi su da su prodali 15.000 litara otrovanog alkohola, uglavnom votke i ruma, a kasnije je optužena još 61 osoba. Prohibicija je djelomično ukinuta 27. rujna kad je dozvoljena prodaja žestokih pića proizvedenih najkasnije do 31. prosinca 2011., a za pića kasnijeg datuma treba imati dokaz o porijeklu. U liječenje otrovanih uključio se norveški toksikolog Erik Hovda koji je donio 150 doza fomepizola, sredstva koje je učinkovitije od tradicionalnog liječenja trovanja metanolom koje se provodi etanolom (reklo bi se »klin se klinom izbija«). Kako bi se spriječile nove žrtve, organizirano je i besplatno testiranje žestokih pića iz kućne zalihe, a prema anketama čak četvrtina Čeha odustala je od »žestice« tijekom Božićnih blagdana i vratila se sigurnom i provjerenom pivu. Inače, u prvoj polovici 2012. zabilježen je porast uvoza češkog alkohola u Hrvatsku. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, Hrvatska je tada uvezla ukupno 30 tona alkoholnih pića iz Češke u vrijednosti od 65.738 dolara, što u usporedbi s ukupnim hrvatskim uvozom alkoholnih pića iz Češke u 2011. od 48 tona, odnosno 130.139 dolara, predstavlja zanimljivo povećanje. Radi se o žestokim alkoholnim pićima – vinjak, rum, votka, liker, rakija – koja su u omjeru cijele 2011. naspram prve polovice 2012. iskazala porast. Primjerice, 2011. je ukupno uvezeno iz Češke 15 tona ruma, a već u prvoj polovici 2012. godine 14 tona. Piju li to Hrvati više, proizvode li Česi tako dobro piće ili je jednostavno domaća industrija u knock downu? V. B., M. L. U Češkoj dozvoljena marihuana kao lijek Č eški Parlament donio je 30. siječnja 2013. zakon koji dopušta terapeutsku upotrebu marihuane za ublažavanje simptoma bolesti poput raka, Parkinsonove bolesti, skleroze zglobnih ploha, psorijaze i atopijskog ekcema. Marihuana će biti dostupna samo na elektronski recept kako bi se spriječila zloporaba. Češka će tijekom razdoblja od godinu dana uvoziti marihuanu dok Nacionalni institut za kontrolu lijekova ne pokrene izdavanje licenci za lokalne uzgajivače koje će biti valjane najviše pet godina, a područja uzgoja bit će ograničena. Češka je u pogledu marihuane jedna od najliberalnijih europskih zemalja pa osobe koje kod sebe imaju do 15 grama marihuane ili su uzgojile do pet biljaka riskiraju samo novčanu kaznu, a da takav režim nije bez uspjeha govori podatak da je postotak mladih konzumenata marihuane u s 20,3 posto u 2010. pao na 16,1 posto u 2011. M. L. Neumorni Dušan Karpatský Iza Dušana Karpatskog, najpoznatijeg češkog kroatista i počasnog člana HČD-a uspješna je i plodna godina. Nakon dužeg čekanja uspio je objaviti ediciju Jiříja Pištore Básně a Brundibásně koja sadrži komplet djela tog pjesnika rođenog 1932., koji se ubio na početku tzv. normalizacije 1970. Knjiga sadrži i pogovor pokojnog češkog književnika i diplomata Jiříja Gruše i dokumente tajne policije o Pištorinom praćenju i o njegovu pogrebu. Knjigu je izdala nakladnička kuća Host iz Brna. Zahvaljujući Karpatskom, na češki su prevedeni i objavljeni romani dviju mladih hrvatskih književnica – Hane Radulić, kojoj je nakladnička kuća XYZ objavila roman Ljubav u Kanadi (Láska za ostnatým drátem) i Ivane Simić Bodrožić kojoj je nakladnička kuća Paseka iz Praga objavila roman Hotel Zagorje. Tijekom 2011. i 2012. Karpatský i njegova dugogodišnja suradnica Irena Wenigová priredili su za tisak djela Miroslava Krleže (Spisy Miroslava Krleži) u sedam svezaka koji sadrže blizu 4000 kartica. U komplet ulazi ciklus Hrvatski bog Mars zajedno s dramom Galicija te Kronologijom života i djela Miroslava Krleže; ciklus novela Hiljadu i jedna smrt, Glembajevi - proza i drame, romani Povratak Filipa Latinovicza, Na 24 rubu pameti i Banket u Blitvi I-III, Legende i preostale Krležine drame Vučjak, Golgota, Aretej i Pogovor uz dvije drame; završni sedmi svezak sadrži dnevnički zapis Djetinstvo 1902-03, Balade Petrice Kerempuha i mali izbor drugih pjesama, 11 eseja i kompletnu bibliografiju češke krležiane. Izdavač Miro Peraica i inicijator izdanja, Udruga građana bivše Jugoslavije u Češkoj Lastavica, čekaju obećanu pomoć Ministarstva kulture Hrvatske i sponzorske priloge kako cijeli taj poduhvat ne bi ostao samo na jednom malom USB-u. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji 1-4, koju je objavio Leksikografski zavod Miroslav Krleža nalazi se i oko 60 članaka posvećenih češko-hrvatskim vezama kojima je autor upravo Karpatský. M. L. SUSRETI Češki sanjar Václav Havel Č etiri mjeseca nakon smrti prvog češkog predsjednika Václava Havela hrvatska je javnost dobila knjigu koja pruža detaljan i neposredan uvid u njegovu ličnost, od rane mladosti pa sve do izbora za predsjednika države. Riječ je o knjizi književnika i publicista Branka Šömena Češki sanjar: Václav Havel - od disidenta do prezidenta, u nakladi izdavačke kuće Profil, predstavljenoj 15. travnja 2012. u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, a na promociji su bili i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, prvi slovenski predsjednik Milan Kučan i češki veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl. Riječ je o četvrtom proširenom izdanju Šömenove knjige, koja je na hrvatskom prvi put objavljena 1991. pod nazivom Baršunasti snovi. Svjetlo dana ugledala je godinu dana prije u slovenskom izdanju, a 2001. prevedena je i na češki. Šömen je kao dugogodišnji Havelov prijatelj u knjizi objavio svoja osobna sjećanja na Havela i izvatke iz njegovih intervjua, ali dao je plastične portrete i ostalih čeških disidenata iz razdoblja komunističke vladavine. Prema ocjeni urednika Romana Simića Bodrožića, knjiga je dvostruki portret – portret Havela kao čovjeka, intelektualca, književnika, disidenta i predsjednika, ali i portret vremena i zbivanja u kojima je Havel živio i u njima aktivno sudjelovao, poput Praškog proljeća i Baršunaste revolucije. »Šömen objedinjuje brojne kockice i daje cjelovit uvid u snažnu i kompleksnu Havelovu ličnost«, kazao je Simić Bodrožić. Književni kritičar Zdravko Zima podsjetio je na brojne hrvatske i češke velikane koji su kroz stoljeća gradili prijateljstvo dvaju naroda. »Havel je spajao nacionalno i univerzalno, bohemizam i ekumenizam. U zavičaju je vidio univerzum, a u univerzumu zavičaj. Havel je imao sreću i privilegiju da je radio što je sanjao i za to je bio spreman i na najveću žrtvu. Paradoks je da nije htio biti velik i nije dozvolio da politička moć nadvlada njegovu ljudskost«, rekao je Zima. Autor je svoju knjigu preporučio svakom diplomatu prije odlaska u Prag i svakom turistu kojeg u Pragu zanima nešto više od piva i mostova. »Knjiga nije senzacija, to je jedan iskren po- gled na svakidašnji češki život koji je u vrijeme totalitarizma živio i preživio Václav Havel«, rekao je Šömen, podsjetivši na svoje brojne susrete s Havelom kao disidentom i zatim kao predsjednikom. »Havel nije djelovao u Hrvatskoj, ali je utjecao na Hrvatsku veličinom svojih političkih ideja i svojom umjetnošću«, istaknuo je predsjednik Josipović, koji je s nazočnima podijelio i svoje dojmove s Havelova sprovoda u prosincu 2011., koji je ocijenio veličanstvenim i dostojanstvenim. Josipović je podsjetio na bogate kulturne veze između Hrvata i Čeha, ali je ukazao i na razliku u načinu na koji su dvije države ostvarile svoju samostalnost – Češka, upravo zahvaljujući Havelu, mirnim i civiliziranom razlazom sa Slovačkom, a Hrvatska ratom čije će se posljedice dugo osjećati. Milan Kučan kazao je da naslov knjige možda i najbolje ocrtava osobu Václava Havela, koji je bio višeslojna ličnost – jednostavan čovjek, humanist i političar. »Havel je sanjao svoje snove za sebe, za nas i za cijelo čovječanstvo, a bio je sretan čovjek jer su se mnogi njegovi snovi ostvarili. I ja sam bio sretan čovjek jer sam mogao živjeti u vrijeme Václava Havela i biti mu prijatelj«, rekao je Kučan, izrazivši nadu da Havelovi snovi neće biti iznevjereni, iako postoji strah da će se baš to dogoditi. Veleposlanik Kühnl Havela je nazvao simbolom istine i slobode ne samo za Čehe nego za sve koji vole te vrijednosti. »Havel je živio u istini tako da nije mogao postati ništa drugo nego najprije državni neprijatelj broj jedan, a u politici ništa drugo nego predsjednik jer oni uvijek mogu malo više govoriti istinu za razliku od drugih političara«, rekao je Kühnl, zaključivši da je Havel najnoviji češki doprinos svjetskoj povijesti. Marijan Lipovac 25 Uspjeh drame Nine Mitrović u Pragu D rama Ovaj krevet je prekratak ili samo Fragmenti (Tahle postel je příliš kratká aneb Jen fragmenty) mlade hrvatske književnice Nine Mitrović (1978.) premijerno je 3. svibnja 2012. izveden u praškom kazalištu Činoherní klub. Dramu je režirao slovački režiser Martin Čičvák, a u glumačkoj ekipi su mlađa i starija generacije praških glumaca - Lucie Žáčková, Vladimír Kratina, Lenka Skopalová, Matěj Dadák, Dana Černá, Jan Hájek, Dana Marková i Eva Burešová. Po riječima Hasana Zahirovića, koji je s Janom Cindlerovom preveo tekst drame, publika je toplo i srdačno reagirala već na pretpremijerama, o čemu svjedoči i diskusija na češkom kazališnom portalu www.divadlo.cz. Dramaturg Činohernog kluba Roman Císař izjavio je da se dugo u tom kazalištu nije dogodilo da se jedan dramski tekst tako dopadne umjetničkom šefu kazališta, režiseru i dramaturgu. Autoricu je nazvao majstoricom fragmentarne dramaturgije, »škrtom na riječima, ali jakom u poentalnim zamislima, putem kojih jednostavnom lakoćom, eliptičnim rečenicama i na specifičan način predočava tešku poslijeratnu socijalnu zbilju koja se tiče Hrvatske i današnjeg svijeta općenito«. Inače, na repertoaru Činohernog kluba nalazi se i Krležina Leda. Češka publika već je ranije imala priliku upoznati se s dramama Nine Mitrović – njezin tekst Komšiluk naglavačke iz 2002. tiskan je u Češkoj i prije hrvatske verzije, a Fragmenti su predstavljeni još 2011. na festivalu scenskih čitanja tekstova autora iz zemalja bivše Jugoslavije pod nazivom Yougo! u Brnu. Tada je brnjanska kritika pisala da se radi o odličnom »pop« tekstu, s drskom tematikom koja nedostaje u češkom teatru. Nina Mitrović dala je intervju za kazališni bilten u Pragu, gdje se osim pitanja vezanih za Fragmente i za kazališnu zbilju na Balkanu, a posebno u Hrvatskoj, pojavio i kutak o Karelu Čapeku, čiju je Poštarsku bajku pod nazivom Kolbaba i brzojavko Nina Mitrović dramatizirala i adaptirala za kazalište u Virovitici prije nekoliko godina. M. L. SUSRETI »Žetva medalja« hrvatskih sportaša-invalida O d 20. do 24. lipnja 2012. u Brnu su održane europske igre mladih sportaša za osobe s invaliditetom do 20 godina. Natjecanja su održana u devet sportskih disciplina: atletika, košarka, stolni tenis, tenis, boćanje cerebralna paraliza, jedrenje, biciklizam, goalball i plivanje. Šesnaestero mladih sportaša s invaliditetom iz Hrvatske natjecalo se u tri discipline: plivanje, boćanje i stolni tenis te su osvojili ukupno 37 medalja, u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. U plivanju su osvojene 33 medalje – 15 zlatnih, 12 srebrnih i šest brončanih. Stolnotenisači su se okitili s dva zlata, dok su boćari bogatiji za jedno zlatno i jedno srebrno odličje. M. L. F Oda radosti osvojila i Karlove Vare ilm Hrvatske turističke zajednice Oda radosti osvojio je drugu nagradu u kategoriji najboljih filmova do 30 minuta na 45. Međunarodnom festivalu turističkog filma u Karlovim Varima od 4. do 6. listopada 2012. Ovaj prestižni festival već 45 godina promovira filmove, audiovizualne i multimedijske programe te nagrađuje one filmove koji kroz svoj sadržaj i umjetničke kvalitete najbolje pridonose razvoju domaćeg i međunarodnog turizma. Film Oda radosti, nastao prema ideji poznate hrvatske violončelistice Ane Rucner, namijenjen prikazivanjima na inozemnim tržištima, spoj je tradicionalnog i suvremenog, a dio je promidžbene kampanje Hrvatske turističke zajednice pod sloganom »Hrvatska – nova turistička zvijezda Europske unije«. Svojom dojmljivom vizualizacijom te kroz glazbenu naraciju koju vodi Ana Rucner, film ističe našu bogatu kulturnu, povijesnu i prirodnu baštinu. Osim ove nagrade, film je 2012. osvojio nekoliko prestižnih nagrada na međunarodnim festivalima – Das goldene Stadttor na Međunarodnom festivalu turistič- kih filmova koji se svake godine održava u okviru turističke burze ITB u Berlinu, prestižnu nagradu za najbolji promidžbeni turistički film na VII. Međunarodnom Film, Art & Tourism Festival – FilmAT u Varšavi, Grand Prix na međunarodnom festivalu turističkog filma u Lecceu, na Zagreb Tourfilm Festivalu u Zagrebu, a tu su i nagrade Beli bagrem za najbolji scenarij na Festivalu turističkog i ekološkog filma Silafest 2012. u Velikom Gradištu u Srbiji te Special Festival Award u kategoriji putovanja na Festivalu umjetnosti, ekologije i turizma Document.Art u Bukureštu. T. B. Nagrade hrvatskim filmovima u Telču i Jihlavi Dokumentarni film Janko Polić Kamov ili vitez crne psovke redatelja Bernardina Modrića prema scenariju Gorana Ježića nastao u koprodukciji Hrvatske radiotelevizije i Istra filma, nagrađen je 16. lipnja 2012. na 8. međunarodnom festivalu ARTS&FILM u Telču u kategoriji III (Glazba, teatar, film i literatura). U kategoriji II (Arhitektura, dizajn i naivna umjetnost) 3. nagradu za film Troantico – život pod zaštitom Unesca dobili su auto- ri Boris Orešić i Darko Mihalić. Nagrade je u ime nagrađenih preuzeo hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić. Festival je specijaliziran za filmove o lijepoj umjetnosti, arhitekturi, dizajnu, glazbi, kazalištu i filmu. Film Blokada Igora Bezinovića osvojio je posebno priznanje u kategoriji srednjoeuropskog i istočnoeuropskog filma na festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi 28. listopada 2012. T. B. 26 Tjedan dalmatinske kuhinje u Brnu Od 16. svibnja 2012. u Brnu, u poznatom restoranu Boulevard i hotelu Noem Arch održavao se Tjedan dalmatinske kuhinje s ciljem da se i na ovaj način potakne turistička promocija Dalmacije na prostoru Južnomoravskog kraja. U ime vlasnika restorana i hotela akciju je pokrenuo direktor promocije, hrvatski iseljenik Ivo Bego iz Brna, uz tehničko-promotivnu pomoć Hrvatske turističke zajednice iz Praga. Pripremu poznatih dalmatinskih specijaliteta obavio je mladi splitski kuhar Josip Carević, više puta na raznim međunarodnim natjecanjima nagrađivani gastronomski stručnjak. Tjedan su posjetili i hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić i predstavnik HTZ-a u Pragu Klaudio Stojnić. M. L. Tjedan češkog filma po 19. put Od 4. do 8. listopada 2012. u zagrebačkom Kinu Europa održan je 19. Tjedan češkog filma na kojem je prikazano šest filmova nastalih u 2011. Manifestacija je otvorena komedijom Muške nade muški snovi redatelja Jiříja Vejděleka u kojoj šarmantni šezdesetogodišnji bonvivan Rudolf obrazlaže svoju teoriju o nevjeri i temeljima za sretan brak. Slijedio je film Perfect Days redateljice Alice Nellis o životnim odlukama četrdesetogodišnje Erike, a na programu su bili i Pupoljci Zdeněka Jiráskog koja govori o postupnom raspadu obitelji u malom gradu, dok u filmu Nevinost Jan Hřebejka pratimo životni put priznatog liječnika, voljenog oca i supruga od vrha do dna. Alois Nebel animirana je drama o otpravniku vlakova redatelja Tomáša Luňáka, dok je u povijesnoj ratnoj drami Jurja Herza Habermannov mlin otvoreno jedno od najkontroverznijih poglavlja češke povijesti, poslijeratno iseljavanje Nijemaca iz Češke. Od 11. do 14. listopada Tjedan češkog filma održan je i u Rijeci. M. L. SUSRETI Izložba Praška četvorica – Uzelac, Trepše, Gecan, Varlaj Hrvatski ekspresionizam s ishodištem u Pragu Izložbom se po prvi put revalorizira važnost Praga na kulturnoj karti Europe i njegova utjecaja na hrvatsku kulturu i umjetnost Autoportreti Praške četvorice P o prvi put nakon 94 godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu zajedno su izložena djela slikara Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea, Vilka Gecana i Vladimira Varlaja koji su kao praški studenti u povijesti umjetnosti zabilježeni kao Praška četvorica. Izložba pod tim nazivom otvorena je 18. siječnja i traje do 17. ožujka, a sastavljena je od 113 slika, grafika i crteža četvorice slikara nastalih između 1916. do 1923., u tijeku njihova školovanja u Pragu i neposredno nakon povratka u domovinu. Svaki od četvorice slikara imao je u zadnjih 20 godina svoju retrospektivnu izložbu, ali ovom se po prvi put revalorizira važnost Praga na kulturnoj karti Europe i njegova utjecaja na hrvatsku kulturu i umjetnost. Prema riječima autora izložbe Zvonka Makovića, četvoricu slikara povezuju mnoge Slika U ateljeu boema Milivoja Uzelca zajedničke teme (pejzaži, vedute, prizori iz krčmi, ljudi s dna društva) te motivska i stilska ishodišta u rasponu od kubizma do ekspresionizma s kojima su se susreli upravo u Pragu koji je početkom 20. stoljeća bio značajno europsko kulturno središte. »Kao ključni gradovi za hrvatsku umjetnost uvijek se spominju Beč, München i Pariz, no često se zaboravlja koliko je Prag bio važan za hrvatsko slikarstvo i umjetnost, a izložba Praške četvorice to pokazuje, ustvrdio je Maković koji smatra da je Prag prvih desetljeća 20. stoljeća bio najintrigatniji srednjoeuropski grad, u nekim aspektima i zanimljiviji od Beča. Izložbu je otvorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je izrazio želju da izložba bude prikazana i praškoj publici. Od četvorice slikara u Prag je najprije došao Uzelac, 1915., ali nije bio upisan kao redoviti student na likovnoj akademiji jer je bio vojni dezerter te je privatno pohađao klasu Jana Preislera. Trepše je akademiju pohađao od 1918. do 1919. u klasi Maxa Švábinskog, Gecan je u Pragu boravio u dva navrata 1919. i 1920., a privukli su ga crteži koje mu je na dopisnicama slao Uzelac, dok o Varlajevu boravku u Pragu, najvjerojatnije 1919., nema službenih podataka osim u sjećanjima njegovih prijatelja. Četvoricu slikara vezivalo je prijateljstvo i prije dolaska u Prag, ali nikad nisu osnovali umjetničku grupu niti su se sami smatrali čvrsto vezanom skupinom. Već pri njihovom prvom zajedničkom pojavljivanju, na Proljetnom salonu u Umjetničkom paviljonu 1919. četvoricu je slikara kritika odmah izdvojila i u njihovim djelima prepoznala neka 27 zajednička načela. Osim studija u Pragu, povezuje ih i divljenje prema djelu rano preminulog Miroslava Kraljevića koji je upravo zbog njihovog afirmativnog odnosa dobio visok status u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Praška četvorica priklanja se ekspresionizmu koji se kod Kraljevića tek začinjao i njihovom pojavom može se govoriti o ekspresionizmu kao dominantnoj liniji tadašnje hrvatske umjetničke scene. Uzelca i Gecana povezivala je i mlada Čehinja Viktorie koju su često portretirali, a njen akt Uzelac je ovjekovječio na jednoj od svojih najpoznatijih slika, U ateljeu boema. Gecan se sjećao da je Viktorie bila odličan model jer je mogla nepomično stajati u istoj pozi satima bez odmora. Članovi Praške četvorice nastupali su mnogo puta zajedno, ali nikad kao grupa na vlastitim izložbama sve do 1956. kad su u kabinetu grafike JAZU bile izložene njihove grafike. Izložbom u Umjetničkom paviljonu simbolički se vraćaju na ishodište svoje karijere, a o tome koliko je umjetnički život Praga utjecao na njih Maković podrobnije govori u katalogu izložbe. Ondje doznajemo više o okolnostima pod kojima je svaki od slikara dospio u Prag, kao i o češkim ekspresionistima i kubistima (Emil Filla, Josef Čapek, Vincenc Beneš, Otakar Kubín, Bohumil Kubišta, Antonín Procházka i Václav Špála). Filla i Špála bili su studenti Vlaha Bukovca koji je od 1903. do smrti 1922. radio kao profesor na praškoj likovnoj akademiji i svoje đake često vodio u Dalmaciju gdje su slikali krajolike i kupače, čime se još jednom potvrdilo uzajamno prožimanje hrvatske i češke kulture. Marijan Lipovac SUSRETI J Prvi roman na čehatskom jeziku Budi Hamlet, pane Hamlete ili Valka, hercroman iz jednog rata i jedne revolucije, prvi je roman književnika Tahira Mujičića objavljen 2012. u izdanju AGM-a i napisan kombinacijom hrvatskog i češkog jezika. Autor je taj jezik nazvao čehatskim, a i svoje je ime bohemizirao u Tachomir Mouchička. Glavni junak romana je češki glumac František Franta Fifulka koji cijeli život mašta kako glumi Hamleta na dubrovačkom Lovrijencu i nikako ne može zaboraviti gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama uoči sovjetske invazije na Čehoslovačku, kada se zaljubljuje u eteričnu hrvatsku glumicu o kojoj neprekidno mašta. Franta se konačno odlučuje na povratak u Dubrovnik baš u vrijeme srpske agresije na grad. Mujičić tako spaja dvije sudbonosne godine, 1968. i 1991., a u romanu pisanom crnohumorno i autoironično isprepliću se brojni stilski elementi od kojih je poigravanje hrvatskim i češkim riječima tek jedan od njih. M. L. »Vaclav Huml« po deseti put ubilarno deseto Međunarodno violinističko natjecanje »Vaclav Huml« održano je u Zagrebu od 8. do 15. veljače 2013. pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Ive Josipovića i ugostilo je do sada rekordnih 49 natjecatelja od 79 prijavljenih iz 26 zemalja svijeta, među kojima i devet iz Hrvatske. Prvu nagradu »Zlatko Baloković« dobila je Mai Suzuki iz Japana, drugu nagradu Japanac Sho Akamatsu, treću Woo Hyung Kim iz Koreje, četvrtu Marin Maras iz Hrvatske, petu Marek Pavelec iz Češke, a šestu Eri Masaoka iz Japana. Jedini nagrađeni Europljani na natjecanju nazvanom u čast hrvatskog violinista rodom iz Češke tako su postali jedan Hrvat i jedan Čeh, što je zgodna koincidencija, ali prije svega dokaz kvalitete mladih violinista naših dviju zemalja. Od 1977. do danas nijedan Hrvat nije pobijedio na natjecanju, tako da se najbolje plasirao Ivo Dropulić s trećim mjestom 2005. i šestim 2009., a prije njega šesti su bili i Mario Korunić 1985. i Anđelko Krpan 1993. Od Čeha, pobjednik je 1989. bio Jan Talich. Predsjednik žirija ove je godine bio ruski violinist Viktor Tretjakov, a dosadašnji predsjednici bili su Poljak Henryk Szeryng, Hrvat Ljerko Spiller i Čeh Josef Suk. Prva dva izlučna kruga Natjecanja održana su u Hrvatskom glazbenom zavodu, a dvije finalne večeri u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje su šestorica finalista, pod budnim okom žirija, nastupala sa Simfonijskim orkestrom HRT‑a pod ravnanjem Uroša