Književna Rijeka
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 3, godište XVII, jesen 2012.
NAKLADNIK
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
Sunakladnik
Venerus, Rijeka
ZA NAKLADNIKE
Božidar Petrač
UREDNIŠTVO
Igor Žic (glavni urednik)
Silvija Benković Peratova, Bože Mimica, Davor Velnić
ADRESA UREDNIŠTVA
Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice)
Tel./fax: +385 (0)51 214 206
E-mail adrese / kontakti:
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci:
[email protected]
Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka):
[email protected]
Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke):
[email protected]
Časopis izlazi četiri puta godišnje.
Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn.
Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 120,00 kn,
a uplaćuje se na žiro račun: 2360000-1101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb),
s naznakom: ZA ‘‘KNJIŽEVNU RIJEKU’’.
Rukopisi se šalju e-mailom ili na CD-u. Obvezno je navesti, uz svoje ime i prezime,
kraću bi(bli)ografiju, kontakt-brojeve telefona i – ako se rukopisi šalju poštom, na
CD-u – e-mail adresu. Rukopisi se ne vraćaju.
ISSN: 1331-0607
Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova:
Grad Rijeka – Odjel gradske uprave za kulturu
Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
KR
Broj 3, godište XVII.
JESEN 2012.
SADRŽAJ
riječ urednikA
..........................................................................................................................
5
SVJETLANA HRIBAR (Novi list): In memoriam: David Daša Kabalin – Vinodolski
(31.07.1918 – 21.08.2012.) ...................................................................................................... 10
proza
marijan grakalić: Krhotine i ornamenti (fragmenti iz 20. stoljeća) ................ 16
IGOR ŽIC: Grad potrošene ljubavi ..................................................................................................... 30
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Vitlao vjetar uvelo lišće .................................... 49
ROBI SELAN: Priče ...................................................................................................................................... 54
ABDURAHMAN HALILOVIĆ: Aforizmi ....................................................................................... 65
ESEJ
BOŠKO BARAC: Pismo ......................................................................................................................... 70
DALIBOR BROzOVIĆ: Antunu Barcu, In memoriam ..................................................... 74
JOSIP PUPAČIĆ: Antun Barac ili povijest novije hrvatske književnosti ............. 81
nikola ivanišin: Kada Barčeva sabrana djela? ............................................................... 85
nikola CRNKOVIĆ: Ante Tresić Pavičić – i danas poticajan .................................... 89
ljubica kolarić-dumić: Odnos pjesnika i kraja ....................................................... 114
ŽELJKA LOVRENČIĆ: Latinsko-američki pisci hrvatskog podrijetla .................... 121
p OEZIJa
siniša cmrk: Živa rijeka ...................................................................................................................... 135
gaetano benčić: Posejdon je mrtav ...................................................................................... 140
INES PERUŠKO RIHTAR: Bez lanaca oko gležnjeva ........................................................ 143
VANJA MICHELAZZI: Intervali oseke i plime .......................................................................... 148
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ: Hodajući pored tebe ............................................................ 156
ZDRAVKO ODORČIĆ: Omotan tobom ........................................................................................ 161
ZRINKO ŠIMUNIĆ: Oprez! Pjesnici na putu! .............................................................................. 168
jasminka domAš: Ni najljepše kule od pijeska ne prežive ........................................ 177
kristina posilović: Nostalgija i euforija ........................................................................... 181
rENATA FUĆAK: Projekt zahuktalih lokomotiva ................................................................. 183
VINKO RIBARIĆ: Enigma univerze ................................................................................................. 190
ANA HORVAT: Čučerski haiku za Emily ...................................................................................... 195
k n j i ž e v n o s t z a d j e c u i m la d e Ž
SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Pjesme za djecu ........................................................... 200
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Čarobna škrinjica ................................................ 204
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ: Kos Dugonos ........................................................ 207
ljubica kolarić-dumić: Zašto Lucija ne voli matematiku ............................... 211
sudbina knjige
SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA: Željka Kovačević Andrijanić: Ulica
neriješenih zagonetki ..................................................................................................................... 216
IGOR ŽIC: Fra Bernardin Škunca: Franjo Asiški, skladatelj Božje ljepote .............. 219
ŽELJKA LOVRENČIĆ: Mladen Levak: Pisma prijateljici ............................................. 225
ferenc mak: U mirisu lovora (O poeziji Eve Viola) ......................................................... 229
FABIJAN LOVRIĆ: Marko Bošković: Pod kupolama sunca ............................................ 233
FABIJAN LOVRIĆ: Mladen Bjažić: Ma da ne bi .................................................................... 236
FABIJAN LOVRIĆ: Stjepan Tomić: Konj Bijelac ...................................................................... 239
4
Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA
RIJEČ UREDNIKA
Časopis Književna Rijeka pokrenut je početkom 1996. godine.
Uredništvo su sačinjavali: Darko Gašparović, Nikola Kraljić, Ljubomir
Stefanović, Milorad Stojević i Andrija Vučemil. Glavni urednik bio je
Andrija Vučemil, koji je u uvodniku prvog broja napisao:
“Književnu Rijeku, časopis za književnost i prosudbe o književnosti, pokrećemo iz zgoljene činjenice da pisci iz Rijeke i njezinog okružja
nemaju gdje objavljivati svoja djela... Književna Rijeka neće biti politički
list, ali će biti otvorena za sve književne tvorevine, bez obzira s koje političke pozicije pisac dolazio, uz uvjet da ima neupitnu književnu i umjetničku vrijednost.
Naglašavamo da će časopis biti riječki, ali teritorijalno i cijele Hrvatske... Nećemo mimoići ni pisce u iseljeništvu koji su, blago rečeno, dosad zanemarivani u kulturnim glasilima. Osobitu pozornost posvetit ćemo
starim (povijesnim) piscima koji su, zbog neknjiževnih razloga, zanemarivani. Nadamo se da će i mladi i neafirmirani pisci preko našeg časopisa
dokazati svoju vrijednost.”
Od prvog do broja 10-12 za 2000. godinu časopis je izlazio u formatu A4, na 60-100 stranica. U prvom broju mogu se spomenuti doprinosi
Slavka Mihalića, Petra Šegedina, Lucifera Martinija, Alessandra Damianija, Anke Petričević, Ljerke Car Matutinović, Jadrana Zalokara i drugih...
U broju 2-3/1996. zanimljiv je ulomak iz romana Stjepana Čuića,
kasnijeg predsjednika DHK-a, esej Irvina Lukežića o Pietru Pillepichu,
pjesniku, prevoditelju i višegodišnjem voditelju Gradske knjižnice u Rijeci između dva svjetska rata, kao i tekst Aljoše Pužara u kojemu skreće pažnju na talijansku monografiju o Heinrichu von Littrowu, značajnoj
osobnosti riječke književnosti i kulture 19. stoljeća.
Broj 4/1996. uredio je Darko Gašparović i u njemu je predstavio
pet dramskih tekstova suvremenih hrvatskih autora: Ivana Bakmaza, Feđe
Šehovića, Tomislava Marijana Bilosnića, Žarka Milenića i Franka Milkovića.
U broju 2/1997. Gašparović je, na tragu svojih stalnih preokupacija,
priložio esej HNK Ivana pl. Zajca od obnove 1981. do danas, dok se Lukežić pozabavio književnom ostavštinom obitelji Polić – ocem Antom te
sinovima Jankom i Nikolom Polićem.
Uslijedio je tematski broj posvećen Viktoru Caru Eminu (3/1997),
vezan uz znanstveni skup koji se održao 4. lipnja 1994. u Lovranu. Autori
su bili: Mirjana Strčić, Petar Strčić, Goran Crnković, Miroslav Šicel, Branimir Donat, Danijela Bačić-Karković, Milorad Stojević, Diana Stolac,
Igor Žic
5
Irvin Lukežić, Ines Srdoč-Konestra, Karol Visinko i Zdenka Gudelj-Velaga.
Broj 4/1997. bio je tematski vezan uz rukopise koji su dobili Nagradu Drago Gervais za 1997. godinu. Riječ je o tekstovima Vere Šoić-Katalinić, Lucifera Martinija, Vilima Lončarića, Srećka Cuculića i Silvana
Simčića.
Od broja 1/1998. časopis se otvara dužim razgovorima s istaknutim
književnicima ili povjesničarima književnosti. Prvi je ugošćen akademik
Vlatko Pavletić, a potom slijede Nedjeljko Fabrio, Pavao Pavličić, Veljko Barbieri, Slavko Mihalić, Ivo Frangeš, Andriana Škunca, Ivan Golub,
Stjepan Čuić... Ozbiljan odabir sugovornika dao je niz zanimljivih i poticajnih intervjua.
Irena Lukšić priredila je duži izvadak iz Dnevnika Dragojle Jarnević za 1848. godinu (br. 3-4/1999). Zoranu Kompanjetu bio je posvećen
broj 9-10/1999, a uredio ga je Milorad Stojević.
U broju 10-12/1999. uredništvo je djelovalo u sastavu: Nedjeljko
Fabrio, Darko Gašparović i Nikola Kraljić, a glavni urednik bio je Gašparović. Taj broj posvećen je Janku Poliću Kamovu, uz priloge Fabria,
Gašparovića, Danijele Bačić-Karković, Josipa Krajača, Ervina Dubrovića
i Ljiljane Domić.
Na novi, četvrtasti format, časopis je prešao s brojem 1/2001, kad
je grafički urednik postao slikar i grafičar Klas Grdić. U uredništvu je
pjesnik Igor Večerina zamijenio Fabria. Broj je otvoren posvetom Branku
Fučiću (1920-1999), uz eseje Danijele Bačić-Karković, Giacoma Scottija,
Jadrana Zalokara, Josipa Bratulića i Josipa Žgaljića.
U broju 3/2002. Miro Gavran, najprjevođeniji i najizvođeniji hrvatski književnik, objavio je dramu Teško je reći zbogom. U broju 4/2002.
Davoru Velniću objavljen je prvi u nizu ulomaka iz njegove dugo pisane,
meditativne knjige Kineski šapat, a Gašparović se esejistički osvrnuo na
Fabrijev roman Triemeron.
U uvodnom slovu broja 3/2003. Darko Gašparović je rezimirao razdoblje svog uredništva:
“Ovaj broj, jesenji, Godine Gospodnje 2003, posljednji je koji uredništvo Književne Rijeke u ovom sastavu potpisuje poslije tri godine rada.
Kvantitativna je bilanca sljedeća: jedanaest brojeva i jedan dvobroj, cca tri
tisuće kartica autorskih tekstova koje, na stranicama našeg časopisa, ispisaše mnogi hrvatski i strani pjesnici, prozaici, dramatici, esejisti, kritičari
i prevoditelji... Smijemo li reći: za tri godine nije ni malo.
No važnijim mi se čini kazati da je Književna Rijeka, nastavljajući
na temeljnim zasadama prigodom pokretanja sad već prilično daleke 1996.
6
Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA
godine pod uredništvom Andrije Vučemila, sadržajem i izgledom obnaša i
ugledno mjesto u svijetu hrvatskih književnih časopisa... Kad budete držali u rukama ovaj broj dosadašnji glavni urednik bit će daleko, u Južnoj Koreji, kamo je pozvan na Sveučilište Hankuk predavati hrvatski jezik i književnost u akademskoj 2003/2004. godini. Novo iskustvo i novi izazovi,
pogotovo s obzirom na činjenicu da je to prvi put uopće da je tamo pozvan
jedan profesor s nekog od hrvatskih sveučilišta. Opraštajući se, dakle, na
neko vrijeme s Rijekom i Hrvatskom, ovdje želim od srca zahvaliti svima
koji su tijekom proteklih triju godina stvarali Književnu Rijeku: pjesniku
Nikoli Kraljiću, akademiku Nedjeljku Fabriu, mlađem kolegi, pjesniku
Igoru Večerini, marnom izvršnom uredniku Žarku Mileniću, u svakom
času spremnoj na pravi jezični savjet prof. dr Veroniki Leopoldini Banaš,
akademskom slikaru Klasu Grdiću koji je časopisu dao svjež i u rasporedu hrvatskih književnih časopisa jedinstven likovni i vizualni izgled.
Novom uredništvu, na čelu s glavnim urednikom Davorom Velnićem, želim – pomorski rečeno – dobar vjetar i mirno more; ali budući da
je kreativno pisanje uvijek avantura, neka se ne boje udara i nevera.”
Osim Davora Velnića, novo uredništvo činili su Silvija Benković
Peratova, Bože Mimica i Igor Večerina. Potonji ostaje u uredništvu do
broja 1/2005.
Poučno je Uvodno slovo Davora Velnića iz broja 1/2004:
“Prema svemu sudeći, u Hrvatskoj je daleko (pre)više književnika
nego čitatelja; više se piše nego čita, što nekad niti samostanskim prepisivačima nije polazilo za rukom. Zapravo, sadašnja matematika je okrutno
točna jer postoji evidencija književnih autora (dvije udruge, DHK i HDP)
i ako joj se pridruži povelika lista čekanja za prijem u članstvo, dolazi se
do brojke od oko tisuću ljudi koji pišu i objavljuju. Dakle, tisuću književnika, pisaca, pjesnika... i ta se brojka opet, gotovo redovito, pojavljuje
u impressumu većine knjiga – naklada 1000 komada (i manje, i manje).
Pišu li to književnici za svoj inat i tuđu zavist, samo jedni za druge ili su
čitatelji nestali, pretvorili se u potrošače gledanja; je li TV pojela knjigu i
jesu li oči pojele maštu?“
Već u broju 4/2003. pojavljuje se Igor Žic s prvim u nizu dugih eseja iz svjetske i hrvatske književnosti. U broju 2/2004. Žarko Milenić priredio je zanimljiv temat posvećen japanskom književniku Yukiu Mishimi.
U broju 1/2006. uvedena je rubrika Pismo u kojoj su objavljivani
izrazito hermetički tekstovi Slavomira Sambunjaka i Antuna Nodila. Oko
rubrike vodile su se rasprave, jer je otvorila neka pitanja koja se obično
otvaraju u lingvističkim ili filozofskim časopisima.
Vrlo poučan bio je temat broja 2/2006. posvećen Grgi Gamulinu,
Igor Žic
7
uz ranije neobjavljeno, polemično, vrlo dugo pismo Gamulina Miroslavu
Krleži te priloge Tonka Maroevića i Davora Velnića u kojima se rapravlja
o ulozi ta dva velikana hrvatske kulture. Uslijedilo je još nekoliko tekstova o Gamulinovom književnom tragu, a najzanimljiviji su bili temati
u brojevima 4/2007. i 1/2010, gdje su priložena Gamulinova sjećanja na
njegove logoraške dane u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi. Iz plodne suradnje s akademikom Maroevićem izišao je i dugi esej Ante Polića
Starograđanina (oca Janka Polića Kamova) Rieka iz 1883. godine.
Tema broja 4/2007. bio je književnik Srećko Cuculić, a eseje su
priložili Marinko Lazzarich, Jasna Gržinić, Mladen Urem, Igor Žic, Kim
Cuculić i Dražen Cuculić.
Od broja 1/2008. u uredništvo je ušao i Igor Žic. U broju 4/2008.
objavljen je prijevod prevažnog, dugog eseja Alessandra Damianija Jezik
i kultura u Rijeci (str. 4-70). Broj 3/2009. posvećen je Andriji Vučemilu,
prvom glavnom uredniku časopisa, povodom 70 godina života i 40 godina
književnoga rada.
U brojku 4/2009. Igor Žic objavljuje prvi ulomak iz romana Grad
potrošene ljubavi, koji se bavi Gabriele D’Annunzijom i gradom na Rječini.
Cijela knjiga Na Golom otoku Vladimira Bobinca, umirovljenog
profesora povijesti iz Krka, otisnuta je u broju 3/2010.
Od broja 1/2011. glavni urednik Književne Rijeke je Igor Žic, uz
već provjereno uredništvo: Silvija Benković Peratova, Bože Mimica i Davor Velnić. U uvodu je napisao:
“U Novu 2011. Književna Rijeka ulazi s novim grafičkim izgledom
koji se oslanja na klasični dizajn Partisan Review (Boston), desetljećima
najutjecajnijeg svjetskog časopisa za književnost, koji je prestao izlaziti
nedugo nakon smrti glavnog urednika Williama Phillipsa 2002. godine.
Smatram da je povratak čistom prijelomu način da se skrene pažnja na
ljepotu samih riječi. Pustimo mašti čitatelja da stvara slike.”
Jedan od najboljih brojeva, u pogledu proze, nesumnjivo je bio broj
4/2011. koji je otvorio tekst Slobodana Novaka, najvećeg hrvatskog živućeg pisca. Na to su se nadovezala fascinanta sjećanja grofice Marije
Pejačević Virovitičke, potom blok čileanske književnosti (Ampuero-Jerez-Mihoviloch Hernandez) koji je uobličila i prevela Željka Lovrenčić,
Parovi Mire Gavrana, Herkulova batina Milana Osmaka, Kuća na prodaju Ljubice Kolarić-Dumić, uz priloge Željke Kovačević Andrijanić, Tee
Meyhew, Javora Novaka i Branka Križnjaka...
U istom broju bili su i razgovori s Nobelovcem Czeslawom Miloszem i Romanom Latkovićem, Riječaninom koji je već dulje vrijeme u
8
Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA
Kaliforniji.
Tijekom 2012. otresena je prašina sa sjajnih eseja Antuna Barca vezanih uz Rijeku, što je izazvalo iznenađujuće pozitivne reakcije. Iz riječke
književne povijesti otisnute su i zaboravljene komedije Emidija Mohovicha, Riccarda Gigantea i Giuseppe A. Pausija, koje je prevela Vanesa
Begić iz Pule.
Časopis Književna Rijeka i u svom sedamnaestom godištu nosi baklju svjetla kroz Had svakodnevice...
Igor Žic
In memoriam
David Kabalin – Vinodolski
hrvatski književnik
(31.07.1918 – 21.08.2012.)
10
Književna Rijeka / IN MEMORIAM: DAVID DAŠA KABALIN – VINODOLSKI
IN MEMORIAM: DAVID DAŠA KABALIN (1918 – 2012.)
SVJETLANA HRIBAR
Novi list, 23. kolovoza 2012.
Čuvar novljanske čakavštine
Iako je Nagradu Drago Gervais Kabalin dobio za stil vezan uz neožerveovski poetski mikrokozmos, on se čitavog života služio lokalnom
novljanskom čakavštinom, ostajući privržen tradicionalnim vrjednotama zavičajnog kulturnog kruga
U
94. godini života u Rijeci je umro pjesnik, književnik i nekad
istaknuti privrednik, David Daša Kabalin. Rođen u Novom Vinodolskom 1918. godine, u rodnom je gradu završio osnovnu
školu, potom gimnaziju u Sušaku, a studij šumarstva u Zagrebu. Sredinom
tridesetih godina počinje se javljati čakavskim stihovima, najprije u sušačkim krugovima, a nakon sjedinjenja Istre i Rijeke s maticom Hrvatskom,
u novinama i časopisima Rijeke i Pule.
Dašina biblioteka
Iako je bio uspješan gospodarstvenik i radio na značajnim poslovima u zemlji i inozemstvu (kao predstavnik privrede Jugoslavije neko
je vrijeme živio i radio u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Tunisu i Alžiru),
profesija je obilježila kraći dio Kabalinovog života: od rođenja pa do smrti
on je bio i ostao pjesnik, zaljubljen u rodni kraj kojemu je posvetio čitav
pjesnički opus.
Novom Vinodolskom David Kabalin je napisao čitavu malu biblioteku knjiga – osamnaest zbirki, od Jadri brode, široko ti more (1967.), Naše
besede (1969.), Kolo mažurane (1975.), Zač nan je noćaska jadra otvoriti
(1976.), Pivanja i govorenja (1978.), Na moru rumen (1984.), Moj grad
kameniti (1987.), Juže ubo zima minu (1992.), Moje strune (1985.), Kroz
godišća (1997.), do zbirki objavljenih u ovom stoljeću: Pomalko prohaja
Svjetlana Hribar / Novi list, 23.08.2012.
11
deveti križ (2000.), Nagnulo se j’ drivce orihovo (2002.), Dedove pojidi i
veselja (2003.), Barčica j’ armana slebron okovana (2004.), Ne zahajaj
sunašce moje (2006), Sakoga trena jedno godišće za Učku zajde (2007.),
Novljansko govorenji (2009.) i posljednje Besedice, objavljene prošle godine, za koje je i sâm rekao da su mu posljednja knjiga... (Besedice su ipak
bile Kabalinova pretposljednja knjiga. Naime, u pripremi za tisak je Kabalinova posljednja knjiga, u nakladi Društva hrvatskih književnika – Ogranka
u Rijeci, a u suradnji sa sinovima Davida Kabalina, velikana hrvatske književnosti, pjesnika i prozaika, našega kolege i dugogodišnjeg člana Društva
hrvatskih književnika, na kojoj se radi nekoliko posljednjih mjeseci i koja bi
danju svjetlost trebala ugledati 2013. godine – na žalost, sada već posthumno; ne očekuijući, ipak, unatoč poznoj dobi, tako nagli odlazak na vječno
putovanje poštovanoga kolege Davida Daše Kabalina Vinodolskog; naknadna op. uredništva Književne Rijeke).
Kabalinov opus dragocjen je doprinos očuvanju novljanskoga čakavskoga govora i temelj identiteta budućih naraštaja.
Daša je povijest – zapamećena i zapisana, ka svedoči i staro i novo.
Daša je neš ča dura, ča će zavavek bit i ostat našo, zapisala je Cvetana Miletić u Besedi, tjednom prilogu Novoga lista, prilikom jednog od niza susreta
s Davidom Kabalinom na druženju Pul ognjišća u Ronjgima 2009. godine.
Bio je antifašist i domoljub, to uvjerenje izvire iz svake riječi koju
je zapisao, a mnoge njegove pjesme tako su brzo ušle u uho da ih se smatra narodnima. Primjerice, mornarska himna Mornari, hrabri ko legende
glas... kojom je desetljećima započinjala radio-emisija za pomorce, pa
Mantinjada koju je uglazbio Ivan Matetić Ronjgov, Ognjišće koje je hitom učinio Toni Kljaković...
Prijateljstvo s Gervaisom
David Daša Kabalin za života je bio voljen, priznat i nagrađivan,
dobitnik je Nagrada Grada Rijeke i Novog Vinodolskog, njegovi stihovi
se nalaze u čitankama – što je za pjesnika najveće priznanje, ali on osobno
među najdraže svrstavao je Književnu nagradu Drago Gervais. Dobio ju
je 2005. godine za pjesničko-proznu knjigu Barčica j’armana, slebron
okovana. Drugovao je s Dragom Gervaisom, a u Rijeci čak i živio u ulici
koja nosi njegovo ime...
U razgovoru s našom novinarkom Kim Cuculić, povodom te nagrade, rekao je: Važna mi je, prije svega, iz sentimentalnih razloga, jer
me podsjeća na Gervaisa i njegov specifičan život (...) Bio je vrlo duhovit
12
Književna Rijeka / IN MEMORIAM: DAVID DAŠA KABALIN – VINODOLSKI
čovjek. To se vidi i iz njegove poezije u koju sam se zaljubio. Postali smo
prijatelji, s vremenom dobri kao braća...
No, iako je Nagradu Drago Gervais Kabalin dobio za stil vezan uz
neožerveovski poetski mikrokozmos, on se čitavog života služio lokalnom
novljanskom čakavštinom, katkad i standardom, u svojoj poeziji ostajući
privržen tradicionalnim vrjednotama zavičajnoga kulturnog kruga. Crpio
je nadahnuće iz povijesti, narodnog života i drevnih običaja, i sâm osjećajući presudan utjecaj koji su na njega izvršili usmeno stvaralaštvo njegova
kraja i braća Mažuranići. Osobito je bio ponosan što je novljanska čakavština – za razliku od otočke i istarske – ostala bez natruha talijanizama i
svojim je pisanjem ustrajno pridonosio njezinom izvornom očuvanju.
Sva prava pridržana.
Copyright © Novi list, 23.08.2012.
David Kabalin
DAVID KABALIN
MAT ČEKA
Vapôr bi zâda nȁše rîve zašàl,
uragàn je dîm i môre i òblak skȕpa smotàl.
Kȕha kanàl, kȕha sênjski kotàl.
Otàc je z vapòron pasàl
pût Senjȁ, va buru, va dîm, va pakàl.
Va zrâki vražjȉ òrgan sopȅ!
Jȅl kȉša, sȕl sȕze ča stȁkla škropȅ?
Kȍt svîtu da j’ zàdnji prišàl dân
grmì uragȁn.
Krôz mûtno staklȍ jednȅ modrȅ òči
gljȅdaju mahnìto môre
i sȕzan se bȍre.
Mîsli se lòme,
brîga na čelȉ nabȍri grâdi,
srce se grči,
vrûće čelȍ studèno staklȍ hlâdi.
Usnice šâpću. Žmî lumìn.
Mȁt, jȍš sȁn bîl mîći kȍt čȅp,
jȍš nis pràvo ni govorit umèl
mȁ sân Te razumèl.
Mȁt mojà drâga
i sȁd Te razumìn.
Hìljade nȍćih polnòć si brojìla
va glavȉ se j’ mîsal na mîsal rojìla,
hiljade pûtih je bȕra prekìnula sân
hiljade pûtih si bûdna čèkala dȁn.
Kȍt pùno nâših žén
i Tî si, mȁt mojȁ,
čȅkala mûža mornarȁ,
13
14
Književna Rijeka / IN MEMORIAM: DAVID DAŠA KABALIN – VINODOLSKI
dȉcu gojìla,
lȅta i zîme brojìla,
čȅkala,
čȅkala,
čȅkajuć stȁrost dočȅkala.
Vrîme j’ pasàlo
čȅkajuć.
Lȅta gredȕ.
Bȕre zrâkon letȅ.
Môja mȁt
drâgu
srȅbrnu kosȕ pletȅ.
MORNARI, HRABRI KO LEGENDE GLAS
Kada u valu našeg plavog mora
sunašca zlatnog zatreperi trak,
tada se čuje zvuk naših motora –
iz luke plove kroz talas i mrak.
Mornari, hrabri ko legende glas,
na moru, u borbi nam sreća i spas!
Znate nas danju – puni smijeha, šale,
a sad tvrdi, ozbiljni u noć,
jer branit’ valja kućice nam male,
satirat’ vragu-dušmaninu moć.
Mornari, hrabri ko legende glas,
na moru, u borbi nam sreća i spas!
Pučina tamna, oblak nebo krije,
a prova naša reže tamni val.
Svud zima, samo ljubav srce grije –
ljubav za dom, za rod, za dragi žal.
Mornari, hrabri ko legende glas,
na moru, u borbi nam sreća i spas!
David Kabalin
PARTENCA
Mozgon skaču čudne šenca,
se govori da j’ partenca!
Oblaci se nebon vuku,
z brodon vali rivun tuku,
mola cime s prove, krme,
komande sa mosta grme!
Spravljajmo se, spravljajmo –
vesla su na barki!
Zaman medecinske arti!
Je l’ polne, je l’ polnoć?
Kad je za poć’? Je l’ za poć’?
Pomozi, Ti, dobri Bože;
brez Tebe se niš ne može!
Prijami koga j’ za prijet
va nebeski sanak svet!
7. siječnja 2009.
15
16
Književna Rijeka / PROZA
PROZA
MARIJAN GRAKALIć
Krhotine i ornamenti
(fragmenti iz 20. stoljeća)
Božić 1918.
G
otovo bezglasno, u ovom tihom, božićnom sumraku, teče voda u
koritu Caričine rijeke. Konj odgrne kopitom busen od snijega već
uvele trave i počne je jesti. U daljini svjetla logora bljeskaju na
bjelini snježne stepe. Sad mi se pričinja da je hladnoća ovdje prisutna oduvijek. Moguće je kako je u srodstvu s onom vječnom zimom, što je spominje
već Epikur opažajući da zima u duši započinje onda kad čovjek više ne
osjeća nikakve boli ni radosti. Prvi ešalon konjaničke armije pojavljuje se
s lijeve strane. Kreće polako kroz studeni sumrak, a potom se topot konjice
ubrza. Pod sivim svodom neba svjetlucaju sablje i iskre pucnji. Crveni se
juriš na ugaslom bljedilu zimskog dana, osamljenog u pobjedi. Pomislim,
ne bez sarkazma, da će netko jednom pričati o tome kako se ona zbila kao
neupitni biljeg odvažnosti i junaštva. Odjekuju pucnji. Dvojim oko toga povjerovati li ili ne da su oni neka stvarna nadoknada za makar i nestvarnu
odštetu nad trulom harmonijom općeg zločina cijeloga našeg doba. Otpor u
neprijateljskom logoru brzo jenjava. Vatra obasjava bljedilo rane noći i lica
mrtvih i živih, njihovu krv i odbačene puške. Jauci ranjenih miješaju se sa
žustrim zapovijedima podoficira i mukom poraženih.
Uzjašem konja i odlazim na zborno mjesto. Dok slušam izvješće o
tijeku napada i zanemarivim gubitcima, otpijem gutljaj rakije iz pljoske.
Žestina pića para grlo dok u mislima pribrajam današnji Božić uz onaj prethodni, podjednako krvav. Moguće je da se više uopće ne mogu toliko pribrati da bih se dovoljno uvjerljivo sjetio onog vremena kada su mi se misli
bolje predodređivale razumu. Dovode pred mene sada zarobljenog carskog
časnika. Potresen bitkom, najprije nesuvislo mrmlja. Potom klekne dolje, u
blato i počne se zahvaljivati Bogu na veličini njegove slave. S Bogom smo,
kaže, zajedno i u pobjedi i u predaji.
Sjašem s konja i ponudim mu rakiju. Halapljivo pije.
Marijan Grakalić
17
– Sretan Božić! – kažem i pružim mu ruku. Dok se rukujemo, iz brojnih grla pustom ledinom kao vapaj razliježe se: Gospodine pomiluj, uslišinas...
Nekom mladiću s crvenom maramom poteku suze. Kao da odjednom
moji vojnici, ali i oni zarobljeni, više nalikuju ljudima. Zapovijedam podjelu votke svima. Dignem pogled. Božićno nebo je gore i dalje usamljeno u
svojoj uzvišenoj nevinosti. Počinje ledena kiša.
Ljudi umiru, gradovi ostaju
Umiruća luka oduvijek je bila, u svim svojim snovima i javama, zaogrnuta velom kapriciozne Fortune. Njezina je sudbina opijena sjetom jedne
gotovo imaginarne narkoze pomoću koje sjećanja poprimaju istu nestvarnu
dimenziju kao i naftalin, čiji je miris još od prošle zime uvučen u kapute i
odjeću putnika. Stojim bliže pramcu, dok kiša udara po palubi. Opijaju me
more i miris soli. Brod polako prolazi kanalom Grande pored bazilike Santa
Maria della Salute gdje je, ne bez razloga, monumentalno istaknuta figura
kraljice neba koja tjera kugu i pročišćuje srce.
Pristajemo uz kameni gat obale. Pogodi me trenutak tjeskobe kad se,
izlazeći na pristanište, prisjetih naših ranijih karnevala. Svojom su bezazlenošću tek naizgled prikrili maskiranje patnje. Tko zna jesmo li poslije toga
postali čišćeg lica kako bi jednom opet i voljeli?
Gomile ljudi tiskaju se sad ovdje, u luci. Uzimam kofer i odlazim
prema nedalekoj kući u kojoj me čekaš. Nadam se da te je nervoza zbog
susreta prošla još noćas, u snu. Zatičem te s podočnjacima. Sjediš pomalo
nespokojno i kažeš mi kako već više dana čitaš onu pjesmu Brodskoga, u
kojoj se na kraju stiha uvijek ponavljaju riječi: ljudi umiru. Nudiš mi piće i
nastojiš djelovati veselije. Razgovor to baš i ne potvrđuje. Pričaš mi o epidemiji kuge opisanoj u Decameronu, o Firenci, socijalizmu, Rusiji, o bolu i
nepravdi i svom tom poraznom mal du siecleu. Ustajem i pijem vodu kako
bih isprao grlo opečeno žestinom alkohola. Pod u kuhinji je od bijelih i crnih
kamenih pločica, kružno posloženih. Podsjeti me na to kako mi se u snu
jednom prilikom ova laguna pričinila kao ona Wildeova Utopija za koju je
pretpostavljao da je središte svake istinite karte svijeta. Ponovo šepam na desnu nogu. Govorim ti o tome kako sam znao šepati već i ranije, ali se jutros,
poslije dolaska, ono javilo jače i neugodnije. Kažeš mi da moram redovito
jesti i da ne smijem biti neuredan. Zatim pričaš o tome kako Bayronova ljubavnica, grofica Guiccioli, uopće nije jela. Danima. Pasti u nesvijest i osjetiti slabosti bila je, u njezino vrijeme, fama lepršavog načina pokazivanja
18
Književna Rijeka / PROZA
osobne akozmije.
Predlažem da odemo na ručak, iako nisam gladan. Smiješ se, jer je
hrana česti nadomjestak svemu u našem prezrenom udvorništvu ideje zdravlja. Čekam da se odjeneš. Restoran je nedaleko škole sv. Roka, iste one čiji
je drugi kat oslikao Jacopo Tintoretto, strašću i zanosom iskrene vjerničke
duše. I dalje šepam. Karirani stolnjaci, miris kanala i tipičan žamor. U trenu
odlutam u neko drugo doba. Sjetim se žene koje više nema i njezinih prvih
snimaka starinskom kamerom. Negdje još postoji film u kojemu kao dječak
trčim prema Mostu uzdaha, kao i slike nastale u trenutku u kojemu nas dvoje poziramo odjeveni u kostime princa i princeze dječjeg karnevala. Sjetim
se i mirisa i okusa sladoleda dobivenog tada na poklon od jednog ljubaznog
kandotijera. Raznježi me bliskost s tim vremenom, sad užasno dalekim i,
zapravo, mrtvim. Osim tebe ne postoje više ni mnoge druge osobe koje su
ga činile. Venecija nije.
Večeram i šutim, promatrajući hoće li sjene na zidovima palača možda ipak oživjeti. Noć je sve dublja, a ti pričaš i dalje o kugi, Decameronu,
Firenci, socijalizmu i Rusiji, istim redom, a onda opet ponoviš onaj stih od
Brodskog: ljudi umiru.
Krimska krhotina
Putujem na Krim iz Moskve. Vlak prolazi kroz noć. Cestom uz prugu
prolaze tamne kolone zarobljenih u usudu ratnih zbivanja. Krvave su patnje
koje ih prate na tom putu. Nadam se spasenju i sebe i svakog od njih, ali i
tome da se konačno negdje operem. Klupe kupea presvučene su grimiznim
baršunom i prašne. Iste su boje kao i aristokratska carska tunika. Prašina
je, moguće, također ista. Pomislim kako je ta boja očigledno opora mjeri
ovog crnog vremena. Vlak prolazi uz neki dugi drvored. U daljini, na dnu
horizonta, vatra obasjava njegovo podnožje. Rat plamti sotonskom snagom
i svi smo njegovi zatočenici. Pada mi na pamet slika Dürerova drvoreza Velike babilonske bludnice. Prisjetim se kako se na njoj, u kutu, pojavljuje lik
redovnika palog na koljena. Oduvijek se tu provlačila dvojba kleči li pred
anđelom koji se tu spušta s neba ili pred samom Velikom bludnicom. Nesumnjivo je i to da lice nalikuje firentinskom biskupu Girolamu Savonarolu,
koji je javno osudio pokvarenost pape Aleksandra VI. Borgie i pozvao ljude
da napuste Rim. Za njega je tada taj grad bio prikaza grješnog Babilona na
kojega će pasti božji gnjev. A Moskva? Je li to novi Rim? Takav Rim?
Vlak sad usporava prije stanice u Kodimu, gradu također pod vlašću
općeg kandila ratne bijede. Naručujem čaj. Noć se nadvila nad zemljom
Marijan Grakalić
19
težinom svake neizvjesnosti. Gledam u tamu rane noći i prebrajam slutnje.
Zažalim što sve to nije fatamorgana koju čovjek može lakoćom odagnati.
Ta me misao razveseli na tren, ali me onda ponovo obuzmu zebnja i strah
od onog zavodljivog pogleda iz polumraka i strašne slike grijeha nadolazećeg vremena, kad će vijesti iz Moskve potvrditi da je neki Savonarola opet
kažnjen.
Shrvan mislima, uzimam “Slavenski jug”. Novine kažu da ima budućnosti.
Madež Miramare
Šećem parkom čempresa i hrastova oko Castello di Miramare. Na
nebu nad Trstom, ovog mirnog predvečerja bez daška vjetra, stoje čisti bijeli
oblaci, dok horizont prema zapadu oblijeva krvavo rumenilo. Krik galeba
prelomi tišinu koja kao da je dotad bila nadstvarna, gotovo čarobna. Svatko
negdje posjećuje mrtve. Ja to činim ovdje, budući da u jednoj od soba visi
tvoj portret. Sviđa mi se to što ovdje nema one teške atmosfere koja stišće
groblja prema blatu i podzemlju.
S nekim se slikama živi danima i godinama, moguće i stalno. Kad
bih ih zaboravio ili kada bi one makar načas nestale, bilo bi isto kao da
moje srce promijeni ritam otkucavanja. Već od pomisli na to utroba mi se u
trenu snažno zgrči. Bolna je naravna cijena kad su u pitanju umrle osobe ili
iluzije. Skerletni madež na obrazu tvog portreta ono je što se upečatljivošću
snažno opire zaboravu. Ne znam ni kako ni zašto je tamo, jer ga u naravi prije nije bilo na tvom licu. S vremenom sam to počeo prihvaćati kao nekakvo
naknadno obilježje koje postoji samo za mene. Prihvatio sam i uvjerenje
kako ga samo ja opažam, jer se radi o takvoj igri svijetla i boja koje predočavaju onu stvarnost koja se inače ne vidi, te tako, kada dođem ovdje, drago
mi je što tvoja slika pokazuje nešto nepostojeće, jer i nju i tebe samo još to
povezuje i sa zbiljom i sa mnom.
Ipak, ta je slika i prikaz nesreće također drugima nevidljive, jer oni
vide tek tebe i siluetu ovog zdanja naslikane u pozadini, ali ne i sve ostalo.
Smrtonosan kraj postoji ovdje i inače, u nekom slijedu. Car Maximilijan
otuda je bezazleno otišao u Meksiko i ondje kasnije poginuo. Noć prije no
što je ubijen u Sarajevu, tu je odsjeo i sâm nadvojvoda Ferdinand. Poslije
je tom kobnom slijedu pridodan i sâm vlasnik dvorca Miramare, vojvoda
nasljedne vojvodine Toscane, Amadeo od Austrije, koji je ubijen ‘38.
Trava u dvorištu nalikuje tamnozelenom stolnjaku, svečanom i ras-
20
Književna Rijeka / PROZA
prostrtom za gozbu, onu na koju se zovu prijatelji i oni najvoljeniji u čast
pokojnih. Osjećam spokoj dok u sebi zazivam večernji blagoslov, oprost za
samoću i za mir koji donosi molitva pred licem bez madeža zaborava, onim
kojim se smiješi Bogorodica.
Večernja zvijezda
Večernja služba slavi se pod zvijezdom što sja u sutonu. Veljača je.
Dan je Gospe Lurdske i mnoštvo je ljudi u crkvi Marijina Navještenja. One
monumentalne opatijske bazilike, čiji je ciborij zaslugom baruna Franza
von Reyera, bivšeg prvog premijera, istovjetan onom Eufrazijeve bazilike
iz Poreča. Stojim postrance u sjeni oltara i razmišljam o iskrenom djevičanstvu umjetnosti koje se ničime ne oskvrnjuje jer uvijek djeluje posve nevino
zato što, kao i prava ljubav, i ona zauvijek ostaje izvan svake sumnje. Padaju
mi na pamet riječi sv. Josipa kako više vjeruje ljubavi koja nadilazi razum,
nego razumu bez ljubavi. Kakva li je, uostalom, ljepota koja ne bi mogla
dotaći srce?
Ti si ostala u vili Stephanie. Čitaš pisma cara Willhelma II, osebujnog estete koji je, unatoč svom zlatu i glamuru, očito neshvaćen. Brine te
očigledna osamljenost i tuga tog zanesenog vladara. Prisjećam se sjena u
dvorani umjetnog jezera kojeg je napravio u svom monumentalnom klasicističkom dvorcu Linderhof. Tamo se i danas izvode Wagnerove opere,
odajući vrlo upečatljiv dojam one općepritajene melankolije. Očito postoji
neka zvjezdana prapostojbina potresnih duša, onih koje ne poznaju raskol,
bez obzira na unutarnje okolnosti svijesti.
Studen rane noći Kvarnera privuče još ljudi u Crkvu. Ako ništa drugo, Duh Gospodnji sada daruje toplinom, unatoč jezivoj hladnoći sakramenta vječne slobode. Izlazim iz Crkve, u želji da ti se pridružim i možda te
odvedem u šetnju pored mora.
Rozeta nad portalom bazilike u tom polumraku kao da nema elemente stvarnoga svijeta. Listići i cvjetići na njoj toliko su idealizirani u izvedbi,
da u svojoj savršenosti naizgled ne dotiču ništa ovozemaljsko. Ona druga,
nebeska rozeta, sad istodobno sja kao točka na nebu nad zaljevom, upućujući na krugove kozmičkog podrijetla umjetnosti. Možda zato čitaš ona
pisma. Umjetnost tako nije tek romantično svitanje duha, već i njegov sveti
pokrov. Ona je osebujno evanđelje slobode po kojemu slikar slika da bi njegovi likovi živjeli i onda kad će ih pokrivati težak talog neizbježnog, blatnog
groba – prisjetim se što je o tome mislio Jan Panonius Česmički.
Proplamsaj čula obuzme me sad iznenadno i potpuno. Osjećajnost je
Marijan Grakalić
21
ponekad jednaka strašnoj vulkanskoj opasnosti, onoj koja po svojoj vrhunaravnosti rađa i razara svaku ovozemaljsku ljepotu. Vlažno je. Dok hodam
tamna noćna rosa prekriva sve, kao što i fabulu svakog života, neodgodivo,
jednom očekuje beznađe kraja putovanja. Onog što ga i ti slutiš dok me
gledaš i pitaš se o posljednjoj misli i prvoj rani na srcu.
Lagano se oslanjam o štap. Desna noga opet posustaje i usporavam
hod. Strašna je ta moć koja drži zvijezde na nebu, pomislim, jer zaista ništa
nije tako blizu iskonu pogleda kao svjetlo na nebu.
Brod plovi
Beskrajna koprena zvjezdanog neba noćas svijetli ponad svih nas
kao obasjana anatomija odmrznutog prisjećanja koje sada ostavlja iza sebe
zbrkanu nervozu, dok jezik bubri u ustima i bori se s pljuvačkom kao da bi
želio bespogovorno izreći cijeli šuštavi i olakšali miljokaz neukočena životna iskustva. Zvijezde su prozori nepoznanica koje ne može doseći niti jedno
ovozemaljsko proročanstvo. Večeras mjesec, nalik srebrnoj nebeskoj ruži,
ponovo krasi onu tako lepršavu naivnost sreće. Brod plovi kroz hladnu noć
dok more, sada tamno i neprozirno, lomi s krme gvozdena elisa odnoseći
nas dalje prema snovima i mašti kojima ponekad zabezeknuto dočaravamo
obale naslućene u snoviđenjima za poslijepodnevna drijemeža.
U salonu plače – Ciganin za violinom i neka dama, banalno uzbuđena pod mliječnim svijetlom kristalnih lustera, koketira s nekim otužnim,
zaboravljenim očajnikom koji se nagnuo preko sofe klaunski raskrečen, nalik žrtvi iznenadne, okrutne klonulosti. Dva mlada gospodina za šankom
izlizanim prosudbama raspravljaju o nadolazećem svjetskom sukobu. Ima
tu patetičnog pomodarstva koje ne mari ni za kakve barikade u mozgu. Istina je ipak da i strah i herojstvo nastaju ponajprije od oborenih snova, onih
proisteklih od pogroma srca. Prožima me već danima halucinantni osjećaj
gotovo zamagljena, ali sudbinska prizora kako je cijela Rusija ove 1913.
tek neprozračna kolijevka u kojoj nema u budućnosti nikakva oprosta niti
pristojna pokopa. I zato mi je milo što sad, odlazeći iz Odesse, svakom morskom miljom nestaju ta zakrečena i mračna priviđenja. Pomalo prolazi ona
narkotička glavobolja iznikla zbog nemira odlaska, brige oko nerazmjera
nomadske sreće u odnosu spram blaga ostavštine koje ostaje ovdje, sada tek
kao neka odbačena, besplodna i besplatna nečist.
Odjekuju zvona s parobrodske palube, pozivajući na večeru. Silaziš iz
damskog carstva svoje kabine i tražiš me pogledom, ne obazirući se na besmi-
22
Književna Rijeka / PROZA
sleni cerek nekog čovjeka povijenog od kostobolje i s izraslom bradavicom
na obrazu. Visoka i lijepa, nadjačavaš svaki drugi dojam. Uostalom, nema
čudotvornije prilike no što je ženska ljepota.
Odlazimo u blagovaonicu. Biraš stol s modričastim cvjetnim buketom. Nema tu zablude ukusa niti se kod tebe po tom pitanju išta sažima,
unatoč gotovo staromodnoj dramatičnosti posluge i pozi klasičnog interijera. Za večerom razgovarmo o Apolodoru, prvom od slikara koji je u staroj
Grčkoj reproducirao odnose svjetla i sjena, premda to možda i nije razlog
tomu što su se naslikanim plodovima na slikama tada, ponekad, mamile
ptice. Umjetnost je još uvijek slabo osvijetljena neminovnost duše, nalik nekom mudrom vjerovanju koje sažima istinu s mrvom prijevare, nagon kao
u propovjednika, s iskrenošću i volju za životom u žemički izražaja vlastitih
neostvarenih privida.
Potom šećemo palubom. Protrči mornarski pas podvijena repa. Srebrna mjesečina ziba se nad morem kao dobrotvorni biljeg koji prikriva bezuvjetnu slabokrvnost ovog vremena, nalik nekom zlorabljenom blagoslovu
kojega malo tko zaslužuje. Grliš me, tražeći toplinu, osjećajući kao i ja orise
zime u duši, hladnoće koja nas, kao neko njegovano dodvoravanje zebnji,
dotiče s miljama koje nas odvode dalje u nepoznato, u izgnanstvo. Najednom raspoložena, kažeš kako nam zasigurno ne može promaći radost predstojećeg Božića. Grlim te, s naglašenim osjećanjem svakog praštanja, dok
je suza u oku još jedini imetak kojega posjedujem.
Brod plovi.
Oholi hir
Ponekad me obuzme osjećaj da je vrijeme nestalo i da se zbog toga
sve čini nestvarnim. To ne znači da je ono postalo manje važno, već da se
rastvorilo u razlomak koji omogućuje svako osobno spasenje. Zamišljam
i kako je mjesto odrješenja, koje nam se ponekad priviđa, isto onako neopipljivo kao i onaj zamišljeni mač grijeha kojim najčešće siječemo usahle
životne izbore.
Duga željeznička pruga vijuga dolinom, naglašavajući dojam gotovo
beskrajne tegobe, jednako kao i stari, spori vlak koji se tu vuče, ostavljajući
iza sebe daleku liniju šume pri rubu horizonta. S uzvisine sve se dobro vidi:
željeznička postaja, dvostruki drvored lipa koji se uzdiže na nasipu Nišavskog keja, nedaleki mostovi preko rijeke i panorama grada izgubljena u srcu
Balkana. To je mjesto gdje se u beskrajnoj dokolici mogu gotovo neopaženo
Marijan Grakalić
23
potratiti godine. Sjedim ovdje ljeti, svakog dana gledajući isti vlak i istu
scenu, u isto vrijeme Ne pišem pisma, ne primam poruke i izbjegavam lastavice. Ponekad slikam, iako me ustvari to više bogznakako ne privlači.Ostajem usamljen, unatoč razgovoru. I u sebi pribran, iako naizgled rastresen.
Čovjek sam bez zaposlenja i zanimanja. Na potplatu cipele je rupa. Mislim
kako je čarobna, budući da do sada kroz nju u cipelu nije ušao niti jedan kamičak. Sutra ću staviti karton ili novinski papir. Ako se, dakako, toga sjetim.
Vlak je stao. Uvijek je tu oko pola sata. Potom ode dalje, prema jugu.
Sretno mu bilo, pomislim, pa krenem prema gradu.
Burekdžinice su moj izbor ovog dana, iako nije pouzdano da ih je
ovdje bilo prije doba negdašnjeg Carigradskog druma, dok se taj put još nazivao Via Militaris. Razmišljam o Žitju Konstanitnovu i o njegovoj raspravi
s patrijarhom Ivanom VII. Gramatikom Janisom o svetim slikama. Imaju
li one pravo svetost prikazivati vrijednošću osobnosti i talenta ili to, pak,
svetost sama govori za sebe putem ljudskoga dara? O tajni u samom srcu
umjetnosti? Poznato mi je ono iskustvo koje cijeni čudesni zalog iskrenosti,
podjednako i u umjetnosti i u životu. Zato se, primjerice, i ćilimi s damskim
srcem ne stavljaju na pod ili stol, već se u djevojačkom sanduku čuvaju kao
amajlija cijele kuće i njezine duše.
Pomislim da je moguće kako sam u mislima nedorečen i zbunjen, no
ipak – srce se najbolje razumije vlastitim otkucajem. Nema tog jezika koji
bi mogao nadomjestiti bilo ako se promaši ritam života.
Pojevši burek nestajem u ulicama, odmaknut od svega. Prolaze pijanci. Onda i dvije gospođe. Otkucava stolni sat u nekoj radnji i vrijeme se
mijenja. Kiša će.
U snu zasučem rukave prije no što nastavim slikati. Panorama srca
širi se platnom. Neka dama, koja mi je neoprezno prišla s leđa da vidi moj
rad, sad glasno vrisne i pobjegne k svom društvu u park. Sa slike poteče krv
i počne kapati po travi.
Bilo svijeta i dalje kuca, ravnodušno prema mojoj začuđenosti time
što je sve opet postalo posve nestvarno. Dok žmirim, udahnem i ispuni me
miris lipe. Otvorim oči. Kej je još dolje, preda mnom.
Vlakovi prolaze, ljeto također, srce kuca, sudbina ostaje.
Slavenska sumornost
Nema puno dvojbe o tome kako je bizaran pečat one već iscrpljene
24
Književna Rijeka / PROZA
ljepote iz koje nastaje ova naša sjetna i nostalgična slavenska sumornost. Ponegdje drže kako je riječ tek o mirnoj i otmjenoj gospodskoj vrlini koja rafinirano priliježe uz dubinu duševne jednostavnosti. Tako oni tronuti njome kao
da svojim postojanjem svjedoče o istinitosti Matejeve poslanice koja, zapravo, iskazuje Gospodinovu misao da su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ih nalaze. Slikovito, zamišljam to kao ono što se nikako
ne može prežaliti pa zato, kao jedinstvene i neprežaljene duše, sami sebi bivamo nalik veličanstvenom amfiteatru, podignutom izvan gradskih bedema,
koji je tek ponekad, ustvari – rijetko, osupnut radošću duha i strašću tijela.
Sudbinski ili ne, upravo sada stojim tu, pred Arenom. U džepu mi je
tvoje pismo s dvorednim pečatom hidrozrakoplovne eskadrile iz pulske Mornaričke pošte. Poslano je urgentno za Zagreb prije dva dana, milošću tvog daljeg rođaka admirala, regenta Milosza Horthyija. Naručuješ me ovdje sada,
na dan Svih svetih, ove uboge i porazne 1918. godine, kako bi bio uz tebe dok
pališ svijeću na posljednjem počivalištu tvog prijatelja i ljubavnika, ne tako
davno pokopanog na Mornaričkom groblju. Pišeš da ti treba topline, nešto
razuma i razgovor. Za sve si se pobrinula, kao i uvijek. Zapravo, čudim se
više sebi, jer mislim da tebe ipak razumijem, makar djelomično, u fragmentu.
Dobro znaš, dakako, da moj povratak iz Rusije i Oktobra nije dočekan ni sa kakvom blagonaklonošću. Dapače, Vojni sud o tome još nije rekao
svoje. Nadam se da i neće imati prilike i da će se sve završiti prije. Najradije
o tome šutim. Znam kako nije pametno što sam se vratio, ali sam žudio za
tobom i ne znajući što se promijenilo. Rat je prljav, izgleda, na svaki način.
A ljubav... Ona je krhka – lako se podere u njoj sve osim njezine svetosti.
Zato ti i hodočastim, premda nerado.
Odsjeo sam u hotelu Rivijera. Nije bilo apartmana, pa sam uzeo jednu veliku sobu s visokim prozorima koji gledaju na luku i ratne brodove u
njoj. Čelična čudovišta lijeno se valjaju morem. Tamnije je od onog u mojim
sjećanjima. Gotovo crnom, kao što je tamna i noć koja nas je opsjela i ne
prolazi već četiri godine. Još slab od rana i tamnovanja u Odessi legnem i
baš tada galeb uleti u sobu, bezglavo se okrećući i udarajući u zidove. Ustanem, ne bez muke, pa pomaknem zastore, raširim prozor i ptica odleti prema nebu. Samo usamljeni mjesec ostao je gore, ponad austrijske pomorske
Kriegsflagge koja se vijorila na jarbolu Viribusa Unitisa, usidrena u središtu
luke.
Čitanje mi pomaže u prihvaćanju sumornog i surovog svijeta. Otkrio
sam to u Rusiji. Tamo se puno čitalo – i po kućama i u vojnim logorima. Janus Pannonius svojevremeno je opisao smrtovanje u elegiji De se aegrotante
Marijan Grakalić
25
in castris (O mom bolovanju u taboru). Tu on iskazuje svoju posljednju volju, kad kaže: ...da ne bih nepoznat ležao u nijemoj žari, neka se moj pepeo
obilježi ovim stihovima: Ovdje leži Jan koji je prvi doveo lovorom okićene
božice s Helikona na očinski Dunav. Ljubav, bolest i smrt. Možda je sreća da
se sve u životu teče baš tim redom, jer je tako moguće lakše preplivati svaku
rijeku i priječi onaj put što vodi do groba.
Ustajem kasno poslijepodne i silazim u foaje. Tvoj fijaker dolazi u
dogovoreno vrijeme. Ovlaš me poljubiš u obraz. Primjećujem kako si napadno vesela. Lijepa si u svojoj elegantnoj bundi od astrahana. Fini parfem,
damska muštikla, mreža za kosu, moderna kapa i bordo ruž. Jasno mi je
kako je posrijedi prikrivanje nervoze i da zato stvaraš umjetno raspoloženje.
Neprestano pričaš. Znaš sve priče s dvora. Čak i one bizarne, o postolaru cara Karla prvog i njegovoj priležnici. Pogledaš me u oči, pa skreneš
pogled. Potom se nasmiješ, pa i dalje neumorno pričaš besmislice cijelim
putom. Šutim i sve to slušam, pomalo zdvojan između potrebe da te zagrlim
i želje da zaustavim zapregu i iziđem, kako bih se nadisao i pribrao.
Kola stanu pred grobljem. Sumrak je već i plam svijeća produžuje
sjene ljudima koji stoje, u gomilama, oko grobova. Dok hodemo alejom
govoriš kako sam premršav i kako se sigurno nisam niti dobro hranio niti
pazio ondje gdje sam – naglasiš bespotrebno – bio tako dugo. Zaključuješ
kao to nije chic! Pa odmah dodaš:
– Ovdje počiva Werner.
Gledam u mali grob sa statuom anđela raširenih krila i ruku sklopljenih u molitvi. Sad ipak prestaješ pričati i pališ svijeću. Nazirem ti suzu u oku.
Šmrčeš i okrećeš se od mene. Uzimam te pod ruku, pa odlazimo s groblja.
Za vrijeme vožnje najprije šutiš, a onda upitaš bi li bilo zgodno da
svratimo u vilu Wernerova prijatelja von Trappa na Verudi?
– Možda i ne bi bilo neprijatno – kažem, sliježući ramenima.
U salonu je poveće društvo. Uglavnom časnici. Poslužuje se crno
vino i šampanjac. Liker za dame. Atmosfera ne odgovara istini neminovnog
raspadu Carstva. Von Trapp je u odori. Viteški križ Reda Marije Terezije resi
mu grudi. Svi su srdačni, pomalo gordi. Ipak mi ta nadmenost djeluje otužno. Znam da bi bilo neugodno kad bi mi pozlilo ili kad bih se onesvijestio.
Izdržavam sve. Pita me bih li bio prevoditelj u istražnim postupcima protiv
mornara osumnjičenih za pobunu protiv Cara i domovine? Odgovaram da
bih, ako bi mi on garantirao pošteno suđenje. Lecne se isprva, ali potom
samouvjereno potvrdi da će suđenje biti posve korektno.
Postoji u tebi onaj nepogrješivi dar za situacije, pa i sada odlazimo
26
Književna Rijeka / PROZA
dok se još nije razvila nikakva rasprava. Odjednom odjekne strahovita eksplozija, zatrese se nebo, konji se propnu i prevrnu kola, neki ljudi bezglavo
trče, a eksplozije se zaredaju kroz noć. U općem košmaru, uzbuđen i pod
silnom nervozom, izgubim svijest...
Jutro je. Milosrdna sestra u plavoj opravi vlaži mi čelo. Jedva ustajem. Grad je u tuzi. Pričaju kako su talijanski diverzanti Rossetti i Paolucci
sinoć torpedima potopili brod Wien A. L., ali i zapovjedni krstaš Viribus
Unitis, s kojim je potonuo i njegov zapovjednik, Janko pl. Vuković Podkapelski. Znao sam ga još iz prijeratnog, iz elegantnih salona i ponekih laganih
šetnji uz more. Pitam što je s tobom, no saznajem kako je tvoj kočijaš stradao pokušavajući umiriti konje. Sad su tu njegova žena i uboga kći. Dajem
im nešto novca. Zapravo, dajem im sve što imam kod sebe. Doktor s kojim
razgovaram ne može se prisjetiti što je s tobom bilo; hodnici su i tako puni
ranjenika, a mrtvi sa brodova slažu se u dvorištu prije pokopa. Neke će pokopati i na Mornaričkom groblju.
Odlazim na tvoju adresu. Dugo kucam. Sluškinja mi uručuje pismo
koje započinje time da si se na brzinu spakirala i da te je hidrozrakoplov
čekao sat vremena. Pišeš mi kako vjeruješ da sam dobro, a ako i nisam, da
ću to biti; kako si sve odmah znala kad si me vidjela i neka se ne brinem;
da je tvoj bratić Horthy sada regent u Pešti i da će mi rado u svemu izići
ususret. No, ti si se odlučila za Pariz. Umjetnost je ono što ti je trenutačno
najpotrebnije, kako bi se smirila i sve zaboravila.
Odlazim do hotela kroz ulice nagomilanih leševa. Posvuda se već
osjeća vonj smrti, isti onaj koji me prati još od Rusije, a moguće i otprije –
od rođenja...
Tako je završila ta 1918. godina u kojoj nitko nije mario ni za ljubav
niti za smrt, osim nas koji nikada ne stižemo nigdje i nemamo ništa doli sjete
i one poslovične slavenske sumornosti.
Adieu, mon ami
Gužva u pristaništu najavljivala je skori odlazak parobroda. Dim je
već sukljao iz dimnjaka, prekrivajući nebo i zaklanjajući crvenilo sunca u
zalazu ponad otoka Sv. Andrije. Ljudi su se gužvali na palubi, mahali kapama i rupcima, mornari odvezivali čvorove strepeći zbog mora i uroka. Vreva
nije smanjivala hladnoću predvečerja u luci na vrhu poluotoka. Unatoč stavu o ponekim koristima proračunatosti iz opaske isusovca Bhaltazara Graciana – zapisane u njegovom čuvenom Priručniku praktične mudrosti – kako
Marijan Grakalić
27
nije dobro čekati da budeš sunce u zalasku, nego je bolje stvar napustit prije
nego što one nas napuste, i dalje je postojano stajala na stazi u Valerijinu
parku. Crna haljina njezina tugovanja vijorila je na vjetru. Bilo je tu nekog,
naprosto divljeg, udivljenja. Osobito ako bi se njezin lik pogledao sa strane,
onako osamljen i izdvojen, nasuprot gomili. Djelovao je atmosferom intime
koja po svojoj prirodi ledi krv u žilama dajući svemu, pa i vremenu koje
kao da je sada stalo, tren onog osjećanja podjednako jezivog i neprolaznog.
Kip Amora u školjci koju vuku morske nemani uzdizao se iza nje u
bogatoj raskoši, iako ga ni zelena patina bronce nije uspijevala pomiriti sa,
sada mokrim, zelenilom parka. Strijele iz njegova luka bile su već odavno
odapete. Neke su pogodile u srce, a druge – prostore onih bića koja su ga
izgubila. Parobrodske sirene se oglase najavljujući odlazak. Dalek je put
namjernika, kao što je daleko i utočište krfskog ljetnikovca Ahileona ili,
pak, onog mjesta u kojemu čovjek više nije zbunjen zato jer vas znaju ljudi
o kojima vi sami ne znate ništa.
Parobrod se odvoji od obale. Graja postane jača. Ljudi mašu, viču,
pozdravljaju. Galebi sada kriče. Noć ovi sve – brod, ljude, nju, i haljinu
crnu, i svaku tugu. Nestaju obala, posljednji grad i njegova luka.
Adieu, mon ami.
Agramerski ornament
Možda je korijen težnje pripadanja u odmaku od uobičajenog naravoučenja svakodnevlja i moguće je da baš zbog toga postoji jezik sposoban
izrasti u neku tragičnu figuru, ponekad i reljef. Ono što tako često znade biti
žrtvom provincijalne i ironične poze protiv duhovitosti.
Čekam te tu, na Trgu sv. Marka. Večernjica je pri kraju i noć svijetla i
sanjiva spušta se na Zagreb, na korove kuća i mirisne vrtove, sjenovite zdence koji sada uranjaju u prozračnu tamu tople ljetne noći. Ponekad mi cijeli
grad nalikuje zemlji ruševina i voštanica s ponekim grmom ruža i jorgovanima koji rastu uz drvene ograde pohabane od kiše i vjetra. Prođu dva fijakera.
Bučno društvo u njima odlazi dalje, u potrazi za priprostom zabavom, dok
žene iz susjedstva glasno viču dozivajući djecu i derane na večeru i molitvu
prije spavanja. Sve se kiti slikovitom začaranošću u kojoj ne postoji žurba,
pa i grenadiri, koji sada prolaze ulaštenih čizama i zveckajući sabljama, ne
žure nikuda; tek do uboge domobranske krčme gdje će, pijani, pred jutro
nabusito spašavati domovinu i čitav svijet, prisezati u vjernost caru i kruni, te žaliti za nedostatkom razvratnog društva – onog istog kojega će naći
28
Književna Rijeka / PROZA
potom u dnu Mesničke ulice, u provizornom kupleraju ili kod neke raspuštene udovice, potrebite za kojim novčićem više.
Iz tog snatrenja prene me zvuk koraka ljudi koji izlaze iz crkve. Ugledam te kako, kose skupljene u punđu i zaogrnuta laganim rupcem, hodaš
prema meni i mijenjaš postojeći osjećaj stvarnosti. Obuze me istinski nemir;
ne želim postati lik iz neke prikrivene sugestije, pardonirani miljenik koji
bi trebao u budućnosti izigravati tek otmjeni plod nekog životnog razdoblja,
kojemu je uloga hinjenje srdačne naivnosti. Zato već neko vrijeme ćutim
tvoj dah i osjećaje, skupljam riječi i poglede koje – ponekad nehotice, ali
s povjerenjem – ostavljaš nadohvat mojih čežnji. Pitam te želiš li da odemo kočijom prema tvojoj kući, no ti si večeras za šetnju. Hodamo lagano
kao predvečerje ovim zabačenim gradom s fasadama kuća na koje se hvata
mahovina, a fiškali i liječnici predstavljaju podvoreni zalogaj u cijeloj toj
carinarnici na rubu svijeta.
Pričaš kako te nadahnjuje misao talijanskog pisca Alessandra Manzonija o tome da je jedna lijepa stvar u prijateljstvu spoznaja kome možeš povjeriti tajnu. Napisao je to u svom romanu Vjerenici, za kojeg je tvrdio kako
ga je sastavio prema nekom pronađenom rukopisu iz 17. stoljeća, kad su
Milanom vladali Španjolci. Upitam te hoćeš li meni provjeriti tajnu, željan
one zaista magične sile kojom me očarava tvoja ljupkost u ovoj ljubavnoj
uvertiri, no ti se tek grleno nasmiješ – kao da su svi ti razlozi nepoznati i
strani, a tvoji prsti jače stisnu moju mišku.
Sad pripovijedam opet o Manzoniju, o jeziku kao obliku konvencije
koja je kod njega moralna, pa zato i sve rečeno mora biti istinito i time ne
samo povjerljivo, već i provjerljivo. Slušaš sve to pažljivo, iako strahujem
kako pretjerujem ne bih li ispao važan, pa onda na fini, damski način, ali i
vrlo učeno, primijetiš kako i zaboravljene pjesme – još iz doba kad se drugačije razmišljalo o tome kako se govori – mogu biti istinite. Osjetim se posve
razoružanim, zapravo, ne baš i rezigniranim zbog pojedinosti te tvoje divne,
pikantne pobune protiv krutosti mišljenja, već pred ukupnošću kojom si se
predstavila i ljepotom i promišljenošću.
