2. CIKLUS – 19. PISMO
DJELOVANJE CRKVE U SAKRAMENTIMA - KRŠTENJE I EUHARISTIJA
Uvod
"A ipak ste, gospodine Belfontaine, jednom dragovoljno kršteni u smrt toga čovjeka.
Vi nosite neizbrisivi biljeg koji ne brišu ni vatra ni voda; to čini nebo nebeskim, a
pakao - pakao ... paklenim. Vi više niste neki 'naravni čovjek', dragi gospodine
Belfontaine. Vi ste ponovno rođeni - tako i tako. Vaša se sudbina odvija s Božjom
sudbinom." Tako govori svećenik Matija Belfontaineu u romanu "Neizbrisivi biljeg"
Elizabete Langgasser; to govori Belfontaineu koji se, doduše, dao krstiti ali koji se
svom silom obara na vjeru u kojoj se je dao krstiti.
U gornjim se rečenicama odražava uvjerenje koje potječe iz stare crkvene predaje:
krštenomu je utisnut neki "neizbrisivi biljeg". Tko je kršten, jednom je zauvijek
opečaćen neodgodivim Božjim zovom. Krštenik ne može nikad više biti kakav bi bio
da ga Bog nije susreo. Krštenjem se u čovjeku dogodila odluka koju on mora
ostvarivati tokom svog života i koju će on - pozitivno ili negativno, tj. ili kao
potvrđivanje ili kao nijekanje - stvarno i ostvarivati. U pozadini te predodžbe o
"krsnom biljegu" stoji još temeljnije shvaćanje Crkve o sakramentima općenito: što
Crkva naziva sakramentima, nisu tek nekakve simboličke religiozne radnje;
sakramenti ne služe samo posvješćivanju nekog odnosa čovjeka s Bogom. Treba
reći radije da sakramenti posreduju taj odnos, odnosno da trajno, svaki dan ostvaruju
ono što je Krist kao "prasakramenat" jednom zauvijek učinio, tj. omogućuju da se
Bog i čovjek mogu susresti radi čovjekova spasenja.
Tim shvaćanjem sakramenata, njihovim značenjem za Crkvu i za život pojedinca želi
se pozabaviti ovo pismo. Posebnu će pozornost posvetiti sakramentima krštenja i
euharistije, tj. sakramentima koji su, u konačnici, temeljni za život Crkve i za život
pojedinog kršćanina.
1
2. CIKLUS – 19. PISMO
SADRŽAJ
1.
Znakovi života - znakovi spasenja
1.1
1.11
1.12
Sakramenti danas: svjedočanstvo i kritika
Sakramenti u vjeri Crkve
Sakramenti u kritici našega vremena
1.2
1.21
1.22
1.23
Sakramenti: znakovi spasenja u Kristu i u Crkvi
Sakramenat - znak Kristova spasenjskog djelovanja
Krist kao prasakramenat Božjega spasenja
Crkva kao sveopći sakramenat Božjeg spasenja
2.
Sakramenti u napetosti: Krist - Crkva - svijet
2.1
2.11
Porijeklo sakramenata u Kristu
Krist ustanovitelj sakramenata?
- Problem
- Pokušaj rješenja
Djelovanje sakramenata iz Krista
Kristov pečat u sakramentima
- jedinstvo riječi i čina
- znakovi i početak kraljevstva Božjega
- udioništvo u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću
2.12
2.13
2.2
2.21
2.22
2.23
Ostvarenje Crkve u sakramentima
U sakramentima Crkva djeluje kao zajednica
U sakramentima Crkva navješćuje spasenje
U sakramentima se Crkva priznaje kao Božji savez
2.3
2.31
2.32
2.33
Sakramenti kao spasenjski znakovi u svijetu i za svijet
"Elementi" svijeta - uzeti u sakramente
Čovjekov svijet - uzet u sakramente
Čovjekova povijest - uzeta u sakramente
2.4
Jedinstvo i različitost sakramenata
2.5
Zadaci
3.
Krštenje
3.1
3.11
3.12
3.13
3.2
3.21
3.22
Krštenje - Božje spasenjsko djelovanje u čovjeku
Ispovijedanje vjere u Boga i u njegovo spasenje
Novi život iz Božjeg Duha
Smrt i uskrsnuće s Kristom
Krštenje - uključenje u Crkvu
Izgrađivanje zajednice po krštenju
Jedinstvo kršćana na temelju krštenja:
2
2. CIKLUS – 19. PISMO
3.24
- iz zajedničkog priznavanja krštenja
- kao posljedica i zahtjev krštenja
"Kršćanin bez svoje volje" po krštenju?
- krštenje djece kao problem
- krštenje djece kao Božja riječ koja čeka odgovor
- krštenje djece kao osobiti znak kršćanske egzistencije
Spasenje samo po krštenju?
3.3
Krštenje - poziv na apostolat
3.4
Zadaci
4.
Euharistija
4.1
4.2
4.12
Gospodin blaguje sa svima
Isus poziva u svoje zajedništvo
Isus daje sama sebe za hranu
4.2
4.21
4.22
Euharistija je hvala i spomen
Crkva zahvaljuje s Isusom
Crkva spominje Isusovu smrt i uskrsnuće
4.3
4.31
4.32
Euharistija je predanje i žrtva
Euharistija povezuje s Isusovim predanjem
Euharistija poziva na udioništvo u Isusovoj žrtvi
4.4
4.41
4.42
Euharistija tvori sveobuhvatno zajedništvo
Euharistija ujedinjuje s prisutnim Kristom
Euharistija ujedinjuje s Crkvom
- kao znak i sredstvo jedinstva Crkve
- kao znak i sredstvo jedinstva odijeljenih kršćana?
Euharistija stvara solidarnost sa svim Ijudima
3.23
4.43
4.5
4.51
4.52
4.53
Euharistija navješćuje Gospodinovu smrt i uskrsnuće
"dok On ne dođe" (1 Kor 11,26)
Ostvarenje Crkve u sadašnjosti
Posadašnjenje prošloga spasenjskog događaja
Zalog buduće slave
4.6
Zadaci
3
2. CIKLUS – 19. PISMO
1.
ZNAKOVI ŽIVOTA - ZNAKOVI SPASENJA
1.1
Sakramenti danas: svjedočanstvo i kritika
1.11
Sakramenti u vjeri Crkve
Zajedno sa Svetim pismom Crkva vjeruje: "Život se očitova, i vidjeli smo i
svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni koji bijaše kod Oca i očitova se nama"
(1 Iv 1,2). S Isusom se Kristom dogodio svjetski zaokret koji zahvaća svakoga i sve,
zaokret od smrti k životu.
Svaki život koji mi inače proživljavamo i prepoznajemo u ovom svijetu stoji pod
zakonom smrti. Ali po Isusu Kristu treba i sama smrt stajati pod zakonom života. Isus
je došao "da imaju život, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). On nije mogao samo
govoriti o životu i pokazivati put u život nego on jest život (usp. Iv 14,6) i On je
spreman taj život dijeliti.
Crkva je uvjerena da ona sama - ona, novi Božji narod - svoje postojanje zahvaljuje
životu koji se u Kristu pojavio. Ona prima "od njegove punine" (usp. Iv 1,16) i treba
tu puninu dalje predavati. Kao i njezin Gospodin Crkva je tu "za život svijeta" (usp.
lv 6,51). Njezino je cjelokupno biće i djelovanje određeno tim zadatkom. Ona je
uvjerena da na osobit način ispunja taj zadatak u činima koje zovemo
sakramentima. Naime, po vjeri Crkve sakramenti su ponovno i ponovno isticanje
znakova nove mogućnosti života, koja je otvorena u Isusu Kristu, i oni daju uvijek
iznova poticaj i snagu da ta mogućnost može u današnjem svijetu postati stvarnost.
1.12
Sakramenti u kritici našega vremena
Tom vjerničkom uvjerenju Crkve o spasenjskom značenju i o nužnosti sakramenata
suprotstavljaju se poteškoće i prigovori koji na osobit način postaju glasni danas, pa i
u samoj Crkvi.
- Da li čovjekov odnos prema Bogu - a taj je odnos ipak u konačnici osobna
stvarnost - mora tako presudno ovisiti o vanjskim ceremonijama?
- Zar se tim vanjskim činima ne pokušava utjecati na Boga te ga ujedno prisiljavati
na davanje milosti, tj. zar se ne čini ono što se pokušava postići u "magiji"?
- Je li uopće moguće zamisliti da takvi znakovi potječu od Isusa Krista navjestitelja Kraljevstva Božjega, koji je spasenje obećao pokori i obraćenju te
vršenju Božje volje?
- Ili nije li Crkva preuzela poganska religiozna shvaćanja i prakse, o kojima govori
povijest religija?
1.2
Sakramenti: znakovi spasenja u Kristu i u Crkvi
Tko stoji pred takvim poteškoćama, morat će ponajprije jasno uočiti što Crkva,
odnosno njezina teologija misli kada govori o sakramentima (1.21) i kako ona gleda
sakramente u dubljem sklopu svoje vjere i svoga života.
4
2. CIKLUS – 19. PISMO
1.21
Sakramenat - znak Kristova spasenjskog djelovanja
Latinska je riječ "sacramentum" (otuda naša riječ: sakramenat) prijevod i tumačenje
grčke riječi "mysterion" (otuda naša riječ: misterij). "Misterij" (otajstvo) u Bibliji
označava zbilju koja dodiruje Ijudsku egzistenciju, odnosno koja se bezuvjetno
tiče te egzistencije, ali ujedno nadilazi Ijudske mogućnosti shvaćanja.
Dakle, nije riječ o nekakvoj dalekoj tajni s kojom ne bismo imali veze; još se manje misli na neki
problem koji bi sa sobom nosio teškoće, ali koji bi se na koncu ipak riješio.
Misterij (otajstvo) u tom smislu čovjek ne može ni učiniti ni potpuno shvatiti. Radi se
o Božjem djelovanju i sam Bog mora nešto poduzeti ako želi da to spoznamo i
ostvarimo.
U Novom zavjetu misterij većinom označuje posebno Božje spasenjsko djelovanje
za sve Ijude, djelovanje koje je u Isusu Kristu postalo zbiljnost. Ranije je taj
Božji naum spasenja bio potpuno skriven, ali i nakon objave nadilazi naše
poimanje.
"Meni najmanjemu od svih svetih dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog
bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu Otajstva, pred vjekovima sakrivena u Bogu, koji sve stvori,
da sada - po Crkvi - Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost
Božja zasnovana - po naumu o vjekovima - u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Ef 3,8-11).
Sva otajstva koja se na nas odnose sadržana su u jednom Otajstvu, otajstvu Isusa
Krista. To je široko značenje riječi otajstvo-misterij kasnije suženo: riječju "otajstvo"
(misterij) označuju se prije svega čini u kojima Isus Krist hoće na osobiti način
dalje djelovati. To je značenje u prvom planu i onoga časa kada se riječ "mysterion"
počela prevoditi latinskom riječi "sacramentum".
Latinska riječ "sacramentum" sama po sebi znači "sveta stvar", "nešto sveto". Prije nego li ju je Crkva
preuzela, ta se riječ upotrebljavala da se njome označi zakletva novih vojnika i da se označi novčani
iznos koji su stranke u sporu morale odlagati u svetište bogova za vrijeme nekog sudskog procesa.
Iz toga se onda kasnije razvio u Katoličkoj crkvi pojam sakramenta: sakramenat - u
specifičnom kršćanskom smislu - naznačava znak u kojem Krist dalje djeluje; još
točnije: sakramentom nazivamo znak koji upućuje na Božje spasenje i ujedno,
kad se izvede, posreduje to spasenje snagom Krista koji u njemu djeluje.
Činjenicu da sakramenti ne daju spasenje jednostavno iz vjere Ijudskog djelitelja i primateIja, nego po
Kristu koji djeluje dok se oni događaju, tradicionalna je teologija označavala kao djelotvornost
(učinkovitost) "ex opere operato" ("po učinjenom djelu").
1.22
Krist kao prasakramenat Božjega spasenja
U Isusu se Kristu svijetu objavila "dobrostivost i čovjekoljublje Božje" (Tit 3,4). "U
njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva" (Kol 2,9).
5
2. CIKLUS – 19. PISMO
U Isusu Kristu prepoznajemo Božju milost među nama. Sve što Isus kaže ili čini
upućuje na Oca. Stoga u njegovom djelovanju možemo shvatiti da nam je Bog bliz i
da nam je milostiv, da on ide do kraja da bi nam pomogao. U Isusu Kristu mi,
međutim, i primamo Božju milost. "I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život
vječni; i taj je život u Sinu njegovu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega,
nema života" (1 Iv 5,11s). "Onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca
Božja" (lv 1,12). Kada u Kristu prepoznajemo i primamo Božje spasenje, tada je
Krist upravo ono što se misli pod pojmom "sakramenat": znak koji upućuje na
Božje spasenje i ujedno posreduje to spasenje. Dakle, Krist nije tek jedan djelotvorni
znak, nego je pra-znak, prasakramenat Božjega spasenja.
I poslije svog uskrsnuća Krist ostaje prasakramenat. Naime, njegova Ijudska pojava,
njegov Ijudski život nije se utrnuo, nego je uzet u božanski život i taj ga je život
sasvim prožeo. "Zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika" (1 Iv 2,1).