Lajovica. Mai Suzuki izvela je Koncert za violinu i orkestar, op. 47 u d-molu Jeana Sibeliusa, a za njenu izvedbu orkestar joj je dodijelio i posebnu nagradu za najbolju suradnju s orkestrom. Jedan od ciljeva natjecanja je i promocija hrvatskih skladatelja tako da su natjecatelji mogli za izvođenje birati i djela Borisa Papandopula, Dore Pejačević, Stjepana Šuleka, Franje Krežme, Jurja Stahuljaka, Pavla Dešpalja i Mladena Tarbuka. M. L. Mai Suzuki i Simfonijski orkestar HRT-a Drama Mire Gavrana u Pragu D rama Ljubavi Georgea Washingtona hrvatskog književnika Mire Gavrana izvedena je u Pragu u Malostranskoj besedi na slovačkom jeziku 24. studenog 2012. Radi se o 30. izvedbi drame od praizvedbe u zagrebačkom Teatru ITD 1988. Djela Mire Gavrana do sada su prevedena na 35 jezika, njegove predstave imale su više od 200 premijera širom svijeta, a drame mu je vidjelo više od dva milijuna gledatelja pa ga se smatra najizvo28 đenijim suvremenim hrvatskim dramatičarom u zemlji i inozemstvu. Gavran je jedini živući pisac koji u Europi ima kazališni festival posvećen njemu i na kojem se igraju samo predstave nastale prema njegovim tekstovima. Od 2003. festival se održava u Slovačkoj pod nazivom Gavranfest. No, ovaj je autor izvođen u Češkoj i s češkim prijevodima u Kladnu i Opavi, a u Pragu su mu izvedene drame Sve o ženama i Pacijent doktora Frojda. T. B. SUSRETI Umro Josip Klima Jedan od najvećih hrvatskih violinista Josip Klima umro je u Zagrebu 6. lipnja 2012. Rođen je 3. ožujka 1927. u Varaždinu u obitelji doseljenoj iz Češke i cijelog je života znao govoriti češki. Bio je posljednji apsolvent Václava Humla na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a svojim je nastupima u zemlji i inozemstvu pronio slavu Humlove Zagrebačke violinističke škole. Bio je koncertni majstor u svim zagrebačkim simfonijskim orkestrima – član Zagrebačkih solista od njihova utemeljenja 1954. do 1957., od 1959. do 1961. bio je profesor na Nacionalnom konzervatoriju u Kairu, od 1976. do 1978. bio je producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a od 1978. do umirovljenja profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1980. utemeljuje novi kvartet, koji u početku djeluje pod imenom Gudački kvartet Stratik, a zatim uzima ime svog utemeljitelja i pod imenom Kvartet Klima postiže brojne uspjehe. Godine 1999. Klima je osnovao još jedan sastav, posvećen izvođenju laganijih glazbenih oblika, koji pod imenom Salonski ansambl Animato i danas djeluje. Za umjetnički je rad, među ostalim, nagrađen i dvjema nagradama za životno djelo: Nagradom »Vladimir Nazor« 2000. godine te Porinom 2011. Često je nastupao uz glasovirsku pratnju Stjepana Mihaljinca koji je po majci češkog porijekla. M. L. P Hitlerova kolekcija umjetnina otkrivena u Češkoj Nesuđeni akademski slikar Adolf Hitler, poznatiji kao političar koji je Europu i svijet zavio u crno, gajio je specifičan odnos spram likovne umjetnosti. Tako je među njegovim sljedbenicima u politici i vojsci, krajem tridesetih godina prošloga stoljeća kolekcionarstvo europske umjetnosti bio svojevrsni trend i hit. U pohodima Hitlerovih trupa diljem Europe, navodno, nisu toliko skrnavljene umjetničke zbirke koliko su otimana umjetnička djela. Upravo zahvaljujući tome, nakon rata su pronađene brojne umjetnine sklonjene u rudnike i samostane u Austriji, Belgiji, Italiji, Njemačkoj... Primjerice, u njemačkom rudniku soli Merkers je pronađeno 27 Rembrandovih slika, te nekoliko slika Rubensa, Maneta i Goye. Međutim, češki pisac Jiří Kuchář uspio je u veljači 2012. pronaći 16 slika za kojima je tragao sedam godina. Našao ih je u samostanu Doksany, 50 kilometara sjeverno od Praga (u blizini Ústí nad Labem), a vrijednost im se procjenjuje na više od dva milijuna eura. Premda Kuchář drži da je dio umjetnina »ispario«, mora biti zadovoljan da je dio sačuvan. Konkretno, radi se o slikama koje je Hitler kupio za osobnu zbirku i bit će pohranjene u depou češkog Nacionalnog instituta za zaštitu i konzervaciju spomenika. V. B. Popularna češka TV serija snimana u Zadru možda ne bi bilo loše da neka od hrvatskih televizija otkupi prava na prikazivanje ove češke serije koja je svojim sadržajem Hrvatima vjerojatno bliskija od onih iz Turske. V. B. rošloga su ljeta u Zadru i okolici snimane završne scene četvrte sezone češke televizijske serije Vyprávej (Pričaj), a priliku za statiranje dobili su i ovdašnji stanovnici. Riječ je o najgledanijoj TV seriji u Češkoj koja ima gotovo dva milijuna gledatelja. Snimanje je započelo još 2009., a do sada je prikazano 68 epizoda. Serija i njeni glumci nekoliko su puta nagrađivani na televizijskom festivalu u Monte Carlu. Prema riječima voditeljice produkcije Zuzane Konrádove, serija je mješavina drame i humora, takozvani dramedy žanr, koja prati život dviju obitelji kroz nekoliko desetljeća, a sve to isprepleće se i s političkim situacijama kroz koje je Češka prolazila kroz pet desetljeća. Na pitanje zašto su izabrali Zadar kao jednu od lokacija za snimanje, Konrádová je za Zadarski list izjavila: »Kao što Hrvati dobro znaju, Česi su za vrijeme komunizma bili vrlo ograničeni izborom destinacija za ljetovanje. Jedna od njih bila je bivša Jugoslavija, također zemlja pod komunističkim režimom. Zadar smo izabrali na preporuku redatelja i producenta Sergeja Stanojkovskog, čija je produkcijska kuća Avvantura ujedno i hrvatski koproducent serije.« Radnja epizode snimane u Zadru događa se 1989. Nakon poplave turskih sapunica 29 SUSRETI Suradnja Biograda i Kyjova te Poreča i Praga 6 Zagreb bi mogao postati prijatelj s Pragom B roj hrvatskih i čeških gradova koji sklapaju partnerstvo i prijateljstvo neprestano raste, čime se i konkretno potvrđuju plodni prijateljski odnosi između dviju zemalja. Gradonačelnici Kyjova u južnoj Moravskoj i Biograda na Moru, František Lukl i Ivan Knez, 27. ožujka 2012. potpisali su u Kyjovu protokol o suradnji dvaju gradova, otvarajući tako i formalno proces gospodarske, kulturne i sportske suradnje. U Poreču je pak 26. lipnja 2012. potpisan sporazum o suradnji i uspostavi prijateljskih odnosa između Poreča i Gradske četvrti Prag 6. »Vjerujem kako je pred nama zajednička svijetla budućnost. Prijateljske odnose između dva grada čine ljudi, a mi ćemo učiniti sve da taj odnos bude na visokoj razini«, istakao je gradonačelnik Poreča Edi Štifanić dodavši da su Prag i Češka za Poreč vrlo važni zbog turista i investitora. Načelnica Praga 6 Marie Kousalíková kazala je da je iznimno ponosna što je upravo ona, 30 godina nakon što ju je Poreč doslovce zadivio i ostavio bez daha, potpisala sporazum o bratimljenju. Raduje se što će Prag 6 i Poreč u budućnosti osnivati prijateljske, kulturne, društvene i poduzetničke odnose kao i poboljšati razvoj lokalnih zajednica razmjenom iskustava. Prag 6 može se nazvati »najhrvatskijom« praškom četvrti. U njoj je smješteno hrvatsko veleposlanstvo, a ondje su i spomen-obilježja trojice hrvatskih velikana – Nikole Tesle, Vladimira Preloga i Stjepana Radića. U Pragu 6 je i Břevnov, najstariji muški samostan u Češkoj kojeg je 993. osnovao Bijeli Hrvat sveti Vojtjeh i iz kojeg je možda bio i prvi zagrebački biskup Duh. M. L. Z agreb bi uskoro mogao sklopiti sporazum o suradnji s Pragom kakav već ima s gotovo svim metropolama srednje i jugoistočne Europe, zaključeno je nakon posjeta delegacije Grada Zagreba Gradskoj četvrti Prag 4 koja je 28. rujna 2012. sklopila Sporazum o prijateljskim odnosima sa zagrebačkom Gradskom četvrti Trešnjevka-sjever. Sporazum su potpisali predsjednik Vijeća Gradske četvrti Trešnjevka-sjever Željko Sladović i zamjenik načelnika Praga 4 Jiří Bodenlos, a sklopljen je radi učvršćivanja međusobnih odnosa, suradnje i prijateljskih veza. Dvije gradske četvrti obvezale su se da će razmjenjivati pozitivna iskustva u svim područjima društvenog, gospodarskog, znanstvenog i umjetničkog djelovanja koja bi mogla koristiti druga strana, kao i da će razvijati i ojačavati uzajamne prijateljske odnose kako bi zajedno osigurali zaštitu interesa svojih stanovnika. Sporazum predviđa i razmjene izaslanstva radi boljeg uzajamnog upoznavanja te organiziranje kulturnih događanja, seminara, programa obuke, zdravstvenog turizma i drugih skupova s ciljem proširivanja i produbljivanja znanja iz područja gospodarstva, kulture, znanosti, umjetnosti, obrazovanja, zdravstvene zaštite, turizma, sporta te zaštite okoliša i baštine. »Nadam se da će nam Prag 4 pomoći kad uđemo u EU jer i Hrvatska i Češka pripadaju slavenskom dijelu Europe, a želim i da se i Grad Zagreb dodatno decentralizira kao i Prag«, izjavio je Sladović nakon svečanosti potpisivanja sporazuma koja je održana u staroj vijećnici u praškom predjelu Nusle. Sladović je svojim domaćinima zahvalio i na doprinosu koji su Česi u prošlosti dali razvoju Zagreba i podsjetio da se mnogima od njih Zagreb odužio 30 imenovanjem ulica. O srdačnim vezama dviju gradova koje tek treba formalizirati svjedoči Praška ulica koja se od 1928. nalazi u najužem zagrebačkom središtu. Prag 4 inače ima 143.000 stanovnika i da nije dio češke metropole kao jedna od 22 njegove četvrti, bio bi peti najveći grad u Češkoj. Suradnja dviju četvrti ostvarena je posredovanjem češke manjine u Zagrebu pa su u zagrebačkom izaslanstvu bili i predsjednik Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba Jaromil Kubiček i predsjednik Češke besede Zagreb Juraj Bahnik. Uz njih, izaslanstvo su činili i viši stručni savjetnik pročelnika Ureda gradonačelnika Tihomir Majić, savjetnik za gospodarstvo Gradske četvrti Trešnjevkasjever Ivan Havelka, Vesna Rems Dobrin u ime Kulturnog centra Trešnjevka, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac te predsjednik Češke besede Zagrebačke županije Franjo Vondraček. Izaslanstvo je u Prag putovalo autobusom zajedno s članovima ansambala Češke besede Zagreb – mješovitog pjevačkog zbora Bohemia i folklorne skupine Záhřebské sluníčko koji su od 28. do 30. rujna nastupali na Seniorskim igrama, manifestaciji Svatováclavské velebení te na šestom Međunarodnom festivalu iseljenih Čeha. Sporazum o prijateljskim odnosima Trešnjevke-sjever i Praga 4 potpisan je upravo na blagdan zaštitnika Češke svetog Václava koji se slavi i kao Dan češke državnosti. Dio članova delegacije odao je počast i najpoznatijem imenjaku češkog patrona, prvom predsjedniku Češke Václavu Havelu posjetivši njegov grob na Vinohradskom groblju, a na Olšanskom groblju posjetili su i grob najpoznatijeg češkog studenta Jana Palacha te grob generala Josipa Filipovića. M. L. SUSRETI U Kraljevici jedini hrvatski hotel nazvan po glavnom gradu Češke Prag na obali Jadrana Branko Modlic KRALJEVICA Braća Barak su pristupili izgradnji ne prevelikog, ali ni premalog Hotela Praha uz samu morsku obalu Č esi su uistinu bili pokretači hrvatskog turizma, a dokaz tome je priča o Hotelu Praha u Kraljevici pa baš kao što mnoge europske narodne bajke počinju s »bila jednom tri brata« i ova im nevjerojatno sliči. Dakle, bila tri brata Barak – Eugen, Josef i Aleksa – i njihove supruge. Svoju ušteđevinu odlučili su uložiti u izgradnju lijepog hotela na poluotoku Oštro u Kraljevici kome će nadjenuti ime Praha. Čehoslovačka je u to doba bila prosperitetna država, dok je Jugoslavija već bila rastrgana bezbrojnim problemima, ali s najljepšim morem i s čarobnim malim gradićima. Kraljevicu posjećuju i gosti višeg imovinskog stanja, ljudi od pera, intelektualci… Kao poznati gosti i ljubitelji Kraljevice ističu se August Šenoa i Jan Neruda. Redoviti gosti su bili i Izidor Kršnjavi, Andrija Fijan i Dragutin Freudenreich. Kraljevica postaje rasadnik ideja o slavenskoj povezanosti unutar Monarhije što je utjecalo na velik broj gostiju iz Češke. To je dalo zamaha razvoju Kraljevice kao turističkog mjesta. Otvorena je željeznička postaja, a dobre parobrodske veze pomogle su brzom i općem razvitku ugostiteljstva. Tih godina Vatroslav Arčanin dovršava gradnju lijepog i popularnog kupališta na poluotoku Oštro, dijelu odvojenom od samog mjesta na koji se išlo čamcima. Sve te tektonske promjene u životu Kraljevice budnim okom i dobro skrojenim planom pratila su braća Barak koji su pristupili izgradnji ne prevelikog, ali ni premalog Hotela Praha uz samu morsku obalu, s mulom i pristaništem, prvi hotel na Oštru i prvi uz istoimeno legendarno kupalište. Braća vrijedno sudjeluju u organizaciji, radovima i naravno financiranju. Zbog zaista velikog interesa turista, a najviše Čeha, radovi teku ubrzano i hotel se ljeti 1932. svečano otvara i odmah počinje raditi punim kapacitetom. Prema sjećanjima suvremenika, hotel je bio funkcionalan, ali i umjereno glamurozan. Uprava, tj. braća Barak i supruge, vrlo brzo angažirali su češku muzičku kapelu koja je muzicirala kad god je trebalo, naročito navečer i noću kad se život iz hotela preselio direktno na obalu i mul gdje se plesalo i zabavljalo. Tu je bio i lijepi hotelski vrt. Gosti su stizali s raznih strana, ali najviše iz Čehoslovačke. Naravno, pretežu mladi ljudi pa nije za čuditi se burnim mladenačkim ljubavima i susretima o kojima su se pričale storije. Braća Barak majstorski su vodili hotel i trudili se da posluje u najboljem ritmu. Dobrostojeći čehoslovački građani osim konvencionalnim prometnim sredstvima vrlo često su slijetali svojim privatnim hidroavionima gotovo pred sam hotel. No, bližio se rat i 1940. zaustavljena je daljnja izgradnja egzotične ograde na polutoku Oštro uz samo more, a rad hotela trebalo je prilago31 diti ratnim uvjetima. Uskoro su to učinili Nijemci kao okupacijska vojska i Hotel Praha postao je mjesto gdje su dolazili na odmor dočasnici i časnici Rommelovim divizija iz Afrike. »Vrijeme ulaštenih čizama« trajalo je do završetka rata 1945. kad je hotel komunističkom otimačinom postao »društveno vlasništvo« i dan na upravljanje hotelskom poduzeću Jadran u Rijeci. No, tradicija dolaska većeg broja čeških turista nastavljena je i u poratnim godinama i kraljevički, a osobito oštranski »galebovi«, i dalje su demonstrirali svoje »letačke« vještine. U ljeto 1968., kad je Čehoslovačka napadnuta, u Kraljevici se zateklo preko 400 čeških turista koji su popunili Hotel Praha, a i privatne stanove gdje su ih Kraljevčani gostoljubivo smjestili. Utemeljitelji, braća Barak, polako su odlazili (posljednji je 1972. umro najstariji brat Aleksa) te su pokopani u Kraljevici. Braća su umrla bez potomaka i tako je hotel prepušten zubu vremena, čekajući spasitelja koji će prepoznati svu tu ljepotu i blistavu povijest gdje se sve – grad, lokacija, pokretači, događaji, čisto more, češki turisti i ime Hotela Praha – povezalo na začudan način. Nadamo se da će se danas u slobodi pristupiti restauraciji hrvatskočeškog Hotela Praha koji je trenutno u neprepoznatljivom stanju i da će mu se vratiti glamur koji je imao, uz vječno sjećanje na braću Barak. SUSRETI Tko su bili dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici Masaryk najpopularniji, Hácha najtragičniji, Novotný najljepši Dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici bili su ljudi različitih biografija, karaktera, svjetonazora, političkih uvjerenja i tek nekolicinom se Česi ponose i danas Tomáš Masaryk Edvard Beneš Marijan Lipovac N ovom češkom predsjedniku Milošu Zemanu mnogi će kurtoazno zaželjeti da bude dostojan nasljednik svojih prethodnika. No, je li to baš u potpunosti primjereno? Stanari Praškog dvorca od 1918., njih desetorica, bili su ugledni intelektualci i državnici, pisci, popularni u zemlji i svijetu, osobe visokih moralnih kvaliteta i čvrstih uvjerenja, ali ne svi – među njima je bilo i slabo obrazovanih osoba, političkih prevrtljivaca, alkoholičara, kukavica, loših govornika, dosadnjakovića, ukratko, ljudi od krvi i mesa koji su unatoč svojim slabostima dospjeli na položaj šefa države. Uostalom, slično je i u drugim zemljama jer vrlo se rijetko za predsjednike biraju najbolji od najboljih. Dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici bili su ljudi različitih biografija, karaktera, svjetonazora, političkih uvjerenja i tek nekolicinom se Česi ponose i danas. Na prvom je mjestu i dalje Tomáš Masaryk, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke, rekorder u više kategorija – najpoznatiji, najpopularniji, najugledniji, najdugovječniji po godinama života i vladanja, a uz to je u odnosu na svoje nasljednike imao najviše djece, čak četvoro. Masaryk je začetnik i neobične tradi- Emil Hácha Klement Gottwald cije među čehoslovačkim predsjednicima – nijedan od njih nije svoj mandat završio do kraja, već je položaj napustio prije vremena zbog smrti, ostavke ili smjene. Češki predsjednici bit će bolje sreće. Sin nepismenog slovačkog seljaka, rođen 1850. u Hodonínu u Moravskoj, uspio je postati ugledni filozof i sociolog, sveučilišni profesor u Beču i Pragu i istaknuta osoba češkog političkog i javnog života. Svojom demokratičnošću i humanizmom Masaryk je i danas Česima trajni moralni uzor, a krasila ga je i nevjerojatna upornost i vjera u vlastite ideale, čak i kad su odskakali od okoline. Borbu za češku samostalnost i stvaranje zajedničke države sa Slovacima započeo je 1914. kad Antanta još nije podržavala ideju o razbijanju Austro-Ugarske, da bi se 1918. trijumfalno vratio u domovinu kao pobjednik i šef nove države. Čehoslovačka u Masarykovo vrijeme postaje jedna od gospodarski i društveni najnaprednijih država Europe i jedina stabilna demokracija u srednjoj i istočnoj Europi. Zbog bolesti Masaryk je 1935. dao ostavku i tada dobiva službeni naziv »Predsjednik osloboditelj«. Umro je 1937. Masarykov nasljednik Edvard Beneš bio je njegov najbliži politički suradnik, ali po mnogo čemu sušta suprotnost – bio je suhoparan, bez karizme, šarma i smisla 32 Antonín Zápotocký za humor, a nedostajao mu je i Masarykov idealizam i previše je bio pragmatik. Jedina životna strast bila mu je politika. Beneš je rođen 1884. u Kožlanima kraj Plzenja kao najmlađi od desetero djece u seljačkoj obitelji. Studirao je filozofiju, politologiju i pravo u Pragu, Parizu, Berlinu i Dijonu i do 1914. predavao na praškom Filozofskom fakultetu, a zatim se pridružio Masaryku u inozemstvu. U Čehoslovačkoj je do izbora za predsjednika 17 godina bio ministar vanjskih poslova, a godinu dana i premijer. Na čelu države Beneš je bio dvaput, do 1935. do 1938. i od 1945. do 1948. i zadesilo ga je da dvaput odlučuje o sudbini države, najprije pod nacističkim, a zatim pod komunističkim pritiskom i oba je puta popustio jačemu. Drugačije se možda nije moglo, ali kao iskusni diplomat Beneš je vjerojatno na vrijeme mogao prevenirati takav razvoj događaja. Predsjedničku dužnost napustio je razočaran i bolestan i ubrzo je umro. Najtragičniji od svih čehoslovačkih predsjednika bio je Emil Hácha koji je izabran za Benešova nasljednika nakon Minhenskog sporazuma 1938. kad je Čehoslovačka ostala bez Sudeta i dijelova Slovačke i Potkarpatske Rusi. Rođen je 1872. u mjestu Trhové Sviny u južnoj Češkoj i bio je ugledni pravnik svjetskog glasa. Uz to je pisao pjesme, prevodio, ba- SUSRETI vio se raznim spotovima, skupljao umjetnine i bio bi idelan predsjednik u nekim mirnim vremenima. Háchino ime je međutim postalo sinonim za kolaboraciju i izdaju – govorilo se »Hácha Hitlerův brácha« (Hácha Hitlerov braco). Kad je Slovačka 14. ožujka 1939. pod Hitlerovim pritiskom proglasila nezavisnost, Hácha je, pod prijetnjom uništenja Praga, 15. ožujka 1939. »predao sudbinu češkog naroda« u Hitlerove ruke. Čehoslovačka je prestala postojati, a okupirane Češka i Moravska postale su njemački protektorat kojem je Hácha postao »državni predsjednik«. Bio je međutim tek lutka na koncu i tek je u iznimnim slučajevima uspio spriječiti nacističke planove i izboriti određene ustupke. Hácha se psihički slomio Antonín Novotný Ludvík Svoboda nakon odmazde koja je uslijedila u lipnju 1942. poslije ubojstva protektora Reinhardta Heydricha i pogođen teškom arteriosklerozom vrijeme je uglavnom provodio u dvorcu Lány. Ondje je u svibnju 1945. uhapšen i nakon dva tjedna je umro u zatvorskoj bolnici. Sud je kasnije odlučio da Hácha od siječnja 1943. nije bio odgovoran za svoje postupke . Klementa Gottwalda Česi bi danas najradije zaboravili, a i kad se 1896. rodio u Dĕdicama u Moravskoj malo ga je tko želio. Bio je izvanbračno dijete, oca nikad nije upoznao, a odgojila ga je teta i od je mladosti patio od kompleksa manje vrijednosti. Izučio je za stolara, uključio se u Komunističku partiju Čehoslovačke kojoj je došao na čelo 1929. i postao zastupnik u parlamentu, a 1934. bio je i Masarykov protukandidat za predsjednika. Drugi svjetski rat proveo je u SSSR-u odakle se vratio 1945. kao potpredsjednik čehoslovačke vlade, a 1946. postaje premijer i polako preuzima u svoje ruke sve poluge vlasti pa 1948. postaje i predsjednik. Gottwald je postao sinonim za staljinizam i komunističke represije, a umro je 1953., nekoliko dana nakon povratka sa Staljinova sprovoda. Zdravlje mu je bilo načeto sifilisom i teškim alkoholizmom kojim je liječio paranoju i strah od Staljina. Zanimljiva je i sudbina Gottwaldovih posmrtnih ostataka koji su bili izloženi poput Lenjinovih – budući da nisu bili dobro balzamirani počeli su truliti pa su najprije dijelove tijela počeli zamjenjivati protezama, a naposlijetku je tijelo kremirano. Gottwalda je naslijedio Antonín Zápotocký, veteran češkog radničkog pokreta još iz doba Austro-Ugarske. Rođen je 1884. u Zákolanima kraj Praga i po struci je bio klesar. Kao jedan od komunističkih čelnika bio je tijekom Drugog svjetskog rata zatočen u nacističkom logoru Oranienburg, a 1945. postaje šef sindikata te je odigrao važnu ulogu u komunističkom preuzimanju vlasti. Od 1948. bio je premijer, a kao predsjednik upamćen je kao jednostavan i narodski čovjek kakav je bio od mladosti. Volio je odlaziti na pučke Gustáv Husák Václav Havel svečanosti i bježati svom osiguranju kako bi popričao s »narodom«, a u slobodno vrijeme pisao je autobiografske romane. Ipak, ispod te fasade krio se rigidni komunist – pokušao je zabraniti odlaske u planine i zimske sportove (prema onoj »nema odmora dok traje obnova«), a za Božić 1952. u svom je govoru kazao da je mali Isus narastao i ostario, da mu je narasla brada i da je postao Djed Mraz kome put osvjetljavaju crvene zvijezde. Dan prije moneratne reforme 1953., koja je preko noći osiromašila brojne građane, lagao je da nikakve reforme neće biti. Zápotocký je umro 1957., a naslijedio ga je čelnik partije Antonín Novotný, možda najneobičniji od svih čehoslovačkih predsjednika. Rođen je 1904. u Letňanima kraj Praga i po struci je bio strojobravar i lokalni komunistički dužnosnik. Drugi svjetski rat proveo je u logoru Mauthausen gdje je popravljao vozila Gestapa, a 1945. počinje munjevitu političku karijeru. Postaje partijski sekretar u Pragu, a 1953. i prvi čovjek partije. Na čelo države došao je na preporuku Hruščova s kojim je lako našao zajednički jezik – bio je neobrazovan i izbjegavao je intelektualce, a uz to i katastrofalan govornik. Svjestan svojih mana rijetko je istupao u javnosti. Ipak, u jednoj je anketi izabran najljepšim predsjednikom na svijetu. Novotný se ipak 33 pokazao iznimno sposobnim napredovati kroz partijsku hijerarhiju i održati se na vlasti, a uz to se dvaput odupro SSSR-u, kad u borbama za vlast u sovjetskoj partiji nije podržao Brežnjeva i kad je odbio njegov zatjev da se dopusti smještaj sovjetskih vojnika na zapadnoj granici. Novotný je dugo ustrajao na staljinističkom kursu i 1960. Čehoslovačku i službeno proglasio socijalističkom državom, da bi kasnije ipak omogućio postepenu liberalizaciju, no reformski val ga je odnio 1968. Jedini je među čehoslovačkim predsjednicima koji je položaj napustio fizički i psihički zdrav, a umro je 1975. Nakon sovjetske okupacije mogli su se na zidovima naći grafiti »Gospodine Novotný, vratite se, sve vam je oprošteno.