Skoro smo pred tvojom kućom, a tvoj bratić notar zna ponekad stajati
uz prozor i čekati u polumračnoj sobi poput nekog noćobdije zaduženog od
samoga sebe da bude i nadglednik čednosti ovog udvaranja. Poljubac dotakne moje lice. Osjećam kako je zadrhtala čedna brazda tvoje puti, krv mi
vrije i unatoč svoj nedokučivosti sitnih i nevidljivih pobjeda najradije bih te
zadržao i odveo k sebi. Očima kazuješ kako sve znadeš i smiješak ti je blag, a
prst na usnama kao da upozorava na to da naše udvoranje mora biti smjerno.
Marijan Grakalić
29
Rukoljub i večeras ostaje legitimacija sudbine, a iščekivanje sutrašnjice – eliksir životne nade.
Odlaziš prema vratima kuće. Zastori se, u zamračenoj sobi na katu,
na tren pomaknu. Zaključim kako možda još večeras gospodinu notaru moram popustiti u kartama. Dakako, čudesan je blagoslov privrženosti.
30
Književna Rijeka / PROZA
Grad potrošene ljubavi
Roman o D’Annunziju, Intruderu, pohlepi i smrti (V. dio)
Cagoia
G
rad se krajem 1919. godine zasitio slavlja, jer su stanovnici shva
tili da su sve sličniji mitskom Uroborosu, zmiji koja proždire svoj
vlastiti rep. Možda su bili tek mali korak od vječnosti, no svakodnevica je postajala sve neizvjesnija. Gubeći vezu s vanjskim svijetom,
zbog blokade od strane regularne talijanske vojske, izgubili su samopouzdanje. Ovaj Grad oduvijek je počivao na lepetu jedara i mukloj tutnjavi
parnih strojeva, a ne na govorima s balkona. Poratna inflacija, uz falsificirano pečatiranje austro-ugarskih kruna, obezvrijedila je svaki rad, pa se
mirovanje luke i strojeva nastojalo nadoknaditi većim ili manjim prijevarama. Gradsko vijeće izglasalo je nužnost hitnog priključenja Kraljevini
Italiji sa 48 glasova za i 6 protiv.
Riccardo Gigante, u tamnosivom odijelu šivanom po mjeri kod Neumanna, s bijelom košuljom uštirkane kragne koju je pokrivala široka,
svilena, tamnozelena kravata ukrašena zlatnom moretto-iglom, sjedio je u
svojoj kancelariji gradonačelnika u zapadnom krilu Municipija. Zagledao
se u veliki portret ostarjelog Giovannija de Ciotte koji je četvrt stoljeća,
u vrijeme sutona K. u. K Monarhije, vodio nevjerojatno uspješan Grad.
Proćelavi vojni građevinski inženjer Ciotta, gustih brkova, lijevu
ruku spustio je na stol, a uz nju su se nazirali Statut iz 1872. i gradska
trobojnica, karmin crveno-žuto-ultramarin plavo. Gigante ga je oduvijek
smatrao čovjekom cara Franje Josipa, neovisno o njegovom paradiranju
u svečanoj mađarskoj odori i žestokoj borbi za talijanski jezik. Bio mu je
staromodan i ukočen birokrat, kojega je mogao opravdati tek povremni
čvrsti stav prema Hrvatima.
Kad se ubio u svojoj lovranskoj vili 1905. godine, pucajući si u glavu iz lovačke puške, Gigante nije osjetio neku naročitu žalost, jer je nova,
vrlo mlada generacija političara tad već počela javno istupati. Međutim
sada, dok je sjedio na njegovoj raskošno izrezbarenoj, no neudobnoj stolici, sud je bio nešto blaži. Godine emigracije i rata, zakulisanih i manje
zakulisanih borbi, očvrsnule su novog gradonačelnika, ali su mu i dijelom
promijenile sjećanja na jučerašnjicu.
Spustivši pogled pred sebe, još jednom je otvorio časopis Jugoslavenska njiva koji je donio iz Zagreba i s naporom iščitavao tekst Antuna
Igor Žic
31
Barca. Sa svakim novim retkom bijes je rastao u njemu, kako zbog toga
što se mučio s omrznutim hrvatskim jezikom – koji je, bezuspješno, nastojao zaboraviti! – tako i zbog sadržaja koji je blatio ovaj Grad.
Kroz pet krvavih godina deset je puta u sjećanju sitnosti i razdraženosti živaca zaurlao grad, i deset se puta promijeniše natpisi, i deset
je puta u fanatičnoj razdraženosti prešla masa preko svojih starih idola.
Danas, na ruševinama svega, trijumfira ognjeni bijes u ponosnom zadovoljstvu – da je s najvećom laži oborio tisuće svojih malih laži i da je u
zaglušnom pokliku zatomio sve što protestira, što se buni. Jer ta vika nije
laž, jer taj oganj poleta nije licemjerstvo. To je Grad i sve je Grad. I ma
kome pripadne ova Città di San Vito, ma čija će se zastava viti kraj dvoglavog orla uz crveno-žuto-modri simbol – pobijedit će, bojim se, Grad i
uz uzvik iskrenog zanosa umiješat će se zluradi krik lijene i lukave životinje. I to je moj strah, i to će biti kap gorčine u onom času koji jamačno
nikad nećemo doživjeti...
Gigante je, za nedavnog boravka u Zagrebu, susreo Barca. U Muzeju za umjetnost i obrt pregovarao je više sati o povratu zvona iz gradskih
crkvi. Ta zvona bila su odvezena zbog taljenja u danima Velikog rata, no u
zaboravljenom vagonu preživjela su raspad Austro-Ugarske. Pregovori su
bili bezuspješni. Izlazeći iz zgrade Hermanna Bolléa i idući prema kazalištu Fellnera i Helmera, osjećao je snažnu antipatiju prema dominantnom
njemačkom duhu Monarhije, prema Agramu i prema Hrvatima, kao njezinim psima čuvarima. Averziju prema onom germanskom u Monarhiji stekao je tijekom
školovanja na trgovačkim akademijama u Grazu i Trstu, a averziju prema
Hrvatima, neovisno o tomu što mu je najbolji prijatelj u djetinjstvu bio
Franjo Bakarčić, od prvih tučnjava sa Sokolašima.
I upravo tada, dok je s prijezirom gledao Meštrovićev Zdenac života
pred kazalištem, susreo je Barca, mladog i ambicioznog profesora koji je nedavno diplomirao na djelu Vladimira Nazora, tog hrvatskog D’Annunzija.
Mimoišli su se bez riječi, odmjeravajući se poput blatnjavih pješaka
u neprijateljskim rovovima, nepovratno razdvojeni iznakaženim truplima
palih suboraca. Da se susret zbio negdje drugdje mogli su razgovarati o
književnosti i na hrvatskom i na talijanskom, no ovako – mrzili su se na
oba jezika.
Prekinuvši čitanje Barčevog emotivno napisanog pamfleta Gigante
je ustao, zaobišao stol i napustio kancelariju, pokušavajući se smiriti kratkom šetnjom do dvorane Gradskog vijeća. Zainteresiran nerazgovjetnim
glasovima s druge strane visokih vratiju, ušao je u prostranu, dostojanstvenu prostoriju. Na stropu je, udomaćeni Venecijanac, Giovanni Fumi
32
Književna Rijeka / PROZA
naslikao veliki gradski grb s dvoglavim orlom, a po zidovima su visili portreti talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. te istaknutih patricija
Iginia Scarpe i Andrije Ljudevita Adamića, djeda gradonačelnika Ciotte.
Giganteu je trebalo nekoliko trenutaka da mu se oči priviknu na ugodan polumkrak kroz koji su lepršale sitne čestice prašine. Tada je shvatio
da je na mjestu govornika D’Annunzio, koji je uvježbavao svoj sljedeći
nastup. Uz njega bio je Alceste De Ambris, nedavno pristigli predsjednik
talijanskih Ujedinjenih sindikata, inače veliki štovatelj Mussolinija. Nešto
iza njih stajao je, povučen i zamišljen, oslonjen o dekorativnu lampu od
kovanog željeza, Guido Keller. Iako mu je publika bila malobrojna, D’Annunzio je bio ponesen
ljutnjom prema talijanskom premijeru Nittiju, koji ga je nastojao izbaciti
iz Grada. Za tog debeljuškastog političara, punih usana i brkova, koji ga
je uspješno držao daleko od Rima, skovao je riječ Cagoia, nešto poput
Govnoždera. U tišini praznih klupa gradskih zastupnika, Pjesnikov glas s
lakoćom je ovladao prostorom, udarajući poput korbača...
Kagoja je ime debelog proždrljivca bez domovine: niti Slaven, niti
Hrvat, niti netko tko je potalijančen, niti netko tko je germaniziran, tek
osoba koja je podigla nekoliko puta galamu oko Trsta. Doveden pred sud
odbacio je svaku vjeru, zanijekao je svoje drugove i sebe samog, ne priznajući da je vikao: “Dolje Italija!” i druge besmislene pogrde, izjavljujući da čak nije znao da Italija zaista postoji; zakleo se da ne zna ništa,
protestirao je da ne želi znati ništa, osim što je jeo i pio do zadnjeg zalogaja i gutljaja, završivši s urođenim kukavičlukom: “Ne mislim ni na što
drugo, osim na svoj želudac!”
Ja, koji sam pred vaše noge bacio sve što mi je ostalo nakon četiri
godine rata, bacam pred vaše noge i ovu pobjedu. A ona nije mala stvar,
to je velika pobjeda. Italija dezertera i varalica ne može negirati ovu neobičnu novost, niti je može ne priznati, niti joj oduzimati čast. Ona pobjeđuje i sjaji. Izgleda i sjaji kao peto godišnje doba. To je spontano godišnje
doba Latina. Novi život nije u Odesi, on je u ovom Gradu; nije na Crnom
moru, on je ovdje na Kvarneru!
Gigante je zapljeskao, raspršivši čaroliju usplamtjelog govorničkog
genija, sićušnog pjesnika koji se dizao na prste, kako bi uvjerljivije nadvisio
govornicu od tamnog, lakiranog drva. D’Annunzio ga je ispitivački pogledao, procjenjujući koliko je on mogao utjecati na odluke gradskog vijeća.
Dragi moj Riccardo, ti si čovjek beskrajne hrabrosti, koji može nositi i talijansku i gradsku zastavu na barikadama, no svi oni koji te okružuju,
poput Grossicha, Belasicha i Baccicha, dakle; svi ti Grošići, Blažići i Bačići – tek su tvoji lokalni Cagoie, spremni kopati po smetlištima i ulizivati se,
Igor Žic
33
tako smrdljivi, premijeru Nittiju i grofu Carlu Sforzu. Oni nisu ni Hrvati,
ni Talijani i prodat će se svakome tko im može osigurati obilan nedjeljni
ručak, te bujne kuharice i sluškinje koje će im izroditi slavensku kopilad!
Nema u njih nekih uzleta duha, nekih potreba da se vinu iznad banalnosti svakodnevice i da otkriju svoju pravu misiju. Grossich sanja na
njemačkom, Bellasich na mađarskom, a Baccich na hrvatskom, a sva trojica kunu se u Dantea i nevješto recitiraju poneki istrgnuti stih koji, zapravo, ne razumiju!
Ti si taj koji je organizirao hodočašća na Danteov grob u Ravennu
1907. i 1911. godine, kad je s Kvarnera stotine mladih poželjelo pronaći
izvorni talijanski duh s druge strane Jadrana! Ti si taj koji je zbog svog
idealizma završio u zatvoru i prije Velikog rata! ... Koji je objavio brošuru
“Bomba” i demaskirao kazališni mađarski atentat pred Guvernerovom
palačom 1914. godine!… Kojega su, kad je dragovoljno pristupio talijanskoj vojsci, osudili na smrt 1915. godine!
A oni sada petljaju s Nittijem, sabotiraju u Rimu moje izaslanike
Rizza i Giuriatija – u ovim trenutcima kad se odlučuje o sudbini Europe!
Neće oni anektirati ovaj Grad Italiji, već ću ja ovdje uspostaviti svoju
državu! De Ambris je već započeo rad na revolucionarnom ustavu Talijanske regencije Kvarnera!
Guido Keller nije odviše pažljivo slušao Pjesnika, jer je osjetio
određenu zasićenost njegovom svakodnevnom pompoznošću i učestalim
prelascima preko Crvenog mora. Ideje su mu bile poznate, a rutina je oduzela ljepotu čaroliji. Više je razmišljao o tome kako će s desetak ardita
otići, kao i prethodnih dana, u ispražnjenu halu brodogradilišta Ganz Danubius i kako će tamo gađati lutke odjevene u neprijateljske uniforme.
Bojeva municija najbolji je lijek protiv vojničke dosade...
Otkako je, zajedno s Henryjem Furstom i Leonom Kochnitzkym
napustio hotel Royal na Corsu i prešao u vilu iza Guvernerove palače,
osjećao se neusporedivo bolje. U takvom društvu slobodnih duhova lakše se mogla prizvati drevna Sparta, oni dani homerovske antičke čistoće.
Otišli su izvan vremena i prostora, zanemarujući neizvjesnost sutrašnjice.
Ponekad, no sve rjeđe, ukazivala mu se pred očima Katarina Radošević-Malinar. Njezin osmijeh. Njezine tamne oči. Gigante je spomenuo
da ju je nedavno susreo u Zagrebu, da ga je odvela na kavu i da mu je poklonila svoj prijevod D’Annunzijevog romana Nevini. To je bio neobičan
dar, koji više nije mogao doprijeti ni do čijeg srca.
Završivši govor Komandant je samo uzdahnuo, shvaćajući da je
bio predobar – s obzirom na malobrojni auditorij. Osjećao se slično kao
kad je, pod okriljem noći, s tri torpedna čamca uplovio u Bakarski zaljev
34
Književna Rijeka / PROZA
posljednje zime Velikog rata. Akcija je bila suludo hrabra, no posve beskorisna. On ju je prozvao La Beffa di Buccari, Izrugivanje Bakra i tada
dosegnut osjećaj emocionalne ispražnjenosti sada mu se vratio u još tugaljivijem obliku... Nešto poput Izrugivanja pjesnika...
Poželio je faunovski dodati: “Dajte mi mlade vestalke pjesništva,
one koje svojim poželjnim tijelima čuvaju vječni plamen nadahnuća, trebam njihovu putenu mladost!” no samo je stavio vojničku kapu na glavu
i – praćen od strane tri vjerna suradnika – čvrstim korakom krenuo prema
izlazu iz polumraka dvorane u kojoj su gradski vijećnici posumnjali u
njegov genijalni um...
Crkva, kaštel i zmaj
Intruder je odlučio obići hodočasničku crkvu posvećenu Gospi Trsatskoj i davnašnji Frankopanski kaštel, ne bi li oživio izblijedjela sjećanja
na dane djetinjstva provedene između tih građevina. Što je čovjek stariji, to
manje vjeruje jučerašnjici jer shvaća da se podsvijest poigrava slikama ljudi, mjesta i događaja, ponekad krajnje proizvoljno. Na kraju ostaje tek neki
nejasan osjećaj ugode ili zlovolje, sve dok nešto ne pokrene onaj najdublji
sloj memorije koji izbije poput gejzira između stijena u kamenoj pustoši.
Rujansko prijepodne bilo je ugodno, sa zrakom koji je mirisao po
travi osvježenoj kišom. Smog je, nakratko, bio utisnut u tlo, a vjetar je tek
dodirivao zgrade, stabla i ljude. Invalid u kolicima prosio je pred ulazom
u crkvu čiji je značaj u povijesti kršćanstva neusporedivo veći od njezinih
skromnih dimenzija i provincijskih graditeljskih dosega.
Djeca su se igrala oko tamnog kipa pape Ivana Pavla II, pogledavajući znatiželjno prema blagom licu klečećeg Poljaka. Crni pas trčkarao je
između stabala, često spuštajući glavu u travu, pokušavajući po mirisima
oblikovati sliku svijeta.
Rebecca West, kontroverzna književnica i dugogodišnja ljubavnica
Herberta Georgea Wellsa, tridesetih godina 20. stoljeća posjetila je Balkan
i potom napisala krajnje proizvoljnu knjigu Crno janje, sivi sokol, putopis
na više od tisuću stranica koji osvaja izvanrednim stilom i mnoštvom podataka, no koji se raspada pred bilo kakvom ozbiljnijom provjerom onoga
što je autorica napisala. Riječ je o veličanstvenom promašaju iz kojeg i
dandanas političari u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama izvlače
zaključke o ovdašnjim ljudima i krajevima. Intruder je često završavao
iščitavanje pojedinih poglavlja bijesnim bacanjem knjige prema zidu.
Ipak, i ovog ju je utorka imao u ruci, zdepastu, požutjelu, iscijepanu, izudaranu, želeći usporediti sliku i riječ, opsjenu i realnost, prošlost i
Igor Žic
35
sadašnjost.
Sama crkva nije po sebi zanimljiva, niti čak privlačna. Zanimljiv je
čarobni trokutasti trg pred njom, obrubljen divljim kestenovima. Međutim,
ono što privlači je smjela tvrdnja da crkva označava mjesto na kojemu je
Kristov, Marijin i Josipov sveti dom iz Nazareta stajao tri godine i sedam
mjeseci, od 1291. do 1294. godine, na putu za Loreto, gdje se sada nalazi.
To je priča koja me oduševljava. Ona daje novo značenje rečenici:
“Tajni su putovi Gospodnji.” A slika male kuće koja lebdi kroz prostor
sjajan je primjer slobodne maštovitosti religije, njezine moći da razgali
dušu shvaćanjem povremenog oslobađanja svemira od tereta nužnosti.
Mašta nošena religijskim slikama uvijek se uzdiže prema Gore, dok
materijalizam, neovisno o tomu je li riječ o naivnom znanstvenom obliku
– kao kod Wellsa, tragičnom – kao kod Marksa, krvoločnom – kao kod
Lenjina ili banalnom materijalizmu suvremene potrošačke civilizacije,
uvijek odvlači čovjeka prema Dolje.
Intruder je bio ljut što se još jednom dao prevariti od frustrirane i
čangrizave žene i što zbog toga želi postati putujući propovjednik u svijetu u kojemu nema mjesta takvom djelovanju. Mač ili knjiga? Mogao je
postati Duhovnik, no postao je Glasnik Smrti. Oduvijek je vjerovao, poput
Marinettija, da je Rat higijena svijeta i da je svaki onaj kojega je ubio to i
zaslužio. Ipak, čekajući novi poziv Naručitelja, počeo je tražiti spas duše
u sjeni križa.
Koračajući tiho kroz polumrak dvobrodne crkve išao je od oltara do
oltara, tražeći mir za svoje sumnje. Nije ga nalazio. Osjećao je samo plimu gnjeva zbog nedovršenih ratova i neizvršenih pogubljenja. Zagledao
se u izlizane nadgrobne ploče Frankopana na podu crkve, osjećajući se
nekako povezan s tim plemićima koji su vjerovali da su direktni potomci
Krista – uostalom, poput Habsburga, Merovinga, Karolinga, Anžuvinaca
ili Sforza...
Osjećao je tvrdoću kamena pod nogama, no znao je da hoda po tajnama koje se nikad neće odgonetnuti. I za koje ne bi bilo dobro da ih neki
novi Aleksandar Veliki razriješi poput Gordijeva čvora, snažnim, oslobađajućim udarcem mača! Misterije moraju postojati da bi čovjek mogao
klečati pred mramornim oltarom i naći Tvorca u sebi! Mrak je oduvijek
bio najsigurniji put do svjetla...
Zamolio je mladog, debeljuškastog franjevca da ga odvede do Riznice, jer je želio vidjeti originalnu sliku Gospe koju je, prema predaji,
naslikao sâm sveti Luka. Novak ga je odveo do nekadašnjih samostanskih
ćelija na prvom katu klaustra, ponosno otključao škripava vrata i upalio
svjetlo.
36
Književna Rijeka / PROZA
U nevelikom izložbenom prostoru zablistali su predmeti od zlata i
srebra, carski orlovi posuti dijamantima, smaragdima i rubinima, drevni
molitvenici, misno ruho. No, on je išao prema zidu s drevnom putnom
ikonom Gospe, koju su Frankopani poklonili ovoj crkvi. Prije dvadesetak
godina nakratko je držao sliku u ruci i tada je izgledala oronulo i tamno.
Poslije višegodišnje restauracije njezine boje su blistale. Predočio si je
umjetnika na Kreti koji ju je naslikao, mletački jedrenjak koji ju je prebacio do Jeruzalema, svećenika koji ju je tamo kupio i donio u Rim, papu
koji ju je poklonio Frankopanu te, napokon, dolazak relikvije u ovu Crkvu, na ovo brdo.
Ovdje se vrijeme sažima u prostor. Prostor je skroman, no vrijeme
je beskrajno. Okrenuo se prema dobrodušnom fratru.
Što je sa zlatnim konjem svetog Martina?
Znate… To je stara legenda… Nekad se vjerovalo da se franjevci
noću spuštaju ispod glavnog oltara i da tamo skrivaju zlatnog konja u prirodnoj veličini s kojega, kad im treba, odsijecaju zlata koliko im treba...
I gdje je danas taj konj?
Gospodine, to je samo priča koju su izmislili siromašni i neuki seljani...
Legende nikad nisu posve bestemeljne...
Zahvalivši zbunjenom franjevcu, otišao je zapaliti svijeću za sve
one duše koje je osobno prevezao do Otoka mrtvih. Gesta je bila iracionalna, no ovdje su i takvi postupci postajali smisleni.
Žustro je prehodao nekoliko stotina metara od Crkve do Frankopanskog kaštela. Ta romantična građevina nije se puno promijenila otkako
ju je posljednji put vidio. Iako trošna i loše održavana, ipak je uspješno
prkosila vremenu, uzdižući se nad kanjonom Rječine. Negdje dolje, građevinski radnici ubrzano su dovršavali stotinjak metara dug most gradske
brze ceste. Samo jučerašnjica ima herojsku dimenziju klesanog kamena –
današnjica je zamorno neprivlačna, poput ogoljenog betona.
Opet je otvorio knjigu Rebecce West, na stranicama označenim
rubnim preklopom.
Bilo nas je sedmero u maloj grupi koja je krenula razgledati dvorac
Frankopana: nas dvoje, jedan Francuz srednjih godina s plavokosom ženom koja je morala biti sopran. Nijemac i Njemica na bračnom putovanju,
izmučeni i iznervirani – što se Nijemcima danas često događa u kontaktu
sa strancima i još jedan privlačan tamnoputi mladić, Dalmatinac koji je
došao na odmor s južnijeg djela jadranske obale, koji se od nas rano
odvojio i kojega smo povremeno viđali iz daljine, kao siluetu, na rubu
okrugle kule koju smo obišli ili kao sjenku koja je gazila po trnjištu na
Igor Žic
37
ulazu u tamnice.
Na njega smo posve zaboravili kad smo se našli u čudu pred grobnicom u obliku hrama, unutar zidina dvorca, koju je sredinom XIX. stoljeća podignuo austrijski zapovjednik irskog porijekla, feldmaršal Nugent.
Nugenti su imali običaj, poput Engleza koji žive na Karibima i ranih doseljenika u južnim američkim državama, sahranjivati mrtve na svom zemljištu. Ali dok su ti iseljenici sahranjivali mrtve u svojim vrtovima, Nugenti
su ih uzidali u niše, postavivši kovčege okomito iznad zemlje, pokrivši ih
mramornim pločama.
To me je zbunilo. Jedini ljudi za koje sam ikad čula da su se sahranjivali uspravno bili su drevni Irci, koji su, opsjednuti time, željeli dočekati Sudnji dan spremni za borbu s neprijateljem...
U njezino doba u jednom od grobova bile su kosti Jane Shaw, bliske
rođakinje dramatičara Bernarda Shawa, tada smatranim jednim od najumnijih ljudi koji su ikad živjeli. Danas je njegova slava, uostalom kao i
H. G. Wellsa, znatno potamnila. Urušila se poput britanskog Imperija.
Pigmalion i Rat svjetova mogu poslužiti tek kao predlošci za neuvjerljive
filmske ekranizacije.
Stojeći pred odavno uništenim i opljačkanim grobnicama feldmaršala Lavala Nugenta i njegove žene Giovanne Riario-Sforza te njihovih
rođaka, Intruder se zagledao u tamnu, metalnu skulpturu baziliska, kojeg
su, obično, nazivali zmajem. To mitološko biće – s glavom i kandžama
pijetla, krilima šišmiša i ljušturavim, zmijskim repom – i dalje je čuvalo
ispražnjenu grobnicu, ostajući vjerno svojim davnašnjim gospodarima,
čije su kosti netragom nestale.
Gledajući tu malu Fernkornovu skulpturu, punu suspregnute snage,
nije mogao ne prisjetiti se Heldenplatza u Beču. Tim prostranim i skladnim trgom dominiraju Fernkornove – dvadesetak metara visoke – konjaničke skulpture nadvojvode Karla i princa Eugena. I upravo na Trgu heroja
Hitler je proglasio Anschluss i Austriju uveo u njemački nacistički pakao.
Teutonski vitezovi mačem su razrezali sacher tortu, uz zvuke Straussovog
Radetzky marša!
Položio je ruku na hladan, mišićavi trup zmajolikog bića i pokušao
je, slično kao pred ikonom Gospe, otvoriti neka vrata u hodnicima vremena koja je ranije zanemario. U pećinama i tunelima pod njegovim nogama
povijest je bila pokrenuta, spremna izbiti ondje gdje je otpor najslabiji.
U tom trenutku začula se s mobitela The Jean Genie, Bowijeva
energična pjesma oslonjena na jednostavan gitaristički rif i usnu harmoniku. Prihvativši poziv, začuo je promukli Naručiteljev glas. Nova vrata bila
su odškrinuta i traka svjetla presjekla je mrak u hodniku...
38
Književna Rijeka / PROZA
Sveti Gral
Uoči nove 1920. godine D’Annunzio je sjedio za svojim radnim
stolom, pred velikim prozorom, u bijelom salonu Guvernerove palače. Na
komadu papira ispisivao je perom oštar trag svojih podjednako oštrih misli. Nekoliko metara od njega Alceste de Ambris zavalio se u udobnom
naslonjaču, držeći se za rukohvate, zagledan u ohlađeno sivo nebo nad
Gradom. Mogao je naslutiti hladnoću bure koja se spuštala s vrha Monte
Nevoso, planine poznate i kao Snježnik. Čekao je da Pjesnik završi oblikovanje proglasa kojega će, potom, odnijeti do Armanda Hodnika, urednika
dnevnika La Vedetta d’Italia, kako bi tekst bio otisnut za Staru godinu.
Potpisavši se i stavivši datum, D’Annunzio je zadovoljno podvukao rukopis odlučnom, optimističnom, blagouzlaznom linijom. Potom je
pročitao de Ambrisu ono što je smatrao da najpreciznije odražava njegovo
raspoloženje u ovim danima ponosa i slave.
Danas završava čudesna godina: ne godina mira, već godina strasti, ne godina Versaillesa, već godina Ronchija. Versailles predstavlja
onemoćalost, neodlučnost, tupost, bol, prijevaru… Ronchi predstavlja
mladost, ljepotu, nešto istinski novo.
Nasuprot Europi koja pati, posrće i stenje; nasuprot Americi koja
se tek mora osloboditi groznice svog uma koji žudi za osvetom; nasuprot
svima i svemu, nama pripada slava imenovanja ove godine – godinom
muke i previranja… Nema mjesta na Zemlji gdje je ljudski duh slobodniji
i čišći, negoli na ovim obalama… Slavimo to postignuće i očuvajmo tu
prednost...
Kako ti zvuči, Alceste? Iskreno...
Čitajući pismo koje je napisao Mussolini, a koje sam Vam predao
kad sam došao, mislio sam da je to ono najljepše što može ponuditi talijanski jezik. No, sada moram priznati da ste ga uvelike nadmašili, da je
njegov stil ipak bliži pisanju novinara ili učitelja iz provincije, a da ste Vi
Dante našeg doba...
Kad smo kod Benita, ono njegovo pismo zvučalo mi je tako snishodljivo, kao da je užasnut idejom da bih ja mogao prije njega trijumfalno
umarširati u Rim! On me preklinje da ništa ne poduzimam u Italiji... On
brine za Qurinale i Palazzo Venezia, no srce Italije danas je na Kvarneru,
a ne na Tiberu...
Prekinuo ih je, ušavši bučno, bez najave ili kucanja, Guido Keller
– odlučan, elegantan, namirisan skupim parfemom koji je uzeo iz Komandantove spavaće sobe.
Dragi moj Gabriele, ne moraš ti sve raditi. De Ambris će detalje ri-
Igor Žic
39
ješiti s onim Slovencem Hodnikom, a mi idemo do grofice Nugent. Poručila nam je da se veseli prilici da s nekim razgovara na talijanskom jeziku,
jer joj je već dosta svih tih slavenskih barbara koji ju okružuju.
Poslije nekoliko minuta već su se vozili u crvenom Fiatu 501, drndavo se spuštajući od palače prema Rječini. Približivši se stiješnjenoj, nabujaloj rijeci, morali su propustiti električni tramvaj koji se sporo kretao
po tračnicama na jedinoj, no kilometrima dugoj liniji Scoglieto-Cantrida.
Lica putnika iza mutnog stakla izgledala su zabrinuto i umorno.
Pozdravivši naoružane stražare na mostu, prošli su između hotela
Kontinental i trošne, široke, trokatne zgrade koju je davno podignuo Simeon Adamić, uspješan trgovac duhanom. Automobil je usporio dok se
uspinjao prašnjavim i zavojitim Boulevardom. S obje strane ceste pružali
su se nizovi stabala golih grana, kroz čije su se krošnje nazirale vile hrvatskih trgovaca vinom i drvom. Došavši, napokon, do crkve Gospe Trsatske
pred kojom su se okupljali malobrojni, promrzli ljudi, Keller je oštro skrenuo na suprotnu stranu i ušao u razrovanu uličicu koja je vodila do kaštela.
Parkirali su automobil iza crkvice svetog Jurja i pješice se zaputili
do skromne stambene zgrade s balkonom i zabatnim trokutom na kojemu
je bilo uklesano: Decrevi, odnosno Odlučio sam – obiteljsko geslo Nugentovih.
Neugledni sluga otvorio im je vrata, stojeći pod kovanim lusterom
sa zmajevima koji su držali grbove, sumnjičavo ih mjerkajući zbog njihovih odora. Uskim hodnicima odveo ih je u blagovaonicu, gdje ih je ostavio
uz jedva primjetni naklon. U sredini desetak metara duge prostorije stajao
je teški renesansni, raskošno izrebareni stol od orahovine, oko kojeg su
bile stolice prekrivene oslikanom kožom. Nad njim je visio venecijanski
brončani luster, otežao od kristala. Veći dio stropa pokrivala je ovalna
uljena slika Paola Veronesea, okružena sa šest novijih prikaza putta i različitim inačicama obiteljskog grba Nugentovih.
Na zidovima su visili različiti portreti: Nikole Frankopana sa banskim žezlom u ruci, feldmaršala Lavala Nugenta i njegove supruge Giovanne Riario Sforza te nesretnog cara Maksimilijana Meksičkog, brata
cara Franje Josipa i bliskog obiteljskog prijatelja.
Na tamnozelenim mrmornim postamentima stajale su jednostavne
biste koje je izradio Antonio Canova. Na jednome zidu bila su prislonjena
gotička dvokrilna vrata, raskošno dekorirana prešanom kožom, s izrezbarenim figurama u sredini. Do vratiju bila je rana Tizianova slika Sveti
Rok. Dva kuta prostorije zauzimali su dekorativni oklopi. Po baroknim
vitrinama tiskali su se, bez ikakva reda, predmeti od zlata, srebra, stakla i
keramike, vrhunske izrade i stoljetne prošlosti.
40
Književna Rijeka / PROZA
Šezdesetogodišnja grofica dovukla se do njih bizarno obučena, s
neurednom frizurom i trostrukom bisernom ogrlicom oko vrata, ostavljajući dojam kazališne prosjakinje. Započela je svoj monolog na način kako
to obično čine starci: govoreći o svojim brojnim bolestima, sve lošijem
vidu i teškom životu bez prihoda. Izgubivši strpljenje, D’Annunzio ju je
prekinuo.
Grofice Nugent, nismo došli slušati lamentacije, već nas zanima nešto drugo... Vaš djed, feldmaršal Laval Nugent, bio je vrlo moćan i bogat
čovjek...
Da, da, bio je 1849. jedan od tri feldmaršala cijele Habsburške
Monarhije – uz prastarog Radetzkog i bahatog Windischgrätza... I imao
je desetak dvoraca i imanja, sve u Hrvatskoj... Nakon što sam prodala
Bosiljevo 1911. onim smiješnim, novim bogatašima Kozulićima – koji su
usred dvorca napravili teniski teren i garažu! – ostao mi je samo ovaj
skromni dom...
Dakle, vaš djed vratio je papu Pia VII. u Vatikan 1814.
Da... I papa mu se odužio titulom rimskom princa te s ova dva oklopa...
Potom je bio vrhovni zapovjednik Napuljskog kraljevstva i tamo
se oženio Giovannom Riario-Sforza. Prešavši u sjevernu Italiju, uspio je
isprazniti palaču duždevske obitelji Foscari u Veneciji...
Ova lijepa vrata su iz te palače!
Potom je, smatrajući se, preko žene, nasljednice Frankopana, počeo otkupljivati njihove nekadašanje posjede, pa su ga neki čak smatrali
neokrunjenim kraljem Hrvatske.
Istina... I mog oca Alberta zvali su “Hrvatskim lavom”, a neki su
tvrdili da se 1848. želio okruniti za kralja svih Južnih Slavena. Ne ponosim se time, no u svakoj dugovječnoj obitelji ima uspona i padova…
Bit ću direktan: je li se vaš djed smatrao Kristovim nasljednikom –
ne u prenesenom, već u smislu direktnog krvnog nasljeđa?
Grofica je raširila svoje poluslijepe, nekad lijepe oči i promatrala
u nevjerici Božanskog pjesnika. Potom je pogledala Kellera koji je zamišljeno gladio njegovanu bradicu, tražeći bilo kakav znak da je riječ o
nekakvoj bizarnoj šali. Shvativši da su njezini gosti napadno ozbiljni, promijenila je izraz lica na način kako bi to napravila njezina majka, sluškinja
Terezija Bachmaun, te je počela pregovarati, odlučna da im proda bilo što
iz nekad basnoslovno vrijedne umjetničke zbirke.
Pazite, Nugenti su jedna od najstarijih europskih obitelji. Već u desetom stoljeću imali smo dvorce u Francuskoj, potom smo prešli u Irsku.
Naš slavni predak Rotrou Nugent III., u vrijeme križarskih ratova, prvi se
Igor Žic
41
popeo, poslije dvije godine opsade, na zidine utvrde St. Jean d’Acre u
Svetoj zemlji. Kasniji pad te utvrde, u svibnju 1291. godine, povijesni je
temelj za legendu o prijenosu Svete kućice iz Nazareta na Trsat! Laval
Nugent kupio je ovaj frankopanski kaštel pokraj crkve Gospe Trsatske
upravo zbog te legende! Mi smo, dakle, orođeni s Habsburzima, Anžuvincima, Frankopanima, Sforzama i – ako tako hoćete – mi smo legitimni
nasljednici Krista i čuvari vjere.
Ne znam jeste li obratili pažnju na luster nad ulazom? Na njemu
su zmajevi obitelji Nugent koji u svojim zubima drže štitove s grbovima
obitelji Anjou i Medici...
Imam tu nešto što dodatno potvrđuje moje riječi... Ovaj lijepi, zlatni
kalež, u ovoj vitrini, grube je izrade, ali je star gotovo dvije tisuće godia...
Pogledajte ga, ovo je ono što su uzaludno tražili kralj Arthur i vitezovi
Okruglog stola, ovo je, uvaženi Pjesniče, Sveti Gral! Taj veličansteni i
nedohvatljivi predmet moj djed uzeo je iz palače Foscari. Moj stric, od
kojega sam naslijedila ovaj kaštel, a koji se zvao Arthur, dobio je svoje
ime upravo zbog ovog predmeta... Na žalost, kalež ne liječi sve bolesti i ne
donosi vječnu mladost, kao što su neki, naivno, tvrdili.
Sad je D’Annunzio promatrao staricu u nevjerici, na rubu smijeha,
no onda je dao znak Kelleru da grofici isplati onoliko novca koliko traži.
Vidjevši njihovu spremnost za trgovanje, grofica im je ponudila i Napoleonov stup, kojim je francuski car obilježio svoju pobjedu kod Marenga 1800. godine, frankopanski renesansni krevet iz Bosiljeva, dio lanca
s Nelsonovog admiralskog broda, kamenog krilatog lava svetoga Marka
skinutog s vijećnice u Kopru, jednog od dva Fernkornova zmaja...
D’Annunzio ju je prekinuo, naklonio se i poljubivši je u blijedu,
smežuranu ruku prekrivenu tamnim pjegama, uzeo kalež i izišao iz zagušljivog prostora.
Vidiš, dragi moj Guido, mi smo se ovim malim izletom znatno više
približi konačnoj Istini, no što je to uspjelo nesretnom Parsifalu nakon godina i godina izgubljenih u traženju ovog kaleža. Čak je i cijena relativno
povoljna...
Bostonska elegija
Sjedeći u prostranom predvorju bostonskog hotela Sheraton Michael Ledeen, elegantno odjeven, proćelavi sedamdesetogodišnjak, gladio je
svog Gisma, sićušnog shie tzua, dar koji je dobio od prvog pomoćnika predsjednika Kineskog odbora za trgovačke pregovore sa Sjedinjenim Državama. Iako je bio zatečen poklonom, odmah je provjerio je li mu ugrađen
42
Književna Rijeka / PROZA
neki od novijih sustava za praćenje ili prisluškivanje. No, pas je ipak bio
samo pas: sitan, s pametnim, svojeglavim pogledom, razigran kad ne treba. Pomislio je da je smiješno što su komunisti skoro istrijebili tu tibetansku vrstu, uzgajanu za Zabranjeni grad, da bi je sada poklanjali u sličnim
prigodama kao i carica Tsu Hsi.
Tijekom redovnih susreta trgovinskih delegacija dviju zemalja
spoznao je kako je teško pregovarati s Kinezima, jer na krajnje neobičan
način održavaju kontinuitet najstarije svjetske kulture, stalno teturajući između krute ideologije i zastrašujućeg gospodarstva koje predvode najbolji
svjetski trgovci. Svi trebaju Kinu, no ona ne treba nikoga!
Tridesetogodišnja Miranda, crvenokosa članica Agencije s diplomama MIT-a i Harvarda, odložila je preveliku i besmisleno skupu kožnu
torbu te sjela se do njega. Mirisala je zavodljivo i njegovano, kao netko
tko je često po diplomatskim skupovima. Obavještajna aristokracija pretvorila je primanja diljem svijeta u jedine prave prostore za svoje – više ili
manje lažne – obračune. Današnji bokserski ustanak vjerojatno bi započeli
Kinezi u Ferrarijima, dok bi međunarodne interventne snage pristigle u
Audijima Q7.
Opazivši njegovu nezainteresiranost, Gismo ga je ugrizao svojim
sitnim, igličastim zubima. Trgnuvši se, pomislio je da Crveni uspijevaju
nekako kontrolirati mozak tog simpatično-opakog Gremlina, na taj ga način okrećući protiv sadašnjeg gospodara. Miranda je, prigušujući smijeh,
stavila ciničnu opasku:
Hoćemo li ovaj ugriz shvatiti kao međunarodni incident?! Možda
bismo mogli maloga povezati s najmračnijim obavještajnim silama Narodne Republike Kine, pa sve poravnati žestokim nuklearnim protuudarom?!
To je nekakva šala ili – što?
Uvaženi bivši Specijalni savjetniče Državnog tajnika, niste li vi poznati po tezama: “Mi Amerikanci volimo rat! ... Broj žrtava u Iraku je
irelevantan! ... Jedini način da se dosegne mir je totalni rat! ...”? Meni to
ne zvuči osobito miroljubivo...
Samo da znaš,“Rat je higijena svijeta!” nije moja, već je Marinettijeva misao i stara je bar jedno stoljeće! Nadam se da mi nećeš sada
početi predbacivati i Machiavellija i “Il Principe”!? Ti si, ipak, osoba
koja koja dolazi s druge strane zaljeva, iz Massachusetts Institute of Technology, Cambridge...
Ali sam i Ph. D. s Harvarda, nemojte to zaboraviti! No, ovdje sam
zbog nečeg posve drugog... Morate to vidjeti.
Izvukla je iz torbe svoje minijaturno prijenosno računalo i položila
Igor Žic
43
ga na niski stol od trešnjina drva. Čekajući da se sustav podigne, pogledom je prešla preko izduženog lobbyja, osvjetljenog kišobranastim lusterima. Nedaleko od njih, u crnim kožnim foteljam, sjedio je sjedokosi poslovni čovjek s vrlo mladom djevojkom, napadno dekoltiranom, kojoj su
lijeva obrva i jezik bili otežani piercingom. Izgledali su kao sugar daddy i
štićenica koja je spremna sudjelovati u sado-mazo igricama. Desno od tog
neskladnog para dva ruska mafijaša dogovarala su posao s afro-amerikancem u elegantnom lanenom odijelu. Što su oni bivali nervozniji i glasniji,
to se on sve šire osmjehivao, svjestan svoje nadmoćne pozicije.
Kroz vrata je ušla pretila četveročlana američka obitelj, u potrazi za
dovoljno čvrstim krevetima. Izgledali su preteško, oznojeno i lažno veselo. Bili su bučni na onaj provincijski način koji je u Bostonu oduvijek izazivao podsmješive komentare. Našavši dokument, Miranda je pokrenula
video, uz kratku informaciju: Kamere je postavila Ines, vanjska suradnica
Agencije. Materijal je snimljen prije sat vremena u nekakvoj vikendici,
nedaleko vašeg omiljenog Grada… Onog u kojem je D’Annunzio imao
svoju državicu.
Ledeenu je trebalo nekoliko sekundi, nakon što je stavio naočale s
tankim okvirom od titana, da shvati što vidi. Prepoznao je Hrvata Rolanda
Artukovića, s kojim je nekoć razgovarao o D’Annunziju u Washingtonu,
D. C. Taj dežmekasti čovjek, neuobičajenih engleskih fraza koje je izgovarao naglašeno slavenski, nije mu se odviše dopao, jer je izgledao – i
zvučao! – kao simpatizer KGB-a. To su, bar dijelom, potvrdile i agencijske fotografije iz restorana Russian Tea Room, na kojima su bili snimljeni
Artuković i Ivan Denisovič, registrirani ruski agent-likvidator.
Nije mu se sviđalo ni to što mu je petljao po računalu, no njegovi
tekstovi u Wall Street Journalu nisu bili loši, neovisno o tomu što su se
pojavili kao Reagiranja čitatelja. Vidjelo se da mu nedostaje formalnog
obrazovanja, ali i da je blizak idejama američkih neokonzervativaca. U
jednom trenutku čak se predomišljao i li ga potražio i uključio u Agenciju.
Ljudi daleko od domovine najbolji su operativci...
Sad je gledao Artukovića kako uspaničeno pokušava pobjeći od nekoga tko je – odjeven poput marinca, s crnom maskirnom kapom – mahao
s kukom za meso. Scena je izgledala kao kadar iz snuff- filma, onog u kojemu glumci zaista umiru. Iz trećeg pokušaja napadač je dohvatio nesretnog Artukovića, no njegovo bolno urlanje izgledalo je poput prenaglašene
glume u davnašnjim nijemim komedijama. Smrt bez zvuka gubi velik dio
svoje dramatičnosti.
Agonija je trajala nekoliko minuta. Ledeen je izbrojao ukupno trinaest udaraca kukom. Iz dubljih i plićih rana šikljala je krv i dnevni boravak
44
Književna Rijeka / PROZA
pretvorio se u klaonicu. Potom je napadač, uvjerivši se da je Artuković
mrtav, prislonio svoju glavu na njegov vrat.
Ovaj luđak mu pije krv!
Uslijedio je završni udarac sjekirom i Artuković je ostao bez glave.
Tu je Ledeen, koji je svašta vidio tijekom operacija u Iraku, Afganistanu,
Libanonu i Nikaragvi, duboko uzdahnuo. Onda je ugledao napadača bez
maske i oči su mu se neznatno raširile, shvativši da je mahniti ubojica Ivan
Denisovič. Idućih nekoliko minuta snimljenog materijala bilo je ispunjeno
komadanjem mrtvog tijela. Surova, lokalizirana verzija Teksaškog masakra motornom pilom. Napokon je sve završilo i slika je nestala. Dok je
Ledeen fokusirao svoje misli, svađa između afro-amerikanca i Rusa postajala je sve glasnija, pretvarajući se u otvoreni sukob.
Ovo je neko jebeno, ritualno ubojstvo, neko poravnavanje računa
slavenske braće. Provjerit ćeš malo novije informacije o Denisoviču i vidjeti može li se ovaj masakr povezati s bilo čime. U suštini, ovo nas se ne
bi trebalo ticati, no nekako osjećam da smo i mi unutra. Ili barem ja...
Nije li to, možda, povezano s D’Annunziom, Wrangelom i sličnim
povijesnim pričicama...? Meni to izgleda kao obračun s prošlošću – konačno zatvaranje prašnjave knjige! Kuka za meso priziva i komunističke
likvidacije...
Mali pas oglasio se piskutavim, djetinje molećivim glasom, tražeći
pažnju, no dobio je tek površno, odsutno glađenje po leđima. Leeden je razmišljao naglas, pokušavajući rekonstruirati poluzaboravljenu jučerašnjicu:
Artuković je iz mene pokušavao izvući, prilično naivno, informacije
o Guidu Kelleru, gusarenju, nekakvom Wrangelovom brodu koji je bio
dovučen u Grad 1919. godine. Zvao se “Libanon”. Ili ne... “Perzija”! Da,
zvao se “Perzija”!
Miranda je otvorila dokument D’Annunzio i počela čitati Uvod s
jednom izvještačenom školskom dikcijom, želeći podsjetiti Ledeena na
njegovu davno napisanu knjigu o prvom Duceu.
Puno toga je, dakle, vezivalo d’annunzijevski Grad i Mussolinijevu
Italiju, kao što su postojale i duboke razlike, prije svega u domeni ideologije. Ustav koji su D’Anunzio i Alceste De Ambris sastavili za novu državu, bio je radikalan dokument, a cilj mu je bio posve različit od totalitarne
države kakvu je stvorio Mussolini. I zaista, d’annunzijevski Grad doslovno izmiče svakom pokušaju da se klasificira kao fenomen bilo političke
desnice, bilo ljevice...
...U mnogočemu D’Annunzijev Grad bio je revolucionarna pojava
na Zapadu, a Pjesnikova predanost organiziranju “Anti-Lige naroda” to
i potvrđuje. Već 1919. on govori o savezu Arapa, Iraca i palestinskih Ži-
Igor Žic
45
dova, kako bi se kolonijalnim silama suprotstavili snagom “novog svijeta”, koji je pokušao okupiti oko svojih ciljeva...
Naprasno je stala, gledajući preko ruba laptopa kako ruski mafijaši
ubijaju afro-amerikanca pucajući mu u glavu. Uvježbana za takve situacije, izvukla je svoj pištolj s prigušivačem iz velike, preskupe torbe i ispucala dva metka Rusima u leđa. Oni nisu ni shvatili otkuda je došla Smrt,
nečujna i milostiva.
Ja ću ovo počistiti, gospodine Ledeen, a vi nestanite odavde!... Nastavit ćemo razgovor o D’Annunziju na nekom mirnijem mjestu...
Ledeen se ustao, ubacio psa u njegovu Burberry torbu, provjerio
jesu li Rusi zaista mrtvi i potom nestao, proguravši se između prvih pristiglih znatiželjnika. Na izlazu iz hotela krenuo je prema obližnjoj Glazbenoj akademiji Berklee. Nitko se nije obazirao na nj jer su svi, očarani
neodoljivom privlačnosti Smrti, išli k nepokretnim tijelima i atraktivnoj
crvenokosoj ženi s pištoljem u jednoj i nekakvom značkom u drugoj ruci.
Ostarjeli poslovni čovjek, vidljivo uzbuđen, odvukao je svoju piercingljubavnicu prema liftovima, spreman za bolne seksualne igrice...
Crkva smrti, dvorac ljubavi
Barokna rotonda svetog Vida, odbljesak velebne crkve Santa Maria
della Salute na samom kraju Canal Grande u Veneciji – 20. siječnja 1920.
godine, na dan svetog Sebastijana, bila je pozornica događaja tipičnog za
vrijeme kad je u Gradu, barem naizgled, sve bilo moguće. Stepenice za
Nebesa tad su započinjele negdje na nepravilnom, kamenom popločenom,
trgu pred Crkvom, odmah pod glavom gotičkog Krista na kući trgovca
Benzonija. Led Zeppelin, kojima je Keith Moon dao ime, tek puno desetljeća kasnije proslavit će Stairway to Heaven, kao odu nekim drugim
snovima.
U harmoničnom kružnom prostoru, prepunom mramornih figura
svetaca na oltarima, gradske žene odlučile su pokloniti besmrtnom Pjesniku raskošno izrezbareni bodež. Nisu mu željele darovati svečanu sablju,
jer njegova misija nije bila ni približno privedena kraju, pa su izabrale
kratko sječivo s drškom u obliku orla i natpisom Grad ili Smrt!
Kiša je padala nošena zlovoljnim jugom, zabijajući se u stakla polukružnih prozora. Zvuk orgulja, koje je nadahnuto svirala Luisa Baccara,
raširio se cijelim prostorom, donoseći Bachovu dušu do ljudi spremnih
vjerovati u novog Mesiju. Hladni zrak maglio se od daha prisutnih.
D’Annunzio je lažno ponizno primio nož. Nekoliko trenutaka gledao je u oltarnu sliku Uznesenje Bogorodice. U Veneciji je tu veličanstvenu
46
Književna Rijeka / PROZA
Tizianovu sliku promatrao u Galeriji Akademije, no uvijek ju je vidio na
glavnom oltaru ogromne gotičke crkve Santa Maria Gloriosa dei Frari,
za koju je bila naslikana. Ova solidna kopija bila je neusporedivo manja,
no ipak je nosila dovoljno emocionalnog naboja da mu ponese dušu negdje prema gore.
Zapiljen u jedan od mističnih trenutaka kršćanstva, u čudo koje traži duboku vjeru da bi ga čovjek mogao zaista proživjeti, i sâm je počeo
govor poput svećenika: Sestre u Kristu, braća u Bogu... Njegova svjetovna propovijed bila je puna arhaičnih fraza. Između ostaloga, poželio je
da mu svećenik posveti tek dobiveni nož kao oružje kojim će biti zadan
smrtni udarac Kagoji Riccardu Zanelli. Prizivanje krvi u Kristovom hramu zazvučalo je nekršćanski, no otac Reginaldo Remuldi, kapetan ardita,
ispunio mu je neočekivanu zamolbu.
D’Annunzio, zapravo, nija shvaćao ozbiljno Zanellu, no smetali su
mu njegovi učestali odlasci u Rim i pregovaranje s američkim i francuskim diplomatima. Pokušavao je voditi politiku koja je bila daleko iznad
njegovih mogućnosti. Zanella je vidio ovaj Grad kao nezavisnu državicu
koja bi se oslanjala i na Rim i na Beograd, a D’Annunzio kao prvu stepenicu k Nebesima. Obrednu posvetu noža Pjesnik je doživljavao tek kao
nešto izravniju poruku nekadašnjem iredentistu koji je naprasno, pod utjecajem majke Slovenke, postao odviše čovjekoljubiv i pomirljiv.
U prvom redu izrezbarenih klupa sjedili su Guido Keller i Giovanni
Comisso. Keller se zagledao iznad Komandanta, prema raskošnom glavnom oltaru. Pogled mu je klizio od mramornog svetog Vida koji je držao
palmu i prikaz grada Grada, preko drvenog Čudotvornog raspela koje je,
jednom davno, prokrvarilo pogođeno kamenom bogohulnika, do svetog
Modesta.
Sav taj raznobojni mramor bio je obasjan novom svetošću matematički precizne Bachove fuge. Kameni Tvorac na vrhu oltara oživio je kroz
disciplinirano Baccarino sviranje i njegova ruka zaista je blagoslivljala.
Čak su i anđeli, razasuti po cijelom oltaru, dobili neku toplinu i zemaljsku
životnost.
No, Keller nije bio zadovoljan ovim nebesko-zemaljskim prikazanjem, jer je vrijeme za akciju u Italiji istjecalo, a Baccara je postajala
sve ozbiljniji problem. Njezina vizija mogućeg potonuća broda kojim bi
D’Annunzio trebao otploviti do Ancone u svom pohodu na Rim, uvukla
se i samom Pjesniku u dušu i ispunila ga pretjeranim oprezom. Ta čudna
Venecijanka na sve je načina pokušavala ovladati Guvernerovom palaču i,
pod plaštom brige za Komandanta, počela je utjecati na sve njegove odluke.
Kroz Kellerovu glavu potekla je podivljala bujica mračnih misli,
Igor Žic
47
koja je nosila sve pred sobom, dijelom i zbog jutarnje doze kokaina. Nadčovjek iz podzemlja...
Kao da nam nije dosta utjecaja masona, generala, bankara, svećenika, novinara, anarhosindikalista, komunističkih izaslanika, radnika
– svih tih neobičnih figura koje hodočaste do Pjesnika! – sada i ta sitna,
prsata Venecijanka želi usmjeravati povijest! Moram priznati da je njezin
dekolte zamaman, da su joj usne putene, da dobro svira i klavir i orgulje,
no nije više u cvijetu mladosti i netko joj to treba reći!...
Kad je cijeli, odviše dugački, obred završio, Keller je uhvatio za
ruku Comissa i dao mu znak da stanu uz propovjedaonicu, koja se naslanjala na jedan od moćnih stupova. Dok su ljudi nevoljko napuštali prostor
crkve, D’Annunzio je mahao Baccari, koja se nagnula preko ograde visoke
galerije i slala mu poljupce. Keller se namrštio i tiho se obratio Comissu.
Nije li ovo odvratna malograđanska scena?! Poput onih smiješnih
“Dvoraca ljubavi”, kad mladići idu spasiti djevu iz nekakvog lažnog castela!...
Onda je malo zastao, svjestan mogućeg značenja onog što je upravo
izrekao.
Prijatelju, ti si među rijetkima kojima se ovdje mogu povjeriti...
Možda bismo nas dvojica mogli organizirati malu karnevalsku igru na tu
temu! Recimo, odijenemo gospodičnu Baccaru u raskošnu baroknu haljinu – ionako svima gura svoje grudi pod nos! – i zatočimo je u zgradi kupališta u luci... Obećamo joj da će je spasiti njezin voljeni Poeta, a zatim
je otmemo i, zajedno sa svim drugima kojih se želimo riješiti, odvezemo
MAS-om do Venecije! Ne bi li to bilo danuncijevsko razriješenje ove zamorne situacije?!
Comisso, tridesetogodišnjak iz Trevisa koji je tek pristigao u Grad,
od prvog susreta bio je očaran barunom Kellerom. On mu je ponudio i
sobu, u svojoj vili iza Guvernerove palače. Na istom katu spavali su i
Henry Furst i Leon Kochnitzky. Živeći s Kellerom, oduševio se ne samo
njegovim duhom, već i njegovim tijelom. U trenutcima nadahnuća zapisivao je svoja opažanja. Najduži tekst napisao je vidjevši baruna prilikom
izlaska iz kade položene na pozlaćene lavlje šape, dok je tražio ručnik
kojim bi pokrio svoj isposnički, ali čvrsti torzo. Sve te, više ili manje
nadahnute ulomke, skupljao je pod zajedničkim nazivom Luka ljubavi,
vjerujući da će to nekom zgodom i objaviti.
Način na koji ga je Keller sada prisno držao za ruku i obraćao mu se
iz neposredne blizine, ispunjavao ga je određenom ugodnom napetošću.
Mogao je osjetiti kako mu se naježila koža podlaktice. Pomislio je da muškarcima uopće ne trebaju žene da osjete što je prava ljubav...
48
Književna Rijeka / PROZA
Mislim da bi “Dvorac ljubavi” unio malo događanja u ovo melankolično vrijeme, dok nas kiša nemilosrdno ispire. Vjerujem da će Komandant pristati na to, samo ako mu se predstavi na pravi način... Recimo, kao
prigodu da se zlato s “Perzije” odveze na sigurno, u grad svetog Marka...
Keller je posve promijenio izraz lica, skupivši jednu metalnu hladnoću u očima.
Zlato s “Perzije” je stvar o kojoj se ne priča izvan Vile! Dobro
je spremljeno i odviše važno da bismo to povezivali s rješavanjem ovog
smiješnog problema Baccare! Ono je naša odstupnica ako se stvari zakompliciraju ovdje, ali i ključ za otvaranje vrata Rima!
Izišli su iz crkve Svetog Vida među posljednjima i mogli su vidjeti
kako D’Annunzio odvozi Baccaru. Potom su se žurno zaputili po stubama Kalvarije, dok im je kiša dobovala po kabanicama i klizila niz lica.
Vrlo brzo našli su se u vili, u kojoj ih je dočekao Kochnitzky. Sjedio je
pred kaminom, zagledan u vatru koju je sâm upalio, a koja ga je osvjetljavala crvenkastim sjajem. Teški zastori bili su navučeni na prozore te
se kiša uopće nije čula. Pijuckao je konjak iz velike čaše, povremeno ga
protresajući – ne bi li bolje osjetio blagi miris hrastove bačve. Izgledao
je zamišljeno, dok su duboke, nemirne sjenke cijelu scenu činile nekako
kazališno dramatičnom.
Kad se presvučete, dođite se ovdje zagrijati. Moram vam ispričati
što sam saznao od Riccarda Gigantea o blagu s “Perzije” i o spletkama
naše male pijanistice Baccare...
Željka Kovačević Andrijanić
49
Željka kovačević andrijanić
Vitlao vjetar uvelo lišće
Iz zbirke priča Suze krilana
MIJENA
Rasteplo se pregaženo lišće,
zasjalo pod prstima kolora.
Treperavu grud jeseni stišće,
utiskuje žar dub zlatnih pora.
Povrh zemlje niče šuštav sag.
Pritišću ga koraci hodača,
upisujuć’ svojih stopa trag.
Stigne vjetar, pa ukrug sve vraća:
mijenu boja,
svjetlost,
tamu,
mir.
Gdje započe,
a gdje skonča
vir?
Z
ora se lijenim korakom privukla k prozoru, razmičući zastore,
poigravajući se s već skoro posve svijetlim zrakama tek probuđena dana, blještavim trakom upirući u još joj snene oči. Navukla
je poplun preko glave, nastojeći još tren zadržati osjećaj tmine (tama je
uvijek i svuda samo tama: crna, avetinjski pusta, prožeta tajanstvenošću
i ogrnuta velom tišine). Nakon što i budilica oskvrnu njezinu igru tame
i označi i službeni početak novog dana, uzdah joj izleti iz grudi, otkri se
i otvori oči, dopuštajući prvim svijetlim zrakama da je dotaknu svojim
bljeskom.
Ustade, i s već poznatim jutarnjim ritualima umivanja, pranja zuba,
50
Književna Rijeka
odijevanja i ispijanja prve jutarnje kave, brzog povika s vrata: “Gorane,
ustaj, sedam je!”, krenu u novi dan.
Vani je dočeka prohladno listopadsko jutro ogrnuto plaštom jesenjeg lišća koje je pucketalo pod žurnim koracima prolaznika i ledeni joj
srsi prođu tijelom. A u školi je čekaju njezina dječica... (Oduvijek je čeznula za djetetom, no kako su godine protjecale, a Goran i ona nisu dobili
tako željena potomka, čitavim se srcem predala svom učiteljskom pozivu,
svu ljubav usmjeravajući na njih, smatrajući ih i nazivajući “svojom” dječicom. S njima i uz njih sve se dalo lakše podnositi...)
– U našoj je domovini danas poseban dan. Zna li tko koji je to dan?
– pitala je svoje mališane, nakon što im je zaželjela dobro jutro, sjela za
katedru i sve ih redom zagrlila otvorenim pogledom.
– Ja znam, učiteljice! – prva viknu devetogodišnja Dora. Potom se
začuje iz gotovo svih dječjih grla:
– Znam i ja! I ja znam! I ja! I ja!...
– Reci ti, Dora, koji je to dan i zašto je važan?
– Danas je u našoj Hrvatskoj Dan neovisnosti. Važan je stoga što
smo, nakon puno, puno godina, nakon puno patnje i borbe, nakon puno
krvi i smrti, nakon mnogo srušenih gradova i poginulih Hrvata, svoju zemlju mogli i službeno proglasiti neovisnom i svojom.
– Bravo, tako je. A kako je to jako, jako važan dan, danas ćemo
razgovarati o našoj domovini, prisjetiti se nekih nama važnih događaja...
No, prije toga otvorite udžbenik na stranici osamdeset i osmoj. Hrvoje, bi
li, molim te, pročitao tekst s te stranice?
Tamnokosi dječarac približi udžbenik i započne:
– Hrvatska je tijekom niza godina života u zajednici s drugim narodima željela biti samostalna i neovisna... U travnju 1990. godine provedeni su prvi demokratski izbori, a 30. svibnja uspostavljen je višestranački Hrvatski sabor. U prosincu iste godine proglašen je Ustav Republike
Hrvatske. Samostalna Republika Hrvatska proglašena je 25. lipnja 1991.
godine, a njezin prvi predsjednik bio je dr. Franjo Tuđman... Samostalnu i
neovisnu državu Hrvatsku nisu željeli srpski političari u Srbiji i Hrvatskoj.
Oni su, uz pomoć jugoslavenske vojske, započeli vojnu agresiju na Hrvatsku. Tom su agresijom razoreni brojni hrvatski gradovi i sela. Mnogo
je ljudi prognano i ubijeno. Brojna su djeca poginula, brojna ranjena,
a mnogo ih je ostalo bez roditelja. Stoga je Hrvatska bila prisiljena ući
u obrambeni rat za svoju slobodu i neovisnost, obranu svoga teritorija i
naroda. Zbog toga Hrvati ovaj rat zovu Domovinski rat...
Željka Kovačević Andrijanić
51
– Hvala ti, Hrvoje, lijepo si to pročitao... Gotovo svi vi, ljeti, kad
mame i tate koriste svoje godišnje odmore, odlazite u Hrvatsku. Voljela
bih s vama razgovarati o tome kako doživljavate zemlju svojih predaka,
željela bih da mi pripovijedate o suncu natkriljenom nad našim Jadranskim morem, o toplim ljetnim mjesecima kada nam svima srce slobodnije
kuca dok hodamo tlom naše domovine...
I pričali su. Svatko je želio nešto reći, svatko je htio nešto dodati
o suncu koje u Hrvatskoj najljepše sja, o modroj morskoj pučini koja u
svojoj kolijevci ljuljuška bijele galebove – slobodu, mladost i čežnju, o
kišama koje su najnježnije i najčistije u njihovoj rodnoj zemlji... O djeci koja tamo žive, a rođena su nakon njih, sa svojim obiteljima ili tek
pojedinim preživjelim članovima obitelji prognanih iz svog doma, sela,
grada... i koja i ne slute koliko je nevinih dječjih suza nekoliko godina
ranije proliveno na putu u tuđe, daleke zemlje (kojima, istina, hvala što
su ih prihvatile i ponudile kruh i krov nad glavom), gdje ni sunce, ni nebo,
ni olistale grane u proljeće ne sjaje onim žarom i ljepotom kako blistaju
u rodnoj im zemlji... Vrijeme uze svoj danak. Roditelji su se zaposlili, u
tuđim zemljama zarađuju, odgajaju svoju djecu i žive dan za danom, a ondje, u Hrvatskoj, ostavili su dušu, ponijevši sa sobom tek komadiće nje...
Jednim je dijelom bila u učionici, među svojom dječicom koja su
prepričavala doživljaje i razmišljanja o domovini, a drugi je dio nje lokomotiva sjećanja odvela u Kostrenu, primorsko mjestašce u Hrvatskoj...
Lutale joj misli stjenovitim obalama, nježnim maestralom ustreptalim granama olistalih stabala po kojima se verala kad je bila bezbrižna
djevojčica. Sjećala se slijepe nonice kojoj je svaku večer, pred san, pripovijedala o svom zamišljenom putu na Mjesec, o suncu koje je zažmirilo
jednim okom i zato načas zađe, pa se opet pojavi kad se otvori kapak i
proviri između bijelih pjena oblaka satkanih od še-ćerne vate lokalnog
uličnog trgovca slatkišima, o viđenim licima u pjenama oblaka (i dandanas se, gledajući oblačno nebo, voli tako poigrati; svaki oblak nalikuje
nekomu ili nečemu: jedan je suri orao, drugi djevojčica s mašnicom, treći
– ah, najdraži! – oblikovao je lice bakice i nataknuo njezine tamne naočale...), o ribici s crvenim perajama koja je doplivala tik uz obalu i ona joj
je, dok se trudila obuhvatiti je malim dlanovima, iskliznula poput sapuna,
vraćajući se svom koraljnom domu...
– Učiteljice, pa vi me uopće ne slušate! – gotovo uvrijeđeno prozbori sedmogodišnja Katarina tihim glasom.
52
Književna Rijeka
– Nastavi, Katarino, nastavi. Naravno da te slušam...
...a misli joj odlutale dalje, daleko od ovog zamka neprobojnih zidina kojima živost daruje tek cvrkut tih ptića u školskim klupama. Dalje,
daleko, daleko...
