Saša Radović TKO JE JAMIO, JAMIO! PUT U BESPUĆE HRVATSKE STVARNOSTI ... Sljedeća sjednica Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske (36. sjednica), interesantna je i indikativna po pitanju razvoja prvih devijacija i utvrđivanja mehanizama pljačke u tijeku stvaranja naše nove države. Ta sjednica bila je održana u utorak, 12. studenoga 1991. godine, s početkom u 12 sati i 15 minuta. Predsjedavao je predsjednik, Franjo Tuđman. ... Dnevni red 36. Sjednice: 1. Situacija oko Vukovara i Dubrovnika, 2. O krizi u Bosni i Hercegovini, 3. Odnos prema saveznoj Vladi bivše Jugoslavije, 4. Zašto nije proveden izbor Ustavnog suda na zasjedanju Sabora? 5. Razno. Obzirom da je Dnevni red velik, predsjednik Tuđman je zamolio da svi budu kratki, te da iznose samo ono što je potrebno za konkretne odluke. Sastanku nije prisustvovao predsjednik Vlade, Josip Manolić, jer je na putu. U uvodu za prvu točku predsjednik Franjo Tuđman objašnjava vrlo tešku situaciju. Jugoslavenska armija i Srbija ne obazirući se na sve apele i Europske zajednice i posebno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država ne obustavljaju agresiju. Slobodan Milošević pod svaku cijenu želi zauzeti područja u sklopu svog programa stvaranja velike Srbije pod imenom «mala Jugoslavija». Udeseterostručeni su napadi na Dubrovnik i Vukovar. U Srbiji se provodi snažna kampanja i široka mobilizacija svih snaga. Želja je da se Srbiju uvjeri, da se uvjeri srpstvo da je taj i takav program kakav srpski narod sada ima pred sobom, vrijedan. Jedan od ideologa te srpske politike Milorad Ekmečić, za novu Jugoslaviju, tj. veliku Srbiju doslovce kaže da za to vrijedi dati i nekoliko stotina tisuća žrtava. No, u isto vrijeme ima i kolebanja u toj i u takvoj politici, a ima i razlike između vrhova Jugoslavenske vojske i Srbije. No, za sada se oni ne osjećaju u praksi, te pozitivne snage preslabe su - nego naprotiv, događa se eskalacija napada. U našim redovima osjeća se aktivno djelovanje stranih obavještajnih službi, KOS-a i HOSa što doprinosi dezorijentaciji. Predsjednik Tuđman smatra da tešku situaciju u kojoj se nalazi Vukovar i u kojoj se nalazi Dubrovnik netko želi iskoristiti za obaranje demokratske Vlade i predsjednika Republike. Kaže da su tu uključeni i pojedini hrvatski vojni zapovjednici. Stigla je optužnica iz Vukovara koja je prema dosadašnjim spoznajama pisana u zapovjedništvu našeg sektora. Tu optužnicu vidjeli su mnogi, a počinje s: «Optužujem vas». Sljedeći redovi prilično su nejasno sročeni, pa je zbog toga prenesen originalan tekst. To je upućeno i Saboru i gospoda sabornici za trenutak iznenadjenja kada su u Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta, te za obranu Vukovara, ali se ista ne želi upotrijebiti tj. dostaviti zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koje je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred zapovjedništvo. «Optužujem vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da izmedju vas, Hrvatskog sabora, hrvatske Vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike. (velikim slovom) Optužujemo vas za izdaju itd». To nije akt jedne demoralizirane osobe, niti jedne grupe demoraliziranih. To je akt proizašao iz teške situacije, jasno u kojoj se taj Vukovar zaista nalazi, ali i akt jednog urotničkog pothvata, jer je isto vrijeme i telefonski pozivi i ovdje u Predsjedništvo i u Ministarstvo unutrašnjih poslova, započeo je plan