« Izbor njegova Václav Klaus nasljednika, generala Ludvíka Svobode, nakon trojice radničkih predsjednika napokon je unio malo glamura u Praški dvorac. Svoboda je rođen 1895. u Hroznatínu u Moravskoj u seljačkoj obitelji, ali Prvi svjetski rat, kad je kao prebjeg postao čehoslovački legionar, trajno ga je usmjerio prema vojnoj karijeri. Kao časnik službovao je u Potkarpatskoj Rusi i Moravskoj, a nakon propasti Čehoslovačke 1939. odlazi u Poljsku kako bi organizirao čehoslovačke jedinice. Nakon sloma Poljske zarobila ga je sovjetska vojska te Svoboda dolazi u SSSR gdje je najprije optužen kao špijun, da bi kasnije postao zapovjednik čehoslovačkog bataljuna i zatim brigade koja je 1944. kod Dukle prva ušla u Čehoslovačku. Iduće godine postaje ministar obrane, a tijekom komunističkog prevrata 1948. stao je na stranu komunista. To ga ipak 1950. nije spasilo od smjene, uhićenja i optužbi da je reakcionar, a djelomično je na intervenciju Hruščova rehabilitiran 1954. kad postaje član predsjedništva Narodne skupštine, a zatim i načelnik vojne akademije u Hranicama i Instituta za vojnu povijest u Pragu. Na toj je poziciji surađivao s direktorom Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu Franjom Tuđmanom. Za predsjednika je izabran usprkos visokim godinama jer je bio smatran moralnom osobom s autoritetom, pri- SUSRETI Masaryk je začetnik i neobične tradicije među čehoslovačkim predsjednicima – nijedan od njih nije svoj mandat završio do kraja, već je položaj napustio prije vremena zbog smrti, ostavke ili smjene. Češki predsjednici bit će bolje sreće hvatljivom i Česima i Slovacima. Nakon gušenja Praškog proljeća zagovarao je popuštanje pred sovjetskim diktatom kako bi se spriječile žrtve, no po drugi put se pokazao lošim političarem jer je dolaskom Gustáva Husáka na čelo partije po drugi put gurnut u stranu. Čak su mu zabranili objavu memoara, ali ipak je 1973. opet izabran za predsjednika. Ubrzo je obolio, ali uporno je odbijao zahtjeve da podnese ostavku i omogući Husáku da ga naslijedi pa je 1975. morao biti promijenjen ustav te je Svoboda proglašen nesposobnim obavljati predsjedničku dužnost. Umro je 1979. i danas je jedini komunistički predsjednik kojem se priznaju zasluge pa ima i svoju obalu u središtu Praga. Husák je bio jedini Slovak među stanarima Praškog dvorca. Rođen je 1913. u Dúbravki kod Bratislave, a majka mu je bila slovačka Hrvatica Magdalena Fratričová. Završio je pravo i kao student postao komunist, a nakon stvaranja samostalne Slovačke radio je kao novinar. Bio je jedan od vođa Slovačkog narodnog ustanka 1944., a 1945. postaje predsjednik slovačke vlade i jedna od ključnih osoba komunističkog režima. Za razliku od većine komunista, bio je vrlo kritičan i nije se ustručavao iznositi svoje stavove pa je 1950. uhapšen i optužen za buržoaski nacionalizam. Optužbe je uporno odbijao unatoč mučenjima, ali 1954. osuđen je na doživotni zatvor. Novotný ga je 1960. amnestirao i Husák se počeo postepeno vraćati u politiku. Najprije je radio u povijesnom institutu slovačke akademije i poput Svobode i on se sprijateljio s Tuđmanom. Tijekom praškog proljeća postaje potpredsjednik vlade, a vjernost Dubčeku izražavao je i nakon sovjetskog upada. Međutim, uskoro se promijenio za 180 stupnjeva i postao najpouzdaniji čo- vjek Moskve te je 1969. naslijedio Dubčeka na čelu partije i otpočeo proces »normalizacije« koji je značio progone tisuća građana i potpunu vjernost SSSR-u. S čela partije bolesni Husák je otišao 1987., a nakon Baršunaste revolucije u prosincu 1989. i s čela države. Povukao se u Bratislavu gdje je umro 1991., a prije smrti napravio je još jedan obrat – pozvao je svećenika da ga ispovijedi. Izbor Václava Havela za predsjednika značio je početak novog razdoblja slobode i demokracije, ali i povratak tradicijama prve republike. Havel je rođen 1936. u Pragu u bogatoj obitelji te mu je kao »buržoaskom« djetetu bilo zabranjeno pohađanje visokih škola. Ipak, Havel se obrazovao kroz rad i proslavio kao dramski pisac, a nakon 1968. i jedan od vodećih čeških disidenata. Kao predsjednik, Havel nije uspio spriječiti raspad Čehoslovačke te je u srpnju 1992. dao ostavku. U Praški dvorac se opet vratio u siječnju 1993., ovog puta kao predsjednik Češke i ostao dva mandata, do 2003. Češka je u to vrijeme postala članica NATO-a i došla nadomak EU-a, a Havel je kao humanist i intelektualac kojeg niti vlast, kako se činilo, nije pokvarila, uživao veliku popularnost u inozemstvu, veću nego u svojoj zemlji u kojoj se ipak uspio nametnuti kao moralni autoritet u politici i javnom životu, čime se najviše približio Masarykovom uzoru. Umro je 2011. Václava Klausa može se nazvati ocem samostalne Češke jer je 1992. kao premijer odigrao ključnu ulogu u razlazu Češke i Slovačke i do kraja mandata 1998. položio temelje samostalnog političkog i gospodarskog života Češke. Rođen je 1941. u Pragu i po struci je ekonomist. Radio je u Državnoj banci i prognostičkom zavodu akademije, a u politiku se uključio uoči Baršunaste revolucije te 1989. postaje ministar financija. Na položaj češkog premijera došao je kao predsjednik Građanske demokratske stranke, a nakon gubitka izbora 1998., do 2002. je bio predsjednik Parlamenta. Nakon ODS-ovog izbornog poraza 2002. činilo se da je Klausova karijera gotova, ali odlučio se iduće godine kandidirati za Havelova nasljednika. Izabran je tijesnom većinom u Parlamentu u trećem krugu glasanja, a slično se ponovilo i kod izbora 2008. Klaus je kao predsjednik Češku uveo u EU, ali prema njoj je zauzeo skeptičan stav, protiveći se tendencijama o pretvaranju Unije u superdržavu pa je na Praški dvorac odbio izvjesiti europsku zastavu. Dugo je odbijao potpisati ratifikaciju Lisabonskog ugovora, svojevrstan ustav EU-a, a kad je to 2009. konačno učinio bio je odjeven u crno odijelo s crnom kravatom i jasno poručio da Češka prestaje biti suverena država. Kao klasični desničar i konzervativac, Klaus je u ekonomiji blizak neoliberalizmu, oštar je protivnik uvođenja eura, protivio se NATO-ovoj intervenciji protiv Srbije 1999. i priznanju samostalnosti Kosova, ali ih nije mogao spriječiti. Kritičan stav ima i prema nevladinim organizacijama i prema teoriji o globalnom zatopljenju. Kraj njegova mandata 2013. obilježila je kontroverzna amnestija oko 7500 zatvorenika zbog koje su u brojnim uredima i školama sa zidova u znak protesta skinute Klausove slike. Slagali se s njim ili ne, činjenica je da je Klaus među rijetkim državnicima koji se usuđuju plivati protiv struje i koji svoje stavove zna ne samo braniti, nego i obrazložiti. Naravno, ima to i svoju cijenu – Klaus nikad neće biti popularan poput Havela i za njim će žaliti tek rijetki. ZANIMLJIVOSTI Na popisu stanovništva u Češkoj 2011., čak 4,662.455 građana (44,6 posto) nije se željelo izjasniti o vjerskoj pripadnosti. Ateista je 3,604.095 (34,5 posto), katolika je 1,082.463 (10,4 posto), vjernika koji ne pripadaju niti jednoj religiji je 705.368 (6,7 posto), Češkobratskoj evangeličkoj crkvi pripada 51.858 građana (0,5 posto), Čehoslovačkoj husitskoj crkvi njih 39.229 (0,37 posto), pravoslavaca je 20.533 (0,2 posto), a 15.070 (0,1 posto) građana se izjasnilo da pripada jedaizmu, odnosno »moralnim vrijednostima vitezova jedija iz filmske sage Ratovi zvijezda.« 34 Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj ima 3.697.143 katolika (86,3 posto), pravoslavaca 190.143 (4,4 posto), ateista i onih koji nisu vjernici 163.375 (3,8 posto), muslimana 62.977 (1,5 posto), kao agnostici i skeptici izjasnilo se 32.518 stanovnika Hrvatske (0,7 posto), a protestanata ima 14.653 (0,3 posto). O vjerskoj se pripadnosti nije izjasnilo 93.018 osoba (2,1 posto). SUSRETI Keramika iz sjeverne Moravske koja je osvojila Europu Iz »loštičkih čaša« pilo se i u Zagorju Gordana Divac P rije nekoliko godina Češka televizija je u sklopu emisije Lutajuća kamera (Toulavá kamera) prikazala prilog pod naslovom Europa je pila iz loštičkih čaša. Prilog je upoznao javnost sa specifičnim srednjovjekovnim lončarskim predmetima izrađenima u radionicama gradića Loštice. Ovo mjesto u sjevernoj Moravskoj, smješteno u životopisnoj dolini rijeke Třebůvke, zahvaljujući velikom nalazištu gline u svojoj blizini, ima dugu tradiciju lončarskog obrta koji je vrhunac svoje prepoznatljivosti doživio u srednjem vijeku. Tadašnji lokalni majstori proizveli su poseban tip keramike tzv. »loštičku keramiku«, izrađenu od gline s niskim sadržajem grafita te paljenu na temperaturi od 1200 stupnjeva Celziusa. Ovako visokom temperaturom postizala se velika čvrstoća materijala pa je loštičko stolno i kuhinjsko posuđe bila tražena roba na srednjovjekovnim sajmovima. Najbolje se prodavala čaša, u stručnoj literaturi poznata kao »loštička čaša, ili »loštički pehar«, proizvod koji je Loštice u 15. i 16. stoljeću pretvorio u centar keramičke proizvodnje sjeverne Moravske. Čaše smećkaste boje, najčešće s vijencem malih ručkica ispod grla, mogle su biti visoke (od 10- 23 centimetara) i vitke ili male i trbušaste. Ponekad su bile opasane ukrašenim srebrnim trakama. Ono što je specifično za ovu čašu, i što je osobiti izričaj loštičkih srednjovjekovnih lončara, njezina je glazirana površina prekrivena brojnim mjehurićima. Da se čaša dobro i izvozila potvrđuju povijesni izvori kao onaj koji nam prenosi vijest da je »gradsko vijeće grada Nünberga 1530. odbilo isporuku ausgburških lončara s obrazloženjem da su loštičke čaše tada (u Loštička keramika izrađena je od gline s niskim sadržajem grafita i paljena na temperaturi od 1200 stupnjeva Celziusa, čime se postizala velika čvrstoća materijala pa je loštičko stolno i kuhinjsko posuđe bila tražena roba na srednjovjekovnim sajmovima 35 Nünbergu) bile vrlo omiljene«, kao i ikongrafski prikazi, npr. na triptihu Vrt naslade Hieronymusa Boscha. Popularnost ove keramike također se vidi i u nazivu »loštički oblik« kao oznaka za kožnu bolest u medicini 16. stoljeću. Teško je danas shvatiti zašto je čaša grube, ali nadasve zanimljive površine bila tada toliko popularna, međutim, činjenica je da je svatko tko si ju je u to vrijeme mogao priuštiti, od plemenitaša do običnog građanina, ukrasio njome svoj gozbeni stol. Arheološka istraživanja srednjovjekovnog burga »Plemićkog grada Vrbovca« kod Huma na Sutli, na svjetlo dan donijela su brojne artefakte, uobičajene za srednjovjekovne lokalitete ove vrste sjeverozapadne Hrvatske, ali također neke drugačije koje ukazuju na značaj burga. Među takve spada i ulomak ramena i trbuha čaše tipa »loštički pehar«, nađen u stratigrafskom sloju, datiran na kraj 15. i početak 16. stoljeća. On dokazuje prisutnost loštičkih čaša koje su do burga mogle doći trgovačkim putem preko Budima, gdje su bile čest nalaz u vrijeme vladavine Matije Korvina, a osobito nakon njegove krunidbe za češkog (protu)kralja 1469. u Olomoucu. Pa možemo zaključiti: Da, Europa 15. i 16. stoljeća zaista je pila iz loštičkih čaša. S njima se nazdravljalo i u Hrvatskom zagorju. SUSRETI U povodu 1150. obljetnice dolaska svete braće Ćirila i Metoda u Moravsku »Zar sunce ne dalekosežnost djela Srednjovjekovne slavenske književnosti nose u sebi žig ćirilometodskoga utjecaja, što se tiče motiva i tema, a jezik im je nerijetko sastavljen od elemenata staroslavenskoga jezika i elemenata njihova vlastitoga jezičnoga idioma akademik Stjepan Damjanović A ko se sjećanje na jedan povijesni događaj sačuva 1150. godina i slavi ga ne jedan, nego skupina naroda, nema sumnje da je taj događaj od posebne važnosti. Ove će se godine u svim slavenskim sredinama prisjetiti davnoga događaja iz 863. godine kada su solunski Grci Konstantin (koji je dobio i redovničko ime Ćiril) i Metod stigli u Moravsku na poziv kneza Rastislava. Ambiciozni i dalekovidni moravski knez razumio je da ne može posve osamostaliti svoju kneževinu ako je u njoj crkvena hijerarhija njemačka. Zamolio je bizantskoga cara Mihajla III. da mu pošalje vjerovjesnike koji mogu propovijedati kršćansku vjeru na slavenskom jeziku, dapače tražio je da mu Bizant odmah pošalje biskupa. Bizant neće poslati biskupa jer to bi značilo rat na području koje crkvenopravno pripada Rimu, ali će poslati Svetu Braću kojima je car rekao: »Vi ste Solunjani, a svi Solunjani čisto slavenski govore!« Solunjani su doista u pravilu znali i slavenski i grčki (tu je dvojezičnost uvjetovala povijest njihova grada) pa je Bizant u pravilu među njima birao čelnike slavenskih pokrajina kad bi koju osvojio. No povijesni dokumenti svjedoče da Bizant nije bio nimalo izne- Sveti Ćiril i Metod, detalj ikonostasa u grkokatoličkoj crkvi svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu, rad Epaminondasa Bučevskog nađen pozivom moravskoga kneza i da je imao unekoliko spremnu skupinu koja može zadovoljiti barem dio Rastislavovih želja, a na čelu te skupine bio je Konstantin, kojega stari spisi redoviti zovu i Filozof, a to znači ne samo da je bio profesor filozofije, nego i da je filozofiju uspješno predavao svojim suvremenicima u usmenom i pisanom obliku. Glavni pomagač bit će mu njegov stariji brat Metod koji se prethodno okušao kao pravnik i vojnik i koji je upravljao slavenskom pokrajinom uz rijeku Strimon (Strumu), a kada više nije bio u političkoj milosti zamonašio se i dobio ime po koje ga znamo (njegovo je krsno ime možda bilo Mihael, kao što piše u samo jednom ne odviše pouzdanom izvoru). Još prije moravske misije rečena je skupina prevela s grčkoga na slavenski (tj. na onaj jezik koji danas zovemo staroslavenskim ili starocrkvenoslavenskim) za 36 liturgiju najpotrebnije knjige, među njima svakako tzv. aprakos (izborno evanđelje), dakle knjigu u kojoj su tekstovi iz Evanđelja složeni po datumima u crkvenoj godini koji se čitaju puku u crkvi. To što su preveli još u Carigradu i ono što su preveli kada su već djelovali među Slavenima čini mali korpus tekstova, najvećim dijelom dakako liturgijske namjene (izborno evanđelje, četveroevanđelje, psaltir, apostol i dr.), ali složili su (što preveli, što sami napisali) i pravne tekstove, one koji uređuju odnose u crkvi (Nomokanon), ali i one koji uređuju civilno pravo (Zakon sudski za narod). Nažalost, iz devetoga stoljeća ništa nam se nije sačuvalo. Za tekstove znamo jer ih povijesni izvori spominju, ali i najstariji tekstovi koji su se sačuvali (s kraja desetoga i iz jedanaestoga stoljeća, zovemo ih zajedničkim imenom »kanon staroslavenskih spisa«) također nam SUSRETI sja svima?« – slavenskih apostola nešto kazuju o prvim prijevodima. Taj prvi korpus tekstova držimo početkom pismenosti u slavenskih naroda jer iz njega je izrasla velika ćirilometodska tradicija. Njezin je jezik gotovo svim slavenskim narodima, barem na jednom dijelu njihova teritorija i barem u nekom razdoblju njihove povijesti, služio kao književni jezik i nekima od njih poslužio kao model za oblikovanje njihovih književnih jezika, a na neke i izravno i jako utjecao pa njegove tragove nose do današnjega dana. I srednjovjekovne slavenske književnosti nose u sebi žig ćirilometodskoga utjecaja, što se tiče motiva i tema, a jezik im je nerijetko sastavljen od elemenata staroslavenskoga jezika i elemenata njihova vlastitoga jezičnoga idioma. Stoga ne može biti ozbiljnijega studija povijesti bilo kojega slavenskoga jezika bez poznavanja staroslavenskoga, tim više što i zajednički slavenski jezični iskon (tzv. praslavenski jezik), koji nije nigdje zapisan, proučavamo najviše po staroslavenskim tekstovima. Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?« Taj i slični njegovi stavovi oduševljavali su ljude do naših dana. Hermenegildo Pellegrinetti, papin poslanik u Jugoslaviji od 1922. do 1937., napisao je 1939. o Svetoj Braći ove riječi: »Značajno je da su Ćiril i Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju upotrebljavali slavenski jezik. Nitko se ne bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u Rimu u bogoslužju često upotrebljavao jer su ondje već stoljećima bili grčki samostani i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom Rimu, na grobu sv. Petra, pred samim grobu sv. Petra, pred samim papom, slaveći bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili veliku ideju kršćanskoga jedinstva.« Te je riječi kardinal prethodno izgovorio u velikoj milanskoj dvorani punoj fašista. Znajući njihove namjere, progovorio im je o Svetoj Braći i tako tolerantnost i suradnju među narodima suprotstavio opakim namjerama podjarmljivanja i ponižavanja drugih. I sve nas podsjetio da zalaganje za ravnopravnost ljudi nije privilegija samo našega vremena. Konstantin je umro u Rimu 14. veljače 869. godine i tamo je sahranjen u crkvi svetoga Klementa, rimskoga pape čije je ostatke (moći) pronašao u Hersonu i nosio ih sa sobom kao dokaz da poštuje instituciju papinstva i da se zalaže za jedinstvo kršćanske crkve. U toj su se crkvi pojavile napukline koje će za dva stoljeća dovesti do velikoga raskola. Djelovanje Svete Braće može se promatrati i kao neuspio napor da se sačuva jedinstvo crkve. Poslije Ćirilove smrti ostao je Metod, vrlo iskusan i vrlo odan idejama svojega mlađega brata. Zanimljivo je da stari latinski izvori nikada ne napadaju KonstantinaĆirila, a Metoda redovito. On je ostao da pokuša u praksi provesti zamisao svojega brata, on je, kao moravsko-panonski nadbiskup, podnio teret dana i žege u borbi protiv Ono u čemu se svi znanstvenici slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat individualnoga napora. Iz analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio čovjek kršćanskoga svjetonazora koji je bio i darovit jezikoslovac. Današnja slavistička znanost ne unosi puno sumnje u tvrdnju da je autor glagoljice Konstantin-Ćiril Iz nekoliko gornjih tvrdnji jasno se nazire dalekosežnost djela Svetih slavenskih apostola. Oni su, razumije se, među Slavene stigli da bi ojačali kršćansku vjeru. Bizant ih je slao i stoga da bi ojačao bizantski utjecaj među Slavenima. Važno je međutim uočiti da je cijela ta misija bila moguća i da su njezini plodovi bili tako bogati zbog Konstantinova stava da su svi Adamovi potomci jednaki (time se suprotstavljao učenju o izabranosti Abrahamovih sinova). Uporabi slavenskoga jezika suprotstavljali su se svi koji su držali da su samo grčki, latinski i židovski dostojni oltara (to je unekoliko značilo i »dostojni knjige«). Konstantin ih je nazvao »trojezičnicima«, a njihovu djelatnost »trojezičnim prokletstvom« pa im je u polemici u Veneciji rekao: »Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Blaženi Ivan Pavao II. moli na grobu svetog Ćirila u Rimu 37 SUSRETI onih koji su se protivili uporabi slavenskoga jezika u liturgiji. Bio je i zatočen u bavarskom samostanu u Ellwangenu (zatočili su ga bavarski svećenici), ali je oslobođen zauzimanjem energičnoga pape Ivana VIII., onoga istoga koji je priznao Branimirovu Hrvatsku te hrvatskom knezu pisao da je blagoslovio njega i Hrvatsku. U odnosima s knezom Svatoplukom bilo je različitih trenutaka, češće teških nego mirnih. Franački su svećenici i Rastislavova nasljednika uključili u slabljenje Metodove pozicije pa Bazilika svetih Ćirila i Metoda u Velehradu roslavenski jezik, klasični (kanonski) staroslavenski tekstovi i – problem pisama. Cijele su biblioteke napisane o postanku ćirilice, glagoljice i njihovu međusobnu odnosu, tj. o tzv. pitanju prvenstva. Pitanje o osnovici staroslavenskoga jezika (panonska i makedonska teorija) odavno je riješeno u korist mišljenja da je u osnovicu najstarijega slavenskoga književnog jezika »legao« jedan makedonski govor. Danas se svi slažu da je ćirilica po podrijetlu grčko pismo, da nije rezultat individualnoga na- Zanimljivo je da stari latinski izvori nikada ne napadaju Konstantina-Ćirila, a Metoda redovito. On je ostao da pokuša u praksi provesti zamisao svojega brata, on je, kao moravsko-panonski nadbiskup, podnio teret dana i žege u borbi protiv onih koji su se protivili uporabi slavenskoga jezika u liturgiji Smrt svetog Metoda, detalj vitraja u katedrali svetog Vida u Pragu, rad Alfonsa Muche se Metod morao opravdavati u Rimu. Dok je na papinskoj stolici bio Ivan VIII., ta su opravdanja prihvaćana, a kada je počeo vladati Stjepan V. više nije bilo tako. No, svi su se zbog Metodova ugleda (u Rimu i u Carigradu) primirili u posljednjim godinama njegova života pa njegov životopisac naglašava da je uspješno prevodio, da je sa svojim suradnicima preveo »cijelu Bibliju, osim knjiga Makabejskih«. Umro je 885. i ne zna se gdje mu je grob. Tradicionalna slavistika držala je, a i danas mnogi tako misle, da je sahranjen u Velehradu. Nakon njegove smrti dolazi do protjerivanja njegovih i Konstantinovih učenika. Dio njih dospio je u Veneciju, tamo su ih prodavali kao roblje, otkupili su ih poslanici bizantskoga cara Vasilija i prebacili na najbliži bizantski posjed – otok Krk, na kojemu je već tada posve prevladavalo slavensko/hrvatsko