1. No category

MOBY DICK ili BIJELI KIT

1
Herman Melville
MOBY DICK
ili
BIJELI KIT
S engleskoga preveli
Zlatko Gorjan i Josip Tabak
Nazivi iz pomorstva:
Petar Mardešić
Naslov izvornika:
Moby Dick or The Whale
2
Sadržaj
ETIMOLOGIJA I CITATI
Etimologija
Citati iz literature koja se odnosi na kitove
MOBY DICK ILI BIJELI KIT
1. Pričini
2. Putni torbak
3. Gostionica »kitolovac«
4. Pokrivač
5. Doručak
6. Na ulici
7. Crkvica
8. Propovjedaonica
9. Propovijed
10. Drug i pobratim
11. Noći o ponoći
12. Queequegov životopis
13. Tačke
14. Nantucket
15. Dagnje i bakalar
16. Kako sam izabrao brod
17. Queequegov Ramazan
18. Queequegov »Potpis«
19. Zloguk se javlja
20. Jurnjava na sve strane
21. Odlazak na brod
22. Sretan Božić
23. Obala u zavjetrini
24. U obranu jednog zvanja
25. I još nešto
26. Vitezovi i štitonoše
27. Vitezovi i štitonoše (nastavak)
28. Ahab
29. Nastupa Ahab; za njim Stubb
30. Lula
31. U Morfejevu naručju
32. Cetologija
3
33. »Specksynder«
34. Za kapetanovim stolom
35. Na jarbolu — na straži
36. Na kasaru
37. Zalaz sunca
38. Sumrak
39. Prva noćna straža
40. Ponoć
41. Moby Dick
42. Bjeloća Bijelog kita
43. Posluhni!
44. Ahabove pomorske karte
45. Svjedočenja
46. Nagađanja i slutnje
47. Queequeg plete pletnjaču
48. Prvo spuštanje
49. Život — neslana šala
50. Ahabov čamac, njegova momčad i Fedallah
51. Sablasni mlaz
52. Albatros
53. »Gam«
54. Priča s broda »Town-ho«
55. O nepodobnim crtežima što prikazuju kita
56. O manje pogrešnim slikama kitova i o pravilno
prikazanim prizorima iz lova na kitove
57. O kitovima naslikanim, izrezanim od kosti, drveta i
željeznog lima, isklesanim u kamenu, o kitovima u planinama i u
zvijezdama
58. Okrijek
59. Hobotnica
60. Mrlin
61. Stubb ubija kita
62. Koplje
63. Paljak
64. Stubbova večera
65. Kitovina kao jelo
66. Pokolj morskih pasa
67. Komadanje
68. Ponjava
4
69. Pogreb
70. Sfinga
71. Priča s broda »Jeroboam«
72. Majmunska uzica
73. Stubb i Flask ubijaju običnog kita
74. Ulješurina glava
75. Glava običnog kita
76. Zidoder
77. Velika »Heidelberška bačva«
78. Bunar i kablovi
79. Prerija
80. Jezgra
81. »Pequodov« susret s »Djevicom«
82. Čast i slava kitolova
83. Jona u povijesnom osvjetljenju
84. Gađanje kopljem
85. Vodomet
86. Repina
87. Velika armada
88. Škole i školnici
89. Razlika između ulovljene i slobodne ribe
90. Glave ili repovi
91. »Pequodov« susret s »Ružinim pupoljkom«
92. Siva ambra
93. Izopćenik
94. Tiještenje šakama
95. Mantija
96. Topionica
97. Svjetiljka
98. Spremanje ulja i veliko čišćenje
99. Dukat
100. Noga i ruka
101. Pehar
102. Arresitska sjenica
103. Dimenzije kitova kostura
104. Fosilni kitovi
105. Smanjuje li se kitu veličina i prijeti li mu istrebljenje?
106. Ahabova noga
107. Tesar
5
108. Ahab i tesar
109. Ahab i starbuck u kajiti
110. Queequeg u mrtvačkom sanduku
111. Pacifik
112. Kovač
113. Kovačnica
114. Pozlatar
115. »Pequodov« susret s »neženjom«
116. Kit na umoru
117. Na straži kraj mrtvih tjelesina
118. Kvadrant
119. Svijeće
120. Na palubi pred smjenu prve noćne straže
121. Ponoć na kaštelu
122. Ponoć u snasti, uz munje i grmljavinu
123. Mušketa
124. Kompasna igla
125. Log i mrlin
126. Plovak za spašavanje
127. Na palubi
128. »Pequodov« susret s »Rahelom«
129. U kajiti
130. Šešir
131. »Pequod« susreće »Radost«
132. Simfonija
133. Prvi dan hajke
134. Drugi dan hajke
135. Treći dan hajke
Epilog
POGOVOR
6
ETIMOLOGIJA I CITATI
7
ETIMOLOGIJA
(Sastavio neki pokojni sušičavi gimnazijski suplent)
Kao da ga i sad vidim pred sobom — blijedoga gimnazijskog
suplenta: sve je na njemu i u njemu olinjalo — i kaput, i srce, i
tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prašinu sa svojih gramatika i
leksikona, nekakvim čudnovatim rupcem što kao za porugu bijaše
ukrašen šarolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volio
je čistiti prašinu sa svojih starih gramatika; možda ga je to u neku
ruku podsjećalo na misao kako će se i sam u prah pretvoriti.
»Kad uzmete druge poučavati kako se u našem jeziku izgovara
riječ whale, pa u neznanju izostavite glas H1, koji gotovo sam sobom
daje toj riječi njezino značenje, vi onda kazujete nešto što nije
istinito.«
(HAKLUYT)
WHALE (kit) švedski i danski hval. Ta je životinja dobila ime
po svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znači nešto
zaobljeno ili oblučasto.
(IZ WEBSTEROVA RJEČNIKA)
WHALE... dolazi izravnije od holandskoga i njemačkog
wallen, anglosaski walwian, valjati, okretati.
(RICHARDSONOV RJEČNIK)
‫ — תן‬hebrejski
κητός — grčki
CETUS — latinski
WHOEL — anglosaksonski
HVALT — danski
WAL — holandski
HWAL — švedski
WHALE — islandski
WHALE — engleski
BALEINE — francuski
1
U engleskom se riječ whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h) — Prev.
8
BALLENA — španjolski
PEKI-NUI-NUI — fidži
PEHI-NUI-NUI — eromangoanski
9
CITATI IZ LITERATURE
KOJA SE ODNOSI NA KITOVE
(Sakupio neki zamjenik pomoćnog bibliotekara)
Pokazat će se da je ovaj knjiški krt i crv, bijedni zamjenik
pomoćnog knjižničara, ispreturio i pretražio sve biblioteke i ulične
prodavaonice po svemu bijelom svijetu i pokupio sve aluzije na
kitove na koje je naišao u ma kojoj knjizi, bilo to pobožno štivo ili
svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola
popabirčenih citata, ma koliko bili autentični, smatrati za neko
cetološko evanđelje. Daleko od toga! Jer spominjući stare pisce
općenito i citirajući pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i
zanimljivi, što iz ptičje perspektive donekle daju uvid u sve i svašta
što se u svih mogućih naroda i naraštaja, uključujući i naš, napričalo,
izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.
Ostaj mi zbogom, bijedni zamjeniče pomoćnog knjižničara, čiji
sam tumač ja! Ti pripadaš onom beznadnom, blijedom soju ljudi
koje nikakvo vino ovoga svijeta ne može ugrijati, te im se i
najmekša crvenika čini preljutom, ali s kojima čovjek voli ponekad
prosjediti, da se i sam osjeća kao bogac, da oćuti neku plačljivu
sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skreše, suzna oka i s
praznom čašom u ruci, ne osjećajući se pritom baš tako nevoljko:
»Okanite se, ispomoćni bibliotekarčići, ćorava posla! Jer što se više
trudite da ugodite ljudima, to ćete manje hvale požeti!« Volio bih,
da mogu za vas isprazniti Hampton Court i Tuilerije!2 Ali, progutajte
suze svoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer
vaši prijatelji, koji su pošli prije vas, već ispražnjuju svih sedam
nebesa i tjeraju iz njih sve Božje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela,
da vama naprave mjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a
ondje ćete se kucati neslomljivim peharima!
»I stvori Bog kitove velike.«
GENEZA
2
Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine
1515. kardinal Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564., spaljen
1871.; danas na tom mjestu istoimeni park. — Prev.
10
»Za sobom ostavlja (Levijatan3) svijetlu stazu, rekao bi, da je bezdan
osijedio.«
KNJIGA O JOBU
»A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.«
KNJIGA PROROKA JONE
»Gle more veliko i duboko, tud lađe plove, i Levijatan, kojega si
stvorio da se igra po njemu.«
PSALMI DAVIDOVI
»Tada će Gospodin mačem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati
Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit će
zmaja koji je u moru.«
KNJIGA PROROKA IZAIJE
»I što god grdnim ustima nemani dođe nadohvat, bila to životinja,
brodica ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano
ždrijelo i propada u bezdanoj njenoj trbušini.«
MORALNI SPISI PLUTARHOVI (HOLLANDOV PRIJEVOD)
»U Indijskom oceanu živi najviše riba, i u njemu su najveće koje
postoje: među njima kitovi i virovi, koji se zovu ulješure, zapremaju
i do četiri jutra ili rala površine.«
PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD)
»Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojaviše
mnogi veliki kitovi i druge morske grdosije. Među prvima bješe
jedan čudovišne veličine... Taj se razjapljenih ralja približavao
nama, dižući val za valom na sve strane, a pred njim more kipjelo
samom pjenom.«
TOOKEOV LUCIAN, »ISTINITA HISTORIJA«
»Obišao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj
cijeni zbog svojih usi, od kojih je nešto donio i kralju... Najbolji su
kitovi bili ulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili četrdeset
3
Levijatan, biblijsko ime za kita. — Prev.
11
i osam, čak i pedeset yarda4 dugi. Kaza da je on jedan od one
šestorice što su u dva dana ubili šezdeset kitova.«
OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE ŠTO GA JE
ZABILJEŽIO KRALJ ALFRED GODINE 890.
»I dok je sve ostalo, bilo to životinja ili čamac, čim uđe u jezovito
ždrijelo te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavoč
može tu mirno uljesti i počivati.«
MONTAIGNE, »APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA«
»Bježimo, bježimo! Đavo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije
nije u životu strpljivoga Joba opisao Levijatana.«
RABELAIS
»Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.«
STOWE, »ANALI«
»Orijaški Levijatan čini te more uzavri, kao što mast zacvrlji na
tavi.«
BACONOVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA
»Što se tiče čudovišno golemog obujma kita ili ulješure, nije nam
ostavljeno ništa pouzdano. Neobično se ugoje, toliko da se od
jednog kita može dobiti nevjerojatna količina ulja.«
BACON, »POVIJEST ŽIVOTA I SMRTI«
»Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.«5
KRALJ HENRY IV
»Vrlo sličan kitu.«
SHAKESPEARE, »HAMLET«
»... kao što ranjeni kit pučinom prema kraju juri.«
EDMUND SPENSER, »KRALJICA VIL«
Yard (jard), mjera za dužinu — 0.914 m. — Prev.
Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita — ulješure. Na hladnom zraku
skrutne se u bijelu materiju poput voska, a upotrebljava se u medicinske svrhe i za
proizvodnju svijeća. — Prev.
4
5
12
»... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati
tišinu oceanske pučine da uzavri.«
SIR WILLIAM DAVENANT, PREDGOVOR SPJEVU
»GONDIBERT«
»Što je spermacet (vorvanj) — u to ljudi s pravom mogu sumnjati,
budući da veleučeni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio
punih trideset godina, izrijekom kaže: Nescio quid sit.«6
SIR T. BROWNE, »O SPERMACETU I ULJEŠURAMA«
»Kô Spencerov Talus mlatom sve obara,
dok kit repom svojim oko sebe hara.
--------------------------------Sulice mu mnoge tako snagu skrše,
te mu nebrojena koplja s leđa strše.«
WALLER, »BITKA KOD SUMMER ISLANDA«
»Umjetno se stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Država
(lat. Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno biće.«
HOBBES, »LEVIJATAN«, UVODNA REČENICA
»I ludi Mansoul (»Ljudska Duša«) proguta ga a da ga nije ni
sažvakao, kao da je sleđ u kitovim ustima.«
JOHN BUNYAN, »POKLONIKOVO PUTOVANJE«
»Ta morska neman —
Levijatan, što Bog ga stvori
stvorom najvećim što morem plovi.«
---------------------------------------------»Tu Levijatan,
najveći stvor međ stvorovima svim,
u more strši ko rt i spava,
a kad kreće, ko da otok plovi,
mlazom svojim izbacuje more.«
MILTON, »IZGUBLJENI RAJ«
»Divivski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose čitavo
6
Latinski: »Ne znam što je.« — Prev.
13
more ulja.«
FULLER, »PROFANA I SVETA DRŽAVA«
»Blizu rta kakva, gdje oluje biju,
kitovi su stali, plijen svoj tako love,
u grlo se njima ribe same liju,
ludo misleć da to Oceanom plove.«
DRYDEN, »ANNUS MIRABILIS«
»Dok ulješura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je
čamcem tegle što bliže obali; no ona se obično nasuče već na dubini
od dvanaest-trinaest stopa.«
»DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERŠKE
OTOKE«
(PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)
»Za plovidbe viđali smo mnoge kitove kako se nestašno igraju u
valovima Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja
štrcala koja su im izrasla na ramenima.«
SIR HERBERT, »PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU«
(HARRISOVA ZBIRKA)
»Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti
plovidbu s najvećim oprezom, bojeći se da brodom ne udare u te
divovske tjelesine.«
SCHOUTENOVO »ŠESTO PUTOVANJE OKO ZEMLJE«
»Tjerani sjeveroistočnjakom, odjedrismo s ušća Labe brodom
koji se zvao Jona u kitovoj utrobi...
Neki tvrde da kit ne može otvoriti usta, no to je bajka...
Ljudi se često penju na jarbole, nastojeći otkriti kita u daljini,
jer tko ga prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud...
Čuo sam za kita, ulovljena blizu Šetlandskih otoka, koji je u
trbuhu imao više od jedne bačve sleđeva...
Jedan od harpunara kaza mi da je jedanput kod Spitsberških
otoka ulovio kita koji je bio sasvim bijel.«
»PUTOVANJE NA GRENLAND A. D. 1671.«
(HARRISOVA ZBIRKA)
14
»Više je kitova došlo na ovu obalu (Fife) godine 1652; među njima i
jedan dug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoše, osim množine
ulja dao i pet stotina mjera riblje kosti. Čeljusti mu stoje kao vrata u
vrtu u Pitferrenu.«
SIBBALD, »FIFE I KINROSS«
»Sam sam pristao da pokušam mogu li svladati i ubiti tu ulješuru, jer
još nikad nisam čuo da je itko ubio kita te vrste: tako je strašan u
svom goropadnom gnjevu i tako neobično brz.«
PISMO RICHARDA STAFFORDA
S BERMUDSKIH OTOKA, A. D. 1668.
»I kit morske sred pučine
Tvorca sluša sa visine.«
ŠKOLSKA POČETNICA ZA NOVU ENGLESKU
»Vidjeli smo i mnoštvo velikih kitova, a čovjek bi se mogao okladiti
o jedan protiv stotine da ih u južnim morima ima mnogo više nego
što smo ih mi viđali u sjevernim vodama.«
KAPETAN COWLEY, »PUT OKO ZEMLJE A.D. 1729.«
»... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se čovjeku
pamet pomućuje.«
ULLOA, »JUŽNA AMERIKA«
»Silfima drevnim na brigu silnu
puštamo sada tu halju divnu.
Obranu često promaši svita:
zalud oružje rebra od kita.«
POPE, »OTMICA UVOJKA«
»Kad u pogledu veličine usporedimo kopnene životinje s onima koje
žive u morskim dubinama, vidjet ćemo da su kopnene upravo
neznatne. Kit je bez sumnje najveći živi stvor.«
GOLDSMITH, »PRIRODOPIS«
»Ako bi trebalo da pišete basnu za male ribe, uredili biste tako da
one govore kao golemi kitovi.«
15
GOLDSMITH JOHNSONU
»Poslijepodne vidjesmo nešto nalik na morski greben, ali se
pokazalo da je to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit
će da su se nastojali sakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.«
COOKOVA PUTOVANJA
»Rijetko se kada usuđuju napadati veće kitove. Neki su im takav
strah utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu:
nose u čamcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge slične
predmete, eda bi zaplašili kitove i spriječili im suviše blizo
prilaženje.«
PISMA UNA VON TROILA O BANKSOVU I SOLANDEROVU
PUTOVANJU NA ISLAND 1772.
»Ulješura što su je našli Nantucketanci vrlo je živa i goropadna
životinja, te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i
hrabrost.«
SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA,
UPUĆENA FRANCUSKOM MINISTRU 1778.
»I molim vas, gospodine: što bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?«
EDMUND BURKE U PARLAMENTU, SPOMINJUĆI KITOLOV
NANTUCKETANACA
»Španjolska — golem kit koji se nasukao na obali Europe.«
EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU)
»Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele,
zasnivaju na tom što kralj čuva i štiti more i plovidbu od gusara i
razbojnika, dobiva se od utrška kraljevskih riba, a te su kitovi i
jesetre. Kad ih more izbaci na kraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te
ribe postaju kraljevo vlasništvo.«
BLACKSTONE
»U borbu sa smrću posada kreće:
Rodmond, siguran, nad glavu mu meće
željezo s kukom, i sve sad čeka.«
16
FALCONER, »BRODOLOM«
»Krovovi bliješte i katedrale,
visoko pršte rakete,
vatrometi se veselo pale,
pa iskre u nebo lete.
Kao vatromet što probija mrak
i Ocean slavlje slavi,
i mlazovi vode pršte u zrak
kad kit se golemi javi.«
COWPER, U SLAVU KRALJIČINE POSJETE LONDONU
»Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to
neobično brzo.«
IZVJEŠĆE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI
JEDNOG KITA (MALOG OBUJMA)
»U kita je aorta promjerom veća negoli glavna cijev hidrauličnog
uređaja na London Bridgeu, a voda što huji kroz tu cijev ne može se
ni po snazi ni po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.«
PALEY, »TEOLOGIJA«
»Kit je sisavac bez stražnjih nogu.«
BARON CUVIER
»40 stupnjeva na jug ugledasmo ulješure, ali ne ubismo nijednu prije
prvog svibnja, kada ih je pučina bila puna.«
COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROŠIRENJA
LOVA NA ULJEŠURE
»Poda mnom plove u slobodi mora,
prpošno rone i ljuto se biju
raznolike, raznobojne ribe,
ne možeš opisat im krasotu
neviđenu, a u svakom valu
kit li bezbroj mušica tu živi:
ta jata strašna — ploveće hridi —
17
tajanstveni nagon vodi pustim morem,
a dok tako plove, sa svih strana
nasrću na njih dušmani gladni,
kučak i kit i nemani druge
kljovom i zubom, mačem i pilom.«
MONTGOMERY, »SVIJET PRIJE POTOPA«
»Pjesmu pjevam, prepun žara,
u čast kralju perajara.
Većeg kita neg je taj
sav Atlantik nema, znaj!
Ni u moru vječnog leda
deblja riba nać se ne da!«
CHARLES LAMB, »HIMNA KITU«
»Godine 1690. našlo se nekoliko ljudi na ovisoku brežuljku da
promatraju kitove, koji su se među sobom igrali i prskali, kadli
netko pokaza na pučinu i reče: — Tu je velik pašnjak gdje će unuci
naše djece zarađivati kruh svoj svagdanji.«
OBED MACY, »POVIJEST NANTUCKETA«
»Sagradih kolibu za Suzanu i za se i načinih vrata u obliku gotskog
luka, koja sastavih od čeljusti jednoga kita.«
HAWTHORNE, »PRIČE NANOVO KAZIVANE«
»Došla je da naruči nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga,
koji je poginuo od kita na Tihom oceanu prije punih četrdeset
godina.«
ISTI
»— Ne, kapetane, to je prava ulješura — odgovori Tom. — Vidio
sam njen ištrcani mlaz i dvije lijepe dúge u zraku, da krštena duša ne
bi mogla zaželjeti ljepših! To je pravo bure ulja, ta ulješura!«
COOPER, »PELJAR«
»Unesoše novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove
uveli na scenu.«
ECKERMANNOVI »RAZGOVORI S GOETHEOM«
18
»— Bože moj, Mr. Chace, što se to zbilo? — A ja odgovorih: — Kit
nam je razbio brod.«
PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA »ESSEX« IZ
NANTUCKETA, BRODU ŠTO GA JE NA TIHOM OCEANU
NAPAO NEKI GOLEMI KIT I NAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO.
NAPISAO OWEN CHACE IZ NANTUCKETA, DRUGI ČASNIK
SPOMENUTOG BRODA. — NEW YORK 1821.
»Na noćnoj straži sad mornar bdi,
vjetar se diže i huji jak;
mjesec čas sja, čas opet je skrit,
fosforno sjajan projuri kit,
a za njim srebrn ostade znak.«
ELISABETH OAKES SMITH
»Duljina konopa što su ih uvukle posade pojedinih čamaca što
su sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda,
ili gotovo šest engleskih milja...«
»Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku,
pucketajući njome kao bičem, pa se to čuje na tri-četiri milje
daleko.«
SCORESBY
»Lud od bolova što mu ih lovci zadaju pri svakom novom
nasrtaju, razbješnjeli se kit počinje prevrtati, izdiže svoju glavurdu,
te s razjapljenim raljama škljoca za svime oko sebe. Nasrće
glavurdom na čamce, gura ih pred sobom, a kadšto ih posve uništi.
Uistinu je začudo što ljudi nisu obratili nimalo pažnje na navike
tako zanimljive i u trgovačkom pogledu tako važne životinje kao što
je ulješura, ili što su te navike izazvale tako malo interesa kod
mnogih promatrača i mjerodavnih koji su posljednjih godina imali
često tako povoljne prilike da na svoje oči vide navike i osobine
kitova.«
THOMAS BEALE, »O ULJEŠURI« 1839.
»Cachelot (pot, glavata ulješura) nije samo bolje oboružan od
glatkog kita (grenlandskog ili pravog), time što na oba kraja svoga
trupa ima strašno oružje, već također mnogo češće pokazuje
sklonost da ga i uporabi, i to tako vješto, nasrtljivo i pogubno, te
19
ljudi smatraju da je od svih poznatih vrsta kitova najopasnije
napadati baš tu vrstu.«
FREDERIC DEBELL BENNETT,
»OKO SVIJETA U LOVU NA KITOVE«, 1840.
»13. listopada. — Ondje puše — začu se s vrha jarbola.
— Gdje? — upita kapetan.
— Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane.
— Okreni kolo! Gotovo?
— Gotovo, gospodine.
— Ej ti na jarbolu! Vidiš li sada toga kita?
— Da, kapetane. Čitavo jato ulješura. Ondje puše. Ondje
provaljuje.
— Javljaj neprestano!
— Eno, gospodine, eno tamo, tamo puše...
— Na kojoj udaljenosti?
— Dvije milje i pol.
— Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!«
J. ROSS BROWNE, BILJEŠKE S KRSTARENJA
U LOVU NA KITOVE, 1846.
»Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strašni događaji što ih
iznosimo, pripadaše otoku Nantucketu.«
PRIKAZ O POBUNI NA BRODU GLOBE, ŠTO SU GA DALI
PREŽIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.
»Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme
kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna
grdosija najposlije nasrnu na čamac, te se on i njegovi drugovi
mogoše spasiti samo poskakavši u more, kad vidješe da se neće
moći obraniti.«
TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK
»— Sam Nantucket — reče g. Webster — od začudne je i velike
važnosti za državne interese. Ima osam do deset tisuća stanovnika,
koji ovdje žive na moru, pridonoseći svake godine mnogo narodnom
blagostanju, jer se neumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.«
IZ IZVJEŠTAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU
SJEDINJENIH DRŽAVA PRILIKOM PODNOŠENJA
20
PRIJEDLOGA O IZGRADNJI LUKOBRANA U NANTUCKETU,
1828.
»Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.«
HENRY T. CHEEVER, »KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI
PUSTOLOVINE KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA
POVRATKA BRODA KOMODOR PREBLE«.
»— Samo li načiniš i najmanji šum — uzvrati Samuel — poslat ću
te u pakao!«
ŽIVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) ŠTO GA JE
NAPISAO NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK. DRUGA
VERZIJA PRIČE O BRODU-KITOLOVCU »GLOBE«
»Putovanja Holanđana i Engleza na Sjeverno more imala su tu svrhu
da se eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj
glavni cilj nije bio postignut, ipak su tako pronađena mnoga
obitavališta kitova.«
McCULLOCH, »TRGOVAČKI RJEČNIK«
»Ovo djeluje recipročno: jer kao što lopta odskakuje da bi još
jedanput odskočila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali
nalazišta kitova, i tako neizravno sudjelovali pri pronalaženju
tajanstvenoga Sjeverozapadnog puta.«
IZ NEOBJAVLJENE GRAĐE
»Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove, neminovno
će vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su
uvučena, a na vrhovima jarbola koševi sa stražama, koje se pomno
zagledavaju na sve strane ne bi li ugledale kita — sve to pruža
sasvim drugačiju sliku od broda redovite plovidbe.«
»MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE«
»Pješaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit će se možda kako
su vidjeli velike svinute kosti, usađene u zemlju, koje služe kao
lukovi ili ulazna vrata. Možda im je tko i rekao da su to kitova
rebra.«
PRIČE JEDNOG PUTNIKA NA KITARKI U ARKTIČKIM
21
MORIMA
»Tek kad su se čamci vraćali s potjere na ove kitove, bijelci su
primijetili kako su urođenici krvavo zagospodarili njihovim brodom
i još se uvijek borili s posadom.«
NOVINSKO IZVJEŠĆE O KITARKI »HOBOMACK«
»Općenito je dobro poznato da se od posade na kitarkama
(američkim) malo njih vraća na brodovima kojima su i otplovili.«
PUTOVANJE KITARKOM
»Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis.
Bješe to kit.«
MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE
»U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali
neukroćenim ždrebetom upotrebljavajući samo konop vezan za
njegov rep.«
POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE — »RIBS AND TRUCKS«
»Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova), vjerojatno
mužjaka i ženku, kako polagano plivaju jedno za drugim, nedaleko
od obale (Ognjene zemlje), gdje su bukve širile svoje grane te bi ih
kamenom mogao dohititi.«
DARWIN, »PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO
SVIJETA.«
»— Svi na krmu! — usklikne božman kada je, okrenuvši glavu,
ugledao razjapljene ralje velike ulješure koja se pojavila tik pred
pramcem čamca, te bi ga u tren oka mogla raznijeti. — Svi na krmu,
da spasite živu glavu!«
WHARTON, UBIJAČ KITOVA
»Veselo, momci, mi hrabra smo braća,
harpunaši će naši ubit kita glavača!«
NANTUCKETSKA PJESMA
»O, kit je sred tutnja, oluje,
22
gospodar Oceanskih dvora,
svemoćan div, gdje moć je pravo,
on kralj je beskrajnoga mora.«
PJESMA O KITU
23
MOBY DICK
ili
BIJELI KIT
24
1. PRIČINI
Zovite me Ismael. Prije nekoliko godina — nije važno kada je
baš točno bilo — našavši se sa malo ili ništa novca u džepu, a ne
imajući nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se
malo otisnem u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim
tugu i dovodim u red krvotok. Kad god osjetim da mi se oko usana
kupi gorčina; kad god mi se duša nasumori kao da je u nju ušao
vlažni, kišoviti novembar; kad god i nehotice počnem zastajkivati
pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajući nađem na začelju
svake pogrebne povorke koja prođe pokraj mene, a pogotovu kad
me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svoju
moralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati
šešire s glave — kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi
kazujem kako je krajnji čas da se što prije otisnem na more. To je
moj nadomjestak za revolver i kuglu. Katon 7 se s filozofskom
gestom baca na svoj mač i probada, a ja se mirno ukrcavam na brod.
I nema u tome ništa čudno. Kad bi to ljudi samo znali, svi bi odreda,
prije ili kasnije, gajili manje-više iste osjećaje prema oceanu kao i
ja.
Evo vam tu vaš otočni grad Manhattan, opasan gatovima kao
što su indijski otoci okruženi koraljnim grebenima: trgovina ga
opasuje svojim valovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim
dolje izdiže se na ravni utvrda, dok se drevni lukobran koči milovan
lahorima i oplakivan valovima, koji su prije sat-dva bili daleko na
pučini da ih oko nije ni vidjelo s kopna. Pogledaj samo gomile ljudi
koji tu stoje i zure na more.
Prošetaj se malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne.
Podi od Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko
Whitehalla, na sjever. I što ćeš vidjeti? Naokrug grada tisuće i tisuće
smrtnih ljudi, kao nijemi stražari, gledaju u more i sanjare o oceanu.
Jedni se naslonili na ogradu, drugi posjedali na bitve 8; neki zaviruju
preko rubnjaka brodova što su doplovili iz Kine, a ima ih koji su se
7
M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik;
pobijeđen, ubio se u Utici, u Africi. — Prev.
8
Bitve — drveni ili željezni mali stupovi na palubi ili obali, za veziva-nje
konopa ili lanaca. — Prev.
25
ispeli visoko u snast9 brodovlja, da uhvate što bolji vidik na
otvoreno more. No sve su to ljudi »sa suha«, radnim danom
zatvoreni među letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge, prikovani
na klupe, pribijeni za pisaće stolove. Pa što sad rade? Zar su iščezle
zelene poljane? Što traže tuda?
Ali gle! Nadolazi ih sve više i više, a svi usmjerili korake ravno
prema obali, kao da će sad u vodu zaroniti. Čudno! Svi kao da žele
stati baš na sam rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini
tamo pored skladišta. O ne! Moraju se što bliže prikučiti moru —
stajati na rubu obale tek toliko da ne padnu u vodu. I tako stoje na
milje i milje daleko. Sve ljudi s kopna koji su se sjatili ovamo sa
svih cesta i šetališta, ulica i aleja — sa sjevera, istoka, juga i zapada.
I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privukla magnetska sila
kompasa sa svih tih brodova?
I još nešto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visočini, gdje
ima gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset
slučajeva sići ćete u dolinu i izbiti na koje jezerce što ga stvara
potok. Ima u tome neke čarobne moći. Uzmite, na primjer, čovjeka
zanesena u duboka snatrenja; kažite mu da ustane i prohoda, i on će
vas neizbježno dovesti do vode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako
bi vas ikad morila žeđ u velikoj američkoj pustinji, a vi učinite taj
pokus, nađe li se slučajno u vašoj karavani neki profesor
metafizike10. Da, svatko zna da su razmišljanje i voda zauvijek usko
povezani jedno s drugim.
Ali neka kaže svoju umjetnik-slikar. Želi da vam naslika
najubaviji isječak iz romantičnog krajolika u dolini Saco, pun i
prepun sanja, čara i tišine. Kojim će se elementom uglavnom
poslužiti? Evo tu su mu stabla, a svako šuplje, kao da u njemu živi
pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljana livada, na njoj
pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljiv pramen
dima. Duboko u daleku šumu vijuga se staza što dopire sve do
vrletnih vrhova brda koja se kupaju u modrini svojih obronaka. No,
iako je slika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao
iglice, sve bi bilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u
9
Snast — cjelokupna drvena, željezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu
broda koja služi za jedrenje, krcanje tereta i za ostale brodske ra-dove. — Prev.
10
Metafizika — idealistička filozofska nauka koja istražuje osnove bit-ka i
smisao svijeta, te se bavi 'posljednjim principima' (npr. bogom, bes-mrtnošću duše
itd.). — Prev.
26
čarobnu rijeku što je pred njim. Pođite u lipnju u preriju, pa ćete na
desetke milja daleko do koljena gacati kroz more žutih liljana — a
ipak, koji jedini čar nedostaje, čega nema? Vode! Nigdje ni kapi
vode! Da je Niagara11 samo pješčan slap, zar bi vam se htjelo
putovati tisuće milja da ga vidite? Zašto je siromah pjesnik iz
Tennesseea12 toliko premišljao kad bi dobio šačicu srebrnjaka, bi li
kupio nov kaput što mu je bio prijeko potreban, ili bi novac
upotrijebio za put pješice na more, u Rockaway Beach? Zašto
gotovo svakog dječaka zdrava tijela i zdrave duše prije ili kasnije
obuzme luda želja za morem? Zašto su i vas, kad ste prvi put
putovali morem, podilazili tajanstveni srsi kada su rekli da sada ni
vas ni vaš brod ne mogu dogledati s kopna? Zašto su stari Perzijanci
smatrali more svetim? A Grci dali moru posebno božanstvo, koje je
rođeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez značenja. Još je dublji
smisao priče o Narcisu13, koji se bacio u zdenac i utopio kad nije
mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice što se u vodi
odražavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i
morima. To je slika nedokučivog priviđenja života; i to je ključ
svega.
I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli
oči i kad god previše počnem osjećati svoja pluća, ne mislim time
reći da se ukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuješ kao putnik,
valja ti imati novčanik, a novčanik nije drugo doli dronjak, sve dok
u njemu ništa nemaš. Osim toga, putnici pate od morske bolesti,
postaju čangrizavi, ne spavaju noću — ukratko, ne uživaju baš
osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad ne idem na brod kao putnik
niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ili kuhar, iako sam u
neku ruku pomorac. Takvu slavu i te položaje prepuštam onima
kojima je do njih stalo. Što se mene tiče, mrske su mi sve vrste
časnika i visokopoštovanih položaja, ne volim briga i nevolja. Dosta
mi je muke i brige oko samog sebe, pa čemu da još sebi glavu tarem
za brodove, škune i brodice i koješta drugo. A što se tiče mjesta
kuhara — priznajem, tu se čovjek može uvelike proslaviti, jer kuhar
na brodu ima tako rekavši časnički čin — ja se nikad nisam naročito
11
Čuveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se ruši u jezero On-tario, na
granici između Kanade i države New — York. — Prev.
12
Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. — Prev.
13
U grčkoj mitologiji mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vrelu, u sebe
zaljubio i ginuo od ljubavne čežnje za sobom. — Prev.
27
volio baviti prženjem živadi na žaru, premda nećete lako naći
čovjeka koji bi se više od mene i s većim strahopoštovanjem divio
pečenim pilićima kad su svojski začinjeni maslacem i dobrano
nasoljeni i napapreni. Drevni su Egipćani obožavali i do ludila
voljeli pečene ibise14 i na žaru prženo meso vodenkonja, pa se u
njihovim divovskim pečenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti
mumije tih životinja.
Kad polazim na more, idem kao običan mornar, komu je mjesto
pred jarbolom, koji spava pod kaštelom od prove i koji se penje do
jabuke na vrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s
jednoga križa na drugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to
isprva nije baš najugodnije. Dira ti osjećaj časti, osobito ako
potječeš iz kakve stare poznate obitelji u svom kraju, obitelji kao što
su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. A najgore je ako si
prije nego što umočiš ruku u kablić s katranom, njom gospodovao
kao učitelj na selu, gdje su pred tobom i najveći klipani stajali u
duboku poštovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od učitelja do mornara
vrlo je mučan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i
stoicima15, da bi mogao nakrabuljiti lice smiješkom i to podnijeti.
Ali s vremenom i to prolazi.
A što onda ako mi neka kapetančina naredi da uzmem metlu i
pometem palubu? Zar je takvo poniženje uopće važno ako ga
mjerimo, recimo, mjerom Novog zavjeta? Misliš li da će arkanđeo
Gabrijel lošije suditi o meni što sam pripravno i ponizno izvršio
kapetanov nalog u tom posebnom slučaju. Tko od nas ne robuje? To
ti meni reci! I stoga neka mi stari kapetani samo zapovijedaju, neka
me guraju šakom i laktom — ja imam mudru zadovoljštinu da je sve
to pravo i da se svima ovako ili onako dijeli istom mjerom, kad sve
to promotrimo bilo s fizičkoga, bilo s metafizičkog gledišta; i tako
sveopće gurkanje i laktanje vlada svijetom, i svi bismo morali jedni
druge tapšati po ramenu i biti zadovoljni.
Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar, jer me plaćaju
za moju muku, a nikad još nisam čuo da su putniku platili i
prebijenu paru. Naprotiv, putnici moraju platiti. U tome baš i leži
14
Ibis — afrička ptica. Drevni su je Egipćani smatrali svetom, jer je dolazila
zajedno s plodonosnom poplavom rijeke Nila. — Prev.
15
Seneka (godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija.
Stoicizam je filozofija stoika: svladavanje požuda najveća je krepost, zlo i dobro
treba podnositi ravnodušno. — Prev.
28
sva razlika između »plaćati« i »biti plaćen«. A »plaćati« je možda
najteža kazna što su nam je ostavili u naslijeđe ono dvoje
kradljivaca voća iz Zemaljskoga raja. Ali ima li nešto da se usporedi
s onim »biti plaćen«? Uljudna žurba s kojom primamo novac uistinu
je čudesna, uzmemo li u obzir naše čvrsto uvjerenje da je novac
korijen svakom zlu na zemlji, a bogataš da ni po koju cijenu neće
ući u kraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se
privolimo paklu!
Konačno, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju
kad se tijelo progiba na čistom zraku na pramčanoj palubi. Pa kako
su na tome svijetu vjetrovi u pramac mnogo češći od vjetrova što
udaraju u krmu (to jest ako se nikada ne ogriješiš o Pitagorin
poučak), to zapovjednik na kasaru16 u većini slučajeva prima zrak
tek iz druge ruke, od mornara na pramcu. Zapovjednik misli da ga
udiše prvi, ali nije tako. Isto tako prosti puk vodi svoje vođe u
mnogo čemu kad ovi to i ne slute. Ali zašto sam ja, koji sam već
često mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovačkom brodu,
sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanje
najbolje znao odgovoriti nevidljivi stražar Sudbine, jer bez
prestanka bdi nada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjašnjivo
djeluje na me. Moj je polazak u lov na kitove, bez sumnje već
odavna bio dio velikog programa što ga je sastavila Providnost.
Moje putovanje umetnula je kao kratku međuigru i posebnu točku
programa između većih priredaba. Držim da je taj dio na programu
glasio otprilike ovako:
Velika izborna kampanja za predsjedništvo
Sjedinjenih Država Amerike
Neki Ismael kreće u lov na kitove
Krvave borbe u Afganistanu
Premda ne bih znao reći zašto su mi redateljice, zvane vile
Usude, dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok
su drugima povjerile veličanstvene uloge u sjajnim tragedijama,
kratke i lake uloge u duhovitim komedijama i vesele uloge u
lakrdijama — premda, velim, ne bih znao reći zašto su zapravo
16
Podignuti dio palube na krmi. — Prev.
29
odredile tako, ipak sada, sjećajući se svih okolnosti, mislim da mogu
prozreti sve pobude i motive što su mi ih lukavo prikazale pod
raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu mi ulogu, a
opsjenivši me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, ni
pod čijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela
razmišljanja.
Među tim pobudama od pretežne važnosti bijaše pomisao na
samoga kita. Ta čudesna i tajnovita neman podjarivala je moju
maštu. Pa onda divlja i daleka mora po kojima kit, kao kakav otok,
valja svoju tjelesinu! Privlačile su me neiskazane i neznane
opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhu čuda Patagonije sa
tisuću novih vidika i glasova, dovelo me do toga da podlegnem
svojoj želji. Sve to ne bi možda druge sklonilo na takav put, ali
mene oduvijek mori pusta želja za dalekim i stranim. Volim ploviti
neznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam što je dobro
i što valja, ali se ipak ne bojim strahota nego ih brzo uočavam i u
njima se snalazim, jer treba da čovjek poznaje sve što se nalazi u
kraju u kojem živi, i da se s time sprijatelji.
Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijaše dobrodošao.
Velika vrata koja zatvaraju put u zemlju čudesa širom su se
rastvorila. U rasplamsaloj mojoj mašti, što me tjerala ostvarenju
moga cilja, zaploviše beskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz
njihove sredine stršila poput ledena brijega golema grbina
divovskog fantoma.
30
2. PUTNI TORBAK
Strpao sam dvije-tri košulje u svoj stari torbak, te s njim pod
pazuho, pa hajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean.
Ostavivši za sobom naš dobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i
zdravo u New Bedford. Bilo je to jedne subote uvečer u mjesecu
prosincu. Uvelike sam se razočarao kad sam saznao da je poštanski
brodić u Nantucket već odjedrio i da prije ponedjeljka nema
mogućnosti da otputujem onamo.
Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku
na kitarkama, većinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu
ukrcaju na svoj brod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu
pomislio. Bio sam čvrsto odlučio ploviti samo na jedrenjaku iz
Nantucketa, jer sve što je imalo ma kakve veze s tim čuvenim,
drevnim otokom, zvučalo je nekako ponosito i sjajno, a to se meni
izvanredno sviđalo. Pa iako je New Bedford u posljednje vrijeme
sve više prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadni stari
Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor
i kolijevka New Bedfordu — kao što je bio starodrevni Tir za
Kartagu: na Nantucketu se nasukao prvi američki uginuli kit. Zar
nisu s Nantucketa zaveslali na svojim kanuima prvi urođenički lovci
kitova, crvenokošci, te se dali u hajku za levijatanom? Zar se nije
također u Nantucketu otisnula u more prva pustolovna barka
djelomice natovarena dopremljenim oblutkom — kako priča kazuje
— barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bi tako izmjerili
jesu li se već primakli na dohit pa da s pramca svojim harpunima 17
gađaju grdosiju?
Imajući pred sobom u New Bedfordu cijelu noć, pa dan i još
jednu noć, prije nego što sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje
odredište, valjalo mi se pobrinuti za hranu i noćište. Noć bila veoma
neizvjesna, čak strašno tamna i turobna, a studen stezala i ujedala.
Nikoga nisam poznavao u gradu. Tjeskobno sam pipao i pretraživao
svoje džepove, i naposljetku izvukao samo nekoliko srebrnjaka.
»Kamo god pošao, Ismaele« — rekoh sam sebi; dok sam stajao
Harpoon, ostve ili koplje što se baca na kita, a pričvršćeno o dugi konop koji
se odmotava oko posebno konstruiranog vitla na pramcu kitolovačkog broda. —
Prev.
17
31
nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i uspoređivao natušteno nebo
na sjeveru s pomrčinom što se hvatala juga — »kamo god pošao i
kakvo god noćište izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da se za
cijenu raspitaš, a usto ne budi suviše izbirljiv«
Zastajkujući tu i tamo prolazio sam ulicama i tako naišao na
cimer »Ukršteni harpuni«, no činilo mi se da je tu odveć bučno i
skupo. Malo dalje bljesnuše crveni prozori krčme »Jaglun«, sinuše
tako jarkom svjetlošću te se činilo da se od nje raskravio utabani
snijeg i poledica ispred kuće, jer se posvuda drugdje gomilao
zaleđeni snijeg tvrd kao asfalt, u krutoj naslagi debeloj deset palaca.
Bijaše mi prava nevolja kad bih nogom udario o te kao kremen tvrde
izbočine, jer je podašva na mojim čizmama od duge upotrebe bila
baš jadna i dotrajala. »Suviše bučno i skupo«, prođe mi opet
glavom, dok sam časak zastao promatrajući tolikim svjetlom
obasjanu ulicu i prisluškujući glasove i zveckanje čaša u krčmi.
»Samo dalje«, rekoh napokon sam sebi. »Dalje, Ismaele, ne čuješ li?
Odbij od vrata, tvoje podrte čizme zakrčuju prolaz!« I tako ja opet
put pod noge. Nagonski sam se sada držao ulica što vode prema
morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bila najjeftinija svratišta, ako
i ne baš najveselija.
Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kuće nego
mračne gromade, a tek tu i tamo poneki odsjev svijeće poput žiška
što treperi na grobu. Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to
doba noći sasvim opustio. No ubrzo stigoh do čađava svjetla što je
izbijalo iz nekakva oniska i poduga zdanja sa širom otvorenim
vratima, koja kao da očekuju slučajna namjernika. Sve nekako na toj
zgradi bijaše obilježeno nemarom, kako već i jest sa stvarima koje
služe općinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo što mi se
najprije dogodi: u pristrešju se spotakoh o kantu za smeće i pepeo. I
dok sam se gušio u puhoru što se na me sasipao sa svih strana, te
umalo što se nisam ugušio, pomislih: Aha! Je li to pepeo s
razvaljenoga grada Gomore? Dakle najprije »Ukršteni harpuni«,
onda krčma »Jaglun«, a ovo je sada zacijelo cimer »Klopke«. Elem,
osovih se opet na noge, a uto iznutra začuh nečiji snažan glas; i tako
gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.
Uđoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnačko vijeće.
Stotinjak se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju,
neki Anđeo sudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijaše
to crnačka crkva, a propovjednik govoraše o tminama Sotonina
32
carstva, u kojem je sam plač i škrgut zuba. »Otale, Ismaele!«
protisnuh te strugnuh van. »Da, jadne li skupštine u znaku
'Klopke'!«
Idući dalje naposljetku stigoh do neke prigušene svjetlosti
nedaleko od dokova, i tu začuh tužnu škripu u zraku. Pogledam gore
i opazim cimer kako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika,
što slabo prikazuje visok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u
vodenu prašinu. Ispod toga. ispisane riječi: »Kitolovac— vlasnik
Peter Coffin«.
Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno,
prilično zloslutna18 — rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kažu,
uobičajeno ime u Nantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo
doselio odande. Kako je svjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto
u taj čas bilo tiho, sam trošni drveni kućerak izgledao kao da je
onamo dopremljen s kakva garišta, a cimer se ljuljao i tugaljivo
cvilio — pomislih, gostionica je kao stvorena da pruži jeftino
noćenje i najbolju kavu od pržena graška.
Bješe to čudno mjesto, stara kuća s ušiljenim zabatom, s
jednom stranom kao kljenuta i tužno naherena. Smiono je stajala na
samom uglu, izložena svakom vjetru, a siloviti sjeveroistočnjak
zavijao je tu bješnje nego što je hujao kad je zahvatio brodicu
siromašnog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistočnjak
je zacijelo sasvim ugodan vjetrić za svakoga onog koji sjedi u kući,
kraj topla ognjišta, i spokojno grije noge prije nego što će na
počinak. »Ali sad je govor o tome olujnom vjetru«, veli neki drevni
pisac, od čijih je djela jedini preostali primjerak baš u mene, »valja
znati da je velika razlika promatraš li mu bijes kroz prozor svoje
sobe, kad je sva studen s vanjske strane stakla, ili pak stojiš vani i
kroz svoja dva okanca u glavi, što im je Smrt jedini staklar, dva
okanca gdje je hladno i s ove i s one strane, gledaš kako taj vjetar
mete i brije.« Istinu veliš, knjigo starostavna — pomislih kad mi te
riječi padoše na pamet. Da, oči su okanca, a ovo moje tijelo, to je
kućica. Kakve li štete što mi tijelo nije zašupereno poput barke i što
nisu bolje začepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno za
popravke. Svemir je dovršen; završni je kamen postavljen, a ostaci
bačeni ustranu prije milijun godina. Jadni Lazar što opružen po
kamenu pred bogataškim vratima cvokoće zubima i dršće u svojim
18
Na engleskom riječ coffin znači lijes, nosila (mrtvačka). — Prev.
33
dronjcima19, uzalud bi ovdje začepio oba uha krpama i gurao klip u
usta — ipak to ne bi moglo odvratiti sjeveroistočnjak od njega.
»Sjeveroistočnjak!« — kazuje stari Bogataš odjeven u svoju kućnu
halju od crvene svile (kasnije je imao još crveniju: crveni plašt
pakla). »Hu, hu! Divne li zimske noći, kako li Orion20 blista, krasna
li sjevernog svjetla! Neka samo pričaju o vječnom ljetu u istočnim
zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni je ipak
milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!«
Ali što misli Lazar? Može li ogrijati svoje pomodrjele ruke
pružajući ih prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo
milije da je na Sumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispružio na
ekvatoru? Zar ne bi, o bogovi! sišao i na dno samog pakla, samo da
se oslobodi te strašne studeni?
I to što Lazar leži pred vratima Bogataševim čudnije je negoli
da su ledenjak vezali uz jedan od Molučkih otoka. A Bogataš ipak
živi kao kakav car u ledenoj palači što je sagrađena od smrznutih
uzdisaja, a kako je predsjednik nekakva trezvenjačkog društva, pije
samo vrele suze siročadi.
No, dosta tih jadikovki! Ta mi krećemo u lov na kitove, i čeka
nas još mnogo toga. Ostružimo led sa svojih prozeblih nogu pa
pogledajmo kakva li je to gostionica »Kitolovac«.
19
20
Po biblijskoj priči o bogatašu i o prosjaku Lazaru. — Prev.
Orion — zviježđe koje je u Europi vidljivo samo zimi. — Prev.
34
3. GOSTIONICA »KITOLOVAC«
Uđeš li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu
»Kitolovac«, naći ćeš se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju
sa starinskom drvenom oplatom po zidovima, koja će te podsjetiti na
popelo21 kakve uklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema
uljena slika, sva čađava od dima i u svakom pogledu izobličena:
gledajući je u onome nejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo ćeš
marljivim proučavanjem, ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim
propitkivanjem u susjeda donekle dokučiti što bi trebalo da
prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe, nagomilane bez ikakve
svrhe i razloga, te ćeš isprva gotovo pomisliti: to je neki častohlepni
mladi umjetnik iz doba vještica u Novoj Engleskoj pokušavao
naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagledaš u
sliku i kad se počesto u nju zadubljuješ, osobito uz otvoren
prozorčić u pozadini predsoblja, najposlije dolaziš do zaključka da
zamisao, premda neobična i fantastična, i nije baš sasvim
neosnovana.
No, najviše je čudila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna
masa, što se nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama
koje su plovile u nekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista močvarna,
raskvašena, ljigava slika, kadra da posve zbuni nervozna čovjeka. A
ipak je iz nje izbijala neka neodređena, napol dostignuta i
nepojmljiva uzvišenost, koja te sputavala uza se, sve dok se i protiv
volje ne bi zakleo da ćeš dokučiti i razotkriti smisao te neviđene
slike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, nažalost, varava
misao. »Crno more u ponoćnoj oluji«, »Četiri prapočela u
neprirodnoj borbi«, »Prokleta pustopoljina«, »Krajolik iz zemlje
vječnog snijega«, »Prolom leda na zamrznutoj rijeci Vremena« —
ali bi na kraju krajeva sve te pomisli ustuknule pred onim nečim
zloslutnim što se propinjalo u sredini slike. Čim bi samo to jednom
odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani časak: zar nije
ponešto nalik na divovsku neku ribu? Nije li čak nalik na samoga
golemog levijatana?
Uistinu, kao da to bijaše umjetnikova namjera. Eto takva je bila
moja konačna teorija, zasnovana djelomice na skupnom mišljenju
21
Oplata, drvene trenice što pokrivaju kostur broda. — Prev.
35
mnogih starijih ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je
prikazivala kitarku oko Cape Horna u borbi sa silinom orkana: napol
potonuli brod valja se sa tri svoja ogoljela jarbola, koji se još jedini
vide, a razbješnjeli je kit baš u skoku preko broda i upravo će se
svojom tjelesinom nataknuti na vrhove triju jarbola.
Suprotni zid toga trijema načičkan je divljačkim oružjem,
grdnim kijačama i kopljima. Na nekom su oružju ukrasi od nagusto
postavljenih blistavih zuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile
od bjelokosti; po drugom se uhvatili čuperci ljudske kose, dok je
opet jedna kijača zaobljena poput srpa s držalicom za velik zamah,
kao za otkos klasja što ga obara dugoruk kosac. I dok gledaš, jeza te
podilazi, te se pitaš koji li je krvoločni ljudožder kosio ljudske glave
tim strašnim, krvničkim oruđem. Među tim oruđem vise i stara,
zahrđala kitolovačka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno,
ima tu i proslavljenoga oružja. Tim, nekoć dugačkim i ravnim, a
sada strašno iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije
pedeset godina petnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja.
A onaj harpun, danas toliko nalik na vadičep, bijaše na javanskome
moru bačen na kita, koji je odjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i
tek poslije nekoliko godina bio je ubijen kod rta Blanca. Željezo se
bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kao nemirna igla što putuje
čovječjim tijelom, krčilo sebi put čitavih četrdeset stopa kroz
golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronađeno u divovskoj grbi.
Prođeš li tim mračnim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz
nisko nadsvođen prolaz, probijen kroz ono što je nekoć zacijelo
služilo kao velik središnji dimnjak s ognjištima unaokolo — eto te u
gostinskoj sobi. Tu je još mračnije, nad glavom ti nizak strop s
teškim gredama, pod nogama ti škripe crvotočne, izglodane podnice,
te gotovo pomišljaš da hodaš pod palubom kakva stara broda, i to u
noći, kad vjetar zavija i kad se stara korablja, usidrena na mračnom
uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne strane proteže se dug, nizak stol,
poput polica, pokriven kutijama od napukla stakla: tu su natrpane
prašnjave rijetkosti, sakupljene po najudaljenijim zakutcima
širokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao neka mračna
spilja ili ždrijelo — to je točionica, nezgrapan pokušaj imitacije
kitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se
u luku izdizale goleme kitove čeljusti, tako široko razjapljene da si
ispod njih mogao mirne duše kočiju provesti. U toj su udubini jadne
i otrcane police, a po njima poredani starinski vrčevi, staklenke i
36
ploške. U tome pogubnom ždrijelu, poput nekoga drugog prokletog
Jone (tim su imenom i nazivali vlasnika gostionice), vrza se i
štropoće sitan, smežuran starčić koji mornarima za njihov novac
skupo prodaje čaše pune zaborava, mahnitanja i smrti.
Odurni su ti pehari, u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana
valjkasta oblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema
dnu sve više suzuju. Oko svakoga od tih razbojničkih pehara teku
usporednice, grubo zarovašene u staklu. Hoćeš li da ti natoči do
ovog znaka, stajat će te peni; hoćeš li da ti nalije do drugoga, platit
ćeš jedan peni više, i sve dalje tako; a kad do vrha natoči — mjerom
kitolovca s Cape Horna — nagni pa istrusi, ali plati cio šiling.
Kad uđoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara što su se okupili
oko stola te pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izrađene
primjerke predmeta s intarzijom. Potražih vlasnika te mu rekoh da
bih želio sobu, a on mi odgovori da mu je kuća puna: sve je
iznajmljeno, sve do posljednjeg ležaja.
— Ali stanite malo! — nadoveza kucnuvši se prstom o čelo.—
Valjda nemate ništa protiv toga da dijelite postelju s jednim
harpunarom? Čini mi se da krećete na kitove, pa neće biti naodmet
da se na takve stvari priviknete.
Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad već
nije druge, valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi
on (gazda) zaista ne može naći drugo mjestance, a harpunar nije
sasvim odbojan i nema mu krupna prigovora, onda radije i to nego
da i dalje lutam nepoznatim gradom u takvoj strašnoj noći, te sam
voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnim čovjekom.
— Znao sam da ćete pristati — dočeka gostioničar. — Dobro
je, sjednite. Želite li večeru? Odmah će biti gotova.
Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao što su klupe
na tvrđavama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamišljeni
mornar i rezuckao ju svojim preklopnim nožem, trudeći se da to
staro drvo još više ukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi između
svojih nogu ureže brod s razapetim jedrima, ali mu majstorija, kako
mi se činilo, nije baš polazila za rukom.
Najposlije nas četvoricu-petoricu pozvaše na večeru u susjednu
prostoriju. Tu je vladala islandska studen — nigdje ni plamička
vatre, jer gazda, kako nam kaza, ne može snositi takav trošak. Tu su
kapale samo dvije jadne lojanice, svaka zaštićena sjenilom. Brzo
smo zakopčali svoje mornarske jakete te upol smrznutim prstima
37
prinosili ustima šalice vrela čaja. No jelo zaista bijaše izdašno i
hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego i valjušaka —
Bože mili, valjušaka za večeru! Neki momak u zelenoj kabanici
popašno se naklopio na valjuške.
— Tebe će, momče — reče gazda — noćas mòra pridaviti.
Hoće, svega mi!
— Gazda — prišapnuh mu na uho — da nije to onaj harpunar?
— Nije, ne! — odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se
vraški zabavlja. — Harpunar je mrkoputan momak, i neće vam on
valjušaka, nikako! Njemu samo da je bifteka, i još napol krvavih.
— Vraga! — dočekah ja. — A gdje je taj harpunar? Je li tu?
— Sad će on, sad — glasio je odgovor.
I protiv volje postadoh sumnjičav prema tome »mrkoputnom
harpunašu«, nikako mi se nije milio. U svakom slučaju, kad već nije
druge nego valja zajedno spavati, odlučio sam da se on svuče i legne
prije mene.
Poslije večere društvo se vrati u točionicu, a ja, ne znajući kako
da skratim vrijeme, naumih ostatak večeri provesti kao promatrač.
Najednom se izvana začu buka i graja, a nato se gazda vrcnu i
viknu:
— To je posada s »Ledenog kita«. Vidio sam brod jutros na
pučini. Poslije tri godine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do
palube. Hura, momci! Sad ćemo čuti najnovije vijesti s otoka Fidži!
Iz prolaza doprije topot mornarskih čizama, vrata se širom
otvoriše, a u sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena družba
mornara. Umotani u svoje rutave stražarske kabanice, s glavama u
velikim vunenim šalovima, odjeći što je sva odrpana ili zakrpana, s
bradama što su se ukrutile od ledenog inja, izgledahu kao da su
nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu se upravo iskrcali, i to im je
bila prva kuća u koju su upali. Zato nije nikakvo čudo što su
zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u točionicu, gdje je
smežurani starčić Jona svečano krčmario, nalijevajući svima čaše
razom pune. Jedan se tužio na hunjavicu, a nato mu Jona smiješa
napitak od klekovače i sladorače, crn kao katran, zaklinjući se da je
to najbolji i najsavršeniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez
obzira na to koliko već traju i jesi li ih uhvatio na obalama
Labradora ili pak na vjetrometini kakva ledenog otoka.
Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obično biva i s
najokorjelijim pijancima kad se poslije mora dočepaju kopna, te svi
38
počeše poskakivati i dizati zaglušnu buku i galamu.
Opazih, međutim, kako se jedan među njima nekako drži
postrani; premda se činilo da sa svojim trijeznim i zamišljenim
licem nastoji da ne bude razvrzigra u veselom kolu svojih
raspoloženih drugova, ipak se sustezao i nije bučio kao ostali.
Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi mora predodredili
da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovo
pripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokušat ću ga malo pobliže
opisati. Bijaše visok čitavih šest stopa, snažnih pleća, s grudnim
košem nalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako mišićava
čovjeka. Lice mu bijaše tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko
više isticala bjelina njegovih zuba, dok su mu upalim očima plovile
neke uspomene, s kojih se kanda nije osobito veselio. Po glasu si mu
odmah mogao razabrati da je južnjak, a po stasitosti pomislih da je
zacijelo jedan od onih kršnih gorštaka s Alleganskih brda u
Virginiji. Kad se raspušteno veselje njegovih drugova razmahalo do
vrhunca, taj se čovjek neprimjetno udaljio, i više ga nisam vidio sve
do časa kad je postao mojim drugom na moru. No već poslije
nekoliko časaka njegovi drugovi opaziše da ga nema, i kako je on,
sva je prilika, bio s nekog razloga miljenik čitave družine, uzeše
vikati »Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington?« i u tom
pojuriše van da ga traže.
Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala
gotovo natprirodna tišina poslije pustoga onog bančenja, počeo sam
samom sebi čestitati što sam se bio nečem dosjetio časak prije nego
što su mornari banuli u krčmu.
Nitko ne voli spavati još s nekim u istoj postelji, pa ni s
rođenim bratom. Ne znam zašto je tako, ali ljudi žele biti posve sami
kad spavaju. A kad ti valja spavati s nekim neznancem, u nepoznatu
svratištu, u nepoznatu gradu, a taj je neznanac povrhu još i harpunar,
onda se tvoji prigovori gomilaju u beskraj. Osim toga, nije bilo baš
nikakva razloga da ja, mornar, prije negoli tkogod drugi spavam još
s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavaju udvoje, baš kao
što ni neoženjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni s kim. Ono
jest, mornari spavaju u zajedničkoj prostoriji, ali svaki ima svoju
postelju i svoj pokrivač, i spava u rođenoj koži.
Što sam dulje premišljao o tome harpunaru, sve mi mrskija
bijaše pomisao da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijaše
harpunar, s pravom sam mislio da njegovo laneno ili vuneno rublje
39
neće biti baš najčistije, a zacijelo ni najfinije. Sav sam se počeo
ježiti. S druge strane, dobrano se unoćalo, pa je trebalo da moj vrli
harpunar bude već kod kuće i da ide u postelju. A da, recimo,
upadne u pol noći? Odakle da znam iz koje će se jazbine doklatiti?
— Gazda, predomislio sam se i ne želim spavati s onim
harpunarom. Pokušat ću se smjestiti evo na ovoj klupi.
— Kako god želite. Žao mi je što vas ne mogu poslužiti kojim
stolnjakom da vam bude umjesto strunjače, jer je daska vraški tvrda
— dočeka gazda pa uze opipavati čvoruge i zarezotine. — Ali
stanite časak, vrli kitolovče. Imam blanju u točionici; samo časak,
velim vam, i smjestit ću vas udobno.
I tim riječima ode i donese blanju, pa onda, pošto je s klupe
najprije otro prašinu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski
strugati moju postelju. Strugao je i blanjao, i pritom se sklibio i
majmunski cerekao. Strugotine su letjele lijevo i desno, sve dok nož
na blanji nije zapeo o neslomljivu kvrgu. Krčmar umalo što ne iščaši
zapešće, i ja ga uzeh preklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da
je postelja već dosta meka i udobna za mene i da doista ne mogu
shvatiti kako bi se jelova daska mogla struganjem umekšati i u
perinu pretvoriti. Krčmar se ponovno nakesi, pokupi strugotine te ih
strpa u veliku peć što je stajala na sredini sobe, pa pođe za svojim
poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.
Izmjerih klupu — bijaše cijelu stopu prekratka. Tome bi se još
moglo doskočiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za
stopu i preuska, a druga klupa što se nalazila u sobi bijaše neka četiri
palca viša od izblanjane, pa nikako da ih sastaviš. Metnuh onda prvu
klupu duž zida, ondje gdje jedino bijaše nešto slobodna prostora uza
zid, i ostavih malen razmak za svoja leđa. No ubrzo osjetih da ispod
podboja na prozoru udara na me tako ledena struja zraka da nisam
mogao ondje ostati, pogotovu što je kroz pukotine rasklimanih vrata
potezala druga struja i stvarala strašan propuh: te su se dvije zračne
struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra u neposrednoj blizini
mjesta gdje bijah naumio provesti noć.
Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali čekaj malo: ne
bih li ga mogao zaskočiti? Zakračunati vrata iznutra, pa hop! u
njegovu postelju, i ne otvarati ma koliko on lupao i udarao? Učini
mi se da zamisao i nije tako loša, ali kad sam malo promislio,
odbacih je. Tko mi jamči da neće sutra, tek što glavu pomolim, pred
vratima već stajati harpunar, spreman da me sa zemljom sravni?
40
Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne pruža nikakva
prilika da kako-tako provedem noć doli u tuđoj postelji, uzeh
premišljati i u sebi razglabati kako su možda sve moje predrasude
protiv nepoznatog harpunara bez temelja. Prebrah u sebi te odlučih
još malo pričekati. Još malo, pa će se napokon i on pojaviti. Dobro
ću ga onda promotriti, a tko zna neće li najposlije taj čovjek biti još
sasvim ugodan drug u spavanju.
Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki
sam, te odlazili na počinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.
— Gazda — rekoh naposljetku, kad se već ponoć primakla —
kakav je to svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? — Bilo je već blizu
dvanaest.
Gostioničar opet zahihota piskutljivim glasom: činilo se da ga
nešto silno zabavlja i na smijeh nagoni, nešto što ja nisam mogao
dokučiti.
— Ne — odgovori on — uglavnom je ranoranilac: tek što se
smrkne, a on u postelju, i čim grane, on već na nogama. Da, baš
tako, on vam je od onih što »rano rane i dvije sreće grabe«. No
večeras, vidite, otišao torbariti i prodavati, i ne znam gdje se
dobijesa tako kasno u noć zadržava, osim ako mu možda nije
uspjelo glavu prodati.
— Glavu prodati? Ma što mi vi tu pripovijedate? — rekoh, a
bijes u meni uskipje. — Želite li time reći da taj harpunar uoči svete
nedjelje, odnosno u samo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi
svoju glavu na prodaju?
— Upravo tako — potvrdi gazda — a ja sam mu govorio da je
ovdje neće prodati, jer je tržište pretrpano.
— Čime? — zapitah u sav glas.
— Ma glavama, dobar čovječe. Zar na svijetu nema glava na
pretek?
— Čujte me, gazda — rekoh sasvim mirno — prestanite vi s
tim pričama: nisam ja žutokljunac.
— Možda i niste — uzvrati on, vadeći iver i rezuckajući sebi
čačkalicu — no sve mi se čini da ste nastradali, ako harpunar dozna
da ste se rugali njegovoj glavi.
— Raskolio bih ja tu glavu — istisnuh u bijesu, što me
ponovno spopao kad sam čuo što krčmar drobi.
— Već je raskoljena — dočeka on.
— Raskoljena? — u čudu ću ja. — Raskoljena, rekoste?
41
— Dakako, a to, sve mi se čini, i jest razlog što je ne može
prodati.
— Čujte, krčmaru — nato ću ja prilazeći mu bliže, a bijah
hladan kao snježnik Hekla za vijavice — čujte, krčmaru: dosta je
šale. Spremite taj nožić, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to
odmah. Došao sam u vaše svratište da dobijem sobu. Velite da mi
možete dati samo pol postelje, a da druga polovica pripada nekom
harpunaru. I o tome harpunaru, koga još nisam ni vidio, vi ste se
zaintačili pričati sve neke tajanstvene i strašne priče, u nakani da u
meni izazovete osjećaje nesklonosti prema čovjeku koga mi
određujete za suspavača, a spavanje u istoj postelji, krčmaru, to je
uvelike stvar povjerenja. Tražim da iziđete s istinom na vidjelo i da
mi kažete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu
siguran provodeći s njime noć. A prije svega, bit ćete dobri pa ćete
opovrgnuti onu priču o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je
to očit dokaz da je harpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na
um da spavam s luđakom. A vi, gospodine — na vas mislim,
krčmaru — vi, koji me, znajući za sve, potičete na to, činite time
djelo koje je kažnjivo.
— Lijepo — zausti krčmar duboko uzdahnuvši — baš
podugačko slovo za čovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama
umirite se, umirite: harpunar o kojem sam vam govorio upravo se
vratio sa Južnog mora, gdje je nakupovao balzamiranih
novozelandskih glava (a to vam je, znate, velika rijetkost). Sve ih je
rasprodao osim jedne, koju pokušava noćas prodati, jer je sutra
nedjelja, pa ne bi priličilo prodavati ljudske glave po ulicama kad
svijet ide u crkvu. I prošle je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga
zaustavio pred vratima kad je izlazio sa četiri glave nanizane na
vrpci, baš kao vijenac luka.
Te mi krčmareve riječi objasniše inače neobjašnjivi misterij, a
ujedno se pokaza da krčmar i nije htio sa mnom zbijati šalu — no
ipak, što sam mogao misliti o harpunaru koji subotom noću pa čak i
na sam dan Gospodnji, izbiva od kuće zaposlen takvom
kanibalskom rabotom kao što je prodaja glava mrtvih
idolopoklonika?
— Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan čovjek.
— Uredno plaća — glasio je odgovor. — Ali hajdemo, jer je
zaista kasno: bolje je za vas da se što prije usidrite. Lijepa je to
postelja: Sally i ja proveli smo u njoj svadbenu noć. Ima dovoljno
42
prostora da se dvoje ljudi po miloj volji protežu i bacakaju: velik je
to krevet. Prije nego što smo ostavili taj krevet, Sally je našeg
Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, ali sam ja jedne
noći ružno sanjao pa se trzao i bacakao, i tako se Samuel odjednom
našao na podu, te umalo što nije slomio ruku. Poslije toga Sally je
rekla da tako više ne ide. Hajdemo, odmah ću vam upaliti svjetlo.
I u tim riječima užeže svijeću, podiže je prema meni, te pođe da
mi pokaže put. Ali ja nikako da se odlučim: stajao sam skanjujući
se, dok njemu uto pade pogled na sat u kutu, te on uzviknu:
— Eto, već je nedjelja! Noćas više nećete ugledati harpunara.
Otišao je da se na drugom mjestu usidri. Hajdemo! No, hoćemo li?
Ja sam još časak razmišljao, a onda hajd, popesmo se uza stube,
i krčmar me uvede u sobicu hladnu kao školjka, ali u sobici nađoh
postelju što bijaše dovoljno široka da u njoj spavaju i četiri
harpunara usporedo.
— Eto — reče gazda i stavi svijeću na staru i klimavu brodsku
škrinju što je ondje služila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u
sredini sobe. — Eto, sad se raskomotite, i laku noć.
Svrnuh oči s postelje, ali krčmara više nije bilo.
Odgrnuh pokrivač i nagnuh se nad postelju. Posteljina baš ne
bijaše najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim
postelje i onog stola nisam vidio nikakva drugog namještaja doli
grube police, četiri zida i papirnog zaklona za peć, na kojem je bio
naslikan čovjek što pogađa kita. Od stvari koje nisu pripadale u
pokućje, vidjeh smotanu brandu,22 bačenu u kut, i mornarsku vreću,
s harpunarovom preobukom; ta je vreća, nema sumnje, nadomjestak
za sanduk na kopnu. Na polici iznad kamina bila je još hrpa čudno
izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, do uzglavlja, stajao
je dug harpun.
Ali što je to na škrinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu,
opipam, omirišem, pokušam sve i sva ne bih li odgonetnuo što je i
čemu služi. Dalo se usporediti jedino s omašnim prostiračem ispred
vrata što je po rubovima ukrašen sitnim zveckavim privjescima
nalik na obojene bodlje dikobraza oko indijanske mokasine. U
sredini bio otvor ili izrez, kao što ga ima južnoamerički ogrnjač zvan
»poncho«. No, zar je moguće da bi se ma koji harpunar zdrave
pameti htio uvući u taj oklop i tako paradirati ulicama ikojega
22
Mornarska postelja. — Prev.
43
kršćanskog grada? Navukoh to čudo na se, da vidim kako mi
pristaje, ali me pritisnu težina, kao da me poklopio težak koš ili kao
da me puto sapelo, jer čudni ogrnjač bješe debeo i rutav i, čini mi se,
vlažan, kao da ga je tajanstveni harpunar nosio za kakva kišnog
dana. Priđoh komadu ogledala pričvršćenu o zid, te imadoh što i
vidjeti: takve nakaze moje oči nisu još nikad ugledale. S tolikom
žestinom svukoh to čudo sa sebe da mi se vrat ukočio.
Sjedoh na rub postelje te uzeh premišljati o tome harpunaru što
prodaje glave, i o onome njegovu ogrnjaču ili prostiraču. Poslije
nekog vremena ustanem, svučem jaketu te stanem nasred sobe,
utonuo u misli. Potom skinem i kaput pa tako, svejednako prevrćući
koješta po pameti, ostanem u košulji. Ali kako sam počeo osjećati
veliku studen, jer se bijah napol svukao, i prisjetivši se kako je
gazda rekao da harpunar, budući da je noć dobrano poodmakla,
noćas više i neće doći, nisam se više sustezao, nego svukoh hlače i
obuću, pa se, utrnuvši svijeću i preporučivši dušu nebeskim silama,
svalih u postelju.
Ne bih znao reći je li strunjača bila natrpana kukuruznim
klipovima ili pak razbijenim loncima i krčazima, ali znam da sam se
dugo prevrtao; i nikako da mi san dođe na oči. Najposlije utonuh u
drijem, te sam baš lijepo zaplovio na pučinu sna, kadli začuh težak
topot koraka u hodniku i ujedno opazih kako s podboja na vratima
prodiru slabi titraji svjetla.
Neka mi Bog bude na pomoći, pomislih, zacijelo je to
harpunar, đavolji onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac,
čvrsto odlučivši da ne zucnem ni riječi sve dok me on štogod ne
upita. Sa svijećom u jednoj ruci, a s onom novozelandskom glavom
u drugoj, stranac uđe u sobu, pa i ne pogledavši prema postelji stavi
svijeću na pod, u kut podaleko od mene, te uze razvezivati konop
kojim bijaše zavezana velika vreća za koju prije rekoh da se nalazila
u sobi. Gorio sam od želje da mu zagledam u lice, no glavu je
okrenuo ustranu dok je driješio vreću. Ipak, kad je završio taj posao,
okrenu se i — Bože mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je to
zagasito, crvenkasto i žućkasto lice, a po njemu neke velike
četvoraste crnkaste pjege. Eto, baš kao što sam i mislio, strašan
sobni drug. Tukao se i dopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od
ranarnika. No u taj čas došljak okrenu glavu prema svjetlu, tako da
sam sasvim jasno mogao razabrati da one crne četvorine na njegovu
licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu to nekakve pjege na koži.
44
Sprva nisam znao što da mislim, no uskoro sam počeo naslućivati
istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu — i taj bijaše kitolovac — koji
je zapao među ljudoždere, pa ga oni tetovirali. Pomislih da je i taj
harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doživio sličnu
pustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa što onda! Pa to je samo
njegova vanjština: čovjek može biti valjan i pošten u svakoj koži.
Ali što da mislim o neobičnoj boji njegova lica, njegove kože, bez
obzira na tetovirane četvorine? Jasno, čovjek je naprosto mogao
jako preplanuti od tropskoga sunca; no još nikad nisam čuo da bi
koža nekog bijelca od sunca postala grimizno - žućkasta. Doduše,
još nikad nisam bio na Južnom moru: možda ondje sunce jako
neobično djeluje na ljudsku kožu. I dok su mi sve te misli prolazile
glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad je najposlije
sa prilično muke odriješio svoju vreću i po njoj počeo čeprkati,
izvuče iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove kože, još
dlakavu. Stavivši to na staru škrinju nasred sobe, dohvati
novozelandsku glavu — stvar, bogme, jezivu — pa je strpa u vreću.
Zatim skide šešir, nov šešir od dabrovine, a ja umalo što ne kriknuh
od silnog čuda. Glava mu bijaše sva ćelava, sva do jednoga jedinog
čuperka na tjemenu što mu se sukao prema čelu. Ćelava i crvenkasta
glava izgledala je baš kao kakva pljesniva lubanja. Da stranac nije
stajao između mene i vrata, sunuo bih van brže nego što sam ikad
pojurio na ručak.
Eto tako bijaše, te ja pomislih kako bi bilo da šmugnem kroz
prozor — ali nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam
kukavica, ali nisam mogao smisliti kako da se držim prema tome
crvenokožnom nitkovu koji prodaje ljudske glave. Neznanje je
začetak straha, pa kako sam bio u čudu i u stisci zbog toga stranca,
priznajem da sam ga se bojao kao da mi je sam nečastivi banuo u
sobu u gluho doba noći. Zaista sam se toliko od njega uplašio te
naprosto nisam imao hrabrosti s njime probesjediti i zatražiti
objašnjenje o onom što mi na njemu bijaše nepojmljivo.
On međuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i
mišice. Tako mi života, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu
išarani četvorinama baš kao i lice. I po leđima mu se crnjele
četverouglate pjege, kao da je bio u Tridesetogodišnjem ratu pa se
ovaj čas vratio sav oblijepljen obližima i melemima. Čak mu i noge
bijahu posute, kao da neke tamnozelene žabe skaču po deblima
mladih palma. Sad više nisam nimalo sumnjao da je to neki strašni
45
divljak koga su ukrcali na kitarku na Južnome moru pa ga iskrcali u
ovoj kršćanskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo i pomislim na to.
A povrhu, i ljudske glave prodaje, možda glave i rođene braće! Tko
zna neće li mu se — o, nebesa! — svidjeti i moja! Gledaj mu samo
onaj tomahawk!
No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na nešto
što je sasvim zaokupilo moju pažnju te me uvjerilo da je to zacijelo
neznabožac. Otišao je prema svome teškom ogrnjaču (ili kabanici,
što li je), što ga prije bijaše prebacio preko stolice, pa ondje uze
prekapati po džepovima i najposlije izvuče čudan malen lik s grbom
na leđima, kojemu je boja bila baš kakva je crnčetu iz Konga što je
rođeno prije svega tri dana. Sjetivši se balzamirane glave, najprije
pomislih da je ta crna lutka pravo dijete, uščuvano na sličan način.
No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva i da se sja poput
ulaštene ebanovine, zaključih da nije drugo doli drven kumir, a tako
je zaista i bilo. Divljak sada priđe praznom kaminu, odmaknu
papirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle na
prijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijaše prekrila
čađa, te pomislih da je to ognjište baš prikladno svetište ili kapelica
za njegova idola iz Konga.
Upro sam oči u napol sakriveni lik, da vidim što će dalje biti, a
valja priznati da se nisam lagodno osjećao. A moj čovo najprije
izvuče neke dvije pregršti strugotina iz džepa na svom ogrnjaču, pa
ih pažljivo stavi ispred kumira. Zatim navrh gomilice metnu
komadić brodskog dvopeka, te svijećom potpali tu žrtvu paljenicu.
Odmah potom nekoliko puta hitro segnu rukom u plamen, i svaki
put još hitrije povuče prste natrag (pokazujući time da ih je dobrano
oprljio), te naposljetku uspje izvući dvopek. Onda, pušući u nj, da bi
ublažio vrelinu prženice i da bi otpuhnuo pepeo, najuljudnije ponudi
dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vrag kao da nije volio
takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje je čudnovate i
smiješne kretnje idolopoklonik popratio još čudnijim grlenim
glasovima: činilo se da se tako moli ili pjevuši neki psalam, dok mu
se lice sve to vrijeme najneprirodnije grčilo. Naposljetku ugasi
vatru, pa bez ikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u
džep svoga ogrnjača, bezbrižno, kao da je lovac koji u torbu trpa
ubijenu šljuku.
Svi su ti čudni postupci učinili još neugodnijim položaj u
kojem sam se nalazio, i uveličali moju muku, a kad sam vidio kako
46
se on uvelike sprema da završi svoje poslove pa da skoči k meni u
postelju, pomislih, krajnje je vrijeme — sad ili nikad! — da prije
nego što ugasi svijeću iziđem iz čuda i neprilike u kojoj sam se tako
dugo nalazio.
No, vremenski razmak u kojem sam razmišljao što da kažem,
bijaše koban. Uzevši sa stola svoj tomahawk i zagledavši se časak u
njegov glavak, primače ga k svijeći, s drškom na ustima, te poče
odbijati guste dimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strašni
ljudožder, s tomahawkom u zubima, skoči pokraj mene u postelju.
Kriknuh, jer se više nisam mogao svladati, a on u čudu zarokta te
poče rukom tapkati po meni.
Zamuckujući nešto, ni sam ne znam što, otkotrljah se podalje
od njega, prema zidu, te ga počeh zaklinjati, tko god i što god on
bio, neka bude miran i neka me pusti da ustanem i da ponovno
upalim svjetlo. Ali me njegovi grleni govori odmah uvjeriše da je
krivo shvatio moju nakanu.
— Koji đavo vi biti? — reče on naposljetku. — Ako ne
govoriti, prokletstvo! ja ubiti vas. — I u tim riječima gorućim
tomahawkom zavitla u mraku oko moje glave.
— Gazda, za ime Božje! Petre Coffine! — povikah što me grlo
nosi. — Gazda! Policija! Anđeli nebeski! Upomoć!
— Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu
gromova! — guriknu ponovno ljudožder, strašno vitlajući
tomahawkom, iz kojeg se rasipao vruć duhanski pepeo i kokica, 23
tako te se pobojah da će planuti posteljina. No, Bogu hvala, u taj čas
stiže krčmar sa svijećom u ruci, a ja skočih s postelje pa pojurih
prema njemu.
— Ne bojte se — prozbori krčmar, keseći se podrugljivo. —
Taj vam Queequeg neće dirnuti ni vlas na glavi.
— Nemojte se cerekati! — izderah se ja. — Zašto mi niste rekli
da je taj vražji harpunar ljudožder.
— Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje
glave po gradu? Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.
A onda će harpunaru:
— Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj
čovjek spavati s tobom. Razumjeti?
— Ja razumjeti sve — promrmlja Queequeg, otpuhujući
23
Kokica — iz lule izbačeni duhan koji još gori. — Prev.
47
dimove iz svoje lule i sjedajući u postelji.
— Vi ući — nadoveza domahujući mi tomahawkom i gurajući
jastuke i pokrivač na moju stranu.
I zaista je pritom bio ne samo uljudan nego ljubazan i
dobroćudan. Stajao sam časak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on
je zapravo bio čist i pristao ljudožder. Čemu sam činio sve te
gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudsko biće baš kao i ja, te ima isto
toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega. Bolje je spavati s
trijeznim kanibalom negoli s pijanim kršćaninom.
— Gazda — rekoh — kažite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili
lulu, ili kako mu se to već zove. Kažite mu naprosto neka prestane
pušiti, pa ću se pružiti pokraj njega, jer mi se baš ne mili da mi u
postelji netko puši. Opasno je to, a osim toga nisam ni osiguran.
Krčmar mu to kaza, a on odmah posluša, te mi opet uljudno
domahnu da legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi
želi reći: »Eto, neću te ni prstom dirnuti«.
— Laku noć, gazda — najposlije ću krčmaru. — Možete ići.
Ja onda u postelju, i nikad u životu nisam slade spavao.
48
4. POKRIVAČ
Kad sam se sutradan probudio, tek što je svanulo, opazih da me
Queequeg srdačno i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti
da sam mu žena. Pokrivač je bio krpež od raznobojnih
četverouglatih i trokutnih krpica, a Queequegova tetovirana ruka,
sva išarana beskrajnim labirintom likova, sasvim nejednako opaljena
od sunca (bit će da ju je, po mornarskoj navadi, držao čas na suncu,
čas u sjeni, a rukave na košulji imao sad više, sad manje zavrnute )
— ta ruka, velim, bijaše u svemu nalik na jedan okrajak toga
pokrivača od šarolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom ležala na
pokrivaču, kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od
samog pokrivača, toliko su se boje miješale i slijevale u zajedničko
šarenilo. Samo sam po težini i pritisku mogao razabrati da me to
Queequeg zagrlio.
Čudni su osjećaji mnome ovladali. Hajde da ih pokušam
objasniti. Sjećam se da sam se u sličnoj prilici našao kad bijah
dijete: nikad nisam izišao načisto bješe li to san ili java. Evo što je
bilo. Počinio sam neku vragoliju — mislim, pokušao sam se uzverati
kroz dimnjak, kako sam prije nekoliko dana vidio da se uzverao neki
mali dimnjačar — a moja maćeha, koja me za svaku malenkost tukla
ili me slala bez večere u postelju, izvukla me za noge iz dimnjaka,
pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva sata popodne,
dvadeset i prvog lipnja, na našoj hemisferi najduljeg dana u godini.
Strašno sam se osjećao. No, nije bilo pomoći, te ja lijepo gore, u
svoju sobicu na trećem katu, i ondje se uzeh svlačiti, polako, polako,
samo da što više utučem vrijeme, pa se onda gorko uzdahnuvši
zavukoh u postelju.
Ležao sam tužan i žalostan i računao kako treba da prođe
čitavih šesnaest sati prije nego što se mognem nadati svome
uskrsnuću. Šesnaest sati u postelji! Križa me zabolješe pri samoj
pomisli na to. A dan bio tako svijetao, sunce sjalo kroz prozor, s
ulice dopiralo kloparanje kočija, a oko kuće posvuda brujali veseli
glasovi. Osjećao sam se sve gore i gore, te najposlije ustadoh,
obukoh se te tihano siđoh niza stube, u samim čarapama. Potražih
maćehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me u znak
osobite milosti čestito izlema za moju zloću: sve drugo, samo neka
me ne kažnjava da tako neizdržljivo dugo ležim u postelji. Ali ona
49
bijaše utjelovljenje svih savjesnih maćeha, te ja moradoh natrag u
sobu. Tu sam ležao sasvim budan i osjećao se gore nego ikad poslije
u životu, bilo mi je teže negoli i u najtežim mojim nevoljama. Bit će
da sam najposlije zapao u mučan drijem, pun mòre, jer kad sam se
probudio, a budio sam se polako, i kada sam još sav sanan otvorio
oči — soba, prije obasjana suncem, bijaše sad puna mraka. Odmah
osjetih kako me prožimaju ledeni srsi: oko mene mrak i muk, a neka
natprirodna ruka kao da počiva na mojoj. Moja je ruka bila spuštena
niz pokrivač, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza ili utvara
kojoj je pripadala ta ruka, činila mi se da sjedi tik uz postelju.
Vrijeme kao da se točilo u vjekove, kao da su se stoljeća nizala, a ja
sam sveudilj ležao, nepomičan, sav sleđen od straha i jeze, ne
usuđujući se izvući ruku, premda sam neprestano imao na umu da
bih, uzmognem li je samo malo maknuti, razbio taj strašni pričin. Ne
znam kako mi se ta svijest naposljetku rasplinula, no kad sam se
ujutro probudio, s grozom sam se svega sjećao, te sam se poslije
toga dane, tjedne i mjesece gubio uzalud pokušavajući objasniti tu
tajnu. Čak me i sada muči ta zagonetka.
Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjećaj kad je ona
natprirodna ruka počivala na mojoj, bijaše sličan čudnome čuvstvu
što me proželo kad sam se probudio i ugledao pogansku
Queequegovu ruku kako me obujmila. Ali naposljetku u svijest mi
se počeše vraćati svi događaji minule noći, jasno mi se jedan za
drugim javiše u svojoj zbilji, tako de na kraju ostade samo
komičnost moga položaja. Jer iako sam se upinjao da maknem
njegovu ruku — da razriješim taj mladoženički zagrljaj — ipak me
on, onako duboko usnuo, držao u zagrljaju kao da nas ništa ne može
rastaviti doli smrt. Pokušah ga probuditi: »Queequeg!« — a u
odgovor čuh samo hrkanje. Zatim se okrenuh, ali mi bijaše kao da
mi je vrat u konjskom hamu, i odjednom osjetih da me nešto
zagreblo. Odgurnuh pokrivač, a kad tamo, to divljaku uz bok spava
tomahawk, kao neko dojenče ušiljena, sjekiričasta lica. Eh, baš sam
pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuđoj kući, po bijelu danu,
a kraj mene ljudožder i tomahawk!
— Queequeg, za ime Božje, Queequeg, probudi se!
Najposlije, pošto sam se dobrano natezao i neprestano
uzvikivao kako nije dolično da muško muškoga zagrli takvim
bračnim zagrljajem, uspjeh iz njega izmamiti neko mrmljanje, te on
odmah povuče ruku, strese se kao newfoundlandski pas kad iziđe iz
50
vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac, pa tarući oči upilji pogled
u me, kao da se ne sjeća kako sam se ja tu stvorio, premda mu se u
očima počelo daniti neko mutno raspoznavanje moje osobe. Ja sam
pak ležao i mirno ga gledao, sada već bez nekoga većeg straha, a
onda se nagnuh bliže, da bolje promotrim to neobično ljudsko
stvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se činilo, stvorio svoj sud o
svome sobnom drugu, i kad se, da tako kažem, pomirio sa stanjem
stvari, u jednom se skoku nađe na nogama, pa mi nekim znakovima
i glasovima uze objašnjavati da će se on, ako mi je po volji, prvi
odjenuti te mi onda prepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u
tim prilikama zaista vrlo uljudna uvertira. Živa je istina da ti
divljaci, mislili vi što god vas volja, imaju prirođen osjećaj
uljudnosti, i silno su tankoćutni: uljudnost im je upravo čudesna.
Izričem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretao neobično
udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan: zurio
sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnju
pri odijevanju, jer je u tome času radoznalost nadjačala moj dobri
odgoj. A valja znati, baš svaki dan ne susrećeš čovjeka kao što je
Queequeg. Njegova osoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni
izvanredne pažnje.
Počeo se odijevati s glave, nataknuvši najprije šešir od
dabrovine, koji je, usput rečeno, bio prilično visok, a onda se, još
uvijek bez hlača, dao u potjeru za čizmama. Đavo bi ga znao, jer ja
ne znam, zašto se odmah zatim bacio pod postelju — s čizmama u
ruci i sa šeširom na glavi; po čestim uzdasima i po mučnu stenjanju
zaključio sam da to moj čovo navlači čizme, premda mi nije poznato
nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi se obuvanje čizama
smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kako vidite, bijaše
biće u prijelaznom stanju — ni gusjenica, ni leptir. Bio je upravo
toliko civiliziran da je svoju neobičnost pokazivao na najčudnije
načine. Njegov odgoj još nije bio dovršen. Bijaše samo stariji đak.
Da nije već bio nešto civiliziran, vjerojatno se uopće ne bi natezao s
čizmama, a da nije još uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na
pamet da se zavuče pod postelju da bi obuo čizme. Naposljetku se
pojavi sa šeširom dobrano ugužvanim i na oči nabijenim, te poče
škripati i šepesati po sobi, kao da su ga, nenavikla da hoda obuven,
njegove čizme od kravlje kože, vlažne i zborane, i po svoj prilici ne
po mjeri načinjene, toga hladnog jutra ljuto tiskale kad je u njima
koraknuo.
51
Videći da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kuće preko puta,
jer ulica bijaše uska, lako gleda u našu sobu, i razabirući sve više da
Queequeg izgleda prilično nepristojno imajući na sebi jedva nešto
više od čizama i šešira, ja ga počeh moliti, kako sam najbolje znao,
da se malo požuri sa svojom toaletom, a nadasve da što prije uđe u
hlače. On me posluša, a zatim se okrenu umivati. U taj jutarnji sat
svako bi kršteno čeljade umilo lice, no Queequeg se, na moje veliko
iznenađenje, zadovoljio time da vodom zalije grudi, nadlaktice i
ruke. Zatim navuče prsluk, pa uzevši komad tvrda sapuna sa stola za
umivanje, to jest s one škrinje na sredini sobe, umoči ga u vodu i
poče sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje čuva
britvu kadli se on — nuto čuda! — maši za harpun što je stajao u
kutu kraj postelje, izvuče dugačko drveno koplje, skide oštricu, malo
je nabrusi na čizmi, pa se onda uputi prema onom komadiću
ogledala na zidu te poče snažno strugati ili, prije, harpunati svoje
obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to znači ljudski iskoristiti
proizvode Rogersove nožarnice! Poslije se i nisam toliko čudio
njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena čelika šiljak
na harpunu i kako su bridovi oštrice britko naoštreni.
Brzo je završio ostatak toalete i ponosna koraka izišao iz sobe,
umotan u tešku mornarsku kabanicu i mašući svojim harpunom kao
maršalskom palicom.
52
5. DORUČAK
Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam sišao u gostinjsku sobu, vrlo
ljubazno probesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio
na nj, iako se u vezi s mojim sobnim drugom baš ljudski bio sa
mnom našalio.
Bilo kako bilo, divno je kad se možeš od srca nasmijati; no u
životu nam se, nažalost, rijetko kada pruža prilika za takav smijeh. I
zato, kad neki čovjek svojom ličnošću pruža drugima povoda za
smijeh i šalu, neka ne bude prznica, nego neka pusti da mu se drugi
smiju i neka sam odmah prihvati svaku šalu. Vjerujte mi, oni ljudi
kojima se drugi mogu tako srdačno smijati, često su mnogo vredniji
nego što možda i mislite.
Točionica je sada bila puna gostiju koji su u svratištu bili na
stanu i hrani, a koji su sinoć prispjeli, te ja još nisam imao prilike da
ih izbliza pogledam. Gotovo sve sami kitolovci: prvi božmani, drugi
božmani, treći božmani24, brodski tesari i brodski bačvari, brodski
kovači, harpunari i čuvari — družba preplanulih lica, čvrstih mišica
i čupave brade — neošišana, rutava družina, a svi u svojim
mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.
Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena
već na kopnu. Ovom se mladiću žare obrazi kao kruška što na suncu
zri, te mu valjda i mirišu na mošak, a teško da je više od tri dana što
se iskrcao poslije plovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do
njega nije tako zagasito opaljen od sunca, a lice mu se sja kao
24
Božman ili bocman (od holandskoga bootsman) niži zapovjednik, nadzornik,
nadglednik koji se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu;
vođa posade na brodu, brodici ili na čamcu, itd; podčasnik koji ima nadzor nad
brodskom posadom — Prev.
Vidi članak »Gdje je nestao božman?«, Željko Stepančić/ Jasenka Maslek,
»Naše more« 54(1-2)/2007; Tu između ostalog piše: »Zanimljivo je da su za
prevedenicom božman, uz standardni naziv časnik, vrlo često posezali naši
prevoditelji Gorjan i Tabak u prijevodu jednoga od najslavnijih svjetskih romana s
pomorskom tematikom Moby Dicka Hermana Melvillea, i to prevodeći engleski
naziv mate. U talijanskome se prijevodu za isti engleski naziv pojavljuje samo
prevedenica ufficiale. Hrvatski prevoditelji nisu ni jednom posegnuli za nazivom
noštromo, čak ni u primjeru kad se Melville poslužio nazivom boatswain, što je
različito od naziva mate. Preveli su ga kao božman, dok se talijanski prevoditelj
poslužio prevedenicom nostromo.« — M.
53
ulašteno drvo. Onom trećem put je još osmagla od tropske pripeke,
ali već malo ublijedjela — bez sumnje se već nekoliko tjedana skita
na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kao Queequegu, išarani
raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kanda u jedan mah,
pojas po pojas, pokazuju najrazličitija podneblja?
— Jelo spremno! — povika sada gostioničar, rastvarajući širom
vrata, te svi uđosmo na doručak.
Kažu da ljudi koji su se nagledali svijeta stječu neusiljeno
vladanje i sigurnost u društvu. Ali ne uvijek: Ledyard, čuveni putnik
iz Nove Engleske, i Mungo Park, slavni škotski istraživač da, baš
oni, osjećali su se u salonu nelagodnije negoli itko drugi. No možda
vožnja u saonicama što ih vuku psi, kako je Ledyard prokrstario
Sibiriju, ili duge samotne šetnje u srcu crne Afrike, a prazna želuca,
što bijahu zbir pothvata siromaha Munga — ta putovanja, velim,
možda nisu najbolji način da se postignu vrlo uglađene društvene
manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost u društvu, općenito
uzevši, postiže se svuda.
Te su mi misli došle na pamet kada smo svi bili posjedali oko
stola, i kad sam se spremao da slušam koju zanimljivu o lovu na
kitove; ali, na moje veliko iznenađenje, gotovo su svi mukom
šutjeli. I ne samo to, nego su svi, čini se, bili i nekako u neprilici.
Da, tu se našao skup morskih vukova, od kojih su se mnogi bez i
najmanje straha, usred oceana, često nepoznata, prikučili orijaškim
kitovima, te ih i ne trepnuvši očima u dvoboju usmrtili, pa ipak,
sjedeći tu u društvu i doručkujući, premda im je svima zajedničko
zvanje, a i ukusi im srodni — eto bleje jedan u drugoga, kao da još
nikad nisu bili izvan ovčjeg obora na planinskim ispašama GreenMountainsa. Čudno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe
lovce koji ratuju s kitovima!
No što se tiče Queequega — eh, on vam je sjedio među njima, i
to slučajno baš čelo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih
mogao baš mnogo reći u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni
njegov najvatreniji poštovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati što
je na doručak došao s harpunom, i njime se služio bez ikakvih
obzira, pružajući je preko stola uz neposrednu opasnost po mnoge
glave i grabeći bifsteke preda se. No bio je u tome nadasve miran i
hladnokrvan, a svi znamo da većina ljudi smatra pristojnim ono što
je učinjeno mirno i hladnokrvno.
Nećemo sada spominjati sve Queequegove neobičnosti na tom
54
polju, nećemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vruće pecivo,
posvećujući isključivo svoju pažnju napol ispečenim bifstekima.
Dosta je reći da se, kad je doručak bio dovršen, uputio s ostalima u
točionicu, pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajući i
dimeći, sa svojim nerazdruživim šeširom na glavi, dok sam ja izišao
da se malo prošetam.
55
6. NA ULICI
Iako sam se isprva snebivao zamišljajući tako neobičnu pojavu
kakva bijaše Queequeg, kako se kreće među uglađenim ljudima
civiliziranoga grada, ta se začuđenost brzo rasplinula kad sam prvi
put po danjem svjetlu prošetao ulicama New Bedforda.
Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se
važnijem lučkom gradu često vide neobično čudni i neopisivi tipovi
iz dalekih krajeva. Štoviše, i na Broadwayu i Chestnut Streetu25
okrznut će se kadikad mornari sa Sredozemnog mora o zaplašene
dame. Regent Street26 nije nepoznata Indijcima i Malajcima, a u
Apollo Greenu u Bombayu živahni Yankee27 često su domorodcima
natjerali strah u kosti. Ali New Bedford u tom pogledu nadmašuje
sve Water Streete i Wapping28 . Na svim tim mjestima viđate samo
mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibali ćeretaju na
uličnim uglovima, živi živcati ljudožderi, mnogi od njih još
nepokršteni pogani. Da, neobična li prizora!
Ali osim Fidžijanaca, Tongatabuara, Eromangoana,
Panangijaca i Brigdžijaca, osim strašnih uzoraka s brodova
kitolovaca, tipova koji tumaraju ulicama a da se nitko i ne osvrće na
njih, vidjet ćete još čudnijih spodoba, a svakako još komičnijih.
Svakim tjednom pristižu u taj grad i desetci i dvadesetci zelembaća
iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea — svi žedni zarade i svi
nošeni željom da se proslave na moru. Većinom su to mladići
snažna rasta, momci koji su do jučer kao drvosječe obarali drvlje, a
sada hoće da odbace sjekiru i da segnu za kitolovačkim kopljem.
Mnogi su zeleni kao i samo Zeleno gorje29, odakle su i došli.
Ponekad se ponašaju kao prava dojenčad. Pogledajte samo ono
momče što se šepiri na uglu. Na glavi mu pusten šešir, kaput mu
razrezanih skuta kao lastin rep, opasao se mornarskim pojasom, a za
25
Broadway — ulica u New Yorku, čuvena sa svojih kazališta; Chestnut —
ulica u Philadelphiji. — Prev.
26
Regent Street — jedna od najelegantnijih ulica Londona. — Prev.
27
Yankee (Jenki), nadimak građana SAD-a. — Prev.
28
Water Street — ulica u lučkoj četvrti New Yorka; Wapping — jedna od
lučkih četvrti u Londonu. — Prev.
29
Green Mountains (Zelene gore), ogranak planinskog lanca Alleghany u
saveznoj državi Vermont. — Prev.
56
pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi s mornarskim
nepromočivim šeširom, a ogrnut kabanicom od najfinijeg sukna.
Nema toga gradskog kicoša koji bi se mogao usporediti sa
seoskim gizdelinom — mislim, s onim seoskim klipanom fićfirićem koji u danima pasje vrućine žanje na svoja dva jutra
oranice, a na ručetine navukao rukavice od jelenje kože, sve od
straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takav seoski gospodičić i
zavrzalo utuvi sebi u glavu da se pošto-poto proslavi, pa se pridruži
kitolovcima, treba vidjeti što on sve ne spravlja kad stigne u luku.
Pregovarajući s krojačem radi svoje mornarske opreme, želi da mu
se na prsluk prišiju velika zvonolika puceta, a sapinjače na platnene
hlače. O, jadni lukožderu! Kako li će bijedno prsnuti i otprhnuti te
sapinjače pri prvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s
njima i dugmetima, vihor zavitla i sa svim ostalim povuče u ždrijelo
orkana.
No nemojte misliti da taj čuveni grad nema ništa drugo
pokazati strancima do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O,
nipošto! New Bedford zaista je čudno mjesto. Da nije bilo nas
kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio u strašnim prilikama kao i
obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegove pozadine zastrašuju
svojim kršom i šturim kamenjem. No sam je grad možda za život
najugodniji u svoj Novoj Engleskoj30. Istinabog, to je zemlja ulja, ali
ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja žita i vina. Po ulicama ne teče
mlijeko, niti su u proljeće popločene svježim jajima. Ali uza sve to,
u čitavoj Americi nećete naći veći broj patricijskih kuća ni tako
bogatih perivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je
sve to posadio na tom nekoć vrletnom i neplodnom tlu?
Idite i pogledajte željezne simbolične harpune oko one visoke
palače tamo podalje, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve
te tvrde, ponosite kuće i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i
Indijskog oceana. Sve je to bilo harpunirano te dovučeno ovamo iz
morskih dubina. Bi li i sam Herr Alexander mogao izvršiti djelo
slično tome?
Kažu da u New Bedfordu očevi daju svojim kćerima kitove u
miraz, a sinovicama ostavljaju u baštinu morske svinje. Treba otići u
New Bedford želite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kuća, kažu,
30
New England — naziv za savezne države Maine, New-Hampshire, Vermont,
Massachusetts, Rhode Island i Connecticut. — Prev.
57
ima svoje spreme i klijeti za ulje, te svu noć neštedimice gore
svijeće, načinjene od vorvanja.
Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih
zelenih drvoreda prošaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku,
izdižu divlji kesteni svoje kao svijećnjake ispružene grane s
čunjastim cvatom. Tako je svemoćna umjetnost da je na mnogo
mjesta u New Bedfordu presadila terase cvjetnog šarenila na
neplodne gromade što su preostale te ondje bile bačene posljednjeg
dana stvaranja svijeta.
A žene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene ruže. Ali
ruže cvatu samo ljeti, dok je nježna rumen njihova lica trajna kao
sunčana svjetlost u sedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca
tome cvatu doli u Salemu,31 gdje mlade djevojke, kako mi kažu,
odišu takvim miomirisom te ga njihovi dragani-mornari osjećaju već
na milje daleko od kraja, kao da plove prema mirisnim obalama
molučkim, a ne put žala puritanskih.
31
Salem, luka u saveznoj državi Massachusetts. — Prev.
58
7. CRKVICA
U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima
mrkih ribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili
Pacifikom a koji bi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni
ja, dakako, nisam to propustio.
Kad sam se vratio sa te prve jutarnje šetnje, ponovno iziđem te
usmjerim korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo
je sunca i zimske vedrine, a umjesto toga — susnježica i magla.
Zaogrnut svojom rutavom kabanicom što je zovemo »medvjeđom
kožom«, probijao sam sebi put kroz upornu oluju. Kada sam ušao,
našao sam ondje samo nekoliko mornara i mornarskih žena i
udovica što su se razišle po crkvici. Vladala je prigušena tišina koju
su samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemi pobožnici
kanda navlaš sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svaki
pojedini tihi jad usamljen i nepriopćiv. Svećenik još nije bio prispio,
i tako ti nijemi otoci, ti muškarci i žene, sjede i upiru oči u
mramorne ploče u crnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana
propovjedaonice. Tri su nosile otprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim
da ovdje navodim baš iste riječi:
Posvećenu uspomeni
JOHNA TALBOTA
koji je u osamnaestoj godini života nestao na moru
blizu otoka Desolación, uz obalu Patagonije
dana 1. studenog 1836.
ovu ploču postavi
njegova sestra
*
Posvećenu uspomeni
Roberta Longa, Willisa Elleryja,
Nathana Colemana, Waltera Cannyja,
Setha Macyja i Samuela Gleiga
momčadi na jednom čamcu
s broda »Eliza«
što ga je kit odvukao i potopio
na pučini Tihog oceana
dana 31. prosinca 1839.
59
Ovu ploču postaviše
preživjeli drugovi
*
Posvećen uspomeni
pokojnog
Kapetana Ezekiela Hardyja
koga je, na pramcu čamca, usmrtio kit
blizu obala Japana
dana 3. kolovoza 1833.
ovaj kamen postavi
njegova udovica
Stresavši soliku sa zaleđenog šešira i ogrtača, sjednem blizu
vrata, pa pogledavši u stranu, na svoje čudo opazim Queequega, koji
ne bijaše daleko od mene. Na njega je djelovala svečanost prizora, te
mu se na začuđenom licu izražavala nevjerica i radoznalost. Od svih
prisutnih taj je divljak jedini primijetio moj ulazak, jer je bio jedini
koji nije umio čitati, pa prema tome nije ni čitao one hladne natpise
na zidu. Ne znam je li itko od rođaka onih pomoraca kojima imena
bijahu ondje uklesana, bio među sakupljenima, ali u pomorstvu ima
toliko nesreća koje se i ne bilježe, a po držanju mnogih nazočnih
žena bilo je vidljivo, ako ne već i po vanjskim znacima, da u srcu
nose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu
preda mnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te
hladne ploče sjećanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene
rane, te one opet prokrvare.
Oh, vi kojima pokojnici počivaju pod zelenom tratino, vi koji
stojite pored grobnih humaka obraslih cvijećem, te možete reći:
»Evo tu, na tome mjestu, leži biće koje sam volio« — vi i ne slutite
pusti očaj što pritišće ova stvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke
praznine iza tih crno obrubljenih mramornih ploča koje ne pokrivaju
pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge u tim nepomičnim natpisima!
Kolike li praznine i nepouzdanosti u tim riječima koje kao da
rastaču svaku Vjeru i odriču uskrsnuće onima što su izginuli na
neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploče isto tako mogle stajati
u spilji Elephante32 kao i tu.
32
Elephanta, spiljski grad u Bombajskom zaljevu; u podzemnim hramovima
nađeni su prastari reljefi. — Prev.
60
U koji li su popis pučanstva ubrojeni mrtvi čovječanstva? Kako
to da poslovica o njima veli da- mukom muče, iako čuvaju i kriju
mnogo više tajna nego prudovi Goodwin Sands? 33 Kako to da onoga
koji je jučer otišao na drugi svijet, okrste tako teškom i neistinitom
riječi — 'mrtav', a ne zovemo ga tako ako se ukrca na brod što plovi
u Indiju, u najdalje krajeve na ovome živom svijetu? Zašto društva
za osiguranje života plaćaju premije za mrtve kad su besmrtni? U
kakvoj to vječnoj obamrlosti i smrtnom beznadnom transu počiva
starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekih šezdeset stoljeća?
Kako to da smo neutješni zbog onih za koje ipak vjerujemo da
uživaju vječno blaženstvo? Zašto svi živi toliko nastoje ušutkati sve
mrtve? Zašto sama glasina da se u nekoj grobnici čulo kucanje,
stravom ispuni čitav grad? Sve to nije bez nekog značenja.
Ali se Vjera, kao šakal, hrani među grobovima, pa upravo od
tih sumnja oko umrlih crpe svoju najživlju nadu.
Mislim da vam ne moram reći s kakvim sam osjećajima, u
predvečerje svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne
ploče i u tmurnoj rasvjeti toga žalosnog dana čitao sudbine
kitolovaca koji su, prije mene, krenuli na daleki put. Da, da,
Ismaele, ta ista sudbina može i tebe snaći. No nekako sam se ipak
razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe li prilike za
promaknuće, te se činilo — da, baš tako! — da će me razbijeni
čamac kao ukazom učiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj
kitolovačkoj raboti — bezglasno, brzo, kaotično otpremanje čovjeka
u Vječnost. Pa što onda? Meni se sve čini da strahovito krivo
promatramo taj problem Života i Smrti. Mislim da ono što ljudi
nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskom svijetu, jest moja prava
bitnost. Meni se čini da smo u promatranju duhovnih stvari uvelike
nalik na kamenice koje kroz vodu promatraju sunce, pa za gustu
vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelo samo talog
moga boljeg bića. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoće, to nisam
Ja. I zato do tri puta kličem »Živio Nantucket!« — a čamac neka mi
razbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali dušu moju ni sam
veliki Jupiter ne može uništiti.
33
Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Priča kazuje
da ti prudovi označuju grob nekog otoka što je nestao u XI. stoljeću. — Prev.
61
8. PROPOVJEDAONICA
Nisam dugo sjedio, kadli uđe čovjek izvjesne časne jedrine.
Čim su se za njim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi
pogledi, puni poštovanja, s kojim su svi prisutni na nj pogledali,
uvjerljivo posvjedočiše da je taj dični starina svećenik. Da, bio je to
čuveni otac Mapple, kako su ga zvali kitolovci, među kojima on
bijaše vrlo omiljela ličnost. U mladosti je i sam bio pomorac i
harpunar, ali je prošlo već mnogo godina otkako se posvetio
svećeničkom zvanju. U vrijeme o kojem pišem zašao je otac Mapple
u duboku zimu svoga dugog i zdravog života, nalazio se u onim
godinama starosti što kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po
borama njegova smežuranog lica razlila neka blaga vedrina
pramaljetnog buđenja — kao što zelenilo izbija ispod pretproljetnog
snijega. Tko je god otprije poznavao povijest njegova života, kad bi
prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogao utoliti svoje najživlje
radoznalosti za toga čovjeka, jer su se na njegovu liku, s obzirom na
burni pomorski život što ga je proveo, svećenička obilježja ocrtavala
uz neke osobitosti. Kad je ušao, primijetih da nema kišobrana, a
zacijelo se nije dovezao u kočiji, jer mu se s nepromočivoga
mornarskog šešira cijedila rastaljena solika, a velika čohana
kormilarska kabanica bila mu tako nakvašena mokrinom da ga je
svojom težinom pritezala k podu. On je međutim skinuo šešir,
svukao kabanicu, izuo kaljače, pa sve stavio na određeno mjesto u
obližnjem kutu, a onda je, dolično odjeven, mirno prišao
propovjedaonici.
Kao većina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko
podignuta, a budući da bi pravilne stube do takve visine, zbog
velikog kuta s podom, oduzele odviše mjesta od ionako već
skučenog prostora u kapeli, arhitekt je po svoj prilici poslušao savjet
oca Mapplea, pa dovršio propovjedaonicu bez ikakvih stuba,
nadomjestivši ih okomito pričvršćenom buškainom, 34 nalik na one
po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz čamca uspinju uz bok
broda. Žena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu
lijep par konopa od crvene vunene pređe, pa kad su se ljestve obojile
34
»Jakovljica«, brodske ljestve od konopa s drvenim prečanicama, koje se
spuštaju niz bok broda. — Prev.
62
mahagonijevom bojom, čitava ta naprava, s obzirom na namjenu
kojoj je kapela služila, bijaše dosta ukusno izrađena. Zaustavivši se
časkom pri dnu tih ljestava od konopa, držeći se objema rukama
stupnih glavica za koje bijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac
Mapple svrne pogledom gore, a onda se s pravom mornarskom
spretnošću, a ipak svečana držanja, počne penjati hvatajući se
naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da se vere u koš
glavnog jarbola na svom brodu.
Okomiti dijelovi te buškaine bili su, kao u drugih ljestava od
konopa, načinjeni od užeta, samo su priječnice bile drvene, tako da
je svaka bila umetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled
na propovjedaonicu, primijetio sam da su te zglobnice, premda na
brodu vrlo potrebne, na tom mjestu sasvim izlišne. Nisam naime
očekivao da će se otac Mapple, kad se bude uspeo gore, polagano
okrenuti, nagnuti se, te promišljeno početi povlačiti ljestve,
priječnicu za priječnicom, u propovjedaonicu, dok ne povuče sve k
sebi, ostajući tako sam u svome malom, neosvojivom Quebecu.35
Neko sam vrijeme razmišljao, ali nikako da shvatim zašto je to
učinio. Otac Mapple bijaše nadaleko čuven sa svoje iskrenosti i
pobožnosti, te nisam mogao posumnjati da se služi trikovima da bi
stekao popularnost. Ne, ne, pomislih, tu je zacijelo važan razlog
posrijedi; bit će da je u tome neka skrivena simbolika. Ne znači li
možda to fizičko povlačenje neku duhovnu, privremenu izolaciju od
svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskih veza? Jest, jer ta
propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom riječi, sada je tome
vjernom Božjem službeniku u se zatvorena, nepristupačna tvrđa,
uzdignuti Ehrenbreitstein,36 s nepresušenim vrutkom vode među
zidovima.
No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz
svećenikova pomorskog života. Između mramornih spomen-ploča s
obiju strana propovjedaonice, na njezinu zaleđu, zid je bio ukrašen
velikom slikom: prikazivaše ona krasan brod u borbi protiv strašne
oluje, nedaleko od obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi.
Quebec — glavni grad istoimene kanadske pokrajine. U Melvilleovo doba
zvali su taj grad američkim Gibraltarom, zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini
usred grada. Možda je to aluzija na opsadu Quebeca 1759. kad su engleski doseljenici
zauzeli tu tvrđavu. — Prev.
36
Tvrđava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagrađena na pećini visokoj 175
m. — Prev.
35
63
A visoko iznad valova što se ruše na brod, gore u kovitlacu
natuštenih oblačina, treperi otočić sunčanog svjetla, odakle sja jedno
anđeosko lice, i taj svjetlonosni lik baca odbljesak sjaja na
opustošenu palubu, treperav krug svjetla, nalik na srebrnu ploču što
umetnuta u palubu broda »Victory« označuje mjesto gdje je pao
Nelson.37 »O, brode neustrašivi«, kao da anđeo govori, »plovi hrabro
i pobijedi mora bijes; jer gle, već sunce goni mrak i satrt će oluje
moć, i pobjede će palit krijes.«
Ali i sama propovjedaonica nosila je obilježja pomorskog
ukusa kojim su se isticale ljestve i ona slika. Njeno je pročelje bilo
nalik na pramac broda, a Sveto pismo ležalo je na isturenom,
izrezbarenom štioniku, po uzoru na pulenu38 na brodskom kljunu.
Ništa nije moglo biti više simbolično — jer propovjedaonica je
najistureniji dio na toj našoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve
je ostalo za njom; sa nje se najprije naslućuje i zapaža oluja Božjeg
bijesa, pramac mora podnijeti prvu najezdu razbješnjelih valova, sa
tog se mjesta zazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da,
svijet je brod koji kreće na daleko putovanje, a ne brod koji se vraća
u luku; propovjedaonica je njegov pramac.
37
Horace Viscount Nelson (1758.-1805.), engleski admiral; uništio francusko
brodovlje kod Abukira i pred rtom Trafalgarom. Njegov brod »Victory« čuva se u
Portsmouthu, a mjesto na palubi gdje je Nelson pao označeno jc spomen-pločom. —
Prev.
38
Pulena, drveni kip na brodskom kljunu. — Prev.
64
9. PROPOVIJED
Otac se Mapple uspravi te blagim glasom što odavaše
skromnost i odlučnost, pozove raštrkane vjernike da se približe.
— Ej, vi s desnog boka, više nalijevo, a vi s lijevog — više
nadesno! Svi na sredinu!
Čulo se priglušeno kloparanje teških mornarskih čizama
između klupa i još slabije struganje ženskih cipela, a onda se sve
opet smirilo, i sve su oči bile uprte u propovjednika.
Časak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice,
prekriži velike, smeđe ruke na grudima, uzdigne sklopljene oči i
počne moliti tako duboko i usrdno te se činilo da je kleknuo na
molitvu na dnu samog mora.
Zatim, otegnutim tonovima što su se razlijegali kao neprekinut
bruj zvona na brodu koji tone u magli, poče čitati slijedeću crkvenu
pjesmu, no pri posljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i
zanosno:
»Nada mnom jeziv svod se širi,
od kita rebra luk za lukom,
u bezdan tonem — Božji vali
posmrtno poju svojim hukom
Razjapilo se ždrijelo pakla,
gdje smrtni užas vječno vlada,
gdje prokletnika duše čame —
i mene samog očaj svlada.
Prizivao sam Boga svoga;
ja uzalud ga nisam zvao,
jer smilovô se pokajniku,
i kit me opet izbljuvao.
Da brodolomca mene spasi,
već srebrn dupin hita bliže;
izbavitelj svoj bijes utoli,
iz olujnog me mora diže.
65
Ja, hvalit ću i slavit Boga,
vijek spominjat se strašnog časa
kad Višnji mi se smilovao
pruživši mi nadu spasa.«
Gotovo svi prihvatiše tu himnu koja se uzdiže visoko i nadjača
oluje huk. Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao
listove Biblije, te najposlije, zagledavši traženu stranu, prozbori:
»Draga braćo mornari, spomenite se zadnjeg stiha prvog
poglavlja Knjige proroka Jone — Gospodin zapovjedi, te velika riba
proguta Jonu.
Braćo mornari, ta knjiga ima samo četiri poglavlja — četiri
kazivanja — kao četiri tanka mrlina,39 usukana u debeloj gumini40
Svetoga pisma. Pa ipak, kako li su neizmjerne dubine duše, u koje
tone pramac Jonin! Koje li mudrosti u riječima toga proroka! Kako
li je velebna ona himna koju Jona pjeva u ribljoj utrobi! Kako li se
ori svečanošću i silinom olujnog vala! Kao da osjećamo kako sve
poplave i vali morski prelaze preko nas, osjećamo kao da zajedno s
njim tonemo na strašno dno, glibovito i morskim rašćem obraslo!
Ali što nas zapravo uči knjiga o Joni? Braćo mornari, dvopletan je
uzao što nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke,
pouka za sve nas grešnike, a pouka i za me napose, koji sam jedan
od Božjih peljara. Nama je grešnicima pouka, jer je to priča o
grijehu, o tvrdoći srca koju naglo strah upokori i kazna Božja
dostiže, priča o pokajanju i molitvi, o konačnom spasenju Joninu i o
velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudi grešnika, grijeh bješe i u
tome sinu Amitajevu što hotimice nije slušao zapovijed
Gospodinovu. Nije važno kakva je to bila zapovijed i kako je
priopćena, no on je smatraše preteškom. Ali sve što Bog od nas traži
nama je teško, znajte, i stoga on češće zapovijeda nego što traži da
nas uvjeri. A slušamo li Boga, moramo biti neposlušni prema sebi,
obuzdavati svoju volju, i baš u toj neposlušnosti prema sebi nalazi se
teškoća poslušnosti Bogu.
I Jona je prkosio Bogu, uskraćujući mu poslušnost i nastojeći
da bježi od njega. Ponijela ga misao da će ga brod, sagrađen
ljudskim rukama, prebaciti u daleke zemlje, nedostižne Božjoj ruci,
39
40
Tanko uže. — Prev.
Debelo uže. — Prev.
66
gdje gospodare samo vladari ovog svijeta. Šunja se po pristaništu
Joppe i traži brod što kreće u Tarshish. Možda je u tome neki smisao
što je dosad ostao nezapažen. Svakako taj Tarshish nije mogao biti
neki drugi grad doli današnji Cádiz. To je mišljenje učenih ljudi. A
gdje se nalazi Cádiz, braćo mornari? Cádiz je u Španjolskoj, morem
tako daleko od Joppe, koliki je put Jona u ono vrijeme baš mogao
prevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo još nepoznato more. A
Joppa, današnja Jaffa, braćo mornari, leži na najistočnijoj obali
Sredozemnog mora, sirijskoj. Tarshish pak ili Cádiz, udaljen dvije
tisuće milja na zapad od te obale, leži baš pred Gibraltarskim
tjesnacem. Vidjeste li, dakle, braćo mornari, kako je Jona htio
bježati od Boga, do na kraj svijeta? Jadnik što zaslužuje prezir, s
kapom se, navučenom na svoje grešne oči, krije pred svojim Bogom
i švrlja između brodova kao lupež koji želi se što prije prebaciti
preko mora. Izgledao je tako zapušten i sumnjiv te bi ga lučki stražari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor još prije nego što bi
se dohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i
potukača! Nema prtljage, nema kutije za šešir, nema kovčega ili
putne torbe, nema nigdje prijatelja da ga isprati na pristanište i da
mu kaže zbogom. I naposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i
zavirkivanja, Jona nađe jedrenjak iz Tarshisha, na kojem su upravo
dovršavali ukrcavanje robe, te kad on stupi na palubu, pa da će
ravno u kabinu do kapetana, a ono svi mornari prestali podizati teret,
pa samo gledaju u zle oči toga čovjeka što je na brod stupio. Jona to
primijeti, ali se uzalud pravio bezbrižnim i samosvjesnim — bijedan
smiješak ne može istrajati na licu. Mornarima je došljak otprve
sumnjiv. Na njima svojstven šaljiv način, ali ipak ozbiljno, oni se
sašaptavaju: »Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu!« — »Vidiš li
ga, Joe, to ti je razbludnik mnogoženja!« — »Kladim se, Harry, da
je to preljubnik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili možda
jedan od onih ubojica što su nestali iz Sodome!« Neki drugi pojuri s
broda na kraj, da pročita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za
koju je brod bio vezan; raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika
onome tko uhvati ocoubojicu, a dodan je i osobni opis toga zločinca.
Čovjek čita, pogledavajući pokatkad s tjeralice na Jonu, dok ostali
mornari na palubi, kao po dogovoru, sve više stežu krug oko Jone,
spremni da ga pograbe. A Jona sav dršće od straha; smažući svoju
posljednju snagu i odvažnost, izgleda samo još kukavičniji. Hoće da
makne sumnje sa sebe, a baš je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kako
67
je najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po
opisu da to nije onaj koga traže, pustiše ga, te on siđe pod palubu, u
kabinu.
'Tko je?' vikne kapetan, koji je za stolom u žurbi spremao spise
za carinarnicu. — 'Tko je?' O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu
zabridjelo! Umalo što se nije dao u bijeg. No onda se pribere. 'Htio
bih se s tim brodom prebaciti u Tarshish; kada ćete razapeti jedra,
kapetane?' Dotad kapetan, zaokupljen svojim poslom, nije još ni
pogledao Jonu, premda je stajao pred njim, ali tek što začu taj šuplji
glas, brzo omjeri došljaka pronicavim pogledom. 'Čekamo samo
plimu', odgovori polako, gledajući ga svejednako oštrim pogledom.
'Zar nećete prije, kapetane?' — 'Dosta rano za svakoga poštenog
putnika.' — Aha, Jona, tebe kao da je ponovno žignuo nož pod
rebra! No on brže-bolje razbije kapetanove sumnje. 'Ja ću s vama' —
reče. — 'Kolika je vozarina? Želim odmah platiti.' Jer izrijekom stoji
pisano, braćo mornari, kao nešto što ne treba smetnuti s uma u ovoj
priči — stoji, velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u
vezi s ostalim, vrlo znakovito.
Kapetan je, braćo mornari, bio jedan od onih koji će vam
smjesta prepoznati grešnika ili zločinca, ali je zbog svoje lakomosti
izdavao samo siromašne. Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku
koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok
Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici. I zato
kapetan odluči izmjeriti dubinu Jonine novčarke, prije nego što će
stvoriti svoj sud o njemu. I zatraži mu trostruku vozarinu, a Jona
pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u isto vrijeme
pristade omogućiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No i
onda kada je Jona počeo vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na
oprezu i sumnjičavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da
vidi nije li krivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako
je Jona primljen na brod. 'Pokažite mi kabinu, kapetane' — reče
Jona. — 'Umoran sam od puta, treba mi odmora'. — 'Vidi ti se na
licu' — na to će kapetan, 'evo, tu ti je kabina.' Jona uđe, te htjede
zaključati vrata, ali u bravi nije bilo ključa. Slušajući ga kako
rukama sve nešto čeprka oko vrata, kapetan se prigušeno nasmije i
promrsi nešto o vratima na robijaškim ćelijama, koje se iznutra ne
mogu zaključati. Onako u odjeći i sav prašan, Jona se svali na ležaj,
a strop male kabine samo što mu nije dodirnuo čelo. Zrak je
zagušljiv, Jona teško diše. I tada Jonu, u onoj tijesnoj škulji ispod
68
brodske vodene linije, obuzima slutnja što mu najavljuje strašni čas
kada će ga kit zasužnjiti u svojoj utrobi.
Svojom osovinom o zid pričvršćena svjetiljka lagašno se ziba u
Joninoj komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema
pristaništu, zbog težine posljednjih bala robe što je ukrcana,
svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako se blago njiše, ipak je, prema
ravnim linijama kabine, neprestano nahereno; zapravo jedino ta
svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo još jače ističe nagnute
ravnine i plohe među kojima je obješena. Ta svjetiljka plaši Jonu i
tjera mu neki strah u kosti. Dok leži na mornarskom ležaju,
izmučene mu oči kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad
uspio, ne može eto ni na čemu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled.
Nesklad okomito obješene, a ipak naherene svjetiljke, sve ga više
prožima nekom stravom. Strop, pod, drveni zidovi — sve se
iskrivilo. Jao, baš tako se i moja savjest iskrivila!' stenje tjeskobno,
'plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje duše nakrivile!'
Nalik je na čovjeka koji se poslije probančene noći žuri u
postelju: tetura, a savjest ga podbada, baš kao što su skokovi
rimskoga trkaćeg konja još više boli čeličnim šiljcima; bijaše mu
kao nekome što se okreće i prevrće i u toj vrtoglavoj tjeskobi moli
Boga neka ga uništi, da ga mine ta muka. I najposlije, u kovitlacu
tog bola i čemera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo, kao što to biva s
čovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest ta teška rana, i
ničim ne možeš zaustaviti to strašno krvarenje; i tako poslije ljutog
okršaja sa svojom savješću Jona naposljetku zapada u težak san:
ispružen na svome ležaju, premoren i skršen preteškim brigama,
bjegunac usne.
Čas je plime došao, brod odrješuje priveze pa se s nagnutim
bokom otiskuje od obale, dok na pustom pristaništu nema nikog da
mornarima poželi sretan put. Taj brod, dragi moji, bijaše prvi
krijumčarski brod, a Jona — prva krijumčarena roba! Ali more se
opire: neće prokletog tereta. Podiže se strahovita oluja, korab škripi,
kao da će prsnuti. I dok božman naređuje posadi da olakša brod, dok
sanduci, bale i glinene posude lete u more, dok vjetar bijesno fijuče,
ljudi kao pomamni viču, a podnice iznad Jonine glave tutnje pod
topotom užurbanih koraka — usred toga razularenog bijesa i
divljine prirode Jona spava grešnim snom. Ne vidi crnih oblačina, ne
vidi bijes uzavrelog mora, ne osjeća jezivo trzanje brodskih rebara,
ne čuje i ne mari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji
69
razjapljenom žvalom već siječe valove, u potjeri za njim. Da, braćo
mornari, Jona je, kako rekoh, sišao pod palubu, legao na svoj
brodski ležaj i zaspao. Spava on, ali prestravljeni zapovjednik dolazi
k njemu, te zaviče u njegovo gluho uho: 'Što je tebi? Ustani,
spavaču!' Bačen iz olovnog sna tim strašnim poklikom, Jona se s
mukom osovi na noge, posrćući uspne se na palubu, uhvati se
rukama o pripone, te pogledom obuhvati pučinu. No u tom se času
golemi val obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za
valom s tolikom brzinom te mornari umalo što se svi ne podaviše,
iako brod još nije tonuo. A uplašeno blijedo mjesečevo lice sveudilj
viri iza strmovitih napuklina nebeske crnine, dok Jona, lica
okamenjena od užasa, gleda kako kosnik41 čas strši visoko uvis, a
čas opet roni u dubine vrtloga.
Jeza i strava prođe i odjeknu njegovom dušom. Po njegovu
neobičnom držanju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoše
čovjeka koji bježi od Gospoda, i posumnjaše u njega jako, te da
budu načistu, rekoše jedan drugome, prepuštajući odluku nebesima:
'Hodite da bacimo ždrijeb i da vidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.'
I baciše ždrijeb, a ždrijeb pade na Jonu. I saletješe ga razjareno,
pitajući ga svi u isti mah: 'Kakav ti je zanat? Odakle dolaziš? Iz koje
si zemlje? Od kojeg si naroda?' I, pazite dobro, braćo mornari, kako
se jadni Jona drži. Mornari ga, bijesni, pitaju samo to tko je i odakle
je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na neko drugo
što ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Jone
istrgnula moćna ruka Gospodnja, te Jona probesjedi:
'Židov sam, i bojim se Gospodina Boga nebeskoga, koji je
stvorio more i suhu zemlju!' O, Jona, zar se bojiš gnjeva
Gospodnjeg? Još si prije morao osjećati strah pred Gospodinom! I
on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silno uplašiše, ali
još u njima bješe samilosti. I kad Jona, koji sad i ne traži da mu se
Višnji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha — kad jadni
Jona viče mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s
njega došla ova strašna oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i
gledaju da na drugi način nađu spasa svome brodu. Ali je sve
uzalud, bijesna se oluja još više razmahuje; i tada mornari, još
uvijek oklijevajući, podižu jednu ruku zazivajući Boga, a drugom
grabe Jonu te ga bacaju u more.
41
Kosi jarbol na pramcu. — Prev.
70
I podigoše Jonu, kao što se sidro diže, te ga baciše u more, a u
isti se čas s istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio:
mirno je more, jer Jona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajući iza
sebe mirno površje. Začas struja povuče Jonu u vrtlog, dok bi okom
trepnuo sjuri kroz uskovitlanu pjenušinu u razjapljeno ždrijelo što ga
je već čekalo. I kit samo škljocnu svojim bjelokosnim zubima, i to
bješe kao da se spustila rešetka pred Joninom ćelijom. I pomoli se
Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuha ribljega. Upamtite, braćo
mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam služi za pouku. Jer premda
je Jona grešnik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milost da ga Bog
izbavi. Osjeća da je ta strašna kazna pravedna i zaslužena. Prepusti
sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujući kako će uza sve
svoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, braćo
mornari, to je prava skrušenost i iskreno pokajanje, koje ne traži
oprost nego je zahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to
držanje, pokazuje to što je izbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga
od bijesa morskog. Neću da se povedete Joninim primjerom u
grijehu, ali skrušenost i pokajanje njegovo neka vam služi kao uzor.
Ne griješite, braćo mornari, ali kad već griješite, pokajte se, kao što
se Jona pokajao.«
Dok je govorio te riječi, govornika je vjetar, što je vani urlao i
zavijao, ispunjao kanda novom snagom i žestinom, i kada je
opisivao Jonu u morskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod
zamasima bijesne vjetrušine: snažne mu se grudi nadimale kao
uzburkano more, a kad bi zalamatao rukama, bijaše to kao da se
rashuktao bijes razuzdanih elemenata. S namrštena mu se čela
odvaljivao tutanj grmljavine, iz očiju mu vatra sijevala — i priprosti
njegovi slušaoci pogledavahu u nj s nekim strahom što ga prije
nikad nisu osjetili.
Sagnuvši se još jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na
čas smiri, a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih očiju,
kao da razgovara sa sobom i sa svojim Bogom.
Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet, te prignuvši
glavu, ponizno ali muževno u isti mah, prozbori ovim riječima:
»Braćo mornari, Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a
mene pritišću obadvije. Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim
svojim riječima koja pouka leži u Joninu primjeru za sve grešnike,
dakle i za vas, a još više za mene samog, jer ja sam veći grešnik od
vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbola siđem, pa da sjedim
71
među vama na pokrivima bokaporte,42 da slušam, kao što vi slušate, i
da mi jedan od vas tumači onu drugu pouku koju je Jona meni
namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga živoga. I tako dođe
riječ Gospodinova Joni, proroku i peljaru Božjem, da ustane i ide u
Ninivu, grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloća toga grada
izišla pred Boga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva što bi ga
ondje pobudio, htjede umaknuti svojoj dužnosti i svome Bogu,
ukrca se na brod u Joppi. Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu:
Jona nikad ne stiže u Tarshish. Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te
velika riba proguta Jonu, i Jona bi u trbuhu ribljem tri dana i tri noći.
I kit ga povuče u dubinu, u srce mora, i voda ga opteče, resine mu se
omotaše oko glave, sve poplave i vali Božji prelažahu preko njega.
Ali i onda, izvan dohvata ljudske olovnice 43, iz utrobe paklene —
kad kit leže na dno morsko, i onda Bog usliša Jonin vapaj i ču
njegov glas, glas proroka koji se kaje.
I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem
obasjanu pučinu te zaplovi prema kopnu, zračnom i mirisnom, te
izbljuva Jonu na zemlju. I kad dođe riječ Gospodinova Joni drugi
put, i Jona, smlavljen i poražen, s ušima kao dvije morske školjke, u
kojima još bruje jezive morske tajne — on posluša i izvrši
zapovijed. A što mu je bilo zapovjeđeno, braćo mornari? Da pred
licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasila zapovijed!
To, braćo mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru
Božjem koji se ogluši o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog
svijeta omame, te on skrene s puta evanđeoskih dužnosti! Jao onom
koji lije ulje u more da stiša bijes olujnih valova što ih je Bog
olujom izazvao! Jao onom koji nastoji da stišava i smiruje, umjesto
da zastrašuje! Jao onom kojemu je više stalo do njegova dobrog
imena negoli do samog poštenja! Jao onom koji na tom svijetu
izbjegava poniženja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu u
času kad ga laž može spasiti! Jao onom, braćo mornari, koji, kako
apostol Pavao u svojoj poslanici kaže, propovijeda drugima, a sam
je nevaljao!«
Govornik načas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim
ponovno diže glavu prema njima, a u očima mu zaiskri neko veselje
Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se spušta teret u brodska skladišta. Takvih
otvora ima više, te se prema tome zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. — Prev.
43
Olovnica, dubinomjer. — Prev.
42
72
i radost neka, kad je kliknuo u svetačkom zanosu:
»Ali znajte, braćo mornari, u pozadini svake boli krije se i neka
velika radost i milina, a ona je mnogo viša nego što je bol duboka.
Zar nije jabuka na glavnom jarbolu viša nego što je dubina mora do
koje zaranja kolumba44 vašeg broda? Tu radost, neizmjernu
unutarnju radost osjeća čovjek koji usprkos gordim bogovima i
bahatim kapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i čuva svoje
neumoljivo Ja. Tu radost osjeća čovjek koji se i tada još drži svojim
snažnim rukama na površini kad mu se brod ovoga podmuklog i
varavog svijeta izmiče ispod nogu i tone. Tu radost osjeća čovjek
koji brani Istinu i Pravdu, te ubija, sažiže, i uništava sve što je
grešno, sve ako se skrivalo i pod samim svečanim plaštem senatora i
sudaca! Ta radost i taj zanos — najveći zanos — ispunjava onoga
koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad Gospodom Bogom, ni
kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkos
svim valovima bučne svjetine, što zapljuskuju njegov brod, sigurno
plovi put Vječnosti. Vječnu radost i blaženstvo osjetit će onaj koji
na samrtnoj postelji svojim posljednjim dahom mogne reći: 'O, Oče,
samo po strogosti svojoj meni znan, evo ležim i umirem, smrtan ili
besmrtan. Uvijek sam nastojao biti Tvoj, više nego što sam pripadao
ovom svijetu ili samom sebi. Ali sve to nije ništa: Vječnost pripada
samo Tebi, jer što je već čovjek da nadživi životni vijek Boga
svoga?'«
Ništa više ne reče, nego blagim zamahom blagoslovi svoje
vjernike, prekri lice rukama te ostade klečeći tako, dok se svi ne
raziđoše i ne ostaviše ga posve sama.
44
Kobilica, debela greda koja se proteže pri dnu brodskog korita od pramca do
krme, i na koju se naslanjaju korbe ili rebra broda. — Prev.
73
10. DRUG I POBRATIM
Vrativši se iz kapele u gostionicu »Kitolovac«, nađoh
Queequega sasvim sama, jer je još prije blagoslova otišao iz crkvice.
Sjedio je na jednoj klupi pred vatrom, a noge pružio na ognjište; u
jednoj je ruci imao onoga malog crnačkog kumira, držeći ga tik pred
očima: upiljio je u nj pogled i sve nešto rezuckao po njegovu nosu
svojom kebom, gunđajući pritom i pjevuckajući na svoj poganski
način.
Kako je sada bio prekinut u poslu, odloži svoj kip, te brzo
zatim priđe k stolu, posegne za nekom knjižurinom što je ondje
ležala, stavi je sebi u krilo i počne pomno i usrdno brojiti strane.
Poslije svake pedesete — barem se meni tako činilo — načas bi
zastao, gledajući snebljivo oko sebe i grgoćući nekim klokotavim,
otegnutim zvukom, kao da se čudi. Onda bi prelazio na daljnjih
pedeset, počinjući, čini se, svaki put od broja jedan, kao da ne zna
brojiti dalje od pedeset, pa se čudom čudio odakle na jednom mjestu
toliko puta po pedeset strana.
Sjedio sam tu i promatrao ga s najvećim zanimanjem. Iako je
bio divljak strašno iznakažena lica, u njegovu je izrazu, barem za
moj ukus, bilo nečega što nije ni najmanje bilo neugodno. Duša se
ne može sakriti, i meni je bilo kao da kroza svu tu sablasnu
tetoviranost nazirem odbljeske priprosta i čestita srca, a u onim
velikim, dubokim garavim očima, živim i smionim, kao da plamsaju
znaci neustrašiva duha koji će smjelo izazvati na megdan i tisuću
đavola. A pored svega toga, u držanju toga poganina isticala se neka
plemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjština nije mogla nagrditi.
Izgledao je kao čovjek koji još nikad ni pred kim nije puzao, niti je
kome išta dugovao. Ne bih znao reći je li mu čelo izgledalo više,
izbočenije i ponosnije samo zato što mu je glava bila obrijana, no
svakako mu je glava u frenološkom pogledu bila sjajna. Možda je i
smiješno, ali njegova me glava podsjećala na glavu generala
Washingtona, kako nam je prikazuju na njegovim popularnim
poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagib unazad, a i same
obrve jako ispupčene, nalik na dva na vršku gusto pošumljena
predbrežja. Da, Queequeg bješe general Washington koji se
pretvorio u kanibala.
Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajući se kako
74
tobože s prozora gledam u oluju, nije ni zapažao moju prisutnost, ne
mareći da mi dobaci ma i jedan pogled, te bijaše kao da se sav
predao brojenju strana u onoj čarobnoj knjizi. S obzirom na noć što
smo je tako drugarski zajedno proveli, a pogotovu kad sam se sjetio
one ruke što sam je jutros našao tako prijateljski položenu na sebi,
njegova mi se posvemašnja ravnodušnost sada učinila veoma
čudnom. No divljaci su čudna bića, te ponekad ne znaš što zapravo
misliti o njima. Isprva zanijemiš pred njima od straha; njihova mirna
i sabrana jednostavnost podsjeća na staloženu sokratovsku mudrost.