"Sjedeći s desne Ocu neprekidno djeluje u svijetu da ljude dovede k Crkvi i po njoj ih
tješnje poveže sa sobom i hraneći ih svojim tijelom i krvlju učini ih dionicima svoga
proslavljenog života".1
1.23
Crkva kao sveopći sakramenat Božjeg spasenja
Po Isusu Kristu i u njemu Crkva je "kao sakramenat, tj. znak i sredstvo najtješnjeg
sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda"2. Crkva je vidljiva ljudska
zajednica s kojom je po Isusu Kristu otajstveno povezan Božji život; Crkva je
"Tijelo njegovo, punina onoga koji sve u svima ispunja" (Ef 1,23). Usp. Pismo 17/2.1.
U Crkvi trebaju ljudi prepoznati Božju ljubav kako je ponajprije bila prepoznatljiva u
Isusu Kristu: "Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo
mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno te svijet upozna da si
me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio (Iv 17,22s). "Vi ste svjetlost svijeta...
Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca
vašega koji je na nebesima (Mt 5,14-16).
U Crkvi i po njoj trebaju ljudi primiti Božju ljubav koja se pojavila u Kristu. Isus Krist
djeluje po Crkvi; ona je Njegovo oruđe; ona dakle nije cilj sama sebi, nego "sredstvo
za cilj"; ona je tu za druge. Kao što je Isus Krist prasakramenat Božje ljubavi prema
ljudima, tako se i Crkva može nazvati "sveopćim sakramentom spasenja". Stoga
sva životna očitovanja Crkve, sve njezine riječi i djelovanje mogu i moraju
upućivati na Boga i njegovo spasenje te k njemu voditi. Tu snagu imaju i toj su
zadaći na odgovarajući način podvrgnuti i oni "čini" Crkve koje zovemo
sakramentima.
_______________
1
2
II. VATIKANSKI SABOR, Dogmatska konstitucija o Crkvi, br. 48.
Ondje, br. 1.
6
2. CIKLUS – 19. PISMO
2.
SAKRAMENAT U NAPETOSTI: KRIST - CRKVA - SVIJET
Zadatak
Kao uvod u naredni odlomak napravite ovo: navedite sedam sakramenata i
razmislite što svaki od njih znači za pojedine kršćane i za svu Crkvu. Pokušajte to
značenje sažeti u nekoliko kratkih rečenica, koje ćete onda moći usporediti s
narednim izlaganjem.
1. ............................................................
2. ........................................................….
3. .....................................……………….
4. ...........…................……......................
5. ...................................................……..
6. ...........................................................
7. .......................................................….
Tridentski je Sabor definirao god. 1547. slijedeće: "Tko bi rekao da naš Gospodin
Krist Isus nije ustanovio sve sakramente Novoga Saveza, ili bi rekao da ih ima više ili
manje od sedam, i to: krštenje, potvrda, euharistija, pokora, posljednje pomazanje,
red i ženidba, ili bi rekao da koji od njih nije istinski stvarno sakramenat, neka bude
izopćen" 3. Crkva ovdje definira da ima sedam sakramenata i da ih je sve ustanovio
Krist. Odatle se za današnje shvaćanje postavljaju neka pitanja i problemi. Ta pitanja
i problemi, kao uostalom i pitanja o smislu i značenju sakramenata, mogu dakako
dobiti zadovoljavajući odgovor tek kad se sakramenti promatraju u sklopu napetosti
"Krist - Crkva - svijet" i kad se, osim onoga što je svim sakramentima zajedničko,
uoči osobiti smisao, osobita funkcija pojedinih sakramenata.
2.1
Porijeklo sakramenata u Kristu
2.11
Krist ustanovitelj sakramenata
Crkva je uvjerena da svaki sakramenat potječe od Krista i da od njega dobiva
smisao i snagu.
1. - Problem
To uvjerenje danas nailazi na poteškoće, i to osobito zbog ovih razloga:
- Ne može se dokazati da je Crkva kroz prvih tisuću i više godina zastupala da
postoji samo sedam sakramenata. Tada se prema prilikama nabrajalo više ili
manje sakramentalnih postupaka (usp. Pismo 18 V/1.22).
Time postaje problematično je li ih Krist izravno ustanovio.
_____________
3
DENZINGER, Henricus, Enchiridion symbolorum, definitionum et declarationum de rebus
fidei et morum. Herder, (31)1957, br. 844 (1601).
7
2. CIKLUS – 19. PISMO
- Kod nekih je sakramenata uočljivo da je sakramentalna znakovita radnja kroz
stoljeća pretrpjela osjetne promjene, npr. kod potvrde, pokore, svećeničkog
ređenja. Iz toga proizlazi da je problematično je li Krist izravno ustanovio vanjski
znak.
- U Novom se zavjetu za većinu sakramenata ne spominje da ih je Krist izravno
ustanovio.
Unatoč tim poteškoćama Crkva smatra i mora smatrati da sakramenti imaju svoje
porijeklo u Kristu. Naime, ako su sakramenti djelotvorni znakovi Božjega spasenja,
takve znakove može stvoriti Crkva sama i ne može njima raspolagati. Crkva nije
gospodarica Božjega spasenja.
2. - Pokušaj rješenja
U 18. je Pismu rečeno da nova duhovna situacija i nove spoznaje mogu zahtijevati
novo izlaganje dosadašnjih vjerskih uvjerenja Crkve. To vrijedi ovdje i za nužnu
vjerničku svijest o ustanovljenju sakramenata od Krista. Posebno je Karl Rahner
predložio jedan takav pokušaj, koji je naišao na široko odobravanje.
Karl Rahner se pri tom poziva na predodžbu da Crkva kao cjelina ima sakramentalno
obilježje, odnosno čak da je ona pravi i sveopći sakramenat spasenja. Ako Crkva
duguje Kristu svoje postojanje, onda i oni čini Crkve u kojima ona presudno
ostvaruje svoju sakramentalnost i svoju spasenjsku zadaću potječu od Krista.
Dakle, ako Krist i ne bi bio ustanovio sve sakramente pojedinačno i njihov obvezni
oblik, ipak ih je on ustanovio zajedno s Crkvorm, tj. ustanovljujući Crkvu.
To ne znači da je Crkva već od početka u punoj svijesti, refleksno, znala za ta
presudna očitovanja života koja su joj darovana i da ih je kao takve svjesno vršila. I
Crkva može i mora sve više uočavati i postajati svjesna onoga što ona jest i
što joj je darovano. Tako se može razjasniti da je trajalo više od tisuću godina dok
Crkva nije - među mnogim očitovanjima života - prepoznala nešto zajedničko i to
zajedničko izrazila teološki razrađenim pojmom sakramenta te opazila da su baš oni
presudna očitovanja njezina života i njezine spasenjske zadaće.
2.12
Djelovanje sakramenata iz Krista
Ali sakramenti ne duguju Kristu samo svoje povijesno porijeklo: Krist je trajni temelj
sakramenata jer ni Ijudskim znakovima ne može snagu spasenja dati Crkva ni
pobožnost primaoca sakramenata nego samo Gospodin. Kristova je prisutnost
neophodna da bi neki sakramenat davao spasenje. Ako je Krist nazočan, onda on
stvarno vrši spasenje snagom svoga zareknuća, svoje savezničke vjernosti - samo
ako se primalac tome ne zatvara. To se misli kada Crkva ispovijeda da njezini
sakramenti djeluju "ex opere operato" ("snagom izvršenog čina").
Točnije govoreći možemo razlikovati različite načine Gospodinove prisutnosti,
koji su u sakramentalnom događanju međusobno povezani:
- Ni jedan se sakramenat ne događa bez "formule podjeljivanja": u njoj Crkva
naviješta opunomoćenje koje joj je dao Krist i izvršuje ga. Crkva zna da Krist djeluje
8
2. CIKLUS – 19. PISMO
baš kroz tu riječ. Tako je Krist prisutan u riječi Crkve, koja je - tako shvaćena - u
konačnosti njegova riječ.
- Isus Krist je, najzad, prisutan u svakom djelitelju (sakramenata) koji Ga u pravom
smislu "predstavlja", uprisutnjuje. Tako uči sv. Augustin da kad netko krsti: "... ako
krsti neki ubojica, ako krsti neki preljubnik, onda krsti Krist ako je to Kristov krst" 4.
2.13
Kristov pečat u sakramentima
Sakramenti od Isusa Krista primaju i svojstva:
1. oni poput Njega na osobiti način povezuju riječ i čin;
2. kao i život i naučavanje Isusovo, i oni stoje u znaku nadolazećeg Kraljevstva
Božjeg;
3. oni su posebno određeni njegovim utjelovljenjem, životom, njegovom smrću i
uskrsnućem.
1. - jedinstvo riječi i čina
Svaki čovjek može i treba djelovati riječju i činom. Prečesto među njima postoji
oprečnost pa oboje postaje neplodonosno. Ono što je u ljudi opet i opet podvojeno, u
Isusa je Krista najtješnje povezano.
Zadaci
U Evanđeljima dolazi jasno do izražaja povezanost riječi i čina u lsusovom životu.
a) Osobito Matej donosi naizmjence tekstove koji sadržavaju lsusove riječi i tekstove
koji govore o Isusovim činima. Potražite pomoću međunaslova u svom prijevodu
Matejeva evanđelja primjere te naizmjeničnosti odlomaka o lsusovim riječima i
izvještaja o njegovim činima.
b) U lvana evanđelista i sami lsusovi čini imaju objaviteljski značaj: oni pokazuju tko
je lsus i što on donosi ljudima. Potražite u lvanovu Evanđelju jedan primjer za to
kako su lsusova znamenja i riječi usko usmjereni jedni na druge i kako su u službi
određenog objaviteljskog iskaza. Pokušajte opisati taj iskaz.
Evanđelja pokazuju: ne samo da Isusove riječi pristaju njegovim činima nego i
njegova riječ ima značaj čina; ona je živa i djelotvorna riječ, ona mijenja svijet:
"Učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci" (Mk 1,22). S druge strane
lsusovi čini imaju značaj riječi. Oni se zbivaju ne zato da bi se nešto učinilo, nego
imaju nešto reći.
Kad je Isus, npr., "sjeo za stol s grešnicima i carinicima, onda nije to učinio samo da
im dade hranu; tim im je činom rekao što oni znače njemu i Ocu i kako im je svima
punuđeno sveobuhvatno zajedništvo (usp. Mk 2,13-17). Neki drugi primjer mogli ste
naći u prethodnom zadatku u vezi s Ivanovim Evanđeljem.
______________
4
AURELIUS AUGUSTINUS, Enarrationes in Evangelium S. Johannis: Bibliothek der
Kirchenvater 8. Kempten/Munchen 1913, str. 85.
9
2. CIKLUS – 19. PISMO
Evanđelja pokazuju da taj govor Isusova djelovanja nije ostao sakriven ni njegovim
protivnicima; doduše, oni pokazuju kako se može promašiti i krivo tumačiti ono
istinsko u takvim činima.
"I istjerivaše đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od
njih rekoše: 'Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!' A drugi su, iskušavajući ga, tražili od
njega kakav znak s neba.
Ali on im, znajući njihove misli, reče: 'Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će, i kuća će na
kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Doista, vi
kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši
sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama
kraljevstvo Božje"' (Lk 11,14-20).
Kao što je sam Isus, tako su i svi sakramenti temeljno određeni živom povezanošću
riječi i čina.
S jedne strane, svaki sakramenat ima značaj čina. On nije neki ukrućeni statički
znak (kao što su, npr., putokazi i prometni znakovi). On je pokretna radnja, živo
vršenje. S druge strane, već sakramentalno izvođenje znakova ima kao takvo
značaj riječi, nešto govori - kao, npr., pranje vodom na krstu, uzimanje hrane u
euharistiji. S tim povezana riječ još više određuje govor samog čina i daje mu
njegovu jednoznačnost i smjer.
Augustin je to znao pojasniti na primjeru krsta. On govori svojoj zajednici tumačeći Ivanovo
Evanđelje: "Ako oduzmeš riječ, što je onda voda ukoliko je voda? Riječ pridolazi tvari (tj. vodi) i
5
nastaje sakramenat, a on ujedno vidljiva riječ" .
2. - znakovi i početak kraljevstva Božjega
Sav je Isusov život u znaku nadolazećeg Božjega Kraljevstva. Ponad njegove riječi,
npr. ponad prispodoba, isto tako stoji naznaka cilja: "Kraljevstvo je Božje kao kad..."
(usp. npr. Mt 13,24.31.33). I njegovi čini kao i njegove riječi navještaju i izvode
kraljevstvo Božje. Za njih sve vrijedi ono što je rečeno u Lukinu Evanđelju kada je
jednom njemaku vraćen govor i kada su protivnici taj događaj pokušali preusmjeriti:
"Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje"
(usp. Lk 11,14-20). Svi su sakramenti u odnosu prema Božjem kraljevstvu koje je
Isus navijestio i već započeo. Oni su bitno mesijanska dobra. Svaki je od njih
ponajprije živa prispodoba kraljevstva Božjega: naviješta kraljevstvo Božje.
Tako krštenje ukazuje na ispunjenje obećanja: "S radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja" (Iz
12,3). "Ja ću žednome dati s izvora vode života zabadava" (Otk 21,6). Euharistija može omogućiti da
se iskusi kako je kraljevstvo Božje slično gozbi. Sakramenat pokore pokazuje da su svi pozvani na tu
gozbu i da Otac ide u susret izgubljenom sinu.
Ali pri tom su sakramenti više nego li golo upućivanje; oni su djelotvorna priprava i
uvođenje: u njima već ovdje i sada krči sebi put kraljevstvo Božje.