pada i predsjednika Republike i predsjednika Vlade, ... nazive. Veoma široko se raspreda o tome od Australije do Slovenije. U Australiji kojekakvi HOS-ovci pišu da Vlada hrvatske umjesto da je nabavljala oružje itd. da je kupovala luksuzne automobile, pa da je vrijeme da pada. Spomenuti luksuzni automobili već su tada, 1991. godine, bili javna tajna i označili su izvjesno nepovjerenje i sumnju da vlast više radi u osobnu korist nego za dobro nove države. Moguće je da je bilo i izvjesne subjektivnosti u ocjeni ove optužbe upućene iz Vukovara, ali to je moguće opravdati užasnom situacijom u tom napadnutom gradu. Bezizlaznost, smrt na svakom koraku, stalna vatra iz teškog naoružanja, klanje, glad, elementi su koje netko izdaleka, udaljen stotinama kilometara, iz sigurnosti udobnog fotelja – ne može ni zamisliti. S druge strane, iz katastrofičnog vukovarskog ozračja, u tom momentu svjetlosnim godinama udaljeni Zagreb, možda se braniteljima činio nedovoljno aktivan, pa je bilo kakav komentar teško donositi. No, moramo respektirati mišljenje tih ljudi od kojih su neki s lovačkom puškom, sačmaricom, bez prijeko potrebnog ratnog oružja, branili svoje domove. Nema nikakve sumnje da su ti ljudi zaslužniji za stvaranje ove države od onih za stolovima. Zato je jedini suvisli zaključak o ovom prvom ozbiljnom sporu hrvatskog političkog vrha i „terena“, taj - da nikada nećemo saznati pravu istinu. Ali, ako je zaista bilo propusta ili neispunjenih obećanja ugroženom gradu – zbog donacija iz dijaspore usmjerenih u drugom pravcu (u privatne džepove) – to je ravno izdaji. Spomenuti automobili bili su samo simbol bogaćenja i značili su nešto više – naznaku mogućnosti manipulacija kojima su grabljeni i kasnije razgrabljeni hrvatski resursi. Već i tada nisu bili samo automobili u pitanju. Već i tada sve više se šuškalo da postoje tajni računi na koje stižu donacije iz inozemstva. Znalo se i to da neki dižu goleme svote novca i da nad tim računima nema kontrole. U pet desetljeća socijalizma, bez obzira kako to bio privredno neučinkovit model, stvorene su znatne vrijednosti: veliki stambeni fond, zgrade uprave, tvornice, hoteli, komunikacije i dr. Danas znamo da su ti resursi razgrabljeni. Razgrabljene su dobrim dijelom i spomenute donacije, velike svote u njemačkim markama i dolarima koje su rodoljubno donirali naši ljudi iz inozemstva. Mi ni danas ne znamo gdje su novci od svih tih resursa i koliko je tajnih računa izvan zemlje. Nešto je otišlo na kupovinu oružja, ali ne sve. Koliko je ostalo? Jedno je sigurno, Vladimir Zagorec nije jedini izvukao milijune iz tragedije našeg Domovinskog rata. U Američkom senatu (neslužbeno) procijenjeno je prije nekoliko godina da je iz Hrvatske, u razdoblju od 1991. do 2001. godine izneseno 35 milijarda dolara. Nedavno je izvršena nova procjena i korigirana svota sada iznosi, pretpostavljenih 50 milijarda dolara. Nadalje, kad je riječ o kreditima također je procurila jedna ružna informacija. Navodno se često kompletni milijunski krediti Hrvatskoj, vraćaju u istu zemlju koja ih je dala – ali na privatne bankovne račune. Kredite otplaćuje 4.500.000 hrvatskih građana. Ne može se reći da je cijeli sastav hrvatske vlasti u doba rata direktno kriv za iskorištavanje naše ratne tragedije za osobna bogaćenja, ali dio te vlasti neosporno, jest! Indirektno, kriva je kompletna vlast, jer su svi pasivno prihvatili stanje bezvlađa. Oni nisu razmišljali