Također sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo
druži s ostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije tražio bližeg
dodira, pa ipak, poslije dodira, činilo se da ne želi proširiti krug
svojih poznanika. Kad sam dublje razmotrio, vidjeh da u tome ima
nečega gotovo uzvišenog. Evo, tu se nalazio čovjek nekih dvadeset
tisuća milja daleko od svoje domaje, došavši preko Cape Horna —
to je, naime, jedini put kojim je mogao stići ovamo — bačen među
ljude koji su mu tako tuđi kao da se nalazi na Jupiterovu planetu, a
ipak kao da je savršeno zadovoljan i kao kod svoje kuće; sačuvao je
svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenošću,
uvijek u jednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne
filozofije, premda on, bez sumnje, nije nikad ni čuo da na svijetu
ima nešto što se zove filozofija. No, možda mi smrtnici, da budemo
pravi filozofi, ne bismo ni smjeli biti svjesni tolikog življenja i tolike
borbe. Čim čujem da se neki čovjek izdaje za filozofa, odmah
stvorim zaključak da su mu se zacijelo, kao u one babe s bolesnim
želucem, pokvarili probavni organi.
Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo
paluca, pošto je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada
samo još potitrava, ne više da grije nego tek da razveseli naše oči —
i dok večernje sjene i sablasne prilike naviru na prozore, zirkajući u
nas dvojicu osamljenika, a vjetar vani huji svečanim hukom, u meni
se budi čudan osjećaj. Kao da u meni nešto kopni. Moje izlomljeno
srce i u sumanutom bijesu zgrčena pest ne bune se više protiv ovoga
svijeta vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbavio me od njega. Tu on
sjedi, i sama njegova ravnodušnost razotkriva prirodu u kojoj nema
civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoća i umilnosti. Da, divljak je
on, pravo čudovište, no nešto me upravo tajanstveno privlači k
njemu. I baš ono što bi druge možda najviše odbijalo, na mene je
djelovalo kao magnet. Pokušat ću u poganinu naći prijatelja,
75
pomislih, kad su se kršćanska prijateljstva izjalovila u ispraznim
uljudnostima. Povukoh svoju klupu bliže k njemu te pokazah neke
prijateljske znakove i kretnje, nastojeći u isto vrijeme, što sam bolje
znao i umio, da s njim povedem razgovor. Spočetka se on malo
osvrtao na te moje pokušaje, ali odmah zatim, kad sam spomenuo
ljubaznost i gostoprimstvo što mi ga je noćas iskazao, on se odluči
te me upita hoćemo li, i opet biti suposteljaši. Rekoh mu da hoćemo,
i meni se učini da je to njemu bilo drago i da mu je možda malo i
laskalo.
Tada se obojica latismo knjige; pokušavao sam mu objasniti
svrhu tiskanih slova i značenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako
sam ubrzo pobudio njegovu pažnju. Nato okrenusmo čavrljati, kako
smo najbolje znali i umjeli, o različitim znamenitostima grada.
Nakon malo vremena ja mu predložim da pripalimo i prijateljski
malo popušimo, i na to on izvuče svoju kesu s duhanom i svoj
tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, a onda povuče
on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke u ruku.
Ako se dotad još u njemu krila neka ravnodušnost prema meni,
ta je ledena kora u njegovim grudima dok smo tako prijateljski
pušili i voljko otpuhivali dimove, sada popucala i kopnila, i mi smo
postali jedan drugom bliski i prisni kao dva pobratima. Kao da se
sasvim prirodno i od svoje volje približio meni, kao i ja njemu, i kad
smo ispušili lulu, on prisloni svoje čelo o moje, rukom me obuhvati
oko pasa i reče da smo odsad vjenčani, što je u njegovu
urođeničkom jeziku značilo da smo se pobratili, te da će on, ako
ustreba, rado za me i život dati. Civiliziran bi čovjek lako mogao
pomisliti da je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da
u takvu prijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi
dalo primijeniti na toga priprostog divljaka.
Poslije večere i pošto smo još malo prijateljski čavrljali i pušili,
zajedno pođosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu
glavu, a zatim izvuče svoju golemu duhansku kesu, pa pročeprkavši
malo ispod duhana, izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavši ih
po stolu, mehanički ih razdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu
gurnu meni, govoreći da je to moje. Ja se pokušah buniti i nećkati,
no on me prekide i sasu mi novac u džep, tako da više nije moglo
biti pogovora. Zatim se poče spremati za svoju večernju molitvu,
izvadi svoga kumira, te odmaknu pećni zaslon. Po izvjesnim sam
gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga, da mu se
76
pridružim; no znajući vrlo dobro što je imalo slijediti, trenutak sam
premišljao, da li da pristanem, ili što da učinim u slučaju da me
pozove.
Bio sam dobar kršćanin, rođen i odgojen u krilu nepogrešive
Prezbiterijanske crkve.45 Kako dakle da se zajedno s tim divljim
neznabošcem poklonim pred njegovim komadićem drveta? Ali što je
poklonstvo i obožavanje? pomislih. Zar ti misliš, Ismaele, da bi
predobri Bog, gospodar neba i zemlje — uključujući tu i neznabošce
i sve ostale — mogao biti ljubomoran na beznačajan komad
pocrnjela drveta? To nije moguće! Što je, dakle, poklonstvo i
obožavanje? Da čovjek vrši volju Božju — to je poklonstvo i
obožavanje. A što je volja Božja? Da činim bližnjem svome ono što
želim da i on meni čini — to je volja Božja. A Queequeg je moj
bližnji. A što ja želim da taj Queequeg meni čini? Pa, svakako da
zajedno sa mnom prema naročitom obredu Prezbiterijanske crkve
obožava moga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim
poklonim njegovu boštvu, dakle — moram postati idolopoklonik. I
tako se latih posla: zapalih strugotine, pomogoh prijatelju da smjesti
svoga malog nedužnog kumira, zajedno s Queequegom ponudih ga
nagorjelim dvopekom, triput mu zazvah selam, te ga poljubih u nos.
A poslije toga svukosmo se i legosmo u postelju, obojica s mirnom
savješću, izmireni s čitavim ostalim svijetom. Ali nismo zaspali
prije nego što smo još malo poćeretali.
Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za
povjerljiv razgovor među dvojicom prijatelja. Muž i žena, kažu,
povjeravaju tu jedno drugom najdublje tajne svoje duše, a starac i
starica često leže tako u postelji pa sve do zore čavrljaju o minulim
vremenima. I tako smo Queequeg i ja, u samom začetku našeg
prijateljstva, ležali tu, zadovoljni i sretni — kao dva istinska druga i
pobratima.
45
Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici reformirane crkve u Engleskoj i
SAD-u. — Prev.
77
11. NOĆI O PONOĆI
Počivali smo tako u postelji, preklapajući i dremuckajući
naizmjence; Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje
crvenosmeđe noge preko mojih; bijasmo prostodušni i neusiljeni,
kao što je bilo čitavo naše prijateljstvo. Tako nas u čavrljanju prođe
i ono malo sanjivosti, te nas podiđe volja da ustanemo, premda je do
svanuća bilo još daleko.
Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo ležanje postajalo
nelagodno; pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno
sjedili u postelji, omotavši se sa svih strana pokrivačima, oslanjajući
se leđima o uzglavlje kreveta, s nosovima prikljunjenim u naša četiri
koljena, kao da su nam to neke grijalice.46 Osjećali smo se voljko i
udobno, toliko više što je vani bila ciča zima, a i u sobi velika
studen, jer u peći nije gorjela vatra. Velim »toliko više«, jer ako
čovjek hoće da savršeno uživa u toplini svoga tijela, potrebno je da
barem djelić jedan bude izvrgnut hladnoći: na svijetu sva svojstva i
značajnosti dolaze do izražaja samo po svojoj oprečnosti. Ništa ne
postoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je
savršeno lijepo i ugodno, i taj osjećaj traje dulje vremena, onda za nj
ne možete više reći da mu je savršeno lijepo i ugodno. Ali kad vas
zima štipa za nos, ili dah studeni klizi preko tjemena, kao što je to
bilo s Queequegom i sa mnom,e, onda tek možete u cijelosti i
svjesno oćutjeti vrijednost i djelovanje topline. Stoga spavaonice ne
bi nikad smjele biti zagrijane: naložena peć u spavaćoj sobi bogataša
samo je jedna od raskošnih neudobnosti. Da osjetiš pravu slast
topline u postelji, potreban je samo pokrivač što ti toplo ornata
tijelo, i hladan zrak naokolo. Onda počivaš blažen kao usamljena
topla iskra u srcu polarnog kristala.
Skutreni tako, već smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom
osjetih želju da otvorim oči, jer kad ležim u toploj perini, danju ili
noću, svejedno da li budan ili u snu, ja obično držim oči zatvorene,
da tako pojačam osjećaj zadovoljstva što sam u postelji. Nitko ne
može pravilno ocijeniti i dokučiti svoju osobnost ako pritom ne drži
U originalu je igra riječima knee-pans (čašica na koljenima) i warming-pans
(grijalice). — Prev.
U modernom engleskom jeziku koristi se izraz knee cups a ne knee pans — M.
46
78
oči zatvorene: kao da je mrak pravi element naše bitnosti, premda je
svjetlost prikladnija za mulj što je u nama. Rastvorivši dakle oči, pa
izranjajući iz ugodnog mraka što sam ga sam stvorio, u vanjsku,
nametnutu i grubu tamu ponoći bez svjetla, osjetih odvratnost prema
tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivio Queequegovu
prijedlogu da bi možda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo se već
toliko razbudili, a pogotovu što je on osjetio još i neodoljivu želju da
u miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire.
Gle kako i najkruće predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih
ljubav dohvati i umekša: koliko god mi je minule noći bilo mrsko
Queequegovo pušenje u postelji, sada mi ništa nije bilo milije nego
da puši uza me, ma i u postelji, jer se tada kanda topio od neke
vedrine i domaće radosti. Nisam se više pretjerano i sasvim
neumjesno uznemirivao zbog krčmareve police o osiguranju protiv
požara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivom ugodnošću da
u istoj postelji pušim iz iste lule s istinskim prijateljem. Zaogrnuti
svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugom dodavali
tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modar
baldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno
upalili.
Ne znam je li taj baldahin što se blago njihao, na svojim
valovima zanio divljaka u daleke krajeve, no on je sada počeo
govoriti o svojoj postojbini, o svome rodnom otoku; radoznao da
čujem povijest njegova života, ja ga zamolih neka samo nastavi i
neka mi kazuje tu pripovijest. On radosno prihvati. Premda sam u
ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnoge njegove riječi, ipak
sam se malo-pomalo priučio na njegovu izlomljenu frazeologiju,
tako te sad mogu iznijeti čitavu njegovu povijest, ako mi to u tako
sažetu obliku bude moguće.
79
12. QUEEQUEGOV ŽIVOTOPIS
Queequeg bijaše urođenik s otoka Kokovoko, koji leži daleko
prema jugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu;
pravih mjesta nikad nema na njima.
Još kao golišav divljačić, u suknjici od palmova lišća, obijesno
je trčkarao po šumama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i
brstile njegovu haljinicu kao da je zelen živić. Još onda se nosio
neodoljivom željom da upozna malo više od toga civiliziranog
svijeta, a ne samo one dvije-tri kitarke koje je poznavao. Njegov je
otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stric mu bijaše Veliki Svećenik, a s
majčine strane mogao se podičiti tetkama koje su bile žene
nepobjedivih ratnika. U njegovim je žilama tekla junačka, kraljevska
krv, premda, bojim se, ponešto otežala i zatrovana ljudožderskim
naklonostima što ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.
U zaljev u kojem je vladao njegov otac, jednog dana doplovio
brod iz Sag Harbora,47 i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u
kršćanske zemlje; ali ovaj ga odbije, jer mu je momčad bila na
broju. Ni utjecaj njegova oca, kralja, nije bio ni od kakve koristi. No
Queequeg se bio zakleo. Sam u svome lakom čamcu, on je svojim
malim veslom hitro grabio i lopatao, i tako doveslao do udaljenog
tijesna, znajući da brod, kad se otisne od obale, mora onuda proći. S
jedne strane pružao se koraljni greben, a s druge se protezao nizak
jezičak zemlje, obrastao mangrovim drvećem što se spuštalo sve do
u samo more. Skrivajući svoj kanu na vodi iza spleta, s pramcem
prema pučini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a
kad je brod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo
s kraja i pristao uz bok broda. Zagazivši snažno nogom unatrag, u
hipu prevrne i potopi čamac, uspne se po lancu na palubu, baci se
potrbuške i uhvati grčevito za zavoranj s kolutom, prisežući da ga
neće pustiti iz ruke, sve ako ga na komade sasjekli.
Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da će ga baciti u more,
uzalud je zamahivao kratkom sabljom nad njegovim ručnim
zglobovima — uzalud, Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se
nije maknuo. Najposlije se i kapetana kosnula ta očajnička
neustrašivost i silna želja toga mladića da upozna kršćanske zemlje,
47
Luka u Long Islandu (SAD, savezna država New York). — Prev.
80
te on popusti i Queequegu reče neka se smjesti na brodu. Ali to
lijepo i divljačko momče, taj knežević s Južnoga mora, nikad ne
vidje zapovjednikove kabine. Strpaše ga pod pramac, među
mornarsku čeljad, te od njega učiniše valjana kitolovca. No kao što
je car Petar uživao da radi po brodogradilištima stranih gradova, i
Queequeg kao da nije zazirao ni od najmučnije, ni od najprostije
rabote, samo da ga sreća posluži i da stekne toliko znanja da bi
poslije mogao poučiti svoje prostodušne i neuke zemljake. Jer u dnu
duše, kako mi reče, poticaše ga želja da među kršćanima izuči ono
umijeće kojim će svoje ljude učiniti još sretnijima nego što jesu i,
što je još važnije, boljima nego što jesu. Ali jao! Način života i rada
kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjeriše da i sami
kršćani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih
pogana u njegova oca. Stigavši naposljetku u staru luku Sag Harbor
i vidjevši što mornari tamo rade, pa iskrcavši se zatim u Nantucketu
i vidjevši kako i u toj luci mornari ludo troše stečenu zaradu, ubogi
se Queequeg naposljetku zauvijek odreče svojih nauma, jer mu u
sebi valjade kazati: svijet je ružan i zao pod svim meridijanima,
umrijet ću kao poganin.
I tako, u duši okorjeli neznabožac, ipak je živio među tim
kršćanima, nosio se kao i oni i mučio se da govori njihovim
zakučastim govorom. Otud i sve ono čudno na njemu, iako je već
poodavno daleko od svoga rodnog kraja.
Znakovima sam ga zapitkivao ne pomišlja li vratiti se i
proslaviti svoju krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i
pokopan: prema posljednjim vijestima bijaše mu otac dobrano
grohnuo od starosti i već posve slab. Odgovori mi da ne želi kući,
barem ne zasad, pa dometne kako se boji da ga je kršćanstvo,
odnosno, bolje reći, da su ga kršćani učinili nedostojnim da stupi na
časno i neokaljano prijestolje na kojem je prije njega sjedilo trideset
njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Ali će se, kaza
mi, brzo vratiti, čim osjeti da je ponovno kršten. Za sada će ploviti i
provoditi svoje hirove po svim oceanima. Načinili su od njega
harpunara, pa sad u ruci drži kukasto željezo umjesto žezla.
Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budućnosti,
a on mi odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad.
Ja mu na to rekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da
ću isploviti iz Nantucketa, jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj
ukrca pustolovan kitolovac. On nato odmah odluči da će zajedno sa
81
mnom na taj otok, ukrcati se na isti brod, zajedno će sa mnom na
stražu, u isti čamac sa mnom, kad se bude polazilo na kita, pa i
hraniti se za istim stolom — ukratko, dijelit će sa mnom svako zlo i
dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na sve pristao, jer
ne samo da sam Queequega već bio zavolio, nego je on usto bio i
iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i
pomoći, meni koji sam posve neupućen u tajne kitolova, premda
sam dobro poznavao more, ukoliko se ticalo trgovačkog brodarstva.
Završivši pripovijedanje s posljednjim dimom što ga je
otpuhnuo iz svoje lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje čelo na
moje; ugasivši svijeću, odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te
ubrzo utonusmo u san.
82
13. TAČKE
Sutradan, u ponedjeljak, pošto sam nekom brijaču prodao onu
balzamiranu glavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i
Queequegov račun, služeći se, dakako, njegovim novcem. Krčmar
se cerekao, baš kao i svi ostali gosti, jer svima je bilo neizmjerno
smiješno to iznenadno veliko prijateljstvo između mene i
Queequega — to više što sam se još sinoć, kad je Peter Coffin
pripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tome istom čovjeku,
toliko uzbunjivao.
Unajmismo tačke, pa pošto smo u njih strpali svoje stvari,
zajedno s mojim jadnim putnim torbakom, Queequegovom vrećom i
visaljkom, krenusmo u luku, na »Moss«: bijaše to uz obalu vezan
mali poštanski brodić48 — škuna49 — što je promètao između New
Bedforda i Nantucketa. Dok smo tako prolazili, ljudi su zurili u nas
— ne toliko zbog Queequega, jer svi bijahu navikli da po svojim
ulicama vide kanibale nalik na njega — već zato što su primjećivali
koliko smo među sobom prisni prijatelji. No mi se nismo na njih
obazirali, nego smo gurali tačke naizmjence, a Queequeg je kadikad
zastajkivao, da namjesti korice na čekljunima svog harpuna. Pitao
sam ga zašto uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu
stvar: zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on,
uglavnom, reče da mi je napomena opravdana, ali da on neobično
voli vlastiti harpun, jer je od izvrsna materijala, prokušan je u
mnogim ljutim borbama na život i smrt, upoznao je unutrašnjost
mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogi žeteoci i kosači koji
polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastite kose, iako to
nitko od njih ne traži, tako je i Queequeg, sa svojih razloga, najviše
volio služiti se vlastitim harpunom.
U izvorniku packet schooner – U Wikipediji piše: »Paket barke/škune bile su
male brodice za prijevoz pošte, putnika i robe u Europi i kolonijama. Intenzivno se
koriste u 18. i 19. stoljeću, imaju redoviti red vožnje« — M.
49
Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva s križnim jedrima, a na krmi jarbol sa
sošnim jedrom, no i na prva dva jarbola nalazi se, osim križnih jedara, po jedno
sošno. — Prev.
48
83
Oglas za Packet Boat iz 1793., Chestertown, Maryland
Prihvativši tačke iz mojih ruku, on mi pripovijedi šaljivu zgodu
84
o prvim tačkama što ih je ikad vidio. Bijaše to u Sag Harboru.
Vlasnici broda na koji se bio ukrcao posudili mu, kako se činilo,
tačke da na njima otpremi svoju tešku škrinju do konačišta. Da ne bi
izgledao nevješt i neupućen — a bijaše i te kako, jer nije imao ni
pojma o tome kako se kolicima upravlja — Queequeg je položio
svoju škrinju na tačke i čvrsto je privezao, pa onda naprtio
natovarene tačke na ramena, te hajd' duž obale!
— Zaboga, Queequeg — rekoh mu ja — pa čovjek bi mislio da
si pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?
No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Urođenici na
njegovu otoku Kokovoku, čini se, za svadbenog slavlja cijede
mirisni sok mladih kokosovih oraha u poveliku, šarama ukrašenu
tikvu, nalik na zdjelicu za punč; ta tikva stoji kao glavni ukras
nasred rogožine za kojom se gozbuje. Jednom neki veliki trgovački
brod pristane uz obalu Kokovoka, a zapovjednik — po svemu
pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstven gospodin, pogotovu za
jednog pomorca — taj zapovjednik bude pozvan na svadbeno slavlje
Queequegove sestre, ljepuškaste mlade princeze koja je upravo
navršila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kućici od
bambusove trske, uđe i taj kapetan, i pošto mu je bilo određeno
počasno mjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, između Velikog
Svećenika i Njegova Veličanstva, Queequegova oca. Poslije molitve
— jer i ti se ljudi mole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi
Queequeg reče, ne baš sasvim kao mi, koji tada gledamo u tanjure,
već naprotiv kao pačići, dižući glave prema Velikom Davaocu
svakog veselja i svakog čašćenja — po završetku molitve, dakle,
Veliki Svećenik otvori gozbu od pamtivijeka utvrđenim obredom, a
to će reći — umačući svoje posvećene i posvećujuće prste u kupu,
prije nego što će blagoslovljeno piće poći od usta do usta. Kad je
kapetan, koga su smjestili tik pored Velikog Svećenika, vidio što
ovaj čini, te misleći ujedno da on, kao zapovjednik broda, ima
prednost pred jednim običnim urođeničkim kraljem, pogotovu kao
gost u njegovoj kući — moj ti kapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra
u onom punču: zacijelo je mislio da je ono zdjela za umivanje.
— No, što sad mislite? — upita Queequeg. — Zar naši ljudi ne
smijati se?
Najposlije, pošto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu
na sigurno mjesto, evo nas na palubi škune. Razapevši jedra, brod
kliznu niz rijeku Acushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa
85
svojim terasama od ulice i sa svojim zaleđenim drvećem što se sja u
čistom i hladnom zraku. Velike gomile i čitava brda bačava protežu
se uzduž obale, a bokom uz bok počivaju brodovi kitolovci što su
oplovili cijeli svijet, a sad se konačno smirili na sigurnu, čvrsto
vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara i bačvara što se
isprepleće s praskanjem ognja i zveketom s kovačkih ognjišta gdje
tale smolu: sve su to znaci da se već spremaju nova putovanja, da se
već sprema drugo krstarenje, tek što se prvo završilo nakon lutanja
od nekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga
spremat će se na treće, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav
je beskraj i, da, nesnošljivost svih zemaljskih napora.
Kad se dohvatismo debelog mora vjetar osnaži, a mala škuna
»Moss« poče pramcem otresati živu morsku pjenu, kao što ždrijebe
otresa frktaje iz nozdrva. Kako li sam žudno udisao oštri zrak! Kako
li sam mrzio zajaženu omeđenost i sputanost kopna, tu zajedničku
glavnu cestu, utabanu tragovima ropskih stopala i kopita, i kako li
sam se divio veličajnoj beskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem
ostavljaju biljezi i tragovi!
Na tome se istom pjenušavom vodoskoku kanda napajao i
Queequeg i teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice širile, a
glatki i oštri zubi bjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed,
a kad smo zaplovili debelim morem, naša je mala škuna počela
poigravati pod udarcima vjetra: spuštala je i saginjala glavu duboko,
kao rob pred sultanom. Nagnula se malo ustranu, i tako smo jedrili,
a sve prače50 i zapone51 prele i brujale kao napete žice, oba vita
jarbola svijala se kao bambusi zahvaćeni vihorom. Toliko se
bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojeći pokraj kosnika, koji zadiraše
u valove, da neko vrijeme nismo ni zapažali podrugljive poglede
putnika, skupine glupaka koji su se iščuđavali nad nama dvojicom
što smo tako nerazdružni; kao da je bijelac nešto više i dostojnije
negoli opran crnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca,
žutokljunaca što još nisu izišli iz žabokrečine svoje neiskusnosti i
neznanja. Queequeg dohvati jednog od tih mladaca koji su mu se iza
leđa rugali. Mislio sam da je klipanu odzvonilo. Bacivši svoj
harpun, mišićavi divljak uze ga u svoje snažne ruke, te ga upravo
Praće, konopi kojima su križevi vezani na krajevima. — Prev.
Zapone, konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar
puše pri jedrenju uvijek s boka ili s krmene strane. — Prev.
50
51
86
čudesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi, dok se ovaj
premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nađe opet na
nogama, a Queequeg mu mirno okrenu leđa, pripali svoj tomahawk i
pruži ga meni, da i ja potegnem koji dim.
— Kapetane! Kapetane! — derao se žutokljunac iz svega grla,
trčeći prema zapovjedniku. — Kapetane, kapetane, ovo je đavo!
— Ej vi, gospodine! — povika kapetan, suhonjav pomorac,
koračajući prema Queequegu. — Što mislite, sto mu gromova! Zar
ne vidite da umalo što niste ubili ovog momka?
— Što on reći? — upita Queequeg, okrenuvši se nehajno k
meni.
— On reći — odvratih mu ja — ti umalo što nisi ubio mladoga
gospodina — i pokažem na žutokljunca, koji je još drhturio kao prut
na vodi.
— Ubiti? — usklikne Queequeg, razvlačeći tetovirano lice u
neki nadzemaljski izraz prezira. — Oh, on biti mala, mala riba,
Queequeg ne ubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.
— Pazi se! — zagrmi kapetan. — Ja tebe ubiti ako još jednom
pokušaš kakvu đavoliju na mom brodu. Dobro oči otvori!
No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao
otvoriti oči. Vjetar je s tolikom žestinom udario u glavno jedro da je
pukla škota,52 pa je strašni deblenjak sad prelijetao s jedne strane na
drugu te meo stražnjim dijelom palube. Jadni momak kojega je
Queequeg onako nemilo dohvatio bijaše pometen i u more bačen.
Mornari se bezglavo ustrčali, a bila bi, kako se činilo, prava ludost
samo i pokušati priskočiti i svladati pomahnitalu gredu. Kosila je
zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi: bijaše kao da
će se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline. Nitko
ništa ne učini, a uistinu je bilo kao da se ništa i ne može poduzeti.
Oni s palube pojuriše na kašteo53 i tu stadoše zuriti u deblenjak, kao
da su to razjapljene donje čeljusti razbješnjela kita.
Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena,
otpuzne do ispod deblenjaka, dohvati konop, pričvrsti mu jedan kraj
za ogradu, a onda ga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak što
mu je prelijetao nad glavom. Čas zatim greda bijaše vezana i sve
52
53
Uzda, konop koji drži jedro prema krmi. — Prev.
Podignuti dio palube na pramcu. — Prev.
87
spašeno. Škuna suskrenu,54 i dok su se mornari ustrčavali po krmi da
spuste čamac, Queequeg, svučen do pasa, skoči preko ograde, u
dugu luku, kao živa duga. Kroz pune tri minute, ili još i dulje, vidjeli
su ga kako pliva kao pas, izmahujući svojim dugim rukama ravno i
ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena kroz ledenu
pjenu provirivale nabrekle mišice njegovih plećaka. Tražio sam
očima onoga drugog, onog junačinu koga je trebalo spasiti, ali ga
nisam vidio. Žutokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz
vode, i časkom kao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao
što je i kako je, zaroni i nestade. Za koji časak eto ga opet na
površini: jednom rukom zamahuje, a drugom vuče klonulo tijelo
mladićevo. Čamac ih brzo stiže. Jadni onaj žutokljunac ubrzo se
oporavio. Queequega su svi mornari proglasili junačinom i
plemenitim čovjekom, a kapetan mu se ispričao. Od tog vremena ja
sam se poput školjke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dok jadni
Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.
Je li ikada postojao čovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i
o svojoj vrijednosti? On kao da nije pomišljao ni na kakva
humanitarna društva koja bi mu morala grudi iskititi ordenjem i
medaljama. Tražio je samo vode — slatke vode — da sa sebe spere
morsku sol; a kad se oprao i preobukao, pripalio je svoju lulusjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim očima pogledao sve oko
sebe, kao da je samom sebi govorio: »Taj je svijet pod svim
meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomoć. Mi kanibali
moramo pomagati tim kršćanima.«
54
Suskrenuti — okrenuti uz vjetar i zadušiti dio jedrilja, da se brod zaustavi. —
Prev.
88
14. NANTUCKET
Za dalje plovidbe nije se više ništa dogodilo što bi bilo
spomena vrijedno. Poslije lijepe vožnje sretno stigosmo u
Nantucket.
Nantucket! Uzmite zemljopisnu kartu pa ga potražite.
Pogledajte samo na kakvu je zabačenu mjestu, kako se smjestio
daleko od obale, usamljeniji negoli svjetionik Eddystone.
Pogledajte: običan brežuljak, lakat pijeska; sve samo žal, bez
pozadine. Ima tu više pijeska nego što bi svijet mogao potrošiti kad
bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugačice. Neki će
vam domišljani reći da tu i sam korov valja saditi, jer ništa tu ne
raste od prirode; kazat će da i stričak treba uvoziti iz Kanade; da tu
valja ići preko oceana po vranj, čep ili dužicu da bi se zabrtvila
pukotina na kakvoj bačvi ulja; da u Nantucketu pobožno čuvaju i
naokolo nose komadiće drveta, kao u Rimu iverje svetog križa; da tu
ljudi sade otrovne gljive muhare ispred kuća kako bi ljeti imali malo
hlada; da vlat trave čini oazu, a tri vlati na dan hoda — preriju; da
žitelji obuvaju posebne cipele kako ne bi propadali u pijesak, kao što
Laponci imaju krplje za snijeg; da su tako obuhvaćeni i opkoljeni sa
svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasani oceanom, te se i
za same stolce i stolove hvataju sitne školjke, kao što prianjaju o
leđni oklop morskih kornjača. No sve te neobičnosti samo pokazuju
kako Nantucket nije nikakav Illinois.55
Čujte sad divnu priču o tome kako su se crvenokošci nastanili
na tom otoku. Evo što legenda kazuje: U davnoj davnini orao
strelovito sunuo na obalu Nove Engleske, svojim pandžama zgrabio
indijansko dijete te ga odnio. Plačući i naričući gledali su roditelji
grabljivicu kako im dijete odnosi preko dalekih voda, dok nije
nestala iz vida. Odlučiše da se otisnu preko vode u istom smjeru.
Krenuvši u svojim kanuima, poslije pogibeljne plovidbe otkriše
otok, a na njemu praznu bjelokosnu škrinjicu — kostur bijednoga
malog Indijanca.
Nije dakle nikakvo čudo što su se ti Nantucketanci, rođeni na
žalu, dali na more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove
55
Savezna država Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto
naseljen kraj. — Prev.
89
i mekušce u pijesku, a onda, osmjelivši se, počeli su gaziti u vodu i
mrežama loviti skuše; zatim, stekavši iskustva, gurnuše čamce u
more, u lov na bakalare; najposlije otisnuše u more velike brodove i
dadoše se na istraživanje beskrajnih oceana, sučući sve nove pojase
svoje plovidbe oko kugle zemaljske; zaviriše u Behringov tjesnac, a
u svako doba godine i na svim morima navješćivahu vječni rat
najmoćnijem živom biću koje je nadživjelo Potop, grdosijskoj
nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji je
oboružan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se više
valja bojati njegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih
nasrtaja!
I tako su ti Nantucketanci golaći, ti pustinjaci na moru,
spustivši se sa svog mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom
svijeta, osvajajući ocean za oceanom, kao da su sami Aleksandri,
dijeleći među sobom Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, kao što su
one tri razbojničke velesile raskomadale Poljsku. Neka Amerika
samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu na Kanadu,
neka Englezi samo preplave čitavu Indiju, neka svoju zastavu
zabodu i na samo sunce — dvije trećine vodenog svijeta ipak
pripadaju Nantucketu. Jer — more je njegovo, on ga ima i
posjeduje, kao što carevi imaju svoja carstva, a drugim je
pomorcima samo dopušten prolaz. Trgovački su brodovi samo
produljeni mostovi, a ratne lađe — tvrđave što plove, pa i sami
gusarski brodovi, premda švrljaju i krstare morem, kao što drumski
razbojnici udaraju cestom — samo pljačkaju druge brodove,
dijelove kopna kao što su i sami, ne trudeći se da sebi hranu priskrbe
iz morskih dubina. Jedino Nantucketanac živi na moru i uživa u
njemu; jedino on, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj
vijek na moru, režući svojim brodom duboke brazde i pretvarajući
more u svoju oranicu. Na moru je on kod kuće, tu obavlja svoj
posao i u znoju svoga lica krušac svagdanji smaže, te ga ni Noin
potop ne bi u tome mogao spriječiti, premda je u Kini progutao
milijune ljudi. Nantucketanac živi na moru, kao što prerijska kokoš
živi u preriji; krije se on između valova i po njima se uspinje, kao
što se lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i
godine prođu da ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi
na kraj, njemu je sve kao u nekome drugom svijetu, još čudnije mu
je pri duši nego što bi bilo stanovniku Zemlje da stupi na Mjesečevo
tlo. Kao i morski galeb, koji, daleko od obale, u smiraje sklapa krila
90
i počiva na valu, tako i Nantucketanac, kad se noć raskrili, izvan
dogleda Zemlje, ubire jedra te liježe na počinak, dok mu pod samim
uzglavljem prolaze jata morževa i kitova.
91
15. DAGNJE I BAKALAR
Kasno uvečer mala škuna »Moss« kliznu u luku i obori sidro, a
Queequeg i ja iziđosmo na kraj. Toga dana nismo više mogli ništa
obaviti doli potražiti negdje večeru i noćište. Krčmar iz »Kitolovca«
preporučio nam je svoga bratića Hozeju Husseya, vlasnika
gostionice »Dva lonca«, rekavši nam da je to jedno od najboljih i
najurednijih svratišta na svem Nantucketu; osim toga, uvjeravao nas
je da je bratić Hozeja, kako ga on nazivaše, nadaleko poznat sa
svojih izvrsnh jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kako ne
možemo učiniti ništa bolje nego kušati lonac u »Dva lonca«.
Objasnio nam je kako ćemo stići onamo: pramcem ravno dok se
desnim bokom ne dohvatimo nekakva žutog skladišta; vraćati lijevo
dok ne doplovimo pred neku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s
lijevog boka i jedriti dok ne stignemo do nekog rta tri zrake
nadesno; tu na uglu stati i prvog čovjeka upitati koji je najkraći put u
»Dva lonca«. Njegove su nas zakučaste upute smele u početku
našeg bordižanja po ulicama, pogotovu što se Queequegu činilo da
nam ono žuto skladište valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet Petera
Coffina razumio da će nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve,
pošto smo se dosta navrludali po tami i pošto smo od vremena do
vremena kucali na vrata mirnih kuća da bismo pitali za put,
naposljetku stigosmo do nečega o čemu ne bijaše sumnje što je.
Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drške
obješena o križ nekakva starog jarbola što je bio usađen pred
starinskom kapijom. Krak na križu bijaše s jedne strane otpiljen,
tako da je stari jarbol nalikovao na vješala. Možda sam u ono
vrijeme bio previše osjetljiv za neke dojmove, ali nisam mogao a da
na ta vješala ne gledam s nekom neodređenom slutnjom. U vratu
sam osjećao neku ukočenost dok sam gledao dvije glavine 56, što su
ostale — da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New
Bedfordu, prvoj luci na mom kitolovačkom putovanju, natrapao sam
na gostionicu kojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvački sanduk;
u kitolovačkoj crkvici u me su sablasno zurile nadgrobne ploče; a
sad evo ta vješala, i na kraju dva golema crna lonca! Nije li u ovome
potonjem znaku aluzija na pakao?
56
Glavine, verige koje drže križ ili nastavak na jarbolu. — Prev.
92
Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah ženu pjegava lica,
žute kose i haljine: stoji ona u veži gostionice, u tmurnoj rasvjeti
crvene svjetiljke što se nad njom njiše; svjetiljka je baš kao bolesno,
krvlju podliveno oko, a pod njom žena sasipa bijes na nekakva
čovjeka u tamnocrvenoj vunenoj košulji.
— Tornjaj se! — pišti žena — ili ću te pljusnuti!
— Uđimo, Queequeg — pozvah druga — na pravom smo
mjestu: to je gospođa Hussey.57
Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijaše nekamo izašao, a
gostionicu ostavio svojoj ženi, koja bijaše prava osoba za poslove u
njoj. Pošto smo joj izrazili želju da večeramo i noćimo, gospođa
Hussey načas prekide vatru te nas uvede u malu sobu i pokaza nam
da sjednemo za stol na kojemu su se još vidjeli ostatci istom
završene večere. Okrenu se prema nama i kratko upita:
— Dagnje ili bakalar?
— Kakav vam je to bakalar? — priupitah vrlo uljudno.
— Dagnje ili bakalar? — ponovi ona odsječeno.
— Dagnje za večeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli reći,
gospođo Hussey? — opet ću ja. — Neće li to biti nešto hladna58
večera u ovo zimsko doba, gospođo Hussey?
No kako se njoj žurilo da nastavi svađu s čovjekom u crvenoj
košulji, koji je na to čekao u veži, i kako je, po svoj prilici, čula
samo riječ »dagnje«, gospođa Hussey odjuri do otvorenih vrata što
su vodila u kuhinju, te dreknu: »Dagnje za dvojicu!« pa nestade.
— Queequeg, druže — rekoh — hoće li nam biti dosta te
dagnje za večeru?
Iz kuhinje se, međutim, širio slastan miris koji je imao
opovrgnuti naše slabe izglede u pogledu večere. A kad se toplo jelo
iznijelo na stol, tajna, obavijena mirisnom parom, otkrila se na naše
najveće zadovoljstvo. Oh, čujte me, dragi prijatelji! Ono što je došlo
na stol ne bijaše nikakva riblja čorba, nikakav brodet ili paprikaš,
nego pravi nantucketanski »lonac« — jelo priređeno od malih
sočnih dagnja, jedva većih od lješnjaka, izmiješanih s izdrobljenim
mornarskim dvopekom i s komadićima usoljene svinjetine, sitno
narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdašno začinjeno
Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znači: goropadna, drska
žena — Prev.
58
Igra riječima clam (vrsta školjke) i clammy (hladan, vlažan, ljigav). — Prev.
57
93
paprom i solju. Kako nam se tek uvećao poslije one zimske vožnje
po moru i kako se pred Queequegom našlo njegovo najmilije jelo od
ribe, to jest od školjke, a samo jelo bilo je izvanredno, naklopismo
se na nj svojski te brzo ispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici
i pomislih na pitanje gospođe Hussey: »Dagnje ili bakalar?« i pritom
mi dođe na pamet da pokušam mali eksperiment. Stadoh na
kuhinjska vrata i zanosno viknuh: »Bakalar!« pa opet sjedoh na
svoje mjesto. Poslije nekoliko časaka ponovno se rasprostrije slasna
para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela
— lonac od bakalara.
I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo žlicama zahvaćali
u zdjelu, rekoh u sebi: »Nećemo propasti budemo li pri djelu kao što
smo pri jelu.«59
Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodličnije bijahu »Dva
lonca«, jer daju točan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca — u
jednom dagnje, u drugom bakalar. Bakalar i dagnje za doručak,
bakalar i dagnje za ručak, bakalar i dagnje za večeru, dok ne počneš
opipavati odjeću na sebi da vidiš ne proviruju li gdje riblje kosti.
Prostor pred kućom bijaše popločen ljušturama. Gospođa je Hussey
nosila ogrlicu od brušenih bakalarskih kralježaka, a poslovne knjige
Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu staru kožu morskih pasa. I
mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasniti odakle to,
dok jednog jutra, šetajući se obalom i prolazeći pokraj ribarskih
čamaca, ne ugledah Hozejinu kravu šarulju gdje se hrani ribljim
ostacima i prolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsječena
bakalarska glava, kao neka obuća, i to bogme dobrano iznošena.
Pošto smo povečerali, gospođa nam Hussey dade svjetiljku i
uputi nas kako ćemo najkraćim putem doći do postelje. No kad je
Queequeg već zakoračio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica
ispruži ruku i zatraži od njega da joj preda harpun, jer, reče, ne
dopušta da se harpuni nose u sobe.
— A zašto ne? — upitah je. — Ta svaki pravi kitolovac svagda
spava sa svojim harpunom uza se!
— Zato što je opasno — prihvati ona. — Odonda kad se mladi
Stiggs vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo
četiri i pol godine, a donio samo tri bačve ulja, pa ga našli mrtva, tu
59
U originalu je igra riječima chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i
povrćem) i chowder-headed people (lud svijet). — Prev.
94
na prvom katu, s harpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom
gostu ne dopuštam da obnoć drži pokraj sebe tako opasno oružje. I
zato, gospodine Queequeg (gle, upamtila mu ime), uzet ću vam to
žezlo i čuvati vam ga do jutra. A što ćete, momci, za doručak:
dagnje ili bakalar?
— Udrobljeno! — požurih se ja. — A da bude malo promjene,
spremite nam i nešto sušenih sleđeva.
95
16. KAKO SAM IZABRAO BROD
U postelji smo smišljali što nam je sutra činiti. No ja sam se
nemilo začudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopćio da se on
već svestrano posavjetovao s Yojom — tako se zvalo njegovo malo
crno božanstvo — a Yojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno
zahtijevao da se okanimo nakane da zajedno pođemo u luku i
zajednički izaberemo brod na koji ćemo se ukrcati; mjesto toga,
Yojo mu je oštro zapovjedio da ja sam izaberem brod, to više što je
Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom već odlučio za
jednu jedrenjaču kitaricu, na koju ću ja, Ismael, kao slučajno naići
ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u službu na tom
brodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.
Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogočemu
pokazivao najveće povjerenje u ispravnost Yojova mišljenja i u
njegove upravo čudesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga
je veoma cijenio kao zaista dobroćudno i valjano božanstvo, koje
uglavnom uvijek ima dobre namjere, samo što ponekad baš i ne
uspijeva u njima.
Moram reći nikako mi se nije milio taj Queequegov, ili prije,
Yojin plan da ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u
Queequegovo pronicavo oko i u njegovu umješnost da pronađe brod
za lov na kitove koji će biti najpogodniji da sigurno ponese nas i
naše sudbine. No, moji prosvjedi nisu ni najmanje djelovali, i na
kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stoga i namjerio odlučno
i brzo obaviti taj tričavi posao kojega se nisam mogao otresti.
Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga
zaključana s Yojom u našoj maloj sobi, jer — kako se činilo, toga
dana su Queequeg i Yojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki
post, dan pokore, molitve, što li; nikako nisam mogao saznati što je
zapravo bilo, premda sam nekoliko puta pokušao uputiti se u
njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devet članaka.60 Ostavih
dakle Queequega da posti uza svoju lulu-sjekiricu, i Yoja da se grije
na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.
Poslije duga švrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri
broda koji se spremaju na trogodišnje putovanje: »Devil-Dam«,
60
Anglikansko Vjerovanje (Credo). — Prev.
96
»Tit-Bit« i »Pequod«. Porijeklo nepriličnog naziva »Devil-Dam«
(Vražja strina) nisam dokučio, značenje imena »Tit-Bit«
(Poslastica,) bijaše očito, a »Pequod« je, kako se valjda još sjećate,
ime slavnog indijanskog plemena iz države Massachusetts, plemena
što je izumrlo, kao što su izumrli i drevni Medijci. Piljio sam u
»Devil-Dam«, vrzao se oko broda, pogledom šibao »Tit-Bit« i
konačno, uspevši se na palubu »Pequoda«, osvrnuh se malo oko
sebe, te odlučih: ovo je pravi brod za nas.
Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli već svakojake
čudne brodove; zdepaste trabakule,61 glomazne japanske džunke,62
galeote63 nalik na masleni čabar, i što ti ja znam kakve sve brodine,
no dajem vam riječ da još nikad niste vidjeli takvu čudnu, staru
karkašu,64 kao štoje taj neobični, stari »Pequod«. Bio je to brod
starog tipa, a sve prije nego velik. Suncem žežen, vjetrom šiban,
obojen u tajfunima i tišinama sviju oceana, prestarjeli mu korab65
bijaše zamrknuo kao lice francuskoga grenadira koji se borio u
Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kao u kakva
dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizu
japanskih obala, bili obnovljeni i stršili uvis, ukočeni kao Sveta tri
kralja Katedrale u Kölnu. Platice stare palube bile su izlizane kao
kamena ploča u Katedrali u Canterburyju, gdje je Becket66 iskrvario,
i kamo sada hodočaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki
novi čudesni znaci pustolovnog života kojim je taj brod već pol
stoljeća živio. Stari kapetan Peleg, koji je duge godine na tom brodu
plovio kao drugi časnik, dok nije preuzeo zapovjedništvo na nekom
drugom od svojih brodova, a sada pomorac u mirovini i jedan od
glavnih dioničara »Pequoda« — taj je stari Peleg za svoje službe
kao prvi časnik upotpunjavao i još dalje izgrađivao prvotnu
grotesknost broda te ga svega obložio intarzijama i kojekakvim
ukrasima, tako da bi se teško moglo naći išta slično, osim možda u
Brod sa dva jedra bez križeva. — Prev.
Kitajski jedrenjak na 2 ili 3 jarbola bez križeva, a jedra su mu od rogožine.
— Prev.
63
Jedrenjak sa dva jarbola bez križeva. — Prev.
64
Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. — Prev.
65
Trup broda. — Prev.
66
Thomas Becket (1119.-1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za
papinsku prevlast u Engleskoj. Kraljevi ljudi ubili ga pred oltarom njegove katedrale.
— Prev.
61
62
97
izrezbarenom štitu i postelji Thorkilla Hakea.67
Taj je brod bio nakinđuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka,
kao kakav barbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijaše
to kanibal među brodovima, nakićen kostima pobijenih neprijatelja.
Rubnjak mu bio otvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske
ralje, s uglavljenim oštrim zubima ulješure glavate, da služe
namjesto klinova o koje su mogli vezivati svoje stare cime i mrline.
Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenih kolotura, nego su
glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti. Prezirući
uobičajeno kormilarsko kolo sa žbicama, taj je brod umjesto toga
imao rudo od jednog komada, kormilo načinjeno od uske donje
čeljusti njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje
kormilari s pomoću toga koštanog ruda, zacijelo osjeća ponos
Tatarina koji jednim smjelim trzajem uzda oštro zauzda žvale svoga
konja, te se on baci upropanj, ali stane. Da, plemenit bijaše taj brod,
ali ipak pun neke melankolije, neke sjete! No, sve što je plemenito
puno je melankolije...
Kad sam se po pramčanoj palubi ogledavao, tražeći neku
mjerodavnu osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za
putovanje, isprva nisam nikog vidio, ali sam zapazio neko čudo od
šatora, ili, bolje reći, wigwam, uzdignut ponešto iza glavnog jarbola;
činilo se da je samo privremeno razapet dok je brod stajao u luci.
Bio je čunjasta oblika, visok deset stopa, načinjen od golemih
štapova crne elastične kosti, izvađene iz srednjeg i gornjeg dijela
kitove čeljusti. Te su se kosti svojim donjim, debljim krajem, u
krugu, upirale o podnice na palubi, i bile povezane, a gore
sastavljene u čupu od lepršavih vlakanastih žila, kao kosa na glavi
kakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijaše okrenut
prema brodskom pramcu, tako da je onaj iz šatora mogao pogledom
obuhvatiti sve ispred sebe.
U toj čudnoj nastambi nađoh najposlije onog koji je tu, kako se
činilo, imao riječ i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio
obustavljen, odmarao se od tegoba svoga zapovjedništva. Sjedio je
na starinskoj hrastovoj stolici kojom su se vijugale čudne rezbarije,
a sjedalo joj bilo od iste elastične tvari od koje je i wigwam bio
načinjen.
67
Thorkill Hake, legendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna
Ynglingasaga Islanđanina Snorrija Sturlusona. — Prev.
98
Možda i nije bilo ništa naročito u izgledu starijeg čovjeka koga
sam tu ugledao: bio je to žilav i od sunca preplanuo čovjek, kao što
su većinom stari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeću, po
kvekerskom68 kroju; samo mu oko očiju bijahu protkane
mikroskopski sitne vraske69, nastale zacijelo za neprestane plovidbe
u mnogim burama i olujama, kad su oči netremice usmjerene
naprijed, u daljinu. Takve mrštine osobito se ističu kad je pogled
mrk.
— Jeste li vi kapetan »Pequoda«? — upitah pristupajući
šatorskom ulazu.
— Pa da i jesam kapetan »Pequoda«, što bi ti od njega? —
dočeka čovjek.
— Namjeravam se ukrcati.
— Namjeravaš, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad
bio na brodu koji je nastradao?
— Nisam, gosparu, nikad.
— A o kitolovu ni pojma, je li tako, a?
— Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da ću ubrzo naučiti.
Nekoliko sam puta plovio na trgovačkim brodovima, pa mislim,
da...
— K vragu trgovačk brodovi! Da mi nisi nikad više o njima
zatrabunjao. Polomit ću ti obje hodaljke ispod krme ako samo još
jedanput zucneš o tim trgovačkim karkašama! Trgovački brodovi —
sve su to rutine i putine! Čini se da ti se grudi nadimaju od puste
gordosti što si služio na tim karampanama, a? Ali, čovječe, što te
spopalo te si odjednom toliko navro da ideš na kitaricu? Malo je to
sumnjivo, a? Da nisi opljačkao svoga kapetana, a? Kad brod na
more, a ti onda kolji svoje časnike, a?
Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam
kako se ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u šali, krije
pomorac junačina, kvekerski otočanin s Nantucketa, sa svim svojim
predrasudama i okorjelim nepovjerenjem prema svakom strancu koji
68
Quakeri (engleski: plašljivci), isprva podrugljivo ime sekti koju je u 17. st.
osnovao Fox u Engleskoj, a koja se poslije proširila i u Sjev. Americi. Izvor vjere je
»unutrašnje svjetlo«, i poput katolika vjeruju u mnoge dogme. Odbijaju služiti
vojsku. Danas ih živi u SAD-u oko 150.000. — Prev.
69
vraske su bore — M.
99
nije došao s rta Coda ili Vineyarda.70
— Ali koji te đavo tjera u lov na kitove? To hoću da znam prije
nego što i pomislim na to da te primim na svoj brod!
— Ono, kako da kažem, gosparu, htio bih vidjeti lov na kitove.
A htio bih da se i svijeta nagledam.
— Htio bi da vidiš lov na kitove, a? A jesi li ti već vidio
kapetana Ahaba?
— A tko je kapetan Ahab, gosparu?
— Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog
broda!
— Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim
kapetanom.
— Ti, mladiću, razgovaraš sada s kapetanom Pelegom, da, s
kapetanom Pelegom, mladiću! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i
opskrbljujemo ga svime što je potrebno, pa i posadom. Mi smo
suvlasnici i agenti. Ali, što ono htjedoh reći — da, da, ako dakle
želiš znati što je lov na kitove, kako veliš, reći ću ti nešto, pa se
možeš još predomisliti i uhvatiti maglu. Bacide pogled na kapetana
Ahaba, mladiću, pa ćeš vidjeti da ima samo jednu nogu.
— A što vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom?
— Izgubio, ha, ha! E, mladiću, amo te, bliže k meni: oderala,
požderala, sažvakala i smljaskala mu nogu najstrašnija i naglavatija
kitina koja je ikad nasrnula na čamac! Ah, ah!
Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bučne rječitosti, a
kosnuo me se i bol što se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali
rekoh što sam mogao mirnije:
— Sve to što vi govorite, gosparu, zacijelo je živa istina, ali
kako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio strašniji i neobičniji
od ostalih kitova, premda bih, da kažem istinu, mogao to zaključiti
već po samoj toj nesreći.
— Slušajde, momče, tvoja su pluća još nježna, mekana, a glas
ti nije kakav je u morskog vuka. Je li baš istina da si već prije bio na
moru? Jesi li siguran?
— Gosparu — rekoh — mislim da sam već kazao kako sam
četiri puta plovio na trgovač...
— Zaveži i pamti što ti rekoh: neću ni da mi pisneš o tim
70
Cape Cod, rt na poluotoku Massachusetts, na obali Atlantika; Martha's
Vineyard, otočić kraj Nantucketa; jedno i drugo mjesto opkoljeno morem. — Prev.
100
svojim trgovačkim brodovima. Deder da se razumijemo. Natuknuo
sam ti što je lov na kitove, pa mi sad reci: imaš li još volje da
postaneš kitolovac?
— Imam, gosparu.
— Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji će svoj harpun sjuriti u
grlo živom kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo!
— Jesam, gosparu, ako baš mora tako biti, ali ne od pustog
razmetanja, i ne vjerujem da bi to tko mogao od mene tražiti.
— E, i ta ti valja! No ti nisi htio poći samo u lov na kitove, pa
da na svojoj koži osjetiš što je to kitolov, nego si naumio da se i
svijeta nagledaš. Nisi li tako rekao? Nešto sam tako čuo. Pa dobro,
stupi dva-tri koraka naprijed i s pramca pogledaj ravno preda se, a
onda se vrati da mi kažeš što si vidio.
Trenutak sam stajao na mjestu, u čudu s tog traženja; nisam
pravo znao bih li shvatio ozbiljno ili kao šalu. No kad mi se pogled
sukobi s okom kapetana Pelega, koje je lukavo i mrko žmirilo u me,
trgnem se da izvršim što je od mene tražio.
Idući naprijed i gledajući preko pramca, primijetim kako se
usidreni brod ziba na valovima plime i kako je okrenut prema
otvorenome moru. Pogled je pucao unedogled, ali je obzorje bilo
nevjerojatno pusto i sumorno, bez i najmanje promjene.
— No, kako glasi izvještaj? — upita Peleg kad sam se vratio.—
Što si vidio?
— Nije baš mnogo — odgovorim — sve sama voda,
bezgraničan horizont, i mislim da je okrenulo na oluju.
— E, pa što ti onda misliš kad veliš da bi htio »vidjeti malo
svijeta«? Misliš li da ćeš obilaskom oko Cape Horna vidjeti nešto
više nego sada? Vidjet ćeš baš toliko, i ništa više.
Malo sam se lecnuo, no htio sam da idem u lov na kitove, a kad
sam već naumio, onda idem! »Pequod« je bio sjajan brodić, i boljeg
možda i nema. I to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako
odlučan, izjavi da je spreman da me primi na brod.
— Možeš odmah i potpisati isprave — nastavi on; — Hajd sa
mnom.
I rekavši to, pođe niza stube u kabinu.
Tu je na gredi krmenici sjedio čovjek koji se meni pričinjao
kao najneobičnije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to
kapetan Bildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih
dioničara toga broda. Ostale dionice, kako to često biva u tim
101
lukama, nalazile se u rukama mnoštva starih užitnika: udovica,
siročadi i poslužitelja, od kojih su jedni posjedovali dionica u
vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi u vrijednosti jedne
palubne daske, a treći u vrijednosti dva-tri brodska čavla.
Nantucketanci ulažu svoj novac u jedrenjače-kitarice, baš kao što vi
svoj ulažete u solidne državne papire koji donose dobre kamate.
Treba znati da je Bildad, baš kao i Peleg i mnogi drugi
Nantucketanci, bio kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili
na tom otoku i sve do današnjeg dana uglavnom sačuvali u
neobičnoj mjeri kvekerske osobine, preinačivši ih samo prema
novim prilikama i potrebama, često na neobičan i protuslovan način.
I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci i kitolovci.
To su borbeni kvekeri, koji žude za osvetom.
Ima među njima ljudi koji, kršteni biblijskim imenima —
osobito raširen običaj na tom otoku — a još od djetinjstva priučeni
na svečani i dramatični »ti« iz kvekerskoga govora, u svome daljem
životu, punu najsmjelijih i najopasnijih pustolovina, spomenutim
osobinama, koje se nikad nisu izgubile, dodaju još mnoge značajke i
obilježja neustrašivosti, koji ne bi bili nedostojni kakva
skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskoga rimskog
pjesnika. Pa kad se takve karakterne osobine sjedine osobitom
pameću i odvažnim srcem u jednom čovjeku, koji se u tišini dugih
noćnih straža na palubi, u dalekim vodama i pod zviježđem
neviđenim u našim sjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno
i protiv svih tradicija, primajući svu milinu i svu divljinu prirode
izravno i nepomućeno — onda je takav čovjek, osim ako se ne
dogodi kakva slučajna pomoć, upućen da nauči poseban jezik,
hrabar i nervozno uzvišen. Takav čovjek bit će jedan na popisu u
svoj naciji, bit će robustna starinska pojava, kao stvorena za
uzvišene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatički, neće
nimalo umanjiti ako su takvu čovjeku, od rođenja ili uslijed nekih
kasnijih okolnosti, u dnu duše izvjesne osobine koje se čine kao
nešto uporno i napol bolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena
svim velikim tragičnim karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i
častoljubivi mladići: svaka smrtna veličina samo je bolest i ništa
drugo. No zasad nam se još nije baviti takvim čovjekom, nego
sasvim drukčijim, čovjekom koji je doduše neobičan, ali je ta
neobičnost opet proizišla iz neke druge kvekerske faze, koju su
izmijenile individualne prilike.
102
Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imućan
kitolovac koji se povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu
Pelegu, koji je za takozvane ozbiljne stvari mario baš koliko i za
lanjski snijeg, nazivajući ih glupostima, kapetan Bildad ne samo što
je bio odgojen po načelima najstrože kvekerske sekte u Nantucketu,
nego ni sav njegov dalji pomorski život, ni sve nage ljepotice što ih
je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti; nije se ni
najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unatoč svoj
toj neslomljivosti, taj dični kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iako
mu je njegova savjest branila da s oružjem u ruci brani svoju zemlju
od napadača, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i
Pacifiku, i premda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja
ljudske krvi, on je, odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao
krv levijatana. Ne znam kako se bogobojazni Bildad, u predvečerje
svog života, sjećajući se svega toga, mogao pomiriti sa svojom
savjesti, no bijaše kao da ga sve to nije baš mnogo mučilo; on je po
svoj prilici već poodavno došao do razboritog i mudrog zaključka da
je religija jedno, a život drugo. Svijet plaća dividende. Od malog
kamarota71 u pohabanom surom kaputiću postao je harpunar sa
širokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika
čamca, zatim do prvog božmana,72 do kapetana i najposlije do
principala.73 Bildad je, kako sam prije napomenuo, završio svoju
pustolovnu karijeru povukavši se iz poslovnog života, u lijepoj
starosti od šezdeset godina; to malo dana što mu je preostalo htio je
provesti u miru, živeći od svojih zasluženih prihoda.
Žalibože moram reći da su Bildada smatrali nepopravljivim
starim škrtcem, koji je, dok je još plovio, bio tvrd i nesmiljen
poslodavac. U Nantucketu sam saznao ponešto neobičnu pripovijest
kako su ljude njegove posade, kad je zapovijedao na staroj kitarici
»Categut«, po povratku s putovanja gotovo sve redom morali
otpremiti u bolnicu, jer su svi bili iscrpljeni i iznemogli. Za
pobožnika, i to još kvekerskog, uistinu je bio u najmanju ruku
čovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on doduše nije
grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobično
teškom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi božman, znao vas
Pomoćnik kamerijera (konobara). — Prev.
Božman, podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. — Prev. Vidi
bilješku 24
73
Principal, brodovlasnik. — Prev.
71
72
103
je tako pogledati svojim sivim pronicavim očima te biste ma što
dohvatili, bat ili užarsku klupu,74 pa se uzvrckali i kao ludi počeli
raditi, samo da nešto radite. Nemarnosti i dangube kod njega nije
bilo. On sam bijaše utjelovljenje čovjeka koristoljupca. Na njemu,
onako koštunjavu i presmičavu, nije bilo ni trunke suvišna mesa ni
suvišne brade, tek nekoliko kovrčavih dlačica, nalik na iznošen pust
njegova šešira sa širokim spuštenim obodom.
Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na
krmenici kad sam za kapetanom Pelegom sišao u kabinu. Prostor
između jedne i druge palube bio je skučen, i tu vam je sjedio stari
Bildad, ravan kao štrklja; uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujući
se, da čuva skute svoga kaputa. Klopavi šešir ležao je pred njim na
stolu; noge je ukočeno prebacio jednu preko druge, a sivi mu je
kaput bio do grla zakopčan; na nosu mu bile nataknute naočale, i
kao da se sav zadubio u čitanje neke knjižurine.
— Bildade! — klikne kapetan Peleg. — Ti opet po starom, a?
Proučavaš tu svoju Bibliju već trideset godina, siguran sam. Dokle si
već došao?
Bildad, kao da se već privikao na bezbožni govor svoga starog
druga, ne osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano diže glavu,
pa vidjevši mene, upitno pogleda u Pelega.
— Kaže da je pravi čovjek za nas — reče Peleg. — Hoće da se
ukrca na naš brod.
— Hoće? — na to će Bildad šupljim glasom, okrećući se prema
meni.
— Hoće! — ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo
njegovo kvekerstvo.
— Što ti se čini, Bildade? — upita Peleg.
— Može — odvrati Bildad, te me još jedanput ošine svojim
pogledom, pa nastavi glasno čitati svoje sveto štivo.
Meni se činilo da je to najveći stari kvekerski osobenjak koga
sam ikad u životu vidio, utoliko više što je Peleg, njegov prijatelj i
drug iz starih dana, bio onakva halabura. Nisam međutim ništa
rekao, i samo sam se oštro ogledavao. Peleg sad izvuče pretinac,
izvadi brodske knjige, privuče tintu i pero bliže k sebi i sjedne za
mali stolić. Pomislim da je već krajnje vrijeme da budem načistu o
74
Užarski alat; kroz užljebine klupe teče ovojnica, a služi za lakše ovijanje
konopa. — Prev.
104
uvjetima pod kojima bih pristao služiti. Već sam bio upućen da
kitolovci ne primaju stalne plaće, nego da svi mornari, pa i sam
kapetan, dobivaju izvjesne udjele od čiste dobiti, zvane »česti«, i da
se visina tih »česti« određuje prema važnosti i odgovornosti posla
što ga tko na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da će meni,
kao početniku u tom poslu, dodijeliti prilično neznatnu »čest«, no,
kako sam već prije plovio te znao kormilariti, načiniti upletku75 i sve
ostalo, ja po svemu onom što sam čuo, nisam nimalo sumnjao da će
mi pripasti dvjesto sedamdeset i peta »čest«, odnosno 275-ti dio od
čiste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobit bila. Pa iako je 275-ta
»čest« bila ono što kitolovci zovu »čestica«, ipak je bila više nego
ništa; ako bi nas sreća poslužila na putovanju, moglo bi to biti
gotovo toliko da bi mi nadoknadilo trošak za odjeću, a da i ne
govorimo o hrani, za koju u tom slučaju ne bih morao platiti ni
prebijene pare.
Zacijelo ćete pomisliti: jadan je to i čemeran način da
nagomilaš neko kneževsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od
onih kojima je do zgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa
ću učiniti zâtku76 svakoj morini i vjetrušini. Smatrao sam, uostalom,
da je 275-ta »čest« primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo
čudio kad bi mi ponudili 200-ti dio, jer sam bio momak čvrst i
plećat.
Ali evo, zašto sam pomalo sumnjao u to da će mi dodijeliti
primjerenu »čest« za moj trud: ja sam već na kopnu ponešto čuo o
kapetanu Pelegu i o njegovu starom i čudnom drugu Bildadu: kako
su oni glavni vlasnici »Pequoda«, pa kako su stoga drugi, mali i
raspršeni dioničari prepustili sve vođenje poslova i svu upravu
brodom njima dvojici. A posigurno sam znao da stari škrtac Bildad
ima odlučnu riječ kad je posrijedi primanje ljudi na brod; pogotovu
sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na »Pequodu« kao da je kod
kuće, našao ga gdje u kabini čita Bibliju, udobno smješten, kao da je
kraj domaćeg ognjišta. I dok se Peleg mučio da nožićem zareže
pero, stari Bildad, koji je usto bio tako važna osoba u tom poslu, na
moje najveće čudo nije uopće za nas mario, te je mirno i dalje
gunđao, čitajući iz svoje knjižurine prigušenim glasom: »I ne
sabirajte sebi blago na zemlji gdje ga izgriza moljac i hrđa...«
75
76
Mornarsko upletanje konopa. — Prev.
Izazvati na mejdan, megdan, dvoboj. — Prev.
105
— Onda, kapetane Bildade — prekine ga Peleg — što veliš,
koliko da damo tom mladiću?
— Ti ćeš to najbolje znati — začu se odgovor kao iz groba —
sedamsto sedamdeset i sedma čest valjda neće biti previše, je li
tako? — I nastavi čitati: »Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga
ni moljac ni hrđa ne izgriza. Jer gdje ti je blago...«
Da, blago, dabome, pomislih ja, i još kakvo! sedamsto
sedamdeset i sedma čest! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na
ovom svijetu prikupim mnogo česti što ih moljci i hrđa uništavaju,
jer »čest« koju ti meni nudiš, uistinu je prava »čestica«, pa iako bi
veličina brojke u prvi mah mogla čovjeka neupućena u te račune
zavesti u bludnju — ako samo malo promisli pa se sjeti da je to
razlomak, onda će se najposlije ipak uvjeriti da je sedamsto
sedamdeset i sedmi dio jednoga groša kudikamo manje od sedamsto
sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.
— Oči ti ispale, Bildade! — usklikne Peleg. — Valjda ne
misliš podvaliti ovom mladiću! Treba mu više dati!
— Sedamsto sedamdeset i sedmu čest — ponovi Bildad, i ni
okom da bi trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: »... Jer gdje ti je
blago, tu će ti biti i srce.«
— Uzet ću ga i dat mu tristoti dio — reče Peleg. — Jesi li čuo,
Bildade? Tristoti dio, velim!
Bildad odloži svoju knjigu, svečano se okrenu k njemu i reče:
— Kapetane Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu
dužnosti prema ostalim vlasnicima ovog broda, prema
mnogobrojnoj siročadi i prenogim udovicama, jer ako ovom
mladiću dodijelimo njegov dio odveć podašnom rukom, kruh
svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejačadi.
Sedamsto sedamdeset i sedmu čest, kapetane!
— Bildade! — rikne Peleg, skoči i ustrča se po kabini. —
Strijela te nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad poslušao
tvoj savjet u tim poslovima, imao bih već odavna savjest tako teško
opterećenu sovrnjom77 grijeha te bih s njom potopio i najveću
brodinu koja je ikad oplovila Cape Horn!
— Kapetane Peleg — nato će Bildad mirnim i ustaljenim
glasom — ne znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili šezdeset
77
Sovrnja, gruž ili balast — kamenje ili pijesak što se stavljao na dno spremišta
kad je brod prazan, da se ne bi izvrnuo. — Prev.
106
stopa duboko, ali kako si još okorio grešnik, strah mi ljuti dušu
obuzima da je dno savjesti tvoje prolomljeno, te će potonuti, a tebe,
kapetane Peleg, sa sobom povući u ponor, u oganj vječni.
— U ponor! U oganj vječni! Pa ti me vrijeđaš! Vrijeđaš me
tako da se više ne može podnijeti! Bezočnost je najveća kad nekom
govoriš da mu je dan kurs78 put pakla! Sto mu gromova! Hajd reci
još jedanput to što reče, da mi dušu iščupaš, ali ja ću, da, ja ću
progutati živa jarca s kožom i rogovima! Van iz kamare, odurni
licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!
I tako grmeći jurnu na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj
zadjevici brzo i vješto kao jegulja.
Preneražen tim lomom između dvojice glavnih i odgovornih
vlasnika broda, već napol u nakani da se povučem s broda što je pod
tako čudnim vlasništvom i zapovjedništvom, odstupih s vrata, da
van pustim Bildada, koji će sigurno navrat nanos prema izlazu, u
strahu od Pelega i njegova gnjeva. No, na moje najveće čudo, on
ponovno sjede na gredu, sasvim mirno, ne pokazujući ni po čemu
namjeru da se povuče. On kao da je već bio obiknuo na takvo
vladanje okorjelog grešnika Pelega. Peleg je međutim, iskalivši svoj
bijes, također sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je još malo
podrhtavao, kao da je još nervozan.
— Hu! — othukne najposlije — čini se da se bura podušila pod
vjetar. Bildade, nekoć si tako fino umio naoštriti koplje, ded mi
zašilji pero, hoćeš li. Moja bi keba već morala pod brus. Aha, evo
ga, u redu, Bildade! Ovamo se, mladiću: ne reče li da se zoveš
Ismael? Dakle, tristota čest.
— Kapetane Peleg — rekoh — imam prijatelja koji također
želi na brod. Da ga dovedem sutra?
— Zna se — odvrati Peleg — dovedi ga samo, da vidimo
kakav je.
— A koju čest traži? — progunđa Bildad, dižući pogled s
knjige u koju se opet zadubio.
— O, to neka ne bude tvoja briga Bildade — na to će Peleg.—
Je li već lovio kitove? — upita okrenuvši se k meni.
— Ubio je on više kitova nego što ja mogu nabrojiti, kapetane
Peleg.
— A ti ga onda dovedi.
78
Smjer kojim plovi brod. — Prev.
107
Potpisavši kontrakt, odoh, duboko uvjeren da sam toga jutra
obavio dobar posao, te da je »Pequod« onaj brod što ga je Yojo
odabrao da Queequega i mene ponese oko Rta.
No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda, s
kojim sam imao ploviti, nije ni pojavio. Događa se, međutim, vrlo
često da se jedrenjače-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva
posada ukrca, pa da tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme
zapovjedništvo, jer su ta putovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za
boravak u domaćoj luci tako kratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili
kakav sličan interes, ne miješa mnogo u poslove oko broda,
privezana uz kraj, nego ih prepušta brodovlasnicima, te oni vode
brigu o brodu dok sve ne bude spremno za polazak. Pa ipak, nije na
odmet da baciš pogled na svoga budućeg zapovjednika prije nego
što se neopozivo predaš u njegove ruke. Vratih se stoga kapetanu
Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao naći kapetana Ahaba.
— A što će ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si
primljen na brod!
— Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti.
— Mislim da sada neće biti moguće. Ne znam pravo što je s
njime: zatvori se u kuću, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne
vidi ništa od bolesti. I zaista nije bolestan, ali nije baš ni zdrav.
Jedno je sigurno, ni mene ne želi uvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe
ne želi. Čudan ti je svat taj kapetan Ahab, tako barem neki misle, ali
je duša od čovjeka. Ništa se ne boj, zavoljet ćeš ti njega! Plemenit je
to čovjek, nije pobožan, a nalik je na kakva Boga, taj kapetan Ahab!
Ne govori mnogo, ali kad mu poteče riječ, imaš što i čuti. Velim ti,
Ahab je neobičan čovjek. Bio je on po koledžima i među
kanibalima; nagledao se on većih čuda nego što su valovi i morske
dubine; svojim se vatrenim kopljem džilitao na strašnijeg i
neobičnijeg neprijatelja nego što su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na
svem ga otoku nema oštrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad
ni kapetan Peleg: to ti je Ahab, mladiću, a u starini je Ahab, kako
znaš, bio okrunjen kralj!
— I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu
psi krv lizali?79
— Ovamo te bliže k meni — reče Peleg, a u očima mu zaiskri
izraz od kojeg se gotovo uplaših. — Slušaj, momče, da nisi nikad
79
Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. — Prev.
108
izustio te riječi na palubi »Pequoda«! I ni na kojem mjestu! Kapetan
Ahab nije sam sebi nadjenuo to ime. Bješe to ludi hir njegove majke
udovice, što je svijetom promijenila kad je njemu bilo svega godina
dana. A ona je stara Indijanka Tistig u Gayheadu rekla da je u tom
imenu neko proročansko značenje. Možda će ti to isto reći i druga
benetala. Želim te opomenuti. Sve je to pusta lagarija. Znam ja
dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina plovio sam s njim kao
prvi njegov božman: znam ja, kakav je; dobar je to čovjek; nije ti on
neki pobožnjak kao Bildad, nego valjan čovjek, što psuje pomalo
kao i ja, samo što on više vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odveć
veseo, a pri posljednjem putovanju kući bješe neko vrijeme kao da
nije onaj isti, ali kako i ne bi kad je ostao bez nogć, a rana ga pekla.
Znam i to da je sve od časa kad mu je pri posljednjem putovanju ona
prokleta ulješura odgrizla nogu, postao nekako sjetan, očajno sjetan,
i divlji ponekad: no sve će to proći. I da ti jedanput zauvijek rečem,
mladiću: bolje je ploviti s valjanim kapetanom u koga je mrko lice
negoli s lošim koji se smije. A sada zbogom, mladiću, i ne sudi
krivo o kapetanu Ahabu samo zato što mu se dogodilo da nosi ružno
ime. Osim toga, mladiću, ima ti on ženu — oženio se prije dva
putovanja — lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom.
I pomisli: s tom divnom, mladom ženom ima starina dijete, i zato ne
vjeruj da je Ahabova nesreća beznadna! Ne, ne, mladiću! Koliko
god bio pogođen, Ahab je sačuvao ono ljudsko u sebi!
Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to što sam slučajno
saznao o kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim sažaljenjem
prema njemu. U to sam vrijeme prema njemu osjećao simpatiju, i
nekako mi ga bilo žao, ni sam ne znam zašto, osim ako nije zbog
okrutnog i zlog gubitka što ga bijaše pogodio, zbog izgubljene noge.
I ja sam prema njemu osjećao čudno neko strahopoštovanje, duboko
i neopisivo. Ne znam što bijaše, ali sam tako osjećao, i to me nije od
njega odvraćalo, iako sam postajao nekako nestrpljiv zbog
tajnovitosti što je okruživala tog čovjeka, koga sam onda jedva i
poznavao. No moje misli malo-pomalo krenuše drugim smjerom,
tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.
109
17. QUEEQUEGOV RAMAZAN
Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imaše trajati cio
dan, odlučio sam ga ostaviti na miru sve do večeri, jer duboko
poštujem svačije vjerske dužnosti, ma kako smiješne bile, te ne bih
imao srca narugati se ni bratovštini mrava koja bi obožavala kakvu
gljivu ludaru, ili smijati se onim drugim stvorenjima koja se u
stanovitim krajevima naše zemlje s nekom ropskom uslužnošću,
besprimjernom na drugim planetima, klanjaju pred poprsjem kakva
pokojnog zemljoposjednika, a samo zato što je nagomilao imanja
koja se još drže i daju u zakup u njegovo ime.
Mislim da bismo mi, dobri kršćani prezbiterijanci, morali u tim
stvarima biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako
neizmjerno nadmoćnim prema ostalim smrtnicima, poganima ili ma
kojim drugim ljudima, zbog njihovih ludih pojmova u tom pogledu.
Tu vam je, na primjer, Queequeg, koji o Yoji i Ramazanu zacijelo
ima najapsurdnije pojmove — ali što onda? Mislim da je Queequeg
znao što radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mu bude. Sve rasprave
s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato — pustimo ga s mirom,
kako rekoh. A nama svima — prezbiterijancima kao i poganima —
neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te
bi nam se valjalo urazumiti.
Predvečer, kad sam mislio da je zacijelo završio svoje vjerske
čine i obrede, pođem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema.
Pokušam ih otvoriti, no bila su iznutra zabravljena.
— Queequeg! — ja ću tihim glasom kroz ključanicu. Tišina. —
Ej, Queequeg, zašto ne odgovaraš? Ja sam, Ismael!
Tišina kao prije. Počeh se uznemirivati. Ta imao je toliko
vremena. Da ga nije udarila kap? Zavirih kroz ključanicu, no kako
su vrata vodila u prazan kut sobe, pogled kroz rupicu nije ništa
otkrivao; mogao sam vidjeti samo noge kreveta, dio zida, i ništa
više. Začudio sam se kad sam vidio prislonjen uza zid drveni držak
Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijaše sinoć oduzela prije
nego što smo se uspeli u sobu. Čudno, pomislih, no kako tamo stoji
njegov harpun, a on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kuće,
zacijelo je i on u sobi, o tome ne može biti nikakve sumnje.
— Queequeg! Queequeg! — Sve tiho. Očito se nešto dogodilo.
Udarila ga kap! Pokušah silom otvoriti vrata, ali su čvrsto
110
odolijevala. Sjurivši niza stube, priopćih svoju bojazan prvoj osobi
koju sam susreo — sobarici.
— Eto, eto! — zakriča ona. — Već sam mislila da se nešto
moralo dogoditi. Poslije doručka pošla sam gore da spremim
postelju, no vrata su bila zaključana, i ni šušnja da čuješ. I sve
odonda — mrtva tišina. No, mislila sam da ste obojica otišli te u
sobi, za bolju sigurnost, zaključali svoje stvari. Ovamo, gospo
gazdarice! Zločin! Gospođo Hussey! Udarila ga kap! — i sve tako
vičući odjuri prema kuhinji, a ja za njom.
Odmah se pojavi gospođa Hussey, s lončićem gorušice u
jednoj, a bocom octa u drugoj ruci: dotrča iz kuhinje gdje je dotle
punila gostarice i usto grdila svoga malog crnog pomoćnika.
— U drvarnicu! — kriknuh. — Gdje je drvarnica? Potrčite
zaboga i donesite nešto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru!
Udarila ga kap, kad vam kažem! — i već sam bez svake svrhe i
potrebe opet jurio gore, praznih ruku, kad mi gospođa Hussey
prepriječi put sa svojim lončićem muštarde, sa svojom bocom i sa
svim octom svoga nacerenog lica.
— Što vam je, mladiću?
— Brže po sjekiru! Za pet rana Božjih, neka smjesta netko od °
vas otrči po liječnika, a ja ću dotle razvaliti vrata!
— Slušajte! — na to će gazdarica, te brzo ostavi bocu da
oslobodi jednu ruku. — Slušajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od
mojih vrata? — i pri tim me riječima zgrabi za ruku. — Što vam je?
Što je s vama, mornaru?
Što sam mogao mirnije, ali i što hitrije, razjasnih joj što je
posrijedi. Nesvjesno klopkajući bočicom octa po nosu, časak je
razmišljala, a onda uskliknu:
— Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila — te otrča
do malog spremišta pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi
reče da je Queequegov harpun nestao. — Ubio se! — poče vikati.
— Opet nesreća kao onda sa Stiggsom, i opet ode jedan
pokrivač, Bog se smilovao njegovoj majci, to će mi upropastiti
kuću! Ima li jadni mladić sestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty,
otrči do pismoslikara Snarlesa i reci mu neka mi odmah islika ploču
s natpisom: »Samoubojstvo zabranjeno; ne smije se pušiti u
dvorani!« To znači ubiti dvije muhe jednim udarcem! Ubiti? Neka
se Višnji smiluje njegovoj duši! Kakva je to buka? Ej, mladiću,
počekajte malo!
111
— I potekavši za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio
da silom otvorim vrata.
— Ne dopuštam! Ne dam da mi kuću razvaljujete. Idite po
bravara, tu je jedan milju odavde. Ali, čekajte! — I segnu rukom u
džep: — Evo ključa kojim ćemo možda otvoriti! Da vidimo! — I u
tom okrenu ključ u bravi, ali nuto muke: Queequeg iznutra još i
zasun povukao, te od ključa ne bijaše koristi.
— Valja mi silom otvoriti — opet ću ja, te uzmaknem malo
natrag, da bih se bacio na vrata, kadno me krčmarica opet zadrža,
kazujući kako ne dopušta, da joj kuću razvaljujem. No ja se otrgoh i
onda svom težinom — tres! — po vratima.
Uz zaglušnu buku vrata se otvoriše, a kvaka tako žestoko udari
o zid te je žbuka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh što i
vidjeti: sjedi Queequeg nasred sobe, miran i sabran; podvio noge
poda se, a Yoju drži navrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio
se kao da je od kamena i gotovo ne pokazuje znaka života.
— Queequeg — rekoh prilazeći k njemu. — Queequeg, što je s
tobom?
— Ta nije valjda cio dan tako proveo? — u čudu će gazdarica.
No ma što mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju
da ga gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijaše ga strašno vidjeti u
onome ukočenom i neprirodnom položaju, pogotovu gdje je po svoj
prilici onako sjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.
— Gospođo Hussey — rekoh — svakako je živ, pa vas molim
da nas ostavite nasamo: ja ću već sam razvidjeti što je.
Zatvorivši za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne
na stolicu, no uzalud. Sjedi čovjek te sjedi, pa ništa. Presamitih se od
silne ljubaznosti, a on ni da me pogleda, ni okom da trepne.
Da sve to možda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih.
Možda se na njegovu otoku tako posti, sjedeći skrštenih nogu? Bit
će da je tako, valjda mu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez
sumnje će prije ili kasnije ustati. Ne može to, hvala Bogu, vječno
trajati; Ramazan je samo jedanput u godini, ali ne vjerujem da je i
tada baš točan.
Sišao sam na večeru. Dosta sam sjedio i slušao duga
pripovijedanja nekih mornara koji su se upravo vratili s »izleta«
(tako su nazivali kraće putovanje u lovu na kitove, na škuni ili
112
briku,80 ograničeno samo na sjeverni smjer lovišta, Atlantski ocean),
slušao sam te pripovijesti »izletnika« gotovo do jedanaest sati, a
onda se uputih gore na počinak, čvrsto uvjeren da je Queequeg
obavio Ramazanske vjerske dužnosti. Ali ni govora! Sjedi on kako
sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Već se
počeh na njega ljutiti, činilo mi se baš besmisleno i glupo sjediti
tako podvinutih nogu cio dan i pol noći, u hladnoj sobi, s komadom
drveta na glavi.
— Za ime Božje, Queequeg, trgni se već jedanput i ustaj da
večeraš! Zacijelo umireš od gladi! Ubit ćeš se tako, Queequeg!
Ali on ne uzvrati ni slova.
Sav u očaju zbog njega, najposlije odlučih leći: sigurno će i on
za mnom, rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teški ogrtač od
medvjeđe kože te se njime ogrnuh, jer se činilo da će noć biti vrlo
hladna. Queequeg pak imaše na sebi samo obični jaket. Isprva, ma
koliko se mučio, nikako da usnem. Ugasio sam svijeću, a od same
pomisli na Queequega, koji, ni četiri stope daleko od mene, sjedi u
onako nezgodnu položaju, sam u toj studeni i mraku — od te mi
pomisli zaista bijaše teško. Zamislite samo: spavati svu noć tako u
istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutih nogu,
provodeći svoj turobni i zakučasti ramazanski obred!
No naposljetku nekako zaveslah u san, te ništa više nisam znao
sve dok nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega
kako još sjedi na istom mjestu, kao prikovan. No čim je prva zraka
sunca virnula kroz prozor, ustade moj Queequeg: ukočeni mu
zglobovi pucketahu, ali mu lice bijaše vedro i zadovoljno. Došepelji
prema meni, pritisnu svoje čelo o moje i reče da je njegov Ramazan
minuo.
Ja, kako već prije spomenuh, nemam ništa ni protiv čije vjere,
ma kakva ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog
čovjeka zato što taj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri
pomahnita, kad ta njegova vjera postane muka te ovaj naš svijet
pretvori u svratište u kojem se čovjek osjeća nelagodno i nevoljko,
onda je, mislim, vrijeme da ga pozovemo ustranu i da s njime o
tome raspravimo. I baš tako sam učinio i ja s Queequegom.
— Queequeg — rekoh — lezi sad u postelju i dobro slušaj.
Stadoh mu pripovijedati o prvim počecima i razvoju
80
Brod na dva jarbola s križnim jedrima. — Prev.
113
primitivnih religija i dođoh tako na različite vjere našeg vremena,
sve nastojeći da Queequegu dokažem kako su svi ti postovi,
korizme, Ramazani i beskrajno sjedenje po studenim, pustim
sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a duši nije ni od kakve
koristi, ukratko, da je sve to u očitoj protivnosti s jasnim zakonima
higijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli što on —
u drugom pogledu tako bistar i pronicav urođenik — oko toga
smiješnog Ramazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od
posta slabi tijelo, pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, začete za
vrijeme posta, neminovno napol izgladnjele. To je razlog što većina
vjernika bolesna želuca ima i njeguje tako bolećive ideje o budućem
životu.
— Sve u sve, Queequeg — rekoh — znaj da je pakao pojam
koji je najprije potekao od kakva slabo probavljena jela, pa se dalje
razvijao kroz hereditarne bolesti želuca, prouzrokovane
ramazanskim postom.
Zatim sam ga pitao ne muče li njega probavne smetnje. Iznio
sam mu smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori
mi da ne boluje od toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi nešto
tako osjetio; bijaše to poslije velike gozbe što ju je priredio kralj,
njegov otac, u proslavu pobjede u nekoj velikoj bitki kad su,
otprilike u dva sata popodne, ubili pedeset neprijatelja te ih skuhali i
pojeli iste večeri.
— Dosta, Queequeg! — rekoh tresući se od groze. — Ne
govori mi dalje! — jer sam sve što je dalje bilo vrlo dobro znao i
bez njegova pripovijedanja. Poznavao sam naime pomorca koji je
bio na onom otoku te mi je kazivao kako je ondje običaj da poslije
svake velike dobivene bitke pobijene neprijatelje nataknu na ražanj
te ih peku u pobjednikovu dvorištu ili vrtu, a onda ih jednog po
jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve pa ih, lijepo obložene
plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa nešto peršina u
ustima šalju »s najboljim željama« svima svojim prijateljima, baš
kao božićne purane.
Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri
mnogo dojmile Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo
uho za takva razlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova
gledišta; a zatim, razumio je u svemu trećinu od onoga što sam mu
govorio, ma kako se ja trudio da govorim što jednostavnije;
naposljetku, on je bez sumnje mislio da o pravoj vjeri zna mnogo
114
više od mene. Gledao me nekako zabrinuto i sažalno, kao da je u
sebi kazivao: eto, prava je grehota što je ovako razborit mladić tako
beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.
Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i pošto je Queequeg za
doručak smazao mnogo obroka ribe, tako da krčmarica nije imala
baš velike koristi od njegova Ramazanskog posta, krenusmo na
»Pequod!«, tumarajući bezbrižno i čačkajući zube košticama
obliša.81
81
Plosnatica, svoja, svac, plošća (vrsta ribe). — Prev.
115
18. QUEEQUEGOV »POTPIS«
Išli smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboružan svojim
harpunom), i kad smo stigli na kraj pristaništa, začusmo hrapavi glas
kapetana Pelega, koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivaše
mi kako nije očekivao da je moj prijatelj i ljudožder, te kako
kanibali nemaju pristupa na njegov brod, ako prije toga ne pokažu
matrikulu.82
— Što mislite time reći, kapetane Peleg? — preuzeh ja,
skočivši preko ograde i ostavivši druga da čeka.
— Mislim — odgovori on — da mi najprije mora pokazati
svoju matrikulu.
— Tako je! — oglasi se i kapetan Bildad svojim šupljim
glasom, pomolivši glavu iza Pelegove na šatorskom otvoru. —
Treba dokazati da je obraćen. — A zatim se okrene Queequegu; —
Sine mraka, pripadaš li kojoj kršćanskoj zajednici?
— On vam je nezávisnjak iz Prve kongregacijske crkve83 —
požurih se ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani urođenici
koji plove nantucketskim brodovima, s vremenom postaju članovi
jedne od mnogih sekta.
— Nezávisnjak! — usklikne Bildad. — Što? Od onih koji se
sastaju u deuteronomijskoj84 dvorani pastora Colemana? — I izvuče
svoj šareni pamučni rubac, protare naočale, pomno ih opet natakne
na nos, iziđe iz wigwama, te se sav onako uštapljen nadazre preko
razme, da bi što bolje promotrio Queequega.
— A otkad je član nezávisnjaka? — obrati se zatim meni. —
Zacijelo ne baš dugo, kako se meni čini, mladiću!
— Ne, nije — nato će Peleg — a nije ni valjano kršten, jer bi
mu inače oprali s lica štogod od onih vražjih modrih mrlja.
— Reci mi, mladiću — povika Bildad — ide li taj Filistejac
uistinu na sastanke deuteronomskog đakona Colemana. Nisam ga
nikad ondje viđao, a prolazim onuda svaki Božji dan.
— Ništa vam ja ne znam o tome đakonu ni o njegovim
Mornarska knjižica, »moreplovnica«, isprave. — Prev.
Strogi kalvinisti, koji ne prihvaćaju ovisnost o državnoj crkvi. — Prev.
84
Deuteronomion, peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi
proučavanjem Mojsijevih knjiga. — Prev.
82
83
116
sastancima; znam samo to — rekoh — da je Queequeg od rođenja
član te Crkve. A i sam je đakon.85
— Mladiću! — na to će Bildad strogo. — Zar sa mnom se
šaliti? Ded govori, mladi Hetićane! Kazuj na kakvu Crkvu misliš.
Našavši se pritiješten, ja mu odgovorih:
— Mislim, gosparu, na drevnu crkvu katoličku, kojoj i vi i ja,
kapetan Peleg i Queequeg, i svaki majčin sin i svaka duša pripada,
mislim na veliku i vječnu Zajednicu svih vjernika; svi njoj
pripadamo, samo što se neki između nas drže nekih posebnosti, koje
nikako ne zadiru u širu vjeru, a u ovoj svi sjedinjujemo ruke.
— Uplećemo, uplećemo ruke, to si valjda htio reči! — usklikne
Peleg i pristupi bliže. — Bolje bi uradio, mladiću, da se ukrcaš kao
misionar, a ne kao mornar, jer, svega mi, nikad ne čuh bolje
propovijedi. Đakon Coleman, ma što! Ni sam otac Mapple ne bi
mogao bolje, a taj već nešto znači! Ej, ti, skokni na palubu, i kvragu
matrikula! Ded reci tamo Quohogu — ili kako mu ono bješe ime?
Neka samo dođe na brod! Gle, gle, ankore mi moje, kakav mu je
harpun u rukama! E, baš mi se sviđa. I nosi je kao pravi harpunar!
Slušaj, Quohog — ili kako se već zoveš — jesi li ikad stajao na
pramcu kitolovačkog čamca? Jesi li ikad njime pogodio?
Ne rekavši ni riječi, Queequeg na njemu svojstven divlji način
skoči na palubu, pa odande jednim skokom na pramac čamca koji je
visio na bočnim sohama, a zatim, uprijevši se lijevom nogom, počne
odmjeravati koplje te onda povika ovako:
— Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi? Viditi?
Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! — i uprijevši pogled hitnu
ubojito željezo ravno preko šešira starome Bildadu; koplje preletje
čitavom palubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.
— A sada — na to će Queequeg, mirno povlačeći uže svog
harpuna — misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!
— Brzo, Bildade — povika Bildadov ortak Peleg, koji se,
zastrašen blizinom bačenog koplja, povukao prema grotlu. — Brzo,
Bildade, dolje po kontrakt, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga,
to jest Quohoga86, za jedan od naših čamaca. Slušaj, Quohog, dat
ćemo ti devedesetu čest, a to nije dobio još nijedan harpunar u
Neke sekte biraju svoje svećenike i propovjednike iz redova običnih vjernika.
— Prev.
86
Igra riječima: hog znači svinja, a hedgehog, jež. — Prev.
85
117
Nantucketu.
I tako pođosmo dolje u kabinu, i na moju najveću radost,
Queequega brzo upisaše i uzeše na brod, kojemu sam ja već
pripadao.
Kad su sve formalnosti bile dovršene i kad je Peleg sve
spremio za potpis, okrenu se k meni i reče:
— Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej, Quohog, vražji
čovječe, potpisuješ li ili stavljaš znak?
No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je već
dvaput-triput prisustvovao sličnoj ceremoniji; uzevši u ruku
ponuđeno pero, nacrta na papir, na pravo mjesto, točnu kopiju
čudnog znaka što mu bijaše tetoviran na mišici; i tako je, zbog
tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji je Queequega krivo nazivao, bilo
napisano otprilike ovo:
Quohog
njegov † znak
Za to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice
gledao u Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajući
po velikim džepovima svoga surog kaputa sa širokim skutima,
svečano izvuče snopić brošura, te izabravši jednu pod naslovom
»Posljednji dan, koji dolazi, ili dok ne bude prekasno«, tutne je
Queequegu u ruke koje zajedno s brošurom primi među svoje i
čvrsto ih stegne, a onda, zagledavši mu se strogim pogledom u oči,
reče:
— Sine mraka, moram prema tebi izvršiti svoju dužnost;
suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas duše svih onih koji
njime plove. Ako si još uvijek odan svojim poganskim običajima, a
sve me strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne
klanjaj se više pred sotonom i zmajem gnusnim! Čuvaj se gnjeva
koji će doći, pamet u glavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog.
Nešto od slanog mora još je ostalo u jeziku starog Bildada,
šaroliko protkanu rečenicama iz Biblije i riječima iz domaćeg
govora.
— Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari našeg harpunara!—
usklikne Peleg. — Pobožni harpunari nisu nikad dobri pomorci,
Pobožnost im gasi vatru u žilama, a oni koji nemaju vatre u žilama,
ne vrijede ni prazne školjke. Sjeti se samo Nata Swainea, jednog od
118
najsmjelijih predvodnika svih lovačkih čamaca u cijelom
Nantucketu i Vineyardu: kad je počeo obilaziti bogomolje i
molitvene skupove, više nikakve koristi od njega! Toliko je počeo
strahovati za svoju prokletu dušu da je izmicao ispred kitova: bojao
se da se neočekivano ne nađe na drugom svijetu, u slučaju da mu
kitovi razbiju čamac i pošalju ga k vragu!
— O, Peleg, Peleg — zabugari Bildad uzdižući oči i ruke — i ti
si se, baš kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama preteškijem, i tebi
je, o Peleg, dobro i predobro znano što znači bojati se smrti; kako se
samo usuđuješ lupetati tako bogohulno? Srce vlastito zavaravaš, o,
Peleg! Reci mi, zar nijesi pomišljao na Smrt i Dan sudnji, kad je
ovaj isti brod »Pequod« blizu obale Japana u oluji izgubio svoja tri
jarbola, na onom putovanju kad si pod zapovjedništvom Ahabovim
bio ukrcan kao prvi božman?
— Ma jeste li ga čuli? — vikao je Peleg, ushodavši se po
kabini i gurajući ruke duboko u džepove. — Čujete li te
izmišljotine? Kada smo svakog trenutka pomišljali da ćemo s
brodom na dno, zar u tim časovima da smo mislili na Smrt i Sudnji
dan? O ne! Onda čovjek nije imao vremena misliti na Smrt! Kapetan
Ahab i ja mislili smo tada samo na život i kako da spasimo svoje
ljude, kako da iz dare87 izvučemo pomoćni jarbol, kako da se
domognemo najbliže luke — da, na to sam onda mislio!
Bildad ne reče više ni riječi nego zakopča kaput te uštapljena
koraka iziđe na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran,
nadgledajući kako na srednjoj palubi jedrari krpaju vršno jedro
glavnog jarbola. Kadikad bi se prenuo, da digne poneku krpu ili
komadić jedrenca što bi inače propalo.
87
Rezervni jarboli, križevi i ostalo drvlje koje se nalazi čvrsto vezano na
palubi. — Prev.
119
19. ZLOGUK SE JAVLJA
— Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod?
Queequeg i ja upravo smo otišli s »Pequoda« i polako se
udaljavali od vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima,
kadli nas tim riječima oslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama
i svojim debelim kažiprstom upro u brod. Bio je bijedno odjeven u
izblijedio kaput i zakrpane hlače, a krpa crna rupca bijaše mu vezana
oko vrata. Sve mu je lice bilo nagusto pokriveno tragovima od
boginja, te je izgledalo kao presušeno korito vododerine, izlokano i
izbrazdano izukrštanim grešpama i mrežotinama.
— Jeste li se ukrcali? — ponovi on.
— Mislite, čini mi se, na »Pequod«? — na to ću mu ja, samo
da dobijem na vremenu, da bih ga što bolje mogao promotriti.
— E da, »Pequod«, onaj brod — odvrati on i povuče ruku, a
čas zatim opet je ispruži ravno preda se, tako da mu kažiprst bijaše
kao bajuneta uprta u cilj.
— Da — rekoh — upravo smo potpisali ugovor.
— I ništa u njemu nije bilo o vašim dušama?
— Kako, molim?
— No možda vi i nemate duše! — nadoda on hitro. — Ništa,
ništa, znam ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, još im je bolje.
Duša vam je kao peti točak na kolima.
— Ma kog bijesa tu čepljuskate88, mornaru? — nestrpljivo ću
mu ja.
— Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve
— smrsi stranac, uzbuđeno naglašujući riječ on.
— Mani ga, Queequeg — rekoh — taj je baš kao da je odnekle
pobjegao: trabunja o nečem i o nekom koga mi ne poznajemo.
— Stop! — usklikne stranac. — Pravo kažete, sigurno još niste
vidjeli Starog Gromovnika?
— Kakva Starog Gromovnika? — upitam ja, u čudu s mahnite
ozbiljnosti njegova držanja i govora.
— Kapetana Ahaba!
— Što? Kapetana našeg broda, zapovjednika »Pequoda«?
88
čepljuskati — blebetati, brbljati, bez pravog značenja ili smisla, govoriti
koješta (bosanski) — M.
120
— Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste
ga još vidjeli, a?
— Nismo. Kažu da je bolestan, ali mu je već bolje, te će
zamalo sasvim ozdraviti.
— Zamalo sasvim ozdraviti! — nasmija se stranac, a smijeh
mu bijaše nekako svečano podrugljiv. — Pogledajte me! Kad moja
lijeva ruka ozdravi, onda će i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne
prije!89
— A što vi znate o njemu?
— A što su vam o njemu rekli? To mi kažite!
— Ništa osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam čuo da je
dobar kitolovac i svojoj posadi dobar zapovjednik.
— Istina je, istina je to; i jedno je i drugo približna istina. Ali
morat ćete hitro poskočiti čim samo zausti zapovijed. Gunđaj po
miloj volji, ali poteci što te noge nose — to je Ahabova lozinka. A
ništa vam nisu rekli o tom što mu se dogodilo blizu Cape Horna, a
davno je to bilo, kad je tri dana i tri noći ležao kao mrtav? Zar vam
ništa nisu rekli o strašnoj borbi sa Španjolcem, pred oltarom u Santi?
Zar ništa o tom? I ništa niste čuli o srebrnoj kupi u koju je Ahab
pljunuo? I ništa o tom kako je za posljednjeg putovanja, baš prema
proročanstvu, izgubio nogu? Ništa o svemu tome i još o mnogo
čemu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sve to?
Svakako ne cijeli Nantucket! No možda ste ipak čuli kako je izgubio
nogu? Da, da, to ste sigurno i vi čuli. To gotovo svi znaju, hoću da
kažem: znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla
ulješura!
— Prijatelju — rekoh mu na to — zaista ne znam što sve znači
to vaše buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se čini da
u vašoj glavi nije baš sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o
kapetanu broda »Pequoda«, onda znajte da mi je poznato sve o tome
kako je izgubio nogu.
— Sve, je li? I sigurno sve? Baš sve?
— Sasvim sigurno!
S podignutim prstom i očiju uprtih u »Pequod«, odrpani je
stranac časak stajao na mjestu, kao u nekom uzbuđenom maštanju.
Zatim se trgne i obrati meni:
— Vi ste se već ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrakt? Pa,
89
Igra riječima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). — Prev.
121
što ćemo, potpis je potpis, bit će što ima biti, a možda, na kraju
krajeva, baš i ne bilo. Bilo kako bilo, sve je već utvrđeno i određeno,
pa ovaj ili onaj mornar mora ići s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se
smilovao! U zdravlju, drugovi, žao mi je što sam vas zadržao.
— Čujte, prijatelju — ja ću nato — ako imate što važno da nam
priopćite, a vi kazujte; no ako ste mislili da ćete s nama tjerati šalu,
onda ste na krivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!
— Što rekoste, dobro rekoste; volim kad čeljade tako
razgovara. Baš ste pravi čovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da,
zbilja, recite im, kad dođete na brod, da mene neće dobiti.
— Ej, brajko, ne možete tako s nama šalu zbijati. Ne, ta ne
pali! Ništa lakše nego praviti se kao da čuvaš neku veliku tajnu!
— Zdravo, mornari, zdravo!
— Zdravo! — uzvratih i ja. — Hajdemo, Queequeg, pustimo
tog luđaka! Ej, stop! Kažite mi svoje ime, ako vam je s voljom.
— Elija.
Elija! pomislih, i tako krenusmo svaki na svoj način sudeći o
tom odrpanom starom mornaru. Zaključismo da mu je sve ono laž i
besmislica: htio čovjek da bude bauk. No još nismo bili odmakli ni
122
stotinjak koračaja, kadli se na nekom uglu slučajno okrenem — i
koga ću vidjeti nego Eliju! Kao da nas je na nekoj udaljenosti
slijedio. Čudno me se kosnu kad ga vidjeh, te ja Queequegu ni riječi
o tom, nego mirno nastavim put, pitajući se radoznalo hoće li
stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo, zakrenu gdje
i mi. Učini mi se da za nama njuška, no s kojeg razloga, to baš
nikako nisam mogao dokučiti. Ta činjenica, pa onda ona njegova
dvosmislenost — napol aludiranje, napol otkrivanje — onaj njegov
zakučasti govor, sve to zajedno počelo je djelovati na mene, te sam
se i čudio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s »Pequodom«,
s kapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom
kod Cape Horna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim što mi je
dan prije kapetan Peleg o njemu govorio, prije nego što sam otišao s
broda, s proročanstvom Indijanke Tistig, s putovanjem na koje smo
se obvezali, i sa stotinu drugih mračnih stvari.
Odlučio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njuškao
za nama. Stoga prijeđoh s Queequegom preko ceste, pa drugom
stranom okrenuh natrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao
da nas uopće ne vidi. Odahnem, te i opet, ovaj put, čini mi se,
konačno, u svom srcu zaključim da je onaj čovjek varalica.
123
20. JURNJAVA NA SVE STRANE
Prođe dan-dva, a na palubi »Pequoda« sve se užurbalo. Ne
samo što su krpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s
velikim komadima jedretine i kolutima konopa — ukratko, sve je
pokazivalo da se pripreme na brodu žurno primiču kraju. Kapetan
Peleg nije nikad izlazio na kraj ili je pak izlazio sasvim izrijetka;
sjedio je u svom wigwamu i budnim okom nadgledao kako ljudi
rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao sve što je bilo
potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i u potpalublju,
radili su do kasno u noć.
Sutradan pošto je Queequeg stavio svoj »potpis« na kontrakt,
javljeno je po svim svratištima i gostionicama gdje su se mornari
zadržavali, da moraju ukrcati svoju opremu još prije noći, jer brod
može svakog časa isploviti. Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod
svoju prtljagu, ali odlučismo spavati na kopnu dokle god bude
moguće. Čini se, međutim, da mornari uvijek primaju takve
obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod još nekoliko dana ostao
u luci. No tome se ne treba čuditi, trebalo je još mnogo toga s
posvršavati, te bogzna čega se sve nije trebalo prisjetiti prije no što
je »Pequod« bio opremljen kako valja.
Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kućanstvu:
postelje, tave, noževi i vilice, lopate i kliješta, stolnjaci, krcala za
orahe i bogtepitaj što sve ne. Baš je tako i s kitaricom na kojoj će se
voditi kućanstvo tri godine, na beskrajnom oceanu, daleko od svih
trgovina kolonijalnom robom, daleko od piljara, liječnika, pekara i
bankara. Pa iako to isto vrijedi i za trgovačke brodove, ipak nije tako
važno kao kod kitarica. Jer ne samo što takva putovanja traju
neobično dugo te je potrebno pusto oruđe za sam lov, mnoštvo
sprava što ih ne možeš nabaviti u udaljenim lukama u kojima se
obično pristaje — nego treba imati na umu i to da su kitarice od svih
jedrenjača upravo najviše izvrgnute nesrećama svake vrste, a
osobito gubitku baš onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele
plovidbe. Stoga valja ponijeti rezervne čamce i križeve, rezervne
konope i harpune, i za svaku stvar moraš ponijeti zamjenu, a
najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti još i rezervnog kapetana i
duplikat broda.
Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije već ukrcano
124
na »Pequodu«: meso, kruh, voda, gorivo, željezni okovi i dužice.
No, kako sam već prije napomenuo, još je bilo neprestanog
trčkaranja, nošenja, dovlačenja najrazličitijih tričarija, velikih i
malih.
Najviše se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava
stara gospođa, vrlo odrešita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da
je bila čvrsto odlučila, koliko do nje stoji, da nikome na »Pequodu«
ništa ne uzmanjka kada bude plovio pučinom. Jedanput ste je mogli
vidjeti kako dolazi na brod noseći ćup ukiseljenih krastavaca za
brodsku smočnicu, drugi put sa snopom guščjih pera za pisaći stol,
na kojem je prvi božman vodio brodski dnevnik, a treći put s trubom
flanela za nečija reumatična križa. Još nikad nije nijedna žena s
tolikim pravom nosila nadimak »Samilost«, jer »Teta Samilost«
nazivahu svi tu samilosnu ženu. I kao prava milosrdna sestra vrzla
se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcem spremna pomoći
svakom kome bijaše potrebna njena pomoć i utjeha na brodu na
kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u isto
vrijeme i njenih dvadesetak- tridesetak brižno ušteđenih dolara.
Bilo je doista neobično gledati tu plemenitu kvekersku ženu
kako je posljednjeg dana došla na brod s velikom crpačom za ulje u
jednoj i sa još većim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u
čemu zaostajali ni Bildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom
dug popis svih potrebnih stvari, i kako bi nešto stiglo na palubu, on
bi odmah na popis stavio svoju kvačicu kod imena donesenog
predmeta. Peleg bi svaki čas na svojim bagavim nogama izmiljio iz
šatora kao iz kitove utrobe, te bi kroz bukaportu vikao na ljude dolje
u štivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju, a onda se, sve psujući,
vraćao u svoj wigwam.
Za sve te dane priprema Queequeg i ja često smo išli na brod, i
svaki put sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada će doći na
brod. Na ta su mi pitanja odgovarali da je već prizdravio i da mu je
iz dana u dan sve bolje, te samo što nije došao, a za to vrijeme da
kapetani Peleg i Bildad mogu i sami posvršavati sve što je potrebno
da se brod opremi za put. Da sam bio sasvim iskren prema sebi
samom, uvidio bih da mi u dnu duše nije baš godilo što ću se morati
odvažiti na tako dugo putovanje a da prije toga uopće i ne vidim
čovjeka koji će biti apsolutni diktator na brodu čim isplovimo na
otvoreno more. No kad čovjek u nešto posumnja, tek što je zagrizao
u to, znači da i sam nastoji zabašuriti i ušutkati tu svoju sumnju. A
125
tako bijaše i sa mnom. Ništa nisam rekao, a nastojao sam da ništa i
ne mislim.
Naposljetku nam objaviše da ćemo u neko doba sutrašnjeg
dana posigurno isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na
brod čim je zadanilo.
126
21. ODLAZAK NA BROD
Približismo se pristaništu; bijaše gotovo šest sati izjutra, a još
uvijek sivo i magleno, još se nije razdanilo.
— Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oči ne varaju —
rekoh Queequegu. — Nisu sjene, kladio bih se da ćemo krenuti čim
sunce grane. Hajd' požurimo!
— Stojte! — vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam
nekoga iza leđa. Prikuči nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim
se progura između nas dvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom
svitanju upilji u nas svoj čudni pogled. Bješe to Elija.
— Idete na brod?
— Ruke k sebi! — ja ću mu nato.
— Dobro pazite! — reče Queequeg i strese se. — Odlazite!
— Onda, nećete na brod?
— Hoćemo — odvratim ja — ali što se to vas tiče? Znajte,
gospodine Elija, meni se čini da ste ponešto bezobrazni!
— O ne, nipošto, uistinu nisam znao — odvrati Elija, upirući u
čudu svoje neobične oči čas u Queequega, čas u mene.
— Elija — rekoh — učinit ćete mom prijatelju i meni uslugu
ako nam se maknete s očiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa
se ne bismo željeli zadržavati.
— Idete? Odlazite? Vraćate li se prije doručka?
— Lud je, hajd'mo, Queequeg — rekoh.
— Ej! — zavikne Elija iza nas, pošto smo već poodmakli
nekoliko koraka.
— Pusti ga, Queequeg, hajdemo!
No on se opet prišulja k nama, i tapnuvši me odjednom rukom
po ramenu, reče:
— Jeste li maločas vidjeli gdje nešto nalik na ljude ide prema
brodu?
Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim:
— Da, pričinilo mi se da vidim četvoricu ili petoricu ljudi, ali
je bilo vrlo tamno, pa nisam siguran jesam li dobro vidio.
— Da, vrlo tamno, vrlo tamno — odvrati Elija. — Zdravi bili!
Još ga jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikuči, i,
primivši me opet za rame, reče:
— Pogledajte vidite li ih sad negdje!
127
— Koga?
— Dobro jutro vam i zdravi bili! — odvrati on udaljujući se. —
O, ja sam vas htio samo upozoriti na... ali ne mari, svejedno, sve u
obitelji... Hladno je jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da
ćemo se tako skoro vidjeti, osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg
dana.
I nakon tih suludih riječi konačno nestade, ostavivši me na čas
nemilo zbunjena s te lude drskosti.
Kad smo konačno stupili na palubu »Pequoda«, nađosmo se u
gluhoj tišini: nigdje žive duše. Tambuć je iznutra bio zaključan,
bukaporte zatvorene, a po pokrivima 90 ležali svitci konopa. Pođosmo
naprijed prema kaštelu, te natrapasmo na otklopljen špiraj91.
Ugledavši svjetlo, krenusmo dolje, gdje nađosmo samo starog
opremača, umotana u izderan vuneni haljetak. Ispružio se preko dva
sanduka, potrbuške, s licem na skrštenim rukama. Spavao je
dubokim snom.
— A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? — rekoh
gledajući sumnjivo na spavača. Čini se da Queequeg na pristanu
uopće nije ništa primijetio od onoga što sam mu sad natuknuo: stoga
bih vjerovao da su me oči prevarile, da nije bilo Elijina inače
neobjašnjivog pitanja. No ja se prisilih da na to više ne mislim, te
kad mi pogled opet pade na spavača, u šali ću Queequegu da bi
možda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekoh neka se smjesti.
On potapša spavačevu stražnjicu, kao da gleda je li dosta meka, a
onda ni pet ni šest sjede na nju.
— Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na čovjeka!
— O, sasvim dobra sjedalica — odvrati Queequeg. — Tako
raditi kod nas, njega ne boliti lice.
— Lice! — u čudu ću ja. — To ti zoveš lice? E, onda zaista
ima dobroćudno lice. Ali, vidiš li da jedva diše. Ustani, Queequeg,
odveć si težak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit će te na
tlo, čudim se kako se već nije probudio!
Queequeg se odmakne sve do spavačeve glave, i još dalje,
pripali svoju lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavaču do nogu. Tako smo
nad njegovom glavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam
Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. — Prev.
Dušpir, odušnik, otvori na palubi u obliku sanduka, koji služe za ventilaciju.
— Prev.
90
91
128
vrijeme Queequega pitao, a on mi je, njemu svojstvenim i
isprekidanim natucanjem, odgovarao i tumačio kako na njegovu
otoku, gdje nemaju sjedalica ni sofa, kralj, poglavice i svi
dostojanstvenici obično tove nekoliko svojih podanika iz nižih
slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoćeš udobno
urediti i namjestiti kuću, a ti samo kupiš desetak pretilih lijenčina,
pa ih rasporediš uza zidove i u ložnice. Te su lijenčine bile od velike
koristi na šetnjama i putovanjima, mnogo prikladnije od onih u štap
sklopljivih stolica, jer kad bi neki poglavica zaželio sjesti u hlad pod
kakvim drvetom, trebalo je samo da mahne rukom, i živa stolica već
bi se našla do njegovih nogu, sve ako bi tlo bilo ne znam kako
glibovito.
Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene
primio tomahawk da povuče nekoliko dimova, zamahnuo bi
sjekiricom svoje lule spavaču nad glavom.
— A što to radiš, Queequeg?
— O, vrlo lako ubiti, vrlo lako!
On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulomsjekiricom, koja kao da je u njegovu životu služila dvostrukoj svrsi:
da raskoljuje glave njegovih neprijatelja i da mu ublažuje dušu —
kadno zaspali brodski opremač svrati našu pažnju na sebe.
Zagušljivi je dim naše lule sada već sasvim ispunjao taj kutić.
Mornar je teško disao, kao da se guši, a onda kao da ga je nešto
zaškakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane na drugu, a
zatim sjedne i protare oči.
— Ej! — progunđa najposlije. — Tko ste vi, pušači?
— Članovi posade — odgovorim ja. — Kada ćemo na jedra?
— Tako, tako, i vi ćete s nama, je li? Danas trebamo isploviti.
Kapetan je sinoć došao na brod.
— Koji kapetan? Ahab?
— A tko bi drugi?
Htio sam ga još nešto pitati o Ahabu, kadno začusmo buku na
palubi.
— Oho! Starbuck je već na nogama! — reče opremač. — Taj
naš prvi božman živahan je momak, dobar i pobožan čovjek, ali
vragometan u ovim časovima, pa trebam i ja potrčati.
I rekavši to, popne se na palubu, a mi za njim.
Sunce je izlazilo. Uskoro stigoše članovi posade, po dvojica i
po trojica; opremači su brzo posvršavali svoj posao; časnici su svi
129
bili zaposleni, a mnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na
brod. A sve to vrijeme Ahab je ostao nevidljiv, zaključan u svojoj
kabini.
130
22. SRETAN BOŽIĆ
Najposlije, oko podneva, pošto su i posljednji radnici otišli s
broda i pošto je »Pequod« bio otegljen od obale, a »Teta Samilost«
stigla u čamcu sa svojim posljednjim darovima — noćnom kapicom
za svoga svâka, prvog časnika Stubba, i rezervnom Biblijom za
brodskog konobara — poslije svega toga, dvojica kapetana, Peleg i
Bildad, iziđoše iz kabine, te se Peleg obrati prvom časniku i reče:
— Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurni da je sve u redu?
Kapetan je Ahab spreman, očas sam govorio s njim; ne očekujete li
ništa više s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljude ovamo,
neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!
— Ma kakva da je hitnja, Peleg, čemu te bogohulne riječi? —
reče Bildad. — A ti, prijatelju Starbuck, požuri se te učini kako smo
ti zapovjedili!
Pa kako to? Sad, u času našeg polaska, kapetan Peleg i kapetan
Bildad šepire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i
na moru, kao što su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad
kapetanu Ahabu ni traga ni glasa, samo što rekoše da se nalazi u
svojoj kabini. Moglo se misliti da za dizanje sidra i jedara, te da
brod usmjeriš na otvoreno more, on i nije potreban. Dakako, to nije
bila njegova dužnost nego peljarova, i kako još nije bio sasvim
ozdravio — tako govorahu — kapetan je Ahab ostajao dolje. I sve je
to izgledalo sasvim prirodno, to više što se i na trgovačkim
brodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne
pojavljuju na palubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom,
slaveći rastanak sa svojim prijateljima, prije no što će oni otići s
broda zajedno s peljarom.
No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmišlja, jer se
kapetan Peleg sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu riječ i ima
komandu, a ne Bildad.
— Amo na kasar, razuzdanički sinovi! — podviknu na
mornare, koji su oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na
srednjoj palubi. — Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!
— Maknite šator! — glasila je slijedeća zapovijed. Kao što već
rekoh, taj bi šator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i već
trideset godina znalo se da »Maknite šator!« znači gotovo isto što i
zapovijed »Diži sidro!«
131
— Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! — orila se daljnja
zapovijed, i momci pojuriše do pralica.
Treba znati da peljar u času kad se diže sidro, stoji na pramcu. I
tu ste sada mogli vidjeti Bildada. Usput rečeno, Bildad je, baš kao i
Peleg, uza svoje ostale dužnosti, bio i peljara. (Sumnjalo se da je
postao peljar samo da bi prištedio peljarsku pristojbu u Nantucketu
za sve brodove na kojima je kao suvlasnik imao interesa, jer druge
brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kako rekoh, mogli vidjeti Bildada
gdje se naginje nad ogradom na pramcu, da vidi je li sidro već
izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tužne kitice iz psalama,
ne bi li time natjerao na brži rad momke, koji su opet veselo, kao u
koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne ulice
Booble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na
palubi »Pequoda« nije dopušteno pjevati bezbožne pjesme, osobito
na polasku, i još je povrhu »Teta Samilost« svakome mornaru u
visaljku stavila po izbor pjesmaricu pobožnog Wattsa.92
Kapetan je Peleg međutim nadzirao drugi dio broda, krmu,
nižući strašne kletve. Mislio sam da će potopiti brod još prije nego
što sidro izroni na površinu; i nehotice sam zastao na pralici
sidrenog vitla i rekao Queequegu da učini isto, razmišljajući o
opasnostima koje nas obojicu čekaju na tom putovanju što je počelo
pod upravljanjem takva ludog peljara. No tješio sam se mišlju da će
nam odnekud od pobožnog Bildada doći spas, usprkos njegovoj
sedamsto sedamdeset i sedmoj »česti« — kadli najedanput osjetih
kako me nešto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha
ugledavši kapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz
moje neposredne blizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.
— Zar se tako diže sidro na trgovačkim brodovima? —
zagrmje nada mnom. — Poskoči brže, blesane, vrat slomio! Zašto
ne potegnete svojski obojica? Đipni, Quohog, vraže crveni!
Potegnite kako Bog zapovijeda! Prihvatite ljudski! Uprite čvršće,
jače, jače, dok vam oči ne iskoče!
Trčao je oko vitla i tu i tamo izdašno zamahivao nogom, dok je
Bildad, nepokolebljivo miran, i dalje pjevušio svoju nabožnu pjesmu
i tako određivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra
nešto više potegao iz boce.
92
Isaac Watts (1674.-1748.), engleski teolog i sastavljač pobožnih pjesama. —
Prev.
132
Napokon je sidro bilo izvučeno, jedra razapeta, i mi
zaplovismo. Bijaše Božić, dan kratak i studen, i kad se nad tim
kratkim nordijskim danom naklopila noć, već smo se našli nasred
zimskog oceana: ledeno prskanje stezalo nas u led kao u kakav
blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba na ogradi blještavo se caklili
na mjesečini, a s brodskog rila visjeli ledeni mosuri kao bjelokosne
kljove gorostasna slona.
Suhonjavi Bildad, kao peljar, držao je prvu stražu, i od
vremena do vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene
valove i sav se osipao ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala
tihim zujem, razlijegala se njegova ustrajna pjesma:
Zelena su polja onkraj mora,
tu Zemlja se širi obećana;
Izrael tako preko mora i gora
stiže u Zemlju sretnog Kanaana!
Nikad mi te mile riječi nisu zvučale slađe negoli onda. Bile su
pune nade i utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noći na uzburkanom
oceanu, unatoč mokrim nogama i još mokrijoj odjeći, osjećao sam
da me još čeka blažena sigurnost, ubave udoline i proplanci vječnog
pramaljeća, gdje mlada trava sočno buja, nepogažena i nepokošena
sve do polovine ljeta.
Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam
naša dva pilota nisu više bila potrebna. Veliki čamac na jedra što nas
je pratio, priključio nam se sad uz bok.
Bilo je čudno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito
ovom potonjem, bio težak taj čas rastanka. Bilo im je teško i vrlo
mučno pri duši da konačno odu s broda koji je krenuo na tako dugo i
opasno putovanje da oplovi oba Olujna rta93 — bijaše im teško otići
s broda u koji su oni uložili nekoliko tisuća svojih teško zarađenih
dolara, a kojim je kao zapovjednik isplovio njihov stari drug, čovjek
gotovo jednako star kao i Bildad, isplovio da se ponovno izvrgne
svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teško mu se bilo
opraštati s nečim što mu je tako za srce priraslo i za što su ga vezali
toliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je
koracima mjerio palubu, trčao dolje u kabinu, da još jednom kaže
93
Cape Horn i Rt dobre nade. — Prev.
133
zbogom, pa opet na palubu, zagledajući se u zavjetrinu, zagledajući
se u beskraj tih voda koje u nedoglednoj daljini oplaču obale kopna
na istoku, gledao je prema kraju, gledao u nebo, očima kružio lijevo
i desno, gledao svakud i nikud, i najposlije, omatajući nesvjesno
komad užeta o kuku, uhvatio snažnog Pelega za ruku, drugom pak
podigao svjetiljku te časak zastao hrabro gledajući starom drugu u
lice, kao da mu želi reći: »Ništa to nije, stari, mogu izdržati, mogu!«
A Peleg se držao više filozofski, no unatoč svemu stoicizmu,
kad mu je svjetiljka došla preblizu, u oku mu zablista suza. I on je
trčao čas na palubu, čas u kabinu: sad još jednu riječ dolje s
kapetanom, sad opet riječ s prvim časnikom, Starbuckom.
Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konačno
odlučio:
— Hajde, kapetane Bildade, stari druže, valja krenuti. Povucite
taj deblenjak! Spustite čamac! Samo pažljivo, samo pažljivo! Hajde,
Bildade, stari moj, reci im što još imaš reći. Mnogo sreće, Starbuck!
Mnogo sreće, gospodine Stubb! Mnogo sreće, gospodine Flask!
Mnogo sreće i zbogom svima, a od danas za tri godine zamirisat će
cio naš stari Nantucket od tople večere kojom ću vas počastiti!
Hura! Hajdemo!
— Bog vas blagoslovio i čuvao vas pod svojom zaštitom—
mrmljao je Bildad, gotovo bez ikakve veze. — Nadam se da ćete
sada imati lijepo vrijeme, te će i Ahab uskoro biti među vama!
Njemu i treba blagog sunca, a u tropskim širinama, kamo sad
plovite, imat ćete ga dosta. Božmane, budite oprezni kad polazite u
lov! Nemojte uzalud stavljati čamce na kocku, vi harpunari: dobroj,
bijeloj cedrovini poskočila je ove godine cijena za tri posto! I ne
zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da se
bačvari ne razbacuju uzalud dužicama! Da, zbilja, igle za šivanje
jedara nalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previše loviti na dan
Gospodnji, ali nemojte opet promašiti dobru priliku, jer to bi značilo
odbaciti dar Gospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bačvu sa
sirupom; mislim da malo propušta! Ako pristanete uz koji otok,
gospodine Flask, nemojte griješiti bludno! Zbogom! Zbogom!
Pazite, gospodine Starbuck, da sir ne ostane odveć dugo u štivi!
Pokvarit će se! Čuvajte maslac: stajao je dvadeset centi po funti.
Mislite na...
— Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! — i u tim ga
riječima Peleg gurnu preko razme, te obojica skočiše u čamac.
134
Brod i čamac krenuše svaki svojim smjerom; hladan i vlažan
vjetar noćnik zapuhnu između jednoga i drugog; u visini proletje
osamljen galeb kričući; brod je klizio površjem morskim, a čamac se
ljuljao na valovima; triput zaviknusmo srdačno »hura!« i naslijepo
kao Sudbina zaplovismo na pusti Atlantik.
135
23. OBALA U ZAVJETRINI
Nekoliko poglavlja unatrag bijaše riječi o Bulkingtonu, stasitu
mornaru koga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek što se
bio iskrcao.
Kada je one studene zimske noći »Pequod« svojim osvetničkim
pramcem sjekao hladne i pakosne valove — koga ću to ugledati na
kormilu nego Bulkingtona! S iskrenim sam poštovanjem gledao toga
čovjeka koji se usred zime, tek što se iskrcao poslije opasnog
putovanja od četiri godine, smiono uputio na nov, jednako opasan i
dugotrajan pohod. Kao da mu zemlja gori pod nogama. Ono što je
uistinu veliko nije moguće iskazati riječima. Neizbrisivim
sjećanjima ne treba epitafa ni spomen-ploča; ovo kratko poglavlje
Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Reći ću vam
samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom što ga je
zahvatila oluja: vihor ga bije i tjera duž obale u zavjetrini. Luka bi
mu pomogla, jer luka je milosrdna; u luci ga čeka spas i sigurnost,
utjeha i ognjište, večera i topla postelja, prijatelji i sve ono što je
smrtnicima milo. No, luka i kopno za taj brod u oluji znači najgoru
opasnost. Stoga mu valja bježati od gostoljubivih obala, jer ako bi se
samo dodirnuo kopna, svojom kobilicom samo strugnuo po čvrstom
tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svim jedrima uvjetar bježi od
obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji bi ga htjeli odnijeti
kući, i sve se dalje valja, roni i odmiče po uzburkanoj pučini: da
nađe spas, očajno srlja u propast; njegov najljući neprijatelj jedini
mu je prijatelj.
Poznajete li sada Bulkingtona? On je, čini se, nazreo tračak one
istine što je nepodnošljiva smrtnicima — istine da su sve duboke i
ozbiljne misli samo neustrašivo nastojanje duše da sačuva slobodu i
neovisnost svoga mora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje
uroćuju da je bace na izdajničko kopno ropskih obala.
I kako samo na beskrajnome moru vlada najviša, neograničena
Istina, beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj
beskrajnosti što huči negoli jadno završiti u zavjetrini, sve ako tu i
bio spas. O, tko da onda kukavički, poput crva, otpuže na kopno?
Strahota nad strahotama! Zar je sva ta muka uzaludna? Gore glavu,
Bulkingtone, hrabro naprijed! Drži se ponosno, kao polubog! Iz
morske pjene sa tvoga bezdanog groba diže se tvoja apoteoza!
136
24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA
Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i
kako se u ljudi s kopna nekako uvriježilo mišljenje da je lov na
kitove neko nepoetično i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od
želje da vama, ljudima s kopna, pokažem kakvu veliku nepravdu
nanosite nama kitolovcima.
Mislim prije svega da je gotovo i suvišno utvrditi činjenicu
kako ljudi, općenito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim
zvanjima. Kad bi neki stranac dospio u kakvo miješano velegradsko
društvo, te prisutnima bio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta
okolnost zacijelo ne bi baš mnogo pridonijela njegovu ugledu. A
kad bi, nadmećući se s pomorskim časnicima, stavio na svoju
posjetnicu još i inicijale Č.K.L.Z. (član kitolovačkog zbora), to bi se
svakako smatralo odveć preuzetnim i smiješnim.
Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje čast nama
kitolovcima, nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovištu da se naše
zanimanje može u najboljem slučaju smatrati nekom mesarskom
rabotom, pa da smo, baveći se tim poslom, sa svih strana okruženi
kojekakvim prljavštinama. Mesari jesmo, to je istina, ali mesari, i to
oni koji greznu u krvi, bijahu i sve vojskovođe u ratu što ih cio svijet
tako zanosno slavi. A što se tiče tobožnje prljavštine u našem
zvanju, mi ćemo vas domalo upoznati s nekim činjenicama koje su
vam dosad bile prilično nepoznate, pa ćete uvidjeti da je kitarica
nešto najčistije na ovome nadasve čistom svijetu. Dopustimo da
spomenuta prljavština doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni
i prljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem
na bojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraćaju da ubiru ženski
pljesak? A ako pomisao na opasnost uveličava opće mišljenje o
vojničkom zvanju, dopustite da vam kažem kako bi mnogi stari
ratnik koji je neustrašivo jurišao na neprijateljske topove, brzo
ustuknuo u času kad bi se pred njim pojavila repina gorostasne
ulješure, mlatarajući po zraku i stvarajući pravi vihor nad njegovom
glavom. Jer što su zapravo razumljive ljudske strahote kad se
usporede sa strahotama i čudesima Božjim?
No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajući,
iskazuje najveću pohvalu, štoviše udivljenje, jer gotovo sve svijeće,
svjetiljke i kandila što gore po čitavoj zemaljskoj kugli, gore, kao
137
pred samim oltarima i žrtvenicima, nama u slavu!94
No, razmotrimo stvar s drugog gledišta, izmjerimo je svim
mjerama: pogledajmo što su kitolovci sada i što su nekoć bili.
Zašto su u De Wittovo doba95 holandskim kitolovnim
brodovljem zapovijedali admirali? Zašto je francuski kralj Ljudevit
XVI opremio kitarice u Dunkerqueu na svoj trošak i najuljudnije u
taj grad pozvao tridesetak obitelji baš s našeg otoka Nantucketa?
Zašto je Britanija u vremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim
kitolovcima više od milijun funti samih nagrada? I na kraju, kako to
da mi, američki kitolovci, brojem svojih brodova kitolovaca
nadmašujemo broj kitarica svega ostalog svijeta — imamo flotu od
preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaest tisuća
mornara, svake godine privređujemo četiri milijuna dolara, brodovi
nam u času polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godine
donesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to
bilo moguće da lov na kitove nije zaista nešto veliko?
Ali to još nije ni polovina: čujte dalje!
Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne može, za svog
života, pokazati ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u
posljednjih šezdeset godina jače djelovao širom svijeta uzetog kao
cjelina — nego što je djelovalo uzvišeno zvanje kitolovačko. U
svakom slučaju, to je zvanje proizvelo događaje što su sami po sebi
tako znatni, a u daljim rezultatima tako važni, da se kitolov zaista
može usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe
već blagoslovljen novim plodom u sebi. Teško bi bilo nabrojiti sve
te činjenice, pa će biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i
mnoge godine brod smjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je
istraživao i otkrivao najudaljenije i najnepoznatije krajeve svijeta.
Kitarice su istraživale mora i arhipelage što nisu bili označeni ni na
kojem zemljovidu i kamo još nije doplovio nikakav Cook ni
Vancouver.96 Kad američki i europski ratni brodovi danas mirno
ulaze u nekoć opasne i divlje luke, neka ispale plotun u čast i slavu
kitolovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumači između
Nekoć se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. — Prev.
Jan de Witt (1625.-1672.) holandski državnik. — Prev.
96
James Cook (1728.-1779.) engleski pomorac i istraživač, otkrio New
Zeeland, Havaje itd.; prvi oplovio zemlju od zapada na istok. — George Vancouver
(1758.-1798.), engleski pomorac i istraživač, pratio Cooka na njegovim putovanjima.
— Prev.
94
95
138
njih i divljaka. Slavite koliko hoćete junake istraživačkih
ekspedicija, slavite heroje kakvi su bili Cook i Krusenstern,97 ali ja
vam velim da je iz Nantucketa isplovilo na desetke neznanih
kapetana koji su bili isto tako veliki, čak i veći od vašeg Cooka i
Krusensterna! Bespomoćni i goloruki borili su se u vodama gdje su
vrvjeli proždrljivi morski psi, boj bili na žalima ljudožderskim,
obasipani otrovnim kopljima i strijelama, činili junačka djela,
neustrašivo se hvatali ukoštac s čudesima nepojmljivim i sa
strahotama neslućenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim
mornarima i mušketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i
pretjerivalo o tim drevnim pomorcima po južnim morima, pa ipak su
sve te slavne plovidbe bile samo svakodnevne šetnje po moru za
naše junačke Nantucketance. Vancouver je često posvećivao tri
čitava poglavlja nekim pustolovinama koje kitolovci ne bi smatrali
vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik! O, svijete, svijete!
Prije nego što su lovci na kitove počeli ploviti oko Cape Horna,
postojala je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet
između Europe i duge linije bogatih španjolskih provincija na
pacifičkoj obali. Zasluga je lovca na kitove što je prvi slomio taj
obruč što ga je ljubomorno podržavala politika španjolske krune.
Kad bi prostor dopuštao, mogao bih jasno dokazati kako je s
pomoću kitolovaca konačno došlo do oslobođenja Perua, Čilea i
Bolivije ispod jarma stare Španjolske i do stvaranja vječne
demokracije u tim krajevima svijeta.
Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu
Ameriku na drugoj strani kugle zemaljske — Australiju. Poslije
prvog otkrića toga kopna, što ga je zabunom otkrio neki Holandez,
svi su brodovi zazirali od tih obala kao kužno barbarskih, ali je brod
kitolovac ipak ondje pristao. On je prava majka te danas moćne
kolonije. Štoviše, u prvo vrijeme naseljavanja Australije, kitolovci
su često spašavali naseljenike od smrti od gladi dvopekom sa svoga
broda, koji se, sretnim slučajem, usidrio u tim vodama. To isto
događalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velika hvala ide
brodu kitolovcu što je misionarima i trgovcima otvorio putove, a u
mnogo slučajeva otpremio prve misionare na njihova odredišta. Ako
Japan, ta zemlja što se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad
97
A.I. Krusenstern (1770.-1846.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta
u godinama 1803.-1806. prevedeno je na mnoge europske jezike. — Prev.
139
postane pristupačan, to će također biti zasluga kitolovaca, koji su mu
već na pragu.
No ako i uza sve to tkogod među vama još jednako tvrdi da
kitolov nije u skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u
svako doba s njime podijeliti megdan i na njem polomiti pedeset
kopalja, sve dok ga, razbijene kacige, ne oborim s konja.
Možda ćete reći da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog
čuvenog kroničara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvještaj o našem
Levijatanu? Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis
lova na kitove? Nitko drugi doli sam Alfred Veliki, 98 koji je svojim
kraljevskim perom zapisivao riječi Othera, norveškog kitolovca iz
onog vremena. Tko je govorio o našoj slavi u Parlamentu? Nitko
drugi nego sam Edmund Burke!99
Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim žilama nema
plemenite krvi.
U njihovim žilama nema plemenite krvi? U njihovim žilama
ima nešto vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina 100
bila je Mary Morrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od
prvih naseljenica Nantucketa, pramajka mnogih pokoljenja čuvenih
harpunara, sve samih prijatelja i rođaka plemenitog Benjamina —
harpunara koji i dandanas plove po svim morima svijeta, bacajući
svoje ljuto gvožđe na kitove!
Jest, istina je, ali svi su ljudi jednodušni u tome da kitolov nije
častan posao.
Kitolov nije častan posao? Kraljevski je to posao! Po
staroengleskim zakonima kit je proglašen »kraljevskom ribom«!101
O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru — kit nije nikad igrao
neku značajnu ulogu!
Kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu? Za svečanog dočeka,
priređena nekome rimskom vojskovođi, koji je pobjednički ulazio u
prijestolnicu svijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih
obala bijahu najviđeniji predmet u trijumfalnoj povorci.
98
Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao
domaću knjigu, popisivao zakone. — Prev.
99
Edmund Burke (1730.-1797.), engleski državnik, pisac i govornik. — Prev.
100
Američki državnik, fizičar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti
engleskih kolonija u Sjevernoj Americi; izumio munjovod, otkrio razliku između
pozitivnog i negativnog elektriciteta, dokazao opstanak Golfske struje. — Prev.
101
O tome nešto više u slijedećim poglavljima. — Bilješka piščeva.
140
Neka bude kad već navodiš, ali — reci što te volja — u
kitolovu nema pravog dostojanstva!
U kitolovu nema dostojanstva? Ta i nebesa sama potvrđuju
dostojanstvo našeg zvanja: na južnom nebu blista zviježđe koje je
dobilo svoje ime po kitu! Dosta! Skidaj šešir pred licem cara, ali ga
skini i pred Queequegom! Dosta! Poznajem čovjeka koji je u toku
svoga života ubio tristo i pedeset kitova. Ja toga čovjeka cijenim
više nego onog vojskovođu Staroga vijeka koji se hvalio da je
osvojio isto toliko utvrđenih gradova.
A što se mene tiče, ako bi se u meni otkrile neke još nepoznate
vrijednosti; ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako
zaboravljivom svijetu proslavio nečim čime bih se mogao s
razlogom ponositi; ako u budućnosti učinim nešto za što bi čovjeku
bilo draže što je to učinio negoli propustio; ako izvršitelji moje
oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nađu kakav
dragocjen rukopis — ja evo unaprijed svu čast i slavu pripisujem
lovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard. 102
102
Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.
141
25. I JOŠ NEŠTO
I dalje bih rado nizao činjenice u obranu dostojanstva lova na
kitove. Zar ne bi zaslužio ukor branitelj koji bi, izlažući svoje
dokaze i činjenice, prešutio kakvu važnu napomenu koja bi išla u
prilog njegova branjenika?
Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i
kraljica, i u današnje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni
osposobljuju za svoje dužnosti. Ima, da tako kažemo, neka državna
soljenka, a možda ima i državna boca s uljem. Kako se ta sol
zapravo primjenjuje — tko bi znao? No pouzdano znam da se
kraljeva glava pri krunidbi svečano pomazuje uljem, kao glavica
salate. Možda to čine zato da bi njegova nutrina bolje funkcionirala,
kao što se strojevi mažu uljem? Mnogo bi se moglo razmišljati u
vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u običnom životu
baš ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se širi osjetljiv
miris. Ako ćemo pravo, zreo čovjek koji maže kosu, ukoliko to ne
čini iz nekih zdravstvenih razloga, očito je čovjek s kojim nešto nije
u redu.
No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom
krunidbe? Maslinovo ulje nikako ne može biti, a dabome da neće
uzeti ni kokosovo ulje, kao što je također isključeno da se tom
prilikom služe medvjeđim salom, ili ribljim uljem. Pa što bi onda
moglo biti, nego čisto, neprerađeno kitovo ulje, najprikladnije ulje
što postoji?
Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci
opskrbljujemo vaše kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!
142
26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE
Prvi časnik na »Pequodu« bio je Starbuck, Nantucketanac iz
kvekerske obitelji. Bio je to čovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se
rodio na ledenoj obali, činilo se da je kadar podnositi toplo