_______________
5
Isto 9, str. 119.
10
2. CIKLUS – 19. PISMO
3. - udioništvo u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću
Sakramenti, budući da su Kristovi znakovi, stoje u uskoj vezi s Isusovim
utjelovljenjem: u njima se Gospodin još uvijek i uvijek iznova povezuje s Ijudskim
životom, dok vjernici urastaju u njegovu sudbinu.
Kao što na Ijubav spada dijeliti radost i žalost s Ijubljenim, tako spada na
sakramentalno zajedništvo da Isus Krist bude blizu u odlučnim trenucima
čovjekova života: rođenje (krštenje), zrelost (potvrda), bračna Ijubav (sakramenat
braka), služba zajednici (sakramenat sv. reda), povezanost u jelu i žrtvi (euharistija),
ali i čovjekovo zatajenje (pokora), njegova bolest i umiranje (bolesničko pomazanje).
S druge strane, u sakramentima vjernici dolaze u dodir s najvažnijim
situacijama Isusova života, ponajviše s njegovom smrću i uskrsnućem. Stoga se u
svakom sakramentu radi o sumiranju i suuskrsnuću s Isusom Kristom.
Drugi je vatikanski sabor tu povezanost označio riječju "vazmeno (pashalno) otajstvo". "Pasha" je u
grčkom jeziku tuđica u kojoj je sadržana hebrejska riječ "pesah", a znači prolazak (Gospodnji). U
Božjem se starozavjetnom narodu na blagdan Pashe spominjao izlazak iz Egipta. Novi zavjet taj i sve
Božje spasiteljske čine smatra ispunjenim u Isusovoj smrti i uskrsnuću. U sakramentima se slavi to
otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća, to vazmeno otajstvo da bi život vjernika sve više bio "izraz i
objava Kristova otajstva" 6.
Stoga se u slavljenju sakramenata uvijek iznova traži da vjernici su-djeluju i
nastavljaju u svakidašnjem životu ono što je u njima započeto. Na taj su način
sakramenti ne samo događanje od Boga prema čovjeku nego i čovjekov odgovor
Bogu, odgovor koji se daje u Kristu. Primalac sakramenata mora ulaziti u Isusovo
predanje Ocu i to svoje vjerničko predanje izražavati u suizvršenju sakramenata.
Tako su sakramenti u pravom smislu čovjekov susret s Bogom u Isusu Kristu,
susret koji donosi spasenje.
2.2
Ostvarivanje Crkve u sakramentima
Sakramenti nisu tek nekakva religiozna djela Crkve. Oni su njezini bitni čini, u
njima ona dolazi k sebi i sebe ostvaruje. Kada Crkva podjeljuje sakramente, ona
sama prima novi život. Stoga i može Toma Akvinski tumačiti: "Crkva se izgrađuje po
sakramentima" 7.
Kao bitni čini Crkve su svi sakramenti: 1. življenje zajedništva (2.21), 2. čin
naviještanja (2.22) i 3. događanje Saveza (2.23).
2.21
U sakramentima Crkva djeluje kao zajednica
Na svaki sakramenat spada opredjeljenje pojedinca i zalaganje zajednice. Čak
kad su nazočna samo dvojica - djelitelj i primalac - uistinu je Crkva u akciji.
______________________
6
7
Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 2.
Summa Theologica IIl, q. 64, art. 2, ad 3.
11
2. CIKLUS – 19. PISMO
U sakramentu je pokore svećenikova dužnost prenositi Božju riječ pomirenja i ujedno zastupati
zajednicu, koja i sama živi od tog pomirenja i koja je na temelju Božjega pomirenja spremna pomiriti
se s grešnikom. Sa svoje strane onaj koji se ispovijeda nije tu da uređuje nešto što se privatno
dogodilo između njega i Boga. Svaki grijeh nanosi bol cijeloj zajednici. Stoga svako obraćenje traži
novo uključenje u zajedništvo. Osim toga, onaj tko priznaje (ispovijeda) svoje grijehe živi je znak da
svi kršćani zajedno tvore Crkvu grešnika. On umjesto svih i za primjer svima čini ono što se od svih
traži: priznaje svoju grešnost i priznaje Božju milost.
Odnos prema zajednici dolazi na osobit način do izražaja u sakramentima sv. reda i ženidbe. Ti
sakramenti stvaraju dublju i trajnu vezu s ostalim članovima crkvene zajednice, primaoce tih
sakramenata osposobljuju za služenje i, dapače, to služenje čine dužnošću.
U svom odnosu prema zajednici svi su sakramenti znakovi uzajamnog darivanja i
primanja koje sve članove Crkve povezuje međusobno i sa svim čovječanstvom.
2.22
U sakramentima Crkva navješćuje spasenje
Jedno od presudnih služenja koje kršćani mogu i moraju iskazivati jedni drugima i
svim Ijudima jest naviještanje spasenja u Isusu Kristu. Crkva može reći zajedno s
Pavlom: "Jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (1 Kor 9,16). Ni jedan
sakramenat nije isključen iz tog zadatka naviještanja.
Ako se tako stvari gledaju, onda je pogrešno gledanje koje je ponekad prisutno u ekumenskim
razgovorima, tj. kao da bi se ovdje radilo o Crkvi Riječi, a ondje o Crkvi sakramenata; pri tom se pod
"Crkvom Riječi" misli na Crkve proizišle iz Reforme, a pod "Crkvom sakramenata" rimokatoličku i
pravoslavnu Crkvu. U stvari, može postojati samo Crkva koja je ujedno i Crkva riječi i Crkva
sakramenata.
Naviještanje se događa već vršenjem sakramentalnih obreda. Oni su "vidljiva
riječ" (Augustin) ne samo po tome što ih pri podjeljivanju prati riječ ("forma", lik), koja
im daje značenje, nego ti obredi "govore" već samom uporabom određenih tvari
(voda, kruh...) i time još prije podrobnijeg tumačenje pomoću popratne riječi
izražavaju temeljnu poruku evanđelja: Kristova Radosna vijest dotiče "sve stvorenje"
(usp. Mk 16,15) i sve što postoji.
2.23
U sakramentima se Crkva priznaje kao Božji savez
Savez se događa u svakom sakramentu, a ne samo onda kad si dvoje podjeljuju i
primaju sakramenat ženidbe. Time se nastavlja, odnosno dovodi do punine ono što
je započelo već u Starom zavjetu. Već u Starom zavjetu Bog se nije skanjivao da u
svoj Savez uzme prethodne ljudske riječi i znakove - a to se događa i u
sakramentima.
Već se o Abrahamu izvješćuje kako su znakovi i čini nužni za sklapanje Saveza (usp. Post 15) i za
ulazak u zajedništvo Saveza (usp. Post 17). Te događaje možemo promatrati kao prethodnike naših
sakramenata. Što se tiče Boga, oni trebaju pokazati kako On želi biti ljudima bliz. Vjernicima oni
kazuju da Savez s Jahvom zahvaća i želi zahvatiti njihov cjelokupni život. Bog se u svojoj vjernosti
svezao sa svojim narodom; ali on traži i vjernost tog naroda.
12
2. CIKLUS – 19. PISMO
Vrhunac je Božje savezničke volje, znakova Saveza i događanja Saveza u
Gospodnjoj večeri Novoga saveza, tj. u euharistiji. Baš tu su primjerene riječi: "Ova
čaša je novi Savez u mojoj krvi" (Lk 22,20). Kada Crkva slavi Gospodnju večeru,
zahvaljuje za Savez sklopljen u Isusu Kristu i iznova ulazi u taj Savez; ona postaje
dionik Gospodnje nazočnosti i time ujedno sve više izrasta u njegov narod. Pojedini
vjernik, koji je na pravi način sudionik tog slavlja, biva time uključen u
povezanost s Gospodinom i sa svom braćom i sestrama.
2.3
Sakramenti kao spasenjski znakovi u svijetu i za svijet
Kao što su Isus Krist i Crkva tu za spas svijeta, tako su i pojedini sakramenti
određeni za spas svijeta. Oni nisu tek neke religiozne "vježbe" koje bi se ticale samo
nutarnjosti pobožnih duša. Oni zahvaćaju svega čovjeka i usmjereni su u
konačnici na sav svijet. Svojim različitim "elementima" (2.31) i znakovitim radnjama
(2.32) mogu naznačivati da sva područja i situacije svijeta mogu stajati u vezi s
Bogom i čovjekovim spasenjem. Osim toga, to je jasno i u činima (radnjama) Crkve
koje nazivamo sakramentalima (blagoslovinama). Činjenica da su u sakramente
uzeti i oblici koji su dio izvanbiblijskog svijeta, upućuje na to da je i konkretna Ijudska
povijest uključena u Kristov događaj (2.33).
2.31
"Elementi" svijeta - uzeti u sakramente
Nije po sebi sasvim razumljivo da materijalne tvari našega svijeta (voda, ulje, kruh,
vino...) mogu biti elementi nekoga spasenjskog događanja. Neki svjetonazori i religije
ne uzimaju u obzir stvari ovoga svijeta: po njihovim gledanjima te stvari nemaju veze
s onim što je istinski ljudsko. Neke od njih dapače žele čovjeka što više od tih tvari
odijeliti: tobože, što je čovjek slobodniji od njih, što je "duhovniji", izgleda po tim
mišljenjima više spašen.
U pozadini takvih predodžbi stoji iskustvo da ono što je tvarno i tjelesno ograničava čovjeka i da
čovjeku smeta. Iz toga je djelomično nastalo uvjerenje da je tvarno i tjelesno u sebi zlo i štetno.
I kod kršćana se s vremena na vrijeme pojavljuje omalovažavanje onoga što je
materijalno i tjelesno, ma da se to najčešće svjesno ne misli i ne kazuje.
Svi sakramenti opovrgavaju takva mišljenja i mogu pomoći nadvladati ih. Kada
Crkva kaže da Duh Božji djeluje u osjetnim znakovima, onda potvrđuje
vrijednost materije i izražava vjeru da je i ona upućena na Boga i spasenje.
2.32
Čovjekov svijet - uzet u sakramente
Odnos sakramenata prema svijetu pokazuje se još jasnije ako se ima na umu da
za znakove sakramenata ne samo služe materijalne stvari nego i da su sakramenti
vanjski znakoviti događaji i radnje. Oni imaju - već po svom pojavnom obliku dvostruko obilježje: s jedne ih strane određuje čovjekova svakodnevica, a s druge
strane imaju blagdanski značaj.
13
2. CIKLUS – 19. PISMO
1. Što je svakodnevnije od pranja, jedenja i pijenja, čina ljubavi, postavljanja u
službu, pomoći bolesnima? Ta jednostavna "obična" iskustva i čine zahvaća
sakramentalno događanje. Opet mora biti jasno: spasenje ne djeluje u nekom
zrakopraznom prostoru. Bog ljubi zemlju. Bog prilazi čovjeku ondje gdje taj
čovjek živi. U svakodnevici svijeta mora započeti svako-dnevnica spasenja.
2. Svakodnevica uzeta u sakramente ne isključuje svečanost sakramenata. Ta i
istinske su čovjekove svečanosti (slavlja) povezane s normalnim životom iako se na
izvana od njega razlikuju. Slavlja ne znače da se zaboravlja na sve čime se inače
zanimamo, niti da se nešto protivno tome radi. Istinska svečanost mora pridonijeti
tome da ne bismo zaboravili ono najvažnije u životu; u slavlju treba prepoznati
smisao tog života i pripomoći da se taj smisao ostvari. Čovjek je uvijek slavio
vrhunske i prijelomne trenutke svoga života. Ženidba i rođenje, rast i smrt nisu za
čovjeka bilo kakvi trenuci njegova postojanja. U njima može doći do svijesti
cjelokupan život, a često su to i trenuci odluke. Tomu je primjereno te trenutke sebi i
drugima posadašnjiti pomoću osobitih gesta i riječi.
Baš to čine i sakramenti. Oni su svečanosti našega života u kojima, zajedno s
najvažnijim situacijama, treba spoznati i potvrditi smisao i svrhu cjelokupnoga života
(usp. 2.13.3).
Činjenica je, dakle, da spasenje hoće dohvatiti sva područja čovjekova života i
svijeta i da su kršćani odgovorni za svijet. Ta se činjenica odrazuje i na druge
načine, koji sliče sakramentima i koji su s njima povezani, a zovu se "sakramentali"
(blagoslovine). Sakramentali su "sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se
označuju i na molbu Crkve postižu učinci, naročito duhovni. Njima se ljudi pripremaju
primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se razne zgode života" 8.
2.33
Čovjekova povijest - uzeta u sakramente
Velikim je dijelom nerazjašnjeno i sporno povijesno pitanje koliko je ono vanjsko u
sakramentalnom događanju povezano sa sličnim postupcima u poganstvu - npr. s
religioznim pranjima, obrocima, mazanjima.
Ozbiljno je utvrđivanje činjeničnog stanja otežano time što mnogi - bilo branitelji bilo
protivnici kršćanske vjere - misle da bi dokaz u izravnoj povezanosti između
kršćanskih sakramenata i izvankršćanskih religioznih običaja doveo u pitanje
vrijednost i značenje sakramenata. Zbog toga su jedni bili uvjereni da vjeru i
sakramente treba braniti time da se ospori svaka takva ovisnost. Drugi su pak mislili
da će odlučno pobiti kršćansko vjerovanje ako upozore na tu ovisnost i povezanost.