koliko je branitelja više nego što je trebalo poginulo zbog ukradenog novca za oružje, i zbog toga slabog, nedovoljnog naoružanja, i koliko ih je više zarobljeno. Vrlo je lako ustanoviti tko je „jamio“. Dovoljno je ispitati imovno stanje danas i usporediti ga s prijašnjim. A, lako je zaključiti koliko se može odvojiti od poštenog i legalno stečenog mjesečnog primanja. Onaj eventualni višak u toj računici, posebice ako su to teški milijuni - nije ništa drugo nego pljačka. Osobno bogaćenje u kriznim ratnim vremenima ima dvostruko negativno djelovanje: Jedno je to što ukradeni novac nedostaje za potrebe ratovanja, a drugo što manipulacija krađe novca uzima vrijeme potrebno za planiranje i odvlači pozornost od najvažnije teme – vođenja rata. Nedostaje vrijeme za pripremu planova, što implicira, ništa drugo, nego da su oni koji su trebali studiozno planirati ratne akcije – gubili vrijeme u nekom drugom poslu ili planiranju. Manipulant koji smišlja kako uložiti na svoj račun goleme svote novca bez pokrića u banke – nema vremena razmišljati o nikakvim drugim problemima ili o bojišnici. Predsjednik nadalje izvještava da se u Sloveniji, preko slovenskog novinstva pa i preko tako ozbiljnih kao sto je "Delo" itd. širi promidžba da hrvatska politika doživljava slom i da je vrijeme da ode. Tisak prenosi da Franjo Tuđman kod sebe ima uvijek spremno nalivpero u slučaju da bi negdje trebalo potpisati kakav mirovni dokument, umjesto da hrvatska vlast sprema obranu itd. Predsjednik smatra da iza toga stoji slovenska politika i ideja da bi bilo najbolje da se Slovenija može mirno odcijepiti od Jugoslavije i od Hrvatske. Smatra da bi jednom dijelu slovenske politike odgovaralo da nema samostalne Hrvatske. Ovaj dio uvoda nema objektivnog utemeljenja, jer nema baš nikakve logike da Sloveniji 1991. godine nije odgovarala samostalnost Hrvatske. Svakom analitičaru, pa i laiku, jasno je da bi Milošević bez problema zgazio Sloveniju da je Hrvatska pala. Granica Velike Srbije pomakla bi se od linije Virovitice i Karlobaga, sve do Jesenica. Predsjednik konstatira da bez obzira na tu i na težinu takve situacije, rat traje, te da možemo izgubiti koju bitku, ali rat nećemo izgubiti! Apelira da se ne gubi razbor i razum i da se ne podliježe destruktivnim i ne samo destruktivnim, nego i pučističkim aktima koji su sada tu, i to nije prvi puta. Kaže da je bilo toga već prije dva mjeseca. S Daljem je trebalo i vojničkim porazom utjecati na Sabor i na politiku ne bi li se postigao pad sadašnje Vlade. Predsjednik prelazi na problem Dubrovnika, konstatira da je Dubrovnik u teškoj situaciji, ali smatra da treba zadržati i trijeznost u odnosu na zahtjeve i ne pristati na te zahtjeve. Tekst koji je stigao 11. studenog 1991. godine glasi: "Pučanstvo Dubrovnika ušlo je u fazu skapavanja. 1. I posljednji način razvoženja vode je uništen, jer su vatrogasne cisterne uništene zajedno s Vatrogasnim domom. Dakle, vrtoglavo se bliži trenutak žeđi. 2. Dotok hrane, brodovima je prekinut i već četiri dana niti kilogram hrane nije stigao u Dubrovnik, a zalihe hrane su uništene i ostaci se uništavaju bombardiranjem. 3. Distribucija preostalih zaliha hrane je posve onemogućena budući da se puca na sva vozila koja se kreću po preostalim prometnicama. 