podneblje, jer mu koža bijaše tvrda kao dvopek. Kad bi se našao u
Indiji, krv mu se ne bi uspjenila i ciknula kao pivo u bocama.
Zacijelo se rodio u doba opće suše i oskudice, ili u koji dan posta, s
kojeg je njegov otok poznat.
Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda ispržila i
isušila sve suvišno u tijelu. Ali ta njegova tankoća, da je tako
nazovemo, nije se činila kao neki odraz muka i briga više negoli
odraz tjelesnog iscrpljenja; bijaše to naprosto zgusnuće čovjeka,
njegovo sažimanje. Nipošto nije izgledao bolestan; naprotiv,
njegova čista i jedra koža bijaše najbolji omot jedrini njegova tijela.
Čvrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem i snagom,
kao kakav oživjeli drevni Egipćanin, taj se Starbuck činio spreman i
pripravljen da traje mnoge vjekove u budućnost i da takav kakav je
vječno živi, jer njegova unutarnja živahnost i jedrina, bilo to na
polarnom snijegu ili pod tropskim suncem, bijaše, kao kakav
patentirani kronometar, stvorena i zajamčena za sva podneblja. Kad
biste mu pogledali u oči, činilo bi vam se da se u njima sveudilj
odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirno susretao za svoga
života. Bio je to čvrst, krepak čovjek čiji život u najvećoj česti bijaše
sadržajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje puno praznih
riječi. No, unatoč svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu u
njem neke značajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a
ponekad, čini se, i prelazile sve ostalo. Neobično savjestan kao
mornar, a po prirodi krotak, on je, provodeći život u divljini i osami
na oceanu, bio sklon praznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije
rađa iz inteligencije negoli iz neznanja. Na nj su djelovala izvanja
znamenja i unutarnje slutnje, te bi u tim časovima kopnio ledeni
oklop što je sputavao njegovu dušu, a još više ga je tim tajanstvenim
utjecajima privlačilo sjećanje na mladu ženu i dijete, ublažujući
prvobitnu oporost njegove naravi, kako to često biva u prostodušnih
pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svoju
prkosnu i izazovnu poduzetnost.
»Ne želim u svom čamcu imati ijednog čovjeka«, govorio je
143
Starbuck, »koji ne osjeća straha od kita.« A time nije htio samo reći
da je uistinu hrabar jedino onaj koji umije uočiti i prosuditi
opasnost, nego i to da je čovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji
od najgore kukavice.
»Da, da«, govorio je Stubb, drugi božman, »od svih je
kitolovaca taj naš Starbuck najoprezniji.« No uskoro ćemo vidjeti
što znači riječ »oprezan« u ustima čovjeka kao što je Stubb, ili u
ustima ma kojeg kitolovca.
Starbuck nije izazivao sudbinu, nije tražio nepotrebne opasne
pustolovine; za njega hrabrost nije bila osjećaj, nego naprosto nešto
korisno što je čovjeku odmah pri ruci u svim praktičnim prilikama u
životu. S druge strane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme
koja se nalazi naslagana u skladištu svakoga broda za lov na kitove,
kao meso i kruh, a čime se ne smije razbacivati. Zato nije baš
nimalo volio da poslije zalaska sunca spušta lovačke čamce u more,
niti je tvrdoglavo tražio borbu s kitom, koji se već i sam uporno
borio protiv njega. »Jer ja se nalazim na tom opasnom oceanu«,
mišljaše Starbuck, »da ubijam kitove da bih mogao živjeti, a ne da
oni mene ubiju da bi tako oni mogli živjeti.« Znao je vrlo dobro da
je na taj način mnogo stotina ljudi već prije njega zaglavilo. Ta
kakva je sudbina snašla njegova oca? Na kojem bi se morskome dnu
mogle naći raznesene kosti njegova brata?
S takvim sjećanjima u duši i s onim izvjesnim praznovjerjem o
kojem bijaše riječi, Starbuck je zaista morao biti neobično hrabar. U
takvu čovjeku, s takvim strašnim uspomenama, potajno je moralo
proklijati nešto što je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove
duše i sažigalo svu njegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova
hrabrost, koja u neustrašivih ljudi i nije ništa neobično, koja čovjeka
u ljutoj borbi sa silinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim
strahotama ovoga svijeta ne napušta, nije se ipak znala othrvati onim
natprirodnim, duševnim, a stoga i mnogo jezovitijim strahotama što
ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iz namrštena čela bijesna i
moćna čovjeka.
Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jačina jadnog
Starbucka potpuno srozala, ja možda ne bih imao srca napisati tu
pripovijest, jer je bolno, čak neugodno, prikazati slom jedne ljudske
duše. Ma kako ljudi, u trgovačkim društvima i u nacijama, bili
glupaci, hulje i ubojice, ma kako im lica bila iznakažena prostotom i
podlošću, ipak je čovjek — kao idealni lik — tako plemenito i
144
divno, tako uzvišeno biće, da bi svi njegovi bližnji morali pohitjeti
da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovu sramotnu
ljagu. U nama je svima duboko usađeno neko neoskvrnuto
čovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje živo i netaknuto i onda
kad se već čini da se vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u
najgorim mukama gledajući čovjeka komu se vrijednost izgubila i
propala. Ni sama samilost, gledajući takvu sramotu, ne može sasvim
suspregnuti svoje prijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvišeno
dostojanstvo o kojem govorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza,
nego ono široko dostojanstvo koje se ne može ruhom oviti. Možete
ga vidjeti gdje blista u ruci što razmahuje kopljem ili što u zemlju
zabija kolac: to je ono demokratsko, ljudsko dostojanstvo što
ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnog Boga, koji je
jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudašnjost — naša
božanska jednakost!
I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i
odbačenicima odsad pripišem uzvišena svojstva, premda mračna, i
tragičnom ih slavom ovjenčam; ako se i najmanji i možda
najizgubljeniji među svima ponekad uzvisi i vine u najveće visine;
ako ruku radnika dodirnem i osvijetlim nebeskim sjajem, ako nad
zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu — ti me onda okrijepi
pred svakom ljudskom kritikom, o pravedni Duše Jednakosti, koji si
nad svim mojim rodom razastro kraljevski plašt čovječnosti!
Okrijepi me u njemu, o veliki Bože čovjekoljubivi, ti koji grešnom
zatočeniku Bunyanu103 nisi uskratio blijedi biser poezije, ti koji si
najčistijim zlatom pozlatio osakaćenu ruku starog Cervantesa 104, ti
koji si odabrao Andrewa Jacksona105 među stijenama, uspeo ga na
ratnog konja i uzvisio na više od prijestolja! Ti koji u svim svojim
svečanim pohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzimaš
između kraljevskih siromaha — okrijepi me, o Bože!
103
John Bunyan (1628.-1688.), engleski puritanski pisac, autor Poklonikova
putovanja, djela što je napisano u tamnici. — Prev.
104
Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci kod Lepanta izgubio
lijevu ruku. — Prev.
105
Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a — Prev.
145
27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (nastavak)
Stubb je bio drugi časnik. Bijaše on rodom sa Cape Coda, pa su
ga po mjesnom običaju zvali »Kođanin«. Bio je bezbrižan, ni
kukavica, ni ludo neustrašiv, svim je opasnostima ravnodušno
gledao u lice kako su dolazile, a u najpogibeljnijim časovima lova
radio je mirno i sabrano svoj posao, kao stolarski radnik koji se
negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre ćudi, miran i
bezbrižan, upravljaše svojim čamcem, kao da najsmrtonosniji sukob
s kitom nije drugo doli prijateljska večerica, a njegova posada —
sami uzvanici. Pazio je da na njegovu čamcu bude sve udobno, kao
što kakav stari kočijaš pazi na udobnost svojih kočija. Kad bi se
približio kitu, u najžešćem je jeku borbe svojim nesmiljenim
kopljem baratao hladnokrvno i hitro, kao što kotlar, zviždeći, barata
svojim čekićem. A kad bi se najljućoj nemani prikučio bokom uz
bok, pjevušio bi svoje stare poskočnice. Duga je navika Stubbu
ždrijelo smrti pretvorila u udoban naslonjač. Što je držao o samoj
smrti, to nitko ne može reći. A tko zna je li i pomišljao na nju; ali
kad bi poslije obilna jela slučajno i svratio misli na nju, bez sumnje
ju je, kao dobar mornar, smatrao nekim zovom straže da se uspne na
palubu i uradi nešto, a što će to biti, to će doznati kad izvrši
zapovijed, nikako prije.
Ono što je, možda uza sve ostalo, činilo da je Stubb bio tako
dobroćudan i neustrašiv, da je tako veselo podnosio teret života, u
svijetu punu tužnih kućaraca koji se grbe od svoga bremena — što je
prinosilo da se stvori ona njegova upravo bezbožna vedrina — to
zacijelo bijaše njegova lula. Jer kao i njegov nos, crna mu je kratka
lulica bila redovita crta njegova lica. Prije biste se nadali da će iz
kreveta iskočiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao je cijelo čudo
lula, što ih je napunjene držao poredane na stalku, nadohvat ruke;
kad god bi se navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispušio,
pripaljujući jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio,
da opet budu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao
noge u hlače, nego lulu u usta.
Mislim da je to neprestano pušenje bilo barem jedan od razloga
njegovoj posebnoj ćudi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje,
bilo na kopnu ili na moru, strahovito okužen bezimenom bijedom
nebrojenih mrtvih koji su ga, umirući, izdisali i, kao što ljudi u
146
vrijeme kad hara kolera, hodaju s rupcem što je natopljen kamforom
— isto tako je možda duhanski dim iz Stubbove lule djelovao kao
raskužno sredstvo.
Treći je časnik bio Flask, rodom iz Tisburyja sa Martha's
Vineyarda. Onizak mlad čovjek, gojazan, rumena lica, vrlo
ratoboran spram kitova, koji je kanda mislio da su mu golemi
levijatani tradicionalni osobni neprijatelji, pa je za njega bilo pitanje
časti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno je izgubio svaki
osjećaj poštovanja prema svim čudesima njihovih veličanstvenih
tjelesa i tajnovitog im načina života, a isto mu je tako otupjela i
svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te po
njegovu skromnu mišljenju ta čudnovata životinja nije bila drugo
doli vrsta jako povećana miša ili, recimo, morskog štakora, i samo
ga treba nadmudriti, te iziskuje nešto malo vremena i truda da ga
ubiješ i istopiš. Ta nesvjesna neustrašivost učinila ga je, a da to ni
sam nije znao, ponešto obijesnim što se tiče kitova. Lovio je kitove
za razonodu, a one tri godine krstarenja oko Cape Horna za njega su
bile samo tri godine šale. Kao što u tesara ima čavala od kovana
željeza i običnih klinaca, tako bismo i ljude mogli podijeliti. Mali
Flask bijaše od onih prvih, što su skovani da se čvrsto zabiju i dugo
drže. Svi su ga na »Pequodu« zvali Okagača, jer je bio nalik na one
kratke, debele grede koje na arktičkim kitarkama tako zovu, a koje
iznutra brodovima podupiru i učvršćuju bokove, da bi lakše
odolijevali pritisku onih opasnih mora.
Ta tri časnika,— Starbuck, Stubb i Flask — bijahu važne
ličnosti na brodu. Oni su po općim propisima zapovijedali trima
lovačkim čamcima »Pequoda« kao vođe. U borbenom poretku, kad
Ahab preuzme zapovjedništvo nad svojim snagama da navali na
kitove, ta su tri predvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili
pak, onako oboružani dugim oštrim kopljima, bijahu vam oni kao
nekakav trolist po izbor kopljanika, kao što su harpunaši bili bacači
sulica.
Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog časnika ili
predvodnika, kao nekoć gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili
harpunaš, koji mu u stanovitim slučajevima pruža novo koplje ako
se prvo gadno iskrivilo ili savilo u navali, i kako su ta dvojica osim
toga obično i međusobom povezana prisnim prijateljstvom —
svakako je red spomenuti i tu trojicu harpunaša i kazati kome je
pojedini od njih bio dodijeljen.
147
U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi časnik Starbuck
odabrao za svoga štitonošu. No Queequega već poznajemo.
Drugi po redu bio je Tashtego, čistokrvan Indijanac s Gay
Heada, najzapadnijeg predbrežja na Martha's Vineyardu, gdje još
postoje posljednji ostaci naselja crvenokožaca, koje je susjednom
Nantucketu dalo mnoge od njegovih najsmionijih harpunaša.
Kitolovci ih obično zovu rodovnim imenom Gay-Headovci.
Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegove ispupčene jarmenice i
crne okruglaste oči — previše orijentalne po svojoj veličini za
Indijanca, ali antarktične po blistavom izrazu — sve je to dovoljno
jasno odavalo da je potomak one čistokrvne rase ratnika-lovaca koji
su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstarili
prašume cijelog kopna. No Tashtego nije više njušio trag divljih
zvijeri po prašumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama
golemih kitova u moru, a pouzdanim harpunom dolično je zamijenio
nepromašivi luk svojih otaca. Gledajući te mišičave, zagasitosmeđe
vitke udove, okretne poput zmije, čovjek bi gotovo povjerovao u
praznovjerne priče nekih starih puritanaca106 pa toga divljeg
Indijanca gotovo držao za Kralja zračnih sila. Tashtego bijaše
štitonoša drugog časnika Stubba.
Treći je harpunaš bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac
Daggoo, lavljega hoda — naizgled pravi Ahasver.107 S ušiju mu
visjela dva tako velika zlatna koluta što su ih mornari zvali alke o
koje bi se lijepo moglo pričvrstiti kakvo jedro. Daggoo se još u
mladosti dobrovoljno ukrcao na neki brod kitolovac koji je bio
usidren u samotnom zaljevu njegove rodne obale. U svome je životu
bio samo u Africi, u Nantucketu i nekim urođeničkim lukama, u
koje kitolovci najviše dolaze, pa kako je mnogo godina provodio
vratolomni život kitolovca na brodovima, kojih vlasnici nisu osobito
pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo je zadržao sve
svoje urođeničke osobine, te je uspravno kao žirafa hodao po
palubama u sjaju svojih šest stopa i pet palaca visine. Gledajući u
106
Puritanci u Engleskoj i Škotskoj pripadnici »čistog evanđeoskog nauka«;
mjesto episkopalne, tražili crkvu sa starješinama i rastavu crkve od države;
progonjeni od stuartovaca, iselili se u Ameriku. — Prev.
107
Vječni Žid, po srednjovjek. pričama, otjerao Isusa kad je ovaj pred
njegovom kućom, idući na Golgotu, htio otpočinuti, te za kaznu mora lutati do
Sudnjega dana. Umjetna ga poezija također shvaća simbolom čovječanstva koje
neprestano hrli naprijed. — Prev.
148
njega, čovjek bi se osjećao nekako ponizno sićušnim, a kad bi
bijelac stajao pred njim, izgledao bi kao bijela zastava koja je došla
tražiti primirje od jedne tvrđave. A bilo je čudno što je taj
veličanstveni crnac, Ahasver Daggoo, bio štitonoša maloga Flaska,
koji se kraj njega doimao kao šahovska figurica.
Što se tiče ostalih članova posade na »Pequodu«, budi rečeno
da do današnjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisuća
mornara na kaštelu, zaposlenih u američkom kitolovu, nije rođeni
Amerikanac, dok gotovo svi časnici jesu. Isto je tako i u američkoj
vojsci, pa i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, a također u tehničkim
trupama koje rade na gradnji američkih kanala i željeznica. Velim:
isto tako, jer u svim tim slučajevima rođeni Amerikanci u izobilju
daju pamet, dok im sav ostali svijet isto tako velikodušno stavlja na
raspolaganje radnu snagu. Priličan broj tih mornara kitolovaca
potječe s Azora, gdje nantucketanske kitarke često pristaju da
popune svoju posadu kršnim brđanima sa tih vrletnih obala. Zato i
grenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze
najprije na Šetlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na
povratku u svoje luke, oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima.
Ne znam zašto, ali otočani su najbolji u lovu na kitove. Na
»Pequodu« su se nalazili gotovo sve sami otočani, sve sami
izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatraju pripadnicima
nijednoga zajedničkog kontinenta, već svaki takav osamljenik drži
da živi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi združeni na
jednoj palubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo
izaslanstvo Anacharsisa Clootsa108 sa svih na moru otoka i iz svih
krajeva svijeta, koji prati starog Ahaba na »Pequodu«, da boli i
nepravde cijeloga svijeta iznese pred onaj sud s kojega se malo tko
vraća. Crni mali Pip nikad se nije vratio — o, ne! — on je prvi
otišao. Jadni dječak iz Alabame!109 Na mrkom kaštelu staroga
»Pequoda« vidjet ćete ga domala kako udara u tamburin za uvod u
vječni čas, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude
naređeno da pjeva s anđelima i da u slavu Božju udara u onaj svoj
tamburin: na ovom su ga svijetu zvali kukavicom, a na onom će ga
108
Barun Jean Baptiste du Val-de-Grâce (Anacharsis Cloots, 1755. do 1794.),
jedan od najčudnijih sanjara za vrijeme Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda
u jednu porodicu bijaše mu najveći ideal. Smaknut na giljotini. — Prev.
109
Alabama, američka savezna država na Meksičkom zaljevu; 43% pučanstva u
njoj čine Crnci. — Prev.
149
slaviti kao junaka!
150
28. AHAB
Nekoliko dana pošto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan
Ahab nije se pokazivao na palubi. Časnici su se redovito smjenjivali
na straži, i kako se ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo
pretpostavljati protivno, izgledalo je da su oni jedini zapovjednici
broda; tek bi kadšto izlazili iz kabine i izdavali tako nagla i određena
naređenja da je na kraju bilo očito da zapovijedaju u ime nekoga
drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktator bio je tu, iako ga
dosad još ničije oko nije ugledalo niti mu je bilo dopušteno da
pronikne u sada posvećeni zaklon kapetanove kabine.
Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju stražu, odmah
bih pogledao prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer
moj prvotni nemir zbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora
pretvorio u uzbuđenje. To se od vremena do vremena pojačavalo
kad bih se nehotice sjetio upravo đavolskih nesuvislih primjedaba
odrpanca Elije, koje su mi dolazile na pamet tako uporno kako to
prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam se mogao opirati tome
osjećaju, koliko god sam se u drugom raspoloženju upravo smijao
svečanim mušicama toga čudaka — proroka iz luke. No bila to
bojazan ili nelagodnost — da tako nazovem taj svoj osjećaj — kad
god bih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije činilo opravdanim
gajiti takav osjećaj, pa premda su harpunaši zajedno s većinom
posade činili družinu kudikamo barbarskiju, divljačkiju i šareniju od
ijedne krotke posade trgovačkih brodova koje sam dotad imao
prilike upoznati, ja sam ovaj svoj čudni osjećaj pripisivao, i to s
punim pravom, baš divljoj i jedincatoj naravi toga divljačkog
skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio. Ali
osobito izgled naših triju brodskih časnika, božmana, morao je
svakako pridonijeti tomu da ublaži moje besmislene sumnje, i da
ulije povjerenje i veselje u svaku predodžbu našega putovanja.
Teško da bi se našla tri bolja i vrsnija pomorska časnika, i
čovjeka, svaki na svoj poseban način, a sva su trojica bili
Amerikanci: jedan iz Nantucketa, drugi iz Vineyarda, a treći sa Cape
Coda. Kako smo na sam Božić isplovili iz luke, neko smo vrijeme
sada imali polarnu ciču zimu, premda smo neprestano odmicali od
nje na jug; i poslije svakog stupnja i minute zemljopisne širine što
smo ih prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljali onu
151
nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo
je jedno od onih prijelaznih jutara, ne više tako tmurno ali ipak
prilično sivo i sumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio
pučinom upravo bijesno poskakujući uvis, i sjetnom brzinom, kad se
na zov jutarnje straže uspeh na palubu. Tek što bacih pogled na
kasar, obuze me neka jeziva slutnja. Zbilja me nadvladala bojazan:
na kasaru stajao kapetan Ahab.
Na njemu nije bilo ni traga obične bolesti, niti mu se opažalo
da se oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao čovjek skinut s
lomače u času kada mu. je plamen već zahvatio tijelo, a da ga ipak
nije sasvim spalio niti ga lišio ma ijedne čestice njegove stare
žilavosti. Njegova visoka snažna prilika izgledala je kao salivena od
čvrste bronce i oblikovana u nepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva
lijevanog »Perzeja«.110 Od sijedih vlasi, pa ravno dolje, preko lica i
vrata, preplanula od sunca, vidio se ožiljak, bjelkasta tanka brazda
što mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalik na brazgotinu koju
gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko deblo a da pritom
ne otkrhne ni najmanju grančicu, pa samo zareže i užlijebi koru, od
vrška pa do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje živo i
zeleno, ali žigosano. Tko zna je li bio madež ili brazgotina od kakve
ljute rane? Za cijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru,
nitko nije gotovo ni spomenuo taj ožiljak, a pogotovu su božmani
šutjeli o tome. No jednom prilikom praznovjerno je pripovjedio
Tashtegov stariji zemljak iz posade, neki stari Indijanac iz Gay
Heada, kako je Ahab zadobio taj ožiljak tek poslije navršene
četrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbi s
elementima na moru. No ta je čudna pripovijest. bila opovrgnuta
kazivanjem nekoga sijedog Manjanina, 111 starca koji kao da je ustao
iz groba, a još nikad prije nije isplovio iz Nantucketa, pa prema
tome sve dosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara
mornarska tradicija i vajkadašnja lakovjernost općenito su tome
starcu pripisivale neku natprirodnu moć rasuđivanja. Tako mu
nijedan od mornara bijelaca nije ozbiljno protuslovio kad je
ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miru za grob pripremali
110
Perzej, slavni heroj u grčkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu
Andromedu od morske nemani. — U kiparstvu i slikarstvu često je obrađivan taj
motiv. — Benvenuto Cellini (1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno od
najznamenitijih njegovih djela jest Perzej s Meduzinom glavom. — Prev.
111
Stanovnik s otoka Man u Irskome moru. — Prev.
152
— a teško da će se to dogoditi, promrsi starac — onda će onaj koji
pokojnika bude odijevao, na njemu vidjeti taj znak od glave do pete.
Mene se tako silno dojmio cijeli mračni izgled Ahabov i blijedi
ožiljak, te u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu
toliko izrazitom mračnom izgledu nemalo kriva barbarska bijela
noga u koju se on djelomice upirao. Već sam prije čuo da je ta bijela
noga bila istokarena na brodu, od ulješurine čeljusti. »Da, da« —
reče jednom prilikom stari Indijanac — »tamo negdje blizu
japanskih obala more mu razbilo jarbole, ali baš kao i njegov
osakaćeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemu doskočiti.«
Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobičnu pozu. Na
obadvije strane krmene palube »Pequoda«, a blizu krmenog jarbola,
velikim je svrdlom u podnicama bila izbušena po jedna rupa palac i
pol široka. Svoju je koštanu nogu usadio u tu rupu, a jednom se
rukom držao pripone — i tako je kapetan Ahab stajao uspravno,
gledajući netremice prema pramcu, koji bi se čas visoko izdizao, čas
opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenom i ukočenom
pogledu odražavala neslomljiva jačina i odvažnost, nepokolebljiva
odlučnost i volja. Nije govorio ni riječi, niti su njegovi časnici
njemu što govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji i
izrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna
spoznaja da se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne
samo to: mračni je Ahab stajao pred njima s raspećem u licu, u svem
neizrecivom kraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.
Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u
kajitu. No poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na
palubi: ili kako stoji na svojoj stožernoj rupi ili kako sjedi na
stoličici od bjelokosti što ju je imao, ili opet gdje teškim koracima
hoda po palubi. Što je nebo bivalo svjetlije pa čak postajalo i
prijaznije, to se i on držao sve manje povučeno, i kao da ga je onda,
kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studen
natjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku.
No po svemu što je govorio ili činio na palubi, koja je konačno bila
obasjana suncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban — poput
suvišna jarbola. »Pequod« je zasad tek bio na prijelazu, još nije
pravo počeo krstariti; časnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu
da se brod pripremi za lov, i zato Ahab zasad nije imao nikakva
posla, osim da se brine za samoga sebe, pa je međutim mogao
odagnati oblake što su se jedan za drugim slegli na njegovu
153
namrštenu čelu, kao što oblaci svagda odabiru najviše vrhove da se
nagomilaju na njima.
Pa ipak, bijaše kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost
blagog i blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao
nekom basmom, istjeruje mračno raspoloženje. Jer kao što se one
dvije rumene djevojke April i Maj, poigravajući i poskakujući
vraćaju kući u zimske i neprijazne šume, te će i najogoljeliji,
najhrapaviji stari hrast, sav raskoljen od gromova, pustiti barem koji
zeleni izdanak, da pozdravi tako vesele gošće — tako je naposlije i
Ahab spontano uzvraćao na obijesnu zamamu toga djevojačkog
ozračja. U njegovim je očima počesto znao izbiti slabašan pupoljak
pogleda što bi se na licu kojega drugog čovjeka ubrzo rascvao u
smiješak.
154
29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB
Prođe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoše za krmom,
te je »Pequod« plovio kroz blještavo proljeće Quita,112 koje u tim
vodama vlada na pragu vječnoga tropskog ljeta. Toplo prohladni,
vedri, mirisni dani, u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i
bujalo, bili su kao kristalne kupe razom pune perzijskog šerbeta
nagomilana u snježne pahuljice s ružinom vodicom. Divne
zvjezdane noći činile se kao gorde gospe, u haljinama posutima
dragim kamenjem, koje kod kuće u samotnom ponosu gaje sjećanje
na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnim šljemovima!
Onima koji su tražili san, teško je bilo birati između tako divnih
dana i tako zamamnih noći. No sve čarolije toga neprolaznog
vremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove čari i
magijsku moć, nego su prodirale i u dušu, osobito kad su se
približavali tihi, blagi večernji sati; onda su iz sjećanja izbijali
kristali, kao što se bistri led ponajviše stvara za tihih sutona. I svi ti
nježni poticaji sve su se više i više doimali Ahabova bića.
Starost je uvijek budna, kao da čovjek, što je dulje vezan za
život, sve to manje želi imati posla s orim što nalikuje na smrt.
Među pomorskim kapetanima oni sjedobradi vrlo često napuštaju
svoje postelje pa odlaze na palubu obavijenu plaštem noći. Baš je
tako bilo i s Ahabom, samo što je u posljednje vrijeme nekako toliko
vremena provodio na zraku, te bi točnije bilo reći da je na časak
skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu. »Čovjeku se čini
kao da silazi u svoj grob« — znao je gunđati sam sebi — »kad
kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj ležaj iskopan za
grob.«
I tako gotovo svaka dvadeset i četiri sata, za noćne straže, kad
su oni na palubi bdjeli nad snom onih što su spavali dolje, a kad bi
na kaštelu valjalo potezati koje uže, mornari ga nisu, kao po danu,
nemarno bacali na palubu, već ga oprezno spuštali na određeno
mjesto, da ne probude drugove koji spavaju. Kad bi ta tišina
ovladala svim brodom, mučaljivi bi se kormilar obično zagledao u
tambuć, i zamalo bi se pojavio »stari«, hvatajući se željeznog
ručnjaka, e da bi malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je u
112
Quito, glavni grad južnoameričke države Ecuadora. — Prev.
155
njega i ponešto obzirnosti i čovječnosti, jer u takvim prilikama
obično nije obilazio pramčanu palubu, jer bi njegovim umornim
pomoćnicima, koji su šest palaca udaljeni od njegove bjelokosne
pete tražili sna i počinka, škripa i buka njegova koštanog koraka
tako odjekivala da bi sanjali o škrgutu zuba morskih pasa. No jedne
noći, kad je u raspoloženju premrzovoljnu za bilo kakve opće
obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola, Stubb,
drugi časnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i molećivom
šaljivošću natukne kako nitko ne bi imao ništa protiv toga da se
kapetan Ahab malo prošeta ako mu je po volji, no možda bi se ipak
moglo nešto pronaći pa da se malo priguši ta buka; i stane nešto
nejasno i oklijevajući kazivati o kuglici od kučine u koju bi se stavio
vršak umjetne noge. E, moj Stubbe, onda si ti slabo poznavao
Ahaba!
— Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe — viknu Ahab — te me
želiš tako umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi
dolje, u svoj noćni grob, gdje ljudi poput tebe spavaju među
mrtvačkim pokrovima, da se konačno nauče na njih. Marš, pseto, u
štenaru!
Kad se bijes razjarenog starca tako neočekivano oborio na
njega, Stubb se zapanji i načas osta bez riječi. No onda će uzrujanim
glasom:
— Nisam navikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i
meni se baš nikako ne mili to što mi rekoste, kapetane.
— Otale! — procijedi Ahab kroza zube i naglo pođe dalje, kao
da hoće izmaći kušnji razjarenosti.
— Ne, kapetane, još ne — odvrati Stubb, osokolivši se. —
Neću mirno dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!
— Onda ću te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i
mazgovom! Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!
Prosiktavši te riječi, Ahab mu se približi, sa tako strašnim
izrazom na licu da Stubb i nehotice ustuknu.
»Nikad mi još nitko nije govorio takve riječi, a da ga nisam za
to žestoko udario«, mrmljao Stubb, silazeći kroz otvor u kabinu.
»Zbilja čudno! Gle, ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili —
ma što je to? — da padnem na koljena i da se pomolim Bogu za
njega? Da, baš na to sam pomišljao, no to bi bilo prvi put u životu
da se uopće molim. Čudno, zaista čudno, a i on je čudan; uhvatio ga
s koje god strane, on je najčudniji kapetan s kojim sam ikad plovio.
156
Kako je samo srnuo na me! Oči mu sijevale kao falje! Da nije lud?
Svakako, nešto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao što je sigurno
da nešto mora biti na palubi kad škripi. Ni u svojoj postelji ne može
dugo, najviše tri sata na dan, a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao
onaj Popara, naš konobar, kako ujutro u visaljci »staroga« posteljinu
uvijek nalazi svu zgužvanu i ispremetanu, donju plahtu sklupčanu
do nogu, a gornju gotovo svu zauzlanu u čvorove, i jastuk vreo, kao
da je usijan kamen na njemu ležao? Taj »stari« zacijelo ima vrelu
krv! Očito je u njemu nešto što ljudi s kraja zovu savjest — neki
živčani grč, kakono kažu, gori od zubobolje. Pa sad kako bilo da
bilo, neka me Gospod sačuva od takve bolesti. Sav je zagonetan taj
»stari«. Da mi je znati kamo on to svake noći ide u štivu pod
krmom, kako je posumnjao naš Popara! Eh, baš bih volio to znati! S
kim se on sastaje u štivi? Nije li to čudno? Zaista čudno? Ali nema
druge, stara pripovijest. Evo, napokon me san hvata. Dođavola,
vrijedno je čovjeku da dođe na svijet, ako ne zarad čega drugog, a
ono da ga san ophrva. Pravo li promislim, to je prvo što mala djeca
čine, pa i to je nekako čudno. Do sto đavola, sve je čudno kad samo
malo promisliš! Ali se ne slaže s mojim načelima. »Ne misli
uzalud!« — to je moja jedanaesta zapovijed, a dvanaesta: »Spavaj
kad ti se god pruži prilika!« Evo, opet me drijem hvata. A kako ono
reče? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao me
deseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova!
Mogao me i nogom udariti. Možda me i jest udario, samo što ja to
nisam ni primijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica.
Blistalo se mrtvački, kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom?
Ne stojim više uspravno na nogama! Taj sukob sa starim svega me
iskrenuo, pamet mi izvrnuo. K vragu, očito sam ipak sanjao! Kako?
Kako? Bit će najbolje da sve to spremim za drugi put; evo ću opet u
visaljku; a ujutro vidjet ću kako se o toj prokletoj čaroliji razmišlja
danju.«
157
30. LULA
Kad je Stubb otišao, Ahab je još neko vrijeme stajao naslonjen
na ogradu, a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo
navadom, pozove jednoga mornara od straže i pošalje ga dolje po
bijelu stoličicu od kitove kosti i po lulu. Pripalivši lulu na plamenu
kompasne svjetiljke i smjestivši stoličicu na strani nad vjetrom,
sjedne i zapuši.
Kako nam norveška predaja kaže, prijestolja su starodrevnih
danskih kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa
kako da čovjek, gledajući Ahaba gdje sjedi na onome tronošcu od
kosti, ne pomisli na kraljevsko dostojanstvo što ga je simbolizirao?
Jer Ahab je bio kan platicâ, kralj mora, velmoža levijatana.
Nekoliko je časaka brzo, jednu za drugom, ispuštao struje
dima, a vjetar mu ih nosio natrag u lice.
»Kako to«, napokon će sam sebi, izvadivši kamiš iz usta, »kako
to da me pušenje više ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loše sa
mnom kad je tvoj čar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva užitka,
eh, a nisam ni primijetio da sve to vrijeme pušim uvjetar; i tako sam
nervozno ispuštao dim kao da su mi posljednji mlazovi, kao u kita
koji umire. Kakvu ja vezu imam s tom lulom? S tom stvari koja je
namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijeli dim u blagu bijelu
kosu, a ne rasčupane željezno-sive čuperke, kao što su moji. Neću
više pušiti...«
I lulu koja je još gorjela baci u more. Žeravica zapišta u
valovima, a u isti mah brod kliznu mimo mjehurić koji se uzdigao
nad lulom što je tonula. Nabivši šešir na čelo, Ahab je, ljuljajući se,
koračao po palubi.
158
31. U MORFEJEVU NARUČJU
Sutradan Stubb priđe Flasku.
— Eh, što sam noćas usnio čudan san, Okagačo, kao što još
nikad u životu nisam sanjao. Znaš onu njegovu koštanu nogu. Eto,
sanjam ti ja kako on mene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja
zamahnem nogom da mu vratim udarac — duše mi, mladiću, to sam
smjesta pokušao! — noga mi izmače, a Ahab kao piramida, a ja,
luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, što je bilo još čudnije,
Flask — a znaš kakve li sve ludosti čovjeku ne dođu na san! — u
svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako,
kako — ako ćemo pravo — onaj njegov udarac nogom i nije bila
baš tako velika uvreda. »A što se ja žestim? Pa to i nije prava noga«,
velim ja sebi, »nego samo umjetna!« A bogme i jest velika razlika
između udaraca žive i mrtve noge. Zato baš i udarac rukom, Flask,
pedeset puta jače boli nego kada te tko zvizne batinom. Živo tijelo,
ono ti stvara živu uvredu, dragoviću moj. I sve mislim, znaš, dok
tako nožne prste lupam i lomim o onu prokletu piramidu, kako je
sve to što se sa mnom i oko mene zbiva, vraški smušeno i naopako,
pa cijelo vrijeme, kažem ti, prebirem u sebi: »Pa što je ta njegova
noga sada nego batina — batina od kitove kosti. Da«, mislim ja, »to
je bilo samo batinanje za šalu, zapravo samo kitovanje, a ne
uvredljiv udarac. A osim toga«, mislim ja, »pogledaj samo bolje: ta
vršak te noge, gdje bi trebalo da je stopalo, tako je malen, a da me
lupio kakav seljačina svojom nožurinom, eh, to bi bila vraški velika
uvreda. No Ahabova se uvreda srozala samo na jednu točku.« Ali
sad, Flask, dolazi najšaljiviji dio moga sna. Dok sam tako bubetao
po piramidi, zgrabi me za ramena neki stari vodenjak, s kosom kao
dlake u jazavca i s grbom na leđima, te me okrene prema sebi. »Što
to radiš?« on će meni. To li je bio okret, druže! A što sam se prepao!
Kakve li njuške! No, za tren oka svladam grdni strah. »Što radim?«
ja ću njemu. »A što se to tebe tiče, to bih ja htio znati, gospodine
Grbonjo? Želiš li možda da i tebe caknem nogom?« A on, tako mi
Gospoda, Flask, tek što sam to izustio, okrene krmu prema meni,
sagne se, povuče morsku travurinu što mu je služila umjesto prnja
— i što misliš da sam ugledao? Sto mu gromova, čovječe, krma mu
sva bila načičkana klinovima za vezanje mrlina, sa šiljcima
okrenutim van! Zamislim se malo, pa mu odvratim: »Neću ja tebe
159
nogom, starkeljo.« A on meni: »Mudra si glavica, mudra si glavica,
Stubbe!« Gunđa on svejednako, a pritom žvače i mljašće desnima
kao krezuba vještica. Videći da on nikako ne prestaje s tim svojim
»mudra glavica, mudra je glavica Stubb!« pomislim da mogu opet
dalje udarati nogom o piramidu. No tek što sam podigao nogu, on
rikne na me: »Prestani se ritati!« Nato ću ja njemu: »Ej, što ti je sad
opet, stari?« A on meni: »Čujder, da malo razmotrimo kakva je to
bila uvreda. Kapetan Ahab udario te nogom, je li?« — »Jest«, rekoh
ja, »evo baš ovamo«. — »Pa dobro«, prihvati on, »poslužio se
svojom koštanom nogom, je li?« — »Jest, poslužio se njome«,
rekoh ja. »E pa onda«, on će, »mudri Stubbe, na što se imaš
potužiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udarac
običnom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik
čovjek, i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je čast! Ja to
smatram velikom časti. Slušaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj
najveće velmože smatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica
mačem udari i tako učini vitezovima Reda podvezice,113 pa tako se i
ti, Stubbe, moraš ponositi udarcem što si ga primio od starog Ahaba,
koji te time učinio mudrim! Pamti što ti kažem: primaj udarce od
njega i smatraj ih počašću, a nipošto mu ih nemoj uzvraćati, jer ne
možeš sebi pomoći, mudri Stubbe! Zar ne vidiš tu piramidu?« I
rekavši to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo i nestao u zraku. Ja
zahrčem, pa se prevrnem na drugu stranu, i nađem se u svojoj
visaljci! Ded mi reci: što ti misliš o tom snu, Flask?
— Ne znam ni sam pravo, nekako mi se čini luckast.
— Možda, možda. No mene je taj san učinio mudrim
čovjekom, Flask! Vidiš li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa
iskosa gleda u more? Kažem ti, Flask, najbolje je da staroga
ostavimo na miru; ne govori mu nikad ni riječi, ma što on tebi rekao.
Oho! Što se on to razgalamio? Slušaj!
— Ej, stražari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, oštro pazite svi!
Tu oko nas plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega
113
Pod starofranc. devizom »Honi soit qui mal y pense« ( »Stid ga bilo tko o
tome loše misli!«) osnovao je kralj Edward III (1327.-1377.) Red podvezice i ujedno
najviše englesko odlikovanje, koje se također zove redom sv. Đure. — Postoji priča
kako je kralj na balu podigao podvezicu koja je pala s noge njegove ljubavnice,
grofice od Salisburyja, te pritom nehotice potegnuo grofičinu suknju. Neki se plemići
nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute riječi i utemeljio Red vitezova
podvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. — Prev.
160
grla! — zapovijedao kapetan.
— No, Flask, što veliš na to? Nije li u tome trunak nečega
malko čudnog? Bijel kit, jesi li to čuo, čovječe? Gle, i vjetar je
nekako osobit! Čuvaj se, Flask, Ahab ima nešto krvavo na umu. Eto
ga ovamo! A sad tiho, jer eto ga ovamo!
161
32. CETOLOGIJA
Već smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo će nas
nestati na beskrajnoj pučini bez obala i bez lukâ. No prije toga, prije
nego što se algama obrasli trup »Pequoda« stane bokom uz bok
valjati s kitovskim trupinama što su načičkane morskim kaležima, 114
neće biti naodmet da se već na samome početku što bolje upoznamo
s nekim upravo nužno potrebnim da se valjano razumije sve što je
dosad otkriveno i napisano u vezi sa svim mogućim vrstama
levijatana, o kojima će dalje biti govora.
Bit će to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam želim
iznijeti, no to nije lak posao, i zato će ovaj prikaz biti samo pokušaj
klasifikacije sastavnih dijelova jedne kaotične cjeline. Čujte što o
tome kažu najmjerodavniji kapaciteti našeg vremena.115
»Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se
zove cetologija«, veli kapetan Scoresby116 godine 1820.
»Nije mi namjera, kad bi to i bilo moguće, da se upustim u
istraživanje pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i
porodice... U svih učenjaka vlada najveća zbrka u pogledu te
životinje« (ulješure), veli brodski liječnik Beale godine 1839.
»Nemamo mogućnosti za istraživanja u morskim bezdanima.«
— »Neprodorna vela zastiru naše poznavanje kitova.« — »Ovo je
polje rada obraslo oštrim trnjem.« — »Svi ti nepotpuni podaci za
nas su prirodopisce pravi pakao.«
Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,117 John Hunter118 i
Lesson,119 te lučonoše zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko
114
115
Morski kalež — vrsta školjke (Lepas fasicularis). — Prev.
Čitatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara više od jednog stoljeća.
— Prev.
116
William Scoresby (1789-1857), engleski pomorac i kitolovac, istražio ist.
obalu Grenlanda i Australiju, poslije studirao teologiju i postao svećenikom, ali se i
dalje bavio znanstvenim istraživanjima. — Prev.
117
Georges baron de Cuvier (1769-1833.), francuski prirodoslovac, začetnik
znanstvene poredbene anatomije i jedan od osnivača paleontologije (znanosti o
okaminama ili o prastarim živim bićima). Objašnjava promjene u životinjskom i
biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikim katastrofama. — Prev.
118
John Hanter (1728.-1793.), osnivač moderne engleske kirurgije.— Prev.
119
René Primevère Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio
kapetana Duperreya na njegovu putu oko svijeta. — Prev.
162
znanje i poznavanje prirode još dosta ograničeno, ipak se znanstvene
knjige nižu u nedogled, a u njima je ponešto napisano i o cetologiji
ili nauci o kitovima. Mnogo ih je, velikih i malih, starih i novih,
ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ili samo ponešto pisali o
kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: Pisci Biblije, zatim
Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner, Ray,
Linné, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson,
Marten, Lacépède, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frédéric
Cuvier, John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross
Browne, Olmstead i velečasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni
pisali sasvim općenito, najbolje se vidi iz prije spomenutih citata.
Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni što su nabrojeni iza
Owena, vidjeli su žive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po
zanimanju harpunaš i kitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu
pravog ili grenlandskog kita bio je najautoritativniji stručnjak. Ali
Scoresby nije ništa znao niti je išta napisao o velikoj ulješuri prema
kojoj grenlandski kit gotovo nije ni spomena vrijedan. A ovdje budi
i to rečeno da je grenlandski kit obični uzurpator — otimač
prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veličini nije prvi među
kitovima. No kako je kroz vjekove držao prvenstvo, te kako je u
pogledu ulješure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpuno
neznanje (koje se sve do danas održalo, izuzevši u nekoliko
znanstvenih laboratorija i kitolovačkih luka), uzurpacija
grenlandskog kita bila je u svemu potpuna. Gotovo svi citati velikih
pjesnika prošlih vremena, koji se odnose na levijatane, posvjedočit
će vam tvrdnju da je grenlandski kit u njihovim očima neograničeni
gospodar mora, kojemu nema premca. No napokon je došlo vrijeme
da se svrgne s prijestolja: čujte, dobri ljudi, čujte i počujte: starog
kralja više nema — sada ulješura stupa na prijestolje!
Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uopće
i prikažu ulješuru glavatu, te im je taj pokušaj barem donekle uspio.
To su knjige Bealea i Bennetta, koji su bijahu ranari na engleskim
južnomorskim brodovima- kitolovcima, a oba su vrlo točni i
vjerodostojni. Izvorni podaci koji se odnose na ulješure, u njihovim
su djelima vrlo oskudni, ali ono što je pribilježeno napisano je
odlično, te sadržava većinom opise znanstvenog karaktera.
Međutim, ni znanstvena ni beletristična literatura ne daje cjelovita
opisa ulješure. Život ulješure, za razliku od ostalih vrsta kitova,
najslabije je opisan.
163
Potrebno je da se različite vrste kitova na popularan i lako
razumljiv način klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima,
pa neka stručnjaci naknadno upotpune te praznine. Budući da se još
nije našao nitko pozvaniji, ja ću se svojim slabim silama latiti toga
posla. Ne obećavam ništa savršeno, jer sve ono što ljudi drže
savršenim, mora baš zato biti nesavršeno. Ne tvrdim da ću dati točan
anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili — što još više
odgovara činjenicama — da ću dati ma kakav opis. Moja je namjera
pružiti samo nacrt za cetološku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, a ne
graditelj.
Moj je rad vrlo zamašan i težak, nije mu ravan posao obična
poštara koji u Poštanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do
morskoga dna, opipavati rođenom rukom strašnu nutrinu, doticati se
divovskih rebara, zadrijeti u samu srž ovoga svijeta — jeziv je
pothvat. Ta tko sam ja, te hoću Levijatana uloviti? S pravom bih se
mogao plašiti strašnih podrugivanja Jobovih. »Hoće li se on (kit) s
tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu!« No ja sam proplivao
kroza sve knjižnice i oplovio sva mora, i ovim svojim vidljivim
rukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokušat ću! Ali je
potrebno da najprije kažem nekoliko uvodnih riječi.
Prvo: da je cetološka znanost još neustaljena, dvojbena i u
mnogo čemu nesigurna, pokazuje nam već prva činjenica: mnogi još
i danas raspravljaju o tome je li kit riba. U svom djelu Systema
naturae izjavljuje Linné120 godine 1776: »Ja stoga lučim kitove od
riba.« No ja sam se sam uvjerio da su još godine 1850. morski psi,
ćepe121 i sleđevi — i protiv izričite Linnéove zabrane — živjeli u
istim morima zajedno s levijatanom.
Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linné navodi
slijedeće: »Zbog toplog dvokomornog srca, pluća, pokretnih vjeđa,
udubljenih ušiju, penem intrantem feminam mammis lactantem«,122 i
konačno »ex lege naturae jure meritoque«.123 Ja sam sve to pokazao
svojim nantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyu i Charleyu
Coffinu, brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili
istog mišljenja da su navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley
120
Karl von Linné (1707.-1778.), švedski prirodoslovac, uveo dvoimenu
nomenklaturu u zoologiju i botaniku. — Prev.
121
Vrsta morske ribe, slična sleđu. — Prev.
122
»Zato što se pare i što ženka doji.« — Prev.
123
»Zbog zakona prirode i prava zasluge.« — Prev.
164
nam je prilično otvoreno dao na znanje da su besmisleni.
Neka je međutim znano da odbacujem sve te argumente, te se
držim onoga starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na
svetoga Jonu da potkrijepim svoju tvrdnju. Pošto smo tako riješili
temeljni problem, slijedeća je točka: u kojem se nutarnjem pogledu
kit razlikuje od ostalih riba? Na to nam je već Linné odgovorio u
gornjim navodima, a ukratko je ovo: Kitovi imaju pluća i toplu krv,
dok ostale ribe nemaju pluća, a krv im je hladna.
Zatim: kako da opišemo bitne oznake kita što se odnose na
njegovu vanjštinu, da ga jasno obilježimo za sva vremena? Ukratko,
kit je riba koja ima štrcalo i vodoravan rep. Eto, to je najbitnije. Ma
kako ta definicija bila zbijena, ona je rezultat vrlo opsežnih
razmatranja. Morž na sličan način kao kit izdiše zrak s pomoću
štrcala, ali morž nije riba, nego amfibijska životinja.124 No drugi dio
definicije još je uvjerljiviji. Svaki čovjek zacijelo mora primijetiti da
sve ribe koje su poznate ljudima s kopna, nemaju vodoravno nego
okomito izraslu repnu peraju. A svim ribama koje ištrcavaju vodu
repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnom
položaju.
Spomenutom definicijom što je kit, nipošto ne izuzimam iz
levijatanskog bratstva nijednoga životinjskog stvora što su ga
najbolje obaviješteni Nantucketanci dosad identificirali kao kita, a s
druge strane ne uključujem nijednu ribu za koju su dosad
autoritativno smatrali da ne pripada porodici kitova125. Prema tome
moramo sve one manje ribe, koje ištrcavaju vodu, a imaju
vodoravno izrasle peraje, uključiti u cetološku sistematizaciju. I sada
dolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.
Prvo: razvrstao sam ih po veličini u tri osnovne knjige (koje se
podrazdjeljuju na poglavlja), te ćete u njima naći sve važnije vrste
kitova, i male i velike.
I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit.
Amfibije — dvoživci, životinje koje žive u vodi i na suhu. — Prev.
Znam da mnogi zoolozi i danas još lamantine i dugonge ubrajaju među
kitove. No budući da se te kukavne ribetine većinom povlače po ušćima rijeka,
hraneći se vodenim biljkama, a nemaju ni kitovska štrcala, nisam priznao njihovih
vjerodajnica i ne smatram ih kao predstavnike kitovskog roda, nego sam im dao
putovnice da napuste cetološko carstvo. — Bilješka Piščeva. (Moderna zoologija
ubraja spomenute dvije vrste, kao i treću njima srodnu vrstu »Hytine«, u red kitova.
— Prev.)
124
125
165
Kao tip folio-kita prikazujem vam ulješuru, kao oktav-kita
kosatku, kao duodecimo-kita morsku svinju.
Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedeća poglavlja: 1. Ulješura
glavata, 2. Obični kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britvaš, 6.
Kit žutac.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 1, Ulješura glavata. — Taj kit, koji
je starim Englezima bio poznat pod raznim imenima kao »Trumpa«,
»Physeter«, »Kit-nakovanj« — to je francuski »Cachalot«, njemački
»Pottfisch«, »Pottwal« ili — da se izrazim dugačkim, to jest učenim
riječima — »Catodon macrocephalus«. Bez sumnje, to je najveća
životinja na kugli zemaljskoj, najstrašniji od svih kitova što ih
susrećete na moru, najveličanstveniji po svom izgledu i, najposlije,
od najveće koristi ljudima, budući da je to jedina životinja od koje
dobivamo tako važnu materiju — spermacet. O svim čudnim
svojstvima spermaceta bit će govora na drugim mjestima u ovoj
knjizi. Zasad se želim pozabaviti samim tim imenom. U filološkom
pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljeća, kad ulješura još
nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino »ulje« dobivalo
samo slučajno od onih koje su se nasukale na obalu, obično se
mislilo da se spermacet dobiva od neke slične životinje, poznate u
Engleskoj pod imenom grenlandskog ili običnog kita. Mislili su da
je spomenuti spermacet oplodna izlučina grenlandskog kita, te je
tako i nastao naziv »sperm whale«. U ono je vrijeme spermacet
(vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja se nije upotrebljavala
kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti i lijekova. Mogli
ste ga kupiti samo u ljekarni, kao što danas kupujete uncu
rabarbare126. Kad je tijekom vremena, po mome mišljenju, prava bit
spermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje
upotrebljavali njegov prvobitni naziv, a zacijelo i zato da uveličaju
njezinu vrijednost, jer se po imenu moglo naslutiti da je rijetka i
skupocjena.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 2, Grenlandski ili obični kit. — U
jednom je pogledu ovo najslavniji među levijatanima, jer ga je
čovjek najranije počeo redovito loviti. On nam daje tvar koja je
općenito poznata pod nazivom »riblja kost« ili »usi«, i tekućinu što
je poznata pod imenom »riblje ulje«, koje je, međutim, na tržištu
126
Raved, revanj (late Rheum Rhaponticum), biljka koje se korijen
upotrebljava za čišćenje crijeva. — Prev.
166
poznato kao neki drugorazredni proizvod. Lovcima na kitove poznat
je pod imenom »kit«, »grenlandski kit«, »crni kit«, »veliki kit«,
»obični kit« i »pravi kit«. Ima mnogo nejasnoća u pogledu identiteta
vrste s tim obiljem naziva. Što je, dakle, taj kit što sam ga svrstao u
drugo poglavlje svoje prve knjige? To je »Veliki Mysticetus«
engleskih prirodoslovaca, »Grenlandski kit« engleskih kitolovaca,
»Baleine ordinaire« francuskih pomoraca, »Grönlands valfisk«
švedskih ribara. To je kit što ga više od dva stoljeća love Holanđani
i Englezi po Arktičkom moru, to je kit kojega američki kitolovci
tolike godine progone po Indijskom oceanu, blizu brazilskih
prudova, duž obala Sjeverozapada i po svim ostalim dijelovima
svijeta koji se smatraju područjem običnog kita.
Neki ističu stanovite razlike između grenlandskog kita Engleza
i običnog kita Amerikanaca, ali se savršeno slažu u pogledu glavnih
osobina i obilježja, i dosad nije iznesena nijedna određena činjenica
na kojoj bi se temeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih
razvrstavanja i iznošenja neznatnih i nevažnih razlika, neke su grane
zoologije postale upravo odvratno zamršene. O običnom kitu bit će
još na drugom mjestu dosta govora, a u vezi s nekim
objašnjavanjima o ulješuri glavatoj.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 3, Kit perajar. — U ovu skupinu
ubrajam onog gorostasa koji je poznat pod raznim imenima:
»Perajar«, »Vodometaš«, »Gromula John«, a viđen je gotovo na
svim morima. Putnici koji brodovima redovne plovidbe plove u
New York, često nam pričaju kako su već iz daljine mogli vidjeti
visoki vodomet iz njegova štrcala.
Svojom duljinom doseže grenlandskog kita, i kosti su mu slične
njegovim, samo što nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo
maslinaste. Njegove glomazne usne podsjećaju svojim
ispresavijenim mrežotinama na debelo sukano uže. Karakteristično
mu je obilježje velika leđna peraja, po kojoj je i dobio ime. Ta mu je
peraja, tri do četiri stope dugačka, izrasla okomito na donjem dijelu
leđa, ušiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod vodom, ta mu se
peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad površinom. Kad je
pučina prilično mirna i jedva namreškana sitnim klobucima, lako bi
pomislio da su vodeni krugovi, što se u sjeni kolutaju pod tom uvis
ispruženom perajom, sastavni dijelovi neke sunčane ure. Na tom
167
sunčaniku Ahazovu sjena često ide natrag.127 Perajar nije društven.
On kao da je kitomrzac, kao što su neki ljudi čovjekomrsci. Veoma
plah i uvijek ploveći usamljen, neočekivano i u najudaljenijim i
najpustijim vodama izranja na površinu, te njegov vodometni mlaz
šika visoko, stršeći uvis kao kakvo dugo mizantropsko koplje usred
tužne pustopoljine. Ima čudesnu moć da plovi tako brzo da ga ni
najbrži brod ne može sustići. Taj je levijatan kao neki Kain među
svojom braćom ožigosan onom perajastom leđnom izraslinom. Jer u
ustima ima usi, pa perajara, baš kao i grenlandskog kita, katkad
ubrajaju među usne kitove.128 Tih kao da ima više vrsta, od kojih je
većina slabo poznata.
U vezi s nazivom usni kitovi od najveće je važnosti spomenuti
da bi po toj nomenklaturi, ma kako u nekim slučajevima i olakšala
upućivanje na pojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlišno
pokušati levijatane točno klasificirati bilo po njihovim usima ili
grbama, bilo po perajama ili zubima, iako ta karakteristična obilježja
očigledno pružaju mnogo bolju osnovu za neku pravilnu cetološku
sistematizaciju nego ma koja druga tjelesna karakteristika kojom se
jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba, leđna peraja i zubi,
na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrsta kitova, bez
obzira na ostalu strukturu tih životinja i na druge, još bitnije
osobine. Tako na primjer i ulješura i grbavi kit imaju grbu, no to je i
sva sličnost što između njih postoji. Isti taj grbavi kit ima baš kao i
grenlandski kit usi, no opet — to im je jedina sličnost. A to isto
može se reći i za ostale prije spomenute dijelove tijela. U mnogih
skupina kitova te osobine tvore izvanredno nepravilne kombinacije,
ili u jednoj opet skupini neku nepravilnost i izuzetak, te upravo
onemogućuju razvrstavanje na toj osnovi. O taj kamen smutnje
spotakli su se već mnogi cetolozi.
Možda će tko pomisliti da bi se barem po unutarnjim organima,
anatomski, mogla izvršiti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije
moguće. Zar postoji nešto u grenlandskom kitu što bi bilo izrazitije
od njegovih usi? Pa ipak smo vidjeli da ni po tim usima ne možemo
grenlandskog kita pravilno klasificirati. A siđete li u utrobu različitih
levijatana, nećete naći nijednu približno tako značajnu osobinu kao
Aluzija na Ahazovu sunčanu uru iz Biblije — Prev.
Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, rožnate trostrane ploče koje
vise kao rese u usta. Na donjem je rubu svaka us raščijana u rožnata vlakna. U ustima
nekih kitova ima i više od 700 usi. — Prev.
127
128
168
što su već spomenuta vanjska obilježja. Što nam, dakle, preostaje?
Jedino to da kitove u svoj njihovoj množini svrstamo po njihovu
obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo po bibliografskom
sustavu što je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspješan i
upotrebljiv. Da nastavimo.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. — Taj se kit često
pojavljuje duž sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje često
ulovili i odvukli u luku. Leđa su mu grdno ispupčena, kao da je
naprtio neki pokućarev torbak, te biste ga mogli nazvati Slonovskim
kitom ili Kitom-tvrđavom. Bilo kako mu drago, njegovo ime ne
označava dovoljno njegovu vanjštinu, budući da je i ulješuri
tjelesina slično, premda ne tako jako, ispupčena. Njegovo ulje nije
baš osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopašniji i najveseliji od
svih ostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i pršti od pjene i
uskovitlane vode.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 5, Kit britvaš. — O tome se kitu ne
zna baš mnogo više od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka,
blizu Cape Horna. Živi veoma povučeno, te izbjegava i lovce i
miroljubive učenjake. Iako nije kukavica, ipak još ni pred kim nije
sasvim izronio, nego pokazuje samo grbinu što se uzdiže poput
kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam o njemu, a ni drugi ne
znaju više.
Knjiga I (Folio), Poglavlje 6, Kit žutac. — I to je vrlo povučen
gospodin, a trbušina mu je valjda zato sumporastožute boje što se,
kad dublje zaroni, povlači krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo
izrijetka — barem sam ga ja vidio samo na dalekome Južnom moru,
i to na velikoj udaljenosti, te nisam mogao proučavati njegovu
vanjštinu. Za njim se ne ide u lov, on bi znao odmotati čitave koture
harpunskog konopa i — pobjeći. O njemu pričaju prava čudesa.
Zbogom, žuta trbušino! O tebi ne bih ništa više znao reći što bi bilo
istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali više o tebi pričati.
Tako se svršava Knjiga I. (Folio), a počinje se Knjiga II.
(Oktav).
Oktav-kitovi129. Ovamo idu kitovi srednje veličine, među koje
se zasad mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga)
129
Razlog s kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove »Quarto«, vrlo je
jednostavan. Kitovi ovog razreda, ma koliko bili manji od prijašnjih, ipak su
srazmjerno slični onima, dok svezak »quarto« u svojoj smanjenoj mjeri nema oblika
što ga ima »folio«, a »oktav« ga ima. — Bilješka piščeva
169
2. glavata pliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta
pliskavica, 5. kit-mlatac.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1, Kosatka ili prugasta
pliskavica.— Iako je ta riba što je svojim bučnim disanjem, ili prije
puhanjem, dala povoda za poslovicu na kopnu,130 tako dobro poznat
obitavalac mora, općenito je naši pomorci ne smatraju kitom. No
kako ima sve glavne osobine levijatanove, većina zoologa ipak je
smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-formata, od petnaest do
dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnih dimenzija. Pliva u
jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelo sadržava znatne
količine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribari vjeruju da
njena prisutnost znači da se približuje velika ulješura.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2, Glavata pliskavica ili mrki
dupin. — U nazivlju se služim popularnim ribarskim imenima, jer
su obično najbolja. Ako neko ime nije dovoljno karakteristično ili
precizno, ja to ne krijem, te predlažem neki drugi naziv. To činim i
sada u pogledu »mrkog dupina«, jer mrka je boja općenito obilježje
gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoćete, nazovite ga »kit-hijena«.
Njegova je proždrljivost dobro poznata, a kako su mu »usne« malo
zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskešeno sotonskim
smijuljem. Ovaj je kit prosječno dug šesnaest do osamnaest stopa, a
nalazite ga u gotovo svim morskim širinama. Plivajući, na čudan
način izdiže iz vode i svija svoja leđa, koja su onda nalik na rimski
nos. Kada kitolovci nemaju prečeg posla, te u blizini nema nikakvih
ulješura, onda love i kita-hijenu, da tako nadopune svoje zalihe
jeftinim gorivim uljem za domaću potrebu, kao što neke štedljive
domaćice, kad su sasvim same kod kuće, pale odvratne lojanice
umjesto mirisavih voštanica. Iako je sloj tuka131 u mrkog dupina vrlo
tanak, ipak će vam dati trideset i više galona132 ulja.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3, Jednorogi narval. — Još jedan
primjer čudnog naziva kitu koji je, kako se meni čini, dobio ime po
svom čudnom rogu, što su ga isprva krivo smatrali produženjem
ušiljenog nosa. Ta je životinja otprilike šesnaest stopa dugačka, dok
je njen rog prosječno dug pet stopa, premda neki dosegnu deset, pa i
petnaest. Taj rog zapravo nije ništa drugo do produljena kljova, koja
I u nas kažu: »puše kao kit« (engleski: grampus). — Prev.
Tuk — kitovo tustilo, mast, salo. — Prev.
132
Galon (engleski gallon) — mjera za tekućinu: četiri litre i pol. — Prev.
130
131
170
strši vodoravno iz čeljusti. Ta je kljova izrasla samo na lijevoj
čeljusti, te katkad ta životinja izgleda nespretna, baš kao što
nespretno izgleda i čovjek-ljevak. Teško bi bilo odgovoriti na
pitanje čemu služi taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim
oružjem ne služi kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoše
da se narval služi tom kljovom kao grabljama, rujući s pomoću nje
po morskom dnu, u potrazi za hranom. Charley Coffin reče da
narvalu kljova služi za probijanje leda, jer kad se narval u Polarnom
moru diže na površinu, koja je zaleđena, tada diže svoj rog i probija
led. Međutim ne postoje dokazi ni za jednu od spomenutih tvrdnja.
Ja pak mislim, ma kako se narval služio svojom kljovom, najviše bi
mu koristila kao savijač pri čitanju raspravica. Čuo sam različita
imena za tu životinju kao kit-kljovaš, kit-jednorog i kit-inorog. To je
zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih »jednoroga« što
se nalaze u gotovo svim carstvima žive prirode. Razabrao sam iz
spisa nekih drevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog
smatrao ustukom protiv otrova, te bi se za ljekarije, načinjene od
praha te kljove, plaćale bajoslovne svote. Od tog su praha također
pripravljali miomirisne soli što su ih otmjene dame udisale kao
sredstvo protiv nesvjestice, kao što se danas upotrebljava jelenji rog
u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rog smatrali su nekoć
velikom rijetkošću. U starim spisima čitam kako je Sir Martin
Frobisher133, prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljica
Elizabeta, rukom što bijaše pokrivena draguljima, zanosno s prozora
Greenwischske palače domahivala proslavljenom brodu koji je
plovio niz Temzu — čitam eto u starim spisima ovo: »Kada se Sir
Martin vratio s tog putovanja, kleknuo je pred Njezino Veličanstvo i
kraljici poklonio neobično dug narvalov rog, koji je poslije još dugo
vremena visio na zidu Windsorske palače.« Neki irski autor tvrdi
kako je i vojvoda od Leicestera, klečeći, poklonio Njezinu
Veličanstvu sličan rog od neke kopnene životinje koja ide u red
jednoroga.
Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda,
išaran crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najčešće se nalazi u
polarnom moru. Njegovo je ulje izvrsno, čisto, izvanredno fino, ali
ga malo ima, a osim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje d, Sabljasta pliskavica ili kit133
Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraživač iz 16. stoljeća. — Prev.
171
ubojica.
— O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a još manje
profesionalni zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po
veličini je nalik na kosatku. Vrlo je grabežljiv — kao ribegrabljivice oko otočja Fidži. Ponekad napada i najveće kitove, one
folio-formata, zagrize im se za usne, pa se pripije kao pijavica, dok
golema životinja najposlije ne ugine. Na te »ubojice« nitko ne polazi
u lov. Nikad nisam čuo kakvo mu je ulje. Može se zamjeriti imenu
što je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice, na kopnu i
na moru, uključujući tu Napoleone i morske pse.
Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5, Kit-mlatac. — Taj je gospodin
čudan sa svoje repne peraje, kojom se služi kao mlatilom, te njome
udara po svojim neprijateljima. I najvećim se kitovima, onima folioformata, popne na leđa, i sve šibajući svojim mlatilom po njima,
plovi tako, kao što se i mnogi učo sličnim sistemom probija kroza
svijet. Kit-mlatac još je slabije poznat negoli kit-ubojica. Obojica su
zločinci izvan zakona, čak i u oceanima, gdje nema zakona.
Tako se svršava knjiga II (Oktav), a počinje se knjiga III
(Duodecimo).
Duodecimo-kitovi Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2.
Dupin gusar, 3. Morska svinja.
Onima koji nisu posebno proučavali ovaj predmet, možda će se
činiti čudnim što se životinje koje nisu veće od četiri do pet stopa,
ubrajaju među »kitove«, kad ta riječ već sama po sebi budi pomisao
na nešto golemo. Ali sve te životinje, koje gore ubrajamo u
duodecimo-kitove, nesumnjivo su kitovi, prema onoj mojoj
definiciji da je kit riba koja ima štrcalo i vodoravan rep.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlj e I, Dupin hura. — To je
obični dupin kojega srećemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam
mu naziv dao ja, jer ima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo
razlikovati. Nazivam ga tako jer uvijek plovi u veselim jatima, te se
praćaka i poskakuje uvis, kao što lete kape prilikom svečanosti na
dan Četvrti srpnja.134 Mornari ih općenito dočekuju s oduševljenim
poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze iz privjetrine s
ustalasanim valovima. Oni su glasonoše i vjesnici vjetra, uvijek žive
s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako ti
uspije, gledajući tu veselu družinu, da se svladaš i ne usklikneš
134
Američki narodni blagdan. — Prev.
172
trokratni hura! — onda Bog budi s tobom, jer to znači da u tebi
nema vedrine i životne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura
može nam dati dobran galon izvrsna ulja, a čista i fina tekućina što
je dobivamo iz njegovih čeljusnih šupljina, od velike je vrijednosti,
te je osobito traže draguljari i urari. Mornari mažu njome svoja
brusila za britve. Meso dupina, kako znamo, izvanredno je tečno
jelo. Možda još niste primijetili da i dupini štrcaju mlazove. I zato,
kad ga opet ugledate, dobro pazite — vidjet ćete golemu ulješuru —
u minijaturi.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 2, Dupin gusar. — Pravi
gusar. Neobično divlja životinja. Naći ćete ga, mislim, jedino na
Pacifiku. Nešto je veći od dupina hura, ali mu je inače vrlo sličan.
Izazove li ga, navalit će i na morskog kučka. Često sam za njim
spustio čamac u more, ali nikad ga nisam uspio uloviti.
Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 3, Morska svinja. — Koliko
je poznato, to je jedna od najvećih vrsta dupina, a živi u Pacifiku.
Jedini engleski naziv dali su mu kitolovci nazvavši ga »dupinom
običnjakom«, jer se poglavito nalazi u blizini običnog kita (onog
folio - formata). Po obliku se donekle razlikuje od dupina hura, jer
nije onako dežmekast, nego je zaista stasit i naočit. Nema leđne
peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali ima lijepu repnu
peraju i sentimentalne crvenkastosmeđe oči. Jedino mu ljepotu
nagrđuje mlohava, blijeda njuška. Premda su mu čitava leđa sve do
bočnih peraja tamna, bijela linija dijeli njegovo tijelo u dvije pole,
jasno ocrtane kao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje
bijel. Ta bjelina zahvaća i dio njegove glave i čitavu njušku. Stoga
nam se taj stvor ponekad čini kao da je izišao iz vreće brašna u koju
se lupeški zagnjurio. Jadno, hipokritsko lice. 135 Od njega dobivamo
ulje, koje je vrlo slično ulju dobivenu od običnog dupina.
*
Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta
kitova. Nabrojio sam vam sve značajne levijatane. Preostaje još
mnoštvo neprovjerenih, upol izmišljenih vrsta, koje su meni kao
američkom kitolovcu poznate po čuvenju, ali ne osobno. Nanizat ću
ih po njihovim imenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer
135
U engleskom mealy-mouthed znači: »brašnavih usta«, »medoustan«,
»plašljiv u govoru«, »bljedoustan« i »licemjeran«, i odatle igra riječima. — Prev.
173
će možda takav popis dobro doći budućim istraživačima, koji bi
mogli završiti ono što sam ja samo započeo. Ako ijedan od kitova
što ću ih ovdje spomenuti bude ikad uhvaćen i opisan, onda će biti
moguće da se, već po veličini, svrsta u prvu, drugu ili treću knjigu
moje klasifikacije. Evo ih: kit-grlić, kit-džunka, kit-bučoglavac, kitrt, kit-pilot, kit-top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit-bakarac, kitledenjak, kit-modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskih
vrela mogle bi se nabrajati čitave liste neprovjerenih kitova sa
bogtepitaj kakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je
zastarjelo, a donekle i sumnjivo, i meni se sve čini da su to samo
neki »levijatanizmi«, puste »kitovštine«, koje zapravo ništa ne
znače.
I konačno, već sam na početku naglasio da cetološka
sistematizacija neće biti time izvršena ni dovršena. Vidjeli ste kako
držim riječ. Ostavljam evo svoj cetološki sustav nedovršenim, kao
što je i katedrala u Kölnu bila napuštena za vrijeme gradnje, s
dizalicama i lazilima oko njezina nedovršenog tornja. Malo je
velikih građevina što su ih dovršili njihovi prvi arhitekti; istinske
velike gradnje stavljaju u dužnost budućim pokoljenjima da polože
završni kamen. Oslobodi me, Bože, da ikad išta potpuno završim!
Cijela je ova knjiga samo nacrt — ne, već nacrt nacrta! O, da mi je
vremena, snage, novca i strpljenja!
174
33. »SPECKSYNDER«
Sad je zgoda da iznesem jednu domaću značajku s jedrenjače
kitarice: izvor joj je u činjenici što na kitaricama postoji harpunaška
klasa časnika — klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom
brodu.
Velika važnost što se polaže u harpunaški zanat jasno se očituje
u činjenici što u starih Holanđana, već prije dva stoljeća i više, vlast
nad brodom nije bila povjerena isključivo jednoj osobi, koju danas
zovemo kapetan, nego je bila podijeljena između njega i još jednog
časnika, koga su zvali »Specksynder«. Doslovno ta riječ znači
»rezač sala«, no s vremenom je poprimila značenje jednako riječi
Glavni harpunaš. U onim je danima kapetanova vlast bila
ograničena na navigaciju i općenito upravljanje brodom, dok je nad
svime što je u vezi sa samim lovom i njegovim pripremama
neograničenu vlast imao Specksynder ili Glavni harpunaš. Engleska
kitolovačka flota još poznaje taj časnički čin starih Holanđana, pod
iskvarenim nazivom »Specksioneer«, no nekadanje je njegovo
dostojanstvo tužno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpunaš, i
kao takav naprosto je jedan od nižih časnika, podređenih
zapovjedniku. Ipak, kako uspjeh kitolovačkog pohoda uvelike ovisi
o sposobnosti i o držanju harpunaša, i kako na američkim kitaricama
harpunaš nije samo važan časnik u čamcu nego on u stanovitim
prilikama (za noćnih straža u područjima gdje se pojavljuju kitovi)
preuzima i zapovjedništvo na palubi — s tih razloga veliko političko
načelo na moru zahtijeva da harpunaš živi nominalno odvojen od
običnih mornara i da se u neku ruku smatra njihovim starješinom
premda ga oni između sebe smatraju sebi ravnim.
No na moru je glavna razlika između časnika i mornara u tome
što prvi stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao
i na trgovačkim brodovima, časnici imaju kabine uz kapetanovu.
Tako su na mnogim američkim kitarkama i harpunaši smješteni na
krmi. Znači, oni jedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji
koja je posredno vezana sa salonom. 136
136
I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je
ujedno služio kao blagovaonica za časnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova
odjeljka. — Prev.
175
Iako dugo trajanje kitolovačkog pohoda po Južnim morima
(najdulje pomorsko putovanje što ga je čovjek ikad poduzeo), pak
posebne opasnosti i zajednički interes što svu posadu povezuje, jer
su svi, od najvišega do najnižeg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve
stalne plaće, pa prema tome sve zavisi od njihove zajedničke
budnosti, neustrašivosti i teškog rada) — iako sve to u neku ruku
djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovačkim brodovima
— i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnim
slučajevima, živjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica —
ipak izvanja stega i razlike između kasara na krmi i kaštela na
pramcu neće tako lako u nečem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I
zaista, ima mnogo nantucketanskih brodova na kojima možete
vidjeti zapovjednika kako se ponosno šeta po kasaru,
dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratne mornarice, te kako od
ljudi zahtijeva da mu iskažu gotovo iste vanjske počasti kao da je
zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskom jaketom.
Premda kapetan »Pequoda« nije ni najmanje naginjao takvu
ispraznu uznošenju; premda je kao jedinu počast tražio samo to da
se bezuvjetno i smjesta posluša svaka njegova zapovijed; premda
nije tražio od mornara da izuju cipele prije no što se uspnu na kasar;
i naposljetku, premda se događalo, a u vezi s nekim posebnim
zbivanjima, o kojima će poslije biti govora, da ih je oslovljavao
neobičnim riječima, u časovima popustljivosti, bijesa, ili pak s
drugih razloga — ni taj isti kapetan Ahab nije nipošto zanemarivao
najviše zakone i ustaljene običaje pomorskog života.
Možda ćete opaziti kako se ponekad, da tako kažemo, skrivao
iza tih formi, prigodice se koristeći njima u druge i osobnije svrhe
nego što su one kojima su zapravo imale služiti. Ta sultanska
osobina njegove ćudi, što bi inače ostala dobrano pritajena, pod
spomenutim se oblicima pretvarala u neodoljiv despotizam. Jer ma
kako neki čovjek bio duhovno nadmoćan, nikad njegova
superiornost ne bi mogla doći praktički do izražaja kad ne bi bila
potpomognuta nekom vanjskom umješnošću i zaštitom, koja je sama
po sebi uvijek više ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog
zašto se bogodani izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa
najveće počasti što ih ta atmosfera može dati ostavljaju onim
ljudima koji će se proslaviti više svojom bezgraničnom
inferiornošću prema skrivenoj nekolicini superiornih, ali
nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornošću nad
176
prosječnom masom. Tolika se moć krije u nekim neznatnim
stvarčicama, kad ih okruži političko praznovjerje, da je u slučaju
nekih kraljeva dala vlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u
slučaju cara Nikolaja, na carskoj glavi okrugla kruna »gosudarstva«
nad mnogim i mnogim zemljama, onda ljudsko stado pada ničice i
puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Ni dramatik koji bi htio
napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u najpunijem i
najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu,
slučajno tako važnu za njegovo umijeće, kao što je ta koju gore
nabacih.
No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred očima u svoj svojoj
oporoj strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i
kraljevima ne smijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog
kitolovca, pa su mi uskraćeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe!
Sve ono što će u tebi zasjati veličanstveno, valja da se skine s
nebesa, podigne s bezdana morskih i oblikuje od bestjelesnog zraka!
177
34. ZA KAPETANOVIM STOLOM
Podne prepolovilo. Popara, kamarot, pruži svoje buhavo lice
kroz okno na kabini te najavi ručak svome kapetanu i gospodaru,
koji je, sjedeći u krmenom čamcu u zavjetrini, upravo izmjerio
visinu sunca i sada izračunavao stupanj širine, bilježeći brojke na
glatkoj, ovalnoj pločici što mu, već pripravljena za taj svakodnevni
posao, ležaše na gornjem dijelu umjetne noge. Sudeći po savršenu
nehaju s kojim je primio tu vijest, rekli biste da mrki i zamišljeni
Ahab nije ni čuo što mu se kazalo. No odmah zatim uhvati se on
rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube i rekavši
mirnim, ravnodušnim glasom: »Ručak, gospodine Starbuck!«
nestade u kabini.
Kad je zamrla jeka posljednjeg koračaja njegova sultana i kad
je Starbuck, prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj već sjeo za
stol, trgne se iz svog mira, prošeta se malo po palubi, te pošto je
ozbiljno zavirio u kućicu s kompasom, reče prilično prijazno:
»Ručak, gospodine Stubb!« pa se i on spusti kroz tambuć.
Drugi se emir još neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako
trza po zategu deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da
prti na se neki stari teret, izriče svoje kratko: »Ručak, gospodine
Flask!« i polazi za onom dvojicom.
No treći emir, ostavši sam na kasaru, kao da je osjetio olakšanje
od neke čudne brige, domahuje ljubazno na sve strane, baca cipele s
nogu te udri u živahan, ali nečujan mornarski ples, i to baš nad
samom glavom svog sultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko
na krmeni jarbol kao na vješalicu, pa pođe mahnitajući i djetinjeći,
barem koliko se vidjelo na palubi, i tako, protivno svim drugim
procesijama, završi povorku glazbom. Ali prije nego što će na vrata
donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i tako onda buntovni, veseli
mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno i ponizno, u ulozi
odbačenika ili roba.
Među mnogim čudnim stvarima što proizlaze iz prevelike
usiljenosti običaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na
slobodnom zraku na palubi neki časnici, izazvani, drže prema
kapetanu smiono i prkosno, ipak, kad časak kasnije sidu na objed u
kapetanov stan, eto ih bez onoga borbenog držanja, te mirno, da ne
178
kažem pokorno, susreću onoga koji je čelo stola. Začudno je to,
ponekad i smiješno. Zašto ta razlika? Je li to neki problem? Možda i
nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u oholosti nego u
uljudnosti — tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. A onaj koji
dostojanstveno i mudro sjedi čelo stola kao domaćin sa svojim
uzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu
nadmašuje i samog Baltazara, jer Baltazar nije bio najveći. Tko je
ma i jednom pozvao prijatelja na objed, taj je okusio što znači
osjećati se Cezarom. To je čar društvenog carizma, kojemu ne
možeš odoljeti. Ako sada svemu tome dometnemo još časničko
prvenstvo brodskog gospodara, naći ćete, daljim izvođenjem, uzrok
onoj posebnosti u pomorskom životu koju sam upravo spomenuo.
Za stolom, što bijaše ukrašen intarzijama od bjelokosti,
predsjedao Ahab kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu
koraljnom žalu, okružen svojim ratobornim no ipak smjernim
lavićima. Časnici su po redu čekali da budu jelom posluženi. Bijahu
poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabu kanda nije bilo nimalo
društvene nadutosti. Jednodušno su uprli oči u Ahabov nož kad je
stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da bi itko od njih
ma i za sav svijet narušio svečanost tog trenutka, pa ni najmanjom
napomenom, čak ni beznačajnom primjedbom o vremenu. Ne,
nikako! Držeći vilicom i nožem komad govedine, Ahab bi samo dao
znak da mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi časnik primio
svoj dio kao milostinju, nježno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo
trgnuo kad bi mu nož slučajno zaškripio po tanjuru, i žvakao bi ne
mljašćući i gutao vrlo pažljivo. Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u
Frankfurtu, na kojoj njemački car ruča sa sedam izbornih knezova u
svečanoj tišini, tako i ta jela u zapovjednikovu stanu bijahu u neku
ruku svečani objedi, u svetoj tišini. A ipak stari Ahab nije branio da
se razgovara za stolom — samo je uvijek bio nijem. Kolikog li
olakšanja Stubbu, koji se gušio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u
štivi negdje zaštropotao štakor! A tek jadni Flask, koji bijaše
najmlađe dijete na tome zamornom obiteljskom sastanku! Njega
zapadahu goveđe goljenice, njemu bi davali pileće nožice. Ni
govora o tome da bi se sam poslužio — ta to bi bilo kao da bi izvršio
najveću krađu. Da se sam posluži, nikad više ne bi smio poštenim
ljudima pogledati u oči, premda mu Ahab — gle čuda! — nikad nije
takvo što zabranio. A da se Flask poslužio, Ahab po svoj prilici ne
bi ni opazio. A Bože sačuvaj da bi Flasku palo na um da uzme
179
maslaca! Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskraćuju, jer bi
naudio njegovu svijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj
plovidbi, bez luke i tržišta, maslacu raste cijena, te je to onda neka
nagrada, na koju on, kao podređeni, nema prava — bilo kako bilo,
Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!
Još nešto. Flask je posljednji silazio na ručak, a prvi je ustajao
od stola. Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ručak
bio skraćen! Starbuck i Stubb imadahu prednost da počnu ranije i
povlasticu da još ostanu pošto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu,
koji je samo malić viši po činu od Flaska, slučajno ne prija jelo, ili
pak nema teka te pokazuje kako će ubrzo poručati, onda se Flasku
valja oprostiti s ručkom, i toga dana teško da će u usta staviti više od
dva-tri zalogaja — jer bi se protivilo svetim običajima da se Stubb
vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednom zgodom priznao
kako je manje-više uvijek gladan otkako je dobio časnički čin. Jer
ono što bi jeo nije utaživalo njegove gladi, nego ju je u njemu
održavalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, mišljaše Flask, zauvijek
odoše iz moga želuca. Jesam evo časnik, ali kako bih volio da mogu,
tamo na pramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao nekoć,
dok bijah običan mornar! Eto ti mi koristi od promaknuća, eto mi
puste taštine i slave, da, ludosti li u životu! S druge strane, da je ma
koji mornar sa »Pequoda« bio kivan na Flaska zbog njegova
časničkog čina, tome ne bi trebalo drugo za osvetu doli da ode na
krmu za vrijeme ručka i da kroz odušnik na kabini baci pogled na
Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedi pred
strašnim Ahabom.
Ahab i njegova tri časnika činjahu ono što bismo mogli nazvati
prvim stolom u zapovjednikovu stanu na »Pequodu«. Pošto bi oni
otišli — a odlazili su ne onako kako su došli, nego obrnutim redom
— blijedi bi kamarot na brzu ruku počistio stolnjak, te bi onda
pozvao na gozbu trojicu harpunaša, jer oni bijahu baštinici mjesta za
stolom. I oni bi tada svečanu kabinu pretvorili u privremenu
družinsku sobu.
U čudnovatoj suprotnosti prema nepodnošljivoj stegi i
bezimenom a nevidljivom despotizmu što je vladao za kapetanovim
stolom, bijaše neusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana
demokratičnost te podređene čeljadi, te trojice harpunaša. Dok su se
njihovi gospodari, časnici, kanda bojali pucketanja svojih vlastitih
vilica, harpunaši su žvakali zalogaje tako slasno da je sve
180
odjekivalo. Gostili su se baš grofovski: natrpavali su trbuhe, kao što
brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtego
imađahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine
iz prijašnjeg jela, morao često juriti po goleme komade usoljene
govedine, a kad ne bi pojurio hitro kao vižle, Tashtego bi ga
nestrpljivo požurivao bacajući za njim, kao harpun, svoju vilicu. A
jednom ga je Daggoo, željan šale, pograbio i prodrmao mu sjećanje
pritisnuvši mu glavu na veliku dasku na kojoj se siječe meso, dok je
Tashtego, s nožem u ruci, uzeo da jadnom Popari označuje krug na
glavi po kojem će ga skalpirati. Bijaše po prirodi nervčik i plašljivac
taj buhavi kamarot ili smočničar, taj porod propalog pekara, i
bolničarke. Gledajući uvijek mrkoga i strašnog Ahaba i povremene
provale te trojice divljaka, jadni je Popara čitava života samo drhtao
i cvokotao. Kad bi vidio da je harpunašima donio sve što traže,
obično bi Popara strughuo iz njihova dohvata u malu smočnicu te bi
iza zastora provirivao dok sve ne bi prošlo.
Imao je čovjek što i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje
sjedi prema Tashtegu keseći svoje izbrušene zube prema
Indijančevim, a sa strane im Daggoo sjedi na podu, jer bi s klupe
dodirnuo niski strop svojim perima na glavi, koja mu onako okićena
bijaše baš ko mrtvački odar. Na svaki pokret njegovih divovskih
ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da se afrički slon
ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio začudo umjeren,
da ne kažem izbirljiv. Činilo se gotovo nemogućim da takvim
razmjerno malim zalogajima uspijeva održavati vitalnost u tome
golemom tijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i
pio obilni element zraka i na svoje široke nosnice udisao uzvišeni
život svijeta. Nisu divovi sazdani od mesa i kruha, niti se time
hrane.
Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo — zvuk
taj bijaše prilično ružan — toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi
Popara krišom pogledao svoje mršave ruke da vidi nema li možda i
na njima već tragova oštrih zuba. A kad bi čuo kako mu Tashtego
dovikuje da se požuri jer da će mu inače polomiti kosti, priprostog
bi kamarota spopala slabost i drhtavica, te bi samo razbijao posuđe
oko sebe u smočnici. A bogme ne bijaše mu za umirenje ni to kad bi
harpunaši iz džepa potegli brusove za koplja i drugo oružje, i kad bi
za ručkom počeli oštriti noževe: tim se neugodnim zvucima nije
umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da je
181
Queequeg za života na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge
gozbene neskromnosti! Jao, Popara! Teško kamarotu bijelcu koji
poslužuje ljudoždere! Ne ubrus, nego štit treba da nosi na ruci! No
naposljetku bi, na njegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i
otišla, a u njegovim bi lakovjernim ušima, nabijenim
izmišljotinama, njihove ratničke kosti zveckale pri svakom koraku,
poput maurskih mačeva krivaša u koricama.
No, premda su ta tri bàrbara jela u zapovjednikovu odjeljku i,
nominalno, tu stanovala, ipak — kako bijahu sve drugo prije negoli
ljudi koji život provode u sjedenju — ipak, velim, bijahu tu sasvim
izrijetka: samo za vrijeme jela i časak prije spavanja, kad bi tuda
prolazili u svoje odjeljke.
Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih
kapetanâ kitolovaca koji su, kao stalež, skloni vjerovati kako
brodski salon po pravu pripada njima i samo zbog uljudnosti
dopuštaju drugima da tu zavire. I tako bismo, ako ćemo po istini,
mogli prije reći da su časnici i harpunaši na »Pequodu« živjeli izvan
salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo, bijaše to nekako
nalik na kućna vrata, što na časak uđu, kad se otvore, i odmah se
zatim vrate na prijašnje: dakle, što se tiče stalnosti, uvijek su vani.
A nisu time mnogo gubili: ondje ne imađahu društva, Ahab
bijaše nepristupačan. Iako nominalno uključen u kršćanski svijet,
Ahab u njemu još bijaše tuđinac. Živio je na svijetu, kao što je
posljednji divlji medvjed živio u već naseljenom Missouriju. I kao
što se taj divlji šumski div, kad bi izminulo proljeće i ljeto, zavlačio
u duplju i zimovao sišući svoje šape, tako se, u svojoj neprijatnoj i
pustoj starosti, i Ahabova duša zavukla u duplju svoga tijela i
hranila se mračnim šapama njegove turobnosti.
182
35. NA JARBOLU — NA STRAŽI
Baš bijaše krasno vrijeme kad je prvi put na me došao red da
držim stražu na jarbolu.
Običaj je gotovo na svim američkim kitaricama da se straže
pošalju u koševe na jarbolima tek što brod isplovi iz luke, sve ako
imao ploviti petnaest tisuća milja i još više dok stigne na pravo
mjesto za kitolov. A kad se brod poslije tri, četiri ili pet godina
plovidbe približuje domovini, ma i sa najmanje praznog prostora —
pa bila to i samo jedna bočica — straže na jarbolima ostaju sve
dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da će uloviti još jednog kita, i ta
nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu ne zađu među
šiljke u luci.
Držanje straže na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru,
veoma je stara i zanimljiva služba, pa hajde da malo progovorimo o
tome. Smatram da su prvi stražari na jarbolima bili drevni Egipćani
jer u svim svojim istraživanjima ne nalazim da je itko u tome bio
prije njih. Premda su njihovi pradjedovi, graditelji Babilona, bez
sumnje namjeravali svojom kulom podignuti najviši jarbol u svoj
Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol (prije nego što je
dobio vršni nastavak) slomio, otišao s palube u strašnoj oluji Božjeg
gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne možemo priznati
prvenstvo nad Egipćanima. Tvrdnja da su Egipćani bili narod
jarbolskih straža, temelji se na općem mišljenju arheologa, koji
kazuju da su prve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu
teoriju opet potvrđuje jedincata i sa sve četiri strane stepenasta
konstrukcija tih građevina, kojima se, dižući noge neobično visoko,
stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove, da upozore na nove
zvijezde, upravo kao što straže na modernom brodu javljaju o kakvu
jedrenjaku ili pak o kitu što se ukazuje na obzorju. U svetom Stilitu,
čuvenom kršćanskom pustinjaku iz starih vremena, koji je sebi
podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo sav
posljednji dio svog života, vukući hranu sa zemlje s pomoću čekrka
— u tome Božjem ugodniku imamo dobar primjer neustrašivog
stražara na jarbolu, stražara kojega s njegova mjesta ne otjera ni
magla ni led, ni kiša ni snijeg, ni tuča ni solika, stražara koji je
hrabro istrajao odolijevajući svakoj silini i nepogodi i koji je
doslovno umro na svome stražarskom mjestu. Od modernih
183
stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lišenu života: to su samo
ljudi od kamena, od željeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadri
prkositi i najstrašnijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju štogod
neobično. Među tima što se sa svoje straže ne oglašuju poklikom,
nalazi se Napoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendome skrštenih
ruku strši kakvih stotinu i pedeset stopa u visinu, ne mareći za to tko
vlada na palubi pod njim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi
đavo. I veliki se Washington uzdiže visoko na svome jarbolu u
Baltimoru, i kao jedan od Heraklovih stupova njegov stup pokazuje
onu točku ljudske veličine preko koje će prijeći malo koji smrtnik. 137
I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova, stoji na svom jarbolu
na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskim dimom, znaš
da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali ni veliki
Washington, ni Nelson, ni Napoleon neće se nikada odazvati ni na
jedan povik ozdo, ma kako im se očajnički upravio sa zbunjene
palube, nad kojom stražu straže, a koja čeka pomoć od njihova
savjeta. Neće se oni oglasiti, premda se misli da njihovi duhovi
prodiru kroz gustu magluštinu budućnosti i znaju kojih se prudova i
grebena valja kloniti.
Moglo bi se činiti neopravdanim da u ma kojem pogledu
združimo jarbolne stražare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije
tako, jasno pokazuje bilješka za koju nam jamči Obed Macy, jedini
historičar Nantucketa. Časni nam Obed priča kako su u prvo vrijeme
kitolova, prije nego što su brodovi redovito išli na more za plijenom,
stanovnici onog otoka podizali duge grede, na koje su se stražari
uspinjali pomoću hvatljika ili klinova što za te grede bijahu
prikovani — uspinjahu se na njih kao što se kokoši uspinju u
kokošinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obale Novog Zelanda
upotrijebili su taj sustav: kad bi stražari s tih greda ugledali lovinu,
obavijestili bi posade u čamcima što već bijahu spremni na obali. No
taj je običaj već zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na
lađi kitarici na moru.
Na sva tri jarbola nalaze se straže od zore do mraka, mornari se
redovito izmjenjuju na njima (baš kao i na kormilu) svaka dva sata.
137
George Washington (1732.-1799.), američki narodni junak i prvi
predsjednik SAD-a (1789.-1797.), — Heraklovi stupovi, kamena predbrežja Abyla i
Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu. Grčka priča kazuje kako je grčki junak postavio te
dvije hridi, ta dva stupa, da označi dokle je dospio na svojim putovanjima iz Libije u
Europu. — Prev.
184
Za vedra vremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti
se u košu na jarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara prava je to
divota. Stojiš gore, stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim
koracima prelaziš preko bezdana, kao da su jarboli nekakve goleme
štake hodulje, a pod tobom i između tvojih nogu, da tako kažem,
plove i promiču najveća morska čudovišta, baš kao što su nekoć
brodovi prolazili između golemih čizama čuvenog Kolosa na
Rodu.138 Stojiš gore, izgubljen na neizmjernoj pučini morskoj, i
nigdje se ništa ne miče doli valova: brod se, zanesen, lijeno ljulja,
saneno šume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u čamu zavija.
Najveći dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu čovjek provodi u
divnoj »bezdogađajnosti«, da tako nazovemo ono posvemašnje
osjećanje mira kad se baš ništa ne događa: ne čuješ nikakvih vijesti,
ne čitaš novina, nikakva posebna izdanja ne donose ti nepotrebnih
uzbuđenja onim svojim strašnim i banalnim izvješćima; nema
domaćih jada, ne znaš ništa o stečajevima, ništa o padu dionica na
burzi, ne tare te briga što ćeš ručati, jer su ti svi ručkovi za tri godine
i više lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bez promjene.
Na jedrenjači kitarici, za dugog putovanja od tri-četiri godine,
kako to često biva, zbir mnogih sati što ih provedeš na straži na
jarbolu, iznosi i nekoliko mjeseci. I prava je grehota što je mjesto na
kojem ti je boraviti dobar dio života, tako pusto i lišeno svega onog
što bi ti dalo ma i mrvu udobnosti ili ti moglo poslužiti da ugodno i
po volji smjestiš osjećaje, kao što to možeš u postelji, u visaljci, u
lijesu, u stražarnici, na propovjedaonici, u kočiji, ili, naposljetku, u
ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma u kojima se ljudi na neko
vrijeme izoliraju. Najobičnije ti je odmorište baš vrh jarbola, gdje
stojiš na dvjema tankim usporednim motkama što su gotovo
isključivo svojstvene kitaricama, a zovu se »krstaci jarbolnog
nastavka«. Tu, drman udarcima mora, početnik se osjeća poprilici
onako lagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoće možeš,
dakako, ponijeti gore i svoju kuću, u obliku stražarske kabanice ili
gunja, ali, ruku na srce, ni najdeblji stražarski gunj nije ti nimalo
bolja kuća negoli golo tijelo, jer kao što je duša slijepljena u svome
tjelesnom svetohraništu te se ne može slobodno kretati niti izići doli
U 3. stoljeću prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku,
divovski kip Apolonov, visok 32 metra. Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih
čuda. — Prev.
138
185
jedino uz veliku opasnost da strada i propati (kao putnik neznajša
što sam prelazi preko snježnih Alpa), tako ni stražarski gunj nije
toliko kuća koliko naprosto omot ili dodatna koža što ti tijelo ovija.
Ne možeš sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako ni
od stražarskog gunja ne možeš načiniti ugodnu sobicu.
Kada sve to promotrimo, zaista treba požaliti što na jarbolima
kitarica koje plove po južnim morima nema onih zavidno divnih
malih šatora ili propovjedaonica, zvanih koševi ili »vranina
gnijezda«, u kojima su straže na kitarkama što love oko Grenlanda
zaštićene od svih nepogoda na ledenim morima. Ima lijepa »priča uz
ognjište« što ju je napisao kapetan Sleet pod naslovom »Putovanje
između ledenih bregova, u potrazi za grenlandskim kitom, a usput i
u potrazi za izgubljenim islandskim naseljima na Starom
Grenlandu«. U tome divnom djelu, svi oni koji su držali stražu na
jarbolu imaju divan, potanko razrađen izvještaj o košu ili o »vraninu
gnijezdu« — onda još novom izumu — na »Ledenjaku«, kako se
zvao izvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u čast nazvao je taj svoj
izum »Sleetovo vranino gnijezdo«, jer ga je on izmislio i patentirao.
Odbacujući svaku smiješnu i lažnu skromnost, Sleet nam veli kako
isto onako kao što svojoj djeci dajemo svoja imena (jer smo mi,
roditelji, njihovi prvi i patentirani izumitelji), tako treba da svojim
imenom nazovemo i sve drugo štoizumimo. Svojim oblikom
»Sleetovo vranino gnijezdo« nalik je pomalo na poširoku bačvu ili
cijev, odozgo otvorenu, ali proviđenu pokretnom pobočnom
branom: to je vjetrobran koji stražaru štiti glavu od vjetra za velike
oluje. Kako je smješteno na vrh jarbola, ulaziš u nj kroz otklopna
vrata na dnu. Sa stražnje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se
udobno sjedalo, a pod njim pretinac za kišobrane, debele vunene
rupce i kapute. Sprijeda je kožni pregradak za doglasnik, lulu,
dalekozor i drugi nautički pribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio
na straži u košu na jarbolu, u tome svom »vraninu gnijezdu«, uvijek
je, pripovijeda nam, imao sa sobom pušku (i ona bijaše u kožnom
pregratku) i barutnjaču s kuglama, da bi pucao po rasturenim
narvalima ili jednorozima što bi lutali i pustošili po onim vodama. S
palube se naime nije moglo uspješno gađati zbog otpora vode, a s
visine, s jarbola — e, to je nešto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo
ljubavi opisao, kako on to već zna, sve one sitne udobnosti i
praktične naprave svoga »vranina gnijezda«, no premda se naširoko
raspričao o mnogim pojedinostima i premda nam daje nadasve
186
znalačko izvješće o eksperimentima što ih je u tome gnijezdu
izvodio malim kompasom kojim je neutralizirao otklone što nastaju
zbog takozvanoga lokalnog privlačenja svih magneta u kompasnoj
kućici (otklone koji se pripisuju blizini horizontalnog željeza u
brodskom trupu, a u slučaju »Ledenjaka« možda zato što je u
njegovoj posadi bilo toliko propalih kovača) — elem, kako god
kapetanova izlaganja bila učena, ipak, unatoč svim učenim
»magnetskim devijacijama«, usprkos svim »zapažanjima pomoću
azimutskog kompasa« i usprkos svim »aproksimativnim greškama«,
kapetan Sleet vrlo dobro zna da nije opet toliko uronio u dubine
magnetskih proučavanja a da ne bi od vremena do vremena osjetio i
magnetsku privlačnost dobrano pune čuturice štono mu u kožnom
pregratku njegova »gnijezda« uvijek bijaše nadohvat ruke. I premda
se, sve u svemu, uvelike divim tome junačkom, čestitom i učenom
kapetanu, ipak mu zamjeravam što je sasvim prešutio onu dobrano
punu čuturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i
utješiteljicom za onih časova dok je u rukavicama bez prstiju i u
kukuljici, visoko gore, u onome »vraninu gnijezdu«, proučavao
matematiku, svega tri-četiri motke udaljen od Sjevernog pola.
No ako mi, kitolovci na južnim morima, nismo onako
opremljeni kao što bijaše kapetan Sleet i njegovi kitolovci s
grenlandskih voda, ipak imamo nadoknadu, i to golemu, u vedrini
koja nas prati i u kojoj uživamo na onim divnim južnim morima.
Evo napriliku, ja sam znao plaziti po snasti, pa se zaustaviti u košu
na jarbolu, da čavrljam s Queequegom ili bilo s kime koga bih gore
zatekao besposlena. Zatim bih se još malo uspeo, lijeno prebacio
nogu preko košnog križa, lijepo razgledao vodenu ispašu, i onda bih
se naposljetku uspeo na svoje krajnje odredište.
A sada da odahnem i pošteno priznam: uvijek vam ja bijah
bijeda od stražara. Kad čovjek u sebi premeće sve neke svemirske
probleme, prepušten sam sebi u onoj visini što tako pogoduje
rađanju misli — kako će onda drukčije negoli površno udovoljiti
dužnosti i kako će se moći držati zapovijedi koja je znana na svakoj
lađi kitarici: »Otvori oči i javljaj!«
Čujte što ću vam reći, o, vi brodovlasnici nantucketanski!
Nikad u svoju budnu posadu ne uzimajte mladića tanka čela i upalih
očiju, koji razmišlja u nevrijeme i koji se ukrcava imajući na pameti
187
Fedona umjesto Bowditcha!139 Velim vam, čuvajte se takva, jer
kitove treba najprije ugledati pa ih tek onda ubiti, a takav će vas
mladi platonist upalih očiju vući da i deset puta oplovite kuglu
zemaljsku ne obogativši vas ni za jednu jedinu pintu ulja! Ove vam
moje napomene nisu nikako dokonjačke, i ne mlatim ja praznu
slamu: ta u naše dane lov na kitove daje utočišta mnogim
romanticima i melankolicima, mladićima što odsutni duhom, a
ozlovoljeni za njih nepodnošljivim teretom na kopnu, traže
zadovoljstva u brodskoj paklini i u kitovskom salu. Često vam
Mladi Harold140 sjedi navrh jarbola kakva nesretnog broda kitolovca
i sjetno protiskuje:
»Samo huči, bezdani oceane, tutnji i huči!
Tisuće lovaca kitova tuka zalud tud plove.«
Često kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom
odsutne mlade filozofe, optužujući ih kako im je slab »interes« u
plovidbi, i gotovo naglašujući kako su toliko izgubljeni za svaku
časnu ambiciju pa u svojoj duši žele da nikad i ne ugledaju kita. No
zaludu svi prijekori; ti mladi platonisti znaju da im je vid nesavršen,
kratkovidni su, pa čemu da napinju vidni živac. Ostavili su kod kuće
svoje kazališne dalekozore.
— Ali majmune jedan — reći će neki harpunaš jednome od tih
— evo već tri godine krstarimo, a ti još nisi ugledao ni jednoga
jedinog kita! Kad si ti na straži, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoši!
Možda je bilo tako, a možda ih bijaše jatimiee na dalekom
obzorju — mislim, kitova — ali se mladić bio zanio, kao da je
opijen, zaronio u snatrenje taj duhom odsutni stražar, uljuljao se
kadencom valova i misli, tako te je, izgubivši svijest o sebi i o
svemu oko sebe, tajanstveni ocean pod sobom zamijenio za nešto
drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste duše, duboke i
neizmjerne, što prožima čovječanstvo i prirodu. I svaka čudna,
mutno sagledana ljepota što mu izmiče, svaka uspravna peraja,
Fedon, drevni grčki filozof idealist, učenik Sokratov a prijatelj Platonov. —
Nathaniel Bowditch (1773.-1858.), američki matematičar, pisac klasična djela o
navigaciji. — Prev.
140
Child Harold, egocentričan pesimist, glavno lice u Byronovu spjevu Child
Harold's Pilgrimage. Stihovi koji dolaze parodija su dvaju stihova iz IV. pjevanja
(strofa 179.). — Prev.
139
188
magleno viđena, oblikom jedva razabrana, njemu se čini
utjelovljenjem onih varljivih misli što ispunjuju duh samo prolazeći
kroza nj u neprestanu letu. U tom začaranom raspoloženju duša ti
odlazi poput plime na valovima, vraća se u beskraj iz kojeg je izišla,
razlijeva se vremenom i prostorom, da najposlije, poput
panteističkog Cranmerova pepela što se raspuhorio na sve strane,
postane dijelom svakog žala po svekolikoj kugli zemaljskoj.141
U tebi sad nema drugog života doli onog u koji te uljuljao brod
što se blago valja i klizi, i more što šalje val za valom; brod na
moru, a more na nedokučivoj plimi Božjoj. Ali dok ti je taj san na
očima, ili ta sanja u tebi, makni samo za palac nogom ili rukom, ode
ti uporište i stav, i svijest ti se vraća u strahoti. Lebdiš nad vrtlozima
descartesovskim.142 I možda ćeš se u pol bijela dana i za najljepšeg
vremena s prigušenim krikom strovaliti i proletjeti kroz prozirni
zrak u ljetno more, u nepovrat zauvijek! Pamet u glavu, vi panteisti!
141
Thomas Cranmer (1489.-1556.), vođa protestantske reformacije u
Engleskoj, spaljen na lomači. (Panteisti su pristaše nazora o istovjetnosti Boga i
prirode.) — Prev.
142
René Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematičar;
sve izvodi iz stava »Cogito, ergo sum« ( »Mislim, dakle postojim.«) — Prev.
189
36. NA KASARU
(Ulazi Ahab — za njim svi ostali)
Nedugo nakon onog događaja s lulom jednog se jutra, odmah
poslije doručka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba
dana mnogi pomorski kapetani obično šetaju tuda, kao što ladanjska
gospoda poslije doručka prođu malo po svome vrtu.
Ubrzo se začu njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja
gore-dolje uobičajenim prostorom, po podnicama što su već toliko
obikle na to lupkanje te sve bijahu najedene, poput geološkog
kamenja, osobitim biljegom njegova koraka. A tko bi pozorno
zagledao u njegovo čelo, duboko izbrazdano i žilama prošarano,
mogao bi i tu opaziti još neobičnije tragove, utrenike one njegove
svagda budne i uvijek djelatne misli.
Sada pak ti tragovi bijahu kanda još dublji, kao što je i njegov
nervozni korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijaše Ahab
tako ispunjen tom svojom mišlju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu
se i misao okreće i ide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo
lice sad glavnom jarbolu, sad kompasnoj kućici. Toliko ga je
zaokupila da i ne bijaše drugo doli unutarnji oblik svake mu izvanje
kretnje.
— Jesi li vidio, Flask? — šapnu Stubb. — Pile u njemu kljuje
koru, još malo pa će prokljuvati iz jajeta.
Tákali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali
domalo eto ga opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatičan
u svojoj nakani.
Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i
zataknuvši koščanu nogu u rupu, načinjenu svrdlom, jednom se
rukom prihvati za priponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove
na krmu.
— Kapetane! — u čudu će božman, jer takva se zapovijed
izdaje samo u izuzetnim slučajevima.
— Sva posada na krmu! — ponovi Ahab. — Straže na
jarbolima, ovamo na palubu!
Kad su se svi sabrali te ga počeli radoznalo gledati, i ne bez
nekog straha, jer bijaše poput natuštena obzorja što prijeti olujom —
Ahab brzo pogleda preko rubnjaka, šibne očima po posadi, pomakne
190
se iz svoje nepomičnosti, i teškim se koracima opet ushoda po
palubi, kao da u blizini nema ni žive duše. Pognute glave i sa
šeširom napol zgnječenim ponovno uze koracati, ništa ne mareći za
posadu što je počela žagoriti. Stubb prišapnu Flasku kako ih je Ahab
zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pješačkom pothvatu. No ne
potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu:
— Što ćete, mornari, kad ugledate kita?
— Javit ćemo! — odgovori dvadesetak snažnih glasova u isti
mah.
— Dobro je! — dočeka Ahab glasom divljeg odobravanja, kad
je vidio kako su iskreno živnuli na njegovo neočekivano pitanje.
— A što zatim, mornari?
— U čamce, pa za njim!
— A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla?
— Ubijen kit il' razbijen čamac!
Na svaki povik starcu lice sjalo sve većim neobičnim
zadovoljstvom, a mornari se međuto radoznalo zgledahu, čudeći se i
sami odakle im tolika uzbuđenost na ta pitanja što su, kako se čini,
tako suvišna.
No još više upiljiše pogled kad se Ahab napol okrenu na svome
stožeru i kad im, držeći se čvrsto, gotovo grčevito pripona jednom
rukom, poče ovako govoriti:
— Svi vi od straže na jarbolima već ste prije čuli moje naloge
glede nekoga Bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj španjolski dukat?
— i pritom pokaza krupan zlatnik što se sjao. — To vam je zlatnik
od šesnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte
mi onaj mlat!
I dok je prvi božman skoknuo po kladivo, Ahab bez riječi poče
pažljivo trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu želi povećati
sjaj, a međuto je, sve onako bez riječi, potiho pjevušio u sebi, tako
prigušenim i nerazgovijetnim glasom te se činilo kao da to bruji
stroj njegove životne snage.
Kad je primio mlat od Starbucka, priđe glavnom jarbolu, dižući
oruđe u jednoj ruci, a drugom pokazujući zlatnik, te će gromkim
glasom:
— Tko god mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s
naboranim čelom i iskrivljenim čeljustima, tko god mi od vas javi o
bijelom kitu kojemu su tri rupe na krmenoj peraji, taj će dobiti
zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!
191
— Hura! Hura! — povikaše mornari, dok su mašući svojim
šeširima pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.
— Bijel je to kit, velim vam — završi Ahab odbacujući mlat.
— Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oči, momci, da ga ugledate.
Pazite, neće li se gdjegod voda zabijeljeti: čim štogod zabijeli, ma
bio to i samo jedan mjehurić, a vi, što vas grlo nosi, oglasite svoj
zov!
Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim
zanimanjem i još većim čuđenjem negoli ostali promatrahu što se
zbiva, a kad je Ahab spomenuo naborano kitovo čelo i iskrivljenu
čeljust, trgnuše se, kao da se svaki od njih u taj čas sjetio nečega
osobitog.
— Kapetane Ahab — reče Tashtego — taj Bijeli kit zacijelo je
onaj isti kojega neki zovu Moby Dick!
— Moby Dick! — usklikne Ahab. — Ti dakle znaš za Bijelog
kita, Tash?
— Ne zamahuje li on svojom repinom nekako čudno, prije
nego što će zaroniti? — upita mirno čovjek iz Gay Heada.
— A i mlaz mu je čudan — javi se Daggoo — veći i prštaviji i
od mlaza ulješure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane?
— On imati i jedan, dva, tri — o, mnogo, mnogo koplje zabosti
u kožu, kapetane! — vikao je Queequeg nesuvislo. — A svako
koplje kao... kao... — mučeći se da nađe pravu riječ, pokaza rukama
kao da odčepljuje bocu — kao... kao...
— Vadičep! — uzvikne Ahab. — Da, da, Queequeg, svako mu
je koplje zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao
snop žita i bijel kao gomila vune u Nantucketu poslije velike
godišnje strige! Da, da, Tashtego, mlatara taj kit repinom kao
razderani flok143 u oluji! Grom i pakao, momci, to je Moby Dick što
ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!
— Kapetane Ahab — reče Starbuck, koji je zajedno sa
Stubbom i Flaskom u sve većem čudu promatrao svoga gospodara,
ali najposlije kao da mu je sinula neka misao koja mu je sve
objasnila. — Kapetane, čuo sam za Moby Dicka, ali nije vam valjda
Moby Dick otkinuo nogu?
— Tko ti to reče? — uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke
143
Prečka, trokutno jedro, razapeto između pramčanog jarbola i kosnika. —
Prev.
192
stanke: — Jest, Jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je,
Moby Dick iščupao mi jarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu
koščanu gigalju na kojoj sad stojim! Da, da! — zarida strašnim
glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili. — Da, da, bješe to
onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sada bogalj, sada i
zauvijek!
Zatim podiže obje ruke i nižući goleme kletve poče vikati:
— Da, da, tjerat ću ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape
Horna, sve do Maelstroma kraj Norveške, i proći ću kroza sve
ponore paklenske prije nego što odustanem od toga lova! Zato ste se
i ukrcali, momci, na ovaj brod! Da pođete u lov za Bijelim kitom na
obje polutke kugle zemaljske, u svaki dio svijeta, dok ne šikne iz
njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrne porebarke, s perajama uzgor
okrenutim! Što velite, momci: hoćete li se prihvatiti toga posla?
Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.
— Hoćemo, hoćemo! — povikaše harpunaši i mornari, te se
natisnuše oko uzbuđenog starca. — Oštro oko za Bijelog kita, oštro
koplje za Moby Dicka!
— Bog vas blagoslovio! — izusti starac napol u jecaju, napol u
pokliku. — Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, momče, hajd poteci i
donesi dobranu mjeru groga! A što se tebi, Starbuck, lice tako
oduljilo? Zar nećeš u lov za Bijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati
se s Moby Dickom?
— Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu čeljust i
razbiti vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za
kojim polazimo, no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osvećujem
svoga zapovjednika. Koliko će buradi ulja donijeti tvoja osveta,
kapetane Ahabe, sve da je i uspiješ izvršiti? Neće ti donijeti mnogo
na tržištu u Nantucketu!
— Tržište u Nantucketu! Uh! No dođi bliže, Starbuck, jer tebi
treba nešto teže. Ima li novac biti mjerilom, dragoviću moj, i da
računari sav svijet opašu zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac
zemlje, i da sav svijet pretvore u svoj bankarski stol, i onda bi,
čujder, momče, moja osveta donijela dobar plod!
— Gle, busa se u prsa — šapne Stubb. — Čemu to? Čini mi se
da odzvanja gromko, ali šuplje.
— Zar osveta na nijemoj životinji, koja te smjerila u sljepilu, u
nagonu! — uzvikne Starbuck. — Kakve li mahnitosti! Bjesnjeti na
nijemu životinju, kapetane Ahabe, to mi se čini grešnim i opakim!
193
— Čuj sada dublju riječ! Sve vidljive stvari, vidiš, samo su
obrazine od ljepenke, ali u svakom događaju, u svakome živom
činu, u svakoj nesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali
uvijek razložito, izbija lice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće
da udari, valja da pogodi masku! Kako će se sužanj domoći slobode
ako ne provali zid? Za mene je Bijeli kit ona zidina što se preda
mnom ispriječila. Ponekad mislim da iza toga zida nema ništa više.
To mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči: vidim u tome kitu
strašnu snagu kojom se nadima, a koja dolazi od nedokučive neke
zlobe. Ta nedokučivost i jest ono što nadasve mrzim. Bio taj Bijeli
kit samo izvršitelj ili pak sam uzročnik, na nj će se srušiti moja
mržnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opačine, mornaru: ta ja bih
i na samo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce
moglo vrijeđati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome
neka poštena igra, a jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim
stvorovima. No ja, mornaru, nisam rob ni te poštene igre. Tko je
nada mnon? Istini nema granica. Ne gledaj me tako! Glupav pogled
gori je od demonskoga! Tako, tako, crveniš se i blijediš: moj te žar
zapalio ognjem srdžbe. No pazi, Starbuck: što čovjek kaže u bijesu,
to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne riječi
čovjeka mnogo ne vrijeđaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se
toga. Gledaj ona idolopoklonička lica išarana brončanim mrljama,
one slike, žive i pune duha, što ih je sunce naslikalo. Pogledaj
poganske leoparde, stvorove bez misli, stvorove što žive a ne traže
smisla niti daju razloga silini života koji osjećaju. Posada, mornaru,
posada! Zar nisu svi od prvoga do posljednjeg uz Ahaba, u ovom
slučaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se! Pogledaj onog Čilenca!
Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvoja usamljena jadna biljka
ne može odoljeti orkanu što je zahvaća sa svih strana! I što je
najposlije? Ne traži se od tebe ništa drugo nego da pomogneš da se
pogodi jedna peraja. Zar je to nešto posebno za Starbucka? To i
ništa više! U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski
kopljanik neće biti posljednji, kad je već svaki mornar segnuo za
svojim brusom? Vidim, naprežeš se. Vidim, val te nosi! Govori,
samo govori! Da, da! Tvoja šutnja za te govori. (Za sebe:) Nešto je
izišlo iz mojih otvorenih nosnica, a on je to udahnuo u svoja pluća.
Starbuck je sad moj, ne može mi više protusloviti a da se ne pobuni.
— Bog me čuvao! Bog nam svima bio na pomoći! — progunda
Starbuck tiho.
194
Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog
časnika, Ahab nije čuo ono proročansko zazivanje ni laki smijeh iz
štive, niti treperenje vjetra u vrvi, treperenje puno nagovještaja, niti
prazne udare jedara o jarbole, jedara što bi na časak malaksala. Jer
odmah zatim Starbuckove oborene oči ponovno zaiskriše životnom
upornošću, zamrije podzemni smijeh, vjetar udari na busove i jedra
se napeše, brod se podiže i poče valjati ko i prije.
O, zašto se ne zaustavite, puste opomene, kad već jednom
dođete? No vi ste prije predznaci negoli opomena, o puste sjene!
Ipak ne toliko predznaci izvanjeg koliko potvrde onog što biva u
nama, jer dok nas malo stvari izvanjskih veže, unutrašnje nas
potrebe našeg bitka zauvijek naprijed tjeraju.
— Grog! Grog! — viknu Ahab.
Uzevši u ruke puni vrč i okrenuvši se harpunašima, zapovjedi
da izvuku oružje, a onda, poredavši ih pred sobom, pokraj sidrenog
vitla, dok su mu tri časnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala
posada sastavila krug oko skupine — zastade časak pomno motreći
svakog čovjeka iz svoje posade. A te divlje oči hvatale su njegov
pogled, kao što zakrvavljene oči prerijskih vukova gledaju u
predvodnika prije nego što će ovaj na čelu svoga čopora jurnuti za
tragom bizona, ali — jao! — da samo upadne u zamku Indijancima
u zasjedi.
— Pij i dodaj pehar dalje! — poviknu pružajući najbližima
teški i uzvrh puni pehar. — Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij
redom! Kratak srkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali kô sam vrag.
Tako, tako, redom naokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u
očima što sijevaju kao zmijske. Dobro je, već je gotovo iskapljen.
Pošao je odande, eto ga odavde. Dajte amo, prazan je! Mornari, vi
ste poput godina: Život uzvrh pun, srkneš, i nema ga. Momče,
napuni iznova!
— Pazite sada, moji sokolovi! — proslijedi Ahab. —
Rasporedio sam vas oko ovog vitla: vi, časnici, stanite mi sa svojim
kopljima ovamo sa strane! Vi, harpunaši, ovamo s vašim željezom!
A vi, hrabri mornari, svi oko mene, da u neku ruku uskrisim
plemeniti običaj svojih predaka kitolovaca! O, mornari, vidjet ćete...
Hej momče, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraća se brže. Ovamo
pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije đavo u tebi. Bježi, goni,
groznico!
— Priđite, časnici — produži kapetan Ahab. — Ukrstite svoja
195
tri koplja preda mnom! Dobro, da opipam oštricu.
I u tim riječima ispruženom rukom segnu za ukrštenim
šiljcima, uhvati tri sjajna vrha i počne ih nervozno trzati. Za to je
vrijeme oštro pogledom prelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na
Flaska. Kao da je nekom neizrecivom unutarnjom snagom htio na
njih prenijeti svoje vatreno uzbuđenje što bijaše sakupljeno u
lajdenskoj boci njegova magnetičnog života. Trojica časnika
protrnuše pred silinom njegova mističnog izgleda.
Stubb i Flask pogledaše ustranu, a poštenjak Starbuck obori
pogled.
— Zaludu! — uzviknu Ahab. — No možda je dobro tako, jer
da ste vas trojica jednom primili potpun udar, možda bi izašla sva
moja električna snaga, a tko zna ne bi li vas i ubila. A možda vam je
i ne treba. Spustite koplja! A sad vas, časnici, imenujem svu trojicu
peharnicima moje trojice poganskih srodnika, trojice uvažene i
plemenite gospode, mojih vrlih harpunaša. Što, ne marite? Zašto,
kad papa pere noge prosjacima upotrebljujući tijaru kao vrč? O,
moji dragi kardinali! Vaša uslužnost sama će vas na to prignuti. Ja
vam ne zapovijedam: vi tako hoćete. Harpunaši, maknite spojnice,
skinite vrhove sa svojih harpuna!
Harpunaši šuteći poslušaše te sva trojica stajahu pred njim sa
skinutim željezom, dugim kakve tri stope, držeći oštrice uzgor.
— Nemojte me probadati tim oštrim čelikom! Obrnite šiljke,
oborite ih! Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad
naprijed peharnici! Držite željezo, da nalijem!
I u tome pođe od jednog časnika do drugog i napuni udubine u
šiljcima žestokim napitkom iz pehara.
— Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte
ih vi koji ste sada dio ovoga nerazrješivog saveza! Hej, Starbuck!
Što je, tu je, sunce čeka da posvjedoči i zapečati ovaj savez. Pijte,
harpunaši! Pijte i zakunite se, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu
lovačkog čamca! Smrt Moby Dicku! Bog nas sve progonio ne
budemo li progonili Moby Dicka i u smrt ga otjerali!
Podigoše se duge čelične kupe, prolomiše se poklici, iznizaše
se prijetnje Bijelom kitu, iskapi se žestoko piće. Starbuck problijedje
te se okrenu stresavši se. Još jednom, posljednji put, napunjeni pehar
zareda neobuzdanom družinom. Ahab im naposljetku slobodnom
rukom dade znak, te se svi raziđoše, a on se nato povuče u kajitu.
196
37. ZALAZ SUNCA
(Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van.)
Kuda god plovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu:
blijeda puzina, blijeda voda i još bijeđa lica. Zavidni valovi propinju
se s obje strane da izbrišu moj trag. Pa neka! No najprije ja
prolazim.
Tamo u daljini, na okrajku vječno pune kupe, topli vali rumene
se poput rujna vina, a zlatna ploča zaranja da izmjeri modri bezdan:
to sunce sjeda na obzorju. Tone polako, spušta se još od podneva,
zaranja, a moja se duša uzdiže, umorna od uspinjanja u beskraj,
svome cilju. Ta zar je tako teška kruna koju nosim, ta željezna
Kruna lombardijska?144 Pa ipak se sja od mnogih dragulja: ja, koji je
nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samo mutno osjećam da
nosim nešto što se blista i zasljepljuje. Željezo je, znam, a ne zlato.
Napukla je, i to znam: napukli rub tako me muči te mi se čini da mi
mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je
od onih kojima ni u najljućoj borbi ne treba šljema ni kacige.
Je li ugasnuo žar na mome čelu? O, kao što me nekoć zora
plemenito poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagošću i
umirenjem. Otišla su ta vremena. Divno me svjetlo ne obasjava više:
svaka mi je ljepota na tjeskobu, otkad više u njoj ne mogu uživati.
Obdaren višim opažanjem, nemam moći ni smisla za obične užitke:
proklet sam najdovitljivije, s najvećom nazlobom, proklet usred
Raja! Laku noć, laku noć! (Mašući rukom odlazi od prozora.)
A ne bijaše mi zadaća baš teška. Mišljah da će se barem jedan
uzjoguniti, ali moj zupčanik zahvaća u sve njihove različite kotače,
te ih pokreće. Ili, ako hoćete, svi su preda mnom kao prhke gomilice
baruta, a ja sam im potpaljivač. I gle nevolje: da se oganj primi
drugih, treba da i potpaljivač izgori! Na što sam se odvažio, to sam i
htio, a što sam htio, to ću i učiniti! Misle da sam mahnit, barem
Starbuck tako sudi: no ja sam demon, utjelovljena mahnitost! To je
divlja mahnitost što je smirena samo zato da samu sebe shvati!
U katedrali u Monzi (Italija) čuva se kruna langobardijskih kraljeva, koja
potječe iz IX. stoljeća; iznutra je obložena željeznim obručem za koji legenda kaže da
je načinjen od čavala s Kristova križa. — Prev.
144
197
Proroštvo reče da ću biti osakaćen, i gle — izgubih nogu. No sad ja
prorokujem da ću osakatiti onog koji me osakatio! Neka tako prorok
i izvršitelj proroštva budu u jednoj te istoj osobi. To je više nego što
ste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urličem za vama, o vi
igrači cricketa i vi šakači, vi gluhi Burke i slijepi Bendige!145 Neću
ja, kao što školska djeca kazuju nebojšama: »Hvatajte se ukoštac sa
sebi ravnima, sa svojim vršnjacima što su kolik i vi, a nemojte mene
tući!« Ne, ne, ja ću ovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste
umakli i sakrili se. Iziđite i pokažite se iza svojih pamučnih vreća!
Nemam tako duge puške koja bi vas tamo dosegla. Iziđite, Ahab vas
pozdravlja i čeka, iziđite, da vidite možete li mi se ispriječiti, možete
li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne možete me skrenuti, sami
biste skrenuli! Čekam vas. Skrenuti me? Put mojoj određenoj svrsi
tvrda je željezna staza, koju je moja duša utrla da njome naprijed
hrli. Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod
korita divljih brzica, nepogrešno jurim! Nema zapreke, nema okuke
na mome željeznom putu!
145
Burke i Thompson (zvani Bendigo) — engleski boksači iz prve polovine
devetnaestog stoljeća. Tko zna ne odnosi li se ime Burke na Williama Burkea,
zloglasnog ubojicu koji je početkom devetnaestog stoljeća u Edinburgu u Škotskoj
iskapao mrtva tijela i prodavao ih liječniku Knoxu u anatomske svrhe, a poslije sam
davio ljude u iste svrhe. (Smaknut godine 1828.) — Prev.
To nije istina — Ovaj Burke je bio James »Deaf« Burke (1809.-1845.), a ne
William. Thompson je William »Bendigo« Thompson. Lako meni, Barba Jozo, kad
imam Internet.:) — M.
198
38. SUMRAK
Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol:
Duša mi je više nego tiha, svladana je, upokorio ju jedan luđak!
O nepodnošljive li muke, gdje je zdrav razum morao položiti oružje
u takvoj borbi! No on me svega prožeo, sav mi razbor pomutio!
Mislim da već vidim njegov grešni kraj, no osjećam da ga i sam
moram gurati njegovu svršetku. Htio ja ili ne htio, no nešto me
neizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noža da
ga presiječem. Strašan starac! »Tko je nada mnom?« viče starac. Da,
bio bi demokrat sa svima što su viši, a gle kako nasilnički postupa s
onima što su ispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu dužnost —
slušati opirući se i, još gore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta čitam
mu u očima crnu bol, koja bi me uništila da je u meni. Ipak još nada
živi. Širok je tok mora i vremena. Golemo je prostranstvo svijeta
vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kada ploviti poput zlatne
ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati od njegova nauma
što do neba hulu podiže! Uzdigao bih srce da mi nije teško poput
olova. Zastali su kotačići na satu duše moje: za srce, glavni kotačić u
tom stroju, nemam ključa, ne mogu ga naviti.
Vesela graja s kaštela na pramcu:
Bože dragi, ploviti s takvom družinom, s takvim poganima za
koje i ne znaš je li ih ljudska mati rodila. Ploviti s čeljadi što ju je
donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov je
demonski kralj. Gle, čuj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja s
pramca, a gle kakva je mrtva tišina na krmi! Čini mi se, to je slika
života. Sprijeda, veseli pramac smiono siječe valove i zaranja u
prštavu pjenu, no samo zato da sa sobom tegli mračnog Ahaba, što
se zatvorio u kabinu na krmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi
brazde za brodom. Nepodnošljiva je ta buka, sav se ježim od tog
zavijanja! Mir, vi pijanice i bukači, pazite! Oh, živote! U ovakvu
času, klonule duše što mudrost traži, dok su divlja i razuzdana bića
primorana da se hrane— sada, oh živote! ćutim tvoj skriveni užas!
No nije u meni taj užas — on je izvan mene, i s utješnim osjećajem
svoje čovječnosti još ću kušati boriti se protiv vas, o, strašni i
sablasni dani budućnosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi,
199
zapriječite me, vi svete sile!
200
39. PRVA NOĆNA STRAŽA
KOŠ NA PRVENOM JARBOLU
Stubb sam, popravlja praće na jedru:
Hm, hm, da pročistim grlo! Svejednako razmišljam, a ovo je
zaključak. Hm, hm! Zašto! Zato što je smiješak najmudriji i najlakši
odgovor na sve što je čudno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje
utjeha — pouzdana utjeha da je sve unaprijed određeno. Nisam čuo
sve što je rekao Starbucku, ali kako se meni jadniku čini, Starbuck
se osjećao onako kao što sam se ja osjećao neku večer. Tako mu
nekako bijaše pri duši. Sigurno je stari Mogul i njega u red dotjerao.
Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao dar proricanja, bio bih mu
odmah prorekao, jer sam sve vidio, čim sam mu pogledao lubanju.
Dobro, Stubbe, mudri Stubbe — to mi je naslov — dobro, Stubbe,
pa onda? Evo trupine. Ne znam što se sve može dogoditi, ali, bilo
što mu drago, smijeh mi neće zapeti, onaj podsmijeh što ga ima u
svim strahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, što li sada kod kuće
radi moja okrugla kruškica? Hoće li oči isplakati u suzama? Ili
dočekuje netom stigle harpunaše, vesela, zamišljam, kao zastavica
na kakvoj fregati, vesela kao što sam i ja, trala-lala-la! Oh!
Gozba je noćas, veselo pijte
i ljubavi pjevajte pjesme,
u žedna nam grla rujevinu lijte
iz nepresušive česme!
Vedra kitica, eh... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me,
gospodine! (Ustane) To mi je starješina, ali, ako se ne varam, i on
ima nekoga nad sobom. (Glasno) Da, da, gospodine, evo
dovršavam, eto me odmah.
201
40. PONOĆ
KAŠTEL NA PRAMCU. HARPUNAŠI I MORNARI.
(Diže se prveno jedro, te se vide mornari od straže;
jedni stoje, drugi bazaju ili lješkare, neki se naslonili,
neki se opet ispružili, a svi pjevaju u koru.)
Zbogom sada, djeve španske,
odlasku je evo hora!
Zbogom sada, vi ljepojke,
naš kapetan plovit mora!
PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Hej momci, ne tako tužno, jer udi probavi! Uzmite lijek, za
mnom!
(Pjeva, a ostali prihvaćaju.)
Kapetan nam na kasaru,
on u ruci dvogled drži
i kitove smjelo motri
tko će od njih biti brži?
Otisnimo čamce, momci,
svaki hrabro neka hita,
neka veslom dobro grabi,
jer ulovit valja kita!
Upri jače, sjekni veslom,
da sve pršti, koplja zveče!
Naprijed momci, naš harpunaš
promašiti kita neće!
GLAS ČASNIKA NA KASARU:
Osam udaraca u zvono! Smjena straže! Čuješ li?
DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Prestani s pjesmom! Osam u zvono, zvonaru! Osam u zvono,
Pipe, crnče! A ja ću dozvati stražu. Valjan mi je glas, ko iz bačve.
202
(Protura glavu kroz vratašca.) Buline desno, oj! Odbilo je osam, 146
hej vi dolje! Izlazite!
HOLANDSKI MORNAR:
Eh, što se noćas drijema, druže, noć kao stvorena za san.
Možda je posrijedi piće našega starog Mogula: netko od njega živne,
a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kao bačve.
Hajd zovni još jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reci
im da je dosta pusta sna o djevojkama! Kaži im da je došao smak
svijeta: još jedan poljubac, posljednji, pa na vječni sud! Tako, tako
valja! Glas ti je kao grom, nije ga istrošio amsterdamski maslac!
FRANCUSKI MORNAR:
Hej, momci! Hoćemo li još malo zaigrati, prije nego što se
usidrimo u postelji? Što velite? Evo smjene. Pripremite noge! Pipe,
Pipčiću, nasrijedu s tamburinom!
PIP(mrzovoljno i pospano):
Ne znam gdje mi je.
FRANCUSKI MORNAR:
A ti udri po trbuhu i striži ušima! U kolo, momci, kad vam
kažem: veselja se hoće, hura! Đavo da vas nosi! Zar nećete zaigrati?
Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! Življe!
ISLANDSKI MORNAR:
Ne sviđa mi se tvoj pod, dragoviću: previše mi odskakuje.
Naučen sam na led. Žao mi je ako vam time kvarim veselje, no ne
smijete mi zamjeriti.
MALTEŠKI MORNAR:
Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud može ljevicu primiti u
desnicu i reći »Dobar dan! Kako ste?« Za igru ti treba djevojka!
SICILIJANSKI MORNAR:
Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da vidite kako se
vrti i skače!
MORNAR S LONG ISLANDA:
Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i drugih dosta! Valja ti
uvijek prema prilici, velim ja. Sve će noge zaigrati. Evo glazbe!
Veselo sad!
MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca
tamburin kroz vratašca):
146
To nije osam sati, nego četiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu
straže (0, 4, 8, 12, 16 i 20 sati). — Prev.
203
Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci!
(Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugi
spavaju ili leže po smotanim konopima.)
ISTI (igrajući):
Naprijed, Pipe! Udri, zvečko! Udri, tresni, zvonaru! Udri da
iskre polete, udri da se praporci razlete!
PIP:
Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram!
KITAJSKI MORNAR
A ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u
pagodu pretvori!
FRANCUSKI MORNAR:
Da pomahnitaš od veselja! Hajde, Pipe, podigni taj obruč, da
skočim kroza nj!
TASHTEGO (mirno pušeći):
Eto ti bijelog čovjeka! I to on naziva zabavom! Fi! Zar za to da
se znojim?
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Ma znaju li ti luđaci što uopće plešu? Na grobu ću ti plesati! —
to je najgora prijetnja što je kazuju ženetine koje na uglovima
prkose svim vjetrovima. Kriste Bože! Kad čovjek pomisli na sve te
vogaste147 brodine na dnu morskom i na sve vogama obrasle
mornarske kosti! Da, da, možda je taj naš svijet okrugao ko lopta,
kako vele učenjaci, pa je pravo da ga pretvoriš u dvoranu za ples.148
Plešite, momci, dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.
TREĆI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli veslati za kitom, a daška
niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvoje lule, Tash!
(Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo međuto tamni, podiže se
vjetar.)
INDIJSKI MORNAR:
Tako mi velikog Brahme, momci, još malo, pa će biti povucipotegni, da smotamo jedra! Već se zavrgla vjetrušina! Baš si se
namrštio, o svemoćni Siva!
MALTEŠKI MORNAR (saginjući se i tresući kapom):
147
148
Vogast, obrastao morskom travom. (Voga, alga.) — Prev.
Igra riječju ball u smislu lopta i ples. — Prev.
204
Sad zapjenjeni valovi svoje kolo vitlaju! Sad će zatresti! Eh, da
se svaki pretvori u djevojku, u more bih se bacio, da se s njima
zakovitlam zauvijek! Ništa ljepše na svijetu! Ni nebo se ne može
usporediti s toplim grudima djevojačkim što načas bjelasnu u
mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute ruke kriju te plodove što
pucaju od zreline!
SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajući se):
Nemoj mi o tome govoriti. Čujder, momče: brzi prepleti tijela,
gipki pokreti, sramežljivosti, udaranje srca. Usne, srce, vitki pas —
sve samo dodirnuti, samo daškom taknuti, pa ostaviti! Pomiluj
pogledom, ali ne uberi ploda, jer da znaš: sitost ubija. Ej, poganine?
(Gurka ga laktom)
MORNAR S TAHITIJA (protežući se na rogožini):
Da živi sveta nagost naših plesačica, da živi tahićanski ples
hiva-hiva! O, kratkim velima zastrti i vitim palmama obrasli Tahiti!
Evo još uvijek ležim na tvojoj rogožini, ali nema pod njom tvoga
mekog tla! Vidjeh gdje te u šumi ispletoše, rogožino moja, zelena
što bješe, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne možemo
promjeni odoljeti! Kakvo onda čudo što sam pod ovim nebom? Ne
čujem li šum voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode
što plavi naša sela? Zaždio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je
dočekamo! (Skače na noge.)
PORTUGALSKI MORNAR:
Kako se valja more i kako huči udarajući brodu u bokove!
Spremite se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sad ukrštavaju
mačeve, još malo, pa će biti strke!
DANSKI MORNAR:
Škripi i stenji, karkašo stara, al' dok škripiš, još je korab cio!
Dobro je, božman te valjano upravlja, te vješto pliješ na vjetru!
Neustrašiv je božman ko otočna utvrda na Kattegatu, što prkosi
najezdi Baltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!
ČETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ima on zapovijedi što ih izvršuje! Čuo sam kako mu je stari
Ahab reče da uvijek treba ubiti vihor — ravno pramcem u nj, ko
tanetom u vrtlog!
ENGLESKI MORNAR:
Sto mu gromova! Naš je stari baš velikan! A mi smo oni koji
ćemo uloviti njegova kita!
SVI:
205
Tako je, tako je!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Kako se tresu tri jarbola, tri naša jarbola! Bor je drvo što