Ako se ozbiljno uzme da je Krist postao čovjek radi spasenja svega svijeta, tada
ništa ne priječi misliti da se Crkva pri oblikovanju sakramenata i drugih znakovitih
radnji nadovezala na izvankršćanske religiozne oblike i prakse. Baš bi to moglo još
jednom pojasniti da Gospodin izlazi ususret Ijudskom traganju koje je dobilo
neki svoj oblik i u poganskim religijama.
___________________
8) II. VATIKANSKI SABOR, Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 60.
14
2. CIKLUS – 19. PISMO
2.4
Jedinstvo i različitost sakramenata
Crkva je tijekom svoje povijesti prepoznala nešto zajedničko - porijeklo od Krista,
znakoviti značaj čina, djelotvornost "snagom izvršenog čina" - u sedam svojih bitnih
činjenja. To ne znači da su tih sedam sakramenata sasvim istovrsni i da su tu
jednostavno jedan kraj drugoga. Svaki sakramenat ima u životu Crkve osobitu
zadaću i osobitu ulogu, služenje, pri čemu su te zadaće, te uloge i služenja
različitog značenja i različite važnosti za Crkvu i njezin život.
Osobito mjesto među sakramentima zauzimaju sakramenti krsta (krštenja) i
euharistije. Oni stoje na početku i u središtu kršćanskog postojanja i života Crkve.
Crkva se uvijek izgrađuje i ostvaruje baš u tim dvama središnjim i temeljnim
sakramentima.
2.5
Zadaci
1. Crkva vjeruje da je sve sakramente ustanovio lsus Krist. Dozovite si u sjećanje
još jednom poteškoće u vezi s tim uvjerenjem. Opišite pokušaj rješenja koji uzima u
obzir i vjeru Crkve i spomenute poteškoće.
2. Gdje dolazi do izražaja da su sakramenti spasenjski čini Crkve u ovom svijetu i za
ovaj svijet?
3. Netko bi mogao prigovarati da se sakramentima pokušava na magijski način
prisiliti Bog na milosno okretanje čovjeku. Razmislite kako se na temelju onoga što
smo rekli o porijeklu i smislu sakramenata može opovrgnuti taj prigovor. Ali promislite
također nije li taj prigovor ipak nekada opravdan kada se promatra "pučka"
sakramentalna praksa.
3.
KRŠTENJE
3.1
Krštenje - Božje spasenjsko djelovanje u čovjeku
3.11
Ispovijedanje vjere u Boga i njegovo spasenje
Na završetku je Matejeva evanđelja Isusova volja i nalog opisan tako da je netko taj
opis nazvao "sažetkom evanđelja": "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite
dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve
dane - do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20). U riječima slanja na završetku Markova
evanđelja stoji: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se" (Mk 16,16).
Na sličan način govore i Djela apostolska o vjeri i krštenju (usp. izvještaj o Duhovima Dj 2,1-41,
osobito r. 38 i 41; usp. i izvještaj o krštenju Etiopljanina Dj 8,26-40 i o krštenju satnika Kornelija Dj
10,1 -48).
Dakle, vjera i krštenje jesu odlučni koraci koji stvaraju životnu povezanost s
Isusom Kristom. U vjeri čovjek kaže svoj "da" pozivu koji mu je upućen u Isusu
Kristu, povjerava se Gospodinu i izražava spremnost da slijedi put Isusa Krista (usp.
Pismo 10/2 i 3). U krštenju čovjek posvjedočava tu svoju odluku i pred vjerničkom
15
2. CIKLUS – 19. PISMO
zajednicom i pred svijetom; krštenje je znak čovjekova zaokreta prema Kristu i znak
Kristova spasenjskog čina koji prethodi i omogućuje ono čovjekovo obraćenje Kristu.
U krštenju se događa i postaje vidljiv dijalog između Boga i čovjeka. Bog se u Kristu
okreće čovjeku i poklanja mu spasenje time što sam sebe čovjeku daje, a
čovjek se u vjeri okreće Bogu: prima spasenje time što u predanosti odgovara
Bogu.
3.12
Novi život iz Božjeg Duha
Kada Crkva po krštenju čovjeku obećava spasenje, mora dopustiti da joj se postavi
pitanje: O kakvu se spasenju radi? Da li je to spasenje takvo da odgovara čovjekovoj
čežnji za svijetom koji će istinski biti "nov" i koji će pojedinom čovjeku osiguravati
istinski život? Ako će se svijet zaista promijeniti, ako će nastati zaista "novi svijet",
onda po iskustvu povijesti izgleda da nije dovoljna neka nova raspodjela posjeda;
nije dovoljna ni promjena društvenih odnosa. Izgleda da naš svijet može postati
zaista novi svijet samo onda ako u njemu postane djelatan neki novi princip
života, odnosno ako ljudi zbiljski postanu "novi". Da li krštenje može ispuniti to
očekivanje, da li može izvesti tu obnovu? U vezi s time treba ponajprije čuti
svjedočanstvo Svetoga pisma.
Već se u Starom zavjetu obećavala i očekivala neka istinska obnova. Tako Ezekiel
prorok naviješta kao riječ Božju u babilonskom sužanjstvu: "Poškropit ću vas vodom
čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših.
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce
kameno i dat ću vam srce od mesa" (Ez 36,25-26).
Na te riječi podsjeća Isusov razgovor s Nikodemom kako ga donosi Ivanovo
Evanđelje (Iv 3,1-12). Zajedno s drugim tekstovima Novog zavjeta taj Ivanov tekst
izražava uvjerenje da je s Isusom Kristom i u njemu došao novi život i da svaki
čovjek po "vodi i Duhu" (Iv 3,5) može imati dioništvo na tom životu. Time je čovjeku
ne samo pružena sasvim svojevrsna ponuda nego ga ujedno sučeljava s neodložnim
zahtjevom: "Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti
kraljevstva Božjega!" (Iv 3,3). Time je sa svom jasnoćom rečeno da čovjek može
sebe nadvisiti i biti dionik sveobnoviteljskog Božjeg kraljevstva samo onda
ako se "rodi odozgor". Čovjekovo naravno rođenje i postojanje otvara tek
ograničene mogućnosti (usp. Iv 1,13); te mogućnosti stoje pod zakonom smrti (usp.
Pismo 2/4.3). Tek rođenje od Boga osigurava vječni život.
Jasno, u vezi s time pojavljuju se poteškoće i prigovori: nismo li time neopazice upali
u carstvo želja i snova? Ne bježimo li od stvarnog života i njegovih pravih
iskušenja ako si pripisujemo božanski život? A kako bi konkretno trebalo
izgledati to rođenje odozgor? I za te se probleme treba obratiti Svetomu pismu.
Nikodem također pita: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi
put ući u utrobu majke svoje i roditi se?" (Iv 3,4).
16
2. CIKLUS – 19. PISMO
Ivanovo Evanđelje ne izvještava da li i kako bi trebalo odgovoriti na pojedine
poteškoće; ono svjedoči o onom jedino nužnom: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko
ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo
je; i što je od Duha rođeno, duh je" ( Iv 3,5-6). Tek Duh Božji, koji poput vjetra "puše
gdje hoće" (Iv 3,8), može i mora uspostaviti neophodno novi početak.
Dakako, baš tom usporedbom o "puhanju vjetra" Krist želi reći da je to događanje
tajna vjere: što se događa i kako se događa ne može se jednostavno izvana
utvrditi, a ipak je to stvarnost, dapače odlučujuća stvarnost.
"Središnja je misao (tog Ivanova odlomka) ovo: I vjetar je s obzirom na svoje porijeklo i cilj tajnovit, a
ipak je stvarnost koja se može utvrditi po njegovu puhanju (njegovu 'glasu') i prepoznati po njegovu
djelovanju... Vjetar puše vlastitom moći, po vlastitom zakonu. Tako je i s onim koji je rođen od Duha:
porijeklo i cilj njemu povjerenih Božjih sila, bit i način zbivanja jesu božansko-tajnovite; ali te su sile tu,
Božji Duh djeluje u njemu. Tako je i Duh prepoznatljiv u svojim djelovanjima koje izvodi u čovjeku...
Isus upućuje Nikodema na tajnovitost događanja i tako ga opominje da o tom dalje ne mudruje nego
da vjeruje (usp. r. 12)" 9.
Bar iz svjedočanstva Ivanova Evanđelja može se dakle dobiti odgovor na
postavIjena pitanja: novi život ne pripada carstvu snova i nije nikakvo bježanje od
stvarnog života nego je, štoviše, odlučujuća stvarnost života, koja se mora moći
prepoznati u njegovim djelovanjima iako je ta zbilja sama nevidljiva i samo
vjeri dostupna.
3.13
Smrt i uskrsnuće s Kristom
lako je prava zbilja čovjekove obnove po milosti tajna, ipak Novi zavjet omogućava
spoznati važne posljedice, ali i pravi izvor te obnove: čovjek koji je rođen iz vode i
Duha ujedno je pritjelovljen novom Božjem narodu i postavljen u službu
sveobuhvatne obnove svijeta (usp. 3.2 i 3.3). To se sve događa po tome što je
vjernik u krštenju zaprisegnut Isusovoj sudbini, osobito njegovoj smrti i
uskrsnuću te s njime srašćen.
Isusovu smrtnu sudbinu, u kojoj će se dovršiti njegovo predanje Bogu i Ijudima, Novi
zavjet naziva krštenjem: "Krstom mi se krstiti, i kakve li muke za me dok se to ne
izvrši" (Lk 12,50). S tim Isusovim krstom-smrću srašćuje vjernik po krštenju.
U prvim je stoljećima kršteniku to još dojmljivije nego li danas moglo doći do svijesti već po izgledu
tadašnjeg obreda krštenja. Naime, krštenik se tada sasvim uranjao u vodu. On se u vodu "pokapao".
Neki su krsni studenci svojim izgledom, tj. oblikom križa, još dodatno pojašnjavali da krštenik ulazi u
Isusovu smrt na križu. Krštenikov izlazak iz vode upućivao je na Isusovo uskrsnuće. Bijela haljina,
koju su nakon toga oblačili krštenici, smatrala se još jednim znakom povezanosti s Uskrslim.
____________________
9
SCHNACKENBURG, Rudolf, Das Johannesevangelium I. Freiburg-Basel-Wien 1965,
str. 387.
17
2. CIKLUS – 19. PISMO
"Suumrijeti i suuskrsnuti s Kristom" nisu neke besmislene riječi i bezvezne
usporedbe, nego temeljne zbilje i jasni pozivi. To nam pokazuje Poslanica
Rimljanima: u njoj prije svega dolazi do izražaja krsna teologija koju je Pavao
posebno razvio (usp. Rim 6,1-12). Pavao izrazito naglašava da nam je ono što je u
krštenju navješteno i započeto uvijek novi izazov: "Ili zar ne znate: koji smo god
kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s
njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi
tako hodimo u novosti života. Kad smo doista s njime srasli po sličnosti njegovu
uskrsnuću" (Rim 6,3-5). Ono što je kršćanin postao po krštenju, mora se uvijek
ponovno ostvarivati u njegovu življenju s Kristom.
3.2
Krštenje - uključenje u Crkvu
Isus Krist je toliko "čovjek za druge" da ga nikad ne možemo naći bez drugih. Stoga
je osobni odnos prema njemu u samom početku i uvijek spojen sa zajednicom
njegovih i s povezanošću sa svim ljudima. Zato ne postoji nikakvo "privatno
krštenje", koje bi nekoga pojedinca kao takva dovelo u neki izolirani odnos s Isusom
Kristom, nego je uvijek uronjavanje u jedno tijelo, kojemu pripada i Glava i svi
udovi: "Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo
robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni" (1 Kor 12,13).
3.21
Izgrađivanje zajednice po krštenju
Povezivanje s Isusom Kristom i njegovom sudbinom zbiva se konkretno u
povezivanju s njegovom Crkvom. U krsnom događanju Crkva kaže svoj "da"
novom članu, a ovaj kaže svoj "da" Crkvi.
U skladu je s time već rana Crkva smatrala da je vrhunac svega bogoslužja crkvene godine
najprimjereniji trenutak za slavljenje krštenja, a to je uskrsno slavlje odnosno slavlje u uskrsnoj noći.
Jer u tom slavlju Crkva čini osobiti spomen pashalnog otajstva, otajstva Kristove smrti i uskrsnuća, s
kojim povezuje krštenje.
Posrednici i jamci povezanosti krštenika i zajednice bili su već od starine pri
krštavanju odraslih krsni kumovi. Taj se je običaj zadržao i pri krštavanju djece. U
novije se vrijeme došlo do jasnije spoznaje da prije svih imaju roditelji dužnost svoju
djecu uvoditi u život zajednice i Crkve. Krsni su kumovi i roditelji osobno svjedoci
krsnog događaja. Njihova je dužnost kršteniku posredovati pomoć Crkve te su
na taj način posebice obavezni na službu vjere i ljubavi prema njemu. Otuda je
shvatljivo da trebaju biti vjernici Crkve.
To je osobito jasno u novom "Redu krštenja djece", u kojem je predviđen ovaj dijalog između krstitelja
te roditelja i kumova:
"Dragi roditelji! Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi
živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio.
Jeste li toga svjesni?
Roditelji: Jesmo.
Zatim se krstitelj okrene kumu (kumi) i upita ga (je) ovim ili sličnim riječima:
Kume (kumo, kumovi), jeste li pripravni pomagati roditelje ovog djeteta u njihovoj zadaći?
Kum(a): Jesam (ili: jesmo).