Protjecale su godine koritom vremena. Jadrankino djetinjstvo (Kad
razmišljamo o djetinjstvu, uglavnom njegov pojam vezujemo uz najvažnije
osobe koje su ga obilježile i uz mjesto(a) gdje se odvijalo, rijetko uz vrijeme. Možda zato što je vrijeme i odraslomu, kamoli djetetu, apstraktan
pojam, dok su mjesta i lica jasni i opipljivi, gotovo pa i u tragu pamćenja.)
najvećma bješe vezano uz kostrenske morske uvale i slijepu nonicu. Trag
svjetlosti na spomen riječi djetinjstvo vodio ju je upravo k morskoj obali
kao mjestu i noni Ivanki kao liku. Roditelje nije imala (otac i nono nestali
su u olujnoj noći kad su se kočom uputili u ribolov, mati bješe umrla zbog
komplikacija pri porodu, te ih Jadranka nikada nije upoznala i ne imaše
jasnu sliku njihovih lica – izuzmemo li lica na fotografijama i noničine
priče...), pa je sav njezin djetinji svijet bio vezan uz nonu Ivanku i mještane Kostrene, malog primorskog mjesta nadomak Rijeke. No, najvažniji,
najvrjedniji trag sjećanja na djetinjstvo upravo je nona Ivanka, koja joj je
bila i majka, i otac, i nona, i prvi prijatelj... O, koliko li je samo isplakanih
i neisplakanih suza, izgovorenih i neizgovorenih riječi ostavila na njezinu
odru! Kad više nije bilo nonice, kome je mogla izmišljati nevjerojatne
priče o putešestvijama na Mjesec...?
Kad je nona umrla u njihovu su kuću doselili teta i barba sa svojih
dvoje djece. Tad joj je bilo jedanaest godina i s njima je živjela do svoje
devetnaeste, kad su kupili vlastitu kuću u Kostreni i zaključili da je Jadranka dovoljno zrela sama se brinuti za sebe. Naravno, nastavili su je
posjećivati i pomagati joj: ta ona je bila gotovo i njihovo dijete... Bili su
divni, no nona Ivanka ipak bijaše najsvetiji i najsvjetliji lik njezina djetinjstva.
Za vrijeme studija upoznala je Gorana. Rođen je u Hrvatskoj, no
od najranijeg je djetinjstva živio s roditeljima u Beču. Bila je to ljubav o
kakvoj se samo sanjati moglo... Vjenčali su se nedugo nakon što je diplomirala. Poučena iskustvom svojih starijih kolegica koje se nikako nisu uspijevale zaposliti, te kako je, izuzev uspomena, više nije mnogo vezivalo
za kuću u kojoj je odrasla, pristala je s Goranom otići u Austriju. Vratit će
se, obećao je Goran, čim uštede nešto novca i otvore si vrata u nov život...
U Hrvatsku su dolazili ljeti, godišnje odmore provodeći na kostrenskim
Željka Kovačević Andrijanić
53
plažama, gdje je i upoznala svog Gorana. Vraćajući se u Beč, svaki je put
iznova ostavljala komadićak ranjena srca u svojoj Kostreni...
Onda je buknuo rat. Domovinski rat o kojemu je čitao mali Hrvoje.
Goran nije htio ni čuti za povratak u domovinu, sad kad je svi pametni
napuštaju. Ta njegov je dom u Beču!
I tako je ostala. A kad je rat završio i kad se opet vraćala svome
moru, tek je mrvice doma donosila u svoju kuću u Beču: bila bi to kadikad kakva školjka, morski oblutak ili u stranicama knjige sprešan poljski
cvijetak...
Neumoljivo vrijeme vuklo je konce na sceni njezina života... Imali
su (neki bi rekli) sve: prekrasnu dvokatnicu u elitnom bečkom predgrađu,
dva skupocjena automobila, kuću na moru (staru noninu primorsku kućicu u Kostreni), pune bankovne račune... Nije imala ništa: djece nije imala,
a srce je odavna ostavila u morskoj uvali djetinjstva.
Posljednje dvije godine gotovo da se i nisu viđali. Goran je po čitave dane radio. U kući je samo noćio. Objedovao je u skupim restoranima.
Ona je ručala u školskoj kantini. Kad bi se uvečer i susreli u kući, malo su
razgovarali. Nekako, kao da si i nisu imali što reći. A bila je to ljubav o
kakvoj se samo sanjati moglo...
– Učiteljice, zašto plačete...?
Prenu se. Dlanom otre suze s lica.
– Eh, događa se... Gdje smo ono stali...?
Kroz prozore se slutila hladna jesen: sivim ulicama Beča vitlao vjetar uvelo lišće. Žurili raznobojni kaputi skloniti se od kiše.
Čini se, nevrijeme će...
54
Književna Rijeka / PROZA
ROBI SELAN
Priče
Kujica
Z
latan je odlučio ubiti kujicu.
Dolazilo mu je da to učini još dok se onako skotna, nalik na kratkonogu sivu bačvicu, vukla dvorištem plašljivo ga gledajući malim,
okruglim očicama. Životinja je zapamtila šibu iz one noći kad se gospodar
pijan doklatio kući i nagonski je osjećala da bi stanje, u kojemu se sve očitije
nalazila, moglo u njemu izazvati bijes poguban za ono što u sebi nosi. Doduše, njega ništa ga nije sprječavalo da je potraži u šupi u kojoj je boravila,
ali ipak se suzdržavao od toga.
– Da mi se okoti dok je mlatim kolcem!? Pa hajde, ti, onda čisti još i
to! – objašnjavao je u birtiji.
No, tog je jutra, na hrpi ugažene stare odjeće u kutu, pored tački ručkama naslonjenih na zid, ugledao četiri tihocvileća valjuška od kojih je jedan nalikovao njoj, a ostala tri – tko zna komu. To je prešlo sve granice
njegove snošljivosti!
Otpočetka nije znao što bi s tim psom. Kući ga je donio kao tromjesečno štene koje svako malo tuli za majkom, a uzeo ga je samo zato jer se
nadao da će putem njega učvrstiti vezu s konobaricom u koju je bio zaljubljen.
– Hajde, uzmi mi je! Ti živiš gotovo na selu i imaš mjesta – rekla mu
je.
Shvaćao je da je to posljednji mladunac njezine kuje, kojega nitko
neće jer je ženka pa će se tjerati, ali za odabranicu srca svog on je bio spreman učiniti i mnogo više. No, pokazalo se da mu je potez bio beskoristan
jer napredovanje i razvoj male kujice nije bila tema koja bi njegovu ljubav
potaknula na čavrljanje.
– Što mi stalno spominješ tog psa? Dosta mi je onaj kod kuće! – otresla se jednom prilikom.
Naposljetku je sve otišlo k vragu, to jest udala se za drugoga, premda
je iskreno rekla da ona nije od onih koje bi se vezale za nekog muškraca.
Učinila je to u predahu neobuzdanog smijeha u koji je prasnula nakon što je
on nekako, obraza i ušiju crvenih kao vatra, uspio natuknuti bračnu ponudu.
Ostao je sâm. Ili još gore: ostao je s kujicom. To ga je pseto uvijek
Robi Selan
55
slušalo, uvijek ga je dočekivalo mašući iz sve snage kratkim repićem, uvijek
mu je pokušavalo nosom poljubiti nogavicu i uvijek je lajalo na nepoznatoga koji ulazi u dvorište. Biće kakvo moraš zavoljeti! Ali on ga je mrzio
upravo zbog tog osjećaja koji mu se nametao. Životnu radost tog stvorenja
doživljavao je kao sprdnju žene kojoj je dozvolio zabavljati se zavitlavajući
ga lažnom nadom, da bi ga na kraju – kao vrhunski razlog za svoj hihotanje – ponizila i odbacila. Znao je jako dobro što bi pomislila, a možda čak i
rekla da ga sada vidi:
– Nisi me oženio, ali, eto, barem imaš psa za društvo!
Mržnjom prema bivšoj voljenoj raskrilio se nad čitavim ženskim rodom, pa tako i nad tom malom lajavicom. Hranu joj je bacao samo ako je
bilo ostataka od obroka i samo zato jer je to bio najjednostavniji način da
ih se riješi. Katkad joj danima ne bi ništa dao, ali ona bi već nešto pronašla,
najčešće na obližnjem gradskom smetlištu. Ni ime joj nije nadjenuo, ali činilo se da si ga je sama izabrala jer se odazivala na: Ej, pas!
Tog jutra mu je svega bilo dosta i prezreni četveronožac je za njega
postao mrtvo meso koje još samo tehnički trčkara okolo.
Ideja o likvidaciji potpuno ga je zaokupila. Osjećaj odlučnosti unio
je dašak svježine u njegov dosadan život priučenog zidara koji, gdjekad
ručno, miješa beton. Nesvjesno je odgađao izvršenje, htio je da taj svečani
trenutak potraje. Opravdanje je nalazio u potrebi da sve bude pomno isplanirano. Pričao je o tome po šankovima i rado razmatrao sugestije o načinu
izvedbe. Eutanazija kod veterinara? Ta nećeš valjda plaćati za crkavanje!
Zamoliti lovca da stvar riješi metkom? Opet moraš čovjeka nečim počastiti.
Trovanje? I otrov košta! Gurnuti je u otvor na ledu, pa je zatući kolcem u
hladnoj vodi? Proljeće je. I na kraju mu u uho uđe način koji mu se učinio
savršenim: vješanje.
– Samo je ostaviš da visi i odeš. Vratiš se nakon dva sata kada se dobro istegne i baciš negdje – pričao je o svom izboru.
– A štenci? – upita ga netko.
– U vreću s nešto kamenja, pa u potok!
– Nisu to mačići!
– Sve je to isto!
Bio je siguran da će netko za nj reći da je lud, ali nije mario za to.
Napokon je došao i taj dan! U jednoj ruci s omčom od starog kabla
kojim je neki miš bio spojen na računalo, a u drugoj s komadom svinjetine,
Zlatan se zaputio prema šupi. Išao je odrješito ljuljajući kukovima, po čemu
je bio prepoznatljiv i što bi mu životu, vjerojatno, bilo dobrodošlo da se
rodio kao žensko.
– Ej, pas! Ej, pas! – zovnuo je, pred odškrinutim vratima.
56
Književna Rijeka / PROZA
Namjeravao je namamiti je pod krušku s koje se pružala gotovo vodoravna grana.
Kujica se između vrata i dovratka provuče mahnito mašući repom
lijevo-desno, uz ispuštanje zvuka nalik kihanju. Toliko mu se radovala! A
onda je njezina njuška uspostavila vezu s komadom mesa i povela cijelo
tijelo za njim. Bacio joj ga je u travu ispod grane, a ona ga stane halapljivo
jesti. Preostalo je samo da joj tako posvećenoj namakne omču oko vrata i
onda, bez obzira što se potom događalo, zategne, pa podigne, prebaci kabel
preko grane i zaveže ga.
U trenutku kad je omču htio provesti između njezine njuške i ostatka
mesa, postane svjestan da se iz šupe čuje čudan zvuk. Zastane i osluhne pažljivo: kao da štenci plaču! Kmečavi cvilež nakratko bi se prekinuo, a onda
nastavio i tako stalno, uz neznatne varijacije. Zvučalo je poput glasa malog
djeteta! Pun nevjerice, Zlatan ostavi kabel i pođe u daščaru.
Ondje, na ugaženoj hrpi stare odjeće u kutu, pored tački ručkama naslonjenim na zid, četiri bespomoćna štenca koja još nisu otvorila oči tiskala
su se oko zamotuljka koji je kmečio. Iz dronjaka neke prljave plahte gledalo
ga je lišce nalik na staračko, već dobrano poplavjelo.
Kuja spasila bebu sa smetlišta, Donijela dijete u svoje leglo, Pas dobročinitelj – neki su od naslova koji su sutradan osvanuli u novinama. Postao je ponosni vlasnik psa kojemu se svi dive!
– Ma, isto ti je to i kod životinja i kod ljudi: netko ima toga više u
sebi, netko manje, a netko nema nimalo. Evo, ta cura koja je ostavila dijete,
ta nema ni zrna toga u sebi, a ova moja ovdje, koja ga je donijela u šupu, e,
ona ima toga napretek! – govorio je novinaru, sjedeći na kućnom pragu s
junakinjom između nogu.
A onda bi je u naletu dragosti uhvatio za gušu, govoreći: – Ma, ne bih
je dao! Ma, ne bih je dao! – i zatreseo glavom tako snažno da su joj uške
činile flap-flap-flap.
Momak s bilježnicom u ruci sažaljivo je pogleda, a ona mu uzvrati
pomirljivim pogledom: eto, ne zna što je nježnost, ali on je ipak voli i obožava njezino leglo.
Poplava
– Ničega neće biti.
Plavokosi je to rekao gledajući na ulicu kroz vrata kafića. Paralela
kiše bivalo je sve više i sve su se više naginjale. Vozila kao da su se brisačima vukla naprijed.
– Nigdje neće biti ni psa – reče i okrene se šanku.
Robi Selan
57
Ondje su sjedili Crnokosi i Cvikeraš, svaki sa svoje strane njegova
stolca, i pripadajuće čaše s medenjačom. Ona je u tom trenutku brisala sudoper. Da, bio je tu i jedan par u separeu, ali to je bio svijet za sebe.
– A što bi radio da su večeras svi izišli? – upita Cvikeraš, okrećući
stranicu novina.
– A što bi ti radio?! Lovio bih komade, pa subota je!– odgovori Plavi.
– Raša će se preliti, tebe će zvati da gradiš zečji nasip i to će biti tvoja
zabava večeras – reče mu Crni.
Plavi se vrati stolcu. Sjedne, zapne potpetice o šipku stolca i nalakti
se na šank. Onako opuštenih leđa bio je nalik nekakvoj pokisloj ptici.
– Koji me je vrag tjerao da se prijavim u DVD? – reče, gledajući
preda se, pa gucne iz čaše.
– Pa, nemoj se odazvati! Ili reci da imaš temperaturu... – posavjetuje
ga Crni.
– Ah, nisam ja takav! – odmahne on rukom.
Cvikeraš sklopi novine, odloži ih u krilo, pa reče:
– Zar nije malo glupo da strijepimo od neke blatnjave vodurine koja
se bez veze kotrlja naprijed? Pa mi smo na Mediteranu: more, kamen, plemenita sol, a ne žabokrečina!
– Da, stvarno, što si ta Raša umišlja? – prihvati Plavi.
– Koji kurac hoće ta Raša večeras?! – vikne Crni spremno.
Ničim nije pokazala da je čula nešto od tog razgovora. Gledala je van
mimo njih i ožimala krpu u sudoper. Ispočetka je između njezinih prstiju
točilo kao što je uz vrata točilo sa smotane tende, a na kraju se više nije dalo
istjerati ni kapi. Neki čovjek pod kišobranom prođe ispred lokala. Za njim
sijevne. Doskora i zagrmi.
– Kako ću ja kući večeras?! – rekla je kao da ju je nešto zaboljelo.
– Ja ću te odvesti! – spremno će Crni.
– Ne, bolje je da ne ideš u moju ulicu, ima slab odvod i sada je poplavljena; mogao bi smočiti kablove i ostati na cesti – reče ona brižno, pa
stane brisati šank pred Plavim.
On je dovršavao medenjaču zureći negdje iza nje, otprilike u hladnjak
s vratima od inoksa. Ali je zato Crni pomno snimao linije njezinog tijela,
kao da u memoriju želi spremiti svako njihovo približavanje i razmicanje.
Cvikeraš se nasmije, zureći u novine. Plavokosi ga upita što je to tako
smiješno.
– Slušajte ovo! Bila poplava u nekom selu i jedan čovjek pred njom
pobjegne na krov. Dođu čamcem po njega da ga spase, ali on reče: Ja sam
vjernik, mene će Bog spasiti!. Poplava je narasla do pola krova i oni se vrate
čamcem po njega, ali on će ponovo: Ja sam vjernik, mene će Bog spasiti!.
58
Književna Rijeka / PROZA
Poplava prekrije cijeli krov i čovjek ostane na vrhu, do gležnjeva u vodi.
Evo njih opet u čamcu, ali on odlučno odbija: Ne, ja sam vjernik i mene će
Bog spasiti!. Rijeka još naraste i odnese ga, a budući da nije znao plivati,
utopi se. Kada je na onom svijetu došao pred Boga, upita ga: Ja sam vjerovao u tebe i svake sam nedjelje bio u crkvi, zašto si me ostavio da se utopim?
A Bog odgovori: Pa, triput sam slao čamac po tebe!
Očekivao je salvu smijeha, ali kao da nitko nije ni čuo što je pročitao: Plavokosi je samo škiljio ispred sebe, Crni je napeto nadzirao prostor
između njega i nje, a ona je gledala van. Sad su se spuštale prave zavjese
kiše, a kolnikom kao da je rasla prozirna trava. Zvuk pljuštanja bio je toliko
moćan da je dopirao unutra.
– Ovo nije normalno! Smočit ću se kao miš do kuće! – rekla je.
– Pa ne moraš se smočiti! – reče Crni, ali ona ničim ne pokaza da ga
je čula.
Plavokosi baci pogled na nju i reče:
– Ne može još dugo tako, stat će dok ti pođeš kući. Ali još nekoliko
ovakvih naleta i Raša će toliko nabujati da će biti izvan kontrole. Osim toga,
sada je sasvim jasno: nitko neće nigdje izići i ovo je izgubljena subota.
– Najbolje je otići kući i u perje! Ovo je pravo vrijeme za spavanje –
reče Cvikeraš.
– Imaš pravo – reče Plavi, vrteći čašu u kojoj je bio još samo ostatak
leda. – Samo što me mogu probuditi u tri sata i pozvati da po kiši glumim
zeca i gradim nasip.
– Pa onda bolje idi kući, da budeš koliko-toliko naspavan – posavjetuje ga Cvikeraš. Potom doda: – Evo, povedi i nju, ionako idete u istom
pravcu, a tvoj terenac je dovoljno visok da ne može smočiti kablove.
Čuvši to, kao da je malo usporila pranje čaše, a Plavi je svrnuo oči na
nju. Crni se trgne i skoči sa stolca.
– I ti lupetaš gluposti! – mahne Cvikerašu – Kako će čovjek zaspati,
ako zna da ga svakog trena može ne’ko probuditi?! Mora biti siguran da se
Raša neće preliti!
– Ma, neće se preliti!
– Kako ti znaš?! Očitao si vodostaj?
Umjesto Cvikeraša, odgovori Plavokosi protupitanjem:
– A da odem pogledati vodostaj? Ako je visok, da niti ne liježem, a
ako je daleko od točke proglašenja redovne obrane od poplave, mogu mirno
leći i zaspati.
– Pa, da! Čemu ti služi terenac? Možeš se slobodno voziti po nasipu
ako hoćeš, a ne samo s ceste očitavati vodostaj – prihvati Crni. – To ti je
sjajna ideja!
Robi Selan
59
Čuvši to, Crni baci pogled prema njoj. Ona se upravo okretala s krpom u ruci, da bi krenula prema stroju za kavu na drugom kraju šanka.
Plavokosi siđe sa stolca i upita:
– Idemo li? Još će na kraju ispasti dobra zabava za subotnju večer.
Uvijek je nešto najbolje kada ispadne neplanirano.
– Ne, ja ne idem. – odmahne Cvikeraš.
Ona im se u tom trenutku ponovo približi i Crni brzo reče:
– Idem ja, ali ako ideš odmah, dok me nije prošla volja!
– Ma, jasno! Ništa od toga ako budemo previše razmišljali. Kad ti
sine dobra ideja, treba je odmah realizirati. Željezo se kuje dok je vruće!
– Kad si u životu siguran da nešto želiš, treba krenuti naprijed kao
nabujala rijeka koja nosi sve pred sobom i ne mari za posljedice! – reče
Cvikeraš povišenim glasom.
Nitko nije obratio pozornost na njegove riječi.
Plavokosi htjedne platiti, ali Crni brže-bolje izvadi novčanik i tako se,
zajedno sa šankom, nađe između njega i nje. On je jedini primjećivao da je
izraz njezinog lica postao drugačiji nego dotad.
Izišli su i pod kišobranima zamakli iza ugla.
Uskoro se ustao i par iz separea. Momak je platio i, pristojno pozdravivši, izišao držeći u desnoj ruci kišobran, a ljevicom djevojku oko struka.
Cvikeraš je ostao sam s njom. Kazaljke na zidnom satu pokazivale su
sedam-osam minuta do ponoći koja je značila zatvaranje, fajrunt! Novine
mu više nisu bile zanimljive. Preklopi ih i položi na šank, pa pogleda van.
Primijeti da svjetlost iz farova gustoću kiše čini većom.
Nije znao što bi, pa maramicom obriše naočale, vrati ih na nos i pogledom potraži nju. Slagala je šalice na stroju za kavu kao da je sama u prostoriji. Znao je da je njegovo mišljenje neće zanimati, ali on ga ipak izreče:
– Niti će večeras ‘ko izaći, niti će Raša poplaviti, niti će se oni dobro
zabaviti. Ničega neće biti.
Smirenje
Sporo se uspinjao stubištem. Ne zbog kojeg kilograma previše oko
struka, a još manje zbog koje godine na plećima, nego jednostavno zato
što nije imao razloga nigdje žuriti. Smirenost je ušla u njegov život otkako
je donio odluku da će napokon učiniti ono što je davno trebao – oženiti se.
Štoviše, obuzela ga je nekakva ravnodušnost prema svemu. Njemu je bilo
dobro.
Ne, nije se on ni u čemu zavaravao. Bio je svjestan da bi za njegovu
zaručnicu društvo s bilo kojeg šanka na ovom svijetu reklo da je ravna kao
60
Književna Rijeka / PROZA
daska i da se on ne bi imao zbog čega ljutiti. Sigurno je da bi svaki bi muškarac volio da su joj kukovi malo širi, da joj je kosa malo duža i da joj se u
glasu katkad nazre barem zrnce ranjivosti, ali sve su to životinjski nagoni
kojima ne treba dozvoliti da vladaju čovjekom.
Ono što je imao s njom bilo je nešto više od prolazne strasti. Njezin
odgovor na njegov ulet one večeri, u onom velikom i poznatom kafe-baru
i potom milina tijeka kojim je njihov razgovor tekao, bili su nešto u čemu
samo bezumnik ne bi prepozano prst sudbine. Osim toga, nije ni on nabildani maneken s pločicama na trbuhu, uglatom bradom i dugim stopalima.
A i vrijeme bi mu bilo! Isto kao i njoj. Oboje su bili toga svjesni, ništa nije
trebalo govoriti, pa ako su razumijevanje, poštovanje i slaganje uvjeti za
dobar brak, onda su oni već sada uzor drugima.
Pozvoni na vrata.
Otvori mu pogureni, mršavi brkonja. Znači, zaista je na oca, kao što
je pričala. Stisak ruku – muški, ali ne prejak i ja sam taj i taj.
– Uđi, momče, uđi!
Ona se pojavi zajedno s majkom. Bila je odjevena u sivu platnenu
trenerku koju je, po svemu sudeći, nosila svakodnevno. Riječima je potvrdila činjenicu da je stigao. Gospođa majka bila je malčice popunjenija, sva
brižna i skrbna, upravo onako kako bi se od domaćice i očekivalo. Stajali
su tako u hodniku i nabacivali razne neutralne teme, iskušavajući koja bi u
ovom trenutku bila najprikladnija, sve spremajući se kročiti prema kuhinji
i dnevnom boravku. I kad je već procijenio da je sazrelo vrijeme da se to i
učini, primijeti da se otvaraju vrata jedne od soba. Pomisli da to mora biti
njezina sestra blizanka koju je katkada, premda rijetko, znala spomenuti.
Da, osoba koja mu je pružila ruku i predstavila se bila je zasigurno
njezina sestra rođena istoga dana kada i ona, ali... Jedva je skinuo pogled
s Mickeya Mousea na njezinoj majici, vrlo deformiranog ispupčenjima u
predjelu glave! Zbog još nezatvorenih ulaznih vrata, s hodnika je dopiralo
svjetlo na kojemu su se oštro ocrtavale linije njezinih bokova, koji kao da
su pozivali da čovjek na njima odmori ruke. I nije mu se smiješilo samo
njezino lice, nego i zlaćani uvojci koji su joj padali na ramena.
– Studirao si povijest?
Odgovori da jest.
– Joj, kako je to super! To sam ja uvijek htjela, ali nisam uspjela upisati, pa sam upisala ekonomiju, kao i sestra.
Je li kao i sestra odabrala smjer financije i računovodstvo?
– Ma, da! Kao, bit će manji troškovi. Znaš, ljudi misle da, ako smo
blizanke, moramo stalno biti zajedno i sve raditi isto, ali mi se cijeli život
trudimo biti što više različite. Čak i kad iziđemo na isto mjesto, onda je
Robi Selan
61
jedna na jednom, a druga na drugom kraju prostorije. Tako je bilo i one
večeri.
Naravno da je upitao koje večeri.
– One, kad ste se vi upoznali. Ja sam bila na desnoj strani šanka, a
sestra na lijevoj. Ti i tvoja dva prijatelja krenuli ste na moju stranu, a kada
ste stigli, ti si rekao da je tu prevelika gužva ili tako nešto, pa ste otišli na
lijevu. Sjećaš li se?
Nakon toga je umuknula i zbunjneo se osmijehnula. Trebalo su mu
dvije-tri sekunde da shvati da je to zbog njegovih otvorenih usta. Usta otvorena, a glas ne izlazi! Napokon ispusti nekakav dahtaj, nešto poput kamiona
ili autobusa, samo da prekine to zijevanje i onda brže-bolje pokuša složiti
nekakav osmijeh. Blesavo, vrlo blesavo...
Majci je bilo neugodno, pa je svrnula pogled u pod, a njegova je
zaručnica tupo zurila preda se kao da je sve ovo predvidjela, kao da je to bilo
samo još nešto što treba prebroditi.
– Uđi, momče, uđi! – potapša ga otac po leđima.
Učini mu se da u tim dodirima i u tom glasu, osim simpatije, ima i
nekakvog tješenja.
Pošao je naprijed. Sporo, vrlo sporo.
Škura bura
Da, puhala je škura bura! Kako je vani hukalo, nije bilo dvojbe da je
preko noći zapuhao sjeveroistočnjak, pa je bio uvjeren da će ga u kupaonici,
osim hladnoće, dočekati i blještavilo koje progriza kroz žaluzine. Naišao je
na polutamu. Zato je odmah provirio van: nebo kao da je bilo prekriveno
grudama granita. Izvrsno – za fotografiranje regate krstaša imao je svjetlo
kakvo je samo poželjeti mogao!
Ali nikako nije mogao pronaći svoj auto da se s njim odveze do
rive! S kišobranom nagnutim u pravcu vjetra, jer bockala je neka kišica,
uzalud je tumarao parkiralištem pred zgradom. Nije ga bilo u redu u kojemu
je obično nalazio mjesto za njega, nije ga bilo u ona dva aleternativna reda,
nije ga bilo ni u kojem redu. Je li se jučer odvezao do samoposluge, koja
je zapravo blizu, pa se onda, po navici, pješice vratio kući? Enigma mu se
razriješila kada je čuo ubrzavanje gradskog autobusa koji polazi s postaje –
među onima koji u njemu sjede ili se drže za prečku trebao se nalaziti i on.
Jer auta danas nije imao. Posudio ga je. Njoj.
Jučer ujutro u redakciji se, uz kavicu, pričalo kako ju je na posao
dovezla kolegica. Njezin auto nije htio upaliti, a starci joj nisu mogu posudit
svoj jer svaki dan idu na selo. Kad je to čuo, upalila mu se lampica!
62
Književna Rijeka / PROZA
Uvrebao je trenutak kad je bila sama za kompjutorom, prišao joj i ponudio
joj svoj auto. Njemu malo pješačenja neće naštetiti, pa ga ne mora voziti do
njegove zgrade prije nego se odveze kući. Odgovorila je da joj ne treba, da
dan-dva dok traje popravak može i ovako, ali on je onda navalio uvjeravati
je da time stvara brige prijateljici i da vožnja u javnom prijevozu ne dolazi
u obzir jer to znači kiseljenje u mirisima i isparavanjima. Odbijala je onom
svojom tvrdoglavošću, ali on je naposljetku ispružio ruku u kojoj su visjeli
ključevi i ona je podmetnula dlan kao nema izbora. Naravno da joj je bilo
drago imati auto, ali bilo joj je mrsko osjećati zahvalnost za to.
Pucao je od zadovoljstva: ako do sada nije shvaćala, sada će valjda
shvatiti! Katkad mu se činilo da ona već odavno sve razumije, ali mu to ne
želi pokazati jer bi tako nagradila njegov trud. Sama je za sebe voljela reći
da je pomalo kučkasta.
Jedrilice su već izlazile iz zaljeva kada je dospio na rivu. Zakasnio je
na start jer je čekao sljedeći autobus. S kišobranom nad glavom i fotoaparatom oko vrata požurio je šetnicom prema svjetioniku. Trebalo je učiniti
kakve-takve snimke, da ga urednik ne pojede zbog propusta.
Pored svjetionika na rtu putovali su i pjenušali se valovi nalik na puževe-balavace. Nebo je bilo tek nešto manje sinje nego more, a trokutići jedara bijeljeli su se pod crtom njihova dodira u daljini. Podigao je fotoaparat
i približio ih.
Nije bilo lako načiniti dobar snimak. Vjetrina mu je izokretala kišobran, pa ga je sklopio i odložio u zavjetrinu, iza svjetionika. Posljedica toga
bilo je da trpio mlataranje i močenje kose, a morao je i brisati kapljice s
objektiva. Okidao je kad bi se uvjeti poklopili.
Stao je kada čuo da dolazi auto. Šetnica je bila pješačka zona, ali nije
ga to iznenadilo. Zadržao je pogled na vozilu jer je bilo isto kao njegovo. I
registracijske pločice su bile iste kao njegove! Bio je to njegov auto! Zašto
je došla ovamo?
Ali nije to bila ona! Izišao je onaj koga je najmanje želio vidjeti za
upravljačem svoga automobila: kolega fotoreporter iz redakcije, stasit momak s osmijehom od uha do uha. Tupan je izišao iz auta, odjenuo kabanicu
i prišao mu onim svojim metarskim koracima, pa se nakezio i upitao ga što
ovdje radi.
A što on ovdje radi?!
Kaže, prati regatu. Start je snimio, provozao se u čamcu za novinare,
a sada bi jedrilice još malo fotkao iz daljine; pozicija je kao stvorena za to.
Otkud mu njegov auto?!
Ona mu ga je posudila. Nije bilo ni jednog službenog, a svoj još nije
popravio nakon sudara, pa je namjeravo poći autobusom, ali ona je navalila
Robi Selan
63
da uzme ovoga, kojega joj je on jučer posudio jer da njoj ionako neće trebati
do poslijepodneva. I eto!
I još veli da ga čudi što ga vidi ovdje.
Zašto?!
– Danas je tvoj slobodan dan. Zamijenili smo se, sjećaš li se? Meni
sljedeća subota treba slobodna, pa si predložio da ja odradim tvoju, a ti ćeš
onda uskočiti umjesto mene.
I tada mu sine: sljedeće subote održava se obrtnički sajam, a ona svake godine izvještava s njega, pa onaj tko bude dežurni fotograf provede s
njom nekoliko sati.
– Zaboravio si? Događa se! Ali svaka tebi čast! Teško je danas naći
nekoga tko će ti izići ususret, a da ne govorimo o tome da će ti posuditi
auto. Stvarno, pravi si prijatelj! – reče, potapša ga po ramenu i ode snimati
s ograde.
Je li to on njega ..?.
Ne, nije on to umio, on je bio samo jedno veliko dijete. Ali, dijete
kojemu žene pružaju svu svoju materinsku ljubav. Štoviše, kao da se natječu
u tome!
I tako, dok ga je vjetar udarao u glavu, a kiša mu sve više razmicala
kosu i močila skalp, on je stajao s fotoaparatom oko vrata i zurio u svoj auto.
Mogao je zatražiti ključeve, svoje ključeve svoga auta, ali kakav bi tek onda
papak ispao! Bolje da što prije ode; možda ovaj blesan sve zaboravi i nikome u redakciji ne spomene da ga je vidio. Da, ali ostaviti svoj auto njemu
i pješačiti pola kilometra do postaje, pa onda još najmanje pola sata čekati
autobus kao nešto na kiši, umjesto dovesti se kući za deset minuta u svom
vozilu kao gospodin čovjek, to... to...
I dođe mu da ne znam gdje pošalje i nju, i njega, i sebe! Nju, zato jer
dobro znala što od nje hoće, ali se sprdala sa svakom njegovm koncepcijom;
njega, zato jer je dobivao njezinu naklonost, a da je nikada nije ni poželio;
sebe, zato jer si je kombinacijama jednog pacera poravnao put u propast.
I bude mu škura bura.
Zavaravanje
Ondje, uz živicu, mačka je uhvatila miša. Tako se činilo njoj i tako se
činilo njemu koji je to opazio.
Nitko ne bi posumnjao da ono što je tresla držeći u zubima nije mali,
sivi, poljski mišić dok nije ispustila plijen ispred sebe. Onda ga je stala
promatrati s čudnovato naćuljenim ušima i u nekakvoj ga nevjerici dirkati
šapom, kao da od njega očekuje neki zvuk. Prišao joj je, ne bi li izbliza
64
Književna Rijeka / PROZA
pogledao tu čudnovatu stvar.
Da je bilo hladno kao što je donedavno bilo ili vruće kao što što će
uskoro biti, ne bi to bio učinio, ali prijalo je onako čučati nad tratinom koju
travanjsko sunce grije kao peć i uz živicu koja miriše klorofilom. A da plavuša nije prošla s druge strane te zelene ograde, možda bi sve pamtio samo
kao malo bizarniji događaj. Ali ta kao da je morala naići, kako bi se nadovezala na lanac asocijacija!
Komadić mesa pred mačkom imao je tijelo kao miš, dlake kao miš i
rep kao miš, ali nije imao nos kao miš, nego surlicu, pa nije bio miš – bila
je to rovčica. Mačka se zabunila. To ga je podsjetilo na tasmanijskog vuka.
Gledao je snimku posljednjeg primjerka zatvorenog u kavezu londonskog
zološkog vrta. Imao tijelo kao vuk, njušku kao vuk, kretao se kao vuk, ali
nije bio vuk – bio je tobolčar, ovca je vuku bila srodnija od njega!
I u tim ga je mislima presjekla duga, plava ženska kosa koja mu je
upala u vidno polje. Vrlo poznata kosa, ona na koju je bio programiran.
Skočio je na noge! Ali ne, to nije bila Ona. Gledao je za djevojkom samo
da se uvjeri u to; lijepo oblikovana stražnjica, ali ni približno onaj Shakira
– Jennifer Lopez model.
Nešto pobliže o tom dijelu Njezine anatomije nije znao ništa jer Ona
nikada nije bila zaljubljena u njega, samo je bila ljubazna s njim.
***
Selan, Robi, književnik i novinar, dopisnik je Glasa Istre iz Labina. Piše
znanstveno-fantastične priče. Sudjelovao je u više TV kvizova.
Abdurahman Halilović
ABDURAHMAN HALILOVIĆ
Aforizmi
***
Uzeo sam kredit od države, a država meni – kuću.
***
U iščekivanju odgovora, zatvoriše nam otvorena pitanja.
***
Ugasili su nam svjetliju budućnost.
***
Ovdje nitko ne priča ni sa kim; samo ja polemiziram sâm sa sobom.
***
Digli su ruke od svega; ne žele raditi.
***
Pročitali su me, a tako sam sitno pisao.
***
Pala je odluka: tko će je toliku podići!?
***
Sudci su nam potkupljivi; nikako neće jeftino se prodati.
***
Ispao je budala – dok su ga vozili u ludnicu!
***
Gledali su tuđa posla, a ni svoja nisu uradili.
***
Kad sam im rekao da mi se priviđa bolje sutra –
poslali su me na psihijatriju.
***
On za taj položaj nema dara;
misli – moći će bez mita.
65
66
Književna Rijeka / PROZA
***
Ulovila ga je glad za novcem – plaću nije primio mjesecima.
***
Toliko je bio duševan, da je duševno i obolio.
***
Njegov posao je samo – da dođe na posao.
***
Radio sam od jutra do sutra, kad ono – sutra nije bilo posla.
***
Prepoznali su lopove – radili su za njih.
***
Ti novci nisu bačeni u vjetar. Neka pokažu džepove!
***
Nije sve izgubljeno. Jest da novca nema, ali lopovi su tu.
***
Izgubio je slamku spasa, ali konopac je tu.
***
Kad više nije znao šta će sa životom – umro je.
***
Ne može im se stati u kraj – podvili su rep.
***
Jedino je u neradu stekao radne navike.
***
Njemu fali daska i... sav građevinski materijal za kuću.
***
Pali su visoki ciljevi – na niske udarce.
***
Odgovara mi svako mjesto – samo nek’ nije radno.
***
Zbog otvorenih pitanja, zatvorili su ih.
Abdurahman Halilović
***
U našim otvorenim srcima došlo je do – propuha.
***
Kad su pokrali novac u ime građana, građane su zaboravili.
***
Skočio nam je standard... u provaliju.
***
Ovo društvo kuda sve vodi, dok su nam kriminalci na slobodi?!
***
Za kupnju glasova uvijek iskoriste neku rasprodaju.
***
Na tom političkom procesu ispostavilo se da je šutnja zlato –
dobro su platili.
***
Političari su kao nevjerne žene – prevrtljivi.
***
Kad su mu sve lađe potonule, kupio je – jahtu.
***
U kladionici je digao dosta love – opljačkao ju je.
***
Izležavajući se, došao je do zaključka da ne može više tako
i – okrenuo se na drugu stranu.
***
Kad sam ga udario, mrak mu je pao na oči –
poslije sam mu zapalio svijeću.
***
Direktor je radio do kasno u noć – tajnica je jedva izdržala.
***
U životu se sve gleda kroz novac – nekako se bolje vidi.
***
Ništa od toga što su mu našli posao – nije njegov!
67
68
Književna Rijeka / PROZA
***
Jutros sam ustao na lijevu nogu – desna me boli.
***
Pogodio ga je pucanj u prazno.
***
U njenoj mreži sve sam – teži.
***
Tako krupna riba ne guta sitne mamce.
***
Vašoj ženi svaka čast – zna vaditi mast.
***
Pao je na niske grane – one gornje ga nisu izdržale.
***
I on je bio u tom lancu... kao ratni zatvorenik.
***
Dao sam im svoj glas – sad još jače viču.
***
Predala mu se svim srcem. Sad je u predinfarktnom stanju.
***
Tu noć nisam bio ni za što, a ona je baš bila za to.
***
Političari su kao ovce u toru – samo tore.
***
Vrag je odnio šalu – podvalili su mu neslanu.
***
Porazni su rezultati njihovih pobjeda.
***
Europa nam je dala jasan signal da mnogo toga kod nje – ne pali.
Abdurahman Halilović
***
Licem o lice – zaprljaše obraz.
***
Njima ništa ne pomaže što su im pomrsili račune –
sve moraju platiti.
***
Stranke su pokazale zube – ujedaju se.
***
Političari su probili državni budžet – svoj nisu ni pipnuli.
69
70
Književna Rijeka / ESEJ
ESEJ
boško barac
Pismo
Boško Barac dostavio nam je ovo zanimljivo pismo nakon objavljivanja dva
eseja o Rijeci Antuna Barca u Književnoj Rijeci br. 1/2012. i br. 2/2012. Uz pismo
objavljujemo i tri ranije otisnuta teksta – jezikoslovca Dalibora Brozovića, pjesnika Josipa Pupačića i povjesničara književnosti Nikole Ivanišina – koja tematiziraju važnost
Antuna Barca za povijest hrvatske književnosti. (op. ur; I. Ž.)
***
Akademiku
prof. dr. Dubravku Jelčiću
Zagreb, od 7. studenoga do 12. prosinca 1994.
Vrlo poštovani gospodine Akademiče Jelčiću,
ponajprije Vam želim zahvaliti na toplim i lijepim riječima povodom
otvorenja znanstvenog sastanka posvećenog mojem pokojnom ocu.
Potaknut Vašom napomenom da Vaš prikaz, kako ste ga iznijeli na
sastanku, nije definitivan, smatram potrebnim iznijeti Vam neke svoje misli,
kako bi Vaš prikaz ovog pitanja bio što objektivniji. Neki dijelovi Vašeg
izlaganja ostavili su otvorena vrata nedorečenostima, što bi bilo ne samo
nepravda prema Antunu Barcu, nego i mrlja hrvatskoj kulturi. Ispričavam
se ako sam i sâm, možda, nešto slabije zapamtio ili nedovoljno razumio.
Moram priznati da mi se čini žalosno, pa i paradoksalno, što se pitanje Barčeva hrvatstva i Barčeva značenja za hrvatsku kulturu i hrvatsku
književnu povijest uopće postavlja kao dvojbeno. Slažem se s Vašom ocjenom na početku Vašega prikaza, smatrajući da je čitavo njegovo djelo i njegov opus posvećen pitanjima hrvatske književne povijesti, a u tom sklopu
i problemima komparativne književnosti ili povijesti drugih slavenskih ili
neslavenskih naroda Europe u cjelini, zapravo glorifikacija hrvatske kulture
i hrvatskog naroda u najplemenitijem humanom smislu. Za mene, u tome
nema niti najmanje dvojbe, a to bi trebalo biti jasno i objektivnim analitičarima Barčeva djela. Dvojba se može postaviti jedino u načinu njegova
Boško Barac
71
izražavanja hrvatskih patriotskih osjećaja. Bučno izražavanje osjećaja, pa
i patriotskih, smatrao je neprimjerenim, a to je bilo svojstveno i njegovoj
prirodi, ali i sredini iz koje je proizišao; tako je odgajao i svoju djecu i svoje
učenike. Njegove osobne vrline bile su skromnost i samokritičnost, ali i
duboki osjećaj ponosa za svoj mali narod, kojega je smatrao velikim njegovim duhom, kulturnim dostignućima i moralnim svojstvima, čime se upravo
mogao i znao oduprijeti napadima mnogo jačih i agresivnijih neprijatelja na
njegovo nacionalno biće i njegovu duhovnost. Upravo stoga se i posebno
stidio onih – na sreću, rijetkih – pojava primitivizma i natražnjaštva, kakve
su, doduše, imali i drugi narodi, ali – na žalost – i hrvatski.
Još jedna primjedba: čini mi se nepotrebnim, ako ne i štetnim, da se
danas objavljuju ili čitaju Barčevi tekstovi na ekavici, jer mnogi naši suvremenici ne znaju da su u to vrijeme – ali i prije – i mnogi drugi hrvatski
pisci i političari (npr. A. Starčević), u jednoj očito prijeđenoj fazi hrvatske
povijesti, pisali ekavicom.
Neki tekstovi koje ste citirali i ja sam čuo prvi put i čine mi se potpuno strani svemu što je Antun Barac kasnije napisao. Trebalo bi politički
analizirati ovu mladenačku fazu Antuna Barca i staviti je u kontekst tadašnjih prilika i njihovih utjecaja na mladog čovjeka, koji je duboko u sebi
nosio hrvatske osjećaje ugrađene iz najmlađih dana, ali je sam izgrađivao
svoje svjetonazore pod utjecajem prilika i sredine u kojoj je živio i radio,
razvijajući se od nadarenog seoskog momčića, preko ambicioznog mladića,
prema onome što će jednogdana postati: jedan od istaknutih hrvatskih intelektualaca svog vremena.
Prirodno je da je – u vrijeme vodećih opasnosti za hrvatski narod od
germanizacije, talijanizacije i mađarizacije – prihvatio one putove za koje
mu se činilo da, u onom vremenu, mogu riješiti pitanje opstojnosti hrvatskoga naroda i hrvatske kulture. Pa ako je tu i tada bilo zabluda, a očito je
i bilo, čitavo njegovo kasnije djelo je bilo izvan ikakvih dvojbi: stvarati na
najboljim zasadama hrvatske baštine, u prilikama koje su ga okruživale. A
on je zaista doživio da je u svim svojim fazama, na žalost – u postojećim političkim i društvenim okolnostima – bio smatran, manje ili više, oporbenjakom. Kad su mnogi drugi, zbog oportuniteta, prihvaćali razne unitarističke
ili druge pritiske i tendencije, on ih je znao odbijati na ovaj ili onaj način, a
u tom smo, barem u poslijeratnom razdoblju, u njegovoj obiteljskoj intimi
bili svjedoci i mi, njegova djeca, iako o tome ima pisanih, a možda još i neobjavljenih dokumenata. O njegovoj borbi za hrvatsku riječ pisao je, između
72
Književna Rijeka / ESEJ
ostalih, i upravo preminuli profesor Vince, pa bi ne samo zbog istine, nego
još više zbog hrvatske kulture, ovi podatci trebali biti jasno prisutni i u ocjeni o ovim pitanjima. O njegovu odnosu prema nacionalnom pitanju govore
njegovi radovi i jedva se tome ima što dodati. Bavljenje srpskim piscima
u raznim fazama njegova razvoja kao književnog povjesničara očito ima
različite – tada aktualne – motive, no teško bi se moglo smatrati izrazom
njegova jugoslavenstva, a osobito ne u smislu zapostavljanja njegova hrvatstva. Kao i drugi značajni Hrvati koji su ostavili traga u svjetskoj kulturi
– znanosti, glazbi, likovnim umjetnostima, još od najstarijih vremena – on
se zaista osjećao građaninom svijeta, nalazeći izvor za taj svoj osjećaj u
kontinuitetu hrvatske kulturne i nacionalne baštine.
I sâm sam, još od daleke 1965. godine, imao nekoliko vrlo povoljnih
mogućnosti da na temelju svojih znanstvenih rezultata odem raditi u mirnije, a financijski znatno povoljnije sredine: Švedska, Amerika, Švicarska. No,
uvijek sam se sjećao priče moje majke, pokojne Nevenke Barac, da je otac
još prije Drugog svjetskog rata bio pozvan u Prag od prof. Murka, o čemu
se neko vrijeme kolebao, pa i pod njezinim utjecajem; na koncu je rekao:
A što će biti s Hrvatskom, ako svi vrijedni Hrvati odu van? Moram priznati
da naša sredina nije znala (niti znade sada) cijeniti ljude koji su u Hrvatskoj
radili za Hrvatsku. Kao religioznog čovjeka, što je došlo do izražaja i u
najtežim vremenima njegova života – u ustaškom logoru, po njegovoj smo
ga želji pokopali sa svećenikom, što nije bilo po volji tadašnjim vlastodršcima, pa se to na neki način odrazilo i na samome pogrebu. Poslije pogreba
došao je mojoj majci očev poštovalac, prof. Ibrovac, beogradski sveučilišni
profesor, te je – između ostaloga – rekao: Čudno je kako vi, Hrvati, ne znate
cijeniti svoje ljude! Što bismo mi, Srbi, dali da smo imali jednoga Barca!
Vrlo poštovani gospodine Akademiče! I Vi ste bili jedan od članova
projekta sabranih djela Antuna Barca. Znakovito je da su i raniji, pa i ovaj
posljednji pokušaj – na žalost – ostali bez rezultata. Umjesto makar i prve
knjige izabranih ili sabranih djela, izišla je knjižica o njegovom pjesničkom
radu koja, uz mnogobrojne metodološke pogrješke, negira i osnovni filozofski pristup Barčevu istraživanju hrvatske književnosti, uvodeći sintagmu
malečina velikih (?!). Ovo ne želim niti komentirati, jer se opet potvrđuje
pravilo koje se često ponavlja u hrvatskoj povijesti: da bi se neki prikazali Velikim Hrvatima, mogu to jedino umanjujući i blateći stvarne hrvatske
vrijednosti. Neću zaboraviti riječi pokojnoga Jure Kaštelana – da će neke
od Barčevih pjesama iz logora zasigurno ući u jednu buduću antologiju hrvatskoga pjesništva.
Boško Barac
73
Vrlo poštovani gospodine Jelčiću, vjerujem da su Vam promakla dva
moja napisa koja su u tom pogledu vrlo relevantna za Antuna Barca, pa Vam
ih šaljem u istoj pošiljci. Prvi je napisan u obranu prof. Vinka Nikolića, kad
je 1990. godine bio, prema mome mišljenju, nepravedno etiketiran. Drugi
je objavljen nedavno, kao intervju u vrijeme priprema za Barčeve dane u
Crikvenici.
Vjerujem da ćete ove moje rijeci prihvatiti kao prijateljske i dobronamjerne pripomene Vašim promišljanjima o definitivnoj verziji Vašega rada
na ovoj osjetljivoj temi.
Izvolite primiti izraze moga poštovanja, s nadom da ćemo i ubuduće
imati prilike surađivati.
Ovom prilikom još Vam jednom srdačno zahvaljujem za pomoć u
pripremanju svečanog koncerta Hrvatske lige za mir Vašim prilogom o mirotvorstvu Stjepana Radića.
Srdačno Vaš,
Boško Barac
Pantovčak 102, Zagreb
Napomena autora:
***
Pismo sam počeo pisati uskoro po povratku iz Crikvenice, ali sam ga morao
odložiti zbog priprema za Prvu međunarodnu konferenciju Neurology Update 2000
(New Delhi, 19-22. studeni), koje sam bio predsjednik. Ondje sam se razbolio, a nakon toga sam dobio hitne obveze na Fakultetu.
Pismo Tri pjesnika objavljeno je u Vjesniku (skraćeno) i u redakciji tadašnjeg
uredništva 1990. godine. U cjelini i originalu ga je objavio V. Nikolić u Hrvatskoj
reviji 1991. godine.
74
Književna Rijeka / ESEJ
DALIBOR BROZOVIĆ
Antunu Barcu, In memoriam
Uz petu obljetnicu smrti
K
asna jesen godine 1955. lišila je hrvatsku književnu republiku
tri velika člana. Ta vjetrovita, hladna jesen odnijela je, kao jednim
udarcem mraza, tri stvaratelja koja su desetljećima rasla i – na
koncu – postala, svaki u svom poslu, prvi u svome narodu. Onaj ih je sivi
mjesec studeni presjekao kao stabla još puna života, koja su još mogla listati
i donositi plodove, iščupao ih naživo, bolno, iz napona i trebalo je dosta
vremena proteći dok smo shvatili da Antuna Barca, Tina Ujevića i Mihovila
Kombola više nema u našim životima. Nije im bilo dano da dožive, do prirodnog ugasnuća, ono što dolazi nakon isplate svih dugovanja.
Prvi je od te trojice književnih prvaka otišao Antun Barac, 1. studenoga 1955. godine. Namjeravao sam tada pisati nekrolog, prije pet godina
zabilježio sam svoja sjećanja, pokušao dati neku ocjenu čovjeka i djela, ali
onda su uslijedile druge dvije smrti, valjalo je za Ljetopis Matice srpske
napisati nekrologe Tinu i Kombolu te tako nekrolog Barcu nije bio dovršen,
a poslije je vrijeme prošlo i bilo je već kasno za nekrologe. Ipak sam uvijek
osjećao kao neku obvezu prema Barcu da ga se kao đak i poštovalac sjetim
i odužim mu se jednim napisom. Došla je i peta obljetnica njegove smrti,
prigodan trenutak da se ispune obveze te vrste. Čini mi se da sam u stanju
vratiti se u studeni 1955. godine, kao da je to bilo jučer.
Prije smrti Barac je dugo bolovao, bolest mu je oduzimala djelić po
djelić snage i njegova je borba bila uzaludna. Bio sam ga vidio u bolnici na
Rebru dan prije no što je otputovao u Švicarsku. Uvjeravao sam ga da je
meteorološka prognoza pogodna za let zrakoplova. Onda je još bilo nade u
operaciju, ali opet sam se bojao da je to posljednji susret. Ipak sam ga još
jednom vidio, u šetnj Pantovčakom, u jednom od lakših intermezza nakon
operacije, dok su smrt i život u Barcu skupljale snage za konačan obračun
kojemu je ishod, na žalost, već bio odlučen. Razgovarali smo i to je bio težak razgovor, a on nije dao da se o njemu govori, već je mene sokolio za rad
i život. Poslije je bivalo sve teže, iako se on nije lako predavao. Njegovi su
posljednji posjetitelji govorili da su ga snage postupno, u svakom pogledu,
napuštale, ali ipak je brinuo o svojim mnogobrojnim obvezama, premda su
ga nade već bile ostavile. Jer mora biti osobito teško umirati čovjeku koji je,
Dalibor Brozović
75
kao Barac, otrgnut od rada u naponu životnog djela. Tužno je kad ruka mora
klonuti nakon prvog dijela knjige, kakva je Barčeva Hrvatska književnost.
I kad je najbolje priređena, ostavština ne može dati cjelovito djelo. Kao da
nam je književnost ukleta, pa nikako da joj se napiše povijest!
Barac, dakle, nije dovršio svoju Hrvatsku književnost i – koliko je
god njemu pred smrt teško padala ta spoznaja – ni nama nije laka. Gubitak
je golem, puno je vremena potrebno da bi se ponovo stvorio čovjek pa počeo iznova; kad jednom potpuna povijest nove hrvatske književnosti i bude
napisana, bit će to rad koji će odgovarati svome vremenu, ali Barčevo doba,
sa svojim shvaćanjima, ostat će bez sinteze, a svako razdoblje treba imati
sintetizirano djelo koje će odraziti poglede na književnost koji su u njemu
vladali. No, čini mi se da zato što izgubismo ono što je Barac još mogao
stvoriti i dovršiti – a svjesni smo da to nije ni màlo ni málo – sad već nekako
pomalo gubimo iz vida i Barca kao čovjeka i njegovo djelo. A to je nepravedno prema mrtvome. Ne smijemo samo žaliti što nam čovjek, kojega više
nema, nije još više dao. Tu kao da sami sebe žalimo.
Danas, kad je s Barcem okončana jedna velika, može se reći – temeljna faza u hrvatskoj znanosti o književnosti, red je da se ponajprije sjetimo
čovjeka, da ga pokušamo vidjeti iza svih jedanaest knjiga i velikog broja
drugih – većih i manjih radova – koje je napisao, iza katedre, iza titule sveučilišnog profesora i akademika, iza svega što se može ispriječiti dubljem,
pogledu. Je li Antun Barac velika osobnost i iza svega toga? Jest. Jer uza sve
sposobnosti, revnosti i okolnosti čovjek ne može postići ono što je Barac postigao, ako nije prava osobnost. To je on bio. Ne mislim idealizirati njegov
lik, ali da za Barca velim da je s njime umro velik čovjek, nije mi potrebna
ona de mortuis nihil nisi bene. (To je, uostalom, lažno humana poslovica,
ili čak i nehumana. Kao da smijemo žive klevetati ili pak da sama činjenica
što je tko umro stavlja njegov život onkraj granice dobra i zla. Slika čovjeka
mora uvijek biti potpuna.)
Možda kod Barca možemo potpunu sliku ponijeti sa sobom samo mi,
iz posljednjih dviju-triju godišta koja su izišla sa Sveučilišta s Barčevim potpisom na zapisniku diplomskog ispita; oni koji dođoše iza nas, zapravo, i ne
uspješe ga – s onih nekoliko seminara – dobro upoznati, a koji bijahu prije nas,
zadržali su u sebi još nedovršenu sliku. Jer u trenu kad je Barac obolio, on je
bio već jedna gotova cjelina i upravo se spremao jedan novi Barac – kojemu
je bolest i smrt omela izgradnju. Naša su godišta upoznala Barca na samom
vrhuncu onog života koji je proživio i ujedno su naslijedila sva fakultetska
iskustva prošlih generacija o profesoru koji je od 1930. godine, kad je postao
docent, suvereno predstavljao hrvatsku znanost o književnosti. Gotovo četvrtinu stoljeća njegova je misao rasla kao temelj na kojemu su se izgrađivale
76
Književna Rijeka / ESEJ
različite svijesti svih generacija studenata koji su, iz godine u godinu, odlazili u gimnazije, učiteljske i druge škole – gdje se formirao duhovni sadržaj
nacije.
Nije slučajno da je Antun Barac svoje najveće – možda ne i najbolje,
ali svakako najopsežnije djelo – posvetio Ivanu Mažuraniću. Kao osobnost,
Barac se u toj knjizi najlakše otkriva. Njegove simpatije prema Mažuraniću
ne daju se objasniti samo poštovanjem prema velikom pjesniku i ljubavlju
prema zemljaku (obojica su iz Hrvatskog Primorja); još je značajnije da je
Barac osjećao prema Mažuraniću afinitet srodnih duša, sličnih karaktera i
temperamenata. S velikim simpatijama Barac opisuje šutljivost Mažuranićevu (tko da se pri tome opisu ne sjeti samoga Barca, na primjer sa seminara?). Suzdržljivost, promišljenost i škrtost u riječima, iz kojih se vidi da
su rezultat razmišljanja, da su u svojoj strogoj ozbiljnosti odraz bogatog
unutarnjeg života – to su bile odlike i Mažuranića i Barca. Barac nije trpio
suvišnosti. Zapamtio sam dobro jedan sastanak pravopisnog povjerenstva
Hrvatskog filološkog društva – kojemu je on tada bio predsjednikom – kad
je Barac, kratko i jasno, iznio svoje mišljenje o rastavljanju riječi. Jezik nije
bila njegova uža struka, ali znam da nikad nisam čuo ili čitao umjesnije
obrazlaganje o tom pitanju U svakom se slučaju sjećam kako je taj njegov,
samo jedan kratki istup, bio dovoljan da svaki od nas, članova povjerenstva,
počne gledati na taj problem jasnijim i širim pogledom, a kad je poslije
osnovano – kao rezultat Novosadskog sastanka – nova povjerenstvo, uzelo
je njegovo shvaćanje kao temelj za propise o rastavljanju riječi i oni će se
nalaziti u novom, zajedničkom pravopisu. To je mala epizoda, ali Barac je u
svom golemom djelu o Mažuraniću iznio gomilu primjera iz Mažuranićeva
života, gdje je Mažuranića prikazao baš onbakvim kakav je i bio. I u načinu
rada postoji paralela između ta dva čovjeka. Mažuranić je velik duh, snažan
talent, ali ipak radi kabinetski, gradi od detalja, naoružava se sa svih strana u
ogromnom rasponu od antike do narodne pjesme i suvremene evropske poezije, ništa ne propušta, svaki pojedini stih dotjeruje do savršenstva... Barac
u knjizi minuciozno prati sve Mažuranićeve poteze. U svom djelu – potpuno
drukčije prirode – on, u suštini, provodi isti postupak: prati i objašnjava
svaku varijantu svakog stiha, slijedi svaki korak Mažuranićev na najširoj
podlozi njegova doba, sazdanoj od najraznovrsnijih podataka, otkriva sve
kombinacije Mažuranićevih nadahnuća iz raznih izvora: vlastite osobnossti
i djetinjstva, literature i suvremenih zbivanja. I kad, konačno, daje prosudbu o Mažuraniću-čovjeku, onda se jasno vidi čovjek-Barac. On brižljivo
skuplja argumente kako bi opravdao neke Mažuranićeve oportunizme koji
danas više i nisu važni, ali Barac kao da ne dozvoljava da bi ijedan Mažuranićev korak bio pogrješan. To umanjuje objektivnost ove knjige, ali u tomu
Dalibor Brozović
77
ima nešto gotovo dirljivo, nešto što objašnjava više Barca negoli Mažuranića.
U drugim Barčevim djelima nema tako jasnih ogledala njegove vlastite osobnosti; ona su – u punom redu – samo plod njegova znanstvenog
rada. Možda je još samo kod Nazora osjetan emocionalni Barčev odnos
prema književniku. I tu ima dodirnih točaka: dualizam širokog javnog rada
i osamljenosti vlastite egzistencije. Njih su dvojica, uostalom, dugo prijateljevali (čak su i zajednički pisali čitanke). Zato je i kod Nazora Barac bio
osjetljiv na kritike. Ne mislim reći da su s Nazorom i Mažuranićem iscrpljene Barčeve literarne simpatije, ali ove su dvije svakako dublje i intimnije,
povezane uz ono što je, u samome Barcu, najznačajnije: njegovo jadransko
podrijetlo i njegov marljiv i zatvoren duh. Ako se ovi momeniti pojave i kod
kojeg manjeg pisca, Barac će sigurno i prema njemu imati isti stav. U to je
lako uvjeriti se pročitamo li što piše o malome primorskom piscu Adolfu
Veberu Tkalčeviću, kojemu je posvetio čak neke veće radove i spasio ga,
zapravo, od književnog zaborava.
Kakav je Barac bio kao znanstveni radnik? Možda se čini da je na
ovo pitanje lako odgovoriti. Svima je jasno da je on, zapravo, stvorio hrvatsku znanost o književnosti u modernom smislu, ali ova – točna – konstatacija još uvijek ništa konkretno ne govori; ona je samo točna, ali i općenita
i deklarativna. Treba vidjeti čime i kako je to baš on stvorio našu znanost o
književnosti. Pokušat ću tome dati jednu sliku...
Prije Barca naša se znanost o književnosti sastojala od dva dijela:
jedan je bio faktografska povijest pisaca i djela, deskriptivna i pedantna, a
drugi su. bile književne kritike u najširem smislu, koje nije nitko proučavao,
sabirao i objavljivao, nego su živjele koliko i literarna generacija koja ih je
pisala, a generacije su u književnosti manjeg vijeka negoli u životu. Između
tih dviju grana nije bilo nikakve veze, a ako se stvari točno uzmu, onda kritika, zapravo, više pripada samoj književnosti nego znanosti o književnosti.
Pred Barcem se, na početku njegova rada, našao težak dvostruki zadatak.
Trebalo je prvo obraditi pisce i djela na nov način, to jest osloboditi se mrtve opisnosti i o svakom piscu dati potpunu sliku temeljem njegova života,
djela i prilika u kojima je živio. Prvi su Barčevi radovi usmjereni baš u tom
pravcu i on je unio u taj rad golemu energiju. Jednog po jednog, on obrađuje
hrvatske pisce najsvestranije što može biti. Tu je analiza društvene podloge,
detaljna biografija, točna literarna klasifikacija, savjesno proučavanje teksta,
formalna analiza koja je relativno moderna – minuciozna i shematična kao
kod klasičnih estetičara, a ipak tipična za nas i u Barčevo doba moderna. U
tim su Barčevim radovima, sasvim egzaktno i komparativno, upotrijebljene
psihološke, sociološke, estetske i povijesne metode. U dvadeset godina (od
78
Književna Rijeka / ESEJ
1918. do 1938.) objavio je Barac četiri knjige i dvadesetak drugih radova,
što je sve, ujedno, bila već jedna čitava mala znanost o književnosti. Tu
je zahvaćen velik broj većih i manjih pisaca, zaokružena su cijela kraća
razdoblja, obrađena pojedina značajnija opća pitanja i sređeni neki literarni
rodovi. U to je bio uložen izvanredan, golem rad, to je sve bilo povezano, u
svemu tome stajao je jedinstven sustav.
Drugi je Barčev zadatak bio još teži: trebalo je književnu kritiku postaviti na pravo mjesto, a to je – u hrvatskoj književnosti – bio vrlo nezahvalan zadatak. Valjalo je učiniti dvoje: uvesti književnu kritiku u polje rada
znanosti o književnosti i ujedno izbaciti metode književne kritike iz te znanosti. Sasvim dijalektički zadatak, jer prije Barca nitko kod nas nije točno
shvaćao što je, zapravo, zadaća kritike, a što znanosti. Barac je htio znanstveno obraditi kritiku kao jedan od rodova literature. Plod tog nastojanja
njegova je najbolja knjiga Hrvatska književna kritika iz 1938. godine. I što
idemo dalje, on sve šire postavlja domenu koju obrađuje znanost o književnosti – tu su sad djela, kritika, publika, književni život (naklade, društva).
Iz znanosti o književnosti on izbacuje površnost, lažni impresionizam (ne
literarni pravac, nego kritičarsku komotnost), frazerstvo. Sve su dalje od
nas vremena kad su pojedinci mogli smatrati da je znanost o književnosti
faktografska biobibliografija s prepričavanjem sadržaja, brojenjem stopa i
potragom za utjecajima, a drugi da je riječ samo o opisivanju vlastitih dojmova pri čitanju književnog djela. Nakon više od trideset godina teškog
Barčeva rada znanost o književnosti postala je kod nas prava znanost. Nama
se čini prirodnim da je sa znanošću tako, ali veličina je Barčeva djela upravo
u tomu da ju je on učinio takvom; prije njega nije je, zapravo, ni bilo.
O Barcu se i danas mnogo govori i piše, ne samo u Hrvatskoj i u
zemljama bivše Jugoslavije (i još puno toga ima se za reći), ali na neke momente iz njegova djela ne obraća se prava pozornost. Zato bih se htio baš na
njih osvrnuti, puštajući općenitije stvari sa strane. Ne naglašava se dovoljno
da Barac nije samo pisao o književnosti, nego da je baš književno pisao;
ne mislim tu na njegove vlastite – zaboravljene – književne pokušaje koji
nisu značajni, nego na stil njegovih rasprava. Čak i kada piše gotovo statistički, čak shematski, kao u eseju o književnoj publici ili o generacijama u
hrvatskoj književnosti, Barac piše uzornim stilom i njegov se tekst čita kao
literatura, čitatelj često ima sasvim literarne doživljaje, predodžbe i žive slike. On se, kao čakavac, ozbiljno borio s našom književnom rečenicom, ali
je – poput Nazora – polako i uporno svladavao štokavski izričaj, gdjekad u
tim naporima i lutao, potpadajući pod utjecaj trenutačnih jezičnih moda tvrdoćom – ali ipak je, nesumnjivo, uspio svladati svoje izražajne teškoće (koje
su se poslije poslije iznova javile u vezi s bolešću). Čak tako pedantne stvari,
Dalibor Brozović
79
kao što su metrička analiza ili komentar varijanata u procesu pisanja, imaju
u Barčevu eseju o Vidriću gotovo lirski karakter, a njegovo objašnjenje veznika i i a u Vidrićevoj pjesmi čisti je literarni užitak. Barčeve su rasprave
i eseji umjetničke kompozicije i sa znanstvenog i sa stilskog stajališta. Kad
se uzme njegovo djelo (prije posljednjih dviju sintetskih knjiga) kao cjelina,
onda se ono vidi kao velika ravnoteža i lijep sklad, u svemu je tome jedan
viši red. Ništa nije zaboravljeno, svatko je na svome mjestu: i oni nepravedno zapostavljeni, i ljudi, i epohe – dobili su zadovoljštinu. Botić, Veber,
Kiš, Bogović, Novak i Harambašić puno toga mogu zahvaliti Barcu, svaki
na svoj način, a i veliki pisci poput Šenoe, Vidrića, Mažuranića, Nazora,
Kranjčevića, Matoša...