4. Sve je manje mjesta za golo sklanjanje života od bomba i rafala, budući da se zgrade masovno uništavaju, a posebno je tragično uništavanje hotela u kojima su smješteni oni koji su ostali bez vlastitoga krova nad glavom. U Dubrovniku više ne postoji hotel koji nije pogođen ili zapaljen. U trenutku pisanja sablasno gori veoma čvrsti hotel (nešto je nejasno) "Imperijal" u čijem prizemlju je sklonište s oko tisuću ljudi. 5. Komunikacije s vanjskim svijetom, a pod vanjskim svijetom se podrazumijeva ovdje sve ono što je izvan samog preostalog dijela grada Dubrovnika su potpuno razorene. Ne čuje se Hrvatski radio, Radio Zagreb, a televizija je davna prošlost. 6. Broj mrtvih i ranjenih eksponencijalno raste, nemamo više mjesta i mogućnosti pokapati mrtve. 7. Pristup mrtvim i ranjenim je onemogućen pucanjem po ambulantntim automobilima. 8. U Rijeci dubrovačkoj još ima oko tisuću i pet stotina žitelja koji se žele evakuirati u Dubrovnik, jer zapovjedništvo obrane procjenjuje da bi ostankom bili ugroženi svi njihovi životi. Medjutim, evakuacija je nemoguća, jer je cijeli put pod vatrom. 9. Prema izvješću zapovjednika obrane, naša obrana je razbijena i ona, praktično, više ne funkcionira. Gubici su ogromni i sutra će biti svedena na prostor unutar starih gradskih zidina koji prostor je već sada prenatrpan i nalazi se pred izbijanjem zaraze zbog očajnih higijenskih uvjeta. 10. Izvan gradskih zidina ima preko trideset tisuća ljudi od kojih će većina nastojati i uspjeti ući u prostor unutar zidina čiji je stambeni dio najnesigurniji, osim skloništa koja su već sada prepuna. Ne treba zaboraviti da je stari grad i danas, opet bombardiran, pa ne treba pretpostavljati da će biti pošteđen. Je li moralno ostaviti ovoliko Ijudi praktično bez zaštite? Zbog izloženog, predlažemo dva alternativna rješenja: 1. prijedlog Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima ili Evropskoj zajednici da se na području Dubrovnika omogući osnivanje demilitarizirane zone s predajom oružja međunarodnim mirovnim snagama do potpunog političkog rješenja. 2. Evakuacija svih za borbu nesposobnih žitelja Dubrovnika, dakle, žena, djece, staraca, bolesnih i ranjenih uz međunarodnu garanciju i pratnju. Ozbiljnost situacije nalaže žuran odgovor. Predsjednik Izvrsnog vijeća skupštine Dubrovnik, magistar Željko Šikić povjerenik Vlade Republike Hrvatske za južnu Dalmaciju, Jure Burić, predsjednik Skupštine općine Dubrovnik, Petar PoIjanić. Predsjednik Tuđman ponovno konstatira da je situacija ozbiljna u Dubrovniku, ali dodaje da tu ima nečeg što se može nazvati dubrovačkom psihozom. Navodi da se broj mrtvih i ranjenih u Dubrovniku još uvijek broji na kojih desetak, a ne na znatno više ... Osim toga čini se da nema neke spremnosti u tim aktima za borbu. Smatra da poslani prijedlog više sliči na kapitulaciju, ne samo Dubrovnika nego i Hrvatske, i da zato nije prihvatljiv. Naredba o demilitarizaciji značila bi odustajanje od toga da Hrvatska ima svoje policijske i vojne snage na svom području, što je zaista kapitulacija. Predsjednik izvještava što je poduzimao i u odnosu na vukovarsku, i u odnosu na dubrovačku frontu. Kad je već Vukovar bio toliko opkoljen da se moglo tamo samo poljskim putovima otići, znajući važnost te istočno-slavonske fronte išao je u Vukovar, želeći na licu mjesta pridonijeti organizaciji te obrane. U to vrijeme postavljen je na čelo Kriznog štaba za istočnu Slavoniju, Šeks, potpredsjednik Sabora. Na taj način dato je do znanja, da želimo upotrijebiti sve snage i mobilizirati sve za obranu Slavonije. Što se tiče naoružanja, poduzeto je sve ono