stanovništvo. Rastjerani na sve strane, učenici su nastavili raditi koliko su gdje mogli, čuvajući baštinu svojih učitelja. U to nezaobilazno nasljeđe, kao što smo istaknuli, spada najstariji slavenski književni jezik i najstarija slavenska pisana kultura, spada i slavensko pismo. U 19. stoljeću, pokušavajući se oduprijeti neprijateljima velike snage, Slaveni su jako nastojali ojačati međusobnu suradnju i živo su tražili zajednički slavenski izvor. Nisu mogli pronaći ništa bolje od ćirilometodskoga djela pa su ga počeli istraživati i propagirati u svim slavenskim zemljama. Javile su se, nažalost, velike razlike u interpretaciji djelovanja Svete Braće između Katoličke i Pravoslavne crkve, ali slavistička je znanost kročila velikim koracima naprijed. Slavistika je u 19. stoljeću jedinstvena disciplina (nema posebnih disciplina kao što su rusistika, bohemistika, slovakistika, kroatistika i sl.) a u njezinu je središtu sta38 pora nego povijesnoga procesa u kojem se grčko uncijalno (svečano) pismo prilagođavalo slavenskom glasovnom sustavu. Popunjavala se znakovima za one glasove kojih nema u grčkom jeziku. Danas u znanstvenim radovima i visokoškolskoj udžbeničkoj literaturi nitko ne piše drukčije nego da je glagoljica starija od ćirilice. Jedino se i danas kadšto jave prijepori o tome kako je i gdje nastala glagoljica. Za nas je osobito zanimljivo da se ti prijepori najčešće javljaju u Hrvatskoj. To nije neobično ako se zna da Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi drugi zajedno, da su glagoljsko pismo daleko najduže čuvali i da je samo u Hrvatskoj glagoljica često tretirana kao posebno vrijedna oznaka hrvatskoga identiteta. U 19. stoljeću stotine su znanstvenika iznosile svoje mišljenje o postanku glagoljice. Jedni su njezin postanak objašnjavali ugledanjem u druga pisma (najčešće u grčko kurzivno, ali i u samarićansko, abesinsko, latinicu i brojna druga), drugi se nisu dali impresionirati sličnošću kojega glagoljičnoga slova sa slovom u nekom drugom grafijskom sustavu, nego su tražili »grafički ključ« glagoljice, tj. sustav na kojemu počiva. Ono do čega su svi došli i u čemu se svi slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat individualnoga napora. Iz analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio čovjek kršćanskoga svjetonazora koji je bio i darovit jezikoslovac. Kršćansku inspiraciju prvi je ozbiljno dokazivao finski slavist Georg Černohvostov koji je ustanovio da su glagoljična slova izvedena iz kruga, trokuta i križa, kršćanskih simbola koji simboliziraju Božju savršenost, PresvetoTrojstvo i Isusovu muku. Već prvo slovo a (A) nije ništa drugo do stilizirani križ. Osim toga, najstarija glagoljica (često zvana oblom, bugarskom ili bugarsko- makedonskom) prepuna je kružića (d - D, g - G, h - H, SUSRETI m - M i sl. ) i trokuta ( ê – y). Od kružića i trokuta sastavljena su slova za i (I) i s (S). Jezikoslovnoga objašnjenja za tu sličnost nema, pa ostaje ideološko: tim slovima počinje Isusovo ime. Međusobno su kadšto slična i slova koja označavaju slične glasove (npr. g i h) što svjedoči o tome da je autor glagoljice uočavao glasovne vrijednosti slavenskih glasova. U tzv. hrvatskoj glagoljici (koja se često zove uglatom) kružić je zamijenjen kvadratićem. Današnja slavistička znanost ne unosi puno sumnje u tvrdnju da je autor glagoljice Konstantin-Ćiril. Osim što kršćanski svjetonazor i jezikoslovna darovitost posve dobro idu uz njega, najstariji izvori (među njima i papinski) kažu da je slavensko pismo izumio Konstantin Filozof. Uvijek se kaže »slavensko pismo« pa je to ostavilo prostora za prepirku odnosi li se taj izraz na ćirilicu ili glagoljicu. Napominjem da je vrlo ama- tersko izvođenje »Ćiril je valjda izumio ćirilicu« jer ne vodi računa o tome da od najstarijih vremena i na različitim slavenskim stranama ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđuju ime (naši Poljičani svoje bosaničko pismo, dakle ćirilično, zovu glagoljicom, a prvo spominjanje termina ćirilica – kurilovica – u ruskom tekstu, najvjerojatnije je ime za pismo koje mi zovemo glagoljicom). Vrlo je vjerojatno da se uz Ćirilovo ime veže ono pismo koje je premoćno (u početku glagoljica, kasnije – relativno brzo – ćirilica). Ono što osobito govori u prilog tome da je Konstantin autor glagoljice jest činjenica da u srednjem vijeku nitko ćirilicu nije mogao smatrati novim pismom, ta svi su znali da je ona grčko pismo! Zato pisci starih izvora i ne misle da je potrebno naglašavati da je riječ o tom, a ne o onom pismu. Samo je jedno pismo izgledalo u europskom okruženju kao novo – pismo što ga danas zovemo gla- goljicom. Bio je običaj da se nova kultura predstavi novim pismom (u skladu s biblijskom izrekom »Novo vino u nove mijehove!«). Sam naziv glagoljica hrvatski je i vrlo nov – iz 19. stoljeća (mada naši tekstovi još u 16. stoljeću zovu glagoljašima svećenike koji čitaju iz glagoljičnih knjiga). Ne znam koliko je povijest uspješna učiteljica života. Iz brojnih tragičnih događaja koje su ljudi ljudima priredili reklo bi se da velikoga uspjeha u poučavanju nije bilo. Ali nema sumnje da nam prošli događaji pružaju mogućnost da obogatimo svoje spoznaje i da svoje korake usmjerimo u pravom smjeru! Solunski Grci Konstantin i Metod svojim su stavom i svojim djelovanjem osigurali sebi poštovanje jer su, iako poslani da jačaju bizantski utjecaj, ojačali slavensku samosvijest. I već jedanaest i pol stoljeća žive u svijesti i zahvalnosti slavenskih naroda. Kako je sveti Metod postao bračni posrednik Sveta Dobroslava – češka princeza, španjolska svetica Marijan Lipovac U sjeveroistočnoj Španjolskoj, u blizini Zaragoze i Pamplone, smjestio se grad Jaca (izgovara se »Haka« i nema veze s našom bivšom premijerkom), nekadašnji glavni grad kraljevine Aragon, poznato španjolsko središte zimskih sportova u kojem su se 1981. i 1998. održale zimske univerzijade i koje je u nekoliko navrata pokušalo dobiti domaćinstvo zimskih olimpijskih igara. Još od srednjeg vijeka zaštitnica grada je sveta Eurosija ili Orozija, svetica zagonetnog porijekla, koja je 880. umrla mučeničkom smrću od ruke Maura. Svetica je osim u Španjolskoj štovana i u dijelovima Francuske i Italije, a zanimljivo je da se zapravo radi o Čehinji Dobroslavi, posvojenoj kćeri prvog povijesno potvrđenog češkog kneza Bořivoja i njegove supruge, svete Ludmile. U Češkoj njen kult danas ne postoji, iako legenda o svetoj Eurosiji govori koliku je važnost češka država koja se tek stvarala imala u Europi na kraju devetog stoljeća. Prema legendi, Dobroslava se rodila 864. kao kći Mojslava, jednog od čeških vojvoda, koji je 872. poginuo u ratu protiv Franaka. Budući da je ostala i bez majke, 11-godišnju Dobroslavu je 875. posvojio češki knez Bořivoj, čija supruga Ludmila je bila tek četiri godina starija. Obje su se krstile 877., a brzo nakon toga u Češkoj su se protiv Bořivoja pobunili oni Česi koji su još bili Legenda o toj svetici govori koliku je važnost češka država koja se tek stvarala imala u Europi na kraju devetog stoljeća pogani, pa Bořivoj, Ludmila i Dobroslava odlaze na dvor velikomoravskog kneza Svatopluka u Velehrad, gdje je kao nadbiskup djelovao slavenski apostol sveti Metod. Na poziv pape Ivana VIII., Metod 880. odlazi u Rim kako bi još jednom obranio slavensko bogoslužje, a u isto vrijeme ondje se zateklo i izaslanstvo iz Aragona u vrlo ozbiljnoj misiji. Budući da je nastariji sin kralja Fortúna Jiméneza poginuo u ratu s Maurima, papu su trebali nagovoriti da razriješi svećeničkog reda drugog kraljevog sina Fortúna Garcésa kako bi mogao postati prijestolonasljednik i oženiti se. Da udobrovolje papu, zamolili su ga da sam odredi ženu aragonskog kraljevića. Ivanu VIII. to nije bilo jednostavno pa se požalio Metodu i upitao ima li možda knez Svatopluk rođakinju koja bi bila prikladna postati aragonskom princezom. Metod je odgovorio: »Blaženi oče, Svatopluk nema kćerku ni rođakinju, ali veliki vojvoda iz Češke koji sad živi u izgnanstvu na Svatoplukovu dvoru ima štićenicu koja je mlada kao i njegova supruga i zove se Dobroslava, grčki Eurosia.« Papa je na to Aragoncima 39 Relikvijar svete Eurosije (Dobroslave) poručio da je našao ženu za njihova kraljevića pa je Metoda u Veliku Moravsku pratila i velika aragonska pratnja. Dobroslava je pristala udati se za Fortúna Garcésa, a pristanak za brak dali su i Svatopluk i Bořivoj. U rujnu 880. Dobroslava je u pratnji Aragonaca krenula prema svojoj novoj domovini, kamo su stigli u listopadu. Prije nego se Dobroslava susrela sa svojim zaručnikom, povorku su napali Mauri koji su Dobroslavu zarobili i tjerali da se odrekne kršćanske vjere. Ona je uporno odbijala i naposlijetku je ubijena. Njen nesuđeni suprug stigao je prekasno da bi je spasio, no u svojoj žalosti zarekao se da će se osvetiti Maurima i progoniti ih do kraja života. Dobroslavu, odnosno Eurosiju, nakon smrti su počeli štovati kao sveticu, a tijelo joj je pokopano u katedrali u Jaci, kamo su u srednjem vijeku hodočastili i Česi. Ondje se nalaze i kapelice posvećene sv. Korneliju, sv. Heleni i sv. Aciselu koji su prema legendi bili Dobroslavini brat, sestra i stric, a popratni natpis jasno kaže da su stigli iz Češke. Blagdan svete Eurosije, odnosno svete Dobroslave je 25. lipnja. SUSRETI Reportaža s godišnjeg okupljanja moravskih Hrvata 2012. U Frielištof na kiritof Dubravko Dosegović U Frielištofu i okolnim selima Nova Prerava i Dobro Polje živjela je četiri stoljeća zajednica moravskih Hrvata, najsjeverniji ogranak hrvatske dijaspore Primjer zajedništva Hrvata izvan Hrvatske gradišćanski Hrvati plešu bunjevačko kolo O kladio bih se da je za velik broj čitatelja gornji naslov potpuna enigma i stoga radi snalaženja u vremenu i prostoru odmah navodim osnovne koordinate. Odredište: Jevišovka u Břeclavskom okrugu, u južnoj Moravskoj, u jugoistočnom kutu Češke. Vrijeme: 2. rujna 2012., prva nedjelja u mjesecu. Jevišovka je malo mjesto u blizini Mikulova, a to ime nosi tek od 1948.; prije toga zvala se Frielištof (od njem. Fröllersdorf), ili češki Frélichov. U Frielištofu i okolnim selima Nova Prerava i Dobro Polje (Gutfjeld) živjela je četiri stoljeća zajednica moravskih Hrvata, najsjeverniji ogranak hrvatske dijaspore. Povijest se okrutno poigrala s njima – najprije su 1938. aneksijom Sudeta i ostalih pograničnih područja postali, ni krivi ni dužni, državljani Hitlerovog Trećeg Reicha, što je značilo i obvezu služenja u Wehrmachtu, zbog čega ih je pratila stigma kolaboranata, da bi nakon rata doživjeli sličnu sudbinu poput sudetskih Nijemaca. Oko 1700 Hrvata nakon više od 400 godina boravka iseljeno je iz njihovih domova. Danas bi se to smatralo školskim primjerom etničkog čišćenja, no bila su to druga vremena, i sve se odigravalo s 40 blagoslovom Velike trojice i sukladno zaključcima Potsdamske konferencije. Moravski Hrvati preseljeni su u unutrašnjost Moravske i raspršeni po nekoliko stotina sela, s očitom namjerom da im se oduzme svaka mogućnost ponovnog okupljanja na etničkoj osnovi, a bilo im je i zabranjeno da dolaze u stari kraj, čak i da obilaze grobove svojih pokojnika. U njihove domove naseljeni su Česi i Slovaci reemigranti iz Rumunjske i Bugarske. Već u pedesetim godinama prošlog stoljeća vlasti su priznale protupravnost tog postupka, no na tome je sve i ostalo. U svom drugom egzodusu u povijesti mnogi su se ustezali da u javnosti govore hrvatski ili su se čak i prestali izjašnjavati kao Hrvati da bi izbjegli daljnje neugodnosti, No unatoč tome, sjećanje se nije dalo izbrisati. Danas, premda u Frielištofu, kojem je izbrisano čak i izvorno ime (nazvan je Jevišovka po obližnjoj rijeci) gotovo više i nema Hrvata, oni se svejedno jednom godišnje tamo okupljaju prve nedjelje u rujnu, na kiritofu. Na taj dan u Jevišovku dolaze Hrvati iz cijele Češke; podršku im dolaze dati i sunarodnjaci iz Austrije, Slovačke i Mađarske, sa svojim folklornim društvima, a slavlju se pridru- SUSRETI Djeca u narodnim nošnjama - simbol budućnosti moravskih Hrvata žuje i Etnografsko (Česi za to imaju predivan izraz narodopisno) društvo Pálava iz Mikulova koje njeguje i čuva kulturno nasljeđe, plesove, pjesme i običaje moravskih Hrvata. U Jevišovku smo se uputili kao zajednička delegacija Hrvatsko-češkog društva i Češke besede Zagreb. Zbog udaljenosti na put smo krenuli dan ranije, u subotu 1. rujna. Nevolja je bila što se taj datum poklapao s posljednjim ljetnim povratkom turista, da ne spominjem i kišu koja je baš taj dan našla da prekine ljetnu sušu. Čekajući ulazak u Sloveniju izgubili smo u nepreglednoj koloni vozila dobra dva sata, što zbog naplate cestarine a što zbog procedure na granici, da bi nakon toga kroz Sloveniju prošli za nešto više od tri četvrt sata. Neću ponavljati što sam sve izrekao na adresu Europe i šengenskog režima, no potajno sam se radovao tome što će jednom, kad i Hrvatska bude dio toga prostora, sve te barijere biti samo beskorisna starudija i podsjetnik na prošlost. Kiša nas je nastavila pratiti i kroz Austriju, sve do iza Beča. Skrenuli smo s puta malo istočnije da bismo posjetili Hodonín, grad na desnoj obali rijeke Morave, rodno mjesto T. G. Masaryka, a onda nastavili prema Mikulovu, nekad važnom sjecištu trgovačkih putova Europe. Mikulov je prepoznatljiv izdaleka po karakterističnom zamku s visokim tornjem, kojemu je malo nedostajalo da postane baština obitelji Frankopan. Naime, tadašnji vlasnik dvorca Ladislav Kereczenyi namijenio ga je kao miraz svojoj kćeri Juditi koja je bila zaručena s hrvatskim banom Franjom Frankopanom Slunjskim. Svadba se trebala održati 1572. u Mikulovu, no putem se Povorka s jarcem Oko 1700 Hrvata nakon više od 400 godina boravka iseljeno je iz njihovih domova. Danas bi se to smatralo školskim primjerom etničkog čišćenja »Dvojnici« Dubravko Dosegović i Jiří Schneider Franjo razbolio. Navodno je dobio neki čir iza uha, a njegov liječnik pokušao ga je izliječiti uljem škorpiona. Umjesto da od toga ozdravi Franjo je umro u Varaždinu, a nesuđena nevjesta nakon toga je u Beču otišla u samostan. Pošto je Kereczenyi umro bez nasljednika, dvorac je pripao carskoj komori, a car Rudolf II. darovao ga je obitelji Dietrichstein, u čijem je vlasništvu ostao sve do 1945. Nakon kratkog posjeta dvorcu prenoćili smo u Mikulovu, a ujutro krenuli dalje u Jevišovku. Jutro je prohladno i oblačno, no sunce polako ali uporno probija naoblaku i obećava ljepše vrijeme. Uskom sporednom cestom između šuma i polja približavamo se Jevišovki; iz daleka se već nazire toranj župne crkve sv. Kunigunde (Kunhute). Parkiramo se ispred narančaste zgrade Hrvatskog doma i već tu nas zatiče dražestan prizor: tri plavokose djevojčice u šarenim hrvatskim nošnjama, s cvjetnim vjenčićima na glavi 41 i mali braco od kojih godinu dana u kolicima, također u nošnji, s kicoški nakrivljenim šeširićem. Malo dalje, u naručju majke, šestomjesečna beba s vezenom pregačom i bluzicom, i sa šarenom maramom na glavi. Susrećemo se s organizatorima kiritofa, tu je predsjednik udruge građana hrvatske narodnosti Jan Kopřiva i potpredsjednica Lenka Kopřivová; dobivamo značke sa crveno-bijelo-plavim vrpcama i program proslave, nazvan Kiritofski cajdung. Upoznajemo dugogodišnjeg, sada već bivšeg načelnika općine Michaela Vaga i novu načelnicu Boženu Bošiakovu. Malo pomalo pristižu i ostali uzvanici, među ostalima i hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić i donedavni češki veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl. Stiže i puhački orkestar i odmah počinje svirati poznate češke melodije. Pristiže sve više ljudi i slijeva se u mjesnu crkvu, koja je ubrzo ispunjena do posljednjeg mjesta, a u središnjem prolazu do oltara špalir drže SUSRETI Slikovite nošnje moravskih Hrvatica Premda frielištofski prognanici i njihovi potomci ne pokazuju nikakve revanšističke sklonosti, nepravde prošlosti ostavljaju duboke rane kojima treba dugo da zacijele djevojke i mladići iz društva Pálava u slikovitim nošnjama. Služi se misa na tri jezika – češkom, njemačkom i hrvatskom, predvodi je generalni vikar biskupije iz Brna, mons. Jiří Mikulášek, a koncelebriraju Jiří Komárek, župnik u Jevišovki i Branko Kornfeind, župnik iz Gradišća. U misnom slavlju sudjeluje i zbor i tamburaški orkestar društva Hatsko kolo iz Gradišća, pod ravnanjem vlč. Branka Kornfeinda. Bez sumnje je zanimljiva osoba taj pater Branko, legendarni »župnik s tamburom« u gradišćanskim selima Parndorf i Neudorf (Novo selo), spiritus movens svih tamošnjih kulturnih zbivanja, koji nesebično pomaže i sunarodnjacima u Moravskoj. U stanci nakon mise doživio sam i zanimljiv osobni susret. Mala djevojčica s pletenicama (neodoljivo me podsjećala na Pipi Dugu Čarapu) vidjela je dječje slikovnice, tiskane u Gradišću, koje su bile izložene u predvorju crkve. Izabrala je jednu i donijela svojoj baki da joj pročita. »Ale ja tomu nerozumím, je to chorvatský«, našla se bakica u neprilici. Nije bilo druge nego da ponudim svoju pomoć – čitao sam hrvatski tekst i namjerno samo povremeno prevodio na češki i vidio sam da su i unuka i baka razumjele. Pošto smo apsolvirali prvu slikovnicu, mala je otrčala u crkvu i donijela drugu i, pogađate već, zatim još jednu, pa još jednu – i potrajalo je to prilično dugo, sve dok baka nije rekla da je dosta i zahvalila mi na poduci iz hrvatskog. Simpatična mala epizoda za sjećanje. Nakon mise, povorka predvođena limenom glazbom krenula je prema spomeniku 400. godišnjici doseljavanja Hrvata u Moravsku. Spomenik se nalazi na ograđenom prostoru izvan mjesta, kao kameni obelisk, na čijem se vrhu nalazi kamena piramida podignuta sto godina ranije, povodom 300. godišnjice doseljavanja, kako nam govori natpis na njemačkom, dok je natpis na donjem, novijem dijelu, na hrvatskom. Na spomenik je položen vijenac, uz zvuke hrvatske himne. Dok sam se kretao okolo snimajući, mobitel u mom džepu stalno se javljao glasnim plink, obavještavajući me da se nalazim na području čas češke, a čas austrijske mobilne mreže. Par metara udesno – plink, par koraka ulijevo – opet plink. Nije čudo, spomenik se nalazi tek par stotina metara od austrijske granice. Sreo sam tu i osobu koju su moji suputnici proglasili mojim dvojnikom. Sličnost postoji, no veća je na međusobnoj udaljenosti od dvadesetak metara nego na dva-tri metra. Ipak, upoznali smo se i zajedno fotografirali. Zove se Jiří Schneider, rođeni je Frielištofljanin (nisam siguran je li to jezično ispravno) i sjeća se U Jevišovki vrag nije tako crn kao što ga slikaju 42 SUSRETI svoga djetinjstva u Frielištofu i prisilnog preseljenja. Danas živi u okolici Olomouca i svake godine dolazi u Jevišovku na kiritof, kao i mnogi drugi bivši sumještani. Nakon polaganja vijenca povorka se uputila prema cimitoru – neki će u tome prepoznati englesku riječ cemetery, tj. groblje, no korijeni joj sežu dublje, u latinski. Na lijepo uređenom mjesnom groblju neki su iskoristili priliku da posjete grobove svojih predaka, a na sredini se nalazi spomenik s natpisom na moravskohrvatskom narječju: Na spomin na hrvatsko selo Frielištof njegove stanovnike ki su od 1538 do 1948 lieta ovde živili i na pokojne ki ovde ili va tudjoj zemlji odpočivaju. U Hrvatskom domu otvorena je izložba posvećena djelu osoba zaslužnih za kulturni opstanak moravskih Hrvata. Jedan od njih je bio Alois Malec, moravski svećenik u Dobrom Polju. Hrvatski je naučio od svojih vjernika, a kako su u crkvi imali samo njemačke knjige, koristio je najprije molitvenik Hiža zlata gradišćanskog svećenika Lovrenca Bogovića, a onda je u suradnji s drugim moravskim svećenikom, Františekom Venhudom koji je hrvatski naučio u Sarajevu, 1895. izdao molitvenik Molitve i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. Uz to, bavio se proučavanjem njihove kulture, tradicija, običaja i nošnji i autor je jedine knjige tiskane na jeziku moravskih Hrvata, a u časopisu Český lid objavio je članak pod naslovom Zašto se za tristo godina nisu ponijemčili? Zaključuje da bi se Hrvati ponijemčili da se odreknu svojih običaja i nošnji, zbog kojih im se drugi podsmijevaju. Druga zaslužna osoba je akademski slikar Othmar Růžička, rođeni Bečanin, koji je svoj veliki opus posvetio bilježenju ozračja, običaja i svakodnevnog života moravskih Hrvata. U Frielištof je prvi put došao 1905. a poslije se često tamo vraćao, da bi 1930. kupio kuću i trajno se naselio. Njegov frielištofski ciklus čini nekoliko stotina ulja na platnu na kojima su fotografskom preciznošću zabilježene i najma- nje pojedinosti iz tamošnjeg života. Cijela zbirka još nije temeljito proučena i vrednovana i predstavlja izazov za nekog budućeg povjesničara umjetnosti, koji će je jednom temeljito obraditi i predstaviti javnosti. U ovaj kontekst bez sumnje spada i vitalni osamdesetogodišnjak Joza Lavitschka, rođen u Frielištofu, koji je u vrijeme raseljavanja Hrvata s obitelji izbjegao u Austriju, gdje i danas živi. Pokretač je brojnih akcija na oživljavanju tradicija moravskih Hrvata, a mnoge je i financirao vlastitim sredstvima, među ostalim i podizanje spomenika na groblju u Jevišovki. Osnovao je galeriju Othmara Růžičke, prikupljao originalne nošnje a uz to je napisao i knjigu sjećanja na život u predratnom Frielištofu, uz mnogobrojne stihove na njemačkom i gradišćanskom hrvatskom. Unatoč godinama, redoviti je sudionik svakog kiritofa u Jevišovki. Popodnevni program nastavlja se tradicionalnom povorkom s jarcem, što je neizostavni dio svakog kiritofskog slavlja. Na čelu povorke žena u narodnoj nošnji vodi okićenog jarca ukrug oko sela, a prati je u stopu limena glazba i svi ostali sudionici kiritofa. Ako sam dobro shvatio, nekad je bio običaj da jarac na kraju pripadne kao nagrada pobjedniku natjecanja u kuglanju, koje je također dio programa, no gledajući slike od prošle godine zaključio sam da je to isti jarac od lani, odnosno da nije završio na ražnju. Očito je da tamo baš nemaju jaraca na bacanje. Slavlje se nastavlja nastupima folklornih sastava – sudjeluje Pálava iz Mikulova, Hatsko kolo iz Gradišća, Kolo Slavuj iz Beča s hrvatskim pjesmama i plesovima i, kao gosti, plesna skupina iz Retza u Austriji koja nastoji sačuvati austrijski folklor. Prisutne je oduševilo bunjevačko kolo u izvedbi Slavuja, pjesme i plesovi iz Gradišća, šarenilo nošnji plesača Pálave, a s posebnim zanimanjem slušali su pozdravni govor hrvatskog veleposlanika Frane Krnića koji je ulogu etničkih manjina usporedio s mostom koji povezuje zemlje i narode i Spomenik na groblju u Jevišovki, u prvom planu Joza Lavitschka i Branko Kornfeind ujedno obećao da će Hrvatska učiniti sve »da vlak koji će tim mostom prometovati bude nakrcan kulturnim sadržajima«. Program se nastavio predstavom Čert i paur (Vrag i seljak), tipičnom pučkom pričom o tome kako je vrag pokušao seljaka namamiti na zlo, ali ga je seljak ipak nadmudrio. Neposredno prije predstave sreli smo se s izvođačima koji su se pripremali za nastup. Nisam odolio iskušenju da se fotografiram s glumicom koja je igrala ulogu vraga i zaključio sam da nije vrag tako crn kao što ga slikaju. Na kraju, osjećam potrebu kazati sljedeće: možda sam stekao pogrešan dojam, ali mi se čini da sadašnje stanovništvo Jevišovke ne sudjeluje u svim ovim događanjima. Rekao bih da se ne osjećaju ugodno kad njihove domove obilaze i ogledavaju ljudi koji su u njima nekada živjeli a iz njih su protjerani. Vjerojatno doživljavaju godišnje okupljanje Hrvata kao neku vrstu elementarne nepogode i sretni su kad sve to prođe. Pomalo ih i razumijem – premda frielištofski prognanici i njihovi potomci ne pokazuju nikakve revanšističke sklonosti, nepravde prošlosti ostavljaju duboke rane kojima treba dugo da zacijele. Sunce se polako spuštalo prema obzoru, a nama je predstojao dug put do Zagreba. Oprostili smo se od ljubaznih domaćina, uz obećanje da ćemo sljedeće godine sigurno ponovo doći. ZANIMLJIVOSTI U Češkoj, koja se sastoji od povijesnih zemalja Češke, Moravske i Šleske, na popisu stanovništva 2011. Česima se izjasnilo 6,711.624 stanovnika ili 64,3 posto, dok ih se 521.801 izjasnilo Moravljanima (5 posto), a 12.214 Šlezima (0,11 posto). Dvostruku češko-moravsku narodnost navelo je 99.028 osoba (0,9 posto), moravsko-šlesku njih 4567, a češko-šlesku 4361 (oboje čine 0,04 posto). Podatak o narodnosti nije navelo 2,642.666, stanovnika (25,3 posto), a da se ipak radi uglavnom o Česima pokazuje podatak da je češki kao materinski jezik navelo 9,712.627 stanovnika ili 93 posto. 