18
2. CIKLUS – 19. PISMO
Krstitelj tada nastavi:
I..., kršćanska te zajednica prima s velikom radošću. U njezino te ime znamenujem znakom križa, a
poslije mene tvoji će te roditelji (i kum ili i kuma) znamenovati tim istim znakom Krista Spasitelja.
Krstitelj tada znamenuje dijete na čelu, a pri tom ništa ne govori. Potom pozove roditelje, a ako je
prikladno, i kuma (kumu) da učine to isto.”
Jednako jasno dolazi do izražaja odgovornost roditelja i kumova za krštenika i u času kada krstitelj
uvodi u vjeroispovijed ovim riječima:
"Dragi roditelji i kumovi! Dijete koje ste donijeli na krštenje primit će po sakramentu krštenja od Božje
ljubavi novi život iz vode i Duha Svetoga. A vi ga nastojte tako odgojiti u vjeri da se božanski život u
njemu očuva od zaraze grijeha i da iz dana u dan raste. Ako, dakle, vođeni vjerom, spremno
prihvaćate tu zadaću, spomenite se svoga krštenja, odrecite se grijeha i ispovjedite vjeru u Krista
Isusa, vjeru Crkve u kojoj se vaše dijete krsti."
3.22
Jedinstvo kršćana na temelju krštenja:
Postoje različiti načini i stupnjevi pripadnosti krštenika Crkvi, ali je krštenje
zajednička veza svih tih pripadnosti. "Krštenje je... sakramentalni vez jedinstva
među svima koji su njime preporođeni"10. Ono je "sakramentalni vez jedinstva,
dapače temelj zajedništva među kršćanima"11. Stoga je suglasnost o krštenju
jedna od najvažnijih ekumenskih zadaća, dakle zadaća koje se tiču jedinstva
odvojenih Crkava. Na to iznad svega spada složenost u podjeljivanju i značenju
krštenja.
1. - iz zajedničkog priznavanja krštenja
Po katoličkom uvjerenju na valjano podjeljivanje krštenja spada polijevanje vodom
(odnosno uronjenje ili škropljenje krštenika) zajedno s riječima: "Ja te krstim u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga". Pri tom se pretpostavlja da djelitelj hoće krštenje izvršiti
u smislu u kojem to čini Crkva Isusa Krista. U vezi s tim shvaćanjem tijekom dugog
su se vremena mnogi kršćani, koji su dolazili u Katoličku crkvu, uvjetno još jednom
krštavali.
lako je u pozadini te prakse stajala želja da se nikome ne uskrati sakramenat koji je po Svetom pismu
i crkvenoj predaji nužan za spasenje (usp. 3.12 i 3.24) te se time odabirao sigurniji put spasenja, ipak
su otuda dolazila neslaganja. Naime, druge su Crkve smatrale da se ozbiljno ne uzima njihova
krsna vjera i praksa i dolazile su do zaključka da se time prezire samo krštenje.
Službene ekumenske upute nakon II. vat. sabora (Ekumenski direktorij) jasno su
izrekle obvezu da se krštenje može uvjetno podijeliti tek ako se na temelju
brižna istraživanja ne može otkloniti sumnja o valjanosti krštenja podijeljenog
izvan Katoličke Crkve 12.
_________________________
10
II. VATIKANSKI SABOR, Dekret o ekumenizmu, br. 22.
Ekumenski direktorij iz 1967, 1. dio, br. 11.
12
Usp. ondje, br. 15.
11
19
2. CIKLUS – 19. PISMO
2. - kao posljedica i zahtjev krštenja
Osim toga službene crkvene smjernice potiču da se uzima u obzir ne samo
podjeljivanje nego i cjelokupno vrednovanje i značenje krštenja kada je govor o
drugim Crkvama, odnosno zajednicama. U tome će veliku ulogu imati dinamičko
shvaćanje krštenja: krštenje se ne smije poimati kao dovršenje onoga što znači biti
kršćanin ni kao ostvarenje jedne Crkve; nego, krštenje je početak koji teži punini
kršćanskog života i ostvarenju punog jedinstva Crkve - krštenje za to
osposobljava i na to obvezuje. "Krštenje je po sebi samo početak i polazište, jer je
ono sve ustremljeno na postizanje punine života u Kristu. Stoga krštenje smjera k
cjelovitom ispovijedanju vjere, cjelovitom uklapanju u ustanovu spasenja kakvu je
sam Krist htio i, konačno, k cjelovitom ucjepljenju u euharistijsko zajedništvo" 13.
3.23
"Kršćanin bez svoje volje” po krštenju?
Dio poteškoća unutar ekumenskih razgovora o krštenju potječe i otuda što neki
kršćani i neke kršćanske zajednice odbijaju podjeljivati krštenje maloj djeci.
Npr. baptisti krštavaju tek mlade, odnosno odrasle koji su jasno došli do obraćenja i koji su sposobni
za ispovijedanje vjere.
1. - krštenje djece kao problem
Krštavanjem samo zrelih ljudi želi se uzeti u obzir sloboda pojedinca i važnost
odlučivanja za Krista. Pri tom postoji uvjerenje da se tako točnije, odnosno isključivo
drži Novi zavjet koji - treba priznati - ne svjedoči izričito o krštavanju djece. I
konačno, upozorava se na nevolju da mnogi koji su kršteni u djetinjoj dobi nikad ne
postaju zreli kršćani pa su samo "kršćani s krsnim listom". Svakako su to
okolnosti koje se moraju uzeti u obzir.
2. - krštenje djece kao Božja riječ koja čeka odgovor
Iako u Katoličkoj crkvi krštenje odraslih nije "normalan (redovit) postupak", ipak takvo
krštenje mora biti "norma". Tek iz krštenja odraslih može se potpuno uvidjeti što
krštenje traži i daje. Naime, po svojoj naravi krštenje je dijaloški događaj, u
kojemu djelotvornoj spasenjskoj Božjoj riječi mora odgovarati čovjekov
odgovor.
No to nam ne daje pravo da nedorasloj djeci odričemo krsni dar: taj je dar
stvaralačka Božja naklonjenost čovjeku već na početku njegova života. Naravno, i u
tom slučaju krštenje čeka na slobodni čovjekov vjernički odgovor.
Stoga se ne smije ostati samo pri krsnom obredu. Roditelji, kumovi i zajednica preuzimaju strogu
obvezu da će kršteno dijete uvesti u svijet vjere i spremiti ga koliko god je moguće za njegovu zrelu
odluku. Stoga se krštenje može podijeliti tek onda kada je osiguran primjeren kršćanski odgoj.
__________________
13
II. VATIKANSKI SABOR, Dekret o apostolatu laika, br. 3.
20
2. CIKLUS – 19. PISMO
Odgovorni je svećenik dužan u razgovoru prije krštenja djeteta pojasniti te pretpostavke i posvijestiti
značenje krštenja.
(Ako se iz važnih razloga dogodi da se mora uskratiti krštenje, nekršteno dijete, koje bi umrlo prije
nego što dođe do uporabe razuma, ne promašuje spasenje. Crkva danas zna i ispovijeda: Bog ima
sredstava i puteva da njegova volja da se svi Ijudi spase postigne svoj cilj i u tom slučaju - usp. 3.24).
3. - krštenje djece kao osobit znak kršćanske egzistencije
lako u slučaju krštenja djece sam krštenik nije u stanju donijeti odluku u vjeri, ipak
baš u tom slučaju mogu doći osobito do izražaja druge dvije stvarnosti krštenja, tj.
činjenica da je krštenje apsolutno milosni dar i, s druge strane, činjenica
duboke solidarnosti crkvenog zajedništva u vjeri.
Činjenica da samo dijete ne može ništa pridonijeti krštenju jasno očituje da je
krštenje sasvim i potpuno nezasluženi dar Božje ljubavi. A solidarnost se zajedništva
vjere zrcali u tome što drugi - tj. roditelji, kumovi, a po njima i cijela zajednica zajedno ispovijedaju vjeru umjesto djeteta. Tu se pokazuje koliko je spasenje drugih
povjereno našim rukama.
Uostalom, stoji također da i odrastao čovjek, koji se dao pokrstiti nakon osobnog
obraćenja i koji je krštenje živo doživio, ne može iscrpiti punu zbilju krsnog događaja
pa mora, kao i svaki kršćanin, sve više i više u nju ulaziti.
Pomoć za to nudi Crkva svake godine u korizmeno vrijeme, koje vodi obnovi krsnih obećanja u
uskrsnoj noći.
3.24
Spasenje samo po krštenju?
Upravo činjenica da krštenje uključuje čovjeka u Crkvu i u njezino spasenjsko
poslanje omogućuje novo razumijevanje tradicionalnog naučavanja da je
krštenje nužno za spasenje. Tu nužnost definirao je Tridentski sabor 1547. god.:
"Tko kaže da je krštenje dano na volju, tj. da nije nužno za spasenje, neka je
izopćen" 14 .
U prvim stoljećima Crkve jedva se smatralo da se mogu spasiti nepokršteni (usp. Pismo 17/4.52).
U najboljem slučaju dopuštala se mogućnost spasenja onih koji su se spremali na krštenje. Doduše,
sigurna šansa spasenja pripisivala se već onim nekrštenima koji su zbog vjere u Krista podnijeli
mučeništvo. Tek je kasnije nauk o tzv. "krstu željom" postao opće dobro; to se naučavanje može
sažeti na ovaj način: želja za krštenjem ispunjena ljubavlju može dovesti do spasenja, pri čemu ta
želja za krstom vodom ne mora biti izričita - dovoljna je pripravnost ispunjavati Božju volju, odnosno
slijediti svoju savjest.
Danas će se nauk o nužnosti krsta za spasenje morati s jedne strane gledati u
povezanosti s naukom o upućenosti svih ljudi na Crkvu a s druge strane u sklopu
novoga razumijevanja nužnosti Crkve za spasenje svijeta.
_________________
14
DENZINGER, Enchiridion, 861 (1618).
21
2. CIKLUS – 19. PISMO
Time što su Ijudi objektivno povezani i upućeni na Crkvu - sveopći sakramenat
spasenja, mogu i bez primanja krsta vodom biti dionici spasenja uz uvjet da se tom
primanju svojom krivnjom ne protive i žive po glasu svoje savjesti. Povezanost s
Crkvom kao sveopćim sakramentom osigurava ujedno i udioništvo na krštenju
kao zasebnom sakramentu.
Pri tom se nužnost za spasenje ne smije shvaćati nekako individualistički usko i
suženo, kao da bi krštenje bilo nužno za spasenje samo za onoga koji ga prima. Ako
je Crkva nužna za spasenje svih ljudi, a ne samo onih koji su joj u punom smislu
pritjelovljeni, onda je nužan za spasenje i onaj sakramenat po kojemu se Crkva
uvijek iznova izgrađuje, potreban je za spasenje upravo onih koji ne pripadaju Crkvi
u punom smislu. Tko prima krštenje, ne prima ga samo za svoje vlastito
spasenje nego za spasenje sviju.
3.3
Krštenje - poziv na apostolat
U onoj mjeri u kojoj je netko povezan s Isusom Kristom, ima udioništvo na njegovu
poslanju. Vjera i krštenje kao temeljno združenje s Gospodinom ujedno je i
temeljna obveza na službu spasavanja svijeta. Suodgovornost svih vjernika, koju
je potakao i zahtjeva Drugi vat. sabor, ima svoj sakramentalni izvor u događaju
krštenja. Ona će biti to plodonosnija što više krštenje postane životno i djelatno.
Vjernici ne dobivaju temeljno apostolsko poslanje tek po uredbi sa strane
crkvene hijerarhije (kako se ranije često shvaćao apostolat laika), nego po
krštenju. "Laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog svog sjedinjenja s
Kristom glavom. Njih, koji su po krstu ucijepljeni u mistično Tijelo Kristovo, po potvrdi
ojačani snagom Duha Svetoga, sam Gospodin dodjeljuje apostolatu. Posvećuju se u
kraljevsko svećenstvo i u sveti narod (usp. 1 Pt 2,4-10) da svim svojim djelima
prinose duhovne žrtve i posvuda svjedoče za Krista. Sakramentima, a naročito u
presvetoj euharistiji, podjeljuje se i hrani Ijubav, koja je -rekli bismo - duša svega
apostolata" 15.
3.4
Zadaci
1. Pogledajte još jednom najvažnija svjedočanstva Novoga zavjeta o krštenju koja su
spomenuta u prethodnom izlaganju. Uočite koje strane krsnog događanja i njegova
djelovanja dolaze do izražaja u pojedinim tekstovima.
2. Na početku ovoga pisma (1.12) među prigovorima protiv sakramenata spomenut
je i ovaj: kako može osobni odnos prema Bogu - odnos pokore i obraćenja - tako
odlučno ovisiti o vanjskim ceremonijama, što je - čini se - slučaj sa sakramentima?
Pokušajte na temelju onoga što je o krštenju rečeno u 3. poglavlju odgovoriti na
spomenuti prigovor!
_________________
15
II. VATIKANSKI SABOR, Dekret o ekumenzimu, br. 3.
22
2. CIKLUS – 19. PISMO
4.
EUHARISTIJA
Zadaci
Prije nego li idete dalje, razmislite o ovim pitanjima:
U liturgijskoj reformi prije, a osobito nakon Drugog vat. sabora očitovalo se, bez
sumnje, novo razumijevanje euharistije. Spomenut ćemo neke značajne promjene:
Svećenik predsjeda euharistijskom slavlju okrenut prema okupljenom narodu;
uveden je narodni jezik; naglašava se služba riječi, dok se prije to nazivalo
"predmisom”; otpale su "mise pred izloženim Presvetim”; odrasli kršćani uključeni su
u liturgijske službe; uklonjena su svetohraništa s glavnog oltara.