Budući da se Barac u svom radu prilično ograničio na književnost
do Prvoga svjetskog rata stvorila se, nekako, predrasuda kako on nije pratio
suvremenu književnost, no to je zaista samo predrasuda. Naime, on je do
konca pratio suvremeno stvaranje, samo što je ostao više-manje u okviru
svoje generacije. Kad je bio mlad, onda je pratio i mlad (zar nije bilo pionirski napisati disertaciju i objaviti 1918. godine knjigu o Nazoru?). Jasno je
da – kao književni povijesničar moderne literature – nije u svom proučavanju mogao ići stalno ukorak za svakom novom generacijom koja se pojavi,
budući da u tom slučaju ne bi mogao postati ono što je bio. Njemu su, ipak,
bile u prvom redu potrebne gotove ličnosti. To ne znači da ga nije uopće
zanimala i pionirska, avangardna književnost; on je, štoviše, u nekoliko navrata i zahvatio u suvremenu problematiku, ali pisao je o pojavama (što je,
dakle, ocjena isječka jednog vremena), a nije mogao obrađivati pojedince
koji su bili još na početcima svojih putova. No, ako se radilo o piscu čiju
sliku treba dovršiti, onda je obrađivao i sasvim novo djelo (Giga Barićeva).
Nije redovno proučavao djela mladih jedino iz praktičnih razloga (radni je
dan ograničen), ali ih je pratio i bio je uvijek u stanju udubiti se u svaku
literaturu. On je u pisce ulazio duboko, poznavao je književnost kao cjelinu
i sva strujanja u njoj. Usput budi rečeno, samo kod jednoga nije mnoigo
davao: teško je kod dobrih pisaca priznavao utjecaje. I onda – kad su se oni
činili evidentnima – on je začudnom invencijom pronalazio interne izvore
za ono što se činilo tuđim nanosom u piscu ili u literaturi.
Posebno su pitanje dva posljednja djela, Jugoslavenska književnost
i Ilirizam. Ilirizam je samo dio veće cjeline, ali Jugoslavenska književnost
ima karakter zaokruženog, sažetog sintetiziranog djela. O njoj se puno pisalo, a s obzirom da je ona bila djelo već bolesna čovjeka, nalaženi su u
njoj mnogobrojni – nesumnjivi – nedostatci. Ipak mislim da je ta knjiga
poprilično podcijenjena. Već sam dvaput pisao o njoj, jednom čak i ušao u
polemiku. Mišljenja sam da je vrijeme potvrdilo ono što sam naglašavao.
80
Književna Rijeka / ESEJ
To je malena knjiga, mnogo štošta u njoj nije sretno, ali ona je prva fiksirala
ono što je u jugoslavenskim književnostima specifična literarna kategorija,
onaj moment njihova povijesnog unutarnjeg jedinstva samostalnih književnosti. Taj je literarni organizam u književnoj Europi čudan fenomen, ali je
činjenica – i tu je činjenicu Barac prvi uočio i točno je ograničio. Što dalje
vrijeme odmiče, to će se ta knjiga više cijeniti.
Na koncu bih se opet vratio na samog Barca. Još će se puno govoriti
o Barcu-pedagogu i Barcu-uredniku (časopis Mladost 1925-1933. – a u tom
su časopisu brojni današnji vodeći pisci objavili svoje prvijence). Njegovi
učenici danas u cijeloj Hrvatskoj predaju književnost, pišu je, objavljuju i
ocjenjuju, ali Barac – koji je stvorio našu suvremenu znanost o književnosti
– ipak uza sve te generacije svojih učenika nije, na žalost, svijesno, planski i
organizirano stvarao i svoju školu znanstvenih djelatnika. On je izvanredno
mnogo radio, ali nije imao u sebi sposobnost pronaći pomoćnike, premda
je stvorio posla za falangu nasljednika. Zatvoren i povučen kakav je bio
nije, na žalost, znao uspostaviti potrebite odnose s ljudima oko sebe koje
bi morao uzdignuti do svoje visine. Koliko je god bio velik poznavatelj
ljudskih duša u svojim proučavanjima, u praktičnim dodirima u životu i
odnosima među ljudima svog doba, nije imao pouzdane prosudbe, ali najteže je što nije stvorio kadar koji bi, u širem znanstvenom planu, nastavio
njegov rad. Njegovi su se učenici morali samo vlastitim snagama probijati,
a to nije dovoljno brz, efikasan i ekonomičan put u znanstvenoj kadrovskoj
politici. To je šteta koja je za našu kulturu i znanost, u određenom trenutku,
bila teška, ali Barac je ostavio za sobom tako golemo i važno djelo da će se
i na današnjim novim putovima znanosti o književnosti – s novim idejama,
ciljevima, metodama i shvaćanjima – sigurno naći znanstvenih snaga koje
će našu literarnu znanost i u novim oblicima izgrađivati na trajnim i čvrstim
Barčevim temeljima.
***
Izvor:
Brozović, D. (1960): Antunu Barcu, In memoriam. Zadarska revija. IX, 6. Str. 456-460
Josip Pupačić
81
JOSIP PUPAČIĆ
Antun Barac ili
povijest novije hrvatske književnosti
Uz desetu obljetnicu smrti
Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi. Povijest hrvatske književnosti jedna je od najzanemarenijih naših nacionalnih nauka, pogotovo s obzirom na 19.
stoljeće. Mi, ni danas, nakon gotovo jednog stoljeća punoga kulturnog života, nemamo
temeljito i znanstveno napisane povijesti književnosti. Monografije o pojedinim znatnijim ličnostima i pojedinim razdobljima gotovo da i ne egzistiraju.
A. B. – Između filologije i estetike
K
(Savremenik, 1929.)
ad sam prije tjedan dana pisao za ovaj list članak o M. Kombolu
spomenuo sam, uz njegovo ime, Tina Ujevića i Antuna Barca. Međutim, nisam ni pomišljao da ću ovom prilikom i o nekome od
njih pisati. Godišnjica Barčeve smrti bila je već prošla (1. studenoga); ona
je, izložbom Barčevih djela – u čitaonici Zavoda za slavensku filologiju na
Filozofskom fakultetu, koju ju je otvorio profesor I. Frangeš – i skromno
obilježena, pa sam vjerovao da će se i u široj kulturnoj javnosti ponešto reći
o ovom našem zaslužnom i velikom književnom povijersničaru. Ali od toga
nije bilo ništa (izuzev bilješke B. Glumca u Večernjem listu!) – i to je bio
neposredan razlog zbog kojeg sam se, na nagovor Telegramovih urednika,
odlučio napisati ovaj članak. Smatrao sam, naime, da bi nešto slično trebali
učiniti oni koji su kvalificiraniji i odgovorniji, ali sam vjerojatno mislio krivo, jer nisam vodio računa o tome da su oni zauzeti važnijim i značajnijim
poslovima. Doduše, godišnjice i onako ne kotiraju mnogo. Ne kažem, ima
godišnjica koje zaista ne znače mnogo, pa i ništa za kulturu i život naroda,
ali ima i godišnjica koje se u iole kulturnoj sredini ne bi smjele mimoići jer
nam, pored davanja dužnog poštovanja određenoj pojavi, osobi ili djelu,
omogućavaju da s tom pojavom, osobom ili djelom bolje upoznamo nove
generacije, da je suvremenije ocijenimo, da sagledamo njezino značenje
za kulturu i daljnje kulturno kretanje, da – konačno – rekapituliramo naše
uspjehe i naše eventualne promašaje, pa da – polazeći od novih spoznaja
– aktiviramo snage i usmjerimo djelovanje k postizavanju takvih rezultata
82
Književna Rijeka / ESEJ
koji neće predstavljati samo nadograđivanje na djelo slavljenog prethodnika,
nego i kvalitativno nove vrijednosti – bez kojih nema ni istinske afirmacije
pojedinaca, ni istinske duhovne afirmacije, a ni stvarnog duhovnog života
jednog naroda. Ako je ijedna godišnjica trebala biti takva prilika, onda je to
sigurno desetogodišnjica smrti svima nama poznatog, svima nama značajnog, svima nama učitelja – profesora Antuna Barca.
Jer bez obzira na mnoge pokušaje, bez obzira na brojna teoretska traženja, bez obzira i na parcijalne i usto prilično skromne rezultate – citirane
rečenice Anutna Barca, napisane prije više od trideset godina, pokazuju i
današnju situaciju u hrvatskoj literarnoj historiografiji. Izuzmemo li kasnije
nastala Barčeva djela, Kombolovu Povijest i još poneki skromniji rad, ta
situacija gotovo se i nije izmijenila u posljednjih trideset godina. Zato i ne
možemo bez gorčine primijetiti da je naš današnji nemar – ne samo prema najvećemu, nego prema jedinom velikom povijesničaru novije hrvatske
književnosti – odraz općeg našeg nemara prema povijesti naše književnosti,
prema svoj našoj kulturnoj prošlosti, a što znači i prema budućnosti – i kulture i naroda. Ime Antuna Barca istoznačnica je za povijest novije hrvatske
književnosti. Bez njega bi vladala prava pustoš u ovom području našeg kulturnog i – kad se već moramo izražavati jezikom iliraca – narodnoga našeg
života.
Bilo bi isto toliko bezuspješno, koliko i suvišno i deplasirano, ovdje
iznositi Barčeve zasluge te citirati i prosuđivati njegovo djelo. Činjenica je,
međutim, da je on tijekom čitava svog života neumorno i samopožrtvovno
radio i stvarao – i kao pionir-istraživač, i kao književni praktičar-kritičar,
i kao pedagog-odgajatelj, i kao teoretičar i povijesničar, te da je u svom
opsežnom – za naše prilike i ogromnom djelu – dao svoju, iako ne dovršenu, sliku cijelog stoljeća hrvatske književnosti, što znači i duhovnog života
hrvatskoga naroda, a da za tu sliku nije mogao upotrijebiti ničije prethodne
radove. Polazeći sâm od fundamentalnih ispitivanja, preko kritičkih analiza,
Barac je došao do sintetskih pregleda i do sveobuhvatnih pogleda na osnovne impulse, tijekove i rezultate čitavoga novijeg razdoblja jedne književnosti. Osjećajući tu književnost u svim njezinim manifestacijama – kao stvarni izraz života i duha jednoga malog, stoljećima potlačenog naroda – on
je shvatio uzajamnu povezanost, odnosno identičnost njegove zajedničke,
kažem tragične sudbine i svjesno je prihvatio teret te sudbine kao vlastiti
teret. Nosio ga je desetljećima, da bi u najodlučnijem momentu svoga mukotrpnog rada pao pod tim teretom, ne dovršivši svoje najambicioznije i
najvažnije djelo.
Tragika profesora Barca (i naša tragika, istovremeno) nije samo u njegovoj preranoj smrti, već i u osudi na koju je i njegov život i djelo unaprijed
Josip Pupačić
83
bilo osuđeno. Ma koliko bio dug, ljudski život prekratak je za jedan takav
pothvat. Nepostojanje mogućnosti stvaranja šireg kruga obrazovanih i sposobnih ljudi koji bi se posvetili određenoj znanstvenoj disciplini nije ni u
našoj prošlosti ni u sadašnjosti moglo uroditi nekim ozbiljnijim plodom.
Pojedinačni pokušaji, ako ih se nisu prihvaćale izuzetne ličnosti, davali su
slabe rezultate. Tako je Barac morao početi ispočetka i sâm prijeći sve one
faze koje bi ih inače, u kontinuitetu svog rada, trebale prijeći generacije.
Nije li, dakle, u najmanju ruku neozbiljno predbacivati mu eklektičnost i
čuditi se različitosti metoda njegova pristupa našoj književnosti? (Ako ovo
predbacivati i čuditi se i nisu najadekvatnije riječi, one ipak izražavaju smisao onoga što se, katkada, govori o Barčevu radu.) Čini mi se da bi se proučavanjem i analizom svih njegovih djela dalo dokazati postojanje jedne
jedinstvene – ne u formalnom smislu – i jedine moguće metode pristupa
hrvatskoj književnosti u onoj fazi njezina proučavanja u kojoj ju je zatekao
Barac. Posebice ako više vodimo računa o stvarnim sadržajima postignutih
rezultata, negoli o formalnim pitanjima.
Kako sagledati i ocijeniti jednu književnost, netaknutu perom povijesničara – ne u njezinoj statičnosti, već u stalnom kretanju i mučnom probijanju kroz neriješene i gotovo nerješive probleme nacionalne opstojnosti
– jednu književnost koja, od rodoljubnog diletantizma do zrelih umjetničkih
djela, ne teži samo, a ni prvenstveno, umjetničkom oblikovanju realnosti,
svijeta ili vizije svojih tvoraca već, i prije svega, izražavanju i sirovom dokazivanju ne samo duhovne nego i fizičke egzistencije jednog malog naroda; kako u takvoj književnosti tražiti umjetničke rezultate, a ne uvažiti u njoj
komponente grubog života i očite impulsie; kako ne iznevjeriti umjetničku
istinu, a prihvatiti datost prisutnog djela kao njezino obitavalište – kad je to
djelo i samo imalo druge intencije? Pred ovim i ovakvim pitanjima našao se
profesor Barac i – nije imao izlaza. Znao je da će u samoj toj književnosti
naći odgovor. I našao ga je. Bila je to veličina malenih. A njoj je trebalo biti
sve podređeno; metoda također. Trebalo je vagati ne na jednoj vagi, trebalo
je vagati ne samo plemenite kovine, nego i nepročišćene rudače, da bi se u
njima nešto pronašlo. To je bila Barčev metoda. I njegova zasluga nije samo
to (ili uopće nije to što je o svakoj pojavi i o svakom piscu od ilirizma do
moderne izrekao svoje prosudbe), već je njegova zasluga i veličina u tomu
što njegove osnovne koncepcije i njegove pojedinačne prosudbe danas još
nitko nije u stanju opovrći. A mi, umjesto da shvatimo to i da nastavimo,
razumije se – koristeći se i svim novijim iskustvima znanosti o književnosti, izgrađivati, u širem smislu – započeti Barčevu metodu koja proizlazi
iz samog materijala te književnosti, da nastavimo njegovo djelo, mi opet
prekidamo kontinuitet i suviše teoretiziramo. Mnogo se teoretizira kad se
84
Književna Rijeka / ESEJ
radi, kaže profesor Barac.
Odgojivši niz generacija, Barac svojim djelom odgaja i današnje. No,
na žalost, njihov odgoj ne može biti potpun i zbog nepristupačnosti mnogih Barčevih radova, pa i onih najznačajnijih. Osim Hrvatske književnosti i
Jugoslavenske književnosti (ako ih još ima), današnji čitatelj ne može pojedinačno nabaviti ni jedno Barčevo cjelovito djelo – ni Vladimira Nazora, ni
Augusta Šenou, ni Hrvatsku književnu kritiku, ni Vidrića, ni Mažuranića, ni
Veličinu malenih, a da ne govorimo o radovima objavljenim jedino po časopisima. Nije li ova desetogodišnjica bila povoljna prilika da se makar zamislimo nad tom činjenicom, pa da poradimo na tiskanju, ako već ne sabranih
(što bi svaki drugi narod učinio!), a ono makar izabranih djela Antuna Barca
u nekoliko knjiga – kad to, na žalost, nismo do sada učinili? Ne Barca radi,
već radi nas i onih – koji dolaze.
Napomena:
***
Objavljeno krajem 1965. godine u tjedniku za kulturna i književna pitanja Telegram. VI. 290:11. Zagreb, 1965.
Nikola Ivanišin
85
NIKOLA IVANIŠIN
Kada Barčeva sabrana djela?
D
oznah neki dan u Zagrebu da će u toj-i-toj nakladničkoj kući ponovo ugledati svjetlo dana Barčeva monografija o Vidriću, koja je
prvi put objavljena i predočena našoj književnoj javnosti 1940.
godine. Obradovah se iskreno toj obavijesti i spontano prisjetih nedavne
zgode s diplomskog ispita na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru:
Jeste li čitali Barčevog “Vidrića”?
Jesam!
Kakvog je formata i koje je boje ta knjiga?
Stanka – muk i očito nesnalaženje! Student, čini se, nije ni listao knjigu o kojoj je riječ, jer da je to činio zasigurno bi zapamtio njezin oveći format i karakteristične zelenoplavkasto-zlatne korice!
Ipak, on tvrdi da je Vidrića čitao, i to u odlomcima u poznatim izdanjima Barčevih izabranih tekstova! Tako taj naš budući visokokvalificirani
stručnjak iz znanosti o pjesništvu možda i zna da postoji najbolja hrvatska
znanstveno-pjesnička monografija, ali on je, eto, nije ni vidio ni čitao! On
to, pod određenim uvjetima, nije ni mogao – jer su rijetki primjerci spomenute monografije iz fakultetske biblioteke dugotrajnom uporabom oštećeni,
neki su nestali, u knjižarama i antikvarijatima ih nema, a osim u rijetkim
privatnim i javnim bibliotekama te u glavama prorijeđenih predstavnika starije generacije, nigdje ih nema! Zbog toga je, eto, zaista dobrodošla vijest
da će se Barčev Vidrić uskoro pojaviti u davno očekivanom, drugom svom
izdanju! Ali zašto se u takvom izdanju ne bi pojavile i ostale Barčeve monografije o Bogoviću, Šenoi, hrvatskoj književnoj kritici, Mažuraniću?! Zašto
se one u tomu svom drugom izdanju ne bi pojavile u cjelini, kako se to –
normalno – u kulturnom svijetu radi, a ne u odlomcima, kako se to – nenormalno – unatoč protivljenju profesionalnih priređivača, barem u Barčevom
slučaju, donedavno radilo kod nas?!
Nove književne i književnoznanstvene generacije u literaturi svoga
doba uglavnom vide, priznaju i publiciraju same sebe! Nerado se one sjećaju prethodnika pa zaboravljaju zaslužne pjesnike, a pogotovo makar kako
zaslužne profesore!
Barčevo djelo, unatoč tomu, nije zaboravljeno! Ono intenzivno živi u
nacionalnoj-internacionalnoj znanosti o književnosti. I kod nas i vani zaista
mnogo citiraju Barca – citiraju ga zbog same stvari, a ne zbog ovakve ili
86
Književna Rijeka / ESEJ
onakve klanske ili slične interesne – uzajamno najamničke – povezanosti,
kako je to sve više počeo bivati i kod nas kao znanstveni običaj. Zbog zaraznog širenja takva običaja hvata povremeno čovjeka muka, osjećaj gađenja
ili – kako Barac svojedobno reče – osjećaj bijega od knjige!
Značajnija odlika suvremene naše književnosti i znanosti o njoj u zadnjim desetljećima jest izrazito povođenje za zapadnoeuropskim te američkim modelima i receptima! I koliko li je tu kadikad – sve iz želje da se bude
na razini – kvazistvaralačkog, tobožnjeg znanstvenog mudrovanja, dovijanja, intelektualnog lakrdijašenja i našeg – već tradicionalnog – variranja
onoga što je već davno izvarirano, izvarijabilizirano u zapadnoj Europi i
Americi!
I zašto se to o književnosti kao o predmetu proučavanja ponekad raspravlja kao o kvadraturi kruga? I koliko li je to štrebera među nama koji
znaju sve znanstveno-književničke metode i metodonosce, koji naprosto
njuše takvu i takvu pomodnu konjunkturu, a pritom – u odnosu prema predmetu svog proučavanja, tj. prema književnosti – ne osjećaju ništa?!
Kao da sve bitne istine o književnosti-umjetnosti nisu osjetili milijuni
najobičnijih, nepismenih ljudi u trenutku kada su se žešće sudarili sa zagonetnom jezom života. Kao da sve to odavno, bar uglavnom, nije formulirao
Aristotel, pa Goethe, a kod nas tridesetogodišnji A. G. Matoš, ili dvadesetogodišnji A. B. Šimić, ili tridesetpetogodišnji A. Barac kad je napisao
ovakve, nama – čini se – trajno primjenjive rečenice:
Mnogi pisci koji su k nama donosili nove pokrete ... zapravo su samo
ponavljali ono što su čuli vani, često katkad i bez pravog osjećaja za smisao
rečenoga.
I u djelima znanosti o književnosti moraju se osjećati tragovi piščeve
krvi.
S metodologijom treba živjeti, a ne primati je kao nešto znanstveno,
tuđe, pomodno.
Prvi je uvjet svake znanstvenosti da se dobro zna.
Mnogo se teoretizira uvijek onda kada se malo radi. Itd... itd...
Koristeći inozemne, uvažavajući nacionalne tekovine, Barac je superiorno zrelo – što znači jednostavno i jasno – raspravljao o najkompliciranijim povijesnim, vrijednosnim, teorijskim i tzv. općim, tj. vanjskim i tzv.
konkretnim, tj. unutarnjim problemima književnosti. Njegova najznačajnija
djela – primjerice Vidrića i Mažuranića – koja priznaju sveučilišta i akademije cijeloga svijeta, mogu s razumijevanjem čitati najobičniji čitatelji
bistre glave koji su završili osnovnu ili srednju školu! I treba li tu reći da
neke napise spomenutih štrebera, koji poznaju sve metode i metodonosce,
teško razumiju najkvalificiraniji stručnjaci i najuži specijalisti?
Nikola Ivanišin
87
Nedavno mi kolega po struci reče da je svojevremeno slušao Barčeva predavanja i da je sretan što ih je sva uspio pribilježiti, pa ako bi ih publicirao, ona
bi dobrim dijelom i dandanas bila aktualna! Pri raspravljanju o programima
starije hrvatske književnosti s radošću zapamtih energičnu repliku kompetentnog profesora, po kojoj bismo morali u te programe uvrstiti – opsegom
malen, a značenjem velik – Barčev Esej o Gunduliću, jer da je u njemu
pogođena gundulićevska bit!
Mi svi živimo od Barca, davno reče jedan. Nismo Barcu ni do koljena, neki dan kaza drugi naš suvremeni književno-znanstveni uglednik! Ma,
živimo mi i od drugih i bit će da smo više od koljena, ali svejedno – ima
nečega u tome!
Prije dva-tri tjedna dotrča mi u kabinet – sav usplahiren – mlad, perspektivan suradnik, uz riječi da mu se dogodilo nešto nevjerojatno, da ni u
snu nije očekivao, da je sav sretan... i tad mi, ozarena lica, pokaza ono što
zaista ni ja ni u snu nisam očekivao: Barčevu Hrvatsku književnu kritiku
iz 1938. godine, koju je on u Zagrebu – ili gdje li već – pronašao! Ni toga,
eto, vrlo značajnog sintetičkog djela iz dosadašnje povijesti naše znanosti
o književnosti skoro nigdje, osim u spomenutim onakvim bibliotekama i
glavama – nema!
Kad je već riječ o toj Hrvatskoj književnoj kritici, spomenuh se da
sam u jednom predavanju izrekao i zapisao ovo: Sramota je naše sveukupne
posebne književne kulture što se to Barčevo djelo (Hrvatska književna kritika, op. N. I.) ponovo ne publicira!
Poodavno je to i poteško rečeno, ali i s dandanašnjeg stajališta nije
valjda neispravno i netočno rečeno!
Ne radi se tu samo o općepriznatim monografijama, nego i o – opsegom malim, a unatoč tome vrlo zanimljivim – Barčevim književnim sastavima, kao što je npr. esej Matoševa lirika, u kojemu je po prvi put uočena
kvaliteta te lirike; kao usputni sastav Uz Matoševu prozu, gdje je upozoreno
na osebujna svojstva našeg književnog impresionizma, itd. U članku Primorje i njegovi pjesnici, Barac je književnosti pristupio sa zavičajnog, u Bilješkama o Mladima i Starima s biološkog, a u Zapisima o književnoj publici
sa sociološkog polazišta! U sljedećim naslovima ne naziru se samo radne
obveze nego i Barčeve stvaralačke koncepcije: Između filologije i estetike,
Između literature i umjetnosti, Put do sebe, Veličina Malenih, Književnost i
narod. Prisjetimo se ovom zgodom i njegovih ratnih napisa iz kojih izbija
kulminirana stvaralčka zrelost, ali i hrabrost: Književni komarči, Sloboda
šutnje, Ljestvice i vješala.
I opsegom maleni Barčevi tekstovi djeluju katkad poticajno u suvremenoj znanosti o književnosti!
88
Književna Rijeka / ESEJ
Listam tu nedavno knjigu Književno stvaralaštvo i povijest društva
(Zagreb, 1976.) i primijetih da njezin autor, najuvaženiji naš germanokomparatist, sa štovanjem citira i komentira sitne Barčeve Zapise o književnoj
publici, smišljene i publicirane prije četrdeset i pet godina!
Zaista raznoliko i intenzivno živi Barac u našim svijestima te u nacionalno-internacionalnoj znanosti o književnosti. Značenje njegova djela
priznaju svi: i objektivni znanstvenici koji znaju, i dobronamjerni ljubitelji
knjige koji slute o čemu je tu riječ, ali što to vrijedi kad Barčevih djela –
osim u spomenutim manjkavim izborima i još gdjegdje – nema ili skoro
nema!
Sabrana djela Antuna Barca – pade mi na um – to bi, valjda, bio izlaz!
Taj bi se pothvat, s obzirom na još uvijek internacionalno važeću slavističku
konjunkturu, i novčano isplatio!
I novčano bi se isplatio! - da zavičem 1979. godine, s istom onakvom
srdžbom s kakvom je godine 1923. reagirao Barac kad je u eseju Naša književnost i njezini historici uzviknuo: Je li Benincasa bio urednik Telegrafa?!
Kao da bi godine 1979. trebalo biti važno hoće li se ili neće novčano
isplatiti; kao da je godine 1923. bilo važno je li spomenuti Benincasa bio ili
nije bio urednikom Telegrafa!
U širokom rasponu Barac je studijski obrađivao hrvatsku književnost
– od feljtona o riječi, analize jednog ili skupine stihova, preko interpretacija pojedinih djela, književnopovijesnih portreta, pa do književnopovijesnih
sinteza i međunarodnih okvira takvih sinteza!
Antun Barac – najznačajniji hrvatski književni povjesničar – bio je i
jest uvažavan u Beogradu, Ljubljani, ostalim južnoslavenskim središtima, a
i u inozemstvu na Istoku-Zapadu... – svugdje gdje postoji interes za svjetski
atraktivne slavenske narode, njihove kulture i književnosti!
Sabrana djela Antuna Barca – danas i ovdje – bio bi to dalekovidan
potez strateške, tj. prave kulturne politike, pa je na nakladnicima da o tome
razmisle – to više što će se u mjesecu studenome sljedeće, 1980. godine,
navršiti dvadeset i pet godina od Barčeve smrti!*
1979.
***
Izvor(i):
Ivanišin, N. (1980.): Kada Barčeva sabrana djela? Zagreb: Vjesnik; 30. IX.1980. (Pretisnuto u knjizi: Ivanišin, N. (1996.): Književnopovijesno djelo Antuna Barca. Rijeka:
ICR Rijeka; Biblioteka: Dometi, Nova serija, knjiga 116. Str: 104-108
________________
* Sredinom godine 1988. u zagrebačkom izdavačkom poduzeću Naprijed poduzeta
je akcija oko objavljivanja djela A. Barca i nju su, nakon lijepo otpočetih poslova –
nadamo se, privremeno – odložila složena politička, a potom i ratna zbivanja.
Nikola Crnković
89
NIKOLA CRNKOVIĆ
Ante Tresić Pavičić –
i danas poticajan
D
oista, što bi u dvanaestoj godini trećeg tisućljeća Antu Tresića Pavičića (1867-1949.), osobu gotovo izčezlu iz memorije živih, što
bi njega danas moglo činiti svježim, dostojnim pojave u nekoj novoj historiografskoj emanaciji? Pitamo se to dok čitamo naslov ovoga napisa, kao da nam netko iz svog herbarija vadi sasušenu biljku, pokušavajući
posvjedočiti životnost, sočnost, boju i usahle mirise već nepredočive zbilje
minuloga svjeta.
Prvi i najmanje važan razlog takvu pokušaju jest što je Ante Tresić
Pavičić, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bio vrlo istaknuta javna osoba
za koju se znalo, o kojoj se govorilo i pisalo, koja bijaše književnim uzorom,
od koje se u pjesničtvu i prozi – općenito u umjetničkom, znanstvenom te
političkom životu – mnogo očekivalo, a danas kao da je sve to pokriveno
tamom nekih zaboravljenih dimenzija.
Drugi razlog našeg povratka tomu romantičnom umjetniku i znalcu
svjetskih širina jest što je njegov opus do danas ostao nekako zanemaren,
premalo poznat čak i kulturnoj javnosti, ponajviše kao osebujni epizodist, a
postoje i drugi motivi zašto se vrijedi potruditi da to ne ostane tako.
Sljedeća pobuda jest da se o Tresiću Pavičiću piše – brazgotine su
nekih ideologija na njegovu liku, kojima je pripadao ili im se protivio, kojih
bijaše pristašom i onih kojih bijaše žrtvom, a koje ga iskrivljuju i značajno
mijenjaju raspone njegovih uloga te važnost njegova djela.
Idući motiv ovog napisa jest upozorenje na neke njegove pjesme koje
je priredio za tisak u tišini svoje splitske osame, kad je Drugi svjetski rat već
tutnjao Europom. Naime, te vrijedne verifikacije zagubljene su u publicističkoj periodici te o njihovoj recepciji nije očuvan znatni trag.
Daljna je pobuda njegov povjesnički pokušaj, koji je – s raznih ideologijskih, političkih i drugih znanstveno neprimjerenih dispozicija – prešućivan, podcjenjen i ozloglašen, a koji s mnogo valjanih argumenata zaslužuje trezveniju revalorizaciju, čak i kao prosudbeno mjerilo suvremena stanja
u hrvatskoj historiografiji.
Posljednji razlog ovomu napisu jest upozorenje na Tresićevu ustrajnost
u hrvatskom pravopisnom tradicionalizmu, jer i danas može biti poticajan
90
Književna Rijeka / ESEJ
u istraživanju i formuliranju prihvatljivijih rješenja od poodavno nametnutih. Doista vrijedi bolje poznavati toga starog gospodina.
***
Pod mrzovoljnim, stručno nekorektnim i nepristojnim naslovom Ante
Tresić Pavičić ili diletantski višak energije Slobodan Prosperov Novak je
nemilice opatrnuo tog hrvatskog književnika i političara bešćutnošću svoje
esejističke razuzdanosti: Bio je TresićPavičić najuporniji klasicist koji je
djelovao u krilu hrvatske moderne. Život mu je ogledni primjerak zle političke sudbine hrvatskog literata. Razmetljivost vlastitim obrazovanjem i naivnost političke izravnosti njegovo su književno djelo pretvorile u amorfnu
masu u kojoj je teško izdvojiti neku estetski uspjelu cjelinu, pa je sve što je
napisao svjedočanstvo o krivudavu putu jednog naraštaja...
Zapravo, sve što je rečeno u tom navodu samo je zbroj površnih privida. Naizgled zaigran, nestašan, Novakov književno-povjesni tekst kao da
je nastao u želji da vatrometom svoje duhovne nadmoći privuče čitatelja, ali
se samo mjestimice doima lepršavo i dopadljivo. U suštini, Novak je bezdušan i nehajan spram društvene i umjetničke osobnosti Tresića Pavičića, kao
i prema estetskim kriterijima u književnosti, do kojih bi mu ipak moralo biti
stalo. Na sreću, nije uvjek samo tako, jer je esejistički disponiran Slobodan
Prosperov Novak, kao na tragu krležijanske polemičke akrobatike, izrekao
o Tresiću Pavičiću i ove misli: ...na kraju života vratio se idealima pravaške
opozicijske mladosti. Taj povratak nije poboljšao njegov golem i rastrgan
opus, ali ga je prikazao u novom svjetlu.
Čijem, kojem, kakvom svjetlu?
Na žalost, Prosperov Novak ni jednom riječju ne pojašnjuje dalje kakvo je to svjetlo, koje vidike otvara, što otkriva. Naprotiv, gotovo kao da
je tom obećavajućom frazom zauvijek htio zabrtviti nadgrobnu ploču neznatnosti i ništavila nad izvjetrenom umjetničkom duhovnošću Ante Tresića
Pavičića – sve to s neke svoje adolescentske razigranosti i nekakva začuđujućeg nehaja spram elementarnih kriterija za estetske, društvene i ljudske
valjanosti u književnim, ali i u političko-povijesnim razglabanjima.
Ako, dakle, ne zbog pravde i pravednosti, onda svakako radi elementarne povijesne istine, valja nadoknaditi ono što je Prosperov Novak propustio učiniti, preobličiti ono što je vidio i prosudio u krivu kontekstu. Recimo,
jednostavno, kako je ovo skromni pokušaj viđenja Tresića Pavičića ne samo
u normalnim dimenzijama njegove umjetničke i političke ljudskosti, u višeslojnim dimenzijama vremena povijesne datosti, u kojemu ne bijaše lako
pohvatati konce zbivanja i kretanja, barem onih elementarnih.
Zapravo, na primjeru Tresića Pavičića vrlo jasno razpoznajemo ko-
Nikola Crnković
91
liko smo još i dananas daleko od valjanih spoznaja onoga što se zbivalo
u kobnom 20. stoljeću, naposljetku – koliko smo daleko mi, na prostorima srednje i jugoistočne Europe. I dandanas su u igri neki čudni aršini u
evaluaciji elementarnih povijesnih činjenica, takvi da nas vode stranputicama onkraj njihova imalo objektivna shvaćanja. To su ideologijska mjerila i
kategorije, izopačena shvaćanja raznih nacionalizama i vjera, mitomanske
predodžbe pojedinih osobnosti i događanja, otrovi kojekakvih politika i promidžaba, raznorodnih agentura, javnih i tajnih službi, višestruko premreženih i usloženih. Sveudilj se povijesna i politička zbilja oslikava voluntarističkim instant-pripravcima režimskih podobnika.
To je zato što su južnoslavenska nacionalna tla, pa među njima i hrvatsko, sveudilj kontaminirana otrovima prošlih ratova. Dapače, reklo bi
se da je sav taj prostor još uvjek živa bojišnica na kojoj baštinici izginulih
vojski i politika saveudilj drže oružje u svojim pohranama i povremeno ga
aktiviraju nekim tobože mirnodobnim, ali pogibeljnim nabojima. Stoga ni
do danas nisu pribavljeni svi povijesni lončići, a kamoli da bi se među njima
napravio doličan i objektivno prihvatljiv red.
***
Književno-estetsku stranu Tresićeve tvorbenosti te najpotpuniju bibliografiju i literaturu o njoj prikupio je Šime Vučetić, koji je izabrao i priredio Tresićeva djela te ih prikazao u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.
Informativnu i korektnu enciklopedijsku natuknicu o Tresiću dao je potom
Ivo Frangeš. Najsvestraniji i ujedno najsažetiji prikaz Tresićeva književnog
umijeća napisao je Slavko Ježić u svojoj Književnoj povijestnici. Na jedva
nešto više od jedne auktorske kartice učinio je to potezima vrstna poznavatelja Tresićeva opusa, sigurnom rukom beletrističkog stručnjaka globalističkih gabarita. Evo nekih Ježićevih naglasaka:
Jedno je vrijeme izgledalo kao da će Ante Tresić Pavičić (r. 1867.)
postati jedno od najjačih imena na hrvatskom “Parnasu”. Prva mu je zbirka “Glasovi s mora jadranskoga” (1891.) znatno odskočila od suvremene
lirske produkcije; u njoj se vidi učenik Pindara, Horacija i Carduccija, koji
obogaćuje hrvatsku metriku uvodeći nove metričke sustave prema osobnom
ukusu.(...) Tresić je više refleksivan, negoli osjećajan pjesnik. Pesimizam
ranijih pjesama ustupa kasnije mjesto elegičnosti.(...) Tresićeva lirika, puna
filozofiranja – a u neobičnim i teškim metrima – nije mogla osvojiti publiku.
Smeta što joj u dobrom dijelu fali spontanost. Tresić je ipak izvršio utjecaj
na jedan dio mlađe generacije, pogotovo one koja je, inače, bila bliže talijanskoj kulturnoj sferi, pa mu zato u hrvatskoj književnoj povijesti pripada
dosta markantno mjesto.
92
Književna Rijeka / ESEJ
Jednako visoko mišljenje Ježić ima i o Tresićvim dramama iz hrvatske povjesti koje su visokoga stila, makar su više za čitanje negoli za prikazivanje.
Prosuđuje, također, kako je Tresić svojim dramama iz rimskog života učinio
zanimljiv pokušaj da iznese ne samo velike ličnosti, nego i svagdanji život sa
što više detalja; po mišljenju povijesnih stručnjaka u tomu je uspio.
No, kako rekosmo, Tresićev književni opus nije do danas u cjelini
istražen niti javnosti dostupan, djelomice razmetnut u rijetkim, zaboravljenim publikacijama. Primjer su njegovih pet pjesama objavljenih u Wiesnerovu Hrvatskom književnom zborniku 1940. godine. Pod naslovom Hram
naizmjenice niže sedamnaesteračke i jedanaesteračke stihove u četrnaest
kvartinskih strofa. Zanosno opisuje velebni doživljaj splitskog jutra gledana
iz njegova doma na Mejama. Evo kako naravan čovječji stvor poziva svoju
ljudsku braću neka se dive ljepoti svijeta, kliče im orijaškom snagom, gotovo poganski:
Ustajte, ljenčine! Eto već zora sunčeva vrata
Okiti zlaćanim žukovim cvijetom!
Zvijezde zaklanjaju oči i od straha blijede jer, eto,
Sad će mu hostije sinuti svijetom.
Sve da pričesti živo toplinom ljubavi žarke,
Veliki svećenik Mosor na leđa
Prebaci zlaćani palij i sprema se blagoslov dati,
Dižuć’ ga u nebo sklopljenih vjeđa.
Ustajte, ljenčine, žurno, da molite molitvu jutra,
Da se poklònite Suncu duboko;
Da vas blagoslovi svjetlom i od mraka oči opere,
Srca vam uzdigne k nebu, visoko! ***
Od pjesama spomenutih u predhodnom poglavlju osobito mjesto valja dati jednoj koja se – svojom estetikom i snagom poruke – može svrstati
u sâm vrh njegovih versifikacijskih uradaka. Riječ je o njegovoj sonati Za
višnjim svjetlom: 21 trostihna i završna četverostihna strofa. Gotovo svi koji
pišu o Tresićevu pjesništvu ističu kako njegova rana djela (od 1891. do 1914.
godine) imaju veću beletrističku vrijednost od onih nastalih u kasnijim razdobljima. Međutim, ovu pjesmu – zbog njezine estetske vrijednosti i snage
misaonih poruka – valja pribrojiti vrhunskim dometima njegova životnog
opusa, premda je pisana u doba njegove već staračke, već izvanvremenske
osame. Evo je u cijelosti, nek’ čitatelj sâm prosudi ovu molitvu:
Nikola Crnković
ZA VIŠNJIM SVJETLOM
Po labirintu priviđa se skitam,
Teturajući po neznanja tami;
I sa svom dušom za svjetlošću hitam.
Čamim u vlažnoj pojavnosti jami,
A srce žudnjom neodolnom gori
Da ogriju ga višnjeg svjetla plami;
Nostalgija me urođena mori,
Da se povratim k svjetlomu počelu,
O kojem neki tajni glas mi zbori:
I ko što sunca izblješćuju vrelu
Svjetlosti krunu po beskraju plavom,
Da utone u svjetlost umnu, bijelu.
Il’ srce zemlje provaljuje lavom
Na vulkanske kratere, more plimom
Stremi za višom natpojavnom slavom;
Tako se i ja rasplinjujem dimom
Mističnih žudnji za nevidnim svijetom,
Za blažom, višom, nemjenjivom klimom.
Munjevitim se hitam uma letom
Za vrelom svega, da napojim dušu
Nadumnim svjetlom i ljubavlju svetom.
O slatki, višnji ognju, prosjaj tmušu
Koja me dijeli od svjetlosti tvoje,
Milosti rosom orosi mi sušu;
Ljubavlju prožgi cijelo biće moje
Na suncu tvoga vječnoga blaženstva,
Gdje pčele duša odasvud se roje,
Da napoje se medom savršenstva;
Da jednim trenom sva tvoja stvorenja
93
94
Književna Rijeka / ESEJ
Obujmim vatrom svetog zanešenstva.
Daj umu svjetla, a srcu plamenja
Da rasplinu se po beskraju tvome
Od žarkog milja tvojega viđenja.
Daj, moja misô, u zanosu svome,
Sva čuvstva i sve radne moje snage
Sebičje jadno da zauvijek slome;
Da budu hranom svoje braće drage,
Bilo na zemlji il’ galaksijama,
U jednom činu rasipnosti blage;
Ko što se ti razdaješ vijekom nama
U neiskazanom svog stvaranja milju,
Od kojeg drhće sva beskrajna tama;
Da satrem klicu svojeljublja žilju,
Niklu iz mraka, a za svjedočanstvo
Tvom razdatnom ljubavnom svesilju;
Daj da osjećam trajno postojanstvo
Odluke žiće u smrti ugasiti,
Kad mi braću zaskoči tiranstvo,
Da budem spreman slobodom ukrasiti
Čast, dostojanstvo, ponos ljudskog roda,
Bez nade da ću život, slavu spasiti;
Daj da pod mrakom nadumna svoda
Procvatem i sav ljubavlju mirišem,
Kano pod suncem zemlja puna ploda;
Daj da u carstvu tvoje pjesme dišem,
Da hranim djecu budućega svijeta
Slatkoćom tvojih riječi pišem;
Pjesniče, čiji ritmi su planeta
Kolonije, a stihovi kolesa
Nikola Crnković
95
Sunaca, zvijezda i brzih kometa;
A strofe magle bezbrojne nebesa,
Po beskrajnome prostoru što zvone,
Pjevajuć’ slavu divnih ti čudesa;
Daj da mi pjesme odzvukom romone
Te savršene harmonije vječne;
Očaj i tugu da sa zemlje gone,
Radosti pune i ljubavi liječne.
***
U ovom se napisu nećemo baviti Tresić-Pavičićevim žiovotopisom,
ni književnim, ni političkim, nego samo kratkim pogledom onih sekvenci
koje nas upućuju na drukčije viđenje njegovih lutanja, njegove izgubljenosti u svjetu, njegovih ustrajnih pokušaja u nalaženju pouzdanog puta kroz
neprovidnu prašumu neciviliziranih i opakih društvenih i političkih pojavnosti. On bijaše velika rijetkost među akterima hrvatske povjesnice već i
po tomu što je od mladosti bio egzistencijalno osiguran; nije morao životne
snage trošiti za koru kruha, mogao se posvetiti višim ciljevina, osobnim i
društvenim, misaonim i estetskim, a kao osoba imao je vrsne tjelesne i intelektualne predispozicije u osposobljavanju vlastite osobnosti u skladu s težnjama, primjereno visokim ciljevima koje je sâm pred sebe stavljao. Imao
je volju i nepresušnu energiju da u tomu nezaustavno i opetovano ustrajava.
Ipak je na kraju završio kao vuk samotnjak, gubitnik kojemu je svaki
put izmaknuo iz ruku, Kairosov čuperak, u osami i izolaciji svoje splitske
vile na Mejama, nadomak Meštrovićeva velebna zdanja, gotovo kao neko
naličje njegove umjetničke uspješnosti. Preminuo je nadomak duboke starosti, u zlo vrieme jugokomunističkog terora, u povlaštenoj čamotinji nametnuta zaborava.
Vučetić suosjećajno piše: Tko zna kako je Tresić slušao čirikanje vrabaca iz svoga vrta, promatrao s prozora svoje vile Šoltu i Brač, o koječemu
filozofirao, u tišini interijera pripremao, kao čudak, svoje rukopise i tiho
trajao i tako se ugasio. Vrijeme je htjelo Tresića zatrpati, kako često biva s
mnogim djelima umjetnosti, ali se Tresić – otporan – javio svojim smislom
i svojim vrjednotama.
Bio je neopterećen kruhoboračkim karijerizmom, nesklon sebičnoj
borbi za sitne probitke, za bavljenje trivijalnostima, posvećen uzvišenim
shvaćanjem sebe sama i svoga naroda, osebujna duha njegove životnosti i
nesalomljivosti.
96
Književna Rijeka / ESEJ
Više je silnica u Tresićevu životnom meandriranju. Uočljiva su i neka
predominantna svojstva njegove osobnosti. Šime Vučetić je, po prokušanoj
shemi kao nekakvu neumitnu zakonu, sve stavio na kartu njegove političke
i umjetničke dihotomije: ...s razvojem Tresićeve političke misli, direktnog
političkog angažiranja, nije usporedo rasla i njegova stvaralačka moć. Naprotiv, politička angažiranost razvijala se u njega na štetu njegova književnog talenta, nije bilo snage za sva područja.”
Međutim, vjerojatno ćemo se više približiti istini ako u Tresiću ne pokušavamo raspoznati homo duplexa. Dapače, čini se sličnijim monolitu koji
se nije pokušavao niti se dao mijenjati izvanjskom ili ikakvom substancijalnom obradbom. Gotovo kao da njegova duhovna konstitucija funkcionira
kao ničim uvjetovana, izolirana masa intelektualnog, ćudorednog, voljnog
i estetskog sustava – kao da je, jednom stvorena i dosegnuta, zauvijek ostala na inicijalnoj razini i snazi, ovisna jedino o životnoj dobi. Reć’ bi kako
svaki put, poslije godina mûka, o njemu i njegovu djelu opetovana pojavnost njegovih pjesničkih riječi nanovo zadobiva antejsku snagu mitografske
izvornosti.
Nećemo ulaziti u to što je u Prosperu Novaku probudilo Irinu srditost
prema Tresiću Pavičiću.Važno je, ipak, da je uočio kako njegovi promašaji
izviru iz njegove osobnosti, svojstava vlastita duha, a ne iz nekakve njegove profesionalne dihotomije. Drugim riječima, naglasio je ograničavajuća
svojstva njegova jastva, a zapostavio njegove pokušaja društvene afirmacije u vrlo nepogodnim okolnostima prve polovice 20. stoljeća. Zapravo,
svrstao ga je u plejadu naših političkih i književnih gubitnika, a zanemario
povijesne nedaće u kojima su djelovali, zbiljske činjenice u kojima su se
kretali i koje su značajno ograničavale njihove političke, gospodarske pa
čak i umjetničke mogućnosti; nedaće i nesposobnosti koje su vodeće ljude
svih slojeva hrvatskog društva najčešće učinile tragičnima i nedorečenima.
***
U gabaritima što ih može imati sadržaj pod ovim naslovom dostatno
je pripomenuti kako je Ante Tresić Pavičić duhovno i politički stasao u naraštaju hrvatskih intelektualaca obilježenih i zadanih zlom kobi Rakovičke
bune u listopadu 1871. godine. Nagodbenjački državnopravni sklop dvojne
hegemonije u Austro-Ugarskoj Monarhiji pokazao je tim činom krajnju protivnost svakoj daljnjoj nacionlnoj afirmaciji slavenskih naroda. Dualistički
državni ustroj u Rakovici jasno je očitovao svoju narav i odlučnost u suzbijanju svake pomisli u Hrvata da dalje razvijaju prirodne sastavnice svoje
državnosti. Netom stvoren, taj sustav je odmah okoštao na retrogradnoj velikonacionalnoj dispoziciji vladajućih naroda. Slavenski narodi Monarhije
Nikola Crnković
97
nisu mogli očekivati njezinu daljnju evoluciju i civilizacijsku artikulaciju.
Time je ta Monarhija postala beživotnom okaminom koja se ne može dalje
pozitivno mijenjati. To je pravilo pronicljivi Starčević, nadahnut iskonskom
narodnom mudrošću, proročki gromoglasno ovjekovječio: Ja vam kažem u,
ime povjestnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.
Zaista se tako dogodilo i tako se moralo dogoditi. Austro-Ugarska
Monarhija nije mogla, a ni smjela preživjeti 1918. godinu, ne zato što je rat
izgubila na bojnom polju, nego zbog toga što ga ni vojnički, ni politički,
ni po zdravorazumskoj razboritosti, ni po ikakvoj sciencističkoj logici nije
bila sposobna i dostojna dobiti. Tako valja reći, unatoč tomu što poslije nje,
do današnjeg dana, na hrvatskim i širim prostorima – shvatili ih kako vam
god drago – nije stvorena država dolične razine njezina upravno-pravnog
nasljedstva. Gotovo bi se moglo reći kako je cjeli prostor Dvojne Monarhije
nakon njezina rasapa retardirao te ni do danas nije dosegnuo primjerenu visinu razvojne spirale s koje se, hotimice ili nehotice, isključio 1918. godine.
Parafrazirajmo Mešu Selimovića: godine 1918. doista svi bijahu na gubitku.
Tako se dogodilo jer samozadovoljna i narcisoidna Austro-Ugarska
Monarhija nije u sebi imala agense koji bi ponudili zapadnomu i južnomu
Slavenstvu ikakvu izglednost, ikakva suvisla rješenja, ikakvu perspektivu
izlaska iz civilizacijski nepodnošljivog podložništva. Zapravo, ta monarhija
nije zapadnim i južnim Slavenima nudila ništa primamljivoga, ništa što bi
ih izbavilo iz ponižavajućega političkog statusa. S motrišta nacionalno-osloboditeljskih težnja tih naroda, u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća,
suština Monarhije, blokirane svojom dvočlanošću, nedvojbeno je i nepromjenjivo – tlačiteljska.
No, ako se dobro znalo da slobodu valja tražiti izvan Austro-Ugarske
Monarhije, na prozračju njezine razudbe, stalno se nametalo pitanje kako i
uz koje stožernice osoviti te kako uobličiti nove državno-pravne osobnosti?
Rieč je o artikulaciji svekolikoga zapadnog i južnog Slavenstva između Baltika, Jadrana i Crnoga mora.
Danas je teško opisati, pa i shvatiti, koje su sve dvojbe i opreke bile u
igri prije i tijekom Prvoga svjetskog rata. Dakako, najveću je pomutnju izazvao nestanak carske Rusije. Makar je u zapadnom, pa i južnom Slavenstvu
jedva tko mogao vidjeti uzor u tom anarhično glomaznom sustavu, a nakon
rusko-japanskog rata 1904-1905. i revolucionarnih zbivanja niti zbiljsku velesilu sposobnu za ikakav djelotvorni pothvat i dugoročnu politiku, ipak je
iščeznuće Ruskog Carstva s političke karte stvorilo politički vakuum koji
nije mogla kompenzirati niti jedna od novonastalih država.
No, pretenzija i pokušaja tvorbe takvog nadomjestka, doduše više mitomanskih nego zbiljskih, nije manjkalo. Jedna od fumarola takvoga novog
98
Književna Rijeka / ESEJ
samozavaravanja nastala je u karađorđevićevskom Beogradu. Komunistički
pomor Romanovih u Sibiru 1918. otvorio je iluzionistički put novim pobjedničkim dinastijama iz Šumadije da zavladaju Eurazijom, sve do Tihog
oceana. To je samo jedna od ilustracija dokle su sezale slične vascele tlapnje. Danas takva priča zvuči kao neslana šala, ali poslije svega što se događalo u prva dva desetljeća 20. stoljeća puno se toga moglo činiti stvarnijim
od banditizma zelenoga kadra i kojekakvih Čaruga.
Nema nikakve dvojbe da je raspadom Austro-Ugarske Monarhije
ujedno razbijen državno-pravni okvir koji je dotad u Hrvatskoj sprječavao
izgradnju potpune vlastite države te stvorio iluziju da je time dosegnuta politička sloboda, ostvaren vjekovni san kojemu ništa ne stoji na putu. Činilo
se da je grijeh i pomisliti da mu (tom snu) itko može poželjeti pogledati u
zube, kako je s razlogom nukao razboriti Stjepan Radić i poneki pravaši. U
stanju općeg meteža, smućenosti i političkog daltonizma, držalo se zazornim misliti na neka uža zajedništva, što bi god moglo voditi partikularizmu,
regionalizmu, vlastitoj političkoj nacionalnosti, ičemu drugačijemu od mutna shvaćanja jedinstva i cjelovitosti hibridnoga troimenog naroda srpsko-hrvatsko-slovenačkog. Bijaše to vrijeme bolesne samozatajnosti Hrvatstva,
na nizbrdici do njegova samoubilačkog poricanja, samoodreknuća. Čega li?
U limbima takvih dvojbi rat je prestao, a nemir ostao. Ostali su, dakle,
glad i nemir. Ostali su i strah i nemir. Sve to uvećala je španjolska gripa i
nesigurnost, sastali se strah i meteži straha, posvuda neke revolucije i bijesni
ljudi. Neke nove riječi i nova grotla pomora ljudi. I glasine koje prestižu
jedna drugu. Vreva na cestama, po kolodvorima, na ulicama. Ljudi koji se
vraćaju s bojišta i razbojišta, iz zarobljeništva. Među njima i poneki živ, a
davno proglašen mrtvim. Puno više svjedočenja o pogibijama, pouzdanim
beznađima.
U svemu tomu čujnom i nečujnom javno poznati ljudi od znanja,
čeljad od duha i umijeća, od katedara i pulpita, iz zbornica, s bina i tribina
od sudbenih stolova i iz politike, od novinarskih članaka i feljtona, od knjiga i kazalištnih predstava, bankari, veletrgovaci i crnoburzijanaci, sve vrste
krijumčara, kradljivaca i mešetara... U smutno doba isplivahu na površinu
kojekakvi sumnjivci, kojekakvo društveno podzemlje. I svi se pozivaju na
vlastiti narod, a taj narod, seosku i gradsku sirotinju, pobožan vjernički puk,
pregolemu većinu krotkih i samozatajnih sunarodnjaka – nitko ništa i ne
pita.
Kolo vodi ludilo ljudskih glodavaca koji umisliše narasti do zvjeradi,
steći tigrovske očnjake, gomila malenih koji, odjednom, poželješe političkim akrobacijama (kupovanjem glasova za torbu žita) ili revolucionarnim
ekshibicionizmom – postati velikima! Govori se o etničkom amalgamiranju,
Nikola Crnković
99
o sveudilj neprobuđenim mitskim snagama, nama imanentnim, o narodnom
geniju, epskoj tradiciji, povjestnoj epopeji, viteškim pretcima, o nama sklonoj Božanskoj providnosti, o sudbini i blistavoj budućnosti... Velike riječi, patetika, egzaltacija, poze pusth želja, prazna obećanja, a jedini zbiljski
kalkulativni element je tek poneki sposoban i razborit pojedinac. Kolaju
velike priče o čudotvorstvu domaćih genijalaca, a na djelu je rijetka mreža
prosvjetnih i kulturnih ustanova, rastrojstvo upravnih oblasti, samoubojstvo
Hrvatskog sabora, političko bezvlađe, zbrkane predodžbe o ustrojstvu i
funkcioniranju državne i lokalne vlasti. Ne vidi se jadna zbílja općega siromaštva, nepismenosti i neukosti, nerazvijenosti, ne vidi se halapljiva ruka
onih koji se, u novostvorenoj državi, dograbiše vlasti.
Otrježnjivanje je počelo vrlo brzo poslije prvoprosinačke Adrese
Narodnog vijeća SHS 1918. godine. Zapravo, Frano Supilo je već 1915. u
Kragujevcu shvatio s kim ima posla, pokušao činiti što je mogao, ali ga je
1917. godine smrt zaustavila. Trumbić će se već dvadesetih godina početi
trsiti oko smanjivanja učinaka svojih zabluda. Meštroviću je trebalo puno
dulje vrijeme da bi se oslobodio neke vlastite svetosavske mitomanije, a Ivo
Andrić se, primjerice, nikad nije politički opametio.
Ante Tresić Pavičić je krajem 1920. godine krenuo u diplomatsku
službu Kraljevine SHS kao uvjereni jugounitarist, najprije u Madrid, potom pet godina u Washington, u svojstvu veleposlanika. Pokušavao je biti
korektan prema državi (od 1929. – Kraljevina Jugoslavija), ali je to teško
uspijevao s osobljem koje mu je Beograd stavljao na raspolaganje. Iz daljine
je pomno pratio nepovoljni razvoj države koju predstavlja. To ga je vratilo političkim iskonima – svomu hrvatskom domoljublju i starčevićevskom
pravaštvu, ali tek u svojstvu pasivnog promatrača. Onemogućen u službi i
političkom djelovanju, umirovljen je 1931. godine, još uvjek pun književnotvorbenih nemira, svoje društvene osjetljivosti i povijesno-istraživačke
razboritosti.
Može se zaključiti kako se Tresić Pavičić, zapravo, nije toliko bavio politikom koliko se ona bavila njime, kao neka datost kojoj, iz nekih
razloga, nije umio ili nije mogao umaknuti. No, imao je on i većih mana
od te neke sklonosti politici. Primjerice, nikad se nije oslobodio talijanskih
književnih uzora, njihove teatralnosti, retoričke poze, grandezze kao oblika
osobne pojavnosti. Štoviše, divio se D’Annunziju i potom Mussoliniju, kao
da mu nije smetala komedijanska obrazina njihovih gesti, bleferska narav
i priijetvornost njihovih politika, gramzljivost njihovih imperijalnih težnji i
prozirna trivijalnost kulisa njihove civilizacijske sceničnosti.
Međutim, makar je ponekad znao ostaviti dojam neskladna, samodopadna umišljenca, pa se tako o njemu moglo i čuti, to ga ipak ne čini
100
Književna Rijeka / ESEJ
dvojbenim društvenim uglednikom koji se za vrijeme svoga dugog života
najčešće (...) nalazio u samom središtu burnih političkih događaja. Jer, grosso modo, bijaše Tresić Pavičić prvenstveno čovjek koji je živio u vrtlogu
svjetskih sukoba, u svijetu koji je neumorno pokušavao shvatiti i na nj utjecati, makar mu je to uvijek izmicalo. Naime, bio je to zlosretno turbulentan svijet kojega je on – unatoč svemu – ustrajno oplemenjivao darovima
vlastite misaonosti i kreativne domišljatosti, nastojeći u njemu opstati kao
vrijedan i znakovit pripadnik svoga naroda.
***
Tresić je, u osami svoga splitskog prebivanja po prekidu diplomatske
službe karađorđevićevskoj tvorevini i umirovljenju 1931. godine, nastavio
svoju književnu i publicističku djelatnost. Zanemarujući njegove pokušaje
iz tog doba da plasira svoja dramska djela na talijanske scene – hajdemo
reći: uzaludne i nimalo pohvalne pokušaje – vrijedi istaknuti njegova filozofijsko-politologijska razmatranja u djelu Imperijalizam i nužde historijske
evolucije te, potom, gotovo zametnut i nepoznat stručak njegova pjesništva
objavljen 1940. godine. Njegovo posljednje poznato povijesno publicističko djelo Izgon Mongola iz Hrvatske, objavljeno je u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Možda najkraći put za ulazak u Tresićev jedini profesionalni historiografski uradak nalazimo u Šišićevoj preglednoj povjestnici, dinastički artikuliranoj, u poglavlju u kojemu piše o vladavini Bele IV. od 1235. do 1270.
godine. Šišić, ukratko, opisuje najezdu Tatara u razdoblju od 1241. do 1242.
godine te kraljev bijeg iz Budima i njegovu potragu za sigurnim skloništem
diljem jadranskog primorja i nadmorja. Međutim, svi tatarski napori s ciljem osvajanja ovdašnjih gradova-utvrda ...ostadoše poslije mnogo bojeva i
sukoba po raznim stranama Hrvatske uzaludni. Ne spominje pojedinačno
nijedan sukob između Hrvata i Tatara, međutim, značajno je ono što je o
tom zbivanju napisao u svojoj bilješci:
Bitka na Grobničkom polju, sudjelovanje srijemske braće Kresa,
Kupiše i Raka, kao i pomorski boj kod otoka Paga kasnije su izmišljotine,
a nalaze se u nekim, očevidno falsificiranim, frankapanskim i paškim listinama, kako se to vidi iz Smičiklasova komentara ovim listinama u Cod.
Dipl. IV, 222, i V, 175, 180, 311. Kod tih je falsifikata sudjelovao i poznati
varalica Pavao Skalić (iz XVI. st.). Suvremeni arhiđakon splitski Toma (preminuo 1268.), koji opširno govori o tatarskoj najezdi, nipošto ne bi prešutio
i zatajio tako krupnih događaja, tada svakom čitatelju poznatih. O bitki na
Grobničkom polju prvi govori tek ljetopis koji se pripisuje Ivanu Tomašiću
(preminuo nakon 1562.), bez sumnje – na osnovi frankapanskih falsifikata.
Nikola Crnković
101
Jaroslav Šidak, priređivač izvanrednog izdanja ove Šišićeve povjestnice, dopunio je ovu bilješku (41) ovako: Ovaj Šišićev sud nije do
danas ni u čemu oslabljen, iako ga je književnik A. Tresić Pavičić pokušao oboriti u knjizi “Tatari u Hrvatskoj” (1942.), a zatim Stjepan
Antoljak nastojao obraniti vjerodostojnost isprave Bele IV. Pažanima,
od 30. ožujka 1244. godine u radu naslovljenom “Pitanje autentičnosti paške isprave’’. (Starohrvatska prosvjeta, III ser., I, 1949. Usp. o tome
N. Klaić, Paški falsifikati, Radovi Filoz. fak. u Zagrebu, Hist. grupa I, 1959.)
Očito je službena hrvatska historiografija na nož dočekala tresićpavičićevsko povijesno djelo. Već apozicija književnik uz njegovo ime u
navedenu Šidakovu citatu ima pogrdno značenje, jer oštrosječno razdvaja
znanost od umjetnosti, iztraživačku objektivnost, pomnost i odgovornost
od beletrističkog voluntarizma i subjektivizma. Znakovito je, također, što
Šidak – u istoj bilješci – držeći se Šišićeva načina isticanja prezimena, jedino Tresić Pavičića (za razliku od svih ostalih) ponižavajuće piše kurentom. Napokon, nadasve razborit, minuciozan i korektan Šidak čini nešto što
inače nije spojivo s njime, nešto posve nevjerojatno: pogrješno piše naslov
Tresićeva djela! Umjesto Izgon Mongola iz Hrvatske, on poantira promašaj,
stavlja pod navodnike Tatari u Hrvatskoj, kao da hotimice sugerira kako tu
knjigu nije pročitao te kako nije vrijedna čitanja, koliko niti točna naslova.
Naizgled, kao da se sa Stjepanom Antoljakom napokon pojavio znanstvenik od imena koji je stao na Tresićevu stranu. Ali – kako? Ne brani njega
osobno, nego samo njegove teze o valjanosti povjesnih izvora kojima hrvatska historiografija, od Tadije Smičiklasa naovamo, poriče autentičnost. No,
čini to tonom neke isključivosti koja kao da osnažuje legitimnost vlastite
znanstvene argumentacije, a na štetu Tresićeve. Time kao da se želi približiti intencijama i stručnoj razini svojih sustručnjaka koje podvrgava svojoj
kritici. Dok tako, s jedne strane, pokazuje znanstveničku toleranciju i kolegijalnu uzajamnost, Stjepan Antoljak je – iz nekih neobičnih i neočekivanih
pobuda – osoran i surov prema Tresiću Pavičiću. Ovako je prosudio njegov
pokušaj prikaza vojevanja Hrvata s Tatarima: U posljednje doba osvrnuo se
i dr. A. Tresić Pavičić, no kako nije kriterijem i znanstvenom metodom ušao
u ovo pitanje, djelo mu se ne može okarakterisati historiografskim.
Pa ipak je A. Tresić Pavičić profesor povjesti, Antoljakov 20-tak
godina stariji kolega i – vidjet ćemo – ničime nije zaslužio da ga bilo tko
tako paušalno i bezobzirno diskvalificira...
***
Odemo li u dublju prošlost i širu prezentaciju ovako različitog
viđenja i tumačenja povijesnih izvora o provali Tatara i njihovu izgonu iz
102
Književna Rijeka / ESEJ
Hrvatske, u kušnji smo dosadna putovanja kroz šikaru formalnosti i konvencija, a sve to kao probijanje kroz posvećenu znanstvenu metodologiju
do suvislih poimanja povijesne zbilje. No, tomu se trnovitom putu mora
izložiti habilitant za neke znanstvene naslove, a ne čitatelj teksta namijenjenog široj javnosti. To je tako, jer se na kraju sve svodi na znanstveno
poštenje i nepoštenje, na stupanj otvorenosti prema razborito shvaćenoj,
sine ira et studio, povijesnoj istini, kakva god ona bila.
Tako bijaše i onda kada je Tresić Pavičić pisao svoju knjigu o Tatarima, a tako je i dandanas. U Hrvatskoj je historiografiji, naime, sveudilj zamjetna monarhistički birokratizirana statusna misaonost, prožeta
otrovima kojekakvih propalih ideologija, sada – tobože – pod nekim neoliberalnim ili inim tzv. ljevičarskim plaštom. Zbog svega rečenog, ovaj
prikaz Tresićeva povijesnog djela mora biti ležerniji i pregledniji – kako,
uostalom, priliči stilu kojim je napisano.