43 Hrvatima se na popisu stanovništva 2011. izjasnio 3,874.321 stanovnik Hrvatske ili 90,42 posto. Najzastupljenija regionalna pripadnost su Istrani kojih ima 25.491 ili 0,6 posto, dok svih ostalih građana koji su iskazali regionalnu pripadnost ima 1734. O narodnosti se nije izjasnilo 26.763 stanovnika Hrvatske ili njih 0,6 posto. Hrvatski je kao materinski jezik navelo 4,096.305 stanovnika ili 95,5 posto. SUSRETI Kako su nastali i rasli Pivovara Daruvar i Staročeško pivo Vlasnici pivovare shvatili su da češka pivska kultura i mogućnost njezina povezivanja s lokalnim osobitostima imaju golem marketinški potencijal pa su prije 120 godina svoje pivo nazvali Staročeško i tako stvorili prvu i najdugovječniju pivsku marku u Hrvatskoj Hrvatski pivski ponos Mato Pejić N ajstarija hrvatska pivovara nalazi se u Daruvaru, gradu u kojem stoluje krovna organizacija češke manjine. Perjanica proizvodnog programa je Staročeško pivo i to je ujedno najstariji pivski brend u zemlji. Sve to međutim ima puno manje veze s Česima, nego što se obično misli, i puno više nego što se može iščitati s požutjelih stranica mjesnih kronika. Kada je 1840. Izidor Janković, treći od četvorice Jankovića koji su stolovali u ovdašnjem dvorcu i upravljali vlaste- linstvom, utemeljio pivovaru s namjerom da ona proizvodi pivo za utaživanje žeđi i osvježavanje dvorskog ljudstva, Čeha je ovdje bilo tek u tragovima. Uostalom, čitav Daruvar, koji su putopisci doduše nazivali gradom (razlog tomu nije bila njegova veličina, nego urbana struktura četiriju ulica koje su ga tvorile), imao je tek 120 kuća, odnosno oko pet stotina duša. U svega nekoliko kuća živjeli su rijetki češki doseljenici. Međutim, ipak nije nikakvo čudo da je nastala ta fama, ta masovna zabluda da su za nastanak tvornice pjenušave tekućine u ždralovom gradu zaslužni Česi, »njihovo Zgrada Pivovare Daruvar 44 nadaleko poznato umijeću u kuhanju piva i gradnji pivovara«. Nije, jer je poznato da je Daruvar središte češke manjinske zajednice i da su se oni u ovaj kraj počeli doseljavati još krajem 18. stoljeća, donoseći sa sobom svekoliku kulturu svoje stare domovine, pa onda – misli se valjda – i kulturu piva. I profesor Josip Matušek u svojoj knjizi Česi u Hrvatskoj navodi: »Ni pivarstvo nije u Hrvatskoj imalo dužu tradiciju. U daruvarskoj pivovari, gdje se najprije pivo radilo samo za potrebe veleposjednika, od njenog osnutka radili su češki pivari i radnici. U ostalim pivovarama (Karlovac, Osijek, Zagreb), češki pivarski stručnjaci pojavljivali su se samo pojedinačno.« Profesor Vladimir Marić ide korak dalje pa u svojoj knjizi Pivo, tekuća hrana, izdanoj 1995., podebljava tezu koja je u raznim publikacijama višekratno objavljena i ranije i na strani 48 piše: »Naselivši daruvarsko područje češkim doseljenicima, grof Janković je iskoristio ne samo njihovo graditeljsko iskustvo u gradnji pivovara, nego i nadaleko poznato umijeće u proizvodnji piva. Tako je daruvarsko pivo, zahvaljujući tradiciji i prirodno mekoj vodi, od samog početka slično plzenjskom pivu.« Istina je doduše da je Izidor Janković svoj glasoviti poziv na naseljavanje na području njegova daruvarskog vlastelinstva objavio u novinama slovačkog Požuna (današnja Bratislava) 1814., ali on nije rezultirao masovnijom migracijom. Istina je također da su veće skupine čeških obitelji u ovaj kraj došle 1826., ali u obližnje Končanicu i Brestovac. U sam Daruvar, i to najprije u Donji Daruvar, veći broj Čeha doseljava tek potkraj Izidorove uprave SUSRETI sa znakom ždrala Masovna je zabluda da su za nastanak tvornice pjenušave tekućine u ždralovom gradu zaslužni Česi. Kada je 1840. Izidor Janković utemeljio pivovaru s namjerom da ona proizvodi pivo za utaživanje žeđi i osvježavanje dvorskog ljudstva, Čeha je ovdje bilo tek u tragovima (1849. predao upravljanje imanjem sinu Juliju, 1857. umro) i za vrijeme njegova nasljednika Julija, a tada je pivovara već radila punom parom. Da je pivovara »zahvaljujući prirodno mekanoj vodi od samog početka kuhala pivo slično plzenjskom« to tek nije točno i navodi na pogrešne zaključke. Očito je, naime, da se misli na ono što se svuda po svijetu pije pod nazivom »plzenjski tip piva,« pils ili pilsner, odnosno famozni zlatni lager, međutim, to je pivo izmišljeno tek dvije godine nakon početka rada pivovare u Daruvaru, a u vrijeme kad se u Jankovićevoj pivovari kuhala pjenušava tekućina, u Plzenju su prolijevali čitave šarže piva jer im se ono uslijed loše tehnologije i sirovina kvarilo. Zato su i pozvali bavarskoga majstora pivara Josefa Grolla koji je u iznova izgrađenoj pivovari skuhao buduću senzaciju – svijetli lager zlatne boje. Nipošto nije nebitno ni to da je pivovara Jankovićeva grofovskog dobra bila mala manufakturna pivovara kapaciteta ne većeg od 500 hektolitara godišnje, za koju dakle nisu bili potrebni ni monumentalni objekti ni buljuk radnika. Potvrđuje to daruvarski arhitekt na (privremenom) radu u Brnu Miloslav Sohr, koji je povijest graditeljstva Daruvara istražio za potrebe svoje istoimene knjige. On se u knjizi doduše ne bavi posebno samom pivovarom, ali mi je o objektu tvornice rekao ovo: »Na litografiji Julija Hühna iz 1862. nazire se krov građevine koja je na mjestu današnje pivovare, na pogledu s Kalvarije desno od pravoslavne crkve. Taj je prizemni izduženi objekt, situiran približno uz rijeku, ucrtan i na karti stabilnog katastra (1861.). Na reambulaciji katastarske karte (1896.) preko gabarita tog objekta ucrtan je novi objekt s rizalitima, znači onaj od kojeg se do danas sačuvao dio od fasadne cigle koji je jamačno i viši nego objekt na litografiji. To znači da taj dio objekta, iako je na njemu upisana godina 1840. ni u vrijeme stabilnog katastra ni Hühna nije postojao, već je prije 1896. godine sagrađen na mjestu starije građevine.« To je ujedno potvrda da je Jankovićeva pivovara izgrađena na onom istom mjestu na kojem se nalazi i danas te je prema tome to najstarija pivovara u Hrvatskoj. To je prva dobra vijest. Druga je da je pivovara tijekom svoje duge povijesti, koja se evo približava i trećem stoljeću, 45 neprekidno radila, pa čak i za vrijeme triju ratova, bez prestanka je povećavala kapacitet i kvalitetom piva stalno držala visoku razinu vrijednu svakog poštovanja. Grof Julije Janković brzo počinje prodavati svoje posjede, najprije Pakrac, pa Stražeman, a na kraju 1879. i Daruvar koji zajedno s pivovarom prodaje Magdaleni Lechner, a njen unuk grof Antun Tüköry de Algyest 1893. pivovaru prodaje dobrostojećim građanima Pollaku, Crneru i Dobroviću. Ta je godina u povijesti daruvarske pivovare od velike važnosti jer su je preuzeli ljudi koji su imali viziju njena razvoja. Računali su prvenstveno na žeđ brojnih gostiju tamošnjeg kupališnog lječilišta koji su u taj krasni, sjajno skockani gradić hrlili sa svih strana, naročito nakon gradnje željeznice, koja od 1885. Daruvar povezuje s mađarskim Barcsem, a od 1897. i s Banovom Jarugom na jugu. Daruvar vrvi gostima pa prednjači u prihvaćanju naprednih ideja. Tako se 1907. pivovara modernizira, dograđuje, uvodi novu tehnologiju i pretvara u »dioničku pivovaru i munjaru« – zapošljavala je 34 radnika i imala elektromotor od 115 konjskih snaga koji je omogućio osvjetljavanje daruvarskih domova, ulica i trgova, pa tako ovaj grad javnu rasvjetu dobiva čak šest mjeseci prije Zagreba – točno 11. svibnja 1907. godine u 11 sati! Daruvarska pivovara posjedovala je i staklanu u Ivanovom Polju koju su također utemeljili Jankovići – tamo su se proizvodile pivske čaše i krigle koje su kupališnim gostima i drugima prodavane kao suveniri. No, vratimo se opet onih 14 godina unazad, u onu 1893. godinu, kada pivovara dobiva poduzetne nove vlasnike. U SUSRETI to vrijeme u gradu je već živio veći broj čeških doseljenika, a dobro ime češkog piva bilo je opće poznato. Oni su shvatili da češka pivska kultura i mogućnost njezina povezivanja s lokalnim osobitostima imaju golem marketinški potencijal pa su svoje pivo nazvali Staročeško i tako stvorili prvu i najdugovječniju pivsku marku u Hrvatskoj. Prvo pivo koje je ponijelo ime koje pivo iz Daruvara ponosno nosi i danas bilo je Staročeško Zimsko pivo, a pridjevak Staročeško nosila su i druga piva koja su se tada kuhala – svijetlo, martovsko i porter. Pivovara je u početku kuhala 500 hektolitara piva godišnje i desetljećima nije proširivala kapacitet. Tek krajem stoljeća proizvodnja se povećava na tisuću hektolitara, a kako su zabilježile onovremene novine, 1901. skuhano je 986 hektolitara piva, a ukupna hrvatska proizvodnja piva iznosila je 57.329 hektolitara. Godine 1925., kada pivovaru preuzima obitelj Gross, kuha se 2000 hektolitara na godinu. Imućna židovska obitelj posjedovala je u Daruvaru Građansku dioničku štedionicu, a negdje u vrijeme preuzimanja pivovare izgradili su monumentalnu vilu u stilu art decoa, točno nasuprot pivovari u kojoj je danas sjedište Saveza Čeha i češke izdavačke ustanove Jednote. Novi vlasnici pivovare, Gustav i Leon Gross reorganiziraju proizvodnju i moderniziraju pogon te u slijedećih šest godina upeterostručuju kapacitet pivovare pa 1931. kuhaju 10.900 hektolitara piva. No, sljedećih godina pivovara nije radila punim kapacitetom – velika ekonomska kriza ostavila je traga, pivo se kuhalo u minimalnim količinama, Pivovara je odoljela multinacionalnim kompanijama i ostala u rukama hrvatskih poduzetnika a dio pivovare iznajmljen je za skladište. Leon Gross bio je ujedno vlasnik i kina Apollo, a posjetitelji kina su nakon projekcija znali svratiti u pivovarsku restauraciju na osvježenje te je ta sprega u značajnoj mjeri pomogla pivovari da preživi doba depresije. One godine kada pivovaru preuzimaju Grossovi, pokrenuta je u Daruvaru jedna iznimno značajna tradicija vezana uz češku manjinu koja također ima itekako veze i s pivom. Po prvi put je, naime, održana kulturna manifestacija Žetvene svečanosti, Dožinky, koju je organizirao Savez Čeha u sklopu programa očuvanja nacionalnog identiteta. Priredba je to koja prikazuje narodne običaje vezane uz završetak žetve, odnosno spremanje uroda, a prema drevnom običaju, koji su Česi donijeli iz svoje pradomovine, kada žeteoci dođu s polja i gazdi objave da je pao i posljednji snop žita, on otvara bačvu piva i počasti ih te slave uz pivo, pjesmu i ples. Daruvarska pivovara se dakako zdušno uključila u projekt žetvenih svečanosti, čak štoviše, drugo i treće izdanje te najveće i najvažnije kulturne manifestacije hrvatskih Čeha 1927. i 1928. održana su u dvorištu pivovare. Na slikama: Dio atmosfere na Danima staročeškog piva u Daruvaru 46 Grossovi su dakako također koristili naziv Staročeško, i to za specijalno svijetlo pivo s 14 posto ekstrakta, a njihovo je vođenje pivovare značajno i po tome što su počeli puniti pivo u staklene boce, kao i po tome što je daruvarsko pivo prešlo granice regije, te se prodavalo i u Šibeniku, Samoboru, Vukovaru, Senti, Slavonskom Brodu, Derventi, Doboju i Jajcu. Godine 1940. pivovaru su prodali Viktoru Hrešiću koji je tada bio vlasnik i velikozdenačke mljekarske industrije Zdenka. On tijekom 1942. počinje u dvorištu pivovare graditi novi proizvodni pogon, čija je gradnja završena dvije godine kasnije, kada se instalira nova njemačka oprema. Preseljenje u novu zgradu završeno je 1946. i pivovara počinje raditi s kapacitetom od 32.000 hektolitara. Iste je godine pivovara konfiscirana i nacionalizirana, sljedeće godine skuhano je samo 14.000 hektolitara piva, ali se od tada proizvodnja neprestano povećava da bi 1970. dosegla 124.000 hektolitara. Rezultat je to velikih investicijskih ulaganja od 1964. do 1968. U doba socijalističkog samoupravljanja prolazila je pivovara razne forme organiziranja pa je tako od 1970. sedam godina provela u sklopu zajedničkog poduzeća Zagrebačke pivovare, zajedno sa Zagrebačkom i Karlovačkom pivovarom. U to je vrijeme izgrađena nova varionica, podignuti prvi cilindrično-konusni fermentori, rekonstruirana kotlovnica i rashladna postaja. Kapacitet pivovare povećan je na 150.000 hektolitara, a po prvi put se daruvarsko pivo reklamiralo na televiziji u sklopu zajedničkog spota zapamćenog po sloganu »Tri druga, tri čaše.« SUSRETI Na nacionalnoj televiziji će se reklame za Staročeško pivo vrtjeti i četiri desetljeća kasnije, kada se pivo iz zapadnoslavonskog kupališnog lječilišta pojavljuje na špicama prijenosa formule 1 i hrvatskih televizijskih sapunica, a časno ime Staročeško ponijet će i nogometni prvoligaš iz Pule kojeg pivovara sponzorira. No, ti naoko bjelosvjetski maniri bili su zapravo znak pogrešne poslovne politike i trasirali su put prema dnu. Iza pivovare bilo je tada nekoliko vrlo burnih desetljeća. Nastavila se neslavna tradicija da u predvečerje krvavih ratova kreću opsežne investicije, pa tako 1990. počinju kapitalna ulaganja u vrioni podrum i punionicu, a za vrijeme i nakon Domovinskog rata valjalo je zacijeliti i rane od minobacačkih granata koje su obilato zasipavale pogone pivovare. Neke druge hrvatske pivovare u ratu su prošle još gore pa su postojeći kapaciteti jedva zadovoljavali narasle potrebe za pjenušavom tekućinom, Tako je pivovara počela raditi punom parom u tri smjene te je do sredine devedesetih godina navikla svoje sugrađane da neprestano udišu miomirise kuhanja piva i slušaju veselo cincilikanje boca na novoj liniji za punjenje, kao i da gledaju dugačke repove šlepera koji strpljivo čekaju na unaprijed plaćene kontingente piva i nepregledne kolone traktora seljaka iz okolice koji odvoze trop za svoje blago. U međuvremenu, pivovara je 1993. uspješno pretvorena prvo u dioničko društvo pa u društvo s ograničenom odgovornošću, a dionice u rukama tadašnjih radnika i penzionera donosile su lijepe dividende. Nikakvo čudo, jer je 1994. skuhano čak 255.000 hektolitara piva, što je za četvrtinu više od instaliranog proizvodnog kapaciteta. Nažalost, to nije dugo trajalo, a nekoliko pogrešnih poslovnih odluka, prvenstveno one o prodaji pivovare, koja je nakon pretvorbe u samo jednoj petoljetki dva puta dobila lošeg vlasnika, a ako nam je tražiti nešto dobro u svemu lošem, onda je dobro to, što je pivovara odoljela multinacionalnim kompanijama i ostala u rukama hrvatskih poduzetnika. No, loše je bilo to što su dva vlasnika za redom pivovaru držali za kravu muzaru i u par godina je doveli na prosjački štap, odnosno, kako to ide u svijetu biznisa – u stečaj. I onda, 2010., u godini u kojoj je pivovara slavila 170. rođendan, na ročištu na trgovačkom sudu u Bjelovaru Pivovaru kupuje Kufner grupa, korporacija iz susjednog Sirača koja se bavi proizvodnjom kamena i građevinskog materijala. Izlet u nešto posve drugo, u industriju piva, tvrtka je shvatila sasvim ozbiljno, a svi ko- jima je na srcu kvaliteta hrvatskog piva zdušno su pozdravili proklamiranu politiku tvrtke da će stvarati regionalnu pivovaru koja svojim domaćim terenom smatra područje triju županija – dakle ne više od sto kilometara unaokolo – i okrenuti se prvenstveno pivskim sladokuscima šireći paletu proizvoda pivskim specijalima. Praktično odmah perjanici portfelja, Staročeškom svijetlom pivu, dodano je Crveno, pa onda sezonsko Zimsko pivo, pa je uprava pivovare, na čijem je čelu sada domaći mladi lav Tomislav Horvat, uskočila u jureći vlak radlera, ponudivši Staročeško limun, pa je došla Desetka, pa kuhanje piva na daruvarskom Božić- nom sajmu… U međuvremenu etikete su redizajnirane pa ih sada krasi leteći ždral, simbol Daruvara, ptica iz grba osnivača grada, grofa Antuna Jankovića. Usput se kuha i nekoliko robnih marki trgovačkih lanaca, a proizvodnja, koja je prije tridesetak mjeseci krenula od apsolutne nule, polako ali sigurno neprekidno raste. S takvim pozitivnim, optimističkim trendom ušla je pivovara i u 2013., godinu još jednog jubileja – ove se godine, naime, navršava 120 ljeta od prve upotrebe imena Staročeško, najstarijeg hrvatskog pivskog brenda. Ta će obljetnica biti obilježena u kolovozu, na ovogodišnjim Danima Staročeškog piva. Pivovari Daruvar d.o.o. posebno priznanje HČD-a Odlukom Upravnog odbora Hrvatsko-češkog društva od 5. veljače 2013., Pivovari Daruvar dodijeljeno je posebno priznanje za doprinos razvoju hrvatskočeških odnosa kroz proizvodnju, razvoj i promidžbu Staročeškog piva. Obrazloženje odluke glasi: »Pivovara Daruvar već 120 godina proizvodi pivo koje nosi naziv Staročeško pivo, spajajući tako na skladan način poznatu češku pivsku kulturu i tradiciju s Daruvarom kao sjedištem češke manjine u Hrvatskoj. Od 1893. do danas Staročeško pivo jedna je od najstarijih i najpopularnijih hrvatskih pivskih maraka i jedini hrvatski brend uopće koji nosi ime neke strane zemlje, i to upravo Češke s kojom Hrvatsku veže višestoljetno prijateljstvo. Razvojem novih pivskih vrsta – Staročeško crveno pivo, Staročeško zimsko pivo, Staročeško desetku, Staročeško limun i Staročeško grejp – uz Staročeško svijetlo pivo kao svoju temeljnu robnu marku, Pivovara Daruvar potvrđuje svoje usmjerenje prema specijalnim pivskim vrstama i time pojam vrhunskog piva neposredno veže uz češko ime i češku pivsku tradiciju. Na taj način Pivovara Daruvar proizvodnjom i distribucijom Staročeškog piva diljem Hrvatske ne samo što omogućava užitak ljubiteljima piva, nego ujedno i popularizira Češku i njeguje duh hrvatsko-češkog prijateljstva.