Pokušajte uvidjeti koji su novi naglasci došli do izražaja u tim promjenama.
4.1
Gospodin blaguje sa svima
4.11
Isus poziva u svoje zajedništvo
Novi zavjet opetovano izvješćuje kako se Isus na obrocima susretao s ljudima.
On jede i pije sa svojim prijateljima, a to pokazuje da on nije tek neki učitelj koji želi
iznositi neke istine, nego da traži zajedništvo s ljudima.
"Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje
mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika." (lv 12,1 sl; usp.
i Iv 2,1-11 -svadba u Kani).
Isus je pobuđivao čuđenje što blaguje ne samo sa svojim prijateljima nego i s
carinicima i grešnicima.
"Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njim i njegovim
učenicima. Farizeji, vidjevši to, stanu govoriti: 'Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?'" (Mt
9,10 sl, usp. i Lk 19,1-10: ulazak u Zakejevu kuću).
Nije ni Isusovim protivnicima promaklo što je on time htio pokazati i činiti. Prigovorili
su njegovim učenicima: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima" (Mt 9,11),
tj.: Kako se onaj koji hoće biti vaš učitelj tako tijesno povezuje s tako pokvarenim
ljudima? Naime, ako se on druži s grešnicima, onda ga - prema ondašnjem
shvaćanju - treba smatrati grešnikom. U evanđeljima se ne niječe to sablažnjivo
druženje s grešnicima. Dapače, za tim teži Isusovo djelovanje, jer On želi baš njima
priteći u pomoć: "Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati
pravednike nego grešnike" (Mt 9,12 sl).
Usprkos svim napadajima Isus nije odbijao ni obroke s farizejima. Ta i oni, ništa
manje od drugih, trebaju pomoć.
23
2. CIKLUS – 19. PISMO
"Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njim. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke
žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese
alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag, kod njegovih nogu. Sva zaplakana, poče mu suzama
kvasiti noge; kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću. Kada to vidje farizej koji ga
pozva, pomisli: 'Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je
grešnica'. A Isus, da mu odgovori, reče: 'Šimune, imam ti nešto reći'. A on će: 'Učitelju reci!'. A on:
'Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da
nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?'. Šimun odgovori:
'Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio'. Reče mu Isus: 'Pravo si prosudio'" (Lk 7,36-43).
Isus u konačnici misli stvarno na sve. To pokazuju razni izvještaji o umnoženju kruha
(usp. Mk 6,34-44 i paralelne tekstove drugih evanđelista). Ali u njima se ne ide za
nekim eksihibicijama ili "čudima hranjenja", a ni za uobičajenim programom "kruha i
igara", čime su se mase često tokom povijesti htjele prevariti. Jer svi koji su za tim
išli htjeli su doduše ljude nahraniti ali ih u osnovi i prezirati, dok Isus hoće pravo
zajedništvo stola, dakle povezanost koja prodire do u najdublje dubine.
Način na koji o hranjenju mnoštva izvještavaju evanđelja može to posvijestiti (usp. osobito Mk 6,34-44
i Iv 6). Isus hoće pomoći svima. "Kad iziđe (Isus), vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce
bez pastira" (Mk 6,34). Pošto je dugo govorio tom mnoštvu, svim prisutnima daje zajedničko
blagovanje. "I zapovijedi im da sve, u skupinama, posade po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po
pedeset na svaku lijehu" (Mk 6,39sl). Tada Isus nastavlja kako je to radio židovski kućedomaćin:
uzima kruh, blagoslivlja Boga, lomi kruh i daje ga "uzvanicima". Kao i kod židovskih obroka, preostali
se ulomci skupljaju u košare.
4.12
Isus daje sam sebe za hranu
"Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade" (Mk 10,45);
Isus nije samo sjeo za stol drugih nego je i sam pripravio stol. Ta činjenica
dostiže svoj vrhunac u večeri prije njegove smrti. On poziva na tu večeru, sprema
obrok, dijeli kruh života. Dok uzvanici, kao više puta, zajedno jedu, događa se nešto
sasvim novo.
O tome Sveto pismo izvješćuje u četiri različita teksta: Mt 26,26-29; Mk 14,22-25;
Lk 22,15-20 i 1 Kor 11,23-25.
Mt 26,26-29
26 I dok su blagovali, uze Isus kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade svojim učenicima i reče:
Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!
27 I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi!
28 Ovo je krv moja, "krv Saveza", koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.
29 A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s
vama piti u kraljevstvu Oca svojega.
Mk 14,22-25
22 I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade im i reče:
Uzmite, ovo je tijelo moje.
23 I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: Ovo je krv moja, "krv Saveza", koja
se za mnoge prolijeva.
25 Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - piti
u kraljevstvu Božjemu.
24
2. CIKLUS – 19. PISMO
Lk 22,19-20
19 I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći:
Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.
20 Tako i čašu, pošto večeraše
govoreći:
Ova čaša novi je "Savez u mojoj krvi" koja se za vas prolijeva.
(usp. r. 18)
1 Kor 11,24-26
(tada) uze kruh
24 zahvalivši, razlomi i reče:
Ovo je tijelo moje - za vas.
Ovo činite meni na spomen.
25 Tako i čašu po večeri
govoreći:
Ova čaša "novi je Savez u mojoj krvi". Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen.
26 Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok on ne dođe. 16
Zadaci
Usporedite gornje tekstove i odgovorite na ova pitanja:
1. Koji su zajednički izričaji u tim izvještajima?
2. U čemu se ti izvještaji razlikuju?
3. Čemu vi pripisujete te razlike?
U svim ovim tekstovima posvjedočeno je jedno: tu se ispunja sve što ljudske gozbe
daju slutiti, što su religiozne gozbene svečanosti tražile, što je Isus pri zajedničkom
jelu i piću naznačio i obećao; tu se ostvaruje zajedništvo u koje se Isus unosi sa
svom svojom snagom, dapače sa svom svojom egzistencijom; on ne želi samo
posredovati kruh života nego hoće biti taj kruh. To se ne treba dogoditi samo
jednom i samo za neki mali krug ljudi nego će se to ponavljati uvijek iznova i u svim
prilikama. Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili nalog: "Ovo činite meni
na spomen" (Lk 22,19). U svakom euharistijskom slavlju Crkva želi poslušati taj
nalog. Ona to čini to bolje što svi sudionici više uzimaju učešća u samom
događanju.
4.2
Euharistija je hvala i spomen
4.21
Crkva zahvaljuje s Isusom
___________________
16
Preuzeto iz: SCHIERSE, F. J., Patmos-Synopse. Dusseldorf 1968, str. 104 sl.
25
2. CIKLUS – 19. PISMO
Živo je zahvaljivanje jedna od osnovnih zadaća stvorenja. Sve je milost. Stoga sve
potiče na hvalu. "Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno svagda i
svagdje zahvaljivati..." (Predslovlje u sv. misi). Upravo u stavu zahvaljivanja
čovjek je sposoban priznati i primiti Božju ljubav, koja se očituje u svim
darovima. Što životno zahvaljivanje znači, traži i daje, pokazuje sav Isusov život. I
njegov je posljednji obrok u znaku zahvaljivanja. Pohvalno veličanje Boga, koje
obilježava tzv. velikosvećeničku molitvu (usp. Iv 17), određuje i događanje obroka na
čijem početku stoji zahvalna molitva.
Crkvena euharistija (grčka riječ "euharistia" znači "zahvaljivanje"!) preuzima to
zahvaljivanje. Ona je u biti molitva hvale u kojoj se u Isusu i s Isusom daje hvala za
sve Božje darove. Crkvena euharistijska molitva (tzv. kanon) može nam posvijestiti
da su riječi Posljednje večere, koje se izgovaraju u svakoj euharistiji, izraz velikog
kršćanskog temeljnog stava - stava hvaljenja i veličanja. U riječi i činu hvale Crkva
je spremna primiti samog Gospodina; time što se ona sa zahvalnošću spominje
njegova djela, postaje dionik tog djela.
4.22
Crkva spominje Isusovu smrt i uskrsnuće
Kad si hoćemo neki prošli događaj "posadašnjiti", tada nastojimo na nj misliti,
predočujemo si ga i na taj način dozivamo ga u svoje sjećanje. Često si pri tom više
njih može pomoći, kada se oni i drugi "sjećaju" događaja.
Večera koju je Isus održao uoči svoje smrti bila je i sama u znaku takva
posadašnjujućeg spomena. Po svjedočanstvu sinoptika bio je to pashalni obrok.
"Prvog dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici k Isusu i upitaše ga: 'Gdje hoćeš da ti pripravimo
te blaguješ pashu?' On reče: 'Idite u grad k tome i tome i recite mu: Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu,
kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima. I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu" (Mt
26,17-19).
Židovi su slavili Pashu kao spomen svoga oslobođenja iz egipatskog ropstva.
Prigodom godišnjeg blagdana Pashe Židovi su se sjećali nevolja podnesenih u Egiptu i spasenja
snagom Božje ruke. U jeruzalemskom Hramu klali bi se vazmeni jaganjci čija bi se krv izlijevala na
oltar kao žrtveni prinos. Meso koje se davalo za žrtvu vraćalo bi se nakon toga prinosnicima za
večernji vazmeni obrok. Za taj se obrok još uzimao beskvasni kruh, gorko zelje i vino; i sve je to
trebalo biti spomen na izlazak iz Egipta. U pozadini svega toga stajalo je uvjerenje da se tim
svečanim spomenom ponovno uspijeva doći u doticaj sa srži samog događaja, s događajem
Pashe, s Božjim činom suda i spasenja pri izlasku iz Egipta.
Ubrzo su kršćani u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću prepoznali nastavak i vrhunsko
ispunjenje događaja Pashe. Sada više ne djeluje - kao kod pashalnog spomena neki zastupnik nego sam Gospodin; sada se ne prolijeva krv životinja, nego se
žrtvuje njegova krv; sada je nadvladana ne vanjska ugroženost od neprijateljskih
sila, nego je nadvladana nutarnja prijetnja što dolazi od grijeha; sada nije
postignuta neka prolazna, nego konačna pobjeda. Time je ispunjen Stari, a
zasnovan Novi savez.
26
2. CIKLUS – 19. PISMO
Otada se može slaviti novo i trajno Pashalno otajstvo. Time što se želi činiti ono što
je Isus učinio na Posljednjoj večeri (usp. 8 Pismo 4.32) i što se to po njegovu nalogu
čini njemu na spomen, može se jesti od pravog vazmenog jaganjca, može se
primiti plod njegove žrtve i postići udio na njegovom predanju za spas svijeta.
4.3
Euharistija je predanje i žrtva
4.31
Euharistija povezuje s Isusovim predanjem
Unatoč različitostima novozavjetnih svjedočanstava o Posljednjoj večeri u svima se
nalazi riječ "za". U Lk čitamo: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje" (Lk 22,19).
Pavao piše sažeto: "Ovo je tijelo moje za vas.” (1 Kor 11,24). Matej, Marko i Luka
govore o krvi "koja se za vas", odnosno "za mnoge prolijeva" (Mt 26,28; Mk 14,24;
Lk 22,20).
Nešto slično nalazi se i u Ivanovu Evanđelju: "Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za
život svijeta" (Iv 6,51). Tom malom riječi "za" izrečeno je nešto odsudno o
Isusovu životu i smrti, a tako i o euharistijskom događanju.
Kratki pregled u cijeli Novi zavjet može nam to još dublje posvijestiti. Opet nailazimo
na riječ "za", i to u sasvim različitih spisatelja.
Isus je dobri pastir koji svoj život daje za ovce (Iv 10,11). On nije "došao da bude služen nego da služi
i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). On se dao "za grijehe naše da nas istrgne"
(Gal 1,4); dopustio je da za nas bude učinjen grijehom (usp.2 Kor 5,21). On je onaj “koji sebe dade
kao otkup za sve" (1 Tim 2,6). "... milošću Božjom svakom je na korist što je on smrt okusio" (Heb
2,9).
I Isusovo je proslavljenje u znaku "za". Tako Poslanica Rimljanima o Isusu Kristu "koji umrije za nas"
govori o njemu kao o onome "koji uskrsnu, on je i zdesna Bogu -on se baš zauzima za nas" (Rim
8,34). "Onamo je (u unutrašnjost svetišta) kao preteča za nas ušao Isus" (Heb 6,20). On je uvijek kod
Oca "da se za njih (Ijude) zauzima" (Heb 7,25), "da se ... pojavi pred licem Božjim za nas" (Heb 9,24).
I njegovo je biti-s-nama u Duhu Svetom određeno tim "za" jer Duh nastupa za nas da bi za nas molio
(usp. Rim 8,26).
Nije da Isus tek prigodno čini nešto za druge. Kao što postoji uvijek za Boga, tako
postoji sasvim i uvijek i za druge. Postojanje za Boga i postojanje za ljude istinski
je način njegova postojanja. Kao što hrana nema u sebi svoj smisao i cilj, tako i Isus
ne živi za sebe nego za sve. To vrijedi za svaki trenutak njegova života i smrti. To
vrijedi i za njegovu euharistijsku prisutnost. U kruhu i vinu mi moramo ne samo
spoznati novi način njegova biti-za-druge nego trebamo i sami biti uvučeni u to
postojanje. Gospodin želi biti među nama, dapače u nama, kao onaj koji se do kraja
daje.