Krenimo, dakle!
Iz napisanoga u predhodnome poglavlju, očito je kako naš Hvaranin ne bijaše prvi koji se bavio provalom Tatara i borbama protiv njih.
Već se ugledni Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889.) bavio tom temom
hrvatske povjestnice. Upravo je Kukuljevićeva knjiga potaknula Tresića
da nastavi istraživati to razdoblje naše povjesti, tim prije što je već njegov
prethodnik zapazio kako ... velika povijesna djela Hrvata (...) još ni u jednom pismenom spomeniku učenih zapadnjaka ne nalaze zasluženog uvaženja. Dapače – nastavlja Kukuljević – ponajmanje je poznata učenom
svijetu borba Hrvata s Tatarima koja (...), barem prema našem osvjedočenju, ponajviše sprječava opustošenje zapadne Europe i uništenje zapadne
prosvjete od divljih, sverazarajućih čopora tatarskih.
Tresića je na tu temu još više nagnala činjenica što su se mađarski
historiografi, sa svojih velikonacionalnih pobuda – gotovo bez iznimke,
navlastito u 19. stoljeću, ali i kasnije – oštro suprotstavljali ikakvu tumačenju povijesti koje bi afirmiralo Hrvatsku i Hrvate. Na prvi pogled, to
pitanje kao da je odavno prelilo čašu Tresićeva strpljenja. Međutim, on ne
bijaše nepromišljeno čeljade koje bi podleglo trenutačnom raspoloženju.
Dugo je prepuštao vremenu da se razmatranje tatarske provale i njezino
zaustavljanje u Hrvatskoj digne na višu znanstvenu razinu. Kada je, dočekavši starost, shvatio kako to hrvatska historiografija u Kraljevini Jugoslaviji neće riješiti, nije mu preostalo drugo nego da sâm zasuče rukave i
obradi to zapušteno polje.
Njegovo polazište nije stručno-tehničko. On jest minuciozni istraživač povijesnih izvora i literature, ali iz njega ne govori knjiški moljac koji
na svakom slovu želi pokazati svoju učenost i zakučasto znanje diploma-
Nikola Crnković
103
tike, nego osoba eidetskih predodžbenih sposobnosti koja prošlost vidi u
višebojnim, jarkim, formativnim sklopovima. Za njega povijest nije puki
niz živih slika, nego neprekinuti niz dogođaja i procesa. Vidjeli smo koliko je Tresić kozmički zadan, koliko sve pojedinosti stavlja u okular svojih
nazora o svijetu, u širinu svojih pogleda, svojih filozofijskih dimenzija.
Valja istaknuti kako Tresić ni u svom poetskom, kao ni u proznom
izričaju, nije isprazni estetičar. Naprotiv, vazda je misaono čeljade, uvijek
suvislo. Ne divi se svijetu samo zato što je lijep, nego i zato što u njemu
uočava božansku promisao, daleku koliko i zadivljujuću svrhovitost i onu
– kako reče – nadumnu spoznajnu svjetlost. Zato je Tresić iznad trivijalnih
sofizama i jeftinih formalističkih mudrijašenja, iznad jalovih heurističkih
postupaka. Obratno od toga, ustrajno pokušava biti logičan do krajnjih
granica svojih shvaćanja, pa i onkraj njih, u poimanju svojih slutnji; logičan u mikrosvijetu svojih razboritih razmatranja neposredne zbilje i u
shvaćanju nedohvatnih prostora pulsirajućih galaksija.
Prihvativši Kukuljevića, Tresić je dugi niz godina obogaćivao svoje
spoznaje o tatarskoj provali, pomno studirao literaturu i dostupne izvore.
Ovako se mogu sažeti njegove polazne postavke:
1.) Strani povijesni pisci slabo poznaju hrvatsku povijest i ne nalaze
razloga da joj se temeljitije posvete, koliko bi god valjanih pobuda imali to
činiti; na žalost, hrvatski ih povijesničari svojim pretežitim dijelom slijede
nekritički, oponašateljski i na ponižavajuće služinski način.
2.) Odtuda porazni izhod za nas, Hrvate: Nema naroda kojemu je
učinjena veća nepravda od domaćih i stranih historika.
3.) Kretanje Tatara nije neka bezglava napadačka bujica koja hrli
određenim smjerovima prema nekim neshvatljivim, nagonskim porivima
i nedomišljenim hirovima vojskovođa, nego se, naprotiv, kreću po nekim
suvislim strategijskim planovima koji se temelje na vrhunskoj organizaciji kretanja vojnih postrojbi i njihovih napadačkih pothvata, te njihovom
uzajamnom koordinacijom na izvrsnoj obavještajnoj i dojavnoj službi, na
odličnom unutarnjem vojno-operativnom funkcioniranju najvećeg ikad
stvorenoga svjetskog carstva.
4.) Tresić Pavičić razlaže Kukuljevićevo mišljenje na način kako je
upravo ...borba Hrvata s Tatarima (...) ponajviše spriječila opustošenje
zapadne Europe i uništenje zapadne prosvjete od divljih, sverazarajućih
čopora tatarskih. Ovako je Tresić shematizirao strategijsku osnovu tatarskog djelovanja u srednjoj Europi pod zapovjedničtvom Subutaja: Istina
je da se Subutaj, poslije poraza vojske Nijemaca, Poljaka i čeških četa kod
Legnica, morao obračunati s Mađarima prije konačnog udarca Njemcima; a s Hrvatima prije nego će navaliti na Italiju i na cara Fridriha II.”
104
Književna Rijeka / ESEJ
Temeljni strategijski pravac tatarskog vojevanja bilo je, dakle, osvajanje
Italije, a u tomu su ih naumu zaustavili Hrvati.
5.) Drži očitom laži da je Batu-kan, glavni zapovjednik bojnog pohoda na Hrvatsku, prekinuo ratovanje i vratio se s vojskom natrag samo
zbog smrti velikoga kana Ogotaja i jagme oko njegova nasljedstva te za to
pruža suvisle dokaze.
6.) Jedinu istinu vidi u trijeznoj promišljenosti i divovskoj otpornosti Hrvata koji su, braneći svoju zemlju, slomili napadačku snagu Tatara
ne samo na Grobničkom polju, nego i u nizu drugih bitaka na kopnu i
moru, učinili njihov opstanak u svojoj zemlji bezizglednim i prisilili ih na
povlačenje.
Očito je borba Hrvata protiv Tatara crna točka hrvatske historiografije, na žalost – ne jedina, nego tek jedna od mnogih. Historiografija
je praslika svjeta, ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti, nerijetko i krivo
zrcalo u kojemu se sva zbilja izobličuje. I nije to uvjek hotimice, nego i
nehotice, jer čovjek nema savršen perceptivni pribor: errare humanum est.
Malom je narodu povijesna istina ponekad najvrjednije oružje, navlastito u borbi za opstanak, jedino spasonosno, a velikim narodima –
koji ne moraju skrbiti o svom opstanku, jer taj opstanak nikad ne bijaše
niti može biti upitan – može biti predmetom šale, igre, zabave, duhovitih
doskočica, dok je mali narod mora držati u svetištu svoje postojanosti, u
relikvijaru svoga jastva. Zato su mali narodi skloni čistunstvu u historiografiji, revnosti i ozbiljnosti, čak ponekad i pretjeranoj. Razumljivo je
stoga što su mali narodi u pravilu preosjetljivi, prozelitski zadani i skloni
isključivosti u svom istinoljublju.
Eto, takva je historiografija koja, s prijezirnim prešućivanjem odbacuje djela i misli valjana čovjeka koji je sljedećim riječima opisao povijestnu sudbinu i misiju svoga naroda u svjetu: Cinične duše mogu se rugati
Porfirogenetovoj vijesti da su Hrvati obećali svome Bogu, nakon što su
osvojili novu domovinu, kako neće ratovati s ljudima dobre volje, tj. da
neće osvajati tuđih zemalja. Ali povijest kroz tih trinaest stoljeća, upravo
od 642. godine do danas – kad slavimo sedamstotu obljetnicu izgnanstva
Mongola iz Hrvatske i Ugarske (1242.) – dokazuje mnogim primjerima da
su Hrvati strogo vršili taj zavjet svom Bogu i da nisu nikada, dok su bili
pod svojim vladarima, oružano provaljivali u tuđe zemlje s ciljem osvajanja, nego su uvijek stajali nepokolebljivi na braniku svojih granica, na
braniku Božje teodiceje i od njega udarenih prirodnih zakona.(...)
Ova knjiga – piše on u pretposljednjem odlomku Predgovora svoje
knjige – jedan je od mnogih slučajeva te božanske misije hrvatskog naroda,
možda najužasniji, koji je naprosto izgledao nemoguć; naime slom mon-
Nikola Crnković
105
golske vojske u Hrvatskoj, nakon što u bezbrojnim bitkama osvojiše gotovo čitavu Aziju i tri četvrtine Europe. Ali je hrvatski narod više puta u svojoj povijesti, kada je izgledalo da je blizu neminovnoj propasti, u zadnji
tren našao u sebi neku čudnu, rekao bih – vrhunaravnu snagu, kojom je
rušio neprijatelja, Davida Golijata, i spasio slobodu i neovisnost, ne samo
svoju, nego i svojih susjeda i uljudbu Europe...
Na kraju spomenuta Predgovora vidovito zaključuje, kao da danas
stoji u predvorju briselske zgrade Europske Unije: Tuđi i domaći cinici
mogu ironizirati ovo sveto zvanje hrvatskog naroda, mogu mu nagovještavati propast u strahovitim olujama ratova koji drmaju svijetom; hrvatski narod neće zato očajavati, svjestan da njegova uloga u dramatičnom
razvoju povijesti nije dovršena i da će ga, možda još pokolebana uljudba
duhovno ujedinjene Europe, trebati i on će je ponovo svojom krvlju zalijevati, ali i s njom – na nov, cvatniji život – uskrsivati, da u zajednici naroda
dobre volje bude slobodan gospodar svoje žrtvama posvećene zemlje.
Tako govori zreli znalac hrvatske povijesti – koji je znao proniknuti
u sudbinu i zadanost svoga naroda – i tako nam sveudilj poručuje svojom
proročkom osvjedočenošću i sigurnošću.
***
Na otoku Pagu sačuvane su neke predaje o kojima se, do najnovijeg doba, nije znalo niti ih se moglo uzimati u obzir pri tretiranju provale
Tatara i otporu što ga doživješe u Hrvatskoj. Najprije je to zapazio pisac
ovoga štiva u spjevu Berta Krešimira Balabanića Pivanje o boju u Paškin
vratiman između Pažana i Tatara, te ga prikazao javnosti. Potom je taj isti
spjev, koji nije samo sjećanje na neku davnu tradiciju na koju se pjesnik
poziva, nego i njegova umjetnička domišljatost, objavljena u drugoj knjizi
sabranih djela B. K. Balabanića.
Znatno vrjedniji predajni izvor o paškom otporu Tatarima dospio
je do nas u obliku zapisane pučke pjesme. Privlački župnik, don Blaž
Karavanić (1872-1954.), rodom Pažanin, uvrstio ju je u svoj veliki spjev
Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu. Već sje prema naslovu uočljivo kako taj pisac prednost daje osmeračkim strofama uz deseteračke,
iako ih ima skoro dvjestotinjak puta manje nego deseteračkih (31:5762).
Čini to zato što su svi osmerci izvorno predajno dobro, uz autentičnost i povijesnu valjanost u koje Karavanić ni najmanje ne sumnja, a
sve ostale deseterce složio je sâm, s mnogo manje pjesničke rafiniranosti. Ta je razlika nedvojbena, uočljiva i površnu znalcu pučkog pjesništva, te ovo nije mjesto gdje bi to valjalo potanko dokazivati. Značajnije je ovdje istaknuti sadržajnu stranu te versificirane tradicijske poruke.
106
Književna Rijeka / ESEJ
Povijesna sekvenca vojevanja Pažana s Tatarima sadržana je u dvanaest osmeračkih kvartina. Evo ih:
Nahrupila divlja četa,
Sva pogana i prokleta,
Na osobu kralja Bele,
Oko njega obruč splele.
Da im ne bi utekao
I iz pandža umakao,
Sad je čas ga uhititi,
Rusu glavu odrubiti.
Tako će im prosto biti,
Ungariju podjarmiti.
Ali nekrst još računa
Da kad pade kralja kruna
Križ će Kristov oboriti
I kršćanstvo skroz slomiti,
A poganstvo nasaditi,
/Zlog nekrsta proslaviti/.
Oko kralja četa mala,
Ujedina tu je stala,
E da kralja svoga brani,
Protukrsta da odstrani.
Pažani su krstarili,
Brodovima tu su bili,
Barjak Krista su razvili,
Da se mogu oprit’ sili.
A i drugi otočani,
Kralju svomu svi odani,
Izdašnu su pomoć dali,
Pred pogibli ne predali.
Zametnu se borba ljuta,
Ajme, teška, a i kruta.
Nikola Crnković
107
Pobjedu će slavit naši,
Jer ih krvni rat ne plaši.
Nastala je vreva, žurba,
Vika vražja, a i gužva;
Na potoke krv se liva,
A u krvi Tatar pliva.
Konac borbe je nastao
Kad je Tatar slomljen pao
I u moru smrt našao;
Žrtva teških Pag imao.
Krst nek’ živi sve dov’jeka,
Odjekuje glasna jeka.
Nu, u tome svak’ je dao,
A i činom dokazao
Da za krsta rat voditi
Do potribe i umr’jeti,
Dužnost veže kršćanina,
To je njemu djedovina.
Po smislu i duhu, ova bi se pjesma mogla svrstati među one koje u
sebi vuku tragove zbivanja iz 13. stoljeća, kad su se još vodili posljednji
križarski ratovi, ili iz doba prvih opjevanih bitaka s Turcima u 14. stoljeću. No, po oblicima riječi i pravopisnim preinakama, na njoj su očiti
tragovi kasnijih – tko zna kolikih i kakvih – redakcija, posljednje Blaža
Karavanića u prvoj polovici 20. stoljeća. Pred nama je, dakle, višekratno
novelirana verifikacija, ali joj se ne mogu poreći svojstva tradicijskog i
dokumentarnog izričaja s otoka Paga, poreći makar minimalna vjerodostojnost i valjanost kao mogućeg odraza zbiljskih povijesnih zbivanja na
ovim prostorima.
Uzme li se tako, ova pjesma svakako obogaćuje hrvatske povijesne
izvore o ratovanju s Tatarima početkom 40-tih godina 13. stoljeća, kao njihov jedini živi trag. Snagu tog traga okrjepljuje i činjenica što je na istom
otoku spomenuti pučki pjesnik Berto Balabanić, slijedeći drugi korijen iste
tradicije, stvorio vrlo dojmljivu pjesničku umjetninu. Gotovo nevažna je
među njima razlika u tome što Balabanić, ne znajući za Karavanićev izvor
i verziju zbivanja, stavlja mjesto bitke u Paška vrata, a Karavanić, pak,
108
Književna Rijeka / ESEJ
držeći se izvora koje je prikupio i obradio paški notar i povjesničar Marko
Lovre Ruić (1745-1808.), vidi razbojište na drugoj strani otoka, u Virskomu moru – između Vira, Mauna i Paga.
Ovako Karavanić, deseterački, opisuje situaciju nakon što je kralj
Bela IV. pobjegao iz Ugarske te je, mijenjajući skloništa u hrvatskoj unutrašnjosti, dospio na more:
Kralj odluči poći putem mora
Do bijeloga frankopanskog dvora,
Na otoku Krku gdje će naći
I sigurnost, a i zlu umaći.
Kroz otočje zadarsko on pođe,
Nesmetano preko mora prođe.
Tad se kralj u Zadar malko svrati,
Gostoprimstvo njemu grad ne krati.
Posl’je kratkog u Zadru odmora
Kralj nastavi svoj put preko mora,
A kad prođe tamo preko Vira
Zatekla ga nekrsta nevira.
Tatar pazi pomno stope kralja,
Na sva mjesta izvidnice stavlja
U tu svrhu da kralja uhvati
Da svezana u ropstvo ga sprati.
Ne ulazeći u definitivne prosudbe, iz svega je rečenog očito kako
Tresićevo povijesno djelo Izgon Mongola iz Hrvatske ni do dandanas nije
valjano istraženo i valjano vrjednovano, kako je podcijenjena njegova misaona osobnost, njegova povijesna akribija i razboritost, kako je vrli Ante
Tresić Pavičić sveudilj žrtvom bolestnoga stanja u hrvatskoj književnoj i
političkoj historiografiji koje još razjedaju crvotočine kojekakvih nadnacionalnih zabluda.
***
Na kraju, što reći o Tresićevu jezikoslovnom tradicionalizmu?
Jedini, ali sažet i pregledan osvrt na njegovu slovničku i pravopisnu
osebujnost objavila je Iva Lukežić u proslovu njegove navedene povijesne
knjige. S razlogom izlažem taj osvrt u cijelosti.
Nikola Crnković
109
S obzirom na vrijeme izdavanja i mišljenje o tome da su djela objavljivana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj listom pisana ozloglašenim “korienskim” pravopisom, istini za volju valja reći da toga u tom dijelu nema:
pravopis je morfonološki jednak onome koji je godine 1892. uveden Brozovim pravopisom, kontiuniran Boranićevim pravopisima između 19041951. godine i svim kasnijim hrvatskim pravopisima – do naših dana, s
jednom, moglo bi se reći – autorskom – iznimkom: Tresić-Pavičić piše
mjesta kratkog starog “jata” onako kako su to radili i propisivali sljednici
Zagrebačke filološke škole u drugoj polovici 19. stoljeća: mjesta kratkog
starog “jata” bilježi sekvencijom ‘‘je’’ (primjeri iz ‘‘Predgovora’’: čovjek,
čovječji, čovječanstvu, namjere, rješava, ljepše, osjeća, djelovanje, vječnoj, svjetlomrca, djela), a mjesta staroga dugog “jata” sekvencijom ie
(tiela, vriedi, unapried, uviek, besviesna, vrieme, svietleći, zviezda). Tresić
Pavičić je, rekli smo, tradicionalist!
Eto, to je učena prezentacija Tresić-Pavičićeva načina pisanja. Valja
ipak ponešto razložiti i pojasniti određena motrišta u predočenom štiv,
koja su znakovit odraz vriemena i mjesta u kojemu je nastao pretisak Tresićeva djela 1992. godine. Naime, znakovito je već to što je dr. sc. Iva
Lukežić, onodobna redovna profesorica kroatistike na Pedagoškomu fakultetu Sveučilišta u Rijeci, u svojim uvodnim Pripomenama spomenutoj
nakladi držala potrebitim uputiti čitatelja u ortografsku osobitost Tresićeva teksta. Držala je to potrebitim, makar ta osobitost, daleka od ikakvih
značenjskih nejasnoća riječi, sama po sebi ni najneukijeg čitatelja nije mogla zbunjivati niti ga dovoditi u dvojbe.
Koji god bili motivi za takav postupak, sigurno u samoj knjizi nema
nikakva znakovlja, niti ikakvih tekstova, ičega nepriličnog što bi ga činilo
oportunim, još manje nužnim. Jednako je sigurno da joj nije bio, niti mogao biti nametnut. Stoga valja zaključiti da ga je obavila sua sponte, kao
naravni čin svoje profesionalne datosti i dužnosti.
Zapravo se Iva Lukežić, cijelim svojim uvodnim četverostraničnim
napisom, ograđuje od Tresića Pavičića kao autora koji je dao objaviti svoje djelo 1942. godine, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, u ratno doba,
kada su se knjige – kako reče – listom pisale ozloglašenim “korienskim”
pravopisom. Nameće se samo pitanje čini li to ona kao revna učiteljica
kojoj je nepodnošljiv svaki otklon od ustaljene pravopisne prakse ili kao
sveudilj ideologijski jednoumno čeljade koje se čudi što se u doba te hrvatske države moglo pojaviti išta naravno i zdravorazumsko, išta što nije
grozomorni zločin?
No, ima i košarica činjeničnih promašaja u navedenu njezinu odlomku. Primjerice:
110
Književna Rijeka / ESEJ
1.) Nepotrebna je i suvišna, ako ne i štetočinska, ograda Ive Lukežić od korienskog pravopisa, o kojemu je ona očito vrlo malo znala u
doba kad je pisala navedenu natuknicu o Tresiću Pavičiću i Tatarima jer,
u suštini, ne postoji nikakva uvjetovanost i uzajamnost između spomenuta
pravopisa i Tresićeva načina pisanja.
2.) Hrvatski korienski pravopis postao je zakonskom odredbom 27.
lipnja 1942., ali tek kao nakana koja nema provedben oblik (jasno formulirana, objavljena i obvezna pravopisna pravila) te nema valjanost obvezujućeg zakonskog propisa. Taj je pravopis stekao zakonsku valjanost tek
1944. godine, kad je Ured za hrvatski jezik, u nakladi Nakladnog odjela
Hrvatske državne tiskare, objavio Hrvatski pravopis koji su sastavili Franjo Cipra, umirovljeni profesor Učiteljske škole i dr. Adolf Bratoljub Klaić, profesor Visoke pedagoške škole u Zagrebu.
3.) U prve tri godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske korienski pravopis, dakle, nije imao zakonsku snagu te nije mogao nikoga
obvezivati da ga se u javnim publikacijama bezuvjetno pridržava. Posebice u vrijeme talijanske okupacije od 1941. do 1943. godine nije mogao
tangirati Antu Tresića Pavičića kao normativna pojavnost u njegovu splitskom azilu.
4.) Hrvatski korienski pravopis nije ozloglasila struka, nego kojekakve barbarske politike, i to poimenično: kriminogena četnička politika
(po načelu: Do istrage naše ili vaše!), jednako zlotvorna jugoslavenska
politika karađorđevićevskog velikosrpstva (1918-1941.) te zločinačka komunistička politika u razdoblju od 1945. do 1990. godine (u suštini, s
velikosrpskim, koliko i protuhrvatskim, nabojem) – sve tri pojedinačno
i zajednički jednoglasne u urlajućem zlosilju totalitarne vlasti u kojemu
Hrvati nisu mogli slobodno odlučivati o svomu pravopisu i svom jeziku.
5.) U Hrvata je zamisao o nacionalnoj slobodi, još od narodnog
preporoda u 19. stoljeću, utemeljena na shvaćanju vlastita jezika kao značajne, svetotajstvene sastavnice te slobode. Hrvatski jezik je – već svojom
začudnom izražajnošću, opajajućom zvučnošću, tradicionalnim umjetninama njime stvorenim, uljudbenim vrijednostima njime izraženim, svekolikom svojom mnogovjekovnom pisanom baštinom i vlastitim pismom
– značajan izraz i sredstvo narodnog osloboditeljskog napora, a ujedno i
njegova svrha.
6.) Već u toj ulozi jezik ulazi u političku sferu, a taj se ulazak višestruko uvećava samom činjenicom što državotvorno hrvatstvo u AustroUgarskoj Monarhiji stoji nasuprot njemstvu i mađaronstvu, sjedinjenim,
zajedničkim hegemonijskim i imperijalnim interesima. Stoji, iznova probuđen, hrvatski jezik nasuprot agresivnim strancima, kojima se s juga i
Nikola Crnković
111
zapada priključuje napadačka isključivost talijanskog risorgimenta, a s
istoka imperijalno nezajažljive ortodoksije srpske denominacije. Stoga je
borba za jezik važna sastavnica borbe Hrvata za nacionalni opstanak.
7.) Tresić Pavičić je, u svom Izgonu Mongola, doslovno napisao:
Ovo je djelo predano Matici Hrvatskoj 21. X. 1940. – što znači: nepune dvije godine prije obljetnice kojoj je namijenjena njegova knjiga i prije same
pojave knjige u javnosti. Nedvojbeno ju je, dakle, počeo pisati prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, a jamačno i prije konstitucije Banovine Hrvatske. Stoga nema razloga u tim oscilacijama hrvatske državnosti
od 1939. do 1945. godine vidjeti ikakva poticaja za neko osebujno Tresićevo pisanje ili vraćanje nekim starim hrvatskim ortografskim tradicijama.
8.) Zorni dokaz da je takvo Tresićevo pravopisanje prethodilo našemu banovinskom, kao i potonjemu korienskom pravopisu, jesu njegove
pjesme citirane ovom tekstu, kao i ostale njegove verifikacije u Wiesnerovu Hrvatskom književnom zborniku.
9.) Za razliku od Stjepka Težaka, koji pisanje jata kao dvoglasa
ie drži elementom korienskog pravopisa, iz navedena teksta Ive Lukežić
može se, pak, zaključiti kako Tresićevo pisanje jata, tobože, ne pripada
korpusu korienskog pisanja, nego – valjda – nekom osobitom shvaćanju
i grafijskoj interpretaciji tog dvojnog vokala izvan pravopisnih sustava, a
što može, ali i ne mora biti točno.
10.) Riječ je o tomu da Tresić Pavičić ne piše dugi jat sekvencijom
ije, kako to čine pobornici fonologijskih ili morfonologijskih (zvukovnih
ili zvukovnooblikovnih) pravopisa, nego sekvencijom ie, kako to propisuje etimologijski, tj. korienski pravopis. U pisanju kratkog jata, pak, nema
takvih razlika: u svim pravopisnim verzijama piše se sekvencijom je, a
tako čini i Tresić Pavičić. Naizgled sitnica oko koje – reklo bi se – nije
vriedno lomiti koplja, ali to je tako doista samo naizgled, jer je interpretacija jata jedna od temeljnih stožernica valjana shvaćanja i doživljavanja
hrvatskog jezika kao uljudbenog i civilizacijskog dobra, kao identifikacijska oznaka kreativne, vječno obogaćujuće umjetnine, kao najvećega tradicijskog dobra našega naroda.
11.) U ovom kontekstu posve je nevažno koliko je Tresić Pavičić
bio blizak ili dalek razlikovanju i pozitivnom rješavanju hrvatskoga pravopisa i pravogovora. Važno je što je on, svojim osebujnim načinom pisanja, izrazio svoje neslaganje s Boranićevim pravopisom te što je, poistovjećujući jugoslavenstvo s osvajački nastrojenim srpstvom, barem u toj
pojedinosti istaknuo svoj vlastiti baderij hrvatstva.
Cijelu priču o Tresićevu pravopisu valja zaključiti općom napome-
112
Književna Rijeka / ESEJ
nom kako je u Hrvatskoj dugo tinjalo nezadovoljstvo ustrajnim pokušajima unitarizacije jezika u Kraljevini Jugoslaviji. Tresić Pavičić nije pasivni
promatrač, nego istaknuti sudionik sukoba. Žrtva je, osjeća se napadnutim, s nametnutim igom neslobode oko vlastita vrata. To ne bijaše slučajni
izlet tog književnika, mudroslovca i povjesničara u začarane nepoznanice
jezikoslovnog svijeta, nego promišljena odluka vrsnog poznavatelja i umjetničkog korisnika hrvatskoga jezika, njegovih gramatičkih zakonitosti,
metričkih i akcenatskih osebujnosti, njegove fonetske strane i ortografske
prakse – makar se nikad nije bavio jezikoslovstvom kao strukom.
Vidjeli smo kako Tresić u svojim kasnim radovima načinom pisanja
jasno pokazuje odmak od unitarizmu sklonih normativa Ivana Broza, zakonom nametnuta Boranićeva pravopisa, naravno, ponajviše od Belićeva.
Ovdje nema smisla zločesto nabrajati tko je sve u Hrvatskoj u magleno
iluzionističko doba nakon 1918. godine počeo pisati ekavicom ili, pak,
što je sve na njih – te pisce i kulturne djelatnike – već u početnim godinama funkcioniranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, djelovalo da se
vrate predhodnoj pravopisnoj praksi. Značajno je da se Tresić, navedenim
načinom pisanja jata, pojavljuje u javnosti kao otvorena oporba jugoslavenskoj državnoj vlasti i kao snažan poticatelj da se Hrvati vrate vlastitoj
slovničkoj tradiciji.
Prije četrdesetak godina upozorio sam: Ako su neki hrvatski književnici ipak prihvatili mogućnost izvornog izričaja i korijenskog pisanja,
to nikako ne znači da su samim time bili ustaški pisci. Među takve spada i
Vladimir Nazor, čije su prve partizanske pjesme – pisane takvim pravopisom – objavljene u “Borbi” br. 37 od 8. veljače 1943. godine.
To kao da nam sveudilj živo poručuje Ante Tresić Pavičić. Do kraja
života tražio je rješenje u svom osobitom pisanju jata. Slobodno možemo
reći da nije uspio, jer se držao rješenja vrlo proširenog u hrvatskoj publicističkoj praksi do 1918. godine, jer je bilo hibridno: nije se htjelo odreći
fonologijakog imperativa, kako u pisanju jata mora ostati pri jasnu grafijskom razlikovanju dugoga i kratkoga jata. A taj imperativ je, jednostavno
rečeno, zbunjujući fenomen, šarena laža koju valja zanemariti, odbaciti.
Naime, za razliku od drugih samoglasnika, jat jest dvoglasni vokal, ali
nipošto nije jedini koji ima tu naglasnu različitost, jer jednako je ona svojstvena i svim ostalim samoglasnicima. Stoga, ako tu različnost samo iznimno upisujemo iznad svih drugih vokala (primjerice â na dočetku imenica
u gen. plurala), tako možemo činiti i s jatom. Tako valja postupiti pogotovo zbog toga što je ije, kao tzv. dugi jat, potpuno neadekvatan grafički
oblik za ono se čuje u hrvatskim (i)jekavskim govorima.
Nikola Crnković
113
***
U središnjici ovoga napisa stoji Ante Tresić Pavičić kao njegov naslovnik, poglavito kao osobnost u kojoj se, kao u optičkoj prizmi, prelamaju zrake sunčana dneva njegova zavičaja i vektori kozmičkih silnica
hrvatskog podnebesja te razlažu u prepoznatljivu kolorističku i oblikovnu
datost naše prošlosti i sadašnjosti. Tresić nije mitski div ni antički heroj,
nego običan čovjek s našeg tla koji je – prošavši mnoga bespuća i životne
zamke – dosegnuo umničku valjanost, spoznajne i literarno tvorbene sposobnosti do kojih se malo tko vine. To osobito valja isticati u današnjici
zahvaćenoj erozijom ljudskih vrijednosti.
Tresiću Pavičiću upućuje nas, poglavito, sjećanje na njegov otpor
svemu što je krnjilo hrvatsku nacionalnu osobnost i njezinu uljudbenu valjanost. Valja se prisjetiti drugih uglednih pobornika takve ustrajnosti. To
su, među inima, klasicist i slavist Adolf Veber Tkalčević (1825-1889.),
pravni povjesničar i leksikograf Vladimir Mažuranić (1845-1928.), povjesničar Vjekoslav Klaić (1849-1929.), manje dosljedan, ali znakovit Vladimir Nazor (1976-1949.), jezikoslovac Franjo Cipra (1883-1858.), klasicist
i kroatist Bratoljub Klaić (1909-1983.) te najveći naš živući jezikoslovac
Bulcsu Laszlo (1922.→). Svjesni toga, dužnost nam je taj napor nastaviti. Pogotovo danas moramo na tomu ustrajavati. Ne smijemo sustati, niti
dalje uzmicati! Moramo to činiti dosljedno, tim više što je krajnji trenutak
da se suzbiju naše unutarnje negativne tendencije sklone kanonizaciji i
legalizaciji postojećega hrvatskog slovničkog i pravopisnog bespuća na
sramotno niskoj, znanstveno nedopustivoj razini.
114
Književna Rijeka / ESEJ
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
Odnos pjesnika i kraja
Esej s izlaganja na Međunarodnom skupu esperantista-katolika: Mali jezici – bogato literarno stvaralaštvo
(Kaptol, prosinac 2011.)
U
tekstu koji slijedi, zbog specifičnosti vlastitog iskustva, usporedno ću se osvrnuti na odnos pjesnika i kraja – u kojemu živi i onoga iz kojega je otišao. No, zbog tragedije koju je doživio moj zavičaj, radi informiranja šire javnosti, više ću se zadržati na svojoj vezanosti za rodni kraj i neprekidnoj čežnji za povratkom.
Veza čovjeka za rodni kraj ostaje trajna do njegova povratka u zavičaj ili do završetka ovozemaljskog života, što potvrđuju bezbrojni primjeri
tijekom povijesti. Ljudi se sele iz različitih razloga: ekonomskih – u težnji za boljim životom; političkih –zbog neslaganja s vladajućim režimom
svoje države; radi školovanja ili napredovanja u zvanju, a osobito su teški
odlasci izbjeglica i prognanika zbog ratnih strahota.
Napuštanjem zavičaja, vezanost sa svime što je ostalo u rodnom
kraju, opterećena bolom te snažnom čežnjom za povratkom, ne smanjuje
se vremenskim odmakom. Često se čak i pojačava; stoga se mnogi iseljenici i u dubokoj starosti vrate u stari kraj.
Odnos pjesnika i kraja isprepleten je neraskidivim nitima od kojih
su izatkani biseri svjetske literature. Kao umjetnika i kao društveno biće,
pjesnika ne može mimoići ništa što se zbiva u njegovu kraju. I radost i
bol, sve društvene promjene, razvoj i napredak, a osobito velike tragedije
– njegova su snažna motivacija i inspiracija.
Iz neprekidne čežnje, kao iz nepresušnog izvora s kojega se umjetnik napaja, nastaju veličanstvene simfonije, zadivljujuće slike, vrhunska
književna djela.
O svom odnosu prema zavičaju osvrnut ću se, u ovom tekstu, s dva
motrišta:
1.) sa stajališta čežnje koju sam osjetila odlaskom na školo-vanje i
koju sam iskazala u intimnoj poeziji, te kratkim pričama i lirskim minijaturama;
2.) sa stajališta osjećaja boli i nemoći pjesnika da učini nešto za
svoj kraj u njegovim najtežim povijesnim trenutcima, kojima i sâm može
Ljubica Kolarić-Dumić
115
i mora svjedočiti.
Dva su značajna čimbenika poveznice Srijema i mene osobno. Srijem je pripadao Hrvatskoj s kojim je 1918. godine ušla u bivšu zajedničku
državu. Raspadom stare države u krvavom ratu, Hrvatska gubi Srijem, kao
i još neke svoje dijelove.
Rođena sam u srijemskom mjestu Kukujevci za vrijeme Drugoga
svjetskog rata (1942.) i nakon završene osnovne škole na daljnje školovanje odlazim u Hrvatsku, svoju matičnu domovinu. Završavam vinkovačku gimnaziju, a u Rijeci Pedagošku akademiju, gdje cijeli radni vijek,
u istoj osnovnoj školi, predajem hrvatski jezik. Emotivno neraskidivim
nitima vezana za Srijem, ali i jednakom ljubavlju prema Hrvatskoj, živim na stalnom putovanju između zavičaja i domovine. Nikada se nisam
mogla otrgnuti od rodnog mjesta, pokidati nevidljive lance koji nas vežu.
Zašto se nisam vratila? Više je razloga zbog kojih sam ostala i koji
potiskuju čežnju za povratkom. Neizmjerno sam voljela svoj učiteljski
poziv i hrvatski jezik koji nisam mogla predavati u zavičaju, a ljubav prema domovini Hrvatskoj jednako je jaka kao i ona prema zavičaju. Osjećaj
osamljenosti svladavala sam pišući pjesme...
Sama sam, a prolaze ljudi: Sama sam… / Oko mene prolaze ljudi.
/ Razgovarati bih htjela, prijatelja sresti, / stati na cesti / i dobar dan poželjeti znancu. / Strancu se ne mogu nasmiješiti, Ne će me razumjeti. / U
ovom gradu / nepoznat je meni svijet. / Leptir je poljubio cvijet, / vjetar
je otkinuo laticu ruže. / Oni se dugo druže. / Moji prijatelji / prve igre i
prvi koračaji / tamo su preko brijega. / Ispod snijega / duboko skriveni, /
a čežnja u meni / teška je. Umorna sam od traženja dugih, / sama sam, a
prolaze ljudi.
Sa samoćom samujem (minijatura): Tako često u osami / Plačemo
ja i srce / Plačemo tiho sami.
Godinama sam samu sebe uvjeravala kako sam na privremenom
radu između zimskih i ljetnih praznika koje sam redovito provodila kod
kuće. Sigurna da ću se jednoga dana zauvijek vratiti, radovala sam se kao
dijete zagrljaju majke. A ono: kod kuće imalo je za mene sveto značenje,
zbog kojega, kad u Domovinskom ratu ostajem bez zavičaja, moja bol za
izgubljenim krajem postaje gotovo neizdrživa.
Što osjeća pjesnik odlaskom iz rodnog kraja, ispisala sam u zbirkama poezije i mnogim neobjavljenim rukopisima, te u mnoštvu pisama/
priča majci, kojima sam objema olakšavala život. Sve proživljeno u djetinjstvu ostalo je netaknuto u sjećanju i stalno se isprepliće s doživljajima
116
Književna Rijeka / ESEJ
u novom mjestu boravka. U stalnom procjepu između stvarnog boravišta
i onoga što sam ostavila na odlasku, usporedno sam živjela dva života....
Putujem svake noći: Tamo, gdje pripadam sva, / tamo, gdje u čežnji živim, / tamo… / jer ne mogu da se smirim, / putujem svake noći. /
Ujutro vraćam se JA.
Želja za povratkom dugo je bila toliko jaka da su se san i stvarnost
izmjenjivali poput dana i noći. Dolasci i odlasci, rastanci s onima koje sam
ostavila, stajali su ispred mene kao zla sudbina s pitanjima bez odgovora.
Zašto se ne vratim? I gdje, zapravo, pripadam? Živim li u novom kraju ili
ondje gdje mi je ostalo djetinjstvo?
I kamen ovaj volim: Zovu me jutra tvoja, zemljo, / mole me sutoni
da se ponovno vratim, / srce iz grudi hoće. / Ne pita / mogu li ostaviti novi
dom / i otići ognjištu starom. / Ali kako, kako da odem? / I ovdje je domovina moja. / Ova ulica moga grada, / ulica je i moja. / Kako da odem / kad
kamen ovaj volim / i more, ravnicu plave boje. / Kroz valove mlada žita mi
mašu, / a stijene šapću: / Ostani / i mi smo tvoje.
Život i snove neprekidno sam pretakala u pjesme: San o povratku /
Otišla sam kao lahor / Kao sužanj vraćam se. / A moja bol / Koju ostavih
na odlasku / San je ili pjesma.
Koliko god se snašao i uspio u novom mjestu življenja, duša pjesnika ostaje zauvijek zarobljena u nekom kutku najranijeg djetinjstva. Teret
čežnje nosit će kao naramak sijena s livada zavičaja: Iščupano stablo / ne
pušta nove grane. / Tužno uvene.
Moji odlasci iz rodne kuće bili su uvijek bolni. U večernjim satima potpune osamljenosti i u mislima na svoje bližnje u daljini, nastaju
pjesme: Ravnico moja, Tri djetinjstva, Pod starom voćkom, Žitno polje,
Miriše zemlja, Jesenske noći, Proljeće tražim, U daljini, Bit ću sretna,
Zemljo, čekaj, Sama sam, a prolaze ljudi, Jasmin, Ako se ne vratim i druge, te ciklus lirskih proza, od kojih smatram najsnažnijom Moja najtoplija
zima, gdje sam iskazala svoje najdublje i najbolnije osjećaje prema majci
i našim rastancima.
Motivi čežnje i ljubavi prema rodnom kraju utkani su u zbirke poezije: Raskrižje (Rijeka,1983.), Sva u srcu (Zagreb,1985.), Vratit ću se,
Zemljo (Zagreb,1991.), Stazama jutra (Rijeka, 1995.), Ususret svojoj zvijezdi (Austrija, 2010.), te u pričama Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 1997., 2010. i Subotica, 2011.).
Uz sve teškoće mojih roditelja, u njihovoj silnoj brizi za nas, djecu,
bila sam vrlo sretna djevojčica. I čitavog života, u svemu što me okružuje,
tražim iskru radosti. Pišem pjesme za djecu (mnoge su uglazbljene) pune
radosti i ljubavi prema ljepoti i životu. U slikovnicama S vjetrom kroz go-
Ljubica Kolarić-Dumić
117
dinu (1999.), Od proljeća do proljeća (2003. i 2004.), Izašli iz priče (2005.), Ja se mraka ne bojim (2010. i 2011.) i Pjesma o zmajevima
(2011.) te u izabranim pjesmama za djecu Igrajmo se radosti (2006. i
2007.), uz duboko poznavanje dječjeg svijeta koji sam upoznala dugogodišnjim učiteljskim radom, ispisujem i svoje sretno djetinjstvo te na taj
način nastavljam prekinuti život u zavičaju.
Za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu
2006. godine dobila sam Godišnju nagradu Grada Rijeke. Za puno ljepote
zahvaljujem Rijeci, gradu dobrih ljudi, gradu moje djece i mojih divnih
učenika.
Razmišljajući o neraskidivoj svei pjesnika i rodnog kraja, pišući
ovo, neprestance razmišljam sintagmi profesora emeritusa Ivana Goluba
Pjesma neka nam bude disanje.
Moram pisati, kao što moram disati, znala sam govoriti – kao da se
opravdavam.
Neka bude glasna pjesma! Neka je čuje cijeli svijet! Hrvatski je
jezik malog (ali velikog!) naroda s dugom, često vrlo teškom poviješću,
bogate tradicije i kulture, velikih književnih djela.
Kad se 1990. godine raspada bivša država, a ubrzo započinje velikosrpska agresija na Hrvatsku, nedvojbeno i jasno us-tajem protiv ratnih
strahota koje su se nadvile nad moju domovinu. Ljubav prema svom narodu koji pati i bol zbog ratnih strahota iskazujem pjesmama antiratnog
sadržaja: Molitva za Hrvatsku, Hrvatski vojnik, Novo jutro, Molitva za
poginule hrvatske ratnike, U suncu ćeš sjati... Više mojih pjesama uglazbljuje doajen hrvatske glazbe Ljuboslav Ljubo Kuntarić, od kojih se ističu: Hrvatskoj majci, Molitva za Hrvatsku i Vukovare, spomeniče.
Nacionalna svijest, koju sam ponijela iz roditeljskog doma, snažan
osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i vjerski odgoj u katoličkom duhu,
od rane mladosti stavljaju me na stranu istine i pravde, što će u ovom periodu mojega stvaranja osobito doći do izražaja.
Tijekom srpske agresije na Hrvatsku, od 1991. do 1995. godine,
posebnu tragediju doživjet će moj rodni kraj: pod strašnim pritiskom, mučenjima i prijetnjama smrću, protjeran je veliki broj Hrvata iz Bačke i
Banata, a najviše iz Srijema, mog užeg zavičaja.
Ovdje bih se zadržala na tragediji Kukujevaca, za koju smatram da
se nije smjela dogoditi u tim razmjerima i na početku 21. stoljeća, a patnje
Kukujevčana počele su davno... Zar samo zato što su Hrvati i što su živjeli
na prostoru za kojim su osvajači dugo težili? Ako nisam u pravu, neka me
opovrgnu. Daj, Bože, da Kukujevci budu onakvi kakvi su stoljećima bili!
U pisanim dokumentima mjesto se spominje još od 1227. godine, a
118
Književna Rijeka / ESEJ
od 1990. do 1995. prognano je gotovo cjelokupno, stopostotno hrvatsko
stanovništvo. Nadaleko su poznati po velebnoj crkvi, posvećenoj Presvetom Trojstvu, koju je oko 1727. godine dala sagraditi carica Marija Terezija.
U 19. stoljeću Kukujevce naseljavaju Nijemci, koji će biti istjerani
poslije Drugoga svjetskog rata. Tad je minirana crkva, srušen zvonik i
krov, a ostali su samo ogromni zidovi kao opomena / podsjetnik na strašan
zločin. Osiromašeni u ratnim strahotama i mučeni od nove vlasti mještani
će, nakon dugih i teških godina, uspjeti popraviti svoju crkvu.
Kad su iz mjesta istjerani Nijemci, u njihove bogate kuće naseljeni
su kolonisti srpske nacionalnosti. Odmah su zauzeli vlast, mučili i tukli
naše ljude. Počinje tjeranje u zadruge, kulacima se oduzima zemlja i proglašava ih se državnim neprijateljima. Selo se potpuno uništava. Glad je,
u tim godinama, na mene ostavila neizbrisiv trag. Ostali smo bez zemlje i
bez svega što je potrebno za život, a novi vlastodršci dolaze svakodnevno,
tražeći da im damo hrane, govoreći da su sigurni kako smo sve sakrili i da
ćemo im dati – milom ili silom. Među ljude se uvukao neizmjeran strah.
Pamtim kako se u kući često šaputalo. Govorilo se da su ovi (vlastodršci)
došli iz šume i da to zlo ne može zauvijek trajati. Bila je to velika nada i
utjeha koja nas je svih održala u tom, gotovo neizdrživom, životu. Majka
je skupljala vlati pšenice po njivama, da nam baka ispeče malo kruha.
Nakon propasti seljačkih zadruga i očitog neslaganja s domaćim
stanovništvom (bili su nam nametnuti gospodari), kolonisti odlaze, a doselit će se Dalmatinci i Hercegovci te tako Kukujevci ponovno postaju
čisto hrvatsko i katoličko mjesto. Vrijedni i neumorni Srijemci obnavljaju
imanja, grade se nove kuće, ekonomski progres je znatan, no polako i vrlo
perfidno ostajemo bez prava na svoj jezik.
Kukujevci su, poput nekih mjesta u Bačkoj, bili prava oaza čiste
ikavice, a u školi učimo hrvatski standardni jezik (o tome sam pisala u
zbirci priča Uz baku je raslo moje djetinjstvo). Sad su iz mjesta otjerani
učitelji Hrvati, izbacuju se hrvatski udžbenici, dolaze srpski učitelji i naša
djeca više ne uče hrvatski jezik. Znakovito i bolno za starije naraštaje – iz
uporabe se za dvadesetak godina potpuno gubi naš ikavski govor, a zamjenjuje ga neka mješavina ekavskog, s melodijom našega govora. Hrvatski
jezik čuvaju naši svećenici, a ikavski govor stariji ljudi, ali državna je
vlast jača i pobjeđuje nad nemoćnim narodom.
Pod neizdrživim pritiskom, veliki broj obitelji iz Vojvodine mijenja
kuće i zemlju te odlazi u Hrvatsku, a poslije redarstvene akcije Oluja u
moje selo Kukujevce upada srpska vojska i tjera sve, ostaje tek desetak
obitelji. Mjesto doživljava potpuni etnocid i kulturocid.
Ljubica Kolarić-Dumić
119
Dok sam slušala o takozvanom humanom preseljenju i vjerovala
da se tako nešto ipak ne može dogoditi, duboko potresena poručujem:
Ako odete: Ako odete, / zemlja će biti žedna, / a vi ćete na tuđim njivama
plakati… nadajući se poput djeteta da se molbom može zaustaviti zločin.
U stihove sam izlila svu nemoć, vapaj i bol za otetim zavičajem: Ne dajte
naša stoljeća / pred ovo straha pred njima! / Zavapite Gospodinu! / Kao
u ljetnim žegama / kada ste kišu molili. / Zavapite Gospodinu! / I za vapaj
će biti kasno / ako odete.
Dvadeset godina je prošlo, a ja više nikada nisam otišla kući. U
znakovitoj priči naslovljenoj Kuća na prodaju (Hrvatsko slovo, i Književna Rijeka, 2011.) pišem kako želim kupiti očevu/svoju kuću. Nadala sam
se da se zlokobni naum osvajača ne može ostvariti i vjerovala, kada rat
prođe, da će se svatko vratiti svojoj kući...
Pismo ocu: ...Kad odeš na groblje, reci majci da ću doći / čim ovo
prođe. / Rat mora završiti, već predugo traje. / Često sanjam / kako sjedim
na pragu / obasjana suncem.
O protjerivanju Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata godinama se šutjelo. Ne izvješćuje se o mučenim, zastrašivanim i ubijenim Hrvatima.
Kad sam na VII. i VIII. (2009. i 2010.) Susretima književnika u Rovinju
progovorila o protjerivanju naših ljudi iz Srijema, izazvala sam veliko
zgražanje sudionika, jer su mnogi tad prvi put čuli da je iz mjesta Kukujevci protjerano cjelokupno stanovništvo, pitajući se je li moguće da se
tako nešto dogodilo na početku 21. stoljeća?
Nakon Drugoga svjetskog rata iz mjesta su istjerani Nijemci, a nakon 50 godina i Hrvati. Samo ogromna crkva, osamljena i ruševna, tužno
svjedoči da su ovdje stoljećima živjeli katolici. Težnja za tuđim vlasništvom, za tuđom zemljom, zasad je ostvarena... Poslije svih ratova kroz
povijest, izbjeglice su se uvijek vraćale kući. Samo su Hrvati iz Vojvodine,
pod prijetnjom smrću, prisiljeni zamijeniti kuće, zemlju i imanja te bivaju
nepovratno istjerani sa svojih ognjišta.
Židovi su dvije tisuće godina pjevali i molili: Dogodine, u Jeruzalemu! I mi ćemo pjevati, plakati i moliti: Dogodine, u Srijemu!
O protjerivanju Hrvata iz zavičaja pišem i u redovitoj kolumni U
pohode zavičaju u listu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i
Banata Zov Srijema.
U izmijenjenom, drugom i trećem izdanju zbirke priča za djecu Uz
baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 2010. i Subotica, 2011.) objavila sam
još deset priča u kojima, začudnim pitanjima glavnoga lica – djevojčice
Zlatice, otvoreno progovaram o istini srijemskih Hrvata: ...Zavičaj nije kišobran ni dječja igračka da se može izgubiti... U poemi Vratite mi zavičaj,
120
Književna Rijeka / ESEJ
pored opisa ljepote i bogatstva Srijema, poručujem osvajaču da ćemo se
jednoga dana vratiti u zavičaj.
Također, značajno je istaknuti obnovu crkve Presvetoga Trojstva
u Kukujevcima, koju je pokrenuo župnik Nikica Bošnjaković. Za takav
pothvat potrebna su velika materijalna sredstva, koja se neće moći prikupiti bez prijatelja Kukujevaca i Srijema. O nečovječnosti jednog vremena
govori i podatak da je crkva novom stanovništvu služila i kao pilana, koji
sam zapisala u priči Moć Presvetoga Trojstva.
Planira se da bi crkva kao spomenik kulture bila otvorena 2020. godine, na 250. obljetnicu početka gradnje. Daj, Bože, da se ostvari naš san
i da na blagdan Presvetoga Trojstva, te 2020. godine, zazvone sva zvona
i pozovu vjernike – kao što je bilo od starina – na svetu misu, da velika
crkva u Kukujevcima opet bude pretijesna za sve vjernike, Kukujevčane
i njihove prijatelje, koji će nastaviti život prekinut krvavom rukom i zločinačkom agresijom! Kad s obnovljene crkve budu zazvonila naša zvona,
uz pjesmu Do Nebesa nek’ se ori..., neka odjeknu riječi Psalma: Išli smo
plačući / noseći sjeme sjetveno, / vraćamo se s pjesmom / noseći snoplje
svoje! Neka se začuje i himna Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema,
Bačke i Banata, koju je na moj tekst uglazbio Josip pl. degl Ivellio i neka
se smire čežnje onih koji su morali otići.
Bez krivnje smo protjerani, / vraćamo se rodna grudo. / Sav od
svile, sva od zlata / Otvori nam širom vrata!
Vraćam se, zaključno, početku ovog teksta, onim neraskidivim nitima pjesnika i kraja kojima su međusobno vezani i kojima su izatkani biseri svjetske literature. I ovdje ću se poslužiti svojim stihovima: Nanižimo
sretne trenutke / kao bisere. / I manje i veće. / I život će nam biti / ogrlica
od sreće.
Ako sam i maleni broj najsitnijih bisera nanizala u ogrlicu hrvatskog pjesništva, vrativši dug zavičaju iz kojeg sam otišla i domovini koja
me je primila, zahvaljujem pjesmi: / Iz bola si izrasla, / nad patnju se
nadnijela / i poletjela u svijet.
Željka Lovrenčić
121
ŽELJKA LOVRENČIĆ
Latinsko-američki književnici
hrvatskoga podrijetla
P
oznato je da su, primjerice, Vinko Nikolić, Ivo Lendić, Srećko Karaman, Viktor Vida, Boris Maruna, Dušan Žanko, Zdravko i Mirko
Sančević naši književnici koji su bili u egzilu u Argentini i Venezueli; znamo da su uglavnom pisali na hrvatskome jeziku i da ih se napokon
priznalo dijelom hrvatske književnosti. Ali manje je znano da na području
Latinske Amerike već nekoliko stoljeća djeluje i niz književnika hrvatskoga
podrijetla koji pišu isključivo na španjolskome jeziku (makar su neki od njih
rođeni u Hrvatskoj i hrvatski im je materinski jezik). Najviše ih je iz Čilea –
govori se o brojci od 200-tinjak autora s jednom ili više objavljenih knjiga.
Većina njih potječe s naše obale, poglavito s otoka Brača, a rođeni su u prije
svega u Antofagasti, Santiagu i Punta Arenasu, gradovima u kojima živi najveći broj hrvatskih doseljenika. Među njima ima pripadnika drugoga, trećega ili čak četvrtoga naraštaja naših iseljenika, svjesni su svojih korijena i
rado ih ističu. Budući da smatram kako su latinsko-američki književnici hrvatskoga podrijetla dio (i) hrvatske kulture i baštine te značajan dio velikoga
hrvatskog bogatstva riječi pisane izvan granica naše zemlje, obuhvaćam ih
izričajem hispanistička Croatica. Pokušat ću, prema zemljama u kojima su
djelovali ili djeluju, izdvojiti autore koje smatram značajnima za hrvatsku i
za kulturu zemlje čiji građani jesu ili su bili.
U Argentini bih izdvojila tri književnice: Anu Blazekovic (1924.),
Dunju Ozanic (1944-2007.) i Carmen Verlichak, te književnika i novinara Luisa Gregoricha (1938.).
Ana Blazekovic piše romane i pripovijesti te prevodi. Tematika njezinoga romana La campana (Zvono) vezana je uz hrvatsku povijest.
Roman Guenechen Dunje Ozanic objavila je 2006. Mozaik knjiga.
Osim tog djela, ova je autorica napisala i djelo Renacer (Ponovno rođenje)
te zbirku pjesama Soledad (Samoća).
Carmen Verlichak pripada obitelji koja njeguje svoje hrvatske korijene. To je osobito razvidno u knjizi Los croatas de la Argentina (Hrvati iz
Argentine), u kojoj se osvrće na događaje poslije Drugoga svjetskog rata.
Luis Gregorich autor je zanimljive studije Kako čitati knjigu (Como
leer un libro).
122
Književna Rijeka / ESEJ
U Venezueli treba istaknuti Mladena Bega (1941-2004.) koji je objelodanio devetnaest zbirki poezije. U toj zemlji je djelovao i slikar i književnik Luis Luksic (1911- 2008). Rođen je u gradiću Potosí u Boliviji. Studirao je medicinu u Čileu. Nije ju nikada završio, ali je zato aktivno djelovao u
čileanskim intelektualnim i kulturnim krugovima. Prijateljevao je s Pablom
Nerudom, Pablom de Rokhom, i drugima. Napisao je nekoliko djela o lutkarstvu, od kojih je širom svijeta poznato El maravilloso mundo de los títeres (Čudesan svijet lutaka). Venecuelska vlada ga je imenovala profesorom
Državne kazališne škole, u kojoj je podučavao glumce i dramaturge.
U toj je zemlji od 1971. do 1990. godine živio i stvarao Salvador
Prasel, rodom iz Mostara, među čijim se djelima ističu Adiós, hogar (Zbogom, dome, 1971.) i Máxima culpa (Preveliki grijeh, 1990.). Djelo Máxima
culpa prevedeno je na hrvatski jezik.
U Boliviji možemo izdvojiti Eriku Bruzonic (1970.), spisateljicu,
odvjetnicu i novinarku koja je objavila četiri knjige pripovijedaka. 2007.
godine bila je finalistica Međunarodnoga natječaja za kratku pripovijest Salon hispanoameričke knjige s pripovijetkom Žene bez kože.
U Peruu se ističe novinar i književnik Esteban Pavletich Trujillo
(1906-1981.), koji je jedno vrijeme bio tajnik Augusta Sandina u Nikaragvi.
Pisao je pjesme, romane, pripovijesti, književnu kritiku. O njegovome opusu pisali su, između ostalih, Pablo Neruda i Ivo Andrić.
José Pavletich (1942.) također je novinar i književnik koji je stekao
ugled u zemlji i inozemstvu, dok je Zinka Saric Pardo uspješna suvremena spisateljica. Rođena je u Limi 1949. godine. Otac joj Hrvat, a majka
Peruanka. Završila je studij unutarnjeg uređenja. Kroz Zinkino književno
djelo isprepliću se dvije umjetničke struje – slikarstvo i književnost: piše o
životu, moru, poljima, cvijeću i o svemu onome što dolazi iz prirode, bilo
to stvarno ili plod njezine mašte, a čitateljima se čini da pred sobom imaju
slikarsko platno. Prvu knjigu, La Esencia de la Vida (Suština života), objavila je 1983. godine u Limi i 1985. u New Yorku. Doživjela je tri izdanja
na španjolskome i jedno na engleskome jeziku. Knjiga Mágico Encuentro
(Magični susret) objavljena je 2002. u Barceloni. Zinka je izuzetno uspješna
kao spisateljica za djecu i njezine knjige obaraju sve rekorde u prodaji na
latinskoameričkome tržištu. Isto tako izuzetno je zanimljiva knjiga Más allá
de tus huellas (Još dalje od tvojih tragova), objavljena u Barceloni 2006.
godine, koja nam pomaže otkriti beskrajnost našeg bića i daje nam odgovore na mnoga pitanja. Ona nam otvara vrata duše.
Od književnika hrvatskih korijena u Urugvaju istaknula bih Antonija Lussicha (1848-1928.), brodovlasnika, poduzetnika, književnika i revolucionara. Istaknuo se i kao stručnjak za sadnju stabala – 5. listopada 1896.
Željka Lovrenčić
123
godine, u blizini suvremenoga mondenog ljetovališta Punta del Este, kupio
je teren od 1800 hektara i na njemu zasadio prva stabla današnjega Arboretuma Lussich, ogromnoga prirodnog botaničkog vrta.
Kontakt s čovjekom sa sela, ujedinjen s njegovim književnim talentom, potaknuo ga je da napiše jedno od najznačajnijih djela o gaučima u
Urugvaju: Los Tres Gauchos Orientales (Tri gauča s Istoka), koje je objavljeno 1872. godine. Od proznih djela 1893. godine napisao je Naufragios Célebres en el Cabo Polonio, banco Inglés y océano Atlántico (Slavni
brodolomi na rtu Poloniju, engleskoj banci i Atlanskom oceanu), u kojemu
pripovijeda o podvizima tvrtke za spašavanje koju je osnovao njegov otac i
s kojom je Antonio Lussich uspio ostvariti više od dvjesto spašavanja iz Río
de la Plate i duž obale Atlantika.
Dok se u drugim zemljama Latinske Amerike može nabrojiti po nekoliko značajnijih imena književnika hrvatskoga podrijetla, Čile je zaista
pravi fenomen. Iako jedan od prvih čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla pripada književnosti XIX. stoljeća (Arturo Givovovich), najveći
broj njih, većinom rođenih u toj zemlji, javlja se sredinom XX. stoljeća.
Čileanski književnici hrvatskoga podrijetla pripadnici su različitih naraštaja.
Naši zemljaci u Čile dolaze uglavnom na krajnji sjever – u toplu i
pustinjsku Antofagastu i na krajnji jug – u hladni i vjetroviti Punta Arenas,
glavni grad pokrajine Magallanes.
Hrvati na područje Magallanesa doseljavaju od 1880. Imali su pionirsku i kolonizatorsku ulogu, jer su na tom području tada živjela domorodačka
plemena. Bili su svjedoci njihova propadanja i nestajanja. Naši su zemljaci
radili najteže fizičke poslove – primjerice, gradili su svjetionik na otočiću
skupine Evangelist na zapadnome ulazu u Magellanov tjesnac (1895-1896.)
ili popločavali ulice. Bili su pioniri u stočarstvu i brodogradnji. Brzo su
napredovali na društvenoj ljestvici i mnogi od njih su se u kratkome roku
obogatili. Doseljeni Hrvati tu su i ostajali i nikada se više nisu vratili u domovinu. Sebi i svojoj djeci uspjeli su osigurati dostojanstven život. Njihovi
potomci danas su ugledni građani te zemlje.
Iz Magallanesa potječe veliki broj književnika pripadnika hispanističke Coatice koji su obilježili ne samo čileansku i latinsko-američku, nego
i svjetsku književnost: Juan Mihovilovich, Ramón Díaz Eterovic, Eugenio
Mimica Barassi, Nicolás i Domingo Mihovilovic, Agatha Gligo, Esteban
Jacksic Rakela (1907-1979.) i drugi.
Među istaknutim čileanskim prozaicima hrvatskoga podrijetla spomenut ću sljedeće: Nicolás Mihovilovic Rajcevic rođen je 16. veljače 1916.
u Punta Arenasu, a umro je 1986. u Santiagu. Njegovi roditelji, Nedjeljko
Mihovilović Martić i Katarina Rajčević Eterović, doselili su s otoka Brača.
124
Književna Rijeka / ESEJ
Počinje raditi u očevoj trgovini, a nakon osamostaljenja postaje vlasnikom modne radnje i dućana u Punta Arenasu, koji je prodavao poljoprivredne proizvode.
Bavio se i politikom. Najviša dužnost koju je obnašao bila je ona
guvernera Ognjene Zemlje u Porveniru od 1946. do 1950. godine. Godine
1953. seli u Santiago, gdje najprije radi u tvrtki Papelera del Pacífico, a
zatim u Nacionalnoj knjižnici. Mihovilovich je u književnost uveo urbanu
tematiku i uglavnom se posvećuje opisima unutarnjeg života svojih likova,
primjenjujući neke nove tehnike. Proslavio se trilogijom koja obuhvaća romane: Izdaleka zauvijek, Između neba i tišine i Po moru na kraju svijeta.
Desde lejos para siempre (Izdaleka zauvijek, 1966.) prvi je roman
ove trilogije koji je doživio nekoliko izdanja. Postao je klasikom u svojemu
žanru i tematici i autobiografskih je obilježja. U njemu autor opisuje svoju
obitelj te život naših ljudi, iseljenika, uglavnom s Brača, koji su se između
1920. i 1940. godine našli u hladnome i vjetrovitom Magallanesu, na krajnjemu jugu Čilea. Radi se o opisu integracije bračke doseljeničke obitelji u
čileansko društvo iz perspektive dječaka, mladića i kasnije zreloga čovjeka.
Djelo je uspješan spoj sjećanja iz vlastitog djetinjstva i umjetnički oblikovane priče o urbanoj sredini u prvoj trećini prošloga stoljeća. Mihoviloviceva hrvatska iseljenička saga prikazuje kako dalmatinske težačke obitelji,
odricanjem, školuju svoju djecu koja se, opet, marljivim radom i učenjem
uspinju do samih vrhova čileanskoga društva. Još su uvijek svježe uspomene iz staroga kraja i doživljaji iz prvih godina provedenih u novoj domovini.
Ova je saga otvorila novo poglavlje u čileanskoj književnosti – regionalnu književnost i još je jedan od dokaza da je djelatnost Hrvata, koji s
ostalim stanovnicima čine skladnu cjelinu, znatno pridonijela razvoju Magallanesa.
Drugi roman ovoga pisca je Entre el cielo y el silencio (Između neba i
tišine), objavljen u Santiagu 1974. godine. To je neka vrsta epopeje o pastiru
s čileanskoga juga, s arhipelaga Chiloé. U ovome poetičnom romanu opisane su ljubavi, pijanke, mržnje ili prepirke čuvara ovaca. Pisac nas upoznaje
sa svijetom pastira na krajnjemu jugu koji, usprkos svojoj surovosti, djeluje
vrlo idilično.
Treći Mihovilovicev roman, En el último mar del mundo (Po moru
na kraju svijeta), objavljen je 1978. godine u Santiagu u nakladničkoj kući
Zig-zag. To je djelo mnoge iznenadilo živahnošću, snagom, bogatstvom
mašte i savršenim opisima krajolika i ljudi. Autor dobro poznaje taj dio svijeta, osobito kanal Beagle. Mihoviloviceva priča ponovo počinje u Punta
Arenasu, u pansionu Estebana Fadica, i govori o skupini koju sačinjavaju
pustolovi među kojima se ističu Juan Zarovic, Julio Milovic i mladi Marcos
Željka Lovrenčić
125
Marcic, tek pristigao iz Europe. Svi su oni iz istoga sela, s otoka Brača. Zajedno s pripadnicima različitih naroda, okupljenima pod vodstvom pomorskoga kapetana Portugalca, kreću brodom u potragu za zlatom po otocima
na krajnjem jugu Čilea.