što se moglo, i više nego li je bilo moguće upotrijebiti na tom frontu. Da nije bilo te pomoći i u ljudstvu i u naoružanju koje je tamo poslana, ne bi se Vukovar održao ni sedam dana. Predsjednik je dodao da i sada na tom području ima naoružanja koje nije upotrijebljeno. Vraćajući se na optužbu, predsjednik iznosi sljedeće (citat): „Ovi koji su sada sudjelovali u pisanju ovog pamfleta, ove optužbe, ti su bili u Zagrebu, taj Dedaković i razgovarao je sa svim ljudima u Ministarstvu, Glavnom stožeru i ja sam ga primio i dao mu, na objed s njegovim, ne znam njegovih, četiri, pet tjelohranitelja bili su tu i t.d., i vidio je što ima i poduzeli smo odmah sve i preko Slovenije i sam ministar je išao da bismo osigurali, poslije toga dolazi takav pamflet, a osim toga jačali smo neposredno, poslaIi smo tamo i pukovnika Grmovšeka koji je, Gorišeka koji je po općem uvjerenju u našim vojnim redovima jedan, ne samo u našim, nego i protivničkim, jedan od sposobnijih vojnika s kojima i najsposobniji, s kojima raspolažemo, njega smo poslali tamo, tog Dedakovića pošto je stekao nekakvu slavu i bilo je zamjerki da se nedovoljno izvana pomaže Vukovaru i shvaćajući da je važnije da se izvana pomaže obrana Vukovaru, suglasili smo se da on izađe iz Vukovara i dali mu zapovjedništvo na sektoru Vukovar-Vinkovci, Županja da pomaže. Poslali smo tamo zatim jednog od najsposobnijih oficira s kojima raspolažemo, pukovnika Basarca iz sektora Koprivnica, prema tome, sve što smo mogli, išao je tamo neko vrijeme shvaćajući i sam general Tus u Osijek da razgovara. Slali smo i prije, ne samo te oficire koji su nam prišli iz armije, slali smo i oficire izvana i jedan od organizatora i znalaca tog, da se izrazim vojničkim rječnikom malog rata, pukovnik Ante Roso je bio tamo i sudjelovao u organizaciji upravo one uspješne organizacije obrane s kojom se i taj Vukovar već tri mjeseca brani i .t.d, i t.d. Na kraju, naredili smo prekjučer da tamo ode i general Stipetić na taj front, prema tome, sve smo činili što smo mogli, nismo propustili ama baš ništa. Mislim da smo na pravac Vukovara i istočne Slavonije davali i više sredstava nego što nam je s obzirom na opću ratnu situaciju u Hrvatskoj bilo dopušteno, a obzirom na potrebe Banije i Korduna i zapadne Slavonije“. Pri spomenu imena pukovnika Ante Rose (kasnije general), interesantno je spomenuti da je u Domovinskom ratu sudjelovao veći broj pripadnika Legije stranaca. Njima posebno treba odati počast, jer su ostavili dobro plaćeni posao profesionalnih vojnika i dragovoljno pristupili obrani svoje domovine. Oni su zaista dali kvalitetan i stručan doprinos našoj borbi. Bili su, u svakom pogledu, uzor našim braniteljima. Kao instruktor Specijalnih postrojbi HV za borbene vještine obučavao sam, između ostalih i nekoliko „legionara“, pripadnika francuske Legije stranaca i manje poznate, španjolske Legije stranaca. Napominjem da su svi bili izuzetno disciplinirani i u svakom trenutku borbeno spremni operativci. Jaki, dugogodišnji vojnički dril stvorio je od njih ratnike bez premca. Unosili su borbeni duh među naše ljude. Čak ni u trenutcima odmora, između napornih vježba, ni jedan od njih nije htio odložiti oružje izvan dometa svojih ruku. Imao sam čast da mi je izvjesno vrijeme, pretpostavljeni bio general Ante Roso, a zatim general (tada brigadir) Ante Gotovina. Obojicu sam dobro upoznao, ne samo kao časnike nego i osobno. O njima imam vrlo visoko