najteže uspijeva kad ga presadiš na drugo tlo, a tu i nema zemlje doli
prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To je ono vrijeme
što ljudima s kraja ledi krv u žilama, a brodovima na moru kičmu
lomi. Naš kapetan nosi svoju biljegu od rođenja, a gle, momci, eno i
tamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput
pakline!
DAGGOO:
Pa što onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od
crnine odvaljen!
ŠPANJOLSKI MORNAR (Za sebe.):
Gle što se razmeće, baš me jedi! (Prilazi.) Jest, harpunašu,
tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskog roda, đavolski crna!
Eto toliko, i ne zamjeri!
DAGGOO (mrko):
Bez zamjerke.
MORNAR S OTOKA SANTIAGA:
Taj je Španjolac ili lud ili pripit. No ne može to biti, nije pijan,
jer bi to značilo da samo nad njim vatrena vodica našega starog
Mogula ima toliku dugotrajnu moć.
PETI MORNAR IZ NANTUCKETA:
Ma što to vidjeh? Je li to munja sijevnula? Jest, baš munja.
ŠPANJOLSKI MORNAR:
Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo iskesio zube!
DAGGOO (skočivši):
Svoje progutao, patuljče patuljasti! U grlo ti se sasuli,
bjelokožo! Bijela džigerice!
ŠPANJOLSKI MORNAR (dočekujući ga):
Izbockat ću te nožem, golema tjelesino a kratka pameti!
SVI:
Tučnjava! U koštac! Udri!
TASHTEGO (odbijajući dim):
Tučnjava ovamo, tučnjava onamo. Bogovi i ljudi, sve bukači!
Fi!
MORNAR IZ BELFASTA:
Tučnjava! Hura, tučnjava! Svete mi Bogorodice, tučnjava!
Hajde navali!
206
ENGLESKI MORNAR:
Samo pošteno, po pravilima! Fair play! Oduzmite Španjolcu
nož! Stanite uokrug, uokrug!
STARI MORNAR S OTOKA MANA:
Eto, već je krug, sastavilo se obzorje. U takvu je krugu Kain
ubio Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mi rabote! Nije
zar? A zašto si onda, Bože, sastavio krug?
GLAS BOŽMANA NA KASARU:
Prihvati podizače! Ubiri glavno jedro! Uvuci donju
slemenjaču! Spremni za letna jedra!
SVI:
Oluja! Oluja! Potecimo, braćo! (Razilaze se)
PIP (šćućuren iza vitla):
Braćo? Bog me očuvao od takve braće! Fr-krh! puče leto na
kosniku! Pras-tres! Bože mili! Prigni glavu, Pipe, sad će križ po
tebi! Gore ti je ovo negoli biti u šumi što je vjetar šiba u posljednji
dan u godini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi
se užurbali te psuju, samo ja uvukao dušu te ne hulim. Lijepa li mi
izgleda za njih, baš su našli put u raj! Drži se, Pipe, uh kakve li
vjetrušine! No ti mornari još su gori, oni su suhòburica, bijeli vihor
što kosi!149 Bijeli vihor, Bijeli kit — uh, uh! Slušao sam ovdje što
čavrljaju, a Bijeli kit — uh, uh! spomenuli su ga samo jednom,
sinoć, no i sad još strepim i dršćem, poput moga tamburina — a
Bijeli kit, ta strašna zmija boa, bijaše uzrok sinoćnjem zaklinjanju:
zakleo ih stari da s njime love strašnu zmiju! Oh, veliki bijeli Bože
gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smiluj se ovome siročetu
crncetu, očuvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjeća straha!
Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokaže crnčev strah
od posade, igra riječju white squall (doslovno: bijeli vihor), koja znači suhòburica,
vihor uz vedro nebo. — Prev.
149
207
41. MOBY DICK
I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s
ostalima, moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi
je zaokupila dušu vikao sam još glasnije od ostalih i još snažnije
potkrepljivao i učvršćivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga
divljeg, mističnog suosjećanja; Ahabova neutaživa mržnja kao da je
i mene obuzela. Požudno sam slušao pripovijesti o krvoločnoj
nemani zbog koje smo, ja i svi ostali, i položili onu zakletvu i
prisegli da izvršimo osvetu i uništenje.
U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraćao
nedruževni i samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima
najviše krstare lovci ulješura. Međutim, samo je nekolicini tih
lovaca bilo poznato da on postoji, a još ih je manje bilo koji su ga
vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njim upustili u borbu bio doista
neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnoge kitarice krstarile
neuobičajenim putovima, razasute beskrajnim vodenim područjima;
mnoge su se otiskivale za srećom u posve puste morske predjele, te
im se sasvim izrijetka, ili nikako, pružila prilika da u dvanaest ili
više mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve
vijesti; zatim neodređeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i
neredovitosti s kojom su brodovi odlazili iz domaćih luka — sve su
te, kao i ostale neposredne i posredne okolnosti dugo sprečavale da
se među kitolovcima širom svijeta pronesu neke potanje vijesti o
Moby Dicku. Bilo je posve izvjesno da su pojedini brodovi javljali
kako su se u ovo ili ono vrijeme, na ovom ili onom meridijanu,
sukobili sa neobično velikom i opasnom ulješurom koja je, nanijevši
veliku štetu napadačima, nepovratno izmakla; stoga su neki
opravdano vjerovali da je to baš Moby Dick. U posljednje su
vrijeme lovci ulješura bili zabilježili dosta slučajeva ogorčene borbe
sa vrlo divljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da
su se bili upustili u borbu s Moby Dickom. Neobične strahote što ih
je taj kit prouzročio ti su lovci više pripisivali kitolovu uopće negoli
tome posebnom slučaju. S tog je stajališta, uglavnom, dotada bio
promatran i Ahabov strašni sukob s kitom.
Što se pak tiče onih koji su, čuvši prethodno za Bijelog kita,
slučajno naišli na nj, gotovo svi se upočetku obarahu na njega
hrabro i neustrašivo, kao i na svakoga drugog kita te vrste. Naskoro
208
su, međutim, te napade počele pratiti nesreće koje se nisu
ograničavale samo na iščašene zglobove i gležnjeve, prebijene ili
otkinute udove, nego koje su bile u najvećem stupnju kobne. Ti
uzastopni strašni neuspjesi ispunili su i proželi sve strahom od Moby
Dicka, te je došlo dotle da se pokolebala hrabrost i mnogih nadasve
smionih lovaca do kojih slučajno bijaše doprla priča o Bijelom kitu.
Istinite događaje o tim smrtonosnim sukobima još su
prikazivale strašnijim i uveličavale ih pretjerane glasine svake vrste.
Kojekakve bajoslovne glasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih
jezivih događaja, kao što iz oborena stabla niču gljive. Pomorski
život, naime, kudikamo više negoli život na kopnu, obiluje
pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru ima ikakvih stvarnih
činjenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao što u tome more
nadmašuje kopno, tako i kitolov svojim čudesnim i strašnim pričama
koje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu
pomorskog života.
Kitolovci su ne samo skloni naslijeđenom neznanju i
praznovjerju kao i svi pomorci, nego osim toga i po samome svom
zanimanju dolaze u uži dodir s mnogim čudesima i strahotama
mora, okom u oko s čudovišnim nemanima s kojima im se valja
boriti. Posve sam po najudaljenijim morima, na tisuće milja daleko
od svakog žala i luke, idući za svojim poslom po svim zemljopisnim
duljinama i širinama, kitolovac je izvrgnut svim onim utjecajima
koji najviše raspaljuju njegovu maštu.
Zato nam se nimalo ne treba čuditi što je već samo takvo
putovanje po divljim morima još više napuhavalo strašne glasine i
naslućivanja o natprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodeći sve u
neminovnu vezu s Moby Dickom, da je najposlije mnoge obuzeo
takav paničan strah te je ostalo samo malo kitolovaca koji su imali
dovoljno odvažnosti da se izvrgnu opasnostima od njegovih čeljusti.
No na kitolovce djelovale su još i neke druge činjenice
praktičnije naravi. I dandanas među svim kitolovcima uživa ulješura
svoj prvotni strašni glas, slovi kao najopasnija vrsta među svim
levijatanima. I danas još ima lovaca s dovoljnim iskustvom i
hrabrošću koji će se upustiti u borbu s običnim ili grenlandskim
kitom, ali neće prihvatiti borbu s ulješurom, bilo da nemaju dovoljno
iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakako
ima mnogo kitolovaca, a naročito među onima koji ne plove pod
američkom zastavom, koji se još nikad nisu približili ulješuri, te je
209
sve njihovo znanje o levijatanima ograničeno na one neplemenite
grdosije što su ih nekoć lovili na Sjeveru. Ti će ljudi, sjedeći na
palubi kao djeca kraj ognjišta, s interesom i udivljenjem slušati
čudne i jezive priče o kitolovu po južnim morima. I nigdje se sa
toliko osjećaja ne shvaća nenadmašiva čudovišnost velike ulješure
kao baš na onim brodovima koji su imali prilike da se svojim
pramcem očešu o nju.
Pa i sada se možemo osvjedočiti u istinitost priča iz
legendarnih vremena o moći ulješure: postoje knjige nekih
prirodoslovaca — Olassena i Povelsona — koji izjavljuju da
ulješura znači užas ne samo za morske životinje, nego je tako
nevjerojatno krvoločna da bez prestanka žeđa za ljudskom krvlju.
Još u Cuvierovo doba sačuvala su se ta i slična mišljenja. Sam
Cuvier u svome »Prirodopisu« tvrdi da sve ribe (pa i morske pse),
kad im se približi ulješura, »spopada najveća strava«, te »često, kad
bježe u strahu, znaju udarati tako žestoko o grebene da ostaju na
mjestu mrtve«. Iako opća iskustva ponešto ublažuju ovakve tvrdnje,
ipak je strahovitost tih nemani, u kojih je krvoločnost Povelson tako
čvrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv trag u praznovjernoj mašti
kitolovaca.
I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se
ribari u vezi s Moby Dickom sjećali ranijih dana kitolova kad su se i
dugogodišnji i iskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se
ukrcaju na brod koji se spremao na tu novu vrstu pothvata, te
izjavljivali: mada se uspješno mogu loviti druge vrste levijatana,
hajka na takvu prikazu kao što je ulješura, s kopljima i harpunima,
nije za obična smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo i neizbježno
morao završiti strašnom smrću. O tome postoje značajni dokumenti
koje možemo proučiti.
No unatoč svemu tome našlo se ljudi koji su bili spremni poći u
potjeru za Moby Dickom, a još više takvih koji su samo nešto načuli
o njemu — bez potanjih pojedinosti o nekoj od nesreća što su se
doista dogodile, i bez ikakva praznovjerja — te pokazivali dovoljno
srčanosti da zametnu borbu s tom nemani kad bi se na nju namjerili.
Između ostaloga oni najpraznovjerniji vjerovali su i u
posvudašnjost Moby Dicka: da je u jedan te isti čas bio viđen na
raznim i suprotnim zemljopisnim širinama.
Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao što
su svim znanstvenim istraživanjima morske struje ostale neotkrivena
210
tajna, tako i skrivene putove ulješure, kad plovi ispod morske
površine, njeni progonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa
su se u tom pogledu od vremena do vremena pronosila najčudnija i
najoprečnija mišljenja, a osobito je bila nerješiva zagonetka kako je
mogla, pošto je duboko zaronila, tako strelovito brzo otplivati na
najveće udaljenosti.
Američkim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato,
kao što je to već godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su
poneki kitovi bili ulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u
njihovim su tjelesima nađeni zabodeni čekljuni od harpuna bačenih
na njih negdje u grenlandskim vodama. A ne može se poreći da u
nekoliko slučajeva između jednog i drugog napadaja na kita nije
prošlo mnogo dana. Po tome su neki kitolovci izveli zaključak i
vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz,150 koji je ljudima tako dugo
bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnim
iskustvom živih ljudi, ona drevna čudesa o planini Strello u
unutrašnjosti Portugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu,
nalazilo neko jezero, a na njegovu površinu izlazili ostaci potonulih
brodova) i još čudesnija priča o izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za
koji se vjerovalo da dolazi podzemnim putem iz Svete Zemlje) —
tako su, velim, ta drevna čudesa i slične bajke našle odraza u
realnostima naših kitolovaca.
Kako su u ono doba vjerovali u čudesa poput ovih, a znajući da
je poslije mnogih smionih nasrtaja na njega, njemu dosad uvijek
uspijevalo umaknuti, ne smijemo se čuditi što su neki kitolovci išli
još dalje u svome praznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo
svuda nazočan nego i besmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije ništa
drugo doli posvudašnjost u vremenu), jer bi nesmetano otplivao
dalje, sve kad bi mu i čitavu šumu kopalja sasuli u tjelesinu, a
ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtni udarac, pa da iz njega
zašišta gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samo sablasna obmana,
jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet počeli mlazati
njegovi bijeli, čisti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilo
zamašćeno njegovom krvlju.
No i bez tih izmišljotina o njegovim natprirodnim svojstvima,
njegova je ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno
značajnih osobina koje bi mogle silno raspaliti svačiju maštu. Nije
150
Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjeveroamerički arhipelag. — Prev.
211
se toliko razlikovao od ostalih glavatih ulješura oblikom svoje
trupine koliko — kako negdje već spomenusmo — svojim čudnim
snježnobijelim, namrežuranim čelom i visokom, poput piramide
izbočenom, bijelom grbom. To su bila njegova karakteristična
obilježja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim, nepoznatim
morima već iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji za njega
bijahu čuli.
Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i
išarano mrljama iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih,
prozvali Bijeli kit, i taj je nadimak nalazio svoje doslovno
opravdanje kad bi se kit pojavio točno u podne u svoj svojoj
blistavoj živosti kako klizi tamnomodrim morem, ostavljajući za
sobom mliječnu stazu guste šumavke, pune zlatnih iskara i
odbljesaka.
Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje
neobične veličine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene
donje čeljusti, nego zbog svoje besprimjerne domišljatosti i pakosti
koju je, prema pojedinim izvještajima, već toliko puta bio pokazao u
svojim nasrtajima. A najveću stravu izazivala su možda baš njegova
iznenadna, podmukla povlačenja. Kad bi naime plivao ispred svojih
pobjedničkih progonitelja, pokazujući prividno sve znake straha, on
bi se, a to je bilo dobro poznato, odjednom naglo okrenuo te bi,
nasrćući bijesno na njih, ili porazbijao njihove čamce u cjepotine, ili
ih, zaprepaštene, gonio natrag k njihovu brodu.
Već su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se
takve nedaće, koje se na kopnu i nisu mnogo prepričavale, u lovu na
kitove često događaju, ipak je predumišljena paklenska
bjesomučnost Bijelog kita bila tako strašna te se činilo da je svako
osakaćenje ili smrt što ju je on skrivio, bilo nešto sasvim neobično i
učinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.
Možete dakle i sami lako prosuditi kako li su očajni i bijesni
morali biti oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih
komada smrskanih čamaca i pokidanih udova svojih osakaćenih
drugova plivajući spašavali iz vrtloga bijele pjene, uskovitlane oko
razjarenog kita, te izmicali prema mirnoj, suncem obasjanoj pučini,
gdje je sve bilo radosno i svečano kao da je posrijedi kakva svadba
ili porod.
Dok su se njegova tri raskrhana čamca, razbijena vesla i
njegovi ljudi oko njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s
212
razmrskana pramca čamca dohvatio brodski nož, nasrnuo na kita,
udarajući slijepo oko sebe, kao u arkanzaškom dvoboju, nastojeći
nasumce da šest palaca dubokom oštricom, u dubini od hvata,
pogodi ravno u život. Taj je kapetan bio Ahab! I tada se dogodilo da
je Moby Dick svojom srpolikom donjom čeljusti pokosio Ahabovu
nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s čalmom Turčina, ni
mletačkog ili malajskog plaćenog ubojice, koji bi ga s većom
pakošću mogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe,
u kojoj umalo što nije zaglavio, izgarao od osvetničke mržnje na
toga kita, i da je najposlije ne samo sve svoje tjelesne boli nego i sve
svoje duševno ogorčenje poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit
plovio pred njim kao neko mahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih
sila koje mnogoga duševnog čovjeka izjedaju sve dotle dok
naposljetku ne ostane životariti samo sa pol srca i sa pol pluća. Pred
tom nepojmljivom zlom moći, koja postoji već od početka svega, a
za koju čak i moderno kršćanstvo vjeruje da joj pripada polovina
svijeta, i koju su stari ofiti151 s Istoka obožavali u liku đavola —
Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je
kao čovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita,
oborivši na njega sav bijes i svu mržnju osakaćena čovjeka. Sve ono
što čovjeka izluduje i razbješnjava, sve što može uzburkati stvari u
zavjetrini, sve istine zagorčene zlobom, sve ono što kida i lomi naše
tjelesne snage, drobi i mijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u
našem životu i našem umovanju, sve zlo — sve je to u očima
mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno i osvetničkoj ruci
dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbaču toga kita svalio je sav
jar i svu mrzost što još od Adamovih vremena prožima čitav njegov
rod, a onda — kao da su mu prsa vatreno ždrijelo mužara — ispalio
je na nju užareno tane svoga srca.
Ne može se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja,
iskrsla odmah nakon njegova strašnog osakaćenja. U trenutku, kad
je s nožem u ruci nasrnuo na neman, iz njega je planula samo
strastvena tjelesna mržnja, a kad je primio udarac od kojeg se kidao,
zacijelo je osjetio samo smrtni bol osakaćena tijela, i ništa drugo. No
kad je poslije toga krvavog sukoba morao krenuti kući, kad se dane,
tjedne i mjesece na svom ležaju sam borio i nosio s patnjom, ploveći
151
Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali štovanje zmiji, koja je, prema
biblijskom pričanju, navela prve ljude na grijeh. — Prev.
213
usred ciče zime i olujnog mora oko Patagonskog rta152, onda se
Ahabovo teško izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena duša stapahu
u jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek na
putovanju kući, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta
monomanija, jasno se vidi i po činjenici što je na mahove mahnitao i
urlao kao bjesomučan, i unatoč tome što je imao samo jednu nogu, u
njegovim se divovskim grudima krila tolika životna snaga, koja se u
časovima njegova bunila još jače razularila, te su njegovi drugovi
bili prisiljeni vezati ga na njegovu visećem ležaju. I tako ga je, u toj
utezi, bacala s boka na bok teška ljuljavina oluje.
A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje
razapetih jedara, klizeći kroz tropske tišine, činilo se da se stari
siromah riješio svog delirija. Tek što su oplovili Cape Horn, počeo
je izlaziti iz svoga mračnog brloga na svježi blagotvorni zrak, no
premda je mirna, još ponešto blijeda čela, opet izdavao svoje
zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari zahvaljivali Bogu
što je iščezla njegova strašna mahnitost — ipak je Ahab u dubini
svoje duše i dalje bijesno mahnitao.
Ljudsko je ludilo često nešto vrlo lukavo i podlo. Kad već
mislite da se rasplinulo — ono je možda poprimilo samo neki
neprimjetni, blaži oblik. Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo
uvuklo u dubinu, kao što se pomamni Hudson, kada teče kroz
planinske gudure, slijeva u uže korito, ali zato dublje zadire. U tom
svome zajaženom obliku Ahabova monomanija nije ništa izgubila
od svoje prvotne snage. Ono što je prije bilo samo popratna pojava,
sad je postalo živim, pokretnim elementom. Ako se mogu poslužiti
ovom smionom usporedbom, njegovo je specifično ludilo jurišalo na
njegovu općenitu normalnost, ponijelo je, osipavajući
koncentriranom vatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I
tako je Ahab, na kraju krajeva, sada raspolagao tisuću puta većom
energijom od one koju je kao zdrav ulagao u bilo kakav razuman
pothvat.
Mnogo toga rekosmo, ali veći, mračniji i dublji dio Ahabova
bića ostaje nenaslućen. Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim
ono što je veliko i duboko — a svaka je istina duboka. Spuštajući se
152
Cape Horn. — Prev.
214
duboko dolje, daleko od srca načičkane palače Cluny,153 gdje smo
sada, skrenite, o, vi kojima je duh blag i sjetan, skrenite u goleme
rimske dvorane Terma, gdje se duboko ispod bajoslovnih kula i
tornjeva što niču na ljudskom površju, duboko u zemlji povija
korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena i
strašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina među
starinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova!
Tim razbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati
porobljenom kralju koji strpljiv kao Karijatida,154 drži povrh ledena
svog čela preteški teret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o vi
kojima je duh sjetan i gord, i stavljajte svoja pitanja tome tužnom i
ponositom kralju! Da, da, porodična sličnost! — on vas je porodio, o
vi mladi kraljevski prognanici: staru državnu tajnu može vam odati
samo vaš mrki pradjed.
Ahab je, naime, u duši svojoj donekle naslućivao da su sredstva
kojima se služio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjećaji
koji su ga poticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu
činjenicu, ili je izmijeniti, ili joj izbjeći, znao je da se pred ljudskim
rodom pretvarao, i da se donekle i sad još pretvara. No to njegovo
pretvaranje proizlazilo je iz osjećajnosti, i nije bilo plod odlučne
volje. Pa ipak mu je ta hinjena gluma tako dobro uspijevala te je
svaki čovjek u Nantucketu, kad je Ahab najposlije sa svojom
bijelom koščanom nogom stupio na kopno, morao odmah pomisliti
kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu je pretrpljena strahota
sažegla dušu.
A kad se pročulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi
dovodili u vezu sa spomenutim ili sličnim uzrocima, baš kao i tešku
sjetu koja se oborila na nj i držala ga poslije, sve do samog časa kad
se, uoči ovog putovanja, ukrcao na »Pequod«. Nije nevjerojatno ni
to da mudri Nantucketanci, koji u svemu imaju pred očima svoju
korist, nisu ni izdaleka zbog tih zlosutnih njegovih simptoma
pomišljali da mu uskrate zapovjedništvo nad kitaricom, nego su,
naprotiv, bili skloni povjerovati da je baš zbog svega toga što je
pretrpio, bio još sposobniji i pozvaniji da poput bijesna osvetnika
bude ponovno poslan na tu strašnu i krvavu rabotu — u lov na
Cluny — čuvena pariška palača iz 15. stoljeća. Obuhvaća ruševine palače
zvane »Julianove terme« i muzej bogat različitim umjetninama. — Prev.
154
Ljudski (ženski) lik kao stup nosač u starogrčkoj arhitekturi.— Prev.
153
215
kitove.
Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom što ga
oštrim pandžama pritišće i ne pušta — takav, kad bi se našao, bio bi
kao stvoren da baci harpun i digne svoje koplje na najstrašniju od
svih zvijeri. No ako bi se takav sa bilo kojeg razloga smatrao
tjelesno za to onesposobljen, ipak bi taj isti bio savršen zapovjednik,
koji bi znao oduševiti svoje ljude i podviknuti da jurnu naprijed u
borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: prožet tom svojom
pritajenom ludošću i sav uskipio bjesomučnim jarom, Ahab je
krenuo na to putovanje imajući pred očima jedan jedini cilj — lov za
Bijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u
snu naslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom čovjeku,
eh kako li bi mu njihove prestravljene i pravedničke dušice oduzele
zapovjedništvo nad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe,
očekujući nakon povratka svakog broda zveket zlatnih dolara.
Njemu je pak bila na pameti samo smiona, neutaživa i nadnaravna
misao o osveti.
I tako je taj sijedi bezbožnik zametnuo hajku i grdnim
psovkama progonio Jobova kita oko svijeta, zapovijedajući posadom
koja se uglavnom sastojala od odmetnika polutana, propalica i
kanibala, a kojoj moral bijaše još više oslabljen Starbuckovom
nesposobnošću da ih prožme svojim osjećanjem poštenja i
pravičnosti, Stubbovom nepresušnom veselošću, bezbožnošću i
nehajnošću, te Flaskovom beznačajnošću. Kao da je neka đavolska
kob zbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i
takve časnike da mu tako pomognu u njegovoj luđačkoj osveti.
Zašto su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov
zanosni bijes? Što li je začaralo njihove duše te se kadikad činilo da
je njegova mržnja bila i njihova mržnja? Kako je do svega toga
došlo? Što je Bijeli kit značio za njih i njihovo nesvjesno shvaćanje
te im se na maglovit i neobjašnjiv način pričinjalo da je on Demon
života, koji plovi po morima? Da bi se sve to objasnilo, valjalo je
dublje zaroniti nego što sam ja, Ismael, kadar da zaronim. U svima
nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje — ali kako da po vječno
promjenljivom i prigušenom udaranju njegova pijuka naslutimo na
koju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive
ruke? Može li čamčić, privezan uz brod što plovi, mirno stajati? Što
se mene tiče, ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se
prilikama, no dok su svi bili kao pomamni da se što prije sukobe s
216
kitom, ja sam u toj nemani gledao samo veliko, smrtonosno zlo.
217
42. BJELOĆA BIJELOG KITA
Što je Bijeli kit značio za Ahaba, to smo rekli; no što je,
ponekad, za mene značio, to treba još objasniti.
Osim onih posve općenitih obilježja Moby Dicka, koja su u
svakom čovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je još nešto,
nešto neodređeno, bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je
katkada svojom snagom nadjačavala svako drugo osjećanje, a koja
je ipak bila tako tajanstvena i neizreciva te se gotovo bojim hoću li
je uopće moći riječima iskazati. Bila je to kitova bjeloća, i ta me
bjeloća zaprepašćivala iznad svega. Ali hoću li uspjeti sve to
objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samo
približno, inače bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.
Bjelina u samoj prirodi u mnogo čemu kao da nekom osobitom
vrlinom oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i
biser. Neke su nacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni
barbarski kraljevi od Pegua155 stavljali naslov »Gospodar bijelih
slonova« ispred svih ostalih svojih zvučnih titula, a današnji
sijamski kraljevi na svom stijegu imaju istoga bijelog četveronošca;
na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kao snijeg, a velika carska
Austrija, nasljednica svemoćnoga Rimskog Carstva, vije bijelu
zastavu kao znak svoje carske moći. Bijela boja dolazi do izražaja i
u samoj ljudskoj rasi, priznajući bijelcima gospodstvo nad svim
ostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak
radosti, jer kod starih Rimljana bijeli je kamen označavao radostan
dan. I mnoga druga naša osjećanja i simboli obilježeni su tom
bojom, i mnogo toga što je dirljivo i plemenito, nosi tu boju,
napriliku ženska nevinost i dostojanstvo starosti. Američki Indijanci
poklanjaju bijeli pâs, wampum,156 u znak najveće počasti. U mnogim
zemljama bijela boja u obliku sudačkog hermelina simbolizira
uzvišenost Pravde, i u bijelcu koji se upreže u kočije kraljeva i
kraljica, uveličavaju svakidanji kraljevski sjaj. U najvišim
misterijama mnogih religija bjelina je simbol božanske čistoće i
moći: perzijski obožavatelji vatre obožavahu bijeli, rašljasti plamen
Okrug u donjoj Burmi (Indija). — Prev.
Niza od morskih školjki; služila sjeveroameričkim Indijancima umjesto
novca i kao nakit, a darivali bi je i bijelcima s kojima bi sklopili mir. — Prev.
155
156
218
kao najveću svetinju na žrtveniku, a u grčkoj je mitologiji veliki
Zeus prikazan u inkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi157 zimi
žrtvovali svetog Bijelog psa, a to je bio najsvečaniji čin u njihovoj
teologiji: smatrali su tu bijelu vjernu životinju najčistijim glasnikom
kojeg su svake godine tako slali Velikom Duhu s porukama svoje
vjernosti i odanosti. Izravno od latinske riječi za pojam »bijel«
potječe ime za jedan dio ornata svih kršćanskih svećenika, za
»albu«,158 koju svećenik nosi ispod casule159 — a pri rimokatoličkim
lamentacijama160 bijela boja dolazi do vidnog izražaja. U Otkrivenju
sv. apostola Ivana bijele se halje daju onima koji su spašeni, a
dvadeset i četiri starješine sjede odjevene u bijele haljine pred
velikim bijelim prijestolom Svevišnjega, koji tu sjedi kao oblak
bijeloga pamuka....
Pa ipak, unatoč svima tim misaonim povezanostima sa svime
što je blago, časno i uzvišeno, iz same biti bijele boje kao da vreba
nešto varavo što može zatraviti dušu većom stravom nego što je i
jeza pred krvavim crvenilom.
Baš ta varava kakvoća prožima pomisao na bjelinu, kad ona
nije više vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego
združena s nečim što je već samo po sebi strašno, te uvećava strah
do krajnosti. O tome nam svjedoče bijeli medvjedi u polarnim
krajevima i bijeli morski psi u tropskim morima. Zašto te životinje
djeluju na nas tako strašno i jezivo? Zar nije baš zbog te njihove
glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloća ulijeva nam osjećaj
neke odvratne mekoće, koja je više gnusna nego strašna, ta sablasna
bjeloća koja u nas bulji nijemo, zlurado i proždrljivo. I zato strašni
tigar sa svojim ljutim pandžama i heraldičnom dolamom nikad neće
tako razbiti svu vašu srčanost kao oni bijelim mrtvačkim plaštevima
zaogrnuti medvjedi i morski psi.161
157
Zajedničko ime indijanskih plemena koja su u doba otkrića Amerike
obitavala na objema obalama Rijeke Svetog Lovrijenca (St. Lawrence River). —
Prev.
158
Bijela duga košulja katoličkog svećenika, ispod misnog ruha.— Prev.
159
Misnica koju svećenik oblači kad služi misu. — Prev.
160
Lamentacije ili tužaljke, katolički crkveni obred u Velikom tjednu. — Prev.
161
Što se tiče polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zaći u taj predmet, mogao
bi ustvrditi da nije ta bjeloća sama po sebi uzrok što nam se ta zvijer pričinja tako
groznom, nego da — analizirajući potanje — dolazimo do zaključka kako ta groza
proizlazi iz okolnosti što se neodgovorna krvoločnost te životinje skriva pod bijelim
runom nebeske nevinosti i ljubavi, pa kad se u našoj svijesti združe dva tako oprečna
219
Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog
snebivanja i blijedog strahovanja, kojom — u svačijoj mašti —
plovi taj bijeli fantom? To nam nije Coleridge 162 prvi došapnuo, nego
Božja velika, istinoljubiva pjesnikinja — Priroda.163
osjećaja, polarni nas medvjed plaši baš tim svojim neprirodnim kontrastom. Ali kad
bi sve to zaista i bilo tako — da nema te bjeloće, nikad ne biste osjećali tako
intenzivan strah.
U pogledu bijelog morskog psa, ona bijela sablasnost što klizi ispod morske
površine kada tu životinju promatramo kako mirno i bezazleno počiva, čudno se
podudara s onim istim sablasnim mirom polarnog četveronošca. Francuzi su izvrsno
okarakterizirali tu ribu imenom što su joj ga nadjenuli. Katolička se misa zadušnica
počinje riječima »Requiem aeternam« (pokoj vječni); odatle samo riječ »requiem«
označava samu tu misu kao i pogrebnu muziku. Aludirajući na njegovu bijelu, tihu
smrtnu mirnoću, i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su ga nazvali »Requin«.
— Bilješka piščeva.
162
Samuel Taylor Coleridge (1772.-1834.), engleski pjesnik, kritik i filozof.
Pisac misli na njegovu pjesmu »The Rhyme of the Ancient Mariner« ( »Balada o
Starom Mornaru«), u kojoj ubijeni albatros progoni brod stravama i nesrećama,
simbolizirajući nadnaravne sile. — Prev.
163
Sjećam se prvog albatrosa što sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog
dugog nevremena u blizini antarktičkih voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom
prijepodnevne straže, a na palubi je bilo sve zatušteno od pramenja magle. I tu,
svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam nešto pernato, veliko, kraljevski
veličanstveno i bijelo, sa zavinutim kljunom. Od vremena do vremena zamahuje
svojim arkanđelskim krilima, kao da će obuhvatiti neki nevidljivi sveti kovčeg.
Čudno podrhtava i trese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to biće izvija bolne
krikove, nalik na tužno dozivanje mrtvoga kralja koji se u smrtnoj čamotinji javlja s
one strane groba. Kroz te zagonetne, čudesne oči kao da mi pogled prodire u neke
tajne što se dotiču samog Boga. Kao Abraham pred anđelima, ja se duboko poklonih.
To bijelo biće bješe tako bijelo, a krila mu tako snažna i velika, te sam u toj pustinji
beskrajne morske pučine izgubio svaki osjećaj gradskog čovjeka i sva sjećanja na
gradove i gradske običaje. I dugo gledah tako u to pernato čudesno biće. Ne mogu
riječima ispričati, mogu samo natuknuti koje su misli tada sijevnule kroz moj mozak.
Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se i upitam jednog mornara kakva je to
ptica. »Zlogodnica«, odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prije nisam čuo to ime. Zar
je moguće da ljudi s kopna uopće i ne poznaju to veličanstveno stvorenje? Ne, to nije
moguće! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci »zlogodnicom« zvali
— pticu albatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u
kakvoj vezi s onim tajanstvenim osjećajima koji su mene prožimali kad sam prvi put
ugledao tu pticu na našoj palubi; a u ono vrijeme nisam ni poznavao tu baladu, kao
što mi nije bilo poznato ni to da se ta ptica zove albatros. No ta moja izjava indirektno
samo još više ističe veliku vrijednost te pjesme i njena pjesnika.
Tvrdim, dakle, da se u čudesnoj tjelesnoj bjelini te ptice krije tajna njegovih
sablasnih čari, a to je istina, koja to jače dolazi do izražaja što jednu vrstu tih ptica
uslijed neke jezične nelogičnosti nazivaju »sinji albatros«, koje sam također vidio, ali
220
U analizama našeg Zapada i pričama Indijanaca veliku slavu
daju Vilenom bijelcu prerije — plemenitu, kao mlijeko bijelu atu,
konju okatu, prsatu i male glave, koji ima u sebi više dostojanstva
od tisuću kraljeva, kad se, nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj
vilovitosti. Bio je izabrani vođa golemih stada divljih konja, kojih su
pašnjaci u ono vrijeme bili omeđeni samo planinskim lancem Rocky
Mountains i gorjem Alleghany. Po suncem obasjanim vrhuncima tih
planina kaskao je prema zapadu, predvodeći svoje stado kao što
zvijezda Večernjača svake večeri predvodi beskrajne vojske
rasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput
repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila
je to veličanstvena, arkanđeoska pojava u onom još nepokorenom
carstvu Divljeg zapada, koja bi bljesnula pred očima drevnih
trappera164 i lovaca, podsjećajući ih na slavu praiskonskih vremena,
kad je Adam hodio po svijetu, gord kao božanstvo, vedra čela i
neustrašiv, kao i taj bijeli at. Svejedno je li stupao okružen svojim
pobočnicima i maršalima, na čelu svojih nebrojenih kohorta što su u
beskraj tekle ravnicom ko kakva druga rijeka Ohio, ili je nad svojim
podanicima što su pasli uokrug obzorja držao smotru vojske, trčeći u
galopu, frkčući nozdrvama što su se crvenjele na snijegu njegove
bjeline — kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji su Indijanci
drhtali pred njim u smjernom strahopoštovanju. A po onom što se o
tome plemenitom konju kazuje u pričama, možemo nedvojbeno
razabrati da ga je baš ta njegova bjeloća zaodjenula božanstvenošću,
te da je upravo ta božanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale,
ulijevala istodobno i neku neizrecivu stravu.
No ima i drugih slučajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i
čudnovatu krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.
ih nikad nisam promatrao s onim uzbuđenjem s kojim sam gledao tu antarktičku
burnicu.
A kako je to čudesno biće bilo uhvaćeno? Ne recite nikom, pa ću vam odati
tajnu; pomoću izdajničke kuke na uzici, kad je albatros počivao na morskim
valovima. Na kraju krajeva kapetan jc od njega učinio poštara, svezavši mu komu
vrećicu oko vrata, a u njoj pisamce s oznakom mjesta i vremena gdje se brod tada
nalazio. A onda ga je pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjem da je tu poštansku
torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros odnio ravno u Nebo kamo je bijela
vihornica odletjela, da se pridruži kerubinima koji se tamo, masući krilima, klanjaju
Gospodinu. — Bilješka piščeva.
164
Sjeveroamerički lovci krznaši. — Prev.
221
Što nas tako čudno odbija od albinâ,165 te odvraćamo pogled od
njih, pa im se i sami njihovi prijatelji i rođaci sklanjaju s puta? To je
ona njihova bjeloća po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjeloš,
građen je baš kao i svaki drugi čovjek — tijelo mu nije deformirano
— pa ipak, njegova ga posvemašnja ubijeljenost čini ružnijim od
kakve nakaze. A zašto?
Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako
opipljivim, ali utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne
zaboravlja da osim ostalih svojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo
jezivosti. Zbog svoga snježnog izgleda ona nemilosrdna svetinja s
Južnog mora, suhòburica, dobila je ime bijela vijavica.166 Ni u nekim
povijesnim zgodama ljudska umjetnost zla nije smetnula s uma to
snažno pomoćno sredstvo. Koliko strašnije djeluje ono mjesto u
Froissartu167 kad očajni flandrijski bijeli kapucini, zakrabuljeni
snježnim simbolom svoje družbe, bijelim kukuljicama, na trgu u
Gentu ubijaju svoga tlačitelja, grofovskog upravitelja.
A u mnogom pogledu i zajedničko, baštinjeno iskustvo
svjedoči o nekom nadnaravnom značenju te boje. Ne može se poreći
da na nas, kad promatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo
mramorna bljedoća na njegovu licu: kao da je ta bljedoća više znak
stravična snebivanja nad drugim svijetom negoli znak predsmrtne
strepnje na ovome. A bljedoća mrtvaca upućuje nas na bjelinu
mrtvačkoga pokrova kojim prekrivamo mrtvo tijelo. U ludom
praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mašte u snježnobijele
plašteve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeličaste magle... Kad već
govorimo o svim tim grozotama, spomenut ćemo i to da i sam kralj
straha i užasa, apokaliptični jahač, kako ga personificaraju
evanđelisti, jezdi na bijelu konju.
Stoga, ma kakvu velebnu ili dražesnu stvar čovjek simbolizirao
bjeloćom, morat će priznati da ona i u svom najdubljem i najčistijem
značenju izaziva u duši neku čudnu sablasnost.
No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak— kako
će obični smrtnik to sebi protumačiti? Analize tu ne može biti.
Albinizam (od lat. albus, bijel), bjelokožnost, prirođen nedostatak kožnog
pigmenta u ljudi i životinja, te im je zato bijela kosa i dlaka i crvena boja očiju. —
Albino, bjeloš, čovjek obilježen tim znacima. — Prev.
166
Engleski white squall, suhòburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu
nema ni oblaka. — Prev.
167
Jean Froissart (umro oko 1410), francuski ljetopisac i pjesnik.— Prev.
165
222
Možemo li se nadati da ćemo poslije ovo nekoliko navedenih
primjera u kojima bjeloća, premda trenutno ni u kakvoj, ili samo
djelomičnoj misaonoj povezanosti s osjećajem straha, ipak djeluje
na nas svojom, makar i posve izmijenjenom čarolijom — možemo li
se, dakle, nadati da ćemo, ma i slučajno, naći ključ za tu zagonetku
koju rješavamo?
Pokušajmo! No, za tako zamršeno isprepletene probleme hoće
se mnogo pronicljivosti, i čovjek bez mašte neće moći pratiti takva
razmatranja. Bez sumnje ima mnogo ljudi koji su u mašti proživjeli
takve dojmove, ali ih zacijelo ima vrlo malo koji su u tim časovima
bili svjesni toga što osjećaju, te im zato neće biti moguće da
ponovno sebi dočaraju te dojmove.
Zašto neobrazovan čovjek, kad se samo spomene blagdan
Duhova,168 a tek je slabo upućen u značenje toga dana — vidi pred
sobom samo nijemu povorku hodočasnika koji polagano koračaju
oborene glave, zaogrnuti plaštevima snježne bjeline? Ili zašto
nenačitanom, neizopačenom protestantu srednjoameričkih država
sam spomen »bijelih redovnika« ili »bijelih opatica« izaziva
pomisao na slijepu statuu?
Što je tako neobično na onim pričama o utamničenim ratnicima
i kraljevima (jer to da su bačeni u tamnicu i nije tako neobično!) —
te na maštu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jače djeluje White
Tower169 u Londonu negoli one druge, susjedne kule — Byward
Tower, pa i Bloody?170 A one uzvišenije kule, White Mountains171 u
New Hampshireu, koje dušu ispunjavaju osjećajem neke divovske
sablasnosti, dok Blue Ridge172 u Virginiji budi u srcu osjećaj rosne
mekoće i sanjivih daljina? Kako to da ime »Bijelo more«, sasvim
neovisno od svih zemljopisnih širina i duljina, budi u nama neku
sablasnu jezu, dok nas ime »Žuto more« uljuljava u zemaljske i
bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima,
prosanjanim na valovima, iza kojih slijede šarenilom svih boja
ukrašeni, ali već od noćnog drijema zahvaćeni zalazi sunca? Ili zašto
— da se poslužimo primjerom nečega bestjelesnog što je mašta
168
U engleskom: Whitsuntide, doslovno »Bijela nedjelja«, i odatle asocijacija.
— Prev.
»Bijela kula«. — Prev.
»Krvava kula«. — Prev.
171
»Bijela brda«. — Prev.
172
Planinski lanac, doslovno »Plave gore«. — Prev.
169
170
223
stvorila — kada čitamo srednjoeuropske drevne bajke, »bljedolik
čovjek visoka uzrasta« iz dubokih šuma Harza, koji svoju
nepromjenljivu bljedoću tiho i nečujno pronosi kroza zelenilo
lugova — zašto je taj fantom strašniji od svih kričavih vražičaka
Blocksberga173?
Ne čini bešćutnu Limu174 najčudnijim i najtužnijim gradom što
ga čovjek može vidjeti, samo podsjećanje na potrese što ruše
tornjeve njene katedrale, ni divljanje njezina pobješnjelog mora, ni
njeno bešćutno suho nebo što nikada ne daje kiše, ni pogled na
široku ravan nagnutih tornjeva, urušenih kupola i iskrivljenih
križeva (nalik na pristan načičkan usidrenim brodovljem), ni ulice
predgrađa s urušenim pročeljima kuća što leže jedne preko drugih
poput razasutog snopa karata. Lima je prekrivena bijelim velom, i u
toj se bjeloći njezina bola krije još veći užas. Stara kao Pizarro,175 ta
bjeloća uvijek nanovo prekriva njene ruševine, ne puštajući
dražesno zelenilo da ih prekrije svojim plaštem, nego preko njenih
razvaljenih utvrda razastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukrućuje i
samu onu iskrivljenost.
Znam da općenito shvaćanje ne priznaje da je taj fenomen
bjeloće glavni uzročnik, te se stvari koje su već same po sebi grozne
čine još groznijim, i da čovjek bez mašte u tim pojavama ne vidi
ništa posebno grozno, dok je drugom čovjeku opet baš taj fenomen
bjeline najstrašniji, osobito ako se javlja u nekom obliku koji ništa
ne kazuje ili je općenit. Što mislim reći tim dvjema tvrdnjama,
možda ću uspjeti donekle objasniti slijedećim primjerima.
Prvo: Kada mornar, ploveći sve bliže k nepoznatom kopnu,
noću čuje mlatanje valova o hridi, zapast će u strah, trgnut će se i
uprijeti svom snagom da izvrši svoju dužnost — no ako ga u istim
prilikama u ponoć pozovu s ležaja, da vidi kako njegov brod plovi
usred noći po mliječnoj bjelini mora, kao da sa svih strana s okolnih
grebena plivaju prema njemu neki bijeli medvjedi, onda će ga
obuzeti nijema praznovjerna jeza — praminjavi fantom ubijeljene
vode njemu će se pričinjati kao prava sablast; uzalud olovni visak
uvjerava da nema više opasnosti od nasukavanja, uzalud pramac i
173
Po njemačkom narodnom kazivanju sastajalište vještica na uzvisini Brocken
u gorju Harz u srednjoj Njemačkoj. — Prev.
174
Glavni grad južnoameričke države Perúa. — Prev.
175
Francisco Pizarro (umro 1541.), španjolski konkvistador (osvajač) koji je
otkrio i osvojio Perú. — Prev.
224
krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak neće imati mira sve dok pod
sobom ne opazi modru vodu. Ali nema tog mornara koji će vam
otvoreno priznati: »Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se
razbijemo o neke skrivene pećine, koliko me bilo strah one grozne
bjeline oko nas.«
Drugo: Peruanske Indijance vječni onaj pogled na snježne
Ande ne ispunjava nikakvim strahom — jedino će možda pomišljati
kako na onim dalekim pustim visovima caruje vječni snijeg i led, i
prirodno osjetiti kako bi bilo grozno kad bi čovjek zalutao u onoj
osami i divljini. Slično je i kod gorštaka iz šuma na američkom
Zapadu kad izbije na beskrajnu čistinu te posve ravnodušno gleda
snježnim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjene od stabla ili grane
koja bi prekinula ukočenu obamrlost bjeline. Ali drugačije gleda
mornar bjelinu antarktičkog mora koje mu snagom studeni i mraza
dočarava paklenske varke i čarolije, te čovjek, sav promrzao i napol
slomljen, umjesto duge, da mu dade tračak nade i utjehe u nevolji,
vidi pred sobom samo beskrajno groblje što se na nj ceri bezbrojnim
ledenim nadgrobnicima i skrhanim krstačama.
No meni je kao da čujem tvoj glas: »Sve mi se čini da je to
bijelo poglavlje o bjeloći samo bijela zastavica što leprša iz
strašljive duše; Ismaele, Ismaele, postaješ sumoran, podliježeš
predrasudama!«
Reci mi, kako to da ono mlado snažno ždrijebe, oždrijebljeno u
nekoj tihoj dolini Vermonta, daleko od svih divljih životinja — kako
to da ono u pol bijela i sunčana dana, kad iza njega, tako da te nc
može vidjeti, samo zamahneš netom oderanom bizonovom176 kožom,
osjeti mošusni životinjski zapah, te se odmah uznemiri, rže, frkče,
koluta očima, te kopa zemlju kopitima, pomamno, stravično? Ono se
ne sjeća oštrih uboda rogovlja divljih životinja u svojoj zelenoj
sjevernoj domaji, te ga ti čudni mirisi ne mogu podsjećati na
iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer što to ždrijebe iz Nove Engleske
zna o crnim bizonima dalekog Oregona?
I u tome, eto, pruža ti se primjer kako i nijema životinja
nagonski osjeća djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisuće milja
daleko od Oregona, ždrijebe njuši onaj divlji zapah mošusa, osjeća
blizinu oštrorogih bizona derača koji u tren oka mogu nahrupiti te
zgaziti u prašinu jadno i napušteno prerijsko ždrijebe.
176
Vrsta velikih američkih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. — Prev.
225
I tako prigušen tutanj mliječno ubijeljene pučine, sablasni
šušnji bijelim mrazom zakićenih planina, nesmiljeni snježni zapusi
prerija, sve to na Ismaela djeluje kao ono mahanje bizonovom
kožom na prestravljeno ždrijebe!
Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno što se očituje
tako tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono ždrijebe, to
nešto bezimeno mora negdje postojati. Premda se čini kao da je
vidljivi svijet stvoren u ljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.
No još nismo saznali u čemu leži čarolijska moć te bjeloće, niti
zašto ona s takvom silinom djeluje na dušu, i zašto — a to je još
neobičnije i čudesnije — zašto ona, kako smo vidjeli, najznačajnije
simbolizira sve što je duhovno, pa je u svojoj biti čak veo i koprena
što zastire kršćanskog Boga, no u isti je mah i sredstvo koje
uveličava sve ono što čovjeka prožima jezom.
Je li to zbog toga što strah i jeza svojom neodređenošću
nagovješćuje nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira,
te nas prosrsuje kao nož u leđa, usađujući nam misao o našoj
posvemašnjoj ništavosti kad promatramo bijele bezdane Mliječne
staze? Ili je to možda zato što bjeloća u svojoj biti i nije toliko boja
koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u isti mah i zbir svih boja.
Zar zato tako nijema, ali značajna praznina ispunjava široku
prostornost krajolika u snijegu — da nas jeza hvata pred
bezbožničkim šarenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju
filozofa prirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki
gordi sjaj i dražesni odbljesak, blage šare sunčanih zalaza, po nebu i
šumama, zlaćani baršun leptirića i leptirasta lica mladih djevojaka,
sve to — samo lukave i vješte obmane, da sva ta šarolikost u biti
samih stvari i ne postoji, da je to samo nešto izvanjsko, prividno, te
anstvena Priroda samo namazana, kao lice u kakve djevojčure što
lažnim čarima prekriva samo hrpu kostiju — pa ako, polazeći još
dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapočelo —
svjetlo — koje i dočarava svaku boju u Prirodi, slučajno ostane u
sebi zauvijek bijelo ili bezbojno i počne bez ikakva posredstva
djelovati na materiju, svi bi onda predmeti, i tulipani i ruže, ostali
bijeli: kad dobro promislimo, taj bi osakaćeni svemir ležao pred
nama kao gubavac. I poput tvrdoglavih putnika u Laplandu, koji
neće da nose tamne naočale, tako i jadni nevjernici bulje u veličajni
bijeli pokrov što im zastire sve vidike, bulje dok ne oslijepe. A sve
je to simbolizirano u albino-kitu. Čudite li se još uvijek lovačkoj
226
strasti njegovih hajkača?
227
43. POSLUHNI!
— Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?
Bilo je to za vrijeme »pasje straže«,177 a sve je sjalo u jakoj
mjesečini. Mornari stajali u redu što se protezao od jednog tanka za
vodu u sredini broda pa do bačve za vodu na krmi. Tako su jedan
drugome dodavali kabliće da napune bačvu. Većina ih stajala u
posvećenim granicama, na kasaru, te su stoga izbjegavali svaki
razgovor i lupanje nogama. I tako su se kablići prometali iz ruke u
ruku, a sve u mrtvoj tišini, koju bi samo ponekad prekinuo udar
vjetrom zahvaćena jedra i jednomjerni šum brodske kobilice, koja je
ustrajno klizila naprijed.
Sve bijaše tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoša, koji je
stajao blizu štive, došapnu susjedu, nekom Cholu,178 a sljedeće riječi:
— Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?
— Hvataj kablić, Archy! Kakav te šum spopao?
— Opet se javlja, u štivi, zar ne čuješ? Kašljanje, da, baš kao
da je tko zakašljao.
— Hajd k vragu, kakvo te kašljanje napalo! Dodaj prazni
kablić!
— Eto, opet se čuje, kao da se dvojica-trojica u snu prevrću...
Sad opet, posluhni!
— Caramba! Zaveži već jednom, druže! To ti se ono malo
raskvašena dvopeka što si ga za večeru pojeo, sada burlja u buragu, i
to je sve. Pazi na kablić!
— Reci što te volja, druže, no u mene je oštar sluh!
— Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od
Nantucketa čuje kako stara kvekerica plete i pletaćom iglom zvecka!
Dakako, ti si taj momak!
— Samo se ti rugaj, vidjet ćemo kako će se to završiti!
Posluhni, Cabaco! Tu pod krmom krije se netko koga još nismo
vidjeli na palubi, a sve mi se čini da je i našem starom Mogulu nešto
o tome poznato. Čuo sam kako je Stubb jednog jutra, na straži,
rekao Flasku da se tu nešto sprema!
— Koješta! Kablić amo!
177
178
Straža od ponoći do četiri izjutra. — Prev.
Cholo, indijansko pleme u području Amazonke — Prev.
228
44. AHABOVE POMORSKE KARTE
Da je tko slučajno pošao za kapetanom Ahabom dolje u
njegovu kabinu, nakon oluje što se oborila one noći kad je tako
mahnito bio zapečaćen ugovor između njega i njegove posade—
vidio bi kako je pristupio škrinji što se nalazila ispod krmenice,
izvadio odande omašan smotak izgužvanih, požutjelih pomorskih
karata, te ih razmotao pred sobom, na svome nepomičnom stolu.
Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i pažljivo počeo proučavati
različite crte i osjenčenja, i kako olovkom, polako ali sigurno,
ucrtava nove smjerove u dotad još praznim prostorima. Ovda-onda
zavirio bi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima
su bila upisana godišnja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za
prijašnjih putovanja bili ugledali ili ulovili ulješuru.
I dok je bio zaposlen tim proučavanjem, teška se kositrena
svjetiljka, obješena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala
kako se brod ljuljao, bacajući naizmjence trake svjetla i sjene po
njegovu naboranu čelu, te se gotovo činilo kao da neka nevidljiva
olovka — kao što je on ucrtavao linije i smjerove no požutjelim
kartama — i po duboko izbrazdanoj karti njegova čela povlači neke
crte i pravce.
Ali nije Ahab samo te noći, sred gluhe tišine svoje kabine,
proučavao svoje karte. On ih je gotovo svake noći vadio, i gotovo
svake noći njegova je ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala
nove. Jer s pomoću karata svih četiriju oceana, što ležahu pred njim,
Ahab je mučno raspletao splet morskih struja i vrtloga, imajući na
umu samo što sigurnije ostvarenje svojih luđačkih namisli.
Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i običajima
levijatana, moglo bi se pričinjati da je smiješno i beznadno što
čovjek tako pokušava pronaći jedno usamljeno stvorenje po
beskrajnim oceanima našeg planeta. No, Ahab je drugim očima
gledao na to, jer je poznavao smjerove svih kretanja i strujanja
mora, te je tako mogao proračunati i smjer kojim more nosi
ulješurinu hranu, kao i to u koje će je godišnje doba i na kojem
određenom meridijanu najlakše loviti. Tako je dolazio do nekih
pretpostavki, koje su se uvelike približavale izvjesnosti, u pogledu
dana i mjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.
Činjenica da se ulješure u određenim vremenskim razmacima
229
navraćaju u stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju
sljedeće: kad bi ih po cijelom svijetu točno promatrali, i kad bi se
pažljivo uspoređivali brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjačakitarica, moglo bi se ustanoviti da se ti pohodi ulješura
nepromjenljivo točno podudaraju s dolaženjem i odlaženjem sleđeva
ili sa seobom lastavica. Na temelju toga pokušavali su izraditi karte
o kretanju ulješure.179
Kada pak kitovi plove od jednog hranilišta na drugo, tada ih
vodi njihov nepogrešivi instinkt — ili recimo radije njihova bogom
dana snalažljivost — te se kreću u takozvanim »žilama« i drže se
određenog pravca u oceanu sa tako neminovnom točnošću da nikada
nijedan brod nije plovio svojim pravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz
desetinu te čudesne preciznosti. Iako je u tim slučajevima smjer
kojim kitovi plove prav pravcat kao mjernička uzica, i premda je
pruga njihola putovanja najtočnije omeđena vlastitim
nepromjenljivim vlastitim brazdama, ipak ta »žila« obuhvaća širinu
od nekoliko milja (više ili manje, prema tome kako se nagađa da se
»žila« rasteže ili suzuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne
visine kad lovački brod s budnom pozornošću klizi kroz te magične
zone. Iz toga slijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim
zemljopisnim širinama na takvim putovima s velikom vjerojatnošću
mogu pronaći ti kitovi koji se sele.
I zato se Ahab mogao ne samo nadati da će u tim tako
provjerenim vremenskim razmacima i u tim poznatim, međusobno
tako razdaljenim »ispašama« naići na plijen, nego je, krstareći po
velikim vodenim prostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao
dapače sam izabrati takav položaj na pučini gdje će vjerojatno
susresti plijen.
Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov
mahniti no ipak metodični plan. A možda zapravo i nije bilo tako.
179
Međutim, poslije toga što sam gore naveo, ovu je zamisao sretno ostvario
poručnik Maury od Nacionalnog Opservatorija u Washingtonu svojom okružnicom
od 16. Travnja 1851. Prema toj okružnici izgleda da se takva »migraciona karta« već
izrađuje, a izvjestan dio tih podataka već je priopćen u samoj toj okružnici. »Karta
dijeli ocean na pet područja, svako od pet stupnjeva zemljopisne širine i pet stupnjeva
zemljopisne duljine; u okomitom smjeru svako je područje razdijeljeno na dvanaest
prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri prostora, gdje se u
prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom području, a u druga se
dva ubilježuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili ulješure.« — Bilješka
piščeva.
230
Premda se kitovi u izvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u
skupinama na određenim mjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne
može zaključiti da će se ista skupina koja je jedne godine
posjećivala neki prostor, na toj i toj zemljopisnoj duljini i širini,
sljedeće godine naći baš na tom istom mjestu, premda se pamti
nekoliko takvih čudnih slučajeva kad se to zaista dogodilo. To je
uglavnom točno, ali s nekim manjim ograničenjem, za one starije
samotnjake i »pustinjake« među ulješurama. Ako su Moby Dicka,
na primjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom180
području u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na
japanskoj obali, iz toga onda još ne slijedi da će »Pequod« na tome
istom mjestu i u odnosnom vremenskom razdoblju neminovno naići
na Moby Dicka. Isto to vrijedi i za neka druga hranilišta ili »ispaše«
na kojima se gdjekad pokazao. No, čini se, sva su ta mjesta njemu
služila samo kao povremena odmarališta, kao neke, da tako kažemo,
slučajne oceanske gostionice i svratišta, a ne kao trajnija
prebivališta. Govoreći o Ahabovim izgledima da postigne svoj cilj,
mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada i neočekivanih
mogućnosti što su mu se pružale prije nego što bi u određenom
vremenskom razdoblju stigao na neko određeno mjesto, gdje bi sve
mogućnosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi — kako se Ahab
usrdno nadao — sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj
izvjesnosti. To posebno vrijeme i mjesto bijahu povezani
zajedničkim stručnim imenom »ekvatorijalno doba« ili »sezona na
ekvatoru«. Jer se ondje tada pojavljivao Moby Dick nekoliko godina
uzastopce, zadržavajući se neko vrijeme u tim vodama, kao što se
Sunce na svojoj godišnjoj putanji u stanovitom vremenu zadržava
kod stanovitog zviježđa u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigrao
veći dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi
znali pričati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragično mjesto
na kojem je stari monoman našao strašni motiv za svoju osvetu. No,
premda je Ahab sve lukavo smišljao i predviđao, uvijek budan,
neprestano na oprezu, predajući se svom dušom toj neumornoj hajci,
ipak ne bi sebi dopustio da sve svoje nade isključivo polaže u
spomenutu važnu činjenicu, ma kako ona pogodovala njegovu
naumu; ta činjenica, zbog budnosti u kojoj ga je držao njegov zavjet,
180
Seychelles, otočje u Indijskom oceanu, sjeveroistočno od Madagaskara. —
Prev.
231
nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bi propustio i
svaku drugu potragu.
»Pequod« je, dakle, krenuo iz Nantucketa baš na sam početak
spomenutog »ekvatorijalnog doba«. Ma kako se trudio, što god
poduzeo, kapetan baš nikako nije mogao stići sasvim na jug, da
oplovi Cape Horn, da se spusti do šezdesetog stupnja zemljopisne
širine, te da navrijeme zaplovi u ekvatorijalne predjele Tihog
oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idućeg »ekvatorijalnog doba«.
No možda je »Pequod« tako rano krenuo na put jer je Ahab imao
neke svoje posebne razloge baš s obzirom na cijeli ovaj splet
različitih okolnosti. Ta pred sobom je imao tristo šezdeset i pet dana
i noći — vrijeme što će ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da,
nestrpljivo čekajući, životari na kopnu. A tko zna neće li Bijeli kit
provesti svoje »ferije« u ovim samotnim vodama, daleko od svojih
uobičajenih hranilišta, pa iznenada pomoliti svoje smežurano čelo
negdje blizu Perzijskog zaljeva, u Bengalskom zaljevu, u
Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama u kojima obitavaju
njegova braća? Možda će vjetrovi, monsuni, pamperi,
sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi — samo ako ne
zapuše istočnjak ili samum — natjerati Moby Dicka u krug besputne
vijugave brazde »Pequodova« krstarenja oko svijeta.
Uzmimo da je tako. Prosuđujući sve hladno i mirno — zar ipak
ne izgleda luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana,
mogao prepoznati toga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo,
baš kao nekoga bjelobradog muftiju sred vreve carigradskih ulica?
Da, po njegovu kao snijeg bijelom čelu i snježno bijeloj grbi svatko
ga je morao prepoznati. »A zar nisam obilježio kita — promrsio bi
Ahab, odbacujući svoje pomorske karte koje je gotovo svu noć
proučavao, i prepuštajući se opet sanjarenju — obilježio ga i sve
proračunao, pa da mi sad izmakne? Široke su mu peraje prorešetane
i po rubovima nazupčane kao uši zalutale ovce!« I tad bi njegove
uskovitlane misli jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala
teška posustalost. Onda bi se uspeo na palubu, da se osvježi, pribere
i ponovno osjeti svoju staru snagu. O, Bože, kakve li tlapnje, zanosi
i muke razapinju toga čovjeka koji izgara od jedne jedine želje: žudi
samo za osvetom! Spava zgrčenih pesti, a budi se krvavih dlanova, s
noktima zarinutim u živo meso.
Koliko li su ga puta usred noći bacali s njegova loga
nepodnošljivo živi sni, nastavljajući njegove teške dnevne misli, a
232
on ih i dalje nosio sa sobom u vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok
se sva srž i bit njegova života ne bi pretvorila u neizdržljivu
tjeskobu. A kad bi mu te duševne muke poremetile ravnotežu, kao
što je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorila provalija iz koje
su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu neprijatelji
domahivali da skoči k njima u vatreni bezdan — kad bi se u njemu
razjapio taj pakao što mu je gorio u duši, tad bi se odjednom začuo
bezuman krik, i užagrenih očiju Ahab bi izletio iz svoje kabine, kao
da skače s goruće postelje. Ali te duševne boli nisu možda bili samo
neutoljivi znaci neke pritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke,
nego su više bili jasni simptomi jačine te odluke. Jer u takvim
trenucima ludi Ahab, proračunani, nepomirljivi, postojani lovac i
progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bi pošao da spava u svojoj
visaljki, nije bio uzrok i pokretač one strahote koja ga je lomila. Taj
uzrok bijaše vječno načelo ili duh, živ u njemu samom: i u snu,
otkinuto od razbora koji se njime služio kao oruđem, to je načelo
spontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bića
kojemu u tom času bijaše sastavni dio. No budući da um ne postoji
ako nije vezan uz duh, čini se da je to bio razlog s kojeg se, u slučaju
Ahaba, koji je sve svoje misli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj
svrsi, ta svrha vlastitom upornošću i htijenjem silom odupirala i
nebu i paklu, kao neko samorođeno i nezavisno biće. Štoviše, to je
strašno biće moglo živjeti i izgarati, dok se zajednička bitnost s
kojom je bilo združeno, prestravljeno otimala i branila od toga
neželjenog i samovoljnog rođenja. I stoga je na muke razapeti duh
koji je zurio iz tih očnih šupljina — kada je biće što se činilo da je
Ahab, izjurilo iz svoje kabine — bio u tom času samo prazni lik,
bezoblično mjesečarsko biće, živa zraka svjetla koja se nema na
čemu odraziti, i zato je u biti samo bijela praznina. Neka ti Bog
pomogne, starče, jer tvoje su misli stvorile u tebi neko biće, a onome
koji se upornošću svojih misli tako preobrazi u Prometeja — njemu
će jastreb dovijeka kidati živo srce i njime se hraniti, jer jastreb je
upravo ono biće što ga je sam stvorio.
233
45. SVJEDOČENJA
Što se tiče same fabule ove knjige i što je, dakako, u indirektnoj
vezi s jednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o
načinu života ulješura glavatih, pređašnje je poglavlje, u svome
prvom dijelu, jedno od najvažnijih u knjizi, no kako će dalje
pokazati, prijeko je potrebno taj problem još bolje raščlaniti i dublje
zahvatiti, da bi ga čitatelj mogao shvatiti u njegovoj biti, te da se
razbiju sve one sumnje što bi mogle nastati zbog posvemašnjeg
nepoznavanja same stvari: ta inače bi se lako moglo dogoditi da
poneki još i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.
Pri izvršenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom
sustavu, nego ću se zadovoljiti time što ću pokušati uvjeriti svoje
čitatelje o istinitosti spomenutih činjenica, navodeći neka istinita
zbivanja što su meni, kao kitolovcu, poznata iz moga vlastitog
iskustva ili pak po kazivanju. Po tim citatima, držim, svatko će sam
doći do zaključka do kojeg je meni stalo.
Prvo. Meni su osobno poznata tri slučaja da je kit, pogođen
harpunom, uspio pobjeći, te je poslije (u jednom slučaju tek nakon
tri godine) od iste ruke bio ponovno pogođen i ubijen, jer se
pokazalo da su oba koplja, izvučena iz njegove tjelesine, bila
označena istim znakom onog harpunaša. U onom slučaju kad su
protekle tri godine, a sve mi se čini, još i više, čovjek koji je bacio
harpun u tom je međuvremenu nekim trgovačkim brodom otputovao
u Afriku, tu se iskrcao, priključio se nekoj istraživačkoj ekspediciji,
prodro s njome duboko u unutrašnjost, gdje je putovao gotovo dvije
pune godine, često izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija,
divljih urođenika, zvijeri, kužnih isparivanja i ostalih nedaća što
snalaze svakoga koji prodire u srce neistraženih predjela. Za to je
vrijeme, čini se, i kit kojeg bijaše pogodio svojim harpunom krenuo
na svoje putovanje, te nema sumnje da je triput oplovio kuglu
zemaljsku, dodirujući bokovima sve afričke obale, ali uzalud. Taj se
čovjek ponovno sastao s tim kitom i ubio ga. Velim vam, meni su
osobno poznata tri slična slučaja. U dva sam slučaja vidio ubijene
kitove, a u drugom sam susretu dapače bio prisutan kad su iz kitove
mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom slučaju od
tri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem,
nalazio u lovačkom čamcu, te sam pri konačnom susretu s kitom
234
(pošto je bio usmrćen) jasno prepoznao ispod njegova oka čudan
veliki madež što sam ga opazio i prije tri godine. Kažem: tri godine,
ali sam čvrsto uvjeren da je proteklo više vremena. To su, eto, tri
moja slučaja, a čuo sam i za mnogo drugih, od ljudi kod kojih ne
postoje baš nikakvi razlozi da posumnjate u njihovu vjerodostojnost
i istinoljublje.
Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na ulješure vrlo
dobro poznata činjenica — o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni
pojma — da je bilo nekoliko nezaboravnih, značajnih primjera, da
su lovci u najrazličitijim dijelovima oceana i poslije mnogo vremena
prepoznali istog kita. A ti ga ljudi nisu nipošto prepoznali po nekim
tjelesnim osobinama po kojima bi se taj kit osobito isticao među
ostalim kitovima, jer ma kako čudan bio neki primjerak, ljudi bi
ubrzo dokrajčili svaku njegovu čudnovatost i posebnost, ubijajući ga
i pretapajući u neobično dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posve drugih
razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobro
poznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenčali ih slavom
strave i strašnih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija,181 te su se
mnogi kitolovci, kad bi ga slučajno ugledali na oceanu kako se valja
i plovi u blizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto
pozdrave, dotičući se rukom svojih mornarskih šešira, ne želeći i ne
tražeći nikakva pobližeg poznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji
slučajno poznaju nekoga slavnog ali napržitog čovjeka, te ga, kad ga
slučajno susretnu na ulici, pozdravljaju samo krišom i što
nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu se nameću: boje se da zbog
takve svoje drskosti ne dobiju još i po nosu.
Ali nije svaki od tih čuvenih kitova uživao samo veliku
pojedinačnu slavu — možemo mirne duše reći: sveoceansku slavu;
nije on bio samo slavan za života, kao što sada, poslije smrti,
besmrtno živi u mornarskim pričama, već su mu također davali
prava, povlastice i časti posebnog imena, i svaki je imao svoje ime
baš kao i Kambiz182 ili Cezar. Zar nije bilo tako, o Timor Tome,
slavni levijatane, ispresijecan mrežotinama poput ledena brijega,
koji si tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih183 istočnih tjesnaca, i
181
Roman njemačkog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o
razbojnicima, literarno bezvrijedan, ali silno popularan i preveden na sve svjetske
jezike. — Prev.
182
Perzijski car u 6. stoljeću pr. Krista. — Prev.
183
Timor, najveći od Malih Sundskih otoka. — Prev.
235
čiji su se mlazovi često viđali sve do palmama obraslog žala
Ombaya! Ne bješe li tako, o Jack Novozelanđanine, ti koji si bio
strah i trepet svih kitolovaca što su krstarili u blizini Zemlje
Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, o Morquane, kralju Japana, čiji
se vodomet, kažu, ponekad ocrtavao u obliku kao snijeg bijela križa
na nebeskoj modrini? Ne bješe li tako, Don Miguele, ti čileanska
ulješuro, čija su leđa kao u stare kornjače bila išarana tajanstvenim
hijeroglifima? Prozaički rečeno, evo vam četiri slavna kita, koja su
dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kao
Marije184 i Sulla185 s onima koji proučavaju klasičnu povijest.
No to i nije sve. Pošto su Jack Novozelanđanin i Don Miguel
uništili mnoge lovačke čamce i njihove posade, smioni kapetanikitolovci poveli su za njima uporne hajke, te su ih najposlije pronašli
i ubili, jer su krenuli na put imajući pred očima jedino taj cilj, baš
kao što je u svoje vrijeme kapetan Butler poveo svoju kaznenu
ekspediciju kroza šume Narragansetta imajući pred sobom samo cilj
da uhvati čuvenog i strašnog ratnika Annawona, vojskovođu
indijanskoga kralja Filipa.
Ne znam gdje bih našao zgodnije mjesto od ovoga da
spomenem još nešto što meni izgleda važno da se objavi, kako bi se
u svakom pogledu potkrijepila razložnost i primjerenost čitave te
priče o Bijelom kitu, a napose događaje s tragičnim svršetkom, jer to
je jedan od onih obeshrabrujućih slučajeva gdje istinu valja isto tako
dokazivati kao i zablude. Većina ljudi s kopna tako je neupućena u
najobičnija i kao na dlanu jasna čudesa prirode, te ako ne upozorimo
na neke obične činjenice, oni bi se još mogli narugati Moby Dicku
kao nečuvenoj izmišljotini, ili — što bi zavrijedilo samo još više
prezira — odgurnuti ga kao odvratnu i nepodnošljivu alegoriju.
Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite
predodžbe o glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve
određene i stvarne slike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko
su česte. Jedan je od razloga u tome što se od pedesetak stvarnih
nedaća i smrtnih slučajeva, što se na moru dogode, kod kuće javno
spomene samo jedan, a najčešće se i taj brzo zaboravi. Zar mislite da
onaj bijednik koji se baš ovog trenutka zapleo u harpunski konop,
184
Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovođa, porazio germanska
plemena Teutone i Cimbre, suparnik Sullin. — Prev.
185
Lucius Cornelius Sulla (138.-78. pr. Krista), rimski državnik i vojskovođa,
svrgnuo Marija i dao pogubiti njegove pristaše; diktator i zakonodavac. — Prev.
236
tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatan sada vuče sa
sobom u dubinu — zar mislite da će ime tog jadnika biti tiskano u
rubrici »Umrli« u novinama što ćete ih sutra čitati za doručka?
Neće, i to zato što je poštanski promet između naše zemlje i Nove
Gvineje veoma neredovit. Jeste li ikad čuli o nekim, recimo,
redovitim izravnim ili neizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Reći
ću vam još i to da smo za vrijeme jednoga mog posebnog putovanja
po Pacifiku među mnogim drugim brodovima susreli njih trideset,
od kojih je svaki zabilježio barem jedan smrtni slučaj u tragičnom
sukobu s kitom, neki i više, dok su tri broda izgubila čitavu posadu
kojeg od svojih čamaca. Budite štedljivi, ako Boga znate, kad palite
svoje svijeće i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja koji potrošite
nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!
Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodžbe o tome
kako je kit golema i snažna životinja, no ja sam već znao doživjeti
da mi ljudi čestitaju na mojoj bujnoj mašti kad bih im ispričao neku
izuzetnu zgodu o toj kitovoj gorostasnosti i divljini, a da mi pritom
nije bilo ni nakraj pameti da se šalim, baš kao ni Mojsiju kad je
pisao priču o deset zala egipatskih.
Nasreću, ono glavno što želim istaknuti može se dokazati
svjedočenjima koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo:
Ulješura je pod izvjesnim okolnostima dovoljno jaka, vješta i
svijesno pakosna, te može s predumišljajem probiti, sasvim uništiti i
potopiti i velik brod, i štoviše — ulješura je to zaista i učinila!
Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantucketanski
brod »Essex«, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana
ugledaše kitov vodomet, te spustiše čamce i povedoše hajku za
jatom kitova. Ne prođe dugo, i nekoliko je ulješura bilo ranjeno,
kadli odjednom jedan golemi kit pobjegne ispred lovačkih čamaca te
se udalji od jata i zaplovi pravo prema brodu. Nasrnuvši glavom u
korab, probuši ga, pa se jedrenjak za manje od »deset minuta«
nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronađena ni jedna
cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio
posade u svojim čamcima domogao kopna. Vrativši se najposlije
kući, kapetan Pollard još je jedanput, dobivši zapovjedništvo nad
nekim drugim brodom, odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i
drugi put razbiše njegov jedrenjak o neznane obalne hridi, i drugi
put njegov brod bijaše potpuno uništen, i od tog se vremena kapetan
odrekao mora, te nije više kušao sreću. Kapetan Pollard živi još i
237
danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je u vrijeme
brodoloma »Essexa« bio njegov prvi časnik, i pročitao sam njegov
jasan i vjeran izvještaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samo
nekoliko milja od samog mjesta nesreće. 186
Drugo. Brod »Union«, također iz Nantucketa, bio je godine
1807. nedaleko od Azora na sličan način potopljen, samo što ne
raspolažem autentičnim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i
tamo slušao kako kitolovci spominju tu nesreću.
Treće. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J....,
koji je u ono vrijeme zapovijedao jednom američkom korvetom prve
klase, upravo je ručao u društvu nekih kapetana kitolovaca na
jednom nantucketanskom brodu u luci Oahu na Havajskim otocima.
Razgovor se poveo o kitovima, a spomenuti zapovjednik uživao je u
tome da pravi skeptične primjedbe u pogledu čudesne snage tih
nemani, u što su ga prisutni kitolovci svakako htjeli uvjeriti. On je,
na primjer, sasvim kategorički poricao mogućnost da bi kit mogao
tako oštetiti njegovu čvrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za
naprstak vode. Ali čekajte samo što je dalje bilo! Nekoliko tjedana
nakon toga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim
brodom put Valparaisa. Na putu ga je, međutim, zaustavila grdna
186
Ovo što navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: »Svaka je činjenica,
izgleda, potvrđivala moj zaključak da ništa što je ulješura poduzela nije bilo slučajno.
U kratkom razmaku dvaput je nasrnula na brod, a oba puta tako proračunano da nam
što više naškodi; to se vidjelo po tome što je oba puta nasrnula s pramca,
kombinirajući svoju brzinu s brzinom broda, čime je pojačala snagu tih dvaju
udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri koje je izvela. Njen je
izgled bio strašan, pun srdžbe i osvetničkog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz
svoga jata u koje je naš brod bio zaplovio, i već smo harpunima bili pogodili tri njena
druga, te se činilo da je njihova patnja još više potpirivala njenu želju za osvetom.«
— A na drugom mjestu opet veli: »Svakako sam, po svemu što se zbilo pred mojim
očima, dobio dojam da je kit s proračunanom pakošću izvršio svoju navalu, premda
se sada i ne mogu prisjetiti svih svojih dojmova što sam ih u onim trenucima stekao;
čvrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka ispravna.«
Evo što je mislio malo vremena pošto je ostavio brod, usred mrkle noći, u
otvorenu čamcu kad je već očajavao da se neće moći domoći spasonosnog kopna:
Oceanska pomrčina i uzburkani valovi, sve to nije bilo ništa; strah da će nas neka
strašna oluja progutati, ili da ćemo se razbiti o neke nevidljive hridine, uza sve ostale
jezive pomisli što iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je to jedva i dolazilo na
pamet, jer pogled na uništeni brod i pomisao na onu groznu sliku kita u osvetničkom
bijesu svega me prožimahu, dok nije konačno opet zadanilo.«
A na str. 45. on govori o »tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te životinje.«
— Bilješka piščeva.
238
ulješura i zamolila ga za kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se
sastojao u tome što je ona tako snažno tresnula o komodorov brod,
te je brže-bolje, dok mu je sva momčad bila zaposlena na
sisaljkama, upeo da se što prije dočepa najbliže luke u kojoj bi se
mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisam
doduše praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelom
Providnosti. Nije li se Saul iz Tarza187 u sličnoj nevolji obratio od
bezboštva? Velim vam da ulješura ne zna za šalu!
A sada ću skrenuti vašu pozornost na Langdorffova
»Putovanja« zbog neke neznatne okolnosti, koja je, međutim, za
pisca ove knjige posebno važna. Valja znati da je Langdorff bio
dodijeljen slavnoj istraživalačkoj ekspediciji ruskog admirala
Krusensterna početkom stoljeća. Kapetan Langdorff započinje svoje
sedamnaesto poglavlje kako slijedi:
»Trinaestoga svibnja naš je brod bio spreman da otplovi, a
sutradan našli smo se već na otvorenoj pučini, na putu u Ohotsk 188.
Vrijeme je bilo izvanredno vedro i lijepo, no tako neizdržljivo
hladno te smo se morali zaogrnuti svojim bundama. Nekoliko dana
imali smo samo malo vjetra, i tek poslije devetnaestoga zapuhao je
jak sjeverozapadnjak. Neobično velik kit, veći od našeg broda, ležao
je gotovo na samoj površini mora, ali ga nitko nije ni zamijetio sve
do časa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo što nije već
naletio na njega. Našli smo se u strašnoj i neposrednoj opasnosti, jer
je gorostasna neman, zgrbivši svoja leđa, izdigla brod za najmanje
tri stope iz vode. Jarboli se zanjihaše, a sva jedra splasnuše, dok svi
mi koji bijasmo dolje potrčasno na palubu, misleći da smo se
nasukali na greben, a tek onda primijetismo kako je gorostas
dostojanstveno i mirno već krenuo dalje. Kapetan D'Wolf odmah je
pozvao ljude na sisaljke, da izvide je li brod od udara pretrpio kakve
štete, no na našu se veliku sreću pokazalo da brod nije ni najmanje
nastradao.«
A kapetan D'Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda,
rodom je iz Nove Engleske; poslije mnogih i najneobičnijih
pustolovina koje je doživio u svome pomorskom životu, sada živi u
selu Dorchesteru, blizu Bostona, i ja se mogu ponositi time što sam
njegov nećak. Osobito sam ga ispitivao o svemu što je u vezi s tim
187
188
Apostol Pavao. — Prev.
Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. — Prev.
239
poglavljem Langdorffove knjige, i on mi je potvrdio istinitost svake
pojedine riječi. To, međutim, nije bio velik brod nego ruska brodica,
sagrađena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupio pošto je prodao
svoj brod kojim bijaše isplovio iz domaće luke.
U onoj snažnoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova
starog Dampiera189 — knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i
istinskih čudesnih zgoda, naišao sam na nešto tako nalik na ono što
sam maloprije citirao iz Langdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim
ovdje, ukoliko je potreban još kakav čvrst dokaz za moju tvrdnju.
Lionel se kanda nalazio baš na putu u »John Ferdonando«,
kako on zove današnji Juan Fernandez. »Na našem putovanju
onamo«, veli on, »otprilike u četiri sata izjutra, kad smo bili
otprilike sto i pedeset milja udaljeni od američkog kopna, naš je
brod osjetio strahovit potres, te su se naši ljudi tako silno prestrašili
da nisu znali ni gdje se nalaze ni što da misle, i svaki se od njih
počeo spremati, kao da je kucnuo posljednji čas. A taj je udar bio
zaista tako neočekivan i žestok te smo svi bili potpuno uvjereni da
se brod nasukao. No kad je sveopća zabuna i strava popustila,
bacismo olovnicu, ali uopće nije dosegla dna... Od iznenadna
potresa topovi su poskočili u svojim ležištima, a mnogi su mornari
izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis, koji je ležao glavom
naslonjen o top, bio je bačen iz kabine!«
Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom,
pa tu svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom što je bio nekako u to
vrijeme jak zemljotres opustošio neke predjele u Španjolskoj. No ja
se ni najmanje ne bih čudio da je u tami ranih jutarnjih sati taj
udarac ipak prouzrokovao neopažen kit koji je okomito izronio i
odozdo udario u brod.
Mogao bih tako nizati još mnoge druge primjere, za koje sam
na bilo koji način saznao, o velikoj snazi i pakosti što je ulješura
ponekad pokazuje. Zna se kako je više nego jedanput ne samo
natjerala lovačke čamce u bijeg, te ih progonila sve do broda, nego
se dala i u potjeru za samim brodom, odolijevajući dugo vremena
harpunima i kopljima kojima su je s palube obasipali. O tome bi
vam posada engleskog broda »Pusie Hall« mogla svašta ispričati. A
što se tiče njene snage, mogu vam reći još i to da se često događalo
189
William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraživao Australiju i
južna mora, plovio oko svijeta, napisao nekoliko knjiga putopisa. — Prev.
240
te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna što su bili zarinuti u
tijelo ulješure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz
vodu kao što konj vuče kola. Često je bilo zapaženo da ulješura, kad
je jedanput pogođena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna
navaliti, ali ne u slijepom bijesu, nego s očitom namjerom da
potamani svoje progonitelje. Zna se da je za njenu ćud vrlo značajna
činjenica što — čim na nju navale — ona odmah razjapi svoja grdna
usta i drži ih tako otvorena i po nekoliko minuta. No sad se moram
zadovoljiti još jednim, posljednjim, slučajem za ilustraciju svojih
navoda, vrlo važnim i značajnim primjerom, po kojem ćete
bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo što su čudesni događaji u toj
knjizi potvrđeni bjelodanim činjenicama iz naših dana, nego su ta
čudesa (kao uostalom sva čudesa) samo puka ponavljanja kroz
vjekove, pa tako milijunti put možemo reći sa Salamunom: »Zaista
ništa novo pod suncem.«
U šestom stoljeću kršćanske ere življaše u Carigradu državni
činovnik, kršćanin Prokopije,190 za vlade cara Justinijana i njegova
vojskovođe Belizara. Kao što je mnogima poznato, on je napisao
povijest svoga vremena, u svakom pogledu veoma značajno i
vrijedno djelo. Najbolji stručnjaci uvijek ga smatrahu veoma
vjerodostojnim historičarom, koji nije ništa preuveličavao, osim u
nekim pojedinostima, koje međutim nisu ni u kakvoj vezi s onim što
vam namjeravam spomenuti.
U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za
njegova službovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj
Propontidi, to jest na današnjem Mramornome moru, ulovili golemu
morsku neman koja je u pedesetak posljednjih godina uništila
mnoge brodove u tim vodama. Činjenica, koja je tako stvarno i
povijesno dokazana, ne da se tako lako poreći, za što, uostalom, i
nema nikakva razloga. Ne spominje se koje je zapravo vrste bila ta
neman, no kako je uništavala brodovlje, te još sa nekih drugih
razloga, ta je neman po svoj prilici bila — kit, i ja sam duboko
uvjeren — ulješura. A reći ću vam i po čemu tako sudim. Dugo sam
vremena mislio da je ulješura bila posve nepoznata u Sredozemnom
moru kao i u susjednim dubokim vodama, što su sa njim povezane.
190
Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova
vojskovođu, u ratovima protiv Vandala, Maura i Gota, napisao veliku »Historiju«
svoga vremena. — Prev.
241
Ja sam, štoviše, još i sada uvjeren da ta mora nisu, a možda nikad i
neće biti, zbog prilika kakve su tamo, prikladna obitavališta za
kitove, koji obično žive u skupinama (plovama). No dalja su mi
istraživanja u posljednje vrijeme dokazala da je u današnje doba
zabilježeno nekoliko pojedinačnih slučajeva da se ulješura pojavila
u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojna izvora da je na
Barbarskoj obali191 Davis, komodor britanske ratne mornarice, našao
kostur ulješure, a budući da ratni brod može proći kroz Dardanele,
zašto ne bi istim putem i ulješura mogla prijeći iz Sredozemnoga u
Mramorno more?
Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi
ona čudna tvar, takozvani okrijek,192 kojim se hrane grenlandski ili
obični kitovi, no imam nekih razloga da vjerujem kako se hrana
ulješura — lignji i sipe — nalazi na dnu spomenutog mora, jer su
oveći primjerci, iako ne najveći te vrste, pronađeni i na njegovoj
površini. Ako, dakle, pomno sredite i usporedite sve te podatke, te
malo o njima razmislite, lako ćete razumjeti da je, prema ljudskom
shvaćanju, ona Prokopijeva morska neman koja je pol stoljeća
razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila —
ulješura.
Mediteranska obala Maroka, Alžira, Tunizije i Tripolitanije.— Prev.
Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puževi i
račići, ljuskari skupine Entomostraca, koji u širokim slojevima plove po morskoj
pučini. — Prev.
191
192
242
46. NAGAĐANJA I SLUTNJE
Premda je Ahab izgarao u žarkoj vatri svojih namjera, imajući
pred sobom, u svim svojim mislima i činima, samo konačni cilj:
uhvatiti Moby Dicka, te je, čini se, bio spreman žrtvovati svaki drugi
ljudski interes za tu jedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po
svojoj prirodi i po dugogodišnjoj navici bio toliko srastao s
poduzetnim duhom i načinom života svih kitolovaca da usto nije
mogao odnemariti lov za vrijeme putovanja. U najmanju ruku, ako
nije bilo tako, bilo je i drugih i važnijih razloga koji su na nj
djelovali. Bilo bi možda, i uza svu Ahabovu monomaniju, suviše
smjelo ustvrditi da se njegova osvetnička mržnja u kojoj je progonio
Bijelog kita protezala i na sve ostale ulješure, te da je možda mislio
kako će mu se to prije pružiti prilika da se sukobi s onim kitom
kojega je progonio s tolikom mržnjom, što će brže i što više ubijati
ostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir,
bilo je tu i drugih okolnosti, koje doduše nisu bile tako usko
povezane s divljinom njegove glavne strasti, ali su ipak mogle
djelovati na nj.
Da bi izvršio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno poslužiti se
nekim oruđem; a od svega oruđa kojeg se čovjek laća pod kapom
nebeskom ljudi će najlakše zatajiti. Znao je, da navedemo samo
jedan primjer, koliko god je njegova superiornost upravo
magnetskom snagom u izvjesnom pogledu djelovala na Starbucka,
da tom superiornošću ne može potpuno zarobiti dušu toga čovjeka,
kao što ni tjelesna nadmoć ne uključuje u sebi ujedno i neku
intelektualnu prednost, jer intelektualne osebine stoje prema čisto
spiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo
i njegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahab
magnetičnom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao
da je usprkos svemu tome njegov prvi božman zazirao u duši od
potjere u koju se upustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao,
s najvećom radošću odustao od njegova plana ili ga, dapače,
pokušao i spriječiti. Može se dogoditi da prođe još dosta vremena
prije nego što im se ukaže Bijeli kit. Za sve to vrijeme uvijek će
postojati opasnost da se Starbuck na mahove otvoreno pobuni i
ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupi nečim
običnim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiho
243
ludilo najviše se očitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu
izvanrednom oštroumlju i sposobnosti predviđanja da zasad treba s
te hajke skinuti plašt tajanstvenog bezboštva kojim je stvarno bila
sva prožeta, da treba ublažiti stravu koja je lebdjela nad čitavim tim
pothvatom (jer malo je ljudi kojih hrabrost može odolijevati
neprekidnom razmišljanju, a bez i najmanje akcije) i, konačno, da
njegovi ljudi, mornari i časnici, za dugih noćnih straža na palubi
moraju na nešto drugo misliti, na nešto što im je bliže i dohvatljivije
od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja družina veselo i zanosno
pozdravila njegove riječi kad im je priopćio što od njih traži, ipak su
svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni došli, u biti manje-više
prevrtljivi i nepouzdani — jer žive pod promjenljivim nebom,
primajući sve osobine njegove nestalnosti — pa ako je pred njima
kakav dalek i nejasan cilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun
obećanja, bilo je nužno da ih privremeno uposliš i da im pažnju
skreneš na nešto drugo, njima bliže i opipljivije, kako bi im se
sačuvalo zdravo tijelo i jak duh za čas konačnog obračuna.
Nije Ahab smetnuo s uma još jedno. U danima velikog
uzbuđenja svijet s prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire,
ali takvi su dani prolazni. Naravi običnog smrtnika svojstvena je
pohlepa, mišljaše Ahab. Dopustimo da bi pomisao na Bijelog kita
mogla i rasplamsati srca moje divlje družine i oplemeniti ih
zanosnim osjećajem viteza-lutalice u času kad zametnu borbu s
Moby Dickom — ipak do toga časa treba zadovoljiti njihove
običnije i svagdanje apetite. Ta ni gordi, viteški križari drevnih
vremena nisu se zadovoljavali time da putuju dvije tisuće milja
daleko da se bore za sveti grob, već su se usput bavili ubijanjem i
pljačkom, rezanjem tuđih novčanih kesa i sličnim časnim uzgrednim
zanimanjima. Da su ih prisiljavali da imaju pred očima jedino i
isključivo svoj konačni romantični cilj, mnogi bi ga od njih bili s
gnušanjem odbacili. Neću ja svojim ljudima, mišljaše Ahab, oduzeti
svaku nadu u novac — da, da, u novac! Sada im možda i nije toliko
stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se ne
ukaže nada u zaradu novaca, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac
brzo srušio Ahaba.
A bijaše tu još nešto zbog čega je Ahab bio na oprezu.
Vjerojatno je Ahab u svojoj neobuzdljivoj strasti, a možda i malo
prerano, otkrio glavnu, iako svoju osobnu, svrhu »Pequodova«
pohoda, pa je sada bio savršeno svjestan toga da se tako izvrgao
244
opasnosti optužbe da je zloupotrijebio svoju vlast. Njegovi su mu
ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savršeno
nekažnjivo uskratiti svaku dalju poslušnost, a kad bi im se ushtjelo,
mogli bi mu i silom oduzeti zapovjedništvo nad brodom. Bilo je
svakako potrebno da se Ahab baš svojski zaštiti od i najmanjeg
tračka sumnje da je zloupotrijebio službene ovlasti, kao i od
posljedica koje bi iz toga mogle nastati. Ta se zaštita mogla sastojati
samo u nadmoćnosti Ahabova mozga, srca i ruke, i u najbrižnijem
proračunanom motrenju — valjalo mu paziti na svaki i najmanji
utjecaj koji djeluje na njegove ljude.
Zbog svega toga, a možda i sa još nekih drugih razloga, koji su
odveć zakučasti a da bismo ih ovdje mogli riječima izraziti, Ahabu
je bilo posve jasno da se mora i dalje pridržavati prvobitnog i pravog
cilja »Pequodova« putovanja, držati se svih ustaljenih običaja i
navika, i ne samo to — nego da mora i samog sebe prisiliti da pred
svima pokaže dobro poznati strastveni interes za njihovo zvanje
uopće.
Bilo kako mu drago, sada se često mogao čuti njegov glas kako
dovikuje stražama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno
paze i neka se oglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta
je budnost uskoro imala uspjeha.
245
47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAČU
Bilo je oblačno, sparno poslijepodne. Mornari su tromo
lješkarali po palubi, ili dokono zurili u more što se sivjelo kao olovo.
Queequeg i ja dadosmo se na lak posao da ispletemo još jednu
takozvanu pletnjaču193 za naš čamac. Sve je bilo tiho i pritajeno,
čitav prizor prožet nekom slutnjom, a neka je tako opojna začaranost
lebdjela u zraku te je svaki u muk utonuli mornar kanda uronio u
vlastitu nevidljivu dušu.
Bijah Queequegu kao neki poslužitelj ili pomagač dok smo se
bavili oko pletnjače. Dok sam ja uvlačio i provlačio potke mrlina
između dugih strukova osnove, služeći se svojom rukom umjesto
čunka, i dok je Queequeg, stojeći postrance, svejednako zaticao svoj
teški hrastov mač među niti i lijeno gledao u more, te bezbrižno i ne
misleći ni na što, svaki struk privodio svojoj svrsi — takva je čudna
sanenost vladala po svem brodu i po svoj pučini, prekidana samo
jednoličnim, prigušenim lupkanjem drvenog mača, te se činilo da je
to Razboj Vremena, a ja sam čunak na tom razboju, čunak što
nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale potke u osnovi
toga tkanja u jednoličnom, uvijek istom i nepromjenljivom
treperenju, dopuštajući samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje
tkivo. Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja —
pomislih — svojom rođenom rukom povlačim čunak i tkam svoju
vlastitu sudbinu u tkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme
Queequegov nagli i nehatni mač gađa i zahvaća potke ponekad
iskosa, ploštimice, snažno i slabije, već prema zamahu, stvarajući
raznolikošću svojih završnih udaraca kontraste u konačnom izgledu
naše pletnjače. Mač tog divljaka — mišljah — povlači potke po
svojoj volji, te odlučuje o konačnom izgledu osnove — taj laki,
nehatni mač zacijelo je slučaj, da, slučaj, slobodna volja i
neumitnost, iako nespojive, preplećući se djeluju zajedno. Ovo
sudbinsko tkanje ne može se u svojoj osnovi izmijeniti, nego ga
Pletnjača je neka vrsta rogožine, spletena od konopa, a služi za oblaganje
onih dijelova broda ili snasti kojima je potrebna zaštita od udaraca, ili za oblaganje
oštrih rubova, da se na njima konopi ne izderu, a može se podmetati i ispod drvenih
brodskih bokobrana. Izrađuje se u širokim vrpcama od strukova konopa provlačenjem
poprečnog, tanjeg konopa, kroz uzdužne, naizmjence ukrštene deblje konope. —
Prev.
193
246
svaki novi titraj privodi bliže tome njegovu neizmjenljivom i
konačnom izgledu, a slobodna volja — još uvijek slobodna —
poteže svoj čunak između određenih niti, dok slučaj, iako ucrtan
pravilnim crtama neizbježnosti, i u svojim prijekim putovima vođen
slobodnom voljom, unatoč toj svojoj dvostrukoj omeđenosti —
slučaj ponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izriče svoju
posljednju riječ.
*
I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh, čuvši
neki glas, tako čudan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi
klupko moje slobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese
među oblake, odakle je taj glas dopirao kao na krilima. Tamo,
visoko gore, na krstacu, ugledao sam onoga ludog momka iz Gay
Heada, Tashtega. Tijelo mu žudno težilo naprijed, a ruka ispružena
kao čarobna palica, dok je u kratkim, iznenadnim razmacima i dalje
kričao. A znajte da su se možda toga istog časa po svim morima
razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na straži, smještenih
isto tako visoko u zraku, ali malo ih je imalo takva pluća kakva
imaše Indijanac Tashtego, pluća koja bi u te, već od davnine znane
poklike unosila toliko divne zvučnosti.
Lebdio je nad nama i, kao da leti, šibao divljim i pomamnim
pogledima po obzorju, te bi čovjek, gledajući ga, mogao pomisliti da
je to prorok ili vidovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujući
svojim neobuzdanim poklicima njihov dolazak.
— Eno je, mlazâ!194 Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza!
— U kojem je pravcu?
— U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! Čitava škola,
mnoštvo!195
Nastade sveopće uzbuđenje i komešanje.
Ulješura mlaza, kao što otkucava sat, u jednomjernim i
jednoličnim razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju ulješuru od
194
Mlazati — u kitolovačkom žargonu znači da kit na svoje štrcalo izbacuje
vodu. »Evo ga, mlaza!« uobičajeni je povik kojim straže s jarbola javljaju da su
ugledale kita. Takav mlaz ili vodomet dostiže visinu od nekoliko metara, te se već na
milje daleko može vidjeti. — U našem slučaju stoji »Eno je, mlaza!«, jer je posrijedi
ulješura. — Prev.
195
Kitovi obično plivaju u »plovama«, takozvanim »školama«, koje predvode
stari mužjaci. — Prev.
247
ostalih kitova.
— Pokazuje repne peraje! — zaori se Tashtegov glas, i kitova
nestade.
— Brže, mali! — viknu Ahab. — Vrijeme! Vrijeme!
Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u
minutu točno, koje je doba dana.
Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako
je Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvši se u vjetar, zaronili,
gledali smo vjerujući da ćemo ih opet zapaziti ispred našeg pramca.
Ulješura ponekad pribjegava čudnoj lukavosti, te kad glavom uroni
u jednom pravcu, ona se, sakrivena ispod površine vode, brzo
okrene i hitro otpliva u suprotnom smjeru; no kao da u nje sada nije
bilo te prepredenosti, jer se ni po čemu nije moglo naslutiti da je
ulješura koju je Tashtego ugledao bila ma čime uznemirena, ili da je
uopće i zamijetila našu blizinu.
Za to je vrijeme jedan od »brodara« — a to su oni mornari
kojima nije dodijeljeno nikakvo mjesto u lovačkim čamcima—
zamijenio Tashtega na stražarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola.
Oba mornara s prednjeg i krmenog jarbola spustili se na palubu,
koturi konopa stavljeni su na svoja mjesta, sohe bile iskrenute prema
moru, glavni križ vraćen natrag, i tri čamca bijahu uzdignuta preko
brodskog boka, kao tri pletene kotarice nad ponor. Izvan rubnjaka
mornari su, plamteći od uzbuđenja, jednom nogom, u stavu
iščekivanja, stali na razmu,196 dok su se jednom rukom pridržavali
popéla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad
samo čekaju da skoče na palubu neprijateljske lađe.
No u tom trenutku neočekivano odjeknuše krikovi, i svi ljudi
svratiše pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog
Ahaba, koji je bio okružen petoricom kao iz zraka iskrslih mračnih
fantoma.
196
Obrub brodske ograde ili ograde na čamcu. — Prev.
248
48. PRVO SPUŠTANJE
Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnuše na drugu stranu
palube i nečujnim i brzim pokretima odriješiše koluture i konope
čamca koji je ondje visio. Taj su čamac uvijek smatrali pričuvnim,
premda mu je stručni naziv bio »kapetanski«, jer je visio na desnom
boku krmene palube. Spodoba koja je sada stajala na pramcu čamca
bila je visoka uzrasta i crnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj
izvirivao između čeličnih usana. Imaše na sebi izgužvan kineski
haljetak od crna pamučnog sukna, kao u pogrebnika, i široke hlače
od iste tmurne tkanine, a da bi ta crnina bila još čudnija, glava toj
spodobi bijaše zavijena bijelom blistavom čalmom bujne kose što
joj ovijaše i omataše glavu okolo naokolo. Pratioci one spodobe nisu
bili tako tamnoputi, u njih je boja kože bila tigrastožuta, kao u onih
prastanovnika Manile koji su čuveni sa svoje đavolske lukavosti, te
ih čestiti bijeli mornari smatraju plaćenim uhodama i tajnim
povjerenicima samog đavla na moru, njihova gospodara, čiju su
poslovnicu zamišljali negdje drugdje.
Dok je sva posada još u čudu zurila u te strance, Ahab
podviknu onome starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio
njihov vođa:
— Sve spremno, Fedallah?
— Spremno! — zašišta odgovor.
— Spuštajte čamce, čujete li? — opet zaječa Ahabov glas.—
spuštajte kad vam velim!
Toliko je žestoko grmio njegov glas, te svi, unatoč svome
velikom snebivanju, skočiše na ogradu; koloturnici zaštropotaše i tri
čamca pljusnuše u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj
brzini, kakva se ne viđa ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca
kliznuli niz bok broda koji se valjao i poskakali u primaknute
čamce.
Tek što su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme
pojavi se četvrti čamac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je
Ahab uspravno stajao na krmi, dovikujući Starbucku, Stubbu i
Flasku da se odmaknu što dalje jedan od drugoga, pa da tako
zahvate što veću površinu vode. No sve su oči opet bile uprte u
tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornari nisu poslušali
zapovijed.
249
— Kapetane Ahabe...! — oglasi se Starbuck.
— Razmaknite se! — povika Ahab. — Što dalje jedan čamac
od drugoga! Ti, Flask, više u zavjetrinu!
— Hoću, hoću, kapetane! — veselo odviknu mali Flask, zvani
»Okagača«, te poteže veliko kormilo na drugu stranu. — Malo
unatrag! — podviknu svojim momcima. — Evo tu! Tu je! Evo je,
mlaza, baš pred nama momci! Povucite! Samo naprijed!
— Ne gledaj ti one žute momke prijeko, Archy!
— Oh, ni brige me nije za njih, gosparu — odvrati Archy.—
Sve sam ja to već prije znao. Nisam li ih čuo u štivi? I nisam li baš
Cabacu govorio o njima? No, što veliš, Cabaco? To su
prokrijumčareni putnici, gosparu Flask!
— Uprite, uprite, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite,
mališani moji! — umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji
su pomalo već počeli pokazivati znakove nemira. — Zašto ne lomite
svoje kičme, dječaci moji? U što zurite? U one momke u četvrtom
čamcu? Manite! To je samo deset ruku više da nam pomognu, i ni
brige vas odakle dolaze. Što ih više, to bolje! Povuci, potegni! Ni
brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu tako loši drugovi! Tako,
tako, tako valja! To je zaveslaj što vrijedi i tisuću dukata! To je
zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatan pehar
ulja glavate ulješure, junaci moji! Trikrat hura, sinci, i živi bili! S
mirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zašto ne mlatnete malo
jače svojim veslima, vi lupeži? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A
sad opet lakše, lakše! Tako valja, tako valja! Dugo i snažno! K sebi!
Samo jače, jače! Ej, vi tamo, čuste li, jače, jače! Vrazi vas izjeli,
lopuže lupeške, ta vi spavate! Dosta hrkanja, pospanci! Zar ne
umijete jače? Upri, upri jače, jače! Uprite veslom, vrag vam kosti
odnio! Uprite nek sve puca, ma sve popucalo! Uprite i izbečite oči,
dabogda vam ispale! A sad, ovako!
I trgnuvši svoj oštri nož iz pojasa, nastavi:
— Nož u zube, majčin sine, nož u zube svaki od vas, pa onda
veslajte! Ej, tako se vesla! To je veslanje! Sad ste živnuli, zubi moji
čelični! Naprijed, za njom, za njom, srebrna moja veslašca! Za
njom, klinci i mrlini!
Ovdje su naširoko iznesene Stubbove besjede što ih je održao
svojim ljudima, jer je on obično na ponešto čudan način s njima
razgovarao, a osobito u časovima kad im je utuvljivao u glavu
članak vjere o veslanju. No nemojte po ovom primjeru njegove
250
glagoljivosti zaključivati da ga je spopadao neki divlji bijes na
njegovu »pastvu«. Ni najmanje — to je i bila njegova glavna
značajka. Svojim je momcima znao govoriti najstrašnije stvari, a sve
to glasom tako bijesnim i šaljivim u isti mah, a bijes kao da je imao
samo začiniti šaljivost, te nijedan od veslača nije mogao slušati
njegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih žila, a
ipak kao za šalu. A i sam je pritom, izvalivši se čitavim tijelom na
kormilo, zijevao i izgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled
na takva zapovjednika koji zijeva već po svojoj oprečnosti djelovao
na njegove ljude poput čarolije. Stubb je osim toga bio od one vrste
čudnih šaljivaca kojih je veselost ponekad tako dvosmislena te su
njegovi podređeni i još kako pazili da izvrše njegove zapovijedi.
Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema
Stubbovu čamcu, i kada su zatim, na časak-dva, oba čamca klizila
jedan blizu drugog, Stubb podvikne prvom časniku:
— Gospodine Starbuck! Čamac s lijeve, ahoj! Molim vas,
Starbuck, samo jednu riječ!
— Halo! — odvrati Starbuck, ne okrećući se ni za palac
ustranu, i svejednako potičući svoje ljude, izdajući zapovijedi tihim
ali ozbiljnim glasom, dok mu je ukočeno lice bilo okrenuto od
Stubba.
— Što vi, gospodine, mislite o tim žutim momcima?
— Nekako su ih prokrijumčarili na brod prije našeg odlaska.
Uprite jače momci! (kazivaše nešto tiše svojim ljudima, a zatim će
opet naglas: ) Vrlo neugodno, Stubb! Jače momci, jače! Ne brinite,
Stubb, ipak će se sve dobro završiti! Neka vaši ljudi samo čvrsto
upru u vesla, pa došlo što mu drago! Veslajte, momci, veslajte! Bit
će punih bačava ulja, a zato smo i došli ovamo, Stubb! Uprite
momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad na dužnosti, je li tako?
Naše se dužnosti poklapaju s našim probicima!
»Da, da, to je i moje mišljenje«, reče Stubb samom sebi, kad su
se čamci razišli. »Tek što sam ih ugledao, već sam znao što je
posrijedi. Zato i jest Ahab tako često odlazio u štivu na krmi, što je
našem Popari već odavno bilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni.
A na dnu svega toga leži — Bijeli kit! Pa, što ćemo, nema tu druge
pomoći! Dobro, dakle! Naprijed, momci, danas ne gonimo Bijelog
kita! Samo naprijed!«
Pojava tih čudnih stranaca u tako odsudnom času kad su čamce
spuštali u more, nije bez razloga izazvala u nekih mornara nešto
251
poput praznovjerne zbunjenosti. Nevjerojatno Archyjevo otkriće, o
kojem je on već prije toga govorio nekim članovima posade, što mu,
dakako, u ono vrijeme nitko nije vjerovao, u neku je ruku pripremilo
momčad za taj događaj, pa mornari baš i nisu bili tako zaprepašteni.
Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog načina na koji je Stubb
dočekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali neku
zlokobnu slutnju, premda je sve to davalo još dovoljno povoda za
svakojaka nagađanja o mračnoj ulozi koju je Ahab već od samog
početka tu igrao. Što se mene tiče, ja sam potajno pomišljao na one
tajanstvene sjene koje sam vidio kako se u ranu zoru, onog dana kad
smo krenuli iz Nantucketa, šuljaju na palubu »Pequoda«, a
pomišljao sam i na zagonetne nagovještaje suludog i neshvatljivog
Elije.
Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zašao u podvjetrinu, te mu
časnici nisu više čuli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih
čamaca, po čemu se moglo razabrati kako valjani bijahu veslači koji
su ga vozili. Ti tigrastožuti ljudi kao da su bili sve sam čelik i kitove
usi; i poput pet teških bata oni su se snažnim zamasima jednomjerno
dizali i spuštali i tjerali čamac naprijed kao što parni stroj pokreće
brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji je baratao harpunarskim
veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste mogli vidjeti kako mu se
snažno golo tijelo isprsava visoko nad razmom čamca i jasno
ocrtava na obzorju uzbibane pučine, dok je na drugom kraju čamca
stajao Ahab zabačena tijela, s jednom rukom ispruženom naprijed,
poput mačevaoca, kao da želi usred te valjavice zadržati čamac u
ravnoteži; vidjelo se kako snažno upravlja kormilom, kao što je to
već tisuću puta prije činio pri spuštanju čamca prije nego što mu je
Bijeli kit otkinuo nogu. Odjednom ispružena ruka čudno zamahne,
te se ukoči u toj kretnji, dok je njegovih pet veslača u isti mah
uvuklo vesla. I tako i ljudi i čamac ostadoše nepomični na pučini.
Istog časa zaustaviše se i ona tri čamca, raštrkana u pozadini. Kitovi
su, nepravilno razmješteni, uronili tjelesima u morsku modrinu, te se
nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreću, iako je Ahab, iz
veće blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.
— Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! — usklikne
Starbuck. — A ti, Queequeg, ustaj!
Queequeg hitro skoči na trouglastu uzdignutu škrinju na
pramcu, te stajaše uspravno na svome mjestu, požudno zureći
razrogačenim očima prema mjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste
252
tako mogli i Starbucka vidjeti kako stoji na najizbočenijem dijelu
krme, na svome, u visini razme uzdignutom mjestu, održavajući
spretno i hladnokrvno ravnotežu pri žestokom ljuljanju i
poskakivanju čamca, gledajući netremice u beskrajno modro površje
morsko.
Malo podalje ležao je i Flaskov čamac u tišini kao bez daha,
njegov zapovjednik stajao je nehajno na vrhu uzdignute izbočine
krme, zvane »tvrđa«, koja je za dvije stope bila viša od ostale
krmene palube, kao mala, čvrsta stražarnica, ugrađena u samu
kobilicu čamca. To mjesto služi onome koji nadzire odmotavanje
harpunskog užeta. Tu gore nema mnogo više mjesta negoli na dlanu
čovječje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj platformi, bijaše kao
da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo što nije sasvim potonuo.
No mali je »Okagača« bio sitan i kratak, a u isti mah pun gordog
častoljublja, te mu je mjesto na »tvrđi« bilo jedva dosta visoko.
— Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno
veslo, pa da se popnem?
Nato Daggoo, hvatajući se obadvjema za razmu čamca, da ne
bi izgubio ravnotežu, odšulja se žustro na krmu, te se onda uspravi,
da bi njegova ramena poslužila kao platforma.
— Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoćete li se uspeti, gosparu?
— Dakako da hoću, lijepa hvala, druže. Samo žalim što nisi za
pedeset stopa viši!
Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne
podnice, malo se saže, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi
njegovu ruku na svoju runjavu glavu, zamoli ga neka poskoči u času
kad i on skokne, i tako u spretnom zamahu izdiže čovječuljka,
zdrava i čitava, na svoja ramena. I tu je sad stajao Flask, a Daggoova
uvis ispružena ruka služila mu kao oslon i uporište.
U mnogim prilikama početnik se ne može dosta načuditi s
kakvom spretnošću i upravo nesvjesnom sigurnošću kitolovci ostaju
u uspravnom položaju u svom čamcu, usprkos najburnijem moru,
kad sa svih strana zapljuskuje i moči val za valom. Još mu je čudnije
kad ga gleda u onom vrtoglavom stavu na »tvrđi«, i još za takva
nevremena. Ali vidjeti malog Flaska, uzdignuta na pleća divovskog
Daggooa, bilo je nešto izvanredno. Taj je plemeniti crnac bio miran
i hladnokrvan, nekako ravnodušno, nehajno i barbarski veličanstven,
i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savršenom skladu sa svakim
nasrtajem novog vala. Na tim je širokim crnim plećima plavokosi
253
Flask izgledao kao snježna pahuljica, i nosač je djelovao otmjenije
negoli jahač. Iako bi se zaista živahni, bučni, razmetljivi mali Flask
katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, Crnčeve
veličanstvene grudi nisu se zbog toga nimalo jače nadimale. Tako
sam često u životu gledao kako Strast i Taština bijesno pustoše
Zemlju, ali ona zbog toga nije mijenjala ni svoje plime ni oseke, ni
svojih godišnjih doba.
Stubb, međutim, drugi časnik, nije s tolikim uzbuđenjem
gledao daljinu. Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od
straha; no da ih je i strah bio natjerao pod vodu, Stubb bi mirno,
kako mu već bijaše navada, zapalio svoju lulu, odlučiv da pušeći
sačeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je iza trake na šeširu, gdje
ju je uvijek držao kao zataknuto pero. Napuni je, te palcem natisne
duhan; no tek što je upalio šibicu na oštrom smirku svoje ruke, kadli
se Tashtego, njegov harpunar, čije su oči, kao dvije sjajne zvijezde,
gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja sruši na klupu,
izvikujući mahnito i u ludoj hitnji:
— Vesla u vodu i naprijed! Evo ih, dolaze!
U tom času čovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni
sleđa: vidio bi samo šumavku zelenkastobjeličaste vode, a nad njom
pramen titrave pare ili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao
raspršen oblak na zapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom
počeo titrati i zujati kao da je nad usijanim željeznim pločama. Ispod
toga uzbibanog i zatalasanog zraka, a djelomice pod prozirnim
slojem vode, plovili su kitovi prema nama. Gledajući tu bijelu paru
koja im je mlazala iz štrcala, a koju si najprije ugledao, čovjek bi
pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jašu ispred čela
svoje vojske.
Sve su četiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u
kovitlacu, uskomešali i zrak i voda; ali nikako da dosegneš onu
uzavrelost mora i uzduha što je odmicala sve dalje i brže, kao masa
vodenih mjehurića i klopaca koja se na slapu planinske presrti ruši u
ponore.
— Uprite jače, dječaci moji! — govorio je Starbuck, potiho ali
nadasve zbijeno, svojim ljudima, dok je oči upro preko pramca
čamca, upeo ih baš ko dvije kompasne igle koje nepogrešivo
pokazuju jedan smjer. Nije mnogo govorio svojim ljudima, niti su
mornari što njemu govorili: samo od vremena do vremena tišinu u
čamcu prekidahu njegovi šapati, izbačeni čas oštrim, zapovjednim,
254
čas opet blagim, molećim glasom.
Bučni mali »Okagača« bijaše sasvim drugačiji.
— Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje
nebeske! Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbačama,
momci! Ako vam to uspije, prepisat ću na vas svoje imanje Martha's
Vineyard, zajedno sa ženom i djecom! Približite me, približite! O,
Gospode, poludjet ću buljeći ovako glupo! Pogledajte kako se more
uskopalo, pa sve šumi, pa se bijeli!
I rekavši to, strgne kapu s glave i počne udarati njome po
nogama, a onda je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim
zatetura, te se svali na dnu krme kao mahnito prerijsko ždrijebe.
— Pogledajte sada onog momka — progunđa Stubb filozofski
mirno, držeći i dalje među zubima lulu, koju još nije pripalio, te
nastavi, kao da cijedi kap po kap iz svojih usta: — Gledajte Flaska,
spopali ga njegovi napadaji, eh, baš ga drži, nego što! Napadaji? Da,
to je prava riječ, napadaj! Veselo, samo veselo, mališani moji, a za
večeru bit će pudinga! Veselo, to nek nam je lozinka! Veslajte,
bebice, veslajte mališani moji, veslajte! Dobijesa, što ste tako
navalili? Polagano, samo polagano, ali čvrsto, momci! Veslati, samo
veslati, i ništa više! Lomite kičme, pregrizite noževe, i ništa više!
Samo polako, čemu ta vražja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne da
vam se jetra kida i pluća pucaju!
A ono što je nedokučivi Ahab dovikivao svojim tigrastožutim
veslačima bijahu takve riječi te je najbolje da ih i ne spominjemo,
jer, konačno, mi ipak živimo u krilu svete Evangeličke crkve. Samo
bi poganski morski psi u divljim morima mogli slušati te riječi kada
je Ahab, olujna čela, zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta jurio za
svojim plijenom.
Sve to vrijeme čamci svejednako odmicali naprijed. Flask
neprestano pravio primjedbe na račun kita, toga »prokletog kita«,
kako je nazivao imaginarnu neman koja, po njegovu mišljenju, bez
prestanka svojom repinom golica i muči pramac njegova čamca — a
njegove su riječi bijahu kadikad tako uvjerljivo žive te su poneki od
njegovih ljudi ovda-onda strašljivo pogledali unazad. No to je bilo
protiv svih pravila, jer veslači moraju biti slijepi za sve oko sebe,
nepomični, kao nabijeni na kolac, jer se od njih oduvijek zahtijevalo
da u tim odsudnim časovima imaju samo jedno čulo — svoj sluh, i
samo jednu snagu — snagu svojih ruku.
Bijaše to prizor pun naizmjeničnog i neprekidnog divljenja i
255
groze! Silni valovi svemoćnog mora, koji su se u zaglušnoj tutnjavi
valjali uzduž osam bokova tih čamaca, nalik na orijaške kugle koje
se kotrljaju po nekoj beskrajnoj tratini; stravični trenuci kad čamci
na mahove iskoče navrh vala te lebde kao na oštrici noža koja prijeti
da ih rasiječe upola; nagli spust u morske provalije i ponore;
grčeviti, gotovo beznadni napori da čamac svlada strmovite uspone
svakoga novog vala i da se u hipu opet sruši niz valovitu padinu —
sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaša, dok su veslači
od užasa samo drhtali, a čaroban pogled na bjelokosni »Pequod« što
se širom razapetih jedara natisnuo za svojim čamcima kao divlja
kvočka za svojim pilićima — sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni
neiskusni vojnik koji iz zagrljaja svoje žene odlazi u ognjuštinu
vatrenog krštenja, ni duh mrtva čovjeka koji u zagrobnom životu
prvi put susreće neznani fantom iz onoga drugog svijeta — nijedan
od njih neće osjetiti stravičnijih i snažnijih uzbuđenja od onih što
prožimaju čovjeka koji prvi put vesla kroz tajanstveni, pjenušavi
vrtlog što ga je uzvitlala glavata ulješura kad ljudi za njom dižu
hajku.
Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa,
bivala sve jasnija i blještavija zbog tmurnih oblačina kojima se
tamne sjene odražavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se više miješali,
nego se povijahu i nalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili,
režući svaki za sebe svoju bijelu brazdu. Sada su se čamci još više
udaljivali jedan od drugoga, i Starbuck povede hajku na tri kita što
su jurila ravno podvjetar. Razapeli smo jedra, a vjetar, koji je sve
više osvajao, zahvati naš čamac, pa pobrzasmo naprijed tako
strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedva stizali da brzo
zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoče iz rašalja.
Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te
nigdje da vidiš ni čamca ni broda.
— Veslajte, ljudi! — psikne Starbuck, privlačeći škotu197 svoga
jedra. — Imamo još vremena da ubijemo ribu prije nego što se vihor
obori! Evo opet bijele vode! Hvataj! Veslaj!
Čas zatim razabrasmo po krikovima što su u kratkom razmaku
zaorili jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali čamci
brzali, no tek što ti povici odjeknuše, kadno Starbuck strelovito brzo
197
Škota ili uzda, konop što drži zategnutu donju stranu jedra prema krmi. —
Prev.
256
prosikta: — Ustaj! — i Queequeg, s harpunom u ruci, skoči na noge.
Iako nijedan od veslača nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u
oči, ipak su po napetom izrazu lica svoga časnika, koji je sjedio u
dnu krme, shvatili da je sada kucnuo odsudni čas. U isti mah čuše
strašno neko kotrljanje, kao gromotni trijesak, kao da se pedeset
slonova uskomešalo na stelji. Za to je vrijeme čamac i dalje prodirao
kroz sumaglicu i krčio put naprijed, dok su svuda oko nas psikali i
siktali pjenušavi valovi, motajući se i izdižući kao uspravljeni
vratovi razgnjevljenih guja.
— Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!—
upućivao Starbuck.
Iz čamca nešto kratko zazuja — Queequegovo izbačeno
željezo. Onda se sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i
potres, dok s pramca nešto potegnu, kao da je udario u greben, jedro
izduši i pade, a tik do nas zapršta mlaz uzavrele pare, pod nama se
nešto uskomešalo i zakoturalo, kao podzemni tutnji potresa. Mornari
samo što se ne utopiše, odbačeni kud koji sred uzavrele bjeljavine
razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve se sklupča u jedno
razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malo okrznuo —
izmače.
Iako se čamac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo
nikakva kvara. Plivajući na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet
ubacismo u čamac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo
sjedili sve do koljena u vodi što je pokrivala podnice i rebrenice, te
se našim oborenim pogledima pričinjalo da se nalazimo u uzbibanoj
koraljnoj brodici koja je pred nas izronila s oceanskog dna.
Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi
svojim štitovima, silina vihora gromovito grmjela, rašljala se i
praskala oko nas kao bijel požar u preriji, u kojem smo gorjeli ne
izgarajući: besmrtni u samome ždrijelu smrti. Uzalud dozivasmo
ostale čamce: prije bi mogao kroz visok dimnjak doviknuti nešto
dolje užarenom ugljenu negoli se u toj buri i oluji sporazumjeti s
ostalim čamcima. A za to su vrijeme oblaci, maglušine i zapjenjeni
valovi sve više tamnjeli što se noć spuštala dublje i rastezala svoje
sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da
paljkamo vodu iz svog čamca. Vesla već nisu služila za pokretanje,
bijahu više kao neki pojasi za spašavanje. Starbuck razreza vrpcu
nepromočive kutije sumpornjača, te poslije mnogo uzaludnih
pokušaja naposljetku uspje upaliti fenjer. Nataknu ga na kopljaču i
257
pruži Queequegu, da bude stjegonoša naših izgubljenih nada. A ovaj
stajaše i držaše visoko tu besmislenu luč sveopće nevolje. Stajaše
ondje kao znak i znamen čovjeka bez vjere koji usred očaja
beznadno diže stijeg nade.
Smočeni, prokvašeni i prozebli do kostiju, dršćući i očajavajući
zbog izgubljenih čamaca i broda, podigosmo oči, u prvi osvit, kad
zora prosivje. Morem se još prostirala magla, a utrnuli fenjer ležao
zgnječen na dnu čamca. Odjednom Queequeg skoči na noge te
prisloni ruku do uha. Svi smo sad čuli tiho škripanje užadi i jarbola,
razabrasmo škripu koju je dosad vjetar prigušivao svojim olujnim
hujanjem. Šum je dolazio sve bliže i bliže, a kroz gustu maglu
nejasno se nazirali mutni obrisi nečega glomaznog. Spopade nas
strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetku pomolio
pred našim očima, u udaljenosti koja ne bijaše veća od dužine
samoga broda.
I dok su nas valovi nosili, gledali smo na napušteni čamac:
neko se vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese
pred pramac broda, kao treskolinu pod vodopad, i teški korab broda
prijeđe preko njega, te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne
pojavi iza brodske krme, valjajući se u zatalasanoj puzini. Ponovno
zaplivasmo prema njemu, a valovi nas baciše na nj; najposlije
bijasmo sretno povučeni na brodsku palubu. Prije nego što je vihor
zahujao u neposrednoj blizini, ostali su čamci napustili borbu s
kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je već bio napustio svaku
nadu da će nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naišao
na kakav trag našeg brodoloma i propasti — na neko veslo ili
kopljište.
258
49. ŽIVOT — NESLANA ŠALA
Ponekad dođu tako neka čudna vremena, naiđu neki čudni
časovi u toj smušenoj zbrci koju nazivamo život — časovi kad nam
se cio svemir pričinja kao neslana šala, premda vrlo nejasno
shvaćamo u čemu je ta šala, te nas sve jače obuzima osjećaj da se ta
šala zbija baš na naš račun. Pa ipak, ni zbog čega ne očajavamo,
ništa ne smatramo vrijednim raspravljanja. Čovjek guta sve
događaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve teškoće, vidljive i nevidljive,
ma kako čvornate i zakučaste bile — kao što će noj žderonja s
dobrom probavom lakomo pozobati puščana zrna i kremenje. A što
se tiče malih teškoća i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesreća i
opasnosti za život i dijelove tijela — sve to, pa i sama smrt, njemu
se pričinjaju kao neke uspjele šale i pošalice, kao bezazleno i
dobronamjerno gurkanje pod rebra, veseli udarci kojima ga obasipa
nevidljivi i nedohvatni stari šaljivac. To čudno hirovito raspoloženje
o kojem govorim zaokupi čovjeka samo u trenucima velikog jada,
pojavljuje se kad je čovjek sav zaglibio u krutoj zbilji, te mu se onda
ono što mu je još prije izgledalo zloguko i sudbonosno, pričinja
samo kao neki sastavni dio sveopće šale. Nigdje tako divno ne
uspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog očajnika —
veseljaka kao usred opasnosti kitolova. Očima takva filozofa ja sam
sada gledao na cijelo to putovanje broda »Pequod« i na naš glavni
cilj — na hvatanje Bijelog kita.
— Queequeg — rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoše na
palubu te sam se još tresao u kaputu da što prije ocijedim sa sebe
vodu — Queequeg, vjerni prijatelju, zbivaju li se često takve zgode?
Bez velikog uzbuđenja, premda je bio baš tako promočen kao i
ja, objasni mi da se takve zgode često zbivaju.
— Gospar Stubbe — obratih se dičnom čovjeku koji je do vrata
zakopčan u svoj kaput od voštanog platna, tu na kiši, mirno dimio
svoju lulu — gospar Stubbe, čini mi se da rekoste kako je od svih
kitolovaca na koje ste ikad naišli, naš časnik, gospar Starbuck,
najoprezniji i najrazboritiji. Sudim, dakle, da je vrhunac kitolovačke
opreznosti i mudrosti kad svoj čamac potjeraš razapetim jedrom
podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno o bok kitu koji bježi.
— Dakako, baš tako! I ja sam u najvećoj oluji, blizu Cape
Horna, polazio čamcem u lov, i to još s broda koji je već propuštao
259
vodu.
— Gosparu Flask — rekoh obrativši se malom Okagači, koji je
stajao pored nas — vi imate iskustva u tome, a ja baš nimalo.
Hoćete li mi reći vrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za
svakog veslača da lomi šiju veslajući leđima okrenut prema kitu,
ravno u ralje smrti?
— Čemu tako krupne riječi? — uzrati Flask. — Da, to je
nepromjenljivo pravilo. Nipošto ne bih volio gledati svoje ljude
kako veslaju unatrag, licem okrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi
oni zurili u kita, kit bi onda i na njih bacio oko, upamti to!
Evo, tri nepristrana svjedoka razložila su mi cio slučaj, po
savjesti i po svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i
prevrtanje čamaca, a s tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim
obične dogodovštine u takvu zanimanju, i budući da u
najsudbonosnijim časovima, kad se polazi na kita, mora na milost i
nemilost predati svoj život u ruke onoga koji kormilari — a taj je isti
često mahnitac koji u svome ludom zanosu lupa nogama po čamcu,
pa ga već time dovodi u opasnost da ga probuši, te imajući na umu
da se propast našeg čamca u spomenutoj našoj nesreći mora pripisati
Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru koji
nas je već bio zahvatio i opasao sa svih strana — a pritom ne
smijemo smetnuti s uma da je Starbuck bio čuven u kitolovačkom
svijetu sa svoje velike opreznosti, — i jer ja sam pripadam posadi
čamca toga neobično razboritog Starbucka i, naposljetku, zato što
sam se već bio zapleo u tu vrašku rabotu u pogledu našeg odnosa
prema Bijelom kitu — imajući sve to na umu, kako rekoh, pomislim
da neće biti baš na odmet ako smjesta siđem pod pramac i u kratkim
crtama sastavim svoju oporuku.
— Queequeg — rekoh — dođi sa mnom, bit ćeš moj bilježnik,
izvršitelj oporuke i nasljednik.
Možda je čudno što se baš mornari zapleću u tolike petljanije u
pogledu svojih oporuka i ostavština, no zaista na svem svijetu nema
ljudi koji bi tako uživali u takvim poslovima kao baš oni. Eto sam se
četvrti put u svome pomorskom životu dao na taj posao, i pošto sam
sve lijepo uredio i obavio kako valja, odahnuh, bi mi lakše pri duši,
kao da mi je kamen pao sa srca. Uostalom, svi moji dani koji su mi
još preostajali bit će mi baš tako lagodni kao oni dnevi koje je Lazar
proživio nakon svoga uskrsnuća od mrtvih, svaki mjesec, ili tjedan,
ili koliko već bude — sve sama čista dobit. Ja sam samog sebe
260
preživio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj škrinji.
Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh
koji čiste savjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.
No dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativši rukave na košulji,
idemo u susret lijepoj zajedničkoj smrti, zaronit ćemo u morske
dubine da ondje izginemo, a vrag odnio onoga koji ostane
posljednji!
261
50. AHABOV ČAMAC, NJEGOVA MOMČAD I FEDALLAH
— Tko bi se tome nadao, Flask! — usklikne Stubb. — Da sam
ja ovako sakat, nitko me ne bi natjerao u čamac, osim možda ako bi
moja drvena gegalja bila potrebna da začepi rupu u podnicama! Oh,
pravo je čudo taj naš starina! — Pa ako ćemo pravo, sve to i nije baš
takvo čudo — odvrati Flask. — Da mu je noga skresana o bedru, eh,
to bi onda bila druga priča. Onda bi bio nemoćan, ali u njega je
jedno zdravo koljeno i još dobar komad od drugoga, je li tako? —
To ti ja ne znam, prijane, jer ga još nikad ne vidjeh gdje kleči!
*
Među kitolovcima često se raspravljalo o tome ima li kapetan
kitarke, s obzirom na neobičnu važnost njegove osobe za sam ishod
i uspjeh čitava putovanja, ima li pravo da u kritičnim časovima
samog lova stavlja život na kocku. Tako su često Timurovi 198 vojnici
suznih očiju zaklinjali svoga vođu neka ne ugrožava svoj dragocjeni
život srljajući na mjesta gdje se biju najljući bojevi.
No, u Ahabovu slučaju nije bilo tako. Budući da je čovjek koji
ima i obje noge, u časovima opasnosti samo šepesavo bijedno
stvorenje, i budući da je kitolov pun velikih i neobičnih opasnosti te
su lovci neprekidno izvrgnuti svakakvim pogibeljima — je li onda u
takvim prilikama za bilo kojeg osakaćenog ali razboritog čovjeka
uputno ukrcati se u lovački čamac i sudjelovati u samoj hajci?
Općenito, dioničari »Pequoda« bez sumnje su mislili da takvo što
baš nije uputno.
Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kuće ne
bi imali baš ništa protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim
okolnostima hajke uđe u čamac, te da na samome mjestu može
osobno davati svoje zapovijedi — ali da kapetan Ahab ima svoj
vlastiti čamac kojim zapovijeda kao predvodnik i osobno sudjeluje u
lovu, da povrh svega ima i svoje posebne ljude kao posadu za svoj
čamac — Ahab je vrlo dobro znao da s takvom širokogrudnošću u
vlasnika »Pequoda« zacijelo ne može računati. Zato nije od njih ni
198
Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvajač velikog dijela južne i zapadne
Azije. — Prev.
262
tražio poseban čamac s posebnom posadom, te mu nije bilo ni nakraj
pameti da im samo i natukne tu svoju želju, nego se za sve to sam i
na svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkriće,
mornari nisu ništa naslućivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te
ljudi završili sve pripreme oko opskrbe lovačkih čamaca, Ahab je
vlastitim rukama počeo izrađivati rašlje i palce199 za onaj čamac što
su ga smatrali rezervnim, a također je s najvećom pomnjom djeljao
klinove što se prilikom odmotavanja harpunskog mrlina zatiču u
otvore za rašlje da bi to tanko uže lakše protjecalo. I kad su sve to
zamjećivali, a osobito njegovu brigu da mu se u čamac ugrade
dvostruke podnice, da bi dno lakše moglo izdržati pritisak njegove
koštane noge, i njegovu pažnju i trud kad je izrađivao »bedrobran«
na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpunaš naslanja
bedrom da bi imao što sigurniji potporanj pri gađanju i izbacivanju
svoga harpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga
gledali kako stoji na tome pramcu, prislanjajući svoje bedro o
svinutu motku da bi se uvjerio odgovara li visini njegova bedra, sve
nešto dubeći po drvu tesarskim dlijetom, popravljajući i dotjerujući
tu napravu — sve je to, kako rekoh, mornare uvelike zanimalo i
poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svi te pojedine brižne
Ahabove pripreme promatrali kao nešto što je u vezi s njegovim
konačnim ciljem — s potjerom za Moby Dickom, jer je u to vrijeme
već bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojim
smrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni
izdaleka naslućivali da bi taj čamac imao i svoju posadu.
Sada pošto su se pojavili njegovi sablasni veslači, iščezla je
svaka sumnja, jer u kitolovca je svako, pa i najveće čudo samo
kratka vijeka. Osim toga, tu i tamo takvi čudnovati izopćenici i
otpadnici svih mogućih narodnosti iskrsavaju iz svakakvih zakutaka
i buništa svekolike naše Zemlje, da bi se onda ukrcali na ove
prognaničke kitarice, a i sami ti brodovi spašavaju i primaju na
svoju palubu ta čudna stvorenja što ih nalaze kako po morskoj
pučini, plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih
brodova, ili se grčevito drže za skrhano veslo, ili pak za bijedne
ostatke lovačkih čamaca i kanua, razbijenih japanskih džunka i
Palci su drveni klinovi (škarmovi), zataknuti, baš kao i rašlje, u razmu
čamca, i to u blazinu (drveni jastučić). Veslo se drži uz palac konopljenim vjenčićem
(štrop). — Prev.
199
263
kojekakvih drugih krhotina — pa kada bi se i sam Belzebub popeo
na brod i sišao u kabinu da malo pročavrlja s kapetanom, ni to ne bi
izazvalo neko osobito uzbuđenje među posadom.
Fedallah, Pars
Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslači
ubrzo našli svoje mjesto među posadom, iako su od njih nekako
odudarali, onaj Fedallah s turbanom od kose oko glave ostao je
dokraja tajanstvena zagonetka. Odakle je dospio među uljuđeni
svijet kao što je naš, kako mu je uspjelo da se poveže s Ahabovom
čudnom sudbinom, i još više: da ima na nj neki utjecaj, a bogzna
nije li ga u mnogočemu sasvim zaoglavio? — sve to nitko nije znao
264
i nitko nije mogao ostati ravnodušan glede Fedallaha. On je jedan od
onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji žive u
povoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i
onda samo nejasno i maglovito, a koja se bića, međutim, ponekad
javljaju sred nepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na
istočnim otocima — u onim odijeljenim, od praiskona
nepromjenljivim krajevima što su sve do naših modernih vremena
sačuvali mnogo šta od one sablasne urođeničke primitivnosti prvih
ljudi, kad je sjećanje na prvog čovjeka bilo u svima još nešto stvarno
i živo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajući otkud se pojavio,
jedni druge gledali kao fantome, pitajući sunce i mjesec tko ih je
stvorio i zašto su na svijetu — kad su se doduše, kako se u Genezi200
priča, anđeli družili sa kćerima običnih smrtnika, ali kad je i
nečastivi, kako nadodaju nekanonski rabini, 201 žudio za zemaljskom
ljubavi.
200
201
Geneza (grčki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. — Prev.
Rabi (hebrejski), učitelj, učenjak. — Prev.
265
51. SABLASNI MLAZ
Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je »Pequod« pod skraćenim
jedrima lagano prokrstario četiri različita područja kitova: azorsko,
kapverdsko, zatim područje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred
ušćem rijeke La Plate) i Carrol, otvoreno oceansko područje, južno
od Svete Helene.
Jedne noći za jasne mjesečine brod nam klizio vodama ovoga
potonjeg područja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne
kovrče, i u njihovu prigušenom šumu nismo osjećali usamljenost,
već samo neku blagu srebrnu tišinu. Za takve tihe noći, daleko
ispred pramca, pod kojim je prštila i rasipavala se bijela pjena,
ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjesečinom činio se kao nebesko
priviđenje, kao neko bijelo i blistavo božanstvo, iskrslo iz mora.
Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noći u mjesečini on se
uspinjao na vrh glavnog jarbola i bdio na straži jednako pomno kao
da je bijeli dan. I premda su se noću viđala čitava jata kitova, od
stotine kitolovaca teško da bi se ijedan odvažio za njima u potjeru.
Lako je zamisliti s kolikim su uzbuđenjem mornari pogledali starog
istočnjaka gdje u to neuobičajeno vrijeme sjedi na visokom jarbolu
— a bijela mu čalma i mjesec dva druga na istom beskrajnom nebu.
No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenih jednoličnih noći nije
pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tišine zaorio njegov
nezemaljski glas, najavljujući taj srebrnasti, mjesečinom obasjani
mlaz, svi usnuli mornari skočiše na noge, kao da se kakav krilat duh
pojavio u jedrilju — duh koji svojim zovom doziva na okup tu
gomilu smrtnika.
— Eno je, mlaza!
Da je zaječala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jače
protrnuli, ali nisu osjećali stravu, već prije radost. Iako je došao u
neuobičajeno vrijeme, Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako
zanosno uzbudljiv, te je gotovo svaki mornar na palubi nagonski
poželio da čamci budu spušteni u more.
Hodajući gore-dolje po palubi brzim, širokim koracima, Ahab
dade zapovijed da se razapnu sve sljemenjače i višnjače i da se
potegnu sve lete.202 Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A
202
Letenke i letenice, trokutna jedra što se razapinju između jarbola. — Prev.
266
onda, pošto su se na sve jarbole popele straže, brod je punim jedrima
jedrio niz vjetar. Neki čudan, uznosit vjetar s krme, što je tako
snažno nadimao sva jedra, popuhivao palubom, koja se dizala,
spuštala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se činilo da lebdiš u
zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjen dvjema
različitim silama — jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, a
drugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se
te noći mogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu
dvije sile bore o prevlast. Dok je bat njegove prave noge živo
odjekivao palubom, svaki je udar njegove mrtve noge odzvanjao
muklo, poput udarca o pokrov lijesa. Taj je starac stupao na život i
smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sve oči poput strelica šibale
na onu stranu, ipak se te noći srebrni mlaz nije više pokazao. Svaki
je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.
Kad smo gotovo već i zaboravili na taj ponoćni mlaz, gle!
nekoliko dana poslije toga, i u isto gluho doba noći, javiše s jarbola
da su ga ponovno ugledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su
razapeli sva jedra da ga što prije dostignu — nestade ga baš kao i
prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I tako se javljao i prkosio iz noći
u noć, sve dok se nitko više nije na njega osvrtao, osim da mu se
divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjesečine ili zvjezdanih noći,
kako bi se već slučilo, nestajući za čitav dan, dva ili tri, i kad god bi
se zatim opet pojavio, kao da je u sve većoj daljini od nas izranjao iz
mora, te se činilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekud mami i
odvlači za sobom u daljinu.
Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s
natprirodnošću koja je, kako se činilo, u mnogom pogledu obavijala
»Pequod«, dakako da se našlo ljudi koji su prisezali da taj mlaz —
ma gdje i ma kada se pojavio, ma u kojem razdoblju ili na ma kako
međusobno udaljenim zemljopisnim duljinama i širinama — da taj
nedokučivi mlaz uvijek izbacuje jedan te isti kit, a taj kit da je Moby
Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjećaj čudnog straha pred
tom nepostojanom pojavom koja nas izdajnički vabi sve dalje i
dalje, da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morska
neman mogla nasrnuti te nas upropastiti.
Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su još
jače do izražaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su
mnogi i pored njene blage modrine nazirali neku đavolsku čaroliju.
Plovili smo tako dane i dane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da
267
se sva prostornost, u znak negodovanja zbog našeg osvetničkog
nauma, lišavala života ispred našeg urni sličnog pramca.
No najposlije, kad smo krenuli put istoka, započeše puhati
vjetrovi koji nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet
bacali niz valove u tom području uzburkanog mora. Koštano
ozupčani »Pequod« duboko se naklanjao pred vihorom i u svom
bijesu rilom probadao tamne valove, dok je pjena prskala i kao
srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada je naposljetku sva ona
očajna životna praznina nestala, ali je dala mjesta još ružnijim
izgledima nego prije.
Tik pred našim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve
strane čudne neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih
vrana-burnica. Svakog smo jutra viđali čitava jata tih ptica gdje
sjede visoko po konopima i letima na našim jarbolima, i bez obzira
na našu viku, dugo su vremena uporno ostajale u našoj vrvi, kao da
su naš brod smatrale nekom napuštenom podrtinom, olupinom,
osuđenom na propast i stoga kao stvorenom za njih, beskućnice. A
valjalo se i teško nadimalo, val za valom, bučno i bez prestanka, to
crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kao da se
beskrajna duša Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima je
urodila.
Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom
Tormentoso,203 kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani
prijevarnom tišinom koja nas je prije pratila, nađosmo se odjednom
bačeni na tu uzbješnjelu pučinu, gdje se činilo da grešne duše,
pretvorene u ptice i ribe, kao osuđenice, vječno plove bez utočišta i
skloništa, ili crnim svojim krilima udaraju mračnim uzduhom bez
horizonta. A od vremena do vremena još nam se uvijek ukazivao
onaj nečujni, snježnobijeli, nepromjenljivi mlaz, kao da nas, izdižući
neprestano svoj lepršavi vrutak prema nebu, sveudilj mami i zove.
U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo
neprekidno s preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje
zapovijedi, bio do krajnosti mrk i uzdržljiv, i sve se rjeđe obraćao
svojim časnicima. U takvim opasnim časovima, pošto je sve ispod
palube i iznad nje bilo osigurano, nije nam preostajalo ništa drugo
nego dokono čekati da oluja mine. Tada bi i kapetan, kao i svi
članovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju koštanu nogu
203
Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. — Prev.
268
gurnuo u onu njenu bušotinu, držeći se jednom rukom čvrsto jedne
uzde, te bi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu
povremeni zapusi snijega i susnježice zaleđivali i lijepili trepavice.
Mornari, koje su opasni valovi što su se razbijali nad pramcem,
otjerali s toga mjesta, stajali uz rubnjak na srednjoj palubi; da bi se
bolje čuvao valova što su skakali, svaki se mornar opasao nekom
vrstom vjetrolovke ili burine, učvršćene na ogradi, i u njoj se kretao
kao u nekom širokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ili nikako, i
nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od voska,
dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanost
demonskih valova.
Ljudi su i noću ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom:
svejednako se šutke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab
stajaše ukočeno, prkoseći vihoru. A kad bi već malaksao i snage ga
izdavale, ni onda nije tražio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije
nikad mogao zaboraviti one slike koja mu se ukazala kad je jednom
u ponoći sišao u kajitu, da provjeri stanje barometra, te starca našao
gdje zatvorenih očiju uspravljen sjedi na svojoj o podnice
pričvršćenoj stolici, dok mu se kiša i napol otopljena susnježica
oluje, iz koje se čas prije bio povukao, cijedila sa šešira i kaputa koji
još nije skinuo. Pred njim na stolu ležala, još savijena, jedna od onih
karata morskih struja i putova o kojima je već bilo govora. U
njegovoj se grčevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo
bilo uspravno, glava je bila zabačena, te su mu zatvorene oči bile
upravljene u »pričalo«204 što se njihalo zakvačeno o gredu na stropu.
»Strašni starče!« pomisli Starbuck, i pritom ga podiđe neka
jeza, »čak i u snu, usred ove strašne oluje, pred očima ti
nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!«
Kompas na kabini zove se »pričalo«, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne
mora poći gore u kompasnu kućicu kod kormilara, može u svako doba uvjeriti o
smjeru kojim brod plovi. — Bilješka piščeva.
204
269
52. ALBATROS
Jugoistočno od Rta,205 daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a
oko njih vrio bogati »frin«206 za lovce na obične kitove, nejasno se s
pramca pomaljalo jedro »Albatrosa«. Kako se brod lagano
približavao, s moga visokog promatračkog mjesta na vrhu prednjeg
jarbola pružao mi se dobar vidik, i lijepo sam mogao gledati tu
pojavu, nešto izvanrednu za početnika u oceanskom kitolovu —
kitaricu na moru što je davno isplovila iz domaće luke.
Kao da su valovi bili čistači, taj je brod pobijelio poput kostura
nasukana morža. Bokovi mu bili išarani mrežotinama crvene hrđe,
dok mu svi krstaci207 i konopi bijahu nalik na granje pokriveno
injem. Razapeo je samo donja jedra. Strašan je bio pogled na ona tri
bradata stražara na tri jarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima
divljih zvijeri, tako im je odjeća bila izderana i iskrpana poslije četiri
godine krstarenja. Stojeći u obručima prikovanim uz jarbole, njihali
su se i klatili nad bezdanim morem. A kad je taj brod polagano
klizio pored naše krme, nas šestorica ljudi u zraku tako smo se jedni
drugima približili te smo gotovo mogli skočiti s jarbola jednog na
jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili su
gledajući nas blagim očima, ne izmijenivši ni riječi s našim
stražama, dok su odozdo s kasara dopirali do nas uobičajeni
pozdravi.
— O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?
No u času kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak
i htio prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i
pade u more, i kad je nato vjetar opet jače zapuhao, uzalud je
kapetan nastojao da mu čujemo glas. Međutim je njegov brod već
povećao razmak među nama. Dok su mornari na »Pequodu« nekako
šutke pokazali da su opazili tu nemilu zloguku zgodu, koja se
dogodila tek što se na drugom brodu spomenulo ime Bijelog kita,
Ahab je časkom oklijevao, gotovo se činilo da bi rado spustio čamac
i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemogućio vjetar što je
prijetio. No, iskoristivši povoljan smjer vjetra, dohvati svoje
Rt dobre nade. — Prev.
»Črida«, lovište riba. — Prev.
207
križ, sljemeni križ
205
206
270
doglasalo i, znajući po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da će
doskora stići kući, poče mu glasno dovikivati:
— O-oooj! Ovo je »Pequod« koji plovi oko svijeta! Recite
našima neka sva buduća pisma šalju na Pacifik! A ako za tri godine
još ne stignemo kući, recite im da ih adresiraju na...
U taj se čas spojiše vodene brazde obaju brodova, i odmah, po
svojoj čudnoj navadi, čitava pljataove nedužnih ribica, što su već
nekoliko dana spokojno plivale uz naš bok, prestrašeno srnuše
ustranu te se rasporediše od pramca do krme duž bokova stranog
broda. I premda je Ahab i prije za svojih dugih putovanja zacijelo
već često vidio nešto slično, ipak su mu, kao i svakome čovjeku s
nekom fiksnom idejom, i najbeznačajnije sitnice imale neko
značenje.
— Bježite od mene, je li? — procijedi Ahab kroza zube, zureći
u vodu.
Te riječi kanda nisu imale bogzna kakvo značenje, no u samom
njegovu glasu podrhtavaše duboka i beznadna tuga kakve taj
mahniti starac nikad prije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru,
koji je sve to vrijeme držao brod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te
mu zagrmje svojom starom lavovskom glasinom:
— Hvataj kormilo! Drž' kurs oko svijeta!
Oko svijeta! Istina, u tim riječima ima mnogo toga što budi
osjećaj gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo
kroz bezbrojne opasnosti i patnje, baš na isto mjesto odakle smo
zaplovili i gdje su oni koje smo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti,
bili čitavo vrijeme pred nama.
Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodeći prema
istoku, mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike,
čudesnije i ljepše od svih Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi naš
pohod bio pun obećanja. Ali u toj divljoj hajci za nedostižnim
tajnama o kojima sanjamo, ili mučno progoneći demonsku utvaru
što kad-tad lebdi u mašti svakog čovjeka — u lovu za tim sablastima
oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespuća, ili nas skršene
ostavljaju za sobom nasred puta.
271
53. »GAM«
(OBLAŽAJ)208
Prividni razlog s kojeg Ahab nije pošao na onu kitaricu o kojoj
smo govorili bijašeu tome što vjetar i more nagovještavahu oluju.
Ali da te bojazni i nije bilo, možda ni onda ne bi pošao na palubu
onog broda — sudeći po njegovu kasnijem držanju u sličnim
zgodama — ako bi doglasom dobio negativan odgovor na svoje
pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemu baš ništa nije bilo do toga da
razgovara, ma samo i pet minuta, s nekim nepoznatim kapetanom,
osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti što ih je tako grčevito i
predano tražio. No sve bi to možda ostalo nedovoljno ocijenjeno kad
vam ne bismo rekli nekoliko riječi o osobitim običajima i navikama
što vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, a
osobito na području istoga »frina« ili lovišta.
Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj državi
New York, ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te
se slučajno sretnu u takvoj negostoljubivoj pustoši, oni ni za živu
glavu ne bi propustili da se međusobno pozdrave, da se načas
zaustave, da izmijene novosti i da možda malo sjednu, da se odmore
u društvu. Zar nije onda još mnogo prirodnije da i sred pustopoljina
na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nađu negdje nakraj
svijeta, kod usamljenog Fanningova otoka,209 ili daleko negdje kod
Gilbertskog otočja,210 zar nije, rekoh, još mnogo prirodnije da takva
dva broda u takvim prilikama ne samo izmijene uobičajena
pozdravna dozivanja nego da se još više približe u prijateljskom i
drugarskom dodiru? A pogotovu bi to bilo prirodno kad su oba
broda iz iste luke, te se kapetani i časnici, a i mnogi od mornara,
među sobom poznaju i, razumljivo, imaju svašta pričati o svemu
dragom iz zavičaja.
Za brod koji već dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz
domovine, nosi možda neka pisma, a svakako će ljudima dati kakve
208
»Gam« — oblažaj, pohod, posjet, pohodnja, obilazak, skup, sastanak,
engleski: gam Vidi autorovo tumačenje te riječi u samom tekstu ovog poglavlja. —
Prev.
209
Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, južno od Havajskih otoka. — Prev.
210
Otoci na Pacifiku, između Australije i Havaja. — Prev.
272
novine koje su barem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz
njihove požutjele i pohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj
brod koji je doplovio iz domovine, primit će najnovije vijesti možda
baš s onog lovišta kamo se uputio, vijesti koje su za nj od najveće
važnosti. Sve bi to u neku ruku moglo vrijediti i za one kitarice koje
se susreću na samom području lova, a jednako su dugo odsutne iz
domaće luke. Jer možda je jedan od ta dva broda već primio poštu
od nekoga trećeg, sada već daleko odmaklog broda, i možda je koje
od tih pisama upućeno ljudima s broda s kojim se upravo susreo.
Osim toga, ljudi će izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo se
drugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreću ne samo s pravom
mornarskom srdačnošću, nego je među njima i ona osobita
povezanost koja nastaje iz njihova zajedničkog zvanja i zajedničkog
dijeljenja tegoba i opasnosti.
Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni različitost
zavičaja — dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na
primjer Američani i Englezi, premda, da kažemo po istini, do takvih
sastanaka dolazi prilično rijetko, jer je broj engleskih kitarica malen,
a kad se takva dva broda i sastanu, onda između dviju posada odviše
brzo zavlada neka sustezljivost, jer je Englez prilično šutljiv i
nepristupačan, dok Yankee ne voli takve osobine ni kod koga
drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski se kitolovci ponekad
isprsavaju, pokazuju neku tobožnju superiornost nad američkim
kitolovcima kao stanovnici zemlje-matice, te duge i mršave
Nantucketance, zbog njihovih neobičnih provincijalizama, smatraju
nekim pomorskim seljačinama. No teško je reći na čemu zapravo
zasnivaju engleski kitolovci tu svoju nadmoć, ako se uzme u obzir
da Yankee u jednom danu ubijaju ukupno više kitova nego svi
engleski kitolovci zajedno u deset godina. Čini se, međutim, da je to
mala, nedužna slabost engleskih kitolovaca, a Nantucketanac je i ne
uzima suviše k srcu, jer po svoj prilici zna da i sam ima sličnih
malih slabosti.
I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem
kitarke imaju najviše razloga da budu druževne — a takve i jesu.
Nasuprot tome, neki trgovački brodovi, kad se nađu nasred
Atlantika, vrlo će često proći jedan pored drugoga a da ne izmijene
čak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave, baš kao dva kicoša na
Broadwayu, uživajući možda da za sve to vrijeme, prenemažući se,
kritiziraju opremu jedan drugome. A što se tiče pripadnika ratne
273
mornarice, kad se sretnu na pučini, oni izmjenjuju cio niz glupih
naklona i ceremonijalnih pozdrava, sve dižući i spuštajući neke
znakove i zastavice, da u svemu tome ne osjećaš ni daška tople
iskrenosti i bratske ljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su
pak čudnovatoj hitnji da jedan od drugoga, tek što se ugledaju, bježe
ko ispred samog đavla. Kad se dva gusara slučajno sretnu na moru,
njihov će prvi zov biti: »Koliko glava?« — baš kao što kitolovci
dovikuju jedan drugom: »Koliko bačava?« A tek što im onaj drugi
brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje strane nalaze
paklenski lopovi, koji ne vole suviše dugo gledati lopovsku sličnost
jedni u drugih.
No, bacite samo pogled na dobre, poštene, skromne,
gostoljubive, druževne i iskrene drugarske kitarke! Što radi kitarka
kad na otvorenom moru susretne neki drugi kitolovački brod, ako je
vrijeme iole povoljno? Ona upriliči »gam«, oblažaj, nešto što je na
svim brodovima tako nepoznato te ni imena toga nisu nikad čuli, a
jesu li ga slučajno čuli, onda se samo posprdno smijuckaju i zbijaju
šale o »štrcalima« i »kuharima kitova tustila« i nižu kojekakve
slične uzrečice. Bilo bi teško odgovoriti na pitanje zašto sve posade
trgovačkih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratne mornarice, pa
i sami mornari trgovaca robljem— zašto svi oni preziru kitolovce.
Jer, u slučaju gusara, pravo da vam kažem, volio bih znati u čemu je
ta njihova naročita slava? Istina, ponekad se ta slava završava
neobično visoko — ali samo na vješalima. A kad čovjeka uzdignu
na taj način, nema taj nikakva temelja za svoje superiorno držanje.
Zaključujem stoga da gusar, hvališući se kako se visoko izdiže iznad
kitolovaca, nema za tu tvrdnju nikakve čvrste podloge.
Ali što je to »gam«? Čovjeku bi se ukočio kažiprst od samog
traženja, gore-dolje po stupcima rječnika, a da ipak ne nađe tu riječ.
Dr Johnson211 nije nikad dosegao toliku učenost; nema te riječi ni
arka Noaha Webstera.212 Pa ipak se kakvih petnaest tisuća
čistokrvnih Yankeeja već godine i godine neprestano služe tom
izražajnom riječju. Svakako bi bilo potrebno da se ta riječ definira i
uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga učeno definiram.
GAM (imenica): Drugarski susret dviju (ili više) lađa-kitarica,
Samuel Johnson (1709.-1784.), engleski književnik i leksikograf.— Prev.
Američki leksikograf i novinar (1758.-1843.); sastavio prvi američki veliki
rječnik, koji se, upotpunjen, i danas objavljuje. — Prev.
211
212
274
obično na području lovišta, kad poslije uobičajene izmjene pozdrava
članovi posade odlaze u čamcima jedni drugima u pohode, dok
kapetani obaju brodova za to vrijeme ostaju na jednom, a oba prva
časnika na drugom brodu.
Ima još neku sitnicu taj »gam« ili oblažaj koju ovdje treba
spomenuti. Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i
kitolov. Kad s gusarskoga ili ratnog broda, ili s lađe trgovaca bijelim
robljem, kapetan polazi nekamo u svom čamcu, uvijek sjedi na krmi
na udobnu, ponekad i pojastučenu sjedištu, a često i sam kormilari
lijepim, malim, upravo kitničarski izrađenim jarmom na kormilu,
jarmom što je ukrašen veselim vrpcama i trakama. No kitolovački
čamac nema nikakva sjedišta na krmi, niti sofu ili što slično, a uopće
nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi kapetane
kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore u
bolesničkim trokolicama. A što se tiče jarma, takva ženskasta
napravica nije dopuštena na kitolovačkom čamcu; i zato, budući da
tada cjelokupna posada jednog čamca mora napustiti brod, i jer se i
kormilar i harpunaš također nalaze među tim ljudima, onda tom
prigodom taj niži časnik i upravlja čamcem, a kapetan, nemajući
mjesta da sjedi, mora za čitave te vožnje stajati uspravno kao
usamljen bor. I često ćete primijetiti kako kapetan, koji osjeća da su
u njega uprte sve oči s oba broda, muku muči da se uspravno i
dostojanstveno održi na nogama. A to nije nimalo lako, jer mu za
leđima strši glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka u
slabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog časa treska ga u koljena.
On je sprijeda i straga tako pritiješnjen te se može micati samo
ustranu, držeći se čvrsto na raskoračenim nogama, no nagla
ljuljavica lako će ga prevaliti, jer duljina podnica nema i
odgovarajuću širinu. Načinite kut jedino od dva kraka, i nećete
uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oči čitava svijeta
uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskrečenih
nogu, da ga vide kako se ma čega rukom prihvaća da bi se držao na
nogama, te on, štoviše, u znak svoje savršene gipkosti i vlasti nad
samim sobom, drži uglavnom za čitavo to vrijeme ruke u džepovima
hlača, a kako su to obično dvije teške ručetine, možda mu ondje
služe kao utezi za održanje vlastite stabilnosti. Unatoč tome, bilo je
slučajeva, i to vrlo autentičnih, kad je i kapetan, u najopasnijim
trenucima, kad bi zapljusnuo velik val, zgrabio za kosu najbližeg
veslača i grčevito se za nju držao, ko sam đavo.
275
54. PRIČA S BRODA »TOWN-HO«
(kako je kazivana u »Zlatnoj krčmi«)
Vode oko Rta dobre nade uvelike su nalik na kakvo poznato
četverokrako raskršće na glavnoj cesti, gdje susrećete više putnika
nego na ma kojem drugom mjestu.
Malo vremena nakon susreta s »Albatrosom« susreli smo
»Town-Ho«213, također kitaricu koja se vraćala u domovinu. Posada
se sastojala gotovo od samih Polinežana. Za kratkog »oblažaja«
saznadosmo mnogo pouzdanih vijesti o Moby Dicku. U mnogih je
snažno poraslo zanimanje za Bijelog kita, pošto su čuli priču s broda
»Town-Ho«, koja kao da je na tajanstven način dovodila toga kita u
vezu s jednim takozvanim Božjim sudom što ponekad, kako vele,
snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraćena čudnim
pojedinostima, činila je, da tako kažemo, onu tajanstvenu stranu
tragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do
ušiju kapetana Ahaba i njegovih časnika, jer je tajnoviti dio te priče
ostao i samom kapetanu »Town-Hoa« zauvijek tajna. Za nju su
znala samo tri bijelca, tri združena mornara s toga broda, koji su se
zakleli da će šutjeti o tome, a jedan je od njih, kako se čini, ispričao
sve Tashtegu, zaklevši ga Bogom da čuva tajnu, ali je Tashtego
sljedeće noći u snu buncao i toliko odao, te kad se probudio, nije
mogao a da ne ispriča i ostalo. Na mornare s »Pequoda«, koji su
saznali za tu priču, ta je tajna snažno djelovala, te su bili prožeti tako
neobičnom obzirnošću da su šutjeli kao grob, pa tajna nije nikad
doprla dalje od »Pequodova« glavnog jarbola. Uplećući tu mračnu
nit priče u njeno mjesto u priči kazivanoj na samom brodu, čitavu
ovu jezivu zgodu predajem evo na trajan spomen.
Dopustite mi taj hir da vam je ispričam baš onako kako sam je
nekoć kazivao u Limi nekim svojim dokonim španjolskim
prijateljima, uoči ne znam više kojeg sveca, pušeći na verandi
»Zlatne krčme«, verandi opločenoj zlatnim pločicama. Među onom
viteškom gospodom nalazili se i mladi Don Pedro i Don Sebastian, s
Tako je glasio starinski zov straža s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se
povikom služe ribari još i danas u lovu na goleme kornjače s otoka Galapagos. —
Bilješka piščeva.
213
276
kojima sam vezao prisnije prijateljstvo, pa otale i njihova prigodna
zapitkivanja, na koja sam morao odmah odgovarati. Evo priče.
*
Neke dvije godine prije nego što sam doznao za događaje o
kojima vam želim pričati, gospodo, kitarica »Town-Ho« iz
Nantucketa krstarila je po ovome vašem Pacifiku, i to udaljena
svega nekoliko dana jedrenja prema zapadu od strehe ove valjane
»Zlatne krčme«. Brod se nalazio nešto sjevernije od ekvatora.
Jednog jutra, kad su ljudi, kao obično, prionuli uz brodsku sisaljku,
opaziše da je u santini214 više vode nego inače, te pomisliše,
gospodo, da je riba sabljarka probušila brod. No kako je kapetan s
nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj
širini čeka neka osobita sreća, on upravo stoga nije nikako htio
napustiti ono područje. Bušotina im se nije pričinjala opasnom, a
nisu je mogli ni pronaći, iako su je tražili po čitavu korabu što su
dublje mogli i koliko im je uzburkano more dopuštalo. Brod je
nastavio krstarenje, dok su mornari radili na sisaljkama, dugo i
nepromišljeno prekidajući posao. No nisu bili dobre sreće, i poslije
nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena nego se i znatno
proširila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedra
zaplovio put najbliže luke, između otoka, kako bi ondje podigao i
popravio brod.
Iako je pred njima bio prilično dalek put, kapetan se nije bojao
— bude li imao samo malo sreće — da bi mu brod na putu mogao
potonuti, jer su sisaljke bile vrlo dobre, a ljudi su se izmjenjivali
redom, te je njih trideset i šest lako moglo održati brod nad vodom,
sve ako bi se bušotina i udvostručila. I zaista, kako je gotovo za
čitava puta puhao povoljan vjetar, »Town-Ho« bi bez sumnje sretno
bio doplovio u luku bez i najmanjega daljeg kvara i nepogode, da se
časnik Radney iz Vineyarda nije ponio onako surovo i drsko, te
izazvao osvetničku mržnju jezernjaka Steelkilta iz Buffala, čovjeka
nagla i plahovita.
— »Jezernjak! Buffalo!« Ta molim vas, što je to »jezernjak« i
gdje je Buffalo? — upita Don Sebastian, pridižući se u svojoj
visaljki od rogožine.
214
Najniži dio trupa, gdje ostaje voda koju brod propušta. — Prev.
277
— Na istočnoj obali našeg jezera Erie,215 Don Sebastiane, ali,
molim vas, strpite se, pa ćete odmah sve saznati.
Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s križnim
jedrima i na brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao
ma koji od vaših što iz drevne luke Callao 216 plove u daleku
Manilu,217 taj jezernjak plovio po onom sa svih strana kopnom
zakrčenom srcu naše Amerike, te se razvijao u atmosferi i pod
dojmovima onih gusarskih priča koje su tako usko povezane sa
životom velikog oceana. Jer ta naša međusobno povezana velika
slatkovodna mora — Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan —
po svojoj su veličini nalik na male oceane, odlikujući se
najuzvišenijim značajkama oceana, duž svojih obala — raznolikošću
klime i svojih ljudi. U tim se jezerima nalaze čitavi arhipelazi
romantičnih otoka, baš kao što je to u polinezijskim vodama. Na
njihovim obalama obitavaju dvije velike protivničke nacije, baš kao
što je to i na Atlantiku. Ona tvore duge pomorske prilaze za naše
mnogobrojne kopnene kolonije koje su došle s Istoka, što se protežu
uzduž njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njih prijekim okom
mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordog Mackinawa. 218
Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjedničkih brodova, a na
njihova se žala ponekad spuštala divlja indijanska plemena, i crveno
obojena lica izvirkivala su iz krznenih wigwama. Na milje daleko
protežu se uzduž njihovih obala drevne neoskvrnute prašume gdje se
u dugom nizu izdižu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva
iz gotskih rodovnika. Iste te šume nastavaju grabežljive zvijeri poput
afričkih, ali i svilodlake životinje koje daju krzna za odjeću tatarskih
vladara. U tim se jezerima odrazuju opločene metropole Buffalo 219 i
Cleveland220 isto tako kao i sela Vinnebagâ.221 Na njima na sva jedra
plove natovareni trgovački brodovi i naoružane krstarice, vidiš
ondje parobrod i drvene kanue. Po njihovim vodama šibaju oluje što
kidaju jarbole isto tako strašno kao i po slanim morima. Znaju ta
215
Jedno od pet velikih jezera između SAD-a i Kanade. Iz tog jezera ruši se u
jezero Ontario slap Niagare. — Prev.
216
Glavna luka Perúa, 14 km udaljena od Lime. — Prev.
217
Luka i glavni grad na Filipinima. — Prev.
218
Utvrda na tjesnacu između jezera Huron i Michigan. — Prev.
219
Grad na obali jezera Erie. — Prev.
220
Grad u Ohiju. — Prev.
221
Ime jednoga sjeveroameričkog indijanskog plemena. — Prev.
278
jezera što su brodolomi, i u nedogled kopna, premda usred
kontinenta, potopila su mnogi noćni brod s čitavom njegovom
vapijućom posadom. I tako, gospodo, iako čovjek s kopna, Steelkilt
je bio rođen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustrašiv kao i
bilo koji drugi. Što se pak tiče Radneyja, premda se možda u
mladosti valjao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim
morem, i premda je u daljem toku svog života plovio po našem
nesmiljenom Atlantiku i vašem nedokučivom Pacifiku, ipak je bio
gotovo isto tako osvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i
svaki mornar gorštak što je istom došao iz onih krajeva gdje se
poteže bodež Bowie222 s drškom od jelenje rožine. Ipak je taj
Nantucketanac bio u neku ruku i dobroćudan. A mornar-jezernjak,
onaj Steelkilt, premda đavolske naravi, mogao se ipak umekšati
nepokolebljivom čvrstinom što je donekle ublažena običnom
pristojnošću i čovječnim postupkom na koji ima pravo i posljednji
rob. Uz takav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i
poslušan. Bilo kako mu drago, dotad se barem tako vladao. No
sudbina htjede te se Radney pomamio, a Steelkilt.... No čut ćete,
gospodo, što je dalje bilo.
Dan-dva pošto je »Town-Ho« zakrenuo pramcem prema onoj
luci na otoku, činilo se da se ona raspuklina opet povećala, no samo
toliko da je trebalo svaki dan sat više raditi na sisaljkama. Treba,
naime, znati da neki kapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke
kad plove mirnim i pitomim oceanom kakav je, na primjer, naš
Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenoj noći po svoj prilici moglo
dogoditi da časnik koji bi slučajno zanemario tu svoju dužnost,
nikad više ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajedno sa svim
svojim mornarima blago sišao na dno. Nije ni u samotnim i divljim
vodama, daleko na zapadu od vaših obala, gospodo, uvijek
uobičajeno da brodovi puštaju da im sisaljke klepeću u punom
zboru, čak i za dugih putovanja, samo ako je u blizini barem donekle
pristupačna obala, ili se pruža bilo kakva druga razumna mogućnost
utočišta. I samo kad se neki nabušeni brod nađe na širinama gdje
kopnu nema ni traga, tek onda se kapetan počne pomalo
uznemirivati.
Baš tako nekako bilo je i s brodom »Town-Ho«, jer kad su
otkrili da voda sve jače prodire u brod, onda je doista više članova
222
Bodežu sličan nož, nazvan po američkom pioniru Bowieu.— Prev.
279
posade počelo pokazivati znakove uznemirenosti, a osobito božman
Radney. Izdade on nalog da se razapnu sve sljemenjače i vršnjače i
da se sve jedrilje praća podvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao
razabrati, niti je bio kukavica ni plašljivac, niti je zbog sebe bio
naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni: bio je isto takav kao bilo
koje nepromišljeno i neustrašivo stvorenje s kopna ili s mora kakvo,
gospodo, možete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stali zapažati tu
zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da je to
samo stoga što je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te večeri
sisaljkom crpli vodu, uvelike se oni šalili, a sve na njegov račun,
stojeći neprestano u vodi što im je brbotala oko nogu — čista i
bistra, gospodo, kao ona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda
rasklokotala po palubi i u jednoličnim mlazovima otjecala kroz
lakomice.223
Kako vam je svima dobro znano, često se na tom našem
konvencionalnom svijetu — bilo na moru ili na kopnu — događa da
osoba kojoj je dano da zapovijeda nad svojim bližnjima, čim osjeti
da joj se netko suprotstavlja svojom prirođenom muževnošću i
očiglednom superiornošću, odmah prema tome čovjeku osjeti neku
nesavladivu odbojnost i ogorčenost, te će ga, čim joj se pruži i
najmanja prilika, uniziti, porušiti kulu njegove gordosti i satrti je u
prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao,
svakako je Steelkilt bio snažna i plemenita zvjerka, s glavom kao u
drevnog Rimljanina, sav obrastao gustom zlaćanom bradom koja je
bila nalik na kićenu abájliju224 s usfrktalog dorata vašega posljednjeg
potkralja. U njega je bila mudra glavica, gospodo, junačko srce i
divna duša, te bi taj Steelkilt zacijelo bio postao Karlo Veliki da se
kojim slučajem rodio kao sin oca Karla Velikoga. A Radney, časnik,
bio je ružan kao mazga, ali isto onako tvrd, uporan i pakostan. Nije
trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.
Videći kako se časnik približuje mjestu gdje se on, zajedno s
ostalim mornarima, upinjao iz petnih žila oko sisaljke, jezernjak se
pretvarao kao da ga i ne primjećuje, te je bez imalo straha nastavio
veselo peckati.
— Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina!
Čašu amo, pa da kušamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da
223
224
Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. — Prev.
Konjski pokrovac po sedlu. — Prev.
280
napunimo boce! Nego znate što ću vam reći: ta će vodica progutati
sav novac prijana Rada, te bi za nj bilo najbolje da odvali
komadešku od toga našeg búška,225 da otkine svoj dio broda i da ga
odvuče kući. Evo što je posrijedi, drugovi: onaj je golemi jaglun,
ribak-sabljan, tek započeo posao, pa se sad vratio s čitavom
družinom turpijaša i pilara,226 i tko zna još sa koliko drugih, i sad sva
bratija uze složno bušit, rašpat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se
čini da izvode neke važne popravke. Da sad naiđe prijan Rad, rekao
bih mu da časkom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Uništit
će mu svu imovinu, velim vam! No on je prostodušna ljudina i velik
ljepotan! A kažu, momci, da je sav svoj ostali imetak uložio u
ogledala! E, da mi je znati bi li jednom đavlu poput mene dao model
svoje nosine!
— Obnevidjeli dabogda! Zašto ne crpite vodu? — zagrmio je
Radney, a sve pretvarajući se kao da nije čuo što su mornari
govorili. — Na posao, i ne dangubite!
— Evo, evo, gosparu, već radimo! — javi se Steelkilt, veselo
poput cvrčka. — Uprite, drugovi, samo živo!
I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset šmrkova.
Ljudi baciše šešire, i ubrzo se razliježe hripanje i pištanje što se čuje
kad se ljudska tjelesa napinju u najvećem naporu.
Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od
sisaljke, sav usopljen, sjede na vitlo, užagrena lica, zakrvavljenih
očiju, brišući s lica krupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to
bijes spopao Radneya da se kavži s čovjekom koji je tjelesno bio
tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se. Ushodavši se gordo po palubi,
časnik mu zapovjedi da pomete podnice, te da ispolcem227 izgrne i
ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje našli zato što je
jednome prasetu bilo dopušteno da se slobodno šeta po palubi.
A valja vam, gospodo, znati da se čišćenje brodske palube na
moru smatra važnim kućnim poslom, koji se obavlja svake večeri,
izuzevši u one dane kad bjesni oluja. Zna se za mnogo slučajeva
takva čišćenja još i u posljednjim trenucima, kad je brod već tonuo.
Takvi strogi običaji, gospodo, vladaju na brodovima, i tolika je
prirođena ljubav mornara prema čistoći, te se mnogi zacijelo ne bi
Búšak, crvotočan orah ili lješnik. — Prev.
Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima
dug plosnat nastavak s oštrim zubima poput dvostrano nazubljene pile. — Prev.
227
Ispolac, lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz čamca.— Prev.
225
226
281
htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to je metlanje oduvijek
bio posao brodskih »malih«, ako ih je među posadom bilo. Osim
toga, jači ljudi na brodu »Town-Ho« bili su razdijeljeni na smjene,
da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjačih među
njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih
četa, te je prema tome morao biti oprošten od svakoga prostog,
nemornarskog posla, kao što ni njegovi drugovi nisu morali
obavljati takve radove. Osobito ističem sve te okolnosti da bi vam
bilo jasno što je i kako je bilo među njima dvojicom.
A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni nečist
s palube morala je Steelkilta pecnuti kao žalac, i bila je isto tako
teška uvreda kao da mu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom
koji se kao mornar ukrcao na kitaricu, bit će to posve jasno, a
Steelkilt je sve to, kao i štošta drugo, vrlo dobro znao kad mu je
časnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostao nepomičan na
mjestu, gledajući netremice u časnikove pakosne oči, ćutio je kako
se u njemu gomila barut, a plamen stijenjka paluca sve bliže i
opasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve više
obuzimala ona čudna strpljivost i bezvoljnost što nikada neće da još
jače rasplamtjeti jar u čovjeka ionako već bijesna. Takva nevoljkost,
ukoliko se uopće javlja, javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, čak
i onda kad ih kinje, i ta je neobična ustrpljivost, to bezimeno
priviđenje, ovladalo Steelkiltom.
Zato svojim običnim glasom, tek ponešto malaksalim zbog
časovitog umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti
palubu, pa je i neće pomesti. A zatim, i ne spomenuvši nečist koju je
ispolcem valjalo ukloniti, on pokaza na tri mladića koji su obično
radili taj posao, te nisu bili određeni za rad kod sisaljke, a cijelog
dana nisu gotovo ništa radili, ili su radili vrlo malo. No Radney nato
samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo i zapovjedno ponovi
svoje naređenje, te se s bačvarskim batom u uzdignutoj ruci, što ga
je bio dohvatio s obližnjeg bureta, poče primicati jezernjaku, koji je
sveudilj sjedio na svome mjestu.
Onako ugrijan i uzbuđen od naporna rada na crpaljkama, uza
svu svoju prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je
s mukom mogao otrpjeti i podnijeti božmanov postupak, no ipak,
zatomljujući bijes što je u njemu uzavreo, ostade uporno na svome
sjedištu sve dok mu razjareni Radney nije počeo zamahivati batom
tik pred nosom, bijesno se izdirući na nj da smjesta izvrši njegovu
282
zapovijed.
Steelkilt se diže te, polagano obilazeći oko vitla, dok ga je
božman slijedio ustopu i prijeteći vitlao svojim batom, odlučno
ponovi da neće izvršiti naređenje. No videći gdje njegova strpljivost
nema nikakva uspjeha, strašnom i neizrecivom prijetnjom svoje
zgrčene pesnice pokuša opomenuti razbješnjela čovjeka, ali ni to
nije ništa koristilo. I tako njih dvojica u krugu obiđoše polako oko
vitla, te jezernjak najposlije odluči da više ne uzmiče, svjestan da je
njegovu strpljenju došao kraj; zastade kod tambuća te će svome
starješini:
— Gosparu Radney, neću vas poslušati. Maknite bat, ili se
čuvajte!
No časnik, koji je već unaprijed bio osuđen na propast, prikuči
se još bliže jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu teškim
batom svega palac od jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak
najpogrdnijih psovki. Ne ustuknuvši ni za dlaku, Steelkilt uperi
pogled kao nesmiljen bodež u njegove oči, stežući grčevito pest
svoje desnice, koju je još uvijek skrivao iza leđa, te reče svome
progonitelju da će ga na mjestu ubiti ako ga batom samo okrzne po
obrazu. No bogovi su, gospodo, već unaprijed osudili onog
mahnitaša na smrt. Bat taknu obraz, a časniku se istog časa čeljust
već zarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega
mlaznu ko iz kita.
Prije no što je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt
snažno potrese jednu od zapona228 što su se gore visoko vezivale za
jarbole, na kojima su dva njegova druga Kanalca bili od straže.
— »Kanalci!« — uskliknu Don Pedro. — U naše je luke
doplovilo već mnogo kitarica, ali još nikad ne čusmo za te vaše
Kanalce. Oprostite, ali recite nam prvo tko su i što su ti Kanalci?
— Kanalci, Don Pedro, to su vam lađari koji brodare po našem
velikom kanalu Erie. Za nj ste valjda čuli?
— Nisam, señor. U ovim našim stranama, u ovoj pospanoj i
toploj zemlji lijenosti i tradicije, malo se zna o vašem junačkom
Sjeveru.
— Uistinu? No onda, natočite mi još jednu čašu, Don Pedro.
228
Zapone, odeblji katranirani konopi što služe za učvršćivanje jarbola, a
protežu se od jarbola do palube. — Prev.
283
Vaša je chicha229 izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priču, reći ću
vam tko su i što su naši Kanalci, jer će takvo izvješće još bolje
osvijetliti moju priču.
— Njihov život prolazi kanalom dugim tristo i šezdeset milja230,
gospodo, duž čitave države New York, kroz mnoge i gusto naseljene
gradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane
močvare i kroz bogata, obrađena polja, čuvena sa svoje
besprimjerne plodnosti, duz biljarskih dvorana i zabavišta, kroz
tajanstvenost šuma i planina, ispod rimskih lukova nad indijanskim
rijekama, kroza sunčane i sjenovite predjele, pored sretnih ili
slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordih krajeva kojima protječe
divni Mohawk,231 a napose uzduž mnogih kao snijeg bijelih crkvica,
kojima su krovišta na tornjevima gotovo nalik na miljokaze! Kroza
sve to prolazi neprekidna bujica života venecijanski izopačena, često
ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti, 232 gospodo: tu se diže
cika i vika pogana, svuda ih možete naći, pred vratima, pod
otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao što je zapaženo da se,
po nekoj čudnoj slučajnosti, gradski lupeži uvijek nastanjuju oko
sudnice, tako isto, gospodo, baš na najsvetijim mjestima nalazimo
najviše grešnika.
— Ne prolazi li tamo redovnik? — upita Don Pedro, šaljivo
hineći zabrinutost i gledajući niz plazu,233 punu svijeta.
— Naš je prijatelj sa sjevera sretan što inkvizicija gospe
Izabele234 u Limi već izumire — nasmija se Don Sebastian. —
Nastavite, señor!
— Samo časak! Oprostite! — uskliknu jedan iz družine. — U
ime svih nas stanovnika Lime želim vam, gospodine mornaru, samo
kazati kako nije izmaklo našoj pažnji da ste, govoreći o
izopačenosti, bili tako obzirni te ste se u svojoj usporedbi poslužili
dalekom Venecijom, a ne našim gradom Limom. O, nije potrebno
229
Chicha (čiča), alkoholno piće što se u Južnoj Americi dobiva fermentacijom
kukuruza u zašećerenoj vodi. — Prev.
230
Otprilike 586 km. — Prev.
231
Rijeka u državi New York, s prekrasnim vodopadima; utječe u Hudson. —
Prev.
232
Ashanti (Ašanti), nekadanja britanska kolonija u Zapadnoj Africi, dio Zlatne
Obale. — Prev.
233
plaza, španjolski: trg. — Prev.
234
Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), žena Ferdinanda Aragonskog,
ujedinila Španjolsku, omogućila Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. — Prev.
284
da se klanjate i da ste tobože iznenađeni. Ta i vama je zacijelo
poznata uzrečica uzduž čitave ove obale: »Izopačen kao Lima!« —
uzrečica koja je u skladu s vašim primjedbama: ima više crkava
nego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve
»izopačeno kao Lima«. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u
svetom gradu blaženog evanđeliste svetog Marka! Očisti ga, sveti
Dominiče! Amo čašu! Hvala! Napunih je razom, a sad nastavite
svoju priču!
Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi
predstavljao sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao
i opak. Kao što je Marko Antonije235 provodio dane i dane u čamcu i
plovio duž zelenih i cvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na
palubi i na očigled sviju ljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih
obraza i meškolji se lijeno na Božjem suncu. Ali tek što stupi na
obalu, sva se njegova ženstvena mekušnost raspline. Njegov ponosni
lupeški izgled i široki klopavi šešir, nakićen šarenim vrpcama,
nagovješćuju njegovu visoku vrijednost. On je strah i trepet
nasmiješenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojim brodom, a
ni u gradovima nisu poželjni njegovo garavo lice i njegova drska
razmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan
od tih Kanalaca učinio mi je veliku uslugu — neka mu je velika
hvala, nikad mu to neću zaboraviti! U čovjeka nasilna često će se
naći poneka osobina zbog koje mu se sve ostalo prašta: isto će tako
često nevoljniku koji je zapao u škripac, bratski pružiti svoju snažnu
desnicu kao što će i opljačkati kakva gavana. Ukratko, gospodo,
divljinu toga kanalskog života razabrat ćete vrlo zorno po tome što
se u našem oporom i teškom kitolovačkom zvanju često zaposluju
ljudi koji su tamo završili školu, te što kapetani-kitolovci ni prema
kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemaju
tako malo povjerenja kao prema njima, izuzevši možda sidneyske
pomorce. A to je čudnije što za tisuće naših seoskih dječaka i
mladića koji su rođeni na obalama Velikog kanala, to pokusno,
ondje provedeno vrijeme jest jedino prijelazno stanje između dvije
mogućnosti: ili da mirno čekaju žetvu na kakvu kršćanskome žitnom
polju, ili da vratolomno zaplove divljim vodama.
Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov rođak i pomagač u
građanskom ratu, zaljubio se u egipatsku kraljicu Kleopatru, nakon poraza kod
Aktiona počinio samoubojstvo. — Prev.
235
285
— Razumijem, razumijem! — vatreno će Don Pedro,
prolijevajući kapljice chiche po svome srebrnastom opršnjaku. —
Čovjek ne mora putovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da
su ljudi na vašem trijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali
pričajte nam dalje!
Prekinuo sam svoju priču na onome mjestu kad je jezernjak
potresao jednom od zapona. Tek što je to učinio, već ga okružiše tri
mlađa časnika i četiri harpunaša, te ga srušiše na palubu. No,
kliznuvši niz zapone poput pogubnih kometa, Kanalci sunuše usred
graje, nastojeći da svog zemljaka odvuku prema kaštelu. Pritom im
pomagahu i ostali mornari, te se razvi sveopći metež, dok je valjani
kapetan, držeći se podalje od svake opasnosti, s ostvama u ruci,
poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim časnicima da samo čvrsto
poduhvate toga mahnitog lupeža, te da ga dotjeraju na kasar. Ovdaonda zalijetao se uz rub gužve pa, gađajući svojim ostvama u
sredinu, pokušavao ubosti predmet svoje srdžbe. No sa Steelkiltom i
njegovim razbijačima nije nitko mogao izići nakraj: njima uspije da
se popnu na kasar, gdje su brže-bolje okrenuli tri-četiri velike bačve
u smjeru motovila, i tu su se ti Parižani mora236 zabarikadirali.
— Iziđite odatle, vi gusari! — zagrmje kapetan prijeteći im
dvama pištoljama koje mu je kamarot donio iz kabine. — Iziđite,
ubojice!
Steelkilt skoči na barikadu te se prošeta tamo-amo, uporno i
zadrto prkoseći pištoljima, ali jasno objavljujući kapetanu da će se,
ako ga kapetan ustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojeći se u
duši da bi se to i te kako moglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali
ipak zapovjednim glasom pozva pobunjenike da se smjesta vrate na
dužnost.
— Hoćete li nam obećati da nas nećete ni taknuti ako se
vratimo? — upita ga kolovođa.
— Smjesta da ste se vratili na dužnost! Smjesta! Ništa ja ne
obećavam, smjesta na posao! Zar hoćete da nam brod potone kad u
tako opasnim časovima bježite od posla? Na posao! — i ponovno
diže jedan pištolj.
— Da brod potone? — vikne Steelkilt. — Da, da, neka potone!
Nijedan od nas neće ni rukom maknuti ako nam ne obećate da nas
236
Aluzija na Parižane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama. —
Prev.
286
nećete ni šibnuti! Što velite na to, mornari? — obrati se zatim
svojim drugovima. Kao odgovor odjeknu divlje klicanje.
Jezernjak je sada čuvao stražu na barikadi, ne puštajući ni na
čas kapetana iz vida, a ovda-onda izvikujući sažete rečenice, nalik
na ove: »Nije naša krivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka
skloni bat! Ono je bio posao maloga, a ne moj! Trebalo je da me
otprije bolje poznaje! Rekoh mu da ne draži bika! Sve mi se čini da
sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisu li sjecalice tu pod
provom? Nego dajte samo ostve amo, drugovi! Gospoda mi,
kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu riječ! Što ste se toliko
zainatili? Zaboravite što je bilo, i mi ćemo svi na posao! Postupajte s
nama pristojno, i mi smo vaši. Ali se ne damo bičevati!«
— Vratite se na posao! Ništa ne obećavam! Smjesta na posao,
velim vam!
— Pazite! — usklikne jezernjak dižući ruku prema njemu.—
Ima nas ovdje više, a među njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo
putovanje, je li tako? A kako i sami znate, kapetane, mi možemo
slobodno tražiti da nas iskrcate čim samo oborimo sidro, i zato ne
želimo nikakve kavge, jer to nam ne ide u račun. Mi smo za red i
mir, ali se ne damo bičevati.
— Na posao! — zagrmje kapetan.
Steelkilt časkom pogleda oko sebe, pa će ovako:
— Reći ću vam, kapetane, što je i kako je. Umjesto da vas
ubijemo i dođemo na vješala zbog takva dronjava nitkova, mi evo
nećemo ni dirnuti u vas ukoliko vi ne udarite na nas. No sve dok ne
kažete riječ da nas nećete bičevati, mi nećemo ni prstom maknuti,
nećemo na posao!
— Dolje pod pramac, onda, marš dolje pod pramac, i tamo ću
vas držati dok vam ne dojadi! Dolje!
— Da idemo? — zavikne kolovođa svojim ljudima. Većina ih
je bila protiv toga, no najposlije, pokoravajući se Steelkiltu, siđoše
ispred njega u svoju mračnu jazbinu i nestadoše ondje mumljajući
poput medvjeda u pećini.
A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice,
kapetan i njegovi ljudi skočiše na barikade, te odmah zalupiše
poklopnim vratima. Stadoše na njih te počeše glasno dozivati
kamerijera da im donese teški lokot od tambuća. Zadignuvši malo
pokrov, kapetan prosikta nešto kroz otvor, opet ga spusti i škljocnu
bravom nad pobunjenicima, kojih je bilo desetak, ostavljajući na
287
palubi dvadesetak ili nešto više ljudi koji su se dosad držali po
strani.
Svu noć su svi časnici bili na straži, i na kaštelu i na kasaru, a
napose oko tambuća i špiraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi
buntovnici mogli prevaliti pregradu, 237 te kroz špiraj izmiliti na
palubu. No mračni noćni sati protekoše mirno, a mornari su sveudilj
teško rabotali, crpeći vodu, te je na mahove lupa odjekivala cijelim
brodom u mračnoj noći.
Kad je svanulo, kapetan pođe na pramac i lupne o palubu, te
pozove zatvorenike da se.vrate na posao. No oni odbiše uz dernjavu.
Spustiše im tada vodu i dobaciše nekoliko pregršti dvopeka. Nato
kapetan ponovno škljocnu ključem, stavi ga u džep i vrati se na
kasar. Tako se to ponavljalo dvaput na dan tijekom tri dana, no
četvrtog jutra, kad je odjeknuo uobičajeni poziv, začu se prvo neko
prigušeno komešanje i prepiranje, i iznenada četiri čovjeka skočiše
van, izjavljujući da su spremni vratiti se na posao. Zagušljiv,
smradan zrak, gladovanje, a k tome možda još i strah od konačne
kazne prisiliše ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabren time,
kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobaci
strašnim izrazom neka zaveže gubicu i neka se tornja onamo kamo i
spada. Petog se jutra još trojica pobunjenika iskobeljaše iz očajnih
ruku koje su ih silom nastojale zadržati, te skočiše na palubu. Ostade
ih samo još trojica.
— Neće li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao? —
bezdušno se naruga kapetan.
— Samo vi nas opet zaključajte! — doviknu Steelkilt.
— Svakako, svakako! — odvrati kapetan, i ključ ponovno
škljocnu.
I tako se dogodilo gospodo, da je, razjaren otpadništvom
sedmorice svojih donedavnih drugova, ogorčen podrugljivim
glasom koji ga je čas prije pozivao na predaju, i napol izludio od
duga tamnovanja u mračnoj čamotinji u kojoj samo što nije
presvisnuo od ljuta očaja, tada se dogodilo da je Steelkilt predložio
dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se činilo, mislili navlas
kao i on, da za idućeg poziva na predaju provale iz svoje jazbine, te
oboružani svojih ubojnim nožinama, dugim, svinutim teškim
sjecalicama sa dva drška, jurnu glavom bez obzira od pramca do
237
Nutrina broda razdijeljena pregradama u više prostorija. — Prev.
288
krme, da tako u đavolskoj najezdi i bezizlaznu očaju pokušaju
zagospodariti brodom, ako bi to bilo moguće. Sam će to učiniti, reče
im on, bez obzira na to hoće li ga oni slijediti ili ne. To je posljednja
noć koju će provesti u tome brlogu. No ona dvojica nisu se ni
najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako su na sve spremni, pa i
na najmahnitiji pothvat — riječju, baš na sve, osim na predaju.
Svaki je od njih čak htio biti prvi na palubi kad kucne čas da provale
i jurnu naprijed. No, tome se njihov vođa s istom žestinom opirao,
tražeći to prvenstvo za sebe, i to tim više što ona dvojica nikako da
jedan drugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi
u jurišu, jer se ljestvama samo pojedinačno moglo uspinjati. I tada
se, gospodo, zbila ona bijedna prijevara te dvojice poganih
izdajnika.
Čuvši za bjesomučnu namjeru svoga vođe, obojica njih kao da
su se svaki za se odjednom odlučili na tu gadnu izdaju, naime — da
kao prvi provali van, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od
one desetorice, predao, i tako stekao ma i najmanje pravo na milost.
No kad im je Steelkilt obznanio svoju neoborivu odluku da ih
predvodi i u tom posljednjem ludom pothvatu, oni na neki način,
kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajedničkog im lupeštva,
udružiše svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kad njihova
vođu svlada san, oni u tri kratke rečenice otkriše jedan drugome
svoju dušu, konopima svezaše spavača i konopom mu začepiše usta,
te o ponoći udariše u viku da dozovu kapetana.
Misleći da je posrijedi ubojstvo i već mirišući krv u noćnoj
tami, on sa svojim naoružanim časnicima i harpunarima pojuri na
kaštel. Za nekoliko minuta otvoriše otvor, te ona dva izdajnička
ortaka stadoše potezati van svoga vođu, koji se, vezanih ruku i nogu,
svejednako bacao i otimao, dok obojica uzeše u isti mah isticati
svoje zasluge što su svladali čovjeka koji je bio čvrsto naumio da
ubija. No sve njih povezaše i odvukoše na palubu kao zaklanu
marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povješaše o pripone
krmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.
— Prokleti bili! — vikao je kapetan i bijesno pred njima
koračao gore-dolje. — Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!
Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivši one
koji se bijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u
zavjeri, reče prvima kako mu je bila namjera da ih sve izbičuje. I
trebalo bi tako, poslije svega, i morao bi tako, jer to zahtijeva
289
pravda, no zasad, budući da su se navrijeme predali, pustit će ih da
prođu samo s ukorom, te im ga i podijeli, onako po narodnu.
— A što se vas tiče, crkotine razbojničke — obrati se onoj
trojici povješanih na snasti — vas sam nakanio rasjeckati i umijesim
za kazan!
I dohvativši konop, poče onu dvojicu izdajica svom snagom
mazati po leđima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja,
a glave im beživotno klonule ustranu, onako kao što na slikama
prikazuju onu dvojicu razbojnika na križu.
— Zglob mi se na ruci uganuo od mlaćenja! — uskliknu
najposlije — ali je još preostalo za tebe, kočoperni pjetliću, koji se
nisi htio predati! Odčepite mu usta, pa da čujemo što ima reći u
svoju obranu!
Obnemoglom buntovniku načas zadrhtaše zgrčene čeljusti, a
onda, mučno okrećući glavu, zausti siktavim glasom:
— Evo što imam reći, i dobro to upamtite: ako me budete
bičevali, ubit ću vas!
— Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! — i kapetan
zamahne konopom da ga udari.
— Bolje vam je, nemojte! — prosikta jezernjak.
— Ali kad moram! — i konop ponovno uzmahnu unatrag, da
udari.
Steelkilt tad psiknu nešto što nitko nije mogao čuti doli
kapetan, i ovaj se, na najveće čudo svih mornara, trže te ustuknu,
zatim dva-tri puta žurno prođe palubom, a onda odjednom odbaci
konop i reče:
— Neću, pustite ga! Odvežite ga! Čujete li?
No u času kad mlađi časnici potrčaše da izvrše tu zapovijed,
neki čovjek, blijed i zamotane glave, priđe te ih zadrža. Bijaše to
Radney, prvi časnik. Otkad je dobio onaj udarac, ležao je na svom
ležaju, no jutros, čuvši buku i graju na palubi, iskobeljao se sa svog
ležišta, te je sve do tog časa promatrao čitav prizor. Usta su mu bila
tako izranjena te je jedva mogao govoriti, no smumlja nešto kako je
on i nakan i kadar izvršiti to čega se kapetan boji. I u tim riječima
pograbi konop te se primače svome sputanom neprijatelju.
— Kukavice! — zasikta jezernjak.
— Jesam, ali primi ovo od mene!
No baš kad ga je časnik htio udariti, buntovnik psiknu, i
uzdignuta se ruka ukoči. Časak oklijevaše, a zatim, ne krzmajući
290
više nimalo, učini kako je i rekao, usprkos Steelkiltovoj prijetnji, ma
što ona značila. Zatim su svoj trojici razrezali uže kojim su bili
vezani; svi su ljudi poslani na posao, a sisaljke što su ih posluživali
zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao i prije.
Tek što je toga dana pao mrak i smjena pošla pod palubu, s
kaštela se zaori graja, a ona dvojica izdajica, dršćući i tresući se,
stadoše opsjedati vrata kabine: govorahu kako se više ne usuđuju
biti zajedno s ostalom momčadi. Koliko god im prijetili, ćuškali ih i
nogom cakali, ništa nije pomoglo, nikako da ih se riješe, te su ih
najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje, morali smjestiti u štivu,
da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostale posade nije
zapažao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, i to
baš na Steelkiltov poticaj, odlučili sačuvati savršeni mir i poslušnost
sve do kraja, te u masi napustiti brod tek što stignu u luku. No, da bi
se što prije taj put dokrajčio, odlučili su još nešto drugo — a to je da
ne izvikuju više svoj zov kad slučajno ugledaju kita. Jer, unatoč
činjenici da je brod puštao vodu i još koječime drugim bio ugrožen,
»Town-Ho« je ipak čuvao redovitu stražu na svojim jarbolima, a
njegov kapetan bio svakog časa spreman spustiti svoje čamce u
potjeru za kitom, baš kao prvog dana kad je njegov brod zaplovio. I
Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesnički ležaj s lovačkim
čamcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnim
udarcem zauvijek začepi razjapljene ralje morske nemani.
Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se
poslušno vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok
sve ne bude gotovo) u pogledu vlastite osvete nad čovjekom koji ga
je ranio do dna srca. Pripadao je straži prvog časnika Radneya; a taj
je mahnitac, upravo kao da je želio da se što prije sukobi sa svojom
zlom sudbinom, i poslije onog kažnjavanja, i usprkos izričitim
kapetanovim savjetima, uporno i dalje predvodio svoju noćnu
stražu. Na tome je, i na još nekim okolnostima, Steelkilt planski
snovao svoju osvetu.
Radney imađaše nimalo mornarsku naviku da noću sjedi na
ogradi gornje palube, naslanjajući se jednom rukom o razmu čamca
koji je tu visio, nešto iznad brodskog boka. Svima je bilo dobro
poznato da je u tom stavu znao ponekad i zadrijemati. Između
čamca i broda bio priličan razmak, a ispod toga šumjelo more.
291
Steelkilt je proračunao da će njega zapasti iduća smjena 238 na
kormilu u dva po ponoći, trećeg dana od onog jutra kad su ga
njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme što je bio pod pramcem
on je u svojim slobodnim časovima sve nešto sukao i vrlo pomno
pleo.
— A što ti to pleteš? — upitat će ga neki drug.
— Što misliš: na što je nalik?
— Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista čudna.
— Prilično čudna, a? — nato će jezernjak držeći pletivo u
ispruženoj ruci. — Ali mislim da će dobro služiti. Nego, druže,
nemam dosta dretve: imaš li ti štogod?
Ali dretve ni u koga ni za lijek.
— E, onda mi valja do prijana Rada — i ustade te da će na
kasar.
— Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoliš? — upita
jedan od mornara.
— A zašto ne? Zar misliš da mi neće učiniti tu malu uslugu,
druže, pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena?
I ode časniku, zagleda mu se mirno u oči te ga zamoli za malo
dretve da popravi svoj ležaj. Dade mu je, no nitko nije nikad više
vidio ni dretve ni uzice, ali s večera, kad je jezernjak stavio na ležaj
svoj mornarski kaput da mu posluži kao uzglavlje, umalo što mu se
iz džepa ne otkotrlja željezna, mrežom opletena kugla. Dvadeset i
četiri sata nakon toga, kad je imao zauzeti mjesto uz nijemo kormilo
— a blizu čovjeka koji je tako olako znao zadrijemati nad grobom
što uvijek zjapi ispod svakog mornara — najposlije kucne odsudni
čas, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio, zamišljao
je da već pred sobom vidi časnika ispružena, ukrućena i hladna, s
razmrskanim čelom.
Ali neki luđak, gospodo, spasio je onoga što je htio biti ubojica
i sačuvao ga od krvavog djela što ga bijaše zasnovao. No, ipak je
jezernjak bio osvećen, potpuno i savršeno, premda on sam nije
postao osvetnikom. Po nekom tajanstvenom udesu kao da se samo
nebo umiješalo te izvršilo odmazdu koju je on naumio izvršiti.
Bilo je to baš sutradan iza svitanja, prije nego što je sunce
granulo: dok su ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife,
238
Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena
straže svaka četiri. — Prev.
292
koji je lijevao vodu u glavne žljebove, odjednom podviknu: »Eno se
valja, eno se valja!« Isuse, kakva li kita! Bijaše to Moby Dick.
— Moby Dick! — usklikne Don Sebastian. — O sveti
Dominiče! Zar i kitovi imaju krštenje, gospodine mornaru? Koga vi
to zovete Moby Dick?
— Neobično bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu
neman, Don Sebastiane! No to bi bila i suviše duga priča.
— Pričajte, pričajte! — povikaše svi mladi Španjolci, saletjevši
me sa svih strana.
— Ne, ne, gospodo, nije moguće! Sad vam ne mogu ispričati!
Dajte mi da malo odahnem, gospodo!
— Chicha, chicha! — povika Don Pedro. — Naš junački
prijatelj kao da je problijedio! Napunite njegovu praznu čašu!
— Nije potrebno, gospodo: samo časak, i ja ću nastaviti.
Dakle, gospodo, opazivši Bijelog kita u daljini od jedno
pedeset jarda od broda, a smetnuvši s uma dogovor svih članova
posade, čovjek s Tenerifa u svom je prvom uzbuđenju sasvim
nesvjesno uskliknuo iza glasa čim je opazio onu grdosiju, koju su
mrke straže na trima jarbolima dakako već nešto prije ugledale, ali
se nisu oglasile. Sada nastade veliko komešanje i uzbuđenje. »Bijeli
kit! Bijeli kit!« povikaše kapetan, časnici i harpunaši svi u isti mah,
nimalo zastrašeni kojekakvim glasinama, a svi nošeni željom da se
dočepaju te tako čuvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak
momčad, kunući i psujući, ispod oka zirkala u stravičnu ljepotu te
mliječnobijele grdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo
pomaljalo — te goleme mase što se valjala, blistala i svjetlucala kao
živ opal u modrini jutarnjeg mora. Čudna i kobna neizbježnost
prožima, gospodo, cio tok ovih zbivanja, kao da je sve to bilo još
prije postanka svijeta na rovašu vremena zabilježeno i unaprijed
određeno i dosuđeno. Buntovnik bijaše časnikov pramčanik, i kad bi
hajka pristizala plijenu, njegova je dužnost bila da sjedi do njega, i
dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je po njegovoj
zapovijedi morao popuštati i uvlačiti uže. Znajte i to da je časnikov
čamac ubrzo pretekao ostale, pošto su sva četiri bila spuštena u
more, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uživanjem
podvriskivao kao baš Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije
nekoliko snažnih zaveslaja, harpunaš njihova čamca pogodi kita, i
Radney, s kopljem u ruci, skoči na pramac. On je u lovu uvijek bio
kao pomaman. I sad je prigušeno urlao neka ga primaknu najvišem
293
dijelu kitove leđine. I njegov ga je pramčanik živo i bodro prigonio
sve bliže i bliže kroz blistavu pjenu kojoj se prskavo bjelasanje
slijevalo s onom drugom bjeloćom, kitovom. Iznenada čamac tresnu
kao o neki podvodni greben, naže se i izbaci časnika koji je stajao na
pramcu. Istog časa kad je časnik pao na kliska kitova leđa, čamac
poskoči, odbačen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz bok
nemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na časove se
nejasno vidio u toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i očaju
bori i otima da bi izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu
zamliječi i zavrtači silan vilìmân,239 te srnuv uokrug, zahvati plivača
u svoje ralje, šiknu sa svojim plijenom u visinu, a zatim naglavce
opet sunu pod vodu i nesta u dubini.
Za to je vrijeme jezernjak, tek što je osjetio prvi udar o dno
čamca, popuštao uže, da čamac izvuče iz kovitljanja strahotnog vira,
i mirno je samo gledao, preturajući svoje misli. No kad je čamac
iznenadnim strašnim trzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo
trže i strelovitim potezom noža presiječe uže — i kit je bio
slobodan. Malo zatim Moby Dick opet iskrsnu iz valova, nedaleko
od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene košulje među zubima što su
smoždili i samljeli nesretnika. Sva četiri čamca ponovno zametnuše
hajku, no kit lukavo izmicaše, te se konačno netragom izgubi.
»Town-Ho« se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg žala,
gdje nije bilo civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka,
mornari, osim njih petorice-šestorice, ostaviše brod i namjerice
odoše u palmovu šumu, ne bi li uspjeli (a i jesu uspjeli) urođenicima
ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu240 i da dignu jedra put neke druge
luke.
Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega šaku
ljudi, kapetan dozva u pomoć otočane, da pomognu pri mučnom
poslu da se brod polegne na bok i da se okrpaju bušotine i
raspukline. Šačica je bijelaca bila i dan i noć primorana na toliku
budnost prema svojim opasnim saveznicima, i tolikim su se krajnjim
naporom zamučili oko toga tako tegotnog posla da su bili potpuno
iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spreman za
plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako teškim brodom krenuti na
put. Posavjetovao se sa svojim časnicima, usidrio brod što je mogao
239
240
Veliki vir. — Prev.
Dva čamca poprečnom gredom pretvorena u jedan. — Prev.
294
dalje od obale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i
spremna za paljbu, i dovukao i porazmjestio muškete241 po kasaru,
pa opomenuvši urođenike neka se ne približuju ako im je život mio,
povede jednog urođenika sa sobom, ukrca se u svoj najbolji lovački
čamac, razape jedro, te s vjetrom u krmu zaplovi put Tahitija, koji je
bio udajen pet stotina milja, da ondje nađe ljude za pojačanje svoje
posade.
Jedrili su tako i četvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se
zaustavio uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da
mu se ukloni, no urođenički čamac krenu ravno prema njemu, te ne
potraje dugo kad ga stade dozivati Steelkiltov glas, pozivajući ga da
spusti jedro, jer da će mu inače potopiti čamac. Kapetan trže pištolj.
Stojeći jednom nogom na jednome, a drugom nogom na drugome
pramcu svojih spojenih čamaca, jezernjak mu se smijao u brk,
uvjeravajući kapetana da će ga, ako pištolj samo škljocne, sahraniti
u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.
— Što hoćeš od mene? — kliknu kapetan.
— Kamo plovite i koja vam je namjera? — upita ga Steelkilt.
— Steelkilt, odgovorite! I samo nikakvih laži!
— Plovim na Tahiti, da potražim druge ljude.
— Vrlo dobro. Pustite me na svoj čamac. Dolazim u
miroljubivoj namjeri.
I rekavši to skoči s kanua, dopliva do čamca, prebaci se preko
prislona i sučeli se s kapetanom.
— Prekrižite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite
za mnom: »Kunem se da ću, čim Steelkilt ode, otploviti do onog
tamo otoka i ostati ondje šest dana! Ako ne uradim kako rekoh,
strijela me nebeska namjestu ubila!«
— Dobar učenik! — nasmija se jezernjak. — Adios, señor! — i
skočivši u more, zapliva natrag k svojim drugovima.
Držeći kapetanov čamac sveudilj pod okom dok nije bio
izvučen na kopno i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt
razape jedro zajedri nizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijaše i
naumio. Tu ga posluži sreća; dva su broda imala upravo krenuti u
Francusku, a nekim sretnim slučajem nedostajalo im je baš onoliko
ljudi koliko je naš pomorac predvodio. Svi se ukrcaše i tako
zauvijek izmaknuše svom dojakošnjem kapetanu, ukoliko ih je on
241
Starinske puške. — Prev.
295
uopće namjeravao predati vlastima.
Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova, stiže čamac, i
kapetanu valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahićana koji su
barem donekle bili upućeni u mornarski posao. Unajmivši malu
urođeničku škunu, s tim se ljudima vrati na svoj brod, i pošto tu
nađe sve u redu, nastavi krstarenje.
Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na
otoku Nantucketu udovica časnika Radneya sveudilj odlazi na obalu
mora, koje neće da joj izruči mrtvo tijelo njena muža, i u svojim
snima još uvijek gleda strašnog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...
*
— Jeste li završili svoju priču? — upita Don Sebastian mirnim
glasom.
— Jesam, Don Sebastiane.
— Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po duši i svojoj
savjesti je li ta priča u biti svojoj istinita? Tako je čudesna! Potječe li
iz vjerodostojna izvora? Ne zamjerite što vam tako dodijavam.
— Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru,
jer vas ne samo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da
nam kažete živu istinu! — prihvati čitavo društvo s najvećim
zanimanjem.
— Gospodo, ima li u »Zlatnoj krčmi« primjerak Svetoga
pisma?
— Nema — odvrati Don Sebastian — ali imam tu u blizini
znanca, vrijedna i poštena svećenika, koji će mi ga začas nabaviti.
Idem da ga pribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?
— Hoćete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i
svećenika?
— Premda kod nas u Limi danas nema više autodafea242 — reče
jedan iz društva svome prijatelju — ipak me strah da bi naš prijatelj
pomorac mogao imati još i nekih neugodnosti s nadbiskupijom!
Stanimo bliže ovamo u prisjenu! Čemu da stojimo tako nasred
mjesečine?
— Oprostite, Don Sebastiane, što tako potrčah za vama, no ja
bih vas molio da nam pribavite najveće Evanđelje, koje možete
242
Auto da fe (španjolski i portug., prema lat. actus fidei = vjerski čin, vjerski
sud), spaljivanje »krivovjernika« koje je inkvizicija osudila na smrt. — Prev.
296
naći!
*
— Evo svećenika, nosi Evanđelje — reče Don Sebastian
ozbiljnim glasom, vraćajući se s nekom osobom visoka rasta i
dostojanstvena izgleda.
— Dopustite mi da skinem šešir. A sad, časni oče, stupite bliže
na svjetlost i pružite mi Evanđelje, kako bih mogao položiti ruku na
nj!
— Tako mi nebesa i časti moje, priča koju vam kazivah,
gospodo, u biti je i suštini svojoj živa istina. Sve je tako kao što
rekoh, jer sam svojim rođenim nogama hodao po palubi onog broda,
jer sam poznavao posadu i jer sam se poslije Radneyjeve pogibije
vidio i razgovarao sa Steelkiltom!
297
55. O NEPODOBNIM CRTEŽIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA
Domalo ću vam naslikati, koliko god je to moguće bez platna i
boja, nešto nalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje
očima kitolovca, i to onda kad je kit privezan uz bok kitarice te se
po njemu može posve lijepo hodati. Stoga možda i neće biti
naodmet da prije toga mimogred spomenem i one čudne slike kita,
rađene po mašti, kojima sve do dana današnjeg čovjek s kopna
iskreno vjeruje. Već je vrijeme da razbijemo zablude što u tom
pogledu vladaju u svijetu, te da dokažemo kako su sve te slike kita
pogrešne.
Lako je moguće da ćemo na najstarije tragove tih umjetničkih
zabluda naići u starih hinduskih, egipatskih i grčkih skulptora.
Oduvijek, već od onih vremena kad je mašta prevladavala u
umjetničkom stvaranju, a bez mnogo obzira na stvarnost i
prirodnost, kad su na mramorom obloženim zidovima hramova, na
podnožjima kipova, na štitovima, medaljonima, peharima i
komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu od ljusaka,
nalik na Saladinov,243 i sa šljemom kao u svetog Jurja — odonda pa
nadalje vladala je slična umjetnička sloboda ne samo na popularnim
slikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim
prikazivanjima te životinje.
Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokušaj takva
portreta, može naći u čuvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji.
Brahmani vjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te
stare pagode prikazani svi zanati i umijeća, sva ljudska djelatnost
koja se samo može zamisliti, i sve to mnogo stoljeća prije nego što
je stvarno nastalo. I zato i nije nikakvo čudo što je i naše plemenito
kitolovačko umijeće tu nagoviješteno. Spomenuti hinduski kit nalazi
se u posebnom odjeljku na zidu gdje prikazuje inkarnaciju
božanstva Višnu u obličju levijatana, poznata pod imenom Mace
Avatar. I premda je ta skulptura napol čovjek, a napol kit, te se vidi
samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivo prikazan. Više je
nalik na anakondu244 kojoj se repina stanjuje u šilj nego na široke
Saladin (12. stoljeće), osvajač Jeruzalema i junak u borbi protiv križara,
potonji sultan egipatski i sirijski. — Prev.
244
Južnoamerička zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. — Prev.
243
298
plohe veličanstvene repne peraje pravoga kita.
No, pođite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe što
ga je izradio veliki kršćanski slikar Guido,245 ni on nije ništa sretnije
ruke od onoga pretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje
kako Perzej oslobađa Andromedu od morske nemani ili kita. Gdje li
je Guido samo smogao model za takvu čudnu životinju? Ni
Hogarth246 sa slikom »Perzej se spušta na zemlju« nije imao više
sreće. Golema Hogarthova neman pluta na površini te jedva da tone
za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstu sjedišta s
baldahinom, a razjapljene nazubljene čeljusti, u kojima se valjaju
valovi, nalik su na Vrata Izdajica, koja iz Temze vodenim putem
vode u Tower. Tu su onda još kitovi-preteče starog Škota
Sibbalda,247 pak Jonin kit, kako je prikazan na otiscima starih biblija
i na bakrorezima drevnih molitvenika. Što da kažemo o njima? A što
se tiče knjigoveškog kita koji se poput loze ovija oko napetih užeta
spuštenih sidara — kako ga knjigoveže prikazuju na pozlaćenim
uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga — to je vrlo slikovito, no
sasvim izmišljeno stvorenje, po mom mišljenju puka imitacija figura
na antiknim vazama. Premda ga općenito zovu dupinom, ja tu
knjigovešku ribu smatram pokušajem da se nacrta kit, jer je to i bila
svrha prvoga takva crteža. Tim se amblemom prvi počeo služiti neki
stari talijanski nakladnik248 oko 15. stoljeća, za procvata knjige i
znanosti, a u onim danima, pa sve do relativno još novijeg doba,
općenito se smatralo da je dupin neka vrsta levijatana.
Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga naći ćete tu
i tamo vrlo čudne i neobične pokušaje da se prikaže kit, te možete
vidjeti kako iz njegove nepresušne glave brizgaju i mlazaju
svakovrsna štrcanja i vodoskoci, vruća i hladna izvor-voda, Saratoga
i Baden-Baden.249 Na naslovnoj strani prvog izdanja »Napretka
znanosti« naći ćete nekoliko čudesnih kitova.
No pustimo na stranu sve te nestručne pokušaje, pa pogledajmo
245
Guido Reni (1575.-1642), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim
sentimentalnim načinom slikanja ( »Evo čovjeka«) vršio jak utjecaj.— Prev.
246
William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: oštro karakterizirao
ondašnji društveni poredak ( »portret bludnice«, »putujuće glumice u staji«). — Prev.
247
Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i
prirodoslovac. — Prev.
248
Bijaše to Aldo Manuzio stariji (umro 1515). — Prev.
249
Pisac misli na ljekovitu vodu iz američkog lječilišta Saratoga i njemačkog
lječilišta Baden-Baden. — Prev.
299
slike levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i
znanstveno prikazati kita. U staroj Harrisovoj250 zbirci putopisa ima i
nekoliko bakroreza što prikazuju kitove, a izvađeni su iz neke
holandske putopisne knjige iz godine 1671, s oznakom »Kitolovački
pohod do Spitsberga na brodu 'Jona u Kitu', vlasnik Peter Peterson
iz Frizije«. Na jednoj od tih slika kitovi, nalik na goleme klade, leže
između ledenih brežuljaka, a sjeverni medvjedi šetkaju im se po
leđima. Na drugoj nekoj slici nalazi se neoprostiva pogreška: ondje
kit ima okomito položenu repnu peraju.
Zatim postoji još omašna knjiga velikog formata koju je
napisao neki kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod
naslovom »Putovanje oko Cape Horna na Južno more u svrhu
proširenja lova na ulješure«. U toj se knjizi nalazi skica koja je
tobože »Slika Physetera ili ulješure glavate, načinjena prema
jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksičke obale u kolovozu
1793. i dovučenu na brodsku palubu«. Nimalo ne sumnjam da je
kapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare.
Spomenut ću samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru
prema veličini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvođen prozor,
otprilike pet stopa visok. O, hrabri moj kapetane, zašto nisi pustio da
na taj prozor proviruje još i Jonina glava!
No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mladež nisu bez
tih nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu
Goldsmithovu »Živu prirodu«. U skraćenom londonskom izdanju iz
godine 1807. naći ćete slike tobožnjeg »kita« i »narvala«. Ne bih
htio da budem neukusan, no taj je kit više nalik na zaklano prase
negoli na koju drugu životinju, a što se tiče narvala, treba ga samo
letimice pogledati pa da se čovjek počne snebivati od čuda kako se u
našem devetnaestom stoljeću takav hipogrif251 može imalo
inteligentnijim đacima podmetnuti kao nešto prirodno i istinito.
Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacépèdea,
veliki prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o
kitovima u kojoj se nalaze mnoge slike različitih vrsta levijatana.
Sve su te slike ne samo netočne nego je i reprodukcija Mysticetusa
ili grenlandskog kita (a to će reći običnog kita) takva te je sam
James Harris (1709.-80.), engleski učenjak. — Prev.
Bajoslovna životinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i
krilima). — Prev.
250
251
300
Scoresby, čovjek izvanredno velikog iskustva u toj vrsti kitova,
izjavio da u čitavoj prirodi ne postoji životinja koja bi bila ma i nalik
na onu sliku.
No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo učenjak
Frédéric Cuvier252, brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836.
objavio je »Prirodopis kitova« u kojem nam pokazuje nešto što on
zove slikom ulješure glavate. Prije nego što nekom Nantucketancu
pokažete tu sliku, bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz
odstup iz Nantucketa. U jednu riječ, glavata ulješura Frédérica
Cuviera nije nikakva glavata ulješura, nego obična bundeva. On
doduše nije imao nikad prigode sudjelovati u nekom kitolovačkom
pohodu (većini tih ljudi nikad se ona i ne pruža), ali ipak — sam
Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Možda ju je dobio isto onako
kao što je i njegov učeni prethodnik na istom stručnom području,
Desmarest253, došao do jednoga od svojih autentičnih čudovišta, to
jest — s kineskih crteža. A što ta kineska čeljad radi sa svojim
kičicama i kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim
neobičnim vazama i zdjelicama.
A što da kažemo o kitovima slikaranim na cimerima što vise
nad dućanskim vratima uljara? To su obično kitovi à la Richard
III254, s grbom kao u deve i veoma krvoločni, koji za zajutrak smažu
tri-četiri »mornarska sendviča«, to jest — progutaju toliko lovačkih
čamaca dupkom punih mornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u
morima krvi i modrine.
252
Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio »Rječnik
prirodnih znanosti«. — Prev.
253
Anselme Gaétan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog.—
Prev.
254
Engleski kralj Richard (Ričard) III (1452.-1485.) bijaše grbav i nakazan. —
Prev.
Grob Richarda III pronađen je u rujnu 2012. ispod parkirališta u Leicesteru u
Engleskoj. Posmrtnim ostacima se potvrđuje da je patio od skolioze kičme. — M.
301
Kralj Richard III, slika nepoznatog slikara, krajem 16. stoljeća. Podignuto desno rame
bio je vidljiv znak deformacije Richardove kralježnice.
No zapravo se i ne bismo smjeli previše čuditi tim mnogim
zabunama i zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo!
Većina naučnih i stručnih crteža rađena je prema nasukanim
kitovima, a nemoćne te trupine nalik su na žive kitove baš toliko
koliko i slika brodske olupine na gorde jedrenjake s vitim jarbolima
i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojoj veličini stajali kao
model slikarima, dok još nijedan živi levijatan nije izronio iz mora
da posluži kao model. Živa kita u svoj njegovoj veličajnosti i
dostojanstvu možete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima.
Kad plovi na površini, njegova se golema tjelesina ne vidi, baš kao
što je to i kod linijskog broda poslije porinuća u more. Nema te
ljudske snage koja bi ga mogla izvući iz morskih valova a da pritom
ne okrnji snažne mu obline i uznosite valovitosti. A da i ne
govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici između oblika mladog kita koji
još sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaša. Štoviše, kad se i
takvo kitovo mladunče izvuče na palubu, njegovo je mlado tijelo
302
tako čudno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam
vrag ne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.
No, možda će tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu
nasukana kita mogla dobiti neka jasna predodžba o njegovu pravom
obliku. Ni govora! Jer jedna od prilično čudnih osobina levijatana
upravo je ta da se po njegovu kosturu samo nejasno može naslutiti
oblik njegova tijela. Iako se po kosturu Jeremyja Benthama 255, koji
sada visi kao kandelabar u biblioteci jednog od izvršitelja njegove
oporuke, može dobiti prilično jasna slika o nekom glavatom
utilitarističkom starom gospodinu sa svim ostalim glavnim
osobinama Jeremyja Benthama, ipak— promatrajući raščlanjene
kosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doći ni do
kakva slična zaključka. I zaista, kako kaže veliki Hunter256, sam
kostur kitov odnosi se prema živom kitu kao kukac prema čahuri
koja ga tako oblo zamata. Ta se čudna osobina naročito jasno zapaža
u strukturi glave, no o tome bit će još govora na drugome mjestu u
ovoj knjizi. Dolazi do izražaja i u prednjim perajama, koje gotovo
sasvim odgovaraju kostima ljudske ruke bez palaca. Ta peraja ima
četiri prava, koščata prsta, kažiprst, srednjak, prstenjak i mali prst.
No svi su presvučeni naslagom mesa, kao ljudski prsti nekom
rukavicom šaknjačom. »Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio«,
šalio se jednom veseli Stubb, »ipak se ne može reći da ne postupa s
nama u rukavicama.«
Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zaključiti da je
veliki levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu što ga nijedan
slikar nikad ni dovijeka neće naslikati. Istina, jedan će mu portret
biti sličniji nego neki drugi, ali nijedan neće savršeno biti njegova
slika i prilika. I stoga ne postoji nikakva mogućnost da nekako
saznamo na što je kit zaista nalik. Pa ako želite dobiti barem
približnu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da i sami
postanete kitolovac, ali u tom slučaju prijeti vam nemala opasnost
da vam kit razbije čamac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po
mom mišljenju, bit će najbolje da se okanite odveć velike
radoznalosti u pogledu toga levijatana.
255
Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma,
uči da se individualna korist poklapa sa socijalnom, i zato je cilj ćudorednog
djelovanja: što veće blagostanje što većeg broja ljudi.— Prev.
256
John Hunter (1728.-1793.), čuveni londonski kirurg, profesor anatomije i
mornarički liječnik. Spomenut i na početku 32. poglavlja. — Prev.
303
56. O MANJE POGREŠNIM SLIKAMA KITOVA I O
PRAVILNO PRIKAZANIM PRIZORIMA IZ LOVA NA KITOVE
U vezi s nakaznim slikama kitova, sada me obuzima velika
želja da govorim o još nakaradnijim pričama što ih nalazite u nekim
knjigama, i starim i novijim, osobito kod Plinija, Purchasa,
Hakluyta, Harrisa, Cuviera i drugih. No ja prelazim preko svega
toga.
Meni su poznata samo četiri crteža velike glavate ulješure:
Colnettov, Hugginsov, Cuvierov i Bealov. U prošlom poglavlju
govorili smo o Colnettu i Cuvieru. Hugginsov je crtež mnogo bolji
od njihovih, no Bealov je ponajbolji. Svi su Bealovi crteži kita
dobri, izuzevši onaj srednji u onoj slici triju kitova u raznim
položajima na početku njegova drugog poglavlja. Slika na naslovnoj
strani koja prikazuje lovačke čamce u najezdi na kitove, iako je bez
sumnje sračunata na to da izazove skepsu nekih salonskih ljudi, ipak
u biti djeluje savršeno ispravno i prirodno. Nekoliko ulješura kod J.
Rossa Brownea prilično je vjerno nacrtano, ali su loše gravirane, no
to nije njegova krivnja.
Najbolje skice običnog kita naći ćemo kod Scoresbyja, ali su
odviše malene, te ne mogu izazvati pravi dojam. On, međutim, ima
samo jednu sliku što prikazuje prizor iz lova na kitove, i to je velika
šteta, jer samo po takvim prizorima, ako su dobro naslikani, možete
dobiti barem približno stvarnu predodžbu o živom kitu kakva ga
vide njegovi živi lovci.
No sve u svemu, daleko najbolji, premda u nekim
pojedinostima ne baš najvjerniji prikazi kitova i kitolovačkih prizora
što ih uopće možete naći jesu dva velika francuska bakroreza, dobro
izrađena, i to prema slikama nekog Garneryja. Prikazuju napade na
glavatu ulješuru i na običnog kita. Na prvom je bakrorezu prikazana
u svoj veličajnosti i snazi silna ulješura, koja je upravo izronila iz
oceanskih dubina, izdižući visoko na svojoj leđini strašne olupine
razbijena čamca. Na jednom dijelu nerazbijenog pramca, što kao da
se njiše, tražeći ravnotežu na hrptu nemani, ukazuje vam se veslač,
napol prekriven slapom kitova bjesomučna mlazanja, koji samo što
nije skočio kao s neke litice. Zbivanje je na toj slici prikazano
izvanredno uvjerljivo i istinito. Valjak s kojeg se napol odmotalo
uže, pluta po zabjelasanim valovima, kopljišta iz čamca poispadalih
304
harpuna trzaju se kao zabodena u valove, oko kita vire glave
plivača, s licima iznakaženim od užasa, dok se u mračnoj i olujnoj
pozadini vidi brod kako punim jedrima juri na poprište. U crtežu
samog kita moglo bi se naći velikih anatomskih grješaka, no
pustimo to, jer ja, ma kako se i trudio, ne bih nikada mogao nacrtati
nešto tako dobro.
Na drugom bakrorezu čamac upravo nastoji prikučiti se
rakušcima i brumboljcima išaranu boku velikog kita, koji brza kroz
uzbibano more, vukući svoju vogastu, algama obloženu crnu grbinu
što je nalik na mahovinom obrasle patagonske hridine. Njegovi
vodoskoci brizgaju ravno uvis, gusti i crni kao čađa, te bi po
sukljanju toga crnog dima pomislio da se u tom golemom buragu
dolje kuha krepka i obilna večera. Ptice burnice kljuckaju račiće i
ploskuše i druge morske slastice i kolačiće što ih ponekad obični kit
vuče sa sobom na svojim kužnim leđima. A za sve to vrijeme
levijatan debelih labrnja valja se pučinom, ostavljajući za sobom
brda bijele šumavke, te se čamac ljulja i poskakuje na toj
uzbibanosti, kao čun kad se nađe u blizini lopata oceanskog
parobroda. Tako je sprijeda, sve uskomešano u kovitlacu, ali straga,
u divnom umjetničkom kontrastu, zrcalna ravnina morske pučine,
brod zadušenih jedara, klonuo i bez snage, i beživotna masa mrtvog
kita kao osvojena tvrđa, s istaknutom zastavom pobjednika, koja
lijeno leprša s kopljišta harpuna zarinuta u njegovo usahlo štrcalo.
Ne znam tko je, odnosno tko je bio slikar Garnery. Ali dajem
glavu da je bio ili praktički upućen u predmet svoga slikanja, ili je
pak imao savršenu pomoć kakva iskusna kitolovca. Francuzi su prvi
u slikanju života — akcije. Pođite i pogledajte slike svih europskih
galerija, pa ćete se uvjeriti da nigdje nećete naći kako s platna s
tolikom silinom bije vreli dah života, kao u onim slavnim
dvoranama u Versaillesu257, gdje promatrač sebi krči put kroza
slavna bojišta Francuske, gdje na svakome maču kanda plamsaju
odbljesci sjevernog svjetla i gdje redom prolaze kraljevi i carevi pod
oružjem, kao vojska okrunjenih kentaura. Znatno mjesto u toj
galeriji zauzimaju i oni Garneryjevi prikazi kitolova.
Prirođena sposobnost Francuza da shvaćaju slikovitost stvari,
U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se čuvena Galerie de l'Empire
(Galerija Carstva), koja se sastoji od 14 dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810.
(Napoleonski ratovi). — Prev.
257
305
kao da se odrazuje i u uljenim slikama i bakrorezima o njihovim
kitolovačkim pothvatima. Nemajući ni desetog dijela onog iskustva
što ga imaju Englezi, a ni tisućeg dijela iskustva Amerikanaca, oni
su unatoč tome i jednima i drugima dali jedine potpune slike koje
mogu pružiti pravu predodžbu onog duha kojim je prožet lov na
kitove. Treba naime znati da su engleski i američki crtači kitova,
čini se, sasvim zadovoljni da mehanički prikažu samo vanjštinu, kao
na primjer bezizražajni profil kita, što po osebujnosti efekta znači
baš toliko koliko i profil piramide. Pa i sam Scoresby, doista
glasoviti kitolovac, pošto nam je dao krutu sliku grenlandskog kita u
svoj njegovoj duljini, pa tri-četiri vrlo fino izrađene minijature
narvala i pliskavica, pruža nam niz klasično izrađenih čaklja,
noževa, sjecalica i ostvi, i s mikroskopskim marom jednog
Leeuwenhoeka258 prikazuje promrzlim gledaocima devedeset i šest
faksimila povećanih snježnih kristala s Arktika. Ne kanim
omalovažavati junačkog putnika (i ja ga poštujem kao veterana!), no
u tako važnoj stvari svakako je propust što nije za svaki pojedini
kristal pribavio i službenu potvrdu kakva grenlandskog suda.
Osim tih dvaju lijepih Garneryjevih bakroreza, postoje još dva
druga francuska spomena vrijedna bakroreza što ih je izradio
umjetnik koji se potpisuje »H. Durand«. Jedna od tih slika, premda
ne služi ovom našem izlaganju, ipak zaslužuje da se s nekih drugih
razloga ovdje spomene. Prikazuje tih podnevni prizor među malim
otocima na Pacifiku: uz obalu jednog od malih otoka usidrila se
francuska kitarica, i mornari za utihe u maloj drazi lijeno krcaju
vodu; mlohava jedra i duguljasto palmino lišće u pozadini stapaju se
i slijevaju u jedno u potpunom zatišju. Dojam je to jači što su tu
ujedno prikazani i otvrdli, neustrašivi mornari u neobičnom običaju
orijentalnog počinka. Druga je slika sama protivnost prvoj:
jedrenjak, zaustavljen nasred mora, u jeku krvave rabote, s
grenlandskim kitom uz bok. Brod je pristao uz neman kao uz kakav
dok (mornari upravo prionuli na komadanje), a jedan se čamac hitro
otiskuje s toga mjesta užurbane poslenosti da zametne hajku na
druge kitove koji se naziru u daljini. Harpuni i koplja poredani
nadohvat ruke, tri mornara upravo zatiču jarbol u trastan259 dok se
258
Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao
mikroskop, otkrio neizmjerno mala krvna tjelešca, spermatozoe, infuzorije i dr. —
Prev.
259
»Trag« jarbola — bušotina u pasmu čamca u koju se zatiče jarbol. — Prev.
306
čamac, iznenada zapljusnut valom, jednom svojom polovicom
izdiže iz mora, poput konja koji se propinje. S palube suklja gust
dim iz kotlova u kojima se čvari kitovo tustilo, suklja poput dima
iznad seoske kovačnice, a tamo se u privjetrini oburilo, i raste
tmasta oblačina što u sebi nosi kiše i oluje, i kao da uzbuđene
mornare tjera i podbada na sve veću hitnju.
307
57. O KITOVIMA NASLIKANIM, IZREZANIM OD KOSTI,
DRVETA I ŽELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU, O
KITOVIMA U PLANINAMA I U ZVIJEZDAMA
Možda ste, spuštajući se od Tower Hilla prema londonskim
dokovima, vidjeli kakva kljasta prosjaka (kotvaša260, kako pomorci
vele) gdje pred sobom drži obojenu drvenu ploču na kojoj je
naslikan prizor kako je on izgubio nogu. Na njoj vidite tri kita i tri
čamca. Jedan od čamaca drobi se u čeljustima golema kita (treba
vjerovati da se u tom čamcu nalazi i nestala noga još u svojoj
prvobitnoj cjelovitosti). U ovih posljednjih deset godina, rekoše mi,
taj je čovjek pokazivao tu sliku i svoju sakatu nogu sumnjičavu
svijetu. No sad je došlo vrijeme da bude opravdan. Ta tri njegova
kita nisu ni bolja ni lošija od ma kojega drugog kita što je ipak
objavljen u Wappingu261, i njegov je patrljak bio isto tako
vjerodostojan kao i svaki drugi patrljak s krčevina na zapadu. No,
iako zauvijek prikovan uza svoj kusatak, bijedni taj kitolovac nije
bio govorljivac262, te je oborena pogleda skrušeno samo zurio u svoju
amputiranu nogu.
Duž obala svekolikog Pacifika, a isto tako u Nantucketu, New
Bedfordu i Sag Harboru, možete naići na slične crteže kitova i
prizora iz kitolova koje sami ribari urezuju u ulješurine usi ili šipke
od »riblje kosti« za ženske steznike — šipke od usi grenlandskih
kitova — te u druge »rezbarske proizvode«, kako kitolovci zovu sve
one nebrojene domišljato izdjelane stvarčice što ih oni sami spretno
i vješto rezbare i prave od toga sirovog materijala u časovima
odmora i dokolice za svojih oceanskih putovanja. Poneki od njih
imaju posebne male škrinje s alatom, nalik na zubarske potrepštine,
posebno udešene za rezbarski posao. Uglavnom režu i rezuckaju
jedino svojim mornarskim škljocama, i tim gotovo svemogućim
mornarskim oruđem oni će vam po mornarskom ukusu istokariti sve
što zaželite.
Riječ načinjena prema »kotva« (malo sidro što služi uglavnom u riječnoj
plovidbi). »Kotvaš« bi bio prosjak koji obilazi luku i dokove (engleski kedger). —
Prev.
261
Londonska četvrt. — Prev.
262
Igra riječima stump (panj, patrlj, kusatak) i stump-speech (govor bez
priprave, improvizirani govor, izborni govor). — Prev.
260
308
Kad čovjek dugo živi daleko od kršćanskog svijeta i
civilizacije, vraća se u ono prvotno stanje u kakvo ga je Bog stvorio
i stavio, a to će reći divljaštvo. Pravi je kitolovac isto takav divljak
kao i neki Irokez. I ja sam divljak koji priznaje samo kralja kanibala,
a svakog sam trenutka spreman da se i protiv njega pobunim.
A treba znati da je jedna od osobitih vrlina u divljaka da u
dokonim časovima uz domaće ognjište pokazuju upravo čudesnu
strpljivost za ručni umjetnički rad. Starinski havajski topuz ili
plosnato koplje, isprorezivani i nareskani šarama, znak su pobjede
ljudske ustrajnosti baš kao i kakav latinski leksikon. Ta je čudovita
iskrivuljenost i zamršena šarovitost na drvetu izvedena samo s
pomoću krhotine neke morske školjke ili kučkove zubne škrbine, a
zahtijevala je godine i godine naporna i ustrajna rada.
Što vrijedi za havajskog divljaka, vrijedi i za bijelog divljaka
pomorca. S istom onom divnom strpljivošću, istom onom kučkovom
škrbom, istim svojim običnim mornarskim nožem on će vam na
komadiću kosti izrezbariti skulpturu koja doduše neće biti tako
umjetnički izrađena kao štit grčkog divljaka Ahila, ali će ipak biti
prepuna vijuga, barbarskog duha i sadržaja kao i bakrorezi divnoga
starog njemačkog divljaka Albrechta Dürera.263
Drvenih kitova, ili kitova izrezanih u profilu, u crnim
daščicama plemenitoga ratnog drveta s Južnog mora, često nalazimo
na kaštelima od prove američkih lađa-kitarica. Neke su od tih
rezbarija izrađene veoma savjesno i točno.
Na nekim starim ladanjskim kućama s visokim zabatima vidjet
ćete mjedenih kitova kako se — obješeni za rep — umjesto zvekira
klate na ulaznim vratima. Ako je vratar pospanac, bolje će poslužiti
zvekir u obliku kita s glavom kao nakovanj. No ti kitovi-alke obično
se baš ne odlikuju ispravnim oblicima svoga tijela. Na tornjevima
nekih starinskih crkava vidjet ćete limenih kitova umjesto vjetrulje.
Ti su, međutim, tako visoko izdignuti, i osim toga okruženi tolikim
upozorenjima »Ne diraj«, te ih nikako ne možete razgledati izbliza i
utvrditi njihovu vrijednost.
U stjenovitim predjelima, gdje se podno surih strmaca gomila
kamenje porušenih hridina, porazbacano kojekuda po rudini u
fantastičnim grupacijama, često ćete pronaći obličja nalik na
263
Njemački slikar i grafičar (1441.-1528.). Najznamenijiti su njegovi ciklusi
drvoreza: Adam i Eva, Muka Kristova, Život Gospin, Vitez, Smrt i Đavo. — Prev.
309
okamenjene levijatane, napol utonule u travurinu što se u vjetrovite
dane povija oko njih poput zelenih valova.
I u planinskim krajevima, gdje putnika neprestano okružuju
amfiteatralni visovi, tu i tamo ćete s kakva zgodnijeg mjesta gdje se
pruža otvoren vidik, na mahove ugledati profil ponekog kita što se
ocrtava na valovitom slijedu gorskih prijevoja. No, treba biti pravi
kitolovac, pa uočiti te pojave. I ne samo to: želi li se čovjek vratiti
da ih ponovno ugleda, mora biti sasvim siguran u putu i naći posve
isto sjecište zemljopisne duljine i širine svoga prvog stajališta, jer se
vidici pružaju tako nasumce i toliko su varavi da bi ponovno
pronalaženje prvotnog vidika postalo mučno i tegobno kao neko
ponovno otkriće. Slično je s otocima Solomunskim264, što su još
uvijek zagonetkom, iako je Mendaña sa svojim čipkastim nabranim
ovratnikom jednom već stupao po njima, a stari ih Figueroa 265
zabilježio u svom djelu.
Prožeti istinskim zanosom za ovaj predmet, ne možete a da i na
zvjezdanom nebu ne tragate za divovskim kitovima i čamcima što ih
progone, kao što su i istočnjački narodi, usplamtjeli od ratničkih
misli, u oblacima nazirali čitave vojske u jeku bitke. Tako sam i ja
na sjeveru zametnuo hajku na levijatana, goneći ga i progoneći oko
Pola, slijedeći putanje blistavih točaka što mi ga prve ukazaše. Pod
zvijezdama što su se osule svodom antarktičkog neba ukrcao sam se
na brod Argu266 da sudjelujem u potjeri za zvjezdanim Cetusom,
izvan dosega Hidre i Leteće ribe.267
O, da mi je zajahati tog Ribaka, da mu u ralje utisnem sidra
ratnog broda kao žvale, a snopovima harpuna kao ostrugama da ga
bodem i podbadam, i da se vinem do najvišeg neba, pa da vidim da
li to nebo iz bajki, sa svim svojim bezbrojnim šatorima i svodovima,
doista leži razapeto, onkraj dosega očiju mene smrtnika!
264
Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni španjolski pomorac Mendaña (1541.1595.). — Prev.
265
Cristóbal Suárez de Figueroa, španjolski pjesnik i didaktični pisac iz 16.
stoljeća, autor jedne vrste enciklopedije. — Prev.
266
Brod Argo, na kojem su Argonauti (Argoplovci), starogrčki junaci, plovili u
Kolhidu po zlatno runo. — Prev.
267
Imena zviježđa. — Prev.
310
58. OKRIJEK
Udarivši od Crozetskih otoka na sjeveroistok, zaplovismo
livadama okrijeka, kroz naslage one sitne žute tvari kojom se obični
kit uglavnom hrani. Okruživaše nas na milje i milje naokolo,
valovito se njišući, te nam se pričinjalo da jedrimo bezgraničnim
poljima dozrela zlatnog klasja.
Sutradan vidjesmo mnogo kitova kako bez ikakva straha od
lađe kitarke, kakva bijaše »Pequod«, razjapljenih usta, lijeno
promiču kroz okrijek što se hvatao za resaste usi onih čudesnih
rebrenica njihovih čeljusti, dok se voda cijedila i otjecala niz debele
im labrnje.
Kao što kosci na uranku rame uz rame polagano odmiču,
zamahujući svojim britkim kosama po visokoj, vlažnoj travi
pištalina, tako su sada plovile i te nemani uz čudan šištav šum,
ostavljajući za sobom nebrojene otkose modrine po žutome moru268.
Međutim, samo taj šum što su ga stvarali brazdeći poljima
okrijeka podsjećao je na kosce. Gledani s vrha jarbola, a osobito u
trenucima kad bi časkom zastali, oni su svojim crnim trupinama
nalikovali na beživotne mrke hridine više nego na išta drugo. I kao
što stranac na prostranim lovištima indijskih prašuma i ne znajući
prolazi pored humaka polijegalih slonova, smatrajući da su to gole
crne izbočine tla, tako se često događa i onome koji se prvi put nađe
pred tim levijatanima mora. A kad ih najposlije i prepozna, teško će
moći zamisliti da su te goleme tjelesine živa bića s istim onim
prirodnim nagonima života koji prožimaju psa ili konja.
I zaista, u tom pogledu jedva ćete bilo koje stvorenje iz
morskih dubina promatrati s istim onim osjećajem kao kad gledate
kopnene životinje. Iako su neki stari prirodoslovci ustvrdili da sve
vrste kopnenih životinja imaju prototip u moru, i premda u tome,
gledamo li općenito, može biti i neke istine, ipak kad malo pobliže
razmotrimo pojedine vrste životinja — može li nam, na primjer,
268
Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom »Brazilske prudine«, nije
ispravno nazvan tim imenom — kao što se, naprotiv, »Newfoudlanske prudine« s
pravom tako nazivaju zbog mnogih prudova i pličina u onim morskim predjelima —
već nosi to ime samo stoga što se tu u velikim prostranstvima protežu na livade nalik
naslage okrijeka, koje plutaju na tim zemljopisnim širinama, gdje kitolovci često
polaze u lov na obične kitove. — Bilješka piščeva.
311
ocean pokazati ma i jednu ribu koja bi svojim značajkama
odgovarala pronicavoj naravi psa? S njime bi se, s nekih sasvim
općih sličnih svojstava, mogao unekoliko usporediti samo odvratni
morski pas.
Premda su ljudi s kopna oduvijek pomišljali na stanovnike
mora s osjećajem neke neizrecive odbojnosti; iako znamo da je more
vječna terra incognita, te je i Kolumbo brodio iznad bezbrojnih
neznanih svjetova da bi otkrio tek neznatni zapadni svijet; mada su
se najstrašnije od svih smrtonosnih nesreća od pamtivijeka događale
na morima uništavajući bez razlike na desetke i stotine tisuća onih
koji su se posvetili pomorstvu; premda će samo i časak razmišljanja
dostajati da nas pouči — ma koliko se slabašni čovjek ponosio
svojim znanjem i iskustvom, i ma koliko se razvila ta znanost i
iskustvo u primamljivoj budućnosti — kako će more ipak, dok je
svijeta i vijeka, napadati i ubijati čovjeka i u treskoline razbijati i
najveličajnije i najčvršće fregate što ih čovjek može sagraditi;
unatoč svemu tome, od neprestana ponavljanja svih tih snažnih
dojmova, čovjek je izgubio pred morem onaj osjećaj potpunog
strahopoštovanja što ga prvobitno prožimaše.
Prva lađa o kojoj smo čitali plutala je po oceanu, koji je
osvetničkom okrutnošću dostojnom jednog Portugalca prekrio
čitavu zemlju, ne ostavljajući na životu ni jednu jedinu udovicu. Taj
se isti ocean i danas još talasa. Isti taj ocean i lani je razbijao i
potapao brodove. O, bezumni smrtnici, Noin potop sveudilj traje,
voda još uvijek prekriva dvije trećine naše divne zemlje!
U čemu se razlikuje more od kopna, te čudesa kopna nisu u isti
mah i čudesa mora? Natprirodna je strava obuzela stare Hebreje kad
se usplamtjela zemlja pod nogama Koraha 269 i njegovih drugova
razjapila i zauvijek ih progutala, a danas ne prođe dan a da se na
točno isti način ne rastvara uskipjelo more i ne proždire brodove sa
svom posadom.
No, more ne bjesni s tolikom dušmanskom silinom samo protiv
čovjeka, koji je njegov protivnik, nego i protiv svoje rođene djece.
Okrutnije od onoga perzijskog domaćina koji je pobio svoje goste,
more ne štedi ni vlastite potomke, začete u njegovu krilu. Poput
bijesne tigrice koja, jureći po džungli, davi svoju vlastitu
269
Korah (ili Kore), vođa starih Izraelićana (prema Bibliji) koji se pobunio
protiv Mojsija, te je njega i njegove pristaše progutala zemlja. — Prev.
312
mladunčad, more baca i najveće kitove o hridine i ostavlja ih ondje
bokom o bok pored podrtina razbijena broda. More ne zna za milost,
i svemoćno je u svojoj silini. Frkčući i propinjući se poput
pobješnjela ata koji je u boju izgubio svoga jahača, neukrotivo more
pustoši svu kuglu zemaljsku.
Promatrajte samo podmuklost mora: kako njegova najopasnija
stvorenja klize ispod vode, ponajviše nevidljiva, izdajnički pritajena
ispod najljupkijih preljeva modrine! Pogledajte sotonsku blistavost i
ljepotu mnogih njegovih najokrutnijih pustahija kao i fino obličje
mnogih vrsta kučkova! Razmislite još jedanput o sveopćem
kanibalizmu što vlada morem: sve te životinje vrebaju jedne druge i
vode neprekidan rat otkad je svijeta i vijeka!
Pomislite na sve to, a onda se vratite na ovaj zeleni, mirni i
spokojni svijet: promotrite oboje, more i kopno, a onda recite — ne
nalazite li neku sličnost u samom sebi? Jer kao što taj grozni ocean
opasuje zeleno kopno, tako i u čovječjoj duši leži jedan Tahiti,
osamljen otok, pun spokojstva i radosti, ali zajažen strahotama tek
upol saznana života. Bog te čuvao! Ne otiskuj se s tog otoka, jer ti se
može dogoditi da se nikad više na nj ne vratiš!
313
59. HOBOTNICA
Ploveći lagano kroz te livade okrijeka »Pequod« je neprestano
odmicao u sjeveroistočnom pravcu, prema otoku Javi, a lagašan
povjetarac tjerao mu kobilicu, pa su se usred te tišine tri njegova vita
i šiljata jarbola sanjivo njihala u blagom ćarlijanju, baš ko tri gipke
palme na kakvoj ravnici. A u dugim razmacima, u srebrnoj noći,
mogao se svejednako vidjeti onaj usamljeni zamamni mlaz.
No jednog jutra, punog prozračne modrine, kad je gotovo
natprirodna tišina legla na more, ali ne i posvemašnja utiha; kad se
dugački glatki odsjaj sunca na vodi činio kao zlatan prst što nalaže
šutnju; kad su valići prigušeno šaputali u svome veselom potrku —
u toj dubokoj zamrlosti vidljive sfere, Daggoo je s vrha glavnog
jarbola opazio čudnu neku sablast.
U daljini se ukazala nekakva glomazna bijela masa, što je
tromo rasla nad površjem izranjajući sve više, i zatim, izdigavši se
nad morsku plavet zablistala najposlije pred našim pramcem, kao da
se snježna lavina pred nas odronila. Sijevajući iskričavom bjelinom
polako utonu te se zgasi. I opet se diže, bjelasajući se u tišini. To
kao da nije kit, pa ipak — nije li to Moby Dick? pomisli Daggoo.
Bijela sablast ponovno zaroni, ali kad se iznova pojavila, crnac se
oglasi britkim vriskom što svakog trže iz njegova drijema:
— Eno ga! Opet! Promiče se ravno ispred nas! Bijeli kit! Bijeli
kit!
Čuvši to, mornari se sletješe oko križa, kao što se pčele za
rojenja slegnu na granje. Gologlav na sunčanoj pripeci, Ahab stajao
na pramcu, jedna mu ruka zabačena unatrag, spremna da kormilaru
domahne zapovijedi, i netremice gledaše onamo kamo je s visine
jarbola pokazivala nepomično naprijed ispružena Daggoova ruka.
Je li onaj usamljeni i tihi mlaz što se povremeno javljao
postupno djelovao na Ahaba, te je sada bio spreman da pomisao na
tu mrtvu tišinu dovede u vezu s onom prvašnjom pojavom kita kojeg
je progonio, ili je možda bio nemoćan da svlada svoju strast — bilo
kako mu drago, no tek što je jasno razabrao onu bijelu slotu, već je
žustro i odlučno dao znak da se čamci spuste u more.
Četiri su čamca u tili čas pljusnula u vodu, i svi su s Ahabovim
čamcem na čelu snažno prionuli uz vesla, u susret svome plijenu.
Sablast brzo nesta, i dok smo uzdignutih vesala čekali da opet izroni
314
— gle! na istom onom mjestu gdje je utonula, ponovno se polagano
diže. Gotovo i ne misleći više na Moby Dicka, svi smo sada zurili u
jedan od najčudesnijih fenomena što ga je tajanstveno more ikad
razotkrilo pogledu smrtnika. Golema gnjecava, ljigava masa,
stotinjak metara duga i široka, blistavo-mliječne boje, plutala
ispružena na površini, a bezbrojne duge prianjaljke širile se od
njezina središta, prepletale se, grčile, trzale i uklupčavale kao
uznemireno gnijezdo anakonda, slijepo hvatajući i posežući za
svime što im bijaše nadohvat. To divovsko strašilo kao da nije imalo
ni lica ni obličja, nikakva znaka što bi odavao neko osjećanje ili
nagon: plutalo je tu na valovima neko natprirodno, bezoblično, kao
od samog slučaja stvoreno priviđenje života.
I kad je te nemani, uz prigušen šum nekog sisanja, opet nestalo,
Starbuck, netremice gledajući u uzburkanu površinu gdje je utonula,
mahnito uskliknu:
— Gotovo bih volio da sam vidio Moby Dicka te se pobio s
njim nego što sam vidio tebe, bijela avetinjo!
— Što bješe ono? — upita Flask.
— Divovska hobotnica, koju je, kako vele, vidjelo samo malo
kitolovaca koji su se vratili kući da o njoj pričaju.
No Ahab ne reče ni riječi, nego okrenu svoj čamac i vrati se na
brod, a za njim, šutke, krenuše i ostali.
Ma kakve bile praznovjerice što ih lovci ulješura općenito
dovode u vezu s tom pojavom, jedno je sigurno: tako se rijetko
pruža mogućnost da je čovjek ma i letimično vidi te se ta okolnost
smatra nekim zlogukim znamenjem. Ona se pojavljuje u tako
iznimno rijetkim prilikama, i premda svi bez razlike tvrde da je to
najveći životinjski stvor oceana, vrlo ih je malo koji imaju ma i
približan pojam o tome kako ta životinja uistinu izgleda. Unatoč
tome, vjeruju da ona služi kao jedina hrana glavatim ulješurama.
Druge vrste kitova, naime, nalaze svoju hranu na morskoj površini,
te ih čovjek može vidjeti kada se hrane, a ulješure utažuju glad
isključivo pod vodom, u nepoznatim dubinama, te se samo može
nagađati čime se zapravo hrane. Ponekad, kad su im progonitelji
blizu, one će izbljuvati nešto za što se misli da su poistrgane
prianjaljke hobotnice, a poneki su od tih, tako na površinu izbačenih
krakova dvadeset do trideset stopa dugački. Vjeruje se da grdosija
kojoj pripadaju te hvataljke živi pripijena njima uz morsko dno, i da
ulješura, za razliku od drugih vrsta kitova, ima zube te je može
315
napadati i razdirati.
Ipak imamo razloga misliti kako je veliki »kraken«270 biskupa
Pontoppidana zapravo hobotnica. Prema biskupovu opisu, kako se
naizmjence diže iz vode i opet zaranja, i po još nekim drugim
pojedinostima o kojima nas on izvješćuje, »kraken« se savršeno
podudara s hobotnicom. No ipak bi trebalo podosta oduzeti u
pogledu gorostasnog obujma što ga on pripisuje toj životinji.
Neki prirodoslovci koji su nešto načuli o toj tajanstvenoj
životinji, uvrstili su je među sipe, među koje bi po nekim vanjskim
svojim obilježjima i spadala, ali samo kao Anak u plemenu. 271
270
»Krakeni« su prema opisu danskog književnika biskupa Erika Pontoppidana
(1698.-1764.) bajoslovno velike morske životinje, nalik na male otoke. Pontoppidan
je zacijelo u svojim pretjeranim opisima pomišljao na velehobotnice što se na dnu
mora, ili plutajući na površini, nalaze blizu obala Švedske, Irske, Islanda i Japana, a
ponajčešće blizu Newfoudlanda, a pripadaju kalamarima sličnu rodu Architheutisâ,
od kojih su najveći 7 m dugi, s prianjaljkama 15 m dugim. — Prev.
271
Anak (plural Enakim) — div iz biblije (Četvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34).
— Prev.
316
60. MRLIN
S obzirom na kitolovački prizor što ćemo ga ubrzo ovdje
prikazati, a i radi boljeg razumijevanja sličnih prizora prikazanih na
drugim mjestima, moram ovdje reći nekoliko riječi o magičnom a
ponekad tako strašnom harpunskom mrlinu.
Uzica koju su kitolovci prvobitno upotrebljavali bila je sukana
od najbolje kudjelje, lagano prokađena katranom, ali ne omazivana
katranskom paklinom272, kao što se to radilo s običnim konopima.
Dok naime kudjelja običnom upotrebom katrana postaje gipkijom u
rukama užara, i takav je konop mnogo podesniji mornarima za
običnu brodsku upotrebu — konop za harpunski mrlin ne samo što
bi se time odviše ukrutio, te se ne bi mogao zbijeno namotavati,
nego katran, osim toga, kako su to već mnogi mornari počeli uviđati,
ne čini konop općenito ni trajnijim ni otpornijim, već mu daje samo
izvjesnu kompaktnost i sjaj.
Posljednjih je godina u američkih kitolovaca »manila« ili
manilsko273 vlakno gotovo sasvim zamijenilo konoplju u izradi
mrlina, jer iako nije tako trajno kao kudjelja, ipak je čvršće i
kudikamo pruživije i rastegljivije, a ja ću još nadodati — budući da
u svemu vlada neka estetika — da je i mnogo ljepše i nekako bolje
pristaje uz lovački čamac nego uzica od obične konoplje. Konoplja
je nalik na neku tamnoputu i tamnokosu Indijanku, a manila nalikuje
na kakvu zlatokosu Čerkeskinju.
Harpunski mrlin nije deblji od desetak milimetara, te na prvi
pogled ne biste povjerovali da je tako čvrst kao što zapravo jest.
Pokusom se dokazalo da svaka od pedeset niti njegove pređe može
izdržati teret od stotinu i dvadeset funti, tako da će čitav mrlin
podnijeti pritisak od približno tri tone. Po duljini mrlin za ulješure
mjeri nešto više od dvjesto hvati. Prema krmi je mrlin spiralno
omotan u čabrici ili bubnju, ali ne zavojito poput crvolike cijevi u
lambika ili retorte, nego čvrsto stegnut, naslagan kao kolutovi sira, i
koncentrične spirale, bez šupljina, osim one u sredini, oko
272
Omazivali su brodsku oputu »paklinom« ili »crnilom«, dobivenim od
mješavine prorijeđena katrana, čađe i kuhane morske vode. — Prev.
273
Vlakno »manila« dobiva se od stabla »Musa textilis« koje raste na
Filipinima, u Indiji, na Antilima i na Novoj Kaledoniji. — Prev.
317
zamišljene osi naslaganih »sireva«. Budući da bi i najmanja
krivudavost ili zapetljavanje prilikom odmotavanja neminovno
zahvatilo nečiju ruku, nogu, ili čitavo tijelo, to se namatanje mrlina
u bubanj vrši nadasve pomno. Neki harpunaši provode cijelo jutro u
tom poslu, namatajući mrlin, dižući ga visoko na jarbol i provlačeći
preko jednog kolotura prema bubnju, kako bi prilikom namatanja
izbjegli svako nabiranje ili zapletanje.
U engleskim čamcima umjesto jednim služe se dvama
bubnjevima, namatajući mrlin istodobno u oba bubnja. Prednost je u
tome što su ti bubnji-blizanci maleni, te se mogu bolje namjestiti u
čamcu i nisu tako teški, dok je američki bubanj, kojemu promjer
iznosi gotovo tri stope, prema tome i mnogo dublji, te je često vrlo
glomazan i uvelike opterećuje čamac, kojem su podnice samo pol
palca debele. Podnice su lovačkog čamca kao tanak led koji može
podnijeti pravilno porazmješten teret, ali će prsnuti pod
koncentriranim opterećenjem. Kad je američki bubanj presvučen
navlakom od voštanog platna, lovački čamac, kad kreće u susret
kitu, pričinja se kao da mu nosi na dar velik svadbeni kolač.
Oba su kraja mrlina slobodna su, niži se kraj završava u petlji,
izvijajući se sa dna bubnja uz bok i viseći slobodno ustranu. Takav
smještaj donjeg kraja mrlina potreban je sa dva razloga. Prvo: da bi
se olakšalo njegovo privezivanje uz drugi mrlin najbližeg čamca, u
slučaju da pogođeni kit roni tako duboko te bi do kraja odmotao
mrlin o koji je pričvršćen harpun. U toj prilici potežu kita čas s
jednoga, čas s drugog čamca, kao što pivski vrč ide od ruke do ruke,
premda se prvi čamac, s kojeg je bačen harpun, uvijek nalazi u
blizini drugoga, da priskoči upomoć bude li potrebno. Drugo: takav
smještaj donjeg kraja mrlina potreban je radi sigurnosti uopće, jer
kad bi taj donji kraj bilo kako bio privezan uz čamac, te kad bi onda
kit sve do kraja istegao uže, i to još prije nego što bi, kako se veli,
okom trenuo, kao što se to ponekad zaista i događa — on bi zacijelo
povukao čamac za sobom u morski bezdan, te onda ne bi bilo više
zdura ni telala koji bi taj čamac ikad pronašao.
Prije nego što se čamac spusti u more, kad se zametne hajka,
uzimaju gornji kraj mrlina te ga od bubnja povuku na krmu, omotaju
oko drvenog palca, opet ga povuku svom dužinom čamca do
pramca, polažući ga na rašlje ili ručke svakoga pojedinog vesla, da
veslaču za veslanja udara o ručne zglobove, provuku ga uz rubnjak
posjedalih veslača — do užljebine na krajnjem vrhu prove, gdje
318
drven paljak274 ili krmno pero, veliko kolik obični mosur, priječi da
mrlin puzne. Iz tih žljebova mrlin izviruje, obješen niz pramac,
poput girlande, te ponovno ulazi u čamac, pa se u duljini od desetakdvadesetak hvati omata oko »pramčanog sanduka« (te se taj dio
mrlina i zove »sandučnica«), i tada mrlin protječe rubnjakom malo
dalje prema krmi, gdje se privezuje uz kraći konop što ga zovu
»priveznicom«, uz koju je najposlije pričvršćen sam harpun, ali
prethodno ta »priveznica« prolazi još mnoge tajanstvene zavijutke, i
bilo bi suviše dugotrajno i dosadno da i to nabrajamo.
I tako harpunski mrlin zahvaća čitav čamac svojim zamršenim
opletima i prepletima u svim smjerovima. Svi su veslači upleteni u
te opasne vijuge, te se neupućenu čovjeku s kopna pričinja da su ti
ljudi kao neki indijski žongleri koji od zabave prepleću svoje udove
najljućim zmijama. Nema smrtnika koji bi prvi put mogao sjediti na
takvu mjestu, usred tih zamršenih spletova, a da veslajući iz petnih
žila ne pomisli kako bi svakog trenutka, u njemu nepoznatu času,
harpun mogao poletjeti i staviti u pogon sve to strašno izvijanje
nalik na munje — a on bi tada samo trnuo i premirao u ledenim
srsima. Ali navika — navika stvara prava čudesa! Boljih dosjetaka,
bučnije veselosti, veselijih šala i duhovitijih odgovora zacijelo niste
slušali za svojim stolom od mahagonija, kao što ćete čuti sjedeći na
pol palca bijele cedrovine u lovačkom čamcu, usred njegovih
smrtonosnih omča i konopâ, i kao što je onih šest građana iz Calaisa
išlo pred kralja Edwarda, 275 tako i ta šestorica veslača u lovačkom
čamcu, tako reći s konopom oko vrata, sa svakim zaveslajem dolaze
sve bliže i bliže raljama smrti.
Ako sada malo promislite, možda će vam biti jasno kako se
događaju one mnoge nesreće u lovu na kitove — nesreće od kojih se
samo kadikad neka zabilježi — kako je ovog ili onog čovjeka mrlin
izbacio iz čamca te je nestao. Jer kad harpun odleti, a mrlin,
odmatajući se, stane frcati i zvijukati, ljudi koji onda sjede u čamcu,
kao da sjede usred piskova i pištanja parnog stroja u punom pogonu,
kad se o vas okrzava svaki uskovitlani kotač, svaka ručica i poluga. I
Paljak, palac, drven klin. — Prev.
Engleski kralj Edward III (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A
kada su branitelji već umirali od glada, obećao im je da će se njegova vojska povući
ako šest građana, s omčom oko vrata, dođu u njegov tabor, te da s njima čini što ga
volja. (Priča dalje kazuje da su ona šestorica, s omčom oko vrata, zaista došli pred
Edwarda, no da ih je kraljica onda pomilovala.) — Prev.
274
275
319
još gore: budući da čovjek u tom kovitlanju smrtnih opasnosti ne
može sjediti mirno i nepomično, jer se čamac ljulja i njiše kao zipka,
i ljuljavica ga baca čas na ovu, čas na onu stranu, iznenada, bez i
najmanje prethodne opomene, on samo prilagođivanjem, jačinom
volje i brzinom svakog i najmanjeg pokreta može izbjeći zlom
udesu, izbjeći da postane Mazepa276 i da bude odvučen u nepovrat, u
bezdan, gdje ga ni sunce, koje svuda dopire, nikad više ne bi
pronašlo.
I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama
po sebi nagoviješta oluju, možda strašnija od same oluje, jer je tišina
zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja, s gromovima i
grmljavinom; baš kao što naoko bezazlena puška u sebi skriva barut,
tane i eksploziju — tako i blagi mir mrlina, što se spokojno vijuga
među veslačima, prije nego što se ne trzne i pokrene — taj prividni
mir zapravo skriva najstrašniju od svih jezivih opasnosti u cijelom
pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim
mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tek onda kad im se
smrt bliži, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene,
himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli života. No mudar
čovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom
čamcu nego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog
ognjišta, sa žaračem kraj sebe umjesto harpune.
276
Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov
ataman. Došao je kao mladić na dvor poljskoga kralja Kazimira u Varšavu. Tu se
zapleo u neke ljubavne pustolovine, a prevareni muž dao ga je iz osvete privezati na
konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinu među Kozake. Proslavio se svojom
hrabrošću i postao kozački hetman. Poslije se borio na strani Šveda. U literaturi su
Mazepin lik obradili Puškin i Byron. — Prev.
320
61. STUBB UBIJA KITA
Dok je za Starbucka pojava hobotnice bila neko zloguko
znamenje, za Queequega je ona značila nešto sasvim drugo.
— Kada vidjeti hobotnicu — reče divljak bruseći svoj harpun o
pramac uvis povučenog čamca — onda brzo vidjeti i ulješuru.
Sutradan ujutro sve je bilo neobično tiho, omara polegla
morem, a posada na »Pequodu«, kako nije imala nikakva posla,
jedva je mogla odoljeti zamamnom drijemu u koji je čarobna ta
tišina svakog uljuljavala. Jer dio Indijskog oceana kojim smo sada
plovili nije bio, kakono kitari vele, »živahan«. Treba spomenuti da
su se tu rjeđe pojavljivali dupini, tuljani, leteće ribe i drugi živahni
obitavaoci življih voda, rjeđe negoli u blizini Rio de la Plate ili
morskih prostranstava oko peruanskih obala.
Ja sam držao stražu na pramčanom jarbolu, te sam se,
ramenima naslonjen o olabavljelo najgornje jedro, njihao amo-tamo
po toj kao začaranoj prozračnosti. Ni najjača volja nije tome mogla
odoljeti, i u toj sanjivoj zanesenosti svijest mi se rasplinjavala; i
duša mi se najposlije trže iz tijela, dok se ono, moje tijelo,
svejednako zibalo, kao što se i svako klatno dalje njiše iako je već
nestalo sile koja ga je pokrenula.
Prije nego što sam potpuno utonuo u zaborav, opazio sam kako
su oba mornara na glavnom i krmenom jarbolu već zadrijemala, te
smo se naposljetku sva trojica kao bez života njihali na nastavku, a
na svaki naš njihaj kormilar bi tamo dolje ispod nas saneno kimnuo
glavom. I valovi su kimali svojim nehajnim krestama, dok je u
beskrajne začarane pučine istok kimao zapadu, a sunce se smiješilo
nad svime.
Odjednom mi se pričini kao da se pred mojim sklopljenim
očima rasprskavaju neki mjehurići, i ruke mi se kao dva škripa
uhvatiše sartijâ. Neka me milostiva sila spasila, te se trgnuh i dođoh
k svijesti. I gle! niti četrdeset hvati od nas, tamo u zavjetrini,
gorostasna se ulješura valjala u vodi, kao prevrnuti korab fregate, a
golema joj se ljeskava leđina, zagasite boje kao mrka put
Etiopljanina, bljeskala i caklila kao zrcalo. No, meškoljeći se lijeno
u morskom koritu, a ovda-onda mirno izbacujući svoj magličasti
mlaz, taj kit bijaše kao dostojanstven građanin što puši svoju lulu za
topla popodneva. Ali ta ti je lula, bijedni ribače, bila i posljednja!
321
Kao na dodir čarobnom palicom nekog maga, usnuli brod i svi
njegovi spavači iznenada oživješe, i više od dvadesetak glasova sa
svih strana broda, zajedno sa ona tri glasa odozgo, zaori uobičajenim
poklikom, dok je »velja riba« polagano i odmjereno mlazala uvis
svoje bijele vodoskoke.
— Svi čamci u more! Polja!277 — uskliknu Ahab, i zatim
izvršivši vlastitu zapovijed vrati kormilo još prije nego što je
kormilar dospio prihvatiti žbicu.
Iznenadni povici posade zacijelo su uzbunili kita, i prije nego
što su čamci pljusnuli u vodu, on veličanstvenim zaokretom
zabrazdi u zavjetrinu, ali nepokolebljivo mirno, jedva burkajući
vodu, te Ahab — misleći da možda kit i nije ništa opazio —
zapovjedi da se ni veslom ne zapljusne i da se samo šapatom
razgovara. Sjedeći tako na rubnjacima svojih čamaca, kao Indijanci
iz Ontarija, veslali smo tiho ali žurno dalje. Utiha nam nije
dopuštala da razapnemo jedra. Čas zatim pošto smo tako zaklizili u
potjeru, repina nemani sunu četrdeset stopa okomito uzrak, a onda je
nestade poput kule koju je zemlja progutala.
— Eno repne peraje! — zaori se krik, a nato Stubb brže-bolje
izvadi šibice i pripali lulu, jer je to bio trenutak kad je čovjek mogao
odahnuti. Nakon nekog vremena kit se ponovno pomoli, sada ispred
pušačeva čamca i mnogo bliže njemu nego ostalima, te je Stubb
računao da će njega zapasti čas da ubije kita. Sad je bilo očito da je
kit najposlije opazio da ga progone. Sva je daljnja šutnja bila
nepotrebna. Uz bučan štropot prionusmo na vesla. I svejednako
pušeći, Stubb je podbadao svoje ljude za navalu.
Da, ribak se sad sav izmijenio. Osjećajući smrtonosnu opasnost
kretao se »s glavom vani«,278 izdigavši taj dio tijela ukoso iz pjene
koju je mahnito uskomešao.
— Naprijed, momci, naprijed, samo naprijed! Bez žurbe! Samo
Zapovijed da se pramac okrene u vjetar. — Prev.
Vidjet ćemo na drugom mjestu kako je lagašna tvar što ispunjava golemu
glavurdu ulješure. Iako se čini da je to najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu
najlakše drži nad vodom. Lako je izdiže u zrak, i nužno to čini kad suče sa svom
brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako je širok, a ostali dio tijela tako se
čunjasto stanjuje u pravcu repa, te bi se s pravom moglo reći da se ulješura, kad pruža
glavu nakoso iz vode, iz troma »galiota« zdepasta kljuna pretvara u oštrokljunu
korablju, nalik na newyorške pilotske brodove. — Bilješka piščeva. (Galiot je
holandski teretni ili ribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sošna jedra. —
Prev.)
277
278
322
s mirom i polako, ali za njim. Za njim, poput munje, tako! — vikao
je Stubb, a iz usta mu, dok je govorio, kuljao dim. — Za njim sada,
dugim i snažnim zaveslajima, Tashtego. Pognaj ga, Tash, mileni
moj, pognaj ga! Budite mirni i hladni, kao krastavci, da baš tako!
Samo za njim mirno i polako, kao grozna smrt i iskešeni đavoli,
podignite mrtve iz njihovih grobova, momci, tako! Za njim!
— Vu-hu! Va-hi! — ječao je odgovor Indijanca s Gay Heada,
koji je iza glasa uzdizao svoj stari ratnički poklik nebu pod oblake, i
kao da je i protiv volje svaki od veslača u tom napetom času
prilegao uz veslo iz sve snage, prateći predvodnički zaveslaj
zanesenog Indijanca.
No na njegove divlje uzvike odjeknuše isto tako bijesni povici:
— Ki-hi! Ki-hi! — izdirao se Daggoo, zabacujući tijelo na
svom sjedištu naprijed i nazad poput pomamna tigra u kavezu.
— Ka-la! Ku-lu! — zavijao Queequeg mljašćući usnama kao
da je pred njim pečeni zubatac. I tako su čamci, uz divlje
podcikivanje, snažnim zamasima vesala rezali valove. Stubb je,
međutim, zadržao svoje mjesto na čelu, svejednako hrabreći svoje
ljude za nasrtaj i neprestano odbijajući dimove. Ljudi su poput
očajnika prianjali uz vesla i naprezali se dok najposlije nije
odjeknuo željno očekivani zov:
— Ustaj, Tashtego! Hitni! — Harpun je bačen. — Veslaj
unatrag!
Svi veslači zaveslaše krmom, a u isto vrijeme nešto zazuja,
vruće i siktavo, iznad ručnih zglobova svakog čovjeka. Bješe to
tajanstveni harpunski mrlin. Čas prije Stubb je žustro posegnuo za
njim i brzo ga dvaput omotao oko paljka, a od ubrzanih okretaja
uzice diže se plavkast dim i stopi se s gustim dimovima što ih je on
odbijao iz svoje lule. I kako se mrlin silno brzo odmatao oko paljka,
prolazio je prije i kroz Stubbove šake, guleći mu kožu na dlanovima,
jer je zaštitno platno, kojim se u takvim prilikama pokriju dlanovi,
slučajno otpuzlo. I njemu bješe kao da stišće oštrice dvosjekla mača
što mu ga neprijatelj svom silom pokušava istrgnuti iz ruke.
— Namoči mrlin! Namoči mrlin! — dovikivao je Stubb
veslaču koji je sjedio kraj bubnja, te ovaj šeširom zagrabi morske
vode pa je izlije u bubanj, na mrlin.279 Mrlin se još dalje odmatao
279
Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno
potreban, možemo navesti činjenicu da su na starim holandskim kitarkama
323
dok se najposlije nije dovoljno istegao. Čamac je sada jurio kroz
uzavrelu vodu kao morski pas kad juri svom brzinom. Stubb i
Tashtego izmijeniše svoja mjesta — s pramca na krmu i obratno —
a to je sred one ljuljavice zaista bio težak pothvat.
Konop je sada bio nategnut i napet u svoj duljini, kao žica na
harfi, te bi čovjek pomislio da čamac ima dvije kobilice — jednu što
reže brazdu po moru, a drugu što siječe zrak — dok onako juri,
utirući sebi put kroz oba suprotna elementa. Oko pramca poskakivao
neprekidan vodoskok, a šija280 se sukala kao beskonačni vir, i pri
najmanjem pokretu čamca, kad bi čovjek ma i prstom maknuo,
čamac se naginjao vibrirajući i škripeći. I tako su jurili, a svaki se
čovjek svom snagom držao svog sjedišta, da ne bude zbačen u
uspjenjelu vodu, dok se visoki Tashtego posve sagnuo pod kormilo,
kako bi postavio što niže svoje težište. Ispred njihovih očiju kao da
su prosunuli svi atlantski i pacifički oceani, dok kit u bijegu
najposlije ne posusta.
— Uvlači, uvlači! — vikao je Stubb svome pramčaniku, a svi
ljudi, gledajući preko ramena, zaveslaše prema njemu, dok je neman
svejednako povlačila čamac za sobom. Pristavši ubrzo uz njen bok,
Stubb se čvrsto uprije koljenom uz »bedrobran«, te poče udarati u
ribu koja je uzmicala. Na njegovu zapovijed, čamac je odmicao iz
strašnog vrtloga što ga je kit oko sebe kovitlao, i vraćao se za novi
napad.
Crveni su mlazovi sad izbijali iz bokova nemani kao potoci niz
gorske strmine. Izmučena se tjelesina sada nije više valjala u vodi,
nego u krvi, koja je kuhala i kipjela na stotine metara u njihovoj
brazdi. Sunčane zrake što su ukoso padale na to grimizno jezero
usred mora, bacale su odsjaj na lice svakoga pojedinog čovjeka, te
se jedan drugome pričinjahu rumeni poput Indijanaca. Sve to
vrijeme brizgali su samrtni mlazovi bijele pare iz kitova štrcala, a
teški dahtaji iz usta uzbuđenog vođe čamca. Izvlačeći poslije svakog
uboda svoje iskrivljeno (o konop pričvršćeno) koplje iz kitova tijela,
Stubb bi ga svaki put brzim pokretima opet izravnavao na razmi
čamca, te ga uvijek nanovo zarivao u kita.
— Pritegni! — pritegni! — vikao je pramčaniku, dok je
upotrebljavali konopljene tarače te njima močili mrlin, a na mnogim je brodovima u
tu svrhu bila priređena mala drvena vjedrica ili ispolac. No najbolje će vam u tom
slučaju poslužiti šešir. — Bilješka piščeva.
280
Brazda, trag ili puzina što ostaje za brodom. — Prev.
324
jenjavao bijes kita na umoru. — Bliže, bliže!
I čamac se sasvim prikuči kitu uz bok. Stubb se naže daleko
nad pramac, lagano zabode svoje dugo, oštro koplje kitu u tijelo, te
onda njime poče polagano i oprezno pokretati, kao da pažljivo traži
zlatan sat što ga je kit možda progutao, a sve bojeći se da ga ne bi
oštetio prije nego što ga izvuče. No zlatan sat što ga je tražio bijaše
duboko u nutrini skrivena srž kitova života. I sad ju je napipao: jer
prenuvši se iz predsmrtnog mrtvila u ono neopisivo što se zove
posljednji trzaji, neman se strahovito trže u svojoj krvi i preplavi
samu sebe gustim škropcima mahnito uskovitlane pjene, tako da je
ugroženi čamac naglo legao na krmu i samo s mukom sebi prokrčio
put iz toga sumanutog sumraka u bistri zrak dana.
A onda, trzajući se sve slabije, kit još jednom isplovi na
vidjelo, valjajući se i zaranjajući s boka na bok, grčevito šireći i
stežući otvor štrcala, uz oštro pištanje u predsmrtnom hropcu.
Najposlije u uzbibani zrak šiknu mlaz za mlazom zgrušane krvi kao
talog rumena vina, i ti su crveni vodoskoci padali natrag na njegove
nepokretne bokove i slijevali se u more. Kitu bješe prepuklo srce!
— Mrtav je, gosparu Stubbe! — reče Daggoo.
— Da, obje su se lule ugasile! — dočeka Stubb, pa izvadivši
svoju iz usta, prosu nad vodom hladan pepeo, i časkom se
zamišljeno zagleda u grdnu tjelesinu koju je dotukao.
325
62. KOPLJE
Valja reći koju o upadici što je opisana u prošlom poglavlju.
Prema ustaljenom običaju kitolova, u čamcu koji se otisne od
broda, predvodnik ili »kitov krvnik« povremeno zauzima mjesto
kormilara, dok harpunaš, zvan također »kitov vezač«, vesla tik do
njega prvim ili takozvanim harpunaškim veslom. Potrebna je
snažna, mišičava ruka koja će baciti prvo željezo na ribaka, jer
počesto biva te u takozvanom »dugom potezu« teško oruđe valja
baciti na razdaljinu od dvadeset do trideset stopa. No ma kako se
hajka otezala i bila zamorna, od harpunaša se traži da sve to vrijeme
vesla svojim veslom iz sve snage— štoviše, od njega očekuju da
služi kao primjer nadljudske izdržljivosti i upornosti ostalim
veslačima, i to ne samo nevjerojatnim veslanjem nego i gromkim i
neustrašivim uzvikivanjem.
Što zapravo znači vikati iz svega grla i pritom izvijati tijelo u
krajnjem naporu svih snaga, shvatit će samo onaj tko je to već sam
pokušao. Što se mene tiče, nikako ne uspijevam gromko vikati a u
isti mah napinjati sve svoje mišiće.
Veslajući dakle i podvikujući tako, a leđima okrenut grdosiji,
iscrpljeni harpunaš odjednom čuje poticajni poklik: »Ustaj i po
njoj!« On sad mora uvući i pričvrstiti veslo, okrenuti se napol oko
svoje osi, dohvatiti i čvrsto zgrabiti harpun s paljka, pa ga sa ono
malo preostale snage pokuša sjuriti u kita. Nije stoga nikakvo čudo
što u cjelokupnom kitolovu, od pedeset zrelih prilika za pogodak,
nema ni pet uspješnih; nije nikakvo čudo što tolike nesretne
harpunaše dozlaboga psuju i proklinju; nije čudo što mnogim
harpunašima u čamcu u pravom smislu riječi popucaju krvne žile;
nije čudo što poneki kitolovac izbiva od kuće i po četiri godine za
četiri bačve ulja; nije čudo što za mnoge vlasnike kitarice kitolov
znači pasivan posao — jer baš od harpunaša zavisi uspjeh samog
putovanja — a otkud harpunašu snage i zamaha u posljednjem i
najodsudnijem času, kad ga prije toga tako teško zapregnu da mu
ponestaje daha?
A onda, kad je hitac uspješan, u onome drugom odlučnom
času, to jest kad kit potegne i počne juriti — predvodnik i harpunaš
počinju također juriti, jedan prema pramcu, a drugi prema krmi, i to
uz opasnost za se i za sve ostale. U tom trenutku oni izmjenjuju
326
svoja mjesta, i predvodnik, glavni zapovjednik malog čamca, staje
na svoje pravo mjesto — na pramac.
Ja, međutim, nimalo ne marim ako netko u tom pogledu
zastupa oprečno stanovište, no sve je to ludo i nepotrebno. Harpunaš
bi već od samog početka pa do kraja morao stajati na pramcu, on bi
morao zadati oba udarca i harpunom i kopljem, i nitko ne bi smio od
njega zahtijevati da vesla, osim u prilikama kad je to jasno svakom
pomorcu. Znam da bi takav poredak mogao prouzročiti mali zastoj u
brzini hajke, no mene je dugogodišnje iskustvo mnogih kitara
različitih narodnosti uvjerilo kako do većine neuspjeha u lovu ne
dolazi nipošto zbog silne brzine, nego zbog iscrpljenosti harpunaša.
Da se osigura najveći uspjeh gađanja, svi bi harpunaši ovoga
svijeta morali skakati na noge odmoreno i živo, a ne premoreni i
napol satrti.
327
63. PALJAK
Iz debla rastu grane, a iz grana šiblje. I tako iz bujnog sadržaja
niču poglavlja.
Paljak, o kojem smo prije govorili, zaslužuje da bude napose
spomenut. To je rašljasta motka čudna oblika, otprilike dvije stope
duga, usađena okomito u razmu desnog boka čamca, blizu pramca,
te služi kao potporanj za drveno kopljište harpuna, kojemu drugi
metalni, šiljati dio izviruje s pramca. U tom se položaju oružje
odmah nađe pri ruci harpunašu, koji ga u tren oka dohvati, kao što
će neki gorštak u hipu posegnuti za svojom puškom na zidu. Obično
u tim rašljama leže dva harpuna u pripremi, koji se zovu »prvo« i
»drugo gvožđe«.
No oba su ta harpuna, svaki svojom petljom, pričvršćena o isti
mrlin, i to zato da se oba bace, ako je to moguće, jedan za drugim,
na istog kita, kako bi barem jedan harpun ostao u kitu, ako se drugi
slučajno otkine kad kit počne potezati. Tako se udvostručuju izgledi
u računu vjerojatnosti. No vrlo često biva da se kit smjesta trgne,
grčevito potegne i pojuri naprijed tek što ga pogodi prvi harpun, te
harpunaš, pa bio on brz kao munja, ne dospijeva više na nj hitnuti
»drugo gvožđe«. Upravo zato što je i drugi harpun pričvršćen za
mrlin, koji se brzo odmotava, to se oružje mora navrijeme baciti iz
čamca, ma kako i ma kamo, jer bi inače čitavoj posadi prijetila
najveća opasnost. U takvim ga slučajevima obično gurnu u vodu.
Omogućuju to i rezervni bubnji s mrlinom, o kojima smo već prije
govorili. Ali taj je opasni posao često praćen najtežim i
najsudbonosnijim nesrećama.
Osim toga treba znati da u času kad se drugi harpun baci u
more, to »gvožđe« ili »željezo« postaje neki treperavi britki strah što
se hirovito bacaka između čamca i kita, zaplećući ili trgajući mrline,
izazivajući strahovitu zbrku i metež u svim smjerovima. A u većini
slučajeva nije ni moguće da se taj harpun uvuče prije nego što je kit
ulovljen i ubijen.
Zamislite samo što biva u slučaju kad se četiri čamca upletu u
borbu sa neobično jakim, upornim i lukavim kitom, te kad osim tih
njegovih osobina i zbog tisuću drugih kojekakvih slučajnosti što
prate tako opasan pothvat, osam do deset takvih odriješenih »drugih
gvožđa« pluta oko njega, jer u svakom je čamcu, dakako, više
328
harpuna povezanih uz mrlin, za slučaj da prvi promaši. Sve su te
pojedinosti ovdje vjerno prikazane, jer će poslužiti da osvijetle
nekoliko vrlo važnih, premda zamršenih mjesta u prizorima koji će
se kasnije opisati.