Drugi čileanski autor hrvatskih korijena kojega želim ovdje istaknuti
je svjetski poznati Antonio Skármeta Vranicic (izvorno Škrmeta). Ovaj
unuk hrvatskih doseljenika iz Bobovišča na Braču rođen je u Antofagasti
1940. godine. Polazio je srednju školu u Santiagu, a studirao na Filozofskome fakultetu na Universidad de Chile, gdje je redoviti profesor filozofije od
1964. godine. Književnost je magistrirao na Sveučilištu Columbia, SAD,
1966. godine. Za vrijeme vladavine generala Pinocheta u Čileu, Skármeta je, zajedno sa svojom suprugom slikaricom Cecilijom Boisier i njihovo
dvoje maloljetne djece Beltránom i Gabrielom, bio prisiljen napustiti rodnu
zemlju. Prvo su živjeli u Buenos Airesu, a zatim u Zapadnome Berlinu, u
kojemu su proveli trinaest godina. Na berlinskoj Akademiji za film i televiziju predavao je režiju. Također je bio sveučilišni profesor i književni kritičar
latinskoameričke književnosti.
Skármeta je jedan od najznačajnijih pisaca u naraštaju koji se pojavio šezdesetih godina prošloga stoljeća (nazvanoga Oni posljednji) i jedan
od najznačajnijih hispanoameričkih pisaca post booma. Pripada i među one
koji su najviše utjecali na mlađe čileanske pisce.
Skármetina djela prevedena su na dvadesetak jezika. Među njegove
ponajbolje pripovijesti spadaju Pepeljuga u New Yorku te Biciklist sa San
Cristóbala – u kojima rabi hrvatsku tematiku.
Prvi roman ovoga pisca, Soñé que la nieve ardía (Sanjao sam da
snijeg gori, 1975.), završen je za vrijeme njegova azila u Buenos Airesu
i govori o sazrijevanju mladog junaka Artura, nesuđenoga profesionalnog
igrača američkog nogometa. Roman No pasó nada (Ništa se nije dogodilo,
1980.) napisao je u Njemačkoj, a govori o čileanskome tinejdžeru koji se s
roditeljima nalazi u izgnanstvu u Zapadnom Berlinu. Tema izgnanstva na
taj se način stapa s tematikom o odrastanju i prelasku u mladenačku zrelost.
Godine 1979. Skármeta odlazi u Nikaragvu snimiti film o pobuni
sandinista, koji će dobiti naziv La insurección (Pobuna) i značajne pohvale
na natjecanju Prix Italia, godinu kasnije. Godine 1982. piše istoimeni roman u koji uvodi kolektivni lik stanovnika četvrti u nikaragvanskome gradu
Leónu. Oni zajedničkim snagama pobjeđuju brutalan i agresivan Somozin
režim.
Prvi roman koji je Skármeta objavio nakon povratka u Čile 1989.
godine je Match Ball, a najuspješniji roman u čiju trajnost autor duboko
vjeruje je El Cartero de Neruda / Ardiente paciencia (Nerudin pismonoša /
126
Književna Rijeka / ESEJ
Žarka strpljivost), objavljen 1985. godine. Radnja se odvija u Čileu, u mjestu Isla Negra, u blizini Nerudine kuće, a podudara se s usponom i padom
Allendeove vlade. Riječ je o tipičnom romanu razdoblja nakon booma usredotočenome na čitatelja, prepunome humora i zanimljivih likova, ali u konačnici jako ozbiljnoj kritici represivnoga vojnog režima.
Antonio Skármeta često ističe svoje hrvatske korijene. Vezano uz
njih, zamislio je trilogiju u kojoj će se, prema njegovim riječima, puno spominjati Hrvatska. Prvi roman iz te zamišljene trilogije je La boda del poeta
(Pjesnikova svadba), objavljen 1999. godine. Radnja se odvija na Gemi, zamišljenome otoku u Jadranskom moru uoči Prvoga svjetskoga rata. Središte
priče je svadba bogataša Jerónima Francka s prekrasnom otočankom Alijom
Emar. Glavni motivi su ljubavna priča, satirični opisi Europe uoči Prvoga
svjetskoga rata i opisi iseljenika koji početkom devetnaestoga stoljeća kreću
u Čile. Neka je vrsta ode hrvatskim (i ne samo njima) doseljenicima u Čile
i razmišljanje o moći i nacionalizmu. U romanu je razvidno snažno protivljenje vojnoj dominaciji.
Nastavak Pjesnikove svadbe je roman La chica del trombón (Djevojčica s trombonom), objavljen 2001. godine. U njemu se radnja događa u
Čileu, a govori o iseljenicima iz Malicije koji su stigli u tu zemlju. Među njima se nalazi i dvogodišnja djevojčica koja je, navodno, unuka Alije Emar,
mladenke koju su na dan njezine svadbe na jadranskom otoku Gemi napastovali neprijateljski vojnici. Djevojčica kasnije, u čast svojoj baki čija je
svadba prekinuta 1914. godine zbog napada austro-ugarskih trupa, mijenja
ime u Alia Emar. I u ovome romanu nailazimo na Skármetine korijene: radnja se događa u Antofagasti, piščevu rodnome mjestu u koje dolaze brojni
emigranti, mnogi od njih iz Dalmacije.
Na temelju Skármetinog romana Nerudin pismonoša (Žarka strpljivost) Michael Radford je snimio vrlo uspješan film. Isto se dogodilo i s romanom El baile de Victoria (Viktorijin ples, 2003.), prema kojemu je Talijan
Ricky Tognazzi snimio film, a Skármeta je bio jedan od scenarista. U tom
djelu autor prikazuje život u Čileu nakon vladavine generala Pinocheta, govori o ljubavi i prijateljstvu, a istovremeno opisuje Čile i Santiago u vrijeme
demokratskih promjena. Napeta priča o ljubavi i velikome gradu završava
tragično.
Najnoviji Skármetin roman je Los días del arco iris (Dani duge,
2011.) u kojemu slavi ponovo stečenu demokraciju i slobodu u Čileu, nakon
dugogodišnje vladavine generala Augusta Pinocheta.
Juan Mihovilovich Hernández (1951.), je pravnik, pjesnik, romanopisac, esejist i pripovjedač. Dobitnik je brojnih nagrada.
Mihovilovich je rođen u tzv. hrvatskoj četvrti u najjužnijem gradu na
Željka Lovrenčić
127
svijetu – Punta Arenasu. U toj siromašnoj četvrti boravi do odlaska na studij. Ona je jako utjecala na njega, pa kasnije u svojoj književnosti često rabi
hrvatske teme. Duboki utjecaj na ovog pisca ostavio je i djed s očeve strane,
doseljenik s Brača. Sve je to vidljivo u njegovome romanu Njezine bose
noge po snijegu (1990.).
U romanu Desencierro (Oslobođenost, 2009.) pisac se izravno obraća čitatelju i vodi s njim monolog. Javlja se iz podzemne galerije, okružen
kostima i uronjen u žitko blato, zatvoren, pretučen i nekoliko puta smaknut.
Razmišlja o svojim najdubljim osjećajima, stanjima i spoznajama, odnosima među ljudima i o svojoj obitelji.
U romanu El contagio de la locura (Zaraza ludilom, 2006.) vidljiv
je utjecaj Juana Rulfa, Marcela Prousta i osobito, Franza Kafke. Radnja se
odvija u tri dana u jednome malom provincijskome mjestu. Glavni je junak
sudac koji se nalazi između zdravog razuma i ludila. U tom djelu Mihovilovich, preko opisa života u provinciji, opisuje univerzalne teme. Najnovije djelo ovoga pisca naslovljeno Grados de referencia (Referentne razine, 2011.) može se promatrati kao roman, ali i kao razmišljanje o filozofiji,
politici, društvu, moralu te svakodnevnoj potrazi za esencijalnim ljudskim
vrijednostima.
Osim što je izvrstan romanopisac, ovaj je autor prije svega vrstan pripovjedač. To potvrđuje i zbirka pripovijedaka El clasificador (Razvrstavač,
1992.), koja je postala srednjoškolska lektira. Tematika njegovih zbirki pripovijesti je slična: prisjećanja i razmišljanja autora koji je pomalo sentimentalan, ali i dosta mračan i razočaran dok opisuje tunele u koje se zatvaraju
ljudska bića, ravnotežu koju uspostavlja priroda, nježnost koju bude neki
dragi nam ljudi...
Juan Mihovilovich nije optimističan pisac, ali je poseban. Svojim
istančanim načinom pisanja i profinjenim jezikom potiče nas na uranjanja u
teme koje rado izbjegavamo i navodi nas na razmišljanje o sebi, o ljudima
oko nas, o životu i smrti.
Ramón Díaz Eterovic (1956.) također je rođen u Punta Arenasu.
Njegovi su predci po majci došli u Čile s otoka Brača. Jedan je od najznačajnijih suvremenih čileanskih književnika; pjesnik, esejist, pisac pripovijedaka i romana. U čileansku je književnost uveo crni roman.
Iz njegova bogatog opusa izdvojit ću četiri romana prevedena na hrvatski jezik. Godine 1999. kod nas je objavljen prijevod detektivsko-špijunskog romana Correr tras el viento (Trčanje za vjetrom, 1997.), čija se radnja
odvija u Punta Arenasu, a glavni lik mu je Hrvat Yako Rendic. U njemu se,
s puno nostalgije, oživljava ambijent grada Punta Arenasa početkom dvadesetoga stoljeća.
128
Književna Rijeka / ESEJ
I radnja romana Nunca enamores a un forastero (Ne zaljubljuj se u
stranca, 1999.) – preveden je kod nas 2001. godine – odvija se u piščevu
rodnom gradu Punta Arenasu.
Posebno zanimljivo djelo Díaza Eterovica je Los siete hijos de Simenón (Sedmero Simenonove djece, 2000.). U tom je romanu glavni junak
samotan, marginalan i razočaran detektiv Heredia (lik iz nekoliko romana
ovoga pisca) koji istražuje slučaj ubojstva istaknutog odvjetnika, iza čega
se skriva mračna drama vezana uz izgradnju plinovoda između Argentine
i Čilea.
Najnoviji roman Ramóna Díaza Eterovica preveden na hrvatski je El
segundo deseo (Druga želja, 2006.), a tema mu je položaj staraca u suvremenome čileanskome društvu.
Još je jedan značajan autor kojega ovdje izdvajam iz Punta Arenasa.
Radi se o Óscaru Barrientosu Bradasicu (1974.) koji živi u Valdiviji, gdje
radi kao sveučilišni profesor književnosti. Objavio je pet knjiga pripovijesti
i roman El viento es un país que se fue (Vjetar je zemlja koje više nema,
2009.). Piše i poeziju.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. U svojim pripovijestima gotovo uvijek govori o gubitnicima, o ljudima koji su u potrazi za blagom koje
nikada neće pronaći, vječno pijanim kapetanima koji svoj autoritet pokazuju samo u barovima na lošem glasu, o zaljubljenicima koji se uzaludno
sjećaju neke davno prošle ili neostvarive ljubavi ili luka u koje nisu trebali
ni uploviti.
Među pjesnicima izdvajam:
Antonio Rendic Ivanovic (1896-1993.) rođen je u Svetom Ivanu na
otoku Braču. Još dok je bio dijete njegova je obitelj preselila u Antofagastu, na sjever Čilea. Već kao učenik srednje škole pokazao je zanimanje za
poeziju, kojom će se baviti skoro osamdeset godina. Tu svoju djelatnost
združio je s medicinom koju je studirao na Čileanskome sveučilištu (Universidad de Chile), na kojemu je diplomirao 1921. godine. Bavio se mnogobrojnim društvenim i javnim djelatnostima. Autor je stotinjak knjiga. U
znak sjećanja na svoje nećake Juana i Sergija, koji su umrli mladi, uzeo je
pseudonim Ivo Serge. Teme njegove poezije su: religioznost, misteriji, krajolici, priroda, ljubav, sjećanje na pretke i socijalna problematika. Poezija
mu je spoj jasnoće, jednostavnosti i ljepote. Umro je u Antofagasti.
Roque Esteban Skarpa Straboni (1914-1995.) rođen je u Punta
Arenasu, a umro je u Santiagu. Sin je našeg doseljenika na Magallanes.
Osnovnu i srednju školu završava u Punta Arenasu, a već kao dječak piše
Željka Lovrenčić
129
stihove i uređuje školske listove. Bio je prvak Patagonije u šahu. U četrnaestoj godini seli u Santiago i želi studirati medicinu. No, zaključuje da je
njegova budućnost književnost. Diplomirao je španjolski jezik i književnost
te postao sveučilišni profesor. Svoje je mjesto pronašao unutar generacijskog kruga koji će poslije postati dio čileanske povijesti (u tom krugu su,
između ostalih, bili Eduardo Frei, budući čileanski predsjednik i Radomiro
Tomic, predsjednički kandidat koji je izgubio od Allendea). Prva knjiga bili
su mu eseji o Lorki i Albertiju (1931.). Tek 1941. godine, u svojoj dvadeset
i sedmoj godini, objavljuje prvu zbirku pjesama. Bio je pjesnik, književni
kritičar, autor cijenjenih zbirki, antologija i studija. U svojim stihovima vidi
slavenske tragove, a u Hrvatskoj svoje korijene.
Od 1952. redovni je član Čileanske akademije, a od 1980. i njezin
predsjednik. Te je godine dobio Nacionalnu nagradu za književnost. Bio je
prvi Magallanac kojemu je pripala ta čast.
Desenka Vukasovic de Draksler (1935.) rođena je u Punta Arenasu.
Otac joj je iz Omiša, a majka iz Povlja (Brač). Pjesnikinja je i spisateljica
kratkih priča, dobitnica raznovrsnih književnih nagrada i priznanja. Dugi
niz godina živi u mjestu Cerro del Sombrero na Ognjenoj zemlji, zemlji leda
– kako je ona naziva i za sebe kaže da je najjužnija pjesnikinja na svijetu.
Kritičari osobito ističu njezinu knjigu Tarde de domingo (Nedjeljno poslijepodne, 1982.) i pjesmu El inmigrante (Useljenik), u kojoj govori o poteškoćama kroz koje je davnih dana prolazio njezin djed, boreći se za svoj život.
Nicoló Gligo Viel rođen je 1938. u Punta Arenasu. Brat je književnice
Agathe Gligo, po zanimanju inženjer agronomije i poljoprivredni ekonomist
te predavač ekonomskih znanosti u Buenos Airesu i Santiagu. Stručnjak je
za mega-planove i ekološku zaštitu svijeta. Radio je u CEPAL-u (Institut
UN-a) u Santiagu. Objavio je zbirku pjesama Tiempo color nostalgia (Vrijeme boje čežnje, 1978.). U zbirci Tiempo color nostalgia nailazimo na duboko misaone pjesme pune magičnih šaputanja, opisa prirode, razmišljanja
o korijenima i prolaznosti; na pjesme posvećene voljenoj ženi te na one koje
govore o rodnome kraju i domovini. Braču, s kojega su došli njegovi predci,
posvetio je jednu pjesmu.
Astrid Fugelie Gezan (1949.) rođena je u Punta Arenasu, mjestu
koje je bilo magnet za useljenike s raznih prostora. Po očevoj je strani engleskoga podrijetla, a majka joj je bila Teresa Gezan Livačić, čiji su roditelji
bili Lukan Gezan Livačić i Francisca Livačić Poklepović. Astrid je završila
studij za odgajateljicu na Čileanskome sveučilištu (Universidad de Chile).
U njezinim se djelima jasno opaža stvaralačko sazrijevanje koje je razvidno
u tematici te u sve boljem poznavanju umjetničke tehnike.
Emilia Toro Leontic (Santiago, 1951.) po zvanju je liječnica. Bila je
130
Književna Rijeka / ESEJ
članicom uprave Čileansko-hrvatskoga kulturnog instituta.
Andrés Morales Milohnić je pjesnik, sveučilišni profesor i esejist.
Dana 4. prosinca 2007. godine postao je najmlađim članom Čileanske akademije za jezik, prestižne institucije koja djeluje od 5. lipnja 1885. godine i
broji 36 redovnih članova. Andrés, sin Španjolca i Hrvatice koji su pobjegli
od Franca i Tita, rođen je 1962. godine u Santiagu. Doktor je književnosti
i predaje na dva sveučilišta: na državnome – Universidad de Chile i na privatnome – Diego Portales. Do sada je objavio 18 zbirki poezije i smatra
ga se jednim od najboljih mlađih hispano-američkih pjesnika. Djela su mu
prevedena na osam jezika i uključena u više od 40 zbirki poezije u Čileu i
inozemstvu. Morales je dobitnik mnogih značajnih književnih nagrada, od
kojih je najvažnija Nagrada Pablo Neruda, 2001. godine. Jedan je od najvećih promotora hrvatske kulture u Čileu, a okušao se i u prevođenju.
Drugi jedinstveni pjesnik je Niki Kuščević Ramírez (1964.), ljubitelj svjetionika (što je više nego razvidno u njegovoj knjizi Metalenguas
sobre El fantasma del faro Evangelistas (Metajezici o Duhu na svjetioniku
na otoku Evangelistas), autor potresnih knjiga kao što su Cadáver lírico o
Estudio de una imagen (Lirski leš ili Studija o jednoj slici). On piše dobru
poeziju, u kojoj je također, na ovaj ili onaj način, opširno prikazano hrvatsko
useljeništvo. Pomalo povjesničar i, svakako, pjesnik, Kuščević si je uspio
osigurati značajno mjesto u aktualnoj čileanskoj poeziji.
Christian Formoso Bavić (1971.) je jedan od najzanimljivijih pjesnika koji su se pojavili na čileanskome lirskom obzorju u posljednje vrijeme, jer unosi novine u čileansku poeziju i na više nego na osobit način
objašnjava svijet. Između ostalih, autor je djela: El odio o la Ciudad Invertida (Mržnja ili Iskrenuti grad, 1997.) ili Puerto de hambre (Luka gladi, 2005.), posljednji dobitnik važne Nacionalne nagrade za poeziju Pablo
Neruda. Formoso Bavić je dobar pjesnik koji svojom opsežnom knjigom El
cementerio más hermoso de Chile (Najljepše groblje u Čileu, 2008.) potresa
panoramu najnovijega čileanskoga pjesništva.
Završila bih ovaj dio teksta riječima Andrésa Moralesa Milohnica,
koji kaže: Ta daleka republika, taj lijepi Čile koji se nalazi na “kraju svijeta” ne bi bio isti bez Hrvata (...) koji su, nema nikakve sumnje, pridonijeli
da naša književnost zauzme posebno mjesto u latinsko-američkome i međunarodnome okružju. Na to moramo biti ponosni.
Prijevodi:
Prva knjiga Ramóna Díaza Eterovica Trčanje za vjetrom objavljena
Željka Lovrenčić
131
na je 1999. godine (Zagreb: Nova knjiga Rast). Prevela sam je ja, pogovor je
napisao Ante Zemljar. Za promidžbu te knjige i njezinoga autora osobito je
zaslužno Društvo hrvatskih književnika (posebice Srećko Lipovčan), koje
je 1998. pozvalo Díaza Eterovica na Književne razgovore. Bio je to njegov
prvi boravak u Hrvatskoj i izuzetno ga se dojmio. Nije mogao zadržati suze
kad je govorio o svom posjetu Braču i susretu s rođacima.
Iduće, 1999. godine, na Književne razgovore pozvan je Antonio Skármeta. U nakladničkoj kući Erasmus naklada iste je godine objavljena knjiga Nerudin pismonoša (Žarka strpljivost) u prijevodu Marije Roščić. Ja sam
tada radila u Hrvatskome veleposlanstvu u Čileu i mogla sam izbliza pratiti
dojmove čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla koji su počeli otkrivati domovinu svojih predaka. Zaista su bili oduševljeni i posebno ganuti.
U promicanju hispanističke Croatice velike zasluge ima HMI, a posebice njezini ravnatelji Nikola Jelinčić i Boris Maruna koji su poticali prevođenje djela tih književnika na hrvatski jezik. Od Díaza Eterovica, osim
Trčanja za vjetrom, do sada su kod nas objavljeni ovi romani: Ne zaljubljuj
se u stranca (Zagreb: HMI, 2001; prijevod: Martina Wolf), Sedmero Simenonove djece (Zagreb: HMI, 2003; prijevod: Željka Lovrenčić), Druga želja (Zageb: AGM, 2010; prijevod: Željka Somun). Izabrane pjesme Andrésa
Moralesa Milohnica objavljene su u 2002. godine (Zagreb: DSM Grafika;
prijevod: Željka Lovrenčić).
U svoj izbor pripovijedaka čileanskih i bolivijskih autora Andske priče (Euroknjiga, 2004.) uvrstila sam i pripovijesti Díaza Eterovica i Antonija
Skármete. U knjizi Mlado čileansko pjesništvo uvrštene su i pjesme Jaimea
Bristila Cañóna.
Najveće zasluge u promidžbi te književnosti svakako ima Jerko
Ljubetić, koji je preveo veliki broj djela pisaca hispanističke Croatice. Riječ
je o sljedećim piscima...
*Díaz Eterovic, Ramón: Hrvatska ja te osjećam. Iz stvaralaštva čileanskih pjesnika hrvatskoga podrijetla. Prijevod: Jerko Ljubetić. Split: HMI,
1999.
*Martinic Beros, Mateo: Hrvati u Magallanesu na krajnjemu jugu
Čilea. Prijevod: Jerko Ljubetić. Split, Književni krug, 1997.
*Mihovilovic, Nicolás: Izdaleka zauvijek. Prijevod: Jerko Ljubetić.
Split: Naklada Bošković, 2003.
*Mihovilovich, Juan: Njezine bose noge po snijegu. Prijevod: Jerko
Ljubetić. Split: Naklada Bošković, 2004.
*Mihovilovic, Nicolás: Ludi Keko. Prijevod: Jerko Ljubetić. Split:
Naklada Bošković, 2006.
*Mihovilovich, Juan: Zaraza ludila. Prijevod: Jerko Ljubetić. Split:
132
Književna Rijeka / ESEJ
Naklada Bošković, 2007.
*Mimica Barassi, Eugenio: 4 gospodara. Prijevod: Jerko Ljubetić.
Split: Naklada Bošković, 2006.
*Štambuk Mayorga, Patricia: Eliana: Posljednja karika. Prijevod:
Jerko Ljubetić. Split: Naklada Bošković, 2008.
*Hrvatska-Čile. Povijesne i kulturne veze. Odabrao i preveo: Jerko
Ljubetić.
Marija Roščić prevodi uglavnom djela *Antonija Skármete: Djevojčica i trombon. Zagreb: VBZ, 2004; Pjesnikova svadba. Zagreb: VBZ, 2003;
Viktorijin ples. Zagreb: VBZ, 2007.
Od argentinskih autora prevedeno je djelo *Dunje Ozanić: Guenechen. Prijevod: Ariana Švigir. Zagreb: Mozaik knjiga, 2006.
Članci (prevoditelji: Željka Lovrenčić i Jerko Ljubetić):
*Časopisi: Dubrovnik, Književna Rijeka, Nova Istra, Forum, Hrvatska obzorja, 15 dana, Kolo, Mogućnosti, Dometi, Europski glasnik, Časopis
za suvremenu povijest.
Željka Lovrenčić:
*Morales Milohnic, Andrés: Pjesme. Dubrovnik, 2002.
*Morales Milohnic, Andrés: Pjesme. Književna Rijeka, 2002.
*Morales Milohnic, Andrés: Osobna antologija. Prizori propadanja
Zapada. Forum, 2004.
*Morales Milohnic, Andrés: Čileanska poezija u novoj demokraciji.
Generacija devedesetih. Forum, 2005.
*Mlada čileanska lirika, Književna Rijeka, 2003.
*Mlado čileansko pjesništvo, Forum, 2005.
*Skármeta, Antonio: Borges. Dubrovnik, 2003.
*Díaz Eterovic, Ramón: Sedmero Simenonove djece. Republika,
2004.
*Díaz Eterovic, Ramón: Dovoljno bi bilo zagrliti se i nasmiješiti,
Nova Istra, 2004.
*Juan Mihovilovic – uspješna spona između dva svijeta. Dubrovnik,
2010.
Jerko Ljubetić:
*Livacic Gazzano, Ernesto: Hrvatska srž u čileanskoj književnosti.
Mogućnosti, 1996.
*Skármeta, Antonio: Vrtnja neprestana, Hrvatska obzorja, 1996.
*Hrvatski iseljenici i njihovi potomci – čileanski pisci. Forum, 1993.
Željka Lovrenčić
133
Izabrao i preveo Jerko Ljubetić:
1991.
*Mihovilovic, Domingo: Linda. 15 dana, 1997.
*Mimica Barassi, Eugenio: Dar za Coylemu. Mogućnosti, 1998.
*Skármeta, Antonio: Dvije priče. Kolo, 1998.
*Vodanović, Sergio: Viña. Trilogija u jednočinkama. Mogućnosti,
*Mihovilovic, Domingo: Daske, metalne ploče, bodljikava žica... i
tmuša i tma. Komedija od uzdaha i izdaha. Mogućnosti, 1993.
*Mihovilovic, Nicolás: A što sad? Ulomak iz romana Entre el cielo y
silencio. Hrvatska obzorja, 1994.
*Martinic Beros, Mateo: Hrvati iz Kvarnerskog kraja u Magallanesu. Dometi, 1995.
*Scarpa, Roque Esteban: Pjesme. Mogućnosti, 1995.
*Hrvatska ja te osjećam i plačem nad tobom: iz stvralaštva čileanskih pjesnika hrvatskoga podrijetla, Hrvatska obzorjea, 1995.
*Livacic Gazzano, Ernesto: Četiri priče s juga. Mogućnosti, 1996.
*Kratka priča dvaju anraštaja čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla. Književna Rijeka, 1998.
*Mihovilovic, Juan. Uredio i preveo: Jerko Ljubetić. Dubrovnik,
1999.
*Skármeta, Antonio: Ptice. Književna Rijeka, 1997.
*Mihovilovic, Juan: Njezine bose noge po snijegu. Europski glasnik,
2001.
*Mihovilovic, Domingo: Luka Milić – kirurg. Mogućnosti, 2001.
*Martinic Beros, Mateo: Nacionalno-političke kontroverze među
hrvatskim iseljenicima u Magallanesu 1896-1918. Časopis za suvremenu
povijest, 2002.
*Marinic Beros, Mateo: Iseljeništvo u Magallanesu i hrvatsko pitanje 1919-1939., Mogućnosti, 2002.
*Díaz Eterovic, Ramón: Otac se češljao kao Gardel; Kako sam izgubio dobar glas za tango; Anđeli i usamljenici; Detektiv Herdia i njegov
mačak Simenon. Mogućnosti, 2004.
*Livacic Gazzano, Ernesto: Pepita Turina i njezine Božićne priče.
Književna Rijeka, 2004.
*Turina, Josefa: Božićne priče. Književna Rijeka, 2004.
*Turina, Josefa: Tri Božićne i još jedna priča. Dubrovnik, 2004.
*Vodanović, Sergio: Isto kao prije. Dubrovnik, 2009.
*Mihovilovic, Domingo: Nešto? Mogućnosti, 2010.
134
Književna Rijeka / ESEJ
Prijevodi na španjolski:
*La hora del horror: poesía de guerra en Croacia 1991-1994. Traducción: del croata Francisco Javier Juez Gálvez. Barcelona: Oikos-Tai,
1995.
*Latkovic, Božidar: Estatuto de Poljica. Codificación medieval del
principado croata de Poljica. Traducción de B.L.; Buenos Aires: Instituto
croata latino-americano de cultura, 1995.
*Bakarić, Tomislav: La muerte de Stjepan Radić. Traducción de Ana
Blažeković. Zagreb: Centro Croata, 1998.
*Blažeković, Ana: La fragua de las pasiones.
*Gavran, Miro: El hijo olvidado o el Ángel de Omorina. Santiago:
RIL editores, 2010.
*Estatuto de Dubrovnik del año 1972. Traducción de B.L.; Buenos
Aires: Studia Croatica, 2000.
*Latkovic, Božidar: A setecientos años de la creación de la ley de
Vinodol. Buenos Aires, Studia Croatica, 1988.
*Linda patria nuestra: poesía croata de ayer y de hoy. (Selección y
traducción).
*La bula aurea de 1242. Gradec-origen medieval de Zagreb.
Puentes – Bolivija:
*Bajo la ceniza del antiguo fuego, Murmullo sobre el asfalto FIL
2008., Povijest hrvatske književnosti. Dubravko Jelčić, Meksiko.
*El roce de la mariposa, Tadijanović; Španjolska, Kanarski otoci.
Članci u časopisu Most: Letras de Chile, Blog Andrés Morales Milohnic, Studia Croatica, radio, Fernando Sabido Sánchez, Štambuk – El viento de las estrellas oscuras, Poesía croata contemporánea, Miro Gavran,
Balog - RIL.
Siniša Cmrk
POEZIJA
SINIŠA CMRK
Živa rijeka
Kliktaj otiskujem iz grudi
Začeti u hiru Sudbine i Koba,
zaplakane iskre, željni topline,
već korakom smo prvim bliže groba,
zemljouzni, krilolomni, a željni visine.
Čemu onda služit’ prevrtljivoj Nadi,
žudno sebe varat’ u odajnom čeznuću?
Kako stvorit’ da nas grade i vlastiti padi,
rastočene slike, dnevolaži u svjetoklonuću?
Da, istina je da smo dobni i u snazi vlatni
il’ kamičci odlomljeni Živovjetrom krhni,
no, znakovi smo i mi nečem’, makar tragoblatni,
smjerokazi nekom, usudni i svrhni.
Zato kliktaj skromni otiskujem iz grudi,
jer smo smrtni, al’ i Životnosci,
svatko od nas svet je, a i sram ga budi,
sami sebi smo sijači, a i plodokosci.
Što me s vama veže
Što me s vama veže, o, mili, otisnuti stihokasci?
Čežnje il’ lutnje po zakucima duha?
il’ trenutci sāma koji slama, u svijeta gruboj prasci,
il’ gorki guci izmeđ’ zalogaja dnevokruha?
O, kako ćutim svjetlucave vaše rječohlape
izlivene iz kaleža samoća, iz spoznaja duhouznih,
vaših duša pelinje proliveno, a i naiskape,
pogledbistrih slutnji i ćutnji samosuznih.
135
136
Književna Rijeka / POEZIJA
Braćo, stihokazom sjeme drevno posijali vi ste
što je zagrijalo, zaklijalo, uzdiglo stabljike do ploda.
tu ste, Zemljohodni, rodni, vi otišli niste;
sa nebesa struji neprekinuta pjevom oda –
dok je neba, dok je sunca, dok je riječi, dok je voda.
Odrazje vremena
Čujte, čujte! farizeji dalje dukatima pretvaraju u roblje,
nečujnima hoće činit’ mislioce i uludne poete,
a slabovidni sebi novcem grade zanavijeke groblje,
kupujući duše, želeć’ ludno da ih se dolazeći sjete.
U lažoslavlju, krivokrušju, skrivozubljem zaobljeni,
umrtvljenih zjena, lagom s drugim zagrljeni,
iskešenih ruku, obamrlijeh lica, tmicom zarobljeni,
kulozračni, kartoskrivni, sviodisti, kalom zamrvljeni.
Zar su vrijemi prije bili više svijetlosvjetni,
a njih manje ili manje Juda gladoškudnih?
Samo svoje lice pred zrcalo ti metni
ili svoje zjene pred odrazom gladobludnih.
Hoćeš biti bližnjem povampireni Juda,
zakrabuljeni Kerber u ruha i naličja soneta
il’ ćeš Dobrom, drugom, malim darom činit’ čuda,
svjestan da su slike iste uvijek prividnoga Svijeta?
StihorIječje
Ne prezirite ničij’ stih, nit’ složene rime.
on je sročen od nas svih i nečije mu ime.
Svaki od njih rođen u zanosu il’ nemiru,
svaki od njih ćutnjom vođen i odaslan Svemiru.
Svestihovlje to je niska tajanstvenom svodu,
Siniša Cmrk
nekom dalja, nekom bliska, posvećena Ljudorodu.
Pjesnik čini istorječje što slivlje se jednom moru,
zanose il’ duhopečje klijuće u svakom stvoru.
Pa i oni neizrecni, što ne mogu baš izaći,
vriskaji to su jecni što će jednom prolaz naći.
Zato pusti stihslagače da ih zanosom il’ bolom ređu,
makar njima samo znače i razumiju im sami pređu.
Stišje niče radi naših duša žudnih pročišćenja,
rimje viče radi prokušaja Duha i očovječenja.
Tebi, Dobrome
Budi u Dobrome, a s dobrima jesi!
Neka Ti samo Dobrota i dalje mijesi kruha!
Već sam Tvojom dobrotom dobio s nebesi,
i svagdanji i blagoslovljenoga Duha,
što me Milošću zasipa.
A ja, malen pod zvijezdama kos,
pjevušak, svjestan mi nemoćja krila,
hvalim Te, Čovječe, što dižeš i moj nos
tamo gore, gdje duša već svaka je bila,
iza tog Jednog, Prvog nasipa.
Kad u zrcalo svoje zemno obličje stavim,
vidim svašta što bilo je, jeste i bit će,
a onda se okrenem k pjevu, pa slavim,
duša mi radošću i zbog Tebe klikće,
pa me osjećaj grli.
Raspne mi malo grudi i dotakne zjene,
pa me uzziba, noseć’ Svjetlosti plamu,
pa sam ljudski svjestan da On i mene
ljubavlju gura kroz življenja dramu,
pa mi duša k Tebi hrli.
137
138
Književna Rijeka / POEZIJA
Jutro nakon besane noći
Jutro nakon besane noći sviće
puno tihih boja što se razlijevaju u sfumatu
i svaka je jedno malo, novo otkriće,
novi svjetleći snop u nekom novom formatu.
Novo jutro, možda sasvim staro za druge,
meni zvoni jedva čujnim tonom promjena,
kao kad prođeš ispod žudeće duge,
a već ti je to dosta i ne treba ti zamjena.
Jutro sviće, okružen sam zvucima u sebi,
ludilo bi to bilo i za dijagnozu
da ne osjećam probuđeni pjev ko u mladoj zebi,
kao da se stihovi prelijevaju u svilom obloženu prozu.
Tko kaže da noć bez sanja nema snova?
ta ona je zastor koji se diže u životnom teatru
i jutrom, kad odnoćuje, otkriva stanja u meni nova;
jednu posipa pepelom i gasi, da bi upalila novu vatru.
Besana noć bez snova je poput mlade vode
koja se začne curkom iz nekog novog izvora voda,
a jutrom takvim, makar stojim, noge drugačije hode.
ili se varam? Možda samo duša
prema novom magnovenju hoda.
Gle, svanulo je! zora se zavija u dan.
besanom noći bez snova još sanjam na javi.
gle, zadanilo! a mene sad vuče u san.
ne znam više je li noć il’ dan? Il’ san što se plavi?
O Matoševoj smrti
17. ožujka 2011.
Ne ćutim mira kad oko nas blješću
mržnje topovske kanonade.
ne ćutim radost skritu
Siniša Cmrk
usred hrvatskoga raskošnog srca.
Gledaj, Bože,
što nam đavoljska robljad, sluge zloga rade!
u Kroaciji sve od čemera i jada,
usred sela, a i grada, mrca.
Daj nam, Bože, čuti opet hrvatskih junaka jasne glase.
Daj nam snagu Tvojih djela, Novog praska, opet Riječi.
Daj nam one koji bolje vide,
da nas mišlju, riječju, djelom spase.
Daj nam rane pokri Milošću od znanja,
melemom nas time ti zaliječi.
Mi čuvari jesmo tvog Nauma i za sve Plana,
osunčani Majke Tvoje ljubavlju i zagovorom.
daj nam gordost svakog, naročito ovog dana,
da se Duhom tvojim častimo ko srca nagovorom.
Majku svoju, makar suzom opet, ti na nas osvrni,
da nam snagu daje zrnjem kruničnoga niza.
daj nas opet Njenim plaštom Milosti Ti ogrni,
da nam svakočasno bude tu, naša Majka bliza.
Ja sam samo kaplja ljudskog žića,
u Kroaciju svoju pala,
nevrijedan uputit’ molbe, griješan, loman,
samo srcem hodim,
ali molim ja Te, molim,
jer jedino to mogu – molitva mala,
pa počuj vapaj moje duše
da preživim, nebojan, jer za Tobom brodim.
Radit ću što kažeš.
Pročisti mi srce snagom Tvoga Duha,
zauzdaj u meni gnjeve što pred boj se množe.
Dostajno mi živjet’ svakodnevlje
samo korom suhog kruha.
Sačuvaj mi vjeru,
vodi me i vodstvo podaj,
dragi Bože!
139
140
Književna Rijeka / POEZIJA
gaetano benčić
Posejdon je mrtav
S talijanskog prevela: Lorena Monica Kmet
POSEJDON JE MRTAV ILI JA DIJETE
Sporo se uspinjem vrletnom stazom
i po tko zna koji put
divim se morskom dubokom,
pluta odavno
na iskričavom sunčevom plaštu plemenito
i veliko tijelo.
Ništa ne čujem.
Zgasnuta žestina, zagušen je pjev.
Posejdon je mrtav
U strahu od mora daleki me zlotvori
ljubazno prate do usahlih obala.
Njihove mi maske katkad padnu na rame.
Produžim ponizno,
On za mnom pristaje.
OBRNUTA GEOLOGIJA
divotno dijete igra se u blatu doline
neumorno istražuje gigantske kukce
tisućama godina preživjele
pod žućkastim slojevima ohlađenih naslaga
božja ovčica sedmopjega dovršava vjekovjeku letargiju
omraženi borici prekrivaju san
dolina odjekuje zasljepljujućim bojama
Gaetano Benčić
na vodi plešu odsječene uši...
a ne oči...
Konjunkcija zvijezda
Postoji mjesto na pučini gdje moja djeva spava.
Postoji mjesto s onu stranu vremena
gdje će te radosna naći.
Postoji himna koju u srcu slušam
i tvojem je pogledu nudim.
Drvene lutke plešu za nas. Mislimo da smo košara voća
Zajedno ćemo trunuti, postati cvijet.
Slušaj, slušaj jezik leptira koji te miluju.
Osjećam ti meke grudi, pijem nektar koji razum truje.
Drvene lutke plešu, kao pijane.
Kažeš mi da žmirim, da se za čempres skrijem,
ali mami me suton, kad pilići tonu u san.
Bit ćemo zajedno, iako sam gluh.
Ti ćeš me liječiti i više neću bježati.
Sunce, koje stoljećima tražim, oslijepilo me je.
Jedina ti si koja slušaš vjetar moga glasa.
Moji su te odlasci varali,
a ja nisam pronašao vodu u koju bih uronio.
Sve je sad drukčije i vraćam se kako bih te volio.
Nećemo sagraditi dom.
Zapalit ćemo posljednji ostatak svijeta.
Bez suza, jer mnoge si prolila,
a sad su zlatne zvijezde koje brojim.
Za nas nije čarolija.
Čekaj, tu je plod našega života,
u žutom cvijetu, žarkom i punom, s onu stranu vremena.
Rađa se.
pod Svetim Jurjem
luko tisućama lakata blata potopljena
nejasno dječje snoviđenje
želio bih te naći i gledati drevne lađe
od duga plova u mir usidrene
141
142
Književna Rijeka / POEZIJA
i čuti molitve djevojaka obasjanih
pozlatom mozaika
s prikazima smrti četrdesetero mučenika
koje se u potaji nadaju
povratku svojih muževa vojnika
samo me čvrsti bedem bodri u toj misli
dok mokrih nogu
u ledenim žljebovima
uživam na zadnjem svjetlu
a Venera već sjaji
Ples rakova
Jeste li znali? I rakovi se poigravaju
kad žega pritisne. Mirno more
šumi o odsutnosti.
U taj sat rakovi, neiskusni, zrače povjerljivošću.
Prepuštaju se plesu, oponašaju sparivanja.
Bez straha obgrljuju ništavilo.
Ne suprotstavljaju kliješta
predmetima: potom nestaju. Kao što su se
i pojavili. Bez podvala.
nisam našao epigraf
vrletna brzica nudi mi spokoj
među izlokanim stijenjem i prokopima vode
i ja moram slijediti tisućljetni tok
uvirati u more i postajati
sol
***
Benčić, Gaetano (1978.) živi u Taru. Profesor je povijesti i zemljopisa u talijanskoj srednjoj školi u Bujama. Pripada najmlađoj generaciji istarskih talijanskih
pjesnika. Za svoju je poeziju nagrađen 2008. godine na natječaju Istria Nobilissima.
Ciklus pjesama Scrigno di naufragio objavljen mu je 2010. godine.
S velikim oduševljenjem proučava istarsku prošlost i piše o njoj.
Ines Peruško Rihtar
INES PERUŠKO RIHTAR
Bez lanaca oko gležnjeva
MIRIS SLOBODE
Iz svakog cvijeta
što prosi moju mladost,
iz svake čaše iz koje sam pila,
sa nijemih kolodvorskih stanica
širi se miris,
dok krv iz mojeg srca kuca
poput stare ure iznad kamina.
Miriše
na stara ljubavna pisma
natopljena naftalinom,
za čeznućem neumrla cilja.
Miriše,
na nepokošenu zelenu njivu,
na ptičji let i topot krila.
Miriše
na neodsvirane akorde,
na korak bez lanaca oko gležnja,
spokojno, kao nebo bez oblaka,
poput pučine, gdje bonaca odmara,
na stara debla s krošnjama u drvoredu.
Miriše na gromove pred oluju,
na val kiše protkane srebrom,
jače od meda i ruma,
na otmjenu lakoću, slobodu življenja,
na odabir da ću biti sretna,
bez krvavog oružja u rukama.
POŽELJELA SAM
Promatrala sam te dok šutiš.
Svaku boru na tvome licu,
poželjela sam uništiti poljupcem,
143
144
Književna Rijeka / POEZIJA
iskoristiti te u trenutku,
bez objašnjenja i riječi,
udariti te rukom po obrazu.
Nisam htjela pričati
o suvišnim stvarima.
bila sam previše bijesna.
poželjela sam te zadaviti zagrljajem,
stegnuti tako jako i stiskati
svoje tijelo o tvoje
dok ti srce ne prestane kucati.
težak teret – tebe voljeti,
manjak suza – sebe žaliti.
Poželjela sam te mrziti,
opijati te svojim osjećajima
dok se ne rastopiš
na mojim dlanovima
koji vape za osvetom.
Poželjela sam te vezati u jednoj riječi,
za stolom, u kuhinji, na postelji.
pretvarala bih te u rečenice,
pretakala iz dana u noć,
sa dlana na dlan,
dok mi je lice čisto,
neusiljeno i veselo
– oličenje čitavosti.
Poželjela sam još mnogo toga,
ali ti nisam rekla.
uglavnom su to bile ružne stvari.
odlučila sam ne reći ništa,
samo šutjeti i ostati savršeno mirna,
oprostiti
i biti voljena.
LJETO
Kako bi bilo divno
ležati na isklesanim
bijelim stijenama uz more,
pa onako škiljiti očima
Ines Peruško Rihtar
dok se sunce zrcali na pučini,
dok se more ljuljuška
u svom koritu,
umjesto ruku crvene koralje imati.
Bilo bi divno
opustiti se uz pjesmu zrikavaca,
pričekati tren pa zaplivati
u tom plavetnilu
gdje se obzorje grli
s mijenom dana i noći,
kroz čednost trajanja.
Bilo bi divno
usred ljetne noći dirati more
dok planktoni plešu,
dok se mjesec sjaji na mokroj koži,
zaplivati kao ulje na platnu,
zaroniti i otvoriti oči
u svijetu drugih frekvencija,
kad se ništa ne vidi,
i sjetiti se kako je bilo
u majčinoj utrobi
savršenog kroja.
APOKALIPTIČNI STRAH
Micanje usana.
borba za isporuku zvukova
između živaca i trnja.
udarac sunca.
Čisti rubovi topline.
osjetilni krug.
Oktava.
Što je čovjek od čovjeka
dok uživa u zraku koji diše,
u mističnoj dubini, kroz portal smisla?
hladno prekoračenje svijesti.
kapanje suza naviše.
apokaliptični strah
i rana kroz mene.
145
146
Književna Rijeka / POEZIJA
ZADRHTIM
Zadrhtim
kad ukradem pogled ili dva u masi,
pogled koji nitko ne želi..
Zadrhtim
kad sretnem nekog tko sliči tebi.
punoća osjećaja, duša ispunjena,
protjecanje vremena.
Zadrhtim
kad osjetim miris proljeća
i kad mi se čini da je ova noć
tisuću godina duga.
Zadrhtim
na početku povoljne prilike,
potajnih ambicija, nada i sanja,
na prvu blijedu zoru
satkanu od uzdaha.
Zadrhtim
kad pomislim na tebe,
čekajući transfuziju
koja bi pustila novu životnu snagu
da prođe venama.
Zadrhtim
na spomen tvog imena
u pjesmi mojih molitava,
dok srce tako valuje,
ljepotom slavi postojanje,
a ja nemam više razloga.
zbog tebe zadrhtim najviše
gdje tijelo je more,
gdje misal završava.
UVID SADAŠNJOSTI
Bit ću tamo
gdje je slučajnost iluzija slučajnosti,
gdje riječi klize niz grlo, bez vrsnosti.
Bit ću svjetlo unutar boje
Ines Peruško Rihtar
147
kao svetica u grješniku,
kao more koje udara o stijenje,
poput hrabrosti, kao povjerenje.
poljupcem ću udarati najjače što mogu
po urliku bijesnih.
Bit ću u višem stupnju preobrazbe stvarnog,
ostavljajući iza sebe prozirnost providnosti,
ispisujući svoje uvide sadašnjosti.
Bit ću u modroj tjeskobi, u vapaju za nježnošću,
kao morska riba u slatkoj vodi,
kao suha leđa na mokrom kamenu.
Bit ću zajedništvo Boga i njegove djece,
rijeka koja ponire u zemlju
na pojilištima u proljetnoj rosi,
u mirisnom šetalištu beznosnih,
u blijedom obrazu, ispuštenoj suzi,
kao golo sunce koje razdvaja odjeću
ostavljajući otisak u pijesku.
Bit ću u prvoj godini slobode i mira,
kao duša u blaženoj samoći,
isto lijepa, isto svježa,
kao druga žena u ženi,
kao krvavocrveni cvijet
što pod nebom stoji
u punom sjaju,
u prolazu k svjetlosti.
***
Peruško Rihtar, Ines (Zagreb, 1978.) članica je Jutra poezije.
2011. godine osječka Udruga Essegg objavljuje njezinu prvu zbirku poezije
pod nazivom U zanosu traganja.
2011. godine osvojila je 1. nagradu Drugog europskog FaceBook pjesničkog
festivala u organizaciji Banatskog kulturnog centra, koji joj je i objavio drugu zbirku
poezije Pjev ptice, glas žene (2012.).
Nagrađena je 1. nagradom i na Natječaju za najbolje poetsko i prozno ostvarenje Pišete li...? (Kutina, 2011.).
148
Književna Rijeka / POEZIJA
VANJA MICHELAZZI
Intervali oseke i plime
Noćas
Nečujno
prosipam misli
prostranstvom predsoblja,
gdje mojim snovima
ulaz je slobodan...
Noćas
podarih ti prednost
zbog prijeđenog puta,
urezanih otisaka
do bola –
i danas usidrenih.
Noćas
ljepotom želja
otimam se srcu htijenja.
Otimam –
do ispunjenja.
Grijeh
Lica izbrazdana
naborima vremena
godina proteklih.
Pogled zamućen.
Ti i ja –
odvažnost:
još uvijek otkucavamo,
u tajnosti,
Vanja Michelazzi
potkradamo nečije vrijeme,
razgolićeni
uranjamo maštom.
Skučenost pohlepe
ubrzava razigranost
odjekom zore.
Sanjivo jutro
raspršilo čaroliju
i mjesec
– čini se: ubrzan –
obišao je svijet
našom šutnjom.
Drskost
Otišla bih
bar nakratko
stazom neznanom,
novom,
jer danas
– baš kao i jučer –
ustaljenim ritmom
koračam;
bez osmijeha
i iskre u očima.
ponavljam se.
I ti se ponavljaš
u intervalima
poput oseke i plime,
oblijevaš tijelo radošću
do savršenstva
i nestaješ
do povratka
dozvoljenog vremena.
Pitanja ne postavljam,
slutim...
Moja si bolna drskost.
149
150
Književna Rijeka / POEZIJA
Tvoja
Ako jednom primijetiš
u beskraju trag,
slijedi ga –
bit ću obzorje
tvojih
vječnih
daljina.
Trag
U eksploziji tišine
trag noći
utisnut
dodirom emocija...
Odlaskom,
odložena nada
pred vratima.
Vrijeme
Sat je stao
u točno vrijeme,
neupitno,
mimo nas.
Pogledi naši
ukočeni
dubinom nevjerice
zbunjuju.
Klatno miruje,
bezvremenu
kida dane,
uskraćuje...
Vanja Michelazzi
U labirintu snova
besciljno sada lutamo,
a mogli smo na vrijeme
preskočiti vrijeme,
podariti sreći ushit!
Mogli smo,
al’ nismo znali
zaustaviti
na vrijeme
vrijeme.
Meditacija
I danas,
u potrazi za vedrinom,
upadam u klopku
sve dublje.
Ispod razine mogućeg
izranja podsvijest,
godinama
nakupljena slabost.
Istina,
bol ne dodiruje dušu;
samo maštu oslabljene strasti
i odzvanja
šarenilom bezbojne tišine...
Tek srce razigrano,
oslobođeno neiskrenih otkucaja,
živnulo je
meditacijom.
U dahu izrona
poklonih te
nepovratu.
151
152
Književna Rijeka / POEZIJA
bili smo jedno
U stankama noćne prolaznosti
prebirem misli.
Izranja ljeto,
naše ljeto.
Ne, nisam zaboravila
žal preplavljen
mirisom morskih algi,
trag naših stopa
utisnut
na pješčanom sprudu.
Ljepotom iskonske prirode,
šetnicom ubrzanog hoda
u sjeni primorskog bora,
sustiže nas zaklon.
Iznenadno,
bura savija grane
prošarane zrakama sunca.
More izranja,
o stijenje udara,
a mi,
zaneseni tek preplanulim dodirima,
uranjamo u bezdan...
Bilo je ljeto,
naše ljeto
jer samo tada
pripadali smo si istinski,
bili smo jedno.
Stanka
Teku dani
bezimeni,
bezličju ubrzavaju vrijeme.
Pritajio se izazov,
a znala sam
dotaći ljepotu,
Vanja Michelazzi
obilaskom krasiti svijet...
Ne zamjeram;
ponekad
potrebita je stanka:
u miru ognjišta
prelistati nutrinu,
podariti svijetu prednost...
Jesen
U oku zjenice
krilatim zamahom
trepnula jesen
i bez pozdrava,
kišnim plaštom,
ulegle tragove ljeta
preplavila,
pridružila ih vremenu –
neminovnoj prolaznosti,
do povratka...
otvori vrata
Poput maske
navlačim osmijeh
na lice stvarnosti.
Na pučini
daleki pogled
izlazećeg sunca –
tek nasmiješene zore
škrtost
i našeg posljednjeg
susreta.
Međuvrijeme
bezlično je.
153
154
Književna Rijeka / POEZIJA
Savršenstvom snova
prepuštam se užicima...
...a mogli smo se zadržati
bez podvojenosti,
udruženi
u prostoru i vremenu,
slušati otkucaje
i obližnju crkvenu zvonjavu
što na jutarnju molitvu
mještane priziva.
Ono jučer – bilo je
danas – znamen nade
ponovo se ispisuje...
...i bez kucanja
slobodno otvori
zaboravljena vrata.
Vanja Michelazzi
155
***
Michelazi, Vanja (Rijeka, 1947.) živi i stvara u svom rodnom gradu, Rijeci,
gdje je i završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje (Ekonomska škola) te u kojemu i nalazi zaposlenje 1967. godine u tadašnjoj Riječkoj banci, u kojoj provodi čitav
svoj radni vijek, do umirovljenja 1997. godine.
Pripadnica je talijanske manjine i članica Zajednice Talijana Rijeka.
Sredinom prošlog stoljeća aktivno se pojavljuje sa svojom poezijom. Bila
je članica ondašnjih Riječkog književnog i naučnog društva i Hrvatskog književnoznanstvenog društva Rijeka te aktivna članica KUD-a Dante Alighieri. Nastupala je na
brojnim književnim tribinama, kako u sklopu spomenutih društava, tako i izvan njih.
Članica-suradnica je Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci.
Do sada su joj objavljene tri samostalne zbirke poezije: Krilima ptice kondor
(1990.), Susreti i sjećanja (1991.) i U rukama vrijeme (1992.). Uskoro će danju svjetlost ugledati i njezina dvojezična (hrvatsko-talijanska) knjiga pjesama U zagrljaju
sna / Nell’abbraccio del sogno.
Njezini radovi objavljivani su u brojnim časopisima za kulturu i književnost
kao što je, primjerice, RiVal iz Rijeke te u zbornicima RKND-a i HKZD-a Rijeka
Susreti, Sunce, Plovidba... Stihovi Vanje Michelazzi objavljuju se i u zbornicima u
Italiji, gdje je nešto više od desetljeća bila i zaposlena.
Nagrađivana je i na međunarodnim natječajima za svoje poetske radove.
Uz Maju Dubrović, suurednica je zbirke Krik do zvijezda (1991. godine, posthumno objavljene) tragično preminulog petnaestogodišnjaka – ispunivši time i želju
njegovih roditelja.
Pok. prof. i skladatelj Josip Kaplan uglazbio je tri pjesme Vanje Michelazzi:
dvije za klapsko pjevanje (Volosko grad uvrštena je u repertoar ženske klape Baklje
i snimljena na kaseti nazvanoj Kampaneli, a pjesma Plam baklje uglazbljena je za
mušku klapu Baklje), dok je treća pjesma Noć nikada ne spava / La notte non dorme
mai uglazbljena za mješoviti zbor Fratellanza pri Zejednici Talijana u Rijeci, kojega
je i sama aktivna članica još i danas.
156
Književna Rijeka / POEZIJA
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
Hodajući pored tebe
HODAJUĆI PORED TEBE
Hodajući pored tebe
Razmišljam
Kako svaki put predosjetim
Kada ponovno dolaziš.
Sa suncem ili u kiši
Meni je svejedno,
Uvijek znam kad si u blizini.
Čujem ti korake
Iako te nikad ne vidim.
Trag mi se urezuje u stopala
Dok tiho krećem za Tobom.
A meka prašina
Odavno srasla
S mojim bosim nogama
U svakom je mojem koraku.
Pa naša staza ostaje
Bez mojih ili Tvojih tragova.
I glas tvoj jasan
Odjekuje
Premda mi ništa ne govoriš.
Miris tvoje kose dopire iz vrtova
Kraj kojih često prolazim.
Dok te tražim među stablima,
Tvoje se ruke kao grane
Spuštaju na moje dlanove.
I tako hodamo zajedno,
Ti pored mene,
Ja pored tebe.
I više nije važno
Jesi li misao ili samo sjena.
Ili si proljetni vjetar,
Nemiran i razigran.
Ljubica Kolarić-Dumić
Možda si samo snježna pahulja
Sljubljena sa suzom na trepavici,
A ja koračam sve brže
Snatreći kako hodam
Pored tebe.
JOŠ UVIJEK TE ČEKAM
Čekam te s boli i čežnjom,
Vjetar me okreće kao igračku.
Dok mi kiša natapa odjeću,
Promrznuta stojim na raskrižju.
Dugo te nema,
Ni jučer nisi došao,
Ni prošle jeseni
Kad je kiša isto ovako padala.
Sklopila sam kišobran,
Suze ionako ispod njega padaju.
Obrazi su mi hladni,
Ruke mokre,
Na sebe već dugo ne mislim,
Ti si mi stalno pred očima.
Smiješ se samo zjenicama
Ili se u njima ogleda
Nasmijano lice davne mladosti.
Šutiš u mojoj šutnji,
Budiš se u svakom jutru,
Svake večeri
Zajedno gledamo zvijezde.
Pripadaš i ovoj boli
I čežnji,
Vjetrovima i kišama
U kojima te još uvijek
Čekam.
U OČIMA ONIH KOJI ČEKAJU
Tko je izmislio čekanja,
157
158
Književna Rijeka / POEZIJA
Zaboravio je
Patnju onih koji čekaju.
Ili pripada bogovima
Kojima bol nije zadana,
Koji ne znaju
Za prokletstvo dvaju susreta.
Kako je onaj drugi uvijek teži
Za sljedeći odlazak
Inovo čekanje.
Dok plaču ulice
Ili se smiju plačući,
A lampe samo trepere
U nemoći da progovore
O onomu što su vidjele
U očima
Onih koji čekaju.
BEZ TEBE
Ovdje se djeca smiju i bez tebe,
Snjegovi se otapaju svakog proljeća,
Nebo se plavi,
Mirišu rani cvjetovi,
A ti ništa nisi naučio.
Da se prolaznost natječe s vječnošću,
Da je dan jednako dug
S tobom i bez tebe
I noć puna tame i utvara.
Da sam izgubila snagu krila
Pa ne mogu poletjeti za tobom.
Mirno sam te pustila
Da nastaviš let bez mene,
Ni malo ne pokazavši
Koliko sam se bojala tvog odlaska,
Pokušavajući prema nebu sreće,
U blizinu tvojih letova,
Još jednom poletjeti.
Već spremam torbe
I bacam posljednji pogled
Ljubica Kolarić-Dumić
Na slomljena krila,
Kao srce pred tebe.
Krećem po ostatak radosti
Zbog koje još uvijek zadrhtim
Kada te zamislim kraj sebe.
Ako te ne stignem
Sa slomljenim krilima,
Hoću li moći zaboraviti
Let nebom
I nastaviti put zemljom
Bez tebe?
ZNAŠ LI ŠTO MOŽE LJUBAV
Znaš li da je ljubav neograničena
Kao svemir,
Crna kao dubine noći bez zvijezda,
Jasna bez ijedne riječi
Kao glazba
I teška kao suza
Očiju koje gledaju u daljinu,
Hvatajući posljednji odbljesak
Sunca na zalazu?
Znaš li da je ljubav kao poljubac
U neizgovorenim riječima
Koje drhte
Na stisnutim usnama?
Znaš li da nas zagrljaj može
Učiniti besmrtnim
Ako zaboravimo vrijeme,
I svemir,
I prolaznost?
POVRATAK
Zauvijek sam ostavila
isprepletene ruke
Među proljetnim vrbama,
159
160
Književna Rijeka / POEZIJA
Slike u vodama
Koje nemirno protječu
Između dvije klisure.
Otiske bosih nogu u mekoj prašini
I duboke tragove odlazaka
U snježnoj bjelini dalekih zima.
A ne znam je li povratak
Samo obećana livada
Stisnuta među obzore
I preskočene sutone,
Rastvorene zastore
I poglede između zavjesa
Na otvorenu prozoru.
Tužno je spremati se na put,
Radovati se povratku,
A ne znati
Što kriju rastvoreni zastori.
Je li sve isto kao onog proljeća
Kad su nam ruže mirise
Prepustile.
Kada snovi o odlasku
Nisu sadržavali strah od povratka.
Bojim se zadnjeg koraka
I novog susreta
Bez rastanka.
Možemo li biti izgubljeni zajedno,
Naći se ponovno,
Strah podijeliti na dvoje
I tako, udvoje,
Zajednički krenuti
Na mjesto prvog sastanka?
Zdravko Odorčić
ZDRAVKO ODORČIĆ
Omotan tobom
ČUVAM TE ISPOD KOŽE
hajde zaviri
tu si mi odmah ispod kože
ispod rebra spremljena
čuješ li srca otkucaje
omotanom tobom
zvijezde mi drugačije svijetle
mjesec se
kao meni
baš srebrno smješka
i vjetar nas
hladi toplinom nježnog dodira
ne skrivam te
već ponosno u sebi nosim
plakao bih
od sreće travi žednoj rose
umivao te
jutrom svježine mirisa postelje
tako lijepu
usnama te izdisao i udisao
pogledaj se
čuvam te ispod svoje tople kože
ČUJEŠ LI JAZZ
svirao je jazz
u zadimljenom podrumskom caffeu
161
162
Književna Rijeka / POEZIJA
u ritmu
klimala je sjenama pogleda ni u što
klarinet solira
njezine pjesme prije pijanstva
uzdah reže
dim i miris lošeg razrijeđenog viskija
baršunasti glas
tužne pjesme nekad slavne pjesnikinje
ozari lica
već mamurnim slomljenim srcima
presječe ih stih
i zelene oči suze bojom oceana
pjeva o njemu
saksofon diže ritam usporenog srca
pjesmom ih diže
s dna ovog srušenog svijeta
PREPOZNATI PO OTKUCAJIMA SRCA
Hodaj, hodaj...
tim svojim zanosnim potpeticama
i drži se čvrsto meni ispod ruke.
U tebi
vrije mladost pohote
u meni još vrelo
staračko srce kuca.
Hodaj, hodaj...
dodirujemo si duše
sudarom iskustva starosti
i tvoje mladenačke razularenosti.
Hodaj, hodaj...
Tim svojim zanosnim tijelom
skrivenim pod mantilom
glavom naslonjenom na moje grudi.
Zdravko Odorčić
Na sljedećem ljubavnom raskrižju
ma koliko bilo bolno
dugo ćemo se ljubiti
i onda razići.
A baš smo si zanimljiv par...
znatiželjni prolaznici
ne znaju: otac sam ti
ili djeda sam?
Hodaj, hodaj...
možda se mladi sretnemo
prepoznati po otkucajima srca
u nekom drugom obliku
na nekoj drugoj planeti
u nekom drugom
svijetu...
HRASTOV PANJ I BREZA
Žvačem korijen svoje postojanosti
oronulog hrasta kore brazgovite
žeđeć’ suncem svjetlosti daljine
grijuć’ korijenje svoje postojbine
Violinskim notama ponosno treperi
jedna breza puna lišća mlada
i rukama svojim nježnim granama
dodiruje moje čelo naborane kore.
Prkosi mi svojim oblinama
savijajuć’ tijelo oko krutog mi panja
pokazujuć’ mi ljepote nježne kore
bistrila mi pogled vraćajuć’ mi sanje.
Nagnula se tako dajući mi svoje rese
obgrlila mene izbrazdanu koru
sokovi naši lišćem zašuštali
poravnala meni i najmanju poru.
163
164
Književna Rijeka / POEZIJA
Lišće njeno mazilo mi deblo
šištanjem joj lišće pjesmu pjeva
rosilo je sjeme po granama našim
jedna resa pala u klicu se pretvorila.
Korijenje mi pomaknulo tijelo
neki novi život mi se smije
breza sada žeđi novu klicu
smješka mi se i lišćem mi miluje lice.
SVAKO TE JUTRO
Opet mi noćima misli zaokupljaš
bjelinom svoje putenosti.
Iskrvarenih očiju slikam podočnjake.
Od onih sam koji ljube
vrelinu samoga srca suncu.
Opečen štapom bjeline hodam.
Udaram o ispucani crveni
cigleni prašnjavi zid.
Izdahnuo bih te i ove noći.
Kao što te udišem već noćima dugim
ne želeći san.
I svako te jutro mrzim i volim.
LJETNA KIŠA KUPA DOJKE
Zagrmilo daljinom visoko u oblaku
neobično bijelom
poput kugle sladoleda okruglog.
Tope se suncem kristali svjetlucavi
poput najskupljih dijamanata
brušenih vjetrom.
Munjom kao strijelom pogođeni.
Prasak.
Tope se kristali u kapi
kiše.
Lagano klize oblakom
Zdravko Odorčić
upijajući sparinu
šireći dašak osvježenja
puneći pluća svježinom.
Pogledom u nebo otvorenih očiju
osjeti na licu prvu kap
klizne joj niz obraz do usana
usnu navlaži
jezikom ju pokupi
šireći ruke
osjeti stotinu toplih ljetnih kapljica
koje se utrkuju
klizeći njezinom odjećom
tražeći golu vrelu kožu
mileći niz vrat
hladi vruću prpošnu bradavicu
kupajući omamljena njene grudi.
Prilijepljena odjeća uz tijelo
kapljicama diše ubrzano.
Zadovoljna.
Ljube se kiša i žena.
Milovanjem.
Okupana kišom vrisne dugu.
Sretna.
OZNOJENI SNOVI
utihnuo sam
ćuteći oltar
molitvu
svemiru šapat
utrnuo usne
pred ikonom ljepote
dlijetom isklesane
skidam tiho svilu baršunastu
sa kože joj meke
165
166
Književna Rijeka / POEZIJA
oblačim cvijećem
bjele joj grudi
laticama crvenim
plačem suzom
nad tijelom joj božanskim ocrtanim
privijam uza se
toplinu iskonsku zrele majke žene
krunicu joj
na vratu uzdignutom
strahom ljubim
prestrašen zadrhtim
i na grudi je nemirne prislonim
u bunilu
budim jutrom snove oznojene
Zdravko Odorčić
167
***
Odorčić, Zdravko, dramski pisac, romanopisac i pjesnik, rođen je u Osijeku.
Napisao je 12 drama, od kojih je 9 izvođeno u raznim off kazalištima.
U Osijeku 1992. godine osniva Županijsku kazališnu scenu – prvo privatno
kazalište u Hrvatskoj, no zbog administrativnih razloga ime je promijenjeno najprije
u Privatno kazalište, a kasnije u Kazalište Maska.
Svoje predstave je i režirao te surađivao s nizom velikana hrvatskog glumišta:
od Fabijana Šovagovića i Pere Kvrgića do Marije Kohn, ali i glumcima mlađe generacije kao što su Velimir Čokljat, Jasna Odorčić i Goran Grgić.
Osnivanjem privatnog kazališta surađuje s tada mladim akademcima, a danas
eminentnim glumcima: od Sandre Lončarić, Nele Koczish, Hrvoja Barišića, Tatjane
Bertok Zupković, Krešimira MikićA... do danas najtalentiranijeg kazališnog umjetnika Saše Anočića.
Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i
bio njezin urednik. Napisao je scenarij i režirao dva dokumentarna filma za istu televizijsku kuću koja su, na žalost, nestala u vihoru rata.