mišljenje. Iako bez klasične školske naobrazbe, ti su ljudi zbog izvanrednog pamćenja i visoke inteligencije skupili mnogo znanja ne samo po profesionalnoj liniji. Našem obrambenom ratu prišli su bez negativnog, agresivnog i nacionalističkog naboja. Oni u svom ratnom djelovanju nikada, ni u kriznim momentima, nisu izlazili izvan okvira čiste vojne profesionalnosti. Djelovali su objektivno i najbolje u svakoj prilici. Zbog toga smatram i duboko sam uvjeren da je Ante Gotovina apsolutno nevin po svim točkama Haške optužnice, te da je njegovo suđenje, a posebice držanje u pritvoru – više nego nepravda. O navodnim kriminalnim djelima Ante Gotovine u Francuskoj žuti tisak iznosi mnoštvo nesuvislih i relevantno neprovjerenih podataka. Stvarna, i jedino važna činjenica je da Francuska ne traži izručenje Gotovine, niti ima bilo kakva druga potraživanja. Predsjednik Tuđman nadalje kaže da je obrana Dubrovnika zakazala, te da su se prepustili gotovo bez obrane. Znalo se je i tu nije bilo propusta, na tom području aktivna je bila garda uz policijske snage i t.d. No, domaće snage s nekakvim dubrovačkim mentalitetom – da Dubrovnik neće biti napadnut – propustile su organizaciju obrane. Sa svojim malim odredom jedini uspjeh na toj bojišnici imao je Mato Šarlija, zvani Daiđa koji je uništio daleko brojniju trebinjsko nikšićku brigadu. Daiđa je završio vojnu akademiju u inozemstvu i imao iskustva iz Drugog svjetskog rata te bio organizator pukovnije dragovoljaca iz čitave Bosne i Hercegovine. Predsjednik Tuđman s pravom prigovara što su neki iz naših redova kritizirali Daiđu smatrajući ga ustašom. Navodi da je Daiđa za one koji su se pojavili s nekim ustaškim znakovljem, rekao da ih treba staviti pred sud. Nadalje, predsjednik smatra da se može uspješno voditi borba za Dubrovnik s brigadirom Šarlijom (Daiđom), te da će se skupiti pojačane snage sa zapadnog sektora. Nada se da će se pojačati međunarodni interes za Dubrovnik, te da će to utjecati da armijski blok posustane od samog napada na Dubrovnik. Predsjednik zaključuje da na općem planu ima dezorijentacije, defetističkog ponašanja, političke uskosti, pučističkih akcija, pa i širenja lažnih obmana. Navodi za primjer vukovarsku optužnicu koja je prevedena na engleski jezik i dostavljena svijetu. Dodaje da je donesena odluka o razoružanju HOS-a, jer je nedopustivo da na međunarodnom planu donose štete svojim profašističkim i ustaškim oznakama. U ovom dijelu predsjednik Tuđman kritizira „defetističke i pučističke akcije ... pa i širenje lažnih obmana“. Spominje i ustaštvo i profašizam. Ne ulazeći u razmišljanja koliko su te kritike širenja lažnih obmana objektivne, po drugom pitanju, po pitanju ustaštva i profašizma, treba reći da je predsjednik Tuđman u potpunosti bio u pravu da je zaista bila nedopustiva proustaška promidžba. Hrvatskoj je to na međunarodnom području bilo izuzetno štetno. Što se tiče problema u svezi Vukovara i Dubrovnika potrebno je ta dva slučaja tretirati zasebno, jer su potpuno različiti. Vukovar je junaštvo, pojam hrabrosti i ponos našeg Domovinskog rata. Dubrovnik, odnosno ono što se događalo te 1991. godine u Dubrovniku, za razliku od Vukovara, tamna je mrlja na stranicama naše povijesti. To je ružna priča o pasivnosti, podvijanju repa, i teškom kukavičluku. I ne samo o kukavičluku tamošnjeg življa nego i o nečem još žalosnijem, kalkulantnoj atmosferi podmukle lukavosti žitelja Dubrovnika. Razmišljalo