« M. L. 47 SUSRETI Mariánské Lázně ili Marienbad – jedne od najmlađih čeških toplica Odmaralište vladara i umjetnika Andreja Stojković Z a razliku od Karslbada, Baden-Badena, St. Moritza, Nice ili Wiesbadena, Marienbad nastaje tek početkom 19. stoljeća i za svega nekoliko desetljeća dostiže svjetsku slavu. Zato, na primjer, ruski car Petar Veliki nije ni mogao posjetiti ovo područje, ali je bio u češkim Teplicama koje su stare 2000 godina. Na močvarnom i skoro neprohodnom tlu između dva šumska obronka postepeno izrasta dragulj europske arhitekture. Uz angažman najboljih austrougarskih arhitekata, projektanata, kipara, slikara, tesara, kamenorezaca, vrtlara, ali i liječnika. Uzgred, prva specijalizirana urološka ordinacija u Austro-Ugarskoj otvorena je upravo ovdje, prije sto godina. Dok je naselje oko izvora nastalo relativno nedavno, ljekoviti izvori bili su poznati i znatno ranije. Pod slikovitim nazivom Smraďoch skrivao se glavni izvor, koji je današnji naziv Marijin izvor dobio još prije 250 godina kada je zalutali pruski vojnik tu zaliječio rane zadobivene u bitci kod Lovosica. U znak zahvalnosti nesretni vojnik je pored izvora na jednom stablu prikačio portret Djevice Marije. Interesantno je da je taj običaj ostao sve do početka 20. Čudotvorni izvori mineralne vode, čist zrak na nadmorskoj visini oko 700 metara, prirodna bogatstva, ogromni parkovi i okolne šume, uz predivnu arhitekturu učinili su ovo mjesto sastajalištem svjetske elite stoljeća – nije bilo nimalo neuobičajeno u ovdašnjim alejama na skoro svakom stablu sresti vašarski portret. Najveće zasluge za nastanak naselja pripadaju opatu Karlu Reitenbergeru iz obližnjeg jezuitskog samostana Teplá. U vlasništvu samostana bile su okolne šume i močvare. Mladi teolog, koji je već s 33 godine postao opat, s velikim entuzijazmom posvetio se gradnji škola, bolnica i prihvatilišta za sirotinju. Izgradnju novog naselja oko Marijinog izvora zamislio je za svoje vrijeme premegalomanski, što je zažuljalo i crkvenu blagajnu. Pogotovo iz perspekti- 48 ve lokalnih župnika, koji su ga denuncirali da rasipa previše novaca pa su mu često dolazile financijske kontrole. A on je čak uspio progurati izgradnju tvornice vrčeva iz koje je preko 200.000 vrčeva napunjeno mineralnom vodom putovalo širom Europe. Njegova je sudbina više nego poučna. Kad mu revizori ništa ne nađoše, zavidljivci odlučiše da ga odstrane na perfidniji način: prijavili na dvor da navodno širi viceve na račun carice, koja ga je smjesta opozvala. SUSRETI I za novije događaje teško je reći kako je sve to bilo. Još teže je razotkriti pozadinu. Imajući na umu da je Reitenberger primao službene posjete s europskih dvorova, nije teško zamisliti koliku zavist je mogao pokrenuti kod vlasnika zamka iz nedalekog Kynžvarta. Bio je to ni manje ni više nego neslužbeno najmoćniji čovjek Austrije, veliki spletkaroš Metternich. Rezultat je nedvosmislen: državnik-intrigant preuzeo je dočeke visokog plemstva i dvorskih poglavara dok je odstranjeni opat završio u jednom malom tirolskom samostanu gdje je 33 godine uzaludno čekao na povratak u Mariánské Lázně ili Marianke, kako ih Česi odmilja nazivaju. Kao i mnogi, vratio se posmrtno – i danas glavnu Kolonadu krasi bista utemeljitelja Reitenbergera, a ne čuvenog kancelara. Čudotvorni izvori mineralne vode, čist zrak na nadmorskoj visini oko 700 metara, prirodna bogatstva, ogromni parkovi i okolne šume, uz predivnu arhitekturu učinili su ovo mjesto sastajalištem svjetske elite. Samo je u jednim toplicama u Europi bilo skuplje – St. Moritzu. U oba svjetska rata ovdje se nije ratovalo, Marianke su pretvorene u veliku vojnu bolnicu, skoro bez uobičajenih gostiju. U poratnim godinama zabilježen je puni procvat. Tako je nakon Drugog svjetskog rata ovdje boravilo preko milijun gostiju godišnje. Iz razumljivih razloga muškaraca je bilo malo, pa su muškarci čak i ples na glavnoj kolonadi naplaćivali. Jedna izrazito muška profesija tu je doživjela kulminaciju: žigolo. Nerijetko su i bečke kurtizane pristizale u potrazi za boljom bračnom partijom. Kao i na početku tako i danas: najbrojniji su gosti Rusi i Nijemci. U drugoj trećini 19. stoljeća čak se govorilo da je pol Moskve u Marienbadu a druga polovica u Karlsbadu (Karlovim Varima). Otkud Rusi? Tko god je držao do sebe morao je pokazati vlastiti značaj ne samo doma, ali i u mondenskim europskim mjestima. Zanimljivo je da su oholi državni službenici u Mariankama nastojali biti mili i susretljivi. Kao da im je stalo pokazati svoje europsko, a ne despotsko lice. Dugo je u Marienbadu redovito izlazio popis gostiju pa su te, danas bismo re- kli reklamne novine, bile neraskidivi dio društvenog života. Zato danas raspolažemo preciznim podacima. No, i tu valja biti oprezan, jer su se neki gosti predstavljali pod pseudonimima. Turgenjev, Gogolj, Gončarov, Gorki, Ibsen, Twain, Zweig, Konrad, Kipling, Humboldt, Liszt, Weber, Schweitzer, Nobel, Edison, Nietzsche, Coubertin, Churchil, Clemenceau, Metternich, Rubinštajn, Šaljapin, Johann i Richard Strauss, Gagarin, Masaryk, Beneš, Havel – Edvard VII. toliko se odomaćio da je 1904. na mjesnom kolodvoru dočekao Franju Josipa, iako bi čovjek očekivao obrnuto to je izbor imena ljudi za koje se zna da su pouzdano ovdje bili i ostavili traga. Neki izvori navode da je i Napoleon boravio u Marienbadu, ali to, po svemu sudeći, ne odgovara istini. Nešto u tome ipak ima: među posjetiocima bio je Napoleonov brat Louis i njegov sin Napoleon III. Sigmund Freud bio samo jednom s brojnom obitelji u vili poznatog liječnika koja danas služi kao gradska biblioteka. Došao je da se odmori nakon dužeg boravka u Americi gdje je, nenaviknut na američki stil ishrane, zaradio upalu žuči i kronične tegobe s probavom, ali se planirani odmor nije odvijao prema njegovim predodžbama. Franz Kafka ovdje boravio tek dvadesetak dana sredinom 1916., ali je tu sa zaručnicom proveo možda nasretnije dane svog neveselog života. U jednom pismu ljubljenoj autor Procesa piše: »Da sam Kinez i da ovog trenutka moram otputovati doma – a ja zapravo i jesam Kinez i idem doma – znao bih da ovdje moram ponovo doći…« Edvard VII., engleski kralj, otkrio je Marienbad 1897. a potom nije htio ni čuti za neke druge toplice. Dolazio bi redovito sredinom kolovoza i ostajao mjesec dana. Sve do sudnjeg dana, 1910., polazilo mu je za rukom da se šeta i provodi kao običan gost, istina, pod tuđim imenina, jednom kao lord Renfrew, drugi put kao vojvoda iz Lancastera. Mnogo je anegdota o njegovim ovdašnjim doživljajima, no malo je poznata višegodišnja strast engleskog kralja za lokalnom ljepoticom, vlasnicom salona šešira. Uz opće poznatu opasku da je Edvard VII. bio ljubitelj žena, ostao je i zapis da je pomno birao cilindre u dućanu. Izabrani model redovito bi mu osobno donosila u kraljevski apatman dražesna Mizzi Pistl. Portretirao ih je dvorski slikar. Da džentlmen ostaje džentlmen i poslije smrti dokaz je i renta iz Engleske koja je dugi niz godina stizala na ime Mizzi Pistl sve do 1945. kad se bivša kraljeva ljubav(nica) odlučila na onaj korak. Sve to, uostalom, i priliči vladaru bonvivanu u zrelim godinama. Toliko se odomaćio da je 1904. na mjesnom kolodvoru dočekao monarha na izmaku života Franju Josipa, iako bi čovjek očekivao obrnuto. Ovdje je, točno šest godina prije susreta s Gavrilom Principom i družinom, boravio i prestolonasljednik Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom Chotkovom. No, vratimo se engleskom kralju: u Mariankama se samo jednom pojavio u uniformi, pri nekom ceremonijalu. Bilo je dovoljno da glavnom promenadom prošeta s novim cilindrom ili prslukom ili u prugastim hlačama, a već sutradan bi svjetske modne salone zapljusnule stotine narudžbi… Navodno je jednom počela padati kiša kad je krenuo u šetnju, pa da ne smoči hlače podvrnuo ih s vanjske strane, a od tog vremena u svijet mode ulaze manžete! Zahvaljujući ovom bonvivanu ovdje je izgrađeno prvo igralište za golf. Prema ondašnjim znalcima najbolje na – kontinentu! J. W. Goethe u češkim je toplicama boravio 16 puta, a sveukupno je tu proveo više od tri godine. Najviše i najčešće u Karlsbadu. Interesantno je da nikad nije bio ni u Beču, ni u Pragu. Posljednja je tri boravka pjesnik proveo baš u Marienbadu. Iako je to bilo prije 190 godina, ostalo je puno pisanih ZANIMLJIVOSTI Češku je u 2011. posjetilo 12,9 milijuna turista, od čega je stranih turista bilo 6,8 milijuna i ostvareno je 59,2 milijuna noćenja. Najviše turista posjetilo je Prag – 5,132.042, a slijede Karlovy Vary s 270.781 turistom. U Pragu je ostvareno i najviše noćenja – 13,214.304. Strani turisti Češkoj su donijeli dobitak od 135 milijardi kruna (oko 5,4 milijarde eura). Hrvatsku je u 2011. posjetilo 11.200,113 turista, od čega 9.926.674 stranaca i ostvareno je 65,1 milijun noćenja. Najviše turista posjetilo je Zagreb, 730.945, a slijedi Dubrovnik koji je posjetilo 606.085 turista. Najviše noćenja ostvario je Rovinj – 2,917.562. Strani turisti Hrvatskoj su donijeli dobitak od 6,6 milijardi eura. Kao što vidimo, ne stoje uvriježene tvrdnje da Prag od turizma zaradi više novca nego cijela Hrvatska jer Hrvatska od turizma zarađuje više nego cijela Češka. 49 SUSRETI tragova, jer je upravo on najzaslužniji za svjetsku slavu lječilišta u izgradnji. Prema današnjim interpretima, čovjek skoro ima dojam da je ostarjelog pjesnika u ove krajeve dovela strast za suknjom. Da je u pauzama napisao pokoji stih i u okolnim šumama pronašao poneki mineral. Istina je da je sedamdesetogodišnji pjesnik u Karlovim Varima nešto načuo o izgradnji novih toplica te se odlučio za ljetni zdravstveni boravak-oporavak. Privukli su ga i ostaci mlađih vulkana na tom području, ali u prvom redu domaćini i gosti. Malo je poznato da se ovdje sreo i s tadašnjim češkim glazbenikom Tomášekom, koji je uglazbio preko 40 njegovih pjesama. Navodno ga je autor Fausta cijenio više nego Beethovena. Zahvaljujući češkom prosvjetitelju Dobrovskom počeo se dublje zanimati za češku historiju te započeo pisati češko-njemački rječnik i češku gramatiku! Ovdje je sakupio nekoliko zbirki minerala, a jednu je poklonio Narodnom muzeju u Pragu, za čije se osnivanje godinama zalagao. Ne treba zanemariti da je Goethe, poput mnogih znamenitih ljudi svog vremena, bio aktivni mason, pa se i ovdje sastajao sa članovima lože. A žene? Iako je bio star i ne baš posebno zgodan, žene su ga salijetale. Znamo da je ovdje doživio ljetnu romansu s poljskom pjevačicom Szimanovskom. Koja je na brzinu spakirala stvari i munjevito otputovala čim je vidjela Goethea s unukom vlasnice pansiona. Djevojčici je bilo 17, a njenoj mami 35 godina. Ostalo je već dobro poznato. Na izmaku ljeta godine 1823. definitivno napušta Marienbad i u kočiji piše Elegiju, svjedočanstvo o intimnom porazu i neumitnoj prolaznosti. Danas je u zdanju u kojem se nekad zaljubio u Ulriku smješten gradski muzej. Sa sačuvanim predmetima slavnog pjesnika. I trg na kojem se nalazí nosi njegovo ime. Postoji i Goetheova ulica, a na jednom šumskom proplanku i Goetheovo odmorište. Nedavno je obnovljena i kavana-odmorište Ulrika blizu Šumskog izvora. Dvadesetšestogodišnji Chopin devet dana i devet noći putovao je kočijom iz Pariza, gdje je tada životario kao emigrant, da u Marienbadu sretne svoju izabranicu, šesnaestogodišnju Mariju Wodzinsku. Bilo je to u ljeto 1836., ali mu ovdašnji boravak nije pomogao krhkom zdravlju: bilo je kišovito, tmurno i prohladno, baš kako ne treba za plućnog bolesnika. Svakodnevno je svirao za uže društvance, a Marija ga je portretirala. Do kraja godine trajala je romansa, a onda je pan Wodzinski odlučio da njegova kćerka zaslužuje bolju priliku. Uzgred, Chopinov prvi učitelj glazbe bio je Čeh. Gogolj je ovdje napisao Kabanicu, Gončarov Oblomova, Wagner libreto za Lohengrina i Parsifala, a ostarjeli Goethe doživio ljetnu romansu Poslije smrti slavnog muzičara u njegovom pariškom stanu pronađen je zavežljaj s pismima Wodzinske na kojem je napisao – Moja nesreća. Dok se bogatog zemljoposjednika nitko ne sjeća, danas je u Mariánskim Láznima, u zgradi gdje je boravio, Chopinov muzej. U špici sezone, obično u kolovozu, održava se Chopinov festival, a u centru grada je i Chopinova ulica. Gogolj se ovdje ruskom klijentelom inspirirao za dovršenje Mrtvih duša. Tu je napisao Kabanicu i dramu Obrijana brada. Gončarov je u Marienbadu dovršio Oblomova i napisao priču Ponor. Bruckner je ovdje dovršio svoju Treću simfoniju koju je započeo u Beču. Mark Twain proslavio Mariánské Lázně putopisnim crticama Daljnja putovanja preko granice, objavljenima u nastavcima u engleskom časopisu The Illustrated London News. Podrugljiva i vrlo sadržajna zapažanja. Wagner tu napisao libreto za Lohengri- na i Parsifal. Jan Neruda je u knjizi Menší cesty (Manja putovanja) napisao dva putopisa Lázně Mariánské i Kousek novelety mariolázeňské. Gorki je ovdje pisao i dovršavao Dnevničke zapise i Uspomene, kao i članak Literarni portret V. I. Lenjina, jer ga je upravo ovdje zatekla vijest o smrti sovjetskog vođe. I u Češkoj je malo poznato da je međunarodni filmski festival u Karlovim Varima u svojoj prvoj godini postojanja bio održan upravo u Mariánskim Láznima. Da spomenem samo neke europske i holivudske glumce koji su ovdje boravili relativno nedavno. Omar Sharif bio gost u najluksuznijem hotelu Esplanade. U istom hotelu boravila je filmska ekipa koja je snimala koprodukcijski film Burning Secret, s Klausom Mariom Brandauerom i Fay Dunaway. Krajem prošlog stoljeća u hotelu Golf gostovala u diplomatskoj misiji tada već bivša glumica Shirley Temple Black. Tom je prigodom u mjesnom parku otkrila spomen-obilježje u znak zahvalnosti američkim oslobodiocima. Na izmaku Drugog svjetskog rata ovaj dio Čehoslovačke oslobodile su savezničke snage koje je predvodio feldmaršal Montgomery, s nadimkom Monty, pa je 1990. u njegovu čast tako nazvan poveći hotel iznad glavne ulice, ranije Leningrad. Prije nekoliko zima, dok sam igrajući šah iz turnirske dvorane gledao kako se stado izgladnjelih srna odvažno približava hotelskoj kuhinji, u blizini je Gérard Depardieu radio svoj posao. Neke sekvence iz Agenta 007, s P. Brosnanom snimane su u ovdašnjem kazinu. Nobelovac Jaroslav Seifert o Mariankama je nastojao pisati drugačije od ostalih, ali se morao zadovoljiti relativno prozaičnim pohvalama. Zato je priznanje mjestu u kojem je boravio sedam puta izrazio stihovima. Ovdje je napisao Elegije iz Mariánskih Lázni i pjesmu Križni izvor. Ovdje se doselio da živi i stvara suvremeni češki pisac, hedonist i erotoman u poodmaklim godinama, Vladimír Páral, čije su knjige prevedene i kod nas (Ljubavnici i ubojice, te Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti.) ZANIMLJIVOSTI Češka ima 12 lokaliteta upisanih u Unescov registar svjetske baštine. To su povijesne jezgre Praga, Českog Krumlova i Telča, crkva sv. Ivana Nepomuka na Zelenoj hori kod Žďára nad Sázavou, povijesna jezgra Kutne Hore s crkvom sv. Barbare i crkvom Uznesenja Marijina, područje Valtica i Lednica, nadbiskupski dvor i vrt u Kromĕřížu, selo Holašovice, dvorac u Litomyšlu, stup Presvetog Trojstva u Olomoucu, vila Tugendhat u Brnu te židovska četvrt i bazilika sv. Prokopa u Třebíču. 50 Hrvatska ima sedam lokaliteta upisanih u Unescov registar svjetske baštine. To su Plitvička jezera, Dioklecijanova palača u Splitu, stare jezgre Dubrovnika i Trogira, Eufrazijeva bazilika u Poreču, katedrala sv. Jakova u Šibeniku i Starogradsko polje na Hvaru. SUSRETI »Češka Hrvatica« iz Ústí nad Labem piše o tome kako je zavoljela Hrvatsku Hrvatska je moj drugi (ili prvi?) dom Moj život, otkada sam upoznala Hrvatsku, prave branitelje i obične ljude, postao je kvalitetan i bolji Michaela Rejzková sa Slavenom Bilićem Michaela Rejzková U prošlom životu morala sam biti Hrvatica, inače ne znam objasniti kako to da sam se toliko brzo zaljubila u Hrvatsku. Barem tako to vide moji prijatelji. Ali sve je to bio složeni proces koji je trajao od 2008. od ljeta, od dana kad sam ugledala jedne posebne oči zelene boje. Da, bile su to oči Slavena Bilića. Bilo je ljeto, ja sam završavala treću godinu srednje škole i usput navijala za Njemačku. Kad sam skužila da su nitko i ništa u usporedbi s Hrvatima, zaljubljena u Slavenove oči počela sam pisati knjigu. I pošto sam mu ju htjela uručiti, morala sam ju istovremeno prevoditi na hrvatski. I tako je počeo taj put učenja. Nije mi bilo lako. Zapostavljala sam četvrti razred, gotovo sam pala na maturi i moji roditelji su bili izvan sebe. Ali upoznala sam se na Facebooku s drugim ljudima i oni su me doveli na stazu koja je bila vrlo impresivna i zanimljiva. Morala sam učiti i za školu i hrvatski jezik. I pisati knjigu. Sve je bilo posloženo kao hrvatska šahovnica. Skužila sam da je tamo bio rat te da Česi, iako vole Hrvatsku, nisu srodne duše s Hrvatima jer o njima lijepo pričaju Michaelino najdraže jelo je sarma, a najdraži modni detalj kapa 2. gardijske brigade Gromovi u javnosti ali u drugom pogledu ih ogovaraju. To mi se ne sviđa. Mama i tata su bili ispočetka protiv toga i kad sam završila knjigu, morala sam iskoristiti ponudu moje prijateljice Mađarice i otišla sam u Pečuh, gdje mi je rečeno da će po mene doći čovjek koji mi pomogao u planu da dođem u Zagreb i predam knjigu Slavenu, u vezu i s nazivom Češka Hrvatica. Knjiga je ugledala svijetlo svijeta 2010., s vrlo primitivnim hrvatskim na početku, u sredini se vidi napredak i na kraju potpuno savladavanje jezika. Slavenu se jako sviđala i bio je iznenađen kako se nitko drugi nije usudio napisati ovako nešto za njega. Nažalost, kako nemam novaca, ne mogu je izdati u Hrvatskoj, dakle moram i dalje sanjariti o tome da to pročita šira javnost. I sigurna sam, i moji prijatelji koji su je čitali, da bi bila vrlo uspješna... Ali krenimo dalje – nakon ovoga sam već redovno dolazila u Hrvatsku i upoznavala se s hrvatskom povijesti – kralj Tomislav, bila sam u Sisku gdje se vodila bitka s Turcima, obilazila sam groblja ratnika koji su pali u ne tako davnom ratu za neovisnost i slobodu, bila u Vukovaru i na Ovčari i moji poznanici i prijatelji su pripadnici Tigrova, Pauka, Gromova, Kuna. 51 Najviše ipak cijenim ljude koji su mi najdraži – Gromove i njihove Crne Mambe. Oni su mi dali poticaj da živim pošteno, iskreno i da ne lažem ni o čemu i nikome. Tog dana kada sam predavala knjigu, nešto se slomilo. Bila sam u Jutarnjem listu dva dana za redom, upoznala sam Romanu Eibl i njezinog kolegu Predraga Žukinu, a poslije smo postali prijatelji. Crne Mambe i svi Gromovi i prijatelji Tigrovi na čelu s Ivicom Šafarićem, pokojnim Ivanom Stipčićem ili Darijom Strehovcem ulili su mi u vene domoljublje i ponos. Naučili su me da treba hodati zemljom podignute glave, nikad se ne predati i izdržati u svakom sukobu makar bio težak. Ja sam postala jača, pametnija i sretnija. Moj život otkada sam upoznala Hrvatsku, prave branitelje i obične ljude, postao je kvalitetan i bolji. Dakle, počelo je godinom 2008. i još uvijek traje sad već godine 2013. I gdje sam sada: ponovo sam se pokazala u Jutarnjem kad sam Davoru Šukeru rekla da je licemjer jer se nije htio sa mnom slikati. I pišem novu knjigu. Isto lijepu i veselu kao što je bila Češka Hrvatica. Pomažem ljudima i radim sve za svoju obitelj u Hrvatskoj. Hrvatska je moj drugi (ili prvi iz prošlog života) dom. SUSRETI Jaroslav Hašek: Danas jesmo, sutra nismo Češki književnik Jaroslav Hašek (1883.-1923.) boravio je 1905. u Međimurju i okolici Varaždina, što je ostavilo traga i u njegovom stvaralaštvu pa je uz ostalo napisao i novelu s hrvatskim naslovom – Danas jesmo, sutra nismo koja je prvi put objavljena 1936. u Pražskim novinama. Riječi iz naslova u nekoliko navrata se poput refrena ponavljaju u noveli, svaki put na hrvatskom. Novelu je na hrvatski preveo Mato Pejić, novinar iz Daruvara. B ilo je već dobrih pet sati popodne, kad se Juraj Vručić uz velike napore iskobeljao iz šipražja uz rijeku Dravu, iz pikave borovice, visoke trave i mladog hrašća, kojim je prorasla sva ravan uz rijeku. Izbio je na bolji put, pjeskovit, ugažen kolima i utaban kopitima stoke. Ovdje je imao bolji pregled nad okolicom. Pjeskovit put vijugao je između niskih vrba kroz koje se nazirala silueta sela, bijele kućice, zelenilo voćaka, crvenkasti crkveni toranj, a ispred sela klatili se na vjetru kukuruzi na njivama. Juraj Vručić odahne i na trenutak sjedne na travu. Pogledao je na selo i zadovoljno se nasmijao, kada je vidio da se u daljini iza sela plave brda. To su bile te »gorice« s čijih je loza danas prijepodne u Varaždinu pio crveno vino! »Hej, to je bilo vino! Popiješ litru i osjećaš, kako ti udara u noge. Popiješ drugu, i osjećaš, kako te grije, a iz nogu u glavu naviru vesele misli. Onda popiješ treću, i tu već pjevaš, što pjevaš, čak i sam slažeš popijevke – dok ispijaš četvrtu litru, u čitavom tijelu ti se trese svaka žilica, najradije bi skakao na glavu. Onda izađeš van i hoćeš ići kući u Sudovčinu, pobrkaš smjer i ideš cestom prema Ormožu u Štajersku. Onda iznenada dobro pomisliš da ideš loše, da zapravo moraš okrenuti prema Štefancu, Semovcu, Zamčaku, Ebanovcima i odatle kući u Sudovčinu. Okreneš se nazad prema Varaždinu, ideš oko starog grada, oko kasarne i tražiš put za Štefanec. Pitaš ljude, smiješ se, ljuljaš se, ljudi se smiju tebi i na kraju se nađeš kod rijeke Drave. Tamo je sve puno stazica. Neke od njih se spuštaju sve do rijeke. A vražje vino, kao da bi u tijelu htjelo skakati. Spotakneš se i već su ti ruke u borovici i sav si izboden. I jedva ustaneš, obgrliš mali hrastić ili se uvališ među kupine. Ali, hvala bogu, napokon si na pravom putu i vidiš selo.« Sve je to Juraj Vručić mrljao sebi u bradu dok je sjedio na raskršću. Još se jednom zagledao u selo, pa nastavio, gledajući u modro nebo: »Danas se, prijatelji moji, Juraj Vručić vraća kasno sa sajma. Rano sam upregao konje i zaputio se u Varaždin. A kakve konje! Jednu kobilu i jednog konja. Pored kobile kaskalo ždrijebe. Lijepo ždrijebe! Kažem ja slugi: ‘Vozi brzo, momče, da smo što prije u Varaždinu i da ždrijebe dobro prodamo.’ I dođemo ti mi, prodamo ždrijebe za šezdeset zlatnika. Slugu pošaljem kući i malo popijem.« Juraj Vručić prestane govoriti prema nebu i okrene se u pravcu krošnjaste johe: »To je bilo ždrijebe, ne kao u susjeda. Njegovo jadno skočilo na kolac i rasparalo trbuh. Doktor mu to zašio, ali što s njim! - Uh, hvala svetom svecu, da sam konačno tu. - A koliko sam samo lijepih djevojaka vidio na sajmu – a sajam je stvarno bio dobar. Sad ustajem i idem dalje.« Vručić se uz veliki napor pridigne, prekriži se i oprezno stavi ruku na kožnu torbu. »Ima u njoj još novaca,« reče i krene polako po pjeskovitoj cesti smješkajući se. U šest je sati bio u Štefancu. Bio bi tamo došao i ranije, da nije pao u kukuruze, gledajući koliki su klipovi. Zadržalo ga je i to što je, ležeći u kukuruzima mudrovao, koju bi djevojku uzeo, da nije oženjen, naime, koju od onih cura, koje je vidio na sajmu. Napokon je ustao i došao do Štefanca mrmljajući »Što to zboriš, moja draga.« Polako je koračao selom i na samom kraju zastao pred kućom, gdje mu je pozornost privukao snop slame na vratima. Nije to bio običan snop kakve viđamo nad drugim krčmama ili imanjima na kojima seljaci toče vino. Ovaj je bio ogroman. Njihao se obješen na motku, šumio na povjetarcu, a što je Juraj Vručić više gledao u taj snop, tim je postajao sve žedniji i žedniji. ZANIMLJIVOSTI Češka ima četiri nematerijalna dobra upisana u Unescov registar nematerijalne svjetske baštine. To su ples verbuňk iz okolice Zlína (istočna Moravska), karnevalske svečanosti u Hlinskom i okolici (Hlinecko,istočna Češka), sokolarstvo (zajednička baština s još 12 država) i svečanost Jahanje kraljeva u Moravskoj (pokrajine Slovácko i Haná). Hrvatska ima 13 nematerijalnih dobara upisanih u Unescov registar nematerijalne svjetske baštine. To su Kastavski zvončari, Hrvatsko čipkarstvo, Procesija kraljica u Gorjanima (Ljelje), procesija Za križem na Hvaru, Festa sv. Vlaha u Dubrovniku, proizvodnja drvenih dječjih igračaka u Zagorju, istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici, Sinjska alka, tradicija izrade licitara u sjevernoj Hrvatskoj, bećarac, nijemo kolo, ojkanje i klapsko pjevanje. 52 SUSRETI On tu kuću poznaje! Da! Tu nad vratima stoji natpis »Gostiona k veselom Antonu«. Koliko je put ovdje već navraćao, ali nad natpisom je pisalo još nešto. A to do sada nije primijetio. Krenuo je nekoliko koraka unazad, da bi bolje vidio, i čitao: Danas jesmo, sutra nismo, tako veli sveto Pismo. Bog će pitat, gde ste bili kad kod Tončeka niste pili »Danas jesmo, sutra nismo,« govorio je sam sebi Vručić, »sveta istina, jer tako veli sveto pismo. Bog će pitat – vidi, vidi, gospodin Bog će se pitati, gdje ste bili – evo, tu to piše: Bog će pitat, gde ste bili, kad kod Tončeka niste pili. - Ma, vidi ti. Sam Gospodin Svevišnji pitat će: ‘Zašto kod Antona niste ništa popili?’ Sveta istina. To je stvarno grijeh, proći pored gostionice K veselom Antonu a ne popiti ni pola litre vina, kad tu dobro piše: Danas jesmo, sutra nismo, a otac nebeski bi se ljutio.« Vručić se zamislio, a onda, ne obazirući se, što oko njega stoji čopor seoske djece, odrješitim glasom zapovijedi: »Juraju Vručiću, ideš na pola litre vina!