Bio je umjetnički ravnatelj Teatra veterana krajem osamdesetih i početkom
devedesetih godina prošloga stoljeća te je kazalište, njegovom zaslugom, nagrađeno
Poveljom za rad kazališta u ratnim uvjetima koje su dodijelili Udruženje dramskih
umjetnika Hrvatske i Hrvatska radiotelevizija.
Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća radi kao kazališni urednik
Studentskog centra – Centra mladih. U sklopu centra mladih, osim profesionalnog
kazališta, vodi i amatersku družinu KAMO (Kazališni atelje mladih Osijek) u sklopu
koje pokreće kazališne radionice u kojima su svoje znanje prenosili Fabijan Šovagović, Franjo Majetić, Željko Vukmirica i drugi.
Pokretač je brojnih kulturnih projekata i manifestacija. Na on-line Radiju snova uređuje i vodi popularnu emisiju ljubavne i erotske poezije.
Matica hrvatska – Podružnica Osijek objavila mu je roman prvijenac Lega, ne
kužiš i knjigu s pet dramskih djela pod nazivom Pet drama, a početkom 2012. godine
objavljena mu je i prva zbirka poezije naslovljena Korak do raja paklu izmičem.
Pokretač je i menager Kulture snova u Zagrebu, gdje danas živi i stvara.
168
Književna Rijeka / POEZIJA
ZRINKO ŠIMUNIĆ
Oprez! Pjesnici na putu!
SLIKA
Ona ime lijepe
celulitne noge drhtavih bedara
– želadija –
snažnih, jedrih listova
Koljena obla
Zaljubljena u svoja bosa stopala
cijelo jutro preludira
po tipkama desne noge, brižno ih nadiže
pa zatim glavu mazno
nasloni
na koljeno
i osmijehne se mladom ribaru
njegovoj ribičkoj priči za furešte
a prijateljima, ispod oka, namigne
TU ES PETRA
Djevojka koja je ušla
u restaurant
sa svojim mladićem
jedna od onih djevojaka njegovanih
prstiju
koji plešu, punašno
lijeću
plivaju na vjetru diskusije
i dočekuju pahulje uzdaha
na jastuku
Zrinko Šimunić
jagodica, na sedlu
dlana
pogleda smjerna, zanosna
a prsata
obilna... valovita pogleda
čije se ruse kose raspliću
...prepliću
na pastelnim tonovima žute
vunene veste
(sve sami tonovi)
zarotirala nam je oči
zakotrljala oko ze-osi
naše muške oči graškaste
od graševine rašpaste
A kako je sva bila
jedna suptilnost
tankoćutna
taktilna, nježna
Cvijet
Stali smo se
odjednom
prisjećati žena
koje nismo obljubili
jer se nismo usudili
Bile su za nas
ah, premalo stvarne
uzalud tvarne
a tako lomne, tako plahe
djevice zemne
da se nismo usudili
A možda...?
Tko zna
169
170
Književna Rijeka / POEZIJA
jer žena je uvir
i predavanje
žena je stijena
jača od nas
TV ES PETRA
djevojko valovite kose
na poljupcima
prstiju koji plešu... punašno
lijeću... plivaju
MANDARINA
Prvo je nehajno uzmem
u lijevu ruku
pa je zatim nestašno
okrenem
prema desnoj
šaci
pa desni palac ubodem
u meko meso
kao slon
kad obljubi pudlicu
Zatim s jagodice
sisnem
slatki sok. Cokt!
A poslije sve ide
samo tako
Ubrzano je svlačim
I učas ona bude
mala, drhtava
bijela okruglica
Semmelknedla
Zrinko Šimunić
Halapljivo joj otkidam kriške
po dvije
po tri odjednom
i u ustima je rastapam
kao Speculas keks
Mmmm...
Vjetrenjače, čaj
Jedem život
Požudno ga žvačem
i srčem
kao starac koji poželio je trajno
napajati se glazbom vječne mladosti
Virom glasova
koji se niz grlo sliju, gozbom
u kojoj se tijelo kupa
I dišem, dišem
da prodišem
svježe orošeni mozak
u kristalnom jezeru oka
CROATIA AIRLINES
LET SPLIT – ZAGREB
Zagledan u oblike
oblaka bijelih oblutke brojim, vrške
grozdova, planinska sedla, stopala
diva u sedefu svjetla
I znam: baš sve je pričin
i gradovi od snijega, i jedra
nabujala
u pepelu vjetra
Čine ona okus, dojku
nepropupalog Svijeta
171
172
Književna Rijeka / POEZIJA
Ma, je li ova stvarnost
nestvarna
stvarno
manje stvarna
kad toči, tako živo toči
uskovitlanu aromu, zamišljaj
vilinjeg stana
koji me mami, rosi
i prkosi
da pokosi vrijeme, razum
i mudro srce
Krije se ono
u zaljevu sjene
Sve, baš sve je pričin
ali samo
ako je izvan mene
OKO
Sve te djevojke
čuvarice hrama na izložbi
Secesija u Hrvatskoj
Odjednom mi se učiniše
tako secesijske
Poput žena
sa stoljetnih plakata
Jugendstil
Možda sam ih prepoznao
u nehajnom
pogledu kovrčave crnke,
u njenom bijelom
Zrinko Šimunić
ogoljenom ramenu
Ili se pak moja misao
o stilu
sretno stopila s jednim tupastim
čizmama
u crnom jeansu
Ponekad, zagledam se tako u lik
neke
nepoznate dame
pa uranjam u tajanstvo smisla
s onu stranu smisla
A njeno je lice
tad
poput bobe
Tiha uvala
I tad slatko mislim
o nečemu desetom... pedesetom
Budan sanjam
Zagledan u jedno
moje misli
i treperenja svijeta
U ZAGORSKOJ
Stojim u koloni
limenoj koloni
Gledam u retrovizor
Ona je zabacila glavu
i izbacila trokut svoje brade,
rupicu na njoj
svoj gugutavi
173
174
Književna Rijeka / POEZIJA
prelijepi vrat. Mazno ga gleda
pije mu osmijeh
Lijepa plavka
Njemu, prosjedom muškarcu
Rane četrdesete.
Nije joj otac
I on joj vrati osmijeh, popije usne
Gle, oni se ljube
žedno se zube, i grle
– školarci u parku
Oprez – pjesnici na putu!
Odmičem polako
pozdravljam ih pogledom
dok kolona
iza njih stoji. I čeka.
Ne čujem trube
505 S CRTOM
I netko reče
da slavni bonkasi 505
sa crtom
više nisu oni isti 505 od prije rata
da to ni to
Djetinjstvo 505 sa crtom
nema isti okus
u ustima odraslog čovjeka
To ni to
A i pitanje je
Zrinko Šimunić
je li to
što mi zamišljamo
da je to
je li je to to
Toto more
Nije Šoderica
Ali niti Šoderica
više nije Šoderica
A i pitanje je
je li otok Silba
još uvijek Silba
I jesam li ja
još uvijek ja?
PROLJEĆE
U sjeni procvjetalih trešanja
gori plamen uličnih svjetiljaka
blistavo, nježno
protkan mirisom luka, ćevapa i toplog
zamašćenog hljeba
Na tramvajskoj stanici
u aveniji svjetla milujem latice, sive
tračnice i kapljice
rosne kiše
Čekam prijateljice
Svjetlo se slomi
Pršti duga u kosi
Hoćemo li zajedno
polizati cvjetove,
tu pamučnu svilu u gustom
175
176
Književna Rijeka / POEZIJA
crnom ulju. Opaja
ćuh kolesterola
Hoćemo li hrskavi, mladi luk
i nazubljenu rotkvicu ko zvjezdicu
s mekim, sočnim mesom
Sa svim tvarnim
i stvarnim, pivastim
Sve curi
ispod jezika, šiljato se vrti
navrh nepca
Mmmmm...
Dah ozona
Zapjeni se asfalt pod stopama
bose djevojčice
Mačak potrči
tamo gdje ne smije
Jasminka Domaš
JASMINKA DOMAŠ
Ni najljepše kule od pijeska
ne prežive
LJETO
To ljeto je trajalo dugo, prepuno blistave
Svjetlosti i sve se činilo uljepšano kao pogled
Kroz šareno staklo bogomolje.
A onda se iznenada saželo pa zatim povuklo u
Nepoznato dok je grad zatvarao svoje prozore.
Tako se staklo negdje rasulo.
I ti sada gledaš u zimu kao zarobljena čestica
Nečeg stranog u kocki prozirnog leda.
I čekaš, samo čekaš kada ćeš se osloboditi,
Rastopiti, izliti i nekuda prema Jugu pobjeći.
VRATA SJEĆANJA
Sjene lišća igraju se na vjetru.
A uz stablo priljubili se
šuškavi zamotuljci papra
Dok cijeli vrt diše žarkim bojama u lončanicama
Poredanim na zidiću.
A iza željezne kapije je kuća
i na njoj drvena vrata.
Kada bi ih barem mogla odškrinuti i pogledati
Unutra.
Je li još sve onako kako pamtim?
Kuhinja, soba, slika na zidu
i zelene guave u košarici
Na stolu.
Što je ostalo isto, a što se promijenilo?
Ostavlja li sluga jutrom pred vratima novine?
Za koga? Nas odavno nema.
Samo bezglasne sjene lišća igraju se na vjetru.
177
178
Književna Rijeka / POEZIJA
KIŠA
Ne, ta kiša nije rominjala
I nije bila otužno jesenja, nego gusta, nebeski topla
I raskošna.
A stabla u drvoredu nakon snažne oluje odjednom
Su stajala umirena.
I u tom kišnom, izdašnom obilju, tamo negdje iza
Ponoći, kolovoz se umorio i zaspao. No stabla su još
Bila zelena, a jesen, ne bez borbe, izgnana.
Ujutro moja ulica, blistava i čista, suncem okupana.
SUPETRU
Moja je duša rođena iz beskarajnog prostranstva neba
I golemih ploha zeleno-modrog mora.
I tek na obali na koju valovi nadiru igrajući se i pjevajući
Sa šljunkom koji se giba i putuje od kopna do vode, od mora do
Obale, ona živi i diše zagledana u sunce koje rastapa svod u
Boji karamele i valja ga oblacima hladeći ga u prvom sutonu još
Užarenog nebeskog ogledala na vrhovima otoka.
A borove šume, polako tamneći, u daljini nestaju.
I tek tada duša je moja spremna s tog mjesta otići okupana
Zrakom od morske slani, u neizrecivoj ljepoti zalaska sunca,
Nadajući se uvijek i ponovo
Njegovom izlasku.
NA ŠKRIPU
Listovi maslina srebrom svjetlucaju
sakrivajući još zelene plodove iz čijih
će bobica mirisno ulje poteći.
A lijehe, crvenozelene, čuvaju božansku
hranu nudeći se obilato ljudima dok im u
sjeni vinove loze slatki grozdovi miluju usne
prekrivajući ih slatkoćom.
A onda se sve načas umiri i u jednom trenu, kada
se nebeski zastori rastvore, izlazi mjesec penjući se
Jasminka Domaš
Visoko, odijevajući nebo
u zvjezdane haljine.
I noć miriše smirnom, timijanom,
mirtom, miloduhom
i kaduljom,
ulazeći u koru limuna, u lišće smokve
i crvenilo višanja.
Noću na Škripu, u tišini bez zvukova,
samo mjesec plovi svojom srebrnom rijekom
u toplini ljetne večeri.
NJEŽAN GLAS
Žena sjedi na obali usnulog mora.
A miris joda i soli plavi zrak i ovija
tijelo.
I ona rukom zahvati iz vode
minerale i sedef školjke i uplete
ih u kosu da sjaje.
A onda potone u dubinu sebe
i pomisli: Pakao sjećanje, nebo zaborav.
I tih, nježan glas stiže do nje i iz mora
ga razazna: Ni najljepše kule od pijeska
ne prežive.
A voda boje opala nježno joj pjenom
dodirne prste.
Usnulo, umireno veliko more.
I ona mu vrati jod, sol, sedef iz kose
i minerale.
Odlazeći s obale puste ne osvrne se.
Samo se val iznenada obalom prelije
i ono što mu je dala na dno odnese
i vrati se da vidi kako se iz oblaka, kao
iz raspucale kore nara, crveno sunce rađa.
179
180
Književna Rijeka / POEZIJA
***
Domaš, Jasminka živi i radi u Zagrebu. Novinarka je HRT-a, članica PEN-a
i Hrvatskog društva pisaca. U više navrata bila je predsjednica Udruge za vjersku
slobodu u Hrvatskoj.
Od 1995. do 1998. snimila je 253 dokumentarna svjedočanstva za američku
zakladu Vizualna povijest-svjedoci holokausta, čiji je predsjednik i utemeljitelj Steven
Spielberg. Autorica je i scenaristica desetak dokumentarnih filmova. Predavačica je
judaizma na zagrebačkim fakultetima.
Objavila je sljedeće knjige: Obitelj, Tjedne minijature slobode, Šabat šalom,
Boblijske priče, Rebeka u nutrini duše, Židovska meditacija, Knjiga o ljubavi ili kako
sam srela Anu Frank, Kabalističke poruke, 72 Imena, Nebo na zemlji i knjigu Poetski
mistik. Pojedine knjige prevedene su na engleski, talijanski, njemački i slovenski jezik. Objavljuje i kratke priče.
Kristina Posilović
KRISTINA POSILOVIĆ
Nostalgija i euforija
I.
istina je toliko plavičasta da je postala crvena
stoga zapišite sve lokacije koje spominjem u knjizi
jer one zbilja postoje,
na njihovim se trgovima, vjernim suputnicima
ukazuje stih u pohabanom skaju,
nema razlike, zbilja je samo jedna
II.
stradanja i ratovi, vjenčanja i medeni mjesec,
nostalgija i euforija
samo su neki od trenutaka koji se javljaju
u svim velikim mitovima,
nemani, vilinske zamke, crni čaj i kutijica sreće
samo su neki od vjernih prijatelja
zbog kojih ćete poželjeti
da ste saznali više o svome svijetu
III.
prije lansiranja na put dugačak deset godina
važno je prisjetiti se nekoliko stvari,
koje je boje pismo kojega muž piše ženi,
kako se zove onaj
koji ti pokazuje puškom da je nebo mračno,
imaju li sve ribe peraje
ili su neke rođene samo sa škrgama,
koja je sredina lutanja,
je li destinacija po izboru čitatelja
IV.
moja je tinta automatic crna, papir je standard bijeli
181
182
Književna Rijeka / POEZIJA
priča je as usual važna, a kraj je nešto više optimistic,
“ili je kraj krâj prije samoga kraja,
jesu li na početku potrebne više od dvije prije uvoda
ili sam gadno pogriješio u startu?”
V.
kojih je dimenzija ptica ubojica
i kako joj se zove kćerka,
je li pinč nizak, prenizak
ili dovoljno visok da pobjegne ptici ubojici,
“jesam li postavio dobra pitanja,
mogu li se njihovi odgovori naći u mitu?”
reci mi, je li radostan put čuđenja?
Renata Fućak
RENATA FUĆAK
Projekt zahuktalih lokomotiva
NA NAPUŠTENIM DOKOVIMA
zauvijek sam otrgnula stranicu
i izbrisala slatkorječive upadice
namignula prolazniku i postala tako grozno sretna
svoj sam naum o licemjernom bijegu zapisala u dnevnik
daj sastavi me more da postanem tvoja sjena
da utješim sve koji me žele ukrotiti
i proglasiti predvodnicom noćnih leptira
neprekidno razmišljam
o more o tvojim obalama
i pjeni snježnobijeloj nevinoj
dok besciljno lutam napuštenim dokovima
mirišem zrak uginulih morskih trava
pretvaram se u vodiča napuštenih
samo još jednom pristajem na ravnopravnu borbu
mačevima otrgnutih zaboravu
a onda odlazim
more, more sastavi me da se utješim
zbog svih koje vodim
zbog svih kojima opraštam
PRIČA NIKAD PROŽIVLJENA
razmazana tinta po papiru netom odabranom
poruke koje troše bespotrebnu energiju
ogromna količina obrađenih riječi u glavi
ljubavna priča nikad proživljena
183
184
Književna Rijeka / POEZIJA
slobodno mi pričaj priče, voljeni moj
o nekim drugim vremenima tako davnim
slobodno mi otkrivaj svoje male tajne
nebo je noćas vedro
i moja bol nema mane
kristalna čaša puna tvoga kajanja
i beskorisno namazana kriška kruha
nikad manja košara s voćem
i marama prepuna boja
slobodno mi pričaj priče, voljeni moj
o glasnom smijehu i cesti blatnjavoj
i sigurnoj predaji bez borbe
otvorenoj rani na srcu
i plavičastoj maglici
koja se šulja rijekom zaborava
PROJEKT ZAHUKTALIH LOKOMOTIVA
uplakana slojevito radoznala i sama
uključena u projekt zahuktalih lokomotiva
i odlazećih vlakova
tvoja slomljena strijela
zabodena u jabuku na vrhu ormara
stoji kao podsjetnik
tako je danas mračno
dan izlazi iz sjene i odnosi snove u nepovrat
slabašno sunce otkriva
slabašno sunce izaziva
stani dragi, ali ne okreći se
vidjet ćeš samo zamagljenu sliku tužne ljubavi
TI I JA
ti i ja na kraju grada
Renata Fućak
na plahtama nekog nepoznatog hotela
produžene ruke gradskog bordela
ispruženi i sretni kao kakve lude
opijeni srećom naslikane duge jer
desila se iznenadna ljubav
ti i ja i zamagljena slika sreće
ulovljeni u mrežu nadolazećeg sunca
lagano i spretno rastajemo se poljupcima
na tirkiznom jastuku ostavljamo mrvice ljubavi
i obećanje o ponovnom susretu
putokaz nadolazećim danima
ti i ja na peronu istine
opraštamo se od svih nakupljenih tajni
tugaljivo ti poklanjam posljednji pogled
nježno mi ljubiš ruku u zanosu
i poklanjaš mi pokoju laž
i poklanjam ti pokoju laž
ti i ja i glas davno zaboravljene ljubavi
postojimo samo u dobro sročenim sms-porukama
i pokojem telefonskom razgovoru
koji postaje sve kraći
svi podsjetnici naše ljubavi složeni su zauvijek
i počivaju u dobro očuvanoj ukrasnoj kutiji na dnu ladice
ISTINA NA DLANU
Slomljenim štapom usklađujem tišinu
dirigiram ratnicima koji koračaju
skupljam te kapljice boje neba i poklanjam ih tebi
Zlatnim slovima ispisujem zrak
i pogledavam u tamne kolutove oko tvojih očiju
nudim ti šećernu kocku na dlanu
U proljeće me pozovi da ti dođem
i utješim tvoje oči pune suza
185
186
Književna Rijeka / POEZIJA
da tvoj prazan pogled otkočim
U nepreglednoj magli ostavljam ti svoj trag
i slanu nježnoplavu poruku na dlanu
riječi prijazne kićene tuđim slovima
Plaha istina odabire tvoje tijelo
i pokoji pogled
i pokoju slamku spasa
neveselu glasovnu tišinu rastavljenih
KAOTIČNI SLIJED PARADOKSA
Počinje korida u Španjolskoj
Ubijaju bikove i prolijevaju njihovu krv
Uzvici razuzdane rulje nadjačali su
krik polumrtve životinje
Filozofi uviđaju smisao
Pjesnici se gnušaju
Dušobrižnici okreću glavu
Ha ha ha smiju se lude ljudske spodobe
sigurne u svoj bijeg
sigurne u svoju nevinost
Počinje korida u Španjolskoj
Ubijaju bikove i prolijevaju njihovu krv
Na pokojem bijelom odijelu vidi se
točkasti dokaz bivšeg života
Golobradi mladić održava govor
glasno se busajući u prsa mlađahna
oštro osuđujući
protestirajući u ime bikova
smišljeno i proračunato
braneći svoje stavove
polako se udaljavajući od početnih
dokazujući licemjerje
Ha ha ha smiju se ljudske spodobe
Bježeći bosi u rasparanim košuljama
Renata Fućak
Prema areni u kojoj leže dva mrtva bika
Nadaju se zabavi
Upriličenoj samo zbog njih
Opasno se približavajući
Ogradi opasanoj strujom
Zabranjenom prostoru
Kaotičnom slijedu
paradoksa
EGZIL
Stanka s odmakom u neku ruku poželjnim
u mislima još jedan plan
kako se riješiti toplog krzna s Madagaskara.
Nada, nada, nada zabruji motor i otisne se na pučinu
kapetan u egzilu pronalazi napušteni otok
s dvije-tri palme osušenih listova koji prkose.
Nesnosna vrućina na brodu nepotopivom
stihoklepac za kormilom podnosi izvješće paru galebova
što zainteresirano kruže oko broda.
Samo da stanemo i otpustimo sidro
prodišemo
i zagledamo se u daljinu crvenkastu.
Ovo su posljednji trenutci bijega
tog edemičnog tereta prirode
njenog hira i poruke.
I onda odjednom
beskraj želja nepotopivih
u plavetnilu mora nepogrešivom
osjećaj slobode i beskonačnosti.
KAPI KIŠE KAO UTJEHA
Nebo noćas služi da me misli ne dostignu.
u ogledalu vidim svoj lik.
slažem se, noćas Postajem.
I ne mogu me uhvatiti tuđe misli i pogledi
jer ja skoro pa Jesam
187
188
Književna Rijeka / POEZIJA
i ostajem skrivena od laži i licemjerja nekih tužnih ljudi.
(U ogledalu se noćas vidim tako jasnom i odvažnom).
A ti?
Daj, zalupi više tim vratima i hrabro otiđi!
bit ću tada više tvoja.
Ispruži dlan prema nebu
i dozvoli kapima kiše da te posvoje
i postanu tvoja utjeha.
GLAMUROZNO JA
Glamurozno plačem,
glamurozno ustajem,
glamurozno izvikujem: HURA!
Glamurozno izostajem iz priča lajave susjede
koja svako jutro obuva glamurozno sive natikače
koje sigurno glamurozno smrde.
Sve je to poezija, draga moja, tješim se
i ispisujem stranice posvećene glamuroznom.
Čovjek je tako sitan! – izvikuju mudrost.
Čovjek je tako jadan! – izvikuju mudrost.
Nisam dovoljno žedna i gladna
da bih postala taj čovjek koji sitno i jadno izvikuje mudrost.
Žao mi je, kaže naša prodavačica Micika,
nemamo novina, prodane su.
A što ću ja bez vijesti o malom, sitnom stvoru koji ujutro
plače, ustaje i izvikuje: HURA!
Glamurozno izvikujem uvrede našoj prodavačici Miciki
i odlazim, odlazim, odlazim.
O, ti, sitničavi stvore!
LANAC
lanac ostavljen na cesti
i ključ života zakačen na privjesku
visoka planina koja sjaji na suncu
mirna rijeka u mislima uzaludnim
vjetar koji otkriva i prikriva tajne
Renata Fućak
189
odnosi posljednje poruke
i neka tiha glazba koja svira
usamljene duše priziva
tračak nade i za tebe draga sjeno
ostavljene poruke na stablu označenom
i pijesak pustinjski u boci iznenađenja
nepodnošljiva iskrenost
ugledaj me u svanuće
i zastani na trenutak
popuni praznine koje nedostaju
prati me bez straha
tu sam zbog tebe draga sjeno
da prekinem taj lanac
mirno te povedem do izvora
krivudavim stazama ljepote
***
Fućak, Renata (Rijeka, 1966.) supruga je i majka, kćerka i sestra. Od desete
godine piše poeziju koja povremeno ispisuje stranice njezinoga života. Profesorica je
hrvatskoga jezika i književnosti po zanimanju i stavu.
Obožava prirodu, njezinu tišinu, snagu i kreaciju. Voli se radovati, smijati i
vjerovati ljudima. Bezuvjetno voli svoju obitelj i prijatelje kojima je posvetila i svoju
prvu objavljenu zbirku poezije Vrata od soli (Venerus; Rijeka, 2011.).
190
Književna Rijeka / POEZIJA
VINKO RIBARIĆ
Enigma univerze
EMOCIJA BASTIONI
Lijepa je ekvatorijalna toplina
Lijepa je polarna hladnoća
Lijepo je beskrajno more
Lijepa je svemirska samoća
Ljepota je univerzalna
Ljepotu emocija nosimo mi i oni
Najljepše su ljepote roditeljskih korijena
One su emocija bastioni
ŠTO NAS SPAJA
Što nas spaja
U našim životima?
Je li to ljubav
Ili je to domaja?
Domaja, velika ljubav
Od nje je veća samo ljubav roditelja – djece
Ona je iskonska i trajna
Nimalo ne umanjujući domaje pijetete!
SJEME NA VJETRU
Ostala je sama
Nejaka djevojčica s mlađim bratom
Puna nesigurnosti i brige za njega
Njegovim malim ručicama za njenim vratom
Nesigurnost, strah, briga
Vinko Ribarić
Sa svim pratećim nedaćama u paketu
Ostala je u neravnopravnoj borbi sa životom
Kao suho sjeme, bez vlage, na vjetru!
JABUKA NA KONCU
Vidim ga
U svom sjećanju, u mašti
Kako se propinje na vršcima prstiju
Svojih nogu – u svom vrtu, u bašti
Propinje se, pokušava
Dohvatiti jabuke zelene
U svom vrtu pored mora
Koje još nisu crvene
Dohvatio jednu
Kojeg li veselja, radosti
Zagrizao je, odmah odbacio
Radi njene kiselosti
Sutradan isti poriv u svom vrtu
Odluka je bila donesena
Pokušao i otrgnuo crvenu jabuku
Koja je na koncu bila obješena!
MISLI
Što su misli?
Želje?
Ushićenja?
Neka obraćenja?
Misli su najsloženiji procesi
Različitih frekvencija sinergije
Teleportacijski i antigravitacijski produkti
Univerzalne mentalne energije!
191
192
Književna Rijeka / POEZIJA
JUNAČKI POTHVAT
Zijevam
Oči mi se sklapaju
Tumaram lungomarem
Zvijezde na nebu skoro nestaju
Sreli smo se
Sami u skoro praskozorje
Situacija je to bila
Koju smo priželjkivali oboje
Ona mlada, jedra
Svježa ko jutarnji cvijet iza rose
A moje iscrpljeno tijelo
Jedva moje noge nose
Njene iskričave oči
Sjaje jače nego još neke na nebu zvijezde
Polegli smo na morskom žalu
Osjećajući isto – bez besjede
Poljubila me nježno
Očekujući tu istu pažnju malu
Ali ja sam junački zaspao
Probudivši se – sam na žalu!
NE ŽALIM
Ja ništa ne žalim
Ni noći protraćene
Ni prepaćene boli
Ni ljubavi neuzvraćene
Život je otvorena scena
Najraznovrsnijih želja i osjećaja
Čestih uspjeha, ali i padova
Nerijetkih – obraćenja!
Život – enigma univerze!
Vinko Ribarić
ŠTO JE VAŽNO
Što je važno?
Ništa nije važno?
Ako ništa nije važno
Što je onda – nevažno?
Je li sve nevažno?
Natkriljuje li nevažno – važno?
Čini li nevažno važno – nevažnim?
Sve skupa je to, zapravo, nevažno!
Važno i nevažno
U svojoj sudbini
Moraju se susresti
Negdje na sredini!
193
194
Književna Rijeka / POEZIJA
***
Ribarić, Vinko (Banjol, Rab, 1933.) Osnovnu školu na talijanskom jeziku
završio je na Rabu, a realnu gimnaziju u Senju, gdje je i započeo pisati poeziju. Medicinski fakultet je završio u Zagrebu 1959. godine. Specijalist je za očne bolesti i superspecijalist za herpes bolest u čovijeka. Magistrirao je 1968. godine na Medicinskom
fakultetu u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1971. godine na Medicinskom
fakultetu u Rijeci Sveučilišta u Zagrebu. Habitirao je 1978. godine na Medicinskom
fakultetu Ljubljana Sveučilišta u Ljubljani.
Sveučilišni je nastavnik za studente medicine i stomatologije. Sveučilišni je
nastavnik na poslijediplomskom studiju Medicinskog fakulteta Rijeka sveučilišta u
Rijeci. Znanstvenik je i znanstveni savjetnik.
Predsjednik je Naučnog predsjedništva Udruženja oftamologa Alpe-Adria,
udruženja kojemu danas pripada već dvadeset i jednoj zemlji Europe. Predsjednik
je Društva herpesologa Udruženja oftamologa Alpe-Adria. Predsjednik je Komisije
za kulturu Europskog vijeća Hrvatske – podružnica Rijeka. Član je Francuskog oftamološkog društva – Pariz. Član je Lyonskog oftamološkog društva Lyon, Američke
oftamološke akademije. Predložen je za eksperta Svjetske zdrastvene organizacije –
WHO za očne bolesti. Predsjedavao je kongresima oftamologa Hrvatske i Slovenije,
kongresu oftamologa Balkana, kongresu oftamologa Europe, Kongresu oftamologa
Afro-Azije te kongresu oftamologa Svijeta i Patentnom zavodu Hrvatske – instrumenti za operacije oka. Autor je knjige Klinička herpesologija, u kojoj je data nova
terminologija herpes bolesti u čovijeka. Prema recezentu te knjige, jedan je od vodećih herpesologa svijeta, jer je autor tridesetak novih otkrića herpes bolesti u čovijeka
– nazvanih njegovim imenom. Također, autor je i knjige i Nove vizije fundamentalne
znanosti. U znanstvenom kontekstu, autor je – kako navodi – cca dvije stotine stručnih i znanstvenih radova objavljenih u domaćoj i stranoj literaturi. Autor je dvije profesionalne knjige i koautor drugih osamnaest profesionalnih knjiga.Autor je i osam
patenata registriranih pri Patentnom zavodu Jugoslavije.
Govori pet svjetskih jezika. Aktivan je sportaš – tenisač i aktivan nacionalni i
internacionalni teniski sudac.
Član je Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, ali voli sudjelovati i
na književnim manifestacijama različitih književnih udruga raznovrsnih kategorija te
ga se tako može zateći i na književnim večerima Hrvatskog književnog društva Osvit
iz Rijeke, kao i književnim večerima brojnih drugih organizatora, gdje se osobno
pojavljuje, ne želeći ništa i nigdje propustiti. Premda u mirovini, i dalje je ne samo
znanstveno, nego i litararno aktivan. Mahom u vlastitoj nakladi u zadnjih nekoliko
godina dao je tiskati kvantitativno izniman broj knjiga vrlo različitih kvalitativno vrijednosnih raspona – što monografija, a što poetskih rukopisa. Naglašava kako je samo
u posljednjih godinu dana napisao četrnaest knjiga poezije koje uskoro namjerava
objaviti...
Osnivač je i predsjednik Katedre čakavskog sabora – Rab.
Ana Horvat
195
ANA HORVAT
Čučerski haiku za Emily
Haiku-pjesme iz neobjavljene zbirke posvećene Emily Dickinson
Gusta je magla
i poljubac i melem
staračkom licu
***
Prirodo zašto
tako su neuglede
ženke kosova
***
Voluharice
pojedoše posvetu
u dragoj knjizi
***
Svjetiljka noću
kao da ruje tunel
kad snijeg pada
***
Voda bunara
klokoće mi veselo
o tuzi zemlje
***
Propustila sam
reći ono ugaženo
ispod javora
196
Književna Rijeka / POEZIJA
***
Vršci topole
za moj račun i ime
miluju vječnost
***
Tratinčica bi
postala ivančica
da je voljena
***
Ranjeni golub
umire utješeno
na mome dlanu
***
Što dati cvrčku
čime ga počastiti
da mi ne ode
***
Jalova zima
knedli ili žličnjaci
od ilovače
***
Gatalinčica
pobjegla je u bršljan
nije gatala
***
Svake godine
jaglaci otkopčaju
kaputić zime
Ana Horvat
***
Jesenske boje
valjalo bi nekako
opkoračiti
***
Do kraja zime
još tri su ostakljena
žuta guštera
***
Prije svitanja
mlijekom mjesečine
punim sve kante
***
Valjuške lišća
vjetar nizbrdo gura
do potočića
***
Arboretumom
ginko se šepiri; zna –
sve nadživljuje
***
Magnolija se
ističe laticama –
nema mirisa
***
Ide tišina
u travi osa šuti
mrav odlaže vlat
197
198
Književna Rijeka / POEZIJA
***
Miriše sunce
peče slatko i gorko
na život i smrt
***
Prozor s injem bijeli kosturi mrava
i komaraca
***
Bubica mara
zove iz djeteline
božjeg voleka
***
Puna pitanja
sijeda i raskuštrana
gledam proljeće
***
Plava papiga
pjevom sa minareta
oponaša hodžu
***
Mlađahne gljive
nalik na coprnice
jašu travčice
***
Brošić šafrana
odvratio šetače
od odmaranja
Ana Horvat
***
Siječanjska zraka
vrijedi više od sedam
zračica srpnja
***
Plavoglavi se
gušter sunča uz mene –
susprežem dah
***
Žalosna vrba
zimi se doima
još žalosnije
199
200
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž
SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA
Pjesme za djecu
VODA
Vodi dajem četiri boda.
kao prvo, dobra je za piti
i, da se odmah razumijemo,
zdravlje nam štiti.
Drugi bod dajem
(jer bi svakako bio red)
za klizanje djeci
i – sladoled.
Treći bod nije lako naći
jer se u rosu,
u mraz,
u inje zavlači.
Četvrti bod je negdje visoko
i on nam svima treba
kad odluči pasti
s neba,
pa se vesele potok, i šuma,
i čovjek, i cvijet...
Ma, ta je voda
za bodova pet!
TELE
Jedno je TELE
snivalo san:
Silvija Benković Peratova
kako osvojiti
svaki stan?
Izmislilo je TELEskop
i pronašlo sve hoTELE.
Lijepo se smjestilo,
pijuckajući kokTELE,
a onda je dobilo
ludu viziju
da osvoji još
i – TELEviziju!
Potom je sjelo
u TELEfon,
najelo se nuTELE
i udebljalo kao slon.
Priča se da smišlja
novu operaciju:
kako se smjestiti
u TELEportaciju.
VJETAR
Kad je vjetar bio beba,
na svijet ga je donijela roda
– ravno s neba.
Letjela je brzo, smušeno i hitno
pa provjerila nije
ono što je bitno:
leti li vjetar
il’ po zraku hoda
i kojeg je, uopće,
vjetar roda:
muškog ili ženskog?
Mladić ili cura?
Jer – vjetar je ON,
201
202
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
a ONA je bura.
I još jugo
– srednjega roda.
Ma, sve je pobrkala
ta smušena roda!
MAČKE
U dvorište naše
dolaze mačke,
kao inspektori
il’ patrole izviđačke.
Njuškaju, šeću
onako, bez veze.
Traže malo mesa
u ostatku majoneze.
Kad ne nađu ništa,
tad otresu cape
kiselo, kao
da skidaju šlape.
Ostanu li ipak
bez željenog objeda,
nevoljko prošeću
u dvorište kod susjeda.
ŠLJIVA
Šljiva je voće
razne kakvoće,
jer mnoge
zamke skriva:
ako se ljuti
pa skoči visoko,
vidjet će šljivu
Silvija Benković Peratova
nečije oko.
I zima će reći
da je kriva
što vani je ciča,
prava šljiva.
I dječaku su nekom
dani sivi
– djevojčica ga jedna
uopće ne šljivi.
I susjed je naš
prodao njivu.
Ne vrijedi, kuka,
za suhu šljivu.
I baka nešto
u sebi sniva:
pravit će skoro
džem od šljiva.
A moj se djed
ozaren smije;
nešto ga dobro grije...
Pssst! Šljivu pije.
203
204
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
ŽELJKA KOVAČEVIĆ ANDRIJANIĆ
Čarobna škrinjica
ŠTO DJECI TREBA DATI
Djeci treba dati puno sunca,
puno sjaja i topline srca,
obrisat’ im suze tuge s lica,
dat’ im smijeha, bezbroj sretnih sati...
– jednostavno zato da, kad odrastu,
znaju što djeci moraju dati.
ČUĐENJE
Godine vrebaju moje haljinice za lutku Anu,
ogromnog medu bez lijevog uha
i, zalijepljen na zid, portret moje mame
s dva veeelika oka različite zelene boje
(potrošila bijah iste),
rozih usana, širokog osmijeha,
u modroj haljini sa žutim cvjetovima,
s crvenom ružom u plavoj kosi –
što ga narisah drvenim bojicama u vrtiću
na Majčin dan.
Godine kao da će progutati
moje dvorce od lego-kocaka
i zamišljene očice, začuđene:
zašto je stol tako visok i
kako odrasli sjednu na stolac,
a da se ne penju k’o po alpskim visoravnima?
Zašto ne smijem jesti sladoled zimi
(najviše volim jagodu i vaniliju)
i tko je baki prosuo brašno po kosi?
Sutra... neko će novo vrijeme
postaviti moj portret,
Željka Kovačević Andrijanić
naslikan nevještim ručicama,
na zid dječje sobe,
a ja ću sjediti za stolom koji,
istini za volju,
i nije tako visok
i neću mu dozvoliti jesti sladoled zimi,
da se ne prehladi...
ČAROBNA ŠKRINJICA
Sada si malen
i snovi su djetinji tvoji.
Snuješ, možda, velikog diva
i u snu se strašno bojiš.
Možda si usnuo patuljke i vile?
Možda k zvijezdama stremiš?
Želiš li trčati livadom od svile?
Pred strašnim zmajem bježiš?
Kroz snove te prate vesela lica:
zajedno s tobom k oblacima lete
osmjesi prijatelja i prijateljica,
cika i vriska radosne djece...
Jednom ćeš, kad odrasteš,
sjetit’ se davnih želja
i sve će se činiti nevažno, smiješno
– izuzev starih prijatelja.
Čuvaj, stoga, to vrijedno blago,
nemoj ga na skrovito zakopati mjesto,
jer kad odrasteš bit će ti drago
zaviriti u škrinjicu, često.
MIRIS TOPLOG KRUHA
Izjutra, rano, topli kruh, meki
205
206
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
iz pekare donese tata.
Majka ga reže, doručak spravlja
za tatu, mene i brata.
Miriše kruščić bijeli na stolu.
Miris mog djetinjstva krasi.
Čuvam u sebi dašak taj nježni
– da nikad se ne ugasi.
SVJETIONICI
Pod strehom djetinjstva usnula ruža
mirise opojne k srcu mom pruža;
to majčine usne dotiču mi lice
nježnošću ružine latice.
I diše sa mnom, ma gdjegod bila,
uspavanka davna iz majčina krila.
Kud god krenem, svugdje me prate
pogledi i riječi moga tate,
dok još sam drvene konjiće snila:
Budeš li ikad žalosna bila,
sjeti se patuljaka, prinčeva i vila
i u bajci koju ti život nudi
uvijek na strani dobra budi!
Ponekad, u tuzi, galebova jata
odlijeću put neba, odnoseći krik.
i tad se sjetim: i mamin i tatin
odnekud me gleda i grije lik.
Zalutam katkad na prašnjave ceste,
ne znajuć’ kojim putom treba ići,
no moje srce, znam, izgubit’ se neće:
u svakom će se kutku svjetionici dići;
to majka moja i otac moj
u tmini osvjetljuju zvjezdani roj,
a ja ga pratim i nije me strah
– u dašku vjetra i njihov je dah...
Željka Kovačević Andrijanić
207
željka kovačević andrijanić
Kos Dugonos
D
odijao kosu njegov crveni nos. Svakog se jutra i svake večeri
ogledao u zrcalu jezera u blizini svoga doma i svakog se jutra i
svake večeri iznova mrštio vidjevši vlastiti odraz u jezeru... Dugo je, nezadovoljan sobom, dvojio što učiniti.
Listao je modne časopise, gledao emisije o modi i ljepoti, čitao priče
i članke o ružnim i lijepim nosovima te naposljetku odluči posjetiti estetskog kirurga i promijeniti izgled i boju svog nosa. No, nije bio siguran
kako bi trebao izgledati njegov novi nos. Stoga se uputi u šetnju šumom,
ne bi li ondje dobro promislio kako bi želio izgledati nakon operacije...
Pirkao vjetrić među granama drveća, ljuljalo se proljetno lišće na
povjetarcu, skakutale kratke nožice sve dok nisu stigle do drugog kraja
šume, a kos mislio, mislio i mislio... No, sve zalud: nikako da se domisli
kakav nos, zapravo, želi. Tužan, krenu natrag put svog doma.
Odjednom preda nj doskakuće zeko.
− Hej, Kosiću Dugonosiću, zašto si se tako snuždio? – upita zeko.
− Tužan sam. Imam ružan nos i želio bih ga promijeniti − s uzdahom će kos.
− Bar to u današnje vrijeme nije problem! – uskliknu zeko. – Sve
što moraš učiniti je otići estetskom kirurgu, izbrojiti nešto novca, a on će
te srediti dok si rekao “zec”!
− Lako je tebi reći, ali ja i ne znam kakav bih nos u zamjenu želio...
Vidiš, tebi je lako: imaš krasnu njuškicu, pa ni ne razmišljaš o tome...
− Istina, ja sam sasvim zadovoljan svojim nosićem – reknu zeko,
raširivši ponosno nosnice nekoliko puta – i ne bih ga mijenjao ni za kakav
drugi... Ništa, ostaj mi sretno, Kosiću Dugonosiću! Ipak, dobro promisli
prije negoli promijeniš nos! Pa-pa!
− Pa-pa! – odgovori žalosni kos i krenu dalje.
Lutao on šumom i lutao, mislio on i mislio, no na pamet mu nikako
nije padalo kakav bi nos, zapravo, želio.
Misli mu prekide vjeverica koja se, skok-po-skok, stvori pred njim.
208
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
− Hej, Kosonjo Dugonosonjo! Kakvu si to facu složio? Što te muči?
– vrckasto će vjeverica, a žalosni kos odgovori:
− Nisam zadovoljan svojim nosom. Otići ću na operaciju, promijenit ću ga. Samo... Ne znam kakav nos želim u zamjenu za ovaj stari, dugi,
crveni...
− Ah, čime se ti zamaraš! – zijevnu vjeverica. – Nemaš pametnijeg
posla? Recimo, skupljati zalihe žirova...?
− Kosovi ne jedu žirove – poduči je kos.
− A što onda jedete? – u čudu će vjeverica.
− Crviće, bube, ponekad mrvice kruha...
− Ih, i to mi je neka hrana! No, dobro. Promisli malo: promijeniš li
taj svoj nos, odnosno kljun, kako ćeš i čime hvatati svoje bube i crviće?
Čime ćeš kljucati krušne mrvice...?
− Nije važno. Promijenit ću i način prehrane, nešto sam se previše
zaoblio... Da, baš sam ružan, debeo i dugonos... Ovakvog me nitko nikada
neće voljeti. Moram na dijetu.
− Tebi zbilja nisu sve daske na broju – začudi se vjeverica. − Kako
će te drugi voljeti, kada ni ti sam sebe ne voliš?! No, imaš pravo sa sobom
činiti što te volja. Žao mi je, ali ja ti baš i nemam vremena za razglabanje o
takvim glupostima... Moram prikupljati žirove. Oprosti, moram ići. Bok!
− Bok! – uzvrati kos i krenu dalje.
Nije prošao ni par skokova, kadli se nađe pred ježevom kućicom.
− Hej, Kosino Dugonosino! Otkud ti ovdje? – upita ga ježić.
− Eto, lutam šumom i razmišljam – odgovori kos.
− O čemu to, molim te, razmišljaju besposleni kosovi? – znatiželjno
će ježić.
Kos se ne uvrijedi na ono “besposleni”, nego odgovori:
− Razmišljam kakav nos želim u zamjenu za ovaj stari, ružni. Usput
sam shvatio da moram i na hitnu dijetu.
− Gle, baš si lud! – nasmija se ježić. – Što će ti drugi nos i dijeta?
− Želim imati mali, lijepi nos i ne želim biti debeo.
− Odlaziš u manekenske vode? – naruga se ježić.
− Zašto ne? – prkosno će kos, pa odskakuće dalje bez pozdrava.
− Sjeti me se kad postaneš slavan! – viknu ježić za njim, a potom
sebi u brk promrmlja: − Ako u međuvremenu ne završiš kao onaj Jackson.
Već pomalo umoran i gladan, brzao je kos svome domu koji se
nalazio u deblu starog hrasta pored jezera. Kakav nos želi nikako se nije
Željka Kovačević Andrijanić
209
mogao domisliti.
Počela se spuštati večer, krijesnice upalile svoje svjetiljke, orkestar
zrikavaca zasvirao u polutami, a u vodi mirnog jezerca treperilo na tisuće
zvjezdica.
Stigavši bliže obali zagleda se kos u svoj odraz u jezeru, što ga učini
još tužnijim… Krenule suze jedna za drugom...
glas.
− Hej, prijatelju, što te tako rastužilo? – začu pored sebe umilni
Ne diže pogled sa svog odraza, tek tiho progovori:
− Ružan sam, dugonos i debeo. Perje mi je crno, a kljun crven.
Noge su mi kratke i tanke, a glava sitna u odnosu na tijelo... Sav sam neskladan i zbog toga sam nesretan...
− I moj je nos dug i crven. I moje su nožice kratke. I moje je perje
crno, glava sitna, a tijelo okruglo... Ali nisam zbog toga nesretna, naprotiv. Kad bi me samo na tren pogledao, vidio bi da sam ista kao i ti.
Kos okrenu glavu udesno, odakle je glasić dopirao, te pokraj sebe
ugleda najljepšu kosicu koju je ikada vidio. Najljepšu! Doduše, bila je
okrugla, bucmasta, kratkih nogu i dugoga crvenog kljuna, no iz njezinih
je očiju iskrilo milijun zvjezdica, bezbroj puta ljepših od onih koje su se
odražavale u jezeru. I kos se zaljubi!
− Ja... Ja... Ja sam Kos Dugonos – predstavi se zbunjeno, pruživši
joj svoje desno krilce na pozdrav. Kosica ga nježno prihvati, lagano njime
protrese i veli:
− A ja sam Kosica Srećonosica! Drago mi je što smo se upoznali.
Čuj, ako ti nije nezgodno... Zalutala sam i nemam gdje prenoćiti. Bi li
mi dozvolio da odspavam u tvojemu gnijezdu, a ja ću, obećajem, odmah
izjutra dalje na put?
Naravno da je Kos Dugonos dozvolio Kosici Srećonosici provesti
noć u njegovom gnijezdu. Čitavu je noć stražario pred gnijezdom čuvajući
svoju prijateljicu, a izjutra je, čim je zora zarudjela, krenuo u potragu za
crvićima i bubicama, kako bi svojoj gošći priredio nezaboravan doručak...
Prošećete li rubom šume, pokraj jezera ćete naići na stari hrast. U
njegovu duplju sagradili oni veće i ljepše gnijezdo. Kosica nikada nije
nastavila svoj put. Njezin je pravi put i započeo one večeri kad je susrela
Kosa Dugonosa. U njihovu gnijezdu izleglo se mnoštvo kosića.
Kos nikada više nije poželio biti drukčiji nego što ga je priroda
210
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
stvorila, no ipak se rado prisjeti kako su se Kosica i on upoznali i o čemu
su razgovarali uz jezero... I našale se katkada na račun tog razgovora.
Prošećete li rubom šume, uz jezero, i susretne li ih, puno ih pozdravite. Recite im da su baš lijepi ovako okrugli, kratkih nogu i dugih, crvenih kljunova. Najljepši kosovi koje ste ikada susreli. I ostavite im nešto
krušnih mrvica – dobro će im doći za zimu...
Ljubica Kolarić-Dumić
211
LJUBICA KOLARIĆ-DUMić
Zašto Lucija ne voli matematiku
M
rzim matematiku. Ide mi na živce to stalno vježbanje i ponavljanje. Samo mi oduzima vrijeme. Već izdaleka čujem mamu: “Lucija, jesi li napisala zadaću iz matematike? Požuri, dušo!” A
kad se vratim iz škole, neće biti: “Dušo...!” Sasut će na mene kao kamenje
svoje omiljene izraze, pripremljene za ovakve prilike.
“Znala sam ja da se ništa neće promijeniti. Svaki dan ista priča. Ti
si se pretplatila na negativne ocjene. Da s njima možeš u kazalište, ni za
jednu predstavu ne bi trebala ulaznicu. Samo pokažeš svoj kontrolni listić
i odmah možeš ući. Mjesto te već čeka, jer tvoja pretplata jednostavno ne
ističe.”
Dok su majčine riječi pljuštale kao jesenska kiša, ja sam pokušavala naći stotinu i jedan razlog za svoj neuspjeh. O novoj učiteljici iz matematike da i ne govorim. Ustvari, ona je za sve kriva. I onaj dan kad se
naša dobra učiteljica razboljela. Otada je za mene sve krenulo naopačke.
Bolje mi je i ne misliti o tome jer ću se rasplakati, a to danas nikako ne
smijem.
Lucija zaključi svoje razmišljanje kao važan sastanak razredne zajednice i zatvori bilježnicu. No, pomiješane brojke i znakovi stajali su pred njom kao neprijatelji koji ne žele odustati do
potpune pobjede. Ili poraza. Neriješeni zadatci, iako skriveni iza korica bilježnice, gledali su je ravno u oči i izazivali suze, koje će poteći jednakom brzinom kao kad je mama ukori ili vikne nova učiteljica.
Zaplakati i zapjevati Luciji nikad nije bilo teško. Voljela je pjesmu,
a za plač joj je bio dovoljan nečiji prijekoran pogled. Zato se pokuša smiriti, odlučna kako će sutrašnju zadaću napisati bez ijedne pogrješke. Obradovat će majku, a to joj je bilo značajnije od svega. No, ubrzo joj se opet
sve pobrka u glavi. Treba li nešto pomnožiti, a ne podijeliti, oduzeti, a ne
uvijek zbrojiti? Plus, minus, pomnoži, podijeli, dodaj, oduzmi! Kad bi
bar postojao netko tko bi joj šapnuo točan rezultat. Samo da se ovaj put
izvuče! Ako današnji dan prođe u redu, već od sutra počet će redovito
učiti. Trenutnu radost jedino joj pokvari misao o bezbrojnim dosadašnjim
obećanjima. Otkad se razboljela njezina dobra učiteljica, još ni jedno nije
ispunila. Zastidjevši se, rukama prekrije neriješene zadatke. Tako je, kad
212
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
je bila jako mala, skrivala oči, misleći da je mama tada ne vidi. Lagano se
nasmiješi i prepusti svojim uobičajenim razmišljanjima.
A i ne znam puno onih koji vole dijeliti, pa makar i najmanju sitnicu. I zašto bi u matematici bilo drukčije negoli u životu? Kad moja sestra
i ja nešto dijelimo, uvijek se posvađamo, a meni se svaki put učini da je
njezina polovica veća. Koliko god puta krenemo ispočetka, njezin je dio u
mojim očima uvijek bio veći. Kakva mi je onda korist od tih silnih računa?
Kako se samo naljutim kad kažu da je matematika od svega najtočnija!
Neka taj, koji to tvrdi, jagode sa šlagom i sladoledom, sestri i meni pravilno podijeli. Na kraju, zašto da se mučim? Jer – koliko god vježbala, uvijek
će neka grješka stati točno ispred broja ili znaka koji trebam napisati. Plus
umjesto minusa i ode sav moj trud.
Po tko zna koji put, Lucija ponovno okrivi svoju novu učiteljicu.
Ne mogu se načuditi koliko ta žena može vikati! Nikada neću zaboraviti kad je prvi put ušla u naš razred... Kad je viknula, čak su se i stakla
na prozorima zatresla, a ja sam se toliko uplašila da uopće nisam čula o
čemu govori. Kad netko viče, sve mi se riječi pomiješaju pa ni jednu ne
mogu razumjeti. Kako bih onda mogla riješiti sve one teške zadatke, kad
nisam ni čula što učiteljica govori?
Bilo joj je žao njezine dobre učiteljice koja se razboljela, a za nju bi
riješila sve zadatke ovoga svijeta. Voljela je i matematiku i svoju učiteljicu, koja kao da je znala za Lucijin strah – kad netko na nju vikne, toliko bi
se uplašila i ukočila da ništa nije mogla, čak ni pojesti sav ručak, a kamoli
riješiti nepoznate zadatke.
Nova ju je učiteljica svaki put podsjetila na mamu kad viče za vrijeme jela, a što bi se mama više ljutila, ona bi sve sporije jela.
“Nemoj da počnem vikati!” majka bi glasno najavila svoje namjere, a hrana je na tanjuru samo rasla i rasla. Dok su joj suze tekle niz lice,
Luciji se činilo da se jelo prelijeva i širi po stolu, a grlo joj se sve više stiskalo. Sad su joj ovi zadatci postali poput zalogaja koje u plaču nije mogla
progutati. Što bi mama jače vikala, ona je sve više plakala.
Mame i učiteljice ne bi smjele biti tako ljute. Mislim da odrasli griješe, jer vjeruju da znaju baš sve što je za djecu dobro, a što nije. Znala sam
da me mama jako voli, ali bila bih puno sretnija da je manje stroga, pa makar me i manje voljela. Sličila mi je na one stroge tete u vrtiću koje su brinule da nam se nešto ne dogodi. Ako se i mama tako ponašala iz prevelike
Ljubica Kolarić-Dumić
213
ljubavi prema meni, onda je molim da mi makar od sada bude samo majka. Onako... nježna. Kao kad me zagrli i kaže da ne mogu ni zamisliti
koliko me voli.
I ja mamu jako volim i zbog nje sam danas posebno uzbuđena. No,
o tome ću vam pričati kasnije, jer sad jako žurim. Danas je posljednja
proba prije mog prvog solističkog nastupa u glazbenoj školi koju pohađam. Najviše na svijetu želim razveseliti mamu, a to najbolje mogu učiniti
svojom pjesmom.
Za Luciju je ovaj dan bio najznačajniji u životu. Uspije li njezin
prvi samostalni nastup na koncertu, bit će najsretnija djevojčica na svijetu. Obradovat će mamu kao kad obuje dvoje čarapice da se ne prehladi,
kad pazi da nešto ne prolije ili odmah poslije igre složi igračke. Dobro se
sjećala svega što je radovalo njezinu majku.
Igračke sam naučila spremati, ali plastelin kao da se sa mnom
igrao skrivača. Uvijek bi se poneki grumenčić sakrio pod stolom ili u nekom kutu gdje ga nisam mogla naći. Poslije sam prihvatila tu njegovu igru
pa sam ga molila: “Javi se, plastelinčiću!” No, on bi samo šutio i ja sam
ga uzalud tražila. A kad se mama vratila s posla, naša se kuća pretvarala
u pravo ratište. Nikad nisam mogla odgonetnuti zašto joj smeta nekoliko
mrvica plastelina na podu. Htjela sam biti važnija od čistog poda i nekoliko grumenčića plastelina. Željela bih da me uvijek grli, govoreći onim
nježnim glasom kako ne mogu ni zamisliti koliko me voli. Kad se mama
ljuti, tada bi mi se, kao da to činim namjerno, uvijek nešto prolilo, a juha
je bila kao stvorena da se, u trenu, iz izvrnutog tanjura nađe na našem čistom podu. Osjećala sam sve veću krivicu, jer je mama zbog mene gotovo
poslije svakog jela morala prati pod.
Imenicu ljutnja trebalo bi izbaciti iz svih rječnika, kuća, vrtića i
škola.
I ovaj put vrlo mudro zaključi Lucija.
Sutra je njezin velik dan. Osjećala je napetost i nesigurnost. Što će
biti ako pogriješi, ako zaboravi tekst ili melodiju, ako joj od straha zastane
glas u grlu kao zalogaj hrane...? Sve čega se bojala stajalo je pred njom:
tanjur prepun jela, razbacane igračke, mrvice plastelina, prijeteći pogled
majke i ljuta učiteljica. Svi su je plašili. Čak i njezine najdraže igračke.
Samo da uspijem razveseliti majku! Možda bih postala važnija od
čistog poda i grumenčića plastelina koji se uvijek negdje sakriju, a možda
214
Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ
mi ni matematički zadaci ne bi bili razbacani kao plastelin, pa bih svaki
znak brzo i lako stavila na njegovo pravo mjesto. A tada se ni učiteljica ne
bi više ljutila i ja bih zadaće rješavala kao kod moje dobre učiteljice. Ili
mi se, poput najveće nagrade, dogodi nešto još puno ljepše: da u razredu
ponovno ugledam svoju dobru učiteljicu!
Lucija se toliko zanijela da je potpuno zaboravila na neriješene zadatke i što će biti kad u školi začuje onaj ljutiti glas: “Opet nisi napisala
zadaću!”
Želju da uspije pred mamom, ništa joj nije smjelo pokvariti.
U vrtiću sam voljela tete koje su bile dobre kao moja baka, ali kod
koje nisam mogla ići, jer je živjela daleko od nas. Zbog toga sam bila najžalosnija djevojčica. Puno je toga bilo nepravedno prema meni. Kad se
mama ljuti što ne mogu jesti, kad se plastelin sakrije od mene, što se dobra
učiteljica razboli, a najnepravednije od svega je što je baka živjela daleko
od nas. Razmišljala sam kako ću, kad odrastem, sama moći otići kod nje,
pa sam često pitala mamu kad ću biti velika.
U školi mi je u početku bilo vrlo lijepo, jer je učiteljica imala isti
osmijeh kao moja baka. Mazila me je svojim pogledom, a ja sam je zavoljela i postala odlična učenica. No, moja je radost kratko trajala. Jednog
je jutra u našu učionicu ušla nepoznatu osoba i rekla da se naša učiteljica
razboljela i da će je ona zamijeniti. Mene je uhvatio strah jači od svih
strahova za koje sam čula da postoje. Poželjela sam da i ja budem bolesna
kao moja učiteljica.
Onda sam se i zapravo razboljela te toliko uplašila mamu da me
nekoliko dana nije pustila u školu. Kad sam ozdravila, u razredu je i dalje
bila nova učiteljica, a ja sam bila još tužnija. Od prvog trenutka kad je
ušla u učionicu i kad joj je glas skoro razbio prozorsko staklo, strah me
nije napuštao. Redovito sam dolazila u školu, ali često nisam razumjela ni
jednu njezinu riječ. Činilo mi se kao da baš mene neprekidno gleda. Je li
znala da se bojim kad netko viče na mene? Polako bi krenula ravno prema
mojoj klupi, a ja bih se sledila od straha. Pogledala bi u bilježnicu i onim
glasom, od kojega zvone prozorska stakla, strašno uzviknula:
“Ništa ne valja! Opet si pogriješila!”
A kad bi otišla do drugih učenika, ja sam još dugo gledala u praznu
bilježnicu i tiho plakala.
Pokušavala sam ne slušati učiteljicu kako viče i pažnju posvetiti
novom zadatku, ali nisam uspjela. Njeno ljutito lice, i kad je bila daleko
od mene, stajalo bi iznad moje bilježnice i zaklonilo zadatak. Meni bi tada
Ljubica Kolarić-Dumić
215
suze same krenule i više ništa ne bih vidjela. Mislila sam o svojoj baki i o
dobroj učiteljici. Bila sam sigurna da bih uz njih sve naučila.
Pisati i čitati sam naučila još prije škole, a matematike sam se počela bojati zbog nove učiteljice. Svake sam se večeri uzalud molila da
moja učiteljica ozdravi. Učiteljica nije ozdravila, tanjur prepun hrane
prijeteći me je gledao, a oko njega – svi plusevi i minusi ovoga svijeta.
Uhvatio me je preveliki strah. Kako ću pjevati ako mi bude slabo? Da je
sa mnom moja učiteljica, ne bih se bojala.
Dobre se učiteljice ne bi smjele razboljeti i ostaviti učenike strogim
učiteljicama.
Lucija je bila vesela, ali vrlo osjetljiva djevojčica. Čim je progovorila, počela je lijepo i glasno pjevati. Bilo je zadivljujuće slušati kako iz
malena tijela izlazi onako visok glas.
Možda je i dobro što ne volim matematiku, jer imam više vremena
za pjevanje, ponovi Lucija u sebi još nekoliko puta i uđe u veliku dvoranu
glazbene škole.
“Kao da je satkana od glazbe!” Lucija začuje kako voditeljica zbora
govori njezinoj majci. To je ohrabri i strah potpuno nestane.
Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Dirigentica je davala posljednje upute pjevačima. Zbor otpjeva svoju dionicu, a onda se
Lucijin glas uzdigne do samoga stropa, a potom se vrati do lica njezine
majke, koje u tom času zasja neviđenim sjajem.
Lucija ugleda onaj isti sjaj kojim ju je majka grlila.
Sjaj je lebdio nad cijelom dvoranom, poigravao se, spuštao sad
gore, sad dolje, nad Luciju, nad pjesmu... Lepršao je prema njezinoj majci,
a onda se zaustavio na baki, uz koju je ugledala i svoju dobru učiteljicu.
Potom se širio dvoranom i blistao, blistao...
A onda...
...Iz samoga dna Lucijina srca, najprije u visinu – kao da želi postati
još glasnija, pa ravno do njezine bake, uzdigne se pjesma: Došla sam ti,
bakice, poslala me mama...
216
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
SUDBINA KNJIGE
SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA
Željka Kovačević Andrijanić:
Ulica neriješenih zagonetki
Venerus; Rijeka, 2011.
U
motivskom središtu ovog romana jest Obitelj, osnovna ćelija
društvenih i sveljudskih odnosa koja se danas više negoli ikad
našla pred iskušenjima modernog načina i tempa života. Obitelj, to sveto utočište ljudske postojanosti bez koje čovjek ne bi bio čovjek
u punom smislu te riječi, doista prolazi kroz niz “neriješenih zagonetki”
pod paskom svih mogućih zamki i utvara koje donosi potrošačko materijalističko društvo, stavljajući prioritet svemu vidljivom na veliku štetu
“nevidljivog”: duhovnog! Utrka za vremenom, prestižem, ugledom pa čak
i slavom; utrka za dostizanjem vidljive krune i zbrajanjem kvazibodova
– čini svoje: ona sustavno urušava temeljna ljudska pitanja kao što su
iskrenost, komunikacija, prijateljstvo, povjerenje, ljubav. Ako je ljubav –
a po Majci Terezi jest – žrtva, postavlja se veliko pitanje: tko je u ovom
i ovakvom društvu još spreman na žrtvu zbog višeg cilja? Tko je uopće
spreman na vlastite psihoanalitičke trenutke samoispitivanja: Što je moj
viši cilj?
Uvod romana Ulica neriješenih zagonetki Željke Kovačević Andrijanić predstavlja srž, okosnicu cjelokupne radnje – priče koja se može
preslikati u mnoge današnje obitelji: roditelji koji su zaokupljeni sami sa
sobom; djeca koja pokušavaju oponašati roditelje, zakopana u svijetu po
njihovom, samo njima poznatom modelu; prijatelji koji doslovce igraju
višestruke uloge ovisno o situaciji i prilici... Sve to čini cjelovitu sliku današnje obitelji o kojoj autorica progovara na osobit način. Kroz psihološko-ispovjedne monologe majke, oca, djeteta, obiteljske prijateljice i prijatelja, Željka nas vodi kroz radnju otkrivajući uzročno-posljedične tragove
jedne iskrene ljubavi okrunjene brakom, djetetom, srećom!... pa potom
prazninom, udaljavanjem, nevjerom, izdajom... i na kraju – tragedijom
Silvija Benković Peratova
217
uzrokovanom automobilskom nesrećom u kojoj pogiba cijela obitelj.
Gradeći fabulu na relaciji realno-fantastično, spisateljica balansira
između životnih i posthumnih ispovijedi svih članova obitelji koji nastavljaju pričati priču i onog trena kada fizički umiru na mjestu nesreće, preobražavajući se u fiktivni oblik ptice. Stoga i naslovnica likovno korespondira sa samim sadržajem romana.
Način na koji nam je Željka Kovačević Andrijanić prenijela temu
odnosno fabulu romana atipičan je, njezin, originalan. Ona ulazi u lik
muškaraca, djeteta i karakterno različitih žena. Svi likovi poprimaju formu “ja”, ispričanu u prvome licu. Forma “ja” inače je takva da pruža
piscu veću mogućnost otvorenosti prodirući u iskrenost. Takva se forma
zavlači u najskrivenije pore svijesti i podsvijesti i odlična je za psihoanalitičke ispovijedi koje upravo čine tkivo ovog romana.
Autorica je po zvanju diplomirana učiteljica i apsolventica Poslijediplomskog sveučilišnog doktorskog studija pedagogije, pedagoški i medijski oblici rada s ljudima nisu joj strani, pa joj i sama struka olakšava
poniranje u forme: ja-dijete, ja-majka i žena, ja-otac i suprug, ja-prijateljica... i to – vrlo uspješno! Ona ulazi u tajne svjetove osmogodišnje djevojčice koja iz svog kuta objašnjava odnose između mame i tate, braneći
ih iz petnih žila (tipično dječje), kako bi izgradila svoju istinu utemeljenu
u nadi da će se roditelji ipak u konačnici pomiriti, jer djeca čeznu za cjelovitom obitelji. Ona ulazi i u mušku psihu postajući ja-muškarac, ja-tata,
ja-muž, ja-ljubavnik..., pa patnik sa svim samopriznanjima, pogreškama i
kajanjima.
Možda bi bilo za očekivati da je u ženskim licima nadjačala dječju i
mušku psihologiju, ali – nije! Naime, u svim je likovima uspjela prodrijeti
u temeljni supstrat rodova.