se – ukoliko Srbi ostvare svoju ideju o Velikoj Srbiji, pa dubrovačka luka bude njihova – kako se agresoru što bolje kastorski dodvoriti. Istini za volju u ovom kritičnom povijesnom razdoblju Hrvatske, u tijeku Domovinskog rata, dogodilo se kalkulantstvo i na širem području nego što je dubrovačko. Mnogi naši političari i kojekakvi društveni aktivisti u početku devedesetih godina bili su u najboljim godinama i u punoj životnoj snazi. Poplavile su im grudi od udaranja u svoja hrvatska prsa, a snažnim glasovima držali su vatrene govore. No, mogli su dati mnogo, mnogo više, mogli su svoj doprinos domovini dati tamo gdje je bilo potrebnije – na bojišnicama, s puškama u rukama. Tamo nije bilo ugodno; kiša, snijeg, blato, mokra odora, cure cipele, zuji iznad glave, padne granata blizu, krv, rane, pogine suborac zarobljeništvo... Politički rad u sigurnom okružju uz dobra primanja, činio se daleko primamljivijim. Bilo je lijepo živjeti mirno i daleko od ratnog vihora i busati se u hrvatska prsa. U svezi s potomcima, odnosno s izbjegavanjem obrane domovine, čest je slučaj bio da su sinovi i kćeri potkoženijih i „viđenijih ljudi“ krenuli u inozemstvo na studij ili na duga studijska putovanja. Vratili su se tek nakon završetka rata. A, poneki unuk postane bankar… U daljnjem tijeku sjednice Stipe Mesić koji je u tom trenutku bio predsjednik Jugoslavije, izvještava o sastanku s Andreottijem. Andreotti u razgovoru konstatira da je hrvatska diplomacija bila dobra, te da je koristila sve mogućnosti da se prikaže u najdemokratskijem svjetlu. U širokom izvještaju Stipe Mesić iznosi međunarodne i diplomatske podatke o položaju Hrvatske kao i o pretpostavkama o djelovanju Slobodana Miloševića. Zatim Stipe Mesić vrlo upečatljivo oslikava dubrovačku sramotu. Najžalosnija sekvenca dogodila se kad je konvoj od 28 brodova dopremio golemi materijal, pomoć za Dubrovnik. Pomoć Dubrovniku! Ni jedan Dubrovčan, baš ni jedan, nije htio pomoći pri iskrcaju te pomoći, da ga netko ne vidi i da ga, ako Dubrovnik padne – Srbi ne pozovu na odgovornost. Golemi materijal pomoći, cijeli dan iskrcavali su Zagrebčani. Isto je bilo i prilikom mobilizacije – svega 30 posto Dubrovčana odazvalo se na mobilizaciju. Mesić se vraća na temu vukovarske optužnice i kaže da je nije vidio sve do danas kad se vratio u ured. Čuo je za nju u Italiji kako se hrvatska vlast loše postavlja, ali nije imao podatke za neku obranu. Napominje da nitko ne uzima u obzir da je trebalo stvoriti armiju u vrlo kratkom vremenu i braniti prostor i profunkcionirati i tako... Gojko Šušak dodaje da je sve što je izneseno o Dubrovniku istina. Kaže da sve što se diskutira ovdje (na sjednicama Vrhovnog vijeća) izlazi van i prenosi se i u medijima i među ljudima. I on se vraća na pitanje optužnice... Predsjednik Tuđman zadužuje Milasa da utvrdi tko je pisao optužnicu. Gojko Šušak kaže da su optužnicu pisali, diktirali potpukovnik Mile Dedaković i njegov zamjenik Tot, a Totova supruga to je tipkala i pisala. Dodaje da su jučer kod predsjednika Sabora bila dvojica emisara Dedakovićevih, te da ih je upitao u ime koga oni govore jer u optužnici nema potpisa nego samo: Vukovar. Oni su rekli da će oni potpisati. Šušak dodaje da ne stoji da je jedini Dedaković organizirao obranu Vukovara i da je jedini odgovoran za njega. Kaže da je general Stipetić sada tamo te da general Špegelj ide prekosutra tamo u inspekciju vidjeti što će se dogoditi. ...