Stoga možemo reći da na križu i u euharistiji djeluje jedan te isti svećenik i da se
prinosi jedna žrtva, tj. Isus Krist, i da u pozadini stoji jedno žrtveno raspoloženje, tj.
njegova neizmjeriva ljubav. Različita je vrsta i način kako se uvijek ponovno
ostvaruje predanje: na križu se to dogodilo na krvni način, a u euharistiji se događa
na nekrvni način. Tko s vjerom sudjeluje u euharistiji, trebao bi i sam u to biti
27
2. CIKLUS – 19. PISMO
uvučen. Sva Crkva zajedno i svi njezini članovi pozvani su da u euharistiji su-čine
Kristov čin njegovom snagom i da tako rastu u postojanju za Boga i ljude.
4.32
Euharistija poziva na udioništvo u Isusovoj žrtvi
Često je bilo spoticanja o katoličko poimanje misne žrtve. Pogotovo se iznose dva
prigovora:
- ako se žrtvi križa dodaje nova, druga žrtva, onda je to nauštrb jedincatosti žrtve na
križu
- ako se k tome govori o žrtvi Crkve, odnosno vjernika, onda se umanjuje i iskrivljuje
čin jedinog svećenika i posrednika Isusa Krista
lako te prigovore treba ozbiljno uzeti, ipak se na njih može odgovoriti ispravnim
poimanjem euharistije.
Misna se žrtva mora tumačiti samo iz žrtve na križu i u povezanosti s njom. Od te
žrtve na križu dobiva i euharistijska žrtva smisao i snagu. Euharistijska žrtva daje na
sakramentalan način udio u žrtvi na križu. Stoga misna žrtva nije ni ponavljanje ni
dopunjanje ni nadilaženje onog nekadašnjeg događaja. Naprotiv, misna je žrtva
način na koji se po Gospodinovoj zapovijedi navješćuje i posadašnjuje u
naviještanju događaj križa, način na koji se mi uključujemo u njegovu
prisutnost. "Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete
dok on ne dođe" (1 Kor 11,26).
Sukladno tome od vjernika se traži baš ulaženje u tako uprisutnjenu žrtvu, i to
također i upravo u svakidašnjem životu. Životna se vjera ne smije ograničiti na to da
samo tvrdi da je Isus živio i umro a da se inače drži daleko. Isusov je zahtjev jasan:
"Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik" (Lk 14,27).
Euharistijski čin, kao i sav kršćanski život, stoji u znaku poziva na
nasljedovanje, dapače on sam je poziv na nasljedovanje i predanje.
“Baš Kristova žrtva onda poziva i zajednicu na žrtvu: i od nje se očekuju ne samo vanjski darovi nego
žrtva - predanje samoga čovjeka; ne očekuje se neka tvarna žrtva nego duhovna žrtva slavljenja
Boga, zahvale, vjere, poslušnosti, ljubavi: pohvalna i hvalbena žrtva predanja koja neće ostati
ograničena na bogoslužno okupljanje nego će biti svakodnevna žrtva u svjetovnoj svakidašnjici.
Zajednica time ne prinosi neku drugu pomirbenu žrtvu, uz Isusovu pomirbenu žrtvu, nego je veliča
zahvaljujući jednom zauvijek dogođenoj Kristovoj žrtvi, u kojoj zajednica ima udio po Gospodnjoj
večeri" 17.
Iz toga Drugi vatikanski sabor izvlači posljedice kada u Konstituciji o sv. liturgiji kaže:
"Crkva zato svom brigom nastoji oko toga da vjernici ne bi prisustvovali tom otajstvu
vjere kao tuđinci i nijemi gledaoci, nego da ga kroz obrede i molitve dobro razumiju,
pa da svjesno, pobožno i djelatno učestvuju u svetom činu; da se poučavaju Božjom
riječi, krijepe blagovanjem Gospodnjeg tijela, zahvaljuju Bogu, pa da se - prikazujući
neokaljanu žrtvu, ne samo rukama svećenika nego zajedno s njim - nauče prinositi
sami sebe, i da se tako po Kristu posredniku iz dana u dan usavršavaju u
jedinstvu s Bogom i među sobom, da napokon Bog bude sve u svemu" 18
____________________
17
18
KUNG, Hans, Die Kirche. Reiburg 1967, str. 259.
Konstitucija o liturgiji, br. 48.
28
2. CIKLUS – 19. PISMO
4.4
Euharistija tvori sveobuhvatno zajedništvo
Gozba s drugima (usp. 4.1), hvala i spomen (usp. 4.2), predanje i žrtva (usp. 4.3) idu
za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom (4.41). Jer i
ukoliko smo s Njim povezani, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom (4.42),
a u određenom smislu sa cijelim svijetom (4.43).
4.41
Euharistija ujedinjuje s prisutnim Kristom
Ljubav hoće zajedništvo. Budući da Isus ljubi do krajnjih granica, hoće
najsveobuhvatnije zajedništvo. Želi s nama ne samo biti "jedno srce i jedna duša"
nego se s nama i svezati tijelom i dušom, s nama biti jedno kao što tijelo i hrana
postaju jedno: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.
Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje,
živjet će po meni" (Iv 6,56s). Euharistija povezuje s Kristom; ali u Kristu i po Kristu
daruje se ujedno i Otac. Bog se daruje čovjeku na stvaralački način, koji čovjeka
mijenja.
Danas kao i onda Kristova euharistijska prisutnost nadilazi ljudsko shvaćanje.
Nameće se pitanje: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" (Iv 6,52). Ni mi
danas, kao ni Isusovi suvremenici, ne možemo objasniti onaj kako, ali možemo i
moramo vjerovati i svjedočiti da je tomu tako. Crkva je kroza sva vremena
priznavala Isusovu zbiljsku i bitnu prisutnost u prilikama kruha i vina, a time i
u vjernicima koji te prilike primaju.
Kao pomoć za poimanje kako Isus postaje prisutnim i djelatnim u euharistiji služila je
riječ "transsupstancijacija" (promjena biti). Što se tim želi reći, razumljivo je samo
ako se pripazi na pojmovlje sadržano u tom izrazu.
Kada se u srednjem vijeku stvorila ta riječ i kada ju je prihvatio Tridentski sabor, pod izrazom
"substancija" shvaćalo se ono istinsko (nevidljivo) neke stvari, bitna srž, ono što neku stvar čini
baš tom stvari za razliku od izmjenjivih vanjskosti i slučajnosti, u koje po tom shvaćanju spada i ono
što se može vidjeti i dotaknuti. Stoga transsupstancijacija znači promjenu biti: naime činjenicu da je
sam Isus zaista i bitno prisutan u prilici kruha i vina odnosno da njegova riječ: "Ovo je tijelo moje"
vrijedi u potpunosti. Većina ljudi pod riječju "supstancija" danas shvaća nešto drugo: danas se pod
tom riječju misli baš na ono što se može vidjeti i dotaknuti, spojiti i razdvojiti. Kad bi se o
transsupstancijaciji govorilo na temeIju današnjeg shvaćanja supstancije, onda bi se tvrdilo nešto što
je baš protivno naučavanju Tridentskog sabora. Naime, u euharistiji se ne mijenja upravo ono što se
danas misli pod supstancijom.
Da bi se danas izbjegla moguća kriva shvaćanja "transsupstancijacije" i da bi se
današnjem čovjeku približilo euharistijsko zbivanje, u novije su vrijeme u teologiju
uključena još dva pojma: "transsignifikacija" i "transfinalizacija".
________________________
18
Konstitucija o liturgiji, br. 48.
29
2. CIKLUS – 19. PISMO
Transsignifikacija znači mijenjanje značenja. Ta se riječ nadovezuje na iskustvo koje i inače imamo.
Pomislimo na mladoga čovjeka koji kupuje prsten za svoju zaručnicu. U trgovini je prsten roba; to je
njegovo značenje, ono određuje njegovu (određenu) vrijednost. Kad taj mladi čovjek na vjenčanju
stavi taj prsten ženi na ruku, onda prsten dobiva novo značenje i time osobnu vrijednost: prsten je
izraz i znak Ijubavi i neraskidiva saveza.
Transfinalizacija znači mijenjanje namjene. I to nam je poznato iz svakidašnjeg života. To činimo npr.
kada vinsku bocu upotrijebimo kao svijećnjak, kotač seoskih kola kao ukrasni predmet ili novine kao
omot.
Slično se tako riječima "transsignifikacija" i "transfinalizacija" u odnosu na euharistijsko zbivanje želi
reći da darovi kruha i vina pri Gospodnjoj večeri poprimaju novo značenje i novu namjenu. Oni
postaju ispunjeni znakovi Kristova spasotvornog i ujediniteljskog predanja. Služe i određeni su da
ljudima posreduju Isusovo spasotvorno predanje.
Svaki od spomenutih pojmova - transsupstancijacija, transsignifikacija i
transfinalizacija - označuje nešto od euharistijskog zbivanja; ni jedan od njih ne
može dostatno objasniti to zbivanje, ali oni se mogu i moraju međusobno
nadopunjati.
Kad se govori o transsupstancijaciji, onda se - osim gore spomenutog krivog shvaćanja na temelju
današnjeg načina govora o supstanciji - može lako dogoditi i još jedan nesporazum, tj. da se pri
euharistijskom zbivanju misli samo na stvari, na postupak koji Bog čini s kruhom i vinom. Pojmovi
transsignifikacija i transfinalizacija mogu, naprotiv, posvijestiti da su posrijedi osobna događanja koja
zahvaćaju u naš život i koji traže naš stav. Ali ako se ograničimo samo na te pojmove, onda postoji
opasnost da okrnjimo puni smisao Kristove prisutnosti i djelovanja.
4.42
Euharistija ujedinjuje s Crkvom
Tko je sjedinjen s Isusom Kristom, upravo je time sjedinjen i s njegovima. Stoga
euharistijsko zajedništvo ima ujedno dvostruku dimenziju: ono povezuje s
proslavljenim Gospodinom i sa svom njegovom braćom i sestrama.
1.- kao znak i sredstvo jedinstva Crkve
Već su se rano euharistijske prilike kruha i vina shvaćale kao upućivanje na to
sveobuhvatno zajedništvo.
Kruh i vino jesu plodovi i sjeme jedinstva: oni su postali kruh i vino iz mnogo dijelova zajedničkim
radom mnogih; oni ne postoje samo radi tjelesne ishrane pojedinog čovjeka nego u zajedničkom
uzimanju kruha i vina treba uvijek ponovno nastajati i rasti ljudsko zajedništvo. Oni koji međusobno
dijele kruh trebaju baš po tom zajedništvu u obroku sve više postajati jedno. Pavao se poziva
na tu znakovitost kada kaže: "Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici
jednog kruha" (1 Kor 10,17).
Tzv. Uputa dvanaest apostola (Didache), ranokršćanski sirijski spis s početka 2. st.,
te istine već izričito uzima u molitvu. Tu stoji: "Kao što je ovaj razlomljeni kruh bio ra-
30
2. CIKLUS – 19. PISMO
zasut po bregovima i sabran u jedno, tako neka tvoja zajednica sa svih krajeva
zemlje bude sabrana u tvoje Kraljevstvo" 19.
Augustin posebno upozorava na posljedice koje proizlaze iz euharistijskog slavlja:
"Dakle, kao što vidite jedno što je ovdje postalo, tako treba biti jedno po tome što
ćete jedan drugoga ljubiti, imati jednu vjeru, jednu nadu i jednu nepodijeljenu
ljubav"20 .
Što o euharistijskim prilikama kao djelotvornim znakovima jedinstva Crkve treba reći,
sažeto je u darovnoj molitvi na blagdan Tijelova: "Podaj, Gospodine, svojoj Crkvi
darove jedinstva i mira, koji su otajstveno označeni ovim žrtvenim darovima". Stoga
se euharistija može zvati "sakramentom jedinstva". I budući da se u euharistiji
događa ono što Crkva jest kao cjelina, može se i Crkva nazivati "sakramentom
jedinstva" 21.
2. - kao znak i sredstvo jedinstva odijeljenih kršćana?
Upravo zbog te probuđene svijesti o snazi euharistijskog zajedništva koja stvara i
označava jedinstvo, za mnoge se kršćane danas postavlja pitanje o tzv.
"interkomuniji" (euharistijskom zajedništvu kršćanskih crkava).
Zar nije moguće da oni koji su po krštenju povezani s Kristom, makar pripadali
različitim Crkvama, izrazuju i potiču svoje jedinstvo zajedničkim sudjelovanjem u
euharistijskoj gozbi?
Po sadašnjem zakonodavstvu Katoličke crkve katolicima nije, ni u slučaju nužde, dozvoIjeno primiti
evangeličku Gospodnju večeru. Evangelički kršćani mogu samo u slučaju nužde (npr. u životnoj
opasnosti) primiti euharistiju od katoličkoga svećenika. Pod određenim uvjetima katolici smiju primiti
euharistiju odijeljenih Istočnih crkava 22
Protiv punog euharistijskog zajedništva odijeljenih crkava navode se, osobito s
katoličke strane, poglavito ovi razlozi:
- Euharistija kao znak jedinstva traži puno jedinstvo onih koji je slave, tj. jedinstvo u
vjeri, u sakramentima, u crkvenim službama.
- Valjano je vršenje euharistije povezano sa zaređenim svećenstvom koje, po
katoličkom gledanju, u reformiranim Crkvama redovito ne postoji.