« Ušao u gostionicu a ni četvrt sata od ulaska politrena boca pred njim bila prazna. »Danas jesmo, sutra nismo,« izusti Vručić, »gazda, još jednu politru, da se otac nebeski ne naljuti. Dobro imaš napisano to iznad vrata.« »Stvarno je to dobro objašnjeno,« razmišljao je uz drugu politru, »svatko tko ne pije tako dobrog vina, čini strašan grijeh. Naš župnik doduše kaže da čovjek koji pije daje dušu đavlu, ali ovdje lijepo piše: ‘Bog će pitat, gde ste bili, kad kod Tončeka niste pili.’ Svatko zgriješi, ako ovdje ne popije. Zašto bih ja griješio, ja, Juraj Vručić, kad imam dosta novaca, kad sam ždrijebe dobro prodao. Onda ću sad uzeti cijelu litru. Danas jesmo, sutra nismo...« Bilo je već osam uvečer, kad je Vručić krenuo dalje kući. Još je jednom bacio pogled na natpis iznad vrata, mrmljajući odobravao, a onda se teturajući zaputio ka Semovcu. Bila je već večer, stada su se vraćala s paše, svuda se razlijegalo zveckanje kravljih zvona, mukanje goveda, topot i pucanje biča. Konjari jahali na konjima i dovikivali Vručiću, a on svejednako mrmljao: »Danas jesmo, sutra nismo.« Kročio je odlučno naprijed, povremeno odmarajući na hrpici šljunka, o koju bi se spotaknuo, ili u jarku, u koji bi pao, uklanjajući se stadu i konjima. Na kraju je pobrkao putove. Nesvjesno je s ceste skrenuo na stranputicu, na cestu između pašnjaka, koje se krivudajući šipražjem vuče prema Dravi i razdvaja se u bezbrojne stazice, pa se opet pojavljuje, kao da se pješačke staze spajaju u jednu bijelu vijugu pijeska, dok konačno nije cesta nestala u večernjoj tami i magli, valjajući se po livadama i šipražju. Nije na to obraćao pažnju. Samo je išao i išao. Probijao se naprijed, korov mu je cijepao odjeću. U tihoj večeri uz rijeku Dravu, dopirali su iz njegovih usta stihovi u nepoznatoj melodiji: »Danas jesmo, sutra nismo... tako veli sveto Pismo...« U blizini se kroz mrak začuo huk, kao kad rijeka šumi i pjeni se. Juraj Vručić je u tom trenutku magnovenja osjetio da se našao na obali rijeke Drave, na jednoj od onih visokih obala, koje svake godine sve više šire i potkopavaju, pa se neprestano osipaju... »Danas jesmo, sutra nismo,« izlazilo je iz njegovih usta. Već je bio na strmini. Zapjevao je još jednom. »Danas jesmo,« začulo se na obali, »sutra nismo...« već je odjekivalo dolje i miješalo se s hukom rijeke... Juraja Vručića nosila je divlja matica Drave, iz koje na tim mjestima ni dobar plivač ne bi isplivao!... Danas jesmo, sutra nismo! August Harambašić: Pozdrav češkoj braći Hrvatski pjesnik August Harambašić (1861.-1911.) napisao je ovu pjesmu 1897. povodom dolaska u Zagreb grupe čeških turista kojima je bio priređen srdačan doček. Pjesma je objavljena u zagrebačkim novinama Obzor. Za što nam se zanosnije Šire naše tople grudi, Za što srce jače bije? K nam su došli naši ljudi, Braća naša sa sjevera, Djeca silnog češkog lava: S njimi nam je jedna vjera, Jedna divna mati Slava. Ako smo i udaljeni U naroda silnom nizu, Prostorom smo razstavljeni, Al su naša srca blizu; Izmučeni jadom dugim, Slavimo sad pravo slavlje, Što možemo jedni drugim Pružit ruku na pozdravlje. Dobro došli, braćo Česi, S Vltave na hladnu Savu; Dobar nam se slučaj desi, Da vidimo braću pravu; Dobro došli u ubavi Naš priestolni Zagreb bieli, Pozdravlja Vas pun ljubavi Hrvatski nam narod cieli. Našim slavnim pradjedovom Sad su sretne duše vrle, Što se s Božjim blagoslovom Srodna braća bratski grle; Divna nam se slika sjaje Na visini u svemiru: Sveti Vaclav ruku daje Našem kralju Zvonimiru. 53 A tim Vam se klanja časom Talija nam, biela vila, Pa Vam kliče gromkim glasom: Na zdar, na zdar, braćo mila! Po svem svietu pod nebesi Pratila Vas sreća prava; Dobro došli, braćo Česi, Na zdar, na zdar! Slava, slava! SUSRETI RAZGOVOR Hana Pelikánová, povjesničarka iz Praga O češkim tragovima u Hrvatskoj u Češkoj se malo zna Većina reemigranata osjećala je određenu nostalgiju za iseljeničkim načinom života, za zajednicom, toplim međuljudskim odnosima i srdačnošću okruženja manjine u kojoj su odrastali Marijan Lipovac H anu Pelikánovu s pravom možemo nazvati hrvatsko-češkom povjesničarkom. Rođena je 1980. u Varaždinu u hrvatsko-češkoj obitelji, gimnaziju je pohađala u Čakovcu, a u Pragu je na Fakultetu humanističkih studija Karlovog sveučilišta završila studij antropologije. Na istom fakultetu nekoliko je godina predavala u Radionici usmene i suvremene povijesti. Istovremeno je radila kao istraživačica u Zavodu za suvremenu povijest Akademije znanosti Češke Republike gdje je sudjelovala u istraživanjima suvremene češke povijesti i svakodnevnice, prvenstveno koristeći kvalitativne metode i metodu oral history (usmena povijest). Kasnije je radila kao voditeljica razvoja u Zakladi za razvoj civilnog društva, a trenutno vodi obrazovne projekte o suvremenoj povijesti u Narodnom muzeju u Pragu. U razgovoru za Susrete Hana Pelikánová govori o svom radu, tijekom kojeg se bavila i Česima iz Hrvatske koji su se nakon 1945. vratili u Češku. - Koliko je usmena povijest važan način za prikupljanje podataka o povijesnim zbivanjima, posebno u 20. stoljeću koje su obilježila stradanja ljudi u totalitarnim režimima? Usmena povijest vrlo je bitan način prikupljanja informacija o povijesnim događajima jer obogaćuje naša saznanja time što im pruža kontekstualnost i cjelovitost. Humanističke i socijalne znanosti godinama su se oslanjale prvenstveno na službene državne dokumente za koje se smatralo da posjeduju visoki legitimitet sve dok ga znanstvenici nisu osporili. Zar i službene pismene dokumente ne pišu ljudi? Možemo li zaista preuzimati sve službene informacije kao a priori istinite? Kako na sadržaj tih dokumenata utječe ideološki kontekst u kome nastaju? Upravo je taj aspekt bio problematiziran u post-totalitarnim društvima: državni dokumenti često su bili do te mjere prilagođeni političko-ideološkim ciljevima da nisu prikazivali realnu situaciju društva. Razgovori s osobama koje su sudjelovale u važnim povijesnim procesima omogućili su rekonstrukciju konteksta u kojem su dokumenti nastajali te ispravak ili dopunu postojećih informacija. Drugi, još bitniji aspekt usmene povijesti, je taj što ona pohranjuje svjedočanstava osoba koje su participirale u povijesnim događajima o kojima postoji malo svjedočanstva. Primjeri- 54 SUSRETI ce, brojne katastrofe kratkog 20. Stoljeća rekonstruirane su pomoću razgovora sa svjedocima i na taj način sačuvani su vrlo bitni prikazi koji danas služe kao legitimni povijesni izvori. Od devedesetih godina 20. stoljeća usmena se povijest sve češće koristi i kao način prikupljanja podataka o svakodnevnici ili o situaciji subkultura koje su u znanosti dugo bile bile u drugom planu. Usmena povijest također se koristi i u svrhu istraživanja o kvalitativnim aspektima društva i povijesti, odnosno o individualnim iskustvima ljudi. Problematičan aspekt usmene povijesti je taj što posljednjih godina nastaju mnogobrojni arhivi u narodnih tradicija. Odgajani od čeških učitelja u češkim školama, reemigranti su često imali vrlo idiličan prikaz domovine svojih predaka i to u razgovorima bez oklijevanja priznaju. Činjenica je međutim da je poslije Drugog svjetskog rata svaki prikaz njihove »stare domovine« nužno morao biti idiličan. Kratko razdoblje poslijeratne obnove završio je proces staljinizacije srednje Europe i Čehoslovačka je ubrzo postala zatvoreni sovjetski satelit. Uza sve to, Rezolucija Informbiroa na kraju četrdesetih godina onemogućila je odvojenim hrvatsko-češkim obiteljima posjete i kontakte bilo koje vrste sve do Staljinove Razgovori s osobama koje su sudjelovale u važnim povijesnim procesima omogućili su rekonstrukciju konteksta u kojima su dokumenti nastajali te ispravak ili dopunu postojećih informacija kojima se pohranjuju raznorazni razgovori bez obzira na njihovu kvalitetu i na poštivanje etičkih normi korištenja osjetljivih informacija koje se u njima nalaze. - Prikupljali ste svjedočanstva Čeha reemigranata iz Hrvatske. Kakva su uglavnom njihova sjećanja, je li im povratak u domovinu njihovih predaka donio razočarenje ili ispunjenje njihovih planova? Poslijeratni reemigranti češkog porijekla osobe su druge ili treće generacije čeških emigranata i većinom su odgajani u duhu Masarykove Prve republike. Radi se o specifičnoj tradiciji identifikacije s (u ono vrijeme mladim) češkim identitetom rođenim kao protutežom njemačkoj hegemoniji, koja se odlikovala respektom prema velikanima češke povijesti i štovanjem smrti. Osobe koje su sudjelovale u NOR-u počele su imati političke probleme, a nekima je zbog njihovog porijekla i političkih uvjerenja bio onemogućen, primjerice, studij ili profesionalna realizacija te se taj period u sjećanjima reemigranata spominje kao najteži. U kasnijim godinama situacija se relativno stabilizirala pa su neki reemigranti na osnovi svog porijekla mogli putovati u Jugoslaviju, što ih je na neki način privilegiralo unutar češkog društva u kome su putovanja u inozemstvo bila izuzetno otežana. Većina reemigranata ne žali zbog ove životne odluke koja ih je obogatila već samim time što imaju dvije domovine, dva jezika te dva kulturna iskustva. Medutim, većina je ipak spomenula određenu nostalgiju za iseljeničkim načinom života, za za- jednicom, toplim međuljudskim odnosima i srdačnošću okruženja manjine u kojoj su odrastali. - Zna li češka javnost da u Hrvatskoj postoji češka manjina? Koliko je taj podatak poznat prosječnom Čehu? U znanstvenim krugovima češka je manjina naravno dobro poznata već i samim time što su tijekom komunizma iseljenici bili jedna od malo odobrenih tema kojima su se smjeli baviti, primjerice, etnolozi i sociolozi. Prosječnoj češkoj javnosti ta je činjenica donekle poznata jer se radi o informaciji iz opće kulture, ali sumnjam da bi pojedinačna središta češke manjine znali locirati na karti čemu doprinosi i uvriježena tradicija ljetovanja na hrvatskom moru koje za većinu Čeha predstavlja cijeli hrvatski geografski prostor. - Prosječan Čeh vjerojatno ne zna puno o hrvatskoj povijesti, no što je s onima koji su obrazovaniji? Znaju li primjerice za Stjepana Radića i za njegovu popularizaciju Češke u Hrvatskoj, znaju li da su među najvećim ljudima hrvatske kulture osobe češkog porijekla, poput Augusta Šenoe, Ivana Zajca, nobelovca Lavoslava Ružičke, ili rođeni Česi poput Frana Lhotke i Marije Ružičke Strozzi? Ta činjenica nije nažalost poznata niti u českim intelektualnim krugovima. Stjepan Radić je zasigurno nešto poznatiji, ali malo se zna da je velik broj pripadnika hrvatske intelektualne elite 19. i 20. stoljeća na neki način bio povezan sa Češkom, bilo svojim porijeklom, preko obiteljskih veza ili zbog studija na nekom od čeških fakulteta. Osobno smatram da je činjenica što je »češki trag« i u današnje vrijeme toliko vidljiv u hrvatskom kulturnom prostoru i svakodnevnici (npr. u prezimenima, imenima ulica itd.) vrlo zanimljiv i za šire češko stanovništvo. ZANIMLJIVOSTI Jedan od najpoznatijih pojmova u češkoj povijesti je praška defenestracija (bacanje ljudi kroz prozor s ciljem fizičke likvidacije). Prva se dogodila 30. srpnja 1419. kad su kroz prozor vijećnice u praškom Novom mĕstu izbačeni katolički vijećnici i zatím ubijeni, što je bio povod za početak husitskih ratova. Druga praška defenestracija dogodila se 23. svibnja 1618. kad su protestanti s prozora kraljevskog dvorca bacili dvojicu carskih namjesnika i njihovog pisara koji su ipak preživjeli jer su pali na hrpu smeća. To je bio povod za početak Tridesetogodišnjeg rata. Između prve i druge defenestracije dogodila se još jedna, izvedena na dva mjesta. Bilo je to 24. veljače 1483. kad su husiti s vijećnice u Starom mĕstu bacili ranjenog načelnika koji je ipak preživio, a s vijećnice u Novom mĕstu sedam ubijenih vijećnika. Ta defenestracija ipak nije toliko poznata, niti je imala takve posljedice kao ostale dvije pa se tek u novije vrijeme počinje smatrati drugom praškom defenestracijom, što ponekad stvara zbrku. 55 Malo je poznato da je i Zagreb imao svoju defenestraciju, ali neuspješnu. Dogodila se 24. travnja 1618. kad je gradečki sudac Grgur Tepečić pokušao s kule Lotrščak baciti gradskog senatora Sebastijana Stabea i dekana Stjepana Kudlića. Bilo je to mjesec dana prije druge (točnije treće) praške defenestracije koja je postala toliko poznata izvan granica Češke da je gradski kroničar zapisao da se Tepečić sa svojim suparnicima u borbi za vlast pokušao obračunati »more bohemico« – na češki način. SUSRETI Legendarni glumac Zvonimir Rogoz kroz prizmu sjećanja čeških kolega Dugovječni Maestro i danas zadivljuje Čehe Bio je veličanstven, kulturan i zbog toga je dobivao uloge plemića, muškaraca plave krvi, znanstvenika i profesora Hasan Zahirović I ako se čini da je velikan svjetske kazališne i filmske scene Zvonimir Rogoz (1887.-1988.) bio rođen pod sretnom zvijezdom i da svoje uspjehe duguje stoljetnom životu, mora se prije svega konstatirati da se radilo o nadasve vrijednom i darovitom umjetniku. Glumiti na pet jezika, odigrati preko 200 kazališnih i pedesetak filmskih uloga, inscenirati preko 30 tekstova (većinom hrvatskih autora), prevesti nekolicinu drama, odgojiti generacije mladih glumaca, povremeno publicirati svoja iskustava, biti predsjednik Kluba kazališnih glumaca-solista u Pragu te sigurno još mnogo toga, može samo kulturno-umjetnički ambasador slobodna, a sigurna duha i netko tko je dobro znao uskladiti i iskoristiti svoje višestruke talente. Da se radilo o svestrano darovitom umjetniku, posebno prihvaćenom od strane češkog auditorija, možda najbolje opisuje njegov kolega Pavel Kunert (1930.), koji je s njim proveo njegovu posljednju sezonu na češkoj sceni 1949./50. u Krajskom kazalištu u Hradecu Králové, gdje je Rogoz režirao i igrao u nekoliko predstava. U svojim kazališnim kolumnama glumac Kunert (još uvijek aktivan na sceni Gradskog kazališta u Brnu) opisuje ga kao nenadobudnog, pristojnog i nimalo arogantnog čovjeka kojem su mlađi glumci, pa i on sam, govorili Maestro »zbog njegove slavne prošlosti u Narodnom divadlu i poznavanju s filmskog platna«. Zanimljivo je, nastavlja Kunert, da je s Rogozom u isto vrijeme došao u ansambl i Patrik Horálek, glumac istog glumačkog kapaciteta i slave, ali nikome na um nije palo da ga oslovljava drukčije nego imenom. To je sigurno bilo zato što je Rogoz bio »maestro, kako na sceni, tako i u privatnom životu«, gdje je »prvenstveno svojim ponašanjem, nesvakidašnjom ljubaznošću, iskrenošću i spremnošću da u svakom trenu posavjetuje«, pokazivao svoju osebujnu profinjenost »savršenim držanjem tijela, neprikosnovenim izražavanjem i otmjenom gestom«. Iako mu je ponekad kritika spočitavala što produžuje samoglasnike tijekom izgovora, Rogoz je odlično vladao češkim, a za veliko čudo i slovačkim jezikom na kojem je ostvario svoju nezaboravnu ulogu Milana Rastislava Štefánika u istoimenom filmu (1935.) i time stekao status prvog glumca čehoslovačke kinematografije kome je uručena državna nagrada za najbolje glumačko postignuće. Permanentno je radio na sebi. Kunert si je jednom prilikom dozvolio da ga nakon predstave Kako vam drago upozori zbog ponovljenog pogrešnog izgovora »cifrník« umjesto »ciferník« (brojčanik). Rogoz se zahvalio i sa smiješkom mu dobacio da je vrlo ljubazan. »Na sljedećoj izvedbi, kada je došao u monologu na to mjesto, okrenuo se prema meni i izustio riječ pravilno. Takav je bio Maestro...«, dodaje Kunert. 56 Neki češki izvori navode da je Rogoz bio na »crnoj listi« neželjenih umjetnika, pa da bi se izbjegla svaka vrsta neugodnosti tijekom sputane poslijeratne slobode u Čehoslovačkoj, neke kolege ga nisu ni spominjale u svojim memoarima, mada je dnevni tisak redovito prenosio Rogozove filmske i kazališne uspjehe iz Hrvatske. Pojavilo se i nekoliko razgovora s njim jer su češki novinari nastojali posjetiti ga u Zagrebu i regularno obavijestiti čehoslovačko čitateljstvo, a posebno ljubitelje prvorepublikanskog filma, gdje je i što radi češki glumac hrvatskog podrijetla Rogoz. Posebno su češki tisak preplavili članci, od sedamdesetih godina nadalje, o njegovoj 80. i 100. godišnjici rođenja, o nezaboravnom posjetu Pragu s ekipom Televizije Zagreb tijekom snimanja emisije Zdrav Rogoz u zdravom tijelu (1986.), o gostovanju Zagrebačkog dramskog kazališta u Bratislavi s Krležinom dramom U logoru u režiji Branka Gavelle i mnogobrojni drugi tekstovi. Kad su filmske enciklopedije u pitanju, posvećen mu je priličan broj članaka u kojima se njegovo ime često veže i za kćerku Libušu Rogozovu, koja je igrala u Narodnom divadlu u Brnu i Pragu te ostvarila zapažene uloge u poslijeratnim čeških filmovima, gdje je često bila na setu ili kazališnim daskama i s ocem. Navode se različiti datumi njezina rođenja, ali je zasigurno da je to bilo početkom dvadesetih godina dok je radio u Narodnom gledališču u Ljubljani, gdje je živio s češkom glumicom Ludvíkom Kauckom. Libuše je pedesetih godina upoznala nekog odvjetnika i otišla s njim u Ameriku. Iako je imao mnogo posla izvan Praga, gdje je s osebujnom iznimnošću prihvaćen, od Kladna, Českih Budějovica, Tábora, do Hradeca Králové, Rogoz ipak donosi vjerovatno najvažniju odluku u svom životu o napuštanju države jedne noći 1950. Naime, nije htio potpisati dekret protiv »krvavog psa Tita«, a kako i sam piše u Mojih prvih sto godina (1986.), nakon iznenadne smrti nezakonite supruge Jaroslave te godine, Prag mu postaje »prazan i tužan grad«. Jedna od rijetkih Rogozovih čeških kolegica, Zita Kabátová (1913.-2012.), nije se bojala cenzure. Iako SUSRETI Kako je Zvonimir postao Mohamed Ahmed U svojim češkim prijevodima Zvonimir Rogoz se ponekad potpisivao kao Jaroslav Maliha, a Amerikanci su ga nakon filma Ekstaza prozvali Jaromir Rogoz jer im je bilo teško izgovoriti Zvonimir. Česi su ga potpisivali kao Zvonimíra Rogosa – sva imena s nastavkom -mir u češkom imaju dužinu, a »s« u prezimenu je dobivao zbog pisanja i izgovora germanizama u češkom. Kao Rogor je potpisivan greškom nekih teatrologa, posebno u izvorima o Južnočeškom kazalištu u Českim Budějovicama. Zanimljivo je da je Rogoz 1944. u Pragu fiktivno prešao na islam kako bi mogao oženiti svoju djevojku Jaroslavu. Prva supruga Ludvíka naime nije željela razvod, a od Katoličke crkve ga ionako ne bi dobio pa se obratio Šerijatskom sudu u Pragu koji mu je dao ime Mohamed Ahmed Rogoz i odredio da bivšoj supruzi uplati 10.000 kruna. No, kao stranac Rogoz nije potpadao pod češki, nego pod njemački sud koji je njegovu rastavu poništio pa se Rogoz vratio katoličkoj vjeri i s Jaroslavom nastavio živjeti izvanbračno. domovinu. Reif je bio sada u ulozi režisera i snimao je dokumentarni film o Čápu koji se dokazao kako u Češkoj, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Tamo će se Reif, kako kaže »konačno sresti s Rogozom« kojeg je poznavao iz mnogobrojnih filmova u kojima je igrao. U knjizi Oleg i njegove zvijezde autora Václava Juneka nalazi se duži tekst o Rogozu, gdje Oleg piše o filmu Ekstaza u kojem Rogoz briljira u ulozi prevarenog supruga pored seksipilne Hedy Lamarr. Sjeća ga se iz Milana Rastislava Štefánika, iz Ubojstva u Ostrovnoj ulici, kao i u ulozi redatelja iz Hej ruk!, gdje je bio na setu s poznatim duo-glumcima Voskovecom i Werichom te kao baletnog maestra iz Plesačice u Čápovoj režiji. Tog dana je u Sloveniji očekivao posijedjelog i izboranog osamdesetogodišnjaka. Na svoje veliko iznenađenje sreo je energičnog, štoviše od sunčanja krasno potamnjelog gospodina u pratnji mlade dame, po svemu sudeći supruge, »koja mu je komotno mogla biti i kćerkom«, dodaje Oleg, »...ali i bez toga imali smo mu na čemu zavidjeti«. Pričali su o Pragu i o Rogozovom filmstovanju. Rogoz mu je ukratko spomenuo aktualne filmove u kojima je glumio u Jugoslaviji: Okupacija u 26 slika i Pad Italije. »Iako je o sebi pričao vrlo decentno, bilo nam je jasno da je ovaj skromni starac priznati umjetnik«, kako u inozemstvu, tako i u svojoj rodnoj zemlji, za koju je rekao da je nijedna ljepota, slava, veličina i blagodat ne mogu nadoknaditi, »pa bio to goli kamen ili pijesak pustinje«. O Maestru su ostali mnogi pisani tragovi, filmska i foto dokumentacija i rijetko da se može sresti prosječno obrazovani Čeh, a da o njegovim umjetničkim postignućima i zaslugama ne zna barem nešto. je Rogoza srela samo nekoliko puta tijekom snimanja, u svojoj monografiji (zajedno s autoricom Marie Formáčkovom) Bez pardona posvetila mu je cijelo poglavlje. Govorila je o njegovom hrvatskom podrijetlu, ljudskosti, odličnom izgledu, briljantnoj glumi: »Bio je veličanstven, kulturan i zbog toga je dobivao uloge plemića, muškaraca plave krvi, znanstvenika i profesora.« Svog prvog susreta s Rogozom prisjeća se i glumac Rudolf Faltejsek (1933.) i to prilikom gostovanja Krajskog kazališta sa Shakespearovom Komedijom zabuna na ljetnoj sceni lječilišta Vrhlic. Faltejseku je to bilo ujedno i prvo pojavljivanje pred publikom jer su ga zamolili da uskoči umjesto kolege statista koji nije mogao glumiti na predviđenom gostovanju. Iz Hradeca Králové išlo se autobusom. Tog dana ispred kazališta većina glumaca, među njima i početnik Faltejsek, čekali su ispred autobusa ostale kolega da se okupe i krenu na gostovanje. »Uzbuđenje je nastalo kad se na vratima kazališta pojavio veličanstveni lik starijeg gospodina sa potpuno sijedom glavom. Dečki su mi rekli da mu se govori Maestro. Da u kazalištu ima osobnu garderobu i garderobijerku samo za sebe... Čim se gospodin Rogoz pojavio, svi su nagrnuli do autobusa...« Faltejsek nastavlja kako je Rogoz došao u ansambl kao umjetnička ispomoć kazalištu u okviru novih revolucionarnih promjena i politike vlade. Nakon ovog gostovanja nije ga više vidio znajući da je Rogoz morao nepravedno napustiti Čehoslovačku. Dva desetljeća poslije (1969.) glumac i režiser Oleg Reif uputit će se poslovno iz Praga u Sloveniju za stopama češkog režisera Františeka Čápa koji je morao napustiti svoju ZANIMLJIVOSTI Najstarija stanovnica Češke ima 109 godina. To je Evangelie Čarasová, rođena 15. veljače 1904. u Grčkoj koja živi u Divčím Hradu. Najstariji muški stanovnik Češke je Karel Kašpárek iz Náchoda, koji je 21. prosinca 2012. navršio 107 godina. Prema službenim podacima, u Češkoj živi 761 osoba starija od sto godina. U trenutku obavljanja popisa stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj je živjelo 198 osoba starijih od sto godina. Među njima su bile i dvije žene od 106 godina, od kojih je jedna, Ljubica Lončar iz Šibenika, u međuvremenu umrla, a drugoj nije utvrđen identitet i jedino se zna da je iz Sisačko-moslavačke županije. Najstariji muški stanovnik Hrvatske je poznat i nedavno je proslavio 105 godina – to je Andrija Prlić iz Velike Kopanice, rođen 5. siječnja 1908. 