329
64. STUBBOVA VEČERA
Stubbov je kit ubijen nešto podalje od broda. Na moru bila
utiha, i zato se, povezavši tri čamca u jedan niz, dadosmo na mučnu
rabotu da teglimo svoj plijen do »Pequoda«. I sada, kad smo nas
osamnaestorica sa svojih trideset i šest ruku i stotinu i osamdeset
palaca i ostalih prstiju polako, sat za satom, povlačili tu nepokretnu,
mrtvu tjelesninu, činilo se kao da se, osim u dugim razmacima,
uopće i nije pomicala. To je pružalo jasnu sliku o golemosti te
grdosije koju smo vukli morem. Na velikom kineskom kanalu HangHo, ili kako ga već nazivaju u Kitaju, četiri-pet radnika, sve
hodajući obalom, teglit će teško natovarenu i zdepastu džunku jednu
milju na sat, a mi smo svoj grdni brod tako sporo pomicali kao da je
krcat olova.
Spustio se mrak. Tri fenjera što se ljuljahu u »Pequodovoj«
snasti mutnim nam svojim svjetlom pokazivahu put, a kad
doveslasmo bliže, vidjesmo Ahaba kako spušta jednu od više
svjetiljaka niz rubnjak. Pošto je načas prazno, bezizražajno pogledao
dovučenog kita, izniza uobičajene zapovijedi za osiguranje preko
noći, pruži fenjer nekome mornaru i pođe u svoju kabinu, odakle se
sve do jutra nije više pojavio.
Iako je kapetan Ahab upravljajući lovom i dovlačenjem kita bio
izvršio svoj, da tako kažem, uobičajeni posao, sada, pošto je
životinja bila mrtva, spopalo ga kanda nekakvo nejasno
nezadovoljstvo, ili nestrpljenje, ili očaj, kao da ga pogled na toga
ubijenog kita podsjeća kako Moby Dicka tek treba uništiti. Pa kad bi
mu i tisuću kitova dovukli na palubu, to ga ni za dlaku ne bi privelo
bliže njegovu velikome luđačkom cilju.
Ubrzo biste pomislili po štropotu i buci na palubi »Pequoda«
kako se posada sprema baciti sidra u morske dubine, jer su mornari
počeli po palubi povlačiti teške lance i spuštati ih uza zveket kroza
ždrijela na brodu. No tim će verigama što su zveketale oni zakvačiti
divovsko truplo, a ne brod. Glave pričvršćene uz krmu, a s repnom
perajom uz pramac, kit sad leži svojom crnom trupinom tik do
trupine broda, i gledano kroz noćnu tamu što je zastirala penune i
sve jedrilje visoke snasti, to dvoje — lađa i kit — kao da su dva
divovska bika u jarmu, od kojih jedan stoji na nogama, a drugi
330
počiva.281
Ako je mrki Ahab sada šutio kao zaliven, barem koliko se to na
palubi moglo primijetiti, njegov je drugi časnik, Stubb, sav sjao od
pobjedničkog ponosa, pokazujući neobičnu no dobroćudnu
uzbuđenost. Toliko se bio uzvrpoljio te mu je i kruti Starbuck,
njegov pretpostavljeni časnik, privremeno prešutno predao svu vlast
i upravljanje svim poslovima na palubi. Toj Stubbovoj živahnosti
pripomogla je još neka malenkost, kako se to ubrzo i pokazalo.
Stubb je bio sladokusac: on je i suviše volio kitovinu kao slastan
zalogaj.
— Hoću režanj kitovine prije nego što legnem! Ej, Daggoo!
Odmah da si sišao i odrezao komad s »uzine«!
Ovdje treba reći da ti divlji ribari, premda ne običavaju odmah
poslije dobivene bitke naplaćivati od neprijatelja ratnu odštetu, kako
se to posvuda radi prema nekom već ustaljenom vojničkom pravilu
(ili to barem čine prije nego što su unovčili svoju »čest« koja im
pripada nakon dovršenog putovanja) — ipak ćete tu i tamo naći
ponekog Nantucketanca oblaporna na onaj komad od ulješure što ga
je Stubb bio označio, a koji se odrezuje od donjeg kraja ušilj izrasla
tijela.
Oko ponoći režanj mesa bijaše odrezan i pečen. Na svjetlu
dviju svjetiljaka, u kojima je gorjelo kitovo ulje, Stubb se svojski
naklopio na svoj odrezak kitovine, iznesen na vitao kao na gozbeni
stol. No Stubb te noći nije bio jedini koji se gostio kitovinom. Na
tisuće morskih pasa vrvjelo je oko ubijenog levijatana i obilno se
gostilo njegovim tustilom, a njihovo se mljaskanje miješalo sa
Stubbovim žvakanjem. Ono nekoliko spavača, dolje na ležajima,
često se budilo iza sna od oštrog pljeskanja: to morski psi mlatarahu
repovima o brodsku trupinu na svega nekoliko centimetara od
281
Ovdje bismo mogli spomenuti još jednu malenkost. Kita možete najčvršće i
najsigurnije zakvačiti o njegove »lopate« ili repinu kada je već dovučen uz bok broda,
a kako je taj dio tijela zbog svoje kompaktnosti relativno mnogo teži od svih ostalih
(osim, možda, njegove bočne peraje), on odmah, i u mrtva kita, utone pod površinu,
te ga — s čamca — ne možete dohvatiti rukama i vezati lancem. No ta se teškoća vrlo
vješto svladava: pripremi se maleno, jako uže, s malim drvenim plovkom na kraju i s
jednim utegom po sredini, a s drugim krajem pričvršćeno o sam brod, i spretnim
baratanjem taj se plovak provuče ispod trupine kita na drugu stranu, da uže sada
obuhvaća kitovo tijelo, a lanac već čeka da bude pričvršćen o to uže i povučen oko
najužeg dijela kitova repa, na točki gdje se spaja s repnom perajom. — Bilješka
piščeva.
331
spavačeva srca. Naginjući se nad bok broda mogli ste ih vidjeti (kao
što ste ih prije čuli) kako se valjaju u zloslutnoj crnoj vodi i izvrću
na leđa, otkidajući okrugle komadine kitova mesa, velike kao
ljudska glava. Ta osobita vještina morskih pasa svima se čini
čudnovatom. Kako im uspijeva da sa te naoko nepristupačne
površine izdubu tako simetrične zalogaje, ostaje dio sveopće
zagonetke prirode. Trag što ga tako ostavljaju na kitovu tijelu može
se najbolje usporediti s rupom što je tesar dube za vijak.
Premda ćete usred paklenskog dima i strahota pomorske bitke
vidjeti morske pse kako čeznutljivo zirkaju prema brodskoj palubi
(kao gladni psi što se vrte oko stola na kojem se siječe sirovo meso),
spremni da progutaju svaku dobačenu im crkotinu, i premda, dok
hrabri mesari na palubi, kao na stolu, pozlaćenim i ukrašenim
noževima jedan do drugoga ljudožderski režu živo meso, a kučci
ispod stola svojim kao draguljima iskićenim raljama svađajući se
odrezuju komade mrtva mesa; i premda je ta rabota, kako god je
okrenuli i s kojega god je gledišta promatrali, uvijek ista, a to će
reći: jednako odvratan i razbojnički posao na obje strane; iako ti
morski psi redovito prate sve brodove trgovaca robljem kad prelaze
Atlantik, krećući se uporno uz njihove bokove, da se nađu ako
ustreba odstraniti kakav otpadak ili pristojno sahraniti kojega
mrtvoga roba, te iako bi se mogao navesti još pokoji sličan primjer o
tome kako, gdje i kada morski psi upriličuju nadasve vesele
društvene sastanke i svečanosti — ipak ih nikad i nigdje nećete naći
u tolikom broju na okupu, ni razdraganije ni veselije, nego kad su
okupljeni oko uginule ulješure, privezane uz bok kitarice na
debelome moru. Ako još nikad niste bili svjedokom takva prizora,
onda odbacite sve svoje predodžbe o strahotama pakla i sotonskih
orgija.
Zasad Stubb još nije opazio mrmorenje s gozbe što je trajala u
njegovoj neposrednoj blizini, kao što ni morski psi nisu primjećivali
njegovo sladokusno mljaskanje.
— Kuharu, kuharu! Pa gdje je samo taj stari Gruda? —
uskliknu raskrečivši noge, kao da hoće još čvršće zasjesti za svoju
večeru, a onda, sunuvši svojom viljuškom u zdjelu, kao da zabada
koplje u kita, oteže: — Ovamo kuharu! Diži sidro i zajedri ovamo!
Stari crnac, nimalo oduševljen što su ga prije vremena i u tako
neobičan sat digli iz njegove tople postelje, dogega se iz svoga
332
»foguna«,282 hramljući, jer, kao mnoge stare crnce, i njega su boljela
koljena, koja nije mogao tako pomno trljati kao svoje tave i lonce. 283
Taj stari Gruda, kako su ga svi nazivali, dođe klateći se, šepajući i
poštapajući se mašama, što su bile zdepasta oblika, načinjene od
ispravljenih željeznih obruča. Taj stari Ebanovac dođe klimajući i
potom, očekujući zapovijed, stade mirno nasuprot Stubbove trpeze.
Odupirući se objema rukama o svoj dvokraki štap, prignu svoja
pogrbljena leđa još dublje, i u isti mah malko naheri glavu, kako bi
što bolje čuo.
— Kuharu — dočeka ga Stubb, prinoseći brzom kretnjom
prilično crven zalogaj k ustima — ne čini li se tebi da je to meso
prepečeno? Previše si ga mlatio, kuharu, suviše je mekano. Zar ti
nisam uvijek govorio da dobar kitovski odrezak mora biti tvrd? I
morski su psi prionuli uz njegove bokove, zar ne vidiš da i oni više
vole tvrdo meso! Što li samo buče! Idi, kuharu, i reci im koju: reci
im da su dobro došli i da im želimo dobar tek, ako grabe umjereno,
pomalo, ali neka se vladaju pristojno. Grom me ubio, ako razabirem
i vlastite riječi! Idi, kuharu, i prenesi im moju poruku! Evo, uzmi
ovaj fenjer — pa zaista dohvati jedan sa svog stola — a sad idi pa
im održi prodiku.
Stari Gruda srdito dohvati svjetiljku te othrama preko palube
do ograde, a zatim, spuštajući fenjer nad more da bi što bolje mogao
promotriti svoju pastvu, a drugom rukom svečano zamahujući
mašama, i, sagnuv se daleko nad bok, poče se, mrmljajući, obraćati
morskim psima, dok je Stubb, prikravši mu se polako iza leđa,
prisluškivao što je govorio.
— Životinje, prijatelji! Ja imati naređenje reći vama: pričepite
labrnje, prokleta buka morati prestati! Čuti vi mene? Dosta toga
prokletog mljaskanja gubicama! Massa 284 Stubb reći, vi moći
nakrkati proklete burage do nosa, ali, sto mu gromova, ta prokleta
buka morati prestati!
— Kuharu — prekide ga na tome mjestu Stubb, tapnuvši ga
neočekivano po ramenu. — Kuharu, munja te smjerila! Pa ti ne
smiješ kleti kada držiš propovijed! Nije to put i način, tako se ne
Brodska kuhinja. — Prev.
I opet igra riječima knee-pans (čašice na koljenima, koljenske čašice) i pans
(tave). — Prev.
284
U crnačkom govoru: gospodin, gospodar (od engleske riječi master). —
Prev.
282
283
333
obraćaju grešnici!
— Nego kako? Vi onda sami propovijedati! — ljutnu se kuhar,
te se okrenu da ode.
— O ne, kuharu, samo ti lijepo nastavi!
— Pa dobro, onda. Predraga braćo životinje...
— Tako valja! — uslikne Stubb povlađujući. — Polaskaj im,
pokušaj tako.
I stari Gruda nastavi:
— Vi biti morski psi, i svi morski psi biti jako, jako proždrljivi,
ali ja vama reći, dragi prijatelji, vi morati prestati to prokleto
udaranje repovima. Kako vi mene čuti ako ne prestanete s tom
vražjom gužvom i žderanjem?
— Kuharu! — uskliknu Stubb, zgrabivši ga za šiju. —
Zabranjujem te kletve? Govori s njima otmjeno, gospodski!
I propovijed se nastavi:
— Ja vas, dragi moji proždrljivi prijatelji, ne grditi zbog toga,
to je vaša priroda, i tu ne biti pomoći. Ali vi obuzdati vašu grešnu
prirodu, to biti glavno! Vi biti kučkovi, sigurno, ali zašto ne
obuzdati kučka u sebi i biti anđeli? Jer svi anđeli ne biti ništa drugo
nego kučkovi koji se dobro vladaju! A sad pazite, braćo, pokušati
biti dobri i pristojni kad uzimati svoju porciju od kita! Ne trgati
jedan drugom, kažem vam, iz gubice! Svaki od vas imati pravo na
svoj zalogaj! A tako mi Gospoda, nitko od vas nemati pravo na kita,
jer kit pripadati ljudima od broda! Znam, neki od vas imati velike
gubice, mnogo veće od drugih. Ali i oni s velikom gubicom imati
male trbuhe. Velika gubica ne mora sve požderati: neka trgati
komade i dati malim kučkima, koji sebi u toj gužvi ne mogu
pomoći!
— Tako valja, stari Gruda! — uzvikivaše Stubb. — To je bilo
pravo kršćanski! Nastavi!
— Nemati smisla nastaviti, Massa Stubb, jer te proklete psine
nastaviti klati i žderati! One ne čuti ni jednu riječ. Nemati smisla
propovijedati tim prokletim žderonjama koji ne prestati dok ne
natrpati svoje trbe, a njihove trbe nemati dna! A kad natrpati trbe,
onda više ne slušati, jer onda tonuti duboko, duboko u more, ići brzo
spavati, na koralje, i ne moći slušati ni sada ni u sve vijeke vjekova!
— Duše mi, rekao bih da si u pravu, Grudo! I stoga im lijepo
daj svoj blagoslov, a ja ću natrag k svojoj večeri!
— Nato Gruda izdigne obje ruke nad tim ribljim skotom, pa
334
otegne kričavo što ga grlo nosi:
— Čujte, vražja braćo, dižite paklensku galamu i žderite do
mile volje, a onda crknite!
— A sad, kuharu — reče Stubb, sjedajući opet za svoju večeru
na vitlu — stani gdje si prije stajao, tu, ravno ispred mene, i dobro
slušaj što ću ti reči!
— Ja dobro slušati! — odvrati Gruda saginjući se naprijed i
odupirući se o svoje maše.
— No, dakle — poče Stubb, poslužujući se obilno — da se
vratimo na kitov odrezak. Prije svega, koliko ti je godina, kuharu?
— Kakvu vezu imati to s kitovim pečenjem? — tvrdoglavo će
stari crnac.
— Šuti! Koliko ti je godina, kuharu?
— Kažu, oko devedeset — progunđa stari mrzovoljno.
— Skoro ćeš, dakle, proslaviti svoj stoti rođendan, kuharu, a
još nisi naučio kako valja prirediti kitove odreske? — reče Stubb i
proguta komadinu mesa, kao da je taj zalogaj nastavak njegova
pitanja. — A gdje si se rodio, kuharu?
— U štivi dereglije285 na Roanokeu.286
— Rođen na deregliji! Krasno! No ja te pitam u kojoj si se
zemlji rodio, kuharu!
— Zar ja ne reći u roanokeskom kraju? — uzviknu crnac
oštrim glasom.
— Ne, nisi rekao, kuharu. No reći ću ti što sam ti naumio
kazati. Treba da se vratiš kući i da se ponovno rodiš, jer još ne znaš
kako se kuhaju i peku odresci kitovine!
— Vrag me odnio ako još peći kitove odreske! — zareža srdito
i okrenu se da ode.
— Natrag, kuharu! Ovamo! I dodaj mi te maše! Tako, uzmi
ovaj odrezak, pa mi reci: misliš li da je priređen kako valja! Uzmi
kad ti velim! — i pruži mu meso što ga je zahvatio mašama.— Uzmi
i kušaj!
Obliznuvši meso svojim velikim usnama, stari crnac procijedi
kroza zube:
— Nikad bolji odrezak ja okusiti: sočan, vrlo sočan!
285
Riječno plovilo, služi za prijevoz tereta, bez svojega je pogona, ravna dna,
uzvodno se tegli; teglenica
286
Rijeka u SAD-u (duga 720km, protječe kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu).
— Prev.
335
— Kuharu — upita ga Stubb, posluživši se još jednom: —
Pripadaš li nekoj crkvi?
— Bio sam jednoć u nekoj, u Cape-Townu — odvrati starac
mrzovoljno.
— I ti si jedanput za svega života u Cape Townu bio u svetoj
crkvi, pa si sigurno slušao velečasnog pastora kako propovijeda
svojoj braći u Kristu, je li tako, kuharu? Pa ipak imaš obraza da mi u
brk laneš takvu grdnu laž, a? — reče Stubb. — Što misliš, kamo ćeš
ti doći, kuharu?
— Što prije u postelju! — promrsi ovaj namjeravajući već da
ide.
— Stoj! Zaustavi! Pitao sam te kamo ćeš poslije smrti? Strašno
pitanje! No, kuharu, kako glasi tvoj odgovor?
— Kada stari crnac ići s ovog svijeta — odvrati crnac
polagano, potpuno izmijenivši izgled i držanje — on nikamo sam
ići, nego po njega doći sveti anđeli i odnijeti ga sa sobom!
— Doći po tebe? Kako? U četveroprežnoj kočiji, kao po svetog
Iliju? I kamo će s tobom?
— Onamo gore — odgovori Gruda dižući svoje maše ravno
nad glavom i držeći ih vrlo svečano.
— Ti onda, kuharu, očekuješ da ćeš ravno u koš našega
glavnog jarbola kad umreš? A nije li tebi znano da je sve hladnije
što se više uspinješ? I ti bi baš navrh glavnog jarbola, a?
— To ja ne reći — odvrati Gruda opet uvrijeđeno.
— Rekao si, onamo gore, je li tako? A sad pogledaj i sam kamo
to upireš svojim mašama! Ili možda misliš da ćeš se prošunjati kroz
neku rupu u nebo, kuharu? Ne, ne, kuharu! Gore možeš samo
redovitim putem, uz pripone, vrzu po vrzu! Mučno je to penjanje, ali
drugačije ne ide! A nitko od nas nije još dospio u nebo. Spusti svoje
maše, kuharu, i slušaj moja naređenja! Jesi li čuo? Drži kapu u
jednoj ruci, a drugu stavi na srce dok ti ja nešto naređujem! Što? Zar
je tu tvoje srce? Pa to ti je trbušina! Naviše, naviše! Tako! Tako je u
redu! A sad drži ruku tako i saslušaj!
— Na zapovijed! — na to će stari crnac, držeći ruke kako mu je
bilo naređeno, uzalud vrckajući sijedom glavom ne bi li mu kako
uspjelo da mu oba uha u isti mah dođu naprijed.
— Eto, kuharu, taj tvoj kitov odrezak bio je tako loše priređen
te sam ga uklonio što sam mogao brže! Eto i sam vidiš. I kad budeš
ubuduće spremao pečenku od kitovine, za moj privatni stol, tu na
336
vitlu, reći ću ti kako je nećeš prepeći. Drži meso u ruci, a komad
žeravice u drugoj, a onda — na tanjur s pečenkom, pa na stol! Jesi li
razumio? A sutra, kad budemo rasplašćivali kita, ti gledaj da
odsiječeš okrajke prednjih peraja, pa da ih staviš u salamuru, a
okrajke s repine mariniraj. Tako, a sad možeš ići!
No Gruda nije odmaknuo ni tri koraka kadli ponovno začu
poziv.
— Kuharu, za ponoćne straže ispeći ćeš mi kotlete za večeru,
jesi li me razumio? A sad odjedri! Oj, stani! Nakloni se prije nego
što odeš! Stoj! Zaustavi se još jednom! Ne zaboravi: za doručak
ćufte od kitovih peraja!
— Bog dao, kit jesti njega, mjesto on jesti kita! Duše mi, on
veći pas od najljućeg morskog psa! — promrmlja starac dok je
odlazio hramljući. S tom pobožnom i mudrom napomenom pođe u
svoj ranač.
337
65. KITOVINA KAO JELO
Da se čovjek hrani mesom životinje koja puni gorivom njegovu
svjetiljku, da se, kao što je to Stubb radio, gosti njenim mesom, a
pritom mu, da tako kažemo, ta životinja još i sama svijetli, to je tako
čudno i neobično te je potrebno malo zaći u povijest i filozofiju toga
običaja.
Povijesna je činjenica da su u Francuskoj još prije tri stoljeća
jezik grenlandskog kita smatrali osobitom poslasticom i plaćali za nj
velike svote. Znamo i to da je u doba Henrika VIII287 neki dvorski
kuhar dobio lijepu nagradu što mu je uspjelo prirediti izvrstan umak
što bi ga jeli uz meso od morske svinje, pečene na ražnju, koja
životinja, kako se valjda još sjećate, također ide u porodicu kitova.
Meso morske svinje smatra se uostalom još i danas vrlo dobrim
mesom. Meso se isjecka i smota u loptu veličine biljarske kugle,
dobro se zasmoči kojekakvim mirodijama, te je onda po ukusu nalik
na ćufte od kornjačina mesa ili teletine. Stari redovnici iz
Dunfermlinea288 neobično su voljeli tu vrstu jela. Imali su veliku
koncesiju krune na morske svinje.
Istina je da bi, barem među kitolovcima, svi smatrali kitovo
meso poslasticom kad ga ne bi bilo tako mnogo; ali sjesti za stol,
pred paštetu od mesa gotovo sto stopa dugu, zacijelo oduzima tek.
Danas samo oni pomorci koji nemaju predrasuda, kao na primjer
Stubb, jedu kuhanu ili pečenu kitovinu, no Eskimi nisu takvi
izbirači. Svi znamo kako se oni gotovo isključivo hrane kitovim
mesom, te imaju izvrsne zalihe starog najfinijeg »ribljeg ulja«.
Zogranda, jedan od njihovih najčuvenijih liječnika, preporučuje za
djecu kriške vorvanja kao osobito sočnu i zdravu hranu. To me sjeća
nekih Engleza koje su davno jednom kitolovci slučajno ostavili na
Grenlandu — pa su se ti ljudi nekoliko mjeseci hranili isključivo
ostacima pljesniva kitova mesa što je ostavljeno na obali pošto su
bili iscijeđeni uljeviti sastavni dijelovi. Holandski kitolovci zovu te
otpatke »fritulama«, a na to su zaista i nalik, jer su smeđi i prhki, a
po mirisu podsjećaju na netom iz pećnice izvađene uljevuše ili
uštipke starih amsterdamskih domaćica. Izgledaju tako primamljivo
287
288
Engleski kralj (1491.-1547.). — Prev.
Drevni grad u Škotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. — Prev.
338
i ukusno te će i najprobirljiviji stranac samo teško odoljeti a da ne
zagrize.
Ima još nešto zbog čega podcjenjuju kitovinu kao hranu
uljuđena svijeta, a to je njena prevelika masnoća. Kit je kao neka
prvom nagradom nagrađena volušina mora: predebeo a da bude
slastan. Pogledajte mu samo grbinu, koja bi bila isto tako fino jelo
kao i bivolja (koju smatraju poslasticom) da nije takva čvrsta
piramida masti. No sam vorvanj, koji je tako nježan i mliječan kao
hladetinasto meso kokosova oraha u trećem mjesecu njegova
razvoja, ipak je odveć mastan a da bi mogao zamijeniti maslac. No
unatoč tome, neki kitolovci namaču u nj štogod drugo i onda jedu.
Za dugih časova prilikom pretapanja mornari običavaju umakati
svoj dvopek u goleme lonce te ga puštaju da se malo procvrlji. Tako
sam i ja mnogo puta slasno večerao.
Mozak mlade ulješure cijene kao poslasticu. Lubanju raskole
sjekirom, a onda izvade one dvije meke bjeličaste pole, savršeno
nalik na dva velika pudinga, pomiješaju ih s brašnom i ispeku u
neku nadasve slasnu jestvinu, koja je po ukusu nalik na teleći mozak
što ga neki gurmani osobito vole. A svi znaju kako neki od tih
gurmana koji počesto jedu teleći mozak naposljetku i sami dobiju
malo mozga, tako te znaju razlikovati svoju glavu od teleće, a to,
zaista, zahtijeva mnogo oštroumnosti. I baš to je razlog te jedan od
najtugaljivijih prizora što ih možete vidjeti imate upravo onda kad
ugledate epikurejca pored teleće glave pametna pogleda. Ta glava
gleda u nj s izvjesnim prijekorom i kao da mu govori: — Et tu
Brute!289
Ljudima s kopna nije zato toliko mrska sama pomisao na
pečenu kitovinu što bi im možda bila premasna, nego, kako se čini, s
onoga drugog, prije spomenutog razloga, to jest, da bi čovjek mogao
povečerati komad mesa od one iste životinje koju je malo prije ubio
na moru a da mu ona pritom još i svijetli svojim uljem. No nema
sumnje da je čovjek koji je prvi zaklao vola bio smatran ubojicom,
te su ga možda i objesili; da su mu sudili volovi, onda bi posve
sigurno bio obješen; uostalom, taj je čovjek i zaslužio smrt — ako
ubojica to zaslužuje. Pođite u subotu uvečer u tržnicu pa pogledajte
one gomile živih dvonožaca kako zure u dugi niz zaklanih
289
»I ti, Brute?« (lat.), navodno posljednje riječi što ih je diktator Cezar uputio
svome prijatelju Brutu, koji je sudjelovao u zavjeri protiv njega. — Prev.
339
četveronožaca. Ne bi li na taj prizor i kanibalu porasle zazubice?
Kanibali? A tko nije kanibal? Ja vam kažem da će biti manji grijeh
onog urođenika s otoka Fidži koji je u rasol stavio kakva mršava
misionara i pohranio ga u svom podrumu da mu se nađe za slučaj da
pritisne glad — da, da, manja će biti krivnja toga brižnog kanibala s
otoka Fidži, kad svane Sudnji dan, od zla i krivice tvoje, uljuđeni i
prosvijećeni sladokušče koji toviš guske dok se ne uguše u svom
salu eda bi se ti mogao nakrkati njihovih oteklih jetara u pâté-defoie-gras.290
A Stubb jede kitovinu pri svjetlu kitova ulja, nije li tako?
Strahota nad strahotama — je li? No ti, uljuđeni i prosvijećeni
sladokušče, pogledaj malo na držak noža kojim režeš goveđu
pečenku — od čega li je načinjen taj držak — od čega ako ne od
kosti brata onog vola kojega ti upravo jedeš? A čime čačkaš svoje
zube pošto si se nažderao debele guščetine? Badrljicom te iste
utovljene guske! A kakvim li je perom tajnik »Društva za suzbijanje
mučenja gusaka« službeno ispisivao svoje okružnice? Tek je prošlog
ili pretprošlog mjeseca to Društvo donijelo odluku da će odsad,
dopuštati samo upotrebu čeličnih pera.
290
Pašteta od guščje jetre. — Prev.
340
66. POKOLJ MORSKIH PASA
Kad kitolovci na Južnome moru dotuku ulješuru pa je nakon
dugog i mučnog tegljenja dovuku kasno noću uz bok broda, onda
obično ne započnu odmah komadanje. To je, naime, mukotrpan
posao, ne može se brzo završiti i zahtijeva da svi do jednoga u
njemu sudjeluju. Stoga obično uberu sva jedra, kormilo pričvrste u
zavjetrinu, a ljude pošalju pod pramac, da odspavaju dok ne svane
dan. Jedino se kod sidra postavi straža, to jest svakog se sata dvojica
po dvojica izmjenjuju, tako da čitava posada u smjenama izlazi na
palubu, da pazi je li sve u redu.
No ponekad, a pogotovu na Pacifiku oko ekvatora, takve
priprave i mjere opreznosti nisu dostatne, jer se morske psine u
tolikim čoporima sjate oko privezane kitove lešine, te od nje
ostavljene tako, recimo, šest sati, ne bi ujutro preostalo mnogo više
od kostura. Na gotovo svim drugim dijelovima oceana, gdje se
morski psi ne jate u tolikom broju, njihova se začudna halapljivost
može uvelike smanjiti kad ih mornari oštrim kitarskim lopatama
počnu snažno mlatiti, no takav postupak gdjekad će samo još
podjariti njihovu bjesomučnu proždrljivost. Ali nije bilo tako s
morskim psima što su se vrzli oko »Pequoda«, premda bi se
neupućenu čovjeku koji bi se te noći nagnuo nad rubnjak broda
zacijelo pričinjalo da je čitavo more naokolo kakav golem sir, a
morski psi — crvi u njemu.
Ipak, pošto je Stubb povečerao i postavio stražu da čuva sidro,
a na palubu došli Queequeg i jedan mornar, među morskim psima
nastade prilično komešanje, jer njih dvojica odmah spustiše niz bok
broda »podmostak« i tri svjetiljke, da su se dugi mlazovi svjetla
prosipali po mračnoj pučini. Njih dvojica siđoše na ta svoja lazila ili
skele i počeše strašan pokolj među morskim psima, gađajući ih
svojim dugim kitarskim lopatama,291 zabadajući oštar čelik duboko u
njihove lubanje, koje kanda jedine bijahu izvor snage i života. No u
Kitarske lopate kojima se mornari služe pri komadanju kita načinjene su od
najboljeg čelika i nisu veće od ispružena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na
vrtlarski alat, po kojemu su i dobile ime, samo što su sa strane sasvim plosnate, a
gornji im je kraj mnogo uži negoli donji. To je oružje uvijek najoštrije nabrušeno, a
bruse ga ponekad i za vrijeme same upotrebe, baš kao britvu. U tu je lopatu, kao
držak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa dug kolac. — Bilješka piščeva.
291
341
zapjenjenu kovitlacu tih čopora koji su nasrtali i divlje se valjali,
kopljanici nisu baš svakim udarom pogađali svoj cilj, pa je to
izazivalo nove oblike nevjerojatne proždrljivosti tih nasrtljivaca.
Morski psi nisu samo jedni drugima okrutno trgali razderane utrobe
nego su, savijajući se poput luka, pregrizali i svoju vlastitu, te se
činilo da tu krvavu utrobu uvlače u sebe na usta i opet je izbacuju
kroz razjapljene rane. A ni to još nije bilo sve. I uginule psine i
njihove sablasti još su bile opasne. Kao da se u samim njihovim
kostima i zglobovima pritajila neka nepobjediva životna snaga,
generička ili panteistička, kad se život u njima već bio ugasio.
Ubijen i izvučen na palubu da mu se odere koža, jedan od morskih
pasa umalo što nije odgrizao ruku jadnome Queequegu, kad je
pokušao zaklopiti mrtvu vilicu njegovih ubojitih ralja.
— Queequeg ne brinuti kakav bog načiniti kučka — reče
Queequeg, od ljuta bola mašući rukom gore-dolje — bog fidžijanski
ili nantucketanski, ali bog koji stvoriti kučka morao biti prokleti
Indijanac!
342
67. KOMADANJE
Bilo je to jedne subote uvečer, a u nedjelju — o, kakva je to
bila nedjelja! Zanimanje kitolovaca takvo je da nijedan ne svetkuje
nedjelje. Bjelokosni »Pequod« kao da je bio pretvoren u klaonicu, a
svaki mornar u mesara. Činilo se kao da bogovima mora prinosimo
žrtvu od deset tisuća crvenih volova.
Najprije dovukoše goleme mesarske vješalice, koje, među
drugim isto tako teškim predmetima, imaju i čitav snop zeleno
obojenih greda i kolotura što ih nijedan čovjek ne bi mogao podići
— i taj golemi grozd podigoše na glavni jarbol, a onda ga pričvrstiše
o donji kraj jarbola, najotpornije mjesto na čitavoj palubi. Uže
debelo i čvrsto poput gumine292 provukoše kroz te zamršene naprave
sve do motovila, a donji teški kolotur prebaciše povrh kita, dok su
nekoliko stotina funti tešku »vorvanjsku kuku« pričvrstili o taj
kolotur.
I tada oba časnika, Starbuck i Stubb, oboružani svojim
dugačkim lopatama, stojeći na tim lazilima, počeše urezivati rupu u
kitovo tijelo, i to baš povrh prednje peraje koja im je bila najbliža: u
tu je bušotinu onda valjalo zarinuti kuku. Pošto je taj posao završen,
zarezaše široku polukružnu brazdu oko te bušotine, zarinuše kuku,
te veći dio posade, koja se zbila u gusto klupko oko motovila, poče
uz divlju graju potezati. Mahom se brod nagnu ustranu, a svaki
drveni klin u njemu zaškripi, poput željeznih čavala stare kućerine
kad grune studen vjetar — i cio brod dršće i stenje, upirući svoje
prestravljene jarbole u nebo. Sve se više naginje prema kitu, a na
svaki teg motovila odgovara udar valova, dok se najposlije ne začuje
neki iznenadan prasak, te se brod zaljulja, uspravi i odmakne od
kita, i pobjedonosno se pomoli kolotur, vukući za sobom prvu u
polukrugu otkinutu komadinu kitova tustila. Kako naslaga tustila
omata kitovo tijelo baš kao kora naranču, ona se otkida od tijela baš
tako kao što se i kora naranče ponekad u spiralnim zavojima ljušti
od ploda. Ljudi oko motovila neprestano upiru svom snagom, i tako
se kitova tjelesina svejednako okreće oko sebe u vodi, a budući da
se tustilo guli u jednoličnoj traci uzduž crte, koja se zove »rez«, a
koju su Starbuck i Stubb svojim lopatama ili ošljačama urezivali,
292
Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. — Prev.
343
ono se istom brzinom kojom se otkida s tijela, dizalo gore, dok nije
doseglo do koša na glavnom jarbolu. Ljudi oko motovila prestadoše
onda raditi, i za nekoliko trenutaka ta se silna masa, s koje je kapala
krv, njihala amo-tamo, kao da se spušta s nebeskih visina, te se
svatko morao pripaziti i skočiti ustranu da ga ne zahvati, ne vrezne
po glavi i naglavce ne sjuri u more.
Jedan od prisutnih harpunaša priđe sad sa svojim dugim oštrim
oružjem, zvanim »kitarski mač«, i zatim sačekavši zgodnu priliku,
spretnim zahvatom zareza veliku rupu u donji dio mase koja se
njihala. Za tu se rupu pričvrstila kuka s drugog koloturnika, da bi se
tustilo moglo čvrsto prihvatiti i pridržati, jer je to bilo potrebno za
ono što je imalo doći. Zatim onaj vješti čovjek s mačem, doviknuvši
svima da se čuvaju, još jednom znalački zarinu svoj mač u krvavu
gromadu, te je u nekoliko zamašnih i očajnih udaraca sa strane
sasvim prepolovi, tako da se dugačka gornja komadina, zvana
»ponjava«, sada slobodno zibala i mogla spustiti na palubu, dok se
donji kraći komad još čvrsto držao. Ljudi oko motovila ponovno
udariše u graju i pjesmu, i dok je jedan kolotur počeo guliti i
povlačiti dugi trak tustila s kitove trupine, drugi se polako spuštao
ustranu, i tako prva komadina tustila pade kroz veliko grotlo 293 u
štivu, u posebnu praznu prostoriju, zvanu »komarda« (komora za
tustilo). U toj sumračnoj komori vješte su i brze ruke svijale i
smotavale dugu »ponjavu« tustila kao da je gomila živih, sklupčanih
zmijurina.
I tako se posao nastavljao. Koloturi su u isti mah dizali i
spuštali tustilo na palubu, okretao se i kit i motovilo, mornari kod
motovila pjevali, gospoda u »komardi« motali »ponjavu«, časnici
urezivali »rez«, brod stenjao a svi mornari ovda-onda složno
izbacivali sočne kletve, ne bi li ublažili sveopći metež.
293
Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u štivu. — Prev.
344
68. PONJAVA
Posvetio sam mnogo pažnje tome mučnom i zamršenom
predmetu, kitovoj koži. O tome sam se na moru prepirao s iskusnim
kitolovcima, a na kopnu s učenim prirodoslovcima. Moje prvotno
mišljenje nije se promijenilo, no to je samo jedno mišljenje i ništa
više.
A što je zapravo kitova koža i gdje se ona nalazi? Već znate što
je kitovo tustilo. To je tustilo donekle nalik na čvrstu, kompaktnu
govedinu, samo je vlaknastije, elastičnije i gušće, a debljina mu je
od desetak do petnaestak inča.
Ma kako se u prvi mah činilo besmisleno govoriti o koži kad se
radi o nečem takve čvrstoće i debljine, no zapravo nema argumenata
protiv takva mišljenja, jer na kitovu tijelu nećete naći nikakve druge
prevlake doli toga istog tustila — a što je u životinje ona izvanjska
prevlaka, ako je samo dovoljno čvrsta i gusta, ako ne koža? Istina, s
tjelesine uginula ali neoštećena kita možete rukom ostrugati
neizmjerno tanku i providnu tvar, nalik na najtanje tkivo želatine,
meku i gipku poput svile, ali samo prije nego što se osuši, jer onda
se steže i zgusne, te postaje prilično kruta i krhka. Imam više takvih
sasušenih komadića što mi služe kao znak u mojim knjigama o
kitovima. To je tkivo, kao što sam spomenuo, prozirno, a kad sam
ga stavljao na tiskana slova, ponekad sam zamišljao da ima svojstvo
povećavanja. Svakako, čovjek osjeća neko zadovoljstvo kad čita o
kitovima, da se tako izrazimo, kroz njihove vlastite naočale. Evo što
bih htio reći: tu istu neizmjerno tananu želatinsku tvar koja,
priznajem, prekriva čitavo kitovo tijelo, treba smatrati, da tako
kažem, kožom same kože, a ne kožom životinje, jer bi bilo upravo
smiješno tvrditi da je koža grdosijskoga kita tanja i nježnija od kože
novorođenčeta. Ali dosta o tome.
Uzmemo li da je tustilo kitova koža, onda ta koža, kao što biva
kod vrlo velikih ulješura, daje sto bačava ulja, a kad zamislimo da to
ulje po svojoj količini, odnosno, bolje reći, po svome obujmu,
iscijeđeno, iznosi samo tri četvrtine od cjelokupnoga kitova plašta,
onda iz svega toga možemo dobiti približnu sliku o goIemosti te
žive mase, od koje samo jedan dio njene prevlake daje čitavo malo
jezero tekućine. Uzmemo li da deset bačava ide u tonu, doći ćemo
do rezultata da od svega tri četvrtine mase od koje se sastoji kitova
345
koža, dobivamo deset tona neto težine!
Vidljiva površina ulješurine tjelesine, dok je živa, jedno je od
mnogih čudesa kojima nas ona zadivljuje. Ta je površina gotovo
uvijek sva ispresijecana bezbrojnim krivuljavim brazdama, u gustom
nizu, te je nalik na najfinije talijanske rezbarije. No te brazde kao da
nisu urezane na onoj prije spomenutoj želatinastoj prevlaci, nego
nam se čini da ih gledamo kroz tu providnu mrenu, i da su utisnute
na samom tijelu. A ni to još nije sve. Oku koje dobro gleda, u nekim
slučajevima ti linearni tragovi, baš kao i na pravim rezbarijama,
samo su podloga za još neke, posve druge crteže, kakvi su
hijeroglifski znakovi, to jest ako one tajanstvene znakove na
zidovima piramida nazivate hijeroglifima, onda je to pravi izraz i za
taj slučaj. Dobro upamtivši hijeroglife na tijelu neke ulješure, silno
sam se iznenadio kad sam vidio slikariju koja je prikazivala stara
indijanska slova urezana na čuvenim hijeroglifskim bastionima na
obalama Gornjeg Mississippija. Poput misterioznih znamenja na
onim pećinama, ostat će i te tajanstvene šare na kitovima zauvijek
neodgonetljive. Ta me aluzija na indijanske pećine podsjeća na
nešto drugo. Osim mnogih drugih čudnih pojava koje ćemo opaziti
na kitovoj vanjštini, ulješura počesto pokazuje svoju leđinu, a još
više ističe svoje bokove: s tih je dijelova njezina tijela gotovo
sasvim nestalo one pravilne ispruganosti, pod mnogobrojnim,
grubim i sasvim nasumce povučenim brazgotinama. Rekao bih da su
one pećine na morskoj obali Nove Engleske za koje Agassiz294 misli
da nose tragove žestokih sudara s velikim plutajućim ledenim
bregovima — rekao bih da su one pećine u tom pogledu uvelike
nalik na ulješure. Meni se, naime, također čini da su one brazgotine
na njihovu tijelu nastale borbenim sukobima s drugim kitovima, jer
sam ih ponajčešće zapazio u velikih, potpuno razvijenih mužjaka.
Još samo riječ-dvije o kitovu tustilu ili koži. Već smo rekli da
se guli s kitova tijela u dugim komadima koji se zovu »ponjave«.
Kao mnogi pomorski izrazi, i taj je vrlo dobro i prikladno izabran,
jer kit je uistinu umotan u svoje tustilo kao da se umotao pravom
ponjavom ili poplunom, ili još bolje — kao da je preko glave
navukao indijanski poncho, kojim pokriva čitavo tijelo. I upravo
stoga što mu je tijelo tako udobno presvučeno, kit se osjeća ugodno
pri svakom vremenu, u svim morima, dobima i širinama. Što bi bilo,
294
J.L.R. Agassiz (1807.-1873.), švicarski znanstvenik. — Prev.
346
na primjer, s grenladskim kitom u onim studenim vodama sjevera,
punim leda, kad ne bi bio zaogrnut svojim udobnim ogrtačem?
Istina, nalazimo i drugih riba koje se u tim arktičkim vodama
osjećaju savršeno dobro, ali to su, treba naglasiti, ribe hladne krvi i
bez pluća, ribe u kojih su čak i trbusi hladnjače — stvorenja koja se
griju u zavjetrini ledenjaka, kao što bi putnik sred zime uživao uz
vatru u svratištu. Kit, međutim, baš kao i čovjek, ima toplu krv i diše
plućima. Smrzne li mu se krv, on umire. Kako li je, dakle, čudno,
ukoliko nam to ne bude prethodno objašnjeno, da se ta neman, kojoj
je tjelesna toplina isto tako potrebna kao i čovjeku — kako li je
čudno štoje nalazimo zagnjurenu čitava života do čeljusti u tim
arktičkim vodama, gdje pomorce koji padnu u more nalaze ponekad,
nekoliko mjeseci kasnije, smrznute, kako stoje u uspravnom stavu,
usred ledenih poljana, kao što se nalaze i mušice ulijepljene u
jantaru! A to još više iznenađuje kad se zna, kako je pokusima
ustanovljeno da je krv polarnog kita toplija od krvi crnca s Bornea
usred ljeta!
Čini mi se da nam se tu pružaju rijetki primjeri snažne
vitalnosti, prednosti jakih zidina i unutarnjeg prostranstva. O
čovječe, divi se kitu i ugledaj se u nj! Ne daj da ti se smrzne krv kad
si opkoljen snijegom i ledom! Živi i ti usred ovog svijeta kao da mu
ne pripadaš! Na ekvatoru sačuvaj svoju hladnoću, a na polu neka krv
tvoja vri i ključa. Poput goleme kupole Svetog Petra i poput
golemog kita, o čovječe, u svako doba sačuvaj ravnomjernu svoju
toplinu!
O, kako li je lako, ali i beznadno, poučavati o tako divnim
stvarima! Jer malo je gordih građevina što su nadsvođene
veličanstvenom kupolom kao crkva Svetog Petra, i neznatan je broj
živih bića što su nalik na divovskog ribaka!
347
69. POGREB
— Uvuci lance! Puštaj mrcinu prema krmi!
Veliki su koloturnici izvršili svoj posao. Oguljena bijela
tjelesina, odrubljene glave, bjelasa se kao mramorni nadgrobni
spomenik. Iako je izmijenila boju, obujam joj se vidljivo nije
smanjio. Još je uvijek silna i golema. Polagano pluta sve dalje i
dalje, a more je oko nje šumno i uskomešano nezasitnim morskim
psima, i zrakom se lome krikovi bezbrojnih grabežljivih burnica
kojima se kljunovi, poput množine neuljudnih bodeža, zabadaju u
kita. Bijeli fantom bez glave pluta i neprestano se odmiče od broda, i
što koji hvat dalje, čopori morskih psina umnožavaju se na kvadrat,
a zaglušna graja pomamnih ptičurina diže se na kub. Taj sam jezivi
prizor sate i sate gledao s broda, koji se gotovo i nije micao s mjesta.
Pod vedrim i blagim azurnim nebom, sred tihe smirenosti sanjiva,
tek lagašnim povjetarcem namreškana mora, ta silna gromada smrti
plovi i pluta sve dalje, dok se ne izgubi u nedoglednom beskraju.
Vrlo je žalostan i vrlo podrugljiv taj pogreb! Morski strvinari,
svi u dubokoj crnini, jastrebače, svi propisno u crno odjeveni ili crno
išarani. Za njegova života malo bi tko od njih kitu priskočio u
pomoć, mislim — da mu je njihova pomoć slučajno ustrebala: ali na
daću, evo, sletješe pobožno sa svih strana. O, strašna li lešinarstva
na tome našem svijetu, te mu ni najgordiji levijatan ne može izbjeći.
No time još nije sve svršeno. Koliko god to tijelo bilo
oskvrnjeno, osvetnička ga sablast nadživljuje i dalje lebdi nad njim,
da straši i plaši sve koji mu se približe. Ugleda li ga izdaleka neki
strašljiv ratni brod ili možda neki lutajući istraživački brodić, kad
udaljenost zamagljuju crna ptičja jata, ipak se još nazire ona bijela
gomila što se ljeska na suncu, a bijela se pjena uspinje visoko na nju
— i nečiji će uzdrhtali prsti zabilježiti u brodski dnevnik — »Na
tome mjestu ugrožavaju brod pličine, prudovi i grebeni! — Čuvaj
se!« I možda će još mnogo godina brodovi izbjegavati to mjesto,
zaobilazeći ga, kao što budalaste ovce skaču preko prazna prostora,
jer je njihov ovan predvodnik nekoć na tome mjestu preskočio preko
podmetnutog štapa. Eto vam vašeg zakona običaja, eto vam vaše
korisnosti tradicije! To vam je povijest vaših tvrdoglavih ostataka
preživjelih i zastarjelih vjerovanja, što se nikad nisu zasnivala na
realnom zbivanju na zemlji, a još se ni do danas nisu rasplinula u
348
zraku! Eto vam ortodoksnosti!
I dok je tako za života tjelesina gorostasnog kita bila pravi užas
za sve njegove dušmane, poslije smrti njegov duh postaje nemoćna
strava za cio jedan svijet.
Vjeruješ li u sablasti, prijatelju? Ima sablasti drukčijih od one u
Cock Laneu295, i ljudi mudriji od doktora Johnsona vjeruju u njih.
Čuveni sudski slučaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke
ubijene žene izigravala je njenu sablast, ne bi li putem »duha« prebacila krivnju na
njena supruga. — Prev.
295
349
70. SFINGA
Trebalo je da spomenem kako kitu odrube glavu prije nego što
mu sasvim oderu kožu. Odsijecanje glave ulješuri znanstveni je
anatomski pothvat, kojim se iskusni kitarski kirurzi veoma ponose, i
to ne bez razloga.
Imajte na umu da kit nema ničega što bi se moglo nazvati
vratom; naprotiv, ondje gdje nam se pričinja da mu je glava srasla s
tijelom, tu je on baš najdeblji. Ne smijete zaboraviti ni to da kirurg
mora operirati odozgo, na udaljenosti od osam do deset stopa od
svog pacijenta, koji je gotovo sasvim pokriven neprozirnim,
nemirnim, a često uzburkanim i olujnim morem. Sjetite se i toga
kako mu valja zasjeći po nekoliko stopa duboko u meso, i to pod
spomenutim nepovoljnim okolnostima, te da pri,toj, tako reći
podvodnoj operaciji nema nikakve mogućnosti da samo i načas
priviri u tako načinjenu zasjeklinu, koja se uvijek nanovo skuplja; ne
smije nipošto zasjeći niti i najmanje povrijediti obližnje, zabranjene
dijelove, nego presjeći kičmu na stanovitom kritičnom mjestu gdje
ona ulazi u lubanju. Zar da se onda čovjek ne čudi što se Stubb
hvalio kako mu je potrebno samo deset minuta da ulješuri odrubi
glavu?
Tek što je glava odsječena, puštaju je dolje prema krmi, gdje je
onda pričvrste užetom, sve dok sva koža nije oderana s kitova tijela.
Kad je to učinjeno, povuku je na palubu, ako je posrijedi glava
malog kita, pa se onda tamo radi s njom sve što je potrebno. No s
velikim, do pune veličine izraslim levijatanom to nije moguće, jer je
ulješurina glavetina velika kao trećina čitave tjelesine, te je ne biste
mogli sasvim izdići ni onim golemim koloturnicima koji se nalaze
na kitarskim brodovima, i takav bi pokušaj bio sasvim uzaludan, baš
kao kad biste pokušali na draguljarskoj tezulji odvagnuti golemoga
holandskog šarana.
Pošto je »Pequodovu« kitu glava bila odrubljena i koža
oderana, povukoše glavurdu uz bok broda da je gotovo do polovice
izvirivala iz vode, te je većim dijelom plutala u svom prirodnom
elementu. I tako ju je brod, koji se strmo nagnuo prema njoj,
pridržavao pomoću snažne zapone jarbolnog debla, dok su svi
križevi na toj strani stršili poput malih čekrka povrh vode, i ona je,
kapljući krvavim kapljama, visjela o »Pequodovu« boku kao glava
350
diva Holoferna o pojasu Juditinu.296
Kad su dovršili taj posao, podne bijaše baš prepolovilo, i
mornari pođoše dolje, da ručaju. Na palubi, maločas još tako bučnoj
a sada opustjeloj, zavlada tišina. Napeta, bakrenasta tišina, nalik na
golem žut lotos, sve je više i više razastirala po pučini svoje nečujne
neizmjerne latice.
Prođe tako neko vrijeme kadli usred te tišine iziđe Ahab sam iz
svoje kabine. Prošeta malo po kasaru, stade da pogleda more, zatim
pođe prema teškim lancima plutače, dohvati Stubbovu dugu ošljaču
koja je tu ostala poslije kitova smaknuća — i zarinuvši je u donji dio
poluobješene gromade, podboči se o vrh drška kao na štaku i stade
tako, nagnuv se naprijed, očiju pozorno uprtih u tu glavu.
Glavurda je ta bila crna i zakukuljena, i viseći tu usred tako
napete tišine bila je nalik na sfingu u pustinji.
— Govori, golema i časna glavo — mrmljao je Ahab — ti koja,
iako si bezbrada, ipak tu i tamo izgledaš obrasla mahovinom,
govori, moćna glavo, odaj nam tajnu koja se pritajila u tebi! Od svih
ronaca ti si zaranjala najdublje. Ta glava, u koju sad pripiče sunce,
kretala se među temeljima ovoga svijeta! Tamo gdje hrđa izjeda
davno zaboravljena imena i brodove, a neizrečene nade i sidra trunu,
gdje se ubojita fregata, naša Zemlja, nakrcala kostiju milijuna
utopljenika, tamo, u tome strašnom podmorskom kraju, tvoje je
najugodnije obitavalište. Ti si se spuštala onamo kamo nikad ne
dopiru ni ronilačka zvona ni gnjurci, i počivala si pokraj mnogih
mrtvih mornara, dok bi mnoge besane majke i živote svoje dale da
mognu leći ondje. Vidjela si kako zagrljeni ljubavnici skaču s broda
u plamenu i kako tonu jedno uz drugo i nestaju u pobjedničkim
valovima, vjerni jedno drugome kad se činilo da ih je nebo
iznevjerilo. Vidjela si kako o ponoći gusari bacaju u more leš mučki
ubijena božmana, koji je sate i sate propadao u još dublju tamu
nezasitne utrobe, dok su njegove nekažnjene ubojice plovile sve
dalje, a u njihovoj blizini oštre munje razbijale brod na kojem vjeran
muž plovi u susret željno raširenim rukama svoje supruge! O glavo,
nagledala si se dosta svega da bi se i planeti mogli rasprsnuti, a
Abraham vjerom prevrnuti, pa ipak ne zboriš ni riječi!
— Brod na vidiku! — odjeknu pobjedonosan glas navrh
296
Židovska junakinja koja je, prema biblijskoj priči, ubila asirskog vojskovođu
Holoferna odrubivši mu glavu, i spasila tako svoj rodni grad Betuliju. — Prev.
351
glavnog jarbola.
— Uistinu? Pa to je divno! — uskliknu Ahab, mahom se
uspravi, a s čela mu nesta olujnih oblaka. — Taj zov, tako vedar i
pun života, a nakon ove mrtve tišine, mogao bi vratiti na pravi put i
boljeg čovjeka od mene! A gdje je brod?
— Tri zrake297 nadesno od pramca, kapetane! I lahor nam sa
sobom donosi!
— Sve ljepše i ljepše, čovječe! Volio bih da mi sveti Pavao
doplovi u susret, da mi donese malo svoga vjetra u tu utihu! Kako li
si neizrecivo slična, o prirodo, ljudskoj duši, i u svemu sva povezana
s njom! Ni najmanji atom ne živi i ne kreće se u materiji a da u duši
čovječjoj ne bi imao svoju sliku i priliku!
297
Crte koje označuju smjerove na vjetrulji kompasa. Čitav krug (360°) ima 32
zrake, pa prema tome jedna zraka iznosi jedanaest stupnjeva i četvrt. — Prev.
352
71. PRIČA S BRODA »JEROBOAM«
Rukom o ruku nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio
brže nego brod, te se »Pequod« uskoro stade valjati.
Naskoro je dalekozorom, a po obliku strančevih čamaca i po
stražama u koševima, utvrđeno da je posrijedi kitarica. No, kako se
brod odviše držao privjetrine, te je samo brzao naprijed, očigledno
ploveći prema nekom drugom lovištu, »Pequod« se nije mogao
nadati da će ga dostići. I zato je bio izvješen signal, da se vidi što će
onaj brod odgovoriti.
Treba reći da, slično kao u ratnoj mornarici, i američka flota
kitarki ima svoje privatne signale. Svi ti signali zabilježeni su u
jednoj knjizi zajedno s imenima dotičnih brodova, i svaki je kapetan
ima. Tako je omogućeno da kapetani brodova-kitarica na moru
posve lako prepoznaju jedan drugog i na velike udaljenosti.
Na »Pequodov« je signal strani brod najposlije odgovorio
svojim, te se pokazalo da je to »Jeroboam« iz Nantucketa. Stadoše
praćati298 križeve, i brod hitro skrene u zavjetrinu »Pequoda« te
spusti u more čamac, koji se ubrzo primače našem brodu, no kad je
na Starbuckovu zapovijed spušten slaz299 da bi kapetanu koji je
dolazio u posjet učinio pristup lakšim, on, sjedeći na krmi svog
čamca, stane odmahivati rukom, u znak da je to sasvim nepotrebno.
Razabralo se da na »Jeroboamu« vlada neka opaka pošast, te se
kapetan Mayhew boji da ne zarazi »Pequodovu« posadu. Jer,
premda su on i posada čamca ostali pošteđeni od zaraze, i premda je
zaraženi brod bio udaljen na pol puškometa, a između njega i nas
talasalo se nezarazivo more i strujao svjež i nepokvaren zrak, ipak se
savjesno pridržavao karantenskih pravila s kopna, odlučno
odbijajući da dođe u izravni dodir s »Pequodom«.
To međutim nije onemogućilo svaki dodir. Držeći se svojim
čamcem nekoliko metara podalje od broda, posada je pomoću vesala
uspijevala ostati usporedo s »Pequodom«, koji je s razapetom
donjom velekošnjačom300 mučno sjekao svoj put kroz more, jer ga je
Potezati križeve da bi jedra došla nadvjetar. — Prev.
Stube što se s broda spuštaju u more. — Prev.
300
Velika donja košnjača, po veličini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu.
— Prev.
298
299
353
za to vrijeme već bio zapasao jači vjetar, i premda se čamac
ponekad, zahvaćen valom, i udaljivao nešto naprijed, opet bi ga
vješto doveslali u prijašnji položaj. I tako se vodio razgovor,
isprekidan samo pogdjekad takvim i sličnim hirovima valova, te su
se obje posade već nekako uspijevale sporazumjeti, iako im se
ispriječila još jedna smetnja posve druge prirode.
U čamcu s »Jeroboama« veslao čovjek neobična izgleda, čak i
za pojmove divljega kitolovačkog života, gdje individualne značajke
čine svaku cjelinu. Bio to omalen čovjek mladačkog izgleda, lica
osuta pjegama i vrlo bujne žute kose. Kaput mu bio dugih skutova,
kabalistički skrojen od sukna izblijedjele orahove boje, predugački
rukavi bili mu zavraćeni preko zapešća. Iz očiju mu sijevala vatra
dubokog, odlučnog i fanatičnog ludila.
Tek što smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu:
— To je on! To je on! Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su
nam momci s »Town-Hoa« govorili!
Stubb je tu ciljao na neobične glasine koje su se pronosile o
brodu »Jeroboam« i o jednome članu njegove posade, i to još
stanovito vrijeme prije nego što je »Pequod« došao u dodir s
brodom »Town-Ho«. Prema tom pričanju i onome što se još
naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigao neku čudnu moć nad
svim ljudima s »Jeroboama«. Evo što se o tom čovjeku pričalo:
Prvobitno je bio odgojen u luckastom društvu shakera301 u
Neskyeuni, gdje je došao na glas kao velik prorok. Za njihovih
suludih tajnih sastanaka on je više puta silazio s neba kroz neka
poklopna vrata, objavljujući da će ubrzo otvoriti sedmu bočicu, 302
koju je nosio u džepu svog prsluka, a koja je, kako se mislilo,
umjesto baruta sadržavala laudanum.303 Spopao ga je bio neki
apostolski hir, te se iz Neskyeune preselio u Nantucket, gdje se
lukavošću kakva je svojstvena luđacima isticao staloženom i
trezvenom vanjštinom, te se najposlije ponudio kapetanu
»Jeroboama« da krene kao mornar početnik tim brodom u kitolov.
Primiše ga, no tek što je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo
ludilo izbi opet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanđelom
301
Shakeri (prema engleskoj riječi shake, drhtati, tresti se) — članovi neke
spiritualističke sekte u SAD-u, nastale 1747. u Manchesteru. — Prev.
302
Aluzija na Apokalipsu, XVI. — Prev.
303
Laudanum — smolasti sok nekog bilja što se nekoć upotrebljavao kao
melem. — Prev.
354
Gabrijelom, te je zapovjedio kapetanu da skoči u more. Objavio je
manifest u kojem se proglašava osloboditeljem sviju otoka na moru,
glavnim namjesnikom svekolike Oceanije304. Nepokolebljiva
ozbiljnost u kojoj je sve to objavio, mutna i drska igra njegove
besane i uzbuđene mašte, i sve natprirodne strahote pravog ludila,
sve se to udružilo da toga Gabrijela u očima većeg dijela priprostih i
neukih mornara zaodjene nekim velom svetosti. Oni su ga se čak i
bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovu jer
je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu,
nevjerniku, ne bi ništa bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti
toga čove; no, obaviješten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u
prvoj prikladnoj luci, arkanđeo odmah raskine sve pečate i odčepi
sve bočice, izjavljujući da će brod i svi mornari neizbježno propasti
ako se izvrši kapetanova namjera. Tako je snažan bio utjecaj što ga
je imao na svoje sljedbenike među mornarima te su naposljetku svi
kao jedan pošli kapetanu i izjavili da će svi napustiti brod ako
Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustati od svoje
zamisli. Ljudi nisu dopuštali ni to da tko loše postupa s Gabrijelom,
ma što on govorio i radio, te je luđak na brodu uživao potpunu
slobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkanđeo malo ili
nimalo mario za kapetana i časnike, a otkako se na brodu pojavila
pošast, uzobijestio se više nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako
ju je nazivao, izbila po njegovoj zapovijedi, te da će prestati jedino
onda kad se to njemu bude svidjelo. Mornari, većinom ubogi đavoli,
puzali su pred njim, neki mu laskanjem podilazili, a kadikad mu se,
pokoravajući se njegovim zapovijedima, i klanjali, kao pred nekim
božanstvom. Sve se to možda čini nevjerojatnim, no ma kako
čudesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatika ni izdaleka nas ne
zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgranične samoobmane koliko
u pogledu bezgranične moći kojom obmanjuju i opčinjaju toliko
drugih. No vrijeme je da se vratimo »Pequodu«.
— Ne bojim se ja nikakve pošasti, čovječe — reče Ahab
odozgo s ograde kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga
čamca. — Dođite na brod!
No sada Gabrijel skoči na noge:
— Mislite na groznice, na žutu i žučnu, čuvajte se strašne
morije!
304
Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija).— Prev.
355
— Gabrijele, Gabrijele! — vikne kapetan Mayhew. — Ili ćeš...
No u tom času golem val zahvati čamac, ponese ga i baci ga
daleko naprijed, njegov šum zagluši svaku daljnju riječ.
— Vidje li Bijelog kita? — dovikne Ahab kad je val vratio
čamac do broda.
— Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! Čuvaj se
strašne repine!
— I opet ti velim, Gabrijele, da ćeš...
No čamac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade
nijedna riječ, dok se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih
hučnih valova, koji su se kao po nekom hiru morske pučine razbijali
uokrug. Za to se vrijeme ulješurina obješena glavurda žestoko
njihala, te ste mogli Gabrijela vidjeti kako je pogleda u kudikamo
većem zaprepaštenju nego što to priliči jednom arkanđelu.
Kad i ta upadica sretno prođe, kapetan Mayhew rasprede neku
mračnu priču o Moby Dicku, koju međutim u više navrata prekidaše
Gabrijel kad god bi se spomenulo njegovo ime, a prekidaše ju i
mahnito more, koje kao da je bilo u savezu s luđakom.
Po toj se priči moglo razabrati da je »Jeroboam«, malo
vremena pošto je krenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim
brodom, te je njegova posada dobila pouzdane obavijesti o
postojanju Moby Dicka i o strahovitim nesrećama što ih je taj kit
prouzročio. Gabrijel je požudno slušao sve te vijesti, a onda svečano
opominjao kapetana da se ne upusti u borbu s Bijelim kitom,
ukoliko bi brod slučajno naišao na tu neman, proglašujući Bijelog
kita u svom blebetavom bezumlju ničim manjim nego utjelovljenim
Bogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu
ili dvije nakon toga s vrhova svojih jarbola zaista ugledali Moby
Dicka, prvi časnik Macey sav se rasplamtio od želje da ga napadne,
te ni sam kapetan nije bio nesklon da mu to omogući, pa je tako
Macey, usprkos svim Gabrijelovim prijetnjama i nagoviještanjima,
uspio privoljeti petoricu ljudi da se ukrcaju u njegov čamac. S tim
ljudima on krene, i nakon naporna veslanja i mnogih bezuspješnih
nasrtaja napokon uspije da jedan harpun čvrsto zabije. A za to je
vrijeme Gabrijel, uspevši se na vrh glavnog jarbola, mahnito
zamahivao jednom rukom i sipao odatle proročanstva o skorašnjoj
propasti tih bogohulnih napadača na njegovo božanstvo. I dok je
časnik Macey stajao na pramcu svoga čamca, divlje izvikujući nad
kitom svom bezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za
356
svoje pripremljeno koplje uluči zgodnu priliku — gle! široka bijela
sjena izdiže se iz mora, a od njena je hitra i mahnita gibanja
veslačima privremeno zastao dah. Čas zatim nesretni časnik, u
kojem je sve kipjelo od bijesne životne snage, odletje u zrak i pade u
širokom luku u more na udaljenosti od pedesetak jarda. Ni najmanja
treskolina nije bila otkrhnuta od čamca, a nijednom veslaču ni vlas
nije pala s glave, ali časnika je zauvijek nestalo.
Zgodno napomenuti da se u lovu na ulješure najčešće događaju
takve kobne nesreće. Ponekad nema nikakve štete, osim što poneki
čovjek nastrada na spomenuti način. Češće biva da se pramac, ili
mjesto na kojem harpunaš stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i
cjepotina. No najčudnija je od svega okolnost da se u mnogim
slučajevima na tijelu, ako se pronađe, ne mogu zapaziti ni najmanji
tragovi nasilja: čovjek je naprosto mrtav.
Oni s broda točno su pratili čitavu nesreću i Maceyjevu
propast. Vičući prodorno iza glasa »Bočica! Bočica!« Gabrijel
dozivaše natrag prestravljenu momčad s čamca da odustane od
daljeg progona kita. Taj strašni događaj samo je još pojačao
arkanđelov utjecaj. Njegove su lakovjerne pristaše naime vjerovale
da ga je bio točno pretkazao, a ne općenitim proročanstvom, kao što
je to mogao učiniti i svaki drugi imajući mogućnost da pogodi jedan
od mnogih slučajeva što su ga prilike dopuštale. Postao je bezimeni
strah i trepet čitava broda.
Kad je Mayhew završio svoju priču, Ahab mu je počeo stavljati
takva pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li
možda poći u lov na Moby Dicka, ako mu se pruži prilika. Ahab
odgovori: — Da! — Na to Gabrijel smjesta opet skoči na noge, te
upilji svoj pogled u starog pomorca, uprije prstom dolje i žestoko
viknu:
— Sjeti se onoga mrtvog bogohulnika i pogledaj tu dolje!
Čuvaj se da ne završiš kao i bogohulnik!
Ahab se mirno okrenu ustranu i reče Mayhewu:
— Kapetane, upravo sam se sjetio naše poštanske vreće. Ima
tamo pismo za jednog od tvojih časnika, ako se ne varam. Starbuck,
pregledaj poštansku vreću!
Svaka kitarica uzima sa sobom priličan broj pisama za različite
brodove, a predaja pošte naslovnicima ovisi o pukom slučaju hoće li
kitarka naići na njih na četiri oceana. Većina tih pisama nikad i ne
stiže na svoj cilj, a mnoga se uručuju tek poslije dvije, tri ili više
357
godina.
Starbuck se uskoro vrati noseći u ruci neko pismo. Bilo je jako
izgužvano, vlažno i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni,
jer je već dugo ležalo u nekom mračnom pretincu u kajiti. I sama
Smrt mogla je biti izručiteljica takva pisma.
— Zar ne možeš pročitati? — usklikne Ahab. — Daj ovamo,
čovječe! Da, da, ta je črčkarija već sasvim izblijedjela. Što to piše?
I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi držak jedne
ošljače305, zasiječe ga po donjem kraju svojim nožem, da u taj
procijep zadjene pismo i tako ga doturi u čamac a da se ovaj pritom
ne prikuči bliže brodu.
Za to je vrijeme Ahab, držeći još uvijek pismo, gunđao:
— Gospodin Har... da, gospodin Harry... da, da, to je djetinjasti
rukopis neke žene... njegove žene... okladio bih se... Gle!...
Gospodin Harry Macey, na brodu »Jeroboam«... Pa to je za
Maceyja! A on je mrtav!
— Jadni momak! Jadni momak! I još k tome od njegove žene!
— uzdahnu Mayhew. — No, dajte mi ga ovamo!
— Ne, ne, samo ga zadrži! — dovikne Gabrijel Ahabu. — I ti
ćeš naskoro poći istim putem!
— Munja te ošinula! — krikne Ahab. — Kapetane Mayhew,
malo bliže, da ga dohvatite!
I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na
motki i pruži ga prema čamcu. No u isti čas veslači u napetom
iščekivanju prestadoše veslati, te čamac zakrene malo prema
brodskoj krmi, a pismo slučajno, kao da je začarano, dođe nadohvat
Gabrijelove pomamne ruke. On ga začas dohvati, izvuče nož,
natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod. Ono pade do Ahabovih
nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovima neka zaveslaju, i
tako se buntovni čamac brzo udalji od »Pequoda«.
I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao
oko kitove »kabanice«, štošta čudnovato počelo se nagoviještati u
vezi s tim neobičnim događajem.
305
Ostan, bodilo
358
72. MAJMUNSKA UZICA
Pri bučnom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se
posada ustrčala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje.
Nema zastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja
posvršavati na svakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedaču
koji nastoji opisati te prizore. I zato se i mi moramo vratiti malo
unatrag. Već smo rekli da je veliku kuku valjalo najprije zarinuti u
onu bušotinu što su je dva božmana svojim ošljačama isjekli u
tustilu. No kako je bilo moguće da se tako teška i glomazna
gromada kao što je taj čekljun provuče u tu rasjeklinu? To je izvršio
moj najbolji prijatelj Queequeg, čija je harpunaška dužnost bila da
se u tu svrhu spusti grdosiji na leđinu. No u mnogo je slučajeva
potrebno da harpunaš ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i
odguljivanje tustila ne bude sasvim završeno. Treba imati na umu da
se kit većim dijelom nalazi pod vodom, osim onog dijela s kojeg se
upravo odrezuje. Tu dolje, dakle, desetak stopa ispod razine palube,
gacka jadni harpunaš naokolo, napol na kitu, napol u vodi, kako se
golema masa ispod njegovih nogu okreće kao mlinsko kolo koje
tjeraju gaženjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao u kostimu
škotskog brđanina306 — u košulji i čarapama — što mu je, tako se
barem meni činilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao
meni pružala tako zgodna prilika da ga promatra, kao što će se
odmah vidjeti.
Kao »prednjak« tog divljaka, a to će reći da sam baratao
pramčanim veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna dužnost da
pazim na nj dok se on vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo
ste već vidjeli Talijana orguljaša gdje dugačkom uzicom drži
majmuna koji pleše. Upravo tako sam ja sa strmoga brodskog boka
pridržavao Queequega, tamo dolje u vodi, privezana za dugu uzicu
što je kitolovci stručno nazivaju »majmunska uzica«, a što je bila
pričvršćena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.
To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i
šaljiv. Jer prije nego što nastavimo, treba reći da je »majmunova
uzica« na oba kraja bila pričvršćena, i to za Queequegov široki
platneni pojas i za moj uski kožni opasač. I tako smo nas dvojica
306
Škotski »Highlander« nosi dokoljenice i kratku suknju. — Prev.
359
postali nerazdvojivi u zlu i u dobru, dokle god smo tako bili
međusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo u nepovrat, onda
su običaj i čast zahtijevali da ne presiječem uzicu, već treba da me
ona povuče njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena
sijamska veza. Queequeg bijaše moj nerazdvojivi brat, te nikako
nisam mogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica
od konoplje.
Smatrao sam se tako čvrsto, upravo natprirodnom silom vezan
te mi se u tim časovima, dok sam pažljivo promatrao svaki njegov
pokret, činilo da je moja osobnost utonula u neko dioničko društvo
dvojice: da je moja slobodna volja smrtno ranjena i da najmanja
pogreška ili nezgoda moga druga može i mene, nekriva i nedužna,
povući u propast i sigurnu smrt. Ja sam u tome vidio neku vrstu
bezvlađa Providnosti, jer njena nepristrana pravičnost ne bi nikada
dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve dalje razmišljajući o
tome — i dok sam ga podjednako morao potezati za konop, da ga u
času nesmotrenosti kitova trupina ne prignječi uz bok broda — sve
razmišljajući o tome počeo sam uviđati da se ta moja situacija u
svemu poklapa s položajem u kojem se nalazi svako živo biće, samo
što ta sijamska povezanost, u većini slučajeva, uglavnom ne ovisi
samo o jednom partneru, nego o više njih. Ako vaša banka ode pod
stečaj, propadoste i vi, a ako vam ljekarnik, zabunom, pošalje otrov
u pilulama, odoste Bogu na račun. Istina, mogli biste reći da čovjek
koji je nadasve oprezan može izbjeći takvim i brojnim drugim
nedaćama u životu. No ma kako oprezno ja baratao Queequegovom
»majmunskom uzicom«, on bi je kadikad tako potegnuo te umalo
što nisam naglavce poletio u more. A također mi je svejednako bilo
na umu da sam ja — što god radio — držao u rukama samo jedan
kraj toga konopa!307
Već sam vam natuknuo kako sam počesto jadnog Queequega
izvlačio između kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog
neprestanog valjanja i ljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila
jedina opasnost koja je ugrožavala njegovo tijelo da bude
prignječeno. Neuplašene sinoćnjim pokoljem među njima, morske je
307
»Majmunsku uzicu« imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na »Pequodu«
tako upotrebljavala da nije samo »majmun« nego i njegov voditelj bio njome vezan.
Tu poboljšanu upotrebu uveo je nitko drugi nego sam Stubba, da bi tako najvećim
opasnostima izvrgnutom harpunaru pružio što jače jamstvo da će njegov voditelj
vjerno i budno na njega paziti. — Bilješka piščeva.
360
pse sada nanovo i još življe izazivala krv koja je počela teći iz mrtve
tjelesine, i proždrljive su nemani vrvjele oko nje, vrvjele baš kao
pčele u košnici.
I upravo usred tih pásâ stajao je Queequeg, koji ih je često
svojim žustrim nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da
nije izazvana takvim plijenom kakav je mrtav kit; a dok ima
kitovine, morski pas, koji inače razdire i ždere sve, rijetko će kada
dotaći čovjeka.
No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se čovjek čuva kad se goste i
časte, i kad slave takav krvav pir. I zato ne samo što sam s pomoću
»majmunske uzice« kadikad potezao jadnog momka iz preopasne
blizine ralja ponekog osobito divljačna morskog psa, već je
Queequegu bila dana još jedna zaštita. Stojeći na gredi postrance
obješenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano su izmahivali svojim
oštrim ošljačama, te ih — preko njegove glave— zabadali u morske
psine, tamaneći ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Taj je njihov
postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebičan i promišljen, te
priznajem da su to činili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali u
njihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na
činjenicu što su i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni
zakrvavljenom vodom, njihove su neoprezne ošljače bile bliže tome
da njemu odsijeku nogu negoli kučku rep.
A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, dašćući i mašući svojim
teškim željeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao
svoj život u ruke svojim bogovima.
Da, da, druže i brate moj blizanče, motala se meni misao po
glavi dok sam tako pritezao i popuštao uzicu kad god bi je
zapljusnuo val: pa što najposlije? Zar nisi ti točna slika i prilika svih
nas u tome svijetu kitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i
bezdanim dubinama, na kojem dašćeš — nije li to Život? Ti morski
psi tvoji su dušmani, te oštrice tvoji su prijatelji. E, pa između
morskih pasa i ošljača u lijepoj si kaši i lijepoj pogibli, momče!
Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj čeka, Queequeg! Jer sada,
kad se iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih očiju,
naposljetku po lancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te
je i protiv volje sav drhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavši ga
sažalno, pruži mu — no, što mislite što mu je pružio? Vrućeg
konjaka? O ne! On mu pruži, o, svemogući Bogo! — pruži mu vrč
361
mlačna đumbira308 s vodom!
— Đumbir? Mirišem li ja to đumbir? — sumnjičavo će Stubb,
te stupi bliže. — Da, očito je đumbir — i zaviri u vrč što ga
Queequeg još nije okusio, a onda, pošto je časak ostao kao zapanjen,
polako pristupi zabezeknutom kamarijeru, te će mu polagano, sve
riječ po riječ: — Đumbir! Đumbir! A ne biste li, gospodine Poparo,
bili tako dobri te mi rastumačili kakva je korist od đumbira?
Đumbir! Zar ti, Poparo, kaniš đumbir upotrijebiti kao gorivo, da
njime podjariš vatru u tom našem kanibalu koji se sav trese?
Đumbir! A što je dobijesa đumbir? Morski ugljen? Drvo, da pališ
vatru? Luciferova šibica? Kresivo? Barut, što li?
Što je dobijesa đumbir, pitam te ja, te se usuđuješ time ponudti
ovoga našeg jadnog Queequega?
— Sve mi se čini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste
Trezvenjačko društvo — nadoveže naglo i priđe k Starbucku, koji je
upravo dolazio s pramca. — Ne biste li i vi pogledali u taj pehar?
Prinjušite malo ako vam je po volji! — Pa sve pazeći na izraz
časnikova lica, dometnu: — Gospodine Starbuck, naš se kamarijer
drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudi našem Queequegu,
koji je ovog časa došao pravo s kitove grbače! Je li kamarijer
ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bi
mogao uskrisiti napol utopljena čovjeka?
— Bit će da nije — odvrati Starbuck; — zaista je to bijedna
kapljica!
— Da, da, kamarijeru — vikne Stubb — mi ćemo ti već
pokazati što znači trovati našeg harpunaša! S našeg broda da nestane
tih ljekarničkih napitaka! Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si
naše živote, pa bi sada da svi pocrkamo, da onda lijepo smotaš sve
osigurnine u džep, je li?
— Nisam ja kriv! — usklikne Popara. — Tetka Samilost
donijela je đumbir na brod i naredila mi da harpunašima nipošto ne
točim žestokih pića, već samo đumbirovu vodicu, da, baš tako reče!
— Đumbirovu vodicu! Evo ti, na, lopove đumbirski! A sad
bjež' do svojih pretinaca i pronađi nešto bolje! Mislim da nisam
počinio ništa zlo, gospodine Starbuck! Kapetanova izričita zapovijed
308
Engleski ginger, latinski zungiber, — đumbir, đinđer, indijska biljka koje
podanak služi kao mirodija. — Prev.
362
glasi: vrč groga309 za harpunaša koji dolazi s kita!
— U redu — odvrati Starbuck. — Samo ga nemojte opet tući,
nego...
— O, kad ja nekoga opaučim, to nikad ne boli, osim kad
raspalim po kitu, ili po nečem od te vrste, a to je čeljade samo
puzavac. Što ono rekoste?
— Samo to da zajedno s njime pođete dolje, da pronađete ono
što mislite da je potrebno.
Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu,
a u drugoj limenku za čaj. U boci je bilo neko žestoko piće, i on je
odmah dade Queequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je
darežljivo poklonjena valovima.
309
Piće od ruma s vrućom vodom i šećerom. — Prev.
363
73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIČNOG KITA
Njihov razgovor
Valja imati na umu da je sve to vrijeme s »Pequodova« boka
visjela golema ulješurina glavurda. No moramo je još neko vrijeme
pustiti ondje, dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo više
pažnje. Jer ovog je časa nešto druge važnije, te sada ne možemo za
nju učiniti ništa drugo doli tražiti milost nebesa da koloturi izdrže.
Tijekom noći i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u
more, što se tu i tamo žutjelo od naplava okrijeka, koje su bile
neobični znaci blizine običnih kitova, vrste levijatana za kojeg
nikako nismo mogli misliti da se baš u to doba tu negdje pritajio.
No, iako su svi mornari odreda prezirali lov na takve manje vrijedne
životinje, a »Pequod« nije ni imao zadatak da ih lovi, te premda je
brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tih životinja a da ni
jedanput čamci nisu bili spušteni u more — ipak je sada, pošto je
već jedna ulješura bila dovučena uz bok broda, te joj već bila i glava
odrubljena, na sveopće čuđenje izdana zapovijed da se taj dan
zametne hajka za običnim kitom, ako se ukaže zgodna prilika.
I zaista nije trebalo dugo čekati. U zavjetrini su opaženi visoki
mlazovi, i dva čamca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da
krenu u potjeru za kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda,
najposlije su gotovo sasvim iščezli s vidika straže na jarbolima. No
odjednom ugledaše u daljini čitavo brdo uzburkana, bijela mora, i
ubrzo nam s visine stiže vijest da su se jedan ili oba čamca
»usidrila« na kitu. Nije prošlo dugo te smo opet ugledali čamce kako
ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila približila
brodu te se činilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa
oko sebe velik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda,
te je nestade, kao da je zaronila ispod kobilice.
— Reži mrlin! — doviknuše s broda veslačima, a načas se
činilo da će se oba čamca razmrskati o brod. No kako su imali još
dosta mrlina na svojim bubnjevima, a kit nije odviše brzo ronio, oni
i dalje brzo otpuštahu mrlin, a u isto vrijeme prionuše svom snagom
uz vesla da što brže odmaknu od broda. Nekoliko je trenutaka ta
borba bila veoma kritična, jer dok su istodobno popuštali mrlin u
jednu stranu, a sve veslajući protivnim smjerom, prijetila je opasnost
364
da ih to natezanje i povlačenje ne povuče pod vodu. No bilo im je
dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojski prionuše na vesla
te zaista uspješe u naumu, i istog časa naglo, kao kad sijevne munja,
zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, a odmah
zatim uz fijuk zazvižda pred pramcem, trgnu, pa se zateže, a kaplje
prsnuše s njega i prosuše se kao staklene krhotine po vodi, dok se
tamo podalje ponovno pojavio kit. Čamci su sad bili opet slobodni i
mogli su poletjeti. No ranjeni i izmučeni kit sve je više usporavao
svoju brzinu, te nasumce mijenjajući pravac zakrenu oko krme,
tegleći za sobom oba čamca, tako da su oni zaplovili u krugu oko
broda.
Za to su vrijeme sve više uvlačili svoje mrline dok se oba
čamca nisu sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s
jedne, a Flask s druge strane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i
ta se borba vodila sve u kruženju oko »Pequoda«, dok su morski psi,
koji su u velikim čoporima dotad salijetali ulješurino truplo, sada
mahnito srtali za tragom svježe krvi, pomamno pijući iz svakoga
novog mlaza, kao žedni Izraelci iz svakoga novog izvora što je pod
udarcem čarobne Mojsijeve palice izbijao iz pećine.
Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza strašan trzaj i hropac
tjelesina se, mrtva, izvali na leđa.
Dok su dva predvodnika vezivali čvrste gumine o repne peraje i
na kojekakve druge načine pripremali kita da bi ga dovukli do
broda, oni razvedoše razgovor.
— Da mi je znati što stari namjerava s tom gomilom smrdljiva
sala — reče Stubb, ne bez nekog gađenja pri pomisli što mora da se
bavi takvim neplemenitim levijatanom.
— Namjerava? — začudi se Flask, motajući na pramcu neke
dijelove preostalog konopa. — Pa zar ne znate da se brod koji je na
svom desnom boku izvukao ulješurinu glavurdu a u isto vrijeme o
lijevi bok izvjesio glavu običnog kita, nikako ne može prevrnuti?
Zar vi to, Stubbe, još nikad niste čuli?
— A zašto se ne bi mogao prevrnuti?
— Ne znam, ali sam čuo kako je ona smolasta avetinja, onaj
Fedallah to govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska čuda i
čarolije. No sve mi se čini da će on naposljetku, da bi sačuvao brod,
tako začarati naš korab te će propasti. Stubbe, meni se taj čovjek baš
nimalo ne sviđa! Zar niste opazili kako mu je očnjak izrezan kao u
zmije otrovnice?
365
— Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se
jedne mrkle noći dogodi te ga nađem naslonjena o rubnjak broda, a
u blizini ne bude žive duše — pogledaj dolje, Flask — i onda
objema rukama čudnom gestom pokaže u more — sredit ću ga,
svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je to sam đavo, samo što se
prerušio. Vjeruješ li u čitavu onu bajku kako je Fedallah bio
sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kažem ti! A ne vidiš mu
repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit će da ga nosi smotana u džepu.
Grom ga ubio, baš mi sada pade na um: uvijek on traži kudjelje da
ispuni vrhove svojih čizama!
— Spava obuven, nije li tako? Nema ni ranča, pa sam ga noću
viđao kako leži na vijencu konopa.
— Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on
smota, razumiješ li, pa je ugura u sredinu vijenca.
— A kakvi su to posli između njega i starog?
— Bit će neko pogađanje ili trgovina, kako mi se čini.
— Ali kakva trgovina?
— Pa znaš, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se
đavo prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a možda i dušu ili
nešto od te vrste, a za uzvrat će mu uručiti Moby Dicka.
— Koješta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao?
— Ne znam, Flask, no đavo je čudan i lukav svat, to ti velim!
Pričaju kako je nekoć došepirio na zapovjednički brod, zafrknuvši
svojim vraškim repom elegantno kao pravi gospodin, i upitao je li
gazda kod kuće. Bio je zaista kod kuće i upitao vraga što želi. A
vrag postrugne papcima i reče: »Hoću toga i toga.« — »A čemu?«
— »To te se ne tiče!« razbjesni se đavo. »Potreban mi je da se njime
poslužim!« — »A ti uzmi što ti treba!« reče mu stari — I tako mi
svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljeti prije nego
što ga se riješio. Progutat ću toga kita u jednom zalogaju ako nije
istina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed,
pa da odvučemo trupinu uz bok broda.
— Čini mi se da se sjećam takve jedne priče — na to će Flask,
kad su oba čamca najposlije polako klizila naprijed, vukući svoj
teret prema brodu. — Sjećam se, ali ne znam više odakle.
— »Tri Španjolca«, u pustolovinama one trojice krvoločnih
soldačina? Jesi li u toj knjizi čitao, Flask? Zacijelo jesi.
— Nisam, još nikad nisam čitao takve knjige, samo sam čuo za
nju. No recite mi, Stubb, je li đavo, o kojem ste malo prije govorili
366
onaj isti koji se sada nalazi na »Pequodu«?
— A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar
vrag nije vječan? Tko je živ ikad čuo da đavo može umrijeti? Jesi li
ikad vidio koga u koroti za vragom? A ako đavo ima ključ te može u
zapovjednikovu kajitu, zar onda ne vjeruješ da bi i kroz bukaportu
mogao otpuznuti u štivu? No, što sad kažeš, gospodine Flask?
— Što mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu?
— Vidiš li tamo glavni jarbol? — i rukom pokaže na brod.—
No dakle, to je brojka 1, a pokraj nje možeš nanizati sve obruče s
našeg broda, da posluže kao ništice, pa sve to zajedno ne bi
dostajalo da označi ni početak njegove dobi, kao što ni svi bačvari
ovog svijeta ne bi nasmagati dovoljno obruča za dovoljan broj
ništica.
— Čujte, Stubbe, meni se čini da malo pretjerujete kad kažete
da biste Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pružila prilika.
No koje vam koristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu
njegove dobi uopće ne bi bilo mjesta za toliko ništica, kako to malo
prije rekoste, te vječno živi? Što bi onda koristilo da ga malo turnete
u more, to vi meni recite?
— Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijan malo
namoči!
— No on bi se opet odšunjao na brod!
— E, pa onda nanovo s njim pod vodu!
— A što onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo
zagnjuri, da vas povuče pod vodu i udavi, što onda, e?
— To bih volio vidjeti! Išarao bih mu lice takvim modricama te
se zadugo ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi
on na dnu santine, gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po
palubi. Prokleti đavo, Flask! Valjda ne misliš da ga se ja bojim? Tko
se njega još boji, osim starog zapovjednika, koji se ne usuđuje
uhvatiti ga i okovati lisičinama, kako bi i zaslužio, već ga pušta da
švrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji je s njim učinio
ugovor što ga obavezuje da će mu na žaru peći sve one što ih on,
đavo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!
— Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba?
— Mislim li? Još malo, pa ćeš doznati, Flask! No ja sada kanim
malo bolje pripaziti na nj, te ako vidim što sumnjivo, ja ću njega za
šiju, pa mu skresati u lice: »Slušaj, Belzebube, okani se toga«, a
bude li se otimao i ritao, tako mi Boga, ja ću rukom u njegov džep, i
367
pograbiti ga za repinu, navući je na motovilo i tako ću mu je natezati
i vući te će mu ostati samo kusast patrljak, a onda, kad vidi kako
sam ga udesio, sve mi se čini, odgmizat će odatle čak i bez toga
jadnog zadovoljstva da osjeća vlastiti rep među nogama!
— A što ćete s tom repinom, Stubbe?
— S repinom? Prodat ću je, kad dođem doma, kao volovski
bič, nego što?
— A vjerujete li u sve to što govorite, i sve što ste govorili,
Stubbe?
— Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda!
Sad im s broda počeše dovikivati da kita privežu uz lijevi bok,
gdje su lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje
kita, već priredili.
— Nisam li vam rekao? — nato će Flask. — Da, da, uskoro
ćete vidjeti ovu glavu običnog kita obješenu nasuprot onoj
ulješurinoj!
Ne prođe dugo, i Flaskove se riječi potvrdiše. Pošto je
»Pequod« prije bio nagnut prema ulješurinoj glavi, sada se zbog
ravnoteže obiju glavetina opet izravnao, ali, a to će vam sada biti
posve jasno, ipak je jadno stenjao i škripao. I tako, kad na jednoj
strani izvuče uvis Lockeovu310 glavu, otkotrljat ćete se na tu stranu, a
kad s druge strane povučete gore Kantovu311 glavu, onda dolazite
opet u ravnotežu, samo što se na takvoj filozofskoj ljuljački ne
osjećate baš najbolje. Tako i neki umovi neprestano udešavaju svoj
čamac i traže ravnotežu. O, vi ludačine, bacite sve te preteške terete
u more, pa ćete opet zaploviti uspravno i lako.
Kad se tjelesina običnog kita dovuče uz bok broda, poduzima
se sve ono što i prilikom dovlačenja ulješure, samo što se glava
ulješure odrubljuje čitava, dok se s glave običnog kita najprije
odsijeku usne i jezik, pa se zajedno sa svim onim dobro znanim
crnim kostima i usima, posebno izvuku na palubu. Ti se dijelovi kita
zovu »kruna«. Na našem brodu sada nisu tako učinili. Trupla obaju
kitova bila su stavljena uz krmu, te je »Pequod«, opterećen tim
dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi par
prenatovarenih bisaga.
310
John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osnivač empirijske filozofije:
sve svoje spoznaje stječemo iskustvom. — Prev.
311
Immanuel Kant (1724.-1804.), njemački filozof, osnivač kriticizma. —
Prev.
368
Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu običnog
kita, kadikad pogledajući s njenih duboko zasječenih mrežotina na
zamršene crte vlastite ruke. Ahab je slučajno tamo zastao te se
Pars312 nalazio u njegovoj sjeni: Parsova sjena, ukoliko je nje uopće
bilo, izgledala kao da se samo smiješala s Ahabovom i nju
produljivala. A posada je i dalje radila i muku mučila, i mornari su
priprosto i neuko objašnjavali sve što se oko njih zbivalo, te među
sobom dobacivali fantastična tumačenja.
Pars — U izvorniku »Parsee«, Parsi (potomci sljedbenika mazdaizma u
Indiji, oko 100.000 pripadnika), Perzijanac ili Zoroastrijanac. U knjizi je to Fedallah.
— M.
312
369
74. ULJEŠURINA GLAVA
Usporedba
Tu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj
druge. Pristupimo bliže i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih.
Od veličanstvenoga roda ponajvećih levijatana daleko su
najvažnije ulješure i obični kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi
redovito polaze u lov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih
poznatih vrsta »velje ribe«, i kako se vanjštinom razlikuju najvećma
po glavama — a takve dvije glave upravo sada vise s oba
»Pequodova« boka — to vam je lako učiniti nekoliko koraka preko
palube od jedne do druge: gdje ćete, volio bih znati, naći bolju
prigodu za proučavanje praktične cetologije negoli baš ovdje?
U prvi mah upada vam u oči opreka između tih dviju glava.
Istina, obje su neobično glomazne, no dok se kod ulješurine glave
očituje neka matematička simetrija, ona glavi običnog kita, nažalost,
nedostaje. Ulješurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajući
je, čovjek joj i nehotice, u pogledu općeg dostojanstva, priznaje
silnu nadmoć. U našem je slučaju ta dostojanstvenost još pojačana
bijelosivkastim mrljama na tjemenu, kao od soli i papra, a to rječito
govori o njenoj poodmakloj dobi i velikom iskustvu. Ukratko, to je,
kakono kitolovci stručno kažu, »sjedoglavi kit«.
A sad da ustanovimo po čemu se te dvije glave najmanje
razlikuju: to su dva najvažnija organa, oko i uho. Sasvim straga, po
strani glave, i sasvim dolje, blizu kuta što ga čine kitove čeljusti, ako
pomno tražite, opazit ćete naposljetku oko bez trepavica, koje će
vam se pričinjati kao oko u mlada ždrebeta, nerazmjerno maleno
prema golemosti glave. Po tome čudnom postranom smještaju
kitova oka jasno je da on nikada ne može vidjeti predmet koji se
nalazi pravo pred njim, baš kao ni onaj otraga. Ukratko, položaj
kitova oka odgovara položaju ljudskog uha, te ćete lako zamisliti
kako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavši ušima,
gledali na predmete. Onda biste se uvjerili da raspolažete
vidokrugom od ciglih trideset stupnjeva ispred osi vašeg
postraničnog vida, a otprilike isto toliko iza te osi. I kad bi u pol
bijela dana vaš najljući neprijatelj s uzdignutim bodežom jurnuo
ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, baš kao ni onda kad bi vam se
370
prišuljao iza leđa. Ukratko, imali biste, da tako kažem, dvoja leđa, a
u isto vrijeme dva čela (odnosno dva lica), jer što čini ljudsko lice
ako ne njegov pogled, njegove oči?
Štoviše, dok su u većine životinja kojih se baš u ovom trenutku
mogu prisjetiti, oči tako smještene te se njihova vidna snaga stapa u
jedno, tako da se u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne
dvije, to se pri čudnom položaju stvarno odijeljenih kitovih očiju,
između njih diže mnogo kubičnih stopa njihove silne glavurde, nalik
na planinu što se izdiže između dva jezera u dolini. To, dakako,
mora vidne dojmove što ih prima svaki organ zasebno, potpuno
lučiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s druge strane
drugu, dok se pred njim neizbježno prostire savršena pomrčina i
ništavilo. Čovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne stražarske
kućice koja ima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru.
No, u kita su ta dva okvira odjelito ugrađena: to su dva sasvim
različita prozora, kroz koja mu se pruža samo nejasan vidik. Tu
čudnu osobinu kitovih očiju moraju kitolovci uvijek imati na umu, a
i čitatelj treba da se toga sjeti pri nekim daljim prizorima.
Mogao bi tkogod staviti vrlo čudno i nezgodno pitanje u vezi s
kitovim organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se
zadovoljiti time da samo upozorim na jednu činjenicu. Dokle god
su, na svjetlu, oči u čovjeka otvorene, njegovo je gledanje sasvim
nesvjesno, to jest, on ne može a da ne vidi sasvim svaki predmet što
se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo: iako možemo jednim
jedinim, neodređenim pogledom obuhvatiti čitav niz predmeta,
sasvim je nemoguće da u isti mah pozorno i potpuno istražujemo
dva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti leže
jedan uz drugoga i sve ako se međusobno dodiruju. Ali zatim
odijelite jedan predmet od drugoga, zaokružujući svaki od njih
krugom posvemašnje tame, onda, ako hoćete da jedan od tih
predmeta primite u svoju svijest, onaj će drugi privremeno biti
potpuno isključen iz vaše svijesti. A kako je to kod kita? Istina, kod
njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegov mozak
bolje i oštroumnije, shvaća li i kombinira li brže nego ljudski
mozak, da u istom trenutku može dva predmeta što su sasvim
oprečna i leže u suprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno
uočiti? Ako je zbilja tako, onda je to nešto tako izvanredno i osobito
kao kad bi čovjek istodobno mogao izlagati dva sasvim različita
371
Euklidova313 problema. I, ako pravo razmislimo, u toj usporedbi
nema nikakve nesuvislosti.
Možda je to samo pusti hir, no uvijek mi se činilo kao da ono
divlje mahnitanje što spopada neke kitove kad ih tri ili četiri čamca
u isti mah napadaju, njihova plahost i sklonost čudnom strahu,
svojstvena takvim kitovima — kao da sve to proizlazi iz
bespomoćne smetenosti volje, koju im zacijelo ulijeva podijeljena i
dijametralno oprečna snaga njihova vida.
No i kitovo je uho baš isto tako čudno kao i njegovo oko. Ako
ste potpuno neupućeni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate tražiti
taj organ po tim dvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho
uopće nema uške, a u samu njegovu rupicu jedva će vam uspjeti
prodrijeti s badrljicom guščjeg pera — tako je čudesno sićušno. Uho
leži nešto iza oka. Promatrajući njihova uha, opazit ćemo tu bitnu
razliku između ulješurina uha i uha običnog kita: dok ulješurino ima
vanjski otvor, uho ovoga običnog kita potpuno je presvučeno
membranom, te je izvana savršeno neprimjetljivo.
Zar nije neobično što grdosija kao što je kit gleda svijet tako
majušnim očicama, a grmljavinu sluša na uha koja su manja od
zečjih? No, da su oči u kita goleme kao leća u Herschelovu314
teleskopu, a uši kao portali katedrala, bi li on stoga dalje vidio ili
oštrije čuo? Nipošto! A zašto vi onda pokušavate »proširiti« svoj
misaoni svijet? Radije ga istančajte!
A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da
obrnemo ulješurinu glavu i da je okrenemo na tjeme; po ljestvama
popet ćemo se na vrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne
bi bila sasvim odrubljena od tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u
ruci, sići u Mamutsku spilju u Kentuckyju, to jest u golemu spilju
ulješurine trbušine. No zadržimo se tu kod ovog zuba, pa se malo
ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kako li su ta usta divna i
čista! Od poda pa do stropa podstavljena, ili, bolje reći, tapecirana
blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svileno ruho
nevjestinsko!
Ali sad iziđimo i pogledajmo tu strašnu donju čeljust, koja
313
Grčki matematičar, živio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu
geometriju u djelu »Elementi«, na kojem se osniva naša klasična, tzv. euklidska
geometrija. — Prev.
314
Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njemački astronom, konstruirao
u ono vrijeme najveći teleskop. — Prev.
372
naliči na dug i uzan poklopac divovske burmutice, sa šarkama s
kraja, umjesto sa strane. Ako podignete poklopac, da vam bude
povrh glave, pa vidite nizove zuba, pričinjat će vam se da vidite pred
sobom strašne rešetke za spuštanje, a to su, jao, zaista i postali za
mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti šiljci s jezivom silinom
zaklopili. No još je strašnije promatrati te zube kad duboko ispod
morske površine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi s
ovješenom divovskom čeljusti, dugom petnaestak stopa, koja se
otomboljila ravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini,
sablasno nalik na kosnik315. Ta »velja riba« nije mrtva, nego samo
klonula duhom, ili možda malo ozlovoljena kao stari hipohondar, a
usto tako ljena te su joj šarke na čeljusti popustile, pa kad je, tako
nedostojnu, vide njene posestrime, zastidjet će se zbog nje i zaželjeti
joj grč i ukočenje čeljusti.
Iskusan stručnjak može lako rastvoriti tu donju čeljust, i
većinom je otkidaju i izvlače na palubu, da bi se ondje povadili ti
»bjelokosni zubi«, od kojih se dobiva tvrda »riblja kost«. Od te kosti
kitolovci izrađuju svakovrsne stvarčice: palice, šipke za kišobrane,
bičala i drugo.
Ta se čeljust dugo i mučno poteže dok se ne dovuče na palubu,
kao da je sidro, a kad dođe određen čas, nekoliko dana poslije
ostalog posla, Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izučeni
zubari, prionu da povade zube. Oštrom lopatom za čerečenje
Queequeg isiječe zuberinu, a onda se čeljusti objese o klinove, pa se
odozgo pomoću koloturnika izvlače zubi kao što volovi u
Michiganu izvlače staro hrastovo panje po divljoj krčevini. Obično
ima četrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali ni
jedan nije istrunuo, niti je — po našem uzoru — plombiran. Čeljust
se zatim ispili u ploče, koje se slažu u hrpu poput dasaka za gradnju.
315
Kosi jarbol na pramcu. — Prev.
373
75. GLAVA OBIČNOG KITA
Usporedba
Prijeđimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo
glavu običnog kita.
Kao što bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu
ulješurinu mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a
osobito sprijeda, gdje je tako široko zaobljena, tako glava običnog
kita, na prvi pogled, svojom neelegantnošću prilično nalikuje na
gigantsku cipelu sa šiljatim vrškom. Prije dvjesto godina neki je
holandski putnik oblik te glave usporedio s postolarskim kalupom. I
u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno ona baka iz bajke s
cijelim rojem djece — ona i sve njezino potomstvo.
No kad se bliže primičete toj glavetini, ona poprima
najrazličitije izglede, već prema tome s koje ju strane gledate.
Stanete li navrh nje i gledate u otvore štrcala, koji su urezani u
obliku slova »f«, pričinjat će vam se čitava glava kao divovski
violončelo, a oni otvori kao pukotine glasnjače. A kad uprete pogled
u onu čudnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu te mase —
u onu zelenu, školjčicama obraslu stvar što je Grenlanđani zovu
»krunom«, a kitolovci u južnim morima »klobukom« — kada dakle
uprete pogled jedino u to, pomislit čete da je ta glava kakav golem
hrastov panj, sa ptičjim gnijezdom na mjestu gdje se račva. Zacijelo
ćete tako pomisliti promatrajući te žive rakušce što se gnijezde na
tom »klobuku«; no ako je i vašu maštu pogodio drugi stručni izraz
»kruna«, onda ćete pomisliti da je ta moćna grdosija okrunjeni
morski kralj za koga je i načinjena ta zelena kruna na tako čudnovat
način. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suviše mrzovoljan
stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samo opuštenu
vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pući! Po tesarskoj mjeri ima tu
pućenja i mrgođenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u
dubinu! Pućenje i mrgođenje koje će vam donijeti pet stotina i više
galona ulja!
Prava šteta što su u toga kita zečje usne, a rasjeklina je dugačka
oko jedne stope. Valjda mu je majka, u važnom razdoblju, plovila
uzduž peruanske obale kad su potresi uzrokovali raspucavanje
obale. Preko tih usana, kao po klizavu pragu, spuštamo se sada u
374
njegova usta. Časti mi, da sam u Mackinawu, pomislio bih da sam
ušao u indijanski wigwam. Bože mili, je li to put kojim je pošao
Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok, i diže se u prilično oštru
kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjača, dok nam ta
svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje čudesne, napol
uspravne, sabljasta oblika rožnate ploče — usi, otprilike tristo sa
svake strane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice što smo ih već na
drugome mjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raščijani su u
rožnata vlakna kroz koja kit cijedi vodu, i u njihovim zamršenim
spletovima zaustavlja malu ribu kad za vrijeme hranjenja,
razjapljenih usta, plovi kroz nepregledna mora okrijeka. Na
središnjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane, ima nekih
čudnovatih znakova, zarezotina, zavoja, šupljina i brazda, po kojima
neki kitolovci izračunavaju starost životinje, kao što se po prstenima
izračunava starost hrasta. Premda sigurnost takva načina
proračunavanja nije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji miriše
na vjerojatnost. Svakako moramo, u slučaju da vjerujemo u točnost
takva preračunavanja, običnom kitu priznati kudikamo veći broj
godina nego što bismo to na prvi pogled povjerovali.
U drevna vremena kao da su vladala najneobičnija mišljenja u
pogledu tih »rebrenica«. Neki ih Purchasov316 putnik naziva
čudesnim »zaliscima« u kitovoj usnoj šupljini317, drugi opet
»svinjskim čekinjama«, a treći, neki čovo u Hakluytovim izdanjima,
služi se ovim biranim riječima: »Ima tu oko dvjesto i pedeset peraja,
izraslih na svakoj strani njegove gornje čeljusti, što se u luku svijaju
nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih ustâ.«
Kako je svakom poznato, od tih se »svinjskih čekinja«,
»peraja«, »zalisaka«, »rebrenica«, ili kako god želite, izrađuju za
naše gospođe šipke na steznicima i drugi slični predmeti. No u tom
pogledu potražnja ovog materijala već je odavna u opadanju.
Najviše je ta »riblja kost« bila na cijeni u doba kraljice Ane,
316
Englezi Samuel Purchas i Richard Hakluyt objavili su kompilacije i zbirke
putopisa, ističući napose pothvate svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete. —
Prev.
317
To nas podsjeća na činjenicu da obični kit zaista ima nekakve zaliske, ili
bolje reći, brkove, koji se sastoje od nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na
gornjem dijelu njegove donje čeljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad ti čuperci daju
njegovu inače svečanom izgledu neko pustahijsko obilježje. — Bilješka piščeva.
375
kad je posvuda vladala moda krinoline318. I kao što su se nekoć dične
gospe veselo kretale, tako reći u samim raljama kitovim, tako i
dandanas, kad udari pljusak, tražimo zaštitu pod tim istim raljama,
jer kišobran je šator razapet pod tim istim »ribljim kostima«.
No sada načas zaboravite sve što rekosmo o tim »rebrenicama«
i »zaliscima«, pa stojeći usred usta običnog kita, ponovno pogledajte
malo oko sebe. Videći sve te rožnate kolonade tako sustavno
stavljene unaokolo, zar vam se ne čini da stojite usred golemih
haarlemskih orgulja319 i da zurite u one tisuće svirala? Do tih orgulja
stupamo po najfinijem turskom ćilimu — po jeziku koji je tako reći
slijepljen uza samo dno tih golemih usta. Taj je jezik neobično tust i
mekan, te se vrlo lako dogodi da se pri povlačenju na palubu
raspukne. Koliko se na prvi pogled može prosuditi, taj jezik pred
nama dobar je »šestbačvenjak«, to jest — dat će nam oko šest
bačava ulja.
Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga što sam u
početku rekao kako između ulješurine glave i glave običnog kita
postoji velika razlika. Hajde da ponovimo: u glavi običnog kita
nećemo naći velik izvor vorvanja, a nikakvih »bjelokosnih« zuba,
nikakvu dugačku tanku vilicu donje čeljusti, kao u ulješure. U nje
pak nećemo naći one rožnate ploče — usi, niti golemu donju usnu, a
jedva ćemo naići na nešto što je nalik na jezik. Zatim: obični kit ima
dvije vanjske nosnice-štrcala, a ulješura samo jedno.
Bacimo sada još posljednji pogled na one dvije veličanstveno
zakukuljene glave, dok još leže tako jedna pored druge, jer jedna će
od njih uskoro potonuti u more, bez opomene, a i druga će ubrzo za
njom.
Jesmo li upamtili oblik i izraz te ulješurine glave? Sve je to
ostalo nepromijenjeno kako je izgledalo u času umiranja, samo što
su neke od tih dugih bora i mrežotina kao splasnule i nestale s čela. I
meni se čini da se na to široko njeno čelo slegla neka prerijska tišina
i smirenost, rođena iz neke filozofske ravnodušnosti prema smrti.
Ali pogledajmo sad izraz one druge glave. Pogledajmo tu čudovišnu
donju usnu, pritisnutu slučajno uz bok broda, kao da želi čvrsto
stegnuti vilice. Ne čini li se kao da čitava ta glava govori o nekoj
318
Široka naborana suknja, raširena krugom od žice, riblje kosti ili bambusa,
tako da dobije oblik zvona (18. stoljeće i prva polovina 19. stoljeća). — Prev.
319
U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se čuvene orgulje, koje
imaju 5.000 cijevi (svirala) i 64 registra. — Prev.
376
užasno zbiljskoj odlučnosti s kojom valja smrti gledati u oči? Po
mom je sudu taj obični kit bio stoik, a onaj glavač — Platonov
sljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama možda prigrlio
Spinozinu nauku320.
320
Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist.
— Prev.
377
76. ZIDODER
Prije nego što, zasad, ostavimo ulješurinu glavurdu, želio bih
vam, kao razumnu fiziologu, samo još skrenuti pozornost na čelo te
glavurde i na svu zbijenost toga čela. Htio bih da ga malo
razmotrite, s jedinom namjerom da sebi stvorite nepretjeranu,
stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelo u njemu slegla.
Ovo je nešto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ili zauvijek
ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstrašnijih ali zato ipak ne
manje istinitih događaja što ih povijest pamti.
Kad ulješura pliva u običnu položaju, opažate kako joj je čelo
prema vodi kao neka gotovo okomita ploha, opažate da se donji dio
čela znatno zaobljuje unazad, kao da time stvara više mjesta za
podugačku udubinu, u koju se uklapa donja čeljust nalik na donji,
poprečni križ jedra, opažate kako su joj usta smještena posve ispod
glave, baš kao kad bi se vaša usta nalazila sasvim ispod brade. Osim
toga vidite da kit nema nikakva vanjskog nosa, a ono malo što ga
ima — njegovo štrcalo — nalazi se navrh glave; opažate da su mu
oči i uši smještene postrance, udaljene od čela gotovo za jednu
trećinu njegove cjelokupne dužine. Očito ste sada shvatili da je
cijelo čelo ulješurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili
ma kakve osjetljive izbočine. Nadalje treba znati da se samo pri
kraju donjega, unatrag zaobljenog dijela čela nalazi slab trag nekih
kostiju, a tek dvadeset stopa podalje od čela naići ćete na potpuno
uobličenu lubanju. I tako je ta golema beskosna masa nalik na
nekakav jastuk. I konačno, kako ćete odmah vidjeti, ona je
djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stoga potrebno upoznati
se s prirodom onog tkiva što tako neprobojno zaštićuje svu tu
prividnu mekoputnost. U nekom prijašnjem poglavlju opisao sam
vam kako tustilo omata kitovo tijelo kao što kora omata naranču.
Upravo je tako i s glavom, samo s tom razlikom što je taj omot, iako
ne tako debeo, ipak tako vlaknast i žilav da ga čovjek koji ga nije
imao pod rukama, ne može zapravo ocijeniti. Od njega će se
nemoćno odbijati najoštriji harpun, najljuće koplje, bačeno
najsnažnijom ljudskom rukom. To je upravo tako kao da je čelo
ulješure popločeno samim konjskim kopitima. Sumnjam da to čelo
ma što osjeća.
Još nešto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva velika,
378
teško nakrcana broda nađu stisnuta i zgnječena jedan pokraj drugoga
u luci, što li će onda mornari učiniti? Na onome mjestu gdje se
brodovi dodiruju neće staviti ništa tvrdo, kao što je željezo ili drvo.
O ne! Oni će to mjesto osigurati velikom okruglom strunjačom od
kudjelje ili pluta, što je omotana najdebljom i najžilavijom
volovskom kožom, i ta će pouzdano i bez štete odolijevati svakom
pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i željezne motke. To već
samo po sebi dovoljno jasno upućuje na ono na što smjeram. Osim
toga, uvijek sam nagađao ovako: budući da obična riba ima organ
zvan riblji mjehur, koji se po volji može napuhavati i stezati, a
ulješura, barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s
obzirom na inače neprotumačiv način kako ona zaroni glavom pod
vodu, a onda opet izroni i plovi s glavom visoko uzdignutom iznad
vode, te uzimajući u obzir ničim ometanu elastičnost ovoja, a
pomišljajući i na jedinstvenu nutrinu njene glave — uvijek sam,
velim, nagađao da to tajanstveno saće nalik na plućne mjehuriće ima
neku dosad nepoznatu i neslućenu vezu s vanjskim zrakom, te je
sposobno da se uzduhom nadima i steže. Ako je zaista tako,
zamislite neodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i
najneopipljivijim od svih elemenata.
A sad pazite. Da dade zamah i nepogrešnu udarnu snagu tome
neosjetnom, neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari što je
unutra, iza toga zida pliva čitavo brdo životnosti, koju valja mjeriti
kubičnom mjerom kao što se mjeri nagomilano drvo; a sve je to
podvrgnuto jednoj volji, kao u najsitnijem kukcu. I stoga, kad vam
poslije stanem pričati u kakvim se sve osobinama i okolnostima
pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmem opisivati i neke od
njenih manjih razbijačkih pothvata, vjerujem da ćete se odreći svih
svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da ni
obrvom ne uzvinete, čak i to da je ulješura probila prolaz kroz
Dariensku prevlaku321 i tako spojila Atlantski s Pacifičkim oceanom.
Jer ako ne vjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac
i sentimentalac. No živu će Istinu sagledati samo gigantidaždevnjaci. Kako li je tu mala mogućnost za provincijalce! Što se
zbilo slabašnom mladiću koji je strgao veo s lica strašne božice u
321
U zatonu Karipskog mora u Kolumbiji, u Južnoj Americi. U blizini je doista
1915. dovršeno probijanje kanala (Panamski kanal). — Prev.
379
Saisu?322
322
Sais, sjedište svećeničke mudrosti u starom Egiptu, s hramom božice Neith,
koje kip imaše velom prekrito lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera »Das
verschleierte Bild zu Sais«(1795), prema kojoj je mladića koji je skinuo veo snašla
smrt. — Prev.
380
77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAČVA«
Sada je na redu ispražnjivanje »spremnice«. No ako to čovjek
želi valjano shvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u
unutarnju strukturu tijela na kojem se vrši operacija.
Gledajući na ulješurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli
bismo je pomoću kose plohe razdijeliti u dva zaobljena piramidna
»klina«,323 od kojih je donji dio koštana struktura koja tvori lubanju i
čeljust, dok je gornji dio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu
prednji kraj čini, okomito, vidljivo čelo ulješure. Horizontalnim
rezom možete gornji »klin« razdijeliti u dva gotovo jednaka dijela,
što su već prirodno podijeljeni jednim unutarnjim zidom koji se
sastoji od nekakve debele, žilave tvari.
Donji, podijeljeni dio, nazvan »žlundra«, podsjeća na golemo
saće, ispunjeno uljem, na saće nastalo prepletanjem onih deset tisuća
stanica od čvrstih, pruživih bijelih vlakana kroz njegovu
unutrašnjost. Gornji je dio poznat pod imenom »spremnica«, a
možete je smatrati ulješurinom velikom »heidelberškom bačvom«.324
I kao što je ta čuvena bačva po svojoj prednjoj strani ukrašena
tajanstvenom rezbarijom, tako je i kitovo divovsko čelo išarano
bezbrojnim čudesnim crtarijama, kao simboličnim ukrasom njegove
orijaške bačve. I kao što su tu heidelberšku bačvu uvijek punili
ponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i ulješurina »spremnica«
sadržava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve
cijenjeni vorvanj u njegovu najčišćem, bistrom i najmirisnijem
stanju. Ta se skupocjena tvar, ničim pomiješana, inače ne nalazi ni u
kojem drugom dijelu ulješurina tijela. Za života »velje ribe« vorvanj
je uvijek tekućina, ali kad ulješura ugine, ta se tvar ubrzo počinje
zgušnjavati tek što dođe u dodir sa zrakom, te širi prekrasne
kristalne izdanke, baš kao što se na vodenoj površini stvara prvi
323
Izraz piramidni »klin« nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz čisto
nautičke matematike, te meni nije poznata nikakva prijašnja njezina definicija.
Zaobljen piramidni klin čvrsto je tijelo koje se razlikuje od obična klina, kojem vršak
nastaje zbog kosog položaja jedne strane, a ne zbog sužavanja obiju strana. —
Bilješka piščeva.
324
»Heidelberška bačva« čuva se u posebnom podrumu starog dvorca u
njemačkom gradu Heidelbergu. Ta je bačva načinjena 1751., duga je 10 m, promjer
joj je 7 m, a u nju može stati 236.000 boca vina. — Prev.
381
nježni i još sasvim krhki led. Iz »spremnice« jedne velike ulješure
dobit ćemo obično oko pet stotina galona spermaceta iliti vorvanja,
iako se mnogo od te uljevite tvari gubi s različitih neuklonjivih
uzroka: mnogo se prospe, isteče i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da
se pokupi koliko je moguće.
Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom
heidelberška bačva iznutra obložena, no zacijelo se ta tvar ni
izdaleka ne može mjeriti s onim svilastim tkanjem biseraste boje
nalik na podstavu fine bundice, tkanjem kojim je presvučena čitava
unutrašnjost »spremnice«.
Zacijelo ste već uočili činjenicu da ulješurina »heidelberška
bačva« zaprema čitavu dužinu gornjeg dijela njene glave, pa kao što
već znate da ta glava zaprema jednu trećinu čitava tijela, i uzmemo
li da ta životinja može doseći dužinu od osamdeset stopa, onda
dubina te »bačve« iznosi više od dvadeset i šest stopa, ako se, po
duljini, objesi uz bok broda.
A kako prilikom odrubljivanja ulješurine glave operater radi
posve blizu baš onoga mjesta gdje će mornari uskoro probiti ulaz u
»spremnicu«, on mora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim
ili preuranjenim udarcem provalio u ono svetište i tako upropastio
tekućinu neprocjenjive vrijednosti. I zato se taj odsječeni kraj glave
tek sasvim pri kraju izvlači iz vode i drži u tom položaju pomoću
golemih mesarskih kolotura, kojih konopi tvore nerazmrsiv splet na
tom dijelu broda.
I pošto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da
prisustvujete čudesnoj i, u ovom osobitom slučaju, nadasve opasnoj
raboti odčepljivanja ulješurine »heidelberške bačve«.
382
78. BUNAR I KABLOVI
Okretan kao mačka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajući
svoj uspravni položaj, potrča ravno po istaknutom kraju glavnog
križa do onog dijela koji se nadvio baš iznad izvučene »bačve«.
Ponio je sa sobom tanak konop što ga mornari zovu »bič«, a što se
sastoji samo od dva dijela koji prolaze jolačom.325 Pričvrstivši
kolotur o križ, uze mahati jednim krajem užeta dok ga jedan mornar
na palubi čvrsto ne uhvati. Tad, šaku za šakom, Indijanac po drugom
kraju proletje zrakom dolje te vješto prispje navrh kitove glave. Tu
poviše svih ostalih svojih drugova kojima živahno dovikuje — stoji
nalik na mujezina koji s visoke munare poziva pravovjerne na
klanjanje. I pošto su mu dodali oštru bradvu s kratkom držalicom,
on revno traži prikladno mjesto gdje da probije »bačvu«. Pri tom
poslu postupa vrlo oprezno, kao čovjek koji u staroj straćari traži
skriveno blago, kuckajući pažljivo po zidovima ne bi li kako otkrio
gdje je uzidano zlato. Pošto je našao pravo mjesto, oni s palube već
su za to vrijeme na jednom kraju »biča«privezali čvrst, željeznim
obručem okovan kabao nalik na bunarsko vjedro, dok drugi kraj,
zategnut preko palube, oprezno pridržavaju dva-tri mornara. Ti ljudi
sada potežu taj konop sve dok čabar ne dođe nadohvat Indijancu,
komu je već neki drugi mornar pružio baš dugačku motku.
Pričvrstivši čabar o motku, Tashtego spušta čabar u »bačvu« sve
dok sasvim ne iščezne. Zatim dovikne nešto onima koji drže jedan
kraj »biča«, i gle — čabar opet polagano izranja, brboćući kao
svježe mlijeko u mljekaričinoj muzlici. Oprezno spuštenu i do vrha
punu posudu prihvaća za to određen mornar pa je prazni u veliko
bure. I tako se čabar istim putem diže i spušta dok duboki bunar do
temelja ne iscrpu. Što se taj posao više primicao kraju, Tashtego je
svoju dugu motku morao sve snažnije i sve dublje zaranjati u
»bačvu«, te je motka ulazila i do dvadeset stopa duboko.
»Pequodovi« su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i već je
nekoliko bačava bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se
sasvim neočekivano dogodi neobična nesreća. Je li taj divlji
Indijanac Tashtego bio tako nesmotren i smion te je načas propustio
da se jednom rukom drži za konop velikog koloturnika koji je
325
Jednožlijebni kolotur. — Prev.
383
podržavao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajao bilo tako
izdajnički klisko, ili je možda sam nečastivi želio da se sve to zbude,
ne iznoseći za to svoje razloge — kako se to upravo zbilo ne može
se točno reći, tek u času kad je osamnaesti ili devetnaesti čabar pri
crpljenju izranjao, jadni se Tashtego — o Bože! — sunovrati
naglavce u tu veliku »heidelberšku bačvu«, baš kao vraćeno drugo
vjedro na pravom bunaru — te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj
jezivo zagrgotao!
— Čovjek u moru!326 — klikne Daggoo, koji se od svih prvi
pribrao. — Povucite čabar ovamo!
I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje
prihvatište na kliskom konopu, a ljudi ga povukoše na vrh goleme
glave, gotovo još prije nego što je Tashtego mogao dospjeti na njeno
dno. A unutra, u golemoj glavi, nasta strašno komešanje. Svi se
nadvili nad rubnjak i pogledali dolje gdje se maločas beživotna
glava sad njihala i udarala upravo ispod površine vode, kao da ju je
baš u taj čas obuzela neka važna misao. No, bješe to samo borba
kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasna
dubina u koju je utonuo.
U tom trenutku, dok je Daggoo stojeći na kitovoj glavi
razmrsivao »bič« koji se bio nekako oštetio na velikim oštrim
koloturnicima, odjednom se začu oštro praskanje, i na neizrecivi
užas svih prisutnih iščupa se jedna od dviju golemih kuka o koje
glava bijaše pričvršćena, i grdna se masa uza strahovit trzaj pokrenu
ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potrese baš kao da je
udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio čitav teret
kao da je svakog časa imala popustiti, a to je bilo još vjerojatnije jer
se golema glava silno ljuljala.
— Siđi! Siđi! — dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se
jednom rukom držao za teški koloturnik, tako da bi i dalje visio u
zraku sve kad bi se glava i otkinula. Pošto je crnac razmrsio kvar na
»biču«, gurao je čabar u taj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani
harpunaš prihvatio i tako se izvukao.
— Sto mu gromova, čovječe! — viknu Stubb. — Zar nabijaš
patronu? Pusti to! Makni se! Kako ćeš mu pomoći bacajući mu na
glavu taj željezom okovani čabar! Miči se odatle!
— Dalje od kolotura! — zaječa nečiji glas kao prasak rakete.
326
Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more.— Prev.
384
Gotovo u istom trenutku stropošta se silna masa u more uz
gromovit tutanj, kao da se potporna pećina Niagare survala u vrtlog.
Nenadano oslobođena brodska trupina zaljulja se tako snažno da se
pokazala bakarna oplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz
maglu rasprsnutih valova tek s mukom mogli razabrati Daggooa,
koji se nemoćno ljuljao čas nad palubom, čas nad morem, dok je
jadni Tashtego, živ zakopan, nezadrživo sve dublje tonuo na morsko
dno! No tek što je zasljepljujuća para postala malko prozirnija,
načas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim mačem u ruci: lebdi lik
brodskom ogradom, a čas zatim glasan mi pljusak objavi da je moj
hrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnuše do rubnjaka, i
trenutak za trenutkom svako je oko prekápalo svaki i najmanji val,
no nigdje traga ni jadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad
nekolicina mornara poskakaše u čamac što bijaše uz bok, te se
malko otisnuše od broda.
— He-he! — odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je još
lebdio na svome sada već smirenom promatralištu iznad nas.
Pogledavši više ustranu, vidjesmo jednu ruku koja je stršila iz
modrih valova. Bila je to čudna slika: kao da nečija ruka razmiče
travu povrh groba.
— Obojica! Obojica! Evo obojice! — ponovno se oglasi
Daggoo, zaori se njegov radostan poklik, a čas zatim ugledasmo
Queequega kako srčano zamahuje jednom rukom, dok drugom drži
Indijančevu kosu. Uvukoše ih u spremljen čamac i brzo podigoše na
palubu. No, trebalo je dosta vremena dok se Tashtego oporavio, a ni
Queequeg nije bio baš suviše bodar.
I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo
spašavanja? Evo kako: ronio je za golemom glavom koja je
polagano tonula, zatim ju je svojim oštrim mačem pri dnu zarezao
postrance, tako da je ondje prorezao povelik raspor, odbacio je tada
mač te zavukao svoju ruku koliko je mogao unutra, i to gore, i tako
izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam je rekao da je
najprije napipao njegovu nogu, no znajući vrlo dobro da tako nije
smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je
nogu natrag, pa je vješto gurajući i povlačeći obrnuo Indijanca, tako
da se on pri idućem pokušaju pojavio na valjan stari način — s
glavom naprijed. A što se tiče glavurde, ona se ponijela bolje nego
se moglo očekivati.
I tako, zahvaljujući Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj
385
primaljskoj spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno
rođenje sretno uspjelo,327 unatoč zaprekama koje su bile nadasve
neugodne i naoko beznadne. To je pouka koje nikad ne bismo smjeli
zaboraviti. Vještinu primaljstva trebalo bi poučavati usporedo s
mačevanjem, boksom, jahanjem i veslanjem.
Znam da će se ova čudnovata pustolovina čovjeka iz Gay
Heada ponekim ljudima s kopna činiti nevjerojatnom, iako su i sami
zacijelo već vidjeli ili čuli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar.
To, uostalom, često biva, i to sa manje opravdanja nego što je bilo
kod Indijanca kad se uzme u obzir osobita klizavost ograde na
ulješurinu zdencu.
No možda će tko oštroumno navaljivati: — Pa kako to?
Mislimo da je glava ulješure, načinjena od poroznih stanica, najlakši
i naplutastiji dio njena tijela? A ti sve nešto pričaš kako je utonula u
elementu kojemu je specifična težina veća od njezine. E, sad smo te
ulovili!
O, nipošto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u škripac! Jer u času,
kad je jadni Tash pao u »bačvu«, ta je »spremnica« bila gotovo
ispražnjena, i sva ona lakša tvar — vorvanj — već izvađena, tako da
je preostalo malo šta osim gustog, žilavog bunarskog zida — duplo
spojene zbijene tvari, kao što sam već prije spomenuo — koji je teži
od morske vode, pa može potonuti kao komad olova. No glavurda
nije baš tako naglo tonula, jer su se tome opirali njeni drugi dijelovi,
mnogo lakši, i stoga se spuštala u dubinu sasvim polagano, pružajući
Queequegu poštenu priliku da svoj okretni primaljski zahvat, da se
tako izrazimo, izvrši u trku. Jest, bio je to pravi porođaj na brzinu.
A da je Tashtego našao smrt u toj glavi, bilo bi to neobično
raskošno umiranje, zastrto i prigušeno snježnom bjelinom mirisnog
vorvanja, i on bi se našao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred
otajstvene odaje kitova svetišta. Poznat je samo jedan slučaj još
slađeg umiranja — a to je smrt nekog skupljača meda iz Ohija, koji
je, tražeći meda.u velikoj duplji nekoga šupljeg drveta, naišao na
toliko izdašno skladište meda da je, nagnuvši se preduboko, upao u
nj, tako da je umro — balzamiran. Što mislite, koliko ih je tako palo
u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?
327
U originalu igra riječima deliverance (oslobođenje) i delivery (porođaj). —
Prev.
386
79. PRERIJA
Tko bi htio pomno proučiti crte lica, ili opipom istražiti
izbočine na glavi toga levijatana, taj bi se latio posla na koji se
nijedan fiziognomičar ili frenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi
nam se pothvat činio gotovo isto tako koristan kao što bi za
Lavatera328 bilo da mora ispitati nabore na Gibraltarskoj stijeni; ili
Gallu329 da se ima ljestvama popeti i istražiti kupolu Panteona. Ipak
u onom svome slavnom djelu330 Lavater ne proučava samo različita
ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgled konjâ, pticâ, zmijâ i
ribâ, te se podrobno bavi promjenljivošću izraza po kojima se
razlikuju. A ni Gall ni njegov učenik Spurzheim nisu propustili da
donekle prikažu frenološke karakteristike i ostalih stvorenja osim
čovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se
proslavim nekim pionirskim radom, ja ću u primjeni tih dviju
poluznanosti s obzirom na kita učiniti što znam i umijem. Laćam se
svakog pokušaja, a postižem što mogu.
U fiziognomskom pogledu ulješura je iznimno stvorenje. Nema
pravoga nosa. A budući da je nos najupadljiviji dio lica, i jer možda
najvećma oblikuje i uvjetuje njihov zajednički izraz, to bi se možda
moglo činiti da posvemašnji nedostatak nosa kao vanjske izrasline
mora uvelike utjecati na ulješurin izraz lica. Jer kao što se vjeruje da
su u vrtlarskom krajoliku neki tornjić, kupola, kip ili kakva kula
gotovo nužni za upotpunjavanje scene, tako nijedno lice ne može
biti fiziognomski izražajno bez svoga izdignutog šupljega nosnog
zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu331 mramornom Zeusu — i kakva li
žalosna ostatka! No Levijatan je tako divovskih razmjera i tako
veličanstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak što nagrđuje
isklesanog Zeusa njega nipošto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da
još povećava njegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo
328
Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarski pisac, čuven po svojim
istraživanjima i pokušajima da na temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski
karakter. — Prev.
329
Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemački učenjak i osnivač frenologije,
teorije koja tvrdi da oblik lubanje pokazuje duhovna svojstva.— Prev.
330
»Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje čovjeka i čovjekoljublja«, —
Prev.
331
Fidija (u 5. stoljeću prije Krista), slavni kipar starih Grka. — Prev.
387
neskladna. Veslajući u čamcu prilikom toga svog fiziognomskog
putovanja oko njegove goleme glave, vašem udivljenju za nj neće
barem nikad smetati pomisao kako bi ga tko mogao povući za nos.
Pogubna misao koja se tako često nameće čak i onda kad promatrate
najveličanstvenijega kraljevskog žezlonošu na njegovu prijestolju.
U fiziognomskom smislu kit nam se možda ukazuje u svom
najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu
sprijeda. Taj je pogled veličanstven.
Neko zamišljeno, lijepo ljudsko čelo nalik je na istok kad se
budi u zoru. Namreškano čelo bivola koji počiva na paši ima u sebi
nešto veličanstveno. Čelo slona koji kroz gorske klance i gudure
vuče teške topove odražava veličajnost. Tajanstveno čelo, ljudsko ili
životinjsko, nalik je na onaj veliki zlatni pečat na poveljama
njemačkih careva, a znači: »Bog — izvršeno danas mojom rukom«.
Ali u većine stvorova, pa i u samog čovjeka, čelo je vrlo često samo
krajičak planinske zemlje, proplanak koji se proteže duž snježne
granice. Jer malo ima čela koja se poput Shakespeareova ili
Melanchthonova332 izdižu tako visoko i spuštaju tako duboko da su
im oči kao bistra, vječna, nepomućena gorska jezera, a nad njima, u
čeonim borama, kao da otkrivate razgranate tragove misli što se
spuštaju s visina da se ondje napoje — otkrivate ih kao što planinski
lovci po snijegu otkrivaju tragove jelena. No, u gorostasnoj ulješuri
ta uzvišena, gorda i božanska dostojanstvenost, sadržana u tome
čelu, tako je neizmjerno uveličana, te gledajući ga ovako sprijeda,
osjećate božanstvo i strahovitu snagu silnije negoli pri promatranju
bilo kojega drugog objekta žive prirode. Jer ne vidite ništa
pojedinačno, nijedna crta ili značajka nisu posebno istaknute, ni nos,
ni oči, ni uha, ni usta, ni lice (ništa takvo ulješura i nema) — ne
vidite ništa doli širokog svoda čela, izbrazdanog zagonetkama, čela
koje nijemo prijeti propašću čamcima, brodovima i ljudima. A to
čudesno čelo ništa ne gubi ni onda kad je gledano sa strane, samo
što vas tako ne zaokuplja svojom veličajnošću. Gledajući ga u
profilu, sasvim ćete jasno po sredini razabrati onu horizontalnu
polukružnu udubinu koju Lavater na čovječjem čelu smatra znakom
genijalnosti.
Kako? Zar genijalnost u ulješure? Je li ulješura ikad napisala
332
Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov
prijatelj i suradnik. — Prev.
388
kakvu knjigu ili održala govor? Nije, ali njena se genijalnost očituje
u tome što ne čini ništa posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito
očituje u njenoj šutnji, kao u sfinge. A ta me šutnja podsjeća na to
kako bi drevni istočni narodi, da su je poznavali, u svojoj naivnoj i
čarolijama prožetoj mašti ulješuru zacijelo bili učinili svojim
božanstvom. Oni obožavaju i nilskog krokodila, zato što nema
jezika, a ni ulješura nema jezika, odnosno taj je jezik u nje tako
malen da ga uopće ne može ispružiti. Ako jednom u budućnosti neki
visoko obrazovan i pjesnički nastrojen narod poželi vratiti veselim
proljetnim antičkim bogovima njihova iskonska prava, i žive ih i
istinite ustoličiti na danas egocentričnom nebu, na danas samotnom
brežuljku, tada budite sigurni da će ulješura, uzdignuta do visokoga
Zeusova prijestolja, vladati njime.
Champollion333 je odgonetnuo zapetljane granitne hijeroglife,
ali nema tog Champolliona koji bi odgonetnuo Egipat na licu ma
kojeg čovjeka ili ma kojega živog bića. Fiziognomika je, poput
svake druge ljudske znanosti, samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir
William Jones,334 koji je čitao na trideset jezika, nije uspio pročitati
dublje i finije misli na licu sasvim priprosta seljaka, kako se onda
smije neuki Ismael ponadati da će pročitati strašnu kaldejštinu s
ulješurina čela? Ja samo stavljam to čelo pred vas. A vi čitajte ako
možete.
333
Jean Francois Champollion (1790-1832), francuski znanstvenik, osnivač
egiptologije, odgonetnuo hijeroglife. — Prev.
334
Čuveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske,
ruske, indijske i arapske književnosti. — Prev.
389
80. JEZGRA
Ako je ulješura u fiziognomskom smislu Sfinga, za frenologa je
njezin mozak bez sumnje kvadratura kruga.335
U potpuno izrasle životinje lubanja je najmanje dvadeset stopa
dugačka. Istavite donju čeljust, i postrani je pogled na lubanju nalik
na postranični pogled na blago ukošenu plohu koja počiva na ravnoj
podlozi. No u životu — kao što smo na drugom mjestu vidjeli — ta
je nakoso položena ploha uglasto pokrivena silnom gomilom
»žlundre« i vorvanja, te gotovo oblikuje kocku. Viši kraj lubanje
zaobljen je u krater, gdje počiva taj dio mase, dok se ispod dugačkog
poda toga kratera nalazi još jedna izdubina, koja je malokad dulja od
deset inča i isto toliko duboka: tu se nalazi šačica mozga toga
čudovišta. Od čela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa,
skriven iza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim
utvrdama u Quebecu. Skriven je u njemu kao kutija s
dragocjenostima, tako te sam poznavao neke kitolovce koji su
najodlučnije poricali da ulješura ima ma kakav drugi mozak osim
ono nešto opipljivo što je samo nalik na mozak, a tvori kubne metre
vorvanjske »spremnice«. Budući da ta tvar leži smotana u čudnim
zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaćanju kanda više u skladu
s pomišlju na njenu opću snagu, da taj tajanstveni dio ulješurine
glavure smatraju sjedištem njene inteligencije.
Jasno je, dakle, da nam u frenološkom pogledu glavurda toga
levijatana, dok je živ, pruža sasvim pogrešnu predodžbu, jer ne
možete ni vidjeti ni napipati nikakva znaka njegova pravog mozga.
Kit poput svih moćnih bića pokazuje običnom svijetu posve lažno
lice.
Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s leđa
pogledate njen stražnji kraj, koji je uzdignutiji, začudit ćete se
velikoj sličnosti s čovječjom lubanjom, ako je promatrate u tom
istom položaju i sa te točke gledišta. I zaista, stavite li tu obrnutu
lubanju (smanjenu na veličinu čovječje lubanje) u niz među
nekoliko čovječjih lubanja, vi ćete je i nehotice pomiješati s
ostalima, nećete vidjeti razlike, a razabirući neke udubine na njezinu
335
Kvadratura; pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga:
nerješiv problem. — Prev.
390
tjemenu, reći ćete kao kakav frenolog: »Taj čovjek nema
samopoštovanja i ništa mu nije sveto.« A prema tim negativnim
tvrdnjama, i sve u vezi s činjenicom da je ta glavurda zaista
izvanredno golema i snažna, moći ćete sebi stvoriti najispravniju,
iako ne baš najlaskaviju predodžbu o tome u čemu je najčešće bit
veličine i moći.
Ukoliko pak smatrate da se upoređivanjem dimenzija kitov
mozak ne može adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu
misao. Promotrite li pomno kralježnicu ma kojeg četveronošca,
neobično ćete se začuditi kako su kralješci slični ogrlici nanizanih
zakržljalih lubanja, te kako svaki pojedini pokazuje rudimentarnu
sličnost s pravom lubanjom. Postoji jedno njemačko shvaćanje da su
kralješci nepotpuno razvijene lubanje. No tu čudnovatu vanjsku
sličnost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Na to me
jednom upozorio neki moj egzotični prijatelj na kosturu nekog
neprijatelja koga bijaše ubio i čijim je kralješcima opločio, kao
nekom vrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga čuna. Čini mi se da
su frenolozi učinili težak propust što svoja istraživanja nisu proširili
od malog mozga i kroz hrptenični kanal. Vjerujem, naime, da se
čovjekov karakter uvelike odrazuje u njegovoj kralježnici. Više bih
volio da svakom od vas, ma tko on bio, opipam kralježnicu negoli
lubanju. U čovjeka s krhkom hrptenjačom ne bije junačko ni
plemenito srce. Radujem se svojoj kralježnici, kao jakoj i smionoj
kopljači onog stijega što sam ga istakao pred lice svijeta.
Primijenite ovu kičmenu granu frenologije na ulješuru. Njena
se lubanjska duplja nastavlja na prvi hrptenjački kralježak, i u tom
kralješku dno hrpteničnog kanala široko je deset inča, visina kanala
iznosi osam inča, trokutasta je oblika s osnovicom odozdo. Budući
da prolazi kroz ostale kralješke, kanal se prema kraju suzuje, no
znatnim je dijelom velikog obujma. Dakako, i kanal je ispunjen
gotovo istom čudnom, vlaknastom tvari— moždinom — baš kao i
sam mozak, te je s njim izravno povezan. A još je važnija činjenica
da moždina kao nastavak mozga, kad izlazi iz lubanje, u dužini od
mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak. Zar u svim tim
okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovu moždinu
promotrimo i prikažemo sa frenološkog stanovišta? Jer gledana s tog
stanovišta, čudesna relativna sićušnost ulješurina mozga više je nego
nadomještena relativno silno razvijenom moždinom njene
hrptenjače.
391
No, prepuštam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se
samo još načas zadržao na kralježničnoj teoriji, i to u vezi s
ulješurinom grbom. Ta se velebna grba, ako se ne varam, izdiže nad
jednim od većih kralježaka, te prema tome u neku ruku tvori
njegovo izvanjsko izbočeno obilježje. Prema tome njezinu
relativnom smještaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvao
ulješurinim organom jačine i neukrotivosti. A da je ta grdna neman
neukrotiva, imat ćete uskoro prilike doznati.
392
81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM«
U određeno vrijeme, kako je sudbina odlučila, susreli smo se s
brodom »Jungfrau«, »Djevicom«, kojim je zapovijedao kapetan
Derick De Deer, iz Bremena.
Nekoć najmoćniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanđani i
Nijemci, danas su gotovo među posljednjima, no tu i tamo, u vrlo
velikim razmacima zemljopisnih širina i duljina, još ćete ovdjeondje opaziti njihov stijeg na Pacifiku.
Brod »Jungfrau« kao da nam je iz nekih razloga svakako
nastojao doći u pohode. Još prilično daleko od »Pequoda« zakrenuo
je prema nama. Spustili su čamac u more i zaveslali prema našem
brodu, a njihov je kapetan već nestrpljivo stajao na pramcu, umjesto
dolje na krmi.
— Što li to drži u ruci? — klikne Starbuck, pokazujući u neki
predmet kojim nam je Nijemac domahivao. — Pa to nije moguće!
Uljenka!
— Ne, ne, nije to — javi se Stubb. — To je lonac za kavu,
Starbuck! Dolazi nam Švabo skuhati kavu! Zar ne vidite veliku
limenku pokraj njega? U njoj drži kipuću vodu. O, taj nam je Švabo
baš dobro došao.
— Koješta! — vikne Flask. — To je uljenka za svjetiljku i
posuda za ulje. Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjačenje.
Ma kako se činilo čudnim da kitarica na samom području
lovišta uzajmljuje ulja, i koliko god ta činjenica opovrgava staru
poslovicu o »nošenju ugljena u Newcastle«336, ipak se to ponekad
zbilja događa, i nema sumnje da je u tom slučaju kapetan Derick De
Deer dolazio po ulje, kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.
Tek što se uspeo na palubu, Ahab mu naprečac priđe, i ne
mareći za to što je Nijemac držao u ruci, smjesta s njime probesjedi
o svome, ali Nijemac, natucajući engleski, brzo objasni kako mu
nije baš ništa poznato o Bijelom kitu, te odmah svrnu razgovor na
svoju uljenku i posudu za ulje, napominjući kako mu se svake noći
valja u potpunoj tami uvući u svoj ranač, jer je potrošio i posljednju
kap ulja što ga je ponio iz Bremena, a još mu se nije pružila prilika
da ulovi ma i leteću ribu, da naknadi manjak. I završi svoju izjavu
336
Iz Newcastlea se nekoć u velikim količinama izvozio ugljen.— Prev.
393
nagovještajući. kako je njegov brod zaista, kako to kitolovci stručno
kažu, »čist«, to jest prazan, te da je prema tome u punom smislu
riječi zaslužio ime Jungfrau, a to znači Djevica.
Namirivši svoje potrebe, Derick je otišao, ali prije nego što je
čamcem pristao uz bok svoga broda, jarbolni stražari obaju brodova
oglasiše gotovo u isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako
želio zametnuti hajku da mu se nije dalo čekati dok dobiveno ulje
otpremi na brod, nego smjesta obrnu svoj čamac te uze pravac
prema živim divovskim uljenkama.
Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov čamac, kao i ostala
tri njemačka čamca što su se uskoro poslije njega otisnuli od broda,
bijahu daleko ispred »Pequodovih« čamaca. Bilo je tamo osam
kitova, a to je jato srednje veličine. Svjesni opasnosti koja im prijeti,
plivali su s velikom brzinom ravno pred vjetar, trljajući se bokovima
kao sprega od istog broja zauzdanih konja. Za sobom su ostavljali
veliku široku brazdu koja se neprestano odmatala na moru, poput
duga i široka pergamentnog svitka.
Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara
kiturina, mužjak s golemom grbinom, koji je, sudeći po sporu
odmicanju i po neobičnoj i žućkastoj kori koja ga je omatala, kanda
bolovao od žutice, ili od neke druge boljke. Je li taj kit pripadao
onima ispred nas, bilo je vrlo dvojbeno, jer obično takve
levijatanske starine nisu nimalo druževne. No bilo kako mu drago,
taj se kit držao njihove brazde, iako je to usporavalo njegovu brzinu,
jer su mu se bijele kreste zapjenušanih valova svom širinom
razbijale i rasprskavale o široku njušku, kao što se val uzdigne kad
se sukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i
mučan, izbijao kao u prigušenu naviranju, koje se rasipalo u
iskidanim izljevima, što su praćeni čudnovatim unutarnjim gibanjem
u njemu koje kao da je izlazilo na njegov drugi, podvodni kraj,
stvarajući za njim komešanje vode.
— Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublažavanje?—
vikne Stubb. — Sve se bojim da ga boli želudac! Gospode, kad
samo pomislim da ima čitav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u
njemu mahnito slavlje! Ej, momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi što
pušu s krme, za koje sam ikad čuo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji
tako krivuda? Zacijelo je izgubio kormilo!
Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu
s teretom poplašenih konja na palubi te se trese i valja svojim
394
putem, tako se i taj stari kit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu,
te se gdjekad izvrtao na bolne bokove i pokazivao osakaćeni patrljak
desne peraje, koji bijaše uzrok što je tako vijugao po svojoj putanji.
Teško bi bilo reći je li u borbi izgubio tu peraju, ili je tako osakaćen
došao na svijet.
— Strpi se samo još časak, starkeljo, pa ću ti dobaciti zavoj za
ranjenu ruku! — surovo klikne Flask, pokazujući na harpunski mrlin
kraj sebe.
— Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! — dovikne mu
Starbuck. — Uprite jače, momci, ili će pasti Nijemcu u šake!
Svi se suparnički čamci zajednički usmjerili u istoj namjeri baš
prema toj »veljoj ribi«, jer nije samo bila najveća, pa stoga i
najvrednija, nego je taj kit bio i najbliži, dok su ostali odmicali tako
brzo te se činilo kako bi se svaka hajka za njima zasad morala
izjaloviti. U tom trenutku »Pequodovi« lovci sunuše pored onih triju
njemačkih čamaca koji su posljednji bili spušteni u more; zbog
velike prednosti u početku, Derickov je čamac još vodio, premda su
mu se njegovi strani suparnici svakim časom sve više približavali.
Bojali su se samo toga da bi on, već tako blizu svome cilju, mogao
baciti harpun prije nego što bi ga oni uspjeli dostigći i prestići. A
sam Derick kao da je u to čvrsto vjerovao, jer je ostalim čamcima
ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.
— Pseto pogano i nezahvalno! — vikao je Starbuck. — Ruga
mi se i izaziva me tom svojom prosjačkom škrabicom koju sam mu
napunio nema ni pet minuta! — a onda će onim njemu svojstvenim
napregnutim šaptom: — Povucite, hrtovi moji! Za njim!
— Ej, ljudi — dovikivao je Stubb svojoj momčadi — znate li
što? Mojoj se savjesti protivi da pobjesnim, ama volio bih progutati
toga podlog Švabu! Uprite! Zar da vas taj lupež tuče? Je li vam
draga rakija? Ej, dakle, bačvu prepeke za ponajboljeg među vama!
Naprijed, neka prskaju žile! Zar baciste sidro te se ne mičemo s
mjesta? Duše mi, trava raste na dnu ove šajke: tako mi Gospoda,
jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismo pogodili! Pogledajte
onog Švabu! Ukratko: hoćete li rigati vatru ili nećete?
— O, pogledajte kako li se samo pjeni! — izdirao se Flask
poskakujući amo-tamo. — Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na
govedinu, leži kao klada! O, momci, hajde, poskočite! A za večeru
bit će uštipaka i ostriga, pečenih školjki i svježa peciva! Hajde,
hajde, poskočite, dat će nam sto bačava ulja! Zar da ga sada
395
izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog Švabu, oh! Zar nećete
potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li truleži! Zar vam
više nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisuće dolara, ljudi,
banka, da, čitava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde,
hajde! A što to sad radi taj Švabo?
U tom se času Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i
velike limenke ispred čamaca koji su se približavali, imajući možda
pred očima dvostruki cilj: da oteža svojim suparnicima
napredovanje i da u isti mah ekonomično poveća brzinu svoga
čamca uslijed nadiranja valova s krme.
— Podmukli švapski galiot! — kriknu Stubb. — Zaveslajte,
momci, pa da poletimo ko pedeset tisuća ratnih galija na kojima
brode sve sami crveni đavoli! Ej, Tashtego, a što ti veliš? Jesi li mi ti
čovo koji će prekinuti svoju kraljžnicu na dvadeset i dva komada, a
sve u čast starog Gay-Heada? No, što kažeš?
— Kažem, upri i raspali, kao đavo! — vrisnu Indijanac.
Bijesni i razjareni izazovom njemačkog kapetana,
»Pequodova« tri čamca potegoše sad gotovo usporedo, i tako
poredani sve su mu se više približavali. Dok su se sva tri
predvodnika približavajući se plijenu držala vedro, nehajno i
junački, tri su časnika ponosno stajala, podvikujući od vremena do
vremana svome veslaču na krmi: »Eno je gdje sada klizi! Živio
jasenov vjetar!337 Dolje sa Švabom! Zaplovi preko njega!«
No početni Derickov razmak bio je tako veliko te bi unatoč
njihovim junačkim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla
pravedna kazna: neka rakovica338 uhvatila se lopate na veslu srednjeg
veslača. Dok se taj nespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a
pritom Derickov čamac umalo što se nije prevrnuo, te je kapetan kao
izbezumljen grmio i sijevao na svoje ljude — Starbuck, Stubb i
Flask vješto su iskoristili tu priliku. Uz vrisak srnuše smrtonosno
naprijed te ukoso zaobiđoše Nijemčevu krmu. Još samo časak, i sva
su se četiri čamca našla dijagonalno poredana neposredno u kitovoj
brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.
Bio je to strašan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo.
Kit je sad plovio pružene glave, mlazajući ispred sebe neprekinutim
i mučnim mlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom
337
338
Vesla su načinjena od jasenovine. — Prev.
Japanska golema rakovica s ispruženim kracima velika je i do 5 m. — Prev
396
u smrtnom strahu udarao ustranu. Tako je zanoseći se sad na ovu,
sad na onu stranu, posrtao na svom krivudavom bijegu, i gotovo
svaki put kad bi razbio jedan val, grčevito bi zaranjao pod vodu, ili
bi se izvrnuo ustranu, lomatajući prema nebu svojom jedinom
perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljena krila, koja je
prestrašeno i isprekidano kružila zrakom i uzalud nastojala
izmaknuti razbojničkim jastrebima. No ptica ima glas i ona će
svojim tužnim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga
golemog i nijemog morskog čudovišta bijaše sputana i opčinjena u
njemu; ono nije imalo glasa do hroptava šištanja njegova štrcala, te
mu je to davalo neizrecivo jadan i tužan izgled, dok je u divovskoj
trupini, u strašnim čeljustima i svemoćnoj repini bilo još dovoljno
snage da zastraši i najodvažnijeg čovjeka koji bi ga žalio.
Videći sada gdje će za koji čas »Pequodovi« ljudi preteći
njegov čamac te mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odluči da
nasreću baci harpun na tako neobičnu veliku udaljenost, jer je znao
da će mu već idućeg časa izmaknuti posljednja prilika.
No tek što je njegov harpunaš ustao da udari, kadli sva tri tigra
— Queequeg, Tashtego i Daggoo — instinktivno skočiše na noge i,
poredani dijagonalno, svi u isti mah uperiše svoja koplja; bačena
preko glave njemačkog harpunaša, njihova se tri nantucketanska
željeza zarinuše u kita. Zasljepljujući oblak pjene i bijelog bijesa!
Kit u prvom bijesu sa tolikom snagom pojuri naprijed te sva tri
čamca u neobuzdanom naletu udariše Nijemca u bok, da su i Derick
i njegov zapanjeni harpunaš izletjeli iz svog čamca, a suparnički
čamci kliznuše preko njih.
— Ne bojte se, maslojeđe! — viknu Stubb, pogledavši ih usput
kad je projurio pokraj njih poput munje. — Odmah će doći po vas
da vas izbave! Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom
nekoliko pasa, bernardinaca, koji, kako znate, spasavaju zalutale
putnike! Hura! Tako se plovi! Svaki brodić, zraka sunca! Hura! Sad
promičemo ko tri limena kotlića privezana o rep pomahnitalog
kuguara!339 To me podsjeća na tilbury, 340 kad u nj upregneš slona, pa
juriš poljanom da žbice frcaju! Ej, momci, al' postoji opasnost da i
sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, baš je tako čovjeku pri
339
Kuguar, planinski lav (lat.: Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz
porodice mačaka, živi u Americi. — Prev.
340
Mala kočija na dva kotača. — Prev.
397
duši kad odlazi u pakao, sve jureći nizbrdo beskrajnom nagnutom
ravnicom! Hura! Taj kit vozi poštu Vječnosti!
Ali neman nije dugo jurila. Začu se iznenada hropac, i kit
bučno zaroni. Stade škripa triju mrlina, koji su se sukali oko svojih
»palaca« tolikom snagom te se činilo da će zarezati duboke
žljebove, a harpunaši, bojeći se da će se zbog toga naglog ronjenja
ubrzo mrlini sasvim odmotati, upriješe svu snagu i sve znanje da
malo zadrže bubnjeve koji su se pušili, dok najposlije, zbog okomita
napona odozdo na olovom obložene »palce« na pramcu, odakle su
tri užeta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalo
što ne dođoše pod vodu, dok su sve tri krme visoko stršale u zrak. A
kako je kit ubrzo prestao roniti, čamci ostadoše neko vrijeme u tom
stavu, sve u strahu da se ne utroši suviše mrlina, iako je položaj bio
kritičan. Premda su tako čamci bivali vučeni u vodu i propadali, to,
kako ga nazivaju, »pridržavanje«, to potezanje oštrim čekljunom,
potezanje živog mesa s leđa, često tako izmuči kita da izranja te se
suprotstavlja oštrom koplju svojih dušmana. No, i bez obzira na
opasnost samog pothvata, moglo bi se posumnjati je li taj način
uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjeni kit postaje sve
iscrpljeniji što se dulje nalazi pod vodom. Valja naime znati da je s
obzirom na veliku površinu, koja u potpuno izrasle ulješure iznosi
nešto manje od 2000 četvornih stopa, tlak vode neobično velik. Svi
znamo kakav začudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo
podnositi, štoviše i ovdje, na površju, na zraku — a koliki je onda
teret na grbači kita, kojeg pritišće stup oceana od dvjesto hvati! To u
najmanju ruku odgovara tlaku od pedeset atmosfera. Neki je
kitolovac izračunao da to odgovara težini od dvadeset ratnih
brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelom
posadom.
Dok su ta tri čamca ležala na lagano uzbibanoj pučini,
gledajući dolje na njenu vječnu plavu hladovinu, ni krik se nije čuo,
ni jecaj, čak ni najmanje nabiranje ili pak mjehurić da bi prsnuo iz
dubine. Zar bi onda čovjek s kopna mogao samo i pomisliti da se
ispod sve te tišine i blagosti grči i trza u samrtnoj borbi najstrašnija
morska neman? Nisi vidio ni osam inča okomitog mrlina na
pramcima. Zar se činilo vjerojatnim da je o tri takva tanka konopa
bio obješen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji se navija
svakih osam dana? Obješen? O što? O tri krhka čamca. Je li to ono
biće o kojem se nekoć klikujući govorilo: »Možeš li načičkati
398
njegovu kožu čekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni mač ni
koplje, ni strijela ni oklop ne mogu mu ništa; njemu je željezo kao
pljeva, a čelik kao trulo drvo; sulice ga neće potjerati, njemu su
ubojne sprave kao slama, i smije se bačenom koplju!«341 Je li to ono
biće? To da je on? Jao, riječi se prorokove ne ispuniše, jer unatoč
snazi od tisuću bedara u repini, taj je levijatan turio glavu ispod
čitavih morskih bregova, da se skloni ispred »Pequodovih« osti!
Kad su sunčane zrake toga popodneva već ukoso padale po
pučini, sjene što su ih tri čamca bacala ispod površine vjerojatno
bijahu tako duge i široke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove
vojske. Tko bi mogao reći kako li su stravično izgledale u očima
nasmrt ranjenoga kita te tri crne uzbibane avetinje koje su lebdjele
nad njegovom glavom?
— Pozor, ljudi! Miče se! — viknu Starbuck, kad tri mrlina
odjednom trznuše u vodi, točno prenoseći do njih gore, kao
magnetičnom žicom, trzaje kitova života i smrti, tako da ih je osjetio
svaki veslač na svom sjedištu. Čas zatim popusti napon na tri
pramca, i čamci poskočiše uvis kao neka malena ledena santa, s koje
je gusti čopor bijelih medvjeda otjeran u more.
— Uvlači! Uvlači! — uzvikao se Starbuck. — Sad će izroniti!
Mrlini, koje čas prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada
su u širokim brzim zavojima letjeli cijedeći se natrag u čamac, i
uskoro se kit probi kroz vodu za dvije brodske dužine ispred svojih
hajkača.
Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje
iscrpljen. U mnogih suhozemnih životinja postoje stanoviti zaklopci
ili ustave u njihovim žilama, koji se mahom zatvaraju kad su
ranjene, i krv je, barem donekle, zaustavljena u nekim pravcima. U
kita nije tako, jer je jedna od njegovih osobitosti da je u njega
sasvim nevalvularna342 struktura krvnih žila, te i od tako malenog
uboda kao što je ubod šiljka harpuna odmah započne smrtonosno
krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je to pojačano još i
velikim pritiskom vode duboko ispod površine, njegov život istječe
u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni su
rezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te može još dugo
341
342
Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. — Prev.
Valvula (lat.), ventil, ustava; nevalvularan — organizam bez takva ventila.
— Prev.
399
krvariti, kao što će za vrijeme suše još dugo teći rijeka koja izvire iz
vrela negdje daleko u nevidljivim planinama.
Pa i sada kada čamci nasrnuše na kita, veslajući uz veliku
opasnost preko njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajući
koplja u njega, okruživali su ih mlazovi krvi iz novih rana —
mlazovi koji su neprestano izbijali, dok je pravo štrcalo na kitovoj
glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svoj stravični pljusak.
No iz toga posljednjeg oduška nije još šiktala krv, jer dotad nijedan
životni dio tijela nije bio ozlijeđen. Njegov »život« — tim se
značajnim imenom naziva to mjesto — bio je još netaknut.
Kad su ga sada čamci još tješnje opkolili, sav se gornji dio
njegova trupa pružao pogledima napadača kao i drugi dijelovi
tjelesine, koji obično ostaju sakriveni pod vodom. Vidjele se i
njegove oči ili, bolje reći mjesta gdje su oči nekoć bile. Kao što
nekakve čudnovate hrpe izraslina izbijaju u kvrgastim dupljama i
najplemenitijeg posječenog hrasta, tako su iz šupljina u kojima su se
nekad nalazile kitove oči sada izbijale slijepe gomoljike, da je
pogled na njih izazivao užasnu samilost. No, tu nije bilo milosrđa.
Jer unatoč oronuloj starosti, unatoč onoj nemoćnoj jedinoj peraji i
slijepim očima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio
vesele svatove i ostale zgode što usrećuju ljude, a isto tako da bi
sjajem ispunio dostojanstvene crkve, u kojima se propovijeda
bezuvjetna blagost i ljubav sviju prema svima.
Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujući jedan dio
nekakve čudnovate pepeljaste otekline ili izrasline, u veličini
bushela343, a izrasle pri dnu slabina!
— Lijepa bubuljica! — usklikne Flask. — Da ga samo jednom
bocnem ondje.
— Nemoj, ostavi! — viknu Starbuck. — Nije to ovdje
potrebno! No, čovječni je Starbuck zakasnio. U času kad je Flask
zarinuo svoje koplje, mlaz gnoja briznu iz strašne rane, i kit u
nepodnošljivoj boli i smrtnoj stravi stade izbacivati mlazove guste
krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepo ošinu čamac repinom te
zapljušti kišom krvi po ljudima svih triju posada, koji su već
pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov čamac, oštetivši
pramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je već tako iscrpljen od
gubitka krvi da se samo bespomoćno odvaljao od čamca što ga je
343
Bushel, mjera za zapremninu, engleski vagan = 36.37 litara — Prev.
400
razbio, ležao je izvaljen na bočinu, teško dahtao, nemoćno udarao
svojom okljaštrenom perajom, a zatim se više puta polagano
okrenuo oko sebe, poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvši uzgor
bijelu tajnovitost svog trbuha, pruži se poput goleme klade i uginu.
Bio je vrlo turoban taj posljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka
nevidljiva ruka malo-pomalo oduzimala vodu snažnom vodoskoku,
te bi uz napol ugušene otužne hropce mlaz bivao sve slabiji i manji
— takav je bio i posljednji dugi samrtni mlaz kitov.
Dok su sve tri posade čekale da im se približi brod, na trupini
se ubrzo počeli pokazivati znaci da će potonuti s netaknutim svojim
blagom. Po Starbuckovu naređenju, smjesta su na različitim
točkama osigurali čamce konopima, te ne prođe dugo, a svaki se
čamac pretvorio u bovu. Utonuli kit bio je užetima pridržavan na
nekoliko inča ispod njih. Kad se brod približio, uzesmo kita tegliti
dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su ga pričvrstili najjačim
sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da će potonuti ne budu li
ga umjetno zadržali na površini.
Tek što smo počeli komadanje i zasjekli ga svojim ošljačama,
nađosmo cijeli, hrđom izgriženi harpun koji se bio ulegao u meso
niže one otekline koju smo prije opisali. No, često nalazimo krnjatke
harpuna u trupinama uhvaćenih kitova, a meso je na tim mjestima
sasvim zdravo i zaraslo, i nema nikakve otekline. I zato je s nekih
drugih uzroka morala nastati ona gnojna rana koju smo prije
spomenuli. No, još je čudnije bilo što smo nedaleko od harpuna
našli kameni šiljak koplja oko kojeg je meso bilo sasvim zaraslo.
Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Možda ga je bacio neki
Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego što je Amerika
bila otkrivena?
Ne može se reći kakvih bi se još sve čuda moglo pronaći
prekapajući po toj golemoj zbirci. No, valjalo je obustaviti sva
daljnja pronalaženja i otkrića, jer se brod kao još nikad dotad
nakosio i polegao ustranu, kako je kitova trupina sve jače potezala
brod k sebi, tonući sve dublje, polako ali nezaustavno. No ipak je
Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do kraja istrajao, i to doista
tako uporno i odlučno, te kad je brodu već prijetila opasnost da se
prevrne, još je grčevito držao i nije ispuštao plijena. A kad je dana
zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance
i konope da ih nikakvom silom nije bilo moguće skinuti s bitava o
koje bijahu pričvršćene. A za to je vrijeme na »Pequodu« sve bilo
401
nahero. Kad bi čovjek htio prijeći na drugu stranu palube, bilo je to
kao da se penješ po strmu krovu kakve kuće sa šiljatim zabatima.
Brod je stenjao i uzdisao. Mnoge su intarzije po rubnjaku i u
kajitama iskočile iz svog okvira zbog neprirodnog iskretanja.
Uzalud su nastojali da lance pralicama 344 i željeznim motkama
odignu i otkvače s bitava: kit je sada već toliko utonuo da se njihovi
uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da su svakim
časom nove tone težine dodavane gomili koja je tonula, i brod samo
što se nije prevrnuo.
— Podrž', podrž' samo još malo, hoćeš li? — vikao je Stubb
prema trupini. — Što si toliko vraški navalila da zagnjuriš! Sto mu
gromova, ljudi, valja da se prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne
vrijedi odizati lance! Ustranu s tim vašim pralicama! Ne pomaže!
Jedan od vas brže-bolje po molitvenik i nožić, pa da presiječemo
veliki lanac!
— Nožić? Aha, evo! — kliknu Queequeg, pa dohvati tešku
tesarsku sjekiru, naže se kroza slapnicu345 i poče udarati čelik o
željezo najdebljim sidrenim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre
vrcnule na sve strane, a silna napetost dovrši ostalo uz užasan
prasak: odjednom prsnuše sve veze, brod se uspravi, a mrcina
potonu.
Vrlo je čudno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno
usmrćena ulješura nezaustavljivo potone, ali još se nijedan kitolovac
nije time pobliže pozabavio. Obično pluta uginula ulješura s
velikom lakoćom, a pritom joj je bok ili trbušina jako uzdignuta nad
površinom. Kad bi tako tonuli samo kitovi koji su stari, mršavi —
stvorenja, kojima je dotužilo živjeti, kitovi kojima su splasnule
naslage tustila, a kosti im teške i nemoćne od kostobolje — , onda
biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrok što tonu,
njihova neobična specifična težina i nedostatak spomenute tvari koja
ih drži na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i
životne snage, prepuni životne radosti i prožeti snagom za junačke
pothvate — i te mlade i žilave delije, usprkos svojim debelim
plaštevima svježeg tustila, kad poginu nasilnom smrću u cvatu svoje
mladosti, ponekad potonu.
Drvene motke za okretanje ručnom snagom. — Prev.
Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku, kojih se vratašca otvaraju samo
van, te kad val preplavi palubu, voda može kroz njih isteći. — Prev.
344
345
402
No ipak valja reći da će ta sudbina rjeđe snaći ulješure negoli
bilo koju vrstu ostalih kitova. Na jednu ulješuru koja tako potone
dolazi dvadeset običnih kitova. Uzrok tome leži bez sumnje u
činjenici što obični kit ima više kostiju. Već su same njegove
»žaluzine«346 katkad teže od jedne tone, a taj teret uopće ne pritišće
ulješuru. No ima slučajeva kad se nakon nekoliko sati ili dana
potonuli kit ponovno diže i pluta na površini još sigurnije negoli za
života. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvaraju plinovi, i
kit se napuše do prekomjerne veličine, pretvori se u neku vrstu
životinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod
sobom. U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit
daje znakove da će potonuti, odmah pričvrste za nj plutače s dugim
konopima, pa kad tjelesina zađe pod vodu, znaju gdje će je tražiti
kad opet izroni na površinu.
Uskoro pošto je naša ulješura potonula, javljale su straže s
»Pequodovih« jarbola da »Djevica« opet spušta svoje čamce u more,
premda je jedini kit koji je u daljini mlazao bio »perajaš« koji
pripada onoj vrsti kitova što se zbog njihove silne brzine plivanja ne
mogu uloviti. No »perajašev« je mlaz toliko sličan ulješurinu
brizganju da ga nevješti kitolovci često zamjenjuju. Prema tome
Derick je sada sa svojom družinom jurio za kitom kojemu se čovjek
ne može približiti. »Djevica« je razapela sva svoja jedra i kliznula za
četiri svoja neiskusna čamca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko
u zavjetrini, još uvijek u lovu, hrabre i pune nade.
Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo »perajaša« i
mnogo takvih Dericka!
346
Usi. — Prev.
403
82. ČAST I SLAVA KITOLOVA
Ima stanovitih pothvata u kojima je brižan nered jedina prava
metoda.
Što se više zadubljujem u probleme kitolova, istražujući i sam
njegov postanak, sve to više na mene djeluje njegova velika čestitost
i starina, a pogotovu kad za tih istraživanja nailazim na svu silu
polubogova, heroja i proroka sviju vrsta koji su svaki na svoj način
pridonijeli njegovu upoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na
samu pomisao kako i ja, premda samo u podređenom svojstvu,
pripadam tako slavnom bratstvu.
Zeusov sin, dični Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vječnu slavu
našeg zanimanja budi rečeno da prvi kit na kojeg je navalila naša
bratovština nije bio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteško
doba našeg zvanja, kad smo se laćali oružja samo zato da
priskočimo u pomoć. nevoljnima, a ne da punimo ljudima uljenke.
Svakom je znana ona priča o Perzeju i Andromedi: ljupka kraljevna
Andromeda bijaše pripeta za hrid na morskoj obali, i baš u času kad
se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustrašivi Perzej, knez
svih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i
uze je za ženu. To je bio divan artistički pothvat kako bi ga
dandanas samo malo koji harpunaš mogao izvesti, pogotovu što je
Levijatana usmrtio jednim jedinim udarcem. I neka nitko ne
posumnja u istinitost te davne priče, jer su u starodrevnoj Joppi, u
današnoj Jaffi, na obali Sirije, stoljeća i stoljeća u jednom od
poganskih hramova čuvali golemi kostur nekog kita koji je po
legendama toga grada kao i po tvrđenju svih njegovih stanovnika
identičan s kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su
Rimljani zauzeli Joppu, pobjedonosno poniješe taj kostur u Italiju. A
najčudnovatija i upadljiva u toj priči jest činjenica što se Jona na
svoju plovidbu ukrcao baš u Joppi.
Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slična čuvena
priča o svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista
posredno iz nje i izvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio — kit, jer se u
mnogim starim ljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. »Nalik si na
lava vodenoga i na morskoga zmaja«, veli prorok Ezekijel, po čemu
se jasno vidi da je pritom mislio na kita, a u nekim se prijevodima
Biblije i spominje upravo ta riječ. Osim toga, slava junačkoga
404
svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvao na borbu kakva
običnog kopnenog gmaza umjesto što je zametnuo borbu s golemom
nemani iz morskih dubina. Svaki čovjek može ubiti zmiju, ali samo
jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junačko srce da se
odvažno uhvate ukoštac s kitom.
Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan
taj prizor, jer premda je ta životinja s kojom se sukobio taj srčani
kitolovac iz starine prikazana nejasno u obliku aždaje, i premda se
borba zbiva na kopnu te je svetac zajahao konja, ipak treba imati na
umu veliko neznanje onog doba i činjenicu da umjetnici nisu
poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati na umu da je kit svetog
Jurja, baš kao i u Perzejevu slučaju, mogao dogmizati iz mora na
obalu, a životinja što ju je sveti Juraj jahao mogla je biti velik tuljan
ili morž. Ako vam je sve to na umu, neće vam se činiti
nevjerojatnim da se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s
pradavnim slikama tog prizora, i uvidjet ćete da takozvana aždaja
nije ništa drugo do — levijatan glavom. Stavimo li tu legendu pred
nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi je snaći ona ista sudbina koja je
snašla filistejskog kumira po imenu Dagon, koji je bio riba, zvijer i
ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetni kovčeg Izraelaca,
otpala mu konjska glava i šape, te ostade samo riblji trup.347 I tako je
jedan od našega dičnog bratstva — jedan od prvih kitolovaca —
ujedno i zaštitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunaši s
potpunim pravom morali postati članovi slavnog Reda Sv. Jurja. I
zato neka nijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo
nijedan, usuđujem se kazati, nije nikad imao nikakve veze s
kitovima, kao njihov veliki zaštitnik) ne pogleda s prezirom na
kojeg Nantucketanca, jer mi, unatoč svojim vunenim haljetcima i
nakatranjenim hlačama, imamo veće pravo da nosimo odličje Sv.
Jurja negoli oni.
Bi li Herakla trebalo uvrstiti u naše redove, o tome sam dugo
razmišljao i dugo nisam došao do konačnog zaključka, jer iako je
prema grčkoj mitologiji toga Crocketta ili Carsona348 staroga vijeka
— toga junačkog izvršitelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te
ga izbljuvao, ipak ostaje neriješeno pitanje da li ga sama ta činjenica
U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6.) — Prev.
David Crockett (1786.-1836.), čuveni američki borac graničar, lovac i
politička figura iz Tennesseeja, ubijen u teksaškoj obrani Alama. Cristopher Carson
(1809.-1868.), američki borac graničar i istraživač američkog Zapada. — Prev.
347
348
405
čini kitolovcem. Nigdje se ne spominje da je on zaista harpunirao
»velju ribu«, ukoliko to nije učinio — iznutra. Njega bismo
međutim mogli nazvati — nehotičnim kitolovcem, jer je kit njega
ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga tražim da i on bude
jedan od naših.
I najbolji proturječni autoriteti smatraju da je ta grčka legenda o
Heraklu i kitu proizašla iz još starije hebrejske legende o Joni i kitu,
i obratno; svakako su obje priče veoma slične. Pa ako svojatam
poluboga Herakla kao člana našeg bratstva, zašto da ne bude tako i s
prorokom Jonom?
No, ne obuhvaćaju čitav spisak našeg reda samo junaci, sveci,
polubogovi i proroci. Još nismo ni spomenuli ime velikog meštra
našega reda! Jer poput gordih kraljeva davnih vremena, i naše
bratstvo vuče lozu ništa manje već od samih velikih bogova. Sada
treba spomenuti i onu divnu istočnjačku priču iz Shastera, svete
knjige hunduizma — priču o svemoćnom bogu Višnu, koji je jedno
od triju lica hinduskog božanstva, priču po kojoj je taj isti
božanstveni Višnu naš Gospodar — Višnu koji je po svojoj prvoj
zemaljskoj inkarnaciji izlučio kita od svih ostalih životinja i učinio
ga svetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam
Shaster, odlučio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta
ponovno stvori taj naš svijet — stvorio je boga Višnu da upravlja
tim djelom. No čini se da je za to ponovno stvaranje svijeta bilo
prethodno potrebno da Višnu prouči one tajanstvene knjige, zvane
Vede, koje su kanda sadržavale nešto kao praktične pouke i savjete
za mlade arhitekte. A te su Vede počivale na dnu morskom, i zato se
Višnu utjelovio u kitu, zaronio do najvećih dubina i iznio te svete
knjige. Nije li, dakle, taj Višnu bio kitolovac, baš kao što se čovjek
koji jaše konja zove konjanik?
Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Višnu! Evo veličanstvenog
imenika članova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovačkog može na
čelo popisa svojih članova staviti tako slavna imena?
406
83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU
U prijašnjem smo poglavlju spomenuli priču o Joni i kitu. Ipak
neki Nantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priču. No bilo je i
nekoliko skeptičnih Grka i Rimljana koji su, izdvajajući se od
pravovjernih pogana svoga doba, sumnjali u istinitost priče o
Heraklu i kitu, kao i priče o Arionu i Dupinu.349 No ta tradicija nije
zbog te njihove sumnje postala ni više ni manje vjerojatna.
Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag Harbora
posumnjao u vjerodostojnost te hebrejske priče bijaše ovaj: on je
imao jednu od onih čudnih, starinskih Biblija, ukrašenu neobičnim i
neuvjerljivim bakrorezima. Jedna od tih slika prikazivala je Jonina
kita sa dva štrcala u glavi — a na tu osobinu nailazimo samo u
stanovite vrste levijatana (u običnog kita i njegovih podvrsta), i baš
za njega ribari govore da bi se »i žemičkom udavio«, jer mu je
ždrijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb već unaprijed
smišljen odgovor. Nije potrebno, natuknut će biskup, da vjerujemo
kako je Jona pokopan u kitovoj trbušini, nego treba zamisliti kako se
prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To se
tumačenje dobričine biskupa čini dovoljno razložitim, jer, istina je, u
usta običnog kita stalo bi nekoliko kartaških stolova i svi bi se
kartaši mogli ondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi
se zavaliti u jedan od njegovih šupljih zuba, no, ako promislimo,
obični kit nema zuba.
Drugi razlog s kojeg je Sag Harbor (jer tako su svi zvali toga
starkelju) tvrdio da ne može vjerovati u istinitost te prorokove
pustolovine bijaše taj što mu nikako nije bilo jasno kako su na
utamničenog proroka djelovali kitovi želučani sokovi. No ovaj
prigovor također otpada, jer neki njemački egzeget350 drži da je Jona
po svoj prilici našao utočište u plutajućoj tjelesini uginula kita —
baš kao što su francuski vojnici za vrijeme rata u Rusiji svoje
349
Arion, grčki pjevač i glazbenik, osnivač ditirambnih korova iz kojih je
nastala grčka tragedija, živio je u 6. st. pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato
obdaren, kao pobjednik na pjevačkom natjecanju vraćao iz Italije, mornari ga
naumiše ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoči u more, a spasi ga jedan od dupina koji
su dohrlili do broda i slušali njegov pjev. Arion uzjaše dupina i sretno stigne natrag u
Korint. — Prev.
350
Tumač Biblije. — Prev.
407
uginule konje pretvarali u šatore u koje bi se onda potrbuške
zavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije
objašnjavaju da se Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je
pobjegao iz Jaffe, spasio na nekakvu drugom brodu koji je upravo
prolazio, a kojemu je pulena bila izrađena u obliku kitove glave, na
što bih ja nadovezao još i to kako se taj brod možda zvao »Kit«, kao
što danas ima brodova koji su kršteni imenom »Morski pas«,
»Galeb« ili »Orao«. Ima i podosta učenih egzegeta što tvrde da je kit
koji se spominje u knjizi proroka Jone, samo nekakav pojas za
spašavanje, zrakom napuhana vreća do koje je Jona doplivao i tako
izmakao smrti u moru. I tako su siromaška Sag Harbora sa svih
strana satjerali u škripac, pobijajući svaku njegovu tvrdnju i sumnju.
Ali još ga je nešto drugo podržavalo u njegovoj nevjerici, a to je,
ako se ne varam, bilo ovo: kit je Jonu progutao negdje na
Sredozemnome moru, a nakon tri dana izbacio ga iz svoje nutrine
blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjesta ima mnogo više od
tri dana putovanja od najbliže točke mediteranske obale. Kako je to
bilo moguće?
Nije li, međutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao
iskrcati proroka na kopno, nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s
njim oploviti Rt dobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz
čitavo Sredozemno more i put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga
mora. Na takvu je putovanju valjalo oploviti cijelu Afriku u tri dana,
a da i ne govorimo o vodama Tigrisa blizu Ninive, koje su odveć
plitke a da bi bilo koji kit u njima mogao plivati. Osim toga, da je
Jona već u ono doba oplovio Rt dobre nade, to bi oduzelo slavu
otkrića Bartolomeju Diazu,351 slavnom otkrivaču velikog Rta, i
moderna bi povijest bila natjerana u laž.
No svi ti smiješni razlozi starog Sag Harbora samo su
pokazivali glupu oholost njegova razuma — a to treba pokuditi
pogotovu kada se zna da je bio gotovo sasvim neuk, te je napabirčio
samo ono malo znanja što ga bijaše stekao od sunca i mora. Sve to,
rekoh, pokazuje samo njegovu ludu, bezbožnu oholost i naprasitu i
đavolsku pobunu prema velečasnom svećenstvu. Neki je portugalski
katolički svećenik naime, baš tu pomisao da je Jona putovao u
Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao doličnim uvodom u samo ono
351
Bartholomeu Diaz (1450 - 1500), portugalski pomorac koji je godine 1486.
dopro dalje od Rta Dobre Nade. — Prev.
408
veliko čudo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, i
neobično prosvijećeni Turci i danas još pobožno vjeruju u povijesnu
istinitost te priče o Joni. A prije kakva tri stoljeća neki je engleski
putnik pisao u starim Harrisovim »Putovanjima« o nekoj turskoj
džamiji, sagrađenoj u počast proroka Jone, u kojoj je bila čudesna
svjetiljka što je gorjela bez i jedne kapi ulja.
409
84. GAĐANJE KOPLJEM
Da bi se lakše i brže okretale, osovine kola podmazuju se, a u
gotovo istu svrhu poneki kitari slično postupaju i sa svojim
čamcima: nauljuju dno. Nema sumnje da taj postupak niti može
uditi niti pak biti od neke velike koristi. Kako se voda i ulje
odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to je svrha toga
podmazivanja da čamac lakše i brže klizi po vodi. Queequeg je
čvrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra,
uskoro pošto nam je nestao iz vida njemački brod »Jungfrau« ili
»Djevica«, s naročitom se pažnjom prihvatio toga posla. Puzao je
ispod dna svoga čamca, što je visio nad brodskim bokom, i utirao
ulje, kao da marljivo nastoji da iz ćelave kobilice čamca naraste
kosa. Činilo se da radi pokoravajući se nekom osobitom
predosjećanju. Događaji su pokazali da je bio u pravu.
Oko podneva pokazaše nam se kitovi, no tek što je brod
zaplovio prema njima, zamaknuše i udariše u bijeg, kao Kleopatrine
galije nakon bitke kod Aktiona.352
Čamci su unatoč tome nastavili hajku, a predvodio ih je Stubb.
Uz veliki napor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun,
ali ranjena neman nije zaronila, već je nastavila svoj horizontalni
bijeg još brže. Harpunski se mrlin u toj neprekidnoj napetosti morao
prije ili kasnije neizostavno iščupati. Trebalo je kita u bijegu
usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeli izgubiti. No kit je tako brzo i
bijesno plovio te čamcu nije bilo moguće da se primakne njemu uz
bok. Što je, dakle, preostalo?
Od svih čudesnih vještina i izuma, majstorija, domišljatosti i
bezbrojnih prepredenih doskočica kojima se stari i iskusni kitolovci
tako često moraju služiti, nijedna ne nadmašuje ono divno baratanje
kopljem — nazvano gađanje kopljem. Nema te mačevalačke
vještine, ni sabljom, ni mačem, koja bi se mogla s time mjeriti. Tom
se vještinom kitolovac služi samo onda kad se kakav stari, okorjeli
kit dao u nepovratan bijeg. To je značajan i slavan pothvat, zbog
352
Kod Aktiona (Grčka) došlo je do odsudne pomorske bitke između
Oktavijana i Antonija (godine 31. pr. Krista), koju je Antonije zametnuo po nagovoru
svoje ljubavnice, egipatske kraljice Kleopatre. Tek što je Oktavijan prodro u redove
Antonijevih brodova, Kleopatra je pobjegla sa svojim brodovljem što ga je držala iza
bojne linije. — Prev.
410
izvanredne udaljenosti na koju se dugačko koplje mora točno baciti,
a iz čamca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza. Kopljača
zajedno s oštricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a puno je tanja
od kopljače na harpunu, a i načinjena je od lakše građe: borovine. O
držak je pričvršćena tanka uzica, zvana »poteg«, koja je podugačka,
jer se njome koplje poslije hitca opet poteže k ruci.
Prije nego što nastavimo, važno je spomenuti da se i harpunom
može gađati isto kao i kopljem, samo što se to malo kada čini, a kad
se i baci, vrlo rijetko uspije, jer je harpun kraći i teži od koplja, i to
uvelike smeta bacaču. I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj
plijen, pa se tek onda odvaže na gađanje kopljem.
A sad — pogledajte Stubba, čovjeka koji je zbog svoje vesele i
promišljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim
časovima bio osobito podesan da se istakne u gađanju kopljem.
Pogledajte ga samo! Stoji uspravno na nemirnom pramcu čamca što
juri. Kit koji tegli njegov čamac, zavijen pjenom, nalazi se kakvih
četrdeset stopa pred njim. Baratajući vješto kopljem, omjeri dva-tri
puta pogledom po duljini, da se uvjeri je li ga točno izravnao, i, sve
zviždeći, prebire drugom rukom smotak potega kako bi njegov
slobodni kraj čvrsto zadržao u šaci, ostavljajući ostatak
neprepriječen. Tada, držeći cijelo koplje ispred sredine svog pojasa,
uperi ga na kita i nišani, stišćući mu šakom donji kraj, a podižući
prednji, sve dok se oružje ne uspravi, divno uravnoteženo na
njegovu dlanu, petnaest stopa u visini. U tom času podsjeća vas na
žonglera koji balansira neku dugačku motku na svojoj bradi. A u
sljedećem trenutku, neopisivo brzim pokretom, blistavi čelik u
veličanstvenom luku presvodi zapjenušani razmak i zarije se u
jezgru kitova života. I namjesto bjeličaste pare, iz kitova štrcala
šiknu crveni mlaz krvi.
— Odčepismo bure! — bukne Stubb. — Danas je državni
blagdan: iz svih vodoskoka mora pljuštati vino! Eh, volio bih da je
to stari whisky iz Orleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka
Monongahela! Tebe bih onda, Tashtego, sokole, postavio s
gostarom ispod mlaza. I svi bismo se naokolo ponapili! Duše mi,
skuhali bismo punč u samu njegovu štrcalu, i iz toga živog vrča
nasrkali se vatrene tekućine!
I sve tako, u šali i u smijehu, vješti se hitci ponavljaju i koplje
se opet vraća u ruku svoga gospodara, poput hrta, držana vještom
rukom. Dolazi posljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski
411
mrlin popušta. Kopljaš, spustivši se na krmu, skrsti ruke i nijemo
gleda kako grdosija umire.
412
85. VODOMET
Šest tisuća godina — a nitko ne zna koliko milijuna stoljeća
prije toga! — gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po
svim beskrajnim morima svijeta, zalijevajući i prskajući vrtove
dubine, kao iz kanti za zalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko
minulih stoljeća tisuće su kitolovaca dolazile u neposrednu blizinu
tih kitovih vodometa te promatrale izbliza igru i prskanje bijelih
mlazova — i unatoč svemu tome ipak je sve do ovoga
blagoslovljenog časa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest
sekunda poslije podne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao
neriješen problem jesu li ti kitovi vodometi zaista voda ili samo
para, a to je svakako važno.
Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa još nekoliko
zanimljivih problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme
perajara posebnim uređajem svojih škrga prima zrak uglavnom u
elementu u kojem pliva i gdje ga uvijek ima, pa bi prema tome sleđ
ili bakalar mogli živjeti pod vodom i sto godina a da ni jedanput ne
izrone glavom iznad površine. No u kita je unutarnji sastav drukčiji,
kit ima prava pluća, baš kao i čovjek, i može živjeti samo dišući čist
zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba da periodički posjećuju
gornji svijet. No kit nikada ne može disati na usta, jer kad pliva
normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod površine
vode, i što je još važnije, dušnik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima.
Ne, on diše samo kroz odušak, a taj mu se nalazi navrh glave.
I stoga mislim da ne griješim kad kažem da je disanje životna
nužnost za svaki živi stvor, utoliko više što pri disanju izvlači iz
zraka stanovite elemente, koji, došavši u dodir sa krvlju, daju toj
krvi u isti mah životnost, životni princip, sam život. Kada tako
kažem, mislim da ne griješim, premda sam se pri toj tvrdnji poslužio
možda ponekim suvišnim znanstvenim izrazom. Kad bi, dakle,
čovječja krv mogla biti jednim udisajem zasićena, čovjek bi i
začepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a to
znači da bi mogao živjeti i bez disanja. Ma kako se to činilo čudnim,
savršeno je tako i u kita, koji po cio sat i više boravi pod vodom
(kad počiva na morskom dnu) a da pritom ne udahne ni malo zraka,
jer, kako znate, on nema nikakvih škrga. Kako je to moguće?
Između rebara i s obje strane hrptenjače ima čitav labirint cjevastih
413
sudova koji su u času kad kit zaroni sasvim nabrekli od oksidirane
krvi. I stoga kit čitav sat ili više, tisuće hvati u moru, nosi sa sobom
rezervni višak vitalnosti, baš kao što deva u pustinji, gdje nema ni
kapi vode, nosi sa sobom zalihu pića u svoja četiri rezervna želuca.
Spomenuti labirint anatomska je činjenica o kojoj nema rasprave, a
da je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita,
to je meni još jasnije kad pomislim na inače neobjašnjivu upornost s
kojom levijatan dolazi na površinu, da se »ispuše«, kako kitolovci
kažu. Evo što mislim: kad ulješura ispliva na površinu, nesmetana i
neprogonjena, ostat će na zraku točno onoliko vremena koliko svaki
put ostaje prilikom svojih ostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da
ostaje jedanaest minuta i da za to vrijeme sedamdeset puta izbaci
svoj mlaz, to jest — da sedamdeset puta udahne, i tada, kad
ponovno izroni, ostat će na zraku točno na minutu sve dok opet ne
udahne sedamdeset puta. No ako ju čovjek prestraši nakon nekoliko
njenih udisaja, te ona mora zaroniti — uvijek će nanovo izroniti da
nadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navrši svoju
potpunu mjeru od sedamdeset udisaja, ona će ostati pod vodom
onoliko vremena koliko obično već ostaje. Upamtite, kako god je
kod raznih kitova taj broj različit, on je postojan. A zašto bi se kit
tako strogo pridržavao toga svog »ispuhavanja« ako ne stoga što
mora napuniti svoje rezervoare zrakom prije nego što konačno
zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljive potrebe da
izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim slučajnostima i nesrećama
prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mreže kojima bi kita mogli
uloviti kad plovi do tisuće hvati duboko ispod suncem obasjane
pučine. Upamti, lovče, da ti nije tvoja vještina omogućila pobjedu
nad kitom, nego njegova prirodna potreba da izranja na površinu!
Čovjek mora neprestano disati — a jedan njegov disaj može
mu poslužiti samo za dva-tri otkucaja srca, i zato — što god on
radio, bio on budan, ili spavao — mora disati ili umrijeti. No
ulješura diše samo tijekom jedne sedmine svoga vremena, možemo
reći samo jedan dan u tjednu.
Rekosmo već da kit diše kroza štrcalo, no kad bismo s
potpunim pravom toj tvrdnji mogli dodati još i to da je mlaz
izbačena zraka pomiješan s vodom, onda bismo ujedno doznali i
razlog zašto mu je njuh sasvim zakržljao, jer jedini njegov organ
koji je barem donekle nalik na nos, to je njegovo štrcalo, a kako je
taj organ toliko opterećen sa dva elementa — vodom i zrakom — ne
414
može se očekivati da ima još i sposobnost njuha. No budući da je
kitov bijeli mlaz što ga izbacuje iz štrcala — bio on voda ili para —
još neriješena tajna,353 mi u tom smislu ne možemo ništa ustvrditi
apsolutno sigurno. Jedno je međutim sasvim sigurno, kit nema
njuha. A i što će mu njuh? U moru nema ni ruža, ni ljubica, ni
kolonjske vodice.
Budući da kitov dušnik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u
štrcalo, a taj dugački prokop — nalik na veliki kanal Erie — ima u
sebi nekakve ustave, koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadrže zrak
u tijelu, a u isti mah spriječe prodiranje vode — ta je neman ujedno i
nijema, ukoliko je ne želite uvrijediti i ustvrditi da, kad onako
čudnovato klopoće, govori kroz nos. Ali, pitam vas: što bi nam kit i
imao reći? Rijetko sam kad upoznao velika i umna čovjeka koji je
imao što kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen da nešto muca, da
bi se nekako prehranio. O, sva je sreća što ljudi umiju tako dobro
slušati!
Ulješurin kanal štrcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i
izbacuje zrak, a položen je duž nekoliko stopa horizontalno, ispod
gornje površine glave, i više na jednu stranu, te je prema tome čudno
nalik na plinske cijevi koje se u gradovima provlače s jedne strane
pločnika, ukopane u zemlju. A opet nam se nameće pitanje nije li ta
plinska cijev ujedno i vodovodna cijev, drugim riječima: je li mlaz
koji ulješura izbacuje samo para, dakle izdisani zrak, ili je taj
izbačeni mlaz pomiješan s vodom koja je ušla na usta i sada je opet
puštena kroza štrcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana
s kanalom štrcala, ali nipošto nije dokazano da taj kanal služi svrsi
da izbacuje vodu kroza štrcalo, za što bi se najveća potreba ukazala
samo onda kad bi kit, hraneći se, slučajno gutao i vodu. Ali se
ulješurina hrana nalazi duboko ispod površine vode, i tu ne bi mogla
mlazati sve kad bi i htjela. Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza
sa satom u ruci, u časovima kad je nitko ne uznemiruje, vidjet ćete
kako postoji savršen sklad između vremenskih razmaka njenih
mlazova i njena disanja.
No čemu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno što misliš!
Vidio si kita kako mlaza, pa nam sada reci što je taj mlaz. Ili možda
ne umiješ razlikovati vodu od zraka? Gospodine dragi, u životu nije
353
Njemački zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su
bijeli mlazovi što ih kit izbacuje kroza štrcalo, zgusnuta para. — Prev.
415
tako lako objasniti i utvrditi baš ono najednostavnije. Uvidio sam da
su te najjednostavnije stvari obično i najzamršenije. A što se tiče
kitova mlaza, mogu vam reći samo toliko da nećete ni onda savršeno
jasno znati od čega se sastoji, sve ako i prštao po vama.
Srednji je dio njegove jezgre zastrt snježnoblistavom
maglicom, pa kako ćete onda znati pršti li s njega voda kad se kitova
tjelesina, kad god joj se približite da biste što bolje vidjeli štrcalo,
uvijek valja i baca, te sa svih strana zapljuskuje voda? A kad biste u
tom trenutku pomislili da ste zaista ugledali nekakve kapljice na
njegovu štrcalu, kako ćete znati nije li to para koja se zgusnula u
kapi? Ili, kako ćete znati nisu li to one iste kapljice koje su zaostale
u pukotini štrcala što je izdubeno navrh kitove glave? Jer i onda kad
pliva kroz podnevnu tišinu uspavane pučine, s uzdignutom grbom
koju je osušilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi
kao neko malo korito s vodom, kao što ćete za sunčane pripeke
ponekad na pećini ugledati udubljenje ispunjeno kišnicom.
Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odveć radoznao i
nastojao prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu ništa
koristilo da baš i zaviri u nj i prisloni na nj lice. Čovjek ne može s
vrčem u ruci poći na taj izvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad
već dođe u laki dodir s vanjskim, magličastim pramenjem mlaza,
kako to često i biva, jetka mokrina tog isparivanja oprljit će mu
kožu. Poznavao sam čovjeka koji je — došav u još bliži dodir s tim
mlazom, ne znam da li radi nekakva znanstvenog istraživanja ili s
nekih drugih razloga — oprljio kožu na licu i na rukama. Kitolovci
zato vjeruju da je taj mlaz otrovan, pa mu se nastoje ukloniti. Još
nešto: čuo sam — i ja u to pomalo i vjerujem — da čovjek obnevidi
kad mu taj mlaz udari ravno u oči. I meni se čini da je za istraživača
najpametnije okaniti toga smrtonosnog mlaza.
Iako ne možemo ništa dokazati ni utvrditi, ipak možemo
postaviti nekakvu hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije
ništa drugo nego magla, zgusnuta para. Do tog sam zaključka, uz još
neke druge razloge, došao razmišljajući o uzvišenoj gordosti koja
prožima ulješuru. Ja je, naime, ne smatram običnim i jednostavnim
stvorenjem, jer je neoboriva činjenica da je nikad ne nailazimo u
pličinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove. Ona je i velika i
dubokoumna. A čvrsto sam uvjeren da se s glava svih velikih i
dubokoumnih bića, kao što su Platon, Piron, Đavo, Jupiter, Dante
itd., uvijek diže i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima
416
kad zaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o
Vječnosti, iz nekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba
opazio kako se ondje odrazuje čudno treperenje neke maglice u
zraku iznad moje glave. Držim da će za tu pretpostavku kao još
jedan dokaz poslužiti i to što mi je, kad sam se zadubio u misli, kosa
bila neprestano vlažna, a prije toga popio sam šest zdjelica vrućeg
čaja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, šindrom pokrivenim krovom
moje potkrovnice.
I tako se plemenito uzdiže naš pojam o silnoj maglovitoj
nemani kad je gledamo gdje svečano plovi sred tišine tropskog
mora. Njena golema blaga glava, natkrivena baldahinom od pare,
zadubljena je u neobjašnjiva razmatranja, a ona para — kako ćete je
koji put ugledati, ukrašena je dugom, kao da su sama nebesa stavila
svoj pečat na njene misli. Jer duga, kao što znate, ne proteže svoj luk
po vedru nebu, već osvjetljava samo paru. I tako kroz debelu maglu
mračnih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosja božansko shvaćanje
te moju magluštinu obasja nebeskom zrakom.
I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi
poriču; no, sumnjali ili poricali, nađe se i ponetko u koga ima i
intuicije. Sumnje u sve zemaljsko, a shvaćanje ponečega nebeskog
— to je onaj savez koji ne stvara ni vjernika ni nevjernika, već
čovjeka koji na obojicu gleda jednakim očima.
417
86. REPINA
Drugi su pjesnici već izrekli pohvale blagim očima antilopa i
krasnom perju ptice koja nikad ne slijeće.354 Ja, manje uzvišen i
manje nebeski, opijevam kitovu repinu.
Računajući da se repna peraja jedne goleme ulješure počinje na
mjestu gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona
samom svojom gornjom površinom obuhvaća prostor od najmanje
pedeset četvornih stopa. Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u
dva široka, čvrsta, plosnata ogranka ili lopate, koje se postupno
stanjuju dok ne dosegnu tankoću manju od jednoga palca. U
čvorištu se te dvije »lopate« dijelom poklapaju, a onda razilaze i
rašljaju, svaka na svoju stranu, poput raširenih krila, ostavljajući
između sebe široku prazninu. Nema toga živog stvora u kojeg bi se
linije ljepote savršenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih
»lopata«. U sasvim izrasla ribaka širom ispružena repna peraja
nadmašit će i dvadeset stopa.
Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno
salivenih žilavih tetiva, no zarežete li u nj, opazit ćete da se sastoji
od triju sasvim jasno vidljivih naslaga: gornje, srednje i donje.
Vlakna gornje i donje naslage duguljasta su i vodoravno položena,
dok su ona u sredini okratka i ukriž prepletena s vanjskom
naslagom. Ta tropletna građa daje toj repini snagu baš koliko i sve
ostalo. Čovjek koji proučava zidine starih Rimljana naići će na
čudnu usporedbu u srednjem sloju onih divnih građevina starine u
tankim slojevima crepova koji se naizmjence provlače između
slojeva kamena, što je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj čvrstoći
toga zida.
No, kao da mu ta silna snaga, usredotočena u samoj tako
žilavoj i pruživoj repini, nije dovoljna — čitava je levijatanova
tjelesina isprepletena nitima i potkama mišićnih žila i vlakanaca što
se provlače na oba boka, spuštajući se sve do samih »lopata«, gdje
su neprimjetljivo srasle s ostalim tkivom i tako repnoj peraji daju još
veću silu, te se čini da se u repini slegla u jednoj točki sva ona
neizmjerna kitova snaga. Kad bi materiju moglo snaći uništenje,
354
Nekoć se vjerovalo da »rajske ptice« (rajčice) nikad ne slijeću i da nemaju
nogu. — Prev.
418
dogodilo bi se to posredovanjem te repine.
Ali ta čudesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje draž kitove
gipkosti, gdje je dječačka nestašnost prožeta titanskom snagom. Baš
naprotiv, ta snaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava
snaga nikad ne unakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih često stvara.
U svakoj gordoj ljepoti snaga krije u sebi neku čarobnu moć.
Uklonite s Heraklova mramornog kipa one povezane tetive koje kao
da će se rasprsnuti, i nestat će sve čari. Kad je pobožni Eckermann355
skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvog tijela, zadivila su
ga snažna prsa toga čovjeka, koja su bila nalik na rimski slavoluk.
Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca u
ljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenježnim, hermafroditskim
slikama nekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale
božansku ljubav Boga Sina, i gdje je u njima najuspješnije
prikazana, nema u njima životne snage, i dolazi do izražaja više
negativna, ženstvena pokornost i strpljivost, a ta svojstva, prema
općem shvaćanju, i tvore bitne vrline njegova propovijedanja.
Tako je otmjena gipkost toga kitova organa, o kojem sada
govorimo, da se svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom
gracioznošću, svejedno savija li se ta repna peraja u nestašnoj igri,
ili u trenucima opasnosti i borbe, ili se trzala u bijesu, ili udarala oko
sebe u ma kakvu raspoloženju. Ni najzamamnije kretnje vilinskih
bijelih ruku ne pokazuju nam toliko draži koliko elastično previjanje
i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnom služi peterostrukoj
svrsi: prvo — kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo — kao
buzdovan u bitci, treće — kao sredstvo za opipavanje, četvrto — za
šibanje, peto — za ronjenje.
Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno
položena, služi sasvim drugačije nego sve ostale morske životinje: ta
se repina nikad ne uvija. U čovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak
inferiornosti. Repina je kitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje.
On je poput svitka uvuče poda se, a zatim je naglo izbaci unatrag, i
stoga nam se i čini da neman poskakuje i da se bacaka kad bijesno
odmiče. Bočne peraje služe joj samo kao kormilo.
Drugo: Dosta je značajno da se ulješure u međusobnoj borbi
tuku glavom i čeljustima, dok u sukobu s čovjekom udaraju prezirno
samo repom. Kad ulješura želi udariti kakav čamac, ona brzo uvuče
355
Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goethov tajnik. — Prev.
419
svoje »lopate«, a udarac dolazi samo u času kad se one opet ispruže.
Kad se to dogodi nesmetano u zraku, a repina uz to pogodi ravno u
cilj, takvu udarcu ne može ništa odoljeti. Ni rebra mornara ni rebra
čamca ne mogu izdržati. Spasit ćete se jedino tako da — izbjegnete
udarcu. No kada taj udarac dolazi postrance kroz vodu koja mu
smeta, onda zbog lakoće kitarskog čamca i elastičnosti njegove
građe, neće doći ni do kakve veće nesreće, osim što se slome samo
dvije-tri daske, ili pukne koje rebro. Kitolovci tako često primaju
takve udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju šaljivim dječjim
zadirkivanjem, te jedan od mornara brže-bolje svuče kaput, i rupa je
začepljena.
Treće: Ne mogu dokazati, no meni se čini da su kitova osjetila
opipa smještena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome
jednaka jedino tankoćutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost očituje
osobito onda kad ulješura djevojački blago i nježno svojom repnom
perajom polagano i sanjivo gladi morsku površinu, sva uzdrhtala i
osjetljiva, te kao da bi mogla napipati i same zaliske kakva mornara,
no onda — jao mornaru, njegovim zaliscima i svemu! Koliko li
nježnosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imala sposobnosti
hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona, koji je
posjećivao cvjetne trgove i, klanjajući se duboko, darivao djevojke
kiticama cvijeća, a zatim ih milovao oko pasa. Ima više razloga
zbog kojih je prava šteta što kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer
znam za još jednog slona, koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto
zafrknuo surlu te izvadio sulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u
tijelo.
Četvrto: Kad se neopaženo primaknete kitu koji počiva nasred
mirne pučine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, naći ćete ga
kako se voljko ispružio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu
težinu, nestašno se igra i poskakuje po oceanu, kao mačkica oko
ognjišta. No, i u igri se vidi njegova snaga. Široke »lopate« repne
peraje dižu se visoko u zrak i tada, kad udare po morskoj površini,
na milje se daleko čuje prigušena tutnjava. Gotovo biste pomislili da
je ispaljen veliki top, a kada još opazite kako mu iz štrcala na
drugom kraju izbija bjeličasto pramenje magle, pomislit ćete da je to
dim što suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.
Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi pučinom,
nalazi daleko ispod razine njegove leđine, to je nikad ne možemo
vidjeti, jer je zagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti,
420
čitava se njegova repina i još trideset stopa njegove trupine baci
okomito uvis, ostane časak tako podrhtavajući, a onda sune u
dubinu. Izuzevši veličanstveni »prodor« — o kojem će još biti
govora na drugome mjestu — taj je kitov skok možda najdivniji
prizor u svem životinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanih dubina,
gigantska repina kao da grčevito poseže za nečim na najvišem nebu.
U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako pruža svoje od boli
zgrčene goleme čaporke iz mora paklenog ognja. No gledajući takve
prizore sve ovisi, na kraju krajeva, o vašem raspoloženju: ako ste
danteovski raspoloženi, ukazat će vam se đavoli, a snađe li vas
raspoloženje proroka Izaije, saletjet će vas sami arkanđeli. Jedanput
sam, na straži na jarbolu, kad je upravo svanulo i zora purpurnim
sjajem zalila i nebo i more, ugledao na istoku veliko jato kitova koji
su plovili u pravcu sunca, te su načas zajednički podigli uzdrhtale
repne peraje. I meni se u tom trenutku činilo da još nitko živ nije
vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojim bogovima,
pa ni u Perziji, koja je domovina obožavatelja vatre. Kao što je
nekoć Ptolomej Filopater356 dao svoje svjedočanstvo o afričkom
slonu, tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema
pobožnijeg stvorenja nego što je kit. Naime, prema kazivanju kralja
Jube357, vojnički su slonovi u stara vremena često pozdravljali
izlazak sunca dizanjem surle, a sred najdublje tišine.
Slučajna usporedba, u ovom poglavlju, između kita i slona s
obzirom na repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednači
ta dva posve oprečna organa izjednačuje, a još manje obje životinje
kojima pripadaju. Jer, kao što je i najveći slon prema kitu mali psić,
tako je i slonova surla prema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova
stabljičica. I najstrašniji udarac slonove surle nalik je na tapšanje
lagašnom lepezom kad se usporedi s neizmjernim lomom i treskom
ulješurinih teških »lopata«, koje su često jedan za drugim čitave
čamce, zajedno s veslačima i sa svim veslima bacale u zrak, upravo
kao što indijski žongler baca uvis svoje lopte.358
Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). — Prev.
Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovođu
Gaja Skribonija Kurija kad se taj iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli
slonovi numidijskog kralja. — Prev.
358
Iako je svaka usporedba između kitova i slonova tijela zapravo smiješna, jer
je slon prema kitu ono što je malo psetance prema slonu, ipak postoje stanovite čudne
sličnosti, kao što je, između ostaloga, i samo brizganje. Poznato je kako slonovi često
356
357
421
Što dulje promatram tu silnu repinu, to više žalim što je ne
mogu dolično opisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju
kretnjama koje su, premda bi resile čak i ljudsku ruku, ipak sasvim
neobjašnjive. U velikih jata te su mistične geste gdjekad tako
izrazite te sam slušao gdje neki kitolovci izjavljuju kako imaju vezu
sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i da se tako kitovi doista
vješto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se dio kitove
tjelesine pokreće, baca i pregiba tako čudno i neshvatljvo te se i
najistaknutiji lovci čudom čude. I stoga, ma kako ja analizirao i
razglabao tu repnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod kožu: ne
poznajem je i nikad je neću posve upoznati. No budući da ne
poznajem ni njegovu repinu, kako da upoznam njegovu glavu, i još
više kako shvatiti lice, kad ga uopće nema? Ti ćeš mi, čovječe,
vidjeti samo stražnje dijelove, rep — kao da nam kit govori — ali
mi lica nećeš sagledati. No ja mu ne mogu ni poleđinu dobro
raspoznati, a što god on nagoviještao o svom licu, ja ponovno
tvrdim da ga uopće nema.
uvlače vodu ili prašinu, pa je onda, uzdignute surle, u mlazovima izbacuju. —
Bilješka piščeva.
422
87. VELIKA ARMADA
Dugi uski poluotok Malacca, što se pruža jugoistočno od
Burme, tvori najjužniji dio Azije. Od tog poluotoka protežu se u
neprekidnom nizu dugi otoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa još
mnogim drugim otocima čine neku vrstu lukobrana i bedema što po
duljini veže Aziju s Australijom i ograđuje Indijski ocean od onog
područja koje je nagusto posijano bezbrojnim arhipelazima. Taj je
bedem na više mjesta presječen prolazima da bi brodovi i kitovi
mogli lakše prolaziti, pa se među njima ističu tjesnaci Sunda i
Malacca. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolaze
tjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.
Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i proteže se posred
toga otočkog bedema, utvrđen i zaštićen strmim zelenim
predbrežjem poznatim među pomorcima kao Java Head. Taj je
tjesnac uvelike nalik na dvere kroz koje se ulazi u nekakvo golemo,
zidinama ograđeno carstvo. S obzirom na neiscrpljivo bogatstvo,
obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata, čime obiluju one
tisuće otoka toga istočnog mora, čini se kao da je priroda nastojala
otežati pristup tome blagu samim geografskim smještajem, da ga,
premda bezuspješno, sačuva od zapadnog svijeta, koji gramzi za
svime. Obale tjesnaca Sunda nisu načičkane tvrđavama poput onih
koje čuvaju ulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti
istočnjaci nisu kao Danci i ne traže da im se iskaže počast
spuštanjem stijega na svim onim brodovima koji već stoljeća i
stoljeća u dugim povorkama, danju i noću, prolaze između otoka
Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarima Istoka. No
premda se odriču takvih ceremonija, nipošto se ne odriču svojih
prava na mnogo solidniji danak.
Od pamtivijeka su malajski gusarski proa359 u duboko
zaklonjenim dragama i ostrvcima Sumatre vrebali u zasjedi i onda
jurili za brodovima na prolazu tjesnacem, te oštricom koplja tražili
da im se plati danak. No premda je, poslije nekoliko ponovljenih
krvavih kažnjavanja što su ih poduzimale europske krstarice,
Proa je malajski ili papuanski čamac koji se zapravo sastoji od 2-3 čamca.
Glavnom su čamcu s jedne ili s obiju strana prečkama pričvršćeni pomoćni čamci, te
se time postiže veća stabilnost. (Riječ potječe od malajske prau.) — Prev.
359
423
smjelost tih gusara ponešto suzbijena, ipak smo i u novije doba
ponekad čuli za engleske i američke brodove koji su u tim vodama
bez milosti bili napadani i pljačkani.
S povoljnim, svježim povjetarcem »Pequod« se primicao tome
tjesnacu. Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more, i
odande, krstareći put sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i
tamo posjećuju ulješure, proći duž filipinskih obala i tako se
približiti dalekim obalama japanskim, kad je u onim vodama kitolov
u punom jeku. Tako bi »Pequod« na svome krstarenju prošao
gotovo svim poznatim lovištima ulješura na svijetu prije nego što se
na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu. Ahab
je, naime, sa sigurnošću računao kako će ondje, premda mu sve
dosad sreća nije bila sklona, moći Moby Dicka izazvati na borbu, u
vodama u koje je on često dolazio, i u doba kad je bilo
najvjerojatnije da će se onamo navratiti.
No kako je to moguće? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje
doticao kopna? Zar su njegovi ljudi gasili žeđ zrakom? Ta nema
sumnje, negdje će morati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek
sunce kruži svojom putanjom, a utrkujući se u tom vatrenom krugu,
ništa mu ne manjka, jer sve što mu treba nosi sa sobom. Tako i
Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok su drugi brodovi nakrcani
robom koju treba prevesti u tuđe luke, kitarka koja plovi oko svijeta
ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njeno oružje i
njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je u
bačvama čitavo jezero pitke vode. Opterećena je samo korisnim
stvarima, u njoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona
nosi sa sobom pitke vode koja će dostati za godine — bistre, divne,
stare vode iz Nantucketa, koju će Nantucketanci i poslije
trogodišnjeg putovanja radije piti negoli slanu tekućinu iz
peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek jučer napunili svoje
bačve. I tako, dok drugi brodovi mogu otići iz New Yorka u Kinu i
vratiti se natrag, pristajući u čitavu nizu luka, kitarka za to vrijeme
nije možda ugledala ni mrvičak kopna, a ljudi od posade nisu vidjeli
čovjeka do lutajućih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim
ljudima javili vijest da je došao drugi potop, oni bi vam zacijelo
odgovorili: »Dobro, momci, arka je tu!«
Nešto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini
Sundskog tjesnaca, bilo je uhvaćeno već toliko ulješura da su
kitolovci sve okolno područje smatrali izvrsnim lovištem, i stoga
424
smo stražama na našim jarbolima sve češće dovikivali da budno
paze što se »Pequod« više približavao Java Headu. Premda su se s
desne strane broda već nazirale litice, zasjenjene zelenim palmama,
a ljudi raširenih nosnica udisali zrak što je donosio miris svježeg
cimeta — još nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kad smo izgubili
gotovo svaku nadu da ćemo tu naići na lovinu, a brod umalo što nije
ušao u tjesnac, odjednom se odozgo začu uobičajeni veseli poklik, i
uskoro zatim pozdravi nas neobičan i veličanstven prizor.
No moramo već unaprijed spomenuti da ulješure zbog
razmahana lova i mnogih kitarica što ih odskora neumorno progone
na sva četiri oceana, sada ne plove više u malim skupinama kao
prije, nego se često susreću u golemim jatima, ponekad tako velikim
i brojnim da bi čovjek gotovo pomislio kako su se čitava plemena
ulješura svečano zaklela na združenje i savez za uzajamnu pomoć i
zaštitu. S obzirom na to skupljanje ulješura u tako velikim
karavanama, spomenut ću činjenicu da ćete često i na najboljim
lovištima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedan
jedini mlaz, a onda vas iznenada dočekuju kanda tisuće i tisuće njih.
S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje,
protezao se u polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova,
zauzimajući pol obzorja i blistajući na podnevnoj sunčanoj
svjetlosti. Dok se okomiti dvostruki mlazovi običnog kita na svom
ovršku rašljaju u dvije grane kao svinuti ogranci vrbe, jednostruki
naprijed nagnuti ulješurin mlaz stvara debeo vijugav pramen bijele
sumaglice što se neprestano diže i spušta u zavjetrinu.
Gledani s »Pequodove« palube, kad bi brod mahom kliznuo
navrh visoka vala, to mnoštvo mlazova pare što su pojedinačno
vijugali u zrak kroz modrikaste koprene treperava zraka, podsjećalo
je na tisuće veselih dimnjaka kakva gusto naseljena grada što ga u
blago jesenje jutro otkriva konjanik s nekog brežuljka. Kao što
vojska u maršu, kad se približuje mračnom brdskom klancu,
pospješuje hod da bi što prije za sobom ostavila opasan prolaz i
ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sad to
golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalo
uvlačeći krila polukruga, ali je svejednako plovilo u čvrstoj
polukružnoj formaciji.
Razapevši sva jedra, »Pequod« se natisnuo za kitovima.
Harpunaši se laćali svog oružja i glasno podcikivali s pramca svojih
još ovješenih čamaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da
425
će se to silno mnoštvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razići po
Istočnome moru i dopustiti hvatanje nemalog broja svojih članova.
A tko zna ne plovi li u toj velikoj karavani i sam Moby Dick, kao
obožavani bijeli slon u kakvoj krunidbenoj povorci u Sijamu? I tako
razapevši sva jedra, plovili smo naprijed, goneći levijatane ispred
sebe, kadli se odjednom začu Tashtegov glas gdje bučno svraća
pozornost na nešto u našoj brazdi.
Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slična slika u
pozadini. Kao da su se pojedinačni pramenovi dizali i padali, nalik
na kitove mlazove, samo što nisu tako potpuno brizgali i opet
nestajali, nego su neprestano lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve
iščezavali. Ahab dohvati dalekozor i usmjeri ga u onom pravcu,
zatim se naglo okrenu u svojoj bušotini i viknu:
— Hitro, gore! Povucite kabliće s vodom i namočite jedra!
Malajci su nam za petama!360
Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza
podbrežja dok »Pequod« još dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali
u divlju potjeru za nama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok
je brzi »Pequod«, ponovno zahvaćen povoljnim vjetrom, i sam jurio
u potjeri za svojim plijenom, bilo je vrlo uljudno od tih tamnoputih
filantropa što su pomagali da pospješi svoju brzinu, i bili su za nj
samo kao bič i ostruge. Takve su se misli, čini se, vrzle Ahabu po
glavi dok je s dalekozorom pod rukom hodao gore-dolje po palubi i
gledao čas na nemani koje je on progonio, čas opet na krvožedne
gusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu
strmen s obje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i
mislio kako kroz ta vrata vodi put kojim će stići do cilja svoje
mržnje i osvete, kad je vidio kako jedri kroz te dvere, u isti mah
gonilac i sam gonjen u hajci na život i smrt, i to od nesmiljenih
pirata i nečovječnih poganskih đavola koji su ga gonili paklenskim
kletvama — kad su sve te misli prohujale njegovim mozgom, Ahabu
se čelo smrknu i namršti u dubokim borama, kao crni obalni prud
što su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplaviti tvrdu
stijenu što se čvrsto drži.
No, malo su koga od te smjele momčadi uznemiravale takve
misli, i kad je »Pequod« najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta
360
Jedra su porozna i propuštaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoče da
bi se što više ukrutila i bolje nosila. — Prev
426
Kakadu na obali Sumatre, ostavljajući sve više i više gusare za
sobom, i tako zaplovio širokim vodama — onda kao da u harpunaša
bijaše veća žalost što su kitovi brži od njihova broda negoli njihova
radost što je brod brži od malajskih progonitelja. Brod je još plovio
brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu, te im
se brod primicao sve bliže. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima je
naređeno da skoče u čamce. Ali tek što je golemo jato po nekom
čudesnom instinktu, koji je prirođen ulješuri osjetilo da su tri
kolumbe sjeknule valove — njima za leđima, iako su bile još milju
daleko od njih — kadli se opet stadoše okupljati, zbijajući se u guste
redove i bataljune, te su im mlazovi bili nalik na blistavu liniju
nataknutih bajuneta, liniju koja se kreće podvostručivši brzinu.
U samoj košulji i gaćama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko
sati veslanja htjedosmo već odustati od hajke, kadli među kitovima
nastade sveopće komešanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da
su kitovi naposljetku zapali u ono čudnovato stanje zbunjenosti i
kolebljive neodlučnosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kažu
da je kit prestrašen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i
stalno odmicali razbiše se u golemu zabunu i metež. I poput slonova
kralja Pora u borbi s Aleksandrom Velikim, kitovi kao da su
pomahnitali od prepasti. Posvuda se vrpoljili u velikim, nepravilnim
krugovima, ploveći besciljno amo-tamo, a po njihovim naglim i
gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bili pomahnitali od
strave. To se, međutim, još jasnije razabiralo po nekolicini koji su,
sasvim obamrli i ukočeni od straha, nemoćno plutali po pučini, baš
kao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje
usred paše nasrću tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako
pretjeranu zaprepaštenost. No ta je povremena plahost svojstvena
svim životinjama koje žive u skupinama. Bivoli lavlje grive na
Divljem zapadu, koji žive u stadima od nekoliko desetaka tisuća,
bježali su ispred jednog jedincatog konjanika. Imajte na umu da će i
sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru, stiješnjeni u parketu
kazališta, pri prvom pokliku »Vatra!« pojuriti glavom bez obzira
prema izlazima, u gomilama, gazeći bezobzirno svakoga tko im
padne pod noge, udarajući nemilosrdno oko sebe i gurajući jedni
druge u smrt. Bit će, dakle, najbolje da se ne čudite previše tim tako
čudnovato uzbuđenim kitovima, jer nema te ludosti među
životinjama koju ljudi ne bi beskrajno nadmašili svojom
mahnitošću.
427
Premda su mnogi kitovi, kako već rekosmo, bili strahovito
uzbuđeni, ipak moramo napomenuti da jato — kao cjelina — nije ni
napredovalo ni uzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome
mjestu. Kako već biva u takvim slučajevima, čamci su krenuli svaki
na svoju stranu, veslajući svaki prema nekom usamljenom kitu od
onih koji bijahu na rubu jata. Nakon neke tri minute Queequeg je
bacio svoj harpun, a pogođena »velika riba«, zapljusnuvši nam lica
zasljepljujućom pjenom, udari u divlji bijeg, povukavši i nas sa
sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nije nimalo
neobično da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premda
se uvijek s time manje ili više računa, ipak je takav trenutak jedan
od najopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vuče sve
dublje i dublje u onu mahnitu gomilu, vi se opraštate sa smotrenim
životom i tonete u vrtlog mahnitosti.
Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom
silinom brzine zbacio sa sebe čeličnu pijavicu koja mu se pripila uz
tijelo. Naš je čamac utirao bijelu, duboku brazdu u pučinu, a sa svih
nas strana, dok je trajala ta jurnjava, ugrožavale pomahnitale
nemani, pritiskujući nas kao što ledene gromade pritiskaju brod u
oluji; nastojali smo se nekako provući kroz te izukrštane kanale i
tjesnace, ne znajući časa kada će nas zatvoriti i smlaviti.
Ali je neustrašivi Queequeg sigurnom rukom upravljao
kormilom, čas odmičući vješto od jednog čudovišta koje nam se
ispriječilo na putu, čas opet izbjegavajući sudar s nekim drugim koji
bi nam svoje grdosijske »lopate« upravo nadvio nad glavu, dok je
opet sve to vrijeme Starbuck stajao uspravno na pramcu, s kopljem u
ruci, bodući kratkim zamasima kitove koje je mogao dohvatiti, jer
mu je nedostajalo vremena za duboke ubode. Ni veslači nisu
počivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bez ikakve koristi.
Oni su uglavnom obavljali izvikivački dio posla: »S puta,
komodore!« doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu
izronio pred nama te se časak činilo da će nas i potopiti. »Dolje s
repinom!« derao se neki drugi mornar na neman koja se sasvim
blizu ograde našeg čamca kanda hladila svojim repom kao lepezom.
U svakome lovačkom čamcu ima po nekoliko naprava, zvanih
druggs ili griplja361 , a prvi su ih načinili nantucketanski Indijanci.
Dva se debela drvena kvadrata iste veličine pribiju čvrsto jedan na
361
Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. — Prev.
428
drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave pričvrsti
podugačak mrlin, kojemu se na drugom kraju načini petlja, da biste
u svako doba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom
kitolovci obično služe pri hvatanju prestrašenih kitova, jer ih onda
ima više nego što ih možete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze
svakog dana na ulješure, pa kad im se već pruži prilika, onda ih
hvataju što više mogu. Ali kako ih ne mogu poubijati sve
najedanput, moraju im »podrezati krila« i »utisnuti svoj znak« da bi
ih poslije mogli bez žurbe i u miru dokrajčiti. I stoga u takvim
prilikama dolazi griplja na red. Naš je čamac imao tri takve naprave.
Prve dvije bile su uspješno bačene, te smo vidjeli kako kitovi
teturajući jure, ometani silnim postranim otporom naprave koju su
vukli za sobom. Nemani su bile poput zločinaca što za sobom vuku
lanac s kuglom. No u času kad je trebalo baciti i treću glomaznu
drvenu napravu u more, ona zape o jedno sjedište, razbi ga i ponese,
a veslač se stropošta na dno čamca. S obiju strana na pukotine u
daskama navrije more u čamac, ali mi brže-bolje tutnusmo u
raspukline dvoje-troje gaće i dvije-tri košulje umjesto klokuna 362, i
tako privremeno spriječismo dalje prodiranje vode.
Bilo bi gotovo nemoguće baciti te harpune s gripljom da nije
kit koji nas je teglio u jato sve više usporavao brzinu. Osim toga, što
smo odlazili dalje od središta komešanja, užasna zbrka kao da je
jenjavala. A kada se harpun najposlije otkinuo, a kit koji nas je
vukao nestao, mi smo zamahom njegova valovita pokreta otklizili
među dva kita u samome srcu onog jata, baš kao da smo se s gorske
brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smo čuli
tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je
nismo osjećali. Na toj je središnjoj ravni morska površina bila
stišana i glatka kao svila — sjajna, kako pomorci kažu — a tako ju
je uravnila i usjajila fina tekućina koju izlučuje kit u najspokojnijem
raspoloženju. Nalazili smo se sada sred one začarane tišine koja je,
kažu, pritajena u srcu svakog komešanja. Tek u uzburkanoj daljini
vidjeli smo metež izvanjih koncentričnih krugova i manja jata
kitova, do desetak u svakome, kako hitro kruže, poput mnogostrukih
konjskih sprega u krugu arene, a tako nagusto poredani te bi neki
cirkuski div-jahač mogao lako stajati na onima u sredini, i sve tako
stojeći na njihovim leđima juriti naokolo. Gomila tih kitova koji su
362
Čep kojim se zavranjuje rupa u čamcu. — Prev.
429
počivali bijaše tako velika, i taj krug oko nas tako čvrst, da zasad
nije postojala nikakva mogućnost bijega. Trebalo je tražiti pukotine
u tome živom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je
propustio samo zato da nas zarobi. Dok smo se držali sredine toga
jezera, posjetile bi nas ovda-onda male, pitome ženke sa svojim
mladima, majke i djeca te zbunjene vojske.
S obzirom na povremene velike razmake između pojedinih
vanjskih krugova koji su rotirali i velikog prostora što su ga
zauzimala pojedina jata ploveći u tim krugovima, cjelokupna
površina po kojoj se rasprostrla ta golema vojska mogla je iznositi
dvije-tri četvorne milje. Bilo kako mu drago — premda se čovjek u
takvim prilikama i u to doba lako mogao prevariti, s našega se
niskog čamca činilo da se nepregledni mlazovi nižu sve do obzorja.
Spominjem te okolnosti jer te ženke i njihova mladunčad kao da su
hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velike
rasprostranjenosti jata do tog časa još nisu saznali za pravi razlog
sveopćeg zastoja, ili su možda bili još tako mladi, bezazleni i u
svakom pogledu neiskusni — sad svejedno kako i zašto, no ti manji
kitovi, koji su ovda-onda s ruba jezera posjećivali naš umireni
čamac, pokazivali su takvu čudesnu neustrašivost i povjerljivost, ili
tihu i začudnu stravu, da se čovjek zaista morao diviti. Poput kućnih
pasa, te bi se životinje primicale sve do samih valnica363 naših
čamaca i dodirivale ih, te se gotovo činilo da ih je nekakva čarobna
sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapšao po čelu, a Starbuck
ih golicao kopljem po leđima, ali, bojeći se posljedica, zasad se
ustezao da ga zabode.
No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod
površine tih čudesnih životnih zbivanja, jedan drugi, još čudesniji
život. Bibajući se pod svodovima valova, plutale su spodobe ženki
koje su dojile svoje mlade i onih za koje se činilo, sudeći po
nabreklu pasu, da će naskoro postati majke. Jezero, kako spomenuh,
bijaše do znatne dubine vrlo prozirno. I kao što ljudska dojenčad,
kada siše, gleda mirnim i čvrstim pogledom nekud drugamo od
majčine dojke, te se čini da u isti mah živi dvojakim životom, jer
dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duševno
gosti nezemaljskim uspomenama — tako su kanda i ti mladi kitovi
zurili prema nama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u
363
Obrub ispod same razme na čamcu. — Prev.
430
njihovim očima, koje tek progledaše, samo komadić morske trave.
Ploveći na boku uza svoje mlade, i majke su nas gledale mirnim
očima. Jedno od tih mladih koje je, sudeći po stanovitim znacima,
tek dan prije došlo na svijet, nije bilo dulje od kakvih četrnaest
stopa, a u pasu nije imalo više od šest stopa. Bilo je prilično živahno
i pustopašno, iako se činilo da se jedva oporavilo od bolna skvrčena
položaja što ga je donedavno zauzimalo u majčinu tijelu, gdje
mladunče, s repom zavrnutim preko glave, čekajući na konačni
skok, leži svinuto poput tatarskog luka. Nježne bočne peraje i lopate
repa još su zadržale smežurani i zgrčeni izgled uha novorođenčeta
koje je upravo stiglo iz daleka kraja.
— Mrlin! Mrlin! — viknu Queequeg, gledajući preko rubnjaka.
— On pogođen, on pogođen! Od koga biti mrlin? Tko njega
pogoditi? Dva kita, jedan veliki, jedan mali!
— Ta što je tebi, čovječe? — usklikne Starbuck.
— Pogledati ovdje! — odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje.
Kao što često biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko
stotina hvati mrlina pa zaronio te opet isplivao na površinu, vuče za
sobom to tanko, opušteno uže, koje se onda diže vijugavo i u
spiralama — tako je sada i Starbuck vidio pupkovinu kojom kao da
je mladunče svejednako bilo priraslo uza svoju mater. Za mnogih i
brzih promjena sretnih i nesretnih slučajnosti lova događa se i to da
se ta prirodna, od matere oslobođena uzica preplete s konopljenom,
te se pritom uhvati i mladunče.
Priroda kao da je tu, u tome začaranom ribnjaku, pred našim
očima razastrla neke od svojih najnježnijih tajna. Vidjeli smo
ljubavni život mladih levijatana u morskoj dubini.364
I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepaštenost i strava, u
samom središtu ta su se nedokučiva stvorenja slobodno i bez ikakva
straha predavala radostima mirnog života, veselila se i milovala.
364
Ulješurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, proteže se, za razliku
od većine ostalih riba, kroza sva godišnja doba. Bremenitost traje otprilike devet
mjeseci, a onda dolazi na svijet samo jedno mlado, premda je bilo slučajeva da je
ženka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula, jer ulješura ima dvije sise,
izrasle u čudnom položaju s obiju strana zadnjice, ali se same mliječne žlijezde nalaze
nad tim mjestom. Kad kitolovčevo koplje slučajno prereže te osjetljive organe ženke
koja doji, mlazovi majčina mlijeka i krvi nadaleko će omastiti morsku ovršinu. To je
mlijeko vrlo slatko i sočno, ljudi su ga kušali i kažu da bi dobro prijalo pomiješano s
jagodama. Kad se kitovi ispune uzajamnim poštovanjem, oni se pozdravljaju i
ophode na ljudski način. — Bilješka piščeva.
431
Upravo tako se i ja, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem
tihoj radosti i zabavi, i dok teški planeti neprolaznih patnja kruže
oko mene, iznad mene i poda mnom, ja se kupam u vječnoj blagosti
i radosti.
Dok smo još tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u
daljini pokazivahu da su ljudi u drugim čamcima nastavili gripljom
obilježavati kitove na rubu golemog jata, a možda su za to vrijeme
već i zametnuli borbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo
dovoljno mjesta i za napadanje i za povlačenje. No pogled na
razbješnjele, gripljom obilježene kitove, koji su bezglavo jurili amotamo po krugovima, nije bio ništa prema onome što smo na koncu
ugledali. Katkada je običaj da harpunom pogođena kita, koji je
preko mjere snažan i brz, nastoje osakatiti, da mu tako reći prerežu
potkoljenične tetive, to jest da mu rasijeku snažno mišičje na repini.
To se čini tako da se baci ošljača ili oštra lopata s kratkom
držalicom, o koju je pričvršćen mrlin, da bi je čovjek mogao povući
natrag. Jedan od kitova kojega su, kako poslije doznadosmo, tako
ranili, ali samo lakše, jer ga nisu dobro pogodili, otkinuo se od
čamca i odvukao sa sobom polovicu harpunskog mrlina, i sada se,
mahnit od strašnih bolova, probijao između obruča kitova koji su se
valjali oko njega, probijao se kao jedini preostali konjanik, očajnik
Arnold, u bitki kod Saratoge, šireći strah i trepet kuda god bi
prolazio.365
No ma kako strašna bila njegova rana, i ma kako bio grozan
onaj prizor — čudnovata strava koju je ranjeni kit širio među svojim
drugovima imala je neki drugi uzrok, koji nam je spočetka, zbog
udaljenosti koja nas je dijelila, bio nerazumljiv. Naposljetku
opazismo da se kit zapleo o svoj harpunski mrlin (u kitolovu se
često dešavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dok mu je ošljača
ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopa, na kojem je bilo
pričvršćeno to oružje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao oko
repine, koja je trzajući i potežući izvukla ošljaču. I tako je od ljuta
bola pomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujući svojom
repinom, na kojoj se sada klatila ona ošljača ili oštra lopata, vitlajući
je oko sebe te ranjavajući i ubijajući njome svoje drugove.
Ta je jeziva činjenica čitavo jato kanda prenula iz mrtvila koje
365
Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poražen britanski
general John Burgoyne. — Prev.
432
ga je bilo prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su
tvorili rub jezera oko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan
na drugoga, kao izbačeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine,
a zatim se i samo jezero počelo dizati i komešati, te nestade onih
bračnih ložnica i pjestovališta ispod morske površine. Obruči kitova
sve se više stezali, i kitovi su nadirali u sve zbijenijim gomilama.
Nestade one duge tišine. Čulo se prigušeno brujanje što je dolazilo
sve bliže, i čitava se vojska kitova poče valjati prema svom središtu,
kao da će samu sebe nagomilati na zajedničko brdo, kako to s
proljeća biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbuck i
Queequeg odmah zamijeniše mjesta i Starbuck sjede na krmu.
— Na vesla! Na vesla! — zasikta Starbuck i zgrabi kormilo.—
Ščepajte vesla i držite duše! Jače, ljudi, jače! Queequeg, makni onog
kita! Ubodi ga, udri po njemu! Uprite, ljudi, jače! Ne bojte se tih
grbača! Očešite ih tako da nas pamte! Očešite, otale!
Čamac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio među dvije
crne tjelesine koje su između sebe ostavljale samo uzane Dardanele,
no prilegnuvši svom snagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno,
na čistinu; veslajući i dalje iz sve snage, ogledali smo se već za
drugim izlazima. Pošto se još mnogo puta samo za dlaku razminulo
te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro u jedan od onih
spomenutih vanjskih krugova što su ih sada nasumce presijecali
poneki kitovi, svi silovito nastojeći da se dohvate središta. Sretan
spas bio je plaćen sitnicom: samo gubitkom Queequegova šešira.
Dok je stajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su
pokraj njega promicali, zračni mu je vir što ga je uzvitlala jedna
repina nad njegovom glavom strgnuo šešir i bacio ga u more.
Ma kako bila burna i bezglava ta sveopća uzbuna kitova, ipak
se ubrzo razriješila u nešto što bijaše kao sređen pokret, jer kad su se
sklupčali u jednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i
zaplovili još brže nego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no
naši su se čamci još držali široko uskopanih brazda, te smo ubijali
one zaostale, gripljom366 označene nemani, a morali smo dovući do
broda i onu ulješuru u koju je Flask zabo svoj znak. Takav je znak
kopljača sa zastavicom, a svaki čamac nosi sa sobom dva-tri takva
Griplja, gripja, gripija — znak (obično daščica) koji pliva i konopom je
vezan za sidro (ovdje kita) da se, ako sidro zapne, može izvući. (dalmatinska riječ) —
M.
366
433
znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kita kad potjera za
drugima još traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu služe kao
putokaz da bi lovci nakon hajke što lakše našli svoj plijen, a osim
toga označuju i prvenstveno pravo na vlasništvo kad bi se slučajno
približili čamci kakve druge kitarice.
Taj naš lov mogao bi poslužiti kao značajan primjer za onu
mudru izreku naših lovaca — »što više kitova, to manje riba«. Od
svih onih koje smo gripljom označili uhvatili smo samo jednoga,
dok je ostalima uspjelo pobjeći, ali samo privremeno, da ih, kako
ćemo poslije čuti, ubije druga posada, a ne »Pequodova«.
434
88. ŠKOLE I ŠKOLNICI
U prošlom smo poglavlju pričali o golemoj vojsci ili jatu
ulješura te smo ujedno objasnili vjerojatan razlog zašto dolazi do
toga silnog okupljanja.
Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se
kitovi često pojavljuju u manjim odvojenim jatima, njih dvadeset do
pedeset u jednome. Takva su jata poznata pod imenom »škole«, a
uglavnom ih ima dvije vrste: škole u kojima se nalaze gotovo samo
ženke, i škole kojima pripadaju sve sami mladi i bodri mužjaci ili
bikovi, kako obično zovu te mlade kitove.
Nad takvom ženskom školom uvijek bdi po jedan kavalir,
odrastao do potpune veličine, ali još mlad mužjak, koji na najmanji
znak opasnosti pokazuje svoju udvornost time što zaostaje u
pozadini i, tako reći tvori zalaznicu da bi osigurao uzmak svojih
dama. Zapravo je taj gentleman pravi istočnjački raskalašenjak koji
plovi po tome vodenom svijetu okružen svim utjehama i radostima
harema. Razlika između tog Osmanlije i njegovih konkubina osobito
je upadljiva, jer je taj mužjak uvijek najvećih levijatanskih razmjera,
dok su njegove ženke, pa i one koje su najrazvijenije, tri puta manje
od srednje razvijenog mužjaka. One su, razmjerno, zaista veoma
nježne, te se usuđujem reći da oko struka ne premašuju pol tuceta
jardi. Ipak, ne može se poreći da, ukupno uzevši, imaju nasljedno
pravo na »embonpoint«, to jest na šire oblike.
Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim
gospodarem polazi na bezbrižna tumaranja. Kao sav ostali otmjen i
besposlen svijet, neprestano su dokono u potrazi za sve novim
razonodama. Naći ćete ih u ekvatorijalnoj zoni, kad su pašnjaci
okrijeka u punom cvatu, pošto su se netom povratili iz sjevernih
mora, gdje su možda proveli ljeto, izbjegavši tako pasju vrućinu i
pustu omaru najveće ljetne žege. Prošepirivši se malo po
ekvatorskoj promenadi, kreću na istok, da ih ne zatekne zimska
sezona, i tako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj
temperaturi.
A kad naš gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja
opazi nešto iole neobično i sumnjivo, budnim okom još
ljubomornije čuva tu svoju zanimljivu zajednicu. Bane li kakav
mlad i bez razloga samosvjestan levijatan pred njih, u namjeri da se
435
povjerljivo priključi kojoj od mladih ženki, da samo vidite pašu s
kakvim li će bijesom planuti i otjerati drznika! Krasno li bi bilo kad
bi se takvim razuzdanim mladićima dopustilo da narušavaju svetost
domaćeg ognjišta! Pa ipak paša, ma što činio, neće moći obraniti
svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija367, jer, jao!
sve ribe imaju zajedničku postelju.
I baš kao što su žene i na kopnu uzrok najstrašnijih dvoboja
između suparničkih obožavatelja, isto tako dolazi ponekad i među
kitovima do borbe na život i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim
dugim donjim čeljustima, zaklapajući ih ponekad i stežući, boreći se
za prvenstvo, kao što i jeleni u borbi prepleću svoje rogove. Često se
ulove kitovi s dubokim rasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili
u takvim borbama, s izbrazdanim glavama, polomljenim zubima,
rastrganim perajama, a u nekim slučajevima i s iskrivljenim ili
iščašenim čeljustima.
Ako napadač na domaće ognjište pobjegne odmah poslije
prvog nasrtaja razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno
promatrati toga gospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali
opet među svoju družinu i tu se neko vrijeme razmeće i uživa, dok
se još u uzbudljivoj blizini nalazi i mladi Lotario — šepiri se poput
pobožnog Salamuna, koji se usrdno molio okružen tisućom svojih
inoča. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribari će rijetko kad
zametnuti hajku za takvim svemoćnim sultanom, jer te delije tako
rasipno troše svoju snagu da je u njih malo masnoće. A što se tiče
njihova poroda, sinova i kćeri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili
se pak zadovoljiti majčinom pomoći, jer poput nekih drugih
neizbirljivih ljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam
paša-ribak, koliko god voli ložnicu, ne mari za pjestovališta. I
budući da voli lutati po svijetu, ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje
god stigne. No onda dođe vrijeme kad mladački žar jenjava, kad s
godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijeva svoj svečani odmor —
ukratko, kad zasićenog Turčina obuzme malaksalost, tada se ljubav
prema djevojkama nadomješta vrućom željom za smirenim i
kreposnim životom. Naš Osmanlija ulazi u one godine života kad ga
zaokupi nemoć, kajanje i želja za ćudorednim životom, pa se tada
367
Lothario je licemjerni razvratnik iz »Lijepe pokajnice«, igrokaza koji je
napisao engleski pisac Nicholas Rowe (1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako
samo krepostan brak može biti sretan. — I u »Don Quijoteu« (I, 33-35) nalazi se
osvajač po imenu Lotario. — Prev.
436
odriče svoga harema, raspušta ga, te postaje uzoran mrzovoljni
starac, koji plovi posve sam uzduž svih meridijana i paralela,
provodeći dane u molitvi i opominjući sve mlade levijatane neka se
okane svojih ljubavnih taština i zabluda.
I kao što ribari takav harem kitova zovu školom, tako je i onaj
gospodar i paša poznat pod stručnim nazivom — školnik. I stoga je
— premda ne baš sasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to
komičnije, da školnik, pošto sam izuči školu, polazi u svijet da
naučava kako je sve ono što je naučio isprazno i ludo. Njegov
naslov — školnik — čini se da potječe od imena škola, koje je bilo
nadjenuto njegovu haremu, no neki naslućuju da je čovjek koji je
kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao školnikom, bez sumnje
studirao Vidocqove368 memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je
seoski učo bio taj čuveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve
je tajne nauke upućivao neke od svojih učenika.
Takav odvojen i usamljen način života kakvim žive kitovi
školnici kad ih osvoje godine karakterističan je za sve ostarjele
glavače. Gotovo svaki »samac«, kako zovu levijatane koji
pojedinačno plove morima, obično je starac. Poput prepoštovanog i
bradatog Daniela Boonea369 želi ostati uvijek sam, u društvu same
Prirode. On je uzima za ženu sred vodene pustinje, i ona mu je
zaista najbolja druga, premda čuva tako mnogo tmurnih tajna.
Prije spomenute škole, kojima pripadaju samo mladi i snažni
mužjaci, uvelike se razlikuju od haremskih škola. Značajno je za te
mlade ženke da su neobično plašljive, a mladi su mužjaci, zvani
»bikovi četrdesetaci«370, najratoborniji među svim levijatanima, i
opasnost sukoba s tim mladićima upravo je poslovična. Od njih su
još opasniji samo oni čudnovati prosijedi sivonje s kojima se
ponekad susrećete, a koji će s vama zametnuti borbu na život i smrt,
poput tolikih mrzovoljnih đavola što su ozlojeđeni mukama
kostobolje.
Škole u kojima se okupljaju »bikovi četrdesetaci« mnogo su
veće od haremskih škola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni
su borbenosti, nestašnosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i
368
Francois-Eugène Vidocq (1775.-1858.), čuveni francuski varalica i lupež, a
poslije šef pariškog kriminalnog redarstva, ali naposljetku otpušten, jer je i tu
provodio svoju meštriju. I on je napisao svoje memoare. — Prev.
369
Jedan od najslavnijih američkih pionira i lovaca (1735-1820).— Prev.
370
Kitovi od kojih se dobiva četrdeset bačava ulja. — Prev.
437
razuzdano da im se nijedan agent nikakva osiguravajućeg društva ne
bi usudio osigurati život, kao ni kakvu mladom razbijaču iz Yalea ili
Harvarda371. No ubrzo se ti vjetrogonje i besposličari okanjuju pusta
ludovanja, a na pragu svoje zrelosti udaraju svaki na svoju stranu, u
potrazi za smirenjem, a to će reći — otiskuju se u svijet da bi se
uvukli u kakav harem.
Ima još jedna razlika između muških i ženskih škola, koja je još
značajnija od one spolne. Kad harpunaš pogodi mlada »bika« — jao
njemu, jadniku! — svi će ga drugovi napustiti i razbježati se kud
koji. No kad harpun pogodi kakvu ženku iz harema, saletjet će je
njene drugarice sa svih strana, sa svim znacima uzbuđenja, pa će se
katkad zadržati uz nju tako blizu i tako dugo dok i same ne padnu
žrtvom.
371
Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.
438
89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE
U pretprošlom smo poglavlju govorili o znakovima i njihovim
kopljačama, no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije
objasnimo zakone i uredbe kitolova. A spomenuti znak možemo
smatrati velikim simbolom i obilježjem cjelokupnog kitolovstva.
Često se događa, kad više brodova krstari na istom području, da
jednog kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a
konačno ga ubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom
dolazi do kojekakvih nepredvidljivih slučajnosti, koje su sve usko
povezane s takvom zgodom. Na primjer, poslije zamorne i opasne
hajke, tjelesina ubijenog kita može zbog velike oluje raskinuti sve
konope i lance kojima je vezana uz brod, pa otplutati u zavjetrinu, a
onda vam nabasa kakva druga kitarka koja će je, kad se bura stiša i
more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti za život i alat.
Tako bi među kitolovcima često dolazilo do najneugodnijih i
najljućih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni
koji vrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez
prigovora u svim mogućim slučajevima.
Holanđani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovački
kodeks, potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u
holandskom senatu godine 1695. No premda ni jedna druga država
nije nikad imala pisana zakona o kitolovu, američki su kitolovci za
te stvari sami bili zakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili
čitav zakonski sustav, koji po svojoj jezgrovitoj jasnoći nadmašuje i
same Justinijanove Pandekte372 i pravilnike Kineskog društva za
suzbijanje upletanja u poslove drugih naroda. I ti su zakoni tako
sažeti da bi ih čovjek mogao lako urezati u novčić kraljice Ane ili u
harpunski šiljak i nositi oko vrata.
1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio.
2. Slobodna riba postaje vlasništvo onog broda koji je prvi
ulovi.
No, loša je strana tako majstorski sažetih zakona baš u njihovoj
divnoj kratkoći, koja zahtijeva debelu knjižurinu kojekakvih
tumačenja i obrazloženja.
372
Pandekte dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I.
(483.-565.). — Prev.
439
Prije svega: što je zapravo »ulovljena riba«? Živa ili mrtva, riba
je, po stručnom shvaćanju, »ulovljena« kad je privezana uz čamac ili
brod na kojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i
tegliti, svejedno da li s pomoću katarke, vesla, gumine ili mrlina,
telegrafske žice ili niti paučine. Isto se tako smatra da je riba
»ulovljena« i onda kad je u nju zaboden »znak«, ili kakav drugi
opće priznati biljeg kao simbol vlasništva, i to za sve vrijeme dok
posada čamca ili broda ima mogućnost da je privuče do broda, ili
pokazuje namjeru da to učini.
To su stručni komentari, no kitolovci se često služe drugim
tumačenjima, koja se sastoje od teških riječi i još težih udaraca,
otvaraju šakački Coke-upon-Littelton373. Istina, među pravičnijim i
časnijim kitolovcima dolazi uvijek do nagodbe, pogotovu u onim
osobitim slučajevima kad bi traženje prava na posjed kita kojega je
prije lovila i ubila druga stranka, značilo povredu najosnovnijih
moralnih načela. No bilo je i manje savjesnih kitolovaca.
Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom sudištu
čudna rasprava o neovlaštenom prisvajanju kita. Tužitelji su izjavili
kako su poslije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i pošto
im je naposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo
odbaciti svoje mrline nego štoviše napustiti i svoj čamac, jer im je
prijetila opasnost po živote. Međutim su se tuženi (posada nekakva
drugog broda) prikučili onom kitu, dotukli ga, prigrabili i na očigled
tužitelja privukli do broda i vezali. Kad su tužitelji tražili da im se
izruči lovina, kapetan tužene stranke samo im je podrugljivo
zvrcnuo prstima u brk, opjevao kićenim riječima svoje junačko
djelo, uvjeravajući ih da će zadržati ne samo kita nego i harpune, pa
i njihov čamac, jer su sve to našli zakvačeno za tjelesinu nemani u
času kad su ubili kita. Nato je podignuta tužba za povratak kita,
mrlina, harpuna i čamca.
Optužene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord
Ellenborough bio je sudac. Duhoviti je Erskine za obrane
objašnjavao položaj svoga klijenta, aludirajući na neki nedavni
slučaj preljuba, slučaj u kojem je neki gospodin, pošto mu nije
uspjelo da svoju ženu vrati s grešnog puta, najposlije ostavio svoju
družicu na moru života, no u kasnijim je godinama požalio taj svoj
373
Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes što ga je godine 1628.
napisao engleski pravnik sir Edward Coke. — Prev.
440
čin i sudbenim putem tražio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv
takva vraćanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujući da je onaj
gentleman doduše prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je
naposljetku napustio samo zbog njezine pokvarenosti — dakle ipak
napustio, i tako je ona postala »slobodna riba«.
I zato, pošto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio
harpunom, dama je tako postala njegovim vlasništvom, zajedno sa
svim harpunima koji su možda u nju bili zabodeni.
U spomenutom slučaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri
kita i dame uzajamno objašnjavaju.
Pošto je saslušao ta razlaganja, a isto tako i tumačenja protivne
stranke, učeni je sudac vrlo odrješito izjavio slijedeće: čamac
pripada tužiteljima, jer su ga napustili samo u času kad im je život
bio ugrožen, no kit, oko kojeg se vodila ta parnica, kao sav mrlin i
svi harpuni isključivo su vlasništvo optuženih; kit zato što je bio
»slobodna riba« u času kad su ga tuženi ubili, a harpuni i mrlin stoga
što su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnoseći ih, pa je zato
svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budući da
su tuženi konačno uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemu
pronađene stvari.
Običan se čovjek možda i neće moći pomiriti s osudom
veleučenog suda, no ako dublje pronikne u samu bit toga problema,
uvidjet će da je ta odluka donesena na temelju onih dvaju prije
navedenih zakona kitolova, koje je lord Ellenborough tu primijenio i
po potrebi uskladio s tim slučajem. I ja tvrdim da su ta dva zakona
koja se odnose na »ulovljenu« i »slobodnu« ribu bitni temelj
svakoga ljudskog zakonoznanstva, te će se sa mnom morati složiti
svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unatoč
zakučastoj zamršenosti svoje strukture, hram Zakona i Pravde kao i
hram Filestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga
podržavaju.
Zar nije općenito poznata izreka »Posjed je polovina prava«?
Ne znači li to da se ne pita kako je netko došao u posjed? No često
je posjed i čitavo pravo. Što li su mišice i duše ruskih kmetova i
robova Republike doli »ulovljenih riba«, kojih je posjedovanje već
sam zakon? Što je gramzljivu posjedniku posljednji novčić ucviljene
udovice do »ulovljene ribe«? Što je mramorna palača neprokazanog
lupeža s firmom kao »znakom« nad vratima, ako nije »ulovljena
riba«? Što je ona nerazmjerno velika svota koju bezdušni lihvar
441
Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma što ga je dao
nevoljniku koji samo što nije skapao od gladi, zajedno sa svojom
obitelju? Ništa drugo do »ulovljena riba«! Što je onih 100.000 funti
što ih je nadbiskup Dušospas ubrao u ime spasenja duša od stotine
tisuća iznurenih i pogruženih radnika (koji bi zacijelo došli u raj i
onda kad ne bi ni novčića platili za spas svoje duše) — što je drugo
ta okrugla svota od 100.000 doli »ulovljena riba«? Što su
naslijeđena sela i čitavi gradovi tupoglavih vojvoda? Ništa drugo
nego »ulovljene ribe«! Što je strašnom harpunaru Johnu Bullu374
sirota Irska? Samo »ulovljena riba«! Što je onom apostolskom
kopljaniku Bratu Jonatanu375 pokrajina Texas376? »Ulovljena riba«!
Zar nije prema tome svaki posjed ujedno i zakon?
No ako se doktrina o »ulovljenoj ribi« dade tako lako
primijeniti na sve to što smo spomenuli, u još većoj mjeri vrijedi to i
za srodnu doktrinu o »slobodnoj ribi«. Ona se može primijeniti u
međunarodnim i sveopćim razmjerima.
Zar nije Amerika godine 1492. bila »slobodna riba«, u koju je
Kolumbo zarinuo španjolski stijeg da bi je »označio« kao plijen
svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? Što je Poljska bila
ruskom caru? A što Grčka Turcima? Što je Indija Engleskoj? Što će
najposlije i Meksiko postati za Sjedinjene Države Amerike? Sve su
to »slobodne ribe«!
Zar nisu i sva Prava Čovjeka i Univerzalne Slobode samo
»slobodne ribe«? Zar nisu sva ljudska osjećanja i mišljenja
»slobodne ribe«? Zar nije i načelo religijskog vjerovanja u čovjeku
samo »slobodna riba«? Zar nisu i sve misli velikih mislilaca u
ustima slatkorječivih i blagoglagoljivih nametljivaca samo
»slobodne ribe«? Zar nije i sama kugla zemaljska samo jedna
»slobodna riba«? A što li si mi ti, dragi čitatelju, ako ne »slobodna«
i »ulovljena« riba u isti mah?
374
John Bull, simbolično ime za engleski narod ili za tipičnog Engleza. —
Prev.
Brat Jonatan, šaljiv nadimak prišiven Sjeveroamerikancima. — Prev.
Texas, isprva meksička pokrajina, nakon dugogodišnjih političkih
makinacija i krvavih borba godine 1845. pripojena SAD-u — Prev.
375
376
442
90. GLAVE ILI REPOVI
»De balena vero sufficit, si rex
habeat caput, et regina caudam.«
(Bracton, 3, 3)
Te latinske riječi iz engleskog Zakonika, zajedno sa
kontekstom, znače da od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu
engleskih obala, kralj, kao počasni Veliki harpunar, mora dobiti
glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjerni darak u znak ponizna
poštovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanje jabuke: dvije
polovice i drugo ništa ne preostaje. Budući da je taj zakon i dan
danas u Engleskoj još na snazi, iako u ponešto izmijenjenu obliku, i
kako u mnogom smislu stoji u čudnoj suprotnosti s onim općenitim
zakonom o »ulovljenoj« i »slobodnoj« ribi, mi smo taj problem
obradili u posebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnošću
koja je i upravu engleskih željeznica prisilila da o svome trošku drži
posebna salonska kola za Njihova Kraljevska Veličanstva. U dokaz
tome da je spomenuti zakon još na snazi, ispričat ću vam najprije
zgodu koja se dogodila nema ni dvije godine.
Neki ribarski poštenjačine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge
od Pet Luka377 poslije mučne hajke uloviše lijepa kita kojega bijahu
ugledali na pučini, daleko od obale. No, treba znati da Cinque Ports
stoje djelomično ili tako nekako pod jurisdikcijom neke vrste
općinskog policajca ili pandura, zvanog Lord Nadzornik. Kako mu
je tu službu povjerio izravno sam kralj, mislim da svi uzgredni
kraljevski prihodi s područja Cinque Ports idu u blagajnu toga
Nadzornika. Neki su povjesničari nazvali tu službu sinekurom. Ali
nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kako zaposlen,
varanjem namičući svoje prihode, koji su njegovi upravo po toj
sposobnosti varanja.
Kad su, dakle, ti siromašni, od sunca preplanuli ribari,
377
Cinque Ports (Pet Luka), ime kojim se od vremena Vilima Osvajača (10271087) obuhvaća pet engleskih luka što leže nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney,
Hythe, Dover i Sandwich. U tim je lukama nastajala jaka engleska mornarica. To su,
zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje su poslije izgrađene, bila uporišta u
ratovima protiv Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravo od sedam luka.)
Tih Pet Luka uživahu nekoć posebne povlastice u naknadu za pomoć u pomorskoj
obrani Engleske. — Prev.
443
bosonogi, sa visoko zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama,
uspjeli teškom mukom izvući svoga masnog kita na suho i sigurno
mjesto, i kad su se već ponadali kako će od skupocjenih usi i od ulja
dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, te od očekivanog udjela
zamišljali kako sa svojim ženama srču izvrstan čaj, a sa svojim
starim drugovima dobrano potežu iz punih pivskih vrčeva —
pojavio se među njima veleučen čovjek i dobra kršćanska duša s
primjerkom Blackstonea378 pod rukom. Položio je knjigu na kitovu
glavu i rekao:
— Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, »ulovljena riba«, i ja je
zapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!
Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopoštovanja, koje je
tako značajno za sve Engleze, i ne znajući što da kažu, stadoše
češkati po glavi, pogledajući tužno čas u kita, čas u stranca. No time
se položaj nije popravio, niti se smekšalo tvrdo srce veleučenoga
gentlemana s Blackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku
se jedan između njih, pošto se dugo češkao po glavi ne bi li se
dosjetio kakvu pametnu rješenju — osmjeli te upita:
— A molim vas, gosparu, a tko je to Lord Nadzornik?
— Vojvoda!
— Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom!
— Njegov je kit!
— Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti,
a nešto smo i uložili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo
Vojvoda! A mi od svoje muke ništa doli žuljeva?
— Njegov je kit!
— Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno
uzimati da se prehrani?
— Njegov je kit!
— Svojom »česti« od tog kita htio sam pomoći svojoj staroj,
bolesnoj majci.
— Njegov je kit!
— Ne bi li se Vojvoda možda zadovoljio četvrtinom ili
polovicom?
— Njegov je kit!
Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od
378
William Blackstone (1723-1780), čuveni engleski pravnik. — Prev.
444
Wellingtona379 primio sav novac. Neki svećenik poštenjak iz onog
mjesta, koji je osjetio kako je taj udarac morao teško pogoditi
nesretne ribare, uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi,
moleći ga da bi blagoizvolio preispitati slučaj siromašnih ribara. Na
tu se usrdnu molbu svemoćni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su
pisma objavljena) da je on to već učinio i novac u redu primio, te da
bi bio veoma zahvalan velečasnom gospodinu ako se ubuduće
velečasni gospodin ne bi više pačao u tuđe poslove.
Je li to onaj stari ratnik koji, stojeći na uglovima triju
kraljevina, objeručke otima milostinju prosjacima?
Odmah ćemo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita
temeljilo na povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba
ispitati na kakvu se načelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekli smo
već kakav je zakon u tom smislu postojao. No Plowden nam
obrazlaže taj zakon. Plowden kaže da tako ulovljeni kit pripada
kralju i kraljici, i to »zbog njegove neobične vrijednosti«. A i za
najčuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasan argument,
koji je morao odlučiti u takvim stvarima.
No zašto da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi
meni objasnite, vi pravnici!
Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom sudištu,
William Prynne, ovako piše u svojoj raspravi o »Kraljičinu zlatu«,
ili blagu za kraljičino ruho: »Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo
kitovih usi za njezino ruho.«To je bilo pisano u doba kad su crnu
gipku kost grenlandskoga ili običnog kita još uvelike upotrebljavali
za pravljenje steznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi,
jer se one nalaze u kitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako
pronicava pravnika kao što je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda.
No, je li kraljica nekakva morska vila da joj treba repna peraja? Ili
se možda u toj zakonskoj odredbi krije neko alegorično značenje?
Dvije su ribe što ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim
ribama: to su kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko
vlasništvo, te od njihove prodaje dobiveni novac tvori uz neka
ograničenja — deseti dio redovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za
kakva drugog autora koji se bavio tim predmetom, no sudeći po onoj
prvoj odredbi, čini se da se i jesetra raspolovljuje na sličan način kao
379
Vojvoda od Wellingtona (1769-1852), slavni engleski vojskovođa i
pobjednik u mnogim bitkama. — Prev.
445
i kit, da kralj naime dobiva vrlo zbijenu i elastičnu glavu kojom se
odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj običaj, simbolično gledano, zasniva
možda na šaljivoj pretpostavci da između kralja i te riblje glave
postoji neka sličnost. I tako, čini se, ima stanovite razložitosti u
svemu, čak i u zakonima.
446
91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŽINIM PUPOLJKOM«
»Nismo mogli kopati i tražiti grumenje ambre
u trbušini ovog levijatana, jer je to sprečavao
smrad koji se oko njega širio.«
Sir. T. Browne
Tjedan-dva nakon opisane hajke, kad je naš brod polagano
klizio sanjivom i magličastom podnevnom pučinom, pokazalo se da
su mnogi nosovi na »Pequodovoj« palubi bili budniji stražari od ona
tri para očiju navrh jarbola. Osjećalo se kako se morem širi čudnovat
i nimalo ugodan vonj.
— Eh, baš bih se okladio — javi se Stubb — da tu negdje
plutaju neki od kitova koje smo nedavno poškakljali gripljom! Znao
sam da će se kadli-tadli izvrnuti nauznak!
Ubrzo se rastupiše one maglovite koprene pred nama i
polegoše ustranu, a u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim
ubranim jedrima znali da mu uz bok leži uhvaćeni kit. Kad priđosmo
bliže, stranac izvjesi na vrhu jarbola francusku trobojku, a po
vitlanju crnih oblaka morskih jastrebova koji su kružili, lebdjeli ili s
visoka nasrtali, bijaše jasno da je taj kit »crkotina«, kako ribari vele,
a to će reći kit koji je uginuo prirodnom smrću, nesmetan i
neprogonjen, i onda plutao po pučini kao ničije vlasništvo. Lako je
zamisliti kako je ogavan morao biti vonj što ga je ta masa širila oko
sebe, gori negoli smrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala
kuga, i živi nisu mogli sahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah
tako strašan te ih nikakva pohlepa ne bi mogla sklonuti da privežu
takva kita uz bok svome brodu. No ima ih koji će to ipak učiniti,
iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno od takvih ribaka vrlo loše
kakvoće i da po mirisu nimalo ne podsjeća na ružino.
Dolazeći sve bliže, nošeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli
smo da je Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio
još manje nalik na mirisnu kiticu cvijeća negoli onaj prvi. I doista se
pokazalo da je to bio jedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se
suše i sparušuju te najposlije uginu od neke želučane bolesti ili loše
probave, ostavljajući svoja trupla, što plutaju ko iscijeđene mješine,
u kojima nema ništa nalik na ulje. No poslije ćemo vidjeti kako
nijedan iskusan kitolovac neće odvrnuti nos pred takvim ribakom,
ma koliko inače izbjegavao »crkotine«.
447
»Pequod« se za to vrijeme bio toliko približio stranom brodu te
je Stubb prisezao kako prepoznaje svoju ošljaču koja se bila zaplela
u mrlin, omotana oko repine jednog od tih kitova.
— Gle, finih li ribica za te strvinare! — podsmijavao se
Francuzu, stojeći na pramcu. — Znam da su ti francuski žabari pravi
sirotani u kitolovu, koji će se ponekad otisnuti od broda tek što
ugledaju pjenu vala razbijena o stijenu, misleći da su ugledali
ulješurin mlaz! Da, da, kadikad će odjedriti iz svoje luke sa štivom
punom sanduka lojanica i kutija usekača, jer već unaprijed znaju
kako sve ono ulje koje će dobiti neće dostajati da samo namoče
stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo! No pogledajte
samo tog žabara koji se zadovoljava našim ostacima, tim našim
ogripljanim kitovima, i sav je sretan što može strugati suhe kosti one
druge dragocjene ribetine! Ubogi đavo! Nego čujte, da zaredamo
nečijim šeširom naokolo pa da žabaru udijelimo malo ulja, Boga
radi! Jer sve što će istisnuti iz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za
svjetlo u tamnici, čak ni u ćeliji na smrt osuđenoga! A što se tiče
onoga drugog kita, eh, okladio bih se da ću iz naša tri jarbola
istiještiti više ulja nego što će oni iscijediti iz onog svežnja kostiju.
Ali, promislim li pravo, možda bi u njemu pronašli nešto što je
mnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru!380 Baš bih volio
znati je li se naš prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako
ispipamo! Ja ću bogme pokušati!
I rekavši to, uputi se na kasar.
Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad
»Pequod« bio, htio ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i
nije imao kud, ako ne bi ponovno odnekle zapuhnuo vjetrić. Došavši
iz kajite, Stubb pozva posadu svoga čamca, i momci se otisnuše od
broda put strane kitarke. Dok su veslali onamo, Stubb opazi kako je,
svojstveno francuskom ukusu punom mašte, gornji dio kljuna na
pramčanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike, zeleno obojene, a
umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni šiljci, koji su ovdje-ondje
provirkivali, a sve se to završavalo u simetrično prolistaloj gomoljici
jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaćenim slovima
ispisano »Bouton de Rose« — »Ružin pupoljak«, i tako je glasilo
380
Ambra, vrsta žučnog ili mokraćnog kamenja ulješure glavate; pluta i po
površini u tropskim morima, ali se obično nalazi u utrobi ulješure. Ambra se nalazi u
sitnim grumenima, ali i u velikim komadima do 50 kg, najčešće blizu Madagaskara,
Japana, Surinama i Jave. — Prev.
448
romantično ime te mirisave lađe.
Premda Stubb nije znao što znači riječ »Bouton«, ipak je
razumio značenje »Rose«, a po obliku okruglaste polene jasno je
mogao razabrati što je posrijedi.
— Ružin pupoljak od drveta, je li? — usklikne Stubb i stavi
ruku na nos. — Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!
Da bi došao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je
čamcem oko pramca i na desnu stranu, pa sve do »crkotine«, jer je
samo tako mogao zapodjeti razgovor.
Kad je došao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom
svejednako jednom rukom začepljivao nos:
— O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamo među vama ijedan
pupoljak koji govori engleski?
— Ima! — odvrati mu neki čovjek s Guernseya,381 koji se bio
nalaktio na rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni
božman.
— E, onda mi recite, Ružin pupoljče, jeste li gdje vidjeli
Bijelog kita?
— Kakva kita?
— Bijelog! Glavača! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli?
— Nisam nikad ni čuo za takva kita! Cachalot blanche!382
Bijela ulješura! Ne, nisam čuo!
— E, onda zasad zbogom, odmah ću se vratiti!
Zatim brzo zaveslaju natrag na »Pequod«, a kad Stubb vidje
Ahaba kako se naginje nad ogradu kasara, čekajući da mu božman
javi što je doznao, prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu:
— Nisu ga vidjeli, kapetane, nisu, gosparu!
Nato se Ahab povuče, a Stubb se vrati do Francuza.
Vidio je kako je čovjek iz Guernseya, koji se upravo bio s
pomoću lanca spustio na kita, i već ga ošljačom uzeo zarezivati,
zastao i počeo da zabrađuje lice i nos nekakvim rupcem.
— Ej, vi, što vam je s nosom? Da ga niste razbili? — upita ga
Stubb.
— Volio bih da sam ga razbio, ili da uopće nemam nosa!—
odgovori čovjek iz Guernseya, kojemu kao da se posao, što ga se
Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljeća živjelo
je na tom otoku još mnogo Francuza. — Prev.
382
Cachalot blanche (francuski), bijela ulješura. — Prev.
381
449
sada prihvaćao, baš nimalo nije milio. — Ali zašto vi začipate383 svoj
nos?
— O, ništa. U mene je nos od voska, pa ga moram malo
pričuvati. Divan dan, je li? A zrak tako zasićen miomirisom sa
cvjetnjaka! Dobacite nam kitu cvijeća, Ružin pupoljče!
— A što vi zapravo tražite tu, do sto đavola? — zagrmje čovjek
s Guernseya, zapadajući iznenada u vatru.
— O samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava riječ! Zašto
ne stavljate kitove na led dok na njima radite? Ali šalu nastranu:
znate li, Ružin pupoljče, da je besmislica što ste naumili da iz takvih
ribaka cijedite ulje? A iz karkaše onoga sparušenog nećete istiještiti
ni unce ulja!
— To je i meni samom predobro poznato, ali evo, taj naš
kapetan neće nikako to shvatiti, jer njemu je to prvo putovanje, a
prije je bio tvorničar kolonjske vodice. Ali dođite gore i recite mu;
možda će povjerovati vama, kad već neće meni! Tako bih se barem
oslobodio ove smrdljive rabote!
— Kako god želite, dragi prijatelju! — otpovrnu Stubb, i čas
zatim već se penjao na palubu, a tu mu se ukaza čudnovat prizor.
Mornari s kitnjastim kapama od crvene vunene pređe upravo se
spremali prirediti koloture s pomoću kojih će potezati kitove iz
vode. No ljudi su radili polako, a govorili brzo i mnogo, i kao da im
sav taj posao baš nikako nije bio po volji. Nosovi im stršili uvis kao
baštuni od fIoka. Svaki čas bi po nekoliko njih odbacilo posao, te bi
se brže-bolje uspinjali na jarbole, da se nadišu malo svježeg zraka.
Jedni, misleći da će dobiti kugu, svaki čas prinosili pod nos kučinu,
namočenu u paklinu, dok bi drugi, skresavši kamiše nakratko, žudno
udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijaše u nosu.
Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kiša povika i kletava
što su prštale iz kapetanove kajite, koja se nalazila na kasaru na
krmi, i kad je pogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako
proviruje iza odškrinutih vrata. Bio to napaćeni ranarnik, koji se
povukao u kapetanovu kajitu (u njegov »kabinet«, kako je on
nazivao tu kabinu) da se zaštiti od toga kužnog zadaha, pošto je cio
dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv toga posla. No, ipak nije
mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije na mornare čitave
bujice pogrda i riječi kojima ih je zaklinjao da se okane te rabote.
383
Začipati — začepiti — M.
450
Vidjevši sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio
čovjeku iz Guernseya, s kojim je malo pročavrljao i za to vrijeme
razabrao kako taj božman prezire svog kapetana kao puku oholu
neznalicu koji im je zamijesio tu kašu te ih sve uvalio u tu smrdljivu
i neunosnu rabotu. Zapitkujući oprezno o svemu i svačemu, Stubb je
ubrzo saznao kako čovjek iz Guernseya ništa i ne sluti o nekakvoj
ambri. I stoga je i on mudro šutio o tome, ali je inače sasvim
slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta su dvojica ubrzo
smislila kako će nasamariti kapetana i ujedno mu se malo narugati a
da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema toj njihovoj
lukavoj zamisli trebalo je da čovjek iz Guernseya u svojstvu tumača
kaže kapetanu sve što mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi od
toga njihova gosta, kao da on tumači samo Stubbovo mišljenje, dok
bi Stubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i
besmislice, kakve god bi mu samo dolazile na pamet.
Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova žrtva. Bijaše
to omalen, crnomanjast čovjek, po izgledu i suviše nježan za
pomorskog kapetana. Imao je doduše duge zaliske i brkove, a na
prsniku od crvena baršuna blistali privjesci na satnom lancu. Čovjek
iz Guernseya uljudno predstavi Stubba tome gentlemanu, i božman
se već spočetka tako vladao kao da sudjeluje u tom razgovoru samo
kao tumač.
— Što da mu najprije kažem? — upita božman.
— Pa recite mu — na to će Stubb netremice gledajući u onaj
baršunasti prsluk, satni lanac i visuljke — pa recite mu, jest, jest,
možete mu odmah sprve reći da mi se on čini kao nekakva bebica,
premda se baš ne smatram pozvanim da o tome sudim.
— Monsieur, — odčepi božman na francuskom, svome
kapetanu — gost kaže da su njegovi baš jučer razgovarali s ljudima
s nekakva broda na kojem su kapetan, prvi božman i šestorica od
posade umrli od groznice, zaraženi od kita »crkotine« što ga bijahu
dovukli uz bok svoga broda.
Nato se kapetan trže: sav je gorio od želje da sazna što više o
tome nesretnom slučaju.
— Što sad? — upita čovjek iz Guernseya Stubba.
— Pa, kad već tako mirno guta što mu kažem, recite mu da sam
ga dobro promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati
lađom kitaricom, ništa sposobniji od kakva majmuna. Zaista,
isporučite mu od mene da je glupan.
451
— Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparušeni
kit prava smrtna opasnost, dakle još opasniji od crkotine. Da, da,
Monsieur, upravo nas zaklinje, ako cijenimo svoje živote, da se
oslobodimo tih riba.
Tek što bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim
glasom stade naređivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i
da ljudi odmah prerežu sve konope s pomoću kojih su kitovi bili
vezani.
— A što sad? — upita božman kad se kapetan vratio.
— Ne znam, brajane, čekajte da vidim. Da, zbilja, možete mu
reći još i to, zaista, recite mu da sam ga namagarčio, a (posljednje
riječi izgovori sasvim tiho i sam sebi) još nekoga.
— Kaže, Monsieur, da je neobično sretan što nam je mogao biti
na neku korist.
Čuvši to, kapetan svečano izjavi kako su mu oni (to jest on i
božman) veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu,
da isprazne koju bocu bordoa.384
— Poziva vas na čašu vina — izjavi tumač.
— Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se
protivi mojim načelima da pijem s čovjekom kojemu sam podvalio.
Bez šale, recite mu da se moram vratiti na brod.
— Kaže, Monsieur, kako mu je u načelu da ne pije, no ako
Monsieur želi poživjeti još koju godinicu i u zdravlju se naužiti
svoga vina, onda neka Monsieur spusti sva četiri čamca, da potegnu
brod podalje od kitova, jer se kitovi po toj tišini neće ni maknuti s
mjesta.
Za to je vrijeme Stubb bio već pokraj slaza i upravo se spremao
da siđe u svoj čamac, te dovikivao čovjeku iz Guernseya da će im on
pomoći koliko god mogne, pa kako slučajno u čamcu ima dugu
cimu, vrlo će im rado manjeg od ona dva kita »uzeti u tegalj«. 385 I
dok su francuski čamci na sva vesla potezali brod na jednu stranu,
Stubb je blagonaklono vukao svoj plijen u suprotnom smjeru,
namjerno privezavši kita neobično dugim konopom, da Francuzu što
jasnije predoči opasnost od zaraze koja svima prijeti.
Ubrzo zaigra vjetrić, a Stubb naoko skrenu svojim čamcem od
kita, da Francuzu pokaže kako je konačno prepustio tjelesinu njenoj
384
385
Bordeaux, grad u Francuskoj i po njemu nazvano čuveno vino. — Prev.
Vući, tegliti. — Prev.
452
sudbini. Pošto je »Ružin pupoljak« uskoro povukao svoje čamce na
palubu, poče sve više odmicati i nestajati u daljini, dok je »Pequod«
kliznuo između njega i Stubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do
plutajuće tjelesine dovikujući ljudima na palubi što je naumio, te
prionu uz posao da iskoristi plod svoje lukavštine. Dohvatio je svoju
oštru ošljaču i počeo sjeći tjelesinu, malo podalje od prednje peraje.
Čovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopa nekakav rov, i kada
je naposljetku njegova ošljača muklo zveknula o mršava rebra,
bijaše kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, da iskapa
crepovlje i lonce, zakopane u masnu englesku ilovaču. Svi su
njegovi ljudi bili silno uzbuđeni, spremno pomažući svom
zapovjedniku, a oči im se požudno krijesile kao u kopača zlata.
A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i
zaranjale u vodu, burljajući zagnjurenom glavom po vodi, kričale i
kreštale i borile se među sobom. Stubb je kanda već pomalo bio
razočaran, pogotovu kad ga je neizdržljivi smrad sve jače stao gušiti,
no odjednom iz samog izvora toga kužnog zapaha prostruja slab
dašak miomirisa, koji se provlačio kroz pramenje teškog vonja, ali je
ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao što voda jedne rijeke utječe u
drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak ne izmiješaju.
— Evo je! Evo je! — vikao je Stubb ushićeno, udarivši o nešto
kruto na što je naišao u toj čudnovatoj spilji. — Kesa! Puna kesa!
Odbacio je ošljaču, zarinuo obje ruke te izvukao pregršt nečega
što je bilo nalik na suh windsorski sapun386 ili stari sir boje žućkaste i
pepeljastosive, točkast, veoma mastan i ugodan, a moglo se zarezati
i kidati među prstima. A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju
ljekarnici plaćaju jednu zlatnu gineju387 po unci. Izvukao je kakvih
šest punih pregršti, no još više bijaše izgubljeno u moru. Izvukli bi
možda još veću količinu da nije nestrpljivi Ahab dovikivao Stubbu
neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati na brod, jer će
»Pequod« inače krenuti bez njih.
386
387
Mirisav sapun smeđe boje. — Prev.
Engleski zlatnik od 21 šilinga. — Prev.
453
92. SIVA AMBRA
Valja znati da je ta siva ambra vrlo čudnovata tvar i tako važan
trgovački artikl te su godine 1791. o tome saslušali nekog kapetana
Coffina, rodom iz Nantucketa, i to u sudištu engleskoga Donjeg
doma, jer u ono doba, pa sve donedavno, za učenjake bijaše problem
odakle »ambergris« i sama ambra.388 Naime, premda je engleska
riječ »ambergris« samo francuska složenica za sivu ambru, ipak su
to dvije sasvim različne tvari. Iako ambru kadikad nalazimo na
morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivu ambru
možemo naći samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna,
krhka i bezmirisna tvar od koje se izrađuju cigarnici, kamiši za lule,
brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i voštana, i tako
prodorno miriše te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa,
finih svijeća, praška za kosu i raznih pomada. Turci je
upotrebljavaju u kuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje
pale, kao što katolici u crkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki
trgovci vinom stavit će mrvičak sive ambre u crveniku, da bi joj dali
poseban miris.
Tko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda
naslađuju mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva
bolesna kita? No ipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok što
ulješura oboli na želucu, dok drugi opet zastupaju mišljenje da je
siva ambra samo posljedica te želučane boljetice. Teško je reći kako
bismo mogli izliječiti ulješuru od te bolesti; mogli bismo joj jedino
sasuti u ždrijelo čitave tovare pilula za čišćenje, koliko bi stalo u tričetiri čamca, te se onda otisnuti i odmaknuti od nevolje, kao što
radnik bježi od minirane stijene.
Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri našao
nekakve okrugle koštane pločice, te isprva mislio da su to dugmeta
ribarskih hlača, ali se poslije pokazalo da su to samo koščice
hobotnice što su tako bile balzamirane.
Zar ništa ne znači što se takva nepokvarljiva jedrina mirisave
388
Ambergris (engleski), ambre gris (francuski) — siva ambra, ulješurina
ambra. Vidi bilješku na početku prethodnog poglavlja. Međutim riječ ambra (ambar
ili amber) u našem jeziku ima dvojako značenje, pa obuhvaća i jantar (ćilibar), koji
nije ni u kakvoj vezi s ambrom koju nalazimo u ulješurinoj utrobi. A engleski
»amber« znači samo ćilibar. Riječ dolazi od arapske 'anbar'. — Prev.
454
sive ambre pronalazi u samom srcu truleži? Sjeti se riječi svetog
Pavla upućenih Korinćanima: »Sije se u raspadljivosti, a ustaje u
neraspadljivosti, sije se u sramoti, a uskršava u slavi.«389 Dozovi u
pamet i riječi Paracelsusove,390 kako nastaje nadasve mirisavi
mošak! I ne zaboravi čudnovatu činjenicu da je od svih smrdeži
kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.
Htio sam završiti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti
miran a da prije toga ne opovrgnem klevetu koju tako često iznose
protiv kitolovaca, a koja bi se, u sukladnosti s nekim pogrešnim
mišljenjima, mogla prema onom što smo rekli o kitovima onog
Francuza, smatrati neizravno dokazanom. Na drugome mjestu u
ovoj knjizi već je opovrgnuta klevetnička izmišljotina kako je
kitolovački poziv gadan i prljav posao. Treba, naime, pobiti nešto
drugo: natucanje i šuškanje da svi kitovi zaudaraju. Da vidimo kako
je nastala ta crna ljaga.
Sudim da to pogrešno mišljenje potječe još iz onih vremena
kad su prve kitarice s Grenlanda stizale u London, prije više od
dvjesto godina. U ono doba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili
kitovo tustilo za samog putovanja, kako su to uvijek činili ribari s
južnih mora. Ne, oni su svježe tustilo razrezivali u sitne komadiće,
trpali ih kroz čepnicu u veliku burad i tako otpremali u svoju luku.
Drugačije se nije moglo, jer je sezona u tim ledenim predjelima vrlo
kratka, a i velike su oluje sprečavale svaki drugi postupak. A kakve
su bile posljedice? Kad bi otvarali štive i istovarivali ta kitovska
groblja u grenlandskom skladištu, sve bi zavonjalo kao na grobištu
kakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polažu temelje za
kakvo rodilište.
Djelomično nagađam da je ta zlobna kleveta na račun
kitolovaca možda isto tako nastala u vezi s onim holandskim
naseljem koje je nekoć postojalo na grenlandskoj obali, a zvalo se
Schmerenburgh ili Smeerenberg. Posljednjim se imenom služi i
Prva poslanica Korinćanima, XV, 42-43. — Prev.
Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim
(1493.-1541.), njemački liječnik koji je na osnovi pučke medicine stvarao novu
medicinu. Među njegovim bezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o mošku, u kojoj
analizira osobine te tvari. Kinezi su već nekoliko tisuća godina znali za mošak
(mošus, bizam), onu mirišljivu mast koja se dobiva od moškovca. Korčulanin Marco
Polo (1254.-1324.), prvi europski istraživač Istočne Azije, prvi je u svojim
putopisima opisao moškovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako mužjak izlučuje
mošak u trbušnoj kesici za vrijeme parenja. — Prev.
389
390
455
učeni Fogo von Slack u svome značajnom djelu »O mirisima«, koje
su smatrali glavnim priručnikom za ta pitanja. Kao što se vidi već po
samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg - brdo), to naselje
bijaše osnovano da bi holandski kitolovci imali neko mjesto gdje su
mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otpremati kući, u
Holandiju, da ga ondje čvare. Tu je bila sva sila topionica, kotlova
za tustilo i spremišta za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu
se zacijelo nisu širili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo
je sasvim drugačije. Posada takva broda ne utroši za topljenje tustila
ni pedeset dana na svom putovanju, koje traje možda i četiri godine,
a ulje koje je spremljeno u bačvama gotovo i nema nikakva mirisa.
A istina je da ni živi ni ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi
znaju kako treba postupati s tim tjelesinama; isto tako, nije moguće
kitolovca prepoznati po mirisu, kao što su ljudi u srednjem vijeku
tvrdili da Židova mogu njuhom otkriti. Ta kit i ne može inako nego
da odiše svježinom, kad je obično tako snažan i zdrav, jer se toliko
giba i kreće, i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda, doduše,
izrijetka na zraku. Kažem vam da ulješurina repina, kad zavitla
zrakom, upravo miriše, kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj
dami, namirisana moškom, zašušti pokraj vas u toplu salonu. A s
čime da usporedim miris ulješure, kad je tako golema? Zar taj dah
nije nalik na miris onoga čuvenog slona u kojega su kljove bile
ukrašene draguljima, a koji je sav odisao po smirni391 — onog slona
što su ga građani nekakva grada u Indiji izveli pred Aleksandra
Velikog, da mu iskažu čast?
391
Smirna ili mirha (latinski myrrha) — mirisava smola nekakva drveta s
Istoka. — Prev.
456
93. IZOPĆENIK
Svega nekoliko dana poslije našeg susreta s Francuzom,
dogodilo se nešto vrlo značajno jednome od najbeznačajnijih u
»Pequodovoj« posadi: tužan događaj što je urodio time da je nad
ljudima, koji su često bili tako razuzdano veseli, odonda neprestano
lebdjela prijetnja nekakva živog proročanstva o zloj sudbini koja bi i
njih jednog dana mogla snaći.
Na kitaricama se svi članovi posade ne ukrcavaju u čamce.
Nekoliko je mornara u pričuvi, a zovu ih »čuvarima«, i njihova je
dužnost da se brinu o brodu kad su čamci u potjeri za kitom. Ti su
»stražari« obično baš tako hrabri momci kao i u posadi lovačkih
čamaca. No ako se na brodu nađe poneko slabašno, nespretno ili
strašljivo čeljade, njega će onda zacijelo ubrojiti u »stražare«. Tako
je bilo i na »Pequodu« s onim malim crncem koji je imao nadimak