- Sudjelovanje u euharistijskom slavlju druge Crkve znači priznavanje te Crkve, a
time nijekanje vlastite vjere.
- Neograničena je interkomunija "u svakidašnjici opovrgnuta ili čak neistinita zbog
faktičnog života kršćana koji i dalje ostaju podijeljeni" 23.
________________
19
Didache, pogl. 9,4.
Aurelius Augustinus, Sermo 2,29.
21
II. VATIKANSKI SABOR, Konstitucija o liturgiji, br. 26.
22
Usp. Ekumenski direktorij, br. 55; 39 ssl i II. VATIKANSKI SABOR, Dekret o istočnim
Crkvama, br. 27.
23
LEHMANN, Karl, Abendmahlgemainschaft und die Wirklichkeit der einen Kirche: Christen
wollen das eine Abendmahl. Maiz 1971, str. 67.
20
31
2. CIKLUS – 19. PISMO
O tim se razlozima, a time i o sadašnjoj praksi Katoličke crkve, danas ponovno živo
raspravlja. U tim se raspravama navode važni argumenti u prilog veće ili potpune
interkomunije:
- Euharistija nije jednostavno znak prethodnog jedinstva, nego kao sakramenat
jedinstva treba baš to jedinstvo ostvarivati i poticati.
- II. vatikanski sabor priznao je da evangelička Gospodnja večera i služba u
evangeličkim Crkvama na određen, iako ograničen, način ima dioništvo na snazi
Kristove službe 24.
- Prema tome, ovlasti koje je Krist dao Crkvi ne nalaze se samo u nosiocima crkvene
službe nego u slavljeničkoj zajednici kao cjelini.
- Zajednička vjera u Isusa Krista kao jedinoga Gospodina stvara, povrh svih razlika,
temeljno jedinstvo vjere.
lako se postojeće zakonodavstvo Crkve ne može jednostavno zabaciti i premda
razlozi u prilog tog zakonodavstva nisu izgubili svoje težine, ipak se moramo
pitati da li novi uvidi ne bi trebali voditi i k novoj praksi. Naravno, makar je
zamisliva, pa možda i poželjna, veća otvorenost u uzajamnom pripuštanju pričesti,
ipak sveopća interkomunija, tj. dogovoreno potpuno, bezuvjetno međusobno
zajedništvo euharistije, odnosno Večere različitih Crkava, ne izgleda prihvatljivo u
sadašnjem stanju teološke diskusije i sadašnjoj situaciji Crkve.
4.43
Euharistija stvara solidarnost u svim ljudima
U euharistijskom se događanju kršćanin ne dijeli od svijeta, nego se s njim
povezuje dublje i jače nego što mu je inače moguće. Kruh koji on smije primiti
jest Tijelo "za život svijeta" (Iv 6,51).
Zbivanje s kruhom i vinom može posvijestiti kako se moraju uzimati elementi ovog
svijeta i ljudsko stvaranje. Otuda je kršćaninu zabranjeno omalovažavati
materiju.
Iskustvo zajedništva stola ima također zadaću da posvijesti solidarnost sa svim
ljudima. Tko na ovaj način može biti zajedno i primiti kruh života, mora misliti na
one koji ne sudjeluju neposredno u tom obroku, ali na koje također misli
Gospodar tog obroka. U euharistiji vjernička molitva daje priliku da se spozna i
ozbiljno uzme odgovornost za sav svijet. Jasno je da i naš život mora odgovarati toj
molitvi. Kršćanin je, više nego li prinositelj u Starom zavjetu, obvezan da se s
obzirom na euharistijski događaj pita postoji li nešto između njega i njegova brata:
"Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv
tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom; idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i
prinesi dar" (Mt 5,23 sl).
___________________
24
Dekret o ekumenizmu, br. 22.
32
2. CIKLUS – 19. PISMO
4.5
Euharistija navješćuje Gospodinovu smrt i uskrsnuće "dok On ne dođe"
(1 Kor 11,26)
Euharistija je "sveto djelo s kojim se po djelotvornosti ne može izjednačiti ni jedan
drugi čin Crkve" 25 pa joj pripada svojevrsni odnos prema povijesti koji se pruža u
svim dimenzijama vremenskog postojanja. Po euharistiji prošlost i budućnost
djelotvorno određuju sadašnjost.
4.51
Ostvarenje Crkve u sadašnjosti
Kada Crkva slavi euharistiju, njezin život i djelovanje poprimaju u sadašnjosti
svojevrstan intenzitet. Ona se ostvaruje i djeluje snagom svoje Glave na ključni
način. Ona je tada svim svojim bićem prisutna i djelatna u odnosnim
povijesnim trenucima. "Iz liturgije, osobito iz euharistije, kao s izvora, izlijeva se na
nas milost te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga
u Kristu, prema čemu se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve26.
4.52
Posadašnjenje prošlog spasenjskog događaja
Pri tome ujedno zaživi presudni događaj prošlosti: Kristov događaj. lako glavnina
normalnoga povijesnog događaja jest i ostaje prošlost, mada sadašnjost uvijek izvire
iz prošlosti, u slavljenju euharistije presudni događaj spasenja prošlosti postaje
suvremen i prisutan.
4.53
Zalog buduće slave
U bitnom činu Crkve, u euharistiji, nastupa i presudna budućnost Crkve i svijeta, tj.
Gospodin koji nam dolazi stupa u sadašnji prostor života i osigurava zalog buduće
slave. U Konstituciji o liturgiji stoji: "Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u
onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici
težimo, gdje Krist sjedi Bogu zdesna kao službenik svetišta i pravoga šatora; sa svim
četama nebeske vojske pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih,
uzdamo se zadobiti neko mjesto u društvu s njima; očekujemo Spasitelja Gospodina
našega Isusa Krista, da se, kad se pojavi on, naš život, i mi zajedno s njime
pojavimo u slavi" 27.
I euharistija se, kao i obrok pri Izlasku iz Egipta, odnosi na budućnost. Ona je pomoć
na putu; ona je putokaz prema cilju. U obroku za sve (usp. 4.1) najavljuje se
nebeska gozba o kojoj je Isus opetovano govorio gledom na buduću slavu (usp. npr.
Lk 14,15-24). Zahvaljivanje (usp. 4.2) i predanje (usp. 4.3) naznačuju temeljne crte
vječnog života. Sveopća je pričest (usp. 4.4) "skica" neraskidivog blaženog
zajedništva, iz kojeg nije nitko isključen i prema kojemu idemo; osim toga, ona je
zalog, kapara i početak toga zajedništva.
________________
25
II. VATIKANSKI SABOR, Konstitucija o sv. liturgiji, br. 7.
26
Ondje, br. 10.
27
Ondje, br. 8.
33
2. CIKLUS – 19. PISMO
Euharistijski obrok zaista daruje "hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6,27). "Tko
blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni" (Iv 6,54). Tako sakramenat
euharistije već sada i ovdje "one koji je primaju" čini "besmrtnima i neraspadljivima u
društvu svetih, gdje će biti mir i puno i savršeno jedinstvo"28. U euharistiji je
"sadržano cijelo otajstvo našega spasenja"29.
4.6
Zadaci
1. U koje stavove, čine i događaje Isusova života smije i mora Crkva ući kada slavi
euharistiju?
2. Što se podrazumjeva pod pojmovima "transsupstancijacija", "transsignifikacija" i
"transfinalizacija"? Koju stranu Isusove euharistijske prisutnosti naglašava svaki
od tih pojmova?
3. Što treba reći na prigovor da shvaćanje mise kao žrtve krnji značenje Isusa Krista
kao jedinog posrednika i njegovu jednokratnu žrtvu?
Temeljni tekst ovog Pisma sastavio:
prof. Dr. Paul-Werner Scheele, Paderborn
__________________
28
29
TOMA AKVINSKI, Summa Theol. III, 29, art.2.
Ondje III, 83, art. 4.
34
2. CIKLUS – 19. PISMO
Izbor literature na njemačkom
KIRCHGASSNER, Alfons, Gottes Geist in der Liturgie. (Einzyklopadie Der Christ in
der Welt IX, 1). Aschaffenburg, Pattloch, 1964, 140 str.
Knjižica životno obavješćuje o osnovnim teološkim izričajima liturgije, o njezinim
nutarnjim zakonitostima te o mnogostrukosti njezinih povijesnih oblika.
SCHMIDT, Hermann, Die Konstitution uber die hl. Liturgie. Text - Vorgeschichte Kommentar. (Herder Taschenbuch 218). Freiburg 1965, 268 str.
Osim odnosnih koncilskih dokumenata donosi opširan uvod u važne osnovne
elemente vjere i sakramentalnoga života.
SCHNEIDER, Theodor, Gewandeltes Eucharistieverstandnis? (Theologische
Meditationen Nr. 24).
Einsiedeln, Benzinger, 1970, 2. izd., 62 str.
Jasno postavljena i za egzistencijalno razmišljanje otvorena današnja pitanja i
pokušaji odgovora o euharistijskom nauku i praksi.
VOLK, Hermann / WETTER, Friedrich, Geheimnis des Glauben. Gegenwart des
Herrn und eucharistische Frommigkeit. Mainz, Matthias Grunewald, 1968, 85 str.
Knjižica zbijeno i jasno prikazuje novije diskusije oko Gospodinove prisutnosti u
euharistiji, uvodi u njezine motive i tijek te pokušava međusobno povezati različite
priloge. Drugi dio pruža vrijedne smjernice za modernu euharistijsku pobožnost.
WALTER, Eugen, Quellen lebendigen Wassers. Von der Fulle der sieben
Sakramente. Freiburg, Herder, 1961, 3. izd., 366 str.
Životno upućivanje u razumijevanje i uklapanje u sedam sakramenta.
WALTER, Eugen, Die Zweifache Geburt. Beginn und Vollendung der christlichen
Existenz. (Herder Taschenbuch 198). Freiburg 1965, 126 str.
Ovaj izvadak iz navedenoga djela obrađuje krštenje i bolesničko pomazanje.
WALTER, Eugen, Das Pascha-Mysterium. Der osterliche Ursprung der
Eucharistiefeier. Freiburg, Herder, 1965, 110 str.
Iz koncilskih izričaja o vazmenom otajstvu i crkvenoga slavljenja toga otajstva izvodi
spasotvorni događaj i njegovo euharistijsko posadašnjenje. Tako pruža svojevrstan
novi uvod u liturgiju.
35
2. CIKLUS – 19. PISMO
Izbor literature na hrvatskom
Iste teme obrađuje DOPISNA TEOLOGIJA, Uvodni tečaj "Put", 13. i 14. pismo. Na
str. 13/20 (2. izd: 19-20) i 14/20 (2. izd: 18) navedena je i najvažnija literatura o
njima. Ovdje dodajemo važnije članke koji su naknadno izašli ili ondje nisu
spomenuti.
DUGANDŽIĆ, Ivan, Euharistija u Novom zavjetu: mjesto okupljanja zajednice i kriterij
njezina života: CuS 17(1982) 20-30.
Euharistija - čin naroda Božjega. Zbornik radova XXI. teološko-pastoralnog tjedna za
svećenike 1981: BS 51(1981), br. 2-3.
IVAN PAVAO II., Večera Gospodnja. (Dokumenti 58). Zagreb, KS, 1980, 1-44.
IVANIČIN, Benjamin, Euharistija i ateizam: OŽ 36(1981) 465-468.
Krštenje. Početak kršćanskog života. Zbornik radova teološko-pastoralnog tjedna
1978: BS 48(1978), br. 1-2.
MARCELIĆ, Josip, Euharistija u objavi: CuS 15(1980) 295-310.
PAVAO VI., Otajstvo vjere. (Dokumenti 59). Zagreb, KS, 1980, 43-71.
Sakramenat ženidbe. Zbornik radova teološko-pastoralnog tjedna za svećenike
1979: BS 49(1979), br. 1-2.
SCHILSON, Arno, Putovi i mogućnosti suvremene sakramentalne teologije: Svesci
32/1978, 22-30.
SVETA KONGREGACIJA OBREDA, Uputa o štovanju euharistijskog misterija.
(Dokumenti 59). Zagreb, KS, 1980, 1-42.
SVETA KONGREGACIJA ZA SAKRAMENTE I BOGOŠTOVLJE, Neprocjenjivi dar.
(Dokumenti 58). Zagreb, KS, 1980, 45-60.
TOMIĆ, Celestin, Tajna vjere. Biblijska razmatranja euharistijskog slavlja. Zagreb
1981, 168 str.
Na jednostavan način iznesen nauk SZ (Vrijeme priprave) i NZ (Ostvarenje
obećanja, Euharistija u Crkvi) o euharistiji.
Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, Grundkurs, Wurzburg
Njemački izdavač: Domschule e.V., 8700 Wurzburg
Prireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Wurzburg - Domkapitular Josef Pretscher,
Wurzburg
Prijevod: Dr. Aldo Starić, Zagreb
Dorada i prilagodba: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb
lzdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31
Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9
Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb 1984.
Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb
36

SEDAM SVETIH SAKRAMENATA 1. Isus Krist je prisutan u

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

ŽUPNI LISTIĆ

Mihael, listić Policijske kapelanije sv. Mihaela

Isus u mome domu? - Župa sv. Leopolda Mandića, Požega

ovdje

114 Datum: 15. veljače 2015.

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

IZRAEL - SVETA ZEMLJA, 4.-11.11.2014.

pdf , Hrvatski, Str. 7

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