57 SUSRETI Balada o topniku Jabůreku – fikcija i istina »Bezglavi« češki topnik Dubravko Dosegović T ko god da je čitao Doživljaje dobrog vojnika Švejka, sjetit će se epizode kad Švejk i jednogodišnji dobrovoljac Marek u vojnom zatvoru u Českim Budĕjovicama u duetu pjevaju pjesmu o neustrašivom kanoniru (topniku) Franzu Jabůreku. U romanu se citira refren koji sugestivno ilustrira ritam pjesme: Stajao uz top / i stalno nabi- nabinabi- nabijao top Radi se o staroj vojničkoj pjesmi, omiljenoj koračnici austrijskih vojnika koja govori o povijesnoj bitci kod Sadove, blizu Hradeca Králové u Austrijsko-pruskom ratu 1866., što jasno pokazuje već prva strofa: Kod K raljičinoga Grada mnoštvo teških kugla pada Iz topova i pušaka na ubogog pješaka. Sljedeća strofa oslikava sav metež i užas velike bitke: Vojska, šarže, oficiri, kobile i kanoniri Po zemlji se valjaju, teške rane imaju. Tada na scenu stupa fajerverker (topnik, od njem. Feuerwerker) Franz Jabůrek, koji ustrajno nabija top i ispaljuje hitac za hitcem na Pruse i nanosi im velike gubitke. No, da bismo si mogli zornije predočiti što se tamo zbivalo, moramo se malo vratiti u prošlost. Premda je još Jan Žižka u husitskim ratovima u 15. stoljeću prvi uspješno koristio topove u bitkama na otvorenom polju, izgled topova i način njihova punjenja i ispaljivanja nije se bitno promijenio sve do pred sam kraj 19. stoljeća. Radilo se, u osnovi, o duljoj ili kraćoj željeznoj Prikaz bitke kod Visa 1866. Za vrijeme opsade Visa izvjesni topnički dočasnik Jabůrek, vidjevši da je domet njegovog topa prekratak, izdao je zapovijed da u topove treba staviti dvostruko veću količinu baruta ili brončanoj cijevi, zatvorenoj sa stražnje strane, na postolju s dva kotača. Punio se sprijeda, a za paljenje je služio poseban otvor na stražnjoj strani. U cijev se sprijeda najprije stavljao barut u papirnatom ili kartonskom tuljcu ili u platnenoj vrećici. Barut je trebalo ugurati u cijev sve do kraja, za što je služila dugačka motka s drvenim klipom na kraju – morao je biti od drva, da udarac o metal ne bi izazvao iskru s katastrofalnim posljedicama. Zatim je u cijev trebalo ugurati i dobro nabiti slamnati ili drveni čep, a onda i željeznu kuglu (najveće su težile oko 4,5 kg). Nakon toga topnik bi posebnim šilom ZANIMLJIVOSTI Čin maršala, najviši u vojnoj hijerarhiji, nosilo je pet osoba iz Češke – Linhart Colona z Felsu (1565.- 1620.), Albrecht z Valdštejna (1583.-1634.), Zdeněk Kašpar Kaplíř ze Sulevic (1611.-1686.) i Johann Joseph Radecký z Radče (1766.-1858.), sva četvorica u austrijskoj vojsci te Karel Janoušek (1893.-1971.), koji je nosio čin Air Marshal u britanskoj vojsci. 58 Maršalski čin nosila su trojica Hrvata – Svetozar Borojević (1856.-1920.), feldmaršal u austrougarskoj vojsci, Slavko Kvaternik (1878.-1947.) u vojsci NDH, s nazivom vojskovođa, te Josip Broz Tito (1892.-1980.) u jugoslavenskoj vojsci, s nazivom maršal Jugoslavije. SUSRETI obranio je Vis od Talijana pročistio otvor za paljenje i time ujedno probušio i papir ili platno u koje je barut bio zamotan, a onda u otvor nasuo malo baruta iz posebne vrećice. Preostalo je još usmjeriti cijev prema cilju, a zatim sa sigurne udaljenosti fitiljem na dugačkom štapu zapaliti barut u otvoru za paljenje. Iz otvora bi najprije šiknuo uvis stup dima, a odmah zatim top bi zagrmio i kugla bi poletjela prema neprijatelju, udarila o tlo i nastavila se kotrljati, obarajući kao na kuglani sve što bi joj se našlo na putu. Bilo je važno da se paljenje obavi sa sigurne udaljenosti jer bi se ponekad top znao ritnuti kao mazga. Za sljedeći hitac trebalo je ponoviti cijelu operaciju, s tim da je prethodno trebalo mokrom četkom na drugom kraju motke za punjenje ukloniti iz cijevi tinjajuće ostatke od prethodnog hitca, kako ne bi došlo do eksplozije za vrijeme punjenja. Kad bi se neprijateljsko pješaštvo ili konjica opasno približila topu, umjesto kugle u top se stavljao kartonski tuljac napunjen željeznim ili olovnim kuglicama, tzv. karteč, čime bi se top pretvarao u divovsku sačmaricu. Ako je zaprijetila opasnost da oružje padne neprijatelju u ruke, topnik je morao onesposobiti top, a za to je u opremu spadao i poseban nazubljeni klin koji je trebalo čekićem nabiti u otvor za paljenje. No vratimo se pjesmi. Uočivši kakvu im štetu nanosi Jabůrek, Prusi su svu vatru usredotočili na njega – najprije mu je karteč uletio kroz usta ravno u želudac, no on ga je samo ispljunuo i nastavio pucati. Kad mu je granata odnijela obje ruke, skinuo je čizme i nastavio puniti top – nogama. Nije prestao ni kad mu je druga granata odnijela glavu, i na kraju mu je od svega na tijelu ostala samo jedna noga. Za svoje junaštvo nagrađen je promaknućem u plemićki stalež – postao je von Jabůrek. Bog mu dao vječnu slavu / ima von, al’ nema glavu, kaže dalje pjesma, no to nije problem – bezglavih von ionako ima mnogo! Cijela je pjesma u šaljivom tonu, kao odrhovačka (parodija) zabilježena prvi put u ranim osamdesetim godinama 19. stoljeća, dakle dobrih petnaestak godina poslije spomenute bitke. Pjevali su je češki vojnici u austrijskim postrojbama, a bila je popularna i nakon Prvog svjetskog rata u čehoslovačkoj armiji. »Topniku« Dosegoviću glava i dalje stoji na ramenima Kad mu je granata odnijela obje ruke, Jabůrek je skinuo čizme i nastavio puniti top – nogama. Nije prestao ni kad mu je druga granata odnijela glavu Ostavimo zasad po strani vrlog topnika i pjesmu o njemu, a pozabavimo se povijesnim kontekstom. U srednjoj Europi uz Austrijsko carstvo postojalo je mnoštvo njemačkih državica – grofovija, kneževina, biskupija i slobodnih gradova – koje su branile svoju relativnu nezavisnost stavljajući se pod okrilje moćnijih država. Krajem 18. stoljeća ojačala je Pruska koja je ubrzo postala ozbiljna konkurencija Austriji u borbi za prevlast. Situacija je kulminirala Austrijsko-pruskim ratom (poznatim i pod nazivom Sedmotjedni rat) i porazom Austrije upravo u bitci kod Sadove, da bi Pruska nakon toga odigrala vodeću ulogu u ujedinjenju Njemačke, dok je Austrija ostala na sporednom kolosijeku. Glavnim krivcem za poraz austrijske vojske proglašen je general von Benedek (na njega vjerojatno aludira tvrdnja da bezglavih von ima mnogo), no bilo je tu i drugih uzroka. Austrijska vojska bila je naoružana zastarjelim oružjem, a i inače nemoderna – dok su se Prusi za prijevoz trupa koristili željezni59 com, Austrijanci su se kretali uglavnom pješice. Također, Prusi su u svoje naoružanje uveli modernu Dreyseovu pušku s udarnom iglom i zatvaračem, koja se punila straga jednim cjelovitim metkom, i moglo se puniti i pucati ležeći ili u hodu, dok su Austrijanci još koristili muškete koje su se punile sprijeda; vojnik je, držeći pušku u okomitom položaju, morao iz torbice izvaditi papirnati tuljac napunjen barutom, zubima otkinuti vrh, usuti barut u cijev, umetnuti olovnu kuglu i nabiti je šipkom, zatim podići pušku u vodoravan položaj, nategnuti kokot i staviti kapslu na otvor za paljenje, prisloniti kundak na rame, naciljati i pritisnuti okidač – a sve to stojeći uspravno usred bojnog polja kao lipov svetac, usrdno se nadajući da će ga Prusi bar ovaj put promašiti! Istovremeno, Austrija je vodila još jedan rat, nekoliko stotina kilometara južnije i to protiv Italije. Vidjevši da Austrija ima grdne probleme s Prusima, Talijani su, shodno svojoj dugogodišnjoj strategiji, pokušali nešto ušićariti. Italija je tada vodila borbu za ujedinjenje, nastojeći osloboditi svoje sjeverne krajeve, a pokušala je vratiti i bivše posjede Mletačke Republike u Dalmaciji koji su nakon napoleonskih ratova pripali Austriji. Stoga je talijanska flota od 28 ratnih brodova krenula iz Ancone prema Visu, s namjerom da zauzme otok, lučka postrojenja i tvrđave i da presiječe telegrafski kabel koji je povezivao Vis sa zapovjedništvom mornarice u Puli. Na brodovima su se nalazile i desantne trupe u jačini od 2200 ljudi. Nakon bombardiranja luka u Visu i Komiži, zbog žilavog otpora austrijskog obalnog topništva Talijani su odustali od desanta i pregrupirali se da bi dočekali austrijsku flotu pod zapovjedništvom admirala Tegetthoffa, koja je con tutta forza dolazila iz Pule u pomoć braniteljima. Iako malobrojnija od talijanske, austrijska je flota vještim manevriranjem uspjela nanijeti neprijatelju težak poraz, potopivši dva najveća broda i oštetivši još nekoliko, dok se ostatak flote podvijena repa povukao prema Anconi. Talijanski zapovjednik admiral Persano doživio je sličnu sramotnu sudbinu kao Benedek u Austriji. U austrijskoj mornarici služili su uglavnom Hrvati iz Istre i Primorja, a bilo je i dosta Čeha. Pobjedom kod Visa osi- SUSRETI gurana je austrijska prevlast na istočnoj obali Jadrana za sljedećih pola stoljeća. Tegetthoff je postao slavan u cijeloj Europi, i njegovo se ime svugdje izgovaralo s poštovanjem, a tamnoplava boja mornaričkih odora postala je hit u muškoj modi – još i danas ponegdje se ta boja naziva teget. Vjerojatno se već pitate – kakve to ima veze s Jabůrekom? Strpljenja, doći ćemo i na to. Premda se u pjesmi očito radi o izmišljenom događaju, neki su pokušali u svemu tome naći bar zrnce istine. Činjenica je, da su, štiteći povlačenje svoga pješaštva, kod Sadove do posljednjeg čovjeka izginule cijele dvije topničke baterije, kasnije nazvane »baterije mrtvih«. Nagađalo se o tome je li među poginulima zaista bio i neki Franz ili František Jabůrek, no u dostupnim do- kumentima tog imena nema. Odgovor je stigao s neočekivane strane. Pedesetih godina prošlog stoljeća javio se izvjesni A. Holada iz Vinohrada, koji je služio kao pripadnik 5. puka obalnog topništva u Kotoru od 1912. do 1918. i u pukovskom ljetopisu pronašao podatak da je dotični puk 1866. bio stacioniran na Visu i sudjelovao u obrani. Za vrijeme opsade izvjesni topnički dočasnik (Feuerwerker) Jabůrek, vidjevši da je domet njegovog topa prekratak, izdao je zapovijed Doppelte Ladung, odnosno u češko-njemačkom vojničkom žargonu tuplte ladunk, što je značilo »dvostruko punjenje«, tj. da u topove treba staviti dvostruko veću količinu baruta. Ako je vjerovati jednom mom prijatelju, stručnjaku za balistiku, bila je to prilično riskantna odluka, i taj se postupak primjenjivao samo u izuzet- nim situacijama; u najboljem slučaju, top je mogao izdržati samo nekoliko takvih pokušaja, a ništa nije jamčilo da se neće razletjeti već prilikom prvog. No ovom prilikom rizik se isplatio; jedna je granata pogodila talijanski zastavni brod, i premda mu nije nanijela veću štetu, cijela se flota nakon toga ubrzano povukla na sigurnu udaljenost, a na horizontu se već nazirao dim iz dimnjaka Tegetthoffovih brodova. O daljnjoj sudbini topnika i o tome jesu li mu ruke i noge ostale na broju, i je li postao von Jabůrek, ljetopis ne govori ništa. I tako se naš vrli topnik našao u središtu svjetskih zbivanja, a da nije bio toga ni svjestan. Oba ova rata imala su dalekosežne posljedice. Pobjeda Pruske omogućila je ujedinjenje njemačkih država i državica u veliko njemačko carstvo, dok je na jugu, unatoč porazima Italije kod Visa i Custoze, stvorena ujedinjena Italija. Premda poražena u ratu, Italija je iskoristila slabost Austrije nakon njezinog poraza u ratu s Pruskom i uspjela izboriti neke teritorijalne ustupke. Neki je povjesničar svojevremeno primijetio, da Italija doživljava poraz u svakom ratu u koji se uplete, da bi u konačnici osvanula veća nego prije. Nazvao je to strategijom bečkog odreska koji postaje sve veći što ga više tuku. Osim toga, slabljenje Austrije dovelo je do toga da je dvor morao popustiti pred mađarskim težnjama, što je rezultiralo poznatom nagodbom i stvaranjem dvojne Austro-Ugarske monarhije. Međutim, to je samo produžilo agoniju nekad moćnog carstva koje se napokon raspalo u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Nije teško zaključiti da se Jabůrekovo ime našlo u pjesmi o bitci kod Hradeca Králové analogijom sa spomenutim stvarnim događajem na Visu. Premda je sama pjesma tek pošalica bez ikakvih pretenzija, smatram da mi u Hrvatskoj hrabrom topniku dugujemo zahvalnost, jer je djelimice i njegova zasluga to što Vis nikad nije postao talijanski. ZANIMLJIVOSTI Najstarije djelo o povijesti Čeha je latinska Chronica Boemorum (Kronika Čeha), koju je između 1119. i 1125. napisao Kosmas, dekan praškog kaptola. Kronika se sastoji od tri knjige i opisuje razdoblje od doseljenja Čeha do smrti kneza Vladislava I. 1125. Najstarije djelo koje govori o povijesti Hrvata je spis poznat pod latinskim imenom De administrando imperio (O upravljanju carstvom) bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta nastao sredinom 10. stoljeća na grčkom jeziku. Najranijoj povijesti Hrvata, od doseljenja do sredine 10. stoljeća, posvećeno je 29., 30. i 31. poglavlje. 60 SUSRETI Dašenjka – najslavnije štene na svijetu slavi 80. rođendan Čapekova bajka osvojila i Japance K ada se rodilo, bilo je to tek nekakvo bijelo ništa, u šaku je to moglo stati, ali kako je to imalo par crnih ušesa i otraga repić, priznali smo da je to ipak psić, a kako smo željeli imati psa djevojčicu, nazvali smo to nešto Dašenjka. Sićušno i malo, ali dražesno, šarmantno, razdragano, nestašno, zabavno i najslavnije štenešce na svijetu! Gospođica foksterijera! Jednostavno rečeno Dašenjka (u češkom originalu Dášeňka)! Proslavila se odmah nakon svoga rođenja 1933., u radnoj sobi Karela Čapeka, ali svoj razigrani život provodi u raskošnom vrtu oko vile braća Čapek u Pragu. Dašenjka ili Život šteneta (za djecu napisao, fotografirao i osobno iskusio Karel Čapek) je štivo i za odrasle, gdje slavni češki autor poseže za tradicionalnim bajkovitim motivima koristeći osam Bajki za Dašenjku da bi tiho sjedila. Pošto je bio svestrano nadaren umjetnik (od pisanja svih književnih i novinarskih žanrova, preko kazališnih režija, do ilustriranja i fotografiranja), Čapek vješto koristi intersemiologijski princip koristeći ilustracije i fotografije kao dopunu tekstu. Iako nije rađeno istraživanje o percepciji čitateljstva, neki čapekolozi (Mukařovský 1982.; Hoffmann 1989.) smatraju da je Dašenjka sigurno najproslavljenija knjiga na svijetu u kojoj popratna slikovna dokumentacija tj. ono neverbalno dolazi na primarnu poziciju. To nije bio slučaj s ostalim Čapekovim ilustriranim djelima, mahom putopisima, gdje riječ igra glavnu, a sve ostalo je u sekunardnoj ulozi. Dašenjku je redatelj Břetislav Pojar proslavio i na televiziji u poluanimiranom serijalu od sedam epizoda (Kako se rodila, Kako je ugledala svijet, Kako je rasla, Što je sve radila, Mnogo vremena je prošlo, Kako je vježbala, Kako je išla na posao). Hasan Zahirović Dašenjka je prvi put dobila svoje hrvatsko ruho u zagrebačkom časopisu Moj pas 1953. 61 Svugdje, a posebno u domovini, može se vidjeti u nazivima bezbrojnih veterinarskih stanica, slastičarnica, igraonica za djecu, prodavaonica opreme i hrane za pse, na odjevnim predmetima, raznoraznim suvenirima, na naslovnicama školske opreme. Nećete se sigurno iznenaditi kada u Malim Svatoňovicama, rodnom mjestu njenog autora, ugledate kavanu Dášeňka, ali nemojte joj se čuditi niti u Zemlji Izlazećeg Sunca ako se slučajno nađete u centru Tokija, gdje se nalazi kavana s čitalačkim klubom s tim imenom. Tamo je možda i najpopularnija. Preveli su je u nekoliko verzija. Čak je i na papirnim vrećicama za pse. Njezino carsko veličanstvo carica Japana Michiko i sama je, skrivajući se po selima u Drugom svjetskom ratu, čitala bajke Karela Čapeka, a kažu da se prvi prijevod Dašenjke na japanskom prevodio izravno za nju. Japanci su napravili i svoju verziju animiranog filma, gdje se za razliku od poznatog češkog crtića može vidjeti i animirani Čapek, kao jedan od karaktera serije. Prema našim izvorima (Korda-Petrović 2004.), Dašenjka je prvi put dobila svoje hrvatsko ruho u zagrebačkom časopisu Moj pas 1953., gdje će konstantno izlaziti u nekoliko brojeva. Prevodilac prve hrvatske Dašenjke je nažalost anoniman. Premijerno pojavljivanje Dašenka –prvih deset dana nalazi se u broju 2 spomenutog časopisa, daleke 1953. Poslije će se uredno pojavljivati i u narednim brojevima časopisa i to: Dašenka raste (br.3, 1953.), Dašenka uči (br. 4, 1953.), Dašenka vježba (br.5-6, 1953.) i Dašenka (br. 7-8, 1954.). Ukoliko posjećujete Prag i želite ići upravo Dašenjkinim stopama, obavezno posjetite Stazu Karela Čapeka, kojom vodi upravo ovo milo štene! Stazu je 2012. otvorio Muzej Karela Čapeka u neposrednoj bilizini njegove vile na Strži nedaleko od glavnog grada Češke. SUSRETI Češki nazivi za ptice – sličnosti i razlike Kad zapjevaju stehlík, sýkora i špaček O vaj brod ispred nas zove se Racek, što znači patak. Ovakav biser od svojih vodiča mogu čuti hrvatski turisti tijekom vožnje Vltavom u Pragu (postoje svjedoci) – racek naime u češkom nije mužjak od kajkavske race, nego galeb (tko bi uostalom brodu dao ime Patak?). Pronaći u tuđem jeziku pravilan ekvivalent domaćem nazivu za neku biljnu i životinjsku vrstu ponekad zna biti prava muka, čak i kad su u pitanju hrvatski i češki. Kad su ptice posrijedi čini se da nema većih problema. Mnogi nazivi su identični – kos, sokol, vrána, drozd, pelikán, sup, neki su vrlo slični – vrabec, sojka, orel, žluna, jestřab, labuť, havran, a lako je otkriti da je červenka crvendač, husa guska (gusan je houser), straka svraka, kavka čavka, kukačka kukavica, datel djetlić, kolibřík kolibrić, hrdlička grlica, vlaštovka lastavica, sluka šljuka, slavík slavuj, a krahuj kraguj ili kobac. No, sada nastupaju problemi jer češkim nebom, ili nešto niže, lete i ove ptice – křepelka, koroptev, stehlík, sýkora, špaček i skřivan, a to su prepelica, jarebica, češljugar, sjenica, čvorak i ševa. Ševa koja ima kukmu zove se chocholouš. U seoskim dvorištima mogu se naći slepice, kachna i krůta sa svojim supruzima kohoutom, kačerom i krocanom, a to su kokoš, patka i pura, odnosno pijetao, patak i puran. Po ljepoti su poznati tetřev, páv i bažant – tetrijeb, paun i fazan, kao i jeřáb, a to nije jarebica nego ždral, kao što niti čáp nije čaplja nego roda (čaplja je volavka). Sova je na češkom sova, ali postoji i riječ výr. Neobičnih naziva je još – ledňáček je vodomar, potapka gnjurac, pštros noj, papoušek papiga, pěnkava zeba, hýl zimovka, žluva vuga, rorýs čiopa, střízlík palčić, strnad žutovoljka, pěnice grmuša, ťuhýk je svračak, rehek crvenrepka, káně škanjac, a Česi imaju svoju riječ i za pingvina – tučňák. I dudek je u češkom ptica, i to pupavac, a Česi su smislili i slikovit naziv za izumrlu pticu dodo – blboun nejapný. To doslovno znači glupan tupavi, a to je valjda i odgovor na pitanje zašto je dodo izumro. Jeřáb nije jarebica nego ždral, kao što niti čáp nije čaplja nego roda Upoznajmo još neke zanimljivosti iz češkog jezika Češke jezikolomke: Češki palindromi: •Kyklop koulí kouli od poklopu ku poklopu. •Kiklop valja kuglu od poklopca k poklopcu. •I vrabec chce barvy. •I vrabac bi rado imao boje. •Náš pan kaplan v kapli plakal. •Naš gospodin kapelan plakao je u kapelici. •Do chladu si mísu dal Chod. •U hlad zdjelu stavio Chod. •Tvrdíš, že sis přiskřípl prsty mezi dvířka skříně. •Tvrdiš da si si pričepio prste među vratima ormara. •Fešná paní volá »má málo vína pan šéf«. •Dobro držeća gospođa zbori »ima li malo vina gospodin šef«. •Pštros s pštrosicí a pštrosáčaty šli do pštrosačárny. •Noj, nojica i nojići išli su u nojarnik. •Zeman seno dones na mez. •Zeman donio sijeno na među. •Poslali mě naši k vašim, aby přišli vaši k našim, když nepůjdou vaši k našim, tak nepůjdou naši k vašim •Poslali su me naši k vašima da pozovem vaše k našima, a ako neće doći vaši k našima onda neće ići ni naši k vašima. •Měla babka v kapse vrabce, vrabec babce v kapse píp. Zmáčkla babka vrabce v kapse, vrabec babce v kapse chcíp. •Imala baba u džepu vrapca, vrabac babi u džepu pijuknuo. Stisnula baba vrapca u džepu, vrabac je babi u džepu krepao. Češke riječi bez ijednog samoglasnika •brnkl, cvrnkl, čtvrť, drhl, hrst, chrstl, mrzl, plst, plch, scvrkl, smršť, smrž, šmrnc, šprt, ztvrdl, zmrzl, •zadrndao, zazvečao, četvrt, ribao, šaka, bacio, mrznuo, puh, smežurao, vijavica, imidž, štrebanje, stvrdnuo, smrznuo •Kobyla má malý bok. •Kobila ima mali bok. •Jelenovi pivo nelej. •Ne toči pivo jelenu. •Kam ale sela mák? •A gdje je sijala mak? Nekoliko čeških rečenica bez samoglasnika •Strč prst skrz krk. •Gurni prst kroz grlo. •Plch zdrhl skrz drn, prv zhltl hrst zrn. •Puh zbrisao kroz busen, prije toga proždro šaku zrnja. •Chrt pln skvrn zhltl hrst zrn. •Hrt pun mrlja proždro šaku zrnja. •Smrž pln skvrn zvlhl z mlh. •Smrčak pun fleka navlažio se u magli. Priredili Marcela Čović, Snježana Herceg i Marijan Lipovac 62 SUSRETI Knjiga koju treba pročitati svaki ljubitelj Češke! ČEŠKA KROZ KLJUČANICU, AUTORA DUBRAVKA DOSEGOVIĆA, U IZDANJU HRVATSKO-ČEŠKOGA DRUŠTVA I NOVE STVARNOSTI Pristupačan, zanimljiv i duhovit pogled na Prag, njegove najvažnije građevine, mostove i pivnice, praške legende, češku povijest, humor, mentalitet i svakodnevni život, na češke dvorce i ostale prirodne i kulturne znamenitosti »Ne zanosim se mišlju da sam čitateljima otkrio vidike kroz širom otvorena vrata – sve zajedno to više nalikuje na pogled kroz ključanicu. Na taj način vidno je polje suženo i usredotočeno na pojedine detalje, ali se kroz ključanicu katkad može vidjeti i nešto što se inače ne pokazuje.« Iz uvoda D. Dosegovića »...upravo je u tome najveći doprinos Dubravka Dosegovića: tko njegovu knjigu pročita, neće mu biti dovoljan pogled “kroz ključanicu.” Htjet će otvoriti cijela vrata.« Iz predgovora češkog veleposlanika Karela Kühnla »U paketu s vodičem kroz Češku, ne samo zemljopisnim, već i povijesnim, dobili smo i dubinsko otkrivanje češkoga duha« Martina Kalle Vjesnik, 26. 6. 2009. NOVA STVARNOST čitatelje Susreta daruje popustom od 50% za knjigu Češka kroz ključanicu, dakle ne za 120,00 kn, nego za 60,00 kn. Također čitatelji Susreta u Novoj stvarnosti mogu nabaviti bilo koju knjigu iz Hrvatske uz najmanje 20% popusta. NOVA STVARNOST, Zagreb, Kaptol 21, tel./faks 01 / 4819 509, e-mail: [email protected] 63 SUSRETI.indd 51 11.1.2011 14:07:01
© Copyright 2024 Paperzz