Pippin, ali su ga, skraćeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip! Već ste
čuli za nj, a zacijelo se još sjećate njegova sjetnoživahna tamburina
za one sablasne ponoći.
Pip i Popara bijahu po svojoj vanjštini nalik na dva konjica,
vranca i bijelca, što su, jednaka rasta i jačine, iako različite boje,
upregnuta u ista neobična kola. No dok je nesretni Popara bio po
prirodi tupoglav i mlitave pameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv,
bijaše okretan, vedar i sjajan, sav prožet onom toplom, iskrenom,
srdačnom vedrinom i blistavošću štono je svojstvena njegovoj rasi,
koja se svakom blagdanu i svečanosti raduje jednostavnije i
neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilo
najmilije kad bi kalendar imao tristo šezdeset i pet samih narodnih
blagdana i Novih godina. A ti, čitatelju, nemoj mi se podsmjehivati
što velim da je taj mali crnac bio sjajan, jer i sama crnoća ima svoj
sjaj i blistavilo. Pogledaj samo kako se sja ebanovina u kraljevskim
odajama. No Pip je volio život, svu sigurnost mirna života, te je
posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti i strahota, u koji se
nekako protiv volje zapleo, nadasve tužno prigušio njegovu vedrinu
i potamnio mu sjaj, premda, kako će se ubrzo vidjeti, onome što je
privremeno bilo u njemu tako prigušeno, bijaše predodređeno i
suđeno da se žalosno obavije čudnim neprirodnim plamenom, koji
ga je prividno deseterostruko jače osvjetljivao negoli prirodno
svjetlo njegova rodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je nekoć
457
oživljavao glazbene veselice na zelenim livadama i za skladnih
večernjih sutona svojim vedrim i zvonkim smijehom pretvarao
čitavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljen zvjezdanim
zvončićima. Tako je nekako i s draguljima: premda će dijamantni
privjesak najjačeg sjaja obješen o vrat plavih žilica živo blistati,
ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovu
najizražajnijem sjaju, postavit će ga nasuprot tamne pozadine i tada
ga osvijetliti, ali ne sunčanom svjetlošću, već svjetlošću kakva
umjetnog izvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno veličanstveni
plameni odsjaji, onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio
božanstveni simbol kristalnih nebesa, sliči kakvu dragulju što je
ukraden iz krune Kralja paklenoga. No, vratimo se našoj priči.
Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov
stražnji veslač tako iščašio ruku da je za neko vrijeme bio posve
sakat, pa je privremeno na njegovo mjesto određen Pip.
Za prve vožnje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj
put sretno izmakao bližem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilično
časno izvukao, premda ga je Stubb, koji ga za lova nije ispuštao iz
vida, poslije opominjao kako treba iznad svega potaknuti svoju
srčanost, jer bi mu često mogla ustrebati.
Pri drugom spuštanju, čamac je klizio za kitom, i kad je bačeni
harpun pogodio ribu, ona se kao obično zatrzala, te se tad slučajno
dogodilo da je trzaj zahvatio baš pod samo sjedište jadnog Pipa.
Iznenađen i prestravljen, Pip s veslom u ruci izletje iz čamca, i to
tako da ga je dio opuštena mrlina zahvatio po prsima, a on mu se
odupro, dok ga mrlin nije obmotao i najposlije ga povukao u more.
U istom je trenutku ranjeni kit pomamno pojurio naprijed, a mrlin se
brzo napeo, te se jadni Pip najednom našao sam u pjeni pritiješnjen
uz čamac, nemilosrdno povučen mrlinom koji ga je nekoliko puta
obavio oko tijela i vrata.
Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovačkog žara.
Prezirao je Pipa kao kukavicu. Trgnuo je nož iz korica i stavio
oštricu na mrlin, pa, okrenuv se Stubbu, uskliknuo: »Da
presiječem?« A pritom kao da je već pomodrjelo lice jadnog Pipa,
koji se gušio, jasno vapilo: »Presijeci, za ime Božje!« Sve je prošlo
u hipu, čitava zgoda zbila se u manje od pol minute.
— Da ga đavo...! Presijeci! — zaurla Stubb, i tako je bio kit
izgubljen, a Pip spašen.
Tek što se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljuštiše po
458
njemu povici i psovke. Stubb je mirno sačekao da se slegne ta
neslužbena bujica, a onda običnim glasom, kao poslovan čovjek, i
sve napol u šali, uze Pipa službeno prekoravati, a kad dokonča, poče
ga, poslužbeno, obasipati dobrim savjetima. Evo što mu je
uglavnom rekao: »Nemoj nikada skakati s čamca, Pip, osim...« —
no sve ostalo bilo je sasvim neodređeno, kao što su obično svi, pa i
najbolji savjeti. »Drži se čamca!« — to je prava lozinka svih
kitolovaca, ali ima slučajeva kad lozinka »Skači!« još više vrijedi. A
kad je Stubb primijetio da su njegovi savjeti odveć širokogrudni, te
bi Pip ubuduće mogao pokazati i suviše sklonosti za skakanje iz
čamca, okani se daljeg savjetovanja i završi svoja razlaganja
odrešitom zapoviješću:
— Drži se čamca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skočiš, ja te
više ne vadim! Upamti to! Zbog takvih kao što si ti ne možemo
gubiti kitove, jer bismo za jednog kita dobili trideset puta više nego
što bi nam platili za tebe u Alabami!392 Utuvi to u glavu, i da mi
nikad više nisi skočio iz čamca!
Time je Stubb možda indirektno natuknuo kako je čovjek,
premda voli svoga bližnjega, ipak samo životinja koja voli novac, pa
se ta njegova sklonost i suviše često ukrštava s njegovom
plemenitošću.
No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskočio. Dogodilo se
to ko i onda, zbilo se baš kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin
nije zahvatio, i kad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na pučini, kao
zaboravljeni kovčeg kakva putnika komu se žuri! I jao! Stubb se
držao riječi! Bijaše vedar, krasan dan. Tišina legla na blistavu
pučinu koja se, svježa i glatka, protezala naokolo sve do obzorja,
kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoće. Zibala se crna
Pipova glava kao svežanj crnih mornarskih uzlova. No ovaj se put
ne diže nož da presiječe mrlin kad je mali crnac tako neočekivano
pao u more. Stubbova leđa bila su nesmiljeno okrenuta prema
njemu, a ranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute između Stubba i
Pipa protezala se već čitava milja beskrajnog oceana. Tu nasred
debelog mora jadni je Pip okretao svoju kudravu, kovrčastu crnu
glavu prema suncu, drugome osamljenom izopćeniku, iako
najuzvišenijem i najsjajnijem.
392
Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata između sjevernih i južnih
država — 1865. — Prev.
459
Za mirna vremena iskusnu plivaču nije teško plivati na
otvorenu moru. Čovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u
mekoj kočiji s lakim oprugama. Ali strašna je ona samoća, strašna i
neizdržljiva. Biti sam samcat, u strašnoj koncentraciji, sred takva
bezdušna beskraja — o Bože, nema riječi koje bi to opisale!
Promatrajte samo mornare kad se sred mrtve tišine kupaju na
otvorenu moru, i vidjet ćete kako se drže svoga broda, plivaju oko
njega.
No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini?
Nije, ili mu barem ne bijaše takva namjera. Jer brazdom koja je
ostajala iza njega plovila su još dva čamca, i on je bez sumnje
vjerovao da će vrlo brzo doći do Pipa i spasiti ga, premda, ruku na
srce, kitolovci baš i nisu u svim sličnim zgodama tako obazrivi
prema veslačima koji od straha zapadnu u takvu pogibao, a takve se
zgode često događaju. Gotovo svi kitolovci žigošu kukavicu
nemilosrdnim prezirom, baš kao u ratnoj mornarici i u vojsci.
Ali evo što se dogodilo: sa oba čamca, a da nisu ni opazili Pipa,
odjednom ugledaše nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenuše i
pojuriše za njima, dok je Stubbov čamac za to vrijeme već toliko
odmakao i svi se njegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko
Pipa sve očajnije širilo unedogled. Naposljetku ga je pukim
slučajem spasio sam naš brod, i od toga je časa mali crnac lunjao po
palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorili da je šenuo pameću.
More je podrugljivo održalo na površju njegovo smrtno tijelo, ali je
utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga ugušilo posve. Čini se
da ga je povuklo u čudesne pradubine, gdje neznane sjene i oblici
praiskonskog života lunjaju amo-tamo pred bešćutnim očima, gdje
škrtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano
blago, i u toj radosnoj, bezdušnoj i uvijek mladačkoj vječnosti Pip je
gledao kako bezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod
beskrajnoga oceanskog svoda grade i dižu svoje goleme svjetove.
Gledao je nogu Božju na podnožniku razboja, i o tome govorio, i
zato su ga nazvali ludim. Nesmisao luda čovjeka ima svoj nebeski
smisao, i napuštajući sve zemaljske mudrosti čovjek se najposlije
vraća k nebeskoj misli, koja je u očima zemaljske mudrosti luda i
mahnita, i bilo dobro ili zlo, čovjek se tad osjeća slobodan,
ravnodušan, kao što je i njegov Bog.
Na kraju, nemojte Stubba suditi suviše strogo. Takve se nevolje
često događaju među kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti
460
vidjet ćete kakva je usamljenost i napuštenost mene snašla.
461
94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA
Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba
dovučen uz »Pequodov« bok, gdje su u redu posvršavani svi oni
radovi razrezivanja i izvlačenja na palubu o kojima smo već prije
opširno govorili, pa je i »heidelberška bačva« ili »spremnica« bila
ispražnjena.
Dok su neki izvršavali taj posljednji posao, drugi su odnosili
veće kace, tek što bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je došlo
vrijeme, sav taj spermacet pomno se prerađivao prije nego što bi
dospio u»topionicu«, o kojoj ćemo uskoro imati prilike čuti nešto
više.
Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa
još nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih
kako se čudno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo još
plivali u tekućem dijelu. Naš se posao sastojao u tome da je
gnječimo i mijesimo sve dok se opet sva ne pretvori u tekućinu.
Slatka i masna rabota! I stoga se ne smijemo čuditi što je vorvanj u
staro doba bio tako traženo kozmetičko sredstvo. Vorvanj tako
sjajno čisti i tako umekšava! Pošto sam nekoliko minuta držao ruke
u njemu, prsti mi postali kao jegulje i počeli se, da tako kažem,
zmijoliko uvijati i migoljiti.
Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod
modrinom vedra neba, odmarao sam se od tegotnog posla za
koloturnikom. Brod je tiho plovio, splasnutih jedara. I dok sam
umakao ruke u te meke, nježne kuglice što su se gotovo učas i
obilno drobile pod mojim prstima, ispuštajući sve svoje obilje kao
zrelo grožđe vino, i dok sam udisao netaknutu svježinu toga mirisa
koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica — uvjeravam vas da
sam se tada osjećao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim
zaboravio onu našu strašnu zakletvu. U toj neopisivoj mekoći i
mirisnoj svježini vorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i
posljednji trag te zakletve. Gotovo sam povjerovao u onu
praznovjericu i bajku staroga Paracelsusa kako spermacet ima to
neobično svojstvo da ublažuje vatru bijesa. Dok sam se kupao u toj
blaženoj kupelji, osjećao sam se božanski oslobođen od svih
neprijateljstava, razdraženosti i svake zlobe.
Gnječi, gnječi, gnječi! Čitavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve
462
dok se gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnječio sam, sve dok me
nije zahvatila neka čudnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne
znajući što radim, stiskao ruke svojih drugova, misleći da su one
nježne kuglice. Taj je rad u meni izazivao tako svesilne osjećaje
prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam neprekidno stezao njihove
ruke, gledajući im ganutljivo u oči, kao da im želim kazati: »O
drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu, utolimo
svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne,
ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo
mlijeko i vorvanj dobrote!«
O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije
mnogih i dugotrajnih iskustava, došao sam do spoznaje da čovjek
mora naposljetku smanjiti svoje želje, ili ih barem odvratiti od
nedostižive sreće: njegov ideal sreće ne smije ležati u nedokučivim
sferama umovanja ili maštanja, nego u onom što je blisko, u ženi, u
srcu, u svakidašnjici, u postelji, stolu, sedlu, ognjištu i zavičaju.
Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijeka miješati te
»spremnice«. U noćnim svojim vizijama gledao sam duge redove
anđela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik ćup vorvanja.
*
Kad već govorimo o vorvanju, trebalo bi nešto reći i o tvarima
koje su s njim u vezi, pri pripremanju ulješure za tvorničku preradu.
Najprije dolaze takozvani »bjelaši« što ih dobivamo od onog
dijela ulješure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada
repnih peraja. To su žilavi komadi, izukrštani tvrdim tetivama —
snop mišičavih žila — komadi u kojima ipak ima još malo ulja.
Pošto s kita oderu »bjelaše«, najprije ih rasijeku u pravokutne
prenosive komadine, a tek ih onda nose na sitno sjeckanje. Ti su
»bjelaši« nalik na blokove berkshirskog mramora.
»Kolači s grožđicama« — tako nazivaju komade mesa koji su
tu i tamo prirasli uz masnu »ponjavu« i koji često uvelike utječu na
samu masnoću. Na pogled su neobično svježi, tečni i lijepi. Kao što
im već ime kaže, neobično su živih i šarenih boja, prugaste bijele i
zlaćane podloge, išarani mrljama najtamnijega grimiza i purpura. To
su grožđice od rubina na limunu. Ma koliko se činilo ludo, vjerujte
mi, teško je čovjeku da ne zagrize u takav kolač. Priznajem da sam
se jednom prilikom odšunjao iza prednjeg jarbola i ondje ga kušao.
463
Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotlet odrezan s butine
kralja Luja Debelog,393 uzimajući da su ga ubili odmah nakon
svršetka bogate lovne sezone, baš prvog dana lovostaje, i da se ta
bogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskim
vinogradima.
Postoji još nekakva nadasve čudnovata tvar koja se dobiva za
tog posla, no i sam uviđam da bi bilo vrlo teško kad bismo je htjeli
točno opisati. Kitolovci je zovu »kidljiva pređa«. Osebujno ime, ali
priroda te građe upravo je takva. Ta je tvar neobično gnjecava i
vlaknasta, a obično se nalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima
su mornari dulje vremena mijesili vorvanj i onda ga pretakali u
bačve. To su, po mom sudu, čudesno tanke, poraskidane membrane,
koje su bile prirasle uz unutrašnje stijenke »spremnice«.
»Kreljušt«, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom služe
samo lovci običnih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci
ulješura. Označuje crnu, ljepljivu tvar koju ribari stružu s leđa
običnog ili grenlandskog kita, pa su tom tvari izlijepljene palube
svih onih kitarica koje polaze u lov na tu neplemenitu vrstu
levijatana.
»Čaporci«. Tu riječ, iako nije izravno uzeta iz rječnika
kitolovaca, ali kako su je oni usvojili, moramo spomenuti.
Kitolovčev »čaporak« kratka je, čvrsta traka žilave tvari, izrezane iz
ušiljenog kraja levijatanove repne peraje. Taj »čaporak« ima
prosječnu debljinu od jednog palca, a velik je otprilike kolik željezni
dio na motiki. Postrance vučen preko zauljene palube, djeluje poput
kožnog otirača, te svojim neshvatljivim glađenjem kao nekom
čarolijom odnosi svu nečistoću.
No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi
najbolje da.siđete u prostoriju za tustilo, da se opširno porazgovorite
s ljudima koji ondje rade. Već smo spomenuli kako su na tom
mjestu u štivi spremali »ponjave« tustila, pošto su ih ogulili s
ulješurine tjelesine i izvukli na palubu. A kada dođe vrijeme da se
sve to razreže na komade, taj je prostor mjesto strahota za svakog
novaka, a pogotovu noću. S jedne strane, koja je osvijetljena
tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto, gdje će ljudi
raditi. Silaze obično po dvojica: čovjek s kopljem i ostvama i njegov
drug s oštrom lopatom, koju zovu i ošljača. To je koplje nalik na
393
Francuski kralj Louis VI Debeli (1081-1137). — Prev.
464
brodsku čaklju, a ostve na mornarsku kljuku. Čovjek ostvama
zabode u jednu »ponjavu« tustila, pa je pridržava da ne klizi kako se
brod ljulja i naginje. Za to vrijeme čovjek s lopatom stoji na samoj
»ponjavi« i okomito je siječe u komade za »konja«394. Ta je lopata
naoštrena kao britva, a čovjek koji njome barata bosonog je, te će
»ponjava« pod njim katkad neizbježno kliznuti čas na jednu, čas na
drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Ne smijete se, dakle,
čuditi ako njome ponekad odsiječe sebi ili svome drugu koji nožni
prst. Nožni su prsti velika rijetkost među veteranima u tome poslu.
394
Objašnjenje u tekstu na kraju sljedećeg poglavlja. — Prev.
465
95. MANTIJA
Da ste stupili na palubu »Pequoda« u vrijeme razudbe kita i
pošvrljali do blizu motovila, posigurno znam da biste u najvećoj
radoznalosti gledali u vrlo čudnovat i zagonetan predmet koji je
ležao duž izljevka u zavjetrini. Ni onaj čudesni zdenac u kitovoj
glavurdi, ni golemost njegove izvađene donje čeljusti, pa ni sama
bajoslovna njegova simetrična repina — ništa vas ne bi toliko
iznenadilo koliko ma i letimičan pogled na onaj nerazjašnjivi čunj,
viši od kakva žitelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnožja većim
od jedne stope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine.
Uistinu i jest kumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih
vremena. Sličan je idolu kakav je nađen u skrovitim lugovima
judejske kneginje ili kraljice Maahe, koju je potonji kralj Asa
svrgnuo jer se klanjala tome idolu: »I on svrgnu Maahu s vlasti, jer
je načinila idola u lugu; i Asa izlomi idola i sažeže ga na potoku
Kedronn« — kao što nam to maglovito spominje poglavlje Prve
knjige o Kraljevima.395
Pogledajte mornara kojeg zovu »rezač«, a koji sada prilazi i uz
pomoć dvojice drugova prti na leđa »grandissimusa«, kako kitolovci
zovu taj čunj, pa zgrbljenih ramena posrće dalje, kao grenadir koji
nosi mrtva druga s bojišta. Stavivši ga na kašteo, on nastavlja da
valjkasto skidati njegovu tamnu navlaku kao afrički lovac kožu s
udava. Zatim kožu posuvraćuje poput nogavica od hlača, pa je
nateže da joj promjer postane gotovo dvostruk, i naposljetku je
dobro ispruženu vješa o sartije da se suši. Uskoro je skidaju i
skraćuju s kraja za tri stope; zarezavši tri otvora za ruke i za glavu s
drugog kraja, rezač je navlači na sebe. »Rezač« sada stoji pred vama
odjeven u službeno ruho svoga zvanja. Već samo to ruho,
uobičajeno u njegovu staležu od pamtivijeka, zaštitit će ga pri
čudnom obavljanju njegove službe.
Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one
duguljaste trake tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na
395
Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muške snage i plodnosti. U
Judeji, i u mnogim drugim krajevima Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen.
Kralj Asa (929.-873. prije Krista) progonio je pristaše toga kulta i borio se protiv
idolopoklonstva. — Prev.
466
čudnom drvenom konju što je krajem usađen u brodski rubnjak, a
isjeckano tustilo pada u veliku bačvu pod njim, brzo kao listovi
papira sa stola zanesena govornika. Odjeven u svečanu crninu,
stojeći na istaknutu uzvišenju, zadubljen u listove Biblije — kakav li
bi kandidat za nadbiskupa bio taj rezač, kakav divan papa!396
396
»Listovi biblije, listovi biblije!« Tako časnik neprestano dovikuje rezaču:
tim ga riječima opominje neka pripazi da mu kriške budu što tanje, jer će se tako
posao čvarenja ubrzati, više ulja dobiti, a i sama kakvoća ulja možda će biti bolja. —
Bilješka piščeva.
467
96. TOPIONICA
Za američku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni
dignuti čamci, nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva
potpuno uređena broda, svojim vrlo solidnim zdanjem čudno
odudara od hrastovine i konopa: kao da su s kopna dovukli na
palubu kakvu ciglanu.
Topionica je smještena između prednjega i glavnog jarbola, na
najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobično
jake, kadre izdržati teret solidne građe od opeka i kreča, široke deset
na osam, a visoke pet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu
palubu, ali su sa svih strana dobro utvrđeni teškim željeznim
kukama, pričvršćenim dolje za drvene grede. Sa strane je topionica
ograđena drvetom, a odozgo pokrivena velikim, nakoso spuštenim
pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet ćemo dva velika kotla, a u
svaki može stati po nekoliko bačava. Kad kotlovi nisu u uporabi,
održavaju ih u uzornoj čistoći. Ponekad ih uglađuju masnikom397 i
pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Za vrijeme noćne
straže poneki će se okorjeli, stari mornari zavući u te kotlove i
smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni čišćenjem,
po jedan čovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih željeznih
usnica vode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za
dubokoumna matematička razmišljanja. Baš u lijevom kotlu
»Pequoda« prvi put sam opazio značajnu činjenicu, sve marljivo
stružući oko sebe svojim pjeskovitim sapunom — činjenicu da u
geometriji sva tijela koja kruže po cikloidi398, na primjer moj sapun,
padaju na dno u istom vremenskom razmaku sa bilo koje točke.
Izvuče li se ložište s prednje strane talionice, vidi se s te strane
goli zid, kroz koji prolaze dva željezna ždrijela peći, baš ispod
samih kotlova. Na tim se ždrijelima nalaze teška željezna vrata.
Veliki jar od vatre ne može se širiti po palubi, jer je čitava drvena
ograda obložena plitkim rezervoarom, u koji se, straga, kroz
nekakav tunel nadolijeva voda, kad god se ona ispari iz rezervoara.
397
Masnik ili steatit (engleski soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta
milovke. — Prev.
398
Cikloida ili točkanica — krivulja što je u obliku niskog luka opisuje
stanovita točka nekog kruga koji se kotrljanjem, bez klizanja, kreće ravnom linijom.
— Prev.
468
Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno iz stražnjeg
zida. A sad da se malo vratimo.
Bilo je oko devet sati uvečer kad su »Pequodovu« topionicu
prvi put na tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo
povjereno da nadgleda taj posao.
— Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru! Nije
bilo teško, jer je stolar za čitava putovanja trpao strugotine u te peći.
Treba spomenuti i to da se vatra u topionici neko vrijeme mora ložiti
drvima. Poslije se drvo ne upotrebljava, osim zato da bi gorivo što
prije i što jače gorjelo. Pošto je mast iscijeđena, oni prhki i
smežurani komadi tustila koji se zovu »ostaci« ili »čvarci«, sadrže
još znatne količine uljevite masnoće. I ti »čvarci« služe kao gorivo.
Poput kakva debelog mučenika koji gori kao živa baklja, ili
čovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomješta
gorivo te izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti
dim! Taj dim naime strašno guši, a moraš ga udisati, i ne samo to,
već u njemu moraš neko vrijeme i živjeti. Ima neizrecivo okrutan
hinduski zadah, poput dima što se teško povija oko pogrebnih
lomača. Vonja poput lijevog krila na Sudnji dan399, i podsjeća te na
pakao.
O ponoći je topionica bila već u punom pogonu. Kostur smo
već bili bacili u more i razapeli jedra. Vjetar je osvježavao, a na
oceanu sastavila se gusta, divlja tama. No taj su mrak razdirali
bijesni plamenovi koji su tu i tamo probijali kroz čađave šljuke i
osvjetljivali i najviši konop brodske snasti, kao ona čuvena grčka
vatra400. Brod u plamenu plovi morem kao da nemilosrdno hrli za
nekim osvetničkim pothvatom. Tako su katranom i sumporom
natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa401, izlijećući iz
svojih ponoćnih luka, s velikim vatrenim zastorima umjesto jedrilja
nasrtali na turske fregate i obavijali ih požarom.
Pošto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u
ognjištu. Na tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih
399
Prema biblijskoj priči, grešnici će na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane.
— Prev.
400
Lako upaljiva eksplozivna mješavina sumpora, kučine, smole sa žeženim
vapnom i zemnim uljem. Gori i na vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome
brodove. Prvi put se spominje godine 360. za Konstantina Velikog. Po svoj prilici
potječe iz Kine. — Prev.
401
Odvažni grčki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. — Prev.
469
harpunaša, koji su na svim kitaricama uvijek i ložači. Golemim
račvastim motkama bacali su velike komade tustila koje je cvičalo u
uzavrele kotlove, ili bi čarkali vatru, sve dok zmijoliki plamenovi ne
bi izbijali kroz vrata prijeteći njihovim nogama. Dim je sukljao u
zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brod valjao i naginjao sad
naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavrelo ulje
nestrpljivo bacalo, kao da ne može sačekati da im prsne u lice.
Nasuprot vatrenim ždrijelima topionice, s kraja prostranog podnožja
ognjišta, nalazio se vitao, koji je mornarima od straže služio kao
počivaljka. Tu bi lijegali kad ne bi bili ničim drugim zaposleni,
piljili bi u vatreni žar dok im se oči ne bi gotovo ispekle u glavi. U
hirovitom plamsanju razbuktalog ognja ocrtavala se čađom i znojem
ogaravljena lica s raskuštranim bradama i sa zubima koji se
bjelasaju i odudaraju svojim barbarskim sjajem.
Dok su jedni drugima pričali svoje bezbožne pustolovine i sve
te jezive priče kazivali s nehajnom veselošću; dok se njihov
prostački grohot uzdizao i razlijegao oko njih kao što su na mahove
plameni jezici lizali iz peći; dok su tu i tamo harpunaši mahnito
lomatali svojim vilama i crpaljkama ispred peći; dok je vjetar i dalje
zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjao pramcem i
nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnu
tminu mora i noći, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome
ždrijelu i opako ih ispljuckivao na sve strane — »Pequod« je, krcat
divljaka i pun vatre, sažižući mrtvu tjelesinu i jureći kroz tu crninu
mraka, bio kao utjelovljena slika i prilika duše svoga sumanutog
zapovjednika.
Tako mi se činilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge
sate, upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to
vrijeme tamom, još sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost
drugih. Kako su mi neprestano lebdjele pred očima te đavolske
spodobe, izvijajući se dijelom iz dima, a dijelom iz plamena, taj je
prizor u mojoj mašti stvarao slična priviđenja tek što me počeo
svladavati drijem, kako to uvijek biva kad sam na kormilu na
ponoćnoj straži
A te mi se noći dogodilo nešto osobito čudno što ni poslije
nisam nikad mogao sebi protumačiti. Trgnuvši se iz kratkotrajna
drijemeža bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Držak
kormila, načinjen od kitove čeljusti, udarao me u rebra kako sam se
na nj bio naslonio, dok mi je u ušima brujao prigušen šum i lepet
470
jedara koja su upravo počela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su
mi oči otvorene i da nesvjesno pokušavam prstima još jače rastvoriti
vjeđe. No unatoč svemu tome, nisam vidio pred sobom kompasa da
po njemu upravljam brodom, premda mi se činilo da sam čas prije
pogledao u kartu pri mirnom svjetlu kompasne svjetiljke. Preda
mnom kao da se vijala sama mračna magla, koju bi ovda-onda
razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjećaj da taj
streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije
upravljen prema nekoj luci, nego da bježi od svih luka i ostavlja ih
iza sebe. I mnome sasvim ovlada nekakav čudan ali jak osjećaj kao
da je smrt blizu. Grčevito dohvatih držak na kormilu, ali mi se luda
misao usadila u mozak da je to svračilo ili taj držak nekako, kao
nekom čarolijom, okrenut. Bože, što se to događa sa mnom,
pomislih. Gle, za ovo nekoliko časaka što sam drijemao, ja sam se
okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leđima okrenut prema
pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji čas da
spriječim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici
izvrnulo. O, kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i
zahvalan što sam zbacio sa sebe tu noćnu moru i umaknuo kobnoj
nesreći!
O, čovječe, ne gledaj odveć dugo u sjaj rasplamsale vatre!
Nemoj nikada sanjariti kad stojiš za kormilom! A kompasu nikad ne
okreći leđa! Prihvati čvrstom rukom kormilo tek što samo malo
trzne! Ne vjeruj sjaju umjetne vatre kad crvenim žarom čara
sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Već sutra, kad grane sunce,
nebo će se razvedriti, a ona ista lica, koja su se tako đavolski cerila u
odsjevu krvavog ognja, prikazat će ti se u jutarnjoj svjetlosti u posve
drugom ili barem nježnijem vidu. Slavno naše zlatno i sretno sunce,
jedino istinsko svjetilo — jer sva su druga svjetila pusta laž i
obmana!
Sunce nam ne skriva Dismal Swamp 402 u Virginiji, ni prokletu
rimsku Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva
od mnogo milijuna milja pustoši i nevolje pod mjesecom. Ne skriva
ni ocean, koji je mračna strana naše zemlje i pokriva dvije trećine
njene površine. I stoga smrtnik u komu ima više radosti i veselja
Tužna močvara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba
prostirala na 64 km dužine i 40 km širine, ali je danas dobrim dijelom isušena i
obrađena. I rimska je Campagna danas plodna. — Prev.
402
471
nego bola i jada ne može biti iskren, on je neiskren ili nerazvijen.
Isto je tako i s knjigama. Najiskreniji od svih ljudi bio je Čovjek
patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu Izreke Salamunove, a
Propovjednik403 kaljeni je čelik bola. »Sve je taština.« Sve. Taj
svojeglavi svijet još nije naučio cijeniti nekršćansku mudrost
Salamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi
kroz groblje, a radije govori o kazalištu nego o paklu te Cowpera,
Younga, Pascala i Rousseaua404 naziva šačicom bolesnih jadnika i za
čitava svoga lakoumnog života sudi da je samo Rabelais 405 mudar i
zato veseo — taj čovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploče, i
zajedno s veličanstvenim Salamunom skidati sa njih zelenu, vlažnu
plijesan.
Pa i Salamun kaže: »Čovjek koji skreće s puta razbora, počivat
će (dakle još za života!) u zboru mrtvih.«406 I stoga se ne predaj sav
vatri, jer će te izmijeniti, umrtviti, kao što je i mene onda umrtvila.
Ima jedna mudrost koja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost.
No u srcima nekih ljudi ugnijezdio se ketskilski407 orao, koji može
ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati u sunčanim
beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure — one su u
planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi
visoko nad svim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one
vinule.
Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. — Prev.
William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, preteča engleske
romantike. Edward Young (1683.-1765.), engleski pjesnik, pjevao o smrti i o »životu
onkraj groba«. Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i filozof; protivnik
isusovaca. Jean Jacques Rousseau (1712.-1778.), slavni francuski književnik i
društveni reformator koji je propovijedao povratak prirodi i tvrdio da je čovjek po
prirodi dobar, samo ga je društvo pokvarilo. Njegovim se djelima nadahnjivao s jedne
strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. — Prev.
405
Francois Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljeća. — Prev.
406
Izreke Salamunove, XXI, 16. — Prev.
407
Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleghenskih planina, s vrhovima
iznad 4000 m. — Prev.
403
404
472
97. SVJETILJKA
Da ste od »Pequodove« topionice pošli do kaštela, gdje su
spavali oni koji nisu imali dužnost da budu na straži, zacijelo biste
načas pomislili da ste stupili u neko rasvijetljeno svetište u kojem
počivaju kanonizirani kraljevi i savjetnici. Ležali mornari u svojim
hrastovim trouglastim grobnicama ili nišama, nijemi kao mramorni
kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo im zaklopljene oči.
Za mornare trgovačkih brodova ulje je veća rijetkost nego
kraljičino mlijeko. Njihova je običajna sudbina da se odijevaju u
mraku, da jedu u mraku i da kroz tminu posrću do svoje slamnjače.
No kitolovac, kao što traži hranu za svjetlo, tako i živi sred svjetla.
Od svoga ležaja načini Aladinovu svjetiljku i u nju liježe, te i usred
najmračnije noći gori vječna svjetlost u crnoj trupini brodskoj.
Pogledaj s kojim mirom kitar nosi čitavu rukovet svjetiljaka —
često samo stare boce i bočice — do bakrenog hladnjaka topionice,
da ih tu napuni, kao vrčeve piva iz bačve. Najčešće pali ulje, u
njegovu neprerađenom i stoga nepokvarenom stanju — tekućinu
kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni za astronomske naprave. To je
ulje blago i sočno, kao rani travanjski maslac. Kitolovac ide u lov,
sam traži i namiče to ulje, želi biti siguran da je svježe i
nepokvareno, kao što putnik u preriji sam sebi lovi divljač za hranu.
473
98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ČIŠĆENJE
Već smo opisali kako s jarbola već izdaleka najavljuju velikog
levijatana, kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga
ubijaju po udolinama morskih prostranstava, odvlače ga uz bok
broda i glavu mu skidaju. Govorili smo vam kako njegov veliki
podstavljeni ogrtač pripada onom koji ga je usmrtio, kao što je
krvnik nekoć imao pravo na odjeću smaknute žrtve. Čuli ste kako
rasječena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kako vorvanj, ulje
i kost ostaju pošteđeni od vatre, baš kao Šadrah, Mešah i
Abednego408. A sada nam još preostaje završiti posljednje poglavlje
ovog opisa, i prikazati — ne, nego opjevati! — romantično
pretakanje ulja u bačve i spremanje u štivu, gdje se levijatan
ponovno vraća u svoje rodne dubine, ploveći kao i prije ispod
morske površine; ali jao! da nikad više ne izroni iz vode, da nikad
više ne mlaza!
Dok je ulje još toplo, lijevaju ga, poput vrućeg punča, u
šestorke409, i dok se brod možda valja i posrće u mrkloj noći, mornari
guraju te goleme bačve, obrću ih s kraja na kraj, a gdjekad takva
velika bačva opasno klizne preko kliske palube kao da se odronio
brijeg. Naposljetku sve bačve stoje na svom mjestu, i onda svi
nabijaju obruče: kuc, kuc! — maljicom po potuku410, svi udaraju i
kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio411 postaje bačvar.
Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bačvu i sve
ohlađeno, onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla što
vode u utrobu broda, i bačve se puštaju na svoj konačni počinak.
Kad završe taj posao, mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i
zatvaraju ih hermetički, kao da zaziđuju vrata nekakve izbe.
To je možda najznačajniji događaj u lovu na ulješure. Danas
mlazovi krvi i ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom
mjestu broda, na kasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine
408
Židovi Šadrah, Mešah i Abednego — kako se kazuje u Knjizi proroka
Danijela (III, 12-30) — nisu se klanjali idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora
(Nabuhodonozora), pa su bačeni u peć da izgore, ali su ostali živi i čitavi. — Prev.
409
Bačva od 6 akova — mjera za tekućinu (56,589 litara). — Prev.
410
Drvo kao klin što ga bačvar meće na obruč, pa udara u njega maljicom kad
nabija i pokuckuje obruč. — Prev.
411
Po službenoj dužnosti. — Prev.
474
ulješurine glave, svuda naokolo leže hrđom pokrivene bačve, kao na
dvorištu kakve pivovare, rubnjaci su čađavi od dima iz topionice,
mornari se vrzmaju po palubi omašteni uljem, čitav brod kao da se
pretvorio u jednoga jedincatog golemog levijatana, a silna buka
zaglušuje svu posadu.
No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naćulite uši
na tome istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one
kitolovačke čamce i topionicu na palubi, da se vozite na kakvu
spokojnu trgovačkom brodu kojim upravlja zapovjednik koji osobito
strogo pazi na red i čistoću. Nerafinirano spermacetsko ulje ima
svojstvo da sve čisti. Stoga paluba nije nikad tako bijela kao nakon
posla što ga kitolovci zovu »uljarskom rabotom«. Osim toga, od
pepela spaljenih kitovih »čvaraka« pravi se nekakva smjesa koja
skida svaku prilijepljenu mrvicu što je još negdje zaostala. Ljudi s
velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju ga punim
čabrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj čistoći. Čiste
se od čađe četkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se čisti i sklanja
i sav pribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov čisti i struže i
ponovno stavlja na topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema
skrivena. Nigdje više nijedne bačve, a svi konopi lijepo smotani u
kutove gdje se ne vide. I kad se zajedničkim marnim nastojanjem
gotovo sve posade najposlije završi sav taj posao, onda se sami
mornari okrenu prari i dotjerivati od glave do pete. Naposljetku
izlaze na čistu palubu, svježi i svi zažareni kao mladoženje koji su
istom došli iz najubavije Holandije.
Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica
pošetaju palubom i bezbrižno čavrljaju o salonima, kanapeima,
sagovima i skupocjenim tkanjima, pa sve smišljaju kako bi prekrili
palubu, kako bi i samo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da
im se za mjesečine servira čaj na verandi kaštela. Samo i natuknuti
tim namirisanim mornarima nešto o vorvanju, kostima ili kitovu
tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i ne znaju što te riječi
znače! Otale, i dodajte nam ubruse!
No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri čovjeka i
netremice zure u daljinu neće li ugledati druge kitove. Ako ih ulove,
neizostavno će opet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih
barem malim masnim mrljama. Da, da, često se dogodi da nakon
najtežeg neprekidnog rada koji ne zna za noć ni odmor, nakon muke
od devedeset i šest sati, tek što se vrate svojim čamcima, gdje su im
475
natekli zglobovi od veslanja čitava dana duž ekvatoru, i tek što stanu
na palubu — odmah počnu potezati teške lance, okretati glomazni
vitao, i rezati i sjeći — jest, tako je to — te se posve oznojeni
ponovno guše u dimu i dvostrukom žaru ekvatorskog sunca i
ekvatorske vrućine iz topionice. Nerijetko se događa da nakon svega
toga rada, kad su napokon pošli očistiti i dotjerati svoj brod, da bude
bez ikakve mrlje, kao kakva mljekarnica — o, koliko se puta dogodi
da jadnici baš u času kad zakopčavaju svoje čiste košulje, opet
začuju otegnuti zov »Evo je, mlazâ!« te skaču i jure prema
čamcima, da nanovo zametnu hajku za drugim ribakom i da sva ta
rabota započne iznova! O, prijatelji, to znači ubijati čovjeka! Ali
takav je život. Jer tek što smo mi bijedni smrtnici nakon duge muke
iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenu kap
vorvanja te saprali sa sebe svu prljavštinu i nečistoću i privikli se da
živimo u čistom svetištu duše — kadno već začujemo kako ječi
znani zov »Evo je, mlaza!« — i u daljini već bjelasa sablasni mlaz, i
mi već dižemo jedra i ponovno krećemo u borbu protiv jednoga
novog svijeta, i ponovno prolazimo kroza stara iskustva ranijeg
života.
O, metempsihozo!412 O, Pitagoro413, koji si u suncem obasjanoj
Grčkoj umro prije dvije tisuće godina i bio tako dobar, mudar i blag!
Za svoga prošlog putovanja plovio sam s tobom duž peruanske
obale, i — lud kakav jesam — učio tebe, priprosta novaka, kako se
upleću dva konopa!
412
Seljenje duše nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budističkom
vjerovanju). — Prev.
413
Pitagora (oko 582.-500. prije Krista), grčki filozof, matematičar i vjerski
reformator. — Prev.
476
99. DUKAT
Već smo rekli kako se Ahab običavao šetati po kasaru između
kompasnog stalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se
pripovjedi te nismo stigli spomenuti kako bi za te šetnje utonuo u
duboke misli i prije svakog zaokreta zastao i nekako se čudno
zagledao u bilo koji predmet pred sobom. Kad bi stao pred
kompasnim stalkom, zurio bi u onu oštru iglu, a pogled bi mu
sijevnuo kao sulica, čvrsto usmjeren svome cilju. I nastavivši šetnju
zaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan
pogled, uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu
prikovanu čvrstoću, samo što se u njemu odražavala nekakva divlja
žudnja, ako ne i uzdanje.
No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika,
Ahabu kao da su iznova, kao nikad prije, privukle pažnju one čudne
figure i natpisi urezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put počinje
sebi na neki suludi način tumačiti njihovo skriveno značenje. A u
svim stvarima leži neki skriveni smisao, jer bi inače bile bezvrijedne
i besmislene, i čitav svijet ne bi bio ništa drugo do pusta
bezvrijednost, prazan simbol koji ne služi ni za što nego da se, kao
što to čine s brežuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, da se njime
zatrpaju močvare u Mliječnoj stazi.
Taj je dublon ili dukat bio od najčistijeg, djevičanskog zlata,
iskovanog negdje u srcu veličajnih gudura, odakle se na istok i na
zapad preko zlatnog pijeska ruše izvorne vode više nego jednog
Paktola.414 Premda je taj dukat bio prikovan usred zahrđalih
željeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova, ipak je sačuvao čist i
netaknut sjaj iz Quita.415 Mada je bio izložen usred divlje posade, i
premda bi duge crne noći pogodovale svakome tko bi mu se
približio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se našao na istome
mjestu na kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime,
ostavljen postrani i posvećen cilju koji je izazivao strahopoštovanje.
Ma kako ti mornari bili pohlepni, svi do jednog poštovali su ga kao
414
Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, čuvena sa svoga zlatonosnog pijeska. —
Prev.
Quito, glavni grad južnoameričke republike Ecuador. Dublon, nekadanji
španjolski krupni zlatnik, a kasnije zlatnik kovan u različitim zemljama Iberoamerike.
— Prev.
415
477
nekakav simbol, talisman Bijeloga kita. Za dosadne noćne straže
razgovarali su ponekad o tom dukatu i u čudu se pitali tko će ga
između njih naposljetku dobiti, i hoće li taj još toliko poživjeti da ga
i potroši.
Ti plemeniti zlatnici južnoameričkih republika nalik su na
medalje sunca i spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima
palma, alpakâ,416 vulkanâ, sunčanih ploča i zvijezda, ekliptika i
rogova obilja i bogatih razvijenih stjegova, a sve je to urezano u
raskošnom izobilju te se čini da to dragocjeno zlato premašuje
prijašnju vrijednost i slavu izlazeći iz te fantastične kovnice, tako
španjolski poetične.
Taj je dukat na »Pequodu« bio najsjajniji primjer za sve što
smo naveli. Na krajnjem rubu bile su ispisane riječi Republica del
Ecuador: Quito. Blistavi taj kovani novac dolazio je iz države što
leži u sredini svijeta, na samom ekvatoru, po kojem je i dobila ime, a
što je smještena posred Anda, pod nepromjenljivim podnebljem koje
ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao da proviruju tri vrhunca Anda: na
jednom se izvija plamen, na drugome stremi uvis nekakva kula, a na
trećem kukuriče pijetao, dok se nad svime proteže dio zodijaka,417
obilježen svojim poznatim kabalističkim znakovima, a zaglavni
kamen toga svoda tvori sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zviježđa
Vage.
Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga
promatrali.
»Ima nešto sebično u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u
svemu što je visoko i veličanstveno. Gle, i ta tri planinska vrha
gorda su i ponosna kao Lucifer. Ta tvrda kula — to je Ahab, vulkan
— to je Ahab, a i ta hrabra, neustrašiva i pobjedonosna ptica — i to
je Ahab! Sve je to Ahab! I taj okrugli zlatnik samo je slika još
okruglijeg globusa u kojem se, kao u čarobnjakovu zrcalu, odrazuje
tajanstveno Ja svakog čovjeka. Velike muke i mala korist onima koji
od svijeta traže razjašnjenje kad svijet ne može ni sam sebe
objasniti. Sad mi se čini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Ali
Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preživač velik koliko jelen, s finim dugim
runom. Služi se za prenošenje tereta, meso mu je jestivo, a od njegove vune prave se
izvrsne tkanine. — Prev.
417
Zodijak ili »životinjski krug« — nebeska zona ili pojas kojemu kroza
središte prolazi ekliptika; obuhvaća dvanaest znakova, kuća ili zviježđa kojima
prolazi Sunce na svojoj prividnoj godišnjoj stazi. — Prev.
416
478
gle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A šest mjeseci prije isplovilo je
iz bure jednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u
oluju! Pa neka bude! U bolu se čovjek rađa da u patnji provede svoj
vijek i u mukama da umre. Pa neka bude! Ovdje je čvrsta građa za
bol, čvrsta i teško savitljiva. Neka bude tako!«
»Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, već su čaporci
samoga đavla ostavili na njemu svoj trag od sinoć — gunđao
Starbuck, sam za sebe, oslonjen o rubnjak. — Starac se drži kao da
čita strašne Baltazarove riječi.418 Nisam nikad izbliza pogledao taj
dukat. Gle, starac odlazi dolje u svoju kajitu: hajde da pročitam.
Između triju moćnih gorskih vrhova što dotiču nebo i što su gotovo
nalik na Trojstvo prostire se mračna dolina, kao neki blijedi
zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okružuje, a iznad sve te
naše tame sunce Pravde još blista svjetlom i nadom. A kad obaramo
oči, mračna nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad
pogledamo u visinu, Sunce nam dolazi u susret, da nas razveseli.
Ali, jao! to gordo Sunce nije stalno, i kad o ponoći čeznemo da nam
pruži tračak slatke utjehe, uzalud ga traže naši pogledi! Taj zlatnik
govori riječi mudre, blage i istinite, ali ipak tužne. Neću gledati više
u njega, da ne bih svrnuo s puta Istine!«
»Evo starog Mogula« — razgovarao Stubb sam sa sobom,
pokraj topionice. — »Čini se da je odgonetnuo što ondje piše. A evo
i Starbuck odlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet
hvati. I sve stoga što su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na
Negro Hillu ili u Corlaer's Hooku, ne bih ga tako dugo gledao prije
nego što bih ga potrošio. Hm! Po mome jadnom i beznačajnom
mišljenju, sve je to veoma čudno. I prije sam za svojih putovanja
vidio dublona: starih španjolskih, peruanskih, čileanskih,
bolivijanskih i popayanskih, i svu silu moidora, zlatnih pistola,
cekina i fijorina.419 A sad odjednom, što je tako čudesno na tome
418
Baltazar (Belšacar), posljednji kralj Babilonski (umro 539. prije Krista), koji
je, kad se narugao Jehovi — prema priči iz Starog zavjeta — na zidu ugledao
plamenim slovima na kaldejskom jeziku ispisanu poruku »Mene tekel ufarsin«, pa
iste noći bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V, 25.) — Prev.
419
Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao važnu ulogu u ratovima za
nezavisnost. Moidor je stari zlatni novac portugalski i brazilski. (Riječ je kratica od
portugalskoga moeda d'ouro, zlatni novac.) Pistola je stari zlatni novac francuski i
španjolski. U izvorniku za riječ fijorin stoji joe; tako se u engleskom slangu zove
novac od četiri pensa. (Nazvan je po imenu Josepha Humea, na čiji je poticaj kovan
1836.) — Prev.
479
dublonu iz Ecuadora? Tako mi Golkonde, ipak ću ga pogledati!420
Oho! Pa to su nebeska znamenja i čudesa! Pa to je ono što stari
Bowdich u svome djelu »Epitome« naziva zodijakom, a tako se to
zove i u mome almanahu! Donijet ću svoj godišnjak, a kako sam
čuo da i đavla možeš istjerati iz pakla Dabollovom aritmetikom,
pokušat ću te čudne znakove i zafrkače odgonetnuti s pomoću
kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa da vidimo! Eh, tu su,
svi po redu živi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa onda Blizanci. Tu
su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! A Sunce se
obrće sve između njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa preko
praga između dvije od tih dvanaest kuća što su sve povezane u
krugu. Ej knjigo, sve su to budalaštine! Vi knjige morale biste biti
na svome mjestu! Dajete nam samo riječi i gole i krute činjenice, a
na nama je da onda u njih udahnjujemo smisao! To je moje malo
iskustvo s tim massachusettskim kalendarom, s Bowdichevom
navigacijom i s Dabollovom aritmetikom. Znamenja i čudesa, eh?
Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema ništa čudesno, a u
čudesima ništa znamenito. Mora tu negdje biti nekakav ključ! Oho!
Samo časak! Tako mi Zeusa, pronašao sam! Pazi, zlatniče, tvoj
zodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad ću ti pročitati.
Hajde, knjigo, da počnemo: tu je Aries ili Ovan, puteni mužjak,
uzrok našega života; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas
udari rogovima; zatim Gemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo
se da postanemo kreposni, a gle — već dolazi Cancer ili Rak te nas
vuče natrag. I dok se udaljujemo od kreposti, na putu nam se
ispriječi Leo — Lav, koji riče, divlje grize i strašno udara svojom
šapom. Mi bježimo i onda pozdravljamo Virgo — Djevicu! To je
naša prva ljubav, ženimo se i mislimo kako ćemo sada biti sretni, ali
jao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreću te izmjeri da je
nedostaje. I dok se još žalostimo — gle, iznenada skačemo, osjetivši
ubod s leđa: to nas je ugrizao Škorpion. Liječimo ranu, kadno nas sa
svih strana obaspu strelice, jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama
šale. Tek što smo izvukli strelice, evo opet čuda i pokore:
Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas, pa odletimo
naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelim potopom,
Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruševine drevnoga grada
Golkonde, gdje dekanski sultani bijahu nagomilali basnoslovno blago, koje je u
književnosti predmet čestih aluzija. — Prev.
420
480
pa smo mokri do kosti, opuzli kao miši. I na kraju, tu su Pisces ili
Ribe, tonemo u san, odlazimo na počinak! — Gle, pa to je prava
pravcata propovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to
prolazi Sunce svake godine, i svake se godine nanovo pomalja, živo
i veselo. I kao što se ono veselo kreće i vrti usred svih tih jada i
nevolja, gore u visini, tako se i Stubb veselo vrti ovdje u nizini.
Veselo, da, to je prava riječ! Zbogom, zlatniče! Još samo časak, jer
evo dolazi Okagača! Sakrit ću se tu iza topionice, da čujem što li će
on reći. Evo, već je pred njim. Odmah će on guknuti. Da, da, već
počinje.«
»Ne vidim ništa do okrugle stvarčice od zlata, koja će pripasti
onome tko prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zašto svi
zure u tu stvarčicu! Istina, vrijedi šesnaest dolara, pa kako jedna
cigara stoji dva centa, to znači devet stotina i šezdeset cigara. Meni
se ne puši iz smrdljivih lula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih
ima devet stotina i šezdeset komada! I ja, Flask, naumio sam zaraditi
tu nagradu! Popet ću se na jarbol! Je li to pametno ili ludo? Ako je
zbilja pametno, a ono se nekako čini da je ludo; ako je pak zaista
ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bježimo sad, jer evo dolazi naš
starina s otoka Mana! Zacijelo je bio kočijaš u kakva pogrebnika
prije nego što se otisnuo na more. Ide ustranu i staje pred dublon.
Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se: ondje
je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraća! Što treba to da
znači? Pst! — šapće nešto, a glas mu štropoće kao istrošen mlinac
za kavu! Naćulimo uši da čujemo!«
»Ako nam je suđeno, da ugledamo Bijelog kita, onda će se to
zbiti u onaj mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova.
Proučavao sam ja te znakove i znam im smisao. Ona mi je vještica u
Kopenhagenu sve to protumačila. Davno je to bilo — prije četrdeset
ljeta! I sad se pita u kojem će znaku onda stajati sunce! U znaku
potkove, jer se nalazi baš nasuprot zlatniku. A koji je znak kao
potkova? Znak je to Lava koji riče i razdire! Eh, jadna naša stara
brodino! Umorna mi se glava trese kad samo i pomislim na te!«
»No ima tu i drugo tumačenje, iako je tekst isti! Ljudi su
različiti, a svi žive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi
Queequeg! Sav je istetoviran, sav išaran, eto ga poput znakova u
zodijaku. Što kaže taj kanibal? Tako mi života, on uspoređuje
znakove! Gleda u svoje bedro i kao da misli da mu je sunce u bedru,
u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onako kako babe u nekome
481
zabačenom selu tumače liječničku astronomiju. I, bogami, kao da je
našao nešto u blizini svojih bedara — valjda Sagittariusa ili
Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on što bi s tim dublonom; misli
valjda da je taj zlatnik dugme što je otpalo sa hlača kakva kralja! —
A sad brže opet ukraj! Dolazi ona đavolja sablast — Fedallah! Rep
je valjda smotao i sakrio kao obično, a u papuče tutnuo kučine. Što
se krije u tome njegovu pogledu? Aha, samo pravi neki znak pred
onim znamenjem i duboko se klanja, jer je na novcu ugledao Sunce!
On je obožavatelj vatre, posigurno. Oho! Zar još netko? Sve ih je
više! Evo dolazi Pip — jadni dječak! Volio bih da je umro, ili da je
mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onim nezemaljskim
licem suluda čovjeka! I on je promatrao sve te tumače, pa i mene, i
sad, gle, dolazi da bi ih čitao. Da se maknemo — da čujemo što će
reći! Slušajmo samo!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«
»Duše mi, momak uči Murrayevu421 gramatiku! Obrazuje se,
siromah! Ali što to govori?... Pst!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Pa on to
uči naizust. Pst! I opet!«
»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Zaista
smiješno.«
»Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami šišmiši, a ja sam gavran,
osobito kad stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kvakvakva! Zar nisam gavran? A gdje je strašilo? Eno ga ondje: dvije
kosti provučene kroza stare nogavice, a druge dvije proviruju kroz
rukave na pohabanu kaputu!«
»Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak!
Mogao bih poći da se objesim! Zasad će biti najbolje da se klonim
Pipova društva. S ostalima nije teško, jer imaju zdrav razum. A on je
suviše ćaknut za moje zdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje
mrmlja.«
»Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga
istrgnu! Istrgnite sebi pupak, pa da vidimo što će biti od vas! A ipak,
ostane li tu, zao je to znak, jer kad je nešto prikovano uz jarbol, onda
je to znak da će sve otići k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit
prikovat će te uz jarbol! To je bor! Moj je otac posjekao bor u staroj
421
Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatičar, rođen u Americi. —
Prev.
482
domaji Tollandu i našao u njemu zarastao srebrn prsten, vjenčani
prsten tkozna kakva davno umrlog crnca. Kako je prsten dospio
onamo? Tako će pitati i Sudnjeg dana kad upecaju naš stari jarbol s
tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljušturama kao hrapavom
korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji škrtac
uskoro će te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Bog obilazi
svjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej,
Jenny, ispeci nam taj kolač od sijerka!«
483
100. NOGA I RUKA
»Pequod« iz Nantucketa nailazi na brod
»Samuel Enderby« iz Londona
— O-oj, ti na brodu! Jesi li vidio Bijeloga kita?
Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji
nam je prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je
stajao u svom izdignutom zapovjedničkom čamcu, s doglasalom na
ustima. Strani kapetan koji se nehajno opružio na pramcu svoga
čamca mogao je jasno razabrati Ahabovu umjetnu, koštanu nogu.
Bio je to krupan čovjek osmagla lica, dobroćudna i simpatična
izgleda; moglo mu je biti oko šezdeset godina. Širok haljetak od
modra mornarskog sukna lepršao mu oko tijela u bogatim naborima.
Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskoj
dolami.
— Jesi li vidio Bijeloga kita?
— A vidiš li ti ovo, a? — i podiže snježnobijelu ruku načinjenu
od kitove kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata,
ruku koju je dotad skrivao pod širokim naborima svoga haljetka.
— Veslači, u moj čamac! — viknu Ahab zapovjednim glasom,
udarajući veslima pokraj sebe. — Svi ovamo, i spuštaj!
Nije prošla ni minuta, i Ahab se, ne izišavši iz svog čamca,
nađe sa svojim veslačima na pučini, a nekoliko časaka zatim čamac
pristade uz bok stranog broda. No tad se pojavila čudna teškoća.
Kako je bio uzbuđen, Ahab je zaboravio da se još nikad otkako je
izgubio nogu, nije popeo na strani brod na otvorenu moru, već samo
na svoj, i to s pomoću nekakve vrlo spretne i domišljato načinjene
naprave koja bijaše osobitost »Pequoda«: nijedan drugi brod nije ju
mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije baš lako ni za koga da
se sa čamca na otvorenu moru popne na brod, osim za one koji su
tome već vični, kao kitolovci, jer veliki valovi čas izdignu čamac
sve do rubnjaka, a čas ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do
kolumbe. Kako je imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije
bilo one praktične naprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo
izjednačen s nespretnim čovjekom s kopna; zbunjeno je gledao u
visoki i nesigurni rubnjak stranoga broda te imao malo nade da će se
uspeti.
484
Možda smo već prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek
razljutio i ozlojedio kad bi se pred njim ispriječila bilo kakva
neugodnost koja neizravno proizlazi iz njegove nesreće. Sve je to
sada bilo još pojačano, jer su ga gledala dva časnika sa stranoga
broda, koji su se nagnuli nad rubnjak, a pored jakovljice —
okomitih ljestava od učvršćenih prečaka — i prema njemu gurali par
ukusno ukrašenih viskova. 422 Oni naime u prvi mah nisu ni pomislili
na to da je čovjek koji ima samo jednu nogu i previše sakat a da bi
se mogao poslužiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je
neprilika potrajala samo časak, jer je strani kapetan odmah uočio što
je i kako je, te povikao:
— Vidim, već vidim! Maknite to! Hitro, momci, spuštajte
koloturnik!
Bila je prava sreća što su ti ljudi prije dan-dva imali ulješuru uz
bok svog broda, te su užeta i koloturnici još bili uzdignuti, a na
njima pričvršćena velika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i
očišćena. Brzo su spustili kuku, i Ahab, koji je odmah shvatio što
mu je činiti, turi svoje jedino bedro u pregib kuke (bilo je to kao da
sjedi na kraku sidra ili na račvastoj grani kakve jabuke), dovikne im
uobičajenu zapovijed, pa se čvrsto prihvati te i sam uzme pomagati
u dizanju svoje vlastite težine, potežući rukom povrh ruke teklac 423
koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoše preko visokoga brodskog
rubnjaka i blago ga spustiše na glavu vitla. Drugi kapetan priđe sa
srdačno ispruženom svojom koštanom rukom da mu zaželi
dobrodošlicu, a Ahab ispruži svoju koštanu nogu i ukrsti je s
koštanom rukom (kao dva jagluna kad se dohvate svojim sabljama),
te zarže kao morski konj:
— Ej, prijane, pružimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku,
a drugi nogu: ruku koja nikad više neće stisnuti, i nogu koja nikad
neće potrčati! A gdje si vidio Bijeloga kita? I bješe li davno?
— Bijeloga kita? — upita Englez i umjetnom rukom pokaza
prema istoku, a pogled mu njome kliznu kao kroz ispružen
dalekozor. — Ondje ga vidjeh, na ekvatoru, za lanjske sezone.
— I odnese ti ruku, je li? — upita Ahab te se oprije o
kapetanovo rame i spusti se s vitla na palubu.
Viskovi, užeta obješena uza same ljestve, da bi se čovjek mogao pridržavati
prilikom penjanja. — Prev.
423
Slobodni kraj užeta na koloturu. — Prev.
422
485
— Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a?
— Hajde kazuj mi svoju priču — na to će Ahab. —
Pripovijedaj kako je bilo!
— Prvi put u životu krstario sam oko ekvatora — započne
Englez. — U to vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog
dana spustimo čamac da se damo u potjeru za jatom od četiri-pet
kitova. Moj se čamac dohvati jednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski
konjic: jurio je sve uokrug, te su moji momci mogli držati čamac u
ravnoteži samo tako što su svojim krmama posjedali o samu vanjsku
valnicu čamca. Odjednom se provali more, a iz dubine sune uvis
grdan velik kit, mliječnobijele glave i grbine, i sav išaran brazdama i
ogrebotinama.
— To je bio on! On! — usklikne Ahab i mahom othukne
suzdržavani dah.
— A blizu desne peraje načičkan je harpunima!
— Da, da, mojim harpunima, mojim željezom! — klicao je
Ahab uzbuđeno. — Ali hajde nastavi!
— A ti me onda nemoj prekidati — preuze Englez dobrodušno.
— Elem, taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav
zapjenjen u svoje jato te poče bijesno gristi moj zapeti mrlin.
— Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga
uhvaćenog druga; stari trik, znam ja to.
— Kako se zapravo dogodilo — nastavi jednoruki kapetan —
ne znam ti reći, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se uže
splelo oko zuba. Nismo to u onom trenutku opazili, te kad smo
zatim počeli potezati mrlin, mi ti, brajko, udarismo u njegovu
grbinu, umjesto u drugog kita, koji je odmaglio uvjetar, ostavljajući
za sobom široku brazdu. Videći što je i kako je i razabravši kakav je
to kit — najljepši i najveći što sam ga ikada vidio, moj gospodine!
— odlučih da ga se dočepam, ma kako on bjesnio. Kako sam mislio
da bi se onaj nesretni mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub o
koji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vražji kad potežu
mrlin) — videći sve to, skočim u čamac svoga prvog časnika,
gospodina Mountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti
predstavim gospodina Mountoppa!) — skočim dakle u Mountoppov
čamac, koji se nalazio uz bok s mojim, dohvatim najbliži harpun, i
ravno u onoga velikog pradjeda! Ali, oslobodi Bože! Odjednom
zatim obnevidjeh, bijah slijep na oba oka, kao šišmiš, moj
gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, a kitova se repina izdigla
486
visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramorni zvonik. Sad već nije
imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam tražio harpun pipajući u pol
bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskih
dragulja — dok sam tako, velim, tražio drugi harpun da ga hitnem,
svali se na nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presiječe čamac na
dvije polovice, ostavljajući oba dijela u cjepotinama. Bijela se
grbina vrati kroz polomljenu olupinu kao da je sve samo iverje, i mi
poispadasmo kud koji Da bih izmakao strašnim udarcima, čvrsto se
uhvatih kopljače na harpunu koji bijaše zarinut u onu tjelesinu, i
neko sam se vrijeme tako držao pripijen kao pijavica. Ali tada
nahrupi val, otkide me, i u istom času kit, odmaknuvši dobrano
naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a oštrica onog prokletog
drugog harpuna bi povučena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I
pokaza rukom na mjesto ispod ramena.) Da, baš ovdje, i povuče me
dolje u pakleni oganj! Nasreću je željezo zaderalo ruku od ramena
pa do ručnog zgloba, i onda se otkinulo, a ja isplivao opet na
površinu. A ovaj će ti gospodin ispričati kako se završilo. (Da,
zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavim doktora Bungera,
brodskog ranarnika! Dragi Bungeru, dopusti da ti predstavim
kapetana!) A sad, Bungeru, mladiću, ispričaj nam kako je dalje bilo!
Liječnik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to
vrijeme stajao u njihovoj blizini, a ni po čemu osobitu ne bismo
mogli razabrati kakav je položaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo
neobično oblo, ali spokojno. Imao je na sebi nekakav izlizani
haljetak od modre vune ili košulju, što li, i zakrpane hlače. Pažnju je
naizmjence obraćao užarskom trnu424 što ga je držao u jednoj ruci, i
kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritički pogledao i u koštanu
ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegov
zapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se
odazva molbi svoga kapetana.
— Bila je to strašna rana — započe ranarnik sa kitarskog broda
— i po mom je savjetu kapetan Boomer našeg starog Sammyja...
— Moj se brod, naime, zove »Samuel Enderby« — ubaci
jednoruki kapetan okrenuv se Ahabu. — Nastavi samo, mladiću!
— ... našeg »Sammyja« usmjerio put sjeverozapada, da bismo
se uklonili nesmiljenoj vrućini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo,
424
Trn je izrađen od tvrda drveta, a služi za otvaranje strukova konopa. —
Prev.
487
iako sam činio sve što sam mogao i čitave noći prosjedio uza nj i
strogo pazio na njegovu dijetu...
— O, vrlo strogo! — javi se pacijent, a onda mahom promijeni
glas: — Svake je noći sa mnom ispijao vrući grog od ruma, da već
nije umio svezati povoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno
pijan, tjerao bi me u postelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu noć je
sjedio uza me i strogo pazio na moju dijetu! O, divan je čuvar i
strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger! (Ej, Bunger, lupežu, smij
se! Zašto se ne nasmiješ? Ta znaš da si divan veseli lupež!) Ali
samo nastavi, mladiću! I moram reći da bih volio umrijeti kao tvoj
pacijent nego da me ma tko drugi izliječi!
— Zacijelo ste već i sami opazili, poštovani gospodine, da je
moj kapetan ponekad velik šaljivac — reče dobroćudni doktor
Bunger, s nepomućenim mirom i naklonivši se lako Ahabu. — To
vam je šaljivčina, i često nam se zna duhovito narugati. No i ja vam
mogu reći, onako en passant,425 kako Francuzi kažu, da sam ja, Jack
Bunger, bivši član velečasnog anglikanskog svećenstva, strogi i
potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi...
— Vode! — uskliknu kapetan. — Istina je, on vam nikad ne
pije vode! To mu je kao neka bolest. Tek što vidi kap pitke vode,
već ga spopada njegova hidrofobija.426 Ali proslijedi samo, nastavi
priču o ruci, mladiću!
— Zaista mogu reći — nastavi ranarnik hladnokrvno — kao što
sam vam već rekao prije ove šaljive upadice kapetana Boomera, da
je, usprkos svim mojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore.
Vjerujte mi, bila je to najjezivija rana koju je ikad vidio kakav
kirurg, dulja od dvije stope i nekoliko inča! Mjerio sam je uzicom
od dubinomjera! Ukratko, rana se upalila i pocrnjela. Znao sam što
prijeti, a tako je i bilo. No s izradom te koštane ruke nemam nikakve
veze! Izrađena je protiv svih pravila! — I užarskim trnom pokaže u
kapetanovu umjetnu ruku. — To je kapetanovo djelo, a ne moje! On
je našem tesaru dao nalog da mu je tako načini, pa i onaj malj na
kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao što je jednom
pokušao i moj. Katkad pobjesni kao sam đavo. Vidite li ovu
udubinu, gospodine? — reče najposlije, te skide šešir, razmaknu
kosu i pokaza na uvalicu u obliku čaške, na kojoj, međutim, ne
425
426
Usput. — Prev.
Strah od vode. — Prev.
488
bijaše ni najmanjeg traga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti
da je to nekakva zarasla rana. — Vidite li to? Moj će vam kapetan
reći tko mi je tako ulupio glavu! On to najbolje zna!
— Ne, ja ništa ne znam — reče kapetan — jer to zna samo
njegova majka, koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni
lupežu! Ima li još koji ovakav Bunger pod kapom nebeskom koji
plovi morem? U salamuru bi tebe trebalo, kad umreš, da te
uščuvamo za buduće naraštaje, lopužo.
— A što bi s Bijelim kitom? — uzviknu Ahab, koji je sve dotad
sa jedva pritajenom nestrpljivošću pratio komedijanje te dvojice
Engleza.
— Oh! — uskliknu jednoruki kapetan. — Evo što je bilo: pošto
je zaronio, neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda još
nisam znao kakav je to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad
smo se vratili na ekvator, čusmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu,
i onda sam znao da je to on!
— Jesi li još kada naišao na nj?
— Jesam, dvaput!
— Ali ga nisi mogao ščepati?
— Nisam ni želio pokušati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta što
bih, jadan, da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne
grize toliko koliko je brz da proguta.
— Onda mu pružite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag
desnicu! — prekide ih Bunger. — A znate li, gospodo —
dostojanstveno će Bunger, naklonivši se jednome pa onda drugome
kapetanu — znate li da su kitovi probavni organi Božjom
providnošću tako sazdani te on ne može potpuno probaviti ni jednu
jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobro poznato. I
tako je ono što vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegova
nesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i
jednu ljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo,
prestrašio! Ali katkad je poput starog žonglera, moga nekadašnjeg
pacijenta na Cejlonu. Čovjek se producirao i opsjenjivao da guta
noževe, kadli mu se jedanput jedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade
mu u želucu čitavu godinu ili još dulje. Dadoh mu neko sredstvo za
povraćanje, i nož mu je, vidite li, sve malo-pomalo, izišao van. Niti
je on mogao probaviti nož, niti je nož mogao srasti s njegovim
tjelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga, ako se
požurite i zaista želite uložiti jednu ruku da biste drugu mogli
489
pristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaša. Samo, velim, dajte
kitu što prije priliku da se susretnete, i to je sve!
— Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere — odvrati engleski kapetan.
— Neka kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukčije,
jer ga nisam poznavao; ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog
kita. Samo sam jedanput radi njega spustio čamce u more, i ne
kanim više. Znam da bi se čovjek proslavio kad bi ga ubio, kao što
znam da je u njemu dragocjenog vorvanja i tustila za čitav brodski
tovar, ali znaj: bit će najbolje da ga pustimo na miru! Ne misliš li i ti
tako, kapetane? — i pogleda u Ahabovu koštanu nogu.
— Jest, jest, tako je, no ipak će biti ulovljen. Jer ono što je
najbolje ostaviti na miru, uvijek je tako vraški privlačno. Pravi je
magnet taj Moby Dick! A kad si ga zadnji put vidio? I u kojem
pravcu?
— Spas duši mojoj i prokletstvo nečastivom! — uskliknu
Hunger, obilazeći pogureno oko Ahaba i čudno ga onjuškujući, baš
kao pas. — Ovom je čovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer!
Bilo mu udara da podnice odzvanjaju. Ej, gosparu!
I u tim riječima izvadi iz džepa lancetu i približi se Ahabovoj
ruci.
— Otale! — zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka.
— Svi u čamac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick?
— Bože mili! — snebivao se engleski kapetan, kome je bilo
postavljeno pitanje. — Ta što se dogodilo? Mislim da je krenuo put
istoka! — A onda šapnu Fedallahu: — Zar je vaš kapetan lud?
No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde
i spusti se u čamac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati uže
koloturnika, povuče ga k sebi i naredi mornarima da ga spuste.
Sljedećeg trenutka stajao je na krmi svoga čamca, a njegovi
Manilci prionuše uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan
pozdravljao: Ahab stajaše leđima okrenut stranom brodu, ukočenim
pogledom zureći u svoj brod. Stajao je uspravno u svom čamcu dok
nisu pristali uz bok »Pequoda«.
490
101. PEHAR
Prije nego što engleski brod iščezne u daljini, reći ćemo još da
je dolazio iz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu
Enderbyju, trgovcu iz spomenutoga grada, utemeljitelju slavne
kitolovačke kuće »Enderby i sinovi«, kuće koja po mome skromnom
mišljenju pomorca-kitolovca ne zaostaje mnogo — po svojoj pravoj
povijesnoj zanimljivosti — za udruženim kraljevskim kućama
Tudora i Bourbona. Koliko je godina to veliko poduzeće kitolovaca
postojalo već prije 1775., ne može se jasno razabrati iz mojih
mnogih kitolovačkih knjiga i dokumenata. No te godine (1775.)
opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lov na
ulješure, dok su već nekoliko desetaka godina prije njih (sve do
1726.) naši hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali
s velikim brodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i
južnom Atlantiku i nikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno
napomenuto da su Nantucketanci bili prvi među svim pomorcima
koji su veliku ulješuru ubijali »civilizirano« harpunom od čelika, i
da su pol stoljeća bili jedini koji su se služili tim oružjem.
Godine 1778. lijep brod »Amelia«, opremljen za posebnu svrhu
i samo o trošku moćnih Enderbyja, junački je oplovio Cape Horn i
među brodovima drugih naroda bio prvi koji je na velikom Južnom
moru spustio svoj lovački čamac. To je putovanje imalo mnogo
uspjeha i sreće, i kad se »Amelia« vratila u svoju luku, sa štivom
prepunom dragocjenog vorvanja, za njenim su se primjerom poveli
mnogi drugi engleski i američki brodovi, i tako su bili otvoreni i
veliki »frinovi« ili lovišta na Pacifiku. No neumorna kuća Enderby
nije se zadovoljila tim uspjehom, već se odmah spremala na nove
pothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to
zna samo njihova majka — potakli su britansku vladu da pod
njihovim vodstvom, a djelomice, čini mi se, i o njihovu trošku,
otpreme ratni slup427 po imenu »Rattler« na kitolovačku istraživačku
ekspediciju na Južno more. Pod zapovjedništvom nekog kapetana
britanske mornarice »Rattler« je izveo izvanredno putovanje,428 koje
Korveta. — Prev.
U izvorniku je tu teško prevedljiva igra riječima Rattler (bukač, čegrtač) i
rattling (bučan, ali i - izvanredan). — Prev.
427
428
491
je donijelo stanovitih koristi, premda ne znamo sasvim točno koliko
i kakvih. No to još nije sve. Tvrtka Enderby otpremila je godine
1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenje dalekim
japanskim vodama. Ta lađa, koja se s pravom zvala »Sirena«, izvela
je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se
putovanju ima zahvaliti što je veliko japansko lovište postalo
poznato svim pomorcima. Brodom »Sirena« na tom je putovanju
zapovijedao neki kapetan Coffin iz Nantucketa.
I stoga čast i slava Enderbyjima, kojih poduzeće, ako se ne
varam, i danas još postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo već
odavna zaplovio onim velikim Južnim morem onkraj groba.
Brod koji je nosio njegovo ime bijaše dostojan te počasti, jer je
bio vrlo brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina.
Uspeo sam se jedanput na njegovu palubu o ponoći, negdje blizu
patagonske obale, i tamo sam, pod pramcem, ispio mnoge čaše
flipa.429 Nikad neću zaboraviti taj »oblažaj«! Svi su bili divni momci,
svaki pojedini član posade. Neka ih Bog poživi, a kad dođe vrijeme,
Bog im dao laku smrt! Taj fini »oblažaj« što sam ga doživio —
davno, davno prije nego što je Ahab stupio svojom koštanom nogom
na palubu toga broda — podsjeća me na srdačnu saksonsku
gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj dušobrižnik zauvijek
zaboravi, a đavo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. Flip?
Rekoh li da smo pili flip? Da, da, i »flipovali« smo, to jest salijevali
ga u se po deset galona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko
obala Patagonije bjesne vjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici
moradoše na jarbole, da skrate gornja jedra. A bili smo tako
nakresani da smo se morali međusobno potezati konopima uvis, a
onda smo, ubirući jedra, upletali i svoje košulje i kapute, te smo tako
ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastrašujući primjer svima
pijanim mornarima. No, jarboli se nisu polomili, niti ih je more
odnijelo, i malo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako
trijezni te smo se ponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena
divlje prštala kroz tambuć na kaštelu, te nam je piće postalo nešto
suviše slankasto i vodnjikavo.
Govedina je bila fina, žilava ali sočna. Rekoše da je meso
bivolje, drugi su opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam
429
Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pića; pije se vruć i zaslađen, a
katkad i pomiješan sa žumanjkom. — Prev.
492
kakvo je bilo. Imali smo i valjuške, malene ali izdašne, sve
podjednake, okruglaste i neuništive. Meni se činilo kao da ih mogu
osjetiti i provaljkati u želucu iako sam ih već progutao. Kad bi se
čovjek suviše sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnosti da mu izlete
na usta kao biljarske kugle. Kruh — no, drukčije i nije moglo biti, a
osim toga, bio je to kruh protiv škorbuta: 430 da ne duljim, u kruhu
bijaše njihova jedina svježa hrana. No kaštel ionako nije bio baš
svijetao, pa se čovjek mogao vrlo lako povući u kakav mračan
zakutak da se ondje kruha naužije. Sve u svemu, od jabuke431 do
ruda kormila, od pramca do krme, imajući u vidu i dimenzije
kuharevih kotlova, uključujući u njih i njegov vlastiti, to jest
njegovu trbušinu — sav taj »Samuel Enderby« bijaše divan brod: tu
se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svi
mornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na šeširu pa do podašve
na čizmi, to jest od glave do pete.
A zašto li »Samuel Enderby« i još neki drugi engleski
brodovlasnici za koje znam, bijahu, premda ne baš svi, tako slavno
gostoljubivi! Kako to da su njihovi ljudi tako darežljivo dijelili s
vama govedinu, kruh, čašu, šalu, te im nikad nije bilo dosta jela,
pića i smijeha? Objasnit ću vam, i vjerujte mi da to obilje vedrog
raspoloženja koje vlada na engleskim kitarkama, pruža dosta građe
za povijesna istraživanja. A ja u tom smislu nisam škrtario, nego
sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi se
to činilo potrebno.
Preteče engleskih kitolovaca bili su Holanđani, Zelanđani i
Danci; od njih su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas
upotrebljavaju u kitolovstvu. A preuzeli su, štoviše, i njihove stare
običaje u obilju jela i pića. Na engleskim trgovačkim brodovima
obično se škrtari, i posada je slabo hranjena, dok na engleskim
kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobro raspoloženje na kitarskim
brodovima, prema tome, nešto su osobito i iznimno; posebni su
tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a još će o njima biti govora.
Za svojih istraživanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu
Skorbut je oboljenje organizma zbog pomanjkanja svježe i zelene hrane,
osobito česta za dugih pomorskih putovanja. Melville podrugljivo govori o
antiskorbutnom kruhu, jer je u njemu bilo crva — dakle svježeg mesa, koje je
mornarima nedostajalo. — Prev.
431
»Jabuka« je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice, kroz
koju prolaze zastavne uzice. — Prev.
430
493
staru nizozemsku knjižurinu, te sam po njezinoj pljesnivoći i
kitovskom vonju odmah naslutio da se u toj knjizi priča o
kitolovcima. Knjiga se zvala »Dan Coopman«, po čemu sam stvorio
zaključak da su to vjerojatno izvanredno dragocjeni memoari kakva
kitolovca-bačvara iz Amsterdama,432 budući da svaka kitarka mora
imati svoga bačvara. To je moje mišljenje bilo potkrijepljeno kad
sam vidio da je tu knjigu napisao neki Fitz Swackhammer. Ali moj
prijatelj doktor Snodhead, vrlo učen čovjek, profesor
donjoholandskog i visokonjemačkog jezika u koledžu Santa Claus i
St. Potts,433 komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu
platio sandučićem svijeća načinjenih od vorvanja — taj me doktor
Snodhead uvjeravao, tek što je zavirio u tu knjigu, da »Dan
Coopman« ne znači »Bačvar«, nego »Trgovac«. Ukratko, u toj se
staroj i učenoj nizozemskoj knjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a
između ostaloga ima i zanimljiv prikaz kitolova. A u poglavlju pod
naslovom »Smeer«, što znači salo ili mast, našao sam iscrpan popis
svega onog čime se pune smočnice i štive onih 180 jedrenjaka
holandskoga kitolovačkog brodovlja. Iz tog popisa, što ga je preveo
doktor Snodhead, vadim sljedeće podatke:
400.000
60.000
150.000
550.000
72.000
2.800
20.000
144.000
550.000
10.800
funta govedine
funta frizijske svinjetine
funta bakalara
funta dvopeka
funta mekog kruha
bačvica maslaca
funta texelskog i leydenskog sira
funta sira (po svoj prilici lošije vrste)
ankera434 borovičke
bačava piva —
Većina je statističkih podataka vrlo dosadna i »suha« za
čitanja; ali nije tako u ovom slučaju, gdje se na čitatelja izlijevaju
čitavi badnjevi, kace i bačve ljute borovičke i kojekakve druge
slasne okrepe.
U engleskom cooper znači »bačvar«. — Prev.
Ime uzeto u šaljivom tonu. — Prev.
434
Mjera za tekućine: 45 lit. — Prev.
432
433
494
Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim
probavljanjem svega tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme
uzgred sinulo mnogo dubokoumnih misli što bijahu kao naručene za
transcendentalnu i platonsku primjenu. Pritom sam sastavljao još i
neke svoje statističke nadopune koje se odnose na vjerojatne
količine bakalara i ostalog što su pojeli pojedini nizozemski
harpunaši u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga.
Ponajprije, čini se čudnim potrošak onolike količine maslaca i
texelskog i leydenskog sira. Toliku potrošnju pripisujem prirodnoj
masnoći tog živeža: takva bijaše potreba u zvanju tih ljudi, koji su
plovili za svojim plijenom po ledenim polarnim vodama, sve do
eskimskih obala, gdje urođenički živalj nazdravlja podižući i
ispijajući pune vrčeve kitova ulja!
Količine piva također su vrlo velike: 10.800 bačava! No kako
se u lov na kitove u tim polarnim krajevima može ići samo za
kratkih ljetnih mjeseci, pa se čitavo krstarenje tih holandskih kitarica
moralo obaviti u tri mjeseca, uključivši ovamo i kratko putovanje do
Spitsberškog mora i natrag, a računajući da je na svakom od tih 180
jedrenjaka njihova brodovlja bilo po 30 ljudi, to u svemu bijaše
5.400 mornara, i prema tome, dolaze točno po dvije bačve na svakog
čovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajući onih 550 ankera
borovičke. Činit će se ponešto nevjerojatnim da su ti pivski i
borovički harpunaši, onako pijani kako ih već možemo zamisliti, bili
takva vrsta ljudi koja će stajati uspravno na pramcu čamca i
uspješno gađati kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gađali, a i
pogađali! No sve se to zbivalo tamo na dalekom Sjeveru, i tu
činjenicu ne smijemo nikad zaboraviti. U onome podneblju pivo
krijepi i pomaže organizmu. Naši bi harpunaši na Južnome moru,
oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na straži na vrhu jarbola,
ili bi u čamcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i New
Bedford mogli nastati teški gubici.
No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari
holandski kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro
živjeti, i kako engleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i
nisu pustili da propadnu onako valjani običaji, jer, kako oni kažu,
kad već krstariš praznim brodom, a ništa bolje od svijeta ne možeš
dobiti, onda od njega barem uzmi dobar ručak. A uz ručak se
ispražnjuje i pehar.
495
102. ARRESITSKA SJENICA
Opisujući ulješure dosad sam uglavnom govorio o čudesima
njene vanjštine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg
ustroja. No želimo li upoznati ulješuru savršeno i u tančine, moram
je pred vama i dalje razodijevati, i pošto odriješim vrpce njene
odjeće, skinem podvezice i svučem joj čarape te razriješim sve
petlje i kuke sa zglobova njenih najprikrivenijih kostiju, valja mi je
pred vas staviti u njezinu konačnom obličju, a to će reći ogoljelu do
samog kostura.
A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki veslač i
kitolovac, možeš tvrditi da poznaješ kitovu unutrašnjost? Da se nije
možda tvoj učeni Stubb popeo na glavu vitla i održao anatomsko
predavanje o kitovima, izdižući pritom poneko ulješurino rebro s
pomoću koloturnika, a sve radi što zornije obuke? Objasni nam to,
Ismaele! Zar je moguće u svrhu istraživanja položiti na palubu
potpuno izrasla kita, kao što kuhar iznosi na stol pečena odojka? Ne,
to uistinu nije moguće! Dosad si bio vjerodostojan svjedok i tumač,
Ismaele, ali pazi kako posežeš za povlasticom koja je samo Jonina!
Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o
oplatama, o sljemenjači, pragovima i podupiračima, od kojih se
sastoji i kostur levijatanske građevine, a vjerojatno i lojarnice,
mljekarnice i sirane u njegovoj unutrašnjosti.
Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo
dublje pod kožu odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuđena
prilika da izvršim na njemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam
posadi broda na kojem su jednom zgodom na palubu izvukli
ulješurino mladunče, da mu uzmu »kesu« ili »torbu« kako bi od nje
načinili korice za čaklje harpuna i za šiljke svojih kopalja. Zar
mislite da sam propustio tu priliku te se nisam poslužio svojom
sjekiricom i nožem da razbijem pečat i pročitam popis svega onog
što to mladunče u sebi skriva?
A što se tiče moga točnog poznavanja levijatanskih kostiju, u
njihovu divovskom i potpunom razvitku, mogu vam reći da za to
rijetko znanje imam zahvaliti svome davnašnjem kraljevskom
496
prijatelju Tranquou, kralju od Tranquea, jednog od Arresita.435 Kad
sam naime prije mnogo godina bio na Tranqueu (služio sam u ono
doba na trgovačkom brodu »Alžirski dahija«), bijah pozvan da
provedem dio arresitskih blagdana s gospodarom Tranquea u
njegovoj osamljenoj, palmama okruženoj nastambi u Pupelli, uskoj
dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kako
su pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.
Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih
osobina pokazivao i veliku ljubav za urođeničke rukotvorine svake
vrste, pa je u Pupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepših
predmeta koje su njegovi podanici izrađivali, uglavnom rezbarija
najčudesnijih oblika, izrezbarenih školjaka, sedefom ukrašenih
sulica, skupocjenih vesala i čamaca od mirisava drveta. A sve je to
bilo razmješteno između svakojakih drugih čudesa prirode što su ih
na njegovo žalo doplavili silni morski valovi, kao čudesima
natovareni podanici koji donose svoj danak.
A najglavnije od tih čudesa bijaše golema ulješura koja je
nakon neobično dugog nevremena nađena nasukana na obali, s
glavom uz jednu kokosovu palmu, na kojoj je kitnjasta krošnja nalik
na perjanicu bila kao ulješurin zelen mlaz. Kad je zub vremena
naposljetku s njene goleme tjelesine svukao debeli plašt, a sunce
sasušilo sve kosti, pažljivo su kostur odvukli u onu dolinu, gdje se
sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnih palma.
Rebra su joj okićena trofejima, po kralješcima su čudnim
hijeroglifima ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su svećenici
održavali vječni miomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave
ponovno izdizao magličasti mlaz, dok je strašna donja čeljust,
obješena o granje, jezivo podrhtavala nad svim vjernicima, kao onaj
mač štono je, viseći o jednoj jedinoj dlaci, toliko uplašio Damokla.436
Bio je to čaroban prizor. Drveće se zelenjelo poput mahovine u
Ledenoj dolini, stabla se izdizala visoko i veličanstveno, nabrekla
jedrinom životnog soka, a pod njima se marna zemlja, poput
435
Otočna skupina Arresites, koja ide u Maršalske otoke, a najbliža je
Karolinskim otocima. — Prev.
436
Miljenik na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr.
Krista). Hvalio Dionizijevu sreću, a Dionizije mu priredio kneževsku gozbu, no nad
glavom mu objesio goli mač, o jednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu pokaže kakva je
sreća vlastodržaca. Odatle izreka »Damoklov mač« (lebdi mu nad glavom), što znači
da čovjek živi u neprestanoj opasnosti mada je prividno siguran i sretan. — Prev.
497
tkalačkog stana, prekrila raskošnim sagom, u kojem vitice povijuša
tvore žice i potke, a živo cvijeće likove. Sve je to titralo nepresahlim
životom — svako drvo sa svim svojim bujnim granama, svaki grm,
svaki struk lepezaste paprati, svaka travka — a zrakom brujale
daleke poruke. Kroz čipke od lišća promicalo veliko sunce poput
tkalačkog čunka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkalče,
nevidljivi tkalče, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? Čija li
je palača u kojoj će se prostrijeti tvoj predivni sag? Čemu taj
neprestani trud? Govori, tkalče! Spusti načas ruke da progovorim s
tobom samo jednu jedinu riječ! Ali odgovora nema, čunak dalje
klizi, s razboja teče lik za likom, a bujni sag, brz kao bujica, nestaje
u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj šumi i šum razboja bruji, i glas
smrtnika ne može doprijeti do njega. A i nas, koji gledamo u taj
razboj, zaglušuje neprestani njegov bruj, i samo kad se odmaknemo,
razumjet ćemo sve one tisuće glasova koji nam kroza nj
progovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom
se zuju gube naše riječi. Ali izvan zidina te se riječi jasno čuju,
prodiru na otvorena okna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O,
smrtniče, čuvaj se i budi na oprezu! Jer usprkos šumu i štropotu
velikoga svjetskog razboja, i tvoja najskrivenija misao može se
slučajno čuti izdaleka.
I usred zelenila toga životvornog razdoblja u arresitskom luku
lješkario u dokolici velik, bijel, obožavani kostur, kao neki gigantski
besposličar! Pa ipak, kako su se te nezaustavno zelene žice i potke
prepletale i zujale oko njega, činilo se da je taj silni dokoličar onaj
vješti tkač, sav zapleten u zelene vitice povijuša, tkač koji iz dana u
dan tka sve svježije i bujnije zelenilo, a sam je samo kostur: smrt u
zagrljaju života, život protkan smrću. Grozna Smrt sjedinjena je s
mladim Bogom, Životom, i rađa krasne potomke kovrčavih glava.
Kad sam s kraljem Tranquom došao da razgledam toga
čudesnog kita i kad sam vidio da mu je glava — oltar, i da se dižu
oblaci umjetnog dima odande odakle je nekoć brizgao pravi mlaz,
nisam mogao a da kralju ne izrazim svoje čuđenje što takvo svetište
pokazuje kao nekakvu rijetku zanimljivost. Kralj se nasmijao. No
još sam se više snebivao kada sam saznao kako bi se svećenici
zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amotamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjačica i povijuša,
prodro kroz rebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pređe u ruci,
hodao i prolazio njegovim zavojima, hladovitim hodnicima i
498
sjenicima. No moga je konca naskoro nestalo, pa sam krenuo natrag,
dok nisam prispio do otvora kroz koji sam i ušao. Unutra nije bilo
žive duše; nije ondje bilo ničega do kostiju.
Odsjekoh zelenu granu da mi posluži kao mjerilo i ponovno
siđoh pod svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opaziše me
svećenici kako mjerim visinu posljednjeg rebra.
— Ej, što je to? — podviknuše. — Usuđuješ se mjeriti našeg
Boga? To je samo naše pravo!
— Pa neka bude, svećenici! Koliko je, onda, dug taj vaš Bog?
Na to se odmah ljuto posvadiše među sobom, a sve zbog nekoliko
stopa i inča. Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima,
razlijegao se odjek po kitovoj glavurdi, a ja uočih dobru priliku te
ubrzo dovrših svoja mjerenja.
Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem
pred vas. No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao
proizvoljno i na laku ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedočenja o
tim kosturima i njihovi prikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti
točnost svake moje tvrdnje. Čuo sam da ima i levijatanski muzej, u
Engleskoj, u Hullu, u jednoj od mnogih luka te zemlje: u muzeju
čuvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita »perajaša« i drugih ribaka.
Također mi rekoše da u Manchesteru, u New Hampshireu, imaju
primjerak kita — primjerak što ga njegovi vlasnici zovu »jedinim
savršenim uzorkom grenlandskog ili riječnog kita u Sjedinjenim
Državama«. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton
Constableu, u grofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur
ulješure glavate, koji je malih razmjera te se nikako ne može
usporediti s onom potpuno izraslom grdosijom koja je vlasništvo
moga prijatelja, kralja Tranqua.
U oba su slučaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti
kosturi, njihovi vlasnici tražili za sebe i prisvojili ih sa sličnih
razloga: kralj Tranquo svoga zato što ga je želio imati, a Sir Clifford
svoga jer ga je more doplavilo na obalu njegova vlastelinstva. Sir
Clifford dao je kostur svoga ribaka preparirati i rastaviti sve
zglobove, te ga možete otvarati i zatvarati kao pretince velike
komode i proći kroza sve udubine i šupljine, raširiti mu rebra poput
gigantske lepeze i — zibati se povazdan na njegovoj čeljusti, kao na
ljuljački. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, a
podvornik će voditi buduće posjetitelje i pokazivati im pojedine
dijelove kostura, sve zveckajući snopom ključeva. Sir Clifford
499
namjerava naplaćivati dva pensa za razgledavanje tihe galerije
kralježaka, tri pensa za slušanje jeke u lubanji, a šest pensa za
jedinstven pogled koji se pruža s vrha grdosijine glave.
Dimenzije kostura koje ću vam sada priopćiti prepisane su
doslovce s moje desne ruke, gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog
moga tadanjeg divljeg lutanja svijetom bio jedini siguran način da
sačuvam te dragocjene statističke podatke. No kako nisam
raspolagao sa previše prostora, a kako sam opet želio da ostali
dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana za pjesmu koju sam
upravo smišljao — barem oni dijelovi koji su ostali netetovirani —
nisam se mučio s inčima, jer takve sitnice kao što su inči i ne treba
uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne životinje kao
što je kit.
500
103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA
Htio bih vam prije svega dati poseban i točan račun u pogledu
tjelesine živog levijatana, kojega ćemo kostur ovdje ukratko opisati.
Takav račun može dobro poslužiti.
Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se
djelomično temelji na proračunu kapetana Scoresbyja — da je
najveći primjerak grenlandskog kita dug šezdeset stopa, a težak oko
sedamdeset tona — prema toj, kako rekoh, mojoj pomnoj
kalkulaciji, najveća ulješura, dugačka između osamdeset i pet i
devedeset stopa, opsega nešto manjeg od četrdeset stopa na
najdebljem mjestu, težit će barem devedeset tona. Računajući da
težina tridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi »velja
riba« bila znatno teža negoli cjelokupno stanovništvo jednog sela od
tisuću i sto duša.
Ne čini li vam se da bi takav levijatan, po mišljenju čovjeka s
kopna, morao imati mozak težak kolik dva vola, da bi se mogao
kretati?
Kad sam vam u različitim prilikama već opisao lubanju,
štrcalo, čeljust, zube, repinu, čelo, peraje i nekoliko drugih dijelova
ulješurina tijela, red je da vam nabacim ono što je najzanimljivije na
njezinu glomaznom čistom kosturu. No kako golema lubanja
zauzima tako velik dio čitava kostura i kako je ona njegov
najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju neće o njoj ništa više
iznositi — ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadržite u
pameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inače nećete dobiti pravu sliku
cjelokupne strukture koju sada želimo izbliza pogledati.
Kostur ulješure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u
dužinu, tako da je za života zacijelo bila duga kojih devedeset stopa,
jer je kostur u usporedbi sa živom tjelesinom otprilike za jednu
petinu manji. Od te dužine lubanja i donja čeljust zaprema nekih
dvadeset stopa, pa prema tome na kičmenu kost otpada pedeset
stopa. Duž jedne trećine te kosti izrastao je okrugli divovski rebreni
koš koji je nekoć obuhvaćao i zaštićivao ribakove unutarnje životne
organe.
Mene je taj golemi bjelokosni grudni koš s hrptenjačom, koja
se protezala u dugoj liniji, uvelike podsjećao na korab brodine koju
su tek započeli graditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak
501
golih pramčanih rebara, a kobilica je privremeno još samo dugačak
red nesastavljenih greda.
Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da počnemo s
potiljka, gotovo šest stopa dugačka, druga, treća i četvrta i što dalje,
to razmjerno veća, dok ne dodete do petog para, po sredini, onih
najvećih rebara, koja su duga osam stopa i nekoliko palaca. Od tog
mjesta nadalje rebra su sve manja, dok deseti i posljednji par nije
dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je u razmjeru s duljinom.
Srednja su rebra najviše svinuta u luk. U nekih plemena na
Arresitskim otocima takva rebra služe kao brvna preko rječica i
potoka.
Promatrajući ta rebra ne mogu a da se opet ne začudim
činjenici, već toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur baš
nikako nije slika kitova potpunog tjelesnog oblika. Najveća rebra
kostura u Tranqueu, ona središnja, zauzimala su ono mjesto na
»veljoj ribi« koje je za njena života bilo najviše. Dakle, najveći
promjer žive tjelesine u te ulješure morao je iznositi najmanje
šezdeset stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osam
stopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veličine onog mjesta
kitove tjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjaču sve je
jednom bilo omotano tonama debelih naslaga mesa, mišića, krvi i
utrobe. Pa onda, umjesto širokih peraja, vidio sam tu samo kao
nekakve krnjatke, a umjesto moćne i veličanstvene ali beskosne
repine sad je bila — praznina!
Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojažljiv
čovjek koji nije putovao pokušao upoznati čudesnog kita jedino
zureći u njegov stanjeni mrtvi kostur ispružen u tom tihom lugu! Ne,
tako, o ne! Samo u srcu najživljih opasnosti, samo usred kovitlaca
zapjenjene vode koja vri i pršti pod udarcima njegove bijesne
repine, samo na pučini beskrajnoga i bezdanog mora, može se
vjerno i živo shvatiti kakav je kit u svoj svojoj cjelovitosti.
A što se tiče kraljžnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad
bismo s pomoću dizalice naslagali u visinu kralježak na kralježak.
Težak i dug posao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustobočena
kralježnica bila nalik na Pompejev stup.437
Ima u svemu četrdeset i nekoliko kralježaka, koji u kosturu
437
Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. stoljeću) u čast rimskom
caru Dioklecijanu. — Prev.
502
nisu međusobno čvrsto povezani. Nalik su na veliko ispupčeno
kamenje kakva gotskog tornja koje tvori solidne redove teškog
zdanja. Najveći kralježak, jedan od onih iz sredine, širok je nešto
manje od tri stope, a dulji od četiri stope. Najmanji kralježak na
onome mjestu gdje se hrptenjača gubi u repini, ima u promjeru samo
dva palca i nalik je na bijelu biljarsku kuglu. Rekoše mi da je bilo
još manjih kralježaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani,
svećenički sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju špekula. I tako
vidimo da se hrptenjača i najvećega živog stvora smanjuje, da
najposlije postane obična dječja igračka.
503
104. FOSILNI KITOVI
Svojom gigantskom tjelesinom kit nam pruža veoma pogodnu
temu, o kojoj se možemo dovoljno raspričati te nadugo i naširoko
raspredati. Uz najbolju volju ne možete ga obuhvatiti. S pravom bi
se o njemu moralo pisati samo u omašnim svescima najvećeg
formata. I ne spominjući ponovno hvatove razmaka od njegova
štrcala do repine, kao ni stope obujma njegova struka, podsjećam
vas samo na one goleme svitke njegovih crijeva što leže u njemu
poput brodskih konopa i lanaca smotanih pod pajolima438 kakva
ratnog broda.
Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me
obvezuje da dokažem kako sam potanko upućen u taj predmet, te ne
smijem zaboraviti ni njegovih najsitnijih čestica, moram ga svega
raščlaniti i odmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam
već uglavnom sve njegove sadanje navike i anatomska obilježja, i
sad mi još preostaje da ga uzveličam u arheološkom, fosilnom i
antidiluvijalnom pogledu. Kad bismo se takvim riječima poslužili u
razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvoj drugoj životinji osim
levijatana — zvučalo bi kao hvalisavo blebetanje. Ali kad je
posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan što u tome
pothvatu teturam pod teretom najzamršenijih i najtežih riječi što ih
ima u rječniku. A reći ću ovdje i to da sam se u tim svojim
raspravama, kadgod mi je zatrebalo, neprestano služio jednim
izdanjem velikog formata Johnsonova leksikona, koji sam kupio
posebno u tu svrhu, jer mi se učinilo da je taj čuveni leksikograf,
kao čovjek neobično snažne građe, bio najpogodniji da sastavi
leksikon što bi najbolje mogao poslužiti autoru koji, poput mene,
piše o kitovima.
Zacijelo ste već čuli kako se stil ponekih pisaca uzdiže ili
opada kad pišu o nekoj temi, ma kako ona bila obična. Kako da
onda pišem kad mi je tema — levijatan? Moja slova i nehotice rastu,
dosežu oblik i veličinu plakatnih slova. Dajte mi pero iz kondorova
krila, dajte mi krater Vezuva da mi bude tintarnica, i držite me za
ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatana umara i čini
malodušnim zbog dalekosežnih prostranstava koje treba zahvatiti,
438
Tavan u najdonjem dijelu skladišta. — Prev.
504
ubrajajući ovamo čitav niz znanosti, sve naraštaje kitova, ljudi i
mastodonata, izumrlih, živih i budućih, sa svekolikim krajolicima
zemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne isključujući ni njegova
predgrađa. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzvišena tema!
Gigantska tema pretvara i nas u gigante. Kad želimo napisati snažnu
knjigu, mora i tema biti snažna. Nitko ne može napisati veliku i
značajnu knjigu o buhi, premda su mnogi i to već pokušali.
Prije nego što prijeđem na temu o fosilnim kitovima,
predočavam svoje svjedodžbe geologa, te izjavljujem da sam u
najrazličitijim zgodama bio zidar, ali i poznati kopač jaraka,
prokopa i zdenaca, pećinjaka, podruma i čatrnja svake vrste. Ovim
uvodom želim također svratiti čitateljevu pozornost na sljedeću
činjenicu: one divovske životinje kojih su fosili nađeni u ranijim
geološkim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, no kasniji
ostaci, što potječu iz tercijara,439 kao da tvore sastavne dijelove, ili
barem prekinute karike u lancu koji se proteže od tih prapovijesnih
životinja i onih za koje se u priči veli da su im se potomci spasili u
Noinu kovčegu. Svi fosilni kitovi koji su dosad pronađeni pripadaju
tercijarnom periodu, koji dolazi prije najmlađe geološke formacije.440
I premda ni jedan od tih fosila ne odgovara nijednoj vrsti danas
poznatih kitova, pokazuju ipak dovoljno općenitih sličnosti, te ih
možemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.
U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci
fosilnih kitova koji su živjeli još davno prije Adama, pronađeni su
komadi njihovih kostiju i kostura, oko podnožja Alpa, u Lombardiji,
Francuskoj, Engleskoj, Škotskoj i u sjeveroameričkim državama
Louisiani, Mississippiju i Alabami. U zanimljivije takve iskopine
ide i dio lubanje koji je pronađen u ulici Dauphine u Parizu godine
1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno u palaču Tuileries, a
također su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su u Napoleonovo
vrijeme ondje gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostaci
kostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.
No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u
cijelosti sačuvan golemi kostur jedne izumrle nemani, nađen godine
439
Geološka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i
mastodont). — Prev.
440
Najmlađa geološka formacija, »kvarter«, dijeli se u diluvijsko i aluvijsko
doba, kad se pojavljuje pračovjek (neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed
itd. — Prev.
505
1842. na plantaži suca Creagha u Alabami. Pobožni robovi iz
susjedstva, zahvaćeni strahopoštovanjem, smatrali su ga kostima
jednoga od palih anđela. Alabamski su učenjaci izjavili da su to
ostaci orijaškog gmaza, te su mu nadjenuli ime Basilosaur. Jedan
ogledni dio tih kostiju poslan je preko mora engleskom anatomu
Owenu, pa se pokazalo da je taj tobožnji gmaz zapravo bio — kit,
premda je pripadao vrsti koja je već davno izumrla. To je još jedna
značajna ilustracija činjenice koju sam često isticao, naime — da
kostur kita pruža malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima
bi se moglo zaključiti kako je izgledala tjelesina te žive nemani. I
tako je Owen tu neman iz Zeuglodonta u svom izvješću londonskom
Geološkom Društvu proglasio jednim od onih neobičnih stvorova
koji su tijekom mnogih promjena što su se događale na površini
naše Zemlje, sasvim iščezli.
Kada stojim među svim tim divovskim kosturima, lubanjama,
kljovama, čeljustima, rebrima i kralješcima, koji su svi barem
donekle nalik jedni na druge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva
zajednička obilježja s onim nestalim prapovijesnim levijatanima,
njihovim tajanstvenim precima, onda mi se čini kao da me neki
sveopći potop nosi na svojim valovima u ono čudesno doba za koje
bi se moglo reći da bijaše izvan svakog vremena, jer Vrijeme je
počelo tek onda kad se pojavio Čovjek. Oko mene se tad mrače sive
magluštine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vječnosti
kada su ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja
život tropskih krajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije
bilo vidjeti ni pedlja nastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao
kitu, i on, kralj svega života, ostavljao je svoje bijele brazde,
uskopane po morima, gdje se danas izdižu Ande i Himalaja. Tko će
pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan može podičiti? Iz rana koje
je zadavao Ahabov harpun točila se starija krv od one u žilama
drevnih faraona. Metuzalem441 je nedoraslo đače, i ja gledam oko
sebe neću li možda ugledati Sema, 442 da mu stegnem ruku. Jeza me
hvata pri pomisli na to predbiblijsko bivstvovanje bez početka i
postanja, bivstvovanje kita, koji će, jer živi od iskona, živjeti u sve
vijeke, pošto se budu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.
Po biblijskoj priči praotac Noin. Živio 969 godina, pa prema tome u
prenesenom smislu metuzalem znači: vrlo star čovjek. — Prev.
442
Po Starom zavjetu Noin sin, praotac Semitâ. — Prev.
441
506
No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u
predadamskim geološkim formacijama naše Zemlje, te u laporu i
vapnencu utisnuo drevni trag svoga tijela, nego i na egipatskim
spomenicima, koji po svojoj starosti imaju gotovo već fosilni
karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. U jednoj odaji velikog
hrama u Dendri443 otkriven je prije pedesetak godina na gigantskom
stropu uklesan i bojama iskićen planisferij444 na kojem sve vrvi od
kentaurâ, aždajâ i dupinâ sve nalik na bajoslovne figure našeg
zodijaka. I među njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom
planiglobu stoljeća i stoljeća prije nego što se car Salamun zipkao u
svojoj kolijevci.
Ne smije se propustiti još jedno čudno svjedočanstvo o starosti
kita koje se odnosi na okamenjene iskopine iz njegove
postdiluvijalne stvarnosti, a kako ga je priopćio prečasni Ivan Leo, 445
s drevni afrički putnik:
»Nedaleko od žala morskog stajaše njihov veliki hram. Grede
su mu i stupovi izdjeljani od kitovih kostiju, jer more često
izbacivaše na njihove obale mrtve kitove. I vjerovaše prosti puk da
neka tajna moć po Božjoj volji bdi nad njihovim hramom, te nijedan
kit ne može proći pokraj njihovijeh obala, jer Smrt na njega u moru
čeka, put da mu spriječi. No istina bijaše u tome što se s obiju strana
njihova hrama velje pećine u more pružahu na dvije milje daleko, i
kitovi se sami ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu
tome čuvahu jedno kitovo rebro neobične duljine i klanjahu se kao
pred čudom nebeskim. Luk toga rebra na najvišem vrhu ne mogaše
ispruženom rukom dosegnuti ni čovjek koji jaše na devi. To je
rebro, kako kažu, bilo ondje stotinu godina prije nego što ga ja
vidjeh. Njihovi povjesničari tvrde da je Prorok, koji propovijedaše o
dolasku Muhamedovu, proizašao iz toga hrama, a neki u prevelikoj
smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu, na podnožje
hramsko.«
I u tom afričkom hramu ja te sad, čitatelju, ostavljam, a ako si
443
Grad starih Egipćana (Tantarer, grčki Tentyris) na obali Nila. Danas
ruševine, među kojima se ističe hram egipatske božice ljubavi Hator, s prastarim
reljefima i natpisima. — Prev.
444
Prikazivanje Zemljine kugle na plohe (zemljopisna karta, planiglob). —
Prev.
445
Leo Africanus (Alhasan ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac,
proputovao sjevernu Afriku i zapadnu Aziju; umro oko godine 1526. — Prev.
507
iz Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho ćeš se i predano pokloniti.
508
105. SMANJUJE LI SE KITU VELIČINA I PRIJETI LI MU
ISTREBLJENJE?
Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vječnosti u naše vode,
ipak bismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih
naraštaja promijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih
predaka.
No ne samo što su istraživanja pokazala kako su današnji kitovi
veći od onih kojih su fosilni ostaci nađeni u tercijarnom sustavu
(koji obuhvaća jasno određeni geološki period prije čovjeka), nego
neki kitovi, nađeni u tom razdoblju, nadmašuju veličinom i kitove iz
još ranijih razdoblja.
Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave čovjeka
najveći je onaj okamenjeni kostur nađen u Alabami, kako smo to
spomenuli u prošlom poglavlju, a koji ima duljinu nešto manju od
sedamdeset stopa, dok smo se već prije bili uvjerili da je kostur
velikih ulješura, kakve danas lovimo, i dulji od sedamdeset i dvije
stope. A čuo sam od vjerodostojnih kitolovaca da su već uspjeli
uloviti ulješure koje su bile duge i do stotinu stopa.
No zar nije moguće da su se ti današnji kitovi, koji po veličini
nadmašuju sve one druge iz ranijih geoloških perioda, izrodili i
degenerirali od Adamovih vremena naovamo?
509
Tunel ispod Temze sredinom 19. stoljeća
Mogli bismo zaista doći do takva zaključka kad bismo
povjerovali izvještajima gospode kao što su Plinije446 i uopće
prirodoslovci prošlih vjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima
kojih je tjelesina zauzimala površinu od nekoliko jutara, a
Aldrovandus447 opet o nekakvim drugim »veljim ribama« koje su, po
njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugačke — baš kao kakve
užarije ili Temzini tuneli!448 Štoviše, i u doba Banksa449 i
Solandera,450 koji su bili Cookovi suvremenici, nailazimo na nekog
člana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi u
islandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smežurane trbušine) bili
446
Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski učenjak, napisao
veliku enciklopediju »Historia naturalis«. — Prev.
447
Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. — Prev.
448
Gradnja tunela ispod Temze u Londonu započela je 1798. i opet oko 1805.,
ali nije bila uspješna. Između 1823. i 1848. uspješno je izgrađen tunel između
Rotherhithea i Wappinga, po planu slavnog engleskog inženjera I.K.Brunela. Tunel
vodi 23 m duboko ispod razine ulica, dug je 396 m (800 stopa dužina ispod Temze),
visok 6 m i širok 11 m. — M.
449
Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraživač australskih obala. —
Prev.
450
Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraživao koralje. — Prev.
510
dugi stotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo tristo i šezdeset stopa! A
francuski prirodoslovac Lacépède451 u svome pomno izrađenom
djelu o kitovima tvrdi, na samom početku svoje knjige (str. 3), da je
pravi ili obični kit dugačak stotinu metara, dakle tristo dvadeset i
osam stopa! I to je djelo bilo objavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.
A ima li kitolovca koji će povjerovati tim pričama? Ne. Kit je
baš toliki koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo
li se jednom na drugom svijetu, ja — kitolovac (bolji nego što je on
bio), reći ću mu to hrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako
egipatske mumije, koje su bile sahranjene tisuće godina prije nego
što se Plinije i rodio — ne ide mi u glavu kako te mumije u svojim
sarkofazima nisu ni kolik kakav današnji građanin Kentuckyja u
svojim čarapama i cipelama. I ona goveda i druge svakovrsne
životinje, isklesane u najstarijim kamenim pločama Egipta i
Ninive,452 također jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blago
smithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamo
nadmašuje i najdeblje faraonske krave. Imajući sve to na umu,
moram najodlučnije pobijati tvrdnju da su se od svih životinja baš
kitovi, i to samo oni, degenerirali.
Još bi nešto trebalo istražiti o čemu manje poznati
Nantucketanci često raspravljaju. S obzirom na budne oči stražara
na jarbolima kitarica, koje danas prodiru već i kroz Behringov
tjesnac i zaviruju i u najskrivenije kutiće i zakutke svijeta, a tisuće
kopalja i harpuna neprestano zuje zrakom duž svih svjetskih žala —
nameće se sporno pitanje hoće li levijatani moći dugo odolijevati
tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na život i smrt, i neće li
najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s pučine naših mora, te
neće li i posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zadimiti svoju
posljednju lulu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima?
Usporedimo li jata kitova-plećaša sa stadima grbatih bizona,
koja su još prije nepunih četrdeset godina u desecima tisuća
prolazila prerijama Illinoisa i Missourija i vijoreći željeznom grivom
te sijevajući pogledima mrko promatrala ljudska naselja uz obale
rijeka, gdje vam danas udvorni pretršci prodaju zemljište za dolar po
kvadratnom palcu — usporedimo li jedne s drugima, vidjet ćemo da
451
Bernard Germain Etienne de la Ville, grof od Lacépèdea (1756.-1825.),
francuski državnik i zoolog. — Prev.
452
Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko 2000., a
razoren oko god. 600. prije Krista), čuven s važnih iskopina.— Prev.
511
nam taj primjer nepobitno pokazuje kako se kit ne može spasiti od
brzog i posvemašnjeg uništenja.
Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je još
nedavno, prije manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u
Illinoisu bio veći od ukupnog stanovništva današnjeg Londona, a
danas u onom kraju nije preostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak,
i premda je oboružana ljudska ruka skrivila to čudesno istrebljenje
— ipak levijatanima ne prijeti takav neslavan svršetak, i to zbog
potpuno različita načina lova. Četrdeset ljudi na jednom kitarskom
brodu, koji četrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari u potjeri za
ulješurama, bit će neobično sretni i hvalit će Boga ako za to vrijeme
uspiju kući dopremiti ulja od ciglih četrdeset »veljih riba«. A u
danima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg
zapada, kada je taj daleki zapad (kojega smiraji još rađaju sunca) bio
divlji i netaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci,
jašući na konjima umjesto ploveći brodom, potamanio ne četrdeset,
već četrdeset tisuća i više bizona. Činjenica je to koja se, ako treba,
može i statistički dokazati.
Ako pravo promislimo, vidjet ćemo kako zapravo nije nikakav
argumenat, koji bi govorio o postupnom uništavanju ulješura, to što
su, na primjer, levijatani (potkraj prošlog stoljeća) plovili u manjim
jatima, pa su ih lovci češće susretali nego danas, te prema tome ni
kitolovački pohodi nisu bili tako dugi, ali su zato bili mnogo
unosniji. Jer ti kitovi, kako smo već na drugom mjestu spomenuli,
sada se nastoje što bolje zaštititi, krstare po morima u nepreglednim
karavanama, te su nekadanji samci, parovi, male družine i »škole« u
novije vrijeme ujedinjeni u velike moćne vojske, koje nastupaju
samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve. A
čini se da je isto tako pogrešan zaključak da pomalo nestaje i onih
kitova od kojih se dobiva takozvana »riblja kost« — da ih nestaje
zato što ih sada ne love onoliko ondje gdje ih prije bijaše mntogo. Ti
se kitovi samo povlače iz svojih obitavališta podno istaknutih
podbrežja u druga takva obitavališta, pa ako neku obalu ne
oživljavaju više njihovi vodoskoci, onda budite sigurni da je neki
drugi udaljeniji žal bio tek nedavno iznenađen tom neobičnom
pojavom.
Osim toga: što se tiče tih posljednjih levijatana, treba
spomenuti i to da imaju dvije jake tvrđave koje će, po svoj ljudskoj
vjerojatnosti, ostati neosvojive. I kao što bi se stanovnici snježne
512
Švicarske u odsudnim časovima neprijateljske najezde povukli u
svoje planine, tako i kitovi, od kojih dobivamo »riblju kost«, uzmiču
sa svojih morskih savana,453 čistina i proplanaka u svoje polarne
citadele, te žive ondje zaštićeni i obranjeni svojim staklenim
zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni iza gigantskih
bijelih utvrđenja, u začaranom krugu vječnog Prosinca, i prkose
svim navalama nas običnih smrtnika.
Kako na pedeset harpuniranih »koščatih« kitova otpada možda
po jedna harpunirana ulješura, neki su mudrijaši s kaštela stvorili
zaključak da je takvo tamanjenje prilično prorijedilo redove tih
grdosija. Premda su sami Amerikanci u posljednje vrijeme na
sjeverozapadnim obalama ubijali u godini oko 13.000 takvih kitova,
ipak ima mišljenja koja odbijaju čak i tu okolnost, kao malen i
nikakav suprotan dokaz o tome.
Razumljivo je što ljudi s nekom nevjericom dočekuju izvještaj
o rasprostranjenosti najvećeg stvora na zemlji i što strahuju za
njegovu budućnost — ali što da kažemo na ono što bilježi Harto,
povjesničar Goe,454 koji nam priča kako je sijamski kralj u jednom
lovačkom pothvatu ulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima
ima kao goveda u drugim podnebljima? I kako nema sumnje da su
se ti slonovi, koje su u tako velikom broju tisuće i tisuće godina
hvatali i Semiramida, i Por, i Hanibal455 i redom tako svi ostali
vladari Istoka, ipak u velikom broju održali, to je veća vjerojatnost
da će i gigantski kitovi odoljeti svim našim hajkama, jer njihovi su
pašnjaci dvaput veći negoli sva Azija, obje Amerike, Europa i
Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno.456
Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo žive, po svoj
prilici sto i više godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju
nalazi na okupu po nekoliko do potpune snage doraslih naraštaja. A
što to znači, možemo najbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore
Travne stepe u tropskim krajevima. — Prev.
Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. — Prev.
455
Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je živjela u 12. stoljeću
prije Krista. Por, vladar u Pendžabu, u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao
one krajeve. Hanibal, glavni vojskovođa Kartage (3. st pr. Krista). — Prev.
456
Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i
bombama, te je pomor mnogo veći nego u prošlim stoljećima. U dvadeset i pet
godina u početku 20. stoljeća ubijeno je oko 200.000 običnih kitova i ulješura. U
najnovije vrijeme kitolov je reguliran međunarodnom konvencijom, uvedena je
kontrola lova, te je kit (s pravnog gledišta) najzaštićenija životinja. — Prev.
453
454
513
sva groblja i grobišta, mogile i grobnice, pa da ustanu iz grobova svi
muškarci, žene i djeca, svi mrtvi koji su unatrag sedamdeset i pet
godina bili na životu, i da se te silne vojske pokojnika pridruže
živom pučanstvu naše zemlje.
I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda
smrt i te kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio
morem prije nego što su se kontinenti počeli probijati iz vode,
plovio je nad današnjim Tuilerijama i Windsorskom palačom i nad
Kremljem. Za vrijeme potopa kit prezre Noinu lađu. A kad bi svijet i
opet trebao biti preplavljen, kao Holandija, da se oslobodi svojih
štakora, vjekovječni bi levijatan opet preživio i s vrha pomamnih
valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bi dalje bacao svoje
bijele mlazove i prkosio nebesima.
514
106. AHABOVA NOGA
Kadno se Ahab navrat-nanos požurio da ostavi engleski brod
»Samuel Enderby«, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala
nezgoda. Udario je tako žestoko o klupu svoga čamca da mu je
pritom naprsla bijela koštana noga. Pošto je stigao na palubu i
umjetnom nogom stao u bušotinu u podnici, okrenuo se tako bijesno
kormilaru s nekim prešnim nalogom (kao obično, bilo je to nešto o
njegovu nesigurnom kormilarenju), te se već napukla kost još jače
rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se činilo da će
mu moći još poslužiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.
I zaista bijaše malo čudno što je Ahab, uza svu svoju potpunu i
ludu nemarnost, ponekad ipak obraćao nešto više pažnje toj mrtvoj
kosti na kojoj je djelomično stajao. Jer malo prije nego što je
»Pequod« krenuo iz Nantucketa, nađoše ga ispružena na podu i
onesviještena. S nepoznata i naizgled neobjašnjiva i neshvatljiva
uzroka umjetna se noga bila tako snažno izmakla da je prepukla kao
kolac, te mu se cjepotina zabila u slabine. I tek je nakon krajnjih
teškoća ta strašna i bolna rana posve iscijeljela.
I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um — kako
su, naime, sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica
prijašnjih bolova, i njemu se činilo kako posve jasno razabire i
shvaća da baš kao što se i najljuća guja plodi i množi isto kao i
milopojni slavuji usred gaja, isto se tako i svaka sreća i nedaća
obnavlja i rađa plodom sebi jednake. I ne samo jednake, pomisli
Ahab, jer počeci i plodovi Bola sežu dalje negoli počeci i plodovi
Radosti. I ne obazirući se na kanonska naučavanja po kojima se
neke zemaljske radosti što nam ih pruža ovaj svijet ne nastavljaju na
drugom svijetu, nego se, naprotiv, jadno završavaju u beznadnom
očaju pakla, dok će se mnoge patnje, koje su grešni smrtnici
zasluženo pretrpjeli, nastaviti u životu onkraj groba i da će biti još
bolnije i još gorče — bez obzira, dakle, na takvo naučavanje, čini se
da u tome ipak, ako se dublje razmotri, ima nesklada i nerazmjera.
Jer dok se i u najvećoj zemaljskoj sreći skriva neka jadna
neznatnost, mišljaše Ahab, dotle na dnu svih duševnih boli leži neko
tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arkanđeoska
veličanstvenost; marljiva istraživanja o bolima ne opovrgavaju taj
jasni zaključak. Tražimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov
515
trag do prvog začetka, dolazimo najposlije do samog postanja
bogova. I usprkos svem radosnom sjaju sunčeva zlata, i usprkos
blagim titrajima mjesečeva srebra, moramo ipak doći do konačne
spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni. Neizbrisivi pečat tuge
što je od poroda udaren na čelo svakog smrtnika, samo je pečat tuge
onoga koji ga je utisnuo.
Ovdje smo i ne znajući odali tajnu koju je možda, na pravome
mjestu, trebalo još prije otkriti. Kao i mnogo što drugo oko Ahaba,
nekima se oduvijek činilo tajanstvenim i neobjašnjivim zašto se on
tako skrivao i prije i poslije odlaska »Pequoda«, zašto se skrivao
pred svima kao Dalaj-lama,457 i zašto je u onom razdoblju kanda
tražio nijemo utočište, sred mramornog vijeća smrti. Ono što je
kapetan Peleg iznio kao razlog tome, pokazalo se posve netočno,
premda je, ukoliko se ticalo Ahabove tajanstvene ličnosti, svako
otkriće, umjesto da unese svjetlosti objašnjenja, samo još
povećavalo mračnu tajanstvenost. No naposljetku je sve izišlo na
vidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu strašnu njegovu
nesreću, zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima
skrivao. Povrh toga, baš je ta njegova nedaća u krugu njegovih
znanaca na kopnu, koji se sve više stezao, labavio i bivao manji — u
krugu tih malobrojnih znanaca, koji su sa ne znam kakva razloga
ipak smjeli ponekad do njega, izazvala neku tajanstvenu stravu, i oni
su izmišljali neke sablasne bajke, začinjene praznovjernim
kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dašto, nije nimalo mario. I
stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mah
osjećali i neko strahopoštovanje, prešutno suglasili i sporazumjeli da
to zataškaju pred svijetom, ako samo bude moguće, pa je prošlo
dosta vremena dok se među »Pequodovom« posadom nije najposlije
pročulo kakva je nesreća snašla Ahaba.
Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov život upletale
neke nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo
puke izmišljotine — bilo kako bilo, Ahab je poslije te nove nesreće
s nogom smjesta sve poduzeo da doskoči toj nevolji: pozvao je
tesara.
I kad je taj mornar došao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah
prione da načini novu nogu, a svojim časnicima dade upute kako
tesaru treba staviti na raspolaganje sve kosti od čeljusti ulješura, da
457
Vrhovni budistički svećenik u Tibetu. — Prev.
516
bi od svih komada, što su se za putovanja nagomilali u štivi, mogao
izabrati najbolju i najčvršću građu. Zatim zapovjedi tesaru da taj
posao još iste noći mora svršiti, i načiniti i spojne dijelove, bez
obzira na one koji su ostali sačuvani na razbijenoj nozi. Povrh toga, i
brodskoj je kovačnici pod pramcem, koja privremeno bijaše u
zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospješi, kovaču je
zapovjeđeno da smjesta skuje svu potrebnu čeličnu opremu.
517
107. TESAR
Zasjedni kao sultan među Saturnovim mjesecima458 i promotri
čovjeka kao jedinku, u apstraktnom smislu. I on će se tebi ukazati
kao čudo, kao uzvišenost, i kao bol. A pogledaš li s te visine na
čitavo čovječanstvo kao cjelinu, čini ti se većim dijelom samo kao
pusta gomila suvišnih duplikata, i suvremenih i naslijeđenih. Ali,
premda je bio nadasve priprost i daleko od toga da posluži kao
primjer za velikog apstraktnog Čovjeka, »Pequodov« tesar nije bio
nikakav duplikat. I stoga će, evo, osobno izići pred vas.
Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji služe na kitarkama,
bio je on za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktičan i
iskusan u svim onim mnogobrojnim poslovima i dužnostima što
imaju ma kakve veze s njegovim zanimanjem, jer tesarstvo je ono
prvobitno razgranato deblo iz kojeg su se razvili svi ostali obrti u
kojima se manje-više radi s drvetom kao pomoćnom građom. No taj
je tesar s »Pequoda« bio ne samo vješt svemu tome poslu što ga
spomenusmo nego je ujedno umio posvršavati tisuću onih
bezimenih radova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim
brodovima što tri do četiri godine plove po neciviliziranim i dalekim
morima. Da i ne govorimo o njegovim sposobnostima u izvršavanju
redovitih dužnosti, kao što su popravljanje napuklih ili ulupljenih
čamaca, popravci oko slomljenih križeva na jarbolima,
preinačivanje odviše zdepasto izdjeljanih lopata na pojedinim
veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novih
drvenih čavala u podnice i još štošta drugo što ide u njegovo
zanimanje — taj je čovjek osim toga bio spretan i nenadmašan
majstor za sve vrste posve oprečnih vještina, i korisnih i hirovitih.
Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim
ulogama bijaše njegova tesarska klupa stružnica — glomazna, teška
ploča s mnogim drvenim i željeznim škripovima u svim veličinama.
Ta je klupa bila u svako doba čvrsto vezana poprijeko iza topionice,
osim u one dane kad bi brodu uz bok bila privezana kitova tjelesina.
Dogodi se te je klin o koji se konop veže predebeo, pa nikako
da uđe u svoju rupu — a naš ga tesar samo gurne u jedan od svojih
458
Planet Saturn ima 62 satelita, većinom otkriveni krajem 20., početkom 21.
stoljeća. — Prev.
518
svagda spremnih škripova, i začas ostruže koliko treba. Doluta s
kopna na palubu čudna nekakva ptica šarena perja, i mornari je
uhvate — a tesar već brže-bolje od glatkih šipaka kitove usi, i od
prečaka od ulješurine kosti, sastavlja za nju kavez, nalik na pagodu.
Iščaši li neki veslač ručni zglob — tesar će mu skuhati sredstvo za
ublaživanje boli. Stubb je umirao od želje da na lopatici svakoga
njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! — ta vesla već
strše između stegača na velikome drvenom škripu, a tesar simetrično
nadopunjuje zviježđe. Neki se mornar zainatio, hoće naušnice od
kosti morskog psa — i već mu tesar buši uši. Nekoga drugog boli
zub; tesar vadi kliješta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu
pozivajući ga da sjedne. Jadan se momak neukrotivo grči i previja, a
operacija još nije dovršena. Tesar odvrne veliki škrip i samo mu
rukom pokaže kako da u nj namjesti čeljust, ako mu želi izvući
bolesni zub.
I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskočio, jednako
ravnodušan prema svemu i bez poštovanja prema ičemu. Zubi su za
nj bili komadići bjelokosti, glave — koloturi s jarbolnih koševa, a
ljudi — eh, ljudi — naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa
budući da je na tako širokom polju bio tako svestrano umješan, uz
onu njegovu živahnu okretnost, reklo bi se da je i neobično živa
duha i razbora. Ali nije bilo baš sasvim tako. Ništa ga nije toliko
obilježavalo koliko neka bezlična tupoglavost. Kažem bezlična, jer
se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kanda stapala
s onom općom tupošću koja se odrazuje u svem vidljivom životu
toga svijeta što nas okružuje i što bez stanke i predaha djeluje na
bezbroj načina, vječno gord i bešćutan, te ne mari za te, pa ma ti
kopao temelje i za katedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom
čovjeku bila je ujedno neka bešćutnost prema svemu i svakome,
premda bi ponekad osebujno izbila u nekoj ukočenoj staračkoj
pretpotopnoj i sipljivoj šaljivosti, protkanoj nekom zastarjelom
dosjetljivošću, kakvom su sigurno i mornari na Noinoj korabi kratili
vrijeme za noćne straže na kaštelu. Je li taj stari tesar bio stoga takve
ćudi što je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, toliko se valjao
amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine 459 nego je, štoviše,
s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka što su mu možda
459
Smisao rečenice temelji se na engleskoj poslovici: a rolling stone gathers no
moss, »kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu«. — Prev.
519
nekoć pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljiva
cjelovitost, nedužan kao novorođenče, a živio je bez unaprijed
određenog odnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo
biste rekli da je nedužnost u toga čovjeka uvjetovana nekom
nerazumnošću, jer se činilo da svoje mnogobrojne posle i
svakovrsna zanimanja ne čini posredstvom razuma ili instinkta, niti
naučnosti i izvježbanosti, ili pak miješajući jedno s drugim, nego
više uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bio je pravi
radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se već davno
pretočio u pokrete njegovih prstiju. Bio je baš kao jedna od onih
čudnih vrlo korisnih sheffieldskih naprava, 460 ali sastavljenih po
načelu »multum in parvo«461 što su vanjštinom, iako podebelom,
nalik na običan džepni nožić, ali koji ima ne samo nekoliko oštrica
različite veličine nego i svakakve odvijače, izvojce, pincete, šila,
pera, ravnala, pile za nokte i bušila. Kad bi ga, dakle, njegovi
gospodari htjeli upotrijebiti kao odvijač, morali bi samo potegnuti iz
njega dotičnu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut, a kad bi se htjeli
njime poslužiti kao pincetom — okrenuli bi ga naglavce, i eto ti
štipaljki!
Taj je svemu vješti tesar zaista bio, kako smo već natuknuli,
samo neki stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo
prave ljudske duše, ipak je imao u sebi nešto tankoćutno što je
unekoliko, iako nejednako, nadomještalo dušu. No što je to zapravo
bilo — kap žive u njegovoj krvi, amonijev karbonat, što li — tko bi
znao? Ali eto, postojalo je i postoji već punih šezdeset godina ili još
više. I ta neobjašnjiva domišljata snaga u njemu odražavala se u
njegovim neprestanim monolozima: provodio je gotovo sve vrijeme
u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bio nalik na
nerazumni bruj kotača, koji svejednako nešto zuji i sam sa sobom
razgovara; ili, točnije, njegovo je tijelo bilo poput stražarske kućice,
pred kojom on stoji kao stražar, i neprestano sam sa sobom
razgovara, da bi ostao budan.
Sheffield, grad u Engleskoj, poznat sa svoje nožarske i finomehaničarske
industrije. — Prev.
461
Latinski: mnogo u malome. — Prev.
460
520
108. AHAB I TESAR
Na palubi — za vrijeme druge noćne straže
(Tesar stoji za svojom stružnicom i pri svjetlosti dvaju fenjera
marno zarezuje i pili po koštanoj štuli, koja je čvrsto zadjenuta u
škripu. Oko stružnice rasulo se koštano iverje, s otpacima kože,
strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda se vide crveni
plamenovi iz kovačnice, gdje je kovač prionuo na posao.)
»Vrag odnio i pilu i koščinu! Gdje mekoću tražim, tvrdoća se
opire, a pod prstima se meko uvija što bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je
nama suđeno koji pilom stružemo po starim kostima. Da vidimo
hoće li ova biti tvrda. Gle, gle, ta je već bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz
te kosti diže se prašina (kiše) i ne dâ (kiše), baš mi ne dâ da
progovorim! Eto, što čovjeka čeka kad uzme u ruke takvu mrtvu
starudiju. Zasijeci u živo stablo i pili, pa neće biti te puste prašine!
Reži živu kost, pa ni truna prašine (kiše). Ovamo te, kovačino stara,
daj prihvati, pa da dovršimo tu šipku i kopču; ja sam začas gotov.
Sva je sreća (kiše) što tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati
ovakvu koljenicu nije ništa teže nego načiniti pritku za grah. Ali bih
ipak htio da je valjano načinim. Eh, da je vremena, načinio bih mu
sada nožicu (kiše) finiju od bilo koje što je ikada strugala po
salonskom podu pred nekom damom. S tom se nogom ne bi mogle
usporediti one jareće što sam ih viđao po izlozima. A onda, one
upijaju vodu i, naravno, postaju reumatične, te ih valja liječiti (kiše)
i oblozima i lijekovima, kao živu nogu. A sada, prije nego što je
otpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako
treba. Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta.
U dobar čas — evo ga, već dolazi, a nije li on, bit će sigurno tko
drugi.«
AHAB (približavajući se):
(Za svega tog prizora tesar ponekad kiše)
— No, što je, stvaratelju ljudskih udova?
— Došli ste upravo navrijeme , gosparu. Ako vam je po volji,
kapetane, označio bih dužinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!
— Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd', dakle,
na posao! Gle, dobra li škripa u tebe, tesaru! Daj da mu

 Download  Report
Puno nosi, malo troši - Monte Marine Yachting

Puno nosi, malo troši - Monte Marine Yachting

Bluestar Murterino 21

Bluestar Murterino 21

Adriana 36 - Press Test 2011. (hr)

Adriana 36 - Press Test 2011. (hr)

201007051823510.112-119 fashion_15.pdf

201007051823510.112-119 fashion_15.pdf

JET SET - GRGINIC

JET SET - GRGINIC

linija komercijalnih klima uređaja za grijanje i hlađenje

linija komercijalnih klima uređaja za grijanje i hlađenje

bajke - Josip Tabak

bajke - Josip Tabak

23. prosinca - December 23rd - Hrvatska katolička župa Srca

23. prosinca - December 23rd - Hrvatska katolička župa Srca

“Mihael” - listić policijske kapelanije sv. Mihaela

“Mihael” - listić policijske kapelanije sv. Mihaela

Paperzz.com

Your Paperzz

© Copyright 2024 Paperzz