Ono na što je autorica svakako htjela skrenuti pažnju čitatelja
usmjereno je na komunikaciju koja je u međuljudskim odnosima površna,
maskirana pa čak i lažna, dok se paralelno provlače ispovijedni monolozi
pojedinaca u kojima je iskrenost ogoljena do srži, gotovo bolna. Ta svjesnost svih likova, koji uistinu znaju što moraju činiti, potpuno je blokirana pred realizacijom čina. Brze i “krnje” rečenice samo su zbiljni odraz
današnjeg modernog svijeta – svijeta u kojemu sve prividno (materijalno)
“sjaji”, a pod ljušturom “trne i trune” ljudska duša, pateći više negoli ikad.
Nedostatak tolerancije, slušanje sugovornika, brzi protok informacija, nedostatak milosrđa, poniznosti, strpljivosti, služenja..., a ishitrena uporaba
nepromišljenih riječi poput psovki “na svakom koraku” i ružnih, uvrjedljivih riječi – sve su to važni uzroci raspadanja mnogih današnjih obitelji.
Ovakvi bi romani trebali potaknuti čitatelje na dublje promišljanje
218
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
o osnovnim vrijednostima na koje mnogi danas zaboravljaju, preskaču ih,
zametnu negdje u kut... kao: ima vremena ili: nisu važne, a vrijeme se zna
neumoljivo osvetiti, kao i u Ulici neriješenih zagonetki u kojoj više ni za
što nije bilo vremena, osim za – smrt. Tek u smrti akteri sagledavaju svoje
živote u cjelini, preispituju vlastite greške i dolaze do spoznaje da ništa
nije bilo toliko vrijedno koliko ljubav i obitelj, zajedništvo i tolerancija.
Željka Kovačević Andrijanić pruža nam i nadu, a ona se nazire u
autoričinom vjerovanju, po kršćanskome nauku, da će svi zajedno pronaći
ljubav na onom višem, anđeoskom nivou, kad se u liku “ptice-anđela”
ponovno sretnu u – Raju. Romantično i bajkovito. Ali zašto čekati smrt
da bi se napokon moglo živjeti? I opet citiram misli Majke Tereze: Imajte
duboko poštovanje jedni za druge; to će poštovanje dovesti do ljubavi, a
ljubav do služenja. Isusa je ljubav dovela do služenja. Apostoli su se zaprepastili kada je Isus počeo prati noge učenicima...
Igor Žic
219
IGOR ŽIC
Fra Bernardin Škunca:
Franjo Asiški, skladatelj Božje ljepote
Glas Koncila; Zagreb, 2011.
M
oj ulazak u svijet hrvatskih franjevaca, kroz tek odškrinuta vrata, zbio se 1991. godine na Trsatu, kad sam, uz pomoć tadašnjeg
gvardijana fra Emanuela Hoška, inače uglednog crkvenog povjesničara, postavljao izložbu sakralnog, renesansnog i baroknog slikarstva.
Izložba je bila relativno mala – četrdeset radova iz nekadašnje zbirke feldmaršala Lavala Nugenta (izvorno d’Este-Gonzaga i Foscari), ali vrlo vrijedna po autorima: Tizian, Giorgione, Paolo Veronese, Correggio, El Greco, Paris Bordone, Leandro Bassano, Bernardo Strozzi, Jusepe de Ribera...
Pisao sam, potom, dosta o trsatskom kaštelu, Frankopanima i feldmaršalu Lavalu Nugentu kao nastavljaču njihove duhovne tradicije u XIX.
stoljeću, ali i o Crkvi Gospe Trsatske i franjevačkom samostanu. Ključna
legenda, koja sve povezuje – ali i daje početnu sakralnu važnost Trsatu! –
je ona o prijenosu Svete kućice iz Nazareta na Trsat. Inače, prvi koji je izričito naveo da je Sveta kućica bila neko vrijeme na Trsatu bio je Girolamo
Angelita u svojoj povijesti loretskog svetišta, koju je čitao papi Klementu
VII. već 1531. godine. On je s rukopisom upoznao i slavnog uskočkog kapetana Petra Kružića, koji upravo zbog toga 1531. uređuje prve Trsatske
stube. Prema Angelitinom opisu nastaju i svi kasniji prikazi...
“Nedaleko trsatskog grada stajaše u XIII. st. župna Crkva sv. Jurja,
a podalje od ove mjesto zvano Ravnica koje je bilo svojina neke udove
Agate. U noći 10. svibnja 1291. osvane na Ravnici mala kućica nalik na
crkvicu. Bila je sagrađena od cigala sivo-zelene boje, 44 pedlja dugačka,
20 široka, a 28 visoka. Imala je jedna vrata na sjevernoj strani, a na zapadnoj malen prozor. Bila je bez poda, imala krov i malen zvonik sa zvoncem.
Strop je bio ukrašen zlatnim zvijezdama. U njoj je bio oltar s drvenim križem i slikom Blažene Djevice Marije sa sv. Ivanom. Zdesna je stajao kip
BDM s djetetom, izrezan od cedrovine, iza oltara kamin, a slijeva ormar.
Zidovi su bili neobično oslikani. Sve je to, veli legenda, bilo izrađeno rukom sv. Luke evanđeliste i drugih apostola.
Kad je narod sjutradan vidio, čudom se čudio, ne znajući odakle
220
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
sve to preko noći, dok nije bolesni župnik trsatski Aleksandar javio narodu
da mu se ukazala Majka Božja odjevena u bjelinu i priopćila mu da je ta
kuća ona ista u kojoj je anđeo Gabrijel navjestio njoj začeće Spasiteljevo.
Narod je to s veseljem prihvatio te je počeo hrliti sa svih strana na Trsat,
pokloni ti se toj svetinji. Tadašnji gospodar Trsata, knez Nikola Frankopan, izaslao je sa župnikom Aleksandrom izaslanstvo svećenika u Svetu
zemlju, da istraže stvar. Oni se vratiše nakon četiri mjeseca i potvrdiše
istinitost čuda. Opisano je to sve bilo u Memorie Medvidiane (Medvedgradske uspomene, op. a.), no taj je rukopis kasnije nestao. Frankopan je
onda svetu kuću dao ograditi drvenom ogradom.
No ta je čudna kućica stajala tamo do 10. prosinca 1294., kad je
anđeli digoše i odnesoše u Italiju gdje je namjestiše pokraj Recanata, tik
do neke šume, na zemljište žene Lorete blizu grada Ancone. Po Loreti
bude prozvana svetinja crkvom BDM Loretske. Odavud je odnesoše anđeli dalje na brdo, a napokon je postaviše uz cestu. Tu je sv. kućica ostala do
danas, samo što je nad njom podignuta veličanstvena crkva...” (Laszowski:
1923., 113)
U stvarnosti su pripadnici obitelji d’Anjou (tal. de Angelis, dakle –
anđeli) prenijeli, kao templari, kamenje iz Svete zemlje i nanovo podigli
građevinu 1294. godine. Uz tu legendu treba spomenuti i legendu o tomu
da je Franjo Asiški, na putu u Svetu zemlju, doživio brodolom i prenoćio na
Ravnici 1212. godine te tu primio objavu o dolasku Svete kuće koju će čuvati franjevci – koji zaista dolaze na Trsat tek 1462. godine. Nije jasno je li
Franjo Asiški zaista uspio stići do Svete zemlje, no franjevci su i prije njegovi
smrti u Porcijunkuli 1226. godine djelovali u Jeruzalemu i St. Jean d’Acreu.
Važnost legende o trsatskoj crkvi je u njezinoj vezanosti uz Svetu
zemlju i križarske ratove. Naime, datum dolaska Svete kućice na Trsat,
10. svibnja 1291. godine, vezan je uz pad posljednjeg uporišta križara u
Svetoj zemlji, velike utvrde St. Jean d’Acre. Taj događaj, koji je odjeknuo
katastrofalno u cijeloj Europi, postao je temelj niza legendi...
Važnost kaštela na Trsatu je, pak, u njegovoj vezanosti uz Frankopane, kao jednu od najvažnijih europskih plemićkih obitelji. Naime,
rimski Frangipani bili su vrlo moćni već u X. stoljeću. Prilikom nemira
u Rimu krajem XI. stoljeća papa Urban II. sklonio se kod Joannesa Fricapanema. Taj papa je ključna figura srednjovjekovne Europe, jer je u
Clermontu 26. studenog 1095. održao govor kojim je pokrenuo Križarske
ratove. Iz ovoga slijedi da su rimski Frankopani bili ona politička sila
koja je stajala iza svega! Jeruzalem je bio zauzet 15. srpnja 1099. godine.
Kruna latinskog kraljevstva bila je ponuđena Godefroiu de Bouillonu, no
on ju je odbio. Neposredno poslije njegove smrti, na Božić 1100. godine,
Igor Žic
221
okrunio se njegov brat Boduen I.
Veliki udar Arapa uslijedio je u doba Salah-ud-Dina, koji je zauzeo
Jeruzalem 2. listopada 1187. godine. Pad Svetog grada uzbudio je Europu,
te se ujedinjuju Friedrich Barbarossa, njemački car, Richard I. Lavljeg
srca, kralj Engleske i Philipe August, kralj Francuske, koji sudjeluju u
trećem križarskom ratu. Ključna bitka vodila se kod obalne utvrde St.
Jean d’Acre, kojega se opsada odužila na dvije godine – od 1189. do 1191.
Prvi koji se popeo na zidine utvrde, za križare najvažnije u Svetoj zemlji,
bio je Rotrou III. Nugent...
Hrvatski Frankopani, do tada samo Knezovi krčki, uzdižu se u vrijeme Nikole IV. Neki izvori navode da je oko 1410. bio na hodočašću u
Svetoj zemlji, no to je upitno. On se 1428. oženio treći put i to za Biancu
Visconti, kćer gospodara Milana. Milano je u to doba bio najveći europski
grad, znatno veći od Rima! Godine 1430. Nikola je bio u Rimu, gdje mu
je papa Martin V., na osnovu nekih starih ljetopisa, uspio naći vezu s rimskim Frankopanima te mu je dodijelio ime i grb – dva lava koja lome kruh,
što je direktna asocijacija na Krista. Vjerojatno mu je poklonio i ikonu iz
Svete zemlje, pripisanu svetom Luki, koja će kasnije postati poznata kao
slika Gospe Trsatske.
Nakon Nikoline smrti 1432. godine, njegova udovica udaje se za
Francesca Sforzu, koji ubrzo postaje gospodar Milana i jedan od najmoćnih ljudi svog vremena. Godine 1453. papa Nikola V. ovlastio je Nikolina
sina Martina Frankopana da na Trsatu, na mjestu stare kapele, sagradi samostan i crkvu.
Vezu Trsata i Svete zemlje neočekivano je – ali vrlo jasno! – početkom XIX. stoljeća oživio feldmaršal Laval Nugent (Ballynacore, Irska,
1777 – Bosljevo, 1862.). On je bio osloboditelj Hrvatske (i Rijeke, Istre
i Trsta) od Napolena 1813. te čovjek koji je vratio papu Pia VII. u Vatikan na čelu hrvatskih jedinica 1814. godine. Vrativši napuljsku bourbonsku dinastiju na prijestolje, došao je do položaja vrhovnog zapovjednika
tog kraljevstva (1815 – 1819. godine). U Napulju se oženio Giovannom
Riario-Sforza i preko nje sebe je počeo doživljavati legitimnim nasljednikom Frankopana! Po povratku u austrijsku službu 1820. godine počeo je
otkupljivati nekadašnje frankopanske posjede i tako je došao do Trsata,
Bosiljeva, Stare Sušice i Dubovca. Kao veliki hrvatski domoljub bio je
ključna snaga ilirskog preporoda, kandidat za bana 1840. godine i vrhovni
vojni zapovjednik u Hrvatskoj od 1840. do 1842. godine. Vezu sa Svetom
zemljom i ambiciju vladanja Hrvatskom potvrdili su i njegovi sinovi.
Albert Nugent je u sirijskom ratu prvi ušao u utvrdu St. Jean d’Acre,
a za njega su Mađari 1848. objavili u novinama da se želi okruniti za kralja
222
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
svih Južnih slavena! S druge strane, Arthur Nugent bio je u kombinacijama za hrvatskog bana 1871. godine, a pred kraj života bio je ozbiljno
zabavljen podizanjem spomenika Rotrou Nugentu III. na Trsatu, kojega je
trebao izvesti kipar Frangeš-Mihanović!
Iako nije direktno vezano uz ovu liniju povijesti, može se spomenuti da je 12. rujna 1919. godine Rijeku zauzeo Gabriele D’Annunzio, ušavši
u grad u posve novom, crvenom Fiatu 501. Na automobilu bila je naslikana Sveta kućica iz Nazareta! Objašnjenje je prilično jednostavno: Gospa
Loretska bila je u prvom svjetskom ratu zaštitnica talijanskih pilota, a
Trsat je bio jedan od njegovih ciljeva. Ne iznenađuje stoga da je došao u
posjet grofici Ani Nugent, posljednjoj gospodarici Trsata i da se poklonio
slici Gospa Trsatska.
Cijela ova duga priča služi samo razumijevanju neraskidivih veza
povijesti i legendi, te barem dijelom pojašnjava suštinsku važnost skromne Trsatske crkve unutar katoličke vjere.
Fra Bernardin Škunca, u svojoj neobičnoj i zahtjevnoj knjizi, pokušava pojasniti neke teološke elemente formiranja i naučavanja Franje
Asiškog. Između ostalog, ukazuje na Franjin duhovni put kroz pokretačku
misao: Sve se očituje u križu. U knjizi se analizira romaničko raspelo iz
Svetog Damjana u Assiziju (12. st.) te Giottova slika Stigmatizacija sv.
Franje (oko 1300. godine). U tekstu se potom ukazuje i na neke razlike
između svetog Franje i njegovih sljedbenika, odnosno na važnost fra Ilije
Kortonskog kao uvoditelja nove pasionske ikonografije.
Fra Ilija Kortonski bio je 1232. godine izabran za generalnog ministra franjevačkog reda, graditelj je velebne bazilike nad grobom svetog
Franje i prijatelj je kardinala Hugolina (kasnijeg pape Grgura IX.). Boravio je tri godine u Svetoj zemlji i ondje je imao prilike upoznati se s
prikazima tada posve nove ikonografske teme – mrtvog Krista na križu!
Doloristička raspela nastala su na Istoku, a fra Ilija Kortonski je, po svom
povratku u Assizi, vjerojatno utjecao na tada vrlo uglednog Giuntu Pisana,
prvog poznatog talijanskog slikara koji je slikao Patničkog Krista! Preko
Giunte Pisana i nekoliko njegovih velikih raspela prosjački redovi postali
su prvi promotori nove ikonografije Krista na Apeninskom polutoku.
I tako Škunca piše:
“Je li Giunta Pisano došao u dodir s takvom ikonografijom preko
križara koji su, kako se misli, takvu ikonografiju prenijeli u Italiju ili je,
pak, fra Ilija osobno sa sobom iz Svete zemlje ponio koju ikonu takvog
Krista – teško je sa sigurnošću utvrditi, ali je činjenica da se fra Ilija u svojoj svijesti priklonio takvoj, novoj ikonografiji. Kako je rečeno, prvo je takvo raspelo Pisano uradio za baziliku nad grobom svetog Franje, stavljenu
Igor Žic
223
godine 1236. na gredu svetišta gornje crkve, potom kao kopiju iste za jednu
od kapela Porcijunkule, koja se sada nalazi u umjetničkoj galeriji Svetišta.
Preko fra Ilije je, dakle, takvo raspelo – ne ono romaničko iz Svetog
Damjana – postalo slikom franjevačkog reda.” (str .148)
Porcijunkula, skroman sakralni objekt iz kojeg započinje širenje
franjevačkog reda, a u kojemu, po svojoj želji, umire sveti Franjo, dijelom
asocira na Svetu kućicu u Loretu, jer je nad njim podignuta monumentalna
sakralna građevina Gospe od Anđela.
Giotto je bio onaj koji je bizantsko slikarstvo transformirao u zapadno slikarstvo gotike. S njim zaista dolazi do utemeljenja one esetike
koja se održala do danas: originalnost i individualnost umjetnika presudni
su za ljepotu i važnost umjetnine. Ta estetika je posve negirala stoljetnu tradiciju izrade ikona – vješto kopiranje čim starijeg predloška! Ne
iznenađuje da je Giotto postao omiljeni slikar fratara iz Assizija koji ga
zovu već 1291. godine, u vrijeme pada utvrde St. Jean d’Acre, da dovrši
fresko-dekoracije koje su započeli Cimabue i njegovi učenici. Zadovoljni
njegovim višegodišnjim radom, nude mu najvažniji i najodgovorniji posao: predstavljanje života svetog Franje u istoj crkvi! Tijekom tri godine,
od 1297. do 1300., Giotto je sa suradnicima izveo 28 fresaka posvećenih
životu svetog Franje u gornjoj bazilici u Assiziju. Ikonološka podloga bila
je Legenda maior svetog Bonaventure, pisana 1260-1263. godine.
Kao što smo već spomenuli, dolazak Svete kućice na Trsat najavio
je 1212. sv. Franjo Asiški, koji se jedne olujne noći sklonio na Trsat. Na
Ravnici je imao viziju dolaska prevažne relikvije. To je jedno od njegovih
čuda, među kojima su najpoznatija istjerivanje vraga iz Arezza, čudo na
božićnoj misi u Grecciu (gdje mu se dijete-Isus ukazalo u naručju), izbijanje izvora nakon molitve i, konačno, čudo stigmatizacije (primanje Kristovih rana) poslije četrdesetdnevnog posta u planinskoj osami. Giottova
Stigmatizacija svetog Franje druga je najvažnija slika u Škuncinoj knjizi.
O tome Škunca piše:
“Pri tome i ovdje valja istaknuti da je događaj Franjinih rana u
franjevački krug došao na već dobro učvršćenu duhovnost i teologiju o
suživljenosti s Kristovom mukom i smrću, počevši osobito od svetog Romualda, svetog Petra Damianija, svetog Anselma Canterburyjskog, svetog
Bernarda i drugih. Pasionske misli spomenutih autora uhvatile su poseban
zamah s dolaskom franjevačkih duhovnih pisaca i teologa koji su događaj
Franjine stigmatizacije doživjeli kao opipljivu potvrdu pristupanja Kristovoj muci i smrti na način suživljenosti s Kristovim bolima i isticanje
grijeha kao uzroka tih Spasiteljevih boli, muke i smrti na križu.” (str.130)
Franjevci su, kao red, utemeljeni 1208. godine, a nastali su iz polu-
224
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
heretičkog bratstva na katarskim, odnosno bogumilskim osnovama, s dosta dualističkih elemenata. To je red činilo jednim od nastavljača tradicije
vezane uz rano kršćanstvo – u tolikoj mjeri, da ih u početku papa Inocent
III. nije želio priznati, smatrajući da su njihova pravila odviše stroga za
slabe ljudske duše!
Jedan od ključnih ikonoloških motiva kršćanstva prikaz je Krista
na križu, no dugo je bilo problema s njegovom vizualizacijom. Naime,
Rimljani su razapinjali na križ teške zločince, izdajnike i robove, a na
križu se, poslije dugotrajnih muka, umiralo od – gušenja! Razapeti čovjek
je, bez oslonca za noge, visio učvršćen konopcima ili čavlima i danima je
polako gubio snagu dok, napokon, više nije mogao disati. Prikaz Krista
s klupicom (supedaneumom) pod nogama dovodi vrlo ozbiljno u pitanje
mogućnost njegove brze smrti!
Ne smijemo zaboraviti da je u ranim stoljećima vjere na križu bio
monogram, odnosno jaganjac, pa Kristova glava u medaljonu, a tek potom
– živi Krist! Prijelomne godine za prihvaćanje prikaza mrtvog Krista na
križu vezane su uz križarske ratove i katastrofalan poraz kršćana u srazu s
Arapima. Nije, dakle, samo Sveta kućica, uz niz drugih relikvija, odnesena u Europu, već je turobna stvarnost zahtijevala Kristovu patnju! Krist je
i na slikama i kipovima morao patiti kao što su patili njegovi sljedbenici!
Fra Bernardin Škunca dvojbe prikaza Krista sažima na kraju svoje
inspirativne knjige, koja zahtijeva veliko znanje i vrlo pažljivo čitanje:
„Na kraju ovog pogleda u naša sveukupna promišljanja o predstavljanju Kristove smrti na križu u odnosu na svetog Asižanina, na franjevce
i na pasionsku duhovnost u katoličkoj Crkvi, može se činiti da smo bliže
Kristu slave negoli Kristu patniku. To smo činili s razlogom, jer je Franjin
Krist slave i njegov slavljenički duh u pisanju o njemu često manje naglašavan, gdjekad kao da je nestao. Franju su odveć predstavljali kao osjećajnog
supatnika u Kristovoj muci i smrti, manje kao slavljenika Krista iz njegova
preobilja ljubavi. Naš je spomenuti naglasak izlazio i s razloga što je slavljeničko promišljanje Kristova vazmenog otajstva relativno zapostavljeno
i u duhovnosti kršćansko-katoličkog Zapada. Time se ipak nismo isključivo sučelili sa štovanjem patničkog Krista, jer je potonje u svojim naglascima, proizišlima poglavito iz teologije i duhovnosti Kristova čovještva
u Srednjem vijeku, umnogome obogatilo kršćansku duhovnost.” (str. 218)
Razumljiv je stav fra Bernarda Škunce, no čini mi se da je patnički
Krist puno bliži običnom vjerniku od Krista slave. Upravo patnja ga čini
tako uvjerljivim simbolom katoličke vjere, jer je u tom njegovom stradanju i boli sublimirana vjera u uskrsnuće. Patnja i nada sažeti u izvijenom,
izranjavanom, izmučenom tijelu Mesije...
Željka Lovrenčić
225
željka lovrenčić
Mladen Levak:
Pisma prijateljici
Društvo hrvatskih književnika, Podravsko-prigorski ogranak / Udruga građana Stih; Koprivnica / Kalinovac, 2012.
M
laden Levak je svestrana osoba koja se kulturom bavi na razne
načine: zaposlen je kao urednik i voditelj na Radiju Ludbreg,
urednik je časopisa i knjiga (posebice vrijedi istaknuti njegovo dugogodišnje uređivanje vrlo kvalitetnoga književnoga časopisa za
kulturu, umjetnost i društvo Nagnuća te Biblioteke Nagnuća u kojoj je
objavljeno šezdesetak knjiga), bavi se znanstveno-istraživačkim radom
s područja kulturne baštine Podravine i Hrvatske, likovnim i dramskim
stvaralaštvom. Uz sve to, u rodnome je Đelekovcu osnovao udrugu za
očuvanje prirodne i kulturne baštine, kulturu i umjetnost te promidžbu
seoskoga turizma Vendi, unutar koje izlazi i istoimeni časopis, a radi i na
oformljivanju Etno parka.
Objavio je šest samostalnih zbirki poezije (neke uključuju i prozu
i likovne priloge), a sedam je knjiga napisao s drugim autorima ili pak
priredio.
Iako sam upućena u njegovo pjesničko stvaralaštvo, zbirka pjesama
Pisma prijateljici ugodno me je iznenadila. Zapravo, mogu reći da već
dugo nisam pročitala tako osjećajnu i toplu poetsku riječ.
Zbirka, koja se sastoji od sto pjesama te jedne uvodne i jedne završne pjesme (znači, sveukupno od sto i dvije pjesme), prema riječima autora
nastala je kao potpora prijateljici koja je prolazila kroz negativna životna
iskustva i teške trenutke. Pjesme su podijeljene po određenim razdobljima, odnosno prema godišnjim dobima: zimi, proljeću i ljetu te jeseni.
Tu duboko misaonu knjigu o prijateljstvu, ljubavi, prirodi, životu i
mnogim drugim stvarima koje su dio našega postojanja, autor je popratio
ilustracijama koje je sâm sačinio i kojima još jednom dokazuje svoju umjetničku svestranost. Svojevrstan moto zbirci je pjesma Kahlila Gibrana koja,
između ostaloga, kaže: Prijatelj je vaša trpeza i vaše ognjište. / Jer dolazite k njemu gladni / i tražite od njega spokoja. Razvidno je da je Mladen
226
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
Levak čitao opus toga književnika i da su njegove misli utjecale na njega.
Uvodna pjesma naslovljena je Ne brini se i u njoj pjesnik hrabri
svoju prijateljicu da ne posustane, tješi je riječima da je u najboljim godinama, da je pred njom život i zaključuje da je lijepa i mlada: od tvojih
dvadeset osam godina / od tvoga pogleda još pticama / zastaje dah u letu.
Prvi dio zbirke naslovljen O životu sastoji se od dvadeset i četiri
pjesme, a obuhvaća razdoblje od 14. veljače do 8. ožujka 2011. godine.
Pjesme iz tog dijela govore nam o životu i svim važnim stvarima u njemu: ljubavi i njezinome slavljenju (Valentinovo), tuzi, sreći, osmijehu,
čovjeku, snijegu; posvećene su nedjelji, danima, noćima, ljudima; govore
o čovjekovoj mašti, o prirodi… U pjesmi Valentinovo pjesnik nam šalje
poruku da bi svaki dan trebao biti dan ljubavi, dok u pjesmi Tuga zaključuje da je taj osjećaj ravnoteža radosti, kako bismo znali živjeti i voljeti.
Sreću, pak, smatra sjenkom koja čovjeka slijedi kad na nju ne misli, a
život uspoređuje s ružama, jer je pun trnja kao i one. Svojoj prijateljici (a
naravno – i čitateljima) poručuje da život treba živjeti, a ne gledati ga dok
prolazi i zaključuje da je čovjeku potrebna ljubav i prijateljstvo kao cvijetu sunce. Ove, nazovimo ih zimske pjesme, govore o jutru omotanome
bjelinom i o snijegu koji podsjeća da je čitav svijet čist i bijel. To je doba
kad maštamo o tome da nam netko šapuće nježnosti na uho, da budemo s
ljudima zbog kojih nam duša zapleše, kad zaključujemo da je ponekad u
svitanje novoga dana dobro udahnuti svježinu zraka i s pticama se popeti
u neslućene daljine.
U ovom dijelu zbirke neke pjesme na specifični način govore o danima i noćima koji obilježavaju našu svakodnevnicu. Tako, primjerice, u
pjesmi Dan pjesnik kaže: dan leži sklupčan u zagrljaju sunca / gnijezde
se tek probuđene ptice / a pjesme silaze niz zaspala polja. Noć (istoimena
pjesma) je za njega vrijeme ...kada dragulji blistaju zvijezde / i mjesec
srebrnu paučinu plete / a misli s vjetrovima putuju, a vrijeme koje opjevava u pjesmi Vrijeme je skupocjeno kao život. U ljepoti življenja pjesnik ističe još neke sitnice koje ga uljepšavaju: šetnje u prirodi koje nas
opuštaju, povezanost prirode i slobode. O našoj svakodnevnici na svoj
način govore pjesme Riječi, Svakodnevnica, Voljeti, Sutra, a o ženama i
međunarodnome Danu žena Žena (napisana je gotovo u petrarkističkome
stilu) i Oproštaj.
Drugi dio zbirke nosi naziv O prirodi i nama i obuhvaća razdoblje
od 15. ožujka do 28. kolovoza, odnosno proljeće i ljeto, vrijeme buđenja
života, razdoblje topline i opuštenosti. Obuhvaća šezdeset i pet pjesama u
kojima se pjeva o vedrini u nama i oko nas, o stazama koje nekuda vode,
o sumraku. Pjesnik je nadahnut proljećem, probuđenim pticama, zelenim
Željka Lovrenčić
227
šumama i livadama. To je doba kad se budi sunce, kad ptice radosno pjevaju, kad se čuje veselo zujanje pčela. U to se vrijeme i mi, kao i pjesnik,
radujemo prvoj jutarnjoj šetnji i zaključujemo da poslije kiše mora doći
sunce. Radost življenja osobito je naglašena u pjesmama Pomisli i nastavi
hodati te Današnji dan koje zrače optimizmom i vjerom u budućnost i
ljubavlju, koja nam se uvijek vraća poput sunca nakon duge zime. Pa čak
i ako je Petak 13, priroda i ljubav prema životu mogu nadvladati tužne
misli. Barem to iščitavamo iz ove zbirke.
Pjesme Jednoga dana i Ostani vjerna sebi pjesnikovo su ohrabrenje
prijateljici koja je pokleknula pred određenim životnim nedaćama, nesebična pomoć nekome kome je potrebna i do koga nam je stalo. Druge
su pak romantične poput pjesama iz prvih knjiga Pabla Nerude, nadahnute sumrakom i noćima punoga mjeseca, zvijezdama, ptičjim pjevom,
stihovima, glazbom i osmijehom. No, Mladen Levak nam ne dopušta da
odlutamo u romantiku i krenemo nekim zamišljenim putovima; odlučno
nas vraća u stvarnost uspoređujući nas s automobilom, opisuje dan koji živimo danas ili traži rješenje za (pre)vruće vrijeme. Nakon toga ponovo se
vraća prijateljici kako bi je utješio i daje joj savjet: nemoj odrasti. Levak je
optimističan pisac koji je svjestan da nas u životu ponekad prate nervoza i
sjeta, ali i beskrajna ljepota koju simbolizira šum vode na jezeru ili plaža
o kojoj sanjamo. Tvrdi da ni u sivilu dana, ni onda kad je ljeti temperatura
+13, ništa nije izgubljeno te da čovjek uvijek traži nešto što mu nije blizu /
kao da je to nepoznato bolje i sigurnije.
Posebno bih izdvojila pjesme osobnije prirode u kojima je, uz nježno prijateljstvo, razvidno i nešto više od toga. Radi se o izuzetno emotivnim i vrlo diskretnim ljubavnim pjesama: Danas ti ne treba šminka za
izlazak ili Obuci plavu haljinu, Pjesma za tebe, S putovanja i U danima
pred.
Kao da se boji svojih – odjednom razotkrivenih – osjećaja u njima,
pjesnik se ponovno vraća prirodi koju opjevava u pjesmama Mjesec i topola, Poslije Velike Gospe, Noć uz rijeku, Opio me žubor valova na Dravi
i Kupajući se u vrućem ljetnom danu.
Treći dio zbirke naslovljen je O čovjeku i ljubavi, a obuhvaća datume od 13. rujna do 31. prosinca 2011. Prikupljene pjesme su odraz razdoblja ponovnoga smirivanja prirode, godišnjega doba koje jaše poljima, a
ljudi ubiru plodove (Jesen). Iz ovoga dijela posebno ističem pjesme Da je
čovjek čovjek, Samo tamo u tišini i Kad bi htjela. Uz pjesmu 11.11.2011.
– u kojoj autor taj dan ističe kao dan dobre sreće koji se javlja samo jednom
u 100 godina – završne su pjesme posvećene prosincu (Opet je prosinac,
Božić je, Štefanje – dan poslije Božića, Teku dani), mjesecu raznovrsnih
228
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
događaja, ali i vremenu kad se intenzivno razmišlja o budućnosti i prave
planovi za nju, a sve se želje usmjeravaju prema sreći.
Traženjem puta prema tom osjećaju završava ova zanimljiva poetska zbirka u kojoj se priroda i čovjek nadopunjuju u stvarnosti i snovima
i za kojom ćemo uvijek htjeti posegnuti kad nas savladaju crne misli, tuga
ili očaj, jer ćemo u njoj pronaći magične riječi ohrabrenja upućene prijateljici, a koje će i nas usmjeriti prema optimizmu i vjeri u bolje sutra.
Ferenc Mak
229
FERENC MAK
U mirisu lovora (O poeziji Eve Viola)
S mađarskog prevela: Zdenka Šibalin-Klepac
I
zuzev lirske novelistike Viktora Garádyja, naše mađarstvo nema literaturu koja je vezana uz Jadransko more. Ne prigovaram nedostatku
poezije koja se bazira na trenutnim doživljajima; naime, od Móra
Jókaija, Kálmána Mikszátha, Endrea Adyja, Ferenca Molnára, Dezsőa
Kosztolányija, Ferenca Hercegha, Viktora Cholnokyja, Zsigmonda Móricza, preko Gyule Szinija, pa sve do Lőrinca Szabóa, brojni književnici
klasične književnosti Mađarske u svojim djelima obuhvatili su susret s
morem, čuđenje – koje istražuje suštinu beskonačnosti, zatim povlačenje
u prostranost – koja je prizivana u samoći i osamljenosti, duhovno i duševno razumijevanje stvarnog metafizičkog trenutka proširenih horizonta.
Govorim o toj duševnoj, duhovnoj etidi kada more u potpunosti postaje
doživljajem ljudske postojanosti pretočeno u liriku. Ne govorim o onoj
omamljenosti koju Dezső Kosztolányi izražava u svojoj pjesmi pod naslovom Doviđenja (Viszontlátás): Koliko sam puta razmišljao u zimskim
noćima plačući: što radi more? / Sada sam tu. Zima je, magla i vjetar, /
I borim se s vihorom. Ne nabrajam pjesme, himne i elegije koje nastaju
pristizanjem plavetnila, nego ono pjesništvo koje u potpunosti dočarava
more kada ono nastaje iz dobrog ili mučnog života. Ne tražim Jadran kojemu se dive, već Jadran koji je doživljen – kako bih se suočio s nestalim,
kroz jedno stoljeće prekinutim fenomenom mađarske lirike. Imamo li u
našoj književnosti repliku utkanu u plavetnilo kao što je Petőfijev Alföld?
Ili – može li žamor Hargite biti usporedba sa šumom mora? Imaju li današnju luku davno oslobođene jedrilice Viktora Garádyja?
Jedan od lijepih poklona ovog ljeta za mene je bila zbirka pjesama
pod naslovom Pjesme o moru / Versek a tengerről riječke pjesnikinje Eve
Viola. Prva zbirka pjesama autorice somborskog podrijetla Vrijeme nadanja (A remény ideje) objavljena je 1984. godine, a nakon nje je 1986. godine slijedila zbirka pod naslovom U očima cakline. 2006. godine objavljen Vatromet / Tűzijáték već je svjedočio o odrješitom lirskom tonu; tad
je Eva Viola našla svoj osebujan pjesnički izražaj: kada se njezin život
odigrava već na nadmorskoj visini. Ključne pjesme zbirke su pjesma pod
230
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
naslovom Tiho kiši, ona točka stvarnosti raspletena u prirodi oko koje se
tka poetska vizija i pjesma Jučer, koja je nastala kao odgovor na prethodnu pjesmu i doživljajem postojanja otvara unutarnje prostore:
Jučer dok sam šetala uz more
večer je već njihala dan
kada je zgusnuta, plava magla
legla na vodu
i opet sam ushićeno sanjarila
o vječnosti mora i kamena,
o savršenstvu postojanja (...)
Duž ovog priviđenja izrodila su se dva upečatljiva doživljaja: ljubav i smrt – i posve je svojstveno kako pjesnikinja u tragovima uzavrele,
unutarnje vatre složi to u slike. U svojoj ispovijesti obala, galeb, kamen,
šljunak, valovi, svjetlost i sumrak bit će ukrasi njezinih stihova. Pjesma
Trenutak je sjajna mala etida, već udahnuta sreća: Mir i blaženstvo. / Ti
pod sunčevom aureolom / prebireš po zrakama.
Na mediteranskim prostorima čitatelj teško može zamisliti jače
sredstvo od ovoga za ljubavnu ispovijest. Međutim, prava pjesma ljubavi
je Pustinjsko sunce u kojoj se i vatrena kugla divi bogatstvu voljenoga
bića. Posebna tragedija ove lirike je da razmetne nalete ljubavi, još prije
trenutka njihovog ispunjenja, čvrsto ispreplete i prati doživljaj smrti.
Prijatelj, bez kojega bi i sunčev sjaj postao nesiguran, odjednom
nije pokraj nje, a pjesma pod naslovom Još uvijek uzima u obzir već nepostojeće: Gledam kako bura klati / otvorene prozore / dok njišu se zaboravljene mreže / ispod starog lovora.
U mađarskoj lirici ovo je posve nov te istovremeno pokretački i
začuđujući prikaz smrti. Tu je još jedna lijepa pjesma o umiranju, Susret, u
kojoj vruća stijena i naoblačenje koje ih je zadesilo oživljuje zapanjenost.
Riječ je o pjesmama nastalim u razdoblju od 1985. do 1986. godine i u
tragovima se i nadalje prelijeva tragični životni osjećaj. Tragom povrijeđenosti i uvrijeđenosti duše, mediteranski pejzaž, more i nebeski svod
postaju tmurni, srditi, a biblijska inačica ove preobrazbe bit će pjesma pod
naslovom Tiho kiši, u kojoj pod tamnim nebeskim svodom svijetli munja
i galebovi prestrašeno kriču.
Pjesnikinja je po izgradnji svojih pjesama posve jedinstvena, a u
suvremenoj mađarskoj lirici upravo zbog toga je toliko lijep i slikovit njezin svijet.
U pjesmi Dolazi poplava autorica kaže: tako je mokra ova jesen, /
Ferenc Mak
231
/ i kamen se raskvasio, a iz istog nadahnuća nastala je i pjesma Otkinuto
nebo u kojoj je sažeta vizija: već su pune rijeke / puno je i more / a ono i
dalje lijeva / iz otkinutog neba.
U lirici Eva Viola koristi mediteranska sredstva za opisivanje svojih
doživljaja i zbog toga je njezin svijet poezije toliko lijep, toliko jedinstven.
Najnovija njezina zbirka Pjesme o moru / Versek a tengerről već u naslovu određuje smjer u znaku plemenite, blještave ljepote, a u Vatrometu
/ Tüzijáték skriveni je trenutak naglašen u pjesmi Dodir, nastaloj 1985.
godine, u kojoj čitatelja prenosi u svoj svijet plavetnila.
Koliko strasti u tom leptiru
dok mi dodiruje usne.
Moje čuđenje zaustavlja dah.
samo da ne otprhne krilima.
U žar sam pretvorena,
ah, i pepeo.
Pjesme o moru / Versek a tengeről svijet su smaragdnih, grimiznih,
zlatnih i crvenih doživljaja, a nasuprot njima stoje samo misli crne kao
ugljen. Iz kuta ukrašenog pronađenim životom otvara se pogled na plavo
more, večernju čaroliju i igru valova. I more se probudilo, na kamenčiće
se prospe zlatni prah, te iako ovuda vodi put iz doživljenog 1985. godine,
tad pjesnikinjina duša sada hoda sunčanom stranom. To dokazuje i njezina
pjesma pod naslovom Ljetno poslijepodne u kojoj, napokon, uzlijeću i
ptice Viktora Garádyja:
Vidiš, ovaj život sanja
žar sunca, poput perle
niže azurnim nebom plamence
i zlatopere što kruže cvrkutom.
Sjeni se svilnato rumenilo
nad odbačenim oblutkom
dok bremeniti dan
ljenčari u tratini.
Ovo se već zaista može nazvati otvaranjem čuda mediteranskog života. Vibrirajuće svjetlo, poletno u vlasništvu radosnog tereta, i otud nastala strast, šapuću tako tajanstveno. Ako bi zbirci pjesama ovdje bio kraj,
232
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
tad bi i Odisej mogao isploviti ovim obalama. Šteta što pjesnikinja u drugom ciklusu iznova pjeva pjesme noćne tame, a ne bi trebala dozvoliti
paranje tkanine sjedinjene stvarnošću.
Naime, za sada na tkalačkom stanu lirike Eve Viola vertikalna pređa pokazuje rebro tkanine pjesama, a boje, raspoloženja i osjećaje tek sada
oslikava horizontalno trčeće vreteno, odredivši, produbivši za svagda svijet boja, a i usklađenost ovog pjesništva te se čini da naša lirika s Jadranske obale doista sada može postati strastveno osobna.
***
Djela Eve Viola: U očima cakline (Rijeka, 1986; 60 str.); Vrijeme nadanja (Rijeka,
2005; 87 str.); Vatromet / Tűzijáték (Rijeka: Adamić, 2006; 90 str.); Priče i monodrame
(Osijek: HunCro, 2009.); Pjesme o moru / Versek a tengerről (Malinska: Art-Ars, 2011;
139 str.).
Fabijan Lovrić
233
FABIJAN LOVRIć
Marko Bošković:
Pod kupolama sunca
Matica Hrvatska – Ogranak Stolac; Stolac, 2011.
U
sud velikoga Kranjčevića dotaknuo je mnoge. Njegov domoljubni eho zvoni Europom, zvoni kontinentima gdje god Hrvati
obitavaju. Njega s pravom možemo uzeti kao temeljnu književnu figuru koja je opjevala osjećajnu, liričnu ljubav spram domovine. Na
tom tragu je i Marko Bošković, pjesnik čije sam pjesme upoznao potkraj
sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a našli
smo se i u zajedničkom zborniku Užareno zlato. Vjeran domovini i pripadnosti svomu narodu, uz uvažavanje drugih i drukčijih, Bošković je
svjedok kako se na najbolji mogući način može očuvati kultura jednog
naroda, povijest i borba za slobodu, kako se mogu ljepotom postaviti norme vrijednosti uz tolerantan stub sa svima drugima, kako se može gledati
i vrjednovati ljepota drugoga te spoznati i svoje mjesto u umreženostima
antropoloških potreba kompleksnog multikulturalnog društva.
Prepoznati ljepotu svojega nije grijeh, iako postoje sile i silnice koje
oduvijek žele obezvrijediti drugo, drukčije, različito, ne birajući sredstva
i načine. Bošković ostaje čvrsto na svojoj strani. On ne želi povrijediti
drugoga, ali želi istaknuti ljepotu koja je njegova, koju osjeća kao svoju.
O ovom uvodnom razmišljanju svjedoči pjesma Hrvatski troplet: Hrvatski
troplet: / na kamenu je / uklesan / božanski znamen! / Mir! / Sloboda / i /
rad! / Amen! Ima li išta jednostavnije, a uzvišenije od toga? To je postulat
koji želi i koji bi trebao slijediti svaki čovjek.
Vjera i vjerničko iskustvo počivaju na poznavanju i prepoznavanju
biblijskih vrijednosti. Zato se Bošković često koristi psalmima kao uvodnicima u temu. Pripadnost jeziku, koji koristi kao prihvaćeni standard ijekavice ili poznavanje ikavice, a u Bosni i Hercegovini su početci vezani
za fra Matiju Divkovića (Jelaške kod Vareša, 1563 – Olovo, 21. kolovoza
1631.) i Muhameda Hevai Uskufija (Dobrnja kod Tuzle, oko 1600 – poslije 1651.), autora tursko-bosanskog rječnika ikavice, koji su prvi tiskali
rječnike kao autori s prostora Bosne i Hercegovine. No, današnje razmeđe
234
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
i sprega jezičnih različitosti i zemljopisnih stvarnosti vezane su za prihvaćenu “trojezičnost” (ča, kaj, što). Bošković se koristi suvereno tim znanjem i osviješteno pjeva o nametnutim mu temama. Pod kupolama sunca
on ima svoj mir, svoje pjesme, svoju ljubav. I kad je teško, najteže, Bošković vjeruje u pravdu (Pod kupolama sunca): Pod kupolama sunca / klali
su nas / tupom stranom mača. / Vukovar / i / Ravno ravnali. / U Srebrnici /
Sijali bezakonja! // Bezazlene duše nalaze / vječni mir / među zvijezdama!
Ne odvaja Bošković tragedije prema nacionalnosti; svaki zločin je
zločin, svaka tragedija bolna i nenadoknadiva. Žrtvama želi put među zvijezde, nebesko spasenje koje nevinošću zavrjeđuju.
Pjesničke forme nemaju određenu dužinu, ali zrelost pjesnička
može zadržati uzorit dah u formi poeme od dvadeset i devet cjelina (Slobodna Hrvatska), koje je ispjevao kao svojevrsnu odu slobodi i narodu
koji prihvaća svojim. Zato i piše pjesmu posvećenu Silviju Strahimiru
Kranjčeviću (Posveta): Tko će / pjesnika razumjeti / u tami povijesti? //
On ima / luč u oku / razum u srcu. // A koraci mu / trnjem opervaženi. //
Tko će / o, tko će / pjesnika razumjeti?
Mnogi su pokušavali dosegnuti mis’o pjesnika, ali... Ostade misao
Antuna Branka Šimića: Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Brojne pjesme su posvećene prijateljima, posthumno, a čine ciklus
pod nazivom Requiem za rodbinske prijatelje. Pjesme su posvećene: Mili
Maslaću, Vladi Puljiću, Stipi Sikirici... Književnicima s kojima je dolazio
u doticaj, s kojima je surađivao i rado se viđao.
Kamen je svojevrsna čitanka, povjesnica, epopeja života i djela naroda. Stećak vječitih vrijednosti. Opomena i uspomena. Kamen je znamen. Kamen govori i o kamenu se govori. Kamen je kuća i kuća je kamen.
Izvor i uvir života. Kamen je dugovječnost koja bilježi prolaznost, kako
bi postala neprolazna. Vječiti spomen na daleko vrijeme u kojemu živješe naši pretci (Uspomenama se dičili): Nikad nisu / u osvajačke pohode
hodili. // Pretci moji / praštali. // Grmu plamenom podobni bili. / Gorjeli
i nedogorjeli!
Intimistička i duboko iskustvena, filozofska pitanja o vrijednostima ljudskih postupaka, o zabludama i stremljenjima koja počesto odvedu
čovjeka daleko od uljudbenih normi, pjesnik pjeva istančano, trezveno,
mudroslovno i poučno. Njegove ideje dobivaju izvorni estetski smisao
ponajboljih pjesnika Bosne i Hercegovine (Ne narušavaj mir zvijezda):
Čovječe! / Ne narušavaj mir zvijezda. / One ti rasvjetljavaju put / u nepoznato / pred tvojim mračnim koracima.
Zavičaj je najtopliji kutak Svijeta. Za njega opisati – nikada dostatnih riječi. On je izazov i majčinski zagrljaj. Igra i ozbiljnost, uspjeh i
Fabijan Lovrić
235
razočarenje. Baš kao život. Zavičaj i jest život. Sve izvan zavičaja je s
dozom tuge. Kaštelan je zapisao: Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva. I kod Boškovića je tako, samo što on ima svoj način pjevanja,
svoj stil, svoje vizije i svoju stvarnost. Ipak, ljubav ostaje jednako gorljiva.
Zavičaj je jedinstven i neponovljiv (Snatrenje topline): Na minus osamnaest stupnjeva Celzijevih / u Sarajevu mi ruža procvjetala.
Vječita potraga i potreba za dobrotom pokretačka su snaga ovog
vrsnog pjesnika. On zna prepoznati bitno i opjevati ga na svoj način. Gotovo da ne postoji tema koju ovaj autor ne bi valjano doveo do zavidne
pjesničke umješnosti. Podjednako dobro barata ljubavnim motivima, kao
i već rečenim, ali i opisnim pjesmama prirode, ili satiričnima, kojih je tek
dvije-tri.
Tražeći komparativnu sliku, Bošković je vjeran izdanak Kranjčevića. Njegov domoljubni i vjernički svijet stoje u zajednici s: voljeti, poštivati, pjevati, ponositi se, isticati... On ističe najviše vrijednosti, uzorite
ljepote, povijesne činjenice koje su dokazive i neoborive. On ne tuguje
nad životom – njegove prolaznosti zna, ali skrušeno moli za sve grijehe
koje čovjek nosi u sebi, jer je život nemjerljivi dar Gospodnji.
Neka tako i ostane.
236
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
FABIJAN LOVRIć
Mladen Bjažić:
Ma da ne bi (romancin)
Gradska knjižnica Juraj Šižgorić; Šibenik, 2011.
S
posobnost zadržavanja mladenačkog duha svojstvena je onima
koji ne bilježe vrijeme, nego vrijeme bilježi njih, podsjeća ih na
životne putove i zadatke tako da uvijek ostaju budni, s pažnjom i
odgovornošću za gibljivošću životnih tijekova. Jedan od takvih budnika
je i književnik Mladen Bjažić, rođen na otoku Zlarinu 26. siječnja 1924.
godine, odakle se otisnuo u svijet: najprije na školovanje u Šibenik, pa put
metropole – Zagreba, gdje je radio kao urednik programa za djecu TV Zagreb... Njegov čovjekoljubivi način slušanja rezultirao je objavljivanjem
više knjiga sa Zvonimirom Furtingerom (osam romana), a opetovano je
popularizirao dobar strip, bilo strane ili domaće produkcije. Za takav rad
višestruko je nagrađivan, a upravo glede popularizacije stripa prvi je dobitnik nagrade za životno djelo Andrija Maurović za izniman doprinos
razvoju hrvatskog stripa, koju dodjeljuje Udruga za popularizaciju hrvatskog stripa Art 9. Ništa manje nije značajan njegov pjesnički opus, u kojemu je pjesma Moja mati jedno od najimpresivnijih svjedočenja o životu
žena na otocima Jadrana.
U romancinu, kako sâm autor nazva, po zlarinski, ovaj prozni uradak, a o čijem idejnom početku autor kaže:
Sjedili smo kod Kike i, kao obično, pijuckali. Da pijuckali, ispijali
boce hladnoga piva, grickali pizzu i pretresali mjesna zbivanja.
U jednom trenutku sjetim se jutra i svog susreta sa Željkom Šatovićem Gulom u Zlarinu. Kažem ja društvu:
– Uvijek kad me vidi, njegov je pozdrav: “Pišče, napisa li štogod?”
– Lijepo – reče Mićo – pa napisa li?
–Baš i ne. U posljednje vrijeme samo posmrtne govore.
–A ne misliš na rođendan?
– Čiji?
– Pa tvoj, osamdeset osmi!
–Da ti pravo kažem, nisam mislio.
Fabijan Lovrić
237
–E, pa razmisli. Društvo književnika ti je Zlarinskim čaiku obilježilo osamdeseti, a naša Knjižnica 85., 86. i 87.
–Pa bilo bi lijepo – složim se – samo ne znam što.
–Razmisli, kada ti Milivoj kaže! – javi se društvo gotovo unisono.
Razmislio sam i, evo, napisao. Što je, tu je. Bit će mi drago ako vama
bude drago što ste pročitali ovu istinitu utopiju. (Srdačno vaš, Mladen
Bjažić. (str. 7.); oslikano je, u maniri vrsnoga književnog znalca, malo poznato, a zanimljivo o znamenitim ljudima Zlarina, Šibenika, Hrvatske... S
dužnim poštovanjem, knjiga je posvećena Milivoju Zeniću, zaslužnom za
mnoge ostvarene projekte na polju kulture u Šibensko-kninskoj županiji.
Splet prijateljskih riječi i moglo se početi s pisanjem, a u tome je Mladen
Bjažić metodičan u pristupu temi, znalac u kreiranju međuljudskih odnosa, a sve to u prvom licu, u kojemu nosi pseudonim Marin Plančić, koji se
u srcu pjesnika preobratio u vrsnog poznavatelja otoka, običaja, kulture,
flore i faune, svega onoga što lijepu književnost čini zanimljivom:
Staro naselje Borovica, smješteno takoreći u srcu otoka, postalo je
naselje vila u kojima su stanovali liječnici i osoblje nužno za dobar rad
Doma za starije osobe, uz koji je bio Wellnes centar s prekrasnim bazenima i šetnicama. Šetnjom se moglo doći do nekoć dalekih, a sada, uz
pokretne staze i eskalatore, bliskih uvala Lovišća, Vodene i Magarne – na
jednoj strani i Prslike i Bočca – na drugoj strani školja. Uz komforne jednokatnice pružale su se uređene plaže, igrališta i bazeni koji su gostima iz
cijeloga svijeta pružali puni komfor u svako godišnje doba.
Nakon toponima i eksterijernog uređenja koje vjerno oslika, Bjažić
je toliko uvjerljiv da se javlja nagon za avanturom, za pokretom u arkadiju, za povjerenjem koje ostavljaju njegovi tekstovi.
Pa i kad putuje kroz vrijeme, njegova vjerska i vjernička preokupacija je iskrena:
Nika, divojka iz Podgračine oli Borovice, išla ujutro u misto. I onda
stala tu i vidila kako kvadar visi na rašeljki. Gledala ona i vidi – slika
Majke Božje. Sklopila ruke i poklonila se, pa govori:
–A Gospe moja, a ki te tote namistija?
Onda joj odgovori iz kvadra:
–Ajde u selo i reci vašima starešinama da san ja ovde došla i neka
mi ugradu kapelu ovde i da će se zvati Gospe od Rašelje.
Otočki idiom veoma dobro leži Bjažiću. Slikovit je i svjež, autentičan. Raskoš svog talenta unosi Bjažić i u svoju storiju U doba kuge, što je
romanesknu formu učinilo bližom čitateljima, posebice onima iz primorskih mjesta, onima kojima je more u prozoru, kojima je šum valova govor
dalekih priča, avantura i egzotičnosti. Mornari i brodovi, uspjesi i padovi
238
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
sreća i tragedija, iznenađujuća otkrića, spoznaje i zaključci.
Tematski, priča teče u pravcu sretnog završetka, jednostavno i protočno, da ju je zadovoljstvo čitati. Pronašavši na pustom brodu samo jednoga, koji nije poživio dugo, ali dovoljno da priča dobije zamašnjak koji
će ju nositi kroz daljnja otkrića i spoznaje kako bi se otkrio pravi identitet
osobe koja im ostavi prsten i nekoliko rečenica o svom podrijetlu – tim
tragom Bjažić razvija zanimljiv siže otkrića kroz koje prolaze glavni junaci, ali događa se i ljubav, čini se – bez blagoslova, međutim:
– Samo časak! – govorio je čvrstim glasom kapetan, obuhvativši
djevojku zaljubljenim pogledom. – Ima još nešto što vam moram reći.
Luka Vrančić, Lovrin otac, dobio je prije dvadeset godina sina, kojemu
je dao ime Jakov. Dva tjedna nakon toga Vrančićevi su umrli od kuge, a
dječaka Jakova uzela je obitelj Kolić sa sobom u Zlarin. Prema tome, vi
niste ni Bonacci ni Kolić, već Jakov Vrančić, Lovrin brat, a Lucija vam
nije sestra.
Jakov skoči da uzme knjigu iz Lukšinih ruku i sam pročita što piše,
a Lucija zagrli kapetana Lukšu i poljubi ga čvrsto u oba obraza.
– Lukša, ti si najslađi čovjek na svijetu. Sad se mogu udati za Jakova.
Ako uzmemo u obzir kako je priča protkana stvarnim događajem,
povijesnim temeljcem, onda je uspjeh ove romansirane sage o Zlarinu i
njegovim ljudima, događajima, vrijedan doprinos i književnosti i povijesti
o autorovom Zlarinu, o Šibeniku koji je neodvojivi dio prozora u Europu,
u svijet, u sve ono što čini mogućnost odlaska u svijet kopnenih očekivanja, ali i smiraja u dobru i zlu.
I kao romanopisac, Bjažić je bard hrvatske književnosti.
Fabijan Lovrić
239
FABIJAN LOVRIć
Stjepan Tomić:
Konj Bijelac
Karista; Zagreb, 2010.
N
akon prvih redaka čitanja, uočljiva je problemska aktivnost u
koju nas autor uvlači i čiju materiju treba studioznije razmotriti,
poznavati, kako bi se moglo prosudbeno izreći o njoj ono što
kritika pozitivizma nastoji; dakle, vrijednosti značajne za stvaranje opće
slike svijeta i promjena koje trebaju uslijediti iz duše, emocionalne inteligencije pojedinca, kako bi se energija misli prihvatila i postala opće
dobro, materijalizirala se kroz promjene ponašanja i razumijevanja svih
gibljivosti koje utječu na ponašanje čovjeka. U takvu slojevitost uvlači nas
autor, što je razumljivo – imajući u vidu širinu naobrazbe* kojom okuplja
misaone vektore djelovanja na svijest čovjeka i što kroz biblijske predloške pretače u književnost, stvarajući pitke priče s prizvucima kabale**.
Ovdje, kabalistički pristup je samo u oslobađanju dogmatskih sprega, ali
nikako izbjegavanje dogme***, bez koje čvrsta vjera i nije moguća. Bez
čvrste vjere izostala bi svaka pobjeda. O tome govori i ova knjiga, a Mirko
Ivanjek piše:
Nad razmeđnom provalijom dvaju svjetova, civitatis terrenae i civitatis celestis, lebdi konj Bijelac. Tako je već u naslovu oslovljen onaj koji
pobjeđuje, čija je ona konačna. Pobjednik je jasan, ali nije i put, još manje
suborci Pobjednika... Pozornica koju ocrtavaju ove element-pripovijetke
i priče, koje zajedno tvore puzzle-roman, naslanja se na dugu tradiciju
judeokršćanske književnosti. Ona proizlazi iz iskonske ljudske potrebe
da otkrije budućnost, ali ne nelogično pitijski, nego slijedom uzročnoposljedičnog čitanja ljudskih čina. U odnosu na konačnicu koju osmišljava vječnost, arhetipskim su slikama pisci apokaliptičnih djela izricali
budućnost kritički promatrajući sadašnjost. Objava i viđenje davale su
još jednu snažnu dimenziju vjerodostojnog govora o budućnosti koju nije
uvijek lako dešifrirati. To je osobito vidljivo kod Nostradamusa pa i u svim
ostalim privatnim objavama poput braće Tarabić ili Marije Valtorte. (str.
154-155)
240
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
Autor nam u zbirci priča nudi dvanaest naslova: Plava Marija,
Kula, Konj Bijelac, Izgubljeno ime, Našao u štali, Ormar, Povratak ocu,
Živorodna stijena, Snijeg, Čovjek s notesom, Nedovršena kuća i Pronađeni ključ, koje povezuju stvarnost i biblijski motivi, uz osobnu kreaciju
autorovu do Pobjednika, a o svima ponaosob piše svoje viđenje Mirko
Ivanjek od 154. do 164. stranice:
Poput Kranjčevićeva posljednjeg Adama, i on izražava posvemašnju nemoć, tako da nije sposoban prepoznati da pred njim na kraju ipak
stoji Spasitelj. Mora se konstatirati da kraj nije logičan. Nije rezultat djelovanja, nego neočekivani, nagli sudar s Božanskom stvarnošću. Ali takvo
je i spasenje: nezasluženo i neočekivano, milost na milost.
Naravno, to je jedno od mogućih iščitavanja teksta (i to ugrubo,
jer je tu još čitav niz elemenata, kao npr. numerološki ključ ili elementi autobiografskih vrednovanja), koji samo želi ukazati da se knjiga ne
smije čitati plošno, ponajmanje na razini fabule, jer bi se tako izgubilo
ono najvažnije, a to je slojevita poruka koja je piscu važnija od same artističke strane teksture, tako da mjestimično posve otvoreno otkriva na što
misli. Netko će možda zamjeriti zamračeni kolorit i težinu teksta, ali i to
je svedivo na bitnu piščevu nakanu da istina bude prepoznata, pa makar
i šokirala. Pitanje je uopće može li apokaliptička književnost biti lepršava, s otvorenim horizontom odmarajućih pejsaža? Ali sve kad bi to i bilo
moguće, to je već zadiranje u slobodu izraza i iskaza. Ostaje činjenica da
prolaz kroz pejsaže Stjepana Tomića nije šetnja poslije ručka, nego naporan, ali svrhovit put. Put koji govori o cilju i Pobjedniku na konju Bijelcu
koji se ističe to snažnije što je podloga ljudske zbilje sumornija. (str. 164)
Uvodni dio priča je oslonjen na stvarnost: Sjedeći u svom uredu
Maks Ivanović je bezvoljno prebirao po mnoštvu pošte pristigle preko vikenda. (str. 5) ili na bajku: U jednoj pobogatoj zemlji živio jedan jako nezadovoljan i mrzovoljan čovjek. (str. 70) Ili: Neki dobri čovjek imao u svojoj
sobi krasan ormar s mnogo ladica. (str. 77), kako bi u razradi teme došao
do psihološko-filozofskog traženja smisla i razumskog rješenja u kojemu
likuje Pobjednik. San je ključan trenutak u rješavanju i psihoanalitičkom
pristupu smirenja ljudske svijesti i savjesti, u kojima ljudski život traje
svojim nepredvidivim umreženostima u stvarnost. Knjiga je i propitkivanje ljudske svijesti, humanih zaključaka svijesti, nesvjesnih reakcija nagonski izazvanih iz kojih čovjek izvlači zaključke, uči na nevoljama koje
ga snađu i, počesto, život gurnu do granica nepodnošljivosti. Ipak, treba
vjerovati i otrježnjenje dolazi. U ovim pričama ono ima svoj karakter i
svoj potpuni smisao. Tako je onostrano, počesto neshvatljivo udaljeno,
Fabijan Lovrić
241
blisko i oživotvoreno na temeljima novoga iskustva, duhovne obnove koja
čovjeku treba, bez koje bi mu duša ostala gladna ljepote, gladna spoznaje
o vrijednostima istine.
Tko ima uho, nek posluša
što Duh govori crkvama!
Pobjedniku ću dati jesti
od stabla života
koje je u raju Božjem. (Otk. 2.1-7)
Iako nam je poznat početak iz Knjige otkrivenja, a Konj bijelac iz
Knjige sedam pečata kao simbol pobjednika, dolazimo do tematiziranja
stvarnosti, do tumačenja spodoba koje nas uče strpljivosti u rješavanju
problema. Taj prijelaz nam se čini onostranim, ali u ovakvoj tvorbi je nemoguće izbjeći ga zbog kratkoće tekstova. Međutim, jasnost i iskrenost
spram stvarnosti postoji. Nakon metafizičkog pristupa, gdje službenik dijeli živote i upućuje gdje bi tko trebao sudbinom Širokog puta, na koji
upućuju oni što misle za nas:
– Oni misle umjesto vas, njih pitajte – zaključi službenik. Mladić
pogleda u prospekt nadajući se nekoj korisnoj informaciji glede izbora
vlaka, ali u njemu su se na svakoj stranici u trodimenzionalnim šarama
neprestano smjenjivale reklame Širokog puta i ništa drugo. Dok je neodlučno stajao, sjeti se one drske zlatokosnice koja ga bijaše podsjetila na
razigranu bijelu ždrjebicu iz njegova sretnog djetinjstva i poželi barem
lijepo društvo na putovanju, osvrnu se, ali lijepog lica ne ugleda. Svi su se
žurili, pogleda čvrsto uperenih u skrletne tepihe po kojima su hodali.****
Vidljivo otuđenje i zaokupljenost sobom jasno stoje na prokletstvu
koje živi u narodu: Dabogda se zabavio sam sa sobom. Današnji čovjek je
sve više i više povučen u sebe. Shvatio je kako socijalizacija daje mogućnost prevarantima za vladanje nad grupom, masom, a u takvim je odnosima iskren, pošten pojedinac izgubljen, on postaje sredstvo, žrtva svog poštenja. Zato autor upućuje na obraćenje, na molitvu, na duhovnu obnovu
– kako bi čovjek pronašao mir u sebi. Da bi se to postiglo treba putovati,
proći iskušenja samoće i škrtosti pustinje.
Treba vjerovati. U vjeri je istina.
____________________________
*
Stjepan Tomić, bosanski Hrvat, rodio se 10. siječnja 1943. godine u Donjim
242
Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
njim Kladarima (Bosanska posavina). Školovao se u Modriči, Zenici, Đakovu i
Zagrebu. Diplomirao je hrvatski, latinski i grčki jezik i književnost (na Filozofskom fakultetu) i teologiju na (Katoličko-bogoslovnom fakultetu). Magistrirao je
na dogmatskoj teologiji radom Pogled rađanja sustavne dogmatske misli na hrvatskom jeziku u Katoličkom listu (1849-1879.), s posebnim osvrtom na polemike o
papinoj nezaobilaznosti. Predavao je latinski jezik na gimnaziji u Modriči (BiH),
potom na humanističkoj gimnaziji kod otaca konventualaca na Svetom Duhu. Od
1973. godine radio je kao novinar i urednik (za inozemstvo) Sportskih novosti
(NIŠP Vjesnik), a od 1994. godine kao vjeroučitelj u zagrebačkoj XVIII. gimnaziji
(jezičnoj) te kao profesor latinskog jezika u istoj gimnaziji te u školi za primijenjenu umjetnost...
** Kabala postaje temeljem zapadnog misticizma zaslugama Britanaca Dion
Fortune (1890-1946.), Aleistera Crowleya (1875-1947.) i Isreala Regardiea (19071985.), koji koriste simbol drveta života kao sredstvo praktične magije. S njima i
prestaje uloga Kabale kao tajnoga židovskog učenja i počinje nova era shvaćanja
kabalističke simbolike kao snažnog psihičkog motivatora, oslobođenog religijske
pozadine.
***
Od 18. stoljeća izraz dogma upotrebljava se za vjersku istinu koju je Crkva
službeno definirala kao božanski objavljenu.
****
S. Tomić: Konj bijelac; str. 44.
____________________________
Literatura:
1. Dogma. Suvremena katolička enciklopedija. Split: LAUS, 1998. Str. 180.
2. Kabala. URL: http://www.kabbalah.info/hr/što-je-kabala/uvod (10.05.2012.)
Književna Rijeka
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 3, godište XVII, jesen 2012.
NAKLADNIK
www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr
www.dhk-ogranak-rijeka.bloger.hr
SUNAKLADNIK
ZA NAKLADNIKE
Božidar Petrač
NAKLADA
200 primjeraka
CIJENA
30,00 kn
TISAK I UVEZ
Tiskara Venerus, Rijeka
Tiskanje je dovršeno mjeseca rujna 2012. godine
Printed in Croatia
September 2012
Sva prava pridržana.
Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2012.

pozivnica (pdf)

Žmigavac 64

izvještaj o radu Udruge za 2014

Književna Rijeka - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci

Sezonska knjižica (preuzimanje u PDF formatu)

Treći broj InTower magazina - revije Tower Centra Rijeka.pdf

Križnica – Škola u karauli

Hrvatska mreža volonterskih centara http://www.volontiram.info/

“In the zone” - radovi koji sadrže svoju prošlost i svoj izvor